Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.
1
Još ponekad sanjam...
Još ponekad sanjam... Webstilus zbornik 2010.
Urednica:
dr. Blanka Pašagić
Urednički kolegij:
prof. Andrea Buriša, dr. Budimir Mijović, dr. Marina Miklić
Lektorica:
prof. Andrea Buriša
Grafički urednik:
Aleksandar Pašagić, dipl. ing.
Slika na naslovnici:
Nevenka Pupek: Vatra izvan kontrole
Nakladnik:
Webstilus klub, Zagreb
ISBN 978-953-55665-3-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 740073
Copyright © 2010 Webstilus klub
www.klub.webstilus.net
www.webstilus.net
2
Još ponekad sanjam...
Još ponekad sanjam...
Webstilus zbornik 2010.
Zagreb
srpanj 2010.
3
Još ponekad sanjam...
Alen Alenijevič Elijevski
Snovi rastu drugdje
Utonuvši u san, sve se promijenilo. Umjesto na gornjem krevetu,
sada se nalazi na palubi jahte - snježno bijele jahte, a u rukama mu
kormilo, svježe prefarbano sadolinom. Zaštita od crva. Njegova
prljava i prugasta crno-bijela bluza pretvara se u plavu košulju s
džepom na lijevoj strani. Rukavi te poderane bluze nestaju i sada je
to prava ljetna košulja. Ona iz izloga. Donji dio uniforme nestaje.
Nogavice iščezavaju i to je sada plavi šorc. One, dobro mu poznate
poderane cipele, pretvaraju se u bijele patike s bijelim pertlama. I
one ne žuljaju. Čak su za broj veće, za svaki slučaj.
Dječak ispod, s korom hljeba koja bi mu derala desni i zbog čega
bi dugo poslije plakao, polahko nestaje. To je sada neki novi dječak
koji jede cijelo pile i koji se smije dok na slamku pije limunadu,
pravu, od cijeđenog limuna.
Memljivi plafon više nije tu. Zamijenilo ga je plavo nebo koje se
prostire u nedogled. Oblaka nema. Nema ni poda. Kao da ga nikad
nije ni bilo. To je more, pravo pravcato more. Kao ono iz sna, iz
priča. Ostalih ljudi iz sobe nema. Spakirali su kofere i već su se
ukrcali na palubu.
Stari djed Jakov, u prikrajku, sjedi na stolici i čita novine.
Najavljuju lijepo vrijeme. Margarita trči za svojim sinom Jozefom
pokušavajući da ga smiri. Galama. Ta sretna galama. I to nebesko
plavo, duboko more…
Brod isplovljava. Gusti oblačići dima signal su da polaze.
Polahko se odvajaju od kopna. Vojnici stoje na obali. Piju vino, kao
znak zdravice. Drugi ispaljuju kratke rafale u zrak, grohotom se
4
Još ponekad sanjam...
smijući. Treći mašu bijelim maramicama, dovikujući: ‘’Sretno,
dođite opet!’’
Putnici sve to s osmijehom prate, također ih pozdravljajući. Oni
odlaze. Obala se gubi zajedno s vojnicima koji iščezavaju. Sve je kao
u snu.
Ali odjednom, udar…
Strašan udar. U nešto tvrdo. Nasukali su se. U istom trenutku
dječaku ispadaju pile i limunada iz ruku i nestaju. Starcu Jakovu
nestaju novine, zajedno sa slamnatim šeširom. Kormilar je
prestrašen. Nešto se dešava. Nestaje njegova plava košulja. Grebe
noktima po tijelu pokušavajući je zadržati, ali sve što ostaje su duge
linije na rukama iz kojih navire krv.
To više nije šorc. Rastu mu nogavice. I to više nisu snježno
bijele patike. Jedna je iščezla. Drugu grčevito stišće. Bezuspješno.
Nebo je ponovo onaj memljivi plafon, a more onaj prljavi, mokri
pod.
Putnici su tu, u krevetima…
Kormilar se budi. U prljavoj, prugasto-bijeloj bluzi. Dječak ispod
još uvijek plače. Ali on to ne čuje. Ne čuje ni starca Jakova koji
stenje u uglu. I ne vidi ih. Sve što vidi i čuje je vojnik koji s
njemačkim ovčarom ulazi u sobu i udarajući palicom po krevetu,
dere se: ‘’Štajgen! Švajne! Aus! Aus! Aus!’’
Alen Alenijevič Elijevski
5
Još ponekad sanjam...
Vera Aničić
Radujte se
Radujte se svemu
maleni
proljeću ljetu jeseni i zimi
zvijezdi što na nebu sjaji
cvijetu
oblačku na nebu
rijeci
polju
brežuljku
travi
moru
i kad je zbog oblaka suro
radujte se kamenu
listu
lijepoj grani
kad je bez lišća
i kad joj se krošnja svija
i kad jako drvo pukne
kad je zima
i kad lijepa muzika svira
pa vas ritam ponese
radujte se kišnoj kapi
pahulji u letu
i studeni koja
obraščić hladi
6
Još ponekad sanjam...
toplini ljeta
kad sunce žari
radujte se malom mravu
pužu
ježu
ptičici u letu
ribi
žabi
lopti
žalu
radujte se žlici
viljušci
lončiću
lijepoj knjizi
slici
i novoj
i poderanoj cipelici
i svakoj pobjedi i porazu na utakmici
radujte se uz smijeh svemu
i kad su vam torbe teške
i manje teške
i kad morate u školu pješke
i svakoj boli koja će proći
uz vas su svi koji će vam pomoći
samo se maleni radujte
i kad netko neku glupost napravi
primite to tako
kao glupost
sve ima svoje čari
radujte se
i onom
Vera Aničić
7
Još ponekad sanjam...
što
vaša ručica napravi
i kad nešto lijepo
netko stariji napravi
radujte se
čuvajte se
volite se
imali ne imali
neke stvari
neka su čudna vremena
došla
ali kad u vama ljubavi
i prijateljstva ima
razgovorom
pomaganjem
razumijevanjem među sobom
bit će
lakše svima
samo se čuvajte onog što je loše
a o tome vam roditelji i učitelji govore
slušajte ih
i radujte se
samo se radujte
maleni
Rijeka, 12. 2009.
Vera Aničić
8
Još ponekad sanjam...
Tomislav Grgo Antičić
Tri biserna soneta
1.
Sonet je duša mornarskih poeta
Biser u školjci Jadranskoga mora
Uzdah i šapat toploga ljeta
Čavrljanje ptica u krošnjama bora
U pleteru stiha utkana mašta
Tajanstvena bića zelenih gora
Svirka i pjesma u dimu ognjišta
Bajkovite priče vilinskih dvora
U duši blista biserna kolajna
Kamen koralja morskoga cvijeta
Sunčevi zraci uronjenih sjena
Nevina ljubav buja i cvjeta
U drvu života nebesa resi
Lepršava čipka u slanoj rosi
9
Još ponekad sanjam...
2.
Lepršava čipka u slanoj rosi
Odsjaj mjeseca u valu i pjeni
Kaplja sam morska, na vjetru me nosi
Ronim u moru, a more u meni
U jatu dupina ribarski dusi
Drhtanje tijela na sinjoj pučini
U dahu uzdaha ljubav me krasi
Biserna kolajna morskoj sireni
U svijetu voda carstvo je školjki
Meduza, ježa, račića i riba
Zaljubljen bludim u bisernoj bajki
Plivam bez cilja, a more me ziba
Koračam po mulju, gnjurim i lebdim
Blaženstvo ćutim, dubinama stremim
Tomislav Grgo Antičić
10
Još ponekad sanjam...
3.
Blaženstvo ćutim, dubinama stremim
Donjemu svijetu, skrivenog bljeska
Iskonsko svjetlo u odrazu vidim
Uzbuđeno tonem prasku početka
Sjaju se divim, prostranstva plijenim
Dok morski konjić polagano kaska
Postajem riba i od sebe bježim
Nijemo kličem u jeki bez vriska
Osjećam dodir nevidljive ruke
Disanje škrge i odraz peraje
Daleko od huke, vjetra i buke
Vidim, da se riblje oko smije
Izranjam iz mora, na toplinu žala
Ostavljam ribe zagrljaju vala
Tomislav Grgo Antičić
11
Još ponekad sanjam...
Ladislav Babić
***
Fazna razlika - raste.
Raskorak u nama
gomila oblake tmaste.
Negativna interferencija;
svjetlo + svjetlo = tama.
Životna intencija
najljepše snove slama.
I mjesto da postaju radost evolucija....Mučenje!
Život?...Gadost!...
Ili je samo veliko učenje?!
12
Još ponekad sanjam...
Sandra Baričević
Tišina šutnjom opjevana
Utihnula je riječ
I tišina što bukom ječi
Utihnula je pjesma
I nota što pleše ples smrtnim koracima u taktu.
Nebo prekrilo svojim plaštem sivim
Svoja njedra i lice usnulo
Mjesecom i suncem pored
Svjetlost u tami se prikrilo u sramu.
Glasna je
Preglasna šutnja što u ponoru jeku traži
U nemilosti milosti
Zamolbu u potocima suza snaži.
Jednom još
Samo jednom da čujem zvuk oglašenog slova iz ustiju
Pa da usnem san na proplanku
Na planinama prekrivenim bijelim tragovima misli
U dubinama mora gdje sjećanja počivaju.
Htjedoh htijenje upisano bijelim perom umočenim u tintu
Drhtavom rukom, pokupilo suzu
Što razliveno slovo ostavi na zamrljanom papiru
S mrežom upijenih kapi.
Gorak pelin okus je izrečen slovima
Ostavlja trag nezaboravnih sjećanja.
Neukroćenih misli što vrludaju
Tragovima njihovih sjena, bura i mećava.
13
Još ponekad sanjam...
Tišina svibanjska
Sjedi.
Nesmetano
Dubokim uzdasima puni prazna mjesta svojih sjećanja.
Čuje se pjev ćuka.
Prodire njegova pjesma života
Čista, melodična.
Odmjerava.
Broji.
Takt po takt.
Savršeni razmaci nota, bez dirigenta,
Otpjevani u tišini i noći bez svjedoka.
Pogled uperen u dubinu kroz isparane zavjese
što prekrivaju oči.
U grču ispusti nečujno bol, pomakom ruku na grudima.
Drhtaji u trzajima, ovlažena vlastitim suzama.
Mjesec svojom snagom podiže joj lice prema sebi.
Odmjeri smiješak,
Prisjećanjem na svijet iza njega, naslućenih slika
spojenih uvezom srebrnim.
Gotova je era.
Kraj jednog umjetničkog djela.
Potonula slika na dnu mora.
Valovima zaigrana kiša ispire trag porinuća jednog života
Zatrpanog riječima i slovima
Bojama i željama
Nikad ispisanim trenutnim htjenjima za moć nad snima
I potpuno iživljenim likovima u njima
Iscijeđeni u borbama svojih nauma, praznih glava od umora.
Predaju crnim slovima zapisanu, obznanili na oltar žrtvenika
Predajući sebe, spojenih duša
U zamjenu za mir u nemirima, parajući tkiva od boli i muka..
I krik posta muzika noći
Suze kiša.
Sandra Baričević
14
Još ponekad sanjam...
Gabrijel Barišić
Dopustite da se ispričam
kolegicama s posla
U onom malom pravokutniku je noć
U ponedjeljak više nije listopad
Ovo je vjerojatno zadnji dan ove godine
da se kraj otvorenog prozora
namačem u vrućoj vodi
poput japanskih majmuna
dok para žurno utiče na hladnoću
Nastradali smo, draga,
Gule nam kožu
za otplatu kredita,
a naš jedini kredit
je to što smo živi
Baci zadnje drvo na vatru
Brate, sestro,
Prijatelju, ženo,
Doista se ne mogu iskupiti
Popit ću još jedan
Nadomjestak za nevinost
Pa na spavanje
Sutra se opet budimo rano
15
Još ponekad sanjam...
Slađana Benkus
Mjesečeva tuga
Mjesec je rukama sakrio oči
Strašnim je krikom razlomio lice
Jer na cijelome plavome nebu
Nije više bilo ni jedne zvjezdice.
Lutao je Mjesec sam
Cijelim nebeskim prostranstvom.
Tko mu je sakrio zvjezdice?
Ukrao ljepotu nebu božanskom.
Sjede na oblak bijeli
Suzu niz oko on spusti
Jer putovi Gospodnji nisu više lijepi
Sada su sami, mračni i pusti.
Skrene on pogled na zemlju
Gdje tisuće ljudi hladno leži.
Skamenjenim pogledom gleda taj užas
Srce mu se od straha naježi.
16
Još ponekad sanjam...
Uz svakog je čovjeka
Tek neznatna svjetlost bila
To zvjezdica čuvarica čovjekova
Zadnji je dah na Zemlji spustila.
I ostao je sam.
Na Nebu i Zemlji sam.
Plakao je na oblaku bijelom
Shrvan bolom, neopisivo tužan.
Tko je ukrao njegove zvijezde?
Tko je ubio sve te nevine ljude?
Zašto mora ostati sam?
Sam da od tuge i umre.
Već klonulo mu nježno je tijelo
Svjetlost je sve slabija bila.
Na oblaku bijelom nošena nebom.
Mjesečeva duša sama je izdahnula.
Slađana Benkus
17
Još ponekad sanjam...
Konjić
U poljima žutih cvjetova netko se skriva
Čas smeđe, čas bijele, pa i crne boje ima.
Ima i rep što slobodno vijori,
A i njiska mu se poljanama ori.
Zvat ću ga Sreća jer mi osmjeh probudi.
Zvat ću ga Ljepota jer za njom kao da žudi.
Nježnost?
Da, to mu ime najbolje pristaje
Jer pogled mu blagost i toplinu odaje.
Bit će moj i samo sa mnom se skrivati
Lovit ćemo žute cvjetove
Na osunčanim se poljima igrati.
Bit će moja nježnost, ljepota i sreća
Smeđa, crna, pa i bijela.
Bit će moja ljubav najveća.
Slađana Benkus
18
Još ponekad sanjam...
Lidija Bugarić
Zaborav
Poći ću putem svjetla,
Staviti krinku sreće na lice,
Odjenuti plašt od paučine
I zaploviti kroz snove.
Tebi ću poći,
Toplino duše moje.
Bit ću tek dah na tvom uzglavlju,
Drhtaj sunca na tvojim vjeđama,
Cjelov vječnosti na tvome licu.
Blagoslivljat ću te ljubavlju,
Dok ne svane zora i
Odnese me u ništavni zaborav
19
Još ponekad sanjam...
Bijedni pas
Jutro je došlo prekasno,
Hladna noć odnijela je dušu
Gladnu kruha, ljubavi i pogleda ljudskih.
Tijelo skriveno kartonskim pokrovom
Leži u kutu savjesti nemirne.
Odbačeni čovjek skončao je.
Ali,
Koga je briga?
Iscijeđen, suh do sablje nesvijene,
Zoru dočekati nije mogao.
Pošteno kruha zaraditi,
Nisu mu dali,
Milosti nisu imali.
U arenu zvijeri stjeraše ga,
Rastrgan bijedom, uminu polako.
Limena glazba svirati neće,
Na posljednje putovanje poći će sam,
Bijedni pas, Njih nedostojan.
Lidija Bugarić
20
Još ponekad sanjam...
Sive sjene
Nijemo vapijem za tvojom dušom,
Nečujno vrišteći od bola,
Krijem se od pogleda stranaca,
skrivajući suze.
Otrgnuo si posljednji drhtaj moga srca
I otišao daleko,
Daleko
u crne doline tuge.
I,
Dok pružam ruke,
Moleći za milost,
Dotičem samo sive sjene,
I čujem cerek hijena
Koje čekaju...
Mene.
Lidija Bugarić
21
Još ponekad sanjam...
Borivoj Bukva
Sretan sam otac!
Jutros zvona
nad Pehlinom odzvanjaju:
Lijep je dan!, dok Kvarner plavi
tamo negdje na horizontu,
s maglom se spaja...
Hodim ulicom veseo
i bezbrižan, - nostalgičan...
Ja - sretan sam otac!,
moja Nataša se zaručila!
Albert i Nataša,
odzvanjaju zvona crkve nad Pehlinom,
i tamo negdje daleko u goranskom kraju,
u usnuloj i zametenoj snijegom dolini, - u Mrkoplju...
22
Još ponekad sanjam...
Koraljka Dadić Aviani
Ako odeš
Ako odeš
Pritvori vrata
Možda zapuše
Dobar vjetar,
Pa ih otvori
Ljubavi moja
Ljubavi moja
Vidim te u tisuću boja
Plava
Kad ti se spava
I padne ti glava
Žuta
Kad sam na tebe ljuta
Bijela
Kad predala bih ti se
Cijela
23
Još ponekad sanjam...
Majo Danilović
Apsolutno romantično
Bilo je to veče romantično,
imala u sebi nešto karizmatično
i što je simptomatično –
izgleda da se i ja njoj sviđam.
I na pitanje da je ponovo viđam,
rekla je bilo bi to fantastično;
osjećao sam se posve magično,
i što je sasvim logično
mislio sam da sve priviđam.
A tek sad uviđam,
nije to bilo veče obično,
u oblacima ja, za nju bilo komično,
lupô sam gluposti i tome slično;
da se smijala nije, bilo bi tragično.
I šta da vam više redam,
na poljubac sjalo svjetlo stanično,
bilo je jako panično i dramatično,
nezvanično – i njoj veoma simpatično.
I da nikoga ne vrijeđam,
naša je veza praznično i euforično,
idilično i metaforično,
ne kao kod nekih, stereotipno i zvanično,
apsolutno romantično.
24
Još ponekad sanjam...
Jednom me samo pogledaj
Došla mi sinoć u san
nepozvana,
hodajući po vodi,
laka, lepršava,
i sva je bila nekako
blještava, bijela,
jedino usne,
gornja i donja,
kao kupine.
Ni reč nije progovorila,
ni usta otvorila.
I nije me prepoznala,
kao da me ignoriše.
Bez krila
kružila iznad mog kreveta,
kao da prkosi
meni smrtniku,
što leži u postelji,
presamićen,
u položaju fetusa.
I ništa joj nisam mogao,
ni da je taknem,
ni da je dokučim,
rukom joj
kroz kosu prođem,
bila je prozirna,
Majo Danilović
25
Još ponekad sanjam...
kao od pjene.
Jedino svijetlile
crne oči su njene.
Jednom me samo pogledaj
i osmjeh jedan daj,
i ništa više,
nikada više, ne daj.
Da te više ne usanjam,
da te više ne poželim,
ime da ti zaboravim,
i lik i miris.
Da jednom i ja
budem čovjek bez snova,
od ljepote tvoje
da se oporavim,
pa da jutrom,
uz prvu kafu,
suncu u lice pogledam.
Majo Danilović
26
Još ponekad sanjam...
Neka me budna
Čuvaš svoje misli,
riječi i svoje dodire
u svome dijelu kreveta,
ogrnuta čaršafom,
okrenuta leđima.
Moguće spavaš,
dok ja pravim društvo
punom mjesecu.
Dugo će proći
dok ne zaspim.
Ti spavaš kao beba
i dišeš dahom
zadovoljne žene,
dok se posteljom
širi tvoja toplina,
i miris tvoj.
Neka me još budna,
odavno nisam ovako
opušten,
omamljen,
lijepo te imati
tu, kraj sebe.
Prijala bi čaša crnog
i dva tri dima,
dok mi je pogled prikovan
za tvoje
skrivene obline.
Ujutro ćeš otići,
zadugo te neće biti,
neka me
još malčice –
da te još malo upijam.
Majo Danilović
27
Još ponekad sanjam...
Djevojački nepogled
O bedem tvoje oholosti
razbijaju se talasi
moje ustreptalosti,
u širokim amplitudama
vraćaš ih u samo srce
moje sumnje.
Kao davljenik
moja se vjera hvata
za tvoj jučerašnji pogled
koji je, moguće,
upućen meni,
brzinom svjetlosti
prošao kroza me,
i za tren se raspršio
na brdu iznad grada.
Jednoga dana
to mjesto će zvati
Djevojački nepogled.
Kada ti neko
ubije mladu ljubav,
onda pod starost
ne osjetiš bol od hernije,
jer davno si prestao
da osjećaš,
dok po zemlji gaziš
rasute poljupce.
Majo Danilović
28
Još ponekad sanjam...
Mjesec nepomućena sjaja
Možda će jednom sunce roditi novi dan,
sjajan i čist, kao moje dozivanje tebe.
Možda u zemlji nekoj padne kiša neka,
koja će biti bistra, ko’ plač duše moje.
Ili će nići cvijeće neviđene ljepote,
poput drage moje.
Rodit će se jednom, možda, odvažan sin,
kao potvrda da je moguće i nezaludno.
Izaći će mjesec nepomućena sjaja,
i čovjeku osvijetliti dilemu –
- da li je sreća ispred ili iza njega.
Naići će plima, koja neće brisati stopala.
Ili će pjesmom pričati da je ljudski put,
ne u tragovima, nego u njima samima.
Shvatit ću da su rane koje se u nama vidaju
ustvari struja što pokreće sjaj u našim očima.
Pustit ćeš me tada, pod koprenu tvoju,
da bih obgrlio sreću, makar u jednom dahu.
Prislonit ćeš mi čelo na njedra i, u inat normalnima,
Bit ćemo drugačiji, pomalo luckasti.
Tad bit ću opijen tobom, božanskim mirisnim vinom,
i onim u tebi što živi – nerođenim sinom.
... onom mom limunovom cvijetku...
Majo Danilović
29
Još ponekad sanjam...
Neven Dvoržak
Povratak
U ljušturi od školjke
Jedrima od morske pjene
Vraćam se Kući
U naručje Majke
U krilo žene
Umoran od puta
Po neverama, moru
Da mir svoj nađem
Do majčinih skuta
U očevom Dvoru
Sve svoje barke
Sad ostavljam snene
U maloj se vraćam
Ljušturi od školjke
Jedrima od morske pjene
30
Još ponekad sanjam...
Mira Eljazović
Stari mornar
Stari prosijedi mornar promatra more.
Usamljen diše
u prostranom vrtu ispod zelenog bora.
Valovi davno ispraćeni draži su mu svakim danom više,
dok u mislima plovi i sol miriše.
I kada noću zaspi, on sanja plavo.
Često ga probude zvijezde
pa u poznatom mraku, jedini budan u svom vrtu,.
zamišlja stari brod kako pobjeđuje suro more
i nalazi sigurnu luku.
Tada sjedne na drvenu klupu i toplo mu u duši,
starosti u inat.
Mirno misli njegove plove, uspomene se roje,
u prostranom vrtu
uz nemirno more...
Mira Eljazović
31
Još ponekad sanjam...
Fontana Trevi
Fontana Trevi,
sunčano popodne u Rimu,
sa željom novčić bačen...
Fontana Trevi obećava i šumi,
a želja postoji;
u srcu čeka i šuti.
...
još jedno sunčano popodne.
Kod fontane Trevi sve je isto.
I Rim je isti, vječan;
uvijek prekrasan.
(kao i moja želja, neispunjena,
najljepša, vječna...)
Samo ja više ne bacam novčić
kad sjaji sunce nedjeljom popodne.
Mira Eljazović
32
Još ponekad sanjam...
Tragovi
Nečujno, lagano, nježno
snježne pahulje padaju.
Dok srce mi ište toplinu,
ja ćutim samo obmanu.
Bijelo, mekano, hladno
baš sve je,
tek prividni vlada mir.
Tražeć toplinu ja žurim,
ništa ne ostaje iza mene
tek meka, sjajna bjelina.
