magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja,
broj 3, svibanj/lipanj 2004.
Mostar
STATUS magazin za (političku) kulturu i društvena pitanja
broj 3, svibanj/lipanj 2004. /// Časopis izlazi dvomjesečno
Nakladnik: Udruga građana Dijalog Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Za nakladnika: Josip Blažević, [email protected]
Uredništvo: Josip Blažević, Radoslav Dodig, Zvonimir Jukić, Ivan Vukoja
Glavni urednik: Ivan Vukoja, [email protected]
Grafičko oblikovanje: Marin Musa
Korektura: Josip Blažević
e-mail adresa uredništva: [email protected]
ISSN: 1512 - 8679
Tisak: Logotip, Široki Brijeg
Naklada: 1.000 primjeraka
Fotografija na naslovnici i u poglavlju “Tema broja”: Marin Musa
˝
Objavljivanje ove publikacije je financirala Europska Unija
Sadržaj
UVODNIK
IVAN VUKOJA: Sve je Jedno ................................................�
4
MISLIOCI: ELEMIR ZOLA
ELEMIR ZOLA: Upotreba imaginacije i zalazak Zapada ........................................................................................................................... 8
R AT U BIH - UZROCI I POSL JEDICE
DRAŽEN PENZAR: Sunja....................................................�
27
MLADEN ANČIĆ: Što “svi znaju” i što je “svima jasno” glede rata u Bosni i Hercegovini .............................................................35
RADOSLAV DODIG: Bosanskohercegovački panoptikum 1990. Iz hrvatskog kuta .........................................................................43
MUHAMED FILIPOVIĆ: Pitanje o povodima i uzrocima rata na tlu bivše Jugoslavije 1991. - 1995. godine ............................52
ŽELJKO IVANKOVIĆ: Hrvatsko-muslimanski rat u ratu ...........................................................................................................................58
ŽELJKO IVANKOVIĆ: Rat i njegova medijska slika u Bosni i Hercegovini ..........................................................................................66
ANTON KASIPOVIĆ: Kriv sam..........................................�
78
SLAVO KUKIĆ: Učinci rata u BiH ...................................�
81
TARIK KULENOVIĆ: Bosna - Ten years after ................�
87
PREDRAG LAZAREVIĆ: Uzroci i karakter rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine ................................................91
DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: Središte bez središta ........�
95
DAVOR MARIJAN: Bosna i Hercegovina 1991.-1995. – u godinama nesvršenog rata ....................................................................98
AKTUALNO
ZVONIMIR JUKIĆ: Rušenje i obnova Staroga mosta i njihov utjecaj na Mostar i njegove narode.............................................114
POEZIJA
VESELKO KOROMAN: Izabrane pjesme .......................�
120
ŽELJKO IVANKOVIĆ: Koromanove Sabrane pjesme �
125
PERINA MEIĆ: Poetska (o)poruka Veselka Koromana...........................................................................................................................127
JOSIP OSTI: O poeziji Veselka Koromana .................�
130
PRIKAZI
RADOSLAV DODIG: Demetaforizacija Balkana ........�
BORIS JOSIPOVIĆ: Politički život kao form-of-life..�
134
141
RELIGIJA I DRUŠTVO
D.T. SUZUKI: O satoriju - otkrivenje jedne nove istine u zen-buddhizmu ......................................................................................145
D.T. SUZUKI: Glavne odlike satorija............................�
150
IKO SKOKO: Specifičnost Budina komuniciranja ...�
154
Uv o d n i k
Sve je Jedno
Isključivost, nemogućnost uvida u činjenicu da Sve je Jedno, korijen je
svakog agresivnog fundamentalizma, imao on pridjev islamski (religijski),
američki (politički / liberalno-demokratski), ili neki treći. Jer tamo gdje je
sve Jedno, nema mogućnosti isključenja Drugog
Ivan Vukoja
U
SKLADU SA STAVOM, IZNIJETIM U PROŠLOM BROJU,
da će se u okviru časopisa nastojati stručno, otvoreno i kritički govoriti o važnim temama koje se tiču
naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tema ovog broja
jest: Rat u Bosni i Hercegovini – uzroci i posljedice. Zasigurno niti jedan drugi društveni fenomen unatrag nekoliko
desetljeća, nije u tolikoj mjeri odredio totalitet naših života
kao rat koji se devedesetih godina prošlog stoljeća događao
na prostorima ex Jugoslavije. Uvažavajući specifičnosti rata
u Bosni i Hercegovini, smatramo da je za njegovo potpunije
razumijevanje, ako se nešto takovo kao rat uopće može razumijeti, nužno promatrati ga u kontekstu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i ratova koji su unutar i nakon tog procesa vođeni u Sloveniji i Hrvatskoj. Držimo da se argumenti u prilog takvoj tvrdnji mogu pronaći
kako na političkoj, tako i na razini konkretnih, eksplicite navođenih i djelomično ostvarenih ratnih ciljeva i strategija.
Analiza socio-političkog okruženja koje je prethodilo ratu u
Bosni i Hercegovini, osobito je važna ako se želi govoriti o
uzrocima rata, ali, pored toga što je spomenuti rat u mnogočemu odredio našu bližu prošlost i živuću sadašnjost, on
također utječe i na našu budućnost. Stoga smatramo nužnim argumentirano sučeljavanje onoga “što svi znaju” i
“što je svima jasno” glede rata u Bosni i Hercegovini, s onim
“što svi znaju” i “što je svima jasno”, ali ovaj put promatrano
iz nekih drugih kuteva i okvira. Slika će tako svima biti jasnija, a znanje veće i kompletnije.
Bez imalo namjere i želje da relativiziram bilo čiju ulogu u
prethodnom ratu, ispričat ću jednu anegdotu, čija pouka bi
se mogla dovesti u vezu s ratom u Bosni i Hercegovini, a
moguće i svim ostalim ratovima i sukobima. Priča, u varijanti koju sam čuo, govori o jednom mudrom hodži kojemu
je jednom prilikom došao čovjek, ispričao kako i zašto je u
sukobu sa svojim susjedom i tražio da Hodža prosudi tko je
u pravu. Hodža ga je mudro saslušao, i na kraju rekao: “Čuješ - ti si u pravu”. Nakon toga je Hodži došao i drugi susjed
s istim zahtjevom i ispričao svoju verziju priče. Nakon što je
i njega mudro saslušao, Hodža mu je odgovorio: “Čuješ - ti
si u pravu”. Sve to je sa strane gledala i slušala Hodžina su-
4 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
pruga, koja ga je, kada su ostali sami, počela prekoravati govereći mu da nije u redu što je i jednom i drugom čovjeku
rekao da su u pravu. Nakon što je i suprugu mudro saslušao,
hodža joj je rekao: “Čuješ ženo – i ti si u pravu”.
Površnim i olakim prosuđivanjem ove priče moglo bi se
pomisliti da Hodža/Sudac/Procjenitelj priča ono što drugi žele čuti, ili da ga zapravo ne zanima ni taj sukob niti tko
je u pravu, ili pak da s predumišljajem daje takve odgovore kako bi sukob nastavio i rasplamsao a ne ga smirio i riješio. Malo dubljim misaonim uvidom mogli bi pomisliti da
ova priča želi kazati da je svatko - sa svoje pozicije gledajući i vrednujući – u pravu. Odnosno da je istina nekog događaja jedan psiho-socijalni konstrukt, i da na tom području
ne postoje objektivni kriteriji istinitosti i ispravnosti. Nadalje bi područje prava i ispravnosti mogli proširiti na područje etike i moralnosti, ali mislim da se ni tu ne nalazi pravi
odgovor na pitanje o čemu zapravo govori ova priča i što je
njena pouka.
Možda treba početi od same priče, od toga da se u njoj kaže
kako je Hodža mudro saslušao svoje sugovornike. Što to znači? Mudro slušati, ili bilo što drugo mudro raditi može samo
onaj tko u sebi ima mudrosti. Takve osobe obično nazivamo
mudracima. A mudrac je onaj tko je usklađen, sa svijetom/
okolinom i sa samim sobom. Onaj koji svijet/drugog i sebe
razumije i prihvaća takvima kakvi jesu, bez potrebe da ih
mijenja ili im nameće nešto svoje. Svaki drugi stav vodi u
dijalektiku - suprotnosti, roba i gospodara – sukob, borbu,
rat. Mudro slušajući svoje sugovornike i izražavajući slaganje s njihovim viđenjima Hodža nas želi poučiti da rješenje
problema ne leži u sferi prava i ispravnosti, u tome tko jest
a tko nije u pravu. To je sekundarno. Nije nevažno ali nije
primarno, nego upravo sekundarno. Jer tek kada prihvatimo i pokušamo razumjeti čovjeka/sugovornika/drugog bez
obzira slažemo li se s njim ili ne, bez obzira je li on ili smo
mi u pravu ili krivu, tek kada mu iskažemo neuvjetovano
poštovanje i prihvaćanje, kada mu damo potpuni legitimitet
a ne prolazni legalitet, tek tada smo otvorili mogućnost za
istinski susret s Drugim. Tek tada možemo pravilno uvidjeti, prihvatiti i uskladiti međusobne različitosti. U protivnom
Uv o d n i k
dolazimo u opasnost ne samo nastavka sukoba i proširenja
područja borbe, nego i prelaska u stanje potpune isključivosti i negacije u odnosu prema Drugom.
Drugi je uvijek uključen u Jedno, i Jednim povezan sa svima
ostalima. U rodu sam s pokojnim Adamom, / ocem Kajinovim... u pjesmi Nisam samo Hrvat pjeva Veselko Koroman.
Takva situacija moguća je jedino na razini u kojoj je odlučujuće tko je u pravu, a tko nije, tko je pravovjeran a tko krivovjeran. Onaj tko sebi uzima za pravo određivati tko je u
pravu, a tko nije, može sebi dodijeliti i pravo nekoga isključiti iz sustava prava, staviti ga izvan zakona.
No, vratimo se temi broja i našim ratovima. Što bi gornja razmatranja trebala značiti u konkretnom slučaju bosanskohercegovačkog rata i poraća. U prvom redu da svi trebamo
shvatiti i prihvatiti da niti jedna strana u sukobu nije isključivo u pravu, ili isključivo u krivu. Takav stav ne apsolutizira
odgovornost za rat i u ratu. Jer, rat nikada nije borba (isključivo) dobra i (isključivo) zla. Ali, ujedno, on i ne relativizira odgovornost sudionika rata, nego je, koliko je to moguće, objektivizira. Nitko nije izgubio ni legitimitet ni legalitet,
svatko je u pravu, svatko je u okvirima zakona (pa i najveći zločinci – nitko nije isključen), a time i u okvirima etike/
morala kao izvora prava i zakona. A postojeći zakonski i etički okviri i kriteriji će svim sudionicima odrediti i presuditi kakva je i kolika njihova odgovornost za rat, ono što se u
ratu i nakon njega događalo. Tako bi trebalo biti i svi bi to
trebali prihvatiti, bez obzira na moguće zlouporabe i pogreške u tim procjenama, presudama i osudama. U protivnom
bi mogli završiti u društvu Homo sacera, u društvu u kojem
će u konačnici vladati stanje rata svih protiv sviju, u kojem će
čovjek čovjeku biti najprije Drug(i), a potom vuk - a ne brat.
Giorgio Agamben u djelu “Homo sacer: sovereign power
and bare life” govori o paradoksu suverenosti kao isključive uključenosti. Na jednoj strani imamo Suverena koji je u
stvari “onaj kojemu pravni poredak priznaje moć da proglasi izvanredno stanje i da suspendira, na taj način, valjanost
poretka”, i time na sebe preuzme ulogu onoga koji suvereno
odlučuje o svim pitanjima, pa i pitanjima života i smrti (jer
on je u pravu, on je pravo samo). S druge strane paradoksa
nalazi se Homo sacer. U rimskom pravu Homo sacer označava nekoga tko je mogao biti nekažnjeno ubijen i čija smrt,
iz istog razloga, nema vrijednost žrtve. Goli život, izvanrednim stanjem isključen iz područja prava, pretvara se u
“apsolutno usmrtiv život”. Za odnos Suverena i Homo sacera mogli bi kazati: suveren je onaj kojemu su svi ljudi potencijalni homines sacri, a homo sacer je onaj prema kojem svi
djeluju kao suvereni. Situacija se dodatno usložnjava kada
Homo sacer preuzima inicijativu i postaje onaj koji djeluje. Za razliku od dijalektičkog odnosa roba i gospodara, u
kojem gospodar želi iskorištavati a ne usmrtiti roba, dok i
sam rob želi postati gospodar koji iskorištava a ne ubija, u
odnosu suverena i Homo sacera vrijede potpuno druga pravila. Homo sacer ne želi postati suveren, već i samog suverena pretvara u Homo sacera. I jedna i druga strana su sada
Homines sacri, jer nitko nije u pravu. Za razliku od stava iz
priče o hodži u kojem su svi bili u pravu.
U tom svjetlu se bolje razumije izjava Donalada Rumsfelda koji je u Ratu protiv terorizma (proglašeno je izvanredno stanje) zarobljene Teroriste nazvao “nezakonitim borcima” (kao suprotnost regularnim ratnim zarobljenicima),
borcima koji nisu obuhvaćeni kategorijom ljudskih prava.
Ona za njih jednostavno ne vrijede. Oni nisu u pravu, oni
su izvan zakona, oni su ne-zakoniti. To što su talibani i teroristi al’-Qaide već prije Ameriku i sve njezine saveznike
i pomagače proglasili legitimnim ciljevima svojih napada,
bez obzira radi li se o vojnicima ili civilima, vojnim objektima, kino dvoranama ili trgovačkim centrima, i što pri tom
ne štede ni vlastite živote, pokazuje da se nalazimo na pragu totalnog rata ili permanentnog izvanrednog stanja. Kada
je pravo suspenzirano dopuštena su sva sredstva i svi su ciljevi legitimni.
Isključivost, nemogućnost uvida u činjenicu da Sve je Jedno, korijen je svakog agresivnog fundamentalizma, imao
on pridjev islamski (religijski), američki (politički / liberalno-demokratski), ili neki treći. Jer tamo gdje je sve Jedno,
nema mogućnosti isključenja Drugog. Ma koliko bio različit
Ali, ne treba biti naivan, kaže nam Koroman u pjesmi Treba
naći četiri načina, ... i više njih ako ustreba, a Elemir Zola, u
svojoj čudesno jasnoj i slikovito jednostavnoj knjizi Upotreba imaginacije i zalazak Zapada, uči nas kako velika prijetnja normalnom razvoju i životu čovjeka i ljudskih zajednica leži u sanjarenjima i sentimentalizmu, u lakrdijaškom i
infantilnom odnosu prema svijetu i životu. Rat je po svojoj
prirodi antinomičan, on je realizirana proturječnost – kaže
Berđajev – vodi se u ime života a sije smrt. Sve vojske se pozivaju na to da je njihova glavna uloga očuvanje mira – ako
treba i ratom. Ali, rat nije lakrdija, rat je tragedija, i nemoguće ga je jednoznačno i u potpunosti odrediti i objasniti.
Nikakva apstraktna moraliziranja i sentimentalna prenemaganja u odnosu prema ratu neće pridonijeti njegovom
boljem razumijevanju, sprječavanju i nadilaženju. Ali, da
mogu štetiti i doprinositi sukobima i ratu – Zola je arhetipski slikovito pokazao. Svaki rat ima svoje zakonitosti i svoje
specifičnosti, svoje uzroke i posljedice. Njihovo studiozno,
nepristrano i istinoljubivo istraživanje je sredstvo pomoću
kojeg se možemo približiti znanju o tome kako treba urediti
naše među-osobne, među-narodne i među-državne odnose
tako da mogućnost nametanja ratnog rješenja bude svedena
na što manju mjeru. To je u svakom slučaju potrebno i korisno, ali nije i dovoljno. S druge strane nužna je i svekolika
duševno-duhovna preobrazba čovjeka i ljudskih zajednica,
jer su duševno-duhovna stanja mržnje, zavisti, sebičnosti, ...
i neumjerenosti svake vrste - uzroci koji kad tad dovedu do
sukoba i rata i na fizičkoj razini.
IVAN VUKOJA (LJUBUŠKI, 1969.) DIPLOMIRAO NA ODSJEKU ZA SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU, GDJE POHAĐA I POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
|5
Mislioci:
Elemir Zola
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
Upotreba imaginacije i
zalazak Zapada
Elemir Zola
PROGOVOR
SANJAČ + SANJANO = BUDUĆNOST
(M ag i ma i mag i nac iju)
S
ANJAO SAM JEDNOM DA SAM SAN. Ne sanjač, nego
sanjano. Bio sam radnja, proces, nit koja prožima
mene koji sanjam da sam čin, a ne učesnik, da sam
događaj, a ne sudionik.
Nisam bio lik, ali sam imao oblik.
Nisam bio biće, ali sam bio stvaran.
Moglo bi se reći da sam ponajviše bio situacija.
Ja sam se odigravao. Bio sam ispunjenje, strujanje,
čista akcija.
Bio sam vidan, ali nevidljiv. Bio sam zvuk, ali
beščujan. Bio sam tik pored, ali nedodirljiv.
Sve se u meni kretalo, iz jednog mog kraja od
mene odlazilo, na drugom mom kraju u mene uviralo.
I nekako je sve bilo tako neprirodno obično.
Tako začuđujuće, čak zastrašujuće, jednostavno.
Toliko sam postao san da sam počeo da ličim
na javu. Bio sam javan san: java sebe.
Mogao sam da čitam misli, da prolazim kroz
materiju, da osluškujem bat srca.
Ništa od toga nisam činio.
Mogao sam da vladam, da usmjeravam, da
određujem, da diktiram.
Ništa od toga nisam činio.
Prepuštao sam to sanjaču kao iluziju stvarnosti,
kao varku jave.
Znao sam da sam istina, a i to da u sebi, svakoga
trenutka, sadržavam sopstvenu suprotnost. Bio sam
izvan relacija polarnosti, izvan svih vidova bijelog i
crnog. Bio sam čak i izvan sebe, izvan sanjanog, kao
potvrda vlastite ispunjenosti.
8 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Dopuštao sam sanjaču da me loše tumači,
površno razumije, da ne uspijeva da me obujmi, da u
mene uroni.
Ničim nisam remetio njegovu jalovost.
Nikakvim znakom nisam ga upućivao da nema
puta ka meni, jer ako jednim pođe, drugim je dalje od
mene.
Svuda prisutnog, mogao me primiti na svakom
koraku, na svakom zavijutku, svakoj čistini.
Ne bude li me vidio svud, uzalud je tražio.
Uzalud se budio. I ponovo zaspivao.
Ne bude li me vidio, u snu se neće sjetiti jave,
na javi sna. Neće znati da sam sa obje strane njegovog
daha, da sam njegov omotač i njegova nutrina.
Ali ako sanjač odsanja svoju samstinu, odstrani mahovinu s mozga i kalež iz duše, tad će se, prvi put, sjediniti sa
mnom, sa sanjanim; tad će shvatiti da uistinu sna i nema,
da je to samo puka opsjena, privid i varka. Jer, kao što je sanjač tražio istinu sna, tako je sanjano tragalo za istinskim
sanjačem. Jedino prožeti jedno drugim, bez mogućnosti i
potrebe da prepoznaju šta je čije, ko odakle dolazi i u šta
uvire, sanjač i sanjano žive istinsku spoznaju probuđenosti.
Samo budan sanjač /probuđen sanjanim, a ne javom/ može
neograničeno i bezbolno da ponire u uske zaumne lavirinte sanjanog i da kroz njih prolazi kao kroz široke bulevare
emanirajuće svjetkosti. Tek tad kroz njega može da struji
spoznaja da je sve san kojeg nigdje nema.
DUŠAN KAN
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
ZNAČENJE REČI
Metafizika se skriva u rečima poput srca zove, kao srž u kostima. Pažljivo preispitivanje reči “imaginacija” ili reči “fantazija” trebalo bi da nas nauči nečemu o metafizičkom i kosmičkom statusu onoga što bi se moglo definisati kao sposobnost predstavljanja slika u duhu.
“Slika” (image) i “imaginacija” imaju isti koren kao i “imitacija”. No, koren im izgleda da ne postoji u latinskom, pa
će biti da su te reči nastale dodavanjem prefiksa in korenu
mi – onom istom koji stoji u osnovi takvih reči grčkog porekla kao što su “mimic” ili “mimetic”. To nas vraća natrag
na indoevropski koren mei, koji mora da je označavao sve
ono promenljivo ili nepostojano što je u stanju da privuče i
zadrži ljudsku pažnju. Iz njega proističe maja u sanskrtu –
večno-promenljiva, zavodljiva, hipnotišuća igra pojavnih
oblika, i mein, “obmana” iz starog visokonemačkog. Uz dodatak zubnog sufiksa, izgleda da mei, ukazuje na ideju neke
magične spone, odatle na sanskrtu mithra, magija prijateljstva. Dodavanjem grlenog sufiksa, mei kao da nagoveštava ideju nečega što proleće i isčezava u trenu – poput oblaka (maeya na jeziku Aveste), ili isprekidanog svetla – u latinskom imamo micare “svetlucati”, u persijskom mozheh,
“trepavica”, na ruskom ma_k “svetionik”. Ruski glagol ma_
at_ znači “namignuti”, “signalizirati”, “prevariti”.
Između sveta svetlosti i sveta zvuka postoji paralelizam, pa
tako mei označava onu vrstu zvukova koji se mogu uporediti sa isprekidanim svetlom, kao što je njištanje konja –
odatle na sanskritu mimati, na grčkom mimizo.
Ispitivanje reči “fantazija” daje iste rezultate. Indoevropsku
koren je bha, što znači “svetlo” i “vizija”, ali i “zvuk” i “bajalica”, “urok”. Od njega se izvode engleske reči “fable” (bajka), “fame” (slava), i “fate” (sudbina). U albanskom, od njega vodi poreklo benj: “izneti na svetlo”, “učiniti”, “napraviti”, što je upravo onaj opseg značenja koji odgovara onome
kod reči maya. U grčkom pored “fantazije”, ovaj koren stvara reči “fantom” i “fajnomenon”.
Oko ideje imaginacije stiču se ideje nečega promenjivog i
opčinjavajućeg – kao što je isprekidano svetlo ili podrhtavajući zvuk ili neka magnetski privlačna reč, ideja čudotvorog stvaranja ili veštine, varanja, obmane i, najzad opšta
ideja pojavne stvarnosti kao takve.
Izvan indoevropskog područja dovoljno će biti da se navede hebrejska reč ietzer, koja znači “imaginacija”, “obmana”,
“informacija” i “priroda”.
METAFIZIČKI STATUS
IMAGINACIJE U VEDANTI
Tradicionalne metafizičke kosmologije objašnjavaju, koordiniraju i sabiraju u jednu harmoničnu celinu ideje koje
se u jezicima podrazumevaju. Kada govorimo, mi i mimo
naše volje implicitno iskazujemo tradicionalne istine.
U Vedanti imaginacija je sposobnost koja odgovara onom
uobličujućem tananom, netelesnom nivou manifestovanja.
Makro-kosmički, ona odgovara čistim oblicima, arhetipovima prirode, idejama svih mogućih vrsta – onome što se
takođe naziva i kosmičkom imaginacijom. Privlačnost koja
postoji između fantazmatskog sveta snova i sfere prirodnih
oblika otvara prostor beskrajnim meditacijama i otkrovenjima.
Ljude pokreću snovi, predstave koje ih progone, irealne slike što oduzimaju duh - reči koje izgovaraju, dela koja čine
određena su njihovom imaginacijom. Idealne forme minerala, biljaka i životinja na isti način oblikuju pojedinačne
članove vrste. Svaka semenka ruže sadrži san, bestelesnu
predstavu ruže u punom cvatu. Naslućujemo da je taj san
ono što navodi ružine pupoljke da se lagano otvore ili njene zelene listove da nežno propupe na stabljici.
Onog dana kada počnemo da slutimo nevidljive snove koji
stenje, semena, tela i duhove svud oko nas vode njihovim
sudbinskim putevima, učinjen je prvi korak na stazi koja
vodi mudrosti. Da bismo to postigli, trebalo bi da meditiramo o predstavama koje nosimo u sebi: trebalo bi da postanemo svesni toga na koji nas način one neprekidno navode
da mislimo određene misli ili da činimo određene gestove.
Ova vrsta uvida može se preneti na svekolike načine postojanja, čak i na onaj proces kojima sa nežive stvari oblikuju
prema predstavi sopstvenog arhetipa.
Vedanta nas poziva da meditiramo o značenju dve činjenice – da predstave potiču od svetla i da tokom sna nikakvo svetlo izvana ne ulazi u telo. Koje je to onda svetlo, koje
stvara oblike što ih viđamo u snovima?
Brinadaranyaka upanisada (IV,III) objašnjava da je međusvet snova osvetljen samim intelektom, samorasvetljujućom istinom; upravo je tanana esencija luminoznosti –
ona čista blistavost (jyotih) – to što ocrtava predstave sna.
Svetlo istine odražava se i prelama u tom svetu snova nestvarnom jasnoćom nadolazećeg sumraka, a ne sirovim,
zaslepljujućim bljeskom podneva. Kao svetlost intelekta,
istina se odražava i prelama u toj sivoj i zlatnoj luminescenciji usnule duše (jivatma), makrokosmički ona oblikuje tkivo “zlatnog” embriona (hiranyagarbha) ili božansko
svetskog jajeta (Brahmanda) – sferu arhetipova, kosmičke
imaginacije u kojoj je sadržana mogućnost postajanja svekolikih stvorenja, kao što duše sadrže svoja svoja tela – kao
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
|9
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
što semenski oblik ruže sadrži materijalni cvet. Oblici sadrže otisak koji ostavljaju na materiji, san sadrži onaj akt
koji sam sugeriše. Predstave, oblici, snovi su pečati, materija je vosak. Oni su stalno mogući, životvorni, dok njihove inkarnacije predstavljaju njihovu prolaznu, na smrt osuđenu, pojavnost.
Prozirni sumrak sveta čiste imaginacije, odraz i prelamanje
istine, opčinjava nas i tanano zavodi, stvarajući maju, obmanjujući mimezu , odraz i prelamanje onoga što je iznad
svih oblika, iznad svih predstava. Velika obmana opipljivog
sveta sadržana je u svojoj klici ili jajetu ili prototipu – svetu imaginacije u kojem gruba blještavost dana biva pročišćena do čiste blistavosti, a proždiruća, uništavajuća vatra
ovog sveta postaje kvintesencija toplote. Plamen koji tinja
žari se u vatrene reči, izbijajući u neodmerenim gestovima
– užarena lava koja u utrobi zemlje oblikuje i sabija glatki
zeleni plamen bazalta, sve te zemaljske vatre predstavljaju otiske toplote sveta snova u različitim vrstama materije. Postojani oblici, modeli žustrog gesta, sjajnog kamena,
same vatre razotkrivaju se, oslikavaju u kosmičkoj imaginaciji i u pročišćenom imaginativnom duhu. Ali čak i ti modeli, ma koliko inače bili trajni u odnosu na svoje zemaljske inkarnacije, nisu ništa do obmana, budući da su vezani
za jedan kosmički ciklus – obmana u odnosu na večnost,
na odsustvo svih oblika; i mudrost koju oni daruju manje
je vrijedna od iskustava iščeznuća u apsolutnom, u izvorištu svog svetla.
KOSMOGONIJSKI STATUS
Imaginacija je središnja prečaga onih lestvica koje vode od
svetovnih pojava do njihovog izvora. Umesto sa lestvicama, možemo je uporediti sa postepenim rastenjem ili razvojem. Možemo govoriti o kosmologiji u terminima kosmogonije. I statički i dinamički referentni okviri predstavljaju govorne figure za nešto što kavez ljudskih kategorija
nije u stanju da obuhvati.
Kosmogonija Vedante govori o početku početaka u terminima bezobličja, potpune tišine, krajnje tame, zamrznutog
snevanja ili preiskonskog leda. Od matematike može pozajmiti metaforu Jednosti, one Jedinstvenosti koja postoji
pre brojanja – u kojoj su svi brojevi već implicitno prisutni.
Iz gramatike možemo uzeti metaforu upitne zamenice Šta?
Zaista, šta može biti početak vremena kada ništa u vremenu na može proizvesti vreme i ništa se izvan vremena ne
može postaviti u vreme? Početak vremena ne može biti u
vremenu i reč “početak” gubi svoj smisao izvan vremena.
Mogu se upotrebiti i živopisnija poređenja: majčina utroba, pećina, zimska kratkodnevnica kosmosa.
10 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
U drugoj kosmičkoj fazi predhodne metafore mogu se dalje razviti: za led se kaže da se topi, vode vremena počinju
da teku u besprostornoj tmini. Jedan treptaj odzvanja kroz
noć bivstvovanja – prve pukotine u ledu najavljuju odmrzavanje. Stidljivi purpur prve ljubičice – lelujavi nagoveštaj svetla koji se širi crninom noći pred zoru – sve to priziva našem sećanju ovu kosmičku fazu. Nagoveštava je svako jutro prvim šaptajima i cvrkutom u tami – prvim oklevajućim prigušenim ritmovima, razlivenim obrisima senki
koje se polako pomaljaju; suprotnosti još nisu razdvojene,
sanjivi čovek i pospana priroda stopljeni su u jednoj nerazlučivoj supstanci – na persijskom je nazivaju časom vuka i
ovce. Ljudska duša kao da se nežno uliva i izliva iz nejasnih
prirodnih oblika – telo sveta je u zlatnom stanju zametka,
njegove suštine se slute u saživljavanju bez raščlanjivanja,
dok zadubljeni promatramo nejasni, rosom prekriveni svet
utonuo u maglovitost zore i sebe u njemu, polusnene, kako
se lagano odvijamo, razmotavamo se iz vlažno tamne pećine svog srca – možemo naslutiti prostor još u samom sebi,
zamotan i usnuo u suštom vremenu.
Tiha, nepristupačna, najdulja istina, gola zapitanost Šta?
žrtvuje se sada – ispoljava se sada da bi obmana materijalnog sveta mogla izaći na svetlost dana – u postojanje. Tišina je žrtvovana zvuku i konačno rezonirajućim vidljivim
oblicima – smisao rečima, a reči konačno opipljivim stvarima.
Sada smo u stanju da metafizički osmislimo povezanost
reči imaginacija i fantazija sa njištanjem i svetlucanjem, sa
prirodom i obmanom.
DUHOVNI STATUS
Kada vedska kosmogonija dostigne svoju petu fazu, zvezda zornjača već blista na nebu, naši snovi dostižu vrhunac, kosmičko jaje se razbija pod prolećnom ravnodnevnicom kosmosa. Sad skriveni su ono najdublje srce, krajnja
istina, ona neizreciva srž. Uskoro će nas zaslepiti sirovi blesak dana, zaglušiće nas gruba larma života – užareno podnevno sunce izbrisaće čednu blistavost sveta snova u kojoj možemo razaznati idealne oblike predstava onoga što
nam se sad ruga svojom prolaznošću i guši nas svojom surovom intentzivnošću.
Zato tražimo zaklon, izlaz i način da se sklonimo od bleska
i buke. Iskradamo se i povlačimo u hlad svetog gaja, pećine
ili hrama. Tu, u njihovom prigušenom polumraku, možemo prizvati slike, seni koje su podarile život zaslepljujućem
blesku koji smo ostavili napolju. Možda nam čak i uspe da,
s one strane tih čistih oblika, naslutimo krajnju tišinu koja
im je predhodila i koja leži u osnovi svega što živi.
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
Da uplovimo u taj doživljaj izbavljenja – pomoći će nam
san, i on će biti postavljen na čistini gaja, na pećinskom platou ili oko oltara u hramu. Prethodiće mu odbacivanje svih
sećanja na spoljašni svet – završiće se u nijemoj sabranosti. Na kraju, ostavivši za sobom sve oblike, uskliknut ćemo
sa Prosperom
(Bura, 4.1):
…K’o nesuštastveno
Tkivo te vizije, tako će i kule
Visoke i divni dvorci i svečani
Hramovi i sama lopta zemljina
I sve na njoj, nestati k’o ova
Iščezla, nestvarna povorka i neće
Za sobom nikakav ostaviti trag.
Mi smo građa od koje se prave
Snovi i naš mali život snom je
Zaokružen…
Da bismo se vratili Izvoru, jedinstvu, da bismo postali nalik dragulju, kristalu, poput leda, istiniti, mi stvaramo liturgiju – krajnji i izvorni, vrhunski i primarni oblik umetnosti, čija je uloga da prikaže san sveta kako se pretapa u istinu – kao ništa drugo do simbol istine. Vrhunac liturgije je
žrtvovanje – stravična, potresna alegorija našeg povlačenja
iz ovog sveta u jedinstvo. Poput zamirućeg brujanja zvona, poslednji grcaj žrtve raskriljuje vrata ka istini, ka čistoći koja je žrtvovana životu, večnosti koja je razapeta na krstu vremena.
Prolaz koji vodi do tog iščeznuća je liturgijski svet snova
(i, u manjoj meri, svih umetnosti). Oni koji se nakon iskustva iščeznuća vrate svakodnevnom postojanju, više nisu
ono što su bili; ponovno rođeni, oni širom otvorenih očiju
prolaze kroz čudnu gomilu mesečara što zakrčuje gradske
ulice. Oni su videli zemlju kako se vraća u polutamu svojih
mogućih oblika i kao se zatim uvija, poput uvijenog svitka
sadašnjeg kosmičkog ciklusa kojeg, kroz zvezdani svod večnosti, pronosi anđeo na vizantijskoj kripti Kahrija džamije u Istanbulu.
“Kao snove, obmane i kule u vazduhu, tako mudri, upućeni u Vedantu, vide ovaj opipljivi univerzum”, kaže Gaudapada Karika (31). Put mudrih vodi od prostora ka vremenu, od opipljivih stvari ka nematerijalnim arhetipovima i
na njegovom kraju sve besede zamiru podrhtavajući u zebnji pred praiskonskim pitanjem – Šta? A kad se pitanje
postavi s pravilnom intonacijom, cepa se obojeni veo imaginacije i sve što ostaje je golo bivstvo, znanje i blaženstvo.
TAMNA STRANA IMAGINACIJE
Imaginacija je zemljouz između života i iščeznuća, noći i
dana, obmane i istine. Njena polutama može biti prvi nago-
vještaj večnosti, ali i duhovne smrti. Na njoj sve počiva. Tokom aktivnog života ona oblikuje predstave putem poruka
koje prima iz čula. Kada se ne bavi time, može se okrenuti unutra, izvoru svoje svetlosti ili se, pak, zamajavati predstavama koje je pohranila u sećanje, ne zato da bi došla do
znanja, već radi predstava samih. Ova dva stava određuju s
jedne strane, nadahnutu viziju, a, s druge, sanjarenje. Prvo
vodi najvišem cilju, drugo duhovnom propadanju.
Sanjarenje je štetno čak (i pogotovo) onda kada se pretvara da se samo nevino poigrava sa predstavama. Predstave
su idoli, one vrše uticaj. Duh se ne bi upuštao u besciljno
maštanje da se ne oseća namamljen, uljuljkan u jedno polubudno stanje. Ali to stanje predstavlja prvi korak u greh
i baš one sanjarije koje izgledaju najnaivnije, zavode utoliko delotvornije. Iz njih proishodi trostruko zlo, jer ne samo
da dovode do duhovne smrti, već zagađuju i snove, u kojima se odražavaju kao u iskrivljenom ogledalu, te utiču najzad na efikasnost u svakodnevnom životu. Maštarije nas
prilepljuju za spoljašni svet i u isto vreme nas čine nesposobnim za svakodnevne zemaljske poslove – one nas izlažu svakoj nagonskoj sili koja vreba, podstičući istovremeno
stidljivost i neodlučnost.
Sanjalice je neosetljiv, samozadovoljan, prezauzet sobom,
stidljiv, neodlučan, nesposoban za munjevite reakcije i brže
procene.
Nikakvo se istinsko saosećanje prema drugima ili svetu ne
može očekivati od sanjalice. Njemu ne samo da nedostaje moralni osećaj, već i poetski uvid koji ovome prethodi i
podaruje mu život; Kits nas u Padu Hiperiona (The Fall of
Hyperion) podseća da
Pesnik i sanjalica su različiti,
Oprečni, čiste suprotnosti, antipodi,
Jedan na svet izliva melem
Drugi ga razdražuje.
Imaginativne misli dolaze ruku pod ruku, u parovima ili
naizmenično, nadopunjujući se uzajamnim jemstvom –
nasuprot tome, samotne fantazije, kako je primjetio Emerson u Merlinu II, nemaju naslednike koji bi zaplašili laž ili
održali istinu u životu.
Sanjalica ne primjećuje zlo kojem pomaže da se usadi i,
malo po malo, potpuno zaboravlja da je sasvim mogućno održavati svoj um jasnim i čistim, da rasčišćavanje besciljnih, lutajućih slika podaruje osećaj oslobađanja, donosi osećanje smirene sigurnosti – daleko iznad kukavne naslade sanjarenja.
I najmanje ulaganje volje zahteva od okorelog sanjalice
ogroman napor: najnedostojnije navike njemu izgledaju
neiskorenjive, a i najmanja iskušenja neodoljiiva.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 11
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
Kada Milton prikazuje kako Sotona zavodi Evu, on sanjarenje čini uvodom u Pad
(Izgubljeni raj, IV, 800):
Ko žabac zgrabljen, kraj Evina uha,
Pokušavajuć đavolskom svojom veštinom da
Dotakne
Organe njene uobrazilje, i s njima da iskuje
Obmane kakve mu se prohte, priviđenja i snove.
Sve tradicije su upozoravale protiv sanjarenja.
VEŽBANJE IMAGINACIJE
Kada je um stekao naviku da se na sanjarije obrušava poput
munje i kada, kao posledica toga, stanje prepuštanja i smirenosti postaje uobičajeno, imaginacija se zaogrće svojim
najsjajnijim bojama, obogaćuje iskustvo poređenjima, postavlja se u samo srce stvari, dodiruje njihov arhetip i onda
kada duh zaželi da se vine iznad zemaljske stvarnosti, ona
to uzdizanje čini vidljivim, grafičkim, plastičnim iznad svega što se može videti i osetiti u svakodnevnom životu.
Kada je obavljen preliminarni posao uklanjanja sanjarije,
kada se iskuse prvi nagoveštaji stvarnog i istinskog imaginativnog života, tada postaje mogućno otpočeti s vežbanjem te sposobnosti, pretvarajući je u najmoćnije oružje
duhovne borbe, u izvor intelektualne moći. Međutim, opasno je pokušati tako nešto pre vremena.
