Odgoj ili genetika nadrastanje vlastitog nasljeđa Matea Biloglav, Vinka Skorić, Sanja Rudan Sveučilište u Zadru, Filozofski fakultet, Obala kralja Petra Krešimira IV. 2 jednopredmetni studij pedagogije, 2. godina preddiplomskoga studija Sažetak U prošlosti i danas nailazimo na pitanje omjera utjecaja genetike i odgoja u formiranju čovjekove ličnosti. Pedagogija i psihologija raspolažu mnogim istraživanjima i dokazima koji upućuju na donekle jednak utjecaj obaju faktora. Odgoj je jedna od najvažnijih funkcija roditeljstva te se prema njoj kao takvoj mora odnositi s mnogo opreza i odgovornosti. Poznati su razni slučajevi blizanaca koji su razdvojeni te bez obzira na to imaju više zajedničkih osobina nego djeca odrasla u istoj obitelji. Emocionalnost i kontrola pritom, kao dvije bipolarne dimenzije, određuju stilove roditeljskog ponašanja. Nasilje kao jedan od najvećih problema adolescenata često se veže uz nesigurnu privrženost, a djeca koja mu svjedoče u većem su riziku za nasilno ponašanje. Temperament također igra veliku ulogu. Serijske ubojice najeksplicitniji su primjer zanemarene djece koja su odrastala u lošim uvjetima. Pojedincu treba okolina kako bi razvio svoju osobnost, ali ipak okolina može razviti samo ono što je naslijeđeno. Ključne riječi blizanci, emocionalnost i kontrola, nesigurna privrženost, odgoj, roditeljstvo, serijske ubojice, temperament Uvod Što određuje našu osobnost? Određuje li nas naša biologija ili pak okolina? Hoće li inteligencija i talenti roditelja prijeći na dijete? Jesu li poremećaji ličnosti nasljedni? To je samo djelić od pregršt pitanja koja možemo postaviti u vezi odgoja, naše ličnosti i čimbenika koji utječu na njih. Ljudska bića, kao nedovršena i neprestano u procesu razvoja, oduvijek su se pitala je li čovjek određen u potpunosti svojom genetikom ili okolina može imati utjecaj na određivanje čovjekove osobnosti. Ta nas polemika potiče na promišljanje i stvara u nama želju za preispitivanjem samih sebe. Istraživanjem nekih čimbenika kao što su obitelj, rasa i spol dobivamo uvid u neočekivane rezultate i informacije. Postizanjem određenog znanja o radu mozga i čimbenika koji utječu na razvoj imamo osnovicu za razumijevanje sebe i naših razlika. Proučavanjem srodnih znanosti kao što su pedagogija i psihologija pokušat ćemo pronaći temeljnu razliku između odgoja, okoline i genetike te odrediti njihovu važnost u definiranju čovjeka. Ukrajinski pedagog Anton Semjonović Makarenko rekao je da nepopravljivih nema, što bi značilo da je vjerovao u mogućnost odgajanja svakog čovjeka, tj. da ne postoje prijestupnici i teški karakteri, nego da su takvi ljudi proizašli kao rezultat loših metoda u odgoju. Najkontroverzniji su primjer „nepopravljivih“ upravo serijski ubojice. Čovječanstvo ih doživljava kao monstrume koji su rođeni da bi oduzimali živote i pritom uživaju u tome. No postoji li druga strana priče o njima? Jesu li oni uistinu genetski predodređeni da budu zli ili su pak odgoj i okolina učinili svoje? Okolina i geni: odrednice ponašanja Različitost oblika ponašanja može se pripisati utjecajima okoline koliko i genetskim utjecajima. Istraživanja u području genetike ponašanja napravila su korak naprijed u razumijevanju područja koje se bavi proučavanjem utjecaja nasljeđa i okoline na različitosti među pojedincima. Geni na ponašanje