IVO RENDIĆ-MIOČEVIĆ ______________________________________________________________________________________________ UVOD U HRVATSKU INTERDISCIPLINARNU POVIJEST BIBLIOTHECA CROATICA: SLAVONICA, SIRMIENSIA ET BARANYENSIA STUDIJE Knjiga 13 Nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod Za nakladnika: Dr. sc. Mato Artuković Urednik: Dr. sc. Mato Artuković Recenzenti: Dr. sc. Stijepo Obad Dr. sc. Eduard Pavlović Dr. sc. Franjo Smiljanić Lektura: Dr. sc. Dina Marković Prijevod sažetka: Ana Levak Sabolović, prof. Izrada kazala: Domagoj Maratović, prof. Priprema za tisak: Franjo Matković Tisak: Posavska Hrvatska d.o.o. Naklada: 250 primjeraka Tisak dovršen u prosincu 2011. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 790781. ISBN 978-953-6659-61-6 Ivo Rendić-Miočević UVOD U HRVATSKU INTERDISCIPLINARNU POVIJEST Slavonski Brod, 2011. Knjigu posvećujem mojemu ocu, pomorskom kapetanu Ivi Rendić-Miočeviću antifašističkom borcu za slobodu Hrvatske * Na zahtjev samog autora njegovo dvočlano prezime zadržalo je razdjelnu crticu prema dvjestogodišnjoj obiteljskoj tradiciji. ** Naslovnica: Nikola Firentinac, Oplakivanje Krista, 1470. Trogir, Zbirka u crkvi sv. Ivana. Sadržaj UVOD...................................................................................................................................... 11 ZAŠTO JE POTREBNA KNJIGA O HRVATSKOJ INTERDISCIPLINARNOJ POVIJESTI?........................................................................ 11 PREDGOVOR ZA KNJIGU “ZLO VELIKE JETRE: POVIJEST I NEPOVIJEST CRNOGORACA, HRVATA, MUSLIMANA I SRBA” (Mirko Dražen Grmek).................................................................................................. 20 I. KAKO OSTVARITI POVIJESNU VIZIJU?............................................................ 23 1.1. ESEJ O POVIJESNOJ VIZIJI KOJA NAS MOŽE USMJERITI PREMA SLOBODI.......................................................................... 23 VAŽNOST NASTAVE POVIJESTI............................................................ 23 1.2. POLAZIŠTE ZA RAZMIŠLJANJE: BOGATSTVO DALMATINSKE ZAGORE.................................................................................. 33 1.3. METODOLOŠKI PRISTUP PROBLEMU...........................................................35 PREDRASUDNE BLOKADE....................................................................35 PRIMORDIJALNOST, TRAJNOST I MODERNOST NACIJA...............35 1.4. ULOGA POKRETAČKIH MITOVA U POTICANJU INSTRUMENTALIZIRANE AGRESIJE.............................................................47 1.4.1. NACIONALIZAM, NACIJE, POKRETAČKI MITOVI............................ 47 1.4.2. KOSOVSKI MIT ILI KOSOVSKI ZAVJET............................................. 50 1.4.3. HISTORIOGRAFIJA KAO OKVIR ZA MITOLOGIZIRANJE: PRIKRIVANJE VLASTITIH NEDJELA I NAMJERA OPTUŽIVANJEM DRUGIH....................................................................... 65 1.4.4.OD “VRAČA POGAĐAČA” DO MODERNE SRPSKE ASTROLOGIJE........................................................................... 71 1.4.5. “DRUGA” SRBIJA: SRPSKA ELITA U HRVATSKOJ NE UKAZUJE NA ODGOVORNOST BEOGRADA I SRBA U HRVATSKOJ.............................................................................. 73 5 1.4.6.O KULTU UGROŽENOG SRPSTVA KAO NACIONALNOJ FILOZOFIJI I IDENTITETSKOJ SASTAVNICI....................................... 84 1.4.7.MIT O VJERSKOJ KONVERZIJI KAO ODABRANA TRAUMA U SRPSKOJ HISTORIOGRAFIJI ........................................... 88 1.4.8.MIT O HOMOGENOSTI ‒ KRIVA SLIKA O HRVATSKOM NARODU.......................................................................95 II. OBLIKOVANJE HRVATSKE MATRIKS – KOLIJEVKE U PROCESU ETNOGENEZE..............................................................................................................99 2.1. HRVATI ULAZE U SVIJET KOJI SE POVEZUJE............................................. 99 2.2. KULTURE I STANOVNIŠTVO NA HRVATSKOM NARODNOM PROSTORU OD PRAPOVIJESTI DO SEOBE NARODA........................................................................................ 102 2.3. HRVATI NIOTKUD NISU DOŠLI..................................................................... 109 ILIRSKI UTJECAJ................................................................................. 109 2.4. OD NASILJA PREMA SUBLIMACIJI.............................................................. 118 2.4.1. SUBLIMIRANJE NAGONA.................................................................. 118 2.4.2. PRO ANIMA........................................................................................... 121 2.4.3. BENEDIKTINCI I OBLIKOVANJE HRVATSKE KULTURE.............. 122 2.4.4. BRATOVŠTINE......................................................................................123 2.4.5. GLAZBA................................................................................................. 125 2.4.6. KNJIŽEVNOST...................................................................................... 126 2.4.7. LIKOVNA UMJETNOST....................................................................... 130 2.4.8. OSTALI UTJECAJI NA HRVATE.......................................................... 132 2.4.9. POKUŠAJ DEFINIRANJA HRVATSKE MATRIKS - KOLIJEVKE.... 135 III. SOCIOGEOGRAFSKI I SOCIOBIOLOŠKI ČINIOCI..................................141 3.1. ZEMLJOPISNI OKVIR HRVATSKE POVIJESTI ............................................141 NEGIRANJE POJMA BALKAN I ODREĐIVANJE HRVATSKOGA POLITIČKOG I NARODNOG PROSTORA.........................................141 3.2. UTJECAJ EKOLOŠKOG SUSTAVA ILIRIKA NA PROCES HRVATSKE ETNOGENEZE....................................................... 154 3.2.1.PRVE STRANICE HRVATSKE POVIJESTI OKOLIŠA......................... 154 3.2.2.INTERAKCIJA DRUŠTVENOGA PONAŠANJA I EKO SUSTAVA ILIRIKA.......................................................................157 6 3.2.3.POVIJESNA VRELA................................................................................ 