Mihael, listić Policijske kapelanije sv. Mihaela

Macha-Chmakoff
KAPELANIJA SV. MIHAELA ARKANĐELA MUP – SJEDIŠTE I RAVNATELJSTVO POLICIJE
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
6 / 2015.
IZ SADRŽAJA
MEDITACIJA
Molitva za proglašenje svetim
blaženoga Alojzija Stepinca
3
SLUŽBA RIJEČI
LISTIĆ
POLICIJSKE KAPELANIJE SV.
MIHAELA ARKANĐELA
MUP – SJEDIŠTE I
RAVNATELJSTVO POLICIJE
ČITANJA
Ozdravi mnoge
koje su mučile razne bolesti
4
HOMILIJA
Patnja mrvi umišljenost
6
KATEHEZA
Godište X. (2015.), Broj 6(205)
peta nedjelja kroz godinu
8. veljače 2014.
Kontakt:
RASTAVLJENI I PONOVNO OŽENJENI OZBILJNA BRIGA CRKVE
Epikeja
8
UZ GODINU POSVEĆENOG ŽIVOTA
Redovništvo
10
OBAVIJEST
HODOČAŠĆE U LOURDES
12
O. Stjepan Harjač
VE L JA Č A
policijski kapelan
tel.: 22 712; 84 048;
Ned
8. V. NEDJELJA KROZ GODINU,
Jeronim, Jozefina, Jerko, Mladen
Pon.
9. Skolastika, Suncana, Sabina, Zora
Vinko Bakula
Uto.
10. Alojzije Stepinac Vjekoslav, Vilim
pomoćnik policijskoga kapelana
Sri.
11. Gospa Lurdska, Marija, Mirjana
Tel.: 88 853; 82 805
Čet.
12. Zvonko, Zvonimir
e-mail: [email protected]
Pet.
13. Katarina Ricci, , Božidarka, Kristina
e-mail: [email protected]
[email protected]
Sub. 14. Valentin, Zdravko
2
MEDITACIJA
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Molitva za proglašenje svetim
blaženoga Alojzija Stepinca
G
ospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
3
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Prvo čitanje: Job 7, 1-4.6-7
ČITANJA
Otpjevni psalam: Ps 147, 1-6
Kinjim se dok se ne smrkne.
Čitanje Knjige o Jobu
Hvalite Gospodina: on liječi one
koji su srca skršena!
J
H
ob progovori:
»Nije li vojnikovanje život čovjekov
na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!«
Riječ Gospodnja
valite Gospodina jer je dobar,
pjevajte Bogu našem jer je
sladak;
svake hvale on je dostojan!
Gospodin gradi Jeruzalem,
sabire raspršene Izraelce.
******
On liječi one koji su srca skršena
i povija rane njihove.
On određuje broj zvijezda,
svaku njezinim imenom naziva.
******
Velik je naš Gospodin i svesilan,
nema mjere mudrosti njegovoj.
Gospodin pridiže ponizne,
zlotvore do zemlje snizuje.«
******
4
ČITANJA
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Drugo čitanje: 1Kor 9, 16-19.22-23
Evanđelje: Mk 11, 29-39
Jao meni ako evanđelja ne
navješćujem.
Ozdravi mnoge koje su mučile razne
bolesti.
Čitanje Prve poslanice sv.
Pavla apostola Korinćanima
Čitanje svetog Evanđelja po
Marku
B
raćo:
Što navješćujem evanđelje, nije mi
na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao
meni ako evanđelja ne navješćujem. Jer
ako to činim iz vlastite pobude, ide me
plaća; ako li ne iz vlastite pobude –
služba je to koja mi je povjerena. Koja mi
je dakle plaća? Da propovijedajući
pružam evanđelje besplatno ne služeći se
svojim pravom u evanđelju.
Jer premda slobodan od sviju, sām
sebe svima učinih slugom da ih što više
steknem. Bijah nejakima nejak da nejake
steknem. Svima bijah sve da pošto-poto
neke spasim. A sve činim poradi
evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u
njemu.