utječu multifaktorski što bi značilo da mnogo njih utječe na ponašanje, ali svaki u vrlo maloj mjeri. Jedna je od metoda istraživanja na ovom području metoda blizanaca. Njome uspoređujemo jednojajčane blizance s dvojajčanim blizancima i modelom usvajanika. Na taj se način usporedno proučavaju genetski povezani pojedinci koji su odgajani odvojeno te genetski nepovezani pojedinci koji su odgajani zajedno. Za primjer možemo uzeti jednojajčane blizanke koje su razdvojene pri rođenju i dane na posvajanje. Kada su imale dvije godine, njihovim majkama postavljena su različita pitanja kako bi se istražilo ima li sličnosti među njima, iako su odvojene. Jedno od pitanja bilo je o prehrani. Jedna djevojčica odbijala je jesti hranu ako u njoj nije cimet, što je izluđivalo njene roditelje. Stavljala bi ga svugdje. Majka druge djevojčice nije imala problema s njezinom prehranom. No pritom, ako u njenu hranu stavi žličicu cimeta, pojest će bilo što (Ornstein, 2001). U novijim istraživanjima u području genetike ljudskog ponašanja također imamo primjer jednojajčanih blizanaca s bliskim srodnicima shizofreničarima kod kojih se istraživala mogućnost nasljeđivanja te bolesti. Rezultati su dali podudaranost manju od 40% za shizofreniju. Dakle, iako su blizanci bili jednojajčani – identični u genetskom smislu, razlog što kod jednog od njih nije dijagnosticirana shizofrenija leži u okolini, a ne u genima. Utjecaj okoline toliko je značajan da uzrokuje različitost kod djece iz iste obitelji. Ona djeluje na svako dijete pojedinačno i na svoj način. Također je bitna i nezajednička okolina, primjerice kod blizanaca koji žive u odvojenim obiteljima. Utjecaj okoline ne možemo generalizirati, on se razlikuje od obitelji do obitelji te uključuje obrazovanost roditelja, njihove postupke u odgoju i socijalno-ekonomski status. Različito ponašanje roditelja prema njihovo dvoje djece, međusoban odnos djece i odnos s njihovim vršnjacima značajne su razlike u okolini pojedinog djeteta te imaju veliki utjecaj na njega. Na osnovi svega možemo zaključiti da postoji međudjelovanje okoline i nasljeđa kada je riječ o razvoju. (Kovačević, 1991) Temperament – temeljni korijen osobnosti „Na početku svi se mi razlikujemo u temeljnim obilježjima kao što su karakteristično čuvstvo, stupanj stidljivosti i razina aktivnosti. Od samog početka postoji nešto stalno u načinu na koji djelujemo i reagiramo na zbrku, promjene i širenje života oko nas“ (Orstein, 2001). Važno je znati razliku između temperamenta i karaktera. Temperament se definira kao način emocionalnog reagiranja pojedinca koji se smatra urođenim, dok se karakter izgrađuje pod utjecajem okoline i odnosi se na crte ličnosti osobe koje izražavaju odnos prema samome sebi, drugima te radu i obvezama. (Jambrović Čugura, 2009) Postoji znatna količina dokaza da nam je veliki dio našeg temeljnog temperamenta ugrađen. Iako naša osobnost nije fiksirana samim našim rođenjem, svi imamo urođeni temperament da budemo otvoreni i društveni ili pak stidljivi i povučeni. Poznavanje raznih teorija ličnosti te razumijevanje same ličnosti važno je jer nam može pomoći predvidjeti ponašanje neke osobe i njezine reakcije. Roditeljstvo i njegova važnost Tema mnogih istraživanja zadnjih godina bila je ponašanje roditelja prema djetetu i kako ono utječe na njihov razvoj. Obitelj je