Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052 MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB BROJ 147 SIJEČANJ 2013.
NINO RASPUDIĆ
MEDIJI I MUSLIMANI
Između istine i manipulacije
HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI
Guske u magli ili... magla oko nas
INTERVJU – NINO RASPUDIĆ
Sada je važno promijeniti logiku
MEĐUNARODNA ZAJEDNICA U BiH
Između uspjeha i poraza
KDBH “PREPOROD”
IMPRESUM
Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Redakcija:
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Suradnici:
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Bedrudin Brljavac (BiH)
Senadin LAVIĆ (BiH)
Kemal BALIHODŽIĆ (BiH)
Helena Anušić (Rijeka)
Faris NANIĆ (Zagreb)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Mensur DURAKOVIĆ (Split)
Adresa:
Preporodov Journal
Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
[email protected]
[email protected]
[email protected]
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 15 kuna
Pretplata:
RH
100 HRK godišnje
BiH 30 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
dIZAJN:
Midhat MULABDIĆ
PRIJELOM:
Dario MOLNAR
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi redakcije
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Nino Raspudić, docent na Filozofskom
fakultetu u Zagreb
SADRŽAJ
UVODNIK
Između istine i manipulacije........................................................... 3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Navikao sam na različitost.............................................................. 4
Veliki interes................................................................................... 6
Od filma do parlaonice................................................................... 7
“Zvrk” teatar................................................................................. 10
Brojne aktivnosti u 2012............................................................... 11
Neka ti bulbuli pjevaju u mezaru.................................................. 12
HRVATSKA
Bombe i zdravstveni odgoj............................................................ 13
Imamo li svi pravo na dom?.......................................................... 15
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
Guske u magli ili... magla oko nas................................................. 17
INTERVJU – NINO RASPUDIĆ
Sada je važno promijeniti logiku................................................... 20
BOSANSKI BAROMETAR
Vlada (još) nije pala...................................................................... 27
Između uspjeha i poraza............................................................... 29
IZ SVIJETA
Bliskoistočna spirala sukoba......................................................... 32
KULTURA
Poljem se vija Hajdar delija........................................................... 35
Medijski odjeci antologije............................................................. 36
Važno je znati i o pobjedama........................................................ 38
PRIČE IZ BOSNE
Ukopajte me u mojoj Bosni........................................................... 40
ŽIVJETI ISLAM
Zašto muslimani vole i slijede Muhammeda, a.s.? (II).................. 42
UVODNIK
UVODNA RIJEČ
Između istine i manipulacije
Danima prije pojavljivanja prvog broja najnovijih dnevnih novina
na hrvatskom informativnom prostoru – “21. stoljeća” – sa zanimanjem smo gledali TV-reklame koje su nas uvjeravale u dolazak tiskovine koja će biti drugačija od postojećih, vjerodostojnijeg sadržaja,
informativnija, analitičnija i zanimljivija čitateljima, bez “žutila” i senzacionalizma... “Drukčiji dnevnik”, “21. stoljeće koje nisu pisane ni za
Milanovića ni za Karamarka nego za mene”, “Novine koje čitam zbog
kvalitete tekstova”, “Okrenimo se budućnosti” – bili su slogani u promotivnoj kampanji. I zaista, “21. stoljeće” je osvojilo dio hrvatskog
informativnog prostora, ponudilo određeno osvježenje – i onda se,
nakon manje od tri mjeseca izlaženja, iznenada ugasilo.
Više od uzroka neuspjeha još jednog novinsko-izdavačkog pokušaja na tržištu informacija (sjetimo se svojevremenog neslavnog gašenja Pukanićeve “Republike”), pripadnike manjinske bošnjačko-muslimanske zajednice u Hrvatskoj zainteresirao je intervju s muftijom
Azizom Hasanovićem, koji je u “21. stoljeću” objavljen u vikend-izdanju na kraju 2012. godine. Bio je to razgovor s povodom, nekoliko
dana nakon Hasanovićevog povratka iz Afganistana, gdje je posjetio
hrvatski kontingent vojnika u sklopu Mirovne misije ISAF. Ovom prigodom ne ulazimo u analizu izgovorenih riječi i argumentaciju određenih postupaka i namjera. Interes (i pogled) prosječnog čitatelja i
poznavatelja interijera Zagrebačke džamije privukle su dvije stvari.
Prva, vrlo zanimljiv i indikativan naslov članka – “Hrvatski vojnici u
Afganistanu jedini izuju čizme prije ulaska u džamiju” – koji pokazuje
nepoštivanje muslimanskih svetinja od strane većine vojnika zaduženih za uspostavu trajnog mira u ovom dijelu svijeta. Na sreću i zadovoljstvo, ne i onih koji dolaze iz Hrvatske. I druga, fotografija na kojoj
je muftija Hasanović s 20-ak pripadnika Hrvatske vojske.
Fotografija je snimljena ispred dobro poznatog mihraba, niše
okrenute prema Kabi u Mekki, odakle zagrebački imami predvode
vjernike muslimane u namazu/molitvi. Nije sporan niti tekst ispod
fotografije, iako bi neupućenog mogao odvesti na pogrešan trag –
da je snimak napravljen u afganistanskom gradu Mazar-i-Shariffu.
Sporni su simboli koji se vide lijevo i desno od mihraba, kojima na
tim lokacijama apsolutno nije mjesto. I površni poznavatelj Zagrebačke džamije zna da se u stvarnosti s obje strane mihraba nalaze
okrugle levhe na kojima je arapskim slovima, umjetničkom kaligrafijom, napisana riječ “Allah”. Međutim, novinarskom/grafičkom
intervencijom pored mihraba su “osvanula” dva simbola, najvjerojatnije misije ISAF i Afganistanske vojske.
Logično je pitanje: zašto su simboli naknadno namjerno postavljeni informatičkim photoshop-zahvatima? Da li se radi o namjernoj provokaciji i/ili manipulaciji, slučajnosti i/ili neznanju, vjerojatno nikada nećemo saznati. I površnom poznavatelju islamske
tradicije dobro je znano da u džamijskom molitvenom prostoru
nema nikakvih simbola ili likova (ljudskih ili životinjskih), osim kaligrafijom ispisanih imena Uzvišenog Stvoritelja i Božjeg poslanika
Muhammeda, a.s., te kur’anskih ajeta. Radi se o strogom monoteizamu kod kojega nema mjesta drukčijim simbolima, pa tako niti
vojnih organizacija. S druge strane, ako je cilj bila bolja vizualna
atraktivnost prezentiranog intervjua, ona se mogla osigurati i drugačijim lokacijama dvaju simbola na listu novinskog papira, a ne
uvredljivim, provokativnim i blasfemičnim položajem na zidu pored mihraba Zagrebačke džamije.
SIJEČANJ 2013.
Sredinom siječnja 2013. ponovo se aktualizirala priča oko “AlQa’idine udovice”, Bjelovarke Irene Horak, koja je prije nekoliko
godina prešla na islam i udala se za Amerikanca Anwara Al-Awlakija, jednog od glavnih operativaca i ideologa zloglasne Al-Qa’ide.
“Večernji list” je 17. siječnja objavio opsežan tekst na čak četiri
stranice u kome su prezentirani transkripti razgovora između Irene/Amine Horak i danskog CIA-agenta Mortena Storma. Četveromjesečnoj prepisci, odlasku u Jemen i udaji za jednog od vođa AlQa’ide, prethodila je Irenina poruka na stranici podrške Al-Awlakiju
na Facebooku. Irena, koja je nakon prelaska na islam promijenila
ime u Amina, iskorištena je kao žrtveno janje ili udica kako bi CIA, u
napadu bespilotnom letjelicom, ubila Al-Awlakija u Jemenu.
To su neki od (strogo čuvanih!) obavještajnih podataka koji su dospjeli na stranice “Večernjaka” (kako i zašto?). Naravno, najava teksta
je završila i na naslovnici tog broja, uz upozoravajuće riječi: “U Zagrebu
je 10 mudžahedina, šestorica braće i četiri sestre”. Ups… da se, u najmanju ruku, zabrineš za svoju sigurnost. I osjetiš nelagodu kada vidiš
neke likove kako u grupama, naročito petkom oko podneva, hrle prema zagrebačkom Islamskom centru. Tko su, zapravo, zagrebački mudžahedini (čitaj: teroristi), njih desetero, odabrano društvo? Njih šestorica koji nose duge brade, ponekad nešto kraće hlače, često posjećuje
džamiju? One četiri djevojke/žene s kojima se druže? Jesu li oni članovi neke “spavajuće ćelije” koja čeka signal za aktivaciju i terorističke
napade? Sa sigurnošću možemo reći da takve opasnosti nema.
Međutim, u situaciji kada je već 10-ak godina, naročito od američkog 9/11, prosječni konzument informacija naprosto izbombardiran s islamskom opasnošću, “saznanje” da niti u Zagrebu nije sigurno od “mudžahedina” može predstavljati zabrinjavajuće saznanje. Pogotovu kada analitičar Igor Tabak, u komentaru prezentiranog transkripta, kaže i ovo: “Slučaj Amina jedna je od rijetkih prilika
da se prisjetimo kako su ovi krajevi imali ozbiljnog doticaja s islamizmom. Malo je poznato da je na prvih 200 stranica izvještaja koje je dobio Washington o napadu na SAD 11. rujan 2001. Zagreb
najspominjaniji grad jer su upravo u to vrijeme kod nas sjedište
imale brojne ‘humanitarne organizacije’ povezane s islamizmom.”
Zaista, ovakve tvrdnje zaslužuju bolju i detaljniju argumentaciju jer
sama konstrukcija objašnjenja predstavlja svojevrsnu optužnicu. Ni
manje ni više nego onu koja muslimane u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, povezuje s napadima na New York i Washington! I to zbog
ondašnjih “humanitarnih organizacija povezanih s islamizmom”.
Islamska zajednica u Hrvatskoj svojim angažmanom odavno je
prerasla okvire samo vjerske institucije. Angažirana je, između
ostaloga, na pripremi hrvatskih vojnika za mirovnu misiju u Afganistanu i otvaranju tržišta za hrvatske tvrtke i proizvode u arapskomuslimanskim zemljama putem Centra za halal certificiranje. I nedavna posjeta brojne hrvatske privredne delegacije Kataru, ozbiljni
razgovori o značajnim investicijama u posrnulo hrvatsko gospodarstvo, bili su u režiji Islamske zajednice. O toj činjenici, uzgred rečeno, u medijima skoro ništa nije zabilježeno…
Svojevremeno, prvih godina “rata protiv terorizma”, koji je
izgleda naša sudbina u narednim desetljećima, bila je u opticaju
ideja o opasnosti od tzv. bijele Al-Qa’ide. Da li se ponovo aktualizira? Dobro je što živimo u društvu u kojem islam nije strano tkivo. q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
DR. SC. SULEJMAN ČAMDŽIĆ, UMIROVLJENIK
Navikao sam na različitost
Pitanje koje mi na početku razgovora postavlja moj dragi adžo,
87-godišnji Sulejman Čamdžić, umirovljenik, inače dr. sc. agrarnih
znanosti, a koje ponajbolje govori o životnom iskustvu – o suglasnosti mojih šefova o ovom razgovoru – i nije pitanje koje se postavljalo u nekoj “mračnoj” prošlosti. Na sreću, za naš časopis, za
naše Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, ono jest passe! Zato se opušteno, uz čaj, prepuštamo sjećanjima na šesto desetljeće 20. stoljeća kada smo se upoznali u krugu rodbine i ljudi
koje je okupila gradnja nove zagrebačke džamije, a gdje je gosp.
Čamdžić bio jedan od organizatora.
Teško je privući mlade
“Iz jedne sam male, fine bosansko-hercegovačke čaršije Puračić,
kod Lukavca”, priča o porijeklu svoje odvažnosti. “Školovanje počinjem u srednjoj školi u Tuzli, a nastavljam u Sarajevu, tamo maturiram.
Još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada mi je bilo nepunih 15 godina, odlazim iz tog kraja. Upravo sređujem životopis – iz Sarajeva traže
da napišem nešto o Mladim muslimanima – slažem konačni tekst. Biografski su to podaci, stalno nešto nadopunjavam, dodajem.”
Dr. sc. Sulejman Čamdžić
cije, pogotovu jer je većina tih mladih dobro situirana. Nemogućnosti da borave duže vrijeme sa djecom roditelji kupuju darovima.
U takvim okolnostima teško je mlade ljude zainteresirati za dodatni društveni angažman. Predavanjima se ne postiže puno.
Utemeljitelj ste puno toga u ovoj manjinskoj zajednici u Zagrebu. Sjećam se, recimo, tih šezdesetih godina i integracije vas
pripadnika mladomuslimanske grupe intelektualaca, a nakon
odrobijanih godina u KPD Zenica. I prigušenog revolta. Okupljali
ste se, snivali o nekoj demokratskijoj Hrvatskoj, o slobodnoj Bosni
i Hercegovini. Rehabilitirani jeste, ali svi ti dani mladost u zatvoru, patnja i poniženje!
Bilo je sve skupa strašno! I prošlo. Kada sam 1992. godine radio
na osnivanju Bošnjačke nacionalne zajednice, bio sam predsjednik
Inicijativnog odbora, dobronamjerni su me ljudi pitali zašto razgovaram s ljudima koji su do jučer bili komunisti? Odgovarao bih –
ljudi su. Nikada se ne mogu imati odmah “novi ljudi”, valja ih –
stvarati, a za to treba vremena. Žele li raditi, dobro su došli.
Je li današnja iluzija bogatstva virtualna, više inicirana elektronskim medijima, reklamom… nego stvarna? Većina ljudi ne
posjeduju danas bog zna što!
Svi živimo u gradovima; socijalizam je to svjesno radio, stvarao
je proletere i sad je taj svijet – orijentiran urbano! A u gradu se
može živjeti jedino od plaće i mirovine. To je vrlo skromno u ogromnoj većini.
Čime su ti novi ljudi, po Vama, bili motivirani: političkom karijerom, koristima ili stvarnom ljubavlju i svijesti o potrebi očuvanja specifičnosti bošnjaštva? Tolerancija je rasla, Jugoslavija se
otvarala svijetu?
Promijenili su se bili životni uvjeti. Tada su se i oni osjetili kao dio
svoga naroda, željeli su i doprinijeti. Sjećam se jednog sastanka Odbora, traženo je da ja budem predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice. Bio nam je umro prvi predsjednik, prof. dr. Nedžat Pašalić. Odbio
sam. Razgovarao sam s prof. dr. Muradifom Kulenovićem. Uspostavio
sam telefonski kontakt s njim. Poznavao sam ga površno, više kao liječnika svoga sina. Sve je jako dobro prihvatio. Pitao me tada hoću li, ako
primi tu dužnost, ja biti njegov zamjenik? Odgovorio sam – neću. Želio
sam da čelništvo preuzmu mlađi ljudi. Obećao sam punu potporu.
10 godina robije
Ti valovi nacionalne kohezije pristignu s povijesnim događanjima. Trebamo li danas žustrije “reformirati” i drugačije osmisliti svoj rad?
Vrlo je teško privući mlade. Danas su potpuno drugačije orijentirani, nema onoga što smo mi imali: nešto uradiš za druge i zadužiš
ih. Ogromna većina razmišlja jedino o tome kako lako doći do pozi-
4
Kako će se to dalje “revolucionirati”?
Bogati postaju sve bogatiji, 1% svjetskog stanovništva raspolaže s oko 90% svjetskog bogatstva. To je neodrživo! Po meni, profit
ne smije biti jedini pokretač društva. A tko i kako će to promijeniti,
ne znam. Riješit će to oni koji dolaze…
Optužnica je bila – Mladi musliman? Je li i na robiji bilo “sovjetskih” kružoka?
Psiha se prije formirala sasvim drugačije. Grubo je to reći, ali
danas su to nekakvi “korisnosni” ljudi. Ne želim proricati zloguku
budućnost: bez rada se ne može živjeti. Raditi se – mor.! Kroz rad
sam postigao to što sam bio i jesam. Učio sam niz zanata u KPD
Zenica, sam se educirao u mnogočemu, naučio i engleski. Napravio
sam kasnije karijeru. Kao mladi musliman izdržao sam više od 10
godina robije! Roditeljima su vlasti gotovo sve oduzele: zemlju, trgovine. Najstarija se sestra, da bismo preživjeli, morala baviti krojačkim poslom. Znam samo za rad, rad, rad… Dolaskom na Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, krajem šestog semestra 25. svibnja
1949. godine, odmah se uključujem u nastavu.
U vojsku sam poslan iako sam imao 33 godine i, uz partizanski
staž, odslužio 6 mjeseci u Sinju. Bila je to kasarna u kojoj su služili
mladići sudbine poput moje. Samo jedan detalj: nekoliko nas je u
krugu kasarne; odskačem jer su mi 33 godine. Poziva me neki bojnik – major JNA. Salutiram, pita otkud ja tu? Odgovorim: “Druže
PREPORODOV JOURNAL 147
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
majore, sve ćete naći u mom dosjeu!” Kasnije sam saznao da je bio
šef KOS-a. Vojsku sam služio samo da “izgubim” vrijeme.
Depresivno i strašno! Studirate u Zagrebu?
Nastavljam studije, ali me na Poljoprivrednom fakultetu vrate
– u treći semestar. I postave mi uvjet da položim ispit koji je na tom
fakultetu najteži - Biokemija! Dekanica je u to vrijeme bila prof. dr.
Štampar. Ne znam što ju je motiviralo, ali me zaposlila u svom laboratoriju; nisam ostao dugo, vjerojatno su je upozorili. U ljeto sam
pripremao taj ispit, pitam telefonski za vrijeme polaganja? Pojavim
se ranije pred fakultetskim laboratorijem. Dobro sam se snalazio s
tim strukturnim formulama. Profesor me tada pitao što sam mislio
kada sam došao na taj ispit? Odgovorih: “Da uz malo sreće mogu
dobiti dobru ocjenu.” “Vama nije trebala sreća”, kaže. Taj mi je njegov sud i njegova najbolja ocjena omogućila ne samo nastavak studija nego i uspješno zapošljavanje.
Žurilo mi se pa sam istodobno i apsolvirao i diplomirao, 10. srpnja 1963. godine. Ponuđeno mi je asistentsko mjesto, kod jednog
profesora, ali nisam to prihvatio. Sve to pričam zbog onog nužnog
stalnog – rada! Drugo namještenje, asistentsko, bilo je u Splitu, u
Institutu za jadranske kulture. Proveo sam tamo tri, četiri mjeseca
pa se vratih kod prof. Brčića na netom osnovane Poslijediplomske
studije. On mi je osigurao stipendiju u visini inženjerske plaće. Završio sam taj studij za dvije i pol godine. I prvi u generaciji i obranio
magisterij 1966. godine.
Moja prva supruga, Zlata, poznavala je u Gradskom vodovodu,
gdje je bila zaposlena, ženu čovjeka iz Agrarnog instituta. Ispričala joj
je kako imam magisterij. Direktor Instituta tada je bio dr. Stipe Šuvar.
Upravo su trebali čovjeka mog profila, imali i projekt koji im nije
imao tko raditi. Odradio sam dvije godine, a kako u međuvremenu
dolazi do integracija, dospijevam na fakultet i doktoriram. To znači
– raditi! Iako su neki spriječili moje napredovanje, na fakultetu su
bili korektni. Krajem 1992. godine otišao sam u mirovinu. Nisam želio da za mnom gledaju i govore da neću ustupiti mjesto mlađima.
Bila je to ratna 1992. godina?
Organizirao sam, formirao i vodio predstavništvo bosanskog
“Merhameta” u Zagrebu. Ovih dana na tome radim i našao sam izvještaj kojim ih obavještavam što smo sve napravili. Spominju se tone robe koju smo poslali u Bosnu i Hercegovinu. Tadašnji predsjednik sarajevskog “Merhameta” bio je rahmetli Edah Bećirbegović, a
uz njega radio je i rahmetli Hilmo Ćerimović. Trebao im je siguran
most za dopremu potrepština i stalna komunikacija s Bosnom. Sudjelovala je operativno u svemu i moja sadašnja supruga Nazifa. Imali smo skladište. O mnogim našim iskustvima i iz zadnjeg rata treba
pričati. Ne zato da bi se stvarala nekakva odbojnost prema nekome,
nego radi istine, za one koji dolaze. U Hrvatskoj Bošnjaci pretežno
lijepo žive, ovo je naša domovina. Ipak, ne smije se ne znati tko si.
Nedugo sam čula od uprave škole u kojoj radim 25 godina da
su neodgojena – bosanska djeca!
Da bi se stvorio čovjek, važne su i porodica i škola. Mi smo stizali
u školu iz – porodice. Shvaćali smo školu ozbiljno. Kada sam se vratio
iz partizana uključio sam se, kao maturant, u nastavu. U to su vrijeme
bili u modi kružoci – ruska izmišljotina, ali efikasna – u kojima se
učilo. Bio sam postavljen za nadzornika svih kružoka u razredu. Nitko
se nije bunio, svi su stvarno učili. Maturirao sam u Sarajevu.
Nema osjećaja odgovornosti prema društvu.
Bošnjaci, posebno u Zagrebu, su preorganizirani! Često su mi pred
očima bosanski Hrvati kada o tome mislim, njihov HKD “Napredak”.
Fond, npr., koji imamo za stipendiranje vrijednih učenika mogao bi
SIJEČANJ 2013.
raditi kao Napretkov “Prsten”. Podupiru veliki broj učenika i studenata. 1996. godine, kada je vrlo teško funkcionirala Bošnjačka nacionalna
zajednica, organizirao sam jedan skup intelektualaca Bošnjaka i u
uvodnom pozivu pitao treba li nam ta zajednica ili ne? Ako nam treba,
onda se moramo u njoj angažirati. U društvenom radu, po mom iskustvu, teret je uvijek nosilo samo nekoliko ljudi. Ostali su bili samo formalno pokriće. Čini mi se jako važan Fond za stipendiranje.
Koliko se prati rad tih studenata i učenika?
Uglavnom se ne prihvate rada, kada ih se pozove! To je taj dug
koji se ne doživljava kao dug. Vraćanje duga mene je i dovelo Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici. Dosta će nam rada još trebati, nema
potpunog generacijskog razumijevanja.
Mora se naučiti prihvatiti drugog i drugačijeg. Bez toga neće
biti mirnog života. Rasli smo u Bosni, u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj sredini. Razlike su nam bile navika. Tamo gdje su sredine monolitne – kulturom, vjerom… – drugačiji strše. Većini to ponegdje – smeta! Ne znam koliko će Europska unija živjeti, ali kretanja su tolerantnija.
Što osjećate kao bošnjaštvo; to jest jedan, ali suštinski identitet?
Za mene je bošnjaštvo osjećaj pripadnosti narodu i zemlji koja
ima dugu povijest. kao što jedna pjesma kaže: “Sinovi smo Tvrtka i
Kulina bana, Husein kapetana”. Dodao bih i brojnih znanih i neznanih istinskih heroja u zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini. Jako sam
žalostan zbog sadašnjeg općeg stanja u Bosni i Hercegovini, nadam
se skorom razrješenju te situacije.
Plus-varijante
Zanimljiva je bosansko-hercegovačka dijaspora!
Nema pravolinijskih kretanja. Ni u životu pojedinca, a kamo li
naroda. Vjerujem da će se naći pametni ljudi koji će utjecati na
ostale da se u Bosni promijeni stanje. Istrošena kreativna energija,
nizak standard u Bosni i Hercegovini mogli bi, istina, mijenjati i oni
iz dijaspore. Bošnjačka je dijaspora ojačala nakon ovog rata. I što se
tiče obrazovanosti, a i kapitalom. Bilo bi jako dobro da se država
Bosna i Hercegovina svojim iseljenicima ozbiljno pozabavi. Od dijaspore se može imati samo koristi. Pratim zbivanja među iseljenicima iz Bosne i Hercegovine kroz “Preporod”, pokazuje mi to stanje
našeg duha, vidim da se dobar dio naših ljudi koji je vani dobro
snašao, uklopio. Rade kvalificirane, odgovorne poslove. Završili su
fakultete, članovi su i Parlamenatâ, uključeni na svim razinama u
politiku. Naučili su jezike, pišu na njima, dobivaju i književne ugledne nagrade… U genetici se to zove plus varijanta – oni koji se usude
otići u svijet. Idu hrabri, odvažni, sposobni, koji vjeruju u svoje kvalitete. Potrude se da od sebe nešto naprave. Bosansko-hercegovački političari se trenutačno bave, na žalost, sami sobom. Moguće
bi trebalo osnovati i posebno Ministarstvo za dijasporu. Održavaju
se kongresi Bošnjaka u Americi, postoje koordinacije iseljenika iz
Bosne i Hercegovine u Europi, itd. Mora netko povezati te ljude.
Nije tamo samo ustavna kriza.
Kako ih nagovoriti na povratak?
Foča ili Goražde, posebna su priča; zapravo svaki kraj i grad,
svako naselje u Bosni i Hercegovini. Kako nekome govoriti da se
tamo vrati? Jednom sam prilikom, kada su mi djeca, Selma i Tarik,
bila mala, prelazeći fočanski most – zastao i pokazao im gdje je tisuće ljudi poklano. Ispričao im povijesne činjenice, barem da to
zapamte: lijepu, ali kroz povijest često krvavu Drinu. q
Edina SMAJLAGIĆ
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
TEČAJ TURSKOG JEZIKA U SISKU
Veliki interes
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada Siska i Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, uslijed
rastućeg fenomena turskih sapunica, odlučilo je pokrenuti tečaj
koji bi u građanima osvijestio sve aspekte suvremene turske kulture. Stoga je početkom godine na inicijativu oba Vijeća pokrenut
tečaj turskog jezika u Sisku. Tečaj se odvija u sklopu programskih
aktivnosti Vijeća u 2013. godini te uz visoko sponzorstvo Veleposlanstva Republike Turske u Hrvatskoj. Prema riječima veleposlanika Buraka Özügergina organizacija ovakve vrste jezičnih tečaja dodatno će ojačati razumijevanje i veze Republike Turske sa regijom.
Svečano otvorenje tečaja bilo je 9. siječnja 2013. godine u Domu sisačkog Mjesnog odbora “Eugen Kvaternik”, a otvorenju su
prisustvovali prvi tajnik Veleposlanstva Republike Turske Fatih
Kaya, direktor i profesor Edukativnog centra “Sjajna zvijezda”, koji
je zadužen za nastavni dio tečaja, te predstavnici Vijeća bošnjačke
nacionalne manjine grada Siska.
Tečaj je započeo u subotu, 12. siječnja 2013. godine, u prostorijama Gradskog vijeća bošnjačke nacionalne manjine u sisačkom naselju Caprag (Ulica Andrije Hebranga br. 25). Za provedbu tečaja,
koji će trajati naredna četiri mjesec, angažiran je Edukativni centar
“Sjajna zvijezda” iz Zagreba, čiji profesori pomažu polaznicima u savladavanju sve popularnijeg turskog jezika. Predavanja se održavaju
svake subote u trajanju od tri školska sata. Tečaj trenutno pohađa 30
polaznika, koji su podijeljeni u dvije skupine – mlađu i stariju. Obje
skupine su vrlo brzo bile popunjene. Troškove tečaja za mlađu skupinu snose Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska i Sisačkomoslavačke županije, dok polaznici starije skupine plaćaju jednokratno 250 kuna po osobi za sva četiri mjeseca. Turski jezik predstavlja svojevrsni izazov onome tko ga odluči učiti, no s obzirom na velik
odaziv i brzu popunjenost kvota, vidljivo je da su građani grada Siska
spremni za ovu avanturu. Kroz čitanje, pisanje, upoznavanje sa osnovama gramatike i elementarnu konverzaciju polaznici će dobiti temelj na kojemu će kasnije moći graditi svoja daljnja znanja. Sukladno
tome na kraju tečaja dobit će i pravovaljani certifikat.
Voditelj tečaja i zamjenik predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska, Adis Keranović, naglasio je da postoji mogućnost organizacije sličnih aktivnosti u budućnosti: “Ono što veseli
i donosi slatke brige je velika zainteresiranost za nastavak tečaja te
formiranje novih grupa. Kao organizatori ćemo se svakako potruditi
nastaviti sa ovakvim aktivnostima te inicirati pokretanje novih grupa
u skladu sa potrebama i financijskim mogućnostima.” Mišljenje Adisa Keranovića, a time i svih predstavnika Vijeća dijele i sami polaznici. “Kad sam čula da u Sisku počinje tečaj turskog jezika, bila sam vrlo
iznenađena. Međutim, u posljednjih nekoliko godina turske sapunice su nam se veoma približile, te se mnogi, kao ni ja, nisu nimalo
dvoumili da se priključe ovom tečaju. Za mene osobno ovo je jedno
izuzetno lijepo iskustvo, te sad s nestrpljenjem očekujem svaki novi
korak u učenju i kretanju kroz turski jezik”, rekla je polaznica tečaja
Zrinka Hafizović, inače profesorica hrvatskog jezika i voditeljica Odsjeka za prava nacionalnih manjina grada Siska.
Ovaj tečaj polaznicima pruža priliku da se upoznaju ne samo sa
turskim jezikom, njegovom gramatikom i vokabularom, već i kulturom njegovih govornika. Kako turski jezik bilježi rastući interes i
potražnju, Sisak je odlučio svojim sugrađanima približiti jezik koji
6
Svečano otvorenje tečaja turskog jezika
Učesnici tečaja - mlađa grupa
danas imamo prilike svakodnevno slušati. Učiti jezik znači izučavati
sve ono što ga okružuje, a to su njegova kultura, govornici, povijest, umjetnost i njegovi dosezi unutar drugih kultura. Znamo da je
turski jezik ostavio traga u našoj kulturi i jeziku, stoga ne dvojimo
kako će polaznici tečaja s lakoćom krenuti u njegovo istraživanje.
Mnogo sreće polaznicima i zadovoljstvo zbog uspješne suradnje
bošnjačkih Vijeća i Veleposlanstva izrazio je i sam veleposlanik Republike Turske u Hrvatskoj, Nj. E. Burak Özügergin: “Sa zadovoljstvom
promatram porast interesa za turski jezik u ovoj regiji, uključujući odnedavno i Hrvatsku. To je zbog više razloga – popularnosti turskih TVserija i sve većeg ekonomskog i vanjsko političkog uspjeha Turske kao
lidera. Imamo bliske povijesne, kulturne, geografske i socijalne veze sa
ljudima koji žive u ovoj regiji, posebice sa Bošnjacima. Zahvaljujući
ovim jakim vezama, međusobno se razumijemo, kako srcem tako i
umom. Međusobno učenje jezika dodatno će ojačati naše razumijevanje i veze među nama. Stoga smo bili ohrabreni čuvši inicijative predstavnika bošnjačke nacionalne manjine u Sisku, koji su posjetili naše
Veleposlanstvo krajem prošlog ljeta, kako bi predstavili svoju ideju i
pitali za našu potporu. Nakon njihova posjeta pitali smo jezični Edukativni centar iz Zagreba 'Sjajna zvijezda' za pomoć u toj inicijativi i oni su
rado prihvatili prijedlog. Jedan od mojih kolega osobno je prisustvovao ceremoniji otvorenja tečaja turskog jezika početkom siječnja u Sisku. Ovom prilikom želim čestitati predstavnicima bošnjačke nacionalne manjine na ovoj inicijativi i zahvaliti Edukativnom centru 'Sjajna
zvijezda' na njihovoj podršci. Uvjeren sam da će se naša dobra suradnja s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine kroz kulturne događaje
nastaviti i u budućnosti. I što je najvažnije, polaznicima tečaja želimo
uspjeh u njihovim nastojanjima. Başarilar dileriz (Puno sreće!)” q
Helena MARKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
AKTIVNOSTI U ISLAMSKOJ ZAJEEDNICI TIJEKOM SIJEČNJA 2013. GODINE
Od filma do parlaonice
U okviru ovogodišnjih mevludskih svečanosti povodom rođenja
Božjeg poslanika Muhammeda, a.s., od 24. do 27. siječnja 2013., u
Islamskom centru u Zagrebu održano je nekoliko zanimljivih priredbi: projekcija dokumentarnog filma “Ševko ef. Omerbašić, čovjek
vjere i osoba dijaloga”, edukativno druženje srednjoškolaca iz Zagreba, Ljubljane, Rijeke i Siska (Druga srednjoškolska mektepska parlaonica) i Mevlud, na kojemu je kao gost-predavač nastupio hafiz Husejn ef. Čajlaković iz Zenice. Osim toga, 24. siječnja u Islamskom
centru u Zagrebu, održan je radni sastanak predstavnika Mešihata
Islamske zajednice u Hrvatskoj, Hrvatskog Caritasa i Hrvatskog Crvenog križa na kojem je dogovorena humanitarna akcija s ciljem pomoći sirijskom narodu – “Jedan kruh i jedan pokrivač za narod Sirije”.
Dokumentarni film o muftiji Omerbašiću
U okviru Islamske tribine “Dr. Sulejman Mašović”, u četvrtak
24. siječnja 2013., pretpremijerno je prikazan prvi dio dokumentarnog serijala “Islamska zajednica: Ostavština za budućnost” u produkciji Hrvatske televizije. U prvom dijelu serijala, 50-minutnom
dokumentarcu pod nazivom “Ševko ef. Omerbašić, čovjek vjere i
osoba dijaloga”, prezentirana je “ostavština za budućnost” umirovljenog zagrebačkog muftije Ševke Omerbašića, čovjeka i imama
koji ostavio dubok i neizbrisiv trag ne samo u Islamskoj zajednici,
nego i u cijelom hrvatskom društvu.
Dokumentarni film su napravili članovi Religijskog programa
HRT-a: Augustin Bašić, novinar i urednik Religijskog programa (scenarista i autor filma), Neven Dianežević (redatelj), Draško Vrgoč
(producent), Monika Štengl (suradnica u realizaciji) i Petra Pajdaković Šebek, novinarka i urednica “Duhovnih izazova” (suradnica u
realizaciji). Pretpremijeri filma, koji će uskoro biti prikazan na Hrvatskoj televiziji, pored imama iz više hrvatskih gradova, članova
Sabora i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, prisustvovali su i
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, Franjo Dubrović, tajnik
Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, predstavnici Židovske
općine, Katoličke i Pravoslavne crkve te veleposlanici i članovi Veleposlanstava Bosne i Hercegovine i IR Iran u Hrvatskoj.
U uvodnom obraćanju muftija dr. Aziz ef. Hasanović je istaknuo
kako je film nastao s namjerom da se izrazi zahvalnost čovjeku koji
je utemeljio, profilirao i standardizirao Islamsku zajednicu u Hrvatskoj. Naglasio je da je Ševko ef. Omerbašić paradigma muftije, odnosno paradigma prvog čovjeka i onoga što bi svaki lider u bilo kakvoj zajednici ili stranci mogao za sebe poželjeti. “Otuda je ponos
svih muslimana u Republici Hrvatskoj. Ali, važno je istaći da nije
samo ponos kod muslimana. Taj ponos je širi, jači i bogatiji, jer u
svim susretima i na svim razinama, sa svim strukturama unutar
društva, običnog puka, institucije i vjerskih zajednica – ime Ševko
ef. Omerbašić, muftija zagrebački – je odličje morala i korektiv u
svim mogućim situacijama. Stoga mi posebno predstavlja zadovoljstvo da kao njegov nasljednik idem njegovim utabanim stazama.
Ali i da kao njegov nasljednik uvijek promičem tu vrijednost, moralnost, čestitost, dostojanstvo i sve ono što možemo kazati da je sažeto u jednom imenu koje se zove Ševko ef. Omerbašić”, rekao je
Hasanović. Na kraju se zahvalio cijeloj ekipi i uredništvu TV-emisija
SIJEČANJ 2013.
Umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić
“Ekumena” i “Duhovni izazovi”, koji su na čelu s Augustinom Bašićem, kako reče muftija Hasanović – “afirmirali multikulturu, multireligioznost i multinacionalnost u Republici Hrvatskoj”.
Biranim riječima prisutnima se obratio i Augustin Bašić, scenarista i autor filma, istaknuo je koincidenciju ili slučajnost da se prva
projekcija filma događa u zagrebačkom Islamskom centru, u noći
rođendana Poslanika Muhammeda, a.s. – “čovjeka čije riječi već 14
stoljeća odzvanjaju cijelom Zemaljskom kuglom, u koje spada i ovaj
naš prostor, gdje se stoljećima susreću i žive narodi, kulture i religije”. “U ovom slučaju mislim na Abrahamsku baštinu – judaizam, kršćanstvo i islam. Sve su ove religije ovdje pozvane na toleranciju, na
suživot, opće dobro svih ljudi – vjerujućih i nevjerujućih. Jer naprosto
drugog puta nema, kako je poučavao i teolog Tomislav Šagibujić”,
rekao je Bašić. Naglasio je da je muftija Ševko Omerbašić ostavio duboki duhovni trag u hrvatskom društvu i Islamskoj zajednici. “Moralni uzori i autoriteti poput efendije Omerbašića uvijek su poželjni.
