Vrućak i minera. pdf

VRUĆAK I MINERA
UVOD
Riječ vrućak ili vručak nastala je od riječi vrutak (gen = vrutka, mn = vrući)
prema načinu tvorbe: vru (tj) ak ( tj = ć), a znači vrelo, izvor vode.
Tvorbena osnovica riječi “Minera” je od riječi mina (= eksploziv, rasprsno
sredstvo ) a tal. minera = rudnik (rudače, uglena, kamena ) ili rudokop. Podrijetlo i
značenje riječi minera samo
po sebi govore da se pri radu u rudniku koristi
eksploziv različitih vrsta i načina djelovanja.
Opća i vlastita imenica Vrućak (gen. vrućka) u lokalnom, hrvatskom
čakavskom govoru središnje Istre, koja se inače, u službenom izričaju rabi u obliku
vrutak, označava: vrelo, izvor, vir, vruju ili vrulju. Ona ukazuje na izvor vode, koja,
izlazeći na zemljinu površinu kao da vrije, kuha. Osim kod Karojbe, nazive hidronime Vrućak susrećemo na području Semića (općina Lupoglav), nedaleko od
Gračišća i u drugim dijelovima središnje Istre, odnosno na teritoriju nekadašnje
Pazinske grofovije. U duhu lokalnog govora, na Boljunskom Polju izbija izvor
Vroučak.
Kod Kršikle imamo Vruju, a na području Trviža - Vielu i malu Vruju. Na
južnim padinama brda Prašćar kod Karojbe postoje toponim i hidronim Ruja, što je
vjerojatno prvobitna Vruja.
Svi nazivi izvora koji imaju vezu s glagolom vreti ili vriti, nastali su od
staroslavenskog “vratjak” = vrutak. Zbog toga, na Buzeštini, gdje se u puku rabi
govor “najbliži” staroslavenskom, odnosno sveslavenskom, susrećemo više gotovo
“izvornih” naziva izvora. Tako u selima Sveti Martin, Marinci i Štrped postoje
“kaptirana” (obzidana) vrela s jednakim nazivom Vraček. Kod sela Erkovčići,
nedaleko od Huma, izbija vrelo Vreček naziv kojega je, takoñer, u duhu lokalnog
dijalekta. (Just Ivetac: Istarski toponimi, Pula, 1982.)
Pored hidronima Vrućak, u Istri se prilično rano spominje i naziv vrela u
obliku Vrutak, koji se inače susreće u drugim krajevima Hrvatske.Tako, u Istarskom
razvodu (1325.) navodi se : “Od tu idoše po stareh zlamenjah na vrutak pod
breg veli, meju S(ve)ti Spas i Novaki, i tu ima jedna i druga stran živine
napajat. I tu postaviše jedan velik kamik na kojem je jedan križ visečen. I tu
počivahu vsa gospoda i komuni i deželani. I piše vsi toga vrutka vodu, i
narekoše ime tomu vrutku Knež studenac”.
Nazivi Vrućak (Vručak) i Minera, prvi kao hidronim, drugi kao toponim
(ugljenokopa) danas za Karojce znači poznati izvor vode i nekadašnji (napušteni)
rudnik ugljena, što se nalaze oko 500 m udaljenosti od južnog ruba naselja Karojba
na površini brdske uvale nazvane “puli Vrućak”:
Zbog prirodnih obilježja okolice Vrutka i Minere, te povijesnog značenja za
život i rad Karojaca u davnoj prošlosti, (područje “Puli Vrućak») se danas može
urediti i obilježiti kao zanimljiv prirodni i povijesni lokalitet Karojštine.
Valigaštar
Vrućak
Minera
Slika: Vrućak i minera na topografskoj karti
I.
IZVORI VODE I LEŽIŠTA UGLJENA
1.OD BIJELE DO CRVENE ZEMLJE
Jedna zamišljena, više-manje ravna crta, koja se proteže od Raškoga
zaljeva na jugoistoku do Šečovljanske zavale na sjeverozapadnom dijelu Istre,
prelazeći od Barbana, Pazina, Karojbe i dalje, dijeli Istru diagonalno na takozvanu
“crvenu” i “sivu”. Ta geološka granica se, na području Karojbe spušta iz Kamene
Vasi prema Suhom potoku, lijevom pritoku Mirne.
