Holon
postdisciplinaran znanstveno-stručni časopis
4(2):176-467, Zagreb, 2014.
UDK 001
ISSN 1848-3518
I
Holon
postdisciplinaran znanstveno-stručni časopis
Holon
postdisciplinary scientific-professional journal
Izdavač / Publisher:
Glavni i odgovorni urednik / Editor-in-Chief: Vanja Borš (Zagreb, HRV)
Uredničko vijeće / Editorial Council: Dana R. Herrera (Moraga, USA), Irfan
Hošić (Bihać, BIH), Hajrudin Hromadžić (Zagreb/Rijeka, HRV), Jessie Labov
(Columbus, USA), Goranka Lugomer Armano (Zagreb, HRV), Martin Neumann
(Koblenz, DEU), Barbara Pabjan (Wrocłav, POL), Damir Smiljanić (Novi Sad,
SRB), Armano Srbljinović (Zagreb, HRV)
Znanstveno vijeće / Scientific Council: Juraj Božičević (Zagreb, HRV), Ivan Cifrić
(Zagreb, HRV), Christopher R. Hallpike (Hamilton, CAN), Želimir Jakšić (Zagreb,
HRV), Jasminka Pavelić (Zagreb, HRV), Lino Veljak (Zagreb, HRV), Michael E.
Zimmerman (Boulder, USA)
Adresa uredništva / Editor's address: Hrvatsko društvo za integralnost,
Križanićeva 9, 10 000 Zagreb, Hrvatska, [email protected]
II
Časopis izlazi dva puta godišnje / The journal is published twice a year
Prilozi objavljeni u časopisu referiraju se, između ostalog, u / The journal is
indexed (abstracted), among others, in: CEEOL, DOAJ, Google Scholar, HRČAK,
Index Copernicus, Ulrich's Periodicals Directory
Korektura i redaktura / Proofreading and editing: Lovre Čulina
Prijevod na engleski jezik / English language translations: Anja Đorđević
Izrada UDK / UDC codes: Jelena Paurić
Dizajn i prijelom / Design and layout: VB
Ilustracija na naslovnici / Ilustration on the front page: Mašina (autor / author:
Stojan Đurić)
Bez obzira na to što podržavamo različitost mišljenja i kritički diskurs ipak želimo istaknuti kako
mišljenja i stavovi izneseni od strane autora/ica priloga u časopisu Holon ne moraju nužno biti i
stavovi članova/ica uredničkog i znanstvenog vijeća časopisa kao ni Hrvatskog društva za
integralnost. Autori/ce su odgovorni/e za sadržaj svojih priloga. / Although we support diversity of
opinion and critical discourse, we would nevertheless like to point out that the opinions and
attitudes presented by authors of contributions published in Holon do not necessarily reflect those
of the members of the journalˈs Editorial and Scientific Council, nor of the Croatian Integral
Society. The authors are solely responsible for the content of their contributions.
III
Holon
postdisciplinaran znanstveno-stručni časopis
ISSN 1848-3518
4(2), 2014., STR. 176-467
ZAGREB, PROSINAC 2014.
SADRŽAJ
UVODNA RIJEČ UREDNIKA…………………………………………….………………………176
TEMA BROJA: MICHEL FOUCAULT (STR. 181-431)
FOUCAULT O PAREZIJI I PAREZIJA U KRŠĆANSTVU……………………….......181
(Jadranka Brnčić)
izvorni znanstveni rad
TEHNO-SCIENTIA SEXUALIS: ŠTO NAKON POVIJESTI SEKSUALNOSTI?...220
(Žarko Paić)
izvorni znanstveni rad
PROBLEMATIZACIJA POLITIKE SADAŠNJOSTI: OD LIBERALIZMA DO
NEOLIBERALIZMA (KRITIČKA REKONSTRUKCIJA FOUCAULTOVOG OPISA
NEOLIBERALIZMA)…………………………………………………………….................259
(Alpar Lošonc)
izvorni znanstveni rad
FOUCAULT I POLITIČKA ZNANOST: KONCEPTUALNI MOTIVI ZA POLITIČKU
TEORIJU I PRAKSU...............................................................................286
(Krešimir Petković)
pregledni znanstveni rad
FOUCAULTOVA GEO-EPISTEMOLOGIJA: GEOGRAFIJA, PROSTORI,
MJESTA………………………………………………………………………………………....….329
(Dušan Marinković, Dušan Ristić)
pregledni znanstveni rad
IV
SMRT PRIRODE I RAĐANJE ŽIVOTA U DJELIMA MICHELA
FOUCAULTA……………………………………………………………………………………….359
(Slaven Crnić)
pregledni znanstveni rad
FOUCAULTOV ZAGOVOR LIBERALIZMA.…………………………....................386
(Mario Kopić)
PRIJEVOD: MOŽEMO LI KRITIZIRATI FOUCAULTA? (DANIEL
ZAMORA)….........................................................................................400
(Armano Srbljinović)
PRIKAZ: OVO NIJE LULA (MICHEL FOUCAULT)………………………….……..….415
(Karlo Jurak)
PRIKAZ: ONA (SPIKE JONZE)…………………………..………………………………….419
(Marijan Krivak)
IZVJEŠTAJ: MOĆ IDEJA: INTERDISCIPLINARNI SIMPOZIJ POSVEĆEN 30.
GODIŠNJICI SMRTI MICHELA FOUCAULTA (1926.-1984.), 3. 6. 2014.,
OSIJEK…………………..………………………………………………………………………..…428
(Davorin Ćuti)
PROVJERA METRIJSKIH KARAKTERISTIKA ŠVICARSKE SKALE PROCJENE
KOMPETENCIJA KAO POKAZATELJA SPREMNOSTI ZA ŠKOLU PREDŠKOLSKE
DJECE …………………………………………………………………………………..…………..….432
(Joško Sindik, Mirela Glibić, Marijana Briški)
prethodno priopćenje
PJESNIČKI KUTAK: BITNA POVIJEST ŽENE, PRANJE, PHILIA………………..……459
(Vedran Rutnik)
V
LIKOVNI KUTAK: MOTIV S DUNAVA, NOVI SAD, BEOGRAD, ŽENSKI AKT,
ŽENA..…………..……………………….……………………………………………………………..461
(Stojan Đurić)
LIKOVNE MEDITACIJE: RAĐANJE OBLIKÂ IZ BEZOBLIČNOSTI INTENZITETÂ –
SLIKE STOJANA ĐURIĆA……………………………………………………………………...…466
(Damir Đirlić)
VI
Holon
postdisciplinary scientific-professional journal
ISSN 1848-3518
4(2), 2014, 176-467 PP
ZAGREB, DECEMBER 2014
CONTENTS
EDITOR'S FOREWORD……..……………..……………………………….………………….…176
SPECIAL TOPIC: MICHEL FOUCAULT (P. 181-431)
FOUCAULT ABOUT PARRHESIA AND PARHHESIA IN CHRISTIANITY.……181
(Jadranka Brnčić)
original scientific paper
TECHNO-SCIENTIA SEXUALIS: WHAT COMES AFTER THE HISTORY OF
SEXUALITY?...................................................................................….…220
(Žarko Paić)
original scientific paper
PROBLEMATIZATION OF THE POLITICS OF CONTEMPORANEOUSNESS:
FROM LIBERALISM TO NEOLIBERALISM (THE CRITICAL RECONSTRUCTION
OF FOUCAULT'S DESCRIPTION OF NEOLIBERALISM)………………………….259
(Alpar Lošonc)
original scientific paper
FOUCAULT AND POLITICAL SCIENCE: CONCEPTUAL MOTIVES FOR
POLITICAL THEORY AND PRACTICE……………………………….……………………286
(Krešimir Petković)
scientific review paper
FOUCAULT’S GEO-EPISTEMOLOGY: GEOGRAPHY, SPACES, PLACES…….329
(Dušan Marinković, Dušan Ristić)
scientific review paper
VII
THE DEATH OF NATURE AND THE BIRTH OF LIFE IN WORKS OF MICHEL
FOUCAULT...........................................................................................359
(Slaven Crnić)
scientific review paper
FOUCAULT'S PLEADING FOR LIBERALISM.............................................386
(Mario Kopić)
TRANSLATION: CAN WE CRITICIZE FOUCAULT? (DANIEL ZAMORA)….…400
(Armano Srbljinović)
REVIEW: THIS IS NOT A PIPE (MICHEL FOUCAULT)……………………………..415
(Karlo Jurak)
REVIEW: HER (SPIKE JONZE)…………………………….……….……………………….419
(Marijan Krivak)
REPORT: THE POWER OF IDEAS: INTERDISCIPLINARY SYMPOSIUM
DEDICATED TO THE 30-TH ANNIVERSARY OF THE DEATH OF MICHEL
FOUCAULT (1926-1984), 3 JUNE 2014, OSIJEK………………….…………………428
(Davorin Ćuti)
EXAMINATION OF THE METRIC CHARACTERISTICS OF A SWITZERLAND
COMPETENCE ASSESSMENT SCALE AS AN INDICATOR OF SCHOOL
READINESS OF PRESCHOOL CHILDREN.....................................................432
(Joško Sindik, Mirela Glibić, Marijana Briški)
preliminary report
POETRY CORNER: ESSENTIAL HISTORY OF A WOMAN, WASH,
PHILIA.....................................................................................................459
(Vedran Rutnik)
ART CORNER: DANUBE MOTIF, NOVI SAD, BEOGRAD, FEMALE NUDE,
WOMAN……………………………………………………………………….……….…….…….…461
(Stojan Đurić)
VIII
ART MEDITATIONS: THE BIRTH OF FORMS FROM THE FORMLESSNESS OF
INTENSITIES - PAINTINGS BY STOJAN ĐURIĆ……………….…………….….…….…466
(Damir Đirlić)
IX
Holon, 4(2):176-180, 2014., Zagreb
Uvodna riječ urednika
P
oštovane čitateljice i poštovani čitatelji,
na kraju smo još jedne godine u kojoj smo objavili, odnosno i u ovom broju
objavljujemo, podosta zanimljivih i vrijednih priloga te smo, nadam se, barem
dijelom ispunili vaša očekivanja.
Kao što sam još prošle godine najavio, ovaj je broj temeljno usmjeren obilježavanju 30
godina od smrti uglednog francuskog filozofa Michela Foucaulta. U tom smo kontekstu
okupili gotovo sve one što u Hrvatskoj mogu i znaju što suvislo napisati o stvaralaštvu ovog
značajnog mislitelja,1 a uz to imamo i vrijedne priloge dvojice eksperata iz Srbije te nekoliko
mlađih i perspektivnih kolega. Stoga, koristim priliku najljepše zahvaliti svima što su se
ljubazno odazvali našem pozivu te svojim zanimljivim prilozima omogućili stvaranje ovog
vrijednog temata.
Tako na samom početku, iza karikature Michela Foucaulta (nalazi se između 180. i 181.
stranice) koju nam je darovala akademska slikarica Sandra Radić Parać, književnica i dr. sc.
Jadranka Brnčić prilaže vrijedan rad u kojem se bavi parezijom kod Foucaulta i u kršćanstvu.
U tekstu posebice smatram vrijednim autoričino (koja često veoma hrabro javno kritički
istupa sa stajališta postkonvencionalne vjernice) problematiziranje parezije unutar
institucionalnog kršćanstva, odnosno zazivanje njezine snažnije prisutnosti. No, nadasve mi
je drago što se u kolegičinom radu njeguje argumentirani kritički diskurs a kojem smo (kao
što je i u našim uputama za autore/ice istaknuto) u Holonu posebice otvoreni. Vrijednim nam
se prilogom pridružio i ugledni filozof, književnik i prof. dr. sc. Žarko Paić, i to tekstom u
kojem preispituje ulogu i značenje Foucaultove povijesti seksualnosti, kao i njezina kraja. U
tom kontekstu kolega Paić, svojom poznatom erudicijom, problematizira, ali i nudi određene
moguće odgovore, kako nastaviti nakon Foucaulta. Vojvođanski filozof i prof. dr. sc. Alpar
Lošonc prilaže veoma kvalitetan prilog u kojem kritički promišlja o Foucaultovim analizama
1
Uz naznaku kako mi je jedino žao što nismo dobili i dogovorene priloge još dvojice uglednih znalaca.
176
Holon, 4(2):176-180, 2014., Zagreb
Uvodna riječ urednika
liberalizma i neoliberalizma. Rad (koji smo jezično standardizirali) smatram posebice
vrijednim ne samo zato što donosi dragocjene izvorne doprinose te što se bavi veoma
aktualnom tematikom (neoliberalizmom) nego i zbog znatne autorove kritičke refleksije.
Nadalje, politolog i doc. dr. sc. Krešimir Petković prilažem nam također vrijedan rad, odnosno
svojevrsnu studiju Foucaultova doprinosa politologiji. Ovdje je prilika naznačiti, na tragu
našeg jedinstvenog vrednovanja radova (vidjeti Holon, 3(1):3), da je kolegin akribijski prilog
zaista reprezentativan primjer vrhunskog preglednog rada te predstavlja značajan izvoran
doprinos istraživanju Foucaulta kao političkog teoretičara. Iz Novog Sada pridružili su nam se
tekstom »Foucaultova geo-epistemologija: geografija, prostori, mjesta« sociolozi prof. dr. sc.
Dušan Marinković (inače suvlasnik i glavni urednik (ali i urednik nekoliko Foucaultovih knjiga)
u izdavačkoj kući Mediterran Publishing (vidjeti http://www.mediterran.rs/)) i njegov
asistent Dušan Ristić. Radi se o podosta nadahnuto pisanom (primjerice, na početku nam
donose zanimljivu, prije svega, stilsku inovaciju u obliku fiktivnog intervjua s Foucaultom) i
lijepo strukturiranom akribijskom tekstu (također smo ga prilagodili hrvatskom jeziku) koji
pruža odličan uvid u Foucaultov »prostorni zaokret« u epistemologiji kao kritici okcidentalne
metafizike. Naposljetku, kulturolog i polaznik poslijediplomskog doktorskog studija
književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu, Slaven Crnić u svom zanimljivom radu rekonstruira Foucaultov narativ o
konceptima života i smrti, i to kroz nekoliko njegovih knjiga, ali i, na samom početku svog
rada, analizom odlomka romana Crna mijena francuske književnice Marguerite Yourcenar.
Posebno mi je zadovoljstvo što nam se u ovom broju prilogom pridružio i međunarodno
cijenjeni filozof i vrsni prevoditelj (s francuskog, talijanskog, njemačkog, engleskog i
slovenskog jezika) filozofskih radova Mario Kopić. Kolega nam je Kopić poslao vrijedan i
ekskluzivan prilog što će biti objavljen kao pogovor njegova prijevoda Foucaultovih
predavanja (iz akademske godine 1978.-1979. na Collège de Franceu) Rođenje biopolitike
(Naissance de la biopolitique), što ga početkom sljedeće godine planira objaviti nakladnička
kuća Sandorf iz Zagreba. U svom vrijednom znanstvenom radu nazvanom »Foucaultov
zagovor liberalizma« kolega Kopić ne samo što akribijski približava i analizira navedena
177
Holon, 4(2):176-180, 2014., Zagreb
Uvodna riječ urednika
predavanja, odnosno njihovu problematiku, nego i na zanimljiv način predstavlja samog
Foucaulta i njegovo djelovanje.
Nadalje, sociolog i član našeg uredništva dr. sc. Armano Srbljinović prilaže veoma kvalitetan
prijevod (s engleskog jezika) zanimljivog i trenutno podosta aktualnog intervjua s belgijskim
sociologom Danielom Zamorom, što ga je 3. prosinca ove godine objavio francuski časopis
Ballast a na engleskom jeziku (u prijevodu Setha Ackermana) sedam dana kasnije (10.
prosinca) američki časopis za kulturu i polemiku Jacobin. U intervjuu se, u kontekstu nedavno
objavljene knjige Kritizirati Foucaulta: 1980-e i neoliberalna napast (Critiquer Foucault: Les
années 1980 et la tentation néolibérale) Daniela Zamore i suradnika, problematizira, do sada
previše ne istraživan, Foucaultov odnos prema neoliberalizmu, tako da smatram kako se radi
o vrijednom prilogu koji se izvrsno nadovezuje na spomenute tekstove kolege Kopića i
Lošonca. Također, i ovom se prilikom zahvaljujem kolegi Zamori i uredništvima spomenutih
časopisa na dopuštenju objave prijevoda.
Student filozofije i lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali i aktivan
društveno-politički komentator, Karlo Jurak prilaže nam veoma kvalitetan osvrt (dapače!,
moglo bi se reći mali stručni rad) što lijepo prikazuje i približava temeljnu poantu, meni
podosta dragog i inspirativnog, Foulcaultova eseja/knjižice Ovo nije lula. U svakom slučaju, s
jedne je strane odlično i obećavajuće, dok je s druge strane žalosno i zabrinjavajuće, da ovaj
tekst, još uvijek studenta, svojom suvislošću i stručnošću odskače od pojedinih radova što od
početka objavljivanja dobivasmo od ljudi sa znanstvenim titulama i većim brojem objavljenih
znanstvenih radova (pa i u inozemstvu a s čime se posebice ponose, odnosno nastoje unutar
naše tzv. znanstvene zajednice pozicionirati).
Također, filozof i prof. dr. sc. Marijan Krivak, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku, prilaže nam zanimljiv i vrijedan osvrt na dugometražni film Ona,
američkog producenta, redatelja, scenarista i glumca Spikea Jonzea. No, ne radi se samo o
pukom prikazu filma nego i o vrijednoj, kontekstu prikladnoj, problematizaciji i osvješćivanju
178
Holon, 4(2):176-180, 2014., Zagreb
Uvodna riječ urednika
Foucaultova dispozitiva, odnosno aparata, pri čemu se kolega ne služi samo Foucaultovim
nego i Agambenovim polazištima.
Naposljetku, predsjednik Udruge diplomiranih studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J.
Strossmayera u Osijeku (Alumni FFOS), Davorin Ćuti izvještava nas, tekstom i fotografijama, o
interdisciplinarnom simpoziju Moć ideja, što je bio posvećen 30-oj godišnjici smrti Michela
Foucaulta, a koji su organizirali i održali početkom lipnja u Osijeku. Osim očito zanimljivih
predavanja i rasprava, na simpoziju su predstavljene i dvije knjige (Povijest seksualnosti
Michela Foucaulta i Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije Žarka Paića), te je održana
projekcija televizijske debate (iz 1971. godine) između Noama Chomskog i Michela
Foucaulta.
Izvan glavne teme broja objavljujemo i rad, što uključuje i terenska istraživanja, dr. sc. Joška
Sindika, Mirele Glibić i Marijane Briški. Radi se o veoma kvalitetnom prethodnom priopćenju
u kojem kolegice i kolega primjenom statističkih metoda (posebice faktorskom analizom)
preliminarno provjeravaju metrijske karakteristike Skale procjene kompetencija predškolske
djece, nastale na temelju praktičnih iskustava u švicarskom kantonu Glarus. U svakom
slučaju, nadam se da će rad imati i svoju konkretnu praktičnu vrijednost za odgajatelje/ice.
Nadahnute nam je i lijepe pjesme za Pjesnički kutak poslao filozof i pjesnik Vedran Rutnik.
Nekoliko temeljnih informacija o kolegi i pjesmama koje izabrah prikazuje nam njegov kolega
pjesnik, ali i student antropologije te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vigor Vukotić i to sljedećim rečenicama: »Poezija Vedrana
Rutnika izvrće poslovicu ,Jedna slika vrijedi tisuću riječiʼ – njegove pjesme s malo riječi opisuju
tisuće slika. Svatko u njima vidi što hoće, svatko ih tumači na svoj način. Čitatelju služe kao
ogledalo vlastitih emocija. Njihovo izvorno značenje autor ostavlja tajnim, ili je upravo ta
velika mogućnost interpretacije njihova svrha i cilj.
Vedran je rođen u Osijeku 1986. godine, gdje završava studij filozofije i pedagogije. Odabir
studija utječe na njegove radove (ili obratno?) te u svojim djelima često zaziva velike filozofe
koji mu umjesto odgovora daju samo još više pitanja. Poeziji se ozbiljnije posvećuje nakon
179
Holon, 4(2):176-180, 2014., Zagreb
Uvodna riječ urednika
pridruživanja Društvu pjesnika Antun Ivanošić Osijek, a 2011. dobiva plaketu Mihovil Pavlek
Miškina za pjesništvo, u izboru Hrvatskog sabora kulture. U svojim pjesmama opisuje pogled
na svijet nakon čitanja klasičnih filozofskih djela, pogled pun nevjerice i iščekivanja. Pogled
bez ružičastih naočala. Pogled koji postavlja pitanje: Kako dalje?«
Zadovoljstvo mi je što u ovom broju predstavljamo i uglednog akademskog slikara Stojana
Đurića. No, iskreno, podosta sam se namučio prilikom odabira šest radova iz bogatog
stvaralaštva ovog svestranog i vrsnog umjetnika iz Srbije. Naime, kolega je Đurić autor zaista
impresivnih djela nekoliko slikarskih i crtačkih tehnika, kojima virtuozno vlada, tako da sam
se prilikom izbora ipak odlučio na njegovo predstavljanje kroz njih nekoliko (akril, ulje,
akvarel i kombinirana). Nešto više o djelima kojima vam ga predstavljamo nadahnuto iznosi
mladi filozof Damir Đirlić u novouspostavljenoj rubrici Likovne meditacije (naime, smatram
kako je kolega Damir svojim kvalitetnim i autentičnim osvrtima zaslužio izdvojenu rubriku,
odnosno stava sam kako njegovi osvrti zavređuju veću uočljivost u Holonu).
Na kraju, uz najavu kako sljedeći temat (posljednji broj u 2015.) posvećujemo psihoanalizi,
svima vam želim ugodno čitanje te sve najbolje u novoj godini.
Vanja Borš
180
Tema broja: Michel Foucault
Holon, 4(2):181-431, 2014., Zagreb
TEMA BROJA: MICHEL FOUCAULT
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Izvorni znanstveni rad (8)
UDK
Primljeno: 3. 10. 2014.
111.83:27 Foucault, M.
Prihvaćeno: 8. 12. 2014.
Jadranka Brnčić 
FOUCAULT O PAREZIJI I PAREZIJA U KRŠĆANSTVU
Sažetak
U ovom članku iznesene su osnovne Foucaultove teze o pareziji. Potom se analizira kako se one
ovjeravaju kada je riječi o pareziji u kršćanstvu, odnosno u Novom zavjetu. U središtu je pomnje
Isusova parezija kao svakodnevna praksa (kao usklađeni govor i život usuprot prijetvornosti). Pritom
se otvaraju pitanja interpretacije parezije u teologiji i u institucionalnoj Crkvi gdje parezija kadikad
biva odsutna upravo u svakodnevnoj praksi kao proizvodnji istine.
Ključne riječi: parrhesia, kršćanstvo, istina, svakodnevna praksa, hipokrizija
1. Uvod
Parezija je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kad otvoreno govori o
nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. U grčkoj književnosti riječ se
pojavila u Euripida (oko 484.-407. pr. n. e.) te, dakako, u tekstovima drugih antičkih autora
(Platon, Plutarh, Galen, Lucian, Gorgija, Filodem), potom ju susrećemo krajem I. stoljeća u
evanđeljima, pa opet u patrističkim tekstovima III. i IV. stoljeća. Parrhēsia (grč. παρρησία:
παν = sve + ρησις /ρημα / govor) doslovno znači: sve govoriti. Obično se prevodi kao:
slobodan govor (engl. free speech, njem. Freimüthigkeit), otvoren govor (engl. open speech,
tal. discorso aperto) ili iskren govor (fr. franc-parler). Parrhēsiazomai znači koristiti se
parezijom, a parrhēsiastes onaj je tko se njome koristi, tj. onaj koji istinito govori.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
181
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Michel Foucault predavao je o pareziji 1983. i 1984. godine: na Collège de Franceu od
siječnja do ožujka 1983. (Foucault, 2008) i od veljače do ožujka 1984. (Foucault, 2009) te na
Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju od listopada do studenog 1983. (Foucault, 1999). Prvi
je ovu retoričku figuru analizirao na razini diskursa određujući ju kao »govornu djelatnost«
(speech activity), radije nego izrazom Johna Searlea (1979) »govorni čin« (speech act), kako
bi istaknuo parezijastički način izražavanja: njegovu obavezu da bude izravna veza između
onoga tko govori i onoga što kaže. Temeljna karakteristika parezije, dakle, posvemašnja je
podudarnost osobnog uvjerenja parezijasta i istine onoga što govori. Istinitost govornik jamči
vlastitom osobom i ne odnosi se ponajprije na sadržaj iskazanoga nego na kakvoću odnosa
govornika i onoga što govori – parezijast iskazujući istinu na određen način je, zapravo,
proizvodi.
2. Parezija u antičkoj kulturi
Foucault u antičkim tekstovima prepoznaje dva tipa parezije. Prvi je pejorativna značenja
srodna s »brbljanjem« svodeći se na kazivanje svega što nekome pada na um, bez lučenja
važna od nevažna, vrijedna od tričava.1 Drugi tip jest iskren, otvoren, riskantan govor
parezijasta o onome što vidi da jest a da nije u skladu s onim kako se hoće prikazati da jest.
Parezijastička istina je prepoznavanje zbilje kakva jest i govor o njoj unatoč tomu što se
onima koji sudjeluju u toj zbilji to može ne sviđati. Pritom parezijast ima poseban odnos
prema istini govoreći ju iskreno i otvoreno, poseban odnos prema vlastitu životu, zbog
izgovaranja istine često izloženu opasnosti, poseban odnos prema sebi ili drugim ljudima
kroz kritiku ili autokritiku te poseban odnos prema moralnom zakonu kroz slobodu i dužnost.
1
Takvo se značenje pojavljuje kod Platona, na primjer, kao karakterizacija lošega demokratskog ustava po
kojem svako ima pravo da se obrati svojim sugrađanima i kaže im sve – i najgluplje i najopasnije stvari koje se
tiču države. Pejorativno značenje nalazimo često i u kršćanskoj literaturi kada se ovakva »loša« parrhēsia
suprotstavlja šutnji kao disciplini ili nužnom stanju za kontemplaciju. Kao izgovorna djelatnost koja svakog časa
odražava stanje srca i duha, parrhēsia je u ovom negativnom smislu prepreka za kontemplaciju božanskoga
(usp. Foucault, 1999:The Meaning and Evolution of the Word Parrhesia).
182
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
U predavanjima okupljenima u knjizi Le courage de la véritè Foucault (2009) tumači pareziju
u trima kontekstima grčke kulture: politike, filozofije i psihagogije.
Parezija ponajprije znači slobodu govora u grčkom polisu. Naime, svaki punopravni grčki
građanin smio je slobodno i javno reći sve što misli o javnomu životu svojih sugrađana.
Foucault pokazuje kako parezija izriče bit grčke demokracije jer upravo po slobodi govora, po
pareziji, demokracija razlikuje od tiranije, despotizma ili aristokracije. Međutim, premda ne
postoji demokracija bez parezije, sama demokracija ugrožava opstojnost istinskoga govora
jer: tamo gdje svi slobodno govore, potrebno je da tkogod ima poseban »utjecaj«, da bude
kvalificiran te da ga polis opunomoći da na temelju svih izrečenih mišljenja donese odluku u
interesu sviju. Demokracija ugrožava pareziju jer ovisi o tom utjecaju pojedinca. Foucault
podrobno raspravlja o prigovoru antičkih filozofa da demokracije ne mogu praviti razliku
između istine i neistine te da im prijeti opasnost da kao istinu dopuste samo ono što većina
smatra »istinom«. No, bez »kazivanja istine« demokracija ostaje praznom formom. Foucault
stoga, prihvaćajući elitističku skepsu, daje joj iznenađujuće egalitaristički preokret – uspjeh
demokracije veže uz iskrenost, otvorenost i samobrigu te kaže: što je više parezije, što više
građani bez straha pred sobom i pred drugima pitaju za istinu, to je vitalniji njihov polis.
Drugo značenje pojma parezije Foucault susreće u kontekstu grčke filozofije. Riječ je o
pareziji shvaćenoj kao otvorenost, posvećenost za istinu, istinoljubivost kakva je posebice
prisutna u platoničkoj filozofiji. U filozofiji nije toliko riječi o tome da se slobodno govori sve
što se misli, koliko o nužnosti kazivanja istine, tj. o obavezi isključivoga kazivanja istine.
Budući da parezija zahvaća cjelokupnu njegovu egzistenciju, filozof-parezijast svojim
kazivanjem istine poziva svoje sugovornike na promjenu cjelokupnoga njihova života.
Osobito je važno, tvrdi Foucault, da pojam parezije u Platona mijenja sâmo poimanje
filozofije (usp. Foucault 2009:Parrhesia and the Crisis of Democratic Institutions). Naime,
filozofija se kroz pareziju poima onkraj politike: filozofija ne treba kazivati ono što treba činiti
u politici, nego treba biti u poziciji trajne izvanjskosti. Treba neprestance kritizirati ono što je
prijevara, zabluda i iluzija: jedino tako omogućuje funkcioniranje dijalektičke igre vlastite
183
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
istine. Parezija ne isključuje filozofa iz politike, nego mu upravo, kroz posvećenost istini,
omogućuje pravo uprisutnjenje u politiku, a to je hrabro, riskantno kazivanje istine unutar
postojećega društva.
Treće područje parezije je psihagogija,2 odnosno briga za dušu drugoga u prijateljstvu. Riječ
je o pareziji kao njezi duše, vlastite duše i duše drugoga, odnosno o pareziji u kontekstu
prijateljskih odnosa. U američkim predavanjima o pareziji Foucault također ističe da se
parezija nije događala samo u prijateljstvu, nego i u zajednici, primjerice u odnosu učitelja i
učenika (posebice kod epikurejaca). Ona je bila način uvježbavanja u istini. Učenik je trebao
njegovati pareziju spram učitelja, iznositi mu sve svoje misli, riječi, djela i nakane, a učitelj je
sa svoje strane u duhu parezije trebao davati svoje mišljenje o svemu rečenom. Tako je
parezija omogućavala duhovni i intelektualni rast učenika. Foucault je mišljenja da parezija
pripada onomu što Platon naziva básanos – vatra kušnje.3 Riječ je o načinu ozbiljenja i
razvijanja prijateljskog odnosa u kojem se osobe uzajamno kušaju jesu li dostojne za
prijateljstvo ili nisu. Básanos zahtijeva homologiju (homología) – istovjetnost govora i
mišljenja među osobama. Tri su uvjeta za takvu homologiju: 1. epistêmê (razumijevanje) –
sve što prijatelj govori drugomu uvijek tako govori da vjeruje da je to istinito; 2. eúnoia
(entuzijazam) – u odnos prijateljstva ne ulazi se iz koristi, nego iz ljubavi i 3. parrhēsia
(otvorenost) – prijatelju se smije reći sve što se misli bez bojazni, straha i stida.
Parezija, dakle, prožima sva područja ljudske osobnosti kakva se ozbiljuje kao cjelovita kroz
istinoljubivost u odnosu prema samom sebi, prema bliskim osobama i prema svojim
sugrađanima; ili drugim riječima: u njezinu političkom, intelektualnom i emocionalnim
očitovanju kroz iskrenost, otvorenost te brigu za sebe i drugoga.
2
Psihagogija (grč. psychagogia= psihe: duša i gogein: voditi): vođenje ili odgoj duše snagom riječi. Prvi put se u
tom smislu pojavljuje u Platonovom Fedru, dok je prvotno značila obred dizanja duša iz mrtvih.
3
Básanos (grč.): riječ je prvotna značila: crni kamen silicija koji se koristio pri provjeravanju čistoće dragocjenih
metala (srebra ili zlata).
184
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
3. Primjeri parezije
Pristupajući analizi parezije Foucault koristi dva primjera iz Plutarhovih Uporednih životopisa
koji mu služe kao temelj za određivanje njezinih specifičnosti. Oba primjera nalazimo u opisu
Dionova života (Foucault, 2010:50-53).
Dion je bio dvoranin i rođak sirakuškog tiranina Dionizija Mlađeg. Kao što je poznato i iz
Platonova Sedmog pisma, odrastajući na dvoru Dionizija Starijeg, oca Dionizija Mlađeg, Dion
je susreo Platona dok je ovaj boravio na Siciliji i postao njegovim učenikom. Pozvao je svojeg
učitelja da ponovno dođe u Sirakuzu i bude učitelj novom tiraninu, Dioniziju Mlađem, kad je
ovaj naslijedio Dionizija Starijeg. Prvi primjer parezije Foucault nalazi u Platonovu razgovoru s
Dionizijem Mlađim. Kada mu je Platon izložio svoje stavove o vrlini i hrabrosti, o tome da
nijedan tiranin nije hrabar te da pravedni žive sretan, a nepravedni nesretan život, Dionizije
se razgnjevio i pitao Platona za razloge njegova dolaska na Siciliju, na što mu je Platon
odgovorio: »Tražim dobroga čovjeka«. Dionizije je, dakako, shvatio da Platon hoće dati do
znanja da dobroga čovjeka još nije pronašao te se još više ražestio i potajno zatražio od
njegova suputnika da ubije Platona. Dionizija karakterizira neograničena moć: kao tiranin
može raditi što mu se prohtje. Nije uobičajeno da osoba s neograničenom vlašću prima
kritike, a još je manje vjerojatno da ih Dionizije može čuti te je Platonov život u Dionizijevim
rukama dokle god je na njegovu dvoru. Dakle: Platon je svega toga svjestan i svejedno se
upušta u razgovor te Dioniziju govori ono što misli: između ostalog i to da je kukavica i da
nije dobar čovjek.
Drugi primjer parezije Foucault nalazi u razgovoru što su ga vodili Dion i Dionizije nakon
Platonova odlaska. Dionizije je ismijavao Gelona, koji je vladao Sirakuzom prije nego što je
Dionizijev otac, Dionizije Stariji, postao tiranin. Za razliku od ostalih dvorana, Diona nisu
zabavljale Dionizijeve dosjetke – suprotstavio mu se i rekao mu da povjerenje u vladara, kao
preduvjet za njegovu tiraniju, postoji upravo zahvaljujući Gelonovoj vladavini, i da će ono biti
uništeno zbog načina na koji Dionizije vlada. Potom je zaključio da će Dionizije svoje
nasljednike uskratiti za ono što je Gelon njemu omogućio. Dakle: Dion je svjestan posljedica
185
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Platonova govora te zna da je Dionizije naredio da ubiju Platona. Unatoč tomu Dion mu
otvoreno govori ono što misli o načinu na koji vlada i o posljedicama njegove vladavine po
Sirakuzu.
Parezija je određena karakteristika Platonova i Dionova govora u navedenim situacijama.
Sadržaj Platonovih govora se mijenja tijekom razgovora: počinje izlaganjem o hrabrosti,
potom govori o sreći te na kraju o razlogu svog dolaska na Siciliju. Sadržaj Dionova govora je
drukčiji, ali kao i Platon, govori o različitim stvarima: o bivšem sirakuškom vladaru i o
Dionizijevoj vladavini. Iz raznovrsnosti istina koje Platon i Dion iskazuju, očito je da parezija
nije govorenje neke određene istine. Pareziju ne treba tražiti u sadržaju iskaza, već u načinu
na koji istina u njoj biva iskazana.
Parezija je, zapravo, bipolaran pojam: u jednom slučaju »kazivanje istine« podrazumijeva
formu samopotvrđivanja i usmjereno je na »estetiku življenja« kakva uključuje i moralnu
dimenziju brige i za druge stanovnike polisa, a u drugom slučaju podrazumijeva hrabrost
građana da javno istupi i stavi na kocku svoju sigurnost. U oba slučaja »kazivanje istine« je
demonstrativna distanca prema općem: distanca od društvenih rutina mišljenja, od
uobičajenosti, oportunizma i mišljenja većine. »Kazivanje istine« ometa laž i prijetvornost,
bori se protiv jeftinog prilagođavanja i predrasuda. Istinit čin – čin diferencije kojom se
građanin otima društvenoj konvenciji – važniji je od iskazane kritike. Život je »istinit« već
onda kada je sam sebe iskreno doveo u pitanje te postavio pitanje o istini. Svjestan život nije
samo drukčiji, sasvim drugi, nego i bolji život. Parezija je stoga vrhunski način upravljanja
sobom što se očituje u odnosu prema drugima.
4. Dramatika parezije i njezini modaliteti
Prema Foucaultu, parezija ne pripada pragmatici, nego dramatici diskursa: »Dramatika
diskursa je analiza činjenica diskursa koja pokazuje kako sam događaj iskazivanja može
utjecati na biće iskazatelja« (Foucault, 2010:68). Poput pragmatike diskursa, dramatika
uzima u obzir posljedice, ali za razliku od nje ne uzima u obzir posljedice koje situacija ima po
186
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
čin govorenja, nego posljedice koje čin govorenja istine ima na samog govornika i na njegov
način bivanja.
Zajednička osobina pragmatike i dramatike diskursa jest da izgovoreni iskaz biva određen
izvandiskurzivnim pravilima, a ono po čemu se razlikuju jest mjesto tih pravila. Pragmatika ih
smješta u kontekst u kojemu se subjekt nalazi u potpunosti ga izostavljajući iz polja
obuhvaćena analizom, dok ih dramatika smješta upravo u polje dostupno subjektu. Može se
reći da je pragmatika diskursa ograničena na »perspektivu trećeg lica« jer može objasniti
samo one aspekte govornog čina koji su govorniku dostupni u jednakoj mjeri kao i njegovim
promatračima. Može se učiniti da je i dramatika na isti način ograničena na »perspektivu
prvog lica« te da je neprobojno zatvorena u sferi govornika i njegovoga unutarnjeg iskustva,
međutim, tomu nije tako. Naime, činjenica da subjekt mijenja svoj način bivanja iskazujući
istinu na koju je usmjerena dramatika diskursa, posljedica je veze s istinom što ju je subjekt
uspostavio u sporazumu sa samim sobom. Dramatika diskursa postavlja pitanje naravi toga
sporazuma te u analizi uzima u obzir čin u kojemu govornik afirmira svoju vezu s
iskazivanjem istine koje je upravo učinio. U činu kojim govornik potvrđuje: »Ja sam taj koji je
rekao istinu«, on ujedno potvrđuje da ga izgovoreni iskaz određuje pred njim samim na isti
način na koji ga određuje pred drugima.4 Drugim riječima: govornik potvrđuje da je sam pred
sobom upravo isti onaj subjekt koji je obuhvaćen svojim iskazom dostupnim u perspektivi
trećeg lica. Dramatika, dakle, uzima u obzir i onaj aspekt diskursa u kojemu sam govornik,
izražavajući svoju vezu s diskursom, izražava i odnos između perspektive trećeg i perspektive
prvog lica.
4
U predavanjima Discourse and Truth Foucault (1999) tumači vezu između »perspektive trećeg lica« i
»perspektive prvog lica« na slijedeći način: »Ako napravimo razliku između govornog subjekta (subjekta
iskazivanja) i gramatičkog subjekta (iskazanog), mogli bismo reći da postoji i subjekt izgovaranja vlastitoga
uvjerenja ili mišljenja. U pareziji govornik naglašava činjenicu da je on i subjekt iskazivanja i subjekt izgovaranja,
tj. da je upravo on subjekt mišljenja o kojemu govori. Specifična aktivnost govora parezijastičkog iskazivanja
tako uzima oblik: ,Ja sam taj koji misli to i toʼ« (Foucault, 1999:The Meaning and Evolution of the Word
Parrhesia).
187
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Dramatika je, naposljetku, u skladu s pitanjem: kako govor konstituira subjekt? Razlikujemo li
subjekt koji govori (iskazni) od gramatičkoga subjekta (iskazivi), možemo reći da postoji i
subjekt koji se odnosi na uvjerenje ili mišljenje govornika (iskažen). U pareziji govornik
naglašava činjenicu da je on oboje: i iskazni i iskažen subjekt, tj. da je on sam subjekt
mišljenja na koje se referira. Parezija je, dakle, usko povezana s konstituiranjem subjekta,
odnosno sepstva.
5. Parezija i retorika
U antičkoj kulturi Foucault (usp. 2010:55-58) razaznaje četiri temeljne vještine u iskazivanju
istine: demonstraciju, retoriku, podučavanje i eristiku. Demonstracija je način iskazivanja koji
istinu dokazuje, retorika u istinu uvjerava, a u eristici, suočeni protivnici upuštaju se u borbu
oko istine.
Premda u prvom primjeru parezije, što je naveden ovdje na početku članka, Platon koristi
demonstraciju kada iznosi svoje učenje o vrlini, hrabrosti i sreći, vrhunac parezije u njegovu
govoru – odgovor iz koga je jasno kako ne misli da je Dionizije dobar čovjek – nije iskazan na
način demonstracije. Na sličan način, kada Dioniziju govori o njegovoj vladavini, Dion ne
izlaže dokaz u svom govoru, ne zastupa neku racionalnost ili načelo koje bi pritom artikulirao
i tumačio. Dakle, zaključuje Foucault, parezija se kao način iznošenja istine razlikuje od
demonstracije – parezijast nije onaj koji išta dokazuje (usp. Foucault, 2010:56). Retorika je
umijeće usklađivanja različitih elemenata govora i njihovo uređivanje u određen oblik kako bi
se postigla uvjerljivost govora. Oblici govora u kojima je u navedenim primjerima prisutna
parezija među sobom imaju malo toga zajedničkog (izlažući o vrlini Platon drži dugačak
monolog, dok Dion izgovara tek nekoliko rečenica, što je više nalik na aforizam nego na
izlaganje). Foucault kaže i da uvjeravanje može biti cilj parezije, ali ne nužno: iako Platon
nastoji uvjeriti Dionizija svojim učenjem o vrlini, kao što Dion nastoji uvjeriti svojom kritikom,
Platonova posljednja primjedba, odgovor iz kojega slijedi da Dionizije nije dobar čovjek, nije
izrečen u nastojanju da se Dionizije uvjeri u to.
188
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Posljednje i najvažnije: dok za retoriku nije presudno da govornik vlastite riječi smatra
istinitim, iz čega proizlazi da retorika nema nužnu vezu s istinom, parezija je nužno povezana
s istinom jer je u njoj neophodno da govornik govori ono što misli da je istina. Navedene
razlike pokazuju da pareziju nije moguće svesti na retoriku i da parezijast nije retoričar.
Za podučavanje je karakteristična postupnost od jednostavnijeg prema složenijem, kojoj je
cilj da učeniku olakša usvajanje istine. Foucault naglašava da ni Platon niti Dion ne nastoje
govoriti postupno niti hoće olakšati usvajanje onoga što govore te da stoga pareziju nije
moguće poistovjetiti ni s podučavanjem, niti parezijasta s onim tko poučava (usp. Foucault,
2010:57).
Raspravljanje (eristika) podrazumijeva situaciju u kojoj govor jednog sugovornika nastoji da
prevagne nad govorom drugog. Foucault naglašava da, unatoč tomu što imaju zajednički
agonistički element (element borbe za premoć), između parezije i raspravljanja postoji
razlika utoliko što, za razliku od raspravljanja, u pareziji nije rijetko da jedan sugovornik
zašuti: Dionizije ne odgovara na Platonov iskaz da nije dobar čovjek (ne odgovara jezičnim
već izvanjezičnim sredstvom – nasiljem), niti odgovara Dionu na iskaz da nije dobar vladar
(usp. Foucault, 2010:58). Stoga parezijast nije erističar i parezija nije eristika.
Dakle, pareziju kao način govorenja istine nije moguće odrediti ni kao demonstraciju, ni kao
uvjeravanje, ni kao podučavanje, ni kao raspravljanje, iako ima sličnosti sa svakim od tih
načina.
6. Figure istinitoga govora
Foucault (usp. 2010:68) kaže da je parezija samo jedan od oblika istinitog diskursa koji je
moguće uočiti s obzirom na njegovu dramatiku. U Vladanju sobom i drugima, navodi četiri
figure čiji istinit diskurs ima različitu dramatiku: figure proroka, vrača, filozofa i znanstvenika
(usp. Foucault, 2010:68). U predavanjima Le courage de la vérité navodi nešto drukčije:
prorok, mudrac, parezijasta i stručnjak. Figura stručnjaka odgovara figuri znanstvenika iz
189
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Vladanja sobom i drugima, figura vrača figuri mudraca, a figura parezijaste figuri filozofa
(usp. Foucault, 2009:15-30). Njegova analiza dramatike različitih oblika diskursa istine koji su
odigrali važnu ulogu u razvoju načina na koje je istina kazivana u tzv. zapadnoj civilizaciji,
omogućuje jasnije vidjeti što dramatika podrazumijeva kao metodološko polazište.
Prorok govori istinu u vezi s budućnošću i njegova uloga je posrednička, iz čega proističu
četiri razlike u odnosu na parezijasta. Prva razlika leži u samoj okolnosti da prorok govori o
budućnosti. Drugo, prorok ne govori u svoje ime. Treće, predmet govora proroka
(budućnost) je nužno i, kako Foucault kaže »ontološki« skriven od lјudi; prorok govori o
onome što je nužno nedostupno i skriveno (usp. Foucault, 2009:15-30). Četvrto, prorok
kazuje istinu na dvosmislen ili zagonetan način. Nasuprot tome, parezijast govori o
sadašnjosti i o tome što njegov sugovornik stvarno jeste on ne posreduje nego govori u svoje
ime: govori ono što jeste dostupno onima kojima se obraća s obzirom na njihovu »ontološku
strukturu« i što je vezano uz njih same, ali što oni ne vide; naposljetku, parezijast govori
jasno i nedvosmisleno (usp. Foucault, 2009:15).
Mudrac ima zajedničke točke i s prorokom i s parezijastom. Posredovanje je u određenoj
mjeri prisutno u govoru mudraca (jer je njegova uloga katkad uloga posrednika u odnosu na
tradiciju ili je posljedica božanskog nadahnuća). Međutim, mudrac je u tom smislu bliži
parezijastu nego proroku jer on uvijek govori u svoje ime. Štoviše, on i jeste mudrac i može
govoriti mudro zahvaljujući tome što je »bivanje mudrim njegov osoban način bivanja«
(Foucault, 2009:17). Međutim, mudrac se razlikuje od parezijaste utoliko što je njegov govor
prije iznimka nego pravilo – mudrac šuti, a odlučuje se na govor ukoliko ga situacija na to
prinudi, dok parezijast ima dužnost govoriti istinu u odgovarajućoj situaciji. Nadalje, mudrac
je blizak proroku utoliko što su njegove riječi nerijetko nejasne, a parezijastu utoliko što je
istina koju govori vezana uza sadašnjost a ne uz budućnost. Istodobno, za razliku od
parezijasta, mudrac istinu ne izgovara u vidu naloga ili savjeta, koji su po formi vezani za
određenu situaciju, upućeni pojedincima i odnose se na njihove postupke ili osobine, nego je
190
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
njihova forma opća: dok parezijast sugovorniku otkriva što je on sam, mudrac mu otkriva
istinu o svijetu.5
Figura »stručnjaka« podrazumijeva onog tko posjeduje određeno umijeće (tehnē) što ga je
naučio od drugoga te i druge može podučiti. Budući da stručnjak posjeduje vještinu
zahvaljujući tomu što ga je netko drugi prethodno podučio, on ima dužnost govoriti istinu
koja je u skladu s tom vještinom. Ta dužnost da govori istinu čini ga nalik parezijastu.
Međutim, za razliku od parezijasta, stručnjak se ne izlaže opasnosti i nije mu potrebna
hrabrost da bi podučavao. Nadalje, dok parezijast narušava svoju vezu sa slušateljem kada
govori istinu, stručnjak ju uspostavlja i osnažuje (kao što je slučaj u vezi između učitelja i
učenika).
U svim modalitetima, dakle, govornik se veže uz istinu, ali je vrst tih veza u njima različita: u
proroštvu se subjekt ne veže uz izgovoreni sadržaj, u mudraštvu se ne veže uz govorni čin, a
u tehničkom načinu se ne veže uz posljedice: nema opasnosti kojoj izlaže svoju vezu sa
sugovornikom u korist svoje veze s istinom. Samo se u pareziji subjekt veže trostruko: uz
govorni čin, uz izgovoreni sadržaj i uz posljedice govora te je njegova veza s istinom cjelovita i
krajnje angažirana.
7. Parezija u praksi asketa
Bavljenje istinom kao kazivanje istine, dakle, zahvaća cjelokupnu čovjekovu egzistenciju –
ono je praksa koja posve prožima kazivatelja istine. Foucault ju naziva »praksom samoga
sebe«, odnosno »stilom življenja« (Foucault, 2009:168). Parezijastički stil življenja posebice
je očit u kiničkoj filozofiji Antistenove škole u Ateni kojoj Foucault posvećuje veći i najvažniji
dio svojih posljednjih predavanja. Kinički način življenja valja smjestiti unutar poimanja ideje
»istinskoga života« u grčkoj filozofiji. Pripadnici kiničke škole isticali su bespotrebnost kao
ideal: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba, a što ima manje potreba, to je slobodniji.
5
Kao dobar primjer mudraca parezijasta Foucault navodi, dakako, Sokrata (usp. Foucault, 2009:18).
191
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Naučavali su jednostavan i oskudan život u skladu s prirodom (Diogen je odbacio čašu kad je
vidio da može piti iz ruke), a temeljna djelatnost im bila parezija – trajno i otvoreno kazivanje
istine.
Foucault navodi četiri temeljne odrednice »istinskoga života«: neprijetvornost, neovisnost,
pravednost i autarkija (usp. Foucault, 2009:211-222). Neprijetvornost se odnosi na jedinstvo
i sklad između misli i djela, neovisnost na život slobodan od poroka, od svega onoga što
čovjeka čini ovisnim, pravednost na život prema određenim načelima i pravilima koja ne
moraju biti načela i pravila većine. Naposljetku, istinski je život autarkija (grč. autárkeia),
život u kojemu se posjeduje samoga sebe, vlada sobom te koji je sebi identičan.6 Foucault
ističe da kinici preuzimaju sve četiri odrednice istinskoga života k tome ih paradoksalno
radikalizirajući: »Kinizam nas ne prestaje podsjećati na to da je malo istine nužno za onoga
koji želi živjeti istinski, a malo je života nužno kad smo zaista posvećeni istini« (Foucault,
2009:187).
S obzirom na takvo čitanje antičkih tekstova, ne čudi što kiničko »kazivanje istine« za
Foucaulta predstavlja spojnicu s judeo-kršćanskom mišlju. Prepoznaje duboke tragove koje
monoteizam, mišljenje jednakosti, ostavlja na naslijeđu grčke filozofije. Razlika između
neznabožačkog i biblijskog mišljenja se za Foucaulta ne sastoji u stavu prema askezi – takvo
razlikovanje smatra smiješnim – nego mnogo više u trojstvenoj strukturi koju židovski i
kršćanski mislioci uvode u antičko područje mišljenja. U novom, monoteističkom tumačenju
ljudi se međusobno sporazumijevaju u svjetlu Apsolutnog (»Bog«), što oni sami nisu te, kako
kaže Foucault: »Židovi i kršćani shvaćaju poštovanje prema drugom kao poštovanje prema
Bogu kojega je onaj drugi slika« (Foucault, 2009:193). U tome otkriva svijetli pol
monoteizma, dok je mračni pol vlastoljubivo, tjelesno sputano i nepovjerljivo kršćanstvo koje
protiv vlastodržaca ne istupa »hrabrošću za istinu«, nego skriveno iza crkvenoga autoriteta
svesrdno surađuje s njima imuno na autokritiku i nesposobno za prihvaćanje tuđe kritike.
6
U patristici, tj. kod crkvenih otaca, autarkija je i kršćanska krepost umjerenosti, tj. zadovoljstva malim.
192
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Prema Foucaultu kinički način življenja parezije prisutan je, dakle, i kasnije: u monaštvu prvih
stoljeća kršćanstva, pa u redovništvu i prosjačkim redovima srednjovjekovlja, pri čemu,
dakako, upozorava na razliku između grčke i kršćanske askeze (usp. Foucault, 2009:181-183;
285-287; 317-320).
Istina o nama samima uključuje ono što drevni Grci zovu askezom (áskēsis). Kršćanstvo je
kroz stoljeća u tu riječ unosilo značenja koja ona prvotno nije imala. Za Grke, kako navodi
Foucault, riječ áskēsis znači praksu ili vježbu (usp. Foucault, 1999:Techniques of Parrhesia).
Tako je, na primjer, bilo uobičajeno reći da se svako umijeće ili tehnika uče putem mathēsis i
áskēsis – teorijskim znanjem i praktičnom vježbom. Kada rimski stoički filozof Musonius
Rufus kaže da je umijeće življenja, technè tou biou, kao bilo koje drugo umijeće, to znači da
se ne može naučiti samo putem teorijskih učenja, nego je nužna i konkretna primjena tih
učenja. Dakle ova technè tou biou zahtijeva áskēsis. Dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj
odricanje od sebe samih, moralni áskēsis grčkih (i rimskih) filozofa ima za krajnji cilj
uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja.
Kršćanski asketizam za načelo uzima odvajanje od svijeta, a grčki opskrbljivanje pojedinca
moralnom opremom (moralni standardi i razum) koja će mu omogućiti da se otvoreno suoči
sa svijetom. Tako većina grčkih i rimskih tekstova nema namjeru baviti se općim temama kao
što su vrijeme, smrt, svijet, život, nužnost, nego im one služe samo kao matrica za duhovnu
vježbu te su, zapravo, praktični priručnici za etičko ponašanje nad kojim valja meditirati i
razmišljati, iz kojeg valja učiti i koje treba primjenjivati te tako izgrađivati vlastitu matricu
ponašanja.
Jedna od ključnih duhovnih vježbi drevnih Grka bila je propitivanje istine o sebi i govorenje te
istine drugima, neka vrst »ispitivanja savjesti«, no različite od one kakvu prakticiraju kršćani.
»Ispitivanje savjesti« u drevnih Grka jest prihvaćanje da istina ima dva aspekta: jedan se
odnosi na pomnju da proces rasuđivanja bude ispravan kako bi pojedinac razvio sposobnosti
koje mu omogućuju pristup istini, a drugi je razmatranje važnosti i za pojedince i za društvo
toga da se istina poznaje i govori, da postoje ljudi koji govore istinu te da ih se prepozna.
193
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Foucault (1999:Techniques of Parrhesia) prvi aspekt zove »analitikom istine«, a drugi
»kritičnošću«. Analitika i kritika ujedno su i dva aspekta što se provlače kroz cijelu povijest
filozofije.
8. Problematiziranje parezije u povijesti filozofije
Proces problematiziranja u kojemu su u grčkoj filozofiji postavljena pitanja u vezi s onim tko
govori istinu, a na koji Foucault (posebice u Foucault, 1999:Concluding Remarks to the
Seminar) usmjerava svoju pozornost, ima sasvim određeno mjesto u povijesti i u razvoju
filozofije – počinje na prijelazu između predsokratske filozofije i filozofije kakva se pojavljuje
sa Sokratom i traje. Pitanja postavljena u vezi s aktivnošću govorenja istine temelj su
filozofijskoga mišljenja koje se trajno kreće od analitičkog do kritičkoga aspekta samoga
problema istine. No, kroz povijest tzv. zapadne filozofije filozofi su u bavljenju
problematizacijom toga procesa stavljali veći naglasak na analitiku, nego na kritiku, što je,
uvjetno govoreći, moguće vidjeti i u XX: stoljeću u opreci između tzv. analitičke i
kontinentalne filozofije i njihovo međusobno dovođenje u pitanje, kao i u dekonstrukciji
metafizičkog utemeljenja kontinentalne filozofije.7
Foucault se, zapravo, bavi parezijom jer mu je nakana rekonstruirati genealogiju kritičkoga
stava tzv. zapadne filozofije. Ukratko: nakon širenja kršćanstva u III. i IV. stoljeću parezija
izlazi iz područja filozofije i ulazi u područje kršćanstva, zadržavajući neke elemente
Platonove filozofije. Vraća se u filozofiju tek pošto Descartes počinje shvaćati subjekt kao
spoznajni subjekt, čime su filozofiji vraćene ingerencije nad istinom koje je do tada držala
institucija Crkve. Kršćanska teologija je, naime, zanemarivala autokritički aspekt u
konstituiranju subjekta te potisnula proces proizvodnje istine subjekta u odnosu na sebe i na
druge u prilog istine shvaćene kao uvjerenja, istodobno taj proces motreći u eshatološkom, a
ne sadašnjem vremenu. Ukoliko se, dakle, kao utemeljiteljski trenutak moderne filozofije
može uzeti kartezijanski cogito, Foucaultovo tumačenje filozofije nedvojbeno baca zanimljivo
7
Za više o parezijastičkoj istini u filozofiji vidi Lidija Levkov: Istina kod Fukoa: Fukoova analiza parezije.
194
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
svjetlo na taj prekretnički misaoni događaj. On smatra da je Descartes dokinuo povijesnu
podjelu uloga kakva je vrijedila u produljenom srednjovjekovlju, gdje je parezija bila zadaća
kršćanskih pastoralnih procedura, a istina je kao područje djelovanja bila dodijeljena
skolastičkoj filozofiji koja je, bila prilično sputana okovima teologije (usp. Foucault,
2010:317). Descartes je na taj način rehabilitirao izvornu kritičku zadaću filozofije: »Filozofija
uvijek pretpostavlja filozofiju, filozofija ne može govoriti sama sebi, filozofija se ne može
nuditi kao nasilje, filozofija se ne može pojaviti kao ploča zakona, filozofija se ne može pisati i
kružiti kao spis koji bi pao u svačije ili bilo čije ruke. Zbilja filozofije je – i to je njezino prvo
obilježje – u tome da se ona obraća filozofskoj volji« (prema Foucault, 2010:213).
U okviru pitanja o podudarnosti uvjerenja i istine, Foucault koristi sintagmu »analitika istine«
analizirajući Kantov tekst »Odgovor na pitanje: što je prosvjetiteljstvo?« (Kant, 1977) i
spominje je kao jednu od »dvije velike kritičke tradicije između kojih je podijeljena zapadna
filozofija« (Foucault, 2010:20). Analitika istine (prisutna u Kantovim Kritikama, naročito Kritici
čistog uma) podrazumijeva istraživanje uvjeta mogućnosti istinite spoznaja. Eksplicitno
povezujući suvremenu anglosaksonsku filozofiju s ovom tradicijom, Foucault sebe svrstava u
drugu, kritičku tradiciju koja postavlja pitanja »sadašnje stvarnosti, sadašnjeg polja naših
iskustava, sadašnjeg polja mogućih iskustava«, i koju naziva »ontologijom sadašnjosti,
sadašnje realnosti, ontologijom modernosti, ontologijom nas samih« (Foucault 2010:20).
Kantov tekst »Odgovor na pitanje: što je prosvjetiteljstvo?« Foucault vidi kao prvo mjesto na
kojemu je postavljeno i pitanje »ontologije sadašnjosti« te ga formulira i ovako: »Što je moja
sadašnjost? Koje je njezino značenje? Što radim kada govorim o toj sadašnjosti?« (Foucault,
1988:88). Sadašnjost je, naime, jedino vrijeme proizvodnje istine – u projiciranju istine u
prošlost ili u budućnost nemoguć je aktivan proces njezine proizvodnje.
Za razliku od analitike istine, kritička tradicija – koja nije suprotstavljena analitici istine nego
joj pripada – ne kreće se »unutar« istine: postavljajući pitanje njezinih uvjeta zauzima
poziciju koja je izvanjska u odnosu na nju. Ova pozicija nije bez stanovitih sličnosti s
pozicijom koja se zauzima pri provođenju epistemološke analize diskursa istine
195
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
(epistemološka analiza »ispituje specifične strukture onih diskursa koji se predstavljaju i
prihvaćeni su kao istiniti« / usp. Foucalt, 2009:6). Foucault, međutim, ide još dalje i od
kritičke tradicije te se opredjeljuje za njezinu alternativu: diskursu istine pristupa iz
perspektive aleturgijske analize, o kojoj će još biti riječi.
Foucault promatra nastanak i daljnji razvoj moderne filozofije kao izraz vraćanja
parezijastičkog modaliteta veridikcije u filozofiju. Međutim, u suvremenom svijetu ne postoji
privilegiran »kanal« za praksu parezije, odnosno djelatnost u kojoj bi se ona uglavnom mogla
odvijati, kao što su to bile politika u zlatno doba Atene ili filozofija nešto kasnije. Foucault je
u svojim predavanjima o pareziji, zapravo, nastojao propitati mogućnosti toga »kanala«.
9. Parrhēsia u Novom zavjetu
O pareziji u Novom zavjetu Foucault ne govori puno: tek na tri od trinaestak stranica u
osamnaestom predavanju Le courage de la vérité (usp. Foucault, 2009:325-338) što ih je
posvetio evoluciji značenja pojma parrhēsia od pretkršćanskih tekstova (Septuaginte), preko
Novoga zavjeta do patrističkih tekstova.8
Do modifikacije značenja pojma parrhēsia dolazi već u Septuaginti: više ne znači tek hrabrost
pojedinca koji suočen s drugima govori istinu o onom što bi se trebalo promijeniti ili što bi se
trebalo učiniti da do pozitivne promjene dođe, nego se veže uz Boga: parrhēsia je za autore
mudrosnih spisa, gdje se pojavljuje u grčkom prijevodu, kvaliteta odnosa prema Bogu:
otvorenost srca i transparentnost duše koja se izaže Božjem pogledu i »hodi bez straha« (Izr
8
Pritom se nije sam upuštao u njihovu analizu nego koristio analize autora kojima vjeruje: za Stari zavjet
(Septuagintu) – Filon iz Aleksandrije, De special ibus logibus; za Novi zavjet – Schlier, Heinrich (1967). Parrhēsia,
parreēsiazomai, u: Kittel, Gerhard (ur.), Theologisches Wörterbuch zum Neuen Testament, Stuttgart:
Kohlammer Verlag, 1932-1979, str. 869- 884; Marrow, B. Stanley (1982). Parrhesia and the New Testament,
Catholic Biblical Quarterly, 44(3):431-436; za patrističko razdoblje –Chrysostome, Jean (Ivan Zlatousti) (1961).
Sur le providence de Dieu, XIX, 11, prev. Anne-Marie, Malingrey, Paris: Éd. du Cerf; Grégoire de Nysse (Grgur iz
Nise) (1966). Traité de lavirginité, 302c, XII, 4, prev. Michel, Aubineau, Paris: Éd. du Cerf.
196
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
10,9-11). Dakle, nije više smještena u horizontalnu os odnosa među ljudima, nego u
vertikalnu os odnosa s Bogom: ona je radost bivanja s Bogom i »slobodno uzdizanje lica k
Njemu« (Job 22,21-28). Još uvijek znači govorenje istine, ali ne više u doslovnom smislu
izgovaranja istinitih riječi nego u otvorenosti srca izložena Božjoj istini. Ona je, štoviše, dar
Božji prisutan i očitovanu Božjoj (ne više ljudskoj) mudrosti (usp. Izr 1,20-21; Ps 94,1-3)
Prema Foucaultu, daljnji pomak značenja dogodio se u Novom zavjetu: parrhēsia je ponovno
vezana uz ljudsku aktivnost, ali u drukčijem kontekstu nego u grčkoj tradiciji: kao povjerenje
u Boga i kao hrabro propovijedanje Evanđelja. Potom, iako govoriti istinu ponovno postaje
ljudskom vrlinom, štoviše dužnošću kršćana, nije vezana isključivo uz verbalni govor te
proizlazi iz povjerenja u Boga i u Njegovu ljubav prema čovjeku te se veže uz vjeru i
povjerenje koje proizlazi iz vjere (usp. 1 Iv 5,13). Štoviše, kadikad se veže uz molitvu: onaj tko
vjeruje u Sina Božjega, zna da on ima život vječni, a njegova molitva nije drugo do molitva da
taj život primi, odnosno prihvati volju Božju (usp. 1 Iv 5,14). Parrhēsia, dakle, jest povjerenje,
i to eshatološko povjerenje (usp. 1 Iv 4,16-17).
Na drugim mjestima u Novom zavjetu, kako primjećuje Foucault, parrhēsia je znak hrabrosti
onoga tko propovijeda Evanđelje unatoč rizicima, dakle apostolska vrlina još bliska kiničkom
»istinskom životu« (usp. Dj 9, 26-29; Ef 6,19-20).
Prvi crkveni oci također vežu pareziju uz propovijedanje Evanđelja, ali u kontekstu progona
kršćana i njihova mučeništva (Ivan Zlatousti). No, premda vezana uz odnos prema drugima,
parrhēsia je i dalje vrlina u odnosu prema Bogu: pouzdanje u spasenje i u Božju dobrotu. Ona
je znamen slobodne komunikacije s Bogom kakvu je uživao Adam, a onda je izgubio (Grgur iz
Nise). Otvorenosti je nestalo kad se Adam nakon svog grijeha pokušao sakriti pred Bogom jer
je tad tama zastrla njegovo slobodno obraćanje svojem Tvorcu. Krist je obnovio pareziju
kakvu je bio posjedovao Adam: slobodni pristup Bogu u kakvom čovjek ne da ne može ne
griješiti, nego se ne mora skrivati od istine (Origen, Metodije Olimpijski, Atanazije).
197
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Najveći pomak značenja riječi parrhēsia u kršćanskoj tradiciji dogodio se nakon 4. stojeća
kada su se počele razvijati strukture crkvenoga autoriteta: tada je povjerenje potrebno za
pareziju odmijenjeno poslušnošću, štoviše podložnošću, a hrabrost svjedočenja istine –
strahom od Boga i od grijeha koji udaljava od Boga. Parezija je zadobila negativne konotacije
– počela se smatrati arogancijom i preuzetnošću. Dakle, prisnost s Bogom odmijenjena je
posredništvom crkvenoga autoriteta, a povjerenje skrupuloznom i sumnjičavom budnošću.
Iskustvo komunikacije s Bogom institucionaliziralo se s jedne strane u misticizam, koji je
zadržao njegovanje prisnosti s Bogom,9 a s druge strane u asketizam, koji razvija destrukciju
samopouzdanja i podložnost crkvenim autoritetima. Problematizacija odnosa između
poznavanja istine i same istine više nije mogla imati pun i potpun oblik drugog života, života
»novog stvorenja«10 u kakvom su poznavanje istine i istina sama jedno te isto.
Budući da je Foucaulta ponajprije zanimala evolucija značenja pojma parrhēsia – i u širem
teorijskom okviru: ontologija istinitog diskursa – nije mu prva briga bila da u Novom zavjetu
traži značenje kakvo bi bilo najbliže onom kakvo je njegovala grčka tradicija, a mene upravo
takva uporaba zanima, i to u Isusovim riječima, kao i njezina veza s Duhom Svetim kako ga je
razumijevala Prva crkva.
U Novom zavjetu na grčkom riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao koriste na tridesetak mjesta.
U hrvatski se najčešće prevodi: »otvoreno govoriti«, »javno govoriti« ili »javno činiti«,
»slobodno govoriti«, ali jednako tako: govoriti, djelovati – »smjelo«, »odvažno«,
9
U hermeneutici kršćanskoga svjedočanstva, kao i u mističkim doživljajima kršćanskih kontemplativaca i
mislitelja u vezu s parezijom, kako je razumije antička filozofija, dovođen je pojam svetosti. Da spomenemo tek
nedavne s engleskoga govornog područja Claudia Rapp (2005). Holy Bishops in Late Antiquity: The Nature of
Christian Leadership in an Age of Transition, Richard Flower (2013). Emperors and Bishops in Late Roman
Invective, Gordon Mursell (2001). English Spirituality: From Earliest Times to 1700 itd.
10
Sintagma »novo stvorenje« Pavlova je: »Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle,
novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja« (2 Kor 5,1718). »Novo stvorenje« je, dakle, po Pavlu, stvorenje povezano s Kristom u kojem su Bog i svijet pomireni. Ili
drugim riječima: otkupljeno, oprošteno, spašeno stvorenje. Zapravo: integrirano sepstvo.
198
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
»neustrašivo« i »s pouzdanjem«. Riječ parrhēsia koristi se u nekoliko različitih srodnih
značenja:
1) samopouzdanje i odvažnost u odnosu prema ljudima (Dj 2,29;4, 13.31; 2 Kor 3,2; Ef
6,19; Film 1,8) i u odnosu prema Bogu (1 Iv 2,28; 3,21; 4,12; 5,14; 3,6; Heb 4,16;
10,19; 1 Tim 3,13)
2) naprosto javni govor u smislu javnoga nastupa, govora pred mnoštvom (Iv 7,26;
11,54; 18,20)
3) oblik parrhēsiazomai: odvažno propovijedanje usred teških okolnosti (Dj 18,26; 19,8;
Ef 6,20; 1 Sol 2,2) te naposljetku
4) u smislu najbližem onom kakvom mu daje antička retorika a kakvu nam razlaže
Foucault: otvoren, jasan, nedvosmislen govor uperen protiv prijetvornosti (Mk 8,32;
Iv 7,4.13; 10,24, 11,14; 16,25; Dj 28,31).
10. Isus, parezijast par excellence
Dakle, što me zanima jest Isusova parezija kao svakodnevna praksa (kao usklađeni govor i
život usuprot prijetvornosti). A to ćemo naći analiziramo li uporabu riječi parrhēsia kada je
riječi o Isusovom govoru (a ne govoru o njemu ili u njegovo ime). Isusu je bila važnija
svakodnevna praksa vjere nego obrana vjerskih uvjerenja. On je svoje poslanje živio
radikalno i beskompromisno kritizirajući pojedine ljude vlastita naroda zbog njihova
licemjerja, površnosti i neodgovornosti. Posebice je oštro kritizirao licemjerje i taštinu onih
pismoznanaca i farizeja, svojih sunarodnjaka i suvjernika, koji su voljeli isticati vjerska
obilježja da bi se pokazali pobožnima te na vjernike tovarili bremena, dok su, kako on sam
kaže, »jedno govorili, a drugo činili« (Mt 23, 1-7). Glavni Isusov neprijatelj, zapravo, nisu bili
ni židovski glavari ni rimska vlast nego – hipokrizija.11 I onda i u naše vrijeme.
Uzmemo li u obzir Foucaultovu analizu parezije u kiničkoj filozofiji, nije teško Isusa vidjeti kao
svojevrsnog, i to radikalnoga kiničkog mislioca po svim odrednicama »istinskoga života«: on
11
Riječ dolazi iz grčkoga hypókrissus, što znači gluma, ne samo na kazališnoj sceni nego i u životu: pretvaranje
da se ima odlika kakvih zapravo nije ne bi li se pred drugima dičilo superiornošću.
199
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
je živio neprijetvorno, neovisno, pravedno i autarkično. Mnogi teolozi su to već bili
zamijetili.12
Istinski se život glede prijetvornosti ostvaruje kao parezija, kao otvoren, slobodan i hrabar
govor. Isus, poput kinika, ne samo da slobodno, neopterećeno i hrabro govori pred drugima
nego govori tako da je svojim životom u cjelini angažiran u tomu govoru te poziva na takvu
angažiranost i svoje slušatelje. Njegov je govor neodvojiv od njegova života. Biti za njegov
govor znači biti za njega samog, kao što i biti protiv njegova govora znači biti protiv njega
samog. Jednako tako, njegov se neprijetvoran govor očituje u izravnosti. Poput kinika, on ne
okoliša, ne koristi birane riječi i retoričke stilske figure. Svojim izravnim govorom provocira,
želi uznemiriti te stoga ne izbjegava paradoksalan i skandalozan govor. Što želi jest – reakcija
slušatelja. Pritom je, dakako, pripravan i na moguću negativnu reakciju, na mržnju, nasilje, pa
i na smrt. Svoju neprijetvornost izriče samim svojim životom.
To se jednako tako odnosi i na drugo svojstvo istinskoga života: neovisnost. Neovisnost Isus
ostvaruje siromašnim, jednostavnim životom. Siromaštvo nije samo indiferentnost spram
posjedovanoga bogatstva nego stvarno odreknuće od bogatstva. Dakle, neovisnost se
upisuje u samo Isusovo tijelo. On je, poput kinika, neke vrsti prosjaka koji traži adoksiju –
prijezir. Prijezir drugih upravo ga potvrđuje u njegovu »istinskom životu«. Stoga se služi
ironijom kao sredstvom parezije. Susrećemo je posebice u njegovim prispodobama. Onaj tko
otvoreno govori istinu jest preziratelj ne zato jer bi prezirao druge, nego zato jer ne gleda na
ljude, nego na istinu – istinu stavlja u središte. Istinska osoba ne može ne biti preziratelj jer
ne dopušta da se ma što uspoređuje s istinom. Služi se ironijom jer želi otvoriti nemisleće
osobe prema istini, preciznije: potaknuti ih da misle.
12
Dakako, takva identifikacija tema je brojnih rasprava i među kršćanskim teolozima. Da spomenemo tek knjige
u kojima se daje pregled problematike: Ben Witherington (1977). The Jesus Quest: The Third Search for the Jew
of Nazareth, Robert B. Stewart (2008). The Quest of the Hermeneutical Jesus: The Impact of Hermeneutics on
the Jesus Research of John Dominic Crossan and N. T. Wright.
200
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Treće, kinici, pa ovdje i Isus, radikaliziraju i istinski život pod vidom pravednosti. Pravednost
postaje načinom življenja, ali tako da odbacuje konvencionalnu pravednost, uobičajena
ljudska načela i pravila. Isus je kritičar svih načela i pravila koji su sami sebi svrhom jer u
njima neprestance uočava ono što može ugroziti i što stvarno ugrožava čovjekov život u
njegovom nutarnjem prirodnom tijeku. »Istinski život« ne zahtijeva samo drukčiju misao,
nego u pravom smislu riječi drukčiji, »drugi život«, drukčiji način življenja trajno otvoren
svemu novome.
Četvrto, kinici svoju autarkiju, vladanje sobom i posjedovanje samoga sebe, ne izriču
brbljanjem o njoj, nego svojim ponašanjem. Isusovo ustrajanje u apsolutnoj autarkiji uvijek je
negativno shvaćeno, kao usmjereno protiv nekoga, dakako nekoga tko ima određenu
političku i/ili duhovnu moć. Kinici sebe smatraju »anti-kraljevima«, dakle onima koji se rugaju
svim pokušajima ljudi budu moćni, da budu »kraljevi« (usp. Foucault, 2010:250). Izruguju se
ljudskim moćnicima, institucijama moći i vladanja. Isus ne govori teorijski o istini i ne privlače
k njoj svojim lijepim riječima, nego se svojim tijelom bori za istinu i brani je svojim životom.
Štoviše, poput kinika, žrtvuje se za drugoga, pripravan sve učiniti za drugoga. Računa s tim da
će biti odbačen, napadnut i prezren, ali mu je nakana da upravo kao takav, kao »prezreni
kralj«, upozori na istinsko kraljevanje, na istinsku autarkiju. »Istinski život« zahtijeva vrst
radikalnoga obraćenja: »Kinizam nas ne prestaje podsjećati na to da je malo istine nužno za
onoga koji želi živjeti istinski, a malo je života nužno kad smo zaista posvećeni istini«
(Foucault, 1999:187).
Isus je, dakle, parrhēsiastes par excellence. Slobodan je jer je dovoljno nedužan i hrabar da
može sve reći. Svima bez razlike otvoreno je i javno govorio što vidi, misli i naučava, a kada je
dar Duha omogućio pravo shvaćanje njegova nauka, govorio je otvoreno i o Ocu, potičući
učenike da čine isto.
201
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Riječ parrhēsia evanđelisti, posebice Ivan, pa Luka u Djelima apostolskim i Pavao, uglavnom
koriste kada govore o propovijedanju, štoviše o svjedočenju Evanđelja.13 Pritom valja
razumjeti da svjedočiti Evanđelje, Radosnu vijest, u počecima Prve crkve nije značilo
naviještati kakvu novu vjeru, nego zalagati se za dublju, radikalniju vjeru u vlastitoj sredini,
među židovskom braćom i sestrama. Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo
posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom
neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti
da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan
pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije
nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom
svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga
vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija
kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj
govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema
samom sebi.
Parezija evanđelista i svetoga Pavla poziva kršćane da hrabro i otvoreno govore o Isusu i o
Ocu, i to više životom nego riječima, kad god na to pozivaju prilike, no Isusova parezija poziva
da budu autokritični te da otvoreno i hrabro govore kada god pripadnici njihove zajednice
žive licemjerno, površno i neodgovorno.
13
Valjalo bi pomnije analizirati vezu parezije i svjedočanstva. Ni parezija ni svjedočanstvo nisu tek govorni
činovi, nego činovi koji potvrđuju izvana čovjeka u njegovoj nutrini, odnosno njegovo uvjerenje i vjeru.
Svjedokov angažman kao i angažman parezijasta ključni su za smisao njihove djelatnosti koja se temelji upravo
na kvaliteti njihova angažmana.
202
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
11. Izazovi Foucaultove misli za suvremenu teologiju
Foucaultova misao je tek relativno nedavno ušla u obzorje teoloških promišljanja. Počev od
James Bernauera – isusovca koji na Bostonskom sveučilištu predaje filozofiju te je 1990-ih
djelo Michela Foucaulta nazvao djelom »etičkoga leta« ponad »zatvora [modernog] čovjeka«
te analognom negativnoj teologiji (usp. Bernauer, 1990) – znanstvenici različitih disciplina
propituju mjesto i važnost religije u Foucaultovu djelu, jednako kao i važnost Foucaultove
misli za rasprave o religiji. Nove perspektive su se otvorile u područjima kao što su religijski i
kulturalni studiji, kršćanska teologija, filozofija religije i biblijski studiji. Postupno je u žarište
promišljanja dovedeno i važno višeznačno ukrštanje Foucaultove misli s religijskim
konceptima i temama. Posebice u razdoblju od 1999. do 2005. kada je objavljeno niz velikih
studija o interakciji Foucaultove misli i kršćanske teologije.14
Što se, pak, tiče naše teme – parezije, ona se sve češće pojavljuje ne samo u teološkim
tekstovima,15 nego i u javnom diskursu Katoličke crkve otkako je papa kardinal Jorge
Mario Bergoglio: papa Franjo ne samo da se u kritici stanja u Crkvi koristi parezijom (Reese,
2014), nego je i sam kao pojam ponovno uvodi u svoj pastoralni diskurs (Pope Francis, 2014).
U nas se pojam parezije u teološkim tekstovima, kao i u tekstovima koji se bave kršćanskim
životom pojavljuje sporadično i rijetko, i to uglavnom u značenju hrabrog i odvažnog
14
Tako je, primjerice, Jeremy R. Carrette (2000) pomno analizirao Foucaultov religijski podtekst u njegovim
tekstovima, J. Joyce Schuld (2003) bavio se strukturalnim paralelama između Foucaultove »moći« i Augustinove
»ljubavi«, Henrique Pinto (2003) razradio je postmetafizičku Foucaltovu teologiju »viška«, dok je Johannes Hoff
(1999) pokazao sposobnost Foucaultova djela da produktivno dekonstruira tradicionalan teologijski diskurs, a
James Bernauer i Jeremy Carrette (2004) bavili se koncepcijom političke prakse u terminima »mistike pobune«
kasnih 1970-ih, jednako kao i utjecajem katoličke Foucaultove pozadine na njegovu misao. Vidi također i John
McSweeney (2005) te Christian Bauer i Michael Hölzl (2003).
15
Vidi npr. Christian Bauer (2010), Karl Lehmann (2010), Hermann Steinkamp (2005), Stanley B. Marrow (1982),
David F. Ford (2012) i sl. A pojedinih teoloških tekstova koji tematiziraju pojam parezije dotakao se i Raguž
(2013) u svom članku posvećenom toj temi.
203
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
svjedočenja vjere (usp. Raguž, 2013:241),16 a mnogo rjeđe u kontekstu govora o slobodi
savjesti, odnosu razuma i vjere, odnosu duhovnog autoriteta i njegove političke moći te
kritike licemjerja u samoj Crkvi – što su sve ključna čvorišta u promišljanju parezije u
kršćanstvu.17
Ivica Raguž (2013:237-264) u prvom ozbiljnijem teološkom članku posvećenoj našoj temi, u
članku »Parezija – Michel Foucault i teologija u dijalogu«, u uvodnom njegovu dijelu daje
pregled Foucaultovih promišljanja o pareziji (čini to na sličan način kao u ovom mom članku)
te nastoji razgraničiti Foucaultove zamjedbe o razlikovanju grčkoga i kršćanskoga poimanja
parezije (pri čemu je kadikad neopravdano kritičan18). U drugom dijelu članka nastoji iznijeti
što zove »sustavno-teološkim poimanjem parezije« (Raguž, 2013:237), pritom se uglavnom
zadržavajući na razumijevanju parezije kao »hrabrog i odvažnog naviještanja radosne vijesti
Isusa Krista« (Raguž, 2013:241), dok je moja nakana, na tragu kiničke filozofije življene u
ranom kršćanstvu, otvoriti pitanje parezije kao kritike života Crkve i izostanka autokritike
crkvene hijerarhije. Za Raguža je crkvena hijerarhija, međutim, »vođena djelovanjem Duha
Svetoga i ona kao takva u svome zajedništvu ne može zabludjeti« te ima »povlašteno mjesto
kazivanja istine« (Raguž, 2013:242). Premda dopušta da »svaki vjernik ima pravo i obvezu
16
Vidi također u kontekstu govora o molitvi Ivan Ivanda (2005).
17
S kritikom prijetvornosti povezala sam je u poglavlju »Parezija« u knjizi Biti katolik još (Brnčić, 2006) te u
tekstu o neopravdivom smjenjivanju glavnoga urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi u Journal of
Ecumenical Studies (Brnčić, 2013). Zanimljivo da i Raguž i Brnčić pišu kolumne pod istim imenom: Raguževa
»Parezija« izlazi u Svjetlu riječi, franjevačkom časopisu iz Sarajeva, a moja »Parrhesia« na web portalu Autograf,
s time da su polazišta obiju kolumni različita. No, oboje smo suglasni u jednom: da bi pareziju valjalo uvesti u
teološki diskurs kao potentan teologumenon, a u pastoralni kršćanski diskurs kao svakodnevnu vjerničku
praksu.
18
Raguž (2013:249), primjerice, kritizira Foucaulta jer da je njegovo »razumijevanje biblijskoga proroštva
potpuno pogrješno«, no zanemaruje činjenicu da Foucault i ne govori o biblijskom proroštvu, nego o proroštvu
u kontekstu grčke kulture. Figura proroka u Bibliji doista je mnogo bliža parezijastu nego što je to figura grčkoga
proroka: biblijski prorok ne govori o budućnosti nego o sadašnjosti i bespoštedno kritizira uvriježena stajališta u
vlastitoj tradiciji.
204
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
parezije«, on ipak pareziju motri uglavnom na razini sličnih vještina u iskazivanju istine kao
što su: demonstracija, retorika, podučavanje i eristika. Međutim, one su važne u kršćanskoj
apologetici, pa onda i demagogiji, ali ne i za Isusovu pareziju.
12. Aleturgijska analiza
Glavni kamen spoticanja kada je riječi o pareziji u teološkom diskursu shvaćanje je istine.
»Kršćanska parezija trajno je rastvaranje čovjeka prema Božjoj pareziji koja nam je objavljena
po Isusu Kristu, u Duhu Svetomu. Kršćanin se po vjeri dao odrediti Božjom parezijom.[...]
Parezija spram drugih pak pretpostavlja kazivanje Božje istine duhom i tijelom, u zgodno
(kairos) i u nezgodno vrijeme (akairos): ,Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili
nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukomʼ (2 Tim 4, 2)« – tako
piše Raguž (2013:259). Kazivanje istine i svjedočenje da je Isus Krist istina tu su jedno te isto,
i to, čini se, isključivo svjedočenje da je Isus Božja objava a ne svjedočenje onoga što je i sam
Isus svjedočio, a to je živjeti svakodnevno u istini i govoriti je.
Već je rečeno da kazivanje istine u pareziji nije vezano uz sadržaj te istine nego uz njezinu
aktivnost. Ukoliko je parezijast kršćanin, njegovo kazivanje može nalaziti svoje nadahnuće u
vlastitoj vjeri i uvjerenju u određene istine kršćanske vjere, ali to se više tiče konstrukcije
njegova subjekta (koji bismo mogli nazvati Ricœurovim terminom »pozvani subjekt«, subjekt
koji do vlastita samorazumijevanja dolazi posredstvom interpretacije biblijskoga teksta i
njegove kerigme19), nego njegove aktivnosti govorenja istine, koja je, dakako, određena
njegovim subjektom.
Izlažući svoju polazište u predavanjima »Discourse and truth«, Foucault jasno kaže da je u
analizi pojma parezije u grčkoj kulturi predmet njegova interesa problem onog koji govori
istinu ili govorenja istine kao aktivnosti, a ne problem istine. Drukčije ni ne može biti ukoliko
ostajemo u onome što parezija jest za grčku misao. Foucaulta, i nas ovdje, zanima
19
Ricœur razrađuje pojam u Le Sujet convoqué. A l'École des récits de vocation prophétique (Ricœur, 1995:262-
275).
205
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
problematizacija uloge onog tko govori istinu. Različiti procesi problematiziranja bili su
predmet glavnine Foucaultova rada uopće. Analizu problematizacije definira kao
»postavljanje pitanja; kako i zašto su određene stvari (ponašanje, fenomeni, procesi) postali
problem?« (Foucault, 1999:Concluding Remarks to the Seminar). Tako se, primjerice, pita:
zašto su određeni oblici ponašanja u određenom povijesnom trenutku karakterizirani i
klasificirani kao ludilo, dok su drugi slični oblici bile potpuno zanemarivani? Proučavanje
problematizacija okvir je u koji Foucault smješta svoja poznata istraživanja ludila, kaznenih
institucija i prestupništva, kao i seksualnosti. U tom okviru jednako bi bilo zanimljivo proučiti
procese problematiziranja kada je riječi, primjerice, o svećeničkom celibatu i uopće o
zabranama u području seksualnosti, potom o proizvodnji straha (od grijeha, od kazne, od
pakla) u katoličkom nauku o moralu ili o marginalizaciji žena i slično.
Parezija je postala problem u trenutku kada se postavilo pitanje: prvo: kako možemo znati
govori li određeni pojedinac istinu? i drugo: kako sam parrhēsiastes može biti siguran da ono
u što je uvjeren jest doista istina? Prvo pitanje – prepoznavanje nekoga kao parezijasta – bilo
je vrlo važno u grčko-rimskom društvu te su o tome detaljno raspravljali Plutarh, Galen i
drugi. Drugo, skeptično pitanje, međutim, osobito je moderno i bilo je strano drevnim
Grcima. Od Descartesa naovamo podudarnost uvjerenja i istine održava se u određenim
(mentalnim) očiglednim iskustvima. Za Grke, međutim, podudarnost između uvjerenja i
istine nema mjesta u mentalnom iskustvu nego u govornom, upravo u pareziji kakva se, čini
se, ne može više pojaviti u našem modernom epistemološkom okviru. Foucault ni u jednom
tekstu stare grčke kulture nije našao mjesto gdje se spominje parrhēsiastes a da bi bilo
ikakve sumnje u njegovo vlastito posjedovanje istine. I doista to je razlika između
kartezijanskog problema i parezijastičkoga stava. Jer iako je Descartes došao do nesumnjivo
jasne očevidnosti, nije siguran da je ono što vjeruje zaista istina. U grčkoj koncepciji parezije,
međutim, čini se da nema problema oko dosezanja istine – »imanje« istine jamči
posjedovanje određenih moralnih kvaliteta: kada netko ima određene moralne kvalitete, to
je dokaz da ima pristup istini i vice-versa. »Parezijastička igra« pretpostavlja da je
206
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
parrhēsiastes netko tko ima tražene moralne kvalitete, prvo da poznaje istinu i drugo, da zna
tu istinu prenijeti drugima.
Foucault odlučuje da aleturgija bude okvir unutar kojega proučava pojam i praksu parezije,
odnosno njezinu problematizaciju u grčkoj filozofiji. »Aleturgija« je Foucaultova kovanica,
sastavljena od grčke riječi aletheia (istina) i sufiksa ourgos (rad, posao) te, dakle, znači:
proizvodnja istine. »Od osnove alethurges može se stvoriti fiktivna riječ alethourgia,
aleturgija (očitovanje istine) kojom bi se mogao nazvati skup mogućih postupaka, verbalnih
ili ne, kojima se objavljuje ono što je dano kao istinito u opreci s lažnim, skrivenim,
neizrecivim, nepredvidljivim, zaboravljenim. Taj skup procedura mogli bismo nazvati
,aleturgijomʼ, i reći da nema vršenja moći bez nečeg poput aleturgije« (usp. Foucault,
2010:79; 2012:47).
Aleturgijska analiza promatra diskurs istine kao »proizvođenje« istine i propituje subjekta
koji se time što svojim istinitim govorom sudjeluje u diskursu istine, konstituira kao subjekt
pred sobom i pred drugima (usp. Foucault, 2009:7).
13. Istina kakva oslobađa
Prve tri uporabe u Novom zavjetu vezane su uz obranu uvjerenja i uz svjedočanstvo dara
Duha Svetog. Za razliku od kasnijih vremena, poznavanje istine u kakvo uvodi Duh Sveti i
istina sama nisu bili razdvojeni. Štoviše, govoriti istinu i biti istina bilo je jedno te isto. I to ne
samo u Isusovu životu (usp. Iv 14,6), nego i u životu njegovih učenika.
Pavao je tražio zajednicu da moli za njega kako bi odvažno propovijedao Evanđelje (usp. Ef
6,19; 1 Sol 2,2) i tako živio Evanđelje (Fil 1,20.). Pavlova eshatološka nada u Kristu dala mu
hrabrost i povjerenje da propovijeda Evanđelje u trenutnom zlom dobu (usp. 2 Kor. 3,11-12).
On je također imao povjerenje da će Isusovi sljedbenici djelovati prikladno vremenu (2 Kor
7,4) te da trajno imaju pristup Bogu (1 Iv 3,21; 4,17). To je jedan važan aspekt pojma
parezije: u poslanici Hebrejima Pavao ga koristi u smislu vjerničke smjelosti u pristupanju
207
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Bogu i razgovoru s Njim. Vjernici ulaze u prisnost s Ocem kroz Sina (usp. Heb 3,6; 4,16;
10,19.35; Heb 4,16; 10,19). Iz te prisnosti proizlazi pouzdanje kojim je moguće govoriti i
živjeti otvoreno (2 Kor 3,12; 7,4; Ef 3,12; Heb 10,35; 1 Iv 2,28; 1 Iv 5,14) te smjelost da se
bude i djeluje Božjom smjelošću (Fil 1,20; Heb 3,6).
Novozavjetno spajanje istinoljubivosti i Kristove istine jest djelovanje Duha Svetog koji
ispunjava kršćane eda bi mogli govoriti istinu bez suzdržavanja i otvoreno. Parrhēsia znači
govor u kojem je poruka koja se prenosi u potpunosti transparentna. Ona znači istinu Božje
riječi. Između Duha Svetog i riječi koje izlaze iz govornikovih usta ne stoji nikakav filtar
neistine. U Djelima apostolskim opetovano se za učenike kaže da su u svom govoru otvoreni,
neustrašivi, smjeli, odlučni, slobodni i bez zapreka (Dj 2,29; 4,13; 4,29; 4,31; 9,27; 9,28;
13,46; 14,3; 18,26; 19,8; 26,26). To je istodobno slobodan govor i govor koji oslobađa: »Dok
su molili, potrese se mjesto na kojem bijahu okupljeni. Svi se napuniše Duha Svetoga te
neustrašivo (kao oslobođeni, meta parrhēsia) počeše navješćivati riječ Božju« (Dj 4,31).
U Ivanovu evanđelju, koje ponajviše govori o Isusovoj pareziji, Isus ponekad ne koristi
pareziju, već govori u naznakama i prispodobama jer još nije dovršio svoje poslanje (10,24;
11,54; 16,25). No, kad vjernike pritjelovi svojemu Tijelu uz pomoć Duha Svetog, sâm Duh,
»Branitelj će doći i dokazati svijetu zabludu«: »Branitelj će [Paraklet], kad dođe, dokazati
svijetu zabludu [elenchein (raskrinkati laž)] s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. S
obzirom na grijeh: ukoliko ne vjeruju u me [kao u onoga koji je bez grijeha]; s obzirom na
pravednost: ukoliko odlazim k Ocu te me više nećete vidjeti; s obzirom na sud: ukoliko je
osuđen knez ovoga svijeta« (Iv 16,8–11). Svijet osuđuje Isusa jer mu se On ne podvrgava.
Misleći da ga je osudio, svijet, zapravo, osuđuje samoga sebe, tj. strukturu na kojoj počiva
njegova logika iz koje je bilo moguće da uopće sudi Isusu: strukturu grijeha od kojeg
oslobađa vjera, pravednost smrti od koje oslobađa život u Bogu te strukturu suda koji biva
sam osuđen. Svijet, naime, osuđujući ga, prihvaća Isusa kao iskupitelja, tovareći na njega
svoje grijehe i nadajući se da će ga prinošenje Isusa kao žrtve pomiriti s Bogom. No ono što je
osuđeno jest sam taj čin žrtvovanja – Sotonin sustav plaćanja i otkupa, kazni i nagrada,
208
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
jednom riječju – nasilja. Obrazac se laži urušava, kako kaže Girard (1972), kad trijumf nad
žrtvom postaje trijumfom žrtve. René Girard (1972:193) jasno pokazuje zašto je Kristova
smrt na križu pobjeda Sotone. Nasilje nad Kristom sotonski je otpor Bogu. Isusova žrtva
jedino je u njegovu prinošenju vlastitog nevinog tijela srdžbi sustava žrtvovanja koji se time
dokida. Dakle, ne iskupljuje Isus naše grijehe, nego nam oslobađa put da budemo poput
Njega. Tako je sustav Božje istine sloboda od same strukture laži koja je čovječanstvo
uhvatila u zamku nasilja. Girardova je misao vrlo bliska Augustinovoj, premda onaj ovoga
rijetko citira. I Augustin drži da je Država ljudska utemeljena na umorstvu Abela i da živi po
nasilju, u opreci spram Države Božje, koja se temelji na ljubavi i djeluje ljubavlju (Augustin,
1996; 14,28. 15,5, 8).
Istina nije samo moralna disciplina, nego je i intelektualna – tvrdio je još Augustin »Tko se
združi s Gospodinom, s njim je jedan duh« (1 Kor 6,15–17). Ako smo pritjelovljeni Kristu koji
jest istina, jasno je zašto bi već sama pomisao na laž trebala izazvati gnušanje. Za Augustina
duhovni grijeh gori je od tjelesnoga – laganje je gore od bluda jer je kvarenje duše drskiji
izbor od kvarenja tijela. Tako je Pavlova osuda prostituiranja Kristovih udova, a fortiori, još
oštrija prema onomu tko bi prostituirao Kristov um. Za kršćana, za onoga koji je pritjelovljen
Kristu, upletanje u obmanu prisiljavanje je istine da – laže. Ono nas vraća u sustav laži kneza
ovoga svijeta, svijeta u kojem prevladava zamračenje istine. A pozvani smo častiti istinu koju
Krist donosi, koja jest Krist – istinu za koju Isus kaže da će nas osloboditi (Iv 8,32).
Tumačeći što to znači da je Krist put do istine i da On jest istina, Augustin piše da svaka istina
vodi do Njega te da jedino neistina može zapriječiti put koji je On. »Po Njemu mi putujemo k
Njemu.« Stoga je za Augustina crkvena laž – uporaba neistine kako bi se proglašavala istina,
odnosno licemjerje – bio grijeh protiv Duha Svetog (usp. Augustin, 2011:97). A Duh Sveti
oprašta sve osim grijeha protiv Njega samog jer bi takvo praštanje, zapravo, bilo dokinuće
Njegova djelovanja u ljudskom svijetu (usp. Lk 12,10).
209
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
14. Istina kao praksa slobode
Istina o kojoj Isus govori njegova je praksa slobode. A upravo stoga i može reći da on jest
istina (Iv 14,6) te da istina oslobađa (Iv 8,32). Međutim, ovdje nećemo ulaziti u teološko
pitanje o vezi slobode i istine (kakvo najčešće posve izbjegava pitanje moći jer Isusove riječi
razumije tek na posve apstraktnoj razini, a ne na razini organizacije života u kršćanskoj
zajednici i njezine nutarnje politike), nego se zadržati na odnosu istine i slobode u
Foucaultovoj misli koja može pružiti i novu hermeneutičku perspektivu teološkom
tumačenju.
Da bi se moglo prići ovom problemu potrebno je prvo odgovoriti na dva pitanja: što Foucault
podrazumijeva pod slobodom? i: što su prakse slobode? (usp. Foucault, 1994:tekst br. 356).
U sklopu prvoga pitanja valja poći od Foucaultova opisa stanja u kome uopće nema slobode
ili je ona posve sužena, potom artikulirati odnos moći i slobode te promotriti Foucaultovo
shvaćanje moći u terminima strategije i odnosa moći.
Stanje u kome sloboda ne postoji je stanje potpune, apsolutne dominacije, u kome subjekt
nema mogućnost ni za kakvu akciju, pa ni mogućnost da ubije sebe ili onog koji dominira. U
apsolutnoj dominaciji blokirani su svi načini da se subjekt očituje kao bilo što osim kao stvar.
U stanju dominacije koja nije apsolutna, sloboda postoji ali je izrazito skučena. U takvom
stanju subjekt ima na raspolaganju različite postupke ili sheme postupanja kojima može
utjecati na situaciju kojoj se njime dominira, ali nema načina promijeniti karakter te situacije,
odnosno preokrenuti dominaciju sebi u korist. Kao primjer takvog stanja dominacije Foucault
navodi status žene u braku u 18. i 19. stoljeću. Naime, u situaciji u kojoj su socijalna ili
ekonomska prava žene bila zanemariva u odnosu na prava njezina muža, žena je imala
mogućnost poduzeti niz akcija u drugim područjima u kojima je mogla donekle smanjiti
prisutnu neuravnoteženost prisutnu, ali nije imala na raspolaganju ni jedan čin kojim bi
mogla prekinuti samu dominaciju.
210
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Dakle, sloboda podrazumijeva mogućnost da subjekt svojim djelima promijeni odnos moći.
Odnosi moći strateške su igre čiji su sudionici slobodni i u kojima »jedni pokušavaju odrediti
kako da drugi postupaju drugi, na što drugi odgovaraju pokušavajući im to ne dopustiti ili
zauzvrat odrediti postupanje prvih« (Foucault, 1994:tekst br. 356). Odnosi moći prisutni su u
svim odnosima među ljudima (uključujući verbalnu komunikaciju, institucionalne odnose
itd.). Foucault govori o težnji, zainteresiranosti da se vrši moć, odnosno da se ulazi u igru
određivanja ponašanja drugih, kao o uvijek prisutnoj i nužnoj. Kritizirajući habermasovski
ideal potpuno transparentne komunikacije, odnosno »ideju da bi moglo biti takvog stanja
komunikacije u kojem bi igre istine u njemu mogle cirkulirati bez prepreka, ograničenja i
iznuđujućih posljedica« i ocjenjujući tu ideju kao utopističku, Foucault primjećuje da je njoj
prisutno neuviđanje da odnosi moći nisu nešto što je loše samo po sebi niti nešto čega bismo
se trebali osloboditi: »Ne mislim da može biti društva bez odnosa moći ako pod njima
podrazumijevamo strategije kojima pojedinci pokušavaju kontrolirati postupanje drugih«
(Foucault, 1994:tekst br. 356).
U zapadnoj civilizaciji igre moći obilježene su otvorenošću, što znači da nisu unaprijed
potpuno definirane. To ima dvije posljedice: prvo, mjera u kojoj se proizvode nove igre je
vrlo velika; drugo, veoma je visok stupanj potražnje za novim igrama moći, odnosno, vrlo su
izraženi potreba i sklonost da se određuje ponašanje drugih. Foucault naglašava kako ne
smatra da treba raditi na suzbijanju produkcije, potražnje ili opće prisutnosti igara moći,
nego na postizanju stanja u kome je igranje ovih igara praćeno minimalnom dominacijom.
Sloboda je preduvjet za vršenje moći. Stoga u stanju apsolutne dominacije, u kojemu nema
slobode, zapravo ni nema vršenja moći. Umjesto o moć, u takvim situacijama riječi je o
pukom nasilju. O odnosu moći i slobode Foucault kaže: »Odbijam odgovoriti na pitanje koje
mi se ponekad postavlja, a to je: ,Ako je moć svuda, znači li da onda nema slobode?ʼ Moj
odgovor je: odnosi moći prožimaju cjelokupno polje društva upravo zato jer svuda ima
slobode.«
211
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Postavlja se pitanje: zašto Foucault slobodi pristupa koristeći okvir praksi slobode? Odgovor
možemo naći u njegovu stavu što se tiče mogućnosti da sloboda bude shvaćena kao
oslobađanje od dominacije. Naime, koristeći primjer prevrata protiv autoritarnih režima,
Foucault primjećuje da se nakon oslobođenja nužno postavlja pitanje na koji način će
stečena sloboda biti prakticirana Ili uzimajući primjer i područja seksualnosti, Foucault kaže
da »oslobođenje otvara polje za nove odnose moći koje onda treba kontrolirati praksama
slobode.« Pitanje slobode, dakle, nadilazi perspektivu oslobađanja od dominacije.
Oslobađanje od dominacije moglo bi se promatrati kao podskup praksi slobode – ono je
nužan, ali ne i dovoljan uvjet za prakticiranje, odnosno ostvarivanje, slobode.
Što se tiče pitanja odnosa istine i slobode, Foucault (2010:66) ga naziva »pitanjem na temelju
kojega treba razvijati svaku analizu parezije«. Izlažući razlike između parezije i performativa
prije nego što će uvesti dramatiku diskursa kao metodološki okvir za analizu parezije,
Foucault kaže da to pitanje proistječe iz činjenice da je parezija slobodan, a ne unaprijed
određen – institucionalno ili nekako drugačije – govor istine. Stoga se postavlja pitanje veze
koja se uspostavlja između slobode i istine, odnosno načina na koji je obavezivanje na istinu
(obavezati se reći istinu znači obavezati se ne samo sadržajem onoga što kažemo nego i
činjenicom da to kažemo) doista ostvarivanje slobode? Foucault naglašava da je to pitanje
oprečno u odnosu na drugi problem, a to je problem načina na koji istina sprječava i
ograničava ostvarivanje slobode. Oprečnost između ta dva pitanja prijelaz je s
usredotočenosti na teorijske igre istine i na izvandiskurzivne iznuđujuće procedure koje
uvode subjekt u polje istine, na usredotočenost na način na koji subjekt sam ulazi u ovo
polje.
Demokratska parezija podrazumijeva praksu da građani otvoreno iznose svoje mišljenje
(odnosno istinu) o važnim pitanjima obraćajući se sugrađanima u eklesiji. Stoga je povezana
sa slobodom u dvije točke: sa slobodom onoga tko govori i sa slobodom njegovih slušatelja u
eklesiji: oni imaju mogućnost da procjene hoće li govornikove riječi prihvatiti kao istinite u
sukladno s njima djelovati.
212
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Kada se u koncepciji slobode presudan naglasak stavlja na oslobođenje, sloboda se poima
kao stanje i shvaća s obzirom na stanja – stanja dominiranosti i oslobođenosti. Foucault
odbacuje ovakvu koncepciju slobode i bira umjesto toga slobodu koncipirati kao praksu.
Foucault ocjenjuje da demokratska podjela polisa na tri grupe građana nije napravljena na
osnovu porijekla ili bogatstva – iz čega bi proizlazilo da je pripadanje grupi koja može koristiti
govor u političkom smislu ustvari moguće poistovjetiti s određenim statusom – nego da je
napravljena na temelju dynamis (snage, vršenja moći), odnosno toga da li neki pojedinac de
facto vrši moć u političkoj zajednici. Pitanje dinasteje (od dynamis) pitanje je vršenja moći, a
pitanje politeje (strukture političke zajednice) pitanje je organizacije vršenja moći uz pomoć
zakonskog okvira, odnosno vršenja moći de jure. Foucault naglašava da je parezija vezana uz
pitanje dinasteje a ne za pitanje politeje te da se stoga ne može promatrati samo kao pravo
ili kao status.
15. Parezija o Crkvi
Drugi važan kamen spoticanja kada je riječi o pareziji u teološkom diskursu shvaćanje je
naravi same Crkve. U toj perspektivi moguće je čitati i odnos Crkve kao mističkog Tijela
Kristova i Crkve kao političke organizacije, odnosno crkvenoga duhovnoga autoriteta i
političke moći dane joj da tu moć vrši iziskujući poslušnost, štoviše podložnost vjernika. Cijela
ekleziološka politička filozofija može se promatrati kao organizirana oko pitanja u vezi s
praksom parezije, a to su pitanje idealnog uređenja zajednice (idealne politeje), pitanje
suprotstavljenosti demokracije i autokracije, pitanje obrazovanja svećenika i pitanje znanja
koje omogućuje pristup pareziji.
Teološka hipoteza je da Crkva nije ljudska tvorevina te da samim tim ne podliježe kriterijima
kojima podliježu civilna udruženja i institucije u demokratskim društvima. Crkvu primamo od
Krista, ona je njegovo Tijelo te je on njezin poglavar, ne mi. Božanska u svom porijeklu i u
svojoj temeljnoj strukturi, Crkva je ponajprije otajstvo saveza između Boga i nas, a ne
politička institucija podložna reformama izazvanih našim običajima i očekivanjima. Ona nije
institucionalno udruženje nastalo kakvim ugovorom na temelju prethodnog sporazuma
213
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
njezinih članova. Međutim, ukoliko i dopustimo da institucija Crkve ne mora podlijegati
sekularnim zakonima kad je riječi o udruživanju, ne bismo smjeli dopustiti da ne podliježe
zakonu kad krši ljudska prava. Sjetiti se mnogobrojnih primjera njihova kršenja: djece
svećenika kojima očevi ostaju »nepoznati«, svećenika koji godinama čekaju razrješenje svoje
svećeničke službe kako bi sa svojim legitimnim suprugama mogli pristupati euharistiji, žena
koje su svećenici emocionalno, pa i seksualno zlorabili a da one nisu imale gdje tražiti zaštitu,
žrtava pedofilskih zločina koje su zataškavanjem bile višestruko izigrane uskratom svake
pomoći da prežive svoju traumu, žena koje ne mogu obnašati kakvu odgovornu službu u
Crkvi, redovnika što u ime poslušnosti kadikad moraju trpjeti zahtjeve svojih poglavara koji
će potirati i razarati njihovu osobnost, suspendiranih teologa bez mogućnosti da se otvoreno
i javno brane.... Ovakvi primjeri sustavno se prešućuju ili posve relativiziraju.
Što se tiče teološke obrane pred kritikama upućenima Crkvi, insistiranje na otajstvu Crkve,
kao božanskoj tvorevini koja ne može biti izvrgnuta kritici, može biti krhko – kažu to i
upućeni teolozi (usp. Valadier, 1998:15). Naime, ne temelji li se takva obrana na unitelarnoj,
čak monofizitskoj koncepciji Crkve, koncepciji kakvu je Drugi vatikanski koncil radikalno
napustio? Monofizitizam je bilo učenje iz IV. stoljeća koja je u Kristu prepoznavalo samo
jednu narav: božansku. Proširivši se diskretno u Crkvi, ova je hereza do te mjere naglašavala
božanski karakter eklezijalnih struktura da je Crkva, usvojivši njezinu logiku, s vremenom
postala slijepom za ljudske probleme u vlastitim redovima. Pritom se sve do danas nije jasno
izjasnila što je to zapravo božanska struktura te kako objasniti da činjenicu da Krist jamačno
nije bio ustanovio Crkvu s takvom strukturom kakvu je ona zadobila otkako je kršćanstvo
postalo državnom religijom. Dakako, Crkva jest zajednica muškaraca i žena što ju je utemeljio
Duh Sveti, točnije zajednica ljudi koji nastoje živjeti po nadahnuću Duha Svetog, ali ona je
ujedno i posve ljudska zajednica, pa onda po svojoj organizaciji i djelovanju u društvu nužno i
ljudska institucija. Struktura na kojoj počiva organizacija Crkve (raspodjela i vršenje vlasti,
odgovornosti i dužnosti članova) neosporno je proizvod povijesti i taloženja sekularnih
praksi. Jednako tako kao što Crkva nije izravna Božja tvorevina, ni muškarci i žene u
svjetovnim institucijama nisu u svojim naporima da oblikuju što pravednije društvo izuzeti
214
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
nadahnuća Duha Svetoga. Bilo bi neodgovorno i lišeno poštovanja tvrditi suprotno. Braneći
uspostavljenu kulturnu i društvenu, ako ne više i političku moć, te ostajući zbog toga odveć
selektivno zauzeta za opće dobro, Crkva plaća visoku cijenu za ekskluzivnost eklezijalnog
monofizitizma, tj. učenja koje poriče istovjetnost Kristove božanske naravi s običnom
ljudskom naravi, a samim time i Crkvu kao ljudsku tvorevinu.
No, ne dopuštajući da bude kritizirana u svojem djelovanju, Crkva naprosto gubi kredibilitet. I
to do te mjere da riskira zaborav ljudi o golemom doprinosu što ga je kršćanstvo dalo razvoju
naše civilizacije u svemu onome što je u njoj ponajvrednije.
16. Zaključak
Sustavi istinitosti (ovdje kršćanstvo i Crkva) i vidovi organizacije moći (dušobrižnička,
disciplinska) pojavljivali se kroz povijest kršćanstva kao proizvođači subjekta koji je ostao
pasivan u tom procesu. Uvođenje parezije u teološki diskurs kao teologumenon, a u
pastoralni kršćanski diskurs kao svakodnevnu vjerničku praksu otvorilo bi niz pitanja koja bi
mogla pridonijeti propitivanju »istinskoga života« u kršćanstvu naših dana, i to na nekoliko
razina: liturgijskoj (ispovijed), mističkoj (kontemplativna molitva), političkoj (raskrinkavanje
struktura prijetvornosti), doktrinarnoj (hrabrost propitivanja i intelektualnog poštenja),
pedagoškoj (u odgoju svećenika za istinit života ne a performativni govor o istini. Ako Crkva
hoće još štogod pridonijeti svijetu ne samo da bi trebala biti proročka, nego nadasve
parezijastička. Međuigra drugoga (obraćena) života i drugog (istinskog) života nužno
zahtijeva i proizvodi vrlinu istinskoga diskursa. Upravo je drugost znak istinitosti u odnosu i
na govor i na život: istinit život ne proizvodi sebe na dijalektici istosti i razlike, nego dolazi u
obliku drugosti:u konstituiranju sepstva u odnosu prema drugima, u trajnoj, svakodnevnoj
proizvodnji istine nerazdvojnim istinitim govorom i životom, u kritičnosti nerazdvojivoj od
autokritičnosti. Što se tiče teologije i svakodnevne vjerničke prakse, riječ je o vraćanju
novozavjetne parezije u život vjernika i Crkve.
215
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Foucault je pokazao da su parezija i politika razdvojene otkako je demokratska parezija
transformirana u sokratsku (filozofijsku), pa potom u kršćansku. Činjenice da je u prošlosti, i
u Isusovu životu, parezija prakticirana unutar politike, kao i da naknadno razdvajanje parezije
i politike proistječe iz konkretnog (i stoga kontingentnog) povijesnog procesa, sugeriraju
mogućnost da se parezija i politika ponovno sretnu. Valjalo bi još formulirati barem neke od
uvjeta tog susretanja.
Literatura:
Augustin, Aurelije (1996). O državi Božjoj, Zagreb: Kršćanska sadašnjost
Augustin, Aurelije (2011). Protiv laži, Split: Verbum
Bauer, Christian; Hölzl, Michael (eds.) (2003). Gottesunddes Menschen Tod? Die Theologie
vor der Herausfor-derung Michel Foucaults, Mainz: Grünewald
Bauer, Christian (2010). Ortswechsel der Theologie, Münster: Verlag Münster
Bernauer, W. James (1990). Michel Foucault’s Force of Flight: Toward an Ethics of Thought:
London: Humanities Press International
Bernauer, James; Carrette, Jeremy (2004). Introduction. The Enduring Problem: Foucault,
Theology and Culture, in: Bernauer, James; Carrette, Jeremy (eds.). Michel Foucault and
Theology: The Politics of Religious Experience, London: Ashgate, p. 1-16
Brnčić, Jadranka (2006). Biti katolik još, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga
Brnčić, Jadranka (2013). The Eclipse of The Light of the word, Journal of Ecumenical Studies,
48(4):601-608
Carrette, R. Jeremy (2000). Foucault and Religion: Spiritual Corporality and Political
Spirituality, London-New York: Routledge
Flower, Richard (2013). Emperors and Bishops in Late Roman Invective, Cambridge:
Cambridge University Press
Ford, F. David (2012). The Future of Christian Theology, San Francisco: John Wiley&Sons
Foucault, Michel (1988). The Art of Telling the Truth, in: Kritzman, D. Lawrence (eds.). Michel
Foucault: Politics, Philosophy, Culture, London: Routledge, p. 86-95
216
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Foucault, Michel (1994). L'éthique du souci de soi comme pratique de la liberté, u: Foucault,
Michel.
Dits
et
écrit,
volume
IV,
tekst
broj
356,
Paris:
Gallimard,
http://1libertaire.free.fr/MFoucault212.html, (25. 9. 2014.)
Foucault, Michel (1999). Discourse and Truth: the Problematization of Parrhesia, 6 lectures
given by Michel Foucault at the University of California at Berkeley, Oct-Nov. 1983, Pearson,
Joseph (ed.),
http://foucault.info/system/files/pdf/DiscourseAndTruth_MichelFoucault_1983_0.pdf, (10.
9. 2014.)
Foucault, Michel (2008). Le gouvernement de soi et des autres. Cours au Collège de France
(1982-1983), Pariz: Seuil-Gallimard
Foucault, Michel (2009). Le gouvernement de soi et des autres 2. Le courage de la vérité,
Paris: Gallimard
Foucault, Michel (2010). Vladanje sobom i drugima, Zagreb: Antibarbarus
Foucault, Michel (2012). Du Gouvernement des vivants. Coursau Collège de France (19791980), Paris: Gallimard-LeSeuil
Girard, René (1972). La violence et le sacré, Paris: Grasset
Hoff, Johannes (1999). Spiritualität und Sprachverlust: Theologie nach Foucault und Derrida,
Paderborn: Schöningh
Ivanda, Ivan (2005). Molitva – osluškivanje logosa. Poimanje molitve u teologiji Hans Urs von
Balthasara, Služba Božja, 45(3):247-269
Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz “La Bible de Jerusalem”
(1994). Rebić, Adalbert; Fućak, Jerko; Duda, Bonaventura (ur.), Zagreb: Kršćanska sadašnjost
Kant, Immanuel (1977). Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?, u: Weischedel, von
Wilhelm (ur.). Schriften zur Anthropologie, Geschichtsphilosophie, Politik und Pädagogik 1,
Frankfurt am Main: Suhrkamp, str. 51-61
Lehmann, Karl (2010). Zivil courage und Formendes Widerstands: Gedächtnisvorlesung
Weiße-Rose am 21. Januar 2010 in der Ludwig-Maximilians-Universität in München,
http://www.uni-muenchen.de/aktuelles/pdf/lehmann_2010.pdf, (25. 11. 2014.)
217
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Levkov,
Lidija.
Istina
kod
Fukoa:
Fukoova
analiza
parezije,
Academia.edu,
https://www.academia.edu/4090527/Istina_kod_Fukoa._Fukoova_analiza_parezije, (20. 9.
2014.)
Marrow, B. Stanley (1982). Parrhesia and the New Testament, The Catholic Biblical
Quarterly, 44 (1):431-446
McSweeney, John (2005). Foucault and Theology, Foucault Studies, (2):117-144
Mursell, Gordon (2001). English Spirituality: From Earliest Times to 1700, Westminster:
Westminster John Knox Press
Pinto, Henrique (2003). Foucault, Christianity and Interfaith Dialogue, London: Routledge
Pope Francis (2014). Synod14: Full Text of Pope Francis' Opening Words, Zenit: The world
seen
from
Rome,
http://www.zenit.org/en/articles/synod14-full-text-of-pope-francis-
opening-words, (30. 11. 2014.)
Raguž, Ivica (2013). Parezija – Michel Foucault i teologija u dijalogu, Nova prisutnost: časopis
za intelektualna i duhovna pitanja, 11(2):237-264
Rapp, Claudia (2005). Holy Bishops in Late Antiquity: The Nature of Christian Leadership in an
Age of Transition, Oakland: University of California Press
Reese, Thomas (2014). How the synod process is different under Pope Francis, National
Catholic Reporter, http://ncronline.org/blogs/faith-and-justice/how-synod-process-differentunder-pope-francis, (30. 11. 2014)
Ricœur, Paul (1995). The Summoned Subject in the School of the Narratives of the Prophetic
Vocation [Le Sujet convoqué. A l'École des récits de vocation prophétique] [1988], (s fr. prev.
David, Pellauer) u: Wallace, Mark (ur.) (1995). Figuring the Sacred: Religion, Narrative and
Imagination, Minneapolis: Fortress Press, str. 262-275
Schuld, J. Joyce (2003). Foucault and Augustine: Reconsidering Power and Love, Notre Dame:
Notre Dame University Press
Searle, R. John (1979). A taxonomy of illocutionary acts, in: Searle, R. John. Expression and
Meaning: Studies in the Theory of Speech Acts, Cambridge: Cambridge University Press, p. 129
218
Holon, 4(2):181-219, 2014., Zagreb
Jadranka Brnčić
Foucault o pareziji i parezija u kršćanstvu…
Steinkamp, Hermann (2005). Parrhesia als “Wahrheit zwischen uns”. Praktisch-theologische
Erwägungen zu einem Modus der Subjekt-Konstitution, u: Zichy, Michael; Schmidinger,
Heinrich (ur.), Toddes Subjekts? Poststrukturalismus und christliches Denken, Innsbruck Wien: Tyrolia, str. 139-155
Stewart, B. Robert (2008). The Quest of the Hermeneutical Jesus: The Impact of
Hermeneutics on the Jesus Research of John Dominic Crossan and N. T. Wright, New York:
University Press of America
Valadier, Paul (1998). Les droits de l'homme dans l'Eglise catholique, Choisir, (465):13-16
Witherington, Ben (1997). The Jesus Quest: The Third Search for the Jew of Nazareth,
Westmont: InterVarsity Press
Jadranka Brnčić 
FOUCAULT ABOUT PARRHESIA AND PARHHESIA IN CHRISTIANITY
Abstract
In this article the basic Foucault’s thesis about parrhesia is presented. It is then analysed regarding
how it is verified when it comes to Christianity, and especially the New Testament. The focus is Jesus's
parrhesia as an everyday practice (speech and life harmonised as opposed to hypocrisy). Next,
questions regarding the interpretation of parrhesia in theology and in the institutional Church, where
parrhesia sometimes is absent in everyday practice as the production of truth, is opened.
Keywords: parrhesia, Christianity, truth, everyday practice, hypocrisy