Stoga ovo nije rastanak već nastavak suradnje u duhu dijaloga i teoloških rasprava gospodina Omerbašića. Moje poznanstvo s njim seže
u siječanj 1991. godine, kada sam sreo njega i cjelokupnu ekipu, na
čelu sa tadašnjim glavnim imamom, gospodinom Cerićem, kada smo
u lipnju, izravno vršili prijenos Kurban-bajrama, po prvi put iz ove
zajednice. Od tada do danas neprekidno traje naša suradnja, koja se
pretvorila u prijateljsku i odavno prerasla onu službenu”, rekao je
Augustin Bašić. Najavio je da je drugi dio dokumentarnog serijala
“Islamska zajednica: Ostavština za budućnost” u pripremi, te da će
vjerojatno biti gotov prije otvaranja Islamskog centra u Rijeci.
Nakon uvodnih riječi muftije dr. Aziza ef. Hasanovića i autora
filma Augustina Bašića, u prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” uslijedila je projekcija dokumentarnog filma “Ševko ef.
Omerbašić, čovjek vjere i osoba dijaloga”. Film počinje uz ilahiju
“Dosta mi je Allah moj”, u izvedbi ženskog zbora “Arabeske”, a zatim se nižu slike i govori tijekom promocije drugog, dopunjenog
izdanja Omerbašićeve knjige “Islam i muslimani u Hrvatskoj”, koja
je održana 11. studenog 2010. godine. U nastavku filma muftija
Omerbašić govori o svom životnom i radnom putu od rodne Ustikoline, preko školovanja u Sarajevu i Libiji, imamskog službovanja u
7
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Bosni i Zagrebu, do umirovljenja sredinom lipnja 2012. godine. Izmjenjuju se slike s Europskog natjecanja učača Kur'ana u Zagrebu,
motivi sa Drine, iz Ustikoline, Foče i Sarajeva, sa svečanosti otvorenja Islamskog centra u Zagrebu, konstituiranja prvog demokratskog Sabora RH, polaganja kamena temeljca za Islamski centar u
Rijeci… U filmu o muftiji Omerbašiću govore njegovi dugogodišnji
suradnici Ahmet Ikanović i Mirsad Srebreniković, zatim bivši reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, profesori Dževad Hodžić i Zijad Ljevaković, rahmetli brat Nedžad i mnogi drugi. Pored osoba iz bošnjačko-muslimanskog kulturnog kruga, u filmu se pojavljuju i fra Luka
Markešić, sisački biskup Vlado Košić, prof. dr. Ivan Markešić, prof.
dr. Petar Kuzmić, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, riječki biskup
Ivan Devčić i zagrebački rabin Lucian Mošo Prelević.
Na kraju projekcije prisutnima se obratio i umirovljeni zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, koji je istaknuo da je bio protiv
snimanja filma o njemu, držeći da tako nešto može predstavljati
hvalu koja čovjeku pojedincu, zapravo ne treba, jer ni jedan čovjek
ne može učiniti koliko može zajednica. “Ono što me čini sretnim
jeste da sam uistinu imao prave suradnike sa kojima se i moglo
nešto učiniti. Posebno sam bio oduševljen i zadovoljan slogom, jer
su u svakom društvu i vremenu, a pogotovo u ovim tranzicijskim,
glavna obilježja društava – borbe. Vama, gospodine Augustine, zahvaljujem na uloženom trudu, jer ste dugo putovali kako biste ovo
snimili. Zahvaljujem se i svima vama koji ste o meni lijepo rekli,
makar ima i ružnog za reći, ali eto… čovjek je takav. Naposljetku,
velika mi je čast i što je ovaj film prikazan upravo na dan rođenja
Muhammeda, a.s.”, bile su riječi kojima je iznimnu večer zaključio
Ševko Omerbašić – čovjek vjere i osoba dijaloga.
Humanitarna akcija za narod Sirije
U četvrtak, 24. siječnja 2013., u Islamskom centru u Zagrebu održan je radni sastanak na kojem su sudjelovali zagrebački muftija dr.
Aziz ef. Hasanović, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, mons. Josip Mrzljak, predsjednik Hrvatskog Caritasa i varaždinski biskup, prim. dr. Nenad Javornik, izvršni predsjednik Hrvatskog Crvenog križa, te dr. Jamal Assad, službeni predstavnik Sirijskog
nacionalnog vijeća u RH. Tema sastanka bila je organiziranje humanitarne pomoći za ratom napaćeni narod Sirije pod nazivom “Jedan
kruh i jedan pokrivač za narod Sirije”.
Radni sastanak za pomoć sirijskom narodu
Nakon sastanka upućena je zajednička izjava za medije u kojoj
se, između ostaloga, kaže:
“Na sastanku su predstavnici triju organizacija, potaknuti kritičnom humanitarnom situacijom u kojoj se nalaze milijuni sirijskih
građana, donijeli odluku o pokretanju zajedničke humanitarne akcije za pomoć stradalima u sukobu u Siriji. Temeljem informacija o
potrebama na terenu koje su im dostupne preko njihovih mreža
8
kao i onima s kojima su ih na sastanku upoznali i predstavnici Sirijskoga nacionalnog vijeća u Hrvatskoj – glede pokretanja akcije hrvatskoj javnosti obraćaju se ovim apelom: Jedan kruh i jedan pokrivač – pomoć za narod Sirije!
Hrvatski Caritas, Hrvatski Crveni križ i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj udruženi u pomoći ratnim stradalnicima u Siriji Još
su živa u nama sjećanja i još su bolne rane razaranja i patnji koje
smo u Hrvatskoj pretrpjeli. Rado se i s ljubavlju prisjećamo mnogih
koji su nam tijekom Domovinskog rata pomagali da preživimo, da
se othrvamo oskudici, gladi i osjećaju ostavljenosti. Znali smo da
nismo sami. Uz pomoć dobrih ljudi i raznih dobrotvornih organizacija prošli smo kroz teško razdoblje i iz njega izašli bogatiji za iskustvo blizine i nesebične ljubavi.
Danas smo 'mi' naši susjedi u Siriji. Više od 60.000 Sirijaca u sukobima je poginulo, a 650.000 je izbjeglo iz zemlje. Mnogo ih je više, pak,
prognano iz svojih domova te ogroman broj ljudi (više od dva milijuna)
ovise svakodnevno o hrani i osnovnim životnim potrepštinama koje
im osiguravaju međunarodne humanitarne organizacije. U mnogim
gradovima infrastruktura je uništena; opskrba električnom energijom
ograničena ili nedostatna; brojne bolnice i ambulante uništene ili oštećene; stambeni uvjeti u izbjegličkim i prognaničkim kampovima nedostojni čovjeka; djeca, žene i mladi izloženi nasilju.
Stoga, zajedno stojimo i danas: Hrvatski Caritas, Hrvatski Crveni
križ i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj – kao organizacije kojima je dobrobit naših bližnjih na srcu – i pozivamo sve naše hrvatske sugrađane kao i sve ljude dobre volje da potrebnima u Siriji
zajedno priteknemo u pomoć. Svaka kuna darovana s ljubavlju iz
Hrvatske pretvorit će se u kruh, pokrivač, šator, vodu i lijek! Prenijet će jasnu poruku: Niste sami!”
Druga srednjoškolska mektepska parlaonica
Muallimsko vijeće Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, na čelu
s kurra hafizom Azizom ef. Alilijem, glavnim imamom zagrebačkim,
organiziralo je Drugu srednjoškolsku mektepsku parlaonicu, koja je
održana u nedjelju 27. siječnja 2013. u Kongresnoj dvorani Islamskog centra u Zagrebu. Na Parlaonici su, pored zagrebačkih srednjoškolaca, sudjelovali su i polaznici srednjoškolskog vjeronauka iz
Siska, Ljubljane i Rijeke, te učenici Islamske gimnazije “Dr. Ahmeda
Smajlovića” iz Zagreba. U radu Druge srednjoškolske mektepske
parlaonice sudjelovalo je po osam srednjoškolaca iz četiriju Medžlisa (Zagreb, Ljubljana, Rijeka i Sisak), kao i četiri učenika koja su
predstavljala Islamsku gimnaziju. Parlaonicu je pratila tzv. porota,
koju su činili dr. med. Gzim Redžepi, predsjednik Izvršnog odbora
Medžlisa Zagreb i trojica imama – Špendi ef. Fidani (Ljubljana), Hajrudin ef. Mujkanović (Rijeka) i Alem ef. Crnkić (Sisak).
Odrastanje u suvremenom globaliziranom svijetu, posebice
snalaženje u adolescentskim godinama i još povrh svega biti pripadnik manjinskog naroda i/ili manjinske vjerske zajednice, veliki
je izazov. Odgovoriti svim suvremenim izazovima i čuvati svoj
islamski identitet svakako je za mladež veliki napor. Pri ostvarivanju realizacije Parlaonice, kao vida druženja i poticanja na otvoreno izražavanje stavova i mišljenja naših omladinaca, ideja vodilja
muallimima je bila želja za olakšavanjem komunikacije srednjoškolaca muslimana, koji prolaze kroz najosjetljivije životno razdoblje i
koji se nalaze pred brojnim i raznovrsnim izazovima. Parlaonica je
organizirana s ciljem bolje promidžbe islama, kao i povećanja nivoa
osposobljenosti vjeroučenika da odgovore na pitanja koja im postavljaju njihovi vršnjaci drugih vjeroispovijesti. Svakako, osnovni
cilj je produbljivanje i osnaživanje njihove vjere u Allaha, dž.š., i
PREPORODOV JOURNAL 147
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Učesnici Druge srednjoškolske mektepske parlaonice
ustrajnost na Pravom putu, sa željom da upravo takva omladina
čini okosnicu Islamske zajednice u budućnosti.
Tema ovogodišnje Parlaonice je bila “Uloga Islamskog centra u
formiranju identiteta”. Ispred zagrebačkog Medžlisa prisutnima su
se obratili Hanan Nanić i Vernes Delalić, koji su dali svoje viđenje
značaja Islamskog centra u Zagrebu u oblikovanju njihovih ličnosti
i identiteta. Omladinci iz Ljubljane i Siska upoznali su prisutne s
idejnim projektima i planovima gradnje Islamskih centara u njihovim gradovima, dok su riječki srednjoškolci prezentirali korisne informacije o dosadašnjem tijeku gradnje Islamskog centra u Rijeci.
Sva izlaganja bila su popraćena izvrsno pripremljenim govorima i
slikovnim prezentacijama, iz kojih se mogla vidjeti sadržajna multifunkcionalna koncepcija budućih Islamskih centara, kao i značaj za
muslimane Rijeke, Siska i Ljubljane.
U sklopu Druge srednjoškolske mektepske parlaonice održana su
dva predavanja: “Ponašanje adolescenata i rizik od spolno prenosivih bolesti” i “Uloga Centra za halal certificiranje”, nakon kojih su
uslijedile žive i sadržajne rasprave srednjoškolaca s predavačima.
Dr. med. Edina Berberović, s Klinike za ženske bolesti i porođaje u Zagrebu, uvodno je naglasila da su spolno prenosive bolesti
one koje imaju znakovitu vjerojatnost širenja među ljudima zbog
spolnog ponašanja. Prezentirala je nekoliko vrlo zanimljivih i upozoravajućih statističkih podataka: više od 50% srednjoškolskih djevojaka je spolno aktivno; svakog dana u svijetu se izvrši oko 126.000
namjernih pobačaja; 36% trudnoća završava namjernim pobačajem; 26% djevojaka između 14 i 19 godina ima spolno prenosivu
bolest. Pritom su rizični čimbenici prijenosa spolno prenosivih bolesti rano stupanje u spolne odnose, kratko vrijeme od menarhe do
prvog spolnog odnosa, više partnera, novi partneri, nedosljedna
upotreba prezervativa te alkohol i droge. Dr. Berberović je naglasila da spolno prenosive bolesti uzrokuju neplodnost. Pritom je posebno objasnila nekoliko najučestalijih: bakterijska vaginoza,
chlamydia trachomatis i zdjelična upalna bolest.
Bacc. san. ing. Aldin Dugonjić, rukovoditelj Centra za halal certificiranje u Zagrebu, naglasio je da je uloga prehrane u svakoj religiji
veoma značajna. Naime, religioznost se u većini religija odražava i
kroz prehranu, pa tako imamo košer u judaizmu, vegetarijanstvo u
hinduizmu i halal u islamu. Zakoni o hrani u islamu baziraju se na
Kur'anu i sunnetu, koji su ujedno i osnova šerijata, islamskog zakona.
Pogrešno je poimanje halala i ograničavanje samo na prehranu jer
postoji halal kozmetika, halal poslovanje, halal odijevanje, halal komunikacija i halal zarada. Halal prehrana ima kur'ansko utemeljenje
jer o tome govori čak 119 ajeta (u 90 ajeta – konzumacija kao dar i
blagodati; u 29 ajeta – pobrojane zabrane s obzirom na konzumaciju). Dugonjić je naglasio da je islam vjera razuma i preventive te da
SIJEČANJ 2013.
svi propisi, pa čak i kazne, imaju odgojnu dimenziju: što jedemo, kako jedemo, kada jedemo, koliko jedemo, s kim jedemo, gdje jedemo
i kako s ostatkom postupamo. Kada je u pitanju – kada i gdje jedemo
– istaknuto je sljedeće: pranje i čišćenje ruku prije i nakon jela; stavljanje jela na sofru na podu, a ne na stol; za sofrom sjediti podvijenih
nogu, na ispupčenom dijelu stopala, ili s ispravljenom desnom nogom, podbacivši podase lijevu nogu; uzimanje hrane i pića desnom
rukom; nije preporučeno brzo i halapljivo jesti; nije preporučeno jesti previše hladnu ili vrelu hranu te je zabranjeno puhati u posudu s
vrelom hranom; pokuđeno je piti vodu bez predaha; zabranjeno je
piti vodu ili jesti hranu koja je stajala u nepokrivenom suđu; zabranjeno je jesti i piti iz oštećenog posuđa; zabranjeno je jesti i piti iz
zlatnog i srebrenog posuđa; zahvala Bogu prije i nakon jela. Tijekom
predavanja je prezentiran zanimljiv podatak vezan uz islamsku zabranu bacanja hrane. Naime, u EU se godišnje baci 89 milijuna tona
ispravne hrane, a istodobno oko 16 milijuna ljudi ovisi o hrani dobrotvora. Naglašeno je da je u vremenu kada čitav svijet govori o proizvodnji zdrave hrane, halal-hrana postala najbolja alternativa današnjoj nezdravoj ishrani. q
Ismet ISAKOVIĆ
Zaključci Druge srednjoškolske mektepske parlaonice
Možemo konstatirati da su planirani ciljevi Parlaonice ostvareni.
Dakle:
1. Promidžba vjere, spremnost odgovoriti na suvremena pitanja,
otvoreno izražavanje stavova i mišljenja, međusobno upoznavanje i
zbližavanje, poticanje u ustrajnosti na pravom putu... Bonus su informacije koje smo dobili. Svi ćemo otići zadovoljni novim saznanjima,
ispunjeni pozitivnom energijom i obogaćeni lijepim druženjem.
2. Konstatiramo da su pomno odabrane teme uspjele – pun pogodak. I ubuduće precizirati teme i dati kompetentnim osobama da vode rasprave koji su danas, kao što ste vidjeli, odlično informirali, balansirali, animirali i zaključivali.
3. Posebno značajnim smatramo informiranje o Islamskim centrima i konstatacije da nam oni pružaju sigurnost, daju osjećaj pripadnosti i da nas afirmiraju u državama u kojima smo manjina.
4. Posebno se zahvaljujemo voditeljima, dr. Edini Berberović, mr. Edini Mešić i dipl. ing. Aldinu Dugonjiću, koji su potekli iz mektepskih klupa,
obrazovali se i stavili u službu islama. Nisu okrenuli leđa svojoj zajednici,
nego nesebično dijele svoje znanje i primjer su kako se znanje i učenje
isplati. Očekujemo da ćete iz njihova primjera učiti i dosta naučiti.
5. Najljepša slika danas – mlada i ozarena lica mladih intelektualaca; slika koja nam nudi spoznaju da imamo na koga računati; saznanje
da su naši učenici spremni stati pred značajan auditorij, predstaviti
svoju zajednicu, braniti svoje mišljenje, jedni drugima reći i priznati
stvari koje nerijetko nisu spremni priznati ni sami sebi.
6. Nećemo zaključivati u vaše ime o sadržajima izlaganja i rasprava, čuli ste jedni druge, imajte to na umu.
7. Svi imate domaću zadaću – njegovati poznanstva i prijateljstva nastala danas ovdje, na Drugoj mektepskoj srednjoškolskoj parlaonici. q
9
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
S RADOM POČEO PREPORODOV DRAMSKI TEATAR ZA DJECU I MLADE
“Zvrk” teatar
KDBH “Preporod” je pokrenuo rad Dramskog teatra za djecu i
mlade pod nazivom “Zvrk”. Voditelj teatra je književnik, dramski
umjetnik i pedagog Rusmir Agačević. Sad ćemo pobrojati sve one
hajirli poslove koje je Agačević obavljao. Netko će reći kako se hvalimo što je u Preporodovu ekipu ušao čovjek koji je, prije svega,
vrsni pedagog jer beskrajno poštuje i voli svako dijete. I ono koje
nema roditelje, i ono musavo, i ono koje ima govorne mane i ono
za kojim se “cijeli svijet okreće”... Ali, kad nečiji život bude ispunjen
uspjesima i plemenitim radom, o tome se mora, ako ne na sva zvona, a onda bar u određenim prigodama prozboriti. Tako ćemo ovog
puta nabrojati samo neka Agačevićeva djelovanja.
Rusmir Agačević je jedan od najizvođenijih dramskih književnika u Bosni i Hercegovini, čija su djela prevedena na engleski, slovenački, albanski, poljski, francuski i turski jezik. Kao redatelj, Agačević je postavio na scenu 14 kazališnih predstava za odrasle te 23
predstave za djecu. Za vođenje dječjeg TV serijala Nedeljni zabavnik 1984. (TV BiH) dobio je u Bratislavi svjetsko priznanje za dječje
edukativne programe. U SOS Dječjem selu Lekenik voditelj je Malog kazališta bajki. Napisao je sljedeće dramske tekstove: “Ljudi ko
vozovi” 1978. (TV BiH), “Teatar solo bez mesa” 1980. (Festival MESS-Sarajevo), “Labaratorija jaje na oko” 1981., “Ilhamija” 1982.,
“Picnic” 1986. (Beogradska revija alternativnih malih scena),” Događanje familije Hadumić” 1989. (TV BiH), “Kako se ptice u havi
sporazumijevaju” 1996., “Cokule” 1999. (TV BiH), “Bezobrazna braća” 2004., “Astragan” 2007., “The kateteri” 2012. Piše i dramske
tekstove za djecu: “U koferu bajka” 1984. (TV BiH, Međunarodni
festival djeteta u Šibeniku), “Pif!!!” 1985. (TV BiH, Međunarodni
festival djeteta Šibenik), “Škola od bon-tona” 2004., “Sladoledna
bajka” 2005., “Lovačke priče” 2006., “Veliki pilot i mali princ”
2006., “Vuk iz Rokovaca i Crvenkapica iz Vinkovaca” 2007., “Lekenička roda bijela” 2010., “Mljekar i guslač na krovu” 2012. ( Međunarodni festival djeteta Šibenik). Napisao je i nekoliko tekstova za
lutkarske predstave: “Crvenkapin vuk” 2005., “Mlinarev mačak”
2005., “Tužna Trnoružica” 2006., “Izgubljena cipelica” 2007., “Marica i Ivica” 2007., “Legenda o Ayvaz – dedi” 2008. Napisao je dva
scenarija za kratke dokumentarno-igrane filmove: “Ruke majke Rabije” i “Pera zvani Fis”, kao i dva scenarije za filmove: “Dubrovačke
grlice i ostale ptice” 2002. i “Bijeli konvoj za Bosnu” 2003. Piše i
scenarije za TV serijale: “Haustori i majstori” 2005. (FTV BiH) i “Foliranti - la Mamma” 2011. (FTV BiH). U BiH Agačević je snimio sljedeće filmove: “Jezero”, “Pas i planine glas”, “Hutovo zlato”, “Irhana može mirno da spava, drvo ti je ko čovjek”. U Hrvatskoj je snimio dva filma: “Bosut bicYkle man” i “Crni kruh, bijeli konj”.
Nakon tri održane probe s djecom u prostoru KDBH “Preporod”, u Ulici grada Vukovara 235 u Zagrebu, kako reče naš voditelj,
zakotrljao se naš “Zvrk”. Prva proba je bila upriličena prije zimskih
praznika kada su djeca dobila zanimljiv i edukativan tekst “Mala
škola bon-tona”. Već na prvom susretu osjetile su se jako dobre
vibracije između djece i Agačevića, koji svojim humorom, primjerenim za svako dijete plijeni njihovu pozornost i zanimanje. “Sad je
pauza do 11. siječnja 2013. Nemoj da bi se 'ko ženio, a da meni ne
nahaberi”, tim riječima Agačević je ispratio malu družinu na zimske
praznike. Na drugu probu su došla skoro sva djeca koja su bila i
prvi puta te su ozbiljno shvatila svoju zadaću pa su kao ptičice na-
10
Rusmir Agačević (desno)
Timur Tiro, Ajna Harambašić, Mirza Jahić i Iman Jahić
pamet naučili tekst stihovane “Male škole bon-tona” koja predstavlja poruku i pouku o tome kako se treba kulturno ponašati.
Djeca su podijeljena u dvije grupe, jedni su pozitivni (bijeli), a
drugi su negativni (crni). Grupa čini oko desetak djevojčica i dječaka osnovnoškolskog uzrasta. Nadamo se da će se grupa u dogledno
vrijeme povećati kako bi Agačević uprizorio zahtjevniju dramskoscensku predstavu “Ayvaz-dedo”, koju je napisao prije par godina i
prema kojoj Turska televizija priprema crtani film na kojemu radi
istaknuti animator Berin Tuzlić iz Sarajeva.
U periodu od tri mjeseca glumci našeg “Zvrka” će biti osposobljeni za kratki nastup u trajanju od desetak minuta koji će se moći
igrati u raznim prigodama. Cilj djelovanja teatra “Zvrk”, po riječima
Agačevića, je taj da djeca, prije svega, steknu samopouzdanje koje
kod njih biva vidljivo nakon nekoliko mjeseci rada. Dugogodišnje
iskustvo rada s djecom, mnogobrojne nagrade za pedagoški i
umjetnički rad, potvrđuju Agačevićeve riječi o pozitivnom učinku
teatra na djecu u izgradnji njihove osobnosti. “Zvrk” teatar je otvoren za svu djecu jer nema klasičnih audicija i posebnih uvjeta, osim
da dijete želi sudjelovati, a nakon toga će svako od njih dobiti svoju
ulogu s kojom će biti zadovoljno. Kroz rad u teatru, djeca će se
educirati na njima primjeren način, bez velikih priča koje ponekad
umaraju i odrasle. Na taj način će biti pripremljeni za složenije kazališne predstave, ali i za one raznorazne životne igrokaze i igrarije
koje su zahtjevnije od ovih prvih. Sretno mali Zvrkovci! q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
PROMOCIJA IZDAVAČKO-INFORMATIVNE DJELATNOSTI KDBH “PREPOROD” U SISKU
Brojne aktivnosti u 2012.
U petak, 25. siječnja 2013., u Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u sisačkom naselju Caprag – Središnjoj knjižnici Bošnjaka u Hrvatskoj, održana je priredba na kojoj je predstavljena izdavačko-informativna djelatnost KDBH “Preporod” u 2012. godini.
Brojne aktivnosti u prethodnoj godini predstavili su Senad Nanić,
predsjednik “Preporoda”, Ajka Tiro Srebreniković, književnica i tajnica Društva, Sead Begović, pjesnik, književnik, književni kritičar i
glavni urednik “Behara”, Ismet Isaković, glavni urednik “Preporodovog Journala” i Amina Nanić, autorica Preporodove knjige “Manjine u pravu”.
Na promociji je naglašeno da je tijekom 2012. godine u nakladi
KDBH “Preporod” tiskano čak pet knjiga: “Zašto tone Venecija” Ervina Jahića, “Begovi su pali na tjeme” Filipa Mursela Begovića,
“Manjine u pravu” Amine Nanić te “Islam na Balkanu” i “Historijski
putopis kroz Bosnu i Hercegovinu” Edina Urjana Kukavice. Osim
nabrojanih knjiga, na promociji su predstavljene još dvije – “Kad
zora razrjeđuje strah” Filipa Mursela Begovića i “Multimonolog”
Senada Nanića – koje su tiskane između dvaju Preporodovih gostovanja u Sisku.
“Behar”, dvomjesečni časopis za kulturu i društvena pitanja, i
“Preporodov Journal”, društveno-politički mjesečnik, panoramski
su predstavili glavni urednici Sead Begović i Ismet Isaković. Oni su
naglasili da je tijekom prethodne 2012. godine došlo do značajnih
promjena u časopisima – grafička i sadržajna osvježenja, nove rubrike, kolumne i suradnici. Djelomično promijenjenim konceptom i
redizajnom se željelo što više približiti čitateljima, napraviti dodatni iskorak na vizualnoj atraktivnosti, širini uredničke koncepcije,
sadržajnoj aktualnosti i zanimljivosti.
Na prvom Preporodom gostovanju u Sisku u 2013. godini prisutnim Siščanima je prezentirano nekoliko posebno zanimljivih novosti. Naime, redakcija “Preporodovog Journala” je u proteklom
periodu dodatno ojačana s troje suradnika vezanih uz ovaj grad.
Sarajlija Midhat Mulabdić, grafički dizajner koji odnedavno živi i radi u Sisku, osmišljava atraktivne korice “Journala” (naslovnicu i zadnju stranicu), a vrlo je zaslužan i za značajne vizualne promjene
loga časopisa i knjižnog bloka. Za “Journal” odnedavno piše aktivistkinja na polju očuvanja ljudskih prava mr. sc. Emina Bužinkić, programska koordinatorica “Documente” – Centra za suočavanje s
prošlošću, inače rođena Siščanka i unuka najstarijeg sisačkog džematlije Zufera Bužinkića. Također, redakciji se pridružila i Helena
Marković, studentica treće godine turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja živi u Komarevu, mjestu nadomak Siska.
Osim toga, posebna zanimljivost vezana je uz knjigu mr. sc. Senada
Nanića “Multimonolog” u kojoj se, između ostaloga, nalazi i njegovo idejno rješenje Islamskog centra u Sisku, koje je bilo prezentirano Ocjenjivačkoj komisiji na natječaju održanom 2009. godine. U
tekstu pod nazivom “Capraški zlatni hipar” na 20-ak stranica, s
brojnim slikama i arhitektonskim nacrtima, prezentirana je Nanićeva vizija koncepta sisačkog Islamskog centra – organizacija prostora, konstrukcija i smještaj građevine na čestici, prometna povezanost i hortikulturno uređenje.
Prvo Preporodovo predstavljanje izdavačko-informativne djelatnosti u 2013. ujedno je bila i prva promocija knjige “Manjine u
pravu”, autorice Amine Nanić, magistre prava koja je pet godina
SIJEČANJ 2013.
Sead Begović, Ajka Tiro Srebreniković, Amina Nanić,
Ismet Isaković i Senad Nanić
bila članica redakcije “Preporodovog Journala”. Knjiga s podnaslovom “Ustavnopravni položaj nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj s posebnim osvrtom na Bošnjake” je svojevrstan priručnik
o aktualnom manjinskom zakonodavstvu u Hrvatskoj. U njoj je autorica sistematizirala dosadašnje hrvatsko zakonodavstvo i radove
o toj temi te im dodala i vlastita razmišljanja. Pritom je potpuno
uspjela u namjeri da pripadnicima bošnjačke, ali i ostalih nacionalnih manjina, olakša snalaženje u šumi manjinske legislative. Na
promociji je naglašeno da su Bošnjaci vjerojatno najpodesniji predmet istraživanja u okviru teme ustavnopravnog položaja nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Kroz mijene njihovog položaja, od nepriznatosti i poricanja do afirmacije i uvažavanja, odražavaju se sva
lutanja i dileme "ustavotvorca" i zakonodavca, desnih i lijevih državnih politika, u odnosu na pojedinačna i kolektivna prava pripadnika nacionalnih manjina.
Autorica Amina Nanić je više govorila o segmentu zapošljavanja
pripadnika nacionalnih manjina. Istaknula je da pojam “prednost pri
zapošljavanju” i nije nikakva prednost jer pripadnik nacionalne manjine pri zapošljavanju mora ispuniti sve uvjete koji su definirani
natječajem – i tek se onda ima pravo pozvati na svoju manjinsku
poziciju. “Zabrinjavajuće je da su tijekom 2012. godine u Državnoj
upravi, gdje se pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo pozvati
na svoju pripadnost manjinskoj zajednici, od 600 otpuštenih zaposlenika čak 300 pripadnici manjina. To je alarmantan podatak koji
dokazuje da se unatoč proklamiranom zapošljavanju pripadnika
manjina – događa otpuštanje. To naglašavam upravo ovdje, u Sisku,
gdje je ekonomska i gospodarska situacija iznimno teška”, rekla je
Nanić. Posebno je ukazala na poglavlje u knjizi “Manjine u pravu”,
koje prije nije bilo obrađivano niti u člancima niti udžbenicima. U
njemu objašnjava način na koji se pripadnici nacionalnih manjina
mogu pozvati na svoj manjinski status, kome se mogu žaliti i koji su
podzakonski propisi. Naglasila je činjenicu da se manjinci na Sveučilištima u RH ne mogu pozivati na svoju pripadnost manjini, zatim u
tvrtkama koje su većinski u državnom vlasništvu, kao npr. u HEP-u i
drugdje. “Pozivanje na manjinsku pripadnost vrijedi samo za Državnu upravu, upravna tijela u jedinicama lokalne i regionalne samouprave te za pravosudna tijela. Naizgled mi smo dobili puno prava, ali
kad se to sve svede u realne okvire – i nije tako puno. Pogotovo
uzevši u obzir nove tendencije”, zaključila je Amina Nanić. q
Ismet ISAKOVIĆ
11
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
IN MEMORIAM: MELIHA OROŠ (1953.- 2013.)
Neka ti bulbuli pjevaju u mezaru
U utorak, 29. siječnja 2013. godine, na Ahiret je preselila dugogodišnja članica Ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli”, Meliha Oroš
(1953.), rođena Đenđo. Kratka i opaka bolest, kojoj se nije mogla
suprotstaviti, bila jača od vedrine Melihinog duha i beskrajne volje
za životom. Bolest je uzela sve Melihine ispjevane i neispjevane
pjesme, sve sretne trenutke provedene u “Preporodu”, u Ilici 35, a
kasnije u Vukovarskoj 235.
Ali, smrt nije uzela dušu. Otišla je u osvit proljeća, onda kad promrzle dubrave osjete blagi drhtaj povjetarca koji krene samouvjereno razvijati usnule listove, a okopnjeli snjezi sramežljivo se pođu
povlačiti s proplanka kako bi svoje prijestolje predali prvim ljubicama. Tako svake godine pjesma umiranja i novog rađanja krene u
krug, a duša onih kojih više nema progovori iz svakog cvijela i daška
vjetra, kad bulbul ptica krilom zatreperi, a nakon toga se sve pretvori u slutnju beskrajnih titraja duše onih koji će tek biti. To nešto u
nama, to što zovemo dušom, a koja se otkinula od beskraja Nebeskog, i od beskaraja Dobrote i Ljubavi kao darak Milosti bi našim početkom i krajem, smještenom negdje u prsima, srcu ili Umu, svejedno gdje, samo to malo nečega što vidjeti ničije oko nikad umjelo nije,
osim Onoga koji život stvara, bi zalogom za ovaj i budući život.
Tek kad se tijelo preda zemlji, materija materiji taj maleni dio
nečega što zovemo dušom koji je od nebesa otrgnut postaje slobodan i lebdi za svagda beskrajem, stvorenim od Milosti Svevišnjeg. A
najveća istina, veća od bilo koje zemaljske pravde i pravičnosti je
ona da kabur iskopan u teškoj ilovači čeka svakog Božjeg roba. Svaki od naših konačnih života samo je mali korak u susretu s Vremenom, kojim se i Svemogući u Kur'anu kune: “Tako mi vremena svaki je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine...”
Ljudsko vrijeme kakvo ga znamo tamo ne postoji, možda je u pitanju Vječnost koja je opet u vlasti Onoga tko je stvorio i vremenost i
bezvremenost (Vječnost). I ne ponese nitko ništa sa sobom, osim
dobrih i loših djela. A u konačnici, kad se račun ovozemaljski bude
svodio, Allahova Milost je toliko velika da prašta grijehe koje je čovjek prema Njemu počinili, osim onih koje čovjek počini prema
drugom čovjeku.
Melihi, tog pomalo sumornog petka, 1. veljače 2013., kad ju je
zemlja primala k sebi i kad su latice ruža namočene suzama zbog
preranog rastanka otkliznule u vječnost skupa s ljubičastim pokrovom, svi su oprostili. Sunce se nije tog sumornog petka pojavilo, kao
da je sve utonulo u trenu nestajanja, ali... “Ovo nije zbogom jer urečeni rastanak i bez našeg htijenja obećava i sastanak, zar ne?” (Sergej Jesenjin). Pored Melihinih Bulbulica i Bulbula, na zadnjem oproštaju bio je i zaljubljenik u sevdalinku i u “Bulbule”, Ćazim Asović.
Melihina djeca, rodbina, prijatelji, susjedi, poznanici željeli su tog
prohladnog petka samo jedno, da uspomena na vedru, uvijek nasmijanu Melihu koja je beskrajno voljela život nikad ne padne u zaborav.
Midheta Ibrahimpašić je u ime svih članica Ženskog pjevačkog
zbora “Bulbuli”, koji djeluje pri KDBH “Preporod”, pročitala vrlo
emotivno oproštajno pismo: “S dunajaluka ić počesmo... Pa zar prva
Ti između nas? Ti, uvijek vesela, sva prpošna, koja niti jednom riječi,
nijednom gestom nikada nisi pokazala da te nešto tišti, mori?! Takve
ćemo te se sjećati i hvala ti za to. Biti ćeš s nama u prvom redu, kao
jedna od najstarijih članica po stažu, biti ćeš s nama i kada budemo,
kako si znala reći, dobro papale. Draga Meliha, neka ti dragi Allah
podari mir, lahka ti zemljica bila, a bulbuli ti u Dženetu pjevali.”
Svaka od članica “Bulbula” bila je vidno potresena iznenadnim odlaskom drage osobe, začuđene kako se u mjesec dana sve dogodilo.
Imam koji je klanjao dženazu, Halid ef. Dolić je rekao kako smrt
ne postoji, samo postoji prelazak iz jednog lošeg svijeta u drugi koji je bolji. Zato muslimani ne kažu da je netko umro, nego je preselio. Zamolio je ef. Dolić Svemogućeg da obitelji Melihe Oroš podari
sabura, a da njenoj duši podari mir, nadajući se da će ju Allah, dž.š.,
uvesti u Džennet. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
Ženski pjevački zbor “Bulbuli” (rahmetli Meliha Oroš, prva lijevo)
12
PREPORODOV JOURNAL 147
hrvatska
U HRVATSKOJ EKSPLOZIVNA ATMOSFERA
Bombe i zdravstveni odgoj
Hrvatska će, usprkos nekim skeptičnim najavama zbog moguće
slovenske blokade, kako sada stvari stoje, ipak 1. srpnja 2013. postati članica EU. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i
njezin slovenski kolega Karl Erjavec u siječnju su intenzivirali pregovore koji bi u veljači mogli uroditi kompromisom oko Ljubljanske
banke. Taj ćemo dio podrobnije popratiti u slijedećem broju “Journala”, a u ovom ćemo broju napraviti pregled zbivanja vezanih za
novi školski predmet koje je uvelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa - Zdravstveni odgoj.
