Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Dragan Zlatović*
OGLEDI IZ AUTORSKOG
KAZALIŠNOG PRAVA
Suvremeno autorsko pravo nastoji pravno regulirati poziciju autora i drugih
nositelja srodnih prava, ne samo u odnosu na klasična autorska djela s
područja književnosti i umjetnosti, nego i ona koja su posljedica ne samo
autorske ingenioznosti nego i tehnološkog, komunikacijskog napretka. U ovom
radu analiziraju se temeljni instituti i pojavnosti vezane za autorsko kazališno
pravo, dakle autorskopravne situacije koje imaju svoj predživot ili nastajanje ili
trajanje u književnosti odnosno kazalištu kao umjetničkoj djelatnosti.
Ključne riječi:
kazalište, dramsko djelo, autorsko pravo, ugovor o scenskom prikazivanju
I.
Uvodni traktat o autorskom kazališnom pravu
Razvitak suvremenog autorskog prava u mnogome je određen razvojem tehnologija
koje stvaratelji upotrebljavaju kod stvaranja odnosno primjene i korištenja autorskih
djela.Posebno je to karakteristično za drugu polovinu XX. stoljeća i početak XXI.
stoljeća kada se zbiva izuzetan ubrzan razvoj novih tehnologija koje diktiraju suvremeni život i ljudske djelatnosti. U kontekstu tog neuobičajenog ubrzanog razvoja
tehnologija pravna regulative, pa i ona na području autorskog prava, uvijek zaostaje
u odnosu na taj razvoj tehnologija.1 Tehnološki razvoj u prošlom i ovom stoljeću
omogućio je sofisticirane suvremene modalitete i sredstva priopćavanja i korištenja
zaštićenih djela, pa tako i autorskih djela u globalnim razmjerima (internet2, satelit,
CD, DVD, mp3, broadband, nova prava vezana za baze podataka, fonograme i sl.).
3
Ove pojavnosti dovode i do informatičke revolucije, odnosno do procvata tzv. kulturne industrije, pod kojom se podrazumijevaju aktivnosti i industrije čija je temeljna
*
Dragan Zlatović, mag. iur., ravnatelj Šibenskog kazališta i Međunarodnog dječjeg festivala
1
Cornish, W., Intelektualno vlasništvo – sveprisutno, ometajuće, nebitno?, OMNILEX, Zagreb,
2008., str. 77.
2
Forder, J., Svantesson, D., Internet and E-commerce Law, Oxford university press, 2008., str. 8.
i 141.
3
Cit. Vukmir, M., Utjecaj razvoja tehnologija na autorsko pravo i pravna priroda predmeta zaštite
intelektualnog vlasništva, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, Zagreb, 2001., vol. 2., str. 9. i 15.
Pobliže i kod Zlatović, D., Pravo intelektualnog vlasništva u suvremenom digitalnom okruženju, ogledi i
pravni izvori, Propisi.hr, Centar za mangement i savjetovanje, Zagreb, 3/2009., str. 17.
133
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
snaga ukorijenjena u zaštiti njihovih primarnih proizvoda i usluga kroz pravo autorskog i srodnih prava, kao segmenta prava intelektualnog vlasništva.4
Kako autorsko pravo pokriva izvorno ljudsko intelektualno stvaralaštvo na polju
književnosti, znanosti i umjetnosti, upravo kazališna (dramska, scenska) umjetnost,
odnosno jednom riječju kazalište, kao prvotna univerzalna umjetnost, iskonski odolijeva suvremenim tehnologijama, iako i sama nije imuna od korištenja tehnoloških
rješenja u svom procesu. Kazalište je autonomno u svojim razvojnim tijekovima u
krugu ostalih umjetnosti i specifično je po svojemu gravitiranju između umjetnosti
i života.5 Unatoč razvojnim fazama i umjetničkim novinama, kazališna umjetnost
uspijeva gotovo ostati u svojom izvornom obliku, odnosno čini nam se kako moderne informacijske, tehnologijske i komunikacijske mijene nemaju upliva u svijet
i izraz kazališta kao u drugim umjetničkim i životnim područjima. Dok su 90-te
godine prošlog stoljeća u suvremenoj umjetnosti donijele dosad najbolju i najbržu
komunikaciju na relaciji umjetnik-publika, kada preko interneta možemo vidjeti
gotovo istog dana sve ono što je prikazano, stvoreno ili izloženo bilo gdje u svijetu,
u kazališnoj komunikaciji gotovo se ništa nije promijenilo.
Kada analiziramo moderno autorsko pravo i srodna prava, sastavljeno od
međunarodnih ugovora i konvencija, nacionalnog zakonodavstva, komunitarnih
propisa i precedentne prakse zemalja common law-a i copyright-a, uočavamo kako
je ono najmanje usmjereno regulirati određena pitanja u području kazališne umjetnosti. Naime, kazališni autori i izvođači, kao i kazališni producenti, moraju se tražiti
u općim normama autorskog prava, bez posebnih, njima specifičnih rješenja.
Stoga ćemo u ovom radu nastojati približiti institute i rješenja autorskog i srodnih prava konkretnim situacijama karakterističnim isključivo za kazališnu umjetnost, pokušavajući ne samo dati konačne odgovore na neka pitanja nego i otvarati
nova pitanja, iskazivati dvojbe, provocirati promjene ukoliko su one nužne.
Hrvatsko autorsko pravo možemo u ovom trenutku razvoja hrvatskog pravnog
poretka, bez ikakvog nacionalnog zanosa i samodopadnosti, okarakterizirati kao
moderno, cjelovito, sustavno i harmonizirano pravno područje s iznimno visokim
stupnjem usklađenosti s rješenjima međunarodnog i europskog autorskog prava.6
Možda hrvatsko kazalište i glumište u isto vrijeme ne može dobiti tako visoke
ocjene, uspoređujući ga sa svjetskim tendencijama7, ali danas, kad se o problemima hrvatskog kazališta toliko raspravlja, neće biti na odmet ni ovaj pokušaj da se
dade pravna, stilska i strukturalna analiza temeljnih autorskopravnih pitanja koja se
susreću u kazališnom djelovanju.
4
Idris, K., Intelektualna svojina moćno sredstvo ekonomskog rasta, Zavod za intelektualnu svojinu
& BalkanKult, Beograd, 2003., str. 158. O pravu intelektulanog vlasništva detaljnije kod Zlatović, D.,
Žigovno pravo, Vizura, Zagreb, 2008., str. 33.
5
Pignarre, R., Povijest kazališta, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., str. 5.
6
Detaljnije vidi kod Matanovac Vučković, R., Zbirka propisa u području prava intelektualnog
vlasništva – autorsko i srodna prava, patent, žig, industrijski dizajn, topografije, oznake, Narodne novine
& DZIV, Zagreb, 2008., str. 5. i dalje.
7
O tome Boko, J., Zapisi iz kazališnog (su)mraka, Književni krug , Split, 2007., str.29. O ranijim
zapažanjima kod Gavella, B., Hrvatsko glumište, Zora, Zagreb, 1953., str.11.
134
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Prema Zakonu o kazalištima („Narodne novine“, broj 71/06), kazališna djelatnost obuhvaća pripremu i organizaciju te javno izvođenje dramskih, glazbeno-scenskih, lutkarskih i drugih scenskih djela (scenska i glazbeno-scenska djela).
Kazališnu djelatnost obavljaju kazališta i kazališne družine kao samostalne pravne
osobe, a iznimno kao posebne ustrojstvene jedinice unutar druge pravne osobe te
kazališne kuće. Zakon o kazalištima kao lex specialis u odnosu na kazališnu djelatnost ne sadrži posebne odredbe koje bi regulirale autorska ili izvođačka prava u
svezi kazališnog djela odnosno predstave.
Kazalište je ona umjetnost koja se redovito nalazi između autora i gledatelja i
bez kojeg kazališna djela ne bi bila dostupna javnosti.Iako bi u odnosu između autora i kazališta trebao postojati prvenstveno poslovni odnos, s obzirom na specifičnost
kulture kao negospodarske i samo djelomično tržišne djelatnosti, u tom odnosu
imanentni su prije svega elementi osobnih odnosa.
Naime, autor dramskog djela kojemu je imanentno i scensko djelo, nema samo
želju vezanu za objavljivanje (nakladu, izdavanje) svog djela, nego i nakanu da ono
doživi postavljanje na kazališne pozornice i tako dobije svoj pravi iskaz.
Ovi odnosi između autora i kazališta kao i njihova međusobna prava i obveze
uređuju se ugovorom o scenskom prikazivanju. Jedno dramsko djelo može biti više
puta postavljeno na scenu odnosno prikazano od strane jedne te iste (isto dramsko
djelo se ponovno nakon određenog vremena postavlja na repertoar u drugoj režiji i
drugoj glumačkoj podjeli u istoj kazališnoj kući – op.aut.) ili više različitih kazališnih
kuća. Ugovor o scenskom prikazivanju može biti sklopljen kao ekskluzivni ugovor prema kojem se autor obvezuje za određeno vrijeme svoje pravo prikazivanja
određenog dramskog djela prenijeti isključivo jednoj kazališnoj kući. Za to vrijeme
druge kazališne kuće ne mogu prikazivati isto dramsko djelo, odnosno autor ne
smije tim kućama dati dopusnicu za postavljanje na scenu tog istog dramskog djela
za ugovoreno vrijeme ekskluziviteta. Ukoliko ekskluzivitet inscenacije nije ugovoren, dramsko djelo se može naći istodobno na repertoaru različitih kazališnih kuća.
Takva pojava nije rijetka. Naime, to što se isto dramsko djelo nalazi na repertoaru
različitih kazališnih kuća, ne znači da se radi o istoj kazališnoj predstavi. Štoviše,
ne može se niti dogoditi ista predstava. To je jednostavno u kazalištu nemoguće.
Ugovor o scenskom prikazivanju obično se naziva i kazališnim ugovorom u užem
smislu. Međutim, odlukom kazališne uprave da postavi na scenu i u svoj kazališni
repertoar određeno dramsko djelo konkretnog autora, te autorovim pristankom,
nije okončan proces inscenacije. Nužno je još izvršiti izbor redatelj, podjelu uloga, prirediti scenografiju, kostimografiju, glazbu i sl.8 Sve te aktivnosti i sudionici
kazališnog procesa traže uređenje posebnim ugovorima, koji se također svrstavaju u
kazališne ugovore u širem smislu.
Autor predaje svoje djelo kazalištu da ga ovo postavi na scenu, uprizori,
konkretizira, predstavi, prikaže, učini pristupačnim javnosti.Pri tome autor ima vjeru da se neće zlorabiti njegova moralna (a i imovinska) autorska prava, dok kazalište
izborom autora i njegovog djela izražava povjerenje u kvalitetu autorskog djela uz
8
Kurz H., Praxishandbuch Theaterrecht, Verlag C.H. Beck, Muenchen, 1999., str. 529.
135
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
ulog svog kapitala, znanja, imena i rada kako bi to djelo bilo prikazano, odnosno
gospodarskim rječnikom kazano “pušteno u promet ili na tržište”.
Treba stoga strogo razlikovati kazališno autorsko djelo od kazališne predstave,
kao što se na drugi način pravno razlikuju i kinematografsko djelo i film.9 Ovo je
posebno važno apostrofirati jer se često u svakodnevnom govoru, ali i u teatrološkim
radovima mogu naći drukčija gledišta koja stavlja znak jednakosti između kazališnog
djela i kazališne predstave.
Ipak, odnos dramskog djela i kazališne predstave ne treba poimati prekruto,
odnosno u smislu izravne i potpune vezanosti teksta o predstavi i obrnuto, predstave
o tekstu.10 Doduše, dramska umjetnost se definira kao jedan od rodova književnosti,
te kao praksa vezana za igru glumca koji utjelovljuje ili pokazuje neki lik pred
gledateljstvom.11 Time je podcrtana ovisnost kazališta o književnosti, koju u svojim
velikim razdobljima apsorbira, odnosno pokušava raskinuti te sveze u razdobljima
kazališnih kriza. Ali kazalište odnosno teatar (grč. théatron) druga je umjetnička vrsta,
odnosno rezultanta često zajedničkog djelovanja nekoliko umjetnosti: književnosti,
glume, likovnih umjetnosti, mime, plesa i glazbe.
Dramsko djelo u smislu odredbe čl. 5. ZAPSP-a je u svojoj osnovi književno
djelo, doduše ono koje svoj život može imati i na pozornici, ali se njegova vrijednost ne iscrpljuje samo u kazališnoj predstavi, jer se može čitati ili slušati kao bilo
koje drugo književno djelo.
U smislu autorskog prava autorsko djelo nije kazališna predstava, autorsko djelo je dramski tekst, dramski predložak, drama kao kazališno autorsko djelo. U nekim
pravnim sustavima dramska djela su podvedena pod književna djela, te nisu navedena kao posebna autorska djela.12 Kazališna predstava je pak svaka radnja koju
glumci izvode s određenom svrhom pred gledateljima.13 Ona se doduše u pravilu
zasniva na nekom dramskom tekstu kao autorskom djelu, ali ne nužno. Česte su
kazališne predstave koje nemaju za predložak dramski tekst. Radi se o primjerima
tzv. neverbalnog kazališta, kazališta mime, predstavama koje nastaju kao zajednički
projekt izvođača koji ne polaze od zadanog predloška nego u samom nastanku
predstave istodobno sami ili s redateljem stvaraju i dramski tekst. I dok je u situaciji
klasičnog kazališta s pozicija autorskog i srodnih prava sve naizgled jednostavno
– dramski tekst prema kojem se predstava priprema predstavlja autorsko kazališno
djelo, a sama kazališna predstava izvođenje autorskog djela, dakle predmet srodnih
izvođačkih prava - u modernom kazalištu nije sve tako jednostavno. Naime mogu se
susresti primjeri u kojima nema klasičnog autorskog djela ni autorskopravne zaštite,
već samo egzistiraju prava interpretatora (neverbalno kazalište), do situacija u kojima se autorsko pravo i izvođačka prava stapaju u istim osobama kao nositeljima
(glumačko projektno kazalište, performans).
9
Janjić, M., Autorsko filmsko pravo, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1971., str. 11.
Cit. Solar, M., Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 177.
11
Cit.Pavis, P., Pojmovnik teatra, Izdanja Antibarbarus, ADU & CDU, Zagreb, 2004., str. 75.
12
MacQueen, H., Waelde, Ch., Laurie, G., Contemporary Intellectual Property, Law and Policy,
Oxford University Press, New York, 2008., str. 59.
13
Cit.Škavić, Đ., Hrvatsko kazališno nazivlje, HC ITI-UNESCO, Zagreb, 1999.,str.89.
10
136
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Posebna su pitanja vezana za poštovanje dramskog djela kao autorskog djela i dramskog teksta, odnosno dramskog predloška, u njegovom izvornom obliku
tijekom nastajanja kazališne predstave. Naime, gotovo je danas raritet pogledati predstavu u kojoj je dramsko djelo preneseno u svom tekstualnom i strukturalnom totalu i izvornosti. Nova scenska “čitanja” klasičnih dramskih tekstova, snažna pojava
tzv. redateljskog kazališta, djelovanje dramaturga kao profesionalnog umjetničkog
kazališnog sudionika, želja glumaca kao izvođača da dadu svoj doprinos i svoje
viđenje dramskog djela odnosno u ostvarenju teksta na pozornici - sve to dovodi
do raširene pojavnosti kako postoji bitna razlika između dramskog teksta i njegove
konkretne inscenacije, i to sve do njegove neprepoznatljivosti u scenskom iskazu.
Često se kao kazališna djela pojavljuju i izvedena djela, odnosno djela nastala preradom, adaptacijom odnosno dramatizacijom nekog drugog autorskog djela.
Pod adaptacijom podrazumijevamo preinaku nekog djela njegovim premještanjem
iz roda u kojem je originalno napisan u neki drugi rod. Za našu raspravu interesantne su adaptacije romana ili bajki u kazališno djelo. Na taj se način, u svojevrsnoj
semiotičkoj operaciji transfera, roman pretače u dijaloge, koji se mogu bitno razlikovati od izvornih, te u scenske radnje koje se koriste svim sredstvima kazališnog
predstavljanja (gestom, slikom, glazbom i dr.).14 Adaptacija nekog književnog djela
u dramsko djelo odnosno kazališni tekst naziva se još i dramatizacijom. U autorskopravnom smislu radi se o primjeni pravila o preradi. Naime, prilagodbe i druge prerade autorskog djela koje predstavljaju nove originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, u koje spadaju kazališne adaptacije i dramatizacije, zaštićene
su kao samostalna autorska djela. Međutim, to ne utječe na prava autora koja su
prerađena, koji ima isključivo pravo dati dopuštenje za preradu svog izvornog autorskog djela , te prerada ne smije vrijeđati njegova moralna prava, a niti ismijavati
ili deformirati izvorno autorsko djelo, osim u slučaju dopuštene parodije.15 Radi
se o načelno jasnom pravnom pravilu, međutim ipak s obzirom na specifičnosti
prenošenja kazališnog djela na pozornicu, ne smiju se ova pravila kruto primjenjivati.
Poseban modalitet prerade kazališnog djela ogleda se u često kazališnoj praksi
tzv. “štrihanja“. Štrih (šprung, precrt teksta, skok, kraćenje teksta) se u kazališnoj
terminologiji označava kao izostavljanje pojedinih dijelova teksta, rečenica ili riječi
unutar dramskog teksta. Štrih je u praksi najčešće u domeni dramaturga, koji u skladu s redateljevom koncepcijom, tekst krati kako bi intenzivirao predstavu. Ukoliko
dramaturg nije uključen u pripremu i realizaciju scenskog postavljanja određenog
kazališnog djela, šrtihom se bavi redatelj, odnosno nerijetko i sami glumci, bilo
u fazi čitalačkih pokusa, mizanscenske pripreme predstave ili u tijeku života predstave nakon premijerne izvedbe. Ipak, u kazališnim praksama u kojima je autor
dramskog teksta neprikosnoveni autoritet, kraćenje tekstova živućih autora često se
smatra blasfemičnim. S autorskopravnog aspekta, svako kraćenje kazališnog djela
14
Pavis, P., Pojmovnik teatra, Akademija dramskih umjetnosti – Centar za dramsku umjetnost
– Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 21.
15
Zlatović, D., Parodija kao autorsko djelo, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, Zagreb,
2006., vol. 7., str. 67 – 94.
137
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
odnosno dramskog teksta u nastajanju predstave bez dozvole autora teksta ne bi bilo
dopušteno. Ipak, pravo autora na zaštitu cjelovitosti i integriteta njegovog autorskog
djela često se u kazališnoj praski stavlja u drugi plan, posebice u ponašanju dramaturga ili redatelja koji bi se željeli nametnuti kao autori u kazališnoj djelatnosti, želeći
na svoj način „čitati“ i inscenirati kazališno djelo. U takvom ponašanju dramaturga i
redatelja ne vidimo samo želju za statusnom prevlasti, nego i kao njihov umjetnički
stav naspram djela kojim se bave na scenski način. Međutim, ne ulazeći u opravdanost takvog umjetničkog viđenja, ne smiju se autorska djela bez dopuštenja autora
korigirati izvan razumske mjere (primjerice zamjena nekih starijih u svakodnevnom
govoru napuštenih riječi novima, razumljivijima suvremenoj publici, zamjena stranih
riječi istoznačnim riječima iz jezika na kojem se predstava izvodi i dr.).
I dok je pozicija autora kazališnog djela ili dramatičara16 danas razvidna, kako
u suvremenoj dramskoj literaturi tako i u autorskom pravu, pozicija dramaturga nije
do kraja definirana.17 Međutim, to nije ništa čudnoga, jer se ni suvremena kazališna
teorija, teatrologija i dramaturgija, a niti kazališna praksa, ne slažu u potpunosti gdje
je mjesto i uloga dramaturga u kazalištu danas.