Upravo na toj crti izmeñu “bijele” i “crvene” Istre otkrivena su ležišta ugljena,
najveća na Labinštini i na području Secovlja. Takvo ležište na području Karojbe (
negdje na polovici te istarske mineralne diagonale ) je samo djelomično istraženo.
Raško-šečovljanska diagonala dijeli Istru i na kršni brdoviti kraj bogat
vodotocima i izvorima vode te kraško područje “crvenice”, u kojem gotovo i nema
nikakvog potoka, a izvori su vrlo rijetki.
Na području Karojbe svi potoci imaju svoje izvore u sivom, flišnom kraju tog
valovitog teritorija, da bi, redom, ponirali na samom rubu “crvene” Istre, a zatim
pojavljivali na površini u drugim krajevima ili u moru, u obliku vrutka ili vrulja.
Izmeñu Škropeta i Trviža na taj način ponire potok Čiže, nekada poznat po svojim
mlinovima. Potoci što se spuštaju iz novačanskih brda poniru kod Škropeta i Pilata.
Prije izgradnje ceste Motovun - Pazin ( 1826. god. ) Suhi potok se, umjesto u Krvar
slijevao u Cvitkovu jamu, na takozvanim Lačinama. Toponim nastao od latinske
riječi lacus = jezero, lokva.
Još nije hidrološki istraženo, ali se predpostavlja da je Vrućak i Valigaštar (
na Karojštini ) opskrbljen vodom iz ponornica koje dolaze od Pilata ( Trnovac ) i
Margaroti ( Rakovac ). Ta dva izvora ( dijeli ih uzvisina Haduma ) su, po svoj prilici
meñusobno povezana. Jednako je tako s izvorom Grgaska ( Močibobi ) u blizini
kojega se na širem području “crvenice” pojavljuju svojevrsne “mrlje” sivog,
laporastog terena, kakvog se susreće u novačanskim brdima.
2. VRELO ZA SVAKO SELO
Svako od četiriju sela Karojskog komuna ( župe ) imalo je svoje vrelo žive
vode i sva su bila , više-manje, ograñena/zaštićena, još prije nego što je sagrañen
Istarski vodovod ( 1938. god. ), kojim je Karojba dobila dvije javne “špine”. Prije, a
ponekad i nakon Vodovoda, Karojci su se služili izvorom Vrućkom, Močibobari
Valigaštrom. Soldatići Valicama i Kamenovašari Dražicama. Najbolje je bio
ograñen ( 1880.) karojski Vrućak s obzidanom i natkrivenom zvirnicom ( virom ).
Valigaštar je u obliku cisterne, kamenovaški izvor Dražice “kaptiran” je na početku
četvrtog desetljeća XX. stoljeća ( za Župana Matija Matijala ). Soldačke Valice bile
su najmanje zaštićene. Imale su obzidan bunar, koji nije bio pokriven. Zbog toga
dolazilo je često do zagañivanja njegove vode. Valice su uništene prigodom radova
na obnovi ( asfaltiranju ) ceste Karojba - Motovun šezdesetih godina XX. stoljeća.
Čini se, da su najduže i najintenzivnije bili korišteni obližnji izvori Vrućak i
Valigaštar. Iz njih su najprije, crpili vodu predpovijesni ljudi iz gradina na okolnim
visovima, a zatim vojnici ( legionari ) i stanovnici rimskoga quadruviuma i
legionarskog utvrñenog logora oko današnjeg Valigaštra. Nema sumnje, da su
vodu Vrućka upotrebljavali i stanovnici srednjevjekovnog naselja Gradišće,
razvaline kojega se naziru u šumarcima sjeverno od župnog groblja Sv. Andrija.