Velika se buka digla oko toga, Katolička crkva je snažno napala
ministra Željka Jovanovića, a u pomoć im je došla i američka znanstvenica Judith Reisman. Najprije je na jednoj tribini pod nazivom
“Jovanovićev zakon o spolnom odgoju u školama je poguban” profesor moralne teologije Valentin Pozaić, pomoćni zagrebački biskup, aktualnu vlast proglasio komunističkom i pozvao na novu
“Oluju” kojom će ih “pravi Hrvati” svrgnuti. “Pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće se program indoktrinacije ideologije homoseksualizma, erotizacije i seksualizacije djece od najmlađe dobi.
Kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, ne Adama i Stevu. Sve je to sa svojim partijskim drugovima isplanirao ministar
zdravlja i bolesti”, rekao je Pozaić. On je, zapravo, najmanje govorio o zdravstvenom odgoju u školama, a tribinu je iskoristio kao
platformu za obračun s mrskim “komunistima”. “I nacizam je na
vlast došao putem demokratskih izbora. No, onda su zlorabeći legitimitet zaveli diktaturu. Treba li uopće upozoravati na sličnost s
današnjim komunistima?”, izjavio je Pozaić šokirajući liberalniju
javnost i podižući temperaturu u slijedećim danima.
Cijeli niz uvreda uputio je na račun Željka Jovanovića, nazvavši ga
“drugom ministrom”. Prema Pozaiću, Jovanović širi netrpeljivost i
koristi svoj mandat za nametanje vlastitih mišljenja i stavova te ne
dopušta mogućnost izbora. “Jovanović ponavlja iste bedastoće i ne
pogleda se u ogledalo savjesti. Ova vlast već nas je uvela u ekonomsko smeće, a sada nas želi uvesti i u moralni kaos”, kaže Pozaić, kojemu je sve što je naveo poslužilo kao “šlagvort” za tvrdnju da “Hrvatskoj treba nova 'Oluja' i nova lustracija”. “Svi mi ovdje okupljeni smo
u povorci naših slavnih generala Ante Gotovine i Mladena Markača.
Mi smo za hrvatsku državu, državu ponosa, časti i dostojanstva”, kazao je Pozaić, koji nije propustio ni dovesti u pitanje legitimnost aktualne vlasti. Na izbore je, tvrdi Pozaić, izašlo 45% birača, a od toga
su “30% glasali za komuniste”. “Izborni zakon je takav da im dopušta
pobjedu. A tko ih je birao? Prepuštanje odgovornosti drugima je zločin. Što možemo napraviti? Neka nam primjer budu branitelji Gotovine i Markača, koji prije presude nisu posustajali. Kada se narod
organizira, onda će im pristupiti i kardinali i biskupi”, kazao je Pozaić.
Bozanić ne čuje dobro?
Prije sjednice Vlade RH održane 24. siječnja ministar Jovanović i
ministar branitelja Predrag Fred Matić odgovorili su biskupima. Jovanović je kazao kako je Hrvatskoj potrebna “oluja mozgova”, ali da
mnogima koji napadaju Vladu upravo mozak nedostaje. Matić je kazao kako samo čeka da Bozanić počne s oltara vikati: “Ne čujem dobro!” ““Hrvatskoj je zaista potrebna oluja, ali oluja mozgova u kojima
SIJEČANJ 2013.
Kardinal Josip Bozanić i pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić
Ministar obrazovanja Željko Jovanović
nije bitno kojeg ste roda, kojeg ste spola, koje ste stranačke i vjerske
pripadnosti. Bitno je samo da imate mozak. Čini mi se da mnogima
koji napadaju ovu Vladu to nedostaje”, istaknuo je Jovanović. “Tko
kaže da nisam za dijalog?”, odvratio je ministar na pitanje zašto ne
razgovara s predstavnicima Crkve. “Ja sam za dijalog s ljudima koji
otvorenog srca, čistih ruku i dobrih namjera pristupaju dijalogu. Ako
šire laže, dezinformacije i neistine, s njima nema dijaloga. Ja od predstavnika Hrvatske biskupske konferencije očekujem da se prvo cijeloj hrvatskoj javnosti ispričaju za laži, dezinformacije i neistine koje
su širili u svojim letcima, a zatim da se ispričaju meni i mojoj obitelji
zbog uvreda zbog kojih moja obitelj pati”, rekao je Jovanović.
Na poruke pomoćnog biskupa zagrebačkog da nam treba nova
“Oluja” osvrnuo se i ministar branitelja Fred Matić. “To je važna stvar
u Hrvatskoj. Vidite, mene zamaraju s nekakvim dvostrukim mirovinama koje primaju naši dečki i ja sada moram oko toga brinuti. A ustvari
mi je sada najvažniji posao da osmislim izgled medalje 'Oluja 2' i pišem
prijedloge predsjedniku za generalske činove Rebiću i Pozaiću. To su
jako bitne stvari, treba srušiti ovu narodnu vlast i ukloniti peronosporu
i predlažem da signal sa oltara biskupa Bozanića bude: ne čujem dobro, ne čujem dobro. To neka bude znak”, kazao je Matić.
13
hrvatska
A premijer Milanović apelirao je na ministre nešto kasnije da ne
komentiraju zdravstveni odgoj. “Molim vas, sve redom, prije svega, ministra znanosti, onda i ostale da se maknemo od ove teme
zdravstvenog odgoja i da ne odgovaramo na provokacije jer ovo ne
prestaje i postaje jako ružno”, rekao je Milanović i poručio: “Apeliram na vas ministre da više ne komentirate zdravstveni odgoj. Radimo svoj posao i vjerujemo kako se radi o pravoj stvari.”
Američko pojačanje Crkvi i HDZ-u
Ulje na vatru dodala je i američka znanstvenica Judith Reisman
koja je svoje prvo predavanje održala na Fakultetu političkih znanosti
u Zagrebu – i nije se proslavila. Njene ideje o povezanosti homoseksualnosti i nacizma, štetnom utjecaju pornografije, spolnom odgoju te
banalizacija holokausta nisu naišle na plodno tlo, pa je predavačica na
kraju bila ta kojoj su studenti održali lekciju. Reisman se pred pametnim i kritičkim pitanjima studenata FPZ-a nije snašla pa im se obraćala
s visoka i ponižavala ih, što je isprovociralo i reakciju dekana Fakulteta,
profesora Nenada Zakošeka, koji joj je nediplomatski odbrusio da su
ovi studenti rođeni 90-ih godina prošlog stoljeća te da nisu mogli biti
indoktrinirani komunizmom, već jedino od strane Katoličke crkve.
Nakon ove tribine Reisman se trebala suočiti s jednim od autora
školske knjige o zdravstvenom odgoju, hrvatskim znanstvenikom
Aleksandrom Štulhoferom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ona
ga je optužila da je radeći na toj knjizi surađivao sa dr. Sandfordom
kojeg je optužila za pedofiliju. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i
športa reagiralo je na te optužbe. “Optužba koju je jučer u debati s
profesorom Aleksandrom Štulhoferom izrekla gospođa Judith Reisman imala je za cilj narušiti znanstveni ugled i vjerodostojnost sugovornika, a posredno time i Kurikulum zdravstvenog odgoja čiji je jedan od autora i prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer. Dr. Sandfort, s kojim je Štulhofer 2005. godine uredio knjigu o seksualnosti u postkomunističkim društvima, zaposlen je na Sveučilištu Columbia u New
Yorku, gdje radi kao Profesor kliničkih sociomedicinskih znanosti na
Odjelu za psihijatriju i istraživač u Centru za istraživanja HIV/AIDS-a.
Profesor Sandfort je u razdoblju 2002.-2003. bio predsjednik Međunarodne akademije za seksološka istraživanja, najprestižnijeg udruženja stručnjaka koji se bave istraživanjima seksualnosti. Ako gospođa Reisman ima saznanja koja profesor Štulhofer nema, dužna ih je
prijaviti nadležnim organima u SAD. U suprotnom je riječ o kleveti”,
odgovoreno joj je iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
Atmosfera je bila toliko užarena da se na kraju ta tribina nije ni
održala, što je možda bila i najbolja odluka u takvoj situaciji. No
Reisman nije stala jer je od strane HDZ-a bila pozvana i u Hrvatski
sabor. Tamo ju je dočekao Davor Stier koji ju je vrlo srdačno pozdravio kazavši joj: “Neki tamo lažni liberali su vas željeli zabraniti u
Saboru! Ali, eto, tu ste, pobijedila je sloboda govora, dobrodošli.”
Stier se ispričao što su je napali u Hrvatskoj, no ona je kazala kako
je zadovoljna prijemom, a da su oni koji su je napadali pojedinci.
“Naročito žalim što ste doživjeli lažnu optužbu za antisemitizam.
Ovih dana bili ste izvrgnuti napadima jedne silne i zastrašujuće
kampanje verbalnog nasilja i primitivizma”, istaknuo je Stier.
Reisman je ponovila tezu da će spolni odgoj izazvati kontraefekt
u Hrvatskoj, koja je, tvrdi, na dnu ljestvice što se tiče broja maloljetničkih trudnoća. U predavanju koje je trajalo nešto više od pola
sata Reisman je, između ostalog, ustvrdila kako će se uvođenjem
zdravstvenog odgoja povećati broj oboljelih od spolnih bolesti te
da će biti više maloljetničkih pobačaja. “Pokrenete li ovaj program,
vidjet ćete, obećajem vam, porast spolnih bolesti i broja pobačaja
kod djece, njihovo često mijenjanje seksualnih partnera jer djeca
su djeca, rade ono što vide, tako odrastaju”, istaknula je Reisman.
14
Aleksandar Štulhofer i Judith Reisman
Nakon što je završila predavanje, obratili su joj se HDZ-ovi zastupnici s pitanjima. Prvi su bili Stier i Jandroković koji su joj se zahvalili, pri čemu je Jandroković naveo kako lijevi radikali, tzv. demokrati reagiraju jer im se konzervativna opcija oštro usprotivila i
pokazala da neće dopustiti uvođenje nečega ovakvoga u škole.
Bombe iz obijesti?
Drugi problem koji je uznemirio javnost bile su tri eksplozije u
Zagrebu. Za dvije eksplozije u zagrebačkim naseljima, pruge u Gajnicama i kod autobusne stanice na aleji Bologna u Stenjevcu osumnjičen je i uhapšen Vojislav Blažević (53). Državno odvjetništvo pokušalo ga je ispitati u bolnici Sestara milosrdnica, no branio se šutnjom, a nakon ispitivanja kombijem je prebačen na Županijski sud
gdje je zakazano ročište.
Blažević je uhapšen jer mu je eksplozivna naprava eksplodirala
u lice, pa su u policiji odmah posumnjali da je on počinitelj. Četvorica policajaca vodili su Blaževića na nosilima prema kombiju, na
njegovom licu i ruci vidljive su bile ozljede od eksplozije. Taman
kad je uznemirena javnost pomislila da je počinitelj uhapšen te da
nema govora o terorizmu, nekoliko dana kasnije, na Trgu bana Jelačića u 2:25 sati ujutro, desila se i treća eksplozija. No brzom istragom došlo se do saznanja da su ovu eksploziju izazvali šest osoba s
područja Šibenika. Petorica su iz Vodica – Tomislav Strikoman, brat
vatrogasca poginulog u Kornatskoj tragediji i član mladeži HDZ-a,
Tomislav Duvnjak, sin poznatog poduzetnika Ante Duvnjaka, vlasnika građevinske tvrtke “Vodice” i najveće uljare u Hrvatskoj, te
Blaž Birin, Ivan Tubić i Domagoj Šprljan. Otac ovog potonjeg 59-godišnji Ivan Šprljan mladićima je nabavio eksploziv, a radi se o vlasniku građevinske tvrtke “Iveks” iz Vodica.
Vijest da su upravo mladići iz Vodica u srijedu bacili eksplozivnu
napravu na Trgu bana Jelačića šokirala je njihove sugrađane, koji govore da je riječ o “zlatnoj mladeži”, mladićima koji su dobro situirani,
završili su studije, u kasnim su 20-im ili ranim 30-im godinama života
te im nije jasno što ih je moglo nagnati na takav čin zbog kojega je
netko mogao i stradati. Policija ovaj slučaj ne dovodi u vezu sa prethodne dvije eksplozije u Zagrebu za koje je osumnjičen Vojislav Blažević. “Motiv napada je obijest, suluda ideja pojedinaca, koji zbog
lagodnog života nisu znali što da rade, pa su se upuštali u ovakve
akcije. Poslije eksplozije formiran je bio tim sa zadatkom da u naredna 24 sata pronađe počinioce. Već smo sutradan znali tko su oni, a
namjerno nismo davali više informacija kako ne bi istraga bila ugrožena”, izjavio je načelnik Policijske uprave Zagreb Goran Burušić.
No, za sada nije utvrđen motiv Vojislava Blaževića. q
Edis FELIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
hrvatska
AZIL KAO LJUDSKO PRAVO
Imamo li svi pravo na dom?
Ne u mom dvorištu
Nije prvi puta da čujemo negodovanja lokalnog stanovništva
povodom smještanja tražitelja azila u njihovo mjesto. Prije gotovo
osam godina, kada je Hrvatska postala odredišnom zemljom većeg
broja izbjeglih i protjeranih, namjera Ministarstva unutarnjih poslova bila je izgraditi kompleks za prihvat i smještaj tražitelja azila u
Stubičku Slatinu. Lokalni mještani glasno su se pobunili došavši čak
u jednu od političkih emisija javne televizije koja im je poslužila kao
prostor iskazivanja dubokih predrasuda i stereotipa, iracionalnih
strahova pa i govora mržnje. Moglo se čuti da su tražitelji azila kriminalci, prenosioci bolesti, čudni ljudi koji su nam došli oteti poslove. Doživljaj ovakve duboke uglavnom neopravdane prijetnje, viđen je u svijetu više puta. Vidjeli smo ga u sličnoj situaciji u Velikoj
Britaniji prije više godina, a relativno nedavno i u Francuskoj spram
naseljavanja Roma i podizanja romskih naselja. Poznat kao NIMBY
(Not in my backyard), ovaj fenomen odnosi se spram izbjeglica otprilike kao da se dijelovi dvorišta i naselja lokalnog stanovništva
spremaju pretvoriti u odlagališta opasnog otpada koja ugrožavaju
njihove živote. Nisu li svi ljudi – upravo ljudi?
Zagrebačko naselje Dugave i grad Kutina u posljednje su vrijeme mjesta na kojima se, uslijed povećane fluktuacije ljudi iz dalekih
i bližih podneblja, čuju negodovanja i glasne reakcije: “Meni ne
smetaju. Nek' me ne diraju, neću ni ja njih1. / Nemam ništa protiv
njih, ali nisam ni za da ostanu. / Došli su zbog posla. Još će prije
dobiti posao nego ti i ja. Doći će jeftinija radna snaga, sigurno će
naše plaće pasti. / Ovako izgledaju dosta uredno, ali tamo di stanuju baš i nisu tako uredni. / Nije nikome ugodno. Tko ima kćerku,
malo je neugodno. Nelagodno se osjećam, ne znam s kim posla
imam. / On proda ženu da bi došao u Hrvatsku, da bi ovdje mogao
kupiti dvije. / Pričaju nekim svojim čudnim jezikom. Sjede u parku,
žicaju novce. / Po meni bi ih trebalo, ne protjerati, nego lagano
deportirati. / Mi ćemo izumrijeti brzo. Oni će sve prevladati. Miješat će se brakovi. Svaki šrot dolazi k nama. / Ne može nas 320 ući u
autobus ako ima mjesta za 100. / Mijenjaju se. Dolaze novi, nemam
pojma di ove furaju. / Jasenovac ne radi, tak' da ne znam kam' idu
s njima.”
Reći ovako nešto, ne trepnuvši, hladnoga pogleda i osmijeha na
licu, asocira na opasne nacionalističke i fašističke retorike koje su
svijet promijenile prije 50-ak godina i trajno utjecale na ljudske živote. Ovo su riječi ksenofobije i rasizma, riječi i ponašanja koja vode u duboke podjele i nasilje. Pomisao da živim u blizini osoba koje
se ovako odnose prema osobama druge boje kože, drugačijih jezika i vjeroispovijesti, više me plaši od pomisli da će ovdje stotine
ljudi možda pronaći sigurniji dom i biti mi konkurencija na tržištu
rada. Još više me plaši pomisao da je hladno lice ljudskosti prevladalo suosjećajnost i solidarnost, iskaz pomoći i podrške izbjeglima,
grupama ljudi koji su ostali bez ičega, a u neizvjesnosti dočekuju
svaki sljedeći dan. Takvi sasvim sigurno svoj dom nisu napustili zato
jer su željeli, nego zato jer su bili prisiljeni.
Provocirani tučnjavom nekolicine tražitelja azila u zagrebačkom naselju Dugave, “Jutarnji list”2 je nedavno objavio članak: “Ne
može se u Dugavama otvarati azil a da građane nitko o tome nije
SIJEČANJ 2013.
Azilanti u Kutini
pitao - Nismo rasisti, ali nije ugodno. Ti ljudi tumaraju bez cilja i
gledaju naše cure.” Gradsko je vijeće Grada Kutine, uslijed sličnog
problema (radilo se o nekoliko zabilježenih krađi hrane u supermarketu) reagiralo zajedno sa dijelom stanovnika koji su pozivali
na prosvjed protiv Prihvatilišta za tražitelje azila. Jedna od stanovnica Kutine izjavljuje: “Azilanti su postali gospodari Kutine i teško je
to više mirno promatrati. Kutina je mali grad i, što mislite, kada njih
stotinjak dođe istovremeno u disko, pedesetak na bazen, kada ih
stotinu zaposjedne sva slobodna mjesta u kafićima u centru, tko je
glavni, tko im se od domaćih usudi bilo što prigovoriti.”
Zar je doista moguće u dobu u kojemu živimo, u zemlji koja je
sama iskusila izbjeglištvo i prognanstvo, rat i nesigurnost, nasilje
svih razmjera, ali i čiji su ljudi dom pronašli izvan njezinih granica
ne tako davno u povijesti, ove ljude smatrati preprekom za mir, sigurnost, kvalitetan život, smatrati da u našim naseljima i gradovima nema dovoljno mjesta za sve različitosti? Treba li itko od nas
tko želi kupiti stan u nekom naselju, prvo provjeriti sa svim stanovnicima odgovarali im naša boja kože, visina, obrazovna kvalifikacija
ili pak vjeroispovijest. Pitamo li se zašto je netko ukrao hranu, je li
to bilo zbog obijesti ili možda gladi!? Tumaraju li ljudi besciljno kada imaju siguran život i perspektivu? Tučemo li se u blagostanju ili
oskudici? Koliko mirno spavamo znajući da u nekom izbjegličkom
kampu pored nas pet osoba dijeli jedan madrac i deku usred hladne, ciče zime?
Nove izbjeglice, poznato iskustvo
U vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji u Hrvatsku je došao velik
broj izbjeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, a kasnije i Makedonije, pored mnogobrojne raseljenosti, odnosno prognanika iz
okupiranih, razrušenih i ugroženih dijelova Hrvatske. Visok je broj
hrvatskih građana koji su napustili Hrvatsku i postali izbjeglicama u
drugim zemljama, od Austrije i Njemačke, preko Sjedinjenih Američkih Država do Australije i Novog Zelanda. Hrvatska je u posljednjih više od 50 godina, zemlja koja bilježi stalnu emigraciju, odnosno iseljavanja i to uglavnom zbog političkih razloga. Sve zemlje
bivše Jugoslavije bilježe relativno visoku stopu iseljavanja, zbog
ekonomskih i političkih razloga, a najveća je brojka dosegnuta
upravo ratovima 90-ih godina prošloga stoljeća.
Krajem 90-ih godina, prateći svjetsku globalnu migracijsku ritmiku, odnosno žarišta sukoba, njihove eskalacije, političko nasilje
15
hrvatska
i prijeteću ekonomsku, ali i ekološku ugroženost mnogih svjetskih
područja, u Hrvatsku (i okolne zemlje) počinju sve više dolaziti
izbjeglice iz azijskih i afričkih zemalja uz stalan rast stanovnika zemalja bivše Jugoslavije u potrazi za boljim životnim uvjetima. 1997.
godine po prvi su puta izbjeglice iz dalekih zemalja u Hrvatskoj tražile azil, a do danas azil je tražilo više od 3.200 osoba.3 Tražitelji
azila u Hrvatsku putuju na razne načine, a često skriveni u kamionima i vlakovima, u brodovima bez hrane i vode, oskudne odjeće i
praznih ruku. Dok su se ranije na ovakva opasna putovanja u željenu sigurnost odvažili uglavnom mlađi, pokretniji muškarci bez obitelji, u posljednje vrijeme primjetan je dolazak sve većeg broja ženskih osoba (tzv. feminizacija migracija), obitelji s maloljetnom djecom i što zahtijeva posebnu pažnju – djece bez pratnje roditelja ili
skrbnika.
Od 2004. godine, od kada je Zakon o azilu stupio na snagu, najveći broj zahtjeva za azil upućen je od strane izbjeglih iz Afganistana, Somalije, Irana, Pakistana, Palestine, Alžira, Sirije, ali i iz Srbije i
sa Kosova. Ima i onih iz Iraka, Indije, Turske, Bangladeša, Bosne i
Hercegovine, Makedonije i drugih zemalja. U Hrvatsku dolaze
izbjegli iz gotovo stotinu zemalja svijeta. Zaštitu države uspjeli su
ostvariti rijetki, ukupno 80 osoba. 50 izbjeglih uglavnom iz Afganistana, Ruske Federacije i Turske dobili su azil, a 30 osoba uglavnom
iz Afganistana, Sirije, Gruzije i Pakistana supsidijarnu zaštitu.
Azil je zaštita koju Republika Hrvatska pruža onim izbjeglicama
koji mogu dokazati osnovani strah od proganjanja, i to na osnovu
njihove rase, vjere, državljanstva/nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkoga mišljenja. Supsidijarnu zaštitu dobivaju one izbjeglice koje ne ispunjavaju u cijelosti uvjete za
odobrenje azila i to kada postoje opravdani razlozi da će po povratku u zemlju podrijetla biti izložena trpljenju ozbiljne nepravde –
prijetnji smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim
ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem te individualnom
prijetnjom životu zbog proizvoljnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.4
Većina osoba koje su izbjegle islamske su vjeroispovijesti, govore raznovrsnim jezicima i svjedoče bogatstvu civilizacije i svjetske kulture. Za razliku od uvriježenog mišljenja, tražitelji azila nisu
kriminalci, prenosioci bolesti, kradljivci tuđih stvari i zaposlenja.
Tražitelji azila su – ljudi. Ljudi koji traže sigurnost i dom, osobe koje
tragaju za srećom i blagostanjem.
Prema Zakonu o azilu, svi tražitelji azila imaju pravo na boravak, smještaj i odgovarajuće materijalne uvjete. Tijekom trajanja
postupka (zahtjev za azil, odnosno utočište) smješteni su u Prihvatilište za tražitelje azila i to na jednu od tri lokacije: u bivšoj zgradi
policijske uprave na gotovo samom ulazu na autoput u gradu Kutini, u zagrebačkom naselju Dugave u hotelu “Porin” te u puležanskom naselju Valbandon kamo su uglavnom smještene obitelji s
djecom. U Prihvatilištu imaju tri obroka dnevno i temeljne materijalne i humanitarne uvjete za koje se brinu Hrvatski crveni križ i
Ministarstvo unutarnjih poslova. Osigurana im je i zdravstvena zaštita, a djeca imaju pravo na osnovno i srednje školovanje s primjerima uspješnog uključivanja djece sa sličnih jezičnih područja i nešto otežanim uključivanjima djece iz daljih zemalja koje nemaju
jezičnih sličnosti. Poduka hrvatskoga jezika uglavnom im nije osigurana na odgovarajući način, stoga istu provodi Centar za mirovne
studije5 putem svojih volontera posljednjih nekoliko godina, jedan
put na tjedan. Tražitelji azila imaju pravo i na besplatnu pravna pomoć koju im osiguravaju Hrvatski pravni centar i UNHCR. Sloboda
vjeroispovijesti zajamčena im je Zakonom, a Prihvatilište u Kutini
ima i posebnu prostoriju za molitvu. Zakonom im je zajamčeno i
16
pravo rada nakon godinu dana boravka, no nažalost ne postoje pozitivni primjeri koji bi ukazali na ostvarivanje ovoga prava u Hrvatskoj.
Svi imamo pravo na život i slobodu te ljudsko dostojanstvo, ali
i na vladavinu prava i solidarnost. Konvencija o statusu izbjeglica iz
1951. temelj je suvremenog izbjegličkog prava. Opća deklaracija o
pravima čovjeka iz 1948. jamči “Svatko pred progonom ima pravo
tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama.”6 Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima iz 1966. garantira zaštitu od mučenja i okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja7, te da je
svatko slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući vlastitu8.
Brojni dodatni međunarodni mehanizmi štite ljudska prava izbjeglica poput Konvencije UN-a protiv mučenja i okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984. godine
koja definira zabranu vraćanja u državu gdje bi osoba bila mučena9. Stoga je Republika Hrvatska pravno i moralno obavezna pružiti zaštitu osoba u zbjegu i osigurati puno poštovanje non-refoulment principa, odnosno poštovati načelo zabrane protjerivanja i
prisilnog vraćanja izbjeglica na granice ili teritorij gdje su im život ili
sloboda ugroženi.
Svaki čovjek ima moralnu obvezu prema drugom čovjeku odnositi se ravnopravno i bez predrasuda. To je jednako tako temelj zaštite ljudskih prava. To je jedina garancija da će naša ljudska prava
biti poštovana danas i sutra. Na kraju krajeva, ljudi su samo - ljudi!
Bilješke:
1
Rečenice su preuzete iz reportaže “Tko su oni?” koju je snimio Fade-IN u okviru
programa “BITI DRUGAČJI – identiteti, predrasude i nasilje” (edukacijski program
2012.)
2
Članak Davora Butorca, objavljen u “Jutarnjem listu” 7.2.2013.
3
Prema podacima UNHCR-a, od 2004. do 2012. godine, azil je zatražilo 3.228 osoba.
4
Definicije su prenesene iz Zakona o azilu.
5
Više o aktivnostima Centra za mirovne studije www.cms.hr
6
Članak 14. Opće Deklaracije
7
Članak 7. Međunarodnog pakta
8
Članak 12. Međunarodnog pakta
9
Članak 3. Konvencije q
Emina BUŽINKIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
PRED KAPIJOM ŽUĐENOG PARADISA
Guske u magli ili... magla oko nas
Sa zakašnjelim paljenjem, osnivač i prvi lider Hrvatske seljačke
(jedno vrijeme i republikanske) stranke, inače politički prevrtljivac par
excellence, Stjepan Radić prozvao je hrvatske članove tzv. Jugoslavenskog odbora u Londonu, ali i posebno, članove ondašnjeg Hrvatskog
sabora da su, nakon jednostranog proglašenja prekida svih političkih i
pravnih veza s Austro-ugarskom monarhijom, poput gusaka u magli
ušetali u Kraljevinu SHS, pod žezlom srpske dinastije Karađorđevića. S
pravom, naravno, jer je tada, u vremenu raspada tri carstva, bilo i drugih rješenja, iako su Ante Trumbić, a posebno Frano Supilo tvrdili kako
su zapravo bili izigrani i dovedeni pred svršen čin. Možda i jesu jer je
jedina neoštećena imperija u Prvom svjetskom ratu, ona britanska
krojila mapu novog poretka, služeći se, među ostalima, i slavenskim
nacionalizmima i transnacionalizmima, čehoslovačkim i jugoslavenskim, a posebno ruskim. Jugoslavenski, ali ne unitaristički nastrojen
Supilo, napušta Odbor, vodi izgubljene bitke pozivima vapijućeg iz pustinje i na koncu, umire u jednoj londonskoj ludnici u predvečerje Krfske deklaracije i hrvatskog pristanka na podčinjavanje srpskoj dinastiji.
Kreštava vabila
Odlazak, zapravo ulazak hrvatskih političkih gusaka (ili gusana) u
maglu jedne pijane noći 1918. kako je kasnije pisao Krleža završio je
73 godine poslije izlaskom iz propale, druge, socijalističke, Jugoslavije s bojnim pokličem istoga Radića – Hrvatska puška na hrvatskom
ramenu, a hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. Doduše, jedan od
korifeja toga političkog i pravnoga egzodusa, jedno vrijeme čak i ministar obrane, bivši oficir OZNA-e, Šime Đodan, onu je Radićevu mađarsku riječ puška, pretvorio u hrvatsku i moderniju strojnicu, ali je
smisao ostao isti. Jedan od mamaca u magli izgubljenih gusana i
gusaka, umjesto pišče koja se inače koristi pri lovu na te hajvane,
bile su i evropske, kasnije proširene, imenovane euroatlantske integracije kojima ih se vabilo da kretanje usmjere u drugom pravcu.
No, na prelazu iz osamdesetih i devedesete godine prošloga stoljeća, stvarno se činilo da je tadašnja Evropska zajednica dobar i poželjan okvir političkog, ali ne samo političkog pozicioniranja Hrvatske, pa i drugih zemalja disoluirajuće federativne zajednice. Padom
Berlinskog zida 1989. i raspadom Varšavskog pakta koji je nastao kao
Staljinov odgovor formiranju NATO vojne alijanse za obranu zemalja
“slobodnog svijeta”, činilo se da će doći do logičnije preraspodjele
moći, dokidanja NATO pakta i kolektivne obrambene politike, proširene Europske zajednice ili zajedničkog europskog doma kako su to
jednom formulirali njemački kancelar ponovnog ujedinjenja, Helmut
Kohl i posljednji generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog
saveza, Mihail Sergejevič Gorbačov. Kolektivna obrambena politika
europske zajednice prvo je svedena na Zapadnoeuropsku uniju, znači samo države članice zajednice, NATO pakt se, mimo i usprkos stavovima Rusije i nekih njezinih saveznica počeo širiti na istok i nametati kao jedino obrambeno, a kasnije će se pokazati, zapravo agresivno rješenje, ne za zaštitu evropskih zemalja, već za vojne intervencije izvan toga područja, protiv novog, a neuhvatljivog neprijatelja
globalne civilizacije – islamskog radikalizma. Napokon, Zapadnoeuropska unija umrla je kao nedonošće dirigiranih ratova na Balkanu
koji su NATO ustoličili za jedinog vojnog arbitra i održivo rješenje
sukoba, bez obzira koji su im uzroci.
SIJEČANJ 2013.
Europska je zajednica kako su je definirali Schuman, De Gasperi i Adenauer promijenila svoje lice, postala je slabo funkcionirajućom unijom pod vlašću financijskih mogula i danas pred našim očima grca u bolovima teško izlječive bolesti koju su poput virusa donijeli ti isti moguli. Slika postsocijalističkog Paradisa postala je mutnom reprodukcijom koja je previše počela podsjećati na već viđeno, sirotinjsko, urušavajuće. Vabila za guske, te milozvučne pišče
šuštavih zvukova navodno besplatnog novca koji u nezamislivim
hrpama leži u evropskim trezorima i samo čeka da bude darovan
nama te uteče u krvotok krhkih, privatiziranih, a zapravo opustošenih ekonomija zemalja u postsocijalističkoj tranziciji, sve su slabija,
kreštavija i manje uvjerljiva, osim političkoj eliti koja uporno ponavlja mantru uključivanja u neizbježne i nužne integracije, baš kako su to činili Trumbić, Meštrović... i saborski zastupnici jedne pijane decembarske noći 1918. godine.
No, ima jedna sitna razlika. Tih godina na hrvatskoj su sceni
postojali političari i javni poslenici koji su se otvoreno suprotstavljali prevladavajućoj paradigmi, upozoravali na posljedice prepuštanja Hrvatsko-srpske koalicije Svetozaru Pribičeviću, odnosno
srpskom premijeru Pašiću, naglašavali pogubnost nesustavno promišljenih integracija, posebno u vremenu velike krize. Danas takvih
nema, a ako ih ima predstavljaju potpunu političku marginu do
mjere da se katkada čini kako ih proizvodi ista elita da bi ih, priglupe kakvi jesu, zajedno s njihovim pseudoargumentima, kompromitirala i tako efikasno ugušila svaku misleću opoziciju prevladavajućoj političkoj paradigmi.
Lisabonski i Vidovdanski ustav
Stvarno, u kakvu to uniju, integraciju ulazimo, sada 1. jula 2013.
Ljeta Gospodnjeg? Što to očekujemo, a što realno možemo dobiti?
Ili izgubiti. Počinjemo plaćati visoku članarinu toga, kako mu tepaju
elitnoga kluba, a osim koktel partija i to sve reduciranije ponude,
svedene na plastične čaše i kanapee u sve natrpanijim predvorjima
i salama, možda nećemo niti vidjeti.
Sažeci agencijskih vijesti do 13. veljače 2013. nisu nimalo ohrabrujući. Recesija u eurozoni dodatno se produbila u posljednjem
kvartalu prošle godine, pokazuju službeni podaci. Gospodarstvo 17
zemalja u kojima je službena valuta euro smanjilo se za 0,6%, odnosno mnogo više nego što su stručnjaci predvidjeli. Radi se o najvećem padu od početka 2009. godine, a ujedno se prvi puta u povijesti dogodilo da je kroz cijelu godinu zabilježena kontrakcija gos-
17
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
podarstva. Vijesti o produbljivanju recesije u eurozoni stigle su
odmah nakon neočekivanih podataka o padu proizvodnje u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji. Vijest o padu BDP-a utjecala je i na
svjetske burze, na kojima je euro naglo oslabio u odnosu na američki dolar. “Radi se o zabrinjavajućim, groznim brojkama. Teško
možemo očekivati stabilizaciju eurozone u skoroj budućnosti”, ocijenio je Carsten Brzeski iz ING-a. Istovremeno, traje pozicijski rat
Europskog parlamenta i nekih jakih zemalja članica Unije s Europskim vijećem i drugim članicama Unije oko gornjeg limita budžetskog okvira za sedmogodišnje razdoblje do 2020. godine.
Čelnici EU 8. veljače postigli su okvirni dogovor o višegodišnjem
proračunu EU za razdoblje 2014. do 2020. godine, javio je Reuters
pozivajući se na dužnosnike EU. Dogovoreno je da će Unija gornji limit
na proračunsku potrošnju u navedenom razdoblju postaviti na 960
milijardi eura. To je manje od iznosa koji je prvotno tražila Europska
komisija, 1.025 milijardi eura, tek 5% više u odnosu na tekuće razdoblje. Realna inflacija ovdje, slučajno, nije uračunata. U razgovorima o
višegodišnjem okviru, zemlje članice su podijeljene u dvije skupine –
one koje u europski proračun uplaćuju više nego što direktno dobiju i
one koje teorijski dobiju više nego što direktno daju. Prva skupina,
koju novinari nazivaju “prijatelji boljeg trošenja” ili “klub škrtaca”, traži da u vremenima štednje i proračunskih rezova ni evropski proračun
ne može biti iznimka. Druga skupina, tzv. “prijatelji kohezije”, u kojoj
je i Hrvatska, nastoji se izboriti da mjere štednje ne idu na štetu kohezijskih sredstava iz kojih se financiraju projekti namijenjeni smanjivanju razlike između bogatih i siromašnih regija u Uniji.
Svaka od 27 zemalja članica Unije na proračun ima pravo veta,
što pregovore čini izrazito teškima, a manje utjecajne zemlje podložne su “savijanju ruku” od velikih dečki kako pravo veta ne bi
koristile. Britanski premijer David Cameron je rekao da sporazuma
neće biti ne dođe li do dodatnih rezanja troškova u odnosu na prijedlog Komisije. Inače, Britanija se nalazi u najtežoj ekonomskoj
krizi od kraja Drugog svjetskog rata. Predvodnik protivnika rezanja
proračuna francuski je predsjednik Francois Hollande. Na britansku
stranu stale su Danska, Nizozemska i Švedska, a na francusku Italija, Španjolska i Poljska. Njemačka je zasada neutralna, a pregovori
će pokazati konačan njemački stav koji polazi i od konzervativne
politike rezanja troškova, ali i njemačke objektivne odgovornosti za
euro i opstanak Unije.