Dramaturgom se smatra književni i kazališni savjetnik pojedine kazališne kuće,
družine ili redatelja, odnosno osobe odgovorne za pripremu određene predstave.
Njegova zaduženja, između ostaloga, obuhvaćaju i poslove adaptacije ili modificiranja postojećeg izvornog dramskog teksta (montaža, kolaž, kraćenje teksta, ponavljanje pojedinih dijelova teksta). Međutim, njegova uloga u suvremenom hrvatskom
kazalištu nije postojana. Naime, iako se često pojavljuje kao dio umjetničke ekipe,
česte su i pojave kad je djelomično ili potpuno isključen iz pripreme predstave, bilo
da samo asistira redatelju ili njegovu ulogu u cijelosti preuzima redatelj. Dramaturg
u suvremenom teatru kroz svoje zahvate na kazališnom djelu to isto djelo postavlja
u određeni politički i društveni milje različit u odnosu na izvorno djelo, što traži
bitne preinake u strukturi i tekstu izvornog djela. Ali to isto ne znači kako mu je
dopušteno određeno autorsko djelo mijenjati i prerađivati bez dopuštenja autora
sukladno autorskopravnim pravilima za slučaj prerade. Nitko mu neće osporiti originalnost i autorskopravni status njegove dramaturške prerade, ali mora imati za to
dozvolu autora djela na čijoj je preradi dramaturg radio.
Daleko je u praksi dominantnija pojava redatelja kazališne predstave, koji iako
ga autorsko pravo svrstava među interpretatore, sve više zahtijeva svoju autorsku
poziciju, intervenirajući toliko u dramski tekst da se redatelj tako uspinje na mjesto demijurga, svrhunaravnoga stvaratelja predstave i onoga koji najbitnije utječe
na estetsku i svaku drugu sliku glumišta.18 Sukladno pravu izvođača, ali i dobrim
kazališnim običajima, nakon premijere ne bi bilo moguće bez znanja i suglasnosti
redatelja činiti neke veće zahvate u tkivo predstave koji bi mogli ugroziti redateljsku
zamisao i nacrt predstave. Međutim, u kazališnoj praksi, posebice kod obnavljanja
predstave, dakle ponovnog stavljanja na repertoar ranije izvedene i igrane predstave iste kazališne kuće nakon proteka određenog vremena neizvođenja, moguće su
16
Pavis, P., op.cit., str. 65.
U njemačkom teatru razlikujemo pojam Dramatiker kao onog koji piše drame, od pojma Dramaturg kao onoga koji priprema njihovu interpretaciju i scensku realizaciju. Cit. Pavis, P., op.cit., str. 67.
18
Usp. Mrduljaš, I., O vlasniku predstave, Hrvatsko slovo, od 15.12.2006., str. 20.
17
138
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
određene intervencije, od promjena u izvođačkoj glumačkoj ekipi do adaptacija
predstave i sl. Pa iako kazalište kao „vlasnik“ odnosno producent kazališne predstave ne bi smjelo bez redateljskog dopuštenja raditi preinake redateljskog koncepta te
kazališne predstave, isto tako ne bi smio niti redatelj zlorabiti svoja prava, primjerice
da zabranjuje kazalištu nužnu adaptaciju predstave za izvedbe na gostovanjima, na
drugim scenama koje nemaju prostorne i tehničke preduvjete kao matična pozornica, odnosno za izvedbe na otvorenim ambijentalnim scenama.19
Kazališni redatelj je interpretator kazališnog djela, te je njegov primarni zadatak iščitavanje i analiza teksta, a ne obrnuti postupak učitavanja značenja koja
se nikako ne mogu izvesti iz dramskog predloška ni uskladiti s njime te bi moglo u
konkretnom činu značiti i zlouporabu dramskog djela kao autorskog djela konkretnog autora.20
Važnost dramatičara u daljnjoj evoluciji kazališta pomalo se čini prenaglašena
u odnosu na važnost redatelja, koji se u kazalištu u današnjoj ulozi pojavljuje tek
krajem XIX.stoljeća, a osobito u odnosu na važnost glumca. Dramatičar se i danas
u autorskom kazališnom pravu smatra jedinim autorom kazališnog djela21, dok su
redatelji i glumci u autorskopravnom smislu u pravilu i dalje određeni samo kao
interpretatori ili izvođači.
I dok se autorstvo kazališnog djela u pravilu vezuje za dramatičara, a dramaturg, redatelj i glumci čine umjetničku ekipu predstave koja ima zakonom
predviđena izvođačka prava, u nastajanju same predstave mogu svoj doprinos dati
i drugi sudionici, čiji doprinos može biti u cijelosti autorski. Tu prije svega mislimo
na scenografiju kao autorstvo scenografa, scensku glazbu u predstavi kao autorstvo
skladatelja, dizajn kazališne rasvjete kao autorstvo oblikovatelja rasvjete i sl. Primjerice, scenska glazba se često koristi u kazališnoj predstavi, bilo da je posebno
skladana za kazališni komad (kazalište sa skladateljem zaključuje ugovor o autorskom djelu za skladanje i korištenje određene izvorne scenske glazbe – op.aut.),
bilo da je posuđena iz već postojećih glazbenih opusa (kazalište sklapa sa skladateljem ili udrugom za kolektivnu zaštitu ugovor o iskorištavanju autorske glazbe
– op.cit.), i to bez obzira predstavlja li glazba samostalno djelo ili postoji jedino u
odnosu na režijske zahtjeve. Nužno je ukazati da se kod insceniranja djela iz stranih književnosti u domaćim kazalištima obvezno rješava i autorskopravno pitanje
prijevoda dramskog djela na hrvatski jezik, jer je i prijevod kao pravo prerade u
svojoj naravi izvorno autorsko djelo čiji je nositelj prava prevoditelj, a koji da bi
mogao uživati autorsko pravo na prijevodu mora imati dozvolu za prevođenje od
strane autora originalnog djela koje se prevodi.Kod prijevoda nekog dramskog djela
kao dramskog predloška buduće kazališne predstave nužno je ukazati na obvezu
kazališne kuće kao producenta kazališne predstave da prethodno ugovorno riješi
odnose ne samo s autorom prijevoda, nego i s autorom izvornog djela.
19
Zlatović, D., Kazališni redatelj i režija u smislu doktrine, legislative i prakse autorskog prava,
Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 40 (71.-72.), 2003., str. 371.-411.
20
Cit.Hrovat, B.B., Goldoni zaslužuje boljeg redatelja, Vijenac, br.404-405., od 10.rujna 2009.,
str. 19..
21
Vidi dručije stavove u Pignart, R., Histoire de la mise en scène (théâtrale), Presses Universitaires
de France, Paris, 1975., str.9.
139
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Svako dramsko djelo živi svoj život u javnosti pod svojim naslovom. Pod tim
naslovom ovo djelo biva objavljeno, tiskano, prikazano. Pod tim naslovom djelo se
iskorištava i stječe reputaciju. Prema naslovu dramska djela se razlikuju jedno od
drugoga. Odredbom čl. 5.st.4. u svezi st.1. ZAPSP-a predmet autorskog prava je i
naslov autorskog djela.
Naslov autorskog djela koji ne udovoljava pretpostavkama da bi bio predmet
autorskog prava, a koji je već korišten za neko autorsko djelo, ne može se koristiti
za djelo iste vrste ako bi mogao izazvati zabunu o autoru. Dakle, naslov dramskog
djela može biti različito zaštićen. Ako se radi o originalnom naslovu koji maštoviti
produkt intelekta, naslov dramskog djela uživa autorskopravnu zaštitu. Međutim
ako se radi o nekom banalnom naslovu koji ne udovoljava uvjetima autorskopravne
zaštite, i takav naslov dramskog djela neće biti moguće koristiti kod kasnijeg drugog
dramskog djela iz razloga nelojalne utakmice odnosno zaštite od zablude o osobi
autora. Razlozi za ovu drugu zaštitu ogledaju se u interesu zaštite javnosti kao i samih autora od neovlaštenog prisvajanja njihovih koristi od strane drugih autora.
II. Autorska kazališna djela
U daljnjem tekstu razmotrit ćemo autorska scenska (kazališna) djela kako ih uređuje
postojeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (“Narodne novine”, broj 167/03
i 79/07., u daljnjem tekstu : ZAPSP)22, kao i inozemna rješenja na ovom području.
U doktrini često se ova djela određuju kao kazališna (teatarska) djela, pod
kojima se smatraju ona koja su namijenjena za scensko prikazivanje posredstvom
jednog ili više izvođača. Kod ovih djela način izražavanja može biti govor, glazba,
ples, igra I to kako pojedinačno tako i zajedno.23
Prema kriteriju načina izražavanja autorska kazališna djela mogu se grupirati
u četiri kategorije:
a) dramska djela;
b) dramsko-glazbena djela;
c) koreografska djela;
d) pantomimska djela.
1.
Dramsko i dramsko-glazbeno autorsko djelo
Preduvjet za zaštitu autorskog prava je stvaranje samostalne, nepromjenjive, jedinstvene osobne tvorevine. Iako naš ZAPSP ne izriče to načelo, ipak u zakonskom
smislu djelima se mogu nazivati samo osobne duhovne tvorevine.24
22
Stupanjem na snagu ZAPSP-a prestao je važiti Zakon o autorskom pravu („Narodne novine“,
broj 53/91, 58/93, 9/99 – proč.tekst, 76/99, 127/99 i 67/01, dalje: ZAP), kojeg ovdje navodimo jer će se
određena u ovom radu citirana doktrinarna i sudska rješenja temeljiti na navedenom zakonu.
23
Tako Dabović Anastasovska, J., Pepeljugoski, V., Pravo na intelektualna sopstvenost, Praven fakultet „Justinijan Prvi“, Skopje, 2008., str. 170.
24
Pod tvorevinama podrazumijevamo nematerijalne kreacije individualnog ljdskog duha. Tako
Marković, S.M., Pravo intelektualne svojine, Magistrat i Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo,
2007., str.31.
140
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Kao svojstvene duhovne tvorevine mogu se promatrati samo ona djela koja
zbog svog sadržaja ili oblika ili zbog povezanosti sadržaja i oblika predstavljaju
nešto novo i jedinstveno.
Predmet autorskog prava su umjetnička djela, a to su – prema članku 5. stavak 1. ZAPSP-a25 – svojstvene duhovne tvorevine26, između ostaloga, i na području
književnosti, glazbe, likovne te filmske umjetnosti.
Proizvod ljudskog duha je svojstven ako je nastao uslijed stvaralačke duhovne
djelatnosti, te ako njegova jedinstvenost po kojoj se razlikuje od ostalih djela proizlazi iz osobnosti stvaratelja.
Upotrebom pojma duhovnosti nastoji se istaknuti kako predmet zaštite autorskog prava nije ono materijalno (npr. izrađen predmet, ili mnoštvo predmeta), već
duhovno oblikovanje koje se krije iza toga.
Pod pojmom stvaralaštvo podrazumijeva se rezultat oblikovanja određenog
prikazanog sadržaja, s time da taj rezultat mora biti razvidan u pojavnom vanjskom
svijetu.
Djela dakle moraju biti originalna, a međusobno se moraju razlikovati po autorskim pravima (što znači da moraju biti individualna, tj. vlastita); te nadalje moraju
biti objektivno ocijenjena kao umjetnost, te smisleno pojmljiva.
Po članku 1.točka 1. ZAPSP-a , za zaštitu autorskih prava potreban je slijedeći
preduvjet: određeno djelo mora biti iz područja književnosti, znanosti ili umjetnosti, odnosno drugih područja stvaralaštva. Članak 5. stavak 1. istog zakona određuje
kakvo i koje djelo može biti autorski zaštićeno. U članku 5. stavak 2. alineje 1 –11.
ZAPSP-a navode se najvažnije vrste djela. Ovo nabrajanje međutim nije iscrpno,
tako da i tvorevine koje nisu spomenute u toj odredbi potpadaju pod pojam “ autorskog djela”, ukoliko ispunjavaju preduvjete navedene u članku 1 . i 5. stavak 1.
ZAPSP-a.27
U čl. 5. st.2. alineja 3. ZAPSP-a, među zakonom nabrojenim autorskim djelima, nalazimo i na dramska i dramsko – glazbena djela.
Dramska djela (engl. dramatic work, franc. oeuvres dramatiques, njem. dramatische Werke, tal. opera drammatiche) se definiraju kao književna djela stvorena za
scensko prikazivanje određene dramske radnje (akcije).28 Dakle, radi se o naročitom
25
Matanovac Vučković, R., Zbirka propisa u području prava intelektualnog vlasništva, Narodne
novine & DZIV, Zagreb, 2008., str.83.; Gliha: Autorsko pravo – zbirka propisa, Informator, Zagreb , 2000.,
str. 30.
26
Profesor Henneberg navodi da je naš raniji ZAP izostavio ispred izraza “tvorevina” riječi “svojstvena duhovna” jer da već sama navedena područja dovoljno upućuju na to da se radi o duhovnoj
tvorevini. Cit. po Henneberg: Autorsko pravo, Informator, Zagreb, 1996., str. 58. Međutim radi boljeg
shvaćanja problematike autorskopravnog položaja kazališnog redatelja ovdje smo skloniji prihvatiti detaljniju odrednicu pojma autorskog djela od one korištene u ZAPSP-u.
27
Slično i u austrijskom pravu , samo što se autorskim djelima po paragrafu 2. stavak 2. austrijskog
Zakona o autorskom pravu nazivaju samo one tvorevine koje predstavljaju osobno duhovno stvaralaštvo.
Ovaj dio navedenoga zakona nije baš precizno formuliran, što je dovelo do toga da još nije pronađena
jedinstvena definicija pojedinih preduvjeta za zaštitu autorskih prava. Vidi kod Schanda: Character- und
Personality-Merchandising in Oesterreich, OeBI 1998, 323, str.2.
28
Cit. po Hennebreg I., Vrste autorskih djela i njihova autorskopravna zaštita, Informator, br. 4077,
od 3. 4. 1993., Male stranice, str. 2.
141
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
obliku govornih književnog djela, čiji je predmet postavljanje na scenu neke radnje.29
Dramsko – glazbena djela (engl. dramatico – musical works, franc. oeuvres
dramatico-musicales, njem. dramatisch-musikalische Werke, tal. opere drammatico-musicali) su glazbena djela s riječima stvorena za scensko prikazivanje određene
dramske radnje (akcije) s glazbenom izvedbom. 30
S obzirom na svoje karakteristike ova se djela još nazivaju i scenskim ili
kazališnim djelima, i to kako u pravnoj doktrini31, tako eksplicitno i u nekim inozemnim zakonima s područja autorskog prava32.
Naše zakonsko rješenje prati ono koje sadrže većina poredbenih izvora, gdje
se dramska i dramsko-glazbena djela navode kao posebna vrsta autorskih djela, s
obzirom da se radi o autorskim djelima koja su namijenjena scenskoj izvedbi jednog
ili više umjetnika – izvođača.33 Komparativnom analizom inozemnih zakonskih tekstova s područja autorskog prava možemo uočiti i ona rješenja po kojima ova djela
nisu izdvojena u posebnu vrstu autorskih djela , nego su obuhvaćena određenjem
književnih djela za dramska djela odnosno glazbenih djela za dramsko-glazbena
djela.34
Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886. godine,
sa posljednjom novelom od 28. rujna 1979. godine, predviđa zaštitu prava autora
književnih i umjetničkih djela (engl. literary and artistic works) u zemljama koje su
članice Konvencije. Pojam “književna i umjetnička djela” uključuje svaku tvorevinu na književnom, znanstvenom i umjetničkom polju, neovisno o načinu ili formi
29
Usp. Spaić V., Teorija autorskog prava i autorsko pravo u SFRJ, Pravni fakultet u Zagrebu i RO
Jugoslavenska autorska agencija Beograd, Zagreb – Beograd – Čakovec 1983., str.45.
30
Tako i Henneberg I., Autorsko pravo, Informator, Zagreb, 2001., str. 94.
31
Usp. Henneberg I., op. cit., str. 94.; Besarović V., Pravo industrijske svojine i autorsko pravo,
NIO Poslovna politika, Beograd, 1984., str. 227.; Marković S. M., Autorsko pravo i srodna prava, Službeni
glasnik, Beograd, 1999., str. 131.
32
Tako o kazališnim djelima kao autorskim djelima u čl. 3. toč. 3. čileanskog Law No. 17. 336 on
Copyright, as amended up to February 22, 1990., u čl. 2. st. 1. češkog Law No. 35 of March 25, 1965, on
Literary, Scientific and Artistic Works, as last amended by Law No. 86 of March 14, 1996. , u čl. 2. st. 1.
grčkog Law No. 2121/1993 as last amended by No. 2435 of August 2, 1996. Svi ovi zakoni, kao i ostali
koje navodimo u ovom radu, izuzev onih uz koje je naznačen poseban izvor, dostupni su na internet
stranici www.unesco.org/culture/copy/copyright .
33
Tako primjerice u čl. 7. st. 1. toč. III brazilskog Law No. 9610 of February 19, 1998 on Copyright
and Neighbouring Rights; čl. 1. st.1. danskog Act on Copyrught 1995; čl. L.112-2. toč. 3. francuskog Law
on the Intellectual Property, No. 92-597 of July 1, 1992, as last amended by Law No. 97-283 of March 27,
1997.; čl. 2. st. 1. toč. 1. i 2. talijanskog Law for the Protection of Copyright and Neighbouring Rights, No.
633 of April 22, 1941, as last amended by Decree Law No. 154 of May 26, 1997, vidi kod Gaudenzi A.S.,
Il Nuovo Diritto D’autore, Maggioli Editore, Rimini, 2002., str. 28.; čl. 7. st.1. ruskog Law on Copyright
and Neighbouring Rights; te čl. 2. st. 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, vidi
kod Gliha: op.cit., str. 189. Slovenski Copyright and Related Rights Act of March 30, 1995. u čl. 5. st.
2. toč. 4. navedenim djelima pridodaje i lutkarska djela. Detaljnije o kazališnim djelima u slovenskom
autorskom pravu kod Trampuž M., Avtorsko pravo, Cankarjeva založba, Ljubljana, 2000., str. 98.
34
Vidi npr. odredbu čl. 2. st.1. toč. 1. i 2. ranije važećeg njemačkog Law on Copyright and Neighbouring Rights of September 9, 1965, as last amended by the Law of July 19, 1996.; čl. 2. st. 1. toč. 1.
austrijskog Copyright Law; odnosno čl. 1. st. 2.a švicarskog Federal Law on Copyright and Neighbouring
Rights of October 9, 1992, as amended by the Law of December 16, 1994.
142
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
njihove ekspresije.Takvo izražavanje podrazumijeva, među ostalima, i dramska djela i dramsko-glazbena djela.35
Dramskim djelima smatraju se osnovne vrste - drama, tragedija, komedija, ali
i igrokazi, monodrame i dr.
