ZAPOŠLJAVANJE BEZ PREDRASUDA P r i č e z a p o s l e n i h i n e z a p o s l e n i h o s o b a s o š t e ć e n j e m v i d a ZAPOŠLJAVANJE BEZ PREDRASUDA P r i č e z a p o s l e n i h i n e z a p o s l e n i h o s o b a s o š t e ć e n j e m v i d a Svibanj 2012. ZAPOŠLJAVANJE BEZ PREDRASUDA Priče zaposlenih i nezaposlenih osoba s oštećenjem vida Sadržaj Uvod......................................................................3 Primjeri pozitivne prakse.......................................4 U potrazi za poslom.............................................12 Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom....................20 Izdavač: Hrvatski savez slijepih Pripremile: Ana Vrbanić Andreja Veljača Lektura: Ivana Vanda Parlov Grafička priprema i tisak: Mobit d.o.o. Naklada: 1000 primjeraka Svibanj 2012. Publikacija je objavljena u okviru programa "Zaposlenje - kruna integracije slijepih" uz novčanu potporu Ministarstva socijalne politike i mladih 2 UVOD Ova brošura namijenjena je prvenstveno poslodavcima kako bi ih upoznala s mogućnostima i radnim potencijalima osoba s oštećenjem vida te raspršila eventualne dvojbe vezane uz njihovo zapošljavanje. U današnjem društvu još uvijek postoji mnogo predrasuda o slijepim i slabovidnim osobama i o tome što one mogu, a što ne mogu raditi. Tako je još donedavno bilo uvriježeno mišljenje kako slijepi mogu biti samo telefonisti ili glazbenici, kako imaju dobro razvijene neke posebne sposobnosti, "šesto čulo" i slično, a rjeđe su se spominjala druga zanimanja u kojima slijepe osobe mogu biti vrlo uspješne. Kako bismo smanjili ova pogrešna očekivanja i uvjerenja, odabrali smo 16 priča zaposlenih i nezaposlenih osoba s oštećenjem vida u Hrvatskoj koje prikazuju ljude raznih zvanja i profila zanimanja. Da nabrojimo samo neke od njih; tu su informatičari, profesori povijesti, stranih jezika, profesor glasovira, fizioterapeuti, audio-daktilografkinja, telefonisti, administrativni tajnici, pravnik, ekonomist i samostalna poduzetnica. U pričama se ocrtava izravan utjecaj posla i zapošljavanja na kvalitetu života i uključenost pojedinca u zajednicu, a čitanjem razotkriva razlika između zaposlenih pojedinaca koji su realizirani u poslu kojim se bave i uključeni u život zajednice te onih koji su na pragu tog svijeta i željno iščekuju svoju priliku za stjecanje neovisnosti, samopotvrđivanje i društveni doprinos. U doba stagnacije u gospodarstvu i ekonomiji koja je neminovno vezana i za tržište rada postaje sve teže izboriti se za svoje "mjesto pod suncem". Međutim, možemo ustvrditi da je zapošljavanje osoba s oštećenjem vida na otvorenom tržištu rada oduvijek u "krizi" i to ponajviše zbog predrasuda okoline i neinformiranosti o mogućnostima i potencijalima ove populacije. Upravo zato želimo poslodavce informirati o načinima rada u određenim zanimanjima i tehnologijama koje se koriste pri obavljanju pojedinog posla. Naglim razvojem informacijskih tehnologija i sofisticiranih informatičkih rješenja raspon zanimanja sve se više širi, otvarajući mogućnosti i prilike koje su donedavno bile nedostupne. Tako danas većina slijepih osoba u svom radu koristi računalo i asistivne tehnologije kao što su čitač ekrana, govorna jedinica, brajev redak, brajeva elektronska bilježnica, elektronička povećala i slično. Pri zapošljavanju slijepih posebno je važno istaknuti Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koji u vidu raznih poticaja izdvaja sredstva za prilagodbu radnog mjesta osobama s invaliditetom, pa tako i osobama s oštećenjima vida. Usto, poslodavci mogu kontaktirati sa Hrvatskim savezom slijepih koji pruža usluge besplatnih konzultacija te se riješiti nedoumica i informirati o načinima prilagodbe radnog mjesta i o drugim pitanjima u području zapošljavanja. Na kraju, ove su priče samo mali dio svih glasova zaposlenih i nezaposlenih osoba s oštećenjem vida u Hrvatskoj, ali jasno izražavaju svoju poruku i ohrabrenje za sve poslodavce - zaposlite nas i nećete požaliti! 3 P R I M J E R I P O Z I T I V N E P R A K S E Albina iz Čakovca, 31 godina (prof. rehabilitacije, poduzetnica) Budući da sam od rođenja praktički slijepa osoba, na gubitak vida ne gledam kao na velik nedostatak. S tim u skladu živim, radim i obrazujem se te polazim od činjenice da koristim ono što imam i s čime se mogu nositi. Osnovnu školu i tri razreda srednje pohađala sam i završila u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", a maturirala sam na Missoury School for the Blind u Saint Louisu u SAD-u. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu stekla sam zvanje profesora rehabilitatora. Nakon što sam honorarno radila za novinske web-portale i snimala radiopriloge za emisiju "Šesto čulo" Hrvatskoga radija, zaposlila sam se kao defektologinja u Udruzi slijepih Međimurske županije gdje sam radila godinu dana. Godine 2009., okrećem se području manadžmenta te pokrećem vlastitu tvrtku Albina d.o.o. Bavim se organizacijom priredaba, predstava, koncerata, sajmova, poslovnih sastanaka, domjenaka, kongresa i edukativnih radionica te se dodatno obrazujem u skladu s onime što ću raditi ili što me zanima. U radu koristim računalo s govornim programom, brajicu u čitanju i pisanju, kao i uređaj Braille star, a također koristim tehnologiju snimanja i mobitel s govornim programom. Za povremene zadatke imam i osobnog radnog asistenta. Budući da sam samozaposlena, od početka koristim poticaje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i smatram ih doista potrebnim, posebno u početku kada se tek probijate na konkurentno tržište rada i stvarate povjerenje klijenata. Na slobodnom tržištu rada svi imamo konkurenciju i svi smo konkurentni, a u poslu kojim se bavim opstajem toliko dugo dok imam poslovno nešto za ponuditi. Jako volim dinamiku posla, nove suradnje i nove projekte te se ne bih mogla zadovoljiti jednoličnim poslom i radnim rasporedom. Zato sam se i odlučila za ovakav način djelovanja kroz koji mogu dosta učiniti za sebe i druge. Smatram da je u poslu bitno stvoriti pozitivnu atmosferu, a tu vrlo bitnu ulogu igraju međuljudski odnosi. Ako stvorim bolje uvjete rada za suradnike, više me cijene, a hendikep