10 GODINA SAVEZA SLIJEPIH U ISTRI
SVJETLOSTI TMINE
FEBRUAR 1961.
IZDAVAČ:
KOTARSKI ODBOR SAVEZA SLIJEPIH
PULA
Za izdavača odgovara:
JURAJ RUBEŠA
Pula
Tisak: Tiskara »Otokar Keršovani« — Pula
Predgovor
Ova skromna knjiga izdaje se povodom male proslave 10-godišnjice života i
rada slijepih u Istri. Namjera nam je, da našu javnost upoznamo sa ljudima, koji
uporedo s ostalim našim građanima, svakodnevnog na svom radnom mjestu i u
okviru svoje društvene organizacije, rade na stvaranju boljih uslova života čitave naše
društvene zajednice.
Biti koristan član društva, svojim sposobnostima i predanim radom dobiti
priznanje ostalih, velika je blagodat svakog slijepog građanina — člana Saveza
slijepih Jugoslavije.
Samo na taj način slijepi drugovi dolaze do sreće i ličnog zadovoljstva, a upravo to
osjećanje postaje stalna snaga, koja pokreće svu našu aktivnost, za radom i
društvenom afirmacijom.
Kotarski odbor Saveza slijepih u Puli navršava prvi decenij organiziranog rada
za slijepe u Istri. To je razdoblje vrijedno spomena, jer nikada prije slijepi Istrani nisu
imali prilike da se zajednički sastaju, da udruženim radom postižu međusobno
prijateljstvo i zajednička suosjećanja, koja inače nije lako razumjeti na osnovu same
pretpostavke — biti čovjek bez vida.
Kao i na svim područjima društvenog života u Istri, tako i na području brige o
slijepim osobama, ostalo nam je teško nasljeđe prošlosti, u kojoj slijepi čovjek nije
imao nikakva prava, već je prepušten stihiji ili pak samilosti pojedinaca, životario i
stradavao po ubožnicama i »rikoverima« ili pak bio na teretu porodice, koju je pratilo
siromaštvo, besposlica ...
Dok je u Hrvatskoj još devedesetih godina prošlog stoljeća, osnovano prvo
društvo za slijepe, područje. Istre bilo je izostavljeno. Skučena materijalna sredstva i
mogućnosti, u uslovima karitativnosti i kapitalizma, nisu omogućavala da do istarskih
ognjišta, iz tada dalekog Zagreba, dopire saznanje da je u našoj domovini počeo rad
na društvenom pomaganju slijepih osoba. Ta je daljina bila još veća, kada se Istra
talijanskom okupacijom našla izvan granica naše domovine. Znači, slijepi ljudi sa
ovog poluotoka iz razumljivih razloga nisu imali prilike da bilo što učine na svom
prikupljanju, zbrinjavanju, školovanju i osposobljavanju.
U novoj socijalističkoj Jugoslaviji, u kojoj se vodi briga o svakom čovjeku,
prema slijepim se ljudima zauzima ljudski odnos, pa je tako njihov položaj u društvu
doživio temeljitu promjenu.
Teška prošlost slijepih i ostalih defektnih osoba, koji u toj prošlosti nisu uživali
ni najosnovnija prava čovjeka, postepeno i sve više pada u zaborav.
U relativno kratkom razdoblju postignuto je toliko uspjeha u socijalnoj zaštiti
slijepih, da se slobodno može reći, da je slijep čovjek u socijalističkoj Jugoslaviji
dobio novu fizionomiju i da uživa sva prava građanina socijalističke zajednice.
U prilog tome dovoljno je navesti samo nekoliko podataka s području Kotara
Pula: danas se sva slijepa djeca iz Istre nalaze na redovnom školovanju;
od oslobođenja do danas 11 mladih ljudi prošlo je kroz naše škole i zavode;
22 člana Saveza slijepih Kotara Pula osposobljeno je i zaposleno u privredi
našeg kotara;
40 odraslih slijepih osoba s našeg područja nalazi se pod socijalnom zaštitom i
prima stalnu socijalnu pomoć.
Za sve ovo zahvaljujemo organima narodne vlastit, privrednim organizacijama
i ustanovama, te čitavoj našoj javnost, što je pružila svestranu podršku i osigurala
pomoć slijepima u njihovom uzdizanju.
Ova naša skromna proslava, povodom 10-godišnjice slijepih Istre, uveličana je
i time što su u počasni odbor ušli naši rukovodioci Vanja Vranjican, predsjednik
Narodnog odbora Kolara Pula, Anton Bubić, predsjednik Narodnog odbora Općine
Pula, Nevija Zakinja, narodni zastupnik, Ivan Siljan, načelnik Odjela za društvene
službe NOK Pula, Stevo Uzelac, predsjednik Centralnog odbora Saveza slijepih
Jugoslavije i mr. ph. Milan Berkeš, predsjednik Glavnog odbora Saveza slijepih
Hrvatske, te socijalni radnici Kotara Pula Juraj Rubeša i Franjo Urban.
Zahvaljujemo Glavnom odboru Saveza slijepih Hrvatske na savjetima i
pruženoj pomoći.
Posebno se zahvaljujemo privrednim poduzećima s područja našeg kotara,
naročito tvornici cementa »Giulio Revelante« iz Pule,, poduzeću za održavanje pruge
iz Pule, stolarskom poduzeću »Proleter« iz Pazina, Ciglani iz Cerovlja, Direkciji
ugljenokopa Raša, tvornici tekstila »Pazinka« iz Pazina »Istraautu« iz Umaga i
drugima, koji su svojim prilozima pomogli da se izda ova skromna knjiga posvećena
slijepima Istre.
Svim ostalim suradnicima i prijateljima srdačna hvala!
Kotarski odbor Saveza slijepih
Pula
Slijepi Istre u političkom i društvenom životu svog kraja
10-godišnje vrijeme razdoblja unutar kojeg se razvijala djelatnost Kotarske
organizacije Saveza slijepih Hrvatske u Puli ispu-punjeno je neobičnom dinamikom i
snažnim poletom u razvoju i. izgradnji naše socijalističke domovine. Brz uspon naše
privrede karakteriziran naročito ogromnim napretkom gotovo svih grana industrije,
velika ulaganja u kulturno-prosvjetni rad i socijalno zdravstvene svrhe,, postepeno
sve šira decentralizacija i uvođenje komunalnog sistema, kao i radničkog
samoupravljanja značajke su netom prošlog decenija našeg javnog i društvenog
života!
Sva spomenuta obilježja našeg razvitka posebno su došla do izražaja u Istri u
tom najistaknutijem dijelu Jugoslavije. Godinama i decenijama bio je tamo ugušivan
svaki napredak, osobito u nacionalnom, kulturnom i socijalnom pogledu, to su teško
osjećali i naši slijepi drugovi u tom dijelu naše zemlje, jer je tuđinska vlast naročito
fašistička vodila slabo brigu o našim ljudima uopće, a o slijepima napose.
Slijepi Istre shvatili su odmah nakon osnutka svoje organizacije eksponirani
položaj svoje uže domovine, te su stoga tim ozbiljnije i savjesnije pristupili radu oko
rješavanja mnogobrojnih problema slijepih ljudi svoga područja. I upravo tako, a
možda još i nešto brže, kako je tekao opći razvitak u našoj domovini napredovala je
organizacija slijepih pulskog kotara i njezin je rad poprimao sve šire razmjere
zahvaćajući solidno i dosljedno sve probleme slijepih na svom području. Od brige za
slijepu djecu], za njihovo školovanje i profesionalno osposobljavanje do staranja za
rehabilitaciju odraslih slijepih za njihov kulturno-prosvjetni i kulturno-zabavni život,
kao i za sve socijalne i zdravstvene probleme svojih članova organi Kotarske
organizacije u Puli uvijek su nastojali, da u okviru svojih mogućnosti kako
materijalnih, tako i kadrovskih rješavaju sva ova pitanja na najpogodniji način. To je
došlo osobito do izražaja posljednjih nekoliko godina kada je sistematski provedena
decentralizacija u Savezu slijepih Jugoslavije, pa tako i u našoj Narodnoj Republici.
Kotarski odbor Saveza slijepih u Puli temeljito je obuhvatio čitav svoj teren i danas
gotovo samostalno rješava sve probleme svog članstva, pa čak i njihovo
zapošljavanje, koje je još uvijek skopčano s velikim ulaganjem truda i različitim
teškoćama.
Jačanjem materijalne baze naših komuna i kotareva, kao zajednica komuna, te
velika pomoć republičkih i saveznih organa svim forumima Saveza slijepih
Jugoslavije stvorila je čvrste materijalne temelje i osnovnim organizacijama Saveza
pa tako i kotarskom odboru Saveza slijepih Hrvatske u Puli. Odbori ove kotarske
organizacije pravilno su shvatili vrijednost stalnog kontakta s organima narodne
vlasti redovno su ih informirali o svom radu i rezultatima tako da su rukovodioci tih
organa pravilno shvatili potrebe slijepih i svojom moralnom i materijalnom podrškom
našoj organizaciji pokazali svoje puno razumijevanje za čitavu problematiku slijepih.
Ta suradnja s organima narodne vlasti ogleda se u činjenici, da predstavnici narodnih
odbora sudjeluju u radu odbora, a prisutni su i na svim skupovima i priredbama
slijepih.
Naš Kotarski odbor u Puli organizirao je i mrežu svojih povjerenika u svim
mjestima svog područja, gdje živi iole znatan broj slijepih, što mu je omogućilo
dobru i stalnu evidenciju, kao i redovno uključivanje slijepih u život i društvo ostalih
građana. Slijepi Istre sudjeluju u-političkom i društvenom životu, u političkim i
društvenim organizacijama, poduzećima gdje su zaposleni i različitim ustanovama,
gdje rade. I to je mnogo pripomoglo njegovoj društvenoj afirmaciji, što je opet
olakšalo njihovu djelatnost u rješavanju svih problema.
Valja nam još ovdje istaći, da se je Kotarski odbor slijepih u Puli uvijek
osjećao kao član svoga Saveza i stalno surađivao kako s susjednim organizacijama
slijepih, tako i s Predsjedništvom Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske, koji je
redovno pratio rad pulske organizacije i prema potrebi i daljnjim mogućnostima
ukazivao pomoć pojedinim odborima. Na taj je način Kotarska organizacija slijepih u
Puli uz suradnju i pripomoć svih zainteresiranih faktora savjesnim i požrtvovnim
radom postigla lijepe uspjehe, pa* joj i Glavni odbor želi prigodom proslave njezine
10-godišnjice osnutka uz najbolje čestitke, da u narednom deceniju postigne još bolje
i vidnije rezultate, kako bi time još više koristila svojim članovima, a ujedno time
dala i svoj skromni doprinos u izgradnji naše socijalističke Jugoslavije.
SAVEZ SLIJEPIH HRVATSKE
GLAVNI ODBOR
Djelatnost Saveza slijepih u Puli
1951—1961
Ubrzo iza oslobođenja naše zemlje i slijepi Istre osjetili su, da se kako bi se
zaštitili ljudi bez vida, počelo raditi na organizaciji odgovarajućeg udruženja. Jasno
da ovu aktivnost nisu osjetili svi slijepi na našem području, jer je bio malen broj onih,
koji su o svemu mogli biti blagovremeno obaviješteni. Obzirom na to, da se sa
osnivanjem Udruženja slijepih najprije počelo u republičkom centru (16. VI 1946.
godine osnovan je Savez slijepih Hrvatske), to se na području Republike moralo
postepeno prići osnivanju podružnica.
Osnivanje podružnica u mnogome je ovisilo o raspoloživim kadrovima, o
sposobnim i aktivnim slijepim drugovima. Takvih je drugova najviše bilo u većim
gradovima: Zagrebu, Osijeku i Rijeci, pa su se stoga upravo tamo najprije formirale
podružnice Saveza slijepih Hrvatske. Značajnu ulogu u formiranju podružnica Saveza
slijepih odigrali su i organi socijalne zaštite kotarskih i općinskih narodnih odbora.
Inicijativa Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske i Oblasnog odbora u Rijeci,
naišla je na podršku organa socijalne zaštite i na području općine i kotara Pule. Tako
je 22. II 1951. godine pod predsjedništvom druga Anđela Finđerla, povjerenika
Odjela za socijalno staranje grada Pule, održana osnivačka skupština Saveza slijepih
naše općine i kotara.
Pored tridesetak slijepih drugova i drugarica u našu sredinu došli su drugovi Drago
Križanac, predstavnik Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske i Lujo Lovrić,
predsjednik Oblasnog odbora Saveza slijepih Rijeke. Bio je to prvi veći skup slijepih
Istre. Već na ovom skupu odlučeno je, da je neophodno djelovati na roditelje, koji
zbog zaostalosti i neznanja izbjegavaju da svoju slijepu djecu šalju na školovanje.
Pored toga, naglašeno je da je potrebno poraditi na tome, da odrasli slijepi čim prije
dobiju odgovarajuće zaposlenje, pa da tako ne moraju čekati na socijalnu pomoć ili
pomoć članova porodice. Doneseni su zaključci za budući rad Udruženja i osnovan je
novi odbor u kojeg su izabrani Ivan Ušić za predsjednika, Ruža Petrović za
potpredsjednika, dok je dužnost tajnika povjerena Josipu Ušiću.
S ovog skupa upućeni su brzojavi predsjedniku Republike drugu Titu i drugu
Vladimiru Bakariću.
Već kolovoza mjeseca iste godine održana je I konferencija Saveza slijepih u
Puli i tom je prilikom izvršena analiza dotadašnjeg rada. U izvršavanju postavljenih
zadataka naišlo se na niz poteškoća.
Bile su to prije svega poteškoće materijalne naravi, a i aktivnost pojedinih
članova odbora predstavljala je problem. Predsjednik Odbora je više puta izostajao,
pa je sva težina rada ostajala uglavnom na tajniku odbora Josipu Ušicu. Njegovom
upornošću i uz pomoć povjerenika za socijalno staranje Kotara Mihe Bankovića,
riješeno je pitanje kancelarije društva, dok je Narodna fronta društvu dodijelila
najnužniji namještaj. Dobivanjem jedne automatske vage od Glavnog odbora Saveza
slijepih Hrvatske, omogućena je zarada izvjesnih materijalnih sredstava, za pokriće
najnužnijih troškova.
S mnogo se ozbiljnosti prišlo ispunjavanju statističkih podataka za slijepe na
našem području. Na najveće poteškoće pri tom poslu nailazilo se u kotarevima Labin
i Rovinj. Podrška i pomoć tamošnjih organa socijalne zaštite sasvim je izostala.
Upravo uslijed toga evidencija o slijepim osobama nije se mogla u potpunosti
kompletirati. Bez obzira na ove teškoće, Odbor je i dalje inzistirao na tome, da se
evidencija sredi, pa je angažiranje pojedinih članova odbora došlo do punog izražaja.
Članovi odbora odlazili su na teren, obilazili slijepe i tako sređivali podatke, ne
čekajući na pomoć organa socijalne zaštite. Upravo tu se pokazala uloga Saveza, jer
su slijepi drugovi bili ne samo članovi odbora, već su se i lično zainteresirali za akcije
društva.
Listajući brojne zapisnike održanih sjednica Odbora, može se ustvrditi, da su u
svakoj prilici slijepi Istre dobivali neposrednu pomoć svjesnijih i sposobnijih slijepih
drugova iz Oblasnog odbora Rijeke i Glavnog odbora slijepih Hrvatske u Zagrebu.
Pomoć liječnika, specijaliste za očne bolesti, također nije izostala. U svakom slučaju,
gdje se medicinski moglo intervenirati, to je i učinjeno. Vrijedno je spomenuti ime
potpukovnika JRM dr. Petra Turčića i dr. Marčelića, koji su ne čekajući da svi slijepi
dođu u ambulantu, sa članovima odbora odlazili na teren, u najudaljenija sela i
zaseoke našeg Kotara, vršeći preglede starih i iznemoglih slijepih osoba. Unuci će
dugo pamtiti, kada je u njihov dom došao liječnik, pregledao djeda, koji možda već
niz godina sjedi uz ognjište bez vida. Tu, na licu mjesta uočena je socijalna situacija,
prilike porodice, pa se na temelju podataka, kod narodnih vlasti moglo predložiti
poduzimanje mjera socijalne zaštite.
Kada je 24. VI 1952. godine u dvorani Kluba ratnih vojnih invalida u Puli,
održana godišnja skupština Saveza slijepih, zabilježeni su i neki novi rezultati. Prije
svega Odbor se donekle pojačao izabran je novi predsjednik Čiril Vivoda, a u Odbor
su ušli Đuro Trepov, tada načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalno staranje
NOK-a Pula, Anton Bujić i drugi. Materijalni uvjeti društva osjetno su se poboljšali*.
Osigurani su prihodi dviju automatskih vaga. Suradnja sa organima socijalne zaštite
omogućila je bolji kontakt sa slijepim drugovima na terenu. Za stare i iznemogle
osobe dodjeljivale su se stalne i jednokratne socijalne pomoći. Prvi slijepi Istre odlaze
na školovanje u Zavod za odgoj slijepe djece i omladine u Zagrebu. Članovima
Saveza slijepih postaje sve jasnija uloga i zadaci ove organizacije. Organi socijalne
zaštite Narodnih odbora uviđaju, da se u Savezu slijepih nalaze ljudi, s kojima treba
surađivati, u cilju zaštite i rehabilitacije slijepih osoba.
Na godišnjoj Konferenciji Saveza slijepih u Puli, koja je održana 18. XI 1953. i
kojoj je predsjedavao potpukovnik, invalid, slijepi drug Lujo Lovrić, predsjednik
Odbora slijepih za Riječku oblast, došla je do izražaja materijalna i moralna pomoć
Glavnog i Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije. Konstatirano je, da narodna
država svim članovima Saveza slijepih u našoj zemlji, postepeno i u skladu s
materijalnim mogućnostima daje izvjesne olakšice i prava (popust na željeznici,
brodu itd.). S druge se strane pokazalo, da slijepi građani udruženi u svojoj
organizaciji ne istupaju samo sa zahtjevom da se" njima priznaju određena prava ili
dodjeljuje pomoć, već oni naprotiv, svakim danom sve više stupaju u radni odnos,
uključuju se u razna zanimanja, gdje doživljavaju lično zadovoljstvo i društvenu
afirmaciju.
Radnim kolektivima i školskoj omladini s našeg područja prikazane su razne
mogućnosti školovanje i osposobljavanja slijepih građana. S pažnjom i divljenjem
gledali su ljudi kako slijepi čovjek piše na pisaćem stroju, kako čita tekst na
Brailleovom pismu za slijepe, kako obavlja poslove službenika na telefonskoj centrali
itd.
Treća konferencija slijepih u Puli završena je s još jednim iskustvom više,
stečenim u proteklom razdoblju. Izabran je novi odbor u kojem je dužnost
predsjednika povjerena Josipu Ušicu, dotadašnjem tajniku. Izabrani su i delegati za
oblasnu konferenciju Saveza slijepih u Rijeci.
Četvrta godišnja konferencija Saveza slijepih održana je 5. XII 1954. godine u
prostorijama Narodnog odbora kotara. Konstatirano je da se rad Saveza slijepih u Puli
od treće do četvrte godišnje konferencije orijentirao uglavnom na socijalno staranje o
starim i iznemoglim slijepim osobama. Činjenica, da Narodni odbori dodjeljuju
socijalne pomoći samo u nekim slučajevima, prihvaćena je s kritikom. Obilazeći
teren, vidjelo se da dobar dio starih slijepih i iznemoglih osoba nije obuhvaćen
socijalnim pomoćima, jer ima zemljišni posjed, koji nije u stanju obrađivati i nema od
njega nikakve koristi. Nije rijedak slučaj da stari i iznemogli slijepi ljudi pored
zemljišnog posjeda, žive oskudno dijelom zbog neznanja ili pak nebrige članova
porodice. Rješavanju takovih slučajeva poklonjena je naročita pažnja, što se vidjelo iz
diskusije na ovoj konferenciji.
Odbor je i materijalno ove godine bio u povoljnijem položaju, pa je za
jednokratne pomoći isplaćeno 167.000 dinara. Znatna pomoć dobivena je od
Kotarskog odbora Crvenog križa, tako da se na konferenciju moglo izaći s više
konkretnih rezultata. Dok je rad na polju društvene brige u organizaciji slijepih
poprimao sve šire razmjere, dotle je kulturno-prosvjetni i društveno zabavni život
izostajao. Dodjeljivanjem povlastice besplatnog prijevoza na svim autobusima
lokalnog saobraćaja stvorene su mogućnosti okupljanja članova, ali nije bilo
prikladnih društvenih prostorija.
Zbog znatnog broja odraslih slijepih osoba, došlo je do potrebe sve većeg
angažiranja organizacije na području prosvjetnog i kulturno-zabavnog života.