najznačajniji faktor socijalizacije u ranom djetetovu životu jer se tada stječu prva iskustva i stavovi. Istraživanja pokazuju da je odnos između roditelja i djeteta temeljan za uspješnu socijalizaciju djeteta i razvoj zdrave ličnosti. Jedno je od najljepših i najzahtjevnijih iskustava koje čovjek može imati upravo podizanje vlastita djeteta, no to sa sobom nosi veliku odgovornost. Treba izbjegavati ekstreme npr. ponašanje roditelja koji postavljaju prevelika ograničenja svojoj djeci ili pak s druge strane ponašanje onih koji su pretjerano popustljivi. Najveće su pogreške roditelja u odgoju djece: postavljanje braka na posljednje mjesto, preveliko tetošenje djeteta, nametanje previše aktivnosti djetetu, zanemarivanje svojeg emocionalnog života i očekivanje da dijete ostvari snove roditelja. Djeci treba ponuditi pravila i poslove koji će se dosljedno primjenjivati. Ne smije ih se zatrpavati praznim pohvalama, nego ponekad pustiti da se i sami bore s problemima. Štite li se djeca previše od utjecaja iz okoline, ona će postati razmažena, plašljiva i previše ovisna. Čest je problem u roditeljskom odgoju ponavljanje grešaka svojih roditelja na vlastitoj djeci ili pokušaj ispravljanja istih. Djeci su potrebna ograničenja da bi se zadovoljila ravoteža i formirale zdrave osobnosti. Djeca u najranijoj dobi uče oponašanjem koje je ključno za njihov razvoj te iz tog razloga roditelji moraju biti svjesni svoje uloge u njihovom odgoju. (Friel, 2007) Prema istraživanjima, postoje dvije dimenzije roditeljskog ponašanja – emocionalnost i kontrola. Obje su dimenzije bipolarne. Emocionalnost se odnosi na emocije koje roditelj proživljava i iskazuje u odnosu s djetetom. Na jednom se kraju nalazi emocionalna toplina, a na drugom emocionalna hladnoća. Dokazano je da toplina kao aspekt obiteljskog okruženja najviše utječe na dječji razvoj jer takvi roditelji prihvaćaju svoju djecu, podržavaju ih te pružaju razumijevanje na način da objašnjavaju, ohrabruju i hvale. Emocionalno hladni roditelji zanemaruju i odbacuju svoje dijete, kritiziraju ga i kažnjavaju. Dimenzija kontrole odnosi se na postupke čvrste i slabe kontrole djetetovog ponašanja. Roditelji s čvrstom kontrolom strogo reagiraju i paze da se dijete pridržava pravila. No prečvrsta kontrola može dovesti do zavisnosti, submisivnog ponašanja, smanjene motivacije ili potisnute hostilnosti.. Roditelji koji koriste slabu kontrolu postavljaju malo pravila i daju djetetu puno više slobode što može dovesti do agresivnog ponašanja djeteta. Kombinacijom tih dimenzija nastaju stilovi roditeljskog ponašanja. To su: autoritativni, autoritarni, zanemarujući i popustljivi stil. Roditeljski stil predstavlja pozadinu u kojoj se ostvaruje određena interakcija između roditelja i djeteta. Jedna su od skupina činitelja koji određuju roditeljsko ponašanje individualne osobine roditelja, kao na primjer dob roditelja, spol, osobine ličnosti, ponašanje njihovih roditelja prema njima, znanja i uvjerenja o dječjem razvoju i roditeljskom ponašanju ili zadovoljstvo brakom. Istraživanja pokazuju da se starije majke prema djeci ponašaju toplije, pozitivnije i motivirajuće, dok s druge strane maloljetne majke imaju manju osjetljivost za udovoljavanje dječjim potrebama. Depresivne majke pokazuju manje prihvaćanja, topline, spontanosti i strpljivosti te više kažnjavaju