166 3.2.4.SINDROM KRALJEVIĆA MARKA....................................................... 171 “DINARSKA” SASTAVNICA JE OPĆA ZNAČAJKA LJUDSKOG BIOPSIHIČKOG USTROJA.................................. 171 3.2.5. “BALKANSKE” DRŽAVE U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI KAO VELIKE NADPLEMENSKE ORGANIZACIJE I VELIKE PATRIJARHALNE PORODICE S OCEM NA ČELU............................. 179 3.3. DUGOTRAJNOST HRVATSKOG IDENTITETA ............................................ 180 3.3.1.NARODNI IDENTITET U PREDOSMANSKOJ HRVATSKOJ DIDINI I OTAČBINI................................................................................ 180 3.3.2.POREMEĆAJ DIJALEKATSKE SLIKE U VRIJEME OSMANSKE NAVALE............................................................................. 186 PREŽIVLJAVANJE STARINAČKOGA STANOVNIŠTVA I PUT PREMA NACIONALNOJ INTEGRACIJI........................ 186 3.3.3. HRVATSKI IDENTITET U 17. I 18. STOLJEĆU................................... 192 3.3.4. 19. STOLJEĆE: IMPERIJALNI SRPSKI PIJEMONT SPRJEČAVA HRVATIMA BITI NACIJOM...................................................................196 PREOBRAZBA GRANIČARSKOGA MENTALITETA U NACIONALISTIČKI................................................................196 IV. SINKRETIZAM KRŠĆANSTVA I POGANSTVA ............................................ 215 4.1. KATOLIČANSTVO I PRAVOSLAVLJE........................................................... 215 4.1.1. SRPSKO PRAVOSLAVLJE U SUPROTNOSTI S PRAVOSLAVLJEM...............................................................................215 4.1.2.ULOGA LAŽI U STAROM SPORU PRAVOSLAVLJA S KATOLIČANSTVOM ..........................................................................222 4.1.3.“KRISTOV MANIFEST” KAO TEST ZA KATOLIKE I PRAVOSLAVNE....................................................................................228 4.2. OD MAGIJE I VJEROVANJA U NADNARAVNA BIĆA DO SUVREMENE POLITIKE........................................................................... 229 4.2.1. DUGO TRAJANJE VJEROVANJA U NADNARAVNA BIĆA I MAGIJE........................................................................................ 229 4.2.2. VUKODLACI SU PROGONITELJI U KRIZNIM VREMENIMA......... 232 4.2.3.ZAŠTO SU GORSKO DALMATINSKI VUKODLACI JAČI OD KVARNERSKIH?..............................................................................235 4.3. KARIZMA KAO MITOLOŠKA POJAVA U ILIRIKU...................................... 239 7 4.3.1. KARIZMATSKI VOĐE............................................................................239 4.3.2.O ČEMU GOVORI RELJEF S LIKOM HRVATSKOGA VLADARA?.............................................................................................. 241 4.3.3.MITSKA I VJERSKA KARIZMA POVIJESNIH LIČNOSTI.................246 4.3.4.NARODNA MITOLOGIJA KAO IZVOR NOVOVJEKOVNE KARIZME.................................................................................................248 4.3.4.1. ANTE PAVELIĆ......................................................................... 253 4.3.4.2. JOSIP BROZ TITO...................................................................... 260 4.3.4.3. KARIZMATICI S KRAJA 20. STOLJEĆA................................ 265 V. TRAGIKA PLEMENA BEZ POVIJESTI.............................................................. 269 5.1. KREATIVNOST I OGRANIČENOST HRVATSKIH “DINARACA”............... 269 MODERNIZACIJSKI ŠOK...................................................................... 269 5.2. PLEMENSKO NASILJE.................................................................................... 274 5.3. REZULTAT “REVOLUCIJE”: PALANKA........................................................278 5.4. KRVAVI NARODNI STIHOVI KAO IDEOLOGIJA I TRANSKULTURALNO-PSIHOPATOLOŠKA KATEGORIJA......................286 5.5. OBITELJ U PATRIJARHALNOM DRUŠTVU.................................................292 5.6. PATRIJARHALNI ODGOJ, OBLIKOVANJE NAD-JA I TRANSGENERACIJSKI PRIJENOS TRAUMA I EMOCIJA........................299 5.7. TRI SASTAVNICE HRVATSKOGA NACIONALIZMA U GORSKOJ DALMACIJI U 18. STOLJEĆU ........................................................................ 305 5.7.1.FRANJEVCI OTVARAJU PUT PREMA POSTAJANJU NACIJOM..... 306 ODNOS PISANE I USMENE KULTURE.................................. 306 5.7.2.EPSKA IDEOLOGIJA.............................................................................. 311 5.7.3.HAJDUČKI MIT I NACIONALIZAM ................................................... 314 VI. JEDINSTVENO RAZDOBLJE HRVATSKE POVIJESTI OD 1918. DO 1990. .................................................................................................... 321 6.1. ORIJENTALNA DESPOCIJA SELI NA ZAPAD...............................................321 PATOLOGIJA TRANSKULTURALNIH PRIJENOSA........................... 321 6.2. HRVATSKA NA MUČILIŠTU............................................................................332 6.3. NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA................................................................. 339 6.4. USTAŠKI POKRET............................................................................................ 341 8 6.5. ČEKA SE “POSLJEDNJA KAP” I MEĐUSOBNO UBIJANJE “ŽOHARA”.................................................................................... 347 6.6. EKSPLOZIJA PATOLOGIJE TRANSKULTURALNIH PRIJENOSA I GENOCIDNI POUČAK.................................................347 USTAŠKA ILUZIJA O HRVATSKOJ GRUPNOJ KOHEZIJI I JEDNOGLASNOSTI......................................................................................351 6.7. HRVATSKI ANTIFAŠISTIČKI POKRET..............................................351 ZLOČINI EKSTREMNIH GRUPA ČETNIKA I USTAŠA TE VELIKI FALSIFIKATI...............................................................................362 6.7.1.GRUPNA ZASLIJEPLJENOST I ARHAJSKA DESTRUKTIVNOST ČETNIKA I USTAŠA.............................................................................362 PRIMAT SRPSKOGA ZLOČINA...........................................362 6.7.2.DANAŠNJE MANIPULACIJE S 1941. GODINOM “KOJA SE VRAĆA”............................................................................... 