Čelnici glavnih političkih skupina u Evropskom parlamentu poručili su 11. veljače da je za njih neprihvatljiv dogovor o višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje 2014.-2020. godine, postignut tri dana ranije u Europskom vijeću. Žao nam je što predsjednik
Europskog vijeća, Herman Van Rompuy nije razgovarao i pregovarao s nama posljednjih mjeseci, poručili su u zajedničkom saopćenju čelnici političkih skupina. Parlament će o dogovoru glasati u
julu (sic!). Ako ga ne izglasa, članice će trebati ponovno pregovarati. Van Rompuy je priznao da dogovor nije savršen ni za koga, ali da
za svakoga ima ponešto. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso je rekao kako bi volio da je proračun veći, ali da je to
jedini mogući rezultat koji se može postići jednoglasno. Budući da
poljoprivredna politika ima jakog zagovornika u Francuskoj, a kohezijska u skupini zemalja novih članica, jedini prostor smanjenja
su stavke za financiranje prekogranične infrastrukture u prometu,
telekomunikacijama i energiji. Nije li baš to na što vlasti ove zemlje
dugoročno računaju? Predsjednik Europskog parlamenta, Martin
Schulz je izjavio da “proračun o ovom obliku, s ovim ogromnim rezom i promjenom prioriteta ne možemo prihvatiti. Osim toga, ovime idemo prema trajnom deficitu, a to je zabranjeno”. Najviše se
za štednju zalažu Britanci, što Shulza posebno smeta.
18
Ovdje je značajno naglasiti da frustracija koju epitomizira Schulz
potječe iz dva izvora. Prvo, Britanija nije član eurozone, pa je time
“zaštićenija” od potresa izazvanim tzv. grčkom, španjolskom i talijanskom krizom, iako nije imuna na njih jer su u britanske banke i spekulanti itekako ubacivali vreće novca u, činilo se, lukrativne investicije, uz laganje Goldman Sachsa o stanju grčke privrede. Nadalje, Britanija nikada nije bila spremna odreći se svoga monetarnog suvereniteta i podijeliti sudbinu s ostalima, na što je još upozoravao francuski predsjednik Charles De Gaulle kada se protivio britanskom ulasku
u tadašnju Europsku zajednicu. Britanija je tek 1973. ušla u Zajednicu, tri godine nakon smrti i četiri godine nakon demisije s vlasti De
Gaullea. Sve te rezerve nisu britanske konzervativce sprječavale da
aktivno podupiru Maastrichtski sporazum kojim se odstupilo od prvotnih zamisli o ekonomskoj, pa tek onda i političkoj zajednici suverenih država, što je u narednim godinama stvorilo ogromnu eurobirokraciju, s upitnim legitimitetom. Sve je to trebalo biti zapečačeno
Lisabonskim ustavom Unije koji, srećom, nije prošao.
Aktualne Cameronove prijetnje o referendumu o ostanku u
Uniji treba shvatiti ozbiljnije od balkanskih primitivnih ispada Milorada Dodika i njegovih prijetnji različitim referendumima u tzv. republici srpskoj, ali nikada ne treba ispustiti iz vida primarni britanski interes, zapravo okosnicu međunarodne politike te zemlje i
ostataka njezina carstva za transatlantskim savezništvom sa svojom nikada prežaljenom kolonijom, SAD. U tom smislu NATO kao
transatlantska integracija jest pravi cilj britanske politike, a uvlačenje sve većeg broja evropskih zemalja u nju, čak i uvjetovanje pristupa Uniji prvo ulaskom u NATO, postavlja Britaniju u poziciju puno jačeg partnera, bez obzira na stvarno stanje njezine ekonomije,
u usporedbi s Njemačkom ili Francuskom.
Tako Lisabonski ustav koji se nameće u nekom obliku sve više
podsjeća na Vidovdanski koji je onim Radićevim guskama, a posebno gusanima nametnut tri godine poslije ujedinjenja, prisajedinjenja kako su to zvali srpski radikali, predvođeni Nikolom Pašićem.
Svemu ovomu usprkos, premijer Milanović je izjavio da je zadovoljan postignutim u okvirima i ograničenjima koje Hrvatska ima.
“Mogu reći da je, obzirom da nismo članica i da nemamo izrazim
pravo veta, mogli smo samo pokušati nagovarati. I uspjeli smo da
se na nas primjenjuje pravilo N+3, dakle, da sredstva koja dobijemo možemo koristiti duže.” Pod uvjetom da ih dobijemo i u iznosima koji stvarno trebaju, zaboravio je dodati.
Stvarni trošak
Kohezijski fond puni se sredstvima zajedničkog EU budžeta i u
vremenima makar i lažne konjukture ta su sredstva doista pomogla
smanjenju razlika među pojedinim regijama, posebno u novopridoš-
PREPORODOV JOURNAL 147
KVADRAT NAD HIPOTENUZOM
lim državama u Uniju, do početka financijskim spekulacijama generirane ekonomske krize. Tako se bugarski premijer s jakim vezama u
podzemlju, Bojko Borisov pohvalio hrvatskom kolegi s jakim vezama
na nebu, Zoranu Milanoviću kako je Bugarska u izgradnji prometne
infrastrukture potpomognuta od kohezijskog fonda i time nije tako
opterećena kreditima za njezinu gradnju. Koliko je Bugarska izgradila, drugo je pitanje, ali Borisov je zaradio pokoji poen kod eurokrata.
Međutim, u realnosti na jednoj su strani želje zemlje primateljice sredstava, a na drugoj politički, ekonomski, financijski, a počesto i ideološki prioriteti Europske komisije, pa se korištenje sredstava iz fonda ograničava na strogo određene segmente razvoja,
što počesto nije u skladu s razvojnim planovima novopridošlih zemalja ili manje razvijenih regija. Zapravo se sve svodi na djelomično financiranje projekata koji služe ujednačavanju standarda i prodaji skupih i neracionalnih tehnologija iz razvijenijih zemalja, dok
se zemlje primateljice, uz vrlo kompliciranu proceduru podnošenja
i odobrenja zahtjeva, odnosno projekata koje često ne daju rezultate, potiču na sufinanciranje jer je maksimalni iznos koji će se za
pojedini projekt odobriti iz kohezijskog fonda 85% planirane vrijednosti. Ako se, zbog izmjena projektne dokumentacije i viška radova
na što se u svakoj velikoj, posebno infrastrukturnoj investiciji mora
računati, poveća investicijska vrijednost, u pravilu se očekuje od
zemlje primateljice da financira tu razliku.
Nadalje, postoje još i fond za regionalni razvoj i socijalni fond čija je
maksimalna potpora, odnosno iznos sufinanciranja projekata i programa 75%. To znači da Vlade manje razvijenih članica moraju počesto
osigurati i do 40%, pa i više sredstava za pojedine projekte koje same
ne mogu niti nametnuti, već ih moraju usklađivati s trenutnim prioritetima unijine birokracije. Konačno, još se u Hrvatskoj nije progovorilo
o financijskim rezultatima tako sufinanciranih projekata. Ako su profitabilni, kako se dijeli dobit, ako nisu kako se dijeli gubitak.
Ako je istinit podatak o 12,7 milijardi eura namijenjenih Hrvatskoj za sufinanciranje programa i projekata iz sva tri fonda, iako se
cifra koja se podastire javnosti već nekoliko puta mijenjala, znači li to
da će Hrvatska morati iznaći minimum 15%, a maksimum tko zna
koliko posto vlastitih ili tuđih, ergo kreditnih sredstava za projekte
koje neće sama prioritizirati? Ako se na to doda još i godišnja članarina... Napokon, i tih 12,7 milijardi, ako se do jula uopće dogovori
konačan gornji limit proračuna od 960 milijardi, u slučaju manje
budžetske potrošnje zbog slabijeg punjenja prihodovne strane uslijed prolongirane recesije i pada BDP-a, a imajući u vidu i da se neće
odobriti sva namijenjena sredstva, čak i u najoptimističnijem scenariju – treba postaviti pitanje – što stvarno dobivamo? Napokon, za
projekte tzv. energije iz obnovljivih izvora koji su potpuno nerentabilni, da bi se privuklo investitore države su dužne dati pozamašne
poticaje i subvencije. Dobar dio sredstava iz fondova usmjerava se
SIJEČANJ 2013.
na takve “zelene” investicije koje nisu ništa drugo do netto gubitak
koga pokriva Vlada, odnosno mi svi iz državnog proračuna.
Imamo li tu računicu? Ako i postoji, javnosti nije suvislo prezentirana. Kako onda mogu političku elitu čuditi rezultati ispitivanja
javnog mišljenja po kojima svaki peti građanin ima povjerenja u
EU? Pa vjerojatno samo ako njezini lideri žive u paralelnoj realnosti
business klase u avio prijevozu i hotela s pet zvjezdica u centrima
eurokracije, Bruxellesu i Strassbourgu, kao i pokojeg čavrljanja s
velikim dečkima. I djevojčicama.
Nestvarne nade
Napokon, što je s tržištem rada, tako žuđenim, otvaranjem kojeg nastupa prijemom u punopravno članstvo, čime se država riješava tzv. viška radne snage, a radna snaga bude odlično plaćena.
Naravno, ništa. Jer EU mehanizmi dopuštaju podugačke odgode
primjene navodnih čvrstih načela slobode protoka ljudi, roba i kapitala što sve opet navodno regulira sveto tržište. Njemačka, Austrija i Francuska, već od 2004. kada je kriza već itekako trajala samo se nije još uvijek smjela priznati jer su je relativno uspješno
prikrivali, tada novim članicama EU, Sloveniji, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i baltičkim zemljama na čitavih 7 godina sprečavaju
ulazak na tržište rada, a to isto, kao i Britanci čine 2008., u posljednjem valu proširenja kada u EU ulaze potpuno nekvalificirane Rumunjska i Bugarska, samo kao politički cordon sanitaire prema Rusiji i njezinim satelitima. Naravno, prvo su te dvije zemlje pripuštene u NATO pakt, čime su, je li, pokazale spremnost na posvećenje
eurointegracijskom liturgijom. Zabrana slobodnog rada, bez radne
dozvole, Rumunjima i Bugarima još je uvijek na snazi.
Tako će, osim Njemačke, sadašnji režim pripuštanja hrvatskih
državljana na tržište rada s izdavanjem radnih dozvola zadržati i
Francuska i to vjerojatno na, zasada maksimalni broj godina. Njemačka je već najavila dvije godine prijelaznog perioda restrikcije za
građane Hrvatske. I dalje će vrijediti izuzeci za određene grupe koje nakon 1. srpnja za zaposlenje u Njemačkoj neće trebati izdavanje
radne dozvole, akademski obrazovane građane koji u Njemačkoj
pronađu radno mjesto shodno naobrazbi, naučnike koji u Njemačkoj žele izučiti neko zanimanje u trajanju od najmanje dvije godine
i sezonske radnike koji mogu šest mjeseci godišnje raditi bez radne
dozvole. Za zatvaranje prve dvije godine zemlja ne mora navesti
razlog, dok nakon toga, želi li zadržati restrikcije, odluku mora argumentirati. Tko zna hoće li ti okviri ostati na snazi dok ne proteknu dvije, tri ili više godina do potpune liberalizacije tržišta rada
najvećeg broja EU zemalja hrvatskim državljanima. Za utjehu, Hrvatska može uzvratiti recipročnim mjerama, što Francuze, Nijemce, Austrijance i ostale doista može samo jako zabrinuti.
Na koncu, bilo bi dobro ponoviti i Milanovićevoj davno postavljeno pitanje još Tuđmanovoj administraciji – što čekate s drugim
tržištima, svijet je tako prostran, a vi ga doživljavate tako restriktivno, samo kao uzak i zatvoren prostor tzv. euroatlantskih integracija. Taj vas svijet neće čekati, a oni s kojima se pokušavate slizati,
zapravo vas preziru. Baš kako su vas prezirali i oni koji su vaše političke predšasnike, poput gusaka uveli u maglu. Magla svuda, magla
oko nas, pjevala je poodavno Josipa Lisac, u doba naše nevinosti i
drukčijeg doživljaja europske zajednice naroda, dok je ona još uvijek takva, barem u dokumentima i bila.
Ova Unija birokracije, sa svim svojim Vidovdanskim, pardon Lisabonskim i inim ustavima može završiti jednako kao svaka tako birokratizirana zajednica kojom trulim kompromisima, u ime financijske
elite vladaju ljudi bez izbornog legitimiteta. Zvuči li poznato? q
Faris NANIĆ
19
intervju
NINO RASPUDIĆ, DOCENT NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU
“PROBLEM JE NAŠA NESRETNA POVIJEST I ČINJENICA DA NIKADA NISMO IMALI JEDAN STABILAN OKVIR U KOJEM
BI SE RAZVILE STABILNE I JAKE INSTITUCIJE. POGLEDAJTE SAMO KOLIKO JE DRŽAVA I REŽIMA MIJENJANO
TIJEKOM JEDNOG LJUDSKOG ŽIVOTA, A BEZ STABILNIH INSTITUCIJA NEMA NI EKONOMSKOG RAZVOJA.”
Sada je važno promijeniti logiku
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Ćirilica u Hrvatskoj i predizborna kampanja
Proteklih tjedana u Hrvatskoj se vode dvije žučne političke rasprave. Prva je vezana uz pitanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru, pri
čemu su upotrebi bile teške riječi i kvalifikacije. Tako je npr. Ruža
Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, rekla da “ćirilica
u Vukovaru znači topovi, tenkovi, razaranja, ubojstva i silovanja”.
Pravno, stvar je vrlo jasna, ali politički, izgleda, baš i nije.
Cijelu polemiku oko ćirilice treba promatrati u okviru predizborne kampanje za lokalne izbore. Zbog izbora se to, očito bolno pitanje, instrumentalizira i potencira na različite načine. Ali, koliko pratim, nitko u hrvatskoj javnosti u toj debati nije otišao korak dalje i
postavio pravo pitanje. Ovaj prijepor oko ćirilice je u biti pokazatelj
da u Vukovaru još uvijek nije došlo do prave integracije stanovništva
jer u njemu još uvijek postoje dva odvojena društva, dva odvojena
grada – ne doslovno fizički, već mentalno. Srbi i Hrvati u Vukovaru
imaju dvije odvojene memorije i dva potpuno odvojena odnosa prema bliskoj prošlosti. I to je u biti pravo pitanje. Do ovog pitanja ne bi
došlo da je postojao, s jedne strane, kvalitetan procesa pomirbe i
raščišćivanja prošlosti te prihvaćanja srpske zajednice kao autohtone u Vukovaru i, s druge strane, potpuno prihvaćanje hrvatske države i svijesti o onome što se događalo u Vukovaru od strane srpske
zajednice. Nažalost, nakon uspješnih prvih godina integracije taj je
proces ne samo stao ili čak stagnirao, i to je problem s kojim se država treba pozabaviti. To je očito vrlo duboki okorjeli problem jer kako
god se sada raspravljao oko ćirilice – nije dobro. Ako se sada nametnu ćirilični natpisi, onda je izgledno da će se događati devastacija
natpisa, čupanje-vraćanje, podgrijavanja tenzija... S druge strane,
ako se sada stvar povuče i zakon ne ispoštuje, ako se natpisi ne uvedu, srpska zajednica će se osjećati kao uljez u Vukovaru. Dakle, u situaciji smo da kako god okrenemo ovo konkretno pitanje za grad
Vukovar i njegove stanovnike neće biti dobro. Ne treba skrivati probleme pod tepih, nego treba otići korak dalje od same ćirilice i postaviti pitanje: što je s integracijom? Ona je očito promašena.
S druge strane, često se ponavlja jeftina komunistička floskula –
ljudi su gladni u Vukovaru, sirotinja, to je glavno pitane, pa kad bi se
riješilo ekonomsko pitanje u gradu nestalo bi i nacionalnog – to je
obična budalaština. Možemo uzeti primjer Belfasta, koji je u Europskoj
uniji već 40 godina, od 1973. To je grad koji ima brutto društveni proizvod od oko 48.000 eura po stanovniku, što je gotovo 50 puta više
nego u Vukovaru. A opet imaju velike probleme i kilometre zidova koji fizički dijele dvije zajednice – katoličku i protestantsku. Znači, floskula je da je ekonomsko pitanje primarno. Očito je da je nacionalno pitanje i pitanje identiteta ključno. Mislim da ni blizu nisu iscrpljene sve
mogućnosti potencijala jednog zdravog dijaloga i pronalaska nekakvog okvirnog zajedničkog slaganja o bliskoj prošlosti. Bez toga nikakvi
natpisi – stavljanje ili ne stavljanje – neće donijeti pomak.
20
Doc. dr. sc. Nino Raspudić
Neki političari, prvenstveno iz HDZ-a, zalažu se za uvođenje
moratorija za uvođenje ćiriličnog pisma u Vukovaru.
Moratorij ništa ne bi riješio jer bi se, ako se ne počne sustavno
raditi na suočavanju s prošlošću i iskrenom dijalogu, nakon 5, 10 ili
20 godina opet našli u istoj situaciji. Moratorij ne vidim kao rješenje,
on sam po sebi ne znači ništa. On bi imao smisla samo onda ako bi
bio praćen intenzivnim radom u pravcu prave, zdrave integracije.
Veći problem za suživot i pomirenje od upotrebe ćirilice su sigurno ljudi koji su sudjelovali u oružanoj pobuni i rušenju Hrvatske, a sada su zaposleni u Hrvatskoj policiji. Nedavno su mediji
razotkrili jednog koji je na dobro poznatom TV-snimku srušenog
Vukovara nosio četničku zastavu.
Činjenica je da je amnestija bila bez ikakvih kriterija i da je
amnestirano dosta ljudi koji su činili zločine. To je sigurno element
koji silno frustrira Hrvate. Vjerojatno je u tom trenutku vlasti bilo
jednostavnije tu situaciju na brzinu riješiti širokom amnestijom.
Međutim, situacija nipošto nije bila riješena, nego su ti problemi
odgođeni za kasnije i onda, nažalost, zbog takvih likova ostaje
uskraćeno za svoje prava i srpsko stanovništvo koje nije sudjelovalo u zločinima i koje je prihvatilo Hrvatsku kao svoju državu.
Modul 4 i demokracija
Druga rasprava u Hrvatskoj vezana je uz uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, posebno tzv. Modula 4 – seksualni odgoj.
Došlo je do otvorenog sukoba između Vlade RH i Katoličke crkve
u Hrvatskoj. Kakvo je Vaše mišljenje o predloženom Zdravstvenom odgoju i načinu rasprave?
PREPORODOV JOURNAL 147
intervju
Pripadam katoličkom miljeu i jednom vrijednosnom sustavu
kojeg dijele ne samo katolici nego i muslimani, pravoslavci, protestanti i židovi. Kada to sve skupa zbrojimo govorimo o 93% stanovništva Hrvatske koji se na zadnjem popisu eksplicitno izjasnio kao
pripadnici vjerskih zajednica koje dijele sustav vrijednosti koji je
potpuno suprotan onome što se želi nametnuti. U jednom tekstu u
“Večernjem listu” sam napisao da je ovakvo nametanje partikularne ideologije vrlo loše jer će narušiti jednu vrijednost hrvatskog
društva, a to je konsenzus oko toga da vjerska pripadnost ili nepripadnost nije važna za političku funkciju. Zanimljivo je da je Hrvatska, gdje 93% stanovništva čine vjernici, bez problema izabrala
vlast u kojoj su se predsjednik i premijer eksplicitno izjašnjavali da
nisu vjernici – jedan kao agnostik, a drugi kao ateist. Znači, to ljudima nije predstavljalo problem jer se pretpostavljalo da političar na
funkciji – bio on ateist, musliman, katolik, pravoslavac – jednako
dobro može sastavljati budžet, voditi vanjsku politiku, znanost i
slično. A onda se došlo u situaciju da je ta svjetonazorska manjina
počela agresivno nametati svoje vrijednosti društvenoj većini. Problem je i kako je formalno tekla stvar oko tog kurikuluma. On je
gurnut preko noći, nije prošao pravu stručnu verifikaciju, nije bilo
nikakve javne rasprave. U diskusijama oko spornih modula javnost
se omalovažavala pričom da se radi o nečemu znanstvenom. Te
sporne stvari nemaju nikakve veze sa znanošću, nego sa vrijednosnim sustavom, s ideologijom.
Sve skupa što se događa oko toga nije dobro. Situacija vodi
daljnjem zaoštravanju između, s jedne strane, sekularnih fundamentalista i, s druge strane, goleme većine stanovništva Hrvatske
koja se deklarira pripadnicima zajednica koji dijele suprotne vrijednosti. Sa strane vlasti ova priča je korištena i kako bi se prikrili drugi problemi, prije svega ekonomski i socijalni. Javnost se tjednima
zabavljala s nekoliko modula zdravstvenog odgoja, dok su se zanemarivale neke jako bitne, teške i loše stvari u hrvatskom gospodarstvu i socijalnoj politici.
U “pomoć” oko Modula 4 stigla nam je i američka komunikologinja dr. Judith Reisman. Bilo je nekoliko žestokih polemika, naročito ona na Fakultetu političkih znanosti. Jesmo li u ovih 20-ak godina života u demokraciji razvili i demokratsku kulturu dijaloga?
Taj primjer pokazuje da nismo i da su totalitarne mentalne strukture preživjele, one se prenose transgeneracijski. Još nemamo demokratske kulture i spremnosti da prihvatimo drugačije mišljenje i
da uđemo u argumentirani dijalog s njim. Umjesto toga još uvijek
postoji totalitarni refleks gdje se neistomišljenika nastoji diskreditirati, tj. izbaciti iz bilo kakvog razgovora i potrebe za argumentacijom.
To je moguće na različite načine: možete ga dehumanizirati, oduzeti
mu ljudskost, svesti na razinu životinje ili etiketirati, kao što je napravljeno s dr. Reisman. Nju je stalno pratio epitet pseudoznanstvenice, kao da je to bila rasprava o neurologiji u znanstvenom časopisu,
a ne nešto što se tiče vrijednosti, dakle politike i ideologije. Cijela situacija na Fakultetu političkih znanosti bila je jako ružna. Mislim da
su se prema gošći, osobi visokih godina, jako neugodno ponašali.
To su ljudi koji će sutra voditi hrvatsku politiku i državu – studenti političkih znanosti…
Ja se nadam da neće! S druge strane, dogodile su se i neke sabotaže. Meni je nevjerojatno da u suvremenom kinu, kao što je Cinestar, odjednom zakaže tehnika, da se film s DVD-a ne može pustiti i
da “riknu” sva tri mikrofona. Opstruirana je i tribina na Filozofskom
fakultetu, jedan mladić je to rekao u kameru TV-Studenta. Dobro je
što su sljedećeg dana gospođa Reisman i profesor Štulhofer održali
jednu tolerantnu diskusiju, gdje se pokazalo da se o tim stvarima
SIJEČANJ 2013.
može razgovarati. Posjet gospođe Reisman je bio svojevrstan lakmus
papir. Pokazale su se pojedine ružne i netolerantne strane našeg
društva, ali mislim da je to sve skupa dobro, jer su se potaknule važne rasprave. Jedino što vidim kao štetnu posljedicu je da su se zbog
toga u društvu mjesec dana zamagljivale neke druge važne stvari.
Sekularni fundamentalizam i destrukcija
heteroseksualne matice
Mnogi smatraju da je pitanje Modula 4 samo uvertira onoga što
nas čeka s ulaskom u EU – legalizacija istospolnih brakova i druga
pitanja vezana uz tzv. LGBT populaciju. Dijelite li takvo mišljenje?
Očito je da stvar vodi prema tome. Naše društvo je dobrim dijelom bilo homofobno i činjenica je da su se donedavno homoseksualci šikanirali i da su im se uskraćivala ljudska prava. Međutim,
sadašnja politika udruga, koje se tobože bore za homoseksualna
prava i koje se predstavljaju kao ekskluzivni glasnogovornici te populacije – nije stala na granici borbe za ljudska prava. To je da svaki
čovjek ima pravo na sigurnost, na život, na imovinu, na posao…
Ako hoćete, čak i registrirano partnerstvo s osobom istog spola, da
se reguliraju pitanja nasljeđivanja itd.
Međutim, očito se ide na destrukciju heteroseksualne matice
što je jedan vrlo opasan i riskantan pothvat za budućnost društva.
Čak i ako ostavimo po strani tradiciju i vjersko uvjerenje, ono što
nam kaže Sveta Knjiga – odnos muškarca i žene, “muško i žensko
stvori ih” – činjenica je da je heteroseksualna zajednica muškarca i
žene u svim društvima bila posebna i imala privilegiran status u
odnosu na druge vrste odnosa. Ona je i jedino prirodno moguće
okružje za stvaranje, odgoj i podizanje djece. I sada raditi takvu
vrstu društvenog eksperimenta, reći da su sve vrste zajednica jednako vrijedne – to mi je neshvatljivo. Moje osobno stajalište je da
apsolutno treba podržati borbu za ljudska prava homoseksualaca,
ali nije ljudsko pravo tvrditi da brak više nije zakonski uređena zajednica muškarca i žene, trajna zajednica muškarca i žene, nego da
brak može biti ovo ili ono. Očita je tendencija da će sljedeći korak
ići u smjeru priče da se u Obiteljski zakon ubaci i homoseksualna
zajednica ravnopravna heteroseksualnoj, čemu se protivim.
Da li je na djelu nasilna ateizacija društva i gdje je granica
ljudskih sloboda?
Ja to zovem sekularni fundamentalizam. Tu se ne radi o ljudskim slobodama, nego se ide i korak dalje. Poznajem puno ateista
koji su za obitelj isključivo kao zajednicu muškarca i žene. Čak i među onih 4,5-5% ateista i agnostika, pitanje je koliko bi ih podržalo
ovakav zdravstveni odgoj i ovu vrstu ideologije. Ni to nije jedinstven blok. Različita su iskustva u Europskoj uniji. Nedavno je na
referendum u Sloveniji pobijedila koncepcija obitelji kao zajednice
muškarca i žene. Vidim da i kod nas kreće reakcija s tradicionalne
strane i slutim kako bi vrlo brzo mogli imati referendum u kojem bi
se i ustavno zaštitio brak kao zajednica muškarca i žene.
Dolazi li do principijelnog saveza između Katoličke crkve i
Islamske zajednice u Hrvatskoj? Islamska zajednica se nedavno
oglasila po pitanju plakata za kazališnu predstavu “Lijepe mrtve
djevojke”. Radi li se o naznaci svojevrsnog saveza civilizacija?
Vidljiva je tendencija da će se sve više na jednoj strani nalaziti
ljudi koji dijele tradicionalne vrijednosti, a s druge strane će se nalaziti sekularni fundamentalisti. Mi smo se svi skupa, ili ogromna
većina, nalazili u tom sekularnom prostoru koji se poštivao. Mislim
na odvojenost države i vjerske zajednice. Međutim, u ovoj situaciji
gdje trenutna vlast koristi državu i državnu silu za rušenje vrijedno-
21
intervju
Rušenje mosta je ogledalo jednog potpunog raspada sistema. Iracionalan idiotizam, dobro pokriven kamerama. Ako bi se gledalo sa stanovišta
nekakve apsurdne povijesne odmazde, onda bi
prije trebalo srušiti Dioklecijanovu palaču u Splitu,
jer je Dioklecijan strašno progonio kršćane. Ili Pulsku
arenu… To je jedan bolan i tragičan događaj, kulturalni
zločin.
Sada je važno promijeniti logiku. Umjesto da se ide logikom: nas Hrvata je u Mostaru više, hajdemo mi sad njih u
gradu držati za gušu kao što oni drže nas u Federaciji – trebalo bi obrnuti stvar pa reći – hajdemo mi s njima naći rješenje
u Mostaru, shvatiti njihovu poziciji, strahove i bojazni, kao
malobrojnije strane, pa onda neka se to primijeni i na razini Federacije.
sti koje dijeli većina društva, očito je da će se sukob produbljivati.
To je pokazao i zadnji slučaj s plakatom, gdje su se sve vjerske zajednice našle na jednoj strani. Našle su zajednički jezik jer su napadnute vrijednosti koje su svima njima zajedničke.
Nešto slično kao i kada ste Vi dali principijelnu podršku muslimanima nakon skandaloznog filma “Nevinost muslimana”.
Apsolutno. Osjećam zgražanje, mogu reći i gađenje nad tim stanjem svijesti sekularnih fundamentalista i opsesijom da se vrijeđaju tuđe svetinje. Ako tebi već nešto nije sveto i ako su tebi svaka
riječ, svaki crtež, svaka slika misao jednako vrijedni ili nevrijedni –
otkud potreba da isto to namećeš ljudima kod kojih još uvijek postoje svetinje. To vidim kao jedan čin agresije, koji se očito tendenciozno politički iskoristio. Na Zapadu su se provokacije prema muslimanima ciklički pojavljivale, kako bi izazvale njihove reakcije. I
onda bi se pokazivalo zapadnoj publici: evo, vidite kakvi su to divljaci, pale zastave, ne znaju za šalu i slično.
Hrvatska, Europska unija i interesne sfere
Hrvatska je u izuzetno teškoj gospodarskoj situaciji: zbog privatizacijske “pljačke stoljeća” i loše ekonomske politike ostali smo
bez privrede, u dužničkom smo ropstvu, konstantan je pad BDP-a i
životnog standarda, preko 370.000 nezaposlenih… Kao na “slamku
i luku spasa” gleda se na skorašnji ulazak u EU. Je li to baš tako?
Mogli bismo reći da je “luka spasa” kada ne bismo vidjeli što se
događa u Grčkoj, koja je odavno u Europskoj uniji, kakvo je stanje
nezaposlenosti mladih u Španjolskoj, Portugalu, Italiji... A to su stare
članice EU. Lijepo je bilo sanjati Europsku uniju kada je formalno počeo pristupni proces prije 10 godina, kada je to bio prostor blagostanja, funkcioniranja sistema, reda. Međutim, pokazalo se da je to bila
samo fasada i da stvari baš nisu tako bajne. Nedavno sam pisao, spominjao jedan primjer… živiš u zemlji bankarskih afera, lažnih magisterija i sanjaš o Europskoj uniji, a onda u jednom danu vidim vijest
22
da su njemačkoj ministrici obrazovanja dokazali da je plagirala doktorat i da se otkrila golema afera s trećom po veličini bankom u Italiji, najstarijom bankom na svijetu, Monte dei Paschi di Siena. Sjetimo
se da je i prošli njemački predsjednik, gospodin Christian Wulff, odstupio radi zloupotrebe položaja. Sve negativnosti koje se kod nas
događaju, očito se događaju i u Europskoj uniji. Kako ćete vi u Sisku
ili u Slavonskom Brodu vjerovati da ćemo mi riješiti neke naše ekološke probleme kada vidite situaciju u Napulju, koji živi srednjovjekovnu situaciju s tisućama tona smeća, što se ciklično ponavlja.
Europska unija je nastala kao jedan ekonomski okvir u kojeg su
ulazile države jer su prepoznavale svoj konkretan interes. Veliki
problem cijele priče oko hrvatskog pristupa Europskoj uniji je što je
ulazak u Europsku uniju nametan kao mit. Mit je sveta priča u koju
se apriori vjeruje, po definiciji ne traži nikakav argument – u mit se
vjeruje kao takav. Nas se tako uljuljkivalo u mit o Europskoj uniji
koja će riješiti sve naše probleme, o nekakvim fondovima koje će
drugi puniti, a mi ćemo se njima obilato koristiti i slično. Realnost je
sasvim drugačija i ono što ja očekujem nakon ulaska u Europsku
uniju je hladan tuš i razočarenje. Mislim da je to, ipak, dobro. Naime, čitava naša politička scena, čitava dinamika nije se mogla realno i zdravo razvijati jer je sve bilo pokriveno koprenom tog mita
ulaska u Europsku uniju koji nema alternativu i kome je sve podređeno. Mislim da će se tek nakon što se uđe u Europsku uniju i vidi
da od tog čarobnog rješenja nema ništa hrvatsko društvo moći suočiti samo sa sobom i svojim realnim problemima. I onda artikulirati pozicije i moguća rješenja.
Mladi žele otići iz Hrvatske, u EU vide “obećanu zemlju” i zaposlenje. Međutim, prema najnovijim informacijama najmanje
dvije godine nema prijema radne snage iz Hrvatske u zemlje EU.
Vrhunski stručnjaci su i do sada pronalazili posao u Njemačkoj,
Velikoj Britaniji i drugim zemljama. Međutim, neka vjera da će
obična radna snaga naći neke super plaćene poslove u Europskoj
uniji je jedan jeftin mit. Jer, pomislite samo na to kolika je stopa
PREPORODOV JOURNAL 147
intervju
nezaposlenosti među mladima u većini europskih zemalja, pogotovo na jugu. Ponavljam, u Španjolskoj je stopa nezaposlenosti mladih preko 50%, tako da sumnjam da će naše ljude zapasti nekakvi
bajni poslovi. Od toga neće biti ništa.
Okvirni proračun EU nudi nekakvu “mrkvu” od 11,7 milijardi
eura – istina ili utopija za naivne?
To je samo teoretska mrkva. Nedavno sam napisao jedan tekst u
“Večernjem list” na sličnu temu, o cijeni koju je Hrvatska platila u Siriji. INA je u Siriji imala koncesije na velika naftna polja i nakon što je
prije više od godine dana EU uvela sankcije Siriji, Hrvatska je postupila po onoj poslovici: “Vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla
nogu.” Hrvatska se pridružila Europskoj uniji i uvela sankcije Siriji, na
što je ništa nije sililo. INA gubi sve te poslove. Bashar al-Assad je ostao
i dalje na vlasti, evo već godinu dana, i ništa ne garantira, bilo da
Assad ostane, bilo da pobijede pobunjenici, da će INA ikada više vratiti svoje koncesije. A prema priznanju samog Radimira Čačića godišnji profit INA-e je bio dvije milijarde kuna. Skoro pola INA-e je u hrvatskom državnom vlasništvu, znači skoro milijarda kuna je izgubljena na
godišnjoj razini samo stupidnom odlukom da se podrži politika Europske unije prema Siriji – mada još nismo u Europskoj uniji. Ako tome dodamo novac koji očito gubimo pristankom na slovensku bilateralnu ucjenu, dolazimo do toga da je samo na te dvije stavke, kojima
plaća ulazak u Europsku uniju, Hrvatska izgubila više nego što može
dobiti iz EU-fondova u prvih nekoliko godina. To je čista računica. Ja
inače mislim da ljudi i narodi trebaju postupati racionalno. Kada vi
ulazite u neki klub trebate vidjeti koliko košta ulaznica i što se dobiva
za nju. Čista matematika, a to kod nas nitko nije radio.
Dijelite li mišljenje da je nakon ratova 90-ih godina prošlog
stoljeća bivša SFR Jugoslavija podijeljena u nekoliko interesnih
sfera? Značajni su njemački, austrijski, talijanski, turski, ruski i
američki vojno-političko-ekonomski utjecaji i interesi.
Proganja me jedna misao…. Kada pogledam sadašnje stanje na
području bivše Jugoslavije ono me nevjerojatno podsjeća na stanje
između Berlinskog kongresa 1878. i početka Prvog svjetskog rata.
Hrvatska i Slovenija su tada bile periferne male zemlje jednog europskog imperija. Tada se radilo o Austro-Ugarskom carstvu, a danas su
to Europska unija i euroatlantske integracije. Bosna i Hercegovina je
protektorat istog tog imperija – danas imamo visokog predstavnika,
OHR – vrlo slično onome što smo imali pod Austro-Ugarskom. Srbija
je, kao i tada u jednoj konfuznoj situaciji gdje ni sama ne zna što hoće
i kolika je njena realna snaga i uloga. Da li je samo jedna od država na
tom području ili je nešto više i jače, te bi trebala dominirati. Situacija
nevjerojatno podsjeća na stanje s konca 19. i početka 20. stoljeća. I
kada sad razmišljam, umjesto da se vežu uz Prvi i Drugi svjetski rat,
koji su bili svjetske priče koje su se prelomile preko naših područja,
ratovi iz 90-ih se prije mogu promatrati kao nastavak Balkanskih ratova. Sve je to u biti jedna borba na ostacima tih bivših imperija koju
su dvije Jugoslavije samo privremeno bile zamrznule. Ovo ne iznosim
kao čvrstu tezu, nego kao jednu moguću priču gdje se pokazuje da su
neke povijesne geostrateške strukture jako žilave i dugotrajne.
Ratna i poratna situacija u BiH i Mostaru
Ove godine obilježavamo ratnu obljetnicu – 20 godina od početka hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH. Mostarac ste, gradsko
dijete koje poznaje multikulturnu i multikofesionalnu prirodu svoga grada. Kako ste tih godina, kao tinejdžer, doživjeli ratna stradanja svojih sugrađana, sukob na nacionalno-vjerskoj liniji?
