Godište VII., broj 14.
Mostar, prosinac 2012.
Godište VII., broj 14.
Mostar, prosinac 2012.
SUVREMENA PITANJA
časopis za prosvjetu i kulturu
br. 14.
Osnivač i nakladnik
Matica hrvatska u Mostaru
Sunakladnik
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru
Biblioteka
Suvremena pitanja
Za nakladnike
Josip Muselimović, odvjetnik
Prof.dr.sc. Zoran Primorac
Glavni i odgovorni urednik
Ivan Sivrić, prof.
Zamjenik glavnog urednika
Prof.dr.sc. Mladen Bevanda, emeritus
Uredništvo
prof.dr.sc. Mladen Bevanda, prof.dr.sc. Marko Dragić, Marinko Jovanović, prof.,
prof.dr.sc. Ivica Musić, prof.ddr.sc. Lidija Pehar, prof.dr.sc. Zoran Primorac,
Krešimir Šego, književnik, prof.dr.sc. Mario Vasilj
Adresa uredništva
Kralja Zvonimira b.b., 88000 Mostar
tel. ++ 036 325 895 i 036 323 501
E-mail: [email protected]
Naklada: 500 primjeraka
ISSN 1840-1252
14
SUVREMENA PITANJA
časopis za prosvjetu i kulturu
MHM
FPMOZ
Mostar, prosinac 2012.
UZ
ČETRNAESTI
BROJ
NOVA STRANICA
Poštovani čitatelji!
Ovim brojem Časopisa otvaramo novu
stranicu u nakladi našega izdanja. Stjecaj
različitih okolnosti, a primarno skrb o
perspektivi naše tiskovine ponukala nas
je na neobičan korak u domaćem nakladništvu. Ovim brojem započinje suradnja
dvaju subjekata – Matice hrvatske Mostar
i Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i
odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru.
Nadamo se plodnoj suradnji na obostrano zadovoljstvo i opću korist.
Matica hrvatska Mostar kao utemeljitelj i nakladnik ovim nesebičnim
postupkom ustupa polovicu svojih izdavačkih prava i obveza Fakultetu u
uvjerenju kako će na taj način izravnije legitimirati istraživanja u odgoju i obrazovanju, potaknuti razvoj znanosti i pridonijeti boljemu odgoju
mladeži te potpunijoj naobrazbi i odgajatelja. Računajući s činjenicom
da Fakultet još nije pokrenuo vlastiti časopis i nadajući se potvrdnu odgovoru, Predsjedništvo Matice ponudilo je ugovor o sunakladništvu Fakultetskomu vijeću na ravnopravnim osnovama, što je Fakultetsko vijeće
rado prihvatilo vodeći se činjenicom da Fakultet nije samo obrazovna
nego i znanstvena ustanova. Motive ove suradnje nije teško prepoznati. Uz podatak da uredništvo Časopisa čine i nastavnici Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti te da je velik broj suradnika
s toga fakulteta, slobodno možemo tvrditi da je dosadašnjih trinaest brojeva predstavilo Časopis kao publikaciju od interesa za znanstveni pogon
Fakulteta. Napomenimo, Časopis je registriran u Ministarstvu prosvjete,
znanosti, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske županije, a od Centra za ISSN Bosne i Hercegovine, koji je pri Nacionalnoj i univerzitetskoj
biblioteci u Sarajevu, dobio je svoj međunarodni standardni broj koji se
dodjeljuje za serijske publikacije.
Nekoliko podataka o Časopisu koje podastiremo govore o njegovu
osvojenom ugledu. Dakle, od izlaska drugoga broja kvalitetniji se prilozi
5
SUVREMENA PITANJA
6
recenziraju i razvrstaju prema međunarodnoj klasifikaciji. Recenziranih
priloga (zaključno s 13. brojem) objavljeno je prema sljedećem pregledu:
Izvorni i članak – original (scientific) paper22
Prethodno priopćenje – preliminary communication8
Pregledni članak – review23
30
Stručni članak
Ukupno recenziranih članaka
83
Časopis je uvršten u Nacionalnu bibliografiju priloga u serijskim
publikacijama (časopisima) koje imaju znanstvenu, stručnu, literarnu i
informativnu vrijednost i koji se objavljuju u BiH. U izdanju za 2010.
godinu u toj su publikaciji navedena 23 recenzirana članka objavljena u
Suvremenim pitanjima. Raduje nas što je Fakultet u Časopisu prepoznao
mogućnost znanstvenoga razvitka, odnosno publikaciju u kojoj će izlagati
rezultate znanstvenih istraživanja svojih članova.
Nadamo se kako će dosadašnji status Časopisa biti podignut na višu
razinu s obzirom na stručni, znanstveni i kadrovski potencijal Fakulteta
koji snažnim koracima osvaja visoko mjesto u obrazovnome i znanstvenome području u BiH i šire. Osobito nas veseli otvaranje doktorskoga
studija pedagogije. Naime nakon opsežnih i temeljitih priprema svečano
otvaranje Poslijediplomskoga sveučilišnog doktorskog studija odgojnih
znanosti – pedagogije na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru bilo je 20. prosinca 2012. Fakultet se
time legitimirao kao ozbiljna i vrlo ambiciozna ustanova, kao prva ustanova koja je pokrenula doktorski studij odgojnih znanosti – pedagogije u
Bosni i Hercegovini. Slijedeći interes 32 polaznika doktorskoga studija,
odmah nakon prigodne svečanosti održana su prva predavanja prema ranije utvrđenu rasporedu (održana su dva predavanja: Povijesno-pedagoška istraživanja – povijest pedagogije i školstva u BiH, professor
emeritus Mladen Bevanda i Metodologija pedagogijskih istraživanja,
prof. dr. sc. Branko Rafajac).
Osnaženi optimizmom na temelju spomenutih događanja i spoznaja,
gajimo nadu da će naš Časopis i u vrijeme krize disati punim plućima,
da će poticati istraživanja na pedagoškome i kulturnome planu te obogaćivati rezultatima naš odgoj i obrazovanje kako bi i naša zasad slabašna
kultura počela cvjetati pod hercegovačkim suncem.
Ivan Sivrić, gl. urednik
6
PROSVJETA
Mostarska gimnazija
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i
odgojnih znanosti u Mostaru
UDK 373.38:376.1-053.2-056.3](497.6 Livno)
376.1-053.2-056.3:373.38](497.6 Livno)
Pregledni članak
Primljeno: 29.03.2012.
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS
AKTUALNO PITANJE
Sažetak
Postalo je zazorno, gotovo nepristojno, govoriti i pisati o patriotskome, domoljubnome odgoju. Nerijetko se ovaj uzvišeni osjećaj doživljava kao anakronizam, nešto zastarjelo, prevladano. Često se, i s tendencijom, poistovjećuje s
nacionalizmom u pejorativnome, pogrdnome značenju pa i izjednačuje sa šovinizmom. U svezi s tim u mnogo slučajeva vlada terminološka zbrka. Davno je međutim rečeno: Svaku stvar valja nazvati njezinim pravim imenom.
Ili kako piše austrijski filozof Ludwig Wittgenstein: „Sve što se uopće može
misliti, može se misliti jasno. Sve što se može izreći, može se izreći jasno.“ Rodoljubni je osjećaj poznat u svim razdobljima i u svih naroda kako u prošlosti
tako i danas. (Pa zar športska natjecanja, i ne samo ona, jasno i očigledno ne
pokazuju koliko je ovaj osjećaj i danas snažan diljem svijeta?!)
Ovim se prilogom želi podsjetiti na činjenicu da rodoljubni odgoj nije izblijedio, nestao niti se može i smije izgubiti u globalizacijskim procesima, u općoj
politizaciji najčešće nesklonoj ovomu osjećaju. Autor polazi od misli koju je
izrekao Mahatma Gandhi još 1921. godine: „Patriotizam – to je čovjekoljublje. Ja sam patriot zato što sam čovjek i što volim ljude. Ja nikoga ne isključujem.“ U tekstu će se rabiti pojam patriotizam jer se doživljava nešto šire;
uobičajen je pojam domoljublje ili rodoljublje. Temeljni postulat bit će: voljeti
svoje, ali poštivati tuđe. Riječ je o zdravome, normalnome, plemenitome osjećaju koji nije u oprjeci primjerice s kozmopolitizmom.
Ključne riječi: patriotizam, identitet, nacionalizam, predrasude, stereotipi,
globalizacija, odgoj, pluralizam, multikulturalizam, tolerancija
9
SUVREMENA PITANJA
10
1. Uvod
A
ko bismo ostvarili uvid u pedagošku publicistiku (časopise, knjige,
studije itd.) posljednjih desetak godina, uvjerili bismo se da gotovo
i nema priloga koji kritički, objektivno razmatraju odgoj u duhu patriotizma. Također teme diplomskih radova, magistarskih teza i doktorskih
disertacija ne dodiruju ovu tematiku. S druge strane prava je inflacija
znanstvenih skupova, tekstova, istraživačkih projekata koji elaboriraju,
proučavaju multikulturalnost, demokraciju, dječja prava, globalizaciju,
interkulturalizam i sl. Pojedina se aktualna pitanja svjesno zaobilaze,
a drugima se napadno privlači pozornost. Koliko je pritom konkretne
otvorene borbe za humanizaciju svijeta, za poboljšanje položaja ljudi i
istinsku demokraciju, drugo je pitanje. Ne će se pogriješiti ako se kaže:
Ima tu i pomodnosti, po svaku cijenu biti u trendu... Edgar Morin kaže:
Globalizacija djeluje zacijelo unificirajuće, ali odmah treba dodati da je ona
također konfliktna u svojoj srži. Globalizirajuće ujedinjavanje pojavljuje
se sve više u pratnji svog negativa koji je njen popratni i suprotni učinak:
to je balkanizacija1. Svijet postaje sve više jedna cjelina, ali istodobno sve
više podijeljen. Paradoksalno, planetarno je doba dopustilo i podržalo sveopće
raspadanje na države – nacije: jer istina je, zahtjev za nacionalnim osamostaljenjem stimulira upravo potreba za vraćanjem izvorima i identitetu
predaka, a on je reakcija na planetarne tijekove civilizacijske homogenizacije.
Ti će zahtjevi još ojačati zbog posvemašnjih kriza u budućnosti. Antagonizmi
između nacije, između vjera, između svjetovnosti i vjere, modernosti i tradicije, između demokracije, bogatih i siromašnih, Istoka i Zapada, Sjevera i
Juga, međusobno se pothranjuju, a tome još doprinose antagonistički, strateški
i ekonomski interesi velikih sila i multinacionalnih kompanija usredotočenih
na profit.2
Ma koliko se težilo posuvremenjivanju s jedne te ignoriranju i odbacivanju patriotizma s druge strane, ovaj je osjećaj i danas itekako aktualan
i akutan pedagoški problem. Čovjeka se može razumjeti, shvatiti kroz
kulturu, jezik, povijest, tradiciju, običaje, pa i njegovo domoljublje jer ga
sve to obilježava, tvori njegov identitet. Patriotizam nije tek bučno veličanje, uzdizanje, glorificiranje svoje domovine. Normalan patriotizam nije
dakle niti diviniziranje vlastitosti niti demoniziranje drugosti. Ne znači
ni zatvorenost u prošlost niti odbijanje svake novine. U poznatoj knjizi,
Izvješću UNESCO-va Povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće kaže se: „Stoga bi ambicija obrazovanja trebala biti, učiniti pojedince
svjesnima svojih korijena kao referentnih točaka koje bi im, pak, omo1
2
Opća imenica u francuskome jeziku, u smislu nered, metež, rasulo (prim. prijevod).
Morin, Edgar: Odgoj za budućnost, Educa, Zagreb, 2002., str. 75.
10
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS AKTUALNO PITANJE
11
gućile odrediti njihovo mjesto u svijetu, ali bi ih ujedno trebalo poučiti
poštivanju za druge kulture. Razumjeti druge nam, dakle, omogućava da
bolje upoznamo sami sebe: svaki je oblik identiteta složen jer se pojedinci
određuju u odnosu prema drugim ljudima – i individualno i kolektivno.“3
Ne treba zaboravljati da je nacionalni osjećaj desetljećima bio nositelj
borbe protiv kolonijalizma, podjarmljivanja, hegemonizma imperijalne
politike i ideologije. Pod utjecajem politike i ideologije nacionalizam danas ima posve drugu konotaciju, u pravilu – negativnu, ali i tu ima velikih
razlika. Naime borba malih – malobrojnih naroda za ravnopravnost, za
slobodu, njihov patriotizam „veliki“ etiketiraju nacionalizmom, pa i šovinizmom. Istodobno domoljublje velikih neupitno je. Štoviše, poželjno,
prijeko potrebno! Tijekom povijesti, ali i danas, malim je narodima bilo
lako držati lekcije i, ako treba, podvrgnuti ih međunarodnomu sudu. „Ali
tko će danas uvjeriti velike nacije da se trebaju držati međunarodnog prava i stati časno pred taj isti sud pravde kad krenu stranputicom nacionalizma?“ – pita dr. sc. Luka Marković.4
2. Patriotski odgoj – važno odgojno-obrazovno pitanje
U izvrsnoj pedagoškoj publikaciji o rodoljublju čitamo:
Patriotizam se očituje u ljubavi prema domovini, prema rodnom kraju i narodu, a zasniva se na razvijenoj spoznaji o pripadnosti određenom narodu,
njegovoj prošlosti i sadašnjosti, njenom kulturnom razvitku i postignućima.
On obuhvaća čuvstvo ponosa vezano za ljepote, bogatstva i vrednote domovine. Patriotizam se izražava u ljubavi i odanosti prema svome narodu i
domovini u tolikoj mjeri, da su ljudi spremni žrtvovati i svoje živote za njihovu slobodu i nezavisnost. To je plemenito čuvstvo koje treba njegovati i
razvijati. Osjećaj nacionalne pripadnosti nije, dakle, nešto loše i nepoželjno.
Naprotiv, više nas moraju zabrinjavati pojave koje pokazuju da taj osjećaj
slabi ili je posve iščeznuo, jer je bez njega teško govoriti o patriotizmu, o spremnosti da se bilo što žrtvuje za domovinu.5
Enciklopedijski rječnik pedagogije drži da je patriotski odgoj „razvijanje
ljubavi prema domovini i jedan od važnih zadataka moralnog odgoja i da
je vrlo kompleksan pedagoški zadatak jer se ostvaruje pod utjecajem niza
različitih društvenih faktora“6.
3
4
5
6
Delores, Jacques i dr.: Učenje – blago u nama, Educa, Zagreb, 1998., str. 53.
Marković, Luka: U potrazi za istinom, Katolički tjednik, Sarajevo, 2006., str. 124.
Pedagogija, U spomen stote obljetnice HPKZ 1871.-1971., Pedagoško-književni
zbor, Zagreb, 1971., str. 114.
Enciklopedijski rječnik pedagogije, Matica hrvatska, Zagreb, 1963., str. 646.
11
SUVREMENA PITANJA
12
Znakovito je da se u reprezentativnome udžbeniku pedagogije –
Osnove suvremene pedagogije (urednik Antun Mijatović, HPKZ, Zagreb,
1999.) uopće ne govori o patriotskome odgoju. Također ni u Leksikonu
temeljnih pedagogijskih pojmova Antuna Mijatovića ne nalazimo obavijest
o patriotizmu, domoljublju kao ni u Pedagoškom pojmovniku spomenutoga udžbenika.7
Ako bi se ostvario uvid u druge pedagoške udžbenike, dalo bi se zaključiti da se patriotski odgoj sažetije ili opširnije razmatra u kontekstu moralnoga odgoja. Treba reći da svi autori pedagoških udžbenika,
a osobito prof. dr. sc. Ante Vukasović, ovomu osjećaju pridaju iznimnu
važnost.
Ni globalizacija ni modernizacija ne mogu izbrisati rodoljubni osjećaj.
Nitko se ne želi odreći svoga identiteta niti ljubavi prema svojoj domovini. Danas je nužno, razborito i argumentirano govoriti o ovome odgoju
kako bi se izbjegle eventualne deformacije koje nerijetko prate ovaj osjećaj i otklonile određene semantičke nejasnoće koje se često vežu za ovaj
pojam.
Razumije se, nužno je odgajati zdrav rodoljubni osjećaj i težiti što
cjelovitijemu razumijevanju ovoga pojma jer se sve više živi u etnički,
vjerski, kulturno i tradicijski heterogenim sredinama. Domoljublje je,
kako kaže znameniti papa Ivan Pavao II., složeno jer „znači ljubav prema
svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija,
njezin jezik, njezina sama prirodna oblikovanost. Naša nas povijest uči da
su Poljaci uvijek bili spremni na velike žrtve kako bi sačuvali to dobro ili
kako bi ga nanovo stekli. Domovina je zajedničko dobro svih građana i
kao takva, ona je i velika dužnost.“8
Ugledni svećenik Bono Zvonimir Šagi piše: „Ne možemo se dobro
osjećati nigdje tako kao u krugu nas koji govorimo istim jezikom i dijelimo iste povijesne uspomene, imamo istu povijesnu memoriju te imamo i
neku zajedničku sliku budućnosti. Treba, dakle, prema domovini i prema
vlastitome narodu imati pravu ljubav.“9 Još je najistaknutiji pisac grčkih
tragedija Euripid (485. – 406. prije Krista) rekao: „Nikad se nemoj zamoriti u pomaganju domovini.“
Patriotizam ne pripada samo odabranima, nema nitko isključivo pravo na njega, nego pripada svima, bez obzira na stranačku i svaku drugu
pripadnost. To je i dužnost svih građana. Davno je rečeno: „Kako će ci7
8
9
Mijatović, Antun: Leksikon temeljnih pedagogijskih pojmova, Edip, Zagreb, 2000.
Ivan Pavao II.: Sjećanje i identitet, Verbum, Split, 2005., str. 70.
Šagi, Bono Zvonimir: Molitva i misli mira u vrijeme rata, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2007., str. 161.
12
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS AKTUALNO PITANJE
13
jeniti tuđe, drugo, drukčije onaj tko ne poštuje, ne cijeni svoje!?“ Ili kako
reče rimski filozof i pisac Seneka: „Nigdje nije tko je svugdje.“
Domovinu, svoju zemlju treba upoznati kako bi se osjećala i iskazivala
joj se privrženost, odanost. U svezi s tim Krleža kaže:
Mi ne možemo i ne smijemo tražiti od civilizacija (i od naroda) kojima smo
okruženi da o nama znaju više nego što znamo mi o sebi samima, a naše
poznavanje vlastite bogate prošlosti oskudno je jer nam jače sile nikada nijesu
dopustile da se osvijestimo na temelju vlastitoga pamćenja o značenju svoje
vlastite uloge u prostoru i vremenu. U veoma složenom mehanizmu međunarodne kulturne propagande, koji je tako žalosno nalik na vašarsko reklamno nadvikivanje, mi se u ovoj halabuci preuveličavanja važnosti pojedinih
inostranih kulturnih cirkusa i panorama uopće nijesmo ni pojavili s trubom
i bubnjem u ruci. Na ovom sajmu kulture naš hod je tih i nečujan, jer se mi
još uvijek krećemo u opancima, čudeći se od vremena na vrijeme tuđinskom
cerekanju i majmunisanju.10
Koliko je i danas oponašatelja, patvorina, tobožnjih vrijednosti, divljenja surogatima, krivotvorinama samo zato što su importni, uvozni.
Hrvatska je međutim najbolje osjetila kakva je sve poniženja, ucjene podnijela i još uvijek podnosi od politike te iste „civilizirane“, „demokratske“,
„uljudne“ Europe da bi bila i de iure njezinom članicom. Opet se valja
pozvati na riječi genijalnoga pisca Miroslava Krleže:
Istina je da nas Zapadna Europa i dan-današnji prezire jer smo iz njene
umišljene perspektive „barbari“, a barbari smo, po toj logici europskih idealističkih predrasuda jer nismo o sebi progovorili megalomanski, stideći se
pomalo i sami svojih vlastitih kraljeva i svetaca smatrajući ih efemeridama
kao što je velika većina tih europskih kraljeva i svetaca, samo to doista i ništa
više. Dodvoravanjem fikcijama i izvrtanjem istine mogu se lažnim pretpostavkama dočaravati prividnosti i stvarati kobne zabune, mogu se trovati
mentaliteti i izazivati zbrke samo tako dugo dok se zamagljivanju pojmova
ne opre razum na temelju fakata.11
Jadna je pravda, demokracija, jednakopravnost naroda koju uspostavljaju, uređuju jučerašnji kolonizatori, imperijalisti, porobljivači. Da nije
bilo narodne samosvijesti, hrabrosti, spremnosti na žrtve i istinskoga domoljublja, ne bi bilo ni domovine po mjerilima stranih pravdoljubaca.
Što pak znače protektori, pokrovitelji, zaštitnici, zoran je primjer Bosna i
10
11
Krleža, Miroslav: Sa uredničkog stola, NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo i IKRO
„Mladost“ Zagreb – suizdavač, Sarajevo, 1983., str. 162.
Krleža, Miroslav: Krokodilna ili razgovor o istini, NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo, Sarajevo, 1989., str. 53. – 54.
13
SUVREMENA PITANJA
14
Hercegovina gdje tzv. pravedni razmrsitelji ni nakon šesnaest godina lagodna života i faraonskih ovlasti nisu ništa riješili nego su još više zamrsili
stanje i obespravili malobrojni narod…
Poznati filozof Vjekoslav Bajsić kaže: „Živimo u svijetu koji je sazdan od toliko različitih kultura, mentaliteta, socijalnih razlika, ideologija
dok smo, s druge strane, usko povezani gustim protokom informacija i
na kraju toliko ovisni jedni o drugima. Kako možemo uopće pomišljati
da ćemo riješiti zajedničke probleme ako se nekontrolirano prepustimo
našim ‘mirisima’, emocijama i parolama koje ih prate. Mislim da je svima
jasno da se danas – usprkos tvrdoglavim pokušajima milom ili silom ne
mogu i ne bi bilo pravo – svesti svi ljudi na jedno idejno jedinstvo.“12 Patriotizam u sebi može nositi dvojakost. Može naime biti pristran, nekritičan, radikalan. Osim etičke vrijednosti i poželjnoga osjećaja, odanosti
svojoj zemlji i narodu može biti i iracionalan, nesklon drugim narodima,
njihovoj kulturi, tradiciji i sl. Međutim onaj tko je tendenciozan, opterećen predrasudama, stereotipijama pronalazi i prepoznaje nacionalizam i
šovinizam i u posve uobičajenome iskazivanju domoljublja.
Danas je vrlo probitačno, isplativo u svakome očitovanju patriotizma odčitavati, pronalaziti nacionalizam, šovinizam, ali i još jače stilske
ukrase kao što su fašizam, diskriminacija, gaženje ljudskih prava i sl. To
ima dobru prođu jer treba što jače i češće žigosati pojmove kao što su:
nacija, narod, jednakopravnost, kolektivna prava, tradicija, domoljublje i
sl. Ovdje se valja podsjetiti na riječi, uvijek poticajnoga, Bone Zvonimira
Šagija:
Probuđeni duh nacija koje nisu do sada imale javno priznati subjektivitet, a
imaju povijesnu samosvijest, traže svoje pravo na opstanak. […] Zajedno s
ljudskim pravima mora se zato ponovno govoriti i o nacionalnim pravima.
Europa se mora pregrupirati. Mora postati domovina ravnopravnih nacija u
kojoj će i mali moći sjesti za stol s velikima. Nacionalizam kao političko nastojanje oko afirmacije vrednota vlastite nacije i njezina subjektiviteta u obitelji
naroda treba u tom kontekstu na nov način demokratski formulirati, da se ne
postavlja ekskluzivno, u znaku protiv već otvoreno za vrednote drugih. Potrebno je obnoviti nacionalnu svijest s pomoću ispravne etičke racionalizacije.
Dosadašnji europski racionalizam (prosvjetiteljski) nije više dostatan.13
12
13
Bajsić, Vjekoslav, Obrnuto vrijeme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., str. 19.
Šagi, Bono Zvonimir: Izazovi otvorenih vrata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1993., str. 302.
14
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS AKTUALNO PITANJE
15
3. Umjesto zaključka
Patriotski odgoj nezamjenjiva je stvarnost, dužnost svih građana, bez
obzira na njihovu političku, stručnu, starosnu i svjetonazorsku pripadnost. To je, dakako, i složeno pedagoško, ali i filozofsko, sociološko, kulturološko i, razumije se, moralno pitanje.
Svi stupnjevi školovanja imaju s tim u svezi određene zadaće. Treba
dakle odgajati u duhu rodoljublja kako se ovaj plemeniti osjećaj ne bi
izrodio u šovinizam i ekstremizam. U višenacionalnim zajednicama, kao
što je Bosna i Hercegovina, ovo je tim osjetljivije i zahtijeva osobitu pomnost i obzir. Osjećaj nacionalne pripadnosti treba njegovati i razvijati,
ali pritom svaki narod mora pokazivati i obazrivost, takt prema drugomu
i drugačijemu. U heterogenim sredinama posebno su na kušnji, odnosno provjeri pojmovi kao što su: tolerancija, pluralizam, ravnopravnost,
demokracija, pravo, sloboda, identitet, domoljublje, diskriminacija i sl.
Svim se ovim pojmovima može manipulirati, može ih se čitati i interpretirati ambivalentno.
Događa se primjerice da su ortodoksnim nacionalnostima puna usta
građanskih prava, a protiv su onih kolektivnih, nacionalnih. Nerijetko
se pritom rabe demagoške fraze, ponaša se licemjerno, destruktivno, nepravedno prema drugima, malobrojnima. Teško se prihvaća sloboda i
afirmacija drugoga. Ovdje bi bilo korisno podsjetiti na misli čuvenoga
profesora Tomislava Janka Šagi-Bunića:
Očito je da nitko (sada i ovdje) ne može sebe izdvojiti iz suodgovornosti za
naciju, kako god netko može privatno misliti da nacionalno ne može u budućnosti imati više onako vrhunsku vrijednost kako se to zamišljalo u prošlom
devetnaestom stoljeću i u početku dvadesetog stoljeća. Svijest o nacionalnoj
zajednici nezaobilazan je oblik suživljavanja ljudi i teško da će ubrzo moći
nadoći nešto bolje što bi zauzelo mjesto koje danas, za život čovječanstva
predstavlja nacionalna svijest. Ljubav prema svome narodu i domovini traži
od svakog pripadnika naroda suodgovornost za ispunjavanje nacionalne svijesti onim što je dobro, čovječno, razumno, zrelo, trijezno, što vodi k boljem
uklapanju u sveopću ljudskost i ljudskiju budućnost.14
Domoljublje je snažan osjećaj kao što je i nostalgija – jak osjećaj čežnje ili patnje za trajno ili privremeno napuštenim domom, zavičajem,
domovinom. Silvije Strahimir Kranjčević pjeva: „Ja domovinu imam i u
srcu je nosim“.15
14
15
Šagi-Bunić, Tomislav Janko: Prema civilizaciji ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 314. – 315.
Vrlo su dojmljive riječi poznatoga pjesnika Libanonca Halila Džubrana (Bšari,
1883. – New York, 1931.): „Čeznem za svojom zemljom zbog njene ljepote i volim
15
SUVREMENA PITANJA
16
Ljubav prema domovini može imati i slabosti. S jedne strane može
zakržljati, a s druge može i odviše rasplamsati, biti iracionalna, ekstremna, nekritična. Nerijetko se pod krilaticom borbe protiv nacionalizma
traži ili sugerira odricanje od rodoljublja. Takvi moralisti ovakve zahtjeve
traže od drugih jer je njihovo domoljublje normalno, po sebi se razumije.
Međutim stablo bez korijena se suši – stara je narodna izreka. U pluralističkim višenacionalnim zajednicama ne može se malobrojnijemu narodu tzv. demokratskim mehanizmima nametati volja brojnijega i tako ga
podređivati i određivati mu pravila protivno njegovim interesima i pravu.
Kada je riječ o patriotizmu, nužno je podsjetiti i na pojam kampanilizma, lokal-patriotizma u negativnome značenju. Ponekad se gleda
samo na pojedinačni interes, a ne vodi se računa o široj zajednici i solidarnosti. Patriotizam ne treba relativizirati niti pak zazirati od njega ako nije
slijep, iracionalan, nekritičan. Svaki narod ima pravo oduprijeti se svemu
onome što ga ugrožava. Kenedijeve povijesne riječi: „Dragi moji Amerikanci, nemojte pitati što domovina može učiniti za vas – pitajte što vi
možete učiniti za svoju domovinu“ – rado se citiraju. S druge strane isto
tako snažne misli akademika i prvoga predsjednika Republike Hrvatske:
„Uvijek sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“ – nerijetko se tendenciozno i zlobno interpretira.
Znakovi vremena nisu, razumije se, isti danas i devedesetih godina,
ali ove su misli za sva vremena. I globalizacija međutim ima mnogo lica,
donosi i opasne rizike, a stvar je u tome da se izgrađuje ljudskije, ćudorednije lice zemlje, da se prevladavaju nepravde, beznađe, golemi društveni jazovi i sl.
Odgojem se potiče dijalog, međusobno razumijevanje, sloboda, odgovornost. Na ulazu u njujoršku luku postavljen je 1886. godine Kip slobode
(francuski dar Amerikancima) naslovljen „Sloboda prosvjetljuje svijet“.
Itekako se i današnjice tiču pjesnikove neprolazne riječi: „O lijepa,
o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do“.
Dubrovčani su davno zapisali i urezali u svijest: „Libertas pro toto non
vene venditur auro“ (Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga ovoga svijeta).
Svi narodi, pa i oni koji nemaju dugo pamćenje i bogatu povijest,
poštuju i rado pjevaju svoju himnu u određenim prigodama. S ponoljude, u svojoj zemlji zbog njihove nesreće [...] I svoj zavičaj u pjesmama opijevam
i čeznem za domom u kojemu sam odgojen. [...] Cijelim bićem volim zemlju, jer
je ona stanište humanosti kao duha božanskoga na zemlji. Sveta Humanost jest na
Zemlji, duh božanski. [...] Ona je božanstvo što hoda među narodima, govori o
ljubavi i ukazuje na ispravne životne putove, a ljudi se smiju omaložavajući njene
riječi i poante.“ Džubran, Halil: Vjesnik suza i osmijeh, Mirisni plodovi duše, Tugra,
Sarajevo, 2005., str. 240. – 241.
16
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS AKTUALNO PITANJE
17
som ističu svoje znakovlje koje izaziva uzvišeno osjećanje, posebno u ljudi
izvan svoje domovine. Narodi su ponosni na svoju nacionalnu baštinu
– tvarnu i kulturnu, na svoju prošlost, ma koliko ona bila burna, teška,
dramatična. Kulturna se baština sustavno istražuje, proučava, valorizira
i prenosi na nove naraštaje. Sve to pridonosi široj spoznaji, nacionalnoj
emancipaciji, razvoju domoljublja. Razumije se, ovaj se osjećaj ne odgaja
sadržajem jednoga nastavnog predmeta, nego s pomoću svih predmeta i
ukupnim ozračjem u školi, u društvu uopće.
Nacionalizam, kao ni patriotizam, ne služi zastrašivanju javnosti, nije
nikakav bauk koji kruži ovim ili onim hrvatskim područjem. I jedno i
drugo zapravo je čuvanje narodne samobitnosti, samosvijesti, identiteta,
slobode, jezika. Upravo malobrojni narodi moraju imati senzibilitet za to
jer u protivnome podliježu asimilaciji, odnarođivanju, gubljenju korijena.
Zato ova pitanja ne treba zaobilaziti, prešućivati nego se konstruktivno i
uljuđeno suočavati s njima. Povijest se nerijetko iskrivljuje, a na sceni je
relativizam posebice vrijednosti koje su izdržale kušnje vremena, koje su
ucijepljene u narod kao što su i domoljublje, nacionalni, kulturni, vjerski,
jezični identitet.
Umjesto ljubavi prema svomu narodu i svojoj domovini kao da se
potiče mržnja, razdor, relativiziranje, obezvrjeđivanje svih provjerenih,
etabliranih vrjednota. Davno je kazano: „Oni koji ne znaju svoju prošlost,
ne mogu se nadati boljoj budućnosti.“ U jučerašnjici, naravno, ne treba
živjeti, ali jučer ne može, unatoč svemu, umrijeti, ne može se izbrisati.
Ispisano ili neispisano, ostaje u kolektivnoj svijesti naroda.
Unatoč globalizaciji i materijalnomu standardu nacija, kao ni domoljublje, nije prošlost, nije prevladana jer tomu u prilog govore brojni primjeri u samoj Europi. Domoljublje se dakle ne treba skrivati ni gubiti.
Ne oslobađajući druge odgojne čimbenike, škola je, htjeli to ili ne,
nosivi stup razvoja i njegovanja domoljubne, nacionalne svijesti. Pritom
učenici trebaju naučiti komunicirati i s onim drukčijim, i to bez predrasuda, zazora, stereotipa. Nažalost, u nekim su sredinama nastavni predmeti
sredstvo indoktrinacije, ideologizacije, pa i prizemne politizacije. Umjesto humanosti, ćudoređu, otvorenosti, mladi su nerijetko podvrgnuti manipuliranju, širi se netrpeljivost, licemjerje i tomu slično.
Načelo abusus non tollit usum (zloporabom dobra stvar ne gubi ništa
od svoje vrijednosti) odnosi se i na patriotizam jer nas zanima njegovo
uzvišeno, čovječno lice, njegov konstruktivan sadržaj i smisao.
Stoga se nacionalna svijest, nacionalni identitet i uopće domoljublje
ne smiju graditi, odgajati na neznanju, na parolama ili na površnoj, jednostranoj obaviještenosti. Nužno je upoznati svoje korijene, svoju baštinu
(tvarnu i duhovnu), svoju povijest, svoj jezik, svoje prirodne ljepote, svoju
17
SUVREMENA PITANJA
18
sadašnjost. Promjene su nužne, ali ih treba kritički primati ne odbacujući
pritom svoju izvornost u pozitivnome značenju. Nije nikako trivijalno
pitanje kako se obilježavaju povijesni datumi, događaji, kao i obljetnice
pojedinih nacionalnih zaslužnika. Znameniti biskup i veliki mecena Josip
Juraj Strossmayer (Osijek 1815. – Đakovo 1905.) rekao je: „Prosvjetom
slobodi!“, a danas bismo mogli reći: „Domoljubljem čuvajmo slobodu,
suverenitet, identitet!“
Literatura
-Bajsić, Vjekoslav, Obrnuto vrijeme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1994.
- Delores, Jacques i dr.: Učenje – blago u nama, Educa, Zagreb, 1998.
-Džubran, Halil: Vjesnik suza i osmijeh, Mirisni plodovi duše, Tugra,
Sarajevo, 2005.
- Enciklopedijski rječnik pedagogije, Matica hrvatska, Zagreb, 1963.
- Ivan Pavao II.: Sjećanje i identitet, Verbum, Split, 2005.
-Krleža, Miroslav: Krokodilna ili razgovor o istini, NIŠRO
„Oslobođenje“ Sarajevo, Sarajevo, 1989.
-Krleža, Miroslav: Sa uredničkog stola, NIŠRO „Oslobođenje“
Sarajevo i IKRO „Mladost“ Zagreb – suizdavač, Sarajevo, 1983.
- Marković, Luka: U potrazi za istinom, Katolički tjednik, Sarajevo,
2006.
-Mijatović, Antun: Leksikon temeljnih pedagogijskih pojmova, Edip,
Zagreb, 2000.
-Morin, Edgar: Odgoj za budućnost, Educa, Zagreb, 2002.
-Pedagogija, U spomen stote obljetnice HPKZ 1871.-1971.,
Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971.
- Šagi, Bono Zvonimir: Izazovi otvorenih vrata, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1993.
- Šagi, Bono Zvonimir: Molitva i misli mira u vrijeme rata, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 2007.
- Šagi-Bunić, Tomislav Janko: Prema civilizaciji ljubavi, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1998.
18
Asim Delibašić
Zenica
UDK174:37-051
174:616-051
Pregledni članak
Primljeno: 13. 09. 2012.
USPOREDBA I
TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA
UČITELJSKOGA I LIJEČNIČKOGA
KODEKSA
Sažetak
U radu se najprije nastoji ukazati na raison d’être postojanja kodeksa, bilo
onih općih, koji podrazumijevaju sve ljude, bilo onih koji se odnose na pojedinačne struke. Pozornost se potom usmjeruje na različite elemente liječničkoga
i učiteljskoga kodeksa kroz koje se odražavaju zasebne naravi ovih dviju struka, s posebnim naglaskom na interpretaciji glavnih načela Sokratove prisege.
Ključne riječi: kodeks, zakonik, Hipokratova prisega, Sokratova prisega,
Dottrensova prisega, ljudsko dostojanstvo, vrlina, etička načela
19
SUVREMENA PITANJA
20
1. Potreba za kodeksom/zakonikom
Č
ovjek je zaboravljivo biće. Stoga ima potrebu podsjećati se na štošta:
na ono što je dužan znati, na ono što je dužan činiti, odnosno na ono
što je dužan biti. Otuda u ljudskoj vrsti, kao jedinoj obdarenoj razumom,
postoji potreba za uzakonjenjem i zapisivanjem onoga što je za njega
od neizmjerne važnosti kako bi mu to služilo kao podsjetnik. Upravo
se u tome zrcali uloga univerzalnih zakonika, kao i onih koji služe za
definiranje onoga što bi članovi pojedinačne skupine, društva ili esnafa
trebali biti. Takvi zakonici stari su koliko i samo pismo. Zapravo, oni su
prvo zapisani. Naime najstariji poznati tekstovi upravo su Ur-Nammuov
i Hamurabijev zakonik. Zakonik je razlog postojanja pisma, sredstva priopćivanja onoga čega se treba prisjećati.
Činjenica da pismo nije uvijek postojalo uglavnom je služila kao progresivistički argument za tvrdnju kako čovjek prvotno nije posjedovao
zakone koje bi slijedio, kako nije bilo kultiviranoga načina života te kako
je čovjek morao biti divljak. Međutim takav je zaključak posve pogrješan
jer je čovjekovim životom evidentno uvijek ravnao neki zakon. Istina je
naima da nema nedogmatskoga i objektivnoga dokaza kako pojava pisma označuje istinski „kvalitativnu“ prekretnicu u povijesti čovječanstva.1
Mnoga izdvojena plemena koja ne poznaju pismo i koja su ostala odijeljena od moderne civilizacije imaju vrlo čvrste zakone i načine ponašanja
koji se ne gube i koji se prenose s koljena na koljeno. Slobodno bi se
moglo reći da ti „necivilizirani“ ljudi posjeduju unutarnju i prirodnu civilizaciju i da su kudikamo civiliziraniji od modernoga čovjeka kojemu nisu
strana devijantna ponašanja svake vrste.2
Stoga se, protivno zamislima utemeljenima na evolucionističkim i
progresivističkim predrasudama, s pravom može reći da je u vrijeme kada
nije bilo pisma i kada jezik nije bio dostatno razvijen ipak postojao jedan
unutarnji Zakon koji se poistovjećivao sa Znanjem srca, koje nije bilo
prekriveno ledom neobjektivnosti i neznanja i s pomoću kojeg je svaki
čovjek razumijevao i znao sve što je trebao razumjeti i znati. Dovoljan
je argument tomu činjenica da zapisana ideja prethodi zapisivanju, a ne
obrnuto. Drugim riječima, da bi se moralno pravilo moglo zapisati, ono
najprije mora postojati.
Ma kako zastranio, svaki čovjek, in potentia, još uvijek u sebi nosi univerzalni zakonik jer je to dio njegove ljudske prirode. Taj zakonik mo1
2
Usp. Stoddart, William: Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: Razmišljanja o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009., str. 110.
Usp. Lings, Martin: Drevna vjerovanja i moderna sujevjerja, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
20
Asim Delibašić
USPOREDBA I TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I 21
LIJEČNIČKOGA KODEKSA
žemo nazvati savješću, zdravim sudom ili obuhvatnim znanjem. U načelu on se poistovjećuje s trima temeljnim čovjekovim sposobnostima:
inteligencijom, koja nastoji nadići samu sebe i mrklinu neznanja; voljom,
koja naginje dobru i koja nastoji nadići egoizam; osjećajem – za mjeru,
ravnovjesje, ravnotežu, shvaćanje i poštivanje drugoga i sebe samoga, ili
ukratko – osjećajem za ljepotu.3
Spomenute tri kategorije univerzalne su i sadržane su u biti svega dobroga na ovome svijetu. Stoga bi se moglo reći da je svaki istinski zakonik
izraz ovih kategorija koje mogu biti primijenjene ili na pojedinačno polje
čovjekova djelovanja ili općenito na sve što njegov život jest. Od nas one
traže da se na njih osvrćemo, da ih na umu držimo, da ih kontempliramo i iznalazimo što uspješnije načine kako ih primijeniti u posve novim
uvjetima.
Isto tako, kodeksi pojedinih struka, koji su prije bili vrlo česti, u sebi
sadrže temeljna etička načela i njih se pripadnici tih struka uvijek moraju
držati. Konkretno, u ovome se prilogu govori o liječničkome i učiteljskome kodeksu te se pravi usporedba između njih. Prvi je kodeks nazvan
prema Hipokratu, a drugi prema Sokratu.
2. Liječnički kodeks
Po tradicionalnoj definiciji čovjeka, koju uobličuje sv. Anselmo Canterburyjski, čovjek je „Intellect, Ratio, Imaginatio, Sentiment“. Ova definicija podrazumijeva samo unutarnjost čovjekovu, ali što je s onim što
ovu unutarnjost pronosi u svijetu? Naravno, element corpus, tijelo, ovdje
se podrazumijeva i možda se doima kao manje bitan, ali ne smije se zaboraviti važna činjenica da je upravo to onaj element po kojemu život u
svijetu oblika i stoji i bez kojega ne bi imalo smisla ni razmatrati prethodne elemente.
Dakle najelementarnija je čovjekova potreba produžiti i ispuniti
osnovne zahtjeve svoje egzistencije, a oni se bez tijela ne mogu ispuniti i
po tijelu se jedino i ispunjavaju. Poznata latinska izreka kaže: In corpore
sano, mens sano. To će reći da je čovjek nerazdijeljen sustav i kada trpi
jedan njegovi tvorbeni element, onda trpe i ostali. Stoga jedino ravnovjesje (ravnoteža) na svim razinama donosi ono što bi se moglo nazvati
„integralnom zdravošću“.
Kako je svemir veliki kozmos, tako je i čovjek mali kozmos. Kao što
nema apsolutnih znalaca o svemu – znalaca koji bi u istodobno bili ek3
Usp. Schuon, Frithjof: Ezoterizam kao Počelo i kao Put, Connectum, Sarajevo,
2011., str. 79. – 149.
21
SUVREMENA PITANJA
22
sperti za svaku znanost (astronomiju, geologiju, kemiju, matematiku,
agrikulturu itd.) – tako nema ni općih eksperata za svaki od nabrojanih
čovjekovih tvorbenih elemenata. Istina, uvijek je bilo širokih i svestranih
umova koji su bili pioniri na mnogim područjima, ali duboka stručnost i
poznavanje nečega obično podrazumijeva ograničavanje na dotično područje.
Tijelo je dakle iznimno važan činitelj jer se po njemu život poznaje;
po njemu se svijet neposredno osjeća i doživljuje. Zbog znatnih tjelesnih
manjkavosti čovjek je razmjerno nepotpun. Stoga je i liječnička struka
iznimno važna, jer ona pretpostavlja očuvanje i njegovanje temelja na
kojem se gradi cjelokupno ljudsko zdanje. Zato je ovo zvanje jedno od
najodgovornijih i najosjetljivijih. Liječnička znanost, medicina, po svojoj
je prirodi više praktična negoli spekulativna.
Svaki struka ima svoje dužnosti i svoja pravila djelovanja. S druge strane pripadati nekoj struci znači prihvatiti moralne odgovornosti koje ona
podrazumijeva.
Ustanovitelj i odreditelj liječničkoga kodeksa bio je Hipokrat (460. pr.
Kr. – 380. pr. Kr.) ili netko od njegovih najbližih učenika. Hipokrat je bio
najpoznatiji antički (grčki) liječnik. U svojim je djelima odvojio znanost
od magije i praznovjerja te kritički obradio mnoga iskustva egipatskih i
grčkih liječnika. Njegov je rad objedinjen pod nazivom Corpus Hipocraticum. Sastoji se od 59 djela koja, između ostaloga, razmatraju i etička
pitanja liječničkoga poziva. Njihovu okosnicu čini Hipokratova prisega
koja glasi:
U času kada stupam među članove liječničke struke svečano obećavam:
1. da ću svoj život staviti u službu čovječnosti
2. prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje
3. svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno
4. najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta
5. poštovat ću tajne onoga tko mi se povjeri
6. održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkoga
zvanja
7. moje kolege bit će mi braća
8. pri vršenju dužnosti prema bolesniku ne će na mene utjecati nikakvi
obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti
9. apsolutno ću poštovati ljudski život od samoga začetka
10. niti pod prijetnjom ne ću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja
suprotno zakonima humanosti
Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.
22
Asim Delibašić
USPOREDBA I TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I 23
LIJEČNIČKOGA KODEKSA
3. Učiteljski kodeks
Učiteljskih kodeksa u posljednje vrijeme ima vrlo mnogo. Ipak, razmotrat ćemo Sokratovu prisegu koju mnogi smatraju najpotpunijom. Za
razliku od Hipokratove svečane izjave, autor Sokratove nije sâm Sokrat,
a niti je to neki njegov učenik. Nju je osmislio Hartmut von Henting
(1997.) u svojoj dobro poznatoj knjizi Humana škola i nazvao ju prema Sokratu. Bila Sokratova ili ne, ona je od velikoga značenja zato što
odražava prirodu učiteljskoga poziva ili barem jednu od prevalirajućih
koncepcija toga poziva.
Razlog zbog kojega je von Henting izabrao upravo Sokrata kao autora
učiteljskoga kodeksa jest to što ga povijest pamti kao učitelja par excellence. Sokrat je živio između 469. i 399. godine prije Krista, bio je klasični
grčki filozof kojega mnogi drže utemeljiteljem zapadne filozofije. Bio je
enigmatična figura koja je svoj život provela u intelektualno plodnome
gradu Ateni, gdje je na trgovima atenske Agore razgovarao sa svima i
o svemu. Cilj tih razgovora i pitanja koja bi postavljao bio je „iznjedriti
spoznaju“, potaknuti duboko razmišljanje u sugovorniku i usmjeriti ga
prema istini. Ta je vještina kasnije nazvana majeutičkim metodom i zapravo
je vrhunac dobra poučavanja.
Iako je Sokrat bio zagonetan i po mnogima kontroverzan, iako su ga
smatrali rušiteljem morala u ime unutarnje vrline koja je za mnoge bila
i ostala apstraktnom4 – pa otuda i njegovo odbacivanje – ipak je do današnjega dana uzorom istinskoga poučavatelja. Što se njegovih spisa tiče,
moglo bi se reći da nakon njega nije ostalo mnogo. Štošta je napisano pod
njegovim imenom makar on nije autor. Većina onoga što mu se pripisuje,
slično kao i u Hipokratovu slučaju, dolazi od njegovih učenika. Njegova
prisega glasi:
Kao učitelj, nastavnik, profesor obvezujem se:
1. da ću odgojno-obrazovnomu poslu pristupati svjesno i da ću ga obavljati
savjesno
2. da ću cjelokupni odgojno-obrazovni rad utemeljiti na spoznajama
pedagogije, psihologije i njima srodnih znanosti
3. da ću poštivati svako dijete
4. da ću ga braniti od svega što je usmjereno protiv njega
5. da ću se zalagati za njegov duševni i tjelesni sklad
6. da ću poštivati njegove osjećaje
7. da ću ga tretirati kao ravnopravnoga sugovornika
4
Za objašnjenje pojma „vrline“ vidjeti u: Schuon, F.: n. dj., poglavlje „Vrline u Putu“.
23
SUVREMENA PITANJA
24
8. da ću tražiti njegovo odobrenje za sve što činim za njega
9. da ću upoznavati zakonitosti njegova razvoja
10. da ću otkrivati i razvijati njegove sklonosti
11. da ne ću lomiti njegovu volju
12. da ću ga poučavati kako da rabi vlastiti razum
13. da ću ga osposobljavati za preuzimanje odgovornosti za život, rad i
stvaralaštvo u zajednici
14. da ga ne ću podčinjavati svojim shvaćanjima svijeta, ljudskoga društva
i čovjeka
15. da ću nastojati pružiti mu viziju boljega svijeta
16. da ću mu omogućiti da upozna što je i kakav je dobar život
17. da ću ga uvjeravati kako se bolji svijet može ostvariti
18. da ću ga poučavati istinoljubivosti
19. da ću mu, koliko budem mogao, osobnim primjerom pokazivati
20. da ću javno obrazlagati svoja uvjerenja i djela i argumentima ih braniti
od kritike
21. da ću vlastiti rad svjesno provjeravati
22. da ću u svako doba biti spreman na provjeru svoje djelatnosti
Valja spomenuti i još jedan učiteljski kodeks. Riječ je o vrlo poznatoj
deklaraciji koju je po uzoru na Hipokratovu prisegu sastavio Robert Dottrens 1966. godine za potrebe UNESCO-a. Glasi ovako:
1. izvršit ću svoju obvezu savjesno i ponosno
2. moji učenici bit će ne samo učenici nego i djeca i nikad ne ću zaboraviti da
za njihovu sudbinu i sam snosim dio odgovornosti
3. sačuvat ću svim mogućim raspoloživim sredstvima čast učiteljskoga
poziva
4. moje kolege uvijek će biti moji prijatelji
5. u suradnji s njima nastojat ću stalno usavršivati putove kojima škola ide
u smislu djelotvornoga priznavanja svima prava na odgoj i društvenu
pravednost u obrazovanju
4. Razmatranje i usporedba liječničkoga i učiteljskoga kodeksa
Ponajprije treba reći da nije moguće uspoređivati baš sve postavke
ovih kodeksa. Kao što se dade vidjeti, neki su obilni i detaljni, a drugi vrlo
sažeti. Svaki od njih opet sadrži stavke koje vrijede isključivo na području
posebne struke i koje se teško mogu primijeniti na drugu struku. Stoga
valja usporediti neke osnovne elemente koji su zajednički ovim dvjema
profesijama.