Moji tragovi nestaju ispod snijega.
Ima li sreće na drugoj strani brijega?
Mira Eljazović
33
Još ponekad sanjam...
San
Usnuh najljepši san,
da spavam na ležaju od kostrijeti,
usnuh da naša ljubav je trajna i vrijedna
k'o grančica zarobljena u ogrlici od ćilibara.
Usnuh da želje su naše
čiste i bijele,
da sretni zajedno hodimo
stazom ispod bijelih oblaka,
a oblaci su nježnost tvoja.
Usnuh tvoje korake
na stazi popločenoj alabastrom,
gdje sve je iskreno i vedro
i tada budeći se sretna vidjeh
tvoje opušteno zaspalo lice
i umorne ruke...
Sada budna pratim tvoj dah,
udišem miris zelenog proplanka,
prozor širom otvaram
i čekam da zraci sunca probude tvoje vedre oči.
Mira Eljazović
34
Još ponekad sanjam...
Tu na stezi poleg pruge
Tu na stezi poleg pruge,
gledeli smo vlaka
kak je juril u daljine.
Zdavna, zdavna...
Gledeli smo čkomeć,
mladi i veseli bili.
Sad za starim plotom
spomeni se skrili.
Tu je drago cvetje,
topla trava meka,
jedno prazno gnezdo;
drobni ptiček nekam nestal...
Se je lepo:
Drava teče,
a v daljini breg zeleni!
Male kleti i gorice!
A kak diši zumbul plavi!
V mojem srcu uspomene,
pak me bole.
Vse je tu, a vse mi fali!
Kak sem nazaj došla,
samo stojim i gledim...
Tu na stezi poleg pruge
Mira Eljazović
35
Još ponekad sanjam...
jablani su negdar bili,
sad ih ni.
Vlak je juril vu daljine,
al ga čuti više ni...
Gde su dragi ljudi?
Tu na stezi poleg pruge
išćem davnu sreću
AL' JE NI, AL' JE NI...
Smokva
U pravom trenutku, na siromašnom tlu
niknut će smokva.
U pukotini stijene, korijen će naći put
i grane će za suncem čeznuti, toplinu upijati, plod pokloniti.
Pa će na kraju snage, u prevrućem ljetnom danu,
umorni težak stari naći blagi hlad,
ispod čvrste smokve.
Kušat će njezin slad sretni težak,
zahvalan na hladu i raspuklome plodu,
sazrelom za njega u pravome trenu.
Mira Eljazović
36
Još ponekad sanjam...
Zauvijek
Pamtit ću dok postojim
nadu u tvojim očima,
riječi upućene tebi i pticu što te pozdravlja.
Pamtit ću mir tvoje ruke na odlasku...
Oprosti što sam riječi utjehe
svojim uljepšala bojama,
nisam ti lagala, ljubav sam davala.
Iako si znao, dušom slutio
i sve vidio u bolnim noćima,
dok tuga se širila nemoćna,
ti hrabro si svjetlost čuvao u očima.
Pamtit ću nadu u tvojim očima...
...rascvjetano drvo ispred prozora...
Umjesto tužnog pozdrava, na prozor bolničke sobe
došetala je vjeverica...
Mira Eljazović
37
Još ponekad sanjam...
Silva Filipović
Samo mi snovi ostaju
Ne, ne smijem se sjećati
tih vremena
kad si me zvao
jedina moja ljubljena
i poljupcima me dovodio
do ludila.
Tad strast bi kliknula poput ptice
puštene iz kaveza
i rasula se tijelom poput
rastaljena čelika,
a svaka pora kože na nježni je
dodir čekala.
Sad mi samo preostaje sanjati
tvoje cjelove,
čvrste ruke i njihove
nježne dodire,
a strast ugušiti da nikad
ne uskrsne.
38
Još ponekad sanjam...
Zvijezda
Na krilima večeri
u moj je život lagano ušetao,
poput tata u srce se uvukao
i tamo zauvijek ostao.
Dok je polako umirao dan,
nova se zvijezda rodila
zaiskrivši na tamnom svodu
mojih uspomena.
Ta mala zvijezda jarkoga sjaja
putove mi obasjava,
vodi me na livade mirisne,
cvijeće mi u kosu upliće,
jutarnjom me rosom napaja,
radost u dušu ulijeva
i tugu skida s obraza.
Silva Filipović
39
Još ponekad sanjam...
Prekinut san
Crkveno me zvono
iz tvog zagrljaja jutros otrglo
grubo probudilo i
u sivu javu vratilo.
Sanjala sam poljupce
i milovanja
kojima si me obasipao,
navalu strasti
dok si me doticao
i divan osjećaj sreće
kad sam ti pripala.
Zločesto je zvono
divan san prekinulo,
a mene ostavilo
samu s čežnjom.
Silva Filipović
40
Još ponekad sanjam...
Slavica Grgurić Pajnić
Ostavi
Pomisli jednom
Kako bolno ječi vjetar
Na suhim granama.
Zaustavi vjetar!
Pomisli jednom
Na rijeke isplakanih suza
Na tužnim obrazima.
Zaustavi suze!
Pomisli jednom
Na poljupce vrele, srcem predane.
Na tijelu mome, ostavi ih!
Neka peku, peku…
41
Još ponekad sanjam...
Sada
Pokloni mi jutra osmjehom okupana
Prvu šetnju rosnim poljanama
Crveni stručak ružinih pupoljaka.
Pokloni mi drhtaj goranskih puteljaka
Za ruke me primi, sigurnost mi daj
Orkestrom spoznaje, ljepotom događaja.
Pokloni mi večer zvjezdanog neba
Tišinu tišine, daljinu daljine
Ljubav u sebi, želju za sutra
Pokloni mi…
Ako ljubavi ima,
Sjećanje mi nemoj pokloniti
Slavica Grgurić Pajnić
42
Još ponekad sanjam...
Boba Grljušić
Opiranje
Iz dubine divlja
plavi me, obuzima
da pobjegnem želim
i ne želim
spora sam
nesposobna da se odijelim
razmrvim osjećaj
mirim se do tišine
i eto mene oslobođene
iz sjene
iz zjene
iz stijene
iz vjetra
iz travke
opet sakupljene javke
sobom začuđene
ne opirem se
ljubavi
43
Još ponekad sanjam...
Protiv sebe
Da bar sustignem te za svjetlosti dana
kasno će biti poslije
s mrakom mijenjam sebe i tebe
nuždom zaboravljam
za kim i čim sam to hodala
žureći u beznadno
u dubini protiv sebe
dan cijeli
Nenadano
Moja si druga polovica riječi
moj spas
u trenutku kad mi osjećaj zaprijeti
puknućem posred lica
i ne znaš dalje
i ne znam dalje
oboje kanemo u šutnju
u jamu bezdanku
zadovoljni
rečenim nedorečenim
primireni
spašeni
Boba Grljušić
44
Još ponekad sanjam...
Dvije ptice
Dvije se male ptice
mokre
ljube
na tankoj žici dalekovoda
gledam ih
s prozora
Moć zemlje
Miriše zemlja na moje
na znano
svojom
me snagom
uspravnom drži
a kad pokleknem
pa sam joj bliže
mirisom me hrani
i opet diže
cvijetu
breskve
da sam bliže
Boba Grljušić
45
Još ponekad sanjam...
Alen Hasikić
Nitko
Nije bio borac, nije znao pobijediti,
čekao je samo trenutak kad će se slomiti...
U jadu, u tuzi, sam...
Zatvoren u četiri zida,
u zamračenoj sobi,
sam...
I tako iz dana u dan...
Nosio je masku veselog čovjeka,
koja je nestajala iz dana u dan.
Gubio se...
Sve je izgubilo značenje,
besmislen je ovaj svijet.
"Ja sam nitko", rekao mi je.
Sutradan se nije javio.
Taj maskirani čovjek nestao je...
Presudio je sam sebi kao najveći krvnik.
Zbogom, nitko...
46
Još ponekad sanjam...
Jasna Horvat
Kamen
O kamen se razbiše vali,
a pjena u tisuće kapi
rasprši se u daljine,
i negdje usnula spava
morska vila dubina.
Kamen još uvijek stoji
kao sjeta, kao spomen
jednog davnog ljeta.
Mislila sam da će trajati vječno
naša ljubav sretna
ti si mi ukrao dušu, zarobio srce,
ali ostade samo hladan kamen,
bešćutan bez osjećaja
i prohujali dani i noći
i ostade prazno srce u samoći.
47
Još ponekad sanjam...
Kad bih
Kada bih se ponovo rodila
druge bih bitke vodila,
i drugim putovima bih krenula
i druge priče znala
i sve bi bilo ljepše
kao iz bajke.
Ne bi bilo tuge
i ne bi bilo laži
i druge bih pjesme pjevala,
druge ljubavi sretala.
Godine bi bile druge,
putovi bi posuti srećom
i cvijećem.
I život bi bio pun čari
i ni za čim više ne bih marila
niti žalila.
Ne bih srela tebe koji si me ranio,
već bi bio netko drugi
koji bi ljubav vratio
pa moje srce
ne bi nikad patilo.
Sve bi bilo lijepo kao san
i živjeti bi bilo kao da je
svanuo sunčan dan
posut laticama ruža.
Život bi mi drugu
šansu pružio
i više me ništa ne bi
rastužilo.
Asna Horvat
48
Još ponekad sanjam...
Ivan
Prekrasna životinja
On te gleda na svoj potrošački
konzumerski način
kao debeljuca kremšnitu
kao vuk janje
A ti se vješto koprcaš
kao da ti nije milo
i smiješ se na granici
nervnog sloma
Na tebe je izvršen atentat
automatskim pištoljem
s Amorovim zakovicama
slijepa djevojko sudbinske ljepote
prekrasna životinjo
Zloupotreba ovlasti
Zloupotrijebio sam svoje
ovlasti kupca da uhvatim
njezin pogled
ili je ona zloupotrijebila
Svoje ovlasti ugostitelja
kako bi uhvatila moj
49
Još ponekad sanjam...
Dražen Jergović
Kraj
Filozofija me uhvatila, ne mogu bježat`,
napadaju me misli, ne mogu ih otjerat`.
Sterem svoj identitet na svježem zraku,
prašina na površini, kao ja u mraku.
Nikad neću znat` za slučajeve
gdje su me promašili za dlaku,
nikad nećeš čuti mene da prodajem bajku.
Budim se iz snova, svaki dan je borba,
manjina u sistemu, u glavi mi raste bomba.
Niz planinu, u krivinu, brže nego Tomba,
pod nogama sve je bijelo, ali nije droga.
Moje tijelo, moje djelo, moja noćna mora,
moje cijelo selo htjelo da budem njima fora.
Što zahtijeva više poštovanja, planina ili gora?
Tko pjeva po noći, a tko dok sviće zora?
Što se tiče ovih riječi, meni prave smisla.
Netko je lud, a nekoga je sudbina stisla.
50
Još ponekad sanjam...
O tebi…
O tebi, neprežaljenoj dragoj,
I dalje osjećam neki naboj.
Danju mislim, noću sanjam
Ljubavlju da te proganjam.
Uz oči tvoje poput mora
Prebrzo mi stigne zora.
Ljubim svaku tvoju poru
Dok ti kosa leprša na lahoru.
Tvoje mi se lice sviđa,
Valjda zato što si riđa.
Dok smo sjedili zajedno,
Možda nam je i bilo svejedno;
Al` poslije, kad te osjetih
Znao sam, ti moj si najljepši stih!
Poput prepelice ti si bila,
Plaha, sretna, kao vila.
Državši tvoje tople ruke
Zaboravio sam sve muke.
Iz dana u dan ti si cvala
Poput snažnog plimnog vala.
Pričali smo često skupa,
Samoća nam bijaše glupa.
Kao da je bilo davno:
Volim te! – objavio sam javno.
I danas želim biti s tobom,
Postat tvojim vječnim robom.
O tebi znadem tako malo,
Zar to je sve što je od nas ostalo?!
Dražen Jergović
51
Još ponekad sanjam...
Moja mama
Odavno bijaše sama
ta dama, čije ime skrivam vama.
Njena tuga bez srama
bijaše neka zlokobna tama.
Takova fama unutar čama,
to može biti samo moja mama.
Hrvatska (anti)perspektiva
Što smo mlađi, to smo tužniji.
Sve što stariji, sve smo ružniji.
Čim smo bliže, tim smo sužniji.
Sve sve dalje, sve sve dužniji...
Dražen Jergović
52
Još ponekad sanjam...
Bogdanka Jovanov-Stojanovski
prva pjesma
na drvenom stolu
u novinskoj hartiji
usoljene sardele
kraj čaše
pitkog domaćeg vina
ni reč više
nije potrebna
nazdravljam
dragom osmehu
sa požutele slike
i ispijam
u čast
svog detinjstva
53
Još ponekad sanjam...
druga pjesma
u kraju mom
crnica
zlatno žito i
beskrajno nebo
sunce nema za čega da zađe
pa celu noć pevaju zrikavci
kradući mi dušu i vreme
u kraju mom
zorom
sve što kokodače,
muče, njače, grokće
javlja se
ište vode
ište kukuruza
i ’leba ište
i na ’leba
i muve na ’lebac
u mome kraju
i svojta
i kurta i murta
svi bi ’leba bez motike
’lebac mu materin
dok crnica i žuljevite ruke
drobe godine
za to isto parče ’leba
Bogdanka Jovanov-Stojanovski
54
Još ponekad sanjam...
a u kraju mom još
daleke vale
i pusto more
težačke ruke slabih mreža
škrta crvenica
i škrto poje
muke rodile
samo sunca preteklo
i vremena
sve ostalo staro
živi se od sećanja
i večne vere u varljivu nadu
a muve na smokve
u mome kraju
i svojta
i kurta i murta
svi bi kruva bez motike
kruv mu ćaćin
dok crvenica i žuljevite ruke
drobe godine
za to isto parče kruva
a u mom kraju još
vetar oro igra
oko platna što ih bele na jezeru
i tužbalice pevuši
za dragim u pečalbi
i jad na žalnu dušu doliva
Bogdanka Jovanov-Stojanovski
55
Još ponekad sanjam...
i muve na ’leb
u mome kraju
i svojta
i kurta i murta
svi bi ’leb bez motike
’leb mu majčin
dok posna zemlja i žuljevite ruke
drobe godine
za to isto parče ’leba
i ništa tu nema
sem rada od jutra do sutra
sem ljutog duvana
i pustih obećanja o povratku
al’ u kraju mom
tamo gde je duša
oko srca
oko anđeoskih krila
sreće je i osmeha
pesme i radosti
ljubav je najbolje rodila
u kraju mom
pa svi moji zagrljeni traju…traju…traju…
dok je nama nas
i ljubavi naše,
ćaća nas zakarta
trajaćemo…trajaćemo
dok je pesme…dok je pesme…
Bogdanka Jovanov-Stojanovski
56
Još ponekad sanjam...
Ljiljana Katić
Biti tvoja sloboda
Dok me neljubav okivala
prijetnja da me uguši
kucala je na vrata
Sve one ladice
u koje tako brižljivo
smještamo druge
podrezuju im krila
ubijaju dušu
I zato želim biti tvoja sloboda
zemlja koja hrani tvoje listove
sunce koje boji tvoje cvjetove
Želim te podići nebu
da u njegovim očima
otkriješ svoje lice
i njime daruješ svakog čovjeka
Želim se diviti tvome osmijehu
koji mi pjeva pjesmu o tajni sebe
i sobom bogati moje pustinje
osvjetljava maglom skrivene dane
57
Još ponekad sanjam...
Svojim dodirom buditi te
da nikada ne prestaneš
zvijezdama pružati ruke
a tlu korake
Biti tvoja sloboda
koja te lahorom osvježava
i životom daruje
Posedarje, 2.8.2001.
Ljiljana Katić
58
Još ponekad sanjam...
Snaga ustrajnosti
Prvi korak nije dovoljan
da stignem na cilj
ali dolazak do cilja
njime započinje
Spoznaja nije dovoljna
da se promijenim
ali je početak rasta
od sjemenke do ploda
Jedna riječ nije dovoljna
da imaš povjerenja u mene
ali započinje gradnju mosta
koji povezuje obale
Jedna dobivena bitke
nije dovoljna za pobjedu
ali mi daje snage
da u borbi ustrajem
Martinus, 9.2.2010.
Ljiljana Katić
59
Još ponekad sanjam...
Spuštanje neba
Čežnje Te moje zovu
da se još jednom
spustiš na ovu zemlju
da mi srce ispuniš
onim što si mi darovao
što životu daje smisao
Neispunjenje čežnje
razdire srce
ili je to propinjanje
da se razvije do punine
i veličine neba
Je li širina obzorja
veličina srca
i izlasci iz okvira
avantura novog stvaranja
novog rađanja
života u izobilju
Ostajem zatečena
nad putovima svoga rasta
i ovog srca
premalenog za čežnje
koje u njemu žive
i rastu
iz dana u dan
Ljiljana Katić
60
Još ponekad sanjam...
Spustilo se nebo
donoseći okus Ljubavi
koje u izobilju imaš
i koja čezne ostaviti trag
u svakom srcu ove zemlje
koja je otvorenih grudi prima
Dugo Selo, 25.12.2009.
Ljiljana Katić
61
Još ponekad sanjam...
Davanjem cvjetati za nebo
U Tebi otkriti tugu
kao odraz brige za nas
i zahvalu lomljenja kruha
po kojima postajemo siti
Daješ nam da druge sitimo
učeći nas kako ljubiti
kako sebe davati
i davanjem cvjetati za nebo
Nebo kojem ćemo plodove donijeti
sebe same kao najveći dar
i sobom obogatiti sve one
koji nas u njemu očekuju
Dugo Selo, 15.6.2005.
Ljiljana Katić
62
Još ponekad sanjam...
Neću odustati
I ponovo se nađoh
nasukana u moru ljubavi
iznova oćutih
gluhu jeku vlastita glasa
još jednom doživjeh
bol tuđeg neprihvaćanja
uporno zatvaranje
i prozora i vrata
Ali neću odustati
od nove plovidbe
neću odustati
oblikovati kamena srca
neću odustati
kucati na prozore i vrata
neću odustati
od LJUBAVI
18.4.2010.
Ljiljana Katić
63
Još ponekad sanjam...
Nježnosti
Kad se ti probudiš u mom srcu
nježnost sama se prelijeva
iz mog srca
do svih koje susrećem
Kad ti dodirneš moje srce
toliko topline navire
koja otapa i grije
moju nutrinu za prihvaćanje
Kad me tvoj osmijeh obasja
svjetlošću buja moje biće
i licem ostavlja trag
tvojeg odraza za druge
Kad u tvojim zjenicama
prepoznam suzom okupan svoj lik
svaki biser iz oka čisti
dušu moju nanovo rođenu
Dušu koja čitava nije
ako je ti svojom puninom
čitavom ne učiniš
i srcu razum daruješ
Ljiljana Katić
64
Još ponekad sanjam...
Ti koji si tako nježno
od svih drugih što postoje
prvo mjesto u srcu zauzeo
što mene toliko raduje
Neizreciva je ljubav
koja me tebi nosi
da te sobom daruje
Krasno, 14.9.2005.
Ljiljana Katić
65
Još ponekad sanjam...
Željka Košarić – Safiris
Zvjezdani jedrenjak
Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka
Razapeta jedra vijore na zraku
U daljini nazire se galaktička rijeka
Svjetlosni val što opire se mraku…
Nebesku je kartu iscrtao mi Svemir
Krenuti ću putem zlaćanih meridijana
U tijelu se rađa davno znani nemir
Kao i oduvijek, ne putujem sama…
Još od pamtivijeka anđeli me prate
Duhovni vodiči kazuju mi smjer
Kad pogriješim kurs, na pravi put me vrate
Naručje im miluje, i labuda, i zvijer…
Kompas je sačinjen od svjetlosnih niti
Kazaljke pokazuju smjer ljubavi i mira
I sve se dešava, kako moralo se zbiti
Na jedrenjaku što nalik je na zvjezdan' leptira…
U njegovoj nutrini zajedništvo blista
Svako veslo ponaosob simfoniju sklada
K'o umjetnik kad primi se čarobnoga kista
Galaktičkom rijekom teče ljubav puna slada…
66
Još ponekad sanjam...
Zvjezdani jedrenjak već odavno na me čeka
Razapeta jedra vijore na zraku
U daljini nazire se galaktička rijeka
Svjetlosni val što opire se mraku…
Željka Košarić - Safiris
67
Još ponekad sanjam...
Smaragdna knjiga
Negdje u dubini zapis postoji
Drevnim su rukopisom ispisane rime
Korice izrezbarene u zelenoj boji
Sadržaj čuva baš svačije ime.
Kakvi li smo bili davnih života
Kakvi smo sada, u ovome trenu,
Čeka li nas sutra rajska ljepota
Ponavlja li se ime, u novom refrenu?
Svako je slovo kao otisak Duše
Koju ispisala je i ponajmanja misao
I dijela kojim zidovi grade se il' ruše
Izgovorena riječ kad spaja se u smisao.
I trenutak šutnje, kad odabran je mir,
Svaka strma litica kao bojno polje
I trenutak ljutnje, taj uzavreli pir,
Sve odigrano s više il' manje dobre volje.
Na poleđini nema kratkoga sažetka
Broj stranica nitko izbrojio nije
Nepostojećeg uvoda, a nema ni svršetka
Sa ponekih stranica sjajno svjetlo sije.
Željka Košarić - Safiris
68
Još ponekad sanjam...
Svjetlosne niti kao krasopis svilen
Koje istkala su ljubavna djela
Već sam pogled na njih medan je i milen
Bez njih ova Knjiga ne bi bila cijela.
Negdje u dubini zapis postoji
Drevnim su rukopisom ispisane rime
Korice izrezbarene u zelenoj boji
Sadržaj čuva baš svačije ime.
Željka Košarić - Safiris
69
Još ponekad sanjam...
Okupana svemirom
Duša je moja ispunjena nemirom
Onime što nadilazi sve izrečene riječi
Okupana sam plavetno beskrajnim Svemirom
Opija me njegov poj, iscjeljuje, liječi.
Odjeću je Duša rasprostrla podno neba
U golotinji uživa, pruža ruke svoje
Tihi šapat Svemira, sve je što sad treba
Kad ponoćne zvijezde potiho se roje.
Nailazi moreplovac, galaktičko biće
Svoja jedra ispleo je na mliječnoj stazi
Poželio je biti djelić neispričane priče
Jedan uteg milozvučan na duševnoj vazi.
A Svemir se smiješi, žuboravo teče
Prosuo je svjetlosni zvjezdani slap
Tko još može dodir ovaj, u sebi da niječe
Dragocjenu vrijednost krije i ponajmanja kap.
Galaktičko biće u dugu se pretače
Ispunjava auru , ljubi ju i grli
Koprene nevidljive pred njime se svlače
U zagrljaj neobičan moja Duša hrli.
Željka Košarić - Safiris
70
Još ponekad sanjam...
Odjednom sav nemir postaje mir
I to onaj što nadilazi sve ikada izrečeno
U Dušu sad se uvlači zvjezdani vir
U spiralnom je krugu moje biće izliječeno.
Duša je moja okupana Svemirom
Opija me njegov poj, kad stihove mi piše
Ispunjena mirom, ili zvjezdanim nemirom
Oduvijek i zauvijek, u meni on diše.
Željka Košarić - Safiris
71
Još ponekad sanjam...