Dobar uvod u vežbanje imaginacije predstavlja postojano
posmatranje njene uloge u životu. Bolesti koje oslobađaju izuzetne količine imaginatvne energije mogu nas mnogo čemu naučiti.
Tokom histeričnih napada um je iskrivljen obmanama
koje nisu u potpunosti neželjene i koje telu omogućavaju
da izvodi najneverovatnija savijanja i akrobacije – mišići i
zglobovi poslušni su poput savršenog instrumenta, stvarajući svaki traženi simptom svih mogućih vrsta bolesti, prikazujući čak i besprekorne lažne trudnoće. Zadobija se takođe i sposobnost opsesivnog, zapanjujuće brzog ritma govora.
Tokom svojih napada slabašni manijak može da se nosi sa
najboljim atletom – njegova imaginacija izmenila je njegovu predstavu sveta, crpeći iz novih izvora energije, usmeravajući ih u nasilje nestišano onim osećanjem za granice i
razmere koje ide uz uobičajenu predstavu o sopstvenoj situaciji i mogućnostima koje ona nudi.
Imaginacija se može pojačati do one točke na kojoj postaje halucinacija ili histerična obmana. Vrhunac je opsednutost – kada se pojavljuju sile koje prevazilaze čak i potpunu
12 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
kontrolu nad telom.
Ono što mogu učiniti snage zla, može se postići i u službi
dobra. Utiskivanjem određenih slika u duh, bolesno telo
može se izlečiti, vežbanjem imaginacije na određene načine koje su nam ostavile religijske tradicije može se dostići i
onaj najviši cilj: izbavljenje.
Trebali bismo da otpočnemo tako što ćemo posmatrati do
koje mjere je imaginacija u stanju da utiče na naše stavove
i sposobnosti.
Pogledajte čovjeka koji se spušta niz strminu i neravnu padinu, kako oprezno bira put, korak po korak, očiju prikovanih za varljivi kamen, za klizavu vlagu – sa svim čulima
na oprezu, napetih mišića. Jedan tanki štap sve to menja iz
korena. Sada taj čovek bodro juri niz put, ushićen, nezaokupljen samim sobom. On zapravo jedva da se i služi štapom – i zaista, ono što ga vodi tako pouzdano izgleda da je
tek povremeni fijuk štapa u vazduhu; sam osećaj da ga drži
u ruci stvorio je u njemu jednu novu predstavu o sebi, poštapalicu na koju se može osloniti, treću nogu ili produženu ruku.
Vežbanje imaginacije ne sastoji se samo u tome da se sopstvenom umu ili drugim ljudima izdaju naređenja. Najveći
rezultati postižu se neusmerenošću.
Kada hipnotizer želi da promjeni položaj kamena u bubregu on ne pokušava da uteče na osećaj i predstavu koju netko može imati o sopstvenom bubregu, već navodi hipnotisanog pacijenta da zamisli da jede neko teško, obilno, masno jelo. Kada zubar želi da izvadi zub hemofiličaru, ona
neće pokušavati da spreči krvarenje menjajući pod hipnozom zamišljenu sliku koju pacijent ima o sopstvenim desnima, već će ga navesti da zamisli da u ustima drži parče
leda i tada će se kapilarni krvni sudovi stegnuti.
Izvesne borilačke veštine Dalekog Istoka zasnivaju se na
ispravnoj upotrebi imaginacije. Škole boksa i mačevanja
koje potiču iz taoističkih i budističkih manastira smatraju snagu mišića sekundarnom, pa čak i ometajućom. Vrednost ovih tehnika za samoodbranu je sporedna i trebalo bi
je zapravo zanemariti. One mačevaoca mogu učiniti nepobedivim, ali njihovo idealno oružje je lepeza.
Savršeni stav za tai qi quan simbolizuje čoveka koji je mikrokosmos. Štoviše, astrolab. U nekoj tradicionalnoj civilizaciji učitelju bi bilo dovoljno da učeniku kaže da zamisli
da je Univerzum. Istog trenutka učenikova težina spustila
bi se u donji deo stomaka. Njegova imaginacije predstavila bi protok energije koji iz središta zemlje kroz stopala šiklja naviše kroz njegovo telo u snažnom mlazu. Priča se da
su rimski vojnici, pripremajući se za bitku, kroz stopala puštali koren u zemlju. Sopstveni pojas treba zamisliti kao luk
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
koji tu energiju poput strele odapinje kroz gornji deo tela
u prste i van, do krajnjih granica prostora. Tada će naši pokreti težiti da obrazuju krugove. Postajemo savršeno postojana osovina, kosmička osa, a stub energije koji nadire
kroz naše telo kovitla u njemu poput vrtloga. Ništa ne zameramo neprijatelju koji nam se približava, zamišljajući ga
kao zabludelo stvorenje koje bes lišava mira i ravnoteže –
trebalo bi da osetimo nagon milosrđa, da neprijatelju pomognemo da uđe u kovitlajući spiralni zagrljaj rotirajućeg
Univerzuma koji smo mi sami – povlačeći ga ka jedinstvenoj stabilnosti i miru naše kičme koja je kosmička planina,
osovina koja spaja Polarnu zvezdu sa Južnim krstom.
Možemo se takođe vežbati u zamišljanju da nam spojeni
kažiprst i palac stvaraju jedan čelični prsten - dokle god
se ta slika jasno odražava u našoj svesti, niko ih na silu ne
može razdvojiti. Samo adept u tome može uspeti: on bi savio prst poput srpa i napravio jedan vrlo brz pokret kao da
će odjednom probiti prsten to bi poremetilo mentalnu sliku i prsti bi se razdvojili.
Podvizi koji su uobičajeni pod dejstvom hipnoze, kao npr.
da se od sopstvenog tela stvori nesavitljiva prava linija, tako
da se samo stopala i glava oslanjaju na dve razmaknute stolice, isto tako se mogu izvesti i pod samohipnozom. Ispružena ruka postaje nesavitljiva ako se zamisli kao gvozdena šipka ili crevo za polivanje bašte kroz koje voda prolazi pod velikim pritiskom. I kada se usredsredimo na gornji deo ruke, neće uspeti nikakav pokušaj da se ruka silom
spusti. Obrnuto se dešava kada se usredsredimo na donji
deo ruke. Tehnike tai qi quan-a mogu se smatrati pogodnim komentarom za neke od najtežih odlomaka iz Jevanđelja. Učini svoje telo laganim, a ipak ukorenjenim u suprotne polove neba, zatim se predaj, prepusti se s ljubavlju svojim protivnicima. Privuci ih k sebi svojim kružnim
kretanjem. Jedan je majstor tai qi-a jedanput poverio svoju neverovatnu tajnu: uložiti u gubitak, prihvatajući poraz,
prazneći svoje ja od ponosa, strepnje, od svega što sprečava slobodnu upotrebu imaginacije. Ostavi jedino duh, ono
što pokreće imaginaciju. Posmatraj sebe kao kosmos, kao
neposrednog božijeg potomka. Okretanje drugog obraza
lako bi, u stvari, moglo predstavljati onaj munjeviti, vodenom viru nalik, okret iskusnog majstora tai qi-a.
Na Zapadu je, u manastirima dominikanskog reda, prema
nizu poza što se pripisuju Sv. Dominiku, razvijena jedna vrsta gimnastike koja je – poput one ne kojoj se zasniva tai qi
quan – zamišljena za razvijanje imaginacije.
Svi metodi vežbanja svoj vrhunac dostižu u umetnosti naslućivanja iza uobičajenih događaja u životu, jedne podrške
koja nije od ovog sveta, a koja se pojavljuje tek onda kada
se oslobodimo svih predstava o samima sebi. Tada kroz život klizimo bez napora. Razvijaju se unutarnje snage – ne
naše sopstvene, već nama poverene.
IMAGINACIJA I LJUDSKE
ZAJEDNICE
I život ljudskih zajednica zavisi od imaginacije. Uzmite, na
primer, jedan grad koji kipti od života. Zadivljeni smo redovima visokih dostojanstvenih zgrada izrađenih od granitnih i mermernih blokova izvađenih iz planinskih kamenoloma ili od nebrojenih precizno uglavljenih kamenova –
divimo se širokim ravnomerno popločanim ulicama što se
međusobno ukrštaju poput linija na dlanu, u kojima cvetaju poslovi – uživamo posmatrajući stanovnike, svakoga sa
svojim poslom u radnjama, mlinovima, uredima, školama,
svi nalik jedan drugome, a ipak svaki od njih poseban, jedinstven. A taj veličanstveni prizor reda i stabilnosti satkan
je od najtananije pređe snova. Senke arhetipova sve to uokviruju i ni jednog trenutka ne prestaju da drže na okupu.
Prisustvo vladajućih snova potvrđuje vidljive zaloge čak i
usred zakrčenih trgova – na statue heroja, kipove lavova i
orlova, grifona ili himera i na bronzane table što vise na zidovima urezane su magične čari tih snova, a njihovi amblemi bojom su utisnuti i u tkaninu i sada su uzdignute zastave što vijore ne vetru. U određenim prilikama ljudi padaju
u trans i ukazuje im se san koji upravlja njihovim gradom.
On se odigrava na nekom uzdignutom mestu gde likovi iz
sveta imaginacije čine uzvišene gestove, izgovaraju reči od
velike važnosti, oslobođene od praktične svrhe – reči svete,
simbolične.. svako se podseća da san uliva stvarnost u ono
što se smatra stvarnim.
Mudraci su to veoma dobro znali. Oni su bdeli nad snom
koji potkrepljuje i upravlja imaginaciju građana, snom koji
grad zbija i učvršćuje. Pošto im je sve to dobro poznato,
oni su stalno na oprezu. Znaju da bi sve propalo ako bi ikad
neki neprijateljski urok razulario maštarije.
Ukoliko umesto sna o harmoniji, umesto grada koji se
ugleda na ljudsko telo, gde svaki deo ispunjava svoj zadatak, ili na nebo gde svaka zvezda kreće svojom određenom
putanjom – ukoliko bi umesto takvih snova razularena fantazija pristala uz neko divlje karnevalsko snoviđenje, radosno se prepuštajući urnebesu, ukoliko bi se, u toku dana,
u razgovoru začuli njihovi slogani, prizivali bi ih neki novi
čudni gestovi. Čovek upućen u nauk imaginacije naslutio
bi tada nagoveštaj katastrofe. Video bi grad kako se ljulja iz
temelja, kako i sam granit i mermer njegovih palata samo
što nije popucao i pretvorio se u gomilu prašine, ravne pločnike njegovih ulica koji tek što se nisu prolomili otkrivajući ispod sebe golu zemlju, gde duh vatre vreba iz potaje,
spreman da sune uz dostojanstvene fasade sile i mira. Sve
to postaje zaista fatalno onda kada se dopusti da se neobuzdano razmašu bolesti imaginacije; potencijalni nosioci propasti, ljudi skloni nestabilnim, hirovitim fantazijama
uvek su tu nadohvat ruke,
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 13
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
…a ti bi radije,
Pa ma i sami patili zbog tog,
Videli nesložnom ruljom zakrčene
Ulice, nego što gledaju naše
Zanatlije kako pevaju u radnjama
Svojim i mirno poslu sleduju.
Kao što se kaže u Koriolanu (IV, 6).
Teško moćnima koji nisu pastiri snova. Skiptar donosi poslušnost u toku dana jedino ukoliko pastirski štap vodi stada snova u gluvo doba noći. Zbog toga su drevni vladari
ugošćavali pesnike i držali na oku dvorske lude.
U jednom komadu Čarlsa Viljemsa, bog izgovara reči kletve, što otkrivaju suštinu božanskih kazni namenjenih ljudskim zajednicama:
Čujte, slike izlaze van!
Jedanput, u svakom vremenu jednom,
Kad duhovi ljudski pobesne, ja oslobodim slike,
sve idole trga, hrama i pijace,
sablasne slike, što im milost ljubavi moje
nedostaje.
Čuveni Ardasirski testament podučava mudrosti koja pažljivo prati i najmanje nesklade u ljudskim predstavama.
Među savremenim tekstovima teško da ima ičega što je po
ovom pitanju poučnije od romana Bendžamina Dizraelija.
Sledeći dijalog iz Koningsbija (Coningsby) predstavlja dobru hranu za meditaciju. On daje ključ za istorijska previranja.
- Ja mislim…da ne postoji ni jedna greška koje je toliko vulgarna kao verovanje da do revolucija dolazi usled ekonomskih kriza. One bez sumnje, često dolaze kao povod; retko kad one predstavljaju uzrok katastrofe. Ja, na primer,
ne znam nijedan period kada je fizičko blagostanje bilo raširenije u Engleskoj nego 1640. godine. Engleska je imala
umerenu populaciju, vrlo naprednu poljoprivredu, razvijenu trgovinu, pa ipak se nalazila ne pragu najvećih i najžešćih promena koje ikada do sada doživela.
- To je bio religiozni pokret.
- Priznaj to: uzrok, dakle, nije bio fizički.
Imaginacija Engleske ustala je protiv vlade. To, prema
tome, dokazuje da kada se u nekom narodu ta moć uzburka, on će žrtvovati čak i fizičko blagostanje da bi sledio njene podsticaje.
Krv ljudskih zajednica je novac, koji predstavlja stvorenje imaginacije, jer njegova vrednost ne leži u sjaju meta-
14 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
la ili u raznoraznim simbolima koji ga predstavljaju – metalnom novcu, kreditnim pismima, novčanicama.. kada je
sveti rimski imperator ostao bez gotovine, Mefisto je njegove probleme rešio jednom idejom, papirnim novcem, i
bljeskom imaginacije: zalog za novčanice bila je mogućnost iskorišćavanja skrivenih bogatstava u zemlji. Izgleda
da niko nije svatio da, kada se papirna moneta prihvati kao
zalog vrednosti, imperator i ne mora da se trudi da iskopa
ta blaga, koja jedino mogu kupiti papirnati novac koga već
ima koliko god mu treba. Novac je u suštini jedno obećanje
da će se platiti – njegova suština je predstava onoga ko obećava i poverenje koje ona izaziva. Novčani prestiž zasniva
se na pretpostavkama koje izmiču običnim proračunima
računovođe. Razlika između gotovine kojom banka trenutno raspolaže i vrednosti obima njenih poslova dokazuje
do koje se mere proteže ta igra imaginacije. Banke su izvorno bile hramovi, koji su izdavali svoje talismane. Oni su postali kovani novac, ali su sačuvali nešto od vračeve medicinske vrećice. Neodređena mogućnost koju nudi novac
predstavlja nešto više od proste sažete informacije o trampama koje su eventualno moguće. Mesopotamski sveštenici – bankari ustanovili su odnos između zlata i srebra na
tačno trinaest i po, što se slaže sa 360, brojem dana koji je
potreban zlatnom suncu da napravi krug oko sveta, podeljenim sa dvadeset četiri, što čini putanju srebrnog meseca. Vrednost se zasnivala ne arhetipovima čija je slika bila
ugravirana na novcu. Kasnije, novac je izgubio svoje sidrište, napustio je luku simbolizma zarad nemirnih mora maštarija i čudljivih tržnica. Viljem Lo (William Law) u XVIII, a Lord Kejnz u XIX veku pokazivali su koliko se daleko
maštarija može rastegnuti. Zveckate svojim novcem i mislite da vam je u rukama nešto opipljivo. No zveket je idola
to što čujete, zvuci su to iz zemlje snova.
IMAGINACIJA I UPOTREBA
SIMBOLA
Postojale su zajednice gde je sve ovo bilo ostvareno. U nekim plemenima koja su danas gotovo izumrla, pogotovo u
Severnoj Americi, snovi su svima bili prevashodna briga.
Osnovni cilj u životu bio je odsanjati svoj središnji san, u
kome se objavljuje natprirodni saveznik, arhetip sopstvenog postojanja. Ništa drugo nije bilo važno. Stvari su zadobijale vrednost po tome što su bile zalog božanske posete. Novčanik je još uvek bio vrećica sa medicinom – novac, mađija. Imaginacije se, nakon velikog iskustva u snu
– zasluženog po cenu velikih napora, patnje, prizivanja –
usredsređivala na likove obznanjene odozgo. Čovek je postajao životinja ili oblak ili grom iz svog privatnog otkrovenja. Ta izvorna slika bila je njegov grb, rezbario ju je u drvetu i postavljao na pramac svoga broda, na vrh svoga obitavališta, tetovirao ju je na svom telu, urezivao na svoj broš i
prsten, nosio je na glavi, pevao o njoj idući u borbu, očeku-
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
jući smrt. Pretvarao se u nju. On kao takav prestajao je da
postoji. Prazno maštanje bilo je nezamislivo, njegova imaginacija bila je sada gipka, opuštena kao ručni zglob mačevaoca, jedan instrument spoznaje poput lekarevih prstiju.
Život bez vizije bio je najveća nesreća. I sve što se u takvom
slučaju moglo učiniti bilo je da se zatraži pomoć od nekoga
ko je bio bolje sreće, ko bi mogao dozvoliti da se učestvuje
u njegovom snu. Najveći mudraci sanjali bi za ceo narod i
javno izvodili svoje snove: pozorište je nastalo iz ovoga čina
izvorne samilosti.
U zapadnjačkom viteštvu, u gralskom ciklusu, nalazimo
društvo u kojemu jedino sveti isposnici, koji žive izdvojeni
od sveta, imaju pristup svetu otkrovenja. Oni koji žele da
učestvuju u njihovim svetim snovima postaju lutajući vitezovi. Zapućuju se na put bez cilja, ali sa namerom da isprave svaku nepravdu na koju bi mogli da naiđu. Kada bi osetili da su zaokružili svoj ciklus avantura, potražili bi isposnika i ispričali bi mu sve što se desilo. Isposnik je te događaje
tumačio kao što bi vrač tumačio snove. Za svaki događaj se
ispostavljalo da predstavlja jedan simbol. Ser Tomas Malori pruža nam mnoge primere ovakvog simboličkog preoblikovanja pomoću kojeg su isposnici pretvarali viteška iskušenja u teofanijske snove. Ako je vitez naišao na neki zamak
u posedu zlotvora i oslobodio u njemu zatočene nesrećne
dame – isposnik bi to protumačio kao simbol Pustošenja
pakla, Hristovog silaska u donji svet da bi oslobodio patrijarhe od okova smrti. Prisjećajući se, iznova preživljavajući u mašti svoje podvige u takvom svetlu, vitez bi se osećao
– postajao bi – nalik bogu.
Ideja simboličkog života, sličnog tapiseriji koje su izatkale božanske sile, u kojoj se krećemo naslućujući značenja
iza koincidencija, učeći da nazremo upozorenja i poduke u
svakodnevnim događajima, na Zapadu je izbledela i nestala. Ipak, velika poezija iznova razgara tu vatru s vremena na
vreme, povraćajući izgubljeni patos nezemaljskoga.
Sigurno je da je vrhunac jednog takvog iskustva život u kojem je čovek u tolikoj meri oslobođen od samog sebe da
njegovo telo i duša postaju tek puki materijali simboličkog
predstavljanja, danas gotovo neshvatljiv i nezamisliv. Teško
je objasniti da je suštinu drevnih svetih običaja predstavljala imaginativna slika u koju su ti običaji po pretpostavci bili
smešteni – da drevna žrtvovanja ili pijanke nisu bili udovoljavanje bogovima ili razmetanje pijanstvom, već su predstavljali dokaz savršenog gospodarenja nad dušom, gde se
kroz sok ulazilo u teofanijski san. Ali kako objasniti da čovek koji se vraća iz jednog takvog krajnjeg iskustva iščeznuća može odlučiti da svoj život, s kojim se više ne poistovećuje, upotrebi da bi odigrao jedan milosrdni igrokaz, jednu
egzemplarnu predstavu nekog iskupljujućeg mita? Spasilac
je onaj ko celokupno svoje postojanje pretvori u poučnu
predstavu – čiji cilj nije da pruži bogatstva ili prosperitet
ili olakšanje patnje – već da pouči umetnosti umutarnjeg
mira, zauzdavanja jalovog maštanja, umetnosti prijanjanja
imaginacijom u taj simbol krajnje istine što ga takav život
otelovljuje i iznosi na videlo.
Vrlo upadljiv primer takve ideje koju je Zapad nekada prihvatao jeste biblijski prorok Osija. “Kada Gospod poče govoriti Osiji, reče gospod Osiji: Idi, oženi se kurvom i rodi
kopilad, jer se zemlja prokurva odstupivši od Gospoda”.
Osija postaje oličenje te alegorije, on uzima kurvu za ženu,
a šarada dostiže svoj vrhunac namernog sarkastičnog užasa u trenutku kada stiže sledeća naredba: “Idi, opet ljubi
ženu koju ljubi ljubavnik, a ona čini preljubu, kao što Gospod ljubi sinove Izrailjeve, a oni gledaju za tuđim bogovima”. Na tom stupnju sve se obavlja samo “zato da bi se proročanstva ispunila”.
Još jedan gotovo neizvodiv pedagoški podvig bio bi objasniti zapadnim ili pozapadnjačenim umovima da sa te duhovne visine život postaje san u snu. Znajući da sve ovisi o
nekom snu, čak i opažanje, istinu vaše ne tražimo u njegovim formulacijama ili simbolima, već te formulacije i simbole koristimo u službi istine. Jedna sveta priča – ispravno
zamišljena, dobro urezana u naše svakodnevne meditacije
– omogućiće da se uvidi krajnja istina – bila to kosmogonija, život Spasitelja ili proroka, neka sveta tradicija što opstojava vekovima ili neki sveti rat, sveto obrađivanje zemlje
ili sveti lov, simbolička ljubav ili kakva preobražena veština
ili zanat. To su instrumenti: narator ili obznanjivač govori:
uloži svoju imaginaciju, posveti svoju veru ovoj priči – postići ćeš oslobođenje. Pusti neka ove predstave lagano natope tvoje svakodnevne misli, pusti ih da objasne ono što ti
se dešava, pusti neka ti se prikazuju u snovima, ne ostavljajući nimalo mesta praznim maštarijama, čak sve do halucinacije i požnjećeš istinu.
Istina je predmet priče, a ne priča sama za sebe. Priča je
san. Ali to je san koji je istini bliži od sna svakodnevnog postojanja, zabeleženog u javnim dokumentima, sa pečatom
i potpisom tri ili više svedoka, kojeg svaki dobar advokat
može dovesti u sumnju dijalektičkim vratolomijama svog
zanata. Ne samo mudraci već i iskusni svetovni ljudi ispredaju priče, ne zato da bi preneli nešto što se zaista odigralo, što može zanimati samo tračare i advokate, već imajući na umu šta bi se moglo desiti duši kada se zaplete u svoje implikacije i skrivene sugestije, kada postane natopljena
slikama koje tu priču sačinjavaju. Suština i svrha priče, za
praktične ljude kao što su sveti ljudi ili stručnjaci za omađijavanje društva, ne leži u potvrdi činjenica, već u onom
što je ono u stanju da prizove u tananom snevačkom telu
ljudi. A što se tiče opsene tvrdog činjeničkog dokaza – on
predstavlja najpraznijih od svih snova. Nedostižan, a ako
se i dostigne – neupotrebljiv. Danas se svete anagoške priče poriču kao neproverljive od strane istih onih ljudi koje
tvorci političkog imidža i propagandisti svakodnevno obmanjuju, koji se daju zavesti (a da toga nisu ni svesni) već
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 15
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
sažvakanim sanjarijama koje im mediji ubrizgavaju u glave. Sanjarije kojim ih kljukaju oni nazivaju tvrdom stvarnošću. Što se istine tiče, kako oni uopšte mogu i poželeti da
je spoznaju, kada nikada nisu ni bacili pogled u svet istinske imaginacije?
Imaginacija u današnjem pozapadnjačenom svetu leži pod
zabranom. No, ništa trajno, ništa zaista vredno ne može
živeti, a da nije ukorenjeno u svet imaginacije. Zla se ne
mogu ukloniti ukoliko se njihov izvor ne razume. Kako je
došlo do toga da je sanjarenje postalo priznato kao nešto
ispravno, pa čak i poštovanja vredno? Odgovor na to možemo naći jedino ako se vratimo unazad i pratimo povest
imaginacije na Zapadu od prehrišćanskih vremena pa do
današnjih dana..
IMAGINACIJA U RANOM
HRIŠĆANSTVU
Hrišćanska tradicija nasledila je mudrost Propovednikovu.
Tvoje srce pati od snova kao srce bremenite žene; ako nisu
od Najvišega, ne uzimaj ih k srcu svojemu. Sv. Jeronim je
dobro upio jevrejski nauk, sažet u jednom pasusu Talmuda (Joma 29a) u kome se kaže da je sanjarenje gore i od samog greha, kao što je sunce opasnije kada je vazduh zasićen isparenjima, kao što ćup sa sirćetom više smrdi kada je
napola pokriven nego kada je potpuno otkriven.
Vizionarska upotreba imaginacije koja se sreće u ranim hrišćanskim delima kao što je i Hermov Pastir ili sama Knjiga
otkrovenja, podrazumeva drastično suzbijanje svih maštarija. Klement Aleksandrijski (Stromata IV, XVIII) komentariše Hristovo upozorenje – da je onaj tko pogleda ženu
s pohotom, već počinio preljubu – govoreći: “onaj ko tako
gleda da se u njemu budi pohota, taj sanjari.” I dalje, “ko
god umesto toga gleda lepo telo diveći se milosti što mu je
odozgo podario najveći od svih Umetnika, taj ne podleže
sanjarenju, već na duhovni način koristi imaginaciju”.
Mnogi očevi tumačili su osudu idolopoklonstva kao nešto
što se odnosi na slike iz budnog sanjarenja. Atenagora Atinjanin bavi se u svojoj Molbi za hričćane onim slikama koje
promiču kroz dušu, “neke što potiču od materije, druge što
iskrsavaju nezavisno, pruzrokovane učešćem duše u duhu
materije i njenim mešanjem sa njim, ne gledajući na nebeske stvari i njihovog Tvorca, već nadole, na zemaljske stvari… ta iracionalna i fantastična kretanja duše dovode do
praznih vizija uma, koji se bezumno povodi za idolima… tada demoni što vladaju nad materijom…zaposedaju misli
i uzrokuju da prazne vizije pritiču u um kao da dolaze od
idola i kipova “.
16 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Atenagora opisuje jednu zloupotrebu koje se očigledno ne
može primeniti na pravu pagansku veru – sanjarije naravno mogu preovladavati i iskoristiti svete kipove da bi prokrijumčarile razne opsesije u um, ali su u 18. veku antihrišćanski autori jednako optuživali hrišćanske obrede za istu
tu zloupotrebu. Prehrišćanski kultovi, pogotovo misterije,
naučile su pravoverne tradicionalnoj upotrebi imaginacije,
onoj istoj koju će preporučivati hrišćanski oci. Posvećenika
u misterije liturgija je podučavala da nazre arhetipske oblike i Platon će u svom Fedru o tom iskustvu govoriti kao o
povratku onom stanju koje predhodi rođenju - “kada smo
bili celoviti i nepodeljeni i kada nismo ništa znali o zlima
što nas čekaju i ne samo da smo bili svesni slika (phyasmata) u njihovoj ukupnosti kao i pojedinačno, oslobođeni od
kretanja i preplavljeni blaženstvom, već smo ih sopstvenim
očima posmatrali u ozarenoj čistoti”.
Najveće delo posvećeno toj temi pripada poznatom periodu antičkog sveta. To je Traktat o snovima koji je napisao
Sinesije, koji će docnije, ne odričući se svoje vere u drevnu
misterijsku religiju, postati hrišćanski biskup u Kireni. Njegov nauk nalazi se, zapravo, na nivou na kome postoji očigledno transcendentno jedinstvo svih religija. “videti Boga
svojim očima je blaženo iskustvo” pisao je on (135d) “ali
svatiti ga imaginacijom spada u još viši stupanj intuicije, jer
je Duh koji pokreće imaginaciju čulo nad čulima, središta
svake osetljivosti, prvobitno telo duše. Njeno sedište nalazi se duboko unutra i iz njega on upravlja celim našim bićem kao iz neke visoke kule…” Onaj čija je imaginacije bolesna, ne može očekivati čiste vizije. Mistička vizija naučiće
vas o tim bolestima imaginacije koje zamućuju njezino oko
i čine je neprozirnom. I ona će vas pored toga naučiti što je
može pročistiti i povratiti njenom prirodnom stanju i, najzad, kako ona postaje obuzeta bogom nakon što se pročisti
ritualima inicijacije”.
Pre nego što postane sposobna da odražava Božanstvo,
ispravan život mora učiniti imaginaciju tananom, čisteći je
od ispraznih maštarija koje odvlače pažnju. Demoni imaju
oblik slika i zaogrću se predstavama događaja, podučavao
je Sinesije, pozajmljujući svoju supstanciju od imaginacije.
Očišćenje uklanja hladne, vlažne sanjarije, vraća imaginaciju njenom toplom suvom stanju, u kojoj je sposobna za
vizije i prorokovanje. Životne patnje mogu se iskoristiti da
privedu čestitosti čulne žudnje maštarija - te će ih onaj tko
se ozbiljno posvetio poslu očišćenja čak i pozdraviti kao
dobrodošle. Kada se dostigne stupanj “bestrašca”, fantazija prestaje da stvara svoje slike i imaginacije preuzima svoj
mistički zadatak oblikovanja arhetipskih figura, a vitalni žar postaje vatrena kočija koja će dušu uzneti do nebeskih kapija. Jedno od takozvanih Haldejskih proročanstava,
izreka drevne teozofije, kaže: “nećeš ostaviti nikakvog ostatka materije u ambisu. Slika jednim svojim delom pripada i
svetu u svetlost zaodenutom.”
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
Hrišćanska doktrina o uskrsnuću tela bila je znana prehrišćanskom svetu kao jedno trajno vizionarsko iskustvo.
IMAGINACIJA I OCI
U svojoj borbi protiv sanjarenja pustinjski oci su razradili jednu složenu strategiju. Svaki pokret duše morao je biti
pomno osmotren i one slike koje su se uporno nametale
morale su biti rastavljene na svoje sastavne delove. Evagrije je, na primer, poučavao o tome kako izaći na kraj sa obuzetošću zlatom. Samo zlato, akao božiji dar, treba razlikovati od ideje zlata, a oboje treba odvojiti od gramzivosti za
zlatom, koja će, kad se jednom izdvoji i izoluje, biti osuđena da izbledi i nestane.
Sirijski oci poučavali su o jednom postupku sličnom taktici
parćanske konjice. S vremena na vreme treba pustiti slike
da slobodno promiču, a onda iznenada navaliti na sopstveni um, zaskočivši ga nespremnog dok se prepušta svojem
omiljenom sanjarenju.
Kada duševne vode jednom postanu mirne i čiste, delfini
lete – kaže se u onom divnom poređenju sirijskog oca Simona, koje su možda čitali rani sufi majstori. To poređenje
predstavlja ključ za značenje letećih delfina koje tako često
susrećemo na freskama sa zidova katakombi.
Blaženstvo je nagrada za duhovni rat, kao što je rekao Dionisije Aeropagita (De eccl.disc. 4,2,1): “tajanstvene lepote
božije, slatke iznad ljudskog poimanja, objavljuju se jedino
duhovnim ljudima i zahtevaju da postojanim slikama budu
predstavljene, sličnim po obliku i vrlini”. U tom tekstu izraz
za sliku je “ikona”. U ovoj frazi leži seme sublimnog sveta
sna vizantijskih ikona.
Isti nagoveštaj o lepotama metafizičkog sveta sna sreće se u
Ispovestima Sv.Avgustina (10,6), u jednom od njegovih lirskih izliva bogu:
“Šta je to što ja volim kada volim Tebe? To nije ona lepota koju čula opažaju. Nije melodija raznolikih pojanja, niti
slatki miris pupoljaka, niti je ukus mane, niti milovanje
tela. Ne, ništa od svega toga ja ne volim, moj Bože. Bez sumnje, međutim, ono što ja u Njemu volim jeste jedan određeni miris, jedna određena hrana, određeni zagrljaj, koji se
može naći u meni. Moja duša vidi svetlo koje nije u prostoru, čuje zvuke koji ne isčezavaju u vremenu, oseća miris
ne prenesen vazduhom, kuša hranu koja se ne kvari i koja
neće istruleti.”
IMAGINACIJA, ALHEMIJA I
ČAROBNJAŠTVO
Doktrina imaginacije je vrhunac svoje profinjenosti i jasnoće dostigla sa iranskom školom iluminacionista (israqi). Tradicije koje idu od Avicene i Ibn Arabija do Sohravardija i Mola Sadre u potpunosti su dale odgovor na pitanje koje je proganjalo Sv. Pavla: da li je voznesenje do trećeg
neba bilo telesno ili se odigralo izvan tela?
Na zapadu je, naprotiv, ovo pitanje bilo zapostavljeno.
Samo su se teološke doktrine, baveći se ovim vidom stvarnosti koja bi se mogla pripisati vatri što gori u paklu ili čistilištu ili prirodom vaskrslih tela, približavale toj temi – ne
shvatajući, međutim, da se ključ za to može naći u doktrini
o kosmičkoj i ljudskoj imaginaciji.
Potpuno poznavanje mističkih upotreba imaginacije koje
srećemo kod mistika poput Ričarda od Sv. Viktora ili Hildegarda fon Bingena, kod Dantea i Petrarke, ne nalazi teorijsku razradu koja bi mu odgovarala, barem ne u jasnom
obliku. Umesto toga možemo je naći u šturim i tajnovitim nagoveštajima alhemičara. Od svih alhemijskih tekstova skoro je sasvim eksplicitno Pismo o filozofskoj vatri pripisano humanisti Pontanu, (Pontanus), koje je, međutim,
prema nekim istraživačima mnogo starijeg datuma. Ono
pruža ključ za sve alhemijske tekstove:
“Postani najpre apsolutno gospodar sopstvenih strasti,
mana i sopstvenih misli, tada ćeš zapaliti ili, bolje rečeno,
prići ćeš središtu vatre u svom srcu pomoću svoje imaginacije; potrudi se da prvo osetiš blagu toplinu, koja će postajati sve jača i jača. To će u početku izgledati teško, taj
će vam osećaj stalno izmicati, ali nastojte da ga učvrstite u
svom srcu, prizovete, uvećate, smanjite po svojoj volji. Stalno to pokušavajte. Steknite tu moć i zadobićete znanje o
svetoj filozofskoj vatri.”
Tu je obelodanjeno skriveno značenje ikona iz ciklusa Ilije, detaljnije su razrađeni štedljivo sročeni opisi molitve
srca očeva isihasta, kao i Sinesijevi nagoveštaji. Alhemičari su sačuvali ono shvatanje, koje se ne sreće u zvaničnoj
zapadnoj metafiizici, po kome postoji afinitet između sveta oblika, (arhetipova svih vrsta) i sveta ljudske imaginacije. Smatra se da su alhemičari radili upravo na tom nivou,
a Rosarium philisophorum (objavljen u Frankfurtu 1550.
god.) jezgrovito je to sažeo: “Posveti dužnu pažnju, uveri
se da su vrata zatvorena, tako da onaj tko unutra boravi ne
može uteći… tvoja imaginacija treba da prati prirodu. Stoga posmatraj u skladu s prirodom, čija se tela obnavljaju u
utrobi zemlje, zamišljaj u skladu sa istinskom, a ne hirovitom imaginacijom (secundum veram et non fantasticam
imaginationem).”
Paracelsus (u svom Paragranumu) insistira na povezanosti
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 17
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
istinske imaginacije sa istraživanjem prirode: onaj ko poznaje Mars, kaže on, poznaje kvalitete gvožđa, onaj tko poznaje sunce, zna sve o srcu, a alhemičar svata nevidljive povezujuće elemente pomoću pročišćene imaginacije koja je
u stanju da svoje predstave skoncentriše na način na koji se
voda stvrdnjava u led. U nekim svojim odlomcima Paracelzus govori o ledenicama slika odapetim u mentalnu sferu
drugih ljudi, s dobrim ili lošim ciljem. “Ja ne moram svoje oko okretati rukom”, kaže on “u pravcu u kojem želim da
gledam, jer se moja imaginacija brine za to, okrećući oko
gde mi to treba. Imaginacija rođena iz čiste i snažne želje
Srca dela instinktivno i bez ikakvog svesnog napora… kletva će prouzrokovati zlo, blagoslov će doneti dobro, ukoliko potiču od srca”.
Duše su magneti koji privlače sve što odgovara njihovoj
prirodi, pa tako onaj zao deo duše privlači zlo koje je kletva
pustila na slobodu. Traktat De peste dodaje da svatko može
lako naći pribežiste od takvih opasnosti u veri, tako što će
svojom verom u boga učiniti sebe nepovredivim. Kod Bemea nalazimo odjek tog učenja kada on kaže da se oblikujuća sila večne mudrosti može staviti na raspolaganje Carstvu božijem ili “vradžbinama đavolovog carstva”.
Čarobnjastvo predstavlja namerno podsticanje razularenih
maštarija. Ono izrasta iz mržnje prema lepoti i istini i pothranjuje se ritualima koji izvrću liturgije što vode smirenosti i izbavljenju. U satanskim ritualima teži se pomešanoj
pohoti i užasu, sve dok adept tame ne počne da sebe oseća
i zamišlja kao stub plamtećeg crnog besa, obdarenog bolnom, žudnom manijačkom snagom.
Ko god stremi ka onom suprotnom cilju – izbavljenju, saznaće sve o tom tamnom svetu, jer će pre ili kasnije zapaziti da njegova nevidljiva moć, njegov princip radi protiv
njega, nastojeći da izjalovi njegove napore neverovatnim
lukavstvom i pakošću. Zato svece, koji su imali posla sa arhetipskim zlotvorom, ne mogu prevariti svetovni prevaranti. Onaj tko nikada nije pokušao da pročisti svoj um ne
može imati predstavu o tim skrivenim silama.
PROPADANJE ZAPADA
Pre skoro dva veka na Zapadu se desilo nešto čudno i zlo.
Gotovo u potpunosti je izgubljen dodir s idejom transcendentne, apsolutne istine. I naravno, kao posledica toga, razlika između sanjarenja i imaginacije postala je neprepoznatljiva. Na arhetipske simbole gledalo se kao na proizvoljne znake ili proste ukrasne molitve. U isto vreme izgubljene su objektivne mere harmonije u arhitekturi.