379 6.7.3.PRIMJERI USTAŠKIH I ČETNIČKIH ZLOČINA...............................386 6.7.3.1. JASENOVAČKI KOLJAČ Ž. F.: PSIHIJATRIJSKA PROSUDBA ............................................................................ 386 6.7.3.2. ČETNIČKI ZLOČIN U BUKOVAČKOJ OPĆINI U BOSNI.................................................................................. 394 FROMMOVA GLEDIŠTA.............................................394 6.7.3.3. VIKTIMOLOŠKE ABERACIJE ............................................ 397 6.8. PROPAST NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE............................................. 400 6.9. OCJENA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NA POČETKU 21. STOLJEĆA........................................................................402 NEODRŽIVOST KOMUNISTIČKIH SHEMA .................................... 402 6.10. VJERA U IDEALE I HEROJSKO ŽRTVOVANJE.........................................415 6.11. HRVATSKA U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI.......................................420 6.12. JAVNA MASOVNA PODRŠKA NOVIM VLASTIMA U ZAGREBU 1941., OSIJEKU 1942. I U SPLITU 1945. ...................................................... 424 PRIVIDNA JEDNOGLASNOST........................................................... 424 6.13. ŠTETAN INFORMACIJSKI SOCIJALNI UTJECAJ DANAŠNJE LAŽNE ETIOLOGIJE ANTIFAŠIZMA KOJA NE POŠTIVA EUROPSKE REZOLUCIJE O TOTALITARIZMIMA................................... 429 6.14. DA NIJE BILO ANTIFAŠIZMA... .................................................................. 443 ŠTETNOST PROTUČINJENIČNOG MIŠLJENJA............................... 443 9 6.15. HRESTOMATIJA KOMUNISTIČKIH ZLOČINA............................................ 451 RETORZIJA: OD GENSKOGA NASLIJEĐA DO IDEOLOŠKOG ZASTRANJIVANJA (DRUGA FAZA REVOLUCIJE?)......................................................451 6.16. KOMUNISTIČKE “PEDAGOŠKE” TEME.......................................................469 6.16.1. KOLONIZIRANJE HRVATSKOG NACIONALNOG BIĆA I NEMOGUĆNOST ŠKOLSKE INDOKTRINACIJE U KOMUNIZMU................................................................................ 469 6.16.2. UTEMELJENOST KOMUNISTIČKE PEDAGOGIJE U KLASNOJ SEGREGACIJI............................................................. 473 6.17. KAKO SU KOMUNISTI I VELIKOSRPSKI PROGRAMERI POTICALI MRŽNJU........................................................................................479 6.18. REZOLUCIJE O TOTALITARIZMIMA.......................................................... 496 6.18.1. REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA Strassbourg, 25. siječanj 2006.......................................... 496 6.18.2. DEKLARACIJA HRVATSKOGA SABORA O OSUDI ZLOČINA POČINJENIH TIJEKOM TOTALITARNOGA KOMUNISTIČKOGA PORETKA U HRVATSKOJ 1945. – 1990. GODINE....................................................................... 498 6.18.3. IZJAVA KOMISIJE “IUSTITIA ET PAX” O 20. OBLJETNICI BERLINSKOGA ZIDA....................................................................... 501 6.18.4. REZOLUCIJA EUROPSKOGA PARLAMENTA O EUROPSKOJ SAVJESTI I TOTALITARIZMU......................................................... 506 RAZMIŠLJANJE NA KRAJU KNJIGE................................................................................ 511 NOVO KOLONIZIRANJE HRVATSKOG NACIONALNOG BIĆA U POSTKOMUNISTIČKOM KAOSU................................................................... 511 EPILOG..................................................................................................................................535 POGOVOR............................................................................................................................. 537 SAŽETAK...............................................................................................................................539 ABSTRACT............................................................................................................................557 KRATICE................................................................................................................................567 LITERATURA........................................................................................................................ 569 IMENSKO KAZALO.............................................................................................................607 MJESNO KAZALO...............................................................................................................623 BILJEŠKA O AUTORU......................................................................................................... 631 10 UVOD ZAŠTO JE POTREBNA KNJIGA O HRVATSKOJ INTERDISCIPLINARNOJ POVIJESTI? Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi. Iv 8,32 Godine 1996. objavio sam u izdanju splitskog Književnog kruga knjigu Zlo velike jetre – Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Knjigu sam pripremao nekoliko godina, a na pisanje su me potakle granate sa srpskih položaja koje su me pratile kada sam se, putujući u autobusu iz Rijeke, približavao Zadru gdje sam mojim studentima održavao predavanja iz metodike nastave povijesti. Na tim opasnim putovanjima pitao sam se zašto gađaju moj autobus i zašto, stigavši u Zadar, moram bježati u sklonište. O tome sam razgovarao s mojim studentima koji će u školi učenicima tumačiti uzroke tragičnih događaja na kraju 20. stoljeća. Nažalost, u tim razgovorima postali smo svjesni da nam sama pozitivistička povijesna znanost ne može dati potpune odgovore. Tada sam shvatio da rješenje valja tražiti u interdisciplinarnosti. Međutim, nedostajala su mi mnoga znanja koja nisam stekao na studiju povijesti. Srećom završio sam i studij arheologije, pa mi je to bio važan temelj u prihvaćanju interdisciplinarnosti. Osim toga dugo sam radio kao trener plivanja i solidno sam proučio sportsku psihologiju, a rad u školi i na fakultetu omogućio mi je da dobro shvatim ljudsko psihičko ponašanje. Rođen sam 1935. i u mom su sjećanju dobro očuvani prizori i tragedije iz vremena Drugoga svjetskog rata do danas. Pomislio sam da bih kao svjedok vremena, koji ima određena povijesna znanja, prijelazom na interdisciplinarna objašnjenja mogao skromno pridonijeti stvaranju nove povijesne vizije koja bi omogućila put prema boljoj budućnosti. Nova povijesna vizija ponajprije je potrebna mladima, a kako je moj osnovni predmet na fakultetu bio Metodika 11 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest nastave povijesti, prihvatio sam se složena posla da školsko gradivo obogatim tematikom koju je klasična povijesna znanost u potpunosti zanemarila. U tom smislu proveo sam niz pedagoških istraživanja i ostvario projekte na području metodike nastave povijesti. Rezultat tog rada bilo je oblikovanje standarda za hrvatsku povijest i objavljivanje dvaju problemskih udžbenika koji su, uz restrukturiranje gradiva, detaljno ispitani metodologijom istraživanja udžbenika.1 Nažalost, rezultati mojih istraživanja potpuno su ignorirani i nisu ni malo utjecali na nastavnu praksu u kojoj i dalje dominira politička povijest. Dominacija političke povijesti u nastavi rezultat je stanja u našoj povijesnoj znanosti koja, uz vrijedna dostignuća, još uvijek teško prihvaća interdisciplinarni pristup te uglavnom ostaje u okvirima političke povijesti. Pri tome se ne smije zanemariti ni utjecaj politike kojoj “događajnica” dobro dođe jer ju, manipulacijski, može tumačiti kako joj odgovara. Poslije 1990. objavljeno je više sinteza o hrvatskoj povijesti, ali one se najviše bave političkom poviješću. U predgovoru svoje knjige Hrvatska povijest (2003.), koja predstavlja proširenu verziju engleskog izdanja iz 2000., Ivo Goldstein govori o načinu na koji on (a tako rade i drugi autori) objašnjava hrvatsku povijest: “...osnovica mi je bila povijest ratova i političkih događaja, kako bi čitatelj stekao temeljnu informaciju o toj ‘kralješnici’ sveukupnog povijesnog toka. Pored toga nastojao sam detaljnije obraditi pojedine zanimljive epizode hrvatske povijesti i kulture. Koliko je bilo moguće u knjizi strogo ograničena opsega, bavio sam se i svim drugim aspektima društvenog razvoja; sve u mjeri u kojoj je to važno za razumijevanje čitave povijesti...”2 Pisanju sinteza hrvatske povijesti nitko ne može zamjeriti, naročito ako su te sinteze pisane korektno. Pitanje je, međutim, što će čitatelj zapamtiti od ponuđenoga golemoga gradiva i koliko će mu zapamćeno omogućiti da tumači složenu hrvatsku povijest. Bezbroj činjenica dubinski ne promatraju i proučavaju narodne mentalitete koji su se stvarali tijekom dugih stoljeća. Kako će npr. čitatelj shvatiti ratne sukobe u 20. stoljeću koji su uz velikosrpske projekte izazvani i “dinarskom” komponentom? Može li čitatelj bez interdisciplinarnih analiza, u koje valja uključiti i nove znanosti (socijalnu biologiju, genetiku, biološku psihologiju, socijalnu psihologiju i dr.) koje će pomoći shvatiti bit moderne hrvatske povijesti? Mentalitetski, kulturološki, vrijednosni i drugi tragovi prošlosti, preneseni transgeneracijski, još uvijek žive i snažno utječu 1 2 12 RENDIĆ-MIOČEVIĆ, I., 1999. i 2004.a. GOLDSTEIN, I., 2003., str. 11. Uvod na pojavu povijesnih činjenica koje se nabrajaju u povijesnim pregledima. Mi danas moramo protumačiti iz koje povijesne dubine izranjaju činioci koji su prouzročili povijesne činjenice. F. Braudel nas opominje da je povijest neke civilizacije traganje, među starim koordinatama, za onima koje danas ostaju valjane i da nam povijest ne treba kazati sve što se može znati, nego nam pokazati sve ono u čemu se prelamaju prošlost i sadašnjost.3 U tom smislu istraživanje vrijednosnog sustava mladih Dubrovačko-neretvanske i Primorsko-goranske županije pokazalo je kako se taj sustav oslanja, bar u svojim obrisima, na daleko starije kulturne temelje koji su različiti u svakoj županiji, a posljedično postoje i bitne razlike u vrijednosnom sustavu mladih dvaju područja.4 U znanosti je poznato da je vrijednosni sustav dobar pretkazatelj budućeg agresivnoga ili miroljubivoga ponašanja ljudi o čemu povjesničari moraju voditi računa. Povjesničari proučavaju procese dugih trajanja koji mogu objasniti suvremena zbivanja. Međutim, komunisti nisu uvažavali te procese jer su samouvjereno smatrali da oni grade novi svijet i da sve započinje od njih. Nažalost, istu grješku ponavljaju i nositelji uvezenoga liberalnog projekta, kojeg u Hrvatskoj danas zastupaju mnogi bivši komunistički kadrovi. Oni misle da su demiurzi koji bez oslona na tradiciju mogu stvoriti novo društvo pa stoga uvažavanje starih nedovršenih procesa, koji još žive i utječu na suvremeno društvo, proglašavaju bez valjanih argumenata zabludom. U ovoj će se knjizi dokazati značenje raznih procesa dugih trajanja te transgeneracijskih i transkulturalnih prijenosa bez čijeg uvažavanja nije moguće ostvariti narodnu samospoznaju i graditi budućnost. Uputit ćemo i na opasnost od ponavljanja negativnih sastavnica tih pojava u budućnosti upravo zbog njihova prešućivanja i omalovažavanja. Zabluda je zapravo negiranje značenja uloge procesa dugih trajanja u sadašnjosti. Primarno održavanje naše povijesne znanosti na razini povijesnih činjenica i političkoj povijesti ima, dakako, odraza u nastavi povijesti. Učenicima, koji su opterećeni mnoštvom predmeta i reduciranim povijesnim gradivom koje stvara nesuvislu povijesnu skicu, hrvatska i svjetska povijest nije zanimljiva. Naša mladež uči povijest osam godina (oko 550 sati!), a na kraju je, zaboravljajući bezbrojne činjenice i ne oblikujući čvrstu sintezu, nesposobna oblikovati jasnu povijesnu viziju te je osuđena na povijesni zaborav i podložna je raznim manipulacijama. S druge strane, interdisciplinarne povijesne analize omogućuju stvaralačko učenje, podizanje razine interesa i lako zapamćivanje u što sam se uvjerio tijekom mojih istraživanja. 