Provedena je akcija opismenjavanja na Brailleovom pismu, organizirane su priredbe i
nastupi, održavana predavanja itd. 1955. godina donosi izvjesne promjene u
organizaciji Saveza slijepih Istre. Uporedo s reorganizacijom NO-a kotareva i
formiranjem općina, Savez slijepih u Puli prerasta u teritorijalno i brojčano veću
organizaciju. Ukidaju se odbori u središtu bivših kotareva, te postojeća povjereništva
u Bujama, Poreču, Labinu, Pazinu i Buzetu. Tako je rješenjem Glavnog odbora
Saveza slijepih Hrvatske od 15. XI 1955. godine, Gradsko-kotarski odbor u Puli
dobio značaj Kotarskog odbora za Istru što je bilo u skladu sa političko-teritorijalnom
podjelom republike na kotareve. Gotovo u svim općinskim centrima održane su
pripremne konferencije i izabrani delegati za godišnju skupštinu Saveza slijepih
kotara Pula. Na svim ovim konferencijama bilo je govora o potrebi što većeg
zbližavanja slijepih drugova, te o njihovom učešću u društveno-političkom životu
svoga kraja. Istaknuta je mogućnost školovanja slijepe djece i omladine, rehabilitacija
odraslih slijepih i problemi socijalne zaštite i pomoći starim iznemoglim slijepim
osobama.
Sa zadovoljstvom je prihvaćena reorganizacija Saveza slijepih na području
našeg Kotara. U Puli naime, ima sposobnih slijepih drugova, koji su u stanju da veći
dio svog vremena posvete radu s ostalim slijepim drugovima. Osim toga u Puli je
razvijena industrija, grad pruža raznovrsnije mogućnosti zaposlenja.
Na ovoj konferenciji nije došlo do većih izmjena u odboru. Ostali su većinom
stari drugovi, pa je time donekle osigurano iskusnije poslovanje i solidnija aktivnost.
Većina slijepih Istre sa zadovoljstvom je došla, na skupštinu, koja je održana u Puli
30. VI 1956. godine. Pored brojnih delegata skupštini su prisustvovali predstavnici
Narodne vlasti i drugi gosti. Zapažena je prisutnost druga Ivana Friganovića, koji je
kao predstavnik Kotarskog odbora Saveza ratnih vojnih invalida, češće našao
vremena da surađuje i pruža pomoć ovoj organizaciji. Vrijedno je naglasiti da su
prisutni srdačno pozdravili predsjednika Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske
druga mr. ph. Milana Berkeša, koji je za ovu priliku doputovao iz Zagreba. Drug
Berkeš je pozdravio skupštinu i odao priznanje dosadašnjim uspjesima. Njegove su
tople riječi bile podstrek za daljnju aktivnost i afirmaciju Saveza slijepih. Skupština je
izabrala novi odbor. Za predsjednika Kotarskog odbora Saveza slijepih Pula, izabran
je slijepi student filozofije drug Miloš Rajšić. Sa 167 članova Saveza slijepih kotara
Pula, prišlo se daljnjem radu i provođenju u život zaključaka, donesenih na ovoj
skupštini.
Organizacija slijepih kotara Pula uspješno je surađivala s masovnim
organizacijama, organima Narodne vlasti, Republičkim odborom Saveza slijepih
Hrvatske i drugim kotarskim odborima ovog Saveza. Izmjenjivala su se iskustva i
uspostavljala potrebna suradnja. Predsjednik ovog odbora je izabran za člana Savjeta
za socijalnu zaštitu NO-a Kotara Pula. Odjel za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu
NOK-a Pula dobio je stručnog socijalnog radnika, koji se angažirao na području
defektnih osoba, pa u okviru toga surađuje i sa Savezom slijepih Kotara Pula.
Načelnik Odjela za narodno zdravlje i socijalno staranje NOK-a Ivan Gergorić
prisustvovao je u više navrata sjednicama Kotarskog odbora Saveza slijepih u Puli i
omogućio da se na brizi za slijepe češće angažira socijalni radnik Kotara Pule Juraj
Rubeša. Na sjednicama Savjeta za socijalnu zaštitu NOK-a Pula raspravljalo se o
problematici zaštite i rehabilitacije slijepih osoba. Savjet je uputio preporuku svim
savjetima narodnih odbora općina da razmotre problematiku slijepih osoba na svom
području; da starim i iznemoglim slijepim osobama dodijele stalnu socijalnu pomoć;
da srodnici, koji su po Zakonu o odnosima roditelja i djece obavezni na uzdržavanje
svoju obavezu i izvršavaju. Osim toga preporučeno je da se u budžetima narodnih
odbora općina osiguraju dotacije za funkcionalne rashode Saveza slijepih kotara Pula.
Kod nekih Narodnih odbora općina i njihovih Savjeta za socijalnu zaštitu
naišlo se na podršku i razumijevanje za slijepe, pa i suradnja nije izostala. Na
području većine općina nema mnogo slijepih osoba, ali njihove poteškoće i problemi
iziskuju posebnu pažnju. U skladu s navedenom preporukom Savjeta za socijalnu
zaštitu NOK-a Pula, Kotarski odbor Saveza slijepih nastojao je da proširi mrežu
suradnika, pa se a smislu dobivenih uputa od Glavnog odbora Saveza slijepih
Hrvatske prišlo organiziranju povjereništava u Pazinu, Bujama i Poreču. Za
povjerenike su uglavnom angažirani referenti, koji rade na poslovima socijalne
zaštite. Tako je donekle na terenu, osigurana potrebna pomoć članovima Saveza
slijepih. Oni su putem povjereništva mogli održavati vezu sa sjedištem organizacije u
Puli i učestvovati u njenom radu. Kotarski odbor Saveza slijepih je iz redova svojih
članova osnovao Komisiju za kulturno-prosvjetni rad i Komisiju za socijalna pitanja.
Osnivanjem ovih Komisija omogućeno je da se veći broj članova Saveza slijepih
uključi i angažira oko izvršavanja raznih zadataka. Odbor je za slijepe nabavio 47
knjiga, većinom beletrističkih djela pisanih Brailleovim pismom. Bio bi nabavljen i
veći broj knjiga da one ne zauzimaju veliki prostor. Skučena i mala prostorija nije
bila dovoljna ni za obavljanje svakodnevnih kancelarijskih poslova, pa se zbog toga
moralo odustati od nabavke većeg broja potrebnih knjiga. Iako su knjige posuđivali i
čitali uglavnom članovi iz Pule, bilo je omogućeno da se njima koriste i slijepi
drugovi na terenu. Istarsko narodno kazalište u Puli dodijelilo je besplatno tri stalna
mjesta članovima Saveza slijepih, pa su se slijepi izmjenjivali i slušali sve predstave,
koje su se održavale u ovom kazalištu. Kulturno-prosvjetni rad članova Saveza
slijepih odvijao se u prilično teškim uvjetima. No, odbor je bio u uvjerenju da će se u
skoroj budućnosti riješiti pitanje prostorija, što predstavlja jedan od najosnovnijih
uslova rada.
Kulturno-prosvjetni rad Saveza slijepih i dalje se odvijač u dva pravca: s jedne
se strane nastojalo da slijepi što više uče, napreduju, a s druge se isticala potreba sve
većeg upoznavanja naše javnosti sa dosadašnjim dostignućima slijepih. Razumije se
da je ovo najprihvatljiviji način razbijanja postojećih predrasuda, koje vjekovima tište
slijepog čovjeka. U vremenu od 30. VI 1956. do 14. IX 1957. godine održano je
trinaest predavanja. Većinu ih je održao predsjednik odbora. Dobar dio ovih
predavanja održan je školskoj omladini i prosvjetnim radnicima u Puli, Vodnjanu i
Bujama.
Da bi se omladina što više zainteresirala za probleme slijepih, među učenicima
Srednje ekonomske škole bio je raspisan natječaj, za najbolji pismeni rad na temu:
»Slijepi žele da budu korisni članovi, a ne balast društvene zajednice«. U natječaju je
sudjelovalo oko stotinu srednjoškolaca, a nagrađena su tri najbolja rada.
Povodom proslave deset godišnjice Saveza slijepih Jugoslavije u Domu JNA u Puli
28. XII 1956. god. održana je svečana akademija, na kojoj su učestvovali članovi
Saveza slijepih, Narodnog kazališta, Literarnog kluba i pjevački zbor »Matko BrajšaRašan« iz Pule. Pred velikim brojem prisutnih građana čitali su se odlomci iz djela
slijepih autora i govorilo se o životu i radu slijepih drugova. U maju 1957. godine
organizirana je turneja Radničko kulturno-umjetničkog društva slijepih »Novi život iz
Zagreba. U Puli, Raši, Poreču i Bujama slijepi drugovi iz Zagreba bili su srdačno
primljeni i pozdravljeni od prisutnih. Sigurno je, da su ovi nastupi i održana
predavanja u mnogome pridonijela primanju slijepih u radne kolektive i njihovom
zapošljavanju na odgovarajuća mjesta prema sposobnostima i kvalifikaciji.
U vezi sa zaposlenjem vrijedno je istaći primjere Tvornice trikotaže »Olga Ban« u
Puli, koja je zaposlila dvije slijepe radnice-pletačice na stroju i Tvornice ribljih
konzervi u Banjolama koja je također primila slijepog druga. Direktor ove tvornice
pokazao je mnogo razumijevanja. Kao primjer drugima ističemo njegove riječi:
»Slijepi mogu biti dobri radnici na mjestima za koje su osposobljeni«. Na
razumijevanje se naišlo, u tvornici cementa »Giulio Revelante« u Puli.
Nažalost, mnogi direktori naših poduzeća ne dijele mišljenje direktora iz
Banjola. Bilo je i onih, koji su kad se radilo o zaposlenju slijepe osobe odgovarali da
nisu socijalne ustanove, Crveni križ itd., premda nisu poznavali radne sposobnosti
dotičnog druga. Pred Kotarskim odborom Saveza slijepih predstojala je borba i na
ovom polju. Bilo je potrebno objašnjavati i ubjeđivati da će i slijepi građanin, ako mu
se da odgovarajuće radno mjesto, na njemu potpuno zadovoljiti.
Unatoč navedenim poteškoćama Odbor je za nepunih godinu dana uspio da
šest drugova dobije zaposlenje. Tako se s 14. IX 1957. u radnom odnosu našlo 13
članova Saveza slijepih. Iste godine je od Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske
dobivena pomoć u iznosu od 120.000 Din za najpotrebnije članove. Pored toga
Kotarski je odbor iz svojih sredstava za jednokratne pomoći utrošio 40.000 dinara.
Obzirom na mogućnost da organizacija sama dodjeljuje socijalnu pomoć, odbor se
trebao upoznati s prilikama u porodicama slijepih, kako bi pomoć bila pravilno
dodijeljena. Nije bilo dovoljno samo utvrditi stanje i prikupiti podatke, već vršiti 1
češće obilaske, vidjeti i evidentirati promjene itd. Narodni odbor općine Buje i Labin
dali su prijevozno sredstvo i omogućili da se izvrši obilazak slijepih članova na
njihovom području, dok u ostalim općinama takvih mogućnosti nije bilo, pa su
podaci bili nepotpuni i nesigurni, što je otežavalo rad organizacije.
U Savezu slijepih pored rezultata i uspjeha dešavalo se da ponekad bude i
propusta. Međutim ti su propusti sagledani suviše kasno, kada je već trebalo
poduzimati krajnje mjere 1957. godine zatajilo je administrativno i financijsko
poslovanje, za koje je kao službenik bila odgovorna drugarica Barica Česi.
Nepropisnim i nepravilnim poslovanjem oštetila je organizaciju, tako da je
prošlo dosta vremena dok se posljedice lošeg poslovanja nisu uklonile. Na tom se
poslu angažirao nadzorni odbor na čelu s Ivanom Friganović, te ostalim članovima
ovog odbora Josipom Ušićem, Romanom Kontušićem i drugima.
U jesen 1957. godine tadašnji predsjednik, slijepi student Miloš Rajšić odlazi
da završi studije, a za novog predsjednika biran je na skupštini od 14. IX 1957.
godine Ivan Friganović. Organizacija je međutim morala imati stalnog predsjednika,
pa je na proširenom plenumu Kotarskog odbora Saveza slijepih održanom 12. V
1958. godine Miloš Rajšić smijenjen s dužnosti i za novog predsjednika izabran drug
Josip Ušić, koji je od osnivanja Saveza slijepih u Puli njegov stalni član. Vršio je
dužnosti tajnika, predsjednika i druge, pa je na tim dužnostima stekao najviše
iskustva, a i pokazao velike sposobnosti. Član je plenuma Glavnog odbora Saveza
slijepih Hrvatske. I to je jedan od razloga što su mu slijepi Istre povjerili dužnost
predsjednika. Josip Ušić, Romano Kontušić, Edo Žufić, Ante Ušić i ostali, svojski su
se prihvatili i angažirali oko izvršavanja zadataka organizacije.
U razdoblju između dviju skupština održano je 28 sjednica predsjedništva,
jedna sjednica proširenog odbora, dva godišnja sastanka sa slijepom djecom, koja se
nalaze na školovanju i njihovim roditeljima. Održano je i nekoliko sastanaka sa
predstavnicima narodne vlasti i društvenih organizacija.
Broj članova Saveza slijepih do godišnje skupštine 18. X 1959. g. znatno je
izmijenjen. Broj redovnih članova ove organizacije je povećan na 205 članova. Stanje
po općina izgledalo je ovako:
Općina Pula
Broj slijepih
članova
75
Smješteni u porodici
56
Smješteni u domu
16
U Zavodima i na
školovanju
3
Vodnjan
Rovinj
Poreč
Višnjan
Žminj
Pazin
Mototovun
Buzet
Labin
Potpićan
Buje
Umag
Novigrad
Ukupno
6
12
18
5
2
37
9
7
16
7
10
2
1
205
6
6
12
5
2
34
3
7
14
7
9
2
1
164
—
5
—
—
—
—
6
—
1
—
—
—
—
28
—
1
4
—
—
3
—
—
1
—
1
—
—
13
Kotarski odbor Saveza slijepih već je početkom 1959. godine počeo raditi na
obuhvaćanju sve slijepe djece u predškolske ustanove. Kod Narodnih odbora općina
riješeno je pitanje troškova uzdržavanja i školovanja slijepe djece i omladine, kojima
je bilo potrebno specijalno školovanje i rehabilitacija.
Utvrđeno je da su povjereništva u Poreču, Bujama, Labinu i drugim općinama
bila suvišna. Odbor je bio u stanju da sa svim slijepim održava neposredne kontakte,
pa su se tako mogli izbjeći troškovi za daljnje održavanje povjereništva. Ostalo je
samo povjereništvo u Pazinu, jer se tamo pored Pule nalazio najveći broj članova.
Kotarski odbor Saveza slijepih na skupštini od 18. IX 1959. god. upoznao je učesnike
skupštine s tim, da je konačno riješeno pitanje društvenih prostorija Saveza slijepih u
Puli. Niz godina su slijepi Pule raspolagali s malom, skučenom i neprikladnom
prostorijom, pa nije potrebno isticati s koliko je zadovoljstva ovu vijest iznio Josip
Ušić, ni kako su je prisutni primili. Ne samo prostorije, već i njihova oprema velika je
zasluga ovog odbora. Postojanje adekvatne prostorije je omogućilo nabavku
inventara i opreme na koju je utrošeno 430.000 Dinara. U društvenim prostorijama
nalazi se danas radio aparat, magnetofon, pisaći stroj za slijepe, garniture šaha i
drugih igara, te biblioteka s knjigama na Brailleovom pismu.
U Komisiji za kulturno prosvjetni i društveno zabavni rad nalazili su se
članovi koji su imali smisla i sposobnosti za organizaciju društvenog života. Svaki
će član Saveza slijepih u svojim prostorijama naći nešto što ga interesira. Tu se
održavaju razna predavanja, članovi se upoznaju sa događajima u našoj zemlji i
svijetu, pa se s pravom može reći da su društvene prostorije od proljeća 1959. godine
u potpunosti iskorištene.
Kotarski odbor Saveza slijepih i dalje vodi borbu na pronalaženju radnih
mjesta za svoje članove, koji se osposobljavaju za telefoniste i druga zanimanja.
Nema člana Saveza slijepih za kojeg Odbor nije učinio sve što je bilo u njegovoj
mogućnosti. Evo samo nekoliko imena ljudi kojima je Odbor pri rehabilitaciji i
zaposlenju pružio moralnu i materijalnu pomoć: Marija Brečević, Ivanka Gašparini,
Marica Ladika, Mar čelo Jeromela, Aldo Kalebić, Domenice Altin, Joakim Prenc,
Marijan Poropat, Nikola Živković, Marija Laginja, Viktor Katičić, Anita Licul, Mirko
Krivić, Miloš Rajšić i drugi.
U vremenu od prošle godišnje skupštine zaposleno je šest članova, tako da ih s
već ranije zaposlenim ima 18. To su tri pletačice u trikotaži, jedan profesor, jedan
radnik na pakovanju u Tvornici metalnih proizvoda, jedan pomoćni kancelarijski
službenik, jedna službenica, pet telefonista, jedan cestar, jedan školski podvornik, dva
fizioterapeuta i jedan pekar.
Kotarski odbor održava stalan kontakt s ovim drugovima koji se nalaze u
radnom odnosu, posjećuje ih, razgovara s njihovim pretpostavljenim.
Dr. Boris Sirotić, pravni savjetnik u Kotarskom Zavodu za socijalno osiguranje
dobrovoljno se angažirao da slijepim drugovima objašnjava propise zdravstvenog,
invalidskog i penzionog osiguranja. On je u više navrata omogućio da Kotarski odbor
Saveza slijepih posjeti Zavod za socijalno osiguranje, te tom prilikom pomogne
nekim drugovima pri rješavanju problema koji proizlaze iz propisa o socijalnom
osiguranju radnika i službenika. Propisima još nisu regulirane pojedinosti, koje
predstavljaju problem kad se pred njima nađe sli-pomoći slijepima koji stupa u radni
odnos. Kotarski je odbor Saveza slijepih redovito vodio računa o problemu smještaja,
novčane pomoći slijepima koji stupaju u radni odnos dok dobiju prvu placu 1 itd. U
iznimnim i težim slučajevima Odbor je uspio da se riješi pitanje stana slijepih
članova, koji se nalaze u radnom odnosu. Vidimo da se planski i sistematski pruža
pomoć i vodi briga o svakom članu.
Josip Ušić kao predsjednik odbora ne žali truda i vremena da se lično uvjeri
kako živi i radi svaki pojedini član.
Daljnja aktivnost Kotarskog odbora Saveza slijepih usmjerena je u pravcu
uključivanja slijepih radnika i službenika u društveno-politički život svog kolektiva.
Samo radom i zalaganjem svakog pojedinog člana Saveza slijepih uz pomoć njihovih
najbližih suradnika, društvenih organizacija i narodne vlasti, naši će se slijepi građani
osjećati sretnim i zadovoljnim naglašeno je na plenarnoj sjednici Kot. odbora Saveza
slijepih u Puli dne 20. XI 1960. godine.
Prijatna sjećanja
U mome životu ja sam dosta svijeta proputovao i koješta doživio, mnogo ljudi
susreo i nova prijateljstva sklopio i tako moju dušu nezaboravnim uspomena
obogatio. Uza sve to moje putovanje po oslobođenoj Istri 1950. godine, kada sam kao
predstavnik Saveza slijepih obilazio po terenu tamošnje slijepe po njihovim
gradovima i selima u' svrhu organiziranja naših odbora, spada među najljepše stranice
moga života prepunog dubokih uzbuđenja. Upoznao sam prave ljude sa puno
razumijevanja, dobrote, poštenja i ljubavi, koji su uvijek dobronamjerno i marljivo
radili na onoj šaci zemlje, koja je tako teška za obradu i koju oni toliko vole. Šili su to
susreti sa ljudima, koji su bili često puta stariji od mene, sa omladinom i još malom
djecom, njihovom rodbinom, roditeljima i ostalim ukućanima. Jednima je trebalo
pružiti hitnu pomoć, drugima osigurati stalnu pomoć kao socijalno neobezbijeđenim
licima, a omladinu i djecu i njihove roditelje nagovoriti i uvjeriti, da je potrebno da ih
što prije uputimo na školovanje.
Bila je zima i vani je bilo hladno i oblačno ali u tim skromnim kućama
sazidanim od čvrsta i hladna kamena gorila je svugdje vatra posred ognjišta, a oko
njega kretali su se i sjedili naši ljudi sa svojom djecom. Sjedeći tu zajedno sa njima u
prijateljskom razgovoru meni je tu bilo toplo i prijatno. Bio sam se u mislima prenio
u moje djetinjstvo, kada sam i ja još kao malen gledajući tako u vatru bio prepušten
svojoj bujnoj mašti i dječjim snovima. Tako sam sada kao slijep u razgovoru sa njima
prosto nesvjesno prolistavao knjigu mog ranijeg života, naše ljubavi za Istru, njen
narod i ljude.
Razgovor je tekao dalje prirodno i prostodušno onako kako to biva između
ljudi, koji se već odavna poznaju i poštivaju, ali moje misli su navraćale i dalje
unatrag sjećajući se svega onoga što je prethodilo oslobođenju Istre. I za čudo ja više
nisam bio slijep ili barem ne onako, kako to obično nas zamišljaju videći ljudi. Ja sam
u tom razgovoru vidio kako se iznad svih tih kuća, naših sela i brda, svojim
gorostasnim koracima sigurno kreće opjevani Veli Jože, kako pazi nad njima i čisti
ono što je još ponegdje tla zaostalo od tuđinskog jarma i fašističke pakosti. Preda
mnom su se redali neumrli borci Istre, pored Vladimira Gortana stajao je i Joakim
Rakovac i mnogi drugi znani i neznani junaci i mučenici toga kraja. Zatim su se
preda mnom pojavljivali Evgenije Kumičić, Vladimir Nazor, barba Riko KatarinićJeretov i još živi Viktor Car Emin sa svojim junacima iz nama tako lijepih i dragih
knjiga.