24
Asim Delibašić
USPOREDBA I TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I 25
LIJEČNIČKOGA KODEKSA
Svaki navedeni kodeks ponajprije sadrži zavjetovanje na savjesno i
potpuno izvršavanje svoje dužnosti. U slučaju Hipokratova kodeksa na
prvo mjesto istupa zavjetovanje na čovječnost jer se liječnički poziv smatra humanim zato što održava i produžava život kao takav; stoga liječnik
u pristupu pacijentima mora biti bezrezervan i u potpunosti nepristran.
S druge strane učiteljski je poziv također human, ali njegova se humanost promiče kroz brojne stavke i ne tako izravno, s obzirom da njegova
uloga nije osigurati produljenje života i zdravlja, nego oplemeniti život i
poučiti odgojenika pravim vrijednostima. Općenito govoreći, loše obavljen posao i nije posao; u mnogim slučajevima on se može prometnuti i u
zlodjelo. Zato je bolje ne primati se nekoga posla ako ga se ne će uraditi
kako valja. Preuzimanjem nekoga posla prihvaćamo i odgovornost za njegov krajnji ishod. Loše proveden obrazovni proces ostavlja lošega traga
na učenicima: u učenicima uklanja ljubav i rađa mržnju i prema školi i
prema učenju te čini da ih se doživljava kao izraze mračne prisile koja
guši. Stoga von Henting kao prvi stavak Sokratove prisege navodi: „Odgojno-obrazovnomu poslu pristupit ću svjesno i savjesno ću ga obavljati.“
U odnosu prema subjektima svoga rada – učenicima i pacijentima –
oba kodeksa podrazumijevaju posjedovanje najbolje volje, savjesnosti, poštovanja, nepristranosti, stavljanja sebe u drugi plan, a isticanje učenika,
odnosno pacijenata i njihova dobra u prvi plan; jednom riječi – nesebičnost. Što se pak odnosa prema zvanju tiče, u kodeksima se ističe potreba
za samoočuvanjem, uz poseban naglasak na očuvanje tradicije, što se posebice iskazuje u liječničkome kodeksu: „Održavat ću svim svojim silama
čast i plemenite tradicije liječničkoga zvanja“ i „Prema svojim učiteljima
sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje“, što se preslikava i u Dottrensovu deklaraciju: „Sačuvat ću svim mogućim raspoloživim sredstvima čast
učiteljskoga poziva“. Dottrensova deklaracija načinjena je naime po uzoru na Hipokratovu, dok je Sokratova nešto neovisnija u odnosu na nju,
kudikamo opširnija i zasnovana na samoj prirodi učiteljskoga zvanja. Stoga u Sokratovoj prisezi postoji jedna jasna razlika u odnosu na preostale
dvije, a to je da se sâmo učiteljsko zvanje nigdje ne stavlja u prvi plan, niti
mu se daje zasebno mjesto, nego subjekti toga zvanja stupaju u prvi plan,
a odnos učitelja prema subjektima nešto je što se i najčešće definira u njoj.
Postavlja se pitanje zašto je to tako. Ako Sokratova prisega znatno
bolje odražava prirodu učiteljskoga poziva negoli Dottrensova, koja je u
cijelosti sastavljena po uzoru na Hipokratovu, i ako Sokratova opet odražava kudikamo ukorjenjeniju i tradicionalniju definiciju onoga što učiteljski poziv jest ili što bi trebao biti, onda se može postaviti pitanje zašto
u njoj sam učiteljski poziv nije izdignut na isti tron kao liječnički, zašto
njegovoj tradiciji nisu dodijeljena ista prava stavkom koja će određivati
25
SUVREMENA PITANJA
26
njezino nužno očuvanje. Odgovor na ovo pitanje prilično je jednostavan.
Naime medicina se smatra dobrano „egzaktnom“ znanošću (naravno, ne
u svim svojim aspektima i, naravno, ona uvijek nije bila tako nepogrješiva,
o čemu nam povijest svjedoči). Anatomija ima svoje nepromjenljive činjenice, a imaju ih i mnoge druge znanosti, dočim se iz pedagogije teško
može izvući nešto što vrijedi uvijek i zauvijek i što se zbog potreba sutrašnjega konteksta i koncepcija odgoja i obrazovanja ne će promijeniti. Iz
ovoga proizlazi pitanje: Je li to i po prirodi stvari tako i treba li tako biti?
Nesumnjivo, mnogi će dati vrlo različite odgovore na ova pitanja. S
razvojem znanostī koje se tiču upoznavanja čovjekova unutarnjega života,
ali i onih znanosti koje se tiču društvenoga i vanjskoga čovjekova života
znanstvene činjenice i dometi nužno se ugrađuju i u pedagogiju i time
mijenjaju njezine koncepcije. Na nastavni proces mogu utjecati štošta, čak
i ono što je posve vremenito, nebitno i površno. Tako određene političke,
ideološke, filozofske, inovativne i upitne psihološke i društvene teorije i
koncepcije, određene trenutačne društvene potrebe, kao i trendovi mogu
utjecati na kurikulum, na pristup izučavanju, na različita „postavljanja naglasaka“. S druge strane Sokratova prisega u svojoj drugoj stavci nalaže
cjeloživotno samoobrazovanje učitelja i držanje koraka s razvojem znanosti, što je nesumnjivo dobro, ali pritom valja biti i oprezan.
Kada se spominju „različita naglašavanja“, korisno je reći da upoznavanje kulture i onoga što pripada vrhunskim dometima čovjekova duha,
kao što je umjetnost, filozofija, književnost, duhovnost itd., sve više gubi
svoju vrijednost i opravdanost u svijetu u kojem živimo.5 Nekada to nije
bilo tako, ali kako vrijeme odmiče, zamisao o čovjeku kao jednome od
vijaka u sveukupnome mehanizmu proizvodnje, prodaje i zarade sve više
dolazi do izražaja, a uz to ide i jedna koncepcija škole prema kojoj bi
njezina glavna svrha trebala biti pripremanje na budući rad u takvu sustavu. Time se sve više gubi mjesto onomu što se tiče bila kakve duhovne
i profinjenije dimenzije, a čovjekov se život od najranijih dana počinje
svoditi na dimenziju najgrubljih vanjskih iskustava koja mu se nadaju kao
jedina stvarna i opravdana.6 Kao da je općeprihvaćeno kako čovjek nalikuje stroju; on je neka vrsta stručnjaka, savršeno djelatnoga, preciznoga
i produktivnoga, ali prilično lišenoga dubljega promišljanja o stvarima i
kritičkoga mišljenja te stoga podložnoga manipulaciji.7 To su tužne posljedice vremena u kojem živimo, vremena koje će svršiti u barbarskome
rasapu svih vrijednosti onoga trenutka kada materijalni jamci vanjskoga
blagostanja presuše. Škole koje nastaju u takvim trendovima gube crtu
5
6
7
Usp. Stoddart, W.: n. dj., str. 106. – 112.
Usp. Schuon, F.: Preobraženje čovjeka, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012., str. 23. – 24.
Usp. Legrand, Louis: Obrazovne politike, Educa, Zagreb, 1993., str. 106. – 107.
26
Asim Delibašić
USPOREDBA I TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I 27
LIJEČNIČKOGA KODEKSA
čovječnosti jer su njihov sadržaj i cilj dehumanizirani. Metode poučavanja postale su suptilnije i naklonjenije učenicima, ali sama supstancija
poučavanja postala je neprijateljska prema čovjeku kao takvu.
Međutim upravo je to ona dimenzija čovječnosti u učiteljskome zvanju koja se nije smjela ispustiti ni jednim zakonikom i na koju bi trebali
prisezati ne pojedinci nego moćnici koji vode ovaj svijet i koji za većinu
definiraju što je stvarno, istinito i dobro, a što nije.
Nadalje, po Dottrensovu viđenju stavak Hipokratove prisege: „Moje
kolege bit će mi braća“ u svijetu obrazovanja treba glasiti: „Moje kolege
bit će mi prijatelji“. Zašto ova razlika? Razlika između prijatelja i brata
očita je: brat bratu nesebično pomaže, doživljava ga kao neraskidivi dio
svoga vlastitog bića, braća se međusobno štite, unaprjeđuju jedan drugoga, dok je stanje među prijateljima znatno drukčije i uključuje određenu
distancu i posve normalnu ljudsku dužnost da se pomogne jedan drugomu. Znamo li da je svaka deklaracija nastala zahvaljujući ponajprije samoj
prirodi poziva na koji se odnosi, onda će ova razlika biti jasnija. Riječ je
ponajprije o odgovornosti, o osjetljivosti liječničkoga poziva. Liječnicima
bi trebali postajati ljudi dobre volje s istinskom nakanom pomagati drugim ljudima. U doticaju s tako osjetljivom i varljivom stvarnosti kao što
je ljudski život i s tako neistraženim područjem kao što je ljudsko tijelo,
koje je minijaturni tvarni univerzum, podrazumijeva se da su liječnici vođeni čistim čovjekoljubljem i da su maksimalno spremni, takoreći bratski
spremni, pomagati i štititi jedni druge. Duga tradicija liječničkoga zvanja
brojnim primjerima to vrlo rječito dokazuje. To se također ponekad očituje u spremnosti liječnika da pokriju pogrješke svojih kolega i da tako
zaštite jedni druge. Ako je riječ o osobama s najboljim namjerama, koji su
istinski vole svoj posao, ovakva je pojava posve prirodna. S druge strane
ako je riječ o osobama koje zbog svjetovnih, a ne čovjekoljubivih nakana
postaju liječnicima, kojima je pacijent i medicina na drugome, a osobni
probitak i ugled na prvome mjestu, ako je riječ o ljudima koji su nevezani
za svoju struku i koji će vrlo lako načiniti skupe i sudbonosne pogrješke,
dakle u svim tim slučajevima prirodno je postaviti pitanje je li štićenje
takvih članova struke moralno.
Razlog zašto su učitelji jedni drugima „prijatelji“, a ne „braća“ jest razlika u težini odgovornosti koju prihvaćaju: njihovo je zvanje oplemenjivati život (iako ga može i zagaditi), ali život, makar može ili profitirati ili
trpjeti od njega, ipak ne ovisi o njemu. Svako zvanje ima svoje zakonitosti.
U određenome smislu, s obzirom na zahtjeve suvremenoga svijeta –
koji sve više postaje multireligijskim i multikulturalnim, što podrazumijeva rušenje pregradnih zidova između različitih civilizacija i neizbježni
suživot osoba različitih rasa, nacija, religija i opredjeljenja – bilo bi vrlo
27
SUVREMENA PITANJA
28
poželjno iz Hipokratove prisege prenijeti u neku buduću učiteljsku prisegu ili kodeks stavak koji jasno i koncizno određuje: „Pri vršenju dužnosti prema bolesniku (učeniku) na mene ne će utjecati nikakvi obziri
vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti.“ Ovo bi moralo
postati jedno od načela obrazovanja multikulturalnoga svijeta, koje je posebno nužno u Bosni i Hercegovini i na koje bi se učitelji u punoj svijesti
svega njegova značenja trebali obvezati.
Iako se treći stavak Sokratove prisega, koja zahtijeva poštovanje prema
svakom djetetu, čini vrlo jasnim, ipak je bitno pripomenuti da je njegovo
duboko promišljanje od velike važnosti jer ju učitelji često olako shvaćaju
i u svome radu previđaju. Naime poštovanje prema učeniku proizlazi iz
naše obveze poštivanja čovjekove prirode i njegova dostojanstva. Jedna
Juvenalova izreka kaže: Maxime debetur puero reverentia (Najveće poštovanje duguje se djetetu).8 Jer odgajanjem nekoga s poštovanjem prema
njemu učimo i njega kako poštivati druge, a i samoga sebe. Dijete ponajviše uči iz naših nenamjernih postupaka, iz našega općeg ponašanja
i otuda izvodi primjer za sebe samoga. Reklo bi se da je ovaj nenamjerni dio poučavanja jedan od najvažnijih u samome odgojno-obrazovnom
procesu zato što šalje najjaču poruku.
Svaki čovjek mora imati i osjećaj poniznosti, jer „poniznost je vrlina
koja nosi i čuva sve ostale vrline kao što i nit brojanice nosi i čuva sva
zrna“.9 Ali poniznost ne smije biti grubo nametnuta. Upravo suprotno,
treba ukazivati na vrijednosti višega reda, koji stoji iznad svih nas i pred
kojim je čovjek malen. No poštivanje tih vrijednosti nije u suprotnosti s
vlastitom časti i voljom. Učitelj bi na neki način trebao biti utjelovljenje
ovoga reda i hijerarhije; i upravo bi zbog toga trebalo poštivati učitelja.
S druge strane, u skladu s ranijim postavkama, učitelj nikada ne smije
povrijediti ljudsko dostojanstvo svojih učenika nego ih mora tretirati kao
„ravnopravne sugovornike“. Dakako, ne kao ravnopravne po znanju, iskustvu i zrelosti, nego kao ravnopravne po ljudskosti. Tako će ih najbolje
poučiti kako se zrelo odnositi prema sebi te kako razviti dobre navike i
pozitivan odnos prema drugomu.
U istome duhu Dottrensova deklaracija govori: „Moji učenici bit će ne
samo učenici nego i djeca i nikad ne ću zaboraviti da za njihovu sudbinu
i sâm snosim dio odgovornosti.“ To će reći da je učiteljski poziv produženje roditeljskoga poziva. Jer obveza odgajanja i osposobljavanja za život,
koja u svih ostalih živih bića pripada strogo „roditeljima“, u ljudskom se
8
9
Usp. Stoddart, William: Nepobjediva mudrost: Navodi svetih spisa, svetaca i mudraca u svim vremenima i mjestima, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011., str. 82.
Ova izreka nadalje kaže: „Prekini nit i sva zrna će popadati; izdvoji poniznost i sve
vrline će nestati.“
28
Asim Delibašić
USPOREDBA I TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I 29
LIJEČNIČKOGA KODEKSA
rodu širi na svakoga tko je sposoban predati znanje i vještinu i tko zna
kako poučiti. Međutim, bez obzira na znanje i vještinu koja se prenosi, samo poučavanje ostaje uvijek jednako intimnim i osjetljivim činom
koji u svojoj biti neizbježno nosi „obvezu roditeljstva“. To podrazumijeva
odgovornost, znanje, vještinu, osjećaj za sklad i mjeru, kao i prirodan odnos i dozu ljubavi. To znači da odnos učitelja prema učenicima mora biti
utemeljen na najboljoj volji i da mora biti prožet i usmjeravan sviješću o
njihovoj krhkosti i zahtjevima njihove dobi. U skladu s ovim jesu i stavci
iz Sokratove prisege: „da ću ga braniti od svega što je usmjereno protiv
njega“ i „da ću se zalagati za njegov duševni i tjelesni sklad“.
Stavak Sokratove prisege kojom se učitelj obvezuje da će učenika
„poučavati kako se služiti vlastitim razumom“ odražava bit cjelokupnoga
nastavnog procesa. On je ujedno i glavni stavak osmostrukoga puta budizma: ispravno mišljenje. To znači: imati ispravne stavove i znati kako
misliti pravilno. Ukratko, učenje ispravnomu mišljenju čitava je vještina
koju je u jednome obliku razvio Sokrat (ona ponajprije zahtijeva da učitelj valjano razmišlja, a to počesto nije tako).
Ovomu treba dodati kako je posve pogrješno prihvatiti ideju da istina
ne postoji i da je sve relativno. Također je pogrješno biti rigidan u svojim
stavovima, ma kako oni ispravni bili. Učitelj bi trebao biti voljan staviti se
u položaj djeteta te svoje ideološke, religijske i političke stavove i afinitete
ostaviti po strani i motriti dijete ponajprije kao čovjeka kao takvog, a
ne kao čovjeka definiranoga s obzirom na bilo koju njegovu pripadnost.
Ideal je dakle razvijati čovječnost. A čovječnosti nema bez istine, dobra i
ljepote i naše težnje za istinom, dobrom i ljepotom.
U Sokratovoj prisezi von Henting donosi nekoliko dvojbenih sintagmā, kao što su „vizija boljega svijeta“ i „dobar život“. Naime različite su
koncepcije boljega svijeta i boljega života i mogu međusobno biti krajnje
suprotstavljene. Također mogu biti dobrano ideološki određene i podrazumijevati nametanje vlastitih stavova drugima. Ipak, nadamo se da bi se
ovo moglo svesti pod neki izraz dobre volje i najboljih namjera ili da je
riječ o krajnje univerzalističkoj viziji dobroga svijeta i života, što je intelektualni skok na koji većina ljudi nije spremna.
5. Zaključak
Kodeks je bitni dio svake struke. Po njemu se njezini pripadnici ravnaju u svome radu i on veoma rječito govori o moralnim relacijama. Razmatrajući kodekse različitih struka, itekako možemo upoznati prirodu tih
struka i sličnosti među njima. Liječnički kodeks (Hipokratova prisega)
29
SUVREMENA PITANJA
30
bio je uzor na čijoj su osnovi načinjena oba razmatrana učiteljska kodeksa
(Sokratova i Dottrensova prisega). Sokratova prisega, koju je osmislio
Hartmut von Henting, primjer je dobra etičkoga definiranja učiteljskoga
poziva. Njezinom analizom pokušalo se rasvijetliti neke važne točke koje
učitelji moraju imati na umu u svome radu.
Literatura
- Haralambos, Michael: Uvod u sociologiju, Naprijed, Zagreb, 1989.
- Herbert, Gudjons: Pedagogija – temeljna znanja, Educa, Zagreb,
1994.
- Komenski, Jan Amos: Velika didaktika, Zavod za izdavanje udžbenika,
Beograd, 1967.
- Legrand, Louis: Obrazovne politike, Educa, Zagreb, 1993.
- Lings, Martin: Drevna vjerovanja i moderna sujevjerja, Bosanska
knjiga, Sarajevo, 1997.
- Mavrak, Mirjana: Kvaliteta komunikacije među agensima socijalizacije
u pedagoškom radu sa zdravom i hronično bolesnom djecom, doktorska
disertacija, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2002.
- Pennigton, Donald C.: Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap,
Jastrebarsko, 2004.
- Schuon, Frithjof: Ezoterizam kao Počelo i kao Put, Connectum,
Sarajevo, 2011.
- Schuon, Frithjof: Preobraženje čovjeka, Dobra knjiga, Sarajevo,
2012.
- Stoddart, William: Nepobjediva mudrost: Navodi svetih spisa, svetaca
i mudraca u svim vremenima i mjestima, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.
- Stoddart, William: Prisjećanje u svijetu zaboravljanja: Razmišljanja
o tradiciji i postmodernizmu, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.
- Von Henting, Hartumut: Humana škola. Škola mišljenja na nov
način: vježba praktičnog uma, Educa, Zagreb, 1997.
Summary
The paper first endeavours to point to the raison d’être of codices, be it of those
which refer to all people, be it of those referring to individual professions. The
attention is then directed to various elements of medical and teaching codices
through which different natures of these two professions are reflected, with a
special accent on the interpretation of the main principles of the Socratic Oath.
Key words: codex, code, Hippocratic Oath, Socratic Oath, Dottrens’ Oath,
human dignity, virtue, ethic principal
30
Anita Imre, magistra predškolskog odgoja
Mostar
UDK316.624-053.6:379.8
159.922.8:316.624
Stručni članak
Primljeno: 09. 09. 2012.
PROJEKT METODA U RADU S
DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
Sažetak
Po logici samoga života malom je djetetu predodređeno istraživati, otkrivati,
eksperimentirati, na različite načine simbolizirati. Dijete se od prvih dana
probija kroz mnoštvo senzorno-motoričkih dojmova, kao i onih koje se odnose
na međuljudske odnose. Također prima raznovrsne poruke o sebi i na njima
gradi prvu sliku o sebi. Pedagozi i odgojitelji malo su dijete nedvojbeno priznali i označili kao istraživača koji od prvih dana života ispituje sve što mu
je na dohvatu. Dugo je bilo zastupljeno mišljenje kako se to odnosi na najranije godine, a da s trećom godinom nastupa razdoblje neke vrste učenja. Takvi su stavovi davno prevladani. Shvaća se da se uči kroz istraživanje, bez
obzira na djetetovu dob. Dijete je u suvremenome svijetu okruženo bezbrojnim elementima koji mogu privući njegovu pozornost i zanimanje. Potreba
za istraživanjem, otkrivanjem i doznavanjem individualno je selektivna i
ostvaruje se u sprezi s dječjim osobnim zanimanjima i motiviranosti.
Ključne riječi: istraživanje, integrirano učenje, rad na projektu, suradničko
učenje
31
SUVREMENA PITANJA
32
1. Uvod
U
ovom se radu govori o tome što djecu navodi, motivira na istraživanje svijeta oko sebe te kakva je uloga odgojitelja u tome istraživanju.
Kada je riječ o igri kao jednome od bitnih čimbenika za djetetov razvoj,
važno je navesti koje sve vrste igara postoje te ih opisati. U članku se donosi primjer igre za upoznavanje okoline.
Radu na projektu pridaje se posebna pozornost. Termin „rad na projektu“ nije nov, stoga se u ovome prilogu opisuju koncepcije koje se primjenjuju u praksi, njihova svojstva te etape rada i provedbe. Rad na projektu način je integriranoga učenja koji naglašava djetetov aktivni udio
te potiče razvoj ne samo znanja i vještina nego i emocionalne, moralne i
estetske djetetove osjetljivosti. Cilj je ove koncepcije pomoći djetetu produbiti razumijevanje vlastitoga iskustva i okružja u kojemu živi.
Primjenjujući ovaj oblik integriranoga kurikuluma, odgojitelji potiču
djecu na pronalaženje problema u svome okružju da bi ga potom samostalno ili u suradničkome istraživanju dublje proučili.
2. Djetetova potreba za istraživanjem
Što dijete pokreće na aktivnost, istraživanje? Odgovor je: motivacija.
Motivacija je sve ono što „iznutra“ potiče čovjeka na aktivnost, upravlja
ga prema određenomu cilju. Možemo ju definirati i kao tendenciju aktualiziranja, jer svaki organizam ima temeljno nastojanje da se aktualizira,
održi i pojača svoje doživljavanje.
Unutarnja pokretačka snaga – intrinzična motivacija – pokazuje se
djelotvornijom u slučajevima kada joj se pridružuje i ekstrinzična (ako
djeca imaju publiku, priznanje i pozitivnu potporu posebice odraslih).
Upravo stoga što dijete u fazi stvaranja vlastitoga identiteta i osobnosti
prve podatke o sebi dobiva iz okoline, ekstrinzična motivacija za njega
ima jednaku vrijednost kao i intrinzična. Dijete koje je u ranim godinama
naprednije u praktičnome djelovanju uglavnom lakše stječe iskustva verbalnoga izražavanja te je sposobnije primiti verbalna priopćenja.
Djetetovo zanimanje za istraživanje, otkrivanje, interakciju u prvih
se šest godina pokazuje kao vrlo snažan motiv, a od snage motivacije
ovisi snaga i uspjeh neke akcije. Kao važan rezultat pojavit će se učenje o
svijetu okoline, osobinama, uporabivosti, mogućnostima uspostavljanja
međuodnosa, ali će se pritom pojavljivati i praktični problemi. No važan
je razvoj sposobnosti kao posljedica ulaganja odgovarajućih psihofizičkih
snaga kako bi se ostvarili željeni učinci.
32
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
33
Razlikujući rano učenje, koje počinje od prvih dana života, Hebb naglašava kako upravo ono tvori temelj za kasnije učenje. Valja podsjetiti i
na Piagetovu misao da znanje nije jednostavno preslikavanje, kopiranje
stvari. Da bi se ostvarilo znanje, realnost treba modificirati, a modifikacije nema bez spoja proaktivnoga i reaktivnoga odnosa prema stvarnosti,
što je temelj za preradbu doživljaja i iskustva.1
3. Odgojitelj u dječjem istraživanju
Odgojitelj je dio sustava koji tvori predškolska ustanova kao novi prostor za dijete i može znatno utjecati na oblikovanje djetetovu osobnost i
njegovu socijalizaciju. Odgojitelj bi stoga trebao biti:
• kreativan
• osoba s osjetljivosti na probleme
• pokretljiva intelekta
• originalan
• sposoban za preoblikovanje
• maštovit
• imati smisla za humor
Odgoj je nužno i samoostvarenje. Tako odgojiteljeva kreativnost dolazi do izražaja ako polazi od toga da:
• dijete ima pravo biti ono što jest
• dijete ima pravo uporabe svoga iskustva na sebi svojstven način
Smisao odgojene interakcije jest u stimulativnoj uporabi djetetovih
skrivenih unutarnjih snaga. Odgojitelj se u aktivnost uključuje: raznim
materijalima, partnerstvom u igri, poticanjima raznih vrsta, ukazivanjem
na prikladan model djelovanja u odgovarajućim uvjetima, mogućim pomacima koji dijete navode na uočavanje problema, na približavanje rješenju ili pak na njegovo rješavanje. U tijeku rješavanja odgojitelj može dodatno opteretiti dijete ili pak olakšati neku problemsku situaciju. Svakako
mora voditi računa o tome da dijete ne bude trajno frustrirano.
1
Usp. Došen-Dobud, A.: Malo dijete – veliki istraživač, Alinea, Zagreb, 2005., str. 11.
33
SUVREMENA PITANJA
34
4. Igra
Igrajući se, djeca uče osnovna društvena pravila – kako dijeliti i surađivati. Igra djeci pomaže pronaći prijatelje među svojim vršnjacima.
Ostvarivanje dobrih međuljudskih odnosa koja djeca nauče u ranome
djetinjstvu pratit će ih čitav život. Igra stvara prirodne uvjete u kojima
djeca uče kako poštivati same sebe i druge. Igrom, učenjem i radom djeca
spoznaju prirodne i društvene pojave, njihove promjene i zakonitosti u
neposrednome prirodnom i društvenome okružju.2
Igra je temeljna aktivnost predškolskoga djeteta. Njome dijete uči,
usvaja nova znanja, vještine i navike, ona mu služi i kao način rješavanja
različitih razvojnih sukoba koji se nalaze na putu odrastanja. Igra je od
velike i neprocje­njive važnosti za sveukupni razvoj pred­školskoga djeteta. Zahvaljujući njoj dijete do­biva priliku okušati se u različitim akti­
vnostima. Aktivno sudjelovanje i doži­vljaj uspjeha jačaju osjećaj osobne
vrijednosti i učvršćuju djetetovo samopouzdanje. Budući da pretpostavlja
raznolike, složene pokrete (hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje itd.), igra mnogostruko utječe na čovjeka. Stoga se njezino značenje
može promatrati s biološke, pedagoške, psihološke i sociološke strane.
Manipulativne igre u kojima djeca grade, slažu, sklapaju ne samo što
vježbaju finu motoriku nego i koordinaciju oka i ruke, reflekse, osjećaj
za ravnotežu, za udaljenost i sl. Također se razvijaju mašta i kreativnost.
Pokretne igre imaju poseban učinak na djetetov društveni razvoj. Igra
koja budi pozitivne osjećaje i koja je djeci zani­mljiva dobra je prigoda za
uvježbavanje smjelosti, upornosti, ustrajnosti i jačanje volje. U nekim se
igrama od djece tra­ži da spašavaju jedni druge. Bez obzira na preprjeke,
djeca se upuštaju u „opasne“ zadatke te spašava­ju svoje prijatelje. Ovakve
igre zahtijevaju­smjelost i iskreno prijateljstvo. Dje­ca su u igri usmjerena
jedna na druge i međusobno ovisna.
Igra osigura­va prostor i pruža pravu mogućnost za poticanje i razvoj
bliskih i prijateljskih odnosa među djecom. Biti i osjećati se članom skupine i biti prihvaćen i cijenjen od svoje skupine od temeljne je važnosti za
normalan psihički razvoj. Sukladno razvoju djeteta, i njegove igre postaju
složenije.
U literaturi postoji veliki broj različitih mjerila, pristupa za podjelu
igara, i to: prema djetetovoj dobi, prema godišnjem dobu kada se izvode,
prema broju igrača, mjestu gdje se izvode itd. Ipak, većina autora igre
naj­češće dijeli na: funkcionalne igre, simboličke igre i igre s pravilima.3
Funkcionalne su igre vezane za nove funkcije koje razvoj­no sazrijevaju
2
3
Usp. Vasilj, M.: Vježbe iz metodike nastave prirode i društva, Mostar, 2008., str. 64.
Usp. Duran, M.: Dijete i igra, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2011., str. 16.
34
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
35
u djeteta – motoričke, osjetilne i perceptivne. One su određene ranom
socijalnom interakcijom, a javljaju se oko osmoga mjeseca djetetova života. Postupno se u drugoj godini života funkcionalna igra smanjuje, a
razvojem djeteta raste intenzitet stvaralačkih i igara s pravilima.
Simboličke igre često se nazivaju i igre uloga, a odnose se na igru u
zamišljenim situacijama koje su povezane sa stvarnosti s pomoću simbolike i prijenosa.
Igre s pravilima regulirane su privremenim sporazumom ili kodeksom preuzetim od odraslih oso­ba ili starije djece. Među igre s pravilima
ubrajamo i pokretne igre. Kretnja je osnovna sasta­vnica pokretnih igara.
Hodanje, trčanje, skakanje, puzanje, penjanje, gađanje i bacanje, guranje
i vučenje nalaze se u temelju tih igara. Pokretna igra vrlo je važna za normalni tjelesni razvoj. Ona također razvija i spretnost, okretnost, br­zinu
i snalažljivost. Osim iznimnoga učinka što ga ima na normalan tjelesni
razvoj, pokretna igra ima važan utjecaj i na spoznani, moralni i društveni
razvoj. Zahvaljujući dinamičnoj i zanimljivoj igri, dječja će motivacija biti
izraženija, a pozornost dugotrajnija. U igri je često prisutna mašta. Djeca
se uživljavaju u različite uloge – mačke, miša, zeca, lovca i sl. „Igra pruža
kontekst za konflikte uloga i pravila sa vršnjacima, a time postavljaju scenu da djeca vježbaju i učvršćuju svoje socijalne vještine.“4
4.1. Primjer igre za upoznavanje okoline
„Traži hranu za životinje“5
Sredstva: dvije velike slike: na jednoj je šuma i livada, a na drugoj
kuća i seosko dvorište; kartoni veličine 10 x 10 cm na kojima su naslikane
životinje, i to: životinje koje se sam hrane (medo, jež, lisica, vuk, kos,
lastavica, žaba, zec) i životinje koje mi hranimo (pas, mačka, krava, koka,
prase, magarac, konj, guska, puran)
Tijek igre:
Odgojitelj pokazuje djeci sliku šume ili livade, tj. mjesta gdje žive
životinje koje same traže i nalaze hranu. Zatim pokazuje sliku kuće i
seoskoga dvorišta u kojem borave životinje koje ljudi hrane. Djeca dobivaju po slobodnome izboru karton sa slikom životinje koju žele i imenuju
životinju za koju su se odlučila. Sliku stavljaju oko vrata i počinju tražiti
mjesto gdje će za svoju životinju naći ili dobiti hranu. Kada su se sva djeca
smjestila, odgojitelj pregledava jesu li sve životinje našle odgovarajuće
4
5
Usp. Cosby, S. R. – Sawyera, K. J.: Igra u životu djece, NAEYC, Washington DC,
1995., str. 5.
Usp. Roller-Halačev. M.: Igre predškolske djece, Školska knjiga, Zagreb,1985., str.
63.
35
SUVREMENA PITANJA
36
mjesto gdje će naći ili dobiti hranu. Ako se koje dijete nije smjestilo na
pravo mjesto, odgojitelj pita djecu: „Je li ova životinja našla mjesto gdje će
dobiti ili naći hranu?“ Djeca suigraču predlažu mjesto. Odgojitelj može
promijeniti slike i igra se nastavlja dok su djeca zainteresirana. Igrajući se,
djeca se uče klasifikaciji po jednome kriteriju.
Napomena: Igra se organizira za djecu koja imaju 5-6 godina.
5. Projekt metoda u radu s djecom predškolske dobi
U novije vrijeme potreba za suvremenim organiziranjem rada u odgojnim ustanovama prepoznata je i u nas. Tako su odgojitelji i svi koji
rade s djelom, svjesni vlastite odgovornosti, ali i novih trendova što su
zahvatili velik dio predškolskih ustanova, započeli proces promjena odgojno-obrazovnoga modela. Projekt metoda primjenjuje se kako u vrtićima (još pri ranome učenju), tako i daljnjega obrazovanja i to je danas
standardna didaktička strategija suradničkoga učenja koja se obično naziva projektna nastava.
U literaturi se različiti modeli integriranoga kurikuluma navode pod
nazivom: rad na projektu, integrirano učenje, koncept integriranog kurikuluma.6 U projektnome radu dolazi do ispreplitanja i povezanosti niza
praktičnih i intelektualnih aktivnosti koje potiču gotovo sva područja
dječjega razvoja. Osnovna mu je pretpostavka da će, radeći na nekome
projektu, promatrajući, pitajući, istražujući i poduzimajući određene aktivnosti vezane za određenu temu, dijete širiti svoja znanja do krajnjih
granica svojih mogućnosti aktivirajući pritom sve svoje potencijale i razvijajući mnoge sposobnosti.
Ciljevi rada na projektu:
1. stjecanje određenih znanja i predodžaba
2. razvijanje određenih potencijala i sposobnosti
3. poticanje uspješnijega društveno-emocionalnoga razvoja djece
Autor Stewart piše da ideja učenja kroz projekte izvorno potječe iz
SAD-a, odnosno da su za njezinu promidžbu zaslužni autori Dewey
i Kilpatrick. Naime pojam projekta definirao je William H. Kilpatrik
1918. godine u eseju Projekt metoda.7
6
7
Usp. Slunjski, E.: Integrirani predškolski kurikulum – rad djece na projektima, Mali
profesor, Zagreb, 2001., str. 10.
Usp. Mušanović, M. – Vasilj, M. – Kovačević, S.: Vježbe iz didaktike, Hrvatsko
futurološko društvo, Rijeka, 2010., str. 120.
36
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
37
Pod sintagmom „rad na projektu“ najčešće se misli na onaj skup aktivnosti kojima se jedno dijete ili više njih navodi na dublje proučavanje
neke teme ili problema. S pomoću tih aktivnosti djeca mogu vrlo kvalitetno učiti neovisno o odgojitelju i njegovu vođenja, oslanjajući se pritom
na vlastite mogućnosti i sposobnosti. Istražujući problem koji ih zanima,
djeca sama odabiru metodu koja im je najprimjerenija za pronalaženje
odgovora. Pri tome je odgojiteljeva uloga ponajviše u poticanju djece na
stupanje u interakciju kako s ljudima, tako i s objektima, i to na način koji
za djecu ima smisla. Autor Dearden navodi četiri osnovna kriterija koja
bi trebala biti zadovoljena kako bi ova koncepcija pridonosila kvalitetnomu razvoju djece. To su:
• sudjelovanje u radu na projektu djeci treba omogućiti razumijevanje
vlastitoga iskustva, kao i svijeta koji ga okružuje
• rad djece na projektu treba pridonositi proširivanju njihovih znanja,
kao i razvoj umijeća, i to kroz raznovrsne sadržaje i aktivnosti
• bitna je i relevantnost iskustva koja djeca tijekom rada na projektu
stječu za njihov kasniji život
• djecu bi trebalo osposobljavati i za daljnja učenja, i to izvan konteksta
vrtića
U literaturi se danas spominju dvije vrste rada na projektima – ona
koju su razradile i opisale autorice L. Katz i S. Chard te druga koju je
razradio autora L. Malaguzzi, a potječe iz talijanske pokrajine Reggio
Emilie pa je nazvana reggio-pristup ili koncepcija. U nastavku su navedene te dvije koncepcije te su opisane etape provedbe.
Etapa 1
Etapa 2
Etapa 3
Započinjanje
projekta
Razvoj projekta
Zaključak
- Izmjenjivanje
ranijega iskustva
djece i stjecanje
spoznaja o
sadašnjem znanju
djece o temi
- Pripremanje
za neposredno
Diskusija
istraživanje
- Prisjećanje
na dosadašnje
aktivnosti
- Učenje djece iz
sekundarnih izvora
Područje
Djeca razgovaraju s - Izlazak iz vrtića
neposrednoga rada roditeljima o temi
radi istraživanja
projekta
- Razgovori s
osobama važnim za
razvoj projekta
37
- Priprema za
stvaranje priče o
projektu
- Prisjećanje na
sadašnje aktivnosti i
evaluacija projekta
Evaluacija projekta
iz perspektive
vanjskih promatrača
SUVREMENA PITANJA
Reprezentacija
Istraživanje
Izložba
Crtanje, pisanje,
konstruiranje,
dramske aktivnosti
radi razumijevanja
ranijega znanja i
iskustva djece
Postavljanje
pitanja na osnovi
sadašnjega znanja
djece
38
- Izradba bilježaka
Sažimanje
i skica
i sumiranje
- Crtanje, slikanje,
naučenoga radi
pisanje i izradba
razumijevanje
dijagrama radi
novih spoznaja s
reprezentiranja
drugima
novoga znanja djece
- Neposredno
Promišljanje novih
istraživanje
tema koje bi se
mogle istraživati
početnih pitanja
djece
- Rad u knjižnici
- Postavljanje novih
pitanja djece
Sumiranje svega
Razmjenjivanje
Razvijanje
naučenoga tijekom
novoga iskustva
vlastitoga iskustva
projekta
i znanja djece
djece o temi kroz
kroz razne oblike
razne oblike
reprezentacije
reprezentacije
Koncepcija rada prema autoricama L .Katz i S. Chard
Autorica Katz rad na projektima smatra temeljnim pristupom u integriranome poučavanju djece i određuje ga kao temu koja se treba izučavati što dublje i potpunije kako bi djeca što bolje upoznali neposredno
okružje i uspješno se snalazili u njemu.8 Radeći na projektu, djeca imaju
prigodu postavljati pitanja, generirati svoje teorije, tražiti odgovore na
svoja pitanja, razgovarati s osobama koje su kompetentne za problem
kojim se bave.
Po L. Katz odabrana tema projekta ponajprije treba biti dio integriranoga kurikuluma ili unaprijed određenoga programa, pri čemu se dopušta fleksibilnost u izboru. Djeca mogu sudjelovati pri odabiru teme koju
će dublje proučavati. Pritom se polazi od temeljnih područja ili grupiranja tema u kategorije, a to su:
• teme iz svakodnevnoga života (kuća, obitelj, hrana)
• teme iz života lokalne zajednice (bolnica, trgovina, pekarnica)
• teme koje se bave raznim događajima i blagdanima (karneval,
vjenčanje i sl.)
• teme koje se odnose na proučavanje vremena (sat, kalendar, povijesni
događaj)
• teme za proučavanje zanimljivih mjesta (obala rijeke, planina,
susjedstvo)
8
Usp. Slunjski, E.: n. dj., str. 31.
38
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
39
• teme koje se bave proučavanjem prirodnih pojava (vjetar, voda,
životinje, biljke)
• teme za proučavanje zanimljivih predmeta (šešir, lutka)
• općenite teme (brodovi, svemir, izumi)
5.1. Etape rada na projektu
Globalna podjela etapa rada na projektu:
• planiranje i započinjanje projekta
• razvoj projekta
• refleksija s evaluacijom
5.2. Reggio-koncepcija rada na projektima
Ova koncepcija polazi od djeteta shvaćenoga kao osobe bogate potencijalima. Loris Malaguzzi, idejni začetnik ove pedagogije, naveo je tri
osnovna djetetova prava koja se u radu u vrtiću trebaju poštivati. To su:
• djetetova pravo na razumijevanje i razvijanje svojih potencijala
• djetetovo pravo na povjerenje u odrasle kao i na povjerenje odraslih
• pravo na podršku odraslih koje će mu omogućiti razvoj vlastitih
strategija mišljena i djelovanja
Pri odabiru smjera kojim će se razvijati projekt osnovni je kriterij
interes djece. Promatrajući i razgovarajući s djecom, odgojitelji odabiru
problem koji će postati tema projekta. U odnosu na druge strategije reggio-odgojitelji daju prednost radu djece na projektima. Nov način rada s
djecom od odgojitelja zahtijeva da preispita svoje pretpostavke i očekivanja od djeteta, način na koji organizira vrijeme i stil rada, način planiranja
i razvijanja kurikuluma te planiranje dnevnih aktivnosti.
Osmišljenost prostornoga okruženja jedna od temeljnih sastavnica
ove koncepcije. Prostor je oblikovan tako da omogućuje susret, komunikaciju i stvaranje prijateljstava, rješavanje problema te refleksiju vlastitoga
učenja. Prostor sadrži mnoštva dječjih radova. Djetetov osjećaj za vrijeme
i njegov osobni ritam poštuju se pri planiranju i razvijanju projekata. U
prostoru vrtića prevladavaju razni neoblikovani materijali (staklo, gips,
žica, glina, pijesak, tkanina, paus-papir i dr.). Zavjese u boji, pregrade,
police, mnoštvo kutića u kojima djeca istražuju, stvaraju, kreiraju, rješavaju probleme – čine život aktivnim. Odgojitelji su u ulozi istraživača i
promatrača koji prepoznaju, prate, slušaju, slijede djetetove ideje, podržavaju ih i poštuju.
U reggio-pristupu odgojitelj ne iznosi unaprijed ciljeve i sadržaje aktivnosti, nego ih formulira fleksibilno i stalno ih prilagođuje potrebama i
39
SUVREMENA PITANJA
40
interesima djece. Umjesto plana izrađuje se shema koja predstavlja inicijalne korake koji su oni iznijeli prije susreta s djecom i također mogućnosti koje potječu od djece, snimanjem njihova razgovora analizom njihovih
crteža (shema 1). Djecu potiču da govore o tome što znaju prije nego
projekt započne. To je metalingvistička razina projekta u kojoj djeca sudjeluju svojim grafičkim i drugim oblicima prezentacije.9
Shema 1: Primjer sheme projekta „Zabavni park za ptice“
9
Usp. isto, str. 42.
40
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI
41
6. Zaključak
S obzirom na istraživanje stanja u odgojnoj praksi i stvaranje poticajnoga materijalnoga i društvenog okružja, činjenica je kako je potrebno
mijenjati tradicionalne načine rada u vrtićima, počevši od prostorija vrtića (bilo da ih treba preurediti ili opremiti ili rabiti više za ono za što su
namijenjene), preko usavršavanja i podizanja kompetencija odgojitelja,
do reguliranja zakonskih osnova na kojima se mogu graditi humanistička
načela.
Idealni uvjeti za primjenu rada na projektu jesu: manji broj djece u
skupini, prilagodljiv prostor i namještaj, informatička opremljenost i
bogatstvo pisanoga, audio-, likovnoga i ostaloga materijala. Najvažniji
preduvjet jest dobar, kompetentan odgojitelj koji svojim organizacijskim
vještinama, dobrim planiranjem i poznavanjem posebnosti djece zna nadići i prevladati poteškoće u uvjetima rada koje su trenutno prisutne.
Literatura
- Cosby, S. R. – Sawyera, K. J.: Igra u životu djece, NAEYC,
Washington DC, 1995.
-Došen-Dobud, A.: Malo dijete – veliki istraživač, Alinea, Zagreb,
2005.
-Duran, M.: Dijete i igra, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2001.
- Mušanović, M. – Vasilj, M. – Kovačević, S.: Vježbe iz didaktike,
Hrvatsko futurološko društvo, Rijeka. 2010.
-Roller-Halačev, M.: Igre predškolske djece, Školska knjiga, Zagreb,
1985.
-Slunjski, E.: Integrirani predškolski kurikulum-rad djece na projektima,
Mali profesor, Zagreb, 2001.
-Vasilj, M.: Vježbe iz metodike nastave prirode i društva, Mostar, 2008.
41
SUVREMENA PITANJA
42
PROJECT METHOD IN WORKING
WITH PRESCHOOL CHILDREN
Summary
By the logic of life itself, a small child is predisposed to investigate, to discover,
to make experiments, and to symbolise in various ways. From its first days a
child makes its way through a multitude of sensorial-motoric impressions, as
well as of those referring to human relations. Also, it receives various messages
about itself and builds the first picture on them about itself. Pedagogues and
educators have undoubtedly recognised and marked a small child as an investigator that from the first days of life examines everything at its reach. Long
has the view been espoused that this refers to the earliest years, and that with
the third year a period of some kind of learning sets in. Such views have long
since been overcome. It is understood that one learns through investigation,
regardless of a child’s age. In the contemporary world a child is surrounded
by countless elements which can attract its attention and interest. The need to
investigate, to discover and to know is individually selective and is realised in
tandem with child’s personal interests and motivation.
Key words: investigation, integrated learning, work on a project, collaborator learning
42
Dijana Ivanišević
Nastavnički fakultet
Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru
UDK159.922.7/.8-056.49(497.6)(047.31)
159.923.2-053.6
Izvorni članak
Primljeno: 19. 09. 2012.
AGRESIVNOST I
SAMOPOŠTOVANJE
U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI
I ADOLESCENATA BEZ
RODITELJSKE SKRBI
Sažetak
Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi moguće razlike u agresivnosti i samopoštovanju između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 120 sudionika u dobi od
11 do 16 godina. Agresivnost sudionika promatrana je upitnikom SIGMA
4/D dok je samopoštovanje mjereno Coopersmithovim upitnikom samopoštovanja. Nadalje, konstruiran je upitnik kojim su obuhvaćena sociodemografska obilježja sudionika. Rezultati istraživanja pokazuju da se adolescenti s
roditeljskom skrbi i adolescenti bez roditeljske skrbi ne razlikuju u stupnju
agresivnosti te da se znatno razlikuju u razini samopoštovanja. Osim toga
rezultati pokazuju da postoji znatna povezanost između samopoštovanja i
agresivnosti, kako u adolescenata s roditeljskom skrbi, tako i u adolescenata
bez roditeljske skrbi.
Ključne riječi: agresivnost, samopoštovanje, adolescenti, roditeljska skrb
43
SUVREMENA PITANJA
44
1. Agresivno ponašanje
A
gresivno ponašanje može se definirati kao svaka reakcija – fizička
ili verbalna – izvedena s namjerom nanošenja štete ili povrjede bilo
koje vrste, bez obzira na to je li ta namjera do kraja realizirana.1 Nažalost,
navedeno ponašanje posljednjih je godina u stalnome porastu, postaje sve
veći problem suvremenoga društva te mu i različite društvene djelatnosti
i institucije pridaju sve veću pozornost.
Agresivno ponašanje nije patološko samo po sebi i prijeko je potrebno
djetetovu razvoju, ali dobiva konotaciju patološkoga ako perzistira i preko fiziološkoga uzrasta. Međutim danas se o agresivnosti govori uglavnom s negativnom konotacijom jer se u djece, kako predškolskoga, tako
i školskoga uzrasta, često mogu uočiti težnje prema nanošenju štete i
povrjede ili čak i težnje prema uništenju druge jedinke.2 Stoga se intenzivno nastoje otkriti uvjeti koji predisponiraju djecu i mlade na agresivno
ponašanje. Njihovo identificiranje pomoglo bi pri prepoznavanju rizične
djece i mladih prije nego se nepoželjno ponašanje uopće i pojavi te bi ponudilo smjernice za rad s agresivnim pojedincima, obiteljima i grupama.
Većina autora ističe utjecaj sljedećih čimbenika:
- utjecaj obiteljskih odnosa koji se najbolje mogu promotriti kroz
interakciju roditelj – dijete
- utjecaj temperamenta koji se definira kao „konstitucijski uvjetovane
individualne razlike u emocionalnoj i motornoj spremnosti na
reakciju, pažnju i samoregulaciju“3 (sheme temperamenta očituju se
već u ranome uzrastu i ostaju trajne u tijeku cijeloga života)
- utjecaj škole kao institucije kojoj je društvo povjerilo zadatak da
mladima omogući što kvalitetnije usvajanje znanja i umijeća i da učini
sve kako bi se u njih što potpunije formirala i razvila moralna svojstva,
kulturne, radne i druge društveno poželjne navike i kvalitete; stoga se
neuspjesi škole često dovode u svezu s agresivnosti i antisocijalnim
ponašanjem mladih; prema tomu otuđenje od škole i loš uspjeh u
školi predstavljaju ozbiljne čimbenike rizika za agresivno ponašanje
jer dijete koje se nalazi pred stalnim porazom u učionici kao da je
predodređeno tražiti emotivno zadovoljenje na drugome mjestu;
takvo je dijete tragična figura u školi i ono pokušava školsku zaostalost
1
2
3
Usp. Essu, C. A. – Conradt, J.: Agresivnost u djece i mladeži, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 8.
Anderson, C. A. – Bushman, B. J.: „Human aggression“, Annual Review of Psychology, 53 (2002.), str. 27. – 51.
Usp. Essu, C. A. – Conradt, J.: n. dj., str. 27.
44
Dijana Ivanišević
45
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
kompenzirati pribjegavanjem agresivnu ponašanju kako bi time
pozornost svrnulo na sebe4
- utjecaj vršnjaka također je važan čimbenik za pojavljivanje problema
u ponašanju; i u dječaka i u djevojčica uočena je povezanost između
njihove agresivnosti i agresivnosti grupe vršnjaka kojoj pripadaju;5 no
još je uvijek nejasno dovodi li pripadnost grupi mladih koji izražavaju
agresivno ponašanje samo po sebi do očitovanja agresivnoga ponašanja
ili mladi koje karakterizira takvo ponašanje privlače prijatelje s istim
ponašanjem
- utjecaj socijalne kognicije, tj. kognitivnih procesa koji upravljaju
agresivnošću također je važan čimbenik; naime agresivna djeca,
poglavito dječaci, razlikuju se po kognitivnome funkcioniranju od
svojih vršnjaka; razina njihova moralnoga rasuđivanja nešto je niža i
oni pri donošenju moralnoga suda rjeđe uzimaju u obzir namjere lika;
osim toga agresivna su djeca manje empatična;6 nadalje, agresivna
se djeca od neagresivne razlikuju po još jednome obliku socijalne
kognicije – po atribucijama uzroka; naime Dodge je sa svojim
suradnicima proveo istraživanje koje je pokazalo da agresivna djeca
imaju poteškoće pri prepoznavanju socijalnih znakova iz okoline i da
drugima češće nego neagresivna djeca pripisuju neprijateljske namjere7
- nekontrolirani utjecaj sredstava javnoga priopćivanja – televizije,
kompjuterskih igara i različitih tiskovina – može potaći agresivno
ponašanje u mladih; među istraživačima najviše zanimanja pobudio
je utjecaj nasilja na televiziji na razvoj agresivnosti u djece i mladih
pa je na osnovi brojnih studija i izvješća utvrđeno da su djeca koja
više gledaju nasilje na televiziji zaista i agresivnija u adolescenciji i
odraslome dobu od djece koja gledaju manje nasilja na televiziji;8 no
odnos između nasilja i agresivnosti jest cirkularan; dok s jedne strane
nasilje na televiziji potiče agresivnost, s druge strane agresivnija djeca
češće gledaju televizijske emisije u kojima ima nasilja;9 ipak, na svu
sreću, odgojni uzorci, obitelj i širi kontekst u kojemu živimo mogu
postaviti granice agresivnoga izražavanja te i roditelji određenim
4
5
6
7
8
9
Usp. Baron, R. A. – Richardson, D.: Human aggression, Plenum Press, New York,
1994., str. 35.