Dramom (engl. drama, franc. drame, tal. drama, njem. Drama) se označava kako
velika skupina književnih djela (tzv. dramska književnost) , tako i jedna dramska vrsta
unutar dramske književnosti koja se tada razlikuje od tragedije i komedije.Drama je
noviji i sve češći opći naziv za književno djelo namijenjeno scenskom izvođenju u
kazalištu, s glumcima i pred nazočnim gledateljima. Postoji i određenje ovog pojma
stricto sensu pod kojim tada podrazumijevamo književni tekst pisan u dijalozima,
koji je ozbiljnog sadržaja i prikazan je u govornim sukobima osoba.Dakle, radi se
o scenskoj vrsti u kojoj se predložak predstavi scenski ostvaruje govorom. Tragedija
(engl. tragedy, franc. tragedie, tal. tragedia, njem. Trauerspiel, Tragoedie) je dramsko
djelo s konfliktima, ozbiljnog sadržaja i snažnih strasti, u kojima sukob glavnog
lika kao nositelja ideje ili načela i njegove okoline , društva ili suprotnih strana
završava, uglavnom, smrću ili propašću glavnog junaka. Komedijom (engl. comedy, franc. comedie, tal. commedia, njem. Komoedie, Lustspiel) se naziva dramsko
djelo veselog sadržaja. Dramsko se u komediji ogleda u neskladu što ga uzrokuju
želje i ponašanja pojedinaca ili društva i sposobnosti, odnosno mogućnosti da se te
želje ostvare, pa je takav nesklad uzrok komičnih situacija. Tragikomedija je naziv
za suvremeno dramsko djelo u kojem se isprepleću ozbiljni i potresni elementi sa
smiješnima, dakle koje ima ozbiljan zaplet sa završetkom koji je sretan i radostan.
Igrokaz je općeniti naziv za scensko djelo, a njime se ipak najčešće naziva drama
iz pučkog života vezana uz neke narodne običaje, ali i ona političko-satiričke odnosno sentimentalno-patetične tematike, koja može imati glazbeno-pjevane umetke.
Melodrama označava dramsko djelo u kojem glazba djelomice ili u cjelini prati
govoreni dio teksta, odnosno plesne točke.36
Dramsko djelo napisano za jednog izvođača naziva se monodrama. Postoje
stajališta da je kazališno djelo isključivo ono u čiju su izvedbu uključene najmanje
dvije osobe -izvođača, pa da se monodrama ne smatra kazališnim djelom.37 Ipak,
smatramo da broj osoba koje su navedene u dramskom tekstu, odnosno koje sudjeluju u scenskoj izvedbi djela, nije bitan kada se ima u vidu određenje dramskog
djela, te se i monodrame imaju smatrati dramskim djelom, a pravo javne izvedbe se
ostvaruje kao “veliko pravo”. 38
Postavlja se pitanje kako se tretira posebna scenska glazba, koja je skladana za
pojedinu kazališnu predstavu i ne čini sastavnicu samog izvornog dramskog djela.
Ovakva glazba smatra se posebnim glazbenim djelom, čija se javna izvedba ostvaruje individualno kao tzv. “veliko pravo”.39
35
Usp. Tritton G., Intellectual Property in Europe, sec.ed., Sweet & Maxwell, London, 2002., str.
307 – 308.
36
Detaljnije u Solar M., Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1980., str. 177-194.; Hribar
– Ožegović M., Kazališni glosarij, Globus, Zagreb, 1984., str. 34.; Taritaš M., Rječnik književne interpretacije, Matica Hrvatska Pakrac, Zagreb, 1993., str. 53.; Čubelić T., Književni leksikon, Zagreb, 1972., str.
116.; Škavić Đ., Hrvatsko kazališno nazivlje, Hrvatski centar ITI – UNESCO, Zagreb, 1999., str. 96.
37
Tako Spaić V., op.cit., str. 45.
38
Tako Henneberg I., op.cit., str. 95.
39
Ibid.
143
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Dramsko-glazbenim djelima smatraju se opere, operete, glazbene drame, mjuzikli i dr.
Opera ( engl. opera, franc. opera, tal. opera, njem. Oper) je oznaka za glazbenu dramu, u kojoj se gotovo sav tekst pjeva. Dakle, radi se o scenskoj vrsti u kojoj
je dramski tekst pjevan i u cijelosti prožet glazbenom pratnjom.U operi je težište na
glazbenoj i pjevanoj stani, međutim dramski tekst (libreto) nije sporedan, što više
takav tekst , izgrađen u izrazitoj dijaloškoj formi, ima umjetničku vrijednost. Opereta ( engl. operetta, comic opera, franc. operette, tal. operetta, njem. Operette) ili
mala opera je scensko djelo vedrog raspoloženja u kojemu glazba prati tekst, ali ima
i govornih dijelova bez glazbene pratnje.Radi se o veselom kazališnom komadu u
kojem se tekst djelomično govori, a djelomično pjeva. Mjuzikl je glazbeno-scensko
djelo koje se temelji na izražajnim sredstvima drame, operete i baleta. To je glazbenoscenska vrsta američkog podrijetla temeljena na europskim iskustvima operete, pretežito suvremena sadržaja i modernih glazbenih te plesnih obilježja.40 Neka
dramsko – glazbena djela ( scenski oratorij, scenska kantata i sl.), ukoliko se izvode
nescenski, gube to svoje određenje i tada se smatraju glazbenim djelima. Pravo
objavljivanja i pravo scenskog izvođenja dramsko-glazbenog djela kao zajedničkog
djela koautorima pripadaju kao odvojena prava.
Ista argumentacija koju smo rabili kod određenja monodrame kao dramskog
djela, vrijedi i za kuplet kao dramsko-glazbeno djelo, gdje pjeva samo jedna osoba.41
Radnja kazališnog djela izvodi se na sceni, neposredno pred publikom, dok su
sredstva izražavanja raznolika – govor, pokret, igra, glazba, lutka, bilo korištenjem
jednog izražajnog sredstva ili kombinacijom više sredstava. Međutim, iako su prvenstveno namijenjena scenskom prikazivanju , kazališna djela mogu se izvoditi i
nescenski, no i tada se smatraju scenskim djelima.42
2. Koreografska i pantomimska djela
U čl. 5. st. 2. alineja 4. ZAPSP-a među nabrojenim autorskim djelima navode se i
koreografska (engl. choreographic work, franc. oeuvres chorégraphique, tal. opere coreografiche, njem. choreographische Werke) i pantomimska (engl. pantomime, dumb show, franc. pantomime, revue-feerie, tal. opere pantomimiche, njem.
Pantomimische Werke, Maerchenrevue, Zauberstueck) djela čije je predstavljanje
utvrđeno u pisanom obliku. Radi se o autorskim djelima koja su izražena tjelesnim
pokretom, mimikom i gestama u prostoru.
U hrvatskom autorskom pravu ova djela izdvojena su u posebnu kategoriju,
što se obrazlaže time da ona obuhvaćaju i djela plesnih revija i folklornih plesova i
obrada koja se ne mogu podvesti pod kazališna djela. Međutim, glavna i najpoznatija koreografska djela su balet te suvremeni scenski ples, dok su takva pantomimska
40
Detaljnije u Solar M., op.cit., str. .; Hribar – Ožegović M., op.cit., str. .; Taritaš M., op.cit., str. .;
Čubelić T., op.cit., str. .; Škavić Đ., op.cit., str. .
41
Suprotno stajalište u starijoj pravnoj teoriji zastupano je u Spaić V., op.cit., str. 45.
42
Prof. Hennebreg navodi takav slučaj kada se dramsko djelo emitira putem radija, te kada se
pravo javne izvedbe ostvaruje individualno kao tzv. “veliko pravo”. Vidi Henneberg I., op. cit., str. 95.
144
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
djela žive slike, pantomime i dr., te se može zaključiti da ista isto pripadaju tzv. scenskim djelima, jer im je, kao i dramskim i dramsko-glazbenim djelima, zajedničko što
je način njihovog priopćavanja scensko predstavljanje.43 Ova djela različito su tretirana u inozemnim zakonodavstvima. Dok u nekim zakonodavstvima nisu izdvojena, nego su obuhvaćena dramskim i dramsko-glazbenim djelima ili navedena uz
ta djela44, ili uopće nisu eksplicitno navedena45, u većini zakonodavstava46 kao i u
Bernskoj konvenciji47 izdvojena su u posebnu vrstu autorskih djela.
43
Ulmer, E.: Urheber- und Verlagsrecht, Berlin, 1980., str. 143.
Tako za prvu situaciju u paragrafu 3. britanskog Copyright, Design and Patent Act-a iz 1988.
godine: “dramatic works include a work of dance or mime” i u čl. 1.st. 1. toč. 3. norveškog Act-a No.
2 of May 12, 1961, Relating to Copyright and Literary, Scientific and Artistic Works, as last amended by
Law No. 27 of June 2, 1995., odnosno za drugu situaciju u čl. 10. st.1.c. španjolskog Law No. 22/1987,
of November 11, 1987, on Intellectual Property, as last amended by law No. 93/1999, of December 30,
1999., te čl. 1., st.2., toč. 8. poljskog Law of February 4, 1994, on Copyright and Neighbouring Rights, u
Barta J – Markiewicz R., Prawo autorskie, Dom Wydawniczy ABC, Warszawa, 1999., str. 15. O dramskom djelu u britanskom pravu, koji izraz uključuje i djela plesa i mimike, detaljnije kod Cornish W.R.,
Intellectual Property, third edition, Sweet & Maxwell, London, 1996., str. 336.
45
Tako u čl.1. st.1. toč. 3 . švedskog Act-a on Copyright in Literary and Artistic Works, Law No.
729, of December 30, 1960, as last amended by Law No. 1274, of December 7, 1995., gdje su navedena
samo “musical and dramatical work”, ali koja implicite uključuju i koreografska i pantomimska djela.
Identično rješenje sadrži i čl. 1. st.1. danskog Act on Copyright iz 1995.
46
Tako u čl.5. st.2. toč. 4. slovenskog Copyright and related Rights Act-a of March 30, 1995.; čl.1.,
st.2.a švicarskog Federal Law on Copyright and Neighbouring Rights of October 9, 1992, as amended by
the Law of December 16, 1994. (“works of dance or mime”), u čl. L. 112-2. toč. 4. francuskog Law on the
Intellectual Property Code, No. 92-597 of July 1, 1992, as last amended by Law No. 97-283 of March 27,
1997., gdje se navode i cirkuska djela, te u čl. 7. st. 1. ruskog Law on Copyright and Neighbouring Rights.
Slično i u američkom autorskom pravu. Američki Copyright Act nije štitio koreografiju do amandmana
iz 1976. (17 U.S.C. s 102a.4) Prije 1976 Ured za zaštitu autorskih prava (Copyright Office) štitio je samo
koreografiju, koja je imala neku priču, kao u slučaju baleta “Romeo i Julija”. Usp. Singer B.A., In Search
of Adequate Protection for Choreographic Works: Legislative and Judicial Alternatives vs. the Custom of
the Dance Community, 38 U. Miami l. Rev. 287, 298 & n.46,(1984). Američki sudovi su pružali zaštitu
tim plesovima, jer su zadovoljavali predmetnu kategoriju «dramskih ili dramsko-glazbenih kompozicija.»
Iako amandman iz 1976 omogućava zaštitu koreografije, točno utvrđivanje zaštićenih djela nije sasvim
jasno, jer predmetna kategorija «djela pantomime i koreografije» nije definirana. Interno izvješće Kongresa iznosi da «djela koreografije ne uključuju društvene plesne korake i jednostavne rutine.» Postoje
dva zaključka koja se mogu izvući iz toga. Po jednom se zaključuje da se isključivanjem jednostavnih
rutina željelo staviti izvan zaštite «čisto scensko kretanje.» Usp. Wallis L.E., Comment, The Different Art:
Choreography and Copyright, 33 UCLA L. Rev. 1442, 1453, (1986). Drugi zaključak je da koraci moraju
imati minimalnu razinu težine, da bi imali pravo na autorsku zaštitu . Ured za zaštitu autorskih prava
prihvatio je ovaj drugi zaključak i utvrdio normativ minimalne razine težine.Ured za zaštitu autorskih
prava definira koreografiju kao «kompoziciju i aranžman plesnih pokreta i obrazaca . . . koji su obično
popraćeni glazbom.» Sada američki sudovi moraju ustanoviti jasan normativ za potrebnu razinu težine
pokreta, kao u sporu Horgan v. MacMillan, 789 F.2d 157 (2d Cir. 1986).
47
Vidi čl. 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, kod Gliha I., Autorsko
pravo, Informator, Zagreb, 2000., str. 189.
44
145
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Naš raniji ZAP, slično kao i rješenja iz francuskog48, brazilskog49, čileanskog50 i
talijanskog51 zakonodavstva, tražio je i dodatni uvjet kod priznavanja ovih djela kao
autorskih djela, i to tako da je njihovo predstavljanje utvrđeno u pisanom obliku
ili na neki drugi način.52 Bernska konvencija ne sadrži ovakav uvjet nakon njezine
revizije u Stockholmu od 14. srpnja 1967. godine, ali se u čl. 2. st. 2. iste konvencije
ostavlja mogućnost da zemlje članice svojim zakonodavstvima predvide da se ova
vrsta djela štite samo ako su fiksirana na materijalnoj podlozi. Ova mogućnost nije
vezana samo za koreografska i pantomimska djela, nego se može odnositi i na druga
djela, pa tako i na dramska i dramsko-glazbena djela.
Međutim, naš novi ZAPSP briše navedeni uvjet za ova djela, tako da se više ne
traži da koreografska i pantomimska djela moraju biti utvrđena u pisanom obliku ili
na neki drugi način. Ipak, to ne znači kako se takva djela ne smiju izražavati i u pisanom obliku, štoviše, upravo njihovo zapisivanje odnosno fiksacija mogu pomoći
u spornim situacijama.53
Među ovim djelima, za potrebe ove rasprave, izdvajamo balet kao neprijeporno scensko kazališno djelo i pantomimu. Baletom nazivamo umjetnički ples u
kojem se uz glazbenu pratnju pokretima ljudskog tijela i mimikom tumači dramska
radnja, misli i osjećanja. Pantomimom nazivamo predstavu u kojoj glumac misli i
osjećaje izražava pomoću pokreta tijela i mimike. Baletni sadržaj i dramska radnja
pantomime, s opisom radnje, daju se u scenariju.54
Kako su baletne izvedbe gotovo redovito popraćene glazbom, bilo ranije skladanom ili novostvorenom posebno za određeni balet, postavilo se pitanje radi li
se ovdje o djelu koautorstva odnosno jesu li djelo glazbe za balet odnosno djelo
koreografije odvojena, posebno zaštićena djela. Naša ranija judikatura priklonila se
stanovištu o djeljivosti i posebnosti ovih djela, pozivajući se pri tome na zakonsku
stipulaciju u kojoj su glazbena i koreografska djela regulirana zasebno.55
48
Vidi čl. L. 112-2. toč. 4. francuskog Law on the Intellectual Property Code, No. 92-597 of July
1, 1992, as last amended by Law No. 97-283 of March 27, 1997.
49
Vidi čl. 7., st. 1., toč. IV. brazilskog Law No. 9610 of February 19, 1998, on Copyright and
Neighbouring Rights : “choreographic and mimed works whose stage performance is set down in writing
or otherwisw”.
50
Vidi čl. 3. st.1. toč. 3. čileanskog Law No. 17.336 on Copyright as amended up to February 22,
1990.
51
Vidi čl. 2.st. 1. toč. 3. talijanskog Law for the Protection of Copyright and Neighbouring Rights,
No. 633 of April 22, 1941, as last amended by Decree Law no. 154. of May 26, 1997.: “choreographic
works and works of dumb show, the form of which is fixed in writing or otherwise”.
52
Henneberg tako navodi Labanovo plesno pismo, opise, crteže, slike, snimke i dr. kao modalitete
fiksiranja. Cit. po Henneberg I., op.cit., str. 96.
53
Detaljnije o ovim djelima kod Zlatović, D., Koreografska i pantomimska djela i njihova autorskopravna zaštita, Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo, Zagreb, 2005., vol. 6., str. 179.-210.
54
Cit. po Škavić Đ., Hrvatsko kazališno nazivlje, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 1999.,
str. 98. i 124. O suvremenoj plesnoj umjetnosti detaljnije kod Cohen S.J.: Ples kao kazališna umjetnost,
CEKADE, Zagreb, 1992., str. 172.-182.
55
Vidi presudu VSH, Gž-3834/70 , od 2. ožujka 1972. Za suprotno mišljenje vidi Spaić: op.cit.,
str. 46.
146
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
3. Prerada autorskog djela
Čest je slučaj da se autor prigodom stvaranja novog autorskog djela “naslanja” na
već poznato autorsko djelo, bilo da ga ono inspirira kao motiv ili da ranije djelo
stvaralački varira pretvarajući ga u novo djelo.
Prerade autorskih djela kod nas su uređene u čl. 6. ZAPSP-a. Pri tome, slijedeći
stipulaciju čl. 2. st. 3. Bernske konvencije, naš zakonodavac ne daje zakonsku definiciju ovog instituta, nego se zadovoljava nabrajanjem najčešćih načina odnosno
djela prerade.
Određenje prerade autorskih djela daje naša autorskopravna doktrina, kada se
kaže da se radi o autorskim djelima izvedenim iz već postojećih autorskih djela na
stvarateljski dopušten način izmjenom sredstava izražavanja.56
Dakle, radi se o autorskom djelu koje ima izvorište u drugom, ranije nastalom
autorskom djelu, iz kojeg izvire, iz kojeg je deriviran, u kojem se utemeljuje, ali koje
predstavlja originalnu intelektualnu tvorevinu, zasebnu i različitu od prerađenog
autorskog djela. Ipak, u novom djelu moraju biti sadržane prepoznatljive, originalne i specifične karakteristike prerađenog autorskog djela. Ukoliko ranije djelo nije
autorsko djelo, novo djelo koje se izvodi iz tog djela ne predstavlja djelo prerade
u smislu autorskog prava. Djela koja su rezultanta samo tehničkih intervencija na
postojećem autorskom djelu (npr. skraćivanja, transkripcije, transpozicije, brisanja
pojedinih dijelova drame radi lakšeg izvođenja djela, reprodukcije u drugoj tehnici
i dr.) ne smatraju se djelom prerade.57
ZAPSP kao djela prerade, primjera radi navodi prijevode, prilagođavanja, glazbene obrade, ostavljajući mogućnost i drugih pojavnih oblika prerade.
U kazališnoj umjetnosti, koja podrazumijeva postavljanje na scenu ne samo
nacionalno domicilnih autora nego i djela inozemnih autora, prijevodi dramskih
djela su gotovo svakodnevica, kao izraz potrebe da se svjetska dramska književnost
predstavi na jeziku mjesta izvedbe radi lakše dostupnosti i razumljivosti široj publici.58
Česte su pojave u suvremenoj kazališnoj umjetnosti prilagodbe (adaptacije)
postojećih autorskih djela, kod čega se autorsko djelo jedne vrste pretvara u autorsko djelo druge vrste.59 Exempli gratia, radi se o slučaju prerade nedramskog
književnog djela (npr. romana, poezije, epa, bajke, basne i sl.), televizijske drame ili
filma u dramsko djelo koje postaje podesno za kazališno predstavljanje.60
56
Cit. po Henneberg I., Autorsko pravo, Informator, Zagreb, 2001., str. 109.
Tako i Henneberg I., op.cit., str. 109. te Marković S.M., op.cit., str. 138.
58
Na temelju opće definicije djela prijevoda, prema Hennebergu (bilješka 31.), možemo prijevod
dramskog djela odrediti kao preradu dramskog jezičnog autorskog djela što se ogleda u kreativnoj promjeni jezika sa izvornog na jezik države prevoditelja ili kazališta koje izvodi djelo. Prema tome ne radi se
o rutinskom prijevodu teksta, nego onom koji predstavlja stvaralački čin koji za rezultat ima intelektualnu
tvorevinu.
59
Tako i Henneberg I., Vrste autorskih djela i njihova autorskopravna zaštita, Male stranice, Informator br. 4077, od 3. travnja 1993., str. 11.
