Zabilješka
o primjeni klauzula o isključenju:
član 1F “Konvencije o statusu izbjeglica”
iz 1951. godine
SADRŽAJ
I.
UVOD………………………………………………………………………………….
3
A.
B.
C.
D.
E.
F.
G.
H.
I.
HISTORIJSKI PREGLED………………………………………………………………...
CILJEVI I GENERALNA PRIMJENA………………………………………………………
KLAUZULE O ISKLJUČENJU U MEĐUNARODNIM INSTRUMENTIMA O IZBJEGLICAMA….
ODNOS PREMA OSTALIM ODREDBAMA IZ KONVENCIJE IZ 1951. GODINE……………
VREMENSKI OKVIR……………………………………………………………………..
PONIŠTENJE IZBJEGLIČKOG STATUSA (EX TUNC)…………………………………….
UKIDANJE IZBJEGLIČKOG STATUSA (EX NUNC)……………………………………….
ODGOVORNOST ZA ODLUČIVANJE O ISKLJUČENJU…………………………………..
POSLJEDICE ISKLJUČENJA…………………………………………………………….
3
3
4
5
6
6
7
8
9
II.
SVEOBUHVATNA ANALIZA………………………………………………………..
10
A.
ČLAN 1F(a)…………………………………………………………………………….
Zločini protiv mira……………………………………………………………...
Ratni zločini…………………………………………………………………….
Zločini protiv čovječnosti…...…………………………………………………
10
12
13
14
B.
ČLAN 1F(b)…………………………………………………………………………….
Težak zločin……………………………………………………………………
Nepolitički zločin……………………………………………………………….
Izvan zemlje izbjeglištva………………………………………………………
16
16
17
18
C.
ČLAN 1F(c)…………………………………………………………………………….
19
D.
INDIVIDUALNA ODGOVORNOST………………………………………………………..
Službenici na višim položajima u represivnim režimima………………….
Organizacije koje počine djela nasilja ili potiču druge na izvršenje tih
djela……………………………………………………………………………..
Bivši borci………………………………………………………………………
21
24
E.
OSNOVA ZA ODBACIVANJE INDIVIDUALNE ODGOVORNOSTI………………………... .
Odsustvo svjesnog elementa (mens rea)………….................…….……..
Odbrana od krivične odgovornosti……………………………………….. .
i.
naredbe nadređenih lica………………………………………...
ii.
prisila/prinuda…………………………………………………….
iii.
samoodbrana; odbrana drugih osoba ili imovine……….........
Okajavanje....……………………………………………………………….....
27
27
27
27
28
28
28
F.
RAZMATRANJE PROPORCIONALNOSTI………………………………………………..
29
G.
PRIMJENJIVOST ČLANA 1F NA ODREĐENE VRSTE DJELA…………………………….
31
25
26
1
Terorizam………………………………………………………………………
Otmica aviona………………………………………………………………….
Mučenje………………………………………………………………………...
Nova djela koja se prema međunarodnom pravu tretiraju kao zločini…..
31
35
35
36
H.
POSEBNI SLUČAJEVI…………………………………………………………………...
Maloljetne osobe………………………………………………………………
Jedinstvo porodice…………………………………………………………….
Masovni priliv…………………………………………………………………..
36
36
37
38
III.
PITANJA U POSTUPKU…......………………..……………………………………
39
A.
B.
C.
D.
E.
F.
G.
H.
PRAVIČNOST POSTUPKA………………………………………………………………
RAZMATRANJE ISKLJUČENJA U KONTEKSTU ODREĐIVANJA IZBJEGLIČKOG STATUSA
SPECIJALIZIRANI ODJELI ZA ISKLJUČENJE……….…………………………………...
ODGODA ZBOG KRIVIČNOG POSTUPKA……………………………………………….
ZAŠTITA AZILSKOG POSTUPKA………...........……………………….……………….
TERET DOKAZIVANJA…………………………………………………………………..
STANDARD DOKAZIVANJA……………………………………………………………..
OSJETLJIVI DOKAZI…………………………………………………………………….
39
39
40
40
41
41
42
43
ANEKSI………………………………………………………………………………………
A.
B.
C.
D.
POSLJEDICE ISKLJUČENJA…………………………………………………………….
INSTRUMENTI KOJIMA SU DEFINIRANI RATNI ZLOČINI…………………………………
INSTRUMENTI KOJIMA SU DEFINIRANI ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI…...………….
INSTRUMENTI KOJI SE ODNOSE NA TERORIZAM………………………………………
45
45
47
48
49
Sektor za politiku zaštite i pravno savjetovanje,
Odjeljenje za međunarodnu zaštitu,
Ženeva, 4. septembar 2003. godine
Ova Zabilješka je sastavni dio dokumenta UNHCR-a “Smjernice za međunarodnu
zaštitu: Primjena klauzula isključenja: član 1F Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951.
godine” (Guidelines on International Protection: Application of the Exclusion Clauses:
Article 1F of the 1951 Convention relating to the Status of Refugees) (HCR/GIP/03/05,
4. septembar 2003. godine).
2
I. UVOD
A.
HISTORIJSKI PREGLED
1.
“Statut Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice” iz 1950. godine
(the 1950 Statute of the United Nations High Commissioner for Refugees) (u daljnjem
tekstu: Statut UNHCR-a), “Konvencija o statusu izbjeglica” iz 1951. godine i njen
Protokol iz 1967. godine (the 1951 Convention and 1967 Protocol relating to the Status
of Refugees) (u daljnjem tekstu: Konvencija), i “Konvencija Organizacije afričkog
jedinstva o specifičnim aspektima izbjegličkih problema u Africi” iz 1969. godine (the
1969 Organisation of African Unity (OAU) Convention Governing the Specific Aspects
of Refugee Problems in Africa) (u daljnjem tekstu: Afrička konvencija), sadrže odredbe
o isključenju iz izbjegličkog statusa onih lica koja inače ispunjavaju uvjete za
priznavanje izbjegličkog statusa. O ovim odredbama se uobičajeno govori kao o
“klauzulama isključenja”.
2.
Zbog dešavanja tijekom posljednjih desetak godina, koja su bila umnogome
izazvana sukobima u oblasti Velikih jezera i bivšoj Jugoslaviji, te njihovih posljedica,
javila se potreba za dodatnim pojašnjenjem odredaba isključenja. Nedavne protuterorističke inicijative su još više usmjerile pažnju na ove odredbe. Ova Zabilješka daje
detaljnu analizu i pregled klauzula isključenja uzimajući u obzir praksu prisutnu u
raznim državama, iskustvo UNHCR-a i drugih relevantnih aktera, “Priručnik UNHCR-a
o kriterijima za određivanje statusa izbjeglice” (Handbook on Procedures and Criteria
for Determining Refugee Status) (u daljnjem tekstu: Priručnik), presedansko pravo,
travaux préparatoires (“pripremne radove”, op. prev.) na relevantnim međunarodnim
instrumentima i mišljenje akademika i stručnih lica. Ona također ukazuje na
konstruktivnu diskusiju o ovoj temi na Okruglom stolu održanom u Lisabonu, Portugal,
u maju 2001. godine, koji je bio dio Globalnih konsultacija o međunarodnoj zaštiti (drugi
krug). Nadamo se da će informacije date u ovoj Zabilješci, zajedno sa dokumentom
“Smjernice za primjenu klauzula isključenja: član 1F Konvencije o statusu izbjeglica iz
1951. godine” (Guidelines on the Application of the Exclusion Clauses: Article 1F of the
1951 Convention relating to the Status of Refugees) olakšati primjenu člana 1F
Konvencije kroz detaljnu analizu glavnih pitanja. Očigledno je da svaki slučaj treba
promatrati ponaosob, pri tome vodeći računa o dolje navedenim stvarima. Kako je to
Izvršni komitet UNHCR-a priznao u svom zaključku broj 82. (XLVIII) iz 1997. godine, u
stavu d(v), klauzule isključenja se moraju pažljivo primjenjivati kako bi se zaštitio
integritet institucije azila.
B.
CILJEVI I GENERALNA PRIMJENA
3.
Razlog koji stoji u pozadini klauzula isključenja je dvosmjeran. Kao prvo,
određena djela su toliko ozbiljna da se zbog njih njihovi počinitelji smatraju licima koja
ne zaslužuju međunarodnu zaštitu kao izbjeglice. Kao drugo, institucija izbjeglištva ne
bi trebala sprečavati izvođenje takvih ljudi pred lice pravde. I mada ove osnovne ciljeve
uvijek trebamo imati na umu prilikom tumačenja klauzula isključenja, treba ih promatrati
3
u kontekstu dominirajućeg humanitarnog cilja postavljenog u Konvenciji iz 1951.
godine.
4.
Posljedica toga je, kao i u svim izuzecima od garantiranja ljudskih prava, da se
klauzule isključenja uvijek moraju tumačiti restriktivno i primjenjivati sa velikim
oprezom. Kao što se naglašava u paragrafu 149. Priručnika, takav pristup je naročito
neophodan s obzirom na moguće ozbiljne posljedice koje bi isključenje moglo imati na
pojedinca. Nadalje, porast univerzalnog zakonodavstva i uspostava međunarodnog
suda umanjuje ulogu klauzula isključenja kao sredstva pomoću kojeg se osigurava
suočavanje bjegunaca sa licem pravde, te na taj način još više ide u prilog argumentu
da se treba zauzeti restriktivniji pristup. (1)
C.
KLAUZULE O ISKLJUČENJU U MEĐUNARODNIM INSTRUMENTIMA O IZBJEGLICAMA
5.
U paragrafu 7(d) Statuta UNHCR-a se navodi da u nadležnosti Visokog
komesara nisu lica:
“U vezi sa kojima postoji ozbiljna sumnja da su počinila zločin koji potpada
pod odredbe sporazuma o izručenju ili zločin iz člana VI “Londonske
povelje međunarodnog vojnog suda” iz 1945. godine (1945 London Charter
of the International Military Tribunal) (u daljnjem tekstu: Londonska povelja)
ili odredbe člana 14. stav 2. “Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima” iz
1948. godine (1948 Universal Declaration of Human Rights).” (2)
6.
U članu 1F Konvencije iz 1951. godine se navodi da se odredbe ove Konvencije
neće primjenjivati na osobe za koje postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje:
(a)
da su počinile zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv
čovječnosti, u smislu definicija iz međunarodnih instrumenata koji su
doneseni da bi se bavili tim zločinima;
(b)
da su počinile teško nepolitičko krivično djelo izvan zemlje izbjeglištva
prije nego što su u nju prihvaćene kao izbjeglice;
(c)
da su krive za djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda.
(1) Za vrijeme 29. zasjedanja Konferencije ambasadora pri Ujedinjenim narodima o statusu izbjeglica i lica
bez državljanstva, delegat Francuske (M. Rochefort) je zauzeo stanovište da je predloženi član 1F(b)
neophodan jer “kako sada stoje stvari, ne postoji međunarodni sud pravde koji bi bio nadležan za suđenje
ratnim zločincima ili kršenjima običajnog prava kojima se već bavi nacionalno zakonodavstvo”. (Dokument
UN-a A./CONF.2/SR.29 at 21).
2
( ) O odredbama Londonske povelje se govori dolje u odjeljku o članu 1F(a). U članu 14. “Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima” se navodi:
(1) Svako ima pravo da traži i u drugim zemljama uživa azil od proganjanja.
(2) Na to se pravo ne može pozivati u slučaju krivičnog gonjenja koje je zaista izazvano
nepolitičkim zločinima ili djelima koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih
naroda.
4
7.
Temelji za isključenje su iscrpno pobrojani u Konvenciji iz 1951. godine. Mada su
svi ti temelji podložni raznoraznim tumačenjima, ipak im se ne mogu dodavati dodatni
kriteriji u nedostatku odgovarajuće međunarodne konvencije. Član I(5) Afričke
konvencije predstavlja repliku teksta sadržanog u Konvenciji iz 1951. godine izuzev što
sadrži referencu na lica koja su “kriva za djela koja su suprotna ciljevima i načelima
Organizacije afričkog jedinstva”. Kako Afrička konvencija dopunjuje Konvenciju iz 1951.
godine, ova potonja fraza bi se trebala tumačiti zajedno sa članom 1F(c) Konvencije iz
1951. godine, s obzirom na blisku vezu koja postoji između načela Organizacije
afričkog jedinstva i načela Ujedinjenih naroda.
D.
ODNOS PREMA OSTALIM ODREDBAMA KONVENCIJE IZ 1951. GODINE
8.
Klauzule isključenja iz člana 1F trebaju se razlikovati od članova 1D i 1E
Konvencije jer se ovi posljednji članovi bave licima kojima u stvari ne treba
međunarodna zaštita, a ne licima koja tu zaštitu ne zaslužuju. Član 1D osigurava da se
Konvencija iz 1951. godine neće primjenjivati na lica koja dobivaju zaštitu ili pomoć od
drugih organa ili agencija Ujedinjenih naroda, a ne od UNHCR-a. Međutim, oni mogu
potpasti pod odredbe Konvencije iz 1951. godine u slučaju da je “takva zaštita ili
pomoć prestala iz bilo kog razloga, a da se njihova situacija nije riješila u skladu sa
relevantnim rezolucijama koje je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda.”3 U
takvim slučajevima može slijediti razmatranje klauzula isključenja u skladu sa članom
1F.
9.
Prema članu 1E, Konvencija iz 1951. godine se “neće primjenjivati na osobe
kojima nadležne vlasti zemlje u kojoj su se one nastanile priznaju sva prava i dužnosti
vezane za posjedovanja državljanstva te zemlje.” Cilj i svrha ovog člana se može
promatrati u smislu da isključuje iz izbjegličkog statusa ona lica koja ne zahtijevaju
zaštitu koja se pruža izbjeglicama iz razloga što već uživaju još veću zaštitu od one
koja se osigurava Konvencijom iz 1951. godine u nekoj drugoj zemlji izvan svoje zemlje
porijekla, u kojoj imaju zakoniti ili stalni boravak i uživaju status koji je u stvari vrlo
sličan državljanskom statusu.
10. Nadalje, član 1F ne treba brkati sa članom 33(2) Konvencije iz 1951. godine koji
osigurava da se na pravo korištenja odredbe o non-refoulementu “ne može … pozvati
izbjeglica kojeg iz opravdanih razloga treba smatrati opasnim za sigurnost zemlje u
kojoj se nalazi ili koji, pošto je pravosnažnom presudom osuđen zbog naročito teškog
krivičnog djela, predstavlja opasnost za zajednicu date zemlje.” Za razliku od člana 1F
koji se odnosi na lica koja nemaju pravo na izbjeglički status, član 33(2) se bavi onim
licima koja su već priznata kao izbjeglice. Članovi 1F i 33(2) su dali različite zakonske
odredbe čija je svrha krajnje različita. Član 33(2) se primjenjuje na izbjeglice koji
predstavljaju ozbiljnu opasnost za državu azila zbog teških zločina koje su počinili u toj
državi. Njegov cilj je da zaštiti sigurnost države izbjeglištva i on se oslanja na procjenu
(3) Vidi također dokument UNHCR-a “Bilješka o mogućnostima primjene člana 1D Konvencije o statusu
izbjeglica iz 1951. godine na palestinske izbjeglice” (Note on the Applicability of Article 1D of the 1951
Convention relating to the Status of Refugees to Palestinian Refugees) iz oktobra 2002. godine.
5
da dotični izbjeglica predstavlja veliku stvarnu ili moguću prijetnju. Iz tog razloga se
član 33(2) uvijek smatrao posljednjom mogućom mjerom. Imao je prednost u odnosu
na kazne predviđene krivičnim zakonom i bio opravdan izuzetnom prijetnjom koju je taj
pojedinac predstavljao – i to takvom prijetnjom koja bi mogla biti uklonjena samo
udaljenjem dotične osobe iz zemlje azila.
E.
VREMENSKI OKVIR
11. I dok se u članu 1F(b) jasno navodi da relevantni zločin mora biti počinjen “izvan
zemlje izbjeglištva prije nego što [je taj pojedinac] u nju primljen kao izbjeglica”, (4)
ostale klauzule isključenja ne sadrže ni vremensku ni teritorijalnu referencu. S obzirom
na ozbiljnost počinjenog zločina, članovi 1F(a) i 1F(c) se dakle mogu primijeniti u bilo
koje doba, bilo da se zločin dogodio u zemlji izbjeglištva, porijekla ili u nekoj trećoj
zemlji. Nakon što su ti zločini počinjeni, dotična osoba se isključuje iz izbjegličkog
statusa. Ako joj je izbjeglički status već bio priznat, onda ga treba ukinuti. (5)
12. Vremenski aspekt klauzula isključenja ostaje nepromijenjen u slučaju izbjeglica
sur place (kada zahtjev za izbjegličkim statusom proizlazi iz okolnosti nastalih nakon
odlaska iz zemlje porijekla). Dakle, da bi se primijenio član 1F(a) i (c), zločin se nije
morao počiniti prije događaja koji su uzrokovali traženje izbjegličkog statusa. I zaista,
ako priznati izbjeglica naknadno počini neko djelo koje je obuhvaćeno članom 1F(a) ili
1F(c), bilo bi primjereno ukinuti njegov izbjeglički status. S druge strane, kad je riječ o
članu 1F(b), relevantna su samo ona djela koja su počinjena izvan zemlje izbjeglištva
prije nego što je dotična osoba bila prihvaćena u tu zemlju.
F.
PONIŠTENJE IZBJEGLIČKOG STATUSA (EX TUNC)
13. Opća načela administrativnog prava dopuštaju poništenje izbjegličkog statusa
kada se naknadno otkrije da osnova za takvu odluku nije ni postojao u samom početku,
bilo zbog toga što podnositelj zahtjeva nije zadovoljio kriterije uključenja ili zbog toga
što bi se prilikom donošenja odluke primijenila jedna od klauzula isključenja da su sve
činjenice bile poznate. Međutim, poništenje statusa nije vezano za ponašanje
pojedinca nakon donošenja odluke. Stoga je važno napraviti razliku između poništenja
statusa na osnovi isključenja sa jedne strane i protjerivanja ili ukidanja zaštite od nonrefoulementa shodno članovima 32. i 33(2) Konvencije iz 1951. godine sa druge
strane. Ovim prvim činom se ispravlja greškom dodijeljen izbjeglički status, (6) a
posljednjim odredbama se uređuje postupanje sa onima koji su ispravno priznati kao
izbjeglice.
4
( ) Vidi također paragrafe 44–45. u daljnjem tekstu.
5
( ) Vidi paragraf 17.
(6) O poništenju izbjegličkog statusa generalno vidi paragraf 117. Priručnika, kao i dokument S. Kapferera,
“Poništenje izbjegličkog statusa” (S. Kapferer, “Cancellation of Refugee Status”), Serija dokumenta o
pravnoj politici i politici zaštite, UNHCR, Odjeljenje međunarodne zaštite, PPLA/2003/02, mart 2003.
godine.
6
14. Činjenice koje bi opravdale isključenje mogu postati poznate tek nakon priznanja
izbjegličkog statusa. U paragrafu 141. Priručnika se kaže:
“Činjenice koje dovode do isključenja prema ovim klauzulama obično će
iskrsnuti tijekom procesa određivanja izbjegličkog statusa. Može se,
međutim, dogoditi da činjenice koje opravdavaju isključenje postanu
poznate tek nakon priznanja izbjegličkog statusa. U takvim će slučajevima
klauzula o isključenju pozvati na poništenje prvobitno donesene odluke.”
15. Pogrešna odluka može biti uzrokovana prevarom ili pogrešnim predstavljanjem
činjenica u vezi sa zahtjevom za izbjeglički statusom od strane podnositelja zahtjeva, ili
može biti greška organa vlasti (na primjer, neadekvatna odluka). Činom poništenja
ispravlja se sudska ili administrativna odluka koja je bila pogrešna ab initio tako što se
ništi prvobitno pogrešna odluka (otada ili ex tunc). Po tom scenariju, dotična osoba nije
izbjeglica, niti je to ikada bila. Pravovremeno i transparentno ispravljanje takvih grešaka
neophodno je za očuvanje integriteta definicije izbjeglice. Generalna sumnja da je
pojedinac angažiran u terorističkim aktivnostima, a koja se zasniva samo na njegovom
religioznom, etničkom ili nacionalnom porijeklu ili političkom mišljenju, međutim, ne
opravdava proces ponovnog preispitivanja dodjele izbjegličkog statusa kod čitave
grupe izbjeglica.
16. Postoje slučajevi kada se tek nakon primjene klauzula isključenja dođe do
saznanja o određenim činjenicama zbog kojih bi primjena klauzula isključenja bila
dovedena u pitanje. U takvim slučajevima treba ponovno preispitati odluku o isključenju
i ukoliko je to primjereno donijeti odluku o priznanju izbjegličkog statusa.
G.
UKIDANJE IZBJEGLIČKOG STATUSA (EX NUNC)
17. U principu, sve izbjeglice uključujući i one koje su priznate prima facie (“na prvi
pogled”, op. prev.), moraju poštovati zakone i propise zemlje azila kako je to navedeno
u članu 2. Konvencije iz 1951. godine, te ako počine neko krivično djelo podliježu
krivičnom gonjenju. Konvencija iz 1951. godine predviđa da takve izbjeglice mogu biti
predmet postupka isključenja u skladu sa članom 32. i u izuzetnim slučajevima
udaljene iz zemlje na osnovi člana 33(2). Nijedno djelo, samo po sebi, ne
podrazumijeva ukidanje izbjegličkog statusa. Međutim, ako izbjeglica počini djelo iz
člana 1F(a) ili 1F(c), na primjer svojim angažiranjem u oružanim aktivnostima u zemlji
azila, to bi prouzrokovalo primjenu klauzula isključenja. U takvim slučajevima, ukidanje
izbjegličkog statusa (od sada ili ex nunc) je primjereno, naravno pod uvjetom da su svi
kriteriji za primjenu člana 1F(a) ili 1F(c) zadovoljeni. (7)
7
( ) U afričkom kontekstu, Konvencija Organizacije afričkog jedinstva uspostavlja “klauzule prestanka” koje
su u stvari utemeljene na razlozima isključenja. Ukoliko se neki izbjeglica, uključujući i izbjeglicu koji je
priznat prima facie, angažira u subverzivnim djelatnostima u smislu člana III(2) Konvencije Organizacije
afričkog jedinstva, onda prima facie priznanje može “prestati” na osnovi osigurava da će se Konvencija
prestati primjenjivati na izbjeglice koji krše njene ciljeve i načela. Subverzivna člana I(4)(g), koji djela
podrazumijevaju sudjelovanje u oružanim aktivnostima protiv države članice Organizacije afričkog
7
H.