Sanjarije su do tada uvek bile prezrene, niko osim idiota,
lakrdijaša ili nadurene dece nije otvoreno priznavao da im
18 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
se ikada prepuštao. Među normalnim odraslim osobama
to bi bilo nezamislivo osim na pijankama ili za vreme karnevala.
Kada je imaginacija prestala da se upotrebljava na ispravan način, došlo je do fatalnog opadanja umetnosti, a i
sama duhovnost postala je nepojmljiva. Ono što se tu desilo može se oceniti razlikom između značenja te reči u tradicionalnom mišljenju i njene post-renesansne zapadnjačke upotrebe.
Kaže se u spisima sufija da se na vrhu planine Qaf nebeska
vrata otvaraju prema Na Koja Abad. Doslovno: Ni-GdeMestu, u-topiji, ou topos, Ne Mestu. Uporedite ta dva značenja: Na-Koja, besprozirnost; i Utopija. Zapadnjačka reč
utopila se u blatu politike. Za duhovne svrhe postala je neupotrebljiva.
Ukoliko želimo da ocenimo to što se desilo, možemo se
okrenuti načinu na koji se savremena psihologija odnosi prema sanjarenju. Prva stvar koja nam upada u oči je da
za to postoji tako malo interesovanja. Na drugom mestu,
izgleda da ni jedan psiholog nije u satnju da pravilno odredi razliku između sanjarenja i imaginacije.
Malo toga je vredno da se tu posebno izdvoji i možda je
najbolje gradivo koje nam stoji na raspolaganju ono što
je Sigmund Frojd o toj temi pisao u nekim svojim esejima
između 1908. i 1909. godine. On prilično dobro pokazuje
šta najvispreniji zapadnjački um uopšte može znati o imaginaciji. Shvatio je da snovi zavise od budnih sanjarija, koje
oni izobličavaju i zamenjuju. Paranoici su skloni laskavim
i samosažaljevajućim maštarijama, ostali neurotici ambicioznim ili erotskim fantazijama. Svi histerični napadi, napominje on, predstavljaju žestoki prodor takvih fantazija u
normalni svakodnevni život. “Sretni ljudi nikada ne snevaju na javi” tvrdi on: sva sanjarenja su preduslovi neuroza ili
prvi znaci neke fizičke bolesti.
Sve dovde Frojdovo učenje o toj temi je tradicionalno. Ali,
on ne uspeva da uvidi da neurotska maštarenja i umetničku imaginaciju razdvajaju čitavi svetovi, da dečje igre nisu
dnevno snevanje već su pre srodne istinskoj imaginaciji –
dokaz je to što skoro sve njihove igre odražavaju arhetipove svetih rituala i postupaka inicijacije.
Drugim psiholozima nedostaje Frojdov jasan uvid u zloslutni karakter sanjarenja.
Karl Gustav Jung je, s druge strane, naglašavao potrebu da
se od jogističkih praksi nauči metod projekcije ili aktivne
imaginacije, koji je suprotnost shizofreniji, budući da predstavlja dezintegraciju psihe preduzetu sa svesnom namerom da se ova pročisti. I metoda “autogenog treninga” takođe pozajmljuje od istočnjačkih metoda.
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
Ali, kao što je Jung priznao, jedan lama od svoje projekcije
stvara umetničko delo, a moderni zapad ne poseduje ništa
što bi se s time moglo uporediti.
Kako je došlo do te katastrofalne propasti Zapada? Odakle
to da zapadni um oslepi za prirodu imaginacije?
ODLUČUJUĆI MOMENAT
U Londonu je u osamnaestom veku Lorens Stern (Laurence Sterne) bio donekle zaslužan za ukidanje zabrane nad
sanjarenjem. On je to proturao kao duhovitost. Zasigurno
je izgledao kao najdobronamerniji sveštenik – a zapravo je
pripadao Klubu paklenog ognja, gde su se izvodili satanistički rituali i odakle se upravljalo nacijom. Najekskluzivnije mode u gradu poticale su od članova Kluba i upravo su
oni bili ti koji su potezali konce i u opoziciji i u vladajućoj
partiji, koji su kontrolisali i vlast i londonsku gomilu. Oni
su planirali žučne sukobe mišljenja u štampi, vrlo zabrinute rasprave u Parlamentu i krvoprolića na ulicama. A velečasni doktor Stern bio je jedan od njih. Sve njegove priče
predstavljaju opravdanje za sanjarije.
U njima on prati svaki tok razmišljanja, pridobijajući čitaoca svojom dobrohotnošću, simpatičnim, bezbrižnim, duhovitim i humanim osmehom. Njegov stil podseća na kerefeke koje izvodi štene jurcajući naokolo na opštu zabavu
svih prisutnih. No, i pored toga, na kraju se oseća njegova
suvoća. Ima nečega što je daleko od naivnosti iza tih dobroćudnih ludorija, ima tu nekog zastrašujućeg cinizma,
koji ni sva razdragana šegačenja ne mogu prikriti. Sternova velika šala je da priglupe, opscene slike treba neprekidno da niču u glavama kako dama tako i služavki. On se zaodeva detinjastošću i onda se izruguje religioznim kazuistima što pokušavaju da odbace sporedne, neobavezne misli. Korldiz će u svojim Pomoćima razmišljanju (Aids to Reflection) napomenuti: “sva zla što su ih počinili Hobs i cela
škola materijalista izgledat će nedostojna pažnje ukoliko se
uporede s štetom do koje je dovela sentimentalna filozofija
Sterna i njegovih brojnih imitatora”.
A ipak, ne tako davno, još je jednoglasno vladalo tradicionalno mišljenje po kome dnevna maštarenja proizlaze iz
viška hladne, crne žuči koja guši vitalne duhove ili mesečinaste, hladne vlage koja ih raskvašava – dok je, nasuprot
tome, istinska imaginacija suva i topla. Sve je to zvučalo arhaično i neozbiljno u Londonu u kome je Klub paklenog
ognja žario i palio i gde je svatko tko bi ozbiljni shvatio pretnju satanizma, bio ismejan i izbačen iz odaja čak i najpobožnijeg sveštenika.
Drugi će sa sebe stresti čak i svaki privid dobroćudnosti,
otvoreno pokazujući krajnji rezultat, one najozbiljnije za-
ključke sopstvenih sanjarenja – kao što je to učinio majstor satanističkog romana strave i užasa, Metju Gregori
Luis (Mattew Gregory Lewis). Nakon toga, ostalo je vrlo
malo onih koji su bili u stanju da razumeju ono što je pesnik Džon Bajron (Bayron), sledbenik Bemea, koji je umro
1763., napisao kao upozorenje svojim savremenicima:
Imaginacija, zaludna što izgleda,
Po delima velika, samu sebe ispreda.
Mislimo da su igra naše želje i nadanja,
I sposobnosti važne odbacujemo bez kajanja:
Oštar je alat s kojim se tako igramo puni nemarnosti,
On za nas izrezuje duboke stvarnosti.
Sveopšte nepoznavanje imaginacije bilo je takvo da, kada
je početkom 19. veka Kolridž pokušavao da definiše razliku
između imaginacije i mašte, gotovo niko nije bio u stanju
da shvati o čemu on to zapravo govori i Pikok je smatrao da
ga zbog toga slobodno može ismevati u svom Manastiru
noćne more (Nightmare Abbey). Razumevanje te razlike zavisi od sposobnosti da se priroda sagleda u svetlu simbola,
kao što je Koldridž objasnio u pesmi Sudbina naroda (The
Destiny of Nations):
Sve što telesna čula dotiče verujem
Simbolično je, jedna moćna azbuka
Za detinje umove: da bismo u ovom donjem svetu
Leđima okrenuti blistavoj Stvarnosti,
Da bismo se naučili mladom nepovređenom spoznajom
Razlučiti stvari od njihovih senki.
I Blejkova odbrana Blistave Svarnosti bila je bačena u vetar.
Uzalud je Blejk objavio da “Mentalne stvari su jedino Stvarne; niko pak ne zna za Prebivalište onog što se Telesnim naziva, ono je u Laži i njegovo je Postojanje Prevara – Vizija ili Imaginacija je predstava onog što Večno postoji”. Kolridž se potrudio da strpljivo i detaljno razjasni što je Blejk
u “Biljnom Staklu Prirode” u kom se ogleda nepromenljiva
stvarnost svake stvari; “Do filozofske imaginacije, do svete moći samointuicije, mogu dospeti samo oni”, pisao je u
Književnoj biografiji (Biographia Literaria, II, 167), “koji su
u stanju da u sebi protumače i shvate simbol, da se krila vazdušnog silfa oblikuju ispod kože gusenice, samo oni koji u
svojim sopstvenim duhovima osećaju onaj isti nagon koji
navodi lutku da u čahuri ostavi mesta za antene koje tek
treba da izrastu. Oni znaju i osećaju da ono potencialno deluje u njima, baš kao što ono stvarno i deluje na njih”.
GETEOV POSLEDNJI POKUŠAJ
Gete je povratio u život ovo simboličko sagledavanje prirode. Kao mladić bavio se alhemijom uvežbavajući tako svoju
imaginaciju pre nego što je počeo da krstari baštama Italije,
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 19
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
pomno posmatrajući to cvetno bogatstvo u potrazi za njegovim arhetipom. Jednog dana u botaničkim baštama Palerma podarena mu je ta vizija.
“kad sam zatvorio oči” prepričava on “i pognuo glavu,
predstavljajući sebi jedan cvet tačno u središtu organa vida,
iz tog su srca izbili novi cvetovi raznobojnih latica i zelenih
listova. To nisu bili stvarni cvetovi, već pre cvetovi iz snova, a ipak bili su pravilni kao vajareva rozeta. Nije bilo načina da se zaustavi to množenje koje se nastavljalo istim ritmom sve dok je moja zaljubljenost trajala”. Živi simbol, arhetip svih cvetova pojavio se na platnu Geteove imaginacije, na poslednjem velu koji se razastirao između njega i
svih oblika. Bila je to ona sila koja cvetovima podaruje život, upravo ona koju slepo i instinktivno osećamo dok razabiremo biljke, jedinstvo u bezbrojnim oblicima prirode.
Gete je zatim svoje vizionarsko traganje upravio na oblike životinja i arhetip njihovih skeleta je počeo da se pomalja. Kroz sve lokalne adaptacije delovao je isti unapred potiskujući oblik, kulminirajući u lobanji, od koje se protezao u rogove ili bivao izbačen kao masovna vilica. Šetajući
se jednog dana pokraj mora na venecijanskom Lidu, Gete
je naišao na ovčju lobanju raspolućenu na tri dela od kojih
je svaki pokazivao oblik pršljena i istog trenutka pojavio se
arhetip: bio je to prvobitni pršljen koji izlučuje niz sopstvenih kopija – onaj na vrhu je rastao, uvio se u lobanju i produžio u poslednjem izbačaju, oblikujući par rogova ili tešku viličnu kost.
Udubljujući se u spiralni, rotirajući arhetipski skelet, Gete
je došao do otkrića – kod čoveka mora da postoji jedna intermaksilarna kost. Ona je i pronađena i osteologiji je pridodat jedan novi pojam.
Jedino što su Geteovi savremenici i potomci bili u stanju da
razumeju od celog njegovog iskustva u metafizičkoj imaginaciji bila je ta mala kost.
Sudbina Zapada bile je konačno zapečaćena onog dana
kada je Gete pokušao da zainteresuje bar Šilera i kada nije
naišao ni na kakav, pa ni najmanji, znak razumevanja. “živo
sam mu predočio” kaže on, “svoju teoriju metamorfoze biljaka i uz pomoć nekoliko skica dao sam sve od sebe da mu
predočim jednu simboličnu biljku…ali on je samo odmahivao glavom govoreći - To nije iskustvo, to je koncept”.
Zbunjeni Šiler koji odmahuje glavom amblem je jednog fatalnog zalaska. Izgubivši dodir sa transcendentnom istinom, možemo li sebi da predstavimo išta drugo osim senzacije ne jednoj i apstraktnih koncepata na drugoj strani?
KULT NEREDA
Književnost ja tada bile osuđena da postane rasadnik sanjarija. Odbačene su pouke Kolridža i Getea. Proširila se in-
20 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
dustrijska beda i prljavština ostavljajući čoveka bez simboličke forme, bez rituala, a umetnost je zamenjena sopstvenom parodijom, industrijom avangarde i masovnim medijima. Fridrih Šlegel je već početkom 19. veka dao osnovne
postavke avangarde. “Moderno” i “zanimljivo” bile su njegove parole čija bi privlačnost, prema njegovom mišljenju,
trebalo da ukloni ideju lepote. Uzvrpoljenost sanjalice na
taj način nadvladava smirenu kontemplaciju bezvremenosti. Žanrovi bi, mislio je Šlegel, trebalo da se pomešaju, filozofija i autobiografija da se stope, kao i poezija i proza. To
se u svakom slučaju slaže s maglovitošću i pretencioznošću
– zaštitnim znacima sanjarenja. Umetnost, mislio je Šlegel,
treba da postane ismevanje same sebe i “jedna polagana disekcija neprirodnih pohota, čulne ili intelektne impotencije” , - upravo fatalni proizvod sanjarenja.
Ništa se tako dosadno i uporno ne ponavlja kao kult novoga. Šlegelove slogane još i danas ponavljaju naivčine ubeđene u njihovu smelost.
Već dva veka, čujemo od svih mogućih avangardnih grupa onaj stari uzvik veštice iz Magbeta: “Lepo je ružno i ružno je lepo”. Ovi artefakti nalik su na sastojke što ih veštice
bacaju u kotao, a žitka uzavrela veštičija papazjanija je reka
kulturnih dobara što ih izlivaju masovni mediji – na to se,
vremenom, svodi svaka avangarda.
Za avangardu, umetnost je neprijatelj - sanjalica oseća i
najmanje tragove imaginacije kao pretnju. Samoubilački
Zapad i dan-danas s mučnom upornošću ostvaruje satanistički program lansiran futurističkim manifestima u Dejli
Mejlu iz 1913. godine. Šlegelove ideje dovedene su do svog
logičnog završetka: sanjarenje postaje otvoreno, drsko, destruktivno. Ti manifesti uzdižu apsolutnu slobodu nepovezanih slika, neobuzdane fantazije, razularenih nagona, oni
pozivaju na obožavanje pohote i motora, žučno propovedaju uništenje Umetnosti i završavaju glorifikujući varijetetske predstave baš zbog njihovog erotizma, imbecilnosti i apsurda.
TRIJUMF SANJARENJA I
PREŽIVLJAVANJE IMAGINACIJE
Priča koja je započela u Londonu u osamnaestom veku razvijala se, po istom scenariju, i u Francuskoj. Ovde je manifest modernih vremena potpisao Žan Žak Ruso. Školski udžbenici uvežbavaju nesretnu mladež da kontrastiraju Rusoa i Voltera. Međutim, upravo je napad koji je Volter prethodno izvršio na metafiziku omogućio Rusou da s
toliko sentimentalnog samosažaljenja opravda svoje sanjarije. Osećaj božanske prisutnosti ne bi dozvolio paradiranje morbidnošću kakvo nalazimo na ovoj stranici njegovih Sanjarija usamljenog šetača (Reveries d’un promeneur solitaire):
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
“Kako ovo moje srce više ne nalazi svoju hranu na ovoj zemlji, stekao sam naviku da ga hranim njegovom sopstvenom supstancom, pokušavajući da svu njegovu hranu nađem u samom sebi… ležao bih u čamcu, očiju uperenih u
nebo, satima i satima se prepuštajući kretanju talasa, utonuo u tolike očaravajuće sanjarije, zbrkane pa ipak slatke,
koje nisu imale nikakvu jasnu ni postojanu temu i to pretpostavljah svemu onome što se naziva svetovnim zadovoljstvima”.
Ruso je uvod, Markiz de Sad epilog.
Veliki umetnici koji su se pojavili u poslednja dva veka morali su da probijaju zid neprijateljstva i zbrke usmerene na
uništenje umetnosti.
Unizite prvo umetnosti ako bi ste čovečanstvo da unizite i
delima neznanja ispunite svako mesto, pisao je Blejk. Institucija pokroviteljstva je prvo skrenula umetnosti ka pukom
oponašanju iskustvene stvarnosti, a to je bio uvod u prosto
beleženje sanjarija. Kada je u 19. veku jedna klasa trgovaca
umetninama uspostavila trgovinu koja se zasnivala na velikim ulaganjima, konačna propast bila je neizbežna, bez
obzira na opominjanja i glasove koji su se mogli čuti i bez
obzira ne to koliko je remek dela – nasuprot svim očekivanjima – ipak stvoreno. Umetnička dela postala su, zapravo, jedna nova vrsta kockarskog žetona, a privilegija uspostavljanja vrednosti nalazila se u rukama jedne vrhuške trgovaca umetninama koja je kao arbitre ukusa koristila “eksperte” koje je sama postavila. Oni su se, naravno, ponašali
kao i svi kovači novca od kada je sveta i veka, izuzimajući
Svete Careve – srozali su vrednost novcu. Nije bilo razloga
zašto to ne bi učinili. Krajnji rezultat bio je današnja cirkulacija lažnih obećanja, obmanjujućih znakova na parčićima
hartije, na platnima, kartonima, na bilo čemu: rukotvorine
koje danas stoje izložene u umetničkim galerijama Zapada.
Publiku sanjara nije teško ubediti da je skoro bilo šta vredno zlata koje su njihovi preci štovali i čuvali.
Ona nekolicina koja se usudila da u noćnoj mori obmane
održi u životu pojam metafizike i istinske imaginacije pa,
prema tome, i ukusa, zaslužuje predanu zahvalnost. Oni
su iskusili ruku proganjanja, jer sanjari mrze onoga tko se
usuđuje da ih probudi za Stvarnost. Trebalo bi pomenuti
barem jednog od njih, Džona Raskina (John Ruskin), čija bi
pomoć trebala da bude dragocena svakom onom tko želi da
pobegne iz lavirinta zagađenosti i prevare. Njemu se možemo obratiti s punim poverenjem, jer će nas on strpljivo poučavati umetnosti razlučivanja imaginacije od prazne
maštarije, umetnosti od avangarde. Tradicionalne vrednosti mogu se ponovo naći na stranicama njegovih Savremenih slikara (Modern Painters/III, II), gde se govori o imaginaciji kao proročkoj akciji uma - “koja iz jedne beskonačne mase stvari koje se ne mogu međusobno povezivati, u
istom trenutku grabi dve koje pristaju jedna uz drugu, za-
jedno skladne a naprimerene odvojeno.”
To je osećaj za jedinstvo, trenutni prodor do plamtećeg
srca, do uobličujuće forme stvari i ljudi – do božije slike u čoveku. U hemiji se moć imaginacije naziva afinitetom, kaže Raskin, otkrivajući, a da toga nije ni svestan, suštinu tradicionalne alhemije. Imaginacija je, dodaje on, “jezik uma koji se ispruža i kuša u samom jezgru kamena” da
bi ispio životni sok istine. Jedino je imaginacija u stanju da
shvati moralnu istinu, ulazeći poput obuzimajućeg duha u
predele, drveće, životinje, ljude, nesputana sebičnim brigama, u jedinstvu s prirodom – dok je mašta osuđena da vidi
samo spoljašnost, da kopira ali ne i da podražava, uvek na
ivici da odluta izvan svake granice, izvan prirode; površna,
isto toliko nemirna koliko je imaginacija tiha, jer smireno
prebiva u samom srcu stvari.
Raskinovo suptilno vođenje može poučiti izgubljenoj umetnosti razotkrivanjem puke mašte koja se predstavlja kao
nadahnuta imaginacija. I to ne samo u slikarstvu već i u poeziji. Njegovo ispitivanje ovih nekoliko Miltonovih stihova što slede, može intuitivno nagovestiti ono što definicije možda nisu u stanju da prenesu. On nas podučava kako
da precizno uočimo mesto na kome scena zrači pod svetlom imaginacije, kao i ono gde, umesto toga, mutni pokušaji mašte ne uspevaju da joj udahnu život.
Imaginacija oživotvoruje prvi stih: bring the rathe primrose
that foresaken dies. Ali, nadahnuće posustaje kod sledećeg:
The tufted crow-toe and pale jessamines. Mašta se okušava u trećem: The white pink and the pansy freaked with jet.
Imaginacija ponovno objavljuje svoju moć u izboru pridjeva: The glowing violet. Mašta se pokazuje u svoj svojoj nesposobnosti u: The musk-rose and the well-attired woodbine, dok imaginacija ponovno obasjava svojom zlatnom svetlošću u: With cows-lips wan that hang the pensive head.
Ove pouke treba strpljivo proučavati, jer je ukus jedina
sposobnost koja je u stanju da spase izgubljenu zaostavštinu. Edgar Alan Po nas u svojoj oporuci Zapadnoj civilizaciji, Dijalogu Monosa i Une (Colloqui of Monos and Una),
podseća da jednom kada ukus isčezne, ništa više ne može
preživeti. Zastranjivanje ukusa onemogućava smireni povratak lepoti, prirodi i životu, kapiji metafizičkih snova.
Možda je čak greška pokušavati nekoga poučavati metafizičkim istinama u odsustvu ukusa, koji je jedini u stanju da
zazvoni na uzbunu kada se prekorači granica između imaginacije i mašte. Ukus i poetski intelekt su dve najdragocenije moći, kako kaže Po, jer se do onih najtrajnijih istina
može doći samo preko one analogije koja uverljivim tonovima govori jedino imaginaciji samoj, a ogoljenom razumu
ne predstavlja ništa”.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 21
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
ISTINSKA IMAGINACIJA I IKONA
Jedrimo, dakle, natrag ka izvorištu – koje je u nama – iz kojega je, sve u svoje vreme, proizišlo sve što je živo, pa i razbijeni san Zapada. Pre nego što napustimo gomile đubreta i zatrovani otpad na kome leže razbacane kosti naših zemaljskih i duhovnih otaca – mogu li te kosti oživeti? – treba da prizovemo još jednog duha iz nedavne prošlosti, još
jednog majstora, treba da se prisetimo još jednog imena –
Pavla Florenskog, matematičara, naučnika koji je napravio
otkrića u hemiji i fizici, pravoslavnog sveštenika i metafizičara, koji je doživeo mučeničku smrt negde oko 1939. godine. Jedan od njegovih posthumno objavljenih članaka (Blogoslovskie Trudi, 1975) pokazuje kako je tradicionalna ideja imaginacije uskrsnula u Moskvi između dva rata baš kao
i u Isfahanu u 17. veku. Naslov je Ikonostas. Ikonostas je linija razdela, granično područje, oblast slika između našeg
sveta – našeg dela crkve i nevidljivog – zastorom odeljenog
dela crkve u kome žrtvovanjem Božanstva, oživljavaju arhetipovi. Kada je umetnik obdaren milošću koja mu dopušta ulazak u božanski svet, on tamo raspoznaje arhetipove
u njihovoj nevidljivoj, nepojamnoj suštini; zatim se vraća u
ovaj svet i, na granici, oko njega se okupljaju određene slike; one bivaju privučene, kao da postoji neki afinitet između njih i vibracija kojima umetnik još uvek odzvanja; to su
pravi, istinski simboli.
Nasuprot tome, kada se neko nasumično uputi u pravcu
nevidljivog sveta, ostavljajući ovaj svet, ali ne usuđujući se,
ne želeći da pređe na onu stranu zastirućuh slika, jedino
što još može učiniti je da svoju zalihu svetovnih iskustava
pretvori u jedan lanac slika, onih koje su, između mnogobrojnih slika izloženih na zastoru što deli ta dva sveta – u
stanju da ga privuku. On je ili realista – ukoliko povezuje iskustva sa slikama, ili je sanjalica. Sanjarije se roje oko
onoga tko se zaputi u tom pravcu zadržavajući se, međutim, na ovoj strani granice. Snovi su rampe – ali su, takođe,
i okretna vrata – ukoliko ih gurnemo i prođemo kroz njih
naterani smo da izokrenemo naše vreme, onaj vid vremena u kome živimo. Kada sanjamo čak i najbeznačajniji san,
vreme se odmotava unazad. Na primer, dok spavamo gvozdena krevetska šipka nam dodirne vrat, u svetu snova to
može postati recimo slika oštrice giljotine koja preseca naš
22 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vrat: ta slika izaziva fleš-bek na ono što je tome moglo prethoditi, stvarajući čitav jedan dugački san u bljesku jednog
trena – ako se prosuđuje kriterijumima vremena koje primenjujemo na javi. Sanjamo da učestvujemo u francuskoj
revoluciji i da nas naše avanture odvode na gubilište ali (sa
gledišta predtsave o vremenu koju imamo na javi) to je jedno odmotavanje od kraja posledica ka uzroku koji je stavljen u pokret upravo završetkom, uzrokom cele sekvence. Uzgred budi rečeno – neki majstori sugerišu da uveče
u sebi preispitamo ono što smo tokom dana činili, odmotavajući traku unazad, projektujući tako svoj dan u preokrenuti vremenski sled snova, kao sredstvo da se otresemo
njegovog uticaja, da ga bacimo s one druge strane ogledala.
Snovi, koliko god bili trivijalni, predstavljaju okretna vrata, koja nas uvode u mogućnost izokretanja vremena, što je
zakon najviših stanja bivstvovanja. Kosmogonije su priče –
snovi u svetu koji se sklupčava unatrag u sopstvenu suštinu
(Reč proizvodi zvuk, koji stvara vibraciju, koja stvara svetlost, koja dovodi do vidljivog sveta).
Svete ikone istočne crkve slikane su u perspektivi odmotavanja kosmogonije; kao iskustva stvaranja sveta: olovka
bi iscrtala obrise – to je predstavljalo manifestaciju kao takvu; zlatni listići prekrivali su mesta sa kojih božansko treba da isijava – i rođeno je svetlo; obrisi bi tada bivali popunjeni bojom – i nastajao je mogući svet. Najzad bi se pojavio vidljivi svet. Ikone su nasledile slike sa omotača mumije
i njene maske: na ikoni bi trebalo da se oseća sveto prisustvo baš kao što i obojena površina mumije objavljuje da je
ono što se nalazi ispod sveto, da je onaj što tu leži preobražen i oslikan kao arhetip.
Ikona je bila najčišća, garantovana forma Imaginacije, dok
je svetovno slikarstvo uvek u opasnosti da bude odvučeno u puko predstavljanje stvari ili sanjarija – ono je uvek u
iskušenju da stvari prikaže ne kao kreacije svetlosti, već kao
“bića koja se bora protiv svetla svom silom svojih senki”.
Ako bi se, kako kaže Florenski u poslednjim redovima svog
strahopoštovanjem ispunjenog eseja, usled nekog prikrivenog nesklada prekinula ta veza između ikone i nevidljivog
arhetipa, onda bi čovek osetio čudan bol u duši, ne znajući
da je ta veza već presečena.
Mi s l i o c i : E l e m i r Z o l a
POGOVOR
Čudesno izuvijani putevi kojima Zola prolazi u svom traganju za sophiom perennis, onom univerzalnom mudrošću čiji tok ne mogu uznemiriti ćudljivosti profane istorije,
sustiču se u ravni imaginalnog – svetu koga metafizike svih
podneblja smeštaju na pola puta između Jednog, Apsolutnog i Neizrecivog i konkretnog sveta pojavnih oblika. Krećući se sigurnim korakom erudite, Zola istražuje načine na
koje iz Jednog proishodi mnoštvenost, prateći puteve individuacije fundamentalnih psihičkih i kosmičkih sila što
oblikuju istoriju i živote ljudi na svim nivoima postojanja.
Njegov slit je metaforičan, krajnje jezgrovit i na jedan poseban način poetičan. Zoline radove ne prati glomazni sholastički aparat tipičnog istoričara religije ili antropologa, što,
međutim, ne znači da se radi o nedisciplinovanoj pesničkoj slobodi. Ispod poetski evokativnog teksta jasno se razaznaje strogost mišljenja koja je plod viševekovnog nasleđa evropske kritičke misli. Kod Zole se ona podrazumeva,
čineći temelj dela koje harmonično spaja znanje i mudrost.
Njegov tekst spiralno kruži oko arhetipskih tema umnožavajući metafore i nadahnuta poređenja koja ga asimptotski
približavaju onome što je po svojoj najdubljoj suštini neizrecivo.
Put od konkretnog sveta pojavnog do neizrecivog Jednog
vodi kroz kontemplaciju arhetipskog simbola i predstava
koje poput ikona sa pravoslavnog ikonostasa predstavljaju prozore kroz koje se može dospeti u “svet iza ogledala” nevidljivi svet u kome vlada “obrnuta perspektiva” o kojoj
govori Pavle Florenski. Ovim putem upravlja pročišćena i
izvežbana imaginacija – moć koju je suvremeni Zapad gotovo potpuno zaboravio.
Putovati čudesnim Zolinim svetom znači otkrivati umetnost ispravne upotrebe imaginacije – umetnost koju poznaju još mnoge ezoteričke tradicije. U toj imaginalnoj geografiji najznačajnije koordinate potiču iz vedante, šamanizma, alhemije, metafizike ikone, sufizma i mističke tradicije Zapada. Umetnost snevanja, fenomenologija aure kojom
zrače mesta i ljudi, nebeska nevesta u šamanizmu i književnosti, teorija i indoevropskim korenima reči koje skrivaju
jednu koherentnu metafiziku samo su neka od mesta koja
ćemo posetiti uputimo li se na to fascinantno putovanje.
Iako se opire svakom svrstavanju u akademske podele,
Zolu bismo mogli nazvati “savremenim arhetipologom”,
sinkretistom u posebnom značenju te reči (što on detaljno objašnjava u jednom svom eseju), ili pak “poetskim antropologom” i majstorom putovanja. Zola je putnik u barem dva smisla te reči. Za mudrošću on traga po najzabitijim predelima sveta od Mediterana i Afrike, preko Srednjeg Istoka do Balija i Kine, pronalazeći majstore imaginalnih praksi kao što su inkubacija snova i unutrašnja alhemija. No, putovanjem se može nazvati i istraživanje sveta
pisane reči – metafizičkih i mističkih spisa, ali i savremene
nauke i književnosti.
Zolina putovanja počela su od studija filosofije, uporedne
književnosti, prava i psihijatrije u Torinu. Njegovi prvi radovi vezani su za Frankfurtsku školu – Adorna, Hokhajmera i Markuzea, i njihovu kritiku savremenog društva.
Iz tog perioda potiču dela kao što su Užas i utopija i Zalazak intelektualnog. No, već krajem pedesetih godina, Zola
će se okrenuti od ovih tema i posvetiti onome što ostaje
nezavisno od raznoraznih učenja, ideologija i vera – iskustvu Apsolutnog. Početak tih preokupacija označen je četvorotomom Zolinom antologijom Mistici Zapada (1963.).
Jedna od najznačajnijih njegovih knjiga svakako je Čudesa prirode – Uvod u alhemiju Zapada i Istoka. Od 1969
do 1983 uređivao je časopis “Conoscienza Religioza” koji
je izlazio u Firenci u okviru izdavačke kuće La Nuova Italia. Tri njegove najnovije knjige, Arhetipovi (na engleskom,
1981), Aure – mesta i rituali (1985), i Nevidljivi ljubavnik
– Šamanistička erotika u religijama, književnosti i politici (1986), mogu se smatrati svojevrsnom trilogijom u kojoj
se sustiču skoro sve njegove teme – sistematizovane, ali na
poseban Zolin način kojim on izbegava da upadne u zamku građenja zatvorenog sistema arhetipova – zamku u koju
su se uhvatili mnogi suvremeni i stari “arhetipolozi”. “Iz arhetipskog sistema”, kaže Zola, “nešto se uvek mora izostaviti, jedan se deo uvek mora izgubiti u izmaglici, podaci se
na određenom mestu moraju pobrkati, tako da niko nikada
ne dođe u iskušenje da ih ubaci u kompjuter. Kao i u slikanju, majstorov stil se mora upiti, ostalo je prepušteno nadahnuću; simbolizovanje arheotipova način je živote, ono
se mora iskusiti u stanju opijenosti i zanosa”.
MARKO ŽIVKOVIĆ
IZ KNJIGE: ELEMIR ZOLA: UPOTREBA IMAGINACIJE I ZALAZAK ZAPADA, OPUS, BEOGRAD, 1988,
PREVEO: MARKO ŽIVKOVIĆ
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 23
Rat u BiH
Uzroci i
posljedice
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
26 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Sunja
Bez obzira na tu priču, ne mogu se pomiriti s činjenicom da samo tako
gazimo po tuđem domu. Tu su neki ljudi gradili svoj život, ove slike su
njima bile uspomene, neka je žena peglala onaj stolnjak što je, poderan,
bačen u kut
Dražen Penzar
IZ KNJIGE: DRAŽEN PENZAR, SPOREDNA ULOGA, BIBLIOTEKA POLEMOS, NAKLADA JESENSKI I TURK, SRPANJ
2004. © DRAŽEN PENZAR I NAKLADA JESENSKI I TURK
U
SUNJU SMO IŠLI PREKO SISKA, ISTOM CESTOM
kojom sam nedavno pratio dečke iz Zaprešića.
Sada je bio dan i nismo se okrenuli na mostu preko Kupe, nego smo nastavili dalje. Vozili smo se u kamiončićima Zagrebačkih transporta kojima su na bokovima bile
učvršćene metalne ploče. U ceradama su bili izrezani uski
otvori zamišljeni da posluže kao puškarnice. Pomislio sam
kako je šteta cerada, morat će ih mijenjati kad rat prođe. U
podsvijesti sam valjda vjerovao da će se za mjesec ili dva
sve završiti i da ćemo dalje živjeti normalno i u miru, kao
da rata nikad nije ni bilo, a ovi će kamiončići opet služiti za
dostavu robe po zagrebačkim dućanima.
U Sisku smo prešli na lijevu obalu Save, pa lokalnim cestama uz rijeku do skele kod Kratečkog. Sunja je bila okružena
sa svih strana, bilo vodom, bilo neprijateljima, i ta je skela
bila jedini siguran način da se dođe u mjesto. Kamioni su
se na ulazu u grad razdvojili. Naš je priličnom brzinom vozio nekom dugačkom cestom, sa strana su se izmjenjivale kuće, dvorišta, gospodarske zgrade, voćnjaci i vrtovi. Na
mnogim fasadama mogle su se u brzini nazrijeti kao šakom
zabačene crne točke različitih veličina – oštećenja od gelera. Kuće s lijeve strane ceste bile su označene grafitima s
imenima likova iz crtića i junaka pop-kulture, imenima što
su si ih nadjenule grupe koje su tamo držale položaje. Sunja je bila urbano, velikim dijelom zagrebačko ratište, Zagrepčani su je doživljavali kao svoje mjesto, tamo su redovito odlazile smjene zagrebačkih rezervista, a Radio 101 je
tamo imao ratni studio.
Kamion se počeo zaustavljati, izvana bi viknuli koliko nas
treba izaći, dečki bi iskočili, a kamion je brzo nastavljao do
sljedećeg položaja. Došao je red na mene. Pozvali su četvoricu, petoricu – više se ne sjećam koliko nas je bilo, a nismo se razdvajali preko tri tjedna – iskočili smo na cestu na
nekom raskršću, netko nas je požurivao da je opasno, da se
što prije maknemo, i nemajući vremena da pogledamo oko
sebe utrčali smo u naš novi dom: Leteću tvrđavu B-52.
Leteća je tvrđava bila poluizgrađena dvokatnica – betonske deke, goli zidovi i krov – opremljena kao i sve kuće u
kojima su se držali položaji: prozorski otvori bili su zatvoreni daskama i vrećama pijeska. Dasaka je bilo dovoljno,
debelih hrastovih planki, jer je odmah do nas bilo skladište pilane, pa su dečki iz prijašnjih smjena navukli materijal u kuću. Spavalo se na podu, u vrećama i na madracima donesenim iz susjedstva. Kao namještaj služile su hrpe
građevnog materijala. U nekoliko riječi objasnili su nam situaciju:
- Ovo je naš položaj. Na ovom prozoru stražarimo prema
Vedrom Polju i Hrastovcu, u onoj prostoriji prema pruzi i
Četvrtkovcu. Od nas dalje je ničija zemlja, ako tamo nekog
vidite – pucajte. To je četnik. Iz kuće se ne izlazi bez potrebe, može vas pogoditi snajper ili geler od granate. Na gornji kat ne idemo, previše je izloženo. Dvojica su gore već
poginula na straži. Smjestite se gdje hoćete, samo sklonite
stvari s prolaza. Navečer po dvojica odlaze na stražu u onu
kuću tamo prijeko, da nas noću ne iznenade s boka.
I gotovo: sve što sam ikada trebao znati, naučio sam još u
vrtiću. Zapovjednik nam je bio Miha, domaći čovjek sporog govora i škrt na riječima. Čovjek koji jednostavno nije
htio dozvoliti da četnici osvoje i njegovo mjesto, bio je za
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 27
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
nas prekaljeni borac i ratni vođa. Bio je potpuno drugačiji od mene, nismo imali dodirnih točaka, pripadali smo različitim generacijama i živjeli na drugačiji način, a njegovo
iskustvo rata i moja naivnost još su nas više razdvajale. U
izloženosti opasnosti, napadima na koje ne možeš odgovoriti, gubitku prijatelja, strahu, neispavanosti... čovjek stradava kao što zgrade stradavaju od direktnih pogodaka. Što
rat dulje traje, ta su stradanja veća. Akutno, kad ljudi više
ne mogu, onda prolupaju, učine nešto što inače nikad ne bi
napravili, pa opet budu naizgled dobro. Ali rane ostaju. No,
Miha je djelovao kao da zna što radi, da se snalazi u toj ratnoj situaciji, i bilo je dobro nalaziti se u njegovoj grupi.
Osim Mihe, tu su bili još jedan ili dva mještana – neki stariji čovjek, i neko vrijeme, jedan dečko od osamnaest godina
koji se izvukao iz JNA i teško podnosio ovo stanje. U Sisku
je prije rata imao curu, kćer nekog oficira Crnogorca koji
je cijelu obitelj odveo na drugu stranu. Strah, rat, ljubavni
jadi, sve to vodilo ga je u stalne ispade: bezvezno pucanje
noću na straži zbog čega su svi skakali na uzbunu, opijanje,
plač, glupo junačenje, svađe. Nije ostao dugo kod nas.