Nadahnut njihovim istrajnim radom i nesebičnim požrtvovanjem, ja sam se
savjetovao, da uz pomoć ovih dobrih ljudi osnujemo odbore našeg Saveza slijepih po
Istri, da bi na taj način dali svijetlosti i onima što ne vide. Zahvaljujući punom
razumijevanju naših narodnih vlasti Istre i nekolicini naših tamošnjih slijepih drugova
mi smo u tome potpuno uspjeli, pa se danas sa radošću sjećamo tih prvih dana naše
organizacije u tim krajevima.
Lujo Lovrić
potpukovnik invalid
Sjećanje na nezaboravnog dobrotvora
Januarsko je večer 1959. godine. U društvenoj prostoriji Saveza slijepih u Puli
okupila se grupica ljudi, bez posebnog zakazivanja i uobičajenog slanja poziva.
Sakupljeni su znali, da će jedno od brojnih večeri posvetiti najvećem dobrotvoru
slijepih. — Tako Vam to biva gotovo svake godine — u srdačnom razgovoru
naglasio je njihov predsjednik.
Skromna i mala prostorija u kojoj su sjedili ovi ljudi bila je ispunjena do
posljednjeg sjedala. Došli smo u ovaj mali prostor i nakon pozdrava bili zapaženi od
svakog pojedinca koji je ovdje prisutan... »Izvolite drugovi« rekli su nam srdačno,
pokazali puno susretljivosti i gostoprimstva.
»Ovo je jubilarna godina u kojoj je navršeno 150 godina od rođenja velikog
sina Francuske, najvećeg dobročinitelja slijepih svih naroda Louisa Braillea.
Francuski je narod prije nekoliko godina odao najveće priznanje svom velikom sinu.
Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u grobnicu u kojoj počivaju najzaslužniji i
najvrjedniji Francuzi«.
Ovdje u toj maloj prostoriji Udruženja slijepih u Puli, čitala se biografija
Louisa Braillea. Iz nje doznajemo, da je tvorac modernog pisma za slijepe igrajući se
oštrim očevim alatom,, povrijedio jedno oko. Da zlo bude veće infekcija je s jednog
prešla na drugo. Tako je trogodišnji dječak bio osuđen da bez vida kroči kroz život.
Pogledali smo se i zamislili: koliko je raznih nesreća i koliko raznih doživljaja u
sudbini ovih ljudi ovdje i desetaka drugih koje poznajemo. Svaki od njih ima svoju
priču, a možda je počela onog dana,, kada su roditelji tražili pomoć liječnika
specijaliste. Nizala su se pitanja: kako se to zbilo otkada vaše dijete ne vidi itd.
Tako su i roditelji Louisa Braillea obilazeći i najbolje specijaliste za očne
bolesti u Parizu, počeli kratku, bolnu priču dječaka koji se igrao oštrim očevim
alatom...
Pomoći nema! Vid se više nikada ne može vratiti. Suvišno je govoriti kako su
ove riječi djelovale na roditelje.
Ova tragedija u ranom djetinjstvu izmijenila je životni put trogodišnjeg
dječaka, koji je upravo zbog te nesreće, odnosno zbog izuma, na kojeg ga je ona
potakla, kasnije postao poznat u čitavom svijetu.
Ocu je jedino preostalo da svoga sinčića, svoje četvrto i najmlađe dijete preda
na odgoj i obrazovanje odgojiteljima u Zavodu za slijepu djecu i omladinu u Parizu.
U tom zavodu i u drugim sličnim ustanovama, tadašnje pismo za slijepe nije bilo
pristupačno, pa se je obuka isključivo vršila usmeno. U takovim uslovima rastao je
mladi Louis Braille. Brzo je bila zapažena njegova dobrota, nadarenost i skromnost,
smisao za razumijevanje teškoća svojih drugova. Navedene osobine bile su solidna
baza za njegov uspon i sve brži napredak.
Učio je svirati na klaviru, te tako stjecao muzičko, obrazovanje pokazavši
nadarenost za ovu granu umjetnosti. U okolici Louisa Braillea svakodnevno su se čuli
zvuči harmonija, klavira i orgulja. Na, ne samo to, on je bez teškoća savladavao
nastavu povijesti, zemljopisa i matematike. S lakoćom je savladavao program škole, s
interesom prilazio svakom predmetu, snalazio se u rješavanju raznih zadataka i u
tome obilno pomagao svojim vršnjacima.
Nizale su se pohvale i uspjesi. Svi su ga priznavali i poštovali, a on je osjećao
da je Zavod za slijepu djecu i omladinu njegov drugi dom. Sve mu je to činilo
posebno zadovoljstvo i pridonosilo jačanju njegove upornosti, davalo mu poticaja za
daljnji rad.
Zadovoljstvo bi bilo potpunije kad bi se moglo zaboraviti ono, što se desilo u
životu ovog mladića. I ne samo njega, nego i mnogih drugih znanih i neznanih,
kojima je tama vječiti pratioc. Louis Braille je bio samo jedan od žrtava kobnog
slučaja. Međutim, upravo on je pokazao da se ne mora postati žrtvom tragičnog
trenutka, pa ga je već u najranijoj mladosti zaokupila misao kako sastaviti praktično
pismo za slijepe. Nepravilno bi bilo kazati da je. Louis Braille bio tvorac te ideje, kao
što je pogrešno mislio da je on prvi osjetio težinu nedostatka vida.
U čovjekovoj prirodi uopće, pa tako i kod onih bez vida nikada ne miruje
unutrašnji poriv, koji poziva na borbu protiv nametnutog zla. Za pobjedu u toj borbi
trebalo je štampanu riječ učiniti pristupačnom čovjeku kojeg prati tama. Smjenjuju se
generacije, prolaze deceniji i vjekovi, nižu se veličanstveni primjeri ljudske
upornosti, ljudskih dostignuća i uspjeha. Nižu se imena Valentin Aj (Valentin Hauy)
Frančesko Lan (Francesco Lane) Sari Barbije (Scharles Barbier) i drugi.
Djelo Louisa Braillea javlja se kao rezultat mnogih neprospavanih noći, dana
provedenih u radu i traženjima. Iako je Louisov izum točkastog pisma za slijepe
njegova najveća zasluga, prošlo je punih dvadeset i pet godina ispunjenih borbom za
priznanje ovog besmrtnog izuma. Svi raniji pokušaji i borbe oko izrade pisma za
slijepe ušli su u kanale samo kao podaci historijata te borbe, pa kao takovi pripadaju
prošlosti i zaboravu, a Brailleovo djelo ostaje da živi u svakidašnjem životu svih
slijepih svijeta.
Zahvaljujući njegovom geniju, danas sve više iščezava mrak i neznanje iz
redova slijepih, a među njih prodire svjetlost i zvanje koje obogaćuje i oplemenjuje
društveni život ovi ljudi, pokreće ih na uspješan i produktivan rad, te od njih stvara
korisne članove društva.
Nažalost, prerano je prestalo kucati srce ovog velikog dobrotvora, Skrhala ga je
tuberkoloza u 43 godini života. I ovog je puta ta socijalna bolest vjekova pronašla
žrtvu među redovima ljudi na koje se mogu primijeniti stihovi Petra Petrovića
Njegoša:
»Blago onom ko dovijeka živi
Imao se zašto i roditi «
Svako je veliko djelo rezultat upornog rada, probdjevenih noći, pa tako i onih
šest točkica Brailleova pisma, koje pobjedonosno prodiru u svijet tame.
Danas stotine i stotine hiljada školovanih slijepih širom čitavog svijeta mogu
zahvaljujući Louisu Brailleu održavati međusobne veze, samostalno čitati, učiti,
izučavati tekovine ljudske kulture, te tako koračati uporedo s ljudima koji vide.
— Neka je hvala i slava Louisu Brailleu, čije je djelo univerzalno pismo svih
slijepih — rekao je na kraju Josip Ušić, predsjednik Kotarskog odbora Saveza slijepih
u Puli.
S puno osjećaja i poštovanja svi prisutni rekoše — Slava mu! A nakon toga,
srdačno rukovanje i doviđenja drugovi!
Izišli smo iz male društvene prostorije Saveza slijepih u Puli, zadovoljni što
smo s ovim drugovima proveli jedno januarsko večer posvećeno besmrtnom Brailleu.
Rastali smo se s iskrenom željom da se ormari puni velikih knjiga pisanih
Brailleovim pismom čim prije nadu u novim društvenim prostorijama Saveza slijepih
u Puli. Zelja nam se ubrzo ostvarila. Centar ljudi bez vida Istre dobio je prikladne
prostorije, koje omogućavaju plodan kulturno-prosvjetni rad. Spomenute prostorije se
nalaze kod Trga na mostu broj 4.
Povlastice koje uživamo
U ovoj jubilarnoj godini organizacije slijepih u Istri, sumirajući rezultate koje
smo postigli, moramo prije svega sa zahvalnošću istaknuti znatna sredstva koja
društvena zajednica daje u svrhu poboljšanja materijalnog i kulturnog života slijepih.
Približava se šesnaesta godišnjica oslobođenja naše zemlje i petnaesta
godišnjica osnutka Saveza slijepih Jugoslavije. U tom kratkom periodu naša zemlja
postigla je nezapamćene uspjehe na svim poljima ljudske djelatnosti. Dovoljno je
samo spomenuti da se industrijska proizvodnja u posljednjih nekoliko godina
razvijala najbržim tempom na svijetu. Usporedimo li industrijsku proizvodnju godine
1939. sa današnjom proizvodnjom vidjet ćemo da se ona gotovo upeterostručila.
Paralelno sa razvojem proizvodnih snaga u našoj zemlji, raste i životni
standard, te je normalno da se poboljšavaju i životni uslovi slijepih. Naša zemlja
ulaže velika sredstva za kulturno i ekonomsko uzdizanje slijepih. U ovih nekoliko
redaka, nabrojit ću povlastice, koje kod nas uživaju slijepi.
Još od oslobođenja naše zemlje slijepi uživaju povlasticu u poštanskom
saobraćaju, koja se odnose na pošiljke papira pisanih Brajevim pismom. Takva pisma
ili knjige u težini do 7 kg. mogu se slati potpuno besplatno.
Pravilnikom o plaćanju radio pretplate član 3 (Službeni list br. 57/51), slijepi
su oslobođeni plaćanja radio pretplate. Prilikom donošenja ove odredbe Savjet za
saobraćaj i veze Vlade FNRJ se rukovodio potrebama slijepih u pogledu radio
aparata. Naime radio-aparat slijepim ljudima često puta zamjenjuje čitanje štampe,
posjetu kazalištu, kinu i mnoge druge oblike razonode. Stoga radio-aparat u životu
slijepog čovjeka igra mnogo važniju ulogu nego kod ostalih ljudi.
Od juna 1952. godine slijepi uživaju povlastice na raznim saobraćajnim
sredstvima: na željeznici autobusu, pomorskom i riječnom brodarstvu. Slijepi imaju
pravo iskoristiti 6 putovanja godišnje uz popust od 75 posto od pune cijene koštanja
vozne karte. Pratilac slijepog lica putuje besplatno.
Slijepi uživaju povlastice i u avionskom saobraćaju. Ovo rješenje Savjeta za
saobraćaj i veze Vlade FNRJ ima svoje opravdanje, obzirom na to da je u najviše
slučajeva slijepom potreban pratilac, što iziskuje mnogo veće izdatke od drugih
građana, koji putuju sami.
U našoj zemlji je 1. I 1959. godine stupio na snagu Zakon o invalidskom
osiguranju, kojim je obezbjeđen dodatak za pomoć i njegu slijepim licima, koja se
nalaze u stalnom radnom odnosu, u iznosu od 3.900.— dinara. Ovaj je iznos 1960.
godine povećan na 4.320.— dinara. Zakonodavac je tu imao u vidu, da je slijepoj
osobi potrebna tuđa pomoć, a naročito, ako se nalazi u radnom odnosu. Dovoljno je
da samo navedem primjer slijepih, koji su zaposleni u intelektualnim zvanjima.
Spomenuti moraju odvajati prilična financijska sredstva za plaćanje lektora, to jest
onih videćih osoba koje im čitaju. Dodatak za njegu i pomoć uživaju i neke
umirovljene slijepe osobe. Svakako bi bilo pozitivno kad bi se povlastica proširila na
sve slijepe osobe u FNRJ.
Sve ove povlastice važe na čitavom teritoriju FNRJ. Međutim i pojedini lokalni
organi vlasti i poduzeća dali su izvjesne povlastice slijepima. Ovo se u prvom redu
odnosi na lokalni saobraćaj. Te povlastice nisu u čitavoj zemlji jednake. Tako na
primjer, u Beogradu slijepa lica ne plaćaju prijevoz dok pratioci plaćaju pola pune
cijene vozne karte. U Zagrebu pak, slijepi ne plaćaju prijevoz, ali pratioci nemaju
nikakvog popusta. U Puli je lokalni saobraćaj odobrio povlasticu slijepima tako, da se
oni voze besplatno, dok pratilac plaća pola vozne karte, ako prati potpuno slijepo lice.
Ako se radi o takozvanim poluslijepim osobama, onda te osobe ne plaćaju, ali
pratioci plaćaju punu cijenu koštanja.
Povlastice u lokalnom saobraćaju su od velike važnosti za slijepe. Neka slijepa
lica nisu u stanju da se sami kreću po gradu, pa im je neophodni pratilac, zbog toga,
kad slijepi ne bi uživali povlastice, imali bi velike izdatke kod korištenja lokalnog
saobraćaja. Pa i oni slijepi, koji se sami kreću po gradu često puta moraju uzimati
pratioca i to naročito onda kad idu u neke ustanove, koje im nisu poznate. Osim toga,
ako slijepi idu sami, događa se da moraju koristiti sredstva lokalnog saobraćaja, da bi
se prevezli samo jednu stanicu, kako bi mogli izbjeći neke nezgodne prijelaze, veoma
prometna mjesta i slično. Videće osobe u takvim slučajevima nisu prisiljene da
koriste saobraćajna sredstva.
Osim ovih povlastica, u raznim mjestima naše zemlje slijepi uživaju još neke
povlastice kao na primjer: u kupatilima, u kupalištima, posjetima nekih ustanova i
drugdje. Ovdje ću napomenuti da u Puli članovi Saveza slijepih sa svojim pratiocima
mogu koristiti 4 besplatne ulaznice za sve predstave u Istarskom narodnom kazalištu.
Ova povlastica svakako pridonosi kulturnom uzdizanju članova Saveza slijepih u
Puli.
Pišući ovaj napis, sjećam se riječi druga Vladimira Nazora, koje je izrekao u
svom prvom govoru u oslobođenom Zagrebu maja 1945. godine: »Naša je želja da
nestanu sa gradskih ulica i sa seoskih dvorišta nezaposleni ljudi i zapuštena djeca,
hromi i bolesni. Svaki će, ma i kako bio unesrećen građanin naše države imati pravo,
da se kolektiv za nj drugarski brine. Milostinja ponižuje čovjeka« ...
Možda je netko citirane riječi primio sa izvjesnom skepsom, a to nije ni čudo
obzirom na stanje u kakvom se naša zemlja neposredno iza drugog svjetskog rata
nalazila. Međutim, unatoč zaostalosti naše zemlje i strahovitom razaranju, koje je
naša domovina doživjela u proteklom ratu, predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor
mogao je izreći ove ohrabrujuće riječi, jer je naša zemlja postala slobodna, u njoj su
se počeli izgrađivati novi socijalistički odnosi.
Ovaj prilog najrječitije pokazuje da su se riječi Vladimira Nazora u praksi
Socijalističke Jugoslavije potvrdile.
Prof. Rajšić Miloš
Neke mjere zaštite protiv slabog vida
i sljepila
Kao kod oboljenja svakog organa, tako naročito kod oboljenja, oka važi
prokušana poslovica — bolje spriječiti nego liječiti.
Sprječavanje nekih očnih bolesti je od velike važnosti, uslijed toga što
napadaju dijelove oka važne za pravilno funkcioniranje tog organa, važne za vid.
Dijelovi oka važni za nastajanje osjeta vida su toliko specifični i napravljeni od
osjetljivih sastavnih dijelova, da nekada već i manja oštećenja tih dijelova mogu imati
dalekosežne posljedice, koje ne može ispraviti ni najvještija ruka,, pa ni pomoću
najmodernijih sredstava liječenja. Na sprječavanje tih oboljenja treba stalno misliti i
njihove posljedice imati pred očima, jer mogu nastati u svakom dobu života, već od
najranijih dana, pa do u duboko starost. Već dugo je poznata CREDE-ova profilaksa,
koja se provodi kod svakog djeteta odmah nakon rođenja. Na zaštitu očiju ljudski rod
misli već u prvim minutama života djeteta, kao na najvažniju stvar potrebnu u
budućem životu novog člana društva, bez koje on znači sasvim drugo, nego kada su
mu oči zdrave. Odmah nakon rođenja se poseže za flašicom sa 1% otopinom
srebrnog nitrata i time suzbija eventualnu gonoroičnu infekciju oči novorođenčeta,
koja je u prošlosti bila jedan od glavnih uzroka sljepila. Od uvođenja ove mjere i
podizanjem kulture ljudskog roda, gonoroična infekcija gubi na važnosti u pogledu
nastajanja slijepila, ali se profilaksa u tom pogledu i dalje provodi.
Bolest koja je još uvijek u znatnoj mjeri uzrok većem broju slabovidnih je
takozvana keratoconjuctivitis scrofulosa (eczemotosa, phlyctaenularis). Najčešće
dolazi kod male djece od 3 — 6 godina. No, dolazi često i kod starije djece i mladih
do 20 godina. Rjeđe dolazi kod odraslih i to kod onih, koji imaju jače izražene
skrofulozne manifestacije. Ovo oboljenje se javlja uglavnom kod djece koja su slabije
ishranjena, koja stanuju u nehigijenskim, vlažnim, mračnim stanovima. Radi toga se
ova očna bolest javlja kod siromašnijih, slabo njegovanih, zapuštenih, koji žive u
prljavštini i bijedi.
Takva djeca su blijeda u licu, podbula, suznih očiju. Obično takva djeca imaju
velike krajnike, koji se često upaljuju, te često boluju od angine. Žlijezde na vratu su
povećane, naginju prehladama sa jačim iscjetkom iz nosa, sa krasticama oko nosa ili
oko sluhovoda. Nekada ova djeca boluju i od plućne tuberkuloze, pa se u svakom
slučaju moraju pregledati na rendgenu. U razvijenijem stadiju bolesti jako im smeta
svijetlo, pa vrlo rijetko otvaraju oči. Kapci su im otečeni. Najviše vole biti u
zamračenim prostorijama ili u najmračnijem uglu sobe. Vrlo često ova bolest ostavlja
bjelkaste mrljice na očima, koje, kada se nalaze u predjelu zjenice, kada ih ima više
ili kada su veće, mnogo smetaju vidu. Takva djeca mogu vrlo slabo vidjeti, te ne
mogu da prate ukorak razvoj svojih vršnjaka. Zadatke koje pred njih stavlja život ili
ne mogu izvršavati ili ih izvršavaju s velikim naporom.
Ranije je ovo oboljenje bilo često i ostavljalo je znatan broj slabovidnih, kada
je standard većine naroda bio vrlo nizak. Podizanjem standarda širokih narodnih
slojeva, u novije doba, i ovo oboljenje je postalo znatno rjeđe, pošto je jedna od
osnovnih mjera u suzbijanju ove bolesti dobra ishrana, svijetao stan, podizanje
higijene u narodu. Čim se to postiglo kod većeg procenta ljudi, ovo je oboljenje
postalo znatno rjeđe, broj slabovidnih opada.
Dalje moramo napomenuti bolest od koje još uvijek boluje oko 300 milijuna
ljudi u svijetu i koja u svjetskim razmjerima još uvijek predstavlja veliki problem, jer
ne liječena, odnosno slabo liječena često dovodi do slijepila. To je trahom.
Zahvaljujući brizi narodne vlasti i ova je bolest kod nas u jakom opadanju.
Predstavlja ozbiljnu zaraznu bolest, koja je kod nas proširena naročito u ravničastim
krajevima. Može u uznapredovalom stadiju također ostaviti na oku mrljice ili može i
sav prednji dio oka postati neproziran, te dotični u tom slučaju ništa ne vidi. Za
suzbijanje trahoma je vrlo važno da znamo kako se prenosi. Zarazni materijal prelazi
sa bolesne osobe na zdravu dodirom i to ili dodirom same bolesne osobe ili stvari,
koje je ona upotrebljavala. Uzročniku trahoma, da bi mogao živjeti, mora biti
osigurana odgovarajuća vlaga i toplota. Čim mu se to oduzme za kratko vrijeme
ugiba ili postaje bezopasan. Praktični se uzima da uzročnik, trahoma, kada ostane
izvan oka na običnoj temperaturi dulje od 15 minuta, ugiba. Zato su opasni oni
momenti u životu, koji omogućavaju prijenos iz bolesnog u zdravo oko u vremenu
kraćem od 15 minuta (brisanje ručnikom ili rupčićem nakon što se je obrisao
trahomotozni bolesnik, spavanje u istom krevetu itd.). Prema tome, da bi došlo do
infekcije trahomom, potreban je tijesan dodir između trahomatoznog bolesnika i
zdrave osobe. Prenošenje trahoma vrši se dakle tijesnim dodirom i preko stvari svježe
inficiranih, te se od trahoma nije teško sačuvati. Potrebno je pridržavati se samo
običnih higijenskih mjera. Za dezinfekciju ruku dovoljno je ruke oprati sapunom u
običnoj vodi. Ovo vrijedi i za predmete zaražene trahomom.