ODGOVORNOST ZA ODLUČIVANJE O ISKLJUČENJU
18. Na osnovi Konvencije iz 1951. godine i Konvencije Organizacije afričkog
jedinstva, država na čijoj teritoriji podnositelj zahtjeva traži da bude priznat kao
izbjeglica snosi odgovornost za donošenje odluke o tome da li taj podnositelj zahtjeva
potpada pod klauzule isključenja. Bez obzira na to, UNHCR je prema paragrafu 8. svog
Statuta, a u vezi sa članom 35. Konvencije iz 1951. godine nadležan za pružanje
pomoći državama koje zatraže pomoć kod donošenja odluke o isključenju, kao i za
nadgledanje prakse po ovom pitanju u tim državama.
19. Politika UNHCR-a je da inače ne donosi odluke o izbjegličkom statusu u
zemljama koje su članice Konvencije iz 1951. godine/Protokola iz 1967. godine.
Međutim, odlučivanje o izbjegličkom statusu od strane država i odlučivanje o takvom
statusu od strane UNHCR-a na osnovi njegovog mandata, nisu međusobno isključivi.
Na primjer, u pojedinim zemljama UNHCR učestvuje u postupku određivanja
izbjegličkog statusa koji vodi predmetna država. S obzirom na nadzornu ulogu
UNHCR-a, od država se očekuje da poklone dužnu pažnju UNHCR-ovom tumačenju
relevantnih instrumenata o izbjeglicama, bilo u pojedinačnim slučajevima ili generalnim
pitanjima. Namjera ove zabilješke je da promiče zajednički pristup tumačenju klauzula
isključenja, čime se smanjuje mogućnost sukobljavanja odluka koje donesu države i/ili
UNHCR.
20. Statut UNHCR-a osigurava da se nadležnost Visokog komesara neće proširiti na
određena lica na sličnim (ali ne i identičnim) osnovama kao onim iz člana 1F
Konvencije iz 1951. godine. Donošenje ovakvih odluka sasvim jasno pripada UNHCRu. S obzirom da član 1F predstavlja kasniju i precizniju formulaciju kategorije lica
predviđenih paragrafom 7(d) Statuta UNHCR-a, član 1F se smatra autoritativnijim i ima
prednost. Osoblje UNHCR-a se stoga potiče da primjenjuje formulu iz Konvencije iz
1951. godine prilikom odlučivanja o slučajevima isključenja.
I.
POSLJEDICE ISKLJUČENJA
21. U slučaju u kojem su primijenjene klauzule isključenja, pojedinac ne može biti
priznat kao izbjeglica i ne može uživati međunarodnu zaštitu na osnovi Konvencije iz
1951. godine. Niti može biti obuhvaćen UNHCR-ovim mandatom. Međutim, predmetna
država nije dužna tog pojedinca protjerati. Osim toga, država će možda htjeti provesti
krivični postupak protiv tog pojedinca, ili će imati obavezu da tog pojedinca izruči ili
krivično goni, u zavisnosti od počinjenog djela. Odluka UNHCR-a da isključi izbjeglicu
znači da taj pojedinac više ne može uživati njegovu zaštitu ili pomoć.
22. Usprkos činjenici da više ne može uživati međunarodnu zaštitu na osnovi
Konvencije iz 1951. godine, isključeni pojedinac još uvijek ima pravo na postupanje u
skladu sa međunarodnim pravom, a posebice u skladu sa relevantnim obavezama u
.
jedinstva S obzirom da Konvencija Organizacije afričkog jedinstva nadopunjuje Konvenciju iz 1951.
godine, član I(4)(g) treba čitati u okviru člana 1F Konvencije iz 1951. godine.
8
vezi sa ljudskim pravima. Iako države imaju znatna ovlaštenja po pitanju protjerivanja
stranaca sa njihove teritorije, postoje i izvjesna ograničenja (navedena u Aneksu A).
Tako, isključeni pojedinac i dalje može biti zaštićen od povratka na osnovi ostalih
međunarodnih instrumenata, posebice člana 3. “Konvencije protiv mučenja i ostalih
nečovječnih ili ponižavajućih kazni ili postupaka” (1984 Convention Against Torture and
Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment) iz 1984. godine, člana
7. “Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima” (1966 International
Covenant on Civil and Political Rights) iz 1966. godine, i/ili člana 3. “Evropske
konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda” (1950 European Convention for
the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms) iz 1950. godine.
9
II. SVEOBUHVATNA ANALIZA (8)
A.
ČLAN 1F(a): ZLOČINI PROTIV MIRA, RATNI ZLOČINI I ZLOČINI PROTIV ČOVJEČNOSTI
23. Član 1F(a) odnosi se na lica u vezi sa kojima postoje ozbiljni razlozi da se vjeruje
da su počinila “zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, u smislu
definiranom u međunarodnim instrumentima donesenim radi uključivanja odredbe o
takvim zločinima”. Danas postoji nekoliko instrumenata koji definiraju ili razrađuju
pojam “zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječnosti”. (9) Od permanentnog
značaja je i član 6. Londonske povelje koji je ponovljen u Priručniku. (10) Najnoviji
međunarodni napori da se definiraju ti zločini mogu se naći u “Statutu Međunarodnog
krivičnog suda” (International Criminal Court) (u daljnjem tekstu: Statut Međunarodnog
krivičnog suda) koji je usvojen u junu 1998. godine, a stupio na snagu 1. jula 2002.
godine. Njegove definicije zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina ili zločina protiv
mira bit će detaljnije razrađeni u dokumentu “Elementi zločina” (Elements of Crimes)
(11) koji treba da usvoje države članice Međunarodnog krivičnog suda. Ostali relevantni
međunarodni pravni instrumenti (12) koji se mogu iskoristiti za tumačenje ove odredbe
isključenja su:
•
“Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida” iz 1948. godine
(1948 Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of
Genocide) (Konvencija o genocidu);
•
četiri “Ženevske konvencija o zaštitu žrtava rata” iz 1949. godine (1949
Geneva Conventions for the Protection of Victims of War);
•
“Međunarodna konvencija o ukidanju i kažnjavanju zločina aparthejda” iz
1973. godine (1973 International Convention on the Suppression and
Punishment of the Crime of Apartheid);
8
( ) Za detaljnu analizu zakonodavstva i primjene klauzula isključenja vidi specijalno dodatno izdanje
“Međunarodnog žurnala o izbjegličkom pravu” (International Journal of Refugee Law) u kojem se govori o
izuzeću od zaštite, svezak. 12. iz 2000. godine.
9
( ) Neki od ovih instrumenata su pobrojani u Aneksu VI Priručnika.
10
( ) Odredbe člana 6. se također nalaze u paragrafu 26. kao i aneksima B i C.
(11) Za više informacija o “Statutu Međunarodnog krivičnog suda” pretraži stranicu
http://www.un.org/law/icc/statute/romefra.htm . U članu 8(1) ovog Statuta se navodi da će dokument
“Elementi zločina” (Elements of Crimes) pomoći Međunarodnom krivičnom sudu u tumačenju i
relevantnosti zločina po njegovom zakonodavstvu. Usvojeni tekst biće identičan tekstu koji je trenutno
dostupan kao “Finalni nacrt teksta” (Finalized Draft Text) iz jula 2000. godine (PCNICC/2000/1/Add.2); vidi
Aneks 1 (Rezolucija F) Završnog akta sa Diplomatske konferencije u Rimu iz 1998. godine (Annex 1
(Resolution F) of the Final Act of the 1998 Diplomatic Conference in Rome).
12
( ) Vidi stranice http://www.icrc.org/ihl.nsf/WebFULL?OpenView (za ženevske konvencije i protokole);
http://www.un.org/icty/legaldoc/index.htm (za Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju); i
stranicu http://www.ictr.org/ENGLISH/basicdocs/statute.html (za Statut Međunarodnog krivičnog suda za
Ruandu). Ovi dokumenti se također mogu na zahtjev dobiti od Sektora za politiku zaštite i pravno
savjetovanje Odjeljenja za međunarodnu zaštitu, UNHCR, Ženeva.
10
•
“Dodatni protokol na ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o
zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba” iz 1977. godine (1977
Additional Protocol to the Geneva Conventions of 12 August 1949 Relating
to the Protection of Victims of International Armed Conflicts) (Dodatni
protokol I);
•
“Dodatni protokol na ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o
zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba” iz 1977. godine (1977
Additional Protocol to the Geneva Conventions of 12 August 1949 Relating
to the Protection of Victims of Non-International Armed Conflicts) (Dodatni
protokol II);
•
“Konvencija protiv mučenja i ostalog okrutnog, nečovječnog i
ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja” iz 1984. godine (1984 Convention
against Torture and other Cruel, Inhuman and Degrading Treatment or
Punishment) (Konvencija protiv mučenja); (13)
•
“Statut Međunarodnog krivičnog suda za krivično gonjenje osoba koje su
odgovorne za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava počinjeno
na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine” (The Statute of the
International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for
Serious Violations of International Humanitarian Law Committed in the
Territory of the Former Yugoslavia since 1991) (Statut Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju);
•
“Statut Međunarodnog krivičnog suda za krivično gonjenje osoba koje su
odgovorne za genocid i ostala teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava počinjena na teritoriji Ruande i za državljane Ruande koji su
odgovorni za genocid i ostala takva kršenja počinjena na teritoriji susjednih
država, u periodu od 1. januara 1994. godine do 31. decembra 1994.
godine” (The Statute of the International Criminal Tribunal for the
Prosecution of Persons Responsible for Genocide and Other Serious
Violations of International Humanitarian Law Committed in the Territory of
Rwanda and Rwandan Citizens Responsible for Genocide and Other Such
Violations Committed in the Territory of Neighbouring States, between 1
January 1994 and 31 December 1994) (Statut Međunarodnog krivičnog
suda za Ruandu).
24. Relevantni neobavezujući ali autoritativni izvori su “Izvještaj Međunarodne pravne
komisije iz 1950. godine” (1950 Report of the International Law Commission) podnesen
Generalnoj skupštini (uključujući “Nirnberška načela” (Nuremberg Principles)), (14) te
13
( ) Regionalni instrumenti o mučenju također mogu biti relevantni. Vidi “Međuameričku konvenciju za
sprečavanje i kažnjavanje mučenja” (1985 Inter-American Convention to Prevent and Punish Torture) iz
1985. godine; Evropsku konvenciju za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanje” iz 1987. godine.
14
( ) “Godišnjak Međunarodne pravne komisije iz 1950. godine”, (1950 Yearbook of ILC), svezak II.
11
dokumenti “Načela međunarodne suradnje u otkrivanju, hapšenju, izručenju i
kažnjavanju osoba koje su krive za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti” (Principles
of International Coopreation in the Detection, Arrest, Extradition and Punishmnet of
Persons Guilty of War Crimes and Crimes Against Humanity) iz 1973. godine, (15) i
“Nacrt zakonika o zločinima protiv mira i sigurnosti čovječanstva” (Draft Code of Crimes
against Peace and Security of Mankind) (u daljnjem tekstu: Nacrt zakonika) koji je
provizorno usvojila Međunarodna pravna komisija 1996. godine. (16)
25. Član 1F(a) dozvoljava dinamičnu interpretaciju relevantnih zločina na način da
uzima u obzir najnovija dešavanja na polju međunarodnog prava. Iako je Statut
Međunarodnog krivičnog suda najnoviji pokušaj međunarodne zajednice da definira
relevantne zločine, prilikom tumačenja člana 1F(a) ne treba se pozivati isključivo na
njega, nego razmotriti i definicije iz ostalih instrumenata. Pa ipak, Statut i
zakonodavstvo Međunarodnog krivičnog suda mogu postati glavno izvorište za
tumačenje zločina obuhvaćenih članom 1F(a).
Zločini protiv mira
26. Londonska povelja ostaje jedini međunarodni instrument koji sadrži definiciju
ovog zločina. Prema toj povelji zločin protiv mira nastaje kroz “planiranje, pripremanje,
iniciranje ili vođenje agresivnog rata ili rata kojim se krše međunarodni sporazumi,
ugovori, ili dogovori, ili kroz sudjelovanje u zajedničkom planiranju ili zavjeri radi
postizanja nekog od gore navedenih ciljeva”. Jasno je da će usvajanje (17) definicije za
“zločin agresije” u svrhe Statuta Međunarodnog krivičnog suda (član 5(1)(d) i (2))
doprinijeti toliko potrebnoj jasnijoj predstavi o obimu ovog krivičnog djela.
27. Iako neobavezujuća po svojoj prirodi, diskusija o “agresiji” koja se vodila na
zasjedanjima Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i Međunarodne pravne komisije
ima izvjestan značaj. Generalna skupština je definirala “agresiju” kao “korištenje
oružanih snaga od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta i
političke nezavisnosti druge države, ili na način koji nije u skladu sa “Poveljom
Ujedinjenih naroda.” (18) U članu 16. Nacrta zakonika se kaže: “Svaki pojedinac koji
kao vođa ili organizator aktivno učestvuje ili izda naređenje za planiranje, pripremanje,
iniciranje ili vođenje agresije koju počini neka država, smatrat će se odgovornim za
zločin agresije.” (19)
28. Očigledno je da zločini protiv mira mogu biti počinjeni u kontekstu planiranja ili
vođenja rata ili oružanog sukoba. Kako ratove ili oružane sukobe vode države ili entiteti
koji imaju državne karakteristike, zločin protiv mira mogu počiniti samo pojedinci,
(15) “Rezolucija Generalne skupštine 3074 (XXVIII)”, 3. decembar 1973. godine.
16
( ) A/CN.4/L.522, 31. maj 1996. godine.
17
( ) U skladu sa članovima 121. i 123. Statuta Međunarodnog krivičnog suda, usvajanje takve definicije
neće biti moguće prije nego što istekne najmanje sedam godina od stupanja na snagu ovog Statuta.
(18) “Rezolucija Generalne skupštine 3312 (XXIX)” iz 1974. godine.
19
( ) “Izvještaj Međunarodne pravne komisije A/51/10” (ILC Report, A/51/10) iz 1996. godine, poglavlje II(2),
paragrafi 46–48. Također vidi stranicu http://www.un.org/law/ilc/texts/dcodefra.htm.
12
visoko pozicionirani na vlasti, koji kao takvi predstavljaju državu ili entitet sa državnim
karakteristikama.
29. Postoji nekoliko presedana za isključenje pojedinaca na osnovi ove kategorije,
(oko toga u izvjesnoj mjeri nema sumnje zbog nedostatka međunarodnih propisa u ovoj
oblasti), a UNHCR-u nije poznato da postoji zakonodavstvo koje se bavi zločinima
protiv mira kao odredbom isključenja. Mnoga djela koja potencijalno potpadaju pod
ovaj pojam mogu predstavljati i ratne zločine, te svakako i zločine protiv čovječnosti.
Ratni zločini
30. Ratni zločini podrazumijevaju teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava
(20) (drugačije poznatog kao prava o oružanim sukobima) i mogu biti počinjeni od
strane ili protiv kako civilnih tako i vojnih lica. Napadi počinjeni protiv bilo kojih lica koji
ne učestvuju ili više ne učestvuju u neprijateljskim aktivnostima, kao što su ranjeni ili
bolesni borci, ratni zarobljenici ili civili, smatraju se ratnim zločinima. Iako se prvobitno
smatralo da ratni zločini nastaju samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba,
sada je generalno prihvaćeno da se ratni zločini mogu dešavati i u oružanim sukobima
koji nemaju međunarodni karakter. (21) Ova činjenica se odražava i u zakonodavstvu
Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (22) i u Statutu Međunarodnog
krivičnog suda. Međunarodni oružani sukob nastaje kad god jedna država upotrebljava
silu protiv druge države. Donijeti odluku o postojanju oružanog sukoba koji nema
međunarodni karakter je znatno složenije. Unutrašnji nemiri i tenzije, poput pobuna i
ostalih sporadičnih dijela nasilja, ne predstavljaju nemeđunarodni oružani sukob. (23)
(20) Međunarodno humanitarno pravo uključuje pravila kojima se u vrijeme oružanih sukoba nastoje zaštititi
lica koja ne učestvuju ili više ne učestvuju u neprijateljskim akcijama i staviti izvjesna ograničenja na
načine i sredstva koja se koriste u ratnim akcijama.
(21) Međutim, točan obim ratnih zločina može zavisiti i od prirode samog sukoba. Vidi, na primjer, član 8.
Statuta Međunarodnog krivičnog suda za razliku između ratnih zločina počinjenih u međunarodnim
oružanim sukobima i onih počinjenih u oružanim sukobima koji nemaju međunarodni karakter.
22
( ) U predmetu Tadić, odbrana je bez uspjeha tvrdila da se optuženom ne može suditi za kršenje zakona i
običaja rata na osnovi Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju jer se takva kršenja
mogu počiniti samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba. Sud je, međutim, smatrao da kršenje
zakona i običaja rata, o kojem se često govori kao o ratnim zločinima, podrazumijeva i djela počinjena
kako u međunarodnim tako i u nemeđunarodnim sukobima (predmet broj IT-94-I-T Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odluka o nadležnosti od 10. augusta 1995. godine).
(23) Vidi član 1. Dodatnog protokola II na ženevske konvencije iz 1949. godine i članove 8(2)(d) i 8(2)(f)
Statuta Međunarodnog krivičnog suda. Zajednički član 3. ženevskih konvencija iz 1949. godine ne daje
jasnu definiciju nemeđunarodnih oružanih sukoba na koje se on primjenjuje, ali se generalno smatra da
pokriva širi spektar situacija od onih koje su date u članu 1. Dodatnog protokola II. Ovo se u izvjesnoj mjeri
odražava i na članove 8(2)(d) i 8(2)(f) Statuta Međunarodnog krivičnog suda koji definira situacije
nemeđunarodnih oružanih sukoba različito za oružane sukobe koji nastaju uslijed kršenja zajedničkog
člana 3. ženevskih konvencija u usporedbi sa onima koji nastaju uslijed kršenja Dodatnog protokola II. U
predmetu Tadić, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je smatrao da nemeđunarodni oružani
sukob u kontekstu zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija postoji u slučajevima “produženog oružanog
nasilja između vladinih oružanih snaga i organiziranih naoružanih grupa ili između tih grupa” (predmet broj
IT-94-I-T, presuda procesnog odjeljenja od 7. maja 1997. godine).
13
31. Član 8. Statuta Međunarodnog krivičnog suda daje sveobuhvatnu listu dijela koja
se smatraju ratnim zločinima, s tim da ta lista nije iscrpljena tako da se mora pribjeći i
ostalim relevantnim instrumentima (navedeni u Aneksu B). Nadalje, studija koju treba
da uradi Međunarodni komitet Crvenog krsta o običajnim pravilima međunarodnog
humanitarnog prava (24 daće detaljnije smjernice o obimu onih ratnih zločina koje se
mogu naći u gore navedenim instrumentima koji su izvedeni iz međunarodnog
običajnog prava.
32. Ratni zločini, bilo u kontekstu međunarodnih ili nemeđunarodnih oružanih
sukoba, obuhvaćaju djela kao što su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
namjerno ubijanje zaštićenih osoba u kontekstu četiri ženevske konvencije;
mučenje ili ostalo nečovječno postupanje, uključujući biološke
eksperimente nad takvim osobama;
namjerno uzrokovanje velike patnje ili teških povreda po tijelo ili zdravlje;
napadi na, ili nasumični napadi koji pogađaju civilno stanovništvo ili osobe
poznate kao hors de combat (“lica koja ne učestvuju u borbi”, op. prev.);
napadi na nedefinirane lokacije i demilitarizirane zone;
uzimanje civila za taoce;
prebacivanje zaštićenih osoba sa okupiranih područja na teritoriju
okupatora;
rasprostranjeno razaranje i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnim
potrebama;
namjerno lišavanje ratnih ili civilnih zarobljenika mogućnosti za pravično i
regularno suđenje;
primoravanje ratnih zarobljenika da služe u neprijateljskim snagama;
pljačkanje;
korištenje zabranjenog oružja kao što su otrovni gasovi.
Zločini protiv čovječnosti
33. Zločini protiv čovječnosti uključuju fundamentalno nečovječno postupanje sa
stanovništvom u kontekstu širom rasprostranjenih ili sistematskih napada protiv tog
naroda. Međutim, moguće je da jedno djelo predstavlja ujedno i zločin protiv
čovječnosti i ratni zločin. Mada Londonska povelja i Statut Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju o takvim zločinima govore kao o djelima koji su počinjeni u
vrijeme međunarodnih i nemeđunarodnih oružanih sukoba, sada je prihvaćeno da se
zločini protiv čovječnosti mogu desiti i u doba mira. (25) Ovo je potvrđeno u Statutu
24
( ) Studija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta “Običajna pravila međunarodnog humanitarnog prava”
(Customary Rules of International Humanitarian Law), svezak 1. i 2, koja treba izaći u štampi Univerziteta
u
Kembridžu
(Cambridge University
Press)
u
2003.
godini;
također
vidi
stranicu
http://www.icrc.org/web/eng/siteeng0.nsf/iwpList263/CE72DB35175CA0FEC1256D330053FA7B .
25
( ) Vidi predmet Tadić na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, broj IT-94-1-D (odluka o
nadležnosti od 2. oktobra 1995. godine).
14
Međunarodnog krivičnog suda, što ovu kategoriju čini najobimnijom shodno članu
1F(a).