60
Pregledom repertoara naših kazališta u tekućoj 2002./2003. kazališnoj sezoni nailazimo i na
konkretne primjere djela prerade, npr. na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih je drama nastala
preradom poznatog romana Christiane F. “Mi djeca sa kolodvora ZOO”, koju su za kazališnu izved57
147
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Kod autorskog djela nastalog preradom već postojećeg djela nailazimo u
načelu na autorskopravni odnos više osoba. Kako to proizlazi iz odredbi čl. 6. st. 1.
i 3. ZAPSP-a, prerada autorskog djela zaštićena je kao i izvorno djelo, što ne utječe
na prava autora izvornog autorskog djela. Dakle, u tom slučaju imamo autora novog
djela i autora izvornog djela, ukoliko ovom drugom još traju autorska imovinska
prava, koji nota bene mora dati dopuštenje za preradu svog djela. U suprotnom
radilo bi se o zlouporabi, te tako nastalo djelo na štetu autora ranijeg djela ne uživa
zaštitu. Ako se prerađuje izvorno djelu u odnosu na koje su autorska imovinska prava prestala, autorsko pravo postoji samo glede djela prerade.
III. Kazališni autorski i izvođački ugovori
1.
Ugovor o scenskom prikazivanju autorskog djela
1.1. Pojam ugovora o scenskom prikazivanju
U hrvatskom pravu ugovor o scenskom prikazivanju autorskog djela uređen je Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, i to općim odredbama zajedničkim za
sve autorske ugovore (čl.51.-55.) te specijalnim odredbama koje se odnose na ovaj
ugovor (čl.71. i 72.) i na ugovor o izvedbi (čl.68.-70.).61
Sukladno odredbi čl.55 ZAPSP-a i na ovaj autorski ugovor se primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju obvezni odnosi, ako odredbama ZAP-a nije drugačije
određeno. Radi se dakle o supsidijarnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu:ZOO) na sve one situacije kada se u ZAPSP-u ne može naći odgovarajuće rješenje odnosno odgovor.
Pod ugovorom o scenskom prikazivanju (engl. agreement for theatrical performance, franc. contrat de representation theatrale, njem. Buehnenauffuehrungsvertrag, tal. contratto di reppresentazione) smatra se posebni autorski ugovor o
prenošenju autorskog prava kojim autor dramskog, glazbeno-scenskog, koreografskog, pantomimskog ili drugog scenskog djela62 odnosno nositelj autorskog prava istog djela prenosi na korisnika autorskog djela pravo javnog prikazivanja tog djela, dok se korisnik obvezuje predmetno djelo javno prikazati i isplatiti za to autoru
odgovarajuću naknadu na način i pod uvjetima određenim ovim ugovorom.63
Naš ZAPSP u čl.71.st.1. određuje ovaj imenovani autorski ugovor kao ugovor
kojim se osniva za korisnika pravo javnoga scenskoga prikazivanja određenog autorskog djela, a korisnik se obvezuje autorsko djelo scenski prikazati na način, u
roku i pod uvjetima određenim ugovorom te za stečeno pravo platiti naknadu ako
ugovorom nije drukčije određeno.
bu preradili Kai Hermann i Horst Rieck, zatim spominjemo komediju “Nemoćnik u pameti” Marina
Tudiševića nastalu prema Moliereu u izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta “Komedija”, te “Parsifal”
Tene Štivičić prema priči Chrétiena de Troyesa u izvedbi Kazališta “Mala scena”.
61
Gliha I., Autorsko pravo, zbirka propisa, Informator, Zagreb, 2000.
62
Zlatović D., Kazališna autorska djela, Hrvatska pravna revija, Zagreb, god. III., br. 2., str. 30.-34.
63
Spaić V., Teorija autorskog prava i autorsko pravo u SFRJ, Pravni fakultet Zagreb & RO Jugoslavenska autorska agencija Beograd, Zagreb-Beograd-Čakovec, 1983., str. 220.-221.
148
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
U drugim zakonodavstvima različito se određuje pojam ugovora o prikazivanju. Iz različitih izvora poredbenog autorskog prava razvidno je da inozemna
zakonodavstva ne prave dovoljnu distinkciju između ugovora o prikazivanju i ugovora o izvedbi (kao uostalom i naš ZAP-op.aut.).64
Tako možemo naći određenje talijanskog zakona gdje se pod ugovorom o
prikazivanju smatra ugovor kojim autor ustupa pravo javnog prikazivanja dramskog,
dramsko-glazbenog, koreografskog, pantomimskog ili bilo kog drugog djela namijenjenog prikazivanju, pa zatim definiciju francuskog zakona gdje se pod ugovorom o prikazivanju podrazumijeva takav ugovor na temelju kojeg autor određene
tvorevine duha ili nositelj njegovih prava ovlašćuju neku pravnu ili fizičku osobu na
prikazivanje odnosnog djela pod uvjetima koji oni odrede, pa do češkog primjera
gdje se drži da se radi o ugovoru kojim autor kazališnog ili glazbenog djela prenosi
na neku organizaciju pravo javnog izvođenja djela dok se organizacija obvezuje na
izvođenje djela o svom trošku uz obvezu isplate honorara autoru.65
Naš raniji ZAP u čl.72 pod ugovorom o prikazivanju pojmovno je određivao
ovaj ugovor kao onaj ugovor kojim autor djela prenosi66 na korisnika pravo javnog
prikazivanja autorskog djela, a korisnik se obvezuje da to djelo prikaže u određenom
roku, na način i uz uvjete koji su određeni ugovorom. Kako vidimo u novom ZAPSPu ovaj je ugovor preimenovan iz ugovora o prikazivanju u ugovor o scenskom prikazivanju autorskog djela. Ovim se željelo precizno odrediti o kojem se prikazivanju
radi, iako iz samog ratia zakonskih odredbi i bivšeg ZAP-a je nedvojbeno proizlazilo
kako se radi isključivo o scenskom prikazivanju.
Budući se prikazivanje obavlja u pravilu u kazalištu, odnosni ugovor zove se i
kazališni ugovor u užem smislu.
1.2. Pravna priroda ugovora o scenskom prikazivanju
Ugovor o scenskom prikazivanju po svojoj naravi pripada skupini imenovanih autorskih, obveznopravnih ugovora koji se sklapaju s obzirom na osobu (intuitu personae), konsenzualnih, dvostranoobveznih, u pravilu naplatnih, formalnih ugovora.67
64
Tako prema čl. 76. Zakona o autorskom i srodnim pravima Srbije i Crne Gore iz 1998. godine
ovaj ugovor se definira kao ugovor kojim autor ili drugi nositelj autorskog prava ustupa korisniku pravo
na predstavljanje autorskog djela, a korisnik se obvezuje da to djelo predstavi u određenom roku, na
način i pod uvjetima koji su oređeni ugovorom. Vidi kod Besarović V. – Žarković B., Intelektualna svojina
– industrijska svojina i autorsko pravo, knjiga prva, Dosije, Beograd, 1998., str. 255. Kako se , dakle, ova
prava ustupaju korisniku, time se po ovom zakonu isključuje mogućnost da se tim ovlaštenjima raspolaže
na translativan način, tj. da se ona prenesu na korisnika. Prof. Marković smatra da se tako nije učinio
veći propust što se odredilo da se ugovorom o predstavljanju može vršiti samo konstitutivno raspolaganje
odnosnim ovlaštenjima, jer se samo to u praksi i događa. Naime, priroda korištenja scenskih djela putem
neposrednog osobnog angažmana interpretatora je takva da čini translativni promet tih ovlaštenja neracionalnim i neprivlačnim ne samo za prenositelja, već i za korisnika. Cit. po Marković S.M., Autorsko
pravo i srodna prava, Službeni glasnik, Beograd, 1999., str. 284.
65
Ibid.
66
Prof. Gliha ukazuje na probleme oko korištenja pravnog termina “prijenos autorskog prava” te
se zalaže za korištenje termina “raspolaganje autorskim pravom”. Vidi Gliha I., op.cit., str. 12.
67
Zlatović D., Ugovor o prikazivanju, Informator, Zagreb, br. 4545/97., str.5.
149
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Ovaj ugovor je, unutar autorskih i obveznopravnih ugovora, ugovor sui generis,
koji ima određenih dodirnih točaka sa drugim autorskim ugovorom i nekim obveznopravnim ugovorima, primjerice ugovorima o izvedbi, prodaji, djelu, zakupu i sl.,
međutim s obzirom na brojne posebnosti nije s njima identičan.
No, ne radi s o ugovoru koji bi postavljao izrazitu novinu u odnosu na druge
obveznopravne ugovore. Naime, i on je po svojoj prirodi obveznopravni ugovor,
što neprijeporno utvrđuje i već citirani čl. 55. ZAPSP-a.Karakterizira ga, kao i ostale
konsenzualne dvostranoobvezne ugovore, činidba kao predmet ugovora te način
njegova stupanja u pravni život koji se ogleda u postojanju volje stranaka u trenutku
prihvata ponude.
U tom smislu pripadanje skupini autorskih ugovora ne označava izraženu posebnost ugovora, već se time samo ukazuje da se radi o ugovoru obveznopravne
prirode koji se zaključuje radi iskorištavanja odnosno prijenosa autorskih prava na
drugu osobu.
Ovaj ugovor nadalje karakterizira i široka dispozitivnost, uz određene odredbe
imperativnog karaktera (npr.ništavnost autorskog ugovora kojim autor prenosi pravo
iskorištavanja svih svojih budućih djela iz ranijeg čl.58. st.2. ZAP-a-op.aut68).Kako
je već naznačeno radi se o ugovoru s visokim stupnjem osobnosti među ugovarateljima pa korisnik na kojeg je izvršen prijenos prava ne može dalje prenositi to
pravo trećemu bez suglasnosti autora odnosno nositelja autorskog prava, ako ugovorom nije drugačije određeno (čl.48.ZAPSP).69
Ipak, kako bi se otklonila neka stajališta prisutna u teoriji autorskog prava i poznatoj sudskoj praksi koja ovaj ugovor identificiraju sa drugim obveznopravnim ugovorima, potrebno je ukazati na razgraničenja ugovora o prikazivanju od sličnih ugovora.
1.3. Razgraničenje prema drugim ugovorima
1.3.1. Razlika od ugovora o izvođenju autorskog djela
Kako se najčešće ne razlikuju ugovori o prikazivanu od ugovora o izvođenju (izvedbi), iako u odnosu ta dva ugovora postoje bitne razlike glede prava što se prenose, predmeta ugovora, načina iskorištavanja autorskog djela i određivanja autorskih
honorara (naknade), potrebno je eksplicirati njihove posebnosti koje ukazuju da se
radi o dva potpuno različita autorska ugovora.
Toj nejasnoj određenosti ovih ugovora doprinosio je i naš ranije važeći ZAP
jer u Glavi IV.2.3. (čl.72.-76.) govorio istodobno o ugovoru o prikazivanju odnosno
o ugovoru o izvedbi. ZAPSP ovu nelogičnost otklanja i razdvaja ova dva ugovora I
strukturalno I regulacijski.
68
Prema novom ZAPSP-u autorskopravni ugovor može biti sklopljen i glede autorskog djela koje
još nije stvoreno pod pretpostavkom da se njime odredi barem vrsta i način korištenja budućeg djela
čl.52.st.2.). To je sasvim sukladno kazališnoj praksi prema kojoj se često od autora naručuje potpuno
novo originalno djelo, koje mora biti izraženo u određenoj vrsti djela, predano kazalištu u određenom
roku kako bi se postavilo na scenu. Međutim ne može ugovor sadržavati pravo iskorištavanja svih autorovih budućih djela, jer bi takva odredba temeljem čl.52.st.3. ZAPSP-a bila ništava.
69
Henneberg I., Autorsko pravo, 2. izdanje, Informator, Zagreb, 2001., str. 164.
150
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Ugovor o izvođenju je ugovor kojim autor nescenskog glazbenog ili književnog
djela odnosno nositelj autorskog prava prenosi na korisnika pravo javne izvedbe
nescenskih glazbenih odnosno književnih djela. a korisnik se obvezuje izvesti to
djelo na način, u roku i pod uvjetima određenim ugovorom.70 Dakle, prema čl.68.
st.1. ZAPSP-a ugovorom o izvođenju autorskog djela autor daje korisniku odobrenje
za javno recitiranje autorskog djela ili javnu izvedbu glazbenog djela na način i
pod uvjetima određenim ugovorom, a korisnik se za stečeno pravo obvezuje platiti
naknadu ako ugovorom nije drukčije određeno. Razvidno je kako se ovaj ugovor ne
može odnositi na ugovor kojim autor dramskog djela odobrava njegovo kazališno
(dakle scensko) prikazivanje.
Predmet prijenosa kod ugovora o izvođenju su tzv.mala autorska prava, za
razliku od ugovora o scenskom prikazivanju gdje su predmet prijenosa tzv.velika
autorska prava.Predmet ugovora o izvedbi je dakle, prema navedenoj zakonskoj
definiciji, nescensko glazbeno odnosno književno djelo, dok je predmet ugovora
o prikazivanju scensko dramsko-glazbeno, koreografsko odnosno pantomimsko i
drugo scensko djelo.
Ovi ugovori razlikuju se i po načinu korištenja djela, odnosno kod ugovora o
prikazivanju predmetno djelo korisnik se obvezuje javno inscenirati (prikazati, postaviti na pozornicu), a kod ugovora o izvedbi korisnik se obvezuje javno izvesti nescensko glazbeno djelo odnosno održati javno recitiranje nescenskih književnih djela.
Distinkcija je prisutna i kod načina utvrđivanja autorske naknade, jer se ista
utvrđuje sporazumom ugovornih strana kod ugovora o prikazivanju, odnosno prema
odredbama ugovora ili pak prema posebnim propisima i tarifi autorskih organizacija
kod ugovora o izvedbi.
Kod ugovora o prikazivanju druge osobe mogu realizirati autorska prava isključivo
temeljem posebnog ovlaštenja (punomoći) autora, dok kod ugovora o izvedbi ta prava
mogu realizirati samo autorske organizacije i to bez punomoći autora.
Tako je razvidna i razlika kod određivanja ugovornih strana kod ovih ugovora,
jer su ugovorne strane ugovora o prikazivanju autor odnosno nositelj autorskog prava
i korisnik, a kod ugovora o izvedbi najčešće autorska organizacija koja kolektivno
ostvaruje pravo javne izvedbe nescenskih glazbenih i književnih djela i korisnik djela
(primjerice organizator koncerta i druge priredbe ili drugi korisnik javne izvedbe, javnog recitiranja odnosno drugog nescenskog priopćavanja javnosti ovih djela).
Dakle, radi se ipak o dvije vrste autorskih ugovora sa nekim podudarnostima
ali i različitostima u ključnim elementima.
1.3.2.Razlika od ugovora o djelu
Ugovorom o djelu izvršitelj radova obvezuje se obaviti određeni posao kao što
je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a
naručitelj mu se za to obvezuje platiti naknadu (čl.590. ZOO-a).71
70
Ibid., str. 180.
Gorenc V., Trgovačko pravo – ugovori, 3. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1995., str. 101.
71
151
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Radi se o ugovoru koji je obveznopravnog karaktera, i spada u skupinu imenovanih, konsenzualnih, dvostranoobveznih, naplatnih i neformalnih ugovora. Kod
ugovora o djelu važnost je na strani rezultata rada izvoditelja radova, a ne samog
rada, a bitni sastojci ugovora su djelo i naknada.72
Kako se kod ugovora o prikazivanju često radi o situaciji da kazalište od poznatog autora naruči autorsko djelo radi prikazivanja,a radi se o djelu kao intelektualnoj
tvorevini, to su razvidne mnoge podudarnosti ovog ugovora s ugovorom o djelu.
Međutim, mogu se uočiti i brojne različitosti.Tako je ugovor o djelu neformalni ugovor, dok je ugovor o scenskom prikazivanju bio sukladno odredbi ranijeg
čl.55. ZAP-a formalni ugovor jer se tražilo da bude sklopljen u pismenom obliku
pod prijetnjom ništavnosti. Pisana forma ugovora o scenskom prikazivanju ostala je
važeća i u novom ZAPSP-u u odredbi čl.51.
Predmetom ugovora o djelu može biti i rezultat fizičkog rada, a ne samo intelektualnog, dok su predmeti autorskih ugovora intelektualne tvorevine.
Subjekti ugovora o djelu su naručitelj i izvođač, što analizirajući predmet ugovora i druge bitne sastojke, dovodi do zaključka da u trenutku zaključenja ugovora
posao (djelo) nije još obavljen.
Kod ugovora o scenskom prikazivanju može postojati i situacija da je predmet
ovog ugovora već gotovo, napisano, stvoreno scensko umjetničko djelo,a ne samo
djelo po narudžbi.I kod jednog i drugog ugovora primjenjuje se pravilo o sklapanju
ugovora izjavom ponuđenog o prihvatu ponude, međutim do ugovora o djelu može
doći i nadmetanjem odnosno pristupanjem, što nije karakteristično za ugovor o
prikazivanju.
Naša sudska praksa zauzima stajalište da je ugovor o autorskom djelu po
svojoj tipologiji i prirodi upravo ugovor o djelu u smislu čl.600. ZOO-a, po kojem
se izvođač obvezuje za izvršenje, između ostalog, i intelektualnog rada, a naručitelj se obvezuje za to autoru platiti honorar (vidi presude VPSH, Šž-1196/85,
od 4.11.1986. Bilten 10/87, odl.8. i PSH, Pž-2199/92 od 6.10.1992. Informator
br.4284, od 29.3.1995.).
Ugovor o autorskom djelu jeste ugovor kojim stranke uređuju obvezne odnose, pa se na njega, u smislu čl.55.ZAPSP-a primjenjuju odredbe zakona kojima se
uređuju obvezni odnosi ako odredbama ZAPSP-a nije drugačije određeno, posebice
odredbe ZOO (vidi presude PSH, Pž-3050/88, od 15.11.1988., PSP 41/89, odl. 163;
VPSH , Pž-403/87, od 24.2.1987. i Vsh, Rev-99/87 od 15.10.1987., PSP 36/88, odl
161), međutim ne može se izvršiti jasna identifikacija autorskih ugovora sa ugovorom o djelu, kako to pogrešno čine sudovi u citiranim rješidbama.
Odredbe ZOO o ugovoru o djelu mogu u smislu čl.55.ZAP-a poslužiti kao
odredbe supsidijarnog prava, jer se radi o različitim ugovorima sa brojnim specifičnostima.
72
Vedriš M. – Klarić P., Osnove imovinskog prava, 4. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni
fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1983., str. 375.
152
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
1.3.3. Razlika od ugovora o emitiranju scenskog djela putem radija i televizije
Ugovor o scenskom prikazivanju srodan je danas, zbog razvijenosti difuzijske tehnologije i novih navika publike, izuzetno raširenom ugovoru o emitiranju scenskog
djela putem radija ili televizije.Ovim ugovorom autor objavljenog ili neobjavljenog
djela prenosi na radio-difuznu ili televizijsku ustanovu pravo emitiranja njegovog
djela. dok se ustanova autoru obvezuje platiti ugovorenu naknadu za svako emitiranje.73
Ugovorne strane su, dakle, autor i korisnik djela-organizacija za radiodifuziju
i televizijsku difuziju na koju se prenosi pravo emitiranja određenog scenskog djela.
Takvim ugovorom može se predvidjeti izravno emitiranje ugovorenog djela (npr.
iz kazališta, iz studija, iz koncertne dvorane, sa eksterne pozornice ili drugog mjesta), jedno odgođeno emitiranje pomoću tzv. efemerne slike ili višekratna emitiranja
pomoću tzv. trajne snimke.
Osim prava izravnog emitiranja, ovdje se mogu prenositi i neka druga radiodifuzijska autorska prava, primjerice kabelska distribucija, reemitiranje i dr.Ukoliko
radio-difuzna ili televizijska ustanova u ugovorenom roku ne emitira djelo, autor
može odustati od ugovora odnosno tražiti naknadu štete u iznosu autorskog honorara.