Od nas, mupovaca iz Zagreba, u grupi su bili Augustin Mašić, Darko Petrović i još jedan ili dva starija čovjeka. Mašić
je bio nekoliko godina stariji od mene i bilo je jasno da ima
poprilično novaca. Bio je oženjen kćerkom nekog veletrgovca kome dobro ide, živjeli su na Pantovčaku, vozili skupe aute, bio je opremljen raznim potrepštinama za boravak na fronti. Među ostalim, donio je termovizijski uređaj
za noćno gledanje koji je sam kupio. Bio je spretan u kontaktu s ljudima i ubrzo se skompao s Mihom. U rat se nije
razumio ništa više nego bilo tko od nas, no želio je ostaviti
dojam da se tu dobro osjeća. Mora se priznati – odlučio je
pošteno dati svoj doprinos, s obzirom na novce sigurno je
mogao izbjeći čitavu gnjavažu.
Darko je bio nešto mlađi od mene i djelovao je malo zaigrano, djetinjasto. Imao je silnu potrebu dokazivati da je u
pravu. Kad je navečer skinuo čizme spremajući se na spavanje, Miha ga uze na zub: što on misli gdje je, neka smjesta obuva te čizme, nije na ljetovanju, što ako četnici napadnu, hoće li bos na položaj?
- Pa tu su mi čizme, kraj mene, odmah ih navučem i trčim
kamo treba...
- Jebo te, ne bi ti svoju glavu našao, a ne te čizme...
Promatram, malo zbunjen. Meni je do tada bilo najnormalnije da prije spavanja skinem cipele, ali ovdje očito vladaju druga pravila. Miha i Petrović ostali su u napetom odnosu, navodno frendovi, ali stalno izazivajući jedan drugoga.
Sve u formi šale, no često s mnogo ozbiljnosti u tim prepucavanjima.
28 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Najčešći napadi na Sunju dolazili su s juga, iz smjera Četvrtkovca, sela s druge strane željezničke pruge. Tu je bila
i glavna linija obrane, duž zgrada i obiteljskih kuća uz prugu i cestu prema Dubici. Leteća tvrđava je bila na raskršću,
zadnja, najistočnija u tom nizu kuća u kojima su bili naši
položaji. Cesta je nastavljala još kilometar, dva ravnicom,
pa se kod Vedrog Polja penjala na brežuljak. Vedro Polje je
bilo drugo četničko uporište iz kojeg je napadan grad. Sporedna cesta, kojom su nas doveli na položaj, vodila je prema centru Sunje. Uz nju je bila bočna linija obrane koja je
branila grad s istoka. Prema željezničkoj pruzi išao je uz
našu kuću put uz koji je bilo još nekoliko imanja. Kuće i
drveće s te su nam strane zaklanjale pogled prema pruzi,
udaljenoj dvjestotinjak metara. Te kuće bile su na ničijoj
zemlji, i s dosta smo straha pratili Mihu kad je išao provjeriti nalazi li se netko u nekoj od njih. Išli smo pognuti, s
otkočenim puškama, raskolačenih očiju, makar se od svojeg stalnog položaja nismo udaljili ni sto koraka. Išli smo
samo putem, ne skrećući na travu, zagledali u zatvorene
prozore i u vrtove, ne ulazeći u dvorišta. Moglo je biti minirano, mogla je biti zasjeda, mogao je netko slučajno naići i zapucati na nas. Miha je pogledao što ga je zanimalo, i
bilo mi je stvarno drago kad smo se vratili u sigurnost naše
tvrđave. Nisam mogao zamisliti kako bih se osjećao da mi
moramo krenuti u napad. Bio sam uvjeren da to ne bih mogao podnijeti.
Glavni smjer stražarenja bio je prema Vedrom Polju. Cesta je odmah iza naše kuće bila zapriječena betonskim blokovima i ježevima, bilo je i mina, pravih protutenkovskih
i improviziranih, izrađenih u domaćoj radinosti i posijanih po grmlju kao zaštita od pješačkog napada. Uz cestu
su se nastavljale kuće, sada napuštene. Kao i prema pruzi, i
ovdje su kuće djelomično zaklanjale pogled, ali su iza njih
bile livade koje smo mogli dobro nadzirati. U prvim danima netko bi od mještana znao proći preko barikade na cesti da pogleda svoju kuću i nahrani životinje. Redovit je bio
neki čiča na biciklu, čije je imanje bilo par kuća dalje, preko puta, pa smo ga viđali i kako radi po dvorištu. Miha ih
je puštao, s nekima se i pozdravljao, iako je znao govoriti da su to špijuni koji četnicima javljaju naše položaje. Po
dvorištima i uz cestu su lutale svinje koje su ljudi, napuštajući imanja, pustili iz kotaca da ne skapaju od gladi. Jedna
krmača je skakutala na tri noge – četvrta joj je stradala od
granate ili nagazne mine.
Stražarili smo stojeći uz prozor u kojem je među vrećama
s pijeskom ostavljen otvor za promatranje i pucanje. Smjene su danju brzo prolazile. U kući se nešto događalo, moglo se razgovarati ili slušati tuđi razgovor. Vidjelo se van, pa
si mogao proučavati susjedne kuće, livade, nastojati uočiti
kakvo kretanje u Vedrom Polju. Trebalo je samo paziti da
ne stojiš uz otvor puškarnice, da se ne izložiš. Noću je vrijeme prolazilo sporije. Bilo je hladnije, ali još uvijek ugodno. Na mjesečini noći su bile svijetle; inače je bio potpuni
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
mrak. Nad poljima je ležala maglica kroz koju se nije mnogo vidjelo niti IC kamerom. Bilo je potpuno mirno i tiho,
spokojno, gotovo sjetno. Uvijek me na te straže sjeti pjesma
“Brothers in Arms”, polagana balada Dire Straitsa po kojoj
je 1991. kod nas snimljen i video spot simbolično nazvan
“Banijska praskozorja”. Vrijeme bih kratio pjevušenjem u
bradu, razmišljajući o društvu u Zagrebu, krunicom. Jedna
krunica – pet desetica brojanih na prste – trajala bi malo
više od dvadeset minuta. Problem su stvarale jedino svinje.
Njihovo rovanje, dahtanje, lomljenje granja dok prolaze
kroz susjedna dvorišta, stražaru bi ubrzalo bìlo i dah. Napeto sam osluškivao, pregledavao prolaze u polju i uz kuće,
sve dok se na mjesečini ne bi pojavio zdepasti obris krmače
ili dok se ne bi oglasila roktanjem. S odlaskom svinja, vraćao se i prijašnji mir.
- Jeste čuli onoga kaj je pogođen, kak se deral, jebem mu
sve!
Nije uvijek u Sunji bilo mirno. Gotovo svaki dan padale su
granate. Nekad bismo ih slušali kao potmule basove iz daljine, više kroz zemlju nego kroz zrak. Nekad smo ih čuli
kao praskove, pa smo mogli pretpostavljati kamo padaju.
Eksplodirala bi jedna, dvije, pa taj dan više ništa, ili bi po
pola dana padale u pravilnim razmacima.
Jutro je donijelo još jedno neugodno iznenađenje. Vreća
pijeska, postavljena na prozor u kupaonici, odozgo je sva
propucana, prorezana kao nožem. Miha navaljuje na Petrovića da ne zna pucati. Ima puškomitraljez, a puca u pijesak ispred sebe! Ruganje traje neugodno dugo. Razmišljam
– sasvim je moguće da to nije napravio Petrović, nego ja.
Cijev je na mojoj pušci kraća, zbog magazina je nisam mogao gurnuti skroz preko vreće, a pucali smo prema dolje, u
susjedno dvorište i na put. Prigovori su vjerojatno pogrešno upućeni, možda je i Miha toga svjestan. Šutim i odlazim u drugu prostoriju.
To popodne granatiranje nije prestajalo, sa sumrakom se
čak i pojačalo. Povremeno se, s raznih strana, čula i puščana paljba. Nešto se spremalo. Udvostručili smo straže, provjerili municiju. Pala je noć; nitko nije večerao, nitko nije
legao. Čekali smo, svatko sa svojim mislima. Pucanje postaje sve žešće. Odjednom uzvik:
- Napad! Svi na mjesta!
Miha. Pojurimo do puškarnica, izbacimo puške, započinjemo vatromet. S Petrovićem sam bio na prozoru neke
male prostorije, vjerojatno buduće kupaonice, što je gledao u smjeru pruge. Prozor je bio mali i visoko postavljen,
a nas smo se dvojica gurali da uhvatimo što bolji položaj za
pucanje.
- Tamo su, kod one kuće prijeko! Pucajte prema pruzi! – vikao je netko.
I pucali smo svi, u kratkim rafalima, pojedinačno, u dugim
rafalima. Pucali smo u naznačenom smjeru i svuda naokolo, da pokrijemo prostor. Treštalo je i s drugih položaja. U odnosu na prijašnje čekanje, ovaj napad koji je trebalo odbiti došao je kao čisto olakšanje: konačno se nešto događa. Vidio sam obrise susjedne kuće, krošnje u voćnjaku,
put pust kao i uvijek. U sjenama, u mraku, nije se razabiralo ništa. Paljba je trajala neko vrijeme, a onda polako, sama
od sebe, jenjala. Noć bi tu i tamo proparao još koji usamljen rafal. Povukli smo se s prozora, ostavivši samo stražare, u trijumfu.
- Al’ smo ih isprašili, pička im materina!
- Pazite, mogli bi se još vratiti.
- A, ne budu više večeras, dosta su dobili!
Sutradan radio javlja o žestokim borbama u Sunji. Odbijen
je jak minobacački i pješački napad. Sinoćnji je napad i kod
nas glavna tema razgovora. Dolaze mještani s drugih položaja. Ispada da je kod nas bilo najgore. A ja sasvim sigurno nisam nikog vidio ni čuo u dvorištu ispod svoga prozora
odakle su nas navodno napadali, niti sam primijetio da se
odande puca. Valjda je ipak nekog bilo kad svi tako tvrde,
tko bi znao? Bio je mrak.
Za razliku od stražarenja u Letećoj tvrđavi, koje bi se moglo nazvati čak i romantičnim, noćno stražarenje u prodavaonici namještaja bilo je nelagodno. Da bismo zaštitili bok u sumrak smo po dvojica odlazili u jednu dvokatnicu nekoliko dvorišta dalje, na cesti prema centru Sunje, i
tamo ostajali na straži do jutra. U prizemlju je bila prodavaonica namještaja. Izlozi su sada popucali od eksplozija,
namještaj je djelomično oštećen. Onamo uglavnom nismo
zalazili. U kuću se ulazilo odostraga, iz dvorišta, preskačući preko hrpa šute i srušene ograde. Uskim stepenicama na
prvi kat, gdje je bila kuhinja i dnevni boravak. Skup hrastov
regal, sabrana djela ruskog klasika, šank, masivan namještaj, novi tepih. I nered koji svojim boravkom stvara vojska.
Izvučene ladice, neoprane čaše na stolu, prevrnuta fotelja,
na podu hrpa papira i obiteljskih slika. Tip s brkovima i trbuhom, punašna žena četrdesetih, kći gimnazijalka. Slike
iz Sunje, s ljetovanja, iz lova, sa školske priredbe, s bakom i
djedom. Obične, bezvezne obiteljske slike, ispale iz albuma
u koje su bile pažljivo složene. Kažu da je bio Srbin, radio
neko vrijeme u Njemačkoj pa sagradio kuću i otvorio dućan. Dobro im je išlo. Sada je srpski teritorijalac i možda iz
susjednog sela puca na vlastitu kuću.
Bez obzira na tu priču, ne mogu se pomiriti s činjenicom da
samo tako gazimo po tuđem domu. Tu su neki ljudi gradili svoj život, ove slike su njima bile uspomene, neka je žena
peglala onaj stolnjak što je, poderan, bačen u kut. Nemamo
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 29
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
pravo to zanemariti, upadati samo tako u tuđi život. Nije to
bila jedina kuća u koju sam u ratu ušao, a da se u njoj još
osjećala prisutnost njenih prijašnjih, pravih stanara. Uvijek
ista nelagoda i osjećaj krivnje. No rat je tražio svoje: da bi se
odmorio, morao si leći u tuđi krevet, pa makar stavio blatne čizme na čistu plahtu. Trebali su nam madraci i posuđe
– bilo bi glupo ne otići i uzeti ih. U čišćenju terena morao
si otvoriti svaka vrata, pogledati u svaku sobu. Pri tome si
morao zamijetiti kako izgleda bračni krevet i slika s vjenčanja na zidu, iz kakvog su posuđa jeli, kakve su igračke složene u nekadašnjoj dječjoj sobi, s koliko je neukusa uređena kupaonica. A i znatiželja je činila svoje: čovjek bi otvorio
ladice ormara da vidi tko su bili ti ljudi, misleći da će tako
moći proniknuti u njihove misli. Bilo je, naravno, i namjernog uništavanja – iz obijesti, u traženju plijena, u žurbi da
se što prije krene dalje.
Nekad fina kupaonica sad je pretvorena u vojničku sraonicu. Vode u cijevima nije bilo pa bismo školjku povremeno
zalili kantom napunjenom iz bunara. Kad se WC definitivno začepio, koristili smo prolaz uz svinjac. Iako relativno
zaklonjeno, bilo je to poticajno mjesto. Trebalo se požuriti
jer nikad nisi znao hoće li u blizini roknuti granata.
Moja potreba da te simbole tuđeg normalnog života nekako zaštitim pokazala se u ovom slučaju bespredmetnom.
Jedno je popodne topovska granata pogodila ravno u dnevnu sobu. Kuća je bila prazna, nitko nije stradao. No šteta
koju smo mi do tada napravili boraveći u njoj bila je neznatna prema uništavanju uzrokovanom tim jednim topovskim pogotkom.
Domaći su odlazili u Sisak na zdravstvene preglede za prijam u 2. brigadu ZNG-a. Do tada njihov status nije bio nikako reguliran. Bili su dobrovoljni branitelji Sunje, čuvali su svoje mjesto od uništenja, i to je bilo dovoljno. Kako
je rat dulje trajao, postajala su važnija pitanja plaće, osiguranja, čina, položaja. Tako je došao red i na Mihu da sredi svoj status.
Nelagoda na straži nije dolazila od činjenice da boravimo
u tuđoj kući (za tu vrstu nelagode čovjek je trebao biti siguran, sit i besposlen), nego zbog izoliranosti, lošeg pogleda, umora, osjećaja izloženosti. Dok jedan u hodniku na
drugom katu stražari, buljeći u mrak, drugi u susjednoj
sobi spava. S ostalima u Letećoj tvrđavi nismo imali vezu.
Umjesto polja, ovdje je iza dvorišta bila šikara i šuma, koja
se noću pretvarala u jednoličan, crn, zasjenjen prostor.
Trebalo je paziti da se onuda nitko ne približi. Pomišljao
sam da bi mi se netko mogao prikrasti iza leđa stepenicama dok ja napeto gledam van. No sve su moje smjene u toj
kući prošle mirno.
Većinu detalja iz svakodnevnog života u Sunji izbrisalo je
vrijeme. Ostalo je samo nekoliko nepovezanih slika, poput
fotografija ispalih iz tuđeg albuma. Gledam ih bez opisa,
izvan konteksta, i nagađam u kakvim su okolnostima snimljene. Jedna od takvih tema je prehrana. Siguran sam da
smo barem jednom nakon jela bacili tanjure umjesto da
ih peremo. Razlog – lijenost, nedostatak vode, nešto drugo? Jesmo li to učinili više puta? Što smo uopće jeli? Vodu
smo dobivali u mješinama, barem jednom na dan smo dobivali i toplu hranu. Za doručak smo valjda jeli neke šunke, pršute i sireve za mazanje. Kasnije sam u Kutini zaključio kako smo se u Sunji sjajno hranili. Rat je bio pri početku, vladao je zanos i vojska je na položaje dobivala najbolje čega je bilo. Mjesec-dva poslije spali smo na mortadelu,
tirolsku i parizer.
Nakon ručka sjedimo na gredama u hodniku. Miha je u Sisku. Mirno je, danas se nije pucalo. Dan je sunčan, bilo bi
lijepo izaći iz kuće i izvaliti se na sunce. Vodi se neki bezvezan razgovor s dugim stankama. Odjednom užasan prasak,
kuća se zatrese, zrak se trenutno ispuni dimom i prašinom.
Gotovo ništa ne vidimo, u ušima odzvanja od eksplozije.
Hvatamo puške, ne znamo zapravo kuda bi. Pokušavamo
shvatiti što se dogodilo. Najviše prašine dolazi iz male sobe
što gleda prema Vedrom Polju, gdje smo spavali Davor i ja.
U zidu velika rupa, sve stvari potpuno zasute šutom, komadima cigle, pijeskom i prašinom. Ne bi vjerovao koliko
prašine ima u toj kući. Jurimo do prozora, možda se sprema i pješački napad? Onda se netko sjeti da bi nas opet mogli gađati. Povlačimo se u hodnik, pa odlučujemo sići u podrum. Preglednost je dolje dosta slaba, ali smo sigurniji od
topničkih pogodaka. Uzbuđeni raspravljamo što se dogodilo i zaključujemo da je morao biti bestrzajni top iz Vedrog
Polja. Samo su bestrzajcem mogli tako precizno pogoditi u
bočni zid. Sigurno su znali da smo u toj kući. Netko tvrdi i
da je vidio gdje se top nalazi. Imam strašnu potrebu nešto
učiniti, nekako djelovati. Psiholozi kažu da je to normalna
reakcija na stres. No najviše što mogu u onom podrumu je
mirno stajati kraj prozora i promatrati polje i cestu iz žablje
perspektive, u kojoj svaka travka zaklanja pogled na moguće napadače. Mašić odlazi do naših minobacača, bio je jednom tamo s Mihom i zna gdje su. Kaže da su ispalili dvije granate odoka, više nisu mogli. Nemaju municije, a i ne
zna se točno gdje je cilj.
Za pražnjenje crijeva koristili smo WC u kući preko puta.
Sutradan se vraćamo na kat, razgledavamo štetu, razmišlja-
30 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Imali smo nekakvu vezu sa svijetom. Bar jednom sam se
javio svojima, saznao sam kad je prijateljica rodila, kad su
došli prognanici iz Slavonije. Je li to bilo poštom, telefonom – ne znam. Imali smo tranzistor na baterije, a možda i
televizor. Ali otkud struja? Filmove nismo gledali, Dnevnik
možda jesmo. Sjećam se kad je objavljeno da su raketirani
Banski dvori. Nastalo je opće odobravanje:
- I treba, neka vide i oni kako je to!
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
mo što dalje. Petrović i ja odlučujemo pokrpati zid i nastaviti spavati u pogođenoj sobi. Bilo nam je tamo dobro: nije
puhalo, nismo bili na prolazu. Dečki nam pomažu da očistimo svoju opremu i izbacimo šutu. U rupu u zidu stavljamo vreće s pijeskom, učvršćujemo ih hrastovim daskama
i podupiremo debelim gredama. Uvjeravam se, i odmah si
povjerujem, da je zid sada čvršći i da pruža bolju zaštitu
nego prije. Da je drvo elastičnije, da ga je teže probiti nego
ciglu. Bez straha spavam u toj sobi do kraja boravka u Sunji,
zadovoljan kako je sada očišćena i zaštićena.
Dani prolaze jedan nalik na drugoga, osim ako se ne desi
kakav stvarno izvanredan događaj. Od Sunje vidimo samo
onoliko koliko se može vidjeti s naših puškarnica. Uopće
ne znam kako izgleda centar mjesta, čak ni gdje je točno ni
koliko smo daleko od njega. Sunja je za mene sasvim nepoznat grad. Ali točno znam svaku pukotinu na zidu susjedne kuće, svako drvo u polju ispred naših prozora i sva
oštećenja od gelera na cesti između Tvrđave i trgovine namještaja. Najdalje sam se maknuo ni dvjesto metara prema
željezničkoj stanici, do mosta preko rijeke Sunje. Tamo je
nekad bila birtija s biljarom, no stol je zaderan pa se brzo
vraćamo.
Jednom ili dva puta odlazim sam do susjednog položaja na
liniji uz prugu, gdje su bili Škojo i Kruno s kojima sam se
družio u Zagrebu. Njihova kuća i gospodarske zgrade potpuno okružuju četvrtasto dvorište, pa se tamo može u relativnoj sigurnosti boraviti na otvorenom. Uza zid su posložili red praznih boca i na njima vježbaju gađanje. Izazivaju me da pokušam pištoljem; promašujem svih šest metaka.
Škojo priča kako je zamalo ubio četnika u voćnjaku. Bio je
na straži i vidio čovjeka kako odlazi iz smjera jedne kuće
na ničijoj zemlji, zagledavajući čas voćke, čas naše položaje. Bio je udaljen možda pedeset, šezdeset metara. Škojo je
na pušci imao nataknutu tromblonsku minu za slučaj velikog pješačkog napada. Da je ne potroši uludo, odluči je
skinuti prije no što zapuca. Dok je odvrnuo nastavak i iz
cijevi izbacio tromblonski metak, četnik je već zamaknuo
među drveće prema pruzi. Sada je pucanje bilo uzaludno.
Raspravljamo kako se za tako siguran pogodak isplatilo potrošiti jednu minu, tako i tako se ogromne količine municije ispucavaju a da nitko ne bude pogođen. Danas razmišljam: čovjek je možda skupio hrabrost i otišao obići svoju
kuću, i samo ga je Bog sačuvao da pritom ne strada. A možda je stvarno išao u izviđanje, taj se događaj nekako poklopio s famoznim pješačkim napadom iz istog smjera.
***
Naša je smjena u Sunji trebala trajati dva tjedna, a trajala je preko tri. Na povratku nas pred ulazom u Zagreb dočekuje policijska pratnja i u velikom nas stilu provodi kroz
grad. Pjevamo, vičemo, mašemo prolaznicima. Mašu i oni
nama, sada se po svemu vidi da se vraćamo s ratišta. Osjećamo se kao prekaljeni borci, pravi hrvatski ratnici. Izdržali smo sve kušnje, obavili smo svoj posao, sačuvali Sunju
neosvojenom.
Slijedi odmor, povratak kući, zagrljaji, izlasci s društvom.
Prepričavanje doživljaja. Pričam o Sunji razne detalje, ispituju me svašta, ali uskoro počinjem osjećati da ne mogu
prenijeti bit doživljaja. Da se vjerno odgovori na pitanje
“Kako je bilo?”, trebalo bi opisati sve događaje i činjenice, i
sve misli i emocije s kojima smo te činjenice prihvaćali. Jednostavno nemoguće, a nitko ne bi ni slušao. Meni govore o događajima u Hrvatskoj, u obitelji, među prijateljima.
Rodbina iz okolice Vinkovaca protjerana je iz svojih sela i
sada su smješteni dijelom kod nas, dijelom kod drugih rođaka u Zagrebu. Njihove kuće i sve što su imali osvojili su
četnici. Prijatelji spominju dečke koji su u međuvremenu
otišli na frontu, i dečke koji su otišli iz Hrvatske. Polako se
vraćam u staru kolotečinu, iako ništa više nije normalno.
Sada je rat nesumnjivo u punom jeku. Na opće zaprepaštenje, ponovno nas zovu da se javimo u policiju. Uglavnom
me zapada noćno stražarenje pred stanicom.
Mašić organizira još jedan odlazak u Sunju. Dečki iz Leteće
tvrđave idu na Mihinu svadbu. Sada kad se vozimo u Mašićevom džipu ne moram viriti kroz rupu na ceradi da bih vidio kuda prolazimo. Promatram centar grada, park, društveni dom, crkvu. Sve pogođeno i izrešetano gelerima.
Leteća tvrđava u kojoj smo boravili više ne postoji. Ubrzo
nakon našeg odlaska dobila je još nekoliko direktnih pogodaka iz Vedrog polja u onaj isti zid u kojem smo Darko i
ja napravili “neprobojnu” zakrpu. Zid se potpuno urušio, a
betonska deka drugog kata jednostavno je sjela na deku prvog kata kao da je kuću pritisnula golema preša. Dečki su se
preselili u zgradu preko puta, a zajedno sa stvarima preselili su i ime položaja. U novoj je Letećoj tvrđavi teže stražariti
jer je slabiji pogled, ali su bolje zaštićeni. I trgovina namještaja je svježe pogođena. Kad smo dolazili prvi put u Sunju,
posvuda su se vidjeli znakovi rata. U tri tjedna našeg boravka nastala su nova razaranja, preživjeli smo napade i mislili
da je rat iskesio zube najviše što je mogao. A sada ispada da
je sve to bila dječja igra u usporedbi s ovim što zatičemo.
Same se svadbe sjećam vrlo malo. Uzvanici su bili većinom
u uniformama i naoružani, pa je prije ulaska u crkvu svatko uza zid odložio svoju pušku ili pištolj. Kasnije smo slavili u društvenom domu. Pilo se, pucalo, jeo odojak, svirali
su tamburaši. Ništa po čemu bi svadba bila posebna. Prespavali smo na položaju, gdje su momci iz sadašnje smjene
čitavu noć čuvali stražu, i ujutro se vratili u Zagreb.
Nekoliko mjeseci poslije čuo sam da je Miha te zime poginuo. Po jednoj priči stradao je u četničkom napadu. Po
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 31
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
drugoj je prolupao i sam krenuo preko pruge između vagona izazivajući da ga pogode. No to je morao biti netko drugi – naš položaj bio je daleko od željezničke stanice gdje su
zaostali teretni vagoni razdvajali i štitili branitelje od napadača.
U siječnju 1992. u Hrvatskoj je nastupilo primirje, a s proljećem su Srbi prebacili rat u Bosnu i Hercegovinu. Žestoke
borbe se vode u Bosanskoj Posavini, nastanjenoj uglavnom
Hrvatima i Muslimanima, a Srbima važnoj zbog spoja banjalučke krajine i same Srbije. U obranu Posavine prebačena je i Druga brigada ZNG zajedno s dečkima iz Sunje.
Priča se da su imali velike gubitke. Čudim se takvoj odluci.
Uvjeren sam da su ti ljudi najprije krenuli braniti svoje mjesto, a onda se prijavili u brigadu da formalno riješe svoj status. Čini im se nepravda šaljući ih na drugo ratište. No ratna je logika drugačija, moramo se braniti tamo gdje to ima
smisla, ne gdje bismo htjeli, ne pred vratima vlastitog dvorišta. A i Sunjani su, kao i mnogi drugi, silom prilika u međuvremenu postali ratnici.
32 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Cijelu su priču kasnije dodatno zakomplicirali izvještaji o
namještaljki i namjernom napuštanju Posavine, povezanima s vjerojatnim, ali nikad službeno dokazanim političkim nagodbama između zaraćenih strana. Zbog političke
trgovine pretrpljene žrtve nisu bile ništa manje niti manje
stvarne, samo je oko svega ostalo još više gorčine.
DRAŽEN PENZAR ROĐEN JE U ZAGREBU 1970. GODINE. DIPLOMIRAO JE MATEMATIKU NA PRIRODOSLOVNOMATEMATIČKOM FAKULTETU, TE MAGISTRIRAO NA
SVEUČILIŠTU U ZAGREBU NA INTERDISCIPLINARNOM
POSLIJEDIPLOMSKOM STUDIJU VEZANOM UZ VOĐENJE
I UPRAVLJANJE RAKETNIM SUSTAVIMA. NAKON
ODLASKA IZ VOJSKE NEKO JE VRIJEME RADIO S DJECOM
U PROGNANIČKIM I IZBJEGLIČKIM NASELJIMA KAO
VOLONTER HUMANITARNE ORGANIZACIJE SUNCOKRET.
OŽENJEN JE I IMA DVOJE DJECE.
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Biblioteka “Polemos”
Ratovi su najdramatičniji događaji ljudske povijesti, pandemoniji zala i stradanja čije posljedice traju generacijama te su
ujedno najsnažniji pojedinačni faktori društvene promjene. Usprkos mnogim očekivanjima, ni novo, XXI. stoljeće nije
započelo mirom. Temeljna je nakana pokretanja Biblioteke časopisa za interdisciplinarna istraživanja rata i mira Polemos
da objavljivanjem iskustava, istraživanja i spoznaja o ratu i s njime povezanih fenomena pridonese razvoju svijesti o neprihvatljivosti nasilja kao načina rješavanja sporova među zajednicama i društvima.
Biblioteka “Polemos” izdavački je niz koji objavljuje znanstvena i stručna djela te monografije domaćih i stranih autora. Uz
to, Biblioteka objavljuje zbirke dokumenata i radnih materijala potrebnih za istraživanja te značajna memoaristička djela koja posreduju osobna iskustva rata. Tematski krug obuhvaća djelovanje rata na društvo i ljude, odnos vojske i društva,
posebnosti vojne organizacije, djelovanja sigurnosnih i obrambenih institucija te istraživanja Domovinskoga rata, kao i
hrvatske vojne i ratne povijesti.
Iz pogovora urednika knjige:
Gubitak bilježnice u koju je na svom ratnom putu od kasnog ljeta 1991. do početka 1992. godine zapisivao poneki “dojam,
događaj, zanimljivost” Dražena Penzara nije spriječio da nakon više od jednog desetljeća zapiše svoja sjećanja. Unatoč gubitku bilježnice, njegova su sjećanja na ljude, događaje, vlastita razmišljanja i nedoumice, čitavu atmosferu toga vremena i
ratničkog života, neuobičajeno živa i, kako će biti jasno svakome tko je sudjelovao u ratu, iznimno točna. Bez zemljovida,
bez dokumenata, bez faksimila zapovijedi i izvješća i bez drugih pomagala “objektivne historije”, niže Penzar svakome vojniku Domovinskoga rata predobro poznate slike i evocira raspoloženja i osjećaje koji su predstavljali vojničku stvarnost u
prvim, najodsudnijim mjesecima i akcijama. Dati “subjektivan prikaz”, kako odmah na početku i posve otvoreno opisuje
svoju nakanu, u Penzarovu se tekstu neobičnom, ali za svaku pravu književnost karakterističnom alkemijom, pretvara u
univerzalno iskustvo. Neizvjesnost i strahovi, pomirivanje nagona za samoodržanjem i unutarnjeg zova da treba sudjelovati u obrani domovine, nelagode u situacijama kada “ljudi čine stvari na koje u normalnim uvjetima ne bi ni pomišljali”,
zajedno sa cijelom galerijom likova za koje bismo se u normalnim prilikama jednako tako teško zainteresirali i uz njih vezali, sastavine su tog zajedničkog iskustva.
Ozren Žunec
OZREN ŽUNEC (1950.), REDOVITI JE PROFESOR U ODSJEKU ZA SOCIOLOGIJU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU.
UTEMELJITELJ I PREDAVAČ KOLEGIJA SOCIOLOGIJA VOJSKE I RATA, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK ČASOPISA POLEMOS
TE AUTOR VIŠE KNJIGA, IZMEĐU OSTALIH PLANET MINA (1997) I RAT I DRUŠTVO (1998.) ZA KOJU JE PRIMIO DRŽAVNU
NAGRADU ZA ZNANSTVENO DJELO.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 33
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Što “svi znaju” i što je
“svima jasno” glede rata
u Bosni i Hercegovini
Niz, dakle, tvrdnji o “dvostrukoj agresiji, najvećoj žrtvi i uskraćenoj zaštiti”,
kao temeljnim značajkama rata u BiH, pokazao se kao konstrukt
izgrađivan na pogrešno tumačenim i u krivome svjetlu prikazivanim
realnim činjenicama
Mladen Ančić
U
ŽUSTRIM POLEMIKAMA KOJE SU SE SVOJEDOBNO
vodile u hrvatskoj javnosti oko pitanja kako je
počeo rat između Bošnjaka-muslimana i Hrvata 1993. godine važnu je ulogu igrala i prof. dr. V. Pusić,
znanstvenica i političarka kojoj je to bila jedna od omiljenih tema u javnim istupima, podjednako u vrijeme dok je
još istupala samo u ulozi znanstvenika kao i onda kada se
odlučila profesionalno baviti politikom. U jednom takvom
(pisanom) istupu vrla je znanstvenica/političarka, između
ostaloga, izrekla i ovo: “Nema nikakve dvojbe da je Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini u proteklom
desetljeću bila destruktivna i negativna za Bosnu, za Hrvate u Bosni i za Hrvatsku. Svima je to jasno, svi to znaju …”.1 Dakako, nedvojbena je činjenica da je politika dr. F.
Tuđmana prema BiH bila “destruktivna i negativna” za jednu viziju budućnosti te zemlje, da je bila “destruktivna i
negativna” za neke Hrvate u toj zemlji, i da je imala negativne reperkusije za Hrvatsku kakvu zamišlja i želi prof.
dr. V. Pusić.2 Citirani je, dakle, izričaj tipična politička
floskula – on interpretira povijest u skladu s vlastitim,
partikularnim političkim idejama i ciljevima, i tomu
želi dati privid “općeg znanja”, notorne činjenice, neče1
ga što je “svima jasno” i što “svi znaju”. No, izjava je prof.
dr. V. Pusić tek dio cjelovita političkog mita, “zamišljenoga objašnjenja jednog političkog trenutka”,3 u ovom slučaju
master-mind plana po kojemu su dr. F. Tuđman i S. Milošević četiri godine vodili fingirani rat na dijelu teritorija bivše SFR Jugoslavije. Taj je rat, objašnjava dalje ovaj mit, bio
fingiran utoliko što su se dvojica političara još u ljeto 1991.
godine dogovorili kako će on okončati, no te su im četiri godine trebale kako bi “trajno” učvrstili svoju vlast. Ne
treba biti prevelikih sposobnosti pa zaključiti kako nešto
u ovome “objašnjenju” nije kako treba – odugovlačiti četiri
godine ratnoga stanja, potrošiti silne tisuće ljudskih života,
neprocjenjivu društvenu energiju i golema materijalna dobra, za ostvariti ciljeve koji su se mogli postići jednostavnijim putem i bez svih tih gubitaka – pretpostaviti, dakle, takvu neracionalnost dvojice političara koji su se uspjeli održati na vlasti praktično cijelo jedno desetljeće, ipak zahtijeva preveliku logičku “petlju”, pravi ali i neizvodivi intelektualni salto mortale.
No, koliko god bio racionalno neodrživ i neuvjerljiv, mit
o ratu “dogovorenom u Karađorđevu” daleko je od toga
Citirano prema Lučić, 2003, 35.
2 Treba li ovdje uopće naglašavati da su “vizije budućnosti”, unatoč novijoj praksi tribunala u Haagu, koji sve više liči na sudbenu instancu koja se upušta
u političke kvalifikacije i na njima temelji presude, još uvijek domena političkih sloboda. Pitanja koji su to Hrvati iz BiH bili oštećeni, a kojima je hrvatska
politika prema toj zemlji tijekom 90-ih donijela korist, odnosno o kojim je skupinama riječ i koja je njihova veličina, daleko je od toga da bi bilo jasno.
3 Tako političke mitove definira Girardet, 2000, 207. U takvu se definiciju posve uklapa sve ono što je Lučić, 2003, zorno pokazao o “dogovorima iz Karađorđeva”.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 35
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
da bi bio jedini koji “objašnjava” rat(ove) na teritoriju bivše SFRJ iz prve polovice 90-ih godina 20. stoljeća. Postoji,
zapravo, cijeli splet šarolikih mitova koji objašnjavaju početak rat(ov)a, njegov (njihov) tijek, ali i rezultate, dakako
uvijek u skladu s ovakvim ili onakvima interesima i ciljevima pojedinih, partikularnih skupina (cijelih nacija, političkih stranaka, različitih grupa, itd. itd.). Većina tih mitoloških objašnjenja ima za cilj pokazati da je ona “druga
strana” (bilo da je riječ o protivnicima u ratu, ili o političkim protivnicima, koje se diskvalificira stigmom krivnje
za rat) kriva za početak sukoba. To, pak, uglavnom ide za
stvaranjem dojma moralne superiornosti, ali i opravdanja
za sve što je “naša” strana počinila tijekom sukoba. Takvi
su, dakle, mitovi postali sastavni dio diskursa o zbivanjima iz prve polovice 90-ih protekloga stoljeća, kako onoga
koji se želi prikazati kao znanstveni, tako i onoga otvoreno
politički pragmatičnog. U ovoj, dakle, prigodi namjeravam upozoriti na narav i važnost takvih intelektualnih
konstrukcija, jednostavnih “objašnjenja” povijesnih gibanja iz prve polovice posljednjega desetljeća prethodnog stoljeća, “objašnjenja” koja su na različitim stranama dobila status onoga što “svi znaju” i što je “svima
jasno” te se na taj način pretvorila u prave političke mitove. Ovaj tekst stoga nije ni zamišljen kao povijesni prikaz
tih zbivanja, on zapravo ima posve druge ambicije – želim
pokazati kako se kroz (re)konstrukciju nedavnih, predratnih i ratnih zbivanja, stvara narativna podloga objašnjenjima aktualnih odnosa i rasporeda političke moći, odnosno zahtjeva za njihovom redefinicijom i promjenom, i kolikoga uspjeha takvi pothvati imaju na različitim stranama.
Navedeni je mit o “dogovorenom ratu” upravo izvrstan
primjer interpretacije nedavne prošlosti kao podloge
aktualnim političkim ciljevima - njega su prof. dr. V. Pusić i njezini politički sumišljenici u Hrvatskoj koristili kao
objašnjenje zahtjeva za promjenom vlasti u Republici Hrvatskoj tijekom 90-ih godina, a nakon 3. srpnja 2000. godine, nakon pobjede na izborima, i kao objašnjenje zašto bi
bilo loše ako HDZ ponovno preuzme vlast; postavka je o
“dogovorenom ratu” prihvaćena i u bošnjačkim političkim
krugovima, a odatle se prenijela i u javno mnijenje, ponajprije stoga što je ona vrlo prikladan način prikrivanja pitanja odgovornosti bošnjačke političke elite za vlastite prosudbe i eventualne pogreške.
***
Izvanrednu ilustraciju šarolikoga mnoštva mitova, manje
ili više pedantno i vješto izgrađenih zamisli (cjelovitih konstrukta) o tomu što je i kakav je bio rat u BiH, pruža zbornik radova s okrugloga stola Karakter rata u Bosni i
Hercegovini 1992.-1995., tiskan u nakladi, u najmanju
ruku, neobične institucije – “Naučnoistraživačkog instituta ‘Ibn Sina’ Sarajevo”.4 Ta je nevelika knjiga, osim
po nakladniku, neobična iz još nekoliko razloga – iako je
riječ o Zborniku radova, iz pregleda je sadržaja nemoguće utvrditi tko su autori priloga, jer oni tamo nisu navedeni
(autor je naveden tek na početku svakoga teksta); propratne su bilješke, fusnote, numerirane vrlo zagonetno - u nekim tekstovima numeracija kreće od broja jedan, bilješke u
prilozima fra L. Markešića i F. Muslimovića su numerirane
kao da se radi o jednom tekstu (str. 31-65), dočim od priloga prof. dr. K. Trnke (str. 68) do kraja Zbornika numeracija
teče kontinuirano, kao da se opet radi o jednom tekstu;5 tiskani tekst ima golemo mnoštvo tipfelera, dok je, neovisno
o tomu, jedan dio autora u svojim prilozima ostao gotovo
na granici pismenosti. No, unatoč svim tim neobičnostima
Zbornik je dragocjen jer donosi sučeljene vizije toga što je
bio rat u BiH iz kuta i pera Bošnjaka-muslimana, Hrvata i
Srba. I jedni, i drugi i treći operiraju cijelim nizom konstrukta izgrađenih na krajnje selektivnom odbiru činjenica, za
koje, međutim, očigledno predmnijevaju da ih svi znaju i
da su svima jasne.