Riječ Gospodnja
U
ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz
sinagoge, uđe s Jakovom i
Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A
punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah
mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za
ruku i podiže. I pusti je ognjica. I
posluživaše im.
Uvečer, kad sunce zađe, donošahu
preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je
grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi
bolesnike – a bijahu mnogi i razne im
bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne
dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe
i povuče se na samotno mjesto i ondje se
moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi
drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi
te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u
obližnja mjesta, da i ondje propovijedam!
Ta zato sam došao.« I prođe svom
Galilejom: propovijedao je u njihovim
sinagogama i zloduhe izgonio.
Riječ Gospodnja
5
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
HOMILIJA
Patnja mrvi umišljenost
Veliki biblijski likovi željeli su izići iz ustaljene slike o Bogu kojeg se prikazivalo kao
onog koji nemilosrdno kažnjava. Pokušavali su promijeniti mišljenje o Stvoritelju koji traži
vjernost a zauzvrat daje blagoslov i zdravlje. Ni biblijski pravednici nisu bili pošteđeni od
bolesti, patnje i stradavanja. Unatoč tom nerješivom misteriju, nisu napuštali vjeru u
Boga, nego im je patnja bila povod za još pročišćeniju i dublju osobnu povezanost sa
Stvoriteljem.
Patnja u životu pravednika
P
isac knjige o Jobu, prema mišljenju
biblijskih stručnjaka, završio je
posao oko 200 godina prije Krista. U toj se
knjizi nalaze monolozi, dijalozi, mudre
izreke, raspre, himan i tužaljke o temi boli i
patnje. To spada među bisere svjetske
književnosti o toj temi. Sadržaj knjige je u
obliku priče o pravednom čovjeku koji je u
sinagogi slušao o Bogu koji nagrađuje
pravednika a kažnjava onoga koji čini zlo.
Kod Joba je bilo sve u najboljem redu.
Imao je veliko materijalno bogatstvo te
brojne sinove i kćeri. Svi su živjeli u
zdravlju i veselju i k tome su vjerno
ispunjavali Božji zakon. Tako nije dugo
trajalo. Neprijatelji Jobu uništiše sve
bogatstvo, sinove i kćeri pobiše, a malo iza
toga Job oboli od gube. U toj golemoj
tragediji Job je preispitivao samoga sebe
ne bi li pronašao razlog zašto ga je to
zadesilo. Nije mogao pronaći nikakav
prijestup pred Bogom. Njegova žena,
prijatelji i znanci nisu mu vjerovali, već su
se s njim prepirali ne bi li Job priznao svoju
krivnju. Njihovo nerazumijevanje i
sumnjičenje još više je povećavalo njegovu
tužnu osamljenost te danonoćnu bol i
patnju. Job je Bogu postavljao mučna i
buntovna pitanja, ali ga nije proklinjao, niti
se očajnički od njega udaljavao.
Biti slobodan »od« biti slobodan »za«
U
devetom poglavlju Prve poslanice
Korinćanima apostol Pavao govori
o pozivu koji je primio od Isusa Krista da
naviješta njegovo evanđelje, kojemu se on
čitavim svojim bićem odazvao i predao. Iz
te svojevrsne autobiografije razvidno je
Pavlovo oduševljenje za taj poziv te
dosljedna vjernost i ustrajnost unatoč
mnogovrsnim poteškoćama. Pavlu je po
nadahnuću Duha Božjega odmah u
početku postalo jasno kako se on treba
osloboditi od svega što bi ga moglo
6
HOMILIJA
ometati za izvršavanje poziva.
Osobnu slobodu, koju je shvatio
i prihvatio po Duhu osloboditelju,
odlučio je svjesno i odgovorno
ulagati u naviještanje evanđelja
poganima kako bi i oni živjeli i
rasli u Kristovoj slobodi. Budući
da je to svoje oduševljenje, tu
vjeru u oslobođenje i spasenje
po Isusu Kristu primio kao besplatan dar,
onda nije htio od ljudi ništa naplaćivati za
svoj trud i napor koji je podnosio u tijeku
navješćivanja. Pavao je time, za sva
vremena, kroz osobni primjer dao na
znanje kako navjestitelj evanđelja ne bi
smio
od
Božjega
poziva
i
evangelizacijskoga rada učiniti unosno
zanimanje.