tu ne smije igrati važnu ulogu. Najdraži mi je dio posla kada iza zahtjevnog projekta osjetim zadovoljstvo suradnika i naravno krajnjih korisnika. Za mene je veliko postignuće što toliko dugo opstajem na vrlo konkurentnom tržištu i uz prilično nepovoljnu poduzetničku klimu u zemlji. Ljudi me često pitaju kako s toliko pozitivnim načinom i osmijehom mogu u poduzetništvo, a ja smatram da nas samo pozitivna energija dovodi do uspjeha. Zaista mi se sviđa posao koji radim, no ne mogu garantirati da ću se njime baviti do mirovine. Upravo mi poduzetništvo pruža fleksibilnost i otvara mogućnosti ako jednog dana poželim krenuti u nešto novo. 4 Davor iz Varaždina, 34 godine (maser kupeljar i fizioterapeutski tehničar) Školovanje sam započeo u svom rodnom gradu Varaždinu, no zbog postupnog gubitka vida selim se u Zagreb na daljnje školovanje u Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek". Nakon završetka redovne srednje medicinske škole, trogodišnjeg smjera za masera kupeljara, vraćam se u Varaždin te se ubrzo zapošljavam kao maser u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice. Poslodavac je nudio mogućnost doškolovanja, no zbog predrasuda i velikog otpora utjecajnih, ali nestručnih pojedinaca, to se moglo ostvariti tek godinama kasnije. Konačno sam se 2006. godine, uz punu potporu i intervenciju Centra "Vinko Bek" i Hrvatskog saveza slijepih, upisao na doškolovanje za fizioterapeuta te 2009. položio stručni ispit. Time sam stekao zvanje fizioterapeuta i ispunio svoje dugogodišnje stremljenje i želju. Već više od 15 godina radim u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama i to je moj prvi posao. Zaposlen sam na radnom mjestu masera, a od 2008. radim i kao fizioterapeut. Na svom radnom mjestu obavljam poslove fizikalne i kineziterapije, dakle ručnu masažu, hidro-masažu, kineziterapiju u dvorani i kineziterapiju u kadi Hubbard, i to kao postupke prevencije, liječenja ili rehabilitacije bolesnika. U radu mi pomažu videći kolege u nekim pripremnim i pomoćnim radnjama kao što su čitanje dijagnoze, ispunjavanje kartice dolazaka pacijenta na terapije i slično. S obzirom na to da je Specijalna bolnica velika ustanova u kojoj je zaposleno više od 800 ljudi, moram reći da mi dobro dođe i asistencija kolega pri dolasku i odlasku na posao, no mogu se i samostalno kretati, što sam naučio uz stručnu podršku peripatologa. Općenito govoreći, u svojoj se radnoj sredini dobro osjećam i većina kolega prihvaća me bez predrasuda. Pacijenti s kojima radim iznimno su zadovoljni učincima koje zajednički postižemo. Njihova uspješna rehabilitacija i pohvale koje dobivam predstavljaju mi najveći izvor osobnog zadovoljstva poslom te me motiviraju za daljnji rad. Uz posao koji mi mnogo znači u smislu egzistencije i uključenosti u zajednicu, moja velika ljubav je glazba kojom se bavim u slobodno vrijeme i koja mi predstavlja dodatan izvor prihoda. Završio sam osnovnu muzičku školu gdje sam svirao klavir, a i danas kao član benda Jack pot sviram klavijature i pjevam. S članstvom Udruge slijepih Varaždinske županije čiji sam predsjednik volim zaigrati pikado, a završio sam i radioamaterski tečaj. Važan dio mog života zauzima uloga roditelja. Volim provoditi vrijeme s dvanaestogodišnjom kćeri, bilo u zajedničkom učenju ili razonodi. Ponosan sam da sam unatoč oštećenju vida uspio osigurati egzistenciju što mi omogućava neovisnost i samostalno odlučivanje o vlastitom životu te mi daje osjećaj potpune prihvaćenosti u zajednici u kojoj živim. 5 Hrvoje iz Zagreba, 24 godine (telefonist, IT stručnjak) Školovao sam se u Osnovnoj školi Braće Radić u Kloštar Ivaniću, malom mjestu gdje sam proveo i čitavo djetinjstvo. Unatoč posjetama defektologa iz Centra "Vinko Bek" koji su mi objašnjavali gradivo te razgovarali s učiteljima i savjetovali ih kako mi prilagoditi nastavu, neki učitelji nisu imali razumijevanja pa su od mene tražili zadatke koje s obzirom na teškoće vida nisam mogao samostalno izvršavati. Godine 2000., prelazim u Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", gdje završavam srednju školu te stječem zvanje telefonista. Nakon završetka škole, posvetio sam se svojim hobijima i nisam previše razmišljao o fakultetu ili poslu. Već tada sam odlično poznavao rad na računalu, a to je bilo jedno od mojih znanja koja sam stekao samostalno zahvaljujući velikoj želji i volji za istraživanjem i proučavanjem računalne tehnologije. Imao sam više prilika da drugim slijepim osobama popravljam računalo ili mobilni telefon za manji novčani iznos i uvijek sam bio zadovoljan kvalitetom pružanja svoje usluge. Godine 2008., s obitelji se selim u Zagreb gdje mi je isprva problem bila nesamostalnost u kretanju, no nakon što sam uvježbao put od svoje kuće do autobusne i tramvajske stanice moj život se uvelike promijenio jer sam mogao samostalno otići u grad i nalaziti se s prijateljima. Godine 2010. ponovno dolazim u Centar "Vinko Bek" na odjel za odrasle, gdje pohađam program rehabilitacije. Tamo usavršavam samostalno kretanje i svakodnevne socijalne i komunikacijske vještine, što je bio još jedan veliki korak naprijed u mom životu. Godine 2010., zapošljavam se kao IT stručnjak u tehničkoj službi Udruge Huprt - Hrvatska udruga za promicanje i razvoj tiflotehnike. S obzirom na moju informatičku pismenost i dobro poznavanje rada s čitačem zaslona, nije mi bio problem dobiti ovakav posao bez obzira na moje zvanje. Vjerujem u svoj uspjeh na poslu, jer moje znanje u području informatike raste iz godine u godinu. Ovakva vrsta posla svakako mi odgovara više nego rad na telefonskoj centrali, jer činjenica je da je posao telefonista sve više stvar prošlosti. Ono što bi mi pomoglo u poslu svakako je diploma ECDL, na čemu radim. Slobodno vrijeme posvećujem računalu, programiranju, slušanju glazbe koja je također sastavni dio mog života te društvu. S obzirom na to da sam stekao dosta znanja u programiranju, izrađujem kompjutorske programe kojima želim olakšati sebi i drugim slijepim korisnicima korištenje internetskih usluga ili rješavanje drugih računalnih problema. Također, imam i svoju osobnu internetsku stranicu (www.hkatic.co.cc), na kojoj objavljujem sve što radim ili čime se bavim. 