Katica Krakan
Ljubavi …
Neću te opjevati
u pjesmama mojim
jer u srcu mi je danas
poplava tuge
stihove ljubavne
sačuvat ću
u mislima svojim
a noćas
kad bura se stiša
i grad naš zaspi
poklonit ću ih
snovima tvojim.
72
Još ponekad sanjam...
Korak po korak ...
Suza po suzu
Tuga po tugu
Humka po humku
Polako se prikrada
Zrelost života
Čvrsto se držeći
Za vrpcu od svile
Što povezuje nas
S vjetrovima južnim
I uvalama zlatnim
Kradući usput
U praskozorja strasti
I u noći zimske
Pijanstava naših slasti.
Smrt
Zaspale duše neumorno
ulicama pustim
traže oči snene njene
i traže usne bludne
i njedra bujna i kose duge.
Dok tamo, pored rijeke tihe
žalosne vrbe zavjerenički
nijemo, i spokojno šute
skrivajući
tajne tvoje, i moje
Katica Krakan
73
Još ponekad sanjam...
i tajne njene.
A život i dalje neprimjetno
pod vrbu staru
mladosti dovodi nove.
Rujan
Nebo je obuklo
svoj kaput sivi
i prosulo svoje
bisere po nama
a ti i ja, ruku pod ruku,
srce u srcu,
nesvjesni tišine zlatne
što se hrastovom alejom šulja
zaogrnuti plaštem od svile
pogledima
jedno drugom
ljeto šapućemo.
Katica Krakan
74
Još ponekad sanjam...
Mornarova nevjesta
Rosom umivena
suncem okupana
vjetrom počešljana
pokraj svjetionika, brata svoga,
u haljini bijeloj
satkanoj od kristala mraza
osamljena stoji.
Čeka.
Čeka svog mornara
koji doći neće
ni danas
ni sutra
ni prekosutra ...
A ona
umivena rosom
okupana suncem
počešljana vjetrom
vjerno
nahranjena nadom
.... čeka
Katica Krakan
75
Još ponekad sanjam...
Jasna Livada
Mjesto za emotivce
Nemam više vremena
Žuri mi se u ništa
Ako sam ikoga i išta
Voljela
To si bio ti
Jedino i samo ti
A ja bez tebe
Ne znam živjeti
Žurim se
Pobjeći
Ni riječ ne reći
I zauvijek
Nestati
Tamo gdje nema adrese
Ni zvona
Ni telefona
Ni pošte bilo koje vrste
Samo ništa
To je mjesto za emotivce
za slabiće
koji bi od svega bježali
U moje ime popij jedno piće
I pomisli
Brzo se i lako svatko prežali
76
Još ponekad sanjam...
Ne sudi
Obukao si svečano odijelo
Navukao sudačku halju
I uzeo bat
Udario si njime o stol
I objavio rat
Na optuženičkoj klupi
Ja sam se branila šutnjom
I presuda koju si izricao
S ozbiljnošću i ljutnjom
Izazivala je u meni samo stid i bol
Znao si da sudiš ljubavi
I uloga ti je bila teška
Iako sam bila pregrešna
I suđenje je bilo greška
Na kraju si odložio papire na stol
I pustio da presuda čeka
Za neke optuženike shvatio si
Nema učinkovitog lijeka
Jasna Livada
77
Još ponekad sanjam...
Na platnu neba
Ugledah danas jedan oblak lak
Kao šećerna vuna na platnu neba
Plovio je lagano na nebu trak
Mlaznjaka pored njega.
Zatvorih oči
I zamislih želju
O, hoće li doći
Ne odolih veselju
I nasmijah se na ovu sliku
Zamišljajuć tebe u obliku
Oblaka laka
Što me ljubi
Nježno kao sunčeva zraka
A onda i sunce iza
Oblaka proviri
A meni se sanja
I mašta
I žmiri, žmiri, veselo žmiri…
Jasna Livada
78
Još ponekad sanjam...
Kamen i more
Ti si kamen
Ja sam more
Ti mi daješ odgovore
Dok te kupam i pjenušam
Ja te pitam
Pa te slušam
Oštrice ti tvrde gladim
U oblutak te obradim
I onda se preko tebe
Ljuljam blago poput bebe
Ja te kupam
Ti me njišeš
Ja ti šumim
Ti mi pišeš
Ako neću tvoje rime
Ti ih brišeš
O ljubi me
Dok milujem tvoje tijelo
U pjeni što blista bijelo
A kad voda se zamuti
Onda šuti, samo šuti
Jer čudni su moji puti
Od obale do obzora
Mene ima
Mene mora
I kada se sprema plima
Na obali
Ti me čekaj
Ja ću stići
S valovima
Jasna Livada
79
Još ponekad sanjam...
Stjepan Maksimović
Hej, svirci moji
Hej, svirci moji!
Svirajte noćas
Za mene, tiho
Iz d-mola
Nek' jecaj violine
Krčmom raznosi
S mirisom dima
I miris bola.
Jer usne njene bijahu slatke
I tajna vječna najljepših snova.
Ako se ikad opet sretnu.
Pjevat' će s vama i duša ova!
80
Još ponekad sanjam...
Ljubim te kćeri materina
Bilo je to neko čudno vrijeme, vrijeme sokaka, šljivika ....
I noći u kojima su nebesko plavetnilo i ona u njemu bili tako
nekako umiljati, a ja, ja zaljubljen do ušiju ....pjevah prašnjavim
seoskim sokacima pjesme, iz dubine srca,
Jednoj plemenitoj duši koja zna da voli.
U mome oku radost se skriva,
Idem za srcem kroz noćnu tminu.
Košulja bila,
Šešir na koso,
I Tebi pjevam, moja mila.
Tambure šorom mene prate,
I tiho jeca violina.
Pred tvoju kućom zastadosmo,
Ljubim te, kćeri materina.
Tkanica mi je od suha zlata,
Znam koga ljubiš,
Srce kog sniva.
O! kako luduje, ništa ne skriva,
Ruke bi tvoje oko vrata
Na prozor ne smiješ.
Znam, ne da tata.
Tambure šorom mene prate
I tiho jeca violina.
Pred tvoju kućom zastadosmo
Ljubim te, kćeri materina!
Stjepan Maksimović
81
Još ponekad sanjam...
bosonoga na mjesečini
ne razmišljaš o tome
da nagost može
prste da splete
briga tebe...
bokovi kao breze na vjetru
kao dokovi...
da uplovi
i nemoj da šapćeš mjesecu
bosonoga s mjesecom
znaš kakav je on
bla, bla, bla ....
nedostignuti minuti
neće se vratiti
podari vatri
te tvoje mirisne dunje
neka ih
cvrkutom
srce miluje
Stjepan Maksimpović
82
Još ponekad sanjam...
Luka Marinović
Sjene
U noći punoj sirovog straha
kao hijena kroz čarobno zlobnu noć
gmižu sjene okrutnog srca!
Gledaju i uzimaju mile duše,
čovjeka čiji životni
smisao je ravan blijedom
ništavilu prekrivenim smiješnom
maskom ljubavi prema
čednoj ženi praznog
pogleda.
Sjene ga gutaju, ližu
a on sretan i s osmjehom
punim prezira odlazi
u nepoznato
ka svetom cilju
konačne
sreće!!!!
83
Još ponekad sanjam...
Matija
***
Raznosi vjetar dio po dio naše priče,
šapću zidovi i sjene iza zastora,
kradu nam riječi, kradu nam misli.
Misle:
Što nas se tiče
imamo li rogove i jesmo li dovoljno dobri,
zar nas je briga tko protiv nas viče
kad veže nas bezbroj svijetlih niti
i najbolje znamo gdje naše je mjesto –
dobro je tamo gdje nam skupa sviće.
Opet će drugima biti drago
kad padnemo i zgaze nas jer ne puštamo glas,
opet će nekima ostati blago,
a uzdignutim čelom pričat će da našli su spas.
Morat će proći tisuće noći
i nebrojeno puta probudit nas sunce,
al ne valja mijenjati ljude,
lakše je pustit da nam sude.
Mi znamo.
84
Još ponekad sanjam...
Vraća mi se
Sad mi se vraća
vjera u krive, vjera u žive,
kad ih gledam gdje lakoćom idu svojim putem,
obraza čistih, od debele kože,
i kad s mukom se čudim kako netko može
tako lako izdat nešto što se zove povjerenje.
Sve mi se vraća,
i naivnost i sve drugo loše,
sve što cijenim, sve što znam.
Matija
85
Još ponekad sanjam...
Negdje među vama
Negdje među vama dragi ljudi
šuljaju se sjene, neke koje dobro znam,
i za njih bih dao sve ovo što jesam,
neznatno i malo, više ne mogu.
Prošarane su naše duše
makar samo smo se na tren sreli,
ali ostalo je više od vas
nego nekih uz koje sam život cijeli.
Znam da si nismo ništa dužni,
al' me vuku sjećanja u dubinu,
gdje nije bilo ni svjetla ni nade,
samo mi, odsjaj duša, tužni, čisti.
Poslat ću po vas kočije, noću,
da nađemo se opet, slični.
Sve ću dati za vas, hoću.
Matija
86
Još ponekad sanjam...
Biserka Mejovšek
Naše obiteljske recesijske mjere
Ozbiljna je situacija. U ovom slučaju financijska.
Mislim da je svjetska kriza Lijepoj našoj dobro došla kao izgovor.
Opet je netko drugi kriv.
Ali što je, tu je!
Sazovem sastanak kako bi se spasilo što se spasiti da. Na obiteljskoj
razini. Demokratsko glasovanje 2:1 i pobijedila sam ja s ovim
glasom 1.
Odluke:
1/ struja – skinuti žarulju u WC-u, jer baš nije ugodno ostavljeno
vidjeti. Isto tako u drugim prostorijama. Eventualno ostaviti jednu
kao orijentir. Tek toliko da netko ne razbije nos. Nazvati psihologa i
pitati da li je spomenuto traumatično?
2/ Perilicu za suđe nemamo; jer sam vidovita i znala sam što nas
čeka. Nazvati frendicu i upozoriti ju da perilica troši puno struje.
3/ Veš mašina. Riknula nam je. Bez žurbe nabaviti novu, upotreba 1
tjedno, ostalo na ruke, i to u vodi skupljenoj u kadi poslije tuširanja.
Nazvati tetu Ružu i pitati ima li i hoće li posuditi rifljaču?
4/ Iskopčati frižić, jer u njemu tako i tako nema ništa, a mi debeli.
Nazvati prijatelja koji ima kafić i pitati da li želi nataloženi led iz
frižića? Tako i on štedi na radu ledomata.
5/ Plin. Za sada je relativno toplo. Uskoro ga neće ni biti. Postoje
deke, kaputi, kape, rukavice… a mladi neka vode ljubav. Ne samo da
grije, već i oznoji. Kava se može skuhati na izlazećem plinu
vlastitoga tijela. Možda ne baš skuhati, ali ušparati na grijanju barem
nešto vode. Moram nazvati Mikija, jer se priča da on ima takva
iskustva.
87
Još ponekad sanjam...
6/ Voda. Tuširanje jednom tjedno, kao kupanje naših starih samo
subotom. Osim toga, čistoća je samo pola zdravlja, a nečistoća drugo
polovica. Znači, radimo i na zdravlju. Ruke prati u lavoru, po
mogućnosti svi u istoj vodi, i čuvati za izlijevanje u WC poslije
velike nužde, što će biti dovoljno ako uzmemo u obzir donijete mjere
u vezi prehrane. O tome kasnije. Vodu piti s preciznom procjenom
koliko ćemo je zaista popiti. Pranje prozora pred Božić i Uskrs, jer se
tako radi, a tako i tako nemamo što vidjeti. Ako potreba ipak postoji,
neka se prozor otvori. Pranje vrata, podova… prestaje u ime
poremećaja koji izaziva glava, jer to je ipak pranje nečiste savjesti.
Skupljati kišnicu. Svakako telefonirati Vesni kao prijedlog uštede.
7/ Smeće i odvoz. Našim restrikcijama se smanjilo, ne možemo bitno
utjecati, ali ako već punimo kantu, onda bacimo ono što nas tišti.
Nazvati Nikicu i pitati ima li bolje rješenje?
8/ Pričuva. Već 3 godine govorim da nam je stan prevelik i raditi na
tome da se nađe manji. Nazivam oglase.
9/ Novine i časopisi – 0. Nazvati Macka da me upozna s novostima u
svijetu?
10/ TV. Otkazati pretplatu i igrati „ Čovječe ne ljuti se“. Dugoročno
ćemo se prestati ljutiti jedni na druge. To svako telefonom predložiti
nekolicini prijatelja.
11/ Garderoba. Svi ju imamo za slijedećih 50 godina. Cipele
eventualno tumplati i otkriti zaboravljene čari – hodati bos. Možda se
baciti u trošak kupnje gaća. Mobitelom nazvati frendicu koja harači
po dućanima od 0 -24 i pitati ju zna li gdje su gaće najjeftinije?
Sumnjam da to zna? Ipak provjeriti.
12/ Zimovanje i ljetovanje. Nema šanse, jer je zimi zima, a ljeti
vruče, a to imamo i doma. Moram telefonom nazvati drage prijatelje
neka razmisle o tome.
13/ Kultura. Kino, kazalište, knjiga…više se nema ni što vidjeti ni
što pročitati. A tako i tako nas nazivaju nekulturnim. Znači pomoći
Biserka Mejovšek
88
Još ponekad sanjam...
nema. Ipak telefonom uhvatiti prijateljicu koja me uporno
obavještava o kupnji knjiga u kojima su savjeti i rješenja za sve tajne
ovoga svijeta, od saznanja gdje se nalazi Sveti gral, preko spoznaje
kako spriječiti globalno zatopljenje do uputa kako spriječiti svjetski
financijski kolaps. Konačno ju saslušati.
14/ Auto. Ako se baš mora i ako ga uspijemo registrirati. Neka čeka
bolja vremena. Svi imamo zdrave noge, a mladi bicikle. Neće onaj u
Dubai-u graditi po ne znam koju „Palmu“ na moj račun. Telefonom
savjetovati ostale o našoj odluci.
15/ Rođendani. Telefonski: "Uh … zaboravili smo, ne zamjeri i
iskrene čestitke sa zakašnjenjem." Glavno da su od srca.
16/ Prehrana. Iskoristiti sezonsko povrće, jesti sirovo, jer se time ne
uništavaju vitamini i minerali, a štedi na vodi i plinu. Voće –
dovoljno jedna jabuka dnevno i ne guliti ju, kada već gule nas. Sir –
još uvijek prihvatljiv kupljen kod kumice, onaj kravlji. Izvrstan je,
jer inače ne bi bio slogan ne znam koga u predizbornoj kampanji.
Kupiti ementaler tražeći da nam odrežu i izvažu samo rupe. Kruh –
umjereno, jer deblja i pun je aditiva. Naresci – zabrana, što bi trebalo
i zakonom zabraniti, znajući što u njima svega ima. Fuj! Jaja – to
ćemo si priuštiti. Meso – zanemariti normativ po glavi i puno safta
uz krumpir kuhan u ljusci, jer tako najmanje ima opada. Početi
hvaliti i podržavati Moga najdražega zeta, a prestati kolutati očima,
koji je još prije 2 godine od balkona napravio solidno obiteljsko
poljoprivredno dobro. Malo istegnuti noge i ubrati ono što nam
priroda pruža – divlji radič, koprive, šumsko voće, kesteni…ima
toga, samo se treba potruditi. Nazvati prijateljicu za savjet koja to
ima u malome prstu, a onda telefonski predložiti još nekima.
17/ Slobodno vrijeme. Po mome nitko ga nema Svi jedva sve stižu,
ali ga ja imam. Ne dosađujem se. Telefoniram.
18/ Svakako staviti remen i stezati - oko vrata. Moram telefonski
provjeriti da li je baš tako preporučeno?
Biserka Mejovšek
89
Još ponekad sanjam...
S ponoći je sve stupilo na snagu.
Današnji ručak. Zelje na lešo sa 2-3 kapi ulja, krumpir kuhan u ljusci
i svakome pileće krilce.
„Samo jedan komad mesa?“ pita Ona.
Uzmem nož, prerežem krilce na zglobu:
„Sada imaš dva!“
Biserka Mejovšek
90
Još ponekad sanjam...
Don Corleone
Moj čovjek i ja?
Nekako su se u jednom periodu naše uloge zamijenile. Ja sam
otaljavala činovnički posao, a on nije imao posla. To vrijeme je
iskoristio za djecu, popravak nekih stvari po kući, kuhanje, pranje
suđa …do tapeciranja stolica. Barem 10 puta me zamolio da
ispeglam ukrasnu traku koju je trebalo staviti kao zadnje na taj važan
dio namještaja.
Obećavala sam … sada … sutra, ali bih došla kući, ručak skuhan,
pojela bi, pa malo prilegla, pa novine, pa malo televizija… i vidim
ga kako pegla tu ukrasnu traku i govori sam sebi:
„Još samo da dobijem menstruaciju i ja sam žensko!“
Moram ponoviti kao me opunomoćio za sve moguće da bi izbjegao
njemu mrske radnje, a vrijedilo je do opoziva tog riskantnog
dokumenta.
Mogla sam dizati novce, potpisivati njegove ugovore, a i prodati
njegovu djedovinu. Punomoć mi je omogućavala sve i uvijek je bila
uz mene.
Stiglo je proljeće i znala sam da je to vrijeme kada na njega ne mogu
računati. Naime slavile su se mature, a on je promijenio gotovo sve
srednje škole u Zagrebu i rado pozivan na sve godišnjice. Ne znam
kako drugi, ali on bi otišao na proslavu u petak ili subotu i došao
krajem sljedećeg tjedna da se ofriška, kako bi stigao na drugu
…treću…
Dočekano jutro i buđenje bez njega nije bio razlog za uzbunu. On je
slavio.
Jedne subote, u praskozorje, oko pola osam – telefon:
„Molim drugaricu …tu i tu…!“
„Ja sam!“
„Jeste li vi drugarica tog i tog?“
Biserka Mejovšek
91
Još ponekad sanjam...
„Ne, nisam njegova drugarica.“
„A što ste mu?“
„Supruga!“
„Ovdje Milicijska stanica, ta i ta, pa dođite po svog druga.“
„Pa što i kod vas slavi maturu?
„On je uhapšen!“
„Kada?“
„Prije 2 sata.“
„I već ga puštate?“
„Da!“
„A zašto sam ne dođe kući?“
„Nisam siguran da bi ju našao … da skratim, pojavite se!“
Navinula sam uru za 11 sati i legla natrag.
Oko podneva sam se pojavila u Milicijskoj stanici i provirim prema
plavoj uniformi na porti:
„Što bi vi?“ pita me.
„Za početak – ćevape!“
„Ovo nije mjesto za šalu! Poslušajte me!“
Poslušala sam ga.
Primio me milicajac u hijerarhiji nešto viši.
„Dakle drugarice vaš muž je uhapšen jutros oko 6 sati zbog
narušavanja mira i reda.“
„Čiji mir i red je narušavao?
„Organa!“
„Kojeg organa?“
„Jedan putnik nije imao tramvajsku kartu, naišla je kontrola i na
inzistiranje da napusti tramvaj i dade potrebne podatke, upleo se vaš
muž.“
„I on je bio bez karte?“
„To ne znamo, ali je sa svom snagom navalio na čovjeka koji
obavljao svoju dužnost.“
Biserka Mejovšek
92
Još ponekad sanjam...
„Ništa ne razumijem.“
„I ja teško, jer mi nije jasno zašto je uzeo u zaštitu čovjeka koji čini
takav prekršaj.“
„Ma koga je štitio?“
„Onoga bez karte.“
„Ahhhaaaa….i što sada?“
„Mi smo ga stavili u samicu zbog njegovog dobra i već bi ga pustili,
ali on neće potpisati zapisnik.“
„Zašto?“
„Ne znam, jer poprilično petlja jezikom, a i noge ga baš ne služe.“
„A što ste mu napravili s nogama?“
„Drugarice, on je mrtvo pijan!“
„I sada ga vi hoćete takvoga uvaliti meni?“
„A što će nama?“
„A što ste ga onda uhapsili?“
„Imam puno posla. Možete li ga vi nagovoriti da potpiše zapisnik?“
„Sumnjam, ali ga mogu ja potpisati“ i gurnem mu pod nos punomoć.
On je čitao punomoć, a ja zapisnik.
I potpisala sam.
„Jovo, kaži Stevi da onoga u bijelome gangsterskom odijelu dovede
iz samice!“
Pojavio se, ugurala sam ga u taxi i On počne petljati:
„Ja da potpi…ja da popišam zapis…pas im mater…?“
„Gospon, pa vi ste isti kaj onaj iz filma, kak se zval ... ?" pokušavao
je taksist.
"Don Corleone!" pomogla sam mu.
Drugoga dana je došao k sebi.
"Kaj sam puno sral?"
„Pa ne pratim te u šekret!“
„Znaš ti dobro o čemu govorim.“
„Ajde da malo ne govorimo.“
Biserka Mejovšek
93
Još ponekad sanjam...
I malo nismo govorili. Malo puno.
Stigla je Lijepa naša, stiglo je proljeće, stigle su proslave matura,
stigli su poslovi i odazvao se samo na proslavu jedne.
Oko ponoći zvono na vratima. Otvorila sam:
„Štef daj čvršće drži čovjeka!“
„Jura, pa on ima prek 100 kila!“
„Što bi vi?“ pitam.
„Rekli su nam tam kod pizzerije da je on tu stanuje.“
„I?“
„Pa doveli smo ga doma. Evo vam ga!“
„A zašto ga vi dovodite?“
„Pa uzel je nekog bokca u zaštitu i potukao se, jer …"
„Znam, znam, nije platio tramvajsku kartu.“
“Tko nije platio tramvajsku kartu?“
„Pa taj bogec.“
„Ma ne. Popil je gemišt, a nije imal dosta novci pri sebi.“
„Ovaj kojeg držite nije imao dosta novaca pri sebi?“
„Ma ne, onaj jadnik.“
„Gospođo, možemo li ući i unijeti ga?"
"A jel bi vi malo njega uhitili i zadržali kod sebe?“
„Možda bi trebali, ali ga moramo odvesti u Policijsku postaju, onda
pisanje zapisnika, pa…“
„Znam, znam…“
I izvalili su ga na krevet.
„Dečki, može čašica nečega?“
„Pa kad ste navalili…“
„Moram priznati, gospođo, da me vaš muž jako podsjeća na moga
kuma.“
„Kuma?“
„Da!“
A da li se vaš kum možda zove Don Corleone?“
Biserka Mejovšek
94
Još ponekad sanjam...
„Kak ste rekli?“
„Don Corleone!“
„Neeee, moj kum je Pepek! Čuj, Štef ,daj zapiši to ime, kak ste
rekli…fra..?“
„Ne fra! Don! Don Corleone!“
„Provjerit ćemo mi toga … kak ste rekli…Štef, jesi li zapisao?“
„Jesam, šefe!“
„Doviđenja, gospođo, i mirno spite. Naći ćemo mi tog fra ili kak ste
već povedali."
Biserka Mejovšek
95
Još ponekad sanjam...
Adresar
Odrasla sam s telefonom. Čak se sjećam još danas toga
peteroznamenkastoga broja.
Telefon je u to doba rijetkost, telefonski imenik tanak, a s vremenom
je ušao u puno kuća za čije je uključivanje trebalo poprilično platiti.
Mom čovjeku je obzirom na specifičnost posla telefon bio više od
desne ruke, koju često spominjemo:
„Kladim se u desnu ruku ..."