Novi sustav vrijednosti
Stanovništvo Palestine u Isusovo
vrijeme satirali su gospodarski, politički i
religijski problemi. Narod je priželjkivao
vrijednosti koje bi mogle olakšati njihove
egzistencijalne teškoće. Isus iz Nazareta,
vođen Duhom Božjim, počeo je
upozoravati na način življenja u kojem bi
religija, politika i gospodarstvo trebali biti u
službi rasta ljudskosti. Svoj novi pokret nije
htio privezati uz postojeće društveno
političke ni religijske strukture, jer bi ga one
sputavale, činile ovisnim, a i zato što su
upravo one gušile procvat ljudskosti pa je i
njih trebalo pročišćavati i humanizirati. To
se je brzo pročulo, pa je stanovništvo iz
7
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
sela i gradova hrlilo k njemu. U njegovim
riječima i djelima pronalazili su upravo ono
što su u dubinama svojih bića i priželjkivali.
Ulomak iz Evanđelja po Marku, koji je
predviđen za liturgiju ove nedjelje, upućuje
na Isusa koji se ne upušta u teoretsko
razglabanje problema boli i patnje.
Evanđelist predstavlja novog, izvanrednog,
putujućeg proroka kao onog čije riječi i
iscjeliteljska djela upozoravaju na zbiljsku
mogućnost
efikasnog
olakšanja
egzistencijalne problematike i unose nadu
za cjelovit, spasonosan i sretan rasplet u
onostranosti. Zbog ljudsko-božanske vizije
mogućega ostvarenja novoga sustava
vrijednosti koje usmjeravaju prema rastu i
razvitku čovječnosti Isus je stekao takvu
zainteresiranost kod naroda da su mu
njegovi najbliži suradnici, vidjevši to,
dojavili riječima: »Svi te traže.« Isusu nije
bilo do trenutačne senzacionalnosti već do
korjenite promjene sustava vrijednosti kako
bi ljude upozorio da oni jedni drugima
mogu s ljubavlju olakšavati mnogovrsne
probleme, boli i patnje.
Ivo Martinić
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
KATEHEZA
Rastavljeni i ponovno oženjeni ozbiljna briga Crkve
Krepost epikeje
Zakonodavac nije htio staviti pod slovo
zakona izvanredne situacije. To stoga što
kršćanski moral uvijek traži ono što je za
čovjeka podnošljivo, traži jednu realnu
angažiranost, uz uporabu normalnih
psihičkih i fizičkih snaga u ostvarenju
dobra. U pravilu nikada ne traži heroizme.
Heroizmi su iznimke i ne mogu služiti kao
pravilo. Epikeja sprečava da ne
postanemo legalisti, farizeji, kojima je na
prvom mjestu izvršenje zakona, a ne
ostvarenje dobra. Naime, epikeja,
sukladno definiciji Kajetana, jest
usmjerenje zakona tamo gdje je manjkav
zbog svoje univerzalnosti. Ta je krepost
čista suprotnost onome "činim što me
volja". Ona nije relativizam. Ponašajući se
sukladno kreposti epikeje, znači da čovjek
u iznimnim situacijama smatra kako je za
njegovo integralno dobro ili za opće dobro
bolje slijediti vlastitu savjest nego napisanu
normu. To međutim ne znači da epikeja
uvijek oslobađa od nekih dužnosti i
predstavlja "lakši put" ili jeftini kompromis.
Ona može značiti i prihvaćanje obveza
koje inače napisana norma u nekim
situacijama ne propisuje. S pravom sv.
Albert Veliki epikeju naziva natpravednost.
Čovjek se u prosudbi pojedinih čina poziva
na moralna načela više razine od onih u
napisanoj normi. Sv. Toma to pojašnjava
ovako: Norma veli da valja vratiti oduzeto
jer to traži pravednost. No, to se katkada
pokaže štetnim: kada npr. neki luđak
izgubi mač, nije uputno vratiti mu ga dokle
god postoji bolest uma. Konkretna situacija
nalaže da se hic et nunc odustane od
potpunog ostvarenja kreposti pravednosti
kakvu nalaže napisana norma. Zapravo, to
je savršenije ostvarenje kreposti
pravednosti.