3 4 BRAUDEL, F., 1990., str. 55. Istraživanje je proveo P. BEZINOVIĆ, a rezultati su objavljeni u: I. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1996., str.12-14 i 262-266. 13 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest Vratimo se knjizi Zlo velike jetre. Ta knjiga, koja je 1996. bila visoko rangirana na popisu najčitanijih knjiga u Hrvatskoj, odavno je rasprodana. U međuvremenu nastavio sam se baviti interdisciplinarnim istraživanjima te sam objavio dvije nove knjige u ograničenom tiražu: U potrazi za hrvatskom kolijevkom (2000.) i Hrvatski identitet – trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (2006.). Osim toga, objavio sam više članaka o problematici koju istražujem. Danas sam svjestan da sam u knjizi Zlo velike jetre donosio i neke prenagle pa i krive zaključke što je posljedica mog užurbanog rada na interdisciplinarnoj problematici, za koju moje prethodno znanje nije bilo dovoljno. Na moje prenaglo zaključivanje utjecala su svakako i ratna zbivanja i opasnosti kojima sam bio direktno izložen. Sve je to u meni nesvjesno stvaralo određene predrasudne blokade, iako sam ih htio izbjeći. Inače povjesničari nerado priznaju da su, najviše nesvjesno, opterećeni takvim blokadama koje ovise o mnogim činiocima (o svjetonazoru, stranačkoj pripadnosit, naklonosti svojoj naciji i dr.). Iako postoji mogućnost moje nesvjesne predrasudne blokade, moram ipak poslije toliko godina zaključiti da je većina gradiva u knjizi Zlo velike jetre obrađena korektno i inovativno premda bih danas to gradivo mogao nadopuniti i “ojačati” razmišljanjima drugih autora. Nažalost, u krugovima povjesničara, knjiga nije imala odjeka, iako je pozitivnu recenziju napisao svjetski poznat hrvatski povjesničar medicine Mirko Dražen Grmek. U dnevnom tisku čitatelji su obaviješteni da je knjiga tiskana, ali povjesničari se na nju nisu osvrnuli ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Recenziju knjige napisao je sociolog Emil Heršak,5 a širi osvrt u novinama je napisao sociolingvist Ivo Žanić.6 Već i ova dva usamljena osvrta koja hvale moj pokušaj, ali i daju određene primjebe i sugestije, uputila su me na preispitivanje, korekciju i obogaćivanje mojih stavova. Naročito mi je bio važan osvrt akademika Luje Margetića o mojoj knjizi U potrazi za hrvatskom kolijevkom. Autor je s velikim znanstvenim poštenjem kritizirao neke moje pogrešne zaključke, ali je knjigu konačno pohvalio ovim riječima: “Nikako se ne bi smjelo dogoditi da ovako inspirativnu knjigu dočeka grobna tišina i da se autorov trud pretvori u puki monolog, popraćen samo kuloarskim razgovorima da na knjigu ‘nema smisla trošiti vrijeme’. Takvo bi stajalište samo odavalo provincijalizam i primitivizam, kojih u našoj historiografiji ne bi smjelo biti.”7 Zanimljivo je da su moja istraživanja bila zanimljiva psihijatrima te ih je naš psihijatar E. Klain spomenuo na jednom internacionalnom kongresu.8 Klain se 5 6 7 8 14 HERŠAK, E., 1997. ŽANIĆ, I., 1998. MARGETIĆ, L., 2002., str. 225. KLAIN, E., 1998., str. 279-296. Uvod kao psihijatar bavio novijom poviješću jugoistočne Europe i njegova ćemo vrlo važna razmišljanja uključiti u ovu knjigu. Međutim, naša ga je historiografija ignorirala. Hrvatski povjesničari, osim vrlo rijetkih iznimaka, ne prihvaćaju interdisciplinarna objašnjenja. S druge strane, pak, u Srbiji sve više mlađih autora duboko razmišljaju o nacionalnim zabludama za koje je, uz ostalo, kriva i njihova historiografija. Pišući knjigu Zlo velike jetre stekao sam mnoga znanja koja nisam susreo tijekom studija povijesti i arheologije, a bio sam svjestan da ni moja nova znanja i spoznaje nisu dovoljni za dostizanje potpunijih objašnjenja. Stoga sam se upustio u proučavanje literature sa raznih znanstvenih područja što mi je dalo nove spoznaje, koje sam iznio u knjigama objavljenim 2000. i 2006. godine. Da bih objedinio stečena znanja i ostvario viši stupanj objašnjenja, pripremio sam ovu knjigu Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest. U knjizi će uz pomoć mnogih znanosti biti obrađene neke nove teme, ali radi njihova boljeg objašnjavanja koristit ću se odlomcima iz mojih prethodnih knjiga. Osim toga, u novu knjigu bit će uključeni neki znanstveni članci koji su inače nedostupni široj javnosti. Na temelju metodologije koju sam razvio, pokušat ću protumačiti i problematiku kojom sam se do sada samo usput bavio (npr. pitanja antifašizma i komunizma). U knjizi ću se posebno baviti lažima koje o Hrvatima već dva stoljeća razvija srpska “znanost”. Borba protiv tih laži mora biti žestoka, nemilosrdna i bez ikakvih kompromisa. A kompromis je u tom slučaju, radi mira u kući, hrvatska konstanta do današnjeg dana. Unaprijed izjavljujem da na takav kompromis ne pristajem jer se budući suživot može graditi samo na istini, a ne na nametnutom interkulturalizmu ispod kojeg tinjaju negativni energenti naslijeđeni iz prošlosti. Istina je u interesu Srba i Hrvata koju su shvatili mnogi srpski analitičari pripadnici “druge” Srbije, čijim ću se razmišljanjima obilato koristiti u ovoj knjizi. Svjestan sam da ću radi borbe za istinu biti proglašen “srbofobom” ili ću biti na drugi način etiketiran, što je u nas uobičajeno u nedostatku argumenata za raspravu. Takve optužbe unaprijed odbacujem. Ne smijem zatajiti da su Hrvati srpskoj “znanosti”, podržavanoj od Srpske pravoslavne