34. Londonska povelja je prvi međunarodni instrument u kojem se koristi izraz “zločin
protiv čovječnosti” kao jedna od kategorija međunarodnih zločina. Ovaj izraz je poslije
definiran u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Statutu
Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu i Statutu Međunarodnog krivičnog suda (vidi
Aneks C). Na primjer, u članu 7. Statuta Međunarodnog krivičnog suda se navodi da
ubojstvo, istrebljivanje, ropstvo, deportacija ili prisilno preseljenje, zatvaranje ili ostala
ozbiljna lišavanja fizičke slobode koja su u suprotnosti sa fundamentalnim pravilima
međunarodnog prava, mučenje, silovanje i ostali vidovi seksualnog nasilja,
proganjanje, prisilni nestanak, aparthejd i ostala nečovječna djela sličnog karaktera,
kada su počinjena kao dio širom rasprostranjenih ili sistematskih napada usmjerenih
protiv civilnog stanovništva, (26) predstavljaju zločin protiv čovječnosti.
35. Genocid je poseban zločin protiv čovječnosti, a u članu 6. Statuta Međunarodnog
krivičnog suda (27) se ponavlja definicija iz člana II Konvencije o genocidu iz 1948.
godine:
“… bilo koji od dolje navedenih dijela počinjenih sa namjerom da se uništi,
potpuno ili djelomično, jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa,
kao što su:
(a)
(b)
(c)
(d)
(e)
ubijanje pripadnika te grupe;
nanošenje teških tjelesnih ili mentalnih povreda pripadnicima te
grupe;
namjerno nametanje životnih uvjeta sa ciljem da se uzrokuje
fizičko uništenje, potpuno ili djelomično, te grupe;
nametanje mjera čiji je cilj sprečavanje rođenja djece unutar
grupe;
prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu grupu.”
36. Statut Međunarodnog krivičnog suda potvrđuje da se zločin protiv čovječnosti
razlikuje od izoliranih krivičnih dijela jer zločin protiv čovječnosti mora biti dio širom
rasprostranjenih ili sistematskih napada protiv civilnog stanovništva. U nekim
slučajevima, ovo može biti rezultat politike proganjanja ili teške i sistematske
diskriminacije određene nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe. Nečovječno
djelo počinjeno protiv nekog pojedinca može predstavljati zločin protiv čovječnosti
ukoliko je dio jednog konzistentnog sistema ili niza sistematskih i ponovljenih dijela. (28)
(26) “Pojam ‘napad protiv civilnog stanovništva’ podrazumijeva takvo ponašanje koje uključuje brojna
činjenja [tih] dijela protiv civilnog stanovništva u skladu ili slijedu sa državnom politikom ili politikom
organizacije da se ti napadi izvrše.” (član 7(2)a Statuta Međunarodnog krivičnog suda).
(27) Iako se genocidom bave druge odredbe Statuta Međunarodnog krivičnog suda, genocid se ipak treba
smatrati zločinom protiv čovječnosti u svrhe člana 1F(a).
28
( ) Vidi paragraf 271. presude koju je izreklo Apelaciono odjeljenja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju u predmetu Tadić (broj IT-94-1-T od 15. januara 1999. godine).
15
Zločin protiv čovječnosti može se identificirati na osnovi prirode samog djela, njegovih
posljedica, saznanja počinitelja i konteksta u kojem se taj zločin dešava.
B.
ČLAN 1F(b): TEŽAK NEPOLITIČKI ZLOČIN
37. Član 1F(b) osigurava isključenje iz izbjegličkog statusa lica koja su počinila “težak
nepolitički zločin” izvan zemlje izbjeglištva prije nego što su prihvaćena u tu zemlju kao
izbjeglice. Za razliku od toga, i “Ustav Međunarodne organizacije za izbjeglice”
(Constitution of the International Refugee Organisation) i Statut UNHCR-a se pozivaju
na zločine koji podliježu izručenju u kontekstu isključenja. Isti jezik nije rezerviran za
Konvenciju iz 1951. godine koja umjesto toga opisuje prirodu zločina sa većom
preciznošću. Državna praksa u primjeni ove odredbe varira, iako član 1F(b) kako je
primijećeno od strane Vrhovnog suda Kanade, “sadrži mehanizam za balansiranje u
mjeri u kojoj specifični pridjevi ‘težak’ i ‘nepolitički’ moraju biti zadovoljeni”. (29)
Težak zločin
38. Izraz “težak zločin” očigledno ima različitu konotaciju u različitim pravnim
sistemima. Očigledno je da kreatori Konvencije iz 1951. godine nisu imali namjeru
isključiti pojedince kojima je potrebna međunarodna zaštita samo zbog toga što su
počinili neko manje krivično djelo. Nadalje, ozbiljnost zločina treba procjenjivati prema
međunarodnim standardima, a ne prema njegovim karakteristikama u prihvatnoj zemlji
ili zemlji porijekla. I zaista, zabrana aktivnosti koje su zagarantirane međunarodnim
pravom o ljudskim pravima (na primjer, slobode govora) ne treba se smatrati
“zločinom”, a pogotovo ne teškim zločinom.
39.
Prilikom donošenja odluke o težini nekog zločina, relevantni su sljedeći faktori:
•
•
•
•
•
priroda djela;
nanesena stvarna povreda;
postupak kojim se zločin krivično goni;
priroda kazne za takav zločin;
da li većina zakonodavstava to djelo smatra teškim zločinom.
40. Smjernice iz Priručnika (30) da se “težak” zločin odnosi na “zločine za koje su
predviđene teške kazne” trebaju se čitati u svjetlu gore navedenih faktora. Primjeri
“teškog” zločina uključuju ubojstvo, silovanje, paljevine i oružanu pljačku. I neka druga
djela se također mogu smatrati teškim krivičnim djelom ukoliko su propraćena
upotrebom smrtonosnog oružja, teškim povredama, ili ukoliko postoji dokaz da je takvo
zločinačko ponašanje uobičajeno. S druge strane, krivično djelo kao što je mala krađa
(29) Predmet “Pušpanatan protiv Kanade (Ministra za državljanstvo i imigraciju)” (Pushpanathan v. Canada
(Minister of Citizenship and Immigration), Vrhovni sud Kanade, [1998] 1 SCR 982, paragraf 73. (Supreme
Court of Canada, [1998] 1 SCR 982, paragraph 73).
30
( ) Vidi paragraf 155. u Priručniku.
16
ili posjedovanje nedozvoljenih narkotičkih sredstava za ličnu upotrebu ne prelazi
granicu iz člana 1F(b) koja krivično djelo čini teškim.
Nepolitički zločin
41. Državna praksa u pogledu pojma “nepolitički” varira, s tim da neka
zakonodavstva više slijede pristup naveden u zakonu o izručenju. Težak zločin se
smatra nepolitičkim kada njime dominiraju drugi motivi (kao što su lični razlozi ili lični
dobitak). Ako ne postoji jasna veza između zločina i njegovog navodnog političkog cilja
ili ako je djelo disproporcionalno svom navodnom političkom cilju, onda dominiraju
nepolitički motivi. (31) Dakle, motivacija, kontekst, metode i proporcionalnost zločina
njegovim ciljevima predstavljaju važne faktore u procjenjivanju političke prirode zločina.
Flagrantna djela nasilja, kao ona za koja se uobičajeno smatra da su “teroristička” po
svojoj prirodi, definitivno će pasti na testu preispitivanja dominantnosti, jer su krajnje
disproporcionalna svojim političkim ciljevima. (32)
42. Sporazumi o izručenju sve više navode da se u njihove svrhe određeni zločini,
posebice oni koji su okarakterizirani kao teroristička djela, trebaju smatrati nepolitičkim
(iako je za te sporazume tipično da sadrže i klauzule o odsustvu proganjanja). Takvo
određenje je značajno prilikom donošenja odluke o političkom elementu zločina u
kontekstu člana 1F, ali se ipak treba promatrati u svjetlu svih relevantnih faktora. (33)
(31) Vidi paragraf 152. u Priručniku. Ovakav pristup se odražava u zakonodavstvu mnogih država. U
predmetu “Agire-Agire protiv Službe za imigraciju i naturalizaciju”, 119 S.Ct. 1439 (1999) (Aguirre-Aguirre
v. Immigration and Naturalization Service (INS), 119 S.Ct. 1439 (1999)), Vrhovni sud Sjedinjenih Država je
zauzeo stav kao u jednom od prethodnih predmeta “MekMalen protiv Službe za imigraciju i naturalizaciju”,
788 F. 2d 591 (9th Circuit 1986) (McMullen v. INS, 788 F. 2d 591 (9th Circuit 1986)), kada je rečeno da je
“težak nepolitički zločin” zločin koji nije počinjen iz “istinskih političkih motiva”, nije usmjeren ka “promjeni
političke organizacije ili ... strukture države”, nema direktne “uzročne veze između počinjenog zločina i
njegove navodne političke svrhe i cilja” ili kada je djelo disproporcionalno svom cilju. U predmetu “T. protiv
Državnog sekretara za unutrašnje poslove, [1996] Imm AR 443” (T. v. Secretary of State for the Home
Department, [1996] Imm AR 443), Gornji dom Ujedinjenog Kraljevstva je iznio stav da je neki zločin
politički u svrhe člana 1F(b) ako je počinjen u političke svrhe (tj. radi zbacivanja vlade ili uvođenja
promjena u politici vlade) i ako postoji dovoljno bliska i direktna veza između zločina i njegove navodne
svrhe. Prilikom odlučivanja o ovoj posljednjoj stvari, mora se povesti računa o tome da li su upotrijebljena
sredstva bila usmjerena na vojne/vladine ciljeve i da li je postojala vjerojatnost da će članovi zajednice biti
neselektivno ubijani ili povređivani. U predmetu “Vagner protiv Saveznog tužilaštva i Odjela za pravosuđe i
policiju” (Wagner v. Federal Prosecutor and the Federal Justice and Police Department), Savezni sud
Švicarske je presudio da je “uobičajeni zločin ili krivično djelo relativno političko ako njime dominira politički
karakter, s obzirom na okolnosti, a posebice na motivaciju i ciljeve počinitelja.” Ovakva pretpostavka se
javlja ukoliko je djelo “počinjeno u kontekstu borbe za vlast u okviru predmetne države ili je izvršeno da bi
se uklonio neko tko je u vlasti države, a suzbija opoziciju. Mora postojati bliska, direktna i jasna veza
između tih dijela i njihovih navodnih ciljeva” (neslužbeni prijevod presude 2. sektora za javno pravo od 3.
oktobra 1980. godine, BGE, 106 IB 309).
32
( ) Vidi paragraf 81. u daljnjem tekstu.
33
( ) Vidi predmet “MekMalen protiv Službe za imigraciju i naturalizaciju”, (McMullen v. INS), fusnota 31. u
prethodnom tekstu. Za više informacija, detaljniju analizu izručenja i u kakvoj je ono vezi sa isključenjem,
vidi dokument koji je napisao S. Kapferer, “Preplitanje ekstradicije i azila” (S. Kapferer, “The Interface
between Extradition and Asylum”), Serija znanstvenih radova o pravnoj politici i politici zaštite, UNHCR,
Odjeljenje za međunarodnu zaštitu, PPLA (treba se objaviti u 2003. godini).
17
43. Da bi se određeni zločin smatrao političkim po svojoj prirodi, njegov politički cilj
treba biti u skladu sa ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Politički cilj zbog kojeg
se krše osnovna ljudska prava ne može biti opravdanje. Ovo je u skladu sa odredbama
instrumenata o ljudskim pravima u kojima se navodi da se one neće interpretirati na
način da podrazumijevaju pravo na angažiranje u aktivnostima čiji je cilj uništenje
ljudskih prava i osnovnih sloboda drugih ljudi.
Izvan zemlje izbjeglištva
44. Prema članu 1F(b) zločin treba biti počinjen “izvan zemlje izbjeglištva prije nego
što [dotična osoba] bude prihvaćena u tu zemlju kao izbjeglica”. (34) Izraz “izvan zemlje
izbjeglištva” uobičajeno podrazumijeva zemlju porijekla, ali bi se mogao odnositi i na
neku drugu zemlju osim zemlje izbjeglištva. (35) U principu, to ne može biti zemlja u
kojoj podnositelj zahtjeva traži izbjeglički status. (36) Pojedinci koji počine “težak
nepolitički zločin” unutar zemlje izbjeglištva podliježu krivičnom postupku predmetne
zemlje, a u slučaju naročito teškog zločina, članovima 32. i 33(2) Konvencije iz 1951.
godine; oni nisu obuhvaćeni klauzulom isključenja iz člana 1F(b). Prema Konvenciji iz
1951. godine, zločin obuhvaćen članom 1F(b) koji je počinjen nakon prihvata u zemlju
izbjeglištva treba se tretirati rigoroznom provedbom domaćeg krivičnog zakona i/ili
primjenom člana 32. i 33(2) gdje je to potrebno.
45. U rijetkim slučajevima domaći sudovi interpretiraju član 1F(b) Konvencije iz 1951.
godine na način da znači da bi bilo koji nepolitički zločin počinjen prije formalnog
priznanja izbjegličkog statusa automatski vodio primjeni člana 1F(b). Po ovoj
interpretaciji, podnositelj zahtjeva koji je počinio težak nepolitički zločin u zemlji azila,
ali prije formalnog priznanja izbjegličkog statusa, potpadao bi pod klauzule isključenja.
Prema mišljenju UNHCR-a, neispravno je koristiti frazu “prije nego što je prihvaćen …
kao izbjeglica” na način da se odnosi na period proveden u zemlji prije nego što je
priznat kao izbjeglica, jer je priznanje izbjegličkog statusa deklarativno, a ne
konstitutivno. (37) “Prihvat” u ovom kontekstu podrazumijeva puku fizičku prisutnost u
zemlji.
(34) Vidi paragrafe 11. i 12. u prethodnom tekstu o vremenskom aspektu klauzula isključenja generalno.
(35) Vidi također paragraf 153. u Priručniku.
36
( ) “Učesnici Konferencije su se na kraju složili da se tu radi o djelima koja su počinjena prije ulaska...”, G.
S. Gudvin-Gil, “Izbjeglica u međunarodnom pravu”, Klarendon štampa, Oksford, (G. S. Goodwin-Gill, The
Refugee in International Law, Clarendon Press, Oxford) 2. izdanje iz 1996. godine, str. 102.
(37) Isto tako, Državni savjet Francuske (French Conseil d’Etat) je u predmetu koji se ticao izbjeglice sa
priznatim statusom koji je počinio krivično djelo u zemlji azila, presudio da čak iako član 33(2) može
dozvoliti vraćanje izbjeglice u njegovu zemlju porijekla, ovaj član ne dopušta uklanjanje izbjegličkog
statusa (Pham, 21. maj 1997. godine). Državni savjet je dalje presudio da krivično djelo koje je počinio
tražitelj azila na teritoriji prihvatne zemlje podliježe kaznenim odredbama, pa čak i protjerivanju u okviru
značenja članova 32. i 33. Konvencije iz 1951. godine, ali ne opravdava isključenje iz izbjegličkog statusa
(Rajkumar, 28. septembar 1998. godine).
18
C.
ČLAN 1F(c): DJELA U SUPROTNOSTI SA CILJEVIMA I NAČELIMA UJEDINJENIH NARODA
46. Član 1F(c) isključuje iz izbjegličkog statusa osobe koje su “krive za djela koja su
u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda”. (38) Ciljevi i načela
Ujedinjenih naroda navedeni su u članovima 1. i 2. “Povelje Ujedinjenih naroda”, (39) (u
daljnjem tekstu: Povelja UN-a) iako njihovi široki, generalni termini ne daju dovoljno
smjernica o djelima zbog kojih se lice lišava izbjegličkog statusa. Travaux préparatoires
(“pripremni radovi”, op. prev.) također nisu od velike pomoći jer im ova odredba nije
jasno formulirana, ali ima naznaka da je namjera bila da se pokriju kršenja ljudskih
prava koja su, iako zaostaju za zločinima protiv čovječnosti, ipak po svojoj prirodi
prilično isključiva. I zaista, kako su to i predvidjeli kreatori Konvencije iz 1951. godine,
na ovu odredbu se rijetko poziva. (40) Vjerojatno će se u mnogim slučajevima na
predmetno ponašanje primijeniti član 1F(a) ili član 1F(b). S obzirom na nejasnoću ove
odredbe, nedostatak dosljedne državne prakse i opasnost od zloupotrebe, (41) član
1F(c) se mora tumačiti striktno.
47. Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda se odražavaju na milijardu načina, na primjer u
multilateralnim konvencijama koje su usvojene pod pokroviteljstvom Generalne
skupštine Ujedinjenih naroda i u rezolucijama Vijeća sigurnosti. Međutim, izjednačavati
neku aktivnost koja je suprotna ovim instrumentima sa članom 1F(c) bilo bi protivno
cilju i svrsi ove odredbe. Prije će biti da se član 1F(c) primjenjuje samo na djela kojima
se fundamentalno vrijeđaju ciljevi i načela Ujedinjenih naroda. Stoga se na član 1F(c)
poziva samo u ekstremnim okolnostima, kada je riječ o djelu kojim se napada sama
osnova koegzistencije međunarodne zajednice pod pokroviteljstvom Ujedinjenih
naroda. Ključne riječi iz člana 1F(c) – “djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i
načelima Ujedinjenih naroda” – se stoga trebaju restriktivno tumačiti, a njihova
primjena je rezervirana za situacije gdje određeno djelo i njegove posljedice prelaze
granicu podnošljivosti. Ovu granicu treba definirati na osnovi ozbiljnosti tog djela,
38
( ) Na osnovi člana 14(2) “Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima”, na pravo da se traži i uživa azil od
proganjanja u drugim zemljama se “ne može pozivati u slučaju krivičnog gonjenja koje je zaista izazvano
nepolitičkim zločinima ili djelima protivnim ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.”
39
( ) Ciljevi Ujedinjenih naroda su: održavati međunarodni mir i sigurnost, razvijati prijateljske odnose među
narodima; surađivati na međunarodnom nivou u razrješenju društveno-ekonomskih i kulturoloških
problema i promicanju poštivanja ljudskih prava; djelovati kao jedan centar za usklađivanje aktivnosti
naroda. Načela Ujedinjenih naroda su: suverena jednakost, ispunjenje obaveza u dobroj vjeri; mirno
rješavanje sporova; suzdržavanje od prijetnji ili korištenja sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke
nezavisnosti druge države; i pomoć u promoviranju rada Ujedinjenih naroda.
(40) Gral-Madsen (Grahl-Madsen) je napisao sljedeće:
“Iz izvještaja se vidi da su oni koji su se zalagali za uvrštenje ove klauzule imali nejasnu
predstavu o značenju fraze “djela koja su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih
naroda”... [S]asvim je razumljivo da je Socijalni komitet Ekonomskog i socijalnog vijeća
izrazio istinsku zabrinutost, jer su osjećali da je ova odredba nejasna u toj mjeri da bi mogla
biti zloupotrebljena. Čini se da je postignut dogovor da bi se ova fraza trebala interpretirati
veoma restriktivno.”
A. Gral-Madsen, “Status izbjeglica u međunarodnom pravu”, Sijthof, Lejden (A. Grahl-Madsen, The Status
of Refugees in International Law, Sijthoff, Leyden), 1972. godine, svezak 1, str. 283.
(41) Tijekom pregovora o članu 1F(c), delegat iz Pakistana je, složivši se sa predstavnikom Kanade, rekao
da je fraza “toliko nejasna da je mogu zloupotrijebiti vlade koje žele isključiti izbjeglice” (E/AC.7/SR.160,
str. 16).
19
načina na koje je djelo organizirano, njegovog međunarodnog utjecaja i dugoročnih
posljedica, te implikacija koje ima po međunarodni mir i sigurnost. Dakle, zločini koji
mogu ugroziti međunarodni mir, sigurnost i mirne odnose među državama, potpadaju
pod ovu klauzulu, kao i ozbiljna i konstantna kršenja ljudskih prava.
48. Nadalje, s obzirom da članovi 1. i 2. Povelje UN-a esencijalno postavljaju
fundamentalna načela kojih se države moraju pridržavati u svojim međusobnim
odnosima, u principu samo osobe na vlasti u svojim državama ili entitetima sa
državnim karakteristikama mogu prekršiti ove odredbe (u kontekstu člana 1F(c)). U
ovom kontekstu su delegati na Konferenciji ambasadora pri Ujedinjenim narodima koji
su zagovarali uvrštenje ove klauzule, jasno rekli da ona nije usmjerena na “ljude na
ulici”. U Priručniku UNHCR-a se isto tako navodi u paragrafu 163. da “osoba mora biti
na vlasti u zemlji članici i da mora biti instrument svoje zemlje u kršenju ovih načela
kako bi uopće bio u mogućnosti da počini djelo koje je u suprotnosti sa tim načelima”.
(42) Indikacije u nekim zakonodavstvima da se ova odredba može primijeniti na
pojedince koji nisu povezani sa državom ili entitetom sa državnim karakteristikama nisu
odraz ovog generalnog stava. (43) Nastojanja da se ova odredba primjenjuje na širem
planu, na primjer, na aktivnosti kao što je trgovina drogom (44) ili krijumčarenje/trgovina
ljudima, su također pogrešna.
49. Pitanje da li su djela međunarodnog terorizma obuhvaćena članom 1F(c) poprima
sve veći značaj, posebice otkada je Vijeće sigurnosti u svojim rezolucijama 1373
(42) Vidi, na primjer, predmet “X. i porodica”, presuda od 14. maja 1996. godine, EMARK 1996/18,
Švicarska komisija za razmatranje žalbi tražitelja azila (Swiss Asylum Appeals Commission), u kojem su
primijenjeni članovi 1F(a) i 1F(c) u vezi sa visoko pozicioniranim službenikom somalijske vlade, i predmet
“Nader”, odluka od 26. oktobra 2001. godine, francuska komisija des recours des réfugiés, sections réunis,
u vezi sa visoko pozicioniranim pripadnikom vojske Južnog Libanona koji je bio zapovjednik specijalne
jedinice policije. U drugim slučajevima, isključenje na osnovi člana 1F(c) nije uzeto u obzir uz obrazloženje
da predmetni pojedinac nije bio na dovoljno visokoj poziciji. Vidi, na primjer, odluke Švicarske komisije za
razmatranje žalbi tražitelja azila u predmetima “Y.Z. i porodica” od 14. septembra 1998. godine (bivši član
kabineta Nadžibulahovog režima u Avganistanu); predmet “Y.N.” od 27. novembra 2001. godine (bivši
major specijalne predsjednikove divizije Mobutuovog režima u bivšem Zairu), i predmet “D.M’. od 17.
decembra 2001. godine (oficiri nižeg čina u bivšem Zairu). S druge strane, belgijska komisija permanente
de recours des réfugiés (CPRR) je isključila pripadnika specijalne policije uz obrazloženje da podnositelj
zahtjeva nije mogao ignorirati ulogu te jedinice, niti prirodu zadataka koji su mu povjeravani u periodu od
dvije godine, CPRR, R3468, 25. juni 1996. godine. Vidi dokument S. Kapferera, “Klauzule isključenja u
Evropi – komparativna analiza državne prakse u Francuskoj, Belgiji i Ujedinjenom Kraljevstvu”, 12.