6 Kruno iz Zagreba, 37 godina (ustavnosudski savjetnik) Osnovnoškolsko obrazovanje stekao sam u školi "Vinko Bek", a srednjoškolsko u jezičnoj gimnaziji u Zagrebu. Pri tome sam treći razred srednje škole pohađao u Philadelphiji (SAD) po međunarodnom programu na Overbrook School for the Blind. Godine 2001., diplomirao sam na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 2002. zaposlio se kao odvjetnički vježbenik u Odvjetničkom društvu Marković & Plišo, gdje sam nastavio raditi kao odvjetnik. Od 2008., radim kao ustavnosudski savjetnik na Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Nedostatak vida u prvim je danima rada u odvjetništvu bez sumnje utjecao na posao. Na primjer, da bih napisao tužbu ili podnesak, prethodno sam morao skenirati dokumente i auditivno ih "usvojiti" odnosno upamtiti sve bitne činjenice. Srećom, uvijek sam imao dobre odnose s kolegama koji su mi rado iščitavali neke informacije i sa mnom odlazili na sudove i druga mjesta važna za poslovanje ureda ako se moje ročište na sudu podudaralo s njihovim. U odvjetništvu sam se bavio imovinskopravnim poslovima, zastupao pravne osobe u trgovačkim parnicama, statusnim, ovršnim, stečajnim i radnim pravom, kao i stvarno-pravnim stvarima (zemljišno-knjižno pravo). Danas kao ustavnosudski savjetnik radim posao koji je potpuno drukčiji od odvjetničkog te sve svoje zadatke izvršavam u uredu. Pišem ustavnosudske odluke u povodu ustavnih tužbi koje Sudu upućuju građani nezadovoljni presudama nižih sudova. Moja je dužnost da u predmetima koje zadužujem, napišem nacrte odluka ili rješenja koji se, po kontroli suca izvjestitelja, upućuju na vijeće i izglasavaju. Važno je naglasiti da bi bez kompjutorske opreme za slijepe bilo vrlo teško uspješno obavljati bilo koji od ovih poslova. U svome radu koristim računalo opremljeno govornom jedinicom i Jawsom te skener s finereaderom. Svaki predmet koji je signiran na mene prvo uskeniram u računalo. Nakon toga pretražujem našu bazu podataka u Lotusu koja sadrži sudsku praksu te nakon analize podataka u spisu pišem odluke. Ustavni sud informatiziran je na način koji mi omogućuje elektronski pohranjivati nacrte u zajedničku internu bazu podataka. Gotovo sve se radi elektronskim putem, tako da sa zadovoljstvom mogu reći da svoj posao obavljam potpuno samostalno. Smatram da nitko, koliko god ste mu dragi, neće obavljati vaš dio posla, a pomoći će tamo gdje treba samo ako primijeti da i sami ulažete trud u ono što radite. Pravo sam oduvijek volio i upravo trudom sam uspio postići da imam posao koji danas s užitkom obavljam. 7 Marija iz Zagreba, 53 godine (načelnica u Odjelu za osobe s invaliditetom Gradskog ureda za socijalnu zaštitu) Rođena sam u Čakovcu, gdje sam završila gimnaziju "Josip Slavenski", a zatim upisujem Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu gdje stječem zvanje diplomiranog ekonomista. Moji problemi s vidom počeli su u četvrtom razredu gimnazije, kada sam zbog atrofije vidnog živca u kratkom vremenu izgubila vid na desnom oku. Unatoč tome, nisam imala problema sa završavanjem studija u roku. Nakon nepunih pet godina radnog staža počinju problemi s vidom i na lijevom oku, tako da sam nakon postupnog gubitka vida od 1990. slijepa osoba. Budući da nisam željela u mirovinu, bila sam prisiljena potražiti nove mogućnosti za zapošljavanje i osnažiti se. Tako sam se otisnula u Zagreb na rehabilitaciju i prekvalifikaciju za telefonisticu. Nakon tri godine rada na mjestu telefonistice, upućena sam na tečaj za rad na računalu te sam među prvima u Hrvatskoj dobila i kompletnu opremu za radno mjesto, a time i mogućnost da tražim posao adekvatan svom obrazovanju. Godine 1996., zapošljavam se u Udruzi slijepih Zagreb gdje sam 10 godina bila rukovoditeljica stručne službe Udruge. Godine 2006., zaposlena sam u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba, i to u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Ovdje radim kao načelnica u Odjelu za zaštitu osoba s invaliditetom. Poslovi koje obavljam obuhvaćaju upravljanje Odjelom kroz izradu i izvođenje najsloženijih poslova iz njegova djelokruga te izradu izvješća o radu Odjela. Radno mjesto opremljeno je računalom s govornom jedinicom i skenerom, a imam i elektroničku bilježnicu Braillino. Uz znanje rada na računalu, koristim se i Brajevim pismom te se samostalno krećem uz pomoć bijelog štapa, a u obavljanju posla pomaže mi asistentica. Oduvijek sam bila društveno angažirana, tako da sam bila predsjednica Udruge slijepih Međimurske županije, a potom i član Izvršnog odbora i dopredsjednica Hrvatskog saveza slijepih te predsjednica Povjerenstva za žene s invaliditetom koje je formirano pri Savezu. Danas sam član Skupštine Udruge slijepih i Mreže žena s invaliditetom Hrvatske. Važno je spomenuti i da sam bila članica Povjerenstva za osobe s invaliditetom koje djeluje pri Gradu Zagrebu na provedbi Zagrebačke strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, te sam 2001. primila nagradu Grada Zagreba na prijedlog Ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb. Posao je važan segment mog života. Uz egzistenciju i ekonomsku neovisnost, omogućava mi da budem u potpunosti uključena u zajednicu u kojoj živim te da maksimalno koristim sve svoje potencijale i sposobnosti. Nakon 29 godina efektivnog radnog staža, sa sigurnošću mogu reći da je uključivanje u svijet rada jedan od najvažnijih preduvjeta neovisnog življenja osoba s invaliditetom i način da se istinski uključe u život zajednice. 