crkve, postali “žrtveni jarci” koji su trebali prekriti zlo počinjeno u ime velike Srbije. Slijedeći tu “znanost” u Srba nema grijeha, a srpski je narod uvijek bio patnički narod kojemu su drugi činili nepravde i nad njim vršili genocid. Velikosrpska genocidna politika utemeljena u 19. stoljeću (s daleko dubljim kulturološkim temeljima) navukla je ugrožene narode na genocidni odgovor Srbima. Međutim, teza je okrenuta i umjesto spoznaje o primarnosti 15 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest srpskoga genocida, “drugi”, a posebice Hrvati, postali su krivci i začetnici svih zločina. Zadnja dva stoljeća srpska je promidžba s uspjehom koristila Hrvate kao “žrtvene jarce”9 prokazujući ih svijetu kao genocidne i prikrivajući pred tim istim svijetom velikosrpske genocidne planove i njihovu realizaciju. Na početku 21. stoljeća, uz svesrdnu podršku međunarodne politike, nastoji se izjednačiti krivica žrtve i agresora za “ratni sukob” krajem 20. stoljeća, a ta se teza nastoji uvući i u školski sustav.10 Izjednačavanje krivice samo je korak prema optuživanju žrtve kao krivca za izazivanje rata. U najnovije vrijeme, dvadeset godina poslije velikosrpske agresije, Hrvati se optužuju za pobunu protiv SFRJ i za rušenje njenoga ustavnog poretka pri čemu je Jugoslavenska narodna armija imala legalno pravo da brani komunističku državu. Međutim, istina da je ideja o velikoj Srbiji majka svih zločina u 20. stoljeću potrebna je danas svima, a posebno srpskom narodu da bi doživo katarzu i izvukao se iz zabluda koje su nanijele tolike tragedije narodima ovih prostora, posebice samim Srbima. Bez istine o velikosrpskom genocidnom programu nema pomirenja na ovim tragičnim prostorima jugoistočne Europe. Malobrojni analitičari “druge” Srbije žele razotkriti zablude svoga naroda, ali problem leži u tome što službena srpska politika nije spremna da prizna zločine počinjene u ima srpstva. P. Luković to ovako tumači na vrlo jednostavan način: “Da kažem iskreno: Srbija neće priznati nijedan vlastiti zločin. Naprotiv, Srbija traži od drugih da priznaju zločine nad Srbima. To je njihovo viđenje suočavanja...”11 S druge strane, Hrvati su suočeni s ustaškim zločinima, a negiranje tih zločina naprosto je zanemarivo. Ipak, Hrvati lekciju o svojoj “genocidnosti” stalno moraju ponavljati te ponavljanje i okrivljavanje, osim iz Srbije, danas dolazi iz same Hrvatske. Pišu se knjige o tome, ali se prešućuju velikosrpski planovi i četnički zločini koje potvrđuju nedavno objavljeni dokumenti. Kolju samo ustaše, a četnika kao da nema tijekom Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj! Uostalom, četnici danas postoje u Srbiji i oni su tamo rehabilitirani. Hrvatima obnovu lekcije o njihovoj genocidnosti danas podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske financiranjem knjiga koje se bave tom tematikom. Štoviše, u Hrvatskoj se slobodno obilježava godišnjica četničkog ustanka u Hrvatskoj 27. VII. 1941. godine. 9 10 11 16 RENDIĆ-MIOČEVIĆ, I., 2010. Rasprave o nastojanju da se izjednjači krivica u Domovinskom ratu vidjeti u: M. DUBLJEVIĆ, 2007. i R. SKENDEROVIĆ, M. JAREB, M. ARTUKOVIĆ, 2008. BAKOTIN, J., 2010. Razgovor s P. Lukovićem. Uvod Posebna je priča ona o komunističkom antifašizmu iz kojeg se iznjedrio totalitarni jugoslavenski komunistički sustav. Tu priču svom žestinom održavaju pojedine interesne skupine koje, veličajući Titov komunizam i pripisujući zločine pojedincima – staljinistima, a ne sustavu, žele u hrvatskom društvu održati svoje materijalne i društvene privilegije (meritokracija!) “zaslužene” u komunističkoj revoluciji i posljeratnoj izgradnji socijalizma. U tim skupinama nema nikakve namjere (osim zaista rijetkih pojedinaca) da se krene prema ispitivanju savjesti i katarzi, mada su zločini komunizma bjelodani. Ide se čak još i dalje tvrdnjom da antifašističke udruge moraju biti “moralni korektiv društva”.12 Kako u 21. stoljeću može biti korektiv društva antifašizam koji u današnjoj Europi ne predstavlja ideološki značaj? U Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu izričito se naglašava da mirna i prosperitetna Europa treba biti utemeljena na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštivanja ljudskih prava.13 Komunistički antifašizam, koji danas u svom interesu podržavaju pojedine skupine, opterećen je lažima te u maniri stare komunističke podobnosti i danas podržava partijski klijentelizam, koji članovima omogućuje privilegije od zapošljavanja do dobivanja unosnih poslova u gospodarstvu.14 Klijentelizma ima u svim hrvatskim strankama te je teško očekivati da u Hrvatskoj politika uopće i udruge koje se uz nju vezuju mogu biti moralni korektiv društva. Priče o komunističkom antifašizmu privlačne su nekim ljudima u doba teške gospodarske i moralne krize u Hrvatskoj, ali one uz druge činitelje postkomunizma pridonose rasulu hrvatskoga narodnog identiteta. Ove igre koje igraju novi liberali, pretežno “kovani” u komunističkoj ideološkoj kovačnici i njihovi mlađi slijednici, nagodbenjačka hrvatska politika prihvaća i ne odupire im se. S druge strane, hrvatski intelektualci koji imaju dobre projekte za bolju budućnost toliko su razjedinjeni da su danas nemoćni suprotstaviti se nazadnjačkom antifašizmu, koji nitko u Europskoj Uniji ne spominje, za stvaranje nove povijesne vizije Hrvatske. Žilavost prežitaka komunizma u demokratskoj Hrvatskoj potvrđuje činjenica da nije kažnjen(a) ni jedan (jedna) komunistički zločinac (zločinka), a devedesetih nije provedena lustracija15 što 12 13 14 15 Debata između “mladih” i “mudrih” na Danima antifašizma u Opatiji, Novi list, 29. siječnja 2010. Rezoluciju vidjeti na kraju knjige. O klijentelizmu u Rijeci gdje vlast čvrsto drži SDP vidjeti u: TOMIČIĆ, T., 2010. Lustracija, lat. (lustratio) u Rimljana je označavala ceremonijalno čišćenje nakon krvoprolića i nekih drugih događanja. Danas pojam označuje uklanjanje iz politike osoba kompromitiranih u totalitarnim režimima. Zakoni o lustraciji doneseni su u mnogim postkomunističkim zemljama. U Hrvatskoj takav zakon nije donesen te tako nije spriječeno komunističkim kadrovima da sudjeluju u političkom životu. 