Kada sam postala zakonita, na zidu iznad telefona sam zatekla hrpu
ceduljica s telefonskim brojevima kojekako pričvršćenih i po mome
tu se je bilo nemoguće snaći. Kupila sam tekicu – adresar i Njegovu
odsutnost iskoristila kako bi uvela red. Poskidala sam te cedulje i sa
njih prepisala prezimena, negdje samo imena, pa i nadimke i
pripadajući broj. Tekica pokraj telefona, čitljivo, pregledno,
uredno…kladim se u desnu ruku da će mu biti drago.
„Gdje su sve one cedulje iznad telefona?“ upitao je s nevjericom.
Pružila mu svojih ruku djelo. Kućni telefonski imenik.
„Evo ti!“ ponosno sam pokazala.
Listao je, čitao…došao do slova Ž…diže obrvu…
„Ali gdje su cedulje?“
„Pa bacila sam ih!“
Ne bih o komentaru, ali sve se svelo da sam u namjeri napraviti red,
tek napravila nered.
„Kada bi stao pred telefon, točno sam znao koja se ceduljica na koga
odnosi, a sada su mi šanse minimalne“
Ipak je naš kućni telefonski imenik opstao, upisivali su se novi
brojevi, a za snalaženje svima je trebalo vremena. Kako je Njegova
mama bila u godinama, za nju je brzoglas bio novotarija, pa pomalo i
problem kako zapamtiti vlastiti telefonski broj. Napisala sam joj ga
Biserka Mejovšek
96
Još ponekad sanjam...
na unutrašnju stranu prednjih korica kako bi ga odmah uočila.
Funkcioniralo je.
Popunjavao se prilično brzo.
„Daj nazovi mog zubara i zakaži termin!“ vikne na izlazu.
„Kako se zove?“ pokušala sam i čula nešto na P? B?
Uzmela sam adresar, slovo Z, ali nema zubar.
Slovo P. Puna stranica. Nakon poprilično okrenutih brojeva:
„Trebala bih termin za zubara“… najlakše što su moje uši čule je bila
tresnuta slušalica do ne baš ugodnog bogatstva našega jezika.
Slovo B baš nisam više htjela nazivati.
„Jesi li me naručila kod zubara?“
„Nema tog broja u teci.“
„Na ceduljici je bio!"
„Ako je bio na ceduljici, onda je i prepisan. Nego kako se zove,
nisam te dobro čula?“
I kaže. Na slovo P.
„Ne znam kako mi je promaklo, nazvati ću informacije…“
„Daj to čudo!“
Lista ...
„Ja ću ga nazvati!“
„Daj mi pokaži gdje si pod slovom P našao njegovo prezime?“
„Ne pod P, već pod M!“
???
„Miki! Zovemo ga Miki!“
I kod Mikija sam dodala – zubar.
S vremenom su pale još neke pisane intervencije. Bio je još jedan
Miki i dodano je – prijatelj iz kvarta, Oko sokolovo nikad nisam
saznala tko je, pod G – Gogo – odvjetnik, začudo Boris je bio Boris,
ali me zbunjivao isto pod B , nečiji broj i barem 10 dkg kave,
doslovce napisano.
„Tko ti je ovaj s kavom?“
Biserka Mejovšek
97
Još ponekad sanjam...
„Mamin doktor!“
Ćuća, Miška, Beba, Cica…i još neke je precrtao vlastitom rukom.
Punio se naš adresar i napunio, pa se pisalo sa strane, pa je su se
precrtavali brojevi sa 6 znamenaka i iznad pisali novi sa 7, neki
listovi poliveni kavom, neki su se jedva držali i što drugo nego kupiti
novi i prepisati.
Prvo su ispale Ćuća, Miška, Beba, Cica i još neke. U stari je kod
nekih imena stavljen križić – čovjek umro i nema ga u novom. Nekih
se nismo mogli sjetili tko bi to mogao biti, ali su dodana imena
nevješto napisana dječjom rukom: Igor, Valerija, Luka ...
Prepisano, uredno, pregledno…ali smo se barem još godinu dana
služili sa starim, jer se u novom nitko nije mogao snaći. U prijašnjem
adresaru stranica sa slovom L je otpala i koliko god ugurana, virila
je, pa tražeći dotično slovo nije trebalo listati. Bezobrazno stršeći je
olakšavalo nalaženje. Slovo NJ, potpuno prazno je omogućavalo
upisati još poneki broj.
Iscrpljen do krajnjih granica, naš kućni adresar je posustao, završio u
ladici i predao štafetu novom.
Vršio je svoju funkciju nekoliko godina pod mojom kontrolom, nije
moglo doći do zabune, a najmanje da se tu nađe broj nekakve 10
godina mlađe. Trajao je i dotrajao. Našao se povrh onog starog u
ladici i prepustio novome svoje stranice listane prstima mokrim od
sline.
I taj novi je već stari i ofucani, ali mi još služi.
Po nešto sam krenula u ladicu, uzela prvi prepisani adresar prije 40
godina, sjela i listala od A.
Nizala su se prezimena, imena, nadimci, prekrižene Ćuća, Miška,
Beba i Cica i još neke…možda i koja neizbrisana gadura … umro,
umro, ne sjećam se, ne sjećam se, pojma nemam, umrla, zaboravila,
nema ga više, pokoj joj vječni (ako je to ono žensko đubre na koju
mislim), ne znam … i tako do slova Ž. Gledala sam zatvoreni
Biserka Mejovšek
98
Još ponekad sanjam...
adresar, češljala sjećanja i ponovno otvorila prvu stranu.. Na poleđini
korice je napisan naš stari broj. Uzela sam olovku, precrtala ga i
napisala današnji dok se još mogu sjetiti.
I vratila na dno ladice.
Biserka Mejovšek
99
Još ponekad sanjam...
Mirko
Nikad se ne predaj
U koštac uhvaćen, u kreditima zarobljen,
preostaje da šutiš, preostaje da trpiš.
U roba pretvoren, do kože ogoljen,
što će biti sutra, ne možeš da slutiš.
Kako prehraniti obitelj, platiti račune?
Kako obući djecu, a nemaš ni kune?
Kako preživjeti zimu, ići na more?
Kako umjesto noćnih mora imati snove?
Slušaj i pokori se, za sebe ne bori se,
plaća je mala, ali dobro oznoji se,
progutaj ponos, nagrade zaboravi,
otkaz te čeka, bolje se popravi!
Nema radne etike, nema razumijevanja,
nema tu patetike, nema oklijevanja,
nema ni slobode, nema ni odmora,
nema u tome ljudskosti, nema ni govora.
Ogorčenost te obuzima, bijes savladava,
očaj te lomi, utjeha ne spašava,
strah te zauzdava, u okove postavlja,
ali srce jednu misao u glavi ponavlja:
100
Još ponekad sanjam...
Imaš još dušu, da te gaze ne daj
Imaš još prkos, i uz njega hodaj,
Imaš još nadu, kroz te oči gledaj,
Imaš još pravdu, nikad se ne predaj!
Mirko
101
Još ponekad sanjam...
Snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć
Ljudi bez duše, tek prostor su u propuhu.
Nosi ih praznina, ogorčenost hrani.
Istina ih razdire, dovodi do ruba.
Dostojanstvo ostavljaju po strani.
Postadoše zvijeri nahranjeni lažnom moći.
Stjerani u kut, sa nečastivim su pakt sklopili.
Smisao je postala izgubljena informacija
u moru poroka gdje mnogi su se utopili.
Uništila ih je hladna ravnodušnost.
Okretali su na drugu stranu glavu
od patnje i nemoći, nepravde i straha,
u smrti im potrošna tijela sad traže slavu.
Koračaju ljudi izbjeljela lica.
Oči im nabrekle, a ruke žedne krvi.
Iscrpljeni od života, lako povodljivi,
u službi mračne sile idu u rat prvi.
Ti snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć,
ono što ti slijedi više neće biti san.
Okružit će te propuh iscrpljenih tijela,
shvatit ćeš da ostao si na svijetu sam.
Mirko
102
Još ponekad sanjam...
morpheus15
Notturno
Sjedim. Gledam u noć;
duboku zimsku noć.
Par svjetiljka pokušavaju,
pokušavaju osvijetliti taj bezdan,
Gole grane, tišina, mrak...
Svatko od njih misli na sebe;
dok par svjetiljka pokušavaju...
Put
Zelena bijaše trava!
Kad se pojavih,
Počeli su pravit bitke.
Put bijaše jasan!
Tada dođoh ja;
Gazili su po truplima.
Prašina danas vijori!
103
Još ponekad sanjam...
Branka Mumalo
Kao tišina
Baš kao neka tišina
nestvarna
prikradaš se nečujno
skriveno
maziš me vjetrom
lagano.
Zavjesa zaklanja pogled
lice
obris na prozoru
poljupce.
U snu koraci
tvoji i moji.
Jesu li to naši snovi?
104
Još ponekad sanjam...
Pitanja, pitanja
Jesu li to krila u tvom vrtu?
Spremaš se za put?
Ima mjesta za još jednog?
Ili da ponesem svoja?
Hoće li se slagati?
Što ako su moja crna a tvoja bijela?
Suprotnosti se privlače?
Idemo probati!
Branka Mumalo
105
Još ponekad sanjam...
Nevenka Nedić
Sumorna svjetlost žarko ljeto vreba
Sumorna svjetlost žarko ljeto vreba,
Predaje ga tami brojeći sate.
Omamljene duše prolaznost zlate
Jer sjenka zla ljubavniku ne treba!
U očima – tragovi krvnog neba
Koji poljupcima vrijeme krate,
U daljini – galebovi ih prate,
Miriše grožđe i sprema se berba.
Mirna misao o osjećajima
Tone u duboki i nijemi san;
U ljubavi ljeto brzo umire.
Rastanak ostaje u sjećanjima –
Taj neželjeni, prvi jesenji dan –
Kao pjesma koja srce razdire.
106
Još ponekad sanjam...
Duša je besmrtna i vječno biva
Duša je besmrtna i vječno biva
K'o odsjaj u poeziji omame!
Napisah taj stih pod vodstvom pomame
Iskrom što se u njenom biću skriva.
Ljepotom svog lika pjesmom umiva
Svaku želju za traganjem osame,
Svijet zaleđen u ledu obmane
Ostajuć' tako nužno vječno živa.
Puna je perja i božanstvu leti
Čistinom neba, svom snagom požude.
Gdje On vlada tjelesno će 'mrijeti,
Samo duševna čuvstva nek' se čude
Pisajuć' pjesme u kojim će zreti
Najljepša ljubav iz čiste pobude.
Nevenka Nedić
107
Još ponekad sanjam...
Antonio Novak
Još ponekad sanjam
Još ponekad sanjam...
Dan kad sam vino
mogao okusiti samo
na Tvojim usnama.
Još ponekad sanjam...
Klupu gdje si prste
sakrivala u mojoj kosi
Još ponekad sanjam...
Stepenice gdje sam
Te prvi put vidio sa
Suzom u oku
Još ponekad sanjam...
Večer kad smo
Zvijezde promatrali
Još ponekad sanjam...
Naše sjene
Koje smo slikali
Još ponekad sanjam...
Dan kad si prvi put
rekla da me voliš
Još ponekad sanjam...
Dan kad smo jedan
kraj drugoga
na travi ležali
Još ponekad sanjam...
108
Još ponekad sanjam...
Tvoje smeđe oči
I sebe u njima
Još uvijek sanjam...
Da se volimo kao prije.
Antonio Novak
109
Još ponekad sanjam...
Mirko Omrčen
Šumi šumo
Šumi, šumi šumo šumna
šapat ti si uhu mom
Šumi, šumi šumo šumna
šumi, šumi snagom svom
Šumi, šumi šumo šumna
moga oka ti si čar
Šumi, šumi šumo šumna
moga srca ti si žar
Šumi, šumi šumo šumna
mojoj duši ti si raj
Šumi, šumi šumo šumna
šumi, šumi ne prestaj…
110
Još ponekad sanjam...
Da te nađem
Tražio sam te
U kavanama starog grada
Na trgu cvijeća
Kupio sam za tebe cvijeće
Gospi od Kamenitih vrata
Zbog tebe zapalio svijeće
Da te nađem…
Da te nema
Oslobađaš me
Okova ružnih
I misli tužnih
Snova što me muče
I svega groznog
Od danas od juče
A besane noći
Strahovi i more
Da tebe nije
Još bi bile gore
Mirko Omrčen
111
Još ponekad sanjam...
Ništa osim tebe
Kad bih tražio
Drugo ime za sreću
Nazvao bih je tvojim imenom
Kad bih tražio
Drugo ime za ljubav
Nazvao bih je tvojim imenom
Kad bih još jednom
Bio na početku
Opet bih tražio
I izabrao tebe
Kad bih sve izbrisao
Samo ti bi ostala
Mirko Omrčen
112
Još ponekad sanjam...
Pandan “Ljudskom srcu“
Ljudsko srce nikad
Zadovoljno nije
Što više ima
To još više snije
U sebi ono
Uvijek želju ima
Da što manje daje
A što više prima
Ljudsko srce nikad
Zadovoljno nije
U sebi uvijek
Novu želju krije
Kad dobije ono
Što je snilo dugo
Već sutra snije
I želi drugo
Mirko Omrčen
113
Još ponekad sanjam...
Trajanove uši
Postoji bajka koja govori o ušima cara Trajana. Ta bajka ima
više verzija, a jedna od njih je, kako je davno bio jedan car koji se
zvao Trajan. Imao je kozje uši. Svakoga dana dolazio je k njemu
jedan brijač da ga brije. Uvijek poslije brijanja car bi brijača, koji ga
je brijao, pitao što je vidio.Svaki brijač bi uvijek odgovorio da je
vidio“Kozje uši“! Potom bi car davao naredbu da ih se ubije. Došao
je tako red na jednog brijača koji se napravi bolestan i posla svog
mlađeg učenika k caru da ga obrije. Nakon što je mladić cara obrijao,
ovaj ga upita što je vidio, na što učenik odgovori da nije vidio ništa.
Car mu dade dvanaest zlatnika i naredi mu da ga od sada samo on
dolazi brijati.
Mladić je redovno dolazio brijati cara tajio je, i nikada nikome
nije rekao da car ima kozje uši.Ta tajna ga je s vremenom sve više i
više mučila, pa se skoro razbolio zbog toga. Primijetio to njegov
majstor te ga pitao što mu je. Mladić mu odgovori: “Bilo bi mi lakše
da mogu nekome reći, ali ne mogu to reći“. Majstor mu predloži, da
ako neće njemu reći neka iziđe u polje, pa iskopa rupu, neka zavuče
glavu u nju i tri puta kaže što ga muči, potom neka rupu opet zatrpa i
stavi kamen na nju. Učenik tako i učini. Iskopa duboku rupu i u nju
šapnu:“U cara Trajana kozje uši“. Potom rupu zatrpa i na nju navali
veliki kamen. Bi mu lakše.
Nakon nekog vremena na tom mjestu, iz rupe ispod kamena
nikne vrba. Naiđe pastir i od njene grančice napravi sviralu. Kad je
počeo svirati iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje uši“. To se
odmah razglasilo po cijelome carstvu i na kraju sazna za to i sam car.
Pozove mladića i upita ga zašto je cijelom puku oglasio da su u njega
kozje uši. Prestrašeni mladić ispriča caru sve kako je bilo. Car odluči
provjeriti njegovu priču, pa zajedno s njim ode na mjesto gdje je
Mirko Omrčen
114
Još ponekad sanjam...
mladić jamu iskopao. Tamo nađu neposječen još samo jedan prut
vrbe. Car naredi da se od njega napravi svirala. Tako i uradiše. Kad
su počeli svirati, iz svirale iziđe glas:“U cara Trajana kozje
uši“.Uvidje car da se na zemlji ništa ne može vječno sakriti, oprosti
mladiću život i dopusti svim brijačima da ga mogu dolaziti brijati.
U Trajanovim “kozjim ušima“ krije se slika stanja u Rimskome
carstvu za njegovog vladanja.
Ta slika je takva da u carstvu vlada nemoral, nepravda,
nesloboda, pravo jačega i moćnijega. To je posebno izraženo u
osvojenim provincijama, koje pod njegovom vlašću gube sve
slobode, jezik, vjeru, običaje… Tko glasno govori gubi glavu, tko
šuti bude nagrađen sa “dvanaest zlatnika“ i “ima monopol na
brijanje“.
Ova bajka slikovito ukazuje na činjenicu da se istina ne može
sakriti, da se uvijek probije, ma koliko je potiskivali u rupu. Ali
ukazuje i na činjenicu da samo otkrivanje tajne ne uvjetuje nestanak
careve nakaznosti. Tajna je sada samo legalizirana, ozakonjena:
Imam kozje uši i što mi tko može? Od sada svi znaju, no opet ne
smije nitko reći da je car nakazan, jer će svi koji to kažu završiti kao
brijači koji su se to usudili kazati. Nakaznost ostaje i ne usuđuje se
nitko ništa učiniti protiv njegove nakaznosti.
Priča o caru Trajanu i u naše je vrijeme aktualna i u
svakodnevnom životu.
Kad bismo našu “bradatu“ vlast obrijali vidjeli bismo da i ona
ima velike “Trajanove kozje uši“. Vidjeli bismo nemoral politike ,
vidjeli bismo nepravdu i ne slobodu na svakome koraku. Vidjeli
bismo političko-ekonomsko nasilje i grabež, korupciju i zelenaštvo,
otimačinu i izopačenje pravde, nepravične sudove, političku laž i
oholost. Duh isključivosti, dominacije i neravnopravnosti.
Ugnjetavanje i eksploataciju.
Mirko Omrčen
115
Još ponekad sanjam...
Vidjeli bi jednu izrabljivačku, tiransku i reakcionarnu vlast koja
krade, otima, prodaje, laže i vara samo da bi ostala na vlasti Vidjeli
bi pohlepu moćnika i njihovu gramzljivost bez granica. Vidjeli bi
veliku većinu koja živi ispod svakog ljudskog dostojanstva i čovjeka
koji moralno propada i materijalno umire.
Vidjeli bi kolone iseljenih, nezaposlenih, obespravljenih,
razočaranih, prevarenih, osiromašenih, pokradenih, kolone
iskorištavanih, izrabljivanih i potlačenih…
Vidjeli bi da ovdje nema napretka i razvitka i da je današnja RH
jedna od ne slobodnijih i ne razvijenijih zemalja nekadašnjeg
istočnog bloka, u kojoj kao takvoj nitko ne odgovara za svoje odluke,
a tamo gdje se briše odgovornost ne vlada demokracija tu vlada
diktatura. Strah od preuzimanja odgovornosti očigledan je i kod
relevantnih društvenih čimbenika, koji se ne usuđuju preuzeti
odgovornost u smislu da svojim djelovanjem izvrše svoju zadaću
isključivanja bilo kakve diktature. Upravo na tom njihovom strahu
počiva uspjeh diktature.
Bajka o caru Trajanu slikovito prikazuje i dvije ljudske osobine.
Hrabrost i kukavičluk. Hrabrost onih“brijača“ koji se ne boje, unatoč
kazni koja će uslijediti, a to je smrt, reći caru istinu, a istina je da on
ima “kozje uši“. Kukavičluk se očituje kod mladog “brijača“, on se
boji caru reći istinu koju je vidio, prešućuje je i biva nagrađen. No ta
istina koju ne smije obznaniti toliko ga opterećuje i zarobljava mu
dušu da se na kraju mora povjeriti samoj zemlji, čime sebe oslobađa.
To je krasna pouka za svakog tko se boji reći istinu i spoznaja da
istina uistinu oslobađa (Iv 8,32).
Relevantne čimbenike hrvatskog društva, ili većinu njih,
napustila je hrabrost, jer ne vide izlaza, ili bolje reći, jer ga ne žele
vidjeti, jer su zarobljeni strahom i jer se ne usuđuju suočiti i boriti se
sa stanjem u koje su zapali, koje ih baca u tjeskobu u strah.
Mirko Omrčen
116
Još ponekad sanjam...
Pouzdanjem u Onoga kome je sve moguće iz stanja straha i tjeskobe
(Mk 14,33 sl) ustaje se pobjednički i sa sposobnošću da se suoči sa
strahom i svojom sudbinom (Lk 22,41-45).
Duboko sam uvjeren da je jako malen broj onih koji bi
odobravali i koji bi se slagali sa današnjim stanjem u RH. Stoga
šutnja koja je na djelu ne znači da je ona znak odobravanja. Ona
može značiti samo jedno, a to je strah.
U životu postoji vrijeme šutnje i vrijeme govora. Sadašnji
trenutak u kojem se nalazimo nikako nije ono vrijeme koje bi mogli
označiti kao vrijeme šutnje. Sadašnji trenutak vapi za riječju istine i
upravo danas je vrijeme, vrijeme govora, jer kad ako ne sad…..?
Mirko Omrčen
117
Još ponekad sanjam...
Intelektualci i hrabrost
Tko danas može reći da je oslobođena Hrvatska postala i
slobodna Hrvatska?
To može reći netko neuk, netko oportun, netko tko je karijerist,
netko tko je licemjeran kome je do očuvanja i spašavanja tjelesne i
duševne lagodnosti.
Nestankom tuđinske diktature nije nas dovelo do slobode.
Diktatura se osvetila i poslije svog pada rodila je protudiktaturu..
Oslobođenjem naroda nije se došlo do slobode.
Mi jesmo htjeli državu i borbom smo je dobili, no nismo htjeli
državu koja bi bila, i koja jest « iznad i izvan svega života «.
Tako naša država danas nije država slobode i socijalne pravde,
što je bio cilj, i u tom slučaju borba ne prestaje i s njom treba
nastaviti sve dok se ti nedostaci ne uklone.
Ti nedostaci moći će se ukloniti tek promjenom državnog
sistema čime će put ka konačnom cilju biti otvoren.
Sama diktatura će propasti samo ako je ne bude u nama, sloboda
će nastati ako umjesto duha ropstva u sebi budemo nosili duh
slobode.
Državu diktature ostvarili smo jer su u formiranju i stvaranju
ovog sistema sudjelovale uglavnom one sile i sklonosti diktatorskog i
totalitarističkog smjera..
One sile koje nisu u sebi nosile ideju i duh slobode.
Sustav slobode, njeno učvršćenje i razvitak biti će moguće
ostvariti samo uz naj veće napore u moralnom i intelektualnom
smislu.
To zahtijeva odgovornu djelatnost koja će nositi i nametati ideju
i duh slobode, koja će narod idejno bogatiti a ne idejno siromašiti..
Mirko Omrčen
118
Još ponekad sanjam...
Umjesto takvih napora danas se cijela vojska intelektualaca
klanja ovoj našoj demokraciji i vlasti koja je ostvarila « demokraciju
« i državu za sebe, svoje interese i svoje podanike.
Tek mali dio svjesnih i savjesnih osuđuje uzurpatore i ovakvu
uzurpatorsku državu.
Tek je mali dio onih koji traže istinu koji žele stvoriti vlastito
mišljenje, umjesto da prihvate mišljenje nacije kojeg njezini budni
vođe govore.
A oni govore u što se mora vjerovati, kako se treba misliti, kako
djelovati i poučavati.
Bez prava na vlastito uvjerenje i mišljenje većina i postupa po
uputama vođa koji ih tako uče da treba cijeniti mišljenje svojstveno
stadu, a prezirati ono neovisno mišljenje.
Treba prezirati pojedinca i njegovo mišljenje jer što će skupini
koja želi biti jaka čovjek pojedinac koji ima svoje mišljenje i koji se
ne boji takvo svoje mišljenje glasno reći.