Bio sam drugi razred Gimnazije kada je počeo rat u Mostaru
1992. i taj razred nisam završio. Zanimljivo je da sam svaki razred
SIJEČANJ 2013.
srednje škole završio u drugoj državi. Na svjedodžbi prvog razreda
Gimnazije piše Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, na
diplomi skraćenog drugog razreda piše Republika Bosna i Hercegovina – Hrvatska zajednica Herceg Bosna, treći razred sam završio u
Republici Hrvatskoj u Makarskoj, a četvrti u Republici Italiji u Trevisu.
Mislim da smo svi mi trajno istraumatizirani. Prije nekoliko dana iščitavao sam neke stvari vezane uz 1991. i 1992. godinu, početak rata u BiH i Sarajevu. Otišao sam na You Tube i gledao nadrealne snimke iz travnja 1992. godine iz Sarajeva, gdje je vladala potpuna konfuzija. S jedne strane, već imate barikade i snajperiste. S
druge strane imate potpuno sluđene ljude koji nose Titove slike,
upadaju u Skupštinu i prizivaju intervenciju JNA, za koju je valjda
svakoj budali bilo jasno na čijoj je strani. Nevjerojatan je taj kaos.
Posebno je zanimljivo razdoblje od prvih izbora koncem 1990. do
početka rata jer su tu korijeni političkih sukoba koji su, nažalost,
prerastali u ratne. Čini mi se da smo u Bosni i Hercegovini i dandanas na istom setu pitanja: kako pomiriti građansko i nacionalno,
kako očuvati državu Bosnu i Hercegovinu – oni koji je žele očuvati
– i kako je urediti unutar tog okvira.
Hrvatsko-muslimanski, odnosno hrvatsko-bošnjački sukob ima
svoje političke uzroke koji su postojali i prije 1993. godine. Velika je
tragedija što se nije moglo naći političko rješenje i što je eskaliralo ratom. BiH se nalazila u jednoj tragičnoj situaciji, to vidim iz ove današnje
perspektive. Nakon 90-ih je njena sudbina je uvelike ovisila o sudbini
Jugoslavije. To je ona situacija bez rješenja, gdje je očito golema većina
srpskog stanovništva, a oni su jedan od tri konstitutivna naroda BiH,
bila protiv odlaska iz Jugoslavije. S druge strane, potpuno je razumljivo
stajalište hrvatskog i bošnjačkog političkog vodstva koje nije htjelo
ostati u krnjoj Miloševićevoj Jugoslaviji nakon odvajanja Slovenije i Hrvatske. To je bila bezizlazna situacija. Srbi se vole pozivati na referendum koji je održan bez Srba, Referendum o neovisnosti. Time legitimiraju svoje pravo na proglašenje Republike Srpske. U tom smislu bi se
moglo reći: da, oni su, u takvoj situaciji preglasavanja, imali pravo na
građanski neposluh. Mi možemo reći da Republika Srpska nije nastala
na zločinu, ali se ona svakako proširila na zločinu. U situaciji gdje druga
dva naroda donose referendumsku odluku bez vas, jedna je stvar da
su Srbi na području gdje su bili većina proglasili građanski neposluh i
politički opstruirali rezultate referenduma. To bi se moglo razumjeti.
Ali, sasvim je druga stvar gdje vi koristite vojnu prednost JNA, koju
imate u svojim rukama i osvajate 70% teritorija BiH, radite stravično
etničko čišćenje, zločine, u nekim dijelovima zemlje i genocid.
U biti srpska politika u BiH jedina je bila jasna, oni ne žele državu BiH izvan Jugoslavije i to je linija koja se može slijediti od 1990.
pa sve do danas. Naprosto, danas na političkoj sceni Republike Srpske nemate ni jedan relevantan politički faktor koji bi pristao na
ukidanje RS-a. S druge strane, hrvatska i bošnjačka politika je oscilirala. Hrvati su kao najslabija strana u BiH pristali na sve mirovne
sporazume, od Cutillierovog i Vance-Owenovog, pa kasnije sve do
Washingtonskog i Daytonskog. Ali i hrvatska politika tu nije bila jasna. Znate da oko izlaska na referendum 1992. s hrvatske strane
nije baš sve išlo glatko. Nisu nipošto željeli ostati u Jugoslaviji, ali su
isto tako bili svjesni da ne žele bilo kakvu Bosnu i Hercegovinu. To
je “slavno” Livanjsko pitanje, gdje su nakon sastanka u Livnu, i nakon što su dobili određene garancije od Izetbegovića o preustroju
BiH u nacionalne kantone, hrvatski predstavnici pozvali narod da
podrži referendum. Tako da je malo fige u džepu bilo na hrvatskoj
strani, ali bogme bilo je i na bošnjačkoj.
Muslimanima je također bila dramatična situacija raspadanja Jugoslavije, gdje se nije moglo ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem. Sigurno bi, u takvoj državi, dugoročno gubili identitet pod prisi-
23
intervju
lom, a opet, s druge strane, odluka o odvajanju je značila izravnu
konfrontaciju sa srpskom stranom i JNA, koje su bile silno nadmoćne
u tom trenutku. U toj situaciji treba imati razumijevanja kad se gleda
s druge strane, i hrvatske, pa i srpske, za Izetbegovićevo odstupanje
i osciliranje od pristanka na asimetričnu Federaciju do odluke da se
ide na referendum. U sadašnjem stanju svi imaju malo fige u džepu i
svi kao da čekaju da će netko donijeti rješenje izvana.
Međutim, tragedija je i što se i poslije rata, od koga je prošlo 18
godina, vidi jedno kontinuirano propadanje bosansko-hercegovačkog društva, ekonomije, kulture, gradova. Događa se srozavanje na
svim razinama kao posljedica neriješenog političkog okvira. To vidim kao neku osnovnu štetu činjenice da se ne može pronaći ni
osnovni konsenzus. Pogotovo na primjeru grada Mostara, gdje je
to najočitije. Žao mi je što političke snage u Mostaru nisu svjesne
da se nacionalno pitanje ne rješava na lokalnoj razini. Sada imamo
jednu perverznu situaciju. Godinama je bošnjačka strana blefirala
da se zalaže za jedinstven grad, čime je dobivala poene kod međunarodne zajednice, unatoč tome što je Istočni Mostar nakon rata
ostao praktički etnički čist. Hrvatska strana je stalno opstruirala
ujedinjenje i bila za podjelu. Sada u situaciji kada su HDZ-ovi shvatili da je Hrvata više u Mostaru, da je hrvatska komponenta vitalnija, jer joj gravitira Zapadna Hercegovina i Srednja Bosna, dok je
Istočni Mostar pomalo ostao kao slijepo crijevo – počeli zalagati za
jedinstven grad. Naravno, blefiraju. Istovremeno, istočna mostarska strana je sada za podjelu grada. Našalio sam se u jednom tekstu da su sada zapadni Mostarci “prava raja”, a istočni Mostarci su
“fašisti”, uloge su se obrnule. Ali ovo je jednako blef kao što je bio
i onaj blef prije. Sada je važno promijeniti logiku. Umjesto da se ide
logikom: nas Hrvata je u Mostaru više, hajdemo mi sad njih u gradu
držati za gušu kao što oni drže nas u Federaciji – trebalo bi obrnuti
stvar pa reći – hajdemo mi s njima naći rješenje u Mostaru, shvatiti
njihovu poziciji, strahove i bojazni, kao malobrojnije strane, pa onda neka se to primijeni i na razini Federacije.
Nakon lokalnih izbora Mostar proživljava još jednu političku
krizu: nije ustrojena gradska vlast. Produbljuju se međunacionalne tenzije. Nedavno je miniran spomenik vojnicima Armije BiH
poginulim od 1992.-1995. Tko profitira u svemu tome, a tko gubi?
Opet bih se vratio na prije spominjani Belfast. Ne mislim da su
Mostarci nešto bolji ili tolerantniji ljudi od drugih ljudi na svijetu. Ali
kada vi uzmete kakav je rat bio u Mostaru, da je praktično dvije trećine
stanovništva preseljeno, da imate situacije gdje su ljudi mijenjali stanove iz istočnog u zapadni dio, i obrnuto, na par stotina metara zračne
linije... Nakon svega toga što se događalo, u Mostaru u zadnjih 18 godina imate svega nekoliko težih incidenata koji su uvijek bili inducirani
nekom širom političkom igrom i krizom. U tom smislu ja mogu reći da
sam ponosan na svoje sugrađane, jer Mostar nije Belfast. Ponavljam,
u bogatom Belfastu koji je već 40 godina u Europskoj uniji vi imate fizičke zidove. U Mostaru ti zidovi ne postoje, oni koji žele biti po cijelom
gradu, ići na drugu stranu družiti se, rade to bez problema. Oni koji se
neće družiti, ne moraju, živimo u demokraciji. Fizičkih zidova nema,
premda i dalje postoje izvjesni mentalni zidovi. Ali, uzevši u obzir sve
okolnosti i sve što se događalo, koliko traje situacija administrativne
nesređenosti, mislim da se Mostarci čak i dobro i tolerantno ponašaju.
U studenom 2013. je i 20 godina od rušenja Starog mosta u
Mostaru. Rušenje Vas je zateklo u izbjeglištvu u Italiji. Što Vam je
tada palo na pamet?
To je civilizacijska katastrofa. Most nije imao važnu vojnu funkciju, jer se glavnina naoružanja za dio “istočnog Mostara” koji se nalazi na zapadnoj obali Neretve, prevozila skelom na zaklonjenijem di-
24
jelu. Rušenje mosta je ogledalo jednog potpunog raspada sistema.
Iracionalan idiotizam, dobro pokriven kamerama. Ako bi se gledalo
sa stanovišta nekakve apsurdne povijesne odmazde, onda bi prije
trebalo srušiti Dioklecijanovu palaču u Splitu, jer je Dioklecijan strašno progonio kršćane. Ili Pulsku arenu… To je jedan bolan i tragičan
događaj, kulturalni zločin. Mislim da ga treba promatrati samo simbolički, ne može se sada iz njega neko naknadno svjetlo baciti na sva
događanja. Dobro je da je obnova mosta rađena zajednički, da je tu
sudjelovala i Hrvatska i Bosna i Hercegovina i Turska, koja je njegov
izvorni graditelj. Ali, na žalost, ne vidim da je zalječenje te rane nešto
bitno pridonijelo poboljšanju političkih odnosa u gradu.
Pitanje trećeg entiteta u BiH
Kuda ide hrvatski narod u Bosni i Hercegovini? Prisutne su
brojne frustracije i dileme.
Različita su gledišta i interesi Hrvata ovisno u kojem se dijelu Bosne i Hercegovine nalaze. To vrijedi i za ostale, jer npr. na situaciju
potpuno drugačije gleda Bošnjak u Mostaru, onaj u Sarajevu ili povratnik u Podrinju. U trenutku prvih demokratskih izbora 1990., u situaciji raspadanja Jugoslavije, bilo je očito da se zaoštreno ponovno
vraća nacionalno pitanje u BiH. Ono za vrijeme komunizma nije riješeno, nije harmonizirano, nego je na neki način guranjem ispod tepiha na čudan način i poticano. Hrvati su se u tim trenutcima našli u
najslabijoj poziciji: bili su brojčano najmalobrojniji, ali i kadrovski deficitarni. Rađene su neke analize političke elite Muslimana, Srba i Hrvata 90-ih godina. SDS su vodili mahom sveučilišni profesori: Radovan
Karadžić, Biljana Plavšić, Koljević, Buha… To su ljudi koji su bili dio
društvene elite. Isto tako se može reći i za muslimansku, kasnije bošnjačku stranu. Kod Hrvata je bilo drugačije. HDZ je na početku vodio
Davor Perinović, koji ni sam nije znao tko je i što hoće. Nakon njega
došao je jedan sportski novinar sa srednjom školom, Stjepan Kljuić.
Poslije njega dolaze neki još pogubljeniji… Kada vidite koliko se ljudi
izmijenilo na čelu dominantne hrvatske stranke, i to vam dovoljno
govori. Iz te slabosti Hrvati su pristajali na sve mirovne planove, od
prvog do zadnjeg. Nekako su lavirali i tavorili, stalno između, s jedne
strane, gledanja na rješenje ukupnog hrvatskog pitanja, to je bilo osamostaljenje i reintegracija teritorija Republike Hrvatske, a s druge
strane, na svoju poziciju u BiH. Osjetio se problem nepostojanja autonomne hrvatske politike. Recimo, u Hoolbroekovoj knjizi o Daytonu
tek nakon 200 stranica se prvi put spominje politički predstavnik Hrvata u BiH. Hrvati iz BiH su dobrim dijelom bili nesuvereni u svojim
odlukama, njihova politička elita je bila nedorasla.
Nešto malo političkog pluralizma pokrenulo se nakon 2000. godine, ali je onda grubo zaustavljeno platformaškom politikom. Tu je simbolički jako važan bio prvi izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Podsjećam da su kod Srba jačali ili padali SDS i SNSD, kod
Bošnjaka su se smjenjivale različite opcije na vlasti, međutim, kod Hrvata je cijelo vrijeme vladao HDZ, kod koga je kadrovski okoštala loša
struktura. Međutim, bilo je došlo do promjena, jer su oni izgubili vlast u
županijama koje su dobili “Devedesetka” i HSP u koaliciji. Nakon toga
se HDZ donekle kadrovski popravio, pa su na sljedećim izborima vratili
dio županija. Znači, počelo je neko normalno političko natjecanje i kristaliziranje kvalitete unutar hrvatskog političkog korpusa, što mislim da
je bila dobra tendencija. Ali politikom nametanja političkih predstavnika od strane SDP-a, gdje im se kasnije nažalost pridružila i SDA, taj je
proces zaustavljen i došlo je ponovnog homogeniziranja oko HDZ-a,
kao najveće stranke. Time su Hrvati dugoročno izgubili u političkoj dinamici pluraliziranja vlastite političke scene i opcija u BiH. I zato sam više
puta ponovio da je platformaškom politikom Lagumdžija osigurao Draganu Čoviću pobjedu na trima sljedećim izborima. To je, naprosto, pri-
PREPORODOV JOURNAL 147
intervju
Ono što sam vidio kao strategiju međunarodne zajednice – pritom nisam nikakav paranoik, jer to što govorim mogu konkretno
argumentirati – jeste da je politika međunarodne zajednice prešutno išla u smjeru reduciranja političke složenosti u BiH. Da se jednadžba s tri nepoznanice svede na dvije, a to
su srpska i bošnjačka.
Osnova stvar je potreba za vlastitim institucijama jer se pokazalo da su, nametnutim izmjenama
Daytona, Hrvati politički desubjektivizirani kao narod. Dovedeni su u situaciju da im drugi mogu u potpunosti izabrati političke predstavnike – od Federalne vlade do člana Predsjedništva BiH. U toj je situaciji
zahtjev za trećim entitetom, koji je samo jedno od mogućih u paleti rješenja hrvatskog pitanja, prije svega zahtjev za institucijama koje mogu garantirati opstanak
naroda u političkom smislu.
rodan proces homogeniziranja oko najjače vlastite stranke da ti drugi
ne bi nametali predstavnike. A gurnuo je i politički Hrvate, već prvim
izborom Željka Komšića, u političko naručje Miloradu Dodiku.
Znači, osnovni uzrok zbližavanja Dragana Čovića i Milorada Dodika je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?
Da, to možete vidjeti jednostavno kronološki. Ono što sam vidio kao strategiju međunarodne zajednice – pritom nisam nikakav
paranoik, jer to što govorim mogu konkretno argumentirati – jeste
da je politika međunarodne zajednice prešutno išla u smjeru reduciranja političke složenosti u BiH. Da se jednadžba s tri nepoznanice
svede na dvije, a to su srpska i bošnjačka.
Dayton je drastično promijenjen nizom nametnutih odluka visokih predstavnika koje nisu prošle parlamentarnu proceduru. Jedna
od njih je odluka o suverenosti na cijelom prostoru BiH, čime Hrvati
u RS-u nisu dobili ništa, a izgubili su mehanizme kontrole u Federaciji. Onda imate tzv. Berijeve amandmane koji su omogućili da bošnjačke stranke popune tzv. svojim Hrvatima mjesta u Domu naroda.
Tako imate apsurdnu situaciju da Kanton Goražde, u kojem živi 100
Hrvata, bira jednog među ovih 17 u Domu naroda, a Županija Posavska, u kojoj živi 50.000 Hrvata, bira samo dvojicu. Onda odluka o
Statutu grada Mostara koji predstavlja presedan u Bosni i Hercegovini: nema slične stvari niti u Sarajevu, Travniku, Konjicu, Bugojnu ili
Banja Luci. Zatim sramotna Inzkova odluka, gdje poništava odluku
Središnjeg izbornog povjerenstva iz Sarajeva i uvodi nove zakone
matematike po kojima je pet trećina od 17! To je sve jedan iznimno
frustrirajući niz za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Ako SDP pri prvoj kandidaturi Željka Komšića nije još znao što
će se dogoditi, drugi put su svjesno išli na to da bošnjačkim glasovima nametnu svog kandidata za hrvatskog člana predsjedništva. To
je jedno nečuveno političko nasilje. Rekao bih da to ide onkraj nacionalizma, da je to šovinizam – da vi cijeli jedan narod smatrate
idiotima koji ne znaju dobro izabrati, pa ćete vi odrediti tko će biti
njegovi politički predstavnici. U tom trenutku su se Hrvati našli po-
SIJEČANJ 2013.
litički pred zidom i njihovo približavanje Miloradu Dodiku u takvoj
situaciji je potpuno razumljivo i legitimno.
Tada je intenzivira pitanje tzv. trećeg, hrvatskog entiteta. Da
li je on stvarna potreba ili iluzija?
Osnova stvar je potreba za vlastitim institucijama jer se pokazalo
da su, nametnutim izmjenama Daytona, Hrvati politički desubjektivizirani kao narod. Dovedeni su u situaciju da im drugi mogu u potpunosti
izabrati političke predstavnike – od Federalne vlade do člana Predsjedništva BiH. U toj je situaciji zahtjev za trećim entitetom, koji je samo
jedno od mogućih u paleti rješenja hrvatskog pitanja, prije svega zahtjev za institucijama koje mogu garantirati opstanak naroda u političkom smislu. Znači, naroda kao političkog faktora koji će zajedno s
predstavnicima druga dva odlučivati o Bosni i Hercegovini. A koliko je
on realan, vrijeme će pokazati. Mislim da bi trenutno zdrav korak bio,
uz svu ovu priču o potrebi rekonstrukcije Federacije kao preskupe, s
previše Kantona i slično, ako se iskreno želi naći neko rješenje i dati
garancija Hrvatima, da se to može postići nekom vrstom reforme Federacije u dvije ili više teritorijalno diskontinuiranih Županija ili Kantona. Taj teritorijalni diskontinuitet bi bio garancija da se tu neće raditi ni
o kakvom separatizmu u budućnosti, gdje bi se omogućilo da svako iz
tih teritorija izabire političke predstavnike. Tu vidim realnije rješenje
hrvatskog pitanja koji bi bili u interesu stabilnosti i bolje održivosti BiH.
Ali ne mislim da je ova američka inicijativa krenula u dobrom smjeru.
O reformi treba pregovarati s legitimnim političkim predstavnicima, a
ne s nekim prividom civilnog društva kojeg oni sami financiraju.
S obzirom na političko savezništvo Dodik – Čović, da li to znači
da Hrvati pristaju na velikosrpski projekt i, na taj način, odustaju
od dijelova BiH gdje su nekada živjeli? Npr. Bosanska posavina,
regija Prijedora i Banja Luke…
Mi trenutno govorimo o problemu Hrvata da ne mogu izabrati
svoga člana Predsjedništva i da ne mogu sudjelovati u formiranju
federalne vlasti. Ja bih apsolutno podržao i uložio energiju u bilo
kakav suvisao i provodiv koncept ili projekt koji bi doveo do povrat-
25
intervju
ka prognanih ljudi u Republiku Srpsku i do toga da Hrvati postanu
jači faktor u RS-u. Ali ja u tom smislu ne vidim nikakva suvisla rješenja, nego se na neki način ta priča o Bosanskoj posavini koristi za
cinično političko ucjenjivanje Hrvata u Federaciji. Kao da će pomoći
Posavljacima to što Hrvati nemaju politička prava u Federaciji.
Što bi mogao pokazati sljedeći Popis stanovništva u BiH?
Više od nekih ukupnih brojki koje će pokazati koliko je kojeg naroda, značajniji je podatak koji će, nažalost, pokazati posljedice etničkog čišćenja – koliko se stanovništvo homogeniziralo u određenim dijelovima teritorija. Ja se pitam zašto su bošnjačke političke
stranke do sada opstruirale popis? Dva su moguća odgovora. S jedne
strane, da bi se održala iluzija o multietničkom karakteru teritorija
koji su ostali pod Armijom BiH, a što se po nekim drugim pokazateljima može reći da nije tako. Nažalost, npr. u Sarajevu. Sarajevo danas
više nije multietnička sredina koja ja bila i zato nisu krive današnje
Sarajlije, a pogotovo nisu kriva djeca koja su se rađala poslije rata. I
to njima ne treba nabijati na nos, kao ni nekim drugima neke druge
stvari. Dakle, vjerojatno je jedan od razloga opstrukcije popisa bilo
zadržavanje iluzije o multietničkom karakteru većinskih bošnjačkih
prostora. S druge strane, postoje nekakve kalkulacije i špekulacije da
je postotak Srba u BiH puno veći nego što se misli. Nemojmo zaboraviti da su imali na početku rata 70% teritorija osvojenog i etnički očišćenog. Jako je puno Bošnjaka i Hrvata protjerano u treće zemlje.
Nakon sažimanja srpskog teritorija sa 70% na 49%, dobar dio ljudi s
prepuštenog teritorija je ostao na teritoriju RS-a. Isto tako, i dio ljudi
koji su bježali iz Hrvatske iz tzv. Srpske krajine ostao u RS-u. Kada se
sve to uzme u obzir, postoje neke špekulacije da je možda i to bio
jedan od razloga zašto je bošnjačka strana odgađala popis. Jer bi se
pokazalo da je udio Srba veći nego što se misli. Očekujem da će popis
pokazati koliko su teške posljedice rata, koliko je BiH izgubila stanovništva, koliko je izgubila mladog stanovništva i koliko se stanovništvo
nacionalno promijenilo na određenim dijelovima teritorija.
Bosansko-hercegovačka snalažljivost i Bruce Lee
BiH je u sličnoj ekonomskoj situaciji kao i Hrvatska, dakle lošoj. Ima li kakvih realnih mogućnosti za pozitivan pomak?
Naravno da ima. Da je to neka neplodna pustinja i da tamo žive
neki retardirani ljudi, mi bi rekli – neka im je tako kako je, i sva ova
priča ne bi imala smisla. To je, prije svega, kvalitetan komad zemlje u
Europi s relativno velikim prirodnim bogatstvima i resursima, koji je, u
odnosu na prirodne pogodnosti, vrlo rijetko naseljen. A vi usporedite…
bivša Jugoslavija i Italija su bile su teritorijalno približno jednake površine, a u Italiji ste imali skoro tri puta više stanovništva. Uz ogromnu
talijansku migraciju koja je odlazila u SAD, Južnu Ameriku i ostale europske zemlje, praktično sve do sredine 20. stoljeća dok se Italija nije
razvila. Sada zamislite koliki su zbog ratova bili naši demografski gubici
i kako nikada potencijal ovoga prostora nije mogao biti iskorišten. Znači, s jedne strane ono što budi nadu u BiH je malo ljudi na velikom teritoriju koji ima vrlo raznovrsne resurse. S druge strane, to je potencijal
tih ljudi. Ja sam imao priliku u New Yorku družiti se s tamošnjim Bošnjacima, mladim ljudima koji su u najkonkurentnijem gradu u svijetu
uglavnom vrlo uspješni. I sad mene netko treba uvjeriti da su u Bosni i
Hercegovini to neki ograničeni ljudi koji ne smiju dobiti svoju državu
jer će to postati Palestina ili teroristička baza. Pa, kako onda Bošnjo
može uspjeti u New Yorku ili kako može Hercegovac uspjeti gdje god
ode, a dolje je stanje jadno kakvo već jest? Problem je naša nesretna
povijest i činjenica da nikada nismo imali jedan stabilan okvir u kojem
bi se razvile stabilne i jake institucije. Pogledajte samo koliko je država
i režima mijenjano tijekom jednog ljudskog života, a bez stabilnih insti-
26
tucija nema ni ekonomskog razvoja. Zato me srce boli… kada vidim
koliki je dolje potencijal – i prirodni i ljudski, a ne može se naći nekakav
održivi okvir u kojem bi se taj potencijal mogao u punini realizirati.
Što se tiče usporedbe s Hrvatskom… Hrvatska je neusporedivo
razvijenija, ali, s druge strane, u situaciji klopke zaduživanja nekad je
bolje biti malo manje razvijen, pa manje zglajzati na kraju. Isto kao i
nesređenost. Što je recimo u cijeloj ovoj rasprodaji spasilo Dalmaciju? Nesređen katastar! Da je bio sređen katastar, većina mladih bi
bila rasprodala djedovinu. Ovako je teško jer su vlasnički odnosi zamršeni. U BiH se tavori nekako na dnu, ali to je jedna stabilna situacija – toliko je loše da malo ljudi može podići kredit, a time apsurdno
i otići debelo ispod nule. Tako da nije svako zlo za zlo.
Široj javnosti postali ste poznati po inicijativi za postavljanje
spomenika legendarnom Bruce Leeu u Mostaru. Koja je bila tadašnja poruka?
Poruka je bila da se upozori ljude. Tada smo imali jednu političku situaciju u kojoj smo imali tri sukobljene strane koje nisu iznalazile politički okvir. Njima je to nesređeno stanje očito odgovaralo.
Istovremeno se u situaciji takve političke blokade događalo se jedno opće srozavanje na svim razinama, pa tako i srozavanje javnog
prostora u Mostaru. Htjeli smo u javni prostor ubaciti nešto što će
biti lijepo, kvalitetno, pozitivno i što će svi ljudi osjećati kao svoje.
To je bio Bruce Lee. Nažalost, vrlo brzo je postao meta vandalizma.
Kada iz ove perspektive vidim što se događalo s nekim drugim spomenicima, mislim da je povod možda bio materijalno koristoljublje, da su ga htjeli pretopiti i preprodati u staro željezo. On se nalazio u jako zapuštenom gradskom parku, koji je u međuvremenu
krasno obnovljen. To je jedan od rijetkih prostora u gradu gdje iz
oba dijela grada ljudi dovode djecu da se igraju na zelenilu. Međutim, Bruce Lee još nije vraćen, ali o tome treba pitati gradske vlasti.
To je bio prvi spomenik Bruce Leeu u svijetu. 2005. godine. Nama
je bilo važno da se spomenik napravi uz sve dozvole, potpuno legalno,
jer smo i time slali poruku gradu u kojem je većina stvari poslije rata
napravljena nelegalno. Mi smo inzistirali da bude legalno, čekali smo
preko dvije godine na sve dozvole. U međuvremenu smo dobili informaciju da se i u Hong Kongu podiže spomenik Bruce Leeu. Uspjeli u toj
utrci podići spomenik dan prije njih. Bilo je veliko otvaranje, došao je i
kineski veleposlanik. Snimljen je jedan izvrstan dokumentarac. Sarajlija koji živi u New Yorku, zove se Ozren Milharčić, napravio je dokumentarac o Bruce Leeu koji je bio prikazivan na festivalima u Los Angelesu i New Yorku. Upravo tada sam išao u Ameriku i imao, ranije spominjanu prigodu družiti se s bošnjačkom zajednicom u New Yorku i
uvjeriti se da oni mogu uspjeti i u najjačoj konkurenciji.
Za kraj, poruka zagrebačkog Mostarca čitateljima “Preporodovog Journala”.
Bio sam iznenađen kvalitetom i opsegom “Preporodovog Jorunala”. Ja se stalno žalim u javnosti kako su se mediji srozali, kako su novine samo žutilo i crna kronika, kao da su pisane za kretene. A onda vidim iznimno kvalitetnu novinu jedne manjinske zajednice. Pa onda
tako nešto malo i utješi čovjeka, jer pitam se koliko je još takvih stvari
u nekim nišama koje ne vidim. Stvari koje se i dalje kvalitetno rade.
Mogu još samo dodati kako smo svi, bez obzira pripadali većinskom narodu ili nekoj od manjinskih zajednica, danas u Hrvatskoj u
istom čamcu, dijelimo iste probleme, iste bojazni u ovoj krizi koja
već predugo traje. No bilo je i težih vremena pa se izguralo. Pogotovo mi koji smo porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji smo navikli
na nevolje i koji nikada nismo bili razmaženi. I ova kriza će jednom
morati doći kraju. Evo, za kraj jedan vic: “Imala majka dva sina: jedan bio pametan, a drugi ostao u Mostaru.” q
PREPORODOV JOURNAL 147
bosanski barometar
ZAHTJEV ZA PROMJENAMA U VLADI, ALI I U FEDERACIJI BiH
Vlada (još) nije pala
Kriza Vlade Federacije BiH nastavljena je i u 2013. godini, a cilj
je bio izbaciti SDA, HSP i NSRzB te umjesto njih dovesti HDZ i HDZ
1990. SDP koji je i pokrenuo priču o promjeni svojih koalicionih
partnera sada se već našao u situaciji kada mu vrijeme ne ide na
ruku, jer bi se već u listopadu iduće godine trebali održati novi opći
izbori u BiH, a svoju (i volju HDZ-ova) ne uspijeva nametnuti. No
stvari su se krajem siječnja ubrzale, tako da se moglo očekivati da
će se konačno riješiti i ovaj veliki problem.
Na sjednici Vlade FBiH održanoj u Mostaru 24. siječnja premijer
Nermin Nikšić (SDP) zatražio je da se u dnevni red uvrsti i izjašnjavanje Vlade o zahtjevu za njenu smjenu, što je podnijela većina
zastupnika i izaslanika iz oba doma entitetskog Parlamenta (pri
tom se misli na SDP i HDZ-ove). Međutim, da bi se ova točka i našla
na dnevnom redu to mora podržati većina članova Vlade, a oporbeni blok u Vladi predvođen ministrima iz SDA osigurao je većinu
glasova kojima će blokirati uvrštavanje ove točke u dnevni red.
Ministri iz oporbenih stranaka nastojali su dobiti na vremenu i
odgoditi planirano zasjedanje oba parlamentarna doma i glasanje
o smjeni Vlade. Inzistirali su na stavu da Parlament ne može glasati
o smjeni prije isteka jednomjesečnog roka za izjašnjavanje Vlade.
Iako je jasno da stav Vlade ne utječe na izglasavanje smjene, ministri iz SDA, Boljitka i HSP-a nastoje odgoditi glasovanje u Parlamentu do isteka zakonskog roka, a to je 8. ili 9. veljače. S druge strane,
parlamentarna je većina planirala krajem siječnja, odmah nakon
sjednice Vlade ukoliko se ona izjasni o smjeni, održati sjednice Zastupničkog i Doma naroda, na kojima bi se izglasalo nepovjerenje
Vladi. Uspije li opstrukcija na sjednici, neizvjesno je hoće li se zasjedanja održati u predviđenim terminima. No, i njima je bilo jasno da
SDA i njeni koalicioni partneri za sada u rukama imaju efikasan mehanizam kojim to mogu spriječiti.
Potpredsjednik HDZ-a i šef kluba zastupnika ove stranke u Zastupničkom domu Parlamenta, Marinko Čavara, kaže kako će se parlamentarna većina ponašati sukladno ustavnim, zakonskim i poslovničkim odredbama. “Za očekivati je da oni koji nisu dio parlamentarne
većine, uključujući i jedan broj ministara, učine sve kako bi opstruirali
rekonstrukciju vlasti. Sada je jasno i zbog čega je Radivojević vraćen u
Vladu”, kaže Čavara. Naime, Desnica Radivojević se kao član SDA prošle godine u lipnju priklonio SDP-u čime je doveo u pitanje opstanak
sadašnje Vlade, no čini se da su na njega utjecali sada neki drugi faktori. Radivojević je dan prije sjednice Vlade imao i sastanak s dužnosnicima SAD-a i EUSR-a, na kojima je nastavljen dijalog o rekonstrukciji
vlasti u Federaciji. Čavara kaže kako su s američke i europske strane
ponovljeni stavovi o “neprihvatljivim uvjetovanjima” iznijeti u zajedničkoj izjavi Patricka Moona i Petera Sorensena.
Trakavica s Federalnom vladom nastavila se i dalje, a u slijedećem ćemo broju toj temi posvetiti više pažnje s obzirom na razvoj
događaja.
Racionalniji entitet
Druga zanimljiva tema bila je o prijedlogu promjena Ustava, ali
ne BiH, nego u Federaciji BiH. Naime, Američka Ambasada u BiH je
još u ljeto prošle godine pokrenula tu inicijativu, a glavni smjer je
SIJEČANJ 2013.
Premijer Nermin Nikšić
bio smanjivanje broja kantona, s tim da su neki ukazivali da bi to
moglo dovesti do formiranja trećeg – hrvatskog entiteta. Amerikanci su pak rekli da nisu spremni ići u tom smjeru, ali da su otvoreni za ideje o što funkcionalnijoj Federaciji.
Tako je i Pravni institut BiH iznio svoj prijedlog Federacije bez
kantona, ali s redistribucijom nadležnosti i novca za funkcioniranje.
Na javnoj su se raspravi u Sarajevu okupili predstavnici vlasti i političkog života, pravosuđa, političkih stranaka, akademske i međunarodne zajednice. Od predstavnika stranaka nije se čulo puno komentara, no bilo ih je: “Da li se unutrašnja organizacija jednog dijela države
može vršiti bez teritorijalne reorganizacije cijele BiH?””, pitao je prisutne Šefik Džaferović iz SDA. “Po njegovom mišljenju, to je ključno
pitanje”, upozorio je. U vezi s predloženim okrupnjivanjem kantona,
a time i smanjenjem njihovog broja, problematizirao je pitanje nacionalne mješovitosti određenih sredina i zaključio da bi možda najbolje rješenje bilo – Federacija bez kantona, s odgovarajućom redistribucijom nadležnosti i novca za funkcioniranje. Usprkos tome Džaferović je odao priznanje predlagačima izložene reforme, radnoj grupi
pravnika multietničnog sastava, jer smatra da je pokazala hrabrost
iznošenjem u javnosti njenog mišljenja o ovim, pa i “osjetljivim pitanjima” i još priložila mapu teritorijalnog preustroja Federacije.
Tomo Vidović iz Socijaldemokratske partije BiH slaže se u principu da broj kantona u Federaciji treba smanjiti, mada ostavlja diskutabilnim pitanje na koliko, ali ne odobrava i povećanje broja delegata u Domu naroda Federacije. Smatra da, naprotiv, treba smanjiti broj poslanika i delegata, što bi po njemu bio važan korak ka
racionalizaciji i efikasnijoj javnoj upravi. “Važno je i putem razgraničenja sadašnjih podijeljenih nadležnosti između Federacije i kantona, definirati nešto širi obim nadležnosti Federacije. U principu je
važno imati stručno utemeljenu javnu upravu u funkciji građana te
proaktivno djelovati da bi Bosna i Hercegovina kredibilno aplicirala
za evropsko članstvo”, zaključio je Vidović.
Veso Vegar iz HDZ-a 1990 nije komentirao tokom skupa već je,
na molbu novinara, naknadno kazao da se ne slaže s izloženim prijedlogom teritorijalnog ustroja Federacije i doveo u pitanje proklamirani cilj u ovom prijedlogu – racionalizaciju i smanjenje troškova.
27
bosanski barometar
Uvođenje Ustavnog suda
Više od drugih učesnika, predloženu ustavnu reformu komentirali su predstavnici pravosuđa, predsjednica i potpredsjednica
Ustavnog suda Federacije – Kata Senjak i Aleksandra Martinović. Slažu se što su predlagači predvidjeli uvođenje nove glave – “sudska
vlast” u federalni ustav te posebnog poglavlja “Ustavni sud” budući
da on nije u kategoriji redovnih sudova, kako je rekla Senjak. Martinović smatra da i advokaturu treba dotaći kao samostalnu branšu.
Nju iznenađuje, kazala je, prijedlog da suce Ustavnog suda razrješava Parlament. Proces izbora sudaca treba odrediti rokom a Visokom
sudskom i tužilačkom vijeću omogućiti da imenuje suca uz suglasnost samog suda. Martinović je također za proširenje ovlasti Ustavnog suda FBiH, kao i za preciznije uređenje zajedničkih odgovornosti
Federacije i kantona, izjavila je, uz napomenu da se gro predmeta u
Ustavnom sudu odnosi upravo na takve sporove.