S obzirom na prirodu ovih emitiranja, te konkurentnosti ustanova i programa,
autor ne bi mogao sklopiti ugovore za emitiranje istog djela sa raznim radio i televizijskim ustanovama.
Očito je da se radi o ugovoru koji je umnogome sličan ugovoru o scenskom
prikazivanju, ZAPSP ga u čl.71.st.2. samo imenuje bez dodatne razrade, što je sasvim sigurno propust zakonodavca , međutim ipak se radi o drugom tipu autorskog
ugovora koji za medij nema kazalište već radio i televizijsku mrežu.
1.3.4. Razlika od ugovora o licenciji
Neki hrvatski pravni autori smatraju da su autorski ugovori jedna vrsta ugovora
o licenciji kojima se na drugoga prenose pojedini elementi prava intelektualnog
vlasništva.74
Točno je da je autorsko pravo dio prava intelektualnog vlasništva, da je predmet prijenosa autorskog prava ugovorom upravo autorsko djelo kao intelektualna
kategorija, međutim smatramo do su ugovori o licenciji samo obveznopravni ugovori kojima se prenose pojedini elementi prava industrijskog vlasništva, također dijela
prava intelektualnog vlasništva, ali ne i autorskog prava.
Mogu se doduše pronaći sličnosti između ugovora o scenskom prikazivanju i
ugovora o licenciji u njihovoj konsenzualnosti, dvostranosti i formalnosti.
73
Zlatović D., Ugovor o radiodifuzijskom emitiranju scenskog djela, Informator, Zagreb, br.
4589/98.., str. 20.
74
Detaljnije o licenciji prava intelektualnog vlasništva kod Zlatović, D., Licencija žiga po novom
obveznom i žigovnom pravu, Godišnjak 14. «Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravna prakse»,
Organizator, Zagreb, 2007., str. 705.-727.
153
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
U hrvatskom pravu neće se moći govoriti o autorskim ugovorima kao o licencnim ugovorima budući da ZOO izričito propisuje što se prenosi ugovorom o licenciji.75 Tako čl.699.ZOO regulira da se ugovorom o licenciji obvezuje se davatelj
licencije ustupiti stjecatelju licencije u cjelini ili djelomično pravo iskorištavanja
izuma, znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a stjecatelj licencije obvezuje se
platiti mu za to određenu naknadu.
Predmet ugovora o licenci nije dakle autorsko djelo scenskog izražaja, već
izum (pronalazak), know-how, te znakovi razlikovanja; pa se radi dakle o ugovoru
slične pravne naravi koji pokriva prijenos prava s područja industrijskog vlasništva.
1.3.5.Odnos prema drugim sličnim ugovorima
Ugovor o scenskom prikazivanju ima određenih dodirnih točaka s ugovorom o stvaranju autorskog djela po narudžbi. Prema čl.73. ZAPSP-a ugovorom o stvaranju
autorskog djela po narudžbi autor se obvezuje stvoriti određeno autorsko djelo i
primjerak tog djela predati naručitelju, a naručitelj se obvezuje autoru za to isplatiti ugovorenu naknadu ako ugovorom nije drukčije određeno. Ugovorom o stvaranju autorskog djela po narudžbi određuju se i obilježja, sastojci te rokovi predaje
naručenog djela. Ako ZAPSP-om ili ugovorom nije drukčije određeno, autorsko pravo na naručenom djelu zadržava autor bez ograničenja. Naime, iako autor pretežito
svoje ovlaštenje za scensko prikazivanje autorskog djela daje u formi ugovora o
scenskom prikazivanju djela, može se dogoditi situacija kada kazalište naručuje
novo dramsko djelo od poznatog autora za svoje repertoarne potrebe. U tom slučaju
kazalište može s autorom sklopiti ili ugovor o scenskom prikazivanju novog budućeg
djela u kojem će se eksplicirati takva narudžba, ili ugovor o narudžbi u kojem će
mjesto naći i odredbe o pravu scenskog prikazivanja naručenog djela.76
Također, moguća je situacija i da se autor dramskog djela nalazi u radnom
odnosu u kazalištu koje ima potrebu za scenskim prikazivanjem njegovog dramskog
djela. I ovdje su moguće razne pravne situacije. Autor može biti u radnom odnosu
na mjestu dramskog pisca i dramaturga, kada je moguće da je prema ugovoru o
radu obvezan napisati za matičnu ustanovu određen broj dramskih djela, odnosno
prerada djela drugih autora za potencijalno prikazivanje na sceni matične kuće. U
tom slučaju autorsko djelo stvoreno je u radnom odnosu kada autor izvršava svoje
obveze iz ugovora o radu ili po uputama poslodavca sukladno čl.75. i 76. ZAPSP-a.
Ugovorom o radu između autora – zaposlenika i poslodavca reguliraju se pitanja
glede prava scenskog prikazivanja autorskog djela autora – zaposlenika, odnosno da
li poslodavac stječe i po kojim kondicijama pravo na iskorištavanje autorskog djela,
opseg i trajanje tog prava. Naime, ukoliko nije propisano ili ugovoreno drukčije
autorsko pravo na autorskom djelu stvorenom u radnom odnosu zadržava autor bez
ograničenja. Međutim, autor-zaposlenik može stvoriti autorsko djelo i izvan svojih
75
Zlatović D., Licencija i prijenos žiga, Slobodno poduzetništvo, Zagreb, 2002., br. 7., str. 102.-
107.
76
Marković, S.M., Pravo intelektualne svojine, Magistrat i Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2007., str. 222.; Dabović Anastasovska, J., Pepeljugoski, V., Pravo na intelektualna sopstvenost,
Praven fakultet „Justinijan Prvi“, Skopje, 2008., str.308.
154
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
obveza iz ugovora o radu. Naime, može primjerice biti zaposlen u kazalištu kao
glumac ili inspicijent, a biti autor dramskog djela za koje je zainteresirano njegovo
matično kazalište radi postavljanja na scenu. U tom slučaju držimo kako se ne radi
o autorskom djelu stvorenom u radnom odnosu, nego se sva prava i obveze između
kazališta-poslodavca i autora – zaposlenika rješavaju ugovorom o scenskom prikazivanju autorskog djela.77
Prema stajalištima nekih teoretičara ugovor o scenskom prikazivanju uspoređuju
se sa ugovorima o zakupu, ortakluku, cesiji i izdavačkom ugovoru.
Međutim, ne može se naći veća cjelovita podudaranost ovih ugovora, iako
postoje i neke sličnosti, poglavito kada se radi o odnosu ugovora o prikazivanju i
ugovora o zakupu.Iako se radi o obveznopravnim ugovorima, korisnik iz ugovora o
scenskom prikazivanju ima uz obveznopravni zahtjev i pravo na iskorištavanje predmeta ugovora, i to ga u bitnome razlikuje od ugovora o zakupu.78 Inače, sličnost
između ovih ugovora ogleda se prvenstveno u primjeni pravila o jamstvu zakupoprimca odnosno korisnika da će sa predmetima ugovora postupati štiteći u prvom redu
integritet predmeta ugovora ali i prava zakupodavca odnosno autora.
Slijedom navedenog razvidno je da se kod ugovora o scenskom prikazivanju
radi o specifičnom obveznopravnom i autorskom ugovoru, koji doduše ima dodirnih točaka sa drugim obveznopravnim ugovorima ali njima nije identičan.
1.4. Forma ugovora o scenskom prikazivanju
Odredbom čl. 51. ZAPSP-a izričito je predviđeno da se autorskopravni ugovori, pa
tako i ugovori o scenskom prikazivanju, sklapaju u pisanom obliku, odnosno radi se
o redovito formalnim pravnim poslovima (forma ex lege).
Ovim je i naše zakonodavstvo prihvatilo većinsko stajalište inozemne legislative, nasuprot u obveznom pravu uvriježenog načela neformalnosti ugovora po kojem
sklapanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi osim ako zakonom nije drugačije
određeno (čl.286.ZOO-a).
Ipak neka zakonodavstva ne zastupaju načelo formalnosti autorskopravnih
ugovora, međutim ista, kao npr.njemački zakon, priznaje praktičnu snagu dokaza
pisanom ugovoru.79 Zakonski formalni oblik autorskih ugovora redovito se pojavljuje kao uvjet o valjanosti ugovora (ad solemnitatem). Autorskopravni ugovor, pa
tako i ugovor o scenskom prikazivanju, koji nije zaključen u pisanom obliku, nema
pravno djelovanje (v.VPSH, Pž-1150/81, od 23.2.1982, PSP 20, odl. 304). Tako sukladno odredbi čl.51.ZAPSP-a ugovor o scenskom prikazivanju koji nije sklopljen u
pisanom obliku nema pravni učinak, ako zakonom nije drugačije određeno.
Dakle, neodržavanje propisanog oblika ugovora o prikazivanju ima za posljedicu ništavnost ugovora.
Autorsko se djelo može iskorištavati samo po autorovoj dozvoli odnosno odobrenju, pa kraj izričite odredbe da autorski ugovor mora biti sklopljen u pisanom
77
Dabović Anastasovska, J., Pepeljugoski, V., Avtorsko pravo, Praven fakultet „Justinijan Prvi“,
Skopje, 2006., str. 203.
78
Gorenc V. op.cit., str. 86.
79
Henneberg I., op.cit., str. 166.
155
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
obliku nije relevantno da li je eventualno autor usmeno dopustio iskorištavanje djela
(v.PSH, Pž-531/91, od 14.3.1991. PSP 50/91, odl.209). Prema odredbi čl.18.ZAPSP-a autor ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti, koje sukladno odredbi čl.21.alineja 2. ZAPSP-a uključuje i pravo javnog prikazivanja scenskih
djela koje prema čl.23.ZAPSP-a predstavlja isključivo pravo priopćavanja javnosti
dramskoga, dramsko-glazbenoga, koreografskog ili pantomimskog djela njegovim
scenskim prikazivanjem uživo.
Pri tom treba naznačiti da je ugovor o scenskom prikazivanju dvostrano formalan ugovor, odnosno ovdje oba ugovaratelja moraju dati izjavu volje u pisanoj formi,
što proizlazi iz specifičnih obveza i ovlaštenja svake ugovorne strane.
Zahtjev ZAPSP-a da ugovor o prikazivanju mora biti sklopljen u pisanom
obliku, vrijedi prema odredbi čl.286.st.2..ZOO i za sve kasnije izmjene ili dopune ugovora (v.VSH, Rev.-2206/82 od 17.3.1983.).Izmjene i dopune ovog ugovora
moraju se odnositi kako na revidiranje temeljnih obveza ugovaratelja, tako i na
postojanje spornih obveza.
Kod ovog pravila da svi kasniji dodaci ugovoru moraju biti izraženi u zakonskoj formi određenoj za glavni ugovor, treba ukazati na iznimke i to jednu prema
kojoj su pravosnažne kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u
osnovnom tekstu ugovora nije ništa kazano, ako to nije protivno cilju radi kojeg
je forma predviđena (čl.286. st.3. ZOO), te drugu prema kojoj su pravovaljane i
kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge
strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana (čl.286.
st.4.ZOO).
Opće je pravilo obveznog prava da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva
pisana forma smatra pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne
strane izvršile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim
ako ih cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo (članak
294.ZOO). Narečeno pravilo primjenjuje se i kad je u pitanju ugovor o prikazivanju, koje stajalište zauzima i praksa trgovačkih sudova(v.PSH, Pž-2723/90, od
29.1.1991., PSP 48/91, odl.152). Dakle dobrovoljno ispunjenje usmeno sklopljenog
ugovora konvalidira nedostatak pisanog oblika (v.VSH, Gzz-15/74 od 19.6.1974.,
VPSH, Pž-190/81 od 24.3.1981.; VSH,Rev-813/85 od 10.7.1985. i Rev-2319/88 od
19.4.1989.).
Slijedom navedenog proizlazi da za valjanost ugovora o scenskom prikazivanju nije dovoljna usmena suglasnost, međutim dopuštena je konvalidacija ugovora kojem nedostaje propisani oblik, ako su ugovaratelji ispunili u cijelosti ili
pretežit dio preuzetih obveza (VPSH, Pž-53/91 od 15.5.1991., PSP 50/91 i VPSH,
Pž-2672/85 od 4.11.1986., BSP PSH, 10/87).
Sudska praksa zauzela je i stajalište da pisana forma autorskog ugovora nema
solemnitetni karakter tj.ne proizvodi pravnu posljedicu nepostojanja ugovora uslijed
nedostatka pisane forme, već je pisana forma potrebna ad probationem, odnosno
radi osiguranja dokaza postojanja ovog ugovora. Stoga i usmeno zaključeni usmeni
ugovor proizvodi pravne učinke ako se dokaže njegov sadržaj, te prava i obveze koje
iz njega proizlaze (v.VSPH, Pž 2627/85, od 4.11.1986., BSP PSH 10/87, odl.7).
156
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
1.5. Bitna obilježja ugovora o scenskom prikazivanju
Iz formulacije čl.52. i 72. ZAPSP-a razvidni su sastojci (elementi) ugovora o prikazivanju:imena ugovornih strana, naziv djela koje je predmet ugovora, način prikazivanja, područje na kojem se autorsko scensko djelo može iskorištavati, visina, način
i rokovi plaćanja naknade ako se djelo iskorištava uz naknadu i sl.
1.5.1.Ugovorne strane
U prvom redu ugovorne strane ugovora o prikazivanju kao dvostranog pravnog posla jesu autor s jedne strane i korisnik djela (kazalište ili drugi organizator prikazivanja) s druge strane.
U slučaju postojanja više koautora jednog djela, za sklapanje ugovora o prikazivanje tog djela traži se suglasnost svih koautora, te korisnik mora sklopiti ugovor sa
svim koautorima, čime se njihov pravni položaj identificira sa pozicijom suvlasnika
(v.PSH, Pž-3229/92 od 9.2.1993., Informator br.4275od 25.2.1995.).
Osim samog autora kao ugovorna strana ugovora o prikazivanju mogu se
pojaviti i druge osobe i to u situacijama kada autora nema, kad je isti nepoznat ili
mrtav,odnosno kada pravo javnog prikazivanje može odobriti netko drugi.Iza smrti
autora kao ugovorna strana najčešće se mogu pojaviti njegovi zakonski ili testamentarni nasljednici, kao njegovi univerzalni sukcesori. Na nasljednika autorovom
smrću prelaze svekolika autorska prava, te se u odnosu na samo autorsko djelo nasljednik pojavljuje kao da je sam autor,osim ako autor oporukom odredi drugačije,
te uz vremenska i druga ograničenja sukladno ZAPSP-u.80
Za slučaj smrti autora koji nije ostavio nasljednika, kao ugovorna strana pojavljuje se država, te se ugovor o prikazivanju sklapa s nadležnim organima države
odnosno jedinice lokalne samouprave kojima je sudskom rješidbom predana autorova ostavština.
Nadalje, ugovor o prikazivanju moći će sklapati i one osobe na koje je autor
odnosno nasljednik prenio pravo iskorištavanja djela javnog prikazivanja.
Problem izbora ugovorne strane može se pojaviti kod scenskog djela nepoznatog autora, gdje korisnik koji želi prikazati to djelo, a pri tome ne povrijediti autorsko pravo, treba sukladno odredbi članka 12. stavak 1. ZAPSP-a potražiti drugu
ugovornu stranu, i to u strukovnoj organizaciji autora koja štiti autore tih djela. Ako
autor nije poznat, niti je odrediv, autorsko pravo mogu ostvariti za izdano djelo nakladnik koji je djelo zakonito izdao, odnosno za objavljeno djelo koje nije izdano
osoba koja je autorsko djelo zakonito objavila (čl.11.st.2. ZAPSP-a), i to do otkrivanja identiteta autora koji stječe ne samo prava pro futuro, nego mu se predaju i
ostvarene imovinske koristi od scenskog prikazivanja njegovog autorskog djela.
U slučaju kada je strana ugovora o prikazivanju druga osoba a ne autor, na
djelu i popratnim materijalima prikazivanje (reklama, plakati, programe knjižice i
sl.) uvijek se mora naznačiti ime autora radi zaštite moralnih prava autora, osim ako
se autor ne protivi mogućnosti nepostojanja naznake imena autora.
80
Spaić V., op. cit., str. 221.
157
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Korisnik ugovora o prikazivanju jeste najčešće kazalište, a mogu se pojaviti i
druge ustanove, udruge, obrti, organizacije, pojedinci i društva kao priređivači kulturno-umjetničkih priredbi.
Pravo scenskog prikazivanja određenog autorskog djela autor može istodobno
prenijeti na veći broj korisnika, ako se ugovorom nije odrekao tog prava.
1.5.2.Predmet ugovora
Predmet ugovora o scenskom prikazivanju je javno pravo prikazivanja dramskog,
dramsko-glazbenog, koreografskog, pantomimskog i drugog scenskog autorskog
djela.81
Korisnik stječe pravo javnog scenskog prikazivanja, odnosno isključivo pravo
osobno priopćavanja javnosti scenskog djela scenskom igrom tako da ono postaje
perceptivno za vid odnosno za vid i sluh.Ovo se pravo često naziva i “velikim autorskim pravom” budući se radi o prikazivanju scenskog djela što zauzima cijeli
program ili većinu programa (barem trećinu).
Kad svih javnih scenskih prikazivanja djela potrebno je odobrenje autora, osim
za prikazivanje djela bez autorske dozvole i bez naknade u svrhu nastave i školskih
svečanosti, pod uvjetom da je pristup gledateljima besplatan i da izvođači nastupaju
gratis (čl.88.ZAPSP-a). Ovo dopuštenje vezano je za određene pretpostavke:
scensko prikazivanje određenog autorskog djela mora biti u obliku izravnog
poučavanja na nastavi, ili na priredbama vezanim za nastavu
opseg scenskog prikazivanja mora biti opravdan obrazovnom svrhom koja se
želi postići priopćavanjem,
scensko prikazivanje ne smije se koristiti za stjecanje izravne ili neizravne imovinske ili komercijalne koristi za obrazovnu ustanovu, organizatora ili treće
osobe,
izvođači koji sudjeluju u scenskom prikazivanju ne smiju primati honorar za
takvu izvedbu,
ne smiju se za scensko prikazivanje naplaćivati ulaznice.
Ovo sadržajno ograničenje autorskog prava vezano za scensko prikazivanje
bez potrebe traženja dopuštenja autora može dovesti do određenih prijepora posebice kod organiziranja izvedbi odnosno scenskih prikazivanja u humanitarne svrhe.
S obzirom na pretpostavke iz čl.88. ZAPSP-a, a kako se i kod humanitarnih školskih
priredbi radi o neizravnom stjecanju imovinskih prihoda, dopuštenje autora za takvo
prikazivanje nužno je tražiti.
Dramska djela su ona književna djela stvorena za scensko prikazivanje
određene radnje, a dramsko-glazbenim djelima određuju se ona glazbena djela s
tekstom stvorena za scensko prikazivanje određene radnje s glazbenom izvedbom.
Ova djela nazivaju se i kazališnim ili scenskim djelima.Među dramska djela ubrajaju
se drame, tragedije, komedije, igrokazi i sl. kao i monodrame (iako tu stajališta u
teoriji nisu jedinstvena), dok se među dramsko-glazbena djela ubrajaju opere, glazbene drame, operete, mjuzikli i sl.
81
158
Kurz H., op.cit., str. 548.