Takve pojedince treba isključiti jer smetaju u održavanju njima
dragih institucija, ruše im « sklad « ruše im njihov ustaljeni i
nepravedni svijet straha u kojem se propovijeda nečovječnost i kojeg
ne žele mijenjati.
Preziru naivce koji žele promjene i koji vjeruju da svijet može
postati boljim , koji vjeruju da i oni kao takvi mogu postati boljima ,
da se mogu othrvati nepravdi i vječnom zlu.
Da ne bi bili osuđeni na vječnu nepravdu i vječno zlo, da bi se od
svega toga izliječili prvo što moraju učiniti jest osloboditi se
pogubnog straha, koji ih drži zarobljenima , te spoznati onaj strah
koji će ih učiniti kreposnima , slobodnima, radosnima , ponosnima (
Sir 1,11 ; 9,16).
Tako oslobođeni moći će propovijedati čovječnost. Moći će
hodati uspravno, visoko nositi čelo, govoriti otvoreno i biti uistinu
ponosni, jer ponos se očituje punom slobodom govora i ponašanja.
Mirko Omrčen
119
Još ponekad sanjam...
Steći će na taj način i ono što im u velikoj mjeri nedostaje a to je
jedna od najvećih vrlina hrabrost.
Njome će spoznati novu istinu, boriti se za nju , pronaći će i
otvoriti novi put, duševno će se pomaknuti, prisilit će sebe na
djelatnost i plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda.
Poticat će na promjene i napredak , biti će antiteza onome što ih
je do sada krasilo a to je licemjerstvo koje nije ništa doli
prilagođavanje postojećim priznatim oblicima u koje se više ne
vjeruje, koje ne znači ništa doli izbjegavanje bitnih promjena a s time
i nepoznanica i neugodnosti prilagođavanja novim vrednotama i
novim oblicima.
Hrabrost je temelj slobode kao društvenog sustava i sve je
diktature žele iskorijeniti.
Ona je Hrvatskoj potrebna u većoj mjeri nego li u većine drugih
europskih naroda jer se u Hrvatskoj danas treba boriti i protiv
ekonomske i protiv političke diktature koje našu zajednicu pritišću i
izrabljuju uskraćujući joj i one elementarne slobode.
Protiv pritiska naše vlastite oligarhije morati ćemo se sami
oslobađati a za to će biti potrebna hrabrost intelektualaca.
Jer samo hrabrost i odlučnost proširena među njima može
Hrvatsku dovesti do prave i istinske slobode.
Mirko Omrčen
120
Još ponekad sanjam...
U slijepoj ulici
Iluzija je smatrati da će hrvatsko društvo u jedno dogledno
vrijeme postati društvom u kojem će vladati sustav slobode.
Iluzija je smatrati da ćemo mi tako skoro ostvariti slobodno,
pravedno i demokratsko društvo.
Jedan od razloga tome leži u činjenici da je naše društvo
prepušteno upravljanju nesposobnim, nestručnim i neškolovanim
ljudima, koji sami sebe nazivaju političarima.
I ovi na vlasti i oni u oporbi, da su sposobni i stručni ne bi bilo
toliko nezaposlenih, ne bi bilo toliko zaduženosti, ne bi bilo toliko
siromaštva, ne bi bilo toliko korupcije, ne bi bilo toliko razgranate
mafijaške mreže , ne bi bilo toliko iskorištavanja i potplaćenosti
hrvatskog radnika, ne bi nam pravosuđe bilo neučinkovito, ne bi nam
gospodarstvo i privreda bili na tako niskim granama , ne bi sve bilo
pred kolapsom i rasulom.
Ne bi bilo socijalne nepravde, ne bi bilo nepravde općenito, ne bi
bilo nejednakosti i nesloboda.
Provodile bi se reforme.
Karakteristika današnjeg hrvatskog političara je ta da on niti ne
zna, niti ima predodžbu o tome što je to pravi sustav slobode i što je
to prava demokracija.
Ako je poneki od njih i školovani političar, onda je to onaj
školovani političar koji je svoju političku školu pohađao i završio u
Kumrovcu za vrijeme komunizma, ideologije koja je u praksi bila
negacija slobode, pravde i jednakosti.
Karakteristika im je i to, da se svi drže i smatraju domoljubima,
iako to njihovo domoljublje pokreće jedino koristoljublje.
Ta vrsta domoljublja i strast za njom vrlo je proširena među
njima.
To domoljublje i ta strast ima svoja obilježja, ta strast postala je
bezobzirna, kruta, neljudska.
Mirko Omrčen
121
Još ponekad sanjam...
Beskrupulozno se grabi kako bi se ostvario što bolji materijalni
probitak i dobitak, misleći samo na sebe a nerijetko i na svoje
potomstvo, ne misleći i ne obazirući se na zajednicu kojoj pripadaju.
U tom grabljenju ne da neće druge učiniti neslobodnima i
siromašnima, već će i sami postati i siromašnima i zarobljenima, jer
čovjek je istinski onoliko bogat i slobodan koliko sebe daje drugima i
koliko druge prima.
Drugi od razloga da naše društvo neće tako skoro postati
slobodnim, pravednim i demokratskim leži u činjenici da ga nema
tko pokrenuti, odnosno da su intelektualci kao čimbenik pokretanja
razvoja u društvu zakazali.
Čini mi se kako su hrvatski intelektualci izgubili intelektualnost
i čini mi se kako naša intelektualna scena danas predstavlja
“intelektualnu pustinju“.
Biti intelektualac znači biti čovjek djela.
Hrvatski intelektualac dobro pazi da njegova “djela“ ne bi kojim
slučajem zasmetala nekome i nekima u ostvarivanju ovakvih ili
onakvih ciljeva.
Biti intelektualac znači osjećati dužnost i marljivo raditi za narod
upravo onda kad je najteže.
Takvih se danas u Hrvatskoj može na prste izbrojiti.
No stoga u izobilju ima onih koji ne žele smetati i javno istupati
protiv nepravde u društvu i koji misle na način kako onima koji nas
vode u propast treba priznati da su u pravu i kada griješe, koji
proglašavaju izdajicama svakog onoga koji zadrži pravo da o svemu
misli i govori slobodno.
Žalosno je to da ih zbog toga nitko neće prozvati i osuditi nego
će biti i hvaljeni.
Za takve intelektualce može se bez ustručavanja reći da su izdali
svoj poziv.
Žalosno je i to što oni takav svoj intelektualizam, koji spašava i
održava autoritete i diktate, smatraju ispravnim i da ne znaju da
uloga intelektualca nije spašavanje autoriteta i diktata, već da se
Mirko Omrčen
122
Još ponekad sanjam...
kultu autoriteta, diktata i nepravde treba suprotstavljati kultom
pravednosti i istine.
Sama istina među njima je nepoželjan pojam, koji nema mjesta
pa tako niti pišu, niti govore, niti zastupaju, niti brane a niti žive
istinu.
Suprotno tome oni istinu prekrajaju, iskrivljuju, prikrivaju, a tko
iz bilo kojih razloga sebi dopusti prekrajanje, iskrivljivanje ili
prikrivanje istine, nema pravo smatrati se intelektualcem.
Ni stanja koja se temelje na osjećajima, hrabrosti, vjeri, ljubavi
prema bližnjemu….nemaju mjesta ni među njima ni među njihovim
idealima.
Oni takva stanja i sve ono što je duhovno preziru i nastoje
obezvrijediti.
Većinu hrvatskih političara i intelektualaca krasi jedan te isti
značaj a to je da su licemjerni.
Zbog vlastite koristi i neumjerenosti izokrenuli bi ne samo samu
istinu i ovozemaljske propise, nego bi zbog toga izokrenuli i one
Božje.
Isus za takve ljude svoga vremena kaže i da su slijepci ( Mt
23,25).
Vođeni vlastitim koristoljubljem i neumjerenošću, ti moderni
slijepci doveli su hrvatski narod i hrvatsku državu u slijepu ulicu.
Mirko Omrčen
123
Još ponekad sanjam...
Zarobljena sloboda
Kakvu ste Hrvatsku zamišljali kad se krenulo u oslobođenje?
Ja sam je zamišljao kao zemlju blagostanja, kao zemlju slobode,
kao zemlju pravde, kao zemlju jednakosti.
No umjesto da nam je zemlja rodila tim plodovima, ona rađa “
trnjem i korovom“.
Umjesto da bi uživali u slobodi i sretno živjeli u ovoj čudesnoj
zemlji, Hrvati su nakon mnogih stoljeća tuđeg ropstva spoznali i
svoje vlastito.
Hrvatska je postala zemljom zarobljene slobode, zarobljene po
ekonomski jačim i moćnijim.
Tko je jači i ekonomski moćniji sloboda je njegova, a svima
drugima umjesto istinske slobode ostaje ropstvo, ostaju razočaranja a
možda i batine, ubojstva, progoni i zatvori.
Ne samo da svi ljudi u ovoj zemlji nisu jednaki, ne samo da
imaju nejednake količine nečeg materijalnog, već su i odnosi među
njima hijerarhijski i nepravedni.
Takvi nepravedni društveni odnosi doveli su do ugnjetavanjamarginalizacije, eksploatacije, isključivanja, dominacije što je, po
pravilu, dovelo do nejednakosti u raspodjeli dobara.
Umjesto pravednosti i prava u ovoj zemlji vlada nepravda,
pravednost je prezrena.
Kakvo je to pravo, pitam se, koje prezire pravednost i kakva je to
pravednost koja ne bi osigurala pravo?
Pravednost nije u tome da se poštuje neka norma, niti da se
zajamči jednakost izgleda.
Ona mora otkriti prave potrebe svakoga.
Ta bitna potreba jest ona na kojoj se zasniva pravo.
Hrvatska je zemlja u kojoj je pravednost iznevjerila samu sebe
jer se nije odazvala svom pozivu.
Mirko Omrčen
124
Još ponekad sanjam...
Pravo se tiče ponajprije onih koji se nisu u stanju sami izvući,
siromašnih, stradalih ( Job 36,6,17), a oni su u Hrvatskoj bez prava,
obespravljeni.
Hrvatska je zemlja gdje pravo nema moći i gdje je moć pravo.
Zemlja gdje se pravda stalno odgađa i tako postaje nepravda.
Hrvatska je zemlja u kojoj suci uče pravo da bi mogli suditi
krivo.
Zemlja u kojoj je sudstvo instrument nepravde i jedan od glavnih
stupova nasilja nad legitimnim porivima slobode.
Hrvatska je zemlja u kojoj vlada izabrana na jednom programu
provodi drugi.
Hrvatska je zemlja bez stranaka, a time i bez onih čimbenika koji
su određeni nositi dinamiku života, jer su političke stranke u
Hrvatskoj zarobljene od svojih ministara, zastupnika i karijerista.
Kao takve izručene su zastupničkoj službi, teže stolicama i
nastoje stvoriti čvrste interesne skupine kao jamstvo za nova
izabiranja.
Pobjegle su od naroda na službu u sabor i sam narod ne može im
ništa , jer je i on zarobljen saborom, koji formalno ispunjava svoju
djelatnost, dok je u stvarnosti otuđen i izvan je stvarnog i
uravnoteženog stanja sa zemljom.
Odrednica mu je izražavati slobodu, a on izražava i održava
diktaturu.
Hrvatska je zemlja čije se sindikalne organizacije većinom ne
usuđuju učiniti i riješiti ništa u pravu i dužnosti svoje “autonomije“.
Hrvatska je zemlja čiji je predsjednik, bez obzira što ima najveće
povjerenje naroda, postao propovjednikom komunističke doktrine i
ideologije, koji uvjerava i sebe i druge da on to može, jer je “ sav “
narod uz njega.
Hrvatska je zemlja u kojoj državna uprava pokušava upravljati i
diktirati politiku zemlje i utjecati na nju, umjesto da što savršenije
provodi politiku zemlje.
Takva uprava ne valja.
Mirko Omrčen
125
Još ponekad sanjam...
Da bi valjala morala bi znati, moći i htjeti.
Da bi mogla znati mora za svaki svoj položaj biti točno
definirana i uvježbana.
Da bi mogla moći, mora imati autoritet, da ono što zna može
postati izvršnim, te da je u tom poslu ne može spriječiti nikakva “
ugledna“ “moćna“ i utjecajna sila.
Da bi mogla htjeti, mora biti dobro plaćena, što jest, i dobro
nadzirana, što nije.
Državna uprava, koju imamo, je neznalačka uprava.
Teži diktaturi jer se samo diktaturom može čuvati od kritike,
nametati se i održavati kao autoritet.
Hrvatska je zemlja u kojoj je gotovo sve uništeno.
Da li je uništena i sloboda?
Sloboda nikad nije bila uništena i ne može biti uništena.
Ona je trenutačno samo zarobljena.
Svaki rodoljub kojem je stalo do slobode i slobodne Hrvatske ne
smije kapitulirati s toga što su grabežljivci i neprijatelji slobode
trenutačno moćni u svojim izvrnutim i ekscesivnim materijalističkim
diktatima.
Ako hoćemo pošteno raditi za svoj narod, ne možemo prihvatiti
te diktate ni u jednom njihovom naopakom zahtjevu.
Tko je njima diktiran i tko se njima izručio izdao je i
supstancijalno se odvojio od svog naroda.
Mirko Omrčen
126
Još ponekad sanjam...
Šafeta Osmičić
Opet mi valja poći gore
Uz kafu
Jutarnju
Posljednju
Do sljedećeg
Evo me, mati
Slušam radio
Stanje na putevima
I vremensku prognozu
A u meni već počinje
Bura
Emocija
I drhti mi
Zbogom
Na usnama suhim.
Majčine ruke
Klize mi niz lice
Pa ni suzu ne smijem da pustim
Nego je kao užarenu grudvu
U srcu stišćem.
Osmjehom se naoružavam
Lažnim
Prtim torbu ljetnih uspomena
i odlazim
u daleke
maglene noći
127
Još ponekad sanjam...
i dane u kojima nema
magične igre sunca
sa listovima naše stare lipe.
Dvije usahle ruke
Kao izvehćale zastave
Titraju mi u retrovizoru.
U zakriljene dimije
Sva toplina juga može da stane
A u šake sitne
Male kao gnijezda lastavica
Sav teret života
I opet da budu najmekša postelja
Za moju glavu ludu
Što iz takve odlazi ljepote.
Safeta Osmičić
128
Još ponekad sanjam...
Ivan Ott
Kako prepoznati Nijemca?
Poznata njemačka tvrtka svjetskog glasa završila je posao koji
joj je donio veliki profit, a još veću slavu. Zadovoljstva je bilo u "šef
etaži" ali i među djelatnicima tvrtke koji su, u znoju lica svog,
ostvarili poslovni uspjeh i još više podigli ugled proizvodu "Made in
Germany". Kako je međunarodni posao sklopljen i djelomičnom
zaslugom politike i političara, bio je to dobar razlog da svi zajedno
proslave uspjeh.
Jednoga dana, nešto prije ručka, pred upravnu zgradu tvornice
,na rezervirano parkiralište za direktore, stigle su i parkirale se dvije
velike, tamne "Daimler kočije" ili kako ih narod od milja zove,
"Merđe". Vozači u dvostrukoj ulozi, najprije kao vozači automobila,
a potom u ulogama lakaja, uzvrpoljili su se oko automobila,
pokušavajući široko otvoriti vrata kako bi iz automobila što lakše
izašli gospoda političari. Direktor tvrtke u pratnji najbližih suradnika
istrčao je u prizemlje zgrade da prvi stisne ruke i zaželi dobrodošlicu
visokim gostima. Potom se cijela svita laganim korakom uputila do
dizala kako bi se popeli na najviši kat zgrade gdje se nalazila dvorana
za primanje uzvanika. Doduše ona je prema potrebi mijenjala
namjeru jer je jednom služila za pregovore s poslovnim partnerima,
drugom zgodom za radne sastanke na višem nivou, pa onda opet kao
sala za svečano ručavanje, kao što je to bio slučaj toga dana.
Dvorana je bila posebno raskošno okićena. Stolovi su se savijali
pod teretom najbiranijih jela i pića. Iz nekog prikrajka diskretno je
rominjala glazba, dok su konobari u blještavo bijelim odorama
lepršali od jednog do drugog gosta nudeći ih aperitivima.
Konverzacija se brzo razvila jer očigledno, ljudi su se već
poznavali. Nakon aperitiva, slijedio je šampanjac i kavijarska
129
Još ponekad sanjam...
zakuska ukusno servirana u atraktivnim Schell-školjkama. Poslije
toga, društvo je posjedalo za stolove i prije nego li su konobari počeli
servirati jelo, izmijenjene su uzajamne zahvale i pohvale kojih je bilo
pregršt.
Slijedilo je glavno jelo, a onda se dvorana zadimila Havanacigarama pa je prostor podsjećao na ratno polje prekriveno dimnom
zavjesom.
Bila je to uvertira u događaj koji je prisutne više razveselio
nego svi gurmanski užici. Direktor poduzeća smislio je malo
iznenađenje za nazočne.
Na kraju banketa pozvao je četvoricu djelatnika s namjerom da
ih predstavi političarima. Bili su to suradnici nižega ranga. Nitko iz
vodstva, ali je svaki taj djelatnik bio stručnjak na svojem području
rada. Ukratko, ljudi koji su svojim rukama proizveli dragocjenu robu.
Četvorica "mušketira" ušavši u dvoranu, imali su problem s
orijentacijom jer je dimna zavjesa poprimila zabrinjavajuću gustoću.
Osim toga, zapljusnuo ih je val alkoholnog mirisa koji im je
poremetio čula. Smeteno su se stisnuli jedan uz drugog kao mladi
đaci koje je učitelj pozvao da se postroje ispred razreda. Iz
neugodnosti ih je izbavio direktor, koji im je pošao u susret
nasmijana lica i prije nego što su se snašli, pošteno im je protresao
ruke ispružene za pozdrav. Zatim se obrati jednom gostu, očito
najviše rangiranom političaru skupine, predstavivši mu svoje
djelatnike.
- Eto gospodine ministre, to su ljudi koji su uz nas zaslužni za
uspjeh. Zar to nije divno, četiri čovjeka, četiri nacije i jedan proizvod
- Made in Germany!
Oslovljeni ministar približi se pridošlicama, odmjeri ih slijeva na
desno, od glave do pete, razmišljajući kako da ih odredi po
narodnosti.
Približi se čovjeku, tipično europskog izgleda, po rastu, tenu,
kosi.
Pruži mu ruku, pa kad mu ovaj uzvrati čvrstim stiskom,
progovori uljudno:
Ivan Ott
130
Još ponekad sanjam...
- Drago mi je da Vi kao njemački djelatnik uspješno radite na
poslu zajedno s kolegama iz inozemstva. Čestitam Vam na uspjehu i
dobrim međuljudskim odnosima!
Pri tom, drugom rukom posegne u džep sakoa i izvadi mali etui
u kojem se nalazila srebrnasta značka.
Oslovljeni čovjek začuđeno se ogleda oko sebe, pa kad je shvatio
da su ministrove riječi upućene njemu, zbunjeno i tiho protuslovi:
- Oprostite gospodine ministre, ja nisam njemački, već hrvatski
građanin. No čestitku ipak rado prihvaćam - reče, pa se zadovoljno
osmjehne.
Ministar ustukne, oslobodi ruku kojom je još uvijek držao ruku
čovjeka pred sobom, a etui sa značkom neupadljivom gestom vrati u
svoj sako.
- Dakako da čestitku zaslužujete i Vi", nadoveže se ministar na
riječi stranca kojeg je pogrešno smjestio među svoje sunarodnjake,
pa se pogledom prošeta po ostaloj trojici. Pogled mu zapne za
čovjeka visokog ali skladnog rasta kojeg je krasio predivan muški
ukras, veliki crni brk. Nije mnogo razmišljao. Obrati mu se istim
riječima kao i maloprije, pruži mu ruku na pozdrav dok je drugom
rukom nervozno pipkao po džepu, tražeći etui sa značkom, koji je
negdje nestao u labirintu džepnih pregrada. Zaposlen pretragom
vlastitog džepa, skrenuo je pogled od čovjeka pred sobom, tako da su
ga njegove riječi posve iznenadile. Ovaj je čvrsto stisnuo ministrovu
ruku smješkajući se ispod brka i glumeći nonšalantnost. Napokon
mu se obrati ovim riječima:
- Žalim, ali i kod mene ste na pogrešnoj adresi. Doduše, prije
dvije godine podnio sam molbu za njemačko državljanstvo, pa ako
se slučajno sretnemo za godinu, dvije, Njemačka će imati jednog
državljanina više. Što govorim jednog, desetoricu, ako meni
pribrojite suprugu i djecu!
To reče brkati Turčin pa čvrsto prodrma ruku visokog gosta.
Ministar se našao u nezgodnom položaju. Još se jednom zagleda
u četvoricu ljudi koji su u jednom redu stajali ispred njega, pa se
potpuno zdvojan obrati, još jednom preostalom čovjeku, po
njegovom mišljenju, njemačkom građaninu, najmanjem u vrsti i sa
sumnjivo kosim očima. Bez da sačeka da mu se ovaj predstavi, tutne
Ivan Ott
131
Još ponekad sanjam...
mu u ruku etui s medaljom, a da ublaži mučnu situaciju promrmlja
kroz zube poznatu izreku:
- Treća sreća. Treći put Bog pomaže!
No tog dana ministar nije imao sreće, a ni Bog mu nije bio
voljan pomoći. Maleni čovječuljak kosih očiju, brzo strpa u džep
pruženi dar, etui sa značkom, pa zahvali riječima koje su visokog
gosta umalo oborile s nogu:
- Hvala, hvala, puno hvala ali ni ja nisam Nijemac, već
Vijetnamac.
Nakloni se uljudno pred ministrom pa se slavodobitno ogleda
oko sebe, kao da je sam izvojevao pobjedu u Vijetnamskom ratu.
Društvo zamalo što ne prasne u glasan smijeh. Pristojnost i
dužno poštovanje prema visokom gostu prisililo ih je da se suzdrže.
Njihovi nabubreni obrazi i stisnute usnice odavali su što oni
misle o mukama najuglednijeg uzvanika. A čestitar je zaista bio na
mukama i u nedoumici iz koje više nije vidio izlaza. Okrene se
prema okupljenom društvu i direktoru firme kojemu je isto tako bilo
neugodno kao i ministru, pa prije nego li ovaj otvori usta,
bespomoćno usklikne:
- Za ime Božje, pa tko je od ove četvorice Nijemac? - ni ne
pokušavajući se više obratiti jedinom preostalom čovjeku iz
četverolista.
A ovaj četvrti djelatnik, tamne kože kao ugljen antracit, u bijeloj
košulji i velikoj šarenoj kravati istupi korak ispred trojice kolega,
digne ruku s dva istaknuta prsta, kao kad se školarac javlja za riječ i
ponizno se obrati gostu:
- Dopustite gospodine da se predstavim, ja sam Samoa, njemački
građanin.
To je bilo previše za okupljeno društvo. Prvo je jedan, a zatim su
svi za redom prasnuli u glasan smijeh. Jedino se direktoru od
neugodnosti zacrvenila glava. Ministar pogleda društvo, pa se i on
najprije usiljeno, a onda otvoreno nasmije iz sveg glasa. Da ne
uvrijedi svog sugrađanina, obrati se tamnoputom čovjeku riječima
isprike:
- Oprostite, nemojte zamjeriti, smijem se svojoj nespretnosti, a
ne Vama. Posve ste me iznenadili. Znam da je naša država postala
Ivan Ott
132
Još ponekad sanjam...
multinacionalna i multikulturna, ali sam posve smetnuo s uma da su
mnogi stranci tijekom vremena postali njemački građani.