Ovaj prijedlog za reformu Ustava FBiH nastao je na osnovu njene analize važećeg ustava u okviru istraživačkog projekta “Nove
ideje – bolja Federacija BiH”. Rezultati njenog rada objedinjeni su u
prezentiranom dokumentu pod nazivom Ustavna reforma Federacije BiH, koji osim obrazloženja, sadrži mapu kantona i predloženi
novi ustav FBiH. Uz isticanje da je osnovi cilj projekta – bolja funkcionalnost, ekonomičnost FBiH i smanjenje troškova, prvi zaključak
radne grupe je da Federaciju treba reorganizirati okrupnjivanjem
kantona u skladu s demografskim, ekonomskim, geografskim i
multietničkim kriterijima. Okrupnjavanje bi rezultiralo i smanjenjem ukupnog broja kantona s deset na šest, predlaže radna grupa.
Kao novina je predloženo ravnopravno učešće na visokim izvršnim funkcijama vlasti predstavnika “ostalih” naroda, koji se u ovom
prijedlogu ne spominju više pod tim nazivom već isključivo kao
“nacionalno neopredijeljeni i nacionalne manjine”, dok je “vitalni
nacionalni interes” zamijenjen “vitalnim interesom” kao primjerenijim terminom po mišljenju predlagača ove reforme. Broj delegata Doma naroda treba povećati sa sadašnjih 58 na 68, tako što bi
broj delegata iz reda nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih (u važećem ustavu “ostalih”) ubuduće iznosio 17 umjesto 7,
što je u važećem ustavu propisani broj članova svakog od triju klubova konstitutivnih naroda. Uz to je za nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljene predviđeno i učešće u izboru predsjednika
te potpredsjednika FBiH, kao i učešće u usvajanju amandmana na
Ustav FBiH. U domenu sudske vlasti, osim uvođenja posebne glave
pod tim nazivom, predloženo je i novo poglavlje “Ustavni sud”, kao
i poglavlje o budžetu pravosudnih institucija, odnosno odredba da
se one finansiraju iz federalnog budžeta. Među brojnim drugim izmjenama Ustava, predložena je i preraspodjela nadležnosti između Federacije BiH i kantona na način da se pretpostavka nadležnosti utvrdi u korist Federacije, uz taksativno navođenje isključivo
kantonalnih nadležnosti, odnosno zajedničkih između tih dviju instanci. Zdravstvo i obrazovanje treba da budu dodijeljene federalnom nivou jer je praksa pokazala da svi građani FBiH nemaju isti
pristup kvalitetnom zdravstvu, navode predlagači. Naglašavaju i da
se nadležnost u oblasti lokalne samouprave otvorila tokom njihovog rada na ovoj ustavnoj reformi kao jedno od važnih pitanja, a
treba ga riješiti, predlažu, isključivo na nivou Federacije, i to na način da osim općeg ustavnog normiranja, nadležnost bude uređena
jednim zakonom o lokalnoj samoupravi na federalnom nivou.
Političari čuvaju fotelje
U BiH su podijeljena mišljenja o inicijativi za rekonstrukciju FBiH.
Analitičari smatraju da ima razloga za preustroj entiteta, ali da bi
28
Šefik Džaferović
“redefinicija teritorijalizacije” na etničkom principu bila loša polazna
osnova. Američka inicijativa za ustavnu rekonstrukciju Federacije
BiH kako bi se ovaj bh. entitet učinio ekonomski racionalnijim i učinkovitijim u smislu političkog odlučivanja nije novost. Ranije ju je
predlagala njemačka političarka Doris Pack, no njena ideja o smanjenju broja federalnih kantona nije naišla na odobravanje u bh-političkim krugovima. Mnogi bošnjački, ali i pojedini hrvatski političari, tvrdili su kako treba izbjegavati “parcijalna rješenja” i da ustavnom rekonstrukcijom treba obuhvatiti cijelu BiH. Pojedini analitičari su
ovakve protuargumente protumačili kao težnju vladajuće elite u
FBiH da zadrži postojeće stanje, a time i svoja uporišta u brojnim
ministarskim foteljama i glomaznoj administraciji.
Direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske
studije, Zijad Bećirović, podsjeća da je sa pričom o rekonstrukciji
FBiH aktualizirano i pitanje trećeg entiteta. “Američka inicijativa o
preustroju FBiH može biti Damaklov mač. Postoji realna opasnost da
se Europska unija stavi u funkciju Dragana Čovića i njegove političke
grupacije čiji bi interesi mogli biti stvaranje trećeg entiteta”, kaže
Bećirović. On je za ustavnu rekonstrukciju BiH, za što kod srpskih
stranaka nema razumijevanja. Lider Partije demokratskog progresa,
Mladen Ivanić, vjeruje da je pogrešno odbijati rekonstrukciju FBiH “iz
straha da zbog toga neće biti rekonstrukcije BiH”. “Mislim da najveću
korist od pojednostavljenja FBiH mogu imati, prije svega, građani tog
entiteta, politički subjekti, a onda i BiH u cjelini”, kaže Ivanić.
Politički analitičar Adis Arapović ističe da bi bilo loše ako se američka inicijativa shvati kao “redefinicija teritorijalizacije”, te da bi ključni
razlozi za rekonstrukciju trebali biti racionalizacija, učinkovitija javna
uprava i poštivanje ljudskih prava. “FBiH je, definitivno, skuplji i nefunkcionalniji dio BiH u smislu političkog odlučivanja, a u njoj se, kao i
u RS-u, krše ljudska prava”, ističe Arapović. Kaže da se ustavnoj rekonstrukciji FBiH protive i oni politički subjekti koji bi na razini države proveli reforme koje prevazilaze okvire presude “Sejdić i Finci”. Također,
upozorava da je FBiH označena kao mjesto gdje se narušavaju kolektivna politička prava. “Jedan od konstitutivnih naroda nema jednaku
političku poziciju, pa su reforme nužne i u tom smislu”, tvrdi Arapović.
Hoće li će s manjim brojem kantona FBiH biti racionalnija? Arapović
podsjeća da se “u mnogo jeftinijoj RS lošije živi nego u FBiH”. “Prosječne plaće u RS-u manje su od prosječnih plaća u FBiH, penzije također,
tako da količina administracije ne mora nužno utjecati na kvalitetu života. Sve se svodi na izostanak političke volje za uspostavom učinkovitog, racionalnog i solidarnog političkog i socijalnog sustava, kako u
FBiH, tako i RS-u, odnosno BiH”, zaključuje Arapović. q
Edis FELIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
bosanski barometar
MEĐUNARODNA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
Između uspjeha i poraza
Bosna i Hercegovina je nakon sticanja nezavisnosti i procesa
tranzicije u liberalno-demokratski sistem postala idealno tlo za djelovanje raznoraznih stranih aktera i “globalnih sila”, što se okvirno može nazvati međunarodnom zajednicom, a sve u cilju demonstracije
političke moći i diplomatskog utjecaja. Nesumnjivo da su u određenim momentima pojedini akteri međunarodne zajednice djelovali i
konstruktivno i korisno praveći značajne korake kako bi se stabilizirala politička situacija i sveukupni društveni ambijent u zemlji. Međutim, generalno posmatrano, uloga i utjecaj međunarodne zajednice
u ratu, a posebno u postratnoj Bosni i Hercegovini su bili vrlo konfuzni, nejasni i vrlo često destruktivni i kontraproduktivni.
U tom kontekstu, u jednoj svojoj izjavi poznati američki profesor
i jedan od najistaknutijih intelektualaca današnjice Noam Chomsky
kazao je da je međunarodna zajednica izgubila svaki kredibilitet i
ugled u kriznim područjima, kakvo je svojevremeno bila i sama BiH.
Stoga, može se slobodno kazati da je međunarodna zajednica u BiH,
u najvećem djelu, pogreške pravila u kreiranju institucionalnog okvira i ustavnih rješenja koja su neprirodna i oprečna historijskom i kulturološkom kontekstu BiH i previše se uplitala u unutrašnju političku
scenu suzavajući manevarski prostor domaćih političkih snaga, čija
odgovornost je tako postala znatno marginalizirana i ograničena.
Francuski teoretičar Raymond Aron u svom djelu “Mir i rat među
narodima” navodi da međunarodna zajednica za njega ne predstavlja “neki pravi koncept” (Aron, 2001), ali ne poriče njezino postojanje, ističući da ona predstavlja “cjelinu koja obuhvaća međudržavni
sustav, svjetsku ekonomiju (ili svjetsko tržište ili svjetski gospodarski
sustav), transnacionalne i nadnacionalne fenomene” (Aron, 2001). U
tom kontekstu, vrlo je bitno odgovoriti na pitanje koji su najveći propusti međunarodne zajednice u postratnoj BiH kako bi se time pokušali identifikovati modusi ta njihovo otklanjanje.
Daytonski sporazum: podjela BiH na dva entiteta
Naprimjer, jedan od najvećih institucionalnih i ustavnih propusta koje je napravila međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini
je dizajniranje i nametanje Daytonskog mirovnog sporazuma kojim
je 1995. godine prekinut rat u BiH, ali koji je u značajnoj mjeri cementirao etno-nacionalnu podjelu zemlje, u dugoročnoj perspektivi, ili bar do određene revizije postojećeg ustavnog okvira. Naime,
međunarodna zajednica je na neki način domaćim političkim elitama nametnula Daytonski sporazum kojim je zemlja fragmentirana
na jedan neprirodan i vještački način koji je u direktnoj koliziji sa
historijskim, kulturnim i sociološkim kontekstom BiH i njenog multikuluturnog društva.
Podjelom zemlje na dva entiteta uništena je ideja o multinacionalnoj i multikonfesionalnoj BiH jer je čitavo geografsko, ali i psihološko područje zemlje podijeljeno na dvije paradržavice u kojima
vladaju po jedna dominirajuća nacija, u Federaciji BiH su to Bošnjaci
a u Republici Srpskoj Srbi. Isto tako, podjela na entitete koji imaju
jake i vrlo široke nadležnosti otvoren je put njihovoj secesiji u doglednoj budućnosti što konstantno stvara duboke tenzije i zadržava
stanje status quo u čitavoj zemlji. Kao što izjavljuje Ugo Vlaisavljević
“nije li moguće da su unutarnje antidržavne snage u BiH uvjerene da
SIJEČANJ 2013.
Pariz, 14.12.1995. – potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma
(Mirovni sporazum za BiH parafiran je 21.11.1995. u Daytonu, SAD)
ovakva BiH nikad neće položiti ispit zvan priključenje Europskoj uniji
osim ako se ne raspadne”. Tako su svi građani BiH zarobljenici destruktivnog ustavnog okvira oličenog u Daytonskom sporazumu koji
su kreirali međunarodni zvaničnici koji očigledno nisu dobro poznavali historijski i nacionalni kontekst zemlje. Također, kao što tvrdi
Lejla Turčalo, “ta nespremnost međunarodne zajednice da uvaži neizvjesnost beskonfliktne budućnosti BiH zarobljene daytonskim uređenjem, koje favorizira neprijateljstvo i dekonstrukciju države, pokazuje da međunarodna zajednica u BiH i dalje pati od nedostatka političke strategije za institucionalno jačanja države”.
Neuspio proces povratka izbjeglica:
etnički čiste teritorije
Sljedeća velika greška koju je napravila međunarodna zajednica u BiH je nedovoljan povratak izbjeglica u svoje predratna domove, iako je u okviru Daytonskog sporazuma dogovorena i ova stavka u cilju jačanja unutrašnje integracije zemlje i nacionalne kohezije među etničkim grupama. Naime, zamišljeno je da bi se procesom povratka svih naroda u svoje predratne domove osnažio multukulturalni ambijent i međuetnički dijalog i intenzivira lojalnost
prema jednoj državi. Međutim, 18 godina nakon rata sada je više
nego evidentno da proces povratka u oba entiteta u BiH nije uspio
te da je to dodatno doprinijelo stvaranju etnički čistih teritorija.
29
bosanski barometar
Međunarodna zajednica je morala posvetiti veću pažnju ovom
pitanju jer je bila više nego svjesna da domaće političke snage ovo
kritično i nadasve političko pitanje neće moći, a vjerovatno i ne žele, same riješiti. Kao što tvrdi profesor demografije na Filozofskom
fakultetu u Istočnom Sarajevu dr. Stevo Pašalić, “u BiH je završena
etničko-teritorijalna homogenizacija, započeta u toku rata. Više od
99% izbjeglih i raseljenih dobilo je svoje kuće i stanove, bez kojih su
ostali u ratnim godinama. Ogromna većina je svoju imovinu prodala ili zamijenila i naselila se u onom dijelu BiH u kojem je njihov
narod većinski”.
Mogućnost sklapanja specijalnih odnosa sa
Srbijom i Hrvatskom
Međunarodna zajednica je pogriješila kada je ostavila mogućnost sklapanja specijalnih odnosa između entiteta u Bosni i Hercegovini sa susjednim zemljama jer je na taj način osnažila i ideju o
secesiji entiteta od državnog vrha. Naprimjer, bosanski Hrvati i bosanski Srbi u susjednim državama, Hrvatskoj odnosno Srbiji, pronašli su utočište i maticu u političkom, društvenom, ekonomskom,
pa i obrazovnom smislu. Nakon slabljenja Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ) na sceni u Hrvatskoj, ta zemlja se znatno distancirala od miješanja i direktnog uplitanja u unutrašnja pitanja u BiH
koja se tiču i samih bosanskih Hrvata. Međutim, specijalni odnosi
RS-a sa Srbijom predstavljaju veliku prepreku jačanju i stabilizaciji
BiH kao stvarne nezavisne i suverene države i dodatno slabe lojalnost i poštivanje bosanskih Srba prema državi Bosni i Hercegovini.
To potvrđuju i istraživanja socijalnog kapitala u Bosni i Hercegovini prema kojim oko 70%o ispitanika ima malo ili nikakvo povjerenje u ključne državne institucije, a 55% “sugerira da u Bosni i
Hercegovini ne postoji normativni konsenzus oko granica političke
zajednice” (Šalaja, 2009). Samo ako se u Srbiji desi jedan snažan
politički preokret i zavladaju stvarne demokratske struje vrlo je
moguće da će i bosanski Srbi, kao što su prethodno učinili bosanski
Hrvati, okrenuti prema BiH kao jedinoj državi. Stoga, već sada je
jasno koliku je grešku napravila međunarodna zajednica koja je
ostavila mogućnost narodima u BiH da grade specijalne odnose sa
susjednim državama. Međutim, postavlja se logično pitanje: zašto
Bošnjacima nije ostavljena slična mogućnost da grade specijalne i
posebne odnose sa određenim zemljama, kao što su to recimo,
Turska, Saudijska Arabija, itd.
Brza “demokratizacija” BiH
Isto tako, katastrofalna greška koju ne napravila međunarodna
zajednica odmah po potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma i okončanja rata je “brza demokratizacija zemlje”. Tačnije, međunarodna zajednica koja je u tim postratnim momentima sve
konce držala u svojim rukama omogućila je održavanje slobodnih i
demokratskih izbora kao da se radi o bilo kakvoj drugoj zemlji sa
dugogodišnjom demokratskom tradicijom i isprofiliranom političkom kulturom građana.
Međunarodna zajednica je prema mišljenju Carri Manning
smatrala “da će izborna politika omogućiti artikulaciju širokog
spektra političkih identiteta, ideologija i interesa koji će nadvladati
etničku polarizaciju” (Manning: 2004). Kao rezultat, na prvim poslijeratnim izborima 1996. godine mahom su pobjedu odnijele nacionalne/nacionalističke političke partije triju nacionalnih zajednica u
BiH. Kod Bošnjaka pobijedila je Stranka demokratske akcije (SDA),
kod Hrvata Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a kod Srba Srpska demokratska stranka (SDS). Zanimljivo je da su iste ove partije
odnijele ubjedljivu pobjedu i na prvim demokratskim izborima prije početka same agresije na BiH. Stoga može se zaključiti kako je
proces “bahate demokratizacije”, koji je pokrenula međunarodna
zajednica u postratnoj BiH, bio vrlo jalovo isplaniran te je proizveo
kontraefekat i donio tiraniju nacionalnih stranaka.
Također, evidentno je da je međunarodna zajednica takvim korakom samo doprinijela legitimiziranju političke scene koju dominantno čine etnonacionalne političke partije. Tako, u jednom veoma preciznom tekstu, politički teoretičar Asim Mujkić zauzima jasan liberalno demokratski stav kako bi ukazao na ono što povezuje
pitanje “lokalnog vlasništva” sa onim što on naziva “etnopolitikom”
u BiH. U svome radu Mujkić izjavljuje: “Zajednicu karakteriziranu
političkim prvenstvom etničkih grupa nad pojedincem, koje je primijenjeno kroz demokratsko samozakonodavstvo i zajednicu karakteriziranu političkim prvenstvom prava etničke skupine na samoodređenje nad pravom na samoodređenje građanina, gdje je
članstvo građanina u političkoj zajednici određeno njezinom ili njegovom pripadnošću etničkoj zajednici; takvu zajednicu nazivam
etnopolis. Politički narativ i praksu namijenjenu opravdavanju ovakve etnički zasnovane socijalne konstrukcije nazivam etnopolitikom.” Umjesto brze demokratizacije, međunarodna zajednica je
morala uvesti određenu vrstu postepene demokratizacije koja bi s
vremenom evaluirala u mnogo demokratičniju političku scenu od
postojeće.
BiH – protektorat međunarodne zajednice
Daytonski mirovni sporazum
30
Međunarodna zajednica je u većini slučajeva u postratnoj BiH
intervenirala u svim unutrašnjim pitanjima te tako minimizirala prostor za djelovanje i kreativnost domaćih političkih snaga. Drugim ri-
PREPORODOV JOURNAL 147
bosanski barometar
Visoki predstavnici u BiH: Paddy Ashdown, Miroslav Lajčak i Valentin Inzko
ječima kazano, međunarodna zajednica je preopširnim miješanjem i
čestim intervencijama, koje su nekada sigurno bile i neizbježne,
ugrozila demokratsko sazrijevanje domaćih političara. Domaćim političarima trebalo je ostaviti slobodan javni prostor unutar kojeg bi
postizali kompromise i zajednička rješenja. U prvim poslijeratnim
godinama vjerovatno bi bilo teško postizati odgovarajuća rješenja i
moduse koji bi zadovoljili sve građane BiH, ali bi takav metod sigurno
dao željene rezultate. Naime, na taj bi način domaći političari, koji
danas sigurno imaju nedostatak demokratske tradicije, u praksi učili
da je demokratija ustvari postizanje kompromisa i traženje rješenja
putem dijaloga i snage argumenata.
Međutim, međunarodna zajednica je dopustila sebi, namjerno
ili ne, da interveniše u svim poljima domaće politike, te tako i danas 18 godina nakon rata, imamo domaće političare u BiH koji očekuju da međunarodna zajednica izvrši pritisak i nametne određena
politička rješenja. Možda takvi domaći političari nisu veliki krivci
zbog nedostatka demokratske kulture jer ih je međunarodna zajednica naučila da je uvijek prisutna na javnoj sceni i da će djelovati kada zatreba. To zasigurno nije demokratska metoda i ne doprinosi demokratizaciji zemlje i društva nego više autokratski način
upravljanja, te su iz tog razloga mnogi teoretičari zaključili da je BiH
ustvari protektorat međunarodne zajednice.
Nedovoljna pravda: relativizacija zločina
I zadnje ali ne i manje bitno, međunarodna zajednica nije demonstrirala dovoljnu dozu pravde u vezi sa kažnjavanjem zločina
počinjenih na prostorima BiH. Tačnije, međunarodna zajednica je
upala u zamku srbijanske propagande i pokušala da relativizacijom
zločina pokuša riješiti međuetničke tenzije i antagonizme, vjerujući
da time doprinosi istini i pravdi. Prisjetimo se samo kako je Haški
tribunal prihvatio jednim dijelom zahtjev Radovana Karadžića da
ga se oslobodi optužbi prema svim tačkama optužnice. Tako je ovaj
sud odlučio da ga oslobodi po jednoj točki optužnice, i to po onoj u
kojoj ga se tereti za genocid nad stanovništvom Bosne i Hercegovine i Hrvatske izvan Srebrenice. Također, malo starija odluka Međunarodnog suda pravde (ICJ) oslobodila je Srbiju direktne odgovornosti za genocid u BiH, iako ju je proglasila krivom za “nesprječavanje” genocida u Srebrenici u kojoj je srpska vojska masakrirala
najmanje 8.000 ljudi bošnjačke nacionalnosti.
Samim činom relativizacije zločina, ne samo da se nanosi šteta
najvećim žrtvama rata u BiH, a to su sigurno Bošnjaci, nego se nanosi nenadoknadiva šteta ideji suživota i pomirenja među narodima BiH. Naravno da je bilo pojedinačnih zločina na svim stranama
u BiH, ali moralo se sudski postupcima dokazati i zauvijek ubilježiti
u historijske udžbenike da su Srbi počinili najveće zločine i genocid
nad Bošnjacima, što bi dalo jasno sliku rata u BiH. Danas mnogi u
RS-u vjeruju da su Srbi bili meta napada do strane Bošnjaka i da su
bili žrtva, a ne napadač. Takvu percepciju grade u značajnoj mjeri i
SIJEČANJ 2013.
na osnovama koje je omogućila i sama međunarodna zajednica.
Zamislite da se nacistima nakon Drugog svjetskog rata pokušalo
omogućiti da dokazuju kako su i Jevreji bili napadači i ubice, a ne
samo Hitlerova vojska!? Međunarodna zajednica je u slučaju stava
prema ratu u BiH pokazala dvostruke standarde i pomogla Srbiji da
izbjegne status napadača i agresora na BiH.
Međunarodna zajednica u BiH:
više pogrešaka nego uspjeha
Kao zaključak, neminovni su uloga i utjecaj međunarodne zajednica u svim postkonfliktnim društvima, pa samim tim i u BiH.
Također, međunarodna zajednica je na nekim poljima odigrala državotvornu i konstruktivnu ulogu kojom je značajno stabilizirala i
demokratizirala državu i društvo u BiH. Međutim, kada se sve uzme
u obzir, međunarodna zajednica je u BiH napravila više pogrešaka
nego uspjeha, što je evidentno iz današnjih rezultata na političkoj i
društvenoj sceni u zemlji. Kao rezultat, politički i javni prostor su
utemeljeni na etnonacionalnom principu podijeljenosti i isključivosti. Društvo je polarizirano po etnonacionalnoj matrici do te mjere
da djeca iz jednog entiteta vjeruju da su djeca drugih nacionalnosti
u drugom entitetu njihovi najveći neprijatelji – i pored činjenice da
su rođeni poslije rata i da još uvijek nemaju izgrađene političke i
ideološke stavove.
Možda je najveća greška međunarodne zajednice u BiH njen
doprinos institucionalnoj polarizaciji i podjeli zemlje na dvije kvazidržave koje su utemeljene na ustavnim okvirima koji više vode ka
secesiji i dezintegraciji države nego njenom jačanju i internoj integraciji. Tačnije, kao što tvrdi Ćurak, ukoliko međunarodna zajednica nastavi tretirati daytonsku Bosnu i Hercegovinu kao “realnu,
normalnu i faktičnu državu (...) prije nego što to ona jeste, (međunarodna zajednica op.a.) zaustavlja njen državotvorni razvoj i priječi ulazak u Evropsku uniju kao zajednicu zbiljskih država”.
Međunarodna zajednica, na čelu sa Haškim tribunalom, svojom je “istinom i pravdom” i izjednačavanjem zločinca i žrtve promijenila i sakrila karakter rata u BiH te time nanijela historijsku
štetu Bošnjacima kao najvećoj žrtvi rata početkom 1990-ih. I na
kraju, prof. Sead Turčalo vjeruje da bi samo priznanje neuspješnosti daytonske Bosne i Hercegovine od strane njezinog kreatora,
međunarodne zajednice, moglo otvoriti put ka izgradnji političke
zajednice koja bi posjedovala ono što sadašnji “virtuelni entitet”
(daytonska Bosna) ne posjeduje, a to su vertikalni i horizontalni
legitimitet.
Možda javnost u BiH mnogo očekuju od same međunarodne
zajednice! Ali to je zato jer je međunarodna zajednica tako ambiciozno i hrabro krenula u projekat zvani “Daytonska BiH”, koji joj danas predstavlja veliki izazov i test njenom kredibilitetu i moći!? q
Bedrudin BRLJAVAC
31
iz svijeta
SIRIJA, IRAN I LIBIJA – ANALIZA STANJA
Bliskoistočna spirala sukoba
SIRIJA: Eskalacija ratnog sukoba
Za i protiv Assada
6. siječnja 2013. sirijski predsjednik Bashar al-Assad održao je
govor u kojem je iznio plan za okončanje sukoba u zemlji. Istaknuo
je kako najprije mora prestati podrška iz inozemstva Al-Qaidinim
terorističkim skupinama. Rješenje podrazumijeva novi Ustav, Vladu i nacionalno pomirenje. Predsjednik Assad je rekao kako njegova Vlada nikada nije odbila bilo kakvo političko rješenje sukoba, ali
kako neće pregovarati s teroristima i kako je ovo jedino rješenje
koje može dovesti do okončanja sirijske krize. “Za političko rješenje
je nužno da međunarodne i regionalne sile prestanu davati svoju
potporu naoružanim skupinama. U tom bi slučaju naše sigurnosne
snage vrlo brzo slomile njihov otpor. Osim toga, nužno je uspostaviti dijalog sa svima koji rade u interesu Sirije i oformiti tijelo koje
će raditi na uspostavi primirja, na izradi novog Ustava, koji bi trebao biti potvrđen na referendumu. Ta povelja bi trebala biti temelj
za uspostavljanje nove vlast u Siriji. Uvijek smo spremni na dijalog,
ali ne s onima koji su prodali našu zemlju strancima”, rekao je sirijski predsjednik. Završni korak će biti proces nacionalnog pomirenja, uključujući i amnestiju za sve pritvorene od izbijanja sukoba.
“Na samom početku, neki su htjeli izrežirati lažnu revoluciju, ali
sirijski narod se pobunio protiv njih. Potom su je htjeli nametnuti
novcem, medijima i oružjem. Kada su im se te namjere izjalovile,
skinuli su masku s 'tihe revolucije' i uzeli oružje koje su potajice
koristili i krenuli u otvoreni napad, okupirajući gradove. Islamska
fundamentalistička skupina Takfir wal-Hijrau u pozadini je djelovala atentatima i činila masovna ubojstva, a na prvu crtu su slali naoružane bande. Većina pobunjeničkih skupina je blisko povezana s
Al-Qaidom. Washington, koji podržava opoziciju, i sam je većinu
pobunjeničkih grupa prozvao teroristima direktno povezanim s
mrežom osnovanom od samog Osama bin Ladena. Mi smo u ratu u
punom smislu te riječi. Odupiremo se snažnoj vanjskoj prijetnji, koja je mnogo opasnija od tradicionalnog rata, jer oni nas ne napadaju direktno, već su nas same upleli u svoj projekt i okrenuli nas
jedne protiv drugih… U regiji postoje dvije zemlje koje žele podijeliti Siriju, ostale je žele oslabiti. Neki su tu da bi pljačkali, a ima i
onih koji zarađuju na oružju trgujući s kriminalcima. Tu su i oni koji
pobunjenike podržavaju trenirajući ih i obučavajući za borbu... Sirija će usprkos svima ostati suverena i slobodna, kao što je uvijek
bila, zemlja koja nikada neće prihvatiti nečiji patronat. No, međunarodna zajednica nije samo zapad, tu su i Rusija i Kina, a i mnoge
druge zemlje koje se neće složiti s uplitanjem u naše unutarnje probleme, kao ni s destabilizacijom cijele regije”, naglasio je Assad.
Zapad i Sirijska nacionalna koalicija su odmah osudili predsjednika Assada zbog njegovih riječi. Britanski ministar vanjskih poslova, William Hauge je opisao Assadov govor kao “licemjeran i pun
praznih obećanja, koja neće zavarati nikoga”. Iz Europske unije i
sirijskih oporbenih skupina stigli su pozivi na odstupanje s dužnosti
predsjednika. Lakhdar Brahimi, specijalni izaslanik UN-a i Arapske
lige za Siriju, i dalje inzistira na prijelaznoj vladi i nikada se nije izjasnio o eventualnoj budućoj ulozi predsjednika Assada, niti o njegovoj ostavci.
32
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad
U izjavi danoj 21. siječnja Ali Akbar Velayati, visoki iranski dužnosnik i savjetnik ajatolaha Ali Hamenija, usprotivio se pokušajima
rušenja Bashara al-Assada, te istaknuo kako je njegova sudbina “crvena linija” za Iran. “Glavni razlog našeg fokusa po pitanju sirijske
situacije je spriječiti pad linije otpora prema Izraelu. Ukoliko bi sirijski predsjednik Bashar al-Assad pao, tada bi došlo do prekidanja
linije otpora prema Izraelu”, rekao je Velayati. Također je jasno
naglasio kako potpora Assadu iz Teherana ne znači da Iran neće
poštivati volju sirijskog naroda kada je riječ o biranju vođe. “Mi vjerujemo kako su Siriji potrebne reforme koje zahtijeva sirijski narod,
ali do njih se može doći bez nasilja i bez oslanjanja na potporu SADa. Pojedine reakcionarne zemlje kao što je Katar, opskrbljuju teroriste u Siriji s oružjem i sve s ciljem kako bi srušili Assada. Regrutiraju militante iz Somalije i Afganistana koji vrše masakre, ovo je
indikacija stranih zavjera. Nitko izvan Sirije nema pravo odlučiti
hoće li Assad otići ili ostati”, zaključio je Velayati.
Na konferenciji za novinare 23. siječnja Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, izjavio je da se situacija u Siriji neće popraviti
sve dok je opozicija “opsjednuta” idejom rušenja predsjednika Bashara al-Assada. “Ponavljam, sve se završava s opsesijom opozicije u
želji da sruše Assada. Sve dok takav stav bude na snazi, ništa dobrog
neće se dogoditi. Borbe će se nastaviti i ljudi će dalje ginuti”, rekao je
Lavrov. Istaknuo je kako Rusiji nije bitno da li će Assad ostati ili otići,
te da Rusija u ovome ne traži geopolitički cilj, sugerirajući kako je to
upravo ono na čemu inzistira druga strana. “Vanjski igrači upleteni u
sirijsku krizu imaju drugačije prioritete od onih koje javno predstavljaju. Otvoreno razgovaramo s našim zapadnim partnerima. Oni se s
nama verbalno slažu, čak ističu kako su svjesni opasnosti kolapsa sirijske države. Ali kada nastupaju javno govore stvari koje su sasvim
drugačije od onih izrečenih u privatnosti", rekao je Lavrov.
Francuski dužnosnici smatraju kako se situacija u Siriji ne razvija prema željenom planu, a to je svrgavanje predsjednika Assada s
vlasti. Tako je 26. siječnja francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius izjavio: “Stvari se ne odvijaju u željenom pravcu. Rješenje kojem smo se nadali, a pod time mislim na rušenje predsjednika Assada i dolazak opozicijskih snaga na vlast – nije se dogodilo.”
30. siječnja Ahmad Mouaz al-Khatib, šef prozapadne sirijske
opozicije SNV, izjavio je kako je spreman krenuti s pregovorima sa
PREPORODOV JOURNAL 147
iz svijeta
sirijskim vlastima i Assadom. Njegovu izjavu odmah su žestoko kritizirale opozicijske skupine koje i dalje inzistiraju na tome da pregovori nisu mogući sve dok Assad ne odstupi s dužnosti. To je još jedan
pokazatelj velike razjedinjenosti među sirijskom opozicijom, koja je
širokog spektra – od sekularnih liberala do ekstremista povezanih s
Al-Qaidom, pri čemu je gotovo nemoguće ujediniti sve ove skupine.
Međutim, u posljednje vrijeme sve veći broj opozicijskih skupina počinje prihvaćati prijedlog koji je već mjesecima na stolu – početak
zajedničkih pregovora i formiranje tranzicijske vlade.
Izraelski zračni napad na Siriju
Najnovija ratna zbivanja u Siriji pokazuju da su sukobi između
regularne Sirijske arapske vojske (SAA) i opozicijske Slobodne sirijske
vojske (FSA) ušli u novu fazu, koju karakterizira jače pokazivanje moći na bojištu, izravnije sukobljavanje zaraćenih strana, veća razaranja
i žrtve (do sada oko 70.000 mrtvih). Nakon sastanak u Antalyi (Turska), održanog 9. prosinca 2012., postignuto je relativno jedinstvo i
centralizirana zapovjedna struktura različitih skupina koji čine pobunjeničku FSA. Jedan od glavnih ciljeva sastanka u Antalijy bio je ujedinjavanje različitih oružanih skupina pod jednim zapovjedništvom,
kako bi se u javnosti izolirao Al-Nusra front, koju su odnedavno SAD
uvrstile na crnu listu terorističkih skupina zbog njezinih veza s Al-Qaidom. Međutim, trend zbivanja na bojištu pokazuje da je utjecaj AlNusra fronta u porastu u odnosu na ostale grupacije jer ima snažnu
organizaciju i visoku borbenu spremnost. Redovito su prisutni u gotovo svim sukobima između naoružane opozicije i regularne SAA: od
Aleppa do Idliba na sjeveru, od Hame i Homsa u središtu Sirije, do
istoka Sirije i predgrađa Damaska na jugu. Kao rezultat toga, ne postoji diferencijacija između Slobodne sirijske vojske (FSA) i Al-Nusra
fronta u većini oružanih sukoba u zemlji.
Jedine zemlje, osim Sirije, koje su otvoreno osudile izraelsku
agresiju su Rusija, Kina i Iran, ostatak svijeta je šutio, iako se radilo
o očitom kršenju Povelje UN-a. Činjenica je da Sirija nije na bilo
koji način izazvala ovaj napad niti je napala Izrael. S druge strane,
poznato je da je iz izraelske perspektive najbolja Sirija – nestabilna
Sirija. U izjavi glasnogovornika Arapske lige, istaknuto je kako je
izraelski napad bio “izrazito kršenje” suvereniteta Sirije. “Šutnja
međunarodne zajednice o izraelskom bombardiranju potiče na novu agresiju, s pogoršanjem političke i sigurnosne situacije u Siriji”,
rekao je Nabil al-Arabi, šef Arapske lige.
William Hague, britanski ministar vanjskih poslova, u razgovoru
za BBC izjavio je kako “neće osuditi Izrael zbog napada na Siriju”.
“Mislim da bi se trebali koncentrirati na glavnu krizu u Siriji, na milijune koji trebaju pomoć, a ne kritizirati ovakve akcije”, rekao je
Hague i na taj način zapravo poručio kako je izraelski čin protiv Sirije opravdan. “Osnovni problem sirijske krize nije Izrael, nego sirijski režim koji tlači vlastiti narod. Moramo nastaviti s pritiscima na
režim i nastaviti s davanjem praktične potpore opoziciji koja zaslužuje našu potporu”, tvrdi Hague.
Izrael nije službeno priznao, i vjerojatno niti neće, da su napali
sirijski teritorij. Međutim, Ehud Barak, izraelski ministar obrane na
odlasku, ipak je dao implicitno priznanje: “Ono što se dogodilo u
Siriji prije nekoliko dana, to je dokaz da kada mi nešto kažemo,
onda to i učinimo. Rekli smo kako je naš stav da se napredno naoružanje ne smije dostavljati u Libanon.” Barak je istaknuo kako će
“Assad uskoro pasti” i da će to biti “veliki udarac Irancima i Hezbollahu”. Prema obavještajnim izvorima zapadnih dužnosnika, Izrael
je gađao više od dva cilja u Siriji, a napad je izveden nakon “zelenog
svjetla” od strane SAD-a. Isti izvori ističu kako su Amerikanci dali
Izraelu dopuštenje i za dodatne napade u Siriji, pri čemu se spominju arsenali oružja u okolici Aleppa.
IRAN: Život pod sankcijama
Vojni i tehnološki napredak
Nakon izraelskog napada na bazu Jamrayu kod Damaska
30. siječnja 2013. sirijski rat dobio je novu dimenziju, kada su
izraelski vojni zrakoplovi napali minimalno tri lokacije u Siriji: vojno-istraživački centar Jamraya u blizini Damaska, prostor oko sirijskog grada Zabadani i konvoj na granici Sirije i Libanona. Prema
obavještajnim izvorima, Izraelci su zračne napade izvršili s ukupno
12 zrakoplova, koji su nisko letjeli preko sirijskog teritorija tako da
ih radari nisu detektirali. Sirija na napad nije reagirala vojnim protunapadom već isključivo diplomatski, putem žalbe UN-u.