Kad je za sušnih godina nestajala voda u četiri “kaptirana “ karojska izvora,
onda su ljudi toga kraja odlazili po vodu na manje izvore, vrela i zvirnice u široj
okolici, što su gotovo svi izbijali na flišnoj polovici karojštine. Oni, su već u ranu
zoru, odlazili u: Šćoc, Svetu Petrnju, Maličiku, Grm, Zvirnicu - Trepetike, Žliberinu,
Mrežvale, Dugaču, Velu i Malu Valu.
Kad nije bilo više kuda, onda su se naši ljudi spuštali u tamno okno Miniere,
da bi pajkali vodu u brentele i gulede, a zatim ih pune nosili na ramenima i na glavi,
najmanje stotinu netara daleko i uzbrdo, do svojih tovara i upregnutih volova,
natovarenima brentama, karatelama i kaštelanama.
II.
PULI VRUĆAK
Izvor Vrućak (Vručak) nalazi se oko 500 m udaljenosti od južnog ruba
naselja Karojba, na sjevernom obronku brda Sveti Andrija, jugoistočno od brdovite
visoravni Hadume te istočno od raskrižja puteva Križišće. Oko izvora je ravan,
travnati teren, svojevrsna brdska uvala.
Prilazni put izvoru, dug oko 250 metara, odvaja se od ceste Karojba Škropeti, s desne strane kod mosta zvanog Karojski most. Tim putem dolazi se do
područja nazvanog “Puli Vrućak (Vručak)”. Dolaskom na zaravan može se vidjeti
nisko ograñeni zdenac, podbočen s četiri kamena stupa. U njegovoj pozadini je
natkriveni izvor (kaptaža izvora). Ulaz prema izvoru obzidan je u obliku luka. Na
središnjem, najvišem kamenu tog luka ( “vrata od izvora” ) urezana je godina
izgradnje,1880. Od vrata izvora do razine vode jedna je stepenica. Izvor je
natkriven kamenim polukružnim svodom koji je obrastao grmljem i travom kao i
njegova neposredna okolica. Višak vode iz izvora se, podzemnim kanalom, slijeva
u zdenac (“šternu”).
Oko 20 metara zračne udaljenosti od zdenca, prema istoku, dubok je jarak
strmih padina, okružen stijenama. On vodi prema ulazu u nekadašnji podzemni
rudnik. Izgled ulaza u Mineru je nepravilnog, kružnog oblika, promjera 1 1/2 - 2m.
Na udaljenosti od oko 40 m. u Minieri se vidi voda. S desne strane prilaza prema
ulazu u podzemlje Minere na jednoj je velikoj stijeni urezan nečitljivi natpis i godina
1929.
Područje “Puli Vrućak” ( “Vrućak” ) okruženo je, sa zapadne i južne strane
gustom šumom hrasta, bagrema, graba i kestena, te gustim grmljem. U široj okolici
Vrućka ( Vručka ) i Minere, prema sjeveru i istoku prostiru se obradive površine.
Nekada su u neposrednoj okolici bili i veliki vinogradi, dok je danas “bared” ili
obrañene površine njiva.
Slika: Okolica Vrućka i Minere
I.
POVIJESNI PREGLED
Vrućak ( Vručak ) i Minera, te područje nazvano “Puli Vrućak”, zanimljivi su
zbog svoje povijesti, povijesti života i običaja Karojbe i Karojštine.
1. VRUĆAK (Vručak)
Sačuvani tragovi života i predaja o široj okolici tog izvora govore o
nastambama ljudi na tom području još u pretpovijesnom razdoblju. Na brdima
nedaleko od izvora, prema zapadu, spominju se gradinska naselja: danas Hadume
- Brih i Gradišće.
U antičko doba bijaše na današnjem području Brih- Križišće, rimska utvrda
Quadruvium. Današnji toponim Križišće upućuje nas da je vjerojatno tu bilo
raskrižje putova što su, do i od te četverouglaste utvrde, vodili prema Poreču,
Trstu, Akvileji, Puli, te prema istočnoj granici Porečkog agera (danas: Brdo Sv.
Spas i Butoniga ). O putovima u antičko doba na Karojštini čitatelji se mogu više
informirati u knjizi autora A. Bartolić i J. Ivetac: Karojba - od Sopajca do Šublente,
Udruga Valigaštar, 2002.