Trahomotozni bolesnik mora imati zaseban krevet, zaseban ručnih i rupčić, ne
smije se rukovati sa zdravim osobama i treba što češće da pere ruke. Kada je slučaj
teži treba ga uputiti u bolnicu na liječenje, dok se lakši slučajevi moraju strogo
pridržavati naprijed navedenih mjera.
U domovima za zbrinjavanje slijepih i kod slučajeva sljepila na terenu, jedan
znatan procenat slijepila je posljedica kasno ili nikako neliječenog glaukoma —
zelene mrene. Dok je trahom oboljenje koje napada sve uzraste ljudi, to je glaukom
bolest koja napada većinom oči ljudi srednjih i odmaklih godina. U Evropi otprilike
na 1.000 ljudi od glaukoma boluju 3. Kada se uzme cjelokupan broj ljudi, relativno
velik broj za regrutaciju slučajeva potpunog slijepila.
Od glaukoma obolijevaju nekako podjednako i ženske i muški. Može da se
razvija bez većih smetnji, ali ima slučajeva kad izaziva jake smetnje. U drugom
slučaju je prognoza bolja, jer jaki bolovi u oku i glavi, povraćanje, jako crveno oko i
naglo oslabljen vid dovode brzo oboljelog do liječnika i oko se može spasiti. Kod
slučajeva sa malim ili gotovo nikakvim smetnjama, stvari stoje mnogo gore.
Bolesnici dolaze u znatnom broju slučajeva kasno k liječniku ili dolaze kada su već
gotovo potpuno slijepi. Tada, dosada poznati način liječenja, ne daje nikakve
rezultate i obično, usprkos svim poduzetim mjerama, dotični nepovratno' oslijepi.
Oba oblika bolesti oka su posljedica povišenog pritiska u oku. Na osjetljive
dijelove u unutrašnjosti oka postoji nenormalni tlak, koji ako se ne odstrani za kraće
vrijeme, dovodi do propadanja tih nježnih dijelova (optičkog živca, dijelova mrežice
itd.).
Svaki slučaj glaukoma treba čim prije dovesti ka očnom liječniku. Problem ne
predstavljaju slučajevi s jakim smetnjama, već slučajevi s neznatnim smetnjama u
vidu povremenog, možda i kratkotrajnog, mutnog vida, nejasnih laganih glavobolja
iznad oka ili u predjelu sljepoočnice, pred očima povremeno vide neke mušice ili
mrlje, koje tokom vremena mogu da postanu stalne. To isto vrijedi i za magloviti vid.
Vid postepeno opada, te takvi ljudi imaju čestu potrebu da mijenjaju naočale itd. Sve
ove i slične smetnje mogu biti tako slabe, da ih manje inteligentan ili neupozoren ni
ne primjećuje, ili ih primjećuje, ali im ne pridaje dovoljnu važnost. Čim se ranije
počne sa liječenjem, to su bolji i trajniji rezultati.
Oslabljenje ili potpuni gubitak vida mogu imati i različite povrede oka. Sa
povećanom industrijalizacijom, morala se je paralelno razviti i zaštita od različitih
povreda, pa i zaštita od povreda oka. O tome se mora voditi računa u svim prilikama
gdje oči dolaze u opasnost od povrede. U svakoj prilici gdje se može predvidjeti da
oko može biti povrijeđeno, treba se strogo pridržavati sanitarnih propisa o nošenju
zaštitnih naočala, bilo' u boji — za zaštitu od zračenja, bilo zaštitnih naočala koje
štite od upadanja u oko metalnih i drugih komadića, kao i od upadanja nagrizajućih,
kemikalija (kreča, kiselina, alkohola).
Kod pregleda slabovidnih i slijepih na terenu, bilo je slučajeva da je tome bila
kriva katarakta u različitom, stupnju razvoja. Kod obostrane zrele katarakte, dotični je
praktički slijep, jer razlikuje samo svijetlo i mrak, te bez pratnje po nepoznatom
terenu ne može se kretati. Inače uslijed katarakte može da postoji slabovidnost
različitog stepena. U ovim slučajevima može se u većem broju slučajeva pomoći
operacijom. Kirurškim se zahvatom ranije slijepom čovjeku opet vraća vid i
osposobljava se za samostalan život. Naročito je važno da se operacijom vrati vid kod
prirođene katarakte, gdje se vid vraća djetetu, pred kojim stoji još čitavi život.
Slabovidnost u vezi s općim oboljenjima (krvne bolesti, infektivne bolesti, virusne
bolesti, otrovanja, oboljenja u vezi sa promijenjenim metabolizmom), razne
avitominoze, oboljenja u vezi sa starošću, u vezi s bolestima kože, dijabetes, u vezi s
bolestima zubi itd.) treba rješavati na taj način, da se liječi osnovno, opće oboljenje,
pa će tada nestati i promjene na očima, ako nisu toliko uznapredovale da su postale
nepopravljive — ireverzibilne.
Još da se ukratko spomene veliki značaj nošenja naočala u slučajevima kada je
dotično lice kratkovidno, dalekovidno ili uslijed zrelog doba na blizinu ne vidi. Lica,
koja su do tada slabo vidjela, u velikom postotku naočalama dobivaju normalan vid i
postaju potpuno sposobna za vršenje svih djelatnosti. Takvi slučajevi treba da se jave
očnom liječniku, koji će im odrediti naočale najpotrebnije njihovim očima i koji će
im ujedno točno reći način njihove upotrebe.
Navedene mjere potrebno je točno provoditi, kako bi ste broj slijepih čim više
smanjio. Prema podacima Saveza slijepih, taj je broj 1953. godine u Jugoslaviji
iznosio 18.033, što bi značilo da na svakih 1.000 stanovnika dolazi po jedan slijepi.
Ovaj broj je visok, te je naša dužnost da se staramo, da ga svedemo na najniže
moguću mjeru.
USPOMENE, ŽIVOT I RAD...
„Najdraže bi mi bilo kad bih
tebe druže Tito mogla vidjeti
vlastitim očima"
Pokojna Ruža Petrović rodila se u seljačkoj porodici u malom istarskom selu
Sveti Matej, 17. X 1911, godine. Tokom rata dok su okupatori palili kuće i progonili
hrvatske rodoljube u logore, u kući Ruže Petrović u selu Rezanci, održavali su se
sastanci partizana. 1944. godine u njezinoj kući bio je smješten Okružni narodnooslobodilački odbor, a povremeno su dolazili i drugovi iz Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora, koji su bili u stalnoj vezi s pokojnom Ružom Petrović, kao i
ostalim članovima njezine familije, jer su svi bili poznati kao dobri revolucionari i
aktivni učesnici u NOB-e, kao i poslije rata u izgradnji socijalističke domovine.
Još mlada, u svojoj 33 godini, ostala je Ruža bez najpotrebnijih i najdražih osjetila,
bez vida.
Bilo je to 21. jula 1944. godine. rano ujutro napalo je Režance dvadeset i pet,
do zubiju naoružanih fašista. Opkolili su Ružinu kuću, izvršili premetačinu stana, u
kojem nisu ništa pronašli. Uzeli su zatim krampove i njima počeli kopati po dvorištu.
Otkrili su dva bunkera, a u njima sanitetski materijal i spremnu odjeću i obuću za
partizane. Ruža je bila sama kod kuće.
— Čije je to? — navalili su fašisti pitanjima.
— Ne znam!
— Gdje su partizani?
— Ne poznajem ih!
— Gdje je partizanska pošta?
— Nisam nikad čula za nju!
— Ništa ti ne znaš, seljanko partizanska — vikali su fašisti. Udarci su
pljuštali, kundaci su se odbijali od Ružinog mladog tijela ostavljajući za sobom
žigove zgrušane krvi. Tražili su poštu. Nisu je našli. A Ruža je znala gdje se pošta
nalazi. Znala je sve.
Na nova pitanja popraćena kišom nesmiljenih udaraca, više nije odgovarala.
Prkosno je šutjela i trpjela, hrabro, muški...
Nije im preostalo drugo nego da pronađen materijal povezu u svoj garnizon u
Sanvinčentu. Ruža je sve to morala natovariti na kola i zatim krenuti s njima. Putem
su je i dalje prisiljavali da im kaže gdje se skrivaju partizani i gdje se nalazi pošta.
Ona je i dalje uz muke, u šutnji ostala uporna. Mučenje je nastavljeno čitav dan i
cijelu noć. Željeni rezultat neprijatelj nije postigao.
Ujutro, 22. jula 1944. godine fašisti su odveli Ružu iz garnizona, nekoliko
kilometara van Sanvičente. Posljednji puta je tada vidjela užareno ljetno sunce, svoje
drage istarske pejzaže...
Jedan razbješnjeli fašista odlučio se na najgore. Nožem je Ruži izvadio jedno
oko, položio joj ga na dlan i rekao: »Još uvijek imaš vremena! Priznaj, priznaj da si
partizanka! Reci gdje su ti drugovi, gdje je pošta?
Ruža nije izustila ni riječi. Suze bola, ronila je sada samo na jedno oko. Iz
druge duplje nadirala je krv.
Ljut i podivljao zbog šutnje, fašista je bacio Ružu na zemlju, izvadio joj nožem
drugo oko i udario nekoliko puta kundakom po glavi. Ostavili su je da leži kraj ceste
oblivena krvlju.
U pulskoj bolnici Ruža je ležala petnaest dana u nesvijesti, a nakon toga liječila
je svoje teške rane još puna 73 dana. Kad se vratila kući, nastavila je i dalje da
pomaže NOP. Kao potpuno slijepa žena plela je čarape, pripremala hranu za
partizane, aktivno radila na propagiranju NOP-a. Naročito je uspješno djelovala kod
omladine i žena, koje je hrabro upućivala u prve borbene redove, govorila im kako se
treba boriti i uništavati porobljivače i osloboditi svoju zemlju od okupatora i domaćih
izdajnika.
Otkako je Ruža Petrović izgubila oči, još češće su je posjećivali terenski
rukovodioci i brinuli se, koliko su mogli, za njeno zdravlje. Ona je uvijek bila hrabra
i s mnogo optimizma očekivala kraj krvavih borbi, istrebljenja njemačkih fašista i
njihovih slugu i slobodu. Kad bi je drugovi zapitali kako može biti tako vesela,
obzirom da je izgubila vid, ona je znala odgovoriti: »Zašto ne bih bila vesela kad
vjerujem da ću makar slijepa dočekati slobodu. Mnogo je drugova i drugarica
ostavilo svoje živote u toj našoj velikoj borbi, a ja samo oči«.
Konačno je 1945. godine osjetila da je sinulo sunce slobode, za cijeli njen
narod, za sve mučene seljake i ostale ljude u Istri, koji su stenjali pod talijanskim
fašističkim jarmom punih 27 godina.
U oslobođenoj zemlji zajednica nije zaboravila ovu ženu — junaka. Već na
Prvom kongresu AFŽ u oslobođenoj zemlji Ruža Petrović je izabrana za člana
Glavnog odbora AFŽ Hrvatske. Ona je bila aktivni član Saveza boraca, Saveza ratnih
vojnih invalida, Saveza slijepih, čiji je, pri osnivanju Kotarskog odbora u Puli, bila i
potpredsjednik. Bila je zatim član i drugih političkih i masovnih organizacija. Još za
njezina života Dom djece palih boraca u Puli nazvan je njezinim imenom. Ona je
često bila pozivana u taj Dom. U takvim prilikama svi štićenici Doma bili su radosni,
jer su se mogli okupiti oko svoje tete Ruže i zajedno s njom plesati partizanska kola i
pjevati pjesme borbe i slobode.
Kad je 1957. godine Ruža Petrović bila primljena kod druga Tita na Brionima i
upitana, koja joj je najveća želja, ona je odgovorila: »Najdraže bi mi bilo, kad bih
Tebe dragi druže Tito, mogla vidjeti svojim očima.«
Pokojna Ruža Petrović u više je navrata bolovala, a augusta mjeseca 1958.
godine, teško je oboljela. 24. augusta 1958. godine preminula je. Uspomena na Ružu
Petrović, ženu mučenika, živjet će u srcima svih nas, kao simbol napora i žrtava, koje
je Istra dala za slobodu i priključenje matici Jugoslaviji.
Ante Ušić
„Mi ne odgajamo djecu za vitrine, nego za život"
U jednom od najljepših predjela Zagreba, u Nazorovoj ulici, nalazi se Zavod za
odgoj slijepe djece. Iz velike moderne zgrade, koja dominira krajem, naročito za
ljetnih mjeseci kad su prozori otvoreni, ječi pjesma i svirka, a jutrom se čuje tiho
mrmorenje dječijih glasića. To slijepa djeca, iz svih krajeva Hrvatske (ima ih preko
stotinu i dvadeset) govore ono što prstima pročitaju iz svojih bukvara i knjiga, to
klavir pjeva svoju pjesmu diran prstnim jagodicama malih svirača. Odatle, iz te
zgrade u Nazarovoj ulici u Zagrebu, upućuju se već pripremni u »svijet« slijepi
dječaci i djevojčice, koji tu završe osnovnu školu.
Direktor Zavoda Stjepan Barač, čovjek koji živi s tom djecom tokom čitavog
dana, koji tim mališanima poklanja skoro sve svoje slobodno i službeno vrijeme,
govori o njima kao da se radi o jednom dječaku ili djevojčica. Sve ih poznaje u
tančine,, njih stotinu dvadeset i pet. Zna kvalitete svakom posebno,, mane,, želje i
stremljenja. I zato nije čudo, da bez zavirivanja u službene bilješke govori o Zavodu,
kao da čita knjiga pisanu toplim i lijepim riječima o životu mališana, kojima je
priroda uskratila ono najdragocjenije — vid.
U Zavodu žive i rade slijepa školska djeca od prvog do osmog razreda osnovne
škole. Kad im se u ruke pruže svjedodžbe osmog razreda, oni se rastaju sa svojim
nastavnicima, odgojiteljima i upraviteljom. Odlaze u Fizioterapeutsku školu u
Beograd, u Školu zaslijepe telefoniste, u muzičke škole i škole učenika u privredi.
Ali, brigu ljudi iz Zavoda osjećaju i dalje. Za njih se raspituje »stari« upravitelj,
nastavnici, odgojitelji, koji se raduju uspjesima nekadašnjih štićenika Zavoda. Još se
nije dogodilo, da su se u svojim, procjenama prevarili. Za svakog mališana ili
djevojčicu znadu koliko će u životu uspjeti. A to im nije teško. Jer, s njima borave
stalno, u školi, na satovima muzike, pri radu literarne grupe, kod malih radioamatera,
likovnih »umjetnika«, s domaćicama.
Nekad se slijepoj djeci uglavnom stavljalo vrbu u ruke. Trebala su postati
košaraši što je predstavljalo normalan, ako ne i velik domet u rehabilitaciji. Znamo
međutim, da im se kad su odrasli ponajčešće davao bijeli štap i škrabica oko vrata.
A danas? U Zavod dolaze književnici da razgovaraju s mališanima, Radiostanica
Zagreb priređuje priredbe, pjevala im je Zdenka Vučković i pričala o svom životu.
Već iz prvog kontakta sa štićenicima Zavoda vidi se, da su potpuno istinite riječi
druga Stjepana Barača: »Mi ovdje djecu ne odgajamo za vitrine, nego za život«.
I, zar to ne dokazuju njihove aktivnosti. Već tri godine uzastopce učenici
Zavoda nastupaju u takmičenju pjevačkih zborova u Zagrebu, petnaest štićenika
postiže vanredne uspjehe u Muzičkoj školi. Deviza je: muzika, muzika — to je
sredstvo kojim slijepi lakše dođu u dodir sa zdravim ljudima. A da bi djeca bila što
bolji muzičari brinu se njihovi slijepi nastavnici, Đuro Međimurac i Josip Udžbinac.
Zavod pored pjevačkog ima dva kompletna, tamburaška zbora, jazz orkestar,
niz malih klavirista, harmonikaša, violinista a sada se uvodi vježbanje klarineta, a sve
to kad se svede u jednu cjelinu predstavlja divnu harmoniju brige za najmlađe slijepe,
koji svoje dane provode u Zavodu u Zagrebu-angažirani u konstruktivnom radu.
Nagrade za to su i subotnji plesovi mališana uz svirku onih, koji već znadu, dobro
upotrebljavati svoje instrumente.
Ima i onih kao i kod zdravih, kojima muzika baš ne ide najbolje. Za njih se
našao drugi posao.
Radne navike, slijepa djeca u Zagrebu stižu u raznim drugim korisnim
poslovima. Djevojčice, na primjer,, bave se tkanjem. Prošle godine satkale su čilim za
druga Tita. To je, prema riječima druga Stjepana Barača prvi pokušaj tkanja kod
slijepe djece u Evropi. Nekoliko godina već, tu se proizvode kuhinjske krpe, koje se
upotrebljavaju za Zavod, djeca pletu pulovere, majice. ... Radi se to na klasičan način
i pomoću strojeva, kao u kakvoj maloj tvornici trikotaže. U svojim radionicama
dječaci imaju pile, bušilice, blanjalicu i druge strojeve na kojima rade pod nadzorom
nastavnika.
Tu, u tom ambijentu, danas se školuje i živi sedmoro djece iz Istre: Anton,
Mario i Ivan Terlević, Željko Prenc, Irene Šestan, Rita Ček i mali Zlatko Sandrić.
Braća Terlevići iz Poreštine najbolji su učenici u svojim razredima, talentirani
su i aktivni« — rekao je upravitelj Zavoda. I Irene Šestan je odličan đak, a ni ostali
mnogo ne zaostaju za njima.
***
Našli smo ih u sobi za dnevni boravak. Za velikim stolom bavio se svatko
svojim poslom. Željko Prenc je vodio glavnu riječ, a kad su mu je ostali uskratili, on
je uzeo usnu harmoniku i zasvirao »Marinu«. Ali na svaku grešku Mario Terlević je
reagirao i na koncu dao svoj sud: »Sad je ispalo nešto drugo. Da nisi rekao da ćeš
zasvirati »Marinu«, ne bih znao čime si nas htio počastiti. Nego, ta tvoja harmonika
skoro će u »penziju«. Čuješ li je kako kašlje.«
Mario je — rekli smo — odličan đak. Pa ipak, kaže da najviše voli one
predmeta, gdje se ne mora mnogo pamtiti. Kasnije se ispravio. Jer, želja mu je da
postane profesor, da uči zdravu djecu.
Klavir u jednom kutku zračne i svijetle prostorije u to je vrijeme mirovao.
— Svira li tko od vas i na tu »grdosiju«?
Javila se mala Irene. Nesigurnim korakom krenula je sa svog mjesta, a zatim je
zazvučao stari Ehrbarov klavir: »Druže Tito, mi ti se kunemo ...« Svi su se zatim
izredali, ali je Ivan bio najbolji. Svirao je kao subotom na plesu omiljenu »Marinu«,
dok je mala Irene udarala takt rukom po velikom, stolu prekrivenom zelenom čohom.
Mario, kao da se tada pretvorio u uho rigoroznog kritičara, ali nije mogao primijetiti
grešku. Samo je zaključio: »Dobro je to izveo za svoje godine«.
Mitraljezac partizanske čete
Trinaesta primorsko-goranska i 35. lička divizija napadale su koncem 1944.
godine Lovenac. Bilo je to neprijateljsko uporište, koje je trebalo u pobjedonosnim
naletima Narodne armije likvidirati. Borbe su trajale četiri puna dana.
U jednoj četi Treće brigade nalazio se 16. godišnji mitraljezac — Istranin
Atilio Janković. Tukao je nemilosrdno neprijatelja iz svog vjernog »šarca«, s kojim
se nije rastajao od kad ga je primio od jednog svog starijeg druga.
Ustaše su bili opkoljeni. Osvetnički obruč stezao se oko njih na jednom brdu,
odakle su oni htjeli dati posljednji otpor. Vikali su: »Tko je dole?«
— Partizani — zaječio je odgovor šumom. A tko je to na brdu?
Odgovora nije bilo.
— Atilio! Pođi sa svojim pomoćnikom naprijed. Prikradi im: se i vidi tko je
gore. Mi ćemo za vama. — rekao je komandir čete. Dvije su se siluete probijale kroz
granje i šipražje, po mokroj travi obliveni znojem i kišom, koja je nekoliko dana
padala bez prestanka.