Međunarodni žurnal o izbjegličkom pravu (Exclusion Clauses in Europe – A Comparative Overview of
State Practice in France, Belgium and the United Kingdom, 12 International Journal of Refugee Law), iz
2000. godine, str. 195. paragraf 212.
43
( ) U predmetu Pušpanatan, vidi fusnotu 29. u prethodnom tekstu, Vrhovni sud Kanade je naveo da iako
je možda teško primijeniti član 1F(c) na nedržavne aktere, ipak tu mogućnost “ne treba isključiti a priori”
(paragraf 68).
(44) U predmetu Pušpanatan, vidi fusnotu 29. u prethodnom tekstu, Vrhovni sud Kanade je odbio argument
da je trgovina drogom obuhvaćena članom 1F(c) i predmet vratila na Odjel za odlučivanje o izbjegličkom
statusu na osnovi Konvencije (CRDD), koji ga je isključio iz izbjegličkog statusa na osnovi člana 1F(a) i
1F(c) zbog zločina protiv čovječnosti i sudjelovanja u terorističkim aktivnostima koje su povezane sa
Tamilskim oslobodilačkim tigrovima (LTTE). Procesno odjeljenje Saveznog suda je naknadno podržalo
odluku CRDD-a, oslanjajući se na odvojeno mišljenje Vrhovnog suda iz 1998. godine po ovom predmetu,
ali bez razmatranja ovog pitanja (IMM-4427-01, presuda od 3. septembra 2002. godine).
20
(2001) i 1377 (2001) ustanovilo da međunarodni terorizam predstavlja prijetnju
međunarodnom miru i sigurnosti, te da je u suprotnosti sa ciljevima i načelima
Ujedinjenih naroda. Pa ipak, tvrdnja – pa makar se ona iznijela i u instrumentu
Ujedinjenih naroda – da je neko djelo “terorističko” po svojoj prirodi nije sama po sebi
dovoljna da dozvoli primjenu člana 1F(c), ako ni zbog čega, onda toga što ne postoji
jasna i univerzalno prihvaćena definicija “terorizma”. Umjesto fokusiranja na etiketu
“terorizma”, pouzdanije bi bilo da se za primjenu člana 1F(c) u slučajevima koji
uključuju neko terorističko djelo, vidi u kojoj je mjeri to djelo prisutno na međunarodnom
planu – u smislu ozbiljnosti djela, njegovog međunarodnog utjecaja i implikacija po
međunarodni mir i sigurnost. Po mišljenju UNHCR-a, samo bi se teroristička djela koja
karakteriziraju ovakve osobine, kako su postavljene u gore navedenim rezolucijama
Vijeća sigurnosti, trebala kvalificirati za isključenje na osnovi člana 1F(c). S obzirom na
prethodno opisani generalni stav o članu 1F(c), strahovita djela međunarodnog
terorizma koja pogađaju globalnu sigurnost zaista mogu potpadati pod član 1F(c), iako
bi u principu samo vođe grupa koje su odgovorne za ta zlodjela podlijegale isključenju
na osnovi ove odredbe. Kao što smo o tome govorili u paragrafima 41. i 79–84,
teroristička aktivnost može biti isključiva i na osnovi drugih odredaba o isključenju.
D.
INDIVIDUALNA ODGOVORNOST
50. Pitanje isključenja često zavisi od toga u kojoj mjeri je pojedinac lično odgovoran
za predmetno djelo. U daljnjem tekstu ćemo raspravljati o generalnim načelima
individualne odgovornosti, sa posebnim osvrtom na zločine protiv mira i djela koja su
protivna ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. S obzirom da se zločini protiv mira
(član 1F(a)) čine u kontekstu planiranja ili vođenja oružanih sukoba od strane države ili
entiteta sa državnim karakteristikama, tradicionalni stav je da se lična odgovornost na
osnovi ove odredbe može pripisati samo pojedincima na vlasti koja predstavlja državu
ili entitet sa državnim karakteristikama. (Kada bude usvojena definicija međunarodnog
krivičnog suda, ovo pitanje će biti razjašnjeno.) (45) Slično tome, kako smo već
spomenuli, generalni stav je da djela obuhvaćena članom 1F(c) mogu biti počinjena
samo od strane pojedinaca koji su visoko pozicionirani na vlasti u svojoj državi ili
entitetu sa državnim karakteristikama. (46) S druge strane, ratni zločin, zločin protiv
čovječnosti i težak nepolitički zločin mogu počiniti kako pojedinci povezani sa nekom
državnom vlasti, tako i oni drugi, koji to nisu.
51. Generalno, individualna odgovornost, te samim tim i osnova za isključenje,
nastaje kada dotični pojedinac počini ili znatno doprinese činjenju nekog krivičnog
djela, uz saznanje da se njegovim djelovanjem ili nedjelovanjem omogućava
zločinačko ponašanje. Dakle, u svakom pojedinom slučaju se mora pažljivo razmotriti
stepen angažiranosti dotičnog pojedinca u tom djelu. Činjenica da su se dogodila djela
koja su po svojoj prirodi gnusna i nečuvena ne bi trebala ovo pitanje učiniti manje
jasnim. Čak i prilikom suočavanja sa užasima nacističkog režima, Međunarodni vojni
sud (Nuremberg) nije govorio o kolektivnoj odgovornosti u slučajevima “osoba koje nisu
45
( ) Vidi fusnotu 11. u prethodnom tekstu.
46
( ) Vidi fusnotu 48. u daljnjem tekstu.
21
imale saznanje o zločinačkim namjerama ili djelima organizacije i onih osoba koje je
država regrutirala, osim ukoliko nisu bili lično uključeni” u činjenje tih dijela. Prema
Tribunalu: “Kriterij za krivičnu odgovornost ... leži u moralnoj slobodi, u mogućnosti
počiniteljevog izbora u vezi sa djelom za koje je optužen.” (47) Ovakav pristup se
odražava u članovima 25. i 28. Statuta Međunarodnog krivičnog suda. U članu 25. su
postavljeni temelji za individualnu odgovornost za zločine pod njegovom jurisdikcijom.
Osim stvarnog izvršenja zločina, u krivična djela spadaju i izdavanje naredbi, poticanje,
navođenje, pomaganje, podupiranje, doprinošenje zajedničkoj svrsi, pokušajima i, u
slučaju genocida, huškanje na izvršenje zločina.
52. Suvremene smjernice o prirodi individualne krivične odgovornosti mogu se naći u
zakonodavstvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog
krivičnog suda za Ruandu, posebice u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju u predmetu “Kvočka i ostali” (Kvočka et al) (logori Omarska i Keraterm) (48)
u kojem se individualna odgovornost temelji na četiri stvari – navođenju, izvršenju,
pomaganju ili poticanju, te sudjelovanje u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. (49)
“Navođenje” je opisano kao pobuđivanje druge osobe na krivično djelo, sa namjerom
da se izazove samo izvršenje zločina ili uz saznanje da postoji velika vjerojatnost da će
izvršenje zločina biti posljedica tog djela. Smatralo se da “izvršenje” zločina, što je
najočigledniji vid krivice, nastaje iz fizičkog činjenja zločina ili iz provociranja na kažnjivi
propust kojim se krši krivični zakon, uz saznanje da postoji velika vjerojatnost da će
izvršenje zločina biti posljedica tog djela.
53. “Pomaganje i poticanje” znači da je dotični pojedinac dao znatan doprinos
izvršenju zločina uz saznanje da će time pomoći ili omogućiti izvršenje samog djela.
Doprinos može biti u formi praktične pomoći, ohrabrivanja ili moralne podrške i mora
imati snažne (ali ne i uzročne) posljedice na činjenje zločina. Pomaganje ili poticanje se
može sastojati od djela ili propusta i može se desiti prije, za vrijeme ili poslije izvršenja
zločina, iako dotični pojedinac mora stalno imati na umu davanje znatnog doprinosa,
naročito kada je u pitanju nemogućnost djelovanja. Dakle, prisustvovanje mjestu
zločina samo po sebi nije pomaganje ili poticanje, ali može dati povoda za takvu vrstu
odgovornosti ukoliko se pokaže da je ta prisutnost imala značajan opravdavajući ili
ohrabrujući efekt na glavnog počinitelja djela. To često može biti slučaj kada je prisutni
pojedinac nadređen onima koji izvršavaju zločin (iako odgovornost u ovim okolnostima
može nastati i iz načela komandne odgovornosti/odgovornosti nadređenih službenika o
kojoj se raspravlja u paragrafu 56. u prethodnom tekstu).
(47) Citirano u dokumentu N. Vaismana: “Član 1F(a) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine u
kanadskom zakonu”, 8. Međunarodni žurnal o izbjegličkom pravu (N. Weisman, “Article 1F(a) of the 1951
Convention Relating to the Status of Refuges in Canadian Law, 8 International Journal of Refugee Law),
1996. godina, str. 111. paragraf 132.
(48) Predmet broj IT-98-30/1, presuda procesnog odjeljenja od 2. novembra 2001. godine. Procesno
odjeljenje se oslonilo na stav Apelacionog odjeljenja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u
predmetu Tadić, predmet broj IT-94-1, od 15. jula 1999. godine.
49
( ) Vidi paragraf 122. presude.
22
54. I na kraju, procesno odjeljenje je u predmetu “Kvočka i ostali” smatralo da
odgovornost nastaje iz sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu (ili sa
zajedničkom svrhom), bilo kao sudionik ili kao pomagač ili poticatelj. Zajednički
zločinački poduhvat postoji gdjegod postoji više osoba, zajednički plan i sudjelovanje
pojedinca u provedbi zajedničkog plana. Zajednički plan treba biti prethodno
dogovoren, s tim da može biti improviziran i izvediv iz činjenice da jedan broj ljudi
djeluje zajedno kako bi taj plan realizirali. Individualna odgovornost nastaje kada
dotična osoba “izvršava djela kojima se bitno pomaže ili znatno utiče na podupiranje
ciljeva poduhvata uz saznanje da djelo ili propust koji čine omogućava izvršenje zločina
posredstvom samog poduhvata ...”. (50)
55. Da li je doprinos pojedinca zločinačkom poduhvatu znatan, zavisi od mnogo
faktora, kao što su veličina samog zločinačkog poduhvata, funkcije koje je taj pojedinac
obavljao u poduhvatu, pozicija koju on ima u organizaciji ili grupi, te (možda najvažnije)
njegove uloge u odnosu na ozbiljnost i obim počinjenih zločina. (51)
56. Član 28. Statuta Međunarodnog krivičnog suda bavi se specifičnim pitanjem
komandne odgovornosti/odgovornosti nadređenih službenika. U ovoj odredbi se navodi
da je vojni zapovjednik odgovoran za zločine počinjene pod njegovom djelotvornom
kontrolom ukoliko je on znao ili u dotičnim okolnostima trebao znati da njegovi
podčinjeni izvršavaju ili hoće da izvrše te zločine, a on nije poduzeo sve neophodne i
razložne mjere u okviru svojih moći da spriječi ili suzbije ta djela ili da stvar iznese pred
nadležne organe vlasti radi istrage i krivičnog gonjenja. (52) Slična odgovornost se
pripisuje i nadređenim licima izvan vojnog konteksta, ali samo u slučajevima gdje
zločini potpadaju pod zonu njihove djelotvorne kontrole i odgovornosti i gdje je
nadređeni službenik znao ili svjesno zanemario informaciju da će se ti zločini počiniti ili
da su počinjeni.
50
( ) Paragraf 312. presude. Procesno odjeljenje iznosi sljedeće:
“Okrivljeni sudionik ne mora imati saznanje o svakom počinjenom zločinu. Samo saznanje
da su zločini počinjeni u okviru jednog sistema uz dobrovoljno sudjelovanje u takvom
sistemu na način kojim se bitno pomaže ili omogućava izvršenje zločina ili kojim se dopušta
efikasno i djelotvorno funkcioniranje zločinačkog poduhvata dovoljno je za uspostavljanje
krivične odgovornosti. Pomagač ili poticatelj ili supočinitelj u zajedničkom zločinačkom
poduhvatu doprinosi izvršenju zločina time što preuzima na sebe ulogu kojom se
predmetnom sistemu ili poduhvatu omogućava dalje funkcioniranje” (ibid, naglašavanje
pojedinih rečeničnih dijelova urađeno naknadno).
51
( ) Dakle, procesno odjeljenje je istaklo da računovođa koji radi za neku kompaniju i u početku ne zna
ništa o tome da je ta kompanija uključena u distribuciju dječje pornografije, može biti odgovoran za
sudjelovanje u zločinačkom poduhvatu ukoliko nastavi da radi za tu kompaniju i nakon saznanja o istinskoj
prirodi djelatnosti kojima se kompanija bavi. Njegova dalja uloga u kompaniji znatno doprinosi samom
zločinačkom poduhvatu. S druge strane, čistač koji postane svjestan onoga čime se kompanija bavi, a koji
i nakon toga nastavi tu da radi, ne povlači individualnu odgovornost jer njegova funkcija nije dovoljno bitna
u smislu poticanja zločinačkog poduhvata (paragrafi 285–286).
52
( ) Za ispitivanje komandne odgovornosti na osnovi Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju, vidi presudu Blaškić, predmet broj IT-95-14-T, od 3. marta 2000. godine.
23
Dužnosnici na višim položajima u represivnim režimima
57. S obzirom na gore postavljena načela, automatsko isključenje pojedinaca samo
na osnovi njihovog položaja u vlasti nije opravdano. “Krivicom kroz udruživanje”
osuđuje se pojedinac na osnovi svoje titule, a ne na osnovi svoje stvarne odgovornosti
ili svojih dijela. Umjesto toga, zahtjeva se individualno utvrđivanje odgovornosti za
svakog pojedinog službenika kako bi se ustanovilo da li je podnositelj zahtjeva znao za
djela koja su počinjena ili planirana, da li je pokušao da ih zaustavi ili da im se
suprotstavi, i/ili da svjesno sebe ukloni iz tog procesa. (53) Osim toga, mora se uzeti u
obzir da li je dotični pojedinac imao moralni izbor. (54) Pojedinci u vezi sa kojima se
ustanovi da su počinili, bili angažirani ili sudjelovali u organiziranju, planiranju i/ili
realizaciji krivičnih dijela, ili da su opraštali ili mirili se sa krivičnim djelima koja počine
njihovi podređeni, trebaju biti isključeni iz izbjegličkog statusa. (55)
58. Usprkos gore navedenom, pretpostavka o individualnoj odgovornosti kojom se
preokreće teret dokazivanja može nastati kao rezultat stalnog članstva višeg
službenika u vladi koji je (u cijelosti ili djelomično) angažiran u aktivnostima koje su
obuhvaćene članom 1F. O takvom slučaju se, na primjer, radi kada se vlada suoči sa
međunarodnom osudom (naročito osudom od strane Komisije UN-a za ljudska prava ili
Ureda Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za ljudska prava) zbog grubog ili
sistematskog kršenja ljudskih prava. Kada dotična osoba ostane na položaju u
organima vlasti, usprkos takvim kritikama, njeno isključenje može biti opravdano, osim
ukoliko ona ne ospori pretpostavku o tome da je znala za ta kršenja i da je lično
sudjelovala u njima.
(53) Vidi paragraf 56. u prethodnom tekstu u vezi sa komandnom odgovornošću/odgovornošću nadređenih
službenika.
54
( ) Prilikom odlučivanja o tome da li su predmetna djela izvršavana dobrovoljno ili da li je predmetnom
pojedincu dat nekakav izbor, relevantna pitanja koja možete postaviti su, između ostalih, i sljedeća: Da li
su ta djela bila dio službene vladine politike sa kojom su njeni službenici bili upoznati? Da li je predmetni
službenik bio na takvoj poziciji da je mogao utjecati na tu politiku, na ovaj ili onaj način? U kojoj bi mjeri
život predmetnog službenika ili članova njegove porodice bio ugrožen da je odbio da bude u vezi sa tim
djelima ili odbio da učestvuje u njihovom izvršenju? Da li je predmetni službenik poduzeo išta da sebe
distancira od navedene politike ili da dā ostavku u vladi? Za više informacija o ovakvim pitanjima, vidi
fusnotu 42. u prethodnom tekstu.
55
( ) U nedavnoj odluci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u predmetu “Tužilaštvo protiv
Dr. Milomira Stakića” (Prosecutor v. Dr Milomir Stakic), predmet broj IT-97-24, od 31. jula 2003. godine,
procesno odjeljenje II je ustanovilo da je sudjelovanje branjenika u zločinima protiv čovječnosti i kršenjima
zakona i običaja rata, koje se dogodilo na teritoriji općine Prijedor u Bosni i Hercegovini, u kojoj je
branjenik bio na rukovodećoj poziciji u to vrijeme, dovelo do toga da se on smatra supočiniteljom. U
presudi procesnog odjeljenja se ističe da je za supočinitelja, “esencijalno dokazati postojanje činjenice
slaganja ili tihog pristajanja u cilju postizanja zajedničkog cilja putem koordinirane suradnje sa zajedničkom
kontrolom nad zločinačkim ponašanjem. Supočinitelj je morao djelovati u saznanju o velikoj vjerojatnosti
da će se ti zločini dogoditi i morao je biti svjestan da je njegova uloga ključna za postizanje zajedničkog
cilja.” Procesno odjeljenje je također ustanovilo da se “zajednički cilj ne bi mogao postići bez zajedničke
kontrole nad konačnim ishodom i ovaj element međusobne zavisnosti karakterizira zločinačko ponašanje.
Nijedan sudionik ne bi postigao zajednički cilj sam, bez sudjelovanja drugih. Međutim, svaki je sudionik
mogao pojedinačno ugroziti plan odbijanjem da sudjeluje u njemu ili prijavljivanjem zločina.”
24
Organizacije koje počine djela nasilja ili potiču druge na izvršenje tih dijela (56)
59. Kao i sa članstvom u organima vlasti, tako i per se članstvo u organizaciji koja
počini neko djelo nasilja ili potakne druge da izvrše djelo nasilja ne mora biti odlučujuće
ili dovoljno da se dotična osoba isključi iz izbjegličkog statusa. Činjenica članstva sama
po sebi ne vodi sudjelovanju u nekom djelu koje podliježe klauzuli isključenja. Treba
uzeti u obzir da li je podnositelj zahtjeva lično sudjelovao u djelu nasilja ili je svjesno i
znatno doprinosio tim djelima. Moguće objašnjenje za nesudjelovanje podnositelja
zahtjeva ili njegovu distanciranost od dijela koja podliježu odredbama o isključenju, u
kombinaciji sa odsustvom ozbiljnog dokaza o suprotnom, trebali bi ukloniti podnositelja
zahtjeva iz djelokruga klauzula isključenja. (57)
60. Bez obzira na to, ciljevi, aktivnosti i načini djelovanja određenih grupa, podgrupa
ili organizacija su po svojoj prirodi jako nasilni, na primjer, kada uključuju neselektivno
ubijanje ili ranjavanje civilnog stanovništva ili djela mučenja. Kada je članstvo u takvoj
grupi dobrovoljno, dolazi se do pretpostavke da ta osoba znatno doprinosi, na neki
način, izvršenju djela nasilja, čak i ako je taj doprinos samo u vidu pružanja znatne
pomoći organizaciji da nastavi svoje djelotvorno funkcioniranje radi postizanja svojih
ciljeva. (58) U takvim je slučajevima teret dokazivanja preokrenut. (59) Članstvo u takvim
slučajevima može uzrokovati individualnu odgovornost, na primjer, kada dotična osoba
ima kontrolu nad financijskim sredstvima organizacije za koju zna da je posvećena
postizanju svojih ciljeva posredstvom izvršenja djela nasilja. (60)
61. Kada se javi takva pretpostavka o odgovornosti, treba biti oprezan. Treba uzeti u
obzir stvarne aktivnosti te grupe, mjesto i ulogu organizacije u društvu u kojem djeluje,
(61) organizacionu strukturu, poziciju dotične osobe u toj strukturi, te njenu mogućnost
(56) Vidi, također, odjeljak o terorizmu, paragrafi 79–84. u daljnjem tekstu.
57
( ) Na primjer, u jednom kanadskom slučaju je podnositelj zahtjeva, koji je bio silom mobiliziran u
salvadorsku vojsku, dezertirao čim mu se ukazala prilika kada je saznao da je vojska koristila metode
mučenja. Sud je to smatrao relevantnim faktorom kod donošenja zaključka da podnositelj zahtjeva nije kriv
za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti ili da ne podliježe isključenju iz izbjegličkog statusa. Predmet
“Moreno protiv Kanade (Ministra za rad i imigraciju)” (Moreno v. Canada (Minister of Employment and
Immigration)), podnesak A-746-91 (Savezni apelacioni sud, 14. septembar 1993. godine).
(58) Vidi paragrafe 50–55. u prethodnom tekstu u kojima se raspravlja o individualnoj odgovornosti, između
ostalog i u kontekstu zajedničkog zločinačkog poduhvata u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju u predmetu Kvočka et al (logori Omarska i Keraterm), IT-98-30/1, od 2. novembra 2001.
godine.
(59) Vidi paragrafe 105–106. u daljnjem tekstu.
(60) Vidi, na primjer, kanadski predmet “Ramirez protiv Kanade (Ministra za rad i imigraciju)” (Ramirez v.