Može se pretpostaviti da su i onda na istočnom obronku brda Brih Hadume, kao i izvor Valigaštar na zapadnom području tih uzvisina bili nepresušni
izvori vode najstarijim stanovnicima Karojbe. Bili su to i brojnim putnicima i
životinjama u zapregama što su prolazili ovdašnjim antičkim i srednjovjekovnim
putovima.
Prema staroj predaji, u okolici izvora bila je i lokva od koje je tekla voda koo
potok prema današnjoj Karojbi. Putovi na Vrućak vodili su od Haduma, Srdelića,
kada su tamo bile staje ( dvori ) goveda i ovaca.
Godine 1879. odlučiše Karojci urediti izvor vode Vrućak. Radove su
poduprijeli Općina i Komun. Ljudi su sudjelovali u izgradnji “kaptaže” osobnim
radom koji je bio organiziran kao “rabota”. Tako je 1880. godine izgrañena već
opisana “kaptaža” izvora ( natkrivena je zvirnica). Kasnije je izgrañen zdenac (
šterna ) , kao svojevrsna pričuva vode, iz koje se crpila voda ručnom crpkom. Iz
grla zdenca dizala se voda sa “sićima”, privezanim konopcima ( “špagima” ). Iz tog
izvora, kao i izvora iz šire okolice su Karojci i stanovnici obližnjih sela prevozili vodu
na svojim “vozima” ( u “kaštelanama i bačvama” ) prenosili
magarcima u
brentama, ili drugim drvenim posudama koje su prevozili kariolama.
Kada je izgrañen istarski vodovod ( 1938. godine ) postavljene su javne
česme ( “špine” ): na Placu u Karojbi, na raskrižju cesta ( “Na Kružeri” ) i u
Vantulićima. Voda iz Vrućka se manje koristila, pogotovo za piće. Ali, kao i ranije,
voda Vrućka služila je za napajanje stoke, uglavnom u sušnim godinama, te za
pripremanje modre galice ( “verderama” ).
Kada su, 1945. godine, njemački vojnici minirali Istarski vodovod u predjelu
Motovunske šume ( “U Lugu” ), ponovo je Vrućak postao glavno izvorište vode za
Karojce. U doba slabije izdašnosti izvora Vrućak koristila se voda iz napuštenog
rudnika ( “Minere” ).
Nakon popravka Istarskog vodovoda, 1948. godine, ponovo se napušta
Vrućak, pa se njegova voda koristi za potrebe domaćinstava, napajanje stoke,
polijevanja povrća i pripreme modre galice.
Od 1970. godine, kad dolazi do pada poljoprivredne proizvodnje, uzgoja
stoke, ovaj povijesni izvor još jednom biva napušten.
No, 1974. godine, kada su vojnici izgradili bunkere na području Haduma,
očišćen je izvor i zatvoren metalnim vratima.
Godine 2002. Udruga Valigaštar, njezini članovi i brojni suradnici odlučili su
obnoviti “kaptažu” izvora, urediti njegovu okolicu i urediti prilaz Mineri.
Slika: Vrućak, kaptažna grañevina sa kamenim grlom cisterne.
2. MINERA
Tijekom trećeg desetljeća XX. stoljeća, bušotinama i površinskim iskopom,
pronañeni su slojevi ugljena u podzemlju nedaleko od izvora Vrućak. Poduzetnici,
trgovci u Karojbi, Josip Ritossa ( Giuseppe Ritossa ) i njegov zet Bonifačić Braut
osnovali su društvo za iskop ugljena, nakon čega je iskopan prilaz u podzemlje.
Poduzetnici i njihovi radnici bili su ohrabreni nalazištem ugljena u podzemnom
tunelu i mogućnostima prodaje te rude. Kopanje je trajalo par godina, navodno u tri
podzemna tunela, od kojih najduži je bio od 300 - 400 metara. Tijekom iskopa
rudari su naišli na izvore vode i tanke slojeve ugljena ( 30 - 40 cm ) - Zbog malih
količina iskopanog ugljena i velikih troškova radovi su prestali.