Tako se, primjerice, svi autori priloga u Zborniku Bošnjaci-muslimani slažu glede toga da je rat u BiH bio agresija dviju susjednih država, s ciljem uništenja (političkoga subjektiviteta) države Bosne i Hercegovine, odnosno
istrebljenja bošnjačko-muslimanske populacije (“najveće žrtve” rata), a da je pri tomu izostala “zaštita” koju
je bila “dužna” pružiti međunarodna zajednica.6
Pokušamo li ovako formulirani niz tvrdnji raščlaniti pokazat će se da one tvore klasičan primjer zaokružena političkog mita. Polazeći od prve tvrdnje valja svakako naglasiti
temeljnu postavku: da bi “država Bosna i Hercegovina” bila
uništena ona bi prije toga morala biti konstituirana i stvarno djelovati, o čemu je ponešto čak i pokušao reći jedan od
Puni naslov knjižice tiskane u nakladi od svega 300 izvoda glasi: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002.
5 Formalne značajke, odnosno nevještost uredništva Zbornika u stvarima koje se tiču forme cijele publikacije, jasno govore da ljudi iz “Naučnositraživačkog instituta ‘Ibn Sina’ Sarajevo” očigledno nemaju baš puno toga što ih vezuje za “znanstvenoistraživačku” djelatnost. Ponuda, pak, knjiga koje su izašle u nakladi “Instituta” (uglavnom se radi o prijevodima djela s perzijskoga jezika, posvećenih islamu, a među njima se mogu naći i pisma imama Homeinija) upućuje na zaključak da je riječ o institucionalnom paravanu za promidžbeno djelovanje skupina ili institucija iz Irana.
6 Samo kao primjere vidi Muslimović, 2002, 56; Trnka, 2002, 69; Softić, 2002, 89, itd. itd. Poseban slučaj, vrijedan podrobnije analize, jest Popržanović,
2002, koji već u naslovu ističe krajnje neobičan, da ne kažem besmislen, pojam “totalicid”, koji u sebi sadržava, prema autoru, etnocid, kulturocid, sakrocid, i razne druge “-cide”. Autor čak operira i nekim statističkim podacima za koje, dakako, ne daje nikakve informacije o vrelima i autoritetu koji stoji
iza njih. No, svakako je najzanimljiviji dio dugački popis okrutnih postupaka “agresora” prema Bošnjacima-muslimanima – isti takvi okrutni čini, naime, na drugim se stranama pripisuju, pa i dokazuju i za Bošnjake-muslimane u odnosu na Srbe i Hrvate. Popržanovićev popis temelji se, kako sam on to
kaže, “na iskazima preživjelih” (kao uostalom i u slučaju sličnih tvrdnji na srpskoj ili hrvatskoj strani), a autoru čak nije ni palo na pamet da bi te iskaze
trebalo eventualno koroborirati, jer ionako “svi znaju” i “svima je poznato” kakvi su bili “agresori”.
4
36 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
sudionika okrugloga stola. Naime, dr. S. Softić u svome prilogu polazi od stava stručnoga tijela koje se nazivalo “Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji”, a koji se svodi na to da “jedan entitet konstituira državu” onda kada se
radi o “zajednici koja se sastoji od teritorije i stanovništva
koji podliježu organiziranoj političkoj vlasti, kao i da takvu
državu karakterizira suverenost”, pri čemu su “efekti međunarodnog priznanja države čisto deklaratorni”.7 Kada, međutim, pokuša primijeniti takvu definiciju na slučaj Bosne
i Hercegovine, dr. S. Softić može navesti samo to da je “Republika Bosna i Hercegovina priznata kao država 6. aprila 1992. godine”, da je taj čin bio “puko priznanje činjenice
njenog postojanja”, i potom razglabati nebulozne teorijske
postavke izvedene iz, u ovome kontekstu posve irelevantne, tvrdnje da “državnost Republike Bosne i Hercegovine
seže u historiju najmanje onoliko koliko i državnost onih
koji je osporavaju”.8 No, stvarnost je u trenutku međunarodnoga priznanja u travnju 1992. bila posve drugačija - BiH
nije imala zajednicu “teritorija i stanovništva” podložnoga “organiziranoj političkoj vlasti”, čak ni u onome
smislu kako je to predviđao ustavni poredak kakav je bio
na snazi dok je još BiH tvorila dio SFR Jugoslavije. Proces
raspada struktura državne vlasti (u smislu jedinstvene “organizirane političke vlasti”) u okviru SR BiH okončan je još
krajem 1991. godine – ustavom predviđeno uređenje nestalo je u trenutku proglašenja i početka realnoga funkcioniranja “srpskih autonomija”, a dalji korak u tome pravcu
učinjen je proglašenjem “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”. Središnji republički organi nisu krajem 1991. godine bili u stanju kontrolirati državne organe prisile (policijske snage niti snage Teritorijalne obrane, a da ne govorimo o vojsci, JNA) na više od polovice “državnog teritorija”, a i tamo gdje su navodno kontrolirali stanje došlo je
do stvarnoga raspada sustava, pogotovu kada su već počeli sukobi u proljeće 1992. godine.9
Dakako, ove tvrdnje ne impliciraju podrobne ustavno-pravne raščlambe, niti način kako je ovakvo stanje nastalo,10
već opisuju realnost na teritoriju koji je u travnju 1992.
međunarodno priznat kao zasebni državni organizam. Priznajući takvo faktično stanje, “međunarodna zajednica” je
još prije priznanja postojanja zasebnog državnog teritorija otvorila proces pregovaranja s ciljem uređenja političkih
prilika i ustrojavanja stvarne državne vlasti. Na tim su načelima pregovori, uz simultane ratne operacije, i okončani
sporazumom u Daytonu u jesen 1995. godine. Tada postignuti sporazum tretirao je Bosnu i Hercegovinu kao teri-
torij na kojemu tek treba uspostaviti državnu organizaciju, posve u skladu sa stvarnim stanjem. Zaključak koji iz
ovoga slijedi jednostavno je negativno odrediti – rat doista nije vođen s ciljem uništenja “države BiH”, jer ona u
trenutku izbijanja rata nije ni postojala. Što su, pak, bili
stvarni ciljevi upletenih čimbenika, jesu li oni bili iole čvrsto određeni, ili su se političke elite pridržavale tek labavo
postavljenih osnovnih ideja vodilja, prispodobljujući javno
postavljene i deklarirane ciljeve aktualnim prilikama i potrebama održavanja vlastitih pozicija, tek treba utvrditi savjesnom i pozornom raščlambom. Među osnovnim idejama kojih se pridržavala srpska strana od početka krize, dakle još od 1991. godine, praktično sve do trenutka u kojem
nastaju ovi redovi, svakako valja uočiti ideju sprječavanja
konstituiranja bilo kakvih oblika državne vlasti s realnim
ovlastima i autoritetom, a sa sjedištem u Sarajevu.
Drugi dio konstrukta, tvrdnja naime da je cilj rata bio uništenje bošnjačko-muslimanske populacije, koja je time postala i “najveća žrtva” rata, doista nije potrebno podrobno
elaborirati. Plimni val terora srpskih snaga bitno se razlikovao od iz povijesti poznatih (bolje ili lošije organiziranih) pokušaja masovnoga istrebljenja – on je, zapravo, bio
uspješno izvedena operacija masovnoga zastrašivanja s jednim jedinim i prilično jednostavnim ciljem. Izvorna je namjera, proizašla iz srpskoj javnosti često predočavanih rezultata raščlambi demografskih gibanja na teritoriju bivše
Jugoslavije tijekom druge polovice 20. stoljeća, bila iz temelja promijeniti demografsku sliku Bosne i Hercegovine i
uspostaviti nove prostorne i brojčane odnose različitih nacionalnih grupacija na njezinu teritoriju. U tome je sklopu valjalo tehnikom, za koju se ustalio naziv “etničko čišćenje”, pokrenuti migracijska gibanja velikih razmjera. Te su
više-manje prisilne migracije trebale smanjiti udjel Bošnjaka-muslimana i Hrvata u ukupnom pučanstvu na teritoriju
BiH te stvoriti što je moguće veći teritorij pod punim nadzorom srpskih snaga i na tome teritoriju svesti na najmanju
moguću mjeru broj pripadnika druge dvije nacionalne skupine. Gotovo nekontrolirano nasilje pojedinaca u tome je
sklopu imalo svrhu unošenja psihoze straha kao motivacijskog čimbenika migracija, dok se država, onakva kakva je i
koliko je uopće postojala u takvim prilikama, u to uplitala
tek periferno (primjerice – organizacija “sabirnih logora” u
kojima, međutim, nije provođena praksa masovnoga istrebljenja, ali su zatvorenici bili prepušteni na milost i nemilost čuvara koje nitko nije kontrolirao; “uređenje” prostora
na kojemu su stajale katoličke crkve i džamije prije rušenja;
Softić, 2002, 86.
Softić, 2002, 87.
9 Za opis razvoja prilika i stanja u prvoj polovici 1992. godine, uz materijal danas još nedostupnih arhivskih vrela, svakom će budućem istraživaču biti
dragocjeno ono što se može naći u Vulliamy, 1994. Tek kao primjer onoga što se posvuda, pa i na područjima pod nadzorom središnjih vlasti iz Sarajeva, događalo usp. prikaz prilika u Zenici prema uspomenama jednoga od aktera, u Ančić, 2001, 101-2.
10 Problem nefunkcioniranja države onako kako ju je sam definirao, Softić, 2002, 88, pokušava riješiti tvrdnjom da su “bosanskohercegovačke političke
stranke sa srpskim i hrvatskim predznakom” pripremile i proglasile “paradržavne tvorevine na teritoriji BiH”, prekrivajući tako prigodnom “koprenom
zaborava” ono što je sam napisao tek nekoliko redaka prije.
7
8
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 37
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
usmjeravanje izbjegličkih gibanja, i sl.).
Postupak su “etničkoga čišćenja”, međutim, vrlo brzo prihvatile i druge dvije strane, ali ga nisu uspjele (ili htjele) dovesti do onoga stadija do kojega ga je dovela srpska strana.
Što se, pak, tiče statusa “najveće žrtve” rata riječ je zapravo
o činjenici da je bošnjačko-muslimanska strana, što iz objektivnih što iz subjektivnih (loše ili pogrešne prosudbe političke elite) razloga u rat ušla i cijelo vrijeme ostala najlošije organizirana. Iz toga je proizašla nemoć u ratnim operacijama - sve do samoga kraja rata “Armija RBiH” nije u
sukobu sa “Vojskom RS” ostvarila ni jednu uspješnu ofenzivnu operaciju, osim osvajanja sela Vozuća na obroncima
planine Ozren na samome kraju rata;11 u sukobima s “H(rvatskim) V(ijećem) O(brane)” “Armija” je ostvarila nekoliko uspješnih ofenzivnih operacija, preuzevši potpuni nadzor nad Travnikom, Bugojnom, Fojnicom i Varešom, ali je
pretrpjela i ozbiljne poraze nastojeći ostvariti iste ciljeve u
Žepču, Vitezu, Busovači i Kiseljaku. Takva je, dakle, vojna
situacija onda vodila do toga da je bošnjačko-muslimanska
populacija doista bila ostavljena na milost i nemilost protivnika, pa su zasigurno i ljudski gubici tu bili najveći. Pitanje žrtava, međutim, daleko je složenije no što bi se činilo na prvi pogled, kako to pokazuju podaci institucije
“Međunarodni forum ‘Bosna Internacional’”, citirani kod
jednoga od sudionika okrugloga stola.12 Prema tim podacima, prikupljenim doduše nepoznatom metodologijom i
teško provjerljivih, ljudski su gubici bili daleko najveći
kod Bošnjaka-muslimana i dosegli su vrtoglavu stopu
od 8,1% ukupne populacije (kod Srba su iznosili znatno
nižih 5,3%, a kod Hrvata još nižih 4%). No, istodobno je tijekom rata raseljeno, što na druga područja unutar zemlje, što izvan nje, gotovo nevjerojatnih 65,4% Hrvata,
dok je stopa raseljavanja Bošnjaka-muslimana i Srba bila
znatno niža (prvi 52,8%, drugi 52,3%), pri čemu svakako
valja uzeti u obzir da je ovo raseljavanje u daleko najvećem
broju slučajeva bilo rezultat raznih oblika nasilja i prisile.
Iz ove grube i krajnje nehumane statistike jasno, međutim,
proizlazi zaključak da pitanje žrtava nije jednostavno i da
kategorija “najveće žrtve” zapravo i nema racionalne podloge. Sa svim se time insistiranje bošnjačko-muslimanske
elite na takvome statusu ukazuje kao pokušaj manipulacije
problemom golema emocionalnog naboja, vrlo sličan licitiranjima s brojem žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac nakon Drugog svjetskog rata.13
Konačno, tvrdnja o “uskraćenoj zaštiti” međunarodno
priznatoj državi potpuni je nonsens. Nedavno su, dakako zbog svojih vlastitih potreba, neki američki dužnosnici
javno pojasnili kako rat još uvijek nije zabranjeno sredstvo
rješavanja međunarodnih prijepora i sukoba, iz čega onda
svakako proizlazi i obveza svake države (ako to ona doista i jest) da skrbi sama za sebe, bilo vlastitim sredstvima, bilo u sklopu različitih, bilateralnih ili multilateralnih obrambenih saveza. Tek “kišobran” takvoga obrambenoga saveza osigurava određenu obvezu vanjskih čimbenika za pružanjem zaštite, na što BiH nije u doba izbijanja rata ni mogla računati jer, kako je rečeno, nije ni bila
konstituirana kao država te nije ni mogla pristupiti nekom
obrambenom savezu. S druge strane, očekivanja da UN
“zaštiti” svoju članicu rezultat su dezinformacija koje je
(namjerno ili iz neznanja) lansirala bošnjačko-muslimanska politička elita i mediji pod njezinim nadzorom, s ciljem
da pogled javnosti preusmjeri s pitanja vlastite odgovornosti i tu odgovornost prebaci na “drugoga”. No, i u ovoj,
kao i kod dvije već analizirane tvrdnje, ipak postoji element
oslonca na neke realne činjenice – riječ je, prije svega, o pozivu na zabranu prodaje oružja stranama upletenim u rat(ove) na teritoriju bivše Jugoslavije, što ju je izglasala Opća
skupština UN. Iako politička pozadina te zabrane do danas
nije posve razjašnjena, ostaje neprijeporna činjenica da se
zabrana kršila na sve strane, a njezin je jedini stvarni učinak bila mogućnost za prodavače da enormno podignu cijene oružja pri svakoj transakciji s upletenim čimbenicima.
Ono, pak, što bošnjačko-muslimanska politička elita nikad
nije objasnila svojoj javnosti odnosi se na povezanost održavanja zabrane s jedne, i formalnih veza vlasti u Sarajevu s
islamskim terorističkim mrežama s druge strane.
Niz, dakle, tvrdnji o “dvostrukoj agresiji, najvećoj žrtvi
i uskraćenoj zaštiti”, kao temeljnim značajkama rata u
BiH, pokazao se kao konstrukt izgrađivan na pogrešno
tumačenim i u krivome svjetlu prikazivanim realnim činjenicama. Dijelovi su toga konstrukta s vremena na vrijeme lansirani zbunjenoj i užasima rata gotovo izbezumljenoj javnosti na područjima pod nadzorom vlasti u Sarajevu od strane bošnjačko-muslimanske političke elite i medija pod njezinim nadzorom.14 Teško bi bilo čak i pretpostaviti da je ovako nastali mit, skup “činjenica koje svi znaju i
koje su svima jasne”, nastao kao rezultat unaprijed posta-
11 Jedina stvarno velika ofenzivna operacija, ona pokrenuta iz Bihaća nakon “Oluje” u Hrvatskoj, završila je totalnim fijaskom i bezglavim bježanjem sna-
ga “Armije RBiH” nakon pregrupiranja i kontraudara “Vojske RS”, o čemu je potresno svjedočenje dao u televizijskom intervjuu novinar britanske mreže
Sky, Aeronaut van Linden. Kao novinar, on je, naime, bio u pratnji zapovjednika operacije, generala Atifa Dudakovića te je zajedno s njima i bježao pred
srpskim snagama. Cjeloviti kontekst akcija u zapadnoj Bosni jezgrovito ali i vrlo slikovito ocrtava u svojim memoarima Šarinić, 1999, 303-4.
12 Blažanović, 2002, 190. Nisam uspio utvrditi vrelo na koje se autor ovdje poziva, pa podatke uzimam samo kao grube pokazatelje stanja, a ne egzaktne činjenice.
13 Procjene broja žrtava Jasenovca kreću se od (provjerljivih) 60000 do (posve nevjerojatnih) preko milijun ubijenih. Licitiranje golemim brojkama (kao
da 60000 ubijenih samo po sebi već nije užas) imalo je nakon 1945. godine različite funkcije, od toga da su se time pokrivale megalomanske procjene
broja žrtava u sklopu zahtjeva za ratnim reparacijama, preko toga da se autoritetom određivanja “točnoga” broja reprezentiralo postojeće odnose političke moći i ujedno “opravdavalo” privilegirane pozicije jedne skupine (Srbi, kao “najveća žrtva”), do toga da se eskalacijom ionako nevjerojatnih brojeva stvaralo atmosferu revanšizma koja je, u krajnjoj liniji, opravdavala i teror u rat(ovima) prve polovice 90-ih. O svim tim aspektima krajnje osjetljivog
“Jasenovačkoga problema” postoji već povelika literatura, čiji bi čak i elementarni orijentacijski prikaz zahtijevao poseban rad.
38 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
vljene ideje vodilje. Čini se da bi ga radije trebalo promatrati kao rezultat prigodnih strategija odvraćanja pozornosti s
pravih pitanja izravne odgovornosti političkoga vodstva za
stanje u zemlji, s jednim jedinim ciljem – održanja postojećega rasporeda političke moći.15 Nakon završetka rata,
nezadovoljni mirovnim sporazumom koji im je omogućio sudjelovanje u vlasti po načelu “30% vlasti nad
100% teritorija BiH” (umjesto zacrtanih i stalno obećavanih “100% vlasti nad 100% teritorija” - ili, kako se
o tome u javnosti govorilo, “oslobađanja cijele zemlje”),
pripadnici su te političke elite počeli javno manipulirati elementima već uobličena mita. Na takvoj, naime, rekonstrukciji nedavne prošlosti utemeljen je sada zahtjev za
promjenom stvorenoga stanja, pod izlikom odstranjenja iz
političkoga života zemlje onih kojima je prigodno pripisana stigma sudjelovanja u “dvostrukoj agresiji” i stvaranju
“najveće žrtve”.
Brojni su, dakle, Bošnjaci-muslimani sudionici okrugloga
stola Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. pokazali visok stupanj unisonosti u svojim istupima te su se složili u glavnim postavkama, prezentirajući praktično jedinstveni sklop “činjenica koje svi znaju i koje su svima jasne”,
bar kada je riječ o stavovima kakvi vladaju javnim mnijenjem na područjima koje su tijekom rata kontrolirale vlasti iz Sarajeva (drugačije formulirano - primjerice: u bošnjačko-muslimanskoj javnosti - ne bi imalo isto značenje).
Slika, pak, koju ocrtavaju prilozi autora Hrvata i Srba u
Zborniku izgleda bitno drugačije, što svakako valja pripisati mjestu i okolnostima održavanja okrugloga stola – Sarajevo, u organizaciji institucije s (u najmanju ruku) proiranskim usmjerenjem. Mjesto i okolnosti, naime, uvjetovali su
nedolazak onih među Hrvatima i Srbima za koje bi se moglo reći da ne bi pretjerano vodili računa o tomu što će reći
“druge strane” o njihovim izlaganjima. Rečeno drugačijim
riječima, hrvatski i srpski sudionici okrugloga stola iznosili
su uglavnom i na prvi pogled izbalansiranije i uravnoteže-
nije tvrdnje,16 pri čemu je (ne samo) veći broj hrvatskih sudionika stvorio i dojam šire lepeze stavova – od fra L. Markešića, za kojega se može reći da je u svojim stavovima blizak prof. dr. V. Pusić, do prof. dr. B. Žepića, koji je zastupao
stavove i ideje vrlo bliske današnjoj vladajućoj skupini unutar H(rvatske) D(emokratske) Z(ajednice) BiH. Zanimljivo je svakako primijetiti da među sudionicima okrugloga stola nije bilo niti jednoga autora koji bi otvoreno
zastupao tezu po kojoj je sukob između “Armije BiH”
i “HVO-a” rezultat strategije bošnjačko-muslimanskog
političkog i vojnog vodstva, tezu koja u hrvatskome javnom mnijenju ima danas veliki broj pristaša,17 pa se
može reći da u nekim krugovima predstavlja “činjenicu koju svi znaju i koja je svima jasna”. Uza sve rečeno,
mora se svakako primijetiti da se u pristupu problemima
rata u BiH zamjećuje jasna razlika između bošnjačko-muslimanskih na jednoj, i hrvatskih i srpskih autora na drugoj
strani. Naime, dok prvi uglavnom svojim tekstovima stvaraju iluziju da se radi o posebnom ratu koji nije imao nikakve veze s onim što se događalo u neposrednom okruženju Bosne i Hercegovine, i hrvatski i srpski autori tretiraju
taj rat uglavnom kao epizodu širega rata na području bivše
Jugoslavije.18 Svakako bi na ovome mjestu valjalo upozoriti kako se “povijesni diskurs” bošnjačko-muslimanskih autora u ovome bitno razlikuje od praktičnoga djelovanja političke elite tijekom samoga rata, sve do sredine 1994. godine. U to su doba A. Izetbegović i ljudi iz njegova kruga
vrlo uspješno uspijevali manipulirati hrvatsko-srpskim sukobom, držeći stalno na oku stanje u Hrvatskoj i prispodobljujući svoje postupke i zahtjeve stanju na tamošnjim bojišnicama.19 No, kako taj dio političke prakse nikad nije prodro u javni politički diskurs, to se ni u naknadnim rekonstrukcijama na toj strani o tomu nikad ne govori.
Srpski, međutim, autori idu nekoliko koraka dalje od promatranja sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, kao jedinstvenoga rata, smatrajući da je, unatoč mirovnom spora-
14 S istim je tezama A. Izetbegović nastupao i u međunarodnim pregovorima, tretirajući europske državnike na isti način kao i publiku “kod kuće”. Uspo-
redi samo kao primjer kako njegov istup na pregovorima u Genevi 29. studenoga 1993. u svojim sjećanjima rekonstruira Šarinić, 1999, 53-4: “BiH neće
da popusti ako nam Srbi ne vrate okupirani teritorij i ako ne dobijemo adekvatan izlaz na more kod Neuma. Ne parče zemlje već izlaz na more. Ako ne
bude tako, treba da se pooštre sankcije prema Srbiji, da se uvedu prema Hrvatskoj i da se digne embargo na uvoz oružja za BiH. Mi se nalazimo u makazama dva napadača, a i vi ste (op.a. Europska unija) saučesnici”. Uz ovakve istupe i nije nikakvo čudo što su europski pregovarači tretirali bošnjačko-muslimansku stranu onako kako su je tretirali, sve dok se u problem i pregovore za njegovo rješenje nisu uplele USA sa svojim strategijskim zamislima u svezi s odnosima spram islamskoga svijeta, u okviru kojih je BiH imala vrlo određeno značenje.
15 Za te mehanizme usp. Ančić, 2001, 229-253.
16 Obzirom da se izlaganja na ovakvim skupovima pripremaju za publiku, valja voditi računa da se autori uvijek u stanovitoj mjeri ponašaju sukladno
očekivanjima predviđene publike te tekst pripremaju kao neku vrst “socijalnoga konstrukta” (istraživanja poput Tonkin, 1995, ili Lord, 2000, potvrđuju tu tezu čak i za “povjesničare” u društvima u kojima prevladava usmena komunikacija, a osobno iskustvo brojnih konferencija i skupova to jasno potvrđuje i za moderne “znanstvenike”). Zbog toga važnog elementa valja svakako pretpostaviti da bi većina bošnjačko-muslimanskih (ali na isti način i
hrvatskih i srpskih) autora svoja izlaganja koncipirali na drugačiji način i s drugačijim naglascima da se skup održavao primjerice u Zagrebu, Širokom
Brijegu, Beogradu ili Banja Luci.
17 Ovakvu je ideju do danas najpodrobnije elaborirao Shrader, 2001, a njezin se veliki odjek u hrvatskoj javnosti mogao razaznati iz vrlo brojnih reakcija
i odobravanja u vrijeme kada je hrvatski prijevod djela objavljen u Zagrebu. Sličan se stav može implicitno razaznati u Žepić, 2002, a njegovu bi implicitnost najvjerojatnije trebalo dovesti u svezu s onim što je rečeno u prethodnoj bilješci,
18 Izuzetak u tome smislu među hrvatskim autorima predstavlja Kožul, 2002, koji očigledno ne smatra da je rat u BiH dio procesa raspada Jugoslavije,
već njegove uzroke pripisuje duboko usađenim strukturama, nekoj vrsti “povijesnih procesa duga trajanja”. U tome je zapravo vrlo blizak onoj skupini
zapadnih autora koji uzroke rata, ali na širem prostoru bivše Jugoslavije, vide u atavizmima i duboko usađenim “etničkim animozitetima” i iz njih izrasloj “mržnji”.
19 U tome su smislu vrlo instruktivni brojni detalji koje u svojim memoarima donosi Šarinić, 1999.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 39
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
zumu potpisanom u Daytonu 1995. godine, dio toga rata
i ono što se na Kosovu i u svezi s njime događalo 1998. i
1999. godine. Dvojica srpskih autora (iz RS)20 u Zborniku
pokazuju vrlo visok stupanj unisonosti i u onome što bi se
moglo smatrati izborom činjenica “koje svi znaju i koje su
svima jasne”, dakako onih za koje se može reći da vladaju
srpskim javnim mišljenjem. Ukratko orisana, njihova bi zajednička slika izgledala ovako: rat su pokrenuli nacionalisti koji su došli na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini početkom 90-ih godina, i to tako što je njihov zahtjev
za izdvajanjem (secesijom) iz Jugoslavije, podržan od
međunarodnih čimbenika, izazvao “prirodnu” obrambenu reakciju Srba koji su stalno pred očima imali vlastito stradanje na tome prostoru tijekom Drugog svjetskog rata; brojni čini novih nacionalističkih vlasti išli su
za isključivanjem Srba iz javnoga i političkog života i samo
potvrdili strah da će se “povijest ponoviti”; to su bili razlozi koji su Srbe prisilili stvoriti svoje (para-)državne okvire,
dok se JNA intervencijama nacionalista (pozivi Slovencima i Hrvatima, a kasnije i ostalima, da je napuste) pretvorila u srpsku vojsku; tako je nastala vojska onda vodila pravi obrambeni rat protiv paravojnih nacionalističkih organizacija.21
Valja odmah naglasiti da je ovakva projekcija zbivanja još
krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošloga stoljeća duboko ukorijenjena u javni diskurs “novoga” srpskog nacionalizma, kakav se razvio tijekom 80-ih godina, a koji je kulminirao usponom S. Miloševića na vrh srpske političke piramide.22 Koliko su, međutim, sve naprijed navedene tvrdnje realan opis gibanja s početka 90-ih godina može se
jednostavno utvrditi usporede li se s onim što primjerice
nudi nedavno objavljeni transkript videozapisa s osnivačke
skupštine ogranka S(rpske) D(emokratske) S(tranke) za
Dubrovnik.23 Odnos realnih činjenica i političkoga diskursa srpskog političkog vodstva reprezentiranog u ovoj prigodi zacijelo najbolje zrcali konfrontacija riječi vođa SDSa iz BiH, dr. R. Karadžića i B. Vučurovića, sa statističkim
podacima na kojima su te riječi utemeljene. Naime, svoj
je pozdravni govor na tome skupu, održanome 10. ožujka
1991. u selu Ivanica (na teritoriju BiH u dubrovačkome za-
leđu), dr. Karadžić počeo ovako: “Mora da su došla posljednja vremena kada u gosparskom Dubrovniku, u kome je
u davna vremena bilo demokratije i u kom se knez birao, a
ne nasleđivao, nije bilo toliko tople i sigurne atmosfere da
Srbi, desetak hiljada ljudi, osnuju svoju političku organizaciju usred grada Dubrovnika i uz prisustvo Dubrovčana
svih vjera i nacionalnosti”. Uz govornikov podatak o “desetak hiljada ljudi” priređivač teksta citira rezultate popis
provedenog te iste godine prema kojima je na teritoriju dubrovačke općine tada živjelo 4765 Srba.24 Da ovdje nije riječ o grešci nego o pravoj “činjenici koju svi znaju i koja je
svima jasna” potvrdio je B. Vučurović ustvrdivši: “Ne tražimo mi ni to da Dubrovnik bude srpski grad, ali ne dozvoljavamo da u njemu živi preko devet ‘iljada obespravljenih
Srba”.25 Ovakav su potpuni prijezir spram činjenica te spremno, s autoritetom i u istom dahu s nizom “općih mjesta”,
izgovorena laž bili, zapravo, tek dio krupnije manipulacije koja je u trenutku generiranja pokrivala ambicije tadašnjega srpskog političkog vrha za preuređenjem ustavnoga ustroja SFR Jugoslavije i uspostavom novoga rasporeda političke moći, uz izbjegavanje stvarne demokratizacije.
Kada su takve ambicije naišle na snažan otpor postojećega političkoga establishmenta u Sloveniji, a potom i Hrvatskoj, otpor koji je silom prilika u jednom trenutku prešao
u proces stvarne demokratizacije (i zbog toga dobio podršku vanjskih čimbenika), srpsko se političko vodstvo brzo
prilagodilo. U javnome su diskursu svi protivnici njihovih
ideja označeni kao “protivnici Jugoslavije”, a u masovnu
je uporabu uveden pojam “secesionizma zapadnih republika”, kojim se zapravo pokrivalo ideju “nutarnje secesije”, zamisli da se iz državnih okvira uklone Slovenija i dio
Hrvatske te tako stvori zemlja u kojoj će Srbi predstavljati
natpolovičnu većinu. S. Milošević i njegov krug uspjeli su
uvjeriti golemu većinu Srba da je “država svih Srba” važnija
od “demokracije”. Ta će tvrdnja ostati trajno obilježje političkog diskursa inauguriranog od strane novog srpskog političkog vodstva, od S. Miloševića, preko dr. R. Karadžića, do
“milicionera” M. Martića, ali i većine časnika koji su ostali
u JNA, odnosno njezinim filijalama, “Vojsci Republike Srpske Krajine” i “Vojsci Republike Srpske”.
Blažanović, 2002; Carević, 2002.
Valja, međutim, svakako ukazati i na stanovite razlike u pristupima dvojice autora. Naime, Carević ipak dio odgovornosti za rat i stradanja stavlja na
teret i srpskom vodstvu u BiH, u doduše pomalo neobičnoj (i teško razumljivoj) formulaciji: “Srpski nacionalisti napravili su stratešku grešku, zbog čega
su poraženi u ovom ratu, što su umjesto oslobodilačkog vodili etničko-vjerski rat i zagadili cijelu svoju historiju i donijeli stradanje svom i drugim narodima” (Carević, 2002, 206). Ključ za razumijevanje ovakve tvrdnje vjerojatno bi trebalo tražiti par redaka dalje, na mjestu na kojem autor veli: “Očuvanje Jugoslavije bilo je u interesu svih njenih naroda, posebno Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji su u Jugoslaviji bili najrasprostranjeniji i činili njeno ‘vezivno tkivo’. Stvarni interesi naroda izgubili su bitku sa vlastitim nacionalizmom i međunarodnim banditizmom”. Takve formulacije vjerojatno znače da su
dr. R. Karadžić i njegovo društvo pogriješili zato što se nisu borili “za Jugoslaviju”, što je logički održivo točno toliko koliko su održivi upozoravanje na
“međunarodni banditizam” uz istodobno pozivanje na C. Wancea, J. Bakera, H. Kissingera, lorda Carringtona i V. Christophera, kao ključne svjedoke u
prilog autorovih tvrdnji samo stranicu dalje.
22 Još uvijek vrlo reprezentativan uzorak stavova “novoga” srpskog nacionalizma pruža Đilas, 1991. Iako se pozivao na ukupne nacionalističke tradicije,
manipulirao starim temama i tezama, pa je čak kroz pojedine intelektualce uklopljene u tadašnja strujanja uspio ostvariti i stvarni kontinuitet s nacionalizmom kakav je obilježio razdoblje od 1945. do 1966. godine, novi je val nacionalizma ipak bio zaseban društveni konstrukt, bitno različit od onoga
koji je obilježio vrijeme poratne Jugoslavije (otuda i potreba da se pojam novi stavi pod navodne znake).
23 Raguž, 2003.
24 Raguž, 2003, 67.
25 Raguž, 2003, 70.
20
21
40 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Ova kratka raščlamba pokazuje da se javni diskurs političkoga vrha, prenesen moćnim medijima masovne komunikacije do posljednje društvene pore, reproducirao u dubini društva, pri čemu se na njemu, zapravo na “činjenicama
koje svi znaju i koje su svima jasne”, gradila cjelovita mitska slika neposredne prošlosti. Uvjete u kojima je to bilo
moguće i mehanizme kojima se politička elita koristila u
takvu poslu podrobno je pretresao M. Thompson, našavši jako uporište u razlaganjima beogradskoga antropologa
I. Čolovića.26 Manipulacija strahom za egzistenciju zajednice,27 duga tradicija autoritarizma, konformizam kao
nevoljkost pojedinca da u socijalnoj konstrukciji svoga diskursa ulazi u sukob s okolinom, sve su to elementi koji su
doveli do toga da javnost poruke masovnih medija, a prije
svega televizije (koja u tim okolnostima mora biti pod čvrstim nadzorom političke elite) tretiraju kao “oglasne table
i semafor” (formulacija I. Čolovića), naputke za društveno
prihvatljivo ponašanje i reakcije.
Iz ove perspektive šarolikost stavova i istupa hrvatskih sudionika na okrugom stolu Karakter rata dobiva posve novo
značenje. Ona upozorava da hrvatsko društvo doista
izlazi iz faze u kojoj postoji jedinstvena i općeprihvaćena mitska slika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, utemeljena na nizu činjenica koje “svi znaju i koje su svima
jasne”, slika čiji su se elementi mogli nazrijeti još tijekom
90-ih godina. Bez želje da u ovako kratkome tekstu ulazim
u podrobniju raspravu o tomu kako je do ove korjenite promjene (a ona se takvom čini posebice ako se pogled usmjeri
malo dublje u prošlost, u 80-te godine, kada je upravo u Zagrebu prof. dr. Stipe Šuvar sastavljao “Bijelu knjigu” nepoćudnih autora, onih koji nisu prihvaćali tadašnji set “općepoznatih i svima jasnih” činjenica) došlo, valja svakako primijetiti da je ona ponajmanje rezultat volje političkoga
vrha i njegove želje da se dragovoljno odrekne prerogativa
neupitnoga autoriteta. Takva, međutim, situacija u retrospektivnom pogledu opravdava i sve one žrtve podnijete na
putu izlaska iz Jugoslavije, ali i opravdanost zahtjeva za napuštanjem toga političkog okvira, u kojem zapravo nije bilo
moguće ostvariti realnu demokratizaciju i promjenu ukupne društvene klime. To, pak, što se u javnom diskursu još
uvijek pojavljuju izričaji o onome “što svi znaju i što je svima jasno”, poput onoga prof. dr. V. Pusić citiranog na početku ovoga teksta, samo je bezazleni recidiv zastarjele retorike kakve se političari željni uspjeha u budućnosti moraju osloboditi. S druge strane, to svakako ne znači da u budućnosti na hrvatskoj političkoj sceni i u javnom diskursu
neće biti rekonstrukcija bliske prošlosti s ciljem opravdanja
postojećih odnosa ili kao objašnjenja zahtjeva za njihovom
promjenom. Vremena, međutim, u kojima su takve rekonstrukcije mogle postati “jedinom istinom” i time pravim
mitom čini se da su, na svu sreću, iza nas.
***
Raščlanivši ovako neke od postavki koje pretendiraju da
su “činjenice koje svi znaju i koje su svima jasne” u svezi
s ratom u Bosni i Hercegovini, pokušao sam pokazati u
kojoj je mjeri javni diskurs o tome ratu zasićen neutemeljenim tvrdnjama i olako donesenim sudovima. Rasprava je, zapravo, pokazala da je do realne slike rata u kojem
se raspala SFR Jugoslavija, a u okviru toga nastala i država
Bosna i Hercegovina, vrlo teško doći zbog prave šume političkih mitova s vrijednošću dnevne uporabe. Stoga se bez
imalo zazora može zaključiti da se stvarna i realistična slika
zbivanja počinje naslućivati tek u najnovije vrijeme, zahvaljujući pionirskim pokušajima rekonstrukcije zbivanja na
temelju dokumenata,28 pri čemu veliki dio onih najrelevantnijih još zadugo neće biti dostupan povjesničarskome oku.
DR. MLADEN ANČIĆ (SARAJEVO, 1959), ZAVOD ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU U ZADRU / HRVATSKI STUDIJI
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU.