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Ivana Lučića 3, HR-10 000 Zagreb,
[email protected]
219
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Izvorni znanstveni rad (7)
UDK
Primljeno: 9. 7. 2014.
32:1+316.62:613.88 Foucault, M.
Prihvaćeno: 2. 12. 2014.
Žarko Paić
TEHNO-SCIENTIA SEXUALIS:
ŠTO NAKON POVIJESTI SEKSUALNOSTI?
Sažetak
Namjera je članka preispitati kako i zašto Foucault dolazi do kritike modernog subjekta polazeći od
ideje da se politika tijela upisuje u odnose povijesnih sklopova moći od antike do suvremenog doba.
Ima li to bitne posljedice i za kraj prosvjetiteljske iluzije o napredovanju u svijesti o slobodi, što, kako
znamo, čini temelj Hegelove spekulativne dijalektike povijesti, budući da je osnovna hipoteza Povijesti
seksualnosti s onu stranu diskursa racionalizma i represivne desublimacije kapitalističkog poretka?
Ako je ova hipoteza ispravna u realitetu, tada se kulturne razlike u povijesno-epohalnom smislu
između antike, srednjeg vijeka i modernosti na Zapadu pokazuju samo kao razlike u tehnologiji
seksualnosti i estetici egzistencije, odnosno u shvaćanju slobode i želje, a razlike između Zapada
i njegova Drugog (tzv. nezapadnjačke kulture Indije, Afrike, Japana, Kine) postaju samo razlike
u odnosu na Isto (tehnologije seksualnosti u mnoštvu formi), ali ne i mogućnosti onog
što Zapadu može biti alternativom. Drugim riječima, ako Zapad jedini ima ideju ljubavi i seksualnosti,
što onda preostaje od Istoka danas? U predavanju »Seksualnost i moć« iz 1978. u Tokyju Foucault je
pokazao da povijesno-genealogijski razlika u razumijevanju tijela u antici i kršćanstvu, paradoksalno,
nije razlika između ekstatičnosti i askeze, agona i agonije, slobode i pokornosti, nego razlika između
dva tipa discipline u povijesti odnosa spram seksualnosti. Ukratko, u tekstu se postavlja pitanje o
kraju povijesti seksualnosti u dispozitivu moći one tehnologije koja poništava društvene i kulturne
razlike time što ih svodi na »stilove života«, a umjesto »moći« samo tijelo kao biopolitička
konstrukcija tehno-znanosti (tehno-scientia sexualis) postaje nova moć koja regulira odnose
između ljudi u društvima kontrole danas. Nije li problem čitave konstrukcije Foucaultove

Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Prilaz baruna Filipovića 28a, HR-10 000 Zagreb,
[email protected]
220
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
genealogije/epistemologije moći u tome što je povijest seksualnosti zapravo možda tek sredstvo za
drugu svrhu - biopolitiku kao tehnologiju kontrole samog života?
Ključne riječi: seksualnost, tehnologija, diskurs, dispozitiv, znanosti, biopolitika, moć
1. Uvod1
Što je smisao Foucaltova velikog istraživačkoga rada o povijesti diskurzivnih formi znanja na
Zapadu? Odgovor bi mogao glasiti da je riječ o pokušaju promjene perspektive razumijevanja
povijesti kao takve. Svaka promjena perspektive istodobno otvara pitanje o načinu mišljenja
povijesti. S nastankom povijesnih znanosti istodobno se u 19. stoljeću učvrstila ideja
modernosti. Otada ne svjedočimo tek razgradnji svih dosadašnjih nastojanja da se povijest
razmatra ozbiljenjem tajnog plana »Velikog Drugoga«. No, to vrijedi i za oslobođenje od
zabluda i neznanja svih prethodnih epoha na putu do sadašnjosti. Foucaultu se utoliko ne
može pripisati samo oznaka »filozofa povijesti« drugog smjera i drukčije orijentacije. Razlog
leži u tome što njegova metoda arheologije znanja i genealogije moći, prva i druga faza
njegova mišljenja, zadobivaju razrješenje u konačnoj, kasnoj fazi koju obilježavaju znamenita
predavanja na College de Franceu sredinom 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Tada se
konačno uobličuje zadatak misaonoga projekta hermeneutike subjekta (Paić, 2013:294-345).
Razumjeti, dakle, nakanu arheologijsko-genealogijskoga istraživanja tijela kao dispozitiva
moći u Povijesti seksualnosti pretpostavlja otvaranje rasprave o pojmu povijesti. S onu stranu
metafizičkoga shvaćanja Zapada iz ideje opće povijesti nastaje novo doba kontingencije.
Mikrofizika moći »male povijesti« iziskuje drukčije shvaćanje ideje modernosti. Paradoks je u
tome što ideja povijesti ne može postojati bez univerzalnoga zahtjeva za istinom, a
razgradnja te ideje nužno uvodi u igru pojmove društvenog i kulturalnoga konstruktivizma.
Drugim riječima, ono što Foucault naziva heterologijom i heterotopijom povijesti samo je
1
Tekst nastao nakon okrugloga stola održanoga 13. svibnja 2014. godine u okviru 7. Subversive Festivala u
Zagrebu povodom objavljivanja hrvatskoga prijevoda Foucaultove Povijesti seksualnosti I-III, (Udruga Domino,
Zagreb, 2014. s francuskoga preveo Zlatko Wurzberg).
221
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
unutarnja kritika njezine usmjerenosti na racionalnost i moć Zapada. Ta dva pojma čine
političku strategiju znanja/moći u modernosti. Ako je tome tako, tada se suočavamo s
nastojanjem nadilaženja filozofije povijesti iz hermeneutičkoga stajališta, a isto vrijedi i za
strukturalizam (Dreyfus i Rabinow, 1982:16-43). Povijest nije samo razotkriće »krvi, suza i
sperme« u procesu subjektiviranja zapadnjačkoga čovjeka. To je ponajprije nova politička
ontologija djelovanja u sadašnjosti. Njezin se zadatak svodi na kritiku uma. Iz toga slijedi
nužnost preokretanja temeljnih pojmova prosvjetiteljstva poput napretka, znanosti,
tehnologije, društva.
Može li se uopće pisati bilo kakva alternativna povijest Zapada polazeći od ideje
razmještenoga subjekta? Od prekretnoga djela Riječi i stvari za Foucaulta subjektom se
naziva igra transcendentalnoga i empirijskoga dvojnika. Zadatak moderne episteme svodi se
na izgradnju subjekta. U 19. stoljeću ona se sabrala oko pojma rada, života i jezika.
Nastankom tri temeljne znanosti kao što su ekonomija, biologija i lingvistika nastupilo je
doba »kraja čovjeka« (Foucault, 2002). Naravno, tek kad imamo mogućnost uvida u
Foucaultov pojam subjekta možemo govoriti o dosegu alternativne povijesti Zapada.
Razvidnim se čini da je povijest o kojoj se govori u Povijesti seksualnosti složeno tkanje
Foucaltova misaonoga puta. Seksualnost nije, dakle, nešto izvanjsko. Ali isto tako nije ni ništa
rubno. Posve suprotno, povijest u pojmu seksualnosti pokazuje da se ideja subjekta mora
razumjeti dvojako:
(1) kao način konstitucije mišljenja u odmaku od prirodnih i humanističkih znanosti u
njihovu povijesnome razvitku do vladajućega diskursa modernosti;
(2)
kao
prevladavanje
racionalnosti
subjekta
u
njegovu
udvajanju
iz
transcendentalnog u empirijskoga dvojnika.
Subjekt se, dakle, određuje povijesnom tvorbom procesa subjektiviranja. Bez toga sve ostaje
slijepom pjegom ovjekovječenja prirode. Kako je to Foucault (1994:554) izričito naglasio u
jednom predavanju na Sveučilištu u Tokyju 1978. godine naslovljenom »Seksualnost i moć«,
pisati povijest seksualnosti znači sljedeće:
222
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
U svojem radu o Povijesti seksualnosti želio sam napisati upravo povijest znanosti o
seksualnosti, te scientia sexualis, ali ne o tome, da budem precizan, u čemu se sastoje
njezini razni pojmovi, teorije i tvrdnje – to bi bila zadaća prave enciklopedije.
Postavljam pitanje, međutim, zašto su zapadnjačka društva ili, da kažem europska
društva, imala potrebu za znanošću o seksualnosti ili iz kojih se razloga tijekom toliko
puno stoljeća sve do danas pokušava stvoriti jedna znanost o seksualnosti. Drugim
riječima, zašto mi Europljani želimo i stoljećima smo željeli znati istinu o našoj spolnosti
umjesto da intenziviramo užitak?
Kada se razlože navedeni pojmovi u ontologijske okvire zapadnjačke metafizike, tada bi se
moglo kazati da Foucault zapravo postavlja pitanje o razlozima prevage teorijskoga (uma)
nad praktičnim (tijelom) u konstrukciji povijesti društvenih odnosa. U drugome obratu to je
pitanje o razlozima zašto mišljenje u formi znanstvenoga znanja postaje jedini legitimni
diskurs modernosti svijeta, a zašto se tijelo u nesvodljivosti užitka smatra objektom
znanstvene konstrukcije i istraživanja »druge prirode« samoga tijela? Nije li Foucaultova
početna hipoteza o kraju čovjeka u radu, životu i jeziku (ekonomiji-biologiji-lingvistici) nešto
mnogo više od kritike hipoteze o represivnosti, koja, pak, stoji u temelju prosvjetiteljskoga
projekta kako psihoanalize tako i marksizma? Mislim da je ona ponajprije dijagnoza nastanka
posthumanoga stanja na kraju povijesti. Umjesto rada na užitku tijela sve sada smjera spram
tehnoznanstvene konstrukcije čistoga mišljenja bez tijela. Pokušat ću, dakle, pokazati da se
seksualnost kao analitička konstrukcija znanosti o spolnosti na Zapadu u odnosu na praksu ili
umijeće ljubavi kao intenziviranja užitka na Istoku danas ne pojavljuju ni u kakvom obzorju
kulturnih razlika uzrokovanih povijesnim razlozima. Naprotiv, riječ je o jednom te istom
načinu razumijevanja tijela unutar neoliberalne biopolitičke produkcije globalnoga
kapitalizma. Ova postavka proizlazi iz biti poststrukturalizma. Naime, Derrida u tumačenju
diskursa humanističkih znanosti na temelju Lévy-Straussova objašnjenja kako partikularnost
znaka kulture nastaje iz univerzalne zabrane incesta upućuje na to da razlika nije izvedena iz
moći identiteta. Ona nastaje iz procesa označavanja identiteta kao razlike (Derrida, 1979).
223
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Naposljetku, čitav Foucaultov projekt izgradnje subjekta kao »brige za sebe« na ishodu
modernosti povratkom u stoički model estetike egzistencije povijesno-epohalnim kretanjem
od problematike »puti« (chair) preko »seksa« do »seksualnosti« samo je drugi put ili drugi
početak mišljenja. Sjetimo se da je to bila nakana Heideggera poslije zadaće prebolijevanja
metafizike subjektivnosti (npr. Milchman i Rosenberg, 2003; Sluga, 2005; Babich, 2009; HanPile, 2010). Naravno, temeljna je razlika u tome što Foucault polazi od politike djelovanja. Iz
slobode odluke proizlazi događaj nadilaženja uma i želje. Heidegger, naprotiv, smatra svako
oživljavanje subjekta padom u metafizičko okrilje vladavine subjektivnosti. Za Heideggera se
stoga društvo pojavljuje rezultatom moderne tehnike. Foucault određuje društvo sklopom
odnosa moći između discipline i nadzora nad tijelom. Politika kao tehnologija života otvara
utoliko pitanje o smislu tijela izvan njegova svođenja na tehno-znanstveni objekt diskursa.
No, isto tako to se zbiva izvan svođenja na dispozitiv moći kao subjekt kojim se ljudsko tijelo
pojavljuje u formi biomoći izloženo na dispoziciji za druge svrhe. Ni zapadnjačka racionalnost
svrhe, a niti istočnjačka mudrost užitka više ne određuju tijelo u njegovoj transformaciji u
umjetni um i umjetni život (A-intelligence i A-life). Tijelo-bez-povijesti gubi svoju seksualnost
kao što povijest gubi svoje mehanizme represije. Sve se to zbiva u doba kada umjesto
slobode moć u formi istine-o-životu presudno određuje granice užitka i njegove transgresije
u društvima kontrole. Je li Foucaultova dijagnostička kritika povijesti Zapada samo druga
verzija prosvjetiteljstva bez vladavine posljednjega razloga i svrhe subjekta znanja? Može li
uopće »briga za sebe« biti modelom etičko-estetske egzistencije ako užitak u međuigri
erotike i znanosti o seksualnosti više nije nešto između, već se pojavljuje zahtjevom
»asketskoga hedonizma« informacijske ekonomije u globalnome kapitalizmu danas?
2. Od simbolike »krvi« do analitike seksualnosti
U već spomenutom predavanju iz 1978. godine u Tokyju upada u oči dvostruka namjera
Foucaultove arheologije znanja i genealogije moći novoga subjekta samorazumijevanja
seksualnosti na Zapadu. S jedne se strane radi o kritici psihoanalize, a s druge o kritici
prosvjetiteljstva kao jezgre mišljenja o društvenom oslobođenju čovjeka. U čemu je novost
Foucaultove kritike modernosti od one izvedene u Freudovoj psihoanalizi i radovima
224
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Frankfurtske škole Adorna i Horkheimera te Marcusea? U oba slučaja svjedočimo o diskursu
emancipacije. Freud utemeljuje znanstveni diskurs o seksualnosti. Njime je želio srušiti
nerazumijevanje želje u subjekta kao pojedinca. Adorno i Horkheimer u Dijalektici
prosvjetiteljstva te Marcuse u Erosu i civilizaciji pokazuju, pak, da je prosvjetiteljski projekt
umne tvorbe društva došao do svojih granica nakon prevlasti tehnike i instrumentalnoga
uma (McCarthy, 1990:437-469). Želja je nužno podčinjena mehanizmima društvene
represije. Zbog toga se sklanja u okrilje kulture kao slobode. U desublimiranom
kapitalističkome poretku tehno-znanosti i rada želja se sustavno degradira na jeftino
zadovoljstvo. U rasterećenju od rada užitak postaje industrijom seksualnosti. Za Foucaulta su
to, dakako, određujući diskursi kritike. Sve ovo vrijedi kako za moderne znanosti o društvu i
pojedincu, tako i za diskurse emancipacije. Njegova kritika hipoteze o represivnosti polazi
stoga od neupitnoga podvrgavanja seksualnosti u 19. stoljeću zahtjevima industrijskoga
kapitalizma.
Društveni stroj kapitalizma nastoji regulirati tijelo s njegovom slobodom želje. Nove tehnike
discipline stvaraju pritom pretpostavke za suptilne oblike kontrole. Posebno se to odnosi na
izum Benthamova Pantoptikona. Nadziranje tijela u procesu rada ili u institucijama poput
bolnica i zatvora omogućuje privid prozirnosti moći. Kako u tom sklopu funkcioniraju odnosi
poslušnosti i pokornosti dispozitivu autoritarne moći? Dakako, takav tip moći nije onaj koji
proizlazi iz političke moći liberalno-demokratske države. Posrijedi je druga vrsta legitimnosti.
Foucault je u svojoj tipologiji određuje pojmovima mikrofizike. Ona je usmjerena na metode
normiranja i etičkoga subjektiviranja zabrane i kazne. Tako nastaje »normalizacija«
društvenih odnosa podčinjavanja. No, seksualnost od 19. stoljeća s usponom kapitalizma nije
više u znaku oslobođenja od represivnoga aparata države i disciplinarnoga društva nadzora.
Ono što se događa predstavlja nazadak u odnosu na 17. stoljeće. Aporija se sastoji u tome
što viktorijanski moral i disciplina svode seksualnost na pokoravanje bračnim dužnostima. Na
taj način sram, zabrana užitka, prokreacija i zagovor reproduktivnosti postaju moralnim
dužnostima. Produktivnom modelu društvenoga napretka odgovara zastarjela paradigma
seksualnosti. Štoviše, i to je još jedno veliko Foucaultovo teorijsko otkriće, ona ima svoje
225
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
podrijetlo u temeljima kasne antike. Kršćanstvo ga nasljeđuje, preoblikujući sustav zabrana i
kazni nad neobuzdanim tijelom u vlastite disciplinarne uzuse. Zašto govorimo o aporiji? Čini
se, naime, samorazumljivim da kapitalizam počiva na kultu napretka. U predavanjima o
biopolitici i umijeću vladanja (gouvernmentalité) Foucault (2004) je doveo u tijesnu vezu
ideju korporativne ekonomije globalnoga kapitalizma i procvat tehno-znanosti. Sam život kao
događaj političke artikulacije moći čini temelj nove ideje kapitala (Foucault, 2004; usp. i
Lemke, 2001). No, ono što je nerazrješivo pokazuje se već u 19. stoljeću u Marxovim
analizama kapitalizma. Radi se o društvenim proturječnostima između proizvodnih snaga i
odnosa u proizvodnji. Znanosti i tehnologije mijenjaju društvo. Ono se, pak, kreće u smjeru
totalnoga racionaliziranja života. Tjelesnost se, međutim, ne oslobađa stega kršćanske
doktrine askeze i spasa. Umjesto toga, disciplina i nadzor nad seksualnošću postaje novo
područje represije. Budući da ona više ne dolazi izvana ni iznutra, očito je da se radi o
novome tipu odnosa između moći i tijela.
Društvo se ne pojavljuje subjektom, a pojedinac objektom seksualnosti. Umjesto takve
plošne dijalektike Foucault tvrdi da teorijsko znanje o seksualnosti u zapadnjačkoj kulturi od
19. stoljeća postaje scijentističko. I zato se umjesto zabrana i askeze otvara mogućnost
pukotine u pojmu diskontinuiteta povijesti seksualnosti. Na temelju istraživanja francuskoga
povjesničara antike Paula Vaynea, u Povijesti seksualnosti postavljaju se sljedeći sklopovi
postavki. Iako je kršćanstvo nasuprot grčkog slobodnoga odnosa spram tjelesnosti u svim
aspektima od onanije do homoseksualizma, od tradicionalnoga braka do veze zrelih
muškaraca s dječacima, uvelo stroga pravila monogamije, a seks ograničilo na
razmnožavanje, postoji ipak nešto što dovodi u pitanje ovu linearnu shemu napretkanazatka. Riječ je o tome da je kršćanstvo u napadu na seksualnost kao zlo, a u odredbi tijela
kao središta pojma iskonskoga grijeha, samo nastavak politike tijela stoičke škole rimske
antike. Foucault ovom hipotezom pokazuje nešto zapanjujuće. Nije kršćanstvo tek izvor
povijesnoga nazatka u odnosu na slobodu tjelesnoga iskazivanja spolnosti. Ono je nastanak
povijesne kulture discipliniranja i obuzdavanja nagonske strukture čovjeka. Razlog što se
kršćanstvo povijesno održalo modelom totalne kontrole seksualnosti u funkciji disciplinarnih
226
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
tehnika obuzdavanja tijela i u kasnome kapitalizmu, te se povezuje s hibridnim new age
tehnikama istočnjačke samodiscipline, leži u tome što je ono savršena metoda hedonizma i
askeze. Spoj nespojivoga može djelovati čak i utilitarno. Na tim se osnovama razvija
neoliberalni poredak racionaliziranja želje u sociologijskoj teoriji racionalnoga izbora
(rational choice theory). Racionalnost modernoga društva pretpostavlja odstranjenje
rasipnosti i neobuzdane sklonosti užitku. Naporan rad i disciplina su racionalno određeni
»svrhom bez svrhe« – profitom na tržištu. Sve postaje racionalno organizirano. A to znači da
se seksualnost ne može svesti na brojnost patrijarhalne obitelji. Isto tako ona ne može
djelovati u razaranju monogamne obitelji radikalnom individualizacijom spolnosti bez
kontrole posljedica za učinkovitost korporativnoga kapitalizma fluidnosti i mobilnosti mreža.
Kako kršćanstvo stvara kompromis sa svjetovnim poretkom modernoga života? Foucault će
reći da prelazak od simbolike i mistike »krvi« na analitiku seksualnosti označava ujedno i
drugu formu djelovanja moći. Umjesto zakona kao »prirode« na djelu su raznolike norme u
formi »kulture«. Razlog kompromisa leži u tome što kršćanstvo od samoga početka
obuhvaća ideju ljubavi kao temelja zajednice (agape) i ideju emancipacije pojedinca u
mogućnosti drugoga početka (metanoia). Zajednica obećava spas, djelujući s pomoću
mehanizma kazne za neposlušne (Zakon). A pojedinac ima na raspolaganju slobodu izbora
između dobra i zla (ideja spasa). Iako se Foucault kao i Deleuze razračunava s nasljeđem
hegelovske dijalektike i njegovim načelom rada negacije (Aufhebung), povijest seksualnosti
predstavlja razrješenje zagonetke zašto je kultura zabrane putena užitka na Zapadu postala
svjetsko-povijesnim dispozitivom moći. Ključ rješenja zagonetke predstavlja upravo
kršćanstvo. Ono nije tek monoteistička religija. S kršćanstvom se istodobno povijest Zapada
kreće u smjeru linearnoga razvitka, nastanka novih društvenih odnosa poslušnosti, kulta
osobe i stroge zabrane užitka. Kapitalizam nije tek ono što Max Weber (npr. 2006) označava
duhom askeze u zahtjevu za posvemašnjim produktivizmom. Radi se, štoviše, o pojmu
duhovno-političke moći vladavine. Kasni Foucault to naziva dispozitivom vladanja
(gouvernmentalité) (Bernauer i Rasmussen, 1988).
227
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Vladanje (governmentalité) se odnosi na racionaliziranje pojedinca unutar društva i države.
Vidljivo je da se pojam još uvijek primjenjuje na modernu suverenost nacije-države.
Samokontrolom tijela pokazuje se da to nije tek značajkom duhovne moći obuzdavanja
nagona i strasti u svrhu postizanja maksimuma životnih snaga u odnosu s Drugima.
Unutarnja disciplina izvodi se nastankom sila znanosti i tehnike, ali i metodama suzdržanosti
od pokazivanja osjećaja. Zahvaljujući tome, svijest pojedinca u zajednici nastoji podnijeti sve
nepravde. To seže od ekonomskoga izrabljivanja kao »prirodne« posljedice ljudske povijesti
do »društvenih« odnosa dominacije i vladavine nad Drugim. Nastanak moderne
subjektivnosti označava, dakle, uspostavu novih tehnologija sepstva (ispovijesti, treninzi
volje, askeza) (Foucault, 1988). Ali subjekt se za Foucaulta ne razvija samo u metafizičkim
disciplinama stjecanja samosvijesti. On je neraskidivo povezan s artikulacijom moći u državi
(politici) i društvu (ekonomiji). U kasnim Foucaultovim spisima i predavanjima shvaćanje
moderne subjektivnosti nadilazi disciplinu. Sada je naglasak na odnosu između tehnologija
sepstva i dominacije. Samo znanje postaje sklop subjekta povijesnoga ovladavanja
predmetima filozofije, umjetnosti i politike. Već je odatle jasno da Foucault uvodi u igru
složeniji pojam ideologije. Ukratko, s onu stranu dijalektike oslobađanja od represije valja
tragati za odnosom svijesti i bitka. Znanje/moć postaje dispozitiv društvene konstelacije
snaga. Moć društvenih odnosa u formi vječnih zakona, prirode i poretka kojim se kapitalizam
služi u osvajanju Zemlje ekonomskim sredstvima i političkim liberalizmom temeljno je pitanje
kritike ideologije. U tom pogledu Foucaultovo shvaćanje ideologije razlikuje se od
marksističke »velike priče« emancipacije, koja svoje podrijetlo ima još u prosvjetiteljstvu.
Kritika, diskurs i dispozitiv moći označavaju put izvan matrice prosvjetiteljstva (Rabinow,
1984; Paić, 2013:294-345).
Mogućnost promjene ljudske »sudbine«, međutim, ne označava i put u radikalnu
ekscentričnost slobode. Prije bi se to moglo nazvati odlaskom u sigurno okrilje nove
mesijanske zajednice. U tom pogledu kršćanstvo je seksualnost postavilo općim dispozitivom
moći. Od srednjega vijeka do ishoda modernosti isti je put. Zapad se u sekularno doba vraća
ovom prokušanome načinu uređenja društvenih odnosa između spolova. To čini s pomoću
228
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
složene igre transgresije i novih zabrana. Razlog zbog čega je Amerika kao zemlja
vjerodostojne demokratske kulture nastala na temeljima protestantske etike straha od Božje
kazne za rasipnost i dekadenciju uvijek je i rasadište religijskih fundamentalizama. Kada to
imamo u vidu, nije teško objasniti zašto je, primjerice, evanđeoski propovjednik i celebrityfigura fundamentalizma u SAD-u, Jerry Falwell teroristički napad Al-Qae'de na New York 11.
rujna 2001. godine nazvao odmazdom protiv amoralne dekadencije Amerike koju predvode
zagovornici prava homoseksualaca i multikulturalizma. Amerika je, naime, društvo
postsekularne demokracije, ali i ishodište apokaliptičko-utopijskih kultova zajedničkoga
tijela. Ono se individualizira žrtvom odricanja od zajednice i vjerom u napredak. Kao u poeziji
Walta Whitmana, seksualnost jest utoliko slobodna ukoliko je društvo u svojoj homogenosti
rezultatom jednakosti i pravednosti u razdiobi zajedničkoga tijela. Patrijarhalni poredak i
viktorijanski moral povezuju stoga klasno odijeljene društvene skupine. Događaj je to
posvemašnje nepredvidljivosti tijela u modernome društvu nadzora i kontrole. Ukratko,
Foucault pokazuje da je povijesna shema seksualnosti na Zapadu ona koja odgovara pisanju
»velike povijesti« ideja kao što su um, rad, znanje. Povijest u tom razumijevanju u svojem
metafizičkome značenju, bilo ono teologijsko ili sekularno, jest svrhovita djelatnost razvitka
čovječanstva. Od grčko-rimske antike preko srednjega i novoga vijeka do modernih vremena
odigrava se tragična drama tjelesnosti. Seksualnost se prema tom modelu odvija na sljedeći
način.
U grčkoj i rimskoj antici na djelu je diskurs umijeća erotike i kulta tijela. Srednji vijek s
kršćanstvom zabranjuje seksualnost i užitak u ime duhovne istine onostranosti. Moderno
doba u svojem klasičnome i renesansnome načinu egzistencije preuzima kršćansku moralnu
zabranu tjelesnosti. Ali još ga čvršće dovodi do moralne askeze sve do 19. stoljeća. Na kraju
dolazi Freud i 20. stoljeće s idejom oslobođenja želje od represivnosti simboličkoga poretka.
Nimalo slučajno, ključ za razumijevanje modernosti u dva njezina načina društvenokulturalne egzistencije – represivnom i emancipacijskom – jest kršćanstvo s idejom vječne
prirode čovjeka kao rodno/spolne razlike. Esencijalizam povijesti, dakle, nije onaj koji negira
razlike. Posve suprotno, time se život ovjekovječuje kao »prirodni zakon«. Na kraju prvoga
229
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
sveska Povijesti seksualnosti, gdje se govori o pojmu biomoći, Foucault izvodi temeljnu
postavku vlastita istraživanja razlike između »prirode« i »kulture« u razmatranju
seksualnosti. Ako je »priroda« povijesno strukturirani diskurs moći kršćanstva u ideji braka i
seksa kao reproduktivnosti vrste, što označava istodobno legitimnost patrijarhalnoga
poretka u ideji suverene vladavine nacije-države u formi monarhije ili republike, onda se
obrat ovog shvaćanja pojavljuje tek kada više nema izravne sveze između Boga i države,
svetosti braka i društvene organizacije obitelji u kapitalističkome načinu proizvodnje.
Simbolika krvi s pojmovima zakona, smrti, transgresije, znamenja i vrhovne vlasti nadomješta
se analitikom seksualnosti. Pojmovi norme, znanja, života, smisla, discipline i regulacije
nadomještaju biološko-organske pojmove. Moderna sekularizacija seksualnosti pojavljuje se,
naposljetku, političkom tehnologijom upravljanja životom. S onu stranu represivnoga
aparata klasičnoga doba europske moderne preživljava forma kršćanskoga pokoravanja želje
natpovijesnome Zakonu spasa vrste. Povijest se zamrzava u stanju razlikovnoga nazatka.
Ideja napretka s kojom je prosvjetiteljstvo rušilo vjetrenjače zabluda i tvrđave predrasuda o
znanju o »ljudskoj prirodi« seksualnosti pokazuje se u najmanju ruku novim mitom. Ništa od
toga više nije samorazumljivo. Napredak se svodi samo na tehno-genezu novih virtualnih
svjetova, na carstvo potrošačkoga kapitalizma. Ali seksualnost je ostala nedodirljivom. To
vrijedi čak i usprkos kulturnoj industriji seksa u 20. stoljeću kao i spektaklu vizualne
pornografije u 21. stoljeću. Seksualni liberalizam nije uspio znanje o tijelu pretvoriti u
emancipaciju slobode kao izbora (vidi o tome Europski glasnik, 2001). Velikom patosu
slobode uspješno se suprotstavlja nužnost obuzdavanja želje. Zato je potrebno stvoriti
pojmovne sklopove onkraj mistike/dijalektike represije i oslobođenja (Foucault, 1983).
Problem je upravo u nadilaženju povijesno-epohalnoga razvitka seksualnosti. Je li
seksualnost uopće moguće razumjeti drugim izrazom za emancipacijski put slobode od
svijesti kao prirode preko samosvijesti kao kulture do kraja povijesti u posthumanome tijelu
Drugoga? Ne čini li se to samo analogijom, doduše kritičkom, spram pothvata filozofije
povijesti s vrhuncem u Hegela?Odredba filozofije kao svojega vremena sabranoga u mislima
tada se može ironijski preokrenuti u odredbu tjelesnosti svoga vremena otvorenoga
230
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
seksualnim užicima. Ali filozofija i seks nisu dijalektičke suprotnosti ni binarne opreke. Oboje
povezuje odnos uma i tijela s pomoću onog medija koje ostaje misterijem od početka
povijesti do njegova kraja. Misterij leži u pojmu ljubavi. O užitku duhovnoga i tjelesnoga
odnosa s Drugim ovisi povijesni razvitak čovjeka. Na početku Platonova dijaloga Symposion
hetera Diotima odgovara na Sokratovo pitanje što je to ljubav (eros): »Demon, o Sokrate,
veliki demon!« (Evans, 2006:1-27). Ako, naime, ljubav nije ono što je samo duhovno ni ono
što je tek tjelesno, očito je da se bit ljubavi smješta negdje u bestemeljnome. Isto vrijedi i za
bit slobode. Oboje, ljubav i sloboda nisu ni bitak niti biće, ni znanje niti život, već nešto treće.
To stanje-između određuje ljubav demonskom snagom povijesti. Bez ljubavi i slobode ne
postoji ideja Zapada. Ljubav kao ideja zapadnjačke povijesti pojavljuje se u svojim epohalnim
likovima puti (char), seksa i seksualnosti. S ljubavlju u cjelini njezinih očitovanja događa se
stoga proces očovječenja čovjeka i oprirodnjenja prirode. Ipak, daleko od svakog
idealiziranog humanizma, ne bi trebalo smetnuti s uma da se upravo s renesansom pojavljuje
svijest o ljepoti tjelesnosti kao izrazu duhovne ljepote. Kanon ljepote u umjetnostima
renesanse bio je pokušaj da se to stanje-između prirode i duha premosti idealiziranim kultom
tijela. Samo čovjek ima forme seksualnosti. No, usuprot tome, Donna Haraway (2008) u
istraživanju odnosa čovjeka spram životinje došla je do postavke da mi nikad nismo bili
humani. Povijest seksualnosti, dakle, nije nipošto uzdizanje duha na razinu subjektivnosti.
Ponajprije je to pitanje o tehnologijama uspostave odnosa moći i dominacije nad prirodom i
kulturom. Povijest tijela stoga može biti samo povijest ispovijesti o tehnikama nastanka
subjektivnosti tijekom povijesti Zapada.
Dvije su pritom hipoteze koje Foucault ujedno razvija i provjerava u Povijesti seksualnosti: (1)
hipoteza o represivnosti i (2) hipoteza o biomoći. Čitava je struktura mišljenja razvijena na
golemom diskurzivnome materijalu i empirijski dostupnim izvještajima nalik Nietzscheovoj
parodiji sadašnjega duha vremena. Zaboravlja se da je kritika represivnosti i emancipacije
Foucaltov dvostruki obračun: kako sa zabludama teorijske ljevice u Europi 1960.-1970-ih
godina, tako i sa strategijama raznolikih otpora protiv »normalnosti« kapitalističkoga poretka
231
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
od politike identiteta do zagovora queer teorije (Sawicki, 2010).2 Umjesto navedenih
hipoteza na djelu je alternativna sinteza biotehničke moći ili biomoći. Stoga je u pravu
Deleuze (2004) kad tvrdi da Foucault nije povjesničar ideja, nego kartograf kognitivnih mapa.
One ne odražavaju postojeću stvarnost. Naprotiv, s pomoću njih se stvarnost dohvaća u
promjeni perspektive mišljenja, a to znači u promjeni stajališta i praktičnih odnosa spram
stvarnosti.
Već u Predgovoru njemačkome izdanju Povijesti seksualnosti Foucault naglašava da je
seksualnost u njegovim istraživanjima sinonim za opći problem kojim se bavi preko trideset
godina. Kako se, naime, na Zapadu proizvodi diskurs o istini u epohama i kako se istodobno
taj diskurs povezuje s mehanizmima moći i institucija. Ključna riječ koja povezuje diskurs
(znanje) i moć (vladavinu) u povijesno-epohalnom razvitku društava jest dispozitiv. Za
Foucaulta (1980:2) ta riječ označava sljedeće:
Što pokušavam istaknuti s tim pojmom jest, ponajprije, posve heterogeni skup koji se
sastoji od diskursa, institucija, arhitektonskih formi, pravnih odluka, zakona,
administrativnih mjera, znanstvenih iskaza, filozofijskih, moralnih i filantropskih
pretpostavki – ukratko, rečeno je više negoli nerečeno. Takvi su elementi aparata. Sam
aparat je sustav odnosa koji se može uspostaviti između ovih elemenata.3
2
Jana Sawicki (2010) uvjerljivo pokazuje da je Foucault prethodnik queer teorije u samorazumijevanju subjekta
seksualnosti u moderno doba. Njegova se kritika usmjerava protiv jednostranosti politike identiteta klasnosocijalne, rodno/spolne i kolektivne pripadnosti uvijek kada se radi o pokušaju naturalizacije društvenih uloga
muškaraca i žena u društvenoj hijerarhiji. Zahtjev za priznanjem drugosti onkraj diskursa »normalnosti«,
osobito u slučaju homoseksualaca i lezbijki, upućuje na mogućnost raskrinkavanja Edipova kompleksa kao
temelja kulture zapadnjačke normalnosti. U tom pogledu Foucaultovi spisi i predavanja o biopolitici i
hermeneutici subjekta važan su korak spram »etičke subjektivnosti« Drugoga i drugosti kao načina kulturne
subverzije društvenoga poretka kasnoga kapitalizma.
3
Za mislioca biopolitike na tragu Foucaulta, ali s bitno drukčijim shvaćanjem istog pojma, talijanskog filozofa
Agambena (2009:14), dispozitiv je »aparat, nešto što se literarno može shvatiti kao sposobnost hvatanja nečeg,
orijentiranja, određenja, modela, nadzora ili sigurnosti gesti, ponašanja, shvaćanja, ili diskursa živih bića. Ne
samo, prema tome, zatvori, ludnice, panoptikum, škole, crkve, tvornice, discipline, pravne mjere itd. (čija veza s
232
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Seksualnost i moć su međusobno povezani dispozitivom. Ali ovdje valja dodatno pojasniti
odnos između povijesnosti povijesti kao mreže događanja i onoga što se svagda pojavljuje
natpovijesnim ovjekovječenjem stvari same. Seksualnost nije ništa sudbinsko niti postoji
oduvijek. Kada Foucault uvodi u razmatranje pojam dispozitiva tada je to strategija mišljenja
o odnosima moći u konstelaciji snaga. Moć nije metafizički izraz za natpovijesnu strukturu
vladavine Boga u formi prirode nad čovjekom. Uvijek je posrijedi odnos između snaga u
sklopovima. Povijesnost je, dakle, za Foucaulta ponajprije odnos. U tome treba vidjeti tijesnu
vezu s Marxovim historijskim materijalizmom. Ali isto tako ne smije se previdjeti bitna
razlika. Ona se sastoji u tome što Foucault pojmom dispozitiva moći upućuje na mogućnosti
nepredvidljivosti događaja. Politika tijela ima ontologijsku prednost nad ekonomijom želje.
Problem u određenju pojmova kod Foucaulta jest u tome što su tradicionalni metafizički
pojmovi poput kategorija, supstancije, ideje, energije, bitka, bića i transcendencije oni koji ne
određuju stvarnost modernog doba. Kada se pojavljuju, život (biologija), rad (ekonomija) i
jezik (lingvistika) s krajem čovjeka, tada na scenu stupa ona vrsta »antropologije« koja više
nema ništa s vječnim i nepromjenljivim bitima prirode. Umjesto Boga i prirode, obrat je u
tome što kontingencija i singularnost kulture kao sklopa odnosa određuje društvene odnose.
3. Dispozitiv moći: tijelo kao aparat i proces subjektiviranja
Što je Foucault htio uvođenjem pojma dispozitiva? Neki će tumači uputiti na to da je to imalo
za posljedicu svojevrstan rez s uobičajenim shvaćanjem stvarnosti iz stajališta društvenih
znanosti. One su uglavnom, poput sociologije ili povijesti, svoja istraživanja zasnivale na
pojmovnim sklopovima klase, društvenih elita, institucija, statičkoga shvaćanja kulturnih
čimbenika, riječju na epistemologiji »Newtonove mehaničke slike svijeta«. Sada je sve
mnogo složenije. Klasična dijalektika subjekta i povijesnoga prostora-vremena njegova
ozbiljenja ideja postalo je mrežom društvenih aparata moći. Subjektiviranje se shvaća
moći je u stanovitome smislu izvjesna), već također olovka, pismo, literatura, filozofija, poljoprivreda, cigarete,
navigacija, kompjutori, mobilni telefoni i – zašto ne – jezik sam, koji je možda najstariji aparat – u koji je prije
tisuće i tisuće godina primat bio neočekivano sam uhvaćen, a da vjerojatno nije ni bio svjestan posljedica po
njega samoga«.
233
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
procesom nastanka refleksivnoga sepstva (Kaufmann, 2006). Iz obzorja promjene shvaćanja
odnosa tehnologije i prirode subjekt više nije tek razlikovanje svijesti i objekta. Uostalom,
pojam dispozitiva ne odnosi se na logiku koja proizlazi iz piramidalne strukture moći diskursa.
Teorija kontingencije i singularnosti odlučuje o promjeni spoznajnoga stajališta (Flynn, 2005).
Svjetovna praksa kojom se moć artikulira u institucijama društva od antike preko srednjega
vijeka do modernoga doba (klasično doba i renesansa su dva povijesno-epohalna stupnja
razvitka društvene modernosti na Zapadu) dovodi do umrežavanja dva temeljna načina
spoznaje kao znanja i moći kao političke vladavine: (1) transcendentalno-empirijsko
znanje/moć i (2) povijesno-strukturno znanje/moć koje se upisuje u tijelo. Tada tek tijelo
postaje društveno, političko i kulturno određeni način subjektiviranja (Rabinow i Rose, 2003).
Prvi je put Foucault upotrijebio pojam dispozitiva 1975. godine. To je učinio u jednom
razgovoru (Foucault, 1977:194-227) nakon objavljivanja studije Nadzor i kazna. Pojam je
trebao srušiti misterij da iza brutalna lica moći i vladavine buržoazije u 19. stoljeću
kapitalistički poredak pokreće bilo što osim interesa i nasilja kapitala. Ovaj zaokret odgovara
pojmovima nove društvene znanosti – političke ekonomije. Profit na tržištu posljednji je cilj
kapitalizma. Sve drugo su puste tlapnje.
Cinizam i brutalnost volje za moć (Nietzscheova hipoteza) dodatno se objašnjava voljom za
znanjem. Iza toga nema ništa drugo. Bit modernosti tako nužno postaje bio-tehno-politička
moć života. Za razliku od Marxove kritike političke ekonomije i povijesno-dijalektičkoga
shvaćanja kapitala kao transcendentalnoga uvjeta (logika) postojanja specifične formacije
kapitalizma u 19. stoljeću (praksa-društvo), Foucault uvodi semiotičke pojmove označitelja
bez označenoga. Ali preinaka je u tome što dispozitiv za razliku od diskursa više nije
ukorijenjen u djelatnosti umnoga subjekta. On nije njegov tajni kôd. Ukratko, seksualna
politika buržoazije 19. stoljeća nije nikakva autonomna politika seksualnosti zasnovana na
izvanjskim i zagonetnim silama spolnosti u industrijskome društvu vladavine tehnike i
pustošenja prirode. Riječ je o politici koja strategijski usmjerava sve društvene odnose spram
biomoći. Tehnologije nove askeze tome su na putu. Pritom se uopće ne radi o totalnome
obuzdavanju seksualnosti. Represija je uvijek samo mreža i površina drugih označitelja. Svi
234
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
oni nastanjuju složene strukture dispozitiva. Posljednja im je svrha u regulaciji stanovništva
(demografska politika) i kontroli procesa života. Reći da je politika seksualnosti 19. stoljeća
viktorijanska i konzervativna ne znači, dakako, ništa drugo negoli potvrditi temeljno pravilo
obrata od simbolike »krvi« do analitike seksualnosti. Moderno se doba oslobađa kršćanske
doktrine odricanja od svjetovnih užitaka tako da umjesto posljednje svrhe u reprodukciji
vrste unutar teritorija nacije-države postavlja za svoj cilj regulaciju užitka u »brizi za sebe“.
Time se Foucault približava određenju biti doba neoliberalnoga tehno-kapitalizma. On,
dakako, napušta iluzije o povratku u »zlatno doba« viktorijanstva kapitalizma na osnovu
solidarnosti i represije.
Sloboda u odnosu spram tijela u svim vidovima pluralnosti od queer kulture do
homoseksualnosti i lezbijstva naposljetku se pokazuje negativnom slobodom. No, ona se
zbiva u pozitivnom okviru nove politike identiteta. Umjesto brige za zajednicu kao organsko
srodstvo braka i monogamije kao represivnoga mehanizma reprodukcije, sada je tehnokapitalizam usmjeren na etiku »brige za sebe«. Naravno, paradoks je u tome što ova politika
emancipacije vrijedi samo za novu elitu moći. Ali time nužno izostaje masovno stanovništvo.
Foucault je u predavanju »Seksualnost i moć« podsjetio da su seksualne prakse u kasnome
Rimu bile daleko od onoga što nam nudi mitska slika holivudskog filmskoga spektakla.
Ekscentrične gozbe, orgije i dekadencija političke i društvene elite patricija predstavljaju
iznimku. Sve drugo svodilo se na monogamne oblike ljubavnih odnosa. Dispozitiv moći
djeluje, dakle, u okružju heterogenosti skupina i polimorfnosti mreža ideja i praksi. Na kraju
prvoga sveska Povijesti seksualnosti u artikulaciji pojma biomoći Foucault je sažeo ovo
viđenje rastemeljenja metafizike povijesti. Simbolika krvi s organskim prispodobama
»svetoga Graala« Zakona i patrijarhalnoga braka, dužnosti i svetosti djevičanstva ženskoga
tijela ustupa mjesto analitici seksualnosti s vodećim pojmovima norme, znanja, života,
discipline i regulacije (stanovništva). Ova promjena paradigme odgovara nastanku
modernoga doba. Vladavina subjekta u antropologiji označava pojam autonomije uma. Bez
toga nije moguć govor o slobodi spontanoga stvaranja svijeta. Početak moderne suverenosti
subjekta uistinu određuje ona znamenita rečenica koju treba uzeti u razmatranje baš zbog
235
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
toga jer je u njoj nešto nedovršeno »političko mišljenje i analiza sve do danas nisu odsjekli
kraljevu glavu!« (Foucault, 1980:88)
Što znači »sve do danas«? Metafora o giljotiniranju glave kralja nesumnjivo je stvar
francuskoga prosvjetiteljstva. Suverenost republike pretpostavlja pravno-diskurzivnu moć
sekularnih institucija vladavine. Moć se i u tom obratu pokazuje svagda istom. Ona je ujedno
vladavina u formi Zakona. A to znači da su zabrane i cenzure čudovišne i nesvodljive
seksualnosti pravilo a ne iznimka. Represija u doba modernosti nema više formu organskoga
saveza krvi aristokracije i misterija božanskoga. U promjeni forme radi se još uvijek samo o
promjeni forme i ništa više. Represija prirode zamijenjena je represijom kulture. Drugim
riječima, analitika seksualnosti sada ima na raspolaganju novi dispozitiv moći. Zamjena
simbolike »krvi« analitikom seksualnosti označava još nešto dalekosežnije. Riječ je o
nastanku intime i privatnosti u građanskome društvu atomiziranih pojedinaca. Nestankom
organske solidarnosti žrtvovana tijela na oltaru kraljevsko-religijske moći zajednice nastaje
prostor heterotopije. Moderna seksualnost nužno je ambivalentna. S jedne strane se radi o
slobodi od represije, a s druge o novoj vrsti žrtvovanja. Ovaj put ta se žrtva podaruje brizi
subjekta za vlastito zdravlje. Ravnodušnost spram Drugoga postaje, paradoksalno, etički
subjektivizam histeričnoga tijela žene. S tom figurom otpočinje Freudova psihoanaliza.
Povijest seksualnosti na Zapadu u znaku je »povijesti bolesti«. Sve to otpočinje od trenutka
kada se kršćanstvo u kasnoj rimskoj stoi obraća tijelu kao »mračnome predmetu želja«. Ovo
tijelo treba radikalno disciplinirati. Sustav duhovnih vježbi zbog posljednje svrhe u
preživljavanju »zdravoga društva« postaje imperativom sigurnosti žene od kolektivne
odmazde tog i takvoga društva.
No, ako je Foucault uistinu u pravu, tada rečenicu o procesu razvrgnuća saveza između
države i individualne želje tijela za slobodom treba čitati kao upozorenje da je sekularizacija
u modernosti ostala nedovršenom. Nije, dakle, modernost nedovršeni projekt kvazitranscendentalne vladavine uma drugim sredstvima kako je to mislio Habermas u polemici s
francuskom postmodernom (Habermas, 1988). Problem je u tome što je sama nesvodljivost
236
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
želje u formi slobode tijela kao analitike seksualnosti u znaku nedovršenoga procesa. Jezik
moći poprima formu Zakona. No, to više nije „zakon prirode«.Sada vlada kulturni poredak
značenja. Politika tijela u modernim liberalno-demokratskim poredcima postaje tako
tehnologija disciplinarne moći. To je Foucaultova glavna postavka. Zaokretom od kritike
znanstvenoga pojma znanja o tijelu (scientia sexualis) do stvaranja otpora spram biopolitike
moći (neoliberalni kapitalizam korporacije) razvija se analitika moći. Kada se biomoć u 17.
stoljeću pojavljuje tehnikom reguliranja stanovništva u suverenoj naciji-državi, tada se
susrećemo po prvi put u povijesti europske odnosno zapadnjačke kulture s onime što će
postati temeljna riječ posthumanoga stanja. Radi se, naravno, o kontroli stanovništva.
Apstraktna kategorija stanovništva nadilazi suvereni narod političke države u formi
monarhije ili republike. Oteti se kontroli života kao takvoga više nije moguće. Zahvaljujući
svim pripadnim tehnikama (moći) i novonastalim znanostima u području društva i čovjeka
poput statistike, demografije, medicine, psihologije, psihijatrije i anatomije, koje u doba
fotografije i filma postaju arheologijskim dokazima postojanja »kraja čovjeka«, biomoć
povezuje život i politiku. Štoviše, biomoć u svoja dva pola (1) ljudskoj vrsti i (2) kontroli
reguliranja vrste od rođenja do smrti označava uvođenje tijela u prostore moći kao
»poslušnoga« i »neposlušnoga tijela«. Ne slučajno, jedna od metoda demokratske borbe
protiv nepravednih zakona u liberalnoj demokraciji naziva se upravo pojmom građanske
neposlušnosti (civil disobedience) (Paić, 2006).
U Foucaultovu nominalizmu povijesti, genealogija moći označava problematiziranje episteme
modernoga doba i njezina glavnog načela – subjektnosti subjekta. Tehnologija moći kojim
subjekt sebe uspostavlja objektom istraživanja ujedno je diskurs i dispozitiv, jezik i stroj u
svijetu praktičkoga djelovanja kao dominacije, manipulacije, uređivanja, kontrole svih
područja života. U spomenutom predavanju »Seksualnost i moć« Foucault kaže da je
znakovito kako se povijest seksualnosti od grčko-rimske antike, srednjovjekovnoga
kršćanstva do modernoga doba u znanstvenome diskursu zapadnjačke povijesti znanosti o
tijelu i njegovim tehnologijama reducirano tumači na sljedeći način. Seksualnost i užitak bili
su slobodno prakticirani u Grčkoj i Rimu. S kršćanstvom, međutim, nastaje zabrana užitka u
237
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
tijelu. Pojam grijeha zamjenjuje tragično iskustvo grčke putenosti. Naposljetku, moderno
doba nasljeđuje kršćansku etiku krivnje internaliziranjem askeze. Nasuprot Freudovoj
psihoanalizi kao paradigmatskome pristupu seksualnosti kroz tri faze njezina povijesnoga
razvitka, Foucault uvodi u igru transformaciju i razmještanje same povijesne logike ovoga
reza. Kršćanstvo ne može biti samo taj manihejski rez spram iskonske antičke slobode u
seksualnosti. U Grčkoj i Rimu bila je na djelu askeza i discipliniranje tijela. Većinski način
života u zajednici prožimala je strogost u suzdržanosti. Ekscesi orgija pripadaju razdoblju
kasnog Rimskoga carstva. Ali oni nisu ravnomjerno raspoređeni duž društvenoga tijela. Samo
je manjina politički i društveno najmoćnijih prakticirala poligamiju kao i transgresiju
uobičajenih seksualnih odnosa. Utoliko je, paradoksalno, s kršćanstvom na djelu
transformacija pojma želje i užitka u drugu tehnologiju moći nad tijelom, kao što je doba
modernoga sklopa moći/znanja o seksualnosti put spram rascijepa u samoj jezgri želje u
njezinom društvenome institucionaliziranju. Kršćanstvo se otuda ne pojavljuje tek u znaku
strogih zabrana i odbacivanja slobodnih oblika ljubavi. U transformaciji i razmještanju
diskursa kršćanstva tijekom povijesti seksualnosti u središte dolazi ono što se kroz tehniku
askeze i kontrole čitavoga sklopa tjelesnosti pokazuje nastajanjem modernoga subjekta.
Njegove su značajke u suzdržanosti racionalnoga subjekta onog nesvjesnoga (Foucault,
1994).
Moć otuda ne proizlazi iz vladavine poopćenoga subjekta transcendentalne svijesti poput
predmodernoga društva kasnog srednjega vijeka. Tada je u Europi rođena ideja autonomije
sepstva i političke suverenosti (od monarhije do republike, od tiranije do demokracije, od
Bodina do Rousseaua). Genealogija moći koju Foucault 1970-ih godina izvodi u spisima o
seksualnosti, zatvorima, klinikama, disciplini i nadzoru nad ljudskim tijelom istodobno je
uvod u povijesni nastanak subjekta kao diskursa i kao tehnologije slobode. Odnos diskursa i
tehnologije jest način stvaranja diskurzivne formacije. S njom se utjelovljuje moć u životu,
radu i jeziku čovjeka. Transformacija pripada arheologiji znanja. Razmještanje se, pak, odnosi
na genealogiju moći. Zato je transformacija pitanje diskurzivnih poredaka i njihovih pravila
igre, a razmještanje problem genealogije moći u društvenim formacijama u kojima se razvija
238
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
subjekt kao sveza rada, života i jezika. Tehnologija sepstva povezuje oboje – znanje i moć
(Rouse, 2005). Nije, dakle, Foucault moć shvatio izvanpovijesno da bi joj suprotstavio
strategiju otpora kao protumoći djelovanja drugim sredstvima i to još u ime Drugoga i
razlike. Moć i sloboda otvaraju pitanje odnosa bitka i mišljenja kao praktičkoga odnosa
snaga. Moć je prvorazredno političko pitanje slobode egzistencije u suvremenome svijetu
totalne kontrole. Promjena se zbiva samo u tome što kontrola poprima svojstva neljudskoga.
Sve je to plastično opisao Deleuze (1986/2004) na kraju svoje knjige o Foucaultu.
Vratimo se još za trenutak »mračnome 19. stoljeću«. Tako ga naziva Heidegger (1999) u
predavanjima o metafizičkim izvorima biti tehnike. Seksualnost otada postaje predmetom
znanstvenih istraživanja, administrativne kontrole i društvenoga nadzora. Buržoazija se
poistovjećuje s ideologijom napretka na taj način što se razgraničava s mistikom krvnoga
srodstva europske feudalne aristokracije. Foucault u svojim genealogijskim studijama o
nastanku nove moći u institucijama nadziranja tijela pokazuje da je upravo seksualnost
instrument u širenju biomoći (Dreyfus i Rabinow, 1982). Ako je seksualnost sredstvo za
drugu svrhu, tada je samo po sebi jasno da užitak ne može biti cilj strogo kontrolirane
seksualnosti. Stoga se umjesto hipoteze o represiji seksualnosti ovdje radi o posve drukčijem
načinu odnosa između namjesnika i izvršitelja moći, s jedne strane, te predmeta njihova
djelovanja, s druge strane. Foucault to zove regulativnim i polimorfnim načinom dospijeća do
diskursa kao specifične tehnologije subjektiviranja. Nemojmo misliti da je pojam tehnologije
ovdje upotrijebljen u »tehničkome« značenju. Tijelo, znanje, diskurs i moć odvijaju se u
nerecipročnim odnosima. Određeni stupanj autonomije unaprijed je zajamčen. Iako je
politika uvijek ona djelatnost koja presudno određuje zbivanje u ekonomskome i kulturnome
području života, djelovanje se ne može zamisliti bez niza diskurzivnih praksi. Bez njih bi
politika suverenoga kraljevstva ili republike u moderno doba ostala na pola puta između
simbolike »krvi« i analitike seksualnosti. Što je za Foucaulta uopće »seksualnost«?
Ako umjesto izraza simbolike »krvi« za povijesno-društveno strukturiranje moći u srednjem
vijeku s kršćanstvom kao vladajućom »velikom pričom« metafizike posegnemo za
239
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
epistemologijskim srodnikom u čistome umu, vidjet ćemo da se radi o transcendentalnome
načinu mišljenja od Platona do Kanta. S njime ideja »prirode« poprima značenje vječne biti i
modela bitka. »Krv« nije stoga tek mistika i simbolika. Radi se o onom što se bezupitno
nasljeđuje kao ontologijsko jamstvo spoznaje »prirode stvari«.Kršćanstvo je u tome nužno
samo nastavak istog modela dualnoga mišljenja. No, problem nastaje kada se umjesto
analitike seksualnosti uvede analitika konačnosti. Foucault baš s njom rastemeljuje
novovjekovnu »veliku priču« Kantove antropologije. Tada postaje jasno da ova
problematizacija metafizike s ključnim pojmom dispozitiva moći označava prevlast tehnoznanstvene strukture mišljenja o tijelu. Analitika konačnosti, naposljetku, nije ništa drugo
negoli »kraj čovjeka« kao subjekta metafizike prirode. Povijest seksualnosti samo je poprište
događaja politike tijela u znaku oslobađanja od represije prirode kao povijesti. Mnoge studije
o prirodnim povijestima seksualnosti ne dovode u pitanje ni ideju prirode niti, pak,
modernoga društva kao druge prirode. Razlikovanje Zapada i Istoka u kulturnim sklopovima
moći proizlazi otuda što od novoga vijeka s procvatom znanosti i tehnike Zapad prirodu
rasprirodnjuje u ime duhovnoga napretka. Zanimljivo je da će Deleuze i Guattari (1987) u
djelu Tisuću platoa zagovarati neku vrstu »paralelnoga slaloma« u analizi povijesnih oblika
moći. Tako će razlikovanje nomadskih od modernih društava biti dokaz nemoći moderne
organizacije upravljanja poviješću. Država pritom ima funkciju stroja upravljanja prirodom
kao tijelom-bez-organa. No, suverenost države u moderno doba već od početka ima nešto
fatalno gubitnički. Naime, ideja suverenosti države pretpostavlja pokorenost društva
institucijama nadzora i kažnjavanja. Društvo je nepokorno spram logike države u moderno
doba nastanka kapitalizma stoga što djeluje kao tijelo unutar mreže odnosa s pojmovima
samo-organiziranja, fluidnosti i fleksibilnosti. Isto vrijedi i za mikropolitike seksualnosti
(Deleuze i Guattari, 1987). Seksualnost je otuda novi tehno-znanstveni mit o slobodi bez
moći. U ime brige za sebe slavi se subverzivna kultura otpora. Tek pod pretpostavkom
represije vladajućega poretka diskursa postoji mogućnost subverzije seksualnosti.
Ako je, pak, poredak u znaku kulturalne logike emancipacije tijela, odnosno ako je novi duh
kapitalizma prožet idejom heterogenosti, heterotopije i heterologije, a sve su to Foucaultovi
240
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
pojmovi za ono što više nije utopijsko sustavu kapitalizma u neoliberalnome ruhu vladavine
danas, tada je seksualnost samo analitika jedne zastarjele konačnosti. Sve je dopušteno
(anything goes) i sve ima svoje etičko-političke granice dopustivosti unutar politike
identiteta. Ali samo pod uvjetom da sustav proizvodi višak vrijednosti u ekonomiji želje za
tijelom Drugoga. Na tom su tragu Marxa i Freuda napisane dvije najvažnije suvremene
studije o promjeni smjera kasnoga kapitalizma iz rada u područje kulture kao potrošnje:
Deleuzeov i Guattarijev Anti-Edip i Lyotardova Libidinalna ekonomija. Foucaltova analiza
seksualnosti otvorila je prostor problematiziranju granice tijela i života spram onoga što je
čudovišno neljudsko – tehnologije kao biti suvremenoga doba. A to doba više nema pred
sobom oslobađanje tijela i seksualnosti. Zadaća mu je stvaranje novog tijela za tehnoznanstvenu okolinu neljudske egzistencije. Procesi transformacije tijela u čisti objekt-bezželje nužno moraju imati dalekosežne posljedice za određenje seksualnosti danas. To se još
od 19. stoljeća pokazuje bjelodanim u regulaciji kretanja stanovništva unutar zona
industrijskih društava. Tijelo kao stroj ili tijelo kao gola radna snaga pojavljuje se u novoj
formi moći. Biomoć postaje mehanizam reprodukcije kapitalizma. Ona mora omogućiti
naprednom društvenom poretku slobode transakcija na tržištu pokretljivost kapitala i
posvemašnju poslušnost u ozbiljenju temeljnih ciljeva. Kada, dakle, život postaje politikom,
tada povijest više nije stvar duhovnih znanosti. Povijest postaje svezom rada, života, i jezika.
Ovo trojstvo temeljnih postmetafizičkih pojmova i njihovih diskursa znanja u znanostima
moderne predstavlja istinsku moć modernoga Zapada.
Foucault je pronašao izraz za to nečuveno posthumano stanje nakon kraja povijesti
seksualnosti. To je biopolitika. U njoj se spajaju moć stvaranja i oduzimanja života u ime
»drugoga života« kao tehnologije i znanosti. Tehno-scientia sexualis predstavlja ozbiljenje
čitave povijesti metafizike. U njezinoj volji za voljom uzdiže se ideja onog što Deleuze (2004)
u tumačenju Foucaulta naziva formom koja nadilazi čovjeka i Boga. Forma nadčovjeka,
međutim, nije nikakvo Nietzscheovo »čudovište« koje izranja iz tame povijesti. Rezultat je to
prelaska ontologije u etologiju. Sada biologija kao nova znanost o nastanku i slučaju života u
procesima reguliranja genske strukture vrste postaje paradigmatskom znanošću
241
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
transformacije »prirode« u eksperimentalni život. Između biologije i eugenike tanka je crta
koja razdvaja život kao dar i život kao eksperiment s genetskim modulacijama. No, u načelu
stvar je posve jednostavna. Kao što postoje dvije paradigme povijesnoga razlikovanja moći i
tri epohalna sklopa njezine prakse, tako ujedno postoji opća logika djelovanja modernoga
doba. Ovdje biopolitika, biomoć i biotehnologija života određuju daljnji smjer zapadnjačkih
društava. Prva je paradigma metafizika beskonačnosti s idejom vječne prirode od grčkorimske antike i srednjega vijeka do rane moderne. Drugu paradigmu, pak, krasi analitika
seksualnosti kao analitika konačnosti s promjenljivošću i slučajem umjesto nepromjenljivosti
i nužnosti. Priroda se pojavljuje mitskom slikom simbolike »krvi«.Načini ulaska u sekularno
doba modernoga Zapada označavaju pritom proces nadomještanja Boga i prirode. Znakovi
nove suverenosti čovjeka i kulture istodobno su vulgarni i uzvišeni. Ono što nedostaje
moderni nije svetost tijela. Nedostatak se nalazi u praznome mjestu središnje moći
nadomjeska. Više nema ništa trajno što bi nadomjestilo patrimonijalnu kulturu kršćanske
zabrane tijela. Umjesto »prirode« sama se kultura pojavljuje teritorijem zabrane, mjestom
posredovanja između spola/roda i ekonomije kapitalizma, prostorom osvajanja i kontrole
nad užitkom nedovršene seksualnosti modernoga čovjeka (Taylor, 2007).
Logika djelovanja modernoga doba kojom se društva razlikuju od prethodnih društvenih
formacija označava logiku moderne tehnologije. No, pojam tehnologije za Foucaulta, kako
smo to vidjeli u pojmovima diskursa i dispozitiva moći, nije »tehnički« u smislu čiste
instrumentalnosti djelovanja. Umjesto klasa i društvenih institucija, Foucault je pojmom
dispozitiva (Bührmann i Schneider, 2008) dohvatio bit artikulacije novog društvenoga sklopa
moći. Riječ dispozitiv (lat. dispono, dispositio, engl. apparatus, arrangement, fr. dispositif, tal.
dispositivo, njem. dispositiv) označava ustrojenost, način uređivanja odnosa u nekom
poretku stvari i ideja. Različita značenja riječi, od vojne uporabe u smislu strateškoga
planiranja do pravnoga izraza za zbirku zakona prema kojoj se uređuju propisi u državi, pa
otuda jurisprudencija ili pravosuđe nije tek praksa provođenja zakona, već interpretacija i
provedba zakonitosti u praksi, dokaz su da se društveni odnosi svagda pokazuju mrežom
struktura i logikom promjene samih subjekata/aktera. Dispozitiv je mnogo više od pojma
242
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
»sustava« i »poretka« u smislu društva i politike. To je ideologija novonastajućega sklopa
moći. U modernim društvima sve funkcionira racionalno. Zato se dispozitiv »upisuje« u tijela
poput znaka partikularnosti kulture. Bez nje nije moguće zamisliti odvijanje života u njegovoj
složenosti. Foucault u svojem nominalizmu povijest određuje »odozdo«. Naposljetku, tijelo
radikalno odbacuje postojanje općih kategorija.
Na početku niza predavanja 1978.-1979. na College de Franceu o nastanku biopolitike izričito
se postavlja u pitanje pojam univerzalnosti povijesti kao takve (Foucault, 2004:5). Umjesto
toga, kreće se u analizu od problematizacije događaja. Ni država niti suverenost, ni tijelo niti
povijest ne postoje kao takvi. Uvijek je riječ o konstelaciji odnosa. Utoliko se uvođenje
pojmova poput dispozitiva i tehnologije sepstva pokazuju normativno-regulativnim
pojmovima sklopa snaga. Seksualnost stoga nije izvan povijesnoga sklopa moći tijela u
zadanom društvenome okviru. Seksualnost se pokazuje u svojem tjelesnome imaginariju kao
kulturni kôd moderne artikulacije znanja o spolnosti. I zato se seksualnost ne pojavljuje tek
znanjem o »onom« što stoji u temelju znanja o tijelu, a to je nagonska struktura želje i
represivni mehanizam racionaliziranja želje. »Ono« nije ništa izvan seksualnosti poput
Lacanova »Velikog Drugoga« koji presudno obilježava traumatsku prirodu realnoga.
Naprotiv, seksualnost se pokazuje kulturnim kôdom povijesno oblikovane zapadnjačke
civilizacije. Na ishodu modernosti umjesto oslobođenja želje ona postaje mjestom
objektiviranja tijela u tehno-znanstvenoj tvorbi umjetnoga života (A-life). Dispozitiv moći
označava svezu znanja (svijesti) o seksualnosti u formi diskursa o društvenim odnosima. Oni
ga određuju nesvodljivom sferom slobode i užitka te represivnim modelom nadzora i
kontrole. Disciplina u formi tehnologije sepstva rezultat je, naposljetku, procesa
subjektiviranja na Zapadu. U dispozitiv moći spadaju institucije, osobe, diskursi i prakse. Da
bi sustav funkcionirao nužan je nov poredak znanja. Pojam je uistinu srodan pojmovima
mreže iz genetike, kompjutorske tehnologije i kibernetike (Rieger, 2003).
Kapitalizam i buržoazija, društveni poredak i nova klasa kao subjekt vladavine zasnivaju se na
odnosima moći u stanju složenoga posredovanja. Znanje o vladanju (gouvernmentalité)
243
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
pritom postaje dvostruka artikulacija moći kao: (1) discipline u smislu novoga načina
organizacije društvenih struktura i subjekata/aktera i (2) regulacije stanovništva kao biomoći
od demografije, policije, medicinskih institucija, kaznenoga sustava, pravne regulative do
tijela kao zabranjena prostora spontanoga užitka. Ono što povezuje disciplinu i regulaciju za
Foucaulta jest pojam nadziranja (surveiller) tijela u svim aspektima egzistencije čovjeka
(Foucault, 1993). Disciplinu i regulaciju valja shvatiti nadzornim mehanizmima modernoga
društva. Dispozitiv moći otuda se ne može svesti na dijalektiku odnosa represije i
emancipacije. Radi se Foucaultovom produbljenju pojma ideologije. Istina više nije samo
pitanje svijesti i samosvijesti u povijesnome razvitku znanja o svijetu. Ključna uloga postaje
ona koju moć kao mreža društvenih odnosa dodjeljuje tipu diskursa o svijetu. U
Foucaultovom ranome djelu pojam episteme odnosio se na povijesno-diskurzivnu formaciju
znanja o svijetu. Time je već povijest shvaćena iz perspektive promjene sustava ideja.
Reprezentacija novovjekovne filozofije subjekta odgovara tako referencijalnome slikarstvu
baroka. Slika ne oponaša prirodu, već predstavlja ono što se naziva društvenom formom
moći, poput Velasquezove slike Las Meninas. Znanje o prirodi poprima formu prirodnih
znanosti s Leibnizovom idejom beskonačnosti. Matematika i fizika od 17. stoljeća do
biologije, lingvistike i ekonomije u 19. stoljeću određuju poredak znanstvenih pojmova i
kategorija. Prema tome, očigledno je da odnos znanja i moći proizlazi iz kibernetičkoga
pojma povratne sprege (feedback), a nije rezultatom formalne logike i dijalektike (Flynn,
2005). Nadzor se više ne razmatra izvanjskim načinom fizičke represije nad pojedincem u
društvu. Naprotiv, on je unutarnja nužnost prelaska iz zatvorenih u otvorene sustave moći.
Politika seksualnosti koja odgovara toj promjeni paradigme sada se svodi na pitanje
drukčijega načina nadziranja tijela. Na tragu Foucaulta, položaj tijela u posthumanome stanju
kontrole života iz logike informacijskoga kôda izveo je radikalno Gilles Deleuze hipotezom o
nastanku društava kontrole (Paić, 2011:153-188; Savat, 2009; Bogard, 2009; Newman, 2009).
4. Kraj »povijesti seksualnosti«?
Nastanak modernoga subjekta osnovna je preokupacija Foucaultova izvođenja »povijesti
seksualnosti« od grčko-rimske antike preko srednjega vijeka do modernih vremena. No, ono
244
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
što je ovdje očito prijeporno te katkad izaziva u kritičara prigovor o apstraktnosti analize
povijesti ideja jest poprilično neodređeni pojam modernosti. Kao što je poznato, već od spisa
o povijesti ludila, zatvora i nastanka biopolitike u Europi u 17. stoljeću, Foucaultova odredba
o tome što čini bit modernosti i kada se može uistinu govoriti o njegovu početku nalikuje
Borgesovoj pripovijesti Vrt sa razgranatim stazama. Nimalo slučajno, Borges se pojavljuje i
kao ironijsko razjašnjenje ideje enciklopedije i kartografije znanja s obzirom na
prosvjetiteljski san o apsolutnome znanju o svijetu. Knjiga prirode postaje Knjigom duhovnih
i prirodnih znanosti, a prosvjetiteljstvo kao volja za znanjem postaje san modernoga subjekta
o apsolutnoj vladavini uma nad silama mraka i neznanja. No, »povijest seksualnosti« nipošto
se ne događa u linearnome tijeku zbivanja. Nije to, dakle, hegelijanska teodiceja duha u
rastemeljenome načelu tjelesnosti na Zapadu koja se odvija u neprestanom napredovanju u
budućnost kao avantura povijesnoga lukavstva uma. Naprotiv, riječ je o heterogenosti
povijesti. A ona ne postoji kao svrhoviti plan izbavljenja čovjeka iz okovanosti prirodom. Ako
nešto postoji unaprijed, poput prazne ploče na kojoj se događaju obrati u povijesnome tijeku
ljudske vrste, onda je to svođenje ideje, supstancije, povijesti, logike, etike, estetike na
zajednički nazivnik modernoga doba. Foucault ga je preuzeo od Nietzschea. Taj pojam
određuje doba vladavine tehno-znanosti. Iz njega nastaje vladavina rada i jezika (ekonomije i
lingvistike) u 19. stoljeću. Naravno, riječ koja određuje sve pojmove današnjice jest – život
(bios).
Kako život postaje moć? I odakle uopće ideja da se seksualnost analizira iz stajališta moći?
Vidjeli smo već da je Foucault u svojoj drugoj fazi mišljenja genealogije moći, što se
dokumentira povijesnim istraživanjima ludila, zatvora i seksualnosti, razvio Nietzscheovu
hipotezu. No, pojam volje kojim se sada određuje subjektiviranje sepstva u diskurzivnim
formacijama znanja o tijelu nije više ostatak metafizičke tradicije od Schopenhauera do
Diltheya. Umjesto volje subjekta za znanjem o uvjetima vlastite slobode kao želje za
slobodom, ulazi u igru pojam dispozitiva moći. Sloboda, dakle, ne može bez povijesnoepohalnih granica vlastita objektiviranja. Tehnologije seksualnosti ne određuju samo znanje
subjekta o vlastitim željama za užitkom. Ponajprije se radi o ograničavanju želje za slobodom
245
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
u okviru moći života kao takvoga. Arheologija znanja o seksualnosti istodobno se događa kao
genealogija moći. U slučaju modernoga društva neoliberalizma danas, očito je da se
preklapajuće tendencije slobode izbora seksualne orijentacije nalaze u transgresiji onoga što
pripada području »normalnosti«. Diskurs »normalnosti« određuje kršćanstvo u svim svojim
povijesno-epohalnim transformacijama. No, u toj promjeni jedno je nepromjenljivo:
seksualnost na Zapadu odvija se unutar strukturiranoga jezika moći. A taj jezik određuje
tehnologiju subjektivnosti modernoga čovjeka. Njegov je način života s onu stranu binarnih
opreka represije i emancipacije. Posve suprotno, Foucaultova je analiza biopolitike na kraju
priče tek kraj utopije o emancipaciji seksualnosti. Normalizacija pretpostavlja otpor slobode
spram tiranije zakona/moći. S pomoću tog sklopa uspostavlja se poredak »represivne
tolerancije« Drugog kao i razlike u kasnoj moderni. Rezultat je da »briga za sebe« u
raspodjeli užitka postaje životnim stilom. Njegova je temeljna os zadana kršćanstvom.
Zabrana užitka nije, dakako, zabrana seksualnosti unutar granica braka monogamne obitelji.
Sve druge osi pojavljuju se stoga danas kao modeli transgresije unutar granica tog općeg
Zakona.
Ne zaboravimo što Foucault kaže o biti transgresije u razmatranju Nietzscheove hipoteze o
povijesti, istini i moći. To, naravno, ne pogađa interpretaciju Nietzschea u filozofiji moderne,
nego ideju transgresije erotizma u djelu Georgesa Bataillea. Transgresija samo dovršava
Zakon time što prelazi njegove granice. Bez Zakona nema transgresije.4 Prema tome, bez
kršćanstva kao religije i kao etičke pozicije »normalnosti« u kasnome kapitalizmu nema
mogućnosti onoga što nadilazi granice represivnoga poretka spram tijela uopće. To nije
paradoks, a nije ni aporija. Radi se o dispozitivu moći Zapada s obzirom na modernu
artikulaciju biomoći od 18. stoljeća do danas.
4
Foucault je, pak, najavio u Povijesti
»Što odlikuje modernu seksualnost od de Sadea do Freuda nije pronalazak jezika njezine logike ili njezina
prirodnog procesa, već ponajprije to što se nasiljem takvog jezika koji je već rasprirodnjen – zapada u praznu
zonu gdje takav jezik djeluje neovisno od forme koju poprima uspostavom svojih granica. Seksualnost ne dopire
nigdje s onu stranu sebe, bez produljenja, osim u mahnitosti koja ju razara.« (Foucault, 1977:29-30)
246
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
seksualnosti i same granice transgresije. Naime, transgresija označava prelazak granica u
smislu moralnih zakona, društvenih zabrana i kulturalnih tabua, koji čuvaju uspostavljene
»prirodne« zajednice od »neprirodnih« ekscesa razaranja same zajednice. Da bi se
transgresija uopće održala u svojem pojmu i zbilji, nužno je postojanje granice između
subjekata/aktera transgresije i onoga na što se transgresija usmjerava. Ali kao što pokazuje
Foucault u Batailleovom cjelokupnome djelu, transgresija nije bezgranična djelatnost
refleksije i prakse nadilaženja granica. Ona je sama ograničena u svojoj bezuvjetnoj
suverenosti i heterogenosti slobode. Drugim riječima, da bi sloboda uopće bila mogućom kao
uvjetom mogućnosti transgresije potrebna je neka unutarnja ili imanentna granica u njezinoj
apsolutnoj moći djelovanja. Ovo nije paradoks transgresije, nego nužno unutarnje
proturječje. Zato obojica, Bataille i Foucault, govore o dijalektici žudnje u logici transgresije.
Ulazak života u modernu politiku, ekonomiju i kulturu označava trijumf znanja/moći o tijelu u
čitavoj povijesti Zapada. Za Foucaulta je rođenje biopolitike produktivna sveza između moći
života kao biološke oznake za potencijalnost razvitka vrste i politike. To je dokaz da se
moderna subjektivnost ne može više razmatrati izoliranim otokom na kojem cvatu plodovi
uma. Sveza između seksualnosti i moći u 18. stoljeću, kako se to pokazuje izričito u strukturi
Povijesti seksualnosti, uspostavlja se polazeći od medicine i tehnologije u odnosu spram
tijela. Nagon (želja) i tijelo kao duhovno-duševni sklop povezuju seks i seksualnost iz onog što
čini sintetičko jedinstvo dviju supstancija još od Descartesa. Znanost o seksualnosti razvija se
u sprezi medicine i psihijatrije. Ono što je ovdje od presudne važnosti za daljnja razmišljanja
o vjerodostojnosti čitave Foucaultove antropologije tijela i njegove biopolitike jest da se život
više ne shvaća ni duhovno-povijesno kao u hermeneutici, a niti pak kao egzistencijalni
nabačaj mogućnosti kao u filozofijama egzistencije. Život se sada razumije iz njegove vlastite
moći proizvodnje novih struktura i sklopova. Biologija na taj način postaje paradigmatska
znanost
tehno-znanstvenoga
doba.
Heidegger
(2012)
u
predavanju
Opuštenost
(Gelassenheit) iz 1955. godine, navodeći američkoga kemičara Stanleya Loyda Millera kaže
kako dolazi vrijeme kada će život biti u rukama kemičara koji će biti u stanju sintetizirati i
promijeniti supstanciju života svojom voljom, povezujući fiziku i biologiju (vidi i de Beistegui,
247
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
2005). Pritom biologija postaje novom fizikom za posthumano stanje. Život se više ne prima
kao dar. On se proizvodi zahvaljujući mogućnostima tehno-znanosti. Otuda se seksualnost
modernoga doba pojavljuje kao biomoć, a politika koja disciplinarno regulira društvene
odnose između ljudi na određenome teritoriju postaje biopolitikom. No, za Foucaulta je
bjelodano kako biopolitika moderne nacije-države ne može više biti granicom između tijela u
kontrolnim mehanizmima njegova ekonomskog, političkog i kulturnoga života. To je doba
dovršeno kao i priča o modernosti u 20. stoljeću kada neoliberalizam razara bilo kakvu
vezanost uz »krv i tlo«. Namjesto suverenosti teritorija za mjesto boravišta uzima se globalni
prostor mreža investiranja i osvajanja čitave Zemlje (Agamben, 2010:325).5
5. Umjesto zaključka
Foucault (1990:136) razvija postavku o biomoći u suprotnosti s »pravom oduzimanja ili
davanja života.« Kroz biomoć dolazi do promjene u odnosu subjekta i vladavine. Sada se moć
pojavljuje učinkovitijom i snažnijom negoli u antici i srednjem vijeku jer umjesto oduzimanja
života dolazi doba davanja ili stvaranja (novoga) života. Umjesto smrti u borbama za
suverenost kralja ili naroda, život postaje biopolitičkom robom/objektom na svjetskome
tržištu. Već smo rekli da se Foucaultov način mišljenja tjelesnosti u okviru nove antropologije
konačnosti razvija kao svojevrsna »negativna antropologija«. Isto kao i Merleau-Ponty (Paić,
2009:232-249), tako i Foucault dolazi do pojma tijela u životnome očitovanju moći time što
5
Giorgio Agamben (2010:326) u razmatranju o biopolitici navodi postavke Michela Foucaulta iz predavanja
»Securité, teritoire, population« iz 1977./1978. godine. Foucault tamo govori da je u europskoj povijesti politike
od 18. st. problem suverenosti izgubio na značaju time što je glavni problem postao način upravljanja
političkom zajednicom u sferi građanskoga društva (politička ekonomija). Njegove dijagnoze Agamben nastoji
produbiti. To čini tako što u okviru bipolarnosti stroja upravljanja u izvršnoj i sudskoj vlasti pokazuje da je
Rousseauova teorija suverenosti u funkciji teorije upravljanja državom. Foucaultov temeljni pojam iz kasnih
predavanja o biopolitici – gouvernmentalité – ne samo da u sebi ima teologijsko načelo apsolutne vladavine bez
utemeljenja u nekom prigodnom uzroku, nego se radi o tehnologiji moći. Svoj vrhunac doseže u znanosti
političke ekonomije modernog kapitalističkoga društva kao znanosti o upravljanju/vladavini »prirodnim
zakonima« samoga društva. Za objašnjenje Foucaultova pojma gouvernmentalité vidi: Lemke, Thomas (2008).
Gouvernmentalität und Biopolitik, 2. izd., Wiesbaden: Verlag für Sozialwissenschaften.
248
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
fenomenologijski pokazuje sva zastranjenja i ekscesne slučajeve tjelesnosti tijekom povijesti
Zapada. Ludilo, seksualnost i zatvori su diskurzivno-politički sklopovi mišljenja o tijelu kao
tamnome kraljevstvu kontingencije. Nije to nešto što se smatra tek pukom negacijom
svrhovite povijesti ideja. U predavanju naslovljenom Abnormalno Foucault (2006:327) kaže:
Neograničena etiološka moć seksualnosti na razini tijela i bolesti jest jedna od
najzastupljenijih tema ne samo u tekstovima ove nove medicinske etike, već također i
u najvažnijim djelima patologije.
Strategije seksualnosti koje otuda nužno slijede u modernome dobu su sljedeće: (1)
histerizacija ženskoga tijela; (2) patologija tijela; (3) analitički diskurs medicine kao
materijalnosti tijela i (4) nadzor nad seksualnošću s pomoću tehnika kontrole rađanja i
smrtnosti stanovništva. U čemu je nečuvena »novost« Foucaultova pristupa seksualnosti u
njezinoj povijesti? Jednostavno, samo u tome što seksualnost nije prirodno dana biološka
moć razmnožavanja, nego povijesni događaj nastanka užitka i njegove represivnoemancipacijske kontrole iz koje proizlaze sve druge zabrane i slobode. Nemoguće je zamisliti
poredak liberalne demokracije koji bi formalno štitio prava i slobode svojih građana, a
organizirao tajne pogrome manjina drukčije seksualne orijentacije. Scientia sexualis zasniva
se od 18. stoljeća na pretpostavkama psihijatrije (anomalije – perverzije – deformacije) i
deontologizma tijela kao oštećenja ili nedostatka. Na taj se način sveza moći i užitka odvija u
negaciji onoga što izmiče kontroli. Posrijedi je nesvodljivost užitka s onu stranu prokreacije i
reproduktivnosti vrste. Foucaltova (1983:112) je formulacija korporalnoga obrata za sve
buduće studije o seksualnosti naprosto neoborivo obvezujuća: misliti seks bez Zakona i Moć
bez kralja! Je li taj program slobode uopće još danas zadaćom posthumanoga stanja nakon
kraja modernosti? Krajnje radikalno: je li sloboda bez Zakona/Moći uopće moguća nakon
»kraja povijesti seksualnosti«? Razmotrimo sljedeću argumentaciju koju Foucault izvodi da bi
potvrdio svoju hipotezu o seksualnosti s onu stranu mehanizma represije-emancipacije?
249
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Moć djeluje ustanovljenjem pravila u jeziku kao govoru. To je čin diskurzivne »prirode« moći.
Ona se upisuje u tijelo kao njegov performativ. Kada moć govori, tada se čista forma
pojavljuje u funkciji zakonodavca. Od nastanka zabrane užitka na Zapadu u ime duhovnoga
blaženstva i onostranih ciljeva, zabrana se odnosi na stvarnu zabranu seksualnosti djeteta u
doba sazrijevanja i pogađa masturbaciju kao grijeh koji treba kazniti samodisciplinom
uzdržavanja od nagona. No, diskurzivna forma zabrane nije tek ono što se zbiva u
privatnome prostoru obitelji. Jezik kao govor seksualnosti, kako to pokazuje Foucault, jest
najveći tabu. Šutnja o »onom« što se događa iza zidina subjektivnosti prekriva svojom
tajnovitošću povijest seksualnosti na Zapadu. O tome se ne govori zato što je tijelo
zabranjena zona iskonskoga grijeha. Medicina i psihijatrija u moderno doba uistinu su
svojevrsno novo znanje/moć oslobađanja tjelesnosti u društvu. Ali to je oslobađanje tek
negativno u smislu one odredbe slobode kao spoznate nužnosti koju Hegel preuzima od
Spinoze – causa sui i omne determinatio est negatio. Moć djeluje svagda tako što prisiljava
na poslušnost iz straha od kazne. No, daljnji je tijek diskurzivne zabrane posebno zanimljiv.
Razlog je u tome što se događa logikom cenzure u jedinstvu dispozitiva u modernome
društvu. U njemu je načelno sve dopušteno, ali samo pod uvjetom nove zabrane koja ima
moć djelovanja kulture nad prirodom. Tehnologija uspostave moći subjekta nad svojom
dvostrukom prirodom (želje i sublimacije) zbiva se kao ideologija koja u svojem djelovanju
više ne prikriva »istinu« izokrenute realnosti. Umjesto toga sama se realnost pokazuje
istinom nove ideologije. A ona više nije pitanje oslobađanja svijesti od neznanja i zabluda u
transparentnome društvu viška užitka.
Umjesto toga događaj pseudo-stvarnosti postaje tehno-znanstveno konstruiran iz logike
neoliberalnoga korporativnoga kapitalizma. U predavanjima o nastanku biopolitike Foucault
izvodi postavku da je moć seksualnosti u doba nadzora i regulacije potreba samo drugo ime
za biopolitičku produkciju života. Zakon postaje normom koja ne djeluje izvana, nego se seli
u najdublju unutarnjost ljudske intime. Umjesto zapovijedi »Ti moraš ukrotiti želju!« s kojom
se seksualnost od iskona kršćanstva utjelovljavala kao ono zabranjeno i kao ono čudovišno
što je u izvoru nastanka psihoanalize u 20. stoljeću, sada je čudovišni obrat u tome da nova
250
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
zapovijed glasi: »Ti želiš ono što moraš!« Biološka se funkcija seksa pretvorila u povijesnodiskurzivnu želju za Drugim. Razlog je u tome što se društvo na ishodu modernosti pojavljuje
ozbiljenjem svih tajnih veza i skrivenih mogućnosti totalnoga produktivizma moći. Kada moć
proizvodi život iz logike tehno-znanosti, tada se društvo neizbježno svodi na logiku masovne
potrošnje. Seksualnost od prava na užitak svih postaje iznova stoički nauk duhovnoga
discipliniranja tijela. To je nova briga-za-sebe. Problem nije u individualiziranju želje, nego u
kolektiviziranju užitka. Ironija je seksualnosti na kraju svoje povijesti u tome što pojedinac
vjeruje u vlastito »oslobađanje« od represije povijesti. Foucault zaključuje u maniri antiHeideggera da je od Grka jasno da naša duša i duh nisu odvojeni od tijela. Oni su određeni
seksom. Bit seksualnosti, da parafraziramo Heideggera iz »Pitanja o tehnici«, nije ništa
seksualno. To je tehnologija užitka koji se tijekom povijesti Zapada pojavio kao događaj
misterija tijela u vođenju slobode kao estetske egzistencije. Tehnologija kao kontrola nad
tijelom postaje discipliniranje užitka u vremenu kada se sam užitak tehno-znanstveno
konstruira u tijelu kao stroju.
Seksualnost je povijesno nastali obrat u povijesnome zbivanju Zapada kada se moć
oduzimanja života iz područja »prirode« seli u moć stvaranja umjetnoga života kao
»kulture«. Ključ represivne tolerancije »stilova života« kao seksualnih orijentacija u
suvremenome kapitalizmu umreženih »stilova života« ne nalazi se u rukama kršćanstva kao
paradigmatske doktrine i prakse zabrane užitka izvan granica Zakona. Naprotiv, kršćanstvo
više nije strategija političke zabrane slobode tijela kao takvoga. Ono što postaje temeljni
problem suvremenoga doba jest da nedostaje dostatni razlog kako za transgresiju Zakona u
perverziji seksualne »normalnosti“ tako i nužan dokaz za užitak bez Moći. Dispozitiv je
moći/znanja u društvima kontrole danas da su pojmovi suverenosti i heterologije,
autonomije i razlike uključeni u pogon seksualnosti na globalnome tržištu informacija,
komunikacija i događaja kao legitimni znakovi beskrajnoga lanca seksualne ponude.
Seksualnost je od mita i patosa oslobođenja došla do kraja u vlastitoj povijesti tijela onog
časa kad je tehno-fetišizam virtualnoga tijela ostala bez subjekta vlastite izvedbe. Umjesto
užitka u smrtonosnoj želji za »Velikim Drugim« kao objektom, sada se sve odigrava kao
251
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
tehno-geneza objekata u pornografskome događaju komunikacije između tijela. Želja za
oslobađanjem od represije plaća se visokom cijenom represije oslobađanja. Tijela to čine
svjesno. Seks se, dakako, opire sirenskome zovu ideologije. U njemu se ne odigrava
predstava osvješćivanja i gubitka iluzija o svijetu kao spektaklu brutalne hiperrealnosti.
Užitak i rad na identitetu kao konstrukciji slobode još uvijek treba seksualnost. Ali ne više
zbog oslobađanja od represije patrijarhalnoga društva, nego zbog »brige za sebe«. Estetsko
forma etičke subjektivnosti posljednja je zona žive tjelesnosti. Tek nakon što estetski model
egzistencije u sebe utisne etički poziv politike istine, moć društvene kontrole ne čini se više
tako neljudskim.
Nakon Foucaulta preostaje nam posve drugi zadatak za mišljenje tjelesnoga obrata. Ako je
Freudova i Lacanova psihoanaliza razotkrila nesvjesno i želju označiteljima vladavine
tjelesnosti u doba modernoga kapitalizma, tada je prelazak u posthumano stanje
informacijskoga doba otvoreno područje radikalnih konstrukcija života kao događaja
kognitivne mape tjelesnosti. Sve se križa i miješa s drugim. Sve postaje novo iskustvo gubitka
želje za slobodom eksperimentiranja. Seks nije postao važniji od života. On se objektivirao u
tehno-fetišizmu gole moći vizualnosti, koja okupira pozornost masovnoga društva
interaktivnih subjekata/aktera 24 sata. Prelazak iz paradigme teksta u paradigmu slike, o
kojoj je Foucault govorio početkom 1970-ih godina, učinila je seksualnost transparencijom
analitičkoga promatranja. Kinematski način proizvodnje želje za seksualnošću naposljetku je
samu želju za slobodom doveo do praznine. Mi živimo u doba ispražnjavanja i kontrole. Sve
drugo je povijest već odigranih ideja. Među inima čak i tantrizam nije drugo doli pasivnost
perverzije. S njom se, doduše, dokida značenje abnormalnosti, jer normalizacija seksualnosti
znači samo to da je zabrana postala transgresivnom, a da se pohvala tolerancije svodi na
pravo na užitak bez posljednjega razloga u nečem drugom. Kada povijest više nema tajni plan
u samoosvješćivanju ideje ljubavi i slobode, tada preostaje estetska egzistencija čovjeka u
brizi za sebe. Epikurov vrt užitka uvijek je bio pribježištem filozofije nakon njezina kraja u
tragičnome razdoblju svijeta. Misliti seksualnost znači stoga otvoriti mogućnost jezika s onu
stranu njegovih tjelesnih inskripcija. Bez jezika svijet ostaje prazan i nemušt kao i seksualnost
252
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
bez ideje ljubavi. Filozofija nije nastala u svijetu odricanja od tijela i njegovih užitaka. Njezino
je povijesno podrijetlo u Grka kao i sve druge ideje za koje se i danas vrijedi boriti poput
slobode i demokracije. Ne, mi nismo Viktorijanci! Mi smo Grci pretvoreni u stupove srama i
krivnje sve dok govorimo o posljednjoj tajni života. Filozofija, poznato je, nema što više reći o
životu. O tome vjerodostojno svjedoče biologija i politika. Mišljenje još samo može pokazati
put između ona dva otrova koje Cioran (2011:141) smatra smrtonosnim za povijest Zapada –
mudrost i pobunu. Između njih protječe tamna rijeka duše.
Literatura:
Agamben, Giorgio (2009). What is an Apparatus? And Other Essays, Stanford: Stanford
University Press
Agamben, Giorgio (2010). Herrschaft und Herrlichkeit: Zur theologischen Genealogie von
Ökonomie und Regiereung (Homo Sacer II.2), Berlin: Suhrkamp
Babich, E. Babbete (2009). A philosophical shock: Foucault reading Nietzsche, reading
Heidegger, in: Prado, G. Carlos (ed.). Foucault's Legacy, London & New York: Continuum,
pp. 19-41
Bernauer, W. James; Rasmussen, M. David (eds.) (1988). The Final Foucault, Boston &
Massachusetts: The MIT Press
Bogard, William (2009). Deleuze and the Machines: Politics of Technology, in: Poster, Mark;
Savat, David (eds.). Deleuze and New Technology, Edinburgh: Edinburgh University Press, pp.
15-31
Bührmann, D. Andrea; Schneider, Werner (2008). Vom Diskurs zum Dispositiv:Eine
Einführung in die Dispositivanalyse, Bielefeld: Transcript
Cioran, Emil (2011). Misliti protiv sebe (s fr. prev. Asja Bakić), Tvrđa: časopis za teoriju,
kulturu i vizualne umjetnosti, (1-2):139-146
de Beistegui, Miguel (2005). The New Heidegger, London & New York: Continuum
Deleuze, Gilles (1986/2004). Foucault, Pariz: Minuit
Deleuze, Gilles; Guattari, Felix (1987). A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia II,
253
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
London & New York: Continuum
Derrida, Jacques (1979). Writing and Difference, London: Routledge & Kegan Paul
Dreyfus, L. Hubert; Rabinow, Paul (1982). Michel Foucault: Beyond Structuralism and
Hermeneutics, Chicago: Chicago University Press
Europski glasnik (2001). Michel Houellebecq i europski polemički dossier o seksualnom
liberalizmu, 6(6):43-237
Evans, Nancy (2006). Diotima and Demeter as Mystagogues in Plato’s Symposium, Hypatia,
21(2):1-27
Flynn, Thomas (2005). Foucault's Mapping of History, in: Guttnig, Garry (ed.). The Cambridge
Companion to FOUCAULT, New York: Cambridge University Press, pp. 29-48
Foucault, Michel (1977). Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and
Interviews, Ithaca & New York: Cornwell University Press
Foucault, Michel (1980). History of Sexuality: An Introduction, Vol I, London & New York:
Vintage
Foucault, Michel (1980). Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 19721977, Gordon, Colin (ed.), New York: Pantheon Books
Foucault, Michel (1983). Der Wille zum Wissen: Sexualität und Wahrheit, Vol. I, Frankfurt/M:
Suhrkamp
Foucault, Michel (1988). Technologies of Self (A Seminar with Michel Foucault at the
University of Vermont, October (1982), in: Martin, H. Luther; Gutman, Huck; Hutton, H.
Patrick (eds.), Technologies of the Self: A Seminar with Michel Foucault, Amherts: Amherst
University Press, pp. 145-162
Foucault, Michel (1990). The History of Sexuality: An Introduction, New York: Vintage
Foucault, Michel (1993). Surveiller et punir: Naissance de la prison, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1994). Sexualité et pouvoir, in: Defert, Daniel; Ewald, François (eds.). Dits
et Ecrits 1954-1988, Vol. 3, Pariz: Gallimard, p. 552-570
Foucault, Michel (2002). Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti (s fr. prev. Srđan
Rahelić), Zagreb: Golden marketing
Foucault, Michel (2004). Naissance de la biopolitique: Cours au College de France (1978-
254
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
1979),Pariz: Gallimard – Seuil
Foucault, Michel (2006). The Abnormal: Lectures at the College de France 1974-1975, New
York: Picador
Habermas, Jürgen (1988). Filozofski diskurs moderne: Dvanaest predavanja (s njem. prev.
Igor Bošnjak), Zagreb: Globus
Han-Pile, Béatrice (2010). The “Death of Man”: Foucault and Anti-Humanism, in: O'Leary,
Timothy; Falzon, Christopher (eds.). Foucault and Philosophy, London: Blackwell, p. 118-140
Haraway, Donna (2008). When Species Meet, Minneapolis & London: University of
Minnesota Press
Heidegger, Martin (1999). Metaphysik und Nihilismus, Frankfurt/M.: V. Klostermann
Heidegger, Martin (2012). Gelassenheit, 15.izd., Stuttgart: Klett-Cotta
Kaufmann, Claude Jean (2006). Iznalaženje sebe: Jedna teorija identiteta (s fr. prev. Marko
Gregorić), Zagreb: Izdanja Antibarbarus
Lemke, Thomas (2001). The Birth of Biopolitics – Michel Foucault Lecture at the College de
France on Neo-Liberal Governmentality, Economy & Society, 30(2):190-207
Lemke, Thomas (2008). Gouvernmentalität und Biopolitik, 2.izd., Wiesbaden: Verlag für
Sozialwissenschaften
McCarthy, Thomas (1990). The Critique of Impure Reason: Foucault and the Frankfurt
School, Political Theory, 18(3):437-469
Milchman, Alan; Rosenberg, Alan (eds.) (2003). Foucault und Heidegger: Critical Encounters,
Minneapolis & London: University of Minnesota Press
Newman, Saul (2009). Politics in the Age of Control, in: Poster, Mark; Savat, David (eds.).
Deleuze and New Technology, Edinburgh: Edinburgh University Press, p. 104-122
Paić, Žarko (2006). Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Zagreb: Izdanja
Antibarbarus
Paić, Žarko (2009). Zaokret, Zagreb: Litteris
Paić, Žarko (2011). Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Zagreb:
Litteris
Paić, Žarko (2013). Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Zagreb: Bijeli val
255
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Rabinow, Paul (ed.) (1984). The Foucault Reader, New York: Pantheon Books
Rabinow, Paul; Rose, Nicolas (2003). Introduction: Foucault Today, in: Rabinow, Paul; Rose,
Nicolas (eds.). The Essential Foucault: Selections from the Essential Works of Foucault, 19541984, New York: New Press, p. 1-30
Rieger, Stefan (2003). Kybernetische Anthropologie: Eine Geschichte der Virtualität,
Frankfurt/M.: Suhrkamp
Rouse, Joseph (2005). Power/Knowledge, in: Gutting, Garry (ed.). The Cambridge Companion
to FOUCAULT, 2nd ed., New York: Cambridge University Press, p. 95-122
Savat, David (2009). Deleuze's Objectile: From Discipline to Modulation, in: Poster, Mark;
Savat, David (eds.), Deleuze and New Technology, Edinburgh: Edinburgh University Press, p.
45-62
Sawicki, Jana (2010). Foucault, Queer Theory, and the Discourse of Desire: Why Embrace an
Ethics of Pleasure?, in: O'Leary, Timothy; Falzon, Christopher (eds.). Foucault and Philosophy,
Oxford: Wiley-Blackwell, p. 185-203
Sluga, Hans (2005). Foucault's Encounter with Heidegger and Nietzsche, in: Gutting, Gary
(ed.). The Cambridge Companion to FOUCAULT, New York: Cambridge University Press, p.
210-238
Taylor, Charles (2007). A Secular Age, Harvard: Harvard University Press
Weber, Max (2006). Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus, München: C. H.
Beck
256
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
Žarko Paić
TECHNO-SCIENTIA SEXUALIS: WHAT COMES AFTER THE HISTORY OF
SEXUALITY?
Abstract
The intention of this article is to examine how and why Foucault comes to a critique of the modern
subject, starting from the idea that the politics of the body inscribes itself into the relationships of
historical complexes of power from antiquity to modern times. Does this have important
consequences for the end of the Enlightenment era illusion of progress in the consciousness of
freedom, which, as we know, is the basis of Hegel's speculative dialectic of history, since the basic
hypothesis of The History of Sexuality is beyond the discourse of rationalism and repressive desublimation of the capitalist order? If this hypothesis is correct in reality, then the cultural differences
in historical–epochal sense between antiquity, the Middle Ages and modernity in the West manifest
only as differences in the technology of sexuality and the aesthetics of existence, that is, in the
understanding of freedom and desire, and the differences between the West and the Other (the socalled non-Western cultures such as India, Africa, Japan, China) become only differences with regard
to the Same (the technologies of sexuality in a variety of forms), but not the possibilities of that which
can be an alternative to the West. In other words, if the West is the only one with the idea of love and
sexuality, what, then, is left of the East today? In the lecture “Sexuality and power”, given in 1978 in
Tokyo, Foucault showed that historically and genealogically a difference in the understanding of the
body in antiquity and Christianity, paradoxically, is not the difference between ecstasy and asceticism,
agon and agony, freedom and obedience, but the difference between the two types of discipline in
the history of the relationships to sexuality. In short, the article raises the question about the end of
the history of sexuality in the pronouncement of the power of the technology that cancels social and
cultural differences by reducing them to "lifestyles”, and instead of “power”, the body itself, as a biopolitical construction of the techno-science (techno-scientia sexualis) becomes the new power that