Akcionar istraživanja, iskopa i prodaje ugljena u Istri bila je tada “Arsa,
societa anonima carbonifera”. To dioničko društvo industrije ugljena u svojoj bilješci
za ministra Narodnog gospodarstva u Rimu piše 16. kolovoza 1929. godine,
slijedeće: “Što se tiče istarskog ugljena imamo osjećaj da problem nije dovoljno
poznat. Ugljen u Istri, ne samo da postoji, već postoji u znatnim količinama.
Nedavna procjena, koju je dao izraditi poznati stručnjak iz inozemstva pokazala je,
da samo na području Karojbe, koja je izvan sadašnjih koncesija Raše ima 150
milijuna tona. Radi se o izvrsnom ugljenu od 7400 kalorija koja će zamijeniti, bez
ikakvih preinaka instalacija, najbolje inozemne ugljene”.
( “ a proposito del carbone istriano abbiamo la sensazione che il problem a
non sia ancora sufficientemente consciuto. Il carbone in Istria esiste non solo, ma
esiste in quantita molto considervoli. Una recente stima fatta fare da un celebre
tecnico straniero ha dato per la sola zona di Caroiba, che e fuori della zona delle
attuali concessioni dell Arsia, una valutazione di 150 milioni di tonelate di 7400
calorie, senza alcuna modificazione di impianti, i migliori carboni stranieri.” ).
Slika: Ulaz u mineru, djelomično zatrpan smećem.
No, zbog naprijed navedenih razloga to nije bilo ostvareno. Miniera je napuštena
poplavljena podzemnim vodama, a radnici su ostali bez posla. Ostao je prilaz i ulaz
u podzemlje napuštenog rudnika, a voda u bivšem ugljenokopu postala pričuva za
Karojce u sušnim razdobljima.
Pokušaj obnove ugljenokopa potaknula je svojim dopisom, Ugljenokopima
Raša, općina Motovun sredinom pedesetih godina XX. stoljeća. No, taj se projekt
nije ostvario. To su sijećanja još živućeg Stjepana Kristofića koji je onda bio tajnik
Općine Motovun. Ipak 1967 - 1968 godine vršena su istraživanja ruda na području
Istre ( od Raše do Slovenskog Primorja ) i na lokalitetu “puli Vrućak”. Geološki
institut SR Slovenije, koji je organizirao i vodio ta istraživanja nije objavio dobivene
rezultate podzemnih nalazišta na području Karojbe.
IV. PREDAJA OBIČAJI I SIJEĆANJA
1. POTOK OD VRUĆKA DO RUJE
Predaja kaže da je u davnoj prošlosti “Vrućak bija viela zvirnica ispod
kamika”. U okolici je bila lokva vode ( “puč” ). Dubina i količina vode u lokvi
mijenjala se ovisno o količini oborina na područjima, od Trviža do Rijavca,
odnosno o “slivu” podzemnih voda toga kraja o kojemu je ovisila i izdašnost te
zvirnice.
Izvor i “puč” oko njega imali su svoj prirodni odljev vode, odnosno potok.
Vodotok je bivao od izvora Vrućak prema Paškovcu, današnjem karojskom
cestovnom mostu, dalje prema Sušjanovoj vali istočno od Dagostinovih kuća,
prema Vali i Ruji, Tome u prilog govori i današnji izgled terena i ostaci korita
potoka, od Mosta prema Sušjanovoj vali, istočno od zgrade današnje gostionice, te
Bartolićevih i Sušjanovih dvori.
Najstarije karojske kamene kuće i staje izgrañene su zapadno od korita toga
potoka.
U doba izgradnje Karojskog mosta ondašnji su projektanti predvidjeli
mogućnost protoka vode ispod njegova luka, prema Sušjanovoj vali.
Kada je davno, prije izgradnje mosta, presušio potok od “suvišne” vode
Vrućka, tada su Karojci pored mosta iskopali lokvu u kojoj su napajali stoku.Nju su
nazvali “Lokva na mostu” ili “Lokva puli mos”.
Korito nekadašnjeg potoka u Sušjanovoj vali naziva se danas “Potok u
Sušjanovoj vali”.