BIBLIOGRAFIJA
26 Thompson, 2000, 309-326. Za Thompsonovo se djelo mora, međutim, posebice naglasiti jedan važan nedostatak, zamjetljiv kod stanovitoga broja za-
padnih autora koji su pisali o SFR Jugoslaviji dok je postojala, ali i kod onih koji su se bavili njezinim raspadom tijekom 90-ih. Naime, nastojeći biti što
objektivniji, ti su autori tretirali SFR Jugoslaviju kao jedinstveno društveno područje, ne zamjećujući sitne razlike, koje kumulativnim učincima ipak jasno konstituiraju “nacionalna društva” kao zasebna društvena područja što se grubo poklapaju sa sada već učvršćenim političkim granicama iscrtanim
na tome području tijekom procesa raspada. Dakako, u uočavanju i ocrtavanju tih razlika, pogotovu ako se autor oslanja na iskaze “domaćih ljudi”, valja
biti vrlo oprezan, jer se pri takvu poslu vrlo lako “otkliže” u područje stereotipa kao niza slika “onoga drugog”. Oni, pak, poput Hayden, 2003, 15 i d., koji
otkriju stereotipe i način kako se u društvenoj komunikaciji njima manipulira, često više nisu (ponekad, kao u ovome slučaju, zbog jednostrana izvora
informacija) u stanju razabrati i stvarne razlike na kojima su stereotipi izgrađeni.
27 Za širenje te vrsti straha postoji pogodno tlo u svim zemljama Srednje-istočne i Jugo-istočne Europe, kako je to zorno pokazao Bibó, 1995.
28 Primjer za takav postupak jest Marijan, 2003.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 41
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Ančić, 2001 – M. ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni, Mostar 2001²;
cegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo
20.11.2001., Sarajevo 2002;
Bibó, 1995 – I. BIBÓ, “Bijeda istočnoevropskih malih država” (izv. Válogattot tanulmányok, 1945-1949), u: I. BIBÓ
- T. HUSZÁR - J. SZÜCS, Regije evropske povijesti, Zagreb
1995;
Muslimović, 2002 – F. MUSLIMOVIĆ, “Politički i vojni
aspekti karaktera rata u BiH 1992-1995. godine”, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova,
okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Blažanović, 2002 – J. BLAŽANOVIĆ, “O indikatorima karaktera sukoba na prostoru bivše SFRJ”, u: Karakter rata
u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli
sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Popržanović, 2002 – Z. POPRŽANOVIĆ, “Totalicid rata”,
u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik
radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Carević, 2002 – M. CAREVIĆ, “Teškoće definisanja karaktera rata u Bosni i Hercegovini 1991-1992. godine”, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Đilas, 1991 – A. ĐILAS (ur.), Srpsko pitanje, Beograd
1991;
Girardet, 2000 – R. ŽIRARDE (R. GIRARDET), Politički
mitovi i mitologije (izv. Mythes et mythologies politiques,
1986), Beograd 2000;
Hayden, 2003 – R.M. HEJDEN (R.M. HAYDEN), Skice za
podeljenu kuću. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba (izv.
Blueprints for a House Divided. The Constitutional Logic of
the Yugoslav Conflicts, 1999), Beograd 2003;
Kožul, 2002 – F. KOŽUL, “Povijesni novom rata 19921995. godine”, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Lord, 2000 – A.B. LORD, The Singer of Tales, Cambridge
(Mass.) 2000²;
Lučić, 2003 - I. LUČIĆ, “Karađorđevo: politički mit ili dogovor?”, Časopis za suvremenu povijest 35/1/2003;
Marijan, 2003 – D. MARIJAN, “Rat u BiH ili nepodnošljiva
lakoća ‘povjesničarenja’”, Motrišta 26/2003;
Markešić, 2002 – L. MARKEŠIĆ, “Moje viđenje karaktera rata u BiH 1992-1995.”, u: Karakter rata u Bosni i Her-
42 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Raguž, 2003 – J. RAGUŽ, “Osnivački skup SDS-a za Dubrovnik – Otvorena najava agresije na dubrovačko područje”, Časopis za suvremenu povijest 35/1/2003;
Shrader, 2003 – The Muslim-Croat Civil War in Central
Bosnia, College Station (Tex.) 2003;
Softić, 2002 – S. SOFTIĆ, “Pravna priroda rata u Bosni i
Hercegovini”, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.1995. Zbornik radova, okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Thompson, 2000 – M. TOMPSON (M. THOMPSON),
Proizvodnja rata. Mediji u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (izv. Forging War: The Media in Serbia, Croatia, Bosnia and Hercegovina), Beograd 2000;
Tonkin, 1995 - E. TONKIN, Narrating our past. The social
construction of oral history, Cambridge 1995;
Trnka, 2002 – K. TRNKA, “Naznake karaktera rata u tužbi BiH Međunarodnom sudu pravde protiv SRJ”, u: Karakter rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova,
okrugli sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Vulliamy, 1994 – E. VULLIAMY, Seasons in Hell. Understanding Bosnia’s Wars, New York 1994;
Žepić, 2002 – B. ŽEPIĆ, “Karakter rata u Bosni i Hercegovini u svjetlu zahtjeva za podjelom države”, u: Karakter rata
u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. Zbornik radova, okrugli
sto, Sarajevo 20.11.2001., Sarajevo 2002;
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Bosanskohercegovački
panoptikum 1990.
Iz hrvatskog kuta
Prema onoj staroj Lenjinovoj, u biti svake politike je kadrovsko pitanje
Radoslav Dodig
G
ODINA 1990. BILA JE PREDIGRA BUDUĆEM
dramatičnom raspletu u Bosni i Hercegovini. Zbivanja na društvenoj i političkoj sceni, posebice u
bosanskohercegovačkih Hrvata, nisu bila predmetom posebnih istraživanja, osim, dakako, parcijalnih. Namjera mi
je opisati razdoblje kada je došlo do promjene političkoga
sustava, ali i naznačiti posljedična zbivanja. Napominjem
kako su relevantni dokumenti, radovi i istraživanja za razdoblje 1990. i dalje rijetki i rasuti, pa sam posegnuo za dostupnim materijalima, uključujući novinske članke, kronološke zapise, ali i vlastite bilješke, budući da sam bio aktivnim sudionikom u društvenim i političkim zbivanjima u
1990.
U siječnju 1990. raskol u vladajućoj jugoslavenskoj partiji Savezu komunista Jugoslavije otpočeo je na 14. izvanrednom kongresu SKJ u Sava centru u Beogradu, kada su sjednicu napustili slovenski izaslanici, a nakon njih i hrvatski
članovi SKJ.1 U Bosni i Hercegovini godina 1990. nagovijestila je popuštanje medijske rigidne partijske matrice. Dnevni list “Oslobođenje” u broju od 3. siječnja 1990. prvi
put pojavio se bez zaglavlja: “Druže Tito, mi ti se kunemo”.2 Ipak, istoga dana Predsjedništvo SR BiH izdalo je
priopćenje, u kojemu je razmotrilo događaje oko osnivanja
pojedinih društava i stranaka, ponajprije Hrvatske demokratske zajednice i Srpskoga pokreta obnove, te zaključilo
kako je to izraz tragičnih ideja četništva, ustaštva i drugih
reakcionarnih i fašističkih snaga.3 Početak siječnja bio je
obilježen i burnom proslavom srpske Nove godine, te masovnim prosvjedima u Duvnu.4 Sarajevska tvrtka “Energo-
Kratice najčešćih izvora
Hronologija - D. Radišić, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije 1990-1995., Glas srpski, B.
Luka, 2002.
Kronologija - Kronologija rata: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, 1989. - 1998., Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1998.
Obrana I - K. Rotim, Obrana Herceg-Bosne, 1, Vlastita naklada, Široki Brijeg, 1997.
Obrana II - K. Rotim, Obrana Herceg-Bosne, 2, Vlastita naklada, Široki Brijeg, 1998.
Oslobođenje - Bosanskohercegovački nezavisni dnevnik, Sarajevo
SD - Slobodna Dalmacija, Dnevni list, Split
Zabilješke - Osobne zabilješke 1990.
Zaj. zapisnici - Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine
Republike Bosne i Hercegovine 1990. - 1996., Stručna služba Skupštine RBiH, Sarajevo, 1996.
Zapisnici - Zapisnici zajedničkih sjednica Vijeća Skupštine SR BiH, Skupština SR BiH, Sarajevo.
invest” namjeravala je u Tvornici kablova Duvno postaviti
akcelerator, koji je uvezen iz Rusije.5 Prosvjedi u srpskim ti-
Kronologija, 14.
Hronologija, 10.
Hronologija, 11.
4
Pandžić, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani u BiH u godini 1990., Republika Hrvatska, Časopis Hrvatske republikanske stranke, br. 187, Zagreb, 1995., 34.
(dalje: Pandžić, Hrvati).
5
Šta je zagađeno u Duvnu? (preneseno iz Oslobođenja), Sloboda, Mostar, br. 4., 16. 1. 1990., 13.
1
2
3
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 43
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
skovinama proglašeni su nacionalističkim. Tako je o događaju izvjestila “Politika”: “Eko-okupljanja građana Duvna,
pod prepoznatljivom politikantskom nadgradnjom hrvatskoga nacionalizma”6, a “Nin”, u članku naslovljenom “Duvno – bure baruta”, govori o “žestokom izlivu hrvatskoga
nacionalizma,7 odnosno o “nacizmu u ime kralja Tomislava”.8 Odlazak izaslanstva CK SK BiH na tzv. krnji, 14. izvanredni kongres SKJ u Beograd, samo je produbilo podjele i
razlike unutar dotad monolitne Partije. SK BiH tek se 21.
ožujka 1990. u Višem sudu u Sarajevu SKBiH registrirao
kao politička stranka, što de iure znači da je u prethodnu
razdoblju djelovao ilegalno.9
Dekontaminacija ideoloških socijalističkih stega lagano je
otpočela i na kulturnom polju. Predsjedništvo Udruženja
književnika BiH predložilo je Skupštini SRBiH da pokrene inicijativu promjena grba BiH, tako da se iz njega izbace dva snopa žita i dva dimnjaka, a umjesto njih da se stavi
znamenje srednjovjekovne bosanske državnosti.10 Međutim, dah političkih promjena već se osjećao u Bosni i Hercegovini, unatoč činjenici da je Skupština SR BiH 21. veljače 1990. donijela Zakon o udruživanju građana, u kojemu je izričito bilo zabranjeno udruživanje na temelju
nacionalne i vjerske pripadnosti (Sl. list SR BiH, 5/91, str.
11.). Krajem veljače 1990. u Grudama se osniva Inicijativni odbor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ),
a u ožujku 1990. u Š. Brijegu i u Drinovcima utemeljeni su Poticajni odbori HDZ-a.11 Pojedini novinari zlurado su dočekali političko organiziranje hercegovačkih Hrvata, pišući kako su “u programu Tuđmanovog HDZ-a prepoznatljivi bitni činioci uskonacionalne histerijei osvetničkog holokausta”.12 Inicijativni odbor Stranke demokratske akcije (SDA) predstavio se javnosti 27. ožujka 1990.
Predsjednik odbora Alija Izetbegović izjavio je “da je
SDA politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju
muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”.13 U Mostaru je svoje političke ideje pokušala predstaviti i Ujedinjena jugoslavenska demokratska inicijativa (UJDI), koja je
organizirala javnu tribinu s temom “Kuda ide BiH”.14 Savez
socijalističke omladine (SSO) BiH pokušao se transformirati, dodajući uz ime i odrednicu Demokratski savez BiH i
registriravši se kao politička stranka 19. travnja 1990. Međutim, njegov politički labuđi pjev zbio se na zadnjem 12.
kongresu u Sarajevu, na kojemu je sudjelovalo 310 delegata.15 Slijedila je pojačana stranačka djelatnost u Hercegovini, pa je 22. travnja 1990. osnovan Koordinacijski
odbor HDZ-a zapadne Hercegovine od inicijativnih općinskih odbora HDZ-a Gruda, Š. Brijega, Ljubuškoga, Posušja i Tomislavgrada.16 Nakon toga u hotelu “Park” u Lištici 26. travnja 1990. održan je sastanak inicijativnih odbora HDZ-a BiH Gruda, Posušja, Lištice, Ljubuškoga, Duvna
i Stoca. Skup je pozdravio Perica Jurič, član Predsjedništva HDZ-a Republike Hrvatske.17 U osnivanju poticajnih
odbora HDZ-a u Hercegovini, te na mnogobrojnim sastancima i skupovima, nerijetko u hotelima, gostionicama i kafićima, bilo je puno mladih osoba, neiskusnih u političkim
djelatnostima, pa su mnogi nastupi, govori i prijedlozi bili
emocionalno obojeni i megalomanski intonirani. Često se
glasovalo aklamacijom, rijetko se utvrđivao kvorum ili pazilo tko ima pravo glasa, što se nastavilo i u kasnijem razdoblju, dapače i na značajnijim skupovima i sastancima u
organizaciji HDZ-a. Policija je budno pratila sva zbivanja,
bilo je katkad privođenja na informativne razgovore, ali represija nije bilo.
Veliku uznemirenost izazvala je svibanjska zapovijed Saveznog sekreterijata za narodnu obranu o izmještanju oružja republičkih teritorijalnih obrana (TO) u vojarne i vojna skladišta pod nadzorom JNA.18 Bilo je očigledno da je iz
općina s hrvatskom i muslimanskom većinom u BiH oduzeto oružje TO SR BiH, osim oružja i streljiva iznad kalibra
12,7 mm.19 Tako je u Hercegovini oružje TO Ljubuškoga,
Čitluka i dijela Čapljine uskladišteno u hangarima u Gabeli, a oružje Stoca, Neuma i dijela Čapljine u Tasovčićima.20
Sve je to urađeno bez znanja Štaba TO SR BiH i Predsjedništva SR BiH.21 Ipak, ponegdje se uspjelo spasiti oružje
u poduzećima, za koje je također vrijedila zapovijed o izmještanju.22
D. Marić, Opet jedini krivci novinari (tekst je prenijela Sloboda, Mostar, 16. 1. 1990., 13.).
M. Carić, Nin, br. 2037., 14. 1. 1990., 14.
8
R. Đurđević, Nin, br. 2038., 21. 1. 1990., 16.
9
Hronologija, 17.
10
Hronologija, 16.
11
Obrana I, 44., 265
12
M. Karabeg, Sistematičnost bezumlja, Sloboda, Mostar, 6. ožujka 1990., 2.
13
Dokumentacioni centar republike srpske: http://rs-icty.org/PUBLIKACIJE/hronologija_1990-1995a.pdf (dalje: DCRS).
14
D. G., Svježi politički vjetrovi, Sloboda, Mostar, 17. 4. 1990,, 3. Među organizatorima tribine zamijetan je bio nastup Petra Milića, tadašnjega predsjednika Demokratske partije, čije je sjedište bilo u Titogradu.
15
Zadnji skup mladih, Sloboda, Mostar, 24 4. 1990, 6.-7.
16
Obrana I, 265.
17
R. Dodig, HDZ u Lištici, SD, 28. 4. 1990., 6.
18
Obrana I, 43.
19
I. Lučić, Sigurnosno obavještajni sustavi u Bosni i Hercegovini 1980. - 1992., rukopis, Zagreb, 2002., 74.
20
J. Raguž, Hrvatsko Poneretavlje u Domovinskom ratu, Ogranak MH Metković, HIP, Metković-Zagreb, 2004. (dalje, Poneretavlje), 93.
21
R. Dodig, Premješteno oružje TO, SD, 23. 5. 1990., 9.
22
Kronologija, 23.
6
7
44 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
U Sarajevu 26. svibnja održana je osnivačka skupština
Stranke demokratske akcije. Za njezina predsjednika
izabran je negdašnji politički zatvorenik Alija Izetbegović, a prvi potpredsjednik postao je Adil Zulfikarpašić. Stranački ideolog postao je akademik Muhamed Filipović, predsjednik Foruma za zaštitu prava Muslimana. Skupu, koji su pozdravili izaslanici hrvatskih stranaka
HDZ-a, HDS-a, HSLS-a i HSS-a, su bili nazočni najugledniji muslimanski intelektualci.23 U HDZ-u BiH za prvoga čovjeka nametnuo se Davor Perinović, liječnik iz Sarajeva. U svojim prvim istupima žestoko se okomio na SK CK
BiH, ističući da su Hrvati u BiH potisnuti na marginu, ali je
s pojedinim političkim nespretnim izjavama iznenađivao
javnost. Tako je u razgovoru s novinarima, u svojemu stanu
u Sarajevu, koji je postao HDZ-ov inicijativni stožer, izjednačio bosanske franjevce s komunistima.24 Demanti koji
su uputili tjedan kasnije Perinovićevi kolege iz Duvna bio
je neuvjerljiv.25
U Hercegovini, a posebice u Ljubuškom, zamjetnu političku djelatnost pokazao je Inicijativni odbor Hrvatske demokratske stranke (HDS). U hotelu “Bigeste” u Ljubuškom
8. lipnja 1990. održana je djelomično javna tribina HDSa na temu “Aktualna politička situacija u Hrvatskoj nakon
izbora”, na kojoj su govorili M. Veselica, A. Kovačević i I.
Gabelica. Nakon intervencije policije, koji su se pozvali na
čl. 10. Zakona o javnim skupovima i čl. 8. Zakona o udruživanju građana, tribina je nastavljena u Vitini pred tri tisuće
nazočnih, ali je policija i tamo intervenirala, iza čega su se
okupljeni mirno razišli.26 IO HDS-a Ljubuški izdao je povodom toga proglas za javnost.27 Nekoliko dana nakon
toga u gradskom hotelu u Grudama održana je tribina, na
kojoj je također nastupio M. Veselica. Suorganizatori tribine bili su Demokratska inicijativa iz Gruda na čelu s J. Marićem i Demokratska inicijativa iz Neuma, a glavni orga-
nizator Demokratska zajednica BiH iz Dervente, na čelu s
S. Blažanovićem, predsjednikom Glavnoga odbora. S obzirom da je organizator tribine legalno registrirana stranka,
koja nema nacionalnoga predznaka, zabrane nije bilo.28
Na Antunovo 13. lipnja 1990. u Ljubuškom je boravio
predsjednik Inicijativnog odbora HDZ BiH D. Perinović.
Na sastanku su bili nazočni mnogi predsjednici poticajnih
odbora iz Hercegovine.29 Zaključeno je da se medijima pošalje javno priopćenja u obliku prosvjeda. Međutim, prosvjed nije nigdje objavljen.30 U lipnju Slobodni tjednik, opskurno glasilo M. Božića, izvješćivao je velikim reportažama o političkim zbivanjima u Hercegovini.31 Prva reportaža serijala HERCEGOVINA GATE bio je naslovljen “Ratni izvještaj iz Hercegovine specijalno odaslanog reportera
(J. Kelemen)”.32 Na slici, koja je naslovljena “Ilegalna akcija lijepljenja plakata”, vidi se skupina od devet mladića kako
nose plakate HDZ-a i predsjednika HDZ-a F. Tuđmana.
Međutim, niti je stanje bilo ratno, niti je bilo ilegalnih djelatnosti, već je to konstrukcija novina željnih napetih senzacija. S negativnom prosudbom političkih zbivanja u Hercegovini pisao je i beogradski list “Svet”. Donosi uglavnom
fotografije plakata HDZ-a i postere F. Tuđmana po hercegovačkim gradovima, te piše o komunistima, franjevcima,
ali i o jami u Šurmancima.33 “Nin” je početkom ljeta umjerenije intonirao pisanje o političkim zbivanjima u BiH, ali
je prozvao D. Brozovića, koji je rekao na skupu SDA da
se Hrvatska brani i na Drini, na što je reagirao M. Filipović, utvrdivši “mi se ne osjećamo ugroženi sa Drine”.34 U organizaciji Bošnjačkoga instituta u osnivanju i lista Naši dani u Sarajevu 28. lipnja 1990. održan je skup, na
kojemu je utvrđeno da je Musliman neadekvatna odrednica za nacionalno biće, a da bi prikladniji naziv bio Bošnjak
ili Bosanac.35
Pandžić, Hrvati, 37.
M. Čulić, Nakostriješeni bosanski jež, Danas, br. 434, 12. 6. 1990., 17.
25
Franjevci i HDZ, Danas, br. 435, 19. 6. 1990., 4.
26
R. Dodig, Poraz represivne politike, Hrvatska domovina, glasilo HDS-a, 21. lipnja 1990., 6.
27
Proglas HDS-a, SD, 11. 6. 1990., 2.
28
R. Dodig, Pobjeda demokratskih snaga, Hrvatska domovina, 21. lipnja 1990., 6.
29
R. Dodig, Skup HDZ-a, SD, 14. 6. 1990., 5.
30
Tekst prosvjeda. “Sada, nakon povijesnog trenutka ustoličenja novoga Sabora Republike Hrvatske, hrvatski narod u BiH osjeća da ima svoju domovinu. Mi kao Hrvati bili smo potpuno obespravljeni i za protuhrvatski komunistički režim i vrhovnike BiH ne postojimo. Dana 30. svibnja 1990. gosp. Zlatan Karavdić, predsjednik Skupštine BiH, primio je 16, što registriranih što neregistriranih stranaka u BiH. Međutim, nas nije udostojio primiti, čime je
zanijekao 200 tisuća članova HDZ-a iz BiH, a time je negirao postojanje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Pored toga, grupa novinara informativnog programa TV Sarajevo: D. Maslić, B. Vukobrat, D. Kenić, M. Kapor, M. Paunović, N. Pejić i njima slični, šire laži i izljeve mržnje prema HDZ-u, a
prema tome i prema hrvatskom narodu, koji je plebiscitarno prihvatio ovu stranku. Gosp. Marko Ćeranić, koji je dugo nastojao očuvati Zakon o zabrani
nacionalnih stranaka, već je najavljen kao direktor SDK u Beogradu. Međutim, on je sebi istodobno produžio mandat još tri mjeseca, da bi mogao utjecati na događaje. Zato apeliramo na Skupštinu BiH da zaustavi opasne naume Ćeranića, Karavdića, Durakovića, Rašidovićke i njima sličnih. Molimo da
nas se shvati kao što i želimo, tj. da se naša sudbina rješava u Sarajevu, a ne u Beogradu ili u Ravnoj Gori kao do sada. Koordinacijski odbor HDZ-a BiH,
predsjednik dr Davor Perinović”. (Tekst u autorovu posjedu).
31
Slobodni tjednik, 20. 6. 1990.,3.-6.; 27. 6. 1990., 11.-14. i 4. 7. 1990., 11.-14. (dalje ST).
32
ST, 20.6.1990., 3.
33
L. Mičeta, Sjajna zvezda iznad Metkovića, Svet, br. 214, 27. juna 1990., 11. - 13.
34
V. Zečević, Rađa se nova Bosna: čija i kakva?, Nin, br. 2060, 22. 6. 1990., 28- - 29.
35
Hronologija, 28.
23
24
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 45
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Krajem lipnja Ljubuški je bio pozornicom vrelih zbivanja. Prvo su gradom 22. lipnja protutnjali tenkovi i oklopni transporteri JNA. Građani su opet bili uznemireni paradom oklopa i oružja kroz Ljubuški i hercegovačke gradove, u kojima nema nikakvih vojnih objekata i strateških
ciljeva.36 Inicijativni odbor HDZ-a Ljubuški organizirao je
30. lipnja javnu tribinu s temom “Aktualna politička zbivanja na prostorima BiH”. Skupu od pet tisuća nazočnih,
pred hotelom “Bigeste”, obratio se član Središnjega odbora
HDZ-a BiH D. Perinović. Naglasak njegova izlaganja bila
je i dalje diskriminacijska politika prema Hrvatima u BiH.
Nakon njega govorili su predsjednici inicijativnih odbora
hercegovačkih općina.37 Intervenirali su redari iz Policijske postaje u Ljubuškom, pročitana je zabrana održavanja
tribine, pa se okupljeno pučanstvo mirno razišlo.38 Uvečer
30. lipnja 1990. u hotelu “Bigeste” održan je četvrti koordinacijski sastanak inicijativnih odbora HDZ-a BiH. Bilo
je nazočno 26 inicijativnih odbora HDZ-a iz BiH. Dnevni red bio je šaroliko koncipiran, raspravljalo se o dosadašnjem radu i djelovanju, materijalnim uvjetima i poteškoćama u radu. I. Alilović pokrenuo je inicijativu da se oživi
rad “HKD-a Napredak”, koji je nasilno ugušen nakon Drugoga svjetskog rata. Iza pola noći izbila je žučna polemika oko točke “Izbor Inicijativnog središnjeg odbora HDZa BiH”. Jedna struja, sastavljena uglavnom od mladih i neiskusnih članova inicijativnih odbora, htjela je izabrati za
predsjednika Inicijativnog odbora HDZ-a BiH dr. Davora
Perinovića iz Sarajeva. Druga, umjerenija struja, u kojoj
su prevladavali stariji i iskusniji članovi HDZ-a, tražila je
predlaganje više kandidata za predsjednika, kao i izjašnjavanje prije toga na Općinskim odborima HDZ-a. Na kraju je u dosta kaotičnoj atmosferi pobijedila mlađa, bučnija struja i za predsjednika samoproglasio se D. Perinović.39
Za vrijeme održavanja skupa 30. lipnja 1990. u Ljubuškom se dogodio incident, o kojemu su pisali mnogi listovi u Jugoslaviji. Kolona od petnaestak automobila s četrdesetak sudionika, uglavnom čapljinskih registracijskih
oznaka, “slaveći” poraz jugoslavenske nogometne repre-
zentacije protiv Argentine, zaustavila se u središtu Ljubuškoga, vitlajući jugoslavenskim zastavama, pjevajući i uzvikujući parole o Jugoslaviji, ali i provocirajući goste u obližnjim kafićima. Izbila je tuča, intervenirala je policija, nakon čega su se provokatori povukli i napustili Ljubuški.40
Prvu vijest o incidentu objavio je Tanjug, s naslovom “Napad na navijače”.41 U “Oslobođenju”, o provokaciji u Ljubuškom, tekst je bio naslovljen “Vandalizam hadezeovaca”,42
“Večernje novine” imale su naslov “Šahovnicom po leđima”,43 a u beogradskim dnevnim listovima pisalo je “Maksimir na ljubuški način”.44 Slučaj je zaključena kada se pojavila službena informacija Izvršnoga odbora SO-e Ljubuški,
u kojoj je osuđena smišljena provokacija kolone čapljinskih
navijača, koje je predvodio Ž. Spahić, radnik SJB Čapljina, i
koja je provocirala mještane povicima “Ovo je Srbija”, “Slobo, slobodo”.45
Djelovanje i istupi predsjednika IO HDZ BiH D. Perinovića bivaju u medijima popraćeni odreda negativnim tonovima. Između ostaloga, zamjeralo mu se što stalno proziva,
napada i svađa se, a to njegovi preci Perinovići, podrijetlom
Srbi iz istočne Hercegovine, nisu činili.46 Sam D. perinović pretjerivao je s brojem članova HDZ-a i izjavljivao kako
HDZ BiH nije podružnica HDZ-a iz Zagreba.47 Zbog nezadovoljstva radom D. Perinovića u Zagrebu je 11. srpnja
1990. održan sastanak čelnika Inicijativnih odbora HDZ-a
BiH. Sastanak je vodio J. Manolić. Nakon višesatne rasprave većina općinskih inicijativnih odbora dala je povjerenje
D. Perinoviću, osim IO HDZ-a Gruda (V. Zorić), Posušja
(M. Kovač), Duvna (M. Jolić), te IO HDZ-a Ljubuški, Podružnica Grad (R. Dodig i M. Šimić).48
Na bosanskohercegovačku političku pozornicu 12. srpnja 1990. u Sarajevu agresivno je stupila Srpska demokratska stranka (SDS). Za predsjednika je izabran R.
Karadžić, koji je porazio suparnika V. Srebrova, osnivača podmlatka “Mlada Bosna”. Među pozdravnim govorima najoštriji je bio J. Opačića iz Knina, koji je uzvi-
Vijest “Vojne akrobacije u zapadnoj Hercegovini”, poslana 22. lipnja 1990. u Slobodnu Dalmaciju, neobjavljena, u autorovu posjedu.
Zabilješke, 30. 6. 1990.
38
Čini se da su organizatori povukli riskantan potez kada su na vrelom suncu htjeli organizirati javnu tribinu, a radilo se o političkom skupu, zapravo više o samopromidžbi člana Središnjice HDZ-a BiH D. Perinovića. Naime, u razgovorima s tadašnjim policijskim službenicima doznao sam kako je
odred specijalne policije već bio krenuo iz Mostara, s namjerom da intervenira i rastjera skup u Ljubuškom. To je spriječio tadašnji načelnik Policijske
postaje u Ljubuškom R. Lavrić.
39
Vijest o sastanku poslana 1. srpnja 1990. Slobodnoj Dalmaciji, neobjavljena, u autorovu posjedu.
40
Vijest poslana 1. srpnja 1990. u Slobodnu Dalmaciju, neobjavljena, u autorovu posjedu.
41
SD, 2. 7. 1990., 32; Vjesnik: Dva napada na navijače, 2. 7. 1990., 14.
42
M. Bekan, Oslobođenje, 4. 7. 1990., 5.
43
Z. Vukmirović, 3. 7. 1990., 5.
44
Politika ekspres, 5. 7. 1990., 8.
45
F. Konjhodžić, Smišljena provokacija, Oslobođenje, 7. 7. 1990., 5. Dopisnik Slobodne Dalmacije iz Ljubuškoga R. Dodig prosvjedovao je u više navrata zbog neobjavljivanja njegovih tekstova o provokaciji u Ljubuškom, nakon čega je objavljen njegov komentar “Hoću politiku u svoju butigu”, SD, 11.
7. 1990., 13.
46
Đ. Sredanović, Zavađanje naroda, Oslobođenje, 29. 6. 1990., 13.
47
A. Kaurin, Nismo podružnica HDZ-a, Večernji list, 9. 7. 1990., 7.
48
Obrana I, 265; Obrana II, 45; Zabilješke, 11. 7. 1990.
36
37
46 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
knuo: “Ako ne budemo imali Jugoslaviju, imat ćemo Liban”. Skup je pozdravio i A. Izetbegović, koji je kazao kako
se SDA zalaže za razumnu federaciju ili konfederaciju. Na
skupštini je govorio i književnik A. Vuletić. Ostali govornici istaknuli su da se u slučaju konfederativna rješenja jugoslavenske krize ne mogu priznati Brozove granice.49 Suprotno tome, F. Muhić, čelnik novoutemljene Republikanske
stranke ( 17. srpnja 1990.) izjavljuje: “Opstanak BiH životno zavisi od povezanosti sa Slovenijom i Hrvatskom”.50 Pored Hrvatske demokratske zajednice političko djelovanje u
Hercegovini nastavila je i Hrvatska demokratska stranka.
U Ljubuškom je 15. srpnja 1990. utemljen Općinski odbor
HDS-a Ljubuški, kojom prigodom su govorili A. Kovačević i I. Kujundžić.51 Stranka se istoga dana oglasila priopćenjem za javnost, u kojemu je prosvjedovala protiv zabrane
osnivačke skupštine HDS-a u Čitluku.52 Kraj srpnja obilježio je prosvjed HDZ-a protiv nezakonita izbacivanja NK
Veleža iz prve savezne nogometne lige,53 šaljivi ustav republike Hrvatske, u kojemu se u članku XIV. kaže da je “Glavno selo Republike Hrvatske Ljubuški”,54 najava A. Markovića, na skupu na Kozari 30. srpnja 1990., da će u BiH pobijediti njegov Reformski savez za Jugoslaviju,55 proglašenje
amandmana 59. - 79. na ustav SR BiH, te izmjene Zakona o
političkim organizacijama SR BiH, kojima su ukinuta ograničenja u radu političkih stranaka i utvrđeni čimbenici za
prve višestranačke izbore u BiH.56
Početkom kolovoza 1990. pojedini sarajevski listovi najavljuju lažiranje izbora u BiH, optužujući Hrvate iz Metkovića, Imotskoga i Vrgorca, da se prijavljuju u Hercegovini,
kako bi tamo glasovali za HDZ.57 Na drugoj strani Srbi započinju agresivnu politizaciju događaja iz Drugoga svjetskoga rata. U Prebilovcima kod Čapljine 6. kolovoza 1990.
održan je komemorativni skup, u znak sjećanja na stradanja mjesnoga pučanstva, a nakon toga u Šurmancima nad
jamom održan je parastos, koji je vodio iguman Jovan Nedić.58 Istoga dana u Drinovcima je održana prva osnivačka
skupština Hrvatske kršćansko-demokratske stranke u BiH,
za čijega je predsjednika izabran V. Majić. Skupu od dvije tisuće nazočnih obratio se i dr. V. Pandžić, potpredsjednik HKDS-a iz Zagreba, koji je pozvao na pomirbu svih
Hrvata.59 Na svehrvatsko pomirenje također je pozvao i I.
Z. Čičak, na osnivačkoj skupštini Hrvatske seljačke stranke za općinu Grude 6. kolovoza 1990.60 Osnivačka skupština HDZ-a Š. Brijeg održana je 10. kolovoza 1990. u hotelu “Park”, na čijem su konstituiranju govorili Z. Marković, N. Jurica, M. Mihanović i drugi. Za predsjednika OO
HDZ-a Š. Brijeg izabran je A. Mikulić.61 Sutradan, 11. kolovoza 1990. u Posušju je također održana osnivačka skupština Općinskoga odbora HDZ-a. Na skupu je govorio V.
Šeks, koji je rekao da će HDZ poštovati postojeće međurepubličke granice, ali će voditi brigu o položaju Hrvata,
ma gdje se oni nalazili. P. Glumac poručio je “da će hrvatsko biti sve od Triglava pa do Drine, pa i šire”.62 HDZ BiH
priredio je 11. kolovoza 1990. javnu tribinu u Rumbocima
kod Prozora, gdje se okupilo oko 40 tisuća Ramljaka i gostiju. Na povratku neki su autobusi bili kamenovani.63 Istoga dana, u nedjelju 13. kolovoza 1990., kada su se Duvnjaci
na referendumu izjasnili o promjeni naziva Duvno u Tomislavgrad,64 održana je osnivačka skupština HDZ-a u Grudama. U nazočnosti oko 20 tisuća žitelja Gruda i okolnih
mjesta govorili su M. Žagar, N. Jurica i G. Šušak. Politički
tajnik HDZ-a N. Jurica rekao je: “Treba graditi suverenitet Herceg-Bosne, a to će pokazati izbori 18. studenoga, u čemu će nam veliku pomoć pružiti muslimanska
braća”.65 U Duvnu je na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza
1990. predstavljena programska orijentacija HDZ-a BiH.
Na igralištu ispred Osnovne škole s kupilo se oko 20 tisuća
žitelja duvanjske i susjednih općina. Na skupu su govorili
N. Jurica, M. Žagar i G. Šušak. I. Alilović zatražio je da se
hrvatski jezik uvede u službenu uporabu u BiH.66 Na hercegovačkoj političkoj sceni pojavila se i Hercegovačka demokratska zajednica, sa sjedištem u Čitluku, čiji je predsjednik
postao T. Martinović.67
Pandžić, Hrvati, 38; Hronologija, 32.
Pandžić, Hrvati, 38.
51
R. Dodig, U Ljubuškom skupovi HDS-a i Muslimana, SD, 16. 7. 1990., 32; T. Bradvica, Osnivačka skupština HDS-a, Večernji list, 17. 7. 1990., 7.
52
Dva aršina?, Tanjug, Oslobođenje, 17. 7. 1990., 6.
53
Javni prosvjed, Vjesnik, 25. 7. 1990., 10.
54
Feral tribune, podlistak Nedjeljne Dalmacije, 22. 7. 1990., 29.
55
Pandžić, Hrvati, 38.
56
Pandžić, Hrvati, 38.
57
Sprema se lažiranje izbora u BiH, As, Sarajevo, 3. 8. 1990., 4.
58
M. Vego, Komemoracija u Prebilovcima, SD, , 7. 8. 1990., 3.
59
P. Grubišić, Bit ćemo jedinstveni, SD, 7. 8. 1990., 2.
60
P. Grubišić, Pomirenje Hrvata, SD, 7. 8. 1990., 2.
61
A. Zeljko, HDZ – velika politička snaga, SD, 11. 8. 1990., 3.
62
E. Krehić, Legalno događanje Hrvata, preneseno iz Vjesnika, Oslobođenje, 16. 8. 1990., 18.
63
F. D., Necivilizacijski čin, Oslobođenje, 16. 8. 1990., 4.
64
Hronologija, 36.
65
D. Andrijanić, Nikome ni pedalj Herceg-Bosne, Oslobođenje, 14. 8. 1990., 5.
66
L. R. Kokanović, Promocija volje naroda, SD, 16. 8. 1990., 2.
67
N. Žujo, Registrovane nove stranke, Oslobođenje, 16. 8. 1990., 4.
49
50
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 47
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
U kulturno-sportskom centru “Skenderija” u Sarajevu 18. kolovoza 1990. održana je osnivačka skupština
HDZ-a BiH. Pred pet tisuća članova, izaslanika i simpatizera HDZ-a, izabrano je radno predsjedništvo, u kojemu su četvrtina članova bili Muslimani. Od dužnosnika
HDZ-a Hrvatske skupu su bili nazočni D. Brozović, M. Žagar, N. Jurica, fra T. Duka, Z. Babić i P. Glumac. Skup su pozdravili u ime SDA A. Zulfikarpašić, Foruma za zaštitu nacionalnih prava Muslimana M. Filipović, Hrvatske stranke
iz Zagreba H. Šošić, Demokratskoga saveza Kosova F. Agani, Demokratskoga saveza Vojvodine M. Bićanić, Hrvatske republikanske stranke I. Paraga, Hrvatske demokratske
stranke D. Stipac i Hrvatskoga islamskoga centra iz Sydneya R. Avdić. Skupštinu je dosta neuko vodio A. Beljo. Skup
je počeo sa zakašnjenjem, uz izvjesne novinarske pretpostavke da su M. Žagar i D. Brozović nagovarali D. Perinovića da se ne kandidira za predsjednika HDZ-a BiH, čemu se
usprotivio A. Zulfikarpašić.68 Uvodni referat podnio je D.