Usp. Essu C. A. – Conradt, J.: n. dj., str. 30.
Usp. Vasta, R.: Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2005., str. 54.
Usp. isto, str. 55.
Usp. Aronson, E. – Wilson, T. D. – Akert, R. M.: Socail psychology, Prentice Hall,
Upper Saddle River, New Jersey, 2002., str. 126.
Usp. Vasta, R.: n. dj., str. 58.
45
SUVREMENA PITANJA
46
odgojnim postupcima mogu spriječiti, kanalizirati ili smanjiti
agresivnost svoje djece spriječiti
2. Samopoštovanje
Zbog svoje rasprostranjenosti agresivno ponašanje iz dana u dan postaje sve veći problem za obitelj, odgojno-obrazovni sustav i cjelokupno
društvo te se pri pokušaju njegova razumijevanja i nastojanja da se pronađu najučinkovitiji programi prevencije dovodi u svezu s brojnim čimbenicima.
Jedan od njih, iznimno bitan za razvoj zdrave osobnosti i postizanje
uspjeha u školi te u svim segmentima života, jest samopoštovanje koje
se može definirati kao samoevaluacija kojom pojedinac održava stav prihvaćanja ili neprihvaćanja sebe.10 Iako su rijetka istraživanja koja ispituju
odnos između agresivnosti i samopoštovanja, postojeći rezultati ukazuju
na to da je visoko samopoštovanje povezano s konstruktivnim rješavanjem problema, povećanom motivacijom i pozitivnim emocionalnim
statusom, dok je nisko samopoštovanje jedan od ključnih elemenata pri
nastanku i razvoju agresivnoga ponašanja i ostalih društveno nepoželjnih
ponašanja kojima pojedinac može ugrožavati sebe i svoju okolinu.
I jednim longitudinalnim istraživanjem provedenim u SAD-u potvrđena je povezanost niskoga samopoštovanja u ranijoj adolescenciji
sa sklonosti prema agresivnu ponašanju u kasnijoj dobi.11 Za razliku od
agresivnoga ponašanja koje se razvija i stabilizira prilično rano u djetinjstvu, a čija se ozbiljnost povećava u adolescenciji, samopoštovanje razvijamo tijekom cijeloga života. No u adolescenciji prvi put stvaramo složene
procjene o tome koliko vrijedimo pa su različite promjene samopoštovanja upravo u tome razdoblju vrlo česta pojava. Naime između ranoga
djetinjstva i adolescencije djeca počinju postavljati pitanja kakva su ona
zapravo te počinju razmišljati o sebi, što čine i koliko uspješno to čine.
Postavljajući ta i druga pitanja i tražeći odgovore na njih, djeca se zapravo
trude bolje razumjeti sama sebe. Ulaskom u srednje djetinjstvo mijenjaju
se osjećaji djece prema njima samima te slika o sebi postaje sve složenija.12
10
11
12
Usp. Nešković, S.: Kvaliteti samopoimanja i komunikacije kao mogućnosti prevencije
poremećaja ponašanja u školskoj sredini, Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom
Sarajevu, Istočno Sarajevo, 2009., str. 138.
Ostrowsky, M. K.: „Are violent people more likely to have low self-esteem or high
self-esteem?“, Aggression and Violent Behavior, 15 (2010.), br. 1, str. 69. – 75.
Usp. Miljković, D. – Rijavec, M.: Psihologija samopouzdanja, Iep-Vern, Zagreb,
2010., str. 98.
46
Dijana Ivanišević
47
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
Dakle temelj samopoštovanja često je izgrađen ili uništen već u djetinjstvu te je određen odnosom s roditeljima koji su u najbližem kontaktu
s djetetom od samoga rođenja. Taj utjecaj može biti pozitivan i ohrabrujući ili negativan i odbacujući, zbog čega se može reći da različiti stilovi
roditeljstva imaju vrlo različit učinak na razvoj samopoštovanja. Stoga
ako roditelji pružaju podršku svojoj djeci, ako su ona prihvaćena, poštovana i pohvaljena za to što jesu i kakva jesu, počet će podjednako prihvaćati svoje pozitivne i negativne strane te će se u njih razviti odgovarajuće
samopoštovanje. Međutim pritisak roditelja na dijete imat će negativan
učinak na razvoj dječjega samopoštovanja.
Tako će djeca, ako ih roditelji i druge osobe koje su im važne omalovažavaju, vrijeđaju, okrivljuju i odbacuju, razviti negativne stavove prema
sebi i nisko samopoštovanje. Uporaba prisile dovest će i do toga da će
djeca postati nesposobna, nepovjerljiva i slabo motivirana, zbog čega se
kao adolescenti ne će moći nositi sa životnim problemima bez svojih roditelja koji su vršili prisilu.13
No, nažalost, sva djeca nemaju sreću odrastati uz svoje roditelje. Naime iako se djetinjstvo najčešće predočuje kao doba bezbrižnosti, zaštićenosti i brižljivoga odnosa starijih prema najmlađima, postoje djeca kojoj
se već u tome razdoblju života dogode razne nepogode i nesreće, zbog
čega ih treba izdvojiti iz prirodnoga roditeljskog okružja i omogućiti im
uvjete za normalan život. Ta se djeca prema zakonskoj terminologiji svrstavaju u kategoriju djece bez roditeljske skrbi.14
Uzroci zbog kojih djeca i mladi ostaju bez roditeljske skrbi brojni su
te ih je moguće podijeliti u nekoliko grupa:
- uzroci nastali prirodnim putem – dijete nema roditelje zbog njihove
smrti ili su njegovi roditelji nepoznati činjenični uzroci – roditelji su
dugo odsutni jer se nalaze izvan zemlje ili su na izdržavanju zatvorske
kazne
- uzroci pravne prirode – roditeljima je odlukom državnoga organa
oduzeta skrb o djetetu ili im je oduzeto dijete
- uzroci zdravstvene prirode – roditelj koji je skrbio o djetetu više nije
sposoban to činiti zbog težih oblika invalidnosti, težih tjelesnih ili
duševnih bolesti
- uzroci društvene prirode – odnosi u obitelji potpuno su poremećeni
ili je djetetov život u obitelji ugrožen zbog gospodarskih, stambenih,
higijenskih i inih uvjeta
13
14
Usp. Buljubašić, S.: Socijalna integracija djece bez roditeljske skrbi, DES, Sarajevo,
2004., str. 46.
Usp. Kuzmanović, B.: Djeca bez roditeljske skrbi, Institut za psihologiju, Beograd,
2002., str. 7.
47
SUVREMENA PITANJA
48
- uzroci nastali zbog teže obiteljske patologije – roditelji su potpuno
zapostavili dijete ili su brigu o njemu prepustili srodnicima
- uzroci povezani s djetetovom osobnosti – razlozi psihičke ili
zdravstvene prirode zbog kojih se odlukom mjerodavnoga organa, bez
krivice roditelja, dijete izdvaja iz obitelji radi upućivanja u mjerodavnu
zdravstvenu ili socijalnu ustanovu poradi liječenja i stručnoga
tretmana15
Međutim izdvajanje djece iz obitelji zbog bilo kojega razloga ili gubitak roditelja u trenutku kada im je roditeljska briga nužna, imat će iznimno negativan utjecaj na razvoj i osobnost djece. Razvojna i emotivna
podrška obiteljskoga okružja, koja je nužna za socijalizaciju i integraciju,
uskraćena im je pa kao mladi ljudi kudikamo teže izlaze na kraj s izazovima samostalnoga opstanka. Često iskazuju agresivno i antisocijalno
ponašanje kao i različite razvojne probleme nastavljajući život na marginama društva.16
Osim toga izdvajanje djece iz njihove prirodne obitelji negativno se
odražava i na razvoj samopoštovanja. Naime takva se djeca najčešće smještaju u dom, što u njima stvara osjećaj obilježenosti. Odsutnost roditelja
i nemogućnost zajedničkih aktivnosti u njima stvara i osjećaj nezadovoljstva i nesigurnosti, a odsutnost uzora za identifikaciju usporava traženje,
formiranje i učvršćivanje njihova identiteta, a sve to utječe na nisko samopoštovanje takve djece.17
I brojna istraživanja potvrđuju da djeca i mladi bez roditeljske skrbi
pokazuju probleme u ponašanju i poteškoće u razvoju u većoj mjeri nego
djeca koja su odrastala u prirodnoj obitelji. Naime praćenjem razvoja
djece koja nisu osjetila ljubav, podršku, povjerenje i sigurnost u svojoj
obitelji, djece čiji roditelji nisu mogli, htjeli ili znali ispunjavati svoju roditeljsku dužnost i ulogu prvoga posrednika između djeteta i sredine koja
ga okružuje, uočeno je da često pokazuju nesigurnost, strah, nemir, nepovjerenje, pa čak i agresivnost prema najbližemu društvenom okružju.
Takva se djeca često povlače u sebe, imaju nisko samopoštovanje, teško
rješavaju konflikte na koje nailaze u interakciji s vršnjacima i odraslim
osobama u svojoj neposrednoj okolini i slabo se koncentriraju pri učenju.
Djeca s teškim obiteljskim problemima i traumama sklona su i autoagresivnu ponašanju.18 Osim toga djeca lišena roditeljske skrbi pokazuju i
15
16
17
18
Usp. isto, str. 17.
Usp. Plut, D. – Popadić, D.: U lavirintu nasilja, Institut za psihologiju Filozofskog
fakulteta, Beograd, 2007., str. 14.
Usp. Buljubašić, S.: n. dj., str. 45.
Usp. Kuzmanović, B.: n. dj., str. 38.
48
Dijana Ivanišević
49
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
smanjenu sposobnost vezivanja i ispunjavanja istinskih, dubljih i trajnijih
odnosa s drugim osobama, što može rezultirati smetnjama ili poremećajima u društvenome ponašanju i u preuzimanju društvenih uloga. Razlog
je to što dijete nema u iskustvu postojanje stalnoga i pouzdanoga drugog
objekta. Neka od njih trajno se udaljavaju od drugih, kako odraslih, tako
i vršnjaka, dok druga pokazuju pretjeranu težnju za drugima i neprekidno
tragaju za objektima, bez stvarne mogućnosti prihvaćanja i razmjenjivanja osjećanja, misli i predmeta.19
Međutim problemi koji nastaju kao posljedica uskraćivanja roditeljske brige ne moraju se nužno javiti u svakoga djeteta. Ovisno o samoj
osobi, njezinoj strukturi i naslijeđenim dispozicijama, dijete lakše ili teže
podnosi uskraćivanje roditeljske ljubavi i brige. Koliko će posljedice biti
ozbiljne, ovisi i o stupnju gubitka, tj. o tome je li gubitak trajan ili djelomičan, kao i o uzrastu u kojem se gubitak dogodio.
Ako je okružje manje strano, ako o djetetu brine uglavnom jedna zamjena majčine figure i ako su prisutni sestra ili brat, čak i ako su vrlo
mali, djetetov prosvjed i patnja bit će manjega intenziteta.20 No, nažalost,
ni život u prirodnoj obitelji ne može biti jamstvo za razvoj zdrave, emocionalno stabilne i karakterne osobe, bez problema u ponašanju jer je u
mnogim obiteljima prisutan grub odnos roditelja prema djeci i odgojno
zanemarivanje. Naime takve obitelji, u kojima do izražaja dolaze različiti oblici strukturalne razorenosti i funkcionalne dezorganizacije, postaju
središte devijantnoga pritisaka koji se kasnije očituje preko agresivnosti i
antisocijalnoga ponašanja njezinih mladih članova.
Zbog toga je lako doći do zaključka da su u ovome vremenu i mladi
s roditeljskom skrbi i mladi lišeni roditeljske skrbi poprilično dezorijentirani te da je njihovo samopoštovanje poljuljano. Opća društvena klima
nosi obilježje erozije tradicionalnih vrijednosti i sliči na kaos u kojemu
ponekad dominiraju antikultura i antivrijednosti. Osim toga dolazi i do
pomicanja granica toleriranja agresivnosti te se iz dana u dan povećava
broj djece i mladih koji uživaju u nanošenju boli drugomu.21
Prema tomu u kontekstu navedenoga čini se važnim ispitati razinu
agresivnosti i samopoštovanja u adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi. Stoga je cilj ovoga istraživanja utvrditi
postoji li znatna razlika u razini agresivnosti i samopoštovanja između
adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi.
19
20
21
Usp. Tadić, N.: Psihijatrija djetinjstva i mladosti, Naučna KMD, Beograd, 2006., str.
175.
Usp. Mirić, J. – Dimitrijević, A.: Afektivno vezivanje, zbornik radova, Centar za
primijenjenu psihologiju, Beograd, 2006., str. 116.
Usp. Plut, D. – Popadić, D.: n. dj., str. 13.
49
SUVREMENA PITANJA
50
3. Metoda
3.1. Ispitanici
Istraživanje je provedeno na uzorku od ukupno 120 ispitanika, 60 ispitanika s roditeljskom skrbi i 60 ispitanika bez roditeljske skrbi. U ispitivanju je sudjelovalo 59 mladića i 61 djevojka u dobi od 11 do 16 godina.
Ispitanici s roditeljskom skrbi učenici su Osnovne škole Petra Bakule i
Srednje medicinske škole Sestara milosrdnica, a ispitanici bez roditeljske
skrbi iz domova su Majčino selo u Međugorju i Egipatsko selo u Mostaru. Ispitivanje je provedeno anonimno i grupno nakon što su ravnatelji
domova, ravnatelji škola i roditelji dali suglasnost za sudjelovanje mladih
u ispitivanju.
3.2. Mjerni instrumenti
Upitnik SIGMA 4/D (Bosnar, Horga, Prot i Momirović, 1991.)
izveden je iz upitnika SIGMA i namijenjen procjeni agresivnosti djece
uzrasta od 11 do 16 godina. Upitnik sadrži 20 tvrdnjā s ponuđenim odgovorima točno – netočno, a zadatak ispitanika je procijeniti odnosi li se
pojedina tvrdnja njih. Mjerenje razine agresivnosti navedenim upitnikom
podrazumijeva svrstavanje ispitanika u jednu od sljedećih kategorija: „niska agresivnost“, „umjerena agresivnost“ i „visoka agresivnost“.
Coopersmithov upitnik samopoštovanja zapravo je skraćena inačica
upitnika SEI (1991.) i namijenjen je procjeni samopoštovanja. Upitnik
sadrži 25 tvrdnjā s ponuđenim odgovorima točno – netočno, a zadatak
je ispitanika da za svaku česticu označe odgovor koji se odnosi na njih.
Mjerenje razine samopoštovanja ovim upitnikom također podrazumijeva
svrstavanje ispitanika u jednu od sljedećih kategorija: „nisko samopoštovanje“, „umjereno samopoštovanje“ i „visoko samopoštovanje“.
Upitnik je posebno načinjen za potrebe ovoga istraživanja, kojim se
mjere različite sociodemografske varijable.
4. Rezultati
U ovome odjeljku prikazani su i interpretirani rezultati testiranja
statističke značajnosti razlika u razini agresivnosti, kao i razini samopoštovanja između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez
roditeljske skrbi. Usto su prikazane i interpretirane dobivene povezanosti
agresivnosti i samopoštovanja u adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi.
50
Dijana Ivanišević
51
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
Zbog prirode dobivenih podataka rabljene su mjere statističke značajnosti razlika između varijabla – Hi-kvadrat test te mjere koje ukazuju
na stupanj povezanosti između varijabli – Fi koeficijent i C-koeficijent
kontingencije.
Hipoteza od koje se pošlo u ovome istraživanju glasi: „Postoji statistički znatna razlika u razini agresivnosti između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi.“ Navedena je hipoteza
provjerena pomoću hi-kvadrat testa te se na osnovi dobivenih statističkih
parametara ( χ 2 = 1,803; p= 0,406) dolazi do zaključka da razlika u razini
agresivnosti između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez
roditeljske skrbi nije statistički izražena. Dakle prva se hipoteza odbacuje.
Druga hipoteza ovoga istraživanja glasi: „Postoji statistički znatna
razlika u razini samopoštovanja između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi“, i također je provjerena provođenjem hi-kvadrat testa. Na osnovi dobivenih statističkih pokazatelja (
χ 2 = 7,460; p= 0,024) zaključuje se da postoji znatna razlika u razini
samopoštovanja između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata
bez roditeljske skrbi, uz razinu značajnosti p< 0,05. Shodno tomu može
se vidjeti da između uvjeta odrastanja adolescenata i njihova samopoštovanja postoji niska pozitivna povezanost (C coeff. = 0, 242), i to tako što
bolji životni uvjeti dovode do razvoja višega samopoštovanja. Stoga se
druga hipoteza prihvaća.
Također se pokazalo da je u navedenome uzorku u adolescenata bez
roditeljske skrbi zastupljenije nisko samopoštovanje (50,0%) u usporedbi
s adolescentima s roditeljskom skrbi (26,7%).
Treća hipoteza postavljena u ovome istraživanju odnosi se na odnos
između samopoštovanja i agresivnosti u adolescenata bez roditeljske skrbi i glasi: „Postoji statistički znatna povezanost između samopoštovanja i agresivnosti u adolescenata bez roditeljske skrbi.“ Nakon provođenja hi-kvadrat testa, na osnovi dobivenih statističkih parametara ( χ 2 =
9,785; p= 0,044) dade se zaključiti da u adolescenata bez roditeljske skrbi
postoji izražena povezanost između samopoštovanja i agresivnosti, uz razinu značajnosti p< 0,05. Naime između samopoštovanja i agresivnosti
u navedenih adolescenata postoji niska pozitivna povezanost (C coeff. =
0,374). Zbog toga se prihvaća i treća hipoteza.
Također se pokazalo da u navedenome uzorku adolescenata bez roditeljske skrbi oni koji imaju nisko samopoštovanje najčešće izražavaju
visok stupanj agresivnosti (53,3%), njih 30% pokazuje umjerenu agresivnost, dok 16,7% adolescenata s niskim samopoštovanjem izražava nisku
51
SUVREMENA PITANJA
52
agresivnost. Adolescenti koji imaju umjereno samopoštovanje najviše
izražavaju nisku agresivnost (47,1%), a zatim slijede umjerena agresivnost (29,4%) te visoka agresivnost (23,5%).
Posljednja hipoteza ovoga istraživanja odnosi se na odnos između samopoštovanja i agresivnosti u adolescenata s roditeljskom skrbi i glasi:
„Postoji statistički izražena povezanost između samopoštovanja i agresivnosti u adolescenata s roditeljskom skrbi.“ I navedena je pretpostavka
provjerena s pomoću hi-kvadrat testa te se na osnovi dobivenih vrijednosti ( χ 2 = 12,946; p= 0, 012) dolazi do zaključka da u adolescenata s
roditeljskom skrbi između samopoštovanja i agresivnosti postoji statistički izražena povezanost, uz razinu značajnosti p< 0,05. Pritome između
samopoštovanja i agresivnosti adolescenata postoji umjerena pozitivna
povezanost (C coeff. = 0,4210) zbog čega se prihvaća i četvrta hipoteza.
Dobiveni rezultati pokazuju da u uzorku adolescenata s roditeljskom
skrbi oni adolescenti koji imaju nisko samopoštovanje u najvećoj mjeri
izražavaju visoku agresivnost, njih 62,5%, slijede potom umjerena agresivnost (25,0%) i niska agresivnost (12,5%). Adolescenti s umjerenim samopoštovanjem u najvećoj mjeri pokazuju umjerenu agresivnost (42,9%)
dok je u adolescenata s visokim samopoštovanjem najprisutnija umjerena
agresivnost (52,2%), a najmanje je prisutna visoka agresivnost (8,7%).
5. Diskusija
Radi promatranja određenih svojstava adolescenata s roditeljskom
skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi u ovome istraživanju postavljene su četiri hipoteze. Naime očekivalo se postojanje statistički izražene
razlike u razini agresivnosti između adolescenata s roditeljskom skrbi i
adolescenata bez roditeljske skrbi. No ova je hipoteza odbačena, a dobiveni su rezultate iznenađujući, ali ipak objašnjivi činjenicom da prisutnost, odnosno odsutnost roditelja, njihove ljubavi i brige, usmjeravanja
i nadziranja čine samo jedan od uvjeta koji mogu predisponirati djecu i
mlade na agresivno ponašanje. Jer i čimbenici kao što su temperament,
socijalna kognicija, škola, vršnjaci i sredstva javnoga priopćivanja imaju
velik utjecaj na razvoj i iskazivanje agresivnosti i jednaku mogućnost djelovanja kako na adolescente s roditeljskom skrbi, tako i na adolescente
bez roditeljske skrbi.
K tomu jedino obitelji u kojima vladaju ljubav, poštovanje i povjerenje mogu osigurati sve potrebne uvjete za pozitivan razvoj i uspješnu
socijalizaciju djece i mladih čineći tako snažnu preprjeku devijacijama u
njihovu kasnijem životu i ponašanju. Nasuprot tomu, ako dijete odrasta
52
Dijana Ivanišević
53
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
u disfunkcionalnoj obitelji koja mu ne pruža potrebnu ljubav, stabilnost i
sigurnost, razvit će nepovjerenje prema svijetu i pokazivati teškoće prilikom izgradnje identiteta u adolescenciji. Također ako su njegovi roditelji
u lošim međusobnim odnosima i ako djetetovu neposlušnost češće rješavaju tjelesnim kažnjavanjem nego objašnjavanjem, poslužit će mu kao
model i ono će početi oponašati i njihovo agresivno ponašanje. 22
Nadalje očekivalo se postojanje statistički izražene razlike u razini samopoštovanja između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata
bez roditeljske skrbi, što je i potvrđeno. Naime rezultati pokazuju da u
navedenome uzorku adolescenti bez roditeljske skrbi izražavaju niže samopoštovanje u odnosu na adolescente s roditeljskom skrbi, što je u skladu s dosadašnjim spoznajama po kojima se u djece bez roditeljske skrbi
češće razvija nisko samopoštovanje jer u svome životu iskuse velik nedostatak ljubavi i poticaja, konstantno prekoravanje i ismijavanje ili su pak
izloženi iscrpljujućoj šutnji i nerealnim očekivanjima. Također samopoštovanje nije odraz samo vlastitih procjena već proizlazi i iz reakcija osoba
koje dijete voli i koje su mu važne, a takvih je osoba više uz djecu koja žive
sa svojom obitelji pa im je samim tim i lakše razviti visoko samopoštovanje nego djeci koja žive u dječjem domu, uz mnogo druge djece željne
brige, ljubavi i pažnje, a s malo njegovateljica koje se smjenjuju.23
Osim toga očekivalo se i postojanje statistički izražene povezanosti između samopoštovanja i agresivnosti, kako u adolescenata bez roditeljske
skrbi, tako i u adolescenata s roditeljskom skrbi. Iz dobivenih rezultata
može se vidjeti da je i u adolescenata bez roditeljske skrbi i u adolescenata
s roditeljskom skrbi najveći broj ispitanika niskoga samopoštovanja pokazao visoku agresivnost, što je i očekivano jer je poznato da samopoštovanje može biti vrlo dobar prediktor agresivnoga ponašanja. Naime dijete
koje ima visoko samopoštovanje nema potrebu za iskazivanjem neprilagođenih oblika ponašanja, za nastupima gnjeva i agresivnosti ni za manipulacijom drugima. Međutim djeca i mladi s niskim samopoštovanjem
često tumače znakove i poruke iz okoline kao neprijateljske, što ih navodi
na agresivno ponašanje. Takva se djeca teško pridržavaju vlastitih načela
i lako podliježu svim negativnim utjecajima te imaju i velike šanse da se
uključe u loše društvo i izražavaju agresivno ponašanje.24
22
23
24
Usp. Buljubašić, S.: n. dj., str. 59.
Usp. Kuzmanović, B.: n. dj., str. 38
Baumeister, R. F. – Bushman, B. J. – Campbell, W. K.: „Self-esteem,
narcissism, and aggression: Does violence result from low self-esteem or
from threatened egotism?“, Current Directions in Psychological Science, 9 (2000.), br. 1,
str. 26. – 29.
53
SUVREMENA PITANJA
54
Na kraju je potrebno naglasiti da ovo istraživanje nije provedeno na
velikome uzorku, ali uzevši u obzir veliku učestalost agresivnoga ponašanja, kao i mali broj radova, posebno na našim područjima, o samopoštovanju, agresivnosti i njihovu odnosu u adolescenata s roditeljskom skrbi
i adolescenata bez roditeljske skrbi, dobiveni rezultati ovoga istraživanja
mogu poslužiti kao korisne smjernice za buduća istraživanja navedenoga
problema.
6. Zaključak
Rezultati istraživanja pokazuju da ne postoji statistički izražena razlika u razini agresivnosti između adolescenata s roditeljskom skrbi i adolescenata bez roditeljske skrbi te da postoji znatna razlika u razini samopoštovanja između adolescenata. Rezultati istraživanja također ukazuju
na postojanje statistički izražene povezanosti između samopoštovanja i
agresivnosti, kako u adolescenata s roditeljskom skrbi, tako i u adolescenata bez roditeljske skrbi.
Prema tome nalazi ovoga istraživanja mogu se shvatiti kao empirijski
prinos razumijevanju agresivnosti i samopoštovanja u adolescenata koji
imaju potpuno različite uvjete odrastanja. Ovi se nalazi također mogu
interpretirati kao praktične implikacije koje mogu biti od koristi tijekom
procesa odgoja i obrazovanja djece i mladih. Naime i djecu s roditeljskom
skrbi i djecu bez roditeljske skrbi potrebno je uključiti u raznovrsne treninge samopoštovanja koje je poželjno organizirati u okviru redovnoga
nastavnog plana i programa. Kako je agresivno ponašanje djece i mladih
u stalnome porastu, također je nužno provođenje što većega broja programa prevencije koji se mogu odvijati unutar djetetova užega i širega
okružja. Najveći uspjeh do sada postigli su programi usmjereni na razvoj
i poticanje sposobnosti za empatiju, kontrolu impulsa i svladavanje i kontroliranje ljutnje i bijesa.
No da bi se mogla izvršiti kvalitetna prevencija agresivnosti u djece
i mladih, nužno je provoditi i programe za poučavanje roditelja učinkovitijim načinima postupanja s djecom. Zahvaljujući tim programima,
roditelji bi mogli naučiti zamjenjivati negativne izjave, poput prijetnjā i
naredaba pozitivnima, naučiti verbalno poticati dječje prosocijalno ponašanja te dosljedno primjenjivati kazne koje ne uključuju tjelesno nasilje,
onda kada je potrebno održati disciplinu.
Primjenom ovakvih programa u odgojno-obrazovnim ustanovama u
našoj sredini rezultati zasigurno ne bi izostali.
54
Dijana Ivanišević
55
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE U ADOLESCENATA S
RODITELJSKOM SKRBI I ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI
Literatura
- Anderson, C. A. – Bushman, B. J.: „Human aggression“, Annual
Review of Psychology, 53 (2002.), str. 27. – 51.
- Aronson, E. – Wilson, T. D. – Akert, R. M.: Socail psychology,
Prentice Hall, Upper Saddle River, New Jersey, 2002.
- Baron, R. A. – Richardson, D.: Human aggression, Plenum Press,
New York, 1994.
- Baumeister, R. F. – Bushman, B. J. – Campbell, W. K.: „Self-esteem,
narcissism, and aggression: Does violence result from low self-esteem or
from threatened egotism?“, Current Directions in Psychological Science,
9 (1), str. 26. – 29.
-Buljubašić, S.: Socijalna integracija djece bez roditeljske skrbi, DES,
Sarajevo, 2004.
- Essu, C. A. – Conradt, J.: Agresivnost u djece i mladeži, Naklada
Slap, Jastrebarsko, 2006.
-Kuzmanović, B.: Djeca bez roditeljske skrbi, Institut za psihologiju,
Beograd, 2002.
- Mirić, J. – Dimitrijević, A.: Afektivno vezivanje, zbornik radova,
Centar za primijenjenu psihologiju, Beograd, 2006.
- Miljković, D. – Rijavec, M.: Psihologija samopouzdanja, Iep-Vern,
Zagreb, 2010.
-Nešković, S.: Kvaliteti samopoimanja i komunikacije kao mogućnosti
prevencije poremećaja ponašanja u školskoj sredini, Filozofski fakultet
Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Istočno Sarajevo, 2009.
-Ostrowsky, M. K.: „Are violent people more likely to have low
self-esteem or high self-esteem?“, Aggression and Violent Behavior, 15
(2010.), br. 1, str. 69. – 75.
- Plut, D. – Popadić, D.: U lavirintu nasilja, Institut za psihologiju
Filozofskog fakulteta, Beograd, 2007.
-Tadić, N.: Psihijatrija djetinjstva i mladosti, Naučna KMD, Beograd,
2006.
-Vasta, R.: Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2005.
55
SUVREMENA PITANJA
AGGRESSIVENESS AND SELFESTEEM IN ADOLESCENTS
WITH PARENTAL CARE AND
ADOLESCENTS WITHOUT
PARENTAL CARE
Summary
The purpose of this research was to determine possible differences in the aggressiveness and self-esteem between adolescents with parental care and adolescents without parental care. A total of 120 respondents from 11 to 16 years
of age participated in the research. The aggressiveness of the respondents was
examined by using the SIGMA 4/D questionnaire, while their self-respect
was measured by Coopersmith Self-Esteem Inventory Test. Furthermore, a
questionnaire was designed encompassing socio-demographic characteristics of
the respondents. The research results show that adolescents with parental care
and adolescents without parental care do not differ in the level of aggressiveness, but that they considerably differ in the level of self-esteem. Moreover, the
results show that there is a considerable correlation between self-esteem and
aggressiveness both in adolescents with parental care and adolescents without
parental care.
Key words: aggressiveness, self-esteem, adolescents, parental care
56
56
Svjetlana Slišković, magistra pedagogije
Žepče
UDK 37(497.6 Žepče)˝191/194˝
37.015.2(497.6 Žepče)˝191/194
Izvorni članak
Primljeno: 14. 07. 2012.
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA
PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU
DVAJU SVJETSKIH RATOVA
Sažetak
Kažu kako čovjek treba dobro poznavati zbivanja i značajke iz prošlosti kako
bi bolje razumio sadašnjost. Time vođeno, ovo istraživanje, s pomoću antropologije i etnografije, ukazuje na bit odgoja i obrazovanja, procesa odrastanja,
životnih uvjeta, društva, kulture, vrijednosnoga sustava, odgojitelja i ostalih
čimbenika tijekom rasta i razvoja te njihovih osobina između dvaju svjetskih
ratova u ruralnome području. Zanimljivo je dobivene rezultate usporediti s
obilježjima današnjega društva: razlike i sličnosti koje se ponajviše očituju u
životnim uvjetima, načinu/vrsti odgoja i obrazovanja, inverziji vrijednosnoga sustava te društvenom uređenju. Zbog uvjetovanosti prostorom, ovdje
je predočen samo dio istraživanja koji se odnosi na posebnosti školovanja u
žepačkom kraju u navedenome razdoblju.
Ključne riječi: odgoj, obrazovanje, odrastanje, tradicija, kultura
57
SUVREMENA PITANJA
58
1. Uvod
O
vaj je prilog svojevrstan pogled na dio prošlosti Hrvata u Žepču, točnije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Posebna pozornost
pridaje se odgojnim posebnostima toga doba, zatim osobinama odgojitelja, načinima obrazovanja i društvenomu statusu, strukturi i funkcioniranju obitelji kao temeljnoj jezgri društva, tadanjoj kulturi, etnološkim obilježjima i svojstvenim im ritualima, ali i vrijednostima do kojih
se držalo i iz kojih je proizlazio čitav proces ljudskoga razvoja, izgradnje
i rasta. Stoga se u ovdje prikazanome istraživanju polazi od antropologije s posebnim osvrtom na antropologiju odgoja i obrazovanja, čiji su
rezultati „odlučujući za pridavanje značenja raznim kulturnim podacima,
tj. njihova svrstavanja u određeni smisleni kontekst“1, a cilj je i „proučavanje obrazovanja u društvenom kontekstu i uključivanje ispitanikovih
stavova u interpretaciju podataka“2. Da bi se postavljeni zadatci mogli
izvršiti kako treba, valjalo se uteći i etnografiji koja se bavi „opisivanjima
i proučavanjima materijalnih, društvenih i duhovnih kultura pojedinih
svjetskih naroda“3 te je kao „temeljna istraživačka metoda kulturne antropologije“4 zaokupljena „analitičkom deskripcijom ili rekonstrukcijom
shvaćanja, stavova, vrijednosti, vjerovanja i ponašanja neke ljudske grupe/
kulture“5. Sve je to pak ucijepljeno u kazivanje ispitanika/ca (kazivača/ca)
koji/e su birani/e po godištu, bogatu životnome iskustvu i doživljajima te
osobnoj raspoloživosti za detaljne opise.
2. Društveno-gospodarske prilike Žepča između
dvaju svjetskih ratova
Ime grada i općine Žepče, koje je izvedenica iz latinskoga Emtio (kupovanje, kupnja),6 označuje trgovište. Stanovništvo (seljaci – težaci) pre1
2
3
4
5
6
Skledar, N.: Čovjek i kultura: Uvod u socio-kulturnu antropologiju, SOCIETAS, Zavod za sociologiju, Matica hrvatska Zaprešić, Zagreb, 2001., str. 166.
Ogbu, J. U.: „Ispitivanje ljudske inteligencije: kulturno-ekološki pristup“, Napredak:
časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 135 (2), 1994., str. 141. – 153.
Klaić, B.: „Etnografija“, Rječnik stranih riječi: Tuđice i posuđenice, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb, 2004., str. 397.
Vrcelj, S.: U potrazi za identitetom – iz perspektive komparativne pedagogije, Hrvatsko futurološko društvo: Graftrade, Rijeka, 2005., str. 90.
Spajić-Vrkaš, V.: „Kulturna antropologija, antropologija obrazovanja i dileme etnografske metode“, Istraživanja odgoja i obrazovanja, vol. 9, 1992., str. 5. – 18.
Vidi: Službene stranice Općine Žepče: <http://www.opcina-zepce.com/index.
php/povijesne-odrednice> (13. 1. 2012.)
58
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 59
SVJETSKIH RATOVA
težno se bavilo poljoprivredom, zemljoradništvom, uzgojem stoke i bilja
za preživljavanje. Zanati su bili zastupljeni u „čaršijama“ – većim mjestima
gdje se kupovalo, obrtalo. U malo bolje stojećim gradićima bile su tržnice
(pijace – vašari) i oni su se nazivali šeherima (odatle naziv mjesta/župe
Novi Šeher). Zbog bliskosti s pukom, franjevce koji su opsluživali župu
nazivali su i ujacima. Puk je bio pobožan i blagdane je svečano svetkovao.
Posebno se to odnosilo na Uskrs, blagoslove polja (mise na grobljima),
patrone župa, Veliku Gospu (Gospojinu), Sve svete, Božić i Novu godinu.
Kuće su bile građene od zemlje (gline i crvenice, ilovače) s ubačenim drvenim gredama. Pod je rijetko bio drven, uglavnom je bio zemljan.
Uglavnom je bilo riječ o malim dimenzijama – jedna veća prostorija (kuhinja, dnevni boravak) i jedna/dvije manje (sobe) te tavan s čardacima
(potkrovlje) koji je služio kao ostava ili soba. Kuće koje su imale magazu,
tj. podrum, smatrane su boljima. Sve se gradilo ručno, dovozilo uz pomoć
volova ili konja, ili „na sebi“, cigla se stvarala ručno, pekla se u kalupima.
Karakteristično je i to da svako selo u župi ima svoj nadimak i svojstva po kojima se razlikuje od drugih. Tako je nastalo i mnogo šala, ali i
podjela na jedne i druge župljane (npr. mještane iz sela Ponijeva nazivaju
Bralcima, zbog uzrečice „brale“ i branja puževa). Druženja, prela, slavlja,
igranje prstena, pjevanje izvornih pjesama, i muških i ženskih – uz zvuke
šargije i violine, dvojnica, okretanje tevsije, kolo (ples u krug, uhvaćeni za
ruke jedni do drugih), ovdje tzv. maglajka – bila su česta zbivanja koja su
stvarala poseban ugođaj i donekle olakšavala tegoban život.
Treba napomenuti kako je ovaj kraj dugo stagnirao, za što vjerojatno
postoji više razloga. Tako su i mlađi naraštaji (djeca, pa i unuci kazivača)7
proživljavali gotovo isto što i njihovi prethodnici; istom se šezdesetih i
početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća počeo zamjećivati
lagani napredak (električna energija, telefon).
U crkvenome uredu župe sv. Ilije Proroka u Novome Šeheru (ili, kako
se lokalno naziva, u kućaru) dokumentacija je oskudna. Postoje stare matične knjige krštenih i umrlih i nekoliko fotografija s mještanima te stare
crkve, ali je dio toga uništen ili premješten u ratnim razdobljima.
Na stranicama koje slijede prikazani su isječci iz života naših najstarijih. Ono što je svima zajedničko jesu višečlane obitelji, siromašan i mukotrpan život, težak rad od djetinjstva, nepotpuno osnovno obrazovanje ili
tečajevi i samoukost, urezana sjećanja i traume iz rata, odgoj djece („podizanje“) i samohrano roditeljstvo te borba za preživljavanje u oskudici i
nezadovoljavajućim uvjetima.8
7
8
Zbog ovoga u istraživanje su uvršteni i neki podatci iz kazivanja mlađih osoba
(1957. godište).
O ovoj tematici detaljnije vidjeti: Andrić, J. – Balvanović, M. – Palošija, Đ.:
Etnografska građa iz okolice Žepča iz 1952. (materijal dobiven na uvid ljubaznom
59
SUVREMENA PITANJA
60
3. Metodologija istraživanja
Ovo je istraživanje donekle holistički prikaz odgoja i odrastanja, sa
svim njihovim sastavnicama, kulture žepačkoga kraja između dvaju svjetskih ratova. Time se htjelo pridonijeti očuvanju tradicije, običaja i kulture
od zaborava. Istraživanje je provedeno tijekom ljeta 2011. godine s pomoću studije slučaja, intervjua9 i prikupljanjem dokumentacijske građe
(stare fotografije, tekstovi/djela iz arhiva i sl.) na stratificiranome uzroku
od jedanaestoro ispitanika (kazivača)10 iz različitih sela žepačkoga kraja,
nakon čega je slijedio rad na transkripciji snimaka te redukciji podataka,
prikupljanju ostale potrebne literature i dokumentacije (stare fotografije,
pjesme, priče i sl.).
4. Rezultati istraživanja: kazivanja11
4.1. Podrijetlo, životne prilike i kućanstvo
Mnogo stanovnika žepačloga kraja ističe hercegovačko podrijetlo
(iseljavali zbog Turaka, gladi, neimaštine i naseljavali ova područja zbog
boljih životnih uvjeta i opstanka).
Kazivačica A: „Po njevome tom porjeklu, od mog ćaće Ravnjaka, njegov je pradid došo ozgor iz Ercegovne, iz Rame il Mostara odnjekle, svi
smo mi mal te ne ova naša prezimena vode, odande priselili. Pa et, baba
se preziva Mostarac! To mi je did pričo, ko što je naš svjet odavle išo u
Slavoniju, doseli obitelj jedna i sebi iskrči krčavnu, neke kućice napravi i
9
10
11
suradnjom s djelatnim osobljem arhiva HAZU-a u Zagrebu, odsjek za etnologiju).
te Džambo, J.: Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja, Novog Šehera
i Komušine, knjiga prva, Šeherski glasnik, Novi Šeher, 1995.
U istraživanju je rabljen modificirani upitnik kojim se prikupljaju podatci za znanstveni projekt Život i odgoj mladih u tradicijskoj kulturi Hrvata, uz suglasnost prof. dr.
sc. Vedrane Spajić-Vrkaš, autorice izvornoga instrumenta i voditeljice navedenoga
projekta. Oni koje više zanima ovaj projekt detalje mogu vidjeti u knjizi Spajić-Vrkaš, V., Odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrvata: Tučepi, Naklada MD, Zagreb, 1996.
…godišta od 1914. do 1957. Sa svakim ispitanikom, koji su birani po pribranosti,
raspoloživosti za odgovarajuće pripovijedanje, dobro sjećanje i iskustva, vodili su se
intervjui u njihovim kućama (gdje se najbolje osjećaju), po nekoliko dana u trajanju
po 3-4 sata sa stankama, zbog opsega samoga upitnika. Iz raznovrsnih priča kazivača/ica i njihovih iskustava iz minulih vremena može se mnogo doznati. Te su priče
kao scenariji, u koje slušajući polako ulaziš i prilagođuješ se onomu što čuješ, stvaraš
si slike, sve više se diveći postignućima tih ljudi u onodobnim iskušenjima...
Zbog prostornoga ograničenja kazivanja ispitanikā nisu donesena u cijelosti, nego
su odabrani oni dijelovi koji ponajbolje prikazuju temu o kojoj se govori (u ovome
slučaju dio o razdoblju školovanja).
60
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 61
SVJETSKIH RATOVA
pomalo se proširuj. A oni su opet ozgor doselili zbog Turaka, i nije bilo
zemlje, a vode kad su došli, lijepa zemlja za orat, kopat, kosit, sijat, milina!“
Životni uvjeti očigledno nisu bili ni približni današnjima, a tako je
bilo i što se tiče pismenosti. Kuće su bile trošne, nerijetko i bez osnovnih
potrepština. Bilo je to međuratno razdoblje: mnogi su izginuli, mnoge su
žene ostale udovice, samohrane majke koje su se često preudavale, davale
djecu u najam i same išle na nadnice. Također je bio velik broj smrtnosti
žena pri porodu pa su i novorođena djeca nakon njih umirala, muževi su
se ponovno ženili jer se trebao netko brinuti za djecu i kućanstvo...
Kazivačica A: „Mog ti reć, taj život nije bio pofaljen [izraz u smislu: nije bio čemu za pohvaliti, nezadovoljavajući, loš, nap. a.]. Uzeli se
zbog miraza, sigurno, jer ljubavi nije bilo! Di ćeš u starog čoika i žene
od tries – četeres godina, nema tu ljubavi. Kuća puna čeljadi, djeca sitna, mater mu stara, ko im oprat, ko skuvat... A međutim, nije imo ništa,
nije se bio snadbio [snašao, opskrbio] dobro za život, ni zemlje ni ništa.
U nas vode bio zemlje pa prodavali da se uzdržaju... Na svoju ruku bio,
malo tabijatli [zamjerljiv, uvredljiv] al nikad nije tijo dat do znanja, i uvik
povlađivo [potvrdno kimati, slagati se] dok se ne napije! Kolko ta djeca
ispaštaju. [...] Naistrag [naposljetku, na kraju, konačno] onda dido proda
vodek [ovu ovdje] kuću tam P. L., Bože mili! A Mariju smo dali u najam
[iznajmili dijete na rad u drugo selo kod ljudi, rodbine, kako bi nešto sebi
zaradilo, ili obitelji privrijedilo, za odjeću, namjernice i sl.] moja ćeri! Kod
volkoga našeg svega!“
4.2. Posebnosti vezane za školu, polazak, odnose i uvjete
(namještaj, pribor, odjeća)
Školovanju se nije posvećivala posebna pozornost; nije ga se smatralo
bitnim za život jer se nije vidjela osobita korist od njega za budućnost.
Nije se toliko gledalo unaprijed, živjelo se u onome kako je sada, „iz dana
u dan“, stoga i nije bilo potrebno neko više obrazovanje. A učitelje se poštivalo, pa i darivalo. Učitelji su poglavito na djecu ostavljali dubok dojam.
Obrazovanje je mnogima bilo upitno zato što su škole bile rijetke i udaljene od sela, a i vladala je nestašica svega: obuće, odjeće, pribora… Ipak,
znanje se i u takvih okolnostima prenosilo, a primjetno je da se kazivači
rado sjećaju učitelja, a posebice učiteljica, o kojima detaljno pričaju. Iz
toga im se doba u pamćenje posebno urezalo ono što im je netko učinio
dobro – nešto im darovao, pomogao im, izišao u susret… Možda zato što
je to bila rijetkost!?
61
SUVREMENA PITANJA
62
Najčešće se išlo samo po dva ili četiri razreda osnovne škole (tzv. opismenjivanje), samo bi rijetko otišli na daljnju izobrazbu u veće gradove,
i o tome se onda pripovijedalo naveliko, bilo je na glasu kao nešto važno.
A i to su uglavnom bile vjerske škole, za fratre ili časne sestre. Školski
pribor bio je oskudan, pločica s pisaljkom, bilježnica, u školi ploča i kreda,
čitanka (stolovi, klupe i peć za zimu). Ali se učilo, disciplina je bila važna,
kažnjavalo se za neposluh batinama i pritvorom. Primjetno je i to kako
učitelji nisu bili iz ovoga kraja, što ukazuje na nedostatak toga zvanja i
općenito obrazovanja. Djeca su voljela školu zbog mogućnosti druženja i
zabave. Budući da je bila oskudica, jedni su drugima posuđivali nešto od
donesene užine.
Djelovale su svjetovne, javne školske ustanove s mješovitim građanstvom te vjerske škole koje su održane do danas.
Kazivač C: „Za moje vrijeme, bila je samo osnovna škola u Žepču.
To su držale časne sestre milosrdnice, zvalo se klostar. A bilo je još jedna,
mješana, u njoj su bili i Srbi i Muslimani i Hrvati, zvala se muška zato
što su tam predavali učitelji, časne su držale samo za Rvate, nas katolike.
Bile su odvojene. Polazilo se od sedam godina u školu, najčešće je trajalo
najviše četri godne. Nije tu bilo nastave, bilo bitno da znaš četri osnovne
računaljske radnje, čitat i pisat i to ti je to! Odmore smo imali, a župnik
je dolazio i držao nam nauk, tako se zvalo učenje o vjeri. U razredu je bilo
oko triest učenika, bili su miješani razredi. Od namještaja smo imali stolice i sto, tintarnice, bila je i neka pećina, u zimi se ložilo malo da se ugrije,
šiš [manja peć na drva] taj. Bila je i tabla. Prvi razred imali smo table i
pisaljku, ko kredu. To napišeš i izbrišeš, samo smo to nosili, poslije smo
imali sveske [bilježnice], a pišemo linije ravne i kose i sastavljamo slova.
Nije tu bilo neki predmeta, samo pismeno i matematika, glavni predmeti,
i čitanje. Neki su volili ić, jedni nisu. Al džaba sve, ak te roditelj šalje, moraš ić, to je pod mus [germ., moranje]. Ja sam recimo, kad me ćaća doveo
dol među onu djecu prvi put, ja sam plako, ne znam, pripo sam se. Tolko
djece, nisam ja to tako doživljavo, odjednom sam tude. I dan danas N. J.,
živa je i sad, ona je nas, a mi seljaci u onim košuljicama, ona iz grada, ja i
I. M., J., svi se skupili, pokunjili, a ona nas zvala da se malo oslobodimo,
igrali se s njom ringe raje pa poslije i mi odskočili za koji dan.
Časnim sestrama je bio cilj da naučimo, al je moralo bit i discipline, to
nema šta. U slučaju da je neko pogriješio, dešavalo se da dobijaš batine:
pruži ruku i dva, tri, pet, kolko već, onda zatvor il učenje kad svi odu ti
ostaneš. Jednom smo ja i I. M., na misi u crkvi nismo pazili, zadirkivali
se, pričali, ko djeca, župnik govori propovijed, a mi se šikamo, šta je mene
tad zanimalo šta on priča, još i na latinskom, i ne kontam ga ništa, nije
me interesovalo. A časne nas gledale ozgor s kora, i sad mi izlazimo, a one
62
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 63
SVJETSKIH RATOVA
su sve vidle prije i čekaju na vratima, i zovnu nas dvojicu, pa u školu nas
dvojicu, dade nam moltvenik u učionici i veli nam: kad niste tamo slušali,
sad čitajte. Iziđe i zaključa nas! Svi ovi otišli, mi ostali. Ona tek kasnije
nas došla otključat, a niđe nikog vani. Došli kući pa ne smiš isporavit
[ispripovijediti] kako i šta je bilo, ne će izać na dobro ništa, i opet galama
i batine. Fasuješ i tam i vam, strado na obe strane, kud god kreneš. Al ne
smiš se bunit, šuti i trpi.
Mala je razlika bila, jer malo je tu bilo bogati, stalež uglavnom jedan te
isti, pa i nije bilo nešto toliko. Rugalo se nije niko nikom. Gradska djeca
su bila malo otmjenija, al su nas opet prihvaćali…
Razlike između dječaka i curica je bilo, al ne previše. One su volile
tužekat nas šta radimo kad idemo iz škole kući časnim.“
Kazivačica D: „Nama je mjesto bilo u Šeeru. Za sva naša sela i župu, a
po gradovima su bile druge, u škole se išlo pješke, a djeca sva išla u jednu
školu. Polazilo se sa sedam – osam, kako koji, bilo je da roditelji ne daju
prije, kad je predaleko a ono nejako još. Bilo je i da im uopće nisu dali
ić. Ni ja ne bi išla u školu da je mama mogla platit kaznu [tko nije slao
dijete u školu bilo je odredba da se plaća kazana zbog toga], siromašni
smo bili pa smo ipak eto išli. Ja dva, brat tri, sestra dva [razreda]. Ja sam
od dvanest godina pošla, to je bilo posljeratno pa zato. Postojala samo
četri razreda, tad bilo ko osmogodišnja! Pola godine jedan razred. Ja sam
to završavala, a šta sam postigla, to je moja stvar. Bili su mali odmor, učiteljica malo izide pa se vrati, kad je velki, izajdemo i mi malo se poigrat.