2. “PO VODU NA “VRUĆAK” ELI U “MINERU”
Govorili su tako u već davnoj prošlosti u Karojbi. Netko je po vodu išao
zapregama volova i krava s “kaštelanama” ili bačvama na vozićima, drugi brentama
s vozićima (“kariolama”). Kad je bilo manje vode na Vrućku ( ili je trebalo “čekati
vodu”), odlazilo se po vodu u Mineru. Govorilo se: “Ni vode na Valigaštru ni na
Vrućku, gremo po vodu u Mineru”.
Neki nisu rado odlazili po vodu u podzemlje bivšeg rudnika ( u Mineru ), pa
su “čekali” vodu na Vrućku. Kad je u zvirnici bivalo malo vode i pumpa nije “točila
vodu”, tada su “pajkali vodu u kamareti”, (natkrivenom prostoru izvora).
3. NA DELO U MINIERU
Zanimljiva su sijećanja nekadašnjih rudara u Minieri. Jedan od njih pričao je:
“Se digneš ujutro rano i grieš po putu zgora Bezjaki do Križišća, zguor Zvonari i
proti cimiteru pod Brih. Zgor Srdelići ubrneš proti Vrućku. Kad si duoša u baraku su
hodili i drugi delavci. Svi su uzeli almet ( šljem ) na glavu, u jenu ruku fera ( 1 ) u
drugu lopatu eli pikun i ala u Minieru. Niki odnaprid niki od zad eli pod vuolte eli pod
šapunte ( potporne grede ) počeli su kopat. Niki su muorali i kliečeć kopat eli
pikunat. Z lopaton se krbun hita, najprvo, na portantine, kad ni bilo blizu karela, eli
kako u nike načve za nosit karbun. Niki su rivali karele van, kad vinč ni bija dosta
jak. Kad si duoša van si bija črn kako krbun. Judi su se prali z vodon na Vrućku,
prvo nego su pošli doma. Plaća je bila kako si dela, eli kako je delala tuoja
švadra...”
4. NAPOJIT BLAGO
U doba velikih suša kad su lokve imale malo vode ili sasvim presahle,
napajala se stoka iz Vrućka ili Miniere. Tada su govorili da je voda iz Miniere
“preveć ledena za blago”, pa su je ostavljali neko vrijeme prije nego što su napajali
stoku. Danas, meñutim, domaćinstva nemaju blaga. Lokve “Na Mostu”, “Puli
Crikvu” i u “Hadumama” su zatrpane, a one na “Križišću” i “Na kraj Česte” su bez
vode. Samo se nekadašnji pastiri sjećaju kako se nekada napajala stoka na Vrućku
i na lokvama.
5. VIELI SAMANJ ZA PETROVU
Petrova je u Karojbi sinonim za samanj što se , u povodu blagdana
Pohoñenja Blažene Djevice Marije održava svake godine, prve nedjelje u srpnju.
Sajam je nastao 1748. godine. Tada je kip gospe od Sopajca prenijet na lijevi
pobočni oltar župne crkve u Karojbi ( više o tome vidi u knjizi:
( Sopajac).
U XIX. stoljeću taj je sajam bio “privilegirani sajam” - trajao je 8 dana.Tada
je zauzimao gotovo sve javne površine oko Karojbe, uz putove, što su se u obliku
“ipsilona” (Y ) protezali, od sjevera prema jugu: od Toničovih brajda, pa do Prisika i
Vrućka. Desetak usputnih lokava i “puča” je i tom prigodom korišteno za napajanje
stoke.
Na taj veliki godišnji sajam dolazilo je mnoštvo ljudi s većim brojem domaćih
životinja, iz širokog područja središnje Istre, osobito iz područja Motovunskih
Novaka, Trviža, Muntrilja, Tinjana, Višnjana, Rakotula, Motovuna i Kaldira. Na
sajmu su bile različite domaće životinje (volovi, krave, telci, ovce, praščići i drugo).