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Koreografska i pantomimska su ona autorska djela koja se izražavaju pokretima ljudskog tijela, gestom i mimikom.Među koreografska djela ubrajaju se naročito
koreografija baleta i scenskih plesova, a među pantomimska djela pantomime, žive
slike, pa čak i cirkuski brojevi i prizori (kao u Francuskoj -op.aut.).82
Predmetom ugovora o scenskom prikazivanju može biti već objavljeno odnosno
stvoreno kao i do sada neobjavljeno djelo odnosno djelo koje još nije stvoreno. U
praksi će u ugovoru o prikazivanju neobjavljenog djela biti sadržana izričita dozvola
autora za objavljivanje djela.83 Bitno je pri tome napomenuti da je ništav ugovor o
scenskom prikazivanju kojim bi autor izvršio prijenos prava prikazivanja svih svojih
budućih djela, čime se štiti autor kao ekonomski slabija ugovorna strana.
U slučaju ugovaranja prikazivanja neobjavljenog autorskog djela, odnosno
djela koje još nije stvoreno u trenutku zaključenja ugovora, ugovorom će trebati
odrediti predmet ugovora tako da se barem naznači naslov djela te po mogućnosti i
okvirni sadržaj, odnosno modalitet korištenja.
Za ovaj slučaj će u ugovoru o scenskom prikazivanju potrebno uglaviti rok predaje djela korisniku. Ukoliko rok nije ugovoren, rok će se moći odrediti po općim
pravilima obveznog prava sukladno čl.173. ZOO-a.
Autor naručenog djela za koje je ugovorom osigurano pravo javnog scenskog
prikazivanja, ispunit će svoju obvezu ako u okviru rečenog roka preda ugovoreno
djelo. Pri tome korisnik je obvezan primiti to djelo neovisno o njegovoj kvaliteti, te
ga je dužan prikazivati, jer u suprotnom odgovara autoru za naknadu štete.
Ukoliko korisnik pribavlja primjerak djela od autora, odnosno njegovog pravnog slijednika, pretpostavka je da isti time ne stječe vlasništvo na tom djelu.84 Prijenosom prava iskorištavanja scenskog djela javnim scenskim prikazivanjem, predmet
ugovora-autorsko djelo ostaje u portfelju autora, osim ako se drugačije ugovori.
1.5.3. Opseg i trajanje korištenja prava javnog scenskog prikazivanja
Ugovorom o scenskom prikazivanju utvrđuje se opseg prava koje autor odnosno
drugi nositelj autorskog prava prenosi na korisnika autorskog djela.
Korisnik stoga ima pravo scenskog prikazivanja autorskog djela samo u onom
opsegu u kojem je na njega ugovorom o scenskom prikazivanju preneseno.Opseg
prava je limitiran glede oblika scenskog prikazivanja djela, te vremenskog odnosno
teritorijalnog određenja prikazivanja. Ugovorom o scenskom prikazivanju korisnik
može steći isključivo ili neisključivo ovlaštenje na korištenje djela. Ukoliko ugovorom nije drugačije određeno, smatra se da je ugovorno ustupanje neisključivog
karaktera.
82
Zlatović D., Kazališna autorska djela, Hrvatska pravna revija, Zagreb, god. III., br. 2., str. 30.-
31.
83
Iako ovakva odredba može izgledati suvišnom i nepotrebnom, držimo da ta odredba ima svoje
opravdanje utoliko što autoru ostavlja mogućnost da, prije ugovorenog prikazivanja djela, objavi djelo
na drugi način. Tako primjerice autor može ugovoriti sa kazalištem prikazivanje svoje nove i još neobjavljene drame, s tim da, u međuvremenu, objavi dramu izdavanjem iste u obliku knjige. Tako i Marković
S.M., op.cit., str. 285.
84
Marković S.M., op.cit., str. 284.
159
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Tako elementi prostora odnosno vremena prikazivanja mogu ugovorom o
scenskom prikazivanju biti uređeni ograničeno ili neograničeno. Ako se ugovorom
pravo scenskog prikazivanja ne ograniči ni vremenski ni prostorno, to znači da korisnik može prikazivati djelo bilo gdje za vrijeme cijelog roka trajanja autorskih
imovinskih prava kako je to zakonom određeno za pojedinu vrstu scenskih djela.
Ugovor može ograničiti opseg prava korisnika na način da isti može djelo scenski prikazivati samo na odleđenom teritoriju (npr.u sjedištu kazališta, u tuzemstvu,
izuzećem određenih država i sl.) odnosno vrijeme na koje se ugovor sklapa može
biti ograničeno (npr.određen broj predstava, pojedina kazališna sezona, određeni
festival i sl.). Vremenska ograničenja u ovom ugovoru mogu biti određena osim
rokom tijekom kojega je korisnik ovlašten koristit djelo i na druge načine, kao što je
primjerice nastupanjem određenog događaja, primjerice kada broj gledatelja predstave padne ispod predviđenog broja u određenom nizu predstava (npr. u posljednje
tri predstave).85 Ugovorom o scenskom prikazivanju autor može korisnika ograničiti
u vršenju pribavljenog ovlaštenja na prostoru koji je uži od teritorija jedne države
(dakle primjerice na području jednog grada, okruga i sl.).
Ugovor o scenskom prikazivanju može sadržavati i druga ograničenja korisnika (npr.glede jezika na kojem će djelo biti prikazano i sl.).
Da bi se ekonomski potencijal autorskih djela koja se scenski prikazuju optimalno iskoristio, potrebno je brižljivo planiranje i ugovaranje njihovog korištenja, vodeći
računa o mogućnostima koje pružaju izložena teritorijalna ili vremenska ograničenja,
kao i o tome koje je korištenje (isključivo ili neisključivo) ugovoreno.86
Ugovor o scenskom prikazivanju sadrži i niz uglavaka koji su čisto obveznopravnog karaktera. Već je rečeno da autor može sklapati ugovor o scenskom prikazivanju i s drugim korisnicima, ako se ugovorom nije odrekao tog prava. Međutim, u
praksi su najčešće situacije da je autor ovlašten sklopiti ovaj ugovor sa više kazališta,
pod uvjetom da se ona ne nalaze u istom mjestu odnosno da se autor odrekne prava
prijenosa iskorištavanja djela drugom kazalištu za određeno razdoblje (ekskluzivitet
prikazivanja).
U praksi su česti slučajevi da kazalište zadržavaju u ugovorima o scenskom
prikazivanju za sebe pravo premijernog scenskog prikazivanja djela. To znači da
će se autor suzdržati od toga da sam ili preko drugoga djelo prvi put prikaže dok
to ne učini korisnik. Korisnikovo “pravo na premijeru” može se odnositi na prvo
prikazivanje uopće (“pravo na praizvedbu”), ili u određenoj državi ili mjestu, ili
na određenom jeziku. Međutim s tim ne treba miješati pitanje objavljivanja djela.
Ugovorne strane mogu ugovoriti sa korisnik stječe ovlaštenje na prvo scensko prikazivanje djela, čak i ako je djelo već objavljeno na drugačiji način od scenskog prikazivanja. Kad je korisnik stekao ugovorom ovlaštenje na premijerno prikazivanje još
neobjavljenog djela, to ne znači da je korisnik stekao i ovlaštenje na objavljivanje
djela. Sukladno tome, ukoliko je volja ugovornih strana da se djelo prvim prikazivanjem i objavi, onda takva volja mora naći svoj neposredan izraz u ugovoru.87
85
Ibid., str. 285.
Ibid.
87
Ovdje treba napomeniti noviju praksu i u hrvatskom glumištu, posebice na Biblioteku Kazališta
Mala scena® iz Zagreba, s posebnim naglaskom na dramskim tekstovima recentno objavljenima uz
86
160
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Pravo javnog scenskog prikazivanja autorskog djela temeljem ugovora o prikazivanju ne daje ovlaštenje korisniku da djelo prikazuje putem radio-difuzije, televizije odnosno drugih tehničkih sredstava prijenosa ili snimanja, osim ako je ugovorom i to predviđeno.
Ovi ugovori mogu sadržavati i odredbe kojima se rezerviraju za autora određena
prava glede samog scenskog prikazivanja. Tako autor ugovorom može sebi osigurati
utjecaj na scensko prikazivanje bilo da se radi o obveznom angažmanu određenog
redatelja, dirigenta, glumaca i sl., ili o obveznoj izvedbi predstave isključivo u
određenoj kazališnoj zgradi ili na određenoj sceni, ili o ovlaštenju autora da
dozvoljava nastup kazališta sa tom predstavom na nekom festivalu, smotri i sl.
Ugovori o scenskom prikazivanju sadrže uobičajeno i klauzule koje uređuju
prodaju korisniku odnosnog tekstovnog ili glazbenog materijala (rukopis, partitura,
uloge, glasovne partije i sl.), a koja može biti u vidu kupoprodaje ili najma.
Redovito ugovori o scenskom prikazivanju imaju uglavak glede utvrđivanja
ugovorne kazne za teže povrede ugovornih obveza.
1.5.4. Autorska naknada
Ugovor o scenskom prikazivanju ovisno o volji ugovornih strana može biti sklopljen
kao naplatan, odnosno, što je daleko rjeđi slučaj, kao besplatan pravni posao.
U ZAPSP-u je stipulirana pretpostavka naplativosti prijenosa korištenja autorskog djela, pa se ima smatrati da je ugovor o prikazivanju sklopljen uz naknadu, ako
iz ugovora ne proizlazi drugačije (čl.71.st.1.ZAPSP-a).
Kada je ugovor o scenskom prikazivanju sklopljen kao naplatiti pravni posao
tada mora biti ugovorena visina naknade, i to tako da se pri utvrđivanju naknade
za scensko prikazivanje autorskog djela, gdje je god to moguće, uzimaju u obzir kriteriji kvalitete djela, materijalne koristi koju druga ugovorna strana postiže
korištenjem djela i drugi uvjeti kojima se mogu utvrditi rezultati koje autorsko djelo
postiže u zadovoljavanju društvenih potreba (čl.53.ZAPSP-a).
Visina autorske naknade može biti određena na više načina (paušalno, u postotku, preko tantijema, kombinirano i sl.), a što isključivo ovisi o volji stranaka.88
Rokovi u kojima korisnik mora isplatiti naknadu najčešće prate ugovoreni način
plaćanja.89
kazališne premijere (npr. uz praizvedbu predstave, umjesto programa ovo je kazalište objavilo integralni
tekst na hrvatskom i engleskom jeziku drame Parsifal Tene Štivičić).
88
Najjednostavniji vid određivanja naknade jest paušalna naknada. Međutim, u praksi se najčešće
ugovara naknada u ovisnosti od intenziteta i ekonomskog efekta korištenja djela. Tako naknada može
iznositi određeni postotak od prihoda od svakog prikazivanja, ili određeni iznos po posjetitelju na svakoj
predstavi, koncertu ili sl., ili se može odrediti kombiniranom metodom.
89
Za stariju sudsku prasku primjenjivu i na sadašnju zakonodavnu situaciju vidi rješidbe: Ako ugovorom nije određeno da se djelo koristi besplatno, autoru pripada naknada ex lege (v.VPSH,Pž-404/87.
od 24.2.1987., Informator, br.3509, od 24.10.1987.), pa kad naknada u ugovoru nije određena, utvrđit
će je sud sukladno odredbama čl.27.st.4 i čl.57.st.2 ZAP-a te čl.623.st.2 ZOO-a (v.VSH, II Rev-159/82,
od 2.2.1983., PSP 23/84, odl.132). Sudske odluke iz autorskih sporova sabrne su kod Gliha I. Autorsko
pravo, sudska praksa, prilog lista Informator, god. VI., br. 24., Informator, br. 4450-4451/96.
161
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
U slučaju kada korisnik ostvari dobit od scenskog prikazivanja autorskog djela
koja je u očitom nerazmjeru s ugovorenom naknadom autor ima pravo da mu se
odredi pravedniji udio u prihodu ostvarenom korištenjem njegova djela izmjenom
ugovora o scenskom prikazivanju djela sukladno odredbi čl.58.ZAP-a (v.VPSH.
Pž-18/87, od 20.10.1987.,PSP 35/88, odl.232; VSH,Rev-84/88 od 14.6.1989,PSP
45/90).
Ako je djelo većeg opsega od ugovorenog u slučaju sklapanja ugovora o scenskom prikazivanju djela koje još nije stvoreno, autor nema pravo na honorar veći od
ugovorenog (v.VSH, Gž-2528/73, od 13.110.1974;PSP 6/75, odl.144.).
Autorska naknada za prikazano autorskog djelo bez suglasnosti osobe koja
uživa autorsku zaštitu ima se utvrditi na temelju objektivne vrijednosti prikazivanja
djela na tržištu (v.VPS, sl.2727/71 od 3.2.1972., ZSO XVII /2, 1972.; VPS, Sl.2612/71
od 3.2.1972., ZSO XVII/2,1972.).
Obveza plaćanja autorske naknade za prikazivanje autorskog scenskog djela
tereti korisnika djela kao drugu ugovornu stranu,koji tu svoju obvezu, bez privole
autora, ne može prenijeti na treću osobu s učinkom prestanka te obveze na strani
stvarnog korisnika (v. VSH, II Rev-49/86, od 11.9.1986, PSP 32/87, odl. 109.).
Konačno kad je o naknadi riječ treba napomenuti da je autorsko pravo na
traženje pravednijeg dijela dobiti vezano samo za autora a ne i za druge nositelje
autorskih prava, odnosno da niti autor neće imati na to pravo u slučaju besplatnog
ugovora o scenskom prikazivanju. To stoga što činjenica ostvarenja neočekivano
velike dobiti od prikazivanja djela ne može utjecati na sam ugovor na način da isti
od besplatnog postane ugovor uz naknadu.
1.5.5. Rok ispunjenja
Rok u kojem je korisnik obvezan prikazivati djelo nije naveden ni u odredbi čl.52.
st.1. niti čl.71. ZAPSP-a, pa se ne radi o bitnom sastojku ugovora o prikazivanju.90
Naime, ugovor o scenskom prikazivanju nije fiksni ugovor, ako iz odredbi samog ugovora, posebice onih koji vremenski ograničavaju korištenje, ne proizlazi
nešto drugo.
1.6. Prava i obveze ugovornih strana
Kod ugovora o scenskom prikazivanju radi se o dvostranoobveznom ugovoru, što
znači da su prava i obveze ugovornih strana korelativni, odnosno obje su strane
istovremeno i aktivni i pasivni ugovorni subjekti.
90
Suprotno stajalište kod Marković S.M., op.cit., str. 284. Naime, prof. Marković smatra, temeljem
odredbe čl. 77. Zakona o autorskom i srodnim pravima Srbije i Crne Gore, da su rokovi koje ugovrne
strane propišu za izvršenje obveze predaje primjerka djela korisniku, odnosno za otpočinjanje korisnika
sa predstavljanjem djela bitni sastojci ugovora, u tom smislu da propuštanje tih rokova ovlašćuje drugu
stranu na traženje raskida ugovora.
162
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
1.6.1. Prava i obveze autora
Autor odnosno drugi nositelj autorskog prava obvezan je omogućiti korisniku nesmetano javno scensko prikazivanje djela.
Ukoliko nije to izričito uglavljeno u ugovoru, autor ne može pravo javnog scenskog prikazivanja prenijeti drugom korisniku. Ako ovakva klauzula postoji u ugovoru
to ovlašćuje autora da može pravo prikazivanja prenijeti na veći broj korisnika.
Nadalje je autor obvezan predati korisniku djelo u ugovorenom roku. Također
je ovaj dužan osigurati korisniku potrebit materijal kako bi korisnik mogao realizirati
preneseno pravo scenskog prikazivanja odnosnog djela, i to prodajom, predajom
ili iznajmljivanjem knjige, partiture i sl. Ugovorom o najmu određuje se opseg,
vrijeme, uvjeti uporabe materijala i naknada za uporabu (engl. Hire fee, franc. Prix
de location, njem. Materialgebuehr).91 Pri tome, moramo napomenuti da ugovor o
scenskom prikazivanju ne podrazumijeva nužno predaju primjerka djela korisniku.
Korisnik može nabaviti primjerak djela (dramski tekst, partituru i sl.) posredno, dakle
ne neposredno od autora, nego i iz drugih izvora (npr. kupiti knjigu u knjižari, posuditi knjigu u knjižnici, zakupiti partituru od nakladnika i sl.).
Ako u ugovoru nije precizno određen rok predaje djela, isti će se odrediti prema okolnostima slučaja, posebice prema cilju kome služi prikazivanje (npr. prikazivanje na svečanosti povodom obljetnice kazališta i sl.).92
Autor odnosno drugi nositelj autorskog prava jamči korisniku da pravo koje
prenosi pripada isključivo njemu te da nije limitirano u korist nekog trećeg. S tim u
svezi, autor je za vrijeme trajanja ugovora dužan suzdržavati se od onih radnji kojima bi ometao korisnika u korištenju prenesenog prava scenskog prikazivanja.
Autor ima pravo prisustvovanja pokusima, te je uobičajeno da bude pozvan na
premijerno prikazivanje odnosno obaviješten o ostvarenim prihodima od prikazivanja. Uobičajeno je pravilo da autor ima pravo na određeni broj besplatnih ulaznica za prikazivanje svog djela, pa i ovo pitanje, iako gotovo bagatelno i marginalno,
može naći svoju regulaciju u ugovoru o scenskom prikazivanju.
1.6.2. Prava i obveze korisnika
Odredbom čl.71.ZAPSP korisnik djela je obvezan scenski prikazati autorsko djelo u
određenom roku, i to na ugovoreni način i pod ugovorenim uvjetima.
Kod pripreme djela za scensko prikazivanje korisnik mora poštovati osobnopravna ovlaštenja autora. Ovo je naročito izraženo kod pripreme scenskih djela za
prikazivanje (npr. pripremanje književnog djela za kazališnu predstavu). Ipak moramo naglasiti da sam čin pripreme predstave ne podrazumijeva obvezu poštivanja
moralnih prava autora je nema javni karakter.93 Kod postavljanja na scenu jednog
književnog djela uobičajeno je da isto mora doživjeti značajne izmjene kako bi
se prilagodilo scenskom izrazu, pa čak i u tom vidu da se radi o novom djelu odnosno djelu prerade. Optimalno bi bilo da se ugovorom o scenskom prikazivanju
unaprijed regulira koje izmjene autor dozvoljava. Međutim, to je u praksi gotovo
91
92
93
Cit. prema Henneberg I., op.cit., str. 179.
Spaić V., op.cit. str. 223.-224.
Marković S.M., op.cit., str. 286.
163
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
nemoguće, pa treba ostaviti mogućnost da autor tijekom priprema predstave ima
uvid u njihov tijek, kako bi se suglasio sa izmjenama ili da bi iste zabranio. Na ovaj
način preventivno se djeluje u cilju izbjegavanja mogućih sporova između autora i
korisnika. U konkretne radnje pripreme predstave spada i oblikovanje plakata i programskog letka ili knjižice za predstavu te drugi promidžbeni materijal.
Često su interesi korisnika i autora u koliziji, pa takve situacije treba u ugovoru
predvidjeti. Naime, autor može imati interes da se njegovo djelo scenski prikazuje
neovisno o ekonomskom efektu takvog prikazivanja, dok korisnik može imati interes da povuče djelo sa repertoara s obzirom na negativni ekonomski efekt koji
predstava može imati primjerice zbog slabe posjete.
Nadalje, korisnik je obvezan platiti autoru ugovorenu naknadu za prikazivanje,
u visini, na način i u roku određenom ugovorom.Korisnik ugovora o scenskom
prikazivanju dužan je autoru omogućiti uvid u prikazivanje djela, ostvariti tehničke
uvjete prikazivanja djela koji osiguravaju poštivanje autorskih moralnih prava te
autoru ili njegovom zastupniku dostavljati program i povremeno ga izvještavati o
prihodima od prikazivanja djela.