Nastava bila izutra i popodne, dvi smjene. Bila su mloga djeca! Tvoj did
ponese bugarijicu [turc., mala šargija, žičani instrument sličan sazu] pa mi
igramo kolo, a men bilo drago, on lijep bio pa se mislim gledal on imalo
u mene! He he.
Bila je nastava kvalitetna, mi prvi razred nosili table, ko neka ploča s
kredama, pisaljke neke, doneseš do škole, obriše ti se zadaća! Poslije bile
čitanke neke, al nisi imo u čem ništa to nosit, osim ak ti mama nešto ne
sašije il neku krpu.
Početak škole nije se obilježavo nešto, osim kasnije one štafete kad su
se nosile pa neke priredbe se pravile, al mi jok. Ustaneš kad učteljca ulazi,
pozdraviš i et. Nas iz Strupine znalo se skupit po dest djevojčica, a u razredu nas bilo čak i do četrdesetak. Bile su obične drvene klupe, da troje
sjedne. Svi smo bili skupa, ista godišta. Bez ikakva posebna namještaja,
tabla, sto, peć, ni knjiga neki, računaljka, dvi sveske, lijepo pisanje se držalo u školskoj sveski pa vidiš šta dobiješ.
Ja sam znala ne ić cijelu zimu, nemam u čemu. Pa onda prepisujem
od druge djece. Učteljca je razumla moju mamu i veli da je u redu, nek ja
samo nastavim radit kod kuće pa kad otopli da donesem i da me ispita,
63
SUVREMENA PITANJA
64
da učim i pita me. Nisu bili loši. Volili smo svi ić u školu, da se družimo,
djeca nisu dotad nikud išla. Zato je bilo sviju stid ako ne naučiš pa dobijaš
batine. Svima je bilo bitno da nauče, nema govora. Bila je strožna moja
učteljca, al fina, i sve sam zapamtila štagod je rekla.
Kazne su bivale, ić u ćošak, klečat na žitu, donijet sebi batinu, ako nisi
bio kako treba. Muškadija se znala suprostavit kad prorastu, al onda dojde
roditelj pa kaže: ti udri tu, ja ću kod kuće pa ćemo vidit! Nije ti bilo druge,
kud god, nije bilo lako. Ko kroz iglene uši ak im nije po ćeifu. ‘Da nisi
skrivio, ne bi te tuko’, pružiš ruke i et…
Ovi što su bili siromašni znali su dobivat mlijeko u lončićima od škole,
i kru, ko nije imo kod kuće, pa su znali i drugi govorit da nemaju volova
da i oni dobiju somuna [manji kruščići, pogačice] i bijelog krua. I danas
dan ja pamtim ko mi je tad šta nešto pružio: orava il suvi šljiva pa ponude,
meni je to značilo, sve sam to sebi svaku, sad su žene, zabilježila po tom.
Rugalo se za to nije, samo se pošali nekad. Muški se znali potuć nekad
između se, al onda opet čim roditelji čuju, svedno i kod kuće batine.
Učitelji su bili cjenjeni, i škola, al ko god je mogo da ne ide, nije išo.
Smatralo se to gubljenjem vremena, jer nije se vjerovalo u stekovinu [imetak] bez rada. Ko je se uspio iškolat, gledalo se na to, bilo nešto velko!“
4.3. Odnos prema učitelju i uskraćivanje škole
Vladalo je uvriježeno mišljenje u smislu: „Zašto bi trošio vrijeme na
školu kada možeš ostati kod kuće i raditi nešto zbilja korisno, a ne učiti
besmislice!? Komu je škola još pomogla? Pogotovo žensku, kad će se ionako udati i onda sva ulaganja uzalud!?“ Ali učitelji su se cijenili, pa čak
i darivali.
Kazivač C: „Poštovali su se učitelji, ljudi su prihvatili škole, čak se
plaćala školarina! Bilo je toga da se branilo ženskinju ić u školu, šta će ono
ić, nije se kao isplatilo, sutra će se udat i sve džaba; al i muškim, kao nek
se radi, a školu pusti kraju, šta će ti to. Nije se toliko prekidalo tih četiri
osnovne, jedino ovi koji su mogli i tili ić dalje, a bilo ih je malo i rijetko,
onda su išli u Zenicu gor, kao na malu maturu, kobejagi neki nastavak.
Od nas ja znam samo mog amdžića, M., njega slali roditelji, imali želju
da on postane nešto. I gor se održavo vjeronauk, on priča da je bio neki
župnik Čekada, stanovo kod neke tetke i išo u školu. Malo je bilo tih
naših, nije bilo sredstava za to.
Ja sam viđo mater da, kad ide, nešto nosi i ostavi kod časni sestara,
u nekom zavežljaju, al nisam znao šta, bilo je to nešto mizerno, kao da
bolje pripaze na dijete i da nešto nauči. Svećenici su ipak bili odskočniji
od učitelja, jači su bili di god, uvijek su bili na većem odstojanju od sviju.“
64
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 65
SVJETSKIH RATOVA
Kazivačica B: „Zabranjivalo se u školu, Bože sačuvaj, džaba ti sve.
Svaki je radije tio imat punu kuću djece, al samo da im ima ko dobro
radit, školat koga, ma šta ti je!“
4.4. Crkvene i školske obveze
Sakramenti su se primali kako je tko kada stigao i bio spreman; nije
bilo točno definirane granice: kad se nauči što je potrebno i kad se priskrbi prikladna, pristojna odjeća. Dvije su ispitanice „na svoju ruku“ učile jer
ih nije „sljedovalo“ (pripadalo): bila su mlađe od braće, a i ženske. Naime
pripovijeda se kako su pitali nekoga čovjeka, znajući da mu je žena rodila, kako je i što je rodila. On je odgovorio: „Ma, žensko!“ Idući put isto
tako. Treći ga put priupitaju, a on, sav ozaren, reče: „A, dijete rodila, sina
imam!“
Ni odjeće nije bilo kako treba pa se i to posuđivalo od onih koji nisu
bili škrte ruke i koji su htjeli pomoći. Inače su se odjeća i nakit znali posuđivati i izmjenjivati u određenim prigodama (primjerice posuđivao se
vjenčani prsten, odnosno burma te bi se po vjenčanju vraćao vlasniku).
Crkvene i školske obveze bile su slično rangirane iako je naš narod
više držao do vjere negoli do usvajanja novih znanja i učenja. Dijete nauči
što treba, odvede ga se u određeni dan kako bi se obavio određeni ritual i
natrag kući. Ništa se posebno nije slavilo niti koga darivalo. Kazivačičina
kći isti se dan i pričestila i krizmala, imala je devet godina, a kad joj se
druga kći krizmala, muž joj uopće nije ni bio kod kuće. Emancipacija je
dugo trajala, i još uvijek nije postigla svjetski standard.
Kazivač C: „Važna je bila škola pa onda vjernauk, jer ak neznaš čitat,
ne možeš ni vjernauk učit. Nisu svećenici bili toliko strogi, malko budu,
obave svoje i odu, časne [sestre] nastave.
Pričest i krizma bile su obaveze, kao znak zrelosti. Svi su išli zajedno,
ja sam iz škole, kao djeca išli na pričest skupa, al je to kod nas bilo malo
civilizovanije jer su to časne organizovale i pripremile nam svijeće, mašnice, da se obučeš, kad sve prođe, dobiješ šnitu krua, bijela kava i neki
kolač, kao da se to ozvaniči za stolom [dostojanstveno obilježiti]. Poklona
nije bilo. Kumovi su bili, oni su davali neke poklone kumčetu. Al i to je
bilo čisto simbolično. Kaže moj komšija, fali se: ‘Ja sam dobio krušku za
krizmu, izvadio kum iz džepa’, tek da nešto da, još te oslovi sa ‘kume’, a
tebi drago…“
Kazivačica D: „Svećenik je bio dobar prema onim koji su dobri, ak
ne će da uči, onda pozove roditelja il malo pasom ošine, al nisu oni bili
zli. Djeca su prije išli crkvi za vjeronauk, kad se oće pričestit i krizmat da
65
SUVREMENA PITANJA
66
naučiš, a nisi znao šta te more potrefit pitat, nije dolazio u škole. Kasnije
više i ne ideš, učiš od druge djece šta čudneš.
Nije bilo bitno koji si razred da se pričestiš i to. Ako djete zna, i ako
je bistro, možeš. Odjeće, kako je se moglo. Za pričest malo ljevši ručak
se pripremi pa izneseš crkvi, posjeda se oko bošče [veća, očuvanija krpa u
kojoj se nosilo jelo i na koja se prostirala ispod jela] u bašči tvoj uži krug
rodbine, koga si pozvo. Curice bile pošlaerene [imale bijeli veo] i imale
vjenčić na glavi, to je znak djevičanske nevinosti. Nije se ni to kod kuće
sabiralo, opet isto kod crkve. Ja sam se krizmala poslije rata, jer nije bilo
krizme, moj Anto stariji od mene, al bilo zaostalo to dugo jer nije biskup
dolazio, on otišo u vojsku i nije uspio. Al su nas opet vjenčali, on se krizmo kad su nam prvo djete krstili. Nije se krizmalo sve isto godište, tako
da i nije bilo posebna prekretnica, nije se na to gledalo tako jer možda se
i nije moglo uvijek djete spremit na krizmu pa izostane.“
Kazivačica A: „Ma nije ništa, uči [uoči] pričesti subatom, dan prije u
četeri sata bila ispovid, ono malo nješto prouči, sutradan malo ga opremi i
na pričest, kad završi, svoje djete za rukcu uzmi i aj kući. Šta si mu obuko,
obuko, ako si mu mogo srezat novu košuljicu, čorapiće i to, opet si ga počastio. A i to mater. A tako i o krizmi, nije bilo fešta, kum bi i kuma dadni
maramcu i gorabijcu, il nješto malo para da sebi more na vašeru kupit
piśu [zviždaljku]. Nije se to tračlo [posebno obilježavalo], do njeke godne
pošle se prid crkvu iznosit bošče i malo prizalogajit sa svojim.“
4.5. Slanje djece na daljnje školovanje
Rijetko je tko nastavljao obrazovanje poslije četvrtoga razreda osnovne škole; neki nisu završili ni toliko. Posebno se to odnosilo na žensku
djecu. Bilo je važno da djevojčice obavljaju svoje obveze u kući, štali i polju te da se, kad odrastu, udaju i „skinu cursko ime“. Eventualno bi im se
omogućilo pohađanje nekakva tečaja (šivanje je bilo popularno). Muška
su djeca imala veće mogućnosti za obrazovanje, pogotovo preko Crkve
(svećenstva).
Kazivačica G: „Ko je mogo i tijo, slao je. Išlo se na zanate, al to su
držali privatnici, obrte, kovači, šnajderi, šusteri, šta ti ja znam, to se dogovori kolko će se plaćat. Drukčije se gledalo na djevojčice, što bi one išle
u školu kad mogu kopat, čuvat ovce, radit, i napustit će… Svi oni koji su
se školali, bolje su prošli, al nekad je se jednostavno branilo, al nekad su i
morali popustit ak je dijete uporno. Muške inekako, al ženske, jok.“
Kazivač C: „Slao je i tad ko je mogo slat, al to su bili seljaci zemljoradnici, ko je mogo imat za to? Ako je se išlo, najčešće išli muški u sjemenište, pomagali i svećenici i roditelji, išli u Visoko. Bilo je i mogućniji ljudi,
66
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 67
SVJETSKIH RATOVA
al ih nije zanimalo to. Slabo su ženske išle, možda se i zagleda u momka
pa ne bi. Uvik je se škola priznavala, al znalo se i zavidit ko je išo pa se o
njima svašto znalo pričat, kakav trač širit zli jezici, da im se naškodi.
Tečajevi bili za one koji nisu išli u školu, nije bilo vako ništa organizovano, za čitanje i pisanje, bez ikakvog zanata. To je dolazilo tek kasnije!
Roditelji su najviše tili da se radi, motiku u ruke čim dojdeš iz škole i na
njivu!“
5. Diskusija
Odrastanje kao razvojna faza od velike je važnosti jer u tome razdoblju čovjek usvaja sve ono što vidi i doživljava, a ponajviše uči i širi svoje
vidike. Stoga je bitno u kakvoj sredini to razdoblje teče i čime je okarakterizirano. Na prethodnih nekoliko stranica prikazan je jedan dio života
ljudi/djece žepačkoga kraja. Evidentno je s koliko se muke preživljavalo i
u kakvim se uvjetima odvijala odgojno-obrazovna djelatnost.
Može se reći da su običaji bili bogati i simbolični, posebno svadbeni i
blagdanski, iako je višestoljetna turska vladavina ostavila vidljivih tragova.
Uz svu patnju i mučno preživljavanje narod je ovoga kraja bio veseo, srdačan, raspjevan, gostoprimljiv, a igranke uz šargiju, violinu i dvojnice nešto
su po čemu je bio prepoznatljiv. Ljudi su bili čestiti, vrijedni i marljivi.
U novije se doba duh tradicije nastoji očuvati. Iz godine u godinu
priređuju se prela, ljuśidbe,12 šargijade, smotre folklora, poklade, crkvene
procesije i sl. Takvi se događaji uglavnom upriličuju u povodu određenih
slavlja i blagdana. Dobro su posjećeni. Okupljeni se druže uz svirke, pjesme, natjecanja, kriśanje, kolo, prikaz lovačkih ulova, promocije CD-a s
izvornom glazbom…
Međutim posljednji je rat učinio što i oni prije njega. Mnogo je poginulih i raseljenih. U selima se sve manje obrađuje zemlja, njive se zapuštaju, blago – ajvan (životinje) rasprodaje se, ljudi kažu: „nema fajde“, sve
je skuplje i neisplativije. Posla je malo, radi tek pokoji pogon ili privatni
obrt. Stoga ljudi, ponajviše mladi, odlaze trbuhom za kruhom u strane
zemlje i rijetko dolaze. Tako je i kada je riječ o školovanju/studiranju –
žalosti odljev mozgova i gašenje ognjišta, napuštena dvorišta i u travu
zarasle obiteljske kuće.
12
Krištanje, glas „ś“ koji je ovdje naveden, često se koristi i danas među starijim pukom, kao zamjena za -š i -t zajedno, kao što se i izbjegava izgovor glasa -h gdje je
god moguće (npr. Hvala – fala), što se tumači kao posljedica utjecaja i antagonizma
na turcizme.
67
SUVREMENA PITANJA
68
Ipak, unatoč svim navedenim nepogodnostima, zajednički je čeznutljiv uzdah svih ispitanika i smiješak na licu kada pripovijedaju i gestikuliraju: „Eh, kako je to u naše vrijeme bilo...“ Jer, kako kažu, iako je bilo
mnogo nepogodnije nego danas, bili su zadovoljniji, sretniji i ispunjeniji.
Sada se sve preokrenulo: „Ljudi samo uvjek nekud trče, a nikad ne stižu
di bi tili...“ S druge pak strane moguća je i kontradikcija – da neke stvari
ipak nisu bile kao što se predstavljaju. Činjenica je da su djeca i mladi (a
i žene) bili u podčinjenom položaju u odnosu na današnje. Bilo je mnogo
tabu-tema su bile mnoge (spolni odnosi, preljub, tjelesno i duševno zlostavljanje, djeca s poteškoćama u razvoju i sl.), bez obzira koliko je stajalo
prešućivanje određenih istina. Pismenost i prosvjećivanje puka u to su
doba bili na niskoj razini.
6. Umjesto zaključka
I na kraju što reći nego se sjetiti riječi antropologinje Margaret Mead:
„Kultura oblikuje ljude, a ljudi kulturu. Ali čovjek se ne rađa na praznoj
pozornici, nego na pozornici gdje su kulise postavljene, a drama davno
započela. Kad ga gurnu na scenu, on ne može drugo nego slijediti propisani tekst i ravnati se po šaptaču.“13
Fotografija majke u narodnoj nošnji žepačkoga kraja s djecom14
13
14
Pregled
rada
Margaret
Mead:
<http://antropologija-bugi.blog.
hr/2010/08/1628167004/pregled-rada-margaret-mead.html> (13. 6. 2012.)
Trudnica, ili „noseća žena“ Pava rođ. Ravnjak Dropulja s kćeri prvopričesnicom
(Ruža, sedam godina) i dječacima Matom i Božom. Ponijevo, 1960. (iz obiteljske
zbirke albuma). Objavljivanje fotografije odobrila gđa Dropulja.
68
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA IZMEĐU DVAJU 69
SVJETSKIH RATOVA
Literatura
-Andrić, J. – Balvanović, M. – Palošija, Đ.: Etnografska građa
iz okolice Žepča iz 1952. (materijal dobiven na uvid ljubaznom
suradnjom s djelatnim osobljem arhiva HAZU-a u Zagrebu, Odsjek
za etnologiju)
-Džambo, J.: Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja,
Novog Šehera i Komušine, knjiga prva, Šeherski glasnik, Novi Šeher,
1995.
-Klaić, B.: Rječnik stranih riječi: Tuđice i posuđenice, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb, 2004.
-Ogbu, J. U.: „Ispitivanje ljudske inteligencije: kulturno-ekološki
pristup“, Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 135 (2),
1994.
Pregled rada Margaret Mead:
-<http://antropologija-bugi.blog.hr/2010/08/1628167004/pregledrada-margaret-mead.html> (13. 6. 2012.)
-Skledar, N.: Čovjek i kultura: Uvod u socio-kulturnu antropologiju,
SOCIETAS, Zavod za sociologiju, Matica hrvatska Zaprešić, Zagreb,
2001.
Službene stranice Općine Žepče:
-<http://www.opcina-zepce.com/index.php/povijesne-odrednice> (2.
4. 2012.)
-Spajić-Vrkaš, V.: Kulturna antropologija, antropologija obrazovanja
i dileme etnografske metode, Istraživanja odgoja i obrazovanja, Vol. 9,
1992.
-Spajić-Vrkaš, V.: Odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrvata: Tučepi,
Naklada MD, Zagreb, 1996.
-Vrcelj, S.: U potrazi za identitetom – iz perspektive komparativne
pedagogije, Hrvatsko futurološko društvo: Graftrade, Rijeka, 2005.
69
SUVREMENA PITANJA
EDUCATION AND UPBRINGING
IN THE ŽEPČE AREA BETWEEN
TWO WORLD WARS
Summary
They say that one should have a good knowledge of the events and characteristics of the past in order to better understand the present. Led by that,
this research, by means of anthropology and ethnography, points to the core
of education and character development, to the process of growing up, to life
conditions, society, culture, system of values, educators and other factors during the growth and development, as well as of their properties between two
world wars in a rural area. It is interesting to compare the obtained data
with the characteristics of today’s society: differences and similarities, which
mostly manifest themselves in the way/kind of education and character development (upbringing), inversion of the system of values, and social order. Due
to limited space, only a part of investigation has been presented here, the one
that refers to the specifics of education in the Žepče region during the period
in question.
Key words: character development (upbringing), education, growing up,
tradition, culture education, growing up process, tradition, culture
70
70
Mr. sc. Marina Zubac
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i
odgojnih znanosti
Sveučilišta u Mostaru
UDK006.4:[371.3:51
371.3:51]:373.5
Izvorni članak
Primljeno: 29. 09. 2012.
STANDARDIZACIJA
NASTAVE MATEMATIKE
U DRUGOME RAZREDU
GIMNAZIJE
Sažetak
U ovom se radu donosi standardizacija nastave matematike za drugi razred gimnazije. Standardi su klasificirani u tri razine: dovoljan, srednji i
visoki standard. Dovoljan standard predstavlja najnižu razinu učeničkih
postignuća. To je razina koja je dovoljna za nastavljanje daljnjega školovanja. Ovu razinu trebaju ostvariti gotovo svi učenici, odnosno najmanje njih
90%. Srednji standard pokazuje razinu postignuća koja učenicima omogućuje
uspješan nastavak školovanja. Ovu razinu treba postići 75% učenika. Visoki
standard može postići samo mali broj učenika, oko 10%. Učenici koji postižu
ovu razinu mogu vrlo uspješno nastaviti izučavati matematiku.
Ključne riječi: nastava matematike, dovoljan standard, srednji standard,
visoki standard, učenik
71
SUVREMENA PITANJA
72
1. Uvod
M
atematička izobrazba opće je dobro na koje ima pravo svako ljudsko biće. Ministarstvo prosvjete propisuje nastavne programe za
matematiku koji će se izvoditi u svim školama, pa tako i u gimnaziji. Da
bi se dobile povratne informacije o uspješnosti usvojenih znanja, potrebno je provoditi određene ispite znanja, a da bi se to uspjelo, potrebno je
izraditi određene standarde po kojima će se to provoditi. Imajući u vidu
standardizaciju nastave matematike u osnovnim školama i višegodišnje
iskustvo u gimnaziji, pokušat ću napraviti standardizaciju za drugi razred
gimnazije. Standardi će pratiti nastavni plan i program za drugi razred
gimnazije i spomenute tri razine: dovoljna, srednja i visoka.
U drugome razredu gimnazije izučavaju se sljedeći sadržaji: korijeni i
potencije, skup kompleksnih brojeva, kvadratne jednadžbe, polinom drugoga stupnja i njegov graf, trigonometrija pravokutnoga trokuta, eksponencijalne i logaritamske funkcije, geometrija prostora, poliedri i rotacijska tijela. Za svaki ovaj sadržaj iznesena je klasifikacija po standardima.
Standardi su klasificirani u tri razine: dovoljan, srednji i visoki. Dovoljan
standard trebaju postići gotovo svi učenici, njih 90%, jer je to znanje potrebno za daljnje školovanje. Srednji standard treba postići 75% učenika,
a to im znanje omogućuje uspješan nastavak školovanja. Visoki standard
postiže mali broj učenika, oko 10%, i oni mogu uspješno nastaviti izučavati matematiku.
2. Dovoljan standard
Na području korijeni i potencije učenik je postigao dovoljan standard
ako:
• zna definirati drugi korijen iz pozitivnoga realnog broja
• zna n-ti korijen iz realnoga broja
• zna vezu između korijena i potencija s racionalnim eksponentom
• zna pravila za računanje s potencijama s racionalnim eksponentom i
primjenu na jednostavnije zadatke
• zna racionalizirati nazivnik u razlomku
• zna rješavati jednostavnije iracionalne jednadžbe
.
Primjer 1. Racionaliziraj nazivnik u razlomku:
Na području skup kompleksnih brojeva učenik je postigao dovoljan
standard ako zna:
• pojam kompleksnoga broja i imaginarnu jedinicu
72
•
•
•
•
•
•
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE
73
algebarski prikaz kompleksnoga broja
jednakost kompleksnih brojeva
algebarske operacije u skupu C i njihova svojstva
kompleksno konjugirane brojeve
modul kompleksnoga broja i svojstva modula
prikazivati kompleksne brojeve u kompleksnoj ravnini
.
Primjer 2. Izračunaj:
Na području kvadratne jednadžbe učenik je postigao dovoljan standard ako zna:
• rješavati kvadratne jednadžbe
• rješavati neke jednostavnije problemske zadatke
• diskriminantu kvadratne jednadžbe i prirodu rješenja kvadratne
jednadžbe
• Vieteove formule
• rješavati sustav kvadratne i linearne jednadžbe
• rješavati jednadžbe koje se svode na kvadratne
• rješavati sustave od dvije kvadratne jednadžbe
=.
Primjer 3. Riješi jednadžbu:
Na području polinom drugoga stupnja i njegov graf učenik je postigao
dovoljan standard ako zna:
• crtati graf parabole y = ax 2 + bx + c
• osobine kvadratne funkcije (znak, nule funkcije, ekstreme, rast i pad)
• primijeniti znak funkcije na rješavanje kvadratne nejednadžbe
• utjecaj vodećega koeficijenta i diskriminante na vrijednosti kvadratne
funkcije
(odrePrimjer 4. Prikaži grafički funkciju:
di joj tjeme i nultočke). Odredi interval rasta ove funkcije. Za koje
?
Na području trigonometrija pravokutnoga trokuta učenik je postigao
dovoljan standard ako zna:
• definiciju trigonometrijskih funkcija šiljastoga kuta pravokutnoga
trokuta
• vrijednosti trigonometrijskih funkcija kutova od 300, 450 i 600
• osnovne veze među trigonometrijskim funkcijama
• računati vrijednosti trigonometrijskih funkcija pomoću računala
• riješiti pravokutni trokut pomoću trigonometrijskih funkcija
Primjer 5. Hipotenuza pravokutnoga trokuta tri je puta dulja od jedne
katete. Koliki su kutovi ovoga trokuta?
73
SUVREMENA PITANJA
74
Na području eksponencijalne i logaritamske funkcije učenik je postigao
dovoljan standard ako zna:
• riješiti pravokutni trokut pomoću trigonometrijskih funkcija
• nacrtati graf eksponencijalne funkcije
• osobine eksponencijalne funkcije
• pojam logaritma
• operacije s logaritmima
• osobine logaritama
• pojam inverzne funkcije
• crtati graf logaritamske funkcije uspoređujući je s eksponencijalnom
funkcijom kao inverznom
• osobine logaritamske funkcije uspoređujući je s eksponencijalnom
funkcijom
• dekadske logaritme, uporabu računala
• osnovna pravila logaritmiranja i antilogaritmiranja
• neke jednostavnije primjene logaritama
• rješavati jednostavnije eksponencijalne jednadžbe i nejednadžbe
• rješavati neke jednostavnije logaritamske jednadžbe i nejednadžbe
.
Primjer 6. Riješi jednadžbu:
Na području geometrija prostora učenik je postigao dovoljan standard
ako zna:
• aksiome geometrije prostora
• položaj pravaca u ravnini, u prostoru i jednostavnije primjene
• položaj dviju ravnina u prostoru
• određenost ravnine
• udaljenost točke od ravnine
• ortogonalnu projekciju točke na pravac i ravninu
• definirati izometriju, osnu simetriju, centralnu simetriju i homotetiju
Primjer 7. Nacrtaj kvadar ABCDA1B1C1D1. U kojem su međusobnome odnosu pravci AB i CC1?
Na području poliedri i rotacijska tijela učenik je postigao dovoljan standard ako zna:
• osnovne elemente poliedra (strana, vrh, brid) i njihovu ovisnost
(Eulerova formula)
• pravilne poliedre
• Cavallierijev princip
• oplošje i volumen prizme
• nacrtati mrežu prizme
• oplošje i volumen piramide i krnje piramide
• oplošje i volumen valjka
74
•
•
•
•
•
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE
75
osni presjek valjka
oplošje i volumen stošca i krnjoga stošca
osni presjek stošca i krnjoga stošca
površinu sfere i volumen kugle
površine dijelova kugle
Primjer 8. Duljina dijagonale kvadra veća je od duljina njegovih bridova za 1, 2, odnosno 3 cm. Kolika je duljina te dijagonale?
3. Srednji standard
Na području potencije i korijeni učenik je postigao srednji standard
ako:
• primjenjuje osobine potencija pri rješavanju zadataka
• primjenjuje osobine korijena na rješavanje zadataka
• zna rješavati iracionalne jednadžbe
• egzistenciju rješenja iracionalne jednadžbe
• zna rješavati zadatke u kojima se nalazi više računskih operacija s
potencijama
• zna rješavati zadatke u kojima se nalazi više računskih operacija s
korijenima
• zna racionalizaciju nazivnika uz n-ti korijen
• zna sređivati algebarske razlomke s potencijama
.
Primjer 1. Pojednostavni:
Na području skup kompleksnih brojeva učenik je postigao srednji standard ako zna:
• rješavati zadatke u kojima se nalazi više računskih operacija s
kompleksnim brojevima
• primijeniti jednakost kompleksnih brojeva pri rješavanju zadataka
• udaljenost točaka u kompleksnoj ravnini
• prikazati skupove točaka u Gaussovoj ravnini
.
Primjer 2. Izračunaj
Na području kvadratne jednadžbe učenik je postigao srednji standard
ako zna:
• rješavati kvadratne jednadžbe nadopunom do potpunoga kvadrata
• primijeniti kvadratne jednadžbe na rješavanje raznih zadataka
• primijeniti Vieteove formule u zadatcima
75
SUVREMENA PITANJA
76
• primijeniti prirodu rješenja kvadratne jednadžbe s pomoću
diskriminante na razne zadatke
• primijeniti sustav linearne i kvadratne jednadžbe na presjek pravca i
parabole
• rješavati sustave kvadratnih jednadžbā
Primjer 3. Riješi jednadžbu: abx 2 − (a 2 − b 2 ) x + (a − b) 2 = 0 .
Na području polinom drugoga stupnja i njegov graf učenik je postigao
srednji standard ako:
• zna ispitati graf kvadratne funkcije
• zna primijeniti ekstreme kvadratne funkcije na rješavanje zadataka
• zna odrediti kvadratnu funkciju iz poznatih podataka
• zna crtati grafove kvadratnih funkcija, f(x) = a (x-xo) 2, f(x) = a (x-xo)
2
+ yo translacijom iz grafa funkcije f(x) = ax2
• zna primijeniti znak kvadratne funkcije na rješavanje zadataka
Primjer 4. Odredi polinom drugoga stupnja
,i
nacrtaj njegov graf ako je: najmanja vrijednost polinoma -4, a nultočke =
.
Na području trigonometrija pravokutnoga trokuta učenik je postigao
srednji standard ako zna:
• primjenjivati definiciju osnovnih trigonometrijskih funkcija na
rješavanje raznih trokuta i četverokuta
• primjenu osnovnih trigonometrijskih relacija na rješavanje zadataka
Primjer 5. Duljine osnovica jednakokračnoga trapeza jednake su 10
cm i 2 cm, duljina je kraka 6 cm. Odredite kutove trapeza.
Na području eksponencijalne i logaritamske funkcije učenik je postigao
srednji standard ako zna:
• primijeniti svojstva eksponencijalne funkcije
• primijeniti svojstva logaritamske funkcije
• uvjet kada funkcija ima inverznu funkciju
• crtati funkciju pomoću inverzne funkcije
• uspoređivati eksponencijalne i logaritamske funkcije
• rješavati eksponencijalne jednadžbe i nejednadžbe koje se svode na
kvadratne
• rješavati logaritamske jednadžbe i nejednadžbe koje se svode na
kvadratne
• primjenu logaritama u geometriji i praksi
Primjer 6. Riješi jednadžbu:
.
76
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE
77
Na području geometrija prostora učenik je postigao srednji standard
ako zna:
• svojstva paralelnosti i okomitosti pravaca i ravnina i njihovu primjenu
• primjenu udaljenosti točke od ravnine i pravca
• primjenu ortogonalne projekcije točaka na ravninu
• primjenu izometrije, osne i centralne simetrije i homotetije
• kut između dviju ravnina
Primjer 7. Odredite kut koji zatvaraju strane ABC i ACD pravilnoga
tetraedra.
Na području poliedri i rotacijska tijela učenik je postigao srednji standard ako zna:
• osnovne elemente poliedra (strana, vrh, brid) i njihovu ovisnost
(Eulerova formula)
• nacrtati mrežu pravilnih poliedara
• objasniti Cavallierijev princip za površine i volumene
• primjenjivati oplošje i volumen prizme
• primjenjivati oplošje i volumen piramide
• rješavati zadatke uz kosu prizmu
• primjenjivati sličnost likova na krnju piramidu
• primjenjivati oplošje i volumen valjka
• osni presjek valjka i njegovu primjenu
• primjenjivati oplošje i volumen stošca i krnjoga stošca
• usporediti plašt stošca s kružnim isječkom
• usporediti plašt krnjoga stošca s prstenastim dijelom kružnoga isječka
• primjenjivati površinu sfere, volumen kugle, površine dijelova kugle
• presjeke kugle i njihove površine
• što nastaje rotacijom trokuta i četverokuta i naći njihove volumene
Primjer 8. Površina pobočke pravilne četverostrane piramide iznosi a
kut pobočke i ravnine osnovke je . Koliki je volumen ove piramide?
4. Visoki standard
•
•
•
•
Na području potencije i korijeni učenik je postigao visoki standard ako zna:
izvesti formulu za računske operacije s potencijama s racionalnim
eksponentom
izvesti formulu za računske operacije s korijenima
rješavati teže iracionalne jednadžbe
rješavati dokazne zadatke
Primjer 1. Riješi jednadžbu:
.
77
78
SUVREMENA PITANJA
Na području skup kompleksnih brojeva učenik je postigao visoki standard ako zna:
• dokazati svojstva algebarskih operacija u C
• dokazati svojstva modula
• prikazivati skupove brojeva u kompleksnoj ravnini
• izvesti formulu za udaljenost točaka u Gaussovoj ravnini
• rabiti geometrijske predodžbe kompleksnih brojeva
• izvesti svojstva operacija kompleksnoga konjugiranja
.
Primjer 2. Dokaži:
Na području kvadratne jednadžbe učenik je postigao visoki standard
ako zna:
• izvesti formulu za rješenje kvadratne jednadžbe
• dokazne zadatke u primjeni diskriminante u jednadžbā
• izvesti Vieteove formule
• teže zadatke uz primjene kvadratne jednadžbe
Primjer
3.
Dokaži
da
jednadžba
sve vrijednosti realnoga parametra .
ima realna rješenja, za
Na području polinom drugoga stupnja i njegov graf učenik je postigao
visoki standard ako zna:
• ispitati funkciju uz opće podatke
• rješavati zadatke u kojima se primjenjuju ekstremi kvadratne funkcije
• dokazne zadatke
• rješavati kvadratne jednadžbe s apsolutnim vrijednostima uz primjenu
kvadratne funkcije
• objasniti kako vrijednosti kvadratne funkcije ovise o predznaku
vodećega koeficijenta i diskriminante
Primjer 4. Parabola je simetrična u odnosu na pravac . Os ordinata siječe u točki , a os apscisa u točki B(-2,0). Odredi jednadžbu ove parabole.
Na području trigonometrija pravokutnoga trokuta učenik je postigao
visoki standard ako zna:
• izvesti osnovne trigonometrijske identitete
• izvesti vrijednosti trigonometrijskih funkcija kutova od 300, 450 i 600
• primjenu u planimetriji na teže zadatke
Primjer 5. U kružnicu je upisan deltoid površine P. Ako je jedan kut
deltoida , kolike su duljine njegovih stranica?
78
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE
79
Na području eksponencijalne i logaritamske funkcije učenik je postigao
visoki standard ako zna:
• naći inverznu funkciju
• izvesti formule za svojstva eksponencijalne funkcije
• izvesti formule za svojstva logaritamske funkcije
• primijeniti eksponencijalne i logaritamske jednadžbe u praksi
• rješavati eksponencijalne i logaritamske jednadžbe s apsolutnim
vrijednostima
• rješavati eksponencijalne i logaritamske nejednadžbe s apsolutnim
vrijednostima
• dokazne zadatke
• izvesti formulu za logaritme po različitim bazama
Primjer 6. Za koje vrijednosti realnoga parametra jednadžba
ima realne korijene?
Na području geometrija prostora učenik je postigao visoki standard ako
zna:
• ilustrirati kut između ravnina i njegovu primjenu
• udaljenost mimoilaznih pravaca
• primjenu svojstva paralelnosti i okomitosti pravaca i ravnina
Primjer 7. Površina pobočja pravilne trostrane piramide dvostruko je
veća od površine osnovke. Koliki je kut priklona bočnoga brida prema
ravnini osnovke?
Na području poliedri i rotacijska tijela učenik je postigao visoki standard ako zna:
• ilustrirati Cavallierijev princip za površine i volumene
• izvesti formulu za oplošje i volumen prizme, piramide, valjka i stošca
• izvesti formule za površinu sfere, oplošje i volumen kugle
• rješavati složenije zadatke s rotacijskim tijelima
• upisati kuglu u sferu i piramidu i primjenjivati na zadatke
Primjer 8. Kugla dira sve bridove pravilnoga tetraedra. Ako je duljina
brida tetraedra jednaka , koliki je polumjer kugle?
79
SUVREMENA PITANJA
80
5. Zaključak
Osnovni cilj postavljanja standarda učeničkih postignuća jest omogućivanje kvalitetne interpretacije dobivenih empirijskih podataka o učeničkim postignućima. Standardi učeničkih postignuća jesu opis razina
kvantitete i kvalitete znanja i sposobnosti koje bi učenik trebao postići na
završetku drugoga razreda gimnazije. Oni se temelje na važećim nastavnim programima i iskustvima nastavnika. Konkretiziraju i diferenciraju
učenička postignuća po razinama.
Standardi su strukturirani tako što je prethodno zadan opći opis razina standarda, a onda popis područja i ciljeva koji su predmet mjerenja
na svakome području. Za svaku od triju definiranih razina standarda, za
svako područje zadan je detaljan opis znanja i sposobnosti što se očekuju
od učenika koji postiže određenu razinu. Standardi su klasificirani u tri
razine: dovoljna, srednja i visoka.
Standardizacija nastave matematike u drugome razredu gimnazije
pomoći će nastavnicima da se bolje snalaze pri ocjenjivanju i predavanju,
a učenicima u motivaciji, razvijanju zanimanja i stvaralačkoga rada u nastavi matematike.
Literatura
-Dakić, B. – Elezović, N.: Matematika 2. Udžbenik i zbirka zadataka
za drugi razred gimnazije, Element, Zagreb, 2002.
-Kurepa, S.: Matematika 2, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
-Pavleković, M.: Metodika nastave matematike s informatikom I,
Element, Zagreb, 1997.
-Pavleković, M.: Metodika nastave matematike s informatikom II,
Element, Zagreb, 1999.
- Standardi postignuća, Agencija za standarde i ocjenjivanje u obrazovanju
za FBiH i Republiku Srpsku, Sarajevo, 2004.
-Zech, F.: Metodika nastave matematike, Goettingen, 1995.
80
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE
STANDARDISATION OF
MATHEMATICS TEACHING IN
THE SECOND GRADE OF HIGH
SCHOOL
Summary
This paper brings a standardisation of the instruction in mathematics for the
second grade of general program secondary school. The standards have been
classified into three levels: satisfactory, medium and high standard. The satisfactory standard constitutes the lowest level of students’ achievements. It is
a level which is sufficient for the continuation of further schooling. This level
should be achieved almost by all students, that is, at least by 90% of them. The
medium standard shows the level that allows students a successful continuation of schooling. This level should be achieved by 75% of students. The high
standard can be achieved only by a small number of students, about 10% of
them. The students having achieved this level can very successfully continue
studying mathematics.
Key words: teaching mathematics, satisfactory standard, medium standard,
high standard, student (pupil)
81
81
Sveta Bernardica
STUDIJA
Prof. dr. sc. Marko Dragić
Sveučilište u Splitu
UDK 398.88(497.5/.6=163.42)
272-36 Soubirou M.B.
Izvorni članak
Primljeno: 18. 09. 2012.
SVETA BERNARDICA U
HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
Sažetak
Sveta Bernardica (Marie-Bernarde Soubirous) rođena je 7. veljače 1844. u
Lourdesu u siromašnoj mlinarskoj obitelji. Gospa se Bernardici ukazala osamnaest puta. Sva ukazanja bila su od 11. veljače do 16. srpnja 1858. Bernardica je 16. srpnja 1860. godine ušla u konvikt časnih sestara u Lourdesu
gdje je ostala šest godina. Lurdes je zauvijek napustila 4. srpnja 1866. godine
i nakon tri dana stigla u samostan St. Gildars u Nevers, grad u središtu Francuske. Na uskrsnu srijedu 16. travnja 1879., u trideset petoj godini života,
prešla je u vječnost. Sveta Bernardica iznimno je štovana svetica u Hrvata
katolika. Mjestu Gospina ukazanja svetoj Bernardici u špilji Massabielle kod
Lourdesa tradicionalno hodočaste i mnogobrojni Hrvati, kao i predstavnici hrvatske vojske i policije. Štovanje sv. Bernardice afirmiraju i suvremeni
izvorni zapisi hrvatskih usmenih lirskih pjesama u Bosni i Hercegovini i
Republici Hrvatskoj, koji se u radu navode i interpretiraju. Komparativnom
metodom usmenih lirskih pjesama s ukazanjima Blažene Djevice Marije sv.
Bernardici nedvojbeno se može zaključiti da fabula pjesama koje se navode i
interpretiraju u potpunosti odgovaraju svjedočenjima o ukazanjima. Papa
Pio IX. proglasio ju je blaženom 1925., a svetom na blagdan Bezgrješnoga
začeća Blažene Djevice Marije 1933. godine.
Ključne riječi: Blažena Djevica Marija, sv. Bernardica, ukazanja, hrvatske
usmene lirske pjesme
85
SUVREMENA PITANJA
86
1. Uvod
Š
tovanje sv. Bernardice iznimno je raširen u Hrvata katolika. O tome
svjedoče mnogobrojna hodočašća špilji Massabielle kod Lourdesa,
gdje se Blažena Djevica Marija od 11. veljače do 16. srpnja 1858. ukazala
osamnaest puta svetoj Bernardici. U radu se kronološki navode svjedočenja o svim ukazanjima. Usprkos tomu o sv. Bernardici, koliko je poznato,
u hrvatskoj filologiji nema nijedan članak.
Štovanje sv. Bernardice afirmiraju i suvremeni zapisi hrvatskih usmenih lirskih pjesama u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Stoga
se u članku navode podrijetlo, život i sva ukazanja. Komparativnom metodom interpretiraju se sadržaji lirskih pjesama posvećenih ukazanjima
sv. Bernardici. Pozornost se daje onim ukazanjima koja su opjevana u
hrvatskoj usmenoj lirici. Poseban se naglasak stavlja na Gospine poruke
koje primila sv. Bernardica.
2. Podrijetlo
Pravo ime sv. Bernardice jest Marie-Bernarde Soubirous. Rođena je 7.
veljače 1844. u Lourdesu1 u siromašnoj mlinarskoj obitelji. Bila je najstarija od devetero djece. Za vrijeme epidemije kolere 1854. godine Bernardica je oboljela. Od malena je bolovala od astme. Već kao dijete isticala
se pobožnošću.
3. Gospina ukazanja Bernardici
Gospa se Bernardici u Lourdesu ukazala osamnaest puta. Sva ukazanja bila su od 11. veljače do 16. srpnja 1858.
3.1. Prvo ukazanje
Četrnaestogodišnja Bernardica pošla je skupljati drva u četvrtak 11.
veljače 1858. S njom je bila njezina dvanaestogodišnja sestra Tioneta i
njihov trinaestogodišnji prijatelj Ivan Abadi. Nadomak špilje Massabielle, preko rijeke Gave vidjeli su mnogo drva. Bernardica je skinula
cipele i čarape želeći prijeći preko rijeke. Međutim začula je neki zvuk.
Kada je ponovno začula isti zvuk, pogledala je prema špilji i u gornjem
1
Lourdes je grad ispod Pirineja na jugu Francuske uz rijeku Gavu. U Lourdesu živi
dvadesetak tisuća stanovnika.
86
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
87
kutu ugledala je prelijepu ženu odjevenu u bijelo2, s plavim pojasom3, žutom4 ružom5 na stopalima, krunicom s velikim svijetlim križem. Prstom
je pozvala Bernardicu da joj se približi.
Bernardica je uzela krunicu i pokušala se prekrižiti. Međutim prekrižiti se nije mogla sve dok to nije učinila i žena u špilji. Dok je Bernardica
molila krunicu, vidjela je da i žena prebire po krunici, ali ne miče usnama.
To je trajalo petnaestak minuta. Sestra joj i prijatelj nisu ništa vidjeli.
Bernardica je njima i majci sve ispričala.
Motiv prvoga ukazanja opjevan je u hrvatskoj usmenoj bračkoj lirskoj
pjesmi koja sedmercima pjeva o danu kada se nebo rastvorilo, a sveta Djeva Marija s neba došla u suznu dolinu i kamenu pećinu. Tada se pećina
sva zasjala i s brijega se mala Bernardica na oltaru poklekla Djevi Mariji
krunicom se moleći / i Mariju motreći.
U pjesmi Bernardica, diva mala, / u šumi je drva brala, / čudno svjetlo6
opazila Bernardica je uzela krunicu, poljubila je i prekrižila se. Mnogi joj
nisu povjerovali, a neki su se narugali (Prilog 1.). Kada se Gospa ukazala,
pećina je zasjala (Prilog 2.).
3.2. Drugo ukazanje
Tri dana kasnije, u nedjelju 14. Veljače, Bernardica je osjećala da mora
krenuti prema špilji. U početku joj je majka branila, ali ju je ipak pustila
2
3
4
5
6
Bijelo u kršćanstvo simbolizira nevinost duše, čistoću i svetost života. Krist je za
preobraženja bio obučen u haljine bijele kao svjetlo. U prizorima nakon njegova
uskrsnuća Isus Krist uvijek je obučen u bijelo. Djevica Marija obučena je u bijelo
u prikazivanju bezgrješnoga začeća te u hramu „i u svim prizorima iz njezina života koji prethode navještenju“. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog
kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 158.
Pojas ima višestruku simboliku. Krist je pojas rabio „kao znak spremnosti Božje djece na svaku službu na koju ih Bog pozove“. Pojas je znak Djevice Marije i općenito
simbolizira čistoću. Djevica Marija svoj je pojas dobacila nevjernomu Tomi kako bi
mu dokazala da je uznesena na nebo. Usp. Leksikon…, str. 464.
Zlatno-žuta boja simbolizira sunce i božanstvo. Žuta boja simbol je božanske istine.
Usp. Leksikon…, str. 597.
Rimljani su ružu smatrali znakom pobjede, ponosa i slavodobitne ljubavi. U kršćanstvu crvena ruža simbolizira mučeništvo, a bijela ćudorednost. Po sv. Ambroziju ruža
je najprije u zemaljskome raju rasla bez trnja. Nakon grijeha prvih ljudi dobila je
trnje i tako čovjeka podsjeća na grijehe. Djevica Marija smatra se ružom bez trnja
jer je izuzeta od istočnoga grijeha. Za vrijeme renesanse vijenac ruža predstavlja
krunicu „ružarij“. Usp. Leksikon…, str. 516.
U kršćanskoj simbolici svjetlo simbolizira Isusa Krista, a u skladu je s Kristovim
riječima: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati
svjetlost života.“ (Iv 8, 12)
87
SUVREMENA PITANJA
88
da krene s dvjema djevojčicama. Ponijela je bočicu sa svetom vodom da
poškropi7 ženu koju je vidjela. Bernardica je s djevojčicama kleknula i
molile su krunicu. Žena se ponovno ukazala, a Bernardica je počela škropiti. Što je više škropila, to joj se žena sve više smiješila. Kad je nestalo
svete vode, Bernardica je nastavila moliti krunicu, ali je žena nestala.
3.3. Treće ukazanje
U četvrtak 18. veljače u rano jutro Bernardica je s nekoliko seljana
pošla u špilju. Dok je klečala u špilji, žena se ponovno ukazala. Bernardica
ju je zamolila da joj napiše ime. Žena joj je odgovorila da nema potrebe
i upitala je hoće li biti dobra i sljedećih petnaest dana dolaziti do špilje.
Bernardica je obećala dolaziti, a ona joj je rekla da će je učiniti sretnom,
ali ne na ovome, nego na drugome svijetu. Hrvatski je narodni pjevač te
riječi pretvorio u stihove: Bernardice, malena, / ti ćeš biti blažena, / al ne na
svitu tom / već u raju nebeskom.
Žena je još rekla da bi na tome mjestu voljela vidjeti mnoštvo naroda.
To ukazanje trajalo je manje od pola sata.
3.4. Četvrto ukazanje
Sutradan je Bernardica ponijela blagoslovljenu svijeću8 i s tetkom i
šest ili sedam žena krenula u špilju. Nakon tri Zdravomarije Gospa se
ukazala.
7
8
Škropljenje je obred kojim svećenik ili biskup škropilom, a domaćin, domaćica ili
drugi tko od ukućana grančicom hrasta, bora ili jele prskaju blagoslovljenom vodom
osobe, stvari, domove, štale, dvorišta, vrtove i sl. da se očiste i da se od njih odagnaju
demoni. Obred je drevnoga postanja i nalazi se u mnogim religijama (lustracija). U
kršćanskoj civilizaciji obred škropljenja u sakramentu krsta postoji od samih početaka. Osim sakramenta krsta u Katoličku crkvu obred je uveden preko galikanske
Crkve u XV. stoljeću. Usp. Leksikon…, str. 560; Dragić, Marko: „Sveta tri kralja u
hrvatskoj tradiciji“, Crkva u svijetu, br. 1, Split, 2007, str. 98. – 101.
Višestruka je uloga svijeća u kršćanskoj tradiciji. Prvi kršćani rabili su svijeću kako
bi prije zore u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se crkveno učenje. Jedna svijeća simbol je vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće simboliziraju Boga i čovjeka, tri vjeru
u Presveto Trojstvo. Šest svijeća na oltaru predočuju neprekidnu molitvu Crkve i
vječno svjetlo u svetištu. Sedam svijeća znakom su sedam sakramenata. Svijeće pri
euharistijskome obredu predočuju Kristov dolazak u pričesti. Uskrsna je svijeća znak
uskrsnuloga Krista. Biskupova svijeća vjernicima daje na znanje da biskup predvodi
euharistijsko slavlje. U Bibliji se svijeća i svijećnjak spominju sedamdesetak puta.
Usp. Dragić, M.: „Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata“, Crkva u svijetu, br. 4, Split,
2010., str. 467. – 488.
88
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
89
3.5. Peto ukazanje
U subotu 20. veljače s Bernardicom je krenulo tridesetak ljudi. U špilji
se Gospa ponovno ukazala Bernardici.
3.6. Šesto ukazanje
Sutradan, u nedjelju, s Bernardicom je krenulo stotinjak ljudi. Bernardica je vidjela Gospu kako promatra svijet i govori: „Molite za grješnike!“
O tome primjerice govore stihovi: S neba siđe Djevica: Jer se digla desnica,
/ moga sina Isusa, / da ih ljuto udara, / da ih teško pokara. / Što mu časti ne
daju, / već ga psuju, vrijeđaju.”
Popodne je Bernardica imala iscrpljujući razgovor s policijskim komesarom. Otac ju je molio da više ne ide do špilje. U ponedjeljak 22. veljače
Bernardica nije išla do špilje.