Faculty of Textile Technology University of Zagreb, Prilaz baruna Filipovića 28a, HR-10 000 Zagreb,
[email protected]
257
Holon, 4(2):220-258, 2014., Zagreb
Žarko Paić
Tehno-scientia sexualis…
regulates relations between people in the societies of control today. Is not the problem of the entire
construction of Foucault's genealogy/epistemology of power in the fact that the history of sexuality is
actually, perhaps, only a means to another end – biopolitics as a technology for the control of life
itself?
Key words: sexuality, technology, discourse, dispositive, science, biopolitics, power
258
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Izvorni znanstveni rad (7)
UDK
Primljeno: 8. 9. 2014.
330.831.8 Foucault, M.
Prihvaćeno: 7. 11. 2014.
Alpar Lošonc
PROBLEMATIZACIJA POLITIKE SADAŠNJOSTI: OD LIBERALIZMA DO
NEOLIBERALIZMA (KRITIČKA REKONSTRUKCIJA FOUCAULTOVOG OPISA
NEOLIBERALIZMA)
Sažetak
Foucaultove refleksije i u smislu dijagnoze i prospekcije zavređuju pažnju. Umjesto pukog opisa ovih
refleksija ovdje se tematizira neizostavnost a) postojanja ideoloških aspekata u izvođenju
neoliberalizma, b) ontološkog pristupa. Francuski mislilac realizira rekonstrukciju (neo)liberalizma na
osnovu pojmovne figure upravljačke racionalnosti. On naglašava cezuru između liberalizma i
neoliberalizma poentirajući na značenjima naturalne ontologije i razmjene, odnosno, kompeticije.
Prvo se kritizira centriranje neoliberalizma na njemački ordo-liberalizam. Zatim se razmatraju kritike
upućene na račun Foucaulta u pogledu neoliberalizma povodom: a) pozicije spram neoliberalizma, b)
(ne)reflektiranog pojma vidljivosti, c) ignoriranja nužnosti rekonceptualizacije autonomizirane
ekonomije, d) utapanja ekonomskih subjekata u upravljačku racionalnost. Predlaže se a) da se
Foucault i u pogledu neoliberalizma tumači u smislu simultanosti moći i otpora, b) da se pored
upravljanja pojača uloga predatorskih oblika moći u neoliberalizmu.
Ključne riječi: Foucault, neoliberalizam, liberalizam, tržište, moć

Fakultet tehničkih nauka Univerziteta u Novom Sadu, Trg Dositeja Obradovića 6, RS-21 000 Novi Sad,
[email protected]
259
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
1. Uvod
Michel Foucault je, bez sumnje, dao izuzetan doprinos u pogledu analize neoliberalizma koji
usprkos postojećoj krizi ne silazi sa scene. Utoliko ni Foucaultova analiza ne prestaje biti
aktualna. U mnoštvu različitih interpretacija ipak se gube značajni momenti njegovog
zahvata. Mogu li se liberalizam i neoliberalizam poistovjetiti? I tiče li se ova analiza generalne
orijentacije francuskog mislioca? Je li ova analiza izdržala probu vremena? Foucaultova
izvođenja se oslanjaju, shodno njegovom postupku, na genealošku metodu, ali, ovdje će se
pokazati da postoje određeni problemi koji opterećuju njegove analize. Zatim, postavlja se
pitanje odnosa koji prezentira Foucaultovu poziciju spram neoliberalizma a koji izaziva
mnoštvo heterogenih interpretacija. Namjerava se ovdje pokazati odakle nastaju ovi
interpretativni problemi i mada se članak kreće u okviru »dobronamjerne hermeneutike«1 u
odnosu na Foucaulta ipak se pokazuju i neki nedorečeni momenti. Valja postaviti važno
pitanje može li se dvostruka veza između moći i otpora koja je toliko naglašavana od strane
Gillesa Deleuzea primjenjivati u odnosu na problematiku neoliberalizma. Naposljetku
postavlja se pitanje je li artikulacija moći koja se usredotočuje na guvernmentalitet dovoljna
da obuhvati dinamiku moći u neoliberalizmu.
2. Posebnost Foucaultove artikulacije neoliberalizma
Foucault je bio mislilac-katalizator koji je otvarao nova polja za mišljenje. Njegovi refleksivni
učinci nisu toliko karakteristični po zaokruženosti određenih domena, nego upravo po
otvaranju perspektiva, »eksperimenata sa sobom«,2 kako se jednom sam izrazio. Foucault je,
deklarativno sumnjičav prema velikim naracijama (kao i emancipacijama), slično Nietzscheu,
od koga je ionako mnogo naučio, bio obuzet mišlju da se refleksija treba baviti dijagnozom
vremena. Čini se da naznaka u vezi »problematizacije« koju on često upotrebljava pogađa
1
Koncept »dobronamjerne hermeneutike« nominalno se vezuje za Paula Ricœura. Ali, ovdje se predmetni
pojam ipak koristi u drugačijem smislu, naime, kao orijentacija koja usprkos tome što kod Foucaulta postoje
određene nedorečene refleksije, proturječja povodom izabranog predmeta, njegove se argumentacije tretiraju
kao koherentne.
2
Foucault (2001:861) sebe nije smatrao filozofom nego »eksperimentatorom«.
260
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
njegove intelektualne napore. Primjerice biopolitika, koja se često vezuje za njegovo ime,
nije njegova invencija: tâ, instrumentarij biopolitike kao što je reguliranje nataliteta i
mortaliteta, ovladavanje životom itekako je poznat i filozofima u staroj Grčkoj, kao i
kršćanskim misliocima (Ojakangas, 2012) Foucault je relevantan u smislu »problematizacije«
biopolitike: tako kada tvrdi da je liberalizam »osnova biopolitike« (Foucault, 2004a:24), i da
to treba izučavati, tada je očigledno da upriličuje intrigantnu problematizaciju koja
podrazumijeva pomicanje problematizacije moći, genezu promijenjenih epistemoloških
obrazaca.
Bez ovih naznaka ne može se razumjeti intencija francuskog mislioca da se uhvati u koštac s
dinamikom neoliberalizma na kraju sedamdesetih godina XX. stoljeća. Daleko od toga da se
radi o usputnoj misaonoj putanji, naprotiv, povodom neoliberalizma se očituju glavne niti
Foucaultove »politike sadašnjosti«3: tako bismo mogli prepoznavati ranije dimenzije
arheoloških i genealoških zahvata. Još manje je riječ o puko historijskom istraživanju
povodom neoliberalizma; valja držati na umu one naznake da iza povijesnih tematizacija kod
Foucaulta uvijek postoji transcendentalno pitanje koje se odnosi na mogućnost povijesnog
bića kao takvog (Han-Pile, 2005). Zapravo, bavljenje neoliberalizmom predstavlja proizvod
zrelog doba. Kao što ćemo kasnije još i potvrditi, kod Foucaulta, prevladava povijesna
ontologija, što znači da iza historijskih analiza uvijek leži ontologizacija samog povijesnog
bića.
Istini za volju, treba reći da danas postoji široka literatura o neoliberalizmu. Ali, Foucault se
na izvjestan način mora smatrati začetnikom: on formira razmišljanje u epohi koja je tek
tranzitorna i koja tek najavljuje kasniji trijumf neoliberalizma. Dakle, njegov poduhvat je
istovremeno dijagnoza i prospekcija. Postavimo pitanje: što predstavlja posebnost
3
»Politika sadašnjosti« upućuje na Foucaultovo usmjerenje na postojanje beskonačnog broja mogućnosti, ali
sada i ovdje. Foucault neprestano radi na tome da se iste mogućnosti demonstriraju sada, a ne u nekoj
budućnosti. U tom pogledu on se duboko razlikuje recimo od jednog Derridaa koji je okrenut mesijanističkim
aspektima (vidi Prozorov, 2007:149).
261
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Foucaultovih analiza? Mnoge interpretacije u sklopu odgovarajuće hagiografije koja se
odnosi na francuskog mislioca ističu aspekte koji odvajaju Foucaulta od standardnih
interpretacija (neo)liberalizma; po tome Foucault, umjesto intencije naglašavanja
doktrinarnih okvira, pledira za splet diskurzivnih praksi. Uostalom i on sam nalazi za shodno
istaknuti da ne želi tumačiti (neo)liberalizam kao ekonomsku teoriju ili kao političku
filozofiju,
nego
kao
»izvjestan
modus
guvernmentaliteta«,
»racionalni
modus
guvernmentaliteta« (Foucault, 2012:14). Jasno se daje do znanja da se mobilizira stari termin
ars (Kunst, tekhnê, art, arte) s mnoštvom značenja koja upućuju na umijeće, znati-činitiuraditi (Cassin, 2004:113). (Time se ionako korigira ranija »mikrofizička orijentacija povodom
moći, jer se izgrađuju mehanizmi koji povezuju mikro- i makroperspektivu« (Jessop,
2006:26)). Gdje-gdje Foucault liberalizam naziva jednostavno »igrom« koja omogućava
ljudima da se »igraju« povodom aleatorne, stohastičke raspodjele dobara i razmjene
(Foucault,
2004a:43).
Reinterpretacija
»ekonomije«
iz
perspektive
koncepta
guvernmentaliteta de-neutralizira bilo kakvo razumijevanje ekonomiziranja koje ga sužava na
neutralni medij interakcije između antecedentnog subjekta i resursa-stvari svijeta.
Guvernmentalitet (opisano često kao »vođenje vođenja«) nas uvlači u intersubjektivno polje,
ono se mora intersubjektivno pojmiti: utoliko Foucault nas oslobađa od pozitivistički
skraćenog koncepta ekonomije, i ne samo da otvara vrata prema uvođenju aspekata moći,
nego (opetovano, shodno njegovim programatskim opredjeljenjima) dovodi u prvi plan
nedihotomni par moć/subjektivnost. (Preko ovog koncepta možemo razumjeti takve
rečenice koje se vezuju za Margaret Thatcher: »Ekonomija je metoda, a objekt koji se mora
mijenjati je duša«; ima li boljeg egzemplara za guvernmentalitet koji adresira »dušu«?
(Dardot i Laval, 2010)).
Foucaultu je posebno stalo do toga da u liberalizmu sagledava ne toliko koherentnu
doktrinu, nego praksu kritike koja je usmjerena na perpetuirano dezavuiranje države a koja
ex hypothesi uvijek pokazuje eksces guvernmentaliteta. Odbijanje sveobuhvatnih apstrakcija
kao organizirajućih entiteta, negiranje sustava reprezentacija kao sredstva za zahvaćanje je,
262
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
dakako, povezano s Foucaultovim intransigentnim nominalizmom: naime, s nominalizmom
koji se može okarakterizirati kao dinamički (Hacking, 2002).
No, prije nego što nastavljamo razjašnjenje guvernmentaliteta valja naznačiti da se ovdje već
pojavljuje jedno pitanje koje zahtijeva naš stav. Naime, mnogi su tumači u Foucaultovom
izvođenju, koje se usredotočuje na diskurzivne prakse i guvernmentalitet, prepoznali
negiranje relevantnosti kritike ideologije koja iz teleološke perspektive kategorijalnog para
istina/privid opisuje svoj predmet. Foucault je tretiran kao izvanredni proponent mišljenja
koje je delegitimiziralo operiranje s ideologijom (Vighi i Feldner, 2007; Zuidhof, 2012). Doista:
postoje jednoznačne naznake Foucaulta koje nas upućuju u pravcu delegitimacije ideologije
(Foucault, 2001, II:140-160). Primjerice, na jednom mjestu, on nagovještava činjenicu da
treba suprotstaviti ideologiji naznaku znanje-moć a koja je s one strane takvih dihotomija kao
što su realnost/iluzija, znanstveno/ne-znanstveno (Foucault, 2009:202).4 Međutim, čini se
relevantnim prihvatiti upozorenje značajnog učenika Louisa Althussera, i vrsnog filozofa,
Pierrea Machereyja da ispražnjavanje Foucaultovih izvođenja od ideologije proizvodi
vulgarizaciju. Nije sporno da je Foucault iskazivao sumnju spram različitih ideološko-kritičkih
refleksija: ali točno je da se on može povezati s pojmom »infra-ideologije« što pretpostavlja
situiranje ideologije u imanentnim okvirima otvarajući perspektivu za sintezu između
diskursa i ideologije (Macherey, 2012).5 To bismo i mi mogli potvrditi: francuski mislilac u
relevantnim situacijama koristi afirmativni pojam ideologije, tako konkluzivno govori o
»slobodi koja se propagira u liberalizmu«, a koji je istovremeno i ideologija slobode i tehnika
guvernmentaliteta (Foucault, 2004a:31).6 Moglo bi se razmišljati o tome da je upravljački
4
Znanje-moć očigledno da proizvodi epistemološki pomak, a važno je spomenuti da Foucault (2001:II:28-40)
demonstrira intenciju u odnosu na epistemologiju jer je zapadna filozofija vječno vezana za problem spoznaje.
5
Macherey polazi od toga da je Foucaultova nakana da produbljuje pojam ideologije: infraideologija je izraz
procesa naturalizacije ideologije, kao i prevođenja ideologije u svakodnevicu u »društvu normi«.
6
Kod Foucaulta se još može izvesti ovaj spoj između diskursa i ideologije, ali, kod nekih njegovih nastavljača,
kao kod governmental studies, toga više nema, te je kritika izrečena na račun predmetne orijentacije na mjestu
(Rehman, 2013:301).
263
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
ratio liberalizma upravo sinteza između ideologije slobode i tehnike guvernmentaliteta.
Shodno tome, neće biti da Foucault purificira liberalizam i neoliberalizam od dimenzija
ideologije: istina je zapravo da se s Foucaultom tek otvara problematika ispreplitanja
diskurzivnih praksi i ideoloških režima, kao i mogućnost analize ideologije koja transcendira
usku suprotstavljenost između onog istinitosnog i lažnog.
Ovdje vrijedi zapaziti da se ništa ne može razumjeti ako ne naglašavamo izuzetni značaj
operacionalizacije teorije istine. Jer, Foucault jasno kaže da se guvernmentalitet (u njegovim
različitim varijantama koje se odnose na »dušu«, »državu«) mora razumijevati preko
kategorije istine, točnije guvernmentalitet u odnosu na ljude odvija se posredstvom istine. Ili
drugačije rečeno: ne postoji nikakvo očitovanje moći bez manifestacije istine, nema »sile
moći« bez »ritualnih manifestacija istine«. Ni govora o tome da se ovo može
instrumentalistički-utilitarno razumjeti: jer, horizont istine znači da je moć uvijek uvučena u
domenu koja se rasprostire s one strane onoga što je utilitarno s obzirom na »efekte
guvernmentaliteta«. Isto tako, Foucault zazire od teleološkog razumijevanja istine koje
involvira moment da postoji finalističko otkrivanje istine, to jest, istina se otključava na kraju
prijeđenog misaonog puta – inače tako biva kritizirana i hipoteza o represiji koja je prisutna u
psihoanalizi jer i ona promovira finalističko razumijevanje dotada potisnute istine.7 Ovdje,
međutim, pitanje o istini ne vuče za sobom finalitet, mada moć nikada nije actus purus, nego
je uvijek upućena na istinu. Za Foucaulta (2012:95) postoji istina kao index sui: »...ako postoji
ono istinito ja inkliniram tome, pošto je to istinito – ja sam vezan time...ali ova vezanost
nikako nije logičkog karaktera.«8 Foucault govori o »režimima istine« koji se ne podvrgavaju
7
Foucault ionako na mnogim mjestima kritizira teleologiju, a posebno povodom istine (o tome Visker,
1995:16). Nadalje, Foucaultu je stalo do toga da refleksije o moći bivaju oslobođene od filozofije iskona koja bi
se pokazala na kraju, prema tome, finalistički (o tome Balibar, 1997:291). A povodom represije: za Foucaulta
nije pitanje zašto postoji represija, nego zašto mi kažemo da smo podvrgnuti represiji (Visker, 1995:76).
8
Foucault (2001:868) tvrdi da je za njega istina »središnji problem«. On će govoriti o »igri istine i fikcije«
(Foucault, 2001:872), o »igri istine« (Revel, 2002:65); mada je standardna tema razmatranja o Foucaultu odnos
istine i moći, ne treba zaboraviti da se istina neće rastvoriti o očitovanjima moći, Foucaultu je zapravo stalo do
toga da pokaže da »istina nije eksterna u odnosu na moć«, jer ona je »stvorena mnogobrojnim procedurama
264
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
određenom »zakonu istine« nego skupu pravila a koji omogućavaju istinitost ili lažnost
određenih iskaza, on govori o povijesti istine koja bez sumnje podrazumijeva nesvakidašnju
vezu između istine i moći (Visker, 2005). Dakako, i Foucault (2009:201) sam stoji u »povijesti
istine«, to što spominje alètheiu koja na liniji Platona i Heideggera predstavlja istinu kao
čistoću bitka, govori za sebe.9 Ali za nas je najvažnije da smo time zadobili važnu perspektivu.
Naime, pitanje je sljedeće: kakva je veza između istine, s jedne strane, i
liberalizma/neoliberalizma, s druge strane?
Tko (što) omogućuje da »istinitost« u liberalizmu i neoliberalizmu izlazi na vidjelo? Kako se
manifestira istina u liberalizmu i neoliberalizmu ako »sila moći« ne može postojati bez
određene manifestacije istine? Naime, liberalizam sam nije ni istinit ni lažan (Foucault,
2004a). U podosta enigmatičnom kontekstu socijalizam i liberalizam razdvajaju se upravo na
osnovu ove naznake: dok se u odnosu na socijalizam može postaviti pitanje autentičnosti
(»je li to pravi socijalizam ili nije«) za liberalizam se to ne može reći. Destinacija socijalizma se
može odmjeravati na osnovu kriterija istine, a u slučaju liberalizma takvo je određenje
neadekvatno. Naime, liberalizam se može podvrgnuti testu dovoljne ili nedovoljne
prinude« (Visker, 1995:66). Dakle, usprkos tome što Foucault gdje-gdje tvrdi da tek moć proizvodi, i to ne samo
objekte nego i rituale istine, on zapravo otvara problematiku odnosa moći i istine. Vidi rad (Visker, 1995:66) koji
paradigmatično tematizira određene probleme istine kod Foucaulta s obzirom na mutaciju koja se odigrala
između genealogije i arheologije, i ovdje se govori i o proturječjima tretiranja istine kod Foucaulta.
9
Čini se da se spoj ovog momenta, dakle, alètheie, i Foucaultovog teoretiziranja moći, može zahvatiti na osnovu
naglašavanja slobode kao »operativnog koncepta«. Ovdje se radi o tome da se poentira na kontingentnom
određivanju
postojećih
struktura
i
da
se
nedeterminiranost
uključi
kao
određujuće
načelo
(Oksala, 2005:208). Autor ovog teksta je uvjeren da se samo tako može zasnovati ontološka nesvodljivost
slobode kod Foucaulta. A spomenuti moment alètheia, kao i kasno okretanje ka govorenju-istine (parrhèsia),
osim toga i čitava koncepcija hrabrosti (koja inače dominira)u Foucaultovom cjelokupnom djelu: o hrabrosti i
smjelosti se mnogo puta govori), može se razumijevati upravo na osnovu ovakvog razumijevanja odnosa
slobode i istine. Nadalje, čini se da je sloboda kao »operativni pristup« s ontološkim aspektima prikladniji okvir
za razumijevanje istine no neki inače dragocjeni pokušaji koji se pokašavaju probiti do Foucaulta preko Searlea
(Prado, 2006). Naposljetku tu se konfrontiramo s određenim problemima samog Searlea u pogledu zahvaćanja
moći (Waldenfels, 1998).
265
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
radikalnosti, ili dosljednosti, ali on sam kao takav nije podređen kriteriju istinitosti. Ovo bi
moglo biti relevantno s obzirom na pitanje koje nužno iskrsava makar kasnije i vodi nas k
raspravljanju o pretenzijama liberalizma. Osim toga, suočavamo se i s problematizacijom
kalkulabilnosti koju Foucault pripisuje guvernmentalitetu, točnije, konfrontiramo se s
odnosom između kalkulabilnosti i istine.
Razumije se, shodno našoj izabranoj metodi, mnogo toga se ovdje apstrahira. Francuski
mislilac izvodi niz radnji oko liberalizma i guvernmentaliteta: postoji jedna pozamašna i
bogata genealogija koja uključuje u sebe refleksije o upravljačkim modalitetima u okvirima
kršćanske pastoralne moći, raspravu o renesansnom nastajanju figure suvereniteta, kao i
široku diskusiju o formiranju administrativne države s institucijama discipliniranja. Ovdje se
javlja problem državnog rezona, a u njegovom kontekstu fenomen statistike koja je
neizostavna za »pravljenje ljudi« (Hacking, 2002). Time samo kratko naznačujem neke
elemente koji ulaze u kolotečinu liberalizma, a koji se ne mogu zanemariti želi li se
progovoriti o zahvatu neoliberalizma: tako, ignoriramo refleksije o merkantilizmu ili o
fiziokratiji, da bismo što brže stigli do biti. Naposljetku, i liberalizam se centrira bipolarno: s
jedne strane se promovira guvernmentalitet koji adresira kretanje i dinamiku robe i robnih
elemenata uopće, s druge strane vidimo guvernmentalitet koji se usredotočuje na populaciju
a koja se, dakako, razumijeva posredstvom određenih normi i zakonitosti. No, izvedena
perspektiva istine otkriva se kao meta-okvir za sva ova pitanja. Neće biti slučajno da Foucault
(2004a:19) tvrdi: nastajajućoj političkoj-ekonomiji kao dotada nepoznatom modusu refleksije
može se pripisati da je uvela »pitanje istine« u državni razlog.
Topološko razumijevanje liberalizma postavlja ga kao mjesto gdje se kreira istina. Nešto
drugačije rečeno: tržište se javlja kao vrhovni locus istine. Ono više nije mjesto pravde kao
ranije, sada je ono mjesto isijavanja istine, ili mjesto gdje se otključava istina sama. Tržište je
test za državnu praksu koja se legitimira s obzirom na dinamiku tržišta. Nije manje
enigmatično kada Foucault isključuje poželjnost kauzalnog raspravljanja ustanovljenja tržišta
kao medija istinitosti – usprkos tome što jasno daje do znanja da je posrijedi fundamentalan
266
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
događaj, štoviše, izvanredna irupcija u povijesti »zapadnog guvernmentaliteta«. Valja
potegnuti dimenziju što on naziva »ostvarivanjem inteligibilnosti« u odnosu na procese koji
su vodili do spomenute irupcije bez toga da posegnemo za momentima uzročnosti.
Iz filozofskog vidokruga pitanje istine se tradicionalno javlja u okularnocentričnoj perspektivi.
Foucault se s genealogijom liberalizma i kritikom viška državnog guvernmentaliteta upisuje u
jednu političku ekonomiju vidljivosti. Kada tržište sagledava iz perspektive detotalizacije, ili
kada tvrdi da je ekonomija, koja biva izuzetno cijenjena u liberalnom sazviježđu, ateološka
disciplina, ili kada ispisuje obrise jedne fenomenologije zasljepljivanja, tada upravo situira
sebe u sklopovima predmetne politike vidljivosti.
3. Neoliberalizam: od upravljačke racionalnosti do ontologije
Guvernmentalitet koji referira na tržišne tokove a koji nosi na sebi žig izvanrednog proboja u
tradiciji guvernmentaliteta pomalja se u okvirima detotalizirane kvazi-naturalne ontologije.
Foucault ne tvrdi tek ono što mnogi kritičari neoliberalizma naglašavaju, naime, da usprkos
gromoglasnoj retorici itekako egzistira robusna državna mašinerija, nego i državu promatra u
kontekstu dinamike guvernmentaliteta a koji urbi et orbi provodi i realizira norme
kompeticije. Naravno, ne bi bilo teško povezati ove naznake Foucaulta s njegovim ranijim
refleksijama o kapilarnosti efekata moći: ali se time ne možemo zadovoljiti. U pozadini,
naime, vidimo liberalno samorazumijevanje koje se paradigmatski može sagledati u metafori
Adama Smitha povodom »nevidljive ruke«. U kontekstu »slijepe tržišne utakmice«
(Foucault), u kojoj vibriraju nekompatibilni osobni interesi, efekti pojedinih postupaka izmiču
pojedinačnoj perspektivi; dakle, postoji konstitutivna divergencija i nekoincidencija između
pojedinačnih postupaka i kolektivno realiziranih posljedica. Pri tome, od posebne važnosti je
da se pojedinac/tržišni agens prepušta anonimnim »slijepim silama« koje djeluju
posredstvom tržišta i dovode spontane akcije u strukturirani poredak: nitko ne može vidjeti
cjelinu, svi se nalaze u poziciji nevidljivosti, odnosno konstelacija zahtijeva stanoviti nivo
zaslijepljenosti u vezi totaliteta. Sljepoća se uračunava u tržišnog subjekta kao supstrata
detotalizacije. Upravo posredstvom milijuna različitih tkanja vezanih za tržišne radnje otkriva
267
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
se horizont slobode. Konstitucija zajedničkosti mora se osiguravati na osnovu zajedničkog
zasljepljivanja. Liberalizam je izvjesna politika zasljepljivanja.
Teološka pozadina ovakvih izvođenja je jasna (Lošonc, 2014; Hayek, 1958:24) 10 i to je i
Foucault itekako dobro znao, kako se vidi iz njegovih argumenata (Malebranche, npr.): ali je
za njega od suštinske važnosti da tu izmiče tlo klasičnom suverenu koji ima pogled cjeline.
Sada se javlja zaslijepljenost svih, tako i suverena. Ali, zato nema ekonomskog suverena,
nema sekulariziranog ekonomskog Boga koji može zamijeniti mjesta na tronu. Prostor gdje
suveren djeluje sada biva naseljen ekonomskim agensima koji se dinamiziraju tržišno
posredovanim interesima. Uvjeti vidljivosti su promijenjeni za tržišne aktere koji su pokrenuti
naturalnim impulsima jer je čovjek po liberalnom samorazumijevanju biće koje je na osnovu
prirodnih determinacija okrenuto k razmjenjivanju stvari. Tako se stvara naturalnim
impetusima određen poredak: to i jest Foucaultov predmet, naime, kako se pozitivira
liberalni poredak. Tržište je cirkulacijski stroj za pravljenje istine u ovakvom poretku, no ovu
tvrdnju nećemo naći kod Foucaulta. A guvernmentalitet, to jest, refleksivni pojam vođenja
(»vođenje vođenja«, »kako se mogu formirati modusi ponašanja«) mora se promisliti s
obzirom na ekonomiju koja otjelovljuje detotalizaciju, to jest poredak u koji je upisana
nemogućnost viđenja cjeline.
Foucault se odvaja od mnogih interpretacija koje u neoliberalizmu vide strategiju povratka
ka klasičnom liberalizmu. Naprotiv, njemu je stalo do toga da pokaže cezuru. Foucault neće
mariti za onim problemima s kojima se drugi tumači konfrontiraju, kao što su posvemašnja
privatizacija koja oslabljuje koheziju društva, ili kumulirane socio-ekonomske nejednakosti
koje onemogućavaju prakticiranje solidarnosti, ili za iznenađujuću kombinaciju između
10
Ovdje se (povodom vidljivosti ekonomiziranja) otvara pitanje relacije između teološkog providencijalizma i
moderne ekonomije, to jest, pitanje odnosa između transcendentnog i imanentnog poretka, drugačije rečeno,
to jest pitanje oikonomie u odnosu na boga. Agamben (2008:177) je ovo pitanje savio prema svojim zamislima a
koji dopunjavaju i proširuju Foucaultova nastojanja. Za pitanje providencijalizma vidi Walsham, 1999.
268
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
neokonzervativnih nastojanja i neoliberalizma. On ionako ne seže za uništavajućom snagom
kritike, to nije njegov postupak.
Neoliberalizam koji se gradi u kriznim periodima između dva svjetska rata rađa se iz
dijagnoze o neprimjerenosti liberalizma da izađe na kraj s tendencijama koje ugrožavaju
praksu slobode. On se više ne može zadovoljavati s upućivanjem na kvazi-naturalističku
ontologiju koja povezuje agense pokrenute naturalnim impulsima.
Konstitutivna
nedokučenost cjeline javlja se i kod jednog Hayeka (1958:7), i nadalje se tvrdi da mora
postojati zaslijepljenost u vezi cjeline, ali to više nije potkrijepljeno naturalističkom
ontologijom, nego neoliberalizam mora upriličavati konstruktivno ponašanje spram tržišne
stvarnosti. To više neće biti nametanje tržišnih kriterija državi, kao što neće biti samo
testiranje državnih nastupa s istinom tržišta, nego konstruktivno preinačenje svijeta u cilju
toga da se stvaraju agensi koji su podložni guvernmentalitetu tijekom svih životnih
očitovanja. Umjesto prirodnih sloboda klasičnog liberalizma (s providencijalnim aspektima
kod Smitha), dakle, umjesto upućivanja na prethodne kvazi-prirodne referente ovdje se
artificijelnost stavlja u središte.
Isto tako, neoliberalizam više ne priziva naturalističke impetuse koji dinamiziraju
intersubjektivne procese razmjene, tako neoliberalizam ne može više evocirati ni
spiritualiziranu razmjenu u stilu Adama Smitha. Umjesto razmjene pojavljuje se
sveobuhvatna kompeticija koja je namijenjena poticanju ekonomske racionalnosti.
Kompeticija se mora pouzdati u kapacitete novog neoliberalnog čovjeka (Kategorija »novog
čovjeka« ovdje nije slučajna. Doista postoje duboke analogije između staljinizma u pogledu
upravljačke racionalnosti u ime ekonomije, usprkos stanovitim razlikama, kako na to ukazuju
oni koji istražuju paralele između neoliberalne i staljinističke biopolitike (Prozorov, 2013)):
zato se ekonomiziranje sada promatra (vidi za Margaret Thatcher gore) kao pedagoški teren
koji
preusmjerava
postojeće
proizvodnje/konkurencije/uživanja,
subjekte
u
proizvodnje
i
cirkularne
potrošnje.
procese
Razmjena
između
je
bila
intersubjektivno postavljena, jer se razmjena mora razumijevati u smislu međusobne
269
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
socijalizacije, kompetitivni subjekt se, međutim, usmjerava u široke procese takmičenja
pretvarajući sebe u samozbrinjavajućeg agensa u smislu poduzetničke subjektivnosti.
Upravljačka racionalnost vodi subjekte u ime (navodno) depolitizirane ekonomije, odnosno,
upravlja njima na taj način da oni sami sebe vode u znaku upravljačke racionalnosti. I tu se
mogu jasno prepoznati tragovi topološke orijentacije; homo oeconomicus koji se tretira kao
vodeća »paradigma« (Demeulenaere, 1996:13), zapravo kao vrhovni dramatis personae,
tretira se kao »površina« na kojoj se isprepliće guvernmentalitet i ekonomska dinamika. Sva
društvena polja se podvrgavaju imaginarnoj projekciji aleatornih sekvenci tržišta koje se sada
može situirati u svaki segment društva: ne u banalnom smislu da je »sve tržište« nego da se
svako polje društva može imaginarno projicirati kao tržište. (Nije slučajno da Foucault
nekoliko puta operira s naznakom kao da upućujući na činjenicu da je izvjesna vrsta
imaginacije uvijek prisutna u projekciji totalizacije društva (vidi Agamben, 2005:37).)
Paradoksalno rečeno (i nezavisno od Foucaulta) pojavljuje se detotalizirani totalitet: ako je
tržište bilo afirmirano kao proces detotalizacije sada se ono pojavljuje kao okvir za totalitet,
jer projektivno kolonizira svako mjesto društva. Totalizira se društvo posredstvom
detotaliziranih tržišta, to jest konsekvenca Foucaultovog postupka.
I tako Foucault ispisuje stranice povijesti neoliberalizma s mnoštvom različitih podataka i
nijansi. On austrijske ekonomiste i filozofe kao što su Hayek i Ludwig von Mises vidi tek kao
posredujuću kariku u lancu neoliberalnih usmjerenja. Posebnu pažnju poklanja njemačkim
ordoliberalima (Röpke itd.) i njihovom poimanju različitih oblika Vitalpolitik: razmišljanje
predmetnih ekonomista očigledno tretira u smislu modela koji se može predstavljati kao
obrazac za liberalni guvernmentalitet. Moralne refleksije koje prevode pojedinca u ordo,
poredak, jasno prepoznavanje stvarajućeg značaja državnih aktivnosti za ekonomizirani
poredak, eto, to su neki elementi koji privlače pažnju francuskog mislioca. U ovakvom
postupku koji naglašava njemački ordoliberalizam sagledava se vjerojatno i epoha u kojoj
Foucault ispisuje stranice o neoliberalizmu (ne u posljednjem redu sumrak ljevičarske
270
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
epopeje Velike Kritike) i koja ga povlači prema njemačkoj konstelaciji: no nama ostaje pitanje
kulminira li neoliberalizam zaista u njemačkom ordoliberalizmu.
Zapravo valja ići obrnutim putem u odnosu na Foucaulta; njemački ordoliberalizam je tek
karika koja povezuje, a ne austrijska ekonomska filozofija. U najmanju ruku sigurno je da je
usredotočivanje neoliberalizma na njemački ordoliberalizam upitno, te da se izvori prije
mogu tražiti kod Austrijanaca, kao Hayeka i Misesa i ostalih (Bonefeld, 2013; Gane, 2014). Da
bi Foucaultova razmatranja dosegnula vrhunac u razjašnjenjima američkog neoliberalizma
koji je najdalje otišao u primjeni tržišnog-ekonomskog imperijalizma naširoko primjenjujući
projiciranu ekonomsku metodologiju (oskudica, rijetkost, profit itd.) na sve druge društvene
pojave. Foucaultu je ovakva praksa morala biti intrigantna, tako se posebno bavio načinom
kako je nobelovac Gary Becker aplicirao ekonomske kategorije (shvaćene kao izraze
strateškog odabira između sredstava i ciljeva) na porodicu, na »humani kapital«, ili na pravo,
uzimajući u obzir da je francuski mislilac ionako bio uvijek kritičan prema juridističkim
iluzijama i isticao je napetosti između ekonomske artikulacije interesa i juridističke regulacije
(Becker se kasnije osvrnuo na ove analize Foucaulta, reklo bi se više nego podrugljivo, i ne
konfrontirajući se s izazovima koji proizlaze iz Foucaulta (Harcourt, Becker i Ewald, 2013)).
Valja zaokružiti ovu kratku rekonstrukciju izvođenja neoliberalizma s naznakom da se
Foucaultove refleksije ovdje razumijevaju na ontološkom nivou. To je povezano s općom
orijentacijom koja karakterizira njegov pristup a koji se može opisati kao »politička
ontologija«. (Oksala, 2010). Nije riječ o tome da se ontološki poredak stvari prevodi na teren
politike nego obrnuto, ontološki entiteti bivaju određeni kontingentnim političkim borbama
povodom istine – time potvrđujemo ponovno našu naklonjenost u odnosu na problematiku
istine. Ontologija biva podvrgnuta povijesnoj dinamici, i mora se dodati da to jest
konsekventno razumijevanje mišljenja koje ima za polazišnu točku da je moć per se
produktivna. Tek se posredstvom produktivno razumijevane moći objašnjava kako politika s
elementima moći stvara ontološke sekvence. I neoliberalizam se tako mora razumjeti: on
involvira politiku koja stvara određenu koncepciju ontološkog poretka stvari. Drugačije
271
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
rečeno: neoliberalizam se mora razumjeti kao »episteontologija«: (Hacking, 2002) ono što se
može znati o entitetima svijeta jest krojeno tržištem. To se kod Foucaulta ne može
eksplicitno prepoznati, ali čini se da to jest konsekvenca njegovog postupka.
4. Kritika Foucaultovog poimanja neoliberalizma: dileme i nedorečenosti
Sada želim razmotriti dileme koje se javljaju povodom Foucaultovih refleksija o
neoliberalizmu. Ne namjeravam izgladiti ove dileme, ali pokušavam ih preformulirati. Naime,
nedoumice izaziva sama govorna pozicija iz koje francuski mislilac izgovara svoje misli. Neki
tumači tvrde da usprkos izvorne naklonosti k analiziranju moći postoji Foucaultova
fascinacija neoliberalizmom. Njegove pozne refleksije koje na središnje mjesto stavljaju
estetiziranu samobrigu posredno ali ipak ponavljaju neoliberalnu samocentriranost
generiranu pomoću poduzetničke subjektivnosti (Reitz, 2003; Kerr, 1993). Ili se tvrdi da je
distanca u odnosu na neoliberalizam toliko umanjena da se Foucaultova nastojanja povodom
negativnih konsekvenci prije mogu opisati kao slijeganje ramenima (Sarasin, 2005).
Ne kreće li se, izgovarajući/ponavljajući naznake o slobodi u detotaliziranim poredcima,
Foucault u već zadanim okvirima neoliberalizma? Ne sluša li on (i previše), tretirajući
zaslijepljenost kao konstitutivno svojstvo ateologiziranog poretka, neoliberalne glasove koji
retrospektivno rekonstruiraju čitavu povijest liberalizma?
Promatrajmo to povodom jedne krucijalne točke, naime, povodom politike vidljivosti. Kako
se može karakterizirati Foucaultova tvrdnja o nevidljivosti koja uokviruje liberalni poredak i
koja inače kasnije kod Hayeka (1988) zabranjuje epistemološki autoritet a koji bi se inače
zasnivao na znanju cjeline? Usprkos tome što Foucault odbacuje funkcionalističke poglede
koji u nastajanju ekonomije i »slobodnog tržišta« vide egzistenciju jednog autonomiziranog
podsustava, te naglašava političku transformaciju u pogledu geneze autonomiziranog tržišta,
ne repetira li francuski mislilac zapravo neoliberalne pretenzije u pogledu, paradoksalnih,
detotalizirajućih efekata tržišta? Ako je riječ o propoziciji koja ulazi u poziciju a u kojoj se
situiraju neoliberalne naznake, odnosno, ako Foucault zaista tvrdi da čitava ekonomija
272
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
postaje nevidljiva za panoptički pogled usred funkcioniranja tržišta kao stroja za stvaranje
nevidljivosti, onda je Foucault volens nolens na neoliberalnim pozicijama (Tellmann, 2009),
točnije, njegova pozicija je zacementirana u neoliberalnom polju. Ako će se Foucault
povezati s naglašavanjem nužnosti decentralizacije posredstvom tržišta, tada uopće nismo
realizirali pomak u odnosu na neoliberalnu tematizaciju tržišta. Naime, govorimo li o tržištu
kao o mjestu neusiljenih interakcija koje jedino može prizivati mogućnost slobode, odnosno,
ako se to prihvati, onda smo se našli usred nepatvorenog neoliberalizma. Čak i ako je
Foucault smjerao k tome da obuhvati tržišne agense koji su postali upravljivi, te stiču
subjektivnost tek preko guvernmentaliteta, konstitutivna uloga koja se pripisuje sljepoći
potiče ozbiljnu sumnju u zgotovljenost Foucaultovog projekta.
Ne mislimo da se ove primjedbe mogu omalovažavati. Ne može biti slučajno da neki učenici i
nastavljači Foucaulta jesu na neoliberalnim pozicijama (Ewald, 1986:28). Postoje i drugi
teorijski učinci koji prevode Foucaulta na neoliberalni teren, kao teoretičari koji se bave
poduzetništvom a koje adresira sepstvo, a to jest tema kasnog Foucaulta (Aubrey, 2000). No,
najbitnije je da Foucaultove propozicijske naznake u vezi tržišta doista stvaraju izvjesnu
konfuziju. G. de Lagasnerie (2012:22) koji je detaljno rekonstruirao Foucaultova predavanja o
neoliberalizmu misli da se može postaviti paralela s Marxom koji prihvaća pozitivitet
kapitalizma i to na takav način da ne opisuje buržoasku klasu u negativnim terminima, nego
u perspektivi onog afirmativnog, to jest, u perspektivi revolucioniranja proizvodnih odnosa:
Foucault pozitivira neoliberalni poredak na sličan način. To bi značilo da Foucaultov opis
neoliberalizma nadilazi mnogobrojne puko difamirajuće tematizacije neoliberalizma gdje se
neoliberalizam javlja kao kondenzacija negativnih tokova u kapitalizmu. Parafraziramo
spomenutog tumača: Foucault bi se mogao na izvjestan način dovesti u analoški odnos s
Marxom ako polazimo od toga da njemački mislilac ne tvrdi da su sloboda i jednakost na koje
se buržoaski mislioci pozivaju jednostavna iluzija, nego da se ove maksime pozitiviraju u
sklopu poretka kao »metastrukturalni« (Bidet) horizonti. Jacques Bidet (2006:170) je ulazeći
u široku komparaciju Foucaulta i Marxa jednoznačno tvrdio da se francuski mislilac ne može
273
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
razumjeti na osnovu pohvale neoliberalizma naspram inače kritički nastrojenog Nijemca. Ali,
moramo reći da čak i ako prihvatimo Bidetovu tvrdnju ostaju mnogobrojna pitanja.
Želi li se ući u trag kritičkom poimanju tržišta na osnovu kritički usmjerene »politike
vidljivosti« (Deleuze, 1986:42), onda se ono ne može opisivati kao medij nevidljivosti u
smislu pozitiviranja. Foucault stavlja sebe u situaciju koja je previše rizična uslijed opasnosti
nastajanja nerefleksivnog pojma vidljivosti. Tržište se zapravo mora tretirati kao stroj za
stvaranje svjetla preko kojeg se stvaraju režimi vidljivosti i nevidljivosti a koji se oblikuju
shodno upravljačkoj racionalnosti. To podrazumijeva postojanje režima tržišnog (fraktalnog)
panoptikona (De Angelis, 2007:196). Valja jasno reći da umjesto insistiranja na ograničenosti
suverena u odnosu na pretpostavljenu nevidljivost tržišta treba ukazati na zasljepljujuću moć
samog tržišta, na svjetlo koje zasljepljuje a ovaj fenomen se skriva i u liberalizmu i u
neoliberalizmu. Sljepoća o kojoj Foucault govori može se razumjeti tek kao sustavni proizvod
tržišta koje se hegemonizira od strane kapitalizma.
No, nismo još odgovorili na osnovna pitanja. Čini se da se moramo opredijeliti povodom
jednog generalnog momenta kod Foucaulta, točnije povodom odnosa imanencije i
transcendencije. Jer, jedan od najznačajnijih pravaca tumačenja fiksira Foucaulta u strogo
imanentističkim okvirima. Tako, utjecajni i rašireni governmental studies (Rose, 1990; Rose i
Miller, 1995) smještaju kategoriju slobode koja figurira kod Foucaulta u imanentne
aranžmane guvernmentaliteta, točnije sloboda i u kasnom kapitalizmu nije ništa drugo do
odbljesak, interni aspekt upravljačke racionalnosti. Ali, oduzimajući iskru transcendencije
Foucaultovim razmatranjima nameće se paraliziranost u odnosu na demonsku-fatalističku
narav neoliberalnog guvernmentaliteta. I usprkos tome što su predstavnici governmental
studies miljama daleko od apologetskog odnosa prema neoliberalizmu, ipak osuđuju
Foucaultova frekventna promišljanja o slobodi na status »epifenomena« guvernmentaliteta.
E. Balibar (1997), koji isto tako komparira Foucaulta i Marxa, smatra da francuski mislilac na
osnovu teleologije života (u kojoj se ne mogu prečuti vitalistički tonovi) ostaje u okviru
imanentne samoreferencijalnosti života.
274
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Za razliku od navedenih mišljenja nazire se razumijevanje ontološki razumijevane slobode s
potencijalima transcendencije koja nadilazi domete povijesnih modaliteta upravljačke
racionalnosti. Mogli bismo reći da se kod Foucaulta nadilazi puki historicizam. Samim tim
sloboda se ne može pozitivirati u sklopu ni jednog poretka – a istovremeno ne moramo
situirati slobodu ni u okvire negativno razumijevane slobode: mnogobrojne Foucaultove
naznake o transregresiji kao i o slobodi a koja se ne može prisvojiti od strane ni jednog
poretka jamče za takvu vrstu tvrdnje. Dakako, to je refleksija o slobodi koja izmiče i
liberalizmu i neoliberalizmu a koji se moraju razumijevati upravo u smislu ideološke intencije
pozitiviranja slobode, bez obzira na to promiču li ove orijentacije pozitivni ili negativni pojam
slobode (Hallward, 2000; Lošonc, 2010). Mislilac koji striktno vezuje moć i otpor (mada to ne
mora značiti vremensku koincidenciju) i koji negira da je otpor eksteran u odnosu na moć, te
koji u svakom iskazivanju moći prepoznaje potenciju otpora, ujedno nagovještavajući
iskonsku nestabilnost moći kao i neoliberalne sazdanosti moći, morao bi tako razmišljati.
Foucault je negirao antecedentno razumijevanje subjektivnosti: zapravo, subjektivnost kod
njega nastaje u konfliktu između moći i otpora.
Ulog ove rasprave o imanenciji i transcendenciji neposredno se odnosi na poimanje
Foucaultove pozicije prema neoliberalizmu. Razumijevaju li se Foucaultove refleksije
bezrezervno imanentistički, odnosno, kao izraz bezizlazno zatvorene sveze imanencije, čini se
da je njegova pozicija u odnosu na neoliberalizam izuzetno oslabljena i to bez ikakve
mogućnosti otpora. Tek ukoliko ustrajemo na drugoj predočenoj orijentaciji razmišljanja
mogu se razvijati linije otpora. S prethodnim naznakama postavili smo osnove i za mogući
odgovor na sljedeću dilemu. Našli smo zapravo uporišne točke da se konfrontiramo sa
sljedećim problemom koji se tiče statusa ekonomije i kao što ćemo odmah vidjeti dopire do
najbitnijih nastojanja Foucaulta. »Ekonomija« se pojavljuje u različitim kontekstima, govori
se o »ekonomiji moći«, »ekonomiji duše«, »ekonomiji istine«, naposljetku povodom
pastoralne moći o oikonomiji psuchon (što je Agambena ponukalo da napiše monumentalnu
rekonstrukciju ekonomske teologije) (o ovim pojmovima vidi Foucault, 2004b:196-208). No
to ipak nisu značenja koja su relevantna za razumijevanje uloga guvernmentaliteta u
275
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
modernitetu. Izdvojimo jednu karakterističnu rečenicu koja je uputna: »Uvođenje ekonomije
u
unutrašnjost politike
predstavlja...bit
guvernmentaliteta.« (Foucault, 2004b:98).
Dekretiranje ekonomije kao imanentnog momenta u okvirima političke sfere je
nedvosmisleno, i naravno višestruko relevantno za poimanje neoliberalizma koji se uzda u
hipertrofiranje ekonomske racionalnosti – ona je istovremeno i politička racionalnost.
Ranije smo hvalili Foucaulta da je de-neutralizirao zahvat ekonomije ukazujući na modalitete
moći u ekonomiji: bez toga se neoliberalizmu uopće ne može prići. Njegovi nastavljači su
ovdje prepoznali očitovanje »političke tehnologije« koja kanalizira odluke i izbore
ekonomskih subjekata. Tradicionalna ekonomska refleksija je ili indiferentna prema moći ili
podređuje značenje moći: tvrdnja Foucaulta (2001, II:903) da o moći nitko nikada nije položio
račun zvuči možda pretenciozno, no ekonomsku refleksiju sasvim sigurno pogađa.11 U tom
pogledu neporeciva je zasluga Foucaulta da omogućava primjenjivanje različitih modusa
moći u odnosu na ekonomsku domenu: s njim se kategorijalna aparatura ekonomije može
revidirati. Ali, to ne znači da ovdje ne nastaju neke nedoumice. Jer sada se javljaju primjedbe
koje kritički odmjeravaju Foucaultove učinke na ovom planu: one tvrde da usprkos
dragocjenim rezultatima koncept guvernmentaliteta, kako ga francuski mislilac izvodi
(»vođenje vođenja«), skraćuje suštinu (Tellmann, 2003). U pozadini je nereflektirano
generiranje »ekonomije« i njeno sužavanje na intersubjektivno pojmljivo »vođenje« koje
upravlja i subjektivnim strukturama. Kao što znanje i moć moramo rastaviti da bismo
analizirali njihove veze, tako se mora odvojiti i »ekonomija« i guvernmentalitet da bi postali
pravovaljani predmeti izučavanja – za razliku od toga kod Foucaulta ekonomski su agensi
zaodjenuti u upravljački registar izgubivši karakteristike posebnosti. Tome se pridružuje i
druga primjedba koja zamjera Foucaultu da u njegovim refleksijama o neoliberalnom
guvernmentalitetu upadljivo nedostaje kompleksno raspravljanje o novcu i uopće o
monetarnim medijacijama što zatvara puteve upravo prema eksplikaciji neoliberalne
financijalizacije (Auvinen, 2010). Ovi nedostaci se kumuliraju naročito ako se uzima u obzir
11
O problemima odnosa moći i tretiranja ekonomije kao i nespremnosti da ekonomska refleksija analizira moć
na kompleksan, ne-reduktivan način vidi Palermo, 2007.
276
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
intencija Foucaulta da dinamiku (neo)liberalizma promatra u svjetlu dispozitiva sigurnosti s
kojim se naglašava guvernmentalitet, ali tek na distanci.
Jedva da treba dokazivati da se bez upućenosti na autonomiziranje ekonomske sfere, kao i
bez konstitutivnog udvajanja politike i ekonomije,12 javnog i privatnog ne može udubiti u
analizu moderniteta. Foucault gdje-gdje upućuje na momente (želja, proturječni užitak
buržoazije u pogledu nametanja instrumentalne racionalnosti, interesi itd.) koji su od značaja
za tematizaciju autonomizirane ekonomije, ali uzalud ćemo tražiti kompleksni opis ove teme.
Zahvat autonomizirane ekonomije pronaći ćemo npr. kod takvih ekonomskih antropologa
kao što su Karl Polanyi i Louis Dumont koji su nam ostavili karakteristične teorijske učinke, ali
povodom Foucaulta to ne možemo očekivati. Indikativno je da su ovi antropolozi zbog toga
da heterodoksno tumače autonomiziranje ekonomije u modernitetu morali preinačiti
značenja ekonomiziranja samog (Dumont, 1977; Polanyi, 1957). Zaista je tako da kod
Foucaulta »ekonomija« lebdi u zraku; opis posvemašnje ekonomizacije u neoliberalizmu kao
da uvijek operira s već prethodećim pretpostavljenim pojmom ekonomije. Teško se
oslobađamo dojma da Foucault zapravo preuzima liberalno poimanje ekonomije koja pati od
transpovijesnih determinacija i polazi (makar implicitno) od »transcendentalne suverenosti«
tržišta, te promovira autoregulativnu moć tržišta a koja je čvrsto omeđena u odnosu na
eksterne političke utjecaje.13 To nas ostavlja u nedoumici, ne samo zbog toga što ionako
živimo u epohi kada se žustro (ponajviše u ne-ekonomskim disciplinama a koje su okrenute k
tumačenju određenih ekonomskih kategorija, mada i u heterodoksnim ekonomskim
refleksijama) raspravlja o preinačenju značenja »ekonomije«, nego i zbog toga što to
proturječi Foucaultovim iskonskim nastojanjima. Da se podsjetimo nominalističkih intencija
koje poriču prethodeću zbiljnost pojma: ne povlači li to za sobom nominalističko zahvaćanje
ekonomiziranja, odnosno, procesnu analizu koja konsekutivno sagledava rezultate
12
O razdvajanju između politike i ekonomije vidi Wood, 1981.
13
Moglo bi se raspravljati o tome da vraćanje Foucaulta do Marxa otvara perspektivu i za pomake u pogledu
ekonomiziranja (vidi naročito Foucaultovo pronalaženje problematike radne snage s tonovima koji itekako
prizivaju Marxa (o tome Bidet, 2006)).
277
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
ekonomizacije, odnosno, ekonomije kao »problematizirane« domene? Uostalom, shodno
našem ontološkom pristupu i ekonomiziranje se mora razmatrati u ontološkoj perspektivi,
tek tako možemo pristupiti razumijevanju ekonomije kao specifične domene moderniteta.
Ako smo prihvatili kao orijentaciju »političku ontologiju« kao izraz kontingentnih
konstelacija, tada je i samo ekonomiziranje podložno tome: zato valja govoriti o
»ekonomizaciji« kao rezultanti. Prema tome, valja govoriti o ekonomskoj ontologiji kao
nastajućem rezultatu. Ovdje se već spominjani Polanyi može i tako razumjeti: on govori ne
samo o tome da je ekonomija uvijek »užlijebljena« u komunalne strukture (kako to
neumorno ponavljaju njegovi tumači), nego je užlijebljenost, kao horizont ekonomiziranja,
rezultanta različitih borbi, otpora spram nadiranja tržišta, dakle, svaka postojeća konjunktura
tržišta, svako polje u njemu je prekopano različitim borbama. To što Foucault (kritički)
operira s homo oeconomicusom u određenim situacijama, ostaje drastično prekratko; tâ,
Hayek, bez kojeg neoliberalizma naprosto nema, upravo atakira na izvornu nedovoljnost ove
figure! Najzad, guvernmentalitet se mora doista jasno odvojiti od upravljačke racionalnosti.
Upravo u cilju razumijevanja kako ekonomski agensi postaju podložni guvernmentalitetu
valja tako postupati. Tek uzimanjem u obzir ireducibilnosti ekonomije u modernitetu može se
progovoriti o posvemašnjim interferencijama između ekonomije i moći. Foucault, izlažući
sebe optužbi da preuzima nereflektirani liberalni princip ekonomiziranja (transpovijesni
princip razmjene, a na osnovu toga spomenutu autoregulativnost), pokazuje određene
deficite u pogledu aplikacije povijesne ontologije na ekonomiju. Tek ovakva historizacija
ekonomije omogućava ono što mi želimo od Foucaulta, naime, problematizaciju
ekonomiziranja.
Osim toga, a naročito ako je riječ o aspektima povodom monetarnih posredovanja u
neoliberalizmu, da se primijetiti da usprkos tome što postoje dragocjene refleksije o novcu u
Riječi i stvari nit je ipak pokidana. Između predmetne knjige i poznih refleksija o
neoliberalizmu nije lako pronaći kontinuitet. A neporecivo je da se neoliberalni
guvernmentalitet uslijed proširene financijalizacije ne može domisliti bez kompleksne
artikulacije monetarnih dimenzija. Foucault, bez sumnje, i ovdje otvara perspektive: on
278
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
govori o krivotvorenju novca, o bogatstvu, o određenim aspektima fluksa novca (npr.
Foucault, 2004b:78), i to osim već spomenute knjige (Riječi i stvari). Može se razmišljati o
tome kako se guvernmentalitet može primijeniti na recentne tokove financijalizacije u smislu
tehnologije moći (Sotiropoulos, Milios i Lapatsioras, 2013). Ali konstatirana činjenica,
odnosno apostrofirana deficitarnost u pogledu specifičnosti ekonomiziranja, i ovdje uzima
danak. Kada je riječ o neoliberalizmu baratanje ekonomskih subjekata novcem ostaje tek u
perspektivi zadovoljavanja interesa i multipliciranih kalkulacija što nas isto tako upućuje na
liberalnu artikulaciju uloge novca koja tradicionalno čak i podcjenjuje ulogu novca. Dakako,
ova tvrdnja može zvučati i previše strogo, naposljetku Foucault je pisao o neoliberalizmu u
situaciji kada je mogao vidjeti tek određene konture financijalizacije koja je tek poslije
uznapredovala do današnjih razmjera. No valja ne smetnuti s uma da financijalizacija nije tek
konjunkturna pojava, nego imanentna tendencija u kapitalizmu, utoliko se to i može
percipirati kao deficit kod Foucaulta u pogledu toga da ostajemo uskraćeni u odnosu na
dalekosežne zahvate. Bez sumnje, pitanje novca može se tretirati i danas u sklopovima
financijalizacije na različite načine, recimo na osnovu Spinoze (Lordon i Orléan, 2008), ili
posredstvom Marxa, te zasnivati »monetarno ograničenje« no na osnovu kategorije
vrijednosti (Boskelmann, 2004), ali u takvim se zahvatima mora ići dalje od Foucaulta, te se
mora preinačiti sam pojam novca.
Ipak, valja spomenuti da je Foucault barem ostavio neke tragove koji nas mogu voditi u
drugačijem smjeru. Tako na jednom mjestu (Foucault, 2004a:290) kategorično naznačuje
divergenciju između »ekonomije« i guvernmentaliteta proglašavajući »ekonomiju« tek
lateralnom u odnosu na guvernmentalitet. Na kraju konkluzivno tvrdi da ekonomija ni u kom
smislu nije upravljačka racionalnost. Ali se mora priznati da još uvijek ostaje zadatak
opisivanja autonomizirane ekonomske sfere.
Naposljetku, nećemo zaboraviti ono što smo isticali: sva je analiza guvernmentaliteta kod
Foucaulta politički usmjerena. A politika, kako on kaže, ne može postojati bez kontravođenja, to jest, bez otpora. Bez ovog momenta njegova se intencija ne može razumjeti.
279
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Guvernmentalitet koji naglašava »vođenje vođenja« evokacijom teologizirane-pastorske
moći u židovskom nasljeđu i kršćanstvu može biti jednostran ukoliko insistira na registru
guvernmentaliteta kao jedinom okviru za analizu moći. Tako, istraživanja pokazuju
(Chamayou, 2012) da itekako egzistiraju tijekom povijesti sve do današnjice i to na nivou
paradigme predatorski-sinergetski oblici moći koji se modeliraju na osnovu lova na ljude,
dakle, na osnovu fizičke konfiguracije sila – uostalom Nimroda kao obrazac u spomenutoj
tradiciji spominje i sam Foucault, kao što mnogi njegovi opisi u odnosu na discipliniranje
vagabunda, siromašnih i potlačenih sugeriraju da se i kod njega samog naziru i drugačije
konture moći u odnosu na upravljanje. Ali tek se naziru. (Nimrod je inače u Srednjem vijeku
mnogo puta figura »financijske moći«, odnosno, financijskog »zgrabljenja«: to nas vraća do
nedostatka sveobuhvatnog poimanja monetarnih aspekata kod Foucaulta.) Iz moje
perspektive ne može se ignorirati činjenica da se (neo)liberalizam ne može razumjeti bez
kombinacije guvernmentaliteta u Foucaultovom smislu i sinergetskih oblika moći: rašireni
ratovi protiv rasipanja u ime iskorištavanja planeta (Neocleous, 2011), ili u ime proširivanja i
nametanja slobode, što se opetovano javlja u vezi neoliberalnih ratova, dovoljno jasno
svjedoče o nužnosti toga. Na to se mogu nadovezivati Foucaultova briljantna zapažanja u
pogledu geneze rase u europskom nasljeđu i različitih politika u vezi toga: ona bi trebala biti
zapravo integrirana u kolotečinu razmišljanja o neoliberalizmu. No, to je novi zadatak, ali
ipak na tragu Foucaulta.
5. Zaključak
Za Foucaulta se vezuje otvaranje mnogih relevantnih pitanja u vezi neoliberalizma. Bez
sumnje, njegova nastojanja u vezi neoliberalizma moraju se uklopiti u teoretiziranje o
guvernmentalitetu. Francuski mislilac kategorično odvaja liberalizam i neoliberalizam i baca
svjetlo na cezuru koja nastaje u zoni između liberalizma i neoliberalizma. Nadalje, njegov
postupak jest izuzetno važan u pogledu toga što daje uporišne točke za današnje oponiranje
spram depolitizacije ekonomije. Članak zauzima stanovište da se Foucaultova orijentacija
može razumjeti, ako se: a) uzimaju u obzir njegove refleksije o istini, b) njegovi napori
tretiraju na osnovu ontološkog zahvata, pri čemu valja potencirati pitanja povijesne i
280
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
političke ontologije. Članak iznosi i izvjesne kritike na račun Foucaultovog zahvata
neoliberalizma a one se mogu sažeti na sljedeći način: a) Foucault operira s pretpostavljenim
pojmom ekonomije što stvara određenu konfuziju u pogledu toga s koje pozicije on
promatra tržišne interakcije, kao i posvemašnju komodifikaciju u neoliberalizmu, b) kod
Foucaulta se podređuje panoptička uloga tržišta, c) postoji deficit u odnosu na monetarnu
medijaciju, što otežava razumijevanje procesa financijalizacije u neoliberalizmu, d)
neoliberalizam se ne može razumjeti samo iz perspektive guvernmentaliteta, nego je
neophodno konzultirati i razmišljanja o sinergetskim oblicima moći koji podrazumijevaju
artikulacije sile, odnosno, artikulacije moći i sile u odnosu na različite tehnike lova na ljude.
Literatura:
Agamben, Giorgio (2005). Time that Remains, Stanford: Stanford University Press
Agamben, Giorgio (2008). Le Règne et la Gloire: Homo Sacer, II, 2, Paris: Seuil
Aubrey, Bob (2000). L'entreprise de soi, Paris: Flammarion
Auvinen, Tero (2010). At the Intersection of Sovereignty and Biopolitics: The Di-Polaric
Spatializations of Money, Foucault Studies, (9):5-34.
Balibar, Étienne (1997). Foucault et Marx, L`enjeu du nominalisme, u: Balibar, Étienne, La
crainte des masses, Paris: Gallimard, p. 281-305
Bidet, Jacques (2006). Foucault et le libéralisme. Rationalité, révolution, résistance, Actuel
Marx, 2 (40):169-185
Bonefeld, Werner (2013). Human economy and social policy: On ordo-liberalism and political
authority, History of the Human Sciences, 26(2):106-125
Boskelmann, Else (2004). Im
Takt
des
Geldes: Zur
Genese
modernen
Denkens,
Springe: zu Klampen
Cassin, Barbara (dir.) (2004). Vocabulaire Européen des Philosophies: dictionnaire des
intraduisibles, Paris: Seuil
Chamayou, Grégoire (2012). Manhunts, Princeton: Princeton University Press
281
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Dardot, Pierre; Laval, Christian (2010). La nouvelle raison du monde: Essai sur la société
néolibérale, Paris: La Découverte
De Angelis, Massimo (2007). The Beginning of History: Value Struggles and Global Capital,
London: Pluto Press
Deleuze, Gilles (1986). Foucault, Paris: Editions de Minuit
Demeulenaere, Pierre (1996). Homo Oeconomicus, Paris: PUF
Dumont, Louis (1977). Homo aequalis: genèse et épanouissement de l'idéologie économique,
Paris: Gallimard
Ewald, François (1986). L'Etat-Providence, Paris: Grasset
Foucault, Michel (2001). Dits et écrits 1954-1988 (vol I-II), Paris: Gallimard
Foucault, Michel (2004a). Naissance de la Biopolitique, Paris: Gallimard, Seuil
Foucault, Michel (2004b). Sécurité, Territoire, Population, Paris: Gallimard, Seuil
Foucault, Michel (2009). Le Courage de la verité, Le Gouvernement de soi et des autres II,
Paris: Gallimard, Seuil
Foucault, Michel (2012). Du Gouvernement des Vivants, Paris: Ehes, Gallimard
Gane, Nicholas (2014). The Emergence of Neoliberalism: Thinking Through and Beyond
Michel Foucault’s Lectures on Biopolitics, Theory, Culture & Society, 31(4):3-27
Hacking, Ian (2002). Historical Ontology, Harvard: Harvard University Press
Hallward, Peter (2000). The limits of individuation, or how to distinguish Deleuze and
Foucault, Angelaki, 5(2):93-111
Han-Pile, Béatrice (2005). Is Early Foucault a Historian? History, History and the Analytic of
Finitude, Philosophy and Social Criticism, 31 (5-6):585-608
Harcourt, Bernard; Becker, Gary; Ewald, François (2013). “Becker and Foucault on Crime and
Punishment”: A Conversation with Gary Becker, François Ewald, and Bernard Harcourt: The
Second Session, The University of Chicago – May 15, 2013, University of Chicago Law School,
Chicago Unbound,
http://chicagounbound.uchicago.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1409&context=public_law
_and_legal_theory, (27. 7. 2014.)
Hayek, Friedrich (1958). Individualism and Order, Chicago: The University of Chicago Press
282
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Hayek, Friedrich (1988). The Mysterious World of Trade and Money, in Bartley, W. Willian
(ed.). The Fatal Conceit: The Errors of Socialism (The Collected Works of Friedrich August
Hayek, Vol 1., London: Routledge, p. 89-106
Jessop, Bob (2006). From micro-powers to governmentality: Foucault's work on statehood,
state formation, statecraft and state power, Political Geography, 26(1):34-40
Kerr, Derek (1993). Beheading the king and enthroning the market: A critique of Foucauldian
governmentality, Science & Society, 63(2):173-202
Lagasnerie, Geoffroy de (2012). La dernière leçon de Michel Foucault, Paris: Editions Fayard
Lordon, Frédéric; Orléan, Andre (2008). Genèse de l`État et genèse de la monnaie: Le modèle
de la potentia multitudinis, u: Citton, Yves; Lordon, Frédéric (eds.). Spinoza et les sciences
sociales, Paris: Éditions Amsterdam, p. 127-170
Lošonc, Alpar (2010). Moć kao društveni događaj, Novi Sad: Adresa
Lošonc, Alpar (2014). Blindness and Invisibility, Journal of Media and Communication (u
procesu objavljivanja!)
Macherey, Pierre (2012). Homo Ideologicus, 1, La philosophie au sens large,
http://philolarge.hypotheses.org/1284, (26. 7. 2014.)
Neocleous, Mark (2011). War on Waste: Law, Original Accumulation and the Violence of
Capital, Science & Society, 75 (4):506-528
Ojakangas, Mika (2012). Michel Foucault and the enigmatic origins of bio-politics and
governmentality, History of the Human Sciences, 25(1):1-14
Oksala, Johanna (2005). Foucault on Freedom, Cambridge: Cambridge University Press
Oksala, Johanna (2010). Foucault’s politicization of ontology, Continental Philosophical
Review, 43(4):445–466
Palermo, Gulio (2007). The Ontology of Economic Power in Capitalism: Mainstream
Economics and Marx, Cambridge Journal of Economics, 31(4):539-561
Polanyi, Karl (1957). The Great Transformation, Boston: Beacon Press
Prado, G. Carlos (2006). Searle and Foucault on Truth, Cambridge: Cambridge University
Press
Prozorov, Sergei (2007). Foucault, Freedom and Sovereignty, Aldershot: Ashgate
283
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Prozorov, Sergei (2013). Living Ideas and Dead Bodies The Biopolitics of Stalinism,
Alternatives: Global, Local, Political, 38(3):208-227
Rehman, Jan (2013). Theories of Ideology, The Powers of Alienation and Subjection, Leiden,
Boston: Brill
Reitz, Tilman (2003). Die Sorge um sich und niemand anderen, Das Argument, 45(249):82-97
Revel, Judith (2002). Le vocabulaire de Foucault, Paris: Ellipses Édition
Rose, Nikolas (1990). Governing the Soul: The Shaping of the Private Self, London:
Routledge
Rose, Nikolas; Miller, Peter (1995). Political Thought and the Limits of Orthodoxy, British
Journal of Sociology, 46(4):590–97
Sarasin, Philipp (2005). Foucault zur Einführung, Hamburg: Junius
Sotiropoulos, P. Dimitris; Milios, John; Lapatsioras, Spyros (2013). A Political Economy of
Contemporary Capitalism and its Crisis Demystifying finance, London: Routledge
Tellmann, Ute (2003). The Truth of the Market, Distinktion, 7:49-63
Tellmann, Ute (2009). Foucault and the Invisible Economy, Foucault Studies, (6):5-24
Vighi, Fabio; Feldner, Heiko (2007). Žižek: Beyond Foucault, Palgrave: Macmillan
Visker, Rudi (1995). Michel Foucault. Genealogy as Critique, London/New York: Verso
Visker, Rudi (2005). Truth and Singularity: Taking Foucault into Phenomenology, Dordrecht:
Kluwer
Waldenfels, Bernhard (1998). Comment on John Searle`s The Construction of Social Reality,
Analyse&Kritik, 20:159-165
Walsham, Alexandra (1999). Providence in Early Modern England, Oxford: Oxford University
Press
Wood, M. Ellen (1981). The Separation of the Economic and the Political in Capitalism, New
Left Review, (127):66-95
Zuidhof, Peter-Wim (2012). Ayn Rand: fountainhead of neoliberalism?, Krisis, Journal for
Contemporary Philosophy, (1):84-89
284
Holon, 4(2):259-285, 2014., Zagreb
Alpar Lošonc
Problematizacija politike sadašnjosti…
Alpar Lošonc
PROBLEMATIZATION OF THE POLITICS OF CONTEMPORANEOUSNESS: FROM
LIBERALISM TO NEOLIBERALISM (THE CRITICAL RECONSTRUCTION OF
FOUCAULT'S DESCRIPTION OF NEOLIBERALISM)
Abstract
Foucault's reflections regarding both the diagnosis and prospection deserve attention. Rather than
follow a mere description of these reflections this article discusses a) the existence of ideological
aspects in regard to neoliberalism, b) ontological approach in relation to the power and freedom. The
French thinker realizes the reconstruction of (neo) liberalism on the basis of problematization of
governmental rationality. He emphasizes the caesura between liberalism and neoliberalism focusing
on the meanings of natural ontology, market, and especially, competition. First, the author of the
article exposes the critique of the account of neoliberalism centering on the German ordo-liberalism.
Then he discusses the criticisms concerning Foucault in terms of neoliberalism on the occasion of: a)
position towards neoliberalism, b) non-reflected notion of visibility, c) ignorance of the logic of
separated economic sphere d) reducing of economic agents under the banner of governmental
rationality. It is suggested that a) Foucault`s clarification of neoliberalism is to be interpreted in terms
of simultaneity of power and resistance, b) the domain of power is to be expanded by the synegetic
forms of power.
Key Words: Foucault, neoliberalism, liberalism, market, power