djecu Osobine su djeteta koje najviše utječu na roditeljsko ponašanje: spol, dob, temperament i sposobnosti. Istraživanja pokazuju da se roditelji različito ponašaju prema djeci različitog spola i dobi. U dojenačkoj dobi majke pričaju i osmjehuju se djevojčicama, dok očevi poklanjaju više pažnje sinovima, osobito ako se radi o prvorođenom djetetu. U pubertetu se više poteškoća javlja u istospolnim interakcijama: majka – kći, otac – sin. Pod kontekstualne činitelje ubrajaju se socijalne mreže roditelja, njihovo radno mjesto i bračni odnosi. Oni mogu biti izvor stresa, ali i podrške. Stres uzrokovan problemima na radnom mjestu i u bračnim odnosima može uvelike utjecati na interakciju između roditelja i djeteta. Istraživanja pokazuju da su roditelji koji su dobro integrirani u socijalne mreže uspješniji u odgoju i da izbjegavaju korištenje autoritarne metode kažnjavanja. Nesigurna privrženost kao uzrok nepoželjnog ponašanja djeteta Za nasilna ponašanja odgovornima se najčešće smatraju obitelj i društvo u kojem dijete živi (društveni čimbenici poput siromaštva, izolacije, nepovoljnih životnih uvjeta, dostupnosti oružja i slično). U novije vrijeme jako se ističe prisutnost medija i nasilja u njima. Veoma je bitan čimbenik privrženosti koji dijete prirodno stvara još od dojenačke dobi. Ovisno o tome kako roditelji reagiraju na potrebe i signale djeteta razvija se siguran ili nesiguran tip privrženosti. Djetetov odnos s roditeljem kasnije uvelike utječe na druge odnose i na osjećaj vlastite vrijednosti. Kad se radi o nesigurnoj privrženosti, djeca svijet doživljavaju kao nesigurno mjesto. To su najčešće djeca koja su provela djetinjstvo u institucijama, mijenjala udomitelje i skrbnike, doživjela iskustvo zanemarivanja ili zlostavljanja, smrt roditelja ili konfliktni razvod te djeca roditelja ovisnika ili psihičkih bolesnika. Ona se može očitovati u obliku uspostavljanja površnih odnosa s drugima, nepovjerenja, okrutnosti prema braći i sestrama, samodestruktivnosti i destruktivnosti prema drugima, narušenoj moralnosti i savjesti, anksioznosti, nasilnom ponašanju u adolescenciji, lošoj samokontroli, intenzivnoj ljutnji, okrivljavanju drugih za svoje probleme, manipulativnosti, ovisnostima te nastavljanjem obrasca zlostavljanja vlastite djece. Nesigurna privrženost uzrokuje i biokemijske promjene te oštećenja u djetetovu organizmu. Često je to visoka razina hormona stresa u organizmu što može utjecati na intelektualni i emocionalni razvoj. Također se može javiti depresivnost, apatičnost, otežano učenje i agresivnost. Dijete koje nije sigurno privrženo osjećat će se nevrijedno ljubavi i može postati nesuosjećajna ličnost koja nema sposobnost uspostavljanja emocionalnih odnosa. Takve će osobe vjerojatno percipirati druge osobe kao neprijateljske i opasne, čak i dobre namjere smatraju lošima što može rezultirati agresijom. Ako roditelj ne pomaže djetetu da se na pravilan način suoči s ljutnjom, ono je prepušteno sebi i svom nezrelom repertoaru ponašanja. Mnoga istraživanja pokazuju da je nesigurna privrženost povezana s nasilnim ponašanjem kod djece adolescenata. Pokazalo se da su djeca koja svjedoče nasilju u većem riziku za nasilno ponašanje te da je veća mogućnost za agresivnost djeteta ako otac nije sudjelovao u odgoju. Što se tiče osoba koje su počinile ubojstvo, 96 posto