Ban Ki-moon, generalni sekretar UN-a, u odgovoru na sirijsku
žalbu zbog izraelskog napada izrazio je, u svom stilu, “veliku zabrinutost oko navodnog napada izraelskih snaga”. U poruci se ističe:
“Generalni tajnik poziva sve strane da se suzdrže od tenzija i eskalacija te da se striktno pridržavaju međunarodnog zakona, naročito
po pitanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta svih država u regiji.”
SIJEČANJ 2013.
Proteklih godina Iran je postigao značajan napredak u sektoru
obrane i stekao neovisnost kad se radi o osnovnoj vojnoj opremi i
sustavima. Početkom siječnja 2013., posljednjeg dana pomorskih
vježba između Hormuškog tjesnaca i Indijskog oceana, predstavljen je najnoviji borbeni helikopter “Toufan 2” (“Oluja 2”). Helikopter posjeduje modernu tehnologiju, uključujući sposobnost ciljanja
uz veliku preciznost, a sadrži najnovija domaća dostignuća u elektronici, optici, laserima i sposobnostima naoružavanja.
Usprkos sankcijama ostvaren je i znatan napredak u brodarskoj
industriji: najavljeno je skoro porinuće prvog prekooceanskog tankera
domaće proizvodnje. Osim toga, kao uvod u svemirske misije sa ljud-
Veliki uspjeh iranskog svemirskog programa
33
iz svijeta
skom posadom Iran je uspješno u orbitu poslao kapsulu s majmunom
koja se uspješno vratila na Zemlju. Majmun je u raketi poslan na visinu
od 120 kilometara. Za datum svemirske misije izabran je dan rođenja
poslanika Muhammeda, a.s. Sredinom siječnja Hamid Fazeli, direktor
iranske svemirske agencije, rekao je kako je slanje majmuna u svemir
dio puno šire misije koja kao cilj ima slanje čovjeka u Svemir, a koja bi
trebala otpočeti unutar slijedećih pet do osam godina.
Iranske protusankcije
Na sankcije nametnute od strane država članica Europske unije
Iran je odgovorio – protusankcijama. “Unatoč brojnim zahtjevima za
prodajom plina i nafte koji dolaze iz zemalja EU-a Iran je odlučio kako
takve proizvode neće slati u te zemlje. Iranske protusankcije direktan su odgovor na neprijateljske mjere”, izjavio je Alireza Nikzad
Rahbar, glasnogovornik iranskog Ministarstva za naftu. Pritom nije
precizirao iz kojih točno zemalja članica EU dolaze takvi zahtjevi, no
odluka je primjetno koincidirala s novim setom EU-restrikcija kojima
se iranskim bankama brani bilo kakva interakcija sa europskim, osim
u slučajevima humanitarnog karaktera. Iranska sredstva u Europskoj
centralnoj banci također su zamrznuta, a brodogradilištima u EU zabranjeno je isporučivati tankere namijenjene Iranu.
Nakon sedam mjeseci pada zbog sankcija, iranski izvoz nafte se
oporavio. Prema najnovijim informacijama analitičara i izvora u industriji, iranski izvoz nafte u prosincu 2012. godine porastao je na
najviše razine od početka uvođenja EU sankcija. Poseban Reutersov izvještaj ističe kako je izvoz narastao na 1,4 milijuna barela po
danu. Za uspješno izbjegavanje sankcija najzaslužniji su Kina i Južna
Koreja koje su povećale narudžbe, ali i ekspanzija iranske tankerske flote. Zbog ovih podataka, SAD užurbano pripremaju nove pakete sankcija kako bi se spriječio rast iranskog izvoza. Točan rezultat dosadašnjih sankcija nije jasan zbog male količine informacija
koje na tu temu izlaze iz Irana. Poznato je da je iranski izvoz nafte
krajem 2011. iznosio je 2,2 milijuna po danu (trenutno 1,4 milijuna). Amerikanci pretpostavljaju kako je postupnim uvođenjem
sankcija Iran izgubio prihode u visini od čak 40 milijardi dolara.
Benghaziju, ishodištu revolucije koja je svrgnula Moammara elGaddafija, kao vrlo zabrinjavajuću i dramatičnu: “Na upozorenje
smo se odlučili nakon što je postala dostupna serija informacija
koje su ukazivale na moguću opasnost.”
Prethodni mjesec, 17. prosinca 2012., Libijska narodna skupština
proglasila je izvanredno stanje na jugu zemlje te naredila privremeno zatvaranje granica sa susjednim zemljama Alžirom, Nigerom, Čadom i Sudanom. Skupština je naredila zatvaranje granica za ljude i
robu sve do daljnjega. Uredbom je rečeno kako se pokrajine Ghadames, Ghat, Obari, Al-Shati, Sebha, Murzuq i Kufra smatraju zatvorenim vojnim zonama u kojima vrijede posebni izvanredni zakoni. Član
skupštine Suad Gamur, koji predstavlja grad Sebhu, rekao je kako su
“mjere uvedene kao reakcija na povećan broj ilegalnih imigranata,
porast nasilja i trgovine drogom, kao i zbog prisutnosti naoružanih
skupina koje ne odgovaraju nikome”. Uredba odobrava ministru
obrane da izabere vojnog upravitelja čiji bi zadatak bio rješavanje
pitanja bjegunaca te uhićenje i deportacija ilegalnih imigranata. Da
stanje u Libiji postaje sve opasnije pokazuje i izvještaj State Departmenta u kojem se upozoravaju američki građani da ne putuju u Libiju, a kao razlog se navodi “kontinuirana nestabilnost i nasilje”. Naročito se strogo upozorava da se ne putuje u Benghazi.
Ubojstvo Moammera el-Gaddafija: nove činjenice
U sklopu predizborne kampanje Silvio Berlusconi, bivši talijanski premijer, sredinom siječnja 2013. učestvovao je u TV-emisiji u
kojoj je, između ostaloga, objašnjavao talijansku ulogu u intervenciji u Libiji. Bivši premijer jedne od najutjecajnijih zemalja Europske
unije šokirao je talijansku i međunarodnu javnost svojim (iskrenim!) odgovorom.
LIBIJA: Izvanredno stanje na jugu Libije
Kontinuirana nestabilnost i nasilje
2. siječnja 2013. u glavnom gradu Tripoliju blokirana je zgrada
Parlamenta. 300 demonstranata, pripadnika Visokog povjerenstva
za sigurnost, tijela koje objedinjuje različite naoružane skupine i
milicije, okružili su zgradu borbenim oklopnim vozilima i fizički nasrnuli na neke od zastupnika. Pobunili su se protiv odluke Ministarstva unutarnjih poslova da raspusti Visoko povjerenstvo, čiji su
pripadnici, a njih rasporedi u redovne policijske snage. 3. siječnja
naoružani napadači su u Benghaziju, drugom po veličini libijskom
gradu, oteli prvog čovjeka kazneno-istražnog odijela – glavnog
istražitelja. U istom gradu, 12. siječnja, nepoznati napadači pucali
su na vozilo u kojem se nalazio talijanski konzul Guido De Sanctis.
Nitko nije stradao zahvaljujući neprobojnim staklima. 10-ak dana
kasnije Italija je obustavila rad konzulata u Benghaziju.
Ubrzo su i sve veće europske zemlje izdale priopćenje kojim
pozivaju svoje državljane da napuste libijski grad Benghazi. Velika
Britanija je otišla najdalje navodeći kako postoji neposredna opasnost za zapadnjake. “Svjesni smo postojanja neposredne opasnosti za državljane zapadnih zemalja u Benghaziju i pozivamo britanske državljane, koji su unatoč upozorenjima odlučili ostati, da odmah napuste Libiju”, rečeno je u britanskom priopćenju. Njemački
ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle opisao je situaciju u
34
Silvio Berlusconi, Nicolas Sarkozy i Moammer el-Gaddafi
Berlusconi je rekao: “U Libiji se nije dogodilo nikakvo proljeće,
nije bilo revolucije, ljudi u toj zemlji su voljeli Gaddafija. Možda i
nije bilo slobode u onom smislu kako je zamišljamo u Europi, ali su
u Libiji kruh i krov nad glavom bili besplatni. Odluku o vojnoj intervenciji je donijela francuska vlada. Francuzi su prikazali događaje u
Benghaziju kao revoluciju kako bi imali opravdanje za intervenciju.
Sarkozy je bio ljut na mene kada sam otišao u Tripoli u posjet
Gaddafiju. Vidio je mnoštvo plakata, dimenzija 30x15 metara na
kojima smo Gaddafi i ja prikazani zajedno. Sarkozy je tada rekao
svojim suradnicima kako smo mu Italija i ja oteli libijski plin i naftu.
Sarkozy je izdao zapovijed francuskom ratnom zrakoplovstvu da se
bombardira Libija, prije no što je donesena zajednička odluka u sjedištu NATO saveza. Benghazi su Francuzi također bombardirali na
svoju ruku. Francuska vlada je prevarila međunarodnu zajednicu i
iznudila dozvolu za agresiju na Libiju.” q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 147
kultura
PRIČA O SEVDALINKAMA: HERCEGOVAČKA SEVDALINKA IZ STOCA
Poljem se vija Hajdar delija
Poljem se vija Hajdar delija,
po polju ravnom na konju vranom.
Gleda ga Ajka sa gradskih vrata.
Hajdar delijo i perje tvoje,
tvoje me perje po gradu penje.
Ajko djevojko i kose tvoje,
tvoje me kose po polju nose.
Hercegovačku sevdalinku “Poljem se vija Hajdar delija” etnomuzikolozi smatraju jednom od najstarijih sevdalinki na našim prostorima. U Stocu je 1893. godine zabilježio češki melograf i putopisac
Ludvig Kuba. U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine,
21/1909, strana 594, pjesma broj 781, objavljena je u Kubinom istraživanju pod naslovom “Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine”.
Najbolji poznavatelj sevdalinki na ovdašnjim prostorima, dr.
Munib Maglajlić, vezujući nastanak ove pjesme upravo za Stolac
piše: “Nastanak ove sevdalinke postaje posve jasan, kada se njena
osnovna situacija, djevojka na gradu i delija u polju primjeni na Stolac, gdje je Kuba i zabilježio. Položaj Vidoškog grada iznad Stoca,
odakle su sve do tridesetih godina 19. stoljeća stolovali Rizvanbegovići, potpuno odgovara položaju grada sa čijih je vrata iz pjesme
Ajka gledala svog dragog, kako se poljem na vranom konju vija. Pod
perjem u ovoj sevdalinci, treba razumijevati perjanicu ili čelenku,
ukras koji se stavljao na kalpak (vrstu orijentalne kape) s prednje
strane, a bio je napravljen od zlata ili sreba u obliku spojenih pera,
u nekim slučajevima nakićenim dragim kamenjem.”
Ludvig Kuba (1863.-1956.) veliki je dio svog istraživačkog rada
posvetio bosansko-hercegovačkom sevdahu. Tajnovita, bajkovita,
mistična zemlja Bosna, zaklonjena visokim planinama, umivena
plahovitim smaragdno zelenim rijekama, jednostavno je od iskona
opijala svojom ljepotom putnika namjernika. Nije čudo što se u takvom unikatnom mikrokosmosu dešavala muzika do tada nezabilježena na prostorima Evrope. Ta stara dama Evropa je upravo zahvaljujući već pomenutim umjetničkim neprevaziđenim veličinama, čula prvi put za sevdah i nije čudo da su putopisci, poput Ludviga Kube, željeli pokucati na vrata Bosne. Zabilježio je Kuba tekstualno i notno veliki broj poznatih i manje poznatih melodija svih
naroda koji žive na bosansko-hercegovačkom prostoru, ali i širem
regionu Balkana. Ludvig Kuba je prvi put došao u Bosnu i Hercegovinu 1893. godine, kada je i zabilježio ovu sevdalinku. Tada je boravio četiri mjeseca, a sakupio 1.113 napjeva.
Prije njega se takvim radom bavio Franjo Kuhač iz Osijeka. Kuba
je bio oduševljen bogatom skalom napjeva, od najprimitivnijeg tzv.
ojkanja do istančane nježne i raspjevane ljubavne pjesme, što se
kao biser prosipa iz grla muslimanske djevojke. Za tako kratko vrijeme od četiri mjeseca uspio je Kuba da kao niko prije istraži i zabilježi varoško pjevanje muslimanskog stanovništva – tip ljubavne
pjesme poznatije pod nazivom sevdalinka, pjesme koja se pjevala
iza avlijskih kapija i pendžera, pjesme koja odiše starinom i tradicijom sa prekidanjem usred riječi i unošenjem suglasnika “h”.
Ludvig Kuba je zapisao o sevdalinci: “To je pjesma koja se izvodi
na poseban način poravno, ravno, žene ih pjevaju solistički, a muš-
SIJEČANJ 2013.
Ludvig Kuba
karci često uz tamburu, šargiju ili samicu, a jedna melodija se može
pjevati na mnogo tekstova. Takav način pjevanja je bio najomiljeniji. U porodicama muškarci pjevaju uz tamburu, djevojke pjevaju uz
tepsiju, tj. uz pratnju velike metalne tacne koja zveči, a koja inače
služi kao posuda za jelo ili kao stolna daska. Dodajem da nisam ove
melodije, niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u
Srbiji. Mogu je dakle mirne duše proglasiti za čisto bosansko-hercegovački specijalitet.”
“Stolac, varoš pod planinom Hrgud kod rijeke Bregave, na vrlo
lijepom mjestu; stanovnici su Turci i ristjani, koji odavde 1/2 sata
imaju lijepu crkvu, zadužbina Miloradovića; grad ili tvrđa stolačka
proslavila se je godine 1831, kada se je u nju zatvorio Ali-aga, tadašnji muselim stolački, a sadašnji paša, i odbranio od sile bosanske, koji su ga htjeli prisiliti da š njima pristane protiv caru, al' ga
uzeti ne mogaše. Godine 1840. udari grom u barutanu, te ga sasvim razruši; al' godine 1844.-46., sadašnji paša ga još bolje sazida
i utvrdi.” Ovako je prije više od jednog i po stoljeća, Ivan Frano Jukić opisivao Stolac i grad Vidoški iznad njega. Zapažanja su tačna i
odgovaraju historijskim previranjima. Grad je popravljen u nemirnim vremenima, da bi proširen i obnovljen obuhvatio najprostraniji odbrambeni sistem donje Hercegovine.
Mnogi kada čuju sevdalinku “Poljem se vija Hajdar delija”, na
osnovu njene melodijske linije, neupućeno je uvrste u narodnu crnogorsku pjesmu. Međutim, ovdje dolazimo do jedne nove spoznaje: melodijska linija na koju se oslanjaju mnoge narodne crnogorske pjesme, ustvari svoje korijenje vuče iz Istočne Hercegovine.
Stari zapisi i svjedočenja češkog putopisca Ludviga Kube najvjerniji
su dokazi za to. q
Avdo HUSEINOVIĆ
35
kultura
PROMOCIJA ANTOLOGIJE “ZAŠTO TONE VENECIJA” ERVINA JAHIĆA U SARAJEVU
Medijski odjeci antologije
Nakon zagrebačke promocije, knjiga “Zašto tone Venecija” autora Ervina Jahića, u petak 11. siječnja 2013. predstavljena je i u
Sarajevu, u organizaciji BZK “Preporod” Sarajevo i izdavača, KDBH
“Preporod” Zagreb. Odaziv sarajevskih poznavatelja i ljubitelja poezije bio je iznad svih očekivanja. Galerija Kamernoga teatra 55 bila
je pretijesna za sve koje su došli izraziti poštovanje antologiji bošnjačkoga pjesništva od 1990. do naših dana. Intelektualna krema
Sarajeva – od prof. dr. Enesa Durakovića do akademika Enesa Karića, od prof. dr. Abdulaha Šarčevića do akademika Esada Durakovića, od generala Armije BiH Jovana Divjaka do hafiza Sulejmana Bugarija, od prof. Rusmira Mahmutćehajića do pjesnika Ivana Kordića, od Mile Stojića i Gradimira Gojera do pjesnikinja i pjesnika koji
su čitali svoje pjesme – došla se nakloniti Jahićevoj knjizi “Zašto
tone Venecija”.
Gotovo tri sata 50-ak poštovatelja poezije stajalo je izvan galerije, na vratima i hodnicima, te strpljivo slušalo čitanje pjesama 20ak pjesnika i nadahnute govore akademika Tonka Maroevića, dr.
Murisa Bajramovića, dr. Mirsada Kunića, dr. Sanjina Kodrića, mr.
Senada Nanića i prof. dr. Senadina Lavića. Među ostalim, svoje pjesme su čitali Bisera Alikadić, akademik Abdulah Sidran, Ferida Duraković, Kemal Mahmutefendić, Fuad Kovač, Zilhad Ključanin, Amir
Talić, Asmir Kujović, Hadžem Hajdarević, Admiral Mahić, Senadin
Musabegović i brojni drugi, u antologiji novijeg bošnjačkog pjesništva, zastupljeni autori.
“Koliko god to paradoksalno i jezivo zvučalo, ako je išta dobro
od rata profitirala je bosansko-hercegovačka umjetnost uopće,
profitirala je bošnjačka književnost, kao jedna od njenih važnih sastavnica kulture. U tom stadiju ljudske destrukcije, kakav je rat,
dogodilo se da su mladi bošnjački pjesnici progovorili na način da je
bosansko-hercegovačka tragedija dobila glasnost, dobila je globalni okvir”, rekao je na sarajevskoj promociji Ervin Jahić, autor knjige
koja predstavlja iznimno nakladničko ostvarenje KDBH “Preporod”
i važan nacionalni projekt za Hrvatsku i BiH.
Mediji i hvalospjevi
Vjerojatno niti jedna knjiga bošnjačkog autora u Hrvatskoj nije
dobila toliko komplimenata, od novinara do strogih književnih kritičara. Barem ne zadnjih godina… Vrijedno je citirati riječi zapisane
u hrvatskim, ali i bosansko-hercegovačkim tiskovinama – zbog
ovjeravanja pjesničko-izborničkog poduhvata. Pritom ostaje žal što
se u antologiji bošnjačkog pjesništva unatrag zadnja dva desetljeća
nije našla pokoja pjesma i samoga autora, Ervina Jahića, mladog
bošnjačkog intelektualca, vrsnog pjesnika i urednika iz Zagreba, čije ime, izgovorene riječi i pjesme imaju znatnu ljudsku i umjetničku
težinu.
U većini novinskih članaka se navodi da je antologija “Zašto
tone Venecija” impresivno izdanje, iznad standarda domaće izdavačke produkcije, koje na oko 500 stranica donosi tekstove 76
pjesnika i pjesnikinja iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije Europe
i svijeta. Izbor sadrži šest, sedam naraštaja bošnjačkog pjesništva
i barem toliko “škola pjevanja”, orijentacija, tendencija. On je i po
duhu i po nakani transgeneracijsko i transpoetično pretraživanje
36
Promocija antologije u Zagrebu...
...i Sarajevu
novije bošnjačke poezije. Nakanivši ovjeriti domete posljednjih
20 godina bosansko-hercegovačkog pjesništva, Jahićeva knjiga
počinje tamo gdje se zaklopila “Antologija bošnjačke poezije XX
vijeka” profesora Enesa Durakovića, najprije objavljena 1990. godine pod edigom muslimanska, a potom 1996. terminološki revidirana. Izborom pjesama Jahić kontekstualizira dominantne i rubne poetičke identitete bošnjačke poezije u posljednja dva desetljeća.
Prvi veći članak o Jahićevoj antologiji objavio je riječki “Novi
list”, krajem kolovoza prošle godine. Tekst novinara Davora Mandića pod naslovom “Prvi raznogeneracijski pregled bošnjačke poezije
u Hrvatskoj” pun je pohvala za pjesnički odabir i dizajn knjige:
“Još je jedan izniman izdavački pothvat izišao iz radionice urednika Ervina Jahića, upornog i neumornog promotora pjesničke riječi… Impresivna knjiga od 500-tinjak stranica… / A pjesnika u antologiji ima 76, i zastupljeni su s po jednom do 14 pjesama. Nije to,
PREPORODOV JOURNAL 147
kultura
dakle, antologija koja se boji izreći i svoj sud o pjesniku, odnosno
pjesnicima. / Valja spomenuti i sam predmet knjige, koji to i više
nego zaslužuje. Dizajner, Boris Kuk, koji je zajedno s Jahićem radio
(i radi) na više projekata, od koji je dakako najpoznatiji cijenjeni
časopis 'Poezija', suptilnim je rješenjima podebljavao tonove i motive za knjigu, pa će pažljiviji promatrač moći 'pročitati' i konture na
naslovnici, uočiti 'plavu noć' ponad crne zemlje, uživati u prijelomu
koji tekstu daje da diše, kao i listanju knjige na papiru daleko boljem od hrvatskog prosjeka. Prvi raznogeneracijski pregled bošnjačke poezije objavljen u Hrvatskoj, koji je pobrojao i katalogizirao
šest ili sedam generacija bošnjačkih pjesnika, dobio je tako potpuno primjeren oblik.”
Početkom listopada 2012., prije promocija u Zagrebu i Sarajevu, opširan tekst pod nazivom “Srodni po traumi” objavljen je u
sarajevskom “Oslobođenju”, iz pera zagrebačke dopisnice Jadranke Dizdar:
“Riječ je o vanserijskom izdanju koje i prije službene promocije
producira čiste emocije. / Osim ovog po opsegu impresivnog pristupa, to je ujedno i prva antologija koja istovremeno dokumentira
kreativnost, poetiku i domete čak sedam različitih generacija bošnjačkih pjesnika i pjesnikinja u posljednjih dvadeset godina. Također, ovo je prvi tako koncipiran pregled bošnjačke poezije dosad
objavljen u Hrvatskoj. Na 500 stranica, uz detaljan predgovor oslikava se novija povijest umjetnosti bošnjačke poetske riječi koja je
već ušla u povijest ili će to tek postati. / Za teoretičare to je rudnik
zlata, izvor snage poticajan i za najkompleksnije istraživačke imaginacije.”
Krajem 2012. godine sarajevsko “Oslobođenje” je ponovo na
čitavoj stranici objavilo tekst o zagrebačkoj promociji antologije
novijeg bošnjačkog pjesništva. Članak počinje hvalospjevnim riječi-
Ervin Jahić (Rijeka, 1970.) je pjesnik, kritičar i urednik. Piše poeziju, kritiku, eseje i fenomenološke tekstove. Napisao je pet knjiga pjesama: “Oko andaluzijskoga psa” (1994.), “Biografija i auto” (2001.),
“Knjiga materijala, vikend priručnik utopije tijela za mezimce” – s Predragom Todorovićem (2001.), Pustinje neona” (2005.) i “Kristali Afganistana” (2007.). Autor je i tri kritičko-priređivačke knjige: “If We
Crash into a Cloud, It Won't Hurt (Croatian Poetry 1989 – 2009”
(2009.), “U nebo i u niks (Antologija hrvatskog pjesništva 1989. –
2009.)” (2009.) i “Otvorena kuća” – izbor i pogovor izabranim pjesmama Ivana Kordića (2012.). Pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, talijanski, francuski, ruski, turski, perzijski, bugarski, rumunjski,
mađarski i slovenski jezik. Uvršten je u više pregleda, panorama i antologija suvremenog hrvatskog pjesništva. Uređivao je časopise “Kult”
i “Rival”. Glavni je urednik časopisa “Poezija”, suurednik Biblioteke
“Poezije” i direktor festivala “Stih u regiji” Hrvatskog društva pisaca.
Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog PEN centra. Živi i radi u
Zagrebu. q
SIJEČANJ 2013.
ma izrečenim na promociji, pri čemu se registrira i autorov osjećaj
izborničke pozicije i odgovornosti:
“Knjiga koja se čita s interesom jer vraća razloge za poeziju,
vraća poeziju po sebi, osobena i reprezentativna, važna i obimna
knjiga koja se zahvaljujući vjerodostojnosti pregleda može nazvati
antologijom. / No, ovaj priređivač u svoju antologiju nije uvrstio i
vlastite pjesme, pa se i Jahićeva samozatajnost registrira kao velika
posebnost u vremenu u kojem živimo.”
Zanimljivi su i Jahićevi intervjui objavljeni u “Slobodnoj Dalmaciji” (“Suvremena bošnjačka poezija nosi antiratni pečat”), “Večernjem listu” (“Biblija BiH poezije”) i “Slobodnoj Bosni” (“Pjesnički
glasovi koji izdržavaju test vremena”) tijekom siječnja 2013. U njima pobliže objašnjava osobne motive i poetske kriterije pri izradi
antologije novijeg bošnjačkog pjesništva.
“Odlučivši se da u rasponu do 14 pjesama predstavim autore,
ne libeći se, dakle, vrednovanja i hijerarhizacije, s predumišljajem
sam igrao na prijepor i prijestup. U nju su, ustvari, prijepori upisani
kao gradbeno načelo. Ako ćemo pravo, oni su i sociokulturni i poetički… U biti, riječ je o antiratnoj poeziji. Nipošto svima, ali većini
pjesnika bosanskohercegovačkih devedesetih rat se useljuje u pjesme, ultimira njihov poetski govor. On je zapravo glavni estetski
međaš, on i diktira i naručuje pjevanje o novoj stvarnosti. Zajednička nit većine pjesnika u mojoj knjizi mogla bi biti 'srodnost po traumi'. U ponajboljim pjesmama iz tog ključa postavljena su, dojma
sam, prva i zadnja pitanja književnosti, a 'bosansko-bošnjačkom
vremenu' dan je univerzalni pečat.” (“Slobodna Dalmacija”)
“Rukovodio sam se potrebom da hrvatskoj javnosti ponudim
što vjerodostojniju snimku bošnjačkog pjesništva posljednjih 20ak godina, što ne potire ambiciju da u njoj i bosansko-bošnjačka
književna zajednica vidi solidno s mjerom i osjećajem, napravljen
posao. Riječ je o mekim kulturnim granicama dviju bliskih kultura,
a s obzirom na to da su olabavile i administrativne, knjiga se može
kupiti i diljem BiH… Jezik nije bio jedini kriterij. Premda pisano
uglavnom na bosanskom jeziku, novije bošnjačko pjesništvo ispisuje se i na srodnim južnoslavenskim jezicima. Moja kriteriologija
podrazumijevala je i presudniji kriterij od jezika – ono što nazivamo pripadnošću islamskom kulturno-povijesnom krugu.” (“Večernji list”)
“Osnovni kriterij pri izboru bila je sugestivnost poetske 'imovine'. Trudio sam se da kandidiram one pjesničke glasove za koje
smatram da mogu izdržati test vremena, a bilo mi je važno i da ne
podilazi raznim klanovskim, navijačkim i vrlo agilnim bosanskim,
odnosno bošnjačkim književnim krugovima. Čitao sam i pratio cijelu tu produkciju, istina sa vremenskom distancom i nadam se da
sam uspio uhvatiti odraz trenutka kada je riječ o novijoj bošnjačkoj
poeziji, nastaloj u proteklih dvadesetak godina… Nisam želio da mi
glavni kriterij bude jezik, jer ne pišu svi bošnjački autori bosanskim
jezikom, ali recimo da su ti sve pjesnici koji pripadaju islamskom
kulturno-povijesnom krugu. Namjera mi je bila da pokažem bujnost, vitaliziram i identitet novije bošnjačke poezije, koja je dobila
tu 'svjetskost' u najgorim i najturbulentnijim vremenima za BiH.”
(“Slobodna Bosna”)
Nimalo uobičajenu stručnu verifikaciju antologija bošnjačkog
pjesništva “Zašto tone Venecija” dobila je sredinom veljače 2013.,
izlaskom novog broja hrvatskog književnog časopisa “Književna republika”. U njemu su čak tri teksta o Jahićevoj knjizi! Malo kada,
gotovo nikada, jedna knjiga unutar časopisnog formata dobije takvu valorizaciju. Prije je riječ o superteškoj iznimci, nego o pravilu
na hrvatskoj književnoj sceni. q
Ismet ISAKOVIĆ
37
kultura
U NOĆI MUZEJA 2013. – JASMIN IMAMOVIĆ, KNJIŽEVNIK I GRADONAČELNIK TUZLE
Važno je znati i o pobjedama
Na predstavljanje knjige eseja “[email protected]” Julijane Matanović u ovogodišnjoj Noći otvorenih muzeja, 25. siječnja
2013., u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, iz Tuzle je doputovao i gradonačelnik tog bosansko-hercegovačkog grada, Jasmin
Imamović. Roman “Molim te, zapiši” Jasmina Imamovića – književnika – jedno je od sedam djela u kojem se dr. Matanović ogledala.
Tu večer punu literarnih veličina, i među prezentatorima (prof. dr.
Viktor Žmegač), i u publici (književni klasik Nedjeljko Fabrio), Imamović je iskoristio za promociju bosansko-hercegovačke kulture,
posebice stećaka. Također i bitnih obilježja u povijesti BiH koji slave snagu i uspjeh, njen kolektivitet.
“Julijana je iz mog kraja, a upoznali smo se putem literature,
njene i moje. A i kroz manifestaciju Književni susret 'Cum grano
salis'”, kaže nam tuzlanski gradonačelnik.
Jasmin Imamović (u sredini) na promociji knjige Julijane Matanović
Povijesni roman ima misiju. Tako kako Vi pišete, to je misija
za Bosnu.
Povijest je, kako bi Ciceron kazao: “Svjetlost istine!” Ona u različitim povijesnim okolnostima obrađuje odnose među ljudima. Ljudi vole gledati povijesne filmove. Moj zadnji roman “Molim te, zapiši” tretira Srednji vijek, razdoblje od 1333.-1353. godine, a to je doba vladavine bana Stjepana II. Kotromanića. Od veljače 1333. godine, kada je
potpisana Povelja Stjepana II. Kotromanića kojom on daruje Dubrovniku Ston, otoke oko Stona kao neku vrstu – zakupa. Ili, kao obeštećenje
ili novčanu naknadu, ali traži azil, jer su teška vremena, za sebe i svoju
obitelj sigurnost, ako nešto “pođe naopako”. Karakteristična je u tom
razdoblju invazija cara Dušana Silnog na Bosnu, u jesen 1350. godine.
Stjepan II. tada pobjeđuje tog moćnog cara, od čega se Dušan neće
više nikada oporaviti i umrijet će s nekih 40-ak godina.
Davidov duh protiv Golijatove snage!
Slično jest bilo s invazijom na Bosnu, nedavno. I pobjeda Bosne!
Bosna nikada nije izvršila invaziju niti na jednu državu. Samo se branila i pobijedila. I to doba, kada vlada Stjepan, rodio se sin njegovoga
brata Vladislava – Tvrtko. Rođen je u Srebreniku gdje je Stjepan II.
stolovao, pa izgradio Bobovac. Iz Bobovca je pobijedio cara Dušana.
Moj književni lik je i bosanska princeza Elizabeta rođena u Srebreniku. Ona poslije postaje ugarskom kraljicom i najmoćnijom kraljicom
Evrope. To je nešto o čemu mi malo znamo, a važno je da znamo.
Kao polazište, imao sam povijesne činjenice i nešto povijesnih likova.
Kao što je ban Stjepan Kotromanić, kao što je Layoš I. Veliki, ugarski
kralj, a koji se u hrvatskim izvorima naziva Ludovik I. Veliki.
Nije, naravno, sve u tom akribičnom čitanju i istraživanju…
Radi se o kratkom razdoblju, od 1333.-1353. godine, pa to ne bi
trebao biti problem saznati iz historijskih izvora, literature. Tko su
tada sve bili vladari i njihove afinitete i ovlasti, što su posjedovali,
sve sam to imao. A i osobno iskustvo u politici što se dogodi kada
na jednu slabiju zemlju, bez oružja, invaziju izvrši neusporedivo fizički jača zemlja. Iskustvo je to nedavnog rata u BiH i na ovim prostorima. Također i iskustvo prijeratne napetosti: Napast će te jači,
a možda i neće. Možda ga netko spriječi, neka velika sila? Vjerovanje, pogrešno uvijek uoči svakog rata, da će taj rat trajati kratko! I
iskustvo poratnih razočaranja. Željeli smo samo da stane rat, da se
samo preživi. Kad stane, nastat će doba sreće! Sve su to – iluzije!
38
Jasmin Imamović
Koristio sam formulu povijesnog romana, recimo “Ane Karenjine”:
povijesna drama plus ljubavna drama. I to je pravilo. O kojem se to
zapravo ratu radi u koji Vronski ode, tko tu s kim ratuje, ne zapamti se! Ali nitko neće zaboraviti ljubavnu priču. Imam u svom romanu
dvije ljubavne priče. Nisam povijesne ličnosti, s izuzetkom princeze
Elizabete, upleo u te ljubavne priče. Izmaštao sam glavni lik romana Gorčina, a i njegovog druga Pribila.
Jesu li to imena sa stećaka?
Može se reći i sa stećaka, i izmaštana! Dizdar je napravio od imena Gorčin (Nagrada “Slovo Gorčina”) glavno srednjovjekovno bosansko ime. I ja sam, kada sam pisao roman, mislio da je to ime sa stećka. Pa dobro, možda jeste. Unuk mi Maka Dizdara reče, a koji se bavi
i doktorirat će na stećcima, da nije nigdje našao ime Gorčin i da bi
moglo lako biti da je veliki pjesnik ime izmaštao. U znak poštovanja
prema Maku Dizdaru – moramo imati neki kontinuitet – koristim ga
i ja. Moja povijesna drama “Molim te, zapiši” povoljno se završava za
Bosnu. Zato to i napisah jer je za Bosnu – povoljno. I da ljude podsjetim na to iako to nije specifično po Bosnu.
Imamo i taj povijesni eros, slavenski eros koji “stoji” oko bosanskih stećaka. Moramo stećke afirmirati kao originalnu ostavštinu,
baštinu. To je ono što imamo mi i što nema skoro nitko. Akademik
PREPORODOV JOURNAL 147
kultura
Miroslav Krleža, kada je trebao poslati stećke na svjetsku izložbu o
Srednjem vijeku, opredijelio se za stećke. Jer sve drugo ljudi u Evropi imaju i bolje i veće nego što je to na ovim prostorima. Radnju
sam svog romana smjestio u Srebrenik usred Bosne. I sam sam sa
sjevera Bosne, kraj Brčkog. Srebrenik je odmah pored Tuzle, vezan
sam za Tuzlu, mjesto soli, vezan za Srebrenik.
Kako je sada tamo? Tuzla je uvijek bila svoja, znala što treba,
bila dalekovidnija.
U stanju smo političke krize. Ona je ekonomska, ali i u drugim zemljama je vrijeme krize. Jedan od najvećih faktora krize u BiH je užasno ustavno uređenje. Ono je takvo da bi ekonomski i politički oborilo
svaku zemlju koja bi imala takav Ustav. Uzmite najstabilniju zemlju na
svijetu i napravite joj, uredite joj Ustav kakav ima BiH i morat će doći i
u ekonomsku i u političku krizu. To je neka vrsta “luđačke košulje”!
Dayton je 1995. zaustavio rat. Pa, Washingtonski ugovor, 1994. Cilj je
ostvaren. Sada to zaustavlja razvoj, a i mir. Pošto su se promijenile
okolnosti, budući da, hvala Bogu, rata nema – da se to sadašnje ustavno uređenje promijeni. I uredi zemlja ustavno, kao i svaka druga zemlja u svijetu. To je neviđeno uređenje u historiji države i prava.
Trebalo bi napraviti nešto. Nema konsenzusa, a neće ga biti dugo jer nam je potreban pristanak i Republike Srpske. Važno bi bilo
da se izmijeni Ustav Federacije. Mnogo je tamo problema, pravnik
sam po profesiji. Unutar Federacije je 10 kantona, ne kao u Hrvatskoj županija, nego je to 10 država! A one stvaraju velike troškove
i usporavaju svaki mogući razvoj. Ti kantoni se moraju ukinuti, kao
države, neka oni ostanu kao ustavna kategorija i kao teritorije.
U toj Federaciji, zamislite, su 142 ministra i 11 premijera. Crni
humor! Takav Ustav Bosne sada omogućava najniže nagone, daje
priliku – pohlepnima. Stalno sebi povećavaju primanja. Tako se parazitska tvorevina betonira. U BiH je 13 država: tri entiteta i 10 kantona. A što je više država u državi – manje je države! Te države u
državi zapravo su paraziti, razaraju tkivo BiH. A sad bi trebalo sve
uraditi da se taj broj – smanji, a svi bi u BiH, svi građani bi to htjeli.