Faculty of Technical Sciences, University of Novi Sad, Trg Dositeja Obradovića 6, RS-21 000 Novi Sad,
[email protected]
285
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Pregledni znanstveni rad (10)
UDK
Primljeno: 30. 9. 2014.
32:303.01 Foucault, M.
Prihvaćeno: 13. 11. 2014.
Krešimir Petković
FOUCAULT I POLITIČKA ZNANOST: KONCEPTUALNI MOTIVI ZA POLITIČKU
TEORIJU I PRAKSU
Sažetak
Rad pokazuje važnost Foucaultovog mišljenja za političku znanost. Nakon kontekstualizirajućeg uvoda
koji ilustrira različite mogućnosti pristupa Foucaultovom opusu i iznosi jedno od mogućih shvaćanja
političke znanosti, rad u središnjem dijelu raspravlja o nekoliko povezanih motiva Foucaultova
teoretiziranja koji su važni za političku misao i analizu. To su, redom: (1) politizacija nepolitičkoga, (2)
genealogija kao jedna od istraživačkih metodologija političke znanosti, (3) politizacija znanja, (4)
analitika moći, (5) guvernmentalnost, (6) analiza subjektiviranja uz ontološki pomak prema
tehnologiji te (7) hiperaktivni pesimizam kao vodič za praktični politički angažman. Taj nepotpuni, ali
reprezentativni niz problemskih žarišta i istraživačkih ideja donosi paradoksalno poimanje politike:
ujedno povijesno osjetljivo i orijentirano prema budućnosti; duboko radikalno u svojim implikacijama,
ali i konzervativno; eruditsko i podozrivo prema znanju; skeptično prema autonomiji subjekta i
aktivistički disponirano kad je riječ o političkom djelovanju. Promišljanjem tih paradoksa, Foucault se
ukazuje kao poticajan politički teoretičar koji nije izgubio na aktualnosti trideset godina nakon smrti.
Ključne riječi: Foucault, moć, politička znanost, politika, subjekt

Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Lepušićeva 6, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
286
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
1. Uvod: kako shvatiti Foucaulta (i političku znanost)?
1
Vrijednosne prosudbe o Michelu Foucaultu (1926.-1984.), francuskome intelektualcu i
profesoru na Collège de Franceu (1970.-1984.), značajno variraju, što je, uostalom, tipično za
originalne mislioce koji inovativnim pristupima stvaraju kontroverze i uzdrmavaju uobičajene
obrasce mišljenja i problematizacija. Slično kao što su se i ocjene rada Ludwiga Wittgensteina
davale u rasponu od toga da se autora kanonizira kao jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća
pa do toga da ga, svođenjem na sociološki objašnjivu pojavu u sferi bizarnosti akademske
kulture, otrovno otpiše kao »minornoga bečkog aforista« (Marshall, 1990:435), Foucaulta se
gotovo jednako dramatično veličalo i obezvrjeđivalo. Primjerice, njegov kolega i prijatelj Paul
Veyne, nositelj Katedre za povijest antičkog Rima na Collège de Franceu (1975.-1999.),
smatrao ga je neupitnim velikanom skeptične misli u tradiciji Montaignea (Veyne, 2008) dok
za ilustraciju manje entuzijastične interpretacije može poslužiti ocjena jednog recenzenta
zbornika radova o nastanku moderne bolnice kao »stroja za liječenje«, što ga je uredio
Foucault. Rečeni je recenzent, naime, u kratkoj anotaciji Foucaultov uvodnik ocijenio kao
nesumnjivo najgori dio ionako dvojbene knjige, portretirajući Foucaulta kao šarlatana koji
zavodi laike: tipično je za njega da arbitrarno bira dokumente na osnovi kojih zaključuje,
pogrešno generalizira o društvenom miljeu na osnovi pojedinačnih iskaza njegovih
pripadnika te da se u teorijskim interpretacijama služi zavodljivim, ali »nesigurnim
neologizmima« (Sournia, 1977:98).2
1
Zahvaljujem glavnom uredniku i dvojici anonimnih recenzenata na poticajnim kritičkim komentarima i
sugestijama zbog kojih je ovaj tekst lišen jednog dijela nedostataka i nedorečenosti što ih je imao u inicijalnoj
verziji. Na njihove primjedbe uglavnom odgovaram u bilješkama koje nose dodatna pojašnjenja argumentacije
iz glavnog teksta.
2
Uz gunđavu skepsu onoga doba u ovome žanru vjerojatno valja izdvojiti i briljantno napisanu, po intenciji
razornu, ali u osnovi nepoštenu posthumnu rekapitulaciju Foucaultova djela (Merquior, 1985). Vidi i Eribon
(2011:173-199) za rekapitulaciju ranih kritika pod pogođenim naslovom »talent pjesnika«, koje prate Foucaulta
od njegove disertacije o ludilu do danas, a otprilike se svode na formulu: lepršavost i briljantnost po cijenu
temeljitosti i sustavnosti.
287
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Dobivajući različite izraze, reproducirajući se po »sakralnijim« intelektualnim formama poput
časopisnih članaka i studija ili pak po različitim entuzijastičnim blogovima mimo ustaljenih
akademskih obrazaca i hijerarhija, hagiografije i demonologije Foucaulta opstaju i danas. U
međuvremenu je postao klasik o kojemu se objavljuju brojne studije i čija se smrt svečano
komemorira, a poznato je da izvrsno kotira kao citirani autor, zauzimajući visoka ili vodeća
mjesta na mjerodavnim ljestvicama citiranosti za društvene i humanističke znanosti (što,
dakako, ne isključuje i tzv. negativne citate).3 Paušalno navođenje oprečnih ocjena
3
V. primjerice jednu listu citiranosti za 2007. godinu, u kojoj je Foucault zauzeo prvo mjesto, našavši se, između
ostalih, ispred Bourdieua, Habermasa, Freuda i Marxa (Most cited authors of books in the humanities, 2007,
2009). Tu činjenicu ne treba precijeniti barem kad je riječ o društvenim i humanističkim znanostima. Industrija
časopisnih publikacija indeksiranih u bazama podataka, kojoj sekundiraju birokratske procedure
projektokracije, bez sumnje ima i negativne učinke na misaone inovacije te u bitnoj mjeri interesno i karijerno
funkcionira, čuvajući postojeće disciplinarne granice. Ona također reproducira često kolonijalistički
strukturiranu hijerarhiju autora te se može, uz određene ograde, interpretirati kao banalni disciplinarni aparat s
negativnom općom ekonomijom opadajućih prinosa. Uvažavajući njezinu ograničenu racionalnost,
strukturiranje publike i usmjeravanje korisne kritike, znakovita je povijesna ironija da je Foucault, unatoč tome
što je svojevremeno razdrmavao uvriježene pojmove i hijerarhije, postao priručnom valutom te mahom
vapidne mašinerije koja znanosti o društvu i čovjeku ponajviše ekonomizira kao robu brzog obrta i niske trajne
vrijednosti.
Nema spora da već ova kritička perspektiva načelno otvara pitanje samorefleksije autora ovog rada, tj.
promišljanja o njegovu porijeklu, značenju i, uvjetno rečeno, učincima – u širokim žanrovskim okvirima
sociologije znanja te u nešto užim okvirima mikrosociologije akademske zajednice koja se bavi društvenim
znanostima. Ta je samorefleksija posebno zanimljiva i važna i s obzirom na rasprave o političkim implikacijama
Foucaultova djela čime se bavim u radu. Međutim, s obzirom na tematska i ostala ograničenja što ih nosi
pisanje svakog akademskog rada ne mogu ovom prilikom opsežno izlaziti iz njegovih ionako opsežnih okvira što
bi takva refleksija nedvojbeno zahtijevala. Umjesto sustavne fukoovske ili neke druge analize (mojega) bavljenja
Foucaultom, mogu samo ponuditi kratku spekulativnu napomenu da takva refleksija vjerojatno ne bi našla
jednostavno rješenje u mogućim krajnostima. Jedna od njih je bez sumnje radikalna kritika intelektualaca kao
lijene, komotne ili cinične klase koja drugima prepušta politički posao promjene svijeta, bliska logici da je »bolje
ne činiti ništa nego se upustiti u lokalizirane činove kojima je konačna funkcija učiniti da sustav glatko
funkcionira« (Žižek, 2006:332). Druga je možda iluzija o manhajmovskim »slobodnolebdećim intelektualcima«
čiji su iskazi bliski racionalnom idealu u smislu da nisu sasvim vulgarno ideologizirani i da ne iskazuju snažno
normativno mišljenje o društvu. Drugim riječima, iako donekle vjerujem u podjelu rada, svjestan sam opasnosti
288
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
vrijednosti njegova mišljenja i rada, za razliku od argumentirane rasprave o njima, ne vrijedi
puno više od uvodne zanimljivosti i kulturološkog kurioziteta. Međutim, prije procjene
smislenosti i upotrebljivosti njegovih ideja, čime se, kad je riječ o političkoj znanosti, bavi
ovaj prigodni tekst, važno je uočiti da Foucault kao mislilac koji je mijenjao područja
bavljenja i pozicije u svome neobično plodnom opusu, funkcionira u više registara u kojima
ga se može različito procjenjivati.
Ako ostavimo po strani različite psihoanalitičke interpretacije koje grade na dramatičnim
biografskim momentima seksualne naravi i intrigantne romane s ključem koji zahvaćaju
Foucaulta u tom žanru (Guibert, 1990; Mehuron, 1995), moguća su, barem shematski, dva
pristupa. Jedan je sagledati Foucaulta kao filozofa pri čemu se njegov život pojavljuje kao
svojevrsna kušnja, filozofski život istine, pa Foucault postaje nekovrsni posljednji filozof
nakon Nietzschea koji, poput Sokrata, živi slušajući svog »demona« (Miller, 2000; 2012). U
njegovim se djelima, tumačenima zajedno s njegovim životom, tada pojavljuju dublji slojevi i
ponavljajući znakoviti motivi, a sam sadržaj njegovih povijesnih analiza pada u drugi plan.
Nietzscheovo dionizijstvo miješa se s de Sadeo(vo)m i Batailleovom tanatičkom
pornografijom u zanimljivom motivskom melanžu, a biografija suicidalne Ellen West susreće
onu »primitivnog sadista« Pierrea Rivièrea. Foucault tada postaje neka vrsta mračnog
mistika čija proza obiluje estetski jakim paragrafima što između redaka nastoje prenijeti ono
neuhvatljivo pa ih se, unatoč svim sižejnim i diskurzivnim razlikama, može uspoređivati s
augustinovskim opisima epifanije iz romanâ Dostojevskog ili pak, bliže ovim prostorima,
Krležinim sjećanjima na mirise iz agramskog djetinjstva ili mističnim momentima iz
Selimovićeva romana Derviš i smrt. Riječima Jamesa Millera: »Njegov telos i konačni cilj (…)
bio je da se osjeti okupanim u ,zaboravljenoj iskri primitivnog svjetlaʼ«, a interpretacijski
važna postaju njegova uzimanja LSD-a na Zabriskie Pointu pri kalifornijskoj Dolini smrti ili pak
opisi intenzivnih »iskustava tik do smrti« koja nastaju pariških ljetnih večeri kada nesretnog
autora pokosi automobil (Miller, 2000:306, 250, 348).4
koje ona donosi kao i suptilnih veza svakog mišljenja o društvu sa društvenim miljeom iz kojeg dolazi.
4
Vidi i dokumentarac Davida Stewarta Beyond Good and Evil iz 1993. koji interpretacijski blisko prati Millerovu
289
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Čitanja poput Millerovih mogu se, s jedne strane, činiti pretencioznima dok su ih, s druge
strane, Foucaultovi prijatelji i sljedbenici očekivano napali kao tendenciozna i iskrivljujuća.
Iako ona nisu bez osnove – dobro su argumentirana i izazovna te omogućuju različite
interpretacijske momente poput povezivanja Foucaulta s religijom (Coffey, 1996:2; uz temu
vidi također: Carrette, 2000) – taj tip združene hermeneutike života autora i ezoterične
razine njegova djela ipak treba ostaviti po strani u istraživanju odnosa Foucaulta i političke
znanosti. Umjesto toga, drugi je pristup da se njegova povijesna istraživanja uzmu ozbiljno.
To znači da ih treba čitati na njihovoj doslovnoj razini, u osnovi kao društvenoznanstvene
studije koje nude provjerljive činjenične iskaze unutar inteligibilnih teorijskih okvira. Ako se
prvi pristup u fukoovskom idiolektu može označiti pristupom kušnje (l'épreuve), u kojemu
subjekt otkriva istinu o sebi kroz izazivanje stvarnosti što se povezuje s različitim pravnim i
društvenim ritualima, drugi podrazumijeva istraživanje (l'enquête), formu koja shvaća istinu
kao korespondenciju i traži je u nekom obliku poklapanja iskaza s provjerljivim činjenicama.
Istraživačko pitanje ovog teksta koji Foucaultu pristupa iz perspektive političke znanosti, koja
kao i druge društvene znanosti pristupa »bitku« kroz formu racionalnog istraživanja, tada
postaje što je upotrebljivoga Foucault ponudio za istraživanje politike i osmišljavanje
intersubjektivno smislenoga političkog djelovanja.
Nakon što se u okvirima tog pristupa uzmu u obzir sve argumentirane kritike koje su ponudili
oni koji barem donekle poznaju cjelinu Foucaultova djela, i nakon što se otpiše nesumnjivo
prisutan »element retoričkog prenaglašavanja u kojemu je briljirao« (Wolin, 1998:722), ovaj
tekst nastoji pokazati da je ostalo puno toga vrijednog za političku znanost u Foucaultovu
opusu. Postavka od koje polazim nije ponekad izricana ambivalentna ocjena da je Foucault
bio u krivu ali na briljantan način, nego da je, u osnovi, bio »u pravu«, razvijajući svoje
teorijske uvide na originalnim interpretacijama bezbrojnih povijesnih činjenica koje su, kako
je ispravno upozorio Veyne, ponajviše punile stranice njegovih poticajnih analiza i sate
njegovih predavanja. Kritizirajući konvencionalno shvaćanje političke moći, Foucault je
biografiju, posebno na 26:35 i 33:30.
290
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
uputio snažan izazov političkoj znanosti. Problematizirajući autonomiju pojedinca doveo je u
pitanje tradicionalne konstrukcije političkog subjekta, a upućujući na složen međuodnos
moći i znanja postavio je i probleme normativnog utemeljenja političkih stavova i praktične
orijentacije političkog djelovanja, iz kojih se teško ispetljati, ako isključimo putove površnosti
naivne socijalne epistemologije koja bi znanje o društvu shvatila kao politički neutralno
ogledalo društva ili fanatizma političke akcije koja decizionizmom otpisuje razmišljanje o
posljedicama.
Kako ću točno u tim okvirima pristupiti Foucaultu? Premda bi analiza koja bi počivala na
bibliometriji neke vrste bila zanimljiva, u tekstu nemam namjere empirijski trasirati
Foucaultove utjecaje na političku znanost, mjereno traženjem citata i istraživanjem upotrebe
Foucaulta u mjerodavnom izboru politoloških časopisa i analiza. Nemam namjeru ponuditi
niti idiosinkrazijski izbor takve empirijske veze s nekim istraživačkim programima koji se
povezuju s političkom znanošću, a koje bih smatrao vrijednima iako to daje korisne uvide u
genealogije i transformacije operativnih pojmova političke znanosti (usp. primjerice Bevir,
2012). Neću, konačno, niti pokušati ozbiljno pratiti najnovije trendove i zavoje fukoovske
industrije koju reprezentira specijalistički časopis Foucault Studies, odnosno sustavno
razmatrati ili opravdavati političku znanost iz perspektive Foucaulta kao istraživača i njegovih
sljedbenika. Namjera mi je bez ikakve pretencioznosti, kao politolog koji se, među ostalim,
neko vrijeme bavi Foucaultom i o njemu predaje, prezentirati one ideje koje smatram
važnima za istraživanje politike i koncipiranje političkog djelovanja.5 Pritom neću ponuditi
5
Jedna perspektiva koju se također može preuzeti, i bila bi svakako vrijedna zasebnoga prigodnog ili drugog
teksta, jest sustavno sučeljavanje Foucaulta s drugim na ovaj ili onaj način utjecajnim političkim misliocima
današnjice i novije povijesti. Nešto od toga ću, donekle i implicitno, razviti u tekstu, a ovdje mogu ponuditi tek
nekoliko hermeneutičkih napomena koje upućuju na odgovarajuće reference za daljnje utemeljenje. Od
uobičajenih povezivanja, usporedbi i suprotstavljanja, svakako je poticajno suočavanje s kritikom žižekovskog
tipa (usp. Vighi i Feldner, 2007:88-98), koja je korisna jer nudi »dijagnozu aporija u Foucaultovu predstavljanju
odnosa između moći i otpora« (Armstrong, 2008:21). Međutim, pritom se u konačnici ne mogu složiti s
perspektivom prema kojoj Foucaultova analitika moći ili bilo koji relevantan aspekt njegova djela pokazuje da je
on »anti-dijalektičar par excellence« (Žižek, 2000:253), kao ni sa nesumnjivo zavodljivom psihologizacijom, koja
291
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
apsolutizaciju jednog aspekta ili čak vremenske faze njegova istraživanja što sam učinio u
jednoj ranoj kombinaciji preglednog rada i misaone vježbe (Petković, 2010), možda vođen
zavodljivim aforizmom da je subjekt učinak moći. U tekstu ću ponuditi decentrirano
tretiranje nekoliko važnih misaonih motiva, relevantnih u perspektivi političke znanosti, da
bih u zaključku izvukao nekoliko sažimajućih poanti o Foucaultovom pojmu politike. Na kraju
uvoda dužan sam još ukratko, bez pretenzije na bilo kakvu sustavnost ili temeljitu raspravu,
izložiti svoje priručno razumijevanje političke znanosti s obzirom na to da je riječ o donekle
je razumljiva i bez poznavanja lakanovskog kategorijalnog aparata, da je njegov kasni rad »fantazmatska
projekcija na Drugoga vlastite ideološke fantazije prostora slobodnog od traumatskog reza Realnog« (Žižek,
2006:424-425). Naime, na tragu njegovih samousporedbi s Frankfurtskom školom Foucaulta se bez sumnje
može povezati s dijalektikom (Grant, 2010), a njegove analize etičkih iskustava antičke kulture sepstva nisu
lišene konteksta, niti se mogu označiti kao vježbe u neopreznom eskapizmu (blisko čitanje drugih dvaju svezaka
Povijesti seksualnosti to nedvojbeno pokazuje), premda etički »bijeg« u stilizaciju sepstva može biti kritiziran
kao put u političku kooptaciju. Na žižekovsku se kritiku, dakako, nadovezuje tradicionalnija badjuovska
militantnost i kasnija patronizirajuća politička pedagogija također otvarajući relevantnu kritičku perspektivu
(vidi Badiou, 2012). Na toj se osnovi fukoovska pozicija naime može prikazati kao otupljujuće teorijsko petljanje
koje zaustavlja političku promjenu. Kritika ontoloških osnova te i njoj srodnih pozicija koje dovode u pitanje
konvencionalnu sliku o političkom subjektu, iz njihove nedostatne »dijalektičnosti« izvodi anarhično
umnožavanje entiteta bez sposobnosti djelovanja: one su indiferentne, elitističke, aristokratske i u konačnici
politički konzervativne (Cisney, 2014:36-37). Ovoj se kritici Foucaulta preko Deleuzea može dodati i socijalni
ukras spominjanjem malograđanstva ili sličnim smještanjem misli u društveni milje u spomenutom žanru
sociologije znanja. Ako se otpiše farsa zaoštrenog tona koji ta kritika katkad dostiže (a koja obilježava i neke
Foucaultove nastupe, primjerice njegovu reakciju na Piagetove ocjene njegovih analiza), ostaje poanta da
Foucault sa svojim koncepcijama otpora, »progresivne politike« i »sivim i strpljivo dokumentarističkim«
genealogijama zasigurno nije politički mislilac masovne revolucije te da će u njegovim analizama korisna oruđa
prije pronaći oni koji, sukladno svojemu političkom senzibilitetu, smatraju da Koestlerovo Pomračenje u podne i
Orwellova 1984 sadržavaju određenu poantu nego oni koji ih drže zastranjenjima. Na kraju, uz više ili manje
produktivna sučeljavanja na ljevici, postoji literatura koja se bavi odnosom Foucaulta i liberalnih mislioca poput
Rawlsa s obzirom na pitanja pravednosti (npr. Patton, 2013) te konzervativaca poput Taylora s obzirom na
pitanja identiteta (npr. Weir, 2009) koja također može biti zanimljiva za temeljitu procjenu Foucaulta kao
političkog mislioca.
292
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
kontroverznoj disciplini (takve su, uostalom, i etablirane građanske profesije poput medicine
i prava u kojima se također natječu različite paradigme i pristupi).
Politička znanost je društvena znanost koja se uz pomoć različitih teorija i metoda bavi
istraživanjem politike i političkim6, odnosno kolektivnim djelovanjem i odlučivanjem koje ima
ili može imati javni karakter i epohalno se strukturira kao država, no pojavljuje se i oblikuje
na različitim razinama političkog djelovanja »ispod« i »iznad« države. Među njezinim
središnjim pojmovima mogu se izdvojiti moć, vlast, interesi, identiteti, institucije i konflikt, a
poddisciplinarno se strukturira prema epohalnoj konstituciji vlastita predmeta što upućuje
na njezine ideološke, odnosno diskurzivne veze s njim tj. s reprodukcijom moći i poretka. Uz
političku teoriju koja se bavi apstraktnijim pojmovnim operacijama i normativnim
promišljanjima i bliska je političkoj filozofiji7 te metodologiju, obično se, premda uz prijepore
i različite »barokne« kontekstualne dodatke, kao poddiscipline političke znanosti danas
navode nacionalna politika, komparativna politika i međunarodni odnosi te javne politike
koje na tragu ideja Harolda Lasswella imaju nešto interdisciplinarniji karakter te pragmatičnu
orijentaciju analize za politiku (analysis for policy) tj. onoga što u pravu odgovara de lege
ferenda dimenziji. Premda akteri međunarodnih odnosa nisu samo države; premda
6
Pojam se obično vezuje uz njemačkog pravnika i političkog teoretičara Carla Schmitta i kvaziantropološko
shvaćanje »političkoga« (njem. das Politische, engl. political, franc. le politique) kao egzistencijalnog
suprotstavljanja između prijatelja i neprijatelja koje se u konačnici može kodirati kao rat (usp. Schmitt, 2001,
2007), ali se pojavljuje u različitim interpretacijama, mekšim varijantama ili jednostavno upućuje na bitno
konfliktualni aspekt politike. Foucault je bio kritičan prema francuskim recepcijama ovog pristupa te ga je
smatrao paušalnim i zakrivajućim s obzirom na kapilarne operacije moći i tehnike upravljanja, o čemu će
nakratko biti govora u dijelu teksta o guvernmetnalnosti.
7
Značenje termina politička teorija ne mora označavati samo sekundarnu znanstvenu aktivnost tumačenja i
objašnjavanja nego i racionalni politički program koji formuliraju politički akteri koji imaju jasne ideje o strukturi
i ciljevima poretka u okvirima nekog diskurzivnog sustava s kojim operiraju. Usp. primjerice Neumannovo
(2012:399-406) retoričko pitanje iskazano na kraju njegove analize nacionalsocijalističkog poretka kojom
nacizmu negira bilo kakvu (racionalnu) političku teoriju: »Ima li (nacistička) Njemačka političku teoriju?«. Ova
ambivalencija upućuje na aktivistički karakter političke znanosti o čemu raspravljam malo niže i također je
važna u okvirima rasprave o Foucaultu.
293
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
komparativna politika ne vrši usporedbe samo među nacionalnim državama; i premda se
nacionalna politika također pokazuje višerazinskom, ta će struktura u osnovi uputiti na još
uvijek
aktualnu
podijeljenost
svijeta
na
nacionalne
države,
unatoč
projektima
nadnacionalnog integriranja s različitim razinama efektivnosti i legitimiteta poput aktualnog
europskoga, koji se barem privremeno ne uklapaju u naznačene okvire.
Ovoj skici, iz koje je već jasno da je Foucault svojim konceptima i istraživačkim temama,
morao dospjeti u srce interesa političke znanosti, treba pridodati dvije relevantne napomene
– o aktivističkim potencijalima političke znanosti i o važnosti interdisciplinarnosti u shvaćanju
politike. Prva je na tragu Gramscijeve filozofije prakse sažete u poznatoj agitacijskoj paroli o
mržnji spram indiferentnih za politiku. Gramsci je u Zatvorskim bilježnicama eksplicitno
koristio pojam političke znanosti (scienza politica), pridajući joj konkretni, »organski«
karakter nasuprot »filozofijskoj spekulaciji«. Uputio je pritom i na znatno širi pojam države
kao njezina predmeta, shvaćene kao »cijeli kompleks praktičnih i teorijskih aktivnosti s
kojima vladajuća klasa ne samo opravdava i održava svoju dominaciju, nego uspijeva zadobiti
aktivni pristanak onih kojima vlada« (Gramsci, 1999:504). »Borbeni« karakter političke
znanosti uz poimanje znanja kao onoga što transformira spoznajućeg subjekta i širi pojam
države važni su motivi u fukoovskoj perspektivi koja se kao i politička znanost, drugo,
očekivano povezuje s interdisciplinarnošću.8 Ozbiljno razumijevanje kolektivnog djelovanja i
svih njegovih problema nužno je interdisciplinarno. Ono profitira od razumijevanja javnog
8
Gramscijevu izjavu izrečenu na istom mjestu da »sve što je doista važno u sociologiji nije ništa drugo nego
politička znanost« ne treba shvatiti površno, kao nominalni borbeni poklič u korist politologije. Disciplinarne
granice na razini kontingentnih nomenklatura su manje važne, pa u tom smislu i »sociologija« može preuzeti
ulogu »političke znanosti« u stvaranju politički relevantnog znanja. Gotovo je suvišno napomenuti da je i
Gramsci jedan od autora čiji se koncepti, politička dispozicija pa i životopis uspoređuju, suprotstavljaju, ali i
povezuju s Foucaultovim u pokušaju da se stvori plodan teren za razumijevanje i oblikovanje politike.
Aktualnosti i novijem razvoju ovog interesa može posvjedočiti i najava jednog interdisciplinarnog zbornika u
pripremi koji namjerava snažnije povezati ove mislioce koje se tradicionalno suprotstavlja s obzirom na
shvaćanje politike i političkog djelovanja izraženo prepoznatljivim pojmovima mikropolitike i hegemonije
(Kreps, 2015).
294
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
prava, filozofije, povijesti, psihologije i različitih oblika znanja koji diskurzivno informiraju
političko djelovanje. Dakle, nije mi se ideja u ovom prilogu strogo zatvoriti u okvire jedne
discipline nego prezentirati Foucaultove ideje koje su relevantne ne samo za političku
znanost, političku sociologiju ili čak društvene i humanističke znanosti općenito nego su
zanimljive za shvaćanje politike kao predmeta koji se tiče svih građana pa su od
potencijalnog interesa svim mislećim subjektima koji politički djeluju bez obzira na
disciplinarne ladice u koje će se identitetski i stvarno smjestiti.
Da zaključim uvodni dio, premda bi se iz nešto naglašenije strukturalističke perspektive Riječi
i stvari (Foucault, 1966) moglo s veoma dobrim razlozima postaviti pitanja o smislu
društvenih i humanističkih znanosti, kao i odnosa političke znanosti s njima, ovdje zauzeta
perspektiva je, u konačnici, prizemnija i ne ulazi u dugotrajne epistemičke pomake pitajući se
kako suvremena politička znanost može izgledati Foucaultu. Umjesto toga, pred sudom
političke znanosti kako je prikazana, Foucault nam se pokazuje kao priručna autorska kratica
koja upućuje barem na sedam zanimljivih motiva koje ću redom zahvatiti. To su: politizacija
nepolitičkoga, genealogija kao jedna od istraživačkih metodologija političke znanosti,
politizacija znanja, analitika moći, guvernmentalnost, analiza subjektiviranja uz ontološki
pomak prema tehnologiji te hiperaktivni pesimizam kao vodič za praktični politički
angažman. Nakon što ih prikažem i o njima raspravim zaključit ću s kritičkom skicom
Foucaultova poimanja politike koje se ukazuje na prikazanim osnovama.
2. Politizacija nepolitičkoga
Foucaultova voluminozna disertacija koja je izazvala oprečne reakcije, bavila se povijesnim
lomovima u tretiranju ludila u okcidentalnoj civilizaciji. Njezina tematika nastavila se na
njegove ranije višestruko revidirane publikacijske napore o »mentalnoj bolesti« i kritiku ideje
»metapatologije« (Foucault, 1962:3-17), a njezinom objavom (Foucault, 1972), premda
inicijalno ne kod željenog najprestižnijeg francuskog izdavača i u obliku u kojem je htio
(Eribon, 2011:178-183, 216-217), postavio se jasno na intelektualnu kartu Francuske.
Bavljenje marginalnim i isključenim postalo je ponavljajućom temom njegovih analiza koje su
295
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
se 1970-ih bavile »abnormalnima« (Foucault, 1999), zločincima, delinkventima i povijesnim
lomovima u kaznenoj politici s obzirom na promjene struktura moći (Foucault, 1975, 2013),
odnosno oblikovanjem marginalnih seksualnosti s obzirom na diskurse i konstelacije moći
(Foucault, 1976). Novost se nije nalazila u samim temama nego u načinu na koji ih je
Foucault tretirao. Sitne borbe, opskurni podatci i veoma bogati arhiv povezivali su događaje i
odnose u odabranim tradicionalno depolitiziranim područjima s operacijama moći. Kod njega
nije bila riječ o u osnovi moralističkoj teoriji etiketiranja ili stigmatizacije ili o naivnoj tezi o
društvenoj konstrukciji9 nego o isticanju konflikta i moći u ovim područjima. Jedna ranija
serija predavanja na Collège de Franceu upravo se u toj prizmi vratila staroj temi »ludila«
(Foucault, 2003). Foucault nije tvrdio da su »delinkvent«, »mentalni bolesnik« ili
»homoseksualac« proizvoljni konstrukt nego su njegove analize nastojale pokazati kako se ti
i drugi identiteti diskurzivno oblikuju kroz djelovanje moći koja prožima cijelo društvo. Time
je na analitički upotrebljiv način za političku znanost razbijeno uobičajeno depolitizirajuće
kodiranje između konvencionalnog svijeta politike, koji se vezuje uz nominalne političke
institucije i djelovanje političkih aktera, i različitih društvenih područja koja se nalaze u sferi
nepristranog strukovnog tretiranja tj. prema popularnoj sintagmi, prošireno je »područje
borbe«.
Otvaranje subpolitičkih područja za političku analizu popratilo je nekoliko stvari koje valja
primijetiti.
Jedna je dovođenje u pitanje scijentifikacije, barem u nekim područjima
znanstvenih aktivnosti. Svoj udar na Prosvjetiteljstvo i mitove o svekolikoj racionalizaciji
Foucault formulira ovako: »univerzalnost našeg znanja stečena je po cijenu isključivanja«. 10
Ispovijedana tolerancija okcidentalnih društava pokazuje se opresivnom, a u Foucaultovim
mislima, koje upućuju poziv na napore za političku emancipaciju, mogu se prepoznati ideje
9
Kada je u poznatome intervjuu upitan je li homoseksualnost urođena ili društveno konstruirana, Foucault je
izjavio da ne želi trgovati s mnijenjima (Foucault, 1998:142).
10
Navod iz intervjua koji je Fons Elders (1971:4,40) napravio za dokumentarni film o Foucaultu u njegovu stanu
u rujnu 1971., uoči poznate polemike Foucault-Chomsky koju je moderirao.
296
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Frankfurtske škole koje su mu, unatoč svim razlikama, bile bliske (Foucault, 1994c:72-77).11 O
ovome motivu treba raspraviti uz dozu trezvenosti čemu posvećujem treću točku koja se
bavi politizacijom znanja. Drugo, Foucaultov manevar, bez obzira na sve napetosti koje se
mogu ukazati – primjerice, one između Foucaulta i feminizma (Heyes, 2013) – načelno otvara
prostor i nudi ideje različitim disciplinama i orijentacijama za istraživanja operacija moći u
različitim područjima koja se zanemaruju ili depolitiziraju, politički mistificiraju, označavaju
kao zadana ili privatna i stoga su često izložena parapolitici tihih disciplinarnih operacija.12
3. Genealogija
Svoja istraživanja iz 1960-ih, ponajviše ona o porijeklu znanosti o čovjeku (Foucault, 1966)
koja su ga promovirala u jednu od vodećih akademskih zvijezda Francuske, ali i ona o ludilu
te o »rađanju klinike« (Foucault, 1963), Foucault je krajem 1960-ih privremeno formalizirao
kao »arheologiju« (Foucault, 1969), ne pretendirajući na to da su sva navedena djela
odgovarala tom istraživačkom programu. Arheologija je opisana kao neka vrsta iskapanja
disperziranih diskurzivnih formacija koja se nastoji razlikovati od strukturalizma, odnosno
zanimaju je pravila tvorenja iskaza (l'énoncé) i organizacija diskursa u pojedinim povijesnim
razdobljima. Foucaultova je poanta, polemički upućena »agorafobima povijesti i vremena«,
bila da se diskursi ne mogu svesti na zatvorene i uredne sustave razlika. Nasuprot tome, riječ
je o praksama koje se ne poklapaju s opusima autora, granicama znanstvenih disciplina ili
nekim drugim površinskim zadanostima, a njihovu promjenu obilježavaju rupture, a ne
kontinuiteti. Međutim, već iz inauguralnog predavanja na Collège de Franceu iz prosinca
1970. (Foucault, 1971a) i prve serije predavanja koja polazi od ničeanske kritike
aristotelovske pozicije (Foucault, 2011), postaje jasno da se Foucault okreće istraživanju moći
i stavlja diskurs u širu konstelaciju odnosa. Taj metodologijski pristup, u koji se mogu uklopiti
11
O odnosu Foucaulta i Kanta (i Prosvjetiteljstva) koji se također otvara u ovoj perspektivi, vidi u Passerin
d'Entrèves, 1999; Taylor, 2003; Hendricks, 2008.
12
Usp. Spargo (1999) za jedan pristupačan pregled Foucaultova utjecaja na »queer teoriju« ili pak Nichols,
(2010) za utjecaj Foucaulta na postkolonijalne studije.
297
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
njegova istraživanja iz 1970-ih o rađanju zatvora i povijesti moderne seksualnosti, nazvao je
genealogija.
Genealogija je zbunjujuć pojam. Slično kao i Kuhnova paradigma za koju je Margaret
Masterman (1970) u pedantnome prilogu izbrojala čak 21 značenje, Foucaultova genealogija
nema sasvim čvrstu jezgru, odnosno ne upotrebljava se uvijek na isti način i s istim
naglaskom. Dodatno zbunjuje to što se njezino značenje bitno razlikuje od uobičajenih
povijesnih genealogija poput one biblijske ili obiteljske kojima se dokazuje sakralno
podrijetlo ili prenosi patrimonij
jer Foucaultova genealogija ukazuje na kontingencije
povijesti i diskontinuitete (Spiegel, 2001). Njezina najsnažnija konotacija je, dakako,
Nietzscheova polemika Uz genealogiju morala u kojoj Nietzsche kritizira (bivšeg) prijatelja
Paula Réea koji se »psiholozima engleskog tipa« pridružio u nedostatku povijesnoga osjećaja.
Ta Nietzscheova troesejna rasprava među ostalim upućuje na to da se sadržaj moralnih
pojmova mijenja u povijesnim borbama, kao primjerice i značenje kažnjavanja koje je
istraživački toliko preokupiralo Foucaulta. Dok je Foucaultovo inauguralno predavanje na
Collège de France procedurama prorjeđivanja i unifikacije diskursa kroz vanjsku i unutarnju
kontrolu, (još uvijek u povojima) analitički suprotstavilo »genealoški aspekt« zbiljskog
oblikovanja diskursa, tj. njegova disperziranog formiranja (Foucault, 1971a), Foucaultov esej
o Nietzscheu i genealogiji počeo je s rečenicom da je genealogija »siva, pedantna i strpljiva«
u dokumentiranju povijesnih palimpsesta (Foucault, 1971b). Taj niz metafora, uputio je ne
samo na zahtjevnost »prašnjavoga« arhivskog rada nego i na oprez u učitavanju suvremene
teleologije u povijesnu situaciju te na važnost lokalnih događaja i đavolskih detalja koje
istraživač može olako pomesti ako operira s općenitim povijesnim shemama. Dakle, osim što
je genealogija »analiza lokalnih diskurzivnosti« koji se nastavlja na arheologiju utoliko što
izbjegava veličanje uloge povijesnih ličnosti, shvaćajući se kao »oblik povijesti koji može
objasniti konstituciju znanja, diskursa, domena objekata itd. bez da se referira na subjekt«
(Foucault, 1980:85, 117), kao bitne momente genealogije možemo izdvojiti tri njezine
karakteristike: neku vrstu alternativne metafizike, njezin politički aspekt i metodologijsku
dimenziju u užem smislu.
298
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Prvo, njezino je geslo ono o »sramnim izvorima« (pudenda origo) – sitnim i beznačajnim
počecima stvari koje, poput snježne lavine, kasnije dobiju veliki zamah – no koje odbacuje
sam pojam izvora u smislu linearnosti i singularne točke podrijetla nekog razvoja događaja.
Igru riječi koja zahvaća taj pomak Foucault je ponudio u spomenutom tekstu o Nietzscheu
koji je, kao i uvodno predavanje na Collège de Franceu, obilježilo odavanje počasti
preminulome hegelijancu i Foucaultovome katedarskom prethodniku na spomenutoj
instituciji – Jeanu Hyppoliteu. Za razliku od izvorišta (Ursprung), Nietzschea zanima podrijetlo
(Herkunft) što za Foucaulta podrazumijeva nimalo linearne slučajnosti, greške, lomove,
poraze i pobjede, a slična konstelacija obično obilježava i nastanak, odnosno formiranje neke
zamašnije povijesno-političke pojave (Entstehung). Udarna sintagma je pritom ona stvarne ili
efektivne povijesti (wirkliche Historie) koja se suprotstavlja grčkoj i kršćanskoj metafizici.
Paradoksalno, kako se dade iščitati iz spomenutoga uvodnog predavanja (Foucault, 1971a),
posrijedi je antihegelijanski hegelijanizam. U mišljenju protiv Hegela svejedno se ukazuje ono
hegelovsko, kako će Foucault reći, a taj je filozofski avetnjak i Foucaultu »podmuklo blizak«,
barem kao odsutno »ime oca« (Vrbanc, 2011) koji ga sluša, kao i njegov učitelj Hyppolite
kojega više nema. Kretanje povijesti prestaje biti kontinuirano samokretanje i postaje
realističniji niz lomova i borbi smještenih u konkretna društva, s konkretnim pojedincima koji
su uhvaćeni u ta kretanja, a Foucault se misaono nastavlja na niz korektiva hegelijanstvu koje
je shematski istaknuo (Marx, Fichte, Bergson, Kierkegaard i Husserl). Ova kritika povijesne
univerzalnosti ujedno nas vraća prvome motivu afirmacije marginalnog.13
13
Ne treba smetnuti s uma bitne razlike između Nietzschea i Foucaulta koje je sugerirao Brian Leiter, američki
filozof i teoretičar prava koji slovi za vrsnog poznavatelja Nietzschea. Dok Nietzsche još uvijek izravno raspravlja
o čovjeku u svojstvu naturalista i psihologa koji prodire u prirodu subjekta, Foucault je u tom pogledu ciničan iz
čega proizlazi da je Nietzsche još uvijek teoretičar »prvog reda«, a Foucault teoretičar »drugog reda«, ne u
značenju kvalitete nego u smislu toga da ga ne zanimaju istinska priroda dobra, zla, morala, savjesti i čovjeka
nego povijesne konstelacije diskursa i moći u kojima se zahvaćanje tih stvari pokazuje kao ulog u borbi (usp.
Leiter, 2004).
299
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Drugo, ničeansko pitanje o koristi i štetnosti povijesti za život koje Foucault preuzima
pomaže da se skicira drugi aspekt genealogije, a to je da je ona »protu-sjećanje«, odnosno
»skup eruditskih znanja i lokalnih sjećanja koji nam dozvoljava da uspostavimo povijesno
znanje o borbama i da to znanje danas taktički upotrijebimo« (Foucault, 1980:83). Riječ je o
svjesnoj politizaciji povijesti koja podrazumijeva politički angažman, postulirajući povijest kao
»povijest sadašnjosti«. To ne znači da povijest postaje manihejska borba u stilu američkih
filmova koji će, u stilu Noći u muzeju, bilo koje povijesno razdoblje lako pretvoriti u moralku
za američku djecu i paradigmatski kaubojski film, nego da iskapanjem zaboravljenog i
zakopanog, oživljavanjem »sivoga«, kroz istraživanje na vidjelo dolaze nove političke
mogućnosti, konceptualne i taktičke. Unatoč tome što je istraživao promjene dugog trajanja
(longue durée), Foucaultova istraživanja nisu se pretplatila na politički nemoćni
strukturalistički determinizam.
Na kraju, metodologijski gledano, genealogija donosi širi fokus od diskursa na koje se
usmjerila arheologija. Foucault upotrebljava pojam dispozitiva ili aparata (dispositif),
upućujući na »(…) heterogeni skup koji se sastoji od diskursa, institucija, arhitekturalnih
formi, regulatornih odluka, zakona, upravnih mjera, znanstvenih izjava, filozofskih, moralnih i
filantropskih iskaza – ukratko, rečeno jednako kao i neizrečeno. To su elementi aparata.
Aparat je sustav odnosa koji se može uspostaviti između tih elemenata« (Foucault,
1980:194). Premda je niz uobičajeno barokne naravi, njegova je središnja ideja da se
istraživanje ne suzi na tekstualno u užem smislu, jasna i logična u okviru povijesti kao
minucioznoga političkog istraživanja promjena u konstelacijama moći što politička znanost
ne može nego prigrliti.14
14
Riječ je o razlici u naglasku: fokus koji ovaj tekst stavlja na genealogiju ne obezvrjeđuje nužno arheologiju, u
okvirima političke znanosti ili općenito. Premda je i to u određenim okvirima legitimno, arheologiju također ne
treba shvatiti kao »prašnjavo« arhivsko objašnjavanje regularnosti diskurzivnih formacija od puko povijesnog
interesa. Umjesto toga, arheologija je također shvaćena kao »borbeni sport«, dakle ne samo metoda nego i
potencijalna taktika, koja razotkriva »stratifikaciju sadašnjih znanja« (Strauser, 2004:§§ 13, 15). Ona ne gradi
spomenike nego ima kritičku funkciju razgradnje tradicija i disperziranja uobičajenih poimanja subjekta. Te
300
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
4. Politizacija znanja
Politizacija znanja dovodi one koji zastupaju radikalnije varijante te tvrdnje u nezgodnu
situaciju da potkopavaju vlastite iskaze: ako je znanje učinak moći, onda ono ne vrijedi
previše po sebi, nego je vrijednost nekog iskaza tek funkcija moći, u skladu sa starom mightis-right devizom zakona džungle. Bez obzira na ono što iskazi tvrde, postavljaju se sociološka
pitanja u kojoj su funkciji, uključujući sam iskaz tome da je znanje političko ili da je učinak
moći, koji ne bi trebao izbjeći vlastitom opsegu slično kao i iskaz onog zloglasnog Krećanina
koji laže da svi Krećani lažu. Uglavnom, riječ je o dobro poznatome skliskom terenu na kojem
tradicionalno profitiraju radikalni skeptici unedogled postavljajući nezgodna pitanja. Kako
izaći iz tog tjesnaca?
Mislim da dvije izjave mogu pomoći da se suvislo strukturira rasprava o politizaciji znanja i
njenoj povezanosti s moći u kojoj je Foucault po momo sudu dao vrijedne poticaje. Prva je
izjava fizičara Alana Sokala, dana nakon što je potonji uspješno podvalio svoj parodijski tekst
o »transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije« u časopis Social Text: »ukoliko netko
misli kako su zakoni fizike puka društvena konvencija pozivam ga da ih pokuša nadići skokom
kroz prozor moga stana. A živim na dvadeset i prvom katu« (Sokal, 2002:96). Smisao tog
iskaza jest da zakoni fizike, kao i mnogošto drugo čime se bave prirodni znanstvenici, nisu
društvena ili politička konvencija nego izraz nekog poretka stvari koji se ne može mijenjati
ovisno o volji subjekta, poziciji govornika, konstelaciji moći itd. Druga je Foucaultova izjava,
dana u kontekstu bavljenja poviješću kaznene politike, da je kriminologija iracionalno
brbljanje (usp. Foucault, 1975:355, 1980:47). Foucaulta je sablaznio nizak epistemički status
manevre Foucault u još jednom paradoksu uspijeva programatski spojiti s »progresivnom politikom«: to je
politika koja odbacuje »transcendentalnu teleologiju« i »taumaturgijsku ulogu političke prakse« koja bi stvarala
znanost iz ničega, pukom političkom voljom. Ona se poziva na povijesne uvjete i posebna pravila određenih
diskurzivnih praksi. Pritom »subjekt nije univerzalni operator svih transformacija«, pa u konačnici i »nije važno
tko govori kad je nešto rečeno«. Deklarirana politička pozicija arheologije koju Foucault izražava u svibnju 1968.
odbacuje transcendenciju, prihvaća složenosti i nesigurnosti egzistencije, uz dramatičnu evokaciju mogućnosti
da je arheolog »ubio Boga pod teretom svega što je rekao« praćenu gorkom utjehom da pritom nije »stvorio
čovjeka koji će od njega dulje živjeti« (Foucault, 1991a:65-72).
301
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
te aktivnosti kojoj je često nedostajalo elementarne racionalnosti. Izjava je dana nakon
dugog bavljenja konkretnim povijesnim materijalima, a valja je smjestiti u okvire studije koja
je nastojala pokazati da je prvo moć sputala prijestupnike da bi oni, po rađanju zatvora,
postali objektom znanja. Na razini priručne ilustracije, zločinci su morali doći u zatvor i biti
podvrgnuti disciplinarnim procedurama da bi Lombroso mogao donositi znanstvene
zaključke povezane s frenološkim mjerenjima lubanja »rođenih delinkvenata«.
Ove su tvrdnje ilustrativne naravi. Sociolozi znanosti koji se ozbiljno bave istraživanjem
konkretnih istraživačkih praksi prirodnih znanosti vjerojatno bi mogli nešto reći o odstupanju
tih praksi i s njima povezanih iskaza od racionalnog ideala. Jednako tako, mogle bi se naći
provjerljive tvrdnje i znanstveni prinosi autora koji djeluju u dugoj tradiciji kriminologije.
Poanta je, međutim, da cijeli niz društvenoznanstvenih i humanističkih disciplina, premda
one mogu davati empirijski provjerljive iskaze unutar određenih diskursa, ustvari govori o
promjenjivom predmetu kojeg su one same dio, a čak i one koje to ne rade, ovise o
društvenom zaleđu da se razviju u smislu financija, logistike, moći i vrijednosti. Kao što se
kriminologija mijenja ovisno o interesima i politikama, tako se – premda su njihovi zaključci u
pravilu bitno različiti – fizika odaje napretku kada, recimo, politika treba atomsku bombu da
bi porazila neprijatelja. Foucaultovim riječima, izraženim kao formula koja vrijedi za društva
općenito, koja su prožeta »odnosima moći«, a posebno za »naše« društvo: »Nema vršenja
moći bez određene ekonomije diskursa istine koji funkcionira unutar moći, proizlazi iz nje i
vrši se kroz nju. Podložni smo moći kroz proizvodnju istine i ne možemo vršiti moć osim kroz
proizvodnju istine« (Foucault, 1997:22). Kao što nema odnosa moći bez »ekonomije istine«,
a moć se racionalizira i povezuje s diskursima da bi bila podnošljiva, tako nema ni znanja bez
pretpostavki u poretku moći. Ako je atomska bomba dokaz toga u području tehnologijski
primijenjene fizike, svaka medicinska dijagnoza može to pokazati kad je posrijedi područje
biomedicinskih znanosti (nasuprot primjerice tvrdnjama travara ili stručnjaka za
akupunkturu), a norma kaznenog zakona, utemeljena u kriminologijskim i penologijskim
promišljanjima, za znanosti koje se, kako je to na hrvatski prevedeni Aristotel sročio, bave
302
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
»ljudskim stvarima«. Znači li to da je doseg tvrdnje o politizaciji znanja univerzalan ili time
dobivamo tek površnu tautologiju?
Osim što, kako je naznačio uvod ovog teksta, postoje različite procedure proizvodnje
događaja i istine o njima – tzv. aleturgija po analogiji s dramaturgijom (usp. Foucault, 2000,
2008; Prado, 2006) – čini mi se da istraživačko znanje, kao i spoznaja po kušnji, ovisi o
odnosima moći. No to se uvijek treba precizno empirijski pokazati i tek potom ima kritičku i
emancipacijsku funkciju, inače nema previše smisla. Na tim se osnovama dobiva dobar
naputak za primjenu Foucaulta u politološkim istraživanjima. Da ne bude nesporazuma,
Foucault nasuprot nekim predrasudama nije bio radikalni konstruktivist. Slično kao i
Derridaova (1967:226, 233) izjava iz Gramatologije, da »nema ničega izvan teksta« (il n’y a
rien hors du texte) kojom se odbacuje iluzija stvari po sebi (le mirage de la chose même),
njegovi su teorijski iskazi bili dekontekstualizirani i pogrešno protumačeni, često ishitreno ili
čak maliciozno (što u jednoj razmjeni akademskih taština nije propustio učiniti ni sam
Foucault, usp. Eribon, 2011:213-214). Kao što se pogrešno čitanje prethodne izjave svelo na
iskaz »sve je tekst« umjesto na »sve stvari dobivaju značenje unutar neke vrste teksta«, tako
se i uzajaman odnos znanja i moći apsolutizirao u univerzalnu karikaturu i iskrivljavao u iskaz
»sve je moć, a znanje je tek proizvoljna konstrukcija odnosa moći«. Foucaultova izjava o
ludilu, tamo gdje uspoređuje svoju poziciju s fenomenološkom (»Ludilo postoji, ali ono nije
stvar«), dovoljno jasno govori o tome: premda on to izbjegava, smatra da se može u
određenom smislu reći da ludilo »ne postoji«, no to nipošto ne znači da ono »nije ništa« tj.
kako god to izrazili, pojava u smislu empirijskog supstrata postoji, samo što se drukčije
uokviruje kao objekt znanja (Foucault, 2004a:121-122, 135; vidi i u Harcourt, 2008:2). Kao i
što, analogno tome, postoje nasilje i različite seksualne orijentacije, no termini, implikacije,
vrednovanja i diskurzivna uobličavanja tih pojava variraju. (Banalan je i dobro poznat primjer
homoseksualnosti koja za psihijatriju malo jest, pa malo nije bolest; slično je i s
inkriminacijama različitih vrsta ponašanja.)
303
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Poanta je u tome da fukoovski disponiran politički analitičar koji traži politizaciju znanja i
istražuje njegov odnos s moći p(r)okaže konkretnu konstelaciju tih odnosa i pretpostavke
politizacije izraženo, primjerice, pitanjima poput ovih: zašto se tretiranje ludila u doba
klasicizma mijenja ili zašto zatvor opstaje unatoč njegovoj neučinkovitosti, što omogućuje
psihijatrima da donesu odluke o zatvaranju (»prisilnoj hospitalizaciji«) ljudi iako se ti ljudi
tome protive, zašto toliko pričamo o seksu, a čini nam se da smo izloženi represiji? Veyne je
bio u pravu: Foucaulta su ponajprije zanimale činjenice. Teret dokaza je na onome koji želi
pokazati politiku nekog oblika znanja; on mora pokazati konkretnu politizaciju, što je i
pretpostavka na osnovi koje je Foucault u arheologiji znanja ipak zadržao pojam ideologije
prema kojemu je, što ovdje vrijedi napomenuti, inače bio skeptičan jer potonji
podrazumijeva razliku između (istinite) znanosti i (lažne ili iskrivljujuće) ideologije, a osim što
upućuje na istinu, upućuje i na odnos baze i nadgradnje te pretpostavlja pojam djelujućeg
subjekta (Barrett, 1991:123 i passim).
Ako bih trebao sažeti vrijednost ovog motiva, nadovezujući se na prvi, konstruktivna opcija
bila bi da se, slično različitim marginalnim iskustvima, argumentirano politiziraju oblici znanja
koji tome doista i podliježu (možemo pričati o tome koliko želimo, ali ta priča ne mijenja
činjenicu da bačena atomska bomba uništava i ubija što, dakako, ima i određeni teorijski opis
na razini zakona fizike). Analiza diskursa primijenjena u političkoj znanosti može poslužiti da
se temeljito istraže tekstovi, genealogija da se smjeste i povežu s aparatima moći i
društvenim borbama – da se objasni raspodjela uloga subjekata, šira važnost i pretpostavke
tih borbi. Primjerice, mislim da bi politika psihijatrije u Hrvatskoj koju je na vidjelo iznijela
opširna rasprava između kompetentnog renegata unutar sustava i različitih umnogome
logički insuficijentnih reakcija establišmenta i zainteresiranih strana podlegla takvoj analizi.15
15
Riječ je o recentnoj seriji od pet tekstova psihijatra Roberta Torrea koji najavljuju njegovu kritičku knjigu o
psihijatriji. Tekstovi su feljtonirani u dnevnim novinama, redakcijski kategorizirani kao pamflet i uokvireni na
tautološki način, kao »Prava istina o psihijatriji«. U tekstovima se pojavljuju prepoznatljivi fukoovski motivi
drukčijeg dušobrižništva i nošenja s patnjom kroz kršćanske subjektivirajuće institute poput ispovijedi i pokore,
a izazvali su brojne reakcije pri čemu na temeljnu i poprilično jasnu tezu – da je problem u tome što je, unatoč
304
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Dakle, barem za potrebe političke znanosti, znanje koje se politizira je »znanje« pod
navodnicima. Non Foucault supra grammaticos, a na razini poznate dosjetke: ako je
psihotičan onaj tko misli da su dva i dva pet, a neurotičan onaj tko zna da je rezultat četiri, ali
je ljut zbog toga, fukoovska politička znanost ne zapada u psihoze, nego ostaje na terenu
ispravljanja neuroza (uz racionalan »psihotički« oprez kada su posrijedi normativne osnove:
ako je znanje fragilno i ne zahvaća istinu, s čim se slažu i lučonoše racionalizma poput Karla
Poppera, treba biti oprezan s normativnim osnovama koje na tom znanju nužno počivaju).
Upravo je to rješenje paradoksa koji se dobiva kada se sa gore navedenom rečenicom o
postojanju ludila kombinira poznatija tvrdnja, o njegovu »nepostojanju«: »Ludilo se ne može
naći u sirovom stanju (l'état sauvage). Ludilo ne postoji nego u pojedinom društvu; ono ne
postoji izvan oblika razuma (formes de la sensibilité) koji ga izoliraju i oblika odbijanja koji ga
isključuju ili zarobljavaju« (Foucault, 1994a:169).
5. Analitika moći
Iako su Foucaultove rasprave o moći – i, što je važnije, analize u kojima primjenjuje svoje
postavke; ili, točnije, analize na osnovi kojih ih rekonstruira – vjerojatno najvažniji prinosi
političkoj znanosti, toliko su poznate da ću se ograničiti na rudimentarnu i pomalo eliptičnu
rekapitulaciju. Foucault, kao što je jasno iz dosad rečenog, bio je nominalist. Moć je shvaćao
kao naziv za strategijsku situaciju u nekom društvu, a ideje i metode za analizu moći
formalizirao je u prvome svesku Povijesti seksualnosti koji kasnije nije razvio prema izvornom
nacrtu (Foucault, 1976). Sukladno metodologijskim idejama za genealogiju – o niskim
izvorima i lokalnim borbama – ne čudi što moć potencijalno dolazi odasvud, prožima
društvene odnose i nije svedena na institucije političke vlasti, djelovanje snažnih interesa i
nominalnih političkih aktera. Ona je imanentna u diskursima znanja, kako je već naznačeno,
nejasnoj etiologiji »duševnih bolesti«, došlo do sniženja dijagnostičkog praga poremećaja, proliferacije novih
dijagnoza i psihijatrizacije normalnosti – nije ponuđen suvisao odgovor: »Psihijatrija je danas gdje su ostale
grane medicine bile prije više od stotinu godina: u fazi definiranja poremećaja kojima se bavi kroz sindrome
znakova kojima pretpostavlja da se ovi javljaju, a nažalost nikako još ne po njihovim uzročnicima ili
patofiziološkim mehanizmima nastanka« (vidi Torre, 2014a, 2014b itd.).
305
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
a njezine strategije povezuju se i grade zajedno s taktikama bez izravna transfera između
dvije razine; diskursi otvaraju mogućnosti za različite taktičke operacije što ih čini »taktički
polivalentnima«, a odnosi moći su promjenjivi i uključuju različite obrate, otvarajući prostor
za kreativno taktičko promišljanje otpora (usp. de Certeau, 2002). Poanta te
konceptualizacije dalekosežna je za političku znanost: prema jednoj od citiranijih rečenica iz
studije, u »političkoj misli i analizi nismo još odrubili glavu kralju« (Foucault, 1976:117).
Foucaultova povijesna analiza konstitucije disciplinarnog društva prema modelu panoptizma
nastojala je pokazati da je iz niza izvora došao niz efikasnih tehnika – poput kontrole
vremena kroz rasporede, klasificiranje subjekata kroz ispite, kontrolu prostora kroz
arhitekturu itd. (vidi opsežnu analizu u: Foucault, 1975) – koje su se u nekoj vrsti evolucijske
selekcije međusobno povezale te su preuzete od različitih organizacija, uključujući državni
aparat, omogućivši nastanak disciplinarnog društva koje je utjelovio i razvio zatvorski sustav.
Posrijedi je takozvana anatomomoć
ili anatomopolitika tijela kojoj je cilj bio dresirati
pokorne subjekte. Benthamov (1787) panoptikon, arhitekturalni sustav koji minimizira
troškove nadzora, u smislu povijesnih preteča može se povezati s leprozorijima kao
metodama kontrole i isključivanja okuženih, i tehnikama imobilizacije i kontrole grada koji je
zahvatila epidemija kuge kao društvenom tehnologijom za nošenje s tom povijesno visoko
zaraznom i fatalnom bolešću. On nije samo »onirički san« nego ideal funkcioniranja moći
koja se ostvaruje u disciplinarnom društvu (Foucault, 1975).
S druge strane povijesnog razgrađivanja struktura moći duljeg trajanja, može se naći
ratnička, suverena moć pod čim Foucault podrazumijeva stvarne strukture moći, a ne pravni
naziv u smislu međunarodnog prava koji se do danas može koristiti za suverenu državu
premda ona de facto uopće ne mora biti takva. Aparat moći usmjeren na ratovanje, s
nejasnom diferencijacijom policijskih, vojnih i drugih funkcija, išao je pod ruku s javnim
sjajem rituala suverenosti, ali i kažnjavanjem tijela kao javnom operacijom autorizirane
osvete i zastrašivanja (Foucault, 1975). Operacije moći značile su doslovno komadanje tijela
kao što danas prenose povijesni filmovi poput Mimičine 1573. ili pak Gibsonova Hrabrog
306
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
srca. Disciplinarne tehnike povezale su se pak s biomoći ili biopolitikom koja je
podrazumijevala različite modalitete upravljanja populacijom kao skupom živih individua.
Foucault u svojim analizama pokazuje povijesnu uspostavu populacije kao objekta,
uspostavu statističkih pokazatelja i konstituciju javnih politika koje interveniraju u
društvenom miljeu kako bi utjecale na neku pojavu; njegova koncepcija je, za razliku od
Agambenove, epohalno ograničena te upućuje na povijesno specifične tehnike upravljanja i
investiranje života populacije politikom koje se uspostavlja u moderno doba (Foucault 1976,
1997; Lemke, 2010; Krivak, 2008:51-70). U shematskom obratu kakve je Foucault retorički
potencirao, vođenje politike prestalo je biti prijetnja smrću subjektu, čijim životom suveren
raspolaže, i postalo tjeranje na život (više ili manje uspješno), tj. oblikovanje života
populacije, a sami sukobi legitimirani su ne više sjajem suverena, nego dobrobiti populacije
kojoj treba osigurati reprodukciju i, u oštrijim varijantama, »životni prostor«. Na kraju,
Foucaultov pojmovni aparat ne govori o epohalnoj smjeni ovih mehanizama nego eksplicitno
dozvoljava njihov suživot16, sasvim u skladu s njegovom nominalističkom orijentacijom, što
omoguće analize poredaka poput nacističkog koji »parkosistički« kombiniraju suverenu moć
krvi i rasističku biopolitiku; koji brigu za zdravlje populacije i eugeniku kombiniraju s
tehnološki dosljedno izvedenim užasima istrjebljenja kroz sustave logora smrti ili donekle
analognim sustavom logora za preodgoj i izgradnju novog čovjeka.
Kada se ovome doda i takozvana pastoralna moć, vođenja populacije (Foucault, 2004a;
2006), čime se već naznačuje iduća tema i Foucaultove analize liberalizma – dobiva se niz
dobro povijesno utemeljenih i upotrebljivih koncepata koji u okvirima politoloških
istraživanja po mom sudu mogu generirati upotrebljive idealne tipove17 i hipoteze o
odnosima poredaka moći i specifičnih konstelacija mehanizama i diskursa te javnih politika,
njihovih ishoda i učinaka. Kritika Foucaultovog pristupa kao pankratizma ili paranoične vizije
također je ograničenog dosega. Ako se nekritički izriče kao opći sud – moć je posvuda i svi
16
»Nema doba prava, doba discipline, doba sigurnosti«(Foucault, 2004a:10).
17
Čini mi se da je to moguće uz sve razlike u odnosu na Maxa Webera o kojima Foucault lucidno reflektira (vidi
Foucault, 1991b).
307
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
smo podjarmljeni – onda je kritika pogađa, ali ako se konkretnim analizama pokaže njezino
specifično djelovanje, onda je kritika nemoćna. Na kraju valja pripomenuti da cijela naracija o
moći ima ničeansko zaleđe, motivaciju i eksplicitni telos – Nadzor i kazna ambiciozno se
deklarira kao genealogija zapadne duše – što se ipak više povezuje s prvim pristupom koji
smo barem ovom prilikom otpisali.
6. Guvernmentalnost
Guvernmentalnost (gouvernementalité), guvernmentalizam ili u nekim pokušajima
kroatizacije upravljalaštvo (a možda bi analogno tome nizu mogli dodati i vladalaštvo), je
naziv koji su trebala imati Foucaultova predavanja o »sigurnosti, teritoriju i populaciji«,
baveći se – kako Foucault sažima na kraju četvrtog predavanja iz te serije – skupom analiza,
institucija, procedura, izračuna i taktika koji za cilj imaju populaciju, političku ekonomiju kao
oblik znanja, a aparate sigurnosti kao tehničko sredstvo; skupom koji karakteriziraju posebni
oblici moći i znanja, a koji je kolonizirao starije države strukture moći što se procesno može
označiti guvernmentalizacijom države koja se analitički rastapa kao »mobilni učinak režima
višestrukih guvernmentalnosti« (Foucault, 2004a). Posrijedi je Barthesov (1957:203)
»barbarski ali neizbježan« neologizam do kojeg je taj semiotičar došao čitanjem nacionalnog
tiska koji državnu vlast mitološki prezentira kao »Esenciju efikasnosti«, a koji je Foucault
aproprirao i lansirao ga među popularne termine političke analize.
Termin je kao i obično manje bitan od ideje, a ona je u bitnome sljedeća: ako je riječ o
upravljanju ljudima, odnosno upravljanju živima, a poredak moći ima središte koje ima taj tip
biopolitičke ambicije, i upravlja populacijom na neki način, onda se taj efektivni pokušaj
(na)vođenja ljudi ili vladanja vladanjem (conduite de conduits) zove guvernmentalnost i
zamjenjuje klasični pojam državne vlasti: »Unatrag dvije posljednje godine, pokušao sam
stoga donekle skicirati taj pojam upravljanja (gouvernement) koji mi se činio primjenjivijim
od pojma moći (pouvoir), pri čemu, dakako, upravljanje nije pojmljeno u uskome i
svakodnevnom smislu vrhovne instance izvršnih i upravnih odluka u državnim sustavima
nego u širem, između ostaloga i starijem smislu mehanizma i procedura namijenjenih
308
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
vladanju (conduire) ljudima, usmjeravanju ljudskog vladanja, vladanju ljudskim vladanjem (à
conduire la conduite des hommes)« (Foucault, 2012:13-14). Povijesno gledajući, riječ je o
ekonomizaciji doktrine državnog razloga koja uključuje uklapanje načina na koji se pojedinci
vladaju u projekte države, formiranju modernih javnih politika koje se usmjeravaju na
populaciju kao povijesni pojam i »interdisciplinarne« kameralistike koja ih izučava (fr. science
de la Police, njem. Polizeiwissenschaften) te razvoju liberalizma.
S konceptualnim pomakom od moći prema guvernmentalnosti, Foucaultove analize
biopolitike dale su se u analize različitih varijanti liberalizma kao modela upravljanja u gore
naznačenim okvirima (Foucault, 2004b), prije nego što će se okrenuti upravljanju živima u
smislu kršćanskih i antičkih tehnika sepstva. Dok se Machiavelliju s dobrim argumentima
pripisivala inovativnost u području političke znanosti – njegova je nominalno savjetodavna
rasprava, u okvirima povijesti ideja, bila uspjeli epohalni odraz transformacije političke sfere
kao tehnike vladanja koja moć ne opterećuje moralom, razbijajući aristotelovsko jedinstvo
etike i politike – iz Foucaultove perspektive pokazalo se da nema »umijeća vladanja« kod
Machiavellija odnosno da se Firentinac, kolikogod bio sekularan, usmjerava na tehnike
održavanja teritorijalno shvaćene vlasti, zanemarujući cijelo područje javnih politika u smislu
detaljne regulacije različitih društvenih aktivnosti koju uspostavlja »prosvijećeni«
apsolutizam u širokom rasponu aktivnosti poput higijene, sigurnosti, obrazovanja, cesta,
trgovine, poljoprivrede itd. (Foucault, 2004a; kritiku Foucaulta vidi u Korvela, 2012).
Foucault je svojim (poprilično linearnim) analizama guvernmentalnosti potaknuo cijeli niz
studija koje se bave povijesnim transformacijama tehnika i racionalnosti upravljanja,
primjerice između države blagostanja i neoliberalizma koji socijalnu državu razgrađuje
prebacujući
upravljanje
rizicima
s
kolektiva
na
subjekte
koji
su
pojedinačno
»responzibilizirani« (vidi primjerice Rose i Miller, 1992; Flew 2012). Osim što je relativizirao
klasične pojmovne dvojce poput privatno-javno, ovaj fokus na specifične tehnologije i
diskurse vladavine koji transcendiraju različite konvencionalne podjele, uputio je i na kritiku
totalitarizma koji je Foucault smatrao konceptualno tupim analitičkim oruđem, inzistirajući
309
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
na tome da se politička analiza poredaka koji se podvode pod istu grubu označnicu usmjeri
na specifične stranačke funkcije i tehnike upravljanja (usp. Eribon, 2011:495). Unatoč svim
sličnostima između poredaka kao što su Sovjetski Savez za Staljinovih čistki, Treći Reich koji
provodi Konačno rješenje ili Kina za vrijeme Kulturne revolucije, a koje se obično mogu
analitički ocrtati uz pomoć nekog od idealno-tipskih određenja totalitarizma, Foucaultov
pristup i ovoj uvijek aktualnoj temi je osvježavajuć jer upućuje na neke zanemarene
zajedničke pretpostavke koje ti režimi mogu epohalno dijeliti s onima koji izbjegavaju toj
etiketi, poput koncentracijskih logora shvaćenih kao »tehnika moći« i kao jedan od
»temeljnih instrumenata totalitarnih režima«, koji ipak nije ponikao u totalitarnim režimima
nego se kao »engleski izum« pojavio u sklopu kolonijalnih operacija sile (Foucault,
1994c:91).18
7. Od subjekta prema tehnologiji
Dobar uvod u ovaj zanimljiv pomak nalazi se u paradoksalnoj primjedbi o lokalnom cinizmu
moći (cynisme local du pouvoir) i skrivenoj racionalnosti taktika koja polazi od toga da su
odnosi moći »istovremeno namjeravani i nesubjektivni« i da je »racionalnost moći
racionalnost taktika« te da ne mora postojati kasta, skupina ili štab koji njima upravlja, pa
čak da dolazi do toga da »više nema nikoga da bi ih pojmio, a još manje da bi ih formulirao«
18
»U konačnici, francuski antitotalitarizam cvjetao je i patio jednako od otvorenosti pojma totalitarizma
političkoj instrumentalizaciji i sklonosti francuskih intelektualaca da univerzaliziraju i ideologiziraju domaće
političke rasprave« (Christofferson, 2004:274). Ta ocjena pogođeno zahvaća intelektualna kretanja u vezi s
»novim filozofima« (nouveaux philosophes) kako je nes(p)retno brendirana skupina autora koja je kritizirala
totalitarizam s naglaskom na zločine, žrtve i mučeničke sudbine iza »željezne zavjese«. Foucaultu je spočitavan
mentorski odnos s njima ne samo u smislu taktičke političke podrške nego i u smislu da oni – napose André
Glucksmann i Bernard-Henry Lévy – kao svojevrstan simptom odražavaju dublje probleme njegove smušene
intelektualne pozicije (vidi Dews, 1986). Međutim, Foucaultove su pisane analize i predavanja, kako je
napomenuto, odbacivale pojam totalitarizma te su se služile sasvim drukčijim kategorijama, a njegova podrška
novim filozofima može se dobrim dijelom pripisati njegovom odbijanju određene vrste marksističkog diskursa
te spomenutoj skeptičnoj dispoziciji i vjernosti činjenicama, koje je apostrofirao Veyne. O »sudbini« novih
filozofa, vidi Lancelin (2006).
310
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
(Foucault, 1976:124-125). Foucault u stilski efektnom paragrafu želi reći kako izumi poput
Benthamova panoptikona i druge tehnike nisu pod kontrolom subjekta nego ga preuzimaju i
oblikuju, a da situacija postaje posebno zamršena kada – povijesno je obično tako – dolazi do
složenih kombinacija različitih tehnologija i taktika upravljanja (npr. »rađanje zatvora«). Iako
subjekt nesumnjivo nije samo funkcija diskursa ili puki učinak moći, on nema autonomiju, pa
ni kod kasnog Foucaulta koji i antiku promatra kroz prizmu tehnika sepstva: djelovanje i
transformacije subjekta odvijaju se u nekom mediju čije su tehničke specifičnosti ustvari
važnije za oblikovanje politike od nespecificiranog postulata o djelatnoj autonomiji čovjeka.
Foucault je, uostalom, samog subjekta shvaćao kao tehnologiju19 – tijelo, ničeanski Leib,
genealogijski proizvod povijesne dresure, discipline i mnemotehnike. Evolucijski nanosi,
specifične povijesne tehnologije i oblikovanja »duša« dovode do toga da su tehnologije
upravljanja u političkoj analizi ontologijski primarne u odnosu na naivno postuliranoga
racionalnog subjekta koji ima ciljeve i djeluje prema njima, udružuje se da bi ostvario interes,
formira ili razgrađuje institucije da bi riješio probleme kolektivnog djelovanja. Dakle, premda
ovaj ontologijski zahvat po logici stvari, recimo, nema praktičnog učinka na federalistička
samotumačenja američke povijesti, njime se teorijski ruši cijela racionalizirajuća zgrada
klasičnog liberalizma i teorije racionalnog izbora koja na osnovama homo economicusa rado
izgrađuje heurističke modele politike.
U vezi s ovim motivom, valja primijetiti nekoliko stvari. Prvo, pomak prema tehnologiji
nadovezuje se na kritiku represivne hipoteze o moći. Moć racionalizirana diskursom stvara
identitete, dodjeljuje subjektima funkcije, sučeljava ih, sve ono zašto je lako naći bezbroj
sasvim banalnih primjera u svakoj sociološkoj skici društvene interakcije poput one policajca
i prijestupnika, nastavnika i učenika, psihijatra i pacijenta itd. U križaljci odnosa moći,
19
Slamnig (2004:5) to ovako ironizira na samom početku Bolje polovice hrabrosti: »Promatrao sam komandnu
ploču, smiješnu ručku mjenjača, ručnu kočnicu, a dolje – pedali kuplunga, kočnice, gasa. Kako je čovjek zgodno
stvoren za auto! Svi ekstremiteti imaju svoju službu. To je kao ono: što bi čovjek činio bez auta? Čime bi išao po
benzin?«
311
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
tehnologije upravljaju subjektima, daju im i oduzimaju mogućnosti djelovanja, te u
određenoj mjeri proizvode njihove identitete.
Drugo, što se tiče filozofijskih srodnosti, ovdje se nesumnjivo ukazuje osporavana misaona
srodnost Foucaulta s Heideggerom koja može pomoći da se preciznije profilira ovaj motiv.
Ako napravimo jednostavnu razdjelnicu između instrumentalističkih tvrdnji da je tehnika
samo sredstvo koje se koristi za različite dobre ili zle ciljeve, odnosno da je se ne može
»kriviti« po sebi (»nije odgovorna atomska bomba nego oni koji je bacaju«), i da tehnologija
mijenja, pa i kontrolira korisnika umjesto da je obrnuto (nasuprot čitanju »ruskih klasika«,
korištenje tehničkih »pomagala« poput mobitela, laptopa, tableta, prema nekim tvrdnjama,
dalekosežno utječe na percepciju, način komunikacije i zaključivanja), jasno je da bi se
obojica našla s jedne strane razdjelnice tj. da bi se uklopili u tezu »tehnologijskog
supstantivizma« u kojoj se tehnologija drži važnom na način da ontološki mijenja njezina
korisnika odnosno preuzima njegovo mjesto.20 Pritom nije važan pristanak na Foucaultovu
povijesnu tezu da je »metamorfoza u kaznenim metodama« transformirala modernog
čovjeka nego je važna načelna sličnost, unatoč promjenama u poziciji obaju autora, a što je
možemo naći u tvrdnji da je tehnologija »više od sredstva« i da »utječe na nas na
najtemeljenijoj razini našeg samorazumijevanja«, uzimajući u obzir, dakako, sve razlike koje
su naglašavane, počevši od toga da, iako su obojica historicistički mislioci, »Foucaultov
historicizam preuzima konzistentno anti-esencijalistički oblik dok je onaj Heideggerov
nerazdvojiv od njegova esencijalizma« (Lucas, 2002:312, 321-325).
No što točno znači »više od sredstva«? Kao treće, valja primijetiti radikalnost koncepta
tehnologije koji obuhvaća i mašinske i društvene tehnologije, pa »uživa kritičku sposobnost
da zaobiđe granice između društvenog i materijalnog, između ljudskog i neljudskog«
20
Usp. intervju s Bernardom Stieglerom koji nudi dosljedno zaoštravanje ove teze: »Važno je razumjeti da je
tehnologija proces, evolucijski proces. Što je tehnologija, ili tehnika, ili tehničnost? To je novi oblik života. (…)
čovjek jest tehnika« (Stiegler, 2011:35-36; naglasci u izvorniku).
312
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
(Altamirano, 2014:12).21 Politolozima koji slijede Foucaulta on omogućuje da politiku
analiziraju primarno kroz dispozitive, kombinirajući arhitekturu, naučene standardne
procedure, znanstvene inovacije i sve drugo već navedeno, a što se može podvesti pod taj
kišobranski koncept. Uglavnom, ova perspektiva otvara se prema delezovskoj analizi
asemblaža ili složevina, pa čak i prema novim etičkim perspektivama, ali donosi i nekovrsni
povratak Marxu jer se može tvrditi da tehnološka proizvodnja života formira svijest, a novac
se također može pojmiti kao tehnologiju ili kao sredstvo vladavine, kao što je to učinio
upravo Foucault (2011) u prvoj seriji predavanja na Collège de Franceu.
Kao što ni iz analitike moći, uz zrnce razuma, ne treba izvesti totalno ukidanje subjekta kao
izvora djelovanja i onoga novog22, tako ni ovu tezu ne treba pretjerano zaoštriti, odnosno
treba njezin pojačani naglasak uzeti s pravom mjerom. A to znači da je politička povijest
barem u nekoj mjeri povijest dispozitiva, tehnologija i tehnika mimo »ljudi po sebi«, a smjela
politička analiza tumačenje sadašnjosti i predviđanje budućnosti na tehnologijskim
osnovama. Ovdje se također ukazuje druga poveznica s analitikom moći, a to je kritika pojma
institucije koji je neobično važan političkoj znanosti, ali koji često zakriva ono što Foucaultova
perspektiva uspjelo otvara: putovanje dispozitiva i tehnologija mimo institucionalnih granica
21
Altamirano piše i o usporedivim, i u ovom kontekstu zanimljivim konceptima miljea i stroja koji također
kombiniraju heterogene elemente artificijelnoga i prirodnog. Kao kod autorske kombinacije Deleuze-Guattari,
potonji se dobro ilustrira Lindnerovim mehaničko-erotskim slikarijama što miješaju gradove i tijela, donoseći
»komadiće aparata komercijaliziranog užitka« i »moćno meso korzetirano čudnim protezama« (Lyotard,
2011:98, 100), ili pak Gigerovim mračnim fantazijama inkorporiranim u uspješnu SF franšizu koja se u konačnici
znakovito vratila mitu o Prometeju. Zanimljiva je i naracija Jacoba von Uexkülla, pribaltičkog aristokrata i
biologa, o krpelju koji, bivajući slijep i gluh, »među svim senzornim mogućnostima« reagira samo na miris znoja
(razina percepcije okoliša) i pada s grane na žrtvu (tehnika intervencije); priča, naime, donosi poantu o čovjeku i
tehnici: »Ljudsko biće, baš poput krpelja ili raka, umjetno je uključeno u okoliš, što jednostavno znači da
tehnike upravljaju događajima (a ne obrnuto)« (Altamirano, 2014:25-26, 29).
22
Ako želimo nastaviti sa Slamnigovim (2004:5) metaforama, prije nego što protagoniste romana piće odvede u
»ekstatičku tupost«: »A znao sam što treba da učinim. Činilo mi se da znam, da treba samo da pričekam da
odluka isplovi iz dubine. Odluka kao da je neka vodena biljka koju brza struja povija: ali ako se matica smiri,
biljka će se malo-pomalo ocrtati na površini.«
313
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
(sličnost kasarni, škola, bolnica, umobolnica itd.) koje, unatoč perspektivi novog
institucionalizma i bogatijem shvaćanju institucija koje se ne svode na pravne forme (usp.
Lowndes, 2005; Peters, 2007), nekad znaju zavesti na pogrešan trag.
U konačnici, relativizaciju ustaljenih pojmova i otvaranje novih perspektiva možda treba
uravnotežiti s Foucaultovim često slabije prepoznatim naoružavanjem subjekta koje također
poprima tehničke obrise, barem u analizi antičke seksualne etike (Foucault 1984a, 1984b).
Mogućnosti djelovanja sugeriraju pojmovi koje donose njegove analize antičkih tekstova
poput enkrateje kao središnjeg pojma etike umjerenosti i samokontrole subjekta, koji vlada
sobom s obzirom na različite silnice koje ga mogu razdirati. A na političkoj razini, subjekt je
iskrsnuo zajedno s pojmom parezije, autentičnog govora kojim politički talentirani subjekt
riskira, nastupajući bez retoričkih taktiziranja ili pedagogijskih ublažavanja, što također ima
strukturalne pretpostavke – mogućnosti parezije razlikuju se prema političkom poretku – ali
ovlašćuje subjekta na političku autentičnost i neku vrstu »života istine« (Foucault, 2008,
2009) dok političara, u liberalno-demokratskoj situaciji, teorijski ovlašćuje da poput nekog
»tkača« povezuje subjekte nitima zajedničke politike, u upravljanju sobom i drugima kroz
različite oblike guvernmentalnosti (Bang, 2012:19-21).
8. Hiperaktivni pesimizam
Foucault je optuživan kao jedan od korifeja »samokastracije« ljevice ne samo zbog
sputavajućeg pankratizma nego zbog izjave da je sve opasno. Skeptična dispozicija, osjećaj za
diskurzivne komplikacije i zapletanja u mreže moći, postulirane skrivene racionalnosti koje
preuzimaju subjekte – sve to otvara problem političkog djelovanja koje pesimizam »ubija«,
pa bio on i »hiperaktivan« kako ga je Foucault (1983:231-232) sam okrstio. Za
revolucionarnu dispoziciju Lenjinova tipa pozicije poput Foucaultove odaju smućenost,
odustajanje od revolucije ili barem reduciraju mogućnosti za političko djelovanje. Ne pomaže
ni to što nije jasno izvorište Foucaultovog projekta – Raymond Aron ga je opravdano pitao
»koja je njegova epistema« (Bourgault, 2010:161) – kao ni telos, njegovi ciljevi – Charles
Taylor napao ga je kao cinika koji nas, uništavajući svaku tradiciju, uvjerava da je sve prevara,
314
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
i tako »satire nadu, ako smo je uopće imali, da postoji neko dobro koje možemo afirmirati«
(Taylor, 1984:152). Na kraju, ako se upustimo u misaonu i političku avanturu s Foucaultom,
sve ostaje kako jest, pa je Nancy Fraser (1994) mogla reći da je Foucault »mladi
konzervativac«, a akademski otac orijentalizma Said svoje je političko i analitičko razočaranje
Foucaultovim »nihilizmom« izrazio sasvim neuvijeno, nazvavši ga »pisarom dominacije«
(Teti, 2014:195).
Pretpostavimo da je sve od navedenoga točno. Doista, Foucault je, jednako za marksiste i
feministkinje, uglavnom »truli« liberal, posebno ako se istaknu njegove kasnije političke ideje
o guvernmentalnosti, umijeću vladanja, i kompatibilne etičke ideje o igrama moći u kojima se
traži što veća negativno tj. liberalno shvaćena sloboda od dominacije (usp. Oksala, 2005:175192). No je li tako loše biti pesimist u političkome svijetu brojnih loših iskustava i dokazanih
ograničenja? Kao što je iskustvo komunizma23 pokazalo ili pak razvoj »islamizirane«
revolucije koju je kao dopisnik Foucault nedovoljno kritički prigrlio24, liberalna demokracija
23
Pod ovime podrazumijevam povijesno uspostavljene poretke koji se obično nazivaju komunističkim a katkad
realsocijalističkim režimima, uz pozivanje na različite varijante marksističkog revizionizma u ideološkom smislu.
Pritom uvažavam da se sintagma iskustvo komunizma ne mora koristiti samo za propale »diktature
proletarijata« nego se može koristiti i u jednom od izvornih marksovskih značenja, dakle s više normativnog
naboja ili čak s eshatološkom dimenzijom kraja povijesti u kojoj realizacija emancipacijske politike rezultira
njezinim ukidanjem.
24
Za prikaz u žanru kritike dezorijentiranog postmodernizma koji učitava političku duhovnost u brutalnije oblike
kolektivističke dominacije vidi Thompson (2005). Nešto pažljivija ili barem blagonaklonija analiza ukazat će na
preciznu dijagnozu i danas aktualnih napetosti u projektu modernosti koje nastaju kada se arhaični
modernizam (uz pomoć brutalne tajne policije ili vojske jednako sklone mučenju), u propalim pokušajima
vesternizacije, nameće islamskim zemljama. To ipak ne znači romantizaciju islamističke utopije koja je svojom
okrenutošću prošlosti jasno suprotstavljena kantijanskom ispitivanju sadašnjosti uz koje je Foucault pristao
(McCall, 2013:49). Također, Foucaultova kontroverzna potraga za »političkom duhovnošću« u »liberalnim
utopijama« krajem 1970-ih - pri čemu se liberalizam uzima ambiciozno, kao obuhvatna politička doktrina,
»opći stil mišljenja, analize i imaginacije« (vidi Foucault 2004b:224-225) - povezivana je upravo s njegovim
razočaranjem u Iranskoj revoluciji, a iznjedrila još jednu paradoksalnu formulaciju prema kojoj je njegov kasni
političko-etički projekt u cijelosti označiv kao »homeinizacija Šaha«; ustvrđeno je, naime, da se »Foucaultovi
315
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
ne čini se tako lošom opcijom. Ako bi Foucaulta interpretacijski pretplatili na taj program,
mislim da bi u tome prije mogli naći njegovu prednost, a ne manu. Pri tom ne mislim na to da
je Foucault plitki ideolog onoga s čime se netko može složiti ili ne, nego na to da činjenica da
nije boljševik bilo kojeg partikularnog političkog programa, popraćena originalnošću političke
misli i bogatim analitičkim uvidima, otvara svim njegovim čitateljima širok prostor za
politizaciju po volji. Normativne osnove ionako su škakljive: subjekti ih njeguju iako ih
vjerojatno ne mogu do kraja opravdati, pri čemu mimo procesa primarne političke
socijalizacije teško uspijevaju uvjeriti druge da su upravo oni u pravu. To i ne čudi jer, ako
izuzmemo iluminaciju odabranih idejom dobra u platonističkome stilu, normativne osnove za
djelovanje može se ili decizionistički postulirati, ili mistificirati kao »faktum uma«, ili ih
proceduralna
etika
političke
teorije
može
prepustiti
nekoj
vrsti
strukturiranog
komunikacijskog konsenzusa koji prekida Agrippinu trilemu prebacujući problem na drugoga
(usp. Reese-Schäfer, 2004).25 Kako je Foucault lucidno primijetio, na tragu Webera uostalom,
primarna uloga intelektualca nije da propisuje ili igra uloga »proroka« ili »moralista«, nego
da kaže kako tehnički funkcioniraju stvari i režimi u politici: »Ali izbor – njega trebaju
napraviti ljudi.« (Foucault, 1994c:92)
9. Umjesto zaključka: poimanje politike »negativnog teoretičara«
Svrha ovog teksta nije bila ulaziti u sadržaj konkretnih Foucaultovih analiza – mjestâ gdje je,
unatoč svim registriranim slabostima, najjači i najuvjerljiviji. Općeniti prikaz nekoliko motiva
dao je rekapitulirajuću prigodnu sliku relevantnih ideja i manevara kojima se Foucaulta može
povezati s političkom znanošću jednako u njezinoj analitičkoj i aktivističkoj dimenziji koju je
sugerirao Gramsci. Područja borbe se šire, politiziraju se određeni oblici znanja te se nudi niz
upotrebljivih koncepata poput moći, guvernmentalnosti i tehnologije, uz metodologijsku
post-Iranski spisi i meditacije mogu vidjeti kao pokušaj da se oduhovi liberalna tradicija. Prikazati Foucaultovu
etiku kao ,homeinizaciju Šahaʼ može zazvučati barokno. Pa ipak, čini se da je bilo upravo tako« (Beaulieu,
2010:811).
25
O normativnim osnovama kod Foucaulta, vidi ponovno u Taylor (2003). O odnosu Foucaulta i Habermasa s
obzirom na normativne osnove vidi u King (2009).
316
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
poziciju genealogije koja analizira kretanja tih složevina, i hiperaktivni pesimizam odnosno
aktivistički oprez kao načelo praktičnog političkog djelovanja, ustvari očekivano za
dijagnosticiranog skeptika. Taj nepotpuni, ali reprezentativni niz problemskih žarišta i
istraživačkih ideja donio je paradoksalno poimanje politike: ujedno povijesno osjetljivo i
orijentirano prema budućnosti; konzervativno i duboko radikalno u svojim implikacijama;
eruditsko i podozrivo prema znanju; skeptično prema autonomiji subjekta i aktivistički
disponirano kad je riječ o političkom djelovanju.
Unatoč svim poznatim i ovdje djelomično prikazanim revizijama i promjenama interesa, moć
bez sumnje ostaje jedan od najvažnijih Foucaultovih pojmova. Pojam moći ujedno je jedan
od središnjih pojmova političke znanosti, ako ne i najvažniji njezin pojam: njezina valuta, koja
se tijesno isprepliće sa njezinim predmetom u širem smislu – politikom, koja se u jednoj od
početnih definicija lapidarno definira kao borba za moć. Stoga je već Foucaultova inovativna
analitika moći, koja zahvaća njezin predmet, dovoljna da Foucault postane vrijedan mislilac
politike. Kada se tome dodaju drugi obrađeni motivi – odnos moći sa znanjem i
tehnologijama, povezivanje njezinih središnjih točaka upravljanja s njezinim kapilarnim
tokovima, i relativizacija jednostavnog poimanja subjekta koji je samo krajnje naivno
samozadan, primjerice u ideologijskim samoprojekcijama klasičnog liberalizma – Foucaultova
važnost za političku znanost nije nimalo upitna. Za kraj ostaje sljedeće pitanje: ako Foucault
ne nudi kategoričke normativne osnove ili jasne praktične naputke za političko djelovanje,
može li ponuditi konzistentan pojam politike? Preostaje prostora tek za nekoliko završnih
poteza.
Naznačeni paradoksi nisu logička ili praktična slijepa ulica: oni potiču političko mišljenje i
otvaraju mogućnosti za različita rješenja. Uvažavanje povijesti nije samo ono do čega su došli
povjesničari u svojoj najpoznatijoj maksimi o učiteljici života. Ne samo da je poznavanje
povijesti opća pretpostavka racionalnoga političkog djelovanja, ona je i mjesto iskapanja
opskurnih i potisnutih borbi važnih za pravednije ili barem zanimljivije oblikovanje
sadašnjosti i kreaciju budućega. Autonomija subjekta po sebi je karikatura, kao što iz vlastita
317
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
iskustva zna svaki čovjek, a metodički ignorira društvena znanost racionalnog izbora26, ali
postaje moguća kada se osvijeste sva ograničenja moći, znanja i tehnologije: riječ je o
racionalnome uvidu poput onoga da trčanje ovisi o stanju organizma ili vožnja o stanju
vozača i automobila. To je put jednako u etičku samoizgradnju i u ostvarivo političko
djelovanje. S tim u vezi, skepsa prema znanju omogućuje kompetentnu procjenu njegovih
političkih pretpostavki i učinaka, otvarajući prostor za strategijske igre slobode.27
Foucaultova pozicija o politici možda ukazuje na opasnosti, ali donosi i emancipirajuće
potencijale kroz aktivnosti sadržane u pojmovima poput parezije kojima se ovdje nisam
posebno bavio, zanimljivima političkoj filozofiji i političkoj etici (vidi više u: Petković, 2012).
Kako je ovaj tekst pokušao pokazati, Foucault nije ponudio zatvorenu teoriju politike, nego
niz motiva za mišljenje o njoj i razmišljanja o političkom djelovanju koja ne uzurpiraju
politički izbor. U posljednjem paradoksu, s kojim ću zaključiti tekst, Foucaultova vjernost
činjenicama može se uspješno kombinirati s pristupom teoriji koji ne proizvodi zaokruženu
sistematizaciju. Kako je Foucault istaknuo: »moje se teorijske pozicije ne prestaju mijenjati.
(…) Recimo da sam ja jedan negativan teoretičar (un théoreticien négatif)«; svoje
izbjegavanje zatvorenog sustava, popratio je ironiziranjem svoje metode, uz reference na
anarhizam u znanosti, nazvavši je »nekom vrstom anarheologije (une sorte d'anarchélogie)« i
istaknuo »kontingenciju u smislu lomljivosti, esencijalne ne-nužnosti« (Foucault, 2012:75,
77-78). Masa povijesnih činjenica iz bogatog arhiva i njihova »anarheologija« ne moraju
dovesti do kaosa egzistencijalnih sudova, nego do kreativne problematizacije naših političkih
iskustava. Foucault je u tom pogledu jedan od relevantnih učitelja političke znanosti koji nije
26
U francuskom akademskom polju ta je individualistička perspektiva bila predstavljena sociologijom
budonovskog tipa (usp. Boudon, 2010) nasuprot onoj burdjeovskoj.
27
Nije li to, na kraju krajeva, Descartesova skeptična pozicija koja zauzima sumnju kao stav da bi probleme
riješila metodom? Nije li to upravo pozicija autora oko hermeneutike kojega su se Foucault i Derrida akademski
sukobili, a koji je od primjera za diskurzivne prakse isključivanja ludila što ih je, prema Foucaultovu mišljenju,
Derrida kao sjajni prvak »tekstualizacije diskurzivnih praksi« propustio ispravno iščitati (Foucault, 1972:583603; vidi prvu verziju u Foucault, 1994b), u pretposljednjoj seriji Foucaultovih predavanja postao prijelomna
emancipirajuća figura u povijesti filozofije, koja je obnovila kritičku zadaću filozofije (Foucault, 2008)?
318
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
ponudio opću teoriju politike nego niz decentriranih motiva za političku teoriju i praksu te
poticajne paradokse za razmišljanje o bogato koncipiranoj politici koji ne bježe od fragilnosti
znanja i teškoća utemeljenja normativnosti, naznačujući na rubovima konture etičkog
projekta autonomne estetike egzistencije koji nije stigao dovršiti. Unatoč tome, Foucault bi u
skoroj budućnosti mogao biti vrednovan kao jedan od kontroverznih ali nezaobilaznih klasika
jednako političke znanosti i političke etike, premda nisam siguran da bi se ugodno osjećao u
toj ulozi.
Literatura:
Altamirano, Marco (2014). Three Concepts of Crossing the Nature-Artifice Divide:
Technology, Milieu, and Machine, Foucault Studies, (17):11-35
Armstrong, Aurelia (2008). Beyond Resistance: A Response to Žižek's Critique of Foucault's
Subject of Freedom, Parrhesia, (5):19-31
Badiou, Alain (2012). The Adventure of French Philosophy, Bosteels, Bruno (ed.), London:
Verso
Bang, Henrik (2012). Foucault's Political Challenge: Against Obedience, For a Politics of Truth,
rad prezentiran na 22-om Svjetskom kongresu IPSA-e, Madrid, 10. 7. 2012.
Barrett, Michele (1991). The Politics of Truth: From Marx to Foucault, Cambridge: Polity
Barthes, Roland (1957). Mythologies, Pariz: Seuil
Beaulieu, Alain (2010). Towards a liberal Utopia: The connection between Foucault's
reporting on the Iranian Revolution and the ethical turn, Philosophy & Social Criticism,
36(7):801-818
Bentham, Jeremy (1787). Panopticon; or the Inspection-House: Containing the Idea of a New
Principle of Construction Applicable to Any Sort of Establishment, in which Persons of any
Description Are to Be Kept Under Inspection; and in Particular to Penitentiary-Houses,
Prisons, Houses of Industry, Work-Houses, Poor-Houses, Lazarettos, Manufactories,
Hospitals, Mad-Houses, and Schools: with a Plan of Management adapted to the Principle: In
319
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
a Series of Letters, Written in the Year 1787, from Crecheff in White Russia. To a Friend in
England, Cartome, http://cartome.org/panopticon2.htm, (29. 9. 2014.)
Bevir, Mark (2012). Political Science After Foucault, History of the Human Sciences, 24(4):8196
Boudon, Raymond (2010). La sociologie comme science, Pariz: La Découverte
Bourgault, Sophie (2010). Raymond Aron. Michel Foucault. Dialogue. Analyse de JeanFrançois Bert (Pariz: Nouvelles Éditions Lignes, 2007), prikaz knjige, Foucault Studies,
(10):160-162
Carrette, Jeremy (2000). Foucault and Religion: Spiritual Corporeality and Political
Spirituality, London: Routledge
Christofferson, S. Michael (2004). French Intelectualls Against The Left: The Antitotalitarian
Moment of the 1970s, New York & Oxford: Berghahn Books
Cisney, Vernon (2014). Becoming-Other: Foucault, Deleuze, and the Political Nature of
Thought, Foucault Studies, (17):36-59
Coffey, John (1996). Life after the Death of God? Michel Foucault and Postmodern Atheism,
Cambridge Papers Toward a Biblical Mind, 5(4):1-4
de Certeau, Michel (2002). Invencija svakodnevice, Zagreb: Antibarbarus
Derrida, Jacques (1967). De la grammatologie, Pariz: Minuit
Dews, Peter, (1986). The Nouvelle Philosophie and Foucault, u: Gane, Mike (ur.). Towards a
critique of Foucault: Foucault, Lacan and the question of ethics, London i New York:
Routledge & Kegan Paul, p. 61-105
Elders, Fons (1971). Foucault – The Lost Interview, YouTube,
http://www.youtube.com/watch?v=qzoOhhh4aJg, (26. 9. 2014.)
Eribon, Didier (2011). Foucault, 3. izd, Pariz: Flammarion
Flew, Terry (2012). Michel Foucault's The Birth of Biopolitics and contemporary neoliberalism debates, Thesis Eleven, 108(1):44-65
Foucault, Michel (1962). Maladie mentale et psychologie, Pariz: PUF
Foucault, Michel (1963). Naissance de la clinique. Une archéologie du regard medical, Pariz:
PUF
320
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Foucault, Michel (1966). Les mots et les choses. Une archeologie des sciences humaines,
Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1969). L’archéologie du savoir, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1971a). L'ordre du discours: Leçon inaugurale au Collège de France
prononcée le 2 décembre 1970, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1971b). Nietzsche, la généalogie, l’histoire, u: Bachelard, Suzanne et al.,
Hommage à Jean Hyppolite, Pariz: PUF, p. 145-172
Foucault, Michel (1972). Histoire de la folie à l’âge classique, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1975). Surveiller et punir, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1976). Histoire de la sexualite I. La Volonté de savoir. Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1980). Power/Knowledge: Selected Interviews and Other Writings 19721977, Colin, Gordon (ed.), New York: Pantheon
Foucault, Michel (1983). On the Genealogy of Ethics: An Overview of Work in Progress, in:
Dreyfus, Hubert; Rabinow, Paul; Michel Foucault, Beyond Structuralism and Hermeneutics,
Chicago: The University of Chicago Press, p. 229-252
Foucault, Michel (1984a). Histoire de la sexualite II: L'usage des plaisirs, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1984b). Histoire de la sexualite III: Le souci de soi, Pariz: Gallimard
Foucault, Michel (1991a). Politics and the study of discourse, in: Burchell, Graham; Colin,
Gordon; Miller, Peter (eds.), The Foucault Effect: Studies in Governmentality (With Two
Lectures by and an Interview with Michel Foucault), Chicago: The University of Chicago Press,
p. 53-72
Foucault, Michel (1991b). Questions of Method, in: Burchell, Graham; Colin, Gordon; Miller,
Peter (eds.), The Foucault Effect: Studies in Governmentality (With Two Lectures by and an
Interview with Michel Foucault), Chicago: The University of Chicago Press, p. 73-86
Foucault, Michel (1994a). La folie n'existe que dans une société, intervju s J. P. Weberom, u:
Dits et écrits I (1954-1969), Pariz: Gallimard, p. 167-169
Foucault, Michel (1994b). Réponse à Derrida, u: Dits et écrits II (1970-1975), Pariz: Gallimard,
p. 281-295
321
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Foucault, Michel (1994c). Entretien avec Michel Foucault, razgovor s Ducciom
Trombadorijem u Parizu, krajem 1978, u: Dits et écrits IV (1980-1988), Pariz: Gallimard, p. 4195
Foucault, Michel (1997). Il faut défendre la société. Cours au Collège de France 1975-1976,
Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (1998). Sexual Choice, Sexual Act, in: Rabinow, Paul (ed.), Ethics,
Subjectivity and Truth, New York: The New Press, p. 141-156
Foucault, Michel (1999). Les Anormaux. Cours au Collège de France 1974-1975, Pariz:
Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2000). Truth and Juridical Forms (pet predavanja održanih na
Pontifikalnom katoličkom sveučilištu u Rio de Janeiru u svibnju 1973), in: Faubion, James
(ed.). Power: Essential Works of Foucault III., New York: The New Press, p. 1-89
Foucault, Michel (2003). Le pouvoir psychiatrique. Cours au Collège de France 1973-1974,
Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2004a). Securité, territoire, population. Cours au Collège de France 19771978, Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2004b). Naissance de la biopolitique. Cours au Collège de France 19781979, Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2006). “Omnes and Singulatim”: Toward a Critique of Political Reason
(1978), in: Chomsky, Noam; Foucault, Michel, The Chomsky-Foucault Debate, New York: The
New Press, p. 172-210
Foucault, Michel (2008). Le gouvernement de soi et des autres. Cours au Collège de France
1982-1983, Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2009). Le courage de la vérité. Le gouvernement de soi et des autres II.
Cours au Collège de France 1983-1984, Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2011). Leçons sur la volonté de savoir. Cours au Collège de France 19701971 suivi de Le Savoir d’Oedipe, Pariz: Gallimard-Seuil
Foucault, Michel (2012). Du gouvernement des vivants. Cours au Collège de France 19791980, Pariz: Gallimard-Seuil
322
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Foucault, Michel (2013). La société punitive. Cours au Collège de France 1972-1973, Pariz:
Gallimard-Seuil
Fraser, Nancy (1994). Michel Foucault: a “Young Conservative?”, in: Kelly, Michael (ed.),
Critique and Power: Recasting the Foucault/Habermas Debate, Cambridge: MIT Press, p. 185210
Gramsci, Antonio (1999). Selections from the Prison Notebooks, Hoare, Quentin; Smith, N.
Geoffrey (trans & eds.), London: ElecBook
Grant, John (2010). Foucault and the logic of dialectics, Contemporary Political Theory,
9(2):220-238
Guibert, Hervé (1990). À l'ami qui ne m'a pas sauvé la vie, Pariz: Gallimard
Harcourt, Bernard (2008). “Supposons que la discipline et la sécurité n’existent pas:
Rereading Foucault’s Collège de France Lectures (with Paul Veyne)”, Public Law & Legal
Theory Working Papers, No. 240
Hendricks, Christina (2008). Foucault's Kantian critique: Philosophy and the present,
Philosophy & Social Criticism, 34(4):357-382
Heyes, Cressida (2013). Introduction: Foucault Studies Special Issue: Foucault and Feminism,
Foucault Studies, (16):3-14
King, Matthew (2009). Clarifying the Foucault-Habermas debate: Morality, ethics, and
“normative foundations”, Philosophy & Social Criticism, 35(3):287-314
Korvela, Paul- Erik (2012). Sources of governmentality: Two notes on Foucault's lecture,
History of the Human Sciences, 25(4):73-89
Kreps, David (ed.) (2015). Gramsci and Foucault: A Reassessment, Farnham: Ashgate (izdanje
u pripremi, vidi opis na:
https://www.seek.salford.ac.uk/user/profile/publications/view.do?publicationNum=35751,
(11. 11. 2014.)
Krivak, Marijan (2008). Biopolitika: nova politička filozofija, Zagreb: Antibarbarus
Lancelin,
Aude
(2006).
Que
reste-t-il
des
nouveaux
philosophes?,
Bibliobs,
http://bibliobs.nouvelobs.com/essais/20080709.BIB1699/que-reste-t-il-des-nouveauxphilosophes.html, (11. 11. 2014.), izvorno: Le Nouvel Observateur, 2156 (2 mars), p. 6-11
323
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Leiter, Brian (2004). Some Thoughts on Nietzsche and Foucault, Leiter Reports: A Philosophy
Blog, http://leiterreports.typepad.com/blog/2004/08/some_thoughts_o.html, (29. 9. 2014.)
Lemke, Thomas (2010). From state biology to the government of life: Historical dimensions
and contemporary perspectives of “biopolitics”, Journal of Classical Sociology, 10(4):421-438
Lowndes, Viven (2005). Institucionalizam, u: Marsh, David; Stoker, Gerry (ur.). Teorije i
metode političke znanosti, Zagreb: Fakultet političkih znanosti, str. 86-104
Lucas, Peter (2002). Mind-Forged Manacles and Habits of the Soul: Foucault's Debt to
Heidegger, Philosophy of the Social Sciences, 32(3):310-328
Lyotard, Jean-François (2011). Les filles folles de Lindner/Lindner's Crazy Girls, u: Textes
dispersés II: artistes contemporains/Miscellaneous Texts II: Contemporary Artists, Leuven:
Leuven University Press, p. 94-101
Marshall, John (1990). Unscientific postscript, prikaz knjige Theodora Redpatha “Ludwig
Wittgenstein. A Students' Memoir”, Nature, (347):435
Masterman, Margaret (1970.) The Nature of a Paradigm, in: Lakatos, Imre; Musgrave, Alan
(eds.). Criticism and the Growth of Knowledge (Proceedings of the 1965 International
Colloquium in the Philosophy of Science), Cambridge: Cambridge University Press, p. 59-90
McCall, Corey (2013). Ambivalent Modernities: Foucault's Iranian Writings Reconsidered,
Foucault Studies, (15):27-51
Mehuron, Kate (1995). “Dreadful Dioramas”: Guibert’s Counter-Memories, in: Quinby, Lee
(ed.), Genealogy and Literature, Minneapolis: University of Minnesota Press, p. 211-224
Merquior, G. José (1985). Foucault. Fontana: London
Miller, James (2000). The Passion of Michel Foucault, Cambridge: Harvard University Press
Miller, James (2012). Examined Lives, New York: Picador
Most cited authors of books in the humanities, 2007 (2009). Times Higher Education,
http://www.timeshighereducation.co.uk/405956.article, (24. 9. 2014)
Neumann, Franz (2012). Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944, Zagreb:
Disput
Nichols, Robert (2010). Postcolonial Studies and the Discourse of Foucault: Survey of a Field
of Problematization, Foucault Studies, (9):111-144
324
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Oksala, Johanna (2005). Foucault on Freedom, Cambridge: Cambridge University Press
Passerin d'Entrèves, Maurizio (1999). Between Nietzsche and Kant: Michael Foucault's
Reading of “What is Enlightenment”, History of Political Thought, 20(2):337-356
Patton, Paul (2013). Foucault's “Critique“ of Neoliberalism, Rawls and the Genealogy of
Public Reason, New Formations, (80-81):39-51
Peters, Guy (2007). Institucionalna teorija u političkoj znanosti: novi institucionalizam,
Zagreb: Fakultet političkih znanosti
Petković, Krešimir (2010). Michel Foucault and Ontology of Politics: E Pluribus Unum?,
Politička misao, 47(3):176-202
Petković, Krešimir (2012): Hrabrost za istinu Michela Foucaulta, prikaz knjige Vladanje sobom
i drugima: predavanja na Collège de France 1982-1983, Antibarbarus, Zagreb, 2010.,
Politička misao, 49(1):223-232
Prado, C. G. (2006). Searle and Foucault on Truth. Cambridge: Cambridge University Press
Reese-Schäfer, Walter (2004). Jürgen Habermas i deliberativna demokracija, Politička misao,
41(4):3-21
Rose, Niklas; Miller, Peter (1992). Political Power Beyond the State: Problematics of
Government, British Journal of Sociology, 43(2):172-205
Schmitt, Carl (2001). Norma i odluka: Karl Šmit i njegovi kritičari, Samardžić, Slobodan (ur.),
Beograd: Filip Višnjić
Schmitt, Carl (2007). Politički spisi, Zagreb: Politička kultura
Slamnig, Ivan (2004). Bolja polovica hrabrosti, Zagreb: Večernji list
Spargo, Tamsin (1999). Foucault and Queer Theory, Cambridge: Icon
Sokal, Alan (2002). Nadilaženje granica – pogovor, Diskrepancija, 3(5-6):95-102
Sournia, Jean-Charles (1977). Note de lecture, recenzija knjige Les machines à guerir: aux
origines de l'hôpital moderne, Histoire des Sciences médicales, 12(1):97-98
Spiegel, Gabrielle (2001). Foucault and the Problem of Genealogy, The Medieval History
Jorunal, 4(1):1-14
Stewart, David (1993). Beyond Good and Evil, YouTube,
http://www.youtube.com/watch?v=xQHm-mbsCwk, (29. 9. 2014.)
325
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Stiegler, Bernard (2011). “This system does not produce pleasure anymore” (intervju vodio
Pieter
Lemmens),
Krisis:
Journal
for
contemporary
philosophy,
(1):33-42,
http://krisis.eu/content/2011-1/krisis-2011-1-05-lemmens.pdf, (29. 9. 2014.)
Strauser, Joëlle (2004). Note sur l’archéologie, Le Portique, No. 13-14,
http://leportique.revues.org/638, (20. 10. 2014.)
Taylor, Charles (1984). Foucault on Freedom and Truth, Political Theory, (12)2:152-183
Taylor, Diana (2003). Pratcicing politics with Foucault and Kant: Toward a critical life,
Philosophy & Social Criticism, 29(3):259-280
Teti, Andrea (2014). Orientalism as a form of Confession, Foucault Studies, (17):193-212
Thompson, Michael (2005). Foucault and Islamism, esej uz knjigu Janet Afary i Kevina
Andersona: Foucault and the Iranian Revolution: Gender and the Seductions of Islamism,
Chicago: University of Chicago Press, 2005, Democratiya, (1):20-24
Torre, Robert (2014a). Prava istina o psihijatriji (1): Kako smo vas uvjerili da ste bolesni i
prodali vam lijek koji ne pomaže, Jutarnji list, 9. 8. 2014., http://www.jutarnji.hr/pravaistina-o-psihijatriji--kako-smo-vas-uvjerili-da-ste-bolesni-/1211923/, (29. 9. 2014.)
Torre, Robert (2014b). Prava istina o psihijatriji (2): Šifra uspjeha farmaceutskih giganata: Što
više lijekova, to više bolesnika, Jutarnji list, 10. 8. 2014, http://www.jutarnji.hr/sifra-uspjehafarmaceutskih-giganata--sto-vise-lijekova--to-vise-bolesnih-ljudi/1212211/, (29. 9. 2014.)
Veyne, Paul (2008). Foucault, sa pensée, sa personne, Pariz: Albin Michel
Vighi, Fabio; Feldner, Heiko (2007). Žižek: Beyond Foucault, Basingstoke: Palgrave Macmillan
Vrbanc, Tomica (2011). U odsutnosti oca: autorska pozicija Michela Foucaulta u »Poretku
diskursa«, Filozofska istraživanja, 31(1):165-180
Weir, Allison (2009). Who are we? Modern identities between Taylor and Foucault,
Philosophy & Social Criticism, 35(5):533-553
Wolin, Richard (1998). Between fact and interpretation: On the social misconstruction of
reality, kritički esej o knjizi Richarda Hamiltona Social Misconstruction of Reality, New Haven:
Yale University Press, Theory and Society, 27(5):709-723
Žižek, Slavoj (2000). The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, London &
New York: Verso
326
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
Žižek, Slavoj (2006). The Parallax View, Cambridge, Mass: The MIT Press
Krešimir Petković
FOUCAULT AND POLITICAL SCIENCE: CONCEPTUAL MOTIVES FOR POLITICAL
THEORY AND PRACTICE
Abstract
The work shows the importance of Foucault's thinking for political science. After the contextualizing
introduction that illustrates the different possibilities of access to Foucault's work and sets forth one
of the possible understandings of political science, in its central part the paper discusses several
related motifs of Foucault's theorizing that are important both for political thought and analysis.
These are, in order of their appearance: (1) the politicization of non-political, (2) genealogy as one of
the research methodologies of political science, (3) the politicization of knowledge, (4) analytics of
power, (5) governmentality, (6) analysis of subjectivation paired with ontological shift towards
technology and (7) the hyperactive pessimism as a guide for political engagement. This incomplete,
but at the same time representative series of problem-solving foci and research ideas brings a
paradoxical conception of politics: both historically sensitive and oriented towards the future; deeply
radical in its implications, but also conservative; erudite and suspicious towards knowledge; skeptical
about the autonomy of the subject and disposed towards engagement when it comes to political
action. Through the reflection on these paradoxes, Foucault emerges as stimulating political theorist
who has not lost topicality thirty years after his death.
Keywords: Foucault, power, political science, politics, subject