Prema čl.94.st.2. ZAPSP-a na zahtjev autora nadležna policijska uprava ili policijska postaja bila je ovlaštena zabraniti održavanje priredbe na kojoj se prikazuje
autorsko djelo ako priređivač odnosno drugi korisnik nije imao odobrenje autora.
Držimo opravdanim da i prema novom ZAPSP-u, autor u sklopu individualne zaštite
svog autorskog prava može tražiti angažman nadležnih državnih organa i inspekcija.
Korisnik je obvezan dozvoliti autoru pristup na pokuse i dati mu sva potrebna
objašnjenja oko priprave djela za javno scensko prikazivanje.94
Kako je ugovor o prikazivanju ugovor “intuitu personae”, korisnik nema ovlaštenje prenositi pravo prikazivanja na treću osobu bez privole autora, ako ugovorom
se ne uredi drugačije (čl.48.ZAPSP-a).
Prijenosom prava prikazivanja korisnik ne stječe prava na izmjenu djela, ako
zakonom ili ugovorom o prikazivanju nije drugačije određeno. Samo autor može
na drugu osobu prenijeti pravo scenskog prikazivanja djela i korisniku dati dozvolu
glede izmjene odnosno prerade autorskog djela (v.PSH, Pž-2944/90, od 26.2.1991.,
PSP 48/91, odl. 151.;PSH,Pž-782/90, od 10.4.1990.,PSP 46/90, odl.201.).
Korisnik nije ovlašten bez ozbiljnih razloga vršiti izmjene umjetnika izvođača,
ako su isti određeni suglasno s autorom. Konačno korisnik je dužan poštivati moralna autorska prava na način da označavanjem imena autora na programima i propagandnim materijalima predstave prizna autorstvo prikazanog djela.
1.7. Prestanak ugovora o scenskom prikazivanju
Ugovor o scenskom prikazivanju prestaje po općim pravilima obveznog prava koji
važe za prestanak obveznih ugovora.
Neki slučajevi prestanka obveznog odnosa predviđeni zakonom ne mogu
zbog svojih specifičnosti naći primjenu kod ugovora o scenskom prikazivanju (npr.
prijeboj, otpust i sl.).
Ovaj ugovor u pravilu prestaje ispunjenjem ugovora ili neispunjenjem ugovora.
94
164
Ibid., str.224.
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
Ispunjenjem ovaj ugovor prestaje kad je scensko prikazivanje ugovorenog autorskog djela izvršeno na način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom o scenskom
prikazivanju. Po isteku roka za scensko prikazivanje sukladno ugovoru dolazi i do
prestanka ugovora.
Do neispunjenja ugovora može doći u sljedećim slučajevima:
a)
sporazumnog raskida ugovora,
b) raskida ugovora o scenskom prikazivanju temeljem zakona, te
c)
više sile.
Raskid ugovora o scenskom prikazivanju temeljem zakona može uslijediti u
sljedećim situacijama:
a)
ako autor ne preda korisniku djelo (rukopis, partituru i sl.) u ugovorenom roku,
kada je korisnik ovlašten tražiti raskid ugovora i naknadu štete zbog neizvršenja
ugovora,
b) ako korisnik djelo ne prikaže u ugovorenom roku, kada autor može zahtijevati
raskid ugovora o prikazivanju i tražiti naknadu štete zbog neispunjenja ugovora,
c)
ako bi se djelo trebalo prikazivati na način kojim se vrijeđaju moralna prava
autora, kada autor može tražiti i naknadu štete.95
Ako djelo nije scenski prikazano u ugovorenom roku autor ima pravo, uz
raskid ugovora i naknadu štete, i zadržati primljenu naknadu (v.VPSH, Pž-749/87,
od 29.10.1987, PSP 35/88, odl. 234.), odnosno tražiti isplatu ugovorene naknade
(v.VPSH, Pž-2112/84, od 13.11.1984., BSP PSH 9/86).
ZAPSP ne predviđa raskid ugovora kao obvezu stranaka, pa u slučaju neprikazivanja autorskog djela, autor može, ali ne mora, tražiti raskid ugovora (v.VPSH,
Pž-2811/85,od 18.2.1986., BSP PSH 10/87, odl, 9.).
Sporovi u svezi autorskih prava i srodnih prava u Republici Hrvatskoj spadaju
u stvarnu nadležnost trgovačkih sudova. 96 Naime, prema članku 34b. st. 1. toč.
8. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 20. Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj
150/05, 16/07 i 113/08)97, trgovački sudovi u prvom stupnju sude, između ostalog,
i u sporovima koji se odnose na zaštitu i uporabu autorskog prava i srodnih prava,
kao i inače u sporovima glede prava intelektualnog vlasništva, ako drugim posebnim
zakonom nije drugačije određeno.98 I prema ranije važećem članku 18. Zakona o
sudovima (“Narodne novine”, broj 3/94, 100/96 , 131/97 i 129/00 ), trgovački sudovi u prvom stupnju sudili su u sporovima iz autorskog prava ako posebnim zakonom
nije drugačije određeno (v.VTS RH, Pž-1639/94, od 29.11.1994.).
Kako druge zakonske odredbe u tome nema, jer ZAPSP ne sadrži odredbe o
nadležnosti sudova u sporovima iz autorskog prava, u sporovima radi naknade štete
95
Henneberg I., op.cit. str. 179.
Vidi kod Triva, S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, VII. izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2004.,str.264.; Verović, M., Određivanje stvarne i mjesne nadležnosti u postupcima pred
trgovačkim sudovima prema ZPP, Hrvatska pravna revija, br.5., 2006., str.107.
97
O ranijem zakonodavstvu kod Foretić, D., Zakon o sudovima, Informator, male stranice, br.
5215, od 28.2.2004.,str.16., a o stvarnoj nadležnosti trgovačkih sudova nakon novele ZPP-a kod Blažević,
B., Mirenje u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova, na www.vtsrh.hr .
98
V. presudu VTS RH, Pž-1639/94, od 29.11.1994., Zbornik Odluka VTS RH 1994.-2004., br.9.,
odl. 595/III
96
165
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
zbog povrede autorskog prava nadležnost trgovačkih sudova je isključiva i neprijeporna, bez obzira na svojstvo stranaka.99 O tome postoji usklađena sudska praksa
kako ona ranijeg datuma tako i poslije donošenja Zakona o sudovima.
Prilikom utvrđivanja visine štete koju trpi autor zbog neprikazivanja djela treba
uzeti u obzir predvidljivu mogućnost prikazivanja djela kao i korist koja bi za autora
nastala uslijed prikazivanja djela (v. VSRH, II Rev-71/90, od 22.5.1991., IO VSRH,
1993.,odl.174.).
Autorovo pravo na raskid ugovora o scenskom prikazivanju nije vezano za davanje naknadnog roka za ispunjenje ugovora, već je dovoljno da autor dade izjavu
o raskidu ugovora.
Viša sila također može biti razlog za raskid ugovora o scenskom prikazivanju
(npr. propast djela, protek zaštitnog roka djela i sl.).
Na kraju i kod ugovora o scenskom prikazivanju može doći do primjene tzv.
prava pokajanja autora (čl.17. ZAPSP-a), kada autor ima pravo raskinuti ugovor ako
iz bilo kojeg razloga drži da bi daljnje prikazivanje djela moglo štetiti njegovom
umjetničkom ugledu, uz obvezu da korisniku naknadi štetu.
2. Ugovor o preradi scenskog autorskog djela
Ugovor o preradi (adaptaciji) autorskog djela je ugovor kojim autor (ili njegov nasljednik) određenog autorskog djela dozvoljava drugoj osobi na njeno traženje da
preradi njegovo autorsko djelo, a druga ugovorna strana (prerađivač) mu se za to
obvezuje platiti naknadu. 100
Druga strana kod kazališnih ugovora o preradi su obično sama kazališta, koja
od autora dobivaju dozvolu da insceniraju djelo, ali uz prethodnu preradu autorskog djela. Dakle, ukoliko autor (npr. autor književnog djela – romana) daje dozvolu
kazališnoj ustanovi radi korištenja odnosno prikazivanja djela kao kazališnog scenskog djela, onda je ugovor o preradi sastavnica ugovora o scenskom prikazivanju
kojim se prenose imovinskopravna ovlaštenja glede korištenja djela. Naime, u ugovorima o scenskom prikazivanju čest je uglavak kojim autor dopušta korisniku izmjenu
autorskog djela radi scenskog prikazivanja. Samu faktičku preradu djela tada obavlja
dramaturg predstave kojeg kazalište posebno angažira ili je ovaj u radnom odnosu u
kazalištu, te koji sudjeluje u radu na predstavi intervencijama na dramskom tekstu, ili
99
Dika: Stvarna nadležnost trgovačkih sudova u parničnom i izvršnom postupku, Pravo u gospodarstvu, br.7-8/94.
100
Autorsko djelo iskorištava se i prerađivanjem., a za svako iskorištavanje potrebno je odobrenje
autora. Stoga autor ima pravo i na naknadu štete od osobe koja je bez njegova odobrenja preradila
i iskorištavala djela i time povrijedila njegovo autorsko pravo. Cit . po rješidbi VSH, Gž-3974/73, od
11.9.1974., PSP 7/75, 179. objavljenu kod Gliha I., Autorsko pravo - Sudska praksa, Prilog lista Informator, god. VI., br.24., Informator, br. 4450-4451, od 30.10. i 2.11.1996., str. 13. Ovo pravo na naknadu
štete ne treba miješati sa naknadom za dato odobrenje za preradu. Autor ima isključivo pravo davati
odobrenje za iskorištavanje autorskog djela u slučaju neovlaštenog korištenja od strane trećih osoba, kao
I pravo na naknadu bez obzira na to koriste li isti autorska djela uz naplatu ili bez naplate. Vidi odluku
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-3558/01 od 11.12.2002., objavljenu u Informator,
god. LI., br. 5135, od 24.5.2003.
166
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
sam autor.101 Jasno, dramaturg se obvezno mora držati ugovornih odrednica koje su
sastavni dio ugovora o preradi kojeg je kazalište zaključilo sa autorom.
Kod toga nije bitno da li će prerada izvornog djela rezultirati nastankom novog autorskog djela ili će se raditi samo o manjim, “kozmetičkim” izmjenama djela
koje nemaju za posljedicu nastanak novog djela.
Ovaj ugovor je imenovani102, konsenzualni, dvostranoobvezni, naplatni i formalni ugovor103.
Bit ovog ugovora nije u prijenosu imovinskopravnih autorskih ovlaštenja104,
već u autorovom odricanju od autorskog moralnog prava na priznanje autorstva
i poštivanje cjelovitosti djela105, u korist druge strane ugovornice i to za točno
određeni slučaj (inter partes učinak).
Ipak, ne radi se o neograničenim mogućnostima intervencije u izvorno djelo.
Ugovorom o preradi određuju se okviri odnosno limiti prerade, na način da izmjena djela ne može biti takva da deformira ideju odnosno smisao djela, čime bi se
ugrožavao ugled i čast samog autora.
U ovim ugovorima često se rezervira pravo autora da bude informiran o
promjenama djela, odnosno da mu druga strana mora omogućiti uvid u prerađeno
djelo prije njegovog prikazivanja u javnosti.
Ugovorom o preradi uređuje se i pitanje naslova novog djela nastalog preradom. Obično se ugovara situacija da se zadrži naslov izvornog djela, uz obveznu
naznaku da se radi o djelu prerade kod svakog prikazivanja djela.106
Prema članku 51. i 52. ZAPSP-a autorskopravni ugovori su oni ugovori kojima
autor prenosi svoja prava iskorištavanja djela na drugoga. Iz ove definicije otvara se
pitanje da li ugovor o preradi predstavlja autorskopravni ugovor. Međutim, čini nam
se da bi autorske ugovore trebalo ekstenzivnije definirati tako da oni obuhvaćaju i
one ugovore kojima se dozvoljava ili zabranjuje vršenje određenog autorskopravnog ovlaštenja.
3.
Ugovor o režiji
Redateljem (režiserom) nazivamo osobu koja upravlja i ravna kazališnim činom,
odnosno idejno i organizacijski postavlja kazališni komad na scenu.107 On provodi
orkestraciju dramaturgije, odnosno pretvara dramu u konkretno scensko zbivanje.
Redatelj je “čovjek – orkestar”, a njegova partitura je dramsko djelo. 108 Redatelj je
101
Cit. po Škavić Đ., Hrvatsko kazališno nazivlje, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 1999.,
str. 71.
102
Vidi čl. 54. ZAP-a.
Vidi čl. 55. st.1. ZAP-a.
104
Tako i Marković S.M., op.cit., str. 288.
105
O autorskim moralnim pravima, posebice o pravu na poštivanje cjelovitosti djela, detaljnije
kod Henneberg I., op.cit., str. 160.
106
Slično kod Marković S.M., op.cit., str. 289.
107
Cit. po Škarić Đ., Hrvatsko kazališno nazivlje, Hrvatski centar ITI - UNESCO, Zagreb, 1999.,
str. 61.
108
Usp. za raniju teatrološku literaturu kod Lazić R., Fenomen režija, Književna zajednica Novog
Sada, Novi Sad, 1989., str. 60.
103
167
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
homo teatralis – on sjedinjuje različite oblike dramskog i scenskog stvaranja u jedinstveno estetsko teatarsko djelo.109 Redatelj umjetnošću režije ostvaruje dramski život
na sceni postavkom glumca (i ne samo njih – sic!) u prostor i vrijeme.110 Režija se
odnosi na postavljanje na pozornicu nekog dramskog ili glazbenog djela, izuzevši
balet (ovdje režijske poslove potpisuje koreograf – op.aut.).
Dakle, režija se može definirati kao stvaralačko organiziranje, po određenoj
koncepciji, svih prikazivačkih ingredijenata u scenskom vremenu i prostoru u umjetninu ili usmjeravanje svih autora u zajedničko umjetničkoprikazivačko stvaralaštvo
na bazi dramskog teksta.111
Kazalište našega vremena snažno je obilježilo redateljsko kazalište i nove tendencije dramske režije u njemu. Ono je karakteristično po dominantnom položaju
i ulozi redatelja u procesu nastanka kazališne predstave, koji zadire u integritet dramskog teksta, te preuzima u svoja ovlaštenja kraćenja, adaptacije, obrade
predloška predstavi. Dakle, redateljskim kazalištem nazivamo onu scensku interpretaciju predloška predstavi koju obilježava prepoznatljiva redateljeva težnja za
stvaranje posebnog teksta predstave.
Redatelj intervenira u tekst – predložak uvođenjem naratora, skraćivanjem,
mijenjanjem radnje, osuvremenjivanjem radnje i likova, koncipiranjem novih likova, produbljivanjem dramatičnosti, premontiranjem scena, uvrštavanjem tekstovnih pasaža iz drugih piščevih djela ili djela drugih autora, dopisivanjem teksta,
prigušivanjem ili akcentiranjem poruka i tendencije, uvrštavanjem songova i slično.
Sve ove intervencije ne mogu se smatrati preradom djela u smislu autorskog prava. Koji stupanj osobnosti redateljeve intervencije je potreban i dovoljan da bi se
redatelju odobrila autorska zaštita kroz djelo prerade, mjeri se prema shvaćanjima
krugova koji se bave književnim i umjetničkim pitanjima.
Individualnost kod inscenacije kazališnog djela postoji onda ako se kod
određene predstave ne radi o rješenju koje na sličan način može postaviti svatko i
koje je lako dokučivo, odnosno koje je preslikano ranije korišteno rješenje.
Dramski tekst je ishodište dramske umjetnosti.112 Redatelj pretvara dramu, koja
je kao literarno djelo inače dana samo kao niz rečenica, napisanih ili tiskanih, u
konkretno scensko zbivanje.113 Dramski tekst služi kao polazište kazališnoj predstavi. Dramsko djelo stvara u pravilu pojedinac, dok je kazališna umjetnost kolektivni
umjetnički čin više osoba različitih struka i uloga, dakle kojeg obilježava snažna
interdisciplinarnost u doprinosu predstavi.
Scenski redatelj stvara nešto što nije trajno, što živi određeno vrijeme, pri
čemu se više ili manje mijenja (izvođenja predstave u različitim vanjskim uvjeti109
Začetke moderne režije nalazimo u meiningenskom kazalištu 19. stoljeća. Vidi kod Molinari
Č., Istorija pozorišta, Beograd, 1982., str. 244. te kod
110
Gorčakov N., Predavanja o režiji, NZH, Zagreb, 1949., str. 218.; Stanislavski K.S., Rad glumca
na sebi, Cekade, Zagreb, 1989., str. 345.
111
Ovakvu definiciju daje Vrabec M., Režirati za djecu, u Zborniku studijskih razgovora XXVI
JFD-a, Šibenik, 1986., str. 16.
112
Tako i Švacov V., Temelji dramaturgije, Školska knjiga, Zagreb, 1976., str. 92.
113
Klajn H., Osnovni problemi režije, II izdanje, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Beograd,
1979., str. 31.
168
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
ma, različitim kolektivnim i individualnim raspoloženjima izvođača i sl.). Dakle,
predstavu obilježava tranzistornost u vremenu – nepovratna dezintegracija i samo
fragmentarna mogućnost ponovnog konstituiranja.
Naše postojeće autorskopravno zakonodavstvo ne sadrži odredbe koje bi priznale kazališnom redatelju autorskopravni položaj, niti ono tretira kazališnu režiju
odnosno kazališnu predstavu kao autorsko djelo.114
Uvažavajući teatrološke rasprave i inozemnu pravnu legislativu te stajališta pravne doktrine, i kod nas se kazališni redatelj smatra umjetnikom – izvođačem (interpretatorom) kazališnog djela. Naš zakonodavac propustio je to eksplicitno odrediti
u ranije važećem čl. 101. ZAP-a, gdje je naveo da umjetnici izvođači jesu osobe i
umjetnički ansambli koji na umjetnički način prikazuju, recitiraju, deklamiraju, pjevaju, sviraju, plešu ili na drugi način izvode književna, glazbena i druga umjetnička
djela. Dramski umjetnici (redatelji, glumci) ovdje bi se podveli pod sintagmu «onih
koji na umjetnički način prikazuju», iako bi bilo bolje da je to već tada bilo izričito
navedeno, odnosno da se umjetnicima izvođačima smatraju i oni koji glume, dirigiraju i režiraju. Međutim, taj je propust ispravljen u odredbi čl.122. ZAPSP-a gdje je
propisano da se umjetnikom izvođačem smatra i redatelj kazališne predstave.115
114
Drugačije zakonsko rješenje našli smo u autorskom pravu Srbije i Crne Gore i portugalskom
autorskom pravu. Po čl. 4. Zakona o autorskim i srodnim pravima (“Službeni list SRJ”, br. 24/98) koji
je stupio na snagu 23. svibnja 1998. godine, kazališna režija se također smatra autorskim djelom ako
ispunjava uvjete iz čl.2. st. 1. tog zakona. Vidi Besarović V. – Žarković B., Intelektualna svojina – industrijska svojina i autorsko pravo, knjiga prva, Dosije, Beograd, 1998., str. 184. Ista pozicija osigurana je
i u Zakonu o autorskom i srodnim pravima iz 2004. (“Službeni list SCG”, br.61/04), pod obrazloženjem
da je svaka kazališna režija specifična i zaslužuje autorskopravnu zaštitu kao izvorno autorsko djelo. Vidi
kod Vuković, S.R., Komentari Zakona o autorskim i srodnim pravima, Zakona o žigovima, Zakona o pravnoj zaštiti dizajna I Zakona o zaštiti topografija integrisanih kola, Poslovni biro, Beograd, 2005., str. 16.