8 Nikolina iz Zagreba, 35 godina (audio-daktilografkinja) U Krašiću kraj Jastrebarskog završila sam osnovnu, a u Zagrebu srednju školu, VIII. gimnaziju. Nakon toga upisujem Pedagoški fakultet, smjer razredne nastave. Zbog bolesti (Diabetes mellitus tip 1) dolazi do sve većih poteškoća s vidom i učestalih operacija, što je rezultiralo prekidom studija na drugoj godini. Potpuni gubitak vida bio je veliki udarac te, bez obzira na podršku koja je bila prisutna od samog početka, nisam prihvaćala novu situaciju odbijajući bilo kakvu pomoć pod izgovorom da će uskoro sve biti po starom. Nakon nekog vremena shvatila sam da neću sama uspjeti u rješavanju nove životne križaljke te sam zatražila profesionalnu pomoć i odlučila otići u Centar "Vinko Bek" na psiho-socijalnu rehabilitaciju. U dvije godine rehabilitacije dogodilo se "čudo" koje mi još danas nije jasno. Kao vođena nečijom rukom, sve sam željela i mogla te sam bila presretna postignutim rezultatima. Naučila sam samostalno obavljati sve kućanske poslove i ono najvažnije, savladala samostalno kretanje. Također sam stekla informatičko obrazovanje koje mi je netom nakon završetka rehabilitacije omogućilo stalni radni odnos, odnosno radno mjesto audio-daktilografa u Stručnoj službi Gradske skupštine Grada Zagreba. Naime, djelatnici Centra, zamijetivši moje kvalitete i želju za napretkom, preporučili su me na radno mjesto audio-daktilografa u Stručnu službu Gradske skupštine, na mjesto gospođe koja je odlazila u mirovinu. Tako sam se 2001. zaposlila kao slijepa osoba na radno mjesto audio-daktilografa. Radim na prijepisima fonografskih zapisa radnih tijela i sjednica Gradske skupštine, a u radu koristim osobno računalo s govornim programom, programski jezik Hall. Na samom početku dobila sam upute o načinu obavljanja svojih radnih obveza odnosno pravilnom pristupanju spram prijepisa fonografskih zapisa. To je ujedno osnovni posao koji obavljam te mi samim time nije potrebna nikakva dodatna podrška. Mogu reći da je moje radno mjesto doista u potpunosti prilagođeno mojim potrebama i kao da je osmišljeno po mojoj mjeri i traženjima. U slučaju bilo kakvih promjena, uvijek mi je dostupna svesrdna pomoć kolega koji su dobro informirani i imaju razumijevanja. Poslom sam prezadovoljna te sam uvijek na izvoru informacija koje čujem u prijepisima fonografskih zapisa sjednica, a koje obuhvaćaju rad aktualne politike spram novosti koje se odvijaju ili planiraju u lokalnoj zajednici. Vjerujem da se zadovoljstvo poslom ogleda i u godišnjoj ocjeni za obavljeni rad koja je svih ovih godina, od prvog dana zaposlenja, bila izvrsna. 9 Perica iz Virovitice, 29 godina (profesor glasovira) Još od djetinjstva bilo mi je jasno da će glazba biti moje životno opredjeljenje. Kao dijete svirao sam razna glazbala, a formalno glazbeno obrazovanje započeo sam u trećem razredu osnovne škole kada sam počeo svirati klavir. Bio sam jako talentiran pa sam se zato odlučio za pedagošku i pijanističku karijeru. Glasovir sam diplomirao na Zagrebačkoj akademiji u klasi prof. Ljubomira Gašparovića te započeo pedagoški rad u zagrebačkoj školi za slijepe "Vinko Bek". Danas radim kao profesor glasovira u virovitičkoj Glazbenoj školi Jan Vlasimsky, ali ne gasim u sebi želju za pijanizmom. Uz svakodnevni pedagoški rad, na prvom mjestu su mi obitelj i vježbanje na klaviru. Priroda radnog mjesta stavlja me u situaciju jedan na jedan s učenicima kojima držim nastavu klavira. Pozitivnu stranu ovakvog načina rada vidim u većim mogućnostima motiviranja djeteta i posvećivanja djetetovim osobnim potencijalima. To me opet obvezuje da se u cijelosti predam poslu koristeći uz stručno i sva druga znanja kako bih djetetu omogućio maksimalno napredovanje i razvijanje vlastitih mogućnosti i talenta. Svaki rezultat koji ostvare djeca doživljavam osobno bez obzira radi li se o njihovom uspjehu ili neuspjehu. Vjerujem da će se mnogi moji kolege složiti sa mnom ako ustvrdim da me posao koji radim ni u kojem slučaju ne stavlja u podređeni položaj u odnosu na njih. U svoje slobodno vrijeme bavim se dvoranskim nogometom koji mi pomaže i kod održavanja fizičke kondicije potrebne za posao. Naime, sjedenje za klavirom i sviranje iziskuje veliku fizičku aktivnost, gotovo jednaku kao i treniranje nekog sporta. I tu postoje faze zagrijavanja, jer je potrebna visoka aktivnost prstiju i tijela, svih mišića. Uz posao imam još mnogo planova i projekata te se nastojim uključiti u sve što me zanima i što može pomoći slijepim osobama. Kad se na kraju dana osvrnem na događaje i vidim koliko sam olakšao i vremena uštedio suradnicima i bliskim osobama, preplavi me ponos, radost i razdraganost u spoznaji koliko zapravo mogu. To ne govorim samo kao zaposlenik glazbene škole u Virovitici, nego i kao sretan suprug i otac dvoje prekrasne djece. 10 Sonja iz Umaga, 54 godine (profesorica engleskog i talijanskog jezika) Osnovnu školu pohađala sam u rodnome Umagu, a gimnaziju u Bujama. Nikada nisam mislila da nešto ne mogu učiniti zbog oštećenja vida, samo je način i put do cilja bio drukčiji. Fakultet i poziv birala sam vodeći se razumom i imajući na umu budućnost, odnosno čime ću se moći baviti čak i ako potpuno izgubim vid. Studij engleskog i talijanskog jezika s književnošću na Filozofskom fakultetu u Zadru savladala sam bez muke i u roku položila sve ispite i diplomirala. Već kao srednjoškolka radila sam sezonske poslove i stekla određeni uvid u svoje mogućnosti. Željela sam se što prije osamostaliti pa sam prihvatila prvu priliku i zaposlila se na dvjema područnim školama u 40 kilometara udaljenom Buzetu, koje su iziskivale svakodnevno putovanje i pješačenje, ali je prednost bila u dodijeljenom školskom stanu pa sam s tadašnjim dečkom (sadašnjim suprugom) mogla započeti zajednički život. Iako me ta prilika u poslu nije učinila najsretnijom, sve se promijenilo kad sam upoznala djecu. Otvorio mi se novi svijet prepun neposrednosti, dobrote, ljudskosti i iskrenih osjećaja te sam s djecom uspostavila vrlo blizak kontakt. Otad više nisam mogla zamisliti drugi posao. Radila sam na svim razinama, od vrtića do fakulteta, ali rad s malom djecom uvijek mi je bio najdraži. Godine 1992., zaposlila sam se u OŠ Marije i Line u Umagu gdje radim i danas. Učiteljica sam engleskog i talijanskog jezika u nižim razredima. U radu koristim laptop s govornom jedinicom i povećanim tekstom, LCD projektor, CD player, diktafon te se dugo pripremam kod kuće i zapamtim sadržaj teksta na kojem ću sutradan raditi. Radim u istoj učionici pa djeca dolaze k meni i to mi puno znači jer se krećem u poznatom prostoru. Pri pregledavanju pismenih radova imam razumijevanje djece - zamolila sam ih da za svoju "teacher" i "maestru" upotrebljavaju debelu crnu olovku i oni su to odmah prihvatili. S obzirom na uzrast, ispitivanja