Pod improviziranim strehama od lisnatoga granja, nuñali su se svakojaki
poljodjelski alati ( kosiri s Tinjanštine i motike s Oprtalščine ), zatim grnčarski
proizvodi ( lonci čak s područja Huma i Draguća ), “bale lanenog/konopljeg platna i
vuneno sukno. Iz bačava položenih na vozima točeno je vino iz svih krajeva. Vino i
žestoko srpanjsko sunce činili su svoje, pa se na svim stranama, čula glasna vika i
pjesma, kantalo se i “na tanko i debelo”.
Dogañale su se i žestoke svañe, osobito izmeñu Vlaha ( Ulaha ) i Bezjaka,
pri čemu su znali intervenirati, a kasnije i talijanski karabinijeri.
O tom velikom godišnjem sajmu pričali su starci iz generacija što su živjele
u prvoj polovici XX. stoljeća. Na tom se sajmu nuñalo i meso od zaklane stoke.
Zvane Papa iz Močiboba je višeput pričao, kako bi “niki Muntrijci, na komuneli puli
Paškovca, ubišali zaklane ovce na zdignjene timune ( ruda ) od vozi, pak si je čovik
( kupac ) sam izbira ča će kupit: eli jetra, eli bubrige, eli kušete, eli glavu...
6. TUNEL OD MINERE DO POTOKA
U kolovozu 1931. godine pronio se glas Karojštinom da će biti probijen
zaseban tunel izmeñu Minere i potoka Krvara, dugačak nešto više od jednog
kilometra, koji bi imao dvostruku namjenu - da se tom novom “galerion” isprazni
voda iz potopljenog dijela ugljenokopa, te da se prigodom kopanja tunela temeljitije
istraže podzemlja Karojbe, Močiboba i Soldatića na području kojih su prethodnim
sondažama utvrñeni tanji slojevi ugljena, vidljivi i na površini, meñu bočnim
stijenama korita Suhoga potoka, lijevog pritoka Krvara.
Neočekivana vijest je u puku pobudila nadanja, ali i strahovanja. Siromašni,
nezaposleni seljaci/težaci, očekivali su, proširenjem radova u Mineri i na njezinom
širem području, da će lakše doći do “dela i šoldi”, da će, napokon, bolje živjeti.
Istodobno su strepili da bi mogla “presušiti”, nestati iz glavne “galerie” Minere
njihova najvažnija pričuva vode, što se nalazi u tamnom podzemlju.
O novom odvodnom tunelu bilo je svakakvih, pa i maštovitih špekulacija. U
hladovini brijestova i kestena ili uz ognjišta ljudi su u šali govorili kako će kroz
“saliže” svojih kuhinja, konoba i štala probiti posebne škulje do “galerije”, da bi se
na taj način opskrbljivali dovoljnim količinama vode. Meñutim, bila su uzaludna
njihova maštanja, jer nije nikada došlo do probijanja odvodnog tunela od karojske
Minere.
Meñutim, ako prije sedam desetljeća Minera nije “ni sušena”, odnosno nije
moglo doći do proširenja njezine proizvodnje, još nije kasno da se iskoriste velike
količine vode ovdašnjeg podzemlja za prilično jeftini sustav navodnjavanja (zbog
prirodnog pada vode) poljodjelskih/povrćarskih površina u okolici Karojbe,
pogotovo njiva i vrtova što se nalaze na nižoj razini od ugljenokopa, ispunjenog
vodom. Tome bi svakako trebale prethoditi geološke i hidrološke pretrage površine
i podzemlja tog lokaliteta.
a "Mos
prem
tu"
Položajna skica
"Vrućka" i "Minere"
da
lje
ne
pr
ist
zb
u
po
og pač
dz
no
em
ne
vo
de
LEGENDA:
1. kaptaža izvora "Vrućak"
2. zidana cisterna
3. ulaz u "Mineru"
3
pr
em
a
"K
riž
išć
u"
2
prema "Duori"
pr
em
a
"K
riž
išć
u"
1
(Tekstovi i slike korišteni iz brošurice „VRUĆAK I MINERA“ izdane u
Karojbi 2002. godine, nakladnika Udruge Valigaštar, autora Dr. Ante
Bartolića, Justa Ivetca i Maria Labinjana).

Download Report