17 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest je omogućilo bivšim komunističkim funkcionarima održavanje na vodećim pozicijama u hrvatskom društvu na svim područjima, uključujući politiku i, što je vrlo važno, u medijima. Argument kojim se sprječava procesuiranje zločinaca – komunista je njihova starost. Ta argumentacija nije valjana jer su za ustaške zločine osuđeni ili se još uvijek nastoje osuditi starije osobe.16 Komunistički zločinci u vrijeme stvaranja demokratske Hrvatske, dakle, devedesetih godina 20. stoljeća, bili su u dobi od sedamdeset ili više godina, te su bili sposobni za suđenje, a njihovi su predstavnici još uvijek aktivni kao razni savjetnici i sudionici u politici ili se, pak, pojavljuju kao važni “arbitri” u javnim medijima. Uostalom, tvrdi se da oni ništa nisu znali o masovnim pokoljima. Osim aboliranja komunističkih zločinaca ima još indikativnih pojava. Dok je u nekim drugim postkomunističkim državama zabranjena komunistička zvijezda petokraka, ona neometano, kao simbol totalitarnog komunizma, živi danas u Hrvatskoj i vrijeđa žrtve tog sustava. Usput valja napomenuti da se u kontroliranim medijima gotovo prešućuje Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. o komunističkim zločinima i Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine. Prešućuje se i Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. u 2006. te Izjava Komisije Iustitia et pax o 20. obljetnici pada Berlinskog zida iz 2009. godine.17 Hrvatska je danas poplavljena povijesnim lažima, ali delikt povijesne laži nije kažnjiv.18 Slijednici komunizma – danas liberali – usrdno se zalažu za demokratski dijalog, ali taj je dijalog demokratičan samo ako se pristaje na njihovo mišljenje i njihovu “istinu”. Tolerancije prema drugom mišljenju i drugosti uopće nema te jednoumlje iz staljinističkih vremena još vlada Hrvatskom. Što je najgore, vlasnici znanja u Hrvatskoj “zemlji znanja” u školama održavaju priče o hrvatskom komunističkom antifašizmu kao “predziđu” europske civilizacije. To je posebno 16 17 18 18 Andrija Artuković ministar unutrašnjih poslova NDH izručen je od SAD i osuđen je u Zagrebu 1986. na smrt u osamdesetsedmoj godini. Umro je prirodnom smrću 1988. godine. Dinko Šakić zapovjednik koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška osuđen je na dvadeset godina zatvora u sedamdesetsedmoj godini života. Direktor ureda Simona Wiesenthala Efraim Zuroff, uz podršku hrvatskih vlasti, zahtijeva procesuiranje Milivoja Ašnera pripadnika ustaške policije. Ašner je starac koji se približio stotoj godini života (rođen je 1913.). A. BIRIN (2009.) bavi se tvrdnjama nekih povjesničara da odgovornost komunista za zločine poslije završetka rata valja ocjenjivati prema ondašnjim prilikama i kriterijima te je stoga retroaktivno suđenje problematično. Za te povjesničare suđenje A. ARTUKOVIĆU nije bilo problematično. Spomenuti dokumenti u cijelosti se navode na kraju ove knjige. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, I., 2009. Uvod karakteristično za nastavu povijesti u kojoj se izbjegavaju interdisciplinarne teme koje bi mogle razotkriti bit komunističkog antifašizma. Reformatori nastave povijesti zalažu se za multiperspektivnost tj. za sagledavanje povijesne problematike sa raznih stajališta, ali takav pristup primjenjuju kako im odgovara. Za tematiku o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj multiperspektivnost je isključena, jer je komunistička historiografija već definirala “neupitnu” shemu o “endehaziji”. Dakako, za Domovinski rat multiperspektivnost postaje vrlo zanimljiva jer se pomoću pažljivo odabranih izvora može izjednačiti agresor i žrtva. Proširujući problematiku kojom se do sada nisam detaljnije bavio, moje će dvadesetgodišnje istraživanje u novoj knjizi biti zaokruženo u jednu znanstvenu cjelinu koja će čitateljima, nadam se, biti zanimljiva i korisna. Ova knjiga ne može biti sveobuhvatna, jer bi ju trebalo napisati na nekoliko tisuća stranica. Ona će se baviti pojedinim temama koje će omogućiti shvaćanje opširne cjeline. Prepuštam mlađim istraživačima uz pomoć gradiva ove knjige koji ga smatraju korisnim, da se upuste u nova istraživanja opširne tematike te da tako razotkrivaju istinu u interesu suživota Srba i Hrvata, ali i drugih naroda koji s naslijeđenim dobrom i zlom žive na prostoru bivše Jugoslavije. Na istraživanja su me potakli i ohrabrili europski dokumenti koji su prije spomenuti. U knjizi ću se prvenstveno baviti srpsko-hrvatskom problematikom. Muslimansko-bošnjačku problematiku prepuštam stručnjacima koji se njome bave. Njihova je dužnost da objasne kako su i zašto Bošnjaci – muslimani iskazivali destruktivno ponašanje prelazeći iz tradicije otvorenog i demokratskog reda u islamu tzv. hanefijske škole na militantne oblike učenja.19 ZAHVALA Zahvaljujem mnogim prijateljima i recenzentima koji su mi svojim savjetima pomagali u kompletiranju rukopisa ove knjige. Knjigu objavljuje Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Djelatnicima Instituta zahvaljujem na suradnji, a iskrene riječi zahvalnosti posebno upućujem dr. sc. Mati Artukoviću čijim je zalaganjem rukopis objavljen te profesoru Domagoju Maratoviću koji je uložio veliki trud kako bi knjigu pripremio za tisak. 19 Vidjeti: I. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, 1996. Poglavlje Bosanski megdani, str. 283-310. O hanefijskoj školi v. str. 298. 