Željeli bi živjeti i raditi.
Očekujemo od vas Tuzlaka da budete prvi, tako je u kontinuitetu od početka rata. Konzistentna je to i moralna politika!
Hvala, mislim da to Tuzla zna. Puno bi se ljudi vratilo u BiH,
nitko ne bi izostao iz BiH, da je ekonomski jaka. Život bi morao biti
i sigurniji, udobniji. Ljudi žele tamo živjeti. Ne samo Bosanci i Hercegovci, nego i svi drugi.
Neće to samo od sebe. Iseljeni mogu uložiti svoj kapital?
Dugi su to procesi. Analiziram tri zlatna doba bosanske povijesti:
doba Kulina bana, Stjepana II. Kotromanića i najuspješnije, doba
Tvrtka I. Kotromanića, prvog bosanskog kralja. U Tuzli sam inicirao
gradnju spomenika Tvrtku I. Kotromaniću. Nema dovoljno svijesti da
je prije 621 godinu umro prvi bosanski kralj. Bio je najveći vladar zapadnog Balkana. Toliki vladari, a mnogo slabiji od kralja Tvrtka I. Kotromanića. Toliko godina mu se nitko nije usudio podići spomenik, u
njegovoj Bosni! Eto, ja sam se usudio. Ipak sam ja političar, pitao sam
se zašto to nitko nije učinio? Koje to mene “prepreke” čekaju?
Je li bilo “posljedica”? Bilo je u pravo vrijeme?
Ne, ali bilo je. Nije bilo “pravo” vrijeme. Naprotiv, bilo je krivo.
Nisam ja baš praktičan, bilo bi bolje da sam sačekao. Sugerirali su
mi da sačekam da prođu izbori. Odbio sam i išao – direktno. Bio
sam odlučio, pa tko to poštuje i voli, složit ćemo se, izabrat će me.
A ako me ne izaberu, onda, zašto bih to radio, ako me ljudi ne žele?
Nije bilo, u povijesti, prepreke. Nakon Tvrtka u BiH je došla Osman-
SIJEČANJ 2013.
ska Carevina i ona nije, naravno, onima koji su bili njezini protivnici,
pravila spomenike. Onda je vladala Austro-Ugarska, veličala svoju
dinastiju. Moglo se u vremenu Kraljevine Jugoslavije. Aleksandru
Karađorđeviću, negatoru Bosne, podignut je spomenik i u Sarajevu
i u Tuzli. Znači, hoće nekom drugom, neće svom ili ne smiju. Ne
valja jednako ni jedno niti drugo. Ne valja kada se ne smije. Ne
može se voditi ljude, a da se nešto ne smiješ. Ljudi očekuju da znaš
i smiješ. U Titovo doba, nevjerojatna prilika da se podigne takav
spomenik. Podignut je 1945. ili 1946. godine kralju Tomislavu u Zagrebu, u Beogradu Dušanu, itd. Bio je problem što isto nisu uradili
i Bosanci i Hercegovci. Do prije, eto, godinu dana.
Nove se generacije baš i ne zagledavaju u povijest! Vi izvlačite
bisere, kao onaj “Bosansko-turski rječnik” M. Hevai Uskufija.
Mi podcrtavamo osnovno. Treba čitavu državu nagovoriti da
radi ono što mi radimo u Tuzli. Pokažemo da može. To je kod mene
unutarnja potreba. Taj park i taj spomenik, to je potvrda kontinuiteta državnosti BiH. I želimo da postane dio naše kolektivne svijesti. Pretisak Uskufijinog “Bosansko-turskog rječnika”, koji je najstariji južnoslavenski, štokavski rječnik na Balkanu je važan. Ljudi su
skloni pitati otkud bosanski jezik, rječnik? A to je najstariji rječnik
južnoslavenskog štokavskog narječja u Europi.
Valja to stalno ponavljati i uvesti u školske programe!
Ali, tko to treba ponavljati? Bosanci i Hercegovci! Pitanje je zašto
su dosad čekali!? I opet je problem – u ustavnom uređenju. Na promociji Uskufijina “Bosansko-turskog rječnika” bio i ministar za prosvjetu,
kulturu i sport Federacije BiH. On ne može narediti niti u Sarajevskom
kantonu, a ni u Tuzlanskom itd., da se bilo što unosi u programe.
Jedan dio stanovnika BiH voli više, govorimo o Bosancima, Hrvatsku od Bosne. Jedan dio više voli Srbiju, a jedan dio više voli Iran od
BiH. Voljeti treba svaku zemlju na svijetu, pogotovu susjedne zemlje,
ali najprije svoju voli obitelj i svoju zemlju. Bošnjaci misle da su najveći
Bosanci. Puno toga ovisi o najmnogoljudnijoj naciji, njoj nije jednostavno dopušten nacionalizam. U SFRJ Srbi su bili najbrojnija nacija,
kada su krenuli putovima nacionalizma došlo je do raspada države.
Je li ljudski oponašati takve modele vlasti i moći?
Zašto oponašati nekoga tko povlači neljudske poteze? Kada je
većina Srba krenula za Miloševićem, dakle putem nacionalizma, ovi
kojih je manje od njih su se uplašili. Došlo je do raspada i zbog toga…
Nema nitko pravo u multinacionalnoj zajednici, pogotovo najbrojniji,
a to su Bošnjaci u BiH, na nacionalizam i isključivost i na ekskluzivnost jedne nacije. Tolerancija je najviši stupanj ljudske moći! Antinacionalizam je najveći nivo bh- patriotizma. Jer, ono što je Zweig napisao u svojoj knjizi “Jučerašnji svijet” da je “nacionalizam kuga za Europu”, za BiH nacionalizam je po tome – tri kuge odjednom! Prema
tome, mora se izgraditi više tolerancije, a u tome mora prednjačiti
najmnogoljudnija nacija. I ona mora voditi i integrativnu politiku.
Svakom se mora dati pravo da kaže da je BiH – njegova zemlja. A ne
da bilo tko uzima više prava za sebe. Bilo tko… I ne oponašati lošu,
pohlepnu politiku. Naš je identitet evropski. Upravo u vrijeme Tvrtka
I. Kotromanića BiH je bila jedna od najmoćnijih zemalja zapadnog
Balkana. Morali bismo se držati tog kontinuiteta. Imati više samopoštovanja, a tako ćemo zaslužiti i poštovanje drugih. Jer, zašto bi vas
drugi poštovali ako ne poštujete sebe sama. To znači više poštovanja
prema svom kulturno-povijesnom nasljeđu. Treba nam više te kolektivne svijesti. Svi možemo u BiH reći da je bio “naš kralj”. Radi se,
dakle, o zajedničkom nasljeđu svih današnjih Bosanaca i Hercegovaca. O integrirajućoj osobi i vremenu. O dobu snage i uspjeha. q
Edina SMAJLAGIĆ
39
priče iz bosne
MUHAMED TAJIB OKIĆ: BOŠNJAK, JEDAN OD NAJVEĆIH UMOVA REPUBLIKE TURSKE
Ukopajte me u mojoj Bosni…
Većina Bošnjaka u domovini, a posebno onih rasutih širom dunjaluka, nikada nije čula za ime Tajiba Okića. Donedavno sam i ja spadao
u tu grupu Bošnjaka, dok mi dragi prijatelj Nihad Halilbegović, negdje
s kraja ljeta prošle godine u podnošljivoj hladovini jednog sarajevskog
kafića, nije otvorio svoju fasciklu u kojoj se nalazilo nekoliko desetina
papira sa raznoraznim dokumentima vezanim za ovog Bošnjaka, koji
spada u red najvećih intelektualnih gromada Republike Turske.
Nekoliko dana nakon što mi je Nihad održao jako koristan čas,
sjedio sam sa Remzijom Pitićem, direktorom Radija BIR, vrsnim poznavaocem Bošnjaka u Turskoj, koji mi otkri da svaka značajnija
državna, vjerska i kulturna delegacija iz Turske, prilikom posjete
Sarajevu obavezno traži da posjeti mezar rahmetli Tajiba Okića. Reče mi i da se prije izvjesnog vremena dobro namučio, da u Gradskom groblju Bare u Sarajevu pronađe Okićev mezar, kako bi mogao udovoljiti željama važnih turskih gostiju u Sarajevu. I reis Turske, Mehmet Gormez, prilikom nedavne posjete Sarajevu, odmah
prilikom slijetanja na Sarajevski aerodrom, izrazio je želju da prvo
posjeti mezar svog učitelja profesora Okića.
Bošnjaci, koji su posljednjih decenija susretali tursku ulemu širom svijeta, redovno su čuli jednu rečenicu izgovorenu sa ponosom: “Ja sam bio student profesora Okića, vašeg zemljaka!” Za one
koji su čitali muslimanske i druge časopise štampane u Bosni prije
Drugog svjetskog rata ime Muhameda Tajiba Okića podsjećalo je
na članke o Hadisu i drugim islamskim naukama, islamskoj historiji
i kulturi Bošnjaka.
Od Gračanice do Istanbula
Muhamed Tajib Okić je rođen 1. decembra 1902. godine u Gračanici. Tu je ostao samo svoje rano djetinjstvo, jer se već 1910. godine
seli u Sarajevo. Otac Muhameda Tajiba, Muhamed Teufik efendija,
alim koji će kasniji postati član Ulema Medžlisa bio je rodom iz Jajca.
Njegova majka Hasiba hanuma bila je kćerka Mustafe Hadžića iz Gračanice. Dugi put druženja sa naukom, Muhamed Tajib Okić je započeo
u Sarajevu u mektebu Bozadži Hadži Hasan efendije, a nakon toga
Okružnu medresu u Sarajevu. Sljedeća stepenica bila je Šerijatska sudačka škola u Sarajevu, jedna od najboljih škola te vrste u muslimanskom svijetu 20. vijeka, koju završava 1925. godine. Put ga dalje vodi u
Zagreb, gdje uzima kurseve latinskog jezika, književnosti i prava.
U međuvremenu, odlazi u Pariz i na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, piše doktorsku tezu o Hasanu Kafiji Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za istočne jezike.
Nakon toga specijalistički kurs obavlja u Tunisu na Univerzitetu Zejtuna. Po povratku u Bosnu radi kao nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji i Šerijatskoj gimnaziji, te nekoliko godina u Velikoj medresi
Kralja Aleksandra u Skoplju.
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, 1941. godine, prelazi u
Sarajevo. Dvije godine kasnije, zapošljava se u Turskoj ambasadi u
Beogradu kao prevodilac. Nakon godinu i po dana, zbog prekida
odnosa između Republike Turske i Njemačke, zajedno sa ostalim
osobljem ambasade, interniran je u Njemačku. Tokom sljedećih
osam mjeseci, obišao je mnoge njemačke gradove. Potom odlazi u
Kopenhagen (Danska), a odatle u Švedsku. U Švedskoj se ukrcava
40
Muhamed Tajib Okić (1902.-1977.)
na brod koji pravcem Liverpool – Lisabon – Port Said – Fethije, Rodos – Bodrum – Cešme – Canakkale, 10. aprila 1945. godine stiže u
Istanbul. To uzbudljivo putovanje Okić je opisao u svojim kratkim
dnevničkim zabilješkama. Od 1945. do 1950. godine u Turskoj proživljava teške dane, o kojima kasnije nije želio da govori. Bavio se,
uglavnom, naučnoistraživačkim radom po bogatim arhivima Vlade
Turske. Prvih godina u Turskoj, radi u Arhivu Predsjedništva Republike i poznatim bibliotekama.
Utemeljitelj prvog Teološkog fakulteta u Turskoj
Posebno poglavlje u životu i radu Tajjiba Okića zauzimaju njegovi profesori – uvažena imena naučnog rada. U Sarajevu to su:
Sejfullah Proho, Abdullah Ajni Bušatlić, Muhammed Emin Dizdar,
Ali Rušdi Kapić, Abdullah Prešljo, Munib Cerić, Salih Safvet Bašić,
Ahmed Burek, Velijjudin Sadović, dr. Osman Sikirić, Ibrahim Sirri
Zafranija i dr. Od njegovih profesora u Parizu treba spomenuti: Maurice Gaudefroy Demombynes (Arapski jezik i književnost i Tefsrir),
Villiam Marcais (Narječja arapskog jezika i Hadis - čovjek koji je preveo El Buharijevo djelo “El-Džamius Sahih” na francuski jezik), Louis Massignon (Tasavuf, Islamska sociologija i sociografija), Jean
Deny, Mirza Muhammed Kazvini i Henri Masse (Perzijski jezik i književnost), Ravaisse (Historija islama i geografija), poznati slavist
Emile Haumant, Daul Boyer, Andre Vaillant. Tu su još: dr. Ahmed
Benmahmuda (Arapski jezik), Monseignever Feghali (Akcenti arapskog jezika), dr. Mirza Muhhamed Han Mahallati (Perzijski jezik) i
dr. Abdulhak Adnan Adivar (Turski jezik). Na Zejtunija univerzitetu
u Tunisu su: poznati alim - Tahir ibn Ašur, Muavija Et-Temimi (Fikh
Malikijskog mezheba), Muhammed el-Arabi el-Kebadi (Arapska
književnost) i Mustafa Zmerli.
PREPORODOV JOURNAL 147
priče iz bosne
Govorio je šest stranih jezika, a objavljivao naučne radove na bosanskom, turskom, francuskom i arapskom. Osim materinjeg bosanskog jezika, za vrijeme učenja književnosti naučio je slovenski i njemački jezik. Tokom sedam godina boravka i rada na Velikoj medresi
u Skoplju, naučio je makedonski i bugarski jezik. Dok se školovao u
Parizu, od 1927. do 1929. godine, od svog prijatelja, Poljaka Mihaela
Domaševića, naučio je poljski i češki jezik (Okić ga je u zamjenu podučavao arapskom jeziku). Isti metod je upotrijebio i za učenje engleskog jezika 1930. godine, također u Parizu. Za vrijeme boravka u
Sarajevu 1941.-1942. godine, pohađao je kurs italijanskog jezika.
Engleski jezik je usavršio za vrijeme boravka u Istanbulu, na Američkom liceju i trgovačkoj predavaoni 1948.-1949. godine. Služio se latinskim, ruskim i perzijskim jezikom. Osim materinjeg bosanskog, izvrsno je poznavao, govorio i pisao arapski, francuski i turski jezik.
Rahmetli Okić je utemeljitelj prvog Teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine i predavač na gotovo svim predmetima,
čovjek koji je u Turskoj vratio islamu akademski dignitet. U vrijeme
kada su sve vjerske škole svih nivou bile zatvorene u Turskoj, on
počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.
Među njegovim asistentima su bili kasniji reisu-l-ulema Turske
i ključni profesori na Teološkim fakultetima, koji će se 1970-ih i
1980-ih otvoriti pri svim većim turskim Univerzitetima. Naučni
opus prof. Okića uključuje knjige, naučne i stručne članke, enciklopedijske odrednice, prikaze knjiga i prijevode. U ovim radovima
bavio se temama: Hadis, stil Kur’an-i-kerima i kiraet, širenje Islama
u Jugoistočnoj Evropi, popisi stanovništva u historiji Islama, doprinos Turaka islamskim naukama, mezari ashaba u Istanbulu, bogumili u srednjevjekovnoj Bosni, pokret Hamzevija, bošnjački historičari... Profesor Okić je posjedovao veoma bogatu biblioteku, koja
se danas čuva u Teološkom fakultetu u Izmiru. Predavao je na univerzitetima u Ankari, Erzurumu, Konji i Izmiru.
Jedan od “četvorice veličanstvenih”
Ozbiljni analitičari i vodeći mediji u Turskoj, Muhameda Tajiba
Okića smjestili su među “četvoricu veličanstvenih” Republike Turske.
Radi se o četvorici narodnih velikana, koji su u posljednjih 50 godina
u najvećoj mjeri doprinijeli nastanku ovoga što danas Turska jeste.
Prvi od te četvorice je rahmetli Nedžmetin Erbakan (umro u martu 2011. godine), 54. po redu premijer Turske, politički buldožer.
Drugi pripadnik te veličanstvene četvorke je rahmetli Turgut Ozal,
osmi predsjednik Republike Turske, koji je još kao premijer u vrlo
kratkom vremenu proširio granice slobode, otvorio svoju zemlju, pokrenuo izgradnju na sve strane, prizemljio oficire i počeo vraćati na-
Mehmet Gormez, turski reisu-l-ulema - učenik rahmetli prof. Okića
SIJEČANJ 2013.
du svome narodu. Treći je Fethullah Gulen, čovjek koji je vratio turskom narodu svijest o potrebi rada za opće dobro. Milioni ljudi diljem svijeta prošli su kroz njegov sistem obrazovanja koji je, u mnogim segmentima, bez premca u povijesti... A četvrti je Tajib Okić.
Ocjena najvećih umova Republike Turske da nema danas u Turskoj, ili skoro da nema, govora o islamu na akademskom nivou bez
rahmetli profesora Okića, na najbolji i najjednostavniji način govori
nam o njegovoj veličini.
Gotovo svi teolozi u Turskoj su ili njegovi učenici ili učenici njegovih učenika. Izabran je za počasnog člana “Islamischer Kulturbund” društva u Beču, bio je član Upravnog odbora Potpornog
društva za školovanje đaka muslimana “Gajret” u Sarajevu. Od
1952. godine, bio je član pariškog društva “Sosiete Asiatikue”, od
1953. član Londonskog “Royal Asiatic Society”. U Turskoj je obavljao dužnost predsjednika Komisije za prevođenje arapske i perzijske književnosti pri Ministarstvu obrazovanja.
Posljednja želja: dženaza i ukop u Sarajevu
Profesor Okić se nije nikada ženio, pa nije ni imao svoje djece, ali
zato se prema svojim učenicima i studentima odnosio kao rođeni
otac. Njegovi bivši učenici i asistenti su nastojali na svaki način da mu
se oduže, pa su često pisali o svom profesoru i njegovom djelu.
U turskim naučnim krugovima danas se puno govori o neobjavljenim radovima rahmetli profesora Okića. Na prvom mjestu se misli
na njegovu doktorsku tezu “Hasan Kafi de Bosnie, sa vie et ses oeuvres, avec la traduction de son ouvrage Nizamu 'l-ulema”. Ova teza
se, ustvari, sastoji iz dva dijela: prvi dio, do oko 100. stranice sadrži
podatke o životu i radu Hasan Kafí Pruščaka, dok je drugi dio njegovo
djelo “Nizamu-l-ulema ila Hatemi 'l-enbija alejhi ve alejhimu 's-salatu
ve 's-selam”. I francuski i arapski tekst djela, preporukom prof.
Ahmeda Emina, Mahmud el-Hudajrija i Osman Emina, prof. Okić je
zajedno s novcem za štampanje poslao u Kairo osobi pod imenom
Abdulaziz el-Islambuli. Nažalost, ta je osoba bila nepouzdana i nepovjerljiva, pa je odricala svaku mogućnost da je uzela novac za štampanje tog djela. U tim natezanjima, original djela je nestao. Ubrzo iza
toga, prof. Okića zatiče vijest o očevoj smrti i on se vraća u Bosnu i
Hercegovinu, ne odbranivši svoju doktorsku disertaciju.
Rad Muhameda Tajiba Okića općenito, uključujući i spomenuti
njegov pedagoški rad na visokoškolskim ustanovama, pa i njegov
naučni rad u Republici Turskoj, sigurno bi mogao biti predmet jedne ozbiljnije studije, koja čeka neke nove istraživače i analitičare.
Naučni skupovi “O životu i djelu Muhameda Tajiba Okića”, održani
su prvo u Sarajevu 2010. godine, a onda i u rodnoj Gračanici 24.
septembra 2011. godine. Oni su imali za cilj da samo otvore pitanje
i daju neke naznake za buduća proučavanja ogromne intelektualne
ostavštine ovog velikog naučnika, koji je rođen u Gračanici, odakle
se otisnuo na široko polje nauke i stvaralaštva.
Za one koji su 1977. godine u Sarajevu išli na podne namaz u
Begovu džamiju, u sjećanju je ostao 16. martovski dan i tabut koji
je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni. Na vlastiti zahtjev ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare, a na
dženazi je bio i rahmetli Erbakan.
Ovodunjalučki put Muhameda Tajiba Okića podsjeća na biografije brojnih muslimanskih učenjaka: brojna putovanja, zavičaj koji
se nosi u srcu i imenu, vraćanje na početak... Pred preseljenje je
kazao: “Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa. Molim vas, ukopajte me u mojoj Bosni, možda
ću mrtav nešto učiniti za svoju domovinu.” q
Avdo HUSEINOVIĆ
41
živjeti islam
ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (X)
Zašto muslimani vole i slijede
Muhammeda, a.s.? (II)
(…) A tadašnji su Arapi, živeći u oskudnim pustinjskim predjelima,
tako precizno zapažali svaki detalj da su po stopama u pustinjskom
pijesku znali je li prošao čovjek iz Mekke ili stranac, a po zadahu sugovornika znali su da li istinu govori ili laže. Muhammeda, a.s., su dobro
poznavali od njegova rođenja. I da je išta bilo lažno u njegovu životu;
da je bilo išta lažno u njegovu govoru, njegovi bi suvremenici to itekako zamijetili, a njegova bi misija bila osuđena na neuspjeh. No, njegovo je ponašanje i prije Objave bilo mjerilo istinitosti, ljepote i dobrote.
A snagom istine, kur'anske istine, a ne oružja, ne mača, kako mu stalno
imputiraju, za Muhammeda, a.s., uskoro je saznao cijeli svijet. I danas,
hvala Allahu, cijeli svijet zna za Muhammmeda, a.s., a kroz sve nabrojane životne uloge ostavio je dragocjeno naslijeđe koje je kroz njegov
Sunnet postalo sastavnim i neodvojivim dijelom islama. On je živući
ideal i uzor koji može pomoći čovjeku da spozna cjelovitost i puninu
naravi ljudskih stanja. On je bio i ostao univerzalni čovjek, norma sveukupnog ljudskog ponašanja, svojevrsna ravnoteža među brojnim težnjama prisutnim u čovjeku. Zato ga mnogi svjetski autori biografija
povijesnih ličnosti stavljaju na prvo mjesto po utjecaju koji je imao na
smjer ukupnih svjetskih zbivanja.1
I zato nas Milostivi Allah upozorava da nećemo postati vjernici
ako u svakodnevnim životnim prigodama, ne budemo smjerno slijedili primjer Muhammeda, a.s., jasno tamo gdje se njegov primjer
može primijeniti.
“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za suca u
sporovima međusobnim tebe (Muhammede) ne prihvate i da onda
zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok
se sasvim ne pokore.” (En-Nisa', 65)
Obveza blagosiljanja Poslanika, a.s.
Kakav je status Muhammeda, a.s., kod Allaha, dž.š., najbolje govori ajet iz kur'anskog poglavlja Al-Ahzab u kojem se jasno veli da Uzvišeni Stvoritelj osobno, a i njegovi meleki/anđeli blagosiljaju Poslanika
Muhammeda, a.s., te se sugerira i vjernicima da isto čine: "Zaista Allah
i Njegovi meleki donose salavat na Vjerovjesnika! Vjernici, donosite i vi
salavat (na njega) i šaljite mu selam!" (El-Ahzab, 56). Stoga je vjerska
obveza kada se spomene ime Božjeg poslanika da mu se upute riječi
mira i blagoslova. (Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed / Mir i spas Muhammedu i njegovoj obitelji).
Muhammmed, a.s., nikada od svojih sljedbenika nije tražio da
mu pripisuju čudotvorne moći i božanske kvalitete. Uvijek je naglašavao da se ni po čemu ne razlikuje od ostalih ljudi osim što se njemu
objavljuje Kur'an posredstvom meleka Džibrila/anđela Gabrijela,
a.s., kao što je objavljivano i njegovim prethodnicima među kojima
muslimani ne prave nikakvu razliku. Tražio je da ga njegovi sljedbenici vole i slijede radi prirode same Objave koja je, u to nema sumnje,
od Gospodara svjetova. Muhammed, a.s., je znao naglasiti da su neki ljudi upućeniji od njega u ovozemaljska pitanja, te je poticao muslimane na stalno učenje, promišljanje, dogovaranje i donošenje
najboljih mogućih rješenja za zajednicu. No, kada su u pitanju vjera i
42
Bogoslužje, Muhammed, a.s., je bio nepogrešiv, a njegove odluke iz
domene vjerske prakse obvezujuće su za sve muslimane.
Muhammed, a.s., i drugi poslanici
Posebnost Muhammeda, a.s., u usporedbi sa njegovim prethodnicima, očituje se kroz ključne dvije odlike. Prvo, za svog života
je u potpunosti prenio Objavu koju mu je Svevišnji poslao, te je ona
kao takva zapisana i memorirana, i drugo, njegova poruka nije regionalna, vezana za jednu zemlju ili jedan narod, ona je univerzalna, poslana cijelom ljudskom rodu, svakom pojedincu ma gdje i
kada živio i ma kojim jezikom govorio. Ni s njegovom biografijom
se nije dogodilo kao sa životopisima njegovih prethodnika. O životu
Muhammeda, a.s., se znaju i najsitniji, i na prvu ruku, nevažni detalji; kako je, koliko i što jeo, kako je održavao higijenu, kako se odijevao, kako je stajao, a kako sjedio, kako se odnosio prema prijateljima, a kako prema neprijateljima, kako se ženio, kako je postupao
prema vlastitoj obitelji, a kako prema gostu ili susjedu, da ne spominjemo njegovo prakticiranje vjere koje muslimani tako ljubomorno čuvaju i prenose na buduće generacije. Njegov se život od
samog rođenja do zemaljske smrti odvijao pod punim svjetlima
povijesti i poznat nam je do u detalje. Do nas je prenesen pisme-
PREPORODOV JOURNAL 147
živjeti islam
nim i usmenim putem na najvjerodostojniji način i nemoguće ga je
opovrgnuti. Čak se zna koliko je sijedih dlaka imao u kosi i u bradi
kada je preselio na Vječni svijet.
Njegova se misija i uloga od misija njegovih prethodnika poslanika razlikuje po tome što je on poslanik svakome čovjeku i za sva
vremena. Od Adema/Adama, a.s., pa do Isaa/Isusa, a.s., poslanici
su slati određenom narodu i za određeno vrijeme. Iako ne prave
razliku među poslanicima, jer su svi oni od Jednoga Boga izabrani i
poslani s istom misijom kako bi pozvali svakog čovjeka da posvjedoči i vjeruje u temeljno geslo vjere islama LA ILAHE ILLELLAH /
NEMA BOŽANSTVA OSIM ALLAHA, muslimani ipak slijede samo
Muhammeda, a.s. To je zapravo odgovor na pitanje da li muslimani
mogu slijediti Stari i Novi zavjet s obzirom da su objavljeni Božjim
poslanicima koje muslimani priznaju, uvažavaju i vole kao što vole
i Muhammeda, a.s. Odgovor je: ne mogu. Više je razloga, a neke od
njih možemo naći u činjenici da su te Objave bile za određeno vrijeme i specifične okolnosti, da su dobrim dijelom i izmijenjene ljudskom rukom i izgubile prvotnu izvornost te da je i sam Muhammed,
a.s., to naznačio u događaju kojeg bilježe najpoznatiji sakupljači
njegovih izreka, a koji nam govori da je upozorio Omera, r.a., svoga
ashaba/prijatelja da bi i Musa/Mojsije a.s. zasigurno slijedio Kur'an
da ga je kojim slučajem Dragi Bog poslao u Muhammedovo, a.s.,
vrijeme, jer Kur'an u sebi sadrži puninu jedne te iste vjere koju su
živjeli i starozavjetni poslanici. Često je naglašavao Muhammed,
a.s, da je on samo zadnji u nizu poslanika te je njegov zadatak obnoviti, po Božjem naputku, iskonsku vjeru islam, a ne, kako nemuslimani krivo razumijevaju, osnovati novu vjeru. To što su muslimani dužni vjerovati i voljeti i prijašnje poslanike argument je da su svi
oni donosili jednu te istu vjeru islam koja je u smislu praktične primjene doživljavala izmjene s obzirom na razvoj čovječanstva. Tako,
neke stvari koje su bile zabranjene Musau, a.s., kroz objavu Indžila/
Evanđelja, bile su dozvoljene Isau, a.s., ili neke koje su bile zabranjene obojici sada su dozvoljene Muhammedu, a.s.
govo poslanstvo da najave dolazak posljednjeg Božjeg poslanika, različito označavanog i imenovanog u glavnim svetim knjigama i raznovrsnim duhovnim tradicijama.2 Isa, a.s., ga je, kako to Kur'an govori,
častio imenom Ahmed: “A kada Isa sin Merjemin/Isus sin Marijin
reče: 'O sinovi Israilovi/ Židovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam
potvrdim prije mene objavljeni Tevrat/Toru i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed/Muhammed, koji će poslije
mene doći.' I kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: 'Ovo je
pravi sihr/vradžbina!'” (Es-Saff, 6). Jedan drugi kur'anski ajet, opisujući uvjete koje svatko mora ispuniti da bi zavrijedio Allahovu milost,
navodi i sljedeće: “...koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu (Tori) i Indžilu
(Evanđelju), zapisana nalaze...” (Al-A'raf, 157). Kako god se kroz cijelu povijest objavljivao samo jedan Bog, koji je nazivan u različitim
jezicima različitim imenima (Jehova, Elom, Elohim i Allah), tako je
kroz sve Objave, najavljivan poslanik s kojim se dovršava Objava i
Poslanstvo, a to je Ahmed, Muhammed, Mustafa, a.s.3
Zavjet slijeđenja posljednjeg Božjeg poslanika Muhammeda,
a.s., kojeg bi trebali ispuniti svi ljudi koji svoju vjeru temelje na
Abrahamovom monoteizmu, svoje korijene ima u dovi/molitvi
Ibrahima/Abrahama, a.s., koju je on, nakon što je na području današnje Mekke usred pustinje po Božjem naređenju ostavio svoju
drugu ženu Hadžer/Hagar i prvorođenog sina Ismaila/Jišmaela,a.s.,
upućivao Allahu, dž.š., moleći Ga da budućim stanovnicima Mekke
odabere poslanika, koji će svoje sugrađane, ali i ostale ljude podučiti ispravnoj vjeri. Ibrahim a.s. je molio: “Gospodaru naš, pošalji im
poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i
mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar! Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega
na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima.” (ElBekara, 129-130) Eto, Muhammed, a.s., je rezultat Ibrahimove,
a.s., dove. A “Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do
sebe.” – istinu je rekao Uzvišeni Allah.
Muhammed, a.s., je najavljen u svim prijašnjim
Objavama
Bilješke:
Prema islamskom učenju, Muhammedovo, a.s. , poslanstvo najavljivano je u svim izvornim svetim spisima objavljenim prije
Kur'ana. Čak se u njegovo vrijeme i očekivao dolazak poslanika. Židovi su vjerovali da će poslanik biti iz njihovih redova, a ne iz redova Arapa, polupismenog naroda koji do tada nisu imali iskustvo
poslanstva. No, Bog za svoju najodgovorniju misiju bira onoga koga
On želi. Bio je to Muhammed, a.s., sin Abdullahov, sin Abdul Muttalibov, iz obitelji Hašima, iz plemena Kurejš, neka mu je mir i spas. U
posljednjoj Božjoj Objavi na nekoliko je mjesta spomenut Zavjet/
Obećanje koje su vjernici iz prijašnjih generacija, posebno oni iz
Musaove, a.s., kao i oni iz Isaove, a.s., generacije, dali svojim poslanicima da će budućim generacijama vjernika prenijeti obvezu slijeđenja poslanika, koji bude od Boga poslan s posljednjom Objavom.
U Kur'anu čitamo: “Allah je od svakog vjerovjesnika, kome je Knjigu
objavio i znanje dao, obvezu uzeo: 'Kad vam, poslije, dođe Poslanik
koji će potvrditi da je istina ono što imate (Tevrat, Zebur i Indžil/
Stari i Novi Zavjet) hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga
pomagati? Da li pristajete i prihvaćate da se na to Meni obavežete?' – Oni su odgovarali: 'Pristajemo!' – 'Budite onda svjedoci' – rekao bi On – 'i Ja ću vama svjedočiti! A oni koji i poslije toga glave
okrenu, oni su doista nevjernici!'” (Ali Imran, 81-82).
Zato je i pretposljednji poslanik Isus/Isa, a.s., zahtijevao od svojih
pomagača havarijjuna/apostola te ostalih koji su povjerovali u nje-
SIJEČANJ 2013.
“Moj izbor Muhammeda za vodeću poziciju među najistaknutijim historijskim ličnostima, vjerojatno će neke čitaoce iznenaditi. Međutim, on je jedini čovjeku cjelokupnoj historiji koji je maksimalno uspio na dvjema razinama: onosvjetskoj i ovosvjetskoj. Bilo je poslanika i vjerovjesnika koji su započinjali s velikim poslanjima, ali su
umrli a da poslanja nisu dovršili, kao što je bio slučaj s Mesihom (Isusom) u kršćanstvu.
Bilo je i onih s kojima su drugi (poslanici) sudjelovali u istom poslanju ili su im drugi
prethodili, kao što je slučaj s Musaom u Židova. Međutim, Muhammed je jedini koji je
upotpunio poslanje u vjeri čije odredbe su sasvim jasno određene, u koje su narodi
potpuno vjerovali još za njegovog života. Uz vjeru, on je uspostavio i novi oblik države.
S tog stanovišta on ima i velike ovosvjetske zasluge. Plemena i narode je ujedinio u
jedinstvenu zajednicu i uspostavio njena životna načela, uredio život te zajednice na
ovom svijetu davši joj univerzalan model organiziranja koji se iz njegovog zavičaja širio
svijetom. On je taj koji je i započeo i upotpunio ovosvjetsko i onosvjetsko poslanje.”
Vidjeti: Michael H. Hart, The 100: A Ranking ofThe Most Influential Persons in History,
New York: Hart Publishing Company, Inc., 1978, str. 33.
2
Prema jednoj tradiciji svi su Božji poslanici molili Allaha da budu sljedbenici Muhammeda, a.s., znajući kakav ima status kod njihova Gospodara. Prema toj tradiciji, Allah je jedino uslišao dovu Isau, a.s., koji će se pred kraj ovoga dunjaluka pojaviti na zemlji kao
Mesija/spasitelj i umrijeti slijedeći vjerozakon Muhammeda a.s. Preporučujemo brošuru rahmetli Ahmeda Didaata “Što Biblija kaže o Muhammedu”. Dostupno na: http://elilm.com/sadrzaj/uploads/2009/08/ŠTA-KAŽE-BIBLIJA-O-MUHAMMEDU-s.a.w.s.pdf
3
Poslanik-dovršitelj ciklusa poslanstva i svega Božjeg objavljenja, biće podignut iz
naroda koji nije izravno vezan za “dom Davidov”. Ali, s druge strane, taj poslanik je
izravni potomak doma Ibrahimovog, a.s.. Judeo-kršćanska tradicija je u ovome elementu oprečna islamskoj tradiciji, samim tim što posjeduje takav koncept povijesti
koji ni načelno ne predviđa eru islama i poslaničku misiju posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s.. Ono što je Muhammed, a.s., u islamskoj tradiciji glede Objave i poslanja, to je Isa, a.s., u kršćanstvu uz još neke dodatne osobitosti koje nisu primjerene duhu i naravi islamske objave, a Musa a.s. u judaističkoj tradiciji. Pogledati: Rešid
Hafizović, “Poslanička navještenja ‘radosne vijesti’ o dolasku poslanika Muhammeda, a.s.” Takvim, Sarajevo, 1986. str. 77-96. q
1
Mirza MEŠIĆ
43

ALL INCLUSIVE KRITERIJI ZA ODABIR OMLADINSKIH

Uzroci međunarodne neučinkovitosti u Bosni i Hercegovini (1992

uticaj tehnike pčelarenja na dobro zimovanje

LOKALNA ZAJEDNICA I INTEGRALNI 2`5æ,9, 5$=92-

Treniranje pravovjernog bošnjaštva Otpis

Druga nedjelja kroz godinu listic 08.doc

listić br.15 - Župa sv. Josipa Radnika Osijek

Udruga za promicanje i zaštitu ljudskih prava “SMS – sve možeš

Župni listić za 3. nedjelju kroz godinu

NIKOLA Br 8(373).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

BALKANIJA 72 OSAMNAEST GODINA (RAZ)GRADNJE

Recepti za strateško planiranje razvoja mjesnih zajednica

23.11.2011. ZZZH proćitajte novi bilten br7

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 18 - Vijeće bošnjačke nacionalne