Epikeja i prosudba
valjanosti prvoga braka
Božji zakon pridaje braku dimenziju
nerazrješivosti. Prema tome, sukladno
Učiteljstvu Crkve, krepost epikeje nije
primjenji va
na
pitanje
pristu pa
sakramentima rastavljenih i ponovno
oženjenih.
U svezi primjene epikeje stvar je jasna
kada se radi o zakonima koje je čovjek
stvorio. No, jesu li mogući slučajevi u
kojima epikeja mora ispraviti naravni
moralni zakon? Tijekom povijesti mišljenja
su bila različita, i to ovisno o tome kako se
poimao naravni zakon. Neki su ga smatrali
područjem ponašanja reguliranih moralnim
krepostima, a neki područjem koje regulira
pozitivni božanski zakon. No, čini se da su
8
KATEHEZA
uvijek svi bili složni u tvrdnji kako jedan čin
zabranjen negativnom naravnom normom
ne može postati dozvoljen zbog epikeje.
To tvrdi i Veritatis splendor. Je li moguće
na temelju kreposti epikeje stvoriti
diferenciranu
praksu
pristupa
sakramentima rastavljenih i ponovno
oženjenih katolika? Uporaba epikeje
značila bi da pojedini vjernik, koji se
rastavio i ponovno civilno oženio, na
temelju subjektivne prosudbe smatra kako
univerzalna norma koja to zabranjuje i
priječi mu pristup sakramentima nije
predvidjela njegovu situaciju te on može
postupiti sukladno subjektivnom uvjerenju.
Naravno da je preduvjet pristupa
sakramentima valjanost ili nevaljanost
prvog braka. Postavlja se dakle pitanje:
Ako je neki vjernik uvjeren da je njegov
prvi brak bio ništavan, pa i ako nije uspio
dobiti proglašenje ništavnosti, ne bi li, na
temelju epikeje, mogao sklopiti drugu
kanonsku zajednicu i ne bi li to Crkva
trebala dopustiti? To bi pogotovo vrijedilo
kada mjerodavni crkveni sud iz samo
tehničkih razloga odugovlači donošenje
prosudbe o ništavnosti prvoga braka. To
se, usput rečeno, događa u praksi mnogih
crkvenih sudova i u nas. To znači da,
sukladno klasičnoj definiciji epikeje i
kriterijima njezine uporabe, ne bi postojala
obveza obdržavanja prvog braka: 1)
ukoliko bi to rezultiralo protivno
zajedničkom dobru vjernika, 2) ukoliko bi
nametnulo teški i nepodnošljivi teret koje
zajedničko dobro ne zahtijeva, 3) ukoliko je
očito da zakonodavac, premda je mogao
obvezati i u tom slučaju, to nije
9
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
namjeravao. Teško je, međutim, uvidjeti
kako ta tri kriterija mogu biti ostvarena u
našoj problematici. Aktualna crkvena
disciplina nastoji upravo zaštititi zajedničko
dobro vjernika jer barem donekle štiti od
subjektivne samovolje, pogotovo u
suvremenim prilikama kada nerazrješivost
gubi na snazi zbog kulture koja je sklona
rastavi. Zatim, uporaba epikeje moguća je
samo ako je norma, zbog svoje
univerzalnosti, nedostatna i ne pokriva sve
pojedinačne slučajeve te time nameće
preteški teret u pojedinim situacijama. Je li
to moguće ustvrditi za Kristove riječi: "Što
Bog združi, čovjek neka ne rastavlja"?
Konačno, nije moguće ustvrditi da je
zakonodavac tu materiju, u iznimnim
slučajevima, namjeravao prepustiti
privatnoj prosudbi pojedinca. To izričito
tvrdi kanonsko pravo (kan. 1085, 2 i 1671),
a u više navrata ponavlja i Ivan Pavao II.