19 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest PREDGOVOR ZA KNJIGU ZLO VELIKE JETRE: POVIJEST I NEPOVIJEST CRNOGORACA, HRVATA, MUSLIMANA I SRBA (Mirko Dražen Grmek) Prvi je dio naslova knjige Ive Rendića-Miočevića, dakako, metaforičan. To nije priručnik hepatologije nego – kako to objašnjava drugi dio naslova – uputa za jedan nov način tumačenja hrvatske, srpske, crnogorske i bošnjačke povijesti. Ali medicinska metafora nije u ovom slučaju ni površna, niti proizvoljna. Između organizma i društva postoji duboka analogija. Na objema razinama integracije bioloških procesa postoje norme, idealna stanja ravnoteže i sklada. Ta se “normalna” stanja održavaju dinamično, tj. stalnim ispravljanjem poremećaja. Kad napor uspostavljanja norme zataji ili nije dovoljan, izbije bolest. Rat je jedna od bolesti na društvenoj razini. Da bismo upoznali dublje uzroke rata, moramo, dakle, postupiti poput liječnika i proučiti stanje društvenih zajednica na način na koji se ispituju i pretražuju bolesni organizmi. Već je starogrčki povjesničar Tukidid, “otac znanstvene historiografije”, počeo svoj prikaz Peloponeskog rata razlikovanjem između pravog, dubljeg uzroka ratnih zbivanja i prividnih uzroka koji su zapravo samo povod: “Najistinitiji uzrok rata, ujedno i onaj koji se najmanje spominjao, po mom je mišljenju težnja Atenjana za ekspanzijom koja je uznemirila Spartance i prisilila ih da se bore.” Tukidid je to razlikovanje između pravog uzroka i povoda preuzeo iz medicinskih djela svog vremena. On gleda na rat kao na bolest. Pravi uzrok nedaće u oba je slučaja poremećaj unutrašnjeg sklada individualnog tijela odnosno društva (dijelom zbog naslijeđenih mana, a dijelom zbog trajnog utjecaja okoline i traumatizama), a ne vanjska okolnost koja je izazvala vidljive patološke reakcije. Iako su mnogi povjesničari dobro shvatili tu Tukididovu lekciju i istraživali geopolitičku pozadinu ratova i revolucija, rijetki su išli dalje u primjeni medicinske metafore i smatrali da uz somatske patogene faktore – kao što su, na društvenoj razini, geografski položaj, ekonomika i drugi materijalni uvjeti – treba uzeti u obzir i psihološke patogene faktore koji se kriju iza racionalnih opravdanja ljudskih postupaka. Jednom riječju, povjesničari nisu znali objasniti kolektivno ljudsko ponašanje, upravo kao što prije otkrića podsvijesti i razrade dubinske analize psiholozi nisu znali objasniti bitan dio individualnog ponašanja. 20 Uvod Neki su moderni znanstvenici, napose francuski povjesničari okupljeni oko časopisa Annales, ukazali na važnost činilaca “dugog trajanja”, na povijesne faktore koji djeluju na niz generacija. Osim geopolitičkog položaja na koji su obraćali pozornost već i autori prošlog (19. st. – nap. IRM) stoljeća, sve se više uviđa značenje uvjeta dnevnog života “običnog” čovjeka i proučava se uloga demografskih prilika, socijalnih struktura i – na kraju ali možda najpresudnije – kolektivne svijesti. Ispravnije bi zapravo bilo govoriti o kolektivnoj “nesvjesti”, o onome što uvjetuje, formira i deformira našu svijest, a da mi to izravno ne zapažamo. Pri tome bi trebalo imati na umu da nesvjesni mentalitet narodnih masa i pojedinih slojeva određenog društva ima dublje i veće značenje od psihologije vođa koji su zapravo samo jedan od izdanaka tog mentaliteta. U hrvatskoj historiografiji takav je pristup rijedak i sporadičan. Naša je povijest – u smislu res scriptae, a ne res gestae – bila uglavnom dvojaka: velikim dijelom “angažirana”, tj. operativna, didaktička i namjenska, potpuno u službi jedne od vladajućih ideologija, a manjim dijelom “objektivna” i pozitivistička, strogo znanstvena, ali ograničena na “tvrde činjenice”, na konkretne događaje s “povijesnim značenjem”. U hrvatskoj historiografiji ova je knjiga jedan od prvih širih pokušaja etnosociološkog pristupa. Ona stoga ima prednosti i mane pionirskog pothvata; otvara nove vidike, ali ostaje u mnogome nedorečena. Ne mogu se odmah i olako odbaciti utvrđene sheme koje smo naučili kao djeca. I rad povjesničara je dio kolektivnog mentaliteta. Teškoća je u tome što je nov pristup interdisciplinaran i stoga traži veliko znanje i iskustvo na raznim područjima znanosti od povijesne heuristike i stručne egzegeze izvora, do moderne biologije, antropologije i psihoanalize. Kao primjer otvorenog pitanja koje bi trebalo pomno razmotriti s novog vidokruga može se navesti uloga laži u prošlosti i sadašnjosti starog Ilirika na kojem je nastala Jugoslavija. Riječ je o laži u širokom značenju od njene sublimacije u obliku mitosa i kolektivne samoobmane, do mistifikacije političke prijevare i manipulacije javnim mišljenjem. Kad Jovan Rašković u osebujnoj medicinsko-političkoj i socioetnološkoj knjizi Luda zemlja analizira povijesne značajke srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda, napose ulogu mitosa, straha, simbolike i uloge vođa, on priznaje da se koristio svojim psihijatrijskim i etnološkim stručnim znanjem kako bi što uspješnije manipulirao narodnim masama i izazvao krvavi sukob. Dobrica Ćosić se nije prevario ni kada je kao književnik, prije sadašnjeg rata, izjavio da je u srpskoj historiji laž odigrala 21 Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest važniju ulogu od junaštva, niti kada je kao predsjednik SR Jugoslavije, usred rata, zajaukao: “Obmanula nas je istorija, obmanuli smo sami sebe, obmanuo nas je svet, obmanula su nas naša braća.” Buduća historiografija morala bi ne samo prestati narcisoidno obmanjivati čitatelje i samu sebe, nego bi trebala sustavno razotkrivati tvrdnje i postupke kojima laž, u svim njenim oblicima, truje našu svijest i krivo usmjerava naše čine. Ivo Rendić-Miočević smiono je zaorao novu i duboku brazdu na njivi naše historiografije; uvjeren sam da će mlade generacije slijediti njegov primjer i dati novu vrstu povijesnih objašnjenja koja ne će više služiti u prvom redu kao političko oružje, kako je to uglavnom bilo dosada, nego će pružiti osnovu za socijalnu terapiju. Upoznajmo se kakvi smo u dubini naše kolektivne (ne)svijesti. Treba nam historiografija koja će biti psihološki lijek, a ne otrov. 22