su više usmena nego pismena, a pismene se provjere znanja svode na dopunu rečenica i zaokruživanje točnih odgovora pa je ispravljanje brže i lakše. Nakon što sam 1992. položila ispit za sudskog tumača, uz redovan posao bavim se i prevođenjem. Godine 2008., rutinskom pretragom ustanovljeno mi je izrazito pogoršanje vida, nakon čega sam prošla obuku za korištenje bijelog štapa i naučila Brajevo pismo kako ne bih ostala nepismena u slučaju da mi vid još oslabi. Nakon početnog nerazumijevanja i otpora, uspjela sam uz pomoć lokalne udruge slijepih i drugih stručnjaka uvjeriti vodstvo škole i kolege da sam radno sposobna osoba s potrebom prilagodbe radnog mjesta. Tako i danas imam priliku raditi posao koji volim, te prenijeti znanje i iskustvo. U poslu me najviše usrećuju moji učenici. Učenje je uzajamno - kao učiteljica prenosim im predviđeno gradivo, a od njih mnogo toga naučim o životu i svaki dan je nova lekcija. Lijepo je kada se nakon mnogo godina sjete i zahvale što si ih dobro naučio svoj predmet pa im je mnogo lakše nadograđivati znanje u srednjoj školi ili na fakultetu. To me ispunjava posebnim zadovoljstvom i daje puni smisao poslu kojim se bavim. 11 U P O T R A Z I Z A P O S L O M Ana iz Koprivnice, 31 godina (administrativna tajnica) Srednju prometnu školu završila sam u Zagrebu te stekla zvanje tehničara cestovnog prometa, a 2003. završila sam i šestomjesečni tečaj za računalnog operatera. Zbog dijagnoze Retinitis pigmentosa, u pubertetu mi se vid počeo pogoršavati te sam krenula na rehabilitaciju i prekvalifikaciju za administrativnu tajnicu u Centar "Vinko Bek" u Zagrebu. Dvije godine rehabilitacije prošle su u tren oka, a stečeno iskustvo mnogo mi je pomoglo te me usmjerilo i dalo polet za nove puteve i nastojanja u mom životu. Na rehabilitaciji sam se uključila u mnoge aktivnosti - od izrade keramike do glume. Uz kvalifikaciju i kompetencije u području tajničkih i administrativnih poslova, 2009. završila sam tečaj za maserku. Godinu dana bila sam zaposlena kao pomoćna tajnica i to je bilo vrlo vrijedno iskustvo. Međutim na tom poslu naišla sam na određene predrasude okoline i kolega koji su me pretjerano zaštićivali te mi nisu dali slobodu i povjerenje nego su pretpostavljali da zbog oštećenja vida mnoge stvari ne mogu raditi. Često sam osjećala da se prema meni ponašaju kao prema djetetu i da me "čuvaju" od posla. I samu su me pomalo uvjerili da većinu toga ne mogu obaviti, ali sada znam da nisam ispunila svoje potencijale i mogućnosti. Vjerujem da se najveća prepreka nalazi u samim ljudima, njihovim uvjerenjima i stavovima. Ako uspijemo savladati vlastite strahove i pobijediti predrasude okoline, put za različite mogućnosti koje život pruža je otvoren. Osobno su mi raznolike stvari kojima sam se u životu bavila, od raznih sezonskih poslova do čuvanja djece u inozemstvu, uvijek predstavljale izazov, a ne prepreku. Dapače, raznim sam aktivnostima i poslovima "punila baterije" te dobivala novu energiju i entuzijazam. Jedna od stvari koje mi pružaju takvo zadovoljstvo je filmska umjetnost kojom se bavim u svoje slobodno vrijeme. Članica sam filmske družine te sam uključena u svaki dio izrade filma i procesa snimanja - od režije do glume. Vrlo sam optimistična i otvorena prema različitim mogućnostima zapošljavanja. Kada razmišljam o poslu, u mojoj glavi ne postoje nikakve prepreke. Za posao bih bila spremna volontirati pa čak i putovati ako bi to bilo potrebno. Vjerujem da bih se lako prilagodila i da bi volja za svladavanjem eventualnih teškoća dovela do pozitivnih rezultata. Posao bi mi uz financijsku sigurnost pružio ravnotežu te mi dodatno obogatio i ispunio život koji sada u najvećoj mjeri posvećujem obitelji. Sve što očekujem od budućeg poslodavca su dobra volja i spremnost na izazov. Kada bi se to pokazalo, dala bih sve od sebe da opravdam povjerenje i dokažem se u poslu. 12 Danijela iz Zagreba, 27 godina (profesorica povijesti) Osnovnu i srednju školu završila sam u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu, a na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu diplomirala sam kao profesorica povijesti. Tijekom studija najveća je prepreka bila nedostatak literature na brajici i u zvučnom obliku. Problem sam riješila tako što sam počela s digitalizacijom literature i na taj sam način, pomoću kompjutora, čitača ekrana i Brajeve bilježnice, uspješno završila fakultet. U svemu sam imala veliku podršku okoline, prvenstveno obitelji koja mi je pružila neprocjenjivu financijsku i emotivnu podršku, a zatim i mojih slijepih prijatelja koji su već bili studenti te su mi pomogli mnogim korisnim savjetima. Tako su mi pomagali i učili me raditi na računalu, upoznali me s određenim pravima koje imam kao slijepa studentica npr. polaganje pismenog ispita usmenim putem i slično. Važnu ulogu odigrali su i profesori i neki od mojih kolega na fakultetu koji su me smatrali ravnopravnom te me nisu isključivali sa zajedničkih vježbi, seminara ili bilo kojeg načina učenja, ali ni druženja izvan fakulteta. Nakon fakulteta završila sam i dodatni tečaj masaže. Moje dosadašnje radno iskustvo ograničeno je samo na povremene poslove preko student servisa. Uzrok nezaposlenosti vidim najvećim dijelom u invaliditetu, jer kao slijepa osoba imam manji izbor poslova, a velik problem kod samog traženja posla predstavljaju predrasude poslodavaca prema slijepim osobama. Voljela bih raditi u svojoj struci, dakle predavati povijest u osnovnoj ili srednjoj školi. Za to sam se školovala i znam da bih taj posao obavljala dobro i kvalitetno. Vjerujem da imam sve potrebne kompetencije, a nedostaje samo položeni državni ispit, kojemu ni ne mogu pristupiti ako ne dobijem priliku godinu dana raditi. Prihvatila bih i priliku za rad izvan struke. Budući da se dobro služim računalom, mogla bih obavljati cijeli niz poslova koji uključuju rad na računalu. Osim toga, dobro poznajem gramatiku i pravopis pa bih mogla raditi kao lektor ili korektor. Također bih mogla raditi kao telefonski operater i na drugim mjestima gdje je potrebno zapisivati neke podatke, ugovarati određene poslove, termine i slično. Posao bi mi omogućio da ne živim o trošku roditelja, već da se osamostalim, započnem neovisan život i zasnujem vlastitu obitelj. Ukratko, stvorio bi mogućnosti koje stvara svim zaposlenim ljudima i dao mi osjećaj vrijednosti i doprinosa zajednici u kojoj živim. Jedini "uvjeti" za moje zapošljavanje su ti da poslodavci uvide da mogu kvalitetno raditi i omoguće mi prikladnu informatičku opremu, što uz poticaje Fonda ne bi trebao biti problem. Dakle, radi se većinom o dobroj volji poslodavaca, a ne o njihovu odricanju i žrtvi. Baš se zato nadam skoroj promjeni te vjerujem da me čeka zaposlenje i svjetlija budućnost na poslovnom planu. 