dolazi iz kaotičnih obitelji, 81 posto doživjelo je obiteljsko nasilje, a 90 posto zlostavljano je u djetinjstvu. Serijski ubojice Kao najsuroviji primjer djece odrasle u nepovoljnim uvjetima javljaju se djeca koja su izrasla u serijske ubojice. S pedagoškog stajališta možemo se pitati koliki je udio odgoja, a koliki genetike u kreiranju njihove ličnosti i što je dovelo do kritičnog ponašanja. Većina ljudi fascinirana je njihovim djelima. S jedne je strane ta fascinacija uznemirujuća, a s druge strane razumljiva. Uznemirujuća je upravo zato što prema društvenom moralu trebamo osuditi zločine ubojica i izbjegavati misli o njihovim ubojstvima, dok je razumljiva jer smo ponekad fascinirani njihovim razlozima i motivima ubojstava. U sljedeća dva slučaja serijskih ubojica prikazano je njihovo rano odrastanje i djetinjstvo te kako je to utjecalo na njih. Pedro Lopez Pedro Lopez rođen je kao sedmo od trinaestoro djece prostitutke zbog čega je već u najranijoj dobi odlučio da je za njega bolje živjeti na ulici, umjesto s tiranskom majkom. Prva osoba koja ga je s ulice primila k sebi bila je pedofil i silovatelj. Pedro se opet našao na ulici, potpuno traumatiziran i izgladnjen. Potom ga je usvojio jedan par i poslao u školu za siročad gdje ga je učitelj zlostavljao. Ukrao je novac i pobjegao te nastavio preživljavati od sitnih krađa. S osamnaest godina uhićen je i osuđen na sedam godina zatvora. Tamo su ga silovala četiri zatvorenika, a to je bila kap koja je prelila čašu i Pedro više nije mogao biti žrtvom. Ubio je tri svoja silovatelja za što je dobio tek dodatne dvije godine zatvora. Ovdje počinje njegova mračna priča o ubojstvima. Mrzio je društvo općenito, a posebno žene jer je krivio svoju majku za sve loše što mu se u životu dogodilo te su stoga njegova meta bile većinom žene i djevojke. Richard Ramirez Richard je bio najmlađi od sedmero djece mrzovoljnog Juliana koji ih je fizički zlostavljao. Mnogo je vremena provodio sa svojim ujakom Mikeom, a on je sigurno najviše utjecao na Richardovu izopačenu budućnost. Naime, služio je u Vijetnamu i malenom Richardu pokazivao je slike svojih ratnih zločina, žena koje je silovao te raznih oblika sadizma koje je vršio. Kao petnaestogodišnjak Richard je vidio ujaka kako ubija svoju ženu hicem iz pištolja. Traumatiziran, sa sedamnaest godina odustaje od škole, počinje pušiti marihuanu, potom prelazi na kokain i počinje se baviti sitnim krađama. Dva je puta završio u zatvoru zbog krađe automobila, a nakon toga počeo je ubijati. Richard nije birao svoje žrtve, radilo se o djeci i odraslima od kojih je neke brutalno silovao i unakazio. (Greig, 2006) Često se postavljaju pitanja o razlozima i motivima serijskih ubojica te o tome što je dovelo do njihova morbidnog ponašanja. Proučavajući njihove životopise, dolazi se do zaključka da većina njih ima nešto zajedničko – problematično djetinjstvo. Radi se o zanemarivanoj, napuštenoj ili zlostavljanoj djeci od strane jednog ili oba roditelja, školskih vršnjaka te drugih osoba iz njihove okoline. S druge strane, iako se radi o velikom postotku, nisu svi bili zlostavljani i zanemareni. Gledajući s pedagoškog stajališta, to je najgora krajnost koja može biti prouzrokovana pogrešnim odgojem te kao takva mora biti upozorenje za sve roditelje, iako ne smijemo zanemariti ni utjecaj genetike na