Perinović, predsjednik IO HDZ BiH. U dugom obraćanju,
prekidanom što spontanim, što dirigiranim aplauzima, govorio je o utemeljenju Inicijativnoga odbora HDZ BiH 19.
siječnja 1990., hrvatskoj povijesti, neprijateljima Hrvata u
BiH, 250.000 članova HDZ-a u 60 općinskih odbora u BiH,
o tome da se u zapadnoj Hercegovini nitko više ne učlanjuje u HDZ, jer su svi postali članovi, o nemijenjanju granica
BiH, o suverenoj i konfederalnoj BiH, o braći Muslimanima, i o pretvaranju Bosne i Hercegovine u balkansku Švicarsku. Bilo je u njegovu govoru i megalomanskih usporedaba, kao ona da je 2. lipnja 1990. u Duvnu, na sastanku
privremenih koordinacijskih odbora HDZ BiH, Perinović
izabrana za predsjednika IO HDZ BiH, kao što je kralj Tomislav na Duvanjskom polju izabran za hrvatskoga kralja.69
A. Zulfikarpašić, obratio se u ime 400.000 članova SDA,
te istaknuo kako SDA vjeruje Hrvatima u BiH i kako su
oni najvjerniji saveznici bosanskohercegovačkim Muslimanima. Ta konstatacija bila je dočekana frenetičnim aplauzom. H. Šošić, u svojemu obraćanju okomio se
na predsjednika SIV-a A. Markovića, da treba Hrvatskoj
vratiti deset milijardi dolara deviza, a Bosni i Hercegovini
pet, davši potporu F. Abdiću. Zajedničko djelovanje SDA
i HDZ-a najavio je i M. Filipović. U popodnevnim satima
usvojen je Statut HDZ-a BiH i Programska deklaracija. U
čl. 4. Statuta kaže se da HDZ BIH djeluje na području BiH
i “ostalom teritoriju SFRJ”. U čl. IX. Programske deklaracije
kaže se “da HDZ BiH odlučno stoji na stajalištu da se odnosi u državnoj zajednici naroda Jugoslavije mogu zasnivati
na dosljednom poštovanju svakoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja”.70 Nakon stanke pristupilo se biranju
članova Koordinacijskoga i Izvršnoga odbora HDZ BiH. I
tada je došlo do svojevrsna raskola na skupštini. Na prijedlog da se za predsjednika koordinacijskoga odbora izabere D. Perinović, s tribina se začuo povik: “Nećemo Srbina za predsjednika”. Nakon polusatne stanke, u kojoj su
se prikupljali potpisi potpore za predsjedničku kandidaturu M. Lasića, vatrenim govorom skupu se obrati fra Tomislav Duka, koji se založio za dr. D. Perinovića za predsjednika. Taj je prijedlog prihvaćen i D. Perinović je većinom
glasova izabrana za predsjednika Koordinacijskoga odbora
HDZ BiH. Kada je D. Perinović predlagao članove Koordinacijskoga i Izvršnoga odbora HDZ BiH, ponuđeno članstvo odbili su I. Šarac (Tomislavgrad) i V. Zorić (Grude).71
Nakon skupa u sarajevskoj Skenderiji, na povratku u Hercegovinu, nekoliko autobusa je kamenovano.72
O osnivačkoj skupštini HDZ-a BiH u Sarajevu oglasio se i
M. Jergović. On piše kako je D. Perinović nekritično i katkad neumjereno govorio, a da su najuvjerljivije izlagali M.
Filipović, H. Šošić i fra T. Duka. Međutim, pita se Jergović,
na skupu nije bilo eminentnih hrvatskih intelektualaca u
BiH (A. Vuletić, V. Koroman, M. Stojić, V. Lukić, I. Lovrenović). “Time se obistinjuje predviđanje da će bosanski
HDZ biti različit od domicilnoga i po tome što će biti
potpuno narodnjačka organizacija, lišena elite, ako to
već nije ona crkvena”.73
Sutradan, 19. kolovoza 1990. u Ljubuškom, nakon osnivačke skupštine HDZ-a Ljubuški, na nogometnom igralištu
održan je veliki skup HDZ-a BiH, na kojemu je bilo oko
30 tisuća članova i simpatizera HDZ-a, gostiju i promatrača. Na skupu su govorili dužnosnici HDZ-a iz Hrvatske (G.
Šušak, Z. Babić, M. Zulić, A, Beljo, N. Jurica, M. Akmadža,
I. Tolj, Z. Gavran), potpredsjednik HSP-a A. Paradžik, te
mnogobrojni gosti i čelnici HDZ-a BiH. Za vrijeme govora
D. Perinovića, u više navrata, prolomili su se zvižduci. On
je za to optužio predsjednika Predsjedništva SFRJ B. Jovića i ministra obrane V. Kadijevića. Kako zvižduci i negodovanja nisu prestajali, Perinović je skratio izlaganje i napustio govornicu.74 Kasnije je optuživan u srpskom tiksu da je
na skupu u Ljubuškom Bosnu proglasio Hrvatskom.75 Inicijativni odbor HDZ-a, podružnica Grad Ljubuški, uputio
je 23. kolovoza 1990. prosvjed središnjim tijelima HDZ-a
u Zagrebu protiv D. Perinovića. U njemu se traži smjena
Ž. Garmaz, Zna se - HDZ, Valter, br. 33, Sarajevo, kolovoz 1990., 14. - 15.
Zabilješke, 18. 8. 1990: Pandžić, Hrvati, 39.
70
Statut HDZ BiH, Sarajevo, 18. kolovoza 1990.
71
H. Orahovac, Koalicija HDZ - SDA, Fokus, kolovoz 1990, Zadar, 19; Zabilješke 18. 8. 1990.
72
Pandžić, Hrvati, 39.
73
M. Jergović, Hrvati i Muslimani u koaliciji, Nedjeljna Dalmacija, 26. 8. 1990., 4.
74
F. Konjhodžić, Aplauzi i zvižduci, Oslobođenje, 21. 8. 1990., 2.; F. Konjhodžić, Zvižduci Perinoviću, Večernje novine, 21. 8. 1990., 5; Zabilješke, 119.
8. 1990.
75
V. Zečević, Jugoslavija u Bosni, Bosna u Jugoslaviji, Nin, br. 2070, 31. 8. 1990., 20.
68
69
48 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
predsjednika Koordinacijskoga odbora HDZ-a BiH, zbog
samovolje, kršenja Statuta stranke, biranja poslušnika i nesposobnih u stranački vrh, te optužaba protiv hercegovačkih čelnika Inicijativnih odbora HDZ-a.76 Lik i djelo D. Perinovića sve je više predmetom polemika i novinskih članaka. Tako se piše o odjecima njegova govora iz Skenderije 18. kolovoza, kada je optužio “srpsku vlast u Sarajevu da
je komunistička i četnička, te da je teže biti Hrvat u BiH
nego crnac u Južnoafričkoj Republici”, njegovu podrijetlu, ali i odgovoru N. Durakovića, koji je predbacio Perinoviću “da je se nekada krstio sa tri prsta, a zašto sada sa četiri prsta”.77 A. Zulfikarpašić, potpredsjednik SDA, rekao
je da mu se činilo da je Perinović spreman i na suradnju sa
Srbima, da SDA jest za koaliciju s Hrvatima, ali isto tako i
za koaliciju sa Srbima.78 Čelnici hercegovačkih općinskih
odbora HDZ-a isticali su kako D. Perinović ne uvažava nikakvu sugestiju iz Hercegovine, okružuje se s poltronima,
patetičan je i egocentričan, pa se stekao dojam da želi HDZ
BiH odvojiti od Zagreba i nametnuti se za vođu.79
Savez reformskih snaga Jugoslavije za SR BiH pokušao je
djelovati i na području zapadne Hercegovine, pa je u Ljubuškom 20. kolovoza 1990. utemeljen Inicijativni odbor.80
S druge strane, u Prebilovcima kod Čapljine održan je skup
SDS-a 25. kolovoza 1990.81 Istoga dana u Mostaru održan
je sastanak čelnika Općinskih i Inicijativnih odbora HDZa BiH Š. Brijega, Čitluka, Mostara, Neuma, čapljine, Ljubuškoga, Posušja, Gruda, Ljubuškoga, Stoca i Prozora. Na
njemu se raspravljalo o organizaciji i načinu vođenja predizborne kampanje u BiH, o odnosu stranačkih središnjica
u Zagrebu i BiH, te o koordiniranju i usuglašavanju stajališta. Izabran je i Koordinacijski odbor za Hercegovinu.82 U
tisku se pojavljuju procjene rada HDZ-a BiH, gdje se govori
o dvije struje u toj stranci: hercegovačke i bosanske. Prva je
za Bosnu kao dio Hrvatske, a druga za Bosnu kao suverenu
i samostalnu republiku.83
Rujan je nagovijestio žestoku predizbornu utrku. U Š. Brijegu 1. rujna 1990., priređen je opskuran skup, čiji je
organizator najvjerojatnije bio Slobodni tjednik i njegov glodur M. Božić. Pred desetak tisuća nazočnih govorili su M. Božić, M. Talijančić, I. Z. Čičak i I. Karamatić. Tom prigodom M. Božić predstavio je udrugu Hrvatsku domoljubnu organizaciju (HDO), kao navodnu
nadstranačku organizaciju, desno krilo HDZ-a (?). Na
platou pred širokobriješkom crkvom postrojilo se 25 momaka u crnoj odjeći, koji su osvanuli na naslovnici Slobodnoga tjednika. Naravno, to je izazvalo negativne reakcije u srpskome tisku.84 Sa srpske strane nastavilo se s politizacijom hercegovačkih jama. Od rujna 1990., a na zahtjev
SPC-a i SDS-a, speleološko društvo “Zelena brda” iz Trebinja počelo je iz kraških jama na području donje Neretve
vaditi kosti Srba iz II. svjetskoga rata. Kosti je obrađivao
Institut za sudsku medicinu VMA Beograd (Bivolje Brdo,
Šurmanci i dr.).85
U Zagrebu je 7. rujna 1990. na zatvorenom sastanku,
kojemu je predsjedavao predsjednik HDZ-a dr. F. Tuđman, smijenjen D. Perinović s mjesta čelnoga čovjeka
HDZ-a BiH.86 To je izazvalo mnoge reakcije u tisku. Sarajevsko “Oslobođenje” piše da je Perinovićevom smjenom
HDZ BiH izgubio svoju autentičnost,87 da sam Perinović
ne priznaje smjenu,88 da su se čelnici iz Zagreba upetljali
u politiku BiH;89 list “Valter” donio je izjavu D. Perinovića
“Odbijam diktat iz Zagreba”,90 “Slobodna Dalmacija” piše
kako je Perinovićeva smjena rascjep u HDZ-u BiH;91 “Vjesnik” piše kako je Perinovićeva smjena s kormila HDZ-a
BiH oduzimanje suvereniteta cijeloj republici,92 “Politika”
zlurado komentira da je u pitanju hrvatska nesloga,93 “Večernje novosti” navode Perinovićeve izjave s njegove turne-
Prosvjed u autorovoj pismohrani.
Ž. Rakonjac, Bileća neće pasti, Politikin Svet, august-septembar 1990., 33. – 35.
78
F. Đapo, Srbima je mjesto u saboru, nije na ulici, SD, 25. 8. 1990., 15.
79
R. Žaja, Hercegovina bez Bosne- to je želja Šešelja, SD, 25. 8. 1990., 16. – 17.
80
F. Konjhodžić, Stranka nade, oslobođenje, 21. 8. 1990., 2.
81
Ž. Raguž, Hercegovina - Srpske tendencije u nacionalnom razvoju Muslimana, HKD Napredak, Podružnica Stolac, Stolac, 1997., 243.
82
Zabilješke, 25. 8. 1990.
83
M. Tomić, Bitka za fotelju i Bosnu, Nedjelja, 26. 8. 1990., 12.
84
M. Karačić, Čičak spustio loptu, Oslobođenje, 3. 9. 1990., 5; Zabilješke, 1. 9. 1990.
85
Poneretavlje, 46.
86
Pandžić, 44.
87
M. Trivić, Zašto je smijenjen Perinović?, Oslobođenje, 10. 9. 1990., 2
88
R. Živković, Ne priznajem Tuđmanovu odluku, Oslobođenje, 10. 9. 1990., 3.
89
Z. Isaković, A. Hasković, Jastrebovi nad Herceg-Bosnom, Oslobođenje, 11. 9. 1990., 4.
90
Valter, Sarajevo, br. 34., str. 10.
91
D. Mikulandra, Perinović želi ostati u ringu, SD, 11. 9. 1990., 9.
92
S. Avdić, Zašto je smijenjen Perinović, Vjesnik, preneseno u Oslobođenju, 12. 9. 1990., 17.
93
M. Durić, Hrvatski narod razjedinjen, Politika, preneseno u Oslobođenju, 12. 9. 1990., 17.
76
77
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 49
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
je po Australiji i S. Americi, kada je rekao: “Ni na koji način, ni pod koju cijenu nećemo prihvatiti tzv. pokret autonomaša u Hercegovini”,94 dok je Nin Perinovićevu smjenu
krstio rasističkom.95 Nije posve jasno tko je sve izabran u
Predsjedništvo HDZ BiH, te u Izvršni odbor HDZ BiH, nakon opoziva D. Perinovića.96 Za političkoga tajnika predložen je S. Kljuić, a kandidati za predsjednika HDZ-a BiH bili
su M. Brkić, V. Pandžić i M. Lasić.97 Čini se da su u Predsjedništvo stranke imenovani 16. rujna 1990. kao dopredsjednici I. Bender, A. Hodžić, A. Baković, N. Križanac i M. Jolić.98 Uskoro je za v.d. predsjednika HDZ-a BiH imenovan
S. Kljuić iz Sarajeva.99
Za to vrijeme u Višem sudu u Sarajevu registrirana je stranka Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH, čijim predsjednikom postaje dr. N. Kecmanović.100 Na skupu SDA u
V. Kladuši 16. 9. 1990. A. Izetbegović izjavio je: “ Ako Slovenija i Hrvatska odu iz Jugoslavije, BiH neće ostati s ostatkom Jugoslavije”.101 Stranački skupovi i predstavljanje programa nastavljeno je sve bržim tempom. Početkom listopada dolazi do razlaza A. Izetbegovića i A. Zulfikarpašića, koji osniva novu stranku Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO) i postaje joj predsjednikom 7. listopada
1990.102 Dosta nezamjetno prošlo je osnivanje Republikanske stranke BiH u Goraždu, čiji je lider postao dr. F. Muhić.103 O tomu ništa nije izvijestila ni svenazočna nova TV
postaja YUTEL, koja je otpočela s radom 23. 10. 1990.104
Uoči izbora u BiH bile su registrirane 42 političke stranke,
od kojih su mnoge nosile egzotična imena, s minimalnim
brojem članova.105 Za članove Predsjedništva SR BiH kandidate je istaknulo osam stranaka s 27 kandidata.106
Konačno, 18. studenoga 1990., u sedam sati ujutro, otvoreno je 5.850 biračkih mjesta, s tri milijuna registriranih gla-
sača. Glasovalo je 77,5% upisanih birača.107 Prema izvješću
Republičke izborne komisije od 12. prosinca HDZ BiH, u
sedam izbornih jedinica, osvojila je 44 zastupnička mjesta u Vijeću građana SR BiH i u Vijeću općina SR BiH.108
Osim njih, u Skupštinu SR BiH izabrano je još pet Hrvata iz drugih političkih stranaka. Iz Vijeća građana izabrana su dva dužnosnika Skupštine BiH: M. Ljubić, potpredsjednik Skupštine SR BiH i R. Dodig, potpredsjednik Vijeća građana SR BiH. Predsjednik Kluba zastupnika HDZ
BiH u Skupštini SR BiH postao je V. Pandžić, a dopredsjednik Kluba V. Barać. U Predsjedništvo SR BiH iz reda Hrvata izabrani su S. Kljuić (473.002 glasa) i F. Boras (416.629
glasova).109 U Mostaru od 72.160 izišlih glasača, HDZ BiH
dobila je gotovo 30% glasova, proporcionalno najviše od
svih.
Dok su počeli pregovori o konstituiranju novih vlasti SDS
je nastavila s politizacijom žrtava iz II. svjetskoga rata. U
Prebilovcima se počelo graditi spomen-obilježje s kriptom,
za kosti civilnih srpskih žrtava iz hercegovačkih jama, pa
su Prebilovce krajem studenoga 1990. posjetili R. Karadžić,
N. Koljević i Milić od Mačve.110 Ipak, bilo je i kritičnih tonova o tome, je li odabrano pravo mjesto i podobno vrijeme za prijenos kostiju žrtava.111 Međutim, srpski tisak utrkivao se tko će više napisati članaka o hercegovačkim jamama. U “Politici Ekspres” počeo je izlaziti feljton o srpskim
žrtvama II. svjetskoga rata iz pera M. Nadaždina, a u izdanju NIP “Politike” pojavilo se u prosincu 1990. izvanredno
izdanje B. Đurice i N. Vidića: “Gospa Međugorska, a jame
srpske”, u nakladi od 50.000 primjeraka.
Na prvoj zajedničkoj sjednici Vijeća skupštine SR BiH 20.
prosinca 1990. za predsjednika Skupštine SR BiH izabran
je M. Krajišnik, kandidat SDS-a, predsjednik Predsjedništva SR BiH postao je A. Izetbegović, a mandatar Vlade SR
P. Stanivuković, Drina vodi u rat, Večernje novosti, preneseno u Oslobođenju, 12. 9. 1990., 17.
M. Čavić, Muslimani protiv Muslimana, Nin, br. 2073, 21. 9. 1990., 10.
96
R. Živković, Slava kratkoga vijeka, Oslobođenje, 12. 9. 1990., 5; Isključen dr. Perinović, Hina, Vjesnik, 9. 9. 1990., 5.
97
Pandžić, Hrvati, 44.
98
Obrana I, 268.
99
Hronologija, 39. Kasnije, na svjedočenju u Haagu, S. Mesić tvrdio je da je Kljuić bio Tuđmanov izbor, te da je on, zajedno s P. Juričem i A. Bakovićem,
odletio u Sarajevo na razgovor s Kljuićem. Bilo je neslaganja oko imenovanja v. d. predsjednika HDZ-a BiH, jer je A. Baković htio biti predsjednikom,
Transkripti iz Haaga, http://www.referendum.8k.com/transkripti%20iz%20haga1.htm, 6. 7. 2004. Sam Kljuić u kasnijim razgovorima tvrdio je da nije
D. Perinović smijenjen što je bio Srbin podrijetlom, već što je bio budala i politički analfabet. Nadalje, Kljuić je tvrdio da je on 7. rujna 1990. o svojemu
izboru čuo na Radio Zagrebu u Njemačkoj, a da je nakon povratka u Sarajevo 16. rujna, na sastanku Glavnoga odbora, bio izabran za v. d. predsjednika
HDZ BiH, http://www.danas.org/svjedoci/html/Stjepan_Kljujic.html, 6. 7. 2004. Po drugim izvorima, na sastanku u Zagrebu, uz nazočnost G. Šuška i
N. Jurice, izabrano je 16. rujna 1990. predsjedništvo HDZ-a BiH, Obrana I, 248.
100
DRCS, 7. 6. 2004.
101
DRSC, 7. 6. 2004.
102
Hronologija, 44.
103
M. Huskić, Fuad and Davor, Valter, 38, 12.
104
Hronologija, 55.
105
Stranke, programi, ličnosti, Oslobođenje, Sarajevo, studeni, 1990., 125.
106
S. Arnautović, Izbori u Bosni i Hercegovini 1990., Sarajevo, 1996., 103.
107
Z. Sančević, Pogled u Bosnu, Zagreb, 1998., 90.
108
Službeni list SR BiH, 42/90., 19. 12. 1990.
109
S. Arnautović, o. c., bilj. 2., 107.
110
M. Vego, Zajednička grobnica, SD, 23. 11. 1990., 7.
111
E. Krehić, Aveti nad jamama, Vjesnik, 14. 12. 1990., 5.
112
Službeni list SR BiH, 44/90, 28. 12. 1990.
94
95
50 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
BiH J. Pelivan, kojega je kandidirao HDZ BiH.112 SDS oporavala je izbor A. Čampare za generalnoga tajnika Skupštine SR BiH, ali on je izabran većinom glasova. Na zasjedanjima skupštinskih vijeća došlo je do prvih nesuglasica oko
teksta svečane izjave (prisege). Zatupnik SDS-a M. Simić
tražio je da se tekst prisege tiska ćirilicom, na to je reagirao
I. Lučić, zastupnik HDZ-a BiH, tražeći da se svečana izjava
prevede i na hrvatski jezik.113
Na drugom zasjedanju Skupštine SR BiH 27. prosinca
1990. V. Pandžić, u ime Kluba HDZ BIH, tražio je da se
materijali hrvatskim zastupnicima šalju na hrvatskom književnom jeziku114
Zaključak
Kada se s odmakom od gotovo četrnaest godina raščlanjuje društvena i politička scena u Bosni i Hercegovini u 1990.
godini, a posebice političko djelovanje bosanskohercegovačkih Hrvata, mogu se sumirati određena zapažanja. Evidentno je da je u BiH došlo do političkoga zamora stare komunističke vlasti, koja sama nije znala što bi sa sobom, ali
je napravila demokratske uvjete za prve višestranačke izbore u BiH. Bosanskohercegovački Muslimani prvi su krenuli s političkom strankom, ali u njezinu nazivu ne stoji nacionalni epitet. Prema onoj staroj Lenjinovoj, u biti svake
politike je kadrovsko pitanje. To je očito na profilu stranačkih čelnika Hrvata, Muslimana i Srba u BiH. A. Izetbegović pokazao je praktičnost i određenu mudrost, ali s druge strane i strah od artikuliranja nacionalnih interesa. On
je nastojao pomiriti vjersko i političko unutar bošnjačkoga
muslimanskoga kruga, pa se stoga sukobio s A. Zulfikarpašićem i M. Filipovićem, koji su bili za svebošnjački građanski koncept sekularne države. Srpska demokratska stranka
krenula je politički agresivno, oslonjena na zapadu na SDS
J. Raškovića, a na istoku na srpski sustav srbijanskoga lidera S. Miloševića. Osjećali su se superiorno, znajući da im
JNA pruža potporu, pa su zauzeli koncept tvrde unitarne
jugoslavenske države, u kojoj bi Srbi imali očiglednu lidersku ulogu. Hrvati su se pokazali kao praktični organizatori,
vrlo homogenizirani kada je stranačka pripadnost u pita-
nju. Opredijelili su se listom za Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja je u Hrvatskoj odnijela pobjedu na izborima
u travnju 1990. Logično je da su prvi odbori HDZ-a počeli
nicati u Hercegovini, posebice u graničnim općinama s Hrvatskom. Odmah u početku Hercegovci su pokazali otklon
prema sarajevskoj središnjici HDZ-a, jer je HDZ u Zagrebu, koji je u konačnici bio arbiter ultimus, podupro D. Perinovića, liječnika iz Sarajeva, da bude čelnik HDZ-a BiH.
I danas je zagonetna uloga prvoga čovjeka HDZ-a BiH, od
siječnja do rujna 1990. Pokazao se kao neuk i netalentiran političar, slab govornik, sklon poslušnicima i klimoglavcima, te nije čudo što se nije mogao dugo održati na
čelu stranke. Ni izbor S. Kljuića kao čelnoga čovjeka HDZa BiH nije bilo najsretnije rješenje. Radilo se o bonvivanu iz
sarajevske čaršije, koji je vrlo malo imao sluha ze potrebe i
stanje na terenu, u praktičnim situacijama. Osim toga, nije
se uspio nametnuti kao intelektualni autoritet, pa je HDZ
BiH u 1990. imao malenu potporu hrvatkih intelektualaca. Osim toga, na stranačke skupove dolazili su često čelnici HDZ-a iz drugoga postava – I. Tolj, N. Jurica, Z. Babić,
M. Akmadža, A. Baković, G. Šušak i drugi. Mnogi su glumili stranačke autoritete i katkad isticali svoju mesijansku
ulogu. Hrvati u BiH nisu uspjeli stvoriti zdravu višestranačku klimu, jer se na izborima za Parlament SR BiH i Predsjedništvo SR BiH kandidirala samo Hrvatska demokratska
zajednica. Ostale stranke bile su marginalne, čak i na mjesnoj razini. Mnogi čelnici općinskih odbora HDZ-a bili su
premladi i neiskusni u politici, pa se puno obećavalo i fraziralo, a vrlo malo kasnije u stvarnosti realiziralo. Sve u svemu, pozitivno je što se politička scena u BiH demokratizirala, ali je negativno što se pokazalo da je pluralizam
pao na nedozrelo tlo i da je nagli prijelaz iz jednostranačkoga sustava na višestranačku demokraciju, obilježen
srpskom teorijom krvi i tla, generirao kasnije sukobe.
RADOSLAV DODIG, ROĐEN 1954. U LJUBUŠKOM, ZAVRŠIO FILOZOFSKI FAKULTET, ZAPOSLEN U MOSTARU. ČLAN
HRVATSKOGA ARHEOLOŠKA DRUŠTVA, HRVATSKOGA FILOLOŠKOGA DRUŠTVA I UREDNIK U BIBLIOTECI “STEĆAK”
NAKLADNIČKE KUĆE ZIRAL U MOSTARU. OBJAVLJUJE RADOVE U STRUČNIM ČASOPISIMA, TE KOLUMNE I KOMENTARE U DNEVNIM NOVINAMA.
Ćirilica i hrvatski prevod, Oslobođenje, 21. 12. 1990; Lideri se složili, poslanici posvađali, Vjesnik, 22. 12. 1990; Zapisnik 1. zajedničke sjednice Vijeća
Skupštine SR BiH održane 20. 12. 1990., Skupština SR BiH, Br. 05-011-327/90; 1ss., dalje: ZAP); Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990. - 1996., Stručna služba Skupštine RBiH, Satrajevo, 1996., 13ss., dalje: ZAP ZAJ).
114
ZAP 11; ZAP ZAJ, 26.
113
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 51
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Pitanje o povodima i
uzrocima rata na tlu bivše
Jugoslavije 1991. - 1995. godine
Rat u Bosni i Hercegovini je bio perfidna agresija stranih trupa, u to vrijeme
jedne već strane države - Srbije, kojoj se kasnije pridružila i druga strana
država - Hrvatska, koje su se međusobno prethodno sporazumijele o
podjeli teritorija Bosne i Hercegovine, protiv jedne neovisne, suverene i
univerzalno priznate države
Muhamed Filipović
P
ROBLEM POVODA I UZROKA ZA BILO KOJI RAT, ČAK
i onaj za kojeg se može reći da je imao opravdane i
povijesno relevantne uzroke bilo koje vrste, a kamo
li za onaj koji nije imao bitnijih i osnovanih razloga svog
nastanka, veoma je složeno pitanje. Njegova složenost je
utoliko veća, ukoliko su stvarni razlozi za otpočinjanje rata
o kojem se donosi sudi neutemeljeni, sa stajališta pravnih i
moralnih razloga neprihvatljivi i, zbog predvidljive neefikasnosti u pogledu rješenja problema zbog koji se vodi, nedopustivi, dakle, ukoliko su razlozi njegovog nastanka manji. Rat, naime svagda treba otpočeti i osnovni čin svakog
rata, čin od kojeg se prosuđuje ne samo o tome tko ga je započeo nego i zbog kojih i kakvih razloga je to učinio, te da
li su ti razlozi bili opravdani, je upravo način i vrijeme kada
neko započinje ratne operacije i odlučuje se da upotrijebi
rat kao način rješenja nekih problema nastalih među državama i narodima. Ovaj paradoks raskoraka između značenja razloga i vehemencije s kojom se svaki rat otpočinje,
najčešće ima svoj razlog u činjenici da se stvarni razlozi nekog sukoba svagda, ukoliko postoje, jasno vide i mogu prepoznati, kao što se i njihova opravdanost pokazuje sama od
sebe, ona je transparentna. Ali, kada oni ne postoje, onda ih
se skriva ispod oblanda ideologija i mitologija, pokriva se
teorijama o vječitim težnjama i interesima naroda, o njegovoj ugroženosti tuđom egzistencijom ili se on opravdava
pravima koja neki narod i njegova država imaju, tj. njegovim historijskim i sličnim pravima. Sve to ima za cilj da
prikrije nedostatak stvarnih razloga za otpočinjanje
rata, i da ga opravdaju. Što je veća halabuka o ugroženosti
52 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
interesa nekog naroda, to su manji i neznatniji stvarni razlozi za ratnu akciju kopja bi trebala da da zadovoljštinu
tim interesima, pogotovo onu krajnje radikalnu - ratnu
akciju. Iz brojnih analiza uzroka mnogih europskih ratova,
kojima obiluje historiografska i politološka literatura novijeg doba, osobito ona koja je pokušala da odgovori na pitanje zbog čega su tokom XX stoljeća nastala dva velika i po
čovječanstvo katastrofalna svjetska rata (samo ta dva rata
odnijela su, prema proračunima demografa, 170.000.000.ljudskih života, a da o materijalnim dobrima i ne govorimo), poznato je da se, u postavljanju analize nastanka
ratova i istraživanju njihovih uzroka, moraju razlikovati ne samo mjesto i vrijeme započinjanja ratnih operacija i njihov formalni povod, nego i postojanje ili nepostojanje stvarnih uzroka nekog rata, koji se svagda razlikuju od formalnih povoda za otpočinjanje rata.
Uzroci, koji dovode do rata među državama, obuhvataju
širi kontekst određenog povijesnog stanja samih država
koje su u pitanju, kao odnosa među tim dražavama i narodima. Ti momenti obuhvataju stanje odnosa i sukobe interesa tih država, odnosno eventualnu situaciju da povijesno
stanje i razvijenost jedne države i kvalitet njene akcije u
međudržavnom prostoru, onemogućavaju ili štete interesima druge države ili država, tj. da ih ugrožavaju. Ova relacija može biti dvosmjerna, tj. podjednako se može smatrati
povoljnim uvjetom za nastanak rata i prevelik napredak i
jačanje neke države, ali i njeno eventualno zaostajanje u
odnosu prema državama u okruženju. Ako ona napreduje
više i brže, tada se javlja težnja zaustavljanja njenog napre-
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
tka, a ako zaostaje, smatra se za lak plijen. U tim stanjima i
odnosima interesa opstanka određenih država u horizontu
njihovih međusobnih odnosa leže dublji društveni i povijesni uzroci nastanka konfliktnih stanja među društvima i
državama pa i ratovi između država. Ta stanja su historijska, a to znači da su relativno trajna, da su u većini slučajeva naslijeđena i da se razvijaju, ili u narastajućem, ili pak u
opadajućem smjeru, te da mogu, u određenim momentima
razvoja, krećući se u suprotnim smjerovima, doći do tačke
kada dolaze do konflikta i kada je rat jedno od sredstava
da se konfliktna situacija takvih kretanja razriješi i da
se uspostavi neka vrsta nove ravnoteže interesa, koja je
svagda bila i jeste osnov mira i suradnje među državama i narodima. Povodi za rat su, nasuprot ovim stanjima,
koja su historijska, a koja mogu biti uzroci nastanka rata, u
pravilu slučajni, nemaju ništa zajedničko s historijskim situacijama i kretanjima unutar širih konteksta razvoja nekog društva ili države i predstavljaju najčešće konstrukciju
politike ili onog koji se odlučuje da povede ratnu akciju.
Zbog toga su povodi za rat u pravilu i u odnosu na njihove
uzroke, svagda slučajni događaji, koji mogu biti iskorišteni u takve svrhe, ili su, pak, namjerno isprovocirani i priređeni incidenti ili događaji, kojima se poduzimanje ratnih
akcija i ulazak u rat, kao primjenu metode rješavanja problema nastalih između država upotrebom sile i iznuđivanjem velikih ljudskih i materijalnih žrtava ljudi, pokušava
opravdavati i kojima oni, koji započinju rat, žele da osiguraju izvjesnu dozu legitimiteta za svoje postupke. Takva
dva slučaja povoda za rat, onog slučajnog i onog konstruiranog, imamo u primjerima povoda nastanka Prvog svjetskog rata, nastalog objavom rata Austrougarske carevine Kraljevini Srbiji 1914. godine, ili u primjeru pripremljenog i isprovociranog sukoba za kojeg biva
optužena žrtva napada, kao što je to bilo kad je Adolf
Hitler tražio povod za otpočinjenje rata protiv Poljske.
Prvi povod je slučajan, bez obzira na planiranu atentatorsku akciju Generalštaba Vojske Kraljevine Srbije i njegovog
Obaviještajnog odjeljenja, jer je, u slučaju malo boljeg djelovanja austrijske obaviještajne i policijske službe, mogla
lahko biti spriječena gotovo amaterska akcija grupe mladih
i zloupotrijebljenih zanesenjaka, od kojih je sam atentator
imao jedva 18 godina. Drugi povod nije slučajan, jer se,
kako je poznato radilo o pomno pripremljenom incidentu,
u kojem je grupa njemačkih vojnika, prerušena u poljske
vojnike, napala radio stanicu koja se nalazila na njemačkom, dakle od strane njemačke vojske sasvim kontroliranom području, da bi taj fingirani napad, bio uzet kao povod
za promptnu i već potpuno pripremljenu akciju napada na
poljsku granicu i time otpočinjanje samog rata, odnosno
agresije na tu zemlju. Ovom akcijom je Hitler strvorio formalni povod za napad na Poljsku 1939. godine i otpočinjanje Drugog svjetskog rata. Činjenica, da onaj koji otpočinje
rat nastoji svagda naći neki formalni povod za njegovo
otpočinjanje, naravno, ukazuje na situaciju da se rat u
općoj pravnoj svijesti ljudi i u moralnoj svijesti čovječan-
stva, odavno smatra kao nelegalno i nelegitimno sredstvo
za rješavanje političkih problema nastalih između država i
naroda. To shvatanje jasno razlikuje necivlizirana i nekultivirana društva, koja rat smatraju prirodnim stanjem ljudskog društva i prirodnim ponašanjem prema svakom ko je
drugačiji, od društava koja rat smatraju za nenormalno
ljudsko stanje, a državu, bilo koje vrste, koja se odlučuje da
povede rat, smatraju za nasilnika i agresora u međudržavnim odnosima i međunarodnom političkom prostoru. Jedno su Barbari-Mongoli, Avari ili bilo koji drugi narodi i
njihove države koji su stalno u stanju rata ili priprema za
njega, koje se odlučuju da vode rat kao oblik života i kao temeljni način djelovanja sopstvene države, odnosno kao način života i osiguranje uvjeta za život, a drugo su civlizirana
i kultivirana društva i države, koja nastoje da svoje odnose
s drugim društvima i državama rješavaju i udešavaju putem dogovora, ugovora i ponašanja koja rat uzimaju samo
ko krajnju i nuždom opravdanu mogućnost djelovanja.
Kod jednih je naroda država samo instrument ratnog djelovanja i to su barbarski narodi, što te narode i njihove države bitno odvaja i razlikuje od civliziranih i kultiviranih
naroda, društava i država, koji rat smatraju ili nemoralnim
aktom, zlom sudbinom ili ga tretiraju i prema njemu se
odnose kao stvari krajnje nužde. Odkako je civilizirani i
kulturni aspket na odnose među državama i narodima postao praksa, a to je, kako je poznato, bio slučaj već kod starih Egipćana i Babilonaca, dakle oko 3.500.- godina prije
nas, rat je dopušten samo u situaciji krajnje nužde i poduzima se u krajnjim slučajevima, onda kada je mogućnost
za bilo kakvo drugačije rješenje konfliktnih situacije između država neopostojeća, prvenstveno zbog odbijanja druge
strane u konfliktu da mirno diplomatsko i političko rješenja problema prihvati kao načelo ponašanja. Rat je legitiman samo u slučaju teškog ugrožavanja egzistencijalnih interesa nekog naroda i države, u slučaju kada postoje poznati i priznati takvi interesi i kad nije moguće
ni na kakav drugi, a to znači mirni način, rješiti sukob
interesa. Rat je opravdan samo kad je iznuđen akcijama i
ponašanjima druge strane u konfliktu.
U kulturnoj paradigmatici je onaj način mišljenja i ponašanja, koji rat smatra normalnim stanjem ljudskog društva, nazvan barbarizam, dok je onaj način ponašanja i mišljenja, koji rat smatra nesrećom i iznuđenim stanjem ljudskog društva, nazvan civilizirani i kultivirani način ponašanja i on podrazumijeva vještine politike i diplomatije,
odnosno sposobnost postizanja rješenja konflikta putem
ugovora, do kojeg se dolazi preko pregovora, kao način rješavanja situacija u odnosima među državama i narodima,
odnosno on izražava postojanje kulturnih društava, u kojima je moral, koji podrazumijeva i odgovornost za interese
i život drugih ljudi, naroda i država, jedna od pretpostavki
zajedničkog života i odnosa među ljudima u široj ljudskoj
zajednici-ekumeni. Posebno je ovaj aspekt naglašen kad je
nastala ideja ekumene (prostora naseljenog ljudskim zajeSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 53
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
dnicama), izražene kroz ideju helenizma i kasnije kroz ideju Pax Romana, da bi, kroz kršćanstvo, ova ideja evoluirala u ideju svjetskog prostora kršćanstva, a kasnije i u ideju globalnog svjetskog prostora, kao tla za egzistenciju čovječanstva u svoj raznovrsnosti njegovih načina postojanja,
tj. kao zajednice raznih vrsta ljudi, njihovih država, vjera,
kultura i načina života. Po svojoj originalnoj ideji, ovaj sav
prostor bi morao biti, ili bi morao težiti da postane, slobodni prostor za mirni život svih ljudi i svih njihovih povijesnih tvorevina.
Što se, pak, tiče istraživanja rata, kao oblika odnosa i izraza
stanja određenog društva, a svako dosadašnje historijsko
društvo je, nažalost, bilo karakterizirano unutrašnjim socijalnim sukobima i ratom kao oblikom rješavanja unutrašnjih i spoljašnjih društvenih problema, kad je ideja društva bez ratnih stanja ostala samo utopijska zamisao velikih
ljudi - Immanuela Kanta npr., sa njegovom idejom o vječnom miru i svjetskoj federaciji država, koju je izložio u
svom djelu “Vječni mir”, najvažnije je imati na umu da je
rat izraz određenih društvenih protivuriječja i sukoba
interesa država ili naroda, ali i da je on način kojim
određena politika pokušava da riješava probleme koje
nije mogla, znala ili želila da riješi političkim sredstvima. Rat je, u smislu njegove antropološke karakterizacije,
zapravo izraz neprevaziđene i nekultivirane prirodne
osnove ljudskih društava, u smislu prvobitnog prirodnog
stava izraženog u čuvenoj opasci Thomasa Hobsa o prvobitnom ljudskom društvu kao stanju “Bellum omnia contra
omnes”, odnosno prirodnog načela borbe za posjedovanje
ili kontrolu prostora kojeg ljudi ekskluzivno iskorištavaju
za život i osiguranja svoje egzistencije s pravom upotrebe
ne samo svega što na tom prostoru postoji, nego do i svakog onog tko prijeti ostvarenju i perpetuaciji tih ciljeva.