13 Gordan iz Splita, 36 godina (telefonist) Veći dio osnovne škole završio sam u redovnoj školi, a dva sam razreda pohađao u Centru "Vinko Bek" u Zagrebu. Godine 1996., maturirao sam i stekao zvanje telefonista. Od dodatnih znanja i vještina aktivno vladam engleskim jezikom te sam napredni korisnik računala. Nažalost, nemam nikakve dokumente ili certifikate koji bi to potvrdili. Formalno radno iskustvo stekao sam 1998. i 1999. u telefonskoj centrali kao zamjena u tvrtki Vodovod i kanalizacija Split, a od 2006. do 2008. radio sam u pozivnom centru Obrta Beki i Zepo savjetovanje. Neformalno radno iskustvo stekao sam kao radijski voditelj i novinar u tvrtki Megamix d.o.o. (Megamix Radio Hvar) i Radio Gradska mreža Split. Također sam od 1999. do 2002. radio u Udruzi za zaštitu okoliša Sunce Split, Udruzi Gong, Glas 99 i Udruzi Most. U udruzi Most pomagao sam u učenju maloljetnicima problematičnog ponašanja. U udrugama Gong i Glas 99 sudjelovao sam kao promatrač na izborima, a u udruzi Sunce radio sam na raznim projektima uključujući i organizaciju humanitarnog koncerta Ecoshock 2000. Bio sam aktivni član Udruge slijepih i slabovidnih studenata Šišmiš gdje sam godinu i pol dana radio na projektu digitalizacije ispitne literature te 2005. organizirao humanitarni koncert Neviđeno. U udruzi studenata s invaliditetom Korak član sam upravnog odbora i sudjelujem u aktivnostima vezanima za slijepe i slabovidne članove. Osim posla telefonista, mogao bih, uz pomoć adekvatno opremljenog računala, raditi većinu administrativnih poslova, u pozivnom centru ili na unosu podataka. Iako nemam diplomu novinara, smatram da bih taj posao odlično radio, a budući da ljudi kažu da sam komunikativan, mogao bih raditi i kao radijski voditelj, u čemu imam dvije i pol godine iskustva. Također smatram da bih mogao pisati kvalitetne priručnike za rad slijepih osoba na računalu budući da veliki broj slijepih korisnika računala s kojima svakodnevno komuniciram ocjenjuje moje upute kao vrlo jasne, precizne i korisne. Imam dugogodišnje iskustvo u održavanju kompjutorskih sustava za slijepe korisnike i taj bih posao rado pretvorio u nešto službeno. Posao bi mi povećao samopoštovanje i dao mi osjećaj vrijednosti i svrhe, a u egzistencijalnom smislu postao bih neovisan o Centru za socijalni rad i mjesečnoj osobnoj invalidnini te bih mogao živjeti kvalitetnije nego što je to sada slučaj. Čvrsto vjerujem da je potreban samo poslodavac koji će mi pružiti priliku da dokažem da kao slijepa osoba mogu raditi jednako kompetentno kao i osoba bez oštećenja vida. U slobodno vrijeme amaterski se bavim sviranjem dvaju instrumenata - gitare i bubnjeva, a u srednjoj školi svirao sam u tri glazbena sastava od kojih je jedan bio vrlo popularan u alternativnim krugovima. 14 Neda iz Siska, 41 godina (grafički tehničar) Srednju školu pohađala sam dvije godine u Osijeku (Škola za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek"), a školovanje nastavila i završila u Zagrebu u srednjoj školi "Ruđer Bošković" gdje sam stekla zvanje grafičkog tehničara. Uz redovno školovanje, završila sam također dodatni tečaj za medicinskog masera i njegovateljicu koji sam pohađala u Petrinji i Sisku. Bila sam prezadovoljna znanjem i vještinama koje sam tamo stekla, jer sam kroz praktične situacije rada s ljudima različitih dobi, zdravstvenih statusa i potreba naučila mnogo o vještinama njegovanja, ali i kako ih primijeniti s obzirom na specifične i različite situacije. Radno iskustvo stekla sam u zagrebačkoj firmi Wosh u Zagrebu preko koje sam radila kao spremačica u Općoj bolnici "dr. Ivo Pedišić" u Sisku. Kasnije sam u istoj bolnici odradila i njegovateljsku praksu, a kraće vrijeme bila sam zaposlena u Udruzi slijepih grada Siska i dijela Sisačko-moslavačke županije. Trenutačno sam nezaposlena i smatram da su velik problem u zapošljavanju osoba s oštećenjem vida upravo predrasude okoline s kojima se pri traženju zaposlenja često susrećemo. Tako čujem izjave kao što su "Kako možeš takva tražiti posao", "Što ćeš nam ti kad ne vidiš", "Ima i zdravih ljudi koji traže posao pa ga ne mogu dobiti, pa što bi ti onda htjela" i slično. To uvijek boli i obeshrabruje čovjeka u nastojanju ostvarivanja jednog od osnovnih prava - prava na rad. Kada razmišljam o poslu koji bih voljela obavljati, taj bi posao svakako uključivao komuniciranje i rad s ljudima. Oduvijek me zanimao rad u pomagačkim zanimanjima. Na tom području imam iskustva, a takvi mi poslovi leže i s obzirom na moju komunikativnost, otvorenost i vedru narav. Posebno me interesira rad s djecom. Međutim, sa zadovoljstvom bih prihvatila i posao na info liniji za korisnike neke veće tvrtke ili prodajnog lanca. Što se tiče zatjeva tržišta rada, svjesna sam potrebe za dodatnom prilagodbom i smatram da bih svoju informatičku pismenost trebala podići na višu razinu i dodatno se usavršiti u radu na osobnom računalu. Pronalazak posla trenutačno mi predstavlja najveću životnu želju i sva moja stremljenja usmjerena su prema tomu. Spremna sam raditi sezonski, honorarno ili na neki drugi način, samo da dobijem priliku za zaposlenje i olakšam si život u financijskom smislu. Naravno, zaposlenje bi pridonijelo većem životnom zadovoljstvu i osjećaju vrijednosti i ispunjenosti. U slobodno vrijeme bavim se igranjem pikada, pisanjem pjesama te pjevanjem u zboru. Volim nastupati i voljela bih češće biti na pozornici kako bih pokazala svoje glasovne mogućnosti publici. 