Canada (Minister of Employment and Immigration)), [1992] 2 FC 317 (CA): “Puko članstvo u nekoj
organizaciji koja s vremena na vrijeme počini neki međunarodni prekršaj u uobičajenim okolnostima nije
dovoljna za isključenje iz izbjegličkog statusa... [N]itko ne može počiniti međunarodni prekršaj bez svog
znanja i svjesnog sudjelovanja”. Sud je dalje ustanovio da puka prisutnost na mjestu zločina nije dovoljna
da bi se okvalificirala kao lično i svjesno sudjelovanje. Međutim, Sud je također smatrao da “kada je
organizacija uglavnom usmjerena na ograničene i brutalne ciljeve, kao što su aktivnosti tajne policije, puko
članstvo može po potrebi podrazumijevati lično i svjesno sudjelovanje u djelima koja podliježu krivičnom
gonjenju”.
61
( ) Vidi predmet “Gurung protiv Državnog sekretara unutrašnjih poslova” (Gurung v. Secretary of State for
the Home Department), Apelacioni imigracioni sud Ujedinjenog Kraljevstva, žalba [2002] UKIAT04870
25
da bitno utiče na aktivnosti grupe. Također treba povesti računa o mogućoj
fragmentaciji određenih organizacija. U pojedinim slučajevima predmetna grupa nije u
mogućnosti da kontrolira djela nasilja koja izvršava militantno krilo te grupe.
Neautorizirana djela se, također, mogu izvršavati i u ime grupe. Nadalje, moguće je da
je nasilno ponašanje grupe promijenjeno, tako da individualna odgovornost mora biti
preispitana u kontekstu ponašanja predmetne organizacije u to vrijeme. Konačno, treba
imati u vidu i zaštitu od isključenja, kao što je lišavanje slobode.
62. S obzirom na gore navedeno, u slučaju kada je neki pojedinac povezan sa
organizacijom koja je od strane međunarodne zajednice (ili od strane neke države)
uvrštena u listu organizacija okarakteriziranih kao terorističke, to ne znači da je njegovo
isključenje automatski opravdano. (62) Umjesto toga, treba povesti računa o
primjenjivosti klauzula isključenja. Pretpostavka o individualnoj odgovornosti se može
javiti ukoliko za takvu listu postoji vjerodostojna osnova i ukoliko su kriteriji za stavljanje
određene organizacije ili pojedinca na tu listu takvi da je logično da se svi članovi ili lica
sa te liste mogu smatrati pojedincima koji su uključeni u djela nasilja. (63)
Bivši borci (64)
63. Bivši pripadnici vojnih jedinica ne moraju obavezno podlijegati klauzulama
isključenja, naravno osim ako u vezi sa dotičnom osobom ne postoje izvještaji o teškim
kršenjima međunarodnog prava o ljudskim pravima i međunarodnog humanitarnog
prava. Također, činjenica da takve osobe u početku podliježu izdvajanju od izbjegličke
populacije u situacijama masovnog priliva, ne treba se tumačiti kao jednadžba pravnoj
utemeljenosti za isključenje. (65) Ukoliko su bivši borci uključeni u sukobe koje
karakterizira kršenja međunarodnog humanitarnog prava, treba preispitati pitanje
individualne odgovornosti. Ovo će prouzrokovati pitanja slična onima o kojima se
raspravljalo u ovom tekstu u vezi sa članovima organizacije koja počine djelo nasilja.
HX34452-2001, od 15. oktobra 2002. godine, sažetak zaključaka, paragraf 3. u kojem se dalje kaže: “Što
je više neka organizacija posvećena terorističkim djelima, to je teže podnositelju zahtjeva dokazati da
njegovo dobrovoljno članstvo u toj organizaciji ne vodi sudjelovanju.”
(62) O utjecaju liste na koju su uvrštena lica ili organizacije za koje se sumnja da su terorističke, govori se
dalje u tekstu u paragrafima 80, 106. i 109.
63
( ) Komitet za sankcije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, uspostavljen 1999. godine od strane Vijeća
sigurnosti, rezolucijom 1267(1999), kojim su nametnute sankcije protiv Afganistana pod kontrolom
Talibana, od 2000. godine ima zadatak da na osnovi rezolucije Vijeća sigurnosti 1333(2000) uspostavi i
održava listu pojedinaca i entiteta koji su okarakterizirani kao pojedinci i entiteti povezani sa Al-kaidom (alQaida) i Talibanima. Komitet ima zadatak da nadgleda postojeće sankcije kojima se od svih država traži
da učine sljedeće u vezi sa pojedincima i entitetima sa liste: zamrznu njihovu imovinu, spriječe teroristima
ulazak na njihovu teritoriju ili tranzit kroz nju, te spriječe direktnu ili indirektnu prodaju, snabdijevanje ili
prijenos oružja i vojne opreme. Komitet za borbu protiv terorizma Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda,
uspostavljen rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1373(2001), nema listu terorističkih
organizacija ili pojedinaca.
(64) U svrhe ove zabilješke, izraz “bivši borac” se primjenjuje na lica koja su aktivno sudjelovala u
nemeđunarodnim ili međunarodnim oružanim sukobima.
65
( ) Vidi Zaključak broj 94 (LIII) Izvršnog komiteta iz 2000. godine, paragraf (c)(vii), a za isključenje u
situacijama masovnog priliva vidi paragrafe 96–97. u daljnjem tekstu.
26
Međutim, važno je imati na umu da u mnogim slučajevima isključenje možda uopće
nije relevantno jer bivši borac možda ni ne osjeća osnovani strah od proganjanja.
E.
OSNOVA ZA ODBACIVANJE INDIVIDUALNE ODGOVORNOSTI
Odsustvo svjesnog elementa (mens rea)
64. Kao što je određeno u članu 30. Statuta Međunarodnog krivičnog suda, krivična
odgovornost postoji kada počinitelj počini materijalne elemente djela u znanju i sa
namjerom. Kada ne postoje takav svjesni element (mens rea), ne postoji ni osnovni
aspekt krivičnog djela, te stoga nema ni individualne krivične odgovornosti. Što se tiče
ponašanja, kod počinitelja postoji namjera kada se počinitelj svjesno upušta u kazneni
vid ponašanja ili, što se tiče posljedica, počinitelj namjerava izazvati posljedice ili je
svjestan da će one nastupiti u normalnom toku događaja. Znanje podrazumijeva
svjesnost o postojanju date okolnosti ili o posljedici normalnog slijeda događaja. Tako,
na primjer, osoba koja je namjeravala počiniti djelo ubojstva ne može se smatrati
odgovornom za zločin protiv čovječnosti ako nije bila svjesna velikog ili sistematskog
napada na civilno stanovništvo u to vrijeme. Takvo znanje predstavlja osnovnu
komponentu psihičkog elementa zločina protiv čovječnosti. U tom slučaju, možda je
primjerenija primjena člana 1F(b).
65. Pod određenim okolnostima, možda osoba, u stvari, ne posjeduje psihički
kapacitet da bi se smatrala odgovornom za zločin, na primjer, uslijed umobolnosti,
duševnog poremećaja, prisilne opijenosti alkoholom, te kad se radi o djeci, uslijed
nezrelosti. (66)
Odbrana od krivične odgovornosti
66. Potrebno je obratiti pažnju na opće načelo krivične odgovornosti kako bi se
utvrdilo da li postoji valjana odbrana za zločin, kao što je to prikazano u niže
navedenim primjerima.
(i)
Naredbe nadređenih lica
67. Najčešći slučaj odbrane je pozivanje na “naredbe nadređenih licu” ili prisilu od
strane viših organa vlasti iako, prema ustaljenom zakonskom načelu, odbrana
pozivanjem na naredbe nadređenih lica ne oslobađa pojedince od njihove
odgovornosti. Prema Nirnbeškim načelima: “Činjenica da je osoba koja je optužena za
zločin protiv mira i protiv sigurnosti čovječanstva djelovala u skladu sa naredbom
organa vlasti ili nadređenog lica ne oslobađa je od krivične odgovornosti prema
međunarodnom pravu, pod uvjetom da je u to vrijeme dotična osoba imala mogućnost
moralnog izbora.” (67)
66
( ) Vidi paragraf 91. u vezi sa maloljetnim osobama.
67
( ) Načelo IV Nirnbeških načela.
27
68. Prema članu 7.4 Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
“činjenica da je optužena osoba djelovala u skladu sa naredbom vlasti ili nadređenog
lica ne oslobađa je od krivične odgovornosti”. U članu 33. Statuta Međunarodnog
krivičnog suda stoji da se odbrana posredstvom pozivanja na naredbe nadređenih
osoba priznaje samo onda kada je optuženi imao zakonsku obavezu da uvaži naredbu,
kada nije znao da je naredba protuzakonita i kada sama naredba nije bila očigledno
protuzakonita (kako se inače smatra u svim predmetima u kojima se sudi za zločin
genocida i zločin protiv čovječnosti).
(ii)
Prisila/prinuda
69. Na suđenjima nakon Drugog svjetskog rata odbrana pozivanjem na prisilu često
je bila povezana sa odbranom u vezi sa naredbama nadređenih osoba. Prema članu
31(d) Statuta Međunarodnog krivičnog suda, odbrana pozivanjem na prisilu uzima se u
obzir samo ako je inkriminirajuće djelo
rezultat prijetnje smrću na licu mjesta ili teške trajne ili trenutačne fizičke
povrede usmjerene protiv optuženika ili druge osobe, te ako ta osoba
postupa na neophodan i razložan način da bi izbjegla takvu prijetnju, pod
uvjetom da dotična osoba ne namjerava izazvati veće zlo od onoga koje se
nastoji izbjeći.
Stoga, tačno određeni uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se u obzir uzela odbrana u kojoj
se tužena strana poziva na prisilu.
70. Kada se na prisilu poziva osoba koja je djelovala u skladu sa naređenjem drugih
osoba u organizaciji, potrebno je u razmatranje uzeti pitanje da li se od date osobe
moglo razložno očekivati da se jednostavno odrekne svoga članstva i da li bi to učinila
ranije, da joj je bilo jasno da će nastati takva situacija. Potrebno je zasebno razmotriti
sve činjenice u vezi sa objema mogućnostima, pri čemu relevantne faktore
predstavljaju posljedice dezerterstva plus predvidivost izloženosti pritisku činjenja
određenih djela.
(iii)
Samoodbrana; odbrana drugih osoba ili imovine
71. Upotreba razložne ili potrebne sile u samoodbrani isključuje krivičnu odgovornost.
Također, razložna i proporcionalna radnja poduzeta u odbrani druge osobe ili, u slučaju
ratnih zločina, imovine koja je bitna za preživljavanje te ili druge osobe ili za izvršavanje
vojne misije, a protiv direktne i nezakonite upotrebe sile, može također biti odbrana od
krivične odgovornosti pod određenim okolnostima (vidi, na primjer, član 31(c) Statuta
Međunarodnog krivičnog suda).
28
Pokajanje
72. U klauzulama o isključenju se ne spominje ništa u vezi sa okajavanjem, bez
obzira da li se ono vrši putem služenja kazne, pomilovanja ili amnestije, zastare ili
druge rehabilitacijske mjere. U paragrafu 157. Priručnika se kaže:
…Činjenica da je podnositelj zahtjeva, koji je osuđen za teško nepolitičko
krivično djelo, već odslužio svoju kaznu ili je pomilovan ili amnestiran,
također je relevantna. U ovom potonjem slučaju, pretpostavka je da
klauzula o isključenju više nije primjenjiva, osim ukoliko se ne pokaže da je,
usprkos pomilovanju ili amnestiji, kriminalni karakter podnositelja zahtjeva i
dalje dominantan.
73. Imajući na umu cilj i svrhu člana 1F, postoji argumentacija u prilog činjenici da
osoba koja je već odslužila kaznu generalno više ne bi trebala podlijegati klauzuli o
isključenju jer ta osoba više nije bjegunac od pravde. Zato je potrebno svaki slučaj
posebno razmotriti i pritom imati na umu pitanja poput dužine vremena koje je prošlo
od činjenja krivičnog djela, težine počinjenog djela, starosne dobi u kojoj je djelo
počinjeno, ponašanje počinitelja od tada, te da li je počinitelj izrazio žaljenje ili da li je
od tada počinio neko drugo krivično djelo. (68) U slučaju najtežih zločina, moguće je
smatrati da takve osobe ne zaslužuju međunarodnu zaštitu koja se pruža izbjeglicama,
u kojem slučaju se primjenjuje klauzula o isključenju. To se češće odnosi na zločine iz
člana 1F (a) ili (c) nego na slučajeve iz člana 1F(b).
74. Što se tiče zastare, ona sama po sebi ne predstavlja valjan razlog za odbacivanje
klauzula o isključenju, posebno u slučaju krivičnih djela/zločina koja ne zastarijevaju. I
opet je potrebno razmotriti svaki slučaj ponaosob, i pritom uzeti u obzir stvarni period
koji je prošao od činjenja djela, njegovu težinu i da li je počinitelj izrazio žaljenje ili je
odustao od činjenja novog krivičnog djela.
75. Pomilovanje i amnestija za sobom povlače i neka, po svojoj prirodi, teška pitanja.
Iako je u nekim regijama zabilježeno izuzeće od amnestije u slučaju ozbiljnih kršenja
ljudskih prava, ovakva praksa ipak nije široko rasprostranjena. Razmatrajući efekt
člana 1F, potrebno je razmotriti da li pomilovanje ili amnestija predstavljaju izraz
demokratske volje date zemlje ili se osoba smatra odgovornom na drugi način (na
primjer, odgovornom je smatra Komisija za istinu i pomirenje (Truth and Reconciliation
Commission)). U nekim slučajevima, zločin može biti toliko gnusan da se primjena
člana 1F smatra opravdanom, bez obzira na pomilovanje ili amnestiju.
F.
RAZMATRANJE PROPORCIONALNOSTI
76. Pribjegavanje testu proporcionalnosti prilikom razmatranja isključenja predstavlja
koristan analitički instrument kojim se osigurava primjena klauzula o isključenju na
68
( ) Vidi, na primjer, predmet “O. M.”, Švicarska komisija za razmatranje žalbi tražitelja azila, presuda od
25. marta 1999. godine.
29
način koji je konzistentan sa primarnim humanitarnim ciljem i svrhom Konvencije iz
1951. godine. (69) Međutim, praksa u mnogim državama po ovom pitanju nije
ujednačena. Tako, na primjer, sudovi u nekim zemljama odbijaju takav pristup,
generalno svjesni činjenice da će se na dotičnu osobu (70) primijeniti drugi mehanizmi
zaštite ljudskih prava, dok opet druge zemlje razmatraju proporcionalnost. (71)
77. UNHCR smatra da je razmatranje proporcionalnosti bitna zaštita u primjeni člana
1F. Koncept proporcionalnosti, iako nije izričito spomenut u Konvenciji iz 1951. godine,
ili u travaux préparatoires (pripremni radovi, op. prev.), posebno se razvio u vezi sa
članom 1F(b), jer sadrži test balansa u mjeri u kojoj konkretno pojmovi “težak” i
“nepolitički” moraju biti zadovoljeni. (72) Da budemo općenitiji, ovdje se radi o
temeljnom načelu međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava (73) i
69
( ) Slično tome, najnoviji ugovori o ekstradiciji generalno sadrže odredbu kojom se zabranjuje predaja
bjegunaca zemlji koja je izdala zahtjev za izručenje ukoliko bi u njoj ta osoba bila izložena proganjanju.
70
( ) Takvi mehanizmi su objašnjeni u točki 22. i u Aneksu A.
(71) Na primjer, stalna belgijska komisija za izbjeglička pitanja (Belgian Commission permanente de
recours des réfugiés) usporedila je prijetnju proganjanjem sa težinom krivičnih djela počinjenih u slučaju
Etiopljana koji su zatražili azil (odluke W4403 od 9. marta 1998. godine i W4589 od 23. aprila 1998.
godine). Pitanja proporcionalnosti se javljaju i u slučajevima iz Švicarske. Tako, na primjer, u odluci iz
1993. godine, broj 8, Švicarska komisija za razmatranje žalbi tražitelja azila je utvrdila sljedeće:
Da bi se utvrdilo da određeno djelo predstavlja naročito teško krivično djelo ili zločin u smislu
člana 1F(b) Konvencije, potrebno je nakon razmatranja svih elemenata zaključiti da je
interes za zaštitom od ozbiljne prijetnje proganjanjem u zemlji počinitelja predmetnog djela
manji u usporedbi sa kaznenim djelom koji je počinio svojom krivicom (neslužbeni prijevod:
Tekst u originalu glasi: Pour qualifier une action de crime particulièrement grave au sens de
l’art. 1 F, let. b de la Convention, il faut que, tout bien pesé, l’intérêt de l’auteur à être
protégé de graves menaces de persécutions dans son pays d’origine apparaisse moindre
en comparaison du caractère répréhensible du crime que celui-ci a commis ainsi que sa
culpabilité).
U predmetu “E. K.” presuda od 2. novembra 2001. godine, EMARK 2002/9, u vezi sa dva bivša pripadnika
kurdske separatističke organizacije PKK iz Turske, Švicarska komisija za razmatranje žalbi tražitelja azila
je uzela u razmatranje pitanje proporcionalnosti, kao što su vrijeme koje je proteklo od činjenja djela,
starosna dob počinitelja u trenutku činjenja djela, i povlačenje počinitelja koji zatraži azil iz organizacije.
72
( ) Vidi fusnotu 29.
73
( ) Ovo se, na primjer, odražava u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Načelo
proporcionalnosti se ne spominje u tekstu Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine, nego
se javlja kao ključni koncept sudske prakse, posebno kada se radi o ocjeni opravdanosti miješanja u pravo
koje je zagarantirano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima kao određeni izuzetak. Na primjer, u
predmetu “Silver protiv Ujedinjenog Kraljevstva” (Silver v. United Kingdom) (iz 1983. godine) Sud je
sumirajući određena načela radi donošenja odluke o tome da li je umiješanost u pravo koje je
zagarantirano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima bila “potrebna u demokratskom društvu”, uvrstio
i uvjet prema kojem umiješanost mora biti “proporcionalna opravdanom cilju koji se nastoji postići”
(paragraf 97). U navedenom predmetu Sud je ustanovio da je ugroženo pravo na korespondenciju iz člana
8. koje pripada podnositeljima zahtjeva koji su bili osuđeni zatvorenici. Stoga se pitanje proporcionalnosti
uzima u razmatranje da bi se izbalansirali sveopći interesi zajednice sa temeljnim pravima osobe. Ono se
također javlja i u kontekstu “Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima” iz 1966. godine. Na
primjer, Komitet za ljudska prava je u svojoj odluci u predmetu “Gerero protiv Kolumbije” (Guerrero v.
Columbia) (CCPR/C/15/D/45/1979, 31. mart 1982. godine) ustanovio kršenje člana 6.1 “Međunarodnog
pakta o građanskim i političkim pravima” (pravo na život) na osnovi činjenice da je upotreba sile od strane
policije bila disproporcionalna uvjetima provođenja zakona u dotičnoj situaciji, čime je samovoljno
prouzrokovana smrt osobe u pitanju (paragraf 13.3).
30
međunarodnog humanitarnog prava. (74) I zaista, koncept se proteže kroz mnogobrojne
oblasti međunarodnog prava. (75) Kao što je slučaj sa bilo kojim izuzetkom od garancije
ljudskih prava, klauzule o isključenju se moraju primijeniti na način koji je
proporcionalan njihovom cilju, posebno imajući na umu da odluka koja dovodi do
isključenja nije jednaka potpunom krivičnom postupku (76) i da garancije ljudskih prava
u nekim državama nikako ne predstavljaju pristupačan “sigurnosni ventil”.
78. Prilikom odlučivanja o isključenju, neophodno je odvagati težinu djela za koju se
određena osoba smatra odgovornom u odnosu na moguće posljedice njenog
isključenja, osvrćući se pritom i na ozbiljnost proganjanja od koje ta osoba strahuje.
Ako postoji vjerojatnost da će podnositelj zahtjeva biti u ozbiljnoj mjeri izložen
proganjanju, težina počinjenog krivičnog djela mora biti zaista velika da bi klauzule
isključenja bile primijenjene. U svakom slučaju, takva analiza proporcionalnosti nije
potrebna u slučaju zločina protiv mira, čovječnosti ili u slučaju djela koja su u
suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, s obzirom na težinu djela koja je
tolika da gotovo uvijek premašuje stepen proganjanja od kojeg dotična osoba strahuje.
Za razliku od toga, ratni zločini i teška nepolitička krivična djela odnose se na širi
dijapazon postupanja. Kada se radi o djelima koja se nalaze niže na skali, kao što su,
na primjer, izolirani slučajevi krađe od strane vojnika, isključenje se tada može smatrati
disproporcionalnim ukoliko postoji vjerojatnost da bi taj pojedinac, nakon povratka u
svoju zemlju porijekla, bio izložen, na primjer, mučenju. Međutim, ako su osobe
namjerno prouzrokovale smrt ili civilima nanijele teške povrede u cilju zastrašivanja
vlasti ili civilnog stanovništva, u njihovom slučaju proporcionalnost najvjerojatnije neće
biti uzeta u obzir.
G.
PRIMJENJIVOST ČLANA 1F NA ODREĐENE VRSTE DJELA
Terorizam (77)
79. Još uvijek ne postoji međunarodno priznata pravna definicija terorizma. U
završnom izvještaju Međunarodne pravne komisije za izradu nacrta Kodeksa o
zločinima protiv mira i sigurnosti čovječanstva (International Law Commission on the
(74) Na primjer, članom 51(5)(b) Dodatnog protokola I uz Ženevske konvencije zabranjuju se hotimični
napadi, kao i napadi “za koje se eventualno zna da će prouzrokovati smrt među civilima, ranjavanje civila
odnosno oštećenje civilnih objekata, u mjeri koja daleko premašuje očekivanu konkretnu i direktnu vojnu
prednost”.