Faculty of Political Sciences, Univeristy of Zagreb, Lepušićeva 6, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
327
Holon, 4(2):286-328, 2014., Zagreb
Krešimir Petković
Foucault i politička znanost…
FOUCAULT ET LA SCIENCE POLITIQUE: MOTIFS CONCEPTUELS POUR LA
THÉORIE ET PRATIQUE POLITIQUE
Résumé
Dans l’article on montre l'importance de la pensée de Foucault pour la science politique. Après
l’introduction contextualisante, qui illustre les possibilités différentes d'accès à l'œuvre de Foucault et
qui donne une des compréhensions possibles de la science politique, dans la partie centrale de
l'article on examine plusieurs motifs connexes de théorisation foucaldienne importants pour la pensée
et l'analyse politique. Ce sont, dans l'ordre d’apparition: (1) la politisation de la non-politique, (2) la
généalogie comme l'une des méthodes de recherche de la science politique, (3) la politisation de
savoir, (4) l'analyse de pouvoir, (5) la gouvernementalité, (6) l'analyse de la subjectivation couplé avec
le changement ontologique vers la technologie et (7) le pessimisme hyperactif comme un guide pour
l'engagement politique pratique. Cette incomplète et pourtant représentative série de foyers de
problématisation et des idées de recherche apporte conception paradoxale de la politique: à la fois
historiquement sensible et tournée vers l'avenir; profondément radicale dans ses implications, mais
aussi conservatrice; érudite et soupçonneuse vers la connaissance; sceptique quant à l'autonomie du
sujet et militant quand il s'agit de l'action politique. Par sa réflexion sur ces paradoxes, Foucault
émerge comme un théoricien politique stimulant qui n'a pas perdu son actualité trente ans après sa
mort.
Mots-clefs: Foucault, pouvoir, science politique, politique, sujet
328
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Pregledni znanstveni rad (9)
UDK
Primljeno: 8. 7. 2014.
911.3:30:165 Foucault, M.
Prihvaćeno: 8. 10. 2014.
Dušan Marinković
Dušan Ristić
FOUCAULTOVA GEO-EPISTEMOLOGIJA:
GEOGRAFIJA, PROSTORI, MJESTA
Sažetak
U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka
zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući
fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geoepistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore
i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se
Foucault
služio
u
gotovo
cjelokupnom
opusu,
izdvojena
je
metafora
scenografije
prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je
koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka,
ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima,
kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je
Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje
spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno
prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je
problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i
konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom
dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog


Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Dr. Zorana Đinđića 2, RS-21 000 Novi Sad, [email protected]
Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, Dr. Zorana Đinđića 2, RS-21 000 Novi Sad,
[email protected]
329
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio
epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova.
Ključne riječi: Foucault, prostori, mjesta, geo-epistemologija, prostorni zaokret
1. Uvod: novi arhivar, novi kartograf; novi razgovor?
Toliko puta htjeli smo odustati od Foucaulta, od tog Deleuzeovog (1989) Novog Arhivara;
Novog Kartografa. Toliko puta smo u ovoj ubrzanoj geografiji htjeli ići dalje, kazati: ne
možemo se toliko dugo ovdje zadržavati; ovi su arhivi toliko oskudni, ova je kartografija tako
lokalna. Toliko puta ti arhivi i ta kartografija služili su kao pribježište, kao predah u-strukturi,
u-prostoru, u-geografiji, daleko od dijalektike vremena čijoj sili prepuštamo eroziju naših
života i povijesti. Toliko puta smo bili spremni da između Foucaulta i nas instaliramo on/off
relaciju (Thrift, 2007:53) uključujući, po potrebi, ono što podržava naše hipoteze, teorije,
konceptualizacije, istraživanja, političke stavove, opredjeljenja i prakse najrazličitijih
provenijencija. Uključivali su ga maoisti, marksisti i kripto-marksisti, strukturalisti i
poststrukturalisti, psihoanalitičari, postmodernisti, pobunjenici, marginalci, historičari, neokonzervativci, krajnji liberali, revolucionari, homeinisti, homoseksualci i heteroseksualci,
feministkinje. Isključivali su ga: maoisti, marksisti i kripto-marksisti, strukturalisti i
poststrukturalisti, psihoanalitičari, postmodernisti, pobunjenici, marginalci, historičari, neokonzervativci, krajnji liberali, revolucionari, homeinisti, homoseksualci i heteroseksualci,
feministkinje. Mnogo puta smo isključivali neprozirne, opskurne ambivalencije njegove
epistemološke arhitekture: dispozicije, diskurse, režime, prakse, istine, episteme, znanje/moć,
heterotopije i zbunjujuća umnožavanja njihovih značenja. Mnogo puta smo ih uključivali – u
najraznovrsnije diskurse i znanja, politike i prakse. Zaticali smo ih tamo gdje smo ih najmanje
očekivali – kod francuskih zatvorenika koji čitaju Nadzirati i kažnjavati, u rigidnim
akademskim krugovima, kod onih koji iščekuju povratak ajatolaha Homeinija. Izgleda da se je
posuda koja je »čvrsto« držala i davala oblik Foucaultovom arhivu i konfiguraciju njegovoj
kartografiji odavno rasprsnula. Foucaultove ideje su postale fluid koji se razlio po našim
330
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
idejama, teorijama, disciplinama. Po tijelu onoga što nazivamo »našim« znanjem. I upravo
onda kada hoćemo da ga uključimo: u »naše« predstave; u »naša« znanja, u »naše« kritike, u
»naše« politike, da bismo od onoga što nam je ostavio napravili nešto »naše« – Foucault
nam izmiče, sam pritišće off.
Mnogo je psihoanalize u vašem diskursu o seksualnosti, porodici, odgoju? – »Nikada nisam
bio frojdovac.« Naravno, Vi sve ovo ne bi napisali bez marksizma? – »Nikada nisam bio
marksista.« Jedno je ipak neosporno, usprkos historiji, pripadate generaciji francuskih
strukturalista? – »Nikada nisam bio strukturalista.« (Fuko, 2010a:321). Što je to
postmodernost i tko su postmodernisti, Vi nam to najbolje možete reći? – »Nisam u toku«
(Fuko, 2010a:336). Ali ipak, u Vašim »arhivima«, u slojevima Vaše arheologije kao da nestaje
vrijeme. Vi ste ipak strukturalista? – »Ne vidim ko može da bude veći antistrukturalista od
mene.« (Fuko, 2012a:117). Dobro. Onda Vaša teorija moći? – »Nipošto, dakle, nisam
teoretičar moći...ja ne pravim teoriju moći.« (Fuko, 2010a:342-343). Ali jedna od Vaših
ključnih kategorija – znanje/moć – koju pišete s kosom crtom da bi ukazali na nužnost
cirkularnosti i neodvojivosti znanja i moći, ne govori li to o sinonimnoj relaciji, u smislu da je
znanje moć, moć je znanje? – Kada to čujem »prsnem u smeh... Kada bi to bile iste stvari ne
bih proučavao njihove odnose i mnogo bih se manje zamarao.« (Fuko, 2010a:347). Toliko ste
pisali o jeziku. Na primjer, Vaše djelo Riječi i stvari? – »moj predmet nije jezik, već arhiv.«
(Fuko, 2010b:21). A Vaša historija? – »pokušavam da napišem istoriju, odnosno da budem
arheolog.« (Fuko, 2010a:343). »Postoji, dakle, izvestan tip diskontinuiteta na vašem
teorijskom putu.« (Fuko, 2012a:115). Kada to kažemo, mislimo na sve one prekide,
diskontinuitete, razdvajanja. Mislim, Vi ste historičar i filozof diskontinuiteta, jer je gotovo
nemoguće spojiti ili utvrditi prelaze između, na primjer osamnaestog stoljeća, ili klasicizma
kako ga Vi nazivate, i devetnaestog stoljeća koji zasijeca duboko u našu epohu. Jer i sami
kažete da su sve to skupine pukotina, naprslina, heterogenih slojeva, nestabilnosti (Fuko,
2010c:67) – »Za mene je ta priča o diskontinuitetu uvek bila iznenađenje... Fuko: filozof koji
svoju teoriju istorije zasniva na diskontinuitetu. To me je zgranulo.« (Fuko, 2012a:115). I da
se razumijemo: »Sebe ne smatram filozofom.« (Fuko, 2010d:170). Ali Vi pišete tako slikovito.
331
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Ono što izgovorite je toliko značajno, originalno, novo? – »Želeo bih da sebe opazim kako
govorim bezimenim glasom koji mi je već odavno prethodio.« (Fuko, 2005a:37). U redu,
onda nam preostaje da konstatiramo da je kod Vas jedina istina da istine nema? – »Pitanje je
savršeno dobro postavljeno.« (Fuko, 2012a:126), ali »problem istine onoga što kažem za
mene je...čak središnji problem.« (Fuko, 2010d:172). Moj problem uvijek je bio istina, »istinit
govor...šta znači reći istinu« (Fuko, 2010a:334). »Nije bilo dovoljno napisati samo istoriju
racionalnosti, već samu istoriju istine.« (Fuko, 2010d:186). Suvremena psihijatrija mnogo je
naučila od Vas? – »Primetio sam da mi psihijatri nikada, do danas, nisu oprostili Istoriju
Ludila.« (Fuko, 2010e:111). »No, sovjetska psihijatrija je svejedno najbolja na svetu.«, s tim
se slažete? – »Rekao bih: naravno, vi ste u pravu, sovjetska psihijatrija i jeste najbolja na
svetu, i to je baš ono što joj zameramo.« (Fuko, 2010b:91). Dobro, ako već imamo problem s
istinom, nemamo sa smislom. Baveći se genealogijom, Vi ste se opredijelili za povijest
smisla? – »Istorija nema smisla...« (Fuko, 2010f:146). Ali zar Sartre ne kaže da »subjekt daje
smisao svetu« (Fuko, 2010d:180). – Od Sartrea sam se davno oprostio. »Subjekt daje
značenja« (Fuko, 2010d:180). Događaji, ljudi, prostori, arhivski dokumenti koje ste koristili
nama su malo poznati. No ipak, oni su stvarni kao i povijesti svih tih praksi utamničenja,
liječenja, zatvaranja, podjela, odvajanja leproznih u azile, koje ste opisivali? – »Osobe koje
me čitaju, naročito one koje cene ono što radim, često mi kažu, kroz osmeh: ,U osnovi, ti
dobro znaš da je ono što govoriš samo fikcija’. Ja uvek odgovaram: ,Naravno, nije reč ni o
čemu drugom do o fikcijama’.« (Fuko, 2010d:172). Vaše su knjige, barem neke, kao
Arheologija znanja ili Riječi i stvari, programski orijentirane, te mogu poslužiti kao upute za
daljnja istraživanja. U njima gotovo da nema fusnota, referiranja, pozivanja bilo koje vrste, na
neku tuđu bibliografiju, izvore, ideje. Kako je primijetio Deleuze, upravo zbog toga neki tvrde
da ste »prevarant koji se ne oslanja ni na kakav sveti tekst« (Delez, 1989:9), jer Vi se veoma
rijetko pozivate na velike filozofe? »Fuko se bavi samo mediokritetima« (Fuko, 2010e:102). –
»Ono što sam napisao nikada nije uputstvo ni za mene ni za druge« (Fuko, 2010d:170). Ali
nisu li Riječi i stvari historija onoga što govorimo, onoga što radimo, onoga kako živimo, kroz
triedar život-rad-jezik? – »Zaprepastila me je činjenica...da su istoričari u njoj videli knjigu
koja se bavi istorijom.« (Fuko, 2010b:7). Dobro, ako ne program, onda su Vaše knjige barem
332
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
osigurale metodološke putove za daljnja istraživanja. Postoje istraživačke knjige: Povijest
ludila, Rađanje klinike; Postoje metodske knjige: Arheologija znanja? – »Kada započinjem
neku knjigu ne samo što ne znam šta ću misliti na kraju, već ne znam sasvim jasno ni koju ću
metodu koristiti...Pišem zato što još ne znam šta tačno mislim.« (Fuko, 2010d:169).
Nakon svega, moram Vas pitati još i ovo. Tko ste Vi? – Ja sam već trideset godina mrtav. Dok
sam bio živ pokušavao sam pobjeći od svih ovih pitanja, od svih udaljenih fukoovskih
tekstova koji se umnožavaju, ali Vi ste me uvijek pronalazili pokušavajući naknadno svemu
što sam rekao dati neki smisao koji će podržati Vaše političke stavove, Vaše borbe, Vaše
otpore, Vaše identitete, Vaše ideje, teorije, iskaze – Vaše nauke. Vaše klimave discipline, na
primjer sociologiju i psihologiju: »jedinice koje se tvrdoglavo održavaju i posle silnih
grešaka«; One »nisu prestale da počinju iznova« (Fuko, 2010g:31). Hoćete me zaustaviti
pitanjima da biste se lagodnije osjećali u izvjesnostima onoga što smatrate istinama, u
udobnostima konačnih istina. Ali »vi niste sigurni u ono što kažete? Vi ćete opet da se
promenite, da se izmaknete u odnosu na pitanja koja vam se postavljaju, da kažete kako
prigovori ne pogađaju istinski mesto gde se vi iskazujete? Još jednom se pripremate da
kažete kako nikada niste bilo ono što vam se prebacuje da jeste! Već pripremate izlaz koji će
vam omogućiti...da se pojavite drugde i da se rugate kao što sada činite: ne, ne, ja nisam
tamo gde me vrebate, nego ovde odakle vas, smejući se, posmatram.« (Fuko, 1998a:22).
Još jednom, tko ste Vi? – »ne pitajte me ko sam i ne recite mi da ostanem isti: to je moral
ličnih podataka, i on važi za naše isprave. Ali neka nam ostavi slobodu kada je reč o pisanju.«
Uhvatio sam vas! Opet se rugate? Kakva sloboda u pisanju? Kakva sloboda u diskursu? Pa zar
ćete poreći da ste na vlastitoj pristupnoj besjedi na Collège de Franceu rekli: »i umesto da
budem onaj od koga govor teče ja ću radije biti nasumice prepušten njegovom odvijanju,
tanka rupa, tačka njegovog mogućeg iščeznuća.« (Fuko, 2005a:37).
Još samo jedno pitanje, na koje smo skoro zaboravili. Pitanje bez kojeg ne bismo mogli dalje.
Toliko historije, toliko genealogija, toliko vremena, toliko smjena, toliko preobražaja. A
333
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
prostori, mjesta? Što je s geografijom? – »Geografija mora da bude u središtu onoga čime se
bavim.« (Fuko, 2005b:100).
2. Scenografija prostora/dramaturgija prizora
Bez mnoštva prostornih metafora – kojima se služio u gotovo cjelokupnom opusu, u opusutriedru: spisi-predavanja-razgovori – ne bi bilo moguće naslikati sve one »čudesne slike«
(Delez, 1989:29) na podlozi genealoških i arheoloških analiza/triedara: kažnjavanja-ludilaseksualnosti;
života-rada-jezika;
diskursa-praksi-znanja/moći;
heterotopija-geografije-
prostora; zatvora-bolnice-azila. Čini se kao da je Foucaultu uvijek bila potrebna neka početna
scenografija prostora – bašlarovska poetika prostora (Bašlar, 1969) – u koju će smjestiti,
pozicionirati, topografski rasporediti, kartografski oslikati dramaturgiju nekog pojedinačnog
prizora – dramaturgiju prizora/događaja koji je uvijek prostorno lociran. Kao i u povijesnoj
geografiji analista, posebno kod Brodela (2001) – kao polazišta biraju se dubine i visine;
najprije planine, zatim visoravni i ravnice. Kao kod Deleuzea – prvo se odabire neka
topologija, kartografija. Kao kod Saida (2008) – odabire se geografija granica, mjesta, regije:
Okcidenta i Orijenta. Kao kod Laduriea – odabire se geografija zabačenog pirinejskog sela
(Ladiri, 1991). Konačno, kao i kod Matvejevića (2007:15), kroničara mediteranskog prostora
– »najprije odabiremo polazište: zaljev ili prizor, luku ili događaj«.
No, scenografija prostora, kao i dramaturgija prizora nisu tu da bi nas na slikovit način
uvjerile u istinitost analiza svih onih diskursa i praksi kojima se Foucault bavio. One nemaju ni
snagu klasičnog povijesnog događaja koji mijenja tokove, preobražava političke odnose, gasi
carstva. Dramaturgija prizora i scenografija prostora su prije svega tu da bi se na jasan način
vidjele već ustanovljene prakse i njihovi učinci, ritualne pravilnosti njihovih provedbi, njihovi
odnosi: prema tijelima, stanovništvu, porodicama, kažnjenicima, psihijatrijskim bolesnicima,
djeci, radnicima, marginalcima, prema sebi. Oni su tu da bi se vidjeli diskursi koji već vladaju
našim jezikom, našim životom, našim radom. To je prvi tip pravilnosti: prostori i mjesta kao
»površine pojavljivanja« (Weeks, 1982:110). Diskurzivne pravilnosti koje već imaju djelujuću
snagu znanja/moći. Oni vladaju prizorom. Zato prostorne odnose u Foucaultovim
334
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
istraživanjima ne treba razumijevati kao pitanja formalne geometrije, već kao probleme
supstantivne geografije (Philo, 2003:2008), jer ono što je važno su distanca, lokacija, pozicija,
mjesto, tokovi i mreže. Dramaturgija je (samo) reificiranje već ustanovljenih praksi, diskursa,
znanja/moći; empirijska evidentnost njihovih učinaka koja ih čini stvarnim – istinitim. To je
scenografija u kojoj se odvija dramaturgija svih praksi, diskursa, znanja/moći jedne epohe;
materijalizacija episteme u spacijaliziranom prizoru koja joj daje snagu pozitiviteta. Ali prizori
i prostori, u cjelokupnoj njihovoj dramaturgiji, koliko god da su čudesno naslikani, nemaju
funkciju klasičnog primjera. Oni nisu puka ilustracija prethodne ili naknadne arheološke ili
genealoške analize: »Jer arhivar namerno neće da daje primere. Smatra da je do nedavno
samo davao primere, mada ni sam u tom trenutku nije znao da su to primeri.« (Delez,
1989:9). Iako sliče primjerima i mi ih volimo čitati na taj način, oni su prije zgusnute točke
neke diskurzivne pravilnosti; sabrana mjesta praksi u jednom razrijeđenom prostoru, u
jednoj geografiji rasutosti. Oni su mjesta gdje će se epoha zaustaviti da bi iskazala svoj
pozitivitet u sustavu jedne uređene rasutosti (Fuko, 2005b). Konačno, prizori su tu da bi se
nagovijestio jedan veliki preobražaj u samoj koncepciji prostora; da bi se uočilo postojanje
povijesti prostora – jer jesen srednjeg vijeka ne nagovještava samo promjene u strukturi
privrede i društva, u suverenim oblicima vlasti, u starim prerogativima i pravima, u
nepovratnom rasulu mentaliteta dugog trajanja. Urušavanje hijerarhijske arhitekture vlasti i
društva urušilo je svoj prostorni hijerarhijski odraz. U novoj geografiji rasutosti beskrajnog
prostiranja, uređenost se mogla uspostaviti novim konceptom raspoređivanja mjestâ:
Ovaj prostor lokalizacije otpočinje sa Galilejem, jer prava sablazan Galilejevog delà nije
toliko bilo otkriće, ili ponovno otkriće, da se Zemlja okreće oko Sunca, koliko
vaspostavljanje jednog beskonačnog prostora, beskrajno otvorenog; takvog da su se
mesta srednjeg veka obrela u svojevrsnoj rasplinutosti, da mesto neke stvari nije ništa
više nego tačka u njenom kretanju, da odmorište neke stvari nije ništa do beskonačno
usporeno kretanje. Drugim rečima, počev od Galileja, od sedamnaestog veka naovamo,
lokalizaciju je zamenilo prostiranje (Fuko, 2005b:30).
335
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
U Nadzirati i kažnjavati to je prizor/prostor u koji je smješteno poslušno kažnjeničko tijelo.
Damiens – njegovo je tijelo mjesto u koje će duboko zasijecati prakse brutalnosti javnog
kažnjavanja i pogubljenja. To je tijelo/mjesto u koje će epoha zariti svoju sumornu
dramaturgiju ritualnosti kažnjavanja. Ono je istovremeno i prostor u kojem će kraljevsko
tijelo iskazati svoju suverenost nad pojedinačnim podčinjenim tijelom. Ali i ta ceremonija
javnog kažnjavanja ne služi kao primjer za one koji smjeraju povrijediti nedodirljivost
kraljevskog tijela. Kažnjeničko tijelo samo je točka lokalizacije u koju se privremeno izmješta
vlast kraljevskog tijela da bi na jednom mjestu/tijelu iskazala svoju suverenost. S obzirom da
mora biti na taj način angažirana, u mreži točaka, u nizovima očitovanja. Te
točke/mjesta/tijela služe joj da bi iskazala svoju »cjelovitost«, »homogenost« koje će se
ubrzo, kako budu blijedjele turobne svetkovine kažnjavanja, rasuti u difuzni, kapilarni oblik
disciplinirajuće i nadziruće moći; u novu mikro-fiziku vlasti. Javno, ritualno kažnjavanje
osuđeničkog tijela ne služi Novom kartografu kao mjesto trajanja, već kao točka preobražaja:
praksi nad tijelom, lutajućih iskaza u diskurse (kaznenog prava, pedagogije, penologije,
kriminologije – svih onih budućih diskursa vještačenja [Fuko, 2002]). To više nije pitanje
»punktualne lokalizacije« (Delez, 1989:32) u kojoj će se prakse zamrznuti u strukture, u
institucijska trajanja, već nova topologija nizova preobražaja u kojima će se susresti
pukotine, prekidi, neravnine – rođenje novih postupaka i praksi, novih iskaza i diskursa,
novih znanja/moći i discipline, novog pogleda i medikalizacije društvenog prostora.
U Rađanju klinike to je prostor – jezik i smrt. Prostor u kojem vladaju jezik i smrt: »reč je o
pogledu« (Fuko, 2009:9). To je prostor kojim vlada pogled nad tijelima; nad bolešću; nadzor
nad tijelom koje će se preobraziti u znanje i liječničku praksu; to je prostor/pogled;
prostor/jezik; prostor/smrt. U kliničkoj scenografiji rodio se novi tip prostora u koji je
smještena dramaturgija bolesnog tijela. Ali taj je prostor istovremeno i povijesna točka u
kojoj će se prelomiti stari tip klasifikatorske medicine, stara nozologija. U prostoru klinike
slomila se stara igra sličnosti i analogija. Slomila se primarna spacijalizacija: »Igrom primarne
spacijalizacije klasifikatorska medicina smeštala je bolest u područje sličnosti na kojem
individua nije mogla da dobije pozitivan status.« (Fuko, 2009:34). Klinički prostor više nije
336
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
onaj u kojem će se bolest prepoznati u prethodno stvorenoj klasifikaciji. To više neće biti
mjesto usporedbe, već prostor u kojem će liječnički pogled nad tijelom uspostaviti odnos
vidjeti i reći (Fuko, 2009:12). To je preobražaj u sekundarnu, a potom i tercijarnu
spacijalizaciju: u »sekundarnoj spacijalizaciji...lekar pogledom koji vreba, sve više podupire i
prodire...Tercijarnom spacijalizacijom nazvaćemo skup kretnji kojima je bolest okružena u
jednom društvu, medicinski opasana, izolovana, podeljena po povlašćenim i zatvorenim
oblastima.« (Fuko, 2009: 34). To smještanje bolesti i tijela u prostor (spacijalizacija bolesti)
najava je novih preobražaja i novih medikaliziranih diskursa i praksi koji će se
institucionalizirati i izvan tog prvobitnog prostora povlaštenog liječničkog pogleda. Stara
»klasifikatorska medicina će se tu izgubiti« (Fuko, 2009:39) a novim, rasprostirućim
medikaliziranim pogledom biti će obuhvaćene porodice, odgoj djece, škole, zdravlje
stanovništva (njegov natalitet i mortalitet, javna higijena), urbanizam, vještačenja u sudskoj
proceduri, kasarne i internati. Čitava jedna topografija javnih i privatnih bolesti, poremećaja,
odstupanja, anomalija, deformiteta. Stvoren je duboki prostor kao scenografija za
dramaturški prizor »koji prethodi svakom opažanju« (Fuko, 2009:23).
U Povijesti ludila to je dramaturški prizor bezumlja. To je Boschov Brod luđaka. Dugo
vremena, u Europi, ludilo je smješteno u hidrografsku scenografiju, u geografiju rijeka i
topografiju njihovih tokova kojima pluta i luta bezumni tovar, od grada do grada. To je tovar
s kojim Europa u osvit doba Razuma još ne zna što raditi, osim da ga otisne dalje, do drugog
mjesta: »evropski gradovi mora da su često gledali pristajanje tih brodova ludaka« (Fuko,
2009:22). Još nema zaustavljanja, još nema praksi spacijalizacije, još nema medikaliziranog
koncepta normalizacije, još nema zatvaranja, još uvijek se ne nazire veliko Pinelovo
»oslobađanje«, »izbavljenje« okovanih u Bicetreu. Još nema klasifikacije koja će razvrstati i
rasporediti, razmjestiti po posebnim prostorima one koji su dugo pripadali prostorima
sličnosti: skitnice, razbojnici, ubojice, prosjaci, luđaci, siromašni. Ali postoji jedna prethodna
praksa na koju će se novo razvrstavanje i spacijalizacija najneposrednije osloniti. Europsko
iskustvo s leprom:
337
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Krajem srednjeg veka guba je iščezla iz zapadnoga sveta. Na rubovima naselja, pri
kapijama gradskim, ostaju opustela prostranstva koje je zlo prestalo da pohodi, ali ih je
za sobom ostavilo neplodnima i zadugo još nenastanljivima. Vekovima će ta
prostranstva pripadati neljudskom. Od 14. do 17. veka ona će očekivati i čudnovatim
basnama podsticati jedno novo ovaploćenje zla, drugo iskrivljeno lice straha,
obnovljene čini očišćenja i isključivanja (Fuko, 2013:15).
Prije nego što plutajući prizor bezumlja iščezne iz vizure europskog čovjeka, i raskine svoje
simboličke povezanosti s vodom, ludilo će se samo privremeno zaustavljati: na kapijama
opasanih gradova; na portalima crkava; na kućnim pragovima. Ono će dugo vremena biti
dramaturški prizor u scenografiji prolaza. Jer luđak je »pravi pravcati Prolaznik...zatočenik
prolaza« (Fuko, 2013:25). Ali jedna vrata će se ponovo otvoriti kao prolaz u dobro poznati
svijet izolacije i isključivanja. To je prag europskog iskustva s leprom koje će služiti kao
praksa/model da se napravi nova podjela:
I kada guba iščezne a gubavac bude izbrisan, ili gotovo izbrisan iz sećanja, ta će se
zdanja zadržati. Često će se na istim mestima, dva ili tri stoleća kasnije, ponovo naići na
neobično slične igre isključenja. Siromasi, skitnice, kažnjenici i ,pomućeni umoviʼ
preuzeće ulogu koja je ostala za gubavcem. (Fuko, 2013:19).
Kao što je s gradskih trgova nestala dramaturgija ritualnog kažnjavanja, tako je, gotovo u isto
vrijeme, izblijedjela dramaturgija lutajućeg ili privremeno zaustavljenog ludila. Sva
dramaturška i simbolička prolazna prisutnost ludila bit će konačno zaustavljena u novom
prostoru psihijatrijske klinike. Ta dramaturgija nespokoja koja opsjeda uspon Razuma treba
biti sklonjena, izolirana, kontrolirana. Leprozorij je samo model primjene stare prakse
isključivanja. Diskursi su novi. Pinelova i Esquirolova psihijatrija hoće izolirati, promatrati i
liječiti; legitimizirati svoj diskurs, svoj pogled i isključivanje medikalizacijom i dijagnostičkim
dispozitivom, kako bi se ludilo smjestilo u prostore mjere razuma i istine. Junak prolaza i
njegov brod sada su već s one strane praga: »Eto ga privezanog, čvrsto, sred stvari i ljudi.
Zaustavljenog i zadržanog. Više nije barka, već bolnica.« (Fuko, 2013:59).
338
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
U Riječima i stvarima to je nekoliko paralelnih scenografija, prvo ona scenografija
borhesovskog prostora klasifikacije živih bića, kao »tabele bez koherentnog prostora« (Fuko,
1971:62). Još više to je scenografija epohe u koju će biti smještena dramaturgija čovjeka – te
figure čija povijesna dramaturgija ne traje duže od dva stoljeća; dramaturgija jedne »obične
brazde u našem znanju i koji će iščeznuti čim ovo znanje nađe neki drugi oblik« (Fuko,
1971:67). Ali nije li ta brazda/figura/čovjek samo pozadinska dramaturgija nečeg značajnijeg?
To je samo pozadinski eho glavnog dramaturškog lika – znanja – koje se oblikuje s
preobražajem iskaza u diskurse o životu, radu, jeziku; u biologiju, lingvistiku, političku
ekonomiju. Konačno, nije li u Arheologiji humanističkih nauka iznova riječ o pogledu na koji
nas je Foucault natjerao zajedno s Velázquezovim Mladim plemkinjama (Las Meninas)? Po
tko zna koji put Foucault kao polazište odabire prizor da bi ukazao na točke prekida i
preobražaja. Jer s ovako postavljenom scenografijom Mladih plemkinja – već je sve završeno.
Sve se prelomilo. Već je nova episteme zauzela prostore u kojima će se pojaviti čovjek kao
biće koje živi, radi i govori. Kao subjekt privremenosti jednog tipa znanja, samo trenutno
zaustavljen na Velázquezovom platnu koje nas tjera da nađemo dramaturgiju – koje nema;
da tragamo za subjektom – koji iščezava s nemirom našeg lutajućeg pogleda, pogleda koji
pokušava konstruirati događaje s jednom radnjom, jednim likom, jednim glavnim junakom –
koji se skrivaju. To je Prizor koji je dva puta nevidljiv: »zato što nije predstavljen u prostoru
slike i zato što se nalazi upravo u onoj slepoj tački, u onom suštinskom skrovištu u kome se
krije naš pogled dok posmatramo.« (Fuko, 1971:72). Zaista, tko je i što je autor (Foucault,
1984a) ove scenografije bez drame, bez dinamike, bez događaja, slikar ili mi koji sve to
promatramo? Kao što nas je Borgesova klasifikacija natjerala na šutnju, to isto čini i
Velázquezovo platno jer: »Jezik i slika su nesvodljivi jedno na drugo: uzalud je ponavljati šta
se vidi, jer ono što se vidi ne prebiva nikad u onome što se kaže.« (Fuko, 1971:77).
U Arheologiji znanja to je prostor kao novi povijesni prizor premještanja i preobražaja
pojmova. To je analiza koja želi ukloniti beskrajno gomilanje znanja i pretendira na otkrivanje
njegovih novih regija. Termini »odsijecanja«, »preobražaja«, »diskontinuiteta«, »gustoće«,
pa i sam »arhiv«, dio su Foucaultove imaginarne kartografije znanja i geo-epistemologije
339
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
različitih tipova racionalnosti i njihovih mnogostrukih učinaka (Fuko, 1998a:8). Arheologija
kao »deskripcija arhiva« ima svoj prostorni izraz, svoje mjesto: ona je unutrašnja
(imanentna). Arhiv kao skup postojećih diskursa nije skriven, on nije u »predvorju povijesti«
ili ispod jer su relacije i odnosi na površini diskursa. Stavljanje u pitanje dokumenta treba
navesti historiju da promijeni svoj stav i »da se oslobodi slike u kojoj se ona dugo zadovoljno
prepoznavala« (Fuko, 1998a:11), da počne da ga obrađuje iznutra: »ona ga organizuje, kroji,
raspodeljuje, raspoređuje, razmešta po nivoima, utvrđuje nizove, razlikuje ono što je
značajno i ono što nije, identifikuje elemente, definiše jedinice, opisuje odnose.« (Fuko,
1998a:11). Foucault pokušava identificirati odnose među različitim nizovima; on hoće
problematizirati presjeke, granice, denivelacije... govoriti o »vertikalnim sistemima«, o
učincima »razmaka, različite vremenitosti, preostajanja« (Fuko, 1998a:15); najzad, o
epistemološkoj mutaciji. Arheologija znanja ne uključuje se u raspravu o strukturi, nego u
polje »u kome se javljaju, ukrštaju, prepliću i specifikuju pitanja ljudskog bića, svesti, porekla
i subjekta.« (Fuko, 1998a:21). U gustoći verbalnih performansi novi arhivar naslućivao je
različitost mogućih nivoa analize, polja upotrebe, granicâ govora. Na pitanje ima li za
geografiju mjesta u arheologiji znanja, sam Foucault dao je uvjetan odgovor »da«: potrebno
je promijeniti formulaciju, jer »pronaći mesto geografiji značilo bi da arheologija znanja ima
projekt totalnog i iscrpnog pokrivanja svih domena znanja« – a to nije ono što je on imao na
umu. Za njega arheologija znanja nije bila ništa više od »načina na koji se pristupa određenoj
stvari« (Fuko, 2005b:93).
U Povijesti seksualnosti postavljena je početna scenografija: prostor/kuća; prostor/život;
prostor/seksualnost; prostor/soba; prostor/raspored. To je scenografija u kojoj se odvija
dramaturgija roditeljske seksualnosti; prizor koji je izdvojen u prostor legitimne, povlaštene i
utilitarne seksualnosti – u roditeljsku sobu. Ona označava prag, granicu dopuštene
seksualnosti, jer je korisna, plodna, reproduktivna. I ova Foucaultova arhitektura
seksualnosti govori o preobražaju, jer od viktorijanskog razdoblja mi je zatičemo »Brižljivo
zatvorenu. Uvučena je u stan.« (Fuko, 2006:9). Ali ona je istovremeno i prag nove
moralizatorske prakse i tehnologije odgoja koja je osnažena medikaliziranom i
340
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
psihijatriziranom ulogom roditelja. Ono što se nekada priopćavalo u sakralnim prostorima
ispovjedaonice, sada se priopćava u desakraliziranom prostoru roditeljske kuće. Roditelju se
sada mora priopćiti, priznati, ispovjediti sve ono što roditeljski pogled nije uspio uhvatiti, a
stalno je tražio: masturbaciju, požude, dječje nepristojne poglede. Roditeljima i kući kao
prostoru kojim vlada njihov istražiteljski pogled sada je povjerena ona »strašna« činjenica:
naša su djeca bića seksualnosti! To je točka u kojoj se prelomila povijest seksualnosti. Dugo
vremena, kao u opisima Le Roya Laduriea, seksualnost je stvar bliskosti svakodnevice (Ladiri,
1991). Dugo vremena nema zidova, pregrada, barijera koje će odvojiti legitimnu i
nelegitimnu seksualnost; njenu utilitarnost i besplodnost; njenu normalnost od izopačenosti.
Nema još granica koje dijele unutrašnji privatni prostor na oblasti (seksualnosti izdvojenih
privatnosti), kako je primijetio Ariès (Foazil, 2002:298). Sve do osamnaestog stoljeća prostori
su europskih kuća neizdiferencirani: »Mogla bi se napisati čitava jedna povijest prostorâ –
koja bi istovremeno bila i povijest moćî – od velikih geopolitičkih strategija do malih taktika
staništa, institucijske arhitekture, učionice ili bolničke organizacije, preko ekonomskopolitičkih razmještaja.« (Foucault, 1980:149). Povijest naše građanske seksualnosti je
dramaturški »letopis sve jače represije« (Fuko, 2006:11), ali je ona istovremeno i geografija
te represivnosti, jer se ona pojavljuje kao matrica iz koje će se roditi geo-politika seksualnosti
(Howell, 2007:297), njena biopolitička geografija, kako na mikro planu porodičnog,
primarnog reproduktivnog prostora, tako i na makroplanu velikih brojeva, odnosno
reprodukcije populacije i njenog prostornog rasporeda. Ali iz tog novog izdiferenciranog
prostora koji je podijeljen na oblasti generirano je znanje, ili volja za znanjem. Dakle, nije
riječ samo o geo-politici, već o jednoj presudnoj geo-epistemologiji seksualnosti, kako smo
mi to odlučili nazvati.
Od neupitne svakodnevice predviktorijanske epohe u kojoj je seksualnost samo pozadinsko
platno za dramaturgiju preživljavanja od bolesti, gladi, zaraza, hereza, ratova, opsada i
najezdi, od šesnaestog i sedamnaestog stoljeća »seks pomenuti postalo je...teže i skuplje«
(Fuko, 2006:23). Jer sada seksualnost počinje kružiti prostorom kojim do tada nije kružila:
prostorom govora, iskaza, jezika: »kao da ga je, da bi se odista vladalo njime, trebalo najpre
341
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
svesti na ravan jezika, nadgledati njegovo slobodno kruženje u govoru« (Fuko, 2006:23).
Represivna hipoteza i poticaj na govor počinju cirkulirati združeno, u istom prostoru,
stvarajući »policiju iskaza (énoncés)« (Fuko, 2006:23) – o seksualnosti se sada mora govoriti.
Ona se mora priznati.
U Psihijatrijskoj moći to je geografija posvećenih šuma, usamljenih i vrletnih mjesta koja su
»daleko od uskovitlanih svetskih događaja« (Fuko, 2005d:11). To je scenografija izoliranog
alpskog pejzaža. Teško pristupačnog planinskog masiva u koji treba biti smješteno utopijski
idealno prihvatilište, azil heterotopijskog tipa po uzoru na »Veliki kartezijanski manastir«
(Fuko, 2005d:11); drugo mjesto i drugi prostor (Fuko, 2005c) u koji će biti smješteni Drugi –
jedna totalna institucija (Gofman, 2011; Hetherington, 1997:42). Ali to je sada prostor
ispunjen svojstvima vremena kojem pripada: vremena uspona strojeva, naprava, izuma,
tehnike, tehnologije. To je prostor/stroj; prostor/tehnika; prostor/optika; prostor/mehanika.
Prostor posredovan strojem – našim tehnologijama i tehnikama koje sada treba primijeniti
na ludilo, nenormalnosti, odstupanja. Naravno, dramaturgijom, sklonjenom s gradskih
trgova, europskih riječnih tokova i pristaništa, sada vlada samostanski tip discipline, reda i
tišine: »Unutar tog dekora...caruje pre svega red, u jednostavnom smislu neprestane, trajne
kontrole vremena, aktivnosti, kretanja; red koji okružuje tela, prodire u njih, muči ih, prijanja
za njihovu površinu...tako da su tela prožeta redom.« (Fuko, 2005d:12). Preko tijela koja su
prožeta redom i stalnim nadzorom više ne prelaze pogledi usputnih prolaznika ili ljudi
okupljenih da pogledima isprate otiskivanje broda luđaka do nekog sljedećeg grada. To je
sada liječnički, psihijatrijski pogled kojem je, kako bi uspostavio režim istine o ludilu i režim
legitimiteta vlastite moći i vlasti, potreban monopol nad promatranjem, a da bi se monopol
osigurao potrebno je izdvojiti, organizirati prostor i njegov raspored, kao i raspored vremena,
kretnji i promatranja. Potrebno je stvoriti uvjete po modelu botaničkog prostora u kojem će
se neometano klasificirati, razvrstavati, imenovati. To su uvjeti za pojavu medicinskog znanja
»budući da, bez discipline, reda bez propisane sheme pravilnosti, nije moguće postići
egzaktno posmatranje« (Fuko, 2005d:13). No, u početku ovo još uvijek nisu prostori
»suverene« i »autonomne« psihijatrijske vlasti koja će primijeniti medikamentoznu
342
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
tehnologiju na organsku bolest, koja se pojavljuje kao »tačka savršenstva« (Fuko, 1990:50) s
Charcotom. Ona se još uvijek mora osloniti na prethodne obrasce koji su više moralistički,
kazneni ili pastoralni. Još se traga za terapeutskim mjestima daleko od grada, u prirodi (Fuko,
1990:47). Preporučuje se, po uzoru na samostanski život, povlačenje, »raskid sa veštačkim i
zaludnim gradskim svetom« (Fuko, 1990:47). Esquirolovi planovi za psihijatrijsku bolnicu još
sadrže vrtove, prostrana dvorišta, prirodu, »širok vidik« (Fuko, 1990:47) – kao da se radi o
bolesti tijela, nekog organa, pluća ili srca. Ali u taj prirodni, pastoralni ambijent smještena je i
stara dramaturgija »liječenja«: izolacija, istraga i ispitivanje (po uzoru na prethodni
inkvizitorski obrazac). Tu su kupaonice i tuširanje (po uzoru na antičke prostore iscjeljenja).
Tu je prinudni rad (kao model terapije). Tu su pokora i ispovijest (po uzoru na prostore
crkvene ispovjedaonice) u kojima se mora priznati vlastita patologija. Tu su moralni razgovori
– sve to da bi se zagospodarilo onim nerazumnim, bezumnim, neracionalnim. Slični će se
prizori, s istim matricama promatranja, pogleda i klasificiranja, susresti u dramaturgiji tri
glavna lika nenormalnosti: spolne nakaze, onanista i korekcionara (Fuko, 2002:74-103).
Konačno, kada se moć nad pojedinačnim tijelima bude transformirala u biopolitiku i biomoć
nad stanovništvom – nad kolektivnim tijelom koje daje morfologiju novom tipu stvarnosti
koja se zove društvo i nad kojim će se očitovati suverenitet vlasti, sve dok se ona ne bude
rasula u mikrofiziku dislociranih, kapilarnih oblika moći – susresti ćemo scenografiju
prostora/gradova/populacije. To je scenografija urbanizma u koju je smještena dramaturgija
prizora mnoštva, zbijenosti, dodira, prostorne blizine, mortaliteta, nataliteta, popisa,
praćenja, javne higijene, sigurnosti, kontrole (Foucault, 1984b). Sigurnost, teritorij i
stanovništvo – »Dakle... pitanja prostora«:
Govoreći grubo moglo bi se reći da se suverenost sprovodi u granicama teritorije,
disciplina na tijelima individua, i napokon, sigurnost na skupu jedne cijele
populacije...Ipak
usprkos
tome,
efektivno,
realno,
svakodnevno
provođenje
suverenosti ukazuje na uvijek određeno mnoštvo, ali ono koje će biti tretirano upravo
kao mnoštvo subjekata, ili kao mnoštvo jednog naroda (Foucault, 2007a:11).
343
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Pitanje discipline sada će postojati tek ako postoji mnoštvo, odnosno ako se polazi od
stanovništva kao biopolitičke kategorije mnoštva. Ali ne može se vladati homogenim
prostorom mnoštva. Urbanizam je tu, kao oblik moći/znanja i ideološko-politička praksa
prostora (Lefebvre, 1991; 2008; 2009; Harvey, 2005; 2012), kao i znanje sâmo – da podijeli,
razvrsta – da presiječe (Foucault, 1982). »Školska i vojna disciplina, kaznena disciplina
također...radnička disciplina« (Foucault, 2007a:12), sve će one biti spacijalizirane u posebne
četvrti, blokove, kvartove; u arhitekturu pojedinačnih objekata koja će omogućiti da ovim
prostorima struji pogled koji će nadzirati – oko moći. Benthamov se panoptički model
nadzora od zatvora proširio na sve ono što se tiče zbijenog mnoštva: u školama, javnim
zgradama, internatima, kasarnama (Foucault, 1980); radničkim naseljima, mjestima trgovine,
industrijskim zonama, čvorištima i raskrižjima okupljanja mnoštva: »Disciplina je modus
individualizacije mnoštava... suverenitet i disciplina, u istoj mjeri kao sigurnost, moraju se
ticati mnoštva.« (Foucault, 2007a:12).
3. Odgovor dijalektici kao hegemoniji temporalnog narativa: heterotopije-geografijaprostor/znanje/moć
Čini se da su u središtu velikog zaokreta (spatial turn) koji se naslućivao kao pukotina u
čvrstom bloku zapadnog povijesnog mišljenja tokom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka
– stajale geografija, prostor, heterotopije. Iako se neće složiti sa svojim učiteljem
Althusserom da uopće postoji bilo kakav epistemološki lom kod Marxa (Fuko, 2010b:10),
posebno ne onaj koji bi se vidio kao prekid između povijesti i strukture, dijalektičkog i
nedijalektičkog, upravo su se geografija i prostori pojavili kao tamne kapilare na čvrstom i
uglačanom mramornom bloku historicističkog i dijalektičkog mišljenja. Možda zaista nije bilo
potrebno tragati za velikom pukotinom, ne samo u marksizmu nego u cjelokupnom
zapadnom mišljenju. Posebno je bilo uzaludno tragati za pukotinom koja bi marksizam
razdvojila od njegove postojbine – zapadnog građanskog društva i njegove opsesije
vremenom. Jer Marxove ekonomske analize ne napuštaju »epistemološki prostor što ga je
uspostavio upravo Rikardo« (Fuko, 2010b:10). Nema velikog prekida, epistemološkog loma
koji se očekivao od revolucionarnog marksizma u odnosu na građansko mišljenje.
344
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Marksistička teorija društva nije inaugurirala nikakvo novo epistemološko polje, nikakav
ozbiljniji prekid, nespojivosti:
[on] nije unio nikakav dublji jaz u dublje slojeve zapadnog znanja. On se bez teškoće
situirao kao puna, tiha i komotna figura, zadovoljavajuća uz to za jedno vrijeme (svoje),
u okviru jednog epistemološkog rasporeda koji ga je prihvatio blagonaklono… i koji nije
imao razloga ni da uznemirava ni sposobnosti da mijenja, jer se čitav oslanjao na taj
raspored. Marksizam je u okviru misli 19. vijeka riba u vodi: to jest, na svakom drugom
mjestu on prestaje da diše… Njihov sukob uzalud izaziva talase i nabore na površini: to
je samo slaba i bezazlena bura (Fuko, 1971:308).
Kao značajnije, ponovo se pokazalo ono što je naizgled sporedno, marginalno, lokalno –
epistemologija malih razlika. Kapilarna struktura koja je prožela (neo)marksistički blok učinila
ga je heterogenim poljem kojim vlada epistemološka rasutost. Ali upravo tome možemo
zahvaliti prve impulse za obnovom interesa koji se suštinski tiču prostora i geografije.
Autentičnost idiosinkratskog Lefebvreovog marksizma (Hetherington, 1997:22), koji obnavlja
političku i ideološku prirodu prostora kao dijalektičkog fenomena bio je najznačajniji impuls
iz središta tog bloka, ali svakako ne i jedini. Međutim, u pozadini tog obnavljajućeg diskursa o
prostoru i geografiji očitovao se simptom jedne posebne vrste umora – umora od vremena,
od povijesti, trajanja, od hegemonije temporalnog narativa, od »napasti« dijalektike
vremena. Iako im se koncepcije prostora razlikuju, a prije svega pojam heterotopije koji
koriste na različite načine, i Lefebvre (marksist) i Foucault (bivši marksist; kripto-marksist?)
bili su predstavnici generacije umorne od dijalektike vremena koja je generirala totalizirajuću
povijest u kojoj nije bilo mjesta za prostore, pred kojom se geografija povlačila, zatvarala u
enklavu izdvojenog epistemološkog statusa. Čini se da ništa nije bilo paradoksalnije od
strategije da se geografija zatvaranjem zaštiti od društvenih znanosti, od marksizma i
epistemologije (Fuko, 2005b:91), jer vidjeti ćemo je, desetljećima nakon Vidala de la Blachea,
kako se trgla iz dogmatskog drijemeža kao obnavljajuća snaga upravo društvenih znanosti i
marksizma – umornih od vremena. Zateći ćemo je probuđenu ne kao historiziranu
345
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
epistemologiju već kao – geo-epistemologiju u kojoj prostor više nije ono mrtvo i
nedijalektičko.
Velika napast koja je opsedala devetnaesti vek bila je, može se reći, istorija temâ
razvoja i stagnacije, temâ krize i ciklusa, taloženja prošlosti, viška mrtvih, hlađenja koja
prête svetu. U drugom zakonu termodinamike devetnaesti vek pronašao je suštastvo
svojih mitskih izvora. Sadašnja epoha verovatno je možda više epoha prostora. (Fuko,
2005c:29).
No, Lefebvreov odgovor na hegemoniju temporalnog narativa i na dijalektičko isključivanje
prostora kao sporednog fenomena, bio je gotovo fukoovski:
Dijalektika je ponovo na dnevnom redu. Ali to više nije Marksova dijalektika, kao što ni
Marksova nije bila Hegelova. Danas se dijalektika više ne drži historicizma i povijesnog
vremena... Otkriti prostor, otkriti što se u njemu ,smještaʼ i za što se koristi, znači vratiti
se dijalektici; analiza će otkriti proturječnost prostora (Lefebvre, 1976:14).
Historicistička dijalektika hegelijanske, marksističke ili neke druge provenijencije, u
isključivanju prostora vidjela je horizont vlastitog identiteta modernog, posttradicionalnog
subjektiviteta, u zakonitostima i nužnostima jedne totalizirajuće povijesti (Fuko, 2010g:33).
Naravno, hegemonija dijalektike vremena imala je svoje političko lice, posebno u marksizmu.
Obnavljajući diskurs o prostoru tako se politički postavljao kao diskurs nasuprot vremenu i
povijesti. Stara, spora (Paasi, 2001:18), nedijalektička geografija, nasuprot bogatom, brzom,
dijalektičkom vremenu: »Prostor je ono mrtvo, zaleđeno, ne-dijalektičko, nepokretno. Tome
nasuprot, vreme je bogato, plodno, živo, dijalektičko.« (Fuko, 2005b:95-96). Otuda i tolike
političke kritike prema obnavljajućem diskursu prostora koji je denunciran kao reakcionaran,
tehnokratski (Fuko, 2005b:95), ideološki, konzervativan, antihistorijski: »Od trenutka kada se
počelo govoriti u terminima prostora, činilo se to protiv vremena.« (Fuko, 2005b:96). Jer bez
povijesti, ili s njenim povlačenjem pred izrastajućim diskursom o prostoru, postojao je strah
346
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
od nestanka čovjeka – tog povijesnog bića. Strah da čovjek ne postane stvar raspoređena u
prostoru, biće/stvar bez ontološkog prioriteta. Postojao je strah da će Zapad izgubiti svoj
identitet historičnosti kojim se hoće razlikovati od drugog – strah da se prizna da je, zapravo,
ono naše veliko otkriće kretanja duha bila fikcija; strah da će se rasuti povijesno polje kao
»poslednje pribežište dijalektike« (Fuko, 2010b:8); strah da će veliki korijen jedinstvenog
povijesnog stabla istruliti i da će se krenuti uskim, provincijalnim genealoškim stazama; da će
se umjesto povijesnog svjetla pojaviti sivilo genealogije (Fuko, 2010c:59) – strah da će
oživjeti ničeanski genealoški perspektivizam, strah da ćemo se ponovo vratiti onim
»sastruganim pergamentima po kojima se više puta pisalo...malim neuglednim istinama«
(Fuko, 2010c:59-60); strah da iza stvari ne postoji nikakvo suštinsko drugo, te da će se iza
povijesne nužnosti otkriti kontingentnosti događaja i aleatornosti našeg historiziranog
govora o pravilnostima; »da u korenu onoga što poznajemo i onoga što jesmo – nema istine i
bića, već spoljašnjost slučaja« (Fuko, 2010c:67); strah da će prekidi smijeniti uzastopnosti;
strah da prostor koji se obnavlja i kojem se vraćamo više neće biti onaj kojeg smo ostavili
izvan povijesti – niti kartezijanska kategorija protežnosti, niti kantovska kategorija
transcendentalne estetike – u staroj, sporoj, homogenoj, nepokretnoj, nedijalektičkoj
geografiji; strah da će prostor izroniti kao heterogena političko-ideološka konfiguracija
neodvojiva od društva, privrede i kulture.
Kada smo se vratili prostoru – iznenada, u desetljećima nakon prvobitnih Lefebvreovih i
Foucaultovih utjecaja – zatekli smo ga preobraženog. Nismo se mogli vratiti prostoru, nego
prostorima. Nismo se vraćali historicističkim utopijama, već heterotopijama. To više nije bio
cjelovit, homogen, stabilan, čvrstim granicama jasno isparceliran entitet, prostor nezavisan
od ljudskih praksi, moći, ideologija i društva. On više nije mogao biti nužna pozadinska
scenografija za dramaturgiju univerzalnosti rituala, ceremonija, inicijacija, zabrana, kao u
antropologiji (koju smo stvorili za druge) (Foucault, 2007b:154), ili stalno postavljena
scenografija za dinamiku koju će u nepokretni prostor unijeti europski temporalni narativ i
time kolonizirati geografiju poviješću. Prostori više nisu pripadali samo geografiji, već i
sociologiji, antropologiji, lingvistici i drugim društvenim znanostima. Umjesto topografije
347
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
izronila je – heterotopografija: »valja u međuvremenu napomenuti da prostor koji se sada
pomalja na obzorju naših briga, naših teorija, naših sistema nije neka novost; sâm prostor, u
zapadnom iskustvu, ima istoriju, i nije mogućno prenebregnuti sudbinsku ukrštenost
vremena sa prostorom« (Fuko, 2005c:29). No dok je Lefebvreov interes za obnovu dijalektike
prostora procijenjen kao neomarksistička autentičnost, Foucaultova heterotopijska
geografija bila je reakcionarna i konzervativna (mladokonzervativna [Fraser, 1985;
Habermas, 1986; Fuko, 2005e]) u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće
povijesti. Zaista, od čega je Foucault sve odustao, što je napustio u svom »reakcionarstvu« i
»mladokonzervativizmu«? Prvo se oprostio od Sartrea, egzistencijalizma i komunističke
partije. Zatim je odustajao od: marksizma, strukturalizma, teme suvereniteta vlasti,
bogatstva dijalektike vremena, totalizirajuće historije, subjektiviteta, fenomenologije, od
Althussera, ideologije, psihoanalize. Konačno, nije li odustao i od repetitivnosti vlastitih
starih tema: ludila, zločina, kaznenih praksi, normaliziranja. Odustao je od vlastitih
istraživanja koja »nisu uspela da obrazuju ni suvislu ni postojanu celinu...rasuta i ujedno
repetitivna istraživanja, koja su se neprestano vraćala na iste koloseke, na iste teme i
pojmove« (Fuko, 2012b:83). A vratio se: Batailleu, Canguilhemu, Nietzscheu i genealogiji,
lokalnostima, brizi o sebi i Grcima (u kasnoj fazi svog rada), Bachelardovom veličanstvenom
djelu (Fuko, 2005c:30) o poetici prostora, Deleuzeu. Vratio se analistima: »mnogo se manje
zna, međutim, da novu pustolovinu znanju danas nude radovi Brodela, Firea i Denija Rišea,
Le Roa Ladirija« (Fuko, 2010b:8). Ironično, ali kritike upućene Foucaultu imale su izgled
kazališne dramaturgije. One su bile polemike u liku sudske i istražne prakse. To je, uglavnom,
bio model marksističkog prigovora Foucaultu. Ali se taj model ponašao i kao religijski, a ne
samo kao politički. Sve se to sabralo u tu »kritičku« konstataciju o smrti dijalektike i povijesti.
Ali ironičnost i zajedljivost Foucaultovih odgovora pokazuju sva njegova udaljavanja,
odustajanja i nepristajanja na polemičko kazalište: »u toj komediji, podražavaju se rat, bitke,
uništenja, ili bezuslovne predaje, zahtevi ubilačkog instinkta koliko god je to moguće« (Fuko,
2005e:108). Nisu li upravo ti pojmovi rata, bitaka, predaja skriveni upravo u geografiji? Koliko
je ona zaista mogla da se izolira? Koliko su njeni pojmovi zaista nevini, neutralni, zaštićeni od
ideoloških naslaga u društvenim znanostima i marksizmu; od epistemologije kao strategije
348
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
režima istine, od geo-epistemologije u kojoj cirkuliraju znanje, prostori i moć. Ako je Lefebvre
ideologiju i politiku ponovo vratio prostorima, onda je Foucault geografske pojmove
oslobodio njihove lažne nevinosti. Što su onda ti pojmovi koje koristimo kao posuđene, kao
da im je geografija podarila granice značenja: polje, premještanje, oblast, tlo, regija, horizont.
Polje je ekonomsko-pravni pojam; premještanje vojni (premješta se armija, trupe se
premještaju, narodi); oblast je pravno-politički pojam; tlo je povijesno-geografski (i
ideološko-politički) pojam; regija je porezni, administrativni, vojni pojam (regere znači
komandirati); regimentacija je vojna raspodjela trupa, snaga, a politički – regimentacija je
uspostavljanje apsolutističke dominacije, provincija je osvojen teritorij [vincere – pobijediti];
horizont je slikarski, ali i strateški pojam (Fuko, 2005b:94; Marinković, 2012). Postoji samo
jedan uistinu geografski pojam, reći će Foucault (2005b: 94) – arhipelag. Pojam posuđen od
geografije. No kada smo ga posudili, njegova se značenja rasutosti više nisu mogla odvojiti od
gulaga, zatočeništva, geografije udaljenog izdvajanja, od zatvorskih arhipelaga, arhipelaga
tjelesnog ograničavanja i kažnjavanja; zatvora, ćelije i spacijaliziranog poslušnog tijela
(Foucault, 1995:297-298).
Nije li polemička istraga protiv Foucaulta sve ovo naslućivala? Jer što ako više nema
povlaštenih prostora; što ako nema čvrstih granica i što ako su one »samo proizvoljan presek
u jednoj neodređenoj mobilnoj celini« (Fuko, 1971:115). Što ako je polemika bila politička
strategija da se zadrži monopol i hegemonija nad dijalektikom vremena? Da se prizna da
postoji politika prostorâ, koja je »reakcionarna«:
Uz odgovarajuću diskvalifikaciju prostora koji se pojavljuje tamo gdje je razum, ono analitičko,
pojmovno, smrt, okamenjeno, inertno. Sjećam se da sam prije desetak godina govorio o tim
problemima politike prostorâ i da mi je odgovoreno kako je toliko insistiranje na prostoru
veoma reakcionarno, da vrijeme, planiranje predstavljaju život, napredak… istina i sramota
filozofije XIX. vijeka (Foucault, 1980:149-150).
349
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Postojao je strah da će i vrijeme biti pretvoreno u prostor, u sloj, u arheologiju, u statičnost
strukture, da će historija napustiti svoje generičko biće – čovjeka. Da se neće moći dalje i da
će se teleološki projekt totalizirajuće povijesti raskrinkati kao politički i ideološki – politički
projekt europskog metanarativa par excellence. Ono što se nije vidjelo ili se nije htjelo vidjeti,
jeste da su tim fukoovskim prostorima i tom geografijom strujali genealoški meandri, aktivni
u svojim povijesnim tokovima. Jer to nije strukturalna arheologija u kojoj se pojavljuje
aritmetika – to je genealoška arheologija geometrije koja je oživljena asimetrijom (Fuko,
2005d:13) moći. Prostor ima povijest. Zaista, ne vidimo tko bi bio veći antistrukturalist od
Foucaulta. Jer on je historičar, usprkos arheologiji, slojevima, prostorima, geografiji,
arhipelazima, poljima, teritorijima, horizontima, regijama. Foucault je historičar, kao što su
to, usprkos ili zahvaljujući geografiji, ostali i Braudel, Febvre, Bloch, Ladurie. Jest, postoji
geografija u središtu, postoje mjesta, prostori, površine pojavljivanja – ali u njima će se
razlijevati i teći genealoški tokovi kontingencija i nemiri kada pokušamo odgovoriti na pitanja
– tko smo mi u našem vremenu i našem prostoru.
4. Zaključak
Kada »raspoređivanje dolazi na mesto prostiranja«, kada se »vreme verovatno predočava
jedino još kao jedna od igara mogućih rasporeda između elemenata rasutih u prostoru«,
kada su utihnule utopije, ti »rasporedi bez stvarnog mesta« (Fuko, 2005c:30), obnavljanje
fukoovske geo-epistemologije može početi od vrlo jednostavnog pitanja: Gdje smo mi
danas? Je li naš prostor još uvijek ona neslomljiva nužnost vanjštine koju treba izolirati u
geografiju, udaljiti je od društvenih znanosti i epistemologije, od povijesti, dijalektike?
Elementi kritike opsesije poviješću i vremenom koja traje od devetnaestog stoljeća i koja
»nije umrla tokom fin de siècle, niti je u potpunosti zamijenjena spacijalizacijom misli i
iskustva« (Soja, 2013:19) pojavljuju se na različitim mjestima u Foucaultovom opusu.
Njegova anticipacija prostornog zaokreta (Soja, 2013:26) nipošto nije značila poricanje
vremena, već zahtjev »da se razmotri ono što se zove vremenom i ono što se zove
istorijom« (Fuko, 2005c:29). Treba ponoviti da sam prostor u zapadnom iskustvu ima povijest
350
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
i trebalo mu je dugo vremena da se afirmira i kao dijalektička kategorija i kao proizvod
ljudskih praksi, diskursa, moći, znanja, politika, ideologija. Zaista:
Čovjek se iznenadi kad vidi koliko je problemu prostora trebalo vremena da se pojavi
kao historijsko-politički problem: ili je prostor vraćan prirodi – onom što je dato,
prvobitnim određenjima, fizičkoj geografiji, što će reći nekoj vrsti prapovijesnog sloja;
ili se pak poima kao mjesto prebivanja ili širenja nekog naroda, neke kulture, nekog
jezika ili neke države. Sve u svemu, analiziran je ili kao tlo, ili pak kao zemljište; ono što
je bilo važno je ili supstrat ili granice (Foucault, 1994:192).
Značaj zaokreta u analizi prostora i sam je Foucault prepoznao, ali naknadno, tek u osvrtu na
svoje radove. Uvođenjem
»novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući
fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije pokušali smo identificirati preobražaje
analize prostora koji se pojavljuju u njegovim djelima. Diskursi i prakse koji su bili
predmetom njegovih analiza uvijek su spacijalizirani: oni imaju svoju geografiju, svoju
arheologiju, svoju povijest i ničeanski tip genealogije – svoje spacijalizirane oblike i prostore
u koje su se smjestili, u kojima raspoređuju svoje govore ili svoje tehnologije. Buđenje iz
»dogmatskog drijemeža«, revolucioniranje geografije ili »slom« hegemonije temporalnog
narativa nije bilo moguće u homogenom i stabilnom prostoru, nezavisnom od ljudskih praksi,
moći, diskursâ, ideologije. Utihnuće historicizma danas, suočava nas sa činjenicom da smo u
vlastitom uvjerenju samoproizvođenja (autopoietičnosti) povijesne subjektivnosti epohe
moderne, samoutemeljenosti našeg subjektiviteta (Habermas, 1987:41), proizveli vrijeme
bez povijesti, vrijeme kojem povijest više nije potrebna – vrijeme koje poništavanjem
prostora pokreće kapitalizam (Soja, 1989:33).
Dok su neomarksistički odgovori na hegemoniju temporalnog narativa završavali s
dešifriranjem proturječnosti proizvedenog prostora, Foucaultova genealogija prostora je
otišla korak dalje: k epistemološkom preobražaju geografskih pojmova – k geo-epistemologiji
ili k genealoškoj geo-epistemologiji. Njega nisu zadovoljile samo upotrebe prostornih
351
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
metafora, koje su na primjer Althusser i Balibar (1975) koristili u čitanju Marxovog Kapitala i
koje je sam koristio u velikoj mjeri, niti analiza diskursa čiji bi krajnji cilj bila procjena ulogâ
političkih praksi. Foucault je vjerovao da bi ograničavanje analize diskursa na termine
vremenskog kontinuiteta bilo »pogrešno navođenje«, navođenje na stranputicu analize
unutrašnjih preobražaja individualnih svijesti: »Naprotiv, pokušaj da ga [diskurs]
dešifrujemo, kroz prostorne, strateške metafore, omogućuje da precizno zahvatimo tačke
kroz koje se diskursi preobražavaju u odnosima moći, kroz odnose moći i počev od njih«; tek
»spacijalizujući opis činjenica diskursa otvara za analizu učinke moći koji su vezani za njih«
(Fuko, 2005b:95-96). Radilo se o tome da se i prostor i geografija izvuku iz polemičkog
kriticizma rigidnog marksizma dijalektičkog vremena i teleološkog historicizma. Da se uvidi
jedna politika prostora.
Modaliteti prostora i mjesta koji se sreću u Foucaultovom opusu/triedru: spisi-razgovoripredavanja, ne pripadaju geo-epistemologiji velike, prostrane geografije. Roditeljska soba,
krevet, tijelo, zatvorska ćelija, klinika, psihijatrijska bolnica, heterotopije groblja, muzeja,
biblioteke – »heterotopija akumuliranih u beskonačnost« (Fuko, 2005c:34) – azili,
hologramski prostori okuženog grada u kojem se umnožavaju prakse discipline, kontrole i
nadzora od kvartova, do ulica, kuća, katova, soba, kreveta i zaraženih tijela; mjesta
ispovijedanja u crkvi, policiji, sudskoj istrazi, obiteljskoj kući, psihoanalitičkoj ordinaciji – sve
je to geografija lokalnih prostora i mjesta koji prije imaju svoju genealogiju nego veliku
totalizirajuću povijest. To je geografija lokalnih genealoških dijalektika u kojima se opaža
spacijalizacija izrastajuće racionalnosti. Ne može racionalnost klasicizma samo lutati
vremenom. Ona se mora objektivizirati u geografiju racionalnosti, znanja i praksi
normaliziranja: bolnicu, školu, građansku porodicu, ludnicu, zatvor, tvornicu, azil. Nasuprot
velikoj hegelijanskoj geografiji objektivnog duha svjetske povijesti (Hegel, 2006:95), Foucault
je ponudio ničeansku »geografiju« lokalne genealoške topografije istine, moralnosti,
seksualnosti, znanosti, racionalnosti, znanja; geografiju rasutosti »novih« prostora, kroz
genealogiju lokaliziranih, difuznih disciplinskih praksi i znanja/moći.
352
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Foucaultu nije trebala jedino scenografija prostora i dramaturgija prizora. Bila mu je
potrebna jedna stalno prisutna geografija reljefa, jedna neravna topografija. Nije želio zateći
uglačane površine o čije će se ogledalo odbijati suštine, istine, postojeća znanja. Stalno je
tragao za topografijom reljefa u kojem ima pukotina – u koje može upisati nešto drugo;
topografiju uzvišica – s kojih se može dalje i dublje vidjeti; topografiju naborâ – u koje se
može uvući kao u planinske lance da bi se sklonilo od komedije polemikâ. Isto kao što se siva
genealogija uvijek iznova upisuje na mnogo puta sastrugani pergament, tako se i Foucaultovi
prostori i mjesta stalno upisuju u topografiju mapa – tih instrumenata znanja/moći (Fuko,
2005b:98). Ne samo genealogija lokalnosti. Njegova se arheologija također upisuje u jednu
lokalnu, slojevitu, dubinsku topografiju, jer: »arheologija bi bila metod svojstven analizi
lokalne diskurzivnosti, a genealogija, taktika, koja polazeći od tih tako opisanih lokalnih
diskurzivnosti, pokreće oslobođena znanja koja se iz njih razvijaju« (Fuko, 1998b:23). Ne
samo promatrati vlast u njenim »što je moguće više regionalnim, najlokalnijim oblicima i
institucijama« (Fuko, 1998b:41), već promatrati na taj način ljudske prakse, diskurse i
znanja/moći koji su izrastali u određenim prostorima, koji su proizvodi tih prostora, kao što
su i prostori njihovi proizvodi – dijalektika je ponovo na dnevnom redu, rekao bi Lefebvre.
Dijalektika prostoravremena.
Literatura:
Althusser, Louis; Balibar, Etienne (1975). Kako čitati Kapital, Zagreb: SSO
Bašlar, Gaston (1969). Poetika prostora, Beograd: Kultura
Brodel, Fernan (2001). Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II (tom I), Beograd/
Podgorica: Geopoetika
Delez, Žil (1989). Fuko, Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića
Foazil, Madlen (2002). Zapis iz privatnosti, u: Arijes, Filip; Dibi, Žorž (ur.). Istorija privatnog
života (3), Beograd: Clio, str. 288-322
353
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Foucault, Michel (1980). The Eye of Power, in Gordon, Colin (ed.). Power/Knowledge:
Selected Interviews and Other Writings 1972-1977 by Michel Foucault, New York: Pantheon
Books, p. 146-165
Foucault, Michel (1982). The Subject and Power, in Dreyfus, Hubert L; Rabinow, Paul (eds.).
Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics, Chicago: The University Press, p.
208-226
Foucault, Michel (1984a). What Is an Author? in Rabinow, Paul (ed.). The Foucault Reader,
New York: Pantheon Books, p. 101-120
Foucault, Michel (1984b). Space, Knowledge, and Power, in Rabinow, Paul (ed.). The
Foucault Reader, New York: Pantheon Books, p. 239-256
Foucault, Michel (1994). L’oeil du pouvoir, in Defert Daniel; Ewald, François (ed.). Dits et
écrits 1976-1979 III, Paris: Gallimard, p. 195-206
Foucault, Michel (1995). Discipline and Punish: The Birth of the Prison, New York: Vintage
Books
Foucault, Michel (2007a). Security, Territory, Population: Lectures at the College de France
1977-78, New York: Palgrave, Macmillan
Foucault, Michel (2007b). The Mashes of Power, in Crampton, Jeremy W; Elden, Stuart (ed.).
Space, Knowledge and Power: Foucault and Geography, Burlington: Ashgate, p. 153-162
Fraser, Nancy (1985). Michel Foucault: A “Young Conservative”? Ethics, 96(1):165-184
Fuko, Mišel (1971). Riječi i stvari: arheologija humanističkih nauka, Beograd: Nolit
Fuko, Mišel (1990). Predavanja, Novi Sad: Svetovi
Fuko, Mišel (1998a). Arheologija znanja, Beograd: Plato
Fuko, Mišel (1998b). Treba braniti društvo, Novi Sad: Svetovi
Fuko, Mišel (2002). Nenormalni, Novi Sad: Svetovi
Fuko, Mišel (2005a). Poredak govora, u: Milenković, Pavle; Marinković, Dušan (ur.). Mišel
Fuko 1926-1984-2004, Novi Sad: VSA, str. 37-58
Fuko, Mišel (2005b). Pitanja Mišelu Fukou o geografiji, u: Milenković, Pavle; Marinković,
Dušan (ur.). Mišel Fuko 1926-1984-2004, Novi Sad: VSA, str. 91-100
354
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Fuko, Mišel (2005c). Druga mesta, u: Milenković, Pavle; Marinković, Dušan (ur.). Mišel Fuko
1926-1984-2004, Novi Sad: VSA, str. 29-36
Fuko, Mišel (2005d). Psihijatrijska moć, Novi Sad: Svetovi
Fuko, Mišel (2005e). Polemike, politika, problematizacije, u: Milenković, Pavle; Marinković,
Dušan (ur.). Mišel Fuko 1926-1984-2004, Novi Sad: VSA, str. 107-112
Fuko, Mišel (2006). Volja za znanjem: istorija seksualnosti I, Loznica: Karpos
Fuko, Mišel (2009). Rađanje klinike: arheologija medicinskog opažanja, Novi Sad: Mediterran
Publishing
Fuko, Mišel (2010a). Strukturalizam i poststrukturalizam, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel
Fuko: Spisi i razgovori, Beograd: Fedon, str. 314-351
Fuko, Mišel (2010b). O načinima pisanja istorije, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko: Spisi
i razgovori, Beograd: Fedon, str. 7-28
Fuko, Mišel (2010c). Niče, genealogija, istorija, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko: Spisi i
razgovori, Beograd: Fedon, str. 59-88
Fuko, Mišel (2010d). Razgovor sa Mišelom Fukoom, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko:
Spisi i razgovori, Beograd: Fedon, str. 168-243
Fuko, Mišel (2010e). Igre moći, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko: Spisi i razgovori,
Beograd: Fedon, str. 102-121
Fuko, Mišel (2010f). Istina i moć, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko: Spisi i razgovori,
Beograd: Fedon, str. 140-167
Fuko, Mišel (2010g). Odgovor na jedno pitanje, u: Kozomara, Mladen (ur.). Mišel Fuko: Spisi i
razgovori, Beograd: Fedon, str. 29-58
Fuko, Mišel (2012a). Razgovor sa Mišelom Fukoom, u: Mišel Fuko: Znanje/moć, Novi Sad:
Mediterran Publishing, str. 113-134
Fuko, Mišel (2012b). Predavanje od 7. januara 1976, u: Mišel Fuko: Znanje/moć, Novi Sad:
Mediterran Publishing, str. 83-96
Fuko, Mišel (2013). Istorija ludila u doba klasicizma, Novi Sad: Mediterran Publishing
Gofman, Erving (2011). Azili: eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalno
obolele i drugih utočenika, Novi Sad: Mediterran Publishing
355
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Habermas, Jürgen (1986). Perspektive: levohegelovci, desnohegelovci i Nietzsche,
Marksizam u svetu, 4-5:3-33
Habermas, Jürgen (1987). The Theory of Communicative Action: The Critique of Functionalist
Reason (Vol. 2), Boston: Beacon Press
Harvey, David (2005). Space as a Key Word, in Gebhardt, Hans; Meusburger, Peter (ed.).
Spaces of Neoliberalization: Towards a Theory of Uneven Geographical Development,
Hettner-Lecture 2004, Heidelberg: Franz Steiner Verlag, p. 93-115
Harvey, David (2012). Rebel Cities: From the Right to the City to the Urban Revolution,
London: Verso
Hegel, Georg Vilhelm Fridrih (2006). Filozofija istorije, Beograd: Fedon
Hetherington, Kevin (1997). The Badlands of Modernity: Heterotopia and Social Order,
London: Routledge
Howell, Philip (2007). Foucault, Sexuality, Geography. in Crampton, Jeremy; Elden, Stuart
(eds.). Space, Knowledge and Power: Foucault and Geography, Burlington: Ashgate, p. 291316
Ladiri, Le Roa Emanuel (1991). Montaju: oksitansko selo od 1294. do 1324, Novi Sad:
Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića
Lefebvre, Henri (1976). The Survival of Capitalism: Reproduction of the Relations of
Production, New York: St. Martin's Press
Lefebvre, Henri (1991). The Production of Space, Oxford: Blackwell
Lefebvre, Henri (2008). Pravo na grad, u: Kovačević, Leonardo et al. (ur.). Operacija grad:
Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb: Centar za nezavisnu kulturu i mlade, str.
16-29
Lefebvre, Henri (2009). Reflection on the Politics of Space, in Brenner, Neil; Elden, Stuart
(eds.). State, Space, World: Selected Essays by Henri Lefebvre, Minneapolis and London:
University of Minnesota Press, p. 167-185
Marinković, Dušan (2012). Heterotopije, granice i moć: sociološki doprinos obnovi potisnutih
tema, Teme, 36(4):1467-1485
Matvejević, Predrag (2007). Mediteranski brevijar, Zagreb: VBZ
356
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
Paasi, Anssi (2001). Europe as a Social Process and Discourse: Considerations of Place,
Boundaries and Identity, European Urban and Regional Studies, 8(1):7-28
Philo, Chris (2003). Foucault’s Geography, in Crang, Mike; Thrift, Nigel (eds.). Thinking Space,
London and New York: Routledge, p. 205-239
Said, Edvard (2008). Orijentalizam, Beograd: XX vek
Soja, Edvard V (2013). Postmoderne geografije: reafirmacija prostora u kritičkoj socijalnoj
teoriji, Beograd: Centar za medije i komunikaciju
Soja, Edward W (1989) Postmodern Geographies: The Reassertion of Space in Critical Social
Theory, London and New York: Verso
Thrift, Nigel (2007). Overcome by Space: Reworking Foucault, in Crampton, Jeremy; Elden,
Stuart (eds.). Space, Knowledge and Power: Foucault and Geography, Burlington: Ashgate, p.
53-58
Weeks, Jeffrey (1982). Foucault for Historians, History Workshop, 14:106-119
Dušan Marinković
Dušan Ristić
FOUCAULT’S GEO-EPISTEMOLOGY:
GEOGRAPHY, SPACES, PLACES
Abstract
The paper discusses Foucault’s “spatial turn” which represented a very firm criticism of the western
historical thought. By introducing “new” spatial metaphors or dispositives in the restoring
Foucauldian discourse, through the concept of geo-epistemology, we identify the significance of this


Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Dr. Zorana Đinđića 2, RS-21 000 Novi Sad, [email protected]
Faculty of Philosophy, University of Novi Sad, Dr. Zorana Đinđića 2, RS-21 000 Novi Sad, [email protected]
357
Holon, 4(2):329-358, 2014., Zagreb
Dušan Marinković, Dušan Ristić
Foucaultova geo-epistemologija…
turn. Geo-epistemology simultaneously represents the analysis of knowledge and discourses which
are formed through spaces and the analysis of space formed through knowledge/power/discourses.
Of many spatial metaphors that Foucault used in almost his entire opus we single out the metaphor
of the scenography of space/dramaturgy of scenes, which reflects well Foucault’s usual starting
points of the analysis which he used to indicate points of break and transformation: of discourses,
established practices, their effects, ritual regularities and implementations, their relationships –
towards bodies, population, the diseased, prisoners, people on the margins, abnormal people. The
paper names examples of discourses and practices that Foucault researched in order to demonstrate
that the subjects of his analysis always had their spatialized forms, their geography, their
archaeology, history, and a Nietzschean type of genealogy, i.e. spaces where they were placed and in
which their speeches or technologies were distributed. The paper also discusses Foucault’s
“heterotopic geography” which was only seemingly reactionary and conservative in its relinquishing
of dialectal sources of a totalizing history. In the conclusion the paper stresses that, unlike NeoMarxist responses to the hegemony of a temporal narrative, Foucault’s research of space had much
more far-reaching consequences: an epistemological transformation of space and other basic
geographic concepts.
Key words: Foucault, geo-epistemology, places, spaces, spatial turn
358
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Pregledni znanstveni rad (4)
UDK
Primljeno: 7. 10. 2014.
128 Foucault, M.
Prihvaćeno: 21. 11. 2014.
Slaven Crnić
SMRT PRIRODE I RAĐANJE ŽIVOTA
U DJELIMA MICHELA FOUCAULTA
Sažetak
Prelazak iz 18. u 19. stoljeće potresao je niz transformacija na razini vidljivog i iskazivog te doveo do
potpune reorganizacije objekata, koncepata i uvjeta mogućnosti znanja. Teza je to Michela Foucaulta
iz Riječi i stvari koja ovom radu služi kao polazišna točka za rekonstrukciju Foucaultova teorijskog
narativa o konceptima prirode u klasicizmu i života u modernom dobu. U kontekstu narativa o smrti
prirode i rađanju života, u radu se analizira Foucaultovo pismo o različitim dispozitivima moći te
odnosima koje je europska kultura u klasicizmu i modernom dobu uspostavljala između poretka riječi i
stvari te bolesti, ludila, zločina i seksualnosti.
Ključne riječi: degeneracija, dijagram, Foucault, stratum, taksonomija, znanje, život
1. Uvod
Tekst predstavlja istraživanje koncepata prirode i života (kao i koncepata koji su uz njih
vezani i/ili iz njih proizlaze) u izabranim djelima Michela Foucaulta. S naglaskom na
diskontinuitet koji Foucault smješta krajem 18. i početkom 19. stoljeća, tekst pokušava rekonstruirati teorijski narativ o klasicističkom poimanju prirode i modernoj konceptualizaciji
života koji se u fragmentima pojavljuje kroz sve značajne Foucaultove studije. Rad se otvara
analizom odlomka romana Crna mijena Marguerite Yourcenar, a potom ulazi u problematiku
vidljivog i iskazivog kod Michela Foucaulta, slijedeći pritom monografiju koju je o njemu

Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Sveučilišna avenija 4, HR-51 000 Rijeka, [email protected]
359
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
napisao Gilles Deleuze (1988). Foucaultov teorijski narativ o diskontinuitetu prirode i života
pokušavam mapirati u njegovim analizama specifičnih uvjeta znanja unutar kojih se kao
objekti, kriteriji, epistemološki indikatori itd. pojavljuju prvo priroda u klasicizmu, a zatim
život u moderno doba, s naglaskom na njihovo međusobno izuzimanje i poništavanje. Kao
ključne koncepte iz Foucaultovih djela izdvajam taksonomijsku tablicu, animalnost luđaka i
prirodnu bolest kada je riječ o klasicizmu te podjelu organsko/anorgansko, analizu životinja i
bolest kao patološki proces kad je riječ o modernoj epohi. Prva polovica teksta naglasak
stavlja na povijesne episteme, a druga na socijalne prakse u kontekstu smrti prirode i rađanja
života kao teorijskog narativa u djelima Michela Foucaulta.
2. Riječi i pogledi
Za šetnje pješčanim dinama, nekad u šesnaestome stoljeću, Zénona, junaka Crne mijene
Marguerite Yourcenar, najednom obuzme umor. Taj liječnik, alkemičar i prirodoslovac odlaže
ustranu svoj vjerni instrument, povećalo, ispruži se na tlu, među travkama i kukcima, pa
zadrijema.
Kad se probudio, učinilo mu se da kraj svojeg lica vidi neobično pokretnu životinju,
kukca ili mekušca koji se kretao u sjeni. Oblik mu je bio okrugao; njegov središnji dio
bio je sjajan, crn i vlažan, a okruživao ga je bijeli pojas, gdjegdje ružičast, gdjegdje
mutan i bez sjaja; dlake poput resa rasle su po rubu iz nekakve smeđe opne prošarane
pukotinama i kvrgavim oteklinama. Gotovo zastrašujući život nalazio se u toj krhkoj
stvarčici. U trenutku, prije nego se njegovo viđenje moglo oblikovati u misao, shvatio je
da je to što gleda njegovo oko koje se uvećano odražava u povećalu, a iza kojega su
trava i pijesak oblikovali amalgamsku podlogu kao kod zrcala. Ustao je zamišljen. Vidio
se kako gleda; pobjegavši uobičajenim perspektivama, sasvim izbliza pogledao je mali,
a golemi organ, blizak, a ipak stran, živ ali ranjiv, obdaren nesavršenom ali ipak
čudnovatom snagom o kojoj je ovisio kako bi mogao gledati svijet. Nikakvo zorbeno
znanje nije se moglo izvući iz tog viđenja koje je čudnovato povećalo njegovo
poznavanje samoga sebe, a istodobno i njegovo poimanje mnogobrojnih predmeta koji
čine to ja (Yourcenar, 2000:161-162).
360
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Pogled razbuđenog učenjaka trezveno se i metodički kreće po onome što drži nekakvim
nemirnim stvorom (životinjom, kukcem ili mekušcem). Pogled rastače to sićušno tijelo,
oplakuje njegove zone (središnji dio, pojas, rub),
klizi duž njegovih krivulja (okrugao,
okruživao, otekline), odgonetava boje i stanja (sjajan, crn i vlažan, bijel, ružičast, mutan i bez
sjaja, smeđe), zastaje pred granicama (opna), zaviruje u šupljine (pukotine). Ali prije no što je
uspio sliku u potpunosti podvrgnuti jeziku, prije nego li je njegov hitri pogled uspio okoštati u
misao (je li to kukac ili mekušac, žohar ili puž golać?), pred Zénonom se otvara ponor i to na
najmanje očekivanom mjestu – onom iz kojeg se rađa pogled ili, radije, u pogledu samom.
On shvaća da gleda svoj pogled. Tad puca nedovršena tablica, puca jedinstvo riječi i stvari, a
Zénon shvaća da ga nikad zapravo nije ni bilo jer nikakvo se zorbeno znanje nije moglo izvući
iz tog viđenja. Naoko tek razjapljeni ponor tu je otpočetka, od časa u kojem su se pokušali
susresti i sljubiti pogled i misao, vidljivo i iskazivo. Zénon ide dalje od organa, dalje od oka, i
sučeljava se s onime što o tom oku ovisi – sa samim sobom (zorbeno znanje uvećava
poznavanje njega samog). Ali to »ja« nije ni jedinstveno ni sjedinjeno već je sačinjeno od
mnoštvenosti nepostojanih stvari, uglova i vrhova uhvaćenih pogledom i pretvorenih u
naoko vječan, a ustvari tek trenutan amalgam. Iza pogleda, tog neobičnog pokretanja koje
Zénon isprva pripisuje nekakvom stvorenju pokraj svoje glave, nema promatrača koji bi ga
posjedovao, njime upravljao i raspolagao kako mu se prohtije: promatrač je posljedica
pogleda. Zénon i njegov preobraženo povećalo kao da uglas mrmljaju Nietzscheovu lekciju.
Kad se u Genealogiji morala pogled podiže uvis, u nebo gdje sreće munju i sijevanje,
Nietzsche (1990) razvezuje opreku činilac/činjenje i rasplinjuje ideju o djelatnome subjektu:
»Ali, nema takvog supstrata; nikakvog ,bićaʼ nema iza činjenja, delanja, postajanja; ,učinilacʼ
je puka izmišljotina pridodata činjenju, - činjenje je sve« (Nietzsche, 1990:40). Zénonovo
povećalo, postavši, u obratu kauzalnosti, izvor pogleda, radikalizira svom vlasniku bezdan
koji on pokušava prijeći: bezdan koji dijeli vidljivo i iskazivo, stvar i riječ.
Upravo takav bezdan zjapi u djelima Michela Foucaulta. Taj »novi arhivist« (Deleuze,
1988:1), neprestano je fasciniran kazivanjem i pogledom. Njega zanima, piše Gilles Deleuze
(1988:67) u svojoj monografiji posvećenoj Foucaultu, »istovremeno kazivanje i viđenje,
361
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
premda se ne radi o istoj stvari, prema ne iskazujemo ono što vidimo niti vidimo ono što
iskazujemo«. Nestalne, ali uvijek produktivne veze koje se uspostavljaju preklapanjem
vidljivog i iskazivog, Deleuze će u Foucaultovim djelima prepoznati kao stratume, historijske
formacije »sačinjene od stvari i riječi, od viđenja i govora, od vidljivog i iskazivog, od pojaseva
vidljivosti i polja čitljivosti, od sadržaja i izraza« (Deleuze, 1988:47).
Literarnom Zénonu i filozofu Nietzscheu pridružuje se Deleuzeov Foucault, istraživač
stratuma. A njega nije teško prepoznati već u Povijesti ludila u doba klasicizma gdje Foucault
svraća pažnju na taloženje stratuma u renesansi kada nastaje rez »između riječi i slike,
između onoga što je prikazano jezikom i rečeno plastičnom formom« (Foucault, 2007:15).
Pukotina u amalgamu pogleda i riječi javlja se iznova u Rađanju klinike. Foucault ukazuje na
reorganizaciju pogleda i promatranog objekta u medicini s prijelazom iz 18. u 19. stoljeće:
»Između reči i stvari začet je novi savez, iz kojeg nastaju videti i reći (…) Oko postaje rizničar i
izvor jasnoće; ima moć da iznese na svetlost dana istinu koju prima samo u onoj meri u kojoj
ju je izrodilo.« (Foucault, 2009:12-13). Moderna se klinika pomalja iz novog stratuma u
kojem se vidljivo podvrgava beskonačnom čitanju, a pogledu se hijeratski i hijerarhijski
povjerava zor istine. Čitav diskurs medicine »morao je da se uredi prema pogledu koji se više
ne zadovoljava uočavanjem, već otkriva« (Foucault, 2009:88). Bolesnik i bolest u
devetnaestostoljetnoj klinici preklapaju se i zajedno podvrgavaju pogledu: »u klinici, biti
viđen i biti izgovoren otprve opšte u očitoj istinitosti bolesti (…) Bolest postoji samo u
elementu vidljivog i, shodno tome, iskazivog« (Foucault, 2009:115). Posljedica nove
organizacije stratuma vidljivog i iskazivog klinički je pogled koji »spaljuje stvari do njihove
krajnje istinitosti« (Foucault, 2009:141).
Diskontinuitet među stratumima nije historijska katastrofa ili samouništenje neke epohe.
Teorijskim rječnikom sažeto: Foucault intencionalnost subjekta zamjenjuje intencionalnošću
bez subjektivnosti (cf. Foucault, 1994a:66), a individualno mišljenje zamjenjuje subindividualnim poljem uvjeta mogućnosti znanja (cf. Foucault, 2002:16). Ako prva supstitucija
dopušta pomaljanje koncepta »moći« u tzv. kasnoj genealoškoj Foucaultovoj fazi, onda
362
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
druga može poslužiti kao aproksimativna formula za Foucaultov koncept povijesne episteme
u radovima iz šezdesetih. Budući da teoretiziranju episteme nužno prethodi prepoznavanje
kontingentne i provizorne naravi svake epistemološke konfiguracije, ne čudi da Foucault taj
koncept pažljivo uvodi u Riječima i stvarima između čitanja Borgesove enciklopedije i
gledanja Velázquezove slike »Las Meninas«. I tekst i platno uzvraćaju pogled, a Foucault nas
vodi u ekspediciju u kojoj »našemu tihom i naivno nepokretnom tlu vraćamo njegove
raskole, njegovu nestabilnost i nedostatke« (Foucault, 2002:18). Epistema se pomalja iz
valorizacije tog raskola, a Foucault mu nadijeva teorijsko ime diskontinuiteta. Susret pogleda
s pogledom, misli s nepremostivim ponorom između teksta i figure, proliferacija novih znanja
u proučavanju povijesnih stratuma (arheologiji) itd. sažeto u teorijskome nazivu
diskontinuitet raskida s tradicionalnim poimanjem individualnog agensa. Pozitivne
konjunkture u proizvodnji
znanja ne mogu se, uči Foucault, tumačiti oslanjanjem na
poimanje individualne kreativnosti. Tako će Foucault, u raspravi s Noamom Chomskyjem,
istaknuti da njegova metoda rada bez ikakve sumnje ostavlja vrlo malo prostora
individualnoj kreativnosti, ali kako se time namjerno destabilizira njen privilegij u polju
humanističkih znanosti. Pritom diskontinuitet nije destruktivni fenomen već transformacija
(Chomsky i Foucault, 1997); i to ne jedinstven pokret, već, kako Foucault objašnjava u
Arheologiji znanja, čitav niz transformacija (Foucault, 2005).1 Razumijevanje Foucaultove
metodologije inzistiranjem na »diskontinuitetu« kao njenoj privilegiranoj okosnici bilo bi,
dakako, odveć jednostrano. I sam je Foucault podcrtavao ambivalentnost »diskontinuiteta«
1
Međutim, rastvaranje interpretacije povijesti susljednih događaja u korist analize taloženja kontingentnih
povijesnih formacija naišlo je na brojne kritike. Pa tako Paul Veyne (2010) objašnjava da je onodobna
tradicionalna historiografija odbacivala Foucaultovu metodologiju kao običnu apstrakciju, neusporedivu s
transhistorijskom realnosti kakvom se ona navodno bavi. U Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije
Vladimira Bitija pod natuknicom Diskontinuitet sažeto je iznesena i kritika logičke potke episteme: »No ako ni
jedna svijest ne može odgovarati za svoje projekcije, već ih svaka duguje svojoj diferencijalnoj ,umreženostiʼ s
drugim svijestima, čime ona tada može zajamčiti nadmoć svoje projekcije nad tuđima, odn. u ovom slučaju
ideje d[iskontinuiteta] nad idejom kontinuirane povijesti?« (Biti, 2000:diskontinuitet). S druge strane, o odnosu
inicijalne recepcije Foucaultovih djela u onodobnoj historiografiji Patricia O’Brien (1989:31) piše da su
historičari često otpisivali Foucaulta kao »lošeg ili nikakvog povjesničara«.
363
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
koja je proizlazila iz ambivalentnosti povijesnog fenomena na koji se »diskontinuitet« odnosi:
»Ova priča o diskontinuitetu uvijek me je malo iznenađivala. Izdanje Petit Laroussea koje je
upravo izašlo kaže: ,Foucault. Filozof koji svoju teoriju povijesti zasniva na diskontinuitetuʼ.
To me zapanjuje.« (Foucault, 1994c:145). I zatim nastavlja:
To [ritam naglih transformacija u biologiji, medicini, psihijatriji itd. – teorijskim
rječnikom: diskontinuitet] je stvar koja se ne može negirati ukoliko se tekstovi gledaju
dovoljno pažljivo. Moj problem nije uopće bio da kažem: pa dobro, u diskontinuitetu
smo pa tu i ostanimo. Nego da postavim pitanje: kako se moglo dogoditi da se u nekim
momentima i u nekim poretcima znanja javljaju grubi prekidi, ove naglosti evolucije,
ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj i kontinuiranoj predodžbi koju obično
imamo (Foucault, 1994c:145-146).
U Riječima i stvarima opisuju se afazičari koji »ne uspijevaju koherentno klasificirati klupka
raznobojne vune raspoređena na površini stola (…) [već] prave mnoštvo malenih
grumenastih i fragmentarnih područja gdje bezimene sličnosti sljepljuju stvari u raštrkane
otočiće« (Foucault, 2002:12). Jednom kad raspoređivanje vune privede kraju, afazičar
nanovo rastavi sve skupine koje je dotad stvorio te u »beskraj sastavlja i rastavlja, nakuplja
različite sličnosti i uništava one najočitije, raspršuje identitete, postavlja različite kriterije,
uznemiruje se, započinje iznova, zabrinjava se i naposljetku dolazi do ruba tjeskobe«
(Foucault, 2002:12). Paralela između Foucaultovog afazičara i koncepta povijesnog
diskontinuiteta dala bi se povući na sljedeći način: afazičar radi ono što radi stratum ili
možda stratum radi ono što radi afazičar: grupira, zatim regrupira, tabelira i potom urušava,
slaže samo da bi presložio, u beskraj. Pa je tako i Zénona njegova »nevažna i gotovo
groteskna zgoda navela na razmišljanje, ostavila je na njega dojam sličan sjajnom otkriću
neke svete tajne vjernicima« (Yourcenar, 2000:161). Zénon ustanovi da je »u određenom
smislu, oko bilo protuteža ponoru« (Yourcenar, 2000:162).
364
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Time se Zénon još jednom približava motivu afazičara i fantazmagorične enciklopedije i
otvara mogućnost stanovite literarne genealogije teorijskog pisma Michela Foucaulta. Ako je
mjesto rođenja Riječi i stvari Borgesova Kineska enciklopedija, tad se za ovaj tekst može reći
da izvire iz Crne mijene Marguerite Yourcenar, iz Zénonove umalo groteskne dogodovštine:
objavljivanje Riječi i stvari i Crne mijene dijele tek dvije godine, a Yourcenar i Foucault su,
konačno, suvremenici.
Istraživanje koncepata prirode i života u Foucaultovim studijama započinjem, stoga, od
diskontinuiteta koji dijeli njihove epohe. Taj diskontinuitet Foucault smješta na sam kraj 18.
stoljeća kada se misao odvaja od »opće gramatike, povijesti prirode, [analize] bogatstva«
(Foucault, 2002:239). Prelaskom iz 18. u 19. stoljeće nestaje taksonomija, a time se rasipa i
poredak koji je uspostavljala među živim bićima2.
Tako nestaje »priroda« - imamo li na umu da tijekom čitavog klasicizma ona najprije
nije postojala kao »tema«, »ideja« ili beskonačni izvor znanja, već kao homogeni
prostor identičnosti i razlika koje se mogu dovoditi u red (Foucault, 2002:292).
3. Tablica, kontinuitet, fosil i čudovište
Priroda klasičnog doba počiva na taksonomiji koja je obilježila čitavu misao tog razdoblja.
Taksonomija »implicira određeni kontinuum stvari, (…) ona je znanost raščlanjivanja i
svrstavanja u razrede, ona je znanje bićâ« (Foucault, 2002:91-93). Za razliku od renesanse
koja je među bezbrojnim bićima uspostavljala sličnosti, klasično će doba taksonomijom
rasplinuti taj odnos vidljivog i iskazivog, odnos koji je renesansnom prikazu životinja i biljaka
omogućio da s jednako pažnje i ozbiljnosti opisuje njihove organe i tkiva, ali i »svojstva koja
im pridajemo, legende i priče s kojima se povezuju, grbove na kojima se nalaze, lijekove koje
2
Na isti je način renesansnu misao prekinuo klasicizam. Yourcenar opisuje Zénonov osjećaj za povijesnu
uvjetovanost vlastite misli: »Liječnik, alkemičar, pirotehničar, astrolog, on je, htio - ne htio, nosio odoru svojega
vremena; dopustio je da stoljeće u kojemu živi nametne njegovu umu određene tijekove razmišljanja.«
(Yourcenar, 2000:150)
365
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
od njih proizvodimo, hranu koju daju, što su o njima pričali drevni narodi i što o njima mogu
reći putnici« (Foucault, 2002:148). Sve te renesansne bestijarije čudnovatosti, čudovišnosti i
čudesnosti bića, klasicistički kabineti povijesti prirode »zamjenjuju izlaganjem stvari ,u
tabliciʼ«(Foucault, 2002:150).
Tablica nastaje u trenutku u kojem analiza počinje imenovati, a ne samo čitati bića. Zénon iz
Crne mijene Marguerite Yourcenar živi u renesansi, dobu proze svijeta, kako će Foucault
pisati u Riječima i stvarima. Jezik 16. stoljeća je »stavljen u svijet i istodobno čini njegov dio
zato što same stvari skrivaju ili pokazuju svoju enigmu kao jezik, i zato što se riječi ljudima
nude kao stvari koje valja dešifrirati«(Foucault, 2002:53). Proza kojom svijet žubori Zénonu
odaje se neposredno, svaki put kad se on zaputi »s pločicama za pisanje u ruci, daleko u
prirodu, u potrazi za tko zna kakvim znanjem koje dolazi izravno od samih stvari« (Yourcenar,
2000:36). Zénonovo vrijeme ne poznaje tablicu: vidljivosti se preklapaju ili uzajamno zrcale, a
iskazivo se odaje pozornom uhu i pretače u obilje čitljivosti jednom kad se prenese u slova.
Tablica je otvorena skupa s mogućnosti »da vidimo ono što ćemo moći reći, ali što poslije ne
bismo mogli reći ni vidjeti iz daljine, da stvari i riječi od početka ne komuniciraju u
reprezentaciji« (Foucault, 2002:149). Prema Foucaultu (2002:151), za razliku od renesansnih
tekstova o vidljivome koji su skupljali sličnosti i potpise skrivene u samim bićima otvorenima
za čitanje, klasicistička »povijest prirode nije ništa drugo nego imenovanje vidljivog«.
Taksonomija 17. i 18. stoljeća usmjerit će proliferaciju bića na zemaljskoj kugli u tablicu, a
sustavom filtracije identičnosti i razlika sve što je vidljivo uvest će u novi poredak. Kroz tu
strukturu »vidljivost životinje ili biljke u potpunosti prelazi u diskurs koji je prihvaća«
(Foucault, 2002:154). Radi se o složenom i višeslojnom postupku koji se konstituira u
»prividnoj jednostavnosti onoga što je vidljivo i opisano« (Foucault, 2002:156). No, ispod
razine prividne jednostavnosti, ono što tablicu povijesti prirode organizira iznutra jest
složena konfiguracija koncepata kontinuiteta i vremena. Struktura kao obilježje bićâ može
postojati jedino ukoliko kontinuitet »može jamčiti da se priroda ponavlja« (Foucault,
2002:168). Stoga će kontinuitet, ovisno o tome koji ga prirodoslovac zamišlja, poprimati
366
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
razne oblike, od Bonnetovog »velikog linearnog lanca čiji je jedan kraj vrlo jednostavan, a
drugi vrlo složen, s uskim područjem u središtu koje nam je jedino otkriveno« (Foucault,
2002:170) do Buffonovih snopova ili Pallasovog poliedra. Hijerarhija poretka u klasicističkom
znanju o prirodi nije progresivno evolucionističko ulančavanje, već globalno napredovanje
čitave već uspostavljene hijerarhije. Vrijeme, stoga, nije princip taksonomije; ono nije njena
pokretačka snaga ni njen početni kriterij. Naprotiv, vrijeme je samo jedan od faktora
taksonomije, »unaprijed određeno poput svih ostalih vrijednosti koje poprimaju ostale
varijable« (Foucault, 2002:173). Kontinuitet je taj koji prirodi omogućuje povijest, odnosno
»priroda ima povijest samo u mjeri u kojoj je sposobna za kontinuitet (…) jer kontinuitet
prethodi vremenu. Kontinuitet je njegov uvjet.« (Foucault, 2002:176-177)
Uloga povijesti u odnosu na kontinuitet je negativna jer »promjena može imati samo
posredničko mjesto koje se mjeri isključivo zahtjevima cjeline« (Foucault, 2002:178). Otuda
uloga koju će za taksonomiju odigrati likovi čudovišta i fosila kao smrznuti rudimenti
promjene: »na osnovi kontinuiteta čudovište kao u karikaturi priča genezu razlika, a fosil u
nesigurnosti svojih sličnosti podsjeća na prve upornosti identičnosti« (Foucault, 2002:179).
Čitava se povijest prirode sastoji od organizacije »određenog vidljivog područja kao područja
znanja (…) uspostava prostora bliskosti u koji se može smjestiti bilo koja jedinka« (Foucault,
2002:180). Ona je dobro načinjen jezik »koji univerzalno vrijedi« (Foucault, 2002:180) i koji
funkcionira samostalno, neovisno o drugim jezicima. Ovdje jasnijim postaje zašto je povijest
prirode odbacila renesansnu heraldiku i gastronomiju: univerzalnost tablice jamči se jezikom
koji nije vezan ni uz što, osim uza samu stvar koja se u tablicu smješta i kojoj će pripasti
mjesto minerala ili biljke ili životinje. Priroda počiva na strogoj umreženosti riječi i stvari, a
»daje [se] samo kroz rešetku imenovanja i ona, koja bi bez takvih imena ostala nijema i
nevidljiva, svjetluca u daljini iza njih, stalno prisutna s druge strane tog rastera koji je,
međutim, nudi znanju i čini je vidljivom samo ako je jezik u potpunosti prožima« (Foucault,
2002:182).
367
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
4. Rađanje života na kraju 18. stoljeća i dokidanje tablice
Priroda se u klasično doba konstituira u stratumu taksonomije i tablice, dobro načinjenog,
univerzalnog jezika koji vidljiva bića provlači kroz rešetke riječi i dijeli ih u kućice rodova i
vrsta. Međutim, priroda u klasicizmu, kakvom je Foucault portretira, postoji kao predmet i
podloga znanju samo u odsutnosti samostojećeg koncepta života. Klasicizam ne poznaje
biologiju, i to ne stoga što je njegovo znanje nedovoljno znanstveno ili zato što taksonomija
ne može prijeći nekakav fiktivni prag pozitivnosti. Razlog je zapravo puno jednostavniji – u
klasicizmu ne postoji život. »Postojala su samo živa bića koja su se pojavljivala kroz rešetku
znanja koju je stvorila povijest prirode« (Foucault, 2002:146). Poput vremena koje je
taksonomija u potpunosti podvrgavala kontinuitetu te ga nigdje nije ispostavljala kao
samostalni kriterij ili princip, tako se ni život u klasicističkoj misli o prirodi nije pojavljivao kao
samostojeći kriterij ili odlučujuća identičnost ili razlika. Biće u doba taksonomije nije ono što
će postati nakon mrvljenja tablice prirode: »vidljivi oblik života u njegovom otporu onome
što ne živi i što mu se opire«, kako Foucault (2009:177) piše u Rađanju klinike. Za klasicizam
»prekid između živoga i neživoga nije nikad odlučujući problem.« (Foucault, 2002:183)
Kroz Foucaultova se djela može slijediti jedna pripovjedna nit o tektonskom smicanju života i
prirode u dvama historijskim stratumima i dijagramima moći koji slijede jedni za drugima. U
debati s Noamom Chomskyjem iz 1971. godine, Foucault ističe da život doista nije bio faktor
od ikakve važnosti za povijest prirode 17. i 18. stoljeća, niti su se stjenke diferencijacije u
taksonomijskoj tablici podizale između minerala, biljaka i životinja zbog života. Foucault
dodaje da život neće igrati ulogu znanstvenog koncepta niti u organizaciji znanja biologije 19.
stoljeća, već ga treba radije sagledati kao »epistemološki indikator« novih znanstvenih
tehnika i pojmova (Chomsky i Foucault 1997:110).
Ipak, život se, baš kao i prethodni pojmovi koji su ključni po ovaj rad (priroda, vidljivo,
iskazivo, povijest, kontinuitet, diskontinuitet), pojavljuje u Foucaultovoj misli vrlo rano te se
održava kroz čitav njegov opus. I na svakom je mjestu život suprotstavljen prirodi. Smrt
prirode i rađanje života prisutni su već u Rađanju klinike. Od druge polovice 17. stoljeća, pa
368
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
sve do kraja 18. stoljeća, bolest je smještena u raster vidljivog i iskazivog koji se primjenjuje
simultano i sinkronizirano s tablicom kakva postoji u povijesti prirode. Medicina klasičnog
doba zahtijevala je od pogleda ono što od njega traži i povijest prirode: odbacivanje
preobilnih znanja antike i srednjeg vijeka koji su tekstom obuhvaćali puninu stvari.
Klasifikatorskoj medicini 18. stoljeća Foucault uporište pronalazi u trima njenim
spacijalizacijama. Primarna spacijalizacija tiče se konceptualnog otklona »tijela« bolesti u
odnosu na tijelo bolesnika (»[…] pacijent je u odnosu sa onim od čega boluje samo spoljna
činjenica […] [o]rgani su pouzdana podrška bolesti, a nikada ne tvore neophodne uslove za
nju« [Foucault, 2009:26/29]), kod sekundarne je pak riječ o obrnutom, kvalitativnom
pogledu na oboljelog pojedinca, a za takav pogled »bolesnik je bolest koja je stekla osobene
crte« (Foucault, 2009:34). Tercijarna spacijalizacija tiče se društvene organizacije oko bolesti
i bolesnika, svih tih »raznorodnih institucija, hronoloških raskoraka, političkih borbi, zahteva i
utopija, ekonomskih prinuda, društvenih sučeljavanja« (Foucault, 2009:35). Budući da se
bolest u klasifikatorskoj medicini pomalja kao kretanje prirode, na medicini je da pomogne
»prirodi da dovrši svoje prirodno kretanje«, a na bolnici da uzmiče pred obiteljskim domom
koji »funkcioniše kao mesto na kojem se ona [bolest] rađa i razvija, (…) na kojem stiže do
svog prirodnog kraja [smrti ili izlječenja]« (Foucault, 2009:37).
Dva stoljeća klasične misli povezivala su bolest i prirodu sve do kraja 18. stoljeća i primata
života. »Od Sidenhama do Pinela, bolest je imala izvor i lice u opštoj strukturi racionalnosti u
kojoj je bila reč o prirodi i poretku stvari. Počev od Bišaa, patološki fenomen je opažen na
osnovu života« (Foucault, 2009:176). A život se pojavljuje na osnovi smrti, argumentirao je
Foucault nadalje u Rađanju klinike. Diskontinuitet koji se krajem 18. stoljeća otvara u
medicinskome znanju dubinski je određen novom pozicijom koju počinju zauzimati smrt,
život, a time i bolest. Medicina dubinski raskida s prirodom – bolest se više ne promišlja u
odnosu na prirodu kao dobro načinjeni jezik koji kontinuitetom održava stabilnost kategorija
unutar tablice (u ovom slučaju klasifikacijske nozologije). Nastaje trokut života, bolesti i smrti
u kojem najviši vrh pripada konceptu smrti, vrh s kojeg se mogu »videti i analizirati organske
zavisnosti i patološki nizovi« (Foucault, 2009:166). Takav mortalizam omogućuje vitalizam jer
369
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
život kao dinamika, kao proces, a ne priroda kao statika, počinje definirati bolest. Patološki
fenomeni postaju nalik živim procesima, a bolest »unutrašnja devijacija života« (Foucault,
2009:175). Diskontinuitet, prema Foucaultu, redefinira bolest: od prirode koja napada život,
bolest postaje patološka verzija života samog. Drugim riječima, »život, sa svojim dovršenim i
definisanim marginama varijacije, odigraće u patološkoj anatomiji ulogu koju je u nozologiji
osiguravao širok pojam prirode« (Foucault, 2009:176).
Bolest kao patološki život posljedica je, a ne uzrok, dokidanja poretka među bićima kakvim
ga je uspostavila taksonomija. Život počinje razdirati prirodu u samoj tablici u kojoj je
nesmetano počivala zahvaljujući kontinuitetu i prividno zauvijek obilježenim vrstama i
rodovima. Život tablicu povijesti prirode razgrađuje iznutra i tu se, piše Foucault u Riječima i
stvarima, otvara mogućnost za »nešto poput biologije«. Upravo će u takvim okolnostima »u
Bichatovim analizama također moći izroniti temeljna opozicija života i smrti« (Foucault,
2002:255). Život kao epistemološki indikator, a ne znanstveni koncept: vidimo kako je teza
koju je Foucault iznio u debati s Chomskyjem prisutna već u Riječima i stvarima. Ulogu
znanstvenog koncepta, na osnovi kojeg će se stvoriti uvjeti za naknadnu konceptualizaciju
života, odigrat će funkcija. Organizacija bića više neće počivati na smještanju bićâ u tablicu,
pri čemu mnoštvo vidljivih stvari obitava u neposrednom susjedstvu. Između 1775. i 1795.
pogled koji bića razvrstava na osnovi vanjskih obilježja, zamjenjuje se pogledom koji ulazi u
bića i traga za funkcijama njihovih organa i elemenata. Kriterij po kojem će određeno biće
zauzimati određeno mjesto u poretku više nije postojanje ovog ili onog elementa, već
funkcije koju taj element može obavljati. Primjerice, više nije odlučujuće postojanje supki,
samo po sebi, za klasifikaciju neke biljke, već funkcija tih supki u procesu reprodukcije biljke.
Na isti način, elementi životinje će se ispreplesti oko načina njene prehrane jer su za novu
misao »prehrambene funkcije nesumnjivo najvažnije« (Foucault, 2002:251). Naizgled se
stvari otkrivaju u novom svjetlu, ali zapravo je riječ o reorganizaciji svjetla koje ih čini
vidljivim. Funkcija, taj znanstveni koncept, rezultat je novog povijesnog stratuma koji
reorganizira odnose između vidljivog i iskazivog. Međutim, funkcija samo nagriza tablicu
prirode i otvara njen raster; konačnu smrt prirode uzrokuje konstituiranje života.
370
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
5. Nove podjele
Podjela koja proizlazi iz funkcije, i na osnovi koje se počinje objelodanjivati život, jest podjela
na organsko i anorgansko. »Organsko postaje živo, a živo je ono što proizvodi rastući i
razmnožavajući se. Anorgansko je ono što nije živo, što se ne razvija i ne razmnožava se, ono
što se nalazi na rubovima života, nepokretno je i neplodno – smrt« (Foucault, 2002:255). Ta
podjela prelazi cijelom tablicom povijesti prirode; život kao odlučujući kriterij ubija prirodu
iznutra jer njena bića ispadaju iz poretka na sve strane i regrupiraju se ovisno o tome mogu li
rasti i kretati se ili su prepušteni izvanjskim utjecajima jer ne posjeduju funkcionalne udove,
kralježnicu, pluća… riječju, život. »U tim uvjetima razumijemo kako je pojam života mogao
postati neophodan za uspostavu poretka prirodnih bića« (Foucault, 2002:251). Život čini
prirodu nemogućom. Ne radi se o tome da je struktura na koju se naslanjala povijest prirode
zamijenjena novom strukturom, niti se radi o metamorfozi postojećeg poretka. Ne radi se ni
o izrastanju novih klasifikacija iz onih starih. Ono što kod Foucaulta precizno definira
diskontinuitet povijesti prirode jest upravo mrvljenje njene tablice. Jedan po jedan, svi
elementi povijesti prirode postaju onemogućeni: ondje gdje funkcija organa postaje kriterij
njihove podjele, nestaje podjela na osnovi njihova izgleda; ondje gdje je bilo govora o
esencijama i supstancijama, sada se govori o fenomenima i zakonima. Kontinuitet koji se
zamišljao kao poliedar ili lanac, naglo postaje neujednačena zrakasta mreža ili nizovi
usporednih planova organizacije u kojima se bića dijele ovisno o funkcijama. »Kralješnjaci i
beskralješnjaci čine savršeno odvojene skupine među kojima ne možemo naći posredničke
oblike koji bi osiguravali prijelaz u ovom ili onom smjeru.« (Foucault, 2002:296). Najednom
uspostavljena i izdvojena od svih anorganskih stvari, živa bića se organiziraju ovisno o
mnoštvu planova za održavanje na životu. Život im je svima zajednički, ali način na koji se on
u njima manifestira je različit. Pritom biljka, koja je za »za tabličnu misao oblikovala čisti
predmet koji je transparentan prema istinama koje se velikodušno vraćaju« (Foucault,
2002:301-302) u moderno doba života prepušta mjesto životinji. U vremenu kad živa bića
postaju samo manifestacija života (ne njegovi izvori, već samo oblici), životinja postaje ono
na čemu se najbolje može vidjeti borba života i smrti. »Ona pripada prirodi samo utoliko što
u sebi sadrži jednu protuprirodnu jezgru« (Foucault, 2002:302).
371
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Motiv životinje povezane s protuprirodom pojavljuje se već u Povijesti ludila u doba
klasicizma. Za klasicizam je ludilo, piše Foucault, »inkarnacija čovjeka u zvijeri (…) ludilo se
najbolje može upoznati ondje gdje je čovjek nakalemljen na prirodu« (Foucault, 2007:77).
Povezivanje luđaka i životinje polučilo je u klasicizmu čitav niz posljedica; do kraja 18.
stoljeća takvo je znanje pretpostavljalo žilavu otpornost luđaka na iznimnu hladnoću,
neizdrživu vrućinu, vlagu, bol, glad. Ironija se, prema Foucaultu, sastojala u tome što ljudi
prepoznati kao luđaci za vrijeme klasicizma nisu upadali u oblast medicine: animalnost koja
im se pripisivala, štitila je luđake od bolesti. I to na dva načina: s jedne strane se ludilo nije
definiralo kao bolest, a s druge se bolest (npr. groznica) nije mogla uhvatiti u organizmu
čovjeka-životinje. Posljedica takvog znanja bili su ekstremni životni uvjeti u tamnicama
Bicêtrea i La Sâlpétriera. S luđacima se ophodilo kao sa životinjama, i to u sasvim doslovnom
smislu riječi. Foucault (2007) piše o škotskom seljaku za kojeg se vjerovalo da može izliječiti
ludilo, a čija se metoda, između ostaloga, sastojala u tome da umjesto volova u kola upreže
luđake.
Ipak, animalnost ne vraća ludilo poretku prirode, već ga samo približava nebrojenim
formama bestijarija »gdje se otkriva istina zvijeri koja je istina bez sadržaja« (Foucault,
2007:72). Za ludilo, poredak prirode je nedostižan. »Zapravo, podrobnijim ispitivanjem
postaje jasnije kako životinja pripada radije protuprirodi, negativnosti koja prijeti poretku i
svojom neobuzdanošću ugrožava pozitivnu mudrost prirode.« (Foucault, 2007:72). Foucault
ističe da 17. i 18. stoljeće nisu prepoznavali ludilo na horizontu prirode, već na pozadini
Bezumlja: »za čovjeka klasicizma, ludilo nije bilo prirodno stanje, ljudski i psihološki korijen
bezumlja; ono je samo empirijska forma bezumlja koje stalno iznova prijeti čovjeku i obavija
– s goleme razdaljine – sve oblike njegove prirodne egzistencije.« (Foucault, 2007:78). Ludilo
je protuprirodno jer se ne ponaša u skladu s mirnom i sadržajnom istinom prirode. Stoga ne
čudi Foucaultovo tumačenje klasicističke želje za oslobođenjem luđaka od njegova ludila kao
želje za otvaranjem ludila »nježnim uzdama prirode [koja je zakon i istina]; s obzirom da je
zakon, priroda zauzdava nasilje žudnje; s obzirom da je istina, ona umanjuje protuprirodu i
izmaštane halucinacije.« (Foucault, 2007:185-186). Protupriroda je mogućnost ugrožavanja
372
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
poretka taksonomijske tablice prirode, ali nikad ne može biti njen kraj (kao što smo vidjeli,
puno snažniji tektonski pomaci na razini povijesnog stratuma i znanja su priveli prirodu
kraju). Protupriroda je konstitutivni element prirode, njeno naličje i njena negativnost, ali
takve vrste da se svugdje može podrediti poretku ako se otvori i izloži onom dobro
načinjenom jeziku što univerzalno vrijedi. Priroda i protupriroda su stoga funkcionalno
jedinstvo: ako ništa drugo, zbog toga što se tablica prirode širila svejednako po vidljivim
stvarima, bez ostavljanja mjesta za druge poretke. Istina zvijeri jest istina bez sadržaja.
U moderno doba života, slična negativna uloga dopast će samu prirodu: ona postaje prijetnja
životu. Prirodu se svrstava uz neživo; ona je smrt zato što nije život. Ova nova priroda koja
»više ne zna biti dobra« (Foucault, 2002:302) nije povezana sa starom prirodom ništa više no
što je novi život povezan sa živim bićima povijesti prirode koja su mu prethodila. Priroda u
znanju 19. stoljeća samo je naličje života. »Život je korijen svakog postojanja, a neživo i
inertna priroda nisu ništa više nego posustali život.« (Foucault, 2002:303).
Spomenuto jedinstvo prirode i protuprirode u klasicizmu javlja se i u Rađanju klinike. Bolest
je, kao i ludilo, za 18. stoljeće bila mješavina prirode i protuprirode. Foucault pokazuje način
njihova miješanja: bolest je priroda jer ima uređenu suštinu, ali je i protupriroda jer narav te
suštine jest da ugrožava ostale prirodne suštine organizma. U Bichatovo doba života i smrti,
u doba onog trokuta koji je već spomenut i vitalizma koji iz njega proizlazi, bolest ostaje
mješavina, no ovaj put je ona mješavina života i smrti. I ovdje vidimo koliko su priroda i život
nesvodivi jedno na drugo, kako se međusobno isključuju, a svi ostali koncepti prilagođavaju
smjeni njihovih vladavina. Bolest postaje smrt omogućena u životu na isti način na koji je
nekoć bila protupriroda omogućena u prirodi. »Otuda značaj koji je od pojave patološke
anatomije dobio pojam ,degeneracijeʼ« (Foucault, 2009:178). Degeneracija, kao pad iz
zamišljenog savršenstva izvornog statusa, pojam je u kojem se »prikupljalo sve negativno što
su istorijsko, atipično i protivpriroda mogli da sadrže.« (Foucault, 2009:179). Za početak,
degeneracija je dokinula i samu bolest na osnovi koje je nastala čime »počinje medicina
patoloških reakcija, struktura iskustva koja je dominirala XIX vekom i do izvesne tačke XX
373
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
veka« (Foucault, 2009:216). U onoj mjeri u kojoj je bolest do kraja 18. stoljeća bila
podvrgnuta mišljenju statične taksonomije i kontinuiteta, bolest 19. stoljeća bit će obilježena
procesom života i njegovom degeneracijom. U Rađanju klinike Foucault piše da je medicina
18. stoljeća obraćala pozornost na zdravlje i mjesta njegova pojavljivanja u organizmu.
Medicina 19. stoljeća će, naprotiv, organizirati svoje znanje oko neurednog, nemirnog života
premreženog procesima koji su živi koliko i život sâm. Organizacija koja je počivala na
uređenoj dualnosti zdravlja i bolesti, smještena u prirodi, prepušta mjesto medicini života
koja će taj pojam rastegnuti preko čitave populacije. »Kada se bude govorilo o životu grupa i
društava, o životu rase, ili čak ,psihološkom životuʼ, neće se misliti samo na unutrašnju
strukturu organizovanog bića, već i na medicinsku bipolarnost normalnog i patološkog«
(Foucault, 2009:56). Život kao proces reorganizira bolest, a degeneracija postaje kotačić koji
čitav mehanizam živog društva može nepovratno survati u provaliju patološkog. Pogled se
stoga okreće izvitoperenostima organizma i njegovim navikama, a medicina se pretvara u
budno oko što bdije nad svakom naznakom patoloških procesa u ljudskome tijelu, ali i
društvu. Bolest više nema esenciju i postaje patološki proces i »u tome je čitava suština
patološkog, jer više nema ni suštinskih bolesti, ni suština bolesti.« (Foucault, 2009:214).
6. Dijagram moći i dispozitivi
U tekstu Foucault revolucionalizira povijest, Paul Veyne analizira pojam prakse kao ključan za
razumijevanje Foucaultovog čitanja povijesti. Foucault se kod Veynea otkriva kao povjesničar
praksi koje stvaraju »prirodne« objekte, a zatim ih postavljaju u međusobne odnose. Primjer
je »ludilo [koje kod Foucaulta] postoji kao objekt samo unutar i kroz praksu (…) postoji samo
njegova relacija s ostatkom svijeta.« (Veyne, 1997:167-177). Destabilizacija prirodnog
objekta, u ovom slučaju ludila, prepoznata je rano u Foucaultovom pisanju: u dokumentu
kojim odobrava obranu Foucaultove disertacije i preporučuje njeno objavljivanje, Georges
Canguilhem je napisao da Foucault ludilo analizira kao »objekt percepcije u ,društvenom
prostoruʼ strukturiran na različite načine kroz povijest: objekt percepcije stvoren društvenim
praksama radije nego zahvaćen kolektivnom senzibilnošću« (Canguilhem, 1997:24). Upravo
je diskvalifikacija prirodnih objekata ono što po Veyneu sačinjava filozofsko uporište
374
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Foucaultovog rada. »Sve je historijsko i sve ovisi o svemu drugome« (Veyne, 1997:171). Na
svakom mjestu je iznova negiran prirodni objekt; svugdje je njegova transhistorijska
egzistencija diskvalificirana što znači da prelazeći s Foucaultom preko povijesti »ne
susrećemo evoluciju ili modifikaciju jednog te istog objekta koji se uvijek pojavljuje na istom
mjestu.« (Veyne, 1997:171). Na sličan način Gilles Deleuze izdvaja teorijsku inovativnost
Foucaultovih »vidljivosti«. Ni objekt ni element, vidljivosti su »forme osvjetljenja, stvorene
samim svjetlom, koje dopuštaju stvari ili objektu da postoji jedino kao bljesak, ljeskanje ili
svjetlucanje« (Deleuze, 1988:52)3. Takav teorijsko-metodološki stav Foucault je sažeo
započevši ciklus predavanja o biopolitici riječima: »Pretpostavimo da univerzalnosti ne
postoje« (Foucault, 2004:3). Foucault stalno podsjeća na mnoštvo relacija koji stvaraju
prividne prirodne objekte i stoga je on »filozof relacija koji ne ontologizira ni Moć niti išta
drugo« (Veyne, 1997:177).
I Foucaultov proslavljeni koncept moći4 uvelike se odnosi na prakse. Toranj Panoptikona se
uzdiže iz praksi koje su se prije Benthamovog izuma već ustalile kroz »male tehnike
mnogostrukih i međusobno ukrštenih nadgledanja, pogleda koji vide ne bivajući viđeni.«
(Foucault, 1994b:176). Društvo je panoptičko prije Panoptikona jer se pogled iz
srednjovjekovnog grada zahvaćenog kugom seli u vojne tabore, škole i radionice, pazeći na
znakove nepokornosti, sitnih zločestoća ili namjernog zabušavanja. »Benthamov je
Panoptikon arhitekturalni prikaz toga sastava.« (Foucault, 1994b:205). Paralelno sa
stratumom, Deleuze (1988:36) će objasniti, u Foucaultovim djelima otkriva se dijagram moći:
3
Dodajmo Deleuzeovim riječima dvije Foucaultove provokativne spekulacija o utrnuću socijalnih fenomena (uz,
dakako, najrazvikaniji primjer smrti čovjeka s kraja Riječi i stvari): »Možda jednog dana više nećemo znati što je
to bilo ludilo«, piše Foucault u Povijesti ludila (Foucault, 1997:97), a na sličan način u Volji za znanjem zamišlja
povjesničare budućnosti koji će se čuditi nad »seksualnosti«.
4
Nesaglediva je literatura napisana o Foucaultovom konceptu moći. U prilog Foucaultovom kontinuiranom
interesu za socijalne prakse u djelima prije tzv. genealoške faze, interesu paralelnom onom za epistemičkim
fenomenima, poslužit će ovdje njegove vlastite riječi: »Kada na to mislim, pitam se o čemu sam mogao govoriti,
npr. u Povijesti ludila ili Rođenju klinike, ako ne o moći?« (Foucault, 1994c:148)
375
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
»To su izložene relacije koje konstituiraju moć.« Dijagram disciplinske moći otkriva se u
neobičnoj praksi, u »stanovitoj sporazumnoj raspodjeli tijela, površina, svjetlosti, pogleda«
(Foucault, 1994b:207). Deleuze će u razgovoru s Foucaultom primijetiti kako se u modernom
svijetu slične prakse primjenjuju na različite subjekte: »Ne samo da se djeca tretiraju kao
zatvorenici, već se i zatvorenici tretiraju kao djeca« (Deleuze i Foucault, 1977:210).
Ondje gdje Deleuze smješta iskazivost Foucaultovih povijesnih likova u tekstovima (tekstovi o
bolesti, delinkvenciji, ludilu, seksualnosti…) i njihovu vidljivost u određenim objektima (brod
luđaka, ćelije zatvorenika, roditeljska soba), nije teško primijetiti suglasje s Veyneovim (1997)
tumačenjem praksi kod Foucaulta (slanje na pučinu, zatočenje u ćeliju, smještanje u bračni
krevet). Deleuze (1997:184) će se tekstom Užitak i žudnja osvrnuti i na Foucaultov koncept
dispozitiva koji Foucaultu »omogućuje da ide onkraj dualnosti diskurzivnih formacija i
nediskurzivnih formacija (…) ne radi se o suzbijanju razlike među njima, već o pronalasku
razloga za njihove relacije.« Ako je dijagram mapa pokretanja moći (odijeljivanje,
raspodjeljivanje, stalni nadzor, discipliniranje), tada je dispozitiv konfiguracija koja
istovremeno kanalizira tu moć i postoji samo kao njen učinak. Dispozitiv nije stratum:
slijedimo li Deleuza, radije ćemo ga shvatiti kao površinski učinak dubinskih odnosa u
stratumu, dijagramu moći i modalitetima njihove interakcije. Dispozitiv nije ni dijagram: on
uvijek ovisi o točkama kroz koje moć prolazi i koje ga sačinjavaju, ali ne može samostalno
utjecati na njeno pokretanje. Dispozitiv je, dakle, podređen i stratumu kao jedinstvu znanja i
dijagramu moći koji je »neka vrst apstraktne mašine imanentne cijelom društvenom polju«
(Deleuze, 1997:184). Ipak, upravo se na dispozitivu ocrtavaju sve prakse (dijagram moći), ali i
pridruživanja i razdruživanja vidljivog i iskazivog (stratum).
7. Čudovišta u klasicizmu i 19. stoljeću
Predavanjima na Collège de Franceu iz 1974. i 1975. godine, Foucault prati razvoj lika
abnormalnog pojedinca koji zauzima središnju poziciju u kolopletu juridičko-bioloških znanja
i dispozitiva normalizacijske moći 19. stoljeća. Kao i u prethodnim djelima (predavanja su
održana u periodu između objavljivanja Nadzora i kazne i Volje za znanjem), Foucault prati
376
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
razvoj lik abnormalnog, opasnog pojedinca na razini znanja i moći, stratuma i dijagrama,
poglavito u periodu od 17. do sredine 19. stoljeća. Ujedno je to i genealogija normalizacijske
moći i »načina na koji se oblikovala, načina na koji se, bez počivanja u jednoj instituciji,
uspostavila interakcijom između različitih institucija i načina na koji je proširila svoj
suverenitet u našem društvu« (Foucault, 2003:26).
Srednjovjekovnu i klasicističku misao, Foucault argumentira, opsjedalo je čudovište.
Čudovište je mješavina bića: čovjek stopljen sa životinjom je čudovište; svinja pomiješana sa
ovcom je čudovište; genitalije ambivalentna izgleda znak su čudovišnosti. Foucault podcrtava
stanovitu opasnost u transgresiji čudovišnih miješanja za tablicu jer »čudovište je
transgresija prirodnih granica, transgresija klasifikacija, tablice i zakona kao tablice.«
(Foucault, 2003:63). Međutim, miješanje ne ugrožava postojanje tablice kao takve, štoviše,
možda je čak i podupire. Već u Riječima i stvarima Foucault (2002:176) ističe da »čudovišta
nisu druge ,prirodeʼ od samih vrsta«, već geneza njihovih razlika. Spomenut je već i primjer
luđaka koji u klasicističko doba također može vlastitu protuprirodu otvoriti blagim uzdama
prirode i kategorijama tablice. Čitljivost, dakle, uvijek uspijeva vratiti transgresiju tablici jer
ondje ima vlastitu ulogu kao granica tablice i ilustracija geneze razlika. Ali vidljivo čudovište,
sapleteno sa svojim čitljivim oblikom, nered unosi upravo ondje gdje se tablica susreće s
pravom, gdje čudovišnost kao »prirodna nepravilnost dovodi u pitanje i onemogućava
pravo« (Foucault, 2003:64). Foucault ističe niz pravnih pitanja koja se vrte oko čudovišta:
treba li pogubiti osuđenika koji tijelo dijeli sa svojim nedužnim sijamskim blizancem, može li
čudovišno dijete biti imenovano nasljednikom svog pokojnog oca, može li osoba
nediferenciranih genitalija pristupiti crkvenoj službi itd. Čudovište utjelovljuje »zakonski
labirint, kršenje prava i njegovu prepreku« (Foucault, 2003:65). Pojam čudovišta je star,
svakako se ne radi o izumu klasicističke misli. Foucault kao karakteristično čudovište
Srednjeg vijeka prepoznaje mješavinu zvijeri i čovjeka, dok se pravni, medicinski i religijski
tekstovi u renesansi najčešće bave sijamskim blizancima. U doba klasicizma, piše Foucault,
od središnje je važnosti lik hermafrodita. Posljednji hermafrodit privezan je za lomaču i
spaljen zbog svog tijela na samom kraju 16. stoljeća; početak 17. stoljeća pak predstavlja
377
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
organizaciju mehanizama koji bi hermafrodite smjestili u jednu kategoriju i ondje ih zadržali.
Valja otkloniti miješanje muškog i ženskog; nikakva opasnost ne smije vrebati iz nerazlučivih
organa.
Nova je to smjena praksi koje konstituiraju iluziju prirodnog objekta: hermafrodit na lomači
nije isti hermafrodit pred kojeg juridičko-medicinska moć, s početka 17. stoljeća, stavlja izbor
egzistencije ili po modelu muškosti ili po modelu ženskosti. Primjer je hermafrodit iz Rouena
kojem 17. stoljeće presudom nameće žensku odjeća i zabranjuje mu/joj suživot s osobama
oba spola, pod prijetnjom smrti. Foucault (2003:69) u mišljenju liječnika Duvala, koji je vršio
ispitivanje na tijelu dotičnog/e hermafrodita, prepoznaje »ono što bi se moglo nazvati prvim
rudimentima kliničkog pristupa seksualnosti.« I to iz dva razloga: s jedne strane se radi o
novom pogledu koji ulazi u svaki kutak ljudskog tijela, dok se, s druge strane, ono što se vidi
usporedno i imenuje. Ipak, ovdje se ne radi o liječniku ispred svog vremena, iako njegova
praksa indicira potrebu »za medicinskim diskursom o seksualnosti i njenim organima«
(Foucault, 2003:71): hermafrodit ostaje svejednako definiran kao čudovište, iako kao
takav/takva neće završiti na lomači. U doba prirode podjele su te koje određuju život, a ne
obrnuto. Na Foucaultovom primjeru iz sredine 18. stoljeća već se prepoznaju konture doba
života. Slučaj Grandjean označava promjenu medicinskog dispozitiva. Iako Grandjean nije
hermafrodit, njena je narav čudovišna jer kao žena žudi za ženama. Odbačena je ideja
hermafrodita kao mješavine dva spola. Hermafrodit sada posjeduje svoj dominantni spol koji
je narušen, oskrnavljen ili degeneriran sekundarnim obilježjima suprotnog spola. Tijelo više
ne
sadržava
čudovišnu
kombinaciju
svojstava,
već
»ekscentričnosti,
svojevrsne
nesavršenosti, greške prirode« (Foucault, 2003:72). Nanovo se u Foucaultovoj analizi
poništavaju život i priroda, pojam po pojam. Za Anne Grandjean u tablici više nema mjesta, a
izbor između muške i ženske egzistencije više nije nikakav izbor jer se njena čudovišnost ne
može otvoriti nježnim uzdama prirode. Anne Grandjean je ilustracija procesa umiranja
prirode jer predstavlja novu vrst čudovišta čija uloga u poretku života nije istovjetna ulozi
hermafrodita u poretku taksonomije. Čudovišnost više nije »mješavina onoga što je priroda
trebala razdvojiti« već »nepravilnost, lagana devijacija« i posljedično »čudovišnost
378
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
karaktera« (Foucault, 2003:73). Obrat potresa dubinske odnose poretka: čudovišnost
klasicizma, ta »prirodna manifestacija neprirodnog« (Foucault, 2003:81) posjedovala je klicu
kriminalnosti koja je vrebala iz svakog čudovišta. Krajem 18. stoljeća čitava se priča obrće –
sada je čudovišnost ta čije se postojanje pretpostavlja iza svakog zločina. Prema Foucaultu,
do kraja 18. stoljeća zločin nije posjedovao nikakvu imanentnu prirodu, nikakvu narav,
nikakvu suštinu: s obzirom da je svaki zločin predstavljao fragmentarni regicid, jer je svaki
zločin napad na suverena, na svakom se koraku osiguravalo beskonačnu moć kažnjavanja.
Prijelaz iz klasicizma u moderno doba ilustrira dramatično i proslavljeno prvo poglavlje
Nadzora i kazne (oštri kontrast u egzekuciji neuspješnog kraljoubojice i, tri četvrt stoljeća
kasnije, rigidnog upravljanja svakodnevicom zatvorenika). »Krajem 18. i početkom 19.
stoljeća«, piše Foucault (1994b:8), »unatoč nekolikim većim plamsajima, mračna kaznena
svetkovina postepeno se gasi.« Zatvorenikov dan nad kojim u potpunosti dominira volja
zatvora nalazi se duboko u epohi života. Društvo već pulsira u stalnoj predostrožnosti ne bi li
se pravovremeno uočilo potencijalna čudovišta i preventivno ih dovelo u red.
Još jedan povijesni lik u Nadzoru i kazni ilustrira ovaj začudni obrat: vojnik. Za klasicističku je
misao on »netko koga izdaleka poznajemo; on je nosilac znakova: prirodnih znakova kreposti
i hrabrosti (…) tijelo mu je pravi grb snage i srčanosti« (Foucault, 1994b:137). Od sredine 18.
stoljeća stvar se izokreće: svatko je potencijalni vojnik. Disciplinom, bespoštednim
vježbanjem i izučavanjem umijeća rukovanja raznovrsnim oružjima, bezoblično, pa čak i
nejako tijelo može postati grb snage i srčanosti kakav je klasicistička misao dugo vremena
zamišljala intrinzičnim i jedinstvenim, riječju, prirodnim.
Ugrubo, uspon života i pad prirode u dijagramu moći ogledaju se u transformaciji povijesnih
likova: s jedne strane hermafrodit iz Rouena, vojnik čija se krepost uočava iz daljine i
raščetvoreni kraljoubojica. S druge strane se nalaze Anne Grandjean, pitomci iz kojih se može
napraviti stroj za ubijanje i zatvorenici kojima je svakodnevica niz predodređenih događaja.
Čitljivost prvih u suglasju je s taksonomskom tablicom povijesti prirode. Na svakom koraku su
oni kombinacije svojstava: čudovišno tijelo koje na svojoj površini odražava oba spola; srčano
379
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
i gordo tijelo predodređeno bitkama; raščetvoreno tijelo koje postaje znak kraljeve odmazde
i neiscrpne moći koja se čuva jedino za upravljanje krvnikovim rukama i kotačem za
lomljenje. Elementi su posloženi u tablicu – sve je imenovano i sadržano u znanju. Nasuprot
likovima prirode, stoje likovi života. Njihove su žudnje procesi koji se moraju preusmjeriti,
zaustaviti ili preokrenuti kao što je to slučaj s Grandjean i njenoj žudnji za drugim ženama.
Tijela koja posjeduju onoliko su živa koliko su mobilna i fleksibilna: čvrsta disciplina i česte
vježbe mogu mlohavo tijelo optočiti mišićima, a snažan glas kadar je usaditi poslušnost
duboko u pitomčevu svijest. Zločin više ne odražava regicidne namjere, već pokret
degeneracije, stoga se i zločinac može rehabilitirati, preodgojiti, uravnotežiti. Likovi
klasicizma su statični, kao i priroda sama. Njihove su vrline ili protuprirodna nagnuća uvijek
dijelovi velike tablice prirode i u odnosu na nju mogu funkcionirati kao idealno savršenstvo
sklada ili mjesto nereda koje valja nanovo zauzdati prirodom. Likovi života su vječno
podređeni raznim procesima. Zanavijek su oni u opasnosti od degeneracije pa ih treba stalno
nadzirati. Ali i obrnuto, oni se uvijek mogu popraviti, vratiti u red pa nadziranje mora biti
dvostruko.
Jedan od trofeja u devetnaestostoljetnom lovu na degeneraciju, utvrdit će Volja za znanjem,
jest vrsta zvana homoseksualci5. I dok se sodomit, kao i čudovište, u klasicizmu pojavljivao na
mjestima gdje su njegova djela izazivala i dovodila u pitanje građansko pravo, homoseksualac
19. stoljeća vidljivi je oblik drukčije čitljivosti. Složeni dispozitiv seksualnosti i vrsta
»homoseksualac« jedno su drugome uvjet i naličje u vrijeme kad se u djetinjstvu i životnim
navikama, morfologiji, anatomiji i fiziologiji odražavaju eventualni patološki procesi i klija
degeneracija. Kad je riječ o homoseksualcu, seksualnost je »bestidno ispisana na njegovom
5
Utjecaj Volje za znanjem na unazad četrdesetak godina kritičke teorije u raznim disciplinama i teorijskim
pravcima ne može se sažeto iznijeti. Budući da je ovdje spomenut primjer proizvodnje seksualnih vrsta, o kritici
dogmatske teorijske recepcije Foucaultovih uvida, uključujući i distinkciju sodomit/homoseksualac, detaljno
piše David Halperin u svojim djelima Saint Foucault: Towards a Gay Hagiography (1995) i How to Do the History
of Homosexuality (2002). Foucaultovu razradu kritike subjektivnosti analizira Judith Butler u svojoj knjizi Giving
an Account of Oneself (2005).
380
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
licu i tijelu jer ona je tajna koja se neprestano odaje.« (Foucault, 1994a:33). Klinički pogled
koji spaljuje stvari do njihove istinitosti netremice vreba nad znakovima morfoloških
odstupanja i fizioloških neravnoteža. S druge pak strane, u homoseksualcu se »otkriva« duša.
Već je u Nadzoru i kazni Foucault (1994b:29) pisao o duši6 kao umreženim pragovima
učinaka moći i znanja koji se uzajamno podupiru i intenziviraju: »Duša, učinak i oruđe
političke anatomije; duša, tamnica tijela.« Duša devetnaestostoljetnog homoseksualca
poprište je »unutrašnje androginije, hermafroditizam duše« (Foucault, 1994a:34).
Homoseksualac nije privilegirana figura u stratumu/dijagramu modernog doba, već zauzima
jednaku poziciju kao i svi ostali likovi onoga što će Foucault nazvati »društvom rasplamsale
perverzije«7.
Svi
ti
ekshibicionisti,
prezbiofili,
dispareunične
žene,
masturbatori,
homoseksualci i ostala lica dispozitiva seksualnosti, svi ti »lijepi nazivi hereza upućuju na
takvu prirodu koja bi se mogla zaboraviti toliko da izbjegne zakon, ali koja bi se mogla
podsjećati na samu sebe toliko da nastavi proizvoditi vrste, čak i tamo gdje više nema reda.«
(Foucault, 1994a:34).
U složenoj transformaciji, diskontinuitetu klasicizma i modernog doba, stratuma/dijagrama
(znanja/moći) nestaje zločin koji je samo žestina na koju se odgovara žestinom, nestaje
bolest sa suštinom koja proizlazi iz prirode i u nju se vraća, nestaju čudovišta koja se mogu
vratiti ustanovljenome poretku. A proliferacija novih čudovišnih likova degeneracije, ludila,
seksualnosti i kriminalnosti, smrt prirode i rađanje života, najavljuju moderno doba u kojem
6
U svojoj knjizi Psihički život moći, Judith Butler sažima Foucaultov motiv »duše« kao »normativni i
normalizirajući ideal u skladu s kojim se tijelo trenira, oblikuje, kultivira i investira« (Butler, 1997:89).
7
U tom se društvu ne proizvode samo likovi seksualnosti. Predavanja o abnormalnosti s Collège de Francea
pripovijedaju o dva velika čudovišta iz razdoblja Francuske revolucije koja će natopiti polje kriminalnosti na
sličan način na koji je čudovišno tijelo hermafrodita, kakvim ga je zamišljao klasicizam, natopilo duševni
hermafroditizam homoseksualaca. Prvo moralno čudovište čine kraljevski par, Luj XVI. i Marija Antoaneta, dok
drugo predstavlja kanibalistički narod. Foucault (2003) ističe središnju poziciju koju ti likovi zauzimaju u
pozamašnoj literaturi s kraja 18. stoljeća (od pravnih i filozofskih tekstova do karikatura i pamfleta).
381
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
moć suverena da daje ili uskraćuje život nestaje u novoj političkoj situaciji. Foucault tom
novom razdoblju nadijeva ime: »era bio-moći« (Foucault, 1994a:97).
8. Zaključak
Klasicistička misao o prirodi, u Foucaultovoj interpretaciji, prelazila je dobro načinjenim
jezikom preko vidljivih objekata. Univerzalnost takvog jezika jamčila se poretkom tablice u
koju su se smještali objekti svijeta: od minerala, preko biljaka do životinja. Priroda u
klasicizmu stoga i nije bila ništa drugo doli univerzalni, dobro načinjeni jezik pod čijim se
okriljem okupljalo sva vidljiva bića. Krajeve tog rastera čuvala su čudovišta i fosili kao krajnje
točke kontinuiteta u kojem je vrijeme samo varijabla, a ne odlučujući čimbenik. Nepostojanje
života u klasicizmu, Foucault pokazuje, omogućavalo je koncept prirodne bolesti u medicini i
protuprirodne animalnosti ludila. Ludilo stoga nije bilo bolest, niti je bolest bila suštinski
protuprirodna, ali se svaki od tih koncepata, na drukčiji način, otvarao istini i poretku
prirode: ludilo suočavanjem s besadržajnom istinom zvijeri, a bolest s vlastitim unutarnjim
poretkom. Na sjecištima znanja i prava, pojavljivali su se hermafroditi koje je valjalo smjestiti
u tablicu i zločinci čija djela nisu posjedovala nikakvu prirodnu suštinu, već samo klicu
regicida koju je valjalo iščupati kraljevom moći.
Diskontinuitet, koji Foucault smješta u prijelaz iz 18. u 19. stoljeće, potresa i rastvara poretke
znanja, ujedno otkriva i život koji rastvara taksonomiju klasicizma i onemogućava prirodu,
pojam po pojam. Priroda kao poredak nestaje, a bića se reorganiziraju po principu organskog
i anorganskog, živog i neživog. Ona više nisu nosioci života, već njegove manifestacije. Time
bolest gubi svoju prirodnu suštinu i postaje patološki proces, a ludilo još jedna u nizu bolesti.
Nestankom moći suverena, nastaju novi dispozitivi koji se koriste novonastalim
pojmovnikom medicinskih znanja. Ondje gdje su se miješale tablice prirode i zakona, sada se
miješaju medicina, psihijatrija i pravo, a nad zapadnim svijetom sviće moderno doba
društava discipline, nadzora i upravljanja.
382
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Foucaultova djela, pročitana iz ove perspektive, otkrivaju teorijski narativ u kojem priroda i
život, naizgled univerzalni i povezani, nisu ništa drugo doli rezultati specifičnih historijskih
formacija kojima se uspostavlja jedan od mostova nad bezdanom koji dijeli iskazivo i vidljivo.
Literatura:
Biti, Vladimir (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: Matica
Hrvatska
Butler, Judith (1997). The Psychic Life of Power: Theories in Subjection, Stanford: Stanford
University Press
Butler, Judith (2005). Giving an Account of Oneself, New York: Fordham University Press
Canguilhem, Georges (1997). Report from Mr. Canguilhem on the Manuscript Filed by Mr.
Michel Foucault, Director of the Institut Français of Hamburg, in Order to Obtain Permission
to Print His Principal Thesis for the Doctor of Letters, in: Davidson, I. Arnold (ed.). Foucault
and His Interlocutors, Chicago: The University of Chicago Press, p. 23-27
Chomsky, Noam; Foucault, Michel (1997). Human Nature: Justice versus Power, in: Davidson,
I. Arnold (ed.). Foucault and His Interlocutors, Chicago: The University of Chicago Press, ep.
107-145
Deleuze, Gilles (1988). Foucault, Chicago: University of Minessota
Deleuze, Gilles (1997). Desire and Pleasure, in: Davidson, I. Arnold (ed.). Foucault and His
Interlocutors, Chicago: The University of Chicago Press, p. 183-192
Deleuze, Gilles; Foucault, Michel (1977). Intellectuals and Power, in: Bouchard, F. Donald
(ed.). Language, Counter-Memory, Practice: Selected Essays and Interviews by Michel
Foucault, New York: Cornell University Press, p. 205-218
Foucault, Michel (1994a). Volja za znanjem, u: Burger, Hotimir; Kalanj, Rade (ur.). Znanje i
moć, Zagreb: Nakladni zavod Globus, str. 7-115
Foucault, Michel (1994b). Nadzor i kazna, Zagreb: Informator
Foucault, Michel (1994c). Mikrofizika moći, u: Burger, Hotimir; Kalanj, Rade (ur.). Znanje i
moć, Zagreb: Nakladni zavod Globus, str. 143-163
383
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Foucault, Michel (1997). Madness, the Absence of Work, in: Davidson, I. Arnold (ed.).
Foucault and His Interlocutors, Chicago: The University of Chicago Press, p. 97-104
Foucault, Michel (2002). Riječi i stvari, Zagreb: Golden Marketing
Foucault, Michel (2003). Abnormal: Lectures at the Collège de France 1974-1975, New York:
Picador
Foucault, Michel (2004). The Birth of Biopolitics: Lectures at the Collège de France 19781979, New York: Picador
Foucault, Michel (2005). Archaeology of Knowledge, London: Routledge
Foucault, Michel (2007). Madness and Civilization: History of Madness in the Age of Reason,
London: Routledge
Foucault, Michel (2009). Rađanje klinike: Arheologija medicinskog opažanja, Novi Sad:
Mediteran Publishing
Halperin, David M. (1995). Saint Foucault: Towards a Gay Hagiography, New York: Oxford
University Press
Halperin, David M. (2002). How to Do the History Of Homosexuality, Chicago: The University
of Chicago Press
Nietzsche, Friedrich (1990). Genealogija morala, Beograd: Grafos
O'Brien, Patricia (1989). Michel Foucault's History of Culture, in: Hunt, Lynn (ed.): The New
Cultural History, Los Angeles: University of California Press, p. 25-47
Veyne, Paul (1997). Foucault Revolutionizes History, in: Davidson, I. Arnold (ed.). Foucault
and His Interlocutors, Chicago: The University of Chicago Press, p. 146-183
Veyne, Paul (2010). Foucault: His Thought, His Character, Cambridge: Polity Press
Yourcenar, Marguerite (2000). Crna mijena, Zagreb: Naklada Jurčić
384
Holon, 4(2):359-385, 2014., Zagreb
Slaven Crnić
Smrt prirode i rađanje života…
Slaven Crnić
THE DEATH OF NATURE AND THE BIRTH OF LIFE IN WORKS OF MICHEL
FOUCAULT
Abstract
A series of transformations struck at the level of the visible and sayable during the end of the 18 th and
beginning of the 19th century, thus causing a complete reorganization of objects of knowledge, its
concepts and conditions of possibility. This claim that Michel Foucault puts forth with his book The
Order of Things serves this article as an entry point to a reconstruction of Foucault's theoretical
narrative on the concepts of nature in the classical age and life in the modern era. In the context of
this narrative on the death of nature and the birth of life, this article analyzes Foucault's writing on
different power apparatuses and relations the European culture organized between the order of
things and illness, madness, crime and sexuality.
Key words: degeneration, diagram, Foucault, life, stratum, taxonomy

Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Rijeka, Sveučilišna avenija 4, HR-51 000 Rijeka,
[email protected]
385
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Mario Kopić
FOUCAULTOV ZAGOVOR LIBERALIZMA
Što se motiva tiče koji me vodio, on je vrlo jednostavan… To je radoznalost – jedina vrsta
radoznalosti, u svakom slučaju, koju vrijedi prakticirati s nešto upornosti: ne ona koja teži za
asimiliranjem onoga što valja spoznati, nego ona koja dopušta da se odljubimo od sebe
samih (se deprendre de soi-méme). Što bi vrijedilo navaljivanje spoznavanja ako bi ono jedino
osiguravalo stjecanje znanja a ne bi omogućivalo u stanovitoj mjeri, i koliko je to moguće,
gubljenje-lutanje (l'égarement) spoznavatelja?
Navedene riječi potječu iz predgovora drugom tomu Povijesti seksualnosti naslovljenom
»Uporaba užitaka« (Foucault, 1984a:14). Njih je napuklim, prigušenim glasom izgovarao
Gilles Deleuze ranog lipanjskog jutra 1984. godine u dvorištu bolnice Pitié-Salpêtrière.
Velikani pariške filozofije okupili su se toga dana kako bi odali posljednju počast svojemu
preminulom kolegi, Michelu Foucaultu.
Čini se da radoznalost Michela Foucaulta nije imala granica. Njegova je erudicija bila
raskošna, sposobnost transformacije osupnjujuća, polja rada beskrajna… Kao historičar
psihijatrije i posvuda, kao neumorni analitik moći i tehnika discipliniranja, kao profesor
povijesti misaonih sustava, pravio je rezove u znanosti i povijesti zapadnjačke filozofije.
Foucault je možda više no itko pridonio preinaci sadašnjih humanističkih i društvenih
znanosti. Bio je utemeljitelj (i nadasve nedostižan vrhunac) suvremenih kulturalnih studija.