pojedinca. No nastavljamo se pitati zašto bi ijedno biće nasumce biralo žrtve i brutalno ih ubijalo. Poremećeni um serijskih ubojica definitivno ostaje velika zagonetka koju nikad nećemo moći razumjeti. Odgoj je smislena i vrijednosna funkcija društva koja ima posebnu važnost u životu čovjeka. Jednako je vrijedan u društvenom kao i u individualnom životu svakog pojedinca jer omogućuje njegovo oblikovanje. Smisao odgoja pronalazimo u promjeni usmjerenoj prema dobrobiti djeteta i društva. Koliko god se činio težak i naporan proces, odgoj nije i nemoguć. Važno je povjerenje u čovjeka i njegov potencijal te vjera u mogućnost odgajanja svakog čovjeka. Moramo upravljati metodama i sredstvima sukladno s ciljem i zadacima, a ne dopustiti da metode i sredstva upravljaju nama. „Odgojem se njeguje osjetljivost za vrijednost i izgrađuju ljudske osobnosti kao najviše ovozemaljske vrijednosti“ (Bašić, 1994). Zaključak Na svijet dolazimo s nasljeđem, no potrebno nam je iskustvo da bismo se izgradili kao osobe. Način na koji se dijete odnosi prema drugima može biti povezan s načinom na koji je iskusilo ljubav unutar obitelji. Roditelji su najvažniji modeli u ranom razvoju djeteta. Njihove metode u odgoju, ma kakve bile, oblikuju djetetovu osobnost i zajedno s genetikom postavljaju temelj čovjeka u kojeg će dijete izrasti. Nasilje, kao čest i velik problem kod djece, najčešće se veže uz utjecaj medija i vršnjačke okoline, a uzima maha u adolescentskoj dobi. Pokazalo se da uvjeti u kojima djeca žive i odrastaju imaju velik utjecaj na agresiju kod djeteta te je okolina bitan čimbenik. Agresija može proizaći iz djetetove nesigurnosti u samog sebe te zbog doživljavanja svijeta kao nesigurnog mjesta. Serijski ubojice, kao primjer bezosjećajnih ličnosti ogorčenih na društvo, izazivaju brojne polemike oko uzroka i okolnosti razvoja uvrnutog uma. Većina pripisuje svoja (ne)djela traumama iz djetinjstva, dok društvo odbija takvu činjenicu. Razlog je to što većina njih ima neki svoj obrazac ili ritual po kojem ubija, ali neki to rade bez ikakvog reda i pravila, bez obzira na dob i spol što čini njihovo ponašanje još većim misterijem. Literatura 1. Bašić, S. (1994). Cilj odgoja u strukturi pedagoškog polja. Napredak, 135 (3): 331 2. Friel, J. – Friel, L. (2007). 7 najvećih pogrešaka u odgoju djece. Rijeka: Dušević i Kršovnik d.o.o. 3. Greig, C. (2006). Opaki serijski ubojice. Čakovec: Zrinski d.d. 4. Jambrović Čugura, I. (2009). Psihologija – priručnik za pripremu ispita na državnoj maturi. Zagreb: Profil 5. Kovačević, M. (1991). Psihologija, edukacija i razvoj djeteta. Zagreb: Školske novine 6. Ornstein, R. (2001). Korijeni našega “ja“. Zagreb: Educa 7. Vukasović, A. (2001). Pedagogija. Zagreb: Hrvatski katolički zbor „Mi“ 8. Buljan Flander, G., Bačan, M., Matešković, D. (2010), Nasilna ponašanja mladih Zašto je ljubav važna? Poliklinika za zaštitu djece Grada Zagreba. Dostupno na: http://www.poliklinika-djeca.hr/wp-content/uploads/prirucnik-zasto-je-ljubavvazna.pdf (24.05.2012) 9. Vizler, J. (2004), Povezanost percepcije roditeljskog ponašanja i sramežljivosti i asertivnosti školske djece. Diplomski rad. Dostupno na: http://darhiv.ffzg.hr/107/1/JasminaVizler.pdf (24.05.2012) 10. Crime case files. Dostupno na: http://crimecasefiles.com/forum/famous-crimecases/203-marybeth-tinning.html (28.05. 2012)