I dok je Atilio htio javiti da nema nikoga, da se neprijatelj povukao prema
drugim četama,, koje su stezale obruč, primijetio je čovjeka u plavoj ustaškoj
uniformi, koji je viknuo: »Predaj se!« Atilio je primijetio kako je zrakom poletjela
ručna bomba neprijatelja. Ispalio je šaržer metaka iz svog »šarca«. Četa se počela
povlačiti, a on i njegov pomoćnik držali su odstupnicu. Ležali su na mokroj travi,
nemilosrdno su tukli i pjevali. Bombe su prštale oko njih. Jedna je bila sudbonosna.
Pomoćnik Atilijov jauknuo je od bola.. Teško je bio ranjen u noge. Atilio ljut na
događaj digao se sa svojim »larcem« i kosio ubojitim zrnjem po šumi. Prasnula je još
jedna bomba. Partizanski mitraljezac bio je pogođen špliterima. Jedno mu se oko kao
na koncu klatarilo licem. Izletjelo je iz očne duplje. Pridržavao ga je samo živac. Krv
ga oblila i s druge strane lica. Vječna tama, koja se nadvila nad oči Atilija prekrila je
bojište. On se i dalje tukao — do posljednjeg metka. A onda je nastalo zatišje.
— Praštale su bombe i ječali puščani metci, kad su me nosili drugovi u bolnicu
— priča Atilio Janković. Od Šeganovca preko Benkovca, završio sam u Splitu.
Doktorica Svalba zadržala me tu četiri mjeseca. Bio sam i na Braču u bolnici.
Tu se rađa nov život za Atilija. U bolnici se upoznao Anticom Ile iz Drniša. I
ona je bila bolnički pacijent: ranjena u ruku od Neprijateljskog metka. Ali Atiliju nije
bilo mjesto na Braču, Poslali su ga u Zemun, u Dom ratnih vojnih invalida, gdje se
donekle trebao osposobiti za život u slobodi. Antica je došla za njim. Vjenčat' su se i
mislili da će se moći skrasiti u Banatu kao kolonisti. Nostalgija za rodnim krajem bila
je jača. Morao se vratiti u Istru u svoje Jankoviće: zaseok kraj Pazina, sa nekoliko
malih kuća. Nostalgija za rodnim krajem bila je jača. Morao se vratiti u Istru, u svoje
Jankoviće, zaseok kraj Pazina, sa nekoliko manjih kuća. I tek tu je Atilio našao sebe.
Vratilo mu se veselje, oživio je onaj pravi narodni humor, koji povremeno uskrsava u
nevezanim razgovorima.
Poznaje svaki kamen u svom selu, sve njive i putove. Kreće se skoro kao zdrav
čovjek. »Ja sve to »vidim«, pa mi nije teško«, kaže Atilio. »Samo za Pazin mi ipak
treba pratnja. To ponajčešće rade moji mališani, Marija i Josip, koji su već u višim
razredima osnovne škole.
„Teško mi je što ne mogu doživjet vidom radost u slobodi"
Slobodno ne može reći, da je kuća Josipa Blaškovića, ratnog vojnog invalida,
najljepša u malom selu Sumber na Labinštini. U samom centru sela u neposrednoj
blizini novog zadružnog doma, u kojem se nalazi i škola, živi on sa svojom
familijom: ženom i dva sina osnovnoškolca. Teško mu je samo to, što je na jednom
seoskom skupu, kamo ga uvijek pozivaju, izgubio orden za hrabrost, pa od tada
ljubomorno čuva Orden zasluga za narod II reda, koji je dobio poslije rata.
To ordenje i simbolizira slijepog Josipa Blaškovića, njegovu hrabrost i
izdržljivost. Pustimo ga neka nam sam govori:
— Bio sam rudar, kao i mnogi drugi Šumberčani. Svakog sam dana odlazio u
rudnik u Podla-bin, sve do 1943. godine. Kako sam radio nije potrebno govoriti, kad
se zna da sara mrzio fašiste. Ali živjeti se moralo.
— Augusta mjeseca 1943. godine, kad sam odlazio na rad fašisti su sakupljali
narod po selima. I ja sam im upao u klopku. Odvezli su me u Nedešćinu i tu sam već
našao oko 250 zabrinutih ljudi. Pokušao sam da se izvučem. »Ja sam rudar. Moram
ići na posao. Ne znam zašto ste me doveli ovamo. Pustite me na posao. Moram u
rudnik — rekao sam nekom od komandanata u Nedešćini. I zaista pustili su me. Ali
ja nisam pošao u rudnik. U Lugu sam našao oko 70 ljudi okupljenih oko Milana
Golje, Milka Benazića i Štembergera i još nekih drugova. Pošli smo do prve
partizanske baze na Učki, a zatim sam stigao do Drežnice i u partizanske čete.
Josip Blašković je sretno prolazio kroz borbe. I, kad je očekivao da će netaknut
dočekati oslobođenje doživio je najveću tragediju.
— Čistili smo teren od neprijatelja iz Like prema Sušaku. Bilo je tu prilično
gužve. Tanad je fijukala sa svih strana. Iznad jedne kose prasnula je granata. Osjetio
sam bol u očima i više nikad ništa nisam vidio. Izgubio sam se potpuno. Imao sam
dojam, da sam sam u tom paklu i da bih se spasio otvorio sam bombu. Htio sam je
baciti na tenkove, koji su nadirali. Ali bili su to naši...
Zatim je i slijepi Josip Blašković prošao put, kojim su išli mnogi ranjenici, a
koji se završavao u Zemunu u Domu ratnih vojnih invalida. Tu je bio godinu dana,
svirao je, učio Brajevo pismo, zabavljao se na svoj način, kao i većina mladića, koji
su bili s njim. Ali nastupali su i časovi tuge i razmišljanja, bez perspektivnosti života.
— Ja sam se često pobojavao budućnosti. Kako ću živjeti u toj nesretnoj tami i
hoću li naći djevojku koja bi pošla za me, da živim životom drugih ljudi, zdravih —
vrlo često sam se pitao, a naročito kad sam čuo da jedan moj drug Slovenac plače
sam nad sobom.
Jedan se Josipov prijatelj oženio, dobio je zemlju i započeo je nov život.
Blašković je htio »vidjeti« kako sve to izgleda, pa je jednog dana pošao k njemu u
goste. Upoznao se i sa susjedima, koji su slijepog borca vrlo rado primili u svoju
kuću, jer i sami su bili borci i učesnici u tom velikom oslobodilačkom, ratu. I, jedne
večeri na sjedieljki kod susjeda, začuo je jedan poznati ženski glas. Misli su mu
letjele u prošlost u nedavnu prošlost, k danima borbi u Lici. Da, to je Dara, njen je to
glas one omladinke, koja je znala tako lijepo govoriti na mitinzima priređenim u
selima. Da li je to Dara, predsjednica jedne omladinske organizacije? Stidljivo je
zapitao: »Drugarice, nije li vaše ime Dara?«. »Jeste, druže« — odgovorila je ona. »Vi
ste onaj krupni Istranin iz 13. primorsko-goranske divizije«. I, staro prijateljstvo, ili
samo videvanje bilo je obnovljeno, a nakon nekoliko vremena bio je sklopljen i brak.
— Naše žrtve ne smijemo ostaviti — rekla je Dara kad se o tome razgovaralo
u kući Josipa Blaškovića u Sumberu. — Ja najbolje znam što je to rat, što su patnje.
Fašisti su mi ubili roditelje. Bilo nas je jedanaestero djece, a ostalo nas je svega troje.
Dva brata i ja. Jedan mi je brat pun šplitera, a drugi invalid bez ruke. 1 zato mi nije
teško što ja zdrava imam slijepog muža.
— Dobra je moja Dara — kaže Josip. — Ona mi je uljepšala život. Nisam
tužan ni nezadovoljan, jer živim normalno. Evo, pogledajte dva moja sina: Đuri je 13,
a Dušana 10 godina. Pa ipak, najviše se nerviram kad su praznici, svečanosti i
proslave. Žao mi je što ne mogu doživjeti vidom radost u slobodu za koju sam dao
svoje oči.
Prvi predsjednik Saveza slijepih u Pazinu
Sedamdeset i tri su mu godine. Ni jedan sunčani dan ne propusti, a da se ne
prošeće svojim lijepim Pazinom. Samo k liječniku ide protiv volje, kad osjeti da ga
muči stara bolest — »prešion«. A tada mu liječnik prepiše neke pilule i kaže: »Ja,
dragi barba čuda imate let«.
Stari barba Petar Matejčić već je 44 godine slijep. Bilo mu je 29 godina kad je
izgubio vid, na talijanskom frontu. Dnevni izvještaj komande jedinica, koje su se
povukle s brda Kalvarija kraj Gorice na San Marko, na kotu 276, škrto je govorio: od
talijanskih granata ranjena su četiri vojnika i šest konja. Koliko se u tih nekoliko
redaka krije tragedija, koliko plača i boli teško je bilo reći.. Uostalom tada nitko o
tome i nije htio govoriti. Znali su samo oni i njihove obitelji — najbliži o kojima se
radilo.
Među ta četiri vojnika bio je i dvadesetdevetogodišnji Petar Matejčić,
austrougarski vojnik, koji je u grupi od šest vojnika jednog kaplara i šest konja vukao
hranu na San Marko ili kotu 276. Na teškom usponu presrela ih je jedna talijanska
granata, eksplodirala i stvorila silan plamen, posljednji, kojeg je Petar u svom životu
vidio. I tada su liječnici svojim pincetama »rovali« po očima mladog Petra, koji je
bio zauvijek izbačen iz vojničkih strojeva. Operacije u Gratzu nisu pomogle. Vidio
je samo malo svjetla i ništa više. Počeo je učiti pletarstvo još u Gratzu, a kad je sa
zemljopisnih karata nestala Austrougarska monarhija Petar Matejčić došao je u
Zagreb.
— Veljo Ramadanović uzeo me zatim u Ljubljanu, a kasnije sam dvije godine
bio u Zemunu i tek decembra 1920. godine došao sam ponovo u Pazin — priča barba
Petar Matejčić.
Poslije punih šest godina sastao se ponovo sa svojom mladom ženom, koja ga
je kroz čitavo to vrijeme burnih ratnih dana vjerno čekala. Tu, kod svoje rođene kuće
bavio se pletarstvom, poslom, kojeg je naučio tokom šestogodišnjeg »naukovanja«.
Primao je za vrijeme Italije i penziju s kojom je slabo prolazio. A sada, mjesečni su
mu prihodi 35.000 dinara.
— Zadovoljan sam — kaže čistim hrvatskim jezikom barba Petar. Da sam
takve prihode imao ranije, kad sam ih mogao uživati, bilo bi svakako bolje. Ali,
dobro je i ovako. Ča se more kad smo stari...
— Kako su proletile te godine — upala je u riječ Pina, vesela i dobra žena
Petrova. Ulazimo u pedesetu godišnjicu braka i trebalo bi da proslavimo zlatan pir.
— Ni to više za nas draga moja Pina, — rekao je Petar, stari smo. I umjesto
zlatnog pira, ja ću se prijaviti da me pošalju u kupke jer me kosti već bole.
— A kako i ne bi kad stalno sjediš tu uz toplu peć i nigdje se ne mičeš — kroz
smijeh ga je »karala« žena Pina.
Još do nedavna Josip Matejčić je bio predsjednik Kotarskog odbora Saveza
slijepih u Pazinu bio je živahan i radin. Posljednje godine prikovale su ga uz. toplu
peć, u kuhinji njegove male kuće u ulici Jugoslavenske narodne armije u Pazinu.
U vrtlogu ustanka u Proštini
April mjesec 1921. godine zapisan je u historiji Istre crkvenim slovima. Zbio
se tada u Proštini narodni ustanak, vezan uz Labinsku Republiku i Socijalističku
revoluciju u Rusiji. Tada su se već uglavnom vratili svi Istrani iz ruskog
zarobljeništva, živi svjedoci ondašnjih najznačajnijih svjetskih zbivanja, koja nisu
ostala nepoznata i u najsitnijim detaljima, jer su ih oni po svojim rodnim selima
prepričavali. Među takvima bio je i Ivan Oravić, danas starac, sa bremenom od
osamdeset i dvije godine života, punog bura i vihora, iznenađenja, gorčine i veselja.
— Bilo je to 10. juna 1916. godine — priča stari Ivan Oravić. Rusi su nas, oko
sedam tisuća austrougarskih vojnika, stiskali u jedan obruč kod sela Jurkovca. Obrana
je bila slaba. Pa ipak, tu i tamo čuo se pokoji pucanj topa i praskanje pušaka. Jedan
šrapnel eksplodirao je u mojoj blizini. Bio sam ranjen i otpremljen u rusku bolnicu,
jer su me ranjenog zarobili. Poslije toga vid mi je stao slabiti i danas uopće ništa ne
vidim. U svoje Vareške došao sam 1918. godine. I tamo je Revolucija donijela svoje.
***
Na dan ustanka 4. aprila 1921. godine Ivan Oravić je bio poslom u Puli. Kad je
čuo da se u njegovoj Proštini vode borbe, požurio je kući. Ali već je bilo sve mirno.
Događaji su se prepričavali, ljudi su se u obližnjim šumama pripremali na nove
napade. On je doznao što se dogodilo.
***
Svako selo u Proštini predstavljalo je tvrđavu oslobodilačkih misli, naročito u
doba »Labinske republike-«. I to su za Proštinare bili prvi dani oružane borbe za
svoja nacionalna prava. Oni su oružjem u ruci čuvali prilaze selima i nisu
»skvadristima« dozvoljavali pristup.
Bio je to 4. april 1921. godine, dan krvavih obračuna.
»Na Križu« je nekoliko ljudi igralo boce — priča Ivan Oravić, danas sjedi i
slijepi starac. Ive Macuka je tada bija u oštariji, jer je bila njegova. Ondar su prikim
putem došla dva mladića iz Mrčane.
— Barba Ive, hote vreda avizati ljude, da su u Mrčanu došli »skvadristi« iz
Vodnjana. Kupe Mrčanske fašiste za dojti priko Drage.
Gostionica je bila brzo zatvorena. Oni, koji su igrali boce odjurili su po selima
Proštine upozoriti ljude. Macuka je pošao u Cokune. Kad se vratio već su se
»skvadristi« iskrcavali iz »giardinere«.
— Ruke u vis — rekao mu je jedan od njih i uperio revolver u Macuku. Uveli
su ga u kuću. Izvršili su premetačinu, ali ništa nisu našli. Ostali »skvadristi« hapsili
su svakog tko je prošao cestom i sve zatvarali u Macukinoj kući »Na Križu«. Macuku
su pozvali u dvorište:
— Reci tko ima oružje. Koji su ljudi držali stražu u selima?
— Ne znam! Ovdje sam tek kratko vrijeme — odgovorio im je Ivan Macuka.
— Samo jednog nam reci. On će izdati ostale.
— Ne znam — glasio je odgovor.
— Dobro, penji se u kola!
Macuka se popeo u »giardineru«, ali ne za dugo. Skinuli su ga ponovo.
— Kaži, koji su ljudi stražarili?
Bilo mu je već dosta. Odgovorio im je:
— Kad bih i znao ne bih vam rekao.
Time je sve bilo svršeno. Nekoliko udaraca u rebra i Macuka se našao u
kolima, koja su krenula prema Krnici. Već na prvom kilometru zapucalo se sa svih
strana. Metci su zviždali, oko glava »skvađrista«. Pucali su seljaci iz obližnjih
šumaraka, iz zaklona, iza zidova, odasvud.
Skočio je iz »giardinere« posljednji. Legao je na zemlju. »Naši su tukli ko iz
kanuni«. Iza Macuke je legao Goldešić jedan od vodećih vodnjanskih fašista. Uperio
je u Macuku pištolj da ne bi pobjegao.
Kad je pucnjava zatihla nastala je prava trka prema Krnici, gdje je bilo
karabinjera i finanaca. Dvojica »skvadrista«; Giovani Bonassin i Giovanni
Stomilovich nisu mogla dobro bježati, pa su ih seljaci uhvatili i natukli.
— Kad smo ih pustili pošli su sami u Krnicu — rekao je jednom prilikom
barba Ive Ciliga, koga po domaću zovu »Panjoka«. On kaže da su prije napada
»skvadristi« čim su došli »Na Križ« počeli tući Šegotu »Bazgina«, jer da je »šćavo« i
komunista.
— Kroz to vrime — kaže barba Ciliga — tuda je pasa pokojni; Tone Vareško.
Hodija je s lovačkon puškon u lov. Skočili su na njega kako breki. Uzeli su mu pušku
i počeli ga tući.
Macuka se nalazio u zatvoru u Krnici. Čuo je kako Goldešić traži telefonom
pomoć iz Pule. Rekao je: »Pošaljite »silu«, jer su seljaci »učinili rupu u vodi«.
Vicekomesar Manbirni izvješćuje svoje pretpostavljene iz Pule, da je kasnije oko 200
ljudi došlo pucajući u Krnicu, da se pusti Macuka iz zatvora. Jedan marašelo od
finance, da bi izbjegao prolje-vanje krvi, pustio ga je.
— Ča laže, tovar tovarski — rekao je barba Ive Ciliga kad je čuo za takav
izvještaj. — Mi smo pošli u Krnicu, ali poli Krničke crikve je bija jedan financ s
puškon na gvardiji. Ja san mu uzeja pušku i reka: »Ko nan date Macuku, dati ćemo
van pušku«.
I točno je to. Jer, evo šta priča Ive Macuka:
— Otvorila su se vrata pržuna. »Vatene in šua patria« rekao je brigadjer od
finance. Kad san poša iz kazarme brigadjer mi je viknuja: »Čekaj, čekaj, idem i ja s
tobom. Treba nešto urediti«.
Kod krničke crkve bilo je mnogo ljudi, iz Proštine. Brigadjer je pošao s
Macukom do njih. »Evo vam Macuka, ali vratite pušku mog stražara« — rekao je. I
»trampa« čovjeka za pušku bila je izvršena…
***
Tog dana u šest sati poslije podne došlo je u Proštinu pojačanje vojske. U svom
izvještaju vicekomesar kaže da je »Na Križu« preko ceste bila razapeta žica. Kad su
je vojnici htjeli maknuti pobunjenici su zapucali. Tenente Bonni »senza perdere la
calma« naredio je da se vojska razvije za borbu, ali da bi se izbjegle žrtve naredio je
povlačenje prema Mrčani. Ranjeno je bilo pet vojnika od kojih je jedan sutradan
umro.
A kad se to događalo iz Motvurana prema Cokonima pošao je Jakov Cvek
»Mutac«. Naišao je na vojničku stražu. Poziv da stane, na talijanskom jeziku nije
razumio. Vojnik ga je ubio. Ležao je na cesti mrtav nekoliko dana. Istu sudbinu
doživio je i Ivan Rubinić iz Kavrana. Ustrijelili su ga na putu za Mrčanu kad je išao s
»tovarom« i praznim »bisagami«.
Vojska nije mogla odmah ugušiti pobunu. Vicekomesar kaže: »Dogovorio sam
se s kapetanom Fatturosom da pronađemo kakvog individua, koji je po mogućnosti
bio s pobunjenicima«.
I pronašli su ga. Bio je to »Marco Komparich da Mormorano il quale era stato
presente ai fatti del giorno precedente«. Komparič je sve izdao, a kasnije i na sudu
svjedočio protiv uhapšenih Prošti-nara. Već 5. aprila doznali su Talijani za 56 ljudi,
koji su sudjelovali u ustanku, a 6. i 7. aprila zatvorili su oko 200 Proštinara, od kojih
je 86 odvedeno u zatvor u Pulu.
Vicekomesar izvještava: »Zaplijenili smo 35 pušaka, 15 pokvarenih pušaka, 9
ispravnih pištolja, 25 pokvarenih pištolja, jednu raketnu pištolju, dva omota želatine,
sedam omota dinamita, pet kilo-grama puščanog praha, šest bajoneta i noževa«.
Talijani su doznali i to da je Anton Cvek zvani »Kučaja« iz Kavrana bio neke
vrste intendant za puške, a Josip Vareško iz Po-vičmi da je od kutija konzervi pravio
bombe.
Vicekomesar u svom izvještaju dalje govori, da cijelog jutra petog aprila nije
zapažena nikakva aktivnost pobunjenika. Ali kaže, vidjelo se da su neka sela pusta i
nije se znalo kuda se stanovništvo sakrilo1.
Kolike li ironije! Barba Ive Ciliga priča: »Kad smo čuli da dolazi vojska ispraznili
smo štale i pošli smo kja, u zbjeg. Vojska ni došla samo s kamioni, nego su hi čuda
dopeljali i u krnički porat.«
— Gledali smo iz daleka — kažu Proštinari — kao nam hiže gore. Nažgali su
ostari ju i kovači ju »Na Križu« i čile Segotiće. Po-kreli su nam sve ča smo imali.
— Kad sam vidija oganj »Na Križu« poša sam u Sajine — priča barba Ive
Macuka. Tu se skrivao kod svog ujaka. Poslije osam dana došao je u Sajine kamion
pun naoružanih ljudi. Macuka je tada u susjedstvu radio neke stolarske poslove.
— Ive hodi, vrag je doša po te — rekla mu je ujna.