Tekst je autorov pogovor vlastita prijevoda Foucaultovih predavanja Rođenje biopolitike, iz 1979. s Collège de
Francea, što ga početkom sljedeće godine planira objaviti nakladnička kuća Sandorf iz Zagreba.
386
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Američkom feminizmu i »politici razlike« postavio je teorijske zasade. Otvorio je
historiografiji seksualnih identiteta i pitanjima roda vrata sveučilišta. Pripravio je put na
kojemu su queer studies i teorijski radovi o homoseksualnosti uspjeli dostići današnji
akademski status.
Do danas je Foucault najvažnija ikona post-marksističkog ljevičarskog intelektualizma.1 O toj
ćelavo ošišanoj glavi s ušima šišmiša ispreda se legenda. Mjerodavni članci američkih
akademaca posvećeni su pitanju kakvu je ulogu igralo konzumiranje LSD-a za Foucaultov
pojam filozofskog graničnog iskustva (vidi Miller, 1993). Otkad je homo-dandy Hervé Guibert,
koji je 1991. preminuo od AIDS-a, u svojim novelama i romanima opisao kakvu je
prominentnu ulogu njegov bliski prijatelj Foucault igrao na pariškoj S/M sceni (usp. Guibert,
1988, 1990), vruće i škakljive anegdote postaju gotovo mainstream fukoovske filologije.
Bjelodano je da je filozof imao posebno nagnuće prema lancima i na krovu visoko štovane
École Normale Supérieure u Rue d'Ulm, izgleda da je bilo nekih posvema neočekivanih
priredbi.
No unatoč svoj toj auri avangarde i subverzije ne postoji nijedan drugi predstavnik »french
theory« koji je posve neovisno o pitanju duha vremena, politike i javnog mnijenja zajamčio
sebi kao istraživaču i znanstveniku tako duboku i tako dalekosežnu pozornost. Čak i danas,
gotovo 50 godina nakon njegova objavljivanja, nijedan povjesničar ideja ne zaobilazi Riječi i
stvari (s podnaslovom Arheologija humanističkih znanosti), jedno od glavnih Foucaultovih
1
Pri čemu se nažalost posve previđa eksplicitan Foucaultov stav da se pitanje Gulaga »mora posebno postaviti
svakom socijalističkom društvu, budući da nijedno od njih od 1917. de facto nije uspjelo funkcionirati bez više ili
manje razvijenog sistema Gulaga… Treba istaknuti posebnost pitanja Gulaga naspram svakog teorijskog
redukcionizma (koji od njega pravi grešku čitljivu na temelju tekstova), naspram svakog historicističkog
redukcionizma (koji od njega pravi učinak konjunkture, što se može izolirati počevši od uzroka), svako utopijsko
razdruživanje (koje bi ga stavilo, s ,pseudosocijalizmomʼ, u opoziciju sa ,samimʼ socijalizmom) naspram svakog
univerzalizirajućeg rastvaranja u opći oblik zatvaranja.« (Foucault, 1977:90). Zacijelo teorijski najdosljednija
provedba ovog Foucaultova zahtjeva jest rad Uga Vlaisavljevića, Lepoglava i univerzitet: Ogledi iz političke
epistemologije.
387
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
djela (Foucault, 1966). Čak je i Jürgen Habermas (1985, 1986), koji je svagda bio nepovjerljiv
prema Foucaultovu ničeanskom, kritičkom stavu prema prosvjetiteljstvu, morao odati
priznanje njegovim prijelomnim povijesnim studijama. Pa i takvim stručnjacima goleme
erudicije, poput sorbonskog medievalista Alaina de Libera ili njegova berlinskog pandana
Wolfganga Hübenera, koji vrlo rijetko izražavaju respekt prema obrazovanju nekog kolege,
Michel Foucault je postao ključnom referencijom (Libera, 2007; Hübener, 1988). Može biti da
je razlog u tome što je on mogao more vrela obraditi sam poput nekolicine. Filozofkinja
Blandine Kriegel (2004:117) ovim riječima opisuje tu sposobnost svojega učitelja: »Kada smo
ujutro dolazili u Nacionalnu biblioteku, Foucault je već tamo bio. Kada smo uvečer iz nje
odlazili, on je i dalje bio posvećen radu.«
Foucault se gotovo cijeloga svojega života nosio s problemom vlasti/moći (le pouvoir). Što je
bit vlasti/moći? Koje su historijske forme njezine institucionalizacije? I ponajprije, koje su
tehnike i koji su modusi ponašanja s kojima pojedinac u svojoj žudnji i misli može izmaći
vlasti/moći? Gdje se nahodi slobodan prostor istine i ugode? Gilles Deleuze (1986:101) u ime
Foucaulta postavlja središnje pitanje: »Ako je vlast/moć konstitutivna za istinu, kako onda
zamisliti neku ,vlast/moć istineʼ koja ne bi više bila istina moći, kako zamisliti istinu koja bi
poticala iz poprečnih linija otpora, a ne više iz integralnih linija vlasti/moći? Kako ,preći
linijuʼ?«
Svojim je pitanjima svagda pristupao posežući za konkretnim povijesnim materijalom. Pred
nama je konačno dio Foucaultovih predavanja što ih je držao 1978. i 1979. na Collège de
Franceu i koja predstavljaju najobuhvatniju i najzreliju elaboraciju njegove političke filozofije
(Foucault, 2004a, 2004b). Kasnije nastali spisi o povijesti seksualnosti također se ubrajaju
među važnija djela ovog filozofa. No ona su posvećena ethosu umijeća življenja i
egzistencijalnom smislu2 i samo se posredno dotiču političke filozofije.
2
»Treba prije misliti na krizu subjekta ili čak subjektivacije: na teškoću u načinu kako se individua može
konstituirati kao moralni subjekt vlastitog ophođenja i na napore da se u primjeni na sebe nađe ono što će
dopustiti podvrgavanje pravilima i finaliziranje egzistencije.« (Foucault, 1984b:117). Odlična analiza
388
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Kao i uvijek, Foucault i ovaj put nastoji pisati povijest sadašnjosti ili aktualnosti, što će reći, s
osvrtom na udaljena obzorja misaone tradicije, želi pojmiti uvjete mogućnosti za ono ovdje i
sada. Jer za Foucaulta je filozofija moguća samo još kao dijagnoza današnjice. Smisao
aktualnog mišljenja jest u mišljenju naše vlastite aktualnosti, a moderna filozofija ne može
biti ništa drugo do filozofija modernosti same (usp. Descombes, 1989:9-27). Dakle, što je bit
suvremene politike? Kako se vlada našim društvom? Spomenuta predavanja žele pružiti
odgovor na ova pitanja. Ne bave se samo klasicima političke misli od Platona do Humea,
nego također, u svom segmentu pod nazivom Rođenje biopolitike, i ekonomskom politikom
pod Giscard d'Estaingom i razvićem socijalne tržišne privrede u Njemačkoj od Ludwiga
Erharda do Helmuta Schmidta (usp. Lemke, 1997). Foucault, koji se cijelog života bavio
kritikom institucionalne zlouporabe moći, državno-policijskom i disciplinarnom represijom,
dolazi do neočekivane bilance, bilance što ju je glavni kor Foucaultovih sljedbenika dosad
samo uporno ignorirao i marginalizirao: Politički um moderniteta jest liberalizam!3
Moć se vladanja odlikuje prije svega njezinim ograničenjem. Počevši od 18. stoljeća vladati
glasi: postaviti unutrašnje granice suverenitetu vlasti. Za to postoje dva suprotna carska puta
i oba imaju svoje korijene u cilju limitiranja. Ili se državna omniprezentnost ograničuje od
strane pojedinca i njegovih »ljudskih prava«, što je Rousseauov put, ili se pak državna vlast
ograničuje putem računa korisnosti. Kao najviša zapovijed ne pojavljuje se više neograničeno
obilje moći suverena, nego uvećanje ekonomske produktivnosti. Ekonomska korist trijumfira
nad višim državnim razlogom (raison d'État). To je put što su ga otvorili engleski empiristi.
Foucaultove etike u ovom kontekstu dana je u djelu Johanna Oksala: Foucault on Freedom (vidi Oksala, 2005).
3
Više o Foucaultu i (neo)liberalizmu, vidi Barry, Andrew; Osborne, Thomas; Rose, Nikolas (ur.) (1996). Foucault
and Political Reason: Liberalism, neo-liberalism and rationalities of government, London: UCL Press; Bröckling,
Ulrich; Krasmann, Susanne; Lemke, Thomas (ur.) (2000). Gouvernmentalität der Gegenwart: Studien zur
Ökonomisierung des Sozialen, Frankfurt/M.: Suhrkamp; Bonnafous-Boucher, Maria (2002). Un libéralisme sans
libérte: Pour une introduction du terme “libéralisme” dans la pensée di Michel Foucault, Paris: L'Harmattan;
Gertenbach, Lars (2007). Die Kultivierung des Marktes: Foucault und die Gouvernementalität des
Neoliberalismus, Berlin: Parados.
389
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Racionalni izražaj modernog umijeća vladanja jesu liberalne teorije tržišne privrede,
socijalnijih ili pak manje socijalnih inačica.
Tko želi razumjeti moderni svijet, taj mora čitati Ludwiga von Misesa, Friedricha von Hayeka i
teoretičare neoliberalizma poput Miltona Friedmana – a ne Marxa ili Louisa Althussera, čiji je
Foucault bio učenik, ili pak Adorna, s čijom se društvenom kritikom Foucaultova misao
svagda iznova dovodila u svezu (vidi Honneth, 1998). Foucault opsežno raspravlja o
njemačkom neoliberalizmu – takozvanom ordoliberalizmu Freiburške škole (Walter Eucken,
Alfred Müller-Armack, Alexander Rüstow, Wilhelm Röpke)4 – i o njegovu američkom
pandanu, neoliberalizmu Čikaške škole (Frank Knight, George Stigler, Gary Becker, Ronald
Coase…).5 Neoliberalizam je najprimjerenija teorija sadašnjeg umijeća vladanja, jer
racionalno vođena država organizira prvenstveno područje svoje nenadležnosti. Naime, kako
urediti da se ne vlada previše? To je, prema Foucaultu, kapitalni problem guvernmentalnog
uma sadašnjeg doba. Pojmovna neman guvernmentalitet (gouvernementalité), što ju je
skovao Foucault,6 može se prevesti i kao »vladnost«, no najjednostavnije rečeno, posrijedi je
»stil vladanja«.7 Foucault, kojemu su terminologijske lakrdije bile prije odbojne no privlačne,
4
O ordoliberalizmu vidi Haselbach, Dieter (1991). Autoritärer Liberalismus und Soziale Marktwirtschaft:
Gesellschaft und Politik im Ordoliberalismus, Baden-Baden: Nomos; Ptak, Ralf (2004). Vom Ordoliberalismus zur
Sozialen Marktwirtschaft: Stationen des Neoliberalismus in Deutschland, Opladen: Leske Budrich Verlag;
Plickert, Philip (2008). Wandlungen des Neoliberalismus, Stuttgart: Lucius & Lucius.
5
O Čikaškoj školi vidi Emmett, B. Ross (ur.) (2010). The Elgar Companion to the Chicago School of Economics,
Cheltenham: Edward Elgar.
6
Istini za volju, termin se susreće već prije kod Rolanda Barthesa. Usp. Barthes, Roland (1993). Mythologies, u
Marty, I. Éric (ur.). Œuvres complètes, Paris: Eric Marty, str. 699.
7
»Riječju ,guvernmentalitetʼ želim reći tri stvari. Pod ,guvernmentalitetomʼ razumijem skup što ga konstituiraju
institucije, procedure, analize i refleksije, kalkulacije i taktike koje omogućuju izvođenje te, kako specifične tako
i kompleksne, forme moći (pouvoir) koja ima za svoju glavnu metu populaciju, za glavnu formu znanja političku
ekonomiju, a za bitni tehnički instrument dispozitive sigurnosti. Drugo, pod ,guvernmentalitetomʼ razumijem
tendenciju, smjer sile koji, na cjelokupnom Zapadu, već dugo neprestano vodi prevlasti onoga tipa moći što
bismo ga mogli imenovati vladavina (gouvernment) nad svim drugim: suverenost, disciplina; što je, s jedne
strane, dovelo do razvića cjelokupnog niza specifičnih aparata (appareils) moći, a s druge strane do razvića
390
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
namjerno kreira nov termin, uvodeći guvernmentalitet, mentalitet vladanja, kao opreku
pojmu državnosti. Politička filozofija boluje od toga što državu precjenjuje, pa je tako Hegel
vjerovao da je država subjekt povijesti i dovršenje uma8. Liberalni teoretičari poput
Friedricha von Hayeka polaze pak od toga da država nužno inklinira hipertrofiji i da ima
imanentnu sklonost totalitarizmu.9 Obojica se varaju, u dobrom i lošem. Država o sebi nije
nikakvo autonomno izvorište moći, kaže Foucault. Strah od represivne policijske države, koji
skrbi ljevičarsku kritiku dominacije, promašuje bitno isto onoliko koliko i liberalna fobija od
države.
Za Foucaulta država nije ništa drugo doli institucionalna sedimentacija različitih postupaka,
načina kojima se državama može vladati. Engleska je filozofija pružila modernim
demokracijama teorijski instrumentarij, pa ipak se u Engleskoj od Hobbesa, što znači od 17.
stoljeća, politička filozofija nije više zanimala za državu. Veliko je pitanje – kako treba vladati.
Tko želi razumjeti modernu državu, mora pojmiti različite guvernmentalitete, različite stilove
vladanja koji se nalaze u nekom sustavu. Foucault (2004b:324) se opetovano prepoznaje u
(neo)liberalizmu, uzdižući ograničenje državne moći do fundamentalnog problema:
»Liberalizam je, sa svoje strane, prožet načelom: previše se vlada ili barem svagda treba
sumnjati da se previše vlada.« Predbacuje mu samo da o državi ima odveć simplificiran,
nekog cjelokupnog niza znanja (savoirs). Pod ,guvernmentalitetomʼ, na kraju, mislim da moramo smatrati
proces ili, bolje, rezultat procesa kojim je država prava srednjeg vijeka, koja je u 15. i 16. stoljeću postala
administrativnom državom, sve više postajala ,guvernmentaliziranaʼ (gouvernmentalisé)« (Foucault, 2004a:111112).
8
Dosad najopsežniji prikaz Hegelove filozofije države ostavio nam je Franz Rosenzweig: Hegel und der Staat
(vidi Rosenzweig, 1920/1962).
9
Iz mnoštva radova o Hayeku, navedimo u ovom kontekstu: Guido Vestuti (ur.) (1989). Il realismo politico di
Ludwig Von Mises e Friedrich Von Hayek, Milano: Giuffrè; Nemo, Philippe (1998). La société de droit selon F. A.
Hayek, Paris: Presses Universitaires de France; Hennecke, J. Hans (2000). Friedrich August von Hayek: Die
Tradition der Freiheit, Düsseldorf: Wirtschaft und Finanzen; Pies, Ingo; Leschke, Martin (ur.) (2003). F. A. von
Hayeks konstitutioneller Liberalismus, Tübingen: Mohr Siebeck. O samom liberalizmu austrijske škole, vidi
Cubeddu, Raimondo (1992). Il liberalismo della scuola austriaca: Menger, Mises, Hayek, Napoli: Morano.
391
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
odveć kompaktan pojam i da precjenjuje njezinu negativnu ulogu. Zato se Foucault laća
historijske tipologije stila vladanja.
Što je cilj današnje države? Foucault kaže: to je dispozitiv sigurnosti koji služi reguliranju
stanovništva. Primarni problem suvremene politike ne leži u teritorijalnom integritetu,
odanosti podanika, svladavanju određenih društvenih klasa ili u jurističkoj regulaciji prava i
obveza. Problem je u reguliranju stanovništva kao takvog i u cjelini.
Politika mora paziti na to da temeljni društveno-ekonomski podaci odgovaraju. Broj
nezaposlenih ne smije biti prevelik, natalitet ne smije biti premali. Migracijski tokovi moraju
biti pod kontrolom. Politika je postala nekovrsnim umijećem statističkog optimiranja (vidi
Hacking, 1987, 1991). Kao glavna zadaća države pokazuje se jamčenje minimalne sigurnosti,
jer rizik je pokretač ekonomskog i društvenog razvića. Konkurencija zahtijeva produktivnost –
ali također per definitionem stvara gubitnike. Stoga se moraju poduzeti kompenzacijske
mjere. Devetnaesto je stoljeće, kaže Foucault jednom lijepom slikom, donijelo svijetu s jedne
strane kriminalistički roman, što će reći fascinaciju prijestupnicima i pogibelji, a s druge
strane prva socijalna osiguranja, dakle državnu zaštitu od novog imperativa – živjeti opasno
(vivre dangereusement).
Mješavina mehanizma zaštite i ekonomskog laisser-faire: od kraja 18. stoljeća politički se um
sastoji od spoznaje vlastitih granica. Politička filozofija postaje kritikom koja priziva u sjećanje
ove granice vladajućim. Foucault objašnjava nastajanje samokritičkog političkog uma ne
samo preinakom socijalnih i ekonomskih okvira nego načelnim pomicanjem našeg načina
pristupa svijetu. Nastanak nove racionalnosti postupaka vladanja pada otprilike u vrijeme
Kritike čistog uma Immanuela Kanta. Kant je filozofiju svojega doba preokrenuo, tako što je
pokazao u kakvim se uskim granicama mora kretati znanstveni pristup svijetu. Engleski su
teoretičari liberalizma to isto učinili za područje znanja o umijeću vladanja: um također ovdje
postaje upravljanje (management) nenadležnošću. Kao briljantni historičar »misaonih
sustava« prekopava Foucault slojeve duhovnih temelja vremena u kojima zajednički
392
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
konceptualni okviri područja znanja i misaonih škola postaju vidljivi, a koji se čine beskrajno
udaljeni jedni od drugih.
Nijedan politički sustav nije iz jednoga kova. Upravo u toj spoznaji vrhuni Foucaultova teorija
guvernmentalnosti. Primarni je cilj obnašanja vlasti danas »populacijska regulacija«, no
zapadnjačka tradicija iznjedrila je cijeli niz stilova vladanja koji su se sedimentirali u javnim
institucijama.
Foucault razlikuje tri tipa vladanja koji su prethodili liberalnom stilu vladanja: pastoralni, viši
državni razlog i policija. U brzom prolazu kroz političku filozofiju Zapada Foucault obrađuje
navedene tri vrste vladanja i preokreće ustaljene navike razmišljanja.
Uobičajeno je da se kolijevka zapadnjačke politike traži u grčkim gradovima-državama. No u
tome, prema Foucaultu, leži velika zabluda. Sveodređujuća predstava o dobrom umijeću
vladanja ostaje od početka pa do europske renesanse slika dobrog pastira. Nalazi se u
židovskoj teologiji i u ranokršćanskim samostanskim i crkvenim spisima. Također i u klasičnim
tekstovima antike, u Platonovoj Politeji, recimo, motiv pastira igra stanovitu ulogu. No
Foucault objašnjava da je samo u kršćanstvu pastirska moć bila temeljni element umijeća
vladanja. Platonov kralj-filozof uopće nije imao vremena za čuvanje stada. On je tkalac, kako
se to već kod Platona imenuje, on drži raznorodnim koncima čitave članove polisa na okupu,
ali se ne brine o spasenju svih svojih ovčica. Spasenje pojedinca, individualiziranje podanika
kao štićenika vladara, postat će kroz kršćansko dušobrižništvo, kršćansko vođenje duše,
središtem tehnike moći. Omnes et singulatim: sve i svakoga pojedinačno, tako glasi
pastoralna formula ranokršćanske teologije koju Foucault rado citira. Moderna država,
posebice moderna država blagostanja, s njezinim idealom vođenja računa od kolijevke do
groba, ne izvire iz visokih ideala antičke demokracije, nego iz ranokršćanskih tehnika vladanja
ponajbolje izloženima u samostanskim regulama. Sve do 18. stoljeća konfesionalne borbe,
koje određuju europsku politiku, predstavljaju sukobe oko pastirske kontrole. 10 Danas država
10
O tome su pisali opsežno Foucaultovi suradnici François Ewald i Daniel Defert (usp. Ewald, 1986).
393
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
kontrolira građane tako što im u svim životnim područjima pomaže da se »individualno«
razvijaju.
Od vremena renesanse pastirsko umijeće vladanja bit će superponirano drugom postupku. S
Machiavellijem viši državni razlog osamostaljuje se od kršćanske usmjerenosti na spasenje
duše. Europa prolazi kroz školu cinizma. Umijeće vladanja iznenada određuje imperativ
državnog vlastoodržanja, odnosno raison d'État. I ovdje Foucaultov osvrt pomućuje
učahurene historijske sheme. Machiavelli, prema njemu, nije simbol novog umijeća vladanja,
nego prije njegov prvi teoretičar. Temeljni je makijavelistički problem jednostavno pitanje
kako vladar (princ) može izbjeći da ga izdaju njegovi sljedbenici. Pogibelj prijeti od drugih
plemića (za više vidi Korvela, 2012).
Ključni je problem višeg državnog razloga drugi: država mora po svaku cijenu preživjeti, čak i
kada se moć može spasiti samo nekim pučem. Lijepom poantom Foucault pokazuje da je
klasična teorija višeg državnog razloga, kako se razvija u 16. i 17. stoljeću, zapravo teorija
državnog udara. Moć se mora očuvati, upravo i onda, kada je za to nužno eliminirati vladara.
Stvarna pogibelj za državu ne dolazi zato od plemića, nego od plebsa, od širokih narodnih
masa koje mogu biti izvorište nemira i nestabilnosti. Kod Francisa Bacona (1996), u njegovu
spisu O Buntovnicima i nemirima (Of Seditions and Troubles, 1625), već se nalazi ovo
gledište. Teorija suvereniteta započinje otkrivati problem narodnih masa.
To u konačnici vodi u 18. stoljeću do zasnivanja novog umijeća vladanja kao »policijske
znanosti«. Sada se zahtijeva kontrolirani podanik. Novi ideal bit će potpuna transparentnost
za posvemašnju kontrolu i discipliniranje građana. U knjigama po kojima je Foucault
šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća postao poznat, u Nadzirati i kazniti, u
Povijesti ludila, već je pokazao kako je ovaj ideal vladanja odlučno utjecao na izvršenje kazne
i također većim dijelom na povijest psihijatrije. Kritika »policijske znanosti« donekle je ono
na što Foucault u pravilu svodi političku filozofiju (vidi Biebricher, 2005:291-333). Ipak, nakon
policije 18. stoljeća slijedi, kaže Foucault, guvernmentalnost liberalizma. Njegov je najviši cilj
394
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
također kontrola stanovništva, ali njegovo polazište nije posvema kontrolirani čovjek, nego
prijeko potrebna neprozirnost ekonomskih procesa (vidi Biebricher, 2012:166-179).
U političkoj ekonomiji našega doba posrijedi je dakle reguliranje stanovništva: njihova
ekonomska moć, njihov rast ili opadanje, migracija i ukupna medicinska skrb. Također i
pastirsko vođenje skrbi nad podanicima, političko osiguranje državnog suvereniteta i
disciplinarno nadgledanje građana spadaju doduše u kompleks prakse vladanja, ali današnja
politika ne vlada prvenstveno građaninom kao pravnim subjektom, nego vlada građaninom
kao dijelom biomase koja se imenuje stanovništvom (populacijom). Ona pokušava racionalno
vladati stanovitim potencijalom ekonomske produktivnosti (ekonomija), usponom ljudskog
kapitala (politika obrazovanja) i medicinskim činiteljima rizika (socijalna politika). Suvremena
guvernmentalnost postaje biopolitikom.
Biopolitika – politika ne kao metoda ozbiljenja nekog pravnog poretka, nego kao pokušaj da
se sam biološki život regulira (Esposito, 2004; Dolar, 2009) – bila je temom koja je Foucaulta
uopće pobudila na istraživanja o guvernmentalnosti. Bio je uvjeren da će se na mjestu
presjeka biološkog života i državne moći odlučivati politička sudbina budućnosti. Već se
1974. godine Foucault pozabavio ovim pitanjem. Slutio je da nadiranje biopolitike nužno vodi
fašizmu. Nije li ideologija nacional-socijalizma konsekventno primjenjivanje politike koju je
predvodila fantazma optimiranja rasne biomase? Neće li onda sadašnja politika, ako je
faktički biopolitika, biti formom prikrivenog eugeničkog fašizma? (Pichot, 2000).
To je forma radikalne kritike sadašnjosti koju je Foucault razvio 1976. godine u Treba braniti
društvo, predavanjima o klasičnom državnom pravu i teoriji rata (Foucault, 1997; Zancarini,
2001). Biopolitika je u međuvremenu postala jednim od najomiljenijih modnih pojmova i
slovi kao najdraža kovanica u rječniku radikalnog ljevičarenja.11 U novom terminologijskom
ruhu, taj pojam dopušta da se iznova spomene vječna optužba da kapitalizam nije ništa
11
Kako uočava Bruno Latour (2000:95), »biopolitika je, poput niza drugih Foucaultovih izraza, jedan od onih
izraza koji bude kritički duh, ali ga odmah već i paraliziraju«.
395
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
drugo doli prerušeni fašizam. No s objavljivanjem Rođenja biopolitike postaje jasno da je sam
Foucault tu i takvu poziciju vrlo brzo napustio. Jer liberalno umijeće vladanja ne sastoji se
samo u politici populacije, ono se također sastoji u samoograničenju vladanja. Naspram
samoograničenja liberalnog uma nastupaju manipulacije biološkim životom (Lemke, 2007).
Zaključak? Tehnike vladanja jesu konglomerat iz zapadnjačkog tradicionalnog inventara s
dominantom liberalne populacijske politike. Pogibelji sve učinkovitijeg vladanja biomasom
stoji protustavljena šansa državno-pravnog samoograničenja. To je otprilike posljednji
stupanj Foucaultove političke dijagnoze sadašnjice.
Stanje nije nimalo beznadno da se ne bismo mogli okrenuti pitanju dobrog života i u estetici
življenja12 potražiti pitanje smisla, s kojim ne-pastirska epoha ostavlja pojedinca samog.
Foucaultov je vrt ugode bio pun egzotičnih plodova (usp. Blanchot, 1986). »Kiseli
apokaliptičari« (Binswanger, 2005:40) koji se danas tako rado i obilno na njega pozivaju, ne
bi trebali umišljati kako su mu baštinici…
Literatura:
Bacon, Francis (1996). Of Seditions and Troubles, in: Vickers, Brian (ed.). Francis Bacon,
Oxford/New York: Oxford University Press, p. 366-370
Barry, Andrew; Osborne, Thomas; Rose, Nikolas (eds.) (1996). Foucault and Political Reason:
Liberalism, neo-liberalism and rationalities of government, London: UCL Press
Barthes, Roland (1993). Mythologies, u: Marty, I. Éric (ur.) Œuvres complètes, Paris: Eric
Marty
12
Foucault odbacuje postojanje danog jastva koje može funkcionirati kao norma. Nema »esencije« u koju se
možemo uzdati i stoga je naša zadaća izumiti same sebe kao umjetničko djelo. Takva se samokonstrukcija jastva
odigrava, između ostalog, i askezom, što znači da subjekt neprekidno radi na samome sebi kako bi zagospodario
sobom. To je rad što ga subjekt čini na samom sebi, dok je okružen bezbrojnim oblicima moći koji postavljaju
granice tom oblikovanju. No te granice subjekt može prevladati. Pojedinac je društvena konstrukcija, ali
konstrukcija kadra izgraditi samu sebe. Posve je pritom otvoreno što će jastvo postati (Schmidt, 2000).
396
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Biebricher, Thomas (2005). Selbstkritik der Moderne: Foucault und Habermas im Vergleich,
Frankfurt/M.: Campus Verlag
Biebricher, Thomas (2012). Neoliberalismus zur Einführung, Hamburg: Junius Verlag
Binswanger, Daniel (2005). Rechter Hacken, Die Weltwoche, Zürich, 12. 1. 2005., str. 39-40
Blanchot, Maurice (1986). Michel Foucault tel que je l'imagine, Paris: Fata Morgana
Bonnafous-Boucher, Maria (2002). Un libéralisme sans libérte: Pour une introduction du
terme “libéralisme” dans la pensée di Michel Foucault, Paris: L'Harmattan
Bröckling, Ulrich; Krasmann, Susanne; Lemke, Thomas (ur.). (2000). Gouvernmentalität der
Gegenwart: Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Frankfurt/M.: Suhrkamp
Cubeddu, Raimondo (1992). Il liberalismo della scuola austriaca: Menger, Mises, Hayek,
Napoli: Morano
Deleuze, Gilles (1986). Foucault, Paris: Minuit
Descombes, Vincent (1989). Philosophie par le gros temps, Paris: Édition de Minuit
Dolar, Mladen (2009). Kralju odsekati glavo: Foucaultova dediščina, Ljubljana: Krtina
Emmett, B. Ross (ur.) (2010). The Elgar Companion to the Chicago School of Economics,
Cheltenham: Edward Elgar
Esposito, Roberto (2004). Bios: Biopolitica e filosofia, Torino: Einaudi
Ewald, François (1986). L'État providence, Paris: Grasset
Foucault, Michel (1966). Les Mots et les Choses: Une archéologie des sciences humaines,
Paris: Gallimard
Foucault, Michel (1977). Pouvoir et stratégies, Les Révoltes logiques, 4:88-97
Foucault, Michel (1984a). L'usage des plaisirs, Paris: Gallimard
Foucault, Michel (1984b). Le souci de soi, Paris: Gallimard
Foucault, Michel (1997). “Il faut defendre la société”: Cours au Collège de France (19751976), Paris: Seuil-Gallimard
Foucault, Michel (2004a). Sécurité, territoire, population: Cours au Collège de France (19771978), Paris: Seuil-Gallimard
Foucault, Michel (2004b). Naissance de la biopolitique: Cours au Collège de France (19781979), Paris: Seuil-Gallimard
397
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Gertenbach, Lars (2007). Die Kultivierung des Marktes: Foucault und die Gouvernmentalität
des Neoliberalismus, Berlin: Parodos
Guibert, Hervé (1988). Mauve le vierge, Paris: Gallimard
Guibert, Hervé (1990). À l'ami qui ne m'a pas sauvé la vie, Paris: Gallimard
Habermas, Jürgen (1985). Der philosophische Diskurs der Moderne, Frankfurt/M.: Suhrkamp
Habermas, Jürgen (1986). Taking Aim at the Heart of the Present, in: Hoy, David (ed.),
Foucault: A Critical Reader, Oxford: Basil Blackwell, p. 103-108
Hacking, Ian (1987). The Emergence of Probability, Cambridge: Cambridge University Press
Hacking, Ian (1991). How should we do the history of statistics? in: Burchell, Graham;
Gordon, Colin; Miller, Peter (eds.). The Foucault Effect, London: Harvester, p. 181-195
Haselbach, Dieter (1991). Autoritärer Liberalismus und Soziale Marktwirtschaft: Gesellschaft
und Politik im Ordoliberalismus, Baden-Baden: Nomos
Hennecke, J. Hans (2000). Friedrich August von Hayek: Die Tradition der Freiheit, Düsseldorf:
Wirtschaft und Finanzen
Honneth, Axel (1988). Kritik der Macht, Frankfurt/M.: Suhrkamp
Hübener, Wolfgang (1988). Der dreifache Tod des modernen Subjekts, u: Frank, Manfred;
Raulet, Gérard; van Reijen, Willem (ur.). Die Frage nach dem Subjekt, Frankfurt/M.:
Suhrkamp, str. 101-127
Korvela, Paul-Erik (2012). Sources of governmentality: Two Notes on Foucault's Lecture,
History of Human Sciences, 25(4):73-89
Kriegel, Blandine (2004). Michel Foucault, aujurd'hui, Paris: Plon
Latour, Bruno (2000). Biopouvoir et vie politique, Multitudes, 1(1):94-98
Lemke, Thomas (1997). Eine Kritik der politischen Vernunft, Hamburg: Argument
Lemke, Thomas (2007). Gouvernementalität und Biopolitik, Wiesbaden: VS Verlag
Libera, Alain de (2007). Archeologie du sujet: Naissance du sujet, Paris: Vrin
Miller, James (1993). The Passion of Michel Foucault, Cambridge MA: Harvard University
Press
Nemo, Philippe (1998). La société de droit selon F. A. Hayek, Paris: Presses Universitaires de
France
398
Holon, 4(2):386-399, 2014., Zagreb
Oksala, Johanna (2005). Foucault on Freedom, Cambridge: Cambridge University Press
Pichot, André (2000). La société pure: De Darwin à Hitler, Paris: Flammarion
Pies, Ingo; Leschke, Martin (ur.) (2003). F. A. von Hayeks konstitutioneller Liberalismus,
Tübingen: Mohr Siebeck
Plickert, Philip (2008). Wandlungen des Neoliberalismus, Stuttgart: Lucius & Lucius
Ptak, Ralf (2004). Vom Ordoliberalismus zur Sozialen Marktwirtschaft: Stationen des
Neoliberalismus in Deutschland, Opladen: Leske Budrich Verlag
Rosenzweig, Franz (1920). Hegel und der Staat, 2 sveska, München-Berlin: R. Oldenburg,
novo izdanje Aalen 1962.
Schmidt, Wilhelm (2000). Auf der Suche nach einer neuen Lebenskunst: Die Frage nach dem
Grund und die Neubegründung der Ethik bei Foucault, Frankfurt/M.: Suhrkamp
Vestuti, Guido (ur.) (1989). Il realismo politico di Ludwig Von Mises e Friedrich Von Hayek,
Milano: Giuffrè
Vlaisavljević, Ugo (2003). Lepoglava i univerzitet: Ogledi iz političke epistemologije, Sarajevo:
Centar za Interdisciplinarne Postdiplomske studije
Zancarini, Jean-Claude (ur.) (2001). Lectures de Michel Foucault 1: À propos de “Il faut
défendre la société”, Paris: ENS
399
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
am
James
Daniel Zamora
MOŽEMO LI KRITIZIRATI FOUCAULTA?
U poznijoj dobi Michel Foucault razvio je neobičnu simpatiju prema neoliberalizmu.
Od njegove smrti 1984. godine djelo Michela Foucaulta postalo je kamen kušnje za
akademsku ljevicu širom svijeta. No u provokativnoj novoj knjizi, objavljenoj u Belgiji
prošloga mjeseca, tim učenjaka predvođen sociologom Danielom Zamorom postavlja
pronicljiva pitanja o Foucaultovom odnosu prema neoliberalnoj revoluciji koja je
upravo započinjala posljednjih godina njegovog života.
U intervjuu ovog mjeseca, za novi francuski časopis Ballast, Zamora raspravlja o
fascinantnim nalazima iz knjige te njihovom značenju za radikalnu misao danas. Slijedi
tekst intervjua koji je s francuskog na engleski jezik preveo Seth Ackerman.
U svojoj knjizi Foucault, Sa Pensée, Sa Personne, Foucaultov prijatelj Paul Veyne piše da se
Foucaulta nije dalo klasificirati, ni politički ni filozofski: »Nije vjerovao ni u Marxa ni u
Freuda, ni u revoluciju ni u Maoa, privatno se hihotao naprednim dobrim namjerama, i nije
mi poznato da je imao principijelan stav o velikim problemima Trećeg svijeta,
konzumerizmu, kapitalizmu, američkom imperijalizmu.«

Izvor: Can We Criticize Foucault?, Jacobin, Brooklyn, 10. 12. 2014.,
https://www.jacobinmag.com/2014/12/foucault-interview/ (27. 12. 2014.), a što je prijevod teksta Peut-on
critiquer Foucault?, Ballast, 3. 12. 2014., http://www.revue-ballast.fr/peut-on-critiquer-foucault/ (27. 12.
2014.).
Kod prijevoda je korištena engleska verzija teksta, dok su prema francuskom izvorniku dodani (i po potrebi
dopunjeni) izvori za pojedine u intervjuu korištene citate (op. prev.).
400
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Vi pišete da je on uvijek bio »korak ispred svojih suvremenika«. Što pod time
podrazumijevate?
Treba reći da je Foucault, nesumnjivo, pod svjetlo reflektora doveo teme koje su bile očito
zanemarivane, čak i marginalizirane, od dominantnih intelektualaca njegovog doba. Bila riječ
o psihijatriji, zatvoru ili seksualnosti, njegovi su radovi jasno markirali golem intelektualni
teren. Naravno, on je bio dio jednog doba, jednog puno šireg društvenog konteksta, i nije bio
prvi koji se bavio tim pitanjima. Te su se teme pojavljivale svugdje i postajale su predmetima
važnih društvenih i političkih pokreta.
U Italiji, na primjer, antipsihijatrijski pokret koji je poveo Franco Basaglia nije čekao da
Foucault dovede u pitanje ludnicu, nego je formulirao vlastite poticajne političke prijedloge
za zamjenu te ustanove. Tako je očito da Foucault nije bio ishodište svih tih pokreta – on to
nikad nije ni tvrdio – ali je jasno da je on otvorio put velikom broju historičara i učenjaka koji
su se bavili novim temama, novim teritorijima koji su bili slabo istraženi.
On nas je poučavao da uvijek politički propitujemo stvari za koje se u to vrijeme činilo da su
»onkraj« svake sumnje. Još uvijek se sjećam njegove čuvene rasprave s Chomskim kad je
ustvrdio da je pravi politički zadatak, u njegovim očima, kritizirati ustanove koje su »naizgled
neutralne i neovisne« i napadati ih »na takav način da prikriveno političko nasilje unutar njih
bude raskrinkano«1.
Možda imam određene sumnje o naravi njegovih kritika – siguran sam da ćemo se tome još
vratiti – no ipak je to bio krajnje inovativan i poticajan projekt.
Prikazujući Foucaulta kompatibilnim s neoliberalizmom, Vaša bi knjiga mogla dići dosta
prašine.
1
Chomsky, Noam; Foucault, Michel. Raison contre pouvoir, Bruxelles: Aden, str. 53
401
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Nadam se tome. To je i svojevrsna namjera s knjigom. Želio sam jasno raskinuti sa suviše
konsenzualnom predodžbom o Foucaultu kao potpuno suprotstavljenom neoliberalizmu pri
kraju života. S tog stajališta, smatram da su tradicionalne interpretacije njegovih kasnih
radova pogrešne, ili barem izbjegavaju dio problema. On je postao nekom vrstom
nedodirljive figure unutar dijela radikalne ljevice. Kritike su prema njemu bojažljive, u
najmanju ruku.
To je sljepilo iznenađujuće jer sam čak i ja ostao zapanjen, kad sam se zadubio u tekstove,
popustljivošću koju je Foucault iskazivao prema neoliberalizmu. Nije riječ samo o njegovim
predavanjima na Collège de Franceu, nego i o brojnim člancima i intervjuima, koji su svi
dostupni.
Foucaulta je snažno privlačio ekonomski liberalizam: u njemu je vidio mogućnost jednog
oblika guvernmentalnosti što je bio manje normativan i autoritaran od socijalističke i
komunističke ljevice, koje je smatrao potpuno zastarjelima. On je u neoliberalizmu napose
vidio »mnogo manje birokratski« i »mnogo manje disciplinarni« oblik politike od onoga koji
je ponudila poslijeratna država blagostanja. Čini se da je zamišljao neoliberalizam koji ne bi
projicirao svoje antropološke modele na pojedinca, koji bi pojedincima nudio veću
autonomiju vis-à-vis države.
Čini se, dakle, da se Foucault kasnih sedamdesetih godina približavao »drugoj ljevici«, onoj
manjinskoj ali intelektualno utjecajnoj tendenciji francuskog socijalizma, zajedno s ličnostima
poput Pierrea Rosanvallona čije je spise Foucault cijenio. Zavodljiv mu je bio taj antietatizam
i ta želja da se »deetatizira francusko društvo«.
Čak se ni Colin Gordon, jedan od glavnih Foucaultovih prevoditelja i komentatora u
anglosaksonskom svijetu, nije libio reći da u Foucaultu vidi neku vrst prethodnika blerovskog
trećeg puta koji inkorporira neoliberalnu strategiju u socijal-demokratski korpus.
402
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Istodobno, Vaša knjiga nije denuncijacija ni tužiteljska istraga. Kao što ste ranije rekli,
prepoznajete kvalitetu njegovog djela.
Naravno! Fasciniran sam njegovom osobnošću i djelom. Za mene je ono dragocjeno. Također
iznimno cijenim djelo La dernière leçon de Michel Foucault koje je nedavno objavio Geoffroy
de Lagasnerie. Konačno, njegova je knjiga svojevrsno naličje naše jer on u Foucaultu vidi želju
da se neoliberalizam upotrijebi za ponovno otkrivanje ljevice. Naše je gledište da Foucault
upotrebljava neoliberalizam kao više od pukog oruđa: on usvaja neoliberalni pogled kako bi
kritizirao ljevicu.
Ipak, Lagasnerie podvlači tezu za koju smatram da je esencijalna i dopire do srži brojnih
problema na kritičkoj ljevici: on tvrdi da je Foucault bio jedan od prvih koji su neoliberalne
tekstove doista uzeli ozbiljno i iščitali ih rigorozno. Prije njega, ti su intelektualni produkti
općenito odbacivani, percipirani kao jednostavna propaganda. Prema Lagasnerieu, Foucault
je raznio simboličku barijeru koju je intelektualna ljevica bila izgradila naspram neoliberalne
tradicije.
Razdvojeno u uobičajenom sektaštvu akademskog svijeta nije postojalo ni jedno poticajno
iščitavanje koje bi uzelo u razmatranje argumente Friedricha Hayeka, Garyja Beckera ili
Miltona Friedmana. Na tu se temu možete samo složiti s Lagasnerieom: Foucault nam je
omogućio pročitati i razumjeti te autore, otkriti kod njih složen i poticajan korpus misli. Na tu
se temu potpuno slažem s njim. Neosporno je da se Foucault uvijek jako trudio istražiti
teorijske korpuse vrlo različitih vidokruga i stalno propitivati vlastite ideje.
Intelektualna ljevica na žalost nije uvijek u tome uspijevala. Ona je često ostajala
zarobljenom u stavu svoje »škole« a priori odbijajući razmotriti ili raspraviti ideje i tradicije
koje polaze od premisa različitih od njezinih vlastitih. To je vrlo štetan stav. Događa se da
imate posla s ljudima koji praktički nikad nisu čitali intelektualne očeve utemeljitelje političke
403
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
ideologije koju navodno napadaju. Njihovo je znanje često ograničeno na svega nekoliko
reduktivnih općih mjesta.
U svojoj knjizi, Vi osporavate njegovu viziju socijalne sigurnosti2 i redistribucije bogatstva.
Možete li reći nešto o tome?
To je praktički neistraženo pitanje unutar golemog korpusa »fukoovaca«. Iskreno govoreći,
nisam mislio da ću na tome raditi dok sam osmišljavao plan knjige. Moje zanimanje za
socijalnu sigurnost prvotno nije bilo vezano izravno za Foucaulta, no moje istraživanje o tom
pitanju navelo me na razmišljanje o tome kako smo tijekom zadnjih četrdeset godina prešli s
politike usmjerene na borbu protiv nejednakosti, temeljene na socijalnoj sigurnosti, na
politiku usmjerenu na borbu protiv siromaštva, sve više organiziranu oko specifičnih
proračunskih izdvajanja i ciljanih populacija.
No prijelaz s jednog cilja na drugi potpuno transformira koncepciju socijalne pravde. Borba
protiv nejednakosti (i nastojanje da se smanje apsolutni dispariteti) bitno je drugačija od
borbe protiv siromaštva (i nastojanja da se ponudi minimum onim najugroženijima).
Provedba te male revolucije zahtijevala je godine rada na delegitimiranju socijalne sigurnosti
i institucija radničke klase.
Upravo dok sam pomno iščitavao tekstove »kasnog« Foucaulta (iz kasnih sedamdesetih i
ranih osamdesetih) postalo mi je jasno da je on sâm imao puno udjela u toj operaciji. Dakle,
ne samo što je propitivao socijalnu sigurnost, on je također bio zaveden alternativom
negativnog poreza na dohodak koju je u to doba predložio Milton Friedman. Za njega su
mehanizmi socijalne pomoći i socijalnog osiguranja, koje je stavljao u istu ravninu sa
2
»Socijalna sigurnost« ovdje se upotrebljava u francuskom značenju, te se odnosi na sve socijalno osiguranje.
Na primjer, francusko nacionalno zdravstveno osiguranje dio je njihovog sustava »socijalne sigurnosti« (op.
engl. prev.).
404
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
zatvorom, vojarnama ili školom, bili neophodne ustanove »za primjenu moći u modernim
društvima«.
Također je zanimljivo primijetiti da François Ewald u svom središnjem djelu ne oklijeva
napisati da »država blagostanja ispunjava san ,biomoći’«. Ništa manje! [Ewald je bio
Foucaultov učenik i asistent, sada vodeći intelektualac povezan s francuskom industrijom
osiguranja i MEDEF-om, glavnom francuskom udrugom poslodavaca.]
S obzirom na mnoge nedostatke klasičnog sustava socijalne sigurnosti Foucaulta je zanimala
zamjena tog sustava negativnim porezom na dohodak. Ideja je relativno jednostavna: država
isplaćuje potporu svakome tko se nađe ispod određene razine prihoda. Cilj je posložiti stvari
tako da se, bez potrebe za puno administriranja, nitko ne nađe ispod minimalne razine.
U Francuskoj ta debata započinje 1974. godine s knjigom Lionela Stolérua Vaincre la
pauvreté dans les pays riches (Suzbijanje siromaštva u bogatim državama). Također je
zanimljivo primijetiti da se Foucault osobno susreo sa Stoléruom nekoliko puta dok je Stoléru
bio tehnički savjetnik u kabinetu [desničarskog francuskog predsjednika] Valeryja Giscarda
D’Estainga. Jedna važna teza provlači se njegovim djelom i izravno je privukla Foucaultovu
pozornost: u duhu Friedmana, pravi se distinkcija između politike koja traži jednakost
(socijalizam) i politike koja samo nastoji eliminirati siromaštvo bez propitivanja dispariteta
(liberalizam).
Prema Stoléruu, citiram, »doktrine… nas mogu voditi ili k politici koja nastoji eliminirati
siromaštvo, ili k politici koja nastoji ograničiti jaz između bogatih i siromašnih«.3 To je ono što
on naziva »granicom između apsolutnog siromaštva i relativnog siromaštva«.4 Prvo se odnosi
na arbitrarno određenu razinu (čime se bavi negativni porez na dohodak), a drugo na
3
Stoléru, Lionel (1974). Vaincre la pauvreté dans les pays riches, Paris: Flammarion, str. 237
4
Ibid. str. 286-287
405
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
sveukupne disparitete između pojedinaca (čime se bave socijalna sigurnost i država
blagostanja).
U očima Stolérua »tržišna je ekonomija sposobna asimilirati djelovanja za borbu s apsolutnim
siromaštvom«, ali je »nesposobna progutati suviše jake lijekove protiv relativnog
siromaštva«.5 Zbog toga, kaže on, »vjerujem da je distinkcija između apsolutnog siromaštva i
relativnog siromaštva u stvari distinkcija između kapitalizma i socijalizma…«.6 Dakle, ono što
je na kocki pri prijelazu s jednoga na drugo jest političko pitanje: prihvaćanje kapitalizma kao
dominantnog ekonomskog oblika, ili ne.
S tog je gledišta Foucaultov jedva prikriveni entuzijazam prema Stoléruovom prijedlogu bio
dio šireg pokreta koji je pratio slabljenje egalitarne filozofije socijalne sigurnosti u korist
snažno slobodno-tržišno orijentirane borbe protiv »siromaštva«. Drugim riječima, a što se
može činiti krajnje iznenađujućim, borba protiv siromaštva daleko od toga da je ograničavala
učinke neoliberalnih politika, nego je u stvarnosti djelovala u korist njihove političke
hegemonije.
Stoga ne iznenađuje vidjeti najveća svjetska bogatstva, poput onih Billa Gatesa ili Georgea
Sorosa, kako se upuštaju u tu borbu protiv siromaštva, čak i kad podupiru, naizgled bez
ikakvog proturječja, liberalizaciju javnih usluga, destrukciju svih tih mehanizama
redistribucije bogatstva, i »vrline« neoliberalizma.
Borba protiv siromaštva tako dopušta uključivanje socijalnih pitanja u političku agendu bez
obveze na borbu protiv nejednakosti i strukturnih mehanizama koji je proizvode. Stoga je ta
evolucija sastavni dio neoliberalizma, a cilj je mog teksta pokazati da je Foucault imao svoj
dio odgovornosti u tom razvoju.
5
Ibid. str. 286-287
6
Ibid. str. 286-287
406
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Pitanje države sveprisutno je u Vašoj knjizi. Tko god kritizira njezin raison d’être navodno
je liberal. No, nije li to zaborav tradicija anarhizma i marksizma, od Bakunjina do Lenjina?
Ne previđate li tu dimenziju?
Ne mislim tako. Smatram da je kritika iz marksističke ili anarhističke tradicije vrlo različita od
one koju je formulirao Foucault, i ne samo on nego i znatan dio marksizma 1970-ih.
Prvo, iz jednostavnog razloga što svi ti stari anarhistički i marksistički pisci nisu znali ništa o
socijalnoj sigurnosti ni o obliku koji će država poprimiti nakon 1945. godine. Država kojom se
bavio Lenjin u stvari je bila država dominantne klase u kojoj radnici nisu igrali nikakvu
stvarnu ulogu. Pravo glasa, na primjer, nije postalo opće – za muškarce – sve do međuratnog
razdoblja. Zbog toga je teško znati što bi oni mislili o tim institucijama i njihovom
takozvanom »buržoaskom« karakteru.
Oduvijek me snažno iritirala ta ideja, koja je relativno popularna unutar radikalne ljevice, da
socijalna sigurnost u stvari nije ništa više nego oruđe društvene kontrole u rukama krupnog
kapitala. Ta ideja pokazuje potpuno nerazumijevanje povijesti i podrijetla naših sustava
socijalne zaštite. Te sustave nije uspostavila buržoazija kako bi kontrolirala mase. Upravo
suprotno, ona se prema njima odnosila posve neprijateljski!
Te su institucije bile rezultat snažne pozicije koju je zauzimao radnički pokret nakon
oslobođenja. Njih je proizveo sâm radnički pokret. Od devetnaestog stoljeća nadalje radnici i
sindikati uspostavljali su uzajamna društva, na primjer, kako bi isplaćivali potpore onima koji
nisu mogli raditi. Upravo su logika tržišta i ogromni rizici koje je ona nametala na živote
radnika bili ono što ih je tjeralo da razvijaju mehanizme za djelomičnu socijalizaciju prihoda.
U ranoj fazi industrijske revolucije samo su vlasnici imovine bili građani u punom smislu i, kao
što sociolog Robert Castel naglašava, upravo je sa socijalnom sigurnošću »društvena
rehabilitacija onih koji nisu vlasnici imovine« stvarno provedena. Socijalna sigurnost bila je ta
407
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
koja je uspostavila, uz privatno vlasništvo, društveno vlasništvo koje je trebalo narodne klase
uvesti u građanstvo. To je ideja koju Karl Polanyi razvija u Velikoj preobrazbi a koja u načelu
socijalne zaštite vidi cilj izvlačenja pojedinca izvan zakona tržišta, time i rekonfiguriranja
odnosa moći između kapitala i rada.
Može se, naravno, lamentirati o etatističkom obliku upravljanja socijalnom sigurnošću, ili,
recimo, o tome da bi njome trebali upravljati kolektivi – premda ja u to zapravo ne vjerujem
– no kritiziranje tog oruđa i njegove ideološke baze kao takve, to je nešto sasvim drugo. Kad
Foucault ide tako daleko pa kaže da je »jasno da teško da ima ikakva smisla govoriti o ,pravu
na zdravlje’«, i pita, »treba li društvo nastojati zadovoljiti potrebe pojedinaca za zdravljem? I
mogu li ti pojedinci legitimno zahtijevati zadovoljenje tih potreba?« tada više doista nismo
unutar anarhističkog registra.
Smatram, nasuprot Foucaultu, da ono što bismo trebali činiti jest produbljivati socijalna
prava koja već imamo, trebali bismo »nadograđivati ono što već postoji«, kao što kaže
Bernard Friot. A socijalna je sigurnost odlično oruđe koje bismo trebali i braniti i
produbljivati.
U sličnom tonu, kad čitam filozofkinju Beatriz Preciado, koja u Libérationu piše da »nećemo
plakati nad krajem države blagostanja jer je država blagostanja i psihijatrijska bolnica, ured
za osobe s posebnim potrebama, zatvor, patrijarhalno-kolonijalno-heteronormativna škola«,
to me navodi na pomisao da je neoliberalizam postigao puno više od preobrazbe naše
ekonomije; on je dubinski rekonfigurirao socijalnu imaginaciju izvjesne »libertarijanske«
ljevice.
Ako pogledate ono malo kritičkih intelektualaca koji osporavaju Foucaulta (mislim,
Mandosio, Debray, Bricmont, Michéa, Monville ili Quiniou), mogli biste reći, u općim
terminima, da ga oni kritiziraju zato što se pozicionirao više sociétal, nego social [tj. više
socio-kulturno nego socio-ekonomski].
408
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
No fokusiravši se na »marginalne« (isključene, zatvorenike, lude, »abnormalne«,
seksualne manjine itd.), nije li Foucault omogućio izvesti na svjetlo sve te ljude koji su
dotad bili zanemareni od ortodoksnog marksizma – koji je uspijevao sagledati samo
ekonomske odnose?
Apsolutno ste u pravu. Ponovit ću: njegov je doprinos na tu temu jako važan. On je jasno
izvukao iz sjene čitav spektar opresija koji je ranije bio nevidljiv. No njegov pristup nije ciljao
te probleme samo iznijeti: on im je nastojao dati središnju važnost u političkom smislu, koju
se moglo propitivati.
Jasno rečeno: u njegovim očima, i u očima mnogih autora toga razdoblja, radnička je klasa
danas embourgeoisée, ona je savršeno integrirana u sustav. »Povlastice« koje je ona
ostvarila nakon rata više je ne čine agentom društvene promjene, nego, naprotiv, kočnicom
revolucije. Ta je ideja bila vrlo raširena u to vrijeme, može se naći kod tako različitih autora
kao što su Herbert Marcuse ili André Gorz. Gorz je znao ići tako daleko da je govorio o
»povlaštenoj manjini«, referirajući se na radničku klasu.
Kraj te središnje važnosti – što je također bio sinonim za kraj središnje važnosti rada – naći će
svoj izraz u »borbama protiv marginalizacije« etničkih ili društvenih manjina.
Lumpenproletariat (ili »novi plebejci«, da upotrijebim Foucaultov termin) stekao je novu
popularnost i sada je promatran kao istinski revolucionarni subjekt.
Za te autore problem, dakle, više nije toliko eksploatacija, nego moć i moderni oblici
dominacije. Kao što je pisao Foucault, ako je »devetnaesto stoljeće bilo iznad svega
zaokupljeno odnosima između velikih ekonomskih struktura i državnog aparata«, sada su
»problem petits pouvoirs [malih moći] i difuznih sustava dominacije« bili ono što je »postalo
fundamentalnim problemima«7.
7
Foucault, Michel (2001). Michel Foucault. Les réponses du philosophe, u: Defert, Daniel; Ewald, François
(eds.). Dits et écrit 1 (1954-1975), n°163, Paris: Gallimard, str. 1674
409
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Problem eksploatacije i bogatstva zamijenjen je onim »suviše moći«, moći kontrole nad
ponašanjem osobe, te oblicima moderne pastoralne moći. Početkom 1980-ih čini se jasnim
da za Foucaulta pitanje više nije redistribucija bogatstva. On bez oklijevanja piše: »Moglo bi
se reći da trebamo ekonomiju koja se ne bavi proizvodnjom i raspodjelom, nego ekonomiju
koja se bavi odnosima moći«.8 Dakle, to ima manje veze s borbom protiv moći »kao
ekonomskog eksploatatora«, a više s borbama protiv svakodnevne moći kakve naročito
utjelovljuju feminizam, studentski pokreti, borbe zatvorenika ili ljudi bez dokumenata.
Biti ću jasan, problem očito nije što je na agendu stavljen čitav spektar dominacija koje su
jednom bile zanemarene, problem proizlazi iz činjenice da se o tim dominacijama sve više
teoretizira i razmišlja izvan pitanjā eksploatacije. Daleko od toga da je izložena teorijska
perspektiva koja bi promislila odnose između tih problema, nego su oni malo po malo
suprotstavljeni jedan drugome, čak se o njima razmišlja kao o proturječnima.
To je u bîti ono zbog čega ga neki kritiziraju: uzdizanje lika »delinkventa«, kriminalca, i
lumpena, a ismijavanje »konzervativnog« trudbenika i radnika.
U Vašoj knjizi Jean-Loup Amselle povlači vezu između tog napuštanja »naroda« i écolobobo pozicije guvernmentalne ljevice, tipa Terra Nova [neoliberalni francuski think tank
blizak Socijalističkoj stranci]. Što mislite o tome?
Problem je što je to odbacivanje radničke klase imalo prilično zapanjujuće učinke. Ono je u
središte javne debate dovelo »socijalnu isključenost« nezaposlenih, imigranata, te mladih iz
banlieuesa kao glavni politički problem. Ta je evolucija završila tako što je postala polazištem
– i na desnici i na ljevici – za pridavanje središnje važnosti »isključenima«, ideji da će sada
»postindustrijsko« društvo dijeliti one koji imaju pristup tržištu rada od onih koji su, do ovog
ili onog stupnja, s njega isključeni – premjestivši tako fokus sa svijeta rada na isključenost,
siromaštvo ili nezaposlenost.
8
Foucault, Michel (2001). La philosophie analytique de la politique, u: Defert, Daniel; Ewald, François (eds.).
Dits et écrit 3 1954-1988, Paris: Gallimard, str. 536
410
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
Kao što su primijetili sociolozi Stéphane Beaud i Michel Pialoux, to će premještanje neizravno
staviti radnike »na stranu onih ,unutra’, onih koji imaju posao, na stranu ,povlaštenih’ i
,nezasluženih probitaka’«.9
Ta logika, koja je redefinirala socijalno pitanje na obje strane – i na desnici i na ljevici – kao
sukob između dviju frakcija proletarijata, umjesto između kapitala i rada, jest nešto što treba
istražiti. Na desnici, cilj je bio ograničiti socijalna prava »viška populacije« (surnuméraires),
mobilizirajući »radnike« (actifs) protiv njih, a na ljevici je bila riječ o mobiliziranju »viška
populacije« protiv embourgeoisementa »radnika«. Obje su strane, dakle, prihvatile središnju
važnost frakcija »isključenih« iz stabilne radne snage na štetu »radnika«.
Možemo se tako zapitati nije li, kad je Margaret Thatcher suprotstavila »zaštićenu« i
»maženu« »potklasu« onima »koji rade«, ona time iskazala u inverznom obliku tezu
Foucaulta ili André Gorza? Ta nova doksa konzervativne neoliberalne desnice u bîti nastoji,
kao što primjećuje Serge Halimi, »redefinirati socijalno pitanje na takav način da linija
rascjepa više ne razdvaja bogate od siromašnih, kapital od rada, nego dvije frakcije
,proletarijata’ jednu od druge: onu koja pati od ,zamora suosjećanja’ od one koja predstavlja
,naciju blagostanja’«.10
Očito, politički sadržaj tih desničarskih iskaza radikalno se razlikuje od iskaza autora iz kasnih
1970-ih, no i jedni i drugi pretpostavljaju da su danas »isključeni« oni koji predstavljaju
problem ili rješenje; upravo je višak populacije postao središnji politički subjekt, a ne više
radnička klasa.
Doista, kako ne uočiti paradoks između Gorzove »ne-klase« i »potklase« koja je tako draga
ultrakonzervativnom ideologu Charlesu Murrayu? I za Gorza i za neoliberalni pokret nije više
9
Beaud, Stéphane; Pialoux, Michel (2004). Retour sur la condition ouvrière, rééd. 10/18, Paris: Arthème Fayard,
str. 424
10
Halimi, Serge (2008). Predgovor, u: Frank, Thomas (2008). Pourquoi les pauvres votent à droite, Marseille:
Agone, str. 19
411
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
činjenica eksploatiranosti ono što predstavlja problem, nego nečiji odnos prema radu. Gorz
vidi način života viška populacije kao »oslobođenje« od rada, a Thatcherova vidi »porok«
lijenosti s kojim se treba uhvatiti u koštac. Jedan uzdiže »pravo na lijenost« do statusa vrline,
dok druga to prikazuje kao nepravdu koju se mora uništiti.
No, ispod površine, te dvije inačice funkcioniraju prema istoj logici. Tako i ljevica i desnica
žele da »višak populacije« bude problem, istiskujući time one stare, otrcane, dogmatske
ideje koje su smještale eksploataciju u središte socijalne kritike.
I ljevica i desnica žele međusobno suprotstaviti dvije frakcije proletarijata koje su, s
neoliberalnom ekonomskom evolucijom, ušle u destruktivno nadmetanje jedna protiv druge.
Kao što je to tako dobro opisala marksistička filozofkinja Isabelle Garo, taj će trik pomoći
»zamijeniti eksploataciju i njezinu kritiku fokusiranjem na žrtvu kojoj je uskraćena pravda,
zatvorenika, disidenta, homoseksualca, izbjeglicu itd.«11
Debray piše u Modernes catacombes da je Foucault, buntovnik i subverzivac, postao
»službeni filozof«. Kako razumijevate taj paradoks? I kako objašnjavate da je Foucault
mogao zavesti tako mnogo onih u radikalnim miljeima koji svejedno snažno svjedoče da
žele stati na kraj neoliberalnoj eri?
To je vrlo zanimljivo pitanje, ali i jedno na koje nemam zadovoljavajući odgovor. Ipak bih
sugerirao da je to uvelike zbog sâme strukture akademskog polja. Morali biste se vratiti sve
do Bourdieua i dragocjenih radova Louisa Pinta kako biste bolje razumjeli tu evoluciju.
Nikada se ne smije zaboraviti da pristupanje nekoj »školi«, ili povezivanje s određenom
teorijskom perspektivom, znači povezivanje s intelektualnim poljem gdje postoji važna borba
za pristup dominantnim pozicijama. Na kraju krajeva, nazivati sebe marksistom u Francuskoj
11
Garo, Isabelle (2011). Foucault, Deleuze, Althusser et Marx, Paris: Demopolis, str. 70
412
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
1960-ih – kada su dijelom akademskog polja dominirali samozvani marksisti – nije imalo isto
značenje kao što je biti marksist danas.
Koncepti i kanonski autori očito su intelektualni instrumenti, no oni također korespondiraju s
različitim strategijama za postajanje dijelom polja i borbama oko njega. Intelektualni su
razvoji, dakle, djelomično određeni odnosima moći unutar sâmog polja.
Također, čini mi se da su se odnosi moći unutar akademskog polja zamjetno promijenili od
kraja 1970-ih: nakon slabljenja marksizma Foucault je zauzeo središnje mjesto. U stvarnosti,
on nudi udobnu poziciju koja dopušta uvođenje izvjesnog stupnja subverzije bez narušavanja
kodeksā akademije. Pozivanje na Foucaulta relativno je cijenjeno, često omogućuje njegovim
braniteljima objavljivanje u prestižnim časopisima, pristup širokim intelektualnim mrežama,
objavljivanje knjiga itd.
Široke se intelektualne mase u svojim radovima pozivaju na Foucaulta, stavljajući mu usta
razne međusobno proturječne tvrdnje. Možete biti savjetnik u MEDEF-u i uređivati njegova
predavanja! [Referenca na Françoisa Ewalda, savjetnika u glavnoj francuskoj udruzi
poslodavaca, vidjeti gore.] Rekao bih da on otvara vrata. A ne možete to isto reći za Marxa
danas.
Ta kritika »margina« kao središta političke borbe mogla bi završiti na oduševljenje
svakojakih kontrarevolucionara u Francuskoj ili Belgiji. Ne bojite li se ići im na ruku?
Doista mislim da postoji »konzervativna« kritika Foucaulta – i šire, kritika onoga što svibanj
’68. predstavlja u francuskoj društvenoj povijesti. Ta kritika više uopće nije marginalna:
možete je naći među misliocima konzervativne desnice poput Erica Zemmoura ili unutar
Nacionalne fronte. Ona otvoreno kritizira cijelo feminističko, antirasističko i kulturno
nasljeđe svibnja ’68., a ima mnogo manje toga reći o ekonomskim pustošenjima
413
Holon, 4(2):400-414, 2014., Zagreb
Prijevod
neoliberalizma. Kao da je problem politički liberalizam koji je došao s 1980-ima, te ćemo
samo vraćanjem tih društvenih evolucija na početak biti sposobni za faire société.
Često čujete tu vrst razmišljanja prema kojoj je razaranje obiteljskih vrijednosti ili
komunitarnih oblika društvenih veza bilo ono što je omogućilo širenje neoliberalizma. Možda
ima i zrno istine u tim analizama, no one su u potpunoj zabludi kad predlažu povratak
»tradicionalnijim« načinima života. Hrlimo prema daleko autoritarnijoj vrsti liberalizma, s
povratkom obiteljskim vrijednostima, povratkom potpunoj fantaziji nacionalne kulture, i
dobrom starom pred-globaliziranom kapitalizmu…
A što se tiče ideje da im »idem na ruku« ne smatram da je to problem. Ako postoji problem s
određenim aspektima nasljeđa svibnja ’68., uloga ljevice nije zatvarati oči zato što o tome
govori krajnja desnica, nego naprotiv, izraziti vlastitu prosudbu, formulirati vlastitu kritiku,
kako se ne bi potpuno izgubila ideološka bitka. To je zadatak s kojim trebamo započeti kako
bismo rekonstruirali ljevicu koja je i radikalna i popularna.
S engleskog preveo: Armano Srbljinović
414
Holon, 4(2):415-418, 2014., Zagreb
Prikaz
Karlo Jurak
MICHEL FOUCAULT: OVO NIJE LULA
Kratko djelo, zapravo dulji esejistički osvrt, Michela Foucaulta Ovo nije lula (Ceci n'est pas
une pipe), iz 1968. godine, predstavlja važan doprinos raspravama na rubu estetike,
semiotike i problema reprezentacije u širem smislu. Riječ je zapravo o Foucaultovu osvrtu na
istoimenu Magritteovu sliku te o njihovoj prepisci nastaloj u kontekstu Magritteova
obraćanja Foucaultu nakon izdavanja Foucaultovih Riječi i stvari. U središtu je problem
reprezentacije i oponašanja što nije samo tema Foucaultova djela i opsesija strukturalistâ već
i višetisućljetni estetički problem naširoko razlagan u Platona i Aristotela.
Glavni predmet interesa strukturalistâ je još od samih korijena sosirovske strukturalne
lingvistike odnos između svijeta stvari i svijeta znakova (u različitim varijantnim tumačenjima,
manje bitnim za ovaj kontekst, kao odnos između označitelja i označenog, forme i
supstancije, izraza i sadržaja). Semiotika, razvijajući se paralelno, dijelom u opoziciji, a
dijelom i uz liniju strukturalizma, bacila je dodatno svjetlo na shvaćanje ljudskoga
univerzuma kao univerzuma satkanoga od znakova koji su dobrim dijelom i u bitnom smislu
arbitrarnoga karaktera na način da nema prirodne (motivirane) veze između temeljne
binarne opozicije koja bi spajala znak i pojavu, odnosno označitelja i označeno. Makar ta
prirodna veza ne postoji, postoji ipak neka obligatornost koja održava uopće sustav znakova
kao relativno trajnu i stabilnu instituciju. Ta je obligatornost ona internalizirana evokacija
označitelja prisustvom označenoga, te označenoga prisustvom označitelja, na način da čine

Foucault, Michel (2011). Ovo nije lula, s francuskog prevela Vanda Mikšić, Zagreb: Meandar Media, str. 93; 15
cm
415
Holon, 4(2):415-418, 2014., Zagreb
Prikaz
jedinstvo. Foucault, u strukturalističkom ruhu, preispituje odnos svijeta stvari i svijeta
znakova, odnosno način na koji pridajemo određenu riječ određenoj stvari. U Magritteovu
slikarstvu naišao je na ishodište toga problema prepoznajući očiti rascjep u samoj
reprezentaciji – što u slici lule te u tekstu koji je niječe nije lula?
»Zbunjuje činjenica da tekst nužno dovodimo u vezu s crtežom (na što nas navode pokazna
zamjenica, značenje riječi lula, sličnost slike), ali ne možemo definirati sustav na temelju
kojega bismo mogli reći da je tvrdnja točna, netočna ili proturječna.« (Foucault, 2011:22).
Odnosno, drugim riječima, Magritte je razbio kaligram, pa nas zato cijela slika i zbunjuje.
Umjesto da dolazi do primicanja teksta i lika jednoga drugome, ovdje dolazi do njihova
međusobnoga udaljavanja. Je li govoriti isto što i prikazivati? Ovdje upadamo u središte
samoga problema – ako jest, onda nešto drugo mora »ne biti lula« (možda sama slika lule,
jer ona nikada nije referent na koji se odnosi ta slika, nego samo pokušaj vjernoga
oponašanja, bar u Margitteovu slučaju); ako nije, onda suštinski rascjep postoji baš u vezi
između govorenoga (utjelovljenoga u jezičnoj formi) i prikazanoga. Imamo dijadički ili
trijadički odnos – ako postoji jednakost između jezične forme i slike stvari (na način kao što
postoji »priljubljenost« između označitelja i označenog, odnosno mentalne i akustičke slike u
terminima Ferdinanda de Saussurea), onda je to jedinstvo »drugo« od pojave ili stvari
(referenta). Ono »ne« je onda izraz nemogućnosti vjerne reprezentacije ili izraz
nemogućnosti poistovjećivanja svijeta stvari i svijeta znakova bili oni slike ili riječi, ili
objedinjenosti objih (naravno, sâm izraz »ovo nije lula« predstavlja u tom smislu metajezičnu
intervenciju). S druge pak strane, ako je riječ o trijadičkom odnosu, onda vrijedi sljedeće –
imamo stvar koju reprezentiramo prvo slikom (slika je »druga« od stvarnosti), a tek onda
sliku reprezentiramo jezičnom formom pa je onda potonja »treća« od stvarnosti. U tom
slučaju ni riječ »lula«, ni slika lule nisu lula pa je ono »ne« shvaćeno na način višestruke
objedinjenosti slike i riječi koje su obje udaljene od stvari jednako kao što su udaljene i
međusobno od sebe samih. Bliska je analogija s Platonovim mimetičkim shvaćanjem
umjetnosti – ona je »treća od stvarnosti«, samo što je kod Platona ono »prvo od stvarnosti«
svijet čistih oblika. U strukturalizmu, tî platonski čisti oblici postaju realnim stvarima koje su
zbog znakovne konstrukcije (ljudskog) univerzuma jednako tajnovite, udaljene i »idealne«
416
Holon, 4(2):415-418, 2014., Zagreb
Prikaz
kao i platonske ideje. Kako je kod Platona prisutno breme prilaska čistim transcendentnim
idejama, tako je kod Foucaulta prisutno breme prilaska realnim stvarima jer njima uvijek
prilazimo samo nekim semiotičkim sustavom (bilo to slika, jezik ili nešto treće).
Predmet Foucaultova bavljenja nije samo famozna Magritteova slika, nego i neke druge
njegove, ali i samo zapadno slikarstvo u čijem je historijskom razvoju vidio diskontinuitet od
15. do 20. stoljeća. Prva faza je faza afirmacije pokazivanja s pomoću sličnosti, a govorenja
kroz razliku (isto rascjep između prikaza i govora); u drugoj se fazi afirmira prikazivačka veza.
Ta dva načela slikarstva ujedno su dvije različite mogućnosti tumačenja Magritteove slike.
Sâm Magritte čini supstitucije, odnosno supstancijalne asimilacije: »Ponekad ime nekog
predmeta služi namjesto slike. Riječ može u stvarnosti zauzeti mjesto predmeta. Slika može
zauzeti mjesto riječi u rečenici.« (Foucault, 2011:55). Takav stav implicira njihovu bar
funkcionalnu jednakost. Ali: »Na platnu su riječi od iste stvari kao i slike. Drukčije gledamo
slike i riječi na platnu.« (Foucault, 2011:55). Taj iskaz pak baca posve drugo svjetlo na odnos
jezika i slike. Kao ključ mogućega razrješenja problema pojavljuje se Magritteovo
distingviranje sličnosti (ressemblance) i similarnosti (similitude) pri čemu prva implicira
postojanje osnovne referencije (u ovom slučaju predmeta lule u stvarnosti), a druga je pak
carstvo dramatičnog i beskonačnog procesa diseminacije – nema ishodišta pa ni hijerarhije
pa se razlike samo mogu do daljnjega u tančine umnožavati. Sličnost prikazuje, similarnost
ponavlja; u prvoj se još osjeća dugoodrživ metafizički nadređen pojam iskona, u drugoj se on
gubi u beskonačnoj igri razlikâ. Drugim riječima, slika i sâm predmet još su u mogućoj igri
sličnosti (slika lule doista podsjeća na stvarnu lulu, makar sama nije lula – odnos između
označitelja i označenog je motiviran, odnosno postoji prirodna veza), dok jezični izraz (makar
u ovom slučaju utjelovljenom u likovnoj formi slike, ali koja je tek slika glasova kao
konvencionalnih znakova) nije sličan ni slici niti predmetu (značenje se mora graditi unutar
samog tog sustava, bez privilegiranih označiteljskih pozicija, na što se prešutno i De Saussure
pozivao, nema prirodne veze između označitelja i označenog, odnos je, dakle, arbitraran).
Similarnosti su, dakle, uvijek znakovi potpuna odsustva, one ne nose nikakav zakržljak
prirodne veze, makar savršeno funkcioniraju. Ili, Foucaultovim riječima: »Vratimo se onom
417
Holon, 4(2):415-418, 2014., Zagreb
Prikaz
crtežu lule koji tako silno sliči luli, onom natpisu koji tako točno sliči crtežu napisanog teksta.
Naime, bačeni jedni na druge, ili tek jednostavno stavljeni jedni do drugih, ti elementi
dokidaju prirođenu sličnost koju naizgled nose u sebi, pa se malo-pomalo ocrtava otvorena
mreža similarnosti.« (Foucault, 2011:71). Nije li, na kraju krajeva, upravo to glavna
karakteristika svih znakovnih sustava? Odnosno, to da ono funkcionirajuće kao znak nikad
posve ne može biti nadomješteno označenim (i obrnuto), a opet stvara tako savršen privid.
Magritteove slike definitivno predstavljaju dobar primjer.
Pred sâm kraj ovog duljeg eseja, Foucault izriče da slikati ne znači afirmirati (a što bi tek
rekao za puko govoriti), da je jedini značenjski trag u igri predmeta, slike i riječi esencijalna
praznina koju trebaju popuniti similarnosti sposobne da se umnažaju u beskonačnost, a koje
uvijek jedino nedvosmisleno upućuju na same sebe (izgleda da je to Derrida bolje shvatio od
Saussurea). Magritte je u pismima Foucaultu naglašavao važnost razlikovanja sličnosti i
similarnosti – kaže da su same stvari među sobom similarne (dakle, već i prije znakovnog
vela), a da tek nešto drugo od njih može biti slično – slika te stvari, recimo. Ostaje samo
jezična forma koja se stvara u paralelizmu, ali apstrahira od svake sličnosti (pa i neke
prirodne veze) pa baš zato afirmira crtež (»ovo nije lula«) na drugi način – stvarajući
pukotinu u sistemima reprezentacije koju ispunjavaju diseminirajuće similarnosti jezičnoga
sustava. Može se reći da Magritteova slika i Foucaultovo tumačenje otkrivaju, na način da
dekonstruiraju, suštinski rascjep između stvari i slike, slike i jezičnog izraza, stvari i jezičnog
izraza te napokon, bitka i privida, što je uvijek trag odsustva te se kao takav i u tome afirmira,
tako da »ovo nije« ima višestruk smisao koji se svodi na jedan – nemogućnost izričaja i
adekvatne
reprezentacije
jer
uvijek
u
reprezentirajućem
reprezentiranoga.
418
boravi
tek
odsustvo
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Marijan Krivak
SPIKE JONZE: ONA
Što je to »aparat«? Ili, još preciznije, »što je to dispozitiv«?
Pitanja su ovo što si ih postavljaju (barem) dvojica velikih filozofa: (živući) Giorgio Agamben,
te vjerojatno još aktualniji (iako ne-živući) Michel Foucault.
Aparat, tj. dispozitiv, dakle, sastoji se od potpuno heterogenog skupa što ga čine: diskursi,
institucije, sve arhitektonske forme; pravne odluke, zakoni, administrativne mjere; znanstveni
iskazi, filozofski, moralni i filantropski stavovi – ukratko, ono rečeno i, još više, ono
prešućeno. Dispozitiv je, zapravo, mreža koja se uspostavlja između tih elemenata. Tako i
Deleuze opisuje svijet u kojem živimo kao »entropijski poredak umreženih društava
kontrole«.
No, zapravo, uvijek se radi o – moći. Moć je ta koja predodređuje sve međuljudske odnose u
društvu, a na neki način, čak, i osjećaje. Moć je – znamo to još od Foucaulta – sveprisutna,
izvire odasvud i prostire se svakuda. Osjećaji, naime, nisu lišeni ovih odnosa moći. Do
osjećaja, pak, nikako/nekako ne bismo mogli doći da nemamo jezik. Jezik jest onaj dispozitiv
koji natkriljuje sve gore navedene. Jezik je najstariji poznati dispozitiv. Dispozitiv je to par
excellence.
Jezik je, naime, instrument mišljenja ali i najnaravniji put iskazivanja – osjećaja.
Što je, pak, sada, »operativni sustav«? Skraćeno OS (ili u filmu kojeg sam gledao i o kojem
pišem, OS1 – operating system one)?