15 Nikola iz Našica, 30 godina (profesor matematike i fizike) Osnovnu i srednju školu završio sam u Orahovici, a na Sveučilištu Josip Juraj Strossmayer u Osijeku stekao zvanje profesora matematike i fizike. U početku fakultetskog školovanja vid me još dosta dobro služio i tek sam na trećoj godini studija sebi priznao da se nešto događa, odnosno da sve sporije čitam i teže pratim nastavu. Računalo mi je u tom smislu mnogo pomoglo budući da sam mogao podesiti veličinu slova i namjestiti kontrast koji mi odgovara te tako nadoknaditi nedostatke vida. Tijekom studija počeo sam se baviti računalima i internetskim programiranjem i stekao radno iskustvo na mnogim internetskim projektima gdje sam sudjelovao u svim fazama od ideje do konačne izvedbe, marketinga i promocije. Nekoliko sam mjeseci bio honorarno zaposlen za grad Orahovica u održavanju web-stranica. Trenutačno sam nezaposlen, a uzroke tomu jednim dijelom nalazim u sebi, a drugim u okolini koja često smatra da slijepe i slabovidne osobe ne mogu i ne trebaju ništa raditi. Obeshrabrujuće je kada čujem: "Pa što on hoće, ima nas zdravih koji radimo da oni ne bi trebali." Vjerujem da je važno mijenjati takav stav okoline, ali i samih slijepih i slabovidnih osoba, jer nam često nedostaje uvjerenja u vlastite mogućnosti i potencijale. I sam trenutačno učim mnoge nove vještine te osvještavam svoje sposobnosti i mogućnosti na rehabilitaciji u Centru "Vinko Bek" u Zagrebu. Kada razmišljam o zaposlenju, smatram se vrlo kompetentnim za rad u području informatike budući da sam tijekom i nakon studija stekao zavidnu količinu znanja i iskustva vezanog uz informacijsku tehnologiju i Internet, kao što je programiranje, dizajniranje baza podataka, poslovni modeli, marketing i promocija. Moja stručnost koristila bi nekoj agenciji koja se bavi računalima i odnosima s medijima, a mogao bih raditi i kao konzultant na pristupačnosti raznih internetskih servisa. Također bih mogao predavati i svojim iskustvom pomoći mlađima u Centru "Vinko Bek" i sličnim ustanovama. Posao bi za mene značio osamostaljenje i puno pridonio mome samopouzdanju te osjećaju vrijednosti i korisnosti. Iskreno vjerujem da bih uz svoje znanje i vještine mnoge poslove mogao odraditi i bolje od kolega, ali percepcija okoline je ta koja sprečava da sposobnosti slijepih i slabovidnih osoba dođu do izražaja. Smatram da sam vrlo uporan i do sada sam ostvario svaki cilj koji sam stavio pred sebe pa vjerujem da ću uspjeti i u pronalaženju posla koji bi me ispunio i usrećio. 16 Robert iz Osijeka, 34 godine (diplomirani ekonomist) Nakon što sam u Osijeku završio srednju školu, upisao sam Ekonomski fakultet i stekao zvanje diplomiranog ekonomista. Uz redovito obrazovanje, na osječkom i zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu Algebra, stekao sam zvanja knjigovođe malih poduzeća i voditelja izrade i provedbe projekata financiranih iz fondova EU. Tijekom školovanja sudjelovao sam na više natjecanja iz matematike i engleskog jezika, a uređivao sam i novine jedne neprofitne organizacije u Osijeku. Uvijek sam se trudio ne isticati po tome što ne vidim i prihvatiti to kao svoj način života. Obično kažem da moja glavna osobina nije to što ne vidim, nego to što sam pametan ili glup, zabavan ili dosadan, uspješan ili neuspješan, znam nešto raditi ili ne. Baš kao i ostali ljudi, nastojim se isticati svojim mogućnostima i postignućima, a ne onime što ne mogu. Najviše vremena provodim u radu na računalu i odlično se snalazim u svijetu informacijske tehnologije te bih volio da moj posao jednoga dana uključuje ovu komponentu u što većoj mjeri. Uz informatiku, moje velike ljubavi su matematika i statistika pa se vidim u nekoj tvrtki za istraživanje tržišta ili kao analitičar financijskih izvješća u nekoj financijskoj instituciji. Također vjerujem da sam kvalificiran za obavljanje poslova u knjigovodstvenom servisu ili računovodstvenom odjelu neke tvrtke. U radu mi prije svega pomaže računalo s velikim monitorom koji mi omogućava lakše čitanje teksta. S obzirom na to da dosta radim na računalima, vjerujem da je upravo u njima budućnost slijepih i slabovidnih osoba. Trenutačno nisam zaposlen i glavne razloge tomu vidim u nekoliko stvari. Prije svega postoji mnogo predrasuda u našem društvu o tome što slijepe osobe mogu, ili bolje rečeno, ne mogu raditi. U mom slučaju čest je problem to što se zaposlenje uvjetuje posjedovanjem vozačke dozvole, a nailazim i na testove koji su potpuno neprilagođeni osobama s invaliditetom. To osobito vrijedi za psihološko testiranje i testove inteligencije u selekcijskom postupku. Budući da testiranje nije prilagođeno slijepim osobama, vrlo mi je teško ili nemoguće ravnopravno sudjelovati. Stoga ni ne mogu postići rezultate koji bi reflektirali moje mogućnosti. Posao bi mi prije svega pružio neovisnost i financijsku sigurnost. Također bi mi pružio priliku za dokazivanje, jer uvijek težim naći efikasnija rješenja. Za mene posao predstavlja izazov kako nešto učiniti boljim, bržim, kvalitetnijim i jeftinijim. Želio bih srušiti predrasude i mišljenja nekih ljudi i poslodavaca te pokazati da slijepi i slabovidni ljudi mogu itekako kvalitetno obavljati čitav niz poslova i doprinijeti napretku tvrtke i društva kao i svi ostali. Vjerujem da bih kao radnik u nekoj tvrtki uspio promijeniti sada prevladavajući stav, a ako bi to pomoglo zaposlenju samo jedne slijepe ili slabovidne osobe, dobar dio moje misije bio bi uspješno obavljen. 