I kao da nema kraja mukama i zabunama visokog gosta,
tamnoputi njemački građanin prekine govornika riječima:
- Oprostite što Vam proturječim, ja sam njemački građanin već u
trećem koljenu. Moj djed je bio vojnik u njemačkoj afričkoj koloniji
u službi cara Wilhelma i iz zahvalnosti je dobio njemačko
državljanstvo. Ni djed ni otac nikad nisu vidjeli svoju novu
domovinu. Kad je Njemačka u nedostatku radne snage pozvala strane
radnike da joj pomognu održati konjunkturu i kad su počeli pristizati
brojni «gastarbajteri», i ja sam odlučio pomoći svojoj Njemačkoj
domovini".
- Dosta, dosta! - usklikne i prekine sugovornika nes(p)retni
ministar. - Prije nego li još jednom stanem u "tanjur s hranom"
(Freßnap), zatvorit ću svoja usta šampanjcem", reče u smijehu, pa
uzme dvije pune čaše. Jednu turne u ruku pripadniku svog naroda pa
nazdravi:
- U zdravlje i nazdravlje svim suradnicima ove tvrtke. Stranim i
našim radnicima, bez obzira kako oni izgledali!
Potom kucne čašom o čašu crnog sunarodnjaka, srkne dugi
gutljaj, pa se udalji od predstavljenih suradnika i pridruži se društvu
koje se još uvijek slatko smijalo.
Iz ciklusa «Gastarbeiterske priče»
Ivan Ott
133
Još ponekad sanjam...
Velimir Pašara
Moj brat i ja
Imam brata svjetioničara
Zaboravio telefonirati
Zaboravio pisati, javiti se
Imam jednoga brata
Širokih tamnih brkova
Tvrdih obrva
S očima toplim od dobrote
Moj brat i ja, dva brata
On stariji, ja mlađi
Braća s otoka
Braća zvjezdana
Lice mu u grču nemira
Mori ga more životnih briga
Mjesto da uživa u miru svjetionika
Životom punim vjetra i soli
Taj moj brat
Zajedno smo u mislima
Naslonjeni jedan na drugoga
Vrijeme nas grli beskrajno
Dodirujemo more očima
Gledamo se morem
Tako se vidimo i čujemo
Bojimo se razbiti muk idile
Potapamo u more dlanove
134
Još ponekad sanjam...
Dajem ti ruku, brate
Tako se voljom sudbine rukujemo
Sreća je da smo moru odani
Možemo birati neizgovorene riječi
Sporazumijevamo se dozvanim vidicima
Zbijenih sjećanja široke pučine morske
Na istim valnim dužinama
Nazočni daljinom uzdaha čežnje
Moj brat Crni i ja
Braća iz kamena
U moru tišine vrtloga života
Rišemo roj bratskih misli
Mutno obojenih miligrama sreće
Odsjaja žudnje bežičnih veza
Sa slutnjom u duši glasa brzoglasa
I duha dobra pruženih ruku
Toplih kao srce
Njegove lanterne
Zavojitih stuba
lanterna – svjetionik
Velimir Pašara
135
Još ponekad sanjam...
Kuća za lastavice
Kamenom zidana kuća
U njedrima otoka
U mojemu susjedstvu
Sumorna, napuštena
Ostavljena brizi vremena
Rastvorenih vrata
Raskriljenih prozora
Razbijenih stakala
Nastanjena vjetrom
Dom je za lastavice
U ljetnom cvjetanju krovova
Ulijeću lastavice
Izlijeću iz kuće
Kroz otvore
U tišini otoka
Krile se skladno
Gnijezde se pokućarke
Na pedlju usijane zemlje
Lijepe svoja gnijezda
Pozdravljaju topli povjetarac
Ljepotom raširenih ptičjih krila
Miruju poredane po žicama
Pijane od čekanja
Odmaraju se
Tren poslije živnu
Vinu se u vedrine
Velimir Pašara
136
Još ponekad sanjam...
Kruže beskrajem
Usmjeravaju svoj let
Grle okoliš pogledom
U šumnom bezglasu dana
Hrle plavetnilu neba
Vješte letačice
Pikiraju tik uz tlo žurno
U niskoletu
Cvrkuće kuća-gnijezdo
U nebo usidrena
Posvojile ju lastavice
Ljubavlju je posvetile
Igraju se razdragano
Igrama od iskona
Raskriljene lepršaju put neba
Dolete
Ulete
Prhnu
Uzlete
Odlete lakim letom
Plove modrinama
Ljuljaju im se godišnja doba u očima
Jate se i lete
Svoje staze svako jato ima
Daljine ih zovu
Vabe ih visine
Uzbibane zebnje trepere im u srcu
Da ne polete odveć rano
Letne ceste ih čekaju
Mame skora putovanja
Velimir Pašara
137
Još ponekad sanjam...
Poletjet će k suncu
U visine urasle
Uz jedva čujan lepet lakih krila
Odletjet će k jugu
Naglo i nenadano
Kao što su i doletjele
Zaplovit će u svijet
Slijedeći zvijezde i vjetrove
Što ih uzgone u nebesa
Jedreći na termici zračnih struja
Zibajući se u tajnama preleta
Nezaboravljena duga puta
Samo njima dobro znanih
Staza odlazaka i dolazaka
Na koje kreću krilate putnice daljina
Da se vrate raširenih krila čeznuću duše
Putovima povratka u uznemirenom šapatu ptica
S novim susretima cvrkuta nade na vjetru
Što ostaju u sjećanjima stoljetnih maslina
Velimir Pašara
138
Još ponekad sanjam...
Miroslav Pelikan
Zemlja
Ponekad zaplovim zemljom moga oca, vlastita, daleka i mutna
ishodišta, vješto kormilareći između tek izoranih brazdi crne zemlje,
pozorno pazeći kako ne bi ozlijedio (narušio izvijenu pravilnost)
njihove uzdignute rubove
Lebdim neposredno iznad toplih isparenja, ona me drže kao more i s
dobrim vjetrom u krmu, jedrim
Sumrak me zatiče nespremna, (toliko bi još želio prejedriti) dodirnuti
poneki grumen, prstohvat zemlje koji bi mogao, ustreba li, svjedočiti
o prolasku plugova mojih predaka
Još se čuju povici konjima, spregnuti su u brazdama a trk im u bilu
odjekuje
Ponekad zaplovim zemljom moga oca, u snu pred jutro, izmučen od
nesanice, nedovoljno zaronjen u snoviđenje, teško je i mučno ploviti
na uzbibanom moru zemlje
Izmišljam brodove umjesto konja kako bi jedrio ponad zemlje kako
bi orao valove, kako bi dosizao daleka mora umjesto žetve i žute
jeseni berbe
Ti si posjedovao stvarne konje a ja plovim u zamišljenom brodu
Jedrim između brazdi koje si netom izorao, slijedim te
Morao bi na jedro broda staviti lik bezimenog konja, ustalasane grive
i bijesnih očiju
139
Još ponekad sanjam...
Izmišljam brodove i dnevnike putovanja, događaje i nevolje, bure i
luke a ti s mirno, s ponekim povikom iza svojih konja, lagano hodao
između brazdi
Brodovi plove zemljom, konji oru more, rasijecaju se brazde, crne i
bijele u plavom
Vjetar nadima pluća oznojenih konja, vrela isparenja izorane zemlje
drže brod na dobrom kursu
Kormila se drže sredine brazde, a konji, razigrani grabe u dubokom
moru
Sretan sam kada čujem njisku svojih morskih konja, odmahujući
rukom gledam grebanje trupa broda po kresti brazde
Brodovi gospodare zemljom, konjski topot odjekuje između valova
Užad jedara pridržava hitrost konja a plug određuje pravac
Vjetar hladi konje, na moru se stiša, brod je ukotvljen između
sigurnih brazdi
Miroslav Pelikan
140
Još ponekad sanjam...
Ivana Prpić
Privatni teatar
I večeras sam svoju
Ulogu dobro odigrala,
Gosti su otišli,
Predstava je uspjela,
Ostali smo samo
Ti i ja,
Svaki na svom kraju
Vlastitog svemira.
I znam da te ne zanimam
I uzalud se nudim
i ovakva prazna,
tebe će prije odvući
tuđa rasprava razumna
nego privući ja, polumazna.
Tvoj je ego bio izmišljen,
A libido naučen,
Ne, ne diži se iz fotelje,
Posljedice naših susreta ionako su
Isforsirane onomatopeje.
Zagrabit ću svojim crnilom
Dio i ove noći,
Snagu ću za novo jutro
Opet u snu smoći.
141
Još ponekad sanjam...
Odustajem
Ja ne znam drugačije nego otići,
Ja ne znam drugačije nego zanijekati.
Ne mogu više čekati.
Krećem dalje već predugo,
Ne osvrćem se,
Ali ni ne pokrećem.
Radije ću se svemu rugati
Nego se opet u sreću uzdati.
Prije ću odustati
Nego nešto poduzeti.
Sakrit ću se iza društvene maske,
Na osjećaje zakucat' daske.
Neću razmišljati i kopati
Samo ću pokušati opstati.
Jednoga ću se dana sa svime pomiriti
I moliti Boga da ti nećeš odnekuda proviriti.
Kratko i jasno
On miran
Ja nemirna,
Dok gleda televiziju
Ja rješavam tajne svemira.
On siv
Ja šarena,
On sretan
Ja izgubljena.
Ivana Prpić
142
Još ponekad sanjam...
Dušo moja
Moja je duša prastara,
Bezvremenska, pravedna
I mislim da je zaslužila
Da bude opet slobodna.
Da plovi plavim morima
Da kupa se u snovima
Da leti snenim šumama
Da trči zlatnim poljima.
No sad je takvo stanje
Da za više-manje
Prodajem svoje osjećaje
Za 2-3 tuđe pohvale.
Stoga, otkrit ću vam ovo:
Dušu sam svoju skrila
Odrezala joj bijela krila
Što mi je više dala
Toliko sam ju puta više izdala.
Kada je se odričem
Samu sebe poričem.
Al' moja je duša dobra;
Gledam ju strpljivu i snenu,
Iznevjerenu, u kutiji zarobljenu.
Čak sam ju jednom u
Dvorištu zakopala
Ispod bijelog jasmina
Da vječno počiva.
No čula sam joj pjev
Ivana Prpić
143
Još ponekad sanjam...
Jedne kišne noći,
Morala sam ju otkopati,
Po nju doći.
Čula sam joj pjev
Prije bistrog jutra,
Iskopala sam ju van,
Nisam čekala sutra.
Sad ju držim pod krevetom
Ispod starih knjiga
Pravim se da ne znam gdje je,
Da nije moja briga.
Al' ta golema praznina,
Više ne znam šta je?
Dal' za dušu moju
Vrijedi pokajanje?!
Dal' je došlo vrijeme
Da ju iz kutije izvadim
I pažljivo u pamučnu krpicu stavim
Pa kad malo ojača pustim ju van
Možda se tad sjetim što mi bješe san.
Nerijetko poželim biti netko drugi, treći
Netko tko zna naći put ka sreći.
Ali duša moja, nejaka,
Obećanje mi daje: doći će dan
Kad sjat' ćeš starim sjajem!
Ivana Prpić
144
Još ponekad sanjam...
Ognjen Pudar
Na kuli u Cimskom gradu [1]
Na Neretvi, na njenim obalama, ima više gradova ali je samo
jedan Grad. Mnogi, pa čak i oni koji su rođeni i odrasli u Mostaru,
misle da je Mostar nastao i postao tek onda kad napraviše ovaj stari
kameni most. A mnogo prije njega na istom mjestu bio je drveni
most na željeznim lancima. I kule su bile, kamene. I mostari su bili,
oni što mostarinu naplaćuju. Naselja, davno prije turskog vakta
postojaše, naselja od bir vaktile.
E, u današnje vrijeme malo šta ima što je ostalo od bir vaktile.
Kule imaju. Most ovaj kameni ima, kriva ćuprija ima; dole u Blagaju
ima, visoko na stijeni, iznad samog vrela Bune, i neki kamen na
kamenu. Ne znam čega to u Hercegovini više od kamena ima.
U Mostaru u neka kasno jesenja jutra, prije nego kiše postanu
kišom, prije nego zora sva iz noći izađe, prije nego dan se rasvijetli,
prije nego sunce iza oblaka izviri, prije nego što se vjetar probudi...
kafa se pije, ona jutarnja. Tad, ako imaš s kim, odšutiš jedno po sata
ili sat. Ako nemaš s kim, onda to što nisi htio reći odšutiš sam sa
sobom. Tako je možda i bolje, ali ti nije i lakše. Neko opet i uz tu
jutarnju kafu voli da priča. Nije važno šta, samo da se priča. Ima i
takvih koji vole da pričaju ali ih mrzi da usta otvaraju dok kafu ne
popiju, pa onda samo nešto mumljaju, onako sami za sebe. Muka
nastane kad se u istoj kafani nađu dvojica takvih mrzovoljnih. To
može da izgleda evo ovako:
Na desnoj obali Neretve uz onu kulu; u povijesti poznatoj po
imenu „Cimski grad“; pored Starog mosta, natakla se nekakva kafana
gdje se kafa ne kuha nego se peče [2]. Prije pečenja se ne melje nego
se svaki dan u velikoj stupi tuca da bude taze. Tad joj je, mnogi kažu,
najbolji ukus. Svako jutro nađe se tu neki Salko; ogroman čovjek a
zovu ga Salkica; da na miru kafu popije. Po prirodi miran čovjek, ali
145
Još ponekad sanjam...
dok kafu ne popije nervozan k'o gladno pašče, vala reklo bi se i da
reži ako ga nešto upitaš. Dođe tu, ovo jutro, neki Ibraga, puka
sirotinja i on i porodica mu već generacijama; nikad ništa nisu ni
imali; a mangupi mu ime pošprdno okitiše turskom plemičkom
titulom. I on poprilično nervozan dok kafu ne popije, pa kao i Salkica
samo reži. Kao i Salkica; baš ga imaš šta vidjeti; ogroman.
Namjerno ga doveo neki Malik kujundžija otud iz kujundžiluka da
vidi kako će proći susret nervoznih jutarnjih kafopija. Stigao je o'zgo
od blizu tepe i Ragib opančar. S njim je došao i Matko vunovlačar iz
Blagaja, a slučajno se s njima našao i nekakav što užad pravi pa ih
prodaje gore na tepi. Više ih u kafanu ne može ni sjesti, a ni stati. I
ovako se kafedžija jedva između njih provlači. Svi šute u očekivanju
prvih reakcija nervoznih kafopija, a neki glume da jučerašnje, bajate,
novine čitaju. Kafedžija tamo u ćošku se zabavio oko mangale, treba
šest kafa ispeći, a on prešu baš i ne voli, pa 'nako kao sam za sebe
broji:
A ne znam vala što ste jutros k'o budale navalili. Svima se nešto
žuri. Eno vam gore u pozorišnoj kahvani ona talijanska na vrat na
nos [3] kahva pa idite tamo kad vam se žuri. Kahva se boni i peče i
pije po istilahu i samo ako je čovjek onako serbez.
Onda uze dvije okrugle mesingane tacne pa sve, onako polako,
servira. Svaki fildžan dva put' zagleda, pa onda čaše, e njih reklo bi
se i tri puta zagleda. Onu prvu uzme, čini mu se da je neka fleka na
njoj, pa hukne u nju da se zamagli te je lanenom krpom obriše; ne
valja neka druga krpa jer iza nje ostaju dlačice. Sve što radi on naglas
priča i objašnjava. Kad je čaše pregledao i dobro izhukao i krpom
očistio, iz ibrika hladnu vodu naspe, a one se odmah zamagle i orose
da je to milina. Onda skine fes s glave, vruće mu pored one mangale,
pa onom lanenom krpom znoj sa čela obriše. Ustane sa stoličice pa
ode do pulta, tamo pod nekim staklenim zvonom rahatluci složeni, pa
i to servira; već prije je na svaki sto stavio kutiju sa duhanom i
ćatima, onda iz neke deblje staklene čaše uzme čačkalice pa u svaki
lokum zabode po jednu, e sad je spremno da se za sto mušteriji nosi.
Ognjen Pudar
146
Još ponekad sanjam...
One prve dvije kafe odnese Salkici i Ibragi. Reče: Izvolte, i ode
nazad za mangalu. Ona dvojica umjesto hvala istovremeno nešto
prorežaše i onda obojica trznuše glavom, hoće vratove polomit.
Svakom od njih kroz glavu prozuji: Ovdje me neko izgleda ***aje,
ali kako ne vide ništa sumnjivo, opet saginju glave ispotiha režeči.
Opet ih onaj zvuk trznu. E ovo već prelazi sve granice što oni 'vako
rano ujutru, a još nisu kafu ni pipnuli, mogu da podnesu. Obadva su
na nogama, ne mogu se čestito ni ispraviti; u bijesu gledaju okolo;
niko na njih pažnju ne obraća. Tad mjerkaju jedan drugog, svaki
malo glavu nakrivio, jedno oko onako na pola zatvoreno, drugo
izbuljeno hoće iz duplje da iskoči. Traje to mjerkanje malo duže,
onda svaki reče: „hm“, pa opet sjednu. Jesu oni nervozni, ali nisu baš
toliko da cirkus prave, a nije se ni razdanilo kako treba.
Kad se kafa onako po istilahu popila, kako je i red da se pije prva
jutarnja kafa, izmjenjuju se najnoviji mostarski tračevi. Onaj iz
Blagaja priča šta tamo ima novoga, pretresu se malo i cijene na tepi;
politički haberi se ne spominju, nije baš najbolje vrijeme za te stvari;
pa svak polako ode za svojim poslom. Oni što su došli cirkus da
gledaju nisu baš zadovoljni. Šta se može. Nije svaki dan dobar dan,
ali ništa za to. Dug je dan pred njima, valjda će ipak naletit neko ili
nešto pa da malo prokenčijaju.
U Osečini, ljeta 2006. godine
_____________
[1] Nekad davno sam naletio na podatak da su puno prije
izgradnje mosta i prije turskog vakta postojale kule; ona desna zvala
se Cimski Gard, a lijeva Nebojša. Sad se za onu desnu uobičajio
naziv Ćelovina ili Halebinka, a za onu lijevu Herceguša. Ja namjerno
koristim stare nazive što ostadoše u mom, možda, varljivom sjećanju.
[2] U potpuno suhu džezvu stavi se određena (stvar ukusa)
količina kafe, pa se to onda malo na vatri zagrije. Zaspe se tek
ključalom vodom, ali ne do vrha. Promiješa se i ponovo stavi na
Ognjen Pudar
147
Još ponekad sanjam...
vatru da se digne, pazeći da ne iskipi. Skloni se s vatre pa se onom
ključalom vodom zasipa bezmalo do samog vrha. Ponovo se samo
nakratko stavi na vatru i onda se dolije jedna mala kašičica hladne
vode što natjera sav toz da padne na dno, a na vrhu ostane bogata
količina kajmaka. Sipa se na taj način da se kašičicom prvo skida
kajmak i stavlja u fildžan pa se tak onda sipa kafa, u protivnom se
može desiti da sve prospeš po stolu i po sebi.
[3] U Mostaru komparacija ovog pridjeva ima četiri stupnja i ide
ovako: brzo, brže, najbrže, navrat-nanos.
Ognjen Pudar
148
Još ponekad sanjam...
Nevenka Pupek
Konačno korisna / Enfin utile
...
možda se otopim na ovoj kiši
postanem hrana za biljke
(konačno korisna)
...
peut-être finirais-je par fondre sous cette pluie
et devenir nourriture pour plantes
(enfin utile)
franc. prij. Zorica Sentić
Tišina / Silence
...
tvoj prostor ispunjava tišina
izrezani komadi mene nečujni
boje promukle od pjevanja
...
your space is filled with silence
pieces of me cut up inaudible
colors with their voices cracked from singing
engl. prij. Tamara Kramarić
149
Još ponekad sanjam...
Ona je sasvim beskorisna
prašina je prekrila police
oprano rublje stoji neobješeno
na štednjaku džezva od prekjučer
ona je sasvim beskorisna
sjedi u vrtu već treći dan
gleda u polje
Zaustavi korake ženo
zaustavi korake ženo
osluhni gibanje jutra
prema podnevu
polako
polako
i šuti smjerno
naćuli uši
zaboravi sasvim
onda kreni u sumrak
i vrišti
samo vrišti
jako
Nevenka Pupek
150
Još ponekad sanjam...
Viktor Radonjić
Pred kraj
Orkestar je svirao temu
Htela si da je prepoznaš
Meni su važnije bile tvoje ruke
U njima sam je video
i pomislih kako je tačna
dok se brani ćutanjem
Mastilo tek primetnog smeška
pratilo je liniju života
upijajući vlažan trag
Unela si u obraz nastojanje
konačnog razdvajanja
Okovratnik od gubljenog vremena
Pitanja
Kako sam
Šta radim
Imam li načina za ovu besparicu
Dakle
sve ono
što je omekšale strune uputilo na šlager
Ja sam se poigravao šturim kazivanjem
jedinog člana žirija
Jedinim iskušenjem u izdvajanju pramena
Smatraš to neumesnim
151
Još ponekad sanjam...
Fakat jednine
Kada bih umeo da kao neko
stanem pred tobom i kažem ono
što nije u nameri hrapavom mučitelju
Priuštim mučenom tišinu istog krvarenja
Veselo iz osmeha izmamim na blagi sud
tvojih očiju
Ukradem za sebe poru sa Hronosa
Kada bih umeo ne uzimati za svedoka
tamničkog sužnja
tetoviranog tribalom halapljivog poverenja
Potvrditi slabašnom savez u zenicama
Još jednom uputiti palacavu nadmoć
na račun fronta istog lica
Jer ne umem da izmirim
potez
i
fakat jednine kanapa
Sa
dve naspramne stolice
i
njegovo disanje protiv mog
Viktor Radonjić
152
Još ponekad sanjam...
Ante Radović
Domovini
Lipa si zemljo moja
puna si friži i boli
mnogi su rušili tebe
a jedan te narod voli
Kroz povist ovdi su bili
Mlečani Turci Iliri
i mnoge druge sile
tvoje su bogastvo tile
Vadili su ti kamen
gradili svoje dvore
sikli su tvoje šume
crpili plavo more
Svaki je kamen tvoj
natopljen od krvi i znoja
mnogi su pali zbog tebe
jedina domovino moja
Jedan te narod čuva
trpi pati i moli
navik tvoj čovik živi
Jer Hrvatsku zemlju voli
153
Još ponekad sanjam...
Dalmacijo stara
Masline stare rastu
uz gole morske hridi
padine tvojih vala
krase suhozidi
Žuljave su ih ruke
zidale od vrimena stara
zauvik ostaju dila
tih vridnih neimara
Kamene kuće stare
obrasle korovom drača
polja murtile čička
brnistre i koromača
Vonjaš mi mirisom ruže
cvite moj od davnine
škoji te tvoji krase
čuvaju te planine
Šum vala tiho te budi
u svitanju litnje zore
sunce te snažno grije
ljubi te plavo more
Ante Radović
154
Još ponekad sanjam...
Majda Rogić
U polutami sobe
O, nepozvani goste,
Bježi od mojih odaja, u tamu,
Odakle si i stigao, jahaču svirepih strahova.
Neka te proguta vječnost
Iz čije si ovojnice rođen.
O, nepozvani goste
Na moja si vrata stigao
Krivim putem vođen.