3.7. Sedmo ukazanje
Ispovijedajući Bernardicu 23. veljače, svećenik Pomian hrabrio ju je
govoreći kako joj nitko ne može zabraniti odlazak do špilje. Bernardičin
otac prestao joj je braniti odlazak. Stotinjak svjedoka, među kojima je bio
liječnik Dozous i druge ugledne osobe, krenulo je prema špilji. Toga dana
Gospa je Bernardicu poučavala molitvi i tražila od nje da ode svećenicima
te im kaže kako želi da na tome mjestu sagrade kapelicu. Taj se motiv
nalazi primjerice u pjesmi „S neba siđe Djevica“: Nego reci narodu, / da mi
crkvu podignu.
3.8. Osmo ukazanje
Dvije do tri stotine vjernika okupilo se oko špilje 24. veljače. Bernardica je puzala na koljenima u prekidima izgovarajući riječ pokora. Okupljenima je rekla kako je Gospa od nje zatražila da čini pokoru za grješnike.
Bernardica je molila Zdravo Marijo, […] moli za nas grješnike.
U hrvatskoj usmenoj lirskoj pjesmi „Bernardica, diva mala“ stihovi su:
Zdravo budi, o Marijo, / zdravo budi, o Divice, / svih kršćana pomoćnice. /
Za sve vike moli za nas, / na čas smrti dođi po nas, / Sveto Trojstvo da falimo,
/ Tebe, Majko, da slavimo. / Amen!
U pjesmi „S neba siđe Djevica“ dvadeset je stihova kojima se moli nebeska kraljica, kršćanska pomoćnica da moli svoga Sina, Spasitelja našega
da nam se smiluje i okove raskuje. Nebeska kraljica moli da nas nikada ne
ostavi, da nam svoj blagoslov da, brani nas od svakoga zla kao što je branila Bernardicu malenu i pozvala je u raj. Nadalje su stihovi o Bernardici
koja je Gospu slijedila, osamnajst puti vidila, / Bezgrješnu Djevicu, / svetu
Majku Mariju.
89
SUVREMENA PITANJA
90
3.9. Deveto ukazanje
Dana 25. veljače špilja je bila puna ljudi. Za vrijeme ukazanja Bernardica je izgledala čudno jer joj je Gospa rekla da samo njoj želi povjeriti
posljednju tajnu koju nikada nikomu ne smije reći. Potom joj je rekla da
ide i s izvora pije vodu i umije se u njoj. Bernardica je vidjela prljavu vodu
i nije je mogla piti. Tri je puta kopala sve dublje. Četvrti je put mogla piti
vodu i oprati se njome. Budući da je Bernardica i dalje kopala, potekao je
izvor koji dnevno daje sto tisuća litara čudotvorne vode.
Taj motiv opjevan je u pjesmi „Bernardica, diva mala“. U toj pjesmi
Gospa Bernardici govori da svojim malim prstima raščeprka zemljicu na
mjestu gdje Gospa stoji i da će naići na vodicu te da se tu umije i napije
jer će ta voda biti čudna voda / za potribe mog naroda. Mjestu toga izvora
hodočaste mnogobrojni hodočasnici, a neki su od njih, po Marijinu zagovoru, ozdravili uz pomoć vode koja ondje izvire.9
Toga dana Bernardica je izvrgnuta ispitivanju carskoga povjerenika.
Izvor simbolizira Blaženu Djevicu Mariju koja je „izvorom žive vode“.
To tumačenje zasniva se na stihu iz „Pjesme nad pjesmama“ (8, 15): Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana, kao i na Psalmu 36,
10: U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.10
U Bibliji se izvor vode spominje 81 put.
3.10. Deseto ukazanje
Deseto ukazanje bilo je 27. veljače. Tada je oko špilje bilo oko osam
stotina osoba.
3.11. Jedanaesto ukazanje
Oko tisuću sto pedeset osoba, među kojima su bili šef i tajnik žandarmerije, pratilo je Bernardicu u nedjelju 28. veljače. Cijeli događaj ostavio
je snažan dojam na nazočne.
Popodne je Bernardica ponovno podvrgnuta ispitivanju. Ravnatelj
mjesne škole nakon razgovora s Bernardicom uvjerio se da zaista ima
ukazanje.
3.12. Dvanaesto ukazanje
Prema policijskim podatcima 1. ožujka okupilo se oko tisuću i pol
osoba. Jedna bolesna djevojčica zamolila je Bernardicu da ne nosi svoju
9
10
Usp. Suvremena katolička enciklopedija, A – E, priredili Michael Glazier i Monika K.
Helwing, Slobodna Dalmacija, Split, 2005., str. 103.
Usp. Leksikon…, str. 289.
90
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
91
krunicu nego da uzme onu od njezine bolesne prijateljice. Toga dana prvi
je put među mnoštvom bio i tek zaređeni svećenik iz obližnjega grada
Omexa. Tada je izjavio da se u savršenome miru i spokoju osjećao kao da
je na pragu raja.
3.13. Trinaesto ukazanje
U utorak 2. ožujka okupilo se 1650 ljudi. Bernardica je čula Gospin
zahtjev da ide svećenicima i zamoli ih neka izgrade kapelicu kako bi narod dolazio u procesijama.11 Bernardica odlazi do tamošnjega župnika
Peyramalea, ali se on prema njoj ponio drsko. Uspjela je jedino pitati za
procesije. Uvečer se ponovno uputila svećeniku i trojici kapelana te im
prenijela preostali dio poruke. Međutim župnik joj je zapovjedio da najprije pita Gospu kako joj je ime.
3.14. Četrnaesto ukazanje
U rano jutro 3. ožujka oko špilje se okupilo tri do četiri tisuće ljudi.
Međutim ukazanja nije bilo. Bernardica je popodne došla sa stotinjak
ljudi i Gospa joj se ukazala. Pitala ju je za ime, ali se Gospa samo nasmiješila. Bernardica je to prenijela župniku, a on ju je nazvao ludom i ponovno
naložio da je pita za ime.
3.15. Petnaesto ukazanje
Dvadesetak tisuća ljudi išlo je prema špilji 4. ožujka. Bernardica je
nakon boravka u špilji otišla župniku i ponovno mu rekla kako Gospa nije
otkrila ime, ali kako želi da se ondje sagradi crkva. Župnik je zatražio od
Bernardice da ponovno pita za ime.
Dvadesetak dana Bernardica nije odlazila do špilje, niti je za to osjećala poriv.
11
Procesija je vjerska povorka koja ide s jednoga mjesta na drugo ili se, obilazeći, vraća
na polazno mjesto. U procesiji se uvijek nosi neka sveta stvar ili znak. Taj je obred
poznat u svim religijama. U Rimu su se procesije počele odvijati u IV. stoljeću kada
su se vjernici svaki dan okupljali u drugoj crkvi, a potom bi krenuli prema crkvi u
kojoj će se održati liturgijsko slavlje. U XI. i XII. stoljeću procesije su se odvijale u
posebnim prostorima crkve – deambulatoriju. U srednjem vijeku posebno su razvijene procesije s relikvijama svetica i svetaca. U XVI. stoljeću posebno su se razvile
euharistijske procesije s hostijom u pokaznici. U procesiji najprije ide križ, zatim
djeca, pa muškarci, potom svećenstvo poredano po časti; niži naprijed, viši iza njih,
a iza njih najčasniji. Na kraju procesije su žene. Druga vrsta procesije zove se kortej,
a u njoj se ne nosi nikakav sakralni predmet. U toj procesiji najčasniji ide naprijed, a
iza njega po rangu idu ostali. Usp. Leksikon…, str. 487. – 488. Jugoslavenske su vlasti
procesije zabranili 1953. godine.
91
SUVREMENA PITANJA
92
3.16. Šesnaesto ukazanje
Na Blagovijest, u četvrtak 25. ožujka, Bernardica je u pet sati ujutro
u pratnji svojih rođaka ponovno otišla u špilju. Međutim nekoliko ljudi,
među kojima i šef policije, već je bilo kod špilje. Čim je stigla, Bernardica
je ugledala Gospu. Oko sat vremena zaneseno je gledala u Gospu, tri puta
je pitajući za ime. Kada je četvrti put upitala, Gospa joj je odgovorila: „Ja
sam Bezgrješno začeće!“12
U pjesmi (Prilog 1.) Gospa je svete oči podigla gore i Bernardici progovorila: Bez grijeha sam ja začeta, / Isusova Majka sveta.
Bernardica je to rekla župniku koji ju je iznenađen pitao zna li što to
znači. Bernardica je odgovorila niječno. Ovaj joj je, sav začuđen, rekao da
krene kući. Popodne je Bernardica, nakon razgovora s Estradeom, shvatila da joj se ukazuje Blažena Djevica Marija.
3.17. Sedamnaesto ukazanje
Sedamnaesto ukazanje zbilo se 7. travnja. Bernardica se nekoliko dana
prije toga ispovjedila i narod je očekivao njezin odlazak u špilju. Tako je i
bilo. U lijevoj je ruci nosila upaljenu svijeću, a desnicom je štitila plamen
12
Papa Pio IX. četiri godine ranije donio je dogmu o Bezgrješnome začeću Blažene
Djevice Marije. Tom dogmom Bog je Mariji, Isusovoj majci, podario milost sačuvanosti od istočnoga grijeha od početka njezina postojanja. Blažena Djevica Marija u
otajstvu Božića uz maloga Isusa ima glavnu ulogu. Zato joj pučka pobožnost u doba
došašća posvećuje osobitu pozornost, koja se posebno odražava u zornicama, ranim
jutarnjim misama na čast Majci Božjoj. Narod u zapadnome dijelu Hercegovine
taj blagdan naziva Neoskrvnjeno začeće. U kreševskoj je narodnoj tradiciji to velika
svetkovina pa su se taj dan držale i prstenske, užine onih koji su se mislili vjenčati na
Božić. U Kreševu su na blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije služene svečane esnafske ili tufetske mise za rupare – rudare i tada su gorjele dvije esnafske svijeće. Tada su rupari (rudari) davali željezne rude i stipendijum u novcu. (Usp.
Kristić, Augustin: „Crkveno-narodni običaji Kreševa“, posebno otisnut otisak iz
Dobrog pastira, god. VII, Sarajevo, 1956., str. 9.) U mnogim je mjestima, primjerice
u župi Tihaljina kod Ljubuškoga, (usp. Župa Tihaljina, priredio Anđelko Mijatović,
Sveta baština knj. br. 28, Duvno, 1989., str. 260. – 261.) te livanjskome kraju, blagdan Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije smatran prvim čelom Božića. U
tim se mjestima na taj dan u posudu stavljala pšenica koja bi do Božića izrasla nekoliko centimetara i u koju se stavljala trostruka svijeća. Priprava za blagdan Božića
bila je kao i danas – nutarnja i vanjska. Nutarnja se sastojala u tome da se više moli i
posti kroz vrijeme došašća, pristupa svetim sakramentima i u obavljanu kršćanskoga
nauka u obitelji. Priprava je uglavnom započinjala svetkovinom Bezgrešnoga začeća
Blažene Djevice Marije. U brotnjanskom se kraju govori: „Gospino začeće, prvo
čelo Božića“. U Kaštelima su se na taj blagdan skupljale masline u krtole (košara od
pruća s jednom ručkom, nosi se u ruci) i nosile na poklon Gospi u crkvu. Božićno
vrijeme Kaštelani računaju odmah od Bezgrješnoga začeća.
92
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
93
svijeće od vjetra. Za vrijeme ukazanja taj joj je plamen zahvatio ruku, ali
nije bilo opeklina.
3.18. Osamnaesto ukazanje
Osamnaesto ukazanje zbilo se na blagdan Gospe od Karmela, 16. srpnja. Bernardica je s tetkom Lucijom u špilju otišla u osam sati navečer.
Vlasti su nakon prethodnoga ukazanja ogradile špilju. Stoga je Bernardica s tetkom kleknula na drugoj strani rijeke Gave. Toga puta Gospa ništa
nije rekla Bernardici. Međutim Bernardica je rekla da Gospa nikada nije
bila lijepa kao te večeri.13
4. Bernardica u konviktu časnih sestara
Bernardica je 16. srpnja 1860. ušla u konvikt časnih sestara u Lourdesu gdje je ostala šest godina. Lourdes je zauvijek napustila 4. srpnja 1866.
i nakon tri dana stigla u samostan St. Gildars u Nevers, grad u središtu
Francuske. Tu je provela svoj kratki redovnički život.
U samostanu je Bernardica nastavila proživljavati Gospine poruke
svijetu: molitvu, pokoru, trpljenje za grješnike. Živjela je sretno, u srcu
stalno noseći obećanje Blažene Djevice Marije da će je učiniti sretnom
na drugome svijetu.
5. Bolest i smrt Bernardice
Bernardica je bolovala od astme, tuberkuloze i tumora na nozi, ali je
nastavila činiti pokoru za obraćanje grješnika. U samostanu je bila bolničarka i neko vrijeme sakristanka. Od 1875. godine bila je teško bolesna.
Na uskrsnu srijedu 16. travnja 1879. potpuno je oslabila. Posljednje
su joj riječi bile: „Dragi Bože! Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene
jadnu grješnicu!“ Pogledala je na križ i na kip Gospe Lurdske. Prije nego
je uzela čašu, još je jednom načinila znak križa i u trideset petoj godini
života prešla u vječnost.
6. Beatifikacija
Papa Pio IX. proglasio ju je blaženom 1925., a svetom na blagdan
Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije 1933. godine. Potpuno neraspadnuto tijelo čuva se u staklenome lijesu u kapelici samostana sestara
13
Usp.<http://www.orion-tours.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=132&Itemid=28> (16. rujna 2012.)
93
SUVREMENA PITANJA
94
u Neversu. Na pozlaćenome okviru lijesa stoji natpis: „Ne obećavam da ću
vas učiniti sretnim na ovom svijetu, nego na drugom.“14
7. Usmene lirske pjesme
Vjersku usmenu liriku čine: molitvene pjesme, prenja, versificirane legende. Povijesni, arheološki, arhivski i drugi izvori svjedoče da su Hrvati
pod utjecajem Rimljana već u VII. stoljeću prihvatili kršćanstvo i europsku kulturu. Po Konstantinu VII. Porfirogenetu Heraklije je iz Rima doveo svećenike i od njih proizveo biskupe, nadbiskupe, prezbitere i đakone
koji su pokrstili Hrvate. Hrvatska vjerska usmena lirika može se pratiti
od XIII. stoljeća do naših dana.15 Te pjesme svjedoče o dubokoj religioznosti hrvatskoga katoličkog puka koji je svoju vjeru i običaje sačuvao
kroz stoljeća i pod tuđinskom i pod nenarodnom vlasti.
U Pučišćima na Braču u usmenoj je komunikaciji pjesma:
Jednog dana ovo bi
kad se nebo rastvori.
S neba ide Djevica,
Sveta Djeva Marija
u tu suznu dolinu,
u kamenu pećinu.
Kada ona ide stat
pećina se zasja sva.
Bernardica malena
s brijega joj se
na oltaru poklekla,
krunicom se moleći
i Mariju motreći.
Gospa usta otvori,
Bernardici govori:
14
15
16
„Bernardice malena,
ti ćeš biti blažena,
al ne na svitu tom,
već u raju nebeskom.
Reći ću ti tajne tri,
al ne kazuj nikom niš,
nego kaži narodu
što Isusa psuju, vrijeđaju,
tek mu časti ne daju.“
Kad to ljudi sačuli,
mnogo su se prenuli,
za grijehe se skrušuju,
grad Gospi putuju,
u sve vijeke vjekova. Amen.16
Usp. Lurd: Ja sam Bezgrešno Začeće, <https://sites.google.com/site/marijinaukazanja/lurd> (16. rujna 2012.)
Hrvatska vjerska lirska pjesma „Narodil nam se kralj nebeski“ seže u XIII. stoljeće.
Ta se pjesma usmenom komunikacijom sačuvala do naših dana, kao i božićne pjesme: „Bog se rodi u Vitliomi“ (XIV. stoljeće) i „Va se vrime godišća“ (XV. stoljeće).
U Pučišćima na Braču 2006. godine ispripovjedila Marija Eterović (djev. Martić,
rođ. 1926. u Pučišćima na Braču). Zapisala je Danijela Eterović. Rkp. FF ST, sv.
2010. D.
94
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
95
Navedena je pjesma komponirana iznimnim lirskim slikama: nebo se
rastvorilo, s neba ide Djeva Marija, u suznu dolinu, u kamenu pećinu;
gdje je ona stala, pećina se zasjala, a s brijega se malena Bernardica na
oltaru poklekla, krunicom se moleći i Mariju motreći; Gospa joj govori da
će biti blažena, ali ne na ovome svijetu, nego u raju nebeskome. Lirske su
slike protkane lirskim tonovima koje karakteriziraju: ritmičnost, harmoničnost, slikovitost, emocionalnost. Lirski ugođaj pojačavaju stilske figure
među kojima su epiteti, primjerice: Sveta Djeva Marija, suzna dolina, kamena pećina, Bernardica malena; sporadične rime: u tu suznu dolinu, / u
kamenu pećinu. krunicom se moleći / i Mariju motreći. / Gospa usta otvori,
/ Bernardici govori: / „Bernardice, malena, / ti ćeš biti blažena, / al ne na
svitu tom, / već u raju nebeskom. / Što Isusa psuju, vrijeđaju, / tek mu časti ne
daju.“ Kad to ljudi sačuli / mnogo su se prenuli, / za grijehe se skrušuju, / grad
Gospi putuju/ i dr. Poanta je u trima Gospinim tajnama koje Bernardica
treba prenijeti narodu kako bi se grješnici pokajali, skrušili i pripravili na
vječni put Gospi.
8. Zaključak
Suvremene hrvatske usmene lirske pjesme sv. Bernardici obuhvaćaju
epizode: prvoga, trećega, šestoga, sedmoga, osmoga, devetoga i šesnaestoga ukazanja Blažene Djevice Marije sv. Bernardici u špilji u Massabielle
kod Lourdesa. U pjesmama se posebno ističu dijalozi između djevojčice i
Gospe. Pri trećem ukazanju Gospa joj je rekla da će je učiniti sretnom, ali
ne na ovome svijetu. Za vrijeme šestoga ukazanja Gospa je od Bernardice
tražila da moli za grješnike. Za sedmoga ukazanja Gospa joj je naložila
neka ode svećenima i kaže im kako želi da na tome mjestu izgrade crkvu.
Kada se Gospa osmi put ukazala, tražila je pokoru za grješnike. Bernardica je po Gospinoj želji u prigodi devetoga ukazanja prstima kopala zemlju te je potekla čudotvorna voda. Šesnaesto ukazanje, na Blagovijest,
iznimno je važno jer je tada Blažena Djevica Marija otkrila Bernardici
da je ona „Bezgrješno začeće“. To je imalo snažnu potvrdu dogme o Bezgrješnome začeću Blažene Djevice Marije koju je 1854. godine donio
blaženi papa Pio IX.
Usporedbom sadržaja usmenih lirskih pjesama s ukazanjima Blažene
Djevice Marije sv. Bernardici nedvojbeno se može zaključiti da fabula
pjesama koje se u radu navode i interpretiraju u potpunosti odgovaraju
svjedočenjima o ukazanjima.
S estetskoga motrišta navedene lirske pjesme imaju antologijsku vrijednost. Također imaju i iznimnu odgojnu i didaktičnu vrijednost. Vrijednost tih pjesama ogleda se i u bogatstvu njihova leksika.
95
SUVREMENA PITANJA
96
Prilozi
Bernardica, diva mala
Bernardica, diva mala,
u šumi je drva brala,
čudno svjetlo opazila,
pa se jako uplašila.
Uze drva, pođe kući,
žalosna i tugujući.
Putem je govorila
u pećini što je vidila.
Mnogi ljudi virovaše,
a mnogi se narugaše.
Kad je zora zablistala,
uranila diva mala,
pa požuri do pećine.
Uze križić od krunice,
poljubi ga, prikriži se.
Moli Boga sa visine,
da bi opet opazila
onu ženu što se skrila,
dragu Gospu ugledala.
Za kojom je uzdisala,
puna sjaja i miline.
Spustila se sred pećine,
tiho veli Bernardica,
Marijina miljenica:
„O Gospojo, dobro moje,
kaži meni ime svoje.“
Tada je se Gospa mila,
samo malo nasmijala.
„Kaži meni ime slatko,
jer me za nj’ pita svako.“
Svete oči diže gori,
Bernardici progovori:
„Bez grijeha sam ja začeta,
Isusova majka sveta.
Moj je sinak odlučio,
da bi narod uništio,
jer mu počast ne odaju,
već ga psuju i vrijeđaju.
Sa prstima malim svojim,
isprid mene, di ja stojim,
raščeprkaj tu zemljicu
i naić ćeš na vodicu.
Tu se umi i napi se,
sa izvora okripi se.
To će biti čudna voda,
za potribe mog naroda.“
Bernardica, diva mala,
dragu Gospu poslušala.
To su ljudi razumili
i tu crkvu sagradili.
Sa svih strana svit dolazi,
dragu Gospu obilazi.
Ona dili pomoć svima,
koji zašto molit ima.
Grešnici se tu kajaju,
a bolesni ozdravljaju.
Tuda narod piva cio:
„Zdravo budi, o Marijo,
zdravo budi, o Divice,
svih kršćana pomoćnice.
Za sve vike moli za nas,
na čas smrti dođi po nas,
Sveto Trojstvo da falimo,
Tebe, Majko, da slavimo.
Amen!16
16
96
Ani Papić 2009. god. ispripovjedila je
Ljuba Gelo (nadimak Seka) iz Lusnića (djev. Damjanović, rođ. 1935. godine u Strupniću kod Livna). Rkp. FF
MO, sv. 2012., D.
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
97
S neba siđe Djevica
S neba siđe Djevica,
sveta Majka Marija
u tu suznu dolinu,
na kamen, na pećinu.
Kada ona onde sta,
pećina se zasja sva.
Bernardica malena,
ispred špilje poklekla
i Mariju motreći
i Mariju moleći
Gospe usta od gori,
Bernardici govori:
„Bernardice malena,
ti ćeš biti blažena,
ali ne na svijetu tom,
već u raju nebeskom.
Reći ću ti tajne tri,
ali nikom ne otkrij.
Nego reci narodu,
da mi crkvu podignu
da mi ljudi dohode,
da se Bogu obrate.
Jer se digla desnica,
moga sina Isusa,
da ih ljuto udara,
da ih teško pokara.
Što mu časti ne daju,
već ga psuju, vrijeđaju.“
Bernardica malena,
podiže se s kamena
i narodu kazuje
što Gospe poručuje.
Kad to ljudi začuli,
mnogi su se prenuli,
duboko se skrušuju.
U grad Gospi putuju,
tu nadviše izvora,
a kad reče Djevica:
„Ustani, Bernardice,
zagrabi vodice.“
Djevojče se osvrće,
prstem zemlju odgrće
i gdje reče Djevica,
probi voda bistrica.
Tu bolesnik ozdravlja,
kada milu Majku pozdravlja.
Tu se grešni rastaju,
tužna lica zasjaju.
Jad se uhvat očajni,
obrati se bezbožni.
Tu hiljade pjevaju,
klicati ne prestaju:
„Zdravo, zdravo, Marijo,
tko te ne bi častio.
Ti nebeska Kraljice,
kršćanska pomoćnice,
moli Sina svojega,
Spasitelja našega,
da se nama smiluje,
okove nam raskuje.
Nikad nas ne ostavljaj,
svoj blagoslov ti nam daj!
Brani nas od svakog zla,
ko što si branila
Bernardicu malenu
i pozvala u raj nju,
koja Te je slijedila,
osamnajst puti vidila,
Bezgrješnu Djevicu,
svetu majku Mariju.17
17
97
Andrea Pavičin zapisala je 29. lipnja
2009. u Slatinama kod Trogira. Ispripovjedila joj je Slavka Balić, rođ. Domić 1919. u Slatinama. Rkp. FF ST, sv.
2009. D.
SUVREMENA PITANJA
Izvori i literatura
98
- Dragić, Marko: „Sveta tri kralja u hrvatskoj tradiciji“, Crkva u
svijetu, br. 1, Split, 2007., str. 98. – 101.
- Dragić, Marko: „Svijeća u kulturnoj baštini Hrvata“, Crkva u svijetu,
br. 4, Split, 2010., str. 467. – 488.
-<http://www.orion-tours.hr/index.php?option=com_
content&view=article&id=132&Itemid=28> (16. rujna 2012.)
- Kristić, Augustin: „Crkveno-narodni običaji Kreševa“, posebno
otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII., Sarajevo, 1956.
- Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod
u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.
- Lurd: Ja sam Bezgrešno Začeće, <https://sites.google.com/site/
marijinaukazanja/lurd> (16. rujna 2012.)
- Rkp. FF Split (Rukopisna zbirka Filozofskoga fakulteta Sveučilišta
u Splitu); Rkp. FF Mostar (Rukopisna zbirka Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Mostaru). Te su rukopisne zbirke nastale kao rezultat
izvornih terenskih zapisa studenata kojima sam bio mentorom pri
izradbi seminarskih, završnih i diplomskih radova. Oznaka D znači
diplomski rad.
- Suvremena katolička enciklopedija, A – E, priredili Michael Glazier i
Monika K. Helwing, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.
- Župa Tihaljina, priredio Anđelko Mijatović, Sveta baština, knj. br. 28,
Duvno, 1989.
98
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI
ST. BERNADETTE IN CROATIAN
ORAL LYRICS
Summary
St. Bernadette (Marie-Bernarde Soubirous) was born on 7 February 1844 at
Lourdes to a poor miller’s family. Our Lady appeared to Bernadette eighteen
times. All apparitions took place from 11 February to 16 July 1858. On 16
July 1860 Bernadette entered the convict of nuns at Lourdes where she remained six years. She left Lourdes for good on 4 July 1866 and after three days
arrived to St. Gildars monastery at Nevers, a city in the centre of France. On
Easter Wednesday, 16 April 1879, she passed to eternity in her thirty-fifth
year. St. Bernadette is an exceptionally honoured saint in Catholic Croats.
Traditionally many Croats as well as Croatian army and police representatives go on pilgrimage to the place of Our Lady’s apparition to St. Bernadette
in the cave Massabielle near Lourdes. The devotion to St. Bernadette is visible
in contemporary original recordings of Croatian oral lyric poems in Bosnia
and Herzegovina and in the Republic of Croatia, which are quoted and interpreted in the paper. By a comparative method of oral lyric poems with the
apparitions of the Blessed Virgin Mary to St. Bernadette it can undoubtedly
be concluded that the content of the quoted and interpreted poems completely
corresponds to the testimonies about the apparitions. Pope Pius IX beatified
her in 1925, and in 1933 he canonised her on the solemnity of the Immaculate
Conception of the Blessed Virgin Mary.
Key words: Blessed Virgin Mary, St. Bernadette, apparitions, Croatian oral
lyric poems
99
99
IZ KULTURE
Hrast u Hercegovini
Mr. sc. Stjepan Ivanković
Mostar
Jedan od prvih profesora iz
zapadne Hercegovine
AUGUSTIN JAGO SESAR
(1900. – 1936.)
A
ugustin Jago Sesar rođen je 1900. godine u Kočerinu od oca Stipana
zvanoga Pana. Osnovnu školu završio je u Kočerinu, a Franjevačku
gimnaziju u Širokome Brijegu. Studirao je u Beogradu na Filozofskome
fakultetu gdje je i diplomirao 1934. godine. Jedan je od prvih profesora (ako ne i prvi) iz zapadne Hercegovine. Počeo je studirati u Beogradu 1929. godine. Te godine 3. studenoga održana je godišnja skupština
Društva katoličkih akademičara „sv. Ćiril i Metoda“ u Beogradu na kojoj
je izabran za blagajnika Društva. Inače, Društvo katoličkih akademičara
sv. „Ćiril i Metoda“ u Beogradu utemeljeno je 1919. godine. Na navedenoj godišnjoj skupštini u njegovu upravu izabrani su: „Predsjednik P.
Lisičar stud. phil., potpredsjednik Tine Kušar stud. med., tajnik Šimun
Kordić stud. med., blagajnik Jago Sesar student filozofije, knjižničar
Ružica Rafaj stud. filozof., gospodar Marin Bulić stud. prava, revizori
Andrija Glavaš cand. ing. i Jozo Zorić cand. iur., duhovnik o. fra Petar
Vlašić.“1
Društvo je 21. veljače 1931. održalo Večer uspomeni fra Grge Martića: „To je veče ujedno i bilo i priznanje svima onima, koji su prije ili
poslije fra Grge u Bosni i Hercegovini bili vođe, učitelji, svećenici, ljekari,
zaštitnici prezrenog vlaha, roba, kmeta. Ovom prigodom su ponovljene,
1
Narodna sloboda, Mostar, godina X., broj 45., 16. 11. 1929.
103
SUVREMENA PITANJA
104
podvučene i naglašene one riječi fra Radoslava Glavaša, da nema zemlje
na svijetu, čija bi prošlost bila tako usko vezana za jedno društvo, za jednu organizaciju kao što je prošlost Bosne i Hercegovine usko vezana s
franjevcima.
Na prvom mjestu na programu je bila tema: ‘Uloga franjevaca u prošlosti Bosne i Hercegovine’. Predavao je Jago Sesar cand. phil. Tu je i
iscrpno i dokumentirano izneseno djelovanje franjevaca na kulturnom,
ekonomskom, političkom, dušobrižničkom polju. Iz toga su mogli svi
prisutni zaključiti, da Bosna i Hercegovina posjeduje dragocjene primjere
i uzore nesebičnog rada za Boga i narod, ali to sve je široj javnosti malo
poznato. Naročiti interes pobudio je slučaj konjičkih mučenika.“2
Iz citiranih se primjera vidi da je Augustin Jago Sesar bio vrlo aktivan
član Društva u kojem je vršio vrlo nezahvalnu službu blagajnika, ali i predavača na prigodnim svečanostima. U ovom slučaju vidimo da je održao
uvodno predavanje koje su nazočni, očito, s velikim zanimanjem pratili.
Osim Društva sv. Ćirila i Medoda Sesar je djelovao i u Hrvatskome
kulturnom društvu „Napredak“.
Po završetku Filozofskoga fakulteta u Beogradu postavljen je za suplenta gimnazije u Šapcu. Suplent je profesor početnik koji treba polagati
stručni ispit za zvanje profesora srednje škole. U Kraljevini Jugoslaviji
srednje je školstvo bilo centralizirano na razini države. U svim gimnazijama i srednjim školama profesore je postavljalo Ministarstvo prosvjete
iz Beograda, tako je i Sesar dospio u Šabac. Ne smijemo zaboraviti da je
u to vrijeme bilo vrlo malo gimnazija. U Hercegovini je jedina državna
gimnazija bila u Mostaru. Osim nje, još je samo djelovala Franjevačka
klasična gimnazija u Širokome Brijegu s pravom javnosti.
Augustin Jago Sesar umro je mlad u veljači 1936. godine. Preminuo
je u sanatoriju u Topolščici u Sloveniji, gdje se liječio od sušice. Sušica je
bila stalni pratitelj prvih naših intelektualaca koji su se obično probijali
sami kroz život, više gladni nego siti. Sjetimo se samo tragične sudbine
Antuna Branka Šimića koji je od sušice umro u dvadeset sedmoj godini
života.
O Sesarovoj omiljenosti među prijateljima svjedoče sljedeće riječi:
„Zemljaci i prijatelji u Beogradu sa akademskim društvom sv. Ćirila i
Metoda priredili su pokojnom Sesaru zadušnice u katol. crkvi u Beogradu. Tom prilikom gđa Lucija supruga inž. A. Glavaša umjesto vijenca
na odar skupila priloge, upisujući pok. Sesara za dobrotvora Napretka.“3
2
3
Narodna Sloboda, Mostar, godina XIII., broj 7., 28. 2. 1931.
Napredak, mjesečno glasilo Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, Sarajevo, svibanj 1936.
104
Maja Lasić
Sveučilište u Mostaru
UDK 3791.31:792
792.01
Izvorni članak
Primljeno: 01. 10. 2012.
POSTMODERNISTIČKA
POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
U radu se pristupilo analizi igranoga filma Dogville (2003.), odnosno potvrđivanju primjene epskih teoretskih načela na film uočavajući postmodernistički dijalog starijega i novijega medija. U prilogu se određuje postmodernistička
poetika, odnosno determiniraju se oblici inspiracije danskoga redatelja Larsa
von Triera u odnosu na Bertolta Brechta kako bi se pokazalo da kazalište, i u
novije vrijeme, inspirira film. Uočilo se ostvarivanje Brechtovih ideja 60-ih
godina u svim komponentama filma znakovita naziva Dogville. Također
su se razmotrili i postulati epskoga teatra poput dokidanja iluzije, V-efekta,
način glume i neizostavna naracija kao osnovna odrednica epskoga radi uočavanja intermedijalnosti kao inačice postmodernističkoga postupka.
Ključne riječi: postmodernistička poetika, epski teatar, V-efekt, intermedijalnost
105
SUVREMENA PITANJA
106
1. Uvod
P
oznata kanadska teoretičarka Linda Hutcheon ističe kako postmodernizam ne može biti olako uporabljen kao sinonim za suvremeno
jer je proturječan fenomen koji rabi i zlorabi, gradi i ruši same pojave koje
izaziva primjerice u arhitekturi, književnosti, slikarstvu, kiparstvu, filmu,
videu, plesu, televiziji, glazbi, filozofiji, estetičkoj teoriji te psihoanalizi.1
Ovaj rad namjerava pokazati kako je epski teatar Bertolta Brechta „uspio isprovocirati“ danskoga redatelja Larsa von Triera te ga nagnati na
uporabu postmodernističkoga postupka intermedijalnosti, odnosno na
preuzimanje kazališnih struktura u filmu Dogville. Hutcheon tvrdi kako
postmodernistička umjetnost, poput Brechtova epskoga teatra, može
dramatizirati i čak provocirati unutarnje promjene.2 Nastojat će se istražiti svi oblici inspiracije von Triera u odnosu na Bertolta Brechta kako bi
se pokazao intermedijalni zahvat kazališta na film, odnosno kako bi se
pokazalo da film, i u novije vrijeme, crpi iz kazališnih postupaka.
Logičnom se polaznom točkom ovakvih razmišljanja nameće sljedeće razmišljanje: „Ideja o intermedijalnosti ipak proizlazi iz činjenice da
mediji nisu u potpunosti samosvojne cjeline nego da se uvijek sastoje od
kompleksnih medijalnih konfiguracija. Film po svojoj prirodi uvijek teži
nečistim formama, odnosno, uvijek nalazi spregu s drugim umjetnostima.
U filmu, tako općenito, razlikujemo vezu između filma i drugih umjetnosti, kao i citate iz drugih filmova i citate iz drugih umjetnosti.“3 Naime
pristupit će se analizi igranoga filma Dogville, odnosno ukazat će se na
primjenu Brechtovih epskih teoretskih načela na film uočavajući pritom
postmodernistički dijalog starijega i novijega medija te potvrđujući tezu o
postmodernizmu koju postavlja Hutcheon: „Postmodernizam se, kao što
samo njegovo ime sugeriše, suprotstavlja svakom modernističkom odbacivanju ili oživljavanju prošlosti u ime budućnosti i osporava ga.“4 Dakle
postmodernizam ne sugerira traganje za transcendentalnim izvanvremenskim značenjem, već prije ponovno vrjednovanje prošlosti i dijalog s
njom u svjetlu sadašnjosti.
1
2
3
4
Usp. Hutcheon, Linda: Poetika postmodernizma, Svetovi, Novi Sad, 1996., str. 18.
Usp. isto, str. 23.
Keser Battista, Ivana: „Intertekstualnost, intermedijalnost i interdisciplonarnost
u filmskom eseju“, Medijska istraživanja, Zagreb, god. 16 (2010.), br. 1, str. 131.
HUTCHEON, L.: n. dj., str. 43.
106
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
107
2. Dogville – Brechtville
Bertolt Brecht za života se divio svjetskomu napretku i znanosti, ne
sluteći da će njegove ideje i način rada biti trajna inspiracija u teatru,
književnosti, ali i filmskoj umjetnosti koja se u to vrijeme tek nazirala.
Aludirajući na čovjeka, u svome Malom organonu za teatar on piše:
Njegova se okolina sve dublje mijenjala iz desetljeća u desetljeće, zatim iz
godine u godinu, a onda gotovo iz dana u dan. Ja, koji ovo pišem, pišem, na
stroju koji je u vrijeme mog rođenja bio nepoznat. […] S mojim ocem govorio
sam već preko jednog kontinenta, ali tek sam zajedno sa svojim sinom vidio
pokretne slike eksplozije u Hirošimi.5
Zanimljiva je komparacija filma i kazališta Dušana Stojanovića koji
film proglašava ekstenzijom kazališta. To obrazlaže tvrdnjom kako film
u ranoj viziji svoje umjetničke sudbine ne crpi kreativnost iz specifičnih
osobina kamere, montaže ili bilo koje druge tehničke mogućnosti, nego
iz registriranja stilizirane pantomimske predstave.6
Poznati su stavovi kako su neuspjeli pokušaji Jean-Luca Godarda iz
1960-ih pri ostvarenju Brechtove ideje o epskome teatru i V-efektu, ali i
kako se ta ideja ostvarila u XXI. stoljeću u filmu Dogville Larsa von Triera. Odgovarajući na pitanje o nastanku filma, redatelj ističe kako je prvo
napisao scenarij, a onda počeo razmišljati kako bi taj film mogao izgledati. Zatim je dobio inspiraciju od Bertolta Brechta i njegove pjesme „Gusar Jenny“, čija je tema osveta, i istom se tada počela slagati slika filma.7
Vrbančić se poigrava nazivima Dogville i Brechtville8 tumačeći Dogville kao svojevrsni Brechtville te aludirajući na von Trierovu političku parabolu koja se oslanja na Brechtove dramske tekstove u kojima se govori o etičnosti pojedinca zatečenoga u određenim okolnostima koje nisu
slučajne, o tragičnim pitanjima žrtve, žrtvovanja i oprosta. Radnja filma
smještena je u mali američki grad u području Stjenjaka za vrijeme velike
depresije 1920-ih i ukazuje na paralelizam s globalizacijom, zbog čega
su američki filmski kritičari ovaj film često osuđivali kao neopravdanu
i neutemeljenu osudu američkoga imperijalizma. Lars von Trier ističe
5
6
7
8
Brecht, Bertolt: Kleines Organon fur Theatre, Suhrkamp, Frankfurt am Main,
1961., str. 39.
Usp. Stojanović, Dušan: Teorija filma, NOLIT, Beograd, 1978., str. 13.
Usp. Sinovčić, Dean: Impresioniran sam hrabrošću Nicole Kidman, <htpp://www.
nacional.hr/slanak/13474/impresioniran –sam-hrabroscu-nicole-kidman> (19. 9.
2011.)
Vrbančić, Mario: „Dogville u Brechtvillu“, Hrvatski filmski ljetopis, Zagreb, 2009.,
br. 59, str. 43.
107
SUVREMENA PITANJA
108
kako svojim radom nastoji osloboditi kinematografiju, odnosno kako nije
zadovoljan načinom na koji filmovi nastaju, kao ni konačnim rezultatima. Naglašava da stalno želi nešto mijenjati poput pravoga revolucionara,
poput Brechta moglo bi se nadodati, jer je i u tome njihova sličnost. Naime poznato je kako je Brecht „digao“ revoluciju u kazalištu, kako mu je
smetalo štošta, poput njegova učinka na gledatelje, što rječito objašnjava
teoretičar Darko Suvin:
Uđimo u jednu od tih kuća i promatrajmo njegov učinak na gledaoce. Ogledavajući se, vidimo prilično nepomične spodobe u nekom čudnom stanju; čini
se da one naprežu sve mišiće u jakoj napetosti, ukoliko mišići nisu opušteni u
jakoj iscrpljenosti. Međusobno one gotovo i ne saobraćaju, njihovo okupljanje
sliči okupljanju samih spavača, ali spavača koji nemirno spavaju jer, kako
narod govori o mori, leži na leđima. Njihove su oči, doduše otvorene, ali oni
ne gledaju, oni bulje, kao što ne slušaju nego osluškuju. Oni gledaju na pozornicu kao začarani, a taj izraz potječe iz srednjeg vijeka, iz vremena vještica
i klerika.9
Suvin tretira gledanje i slušanje kao aktivnosti koje su ponekad pune
zadovoljstva te uočava pasivnost gledatelja koji kao da su razriješeni svake
aktivnosti. To stanje opisuje kao stanje odsutnosti duhom.
3. Postulati epskoga teatra
Nezadovoljstvo postojećim rezultiralo je epskim, antiaristotelovskim
teatrom. Brecht je za epski teatar podrazumijevao sljedeće postavke, odnosno zahtijevao je da pozornica bude jedan proces ističući kako želi gledatelja pretvoriti u promatrača kojemu je aktivnost probuđena tako da se
od njega očekuju odluke na temelju znanja, a ne doživljaja.
Ne želi gledatelja smjestiti u radnju, već traži od njega da joj se suprotstavi.
Operira sa argumentima a ne sa sugestijom. Osjećanja se ne konzerviraju,
već se razvijaju do saznanja. Na čovjeka gleda kao na predmet istraživanja,
a ne kao poznatu kategoriju; čovjek je promjenljiv i za promjene sposoban.
Napetost radnje vezana za tijek, a ne samo za ishod, svaka scena za sebe, a ne
jedna scena za drugu; događaji teku u krivuljama, govori se o svijetu kakav
postaje, a ne kakav jest; kazuje nam što čovjek mora, a ne što čovjek treba;
čovjeka pokreću razlozi, a ne nagoni; društveno postojanje određuje mišljenje,
a ne da mišljenje određuje postojanje.10
9
10
Suvin, Darko: Uvod u Brechta, Školska knjiga, Zagreb, 1970., str. 234. – 235.
Selenić, Slobodan: Dramski pravci XX veka, Umetnička akademija u Beogradu,
Beograd, 1971., str. 81.
108
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
109
Na isprovocirano pitanje vezano za funkciju i kauzalnost epskoga teatra, odnosno potrebe za epiziranjem dramatolog Manfred Pfister posve
jasno daje odgovor u svome tumačenju kazujući kako je „funkcija tog epiziranja da se učine vidljivima psihološke i socijalne kauzalnosti, pa i one
koje prelaze ono osobno i međuljudsko, i da se zbilja kritizira konkretno,
onakva kakva jest“11.
Film Dogville odvija se u devet poglavlja s prologom, a može se reći
kako svako poglavlje djeluje za sebe itekako utječući na cjelovitost filma,
upravo na način odvijanja epskoga teatra kako ga opisuje Selenić: „Epski
teatar odvija se u nizu epizoda koje su labavo povezane, tako konstruisane čak, po želji Brechta, da svaka epizoda čini smisao za sebe, a sa svoje
strane posredno doprinosi smislu čitavog komada.“12 Selenić dalje govori
kako stvaranje zanimanja i napetosti nije progresivno, već se pretvara u
niz odvojenih situacija, a napetost proizlazi iz racionalnoga otkrivanja začudnosti svake situacije posebno te iz kontrapunktskoga djelovanja montaže svih situacija u komadu, u ovome slučaju filma. Na kraju zaključuje
kako aristotelovska drama može biti shvaćena samo kao cjelina, a epsku
možemo rastaviti na sastavne dijelove pa da još svaki dio, odnosno svako
poglavlje, nosi svoj puni smisao.13
Bertolt Brecht u „svojoj“ Dijalektici u teatru brani epski teatar od prigovora kako je previše moralan, što su mnogi uzeli kao razlog okretanja
protiv njega. On tvrdi da je epski teatar više želio proučavati nego moralizirati.14
4. Dokidanje iluzije
Američki teoretičar David Bordwell sugerira na pomisao kako je velik dug ranoga filma prema kazalištu natjerao intelektualce, „opterećene
grižnjom savjesti“, na nijekanje bilo kakva utjecaja suvremenoga kazališta
na film. Od filmova preuzetih iz kazališta Bordwell očekuje pronalazak
filmske ekvivalente kazališnim konvencijama, kao što se može uočiti u
stiliziranome limbu Mahabharate (1989.) Petera Brooka.15 Ideja teatra,
odnosno drame prenijela se i na film Dogville. Zanimljiv je prikaz materijalnoga okružja, odnosno grada Dogvilla: označenost i ocrtavanje kuća,
11
12
13
14
15
Pfister, Manfred: Drama, teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998.,
str. 117.
Selenić, S.: n. dj., str. 82.
Usp. isto, str. 82.
Usp. Brecht, B.: Dijalektika u teatru, NOLIT, Beograd, 1966., str. 74.
Usp. Bordwell, David: O povijesti filmskog stila, Hrvatski filmski savez, Zagreb,
2005., str. 51. – 52.
109
SUVREMENA PITANJA
110
ulica, izdvojenost od ostatka svijeta, oskudnost scenografije, minimalizam, pantomima, reduciran govor, umjetno svjetlo mjesečine. Poznato je
kako se scenografija, koreografija, osvjetljenje te glazba mogu odrediti
kao autonomni elementi u okviru Brechtova teatra. Njihova uloga nije
podcrtavati ili objašnjavati emocije ili ideje, već često svojim suprotnim
značenjem pomažu da se situacija rasloji, učini začudnom i jedino tako
razumljivom.
Sve je ovo primjenljivo na Dogville jer scenografija, rasvjeta i način
glume priječe publici da padne pod iluziju. Bordwell ističe kako je Brecht već 1920. godine zagovarao oblik reprezentacije u kojoj je gledatelj
„distanciran“ od predstave, a događaji su „otuđeni“ te se tako podupire
kritičko promišljanje društva.16 Dakle Brecht od glumca ne traži da se
odrekne emocija, nego da ih kombinira s distancom, primjerice Majka
Hrabrost vrišti itekako je glasna u svojoj životnoj borbi, ali se ne čuje kad
prepoznaje mrtvoga sina – tu se prepoznaje distanca i emocija isto kao i
u liku Grace. Uočljivo je kako Brecht od publike zahtijeva angažman, da
reagira na ono što vidi, da osjećanje razvije do spoznaje i tako racionalizira emocije, odnosno dovodi do zatajenja ili dokidanja iluzije u korist izgradnje distanciranoga kritičkog stava o kojem Pfister iznosi i potvrđuje
razmatrane argumente:
Sustavnom primjenom dramskih tehnika kao što su prolog i epilog, zbor i
song, montaža, natpisi i projekcije likovi konferensjea, iskakanje iz uloge, razotkrivanje kazališnog aparata, tehnika koje na različite načine pridonose
etabliranju posredujućeg komunikacijskog sustava, stvorio je Brecht dramu u
kojoj epiziranje ne ostaje slučajni efekt, već je strukturno presudno prožimanje razine dramske igre u unutrašnjem komunikacijskom sustavu s epskom
razinom refleksije i komentara (posredujući komunikacijski sustav). S gledišta
estetike recepcije taj oblik epiziranja ima funkciju dokidanja iluzije, funkciju koja se suprotstavlja identifikacijskom uživljavanju gledatelja u likove i
situacije, a time pobuđuje i stav kritičke distance. Usto, posredujući komunikacijski sustav omogućit će izravnije usmjeravanje recipijenta koje pogoduje
autorovoj kritičko-didaktičkoj intenciji.17
Pfister također ističe kako, za razliku od uobičajene pjesme, u drami
song prekida unutarnji komunikacijski sustav u izravnome obraćanju ad
spectatores. Stoga ne bi bilo dobro zaključiti kako Brecht apsolutno zanemaruje imaginaciju, nego, naprotiv, on se zadovoljava imaginarnim, ali
zbog posve drugih razloga. On želi pokazati, razotkriti unutarnju dijalektiku jednoga procesa. Tako je imaginacija za Brechta, kako navodi Sartre,
16
17
Usp. Bordwell, D.: n. dj., str. 113.
Pfister, M.: n. dj., str. 118.
110
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
111
„samo posrednik između razuma i njegova predmeta“18. Zato se on i ne
koleba da je na sceni oglasi kao čistu irealnost, jer temeljna je vrijednost
teatra u tome da prikaže nešto što ne postoji. Brecht je od toga napravio
sredstvo.
Grad Dogville, koji Vrbančić u vlastitome slobodnom prijevodu naziva Psetograd, nestvaran je, iracionalan, izdvojen od ostatka svijeta. Poznato je kako je Brecht zagovarao pušačku publiku koja će se pušenjem još
više distancirati od prikazanoga.
Vrbančić uočava kako je ova tehnika u Dogvillu ponajviše vidljiva u
uporabi kazališne scene za koju navodi da „neprestano narušava dojam
filmske iluzije“19. Čitav Psetograd zapravo je ogoljela kazališna scena.
Grad je predstavljen, prikazan kao tlocrt ulica i kuća označenih kredom,
odsutnost predmeta još je više pojačana natpisima koji ukazuju na ono što
zapravo „ne vidimo“: „Elm Street” ili „Chuck and Vera house”, zatim pas
Moses koji živi u prostoru označenom kredom, kao dvodimenzionalan
crtež na crnoj školskoj ploči. Ti odsutni objekti katkada ostvaruju svoju prisutnost u dijagetskome filmskom svijetu pomoću zvučnih efekata:
kada likovi otvaraju ili zatvaraju nepostojeća vrata, čujemo škripu, lupanje ili neke druge zvukove. „U takvoj zadanosti protagonisti Psetograda
neprestano su izloženi panoptikonskom pogledu, neprestano podložni
promatranju iako u određenim trenucima tako reći ne glume.“20
5. V-efekt
Od početka pa do kraja film Dogville odiše svojevrsnom dosadom, sumornim i jednoznačnim scenama, likovima koji su, kao u predstavi, čitavo
vrijeme na sceni. „Dosade“, kao estetske kategorije, svjestan je i Brecht,
no svjestan je i izbora ustrajati ili ne ustrajati na izvedbi. Način na koji je
ispričana fabula u Dogvillu može se izravno povezati s Brechtovim pojmom V-efekt (Verfremdung Efekt), pojmom začudnosti koji mu pomaže
pri obrani postavke da je svrha umjetnosti vidjeti, a ne prepoznati. Kada
postoji opasnost da se publika poistovjeti s likom, Brecht ubacuje song,
a Lars von Trier ubacuje pripovjedača u ulozi „Brechtova songa“. Suvin
piše: „Da bi se ostvario V-efekte, glumac mora napustiti sve što je naučio
o dovođenju publike do uživljavanja u svoja oličenja. Ne namjeravajući da
publiku dovede u trans, on ne smije samog sebe dovoditi u trans.“21 Suvin
18
19
20
21
Sartre, Jean-Paul: „Mit i stvarnost tetra“, u: Sabljak, Tomislav: Teatar XX stoljeća, Matica hrvatska, Split – Zagreb, 1971., str. 234.