Bez obzira na to što svi zagovornici
uporabe epikeje u tim slučajevima
opetovano ponavljaju kako takvu odluku
pojedinac ne donosi sam nego u ozbiljnom
razgovoru s duhovnim savjetnikom i nakon
dužeg razdoblja dubokog razmišljanja,
očito je da subjektivno uvjerenje zadobiva
primat pred objektivnom normom. I
crkveno Učiteljstvo i mnogi teolozi uvjereni
su da je tako nešto nedopustivo, budući da
se radi o materiji božanskog i naravnog
zakona gdje je nužno doseći veritas rei, za
što nije dovoljno subjektivno uvjerenje.
Traži se objektivna prosudba od strane
kompetentnih osoba i tijela, kao što je
crkveni sud.
Josip Grbac, Glas-koncila
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
UZ GODINU POSVEĆENOG ŽIVOTA
Redovništvo
K
ršćansko redovništvo može se
shvatiti samo ako se polazi od biti
kršćanstva i Crkve. U njemu se nalazi dio
nepatvorenog
samoostvarenja
Crkve.
Svoje podrijetlo zahvaljuje evanđelju. Ono
želi da u nasljedovanju Krista ostvari
posvemašnje predanje Bogu, i to time što
će vjerno slijediti tri »evanđeoska savjeta«.
»Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka.,,
uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće
sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko
izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što
koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a
izgubi svoj život?« (Mt 16,24 i si.).
Postojati samo za Boga i živjeti od
njegove svete karizme (= milosti) cilj je tog
Kristovog nasljedovanja. Da bi to postigli i
da se na tom putu ničim ne bi dali zadržati,
pravi se učenici Kristovi odriču svoje
imovine (siromaštvo), svog tijela i
obiteljske sreće (celibat, odricanje od
braka za volju kraljevstva nebeskog) i na
kraju svog vlastitog ja (poslušnost,
podložnost drugima). Neki to rade više,
neki manje; u Evanđelju nije postavljena
apsolutna mjera. Samo onom »koji to
može razumjeti« (Mt 19,12) savjetuje se
potpuno predavanje, i to savjetuje se, a ne
nalaže.
U pracrkvi često susrećemo takve
asketske likove. Bili su u službi zajednica,
smatrali su ih uzorima, a u vrijeme progona
blistali su kao zvijezde. Pavao se već u
svojoj Poslanici Korinćanima obraća jednoj
od tih skupina (1 Kor 7). Za njega je
enkreteia, uzdržljivost zbog kraljevstva
nebeskog, osobito darovana milost, milost
koja zbog skorog svršetka svijeta sve to
više znači. Ali Pavao kaže doslovce i ovo:
»Svatko neka ostane u onom stanju u
kojem ga je zatekao (Božji) poziv« (1 Kor
7,20).
Istodobno pojavljuju se i prve hereze,
kad »evanđeoski savjet« postaje obveznim
zakonom za sve i svakog. U općem
oduševljenju koje je u drugom stoljeću
zahvatilo kršćanski svijet, stalno su se
pojavljivali »enkratiti« tvrdeći da se svi
kršćani moraju odreći braka; da kršćanski
živjeti znači samo jedno: živjeti enkratitski;
onaj tko to ne želi ili ne može, tome tobože
nije mjesto u Crkvi. Oni su maštali o »Crkvi
svetaca«, »čistih« (katharoi, otud riječ
»katari«), o Crkvi »savršenih« iz koje će
biti isključeni svi slabi i grešni. Marcion,
Tacijan, Montan, Tertulijan i Donat - kratko
rečeno: svi heretici traže to isto,
nastupajući pod lozinkom savršenstva,
svetosti i produbljene religioznosti. Pod
tom će parolom u daljnjem toku povijesti,
sve do dana današnjega, nastupati sve
hereze protiv katoličke Crkve grdeći je za
popustljivost, otpadništvo i krivotvorenje
evanđelja.