Objesi zle slutnje na svojim nepcima,
Znaj da ja ne žeđam za takvim bićima.
O, nepozvani goste
U osami karmičkog života,
Isplivat ću, već.
Ne strahuj za tajne u svojim očima,
Okreni mi leđa i hodi,
idi, nemoj ništa reć`.
Prisustvo mi tvoje krade sanak.
155
Još ponekad sanjam...
O, nepozvani goste,
Samo da te ne susretnem!
Darujem ti! Ukradi mi život!
Nisam nikakav junak, priznajem;
Tek duša u umornom tijelu.
O, neznani goste
Tiho me, na prstima iznesi u
Daleku zoru, bijelu!
Odnekud odjekuje glazba
Umoran, sumoran...
Krijepiš dušu u glazbi
Odnesen u još neotkrivene harmonijske predjele
Predaješ se svježini jutarnje rose
Svaka kap cjeliva tvoj bol;
Skupljen u čistoći anđeoskih suza
Rasipaš se po svakom taktu;
U svakoj riječi
Nastaje po jedan novi oblik
Tvoga lica
I na tren prestaješ biti čovjek
Na tren bivaš samo ti....
Majda Rogić
156
Još ponekad sanjam...
Edin Sarač
Pismo za mamu
(Andre Hazesu)
zmaja sam vezao za prst
i nosim ga uvijek sa sobom
moj tata kaže da oni se vole
on i moja nova mama
a ja se nadam da tamo gore
moja prava mama nije sama
i da je ne boli sad više
sad, kad je ozdravila
zmaja sam vezao za prst
i nosim ga uvijek sa sobom
157
Još ponekad sanjam...
Zaostavština
Moj prijatelj Ralf, živahni Bavarac negdje u Vestfaliji zalutao,
kaže mi da Nijemci voze prebrzo svojim autoputovima
jer se u izmaglici fleka od ulja što se isparavaju po parkingzima
još uvijek osjeća ljuti glas onog Autrijskog kaplara
što nije znao dvije proporcionalne ruke nacrtati.
A naši kaplari ne vole asfalt.
Ponekad zastanem pred mnoštvom uzdignutih nosova
i pokušavam povući paralelu od nosa do nosa
tražeći u liniji što ih vezuje objašnjenje kao ispriku.
I nema isprike u bilo kakvom objašnjenju.
Do Aušvica se stigne brzo, preko Njemačkih autoputova,
ako ne udišeš previše isparenja ulja po parkinzima
stigneš sigurno, stigneš kako si planirao.
Jevreji su pravili tepihe od kose ljudi što su,
njemačkom preciznošću i majstorskom organizacijom,
prije gasne komore bili detaljno ošišani do glave
A ja nemam glavu dovoljno veliku da lupim njome od zid.
Ponekad se popnem na brdo kad dođem dole,
brzo preko Njemačkih autoputova, zaostavštine ljutog kaplara,
i podignem nos da udahnem zavjetrinu posmatrajući Grad.
Kad padne mrak on popali svjetla da ga drže na okupu,
da se ne raspline u tmini.
A u Srebrenici ni kose za tepiha nije ostalo.
Edin Sarač
158
Još ponekad sanjam...
Mrtvi
moji mrtvi nisu tvoji mrtvi
moji su u meni živi
tvoji su u meni mrtvi
u nama se naši mrtvi razilaze
razilazeći nas žive u životu
Edin Sarač
159
Još ponekad sanjam...
Šaban Srebrenica
Radionica tanahnih stihova
U radionici tanahnih stihova,
izradio sam magično ogledalo tvoje mašte,
stoji pred tobom i čeka na tvoju riječ,
ključ koji otključava rijeku čuda,
ključ koji otključava ćudoređe zamotano u maštu.
U radionici tanahnih stihova,
ispisao sam priču šifriranu šifrom tvoje šutnje,
što više šutiš, šifra je sve jača,
kao beton vremenom što se hladi,
kao lava razlivena niz padine razbuktala,
pa ugašena vulkana.
U radionici tanahnih stihova,
ucrtao sam na karti postojbinu tvojih osmjeha,
zanijemili su za mene, kao kad nebo zanijemi poslije oluje,
išiban olujom, nijemost mi se čini kako prirodna stvar,
priroda prirodi priredbu činiti najbolje zna.
U radionici tanahnih stihova,
nitko mi oteti ne može ključeve tvoga srca,
ako želim izradit ću stihove uzvraćene ljubavi,
ako želim, bit ću voljen, bit ću ogrtačem sreće zagrnut,
u radionici tanahnih stihova, ja sam i šegrt i majstor i poeta.
160
Još ponekad sanjam...
Moja posljednja pjesma
Lomim pera,
istjerana vjetrom tuge iz prostranih perivoja moje duše,
lomim pera,
bijela, siva, zelena da prostiš,
lomim pera, brišem njihove krvave tragove,
ostavljene po nepreglednim neiščitanim hartijama.
Odričem se svake riječi,
odričem se svakog stiha iz tih mirisnih perivoja,
to nisam ja,
to nije ogledalo mene,
odričem se svakog stiha,
odričem se svoje,
poetske duše.
Šaban Srebrenica
161
Još ponekad sanjam...
Nevenka Šarić
Duje
(mojoj mrvici)
Jutro sneno
a budim te
zrakom sunca
ljubim te
radost modru
nudiš mi
ruku malu
pružaš mi
a još ne znaš
samo šutiš
da te volim
i ne slutiš
za dan svaki
hvala ti
sve bih svoje
dala ti.
162
Još ponekad sanjam...
Otvoren prozor
Ne dotičem blizinom
šutnjom željeno
skriveno
zagrizem usnu
da ne zavladaju
otežale misli,
otvaram prozor u noć
još miriše
jutros pokošena trava
obamrlo diše
sve tvoje, zapisano
u meni.
Druga priča
Jutros je more
pričati htjelo
na crvenoj hridi
kako te srelo
i još je
željelo
nešto reći...
promijenila sam temu.
Nevenka Šarić
163
Još ponekad sanjam...
Plamen u grudima
(mojim kćerima, Nini i Ivani)
Između snenih cvjetova
rukama pridržavam nebo
nešto me nevidljivo
silno veže
ne osipa se
ne nestaje
ne blijedi,
moja sreća
moj strah
moj dah
u ovom čudnom svijetu
gdje snivaju vam oči
željama
žudnjama
u vašem svjetlu
ja sam se sklonila.
Nevenka Šarić
164
Još ponekad sanjam...
Ne mogu
Ne mogu ostati
gledati naše ljiljane kako umiru
na hladnom pločniku
ni zaspati naga
zaluđena zvukom orgulja
u vječnom prostoru,
nemirna, pritajena, tek naslućena
ne mogu ostati
biti kamena jeka dalekim morima,
na križu šutnje razapeta
ali ni otići
nestati u mračnim predgrađima
predati se skrovitoj tišini
ne mogu, još ne mogu.
Ledene riči
Učinila bura
otele se riči,
zaleđena voda
ka i staklo puca,
u šijunu svakom
komad neba kida
i koprenu s duše
otima, otkida.
Nevenka Šarić
165
Još ponekad sanjam...
Soba broj šest
Koga da optužim
za izgubljen pogled
među bijelim plahtama
u sobi broj šest,
šapatom
kako da zavaram vrijeme
dane, godine,
probudim ptice da slijeću
na procvali lovor,
ne plači, nisi izdana
samo te umor boli
otvorit ću danas sva vrata
primi se za moju ruku
drži se čvrsto
i hodaj, samo hodaj naprijed
ne odustaj
jedino to te molim.
Nevenka Šarić
166
Još ponekad sanjam...
Zanesene ptice
Slučajan susret
otopio je
modre obrise
samo na trenutak,
u pregibu sjećanja
zamirisala
sva procvala proljeća,
ispružena ruka bila je topla
poletjele zanesene ptice
otišao si nasmiješen
još u sebi čuvam
tvoje lice.
Rasuta
Sinoć je
smiješeći se
u duši od porculana
slagala
zeleni mozaik
sjećanja i snova
a kockice se pomiješale
i naišla jedna siva,
rukavicom od lana
sad skuplja
dušu od porculana.
Nevenka Šarić
167
Još ponekad sanjam...
Oči plavih jutara
U žuboru
maglena vremena
nema izgovorenih riječi
i dalje te tražim
među granama
procvale breskve
mirisu ubranog smijeha
u trku zaigranih kozlića
još tragam
za letom promrzlog ptića,
na vjeđama počinak
i svjetlost posrće
snivaj,
samo snivaj u tišini,
dok breskva cvate
pod dodirom juga
u očima plavih jutara
i danas
odsjeda tuga.
Nevenka Šarić
168
Još ponekad sanjam...
Lidija Šinko Kumić
Govor srca
. . . Gospodine . . .
Oslonih svoju glavu da počiva
Na Tvom ramenu,
I duša mi se odmara
U Tvome krilu,
Srce mi izgara poput
Baklje u plamenu,
Kad osjetih ljubav Tvoju
Tako nježnu i milu . . .
I tada, ne mogoh Ti
Izustiti ni riječ,
Al' srcima našim mi
Sve izrekli smo već . . .
169
Još ponekad sanjam...
Još jedna prilika
Došao si zbog onih koji Te srcem traže
I zbog onih koji krivim stazama lutaju,
Jer želiš da Te nađu u svom moru života,
Da zarone u dubinu ljubavi Tvoje,
a ne da po površini plutaju.
Došao si zbog onih koji Te odbacuju,
I zbog onih koji te nikad nisu imali priliku upoznati,
Jer želiš im reći da si put kojim trebaju ići,
I stalo ti je da istinu Tvoju mogu doznati.
Došao si zbog siromašnih i napuštenih,
I zbog onih koji Te vrijeđaju
Jer želiš ih nahraniti kruhom života,
I raduješ se kad za životom vječnim žeđaju.
Došao si zbog svih onih žalosnih,
I zbog onih malenih i nejakih,
Je želiš ih staviti na prijestolje ljubavi
Ispred svih moćnih i jakih.
Došao si iz ljubavi prema čovjeku
Jer je stvoren na Tvoju sliku,
I zato prema svima si milostiv
I svakom daješ još jednu priliku.
Zagreb, 27. rujna 2009. /sat 1 i 20 u noći
Lidija Šinko Kumić
170
Još ponekad sanjam...
Kristu Kralju
Ti Kralj si nad svim kraljevima,
A samo Tebe su prezreli, ismijali,
Samo Tebe su osudili, na smrt mučili,
I ponosno do dna čaše ispijali.
I dok su se zemaljskim kraljevima klanjali
Tebe su bičevali i ponižavali,
Druge su častili, na prijestolje stavljali,
A Tebe vrijeđali i ranjavali.
I dok su drugima iskazivali poštovanje
Tebe su odbacili, prognali, optužili,
S drugima su prijateljevali,
A s Tobom nisu se ni družili.
I dok su se divili skupim kraljevskim haljinama,
Tvoju su poderali, tako lijepu i čistu
Jer nisu željeli upoznati Tebe,
Nisu htjeli pokloniti se Kristu.
I dok svi rugali su se Tebi,
Ti nikoga nisi prestao voljeti,
I za neprijatelje platio si cijenom života,
Jer samo ljubav može tako boljeti.
Lidija Šinko Kumić
171
Još ponekad sanjam...
Ti Kralj si sviju srdaca
I raduješ se kad srca ta molitve Ti šalju,
Ti vladar svih si vjekova,
Slava Tebi KRISTE KRALJU!
Zagreb, 25.11.2007., sat 21h
Blagdan Krista Kralja
Lidija Šinko Kumić
172
Još ponekad sanjam...
Ljubiti do kraja
One tamne noći kad bio si predan
Po tebe dođoše Tvoji neprijatelji,
I privedoše Te ko' najvećeg zločinca,
A Ti, jednako si ih volio ko' da su Ti prijatelji.
I kad su Te izdali, Ti njih nisi,
Sa križa svoga ljubio si njih
I bio spreman svoj život dati
Iako si bio napušten od svih.
I stalno pitam se zašto svijet ne može hvalu Ti dati
Nego i danas uporno Te vrijeđa,
Zar i danas ne prepoznaju Onog
Koji za nas podmetnuo svoja je leđa?
I danas čavli probijaju Tvoje Srce,
Čavli zavisti, ogovaranja, uvreda i laži
I kada bi i danas zemljom hodao
Opet bi Te raspeli, ne bi ništa bili blaži.
Zato Te molim za sve koji nisu upoznali ljubav Tvoju,
I za sve one koji lutaju i istinu traže
Pomozi im da shvate otajstvo Tvoga Uskrsa
Da život pobjeđuje smrt, nek im Tvoje Srce kaže.
Lidija Šinko Kumić
173
Još ponekad sanjam...
Istina je da obećao si i nama život vječni
I hvala Ti što već otvaraš nam vrata svoga raja,
Samo Ti, Isuse, pokazao si svima
Što znači ljubiti, LJUBITI DO KRAJA.
Zagreb, 23.03.2008. na Uskrs početo, dovršeno na Uskrsni
ponedjeljak 24.03.2008.,18 h.
Lidija Šinko Kumić
174
Još ponekad sanjam...
Mati
I kad sem daleke v tuđine, ona me čaka,
I čuva vsake pa i najkraće moje pisme,
Ona tugu v srcu svome nosi,
Jer duge se ni čuli, ni videli nisme.
I kad joj velim kak cajta nemam,
I kak delati moram od jutra pa do črne kmice,
Znam da joj lahke nije, a i mene boli,
Kad zamislim si kak se rastužile nejne blage lice.
Ona strpljive sluša vsaku moju reč,
I znači joj pune same da mi čuje glas,
Ona bu navek stala uza me,
I kad beskrajne daljine razdvajaju nas.
Pita me kad mislim vrnuti se v hižicu našu,
A navek bez odgovora ostane, a štela bi znati,
Pitam se ko' razmeti me tako može,
I znam da nišće, same mati.
Zagreb, 12.08.2004.
Lidija Šinko Kumić
175
Još ponekad sanjam...
Mjesečina
Noću, dok obalom koračam korakom sporim,
Samo mjesec zlatni osvjetljuje mi staze,
Milijun zvijezda prosutih po nebu,
Kao da ga grle, kao da ga paze.
U zagrljaju sitnih, plavih zvijezda
Ponosno otkriva svoju ljepotu,
Svjetlost svoju prosipa po moru,
Kao da se smije i raduje životu.
Dok nebom traje zvjezdani ples,
Zemlju ovila je tmina,
More se stopilo s bojom neba,
A nebom sjaji samo mjesečina . . .
Hvar, 26. kolovoz 2004.
Lidija Šinko Kumić
176
Još ponekad sanjam...
Otkucaji srca
Dolaziš u tišinama, u šutnji i muku,
I kad sve utihne ostajemo mi,
Tada gledaš me očima Srca,
Evo, već čuju se Njegovi otkucaji.
Svaki Tvoj otkucaj u mom srcu kuca,
Od njih moje srce živi,
Hvali dušo moja Gospodina,
Klanjaj mu se i divi.
Znam, Ti poznaješ mi srce i poznaješ dušu,
I nitko me ne zna bolje kao Ti,
Hvala što tako čudesno si me stvorio,
Iz samog Srca svoje ljubavi.
Očisti mi srce da Te može gledati,
Potraži ga i kad ono zaluta,
Ja želim dozivati Ime Tvoje,
Sada i još bezbroj puta.
I posljednji otkucaj Srca dao si za mene,
Kad oštrica križa probode Ti ranu,
Al' ni tada zaboravio nisi
Darovat mi Srce na svom dlanu.
Zagreb, 05. listopad 2008., sat 21 i 45
Lidija Šinko Kumić
177
Još ponekad sanjam...
Pjesma valova
. . . Dok sjedim na stijenama
O koje valovi se tuku,
Zapljuskuju, huče,
Pružaju mi ruku . . .
I začuh da pjevaju pjesmu tvoju,
Koja mnogo toga želi mi reći.
I stih po stih počeo je teći,
Al' samo ja prepoznajem
Pjesmu bez imena, pjesmu bez riječi . . .
. . . Ta pjesma valova tako je nijema,
Tako tiha, a tako duboka,
To je pjesma tvoje duše,
To je kaplja s tvoga oka.
I ne slutim kako stvaran taj je trenutak
Dok pjesmom grliš mi dušu,
Ona nečujno se skriva u dubinu moga bića,
U jezgri moga srca traži si kutak.
. . . I biva sve jači tih valova ples,
Dok kroz njih šapat tvoje pjesme ječi,
I ne, ne moraš ni sada ništa reći,
Jer dovoljna je glazba,
Suvišne su riječi . . .
Lidija Šinko Kumić
178
Još ponekad sanjam...
I tvoja pjesma postaje i moja,
I sada srca milo nam pjevuše,
To sanjamo o istom moru života,
Ista pjesma spojila nam duše,
Isti snovi slatko nam se smiješe,
Dok val za valom svoju pjesmu pleše.
. . . U plavetnilu mora
Stopile se oči tvoje plave,
I valovi postaju sve jači i veći,
To zajedno čeznemo k istoj sreći
I sada znam da to su tvoje pjesme riječi . . .
Hvar, 28. kolovoz 2005.
Lidija Šinko Kumić
179
Još ponekad sanjam...
Predvečerje
U predvečerje na obali morskoj
Pogledom odlutah u daljinu,
Tisuću misli nezaustavljivo lete,
Ko' vali izmjenjuju svoju brzinu.
Toliko čara u tom pogledu ima,
I odsjaj sunca na vodi se ljeska,
Poželim da ljepota ta vječno traje,
Da se ne raspline kao kula od pijeska.
I takvih predvečeri bit će još mnogo,
Ali samo jedna sada neponovljivo teče,
I dok sve druge trebaju doći,
Samo ova vratit se neće . . .
Selce, srpanj 2004.
Lidija Šinko Kumić
180
Još ponekad sanjam...
Rijeka kojom teče ljubav
Ima jedna rijeka kojom teče ljubav,
Koja nikad presušila nije.
Ima jedna rijeka s čijeg izvora se pije
Vode žive...
U njoj vidim ogledalo Tvoga lica,
I pogledi naši tiho su se sreli.
I tada, toliko toga reći smo si htjeli
Ti i ja...
I dok slušam tihe rijeke šum,
Nježnost vidim Ti u oku,
Tako blagu i tako duboku
Poklonjenu meni...
Pred licem Tvojim stojim ja,
Čovjek slab, ranjiv, bijedan,
Jer ljubavi sam Tvoje žedan
S izvora Tvoga...
Ima jedna rijeka kojom teče ljubav,
Ja ju cijeli život tražim,
Da s izvora Tvoga Srca žeđ si utažim
Bože, za Tobom...
Zagreb, 21. veljače 2005.
Lidija Šinko Kumić
181
Još ponekad sanjam...
Tajna Tvoje ljubavi
Samo jedan pogled kroz prozor otvoren
Dovoljan je da zapazim svu dubinu Tvoje tajne,
I dok prve zrake sunca dotiču mi lice,
Tvoje mi oči svijetle kao dvije baklje sjajne.
I tko ne bi htio upoznati tu dubinu,
I otkriti tu ljepotu u tvojim očima,
Tu ljubav iz Srca Tvog darovanu čovjeku,
Kad iz tog Srca sve nastaje i sve počinje.
Dopusti mi Bože moj osjetiti tu vatru Tvog Srca,
Dopusti da mogu okusiti barem dio te miline,
Da mogu stopiti se srca naša dva,
Pa da se ljubav iz Tvog u moje raspline.
Ni slutiti nisam mogla koliko sam od Tebe primila,
Niti dovoljno zahvaliti ne mogu,
Ali znam da ništa uskratiti nećeš
Ni jednoj duši koja dariva se Bogu.
I dok razmišljam kako dubok Božji je svijet,
I nastojim dokučiti tu životnu tajnu,
Ali Ti mi pravi odgovor daješ
Da poklanjaš mi svoju ljubav
NE PROLAZNU NEGO TRAJNU.
Zagreb, 09.02.2009./ sat 23 h
Lidija Šinko Kumić
182
Još ponekad sanjam...
Tebi more
Osvanula je nova zora,
Priroda se budi, više ne spava ,
Gledam sve boje cvijeća i raskoš bora,
Raznolikost kaktusa i mirisnih agava.
Blagi povjetarac dodiruje grane starog maslinika,
Počinje igra leptira s krilima poput svile,
Već podnevna se čuju zvona sa zvonika,
I nema ništa ljepše od te ljetne idile.
I stari ribar baca svoje mreže,
On i more već su prijatelji stari,
Ista ih bol i ista radost veže,
Isto ih sunce i miluje i žari.
Osluškujem taj govor mora što se pjeni,
I ko'da nije čuti niti glasa,
Samo jedan val se tiho razbija o stijeni,
To more priča, smiješi se, talasa.
Brzo nestaje dan i sumrak već je blizu,
Kapljice mora bljeskaju na mom dlanu,
I stapaju se u jedno kao biseri u nizu,
I ostavljaju mi ruku mokru i slanu.
Lidija Šinko Kumić
183
Još ponekad sanjam...
Sjedim na žalu u zalazu sunca,
Nad morem samo galeb se glasa i kriči,
Samo mali svjetionik svijetli sa vrhunca,
I čini se da nema kraja ovoj čarobnoj priči.
U daljini samo lađa morem plovi,
I mjesečina već je na vidiku,
U tom tajanstvu ostali su moji snovi,
I sve tajne zakopane u boriku.
Zagreb, lipanj 2003.
Lidija Šinko Kumić
184
Još ponekad sanjam...
Tvoje ime, moja tuga
Na vjetrovima južnim i na kišama tužnim,
Ja sjetih se tebe.
I ne mogu pomiriti se s time
Da zaboravu pripada tvoje ime.
I prestat će vjetar,
I prestat će kiše,
Kopnjet će snjegovi i prolazit će zime,
U mislima nestat neće tvoje ime.
I pjenit će se vali i bjesnjet će more,
Sjećanja će gutati dubine,
I mijenjat će se oseke i plime,
A vjetar će dozivati tvoje ime.
Tamo gdje mjesec osvjetljuje put,
Gdje nebo prosipa zvijezde i sunce doziva jutro,
Tamo gdje putovi nose mog života brime,
U pijesku je velikim slovima urezano tvoje ime.
Na krilima vjetra, na krilima ljubavi,
Poput orla poželim
Vinuti se u visine sa njime
I gledati kako zvijezde pišu tvoje ime.
Zagreb, 14. veljače 2002.
Lidija Šinko Kumić
185
Još ponekad sanjam...
U mom srcu rodi se Ti
Na Badnju noć tiho čekam Te
Da pokucaš na vrata moje nutrine,
I ne ostani stajati na površini moga srca,
Jer žele Te doživjeti sve moje dubine.
I nisu Božić blještava svjetla grada,
Ni skupocijen dar, ni raskošan stol,
Jer ako ne otvorim Ti vrata svoga srca
U njem' ostat samo će bol.
I nisu Božić zvukovi zvončića,
Ni prpošna jelka, ni okićen bor,
Jer ako Tebe ne stavim na prvo mjesto,
Ja doista bijedan sam stvor.
I ne trebaju meni darovi od suhog zlata,
Već trebam osmijeh bližnjega svog,
Trebam njegov čvrsti stisak ruke,
Želim da u nama nastani se Bog.
A Ti, Isuse, dolaziš kao Dijete,
U svojoj skromnosti, malenosti i jednostavnosti.
Nauči i mene da kroz život mogu takvom biti,
U mom srcu, Isuse, rodi se TI...
Zagreb, 25-26. prosinca 2006.