(75) Međunarodni sud pravde je u svojoj presudi u predmetu u vezi sa vojnim i paravojnim aktivnostima u i
protiv Nikaragve (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država) (Military and Paramilitary Activities in and
against Nicaragua (Nicaragua v. United States)), izvještaji Međunarodne komisije pravnika iz 1986.
godine, strana 14, ustanovio da se pravo na samoodbranu, kao izuzetak od zabrane upotrebe sile prema
Povelji Ujedinjenih naroda, mora koristiti na proporcionalan način. Međunarodna komisija pravnika je u
svom Savjetodavnom mišljenju o legalnosti upotrebe nuklearnog oružja (Advisory Opinion on the Legality
of Use of Nuclear Weapons) (iz 1996. godine) potvrdila da je ovaj uvjet proporcionalnosti uvjet
međunarodnog običajnog prava.
(76) Vidi paragraf 107. u daljnjem tekstu u vezi sa standardom dokazivanja.
(77) Za najnovije diskusije o problemu terorizma u kontekstu zaštite izbjeglica, vidi dokument UNHCR-a
“Rješavanje sigurnosnih problema bez podrivanja zaštite izbjeglica” (Addressing Security Concerns
without Undermining Refugee Protection), iz novembra 2001. godine.
31
Draft Code of Crimes against the Peace and Security of Mankind) ne spominje se
zločin “terorizam”, kao što se ne spominje ni u Statutu Međunarodnog krivičnog suda,
niti u najnovijim rezolucijama Vijeća sigurnosti u vezi sa borbom protiv terorizma, i to
bez obzira na napade na Sjedinjene Američke Države od 11. septembra 2001. godine.
Pregovori se nastavljaju u vezi sa nacrtom “Sveobuhvatne konvencije Ujedinjenih
naroda o međunarodnom terorizmu” (UN Comprehensive Convention on International
Terrorism). (78) Međutim, na regionalnom nivou se nastoji pružiti zajednička definicija
terorističkih napada posredstvom Zajedničkog stava Evropske unije o primjeni
posebnih mjera u borbi protiv terorizma (European Union Common Position on the
Application of Specific Measures to Combat Terrorism) (79) iz decembra 2001. godine.
U situaciji u kojoj još uvijek ne postoji univerzalno prihvaćena definicija terorizma,
akcent se stavlja na zabranu određenih djela koje osuđuje cijela međunarodna
zajednica, bez obzira na motiv. Do sada je na svjetskom i regionalnom nivou
78
( ) Također vidi Izvještaj Radne grupe Ujedinjenih naroda o mjerama za eliminisanje terorizma (Report of
the UN Working Group on Measures to Eliminate Terrorism) od 29. oktobra 2001. godine (A/C.6/56/L.9);
Izvještaj Političke radne grupe o Ujedinjenim narodima i terorizmu (Policy Working Group on the United
Nations and Terrorism, Report) od 6. avgusta 2002. godine (A/57/273 S/2002/875).
79
( ) “Djelo terorizma” je definirano u članu 1.3 Zajedničkog stava Vijeća (Council Common Position) od 27.
decembra 2001. godine. (2001/931/CFSP) kao:
jedno od dolje navedenih namjerno počinjenih djela koje, s obzirom na svoj karakter i
kontekst, može nanijeti težu štetu nekoj zemlji ili međunarodnoj organizaciji, a koje je u
domaćem zakonodavstvu definirano kao krivično djelo, kada je počinjeno u cilju:
(i)
ozbiljnog zastrašivanja stanovništva, ili
(ii)
pretjeranog primoravanja vlade određene zemlje ili određene međunarodne
organizacije da nešto uradi ili ne uradi, ili
(iii)
teškog narušavanja ili uništavanja temeljnih političkih, ustavnih, ekonomskih ili
socijalnih struktura određene zemlje ili međunarodne organizacije:
(a)
napadima na osobe, čime se može prouzrokovati njihova smrt;
(b)
napadima na fizički integritet osobe;
(c)
otmicom ili uzimanjem talaca;
(d)
izazivanjem velikih razaranja vladinih ili javnih objekta, sistema prijevoza,
objekata infrastrukture, uključujući i informativne sisteme, fiksne platforme
smještene na morskom grebenu, javna mjesta ili privatnu imovinu, čime se
najvjerojatnije ljudski životi dovode u opasnost ili se izazivaju veliki ekonomski
gubici;
(e)
otimanjem aviona, brodova ili drugih sredstava javnog prijevoza i transporta
roba;
(f)
proizvodnjom, posjedovanjem, stjecanjem, prometom, dostavljanjem ili
korištenjem naoružanja, minsko-eksplozivnih sredstava ili nuklearnog,
biološkog ili kemijskog naoružanja, kao i istraživanjem i razvojem biološkog i
kemijskog naoružanja;
(g)
puštanjem opasnih supstanci ili izazivanjem požara, eksplozija ili poplava
kojim se ugrožavaju ljudski životi;
(h)
ometanjem ili prekidom snabdijevanja vodom, električnom energijom ili drugim
osnovnim prirodnim resursom, čime se ugrožavaju ljudski životi;
(i)
prijetnjom činjenja bilo kojeg djela navedenog od (a) do (h);
(j)
usmjeravanjem terorističke grupe;
(k)
sudjelovanjem u aktivnostima terorističke grupe, između ostalog, i
snabdijevanjem dotične grupe informacijama ili materijalnim sredstvima ili
financiranjem njenih aktivnosti na bilo koji način, uz znanje da se takvim
sudjelovanjem doprinosi činjenju krivičnih djela grupe”.
32
postignuto oko dvadesetak sporazuma koji se odnose na međunarodni terorizam, s tim
što nisu još uvijek svi na snazi. (80)
80. U mnogim slučajevima neće biti potrebno razmatrati klauzule o isključenju u
slučaju pojedinaca osumnjičenih za terorizam jer ono što će oni osjećati jeste strah od
opravdanog krivičnog gonjenja za počinjena djela, a ne strah od proganjanja iz razloga
koji su navedeni u Konvenciji iz 1951. godine. (81) Kada neka osoba počini terorističko
djelo koje je definirano u međunarodnim instrumentima spomenutim u Aneksu D i kada
postoji rizik od proganjanja, na tu osobu se mogu primijeniti klauzule isključenja. (82)
Pod takvim okolnostima, osnova za isključenje prema članu 1F ovisit će o konkretnom
djelu i svim relevantnim okolnostima. Individualna odgovornost se mora utvrditi u svim
slučajevima bez izuzetka, to jeste, mora se utvrditi da je dotična osoba počinila djelo
terorizma ili je svjesno u znatnoj mjeri doprinijela njegovom činjenju. Ovo važi čak i
kada je članstvo u dotičnoj organizaciji nezakonito u zemlji porijekla ili izbjeglištva.
Činjenica da osoba može biti na listi osumnjičenih za terorizam ili povezana sa
zabranjenom terorističkom organizacijom trebala bi povući za sobom razmatranje
klauzula o isključenju. U zavisnosti od toga o kojoj se organizaciji radi, može se
pretpostaviti da će doći do isključenja, ali to ne znači da je ono i neizbježno. (83)
81. U mnogim slučajevima je upravo član 1F(b) član koji se primjenjuje, s obzirom da
nasilna djela terorizma vjerojatno neće proći test kojim se utvrđuje prevladavajući
karakter djela, (84) a na osnovi kojeg se može zaključiti da li je krivično djelo političkog
karaktera ili ne. Osim toga, ako je bilo kojim međunarodnim sporazumom spomenutim
u Aneksu D ukinuto izuzeće političkog djela u vezi sa ekstradicijom zbog dotičnog
djela, time se sugerira da to djelo jeste nepolitičkog karaktera u smislu člana 1F(b).
Međutim, tu se ne radi o tome da se sva teroristička djela smatraju nepolitičkim, nego o
tome da se svako djelo treba procijeniti ponaosob u odnosu na kriterije iz člana 1F(b).
(85)
(80) Vidi Aneks D i Izvještaj Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda o mjerama za eliminiranje terorizma
(Annex D and UN Secretary-General’s Report on Measures to Eliminate Terrorism), (A/56/160), od 3. jula
2001. godine.
81
( ) Mora se voditi računa o razlici između krivičnog gonjenja iz legitimnih razloga i krivičnog gonjenja kao
jednog od vidova proganjanja (vidi paragrafe 56–60. Priručnika).
(82) Vidi paragraf 109. u daljnjem tekstu o pažnji koja je potrebna prilikom pozivanja na razne definicije
terorističkih dijela.
83
( ) Dokazna vrijednost takvih lista je opisana u paragrafima 62, 106. i 109. ovog dokumenta.
(84) Vidi paragraf 41.
(85) U predmetu “T. protiv Državnog sekretara za unutrašnje poslove” (T. v. Secretary of State for the
Home Department), [1996] Imm AR 443, Gornji dom Ujedinjenog Kraljevstva je utvrdio:
I mi također smatramo da ne bi bilo adekvatno okarakterizirati bombaške napade u kojima
ginu nevini civili kao politički zločin. Mi ne smatramo da sva teroristička djela izlaze iz okvira
zaštite koju pruža Konvencija, nego da se napadi o kojima se ovdje radi ne mogu
okvalificirati kao politički. Prema našem mišljenju, bombardiranje aerodroma [o čemu se radi
u ovom korektnom slučaju] predstavlja okrutan zločin, koji u velikoj mjeri izlazi iz okvira koji
bi bio proporcionalan bilo kojem političkom cilju. Jednostavno ne postoji dovoljno bliska ili
direktna posljedična veza između tog djela i navodnog političkog cilja kojeg podnositelj
zahtjeva navodi. Pretpostavka da bi organizacija FIS [Front Islamique du Salut] takvim
djelom mogla zbaciti vladu, protivi se svakom zdravom razumu.
33
82. Osim toga, iako se osiguranje financijskih sredstava za “terorističke grupe”
generalno smatra krivičnim djelom (što je obaveza i prema instrumentima kao što je
Međunarodna konvencija o suzbijanju financiranja terorizma (1999 International
Convention for the Suppression of Financing of Terrorism) iz 1999. godine), takve
aktivnosti ne moraju uvijek biti ozbiljne u mjeri koja je propisana u članu 1F(b). (86)
Potrebno je razmotriti specifičnosti krivičnog djela – ako su iznosi niski i pružani s
vremena na vrijeme, tada djelo ne mora dostići potrebnu težinu. S druge strane, osoba
koja redovno osigurava velike sume novca određenoj terorističkog organizaciji može
biti kriva za teško djelo nepolitičkog karaktera. Osim što je financiranje samo po sebi
djelo koje podliježe klauzuli isključenja, ono također može dovesti i do individualne
odgovornosti i za druga teroristička djela. Na primjer, ako neka osoba konzistentno
osigurava ogromne iznose novca nekoj grupi i pritom je u potpunosti svjesna ciljeva
koje ta grupa ostvaruje uz upotrebu nasilja, onda se ona može smatrati odgovornom za
djela nasilja koja počini predmetna grupa jer je njena financijska pomoć znatno
doprinijela takvim djelima. Faktori koji dovode do individualne odgovornosti pod takvim
okolnostima razmotreni su u paragrafima 50. i 56. u gornjem tekstu.
83. Iako je član 1F(b) umnogome relevantan za terorizam, pod određenim
okolnostima neko terorističko djelo može potpadati i pod odredbe člana 1F(a), kao što
je to, na primjer, zločin protiv čovječnosti. U izuzetnim okolnostima, vođe terorističkih
organizacija koje izvršavaju naročito gnusna djela međunarodnog terorizma, koja
predstavljaju ozbiljnu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti, mogu se smatrati
djelima koja potpadaju pod član 1F(c). (87)
84. U nastojanjima međunarodne zajednice da se bori protiv terorizma bitno je
izbjegavati neopravdano povezivanje terorista i izbjeglica/tražitelja azila. Osim toga,
definicije terorizma koje će se usvojiti na međunarodnom, regionalnom i državnom
nivou trebaju biti izuzetno precizne kako bi se osiguralo da se etiketa “teroriste” ne
zloupotrebljava u političke svrhe, kao što bi, na primjer, bila zabrana legitimnih
aktivnosti političkih protivnika. Takve definicije mogu utjecati na tumačenje klauzula o
isključenju, te ukoliko se njihovo značenje iskrivi u političke ciljeve, onda mogu dovesti
do neprimjerene primjene klauzula isključenja na određene pojedince. (88)
(86) U svakom slučaju, u krivično djelo financiranja ne trebaju spadati doprinosi koji se daju grupama koje
su uključene u oružane sukobe i koje poštuju relevantna pravila međunarodnog humanitarnog prava. Ovo
je, na primjer, određeno i u članu 2(1)(b) Međunarodne konvencije o suzbijanju financiranja terorizma
(International Convention for the Suppression of Financing of Terrorism) iz 1999. godine.
(87) Generalno je, ipak, i dalje bitno ne izjednačavati član 1F sa jednostavnom klauzulom o terorizmu. Isto
tako nije potrebno da se u zakonskim propisima o azilu konkretno spominju teroristička djela u kategoriji
djela čiji su počinitelji isključeni iz mogućnosti stjecanja izbjegličkog statusa. Vidi paragraf 49. s tim u vezi.
88
( ) U Međuameričkoj konvenciji o borbi protiv terorizma Organizacije američkih država (Organisation of
American States’ Inter-American Convention Against Terrorism) iz juna 2002. godine su, na primjer,
definirana djela u svrhe Konvencije u vrlo širokom smislu poput onih koja su definirana u deset konvencija
o međunarodnom terorizmu (član 2). U članu 12. se kaže da će države osigurati “da se izbjeglički status ne
dodjeli nikome u vezi sa kim postoji ozbiljna sumnja” da je počinio djelo iz člana 2, dok u članu 15. stoji da
se ništa što je sadržano u Konvenciji neće tumačiti na način da utiče na druga prava i obaveze država i
pojedinaca koja tim državama i pojedincima pripadaju na osnovi, između ostalog, i međunarodnog
izbjegličkog prava; ostaje da se vidi kako će se tako široka definicija uskladiti sa klauzulama o isključenju
iz Konvencije iz 1951. godine i Protokola iz 1967. godine u pojedinačnim slučajevima.
34
Neopravdano etiketiranje riječju “terorista” može izazvati optužbe koje bi moglo doseći
razmjere proganjanja.
Otmica aviona
85. Otmica aviona je djelo koje cijeli svijet osuđuje, što je potvrđeno i u nekoliko
sporazuma taksativno pobrojanih u Aneksu D, ali samo djelo otmice aviona ne
podrazumijeva automatsko isključenje počinitelja djela iz izbjegličkog statusa. Naime,
potrebno je razmotriti klauzule o isključenju, to jeste član 1F(b), u svjetlu posebnih
okolnosti pod kojima je predmetno djelo izvršeno. Evidentno je da otmica aviona
predstavlja ozbiljnu prijetnju životu i sigurnosti nevinih putnika i posade aviona. Upravo
iz toga razloga se djela otmice aviona i osuđuju u tolikoj mjeri. Stoga će djelo otmice
aviona najvjerojatnije biti okvalificirano kao “težak” zločin, te će prag testa
proporcionalnosti u tom slučaju biti izuzetno visok – samo najuvjerljivije okolnosti mogu
opravdati odsustvo isključenja u slučaju otmice aviona. (89)
86.
Među pitanjima koja je neophodno razmotriti su i ova:
•
•
•
da li je život podnositelja zahtjeva bio doveden u pitanje u smislu
proganjanja (ovo je relevantno za politički karakter zločina, test
proporcionalnosti, kao i za pitanje odbrane od krivične odgovornosti);
da li je otmica aviona predstavljala posljednju, jedinu moguću priliku da se
pobjegne od direktne opasnosti, to jeste, da li su postojale druge manje
štetne mogućnosti bijega iz zemlje u kojoj je postojao strah od proganjanja
(političko djelo, test proporcionalnosti i odbrana od krivične odgovornosti);
da li je putnicima ili posadi aviona nanesena znatna fizička, psihička i
emocionalna šteta.
Mučenje
87. Zabrana mučenja, koja se može naći u mnogim sporazumima, smatra se dijelom
običajnog međunarodnog prava. Članom 1. ključnog sporazuma o ljudskim pravima, to
jeste Konvencije o zabrani mučenja iz 1984. godine, mučenje je definirano “kao svako
djelo kojim se drugoj osobi namjerno nanosi teška bol ili patnja, bilo fizička ili psihička”
u određene svrhe kada su “takva bol ili patnja naneseni od strane javnog dužnosnika ili
druge osobe koja obavlja javnu funkciju, ili pod njihovim utjecajem, uz njihovu
suglasnost ili uz njihovo znanje”. Stoga, da bi se djelo okvalificiralo kao mučenje u
kontekstu ove Konvencije, ono mora biti počinjeno uz sudjelovanje lica u službenom, a
ne privatnom svojstvu. Mučenje može poprimiti različite forme, među kojima su i
vršenje medicinskih ili naučnih eksperimenata nad ljudima, bez njihovog pristanka.
(89) Vidi također A.C. Helton, “Predmet Zhanga Zhenai: Usklađivanje međunarodnih obaveza kažnjavanja
otmica aviona i zaštite izbjeglica” (A.C. Helton: “The Case of Zhang Zhenai: Reconciling the International
Responsibilities of Punishing Air Hijacking and Protecting Refugees”), 13(4) Loyola L.A. International &
Comparative Law Journal, iz juna 1991. godine, strana 841.
35
88. Kada su djela mučenja dio sistematskog napada na civilno stanovništvo, to može
biti zločin protiv čovječnosti, prema članu 1F(a) Konvencije iz 1951. godine. To je
posebno utvrđeno u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu i Međunarodnog krivičnog suda. Vrijedno je
napomenuti da uvrštavanjem mučenja među elemente zločina protiv čovječnosti koji su
taksativno pobrojani u Statutu Međunarodnog krivičnog suda, (90) nije predviđeno da
počinitelj djela mora djelovati u svojstvu službenog lica ili u određenom cilju. Izolirana
djela mučenja mogu biti okvalificirana kao teška nepolitička krivična djela (prema članu
1F(b)).
89. Mučenje može također predstavljati djelo ratnog zločina, prema članu 1F(a).
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju naglasio je da u kontekstu
međunarodnog humanitarnog prava (za razliku od međunarodnih instrumenata kojim
se garantiraju ljudska prava), djelo mučenja ne mora biti počinjeno od strane državnog
dužnosnika niti bilo koje osobe koja ima javne ovlasti. (91) Sud je također utvrdio da
lista zabranjenih ciljeva iz člana 1. Konvencije o zabrani mučenja nije iscrpna, nego
samo indikativna.
Nova djela koja se prema međunarodnom pravu tretiraju kao zločini
90. Od kraja Drugog svjetskog rata došlo je do eksponencijalnog porasta tipova djela
za koja se smatra da su dovela do povećanja individualne krivične odgovornosti prema
međunarodnom pravu, pri čemu je Statut Međunarodnog krivičnog suda najnovija
prekretnica u tom pogledu. Osim kategorija spomenutih u članu 1F(a), javljaju se i neka
druga djela koja bi se prema međunarodnom pravu mogla okvalificirati kao zločin. Kako
se pravo razvija, biće potrebno uzeti u razmatranje da li se i u kojoj mjeri na takve
zločine odnosi član 1F.
H.
POSEBNI SLUČAJEVI
Maloljetne osobe
91. U principu, klauzule o isključenju se mogu primijeniti na maloljetne osobe, ali
samo ako su one navršile godine starosti kada se mogu smatrati krivično
odgovornim za počinjeno djelo. O tome je uvijek potrebno voditi računa prilikom
razmatranja primjene klauzula o isključenju na maloljetne pojedince. Prema članu 40.
Konvencije o pravima djeteta (1989 Convention on the Rights of the Child) iz 1989.
godine, države će nastojati utvrditi minimalnu starosnu dob kada se maloljetna osoba
može smatrati krivično odgovornom. Kada je najniža starosna dob utvrđena u
prihvatnoj zemlji, (92) ta zemlja ne može postupati sa djetetom ispod te starosne
90
( ) Član 7. Statuta Međunarodnog krivičnog suda u vezi sa članom 27, u kojem se kaže da se Statut
primjenjuje “jednako na sve osobe, bez ikakve razlike u pogledu njihovog službenog svojstva”.
(91) Predmet “Kvočka i ostali” (Case of Kvočka et al) (koncentracioni logori Omarska i Keraterm), IT-9830/1, prvostepena odluka od 2. novembra 2001. godine.
92
( ) Ako je starosna granica preko koje se osoba smatra krivično odgovornom veća u zemlji porijekla, tu
činjenicu također treba uzeti u obzir (u interesu maloljetne osobe).
36
granice kao sa počiniteljem djela zbog kojeg se na njega ne može primijeniti klauzula o
isključenju. Za djecu koja prelaze starosni limit, (ili u zemljama u kojima taj limit ne
postoji), potrebno je ocijeniti zrelost djeteta kako bi se ustanovilo da li ono posjeduje
mentalni kapacitet na osnovi kojeg se može smatrati odgovornim za počinjeno krivično
djelo. Što je dijete mlađe, veća je pretpostavka da nije postojao mentalni kapacitet u
određeno vrijeme.
92. Kada se utvrdi mentalni kapacitet, posebna pažnja se mora posvetiti pitanju da
li postoje drugi razlozi za odbacivanje krivične odgovornosti, uključujući i razmatranje
sljedećih faktora: starosna dob podnositelja zahtjeva u vrijeme kada se on priključio
oružanoj grupi; razlog za pridruživanje (da li je to uradio dobrovoljno ili pod prisilom ili
radi vlastite odbrane ili odbrane drugih?); posljedica odbijanja da se priključi takvoj
grupi; dužina trajanja članstva; mogućnost nesudjelovanja u takvim djelima ili
mogućnost bijega; upotreba droga, alkohola ili lijekova pod prisilom (prisilna opijenost
bez pristanka); unapređenje u grupi na osnovi poduzetih radnji; nivo obrazovanja i
razumijevanja konkretnih događaja; i trauma, zloupotreba ili loš tretman kojem je dijete
bilo izloženo zbog svog sudjelovanja. U slučaju djece-vojnika posebno se često javljaju
pitanja prisile, samoodbrane ili odbrane drugih, kao i prisilna opijenost. Čak i ako se
ustanovi da nema elementa odbrane, ugroženost djeteta, posebno onog koje je
izloženo lošem postupanju, bi se argumentirano trebalo uzeti u obzir prilikom
razmatranja proporcionalnosti isključenja zbog ratnih zločina ili teških djela nepolitičkog
karaktera.