To što je u navedenom Zakonu o autorskom i srodnim pravima u članu 2.st.2.toč.10. izričito spomenuta
“pozorišna režija” kao autorsko djelo, jeste jedan kompromis koji je tamošnji zakonodavac napravio pod
pritiskom Udruženja dramskih umetnika Srbije, tačnije, lobija kazališnih reditelja koji su ugledne javne
ličnosti. Riječ je o kompromisu zato što se režija spominje u kontekstu djela prerade, pa nije sasvim jasno
da li zakonodavac priznaje svojstvo autorskog djela kazališnoj predstavi kao takvoj (što su redatelji htjeli),
ili se misli na režiju kao akt prerade dramskog teksta. Ako je tačno ovo drugo, onda navedeni zakon ne
donosi ništa novo, jer je uvijek i svuda bilo nesporno da osoba koje preradi dramski tekst, pa bio to i
redatelj, ima autorsko pravo na delu prerade. Tamošnja sudska praksa još nije imala priliku izjasniti se o
tumačenju ove zakonske odredbe.Po mom mišljenju, pitanje priznanja kazališnom redatelju svojstva autora predstave je i ovdje preuveličano. Ako se pođe od toga da su kazališni redatelji nesporni nosioci prava interpretatora, i da, u praktičnom smislu, njihova ovlaštenja kao interpretatora sasvim zadovoljavajuće
štite njihove realne ekonomske interese u vezi sa eksploatacijom kazališne predstave, reklo bi se da je
pitanje autorstva jedno iracionalno statusno pitanje. Taj smo dojam posebno stekli u razgovorima sa
tamošnjim poznatim redateljima npr. Mijačem, Draškićem, Alisom Stojanović, koji nisu mogli formulirati
što je to što bi oni praktično dobili priznanjem svojstva autora, a što već nemaju kao interpretatori.
Portugalski Code of Copyright and Related Rights, No. 45/85, September 17, 1985, as last amended by Law No. 114/91 of September 3, 1991., u svom čl. 2.1.c. navodi da se autorskim djelima smatraju
i dramska i dramsko-glazbena djela i njihova produkcija (predstava). Također se i dramatizacija smatra
kao izvorno djelo prema čl. 3.1. ovog zakona. Objavljenim djelom smatra se prema čl. 6.3. ovog zakona
ono djelo koje je na zakonit način predstavljeno javnosti, npr. izvedba dramskog djela. Vidi kod Lipszyc
D., Copyright and Neighbouring Rights, UNESCO, 1999., str. 433.
115
Detaljnije kod Zlatović, D., Kazališni redatelj i režija u smislu doktrine, legislative i prakse
autorskog prava, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 40 (71.-72.), 2003., str. 371.-411.
169
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
Redatelj predstave ima sva imovinska i moralna prava koja su predviđena za
umjetnike izvođače sukladno odredbama čl. 124. – 131. ZAPSP-a, uključivo pravo na naknadu za režiju predstave i naznaku imena redatelja kod prikazivanja i
promidžbe predstave.
Ostvareno djelo režije koje predstavlja djelo izvedbe u smislu ZAPSP-a nastaje
u momentu premijerne izvedbe predstave.116
Naša sudska praksa, barem ona objavljena, koja tretira pravni položaj kazališnog
redatelja, je oskudna. Tako samo posredno iz nekih rješidbi možemo zaključiti kako
sudovi ugovore koje se primjerice odnose na režiranje opere, smatraju izvođačkim
ugovorima, neovisno što su ih stranke nazvale ugovorima o autorskom radu.117
Iz svega navedenoga mogu se izvesti temeljne odrednice ugovora o režiji
kazališnog scenskog djela.
Radi se dakle o ugovoru kojim se redatelj obvezuje da za određenu kazalište postavi na scenu kao kazališnu predstavu određeno autorsko djelo za koje kazalište ima
pravo prikazivanja, a kazalište se obvezuje redatelju za to isplatiti određenu naknadu.
Kazalište ovom ugovorom povjerava redatelju uprizorenje određenog djela.
Dakle, radi se o dvostranoobveznom, konsenzulanom, naplatnom i neimenovanom ugovoru.
Ugovorne strane su kazalište (bilo da se radi o javnom kazalištu ili privatnom
kazalištu, kazalištu ili kazališnoj kući, društvenoj organizaciji u oblasti kazališta,
kazališnoj družini ili drugim statusnim kazališnim oblicima) i redatelj.
Obično se ovim ugovorom uređuje obveza redatelja da ravnatelju kazališta preda
u određenom roku pismeni prijedlog podjele uloga s obrazloženjem, dok se ravnatelj
obvezuje razmotriti prijedlog podjele i donijeti odluku o tome u određenom roku.
Nadalje se u ugovoru o režiji predviđa termin kada je redatelj obvezan započeti
sa pokusima, vrijeme u kojem je ovaj dužan uvježbati navedeni dramski tekst i
završiti predstavu, određuje se nadnevak javnog generalnog pokusa te premijerne
izvedbe. Nakon premijerne izvedbe kazalište ima isključivo pravo igrati određenu
predstavu u neograničenom trajanju, dok za to postoje repertoarne potrebe i interesi, te je ukoliko se za to ukaže potreba eksploatirati u vidu video-snimke, radio ili
TV zapisa i sličnog.
Kazalište se za obavljeno postavljanje na scenu dramskog djela obvezuje isplatiti redatelju honorar u određenom roku, najčešće do premijerne izvedbe ili odmah
iza premijerne izvedbe. Uz ovaj honorar redatelj može ugovoriti i isplatu tantijema
za svaku pojedinu izvedbu predstave po premijeri.
Ugovorom se može predvidjeti da ravnatelj kazališta ima pravo nakon prvog
generalnog pokusa zatražiti doradu ili preradu predstave na temelju svoje ocjene,
ukoliko smatra da obavljeni posao nije izvršen savjesno, odnosno predstava nije
dovoljno pripremljena za javno izvođenje. Uz ovaj uglavak može se predvidjeti i
116
Vidi za inozemnu praksu presudu Vrhovnog suda Srbije, Gž-59/97, objavljenu u Milić D.,
Komentar Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima sa sudskom praksom, Nomos, Beograd, 1998.,
str. 23.-24.
117
Vidi presudu VPSH, Pž-1196/85, od 4.11.1986., Bilten, 10/87, odl. 8., objavljenu kod Gliha
I., Autorsko pravo, “Sudska praksa” – prilog lista Informator, br. 4450-4451/96, god. VI., br. 24., str. 16.,
odl.br. 94.
170
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
mogućnost uskrate isplate dijela ugovorenog redateljskog honorara ako dođe do
zakašnjenja u realizaciji predstave, obično u postotnoj uskrati od ukupno ugovorenog iznosa po danu zakašnjenja.
Ako i nakon dorade predstava ne zadovoljava umjetničke kriterije kazališta,
ravnatelj može zadržati pravo da predstavu skine s repertoara kazališta a ugovor
proglasi ništavim zbog neispunjenja obveza koja je predmet ugovora o režiji.
Ovim ugovorom kazalište se obvezuje ustegnuti od svih preinaka predstave
bez suglasnosti redatelja.
Autorski ugovor je po svojoj naravi ugovor obveznog prava, a po vrsti ugovor
o djelu iz čl. 590. ZOO. 118 Naša sudska praksa izjasnila se o ugovoru o režiji na
način da je ugovor kojim je tuženik naručio od tužitelja režiranje određene opere,
a ovaj se obvezao to izvršiti, okvalificirao po svojoj tipologiji kao ugovor o djelu, u
kojem se izvođač obvezuje na izvršenje određenog intelektualnog rada i slično, a
naručitelj se obvezuje da mu za to plati naknadu.119
Obveze izvođača iz ugovora o djelu regulirane su odredbama od čl. 596. do
čl. 603. ZOO-a, dok je od čl. 604. do čl. 611. ZOO-a regulirano pitanje odgovornosti za nedostatke.
4. Izvođački - tzv. glumački ugovori
Tzv. glumački ugovori su posebni kazališni ugovori, koji se u bitnome razlikuju od
ugovora o izvedbi.
Naime, ugovori o izvedbi definiraju se kao ugovori kojima autori nescenskih
glazbenih odnosno književnih djela daju odobrenje korisniku djela za javne izvedbe nescenskih glazbenih djela, odnosno javno recitiranje nescenskih književnih
djela u roku, na način i pod uvjetima koji su određeni ugovorom.120 Kod ugovora o
izvedbi radi se o nescenskim djelima dok je kod glumačkih ugovora riječ o scenskim
djelima (glazbeno-scenskim ili dramskim).
Dakle, glumački ugovori mogli bi se odrediti kako ugovori između kazališta,
s jedne strane, koji angažira vanjskog glumca kao izvođača121 radi sudjelovanja u
izvedbi scenskog djela i za to mu platiti naknadu , dok se glumac obvezuje prihvatiti
ulogu i izvesti je na način i u broju predstava određenima ugovorom.122
Glumac ovim ugovorom pristaje da u određenoj predstavi pripremi i potom
reprizno izvede određenu ulogu, a prema konkretnom dramskom tekstu i zamisli
redatelja. Kazalište se ovim ugovorom obvezuje glumcu platiti po svakoj izvedenoj predstavi honorar odnosno naknadu za odrađene izvedbe. Također se obično
118
Momčinović H., Ugovori obveznog prava, prva knjiga, Narodne novine, Zagreb, 1987., str. 57.
Vidi odluku VPSH, Pž-1196/85, od 4.11.1986., objavljenu u Biltenu sudske prakse privrednih
sudova Hrvatske br. 10/87, odl. 8.
120
Cit. prema Henneberg I., op.cit., str. 180.
121
Obveze glumca zaposlenog u kazalištu glede igranja u predstavama matične kuće regulirane
su Zakonom o kazalištima („Narodne novine“, br.71/06), Zakonom o radu („Narodne novine“, br. 38/95,
54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 – proč.tekst i 68/05) i ugovorom o radu, kao i odredbom čl.130. ZAPSP-a..
122
Farber C.D., Producing Theatre, A comprehensive legal and business guide, sec. rev. ed., Limelight editions, New York, 1997., 209.
119
171
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
kazalište obvezuje za gostovanja izvan sjedišta kazališta osigurati glumcu prijevoz
do mjesta izvođenja, dok na izvedbe u mjestu sjedištu kazališta glumac je dužan dolaziti samostalno. Isto tako se kazalište obvezuje na gostovanjima osigurati glumcu
smještaj i isplatiti mu pripadajuće dnevnice.
Glumac se obvezuje ostvariti ugovoreni umjetnički zadatak, dužan je sa pripremom uloge započeti u određenom roku, dovršiti ga do određenog vremena , sudjelovati u reprizama te na gostovanjima. Glumac se obično obvezuje da za trajanja
ugovora neće prihvaćati druge angažmane ili obveze koje bi ga omele u izvršavanju
preuzetih obveza.
Kao što je već navedeno radi se o ugovoru gdje su ugovorne strane kazalište
kao naručitelj i glumac kao izvođač, ali samo onaj glumac koji se ne nalazi u radnom odnosu u tom kazalištu. Ukoliko je glumac u radnom odnosu u kazalištu u
kojem se izvodi predstava za koju se po podjeli uloga traži nastup tog glumca, glumac je dužan nastupati sukladno propisima o radu, odnosno prema ugovoru o radu
a ne prema ugovoru o djelu. 123Ukoliko se angažira vanjski glumac, bilo da je član
ansambla nekog drugog kazališta ili samostalni umjetnik, tada se ugovorne obveze i
prava sagledavaju sukladno obveznopravnim propisima i ugovornim utvrđenjima.
U tom ugovoru potrebno je, radi izbjegavanja terminske kolizije nastupa glumca u matičnom kazalištu i u kazalištu koje ga je angažiralo, obvezati glumca da od
određenog momenta stavi na raspolaganje prioritetne termine za izvedbu predstave,
izuzev termina u matičnoj kazališnoj kući , uz dužnost da javi te termine drugoj
strani do određenog dana u mjesecu za sljedeći mjesec.
Prema čl. 122. i 123. ZAPSP-a glumci i glumački umjetnički ansambli se smatraju umjetnicima izvođačima koji na umjetnički način prikazuju dramska djela. S
obzirom na prava umjetnika izvođača iz čl. 124. do čl. 131. ZAPSP-a koja nesumnjivo pripadaju i glumcima, nužno je pitanja ostvarivanja pojedinih izvođačkih
prava regulirati ugovorom.124
5.
Drugi kazališni ugovori
U kazalištu se radi postavljanja određene predstave sklapaju i drugi ugovori nužni radi
realizacije scenskog projekta. Oni su vezani za angažman umjetničkog osoblja, i to
onoga koje se ne nalazi u radnom odnosu u kazalištu koje prikazuje scensko djelo. U
Umjetničko osoblje, ili umjetnički personal, ubrajamo sve sudionike koji samostalno,
stvaralački sudjeluju pri stvaranju kazališne predstave. To su glumci, redatelji, scenografi, koreografi, kostimografi, te dramaturzi i jezični savjetnici odnosno prevoditelji.
Radi se najčešće o različitim pojavnim vidovima ugovora o narudžbi autorskog
djela. Ovim ugovorom se jedna ugovorna strana obvezuje za kazalište izraditi autorsko djelo i predati mu ga radi korištenja (npr. izrada dramskog teksta, scenografije,
scenske glazbe, koreografije, kostimografije i sl.), dok se kazalište obvezuje da mu
za to isplati naknadu.
Djelo koje je naručeno mora biti dovoljno određeno, ali i jedinstveno. Posebno
je teško precizno regulirati određenost djela, jer kod nekih je takvih ugovora ugovor123
124
172
Tako i Henneberg I., op.cit., str. 244.
To se posebno odnosi na emitiranje izvedbi i pitanje preinačenja izvedbi.
Dragan Zlatović
OGLEDI IZ AUTORSKOG KAZALIŠNOG PRAVA
na obveza neodređena , posebice u slučaju izrade glazbe za dramsku predstavu. U
takvim slučajevima kazalište kao naručitelj ne može osporavati urednost izvršenja
obveze druge ugovorne strane na ime odgovornosti za materijalne nedostatke djela
odnosno neodgovarajuće elemente djela.
Napominjemo da određena zakonodavstva priznaju scenografiji karakter autorskog djela, ukoliko ispunjava zakonske uvjete.125 U Italiji prava s ovoga osnova
traju 5 godina i njegovom nositelju pripada pravo na posebnu naknadu u slučaju
prijenosa na drugo kazalište. Ova teorija zahtijeva da se radi o objektivno novim
rješenjima te da se ne ponavljaju banalne niti poznate sheme. Scenografijom nazivamo slikarske radove i cjelokupno likovno uobličenje kazališnog prostora za
potrebe određene kazališne izvedbe.126 Dakle, radi se o posebnim scenografskim
slikama ili cjelovitoj scenografiji kao skupu skica, dekoracije, pokućstva, maketama
i drugim dodacima. Sudska praksa je scenografskim djelima priznavala kvalifikacije
autorskog likovnog djela kad je imala oblik slike127. O cjelovitoj scenografiji kao
autorskom djelu izjasnila se francuska sudska praksa.128
Kostimografija kao oblikovanje (crtanje i kreiranje) kostima za potrebe kazališta
i kazališne predstave se priznaje u doktrini kao autorsko djelo129.Kostimografija je na
granici između likovne i primijenjene umjetnosti. Svakako mora se raditi o ispunjavanju uvjeta da se radi o vanjskom posebnom izrazu izvorne tvorevine.
Scenska glazba koja nije sastavni dio dramskog djela tretira se kao posebno
glazbeno djelo. Odobrenje korisnicima za potrebe prerade u svrhu izrade glazbe
za kazališnu predstavu, za korištenje takve glazbe u ime autora ne može dati HDS
ZAMP kao autorska udruga odnosno kolektivno tijelo koji štiti tzv. mala autorska
prava, tj. nescensku izvedbu glazbenih djela. Naime, tu se radi o uporabi autorovih
skladbi u scenskom djelu kao bitnom elementu takvog djela i ta prava autori sa korisnicima reguliraju individualno kao tzv. veliko pravo.
Koreografija baletnih djela je autorsko djelo, ali nije nedjeljiva cjelina s glazbom i scenarijem baleta, pa za razliku od glazbene kompozicije i scenarija, može
postojati više koreografa istog baletnog djela.130
U svim ovim slučajevima kazalište posebnim ugovorima naručuje izradu
određenih kazališnih elemenata. Radi se o naplatnim pravnim poslovima, a kad
naknada nije određena utvrđuje je sud.131
125
Tako talijansko autorskopravno zakonodavstvo među djelima likovne umjetnosti koja se smatraju autorskim djelima predviđa i scenografiju (čl. 2. t. 4. Legge 22 aprile 1941, n. 33 Protezione del
diritto d’autore e di altri diritti connessi al suo esercizio). Vidi kod Sirotti Gaudenzi A., Il Nuovo Diritto
D’Autore, Maggioli Editore, Rimini, 2002., str. 28.
126
Cit. po Škavić Đ., op.cit., str. 65.
127
Tako njemački Savezni sud BGH GRUR 1986, str. 458 (Oberammergauer Passions-spiele), LG
Koeln, GRUR 1949, str. 303 (Urfaust), LG Berlin, UFITA 24, str. 134. Cit . po Trampuž M., Avtorsko pravo
in likovna umetnost, ČŽ Uradni list Republike Slovenije, Ljubljana, 1996., str. 47.-48.
128
Vidi rješidbu Cour de Paris, 8.7.1971., RIDA 1973, str. 134. Cit. ibid.
129
Tako Colombet C., Propiete litteraire et artistique et droits voisins, 5. ed., Paris, 1990., str. 82.
Autor navodi slučaj priznanja autorskog djela za kostimografiju slavnog slikara Dalija za kazalište Monnaire u Francuskoj.
130
Vidi odluku VSH, Gž-3834/70, od 2.3.1972., objavljeno kod Gliha I., op.cit., str. 4.
131
Vidi odluku VSH, II Rev-159/82, od 2.2.1983., objavljeno u PSP 23/84, odl. 132.
173
Zbornik Hrvatskog društva za autorsko pravo
Volumen 10 (2009) 133-174
SUMMARY
REFLECTIONS ON COPYRIGHT IN THEATRE
Dragan Zlatović
latović
In the Croatian law literature there are numerous articles dealing with copyright doctrine generally speaking or its application in the individual art fields (visual art, architecture,
publishing, music...).
Nevertheless there is a need ot the articles that would systematically treat essential
issues referring to the relationship of the theatre art and copyright law. These articles are only
to be found in the law textbooks. Obviously, it is not sufficient, and that is why it is important
to discuss all actual questions connected to regulation of copyright and performer’s rights in
the theatre law.
The author has applied a great number of available works, as well as the knowledge
and information gained by his active participating in the contemporary Croatian theatre production.
Furthermore the author tried to point out disputable issues appearing in the drama
works, regarding the position of the authors and the other participants in a collective theatre
act.
The paper is split into three units: the first one dealing shortly with basicial points referring to the copyright law in theatre; the second part treating drama and the other author’s
works in the modern theatre; and the third part includes copyright theatre contracts in the
narrow and large sense as a modality to transfer author’s right regarding the creation and
performance of the theatre act.
The author tries to elaborate some issues and possible solutions in the framework of
existing legislation and potential reforms of law on copyright and neighboring rights.
174

• Što je autorsko pravo? • Kako autor može ostvarivati

“In the zone” - radovi koji sadrže svoju prošlost i svoj izvor

Autorskim pravom štiti se stvaralački rad

Sigurnost u turizmu

Što i kako radimo za autore? - ZAMP-a

Ovaj projekt financira Europska unija IPA 2011 „Jačanje kapaciteta

Najvažnije promjene iz okvira novog Kaznenog zakona Republike

Preporučujemo vam da samo pročitate pdf-dokument na

naputak za pisanje zavrsnog rada - Srednja elektrotehnička škola