Lidija Šinko Kumić
186
Još ponekad sanjam...
U Tvom srcu
Danas ću kao putnik u mračnoj noći
Kucati na vrata Tvoga Srca,
Uroniti u tajne Tvoga bića,
Ljuljat se na slapovima Tvoje nježnosti.
U Tvom Srcu ostavit ću nijeme suze
I umivati ih vodom iz Tvoga izvora.
Na lahorima Tvojim odmorit ću umorne oči
I ispuniti se dahom Tvoga postojanja.
U Tvom Srcu ostavit ću zalutale korake
I usmjeravati ih putovima Tvoje svjetlosti,
Na livadama Tvojim otisnut ću tragove svoje
I utkati se u mrežu Tvoje istine.
U Tvom Srcu ostavit ću tisuću tajni
I predati ih u ruke Tvoje mudrosti.
Na dlanove Tvoje upisat ću svoje ime
I opiti se morem Tvoje ljubavi.
Za Tvoje Srce otpjevat ću pjesmu
I pokloniti je Tebi
I stihove zaključati u prostor Tvojih dubina
Na krilima Tvojim letjet ću kao nebeska ptica
I okruniti se krunom Tvoje vječnosti.
Zagreb, siječanj 1996.
Lidija Šinko Kumić
187
Još ponekad sanjam...
Težakove roke
Na zlatnemu polju ja gledim težaka,
Kak se zmuči na trdoj zemlji toj,
Da kruh bi priskrbel deci svojoj,
Na rokama njegvim ne vidi se ni žulja broj.
On vješto skriva roke svoje,
Da nišće nej videl njegvu muku,
Od srca podmetnul je svoja pleća,
Koja mnoge križe vuku.
O, Bože, daj gledi biće ovo,
Blagoslovi njegve roke vredne,
One su nahranile gladna srca mnoga,
I napojile mnoge usne žedne.
Zagreb, 12. kolovoza 2004.
Lidija Šinko Kumić
188
Još ponekad sanjam...
Planina okupana u suncu
Ko' sunce u planinama tako blista Srce Tvoje,
I evo, dopire tihi glas Tvoj izdaleka,
Kroz kotlinu i smjele obronke
Već Njegova čuje se jeka.
Ti dozivaš me imenom i sada čujem taj zov,
Čuje ga sva planina i jezero pod njom.
U zrcalu tom oči me se Tvoje smiješe,
Pa kako da ne odgovorim pozivu Tvom?
Što želiš od mene, Bože, što znači tvoj glas?
Ja sve za Tebe htjela bih ispuniti,
Samo reci da čuješ mog srca kucaj,
Samo reci i neću se buniti.
A Ti stojiš na vrhu planine i gledaš,
Gledaš sav taj divan prizor koji je milost Tvoja stvorila,
Pokazuješ mi sunce koje neće zaći,
Ono meni je poklonjeno, i evo, ljubav me Tvoja već s nogu oborila.
Pa kako da Ti ne zahvalim, o silni Bože moj,
Ti već dolaziš k meni u nizine,
Ti što kraljuješ na tom vrhuncu,
Kao ptica za Tobom ću poletjeti, za Tobom u tu planinu okupanu u
suncu.
Zagreb, 06.02.2009. 3 h u jutro
Lidija Šinko Kumić
189
Još ponekad sanjam...
Prepoznajem Te
U svitanju dana, u sunčanom jutru,
Kada se budi i oči otvara
Jedan cvijet,
U nježnom glasu slavuja
Koji svoja krila priprema za let,
JA PREPOZNAJEM TE . . .
U osmijehu zvijezda, u plavetnilu neba,
U kapima kiše i u rijeci što teče poput
Našeg života,
U paleti duginih boja u kojoj se otkriva
Sva Tvoja divota,
JA PREPOZNAJEM TE . . .
U mirisu mora, u zalazu sunca,
U osluškivanju povjetarca
U oazi tišine,
U skrivenoj čežnji i pogledu uprtom
U Tvoje visine,
JA PREPOZNAJEM TE . . .
PREPOZNAJEM TE, ISUSE . . .
(uglazbljeno za Krapina fest 21. svibnja 2006.)
Lidija Šinko Kumić
190
Još ponekad sanjam...
Todora Škoro
Pesniku neumrlom
(Milošu Crnjanskom)
Lutao vitak
i ceo svet domom zvao,
za svojim zavičajem čeznuo,
preseljen,
neshvaćen.
A on je sve shvatao,
muku daljina,
jesen
i život bez smisla.
Ne, nije on umro
jer smrti nema
samo seoba ima,
bolno je znao.
Pomislimo li mi jadni,
ponekad s tugom,
koga smo imali
pa izdali?
A on nam se i sad
odnekud smeši drago
kao na mesec sa zapetim lukom.
191
Još ponekad sanjam...
Iva Tarle
Zatvoren vrt
pale su riječi i težinom zaborava zatvorile vrt užitaka
može li se zaista
tako na brzinu
rasplinuti ljepljiva topla tvar
koju dvije duše pletu eonima
a onda me jedna pjesma od Cohena
podsjeti
kako je život tu da se nalazimo i gubimo
u vječnosti...
u Geigerovim paralelnim svjetovima
gdje su dvije duše uvijek dovoljno blizu
da budu sasvim daleko
i plešem po ledu
u veselom ritmu tempirane bombe
iznad zlatne nutrine osjećaja
kao da slutim da rijeka života
donese to što nam treba
kad se vječnost smrvi
od krivog trenutka
192
Još ponekad sanjam...
Krov
Na Krovu je sve puno ljepše
Na krovu se vide antene i dimnjaci i
Najviši prozori na kućama
Na krovu su krošnje
Najvišeg drveća
Ispod tebe
Na krovu je mirno,
Jer je ljudima previsoko,
Tko će se popeti uz sve te stepenice
I gore je uvijek prašnjavo, kažu,
I zaključano
A na krovu su oblaci tako blizu
I nebo je samo tvoje
I sunce ti je bliže
I toplije te grije
2005.
Iva Tarle
193
Još ponekad sanjam...
Emilija Tatar
Putnik
Zbunjeni pogledi, vječna nesreća
i gorko slatka bol u venama,
u vrtu grijeha sahranjena leži
neka moja nada,
kao da sam tražila
više od nemogućeg,
krvavi otisci na travi
blješte pod paklenim suncem,
koji je samo - korak
do vraga i bolnih uzdisaja,
nekih davnih ljubavnika,
koji u zabludi vremena
slučajno se nađu
licem u lice sa smrću.
Sjene,
ništa drugo nego sjene,
na zidu ostale su
umjesto slika,
da poremete razum
i ubiju čovječnost
u meni,
a noćne more –
nižu se jedna za drugom,
kao bijeli biseri na konopu tanke niti,
svaki tren čekajući smrtni bubanj.
194
Još ponekad sanjam...
Osmjesi kao noževi,
prate me niz nepoznatu ulicu,
bez kraja,
kao da sam mislima
na nekim mirnim poljanama,
sretna u grijehu,
što proklinje moj život,
kao slučajnu pogrešku neke putnice
u obećanu zemlju.
No, nisam ništa drugo,
nego usamljeni putnik,
koji putuje vremenom...
Emilija Tatar
195
Još ponekad sanjam...
Mirel Vega
Možda
Trag nam se izgubio u prašini vremena. Ostala su samo sjećanja
urezana u naša kamena srca. Ispod kože još uvijek kuca to nemirno
srce i zvjezdane kapi prošlosti pretače u gorak kalež gorčine što ga
ispijamo svaki dan. Pamtim protekle rijeke svjetlosnih snopova što
su nam obasjavale put. Pamtim. Zaboravila sam crte tvog lica.
Zaboravila sam. Iako je na usnama osmijeh, misao nema veze s tim i
stalno je prisutna u uzdahu hladnog jutra ili maglovite noći. Možda
se lomim danima, mjesecima, godinama. Možda. Jesam li se
slomila? Nisam. Možda. Zaogrni taj mrak snopovima svjetlosti pa da
opet pokazuju putokaze prema drugačijem osjećaju. Možda.
196
Još ponekad sanjam...
Emilia Wolf
Perpetuum imobile
25. svibnja
Uglavnom ne mislim na tebe. Uglavnom mi ne nedostaješ. Jutros
čujem kako izgovaraš moje ime, ali ne pitaš, kao obično, volim li te.
Shvaćam to kao zaborav i ne smeta me. Ipak, odgovaram: Ljubim te.
Prije desetak minuta stiže tvoj mail, prvi nakon 11 dana (i taj je bio
prazan, tek s atačiranim PPS-om). Prosljeđuješ mi normalan PPS.
Vraćam ti jedan drugi, slučajno slične tematike. Sada znaš da sam tu. I
ja znam da si tu. I da ponekad, svemu usprkos, ipak pomisliš na mene.
Jer, nemaš razloga javljati mi se. Dakle, ako se javljaš, želiš da znam
kako ne želiš definitivno prekinuti komunikaciju. Znam, pristojnost;
smetalo bi te da se mimoiđemo na ulici bez riječi. Želiš izbjeći
nelagodu. Ostavljaš mi mogućnost za još poneku slučajnu neobičnost.
Neću to iskoristiti. Na tvoje prazne mailove odgovarat ću pristojno
praznim mailovima. Slučajan susret bio bi doista obostrani peh. Ali,
šanse su nikakve za tako nešto.
24. lipnja
Dva tvoja maila u proteklom razdoblju, na koja ti pristojno
odgovaram – mjera za mjeru! Ne želim da mi se javljaš na taj način, i
ti to očito čuješ. Slijedom toga, proteklih dva tjedna – kojih me ionako
nema, a vjerojatno nema ni tebe – ne komuniciramo mejlićima. Hoćeš
li se javiti kad sljedećeg tjedna počnu nove aktivnosti, ne pitam se.
Dakako, nema dana u kojem nisi tu, na bilo koji način, ali shvaćam to
kao stanje redovno i ne pokušavam te zadržati kad mi proletiš mislima.
Čak, sanjam te jedne noći. Na radnom mjestu smo, ali to nalikuje na
dva razreda, jedan nasuprot drugome, i to na ulici, između Gradskog
kupališta na Kvatriću i Martićeve. Gledamo se. Samo se gledamo. San
drugi, dugi, dugi san: Koračamo od Dolca prema Kaptolu, ali
odjednom je to jedna druga ulica. Razgovaramo. Uporno mi postavljaš
puno pitanja. U jednom trenutku sve su tvoje dileme valjda riješene,
sada znaš što želiš znati, to je ono što želiš čuti, primaš me za ruku u
197
Još ponekad sanjam...
značenju početka nečega, ali ja ne želim da nas tko vidi kako se
držimo za ruke pa stavljam ruku u džep tvog kaputa. Dolazimo do
nekakvog prolaza. To je sada Mesnićka. Ali, stube najednom izlaze na
jednu ulicu koja se strmo spušta dolje, a ispred svake kuće je
prekrasno stablo. Idemo prema tvojoj kući. Sušta si ljubaznost, nešto
govoriš drugima o meni, pozitivno, sve je idilično... San se nastavlja,
ali taj drugi dio ne pamtim. Miješa mi se s jednim drugim snom. En
somme, san je zapravo odraz naše stvarnosti. Sve je jednostavno. Sve
je jasno. Toliko jasno da su riječi suvišne. I premda ja više neću
inscenirati susret, dogodit će. Ovaj put ni ti ni ja nećemo biti zbunjeni.
Pričat ćemo puno, o veselim stvarima kao nekada. Stajat ćeš mi blizu,
vrlo blizu, a mene to neće smetati. Poljubit ću te na rastanku, reći ti da
te volim najviše na svijetu i smijat ćemo se razdragano. Kad mi se oči
ispune suzama, ti ćeš već biti daleko. Veselit ćeš se što je ponovno sve
lijepo i krasno i ponovno ćeš mi početi slati tuđe mejliće. A ja, ja ću
gledati u tvoje ime na ekranu dugo, dugo, sve dok se bol izdajnički ne
razlije po tipkovnici.
29. lipnja
U 14,10 šalješ mi jedan PPS. Što radiš u to doba na faksu, nije mi
jasno. Mene, dakako, nema, pa tvoj mail otvaram tek popodne doma.
No, vjerojatno nekako u vrijeme kad mi šalješ mail, ja sam na
Cvjetnom trgu i imam dojam, pojma nemam zašto, da ću te vidjeti. Ne,
ne vidimo se, ali moje misli dopiru do tebe i odlučuješ javiti se nakon
dvadeset dana šutnje. Ne uznemiruje me ta tvoja iznenadna
velikodušnost, ali ti pristojno vraćam PPS, podsvjesno nadajući se da
će uznemiriti tebe, barem nakratko. Jer, pomislit ćeš zasigurno da je
napravljen, kao i svi donedavno, samo za tebe, premda ovaj put nema
inicijala tvog imena na zadnjem slajdu. I pomislit ćeš točno. Samo,
nećeš znati jesi li u pravu. Ipak, nećeš se usuditi provjeriti, a ja ću
zlurado uživati u toj sitnoj pakosti. Yerushalaim Shel Zahav. Pitat ćeš
se jesmo li istodobno kročili istim pločnicima i stajali pred istim
zidom. I pitat ćeš se hoću li te ponovno pitati kad ću te vidjeti
namjerno. Ali ja te to nikada više neću pitati. Neću te nikada više ništa
pitati. Jer, više me ne zanima nikakav odgovor. Više te ne volim. Tek,
ponekad mi bolno bljesneš u zjenama. Toliko bolno da zatvaram oči.
Kraj bez kraja. Perpetuum imobile.
Emilia Wolf
198
Još ponekad sanjam...
Željko
Više od riječi
kao da budna sniješ,
pitam te: što je,
čuješ me a ne čuješ,
znatiželju prolama muk
pomičeš usnice
čujem samo nijemi zvuk
gledaš u jednu točku
kao da će ti nešto reći
tvoj pogled mi govori više od riječi
199
Još ponekad sanjam...
Kazalo
Alen Alenijevič Elijevski
Snovi rastu drugdje
Vera Aničić
Radujte se
Tomislav Grgo Antičić
Tri biserna soneta
Ladislav Babić
***
Sandra Baričević
Tišina šutnjom opjevana
Tišina svibanjska
Gabrijel Barišić
Dopustite da se ispričam
Slađana Benkus
Mjesečeva tuga
Konjić
Lidija Bugarić
Zaborav
Bijedni pas
Sive sjene
Borivoj Bukva
Sretan sam otac!
Koraljka Dadić Aviani
Ako odeš
Ljubavi moja
Majo Danilović
Apsolutno romantično
Jednom me samo pogledaj
Neka me budna
Djevojački nepogled
Mjesec nepomućena sjaja
Neven Dvoržak
Povratak
200
4
6
9
12
13
14
15
16
18
19
20
21
22
23
23
24
25
27
28
29
30
Još ponekad sanjam...
Mira Eljazović
Stari mornar
Fontana Trevi
Tragovi
San
Tu na stezi poleg pruge
Smokva
Zauvijek
Silva Filipović
Samo mi snovi ostaju
Zvijezda
Prekinut san
Slavica Grgurić Pajnić
Ostavi
Sada
Boba Grljušić
Opiranje
Protiv sebe
Nenadano
Dvije ptice
Moć zemlje
Alen Hasikić
Nitko
Jasna Horvat
Kamen
Kad bih
Ivan
Prekrasna životinja
Zloupotreba ovlasti
Dražen Jergović
Kraj
O tebi…
Moja mama
Hrvatska (anti)perspektiva
201
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
44
45
45
46
47
48
49
49
50
51
52
52
Još ponekad sanjam...
Bogdanka Jovanov-Stojanovski
prva pjesma
druga pjesma
Ljiljana Katić
Biti tvoja sloboda
Snaga ustrajnosti
Spuštanje neba
Davanjem cvjetati za nebo
Neću odustati
Nježnosti
Željka Košarić – Safiris
Zvjezdani jedrenjak
Smaragdna knjiga
Okupana svemirom
Katica Krakan
Ljubavi …
Korak po korak ...
Smrt
Rujan
Mornarova nevjesta
Jasna Livada
Mjesto za emotivce
Ne sudi
Na platnu neba
Kamen i more
Stjepan Maksimović
Hej, svirci moji
Ljubim te kćeri materina
bosonoga na mjesečini
Luka Marinović
Sjene
Matija
***
Vraća mi se
Negdje među vama
Biserka Mejovšek
Naše obiteljske recesijske mjere
202
53
54
57
59
60
62
63
64
66
68
70
72
73
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
Još ponekad sanjam...
Don Corleone
Adresar
Mirko
Nikad se ne predaj
Snivaj, snivaj u ovu bijesnu tamnu noć
morpheus15
Notturno
Put
Branka Mumalo
Kao tišina
Pitanja, pitanja
Nevenka Nedić
Sumorna svjetlost žarko nebo vreba
Duša je besmrtna i vječno biva
Antonio Novak
Još ponekad sanjam
Mirko Omrčen
Šumi šumo
Da te nađem
Da te nema
Ništa osim tebe
Pandan “Ljudskom srcu“
Trajanove uši
Intelektualci i hrabrost
U slijepoj ulici
Zarobljena sloboda
Safeta Osmičić
Opet mi valja poći gore
Ivan Ott
Kako prepoznati Nijemca?
Velimir Pašara
Moj brat i ja
Kuća za lastavice
Miroslav Pelikan
Zemlja
Ivana Prpić
Privatni teatar
203
91
96
100
102
103
103
104
105
106
107
108
110
111
111
112
113
114
118
121
124
127
129
134
136
139
141
Još ponekad sanjam...
Odustajem
Kratko i jasno
Dušo moja
Ognjen Pudar
Na kuli u cimskom gradu
Nevenka Pupek
Konačno korisna/Enfin utile
Tišina/Silence
Ona je sasvim beskorisna
Zaustavi korake ženo
Viktor Radonjić
Pred kraj
Fakat jednine
Ante Radović
Domovini
Dalmacijo stara
Majda Rogić
U polutami sobe
Odnekud odjekuje glazba
Edin Sarač
Pismo za mamu (Andre Hazesu)
Zaostavština
Mrtvi
Šaban Srebrenica
Radionica tanahnih stihova
Moja posljednja pjesma
Nevenka Šarić
Duje
Otvoren prozor
Druga priča
Plamen u grudima
Ne mogu
Ledene riči
Soba broj šest
Zanesene ptice
Rasuta
Oči plavih jutara
204
142
142
143
145
149
149
150
150
151
152
153
154
155
156
157
158
159
160
161
162
163
163
164
165
165
166
167
167
168
Još ponekad sanjam...
Lidija Šinko Kumić
Govor srca
Još jedna prilika
Kristu Kralju
Ljubiti do kraja
Mati
Mjesečina
Otkucaji srca
Pjesma valova
Predvečerje
Rijeka kojom teče ljubav
Tajna Tvoje ljubavi
Tebi more
Tvoje ime, moja tuga
U mom srcu rodi se Ti
U Tvom srcu
Težakove roke
Planina okupana u suncu
Prepoznajem Te
Teodora Škoro
Pesniku neumrlom
Iva Tarle
Zatvoren vrt
Krov
Emilija Tatar
Putnik
Mirel Vega
Možda
Emilia Wolf
Perpetuum imobile
Željko
Više od riječi
169
170
171
173
175
176
177
178
180
181
182
183
185
186
187
188
189
190
191
192
193
194
196
197
199
205
Još ponekad sanjam...
Pogovor
Pred vama je nova zbirka poetskih i proznih uradaka objavljenih
na internetskom portalu Webstilus.net, pod naslovom „Još ponekad
sanjam...“
I ovog puta U Webstilus zborniku okupile su se «srodne duše»
svih dobnih skupina i svih razina literarnog umijeća: od djece i mladih
do osoba treće dobi, od afirmiranih književnika do autora koji su tek
nedavno otkrili u sebi sklonost i potrebu za pisanjem. Raduje nas što
su se - uz autore koje poznamo iz prethodne zbirke „Srodne duše“
objavljene 2009. godine - pojavila i nova imena. Svi su nam oni
ponudili ono najbolje što je u danom trenutku iznjedrila njihova mašta
i zabilježilo njihovo pero.
Čast nam je što smo i mi dio projekta Webstilus kluba kojemu je
cilj
poticanje
i
promicanje
kreativnosti
na
svim
umjetničkim
područjima.
Uredništvo
206
Još ponekad sanjam...
Reklama sponzora Maslinov list d.o.o.
Tekući ekstrakt lista masline Oliblex
Dodatak prehrani
s antioksidativnim biljnim sastojkom
oleuropeinom
Loša prehrana, zagađenost zraka, prejaka
izloženost suncu, pušenje i konzumiranje
alkohola uzrokuju ubrzano starenje kože i
drugih organa. Antioksidansi igraju veliku
ulogu u očuvanju stanica od uništenja.
Tekući ekstrakt maslinova lista, dobiven od
svježeg lista masline, pospješuje daleko
bolju iskoristivost aktivnih komponenata.
Osim puno biljnih hranjivih sastojaka i vrlo
učinkovitog sastojka oleuropeina, OLIBLEX
ima još najmanje 11 drugih, važnih
antioksidanata. Svaki pojedini antioksidant nudi organizmu specifične
zdravstvene prednosti, a izbalansirana sinergija svih aktivnih
sastojaka daje OLIBLEXU posebnu snagu.
Spojevi koji se nalaze u tekućem ekstraktu maslinova lista jačaju
imunološki sustav, povećavaju energiju organizma, posjeduju
antivirusno, antiparazitsko, antibakterijsko i antifungalno djelovanje.
Mnogostruko ljekovito djelovanje ekstrakta maslinova lišća danas je i
znanstveno potvrđeno, pa se iz dana u dan sve više koristi u svijetu.
Tekući ekstrakt dobiven iz lista masline izuzetno je učinkovit kod
velikog broja bolesti uzrokovanih mikrobima ili drugim uzročnicima,
od kojih navodimo neke: srčana oboljenja, herpes, artritis, dijabetes,
sindrom kroničnog umora, hepatitis A, B i C, meningitis (virusni i
bakterijski), vaginitis, botulizam, difterija, listerija, malarija, čir na
želucu, gripa, upala mokraćnih putova, encefalitis, klamidijske
infekcije.
www.maslinovlist.hr
207
Još ponekad sanjam...
Tekući oblik učinkovitiji je od kapsula jer tijelo lakše apsorbira
ekstrakt maslinova lista kad se uzima oralno. Tekući ekstrakt
maslinova lista ima i dodatnu mogućnost vanjske primjene na
kožu.
Ekstrakt maslinova lista stoljećima se koristio u mnogim
kulturama, a suvremeni znanstveni svijet detaljno ga je proučio.
Danas je poznato da ekstrakt maslinova lista učinkovito pomaže
ne samo u borbi protiv bakterija, virusa, gljivica i parazita, već
se pokazalo da ima i niz drugih pozitivnih efekata.
Nudimo Vam OLIBLEX u sljedećem pakiranju:
100 ml - 159 kn
500 ml - 649 kn
http://maslinovlist.hr
http://www.oliventruhe.de/
[email protected]
098 9335 001
www.webstilus.net
[email protected]
208
Još ponekad sanjam...

Barbara Štimac, 8.a: Ja sam ja (uporaba frazema)

Kroz život bez nasilja; deset protunasilnih poruka

Skrb o starim i nemoćnim osobama

Tehnika ČPČPP - Hrabri telefon

Pokreni promjenu!

smrt nije kraj - Zupa

PRIČA O LJUBAVI, JANU I SREĆI Ima jedan dječak imenom