Zadatak redovništva sastoji se u tome
da onu odmaknutost od svijeta koja je
potrebna svemu što je kršćansko
predstavlja i predočuje svojim životom kao
uzor. U tome nema ni neprijateljstva prema
svijetu ni bijega pred njim, već
jednostavno: to je bitna crta kršćanskog
samoostvarenja u Crkvi. Redovništvo mora
10
UZ GODINU POSVEĆENOG ŽIVOTA
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Evanđeoski savjeti
tu zadaću ispunjavati u svim vremenima,
jer Crkva se uvijek nalazi u opasnosti da
se izgubi u svijetu. U nekim razdobljima to
je iskušenje veće, u drugima manje. A
možda nikada nije bilo tako veliko kao u 4.
stoljeću.
»Konstantinovski preokret« oslobodio je
neizmjerno velike snage; te su snage
prokrčile sebi put u golemoj vjerovjesničkoj
težnji da se svijet osvoji i prožme
kršćanskim duhom. Aktivisti su možda
mogli pomisliti kako se taj cilj da postići
površnim
političkim
sredstvima.
Ali,
kršćanska vjera ne podnosi nikakvog
razvodnjavanja ni politizacije. I tada se
iznutra, kao Božji odgovor na bijedu onog
vremena, pojavilo redovništvo.
Elementarnom silinom izbilo je na
površinu u konstantinovskom razdoblju; u
4. i 5. stoljeću nabujalo je i postalo pokret
koji je zahvatio sve slojeve kršćanskog
svijeta. Ovo vrijeme nosi uopće snažnu
asketsku crtu, a ona je potjecala još iz
vremena posljednjih progona. Najbolji
među kršćanima osjećali su obavezu da se
u sebi uzdignu do svetosti prema riječima
Evanđelja. U kršćanskim asketama i
redovnicima
oživjelo
je
nešto
od
prakršćanske
karizme,
nešto
od
oduševljenja i eshatološki usmjerene
pobožnosti prvih vremena. Mučenički duh
preobratio se u duh konačnog, potpunog
predanja Bogu i asketskom nasljeđivanju
Krista. Ljudi su odlazili u pustinju da bi za
Krista dali svjedočanstvo i da sebe
potpuno poklone Bogu.
August Franzen, Pregled povijesti Crkve
11
R
edovnikom se postaje slobodnim
prihvaćanjem evanđeoskih savjeta.
Evanđeoski savjeti su vrline ili kreposti koje
se preporučuju a ne nalažu, kako bi se
postiglo savršenstvo u kršćanskom životu. To
su: evanđeosko siromaštvo, čistoća (tj.
djevičanstvo i celibat) te evanđeoska
poslušnost. Savjeti su duhovna protuteža
trima oblicima požude, oholosti, putenosti,
lakomosti ili trima napastima posjedovanju,
uživanju i vladanju.
1. Siromaštvo - Isus odgovara mladiću
koji se pridržavao zapovijedi cijelog života,
"Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i
podaj siromasima pa ćeš imati blago na
nebu. A onda dođi i idi za mnom." Ta zgoda
predviđa dvije razine odgovaranja Bogu: nižu
- pridržavanje zapovijedi i višu - prihvaćanje
siromaštva; što vjernika čini "savršenim".
(usp.:Mk 10,17-22; Mt 19,16-22; Lk 18,1823),
2. Čistoća - U Prvoj poslanici Korinćanima
(7,25-35) Pavao preporuča, a ne zapovijeda
onima koji nisu u braku da se odreknu braka
da ih "brige" i "tjeskobe" ne odvuku od
potpune predanosti Bogu. Taj tekst tumači se
Matejevim tekstom (19,10-12) gdje Isus
govori o "onima koji sebe čine 'eunusima' radi
kraljevstva nebeskog", ali odabir trajnog
spolnog uzdržavanja nije za svakoga “nego
samo kojima je dano".
3. Poslušnost - Ne postoje izravni
novozavjetni tekstovi koji izričito traže
poslušnost na koju se zavjetuju redovnici i
redovnice, ali postoji više tekstova iz kojih se
iščitava zapovijed poslušnosti autoritetima.
(primjerice 1Sol 5,12 i sl.)
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
ZNATE LI?
Sve informacije:
- pomoćnik policijskoga kapelana,
tel.: 88 853 ;82 805
- Samostalna služba za suradnju s
Vojnim ordinarijatom u RH,
12