Vrbančić, M.: n. dj., str. 43.
N. mj.
Suvin, D.: n. dj., str. 241.
111
SUVREMENA PITANJA
112
potom pojašnjava kako glumac ni u kojem trenu sebi ne dopušta potpuno
preobraženje u lik. Sud poput: On nije igrao Leara, on je bio Lear za njega
bi bio porazan.
To ne znači da pri oblikovanju strasnih ljudi sâm mora ostati hladan,
no njegovi osobni osjećaji načelno ne bi trebali biti osjećaji njegova lika
kako osjećaji njegove publike načelno ne bi postali osjećaji lika. Suvin
naglašava kako „publika tu mora biti potpuno slobodna“22. Suvin nadalje
upućuje na korijene Brechtova V-efekta naglašavajući različitost društvenih ciljeva preteča Brechtova V-efekta:
Slika što začuđuje je takva slika koja dopušta doduše da se predmet prepozna,
ali u isto vrijeme čini da on izgleda začudan. Antički i srednjovjekovni teatar
činio je svoje likove začudnim pomoću ljudskih i životinjskih maski, azijski
upotrebljava još danas muzičke i pantomimske V-efekte. Ti su V-efekti bez
sumnje sprečavali uživljavanje, ali je ta tehnika počivala, po svemu sudeći,
još i više na hipnotično-sugestivnoj bazi od tehnike uživljavanja. Društveni
ciljevi tih starih V-efekata bili su prema tome potpuno različiti od naših.23
Dakle očuđenje (ili začudnost) u Dogvilleu svakako je uočljivo. Vrbančić kritizira metode kojim film započinje nazivajući ih izlizanim i banalnim, uzimajući za primjer ulogu naratora u filmu, koji najavljuje što će
se dogoditi u pojedinim epizodama „pripovijedajući univerzalnim tonom
pouzdanog pripovjedača koji ne samo da zna što slijedi, nego posjeduje
neka znanja i mudrost nama nedostupne, kojima može s gotovo znanstvenom preciznošću sve objasniti, srediti sve označeno filmskim označiteljem“24.
Nastavljajući svoju analizu, Vrbančić ističe kako se „vrijeme pripovijedanja dovodi u razne odnose s činom pripovijedanja, do alternative
glavnom vremenskom pripovjednom tijeku“25. Zatim uspoređuje podijeljenost filma na poglavlja s romanima XVIII. stoljeća te zapaža kako
je film podijeljen u devet poglavlja i svako poglavlje ima svoj naziv: npr.
Prvo poglavlje (u kojemu Tom čuje pucnjavu i susretne Grace); Četvrto poglavlje (Sretno vrijeme u Psetogradu); Šesto poglavlje (Psetograd
pokazuje zube); Deveto poglavlje (Psetograd prima dugo očekivan i zaslužen posjet i film završava). Vrbančić uočava kako se Lars von Trier
poslužio pripovijedanjem u ulozi „Brechtova songa“ koji pomaže svjesnomu narušavanju organske cjeline kako bi svako poglavlje imalo svoju
zaokruženost s naglaskom na aktivnu publiku.26
22
23
24
25
26
N. mj.
N. mj.
Vrbančić, M.: n. dj., str. 46.
N. mj.
Usp. n. mj.
112
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
113
Selenić navodi cilj ostvarenja začudnosti, a to je razumijevanje na dijalektičkoj crti, pravi razliku između prepoznavanja i razumijevanja, a u
tome pomaže efekt začudnosti koji nam „otvara oči“ nakon čega postaje
jasno da određena situacija nije shvaćena onako kako treba. On smatra
kako je V-efekt ili efekt začudnosti „osnova svakog kritičkog mišljenja“ te
zaključuje da V-efekt pobuđuje potpuno racionalan odnos u publike koja
nema ulogu suosjećanja bilo koje vrste, nego, oslanjajući se na V-efekt,
produbljuje situaciju o kojoj može razmišljati.27
6. Angažman gledatelja
Kao rezultat „finalnoga zbivanja“, većina filmova ima barem dvije mogućnosti (popularno sretne i nesretne završetke). Gavrić piše o onoj vrsti
nepoznanice koja kontinuirano dominira zanimanjem gledatelja, dakle
„nepoznanice kao stalne alternative“28 (kao stalnoga poziva da se razriješi). Film Dogville otvara brojna pitanja i kao da protresa gledatelja i
uznemiruje mu dotadašnje stavove pa se pouzdano može reći kako je angažman gledatelja neizostavan ako su spremni na drukčiju priču. odnosno
na drukčiji način filmske priče. „Mnogi su u postmodernizmu uočili privlačnu silu popularnih umetničkih formi kao što su detektivska priča...“29
Naime pripovjedač, narator u ovome filmu na početku svake scene najavljuje što će se dogoditi, nema napetosti primjerice pri spoznavanju tko
se pojavio u gradu, već to doznajemo prije scene. „Komentar u filmskom
eseju je najčešće glas bez tijela, odnosno njegovo porijeklo nije vidljivo u
slici. Glas se u filmskom eseju postavlja hijerarhijski, kao onaj koji nadzire, upravlja i sugerira, kao što je to slučaj u ranim primjerima dokumentarnog filma. Marguerite Duras kao redatelj i pisac raslojava film na dvije
komponente: film slike i film glasa.“30 Svaka scena dramaturški je zaokružena cjelina, predstava u predstavi, i to je karakteristika Brechtova teatra.
Moguće je računati na imaginaciju gledatelja u prilici osmišljavanja ili
kreiranja lika pripovjedača u vlastitoj mašti. Gledatelj akceptira „upute“
pripovjedača, ali tako ne otuđuje svoju maštu.
Selenić uočava kako V-efekt, odnosno začudnost sprječava gledatelja u njegovu „prirodnom impulsu identifikacije“31. Nadalje, zahvaljujući
27
28
29
30
31
Usp. Selenić, S.: n. dj., str. 79.
Gavrić, Tomislav: Moć imaginacije. Eseji o filmskom žanru, Rad, Beograd, 1989.,
str. 260.
Hutcheon, L.: n. dj., str. 45.
Keser Battista, I.: n. dj., str. 131.
Selenić, S.: n. dj., str. 80.
113
SUVREMENA PITANJA
114
ovomu efektu, gledatelj nepristrano promatra događaje i svoje „bazične“
emocije razlikuje od emocija koje predstavlja glumac. On tvrdi kako jedino na takav način gledatelj uspijeva sačuvati vlastitu racionalnost te može
„trezveno i inteligentno prosuditi“32 zbivanja na pozornici, odnosno filmu
i tako sam donijeti zaključke, umjesto da se poistovjeti s glumcima i nekritično prima emitirane poruke.
Na opasnost od stvarnih i „pravih“ pobuđenih osjećaja u gledatelja
upućuje i Sartre: „Svaki pravi osjećaj kod gledalaca, na primjer, užas, strah,
može štetiti shvaćanju djela. Gledalac mora biti toliko obuzet radnjom da
je u stanju primijetiti djelokrug radnje…“33
7. „Brechtov glumac“
U Brechtovu teatru nema zvijezda. U njega ne postoje heroji, nitko
ne nadmašuje svoje društveno stanje slično kao u von Trierovih likova, ali
ako koji pojedinac pokaže da posjeduje neku neuobičajenu vrlinu (u von
Trierovu primjeru to je lik Grace), ta vrlina u lošem društvu često ima
loš učinak. Brecht smatra da glumac prvo mora ovladati fabulom kako bi
istom tada uspio ovladati likom. „Kad se potpuno načudio proturječjima
u raznim stavovima, kada zna da i svoju publiku mora time začuditi, cjelina fabule će mu dati mogućnost spajanja proturječnosti; jer fabula kao
ograničeno zbivanje daje određeni smisao, to jest od mnogih mogućih
interesa zadovoljava samo određene interese.“34
Brecht stavlja naglasak na odigravanje uloge, odnosno na tome da se
vidi kakva je ona i kako drugi na nju reagiraju, smatrajući taj napor važnim sredstvom koje pokazuje kako ljudi izvode sebe i svoje situacije.
U Dogvilleu imamo primjer tipične brechtovske glume, „hladne“,
distancirane, koju je odlično interpretirala i usvojila Nicole Kidman u
liku Grace. Suvin navodi Brechtove upute glumcu:
Njegovi mišići moraju ostati olabavljeni jer, na primjer, već okretanje glave
s napetim vratnim mišićima magično vodi sa sobom poglede, katkada čak i
glave gledalaca, čime samo slabi svako rasuđivanje ili uzbuđivanje povodom
te geste. Neka u njegovom načinu govora ne bude popovskog pjevuckanja ni
onih kadenci koje slušaoce tako uljuljkaju da propuštaju smisao. Čak i kad
prikazuje mahnite, on sam ne smije djelovati mahnito; kako bi inače gledaoci
pronašli što to mahnita u mahnitima?35
32
33
34
35
N. mj.
Isto, str. 234.
Isto, str. 89.
Suvin, D.: n. dj., str. 241.
114
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
115
Slične značajke glumačkoga izričaja mogu se uočiti u glumi Nicole
Kidman.
8. Intermedijalnost
Kao što ističe hrvatska teoretičarka Keser Battista, filmski je esej uvjetovan spregom intertekstualnosti, intermedijalnosti i interdisciplinarnosti, odnosno istraživanjem različitih umjetničkih disciplina, ali i interdisciplinarnim interakcijama s humanističkim znanostima, kao i susretima
sa znanstvenim disciplinama. Ona uočava filmsku transformaciju svega
što citira tvrdeći kako filmski esej uvijek teži metafilmu koji računa na
upućenost gledatelja. Značajka je filmskoga eseja nestalnost forme i otvorenost eksperimentu.36
Film Larsa von Triera karakterizira naracija ili pripovijedanje kojom
se poslužio po uzoru na epsko pripovijedanje, odnosno Brechtov epski teatar. Dogville je film koji ima artificijelnu scenografiju. Scenografija grada
Dogville upravo nalikuje kazališnomu prostoru.
Narator ili pripovjedač u filmu nije lik iz priče, odnosno ne pripada
svijetu priče. Pavao Pavličić formulira, odnosno definira intermedijalnost
kao postupak kojim se strukture i materijali, svojstveni jednomu mediju,
prenose u drugi.
Slikar će na svoje platno nalijepiti komad novina koje je moguće čitati, pa
će i značenje riječi koje su ondje ispisne na osobit način ući u smisao slike kao
cjeline. Učenjak će svoj traktat o fizici napisati u stihovima, i tako će se njegov
spis preko vezanog govora dodirnuti s književnom tradicijom i zadobiti nova
značenja. Pridodavanje novih značenja onome što neko djelo govori svojim
normalnim i tradicionalnim sredstvima i jest temeljna svrha intermedijalnih
zahvata.37
Film Larsa von Triera pripada postmodernističkoj kulturi koja je, kako
tvrdi njemački teoretičar Huyssen, kriza same modernističke kulture, a ne
samo još jedna kriza u stalnome ciklusu propadanja i rasta, iscrpljenja i
obnavljanja, karakteristična za trajektoriju modernističke kulture.38
36
37
38
Usp. Keser Battista, I.: n. dj., str. 131.
Usp. Pavličić, Pavao: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1988., str. 170.
Usp. Huyssen, Andreas: „Zemljovid postmodernoga“, Feminizam/postmodernizam, Linda J. Nicholson, Liberata, Centar za ženske studije, Zagreb, 1999., str. 233.
115
SUVREMENA PITANJA
116
9. Zaključak
Nastojalo se istražiti sve oblike inspiracije danskoga redatelja Larsa
von Triera u odnosu na Bertolta Brechta kako bi se pokazao intermedijalni zahvat kazališta na film, odnosno kako film, i u novije vrijeme, crpi iz
kazališnih postupaka. Ustanovilo se kako je epski teatar Bertolta Brechta
„uspio isprovocirati“ von Triera te ga nagnati na uporabu postmodernističkoga postupka intermedijalnosti, odnosno na preuzimanje kazališnih
struktura u filmu Dogville. Zaključuje se kako su epski postulati, Brechtov
„način glume“ i promišljanja itekako utjecali na rad redatelja, što se i očitovalo u igranome filmu. Evidentna intermedijalnost potvrđuje tezu kako
novije umjetnosti ipak ne istiskuju starije, nego one zasebno egzistiraju i
korespondiraju interaktivnom razmjenom različitih iskustava.
Literatura
- Brecht, Bertolt: Dijalektika u teatru, NOLIT, Beograd, 1966.
- Brecht, Bertolt: Kleines Organon fur Theatre, Suhrkamp, Frankfurt
am Main, 1961.
-Bordwell, David: O povijesti filmskoga stila, Hrvatski filmski savez,
Zagreb, 2005.
-Gavrić, Tomislav (ur.): Moć imaginacije. Eseji o filmskom žanru, Rad,
Beograd, 1989.
-Huyssen, Andreas (ur.): „Zemljovid postmodernoga“, Feminizam/
postmodernizam, Linda J. Nicholson, Liberata, Centar za ženske
studije, Zagreb, 1999.
-Hutcheon, Linda: Poetika postmodernizma, Svetovi, Novi Sad, 1996.
-Keser Battista, Ivana: „Intertekstualnost, intermedijalnost i
interdisciplinarnost u filmskom eseju“, Medijska istraživanja, god. 16
(2010.), br. 1, str. 131. – 160.
-Sartre, Jean-Paul: „Mit i stvarnost teatra“, Teatar XX stoljeća,
Tomislav Sabljak, Matica hrvatska, Split – Zagreb, 1971.
-Pavličić, Pavao i dr.: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zavod za
znanost o književnosti Filozofskog fakulteta, Zagreb, 1988.
-Pfister, Manfred: Drama, teorija i analiza, Hrvatski centar ITI,
Zagreb, 1998.
-Selenić, Slobodan: Dramski pravci XX veka, Umetnička akademija
u Beogradu, Beograd, 1971.
-Sinovčić, Dean: Impresioniran sam hrabrošću Nicole Kidman,
<http://www.nacional.hr/clanak/13474/impresioniran-samhrabroscu-nicole-kidman> (19. 9. 2011.)
116
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA FILMA DOGVILLE
LARSA VON TRIERA
117
-Stojanović, Dušan: Teorija filma, NOLIT, Beograd, 1978.
-Suvin, Darko: Uvod u Brechta, Školska knjiga Zagreb, 1970.
-Vrbančić, Mario: Dogville u Brechtvillu, Hrvatski filmski ljetopis,
broj 59, Zagreb, 2009.
Filmografija
Von Trier, Lars: Dogville, 2003.
POSTMODERN POETICS OF
LARS VON TRIER’S MOVIE
DOGVILLE
Summary
The paper analyses the feature film Dogville (2003), or more exactly, confirms
the application of epic theoretic principles to the film, observing the postmodern
dialogue of the older and newer medium. It defines postmodern poetics, or rather it determines the forms of the inspiration of the Danish director Lars von
Trier in relation to Bertolt Brecht in order to show that the theatre inspires
the film even in the modern time. Brecht’s ideas of the 1960s were discovered
in all the components of the film with a telling title Dogville. Also considered
were the postulates of the epic theatre like abolition of illusion, V-effect, the
way of acting, and obligatory narration as a basic guideline of the epic for the
purpose of observing intermediality as a version of the postmodern procedure.
Key words: postmodern poetics, epic theatre, V-effect, intermediality
117
Mato Nedić, prof.
Orašje
UDK 929 Nedić M.
821.163.42(497.6).09 Nedić M.
Pregledni članak
Primljeno: 07. 09. 2012.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA
U OBLIKOVANJU KULTURNOGA
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
Sažetak
U radu su donesena promišljanja o ulozi fra Martina Nedića, prvoga ilirca
iz Bosne, u oblikovanju kulturnoga života bosanskohercegovačkih Hrvata u
tijeku XIX. stoljeća. Rad je svojevrsna rasprava u kojoj se želi dokazati da fra
Martin Nedić jest prvi ilirac iz Bosne zato što je 1835. godine objavio epsku
pjesmu naslovljenu Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835.
godine. U tome smislu autor iznosi dokaze koji idu u prilog fra Martinu Nediću i postavlja ih nasuprot tvrdnjama onih istraživača povijesti i hrvatske
književnosti u Bosni i Hercegovini koji su u prošlosti pokušali osporiti fra
Martina Nedića kao prvoga hrvatskog književnika iz Bosne i Hercegovine
koji je djelovao u duhu ilirizma. Nakon toga govori se o Nedićevoj ulozi u
oblikovanju kulturnoga života Hrvata u Bosni. Fra Martin Nedić djelovao
je kao učitelj, književnik i graditelj, kao povjesničar i crkveni diplomat te
je njegova uloga u oblikovanju kulturnoga života Hrvata u Bosni i Hercegovini iznimno velika, a njegovo je mjesto u povijesti hrvatskoga naroda
zajamčeno.
Ključne riječi: književnost, ilirizam, franjevci, kultura, školstvo, Hrvati,
Bosna
118
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA119
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
1. Uvod
O
pće je poznato da razdoblje turske vladavine Bosnom i Hercegovinom nije bilo pogodno za razvoj školstva i ostvarivanje kulturnoga napretka kršćana. Težak život, siromaštvo, stalni progoni i potreba za
selidbom nisu omogućivali stvaranje kulturnoga ozračja koje bi i danas
bilo prepoznatljivo u odnosu prema kulturnim gibanjima u drugim europskim zemljama. Usprkos tomu bosanski su kršćani razvijali vlastitu
kulturu izraslu iz njihove tradicije, iz usmene predaje, ali i čvrsto vezanu
za Crkvu. Kako u Bosni postoje katoličanstvo i pravoslavlje, tu se onda i
dodiruju, ali ponešto i razlikuju dva tijeka kulturnoga razvoja koji je obilježen kršćanskom pripadnošću.
Usprkos ponekad i nesnosnim životnim uvjetima koji su bili izazvani
djelovanjem turske okupatorske sile, a ponekad i sukobima s pravoslavnim svećenstvom ili neslaganjima unutar vlastitih redova,1 bosanski su
franjevci, kao jedine obrazovane osobe među katolicima u Bosni, nalazili
snagu pobrinuti se i za razvoj kulturnoga života naroda kojemu su pripadali, ponajprije kako bi sačuvali ostatke one kulture koja je turskom
okupacijom Bosne uništena ili potisnuta na marginu društvenoga života,
ali i kako bi na temeljima starine izgrađivali novo. Oni su, školujući se u
europskim zemljama, stjecali znanja i prepoznavali stremljenja kulturnoga svijeta te su, po povratku u Bosnu, zbog njezine zemljopisne i političke nepristupačnosti uglavnom morali prekidati veze koje su s kulturnim
svijetom ostvarili tijekom svojega studiranja, no zato su, puni duha, s više
znanja i dara, prepoznavali potrebe Bosne i naroda u njoj, kao i potrebe
vlastitoga duha, te su stvarali umjetnička djela kako bi njima progovorili
i svojemu narodu, ali i dijelovima toga istoga naroda izvan Bosne, pa i
drugima u svijetu.
Razvoj kulturnoga života ide naporedo s razvojem umjetnosti, a čovjekova potreba da se umjetnički očituje ili da uživa u umjetničkome očitovanju stara je koliko i njegova svijest o potrebi dodira s ljepotom. Graditeljska umjetnost u Bosni u vrijeme turske vladavine, bar što se kršćanske
sastavnice tiče, uvjetovana je (ne)postojanjem financija, (ne)mogućnošću
dobivanja fermana, odnosno dozvola za gradnju; pa i kada je postojala,
bila je oskudna, s premalo izvornih bosanskih elemenata. Istom potkraj
turske vladavine bilježi se porast broja izgrađenih crkvenih objekata. Likovna je umjetnost vezana za te objekte kako svojom razvijenošću, tako i
1
Usp. Rubčić, Darko: „Bosanski franjevci između jaspri i raspri“, Stoljeća Kraljeve
Sutjeske, zbornik radova, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Kraljeva Sutjeska – Sarajevo, 2010., str. 201. – 218.
119
SUVREMENA PITANJA
120
sadržajem. U glazbenoj umjetnosti prevladavaju crkveni napjevi, donekle
povezani s tradicijom. Književnost pak, koliko god bila oskudna što se
tiče autora i djela, ima najveće mogućnosti. Književnici svoja djela tiskaju
i ona su dostupna većemu broju čitatelja te progovaraju o Bosni i izvan
njezinih granica. Mnogi su franjevci bili književnici ili ih iz današnje
perspektive takvima smatramo. Jedan od njih, koji je svojim djelovanjem
utjecao na oblikovanje kulturnoga života bosanskih katolika, bio je prvi
ilirac iz Bosne fra Martin Nedić.2
Iako se, doduše ne iz umjetničkih nego iz praktičnih pobuda, bavio
i graditeljstvom,3 fra Martin Nedić je za razvoj kulturnoga života važan
kao pripadnik hrvatskoga romantizma, to jest kao književnik. U književnosti se pojavio 1835. godine djelom Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe
u pramalitje 1835. godine te se tako pribrojio u kolo Gajevih iliraca kao
prvi ilirac iz Bosne. O tome sam piše:
Kad je u Hrvatskoj počeo neumrli Gaj buditi duh narodnosti, tada je jedan
fratar još prije Jukića stupio u njegovo kolo „ilirstva“ (1835.), pa je potražio
najprije u Budimu, da se isti „Razgovor“ tiska ali cenzor knjiga Pavo Nagy,
nedopusti djelce pod tisak. Zatim isti fratar u Osieku potražio, al i ovdje
nedade cenzor O. Petar Klas. Napokon pošalje u Zagreb Gaju i djelce ugleda
sviet u Karlovcu, da li je baš u Karlovcu, to je bilo poznato samo Gaju. Dakle
prije Jukića bilo ih je koji su iz naših strana stupili u kolo Gajevo pod imenom
„ilirstva“, tada bo je ime ‘Hrvatska’ počivalo jošte u dugovjeku snu.4
2. Prijepori
Objavivši djelo pisano u duhu ilirizma, koji je bio kulturni, povijesni
i politički pokret usmjeren na buđenje nacionalne svijesti hrvatskoga, ali
i drugih južnoslavenskih naroda radi oslobođenja od tuđinskih vlasti i
2
3
4
Fra Martin Nedić rođen je u Tolisi 1. travnja 1810. Početno je obrazovanje stekao
u Kraljevoj Sutjesci, a potom je školovanje nastavio u Subotici, Solnoku, Đenđešu i
Vaczu. Po povratku u Bosnu bio je učitelj hrvatskoga, latinskoga i turskoga jezika u
Kraljevoj Sutjesci, graditelj škola, crkava i samostana, franjevački diplomat i redodržavnik, književnik i povjesničar. Najpoznatija njegova djela su: Razgovor koga vile
ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. godine, Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni,
Ratovanja slovinskog naroda proti Turcima, Život fra Mariana Šunjića, Kitica od devet
u raznih sgodah ubranih cvietova, StanjeRredodržave Bosne Srebrene itd. Fra Martin
Nedić umro je 26. svibnja 1895. i pokopan je na župnome groblju župe Tolisa.
Pod njegovom je upravom izgrađena crkva sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci
(1855. – 1860.) i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi (1864. – 1881.).
Stanje Redodržave Bosne Srebrene poslije pada Kraljestva Bosanskoga pak do okupacije,
Biskupijska tiskara, Đakovo, 1884., fusnota, str. 22.
120
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA121
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
stvaranja zajedničke južnoslavenske države, Velike Ilirije, fra Martin Nedić svesrdno se priključio ovomu pokretu i ostao je vjeran ilirskim idejama cijeloga života, što je vidljivo kako iz njegove prepiske, tako i iz
njegovih književnih djela. Upravo je ta vjernost, a ne samo godina objavljivanja njegovoga spjeva (1835.), temelj uvjerenju da je on prvi ilirac
iz Bosne jer biti pripadnikom nekoga pokreta znači živjeti i kroz život
pronijeti njegove ideje, djelovati na njihovu ostvarenju, ponekad ih i kritički promatrati kako bi ih se ispravilo, redefiniralo, a ne samo jednom
se deklarirati kao pripadnik pokreta pa zašutjeti. Da fra Martin Nedić
nije zašutio, svjedoče i njegova kasnije objavljena djela. Ipak, za ime fra
Martina Nedića u ovome su se kontekstu vezivale (a i danas ima takvih
glasova) dvije sumnje. Prva se sumnja pojavila 1916. godine, a odnosila
se na autorstvo djela Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje
1835. godine. Sumnju je izrazio dr. Matija Murko u članku „Ko je napisao
Razgovor vila Ilirkinja 1835. godine?“.5 Murko tvrdi kako mu je fra Grga
Martić još 1900. godine pričao da je Razgovor vila napisao fra Marijan
Šunjić. On doduše ne vjeruje u potpunosti u ovu Martićevu tezu jer mu je
poznata i knjiga Hamdije Kreševljakovića Kratak pregled hrvatske knjige
u Herceg-Bosni6 koji je već tu Razgovor pripisao fra Martinu Nediću. Naime djelo Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. godine
potpisano je pseudonimom Vila bosanska te otuda proizlaze ove dvojbe.
Dvojbe otklanja i dr. fra Rastislav Drljić u svojoj disertaciji Prvi ilir Bosne
fra Martin Nedić 1810 – 1895 u kojoj tumači kako je autor ovoga djela
Nedić jer je o tome i sâm donio svjedočanstvo u fusnoti djela Stanje Redodržave Bosne Srebrene.7
Drugu je sumnju iznio Pavao Knezović u referatu „Pjesništvo na latinskom sutjeških franjevaca“. Referat je izložen na znanstvenome skupu
Stoljeća Kraljeve Sutjeske koji je u Kraljevoj Sutjesci održan 17. i 18. listopada 2008. godine.8 Govoreći o pjesnicima latinistima, Pavao Knezović
pomalo usputno iznosi tezu da prvi ilirac iz Bosne nije fra Martin Nedić,
nego je to, po njegovu mišljenju, fra Andrija Barukčić9 koji je 1832. godine napisao latinskim jezikom pisanu prigodnicu u čast fra Rafe Barišića. Naslov prigodnice glasi Carmen elegiacum honoribus illustrissimi, ac
5
6
7
8
9
Članak je objavljen u Ljetopisu Jugoslavenske akademije, str. 129. – 132.
Sarajevo, 1912., str. 27. – 28.
Ulomak je u ovome radu prethodno naveden.
Referat je objavljen u zborniku Stoljeća Kraljeve Sutjeske, Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Kraljeva Sutjeska – Sarajevo, 2010.
Fra Andrija Barukčić (Osrednik, župa Foča, 11. studenoga 1805. – Tramošnica, 16.
travnja 1839.)
121
SUVREMENA PITANJA
122
reverendissimi domini domini Raphaelis Barischich, Ord. Fratrum minorum
de observantia. Dei et apostolicae S. Sedis gratia episcopi Azotensis et vicarii
apostolici per Bosnam Argentino-Otthomanam, occasione instalationis cum
summo totius gentis aplausu die 1-a Januari anno Domini 1833 peractae
devote dicatum. Vacii in Hungaria, Tipis Leopoldi Plöszl Caes. Reg. Priv.
Typogr.; 1833., str. 8. Knezović kaže:
U toj elegiji (elegija je samo zato što je ispjevana u elegijskom distihu) Barukčić propagira istu tezu o drevnosti Hrvata, koju su zastupali Ignjat Đurđević, Sebastijan Slade, te M. P. Katančić i G. Čevapović na koje se često u
bilješkama poziva, a to su i ideje narodnih preporoditelja Lj. Gaja, Babukića,
Draškovića i drugih. Upravo zbog toga je „prvi ilir Bosne“ fra Andrija Barukčić, a ne fra Martin Nedić koji je više od dvije godine kasnije ispjevao
Razgovor koji vile ilirkinje imadoše u pramalitje.
Slično mišljenje je iznio i fra Andrija Zirdum u svome referatu „Prvi
ilirac iz Bosne fra Andrija Barukčić“. Referat je izložen na znanstvenome
skupu Fra Martin Nedić – život i djelo (1810. – 1895.) održanome u Tolisi 29. listopada 2010. godine.10 Zirdum doduše ne vezuje Barukčićevo
prvenstvo za objavljivanje latinske prigodnice pisane u čast biskupskoga
imenovanja fra Rafe Barišića azotskim biskupom i apostolskim vikarom
u Bosni, nego za objavljivanje njegove pjesme Srčano čestitovanje (objavljena u Vaczu 1833. godine), koja je napisana hrvatskim jezikom. Zirdum
kaže:
Dosad je Martin Nedić sa svojom pjesmom Razgovor koji vile Ilirkinje imadoše u Pramalitje 1835. smatran pročelnikom ilirizma i hrvatskog narodnog
preporoda u Bosni i Hercegovini. Tako je to prije sedamdeset godina ustvrdio Rastko Drljić u svojoj studiji Prvi Ilir Bosne fra Martin Nedić. 1810.
– 1895., Sarajevo, 1940. Međutim novootkrivena pjesma Andrije Barukčića, na šest stranica 11x18 cm, sa 82 deseteračka stiha, tiskana dvije godine
ranije, očito pokazuje da je, kronološki gledano, Barukčić prvi iz Bosne na
hrvatskom jeziku tiskao u duhu ilirskog, nacionalnog preporoda.11
Iako za kvalitetu nečijega književnog djela, a ni za njegov utjecaj na
kulturna gibanja, nije presudna godina u kojoj se to djelo pojavilo, već
je kudikamo važnije koliko je autor u svoja djela ugradio načela poetike
kojoj njegov opus pripada, nije u ovome slučaju neznačajno analizirati
navedena mišljenja Pavla Knezovića i Andrije Zirduma kako bi se fra
10
11
Referat je tiskan u časopisu Bosna franciscana, god. XVIII., br. 33, Franjevačka teologija, Sarajevo, 2010., str. 161. – 166.
Isto, str. 162.
122
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA123
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
Martina Nedića i njegov književni opus moglo što preciznije locirati u
kontekst hrvatskoga narodnog preporoda, odnosno ilirizma. Očito je da
se i Knezović i Zirdum pri lociranju fra Martina Nedića služe isključivo
kronološkim, povjesničarskim načelom (Zirdum u predočenome navodu
rabi i sintagmu „kronološki gledano“), ali zanemaruju književno-povijesna i književno-teorijska načela. Stoga su njihove teze diskutabilne.
Pavao Knezović Barukčića proglašava prvim ilircem iz Bosne na temelju latinske pjesme iz 1832. godine. Upitno je međutim koliko je ilirizam utemeljen na latinitetu ako se uzme u obzir da su se ilirci zalagali
za stvaranje jedinstvenoga jezika i pravopisa za sve Hrvate, za narodni
jezik te su revitalizirali staru dubrovačku književnost pisanu štokavskim
narječjem (koje uzimaju za temelj standardizaciji hrvatskoga jezika), a
hrvatske latiniste, kao ni latinski jezik, nisu stavljali u prvi plan. Iako je
Zirdumova postavka u dosluhu s Knezovićevom (on i citira Knezovićevu ocjenu Barukčićeva latinskoga pjesništva), on priznaje da hrvatski
latinitet nije uvršten u nastojanja iliraca te time, možda i nehotice, osporava Knezovićevo utemeljenje teze o fra Martinu. Zirdum piše: „Budući
da se latinska lirika, nepravedno, nije uvrštavala u pobudne narodnosne
projekte, tek pronalaskom ove pjesme na hrvatskom jeziku, Barukčić je
nedvojbeno stao na čelo ilircima. Ona je, naime bila spjevana i otisnuta
prije nego što je Martin Nedić 1833. došao na studij u Vacz i ondje se
upoznao s radom iliraca na čelu s Ljudevitom Gajem.“12 Zato se Zirdumovo tumačenje mora shvatiti kao ozbiljnije te njemu treba posvetiti više
analitički usmjerenih misli.
Ako se želi utvrditi pripada li pjesma Srčano čestitovanje fra Andrije
Barukčića poetici ilirizma (a iz toga će proizići i odgovor na pitanje je
li on po toj pjesmi ilirac), potrebno je vidjeti uklapa li se ova pjesma u
sadržajnome i značenjskome smislu u poetiku ilirizma i je li njezin autor
svojim životom i djelovanjem bio u skladu s ideja ilirizma.
Pjesma Srčano čestitovanje počasnica je upućena fra Blažu Pejiću u povodu njegova imendana. Nasuprot tomu Nedićev spjev Razgovor koga
vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. godine već i naslovom upućuje
kako na starije književne uzore (npr. Razgovor ugodni naroda slovinskoga
Andrije Kačića Miošića), tako i na aktualnost ilirskoga pokreta jer razgovor ne vode bilo kakve vile, već upravo vile ilirkinje. Na jednoj dakle
strani imamo pjesmu počasnicu upućenu jednomu čovjeku kojega se i
pred očima čitatelja zbog njegovih vrlina želi uzdići, a na drugoj strani
imamo spjev kojim se veličaju sloboda, narodna sloga i jedinstvo – sve što
promiče ilirizam.
12
Isto, str. 163.
123
SUVREMENA PITANJA
124
U prvome dijelu svoje pjesme Barukčić se dosjeća kako mu je dužnost
uzveličati fra Blaža Pejića („Darna dužnost već me opomenu“) te poziva
cijelu Bosnu da mu se u tome pridruži. Nedić u svojemu djelu, u duhu
ilirizma, donosi znatno širu sliku: on posredovanjem vile Primorkinje poziva vile Budimkinju, Sriemkinju, Dalmatinku, Dubrovčanku, Biogradku
i Horvatku da se uhvate u ilirsko kolo te žali što im se ne može pridružiti
vila Bosankinja koja je „prižalosna“ zato što je njezina zemlja još u turskome ropstvu. Tako fra Martin Nedić Bosnu stavlja nasuprot ostalim
južnoslavenskim zemljama jer je u njoj stanje najteže i za nju još nije
došlo „pramalitje“, odnosno proljeće priželjkivane slobode.
Fra Andrija Barukčić dalje veliča Franjevački red i redovnike koji su
„velika dika ilirička“. Spominjanje iliričkoga imena u ovome stihu svakako nije dokazom da pjesma pripada ilirizmu jer su i ranije (prije nastanka
ove pjesme) postojale teorije o ilirskome podrijetlu Hrvata, a sintagmu
„narod ilirički“ stari su pisci rabili kako bi označili narod hrvatski.13 Nadalje Barukčić govori o zaslugama franjevaca u očuvanju katoličke vjere
u Bosni.
U fra Martina Nedića vila Bosankinja nabraja svoje nesreće te se okreće „tužnoj Bosni“ i prisjeća se njezinih nekadašnjih junaka.
Gdi su, Bosno, tvoji vitezovi,
Vedri kralji, bani i knezovi?
Dok fra Andrija Barukčić govori o vitezovima vjere koji su djelovali
u Bosni, fra Martin Nedić zbori o vitezovima koji su čuvali njezinu slobodu, o kraljevima, banovima i knezovima koji su bili predstavnici i koji
su postali simbolom njezine državnosti i opstojnosti. Ne odričući važnost
Barukčićevim vitezovima vjere, utvrđujem da je privrženost ilirskoj ideji
u fra Martina Nedića kudikamo očitija zato što on spominje osobe koje
su simboli bosanske slobode i državnosti, a upravo su te postavke u temeljima ilirske ideje koja ne govori o vjerskome, nego o nacionalnome
oslobođenju i ujedinjenju.
U drugome dijelu pjesme Barukčić konstatira da je Bosna već četiri
stotine godina pod turskom vlasti te da „svetoga Franciška sinovi / Stavili se jesu ko zidovi, / Za Isusa krv su proljevali, / Viru, zakon, Crkvu
temeljili“. Među tim sinovima sv. Franje nalazi se i fra Blaž kojemu on
posvećuje pjesmu. Spominjanje povijesnoga bosanskog konteksta ovdje je
dakle u službi veličanja franjevačkih i fra Blaževih zasluga.
13
Npr. Grabovac, Filip: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga, Mleci, 1747.
124
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA125
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
Fra Martin Nedić i u ovome smislu donosi širu sliku. On govori kako
„pedeset i sto godinica / Ungarija pod Turčinom biše, / Slavonija što god
malo više: / Tad pomoću svemogućeg Boga / A kripostju cara Leopolda /
Odatle se Turci istiraše / Domoroci rado propivaše. / To se isto s Dalmacijom zgodi, / Ista sreća Horvatsku pogodi.“ Sve su se ove zemlje oslobodile turske vlasti, pa i Srbija, koju spominje nešto kasnije („Krasna Srbska
steče gospodara“), samo je još Bosna u turskim kandžama, a autor joj želi
slobodu. Prema tome i ovdje je vidljivo da fra Martin Nedić ne govori
samo o vjerskoj, nego ponajprije o nacionalnoj, o državnoj neslobodi, a
upravo je taj govor usklađen s postavkama ilirizma.
Pjesmu Srčano čestitovanje fra Andrija Barukčić završava dobrim željama upućenim fra Blažu Pejiću i obećanjem da će mu ispjevati i epitaf
za nadgrobni spomenik kada ovaj umre:
Od Vas ću se udilj spominjati,
Grobnu ploču s-pismom nakititi:
Dok je slavnog bosanskog imena,
Nek’ i od Vas biva uspomena.
Fra Martin Nedić jadikovanje vile Bosanskinje nad ugroženim slobodama bosanskoga puka završava nabrajanjem nesloboda: razrušene su
crkve, ali i gospodske (plemićke) kuće, nema zvonika i zvona, nema škola
ni učenih ljudi, nema liječnika ni razvijene medicine. Na kraju se ponovno prisjeća nekadašnjih bosanskih junaka koji su bili simbol slobode i
opstojnosti:
Ah! ah! gdi si ti Kuline bane,
Gdi l’ privedri herceže Stipane,
Svitle krune Tvrtko i Dabiša.
Zaključno se može reći da fra Andrija Barukčić pjesmom Srčano čestitovanje ideje ilirizma dotiče tek utoliko ukoliko se može tvrditi da je njegov govor o franjevcima kao čuvarima katoličke vjere (nasuprot Turcima
koji slobodu vjere ugrožavaju) i govor o potrebi nacionalnoga oslobođenja, što je vrlo dvojbeno zato što vjeru s nacijom ne možemo poistovjetiti,
a ilirizam je upravo pokret za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Barukčićeva pjesma Srčano čestitovanje tekst je gotovo privatne prirode – to
je počasnica kojom on želi uzveličati vrline fra Blaža Pejića, a ne pozvati
Južne Slavene na nacionalno, pa i državno jedinstvo. Spjev Razgovor koga
vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. godine fra Martina Nedića, po
svemu iznesenome, a ponajprije po svome sadržaju i značenju, izrastao je
iz ideja ilirizma, te ideje u sebi nosi, progovara snažno o potrebi nacionalnoga oslobođenja i ujedinjenja. Stoga je spjev Razgovor koga vile ilirkinje
125
SUVREMENA PITANJA
126
imadoshe u pramalitje 1835. godine djelo koje neosporno pripada poetici
ilirizma, što se za pjesmu Srčano čestitovanje ne bi moglo reći, bez obzira
što je ta pjesma nastala u vrijeme ilirizma. Barukčić u svojoj pjesmi ne
promiče ideje ilirizma, a nije poznato je li ih kasnije svojim djelovanjem
oživotvorio te se njega ne može nazvati ilircem onako kako se to može
učiniti s fra Martinom Nedićem koji je i u Razgovor, kao i u svoja kasnija
djela i u svoj život, ugrađivao ideje ilirizma.
3. Uloga fra Martina Nedića u oblikovanju kulturnoga života
Da bi razvidnijom postala uloga fra Martina Nedića u oblikovanju
kulturnoga života Hrvata u Bosni, u obzir treba uzeti i njegov prosvjetni i
pedagoški rad. Već 1839. godine Nedić je đacima u samostanu u Kraljevoj
Sutjesci predavao hrvatski, latinski i turski jezik, a tu je službu vršio od
1839. do 1848. i od 1857. do 1861. godine. Još je važniji njegov rad na
unaprjeđenju katoličkoga školstva u Bosni, zbog čega je s fra Marijanom
Šunjićem putovao u Beč, gdje je 16. studenog 1852. bio primljen kod
cara Franje Josipa I. od kojega je dobio novčanu pomoć za uzdržavanje
škola u Bosni. Nedić je znao da je obrazovanje preduvjetom napretka te
je, uz pomoć dobročinitelja i župljana, 1857. godine u Kraljevoj Sutjesci
podigao zgradu za osnovnu školu, a isto je učinio i u Tolisi 1861. godine.
Time je postavljao temelje za razvitak svekolikoga života, uključujući i
kulturni život Hrvata u Bosni.
Želeći pisanim radom pridonijeti razvoju kulture svojega naroda, Nedić se 1835. godine uključuje u nastojanja hrvatskih preporoditelja. O
tome uključivanju sâm piše: „Kad je Gaj pokrenuo ‘Danicu ilirsku’ i Pavao
Stoos zapjevao ‘U ilirsko kolo mili…’ tada sam se prvi iz Bosne javio,
dopisujući se s Gajem i šaljući članke u ‘Novine ilirske’ i ‘Danicu ilirsku’.
Ali zbog nepovoljnih okolnosti nisam imena pisao, već ga krio kao zmija
noge.“14 On svojoj rodnoj Bosni želi slobodu i napredak, a ostvarenje toga
sna o slobodi očekuje u jedinstvu sa svim Ilirima. Zato u djelu Razgovor
vilah Ilirkinjah u pramalitje 1841. piše:
Sad znaj, sestro, ako nisi znala
Tvoja mi je tužba dodijala
Pa evo ti tvrdu viru dajem
A znaj dobro da te ne izdajem
Ostavit ću mahom moje stine
14
Jelenić, Julijan: „Lijepa književnost bosanskih franjevaca (1780. – 1878.)“, Hrvatska književnost BiH koncem XIX. Stoljeća, priredio Miloš Okuka, Matica hrvatska
Sarajevo i HKD „Napredak“, Sarajevo, 2005., str. 447.
126
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA127
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
Penjat ću se gori u visine
Pod oblakom hoću stanovati
Pa ondale sve Ilire zvati
Vrhu tebe brigu nek imaju
Oblakšanje tebi nek gledaju.
Jelenić ove stihove komentira ovako: „Ovo obećanje Hrvatkinje vile
elektriciziralo je mlado pjesnikovo srce i on u zanosu Hrvatskinji vili zada
riječ, da će i on svakoga junaka koji na hrvatskome tlu proklije, dostojno
opjevati.“15
O Nedićevoj čežnji za slogom i jedinstvom fra Rastislav Drljić u svojoj doktorskoj disertaciji piše:
„Kako se vidi iz analize većih djela, a i iz prigodnica, Nedić već od
1835. svuda stalno naglašava i podvlači u svom pjesničkom stvaranju
princip sloge, bratstva i narodnog jedinstva. To je opći refren u svim njegovim radovima. Ma da je Razgovor 1835. samo jedan bolni uzdah vile
Bosankinje za slobodom, kako ju uživaju druge joj posestrime našeg Juga,
simbolizirane prema pojedinim pokrajinama, ipak i tu je već po tim vilama: Dubrovkinjom, Dalmatinkom, Srjemkinjom i Hrvatkinjom oličena misao jedinstva. Čitav Razgovor vila ilirkinja u pramalitju 1841. ništa
drugo nije nego glorifikacija ilirizma i njegove misli.“16
No fra Martin Nedić i u ostalim svojim djelima naglašava to načelo sloge i jedinstva. On se svojim djelima, ali i sveukupnim djelovanjem
uklapa u ilirsku ideju; on tijekom trajanja afere apostolskoga vikara fra
Rafe Barišića želi očuvati jedinstvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a u svim se prilikama inače zalaže za narodno jedinstvo Hrvata, kao i
ostalih Južnih Slavena, sve radi oslobođenja od tuđinske vlasti i uspostave
pravednijih međuljudskih odnosa. U tome duhu s fra Marijanom Šunjićem piše djelo Pokret godine 1848. i 1849. (objavljeno 1851. u Carigradu).
Jedinstvo priziva i u manjem povijesnom epu Glas redodržave Bosne Srebrene, u kojemu kaže:
Marzi ovi na onoga:
Jer se zove on krstjanin;
Oni zlobi na ovoga
Jer se zove brat hristjanin.
15
16
Isto, str. 451.
Drljić, Rastislav: Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić (1810. – 1895.), Sarajevo,
1940., str. 139.
127
SUVREMENA PITANJA
128
Fra Martin Nedić svjestan je dubine nesreće koja proizlazi iz nesloge unutar hrvatskoga naroda, ali i iz nerazumijevanja koje postoji među
pripadnicima različitih naroda. U duhu ilirizma on želi pronaći niti poveznice koje će voditi boljemu razumijevanju i jedinstvu. Kako je te niti
pokušavao pronaći i đakovačko-srijemsko-bosanski biskup Josip Juraj
Strossmayer, Nedić je njemu u čast sastavio Kiticu od devet u raznih sgodah
ubranih cvietova koju je objavio 1875. godine. Jedno od njegovih važnijih
djela također je i ep Ratovanje slovinskoga naroda proti Turcima godine
1875. – 1877., koji se sastoji od trideset devet pjevanja, a u kojemu „opjevava Nedić pod pseudonimom ‘Žalovana’ borbe jugoslavenskih kršćana
protiv Turaka, što su se vodile neposredno pred zaposjednuće Bosne i
Hercegovine i što su bile bližnji povod, da je Austro-Ugarska spomenute
pokrajine zaposjela. Pjesme su spjevane na guslarski način: u strogo narodnome desetercu. Uočimo li, da i Austro-Ugarska nosi dobar dio slavenskoga značaja i da se je 1878. velik dio austro-ugarskih Slavena protiv
bosansko-hercegovačkih ustaša borio, to bismo ustvrdili, da je ne samo po
obliku nego i po sižeju sastavni dio ovoga djela: Ulaz austro-ugarske vojske
u Bosnu, te je šteta, da nije skupa objelodanjen.“17
Povijesne događaje vezane za bunu Husein-kapetana Gradaščevića i
uvođenje redovne vojske Nedić je, oponašajući donekle i Gundulićev stil,
opjevao u spjevu Poraz bašah a zavedenje nizama u Bosni. Spjev je nastao
znatno ranije, ali je tiskan istom 1884. godine. O povijesti, ali i svojoj
suvremenosti progovorio je i u proznome djelu Stanje Redodržave Bosne
Srebrene poslije pada Kraljestva Bosanskoga pak do okupacije u kojemu donosi prijevode fermana kojima su franjevci u Bosni pokušavali zaštititi
svoja prava, ali govori i o svojemu vremenu (u četvrtome dijelu knjige) te
svjedoči o događajima koji su to vrijeme obilježili.
4. Zaključak
Nabrojanima, a i drugim svojim djelima, kao i sveukupnim svojim
djelovanjem u prosvjetno-pedagoškome, graditeljskome i općem franjevačkom smislu, fra Martin Nedić uvelike je djelovao na oblikovanju kulturnoga života Hrvata u Bosni. Istodobno je svojim književnim i historiografskim radom želio načiniti iskorak i izvan bosanskoga u opći hrvatski
kontekst. Time je svoj život i djelovanje ugradio u temelje kulturnoga
identiteta Hrvata Bosne i Hercegovine te zaslužio naziv prvoga ilirca iz
Bosne.
17
Jelenić, J.: n. dj., str. 452.
128
Mato Nedić, prof.
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U OBLIKOVANJU KULTURNOGA129
ŽIVOTA HRVATA U BOSNI
Izvori i literatura
- Drljić, fra Rastislav: Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić (1810. –
1895.), Sarajevo, 1940.
- Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić,
Zagreb, 2004.
- Jelenić, fra Julijan: „Lijepa književnost bosanskih franjevaca (1780.
– 1878.)“, Hrvatska književnost BiH koncem XIX. Stoljeća, priredio
Miloš Okuka, Matica hrvatska Sarajevo i HKD „Napredak“, Sarajevo,
2005.
-Knezović, Pavao: „Pjesništvo na latinskom sutjeških franjevaca“,
Stoljeća Kraljeve Sutjeske, zbornik radova, Franjevački samostan
Kraljeva Sutjeska i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene,
Kraljeva Sutjeska – Sarajevo, 2010.
- Kreševljaković, Hamdija: „‘Razgovor vila Ilirkinja 1835.’ napisao je
fra Martin Nedić“, Ljetopis Jugoslavenske akademije, sv. 32/1, Zagreb,
1917.
- Kreševljaković, Hamdija: Kratak pregled hrvatske knjige u HercegBosni, Sarajevo, 1912.
- Murko, Matija: „Tko je napisao ‘Razgovor vila Ilirkinja’ god. 1835?“,
Ljetopis Jugoslavenske akademije, sv. 31.
- Nedić, fra Martin: Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje
1835. godine, Karlovac, 1835.
- Nedić, fra Martin: Stanje Redodržave Bosne Srebrene poslije pada
Kraljestva Bosanskoga pak do okupacije, Biskupijska tiskara, Đakovo,
1884.
- Ravlić, Jakša: Hrvatski narodni preporod I., Ilirska knjiga, edicija
Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 28., Zora i Matica hrvatska,
Zagreb, 1965.
- Rubčić, Darko: „Bosanski franjevci između jaspri i raspri“, Stoljeća
Kraljeve Sutjeske, zbornik radova, Franjevački samostan Kraljeva
Sutjeska i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, Kraljeva
Sutjeska – Sarajevo, 2010.
- Špionjak, fra Roko: Život i djelovanje posavskih franjevaca u
sjeveroistočnoj Bosni kroz dva stoljeća (1802-2002), Franjevački
samostan, Tolisa, 2003.
- Zirdum, fra Andrija: „Prvi ilirac iz Bosne fra Andrija Barukčić“,
Bosna franciscana, god. XVIII., br. 33, Franjevačka teologija, Sarajevo,
2010., str. 161. – 166.
129
SUVREMENA PITANJA
130
ROLE OF FRA MARTIN NEDIĆ IN
FORMING CULTURAL LIFE OF
CROATS IN BOSNIA
Summary
The paper carries the considerations about the role of fra Martin Nedić, the
first Illyrianist of Bosnia, in forming the cultural life of the Croats in Bosnia
and Herzegovina during the 19th century. The paper is a debate of sorts, in
which one is anxious to prove that fra Martin Nedić is the first Illyrian from
Bosnia because in 1835 he published an epic poem entitled A Conversation
that Illyrian Fairies Had in Spring of 1835. In this sense the author produces
evidence that favours fra Martin Nedić, and juxtaposes it with the assertion of those investigators of the history and Croatian literature in Bosnia
and Herzegovina who in the past tried to dispute fra Martin Nedić as the
first Croatian writer from Bosnia and Herzegovina who acted in the spirit
of Illyrian Movement. After that the paper speaks about Nedić’s role in the
moulding of the cultural life of Croats in Bosnia. Fra Martin Nedić acted as
a teacher, writer and builder, as a historian and Church diplomat so that his
role in the formation of the cultural life of the Croats in Bosnia and Herzegovina is exceptionally great, and his place in the history of the Croatian people
is guaranteed.