93. Uvijek se mora voditi računa o prevladavajućoj potrebi djelovanja “u najboljem
interesu” djeteta u skladu sa “Konvencijom o dječjim pravima” iz 1989. godine. Stoga bi
se posebno obučeno osoblje trebalo baviti slučajevima u kojima se razmatra isključenje
djeteta koje je podnijelo zahtjev. (93) U kontekstu UNHCR-a, svi takvi slučajevi bi se
trebali prenijeti na sjedište prije nego što se donese konačna odluka o isključenju.
Načelom “najboljeg interesa” također se ističe i mjera nakon isključenja. Članovi 39. i
40. Konvencije iz 1989. godine su također relevantni jer se odnose na obavezu država
da pomognu pri rehabilitaciji “žrtava” (koja se odnosi i na maloljetne vojnike) i njima se
uspostavljaju standardi za postupanje sa djecom za koje se smatra da su prekršili
krivični zakon. (94)
93
( ) U vezi sa garancijama u postupku i drugim garancijama, općenito vidi dokument “Djeca odvojena od
roditelja u evropskom programu: izvještaj o pozitivnim iskustvima” (Separated Children in Europe
Programme: Statement of Good Practice), iz oktobra 2000. godine, UNHCR-ove “Smjernice za strategiju
djelovanja i proceduru prilikom postupanja sa djecom bez pratnje odraslih koja zatraže azil” (Guidelines on
Policies and Procedures in Dealing with Unaccompanied Children Seeking Asylum) iz februara 1997.
godine.
(94) Fakultativni protokol iz 2000. godine uz Konvenciju iz 1989. godine o sudjelovanju djece u oružanom
sukobu, koji je stupio na snagu u februaru 2002. godine, također obavezuje strane koje su pristupile
Protokolu na suradnju “u rehabilitaciji i socijalnoj reintegraciji žrtava djela koja su u suprotnosti” sa tim
Protokolom, uključujući i djecu mlađu od 18 godina koja su nasilno mobilizirana.
37
Jedinstvo porodice
94. Pravo na jedinstvo porodice generalno ide u prilog ovisnim članovima porodica, a
ne protiv njih. Stoga, kada je isključen glavni podnositelj zahtjeva, članovi njegove
porodice nisu automatski isključeni. O njihovim zahtjevima za stjecanje izbjegličkog
statusa će se odlučivati pojedinačno. Takvi zahtjevi su osnovani čak i kada je strah od
proganjanja rezultat porodične veze sa osobom koja je isključena. Članovi porodice se
jedino isključuju ukoliko postoje ozbiljni razlozi da se smatra da su i oni pojedinačno
odgovorni za zločine na koje se odnosi klauzula o isključenosti.
95. U slučaju da je članovima porodice priznat izbjeglički status, tada se podnositelj
zahtjeva na kojeg je primijenjena klauzula o isključenju ne može pozvati na pravo na
jedinstvo porodice kako bi osigurao zaštitu ili dobio pomoć kao izbjeglica.
Masovni priliv
96. Klauzule o isključenju se u principu primjenjuju na situacije masovnog priliva. Iz
praktičnog aspekta, međutim, možda nije moguća pojedinačna ocjena u ranoj fazi pod
takvim okolnostima. To ne znači da je grupno isključenje opravdano. Umjesto toga,
humanitarna načela zahtijevaju da se pruži zaštita i pomoć svim osobama sve dok se
ne počne sa pojedinačnim određivanjem izbjegličkog statusa. Masovni prilivi ipak
podliježu odvajanju oružanih elemenata od civilnog stanovništva, ukoliko se radi o
mješovitom prilivu. Osumnjičeni oružani elementi se trebaju držati na lokaciji udaljenoj
od izbjegličkog kampa i ne bi trebali automatski imati korist od prima facie određivanja
izbjegličkog statusa. Oni se ne bi trebali smatrali osobama koje traže azil sve dok
organi u razložnom vremenskom periodu ne ustanove da su se iskreno odrekli vojnih
aktivnosti. Tek kada se to utvrdi, pristupa se razmatranju zahtjeva za stjecanjem
izbjegličkog statusa, uključujući i razmatranje isključenja, za svaki individualni slučaj.
(95) Isključenje se ne bi smjelo pretpostaviti za svakog pojedinca, nego se svaki slučaj
mora razmotriti na osnovi činjenica koje karakteriziraju taj slučaj.
97. Jasno je da operativne i logističke poteškoće u vezi sa pojedinačnim
određivanjem izbjegličkog statusa u kontekstu masovnog priliva znače da bi bez
znatne pomoći međunarodne zajednice takav zadatak bio izuzetno problematičan.
Naročito razdvajanje i razoružanje oružanih elemenata ne spada u mandat UNHCR-a i
zahtjeva zajednička nastojanja vlade domaćina koja često djeluje uz međunarodnu
pomoć.
(95) Vidi Zaključak broj 94. (LIII) Izvršnog komiteta iz 2002. godine, paragraf (c)(vii) i dokument UNHCR-a,
“Civilni karakter azila: odvajanje oružanih elemenata od izbjeglica” (The Civilian Character of Asylum:
Separating Armed Elements from Refugees), Globalne konsultacije o međunarodnoj zaštiti, (EC/GC/01/5),
od 19. februara 2001. godine, paragraf 20. Također vidi paragraf 63. u gornjem tekstu o bivšim borcima.
38
III. PITANJA U POSTUPKU
A.
PRAVIČNOST POSTUPKA
98. S obzirom na ozbiljne posljedice koje isključenje ostavlja na pojedinca, te na
izuzetnu prirodu isključenja, bitno je ugraditi relevantne rigorozne garancije u postupak
određivanja izbjegličkog statusa. Potrebno se pozvati na garancije u postupku koje se
smatraju neophodnim u postupku određivanja izbjegličkog statusa generalno. (96) One
obuhvaćaju:
•
•
•
•
•
•
•
B.
pojedinačno razmatranje svakog slučaja;
mogućnost da podnositelj zahtjeva razmotri i dâ svoj komentar na dokaze
na osnovi kojih je isključenje moguće;
pružanje pravne pomoći;
postojanje kompetentnog prevoditelja, kada je to neophodno;
iznošenje razloga za isključenje u pisanoj formi;
pravo na žalbu na odluku o isključenju nezavisnom organu; i
zabranu premještanja dotične osobe iz zemlje dok ne budu iscrpljeni svi
pravni lijekovi prema odluci o isključenju.
RAZMATRANJE ISKLJUČENJA U KONTEKSTU ODREĐIVANJA IZBJEGLIČKOG STATUSA
99. U principu, imajući u vidu posebnu prirodu klauzula o isključenju, primjena
klauzula o isključenju bi se trebala razmotriti u okviru redovnog postupka određivanja
izbjegličkog statusa, a ne u okviru postupka u kojem se donosi odluka o prihvatljivosti
slučaja ili u okviru skraćenog postupka. Ako se nastoji utvrditi isključenje u fazi ocjene
prihvatljivosti slučaja, onda se tražitelj azila izlaže riziku da bude nepravedno doveden
u vezi sa kriminalitetom. Ali razmatranje pitanja u vezi sa isključenjem u redovnom
postupku omogućava ocjenu razloga koji opravdavaju izbjeglički status paralelno sa
ocjenom faktora koji upućuju na isključenje. Ovakav cjelovit pristup omogućava punu
ocjenu činjeničnih i pravnih pitanja slučaja i neophodan je u slučajevima isključenja,
koja su često kompleksna, zahtijevaju procjenu karaktera navodnog krivičnog djela i
ulogu podnositelja zahtjeva u njemu sa jedne strane, te karaktera proganjanja od kojeg
podnositelj zahtjeva strahuje, sa druge strane. Ovo se posebno odnosi na slučajeve u
kojima je potrebno razmotriti proporcionalnost (vidi paragrafe 76-78. u gornjem tekstu).
100. Izuzetan karakter člana 1F sugerira da bi se uključenje trebalo generalno
razmatrati prije isključenja, s tim što ne postoji striktna formula. Cjelovit pristup
omogućava fleksibilnost, pri čemu se uzima u obzir karakter svakog konkretnog
slučaja. Na primjer, razmatranje uključenja prije isključenja često može biti od pomoći
jer se time sprečava nepotrebno razmatranje člana 1F u slučajevima koja podliježu
odsustvu uključenja. U slučaju osumnjičenih terorista, ovim bi se omogućilo prvobitno
(96 Vidi dokument UNHCR-a, “Azilski procesi (pravični i djelotvorni azilski postupci” (Asylum Processes
(Fair and Efficient Asylum Procedures), Globalne konsultacije o međunarodnoj zaštiti (EC/GC/01/12), od
31. maja 2001. godine, posebno paragraf 50. o pozitivnim iskustvima.
39
razmatranje pitanja da li dotična osoba strahuje od opravdanog krivičnog gonjenja (te
stoga nema pravo na izbjeglički status), a ne od proganjanja. Uključenje prije
isključenja također omogućava i potpunije razumijevanje okolnosti i pitanja
međunarodne zaštite članova porodice, na koja je potrebno obratiti pažnju. U izuzetnim
slučajevima se isključenje može razmatrati bez razmatranja pitanja uključenja i to: (i) u
slučaju da je međunarodni krivični sud podigao optužnicu; (ii) u slučajevima u kojima
postoje očigledni i spremni dokazi koji definitivno ukazuju na sudjelovanje podnositelja
zahtjeva u teškim krivičnim djelima, naime u slučajevima istaknutim u članu 1F(c), i (iii)
u žalbenom postupku u slučajevima u kojima se radi o isključenju.
C.
SPECIJALIZIRANI ODJELI ZA ISKLJUČENJE
101. Države imaju legitiman interes da donesu odluku o isključenju što je prije
moguće, posebno u slučaju osumnjičenih terorista. Ovo nije nekompatibilno sa
poduzimanjem suštinske činjenične i pravne procjene. UNHCR preporučuje da se
slučajevima isključenja bave specijalizirani odjeli za isključenje, smješteni unutar
institucije koja je nadležna za određivanje izbjegličkog statusa, koji bi razmatrali takve
slučajeve u ubrzanom postupku. Osoblje zaposleno u tim odjelima bi trebalo poznavati
međunarodno krivično pravo i izbjegličko pravo, te imati pristup najsvježijim podacima,
na primjer, informacijama o ključnim terorističkim organizacijama, informacijama o
zemlji porijekla, itd. Takvi odjeli bi održavali jasne komunikacijske veze sa
obavještajnim službama u organima koji rade na primjeni krivičnog zakona.
D.
ODGODA ZBOG KRIVIČNOG POSTUPKA
102. Ako domaći sud traži određenu osobu zbog pokrenutog krivičnog postupka ili
zbog postupka ekstradicije, možda bi bilo dobro odgoditi razmatranje zahtjeva za azil
(kao i razmatranje primjenjivosti klauzula o isključenju) sve dok relevantni sudski
postupak ne bude okončan. Sudski postupak može imati jake implikacije po zahtjev za
azil, iako ne postoji automatska veza između ekstradicije i isključenja prema članu 1F.
Generalno se o zahtjevu za stjecanje izbjegličkog statusa mora donijeti konačna odluka
prije izvršenja naredbe o ekstradiciji (97), što nije slučaj kada se radi o predaji pojedinca
Međunarodnom krivičnom sudu jer predaja tom sudu ne dovodi tog pojedinca u
opasnost od proganjanja.
E.
ZAŠTITA AZILSKOG POSTUPKA
103. Razmatranje klauzula o isključenju može dovesti do razmjene podataka u vezi sa
određenim zahtjevom za azilom sa drugim državama, na primjer, u cilju prikupljanja
obavještajnih podataka o terorističkim aktivnostima za koje se određena osoba
sumnjiči. U skladu sa ustanovljenim načelima, informacije o osobama koje zatraže azil,
uključujući i samu činjenicu da su podnijele zahtjev za azil, ne bi se smjele dostavljati
(97) Takvo određivanje možda nije neophodno, na primjer, kada ekstradicija u treću zemlju ne povlači za
sobom rizik od indirektnog refoulementa (to jeste, treća zemlja će adekvatno razmotriti zahtjev za azil
ukoliko postoji mogućnost deportacije nakon oslobađanja od optužbi ili odsluženja kazne).
40
zemlji porijekla dotične osobe jer bi takav postupak mogao dovesti tu osobu, njenu
porodicu, prijatelje ili suradnike u opasnost. U izuzetnim okolnostima, kada se u pitanje
dovode sigurnosni interesi zemlje, kontakt sa zemljom porijekla može biti opravdan. Na
primjer, to bi mogao biti jedina metoda dobivanja konkretnih dokaza o prošlim ili
tekućim terorističkim aktivnostima date osobe. Čak i u takvoj situaciji zahtjev za azilom
treba ostati tajna.
104. Načelo povjerljivosti se u principu i dalje primjenjuje čak i nakon što se donese
konačna odluka o isključenju. To je neophodno da bi se sačuvao integritet sistema
azila – informacije koje su date pod uvjetom da se tretiraju kao povjerljive moraju ostati
zaštićene.
F.
TERET DOKAZIVANJA
105. U azilskom postupku se teret dokazivanja generalno dijeli između podnositelja
zahtjeva i relevantne države (čime se odražava ugroženost osobe u ovom kontekstu).
(98) Međutim, kako je to izričito priznato od strane nekoliko zakonodavnih sistema, teret
dokazivanja prelazi na državu kako bi se opravdalo isključenje prema članu 1F. Ovo je
konzistentno sa izuzetnom prirodom klauzula o isključenju i općim zakonskim načelom
da osoba koja želi dokazati određenu stvar treba snositi teret dokazivanja. Osim toga,
faktori koji opravdavaju primjenu načela in dubio pro reo u postupku određivanja
izbjegličkog statusa, se generalno isto tako primjenjuju i tijekom razmatranja
isključenja.
106. U nekim slučajevima, teret dokazivanja se može prebaciti na podnositelja
zahtjeva, čime se stvara pretpostavka isključivosti koja se može opovrgnuti. (99) Takav
slučaj je moguć kada pojedinca osudi Međunarodni krivični sud. Tada je na toj osobi da
opovrgne ovu pretpostavku tako što će, na primjer, dokazati da je za nju ustanovljen
pogrešan identitet. U kontekstu mjera protiv terorizma, lista osumnjičenih terorista i
organizacija koju je sastavila međunarodna zajednica se ne bi trebalo generalno
tretirati kao prebacivanje tereta dokazivanja na podnositelja zahtjeva. Za razliku od
optužnica koje su podigli Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni
krivični sud za Ruandu, takve liste bi se sastavljale u političkom, a ne u sudskom
procesu, te je stoga i prag dokazivanja u interesu uključenja najvjerojatnije daleko niži.
Osim toga, kriteriji za svrstavanje na listu mogu biti daleko širi od onih koji su relevantni
za test za isključenje prema članu 1F. Za razliku od toga, optužnica koju podigne
Međunarodni krivični sud se generalno odnosi na aktivnost na koju se odnosi član 1F,
posebno točku (a). O terorističkim listama se detaljnije govori u paragrafu 109. u
daljnjem tekstu.
(98) Vidi Priručnik, paragrafi 195-199. u kojima se govori o teretu dokazivanja, i dokument UNHCR-a
“Napomene u vezi sa teretom i standardima dokazivanja kod zahtjeva za stjecanje izbjegličkog statusa”
(Note on Burden and Standard of Proof in Refugee Claims), od 16. decembra 1998. godine.
99
( ) Također vidi paragraf 58. u gornjem tekstu u vezi sa pretpostavkom individualne odgovornosti.
41
G.
STANDARD DOKAZIVANJA
107. Standard dokazivanja uspostavljen u članu 1F – “ozbiljni razlozi da se smatra” –
nije koncept koji je poznat domaćim pravnim sistemima. Državna praksa nije
konzistentna po ovom pitanju, ali barem jasno stavlja na znanje da krivično-pravni
standard dokazivanja (na primjer, izvan svake razložne sumnje u običajnom pravu) ne
mora biti zadovoljen. Ipak, da bi se osigurala primjena člana 1F na način koji je
konzistentan sveukupnom humanitarnom cilju Konvencije iz 1951. godine, standard
dokazivanja treba biti dovoljno visok kako bi se osiguralo da bona fide izbjeglice ne
budu greškom isključene. Dakle, “balans vjerojatnost” je prenizak prag. Kao što je to
slučaj u građanskim zakonodavstvima, najmanje što je potrebno je postojanje ozbiljnih
razloga iz kojih proističe znatna sumnja; jednostavne sumnje nisu dovoljne. (100)
Generalno upućivanje na standard dokazivanja koji je neophodan da bi se podigla
optužba je po sebi nekorisno, jer ovaj standard nije u svim zemljama isti. S obzirom na
rigorozan način objedinjavanja optužnica od strane međunarodnim krivičnih sudova,
optužnica podignuta od strane takvih institucija, prema stajalištu UNHCR-a,
zadovoljava standard dokazivanja koji je potreban prema članu 1F. Ovo također može
biti slučaj sa određenim optužnicama podignutim u nekim pravnim sistemima.
108. Čini se da su jasni i vjerodostojni dokazi o sudjelovanju u djelima koja podliježu
klauzulama isključenja neophodni da bi se zadovoljio test “ozbiljnih razloga” iz člana
1F. Priznanje podnositelja zahtjeva da je bio uključen u takva djela bi moglo zadovoljiti
test dokazivanja, ali je potrebno preispitati vjerodostojnost takvog priznanja, posebno
ako je ono dano u zemlji porijekla u kojoj je podnositelj zahtjeva eventualno bio izložen
prisili. I opet, osuda podnositelja zahtjeva za djelo koje podliježe klauzulama o
isključenju bi mogla biti dostatan dokaz za isključenje, onda kada je takva osuda
pouzdana. Neophodno je izvršiti procjenu pravičnosti relevantnog krivičnog postupka,
pri čemu se u obzir uzima mjera u kojoj predmetna država uvažava međunarodne
krivično-pravne standarde. Također, činjenica da je osoba optužena u stranoj zemlji (a
ne od strane međunarodnog krivičnog suda) ili da podliježe ekstradiciji ne treba se
automatski smatrati dokazom koji bi bio dostatan za isključenje. U svim slučajevima je
potrebno obratiti se zemlji porijekla i od nje zatražiti točne informacije kako bi se, na
primjer, ocijenilo da li je priznanje koje je dano u krivičnoj istrazi pouzdano.
109. Vjerodostojne izjave svjedoka ili drugih pouzdanih izvora informacija kojima se
pobijaju izjave podnositelja zahtjeva (uključujući i procjenu njihove vjerodostojnosti)
također mogu pružiti dodatne dokaze u cilju isključenja prema članu 1F. Što se tiče
pružanja dodatnih dokaza, svrstavanje osobe na međunarodnu listu osumnjičenih
terorista treba povući za sobom razmatranje klauzula o isključenju, ali ono ne
zadovoljava test “ozbiljnih razloga”. Kao što je navedeno u paragrafu 106. u gornjem
tekstu, razlog ovome su dokazni i materijalni kriteriji na osnovi kojih se utvrđuje takva
lista. Također, kada se sastavljaju međunarodne liste terorističkih organizacija i kada
(100) Vidi predmet “M.B.” od 14. septembra 1998. godine, 1999/12; predmet “S.X.” od 11. decembra 1999.
godine; predmet “S.M.” od 28. maja 2001. godine; predmet “Y.N.” od 27. novembra 2001. godine, koje je
razmatrala Švicarska komisija za razmatranje žalbi tražitelja azila.
42
se sumnja da je određena osoba povezana sa jednom od tih organizacija, tada je
potrebno razmotriti primjenjivost klauzula o isključenosti. Izuzetno, kada su kriteriji na
osnovi kojih se sastavlja lista takvi da se za određene organizacije i njihove članove
može pouzdano tvrditi da su umnogome uključeni u nasilne zločine, moguća je
pretpostavka individualne odgovornosti za djelo koje podliježe klauzuli isključenja.
Međutim, kao što je to napomenuto u paragrafima 57. i 58. u gornjem tekstu, ovo je
potrebno pažljivo analizirati. Domaće liste osumnjičenih terorista ili organizacija imaju
nižu dokaznu vrijednost nego međunarodne liste, zbog nedostatka međunarodnog
konsenzusa.
110. Kada se javi pretpostavka koja se može opovrgnuti, standard dokazivanja koji
mora ispuniti podnositelj zahtjeva da bi opovrgnuo relevantnu pretpostavku jeste
uvjerljivo objašnjenje o njegovoj neuključenosti ili distanciranju od bilo kojeg djela koje
podliježe isključenju, uz nedostatak ozbiljnih dokaza kojim se dokazuje suprotno.
111. Prilikom odlučivanja o tome da li je u određenom slučaju standard dokazivanja
ispunjen ili nije, nedostatak suradnje od strane date osobe može prouzrokovati
poteškoće, iako sam izostanak suradnje ne podrazumijeva njegovu krivicu u
nedostatku jasnih i vjerodostojnih dokaza o individualnoj odgovornosti. S druge strane,
odbijanje podnositelja zahtjeva da surađuje u postupku određivanja statusa može u
nekim slučajevima dovesti do isključenja. To ne bi trebala biti prepreka da se ustanovi
postojanje dostatnih dokaza, kako je to navedeno u paragrafima 105. i 106. u gornjem
tekstu, na osnovi kojih se može primijeniti član 1F. (101) Ipak, uvijek je važno procijeniti
razloge za nedostatak suradnje, jer jedan od razloga može biti i problem zbog
nerazumijevanja (na primjer, uslijed lošeg prijevoda), trauma, mentalni kapacitet, strah,
ili pak neki drugi faktor.
H.
OSJETLJIVI DOKAZI
112. Isključenje se ne bi trebalo temeljiti na dokazima u vezi sa kojima dotičnoj osobi
nije omogućeno da te dokaze opovrgne, jer bi se time prekršio načelo pravičnosti i
prirodne pravde. Ipak, u slučaju kada otkrivanje izvora i/ili suštine dokaza može dovesti
svjedoka u opasnost ili kompromitirati državne sigurnosne interese, javlja se konflikt sa
načelom potpune otvorenosti.