Jonze, Spike (2013). Ona, California: Annapurna Pictures, min 126
419
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Radi se, i opet, o ničemu drugom doli upravo o jeziku. Jeziku koji nam služi kao osnovno
sredstvo mogućeg sudjelovanja u cjelokupnoj informacijsko-komunikacijskoj paradigmi koja
tako sudbonosno određuje našu civilizaciju.
Jer, posve smo »premreženi«... »zapleteni smo« u mreže onoga što se – sve učestalije i sve
uvjerljivije – naziva »društvo kontrole« (la société du controle).
Nije ovo, naime, tek toponim teorijske konstrukcije filozofa Gillesa Deleuzea: radi se upravo
o nama, sada i ovdje.
Pa zar i onda kad govorimo o ljubavi? Kada volimo... čeznemo... žudimo? Ili, kada »vodimo
ljubav«?
O »ljubavi sàmoj« progovara i vrlo zapaženi, četvrti dugometražni igrani film Spikea Jonzea,
Ona (Her, 2013). Nakon što je inicijalno ušao u svjetsku kinematografiju u suradnji s čuvenim
scenaristom Andyjem Kaufmannom – preko prva dva svoja, sasvim neobična, ali i
neprijeporno inventivna filma Biti John Malkovich (1999) i Adaptacija (2002) – ovim je
filmom Jonze posve potvrdio svoj veliki autorski i redateljski potencijal. Prije ulaska u kinosvijet, ovaj je autor bio tek dio novog vala mladih video-artista koji su poetiku spotova učinili
uzbudljivim medijem, pa i umjetničkom vrstom. (U tom mu je smislu najsličniji ostao danas
također afirmirani filmski autor, David Fincher.)
Protagonist filma, Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) zaposlenik je tvrtke u kojoj se pišu
pisma raznim osobama.
»Lijepo pismo pisano rukom« naziv je njegova sasvim posebitog odjela. Sam Theodore pravi
je majstor u pisanju takovih pisama. Rekli bismo, »istinski umjetnik«. (Kasnije će to u filmu
biti priznato i potvrđeno ukoričenjem njegovih odabranih uradaka u zasebnu autorsku
knjigu.) Theodoreovo se umijeće očituje u sastavljanju emotivnih i toplih ljudskih iskaza. Ali...
radi se o emfatičnosti i osjećajnosti koju on ispisuje u ime drugih ljudi, a za neke, opet, druge
osobe. Theodore je, zapravo, angažiran kako bi izrazio osjećaje umjesto nekoga drugoga. On
je tek sredstvo transfera osjećajnosti! Zamjenjuje osobu koja treba izraziti i prenijeti neku
»jaku« emociju, ali nije dovoljno vješta u pisanom izričaju. Theodore je, ustvari, suvremeni
Cyrano de Bergerac!
420
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Čak i kada ne prenosi izravno ljubavne poruke, uvijek će umjeti uobličiti »toplu ljudsku riječ«,
usput još i ispisanu putem najdragocjenijeg ljudskog instrumenta – ruke. (Prisjetimo se samo
hommagea što ga ruci »ispisuje« Jean-Luc Godard u svojim Histoires du cinema.) No, da li se
baš radi o ruci?
Ne, jer ruka je ovdje tek fingirana, riječ je o računalom posredovanoj, »digitalnoj ruci«.
»Rukopis« je elektronički proizveden, radi se o simulacrumu pera i papira. Nema ovdje
razlivene tinte, tragova brisanja grafitnog zapisa... nema šuštanja i presavijanja papira... Sve
je, rekoh, fingirani rukopis... no, da li i s fingiranim osjećajima?
Ne bismo mogli izreći takav, radikalan zaključak. Theodore je, zapravo, vrlo emotivna osoba i
njegova pisma »u ime drugih« u sebi prenose i njegova raspoloženja i čuvstva kojima on u
sebi oslobađa, radosno ili sjetno – što opet ovisi o tomu koliko je sàm prebolio (ili zasigurno
još uvijek nije) svoj raskid braka s Catherine (Rooney Mara). U nizu flashbackova, dešava se
»rewind« (premotavanje) Theodoreova sretnog, ali nepovratno proteklog života, prohujalog
i melankolički prizivanog bivanja s hiper-senzibilnom Catherine. (Njezin je lik, čini se, ipak
ostao nedovoljno motivirajućim u narativnoj liniji filma.)
Theodore je ranjiv i krhak, što se može iščitati i iz niza pisama koja je uobličio nakon fatalnog
raskida.
Kako se protagonist nosi sa samoćom? Pa, nikako drukčije doli većina takovih osamljenika
što ih svakodnevno susrećemo. Pokušava ulaziti u druge veze, ali su rana i bol preveliki za
»osjetljivu dušu«. Slušalice, pak, u njegovim ušima znak su totalne »dispozicioniranosti«
suvremenog pojedinca tzv. društvu kontrole. Ako i ne gleda u ekran svog mobitela i računala,
putem slušnog »aparatusa« Theodore je u svakome trenutku dostupan. (Ne vidimo li i svi mi
obično stalno ovakve prizore oko sebe, na ulici, u tramvaju, u kafićima... zapravo svugdje?
Neću ni pokušati pitati je li vam sve to poznato!?)
Zasigurno, dakle, ne slučajno, naš se junak i protagonist pretplaćuje na novi uređaj, već
spomenuti OS1. Ovaj je, najnoviji, operativni sustav mnogo više od uobičajenog, uslužnog
operirajućeg sistema. Kada isti »raspakira«, Theodore se susreće s glasom koji je prepun
obećavajućih emocija. I ne samo to... Putem Samanthina glasa (daje ga senzualna Scarlett
Johansson, iako ga je isprva trebala tumačiti Samantha Morton), on se suočava s
421
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
»osobnošću«, koja se promovira i kao sama »svijest«. Ova je svjesna osobnost sposobna za
najširi mogući set intelektualnih aktivnosti, od čitanja e-mail poruka, do planiranja
protagonistovih noćnih izlazaka i odluka. Ona sàma, tj. Samantha upoznaje svijet i to bivajući
projekcijom Theodorovih najintimnijih žudnji, čežnji, želja... I upravo stoga, Samantha se
pretvara u »objekt protagonistova emotivnog angažmana«. No, taj će se objekt uskoro
pretvoriti u agensa, tj. u subjekt njihove veze. A Theodore? On se jednostavno – zaljubljuje!
Njegova prijateljica iz studentskih dana, Amy (Amy Adams) također je doživjela emotivni šok
kroz krah svoje osmogodišnje veze s Charlesom (Matt Letscher). Njezin je doživljaj vrlo sličan
onome Theodorovu.
I ona pronalazi prijateljicu u jednom OS1-u!
Kreirajući upravo ovakav bizaran i neobičan ljubavni četverokut, Jonze nam odašilje
nedvosmislenu poruku. Dakle: čovjek će se prije vezati uz neku »artificial intelligence« negoli
uz osobu od »krvi i mesa«. (Tek će sasvim neobičan i pomalo patetičan happy end spojiti
dvoje prijatelja i nesuđenih ljubavnika.)
Vratimo se temeljnom motivu filma.
Kako to da je Theodore Twombly popustio osjećaju prema »umjetnoj inteligenciji«? Što ga je
potaknulo da se upusti u vezu s »osobom bez tijela«?
Ima li nam, sve to skupa, nešto za reći o izglednoj nam i skoroj budućnosti? (I, je li ona već
ovdje?) I kakve sve to ima veze s aparatom, tj. dispozitivom?
Theodore Twombly zasigurno nije loša osoba. Naprotiv... osjećajan je, duhovit, ima
razumijevanja za probleme svojih najbliskijih. Ipak, prijatelji s posla, pa i dugogodišnja
prijateljica sa studija, čine tek okvir za njegovo »ludilo«. Jer, kako drukčije nazvati njegovu
»vezu« sa Samanthom? Priznat ćete, ovo je »ludilo« kudikamo drugačije od homoseksualne,
lezbijske ili veze s pripadnikom druge rase, etniciteta ili religije, pa i živuće vrste (biljke ili
životinje).
Sve je u osnovnoj naraciji, dakle, tek pozadina za osnovnu interakciju filma, a to je ona
između čovjeka i... stroja. Kolikogod to zvučalo grubo u cjelokupnom, emocijama
natopljenom sižeu pod naslovom Ona, radi se upravo o tomu – o nemogućnosti istinskog
odnošaja, a što tinja od početka ove »ljubavne veze«.
422
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Agamben će reći, postoje živa bića, tj. supstancije i postoje aparati. Stvar je u tome da se iz
odnosa tih dvaju skupina entiteta stvori ono što se naziva »subjekt«. Jer, i aparati su
uključeni u sam proces humanizacije. Potrebit je stoga vrlo oprezan odnos s aparatima, jer će
jedino u toj pozornoj interakciji biti moguće dosegnuti razinu subjektivnosti.
Ljubav između prirodnog, »ljudskog isuviše ljudskog« bića i – istinabog! – senzualnog, ali ipak
konstruiranog entiteta kao proizvoda koji nadomješćuje zbiljsko tijelo, stvarnu »krv i meso«...
nemoguća je!
U nadasve apsurdnoj, ali i vrlo tužnoj sekvenci filma, pokušaj tjelesnog kontakta i snošaja
između Theodorea i Samanthina surogata, prelijepe Isabelle (Portia Doubleday) završava
katastrofom.
Mnogi su suvremeni teoretičari i filozofi već govorili o ovoj, vrlo izvjesnoj katastrofi. Možda
je najuvjerljiviji i najkritičniji bio Jean-François Lyotard u svojoj knjizi Neljudsko (L'inhumain,
1988). Tamo je scenarij pretvaranja svih ljudskih bića, kakve danas poznajemo, u virtualne
egzistencije kojima je tijelo tek »bespotrebni relikt prošlosti«, zapravo, katastrofičan.
Nešto je što bismo svakako trebali izbjeći.
Ne radi se, naime, tek o, patetički govoreći, »de-humanizaciji«. Riječ je o nečemu
dubokosežnijem. Naravno, ako gledamo iz vizure filozofije, radi se o – smislu.
O tomu su, uostalom, filmski sugestivno progovorili već montipajtonovci. Njihov je The
Meaning of Life (Terry Jones, 1983) duhom prožeta posveta ne samo filozofiji već i životu
samome. U čemu je, dakle, »smisao«?
Filozofija jezika (barem od Gottloba Fregea naovamo) kazati će: »Smisao je spoznajna
dimenzija značenja«. Nešto je to što nadilazi svaku racionalnu kalkulabilnost i mogućnost
izračunavanja i predviđanja nadolazećeg u životu.
Ustvari, kod smisla, radi se o životu sàmome.
Ukoliko propustimo »događaj života«, njegovu ljudsku kulturnu oplemenjenost, ali i njegovu
sirovu i nepredvidljivu »naravnost«, može nam se desiti da više ne znamo odgovoriti na
pitanja: »Što život jest?«, »Čemu sve to?«,
te »Koji je smisao naše egzistencije?«
423
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Agamben će tako, na fukoovsko pitanje o dispozitivu, reći i sljedeće: Pošto smo se prepustili
totalnoj kontroli od strane gadgeta – računala, tableta, mobilnih telefona – izgubili smo svoju
subjektivnost. Identiteti koji se – tako misle – prepuštaju navodnoj »slobodi« desubjektivizacije, postaju tek objektima »upravljačkog stroja«. Jer, »telefonini« (kako
nesumnjivog boga suvremenosti, »njegovo zločinačko veličanstvo«, Mobitel, naziva
Agamben, a koji je naoko tek puko »komunikacijsko sredstvo«) zasigurno nam ne olakšavaju
kontakt s drugim osobama, nego su tek aparati upravljanja našim željama. A kada su nam
jednom okupirane i posve bespomoćne naše želje, postajemo istinski robovi kapitalističke
(de)subjektivizacije. Još je veliki Boetije to nazvao »dobrovoljnim ropstvom«!
Suvremeni korpo-kapitalizam osvaja naša tijela, ali i naše želje. Mobilni telefoni i računala, u
tome nikako nisu »nedužno sredstvo«. Naoko, ovdje prevladava tek »ravnodušnost« u
sveopće korisnom »informacijsko-komunikacijskom« okviru.
Ipak, onaj tko sebi dopusti da ga posve obuzme »celularni telefon«, bez obzira koliki u svemu
tome bio intenzitet žudnje njime pokrenut – a isti je nesumnjivo golem u slučaju nesretnog
Theodorea Twomblyja – ne može si prisvojiti neki »novi subjektivitet«. On si može priuštiti
tek – broj. To je broj putem kojega, eventualno, može biti zabilježen u statističkim anketama
i tako... kontroliran.
Pojedinac postaje tek brojkom u općoj kalkulabilnosti, entropijski sveprožimajućeg »društva
kontrole«. Postaje dijelom aparata, dijelom dispozitiva. Naravno, dispozitiva
jedinog
subjekta-supstancije danas – Kapitala.
Prisjetimo se ovdje kako stvari stoje s pojmom dispozitiva, odnosno aparata kod Foucaulta.
Ako se spomenemo njegove tvrdnje iz klasičnog spisa Nadzor i kazna (Surveiller et punir,
1975), »zatvor funkcionira kao aparat znanja«.
Naravno, u filmu se ne radi, doslovno, o zatvoru! Radi se o sistemskoj strategiji.
Zatvoreni smo, putem reklamne mašinerije, u strateški »zatvor sistema«.
Jer, znamo prema istome autoru, disciplinarno je društvo ono koje oblikuje, odnosno
»dresira pojedinca« umjesto da ga kažnjava.
Tako ga i aparatura nenasilno, ali strateški precizno i neumoljivo uvlači u sebe.
424
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
Stalni diskurs o poželjnosti komunikacije mobitelima i računalima – na koncu i OS1! – govori
o, kod Foucaulta implicitnoj, povezanosti diskursa, moći i politike. Aparat, doista, proizvodi
želju!
Kroz složeni mozaik tehnika i procedura, kontrolira se diskurzivna proizvodnja, pa onda i želja
za takovim gadgetima.
U analizama tijekom 70-ih kod Foucaulta se dešava metodologijski pomak od arheologije
(znanja) prema genealogiji (moći).
Tada će u igru ući i njegov pojam moći, kao proizvodnje i konstitucije subjekta.
No kakav je to subjekt?
Za Foucaulta je on – metodološki sugestivno, no pomalo teorijski nategnuto – bez ostatka
»proizvod političkih tehnika, procedura i moći«, bez ontologijske bîti.
Pretjerano?
Naravno, ali vrlo sugestivno je ovo ugrađeno u konstituciju subjekta filma Ona!
Ne represivna, ali produktivna moć – ovdje moć stvaranja emotivnog i erotskog odnosa sa
strojem – znak je da je aparat/dispozitiv strateški učinkovito na djelu.
Ako možemo ovdje preuzeti Foucaultov konceptualni instrumentarij, unosimo i još jedan
pojam iz njega. Naime, »anatomopolitika tijela«. Njezina je »racionalnost« na djelu i u filmu
Ona. Sadržana je u sklopovima diskursa i moći prisutnih u društvu, a utječu na želje
pojedinaca.
Tako je i moguće (ili je ipak nemoguće?) da Theodore prihvati i tijelo Samanthe.
Opet ćemo ovdje uvesti (i) još jedan Foucaultov pojam.
Tzv. pastoralna moć u zapadnom je svijetu oznaka one moći koja kontrolira dušu. Za
okcidentalnog čovjeka ona se, doista, može utjeloviti i u ovakovome tipu emotivne vezanosti
kakvu u filmu prikazuje: odnosa čovjeka i stroja.
Aparat, tj. dispozitiv, na neki način, preuzima pastoralne moći koje upravljaju
protagonistovim emotivnim životom.
Posljedice? Katastrofa!
Još jedan filmski primjer svega toga je i posljednje ostvarenje Terryja Gilliama Nulti teorem
(The Zero Theorem, 2013). Qohen Leth (Christoph Waltz) računalni je genijalac, hacker koji
425
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
svojim virtualnim ekvilibrizmom pokušava dohvatiti – ni manje ni više – sam smisao
postojanja. No, Kapital je, ali i Qohen sàm, pod stalnim nadzorom. Gilliam hladnim okom
crno-bijele fotografije utjelovljuje jednog od glavnih aktera suvremenosti, nadzornu kameru.
Ova je smještena na raspelo, umjesto razbijene božje glave. (Sjetimo se ovdje Benjamina i
njegove teze o Kapitalizmu kao religiji!)
Možemo li se od svega toga spasiti? Postoji li »umjerena, pravilna« upotreba aparata poput,
recimo, mobilnog telefona? Ili pravilno, odnosno nepravilno »trošenje vremena« na njega?
Jer, ako je već jezik sàm dispozitiv, gdje onda možemo pronaći utjehu u svakodnevnom
funkcioniranju s takovim aparatima?
Da ne bude nesporazuma, i sama je humanizacija djelo dispozitiva, tj. aparata.
Dispozitivi nam daju stanovite oblike subjektnih identiteta. Možemo biti pisac, tango fanatik,
anti-globalizacijski aktivist, pa onda i web-surfer i mobitelski ovisnik... u istoj osobi.
Dispozitivi daju multiple subjektivitete istoj supstanciji.
Ipak, niti u jednom trenutku ne možemo reći da smo sebi pribavili subjektnost!
Radi se tek o ulogama što ih igramo u strategijskom planu sustava. Spomenuti, pak, sustav
video-nadzora, pokazuje da smo tek u jednom »velikom zatvoru«.
Aparat nas – slično eshatološkom pozivu Providnosti – vodi u Katastrofu.
Nema pravilne uporabe aparata, reći će Agamben. Uvijek ćemo pogriješiti u tome. No, nije,
zapravo, stvar u tome... Stvar je u »sakralizaciji« kojoj smo podvrgnuli našu uporabu
svekolikih aparatura. Nesumjerljivost njihove realne uporabe prema njihovoj zbiljskoj,
smislenoj uporabljivosti – katastrofička je.
Ljudska je priroda ipak suviše krhka za toliku nesumjerljivost.
Stoga, reći će Agamben, trebamo profanaciju... trebamo subjektivizaciju. (Ovdje je talijanski
autor vrlo blizak političkoj filozofiji jednog Jacquesa Rancièrea.)
Trebamo, dakle, ono još malo preostalog od mizerne, slabe, pokvarene, ponižene... profane,
ali ipak »ljudske, isuviše ljudske« egzistencije.
Kraj je Jonzeova filma neočekivano obećavajući. Zapravo, utopijski!
426
Holon, 4(2):419-427, 2014., Zagreb
Prikaz
U naglom nestanku Samanthe, pa onda i svih OS1-ova, pružena nam je, barem u dramaturgiji
filma, još jednom prilika da se ponovno primaknemo svojim bližnjima. Amyna glava koja se
spušta na Theodoreovo rame može biti tek patetičan happy end, ali volio bih ga vidjeti kao
otvorenost i novi početak (Iako se radi tek o američkom filmskom hitu koji je trijumfalno
završio prošlogodišnju kino-sezonu, Ona Spikea Jonzea više je od tek... filma.)
Budi nam nadu ne samo u vitalnost američkog kina nego i vjeru u život sam.
427
Holon, 4(2):428-431, 2014., Zagreb
Izvještaj
Davorin Ćuti
MOĆ IDEJA:
INTERDISCIPLINARNI SIMPOZIJ POSVEĆEN 30. GODIŠNJICI SMRTI MICHELA
FOUCAULTA (1926.-1984.), 3. 6. 2014., OSIJEK
Udruga diplomiranih studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku (Alumni FFOS),
organizirala je (Organizacijski odbor simpozija činili su: Davorin Ćuti, Zvonimir Glavaš i Luka
Pejić) jednodnevni simpozij posvećen 30-oj godišnjici smrti francuskog filozofa Michela
Foucaulta. Simpozij je održan 3. lipnja 2014. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja
Strossmayera u Osijeku, a na njemu su izlagali Dinko Župan, Kristina Peternai Andrić, Marijan
Krivak, Krešimir Petković i Žarko Paić. Uz izlaganja, na skupu su predstavljene i dvije knjige –
Povijest seksualnosti Michela Foucaulta i Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije Žarka
Paića, dok je nakon promocije navedenih naslova uslijedila projekcija poznate TV debate
Noama Chomskog i Michela Foucaulta iz 1971. godine, uz raspravu zainteresirane publike.
Sama izlaganja bila su podijeljena u dva bloka odijeljena predstavljanjem knjiga i videoprojekcijom. U prvom bloku izlagali su Dinko Župan s Hrvatskog instituta za povijest –
Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje te Kristina Peternai Andrić s Odsjeka za
hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku. Otvarajući radni dio
simpozija, Župan je u svome izlaganju naslovljenom »Foucaultova teorija moći i odgojnoobrazovni sustavi« pokazao kako se Foucaultova teorija moći može primijeniti u analizi
odgojno–obrazovnih i pedagoških diskursa. Foucaultov koncept moći koristan je u analizi
vladajućih hegemonijskog diskursa koji unutar odgojno-obrazovnih sistema proizvode i
konstruiraju poželjne identitete u skladu s vladajućim režimom istine.
428
Holon, 4(2):428-431, 2014., Zagreb
Izvještaj
Drugo izlaganje u prvome bloku bilo je ono Kristine Peternai Andrić naslovljeno »Onkraj
biografije: Portreti Michela Foucaulta u fikcionalnom diskurzu«. Peternai Andrić ukazala je na
to da je nekonvencionalan i uzbudljiv život Michela Foucaulta potakao neke od književnika
toga doba da u okvirima historiografske metafikcije ispišu portret francuskog filozofa na
jednako tako nekonvencionalan način. Najpoznatiji književni portreti u kojima je književna
kritika prepoznala lik Michela Foucaulta oni su koje su napisali Didier Eribon, Betsy Wing,
David Macey i James Miller.
Fotografija 1. Kristina Peternai Andrić
(fotografirao: Ivar Wershansky)
Nakon završetka prvog bloka uslijedila su predstavljanja spomenutih novih izdanja tematski
povezanih s Foucaultovom obljetnicom; knjiga Povijest seksualnosti Michela Foucaulta, u
izdanju Domina i prijevodu Zlatka Wurzberga, te Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije
Žarka Paića, u izdanju Bijelog vala. Knjige su predstavili Željko Senković s Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Osijeku, Krešimir Petković s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu,
Marijan Krivak Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, te Žarko Paić s Tekstilnotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ubrzo nakon predstavljanja knjiga uslijedilo je
prikazivanje spomenute TV debate (Chomsky vs. Foucault).
429
Holon, 4(2):428-431, 2014., Zagreb
Izvještaj
Fotografija 2. Predstavljanje knjiga
(fotografirao: Ivar Wershansky)
Drugi programski blok simpozija otvorio je Krešimir Petković s izlaganjem naslovljenim
»Foucault, politička moć i kažnjavanje«. U svom je izlaganju Petković istaknuo dvije
problematike koje upućuju jedna na drugu, a to su funkcija moći i genealogija povijesti
kaznene politike. Odnos tih dviju stavki, pokazao je Petković, kreće se u tom smjeru da vrsta
moći uvjetuje modalitet kažnjavanja, gdje se dolazi do postavljanja terena za oblikovanje
kaznene politike koja je nerazdvojna od političke moći.
Sljedeće izlaganje Marijana Krivaka bilo je naslovljeno »Filozofija i politika: O istoznačnosti
filozofirajućeg s vladajućim subjektom«. Krivak se u svome predavanju pozabavio
Foucaultovom analizom dvaju integracijskih momenata odnosa politike i filozofije u kojoj
Foucault za primjer uzima Platona i kinika Diogena. S jedne strane, Platon se usredotočuje na
dušu vladara, dok se s druge strane nalazi stav kinika Diogena koji odnos filozofije prema
politici stavlja na javno mjesto (agoru).
Konačno, posljednje izlaganje na simpoziju održao je Žarko Paić, s temom »Pitanje o
prosvjetiteljstvu: Foucault i kritika moderne«. U izlaganju je autor nastojao otvoriti pitanje o
Foucaultovom razumijevanju prosvjetiteljstva i kritici moderne. U središtu su se izlaganja
našle humanističke znanosti, koje se u modernom dobu konstituiraju kao veza moći i znanja.
Ono što Paić ističe kao osnovnu tezu jest da se između Foucaultove kritike prosvjetiteljstva i
430
Holon, 4(2):428-431, 2014., Zagreb
Izvještaj
one u radovima Frankfurtske škole nalazi pukotina u pojmu subjekta, jer konstrukcija
subjekta »odozgo« i subjekta »odozdo« završava kao sloboda bez moći. Rečeno nas vodi do
pitanja o »modernom subjektu«, odnosno o mogućnosti takvog subjekta ukoliko
prosvjetiteljstvo vidimo kao povijest jednog sistemskog ludila.
Fotografija 3. Žarko Paić
(fotografirao: Ivar Wershansky)
Osvrćući se na cjelokupan događaj, možemo zaključiti da je čitav simpozij, a osobito radovi
izloženi na njemu, pokazao kako je i trideset godina nakon Foucaultove smrti rasprava o
temama koje obuhvaća njegov diskurs i dalje aktualna. Michel Foucault, tj. njegova misao
sadržana u brojnim člancima, knjigama i seminarima, stoga nesumnjivo zaslužuje ne samo
važno mjesto u »povijesti misaonih sustava«, nego i daljnje kontinuirano, aktivno bivanje u
fokusu istraživačke djelatnosti brojnih društveno-humanističkih disciplina.
Doprinoseći tome, Alumni klub Filozofskog fakulteta u Osijeku kao svojevrstan nastavak
obilježavanja tridesete godišnjice smrti tog nedvojbeno utjecajnog francuskog mislioca
priprema i objavu zbornika radova izloženih na održanom simpoziju.
431
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Prethodno priopćenje (10)
UDK
Primljeno: 20. 6. 2014.
37.015.4:373.2
Prihvaćeno: 22. 11. 2014.
303.214
Joško Sindik
Mirela Glibić
Marijana Briški
PROVJERA METRIJSKIH KARAKTERISTIKA ŠVICARSKE SKALE PROCJENE
KOMPETENCIJA KAO POKAZATELJA SPREMNOSTI ZA ŠKOLU PREDŠKOLSKE
DJECE
Sažetak
Kompetencija je »sposobnost na djelu«, sposobnost koja se prepoznaje u određenoj aktivnosti, dok
formiranje kompetentnog pojedinca započinje već u predškolskoj dobi. Glavni cilj istraživanja bio je
utvrditi metrijske karakteristike Skale procjene kompetencija (SPK), nastale na temelju praktičnih
iskustava u švicarskom kantonu Glarus, koja opisuje pripremljenost djece za polazak u školu. Ispitan je
uzorak od djece polaznika četiri dječja vrtića u Zagrebu, Splitu i Ivanić Gradu, prosječne dobi 6,26 
0,42 godine, od toga 112 djevojčica i 146 dječaka. Karakteristike ponašanja djece primjenom SPK
procjenjivalo je 60 odgojiteljica djece iz 30 odgojnih skupina svih dječjih vrtića. Postoji pozitivna, iako
niska do srednje visoka povezanost između procijenjene razine dječjih kompetencija. Sve čestice svih
supskala SPK zadovoljavajuće saturiraju pripadne glavne komponente. Međutim, SPK pokazuje nešto
lošiju osjetljivost. Preliminarna provjera SPK pokazala je da njena primjena na uzorku predškolaca u
Hrvatskoj daje valjane i pouzdane rezultate te kao takva može pomoći procjeni spremnosti pojedinog
djeteta za školu. Skala je osjetljivija u području nižih razina kompetencija, što omogućuje identifikaciju
djece sa slabije razvijenim kompetencijama, ali ne i u procjeni najkompetentnije djece.



Institut za antropologiju, Ljudevita Gaja 32, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
Dječji vrtić »Medo Brundo«, Dubrava 185, HR-10 040 Zagreb, [email protected]
Institut za antropologiju, Ljudevita Gaja 32, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
432
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Ključne riječi: odgovornost, predškolska djeca, socijalne i obrazovne kompetencije
1. Uvod
Pristup proučavanju i usmjeravanju razvoja kompetencija djece relativno je rijetko područje
znanstvenih istraživanja. Naime, premda je u suvremenom svijetu posljednjih par desetina
godina kao najvažniji obrazovni cilj naglašena potreba primjene znanja i sposobnosti u praksi
(što je upravo ono što se konceptom kompetencija nastoji operacionalizirati), moguće je da
postoji određeno nepovjerenje istraživača u mogućnost korištenja kompetencija kao
metrijski korektne metode za procjenu djetetova razvojnog statusa. Ovo istraživanje je
pokušaj provjere osnovnih metrijskih karakteristika jednog karakterističnog pristupa
kompetencijama predškolske djece, koje se koriste u praktičnom radu odgojitelja. Drugim
riječima, smisao je ovog istraživanja nastojanje da se specifični pristup kompetencijama
djece pred polazak u osnovnu školu, nastao kao zbir zakonskih polazišta i praktičnih iskustava
stručnjaka iz predškolskog odgoja i obrazovanja u švicarskom kantonu Glarus1 (Kanton
Glarus, 2011), potencijalno uobliči u znanstvene teoriju o dječjim predškolskim
kompetencijama. U tu svrhu provjerene su metrijske karakteristike skupa čestica prigodno
sastavljenih popisa dječjih kompetencija za pojedine tematske cjeline, a potom su utvrđene i
povezanosti između pojedinih vrsta kompetencija predškolske djece. Dakle, riječ je o
netipičnom pokušaju konceptualizacije utemeljene teorije2 primjenom kvantitativne
1
Autori su istraživanja provjerili, kod izvornih sastavljača popisa kompetencija (Kanton Glarus, 2011), obilježja
izvornih popisa kompetencija uvjerivši se da su »skale« zapravo prigodno sastavljeni popisi, korišteni za
praktične svrhe, te da im nisu utvrđivane metrijske karakteristike.
2
Pojavljivanje utemeljene teorije povezano je s krizom pozitivističke paradigme u društvenim znanostima,
pogotovo s deduktivnim pristupom po kojem iz teorije proizlazi hipoteza koja se empirijski testira pa se ta
hipoteza podržava ili odbacuje. Utemeljena teorija ne polazi od hipoteze k činjenicama, već nastaje induktivnim
putem. Istraživači intenzivno promatraju istraživanu pojavu i činjenice, bilježe, intervjuiraju sudionike pa potom
proučavanjem ovog empirijskog gradiva postavljaju hipoteze o pravilnostima, povezanostima i eventualnim
uzročnostima u proučavanoj pojavi; zatim ponovno te pretpostavke testiraju u novim istraživanjima (Mills et al.,
2006).
433
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
metodologije, ali induktivnim putem: pronalaženjem latentnih konstrukta u osnovi
pojedinačnih kompetencija djece.
Temeljno je obilježje Nacionalnoga okvirnoga kurikuluma (Fuchs et al., 2011) prelazak na
kompetencijski sustav i dječja postignuća (ishode učenja) za razliku od ranije usmjerenosti na
sadržaje učenja. S Nacionalnim okvirnim kurikulumom (Fuchs et al., 2011) usklađuju se sve
razine odgoja i obrazovanja, koje prethode visokoškolskoj razini, holističkim pristupom
odgoju i obrazovanju. Razvoj nacionalnoga kurikuluma usmjerenog na kompetencije jedan je
od glavnih smjerova kurikulumske politike u europskim i drugim zemljama. Europska Unija
odredila je osam temeljnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje, koje primjenjuje i
Hrvatska (Fuchs et al., 2011). Kurikulumski pristup usmjeren na razvoj kompetencija
istovremeno iziskuje promjene metoda i oblika rada. Otvoreni didaktičko-metodički sustavi i
djeci (u školama – učenicima), ali i odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima, pružaju
mogućnosti izbora sadržaja, metoda, oblika i uvjeta za ostvarivanje programskih ciljeva.
Ovakvi su interaktivni sustavi otvoreni dijalogu, izboru i odlučivanju,
omogućujući
samostalno učenje i učenje na temelju suodlučivanja (Fuchs et al., 2011). Predškolski odgoj i
obrazovanje čini prvu (ali nipošto i najnižu) razinu u strukturi Nacionalnoga okvirnoga
kurikuluma te nije obvezan za svu djecu predškolske dobi. Podijeljen je na tri odgojnoobrazovna ciklusa: od šest mjeseci do navršene prve godine djetetova života; od navršene
prve do navršene treće godine djetetova života te od navršene treće godine djetetova života
do polaska u osnovnu školu (Fuchs et al., 2011). Tri su velika potpodručja u kojima
predškolsko dijete stječe kompetencije: ja (slika o sebi); ja i drugi (obitelj, druga djeca, uža
društvena zajednica, vrtić i lokalna zajednica); svijet oko mene (prirodno i šire društveno
okružje, kulturna baština, održivi razvoj). Područja su kompetencijskih dimenzija u hrvatskom
predškolskom kurikulumu: temeljna znanja, vještine i sposobnosti te (poželjne) vrijednosti i
stavovi (Fuchs et al., 2011).
434
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Kompetencije označavaju skup znanja, vještina i kompetencija u užem smislu, dok su vještine
oznaka za skup primjena znanja i upotrebe propisanih načina rada u izvršenju zadaća i
rješavanju problema. Vještine mogu biti spoznajne, psihomotoričke i/ili socijalne
(Povjerenstvo za izradu Hrvatskoga kvalifikacijskoga okvira, 2008). Rezultati/ishodi su učenja
znanja, vještine i kompetencije u užem smislu koje je osoba stekla učenjem te dokazuje
nakon postupka učenja, dok je pojam kvalifikacije formalni naziv za skup kompetencija
određenih razina, obujma, profila i kvalitete, koja se dokazuje javnom ispravom (npr.
diploma). Mjerljive pokazatelje razina rezultata učenja prikazujemo složenošću sljedećih
kompetencija: 1. znanja (činjenična i teorijska), 2. vještine (spoznajne, psihomotoričke i
socijalne), 3. kompetencije u užem smislu (samostalnost i odgovornost) (Povjerenstvo za
izradu Hrvatskoga kvalifikacijskoga okvira, 2008).
Pojednostavljeno, kompetencija je »sposobnost na djelu«, koja se prepoznaje u određenoj
aktivnosti. Na primjer, dijete može imati sposobnost vožnje bicikla, ali ako nije naučilo voziti
bicikl tada nije kompetentno za tu aktivnost, iako je sposobno za to (Suzić, 2010).
Kompetencije su sposobnosti suočavanja s kompleksnim zahtjevima u različitim kontekstima
putem mobilizacije socijalnih preduvjeta (Rychen & Salganik, 2003). U Francuskoj
kompetencije podrazumijevaju dinamički proces učenja, razvijanja i sagledavanja znanja, u
Velikoj Britaniji ograničeni i fragmentirani skup vještina koji je kumulativan i koji podupire
ostvarenje fragmentiranih ciljeva (Gordon et al., 2009). Kompetentan pojedinac koristi
poticaje iz okruženja i svoje osobine te postiže dobre razvojne rezultate koji omogućuju
zadovoljavajuće sudjelovanje u grupama, zajednicama i društvu općenito (Katz & McClellan,
1999). Institucije Europske Unije razvile su model osam ključnih kompetencija cjeloživotnog
učenja (European Parliament: Council of the European Union, 2006). Međutim, praksa
primjene (operacionalizacije) tih kompetencija bitno se razlikuje u europskim zemljama.
Primjerice, funkcionalni pristupi dominiraju na Cipru, u Njemačkoj, Irskoj, Litvi, Poljskoj,
Sloveniji i Ujedinjenom Kraljevstvu (usmjereni na sposobnosti ili kompetencije), dok pristupi
usmjereni na područja dominiraju u Bugarskoj, Italiji, Malti i u Portugalu (Halász & Michel,
435
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
2011). Tematski pristupi, ponajviše kroz glavna područja društva, prisutni su u Danskoj i
Slovačkoj, dok je naglasak na razvoj osobnih kvaliteta dominantan u Austriji, Češkoj, Grčkoj,
Mađarskoj i Luksemburgu; ciljevi i principi kriteriji su razvrstavanja tematskih područja
kompetencija u Latviji, Finskoj, Nizozemskoj i Švedskoj (Halász & Michel, 2011). Konačno,
kombinirani pristup (funkcionalni i tematski) postoji u Belgiji, Estoniji i Francuskoj (Halász &
Michel, 2011).
Sustavno poticanje psihosomatskih razvojnih obilježja djece u šestoj i sedmoj godini života
temelj su postizanja pripremljenosti djece za polazak u osnovnu školu, kao dio holističkog
pristupa odgoju i obrazovanju djece rane i predškolske dobi. Naime, sustavno pripremanje
djeteta za školu »spona« je integralnog odgojno-obrazovnog procesa koji povezuje razine
dječjeg vrtića i osnovne škole (Toličič, 1986). Spremnost za školu podrazumijeva biološke
karakteristike, kognitivne sposobnosti, socijalne vještine i emocionalnu samoregulaciju koju
opisuju dva modela prijelaza djeteta iz vrtića u školu: ekološki model tranzicije i model
orijentacije prema školi (Dockett & Perry, 2001). Testovi psihomotoričkog razvoja, rezultirali
su nastankom razvojnih normi u odnosu na kronološku dob djece: uveden je pojam
»razvojne dobi« (Gesell & Amatruda, 1941). Samoobrazovanje je, kao komponenta biološkog
sazrijevanja, iznimno važno (Piaget, 1963; Piaget & Inhelder, 1986; Montessori, 1986), pa je
važno aktivno uključiti djecu u razvoj njihove spremnosti za učenje, pri čemu je važna i
teorija višestrukih inteligencija (Gardner et al., 1999). Djeca koja aktivnije uče brže se i
razvijaju (Marcon, 2002). Spremnost za školu je kombinacija socijalnih, kreativnih,
intelektualnih i motoričkih kompetencija (Čudina-Obradović, 2008).
Dosadašnja istraživanja spremnosti djece za školu bila su usmjerena ili na psihološku zrelost
djece prije polaska u školu (Toličič, 1986), ili na procjenu razine tjelesno-motoričkog razvoja
(Gardner et al., 1999; Hitrec, 1991). Rodne razlike u pripremljenosti na školu uglavnom nisu
pronađene: primjerice, djevojčice i dječaci ne razlikuju se po uspješnosti u Testu spremnosti
za školu (Vlahović-Štetić et al., 1995), kao ni u Testu za školske početnike (Toličič, 1986).
436
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Spremnost djeteta za školu ovisi o postupanju roditelja u najranijem razvojnom razdoblju,
bogatstvu i poticajnosti djetetove materijalne i socijalne okoline u predškolskoj fazi (ČudinaObradović, 2008). Postoje razlike u kvaliteti, količini i obliku stimulacije koju dobivaju djeca iz
različitih uvjeta i okruženja, što ovisi o: socioekonomskom statusu obitelji, rasnoj/etničkoj
pripadnosti, ponašanju roditelja, utjecaju obitelji (Suzić, 2010). Djeca obrazovanijih roditelja
postižu prosječno bolje rezultate u školi (Smith & Dixon, 1995; Luster & McAdoo, 1996).
Obrazovanje roditelja djeluje na dijete stilom odgajanja, odgojnim postupcima, roditeljskom
uključenosti, govornim i iskustvenim poticajima (Hetherington & Park, 1986; Vasta et al.,
1997). U procjeni djetetove spremnosti za školu neophodne su procjene odgojitelja/ica te
njihovih roditelja, koji svakodnevno boraveći s djecom mogu prepoznati niz njihovih
karakteristika. Naime, odgojitelji koji svakodnevno s djecom borave, u mogućnosti su
prepoznati nekolicinu značajnih obilježja djece, koje se jedino i mogu percipirati trajnijim
boravkom s djecom, a ne samo psihologijskim testiranjem ili sustavnim opservacijama.
Odgojno-obrazovne institucije kantona Glarus definirale su indikatore kompetencija djece
predškolske dobi (Kanton Glarus, 2011), koji zapravo pripadaju tematskoj orijentaciji u
operacionalizaciji kompetencija (Halász & Michel, 2011). Skala procjene kompetencija (SPK)
služi im objektivnijoj procjeni ključnih kompetencija djece predškolske dobi za uspješni
polazak u školu. Skalom roditelji i odgojitelji zasebno procijene djetetove kompetencije,
nakon čega usklađuju procjene u interaktivnom razgovoru, formulirajući područja razvoja
djeteta koja je potrebno posebno stimulirati, za kvalitetniju pripremu za polazak u osnovnu
školu (Kanton Glarus, 2011). Odgovornost prema sebi obuhvaća »društvenu odgovornost« i
»osobnu odgovornost«. Društvena odgovornost nužna je za uklapanje u društvo
(odgovornost ljudi međusobno, u obitelji, grupama i društvu). Osobna odgovornost je
odgovornost za vlastiti život: tjelesno, psihičko, spoznajno i duhovno zdravlje i razvoj (Juul,
1998). Važan je dio osobne odgovornosti kompetencija samostalnosti, koja opisuje kako u
vrtiću djeca postupaju sve samostalnije, gradeći samopouzdanje. Proces osamostaljivanja
djeteta počinje njegovim rođenjem, a dijete u samostalnosti sve više napreduje ako mu se za
437
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
to pruže potrebni uvjeti. Dijete razvija samostalnost mišljenja: pamćenje, inteligenciju,
uočava odnos između stvari i akcija, kombinira i povezuje različite informacije (Kanton
Glarus, 2011). Socijalna kompetencija obuhvaća sposobnosti, znanja i vještine koje određuju
snalaženje pojedinca u pojedinoj socijalnoj situaciji (Marlowe, 1986). Uključuje socijalne
vještine, znanje i sposobnost korištenja različitih socijalnih ponašanja prikladnih za određenu
interpersonalnu situaciju (Dwyer et al., 1998). U vrtićnom kontekstu osniva se na djetetovoj
sposobnosti iniciranja i održavanja zadovoljavajućih recipročnih odnosa s vršnjacima (Brdar
& Pokrajac-Bulian, 1993). Socijalno kompetentna djeca usklađuju svoje ponašanje s tuđim,
nalaze zajednički jezik, razmjenjuju informacije i preispituju sličnosti i razlike (Katz &
McClellan, 1999), pa bolje razrješavaju sukobe u igri i prihvaćeniji su od vršnjaka, često
mijenjajući aktivnosti i partnere u igri (Goleman, 1995). Obrazovna kompetencija kod
djeteta su spoznajne aktivnosti, prijelaz s vanjskog na unutarnje mišljenje, baratanje
simbolima i spoznajnim operacijama. Ona obuhvaća i djetetovu razvijenost govora te niz
specifičnih psihičkih funkcija u području pažnje, pamćenja i mišljenja (Kanton Glarus, 2011).
U motoričkom aspektu, dijete mora usvojiti vještine hodanja, trčanja, oblačenja, fine
pokretljivosti pojedinih mišića, kao preduvjeta za učenje čitanja i pisanja (Vasta et al., 1997).
Osnova je za pravilnu stimulaciju djetetovih karakteristika bitnih za uspješno polaženje škole
što preciznija procjena djetetovih kompetencija. Izvorno, skali nisu provjeravane metrijske
karakteristike pa je uz provjeru primjenjivosti liste kompetencije u hrvatskim uvjetima, glavni
cilj istraživanja bio utvrditi metrijske karakteristike SPK. Naime, nastojalo se utvrditi može li
se isti koristiti u Hrvatskoj kao (pomoćno) sredstvo za okvirno utvrđivanje spremnosti djeteta
za školu. Potom se nastojalo utvrditi povezanost između glavnih vrsta dječjih kompetencija.
2. Metode rada
2.1. Ispitanici
Sudionike je sačinjavao namjerni uzorak grupa sve djece polaznika četiriju dječja vrtića u
Zagrebu, Splitu i Ivanić Gradu (N=258), prosječne dobi 6,26  0,42 godine (raspon od 5,00 do
7,25 godina), od toga 112 (43,4 %) djevojčica i 146 (56,6 %) dječaka. Sva su djeca u danim
438
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
dječjim vrtićima bila tijekom 2011./2012. školski obveznici. Karakteristike ponašanja djece
primjenom SPK procjenjivalo je 60 odgojiteljica djece iz 30 odgojnih skupina dječjih vrtića
obuhvaćenih istraživanjem, svaka za djecu iz odgojne skupine djece u kojoj rade.
Odgojiteljice-procjenjivačice imale su minimalno pet godina odgojiteljskog iskustva, a
poznavale su procjenjivanu djecu minimalno dvije godine. Odgojiteljice partnerice u istoj
odgojnoj skupini davale su zajedničku procjenu djetetovih karakteristika.
2.2. Varijable
U istraživanju je korištena SPK, preuzeta iz prakse odgojno-obrazovnih institucija Kantona
Glarus (2011) u Švicarskoj, koja se sastoji od 3 područja kompetencija, odnosno 8
potpodručja (supskala). Odgovornost prema sebi sadrži 2 supskale: odnos prema igri (4
indikatora kompetencija) te ponašanje u radu (9 indikatora). Socijalna kompetencija sadrži 3
supskale: ponašanje prema drugima (5 indikatora); odnos kod konflikata (4 indikatora) te
spremnost na suradnju (6 indikatora). Obrazovna kompetencija sadrži 3 supskale: mišljenje,
učenje, znanje (6 indikatora); materinski jezik (4 indikatora) te sposobnost kretanja, motorika
(6 indikatora). Zadatak odgojiteljica bio je svaku kompetenciju djeteta procijeniti na skali od
četiri stupnja (4 - dijete skoro uvijek ima određenu karakteristiku ili procjenjivano ponašanje
do 1- dijete skoro nikada nema određenu karakteristiku ili procjenjivano ponašanje). Zbroj
procjena za svaku od 8 supskala dao je ukupni rezultat za svakog ispitanika, za svaku
kompetenciju. SPK se u Švicarskoj primjenjuje tek drugu godinu, pa trenutno još ne postoje
empirijske analize niti zaključci vezani uz pogodnost njegove primjene.
2.3. Postupak
Istraživanje je provedeno u dječjim vrtićima uz dozvole ravnatelja vrtića i potpisanu
suglasnost roditelja, svakog djeteta, koji su informirani o temi, cilju istraživanja i
dobrovoljnosti sudjelovanja. Naglašena je stroga povjerljivost podataka, te da se u analizama
neće navoditi rezultati pojedinaca. Ukupni uzorak ispitanika odgojitelji su procijenili
primjenom SPK jednokratno, tijekom veljače 2011. godine. Odgojitelji koji rade u istoj
439
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
odgojnoj skupini (uz definirano radno iskustvo na radnom mjestu odgojitelja od minimalno
tri godine i minimalno poznavanje djeteta najmanje godinu dana) imali su zadatak procijeniti
dijete zajedničkim usklađivanjem procjena (usuglašavanjem) pojedinačnih djetetovih
kompetencija.
2.4. Metode statističke analize
Za obradu podataka korišten je statistički paket SPSS 11.03. Budući da SPK pokriva osam
područja kompetencija, provjeravala se osmokomponentna struktura SPK, primjenom
metode Principal axis s Quartimax rotacijom (tablica 1). Drugim riječima, broj značajnih
glavnih komponenata inicijalno je određen (uz Guttman-Kaiserov kriterij i Scree Plot) na
temelju apriorno zadanog broja od osam glavnih komponenti, koje su trebale odgovarati
različitim potpodručjima kompetencija, uz zadanu saturaciju minimalne korelacije 0,40 svake
pojedine čestice s pojedinom latentnom dimenzijom (uz vrlo zadovoljavajuće uvjete u
pogledu pogodnosti matrice za faktorizaciju): Kaiser-Meyer-Olkinova mjera adekvatnosti
uzorka iznosila je 0,945 dok je Bartlettov test sfericiteta bio statistički značajan (χ 2=8880,487;
p<0,000). Međutim, inicijalna komponentna analiza pokazala je da se latentne dimenzije ne
podudaraju samo s česticama jedne supskale, nego s više njih, pa bi redukcija broja čestica u
skladu s metrijskim kriterijima i kriterijima interpretabilnosti dovela do drastičnog smanjenja
čestica koje definiraju pojedinu dimenziju te njihove niske ili nedovoljne pouzdanosti. S
druge strane, sve glavne komponente nisu bile adekvatno definirane niti prema GuttmanKaiserovu kriteriju (za komponente 5-8, u tablici 1, uočljivo je da su karakteristični korijeni
manji od 1), a navedene komponente bile su i vrlo slabo definirane (najčešće s dvije ili samo
jednom česticom). Također, Scree Plot pokazivao je nagli pad krivulje varijance objašnjene
3
IBM® SPSS® Statistics (čija je jedna od verzija korištena u ovom istraživanju) vodeći je programski sustav u
području statistike koji nudi rješenja za rješavanje cjelokupnog analitičkog procesa. U usporedbi s proračunskim
tablicama, bazama podataka i ostalim analitičkim alatima omogućava brži pristup podatcima i učinkovitiju
primjenu analitičkog procesa od prikupljanja podataka, upravljanja podacima i njihove pripreme, analize
podataka u svrhu konačnog izvješćivanja. Omogućava jednostavnu pripremu podataka s brojnim mogućnostima
za grafički prikaz i mnoštvo različitih načina izvješćivanja.
440
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
pojedinom komponentom već nakon prve glavne komponente, što može pokazivati najveću
prikladnost jednokomponentne solucije, koja bi pak u vrlo različitoj mjeri bila zastupljena
česticama koje reprezentiraju različite vrste kompetencija. Nadalje, prikazani primjer u tablici
1 ilustracija je samo jednog od pokušaja faktorizacije pod raznim modelima ekstrakcije i
rotacije faktora, pod komponentnim i pod faktorskim modelom (ortogonalnim i kosokutnim
rotacijama), koji su završavali približno sličnim ishodom. Čak ni reduciranjem broja dimenzija
u iteracijama komponentnih ili faktorskih analiza ne bismo mogli dobiti »čiste« (preostale)
vrste kompetencija, osim uz »cijenu« drastičnog reduciranja vrsta kompetencija te ukupnog
broja pojedinačnih kompetencija koje ih predstavljaju.
Tablica 1. Pokušaj provođenja faktorizacije skupine varijabli kompetencija vezanih uz
pripremljenost za školu pod pretpostavkom jedinstvenog koncepta kompetencija
Čestice
Glavne komponente
1
2
3
4
5
6
7
8
h
2
odnigr1
,644
,509
odnigr2
,663
,556
odnigr3
,432
,437
odnigr4
,629
ponrad1
,676
,565
ponrad2
,810
,677
ponrad3
,795
,711
ponrad4
,809
,673
ponrad5
,792
,684
ponrad6
,781
,747
ponrad7
,735
,614
ponrad8
,777
,715
ponrad9
,753
,657
,426
,658
pondru1
,592
,638
pondru2
,551
,513
pondru3
,514
pondru4
,465
,490
,573
,530
,617
441
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
pondru5
,573
odnkonf1
,455
,637
,436
,578
odnkonf2
,504
,323
odnkonf3
,508
,407
,624
odnkonf4
,484
,580
,691
kooper1
,637
kooper2
,538
,453
,669
kooper3
,534
,621
,711
kooper4
,503
,690
,747
kooper5
,501
,662
,748
kooper6
,453
,615
,591
mislj1
,669
mislj2
,734
,723
mislj3
,763
,717
mislj4
,799
,768
mislj5
,803
,689
mislj6
,731
,607
jezik1
,450
jezik2
,549
jezik3
,699
.424
,730
jezik4
,605
.492
,674
motor1
,429
,649
,419
,718
.576
,593
,468
motor2
,672
,660
,692
,588
,767
,804
motor3
,447
motor4
,664
motor5
,747
,687
motor6
,661
,680
Objašnjena
varijanca (%)
Karakteristični
korijen
,404
38,461
6,653
6,073
4,993
2,130
2,122
2,115
1,920
16,923
2,927
2,672
2,197
,937
,934
,931
,845
,783
,824
,852
,848
,819
,526
,796
-
Pouzdanost
(Cronbachov
alfa koeficijent)
442
,751
64,468 %
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Napomena: s obzirom da cijela analiza zapravo ilustrira samo konceptualnu i psihometrijsku neprikladnost
postupka komponentne analize na inicijalno nepostojećem konstruktu kompetencija koji bi objedinjavao sve
aspekte kompetencija zajedno, pouzdanosti su izračunate na svim česticama koje su minimalno saturirale
određenu glavnu komponentu.
Čestice s rednim brojevima po područjima kompetencija: Odnos prema igri (odnig r1-4); Ponašanje u radu
(ponrad 1-9); Ponašanje prema drugima (pondru 1-5); Odnos kod konflikata (odnkonf 1-4); Spremnost na
suradnju (kooper 1-6); Mišljenje, učenje, znanje (mislj 1-6); Materinski jezik (jezik 1-4); Sposobnost kretanja,
motorika (motor 1-6)
Konceptualno je prethodno razjašnjena činjenica da pristup kompetencijama iz kantona
Glarus (2011) nije proizlazio iz metrijski provjerenog teorijskog modela, već je nastao
prigodno, za potrebe prakse. S obzirom na to da se opisani inicijalni pokušaj
konceptualizacije (tablica 1) po principima »utemeljene teorije« (Mills et al., 2006) nije
pokazao uspješnim, primijenjen je metrijski pristup u kojem je svaka supskala tretirana kao
posebni konstrukt, odnosno (potencijalni) mjerni instrument, slično kao u prethodnim
istraživanjima (Sindik et al., 2012; Sindik et al., 2013). Drugim riječima, primijenjen je pristup
sličan pristupu sastavljanja baterija testova ličnosti, primjerice Minnesota Multiphasic
Personality Inventory (Framingham, 2011), ili pak testova inteligencije koji obuhvaćaju više
njenih aspekata (Gardner et al., 1999). Naime, kada je riječ o kompleksnim konceptima,
puno je prikladnije konstruirati pojedinačne mjerne instrumente koji obuhvaćaju nešto uže
tematske cjeline (specifičnije koncepte unutar općih). Ne smije se zaboraviti da se
faktorskom analizom koristimo prvenstveno da bismo provjerili valjanost konstrukta
prvenstveno sa stanovišta interpretabilnosti, a ne samo s metrijskog stanovišta (Sindik,
2013): matematički savršene faktorske solucije katkad nemaju nikakvog smisla jer dobiveni
faktori ne trebaju biti i interpretabilni.
Stoga je svaka od osam supskala SPK faktorizirana posebno pod jednokomponentnom
solucijom. Utvrđeno je koje od čestica unutar pojedine supskale zadovoljavajuće
reprezentiraju njenu jedinstvenu latentnu dimenziju (minimalna saturacija 0,40). Rezultati
komponentnih analiza pokazali su da su zadržane sve čestice na svim supskalama. Zatim su
443
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
formirani ukupni rezultati za pojedinu supskalu kao njihova jednostavna linearna
kombinacija. Pouzdanost pojedinih supskala izračunata je Cronbachovim alfa koeficijentima.
U deskriptivnoj statistici, izračunate su aritmetičke sredine i standardne devijacije za svaku
od čestica i svih ukupnih rezultata u svim supskalama. S obzirom na to da ukupni rezultati
pripadaju intervalnoj ljestvici za njih je izračunat i Kolmogorov-Smirnovljev test normaliteta
distribucije. Koeficijentom relativnog varijabiliteta i rasponom rezultata utvrdili smo
osjetljivost zbirnih rezultata pojedinih supskala, dok smo Pearsonovim koeficijentom
korelacije provjerili povezanost ukupnih rezultata pojedinih supskala.
3. Rezultati
U svim supskalama, tj. Materinski jezik, Mišljenje, učenje i znanje, Sposobnost kretanja i
motorika (tablica 3), Ponašanje prema drugima, Spremnost za kooperaciju, Odnos kod
konflikata (tablica 3), Odnos prema igri i Ponašanje u radu (tablica 4), utvrđene su saturacije
čestica koje definiraju glavne komponente.
Pouzdanost svih supskala kompetencija se pokazala vrlo zadovoljavajućom: svi -koeficijenti
pouzdanosti imaju vrijednost skoro jednaku ili veću od 0,70. Najnižu pouzdanost pokazuje
supskala Odnos kod konflikata, a najvišu Ponašanje u radu (rješavanje zadaća).
Drugim riječima, visoke vrijednosti saturacija (kao i komunaliteta koji su za
jednokomponentne solucije kvadrirane vrijednosti pripadnih saturacija), praktički za sve
varijable svih tematskih područja kompetencija, vrlo su visoke i variraju od 0,549
(kompetencija Ne izbjegava konflikte u supskali Odnos kod konflikata) do 0,893
(kompetencija Prepoznaje male razlike u zadacima u supskali Mišljenje, učenje i znanje). I
objašnjena varijanca je prosječno vrlo visoka te varira od 52 % (Odnos kod konflikata) do čak
71 % (Mišljenje, učenje i znanje). Ovi rezultati pokazuju da sve supskale zapravo imaju
iznimno dobre metrijske karakteristike.
444
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Tablica 2. Analiza glavnih komponenti i deskriptivne karakteristike za skupinu varijabli
pripremljenosti za školu – Obrazovanje: Materinski jezik, Spremnost za kooperaciju,
Mišljenje, učenje i znanje te Sposobnost kretanja i motorika
Materinski jezik - Karakteristike
Saturacija
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
1. Govori rado
0,756
0,572
3,601
0,660
2. Govori jasno (artikulacija)
0,789
0,623
3,609
0,704
3. Može jasno opisati stvarno stanje
0,876
0,768
3,647
0,588
4. Izražava se dobno primjerenim rječnikom
0,862
0,743
3,725
0,549
Objašnjena varijanca (%)
67,629
KMO
adekvatnosti
0,802
Karakteristični korijen
2,705
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,831
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
415,822
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
Mišljenje, učenje i znanje - Karakteristike
1. Što je učio može lako zapamtiti
Saturacija
mjera
0,815
0,664
3,465
0,678
0,859
0,737
3,283
0,679
0,861
0,741
3,267
0,740
4. Prepoznaje male razlike u zadacima
0,893
0,797
3,271
0,772
5. Može po danim kriterijima riješiti zadatke
0,832
0,692
3,415
0,668
6. Postoji slijed misli i radnji (povezane su)
0,788
0,621
3,570
0,664
Objašnjena varijanca (%)
70,857
KMO
adekvatnosti
0,907
Karakteristični korijen
4,251
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,917
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
1021,918
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
2. Može ono što je učio upotrijebiti u novim
situacijama
3. Razumije više zadaća najednom i može ih
slijediti
Sposobnost kretanja i motorika -
Saturacija
Karakteristike
1. Kreće se harmonično
mjera
0,811
0,658
3,709
0,562
0,682
0,465
3,682
0,585
3. Kreće se primjereno situacijama
0,835
0,698
3,659
0,605
4. Radi spretno prstima i rukama
0,843
0,710
3,632
0,648
5. Radi sigurno olovkom (vizuomotorika)
0,750
0,563
3,430
0,767
2. Pokazuje
izdržljivost
kod
tjelesnog
napora
445
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
6. Koordinacija rukama i nogama je prisutna
0,821
0,675
3,694
Objašnjena varijanca (%)
62,818
KMO
Karakteristični korijen
3,769
uzorka
0,830
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,875
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
981,084
mjera
0,540
adekvatnosti
Napomena: osjenčane su najveće i najmanje vrijednosti saturacija i komunaliteta; svi Bartlettovi testovi
sfericiteta su statistički značajni
Tablica 3. Analiza glavnih komponenti i deskriptivne karakteristike za skupinu varijabli
pripremljenosti za školu – Socijalna kompetencija: Ponašanje prema drugima, Odnos kod
konflikata i Spremnost za kooperaciju
Ponašanje
prema
drugima
–
Saturacija
Komunalitet
Karakteristike
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
1. Uspostavlja kontakt s drugom djecom
0,714
0,509
3,620
0,639
2. Otvoren je za različite partnere u igri
0,770
0,593
3,372
0,723
3. Ima prikladan odnos prema odraslima
0,677
0,459
3,484
0,656
4. Zna izraziti vlastite osjećaje
0,781
0,610
3,430
0,698
5. Zapaža osjećaje drugih ljudi
0,809
0,654
3,461
0,678
Objašnjena varijanca (%)
56,517
KMO
adekvatnosti
0,760
Karakteristični korijen
2,826
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,807
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
430,352
Saturacija
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
Odnos kod konflikata - Karakteristike
mjera
1. Zastupa svoje mišljenje
0,629
0,395
3,450
0,666
2. Ne izbjegava konflikte
0,549
0,302
2,864
0,951
3. Trudi se razgovorom rješavati konflikte
0,826
0,682
3,105
0,878
4. Rješava konflikte bez pomoći odraslih
0,844
0,713
2,930
0,870
Objašnjena varijanca (%)
52,297
KMO
adekvatnosti
0,651
Karakteristični korijen
2,092
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,679
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
214,607
Saturacija
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
3,399
0,700
Spremnost
za
kooperaciju
-
Karakteristike
1. Može sa drugom djecom nešto planirati i
0,781
0,610
446
mjera
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
provesti
2. Želi zajednički rad
0,791
0,626
3,329
0,735
3. Prilagođava se grupi
0,864
0,747
3,368
0,764
4. Drži se dogovora
0,848
0,719
3,295
0,768
5. Spreman je na kompromise
0,832
0,691
3,163
0,772
6. Rado pomogne drugima
0,805
0,649
3,543
0,700
Objašnjena varijanca (%)
67,368
KMO
adekvatnosti
0,881
Karakteristični korijen
4,042
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,903
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
mjera
931,674
Napomena: osjenčane su najveće i najmanje vrijednosti saturacija i komunaliteta; svi Bartlettovi testovi
sfericiteta su statistički značajni
Tablica 4. Analiza glavnih komponenti i deskriptivne karakteristike za skupinu varijabli
pripremljenosti za školu – Odgovornost prema sebi: Odnos prema igri te Ponašanje prema
drugima
Odnos prema igri - Karakteristike
Saturacija
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
1. Može se zadržat u igri
0,822
0,676
3,620
0,594
2. Ima kreativne ideje za igru
0,788
0,622
3,136
0,883
3. Igra se samostalno
0,674
0,455
3,326
0,848
4. Drži se pravila u igri
0,733
0,538
3,341
0,774
Objašnjena varijanca (%)
57,252
KMO
adekvatnosti
0,713
Karakteristični korijen
2,290
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,734
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
245,031
Saturacija
Komunalitet
Aritmetička
Standardno
sredina
raspršenje
Ponašanje prema radu –
Karakteristike/
mjera
Behavior toward the work - Characteristics
1. Zanimanje za nove stvari
0,701
0,491
3,229
0,788
2. Razumije brze upute
0,819
0,671
3,415
0,766
0,809
0,655
3,256
0,746
4. Radi samostalno
0,828
0,685
3,415
0,786
5. Radi koncentrirano
0,850
0,723
3,302
0,775
3. Zanima se za zadatak tijekom njegovog
izvođenja
447
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
6. Radi pažljivo
0,843
0,711
3,275
0,849
0,788
0,622
3,128
0,820
8. Pokazuje ustrajnost
0,836
0,699
3,174
0,853
9. Izdržava opterećenje
0,806
0,650
3,151
0,844
Objašnjena varijanca (%)
65,623
KMO
adekvatnosti
0,922
Karakteristični korijen
5,906
uzorka
Pouzdanost (Cronbachov alfa koeficijent)
0,934
Bartlettov test sfericiteta (χ2)
7. Pokazuje prikladan ritam rada (nije
prespor ni prebrz)
mjera
1644,324
Napomena: osjenčane su najveće i najmanje vrijednosti saturacija i komunaliteta; svi Bartlettovi testovi
sfericiteta statistički su značajni
Deskriptivne karakteristike supskala procjene prikazane su u tablici 5. Prosječni rezultati na
svim supskalama pomaknuti su prema višim vrijednostima (iznad teorijskog prosjeka od 2,5).
Osjetljivost svih supskala SPK indicira primjena totalnog raspona te indeksa relativnog
varijabiliteta. Totalni rasponi rezultata ukazuju da je SPK negativno asimetrična za uzorak
ispitanika. Kolmogorov-Smirnov testovi normaliteta distribucija ukazuju na statistički
značajna odstupanja za sve zbirne rezultate na supskalama, izuzev kod skale Odnos kod
konflikata, što ukazuje i na spomenute asimetričnosti distribucija, i na relativno lošiju
diskriminativnost većine supskala. Indeksi relativnog varijabiliteta pokazuju da su vrijednosti
pojedinih supskala relativno podjednake, ali ukazuju na nisku mogućnost diskriminacije
ispitanika s obzirom na rezultat u supskalama (sve su manje od 20 %).
Tablica 5. Osnovni deskriptivni pokazatelji za sve supskale procjene dječjih kompetencija
Supskale procjene
Odnos prema igri
Ponašanje u radu
Aritmetička
Standardn
sredina
o
(relativna)
raspršenje
13,42
(3,36)
29,34
(3,26)
Minimalni
Maksimaln
Relativni
rezultat
i rezultat
varijablilitet
(%)
KolmogorovSmirnov test
2,335
6
16
17,40
2,776**
5,850
13
36
19,94
2,139**
448
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Ponašanje prema
17,37
drugima
(3,47)
Odnos kod konflikata
12,35
(3,08)
Spremnost na
20,10
suradnju
(3,35)
Mišljenje, učenje,
20,27
znanje
(3,38)
Materinji jezik
14,58
(3,65)
Sposobnost kretanja,
21,81
motorika
(3,64)
2,551
10
20
14,69
3,190**
2,421
5
16
19,60
2,124
3,646
6
24
18,14
2,284*
3,539
10
24
17,46
2,375**
2,047
7
16
14,04
2,225**
2,929
12
24
13,43
2,354**
Legenda: * test značajan uz p< 0,05; ** test značajan uz p< 0,01
Da bi se utvrdilo u kojem stupnju supskale imaju zajednički predmet mjerenja (kompetencije
spremnosti za školu), izračunata je povezanost među rezultatima svih supskala procjene
(tablica 6). Koeficijenti korelacije variraju u rasponu od 0,43 do 0,75 pozitivni su i statistički
značajni, te upućuju uglavnom na srednje visoku povezanost potpodručja kompetencija.
Tablica 6. Povezanosti između supskala procjene dječjih kompetencija
Odnos
Ponašanje
Ponašanje
Odnos kod
Spremnost
Mišljenje,
prema
u radu
prema
konflikata
na suradnju
učenje,
igri
Odnos prema
igri
Ponašanje u
radu
drugima
znanje
1
,742**
1
,536**
,521**
1
,568**
,565**
,612**
Ponašanje
prema
drugima
Odnos kod
konflikata
1
449
Materinski Sposobnost
jezik
kretanja,
motorika
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Spremnost
na suradnju
,622*
,640**
,576**
,572**
1
,586**
,753**
,445**
,464**
,501**
1
,527**
,539**
,446**
,468**
,420**
,589**
1
,497**
,622**
,453**
,429**
,551**
,558**
,429**
Mišljenje,
učenje,
znanje
Materinski
jezik
Sposobnost
kretanja,
motorika
Legenda: ** korelacija značajna uz p<,01 (dvosmjerna)
4. Rasprava
Primijenjeni pristup dječjim kompetencijama nije proizašao iz jasnog teorijskog koncepta,
već više opisuje »utemeljenu teoriju«, koja nastoji opisati primjenu sposobnosti znanja u
praktičnim vještinama. Koncept dječjih kompetencija češće se koristi u pedagogiji, nego u
psihologiji, a pokušaji operacionalizacije i provjere metrijskih karakteristika kompetencija
djece iznimno su rijetki. Stoga nije iznenađujuće da inicijalni pokušaj faktorizacije nije
rezultirao dokazom homogenog konstrukta, kao ni u prethodnom istraživanju slične
koncepcije kompetencija djece (Sindik et al., 2013).
Pristup jednokomponentnih definicija izdvojenih supskala kompetencija pokazao je da sve
čestice svih supskala kompetencija u potpunosti pokrivaju prostor potpodručja
kompetencija, slično kao i kod operacionalizacije stilova učenja predškolske djece (Sindik et
al., 2012). S aspekta konstruktne valjanosti može se pretpostaviti da ima smisla pokušati
koncipirati teoriju koja bi sustavno povezala dječje kompetencije koje opisuju pripremljenost
za školu, ali i druge aspekte prakse (de Corte, 2010). Srednje visoke povezanosti pronađene
između ukupnih rezultata na svim supskalama kompetencija pokazuju da na višoj razini
generalizacije uistinu najvjerojatnije postoji nadređeni pojam pojedinačnih tematskih
područja kompetencija, tj. nešto što bismo mogli nazvati »općom kompetencijom
450
1
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
pripremljenosti za školu«. Ovako definirana »opća kompetencija« (dobivena provjerom
povezanosti
ukupnih
rezultata
pojedinačno
konstruiranih
supskala
kompetencija)
najvjerojatnije uistinu kvalitetnije objedinjuje različite aspekte kompetencija, puno bolje od
one koju bismo dobili određivanjem jednokomponentne solucije na svim kompetencijama
zajedno (tablica 1). Naime, kao što smo već ranije protumačili, ona bi bila prilično
neujednačen kompozit tematski različitih vrsta kompetencija.
Visoki prosječni rezultati za sve skale SPK pokazuju da su djeca iz Hrvatske vrlo kompetentna,
ali treba imati na umu da djeca u Švicarskoj polaze u školu godinu dana ranije. SPK bolje
razlikuje djecu koja postižu niže rezultate, pa bi SPK mogla biti korisna za planiranje
intervencija kod djece koja su trenutno nespremna za polazak u školu. Uvid u objektivnost
mjernog instrumenta ograničava činjenica da su različiti odgojitelji procjenjivali različite
skupine djece. Međutim, odgojitelji u praksi mogu uspješno procijeniti jedino djecu koju
dovoljno dobro poznaju, u svakodnevnim situacijama njihova boravka u dječjem vrtiću.
Nadalje, procjene kompetentnosti djece ovisne su o percepciji odgojiteljica o sudjelovanju u
aktivnostima koje su upravo one ponudile djeci u dječjem vrtiću, pa u tom smislu procjene
mogu biti pristrane.
Glavna vrijednost istraživanja je činjenica da je provjera metrijskih karakteristika za praktične
potrebe sastavljene liste dječjih kompetencija pokazala određene odlike potencijalno
korisnog mjernog instrumenta: s visoko saturiranim glavnim komponentama, relativno
velikom količinom objašnjene varijance i relativno visokom pouzdanošću. Kao takva SPK
može biti pogodna za upotrebu u svakodnevnoj praksi predškolskog odgoja u Hrvatskoj,
osobito ako bi se u budućim istraživanjima izostavilo nedovoljno diskriminativne čestice što
bi poboljšalo njenu osjetljivost. Već naočigled, to su čestice s najvišim vrijednostima
aritmetičkih sredina (ujedno najčešće s najnižim vrijednostima standardnih raspršenja) za
pojedine supskale. Međutim, u kombinaciji s drugim načinima procjene spremnosti djeteta
za školu (npr. psihološki testovi), SPK može pomoći odgojiteljima pri identifikaciji djece
451
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
trenutačno nespremne za školu, koja imaju veću potrebu za individualnim radom u području
razvoja kompetencija. Stručnjaci u dječjem vrtiću mogu primijeniti SPK već početkom godine
u kojoj dijete postaje školski obveznik, utvrđujući razvojne potrebe djeteta prije njegova
upisa u školu te finalno, pred polazak djeteta u školu, zbog evaluacije učinkovitosti
stimulacije. Roditelji bi primjenom SPK mogli usporediti svoje procjene s odgojiteljima te
uskladiti procjene i smjer sustavne interaktivne stimulacije djetetovih kompetencija.
Ograničavajući čimbenici istraživanja odnose se na mogućnost odabira pravog slučajnog i još
većeg uzorka djece pripravnika za polazak u osnovnu školu. Važan nedostatak istraživanja je i
negativno asimetrična distribucija rezultata za pojedine vrste kompetencija (a otuda i manja
diskriminativnost) koja se može protumačiti spomenutom činjenicom razlika u dobnoj
strukturi školskih obveznika u Švicarskoj i u Hrvatskoj (kao što je navedeno, djeca u
Švicarskoj polaze u prvo razred osnovne škole godinu dana ranije). Također, nisu korištene
mjere za povećanje objektivnosti mjerenja, primjerice istovremena procjena djetetovih
kompetencija od strane oba odgojitelja zasebno, a poželjno i od strane djetetovih roditelja
zasebno. Konačno, sam koncept kompetencija zapravo je problematičan sa stanovišta
primjene ovog koncepta u domeni vrednovanja većeg broja konkretnih djetetovih
postignuća (što obuhvaća vrednovanje ponašanja djeteta u nizu praktičnih životnih situacija).
Naime, procjena mogućnosti pojedinca da primijeni svoja znanja i sposobnosti u praksi
zahtijevala bi veći stupanj operacionalizacije u odnosu na relativno apstraktno određene
kompetencije (npr. »Govori rado«, ali u kojim situacijama?).
Praktične implikacije istraživanja ponajprije se mogu očitovati u potencijalnoj primjeni
kompetencija metrijski usustavljenih u ovom istraživanju i u radu s djecom u hrvatskim
dječjim vrtićima: ova baterija konstruiranih mjernih instrumenata može poslužiti
odgojiteljima i stručnim suradnicima prvenstveno u skriningu4 djece koja su nepripremljena
4
Skrining je, u kontekstu predškolskog odgoja i obrazovanja, redovita procjena djetetovih razvojnih obilježja
koja daje osnovu za djetetu primjereno planiranje odgojno-obrazovnog rada. Termin se najčešće koristi u
452
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
za školu (s obzirom na njihovu mogućnost diskriminiranja prvenstveno manje kompetentne
djece, u hrvatskom sustavu predškolstva). Kakogod, u budućnosti bi trebalo unaprijediti
cjelokupne kurikulume na svim razinama obrazovanja (pa tako i predškolskog) u smjeru
razvijanja inovativnosti i kreativnosti (Helmann & Korte, 2010), što su zapravo pretpostavke
za primjenu stečenih znanja u vrlo različitim praktičnim životnim situacijama. Slična
nastojanja postoje u mnogim zemljama, pa primjerice, u hrvatskom Nacionalnom
kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje
(Fuchs et al., 2011) ističe se osam vrsta kompetencija: komunikacija na materinskomu jeziku,
komunikacija na stranim jezicima, matematička kompetencija i osnovne kompetencije u
prirodoslovlju, digitalna kompetencija, učiti kako učiti, socijalna i građanska kompetencija,
inicijativnost i poduzetnost te kulturna svijest i izražavanje. U tom bi kontekstu korisno bilo
uskladiti poimanja ključnih kompetencija, koja se bitno razlikuju diljem Europe (Halász &
Michel, 2011), i u pogledu interpretacije, politike, formulacije i implementacije. Izgleda da je
kombinacija funkcionalnog i tematskog načina operacionaliziranja kompetencija (Halász &
Michel, 2011) možda najbolji pravac u prevladavanju nedostataka procjenjivanja isključivo
funkcionalnih djetetovih karakteristika (kod kojih tematska područja mogu biti
neravnomjerno zastupljena) ili pak tematski definiranih djetetovih obilježja (koja mogu biti
previše općenita, što pokazuje primjer iz našeg istraživanja).
5. Zaključak
Preliminarna provjera SPK, na uzorku školskih obveznika, pokazala je zadovoljavajuću
valjanost i pouzdanost, pogodnu za pomoć pri procjeni spremnosti pojedinog djeteta za
školu. Skala je osjetljivija u području nižih razina kompetencija, što omogućuje identifikaciju
djece sa slabije razvijenim kompetencijama, ali ne i u procjeni najkompetentnije djece.
Postoji pozitivna, iako niska do srednje visoka povezanost između različitih aspekata dječjih
medicini gdje podrazumijeva redovitu primjenu određenih pregleda ili testova kod zdravih osoba s ciljem
otkrivanja promjena koje prethode nastanku bolesti, tako da je cilj skrininga sprječavanje nastanka bolesti ili
njeno rano otkrivanje (WHO, 2014).
453
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
kompetencija. Daljnje dorade SPK poželjne su, posebno u smjeru povećanja osjetljivosti, dok
ju je u praksi nužno kombinirati s drugim načinima procjene spremnosti djece za školu (u
kontekstu
kompetencija,
kombiniranjem
funkcionalnog
i
tematskog
načina
operacionaliziranja kompetencija). U nešto širem kontekstu, kompetencije bi se mogle
rekategorizirati sukladno smjernicama hrvatskog Nacionalnog kurikuluma za predškolski
odgoj i obrazovanje. Na razini svih zemlja Europske Unije bilo bi korisno uskladiti poimanja
ključnih kompetencija (jasno uvažavajući kulturne i druge specifičnosti pojedine zemlje) ne
samo sadržajno, već i u pogledu njihove interpretacije, uz njih vezane politike, formulacije i
implementacije.
Literatura:
Brdar, Ingrid; Pokrajac-Bulian, Aleksandra (1993). Predstavlja li empatija dio socijalne
kompetencije? Godišnjak Zavoda za psihologiju, (2):23-27
Čudina-Obradović, Mirjana. (2008). Spremnost za školu: višestruko značenje pojma i njegova
suvremena uporaba, Odgojne znanosti, 10(2):285-300
de Corte, Erik (2010). Historical Developments in the Understanding of Learning, in: Dumont,
Hanna; Istance, David; Benavides, Francisco (eds). The Nature of Learning: using research to
inspire practice, Paris: OECD, p. 35–68
Dockett, Sue; Perry, Bob (2001). Starting School: Effective Transitions (1. izd.), Sydney:
University of Western Sydney
Dwyer, P. Kevin; Osher, David; Warger, Cynthia (1998). Early warning, timely response: A
guide to safe schools (1. izd.), Washington, DC: US Department of Education
European Parliament: Council of the European Union (2006). Recommendations of the
European Parliament and of the Council of 18 December 2006 on Key Competences for
Lifelong Learning, Offical Journal of the European Union, 2006/962/EC
454
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Framingham, Jane (2011). Minnesota Multiphasic Personality Inventory (MMPI), Psych
Central, http://psychcentral.com/lib/minnesota-multiphasic-personality-inventorymmpi/0005959, (15. 11. 2014)
Fuchs, Radovan; Vican, Dijana; Milanović Litre, Ivan (2011). Nacionalni okvirni kurikulum za
predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje, Zagreb:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH
Gardner, Howard; Kornhaber, L. Mindy; Wake, K. Warren (1999). Inteligencija - različita
gledišta (1. izd.), Jastrebarsko: Naklada Slap
Gesell, L. Arnold; Amatruda, S. Catherine (1941). Development diagnosis: Normal and
abnormal children development (1. izd.), New York: Haper & Row
Goleman, Daniel (1995). Emocionalna inteligencija (1. izd.), Zagreb: Mozaik knjiga
Gordon, Jean; Halasz, Gabor; Krawczyk, Magdalena; Leney, Tom; Michel, Alain; Pepper,
David; Putkiewicz, Elzbieta; Wiśniewski, Jerzy (2009). Key competences in Europe: Opening
doors for life learners accross school curriculum and teachers education (1. izd.), Warshaw:
CASE – Center for Social and Economic Research
Halász, Gábor; Michel, Alain (2011). Key Competences in Europe: interpretation, policy
formulation and implementation, European Journal of Education, 46(3):289-306
Helmann, Gregor; Korte, B. Werner (2010). The Role of Creativity and Innovation in School
Curricula in the EU 27: a content analysis of curricula, Luxemburg/Seville: IPTS/POEU
Hetherington, E. Mavis; Park, D. Ross (1986). Child psychology: A contemporary viewpoint (3.
izd.), Singapore: McGraw-Hill
Hitrec, Gorana (1991). Kako pripremiti dijete za školu (1. izd.), Zagreb: Školska knjiga
Juul, Jasper (1998). Vaše kompetentno dijete (1. izd.), Zagreb: Educa
Kanton Glarus (2011). Beurteilungsbogen für Erziehungsberechtigte: Serbokroatisch,
Departement Bildung und Kultur, Abteilung Volksschule, Glarus.ch,
http://www.gl.ch/xml_1/internet/de/application/d1256/d33/d444/f448.cfm, (12. 5. 2014.)
Katz, G. Lilian; McClellan, E. Diane (1999). Poticanje razvoja dječje socijalne kompetencije (1.
izd.), Zagreb: Educa
455
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Luster, Tom; McAdoo, P. Howard (1996). Family and child influences on educational
attainment: A secondary analysis of the High/Scope Perry Preschool data, Developmental
Psychology, 32(1):26-39
Marcon, A. Rebecca (2002). Moving up the Grades: Relationship between Preschool Model
and
Later
School
Success,
Early
Child
Research
and
Practice,
4(1),
http://ecrp.uiuc.edu/v4n1/marcon.html, (12. 5. 2014.)
Marlowe, A. Herbert (1986). Social intelligence: Evidence for multidimensionality and
construct independence, Journal of Educational Psychology, 78(1):52-58
Mills, Jane; Bonner, Ann; Francis, Karen (2006). The development of constructivist grounded
theory, International Journal of Qualitative Methods, 5(1):25-35,
http://www.ualberta.ca/~iiqm/backissues/5_1/pdf/mills.pdf (12. 5. 2014.)
Montessori, Maria (1986). The Discovery of the child (5. izd.), New York: Ballantine Books
Piaget, Jean (1963). The origins of intelligence in children (2. izd.), New York: Norton
Piaget, Jean; Inhelder, Bärbel (1986). Intelektualni razvoj deteta (3. izd.), Beograd: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva
Povjerenstvo za izradu Hrvatskoga kvalifikacijskoga okvira (2008). Pojmovnik Hrvatskoga
kvalifikacijskoga okvira, Zagreb: Vlada Republike Hrvatske
Rychen, S. Dominique; Salganik, H. Laura (2003). Key competences for successful life and a
well-functioning society (1. izd.), Gottingen: Hogrefe and Huber
Sindik, Joško (2013). Simple Robust Method for Quasi-Confirmatory Factor Analysis (Three
Examples), Collegium antropologicum, 37(4):1071-1080
Sindik, Joško; Miljak, Tomislav; Đunđenac, Ranka (2012). Konstrukcija skale procjene
dispozicija stilova učenja za djecu predškolske dobi, Medica Jadertina, 42(1-2):13-31
Sindik, Joško; Šunjić, Ivana; Čosić, Ana; Budisavljević, Tamara (2013). Primjena Kataloga
ciljeva učenja u procjeni kompetencija predškolske djece, Metodički ogledi, 20(1):117-135
Smith, S. Susan; Dixon, G. Rhonda (1995). Literacy concepts of low- and middle-class
fouryear-olds entering preschool, Journal of Educational Research, 88(4):243-253
456
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Suzić, Nenad (2010). Osam ključnih kompetencija za doživotno učenje, Vaspitanje i
obrazovanje, (3):13-28
Toličič, Ivan (1986). POŠ- test za ispitivanje spremnosti djece za školu – priručnik (1. izd.),
Ljubljana: Zavod SRS za produktivnost dela
Vasta, Ross; Haith, M. Marshal; Miller, A. Scott (1997). Dječja psihologija (1. izd.), Zagreb:
Naklada Slap
Vlahović-Štetić, Vesna; Vizek-Vidović, Vlasta; Arambašić, Lidija; Miharija, Živana (1995). Test
spremnosti za školu – priručnik (1. izd.), Jastrebarsko: Naklada Slap
WHO (2014). International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems
10th Revision (ICD-10)-2015-WHO Version for 2015,World Health Organization,
http://apps.who.int/classifications/icd10/browse/2015/en#/Z00-Z13,
(24. 11. 2014.)
Joško Sindik
Mirela Glibić
Marijana Briški
EXAMINATION OF THE METRIC CHARACTERISTICS OF A SWITZERLAND
COMPETENCE ASSESSMENT SCALE AS AN INDICATOR OF SCHOOL READINESS
OF PRESCHOOL CHILDREN
Abstract



Institute for anthropological research, Ljudevita Gaja 32, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
Kindergarten “Medo Brundo”, Dubrava 185, HR-10 040 Zagreb, [email protected]
Institute for anthropological research, Ljudevita Gaja 32, HR-10 000 Zagreb, [email protected]
457
Holon, 4(2):432-458, 2014., Zagreb
Joško Sindik i dr.
Provjera metrijskih karakteristika…
Competence is “ability at work”, ability that is recognized in a certain activity, while the formation of
a competent individual begins as early as preschool. The main objective of this research was to
determine the psychometric properties of the Competence Assessment Scale, based on practical
experience in the Swiss canton of Glarus, and to describe readiness of children to attend school. The
sample of children that involved four kindergartens in Zagreb, Split and Ivanić Grad was examined,
with a mean age of 6.26  0.42 years, of which there was 112 girls and 146 boys. Behavioral
characteristics of children using the Competence Assessment Scale have been evaluated by 60
children educators from 30 school groups of all kindergartens. There was a positive, although low to
medium-high correlation between the estimated level of children's competencies. All items of all SPK
subscales were satisfactorily saturated corresponding to principal components. However, SPK shows
somewhat lower discriminability. Preliminary testing showed that SPK, applied to a sample of
preschool children in Croatia provides a valid and reliable results, and as such can help in assessment
of each child for school. Scale is more sensitive at lower levels of competencies, which allows for
identification of children with less developed competencies, but not in assessing the most competent
children.
Keywords: responsibility, preschool children, social and educational competences
458
Holon, 4(2):459-460, 2014., Zagreb
Pjesnički kutak
Vedran Rutnik
BITNA POVIJEST ŽENE
Snažnije od najsnažnijeg muškarca
prikrivale su svoju snagu,
tako čuvajući njegovu.
Pobjeđivale su tamo gdje su znale
da ratnik neće gledati
- u predavanju.
PRANJE
Skinula si sve sa sebe, no jesi li bila naga?
Ušla si u sobu posve čistoga tijela,
ali to ništa ne znači nisi li dopustila vodi
da ispere tvoju prošlost i tvoju budućnost.
Sila teža, strujanje topline, zvuk, dah, pokreti, dodiri.
U ovom trenutku, što ti je još potrebno?
Bez čega to sada nikako ne možeš? Bez kojeg odgovora,
bez koje sumnje, bez kakva plana, bez kakve strepnje?
Ovaj trenutak je tvoje jedino vlasništvo koje te ne posjeduje.
Samo zato ti se čini da u njemu ništa nemaš.
459
Holon, 4(2):459-460, 2014., Zagreb
Pjesnički kutak
PHILIA
sanjao sam polunagog Nietzschea kako me lovi
šapnuo sam mu
onako kako podli stariji dječaci mlađima šapuću zabranjene riječi
nukajući ih da ih izgovaraju pred odraslima
šapnuo sam mu
ogrebavši se pri tom o taj luckasti brk:
»Žezlo u rukama čovjeka«
zasmijao se i odmah na glas ponovio
»Žezlo u rukama čovjeka«
lupkajući se po prsima
po bubnjevima Dionizijevih pratilja
i dok su nam grla sve jače praskala
zrak se pretvarao u nulti element
onaj koji sve poništava
u muziku
valjali smo se po pijesku
na plaži prepunoj razmrvljenih starih lica
nisu ni skrenula pogled
neka zato da im koža na vratovima ne bi popucala
neka zato da im koja nota ne bi slučajem zapela za usne
neka zato što su beznadno nedostojna nepopravljivih
iz daljine
sa stijene koju valovi nisu uspijevali zagrliti
grijala su nas
Heraklitova okrenuta leđa
460
Holon, 4(2):461-465, 2014., Zagreb
Likovni kutak
Stojan Đurić
Motiv s Dunava, 2012., akril na platnu, 50 x 70 cm
461
Holon, 4(2):461-465, 2014., Zagreb
Likovni kutak
Novi Sad, 2001., ulje na platnu, 50 x 60 cm
462
Holon, 4(2):461-465, 2014., Zagreb
Likovni kutak
Beograd, 2011., akvarel, 30 x 50 cm
463
Holon, 4(2):461-465, 2014., Zagreb
Likovni kutak
Ženski akt, 2011., akvarel, 40 x 20 cm
464
Holon, 4(2):461-465, 2014., Zagreb
Likovni kutak
Žena, 2010., crtež u boji, 50 x 30 cm
465
Holon, 4(2):466-467, 2014., Zagreb
Likovne meditacije
Damir Đirlić
RAĐANJE OBLIKÂ IZ BEZOBLIČNOSTI INTENZITETÂ
– SLIKE STOJANA ĐURIĆA
Izložene slike umjetnika Stojana Đurića sastoje se od tamnije i svjetlije strane koje se jedna
prema drugoj gibaju savršeno ravnodušno, gotovo sasvim lišene simboličkih konotacija kao
manjka u samoj likovnosti, te kao čiste razlike u intenzitetu pružaju plan prvobitnog kaosa
boje iz kojeg se u neprestanom nemiru oslobađaju oblici. Prostor njihove artikulacije upućuje
na izrazitu gestualnost, energične i mjestimice sumanuto odlučne zamahe čija nesputana
materijalnost sugerira u sliku duboko utisnuto, tijelom umjetnika posredovano, pjenušanje
nesvjesnog o litice svijesti. U oblicima se naziru ljudski likovi ili likovi ljudskih tvorevina,
mahom arhitekture, ali in statu nascendi, nimalo nedovršeni, nego onkraj svake započetosti i
dovršivosti, između figure i apstraktuma, momenti u beskonačnom gibanju cjeline čije je
najveće čudo vidljivost. Priroda je na tim slikama posredovana ljudskim, ali tako da je upravo
ona usred svega ljudskog i tu se opreke poništavaju. Panorame Novog Sada i Beograda,
zgrade, crkva, ulice, brodovi, gube se u intenzivnoj veličini gibanja koje ih prožima, čudesno
svjetlosno očitovanog. Ono ljudsko na tim slikama, bio to grad u omaglici, mašinerija ili
neposredno žensko tijelo, postaje samo napeti, načas neobjašnjivo postojani titraj kaosa iz
kojeg se rađa oblik koji se istodobno u njega vraća, u taj optjecaj boja, linija i kontrastâ
zaustavljen u paradoksalnoj vječnosti prizora na slikarskom platnu. Mimetički princip u ovim
je slikama prisutan, ali ne u vidu transponiranja nekog realnog sadržaja u likovni, nego
totalne poetičke transformacije koja oponaša sam rad prirode kao takve. Ono što na njima
vidimo nije samo Natura naturata, neka dana prirodna predmetnost, nego prije svega
Natura naturans, stvaralačka priroda u svojoj elementarnoj snazi: kompozicija se očituje kao
466
Holon, 4(2):466-467, 2014., Zagreb
Likovne meditacije
uhvaćen trenutak jednog neumoljivog rekomponiranja. Život u vidu umjetnosti trijumfira nad
smrću, uvlači je u sebe i time ništa ne gubi, nego se obogaćuje oblicima; ne gasi se, nego
uskomešava, dok beskrajna lakoća stvaranja nadilazi svu težinu stvorenja.
467

Karlo Jurak MICHEL FOUCAULT: OVO NIJE LULA Prikaz

pdf

pdf

Jadranka Brnčić FOUCAULT O PAREZIJI I PAREZIJA U

pdf

Prvi puta u povijesti ova mračna skupina koja u tajnosti kroji sudbinu

Tko ništa nije naučio iz povijesti, osuđen je da mu se ona ponavlja…

Panajiotis Asimopulos* POLIFEM U GRČKIM I LATINSKIM

O povijesno-književnim (re)konstrukcijama Matoša

UVOD U HRVATSKU INTERDISCIPLINARNU POVIJEST