Key words: literature, Illyrian Movement, Franciscans, culture, education,
Croats, Bosnia
130
Dr. sc. Mate Živković
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i
odgojnih znanosti
Sveučilišta u Mostaru
UDK 502.131.1:582.632.1/.2](497.6)
821.163.42(497.6).09 Nedić M.
Izvorni članak
Primljeno: 30. 08. 2012.
UTJECAJI
EKOLOŠKIH ČIMBENIKA
NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U
ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ
ŽUPANIJI
Sažetak
Na zapadnohercegovačkome području istraživana biljna zajednica hrasta
medunca i bijeloga graba (ass. Querco pubescentis-Carpinetum orientalis)
pripada submediteranskoj klimatogenoj zoni. Cilj promatranja navedene
biljne zajednice bio je uočiti postojanje sindinamičkih odnosa koji usmjeravaju prirodne procese u razvojnome ili stagnirajućeme pravcu. U složenim
interakcijama između šumske zajednice i ekoloških čimbenika, posebice antropogenoga, važno je uočiti mogućnosti njezine održivosti. Svrha je navedenoga istraživanja ukazati na mogućnost mehanizama kontrole, utemeljenih na
ekološkim zakonima biljne zajednice, koji bi uspostavljali ravnotežno stanje
pogodno neometanomu razvoju i proizvodnji obnovljive biomase u količini koja bi zadovoljavala čovjekove potrebe. Rasprostranjena je na plitkome
krečnjačkom zemljištu (kalkomelanosolu, kalkokambisolu) i crvenici (terra
rossa) na kojima se pojavljuju geografske varijante u obliku degradiranih stadija kao što su: niske šume, šikare i šibljaci, suhi travnjaci te kamenjarski pašnjaci. Reljefni oblici, među kojima se ističu oaze kraških polja, vrtače, uvale,
krečnjačka brda i humovi utječu na razvoj biljnoga pokrova ovih područja.
Klima utječe na sastav i raspored biljnih zajednica, što potvrđuju i pokazatelji dobiveni mjerenjem temperature u određenim vremenskim razdobljima.
Na održivostost biljne zajednice znatan utjecaj ima antropogeni čimbenik.
Zbog toga se u novije vrijeme znanstvene spoznaje o održivome razvoju rabe
za definiranje odgovarajućih mjera zaštite pojedinih biljnih zajednica, kao i
za definiranje pravca aktivnosti radi razvijanja ekološke svijesti u životnoj
sredini.
131
SUVREMENA PITANJA
132
1. Uvod
U
fitogeografskome smislu najveći dio bosansko-hercegovačkoga područja pripada eurosibirskoj-sjevernoameričkoj regiji kontinentalnih dijelova, a manji dio mediteranskoj ili sredozemnoj regiji (Horvatić,
1967.). Južni dio Bosne i Hercegovine većinom pripada mediteranskoj
regiji Jadranske provincije koja se, fitogeografski i klimatski, diferencira
na eumediteransku zonu vazdazelene vegetacije, sveze Quercion ilicis, i
ona je ograničenoga areala, a znatno veća prostranstva zauzimaju submediteranska zona i mediteransko montani pojas listopadne vegetacije,
sveze Ostryo-Carpinion orientalis.
U okviru submediteranske zone, posebice u nižim područjima submediteranske listopadne zone u koju se ubraja i područje zapadne Hercegovine, nalazi se šumska zajednica hrasta medunca i bijeloga graba,
Querco pubescentis-Carpinetum orientalis, koja pripada svezi Ostryo-Carpinion orientalis i redu termofilnih šuma hrasta medunca Quercetalia pubescentis. Većinom je rasprostranjena na plitkome krečnjačkom zemljištu
(kalkomelanosolu, kalkokambisolu) i crvenici (terra rossa) na kojima se
pojavljuju geografske varijante u obliku degradiranih stadija kao što su:
niske šume, šikare i šibljaci, suhi travnjaci, te kamenjarski pašnjaci reda
Scorsonero.Chrysopogonetalia (Horvatić, 1967.).
Po svojim submediteranskim klimatskim i pedološkim svojstvima
sredozemno područje u širem smislu može se podijeliti u dva rajona: a)
bez vazdazelenih elemenata i b) s vazdazelenim elementima (Trinajestić,
1986.). Na postojeću raznolikost promatrane biljne zajednice, odnosno
na njezinu stabilnost znatan utjecaj ima i antropogeni čimbenik (čovjekov utjecaj) koji u tome slučaju može smanjivati stabilnost i remetiti postojeću biološku ravnotežu. Međutim u novije vrijeme, s novim spoznajama o održivome razvoju, moguće je definirati odgovarajuće mjere zaštite
pojedine biljne zajednice koje se u danim okolnostima mogu primijeniti,
a također mogu poslužiti i kao edukacijski naputak za razvijanje ekološke
svijesti.
Smanjenjem biološke raznolikosti, odnosno gubitkom vrsta znatno se
umanjuje kakvoća i količina ekosustava, a tima se smanjuje njegova mogućnost oporavka i otvara prostor za dramatične promjene i poremećaje
u funkcioniranju ekosustava.
Životni uvjeti usko su vezani za razvoj, sastav i rasprostranjenost biljnih i životinjskih vrsta te je zbog toga potrebno promatrati utjecaj reljefa,
klime i pedološkoga sastava tla na životne uvjete zajednice ass. Querco
pubescentis –Carpinetum orientalis.
Poznavanjem osnovnih ekoloških značajkā zajednice hrasta medunca i bijeloga graba na području zapadne Hercegovine pruža mogućnost
132
Dr. sc. Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE133
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI
uporabe odgovarajućih metoda za zaštitu biološke raznolikosti kako ne
bi došlo do znatne degradacije ove prirodne vegetacije, računajući i na
zaštitu i očuvanje od nekontroliranih požara koji se nezaustavljivo šire
poglavito u tijeku ljetnih mjeseci.
2. Prirodna obilježja Zapadnohercegovačke županije
2.1. Geološke i geomorfološke karakteristike
Hercegovina je smještena u jadranskome zaleđu i zahvaća južni, manji dio Bosne i Hercegovine. Ona se proteže od sunčanoga južnojadranskog primorja do najviših vrhova Dinarskoga gorja u unutrašnjosti. Sa
sjevera i istoka graniči s Bosnom, s istoka granica je određena državnom
granicama s Crnom Gorom, a s juga i jugozapada graniči s Hrvatskom
(Dalmacijom). Na ovome dijelu primorske granice u dužini od 23,5 km
razvedene obale izlazi na Jadransko more (zaljev Neum – Klek). Visoki
planinski prijevoji – na sjeveru Makljen i Ivan Sedlo, a na istoku Čemerno – omeđuju područje Hercegovine. Dolinom rijeke Neretve, koja protječe njezinim središnjim dijelom, povezana je s Jadranom. Geografski
gledano, sastoji se od nižega – primorskoga i višega – planinskoga dijela.
Područje do 500 m nadmorske visine poznato je pod imenom niska ili
primorska Hercegovina, a područje iznad ove izohipse visoka ili planinska Hercegovina. Na većem dijelu niske Hercegovine nalazi se zapadna
Hercegovina. Dejtonskim sporazumom u okviru FBiH definarana je kao
Zapadnohercegovačka županija, a u njezin sastav ulaze područje četiriju
općina, i to: Široki Brijeg, Ljubuški, Grude i Posušje.
Kako su životni uvjeti usko vezani za razvoj i sastav biljnih i životinjskih organizama, ponajprije biljnoga pokrova, to upućuje na potrebu za
kratkim osvrtom na reljef, klimu i pedološke značajke navedenoga područja.
U okviru geoloških i geomorfoloških svojstava kraška su polja najveće
i najsloženije kraške pojave, a nastale su od naslaga kvartarne starosti. To
su većinom zatvorene depresije s podzemnim otjecanjem vode, duga su
i više desetaka kilometara. Poljoprivredna im je važnost iznimna: one su
jedine veće obradive površine (Delač, 1994.).
Uglavnom, u reljefu niske Hercegovine, osim doline Neretve, ističu
se oaze kraških polja, vrtače, uvale, krečnjačka brda i humovi na kojima
dominiraju raznovrsni mikro-oblici ljutoga (gologa) krša. Na orografiju
ovoga dijela hercegovačkoga krša djelovalo je tijekom povijesti više čimbenika koji su mu dali sadašnji izgled.
133
SUVREMENA PITANJA
134
2.2. Pedološke značajke
Tlo ulazi u sastav ekosustava te se zajedno s vodom i zrakom ubraja
u prirodno teško obnovljive resurse. Prvotna mu je uloga proizvodnja
hrane i sirovina, ali se rabi i za izgradnju naselja, industrije, putova, eksploataciju sirovina, rudnika, kamenoloma, odlaganje raznog otpada itd.
U doba tranzicije i razvoja veće su potrebe za hranom, sirovinama, prostorom za izgradnju, što sve više opterećuje zemlju. Zemljište je izloženo raznim oblicima i intenzitetima oštećenja, kao što je dobro poznata
erozija kojom nastaju višestruke štete. Osim gubitka zemljišta gubi se i
biljna hrana, gnojivo, sjemena. Mijenja se struktura zemljišta, smanjuje
se produktivnost, zagađuje se voda, ugrožava se život vodenih životinja.
Zemljište također zagađuje industrija, promet, suvremena poljoprivreda
te razni otpad koji nekontrolirano dospijevaju u tlo.
2.3. Opća klimatska obilježja Bosne i Hercegovine
Polazeći od definicije klime kao prosječnoga stanja atmosfere (plinovita Zemljina omotača) iznad nekoga područja promatrano u duljem razdoblju od nekoliko desetina godina, zatim njezina djelovanja na živi svijet, uključujući i utjecaj drugih čimbenika, dolazi se do spoznaje kako je
klima u uskoj uzročno-posljedičnoj svezi s drugim utjecajima na području
njezina djelovanja. Na klimu tako velik utjecaj ima udaljenost nekoga
područja od mora. Na slici 1 prikazana su područja s klimatskim svojstvima, i to: umjereno-kontinentalno, planinsko, pretplaninsko sredozemno,
izmijenjeno sredozemno i sredozemno područje.
Slika 1: Klimatska obilježja Bosne i Hercegovine
(Izvor: Hidrometeorološki zavod Bosne i Hercegovine)
134
Dr. sc. Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE135
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI
Osim blizine ili udaljenosti mora znatan je i utjecaj reljefa na klimu,
a ostvaruje se promjenom nadmorske visine; posebice se to odnosi na
područja na kojima su planine više od 1000 m i gdje je primjetan znatan
pad temperature s povećanjem visine. Taj pad temperature je oko 0,5 °C
na svakih 100 m visine, a događa se zbog udaljavanja od površine Zemlje
(jer ona reflektira toplinu primljenu od Sunca).
Prosječna temperatura u Bosni i Hercegovini najtoplijega mjeseca
(srpnja) iznosi između 21 i 22 °C, dok je prosječna temperatura najhladnijega mjeseca (siječnja) 0 do -2 °C, a prosječna je godišnja temperatura
oko 11 °C.
Temperaturne razlike (amplitude) povećavaju se udaljavanjem od
mora. Na slici 2 prikazana su područja s prosječnom godišnjom temperaturom od 11, 12, 13, 14, 15, 16 i više stupnjeva Celzijusovih.
Slika 2: Prosječna godišnja temperatura Bosne i Hercegovine
(Izvor: Hidrometeorološki zavod Bosne i Hercegovine)
Količina padalina također ovisi o blizini mora. U krajevima bližima
moru većina padalina padne zimi, a u udaljenijim područjima ljeti. Može
se konstatirati da je s udaljavanjem od mora maritimnost (utjecaj mora)
sve slabija, a kontinentalnost (utjecaj kopna) se povećava.
Područja na većim visinama primaju više padalina jer se vlažne zračne
mase izdižu kako bi ih prešle te dolazi do hlađenja i kondezacije, pretvaranje vodene pare u vodene kapljice Na slici 3 prikazane su prosječne godišnje količine padalina na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine.
135
SUVREMENA PITANJA
136
Slika 3: Prosječna godišnja količina padalina na području Bosne i Hercegovine
(Izvor: Hidrometeorološki zavod Bosne i Hercegovine)
Za klimu na području Bosne i Hercegovine može se reći da je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama koje su uz more
ublažene. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna
ljeta i duge oštre zime. Primorje u području Neuma i južna Hercegovina
ima blage kišovite zime i vruća ljeta. Prostorno promatrano, u sjevernome dijelu BiH klima je umjereno-kontinentalna, u središnjem planinska,
a u južnome dijelu mediteranska.
Na cjelokupnome području Bosne i Hercegovine klima utječe na sastav i raspored biljnih zajednica, a pokazatelji dobiveni mjerenjem temperature u određenim vremenskim razdobljima potvrđuju da je temperatura bitan abiotički čimbenik koji utječe na sastav biljnoga pokrova,
posebice na biljni pokrov submediteranskoga područja kojemu pripada i
Zapadnohercegovačka županija.
2.4. Antropogeni utjecaj
Kemijsko-tehnološka postignuća izravno djeluju na poljoprivredu.
Prevelika uporaba pesticida ugrožava plodnost zemljišta i razvoj biljaka.
Industrijski otpad, plastika, metalni otpadci i sl. zagađuju zemlju. Zagađivači zemljišta i biljaka jesu makro-, mikro- i ostali elementi u tlu. Ozon,
sumpordioksid, dušični-oksid, fluor, klor, klorovodik, amonij, aldehidi,
136
Dr. sc. Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE137
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI
sumporvodik, teški metali, ugljični monoksid, radioaktivni elementi i dr.
štetno djeluju na zemljište i biljke. Od navedenih važno je navesti veće
zagađivače i njihove učinke.
Ozon (O3) jedan je od najvećih zagađivača zraka. U višim slojevima
sastavni je dio zraka i sprječava prodor ultrazraka do površine zemlje, a
posve mali dio dolazi do površine i nema nekoga posebnog utjecaja. Automobili ispuštaju dušični oksid i ugljikovodik; kada oni dođu u dodir sa
sunčevim zrakama, fotokemijskom reakcijom nastaje ozon i drugi štetni
plinovi. Ozon djeluje štetno na list biljke. On je štetan i za dišne organe
ljudi i životinja.
Sumpordioksid (SO2) po štetnosti i koncentraciji u zraku na drugom
je mjestu. Najviše nastaje sagorijevanjem ugljena, naftnih derivata, plina
te pri proizvodnji željeza, olova, cinka, bakra i nikla. Sudjeluje u stvaranju kiselih kiša koje povećavaju kiselost tla i vode. Po nekim procjenama
kisele kiše uzrok su sušenja šuma.
Dušični oksid (NO2) nastaje sagorijevanjem u motorima, uzročnik
je smoga i kiselih kiša. Višak nitrogena u tlu uvjetovan je pretjeranom
primjenom mineralnih i organskih gnojiva ili sekundarnih sirovina. On
dovodi do relativnoga nedostatka K, P, B i Zn, do intenzivnoga vegetacijskog porasta na štetu prinosa te kasnoga sazrijevanja, slabe otpornosti
biljaka na niske i visoke temperature, suše i bolesti. Višak nitrogena i fosfora u vodama mora, rijeka i jezera utječe na pojavu eutrifikacije, pojačan
razvoj fitoplanktona.
Zabilježeno je da je zbog krčenja šuma na zemljištu sa sirovim humusom došlo do nagle mineralizacije i oslobađanja N i P pa su postali
izvori dušičnih i fosfornih soli. Takve površinske vode obogaćene N, P i
C doprinose povećanju ovih elemenata u rijekama i vodenim bazenima,
što se naziva eutrifikacija vode. Očito je da zemljište može biti zagađivač
prirode ako mu se ne pridaje dovoljna pozornost – nekontrolirano gnojenje, navodnjavanje, erozije, površinski tokovi i slično.
2.5. Osnovni tipovi vegetacije šumske zajednice
submediteranskoga područja zapadne Hercegovine
Cjelokupno područje Hercegovine u klimatskome i vegetacijskome
smislu može se podijeliti na dva biljnogeografska rajona:
• bez vazdazelenih elemenata
• s vazdazelenim elementima
Zapadnohercegovačka županija zauzima dijelove obaju rajona, s tim
što submediteranska zona listopadne vegetacije zauzima znatno veće
137
SUVREMENA PITANJA
138
područje. Submediteransku zonu karakterizira klimazonalna zajednica
šuma hrasta medunca i bijeloga graba (Querco pubescentis – Carpinetum
orientalis). Po svojim osnovnim fitocenološkim svojstvima ova zajednica
pripada svezi Ostryo-Carpinion orientalis, redu Quercetalia pubescentis u
okviru srednjoeuropskoga razreda Querco-Fagetae. Većinom obrasta kamenite podloge, dok se rjeđe javlja na zemljištima s dubokim tlom. Kao
visoka šuma, zauzima relativno male površine, dok aktualnu ili realnu
vegetaciju najčešće čini niska degradirana šuma i šikare. U višem sloju
drveća ističu se hrast medunac (Quercus pubescens) i cer (Quercus cerris),
dok bijeli grab (Carpinus orientalis) s crnim jasenom (Fraxinus ornus) pripadaju sloju nižega drveća i grmlja. U okviru tipične subasocijacije ovoga
kraja Querco-Carpinetum orientalis (hrastovo-grabove zajednice) poznat
je veći broj facijesa koji najvećim dijelom čine tipove šuma i šikara. Najčešće facijesi čine sljedeće vrste: Quercus pubescens, Quercus cerris, Carpinus
orientalis, Cotinus coggygria (Rogošić, 2000.).
3. Mjere zaštite
3.1. Očuvanje raznolikosti
Ekološki utjecaji i evolucijske promjene te povećanje raznolikosti živoga svijeta na Zemlji dio su kontinuiranih promjena u okviru Sunčeva
sustava kao i promjena koje se događaju samoj Zemlji. Brzi rast ljudske populacije, praćen visokom stopom nataliteta, dovodi do promjena
strukture, dinamike te cjelokupnoga evolucijskoga razvoja ekosustava geobiosfere, promatrajući to od lokalne razine do ekoloških zona. Dosadašnja istraživanja čovjekova utjecaja na životnu sredinu, a ona je i životna
sredina živih bića koja tu žive, ukazuju na nedovoljnu brigu za očuvanje
bioraznolokosti.
Raznolikost je prisutna u jedinaka, vrsta, populacija, biocenoza pa sve
do cjelokupnoga globalnog ekosustava (geobiosfere). Ograničavajući se
samo na biljni svijet koji svojom biomasom obavija površinski sloj Zemlje i koji daje prirodnu hranu (prirodne su tvornice), kisik te jedini filtar
pitke vode, njihova nemilosrdna eksploatacija, koja još uvijek ide do izumiranja vrsta, nanosi štetu prirodi i samomu čovjeku.
Potreba za očuvanjem vrsta koje naseljavaju šira područja, a posebice
organizama (bioloških sustava) koji naseljavaju uža područja te endema
sve je veća pa su nužne aktivnosti za sustavnu zaštitu ponajprije endema
na svim razinama ekološke integracije, od jedinke do ekosustava. Praktično je to zaštita ekosustava u kojem žive konkretne endemične vrste i
njihove životne zajednice; time se uvodi pojam endemičnoga ekosustava
138
Dr. sc. Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE139
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI
(Šilić, 2002.). A zaštita endemičnoga i svakoga drugoga ekosustava, kao
i bilo kojega živog sustava u njemu, bez poznavanja ekološke valencije
u odnosu na sve abiotičke čimbenike u toj životnoj sredini ne može biti
uspješna.
3.2. Koncepcija programskoga sadržaja radi razvijanja
ekološke svijesti
Aktivnosti vezane za razvijanje ekološke svijesti, u ovome slučaju
šumskih biljnih zajednica, trebaju u svome stručno programskome konceptu sadržati zaštitne mjere za njihovo očuvanje. Zbog toga je potrebno
utvrditi stanje u kojemu se ona nalazi. Mogu se usmjeriti aktivnost prema
zaustavljanju degradacije ili poticati njezin razvoj u pravcu progresivne
sukcesije prema njezinu klimaksnome stanju. Ako se utvrdi da neka zajednica, ranije podvrgnuta degradaciji, sama sebe usmjeruje prema progresivnoj sukcesiji koja vodi klimaksnomu stanju, tada se može uzgojem
ubrzati progresija. U tome slučaju treba voditi računa o ekološko-dinamičkoj vrijednosti pojedinih vrsta drveća, grmlja i drugoga bilja.
Na potpuno golome terenu, gdje se šuma ne može izravno podići,
potrebno je umjetno proširiti zeljaste biljke, polugrmlje i grmlje koje na
tome području mogu prirodno rasti, čime se pruža mogućnost stvaranja
više tla za uzgoj šumskoga drveća. Najbolje je unositi one vrste drveća
koje u tim prilikama mogu uspijevati. Tako su crnim borom pošumljavane goleti, upravo zbog toga što na ovim staništima dobro uspijeva. Nedovoljna briga za pošumljene lokalitete, kao što je godinama izloženost
brstu i požarima, dovela je do stradanja većega broja, a od manjega broja
sadnica razvila su se stabla crnoga bora kao potvrda mogućega opstanka
na kraškim područjima.
Za pošumljavanje golih terena potrebno je poznavanje stanja tla, promjene u staništu, stvaranje tla kako bi se unosile odgovarajuće pionirske
i prijelazne vrste. Za obnovu treba vremena, prije toga treba obnoviti tlo,
a taj je proces spor jer priroda funkcionira po prirodnim zakonima koji
su spori i ustaljeni.
Radi zaštite i obnove šumskih zajednica potrebno je imati srednjoročni plan gospodarenja, a za provođenje nekih faza uzgojnih radova, npr.
pošumljavanje, potreban je kvalitetan sadni materijal s poznatim genetskim podrijetlom, po mogućnosti autohtone vrste (NEAP, FBiH).
Za mjere zaštite od velike koristi mogu biti i neki zadatci definirani u
Agendi 21 kao što su:
• povećanje sadnje šuma i uzgajanje drveća koje se odlikuje većom
produktivnošću i otpornošću na ekološke pritiske
139
SUVREMENA PITANJA
140
• štićenje šume od požara, krivolova i drugih degradacija
• razvijanje urbanoga šumarstva radi ozelenjivanja svih naseljenih
mjesta
3.3. Primjena načela održivoga razvoja na području BiH
Posljedica je tehnološkoga razvoja zagađenje zemlje, vode i zraka.
Skup o Zemlji u Riju 1992. godine usvojio je program Agenda 21, strategiju održivoga razvoja svijeta.
U poljoprivredi održivost se odnosi na dugoročno poboljšanje plodnosti i produktivnosti zemljišta na ekonomski mogućoj razini smanjivanjem
uporabe gnojiva u zamjenu za reciklirana hraniva, smanjenje pesticida,
biološku kontrola štetnika, smanjenje učestalosti i intenziteta obrade
zemljišta i povećanje reciklaže biljnih ostataka i životinjskih otpadaka.
Takva poljoprivreda treba snabdijevati tlo količinom hraniva potrebnim
za željeni prinos, suzbijati biljne štetnike i održavati plodnost tla. Cilj je
poljoprivrede proizvesti dovoljno hrane i vlakana za ljudski rod. Neke
sirovine nužne su za poljoprivredu, a pripadaju neobnovljivim resursima;
to su kalijeva i fosforna gnojiva. Prehrana biljaka i plodnost veći su ako se
rabe mineralna i organska gnojiva. Organska gnojiva smanjuju potrebnu
količinu mineralnih gnojiva, kao što i primjena drugih mjera za zaštitu
biljaka smanjuje potrebu za pesticidima. Također u održivoj poljoprivredi postoji prostor za integralnu zaštitu i za primjenu mineralnih i organskih gnojiva.
Jedna od važnih preporuka Agende 21 jest stavka koja govori o održivome upravljanju s jasno i precizno definiranim mjerama i aktivnostima.
Zrak, voda i tlo nužan su životni prostor za sva živa bića pa stoga briga
o njima treba biti veća. Nude se i odgovarajuća rješenja kako zaštititi i
sačuvati okoliš za buduća pokoljenja. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine donio je Zakon o zaštiti okoliša i Zakon o zaštiti prirode koji su
usuglašeni s ranije utvrđenim načelima održivoga razvoja kao svjetskoga
projekta. Cilj je Zakona o zaštiti okoliša smanjivanje korištenja, sprječavanja opterećenja te poboljšanje i obnova oštećenoga okoliša. Posebno se
ističe zaštita prirodnih resursa, racionalno korištenje resursa, kao i usmjerivanje razvoja gospodarstva u pravcu osiguranja obnove resursa.
4. Zaključak
Grmolika vegetacija hrastovo-grabove šume, ass. Querco pubescentis-Carpinetum orientalis, osim na prirodnim pašnjačkim površinama dominira na zapadnohercegovačkome prostoru, uključujući i šire područje
140
Dr. sc. Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA ODRŽIVOST ZAJEDNICE141
HRASTOVO-GRABOVE ŠUME U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI
Hercegovine kao i Hrvatske koji su obuhvaćeni submediteranskom klimatogenom zonom. Na području Zapadnohercegovačke županije spomenuta prirodna zajednica pod velikim je utjecajem submediteranske
klime (svjetlost, voda i sastav tla), abiotičkih čimbenika, kao i biotičkih
čimbenika, poglavito antropogenoga.
Odgovarajućim sindinamičkim metodama može se utvrditi stanje
napretka ili stanje degradacije grmolike biljne zajednice ass. Querco pubescentis-Carpinetum orientalis. S takvim spoznajama određuju se i aktivnosti u obliku uzgojnih zahvata, intenzivnoga korištenja ispaše kako bi se
njezina moć povećala te time održala ili pak povećala raznolikost, čime bi
se povećavao i stupanj stabiliteta kao indikator održivosti.
U takvim međuodnosima, a oni su uglavnom imanentni svakoj prirodnoj zajednici, ekološka održivost na promatranim područjima kao i
stanje društvenih zbivanja upućuju na potrebu sve većega razumijevanja i
uključivanja novijih metoda i pristupa u očuvanju postojećega potencijala, njegove zakonske zaštite i uspostave uravnoteženoga stanja između razvojnih stadija te biljne zajednice i ekološko antropogenih utjecaja. Zrak,
voda i tlo stanište su na kojem se odvija život nastanjenih živih bića,
uključujući i čovjeka. Osim poznavanja ekoloških zakonitosti potrebno je
i kontinuirano razvijanje ekološke svijesti (ekologizacije) kao odgojne sastavnice obrazovnoga sustava, od predškolskoga odgoja do završetka školovanja, kako bi se zaštitila životna sredina od raznih oblika onečišćenja.
Izvori i literatura
- Delač, I.: Tla područja Bekijskog polja, Duhanski institut, Mostar,
1964.
- Hidrometeorološki zavod Bosne i Hercegovine
-Jovanović, P.: Osnovi geomorfologije III, N. K., Beograd 1952.
-Markovina, S.: Umornost tla, Roko Markovina „ČIKO“ – Lumbarda,
Split, 2007.
-Rogošić, J.: Gospodarenje mediteranskim prirodnim resursima, Školska
naklada d.o.o., Mostar, 2000.
-Sredojević, J.: Obrada i deponije otpada, Mašinski fakultet u Zenici,
Zenica, 2003.
-Šarić, T. i dr.: Uništavanje i zaštita zemljišta, IGP Garmond, Sarajevo,
2003.
-Šatalić, S. – Štambuk, S.: Zaštita biološke raznolikosti, šumsko drveće
i grmlje jestivih plodova, Državna uprava za zaštitu okoliša, Zagreb,
1997.
-Šilić, Č.: Atlas drveća i grmlja, Zavod za izdavanje udžbenika,
Sarajevo, 1973.
141
SUVREMENA PITANJA
142
-Šilić, Č.: Endemične i rijetke biljke Parka prirode Blidinje, Matica
hrvatska, Čitluk, 2002.
-Trinajstić, I.: „Fitogeografsko-sintaksonomski pregled vazdazelene
šumske vegetacije razreda Quercetea ilicis Br.-Bl. u jadranskom
primorju Jugoslavije“, Poljopr. Šum., 31 (2-3): 71. – 96.
EFFECT OF ECOLOGICAL
FACTORS ON THE VIABILITY
OF THE OAK-HORNBEAM
FOREST COMMUNITY IN WEST
HERZEGOVINA CANTON
Summary
The investigated plant community of the white oak and the oriental hornbeam
(ass. Querco pubescentis-Carpinetum orientalis) in the West Herzegovinian
area belongs to the sub-Mediterranean climatic zone. The aim of studying the
said plant community was to establish the existence of syndynamic relations,
which direct natural processes in the developing or stagnating direction. In
the complex interactions between a forest community and ecological factors,
especially of the anthropogenic, it is important to observe the possibilities of its
sustainability. The purpose of this investigation is to point to the possibility of
control mechanisms, based on ecological laws of the plant community, which
would establish a balance state suitable for a free development and production
of renewable biomass in a quantity that would satisfy man’s needs. It is widespread on shallow limestone soil (calcomelanosol, calcocambisol), and red earth
(terra rossa), on which geographic variants appear in the form of degraded
stages such as: low forests, underbrush and coppice, dry grassland, and rocky
pastures. Relief forms, among which oases of Karst valleys, sinkholes, depressions, limestone hills and hillocks stand out, influence the development of plant
cover of these areas. The climate influences the composition and distribution of
plant communities, which is born out by the indicators obtained by measuring
temperature in certain time periods. The anthropogenic factor has a considerable effect on the sustainability of a plant community. That is why scientific
knowledge about sustainable development is used in the recent time to define
adequate measures of protecting certain plant communities, as well as to define
the direction of activity for the purpose of developing ecological awareness in
the life environment.
Crucial words: ecological factors, sustainable development, geographical variation
142
KNJIŽEVNI
PRILOG
Dukat
Fabijan Lovrić
Knin
DUKAT
T
eško je biti pošten i držati se zadane riječi. Uvijek postoji mogućnost
da te dosljednost odvede u pogrešnom smjeru. Kada se čvrsto držiš
svojih stavova, podložan si provokaciji. Još uvijek mi je žao zbog onoga
što se dogodilo.
Mi, seoska djeca, putovali smo do škole oko dva kilometra, odnosno
naša mala skupina, jer je bilo i onih koji su putovali iz još udaljenijih zaselaka. Tomo, Niko i ja bili smo vršnjaci i putovali zajedno. Seoski zemljani
većim je dijelom vodio do škole, a na njegovu završetku bila je lokva vode
koja bi nam dobro došla da operemo bose noge ili blatnjave čizme.
Te godine, kada se dogodilo ono o čemu pričam, otac mi je kupio
nove čizme, s mekom gumom čiji su gornji rubovi lijepo stajali ako bi se
posunovratile prema vani. Tako su izvana dobivale bjelinu platna, što je
bio hit u to doba. Bio sam ponosan na svoje čizme. Nisu svi imali sreću
hodati suhih nogu.
Ali bilo je to i vrijeme ranog puberteta, nekog čudnog doba u čovjekovu odrastanju kada hormoni gospodare njegovim ponašanjem. Toga dana
dobio sam i prvo pisamce svoje simpatije. Počeo sam ga čitati upravo kod
lokve gdje smo prali noge i obuću. Međutim moju tajnu htio je doznati i
Niko. Da bih se zaštitio, ušao sam u lokvu dublje jer je Niko bio u plitkim
cipelama. No on nije odustajao. Najednom sam osjetio kako ledena voda
puni moje nove čizme do vrha. Kriknuo sam od bijesa, iskočio iz lokve i,
dohvativši prvi kamen, bacio ga prema Niki koji je bježao.
Nisam znao jesam li ga pogodio, ali on je stao i počeo plakati. Između
desnog ruba usne i kraja brade bila je pljuvačkom zalijepljena bijela latica
zuba.
Te je godine bagrem obilno procvao. Niko je cijelo vrijeme do kuće
plakao, a onda je njegova majka počela otvoreno prijetiti meni, na što se
145
SUVREMENA PITANJA
146
moja majka odlučno suprotstavila. Kako bi izgladile odnose, složile su
se da moja majka, iz svoje naslijeđene zlatnine, dade dukat kako bi Niki
zubar ugradio zlatni zub.
Tako se i dogodilo. A tko je zapravo kriv? Jesam li imao pravo zaštititi
svoju privatnost?
Obuzdajmo svoju prirodu, nagon koji počesto nosi vatru koja zahvati
i nas same. Mene još uvijek proganja ta bijela latica Nikina zuba, a moglo je, ni pomisliti ne smijem, biti njegovo oko! Bože, ispovijedam se
zbog svoje borbene ruke. Ne sjećam se koji je nobelovac zapisao: „Koga je
udarac najviše bolio od moje lude, borbene ruke, toga sam možda najviše
volio!“ Siguran sam kako je danas ovakvu zadaću, mog zaborava, lako
riješiti s pomoću interneta.
Sada iz mene govori razum zrelih godina. Sve što činimo, moramo
razmotriti u svjetlu mogućih posljedica. Treba kontrolirati strasti. Budimo obzirniji prema bližnjemu svome. Ma tko bio, čovjek je. Ma što
učinio, nemojmo biti suci.
Svakomu je njegov grijeh pokora, a nadam se kako je moju ispovijest,
moj nemio događaj, književnik uspješno prenio u priču. I, pazite što činite, kako vam poslije ne bi bilo žao!
Hotel „Brotnjo“, 15. rujna 2012.
Subota, 12:09 sati.
146
PRIKAZI
Knjžnica
Ivan Sivrić, prof.
Mostar
O ODGOJU ZA ZDRAVLJE
Pehar, Lidija: Kad medicina (za)staje,
što preostaje, TDK Šahimpašić, Sarajevo,
2012., str. 421
U
nakladi TDK Šahimpašić iz Sarajeva prije nekoliko mjeseci tiskana
je knjiga prof. dr. dr. sc. Lidije Pehar s naslovom Kad medicina (za)
staje, što preostaje. Knjiga je uredno katalogizirana u NUB-u Bosne i Hercegovine, Sarajevo, a CIP je dostupan i u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 801598.
Nije suvišno odmah na početku reći nekoliko osnovnih podataka o
knjizi. Osim Prethodnih napomena i Uvoda knjiga sadrži 14 poglavlja
te Priloge i Recenzije, kao i Literaturu i Izvore, sve na 421 stranici. Pri
samome pogledu na djelo vidljivo je da je lijepo dizajnirano i kvalitetno
urađeno, što upućuje na očekivanje autorice i nakladnika da će se knjiga
mnogo i često čitati, što joj i mi također želimo. Odmah treba reći bez
ustezanja kako su te nade utemeljene jer, osim indikativnoga naslova,
sâm sadržaj knjige pobuđuje pozornost svojom metodološkom strukturom i temama koje otvara. Knjiga je zapravo predstavljanje jednoga desetogodišnjeg istraživanja.
Možda je dobro načiniti laganu ekskurziju kroz knjigu kako bismo
stekli približnu sliku o tome o čemu je ovdje riječ. U prvom se poglavlju govori o drukčijem pogledu na liječenje, a u okviru toga o modernoj
medicini i potrebi za čovječnijim liječenjem te operacionalizaciji vodećih
pojmova u istraživanju, o zdravlju, uvjetima i sadržajima koji izravno i
neizravno utječu na zdravlje, o odgoju za zdravlje te niz općih informacija
o zdravstvenoj zaštiti, liječenju u prošlosti i danas te narodnoj i konvencionalnoj medicini.
149
SUVREMENA PITANJA
150
Drugo poglavlje govori o ulozi liječnika i pacijenata u XX. stoljeću,
treće poglavlje naslovljeno je „Terapija – terapeutski postupci u krizi“ i
predstavlja stavove više liječnika o aktualnoj medicini. Četvrto je poglavlje posvećeno istraživanjima znanstvenika o dometima konvencionalne
medicine, a peto govori o učinkovitosti lijekova i liječenja. Šesto poglavlje
naslovljeno je „Odgoj, zdravlje, liječenje“ i predstavlja operacionalizaciju
liječenja sugerirajući multidisciplinaran pristup, upućujući na suradnju
s pedagogijom. Sedmo poglavlje posvećeno je istraživanju o odgoju za
zdravlje u BiH koje je provedeno među učenicima i studentima. To bi
bio, kada je riječ o tematici, prvi dio knjige. U drugome dijelu riječ je
o alternativnome pristupu liječenju, kako i nosi naslov VIII. poglavlja.
U tom su poglavlju sažeto predstavljeni alternativni oblici liječenja koji
uglavnom nemaju službeni status ozbiljnoga liječenja (kao što su homeopatije, placebo, nocebo, fitoterapija, hipnoterapija, indijska medicina,
ayurveda, kineska medicina, aromaterapija, kineziologija, refleksologija,
zonska terapija, terapija bojom, kiropraktika, masaža). Deveto je poglavlje o dometima izvanosjetilnoga, psihe i bioenergije. Kao i sljedeće, deseto poglavlje s naslovom „Hrana kao lijek“, tako i ostala poglavlja do
kraja knjige tematiziraju ona područja koja striktno ne potpadaju pod
konvencionalnu medicinu: XI. „Post kao lijek“, XII. „Liječenje vodom“,
XIII. „Zlatna pravila zdravlja“ i XIV. poglavlje „Hagioterapija – liječenje
vjerom“. Na kraju su Prilozi u kojima su sabrani brojni recepti i postupci
iz narodne medicine koji ne štete, a pomažu poboljšanju zdravlja.
Kako su kompetencije autora ovoga priloga ograničene glede medicine, psihologije i pedagogije, područja koja su predmet knjige, to će ovaj
osvrt također biti ograničen nizom uvjeta, ali kako knjiga zaslužuje pozornost, prikazivač knjige bit će slobodan izreći nekoliko vlastitih zapažanja, bez „ustručavanja“.
Nije uobičajeno u nas pisati i objavljivati onako kako je to učinila
profesorica Pehar. Ona se naime upustila u svojevrstan rizik te na kušnju
stavila svoju kompetenciju i stručnost time što se nije bavila svojim užim
pedagoškim i psihološkim područjem. Ona je naime svoju pedagošku
i psihološku kompetenciju potvrdila doktorskim disertacijama iz obaju
područja. A možda je korisno dodati kako je profesorica Pehar započela
studij medicine vrlo uspješno te ga napustila nakon dvije godine iako
je imala sve ocjene – 10! Bio je to šok za tadanji sarajevski Medicinski
fakultet. Nije mogla gledati seciranja ljudskih tijela, što se navodilo kao
razlog i to je moglo zadovoljiti tek studente. Ako u tome podatku ne
možemo tražiti potvrdu njezine kompetencije za ove teme, možemo s
prilično sigurno pretpostaviti da je u tome području rodno mjesto njezina
zanimanja. No, kako god bilo, autorica je, istražujući golemo i nepre-
150
Ivan Sivrić, prof.
O ODGOJU ZA ZDRAVLJE
151
gledno prostranstvo skrbi o zdravlju, pokušala osvijetliti određene prioritete kako bi brojni pojedinci manje lutali tragajući za osobnim odgovorima na ključna pitanja ljudskoga života uopće. Takav pristup zasigurno
privlači različite reakcije na knjigu, od onih koji će knjigu prihvatiti kao
zdravstveni brevijar, do drugih manje-više radikalnih osporavatelja koji
pretežno ništa ne nude zauzvrat. Idući dakle prisebno srednjom crtom,
treba reći kako je autorica iznimno posvećena temi i svojim aplikativnim
znanjem, stručnošću i kompetencijom obogaćuje naše spoznaje na poseban način. Nema sumnje kako autorica mnoge podatke izložene u knjizi
crpi iz svoje bogate znanstvene i terapeutske prakse, ali ne treba zanemariti i očigledne autoričine motive da na određen način neutralizira silne
manipulacije ljudskom psihom kojima je izložen suvremeni pojedinac.
U tome smislu i sama knjiga ima neko terapeutsko značenje tako što
može pridonijeti jačanju vlastitoga samopouzdanja i samopoštovanja te
sposobnosti i odgovornosti da se donese ispravna odluka od značenja za
vlastito zdravlje, odnosno život.
Suvremena dinamika života često nas programira za različita komercijalna vjerovanja, a osobnu svijest nerijetko reducira na „tanki površinski
sloj operativne memorije“, kako reče prof. dr. Jasna Barjektarević (recenzentica), izjednačavajući nas s robotima. Autorica se tom suvremenom
pragmatičnom nesmislu pokušala suprotstaviti duhovnim pristupom pomoću kojega je željela potaknuti nadu mnogima koji nisu prihvatili neizvjesni konformizam, a na drugim poljima nisu pronašli oslonac.
Govoreći iz iskustva, znam da je najveća šteta za knjigu i autora ako je
ona pucanj u prazno. Dakle može knjiga donositi nove spoznaje, biti nevjerojatno korisna, ali ako ne pogodi one kojima je namijenjena, onda je
sve bilo uzaludan trud. Oni kojima je namijenjena trebaju je prihvatiti, a
da bi se to dogodilo, moraju je razumjeti. Prirediti knjigu na takav način,
veliko je umijeće. Zato brojni autori pribjegavaju istraživanju one zbilje
o kojoj žele pisati, praktičnomu istraživanju problema koji žele riješiti. A
što je istraživanje? Iskustvo upućuje na to da se tu može raditi o mnogočemu: otimanju od zaborava, svojevrsnome uhođenju predmeta istraživanja, istraživanju raznih svojatanja prava na znanje itd. Naime uvijek je
riječ o otkrivanju nečega što je bilo hotimično ili nesvjesno prekriveno.
Siguran sam da je autorica u svome desetogodišnjem istraživanju imala
najveću poteškoću u tome da razbije predrasude koje su vladale o ovoj
problematici i dobije prave sugovornike koji su u nekome trenutku imali
odlučujuću ulogu i da od njih dobije dragocjene podatke.
Budući da je ovdje riječ o zdravlju, odnosno o odgovornosti za zdravlje, bilo vlastitome bilo tuđem, pokušajmo utvrditi neki red u promatra-
151
SUVREMENA PITANJA
152
nju, koji bi bio sadržan i u autoričinu metodološkome pristupu. Dakle
nedvojbeno je da vodeću ulogu u čuvanju zdravlja ima medicina. Neprijeporno je kako medicina sama nikada nije mogla riješiti sve probleme oko
zdravlja i danas je u svojevrsnoj krizi. Nedvojbeno je da je i danas, kao i
uvijek, bila na strani zdravlja i života, nasuprot bolesti i smrti. Otuda potječe medicinski idealizam koji u bezbroj slučajeva vodi apsurdnu borbu
za život već odavno raspadajućih i umirućih tijela. Sve navedeno dade se
iščitati iz knjige što je pred nama.
Možda bi za razumijevanje ove teme mogli pomoći neki aspekti djelovanja liječnika kao glavnih nositelja skrbi o zdravlju. U narodu doduše
nikada do kraja nije prihvaćen naziv liječnik (od XV. stoljeća uglavnom
je u uporabi riječ doktor), nego doktor, doslovno – umni učitelj. Ako se
djelovanje liječnika temelji na prirodnome savezu između njegova liječničkoga umijeća i pacijentove volje za životom, onda, ako prihvaćamo da
je volja za životom pokretač svakoga ozdravljenja, možemo lako shvatiti
da bolesnik treba saveznika kojemu može vjerovati. Kada bolesnik svoje
zacjeljivačke potencije prenese na liječnika, onda je on u silnoj prednosti u odnosu na bolesnika koji je prepušten sam sebi. Objašnjava li ovo
onu začuđujuću moć drevnih iscjelitelja i daje li to današnjemu liječniku
neke magične funkcije kojim se podržava i unaprjeđuje njegova uloga? U
tome smislu liječničko umijeće dobiva posebnu ulogu pomagatelja koji
na različite načine biva nagrađivan, bilo materijalno, bilo statusno. I tu
je izvor važnosti onoga koji je u bilo kakvoj svezi s liječenjem. Važnost
je liječnika, dakako, na vrhuncu kada liječi vladara. Jer tko ozdravljuje
moćnika, i sâm postaje moćan. Kakva karaktera može biti ta moć, može
se vidjeti iz pripovijesti Johana Petera Hebbela o izliječenome bolesniku.
Riječ je o nekome prežderanom amsterdamskom bogatunu kojemu je
njegov doktor osobito grubo propisao sljedeću terapiju (napisao pismo):
„Dobri prijatelju, Vi ste u lošem stanju, no može vam se pomoći ako ste
voljni slijediti upute. U trbuhu imate opaku životinju, zmaja sa sedam
gubica. Sa zmajem moram osobno govoriti i Vi morate doći kod mene.
No, prvo, ne smijete se voziti ili jahati na konju nego ići pješice, inače
ćete protresti zmaja i on će vas ujesti za utrobu, jednim ugrizom prepolovit će Vam sedam crijeva. Kao drugo, ne smijete jesti više nego dva puta
dnevno tanjur povrća, u podne k tome malu kobasicu te noću jedno jaje,
izjutra mesnu jušicu s vlašcem. Od onoga što biste pojeli više, samo bi
zmaj postao veći, tako da bi vam zdrobio jetra i nikada više ne bi imao
što izmjeriti vaš krojač, nego stolar. Činite kako vam drago.“ (Prema: P.
Sloterdijk: Kritika ciničkog uma, Globus, Zagreb, 1992.)
Usput napominjem kako je taj bogatun ipak proživio 87 godina, 4
mjeseca i 10 dana, ako je vjerovati priči. Danas se takva gruba terapija ne
152
Ivan Sivrić, prof.
O ODGOJU ZA ZDRAVLJE
153
bi tolerirala, ali cinizam današnje medicine ne zaostaje za nekadašnjim.
Kada smo već kod povijesti, sjetimo se kako je novi vijek dovršio razgradnju filozofije kao stjecišta jedinstvenoga znanja. Otada se posebne
znanosti bave samo jednim dijelom čovjekova bića ili prirode; otada znanja postaju fragmentirana i, sukladno tomu, fragmentarno djelotvorna.
Ta je parcelizacija također dovela do monopolizacije određenih područja
znanja te je u toj „privatizaciji“ medicini pripalo zdravlje (vjera teologiji,
jezik lingvistici, društvo sociologiji itd.). A čovjek je ostao i dalje jedinstvena cjelina, recimo, tjelesnoga, razumskoga i duhovnoga. Ako se i ne
složimo s ovim određenjem, morat ćemo se složiti s tvrdnjom kako je
čovjek složeno biće. Fragmentacija se međutim i dalje odvija u smjeru
daljnje specijalizacije. Tako se današnja konvencionalna medicina specijalizira i udaljava od svoga osnovnog zahtjeva da liječi bolesnika, a ne
samo pojedine organe. Pa i narodna medicina koja se često naziva alternativnom medicinom može se dijeliti prema tome koji postupak preferira. Spomenutu specijalizaciju vjerno prati farmakologija koja mora najprije skrbiti o svome opstanku i napretku, a kojoj je u temelju proizvodnja
medikamenata. Tako je, uz liječnike i pacijente, farmaceutska industrija
postala bitan čimbenik u igri. Ta je industrija narasla do te mjere da je
ovladala i javnim mišljenjem pa je postalo nepristojno ne tražiti nikakvu medicinsku ili ljekarničku pomoć. Posljedica je toga stanje u kojemu
onaj tko je zdrav, koliko god je dobrodošao, automatski postaje sumnjiv.
Suvremena kapitalistička (profiterska) ideologija institucionaliziranoga
zdravlja računa na tjelesnu funkcionalnost i svim se sredstvima bori da sve
što se tiče zdravlja postane medikalizirano – od medicine rada, športske,
seksualne, probavne, fitnes, kriminalističke, ratne do onih medicina koje
su mjerodavne siromasima, hodanju, stajanju, učenju i čitanju i novina, a
da ne govorimo o trudnoći, rađanju, umiranju itd. Već poslovična poštapalica da ta industrija za svoje lijekove zna uvijek pronaći odgovarajuću
bolest, opominje na oprez kako konvencionalnoj medicini ne treba u potpunosti vjerovati jer je i sama postala predmetom manipulacije.
Tomu autorica također posvećuje dostatno pozornosti kritički se
osvrćući na situacije u kojima se bolesnik suočuje s neizlječivom bolesti, rakom, kada je i medicina nemoćna, ali svejedno po nekom diktatu
ustrajava na ustaljenim protokolima koji zasad malo koriste. Tako je i
nastala jedna druga poštapalica kako su neki lijekovi gori od bolesti. Već
se dugo tzv. gospodska medicina više zanima za bolest nego za bolesnika i ona zasigurno zna svojom desnicom dati maha zdravstvenim nevoljama, a liječenje inkasirati ljevicom. Ona računa na moralnu pospanost
zakonodavaca i demoralizirane bolesnike koji se bore za snošljiv život u
kakvom-takvom zdravlju.
153
SUVREMENA PITANJA
154
Vratimo se na početak. Autorica je, koliko znam, boraveći i radeći
kao terapeut u Njemačkoj, imala izravnu komunikaciju s liječnicima i
zamijetila plodnu suradnju između konvencionalne i alternativne medicine. Potaknuta između ostaloga i time, došla je do zaključka kako je i
na tome području neminovna suradnja različitih pristupa i raznih struka,
najprije poradi cjelovita zahvaćanja stvarnosti, a zatim i radi potpunijega
razumijevanja te na kraju i primjene u praktičnome životu onoga što se
zna. Autorica ističe potrebu te suradnje i na domaćem prostoru zato što
je takva suradnja dala određene rezultate u mnogo razvijenijim zdravstvenim sustavima. Koliko će tu njezinu preporuku aktualni odlučujući čimbenici poslušati, vidjet ćemo. Ostaje činjenica da je ovo jedna od prvih
knjiga koja znanstveno utemeljeno, metodološki korektno, zagovarajući
holistički pristup, otvara obilje prostora za dijalog i potiče skrb za zdravlje
na poseban način.