113. U izuzetnim slučajevima, anonimni dokaz (kada se izvor ne otkriva) se može
smatrati pouzdanim samo kada postoji apsolutna neophodnost zaštite sigurnosti
svjedoka, i kada mogućnost podnositelja zahtjeva da opovrgne suštinu dokaza nije
bitno ugrožena. Tajni dokazi ili dokazi koji se razmatraju tajno (u kojem slučaju se izvor
također ne otkriva) ne bi se trebali uzimati kao pouzdani dokazi dovoljni za isključenje.
Želja za zadržavanjem prirode određenog dokaza se javlja kada su u pitanje dovedeni
državni sigurnosni interesi, s tim da se takvi interesi mogu zaštiti uvođenjem procesnih
101
( ) Takva nekooperativnost, međutim, može da znači da je isključenje irelevantno s obzirom da nije
moguće pronaći činjenice u vezi sa zahtjevom za stjecanje izbjegličkog statusa.
43
garancija, kojima se također uvažava pravo na korektan pravni postupak. (102) Na
primjer, potrebno je razmotriti da li određenoj osobi otkriti samo generalni sadržaj
osjetljivog materijala, a ostale detalje zadržati samo za njegovog pravnog zastupnika
(ako je pravni zastupnik ovlašten da primi takve dokaze). Osim toga, odluka o
isključenju, uključujući i pravičnost oslanjanja na djelomično otkriveni materijal, može
se osporiti tijekom zatvorenih saslušanja pred nezavisnim sudom (koji ima uvid u sve
relevantne dokaze).
102
( ) Na primjer, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu “Kahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva”
(Chahal v. United Kingdom) (iz 1995. godine) utvrdio da “postoje metode koje se mogu primijeniti tako da
se odgovori na opravdana sigurnosna pitanja vezana za karakter i izvore obavještajnih podataka i da se
predmetnom pojedincu u znatnoj mjeri omogući korektan postupak uz poštivanje ljudskih prava” (paragraf
131).
44
ANEKS A: Posljedice isključenja
Neka pravna pitanja koja ograničavaju ovlasti države da izvrši progon obuhvaćaju:
ƒ
Član 3.1 “Konvencije Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih vidova okrutnog,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja” iz 1984. godine:
“Nijedna država potpisnica Konvencija neće protjerati, vratiti (‘refouler’) niti izručiti
jednu osobu nekoj drugoj državi ako postoje ozbiljni razlozi za sumnju da može
biti podvrgnuta mučenju.”
ƒ
Član 7. “Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima” iz 1966. godine:
“Nitko neće biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem
postupanju ili kažnjavanju…”
ƒ
Član 22.8 “Američke konvencije o ljudskim pravima” iz 1969. godine: “Ni pod
kakvim okolnostima se strani državljanin ne smije deportirati niti vratiti u neku
zemlju, bez obzira na to da li je to njegova zemlja porijekla, ukoliko postoji
prijetnja da će njegovo pravo na život ili ličnu slobodu biti prekršeno zbog njegove
rase, nacionalnosti, religije, društvenog statusa ili političkog mišljenja.”
ƒ
Član 37.a “Konvencije o pravima djeteta” iz 1989. godine: “Države članice
osiguravaju da: nijedno dijete ne bude izloženo mučenju ili drugom okrutnom,
nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju…”
ƒ
Član 3. “Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda” iz
1950. godine: “Nitko neće biti podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili
ponižavajućem postupanju i kažnjavanju.” Evropski sud za ljudska prava je
svojim precedentnim pravom utvrdio da proganjanje ili ekstradicija neke osobe u
zemlju u kojoj postoji opasnost da će biti izložena takvom postupanju predstavlja
kršenje člana 3. (103)
ƒ
Vraćanje osobe u zemlju u kojoj toj osobi prijeti smrtna kazna može biti
zabranjeno u skladu sa međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima koja se
primjenjuju, bilo zbog nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili zbog toga što
je prihvatna zemlja ukinula smrtnu kaznu. Na regionalnom nivou, Protokol iz
2003. godine uz Protokol kojim se mijenja i dopunjuje “Evropska konvencija o
suzbijanju terorizma” iz 1977. godine (1977 European Convention on the
Supression Terrorism), sadrži sljedeći tekst kojim je dopunjen član 5. Konvencije:
“Ništa što je sadržano u ovoj Konvenciji neće se tumačiti kao nametanje obaveze
državi kojoj je upućen zahtjev za izručenjem, ukoliko osobi na koju se taj zahtjev
odnosi prijeti opasnost od smrtne kazne ili … doživotne robije bez mogućnosti
uvjetnog otpusta…”
(103) Vidi dokument “Priručnik UNHCR-a o zaštiti izbjeglica i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima”
(UNHCR Manual on Refugee Protection and the European Convention on Human Rights) iz aprila 2003.
godine.
45
ƒ
Nekoliko međunarodnih instrumenata sadrži načelo da nijedan strani državljanin
koji je zakonito prisutan na teritoriji određene države (ili eventualno nijedan
stranac koji spada u određenu kategoriju na koju se ovaj instrument odnosi) ne
smije biti protjeran osim u skladu sa odlukom koja je donesena na osnovi zakonu.
(104) U nekim instrumentima se kaže da strani državljanin ne smije biti protjeran
osim iz razloga državne sigurnosti ili održavanja javnog reda.
ƒ
Nekoliko međunarodnih instrumenata sadrži načelo zabrane kolektivnog
protjerivanja stranih državljana. Osim toga, još početkom prošlog stoljeća
utemeljeno je načelo da se protjerivanje mora provesti na način koji je najmanje
štetan po dotičnu osobu.
ƒ
Sporazumi o ekstradiciji često sadrže i klauzulu o zabrani proganjanja kojom se
sprečava predaja relevantne osobe ukoliko bi se time ona dovela u opasnost od
proganjanja (za razliku od legitimnog krivičnog gonjenja).
(104) Član 13. “Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima” (International Covenant on Civil
and Political Rights); član 1.1 “Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima” iz 1984.
godine (1984 Protocol No. 7 to the European Convention on Human Rights); član 22.6 “Američke
konvencije o ljudskim pravima” iz 1969. godine (1969 American Convention on Human Rights); član 12.4
“Afričke povelje o ljudskim pravima i pravima naroda” iz 1981. godine (1981 African Charter on Human and
Peoples’ Rights); član 31. “Konvencije o statusu osoba bez državljanstva” iz 1954. godine (1954
Convention relating to the Status of Stateless Persons).
46
ANEKS B: Instrumenti u kojima su definirani ratni zločini
Član 6(b) Londonske povelje u koncept ratnog zločina uvrštava ubojstvo ili okrutno
postupanje prema civilnom stanovništvu, ubojstvo ili okrutno postupanje sa ratnim
zarobljenicima, ubijanje zatočenika ili samovoljno uništavanja urbanih naselja, gradova
i sela ili razaranje koje nije opravdano vojnom potrebom.
“Teška kršenja” navedena u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, (105) u članu
85. Dodatnog protokola I također su okvalificirana kao djela ratnog zločina. Ona
podrazumijevaju namjerno ubijanje, mučenje ili druge vidove nečovječnog postupanja,
namjerno izazivanje patnji ili nanošenje teških tjelesnih ili zdravstvenih povreda
zaštićenim osobama; napade ili nasumične napade na civilno stanovništvo ili na druge
osobe za koje se zna da su hors de combat (da nisu borci, op. prev.), premještanje
stanovništva; aparthejd i druge nečovječne i ponižavajuće prakse koje podrazumijevaju
napade na ljudsko dostojanstvo koji se temelje na rasnoj diskriminaciji; i napade na
nebranjene lokalitete i demilitarizirane zone. “Teška kršenja” se dešavaju u kontekstu
međunarodnih oružanih napada.
U članovima 2. i 3. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
spominju se teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kao i kršenja zakona
o običaja ratovanja. U vezi sa međunarodnim oružanim sukobima, zločini navedeni u
ovim članovima odnose se na namjerno ubijanje, mučenje i nečovječno postupanje,
namjerno izazivanje velikih patnji ili nanošenje teških tjelesnih ili zdravstvenih povreda
zaštićenih osoba; ekstenzivno razaranje i zauzimanje imovine, koje se ne može
opravdati vojnom potrebom; primoravanje ratnih zarobljenika i civila na služenje u
neprijateljskim snagama; namjerno lišavanje ratnih zarobljenika ili civila prava na
pravično i regularno suđenje; nezakonita deportacija ili premještanje ili nezakonito
zatvaranje civila; i držanje civila kao talaca. U vezi sa unutrašnjim oružanim sukobima,
za ratne zločine se smatra da proizlaze iz kršenja člana 3. Ženevskih konvencija iz
1949. godine, gdje su propisana osnovna humanitarna načela koja se odnose na sve
oružane sukobe. Tu spadaju ubojstvo, držanje talaca i napadi na dostojanstvo osoba
koje ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima. Članom 4. Statuta Međunarodnog
krivičnog suda za Ruandu definirani su ratni zločini koji se odnose na ozbiljna kršenja
člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine i Dodatnog protokola II (koji se odnose
na nemeđunarodne oružane sukobe).
Među djela koja su članom 8. Statuta Međunarodnog krivičnog suda okvalificirana
kao ratni zločini spadaju namjerni napadi na civilno stanovništvo ili objekte; namjerni
napadi na humanitarne radnike; ubijanje ili ranjavanje borca koji se predao, upotreba
zabranjenog naoružanja (na primjer, otrovnih gasova); silovanje i drugi vidovi
seksualnog nasilja; korištenje izglađivanja kao metode ratovanja; i mobilizacija djece
mlađe od petnaest godina. U Statutu se pravi razlika između djela koja predstavljaju
ratne zločine u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba i djela počinjenih u
nemeđunarodnim oružanim sukobima.
105
( ) Vidi član 50. iz prve Ženevske konvencije, član 51. iz druge Ženevske konvencije, član 130. iz treće
Ženevske konvencije i član 147. iz četvrte Ženevske konvencije.
47
ANEKS C: Instrumenti kojima su definirani zločini protiv čovječnosti
Član 6(c) Londonske povelje definira zločin protiv čovječnosti kao ubojstvo,
istrebljenje, porobljavanje, deportaciju i druge vidove nečovječnog postupanja
usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, prije ili u tijeku rata, ili proganjanje
na političkim, rasnim ili religijskim osnovama tijekom izvršenja nekog zločina ili u vezi
sa bilo kojim zločinom koji je u nadležnosti Suda, bez obzira da li su ili nisu u
suprotnosti sa zakonima koji se primjenjuju u zemlji u kojoj se takav zločin dogodio.
Članom 5. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju definirana
je nadležnost Suda za suđenje za zločine protiv čovječnosti koji podrazumijevaju
ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacije, zatočenje, mučenje, silovanje,
proganjanje na političkoj, rasnoj i religijskoj osnovi i sve druge vidove nečovječnog
postupanja u tijeku oružanog sukoba koje je usmjereno protiv bilo kojeg civilnog
stanovništva.
Član 3. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu odnosi se na zločine
počinjenje u okviru rasprostranjenih i sistematskih napada na civilno stanovništvo na
nacionalnim, političkim, rasnim ili religijskim osnovama. U tom članu pobrojani su
zločini koji su također pobrojani i u članu 5. Statuta Međunarodnog krivičnog suda za
bivšu Jugoslaviju.
Relevantne odredbe Statuta Međunarodnog krivičnog suda su navedene u stavu
36. u gornjem tekstu.
48
ANEKS D: Instrumenti koji se odnose na terorizam
Međunarodni instrumenti
Tekstovi niže navedenih međunarodnih instrumenata mogu se naći na sljedećoj adresi:
http://untreaty.un.org/English/Terrorism.asp .
(1963) “Konvencija o krivičnim i drugim djelima počinjenim u avionu” (1963 Convention
on Offences and Certain Other Acts Committed on Board Aircraft) (na snazi od 4.
decembra 1969. godine)
(1970) “Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice aviona” (1970 Convention for the
Suppression of Unlawful Seizure of Aircraft) (na snazi od 14. oktobra 1971.
godine)
(1971) “Konvencija o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosni civilne avijacije”
(1971 Convention for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Civil
Aviation) (na snazi od 26. januara 1973. godine)
(1973) “Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina protiv osoba pod
međunarodnom zaštitom, uključujući i međunarodne agente” (1973 Convention
on the Prevention and Punishment of Crimes against Internationally Protected
Persons) (na snazi od 20. februara 1977. godine)
(1979) “Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca” (1979 International
Convention against the Taking of Hostages) (na snazi od 3. juna 1983. godine)
(1980) “Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala” (1980 Convention on the
Physical Protection of Nuclear Material)(na snazi od 8. februara 1987. godine)
(1988) “Protokol o suzbijanju nezakonitih djela nasilja na aerodromima za
međunarodnu civilnu avijaciju” (1988 Protocol for the Suppression of Unlawful
Acts of Violence at Airports Serving International Civil Aviation) (na snazi od 6.
avgusta 1989. godine)
(1988) “Konvencija o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosti pomorske
navigacije” (1988 Convention for the Suppression of Unlawful Acts against the
Safety of Maritime Navigation) (na snazi od 1. marta 1992. godine)
(1988) “Protokol o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosti fiksnih platformi
pričvršćenih za podvodni greben” (1988 Protocol for the Suppression of Unlawful
Acts against the Safety of Fixed Platforms Located on the Continental Shelf) (na
snazi od 1. marta 1992. godine)
49
(1991) “Konvencija o označavanju plastičnih eksploziva u svrhu detekcije” (1991
Protocol for the Suppression of Unlawful Acts against the Safety of Fixed
Platforms Located on the Continental Shelf) (na snazi od 21. juna 1998. godine)
(1997) “Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih bombaških napada” (1997
International Convention for the Suppression of Terrorist Bombings) (na snazi od
23. maja 2001. godine)
(1999) “Međunarodna konvencija o suzbijanju financiranja terorizma” (1999
International Convention for the Suppression of the Financing of Terrorism) (na
snazi od 10. aprila 2002. godine)
Nacrti dokumenata:
(2001) “Nacrt sveobuhvatne konvencije o međunarodnom
Comprehensive Convention on International Terrorism)
terorizmu”
(Draft
Regionalni nivo
(1971) “Konvencija Organizacije američkih država o sprečavanju i kažnjavanju djela
terorizma koja predstavljaju zločin protiv osoba i iznuđivanja, koja imaju
međunarodni značaj” (1971 Organisation of American States Convention to
Prevent and Punish the Acts of Terrorism Taking the Form of Crimes against
Persons and Related Extortion that are of International Significance) (na snazi od
16. oktobra 1973. godine) (vidi stranicu http://www.oas.org/ )
(1977) “Evropska konvencija o suzbijanju terorizma” (1977 European Convention on
the Suppression of Terrorism) (na snazi od 4. avgusta 1978. godine) (vidi
stranicu http://conventions.coe.int )
(1987) “Regionalna konvencija Udruženja južne Azije za regionalnu saradnju o
suzbijanju terorizma” (1987 South Asian Association for Regional Cooperation
(SAARC) Regional Convention on the Suppression of Terrorism) (na snazi od 22.
avgusta 1988. godine) (vidi stranicu http://untreaty.un.org/English/Terrorism.asp )
(1998) “Arapska konvencija o borbi protiv terorizma” (1998 Arab Convention on
Combating Terrorism) (na snazi od 7. maja 1999. godine)
(1999) “Konvencija Afričke unije (bivše Organizacije afričkog jedinstva) o sprečavanju i
borbi protiv terorizma” (1999 African Union (formerly Organisation of African
Unity) Convention on the Prevention and Combating of Terrorism) (još uvijek nije
stupila
na
snagu)
(vidi
stranicu
http://www.africaunion.org/Official_documents/Treaties_%20Conventions_%20Protocols/Algiers_c
onvention%20on%20Terrorism.pdf )
50
(1999) “Ugovor o suradnji među zemljama članicama Komonvelta nezavisnih država u
borbi protiv terorizma” (1999 Treaty on Cooperation among States Members of
the Commonwealth of Independent States in Combating Terrorism) (na snazi)
(1999) “Konvencija Organizacije Islamske konferencije o borbi protiv međunarodnog
terorizma” (1999 Convention of the Organisation of the Islamic Conference on
Combating International Terrorism) (još uvijek nije na snazi) (vidi stranicu
http://untreaty.un.org/English/Terrorism.asp )
(19. septembar 2001) Vijeće Evrope, “Preporuke Komesara za ljudska prava u vezi s
pravima stranaca koji žele ući u državu koja je članica Vijeća Evrope i sa
provođenjem naredbi o izgonu iz zemlje” (Recommendation of the Commissioner
for Human Rights concerning the rights of aliens wishing to enter a Council of
Europe member State and the enforcement of expulsion orders),
CommDH/Rec(2001)1
(vidi
stranicu
http://www.coe.int/T/E/Commissioner_H.R/Communication_Unit/ )
(3. juni 2002) “Međuamerička konvencija protiv terorizma” (Inter-American Convention
against Terrorism), AG/RES. 1840 (XXXII-O/02) (još uvijek nije na snazi) (vidi
stranicu http://www.oas.org/ )
(11. juli 2002) Vijeće Evrope, Komitet ministara, “Smjernice za ljudska prava i borbu
protiv terorizma” (Guidelines on human rights and the fight against terrorism) (vidi
stranicu
http://www.coe.int/t/e/human_rights/pdfs/PDF_H(2002)004%20E%20Guidelines
%20terrorism.pdf )
(15. maj 2003) Vijeće Evrope, “Protokol kojim se dopunjuje Evropska konvencija o
suzbijanju terorizma” (Protocol amending the European Convention on the
Suppression
of
Terrorism)
(vidi
stranicu
http://conventions.coe.int/Treaty/EN/cadreprojets.htm)
Iz brojnih najnovijih propisa, odluka i zajedničkih stavova Evropske unije (EU) (vidi
stranicu http://europa.eu.int/eur-lex/en/index.html) u vezi sa borbom protiv terorizma i
relevantnim mjerama, izdvajamo:
2001. godina, 27. decembar, “Uredba Vijeća o posebnim restriktivnim mjerama
usmjerenim protiv određenih osoba i organizacija u cilju borbe protiv terorizma”
(Council Regulation on specific restrictive measures directed against certain
persons and entities with a view to combating terrorism), (2001/2580/EC),
Službene novine L 344/70, 28. decembar 2001. godine.
2001. godina, 27. decembar, “Odluka Vijeća (2001/927/EC) kojom se formira lista u
skladu sa članom 2(3) Uredbe Vijeća (EC) br. 2580/2001 o posebnim
restriktivnim mjerama usmjerenim protiv određenih osoba i organizacija u cilju
borbe protiv terorizma” (Council Decision (2001/927/EC) establishing the list
51
provided for in Article 2(3) of Council Regulation (EC) No. 2580/2001 on specific
restrictive measures directed against certain persons and entities with a view to
combating terrorism), OJ L 344/83, 28. decembar 2001. godine (dopunjena
odlukama Vijeća br. 2002/334/EC od 2. maja 2002. godine, 2002/460/EC od 17.
juna 2002. godine, 2002/848/EC od 28. oktobra 2002. godine, 2002/974/EC od
12. decembra 2002. godine, 2003/480/EC od 27. juna 2003. godine).
2001. godina, 27. decembar, “Zajednički stav Vijeća (2001/931/CFSP) o primjeni
posebnih mjera borbe protiv terorizma” (Council Common Position
(2001/931/CFSP) on the application of specific measures to combat terrorism),
OJ L 344/93, 28. decembar 2001. godine (dopunjen zajedničkim stavovima
Vijeća br. 2002/340/CFSP od 2. maja 2002. godine, 2002/462/CFSP od 17. juna
2002. godine, 2002/847/CFSP od 28. oktobra 2002. godine, 202/976/CFSP od
12. decembra 2002. godine, 2003/402/CFSP od 5. juna 2003. godine,
2003/482/CFSP od 27. juna 2003. godine).
2002. godina, 27. maj, “Uredba Vijeća (2002/881/EC) kojom se nameću posebne
restriktivne mjere usmjerene protiv određenih osoba i organizacija koje su
povezane sa Usama bin Ladenom, mrežom Al-Qaida i Talibanima, kojom se
ukida Uredba Vijeća (EC) br. 467/2001 o zabrani izvoza određenih roba i usluga
u Afganistan, jača zabrana letova i produžava mjera zamrzavanja novca i drugih
financijskih sredstava Talibana u Afganistanu” (Council Regulation
(2002/881/EC) imposing certain specific restrictive measures directed against
certain persons and entities associated with Usama bin Laden, the Al-Qaida
network and the Taliban, and repealing Council Regulation (EC) No. 467/2001
prohibiting the export of certain goods and services to Afghanistan, strengthening
the flight ban and extending the freeze of funds and other financial resources in
respect of the Taliban of Afghanistan), OJ L 139/9, koja je do 31. jula 2003.
godine dopunjena 20 puta.
2002. godina, 13. juni, “Okvirna odluka Vijeća o borbi protiv terorizma” (Council
Framework Decision on combating terrorism), OJ L 164/3, 22. juni 2002. godine.
2002. godina, 13. juni, “Okvirna odluka Vijeća o evropskoj potjernici i postupku
primopredaje među zemljama članicama” (Council Framework Decision on the
European arrest warrant and the surrender procedures between Member States),
OJ L190/1, 18. juli 2002. godine.
Nacrti dokumenata:
2002. godina, 7. novembar, “Nacrt povelje OSCE-a o sprečavanju i borbi protiv
terorizma” (Draft OSCE Charter on Preventing and Combating Terrorism)
52

“In the zone” - radovi koji sadrže svoju prošlost i svoj izvor

• Što je autorsko pravo? • Kako autor može ostvarivati

Sigurnost u turizmu

Autorskim pravom štiti se stvaralački rad

Što i kako radimo za autore? - ZAMP-a

Preporučujemo vam da samo pročitate pdf-dokument na

Najvažnije promjene iz okvira novog Kaznenog zakona Republike

naputak za pisanje zavrsnog rada - Srednja elektrotehnička škola

O autorima