Odveli su ga na saslušanje u Mrčanu. Proštinari su i tu bili hrabri. Svaku večer su
fašisti dolazili u zatvor da tuku zatvorenike. Ali, osim Proštinara bilo je tu i ljudi iz
drugih sela. »Tonina Gajan-kinega« iz Krnice su uhvatili kad se na konju vraćao kući,
a Tonina Buršića — »Štortadu« je dao zatvoriti trgovac iz Krnice Dongetti, jer da je i
ovaj bio umiješan u ustanak. Zato su ih fašisti htjeli svojski tući.
— Govore da hi je Tonin Gajankin capa — priča stari Ive Oravič - ma
»Stortađa« ne. Kad su došli da ga tuču, o nje sta na noge i bija je zamaha na njih. In
je govorija: »Ko ćeš ti mene, vero ću i ja tebe!«
— A što je bilo s Oravićem?
Drugog dana 5. aprila on je sjedio na skrili pred svojom kućom. Prišlo mu je nekoliko
mrčanskih fašista. Opravdao se da je bio u Puli i da ne zna gdje su ljudi. U tom času
izašao je iz svoje kuće susjed mu Martin Vareško, zvani »Martinaš«.
— Evo, toga tražimo — vikli su fašisti i jurnuli za »Martina-šem«. Uhapsili su
ga. Poveli sa sobom i Oravića prema Segotićima. Seljaci su branili svoje selo. Pucali
su na fišiste povlačeći se. I, nije potrajalo dugo Segotići su planuli.
— Sto da vas vučemo za sobom prokleta ruljo — urlao je jedan fašista —
tornjajte se kući.
Čim su Ivan Oravić i »Martinaš« pojurili prema Vareškima, jedan je fašista za
njima bacio bombu. Spliter je pogodio Ivana u petu. Tako ranjen Ivan se žurio u
Vareške, koji su isto tako gorili. Pošao je tražeći svoju ženu Fošku, jurio je krvareći,
jer je iz daleka vidio da gori njegova kuća i Mihe Vareška — »Kralja«.
U međuvremenu Ivanova žena Foška zgrabila je iz goruće kuće svoju kćer Zoru, koja
je tada bila stara tek 21 mjesec i ponijela je u šumu, a zatim se vratila da bi izvukla
osamgodišnju Milku, koja je spavala u kući obavijenoj plamenom. Kad je spasila i
starije dijete fašisti su pucali za Lučom, ali je na sreću nisu pogodili.
Ivan je bez svijesti ležao na putu. Iskrvario. Foška je pod kuršumima fašista
spasila i njega. Bio je tri dana u šumi i tek četvrtog poslat je u bolnicu, zatim u zatvor.
Time je tek počela životna odisejada Ivana Oravića.
Bio je invalid još od Prvog svjetskog rata. Primao je svega 78 lira, ali ne za
dugo. Jer, jedna bezazlena igra njegovog sina i svađa sa fašistom Fiorom Del
Biancom bila je dovoljna da stari Ivan ostane i bez te mizerne penzije. Naime, na
»burelama« u Kr-nici sin Ivanov Bozo, posvadio se s Fiorom koji mu se zaprijetio da
će uroditi da mu otac više ne prima penziju, jer je nije dostojan. I prijetnja se
obistinila, zbog Božinog i Ivanovog Hrvatstva.
A zatim nastupilo je doba kolonata. Trebalo je raditi tuđu zemlju pod posebnim
uvjetima da bi prehranio obitelj. Išao je tako Ivan Oravić od gazde do gazde, da bi
ipak skrpao nešto malo »šoldi« i sagradio kućicu u kojoj još i danas živi.
Sin — draži od vida
Blaž Radešić iz Valture, danas je sedamdeset i devet godišnji starac. Liječnici
su utvrdili da posjeduje samo sedam posto vida. Posljedica je to, kako kažu,
ranjavanja još u prvom svjetskom ratu, za što je Blaž tokom vladavine Italije
Istrom, dobivao 90 lira mjesečno. I svako podizanje novca on je proslavio pokojom
čašicom. Bio je tada hrabriji, da si da oduška. Njemu nije trebalo mnogo i da usred
Valture, a čak i u Puli, u doba kad je upotreba materinjeg hrvatskog jezika bila
zabranjena zapjeva: »Još Hrvatska ni propala«. Njegova žena Luča bi tada
vikala: »Muči, vrag te da, ko te čuju će ti uzeti penšijun«. Ali Blaževo Hrvatstvo
nitko nije mogao izbrisati. Tako je odgajao i svoju djecu. Sin mu je u doba rata služio
u talijanskoj mornarici. Po kapitulaciji Italije vratio se u svoju Valturu i odmah počeo
raditi , u narodnooslobodilačkom odboru. Bio je tajnik odbora i na koncu završio u
Dachau, odakle se nije vratio.
— Lakše podnosim to što ne vidim, nego smrt svoga sina. A najteži momenat u
životu bio mi je, kad sam preko Crvenog križa dobio sinovljevu legitimaciju, sat,
»viticu«, češalj ...
Deset lira bilo je malo
1930. godina. Prvi januarski dani. Brijačnica Giovania Grandija, siromašnog
rovinjskog obrtnika bila je prazna. Tek tu i tamo došao je pokoji ribar, da mu Giovani
skine s brade tjedan dana staru dlaku ili da sa svojim prijateljem pričajući u dokolici
izgubi vrijeme.
Ali, tih dana Giovani više nije bio veseo kao dosada. Nisu ga interesirali
događaji ni vijesti, koje se u svim brijačnicama u svijetu prepričavaju. Bio je sav
zauzet svojom bolešću. Pojavio se nefritis u svoj svojoj težini, pa je konačno tu bolest
trebalo i liječiti. Jer, moglo bi se inače ostati bez vida — tog velikog bogatstva.
— Deset lira dnevno, koliko je Giovani stavljao u džep svakog dana,
sumirajući promet, bilo je vrlo malo ili ništa. Tek toliko de se proživi. I to malo
novaca, da nije žena bila zaposlena ne bi predstavljalo ništa. Ovako, može čak i da
otkida od sebe i da dijeli s pomoćnikom, koji mu je priskočio u pomoć, od kad je ta
nesretna bolest navrla na njegove oči. A taj mali crnomanjasti dečko bio je dobar i
pošten. Izrastao je kasnije u pravog borca protiv fašizma, postao je ime, koje se danas
u Istri spominje, koje nose ulice u Puli i drugim istarskim gradovima. Bio je to Pino
Budičin.
— Otiđite Giovani k liječniku — upućivao ga je pomoćnik.
— A novac?
— Naći će se i to u toj nesretnoj zemlji, radit ću ja mnogo, samo da ozdravite.
I Giovani se uputio najprije u Pulu, a zatim u Trst kod doktora Oblaka. Ovaj je
rekao: »Izliječit ću bolest, ali za vid ne garantiram«. Pa ipak, Giovani je pristao na
operaciju, iako je sve to bilo jako skupo. Bolnoopskrbni dan stajao je preko 20 lira, a
Giovani, kad je dobro radio stavio je u džep svega 10 lira dnevno.
— Fašisti, daleko im trag ništa nisu pomogli. Uzdržavala me žena.
— A danas?
— Žena mi ima penziju, istina je malu. Ja dobivam od općine svakog mjeseca
socijalnu pomoć i pored toga često me se sjete drugovi iz Crvenog križa i Saveza
slijepih iz Pule. Uvijek sam na njihovom spisku pomoći. Znate, nesreća je u tome što
nemam djece pa se eto za mene brine zajednica. Jasno je, daje mi onoliko koliko
može. Ali zadovoljstvo čini spoznaja da netko o meni vodi računa — rekao je stari
Giovani Grandi tražeći opipom po stolu čašu, da bi došljake ponudio dobrom
rovinjskom malvazijom.
SLIJEPI NA RADU
Veliku brigu oko upošljavanja slijepih poklanja cijelo naše društvo. I članovi
Saveza slijepih kotara Pula su u dobroj mjeri rehabilitirani i s uspjehom vrše niz
dužnosti i poslova. Medu njima radi Šest telefonista; Marčelo Jeromela, Edo Žufić,
Aldo Kalebić, Anton Ušić, Romano Kontušić. Svi oni, osim Viktora Katičića, koji je
samouk, završili su školu za telefoniste u Zavodu za slijepu omladinu učenika u
privredi u Zagrebu. Za mnoge od njih stižu pohvale od pretpostavljenih. Tajnik Narodnog odbora kotara u Puli na primjer, kaže za Edu Žufića, da ga ne bi mijenjao ni
za kojeg drugog videćeg telefonistu. Kotarska centrale, na stotinu unutrašnjih i deset
vanjskih linija.
Dobar broj članica Saveza slijepih iz Istre zaposlen je u tvornicama trikotaže. Pored
Pule i u pazinskoj trikotaži rade dvije slijepe radnice; Ivanka Gašperini i Marija
Brečević. I one na svom poslu zadovoljavaju. Ivanka se prilikom provlačenja konca u
ušicu igle koristi posebnom napravom od žice, koju si je sama izradila.
Dugogodišnji predsjednik Kotarskog odbora Saveza slijepih u Puli, Josip Ušić
pravi je socijalni radnik. Njegov je posao na terenu Istre i u kancelariji Saveza. Kad
nekome zatreba pomoć on se prihvaća i Brajeve pisaće mašine i na njoj stvara nove
tekstove za slijepe članove Saveza.
Fizioterapeut Nikola Živković po završetku studija u Beogradu zaposlio se u
Bolnici za tuberkulozu kostiju u Rovinju, iako potpuno slijep, svoj prilično težak
posao obavlja na zadovoljstvo pacijenata i svojih pretpostavljenih zdravstvenih
radnika.
Joakim Prenc, član Saveza, koji vidi tek osam posto, bavio se svojevremeno
košaraštvom. Sada je transportni radnik u poduzeću »Proleter« u Pazinu. Pored njega
ima niz članova Saveza koji se bave drugim korisnim poslovima i obavljaju ih kao
videći. Poznato je da su članovi našeg Saveza; profesori, službenici, kuriri, cestari,
ribari, pekari, zatim radnici u raznim tvornicama, na različitim poslovima i tome
slično.
Sa svim članovima našeg Saveza, koji su zaposleni, Uprave poduzeća odnosno
ustanova su zadovoljne i kadgod se traži njihovo mišljenje o našim, članovima ono je
najpohvalnije.
U SVOJIM DRUŠTVENIM PROSTORIJAMA
Dok se članovi Saveza slijepih u svojim prostorijama zabavljaju, vrlo često se
može naći predsjednika Josipa Ušića, kako uz pomoć službenice Saveza, Olge Turak,
rješava niz društvenih zadataka. Zato nije ni čudo, da Josipa Ušica poznaje svaki
slijepi član u svim krajevima Istre. I ne samo slijepi članovi već i drugi ljudi poznaju
ga po njegovoj upornosti kad rješava probleme Saveza. On je jedan od osnivača
Kotarskog odbora Saveza slijepih u Puli i stalni član plenuma Glavnog odbora
Saveza slijepih Hrvatske, sve od 23. IX 1951. godine.
Savez slijepih imao je dosta brige i muke da dobije prikladne prostorije.
Konačno, 1. X 1958. godine uselio je u jedan lijep i prostran lokal, koji je kasnije
adaptiran za potrebe društvenog i administrativnog života. Danas se u njemu sakuplja
članstvo, da bi pored ostaloga u zabavi provelo svoje slobodno vrijeme.
U prostorijama postoji i magnetofon. Članovi Saveza snimili su na vrpce
nekoliko predavanja, zatim romana i svoj vlastiti program, koji se povremeno sluša.
Ante Ušić najčešće se zadržava kod magnetofona, što je i normalno, jer rukovodi tom
napravom.
Za vrijeme svog slobodnog vremena mnogi članovi Saveza pokušavaju da pišu
običnim pismom. To uspijeva onima, koji barem nešto vide, a Đina Tončić i
jednoruki Romano Kontušić, potpuno slijepi članovi, savladali su pisanje na običnom
stroju.
U prostorijama saveza postoje četiri Brajeve garniture šaha, koje su naročito
utorkom, i petkom poslije podne stalno u prometu. Pomoću njih igraju šah uglavnom,
mladi ljudi, dok se stariji zabavljaju Brajevom briškulom i trešetom.
Brajev stroj za pisanje uvijek je na raspolaganju članovima. U društvenim
prostorijama već su mnogi naučili upotrebljavati ga uz pomoć bukvara za odrasle
slijepe osobe. Savez posjeduje četiri takva bukvara, koji su stalno na upotrebi
članstvu. Pored bukvara organizacija ima tri puna ormara (272 sveska) knjiga pisanih
Brajevim pismom.
U TVORNICI CEMENTA U KOROMAČNU RADE TRI
SLIJEPA RADNIKA
Livio Dobrić, mehaničar
U maloj mehaničkoj radionici stalno bruje strojevi i ječi željezo pod udarcima
čekića. Tamo u dnu, iza velikog prozorskog stakla, čiji se samo jedan uokvireni dio
otvara sjedi čovjek bujne plave kose prekrivene tamno plavom francuskom kapom.
Na džepu njegovog haljetka nabuhlom od ispisanog papira utkano je crvenim
slovima: »Tvornica cementa — Koromačno«.
Ništa tu nema čudnog, pa čak ni to da tridesetogodišnji skladištar Livio Dobrić
nosi naočale debelih izbrušenih stakala, prekrivenih nijansom smeđe boje. Takvih
smo ljudi mnogo sreli, vidjeli, pozdravili... U današnjem svijetu, kad se mnogo čita,
studira, sve je to normalno, pa i kad se vidi da se čovjek s naočalama nagnuo
nekoliko centimetara nad knjigu ili bilješku ... Nitko ga zato ne naziva slijepi...
Ali Livio je zaista, slijep. Šest ili sedam posto vida koliko su liječnici rekli da
posjeduje, ništa mu ne pomaže. Pa ipak, svoj posao obavlja, možda bolje od ljudi,
koji se ne mogu potužiti da im je priroda ili slučaj uskratila ono najdragocjenije —
vid.
Sigurno je da je lakše onima što žive u svojem posebnom, svijetu, kojeg si
slikaju opipom od rođenja, nego ljudima, kojima je slučaj ili bolest navukla na oči
neprozirnu koprenu vječne tame.
Livio se sjeća doba, dok je još s padina Skitače gledao krasne pejzaže Kvarnera
i rt Kamenjak, što se tamo dole na jugu zario u nepreglednu pučinu Jadrana. I, baš tu,
na tim padinama, u napuštenom tupinolomu (jer ljudi nišu htjeli da za okupatora rade
ni u tvornici) prasnula je u proljeće 1945. godine u rukama Livija jedna kapsula.
Posljednje svjetlo, jako i previše, jače od užarenog ljetnog sunca, zasjalo je tada. Bol
u očima. Raskrvavljeno lice i tri prsta su se još držala za lijevu ruku, predstavljalo je
završetak jedne životne epizode trinaestogodišnjeg dječaka.
— Livio daj mi ručnu bušilicu! — prekinuo je maštanje glas jednog radnika.
Skladištar priručnog skladišta mehaničke radionice tvornice naslonio je ljestve na
veliku drvenu stalažu. Popeo se hitro i rukom opipao prostor.
— Tu stanuje ali je sada nema. Otiđi u tupinolom, tamo rade s njom.
Na čitavom nizu pregrada skladišne stalaže Livio je poslagao spiralna svrdla od
2 do 42 milimetra. Ne izdaje ih nikome bez markice. Ne događa se čak ni to, da primi
u skladište napuklo ili drugačije pokvareno svrdlo. Doduše, ni radnici, kad im se
štogod pokvari u radu, ne žele da ga prevare. Ali, za svaki slučaj potrebno je
"materijal" pregledati, opipati ga, i tek onda vratiti radniku njegovu markicu.
Livija poznaju svi u Koromačnu i okolici. Dugo je vremena prošlo dok se
skrasio na jednom radnom mjestu. Najprije je u tvornici izdavao alat za zidare, zatim
je krcao ugljen i obavljao druge teške poslove. Ljudi iz uprave tvornice radili su na
tome da se Liviju nađe lakši posao, pa je bio vratar i kondukter u kamionu, koji je
prevozio radnike u Skitaču.
— Djelio sam »biljete« i ljudi mi nisu pravili teškoće. Plaćali su put. Upravo su se
gurali, tko će to prvi učiniti. Ali za takav posao ipak treba čovjeka, koji vidi — rekao
je Livio.
I, na koncu, premješten je u priručno skladište, što mu najbolje odgovara. Iz
.svog radnog mjesta stvorio je »kutijicu« koja odiše besprijekornim redom. Svaka je
stvar postavljena na svoje mjesno, sve je svakom radniku uvijek pri ruci.
S odličnim radnim karakteristikama upravni odbor tvornice dao je Liviju
Dobriću zvanje polukvalificiranog mehaničara. Sada Livio uči i trudi se da stekne i
potpunu kvalifikaciju.
... Anđelo Tomičić...
Rekoše da u bunkeru kroz koji prolazi transporter nije težak posao, ali je
odgovoran. Jer, ti mlin i uopće kroz smjesu iz koje se pravi cement ne bi smjeo proći
ni komadić stranog predmeta; drva ili željeza. Doduše za to postoje i sigurnosne
naprave, rešetke pred elevatorom, koje će drvo zaustaviti i magnet što će svojom
nevidljivom snagom privući željezo. Pa ipak, radnik na transporteru mora biti
oprezan.
Tu, u jednoj od smjena radi i Anđelo Tomičić. Nizak strop nekad bijelo
obojenog bunkera uprljan je od pritisaka prstiju. To su znaci da se Anđelo snalazi u
kretanju po bunkeru opipom što mu zamjenjuje očni vid. I, traku, njenu širinu, brzinu
kretanja, visinu naslage ugljene prašine — sve to Anđelo poznaje i skoro da bi mogao
milimetarskom točnošću određivati dimenzije. Sve to on poznaje i zna, jer kroz
njegove ruke prolazi gumena vena cementarne. Njemu kroz prstne jagodice, a
njegovim drugovima klizi pred zdravim očima.
... i Blaž Fonović, cementaš…
Silazio je mirno niz mnogobrojne stepenice, što iz platoa gdje se vrti rotaciona
peć cementare vode u tvorničku luku. Glava mu je bila prekrita papirnatom kapom
kakvu nose ličioci, a u ruci se klatila limena posuda puna tovotne masti. Da mu se
nismo javili stao bi pred nama tek na kojih desetak centimetara razdaljine.
— Ja sam Blaž Fonović — rekao je rukujući se s pridošlicama. Pričekajte me
dok odnesem ovu mast. Potrebna je, znate, mlinu. U tamnoj prizemnoj prostoriji uz
zaglušnu buku čeličnog bubnja u kojem se sa cementnom smjesom kotrljaju željezne
kugle i tako je drobe, radi kvalificirani cementaš Blaž Fonović, star 24 godine iz sela
Skitače udaljenog od Koromačna šest kilometara ceste, a četiri kilometra poprečnim
kozjim putem kojeg on poznaje napamet i po njemu se kreće kao zdrav čovjek.
Oči su mu tog dana bile crvene. Blaž naime ne voli nositi naočale, jer njima ne
želi da svraća pozornost na sebe. Upotrebljava ih samo kad čita potpuno nagnut nad
sitna slova. To mu prilično teško ide i zato voli da sluša dok drugi čitaju, a kupio si je
i tranzistor da mu bude lakše. Sve to od svoje plaće, koju bez ustručavanja može reći,
zaradi. Jasno je, pomogao mu je pri tom i brat mehaničar. Jer, živjeti nije lako,
naročito kad dva mladića moraju uzdržavati obitelj; oca i majku.
Blaž bi, kako kaže, postigao i više, da nije morao prekinuti školovanje zbog
prilika u familiji. Teško je majci bilo uzdržavati bolesnog muža i dva sina u školama,
a na komadiću škrte laporaste zemlje. U cementari je našao zaposlenje i od onda sve
bolje ide. Ali, Blaž nije zadovoljan. Htio bi učiti, napredovati.
— Mislim da bih bolje uspio kad bih samo nešto više vidio — rekao je Blaž
kad je govorio o svojoj prošlosti. On je uvijek bio odlikaš, samo se zbog bolesti u
koljenu nije mogao zadržati u jednoj školi. Iz svoje Skitače pošao je na liječenje u
Rijeku, kad već iz prve klupe malog razreda nije vidio na ploču. Bio je na Kantridi,
u Malom Lošinju, Labinu ... Koljeno je izliječio, ali više nije mogao čitati. Svijet je
za njega postao tama, duboka i nepregledna. S očnim vidom gubio je samopouzdanje,
počeo se zatvarati sam u sebe. Osjećao se manje vrijednim.
Ali svjetlo je ipak bljesnulo. Grijalo ga ugodno, toplo u kontaktu s ljudima iz
njegovog kolektiva, s ljudima, koje skoro i ne vidi, ali ih poznaje po glasu što je u
saobraćaju s njim uvijek blag i ugodan.
Pouzdanje se malo po malo vraćalo. Blaž je ostao ozbiljan, ali veseo momak,
dobar plesač na nedjeljnim priredbama, radnik s posebnim pohvalama i dokumentom
o kvalifikaciji cementaša — mlinara i pekača, u kojem su nanizane samo odlične
ocjene.