17 Saša iz Pule, 31 godina (telefonist) Osnovnu školu završio sam u Puli, a srednju u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu te se školovao za telefonista. Dodatno sam se obrazovao u području informatike i stekao diplomu ECDL. Godine 2006., uz velikodušnu podršku kolege, počeo sam raditi u pulskoj ispostavi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. To je bilo lijepo razdoblje, bio sam vrlo zadovoljan poslom i dobro sam se uhodao, a kolege su me prihvatili bez predrasuda i izvrsno smo se slagali. Jako sam se veselio mogućnosti zaposlenja na puno radno vrijeme, no ona se nažalost nije realizirala. Zbog modernizacije sustava, Zavod je uveo automatsku centralu te je radno mjesto telefonista ukinuto, a time je završila i priča o mome radnom iskustvu u struci koje je trajalo samo godinu dana. Nakon toga počinje mukotrpan proces traženja posla u kojem nailazim na mnoga odbijanja. Poslodavci u najvećem dijelu gaje jake predrasude pa me mahom odbijaju bez da se uopće uvjere u moje sposobnosti. Naravno, teško da bi itko od njih priznao pravi uzrok odbijanja, ali budući da mi ni ne pruže šansu da se dokažem u poslu, slutim da me prosuđuju upravo na temelju slabovidnosti. U traženju posla ne pomaže ni to što sam školovan za zastarjelo zanimanje telefonista za koje u današnjem, tehnološki sve razvijenijem svijetu i tržištu rada, više nema potrebe. Zato mi je vrlo korisno dodatno obrazovanje u području informatičkih tehnologija gdje bih se volio i dalje usavršavati. Što se tiče pomagala, potreban mi je samo kompjutor s optičkim uvećivačem, jer bez problema čitam uvećani tisak. Aktivno sam uključen u rad Udruge slijepih Županije Istarske - Pula te sam aktivni član Povjerenstva mladih Hrvatskog saveza slijepih, unutar kojeg uvijek smišljamo i planiramo buduće projekte. Veliki sam ljubitelj sporta i prirode te se bavim pikadom, šahom, biciklizmom i planinarenjem, a prakticiram i borilačke vještine. Ipak, najaktivniji sam i najuspješniji upravo u pikadu, u kojem sam osvojio više turnira. U nekoliko navrata bio sam voditelj pikada na projektima Hrvatskog saveza slijepih u Edukacijskorehabilitacijskom kampu slijepih Premantura. Ta me iskustva istinski vesele jer se volim družiti s ljudima, pomagati im i prenositi znanje. Volio bih redovito voditi radionice pikada i šaha koji nažalost igra sve manje ljudi. Godine 2011., u Udruzi smo pokrenuli planinarsku sekciju gdje sam potpredsjednik, a dobili smo i tandem-bicikle te smo sudjelovali na biciklijadi vozeći utrku od 46 kilometara. Za mene bi posao značio novi početak i omogućio mi ostvarenje mnogih stvari koje su normalni dio života i mnogima samorazumljive, kao na primjer zajednički život s djevojkom. Za sada o tome mogu samo maštati. Za posao sam spreman preseliti se i u drugi grad ako se negdje ukaže prilika. Tu svoju priliku željno čekam i nadam se da će se uskoro i dogoditi. 18 Vanja iz Kutine, 27 godina (profesor povijesti) Školovanje sam započeo u Popovači gdje sam uz osnovnu pohađao i Glazbenu školu "Boris Papandopulo" u Kutini, smjer gitara. Opću gimnaziju "Tin Ujević" završio sam u Kutini, a nakon toga otisnuo se u Zagreb gdje sam upisao studij povijesti na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija. Nakon diplome i stjecanja zvanja profesora povijesti upisujem poslijediplomski doktorski studij na istom Odsjeku. Zahvaljujući svesrdnoj podršci okoline i svojoj upornosti i tvrdoglavosti, školovanje mi nije predstavljalo poseban problem te sam uspio bez većih teškoća završiti dosadašnje obrazovanje. Dodatno sam se usavršavao u radu na računalu koje koristim svakodnevno bez dodatnih pomagala, jer mi nisu potrebna zahvaljujući dovoljnom ostatku vida za potpuno samostalan rad, kretanje i život. Tijekom studija prikupio sam bogato radno iskustvo na različitim poslovima. Tako sam radio razne administrativne poslove u turističkoj agenciji Atlas 2008. godine, bio pomoćni suradnik u Hrvatskom savezu slijepih 2009. i 2010. pri izradi i recenziji Povijesnog atlasa za osnovne škole namijenjenog slijepim i slabovidnim osobama. Također sam radio u skladištima tvrtki Orbico d.o.o. i Globcargo d.o.o. 2007. i 2008. te kao sezonski radnik na otoku Hvaru 2010. i 2011.. Ta su me radna iskustva obogatila i pružila mi nova znanja i snalažljivost u različitim situacijama. Trenutačno sam nezaposlen te aktivno tražim posao. Razlog moje nezaposlenosti je višak kolega iz struke, tj. profesora povijesti. Iako bih najsretniji bio kada bih dobio priliku za rad u svojoj struci, zainteresiran sam za bilo koju vrstu posla čije mi obavljanje dopušta moje stanje vida. To su, dakle, razni administrativni poslovi i svi poslovi koji uključuju osnovni rad na računalu, jer smatram da uz malo truda i volje mogu naučiti gotovo sve i spreman sam iskoristiti priliku koja mi se pruži. Iako situacija na tržištu rada nije nimalo ružičasta, optimist sam i vjerujem da je ključni uvjet za pronalazak posla motiviranost osobe i njezin aktivan pristup u traženju posla. Iščekujem i veselim se prilici za zaposlenje, jer to znači rješenje egzistencijalnih pitanja u većoj mjeri što bi pridonijelo i tome da se kao osoba osjećam produktivnije i bolje. U slobodno vrijeme puno čitam, slušam glazbu, sviram gitaru, ali ponajviše slobodno vrijeme provodim baveći se sportom i to veslanjem, trčanjem i vježbanjem u teretani. Također sam član reprezentacije u goalballu, sportu za slijepe i slabovidne osobe. 19 FOND ZA PROFESIONALNU REHABILITACIJU I ZAPOŠLJAVANJE OSOBA S INVALIDITETOM Važećim propisima o načinu ostvarivanja poticaja poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom Fond isplaćuje dvije vrste poticaja: redovne i posebne poticaje. Redovni poticaji isplaćuju se kontinuirano za tromjesečni period dokle god postoji potreba, a obuhvaćaju sljedeće: • • • Naknada doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i doprinosa za zapošljavanje Naknada razlike radi smanjenog radnog učinka Sufinanciranje troškova osobnog asistenta Posebni poticaji isplaćuju se jednokratno po ukazanoj potrebi, a obuhvaćaju sljedeće: • • • • Jednokratna materijalna davanja - obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba s invaliditetom Naknada troškova prilagodbe radnog mjesta i uvjeta rada (arhitektonska i tehnička prilagodba) Subvencioniranje kamata na kreditna sredstva po povoljnim uvjetima namijenjenim kupnji strojeva, opreme, alata ili pribora potrebnog za zapošljavanje osobe s invaliditetom Sufinanciranje troškova radnog terapeuta - pomagača u radu Zahtjevi za sve poticaje podnose se Fondu u pismenom obliku sa svom potrebnom dokumentacijom. Dokumentacija koju treba priložiti razlikuje se ovisno o poticaju koji se želi ostvariti. Za dodatne informacije i načine ostvarenja poticaja možete se informirati na www.fond.hr ili se izravno obratiti u: Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Hebrangova 4/I, 10000 Zagreb tel: (01) 60 40 495 fax: (01) 61 84 994 e-mail: [email protected] 20