154
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih
znanosti u Mostaru
VAŽAN PRILOG
ZDRAVSTVENOMU ODGOJU
Lugonja, Miljenko i sur.: Čovjek i zdravlje, Sveučilište u Mostaru, Fakultet
prirodoslovno-matematičkih i odgojnih
znanosti, Mostar, 2012., str. 194; 24 x 17cm
D
ok se u pojedinim sredinama vode oštre i jetke diskusije za i protiv uvođenja seksualnoga odgoja u škole, u isto vrijeme dr. sc. Miljenko Lugonja sa suradnicima – priznatim stručnjacima sa Sveučilišne
kliničke bolnice Mostar i Doma zdravlja Mostar – napisao je, objavio i
javnosti darovao korisno i hvalevrijedno djelo – Čovjek i zdravlje – koje
elaborira, razmatra bitna pitanja zdravstvenoga odgoja, pa i ona čovjekove
spolnosti. Ovo je, može se reći, i određeni vademekum (lat. vade mecum
– hodi sa mnom), odnosno priručnik namijenjen ponajprije studentima
razredne nastave i predškolskoga odgoja, ali i svima onima koji rade s
učenicima, dakle nastavnicima kao i roditeljima. Riječju, dobro će doći
svima za zdravstveno prosvjećivanje onima koji žele stručnu, mjerodavnu
informaciju o ljudskome organizmu i njegovim funkcijama.
Ovakav je udžbenik i mogao napisati znanstvenik koji godinama vodi
kolegij zdravstvenoga odgoja na Sveučilištu u Mostaru. Da bi se čitatelji koliko-toliko upoznali s problematikom koju tematizira ova knjiga,
predočit ćemo naslove tematskih cjelina, a ima ih četrnaest sa sedamdeset jednom slikom. Dakle sljedeći dijelovi tvore knjigu: Probavni sustav;
Dišni sustav; Srce i optok krvi; Sastav i funkcija krvi; Građa i funkcija
ženskog i muškog spolnog sustava; Građa i uloga mokraćnog sustava;
155
SUVREMENA PITANJA
156
Koža – građa i funkcija; Osjetilni organi: oko i uho; Hormonska regulacija tjelesnih funkcija – žlijezde s unutarnjim izlučivanjem; Živčani sustav;
Osipne groznice; Cjepivo i cijepljenje; Droge i ovisnosti. Opremljena je i
prigodnim predgovorom i prikladnim izborom literature.
Nakon njezina iščitavanja ili pak letimičnoga upoznavanja s tekstom
spoznat će se koliko je površno, neodgovorno, nestručno svoditi čovjeka
samo na jedan dio i onda to kao glavno pitanje politikantski, tendenciozno, izazovno nametati, naturivati čak posebnim nastavnim predmetom. Riječ je, dakako, o problemima za izdvajanjem i konstituiranjem
seksualnoga odgoja kao obveznoga nastavnog predmeta. Dr. Lugonja
pokazao je koliko je čovjekov organizam složen pa je nužan holistički
pristup (grč. holos – sav, potpun, čitav) i potrebno je proučavanje čovjeka
cjelovito – somatski i mentalno, sa svim sustavima koji se ovdje jasno i
na sintetičan način artikuliraju. Autore ove studije nije dakle ponijela
trenutačna pomodnost, nego su seriozno, odgovorno i kritički izdvojili
i razmotrili bitna pitanja koja trebaju znati mladi, ali i odrasli o svome
tijelu. Oslonac su za to našli, reklo bi se, i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (specijalizirana organizacija UN-a, osnovana 1948. godine u
Ženevi). Najvažnija su naime područja njezina djelovanja: zaštita majki i
djece, prehrana, prevencija i nadzor zaraznim bolestima, sanitarni uvjeti i
opskrba vodom te zdravstveno obrazovanje i zaštita zdravlja koje se shvaća kao temeljna ljudska vrijednost. Dana je na uvid i definicija zdravlja
Svjetske zdravstvene organizacije u čijem je formuliranju, oblikovanju sudjelovao i vrlo ugledan hrvatski znanstvenik, akademik Andrija Štampar
(Brodski Drenovac, 1888. – Zagreb, 1958.). Podsjetimo da je prof. dr. A.
Štampar vršio dužnost dekana Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, rektora Sveučilišta i predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
a predsjedao je i Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini u Ženevi 1948.
Dr. Lugonja i suradnici za metodološku i sadržajnu arhitektoniku
knjige nalaze poticaje i u nastavnome predmetu koji se zvao Higijena, a
bio je obvezan u nastavničkim školama. Higijena (grč. hygiainein – biti
zdrav), podsjetimo, uvedena je u škole još u XVIII. stoljeću, a u XIX.
stoljeću postaje znanstvenom disciplinom. Danas je higijena kao zaseban
nastavni predmet ukinuta, a predaje se u okviru Biologije, Tjelesnoga
odgoja. Školska je higijena bila obvezan sadržaj obrazovanja učitelja – nastavnika jer su učitelji bili najčešće nositelji i promicatelji zdravstvenoga
prosvjećivanja u selima gdje su službovali. Budući da se higijenske navike
formiraju od najranijega uzrasta, velika je odgovornost roditelja i predškolskih ustanova u svezi s tim.
Ovaj priručnik ima veliku vrijednost upravo danas i zaslužuje puno
priznanje za sve ono što na svojim stranicama promiče stručno, ćudo-
156
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
VAŽAN PRILOG ZDRAVSTVENOMU ODGOJU
157
redno, čovječno, a istodobno prijeko potrebno. Iako je svatko odgovoran za svoje zdravlje, to ipak nije briga samo pojedinca, već uključuje
i odgovornost države, društva, odgojno-obrazovnih ustanova, s pravom
upozoravaju autori. „Čovjek se od rođenja do starosti suočava s brojnim
nepovoljnim utjecajima koji ugrožavaju njegove tjelesne funkcije, psihičku ravnotežu i društveni sklad. Bolesti, nezgode, sukobi s okolinom,
neimaština, elementarne nepogode i sl. neizbježni su pratitelji ljudskog
života. Moramo znati da na zdravlje utječu i socioekonomski čimbenici
te kvaliteta okoliša u kojem živimo. Naše tijelo i duh raspolažu obrambenim mehanizmima kojima se odupiremo štetnim čimbenicima. To činimo urednim životom, pravilnom prehranom, primjerenom tjelesnom i
društvenom aktivnošću.“
Ovaj izvadak iz teksta primjer je, odnosno ilustracija njegove jasnoće,
živosti, njegove suvremenosti. Zdravstveni je odgoj medicinsko-pedagoška disciplina kojoj je zadaća unaprjeđenje zdravstvene kulture djece
i mladeži. To je proces – dug, kontinuiran, sustavan – u čijoj realizaciji sudjeluju mnogi čimbenici, a ponajprije roditelji, odgojitelji na svim
stupnjevima školovanja, zdravstveni djelatnici. Znakovito je da se danas u
kojekakvim raspravama o sadržaju ovoga odgoja, osim što se želi svesti na
jedan sustav, dio, u pravilu ne govori o osposobljavanju učenika za pružanje prve pomoći, nema riječi o školskim poliklinikama, ambulantama i
njihovoj opremljenosti, o potrebi redovitih pregleda nastavnika i učenika,
školske kuhinje se i ne spominju, kao ni upućivanje učenika na zimovališta, oporavilišta, na rehabilitaciju i sl. Pozornost očito više privlače i
zanimljivije su neke „moderne“ ideologeme kao i oponašanje nekih uzora
koji su bez potrebne kreativnosti i poticaja.
Nasreću dr. Lugonja i njegovi suradnici nisu pali u zavodljivu, privlačnu zamku, nisu radili ono što drugi želi, nego su napisali hvalevrijedno
djelo sa znanstvenim dignitetom na korist studentima i zainteresiranim
čitateljima. Treba istaknuti da su imprimatur za tiskanje ove korisne knjige dali recenzenti – ugledni znanstvenici, sveučilišni redoviti profesori
Sveučilišta u Mostaru dr. Ante Kvesić i dr. Zdenko Ostojić.
157
Ivan Sivrić, prof.
Mostar
Jure Beljo
Jure Beljo
KOMUNIKACIJE
U BROTNJU
KOMUNIKACIJE
U BROTNJU
COBISS.BH-ID 19835398
MATICA HRVATSKA ČITLUK
IZ GOSPODARSKE POVIJESTI
BROTNJA
Beljo, Jure: Komunikacije u Brotnju,
Matica hrvatska, Čitluk, 2012. (24 x 24),
str. 48
O
vogodišnji Dani Berbe grožđa u Brotnju, koji se svake godine od
1955. organiziraju u Čitluku, nastavljaju vrijednu tradiciju na osobit
način. U okviru te manifestacije predstavljena je knjiga prof. dr. Jure Belje Komunikacije u Brotnju u izdanju Matice hrvatske Čitluk, biblioteka
„Tragovi“ kao prva knjiga u nizu. Želimo Matici neka ustraje u svome
nastojanju da objavljuje zanimljive, korisne i vrijedne knjige.
Najprije predstavimo njezin sadržaj. Poslije Predgovora u kojemu se
objašnjavaju motivi i razlozi pisanja i objavljivanja djela slijedi Uvod u
kojemu se ističe značenje komunikacija općenito za društveni napredak,
o današnjem stanju, kada u prosjeku svako broćansko domaćinstvo posjeduje automobil, i nekadašnjem, kada su se mjesne udaljenosti mjerile
satima hoda, a o nekome poštanskom prometu nije bilo niti govora. Tu se
govori o tome da je intenzivniji razvoj komunikacija započeo prije 150-ak
godina i da je razvitak Brotnja išao usporedo s izgradnjom komunikacija.
U poglavlju Cestovni promet govori se o stanju putova od vremena
Rimljana, preko turske uprave, do dolaska Austrougarske. Zapravo riječ
je o putovima vrlo niske prometničke razine, karavanskim putovima i
kiridžijama te putnim pravcima koji su vodili preko Brotnja ili nekoga
njegova dijela. Riječ je o tome da se Brotnjo nije nalazilo na odlučujućim
putnim pravcima ili su glavni putovi samo u nekim slučajevima vodili tek
njegovim rubnim dijelovima (od Mostara prema Metkoviću).
158
Ivan Sivrić, prof.
IZ GOSPODARSKE POVIJESTI BROTNJA
159
Izgradnja kolskih putova, navodi se, započinje po dolasku Austrougarske. U osmansko vrijeme u Bosni i Hercegovini su postojale četiri
kategorije putova: konjski putovi, poljski vozni putovi, kaldrma i kolski
putovi. Na području Brotnja, piše autor, prvi kolski put jest onaj koji vodi
od Mostara prema Ljubuškomu (preko Kobilovače) koji je 1883. godine
gradila vojska. Drugi put izgrađen u Brotnju bio je onaj između Čitluka
i Čerina, preko polja, izgrađen već 1885. godine.
Širenje i modernizacija putne mreže započinje dolaskom Kraljevine SHS i izgradnjom putova Čitluk – Žitomislići, Čitluk – Trebižat te
prema Širokomu Brijegu, što je započelo 1924. godine, a dovršavano u
različito vrijeme prema tadanjim mogućnostima. Autor napominje da je
poslije Drugoga svjetskog rata izgradnja putova nastavljena s većim intenzitetom i da su tada kolskim putovima povezana sva mjesta u Brotnju.
Modernizacija putne mreže u Brotnju je započela 1971. godine kada se
pristupilo asfaltiranju putova. Tomu također treba pridodati izgradnju
mosta u Biletić Polju (1971.) i njegovo puštanje u promet 1973. godine.
Gotovo se zaboravilo kako je tzv. Magistrala (put M17) kroz Žitomisliće
i Počitelj, dolinom Neretve do Čapljine, prošla 1966. godine, a da se
dotad putovalo iz Mostara za Čapljinu preko Gubavice, Bivoljega Brda i
Domanovića. Tako o nekoj izgradnji mosta u Biletić Polju prema Žitomislićima na drugoj strani Neretve nije bilo ni spomena. Bila je dovoljna
i skela (Catara).
O prijevozu i prijevoznicima ima smisla govoriti kada oni postoje.
Zato autor najprije objašnjava što su kiridžije, njihovu ulogu i način rada,
a zatim po izgradnji kolskih putova nabavke zaprežnih kola i prve automobile u Brotnju. Autor navodi imena prvih prijevoznika u Brotnju i
opisuje njihovu djelatnost.
Poglavlje Tragom broćanske željeznice predstavlja nam početak i
funkcioniranje željezničkih pruga kroz Brotnjo. Svakako je najvažnija
ona pruga koja ide rubnim dijelom Brotnja uz Neretvu (pruga Mostar
– Metković, puštena u promet 1885. godine) koja je ostavila velik trag u
broćanskome društvenom i gospodarskom životu. Na toj su pruzi mnogi
iz istočnijega dijela Brotnja zaposlenjem na željeznici riješili egzistenciju
na tada najbolji način. Također riječ je o broćanskoj pruzi građenoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, koja je gotovo posve zaboravljena (doduše
postojala je vrlo kratko). Ovu je prugu trebalo opisati i stoga što je ona
bila, kako se danas nama čini, opravdan projekt koji bi svoju punu opravdanost pokazao tek po njegovu stvarnome dovršetku, odnosno produžetkom željezničke pruge prema Širokomu Brijegu i dalje. Ona se protezala
od Primoraca u Čitluku do vrha Stare Vidonje, preko K. Graca i Blizanaca i služila je ponajviše za prijevoz boksita od rudnika do željezničke
159
SUVREMENA PITANJA
160
postaje u Žitomislićima. Autoru se mora odati priznanje što je osobito
tomu dijelu posvetio dužnu pozornost jer su i neki drugi pomalo pisali o
toj pruzi, ali, izgleda, nisu pomno čitali dokumente koje su konzultirali
(Smoljan i ostali).
Sljedeće poglavlje Poštanski promet posvećen je stotoj obljetnici otvaranja pošte u Čitluku. Nakon općih napomena autor je lijepo opisao stanje te vrste komunikacija od osmanskih Tatara do pojave telefona i mobitela. I u ovom se slučaju jasno vidi kako je tehnološka razina prometa
najbolji pokazatelj stupnja razvijenosti nekoga kraja.
Knjiga je inače lijepo obogaćena fotografijama i dokumentima.
Ova knjiga, netko će je nazvati i brošurom, nije nastala slučajno.
Ostajmo u uvjerenju da se njezino objavljivanje moralo dogoditi. Kao
recenzent podržao sam njezino objavljivanje zajedno s drugim recenzentom Stjepanom Krasićem koji, što se tiče prometa, putne mreže i komunikacija te vrste, ima zavidnu kompetenciju. Moja se kompetencija
odnosi na povijesni sadržaj i praktični uvid u stanje na terenu, ali i na
uredništvo.
Ne čini me međutim sretnim format, a ni uređenost knjige. Razumijem nakladnika/urednika koji, pokrećući tematsku biblioteku, želi zadržati prepoznatljiv format čitavoga niza naslova koje planira objaviti. No
neobičan format knjige(a) koja(e) svojim malom debljinom i kvadratnim
oblikom sam po sebi nije loš, ali je primjeren nekomu katalogu ili, još
više, dječjoj slikovnici. Takav format teško će se uklopiti u bilo kakvu
policu s knjigama ako koji slučajni kupac nabavi knjigu na promociji i
ako je ne izgubi na putu do kuće. Nepraktičnost formata prepoznaje se
i po tome što doista nije bilo nikakve potrebe da se format prilagođuje
sadržaju. Ako je pak nakladnik želio po svaku cijenu dobiti brošuru (ako
je brošura publikacija do 50 stranica, a više od 50 knjiga) onda je uspio.
Također treba staviti primjedbu na sam naslov Komunikacije u Brotnju. Zapravo postojala je dvojba oko naslova do samoga slanja teksta u
tiskaru. Recenzenti su uz suglasnost autora predložili podnaslov: Zrnca iz
povijesti prometa u Brotnju, no urednik je iz neobjašnjivih razloga to nije
prihvatio. Pisac je dovoljno ozbiljan i referentan e da bi mu trebalo „poduzetnički poprijeko“ pomagati da knjigu objavi po svaku cijenu. Kada se
tomu pridoda nastavljanje loše prakse da se najprije zakaže promocija, a
tek se onda tiska knjiga, onda svojevrstan nakladnički nered izgleda potpun. U žurbi koja se doista mora dogoditi u takvu načinu rada pojavljuju
se pogrješke koje se nisu morale nužno dogoditi. Dodatno, nažalost, ovo
se ne događa samo u Brotnju, nego u čitavome izdavačkom području
Herceg-Bosne. Ono što se moglo tolerirati u vrijeme rata, kada su mogućnosti bile znatno limitirane, sad se ne bi smjelo događati.
160
Ivan Sivrić, prof.
IZ GOSPODARSKE POVIJESTI BROTNJA
161
Unatoč opravdanim prigovorima, ovo je štivo ipak bilo potrebno
Brotnju zbog nekoliko razloga. Ponajprije onomu čitatelju koji je nekim
zanimanjem vezan za Brotnjo, a podredno i drugima kojima je stalo do
očuvanja kulturne baštine. U oskudici istraživanja kako nematerijalne,
tako i ostataka materijalne kulturne baštine dobro nam dođe svaki relevantan podatak koji nam otkriva nas same, odnosno našu relativno blisku
povijest, a koju smo (odjednom) zaboravili. Naime, kao što autor kaže
još na početku knjige, danas je tehnologija toliko napredovala, kao i standard, da se samo na hodočašća ide pješke. A prije samo pet-šest desetljeća
svugdje se išlo pješke, odnosno tim tempom. Dobro se na to podsjetiti
i prigodnom knjigom. Da se puk preveć ne uzoholi jer njegova povijest
– to je on sam, to jest njegov identitet. Po svojoj prirodi tekstovi sabrani
u ovoj knjizi, možda u sažetome obliku, mogli su se naći u Monografiji
Brotnjo, koja je objavljena prije dvije godine i promovirana u Čitluku.
Urednik te publikacije silno je želio da i ovakav povijesni dio uđe u sadržaj Monografije, no, izgleda, nije svima bilo na srcu ono što je bilo njemu.
Nitko se nije potrudio, pa čak ni oni koji su bili stručno kvalificirani da
napišu ponešto o, recimo, broćanskoj željeznici itd. No sada, evo, prof.
Beljo ispravlja domaću aktualnu indolenciju i daruje Brotnju dragocjene
podatke o njegovoj prošlosti. Manje je važno što dr. Beljo nije prometne
struke od potrebe da se trajno zapiše ono što je bitno obilježilo broćanski
identitet. Što vrijeme više prolazi, što smo stariji i iskusniji, to više uviđamo da bez naše baštine ne će biti ni naše perspektive.
Autor je prepoznao značenje teme te je, postupajući metodološki korektno, pomno istražio i ponudio vrijedan rezultat svojih istraživanja na
ocjenu sudu javnosti.
Zahvaljujući svima koji su pomagali da djelo ugleda svjetlo dana, autor je lijepo citirao Andrićevu sentenciju da je čovjek uvijek dužan svomu
zavičaju. Time je uputio poziv ljudima od struke, ali i svima koji imaju
neku kompetenciju da ne prepuste zaboravu i nestanku bogatstvo neistražene materijalne kulturne baštine kojom Brotnjo obiluje.
161
GODIŠNJICE MATURE –
TRADICIJA KOJA TRAJE
U
čiteljska škola u Mostaru prestala je raditi 31. kolovoza 1972. Ukidanje škole možda je bio dodatan motiv da se njezini maturanti redovito okupljaju i evociraju uspomene iz mladosti. Ove godine navršilo
se četrdeset godina otkako škola ne radi pa je posljednji naraštaj obilježio
četrdesetu godišnjicu ispita zrelosti. Osim njih sastale su se generacije
maturanata iz 1967., 1962. i 1950. godine. Tradicija se nastavlja.
Najstariji aktivni maturanti
Teško je naći pravi naziv za skupinu maturanata ove škole koji su
maturirali davne 1950. godine. Bez obzira na poodmakle godine, svake
prve subote u lipnju oni se sastaju i prisjete se mladih dana. Tako je bilo
i u subotu 2. lipnja 2012. Na prozivku se odazvalo njih osmero: Taib
Balić, Omer Buljko, Arif Katica, Nikola Popović, Marija Jović, Stjepan
Ćorić, Krešimir Vidović i Zahira Kudra (na slici). Vitalna skupina osamdesetogodišnjaka ove je godine u vrlo dobru raspoloženju obilježila 62.
godišnjicu mature. Svake ih je godine sve manje, ali su svi koji se mogu
odazvati na okupljanje vrlo uporni i puni entuzijazma. Želimo im dobro
zdravlje i još godišnjica.
162
Marinko Jovanović
GODIŠNJICE MATURE – TRADICIJA KOJA TRAJE
163
163
SUVREMENA PITANJA
164
Četrdeset i pet godina mature
U subotu 9. lipnja 2012. okupili su se maturanti iz 1967. godine.
Na prozivku je došlo 22 maturanata: Ibro Bećirović, Ljubica Bandić,
Mirjana Bebek, Fadil Lepara, Šefika Mehić, Biserka Nevesinjac, Mila
Ramljak, Jasminka Dalipagić, Milorad Parović, Dragica Biokšić, Pero
Vučina, Marija Baletić, Meho Dubljević, Sadeta Cokoja, Ruža Pinjuh,
Rešid Šubara, Milka Tomić, Silvija Barbarić, Cvija Lonac, Višnja Zadro,
Zdenka Tomić i Danka Vučina. Od profesora stigli su Ljerka Božović,
Jefto Šotra, Mirjana Trninić i Elbisa Ustamujić. Okupljene je pozdravila
i prozivku profesorski strogo izvršila vitalna Ljerka Božović. Nakon toga
slijedilo je zajedničko fotografiranje i odlazak na svečani ručak. Ni poprilično vruće i sparno vrijeme nije pokvarilo slavljenički ugođaj.
164
Marinko Jovanović
GODIŠNJICE MATURE – TRADICIJA KOJA TRAJE
165
165
SUVREMENA PITANJA
166
Pola stoljeća mature
Maturanti iz 1962. godine okupili su se 28. lipnja 2012. i obilježili
pola stoljeća mature. Na prozivku su se odazvala 24 maturanta: Antonija
Arapović, Mevlida Oglić, Savka Čovilo, Fatima Handžar, Safet Begović, Zoran Crnjac, Krešo Čilić, Salem Halilhodžić, Blagota Koprivica,
Emina Manjgo, Rajko Medan, Jozefina Musa, Smilja Radić, Zagorka
Benderać, Sadika Guja, Mara Vidačak, Ružica Aničić, Mila Crnogorac,
Marinko Gavran, Mirzo Hadžić, Čedo Damjanac, Ratimir Džeko, Nikola Petric i Ljubica Petric te troje njihovih profesora: Aleksandar Bošnjak, Ljerka Božović i Zvonimir Mavar. Organizatorice ovoga druženja
Jozefina Musa i Mevlida Oglić- Džidić potrudile su se da sve protekne u
savršenu redu i u vrlo ugodnu ozračju.
166
Marinko Jovanović
GODIŠNJICE MATURE – TRADICIJA KOJA TRAJE
167
167
168
SUVREMENA PITANJA
Posljednji naraštaj maturanata obilježila
četrdesetu godišnjicu mature
Naraštaj maturanata iz 1972. godine okupila se 7. srpnja 2012. točno
u podne u dvorištu nekadašnje škole kako bi obilježili četrdesetu godišnjicu mature. U Mostaru su tih dana vladale uistinu paklene vrućine,
ali ni to nije omelo one koji su naumili doći na proslavu. Organizacijski
odbor na čijem je čelu bila prof. dr Vesna Kazazić zaista se potrudio i
priredio dan za pamćenje. Na skupu je bila i brojna skupina njihovih
nekadašnjih profesora: Ljerka Božović, Mira Trninić, Elbisa Ustamujić, Krešo Ledić, Krešo Vidović, Krešo Čilić, Hamid Drljević, Damjan
Šantić, Jesenka Krpo, Drago Marić i Sanja Jeleč-Šoše. Na rastanku su
najavili novo okupljanje druge subote u srpnju 2013. godine.
Marinko Jovanović
168
Marinko Jovanović
GODIŠNJICE MATURE – TRADICIJA KOJA TRAJE
169
169
IN MEMORIAM
Ljupko Antunović, akademski skulptor
(1939. – 2012.)
Ljupko Antunović, akademski skulptor, priznati
umjetnik, autor brojnih kipova, statua, bista
i figura koje krase mnoge domove, parkove,
ulice i trgove u našem užem i širem okružju,
preminuo je uoči Dušnoga dana. Njegov život,
djelo i sva ostavština poziva nas na dužnost da
ga se sjećamo u najboljim uspomenama. Ne možemo zanemariti smrt
kao onaj poznati antički filozof koji reče: „Smrt nas se ne tiče. Jer dok god
mi jesmo, nema smrti. A kad ona dođe, onda više nema nas.“ Mi znamo
da nas smrt naših dragih uvijek zatekne i da je na neki način tabu-tema,
ali nas uvijek zbliži i ujedini, makar u tuzi. Odlazak bliskih ljudi djeluje
snažno na nas i taj događaj prihvaćamo kao tragediju.
I ove godine otvorena je Izložba „Jesenji likovni salon“ u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru koju već sedamnaest godina organizira
Društvo hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH. Otvorena je na radost
brojnih slikara, grafičara i kipara svih naraštaja od kojih su neki izlagali
svoje radove od prvoga „Jesenjeg likovnog salona“, a neki su ih izložili
prvi put. Iako je cijela manifestacija imala mnogo povoda za veselje, vijest o smrti uglednoga mostarskog kipara Ljupka Antunovića rastužila je
mnoge njegove kolege iz udruženja kao i mnoge druge štovatelje njegova
djela.
U našem je narodu dobar običaj da se na neki radostan događaj poziva, a kad netko umre, u „kuću žalosti“ navraća se bez pozivanja. Dobro
se pamti i jedno i drugo, ali izostanak sa slavlja donekle se oprašta, a
nedolazak na žalost vele se zamjera, pa čak i kada nismo s preminulim
bili u dobrim odnosima. No Ljupko Antunović nije imao neprijatelja, pa
čak ni protivnika. Utoliko je i neobično što na njegovu pokopu nisu bili
svi koji su mu željeli ukazati poštovanje posljednji put. Dogodilo se tako
da je Ljupko Antunović preminuo uoči blagdana Svih svetih i Dušnoga
dana te mnogi nisu bili u Mostaru ili nisu čuli tužnu vijest.
Ovaj nekrolog posvećujemo dragomu umjetniku uime svih onih koji
su željeli biti na njegovu pokopu, a izostali su zbog raznih razloga.
Ljupko Antunović rođen je 18. prosinca 1939. u selu Crniče pokraj
Bugojna. U Bugojnu je završio osnovno školovanje, a Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Akademiju primijenjenih umjetnosti
završio je u Beogradu, a poslijediplomski studij u majstorskoj radionici
Antuna Augustinčića u Zagrebu. Bio je član Društva likovnih umjetnika Hrvatske (od 1968.), a od 1975. godine član Udruženja likovnih
umjetnika BiH. Redovito je izlagao sa članovima društava na godišnjim i
bijenalnim izložbama u Zagrebu, Salonu mladih, Grožnjanu, Rujeci, Likovni umjetnici za Učku i Cetinje, Collegiumu Artisticumu (Sarajevo),
170
IN MEMORIAM
171
Bugojnu, Zenici, Sarajevu, Mostaru, Novome Sadu, Novome Travniku,
Doboju, Vranju (Srbija), Varaždinu, Zagrebu, Beogradu, Đakovu, Šibeniku, Ostrošcu – Cazin, Koloniji Počitelj i drugim mjestima. Boravio je
na studijskim putovanjima u Ateni, Parizu i Sovjetskome Savezu.
Do rata je bio ravnatelj srednje umjetničke škole u Sarajevu, a jedan
je od osnivača Srednje likovne škole „Gabrijel Jurkić“ u Mostaru i njezin
prvi ravnatelj. Bio je član Matice hrvatske i član Hrvatskoga društva za
znanost i umjetnost.
Antunović je ostavio zapažen trag kao umjetnik i pedagog. Svoje neupitno veliko umjetničko i teorijsko iskustvo stjecao je dugo i samozatajno ne želeći ga zadržati samo za sebe, nego ga je nesebično darivao i
drugima, ne samo izlaganjem svojih djela nego i izravnim druženjem i
sugestijama, naputcima i osobnim primjerom. Zato je njegov nenametljiv
nastup prihvaćan kao iskreno nastojanje da se kolegi, učeniku, amateru
i svima koji su se doticali umjetničkoga olakša pristup djelu, da ga može
razumjeti, osjetiti i doživjeti.
Ljupko Antunović bio je pravo ljudsko, intelektualno, umjetničko
i uopće duhovno osvježenje u svakoj sredini u kojoj je djelovao. On je
svoje opredjeljenje ostvarivao na osobit način u druženju sa sebi bliskim
osobama, spontano, pa utoliko i izravno prihvatljivo, stvarajući oko sebe
krug iskrenih ljubitelja umjetnosti. Tako je nastala neformalna skupina „Četvrtak“ u kojoj se moglo razgovarati, voljeti umjetničko i poticati
stvaralački naboj kako bi se svijet učinio boljim.
U likovnome ili skulptorskome smislu Antunović je ostvarivao raznolikost izražajnih oblika s osobitim naglaskom na pojedine kreativne
mogućnosti. Tu se u njegovim radovima lako uočavaju elementi konstruktivnosti, ekspresije unutarnjih emocija, magičnosti i imaginativnosti
doživljavanja, naglašenost simbolike oblika, pročišćenost izraza, kritički
odmak od trivijalnosti modernoga konzumerizma i uopće snage umjetničkoga izraza. Razvidno je da je svojim radovima oblikovao novu stvarnost koja ima vlastite zakone i samosvojne svrhe. Također je zamjetno
pridavanje važnosti aktualnim tendencijama suvremenosti kao rodnoga
mjesta potrebe za umjetničkim izrazom, da taj umjetnički naboj ne bude
zatvoren u bilo koju ljušturu i da istodobno bude otvoren mnoštvu izražajnih koncepcija koje mogu predočiti slojevitost umjetničkih pristupa
koji nas mogu zaštiti od relativizma znanstvenih teorija. Njegovo poimanje zbilje izraženo u radovima nosi univerzalnu ljudsku i estetičku
poruku što ukazuje na nedostatnost profane svakodnevice koja kao takva
treba biti zamijenjena novom i kompleksnijom. U tome surječju njegova
umjetnička kreacija izravno pokazuje unutarnju individualnost, identitet,
koji je prepoznatljiv kao umjetničko i koji odiše svježinom i optimizmom. Bitna značajka Antunovićeva umjetničkoga prinosa jest otvorenost
novim umjetničkim spoznajama i inovativnim idejama. Takva odrednica
sugerira potrebu za povezivanjem umjetnika u pronalaženju vlastite ljudske i estetičke poruke koja stremi k univerzalnom.
Ivan Sivrić
171
IN MEMORIAM
Radoslav Pejičić
(1944. – 2012.)
Radoslav Pejičić rođen je u Mostaru 31. kolovoza 1944. Vrlo rano, s nepunih devet godina, ostao je bez oca što je svakako imalo velika
utjecaja na njegov daljnji život i životna opredjeljenja. Osnovnu školu završio je u rodnome
Mostaru, gdje je završio i Učiteljsku školu 1965.
godine. Kao mlad učitelj zapošljava se u Slipčićima kod Mostara. Uz rad
studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru. Po završetku studija
zaposlio se u Osnovnoj školi „Franjo Kluz“ u Rodoču. No želja za napredovanjem vukla ga dalje te je izvanredno studirao na Pedagoškome
fakultetu Sveučilišta u Rijeci, gdje je 1982. diplomirao pedagogiju. U
Dječjem domu „Rade Vuković“ u Mostaru radio je kao pedagog od 1979.
do 1994. godine. Od 1995. godine zapošljava se u Centru za socijalni
rad Mostar gdje je ostao do umirovljenja 2010. godine. Radeći u Centru
velik dio svoga angažmana posvetio je borbi protiv svih oblika ovisnosti,
a osobito pošasti ovisnosti o drogama i drugim opijatima. U mnogim
hercegovačkim osnovnim i srednjim školama održao je brojna predavanja
kojima je cilj bio skrenuti pozornost na problem koji se sve više širi među
našom mladeži. U tim je predavanjima posebno ukazivao na važnost primarne prevencije.
Kao član Upravnoga vijeća Centra za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti iz Mostara svojim konstruktivnim prijedlozima i stavovima pridonosio je uspješnijemu radu ove ustanove. Sam je svojim životom
davao dobre primjere kako se treba zdravo odnositi prema životu i životnoj okolini. Bio je strastven ljubitelj prirode i prirodnih ljepota. To je i
dokazivao svojom aktivnosti kao dugogodišnji član Hrvatskoga planinarskog društva „PRENJ 1933.“ iz Mostara.
Više je godina bio porotnik u Županijskom sudu u Mostaru.
Po odlasku u mirovinu svu svoju energiju i ljubav posvećivao je svojoj
obitelji. Posljednjih godina ritam života najviše mu je određivala teška
bolest koju je stoički podnosio. Nažalost, poslije duge borbe s opakom
bolesti 14. lipnja 2012. prestalo je kucati njegovo plemenito srce. Pokopan je 16. lipnja 2012. u Gradskome groblju „Sutina“ u Mostaru.
Marinko Jovanović
172
SURADNICI U OVOME BROJU
Mladen Bevanda (1940.) rođen je u Biletićima, Čitluk u Brotnju.
Nakon učiteljske škole završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek
pedagogija – psihologija i njemački jezik. Magistrirao je 1977. i doktorirao 1989. godine na istom fakultetu. Isticao se u javnom životu na
političkom, prosvjetnom, kulturnom i znanstvenom planu. Objavio
je u različitim domaćim i stranim časopisima više od stotinu rasprava,
članaka, osvrta, eseja i tri studije; sudjelovao je na mnogim domaćim
i međunarodnim znanstvenim skupovima. Predaje na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu u zvanju redovitoga profesora te gostuje na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Aktualni je predsjednik Hrvatskoga društva
za znanost i umjetnost.
Asim Delibašić rođen je 1981. u Zenici. Studij pedagogije završio je
na Pedagoškome fakultetu u Zenici. Pohađa poslijediplomski studij na
Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Bavi se prevođenjem; dosad je preveo više znanstvenih članaka i knjiga
iz područja perenijalne filozofije, antropologije, umjetnosti i komparativnih religija. Ti su radovi objavljeni u nakladi uglednih hrvatskih i bosanskohercegovačkih nakladničkih kuća iz Zagreba i Sarajeva. Živi i radi u
Zenici.
Anita Imre (Brčko, 1968.) osnovnu školu i gimnaziju je završila u
Brčkom. Diplomirala je 2011. godine na odsjeku Predškolski odgoj na
Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta
u Mostaru, te stekla zvanje Magistra predškolskog odgoja. Nakon diplomskog studija na istom fakultetu upisuje doktorski studij. Sudionica je
obuke Kvalitetno učenje i poučavanje u visokom obrazovanju pri Centru
za obrazovne inicijative Step by Step BiH, te radionice za djecu i projekt
izložbe u sklopu dječjih dana „Proljeće s Maticom 2012“. Trenutno radi
u statusu stručni suradnik na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i
odgojnih znanosti u Mostaru.
Dijana Ivanišević rođena je 7. travnja 1987. u Mostaru. Osnovnu
školu i gimnaziju završila je u Nevesinju. Na Filozofskome fakultetu
Univerziteta u Istočnome Sarajevu upisala je 2006. godine Studij psihologije, a u rujnu 2010. godine diplomirala. Dobitnica je nekoliko nagrada za uspjeh postignut u tijeku studiranja. Na Nastavničkome fakultetu
173
SUVREMENA PITANJA
174
Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru pohađa diplomski studij – drugi ciklus i pred obranom je magistarskog rada s naslovom Emocionalna
inteligencija i zadovoljstvo životom kod pušača i nepušača. Trenutno radi
kao asistentica na Odsjeku za psihologiju na istome fakultetu.
Svjetlana Slišković (Doboj, 1989.) osnovnu školu završila je u Žepču
(Ponijevo/Novi Šeher), a Srednju medicinsku školu Sestara milosrdnica,
smjer medicinska sestra – tehničar upisala i završila u Mostaru.
Nakon toga upisala je Studij pedagogije na Sveučilištu u Mostaru, na
Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti te diplomirala 2012. stekavši zvanje magistra pedagogije. Tijekom studija radila je
kao demonstratorica na Odsjeku pedagogije. Bila je član predsjedništva
Kluba mladih pedagoga, studentske organizacije pri FPMOZ-u u Mostaru. Sudjelovala je na stručnim/znanstvenim simpozijima, radionicama
i seminarima. Poznaje i služi se engleskim, njemačkim i talijanskim jezikom.
Mr. sc. Marina Zubac rođena je 28. kolovoza 1964. u Blatnici, općina Čitluk. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Čitluku. Diplomirala
je na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu na programu
Studija matematike, profesorski profil. Magistrirala je na Filozofskome
fakultetu u Istočnome Sarajevu na Odsjeku za matematiku i računarstvo.
Radila je u Ekonomskoj školi u Mostaru, Medicinskoj školi u Mostaru i Srednjoj školi u Čitluku, gdje radi i danas. Izvanredni je suradnik na
Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru.
Marko Dragić (Prozor-Rama, 1957.) gimnaziju je završio u Prozoru,
diplomirao hrvatski i latinski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zadru i doktorirao na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Redoviti je profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu na kojem
je bio pročelnikom Odsjeka za kroatistiku u mandatu od 2005. do 2007.,
a od 2007. do 2010. godine bio je predsjednikom Etičkoga povjerenstva
na tome fakultetu.
Gostujući je profesor na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Mostaru na kojem je od 2007. do 2012. godine vršio dužnost prodekana za
znanost. Profesor je i mentor na poslijediplomskim doktorskim studijima: Hrvatska kultura te Kroatistika na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; Jezici i kulture u kontaktu na Filozofskome fakultetu
u Mostaru te Poslijediplomski doktorski studij humanističkih znanosti
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Pod njegovim mentorstvom
(do listopada 2012.) napisano je i obranjeno 418 diplomskih i završnih
174
SURADNICI U OVOME BROJU
175
radova na filozofskim fakultetima u Splitu i Mostaru. Objavio je deset
znanstvenih knjiga, jedan fakultetski udžbenik, jedan sveučilišni priručnik. U desetak zemalja objavio je stotinjak znanstvenih te više od 120
stručnih i popularnih radova. Njegova znanstvena bibliografija pohranjena je na <http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=263153>. Redoviti je član
Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom hrvatskoga
trolista, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Spomenicom Domovinskoga rata.
Uvršten je u enciklopedije: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine;
Biografska enciklopedija vodećih ličnosti Hrvatske (Hűbners Who is Who)
Zug, Schweiz, 2011. Također je uvršten među pedesetak tisuća svjetski
poznatih osoba u enciklopediji Who’s Who in the World, New Jersy, USA,
2012.
Stjepan Ivanković (Duvno, 1939.), osnovnu školu završio je u Kočerinu, gimnaziju u Bolu na otoku Braču i u Zagrebu. Diplomirao je
povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslijediplomske studije iz
informacijskih znanosti završio je na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1967. do
1971. predavao je povijest u gimnaziji u Posušju i u EMŠC u Mostaru.
Od 1971. do umirovljena radio je u arhivskoj službi. Živi u Mostaru.
Objavio je preko trideset stručnih i znanstvenih radova iz povijesti,
kulturne povijesti i arhivistike. U stručnom i znanstvenom radu posebnu
je pozornost usmjeravao na proučavanje kulturnih i društvenih zbivanja
u Hercegovini. Također, objavljivao je feljtone u više dnevnih i tjednih
listova te na radiju.
Bio je urednikom i recenzentom više knjiga. U koautorstvu s J. Kraljevićem i mr. D. Mikulićem objavio je monografiju Kočerin kroz stoljeća
(Široki Brijeg 2004.).
Maja Lasić rođena je 1973. godine u Mostaru gdje je završila osnovnu školu i Gimnaziju „Aleksa Šantić“ te diplomirala na Filozofskome
fakultetu Sveučilišta u Mostaru i na Humanističkim naukama Univerziteta „Džemal Bijedić“. Dobitnica je Rektorove nagrade na Univerzitetu.
Bila je u stalnome angažmanu Lutkarskoga kazališta Mostar i odigrala više od dvjesto izvedaba nekolicine lutkarskih predstava. Završila je
lutkarsko-dramski studij pod palicom glumice i lutkarice Zagrebačkoga
kazališta lutaka gospođe Nevenke Filipović. Ostvarila je nekoliko uloga
u predstavama Narodnoga pozorišta Mostar. Živjela je u Italiji i radila predstave za djecu. Bila je angažirana i u kazalištu Teatro Stabile d`
175
SUVREMENA PITANJA
176
innovazione Galleria Toledo u Napulju. Jedna je od protagonistica u talijanskome dokumentarno-igranom filmu Verso Est redateljice Laure Angiulli. Izvršna je direktorica manifestacije „Dani filma Mostar“ od 2007.
godine do danas. Autorica je i realizatorica brojnih dječjih igrokaza. Radi
kao asistentica na kolegijima Lutkarstvo i scenska kultura, Medijska
kultura, Filmska, radio i TV-kultura i Scenska kultura na Sveučilištu u
Mostaru. Trenutno je na Poslijediplomskome doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture, Odsjek teatrologija na
Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
Mato Nedić (1971. Tolisa) školovao se u rodnome mjestu, Orašju i
Osijeku, gdje je završio studij hrvatskoga jezika i književnosti. Od 1998.
godine zaposlen je u Srednjoj školi fra Martina Nedića u Orašju gdje
predaje hrvatski jezik.
Objavio je sedam samostalnih knjiga: Bijeg, pripovijetke (1997.),
Godina stradanja, roman (2000.), Pomrčina sunca, kratke priče (2005.),
Svršetak početka, pjesnička proza (2006.), Govor gradova, putopisne
crtice (2007.), Ljudske priče, pripovijetke (2010.) i Pater Martinus, roman (2010.). Radove je objavljivao u zajedničkim zbirkama Književnolikovnoga društva „Rešetari“ iz Rešetara (Hrvatska), u časopisima Marulić
i Osvit, a zastupljen je u antologijama Ogrlica za jutro i samoću (2008.) i
Hvaljen budi, Gospodine moj – Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (2009.).
Sudionik je književnih susreta, urednik, recenzent te predstavljač mnogih
izdanja. Suautor je gramatičkoga priručnika Slovo o jeziku (2002.), za srednje škole Županije posavske. Suradnik je brojnih zbornika, časopisa i
novina koje izlaze u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Član je Društva
hrvatskih književnika Herceg-Bosne.
Mate Živković rođen je 7. studenog 1951. u Orašju. Osnovnu školu i
gimnaziju završio je u mjestu rođenja. Po završetku fakulteta, u razdoblju
od 1977. do 1993. Godine, radi kao srednjoškolski profesor u Srednjoj
školi „Grude“. Od 1994. godine radi u Ministarstvu znanosti, kulture
i športa Hrvatske Republike Herceg-Bosna. U Zavodu za školstvo od
1995. do 2002. godine angažiran je kao vanjski suradnik na radnome
mjestu savjetnika za biologiju. U Agenciji za predškolsko, osnovno i
srednje obrazovanje BiH trenutno radi kao stručni savjetnik. Na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru predaje na kolegijima Zaštite prirode i Metodika biologije.
176
UPUTA SURADNICIMA
S
uvremena pitanja objavljuju originalne znanstvene i stručne radove iz prosvjete i kulture te disciplina koje obrađuju teme iz toga područja, kao i znanstvena priopćenja, recenzije, vijesti iz prosvjetnoga i kulturnoga života te vijesti
iz reformskih procesa koji nisu drugdje objavljivani.
Radovi se dostavljaju na disketi, uz dva otisnuta primjerka. Radovi trebaju
biti opsega do jednoga autorskog arka (16 stranica, 30 redaka po stranici, sa 60
znakova u retku, oko 5.000 riječi). Manji radovi (prikazi, bilješke, zapisi, osvrti,
informacije) trebaju biti opsega do 7 stranica. Sve stranice rukopisa molimo
uredno numerirati. Ilustrativni prilozi (slike, tablice, crteži, sheme, grafi koni i
sl.) trebaju biti čisti, oštri i jasno vidljivi da se mogu reproducirati.
Uz rukopis članka treba priložiti sažetak na hrvatskome jeziku do 150 riječi
koji upućuju na svrhu rada, teorijsko-metodološka polazišta, glavne rezultate i
zaključak.
Uz sažetke treba navesti do sedam ključnih riječi koje su stručno i znanstveno referentne za obrađivanu tematiku.
Uredništvo zadržava pravo redaktorski prilagoditi rukopis propozicijama
časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika, kao i pravo redoslijeda
objavljivanja priloga, bez obzira na pristizanje. Rukopisi i prilozi ne vraćaju se.
Naslov članka treba biti kratak i jasan. Uz naslov treba navesti ime i prezime,
znanstveni stupanj i titulu, radno mjesto i ustanovu u kojoj autor radi.
Časopis će objavljivati recenzije i prikaze domaćih i stranih izdanja koja nisu
starija od dvije godine računajući od dana primanja priloga u Uredništvo.
Pri navođenju tuđega teksta (citatom, prenošenjem ili pozivom), preferiramo europski standard. To podrazumijeva pisanje pozivnih bilježaka (fusnota,
referenci) na dnu stranice, pri čemu se informacija o djelu prvi put navodi u
cijelosti, a svaki drugi put u skraćenom obliku.
Na kraju priloga treba navesti popis korištene i konzultirane literature dosljednim kriterijem, najviše 10 do 15 naslova, a preporuča se abecedni red prema prezimenima autora (ukoliko je autor nepoznat, u abecedni red ulazi naziv
djela).
Uz prilog za časopis potrebno je dostaviti fotografi ju i kraći životopis.
Rukopisi se šalju na adresu:
Matica hrvatska Mostar – za Suvremena pitanja,
Kralja Zvonimira b.b. 88.000 Mostar
ili e-mail: [email protected] , te [email protected]
177
Uredništvo
KAZALO
UZ ČETRNAESTI BROJ (Mladen Bevanda)
ENTUZIJAZAM ILI SINE IRA ET STUDIO........................................ 5
PROSVJETA
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
PATRIOTSKI ODGOJ – I DANAS AKTUALNO PITANJE............... 9
Asim Delibašić
USPOREDBA I
TUMAČENJE ETIČKIH NAČELA UČITELJSKOGA I
LIJEČNIČKOGA KODEKSA .............................................................. 19
Anita Imre
PROJEKT METODA U RADU
S DJECOM PREDŠKOLSKE DOBI.................................................... 31
Dijana Ivanišević
AGRESIVNOST I SAMOPOŠTOVANJE
U ADOLESCENATA S RODITELJSKOM SKRBI I
ADOLESCENATA BEZ RODITELJSKE SKRBI.............................. 43
Svjetlana Slišković
ODGOJ I OBRAZOVANJE NA PODRUČJU ŽEPČA
IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA............................................ 57
Mr. sc. Marina Zubac
STANDARDIZACIJA NASTAVE MATEMATIKE U
DRUGOME RAZREDU GIMNAZIJE................................................ 71
STUDIJA
Prof. dr. sc. Marko Dragić
SVETA BERNARDICA U HRVATSKOJ USMENOJ LIRICI............. 85
IZ KULTURE
Stjepan Ivanković
Jedan od prvih profesora iz
zapadne Hercegovine........................................................... 103
179
Maja Lasić
POSTMODERNISTIČKA POETIKA
FILMA DOGVILLE LARSA VON TRIERA ..................................... 105
Mato Nedić
ULOGA FRA MARTINA NEDIĆA U
OBLIKOVANJU KULTURNOGA ŽIVOTA HRVATA U BOSNI..... 118
Mate Živković
UTJECAJI EKOLOŠKIH ČIMBENIKA NA
ODRŽIVOST ZAJEDNICE HRASTOVO-GRABOVE ŠUME
U ZAPADNOHERCEGOVAČKOJ ŽUPANIJI.................................. 131
KNJIŽEVNI PRILOG5
Fabijan Lovrić
DUKAT................................................................................................ 145
3
PRIKAZI5
Ivan Sivrić, prof.
O ODGOJU ZA ZDRAVLJE............................................................149
Prof. dr. sc. Mladen Bevanda
VAŽAN PRILOG ZDRAVSTVENOMU ODGOJU.......................... 155.
Ivan Sivrić
IZ GOSPODARSKE POVIJESTI BROTNJA................................... 158
Marinko Jovanović
GODIŠNJICE MATURE – TRADICIJA KOJA TRAJE..................... 162
8
IN MEMORIAM
Ljupko Antunović..................................................................... 170
Radoslav Pejičić (1944. – 2012................................................... 172
SURADNICI U OVOME BROJU..................................................... 173
UPUTA SURADNICIMA.................................................................. 177
180
Lektori:
Ivica i Danijela Musić
Naslovnica:
Humska ploča
Zadnja korica:
Vjetrenica
Ilustracije:
Iz arhiva Divina Proportion
Savjet časopisa:
prof.dr.sc. Ivo Čolak
prof.dr.sc. Nevenko Herceg
prof.dr.sc. Neven Hrvatić
mr.sc. Stjepan Ivanković
prof.dr.sc. Stjepan Krasić, akademik
doc.dr.sc. Mladen Kvesić
doc.dr.sc. Miljenko Lugonja
doc.dr.sc. Ivan Madžar
prof.dr.sc. Vlado Majstorović
doc.dr.sc. Tonćo Marušić
prof.dr.sc. Šimun Musa
Josip Muselimović, odvj.
prof.dr.sc. Ljerka Ostojić
prof.dr.sc. Vladimir Paar, akademik
prof.dr.sc. Zoran Primorac, predsjednik
prof.dr.sc Ivan Prskalo
prof.dr.sc. Željko Šuman
dr.sc. Tea Vučina
Lurdes
Godište VII., broj 14.
Mostar, prosinac 2012.
Godište VII., broj 14.
Mostar, prosinac 2012.

lyrics - Sara Renar

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

Suvremena pitanja broj 10

“Mostar je podijeljen grad, ali takvih podjela ima u - Media

PS_89_DJECJI MARKETING.pdf

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

Pubikacija 2

...što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu... Poslanica