Samo je jedanput pogriješio
Naši ljudi' svake godine svečano i veselo slave Prvi maj — u gradovima,
mjestima i selima. Svake godine sve veselije i svečanije. Samo jednom čovjeku tog
dana nadiru suze iz očnih duplja, suze koje ne ovlažuju zjenice, jer ih nema. Prvi maj
je dan sjećanja na njegovu veliku nesreću, dan koji ga je zasjeo u kuhinju, uz štednjak
u maloj kući istarskog sela Tar i rastavio s poslom kojeg je volio. Bio je poslovođa
tarskom kamenolomu. Uživao je u brujanju kompresora i »pištolja«, koji je svoj
čelični mač uz jednoličnu pjesmu gurao sve dublje u kamen, da bi ga kasnije mina
odsjekla iz njegovog ležišta.
Imao je tada 35 godina. Bio je među prvima, koji su pripremali 30. aprila 1955.
godine, proslavu Prvog maja u svom Taru.. Stavljao je u neki stari bacač barut da bi
selo još više ječilo od veselja i slavlja. Dante Vižentin je okupio oko sebe još
nekoliko ljudi, koji su mu pomagali. Stavio je »štapin« i upalio. Prevario se. »Štapin«
je prebrzo gorio. Barut je planuo i tri čovjeka postala su invalidi. Dante Vižentin i Emilio Radojković na oba oka, Stjepan Radojković izgubio je jedno oko.
Danas Dante Vižentin sjedi kraj tople peći i prstima prebire po velikoj knjizi.
Oči su mu prekrite tamnim naočalama.
Na jednom sastanku slijepih u Poreču, predsjednik Saveza Josip Ušić je rekao:
— Mi drugovi imamo bukvare za odrasle slijepe osobe. Tko hoće da im
pošaljemo.
— Ja! — javio se Dante Vižentin. Želim da ponovo skinem tamu s mojih očiju
barem kroz čitanje Brajevog pisma.
Nije prošlo ni mjesec dana, a Dante je već čitao prebirući prstima po velikoj i
debeloj knjizi na čijim, stranicama posebno ispupčena slova govore i za slijepe.
Dante odonda stalno čita. Ali, nije zadovoljan izborom knjiga. Kaže da mu iz Pule
šalju samo beletristiku, a on bi htio učiti. Jer, prekinuo je radnički Tehnikum u
Trepči, pa bi sada bilo dobro da nastavi s upoznavanjem tehnologije, fizike, kemije i
opće obrazovnih predmeta. Sada uči zajedno sa svojom kćeri, malom Edes, koja ocu
naglas mora čitati domaće zadatke. A mala Dolores koja još ne ide u školu, crta tati
lijepe slike. On im se divi iako ih ne vidi, ali ih osjeća.
Dante Vižentin dobit će knjige koje ga interesiraju. Zato će se pobrinuti ljudi iz
Saveza u Puli.
„Ne poznajem te po perju, već po pjesmi"
Poznato je da slijepi ljudi obavljaju različite poslove kao i zdravi, ali vjerojatno
je, da je Josip Iveša iz Banjola jedini slijepi cestar. On je od 1957. godine potpuno
slijep, pa ipak je ostao na svom poslu, kojeg je i- ranije obavljao. Uređuje cestu u
Banjolama za račun Tvornice ribljih konzervi »Istra«.
Dok je jednog dana kraj ceste tucao kamen, ili kako se to u Istri kaže »dela
batudu, prišao mu je Josip Ušić, predsjednik Savez slijepih kotara Pula i nije mu se
javio, već ga je, samo gurnuo. Iveša je na to reagirao: »Ti se sa mnom šališ, a ja za to
nemam vremena. Moram završiti posao.« I tek kad mu se Ušić javio slijepi cestar je
odgovorio: »Ptico, ne poznajem te po perju, već po pjesmi.«
Od 1954. godine Josip Iveša bavi se poslom cestara. To je malo nevjerojatno,
jer u Banjolama nema asfaltirane ceste, već stari i istrošeni makadam, pa je njegov
posao tim teži.
Josip Iveša kaže: »Ja šećem po cesti i stanem u rupu. Pođem zatim po škalj, makar
500 metara daleko i vratim se natrag — bez greške.
— A kako pravite škalj?
— Kao da vidim. Brzo; tako, da mi se čude svi zdravi ljudi.
— A kako se snalazite onda kad »pasiva vitura« po cesti?
— Lako. Zec, kad čuje »breka« ili, lovca, »biži« u kraj. Tako i ja. Mladom
seljaku iz Banjola bilo je 25 godina kad ga je zaboljelo lijevo oko. Pošao je liječniku.
Dao mu je injekciju i uputio ga kući. Ali oko je stalno suzilo.
— Zatvorio sam jednog ljetnog dana desno oko i lijevim pogledao u sunce.
Nisam ga vidio — priča Josip Iveša, danas pedesetogodišnjak.
Bio je to početak do potpunog osljepljenja. I da bi nesreća bila još veća, 1954.
godine udario se grabljama u desno oko na koje je još nešto vidio.
— Poslije 37 dana provedenih u bolnici pogledao sam opet u sunce. Vidio sam
ga i bio sam sretan. Ali četiri godine nakon toga ponovo sam se unesrećio.
Nedostajalo je još nekoliko minuta do završetka rada. Uzeo sam kramp da nešto
popravim na cesti. Udario sam nespretno i kamen je odskočio, da bi se zaustavio na
mojem već bolešću načetom desnom oku. Proveo sam 89 dana u bolnici. Liječnici
ništa nisu mogli učiniti. I eto, sad sam potpuno slijep. Ali ipak, svoj posao mogu
obavljati, jer me on veseli — rekao je na kraju Josip Iveša.
LOKALNA ŠTAMPA O NAMA
»Glas Istre«, 6. VII 1956.
KONFERENCIJA UDRUŽENJA SLIJEPIH ODRŽANA U PULI
Na godišnjoj konferenciji Kotarskog saveza slijepih u Puli, koja je održana 30.
lipnja referat o radu i budućim zadacima, podnio je predsjednik revizionog odbora
drug Ivan Friganović.
Na konferenciji je konstatirano da je zajednica omogućila i dalje omogućuje,
slijepim uspješnu borbu za ostvarenje svojih prava. Slijepima je danas osigurana
ravnopravnost u društvenom životu. Osnivanjem Zavoda za školovanje i odgoj
slijepih, oni svojim nastojanjima i radom pokazuju jednaku vrijednost kao i radnici
normalnog vida.
U toku godine po okulisti pregledano je 212 slijepih. Preko Udruženja vodi se
briga o slijepima i pruža im se pomoć, kako moralna tako i materijalna. S gubitkom
vida od 29 do 100 posto na području kotara Pula ima 180 slijepih, od kojih 14 njih .
nisu članovi Udruženja. Do sedam godina starosti ima ih pet, od sedam do 18 godina
— šest, do 46 godina — 25 i preko 46 godina 145 slijepih. U školama se danas nalazi
sedam slijepih učenika. Za posljednju godinu dana rehabilitirano je i zaposleno pet
slijepih članova Udruženja.
Sve forme kulturnog, društvenog i političkog života u radu sa slijepima nisu
bile zastupljene. Zato se kao glavni zadatak za budući rad Udruženja postavlja: veća
povezanost s političkim i društvenim organizacijama, okupljanje članstva i njihovo
uzdizanje, rad na rješavanju socijalnih problema slijepih, na njihovoj rehabilitaciji,
školovanju, smještaju u domove i tako dalje. U svim tim nastojanjima Udruženju će
pružiti pomoć i podršku i Savjet za narodno zdravlje NOK kao i druge političke i
društvene organizacije, Socijalistički savez, Savez boraca i druge.
Skupština je izabrala novi kotarski odbor, predsjednika suda časti, revizionu
komisiju i delegata za Kongres Centralnog vijeća Saveza slijepih Jugoslavije.
»Glas Istre«, 1. I 1957.
DAJTE DA RADIM...
Milosrđe, to je nekad bio pojam brige za slijepe. Milosrđe i bijeli štap — vodič
susretali su se po uglovima naših gradova, gdje su slijepci stajali tapkajući na mjestu
poderanom obućom po izgaženom snijegu. Sažaljivi pogledi građana i pokoji dinar
što je farizejski zvučao u plehnatoj škrabici, bili su popraćeni patetičnim glasom:
»Udijelite slijepom!«
Nestali su kod nas »Karitasi«. Nestalo je milosrđa, kao jedine pomoći. Ostao je
samo tu i tamo bijeli štap vodič. Ulogu staraoca preuzela je zajednica.
— Danas slijepi više ne tapkaju po uglovima gradskih ulica, oni više nisu
prosjaci — rekao je Miloš Rajšić, slijepi predsjednik Kotarskog saveza slijepih u Puli
i član Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.
Miloš Rajšić, dvadeset i osam godišnji predsjednik Kotarskog, saveza slijepih
jedan je od takvih. U maloj kancelariji svoje organizacije on, kao i drugih ljudi, vodi
brigu o ostalim članovima svoje organizacije. Čim je došao u Pulu počeo je raditi na
oživljavanju kulturno prosvjetnog rada slijepih. Dao je' da se iz postojećih sredstava
nabavi oko pedeset knjiga, beletrističkih i političkih dijela, pisanih Braillovim
pismom.
Ovdje su iznijete samo neke od briga slijepog predsjednika. A mnoge je već
odvalio. Kulturno umjetničko društvo slijepih »Novi život« u Zagrebu danas je
solidna institucija, kojoj je Rajšić bio prvi predsjednik. Sada je to samo ugodno
sjecanje na nekadašnje napore i uspjeh. A priznanje? To je dobio kad je rukovodio
plenarnim sastankom Centralnog odbora Saveza slijepih Jugoslavije.
Miloš Rajšić, slijepi predsjednik, je apsolvent filozofije. Predavao je povijest u
Radničkoj gimnaziji u Rijeci. Primili su ga bili na probu, honorarno, a kasnije se čak i
Republički savjet za prosvjetu za njega interesirao. Ocijenili su ga najbolje. U Puli
kažu: »Još nije diplomirao«:
— Kad sam došao u Pulu — priča Miloš Rajšić, — javio sam se u svoju
partijsku organizaciju. Sekretar mi je rekao: »Pa, mi vas nećemo pozivati na sve
sastanke«. Ja nisam bio zadovoljan. Stanujem u dijelu grada gdje živi malo
intelektualaca. Mogu pomoći u radu svoje organizacije barem predavanjima.
Iako slijep Rajšić je aktivan, nemiran, pun inicijative. Brzo je po tome bio
zapažen. »Dajte da radim, jer ja volim rad« govorio je. Nedavno je izabran i u
Školski odbor Brodograđevno industrijske škole.
***
Često dokasno uvečer gori svijetlo u kancelariji Kotarskog saveza slijepih u Puli.
Zatim se pustom ulicom razliježu nesigurni koraci čovjeka čijem vidu neonsko
svijetlo ne pomaže, kao ni suncem obasjan dan.
Lj. B.
»Glas Istre« 15. III. 1957
RUŽA PETROVIĆ — GOST PULSKE DJECE ...
Male nožice tapkale su na mjestu. Čekali su je nestrpljivo. Pozvali su je još
neki dan. Obećala je da će doći. Gdje je tako dugo? Svakom minutom raslo je
nestrpljenje. Uzbuđenje također.
Glavice, pokrivene pionirskim kapama, nadvirivale su se preko ograde — tko
će prvi ugledati automobil.
Konačno, Šofer je zaustavio kola ispred osmoljetke »Neven Kirac«. Došao je
dragi gost — Ruža Petrović... Zapljeskale su ručice, mnogo malih ruku. Doček su
priredili sami oni najmanji, koji su postali đaci tek ove godine.
Izašla je iz auta. Umjesto uzvika, umjesto radosti, djeca su zanijemila.
Zaboravili su pljesak. Uzdignute glave, blijeda, obučena u crno, sa maramom isto
takve boje na glavi, krenula je vođena ispod ruku, prema vratima škole. Ruža
Petrović je slijepa. Njen korak jednak je koracima tolikih slijepih. Gotovo nečujan, ali
oprezan. Pogledi djece nisu se skidali s nje. Zadržavali su se najviše tamo, gdje su
ostale samo brazgotine, prazne očne šupljine.
Ruža nije vidjela tu djecu. Ni njihove crvene marame, koje su tako brižno
popravljali dok su je dočekivali, ni lutku one male djevojčice, što je ova pomno
zamatala da ne ozebe.
Ni crveno cvijeće na stolu, do kojeg su je odveli, nije vidjela. Osjetila je sve to.
I mališane, za koje je tražila da joj se opišu; osjetila je toplinu kojom je primljena.
Nekoliko puta maramicom je prebrisala očne kapke, što joj se nikada ne otvaraju i
trepavice što su joj neprestano sljubljene jedna uz drugu.
Djeca su tog dana, 8. marta, priredila u svojoj školi literarno sijelo. U čast
svom dragom gostu, u čast svojim majkama ... S Ružom Petrović sjedio je za stolom
Štab odreda pionira osmoljetke »Neven Kirac«, načelnik, tajnica, blagajnica __
Dirljivo je bilo u samom početku. Direktoru škole, Ediju Girardiju, zadrhtao je glas,
orosile su mu se oči; kada je pozdravio goste, i one koji su priredili ovaj prijem, svoje
pionire ... »Taj dan nije samo dan žena, taj dan — dan je naših majki... Došla vam je
u goste ona, koja je u ratu dala vid da bi vama bilo bolje, da bi sretno živjeli u našoj
zemlji...«
— Donijela sam vam tortu, djeco. Hoćete da jedete? — rekla je tiho.
Uzbuđenje joj nije dozvoljavalo da bude glasnija. A torta je bila velika, torta koja se
prema običajima u Istri, nosi u svatove, kada se rodi dijete ... Samo u velikim i
sretnim časovima.
Bila je zadovoljna, kada je čula da je torta lijepa, kada je čula usklike djece: —
Kako je velika!... Pioniri su i njoj predali svoje darove: crni veliki šal, a podmladak
Crvenog križa: crnu suknju, onakvu, kakve nose žene u Istri.
Pionirke su čitale svoje radove posvećene majci, majčinom danu... Dršćući
glasovi postajali su sve mirniji, jači ... Ruža Petrović je pljeskala, svaku pjesmicu,
pričicu, svaki sastav pomno je saslušala.
Zamolili su je da priča nešto o sebi. Ispričala se: — Teško je meni promisliti,
opet bih plakala ... Da, teško je sjećati se onih dana, kada su joj uzeli najvrijednije —
vid. Bilo to je 22. srpnja 1944. godine. Imala je tada 33 godine. U njeno selo Rezanci,
došli su talijanski fašisti. Muškarci su se razbježali od kuća. Žene su ostale u
domovima. Fašisti su pljačkali. I Kužin dom su opljačkali. Natovarili su na njezina
kola i pšenicu i tele iz staje__Sama je morala voziti u garnizon. Tu su je zatvorili.
Izgleda da su znali da su u njenoj kući bili Kotarski komitet SKOJ-a, Kotarski
komitet Žminja, a jedno vrijeme i Agit-prop, da je njenu kuću Partija smatrala
svojom. U jutro oko 3 sata, izveli su je napolje. Prijetili su joj da će joj iskopati oči.
Nije mogla vjerovati. Odveli su je nekoliko kilometara, a onda svezali za stablo
drena. Ujutro su je seljaci našli — bez očiju.
Kada je ozdravila, opet nije klonula. I slijepa plela je rukavice za partizane.
I danas radi sve kućne poslove — kuha, sprema ... Samo vatru treba da joj naloži i
kruh izvadi iz peći netko drugi... Njene su ruke izrađene. Čvrsto su grlile djecu, koja
su k njoj došla. Htjela je da joj pjevaju. I pjevali su. Oni najmlađi, najviše. Zapjevala
je s njima. A prije odlaska, zaželjela je da s njima zapleše kolo. Radost je sve više
rasla. Veselo se oprostila s djecom, a ona su joj od srca uputila svoju želju: —
Dođi nam opet.
***
Kada su djeca došla da je pozovu, da dođe k njima u Pulu, upitala je: — Ima li
koje među vama iz mojeg doma ... Naravno. I njen dom, dječiji dom »Ruža Petrović«
pozvao ju je tog dana k sebi u goste.
U domu su većina djece bez majke. Oni koji su bili kod kuće dočekali su je sa
cvijećem pred domom. Bila je ganuta. Dolazili su ostali, štićenici postepeno, iz škole.
Zajedno su ručali. Mnogi nisu bili u stanju da prinesu žlicu ustima. Nije im se jelo.
Ona, čije ime nosi njihov dom, koji im je zamijenio i oca i majku, došla je k njima.
Silvana Završnik dvanaestogodišnja djevojčica, poklonila joj je ručni rad što ga je
sama izvezla, Renato Basarić duborez u drvu: sliku uokvirenu školjkama. Poklonili
su joj i sliku, kada su se slikali s drugom Titom i drugaricom Jovankom Broz. Opisali
su joj sve što se na slici vidi. Pamtit će Ruža Petrović sve ono što su joj rekli, a oni će
sigurno uvijek znati cijeniti njezinu žrtvu da njima bude bolje...
I plakali su i smijali se, pjevali i plesali kola. Sve to, i plač i smijeh i pjesma i
kolo, bilo je jednako lijepo — sve je bilo od srca.
B. Mogorović
»Glas Istre« 5. IX 1957.
TREBA IM POMOĆI... Brige i problemi Udruženja slijepih u Puli
Kotarski odbor Saveza slijepih u Puli obuhvaća 212 članova s područja Istre.
Međutim, u Istri ima još slijepih, koji nisu članovi svoje organizacije. Zato ova
organizacija nastoji da dobije evidenciju o tim ljudima, kako bi i oni postali članovi
Saveza slijepih.
Glavni cilj organizacije slijepih jest, da se oni osposobe za rad, zbliže s
okolinom gdje žive i rade, kako se ne bi više osjećali osamljeni i izolirani. Ali, često
se organizacija mora boriti s raznim predrasudama da su slijepi nesposobni za rad i
privređivanje.
Ne samo Kotarski odbor Saveza slijepih u Puli, već čitava naša zajednica vodi
o slijepim osobama najveću brigu. Da bi se ti ljudi osposobili za različita zanimanja
osnovane su u našoj zemlji i specijalne škole, ustanove i radionice koje imaju zadatak
da ispituju mogućnost i naklonost pojedinaca prema određenom poslu i
osposobljavaju ih u tom pravcu. Tako postoje osmogodišnje škole za slijepu djecu i
omladinu, Zavod sa školom učenika u privredi i druge slične ustanove.
Naročitu poteškoću u radu Udruženja slijepih u Puli predstavlja problem
zaposlenja već osposobljenih svojih članova. Zato je u tom pogledu potrebno da
Udruženju pruže pomoć masovne i društvene organizacije, poduzeća i ustanove.
Primjer pravilnog odnosa prema slijepima predstavlja gest tvornice trikotaže »Olga
Ban« u Puli, koja je zaposlila slijepu radnicu Nadu Mureta. Prema toj radnici u
trikotaži svi postupaju vrlo korektno, tako da se ona osjeća ravnopravnim članom
kolektiva.
Poduzeće »DES« zaposlilo je u svojoj radionici postolara Joakina Kalčića čime
je došlo do izražaja međusobno potpomaganje i razumijevanje udruženja gluhih i
udruženja slijepih.
Udruženje slijepih se još uvijek bori kako bi na odgovarajuće mjesto zaposlilo
slijepog jednorukog telefonistu Romana Kontušića. Naime, Kontušić je završio malu
maturu i školu za telefoniste u Zagrebu kao stipendista Narodnog odbora kotara Pula,
ali sada, kada je osposobljen da radi kao telefonista, ne može mu se pronaći stalno
zaposlenje i pored toga što brojna poduzeća ili ustanove imaju svoje telefonske
centrale, na kojima bi on mogao raditi. Poznata je činjenica da na tim mjestima i
onako već rade invalidi, samo je pitanje da li bi se netko od njih mogao zaposliti na
drugom radnom mjestu.
Da bi udruženje slijepih u Puli moglo među svojim članovima djelovati i na
kulturnom polju, za što među članovima vlada volja i interes, bilo bi potrebno
osigurati im i odgovarajuće prostorije. Kad bi udruženje imalo svoje prostorije bilo bi
riješeno i pitanje okupljanja i sastajanja slijepih, što bi u izvjesnom smislu
nadoknadilo nemogućnost njihovog učestvovanja u kulturnim i drugim
manifestacijama.
R. J.
»Glas Istre« — 23. X 1959.
Sa godišnje skupštine Saveza slijepih u Puli
U SAVEZU SLIJEPIH KOTARA PULA UČLANJENO JE
205 OSOBA
U nedjelju 18. ovog mjeseca održana je u Puli godišnja skupština Kotarskog
odbora Saveza slijepih. Skupštini je pored 62 delegata iz pojedinih općinskih centara
Istre, prisustvovao i Josip Lazarić, tajnik Narodnog odbora općine Pula. Ovom
prilikom utvrđeno je, da je na području kotara Pula u organizaciji Saveza slijepih
učlanjeno 205 osoba. Najveći broj članova Saveza slijepih ima općina Pula — 75
ljudi. Iza nje slijede općina Pazin sa 37 članova, Poreč sa 16 članova i tako redom.
Veći broj članova ove organizacije ili točnije 192 člana, smješteni su kod svojih
porodica ili u domovima, dok se 13 njih nalazi na školovanju.
U referatu podnijetom na ovoj skupštini vidno mjesto zauzela je kulturnoprosvjetna djelatnost članova Saveza slijepih. Tako je pored ostaloga istaknut rad
Kluba Saveza slijepih u Puli, gdje se dva puta tjedno po nekoliko sati okupljaju
članovi ove organizacije. U sklopu kluba otvorene su knjižnica i biblioteka.
Biblioteka se stalno popunjava novim izdanjima, tako da ona danas posjeduje više
stotina knjiga pisanih crnim i Brajevim pismom. Ovim pismom omogućava se da i
slijepi dođu do lijepe književnosti i da se kulturno uzdižu.
Da bi se što više izašlo ususret članovima ove organizacije, velikom broju
članova daju se izvjesne povlastice kod narodnog kazališta, tako da im se omogućuje
redovan posjet kazališnih predstava kroz čitavu sezonu. Osim toga vrijeđao je
spomenuti da je Kotarski odbor Saveza slijepih kupio 30 ulaznica kad je u mjesecu
kolovozu prošle godine u Puli gostovala Beogradska opera.
Kotarski odbor Saveza slijepih u Puli danas raspolaže sa jednom pisaćom
Brajevom mašinom, sa dvije table, dvije šah garniture i s dva bukvara pisana
Brajevim pismom. Kad se govori o radu organizacije slijepih treba svakako
spomenuti i rad ove organizacije na ideološko-političkom uzdizanju članova. Na
skupštini je konstatirano da je veći broj članova prouči i materijal sa VII kongresa
Saveza komunista koji je štampan na posebnom tisku, namijenjenom za slijepe. Pored
toga Kotarski odbor organizirao je u više navrata razna predavanja o razvitku
radničkog pokreta kod nas, revolucionarnom putu SKJ i SKOJ-a itd.
Jedno od posebnih mjesta u referatu podnijetom na skupštini, kao i u daljnjoj
veoma živoj diskusiji, zauzelo je pitanje rehabilitacije slijepih. Utvrđeno je da su
dosada na ovom polju postignuti dosta lijepi rezultati i da akciju treba ubuduće još
više njegovati i proširiti. Rehabilitacijom se slijepima omogućava da se osposobe za
pojedina zvanja. Tako je, pored ostaloga, iznijet primjer tvornice trikotaže »Olga
Ban« u Puli gdje su ove godine tri slijepe radnice osposobljene za rad na trikotažnim
strojevima. U toku ove godine dva člana organizacije završila su školovanje u
Fizioterapeutskoj školi u Beogradu, koja radi u rangu srednje škole. Ova dvojica
danas bez teškoća rade u Bolnici za zglobno-koštanu tuberkulozu u Rovinju. Kada se
Savez raspitivao kako teče rad tih njegovih članova, rukovodioci bolnice, kao i
rukovodioci ostalih poduzeća u kojima rade članovi Saveza slijepih, s velikim
zadovoljstvom su isticali dobro ponašanje i primjeran rad slijepih radnika.
U posljednje vrijeme, naglašeno je na skupštini, sve veći broj slijepih članova
zapošljava se na dužnost telefonista u kućnim centralama većih poduzeća. Prošle
godine jedan od članova, Miloš Rajšić, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu i danas radi kao profesor povijesti u Tekstilnoj industrijskoj školi u Puli.
Obzirom da je drug Rajšić imao veliki interes za studij, Kotarski odbor u Puli dao mu
je novčanu pomoć, kako bi lakše i brže mogao završiti školovanje.
Organizacija slijepih, kao i ostali narodi Jugoslavije, ove godine slavi 40-god.
revolucionarnog rada KPJ i SKOJ-a. Pored ove svečanosti Savez slijepih ove godine
slavi i još jedan značajan jubilej — 150 godišnjicu rođenja Louisa Braille-a
izumitelja pisma za slijepe, koje je po njemu i dobilo ime: Brajevo pismo.
I. Ruda«
»Glas Istre«, 25. VI 1954.
TREBALO JE ČUTI I VIDJETI
Priredba Zavoda za odgoj slijepe djece iz Zagreba u pulskom
Narodnom kazalištu
Ako je vrijedno, pogledati Kakvu nogometnu utakmicu, susret u boksu ili neki
strani film, onda je sigurno bilo mnogo vrjednije pogledati ovu kulturno-umjetniku
priredbu, koju je u Narodnom kazalištu u Puli davala Osmogodišnja škola Zavoda za
odgoj slijepiti iz Zagreba. Učenici ove škole nalaze se sada na odmoru u Medulinu.
Došli su da uživaju u našem moru, da osjete blizinu naroda Istre, iako ne mogu da
uživaju u ljepoti naših krajeva. Oni ne vide, ali ipak osjećaju blizinu onih, Koji ih
vole, onih, koji se za njih brinu, koji ih odgajaju i pripremaju za život. Oni su svijesni da su članovi naše velike zajednice, koja se za njih brine i trude se da se
dostojno pripreme da svojima radom koriste toj zajednici.
Zavod za odgoj slijepih u Zagrebu djeluje već pet godina. U ovo kratko
vrijeme Zavod je postigao vidne rezultate, tako da već mnogi od njegovih pitomaca
djeluju u javnom životu. Tako, osim mnogih majstora u pletarskoj struci i
drvodjelstvu ima ih oko 60 na službi kao telefonisti u telefonskim centralama.
Pitomci Osmogodišnje škole Zavoda osim redovnih školskih predmeta mnogo
gaje i lijepu umjetnost. Njihove priredbe u Zagrebu su na zamjernoj visini te služe
kao primjer drugim školama i učenicima, koji se odgajaju u normalnim prilikama. Da
je tako mogli su se uvjeriti posjetioci priredbe, koju su pitomci škole dali u Puli 20
lipnja. Čudno je samo što se na ovoj priredbi nisu u većem broju vidjeli oni koji se
bave odgojem omladine kao i ostalo građanstvo. Šteta je što kazalište nije bilo
ispunjeno do posljednjeg mjesta, jer priredba ovakve vrste i od ove osmogodišnje
škole to zaslužuje. Posjećivanjem njihove priredbe odali bi priznanje radu i zalaganju
njihovih nastavnika, a to je ujedno veliko zadovoljstvo djeci, koja u brojnom posjetu
osjećaju ljubav odraslih prema njima.
Priredba je bila upravo na visini. Na početku je upravitelj Zavoda Stjepan Barač
lijepim i biranim riječima pozdravio sve prisutne predstavnike vlasti, Saveza
komunista, kao i predstavnike ostalih organizacija. Zatim je mješoviti zbor pod
ravnanjem prof. Franje Tonkovića otpjevao nekoliko pjesama. Slijedilo je nekoliko
uspjelih točaka, koje su pitomci izvodili solo ili u grupama: recitacije, nastup na
klaviru, gimnastičke vježbe, sviranje na harmonici. Učenik Josip Ceglec je na klaviru
dobro i sa razumijevanjem izveo Bethowenovu »Sonatu u G — duru« i »Prvi let
malog vrapca« od Bjelinskog. Na kraju je folklorna grupa ove škole izvela i jedan
splet narodnih kola. Dostojni završetak lijepe priredbe. Narodna kola su vrlo lijepo
uvježbana i izvedena te mogu da posluže kao primjer mnogim folklornim grupama,
koje rade pod normalnim uvjetima.
Prof. F. B.
»Glas Istre« — Nova godina 1960.
AKTIVNI RIBAR — ČOVJEK SLIJEP VEĆ 53 GODINE...
Među rovinjskim ribarima, koji predstavljaju bogatu galeriju raznih likova,
jedan posebno privlači pažnju: to je Domenico Benussi koji »tuče more« iako bez
vida već 53 godine.
Domenica Benussija skoro svakog dana oko podne, u svim godišnjim dobima,
možete vidjeti na istom mjestu, gdje sjedi na stolčiću leđima naslonjenim o zid
zgrade, a licem prema rovinjskoj luci punoj ribarskih banki i čamaca, koje on ne vidi.
Ispred njega, samo preko puta, privezana uz rivu stoji njegova stara barka, kojoj se
zajedno s bratom Romanom svakog poslije podne otisne na more — u ribolov.
Teško se može primijetiti da je Domenico Benussi slijep. Na prvi pogled
izgleda sasvim normalno: sigurnim korakom, bez zaostajanja on kreće po ulicama,
sam bez ičije pomoći među desetak dugih konopaca pronalazi konopac kojim je
njegova barka privezana za rivu. A zatim bez smetenosti privuče barku ka obali i
skače u nju.
Domenico Benussi izgubio je vid još kao dječak, u 11-toj godini života.
Najprije je inficirao oči prljavim rukama od neke boje, koju su ribari upotrebljavali za
bojadisanje barki, a malo zatim se razbolio od meningitisa. Tada radni ljudi nisu
odlazili liječniku za svaku »sitnicu«, pa je Benussi prebačen u jednu tršćansku
bolnicu tek kad su meningitis i infekcija očiju učinili svoje. Život je spašen, ali očima
više nikad nije progledao.
»Živjeti je trebalo — priča Benussi — iako sam izgubio vid, nisam izgubio
pouzdanje u sebe. Nastavio sam ribariti s ocem i braćom. Na neko drugo zanimanje
nisam ni pomislio, jer su ribari, bili i moj djed i pradjed, svi moji od pamtivjeka.«
»Mijenigo«, kako znanci nazivaju Benussija, dobro je poznat ne samo
rovinjskim ribarima, nego i cijelom stanovništvu Rovinja. Rovinjci pričaju kako taj
slijepi ribar pliva, vesla, krpa mreže i obavlja sve ostale poslove isto tako brzo i
dobro, pa čak ponekad i bolje od drugih ribara. Vrlo dobro poznaje i morske struje, a
noću kad se riba koprca u moru, »Mijenigo« bolje nego drugi određuje kojoj vrsti ona
pripada. Slijepi ribar ljude poznaje po govoru. Ovog ljeta je Rovinj posjetio neki
Rovinjac koji već 30 godina živi u Americi. Mnogi znanci ga nisu prepoznali, ali
»Mijenigu« je bilo dovoljno da ovaj samo progovori da bi ga prepoznao: »To si ti
Batista! Kad si došao?« — na opće čuđenje ostalih zapitao je »Amerikanca«.
Domenico Benussi je čovjek fizički dobro razvijen i još uvijek zdrav. Vjeruje
se da će još dugo ribariti, sve dok ga budu noge nosile, jer kako sam kaže — barke i
čaša — to je njegov život. Znanci pak dodaju da će još dugo i »brontulati«. On je
gunđao i za vrijeme fašizma, a i danas gunđa. Ponekad s pravom, ali najviše radi
gunđanja.
Mario Hrelja
»Novi list« 4. I 1957.
POVODOM 10-GODlŠNJICE SAVEZA SLIJEPIH
Ovih dana održana je u kinodvorani Doma JNA u Puli svečana akademija
povodom desetgodišnjice Saveza slijepih Jugoslavije. Predsjednik Kotarskog odbora
Saveza slijepih Miloš Rajšić osvrnuo se na historiju djelovanja slijepih i na njihovo
socijalno zbrinjavanje. Slijepe u Puli pozdravio je i predsjednik Kotarskog odbora
Saveza slijepih, iz Rijeke Šime Begonja, a Ivan Siljan predsjednik Općinskog odbora
Socijalističkog saveza istaknuo je važnost Saveza slijepih, naročito u kulturno prosvjetnom radu i u ime Socijalističkog saveza dao je Kotarskom odboru slijepih u
Puli pedeset tisuća dinara.
Poslije ovog, uručen je Josipu Ušicu električni aparat za brijanje, kao dar u
znak priznanja za njegov dugogodišnji rad u Savezu slijepih u Puli. Predsjednik
Kotarskog odbora saveza slijepih Miloš Rajšić objavio je imena autora najboljih
sastava na temu: »Slijepi žele da budu korisni članovi, a ne balast društvene
zajednice«. Prvu nagradu dobila je Dina Bilbašić, drugu Josipa Visković i treću
Aleksandar Saldo. Svi su oni učenici Srednje ekonomske škole u Puli. Nagrađeni su
knjigama.
U umjetničkom dijelu programa akademije nastupio je mješoviti zbor KUD
»Brajša Rasan« pjesmom Ive Lotke Kalinskog: »Ja prokleh« i Mokranjčevom
»Desetom rukoveti«. Zatim su neki članovi Narodnog kazališta za Istru čitali
odlomke iz neobjavljenog romana »Drugi čovjek« koji je napisao slijepi profesor
Stanislav Šarić. Čitane su i neke pjesme Katice Lukšić, slijepe radnice iz Osijeka.
Literarni program akademije uredila je profesor Ljubica Filipić Ivezić.
Lj. B.
»Novi list« 8. III 1958.
SVJETLOST U TAMI...
U jednom odjelu tvornice trikotaže »Olga Ban« u Puli, na dvije susjedne
pletače mašine, rade Nada Mureta i Derviša Kovač. Njihovi pokreti ruku pri
pokretanju pomičnog dijela stroja odmjereni su, jednolični. Oči im nisu uprte u posao
koji obavljaju, nego duboko upale u duplje, usmjerene su u svjetlu traku sunca, što se
između susjednih zgrada probila u tvornički odjel. Ali, ni to svjetlo one ne vide.
Slijepe su. Ne raspoznaju predmete ni ljude okom, nego ih osjete i gledaju u svojoj
mašti, možda ljepše nego što su u stvarnosti.
Nada i Derviša su kvalificirane radnice. Struku su stekle u Beogradu, a zatim
su došle u Pulu da tu rade i žive.
— One su naše dobre radnice — rekao je direktor tvornice Ante Vojak. —
Ponekad učine više od ostalih. Cesto premašuju normu.
***
Stroj je kao ljudski organizam. Što ga se više njeguje i čuva, to je bolji,
izdržljiviji. To znaju Derviša i Nada slijepe radnice pulske trikotaže. Često im se
dogodi, kao i drugim radnicima, da ispadne igla kojom se plete. Njih dvije to ne vide,
ali osjete. Umjesto pogleda prsti prošeću mašinom. Za tren oka igla se nađe na svom
mjestu i mašina nastavlja svoju jednoličnu radnu pjesmu. I nit vune je osjetljiva —
puca. Vješte ruke, koje vrše dvostruku funkciju, jer Nadi i Derviši zamjenjuju
izgubljeni vid, ponovo slože napukle niti i posao se nastavlja.
— Kad bih otišla iz Pule, bojim se, da ne bih imala tako dobru plaću primam
mjesečno četrnaest, tisuća dinara, a s time mogu živjeti. Imam radio, pa ga u
slobodno vrijeme slušam. Samo, čitati bih htjela. U pulskom Udruženju slijepih
postoji biblioteka, ali je oskudna. Sve sam već pročitala od onoga, što je napisano
Brajevim pismom. Nove knjige čitaju mi ljudi koji vide.
***
Nada Mureta razlikuje dan od noći — to joj je sve od vida. Svoje drugarice iz
tvornice i znance raspoznaje po glasu i zamišlja im oblik, boju, visinu. To može, jer
je ona nekad vidjela i sjeća se kako izgleda ovaj svijet. Govori često o plavetnilu
neba, o zelenom lišću, cvijeću. Vid je Nada počela gubiti, kad joj je bilo tri godine, a
potpuno ga je izgubila za vrijeme rata. Tada nije bilo lijekova ni hrane za malu
razroku djevojčicu, koja se vukla za skute svoje majke — partizanke. Poslije rata je
bilo već kasno. Oči su se sve dublje zavlačile u svoje šupljine na licu male Nade.
***
Derviši je tek 18 godina. Ona je ljepuškasta djevojka, bogate crne kose. Vrlo
brzo se snašla u novoj sredini, a s teretom sljepoće već se pomirila. Zato je vesela kao
i njene zdrave vršnjakinje. Odlazi na ples u svoju osnovnu organizaciju
Socijalističkog saveza, zabavlja se na priredbama u tvornici.
Ovdje u Puli posjećuje je njen brat Salko, koji se nalazi u mornarici na
odsluženju svog vojnog roka. Oboje vole more. I kad šeću uz razgranatu pulsku obalu
Salko govori svojoj slijepoj sestri o moru kraj kojeg prolaze, a koje Derviša nikad
nije vidjela. Poznaje ona samo svoje hercegovačke vrleti, na kojima joj se dogodila
nesreća. Bilo joj je već 11 godina, kad je prasnula ručna bomba, što ju je našla kraj
puta i odnijela joj vid.
— Tu u Puli mi je lijepo. Nemam se na što požaliti. A kad nema žalbe onda je
sve u redu — rekla je Derviša. Ipak, voljela bih da stanujem zajedno s Nadom. Bilo
bi nam tada ljepše.
Lj. Buršić
»Novi list« 13. VI 1959.
SLIJEPI PROFESOR
S nekim nenametljivim poštovanjem i moglo bi se reći drugarskom
uviđavnošću pratile su učenice prvog razreda Tekstilne industrijske škole u Puli
predavanje iz ekonomske geografije. A kad je slijepi profesor otpočeo ispitivati, one
učenice, koje se nisu baš najbolje spremile, instinktivno su se sakrivale jedna iza
druge, da slučajno ne bi prstom pokazao na njih i rekao: »Ajde ti!«
Međutim, on to nikada ne radi. Ono, što je za njegove zdrave kolege kruženje
pogledom po razredu, za Miloša Rajšića je prebiranje prstima po prozivniku,
ispisanom Brajevim pismom.
Kad se jedna učenica našla pred zidnom zemljopisnom kartom, nije joj
pomoglo to, što se slobodno, bez bojazni da će je profesor vidjeti, okretala razredu i
vapijućim pogledom tražila pomoć: šapat. U razredu je nastala još veća tišina.
Profesor je ukorio učenicu, koja se nije dobro pripremila.
Uvijek je tako - na satovima slijepog profesora Rajšića. Kad ispituje
geografiju, on sigurno traži od učenika da pokaže, gdje se nalazi koje mjesto, rijeka,
jezero... i ako se prst zaustavi na krivom mjestu, u razredu nastaje graja.
— Vidiš, nisi dobro odgovorila. Čuješ li svoje drugarice — običaje u
takvim prilikama reći profesor Rajšić.
— Kako stojimo s radio-službom? — glasilo je novo pitanje. Neke su učenice
instinktivno digle ruke, ali su ih odmah spustile, jer njihov profesor to ne vidi.
Upozorio je pri tome »Toga u knjizi nema, ali ja, evo, vidim, koliko ste pratile
predavanje baš po ovakvim podacima.«
— Jest, rekli ste nam da to pročitamo u »Vjesniku u srijedu«. U tom je listu
pisalo koliko u našoj zemlji ima radioaparata i televizora — rekla je najbolja učenica
Anđelka Išić.
Kad je zvonce najavilo završetak sata, slijepi profesor je ustao, uzeo je svoje
knjige i malo zastao. Milka Orbanić, razredni redar, primila ga je ispod ruke i odvela
do zbornice.
***
Profesor Miloš Rajšić slijep je od svog rođenja. No, to se po njegovom
kretanju, po vitalnosti i spretnosti u radu ne bi primijetilo, da se pogled ne zaustavi na
udubljenim očima, iz kojih nikada nije iskrio sjaj.
Direktor Tekstilne industrijske škole Mijo Posavec kaže, da je profesor Miloš
Rajšić jedan od najboljih nastavnika te pulske škole. Njegove su pripreme za
predavanja uvijek solidne i temeljite, bolje od onih, što ih obavljaju zdravi nastavnici,
— Sve u svemu, to je čovjek širih pogleda, »potkovan« i aktivan. Postiže vrlo dobre
odgojne i obrazovne rezultate u radu s učenicima — rekao je Mijo Posavec.
Profesor Rajšić molio je nastavnički zbor, da mu prepusti rad s omladinom, jer
će tu biti najviše uzajamne pomoći. Tako je i bilo tokom čitave ove školske godine. U
stan slijepog profesora često se navraćaju učenice. Čitaju mu širu stručnu literaturu i
tako zajedno stječu znanje. Cesto im u takvim prilikama govori: »Vidite, ja sam
profesor, pa još uvijek proširujem svoje znanje, a to je potrebno, jer život teče, buja,
razvija se...«
Neke mu materijale čita žena, a neke posebno plaćeni lektori. No, to oni čine i
pomoću magnetofona, s kojeg slijepi profesor širi svoje vidike u život.
Lj. B.
OGLASNI DIO

Operativni plan 2014. - Udruga slijepih Primorsko

Brošura Zapošljavanje bez predrasuda

o nama- 2015 godina - Udruga slijepih Istarske županije Pula

izvještaj o radu za 2013. godinu - Udruga slijepih Karlovačke županije

program rada, 2013. - Rukometni i Odbojkaški savez

SKUPŠTINA 24. 10. 2013. za časopis - Ovce-Koze

8. sjednica 15.09.2011. - Lovački savez Primorsko goranske županije

Ovdje…

HJS Pravilnik o stegovnoj odgovornosti

Nekada učili prva slova, a sada će prve speleološke korake

Povijesni razvoj - Primorsko