Kako je osnovno načelo nastanka pravnih društava - Rimsko pravo to jasno izražava - načelo privatne svojine, postalo temeljno načelo modernih društava, a to načelo podrazumijeva pravo posjedovanja nekog predmeta - žive ili mrtve prirode, s pravom upotrebe do uništenja, to je to načelo
dopustilo i stanje rata, kao prava obrane važenja tog načela.
Stoga je u legitimne osnove rata svagda do sada uzimano stanje stvarne ugroženosti posjedovanja i korištenja
određenog prostora ili prava na život ljudi jedne države, jednog društva, civlizacije ili kulture. Prema tome,
prevazilaženje stanja u kojem je rat ipak dopušten, podrazumijeva izmjenu prirode ljudskog odnosa prema prirodi i
ljudima i to nije samo stvar moraliziranja ili deklariranja
volje, nego veoma složene borbe za izmjenu nekih osnovnih institucija ljudske civlizacije, a prije svega prava vlasništva kao totalnog posjedovanja predmeta moguće upotrebe ili rezerviranja onog što je priroda dala samo za pojedine ljude ili grupe ljudi. Promjena u prirodi vlasništva je
jedna od bitnih pretpostavki razvoja mira kao oblika
odnosa između različitih društava i država. Ali to spada
u širi kontekst problematike prevazilaženja sadašnjeg sta-
54 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
nja u kojem se nalazi ljudsko društvo, u kojem je rat ne
samo legalan i legitiman - naravno pod određenim uvjetima, nego i u kojem je on osnovni instrument vođenja svjetske politike, kako to izgleda danas. Da bi se karateriziralo
stanje rata i odredila njegova bit, obično se za polazište uzima klasična definicija rata njemačkog vojnog teoretičara
Von Klausewitza. Ta definicija određuje rat kao “nastavak
vođenja politike vojnim sredstvima”. To znači dvije stvari. Prije svega, rat je nastao i ima isti izvor kao i politika, u
širem smislu to je vrsta politike, dakle, postupanje koje je u
biti političkog karaktera, odnosno postupanje koje ima za
cilj rješavanje nekog međuljudskog problema ili sukoba interesa, ali koje ima svoj izvor u određenom stanju ljudskog
mišljenja i volje, te je to ipak stvar ljudske volje i kao takav
rat potpada pod kriterijume koji važe za procjenjivanje
voljnih akata ljudi koji vode politiku, pa i moralne kriterije.
Druga stvar je da je rat vođenje politike. Ali rat je vođenje
politike krajnjim sredstvima, tj. sredstvima vojne moći i
sile, a to implicira nužne žrtve u ljudskim i materijalnim
potencijalima obje strane, a posebno onog protiv kog se
vodi rat. Žrtve, često obostrane, a prvenstveno onih na
koje se upravlja inicijalna ratna operacija, stoje u srazmjeri
sa sredstvima koja imaju na raspolaganju oni koji rat vode,
kao i sa općim uvjetima ratovanja, dakle ekonomskom
snagom država u sukobu, pripremljenošću i psihološkim
stanjem napadnutih i napadaća, postojanjem arsenala oružja i veza, te stupnjem organizacije društva. Što je ovaj
odnos nepovoljniji po napadnute, ratne žrtve su oblinije i
razaranja veća na strani onih koji su u nepovoljnom položaju. U tom pogledu je napredak u moći razaranja i izazivanja ljudskih žrtava veoma veliki i dolazi do granica
mogućnosti totalnog uništenja neke populacije i razaranja neke određene zemlje, a pod određenim uvjetima
i cijelog svijeta. Vođenje rata, dakle, implicira donošenje
odluka za koje je izvjesno da uključuju veoma velike žrtve
u ljudima i materijalnim, kulturnim i duhovnim dobrima,
te zbog čega se u vezi s ratom svagda i nužno mora postaviti pitanje o opravdanosti započinjanja i vođenja rata i o
pravnim i moralnim konzekvencijama koje donošenje takve odluke implicira za one koji ga povedu. Budući da je
rat svagda izraz postojanja određenih interesa, koji se
formuliraju u brojnim aspektima - kao politički, ekonomski, komunikacijski, kulturni, nacionalni ili egzistencijalni interesi, ali koji se svagda svode na postojanje političkih interesa, jer ih sve definira upravo politika, to ga, prije svega, moramo razmatrati i njegove
uzroke tražiti, u političkoj sferi, ma koliko iza politika
mogli stajati i drugi, a u modernim društvima, u prvom
redu, ekonomski i finansijski interesi određenih društvenih
grupa i država. Politike, naime, izražavaju proizvedena
shvatanja o povijesnim interesima osnovnog političkog subjekta, što u europskoj historiji, barem od VIII stoljeća naovamo, do sada svagda znači interese jedne države, ili u novijoj povijesti interese jedne nacije i njenog vodećeg sloja.
U građanskoj povijesti je svagda vodeći društveni sloj bila
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
buržoazija, ili sloj vlasnika kapitala. Naime, u temeljima
europske historije nalazila se ideja carstva “Imperium Romanum”, koje je svagda i u načelu multilateralno, kako u
etničkom tako i u vjerskom i kulturnom smislu. Carstvo jedne vjere ili jednog etnosa je nezamislivo i prestavlja nasilje
nad historijom i konzekventno tome, nad ljudima i njegovo
uspostavljanje je ujedno i početak njegove propasti - slučaj
Konstantinove odluke o proglašenju obaveznosti pripadanju kršćanstvu u Rimskom carstvu ili slučaj Trećeg Rajha,
kao čistog rasnog i etničkog njemačkog carstva, ili, pak,
slučaj komunističkih država ili ruskog boljševičkog carstva,
kao eklatantnog slučaja totalne vladavine u ime jedne klase
ili jednog političkog mišljenja. Ssva su ta carstva ili države
propale zbog nemogućnosti opstanka ljudske zajednice
kao unilateralne zajednice unutar ekumene. Raspad Rimskog carstva je doveo, u europskoj povijesti, do pokušaja da
se konstituira unilateralno, ovdje prije svega germansko ili
kršćansko carstvo. Međutim, ta historija, koja je započela
sa stvaranjem Franačakog carstva Karla Velikog, završila je
kao historijski proces nastanka europskih nacionalnih država, koje su među sobom vodile stalne ratove za prostor,
resurse i komunikacije, budući je to bilo u interesu razvoja
njihove ekonomske moći, prije svega kontrole izvora sirovina za industriju, tržišta i komunikacija. Historija, koja se
svodila na procese nastajanja nacija i nacionalnih država i
njihove ekonomije, tj. nacionalnih ekonomija i njihovih interesa, svela se, po logici privatnog vlasništva, koje podrazumijeva postojanje prava upotrebe predmeta nad kojim
vlasništvo postoji, do uništenja kao centralnog njegovog
načela, na stalne ratove i može se reći da nema tako krvavih
historija nigdje na svijetu kao u Europi i u njenoj povijesti
od početka XV do kraja XX stoljeća. Ovo je važno imati na
umu kad se želi razumijevati stanje u bivšoj državi i posebno u Bosni i Hercegovini i kad se žele fiksirati razlozi nastalog rata među državama bivše Jugoslavije, a posebno
rata vođenog protiv Bosne i Hercegovine. Treba, naime,
imati na umu da je jedino Bosna i Hercegovina, od svih
država na Balkanu, a da o Europi i ne govorimo, zadržala kroz gotovo cijelu svoju povijest status i konstitucije
jedne države ili pokrajine, odnosno dijela jednog svjetskog univerzalnog i multilateralnog carstva i da je zbog
toga, od dana kad je carstvo unutar kojeg je postojala
počelo propadati, postala objekt želja, intervencija, miješanja i ratovanja za njenu teritoriju, između novonastalih nacionalnih država u njenoj okolini. To je Bosnu i
Hercegovinu učinilo poželjnim objektom osvajanja i pripajanja njenih teritorija u cjelini ili u dijelovima, već kako su
to prilike dopuštale. Opća situacija i aspekt, u kojem se pitanje uzroka rata u Bosni i Hercegovini mora promatrati,
prije svega, sastoji se u ovoj karakteristici Bosne i Hercegovine kao države i teritorije. Valja imati na umu da Bosna i
Hercegovina, ne samo u novijoj historiji, nego i u ranoj
svojoj historiji, nije nikada bila unilateralna država, kako u
smislu etničkog porijekla svog stanovništva, tako i u smislu
njegove religiozne pripadnosti. U njoj su živjeli ostatci ra-
nijeg stanovništva raznih provenijencija, doseljena slovenska plemena i rano naseljavana plemena vlaških stočara, a
religijski nije bila nikada homogenizirana, kako zbog sukoba zapadnog i istočnog kršćanstva, čija je granica išla upravo dijelovima njene teritorije, tako i zbog postojanja Crkve
bosanske, koja je, gotovo sve do pred propast prve bosanske države i nasilnog katoliciziranja njenog stanovništva,
bila najsnažnija vjerska i duhovna snaga u bosanskoj državi. Kasnije je ovaj religiozni mozaik postao samo još složeniji, jer je dio bosanskog stanovništva prihvatio islam, a u
XVI vijeku se u Bosnu doseljavaju i Jevreji čime se religiozni mozaik Bosne samo dopunjuje i postaje raznovrsniji.
Zbog tih prilika u Bosni nije nikada došlo do stanja dominirajuće vjere ili vladavine najmoćnije etničke skupine, što je na bitan način okarakteriziralo život Bosne i njenog stanovništva. Bez obzira na njihov broj, svi pripadnici raznih etničkih grupa i vjera su živjeli, u datim
uvjetima i mogućnostima, ravnopravno, tj. imali su janso definiran pravni status u državi (tada nije postojala demokratska koncepcija ravnopravnosti ljudi). To nije mogao
izmjeniti ni razvoj prilika u XIX vijeku, kad je Bosna došla
pod direktan i otvoren utjecaj velikih europskih država Francuske, Austro-Ugarske, Njemačke, Engleske i Rusije i
kad je dominaciju jednog (Osmanskog) preuzelo drugo
(Austrougasko carstvo).
Međutim, razvoj nacionalnih političkih pokreta u susjednim slovenskim zemljama, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj,
kao i stalno i ubrzano propadanje moći Osmanskog carstva, doveo je do pojačanog utjecaja ovih pokreta na Bosnu
i donio jedan novi moment u njen razvoj, a to je rađanje nacioalnih političkih pokreta i aspiracija u njoj i prema njoj, a
s time i inicijative za njeno pripajanje drugim zemljama ili
njenu podjelu. Mogućnost da, u vezi s propadanjem
Osmanskog carstva i Bosna i Hercegovina postane plijen
neke od okolnih zemalja koje su stalno pokušavale da zahvate dijelove njene tritorije, spriječena je intervencijom
europskih zemalja, koje su Bosnu dale na upravu AustroUgarskom carstvu, mada je bilo pametnije da su joj pomogli da već tada, povodom krize iz 1875. godine, postane samostalna država na Balkanu, kao što su obilno pomogle
ostvarenje samostalnosti drugih ali kršćanskih država na
Balkanu (Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske). Agonija Bosne time nije prestala, nego je samo odgođena, do neke
druge prilike, koju će iskoristiti narasli agresivni okolni nacionalizmi. Drugi opći uvjet, koji je pogodovao da Bosna i
Hercegovina postane predmet napada i pokušaja uništenja,
bio je povezan s raspadom komunisitčkog društvenog i državnog sistema. Komunistički sistem je dao jednu formulu
rješenja krizne situacije na Balkanu, odnosno na onom
prostoru koji će nakon Prvog svjetskog rata postati prostor
nastanka jugoslovenske države. Bila je to federacija, koja je
amortizirala nacionalne tenzije i težnje lokalnih nacionalizama, prije svega srpskog i hrvatskog, za teritorijama izvan
njihovih matičnih zemalja i prije svega za bosanskim teriSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 55
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
torijama. Opadanje sposobnosti komunističkog režima,
osobito rapidno nakon smrti njegovog karizmatičnog lidera Josipa Broza-Tita, da rješava narastajuće protivurječnosti između nacija i republika unutar države, što je dovleo
do duboke unutarnje krize, kao i iznenadni slom komunističkog svjetskog sistema, barem njegovog europskog dijela, dovelo je do situacije u kojoj su se nacionalističke snage
oslobodile svake kontrole, preuzele na sebe zadatak uništenja komunizma, ali u nacionalnoj mobilizaciji protiv komunizma, uspjele su da obnove i cijelokupni kontekst nacionalnih ideja i političkih planova o konačnom rješenju nacionalnog pitanja, što se u odnosu na Bosnu i Hercegovinu izrazilo kao otvorena težnja srpskog i hrvatskog nacionalizma da konačno riješe pitanje nacionalne integracije svojih naroda, a to je značilo u prvom redu da
razore Bosnu i Hercegovinu i pripoje dijelove njene teritorije koje su smatrale svojim, jer su na njima živjeli
dijelovi srpskog i hrvatskog naroda. Tu nije bilo obzira
prema činjenici što ti dijelovi nisu nikada žiovjeli unutar
iste države sa Srbima iz Srbije ili Hrvatima iz Hrvatske. Taj
moment je, isto tako, doprinjeo stvaranju situacije koja je
pogodovala razvoju agresivnih planova tih nacionalizama
prema Bosni i Hercegovini i povećanju vjerojatnosti da njihova realizacija bude uspješna. Treći moment, koji je pogodovao stvaranju općih uvjeta za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, sastojao se u nedostatku bilo kakve promišljene i
osobito zdrave politike međunarodne zajednice prema cijelom kotekstu jugoslovenske krize i prema Bosni i Hercegovini posebno, kao i u činjenici da su političke snage koje
su, nakon pada komunizma, zavladale na tlu Jugoslavije,
pokazale krajnju neodgovornost, nezrelost i nesposobnost
da na razuman način i bez krvi, rješavaju međusobne sukobe interesa i ostvare mirnu tranziciju iz komunizma u demokratski kapitalizam, uključujući u taj proces i u tim
uvjetima nužnu disoluciju Jugoslavije u šest nezavisnih državica. Snage, koje su došle na površinu otvaranjem procesa pada komunizma, nisu mogle održati Jugoslavije, prije
svega, zbog činjenice da nisu bile istinski demokratske i
nisu bile spremne na popuštanje u interesu olakšanja procesa nužne tranzicije, koja, u vrijeme nastanka opće krize
komunizma, nije na nužan način imala kao dio i podrazumijevala disolucije države. Država je mogla biti i olabavljena, u smislu jedne jasnije izražene konfederalne zajednice,
koja bi ostavila dovoljno prostora za razvoj nacionalnih interesa i ambicija, ali i očuvati neku formu državne cjeline, u
smislu zajedničkog komunikacijskog, ekonomskog i u
određenoj mjeri političkog prostora (zajendička vanjska
politika, carine, i sl.), utoliko potrebnijeg, ukoliko je svaka
od tih državica imala interesa za što brži razvoj demokratije i integraciju u Europu. Tim uvjetima treba, bez svake
sumnje, dodati i činjenicu da je u samoj Bosni i Hercegovini, u kojoj je poraz komunizma bio najizraženiji i
najdirektniji, jer je za nacionalne stranke glasalo gotovo 80% glasača, na vlast došla apsolutno problematična
koalicija nacionalističkih stranaka, koje su bile ujedi-
56 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
njene samo u namjeri da sruše prethodni režim, ali nisu
imale i nisu bile mudre da makar u najmanjoj mjeri razviju neki zajednički politički program i tako osiguraju
stabilnost zemlje u tranziciji, što bi joj garantiralo mir
toliko potreban za takav društveni proces. Naprotiv,
umjesto da svoje energije koncentrišu na jačanje Bosne i
Hercegovine i njenu demokratizaicju, te su stranke, osobito SDS i HDZ, odmah pokazale da se uopće i ne radi o bosanskim strankama nego o srpskim i hrvatskim strankama,
koje djeluju u Bosni i Hercegovini, ali koje svoj politički,
nacionalni i organizacijski centar imaju u Beogradu, odnosno u Zagrebu. To je od tih stranaka stvorilo samo filijale vladajućih stranaka Srbije i Hrvatske i puke izvršioce
naloga iz Beograda i Zagreba - Miloševića i Tuđmana.
Čak i ona stranka, koja je imala sve rezone da bude i ostane
samo bosanska i da se skoncentrira na očuvanje Bosne i
Hercegovine, a to je Izetbegovićeva SDA, pristala je na
ovu igru i postala jugoslovenska muslimanska stranka,
koja je imala svoje organizacije na tlu svih jugoslovenskih
država, što je tu stranku, u bitnom smislu, potpuno izjednačilo sa srpskim i hrvatskim strankama koje su djelovale
u Bosni i Hercegovini. Sve je to stvorilo idealne opće uvjete
za svaku secesijsku ili agresivnu akciju prema Bosni i Hercegovini, pa se to i dogodilo onda, kada je bosanska politika načinila prve veće greške. Vodeće političke snage u
Bosni i Hercegovini su najveću grešku načinile dovodeći se u ovisnost od politike susjednih država, i to prije
svega Hrvatske i Srbije. To se osobito jasno pokazalo u
kolebanju i oscilaciji u pogledu donošenja odluke kuda će
Bosna i Hercegovina ići - da li u disoluciju iz jugoslovenske
zajendice, ili će ostati u krnjoj Jugoslaviji. Kao jugoslovenska politička stranka i kao predstavnik muslimana, za koga
se smatrala, stranka je imala rezona da ostane u Jugoslaviji,
ali je, zbog nasilne prirode i nacionalizma režima Slobodana Miloševića, imala isto toliko razloga da izađe iz te zajednice i žrtvuje dio interesa svog naroda. Argumenti su bili
podjednaki i za i protiv, pa je glavno pitanje bilo upravo pitanje vremena kad će s poduzeti određeni korak. Izetbegović je uporno ostajao kod solucije ostanka u Jugoslaviji,
propuštajući priliku da iz Jugoslavije izađe zajedno i u
paketu sa Slovenijom i Hrvatskom, dakle u jedino povoljnom momentu koji bi u mnogome amortizirao mogućnost i silinu udara na Bosnu i Hercegovinu i koji bi doveo
i međunarodnu zajendicu u sasvim drugi položaj u pogledu odnosa prema tom aktu. Međutim, Izetbegović je
onda, sa zakašnjenjem od godinu dana, koje će se pokazati fatalnim, naglo donijeo odluku o izlasku, sasvim
nepripremljenu i u odnosu na unutarnju i međunarodnu situaciju Bosne i Hercegovine i time još više otvorio vrata za napad i omogućio velikosrpskim vladajućim snagama u Beogradu da tu odluku iskoriste kao
formalni povod za agersiju i započinjanje rata. Kad se,
dakle, pitamo o uzrocima rata, tada se mora konstatirati da
je glavni uzrok rata i agersije na Bosnu i Hercegovinu bio
njen nedovoljno jak međunarodni položaj, za što snosi
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
odgovornost i svjetska politika vođena prema njoj u zadnjih stotinu pedeset godina, tj. od kada je postalo izvjesno
da Osmansko carstvo ne može da se održi kao faktor stabilnosti prilika na Balkanu. Drugi glavni uzrok je u postojanju nacionalisitčkih političkih planova i ambicija pripajanja
Bosne i Hercegovine u njenoj okolini, tj. u srpskom i hrvatskom nacionalnom pokretu, čije su energije bile potpuno
oslobođene 1990. godine, tj. padom komunizma kao faktora stabilnosti na Balkanu, te su bile usmjerene upravo prema Bosni i Hercegovini kao nacionalno i državno još nedovršenoj i politički ranjivoj zemlji. Treći glavni uzrok se sastojao u katastrofalnoj nesposobnosit vodećih političkih
snaga u Bosni i Hercegovini, koje su se pokazale nespsobne
da prosuđuje stanje stvari i da vode adekvatnu akciju u zaštiti svoje zemlje i interesa svoje države. To je ono glavno,
što se tiče najbitnijih uzroka rata. Što se, pak, tiče povoda za rat, oni su mogli biti razni. Naime, njih je uvijek
moguće naći u svakom mogućem postupku jedne države,
osobito u slučaju kad u njenom državnom aparatu djeluju
vidljive i otvorene snage kojima ponašanje diktiraju druge
države, odnosno koje djeluju kao agenti tih država. Oni se
mogu i konstruirati. U ovom slučaju je za povod uzeto
izglasavanje zakona o referendumu kao i rezultat glasanja tokom referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, koji je, na preporuku međunarodne zajednice,
bio proveden u rano proljeće 1992. godine, a za koji je
bilo jasno i povodom kojeg je izrečena javna i otvorena
prijetnja ratom i istrebljenjem muslimana, da će biti
iskorišten kao povod za rat. Naravno, kao u najčešće slučajeva i ovaj povod je bio unaprijed isplaniran i nije bio ni
legalan ni legitiman i nije proizlazio iz unutarnjih odnosa u
Bosni i Hercegovini, da bi se mogao tretirati kao unutarnji
razlog i izvor sukoba, pa čak i građanskog rata. Rat je započet zbog legitimne odluke Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je došla kao posljedica rezultata legitimnog referenduma, kojom je riješeno pitanje odnosa
Bosne i Hercegovine prema okolnim državama, koje su
i same odlučile da postanu samostalne, suvrene i neovisne države. Dakle, rat nije imao osnovu u položaju i stanju
prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, što bi, pod
određenim uvjetima moglo da bude legitimna osnova unutarnjeg sukoba, pa čak i građanskog rata. Rat nije imao
osnova ni u narušavanju bilo kojeg zakona i pogotovo
Ustava tadašnje države, kako Republike Bosne i Hercegovine, tako i Jugoslavije. Oba ta ustava su dopuštala izdvajanje
legalnim putem, što se ovdje i dogodilo. Stoga je laž srpske političke propagande i njenih “naučnih” i drugih
“demokratskih” opsluživača, da je rat imao legalnu i legitimnu osnovu u secesiji Bosne i Hercegovine. Ova secesija je bila i legalna i legitimna i u skaldu s unutarnjim
i međunarodnim pravom. To je jasno izrečeno i u odlukama organa međunarodne zajednice i potvrđeno općim priznavanjem nove neovisne države i njenim izborom u
OUN-a. Rat je bio nelegalan i nelegitiman, u smislu unutarnjeg tada važećeg prava, kao i međunarodnog prava.
Rat, također, nije imao političke i moralne osnove u ponašanju one strane prema kojoj je bio uperen, tj. tadašnje muslimanske i hrvatske većine u Skupštini i u zemlji. Ne treba
smetnuti s uma da su Muslimani i Hrvati tada brojali 67%
ukupnog stanovništva zemlje, kao i da su mnogi Srbi bili
pristalice osamostaljenja Bosne i Hercegovine i da su glasali i na referendumu i u Skupštini za taj čin. Ali ovaj rat je bio
još i više od nelegalnog, nelegitimnog, politički katastrofalnog i moralno nedopustivog čina. On je bio perfidna
agresija stranih trupa, u to vrijeme jedne već strane države - Srbije, kojoj se kasnije pridružila i druga strana
država - Hrvatska, koje su se međusobno prethodno
sporazumijele o podjeli teritorija Bosne i Hercegovine,
protiv jedne neovisne, suverene i univerzalno priznate
države, kakva je Bosna i Hercegovina postala u vrijeme
početka agresije na nju, u kojem su obje te države iskoristile i dio bosansko-hercegovačkog stanovništva, u
okviru agresije na njihovu državu i napada na njihove sunarodnike. Unošenje momenta međusobnog istrebljenja
među stanovnike Bosne i Hercegovine je dodatni otežavajući pravni, politički i moralni zločin cjele ove agresivne
akcije. Težinu agresiji osobito daje činjenica da je ona sprovođena, od samog početka, kao dalekosežno planirana,
pripremljena i organizirana, a što je najvažnije i uporno i
dugotrajno provođena akcija genocidnog iskorijenjivanja
muslimanskih stanovnika zemlje i uništavanja svakog znaka njihovog postojanja na teritojama koje su zahvaćene
agresivnim akcijama srpskih i dijelom i hrvatskih snaga
koje su ratovale u Bosni i Hercegovini. Zbog toga se može
reči da je rat na Bosnu i Hercegovinu, kojeg su poduzele Srbija, pomognuta unutarnjim secesionističkim snagama i kasnije i Hrvatska, u dogovoru sa Srbijom, bio
agresija, nelegalan i nelegitiman i u krajnjoj liniji zločinački korak, prije svega, Srbije i bivše Jugoslavije, a zatim i
onih snaga koje i danas, kao vladajuće snage u Republici srpskoj, vladaju u dijelu zemlje i utječu na ukupno stanje u
njoj.
MUHAMED FILIPOVIĆ, REDOVITI ČLAN I OD 2002. POTPREDSJEDNIK ANUBIH, POLEMIČAR, ESEJIST, POLITIČAR,
DIPLOMAT, PUBLICIST, PISAC I FILOZOF, ROĐEN JE 1929.
U BANJOJ LUCI. STUDIRAO JE FILOZOFIJU U BEOGRADU
I ZAGREBU. DUGO JE RADIO U SARAJEVU KAO REDOVITI
PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 57
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Hrvatsko-muslimanski
rat u ratu
Hrvatsko-muslimanski rat ili rat unutar rata, rat pod “Be”, nakon što su Srbi
krenuli u svoj rat protiv Hrvatske i BiH, nije se pojavio ni iz čega, nego u
svom temelju ima, od početka tripartitne koalicije (SDA, SDS, HDZ),
sukobljene interese triju nacionalnih zajednica, ponajprije oko podjele
“zone utjecaja”, tj. teritorija kao konstituirajućeg čimbenika neke nove BiH
Željko Ivanković
TEKST JE PRVOTNO OBJAVLJEN U: 99, REVIJA SLOBODNE
MISLI, SARAJEVO, BR. 13-14, APRIL-JUNI 1998., STR. 27-41
R
AT KOJI JE PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE POVEDEN,
nakon napada tadašnje JNA i srpskih dobrovoljačkih postrojba na Sloveniju i Hrvatsku 1991. godine, svođen na floskulu očuvanja Jugoslavije (SFRJ), prava
Srba na samoodređenje, ako već to pravo imaju drugi, kako
se govorilo iz Beograda, na traženje države za JNA, ako je
već ne žele Slovenija i Hrvatska, u biti je bio rat za Veliku
Srbiju po granici amputirane Hrvatske na crti ViroviticaKarlovac-Karlobag, kako je to govorio Vojislav Šešelj, a u
kojoj će biti svi Srbi i koja je već jednom bila crtana i programirana u četničkim dokumentima iz 1942. godine. Nimalo neobično, ako se zna da su političke parole koje su
pratile ovaj rat sa srpske strane bile tipa: ovo je dovršavanje
rata 1941.-1945., ili ovo je završetak srpskih oslobodilačkih
ratova posljednjih 150 godina, gdje su neizbježni politički
toposi – romantičarsko viđenje historije i unutar toga poziv na “zaokruženje ciklusa”, odnosno za definitivno rješenje takozvanog srpskog pitanja, za što nije skupa cijena ni
milijun srpskih glava, kako je to pisao dr. Milorad Ekmečić,
srpski povjesničar iz Sarajeva i ideolog Karadžićevog vojno-političkog stožera.
Duboko svjesni nezrelosti situacije za potpuni vojni udar
na tzv. secesionističke države/republike, JNA i politički Beograd su, uz demonstraciju vojno-tehničkog potencijala, a
u oskudici “žive sile”, kako se vojnički zove ljudski faktor,
vodili rat niskog intenziteta (osim Vukovara!) u Hrvatskoj,
visokosofisticiranu propagandu unutar zemlje, diplomat-
58 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
sku borbu izvan nje, a sve to kombinirajući s pregovorima,
istovremeno i sa Hrvatima i Muslimanima, kao i sa Slovencima i Makedoncima, ekonomskim pritiscima i specijalnim ratom putem razgranate službe vojnih obavještajaca
(KOS-a). U tom je smislu, Bosna i Hercegovina za buduću
“krnju Jugoslaviju” bila neobično važna. Ona, osim što je
32% srpska (broj Srba prema popisu stanovništva iz 1991.
godine) stanovništvom i 64% zemljištem (katastarski, kako
to tvrdi Karadžić!), a historijski je srpska neupitno, kao uostalom i Muslimani, pa čak i Hrvati (vidjeti brojnu srpsku
kvazihistoriografsku literaturu!), aktulani nosač aviona za
srpski rat protiv Hrvatske, tj. kopnena veza srpskim snagama za Kninsku krajinu, zapadnu Slavoniju i sve istočno od
nje na što su Srbi (srpske zemlje zapadno od Drine) polagali pravo, uključujući i izlazak na more, davnašnju želju koju
historiografija tako dosljedno i uporno veže za Rusiju i njezin izlazak na toplo more.
I dok su pregovarali s Hrvatima i Muslimanima odvojeno i
tako kupovali vrijeme, sprječavali objedinjavanje prirodnih
saveznika, a u pregovore, kao u kupovinu vremena, ulazili i
Muslimani i Hrvati sa Srbima, dotle se stvarala objektivna
pretpostavka za totalni rat svih protiv svih u BiH. O ovome, makar i naknadno, svjedoči Momčilo Mandić, ondašnji zamjenik ministra MUP-a BiH, kao čovjek koji je, po
vlastitom priznanju, dan uoči međunarodnog priznavanja
BiH kao države napao policijsku školu na Vracama u Sarajevu, počeo rat i tako “izbjegao biti terorist, što bi bio da je
to uradio u trenutku kad je zemlja postala neovisna i međunarodno priznata”.
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Danas, kad se početak rata veže za 6. travnja 1992. godine,
kako rat u BiH vidi Izetbegović, mora se reći da je rat u BiH
počeo sravnjivanjem hrvatskoga sela Ravno kod Trebinja,
12. listopada 1991., ili čak 20. rujna 1991., kako to misli general Armije BiH, Jovan Divjak, kad su u Hercegovinu došli mobilizirani rezervisti Užičkog i Podgoričkog korpusa
tadašnje JNA uz obrazloženje: “zaštita srpskog življa u tom
dijelu BiH”. A ustvari, rat je počeo destrukcijom države BiH
i izgradnjom paradržavnih struktura tipa “srpske autonomne oblasti” i izgrađivanjem Herceg-Bosne kao civilne institucije za organiziranje Hrvatskog vijeća obrane kao vojne strukture, koja se veoma rano, zahvaljujući iskustvu rata
u Hrvatskoj, počela pripremati za obranu dijelova BiH na
kojima su većinski živjeli Hrvati.
U pomnijoj analizi, a sad se i ponešto od toga otkriva, pokazalo bi se da je rat dugo i temeljito pripreman, rat kao varijanta srpskog preuzimanja Jugoslavije, razoružavanjem
Teritorijalne obrane, što je bila svojevrsna revizija Titovog
koncepta općenarodne obrane, a o čemu svjedoče i generali Ljubičić i Kadijević, i Miloševićevim udarom na SKJ
na 14. kongresu, i rušenjem najuglednijih bosanskohercegovačkih političara u saveznim institucijama, Hamdije Pozderca i Branka Mikulića, te cijelim nizom danas čitljivih
političkih poteza.
I.
I dok je srpsko vodstvo viđenje rješenja jugoslavenskoga pitanja u obje varijante (Miloševićeva i JNA, naspram ekstremnih Vojislava Šešelja i četnika) bilo agresivno, hrvatsko
je viđenje na jedan način diktirano onim što se događalo
u Hrvatskoj, a drugi je način diktirao rat u BiH. Oslobodi-
Posebna su priča spočetka rata u BiH bili sami bh. Hrvati,
koji su 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine izišli na referendum za suverenost i nezavisnost BiH, kad je od ukupnog
izbornog tijela izišlo glasovati 64%, a od toga 99,5% bilo
“za”. Taj bi rezultat, koji je BiH donio suverenost, zajedno
sa Hrvatskom i Slovenijom, bio nemoguć bez velikog odziva bh. Hrvata, a uslijed bojkota velike većine Srba. I pored
inaugurirane Herceg-Bosne (18. studenoga 1991.) i već formirane njezine vlastite vojske (HVO), dakako izvan zapovjedne strukture Vlade u Sarajevu, hrvatski politički establishment u BiH, ovisan sve vrijeme o Zagrebu, i samom
nedovoljno vojno i politički, dakako prije svega vanjskopolitički, etabliranom, igrao je javno probosansku igru, a
tajno radio na već spominjanim platformama podjele. Takvu dvojnu igru nije razumijevao običan hrvatski čovjek
u BiH, ionako sam bitno određen bosanskohercegovačkim
kulturnim miljēom, Katoličkom crkvom u bosanskohercegovačkom varijetetu, hipotekom Drugog svjetskog rata
i apolitičnošću kao oblikom bojkota prethodnog sustava.
Kad se ovomu doda naglo i iznova probuđena svijest naglašeno nacionalnoga, iznova uspostavljena hrvatska država, snažna nacionalno-politička stranka/pokret s populističkim idejama i ponos zbog vlastite vojske, koja već ima
početne ratne uspjehe, na već objektivno različito izražene
i izrazive interese po vertikali bh. državnog prostora, ako
nju, vertikalu, imenujemo kao tok rijeka Neretva i Bosna:
Posavina, Soli, središnja Bosna, zapadna Bosna, Hercegovina, te Hrvati velikih urbanih sredina, onda se kompleksnost hrvatskog nacionalnog i političkog pitanja postavlja
dramatičnije od bilo kog drugog u BiH, gdje su Hrvati treći narod po brojnosti s manje od 18 procenata u populaciji BiH.
Rat koji je protiv Bosne i Hercegovine poveden, nakon napada tadašnje
JNA i srpskih dobrovoljačkih postrojba na Sloveniju i Hrvatsku 1991. godine, u biti je bio rat za Veliku Srbiju po granici amputirane Hrvatske na crti
Virovitica-Karlovac-Karlobag
ti Hrvatsku u njezinim avnojskim granicama bio je princip
od koga se nije odstupalo i koji je i međunarodna zajednica potvrdila, a kad je u pitanju BiH vrijedili su različiti varijeteti istoga: onaj koji je Šešelj nudio Hrvatima prije bilo
kakvog rata, tj. zapadna Hercegovina; Šuškov od 25% BiH
za Hrvate (Muslimanima 20% i Srbima 55%); Tuđmanov
projekt Banovine iz 1939. godine, do krajnje radikalnih (iz
1941. godine) “do Drine” koji su, doduše, funkcionirali kao
romantičarska, mitska mjesta “nepomirljivih” ustaša. Istina, postojala je, mada nedovoljno glasna i uglavnom nemoćna, skupina onih koji su dosljedni onome što su tražili
za Hrvatsku, tražili i za BiH, doduše i decentraliziranu na
principu koji je uoči rata, pa i izborima iz 1990. godine instaliran, etabliran – nacionalna reorganizacija.
U takvom kompleksu, prije svega emotivno garniranog nacionalnoga, s nikad jasno i precizno izrečenim vojnim i političkim strateškim interesima Hrvatske u vezi s ratom u
BiH i pogotovu u nedostatku autohtonih bh. hrvatskih političara i autonomne bh. hrvatske vojne i političke ideje,
Hrvatima u BiH ostala je zbunjenost kao konstanta njihove
ratne sudbine nakon početnog osjećaja historijskog “sad ili
nikad”, naspram Velikosrba i nekritičkog osjećanja superiornosti nad Muslimanima. Tu je zbunjenost hranila i politička scena, koja je sve više i sve nerazumljivije za Hrvate,
konfrontirala stvarno stanje na terenu s direktivama iz Zagreba koje, da ničim drugim, iznenađuju već brojem predsjednika, dakle čelnih ljudi HDZ BiH (njih šest za šest godina je broj koji se u političkoj historiji ne pamti!), koji su
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 59
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Hrvati u Bosni i Hercegovini, lišeni snažnije domovinske samosvjesti (s izmještenom, moglo bi se reći, domovinskom sviješću!), u svojoj mitskoj vezanosti za Zagreb i Vođu, brzo su se počeli odricati vlastitoga hrvatstva
i bosanstva zarad zagrebačkog viđenja hrvatstva i recepture po kojoj se
ono imalo živjeti
bili, očito, postavljani da bi ad hoc (Tuđman je neprestano
govorio o kontinuitetu hrvatske politike, pa i politike prema BiH) provodili politiku serviranu iz Zagreba.
Nakon što su izglasali neovisnost svoje BiH, nakon što je
Hrvatska među prvima priznala BiH i u nju odaslala svoga
veleposlanika, i nakon što su politički instrumenti HercegBosne (Hrvatske zajednice, pa Hrvatske republike) postali paralelne, da ne kažemo paradržavne strukture, bez vlastitog političkog vodstva tamo gdje jest država, u Sarajevu, bez vlastite politike i političke inicijative, Hrvati u BiH
nisu imali šansu biti i politički čimbenik u BiH doli u mjeri
izvanjske instrumentalizacije. Pa i nju je Zagreb činio tek u
mjeri slučajno otkrivenog hrvatstva BiH, stvarnog, a ne mitološkog, i izvan Hercegovine, kao prirodnog (hrvatskog)
zaleđa Dalmaciji.
Iz perspektive Zagreba i historičara Tuđmana, postavljena politika prema BiH, već rečena kao projekt “Banovine
1939.”, nužno je morala zanijekati cjelinu interesa najmalobrojnijeg naroda u BiH zarad interesa povijesnog trenutka u kome Hrvati opet, ovaj put uz pomoć demokratskoga svijeta, grade svoju državu. U ime te ideje, veoma rano
su žrtvovani (ako su i prepoznati!) interesi Hrvata Bosanske Posavine, potom Bosanske Krajine, dijelova središnje
Bosne, pa interesi Hrvata velikih gradova, gdje je bio koncentriran najveći intelektualni i ekonomski potencijal naroda. Sve je to žrtvovano zarad onih spomenutih Šuškovih
25 procenata koje je imalo služiti u svrhu “podebljanja hrvatske kifle”, kako je Tuđman zvao podebljanje uskoga pojasa Dalmacije, dalmatinskim zaleđem, tj. zapadnom Bosnom i Hercegovinom.
Ovakva ratna strategija brzo je prepoznata kao rezultat dogovora Milošević – Tuđman u Karađorđevu i Tikvešu o zamjeni teritorija putem ratom proizvedenog seljenja, kompaktiranja nacionalnih prostora i rješavanja pitanja tzv.
manjinskih naroda, a ustvari “remetilačkoga faktora”, te u
novom pokušaju definitivnog razrješenja hrvatsko-srpskog
pitanja, u novom varijetetu dogovora Cvetković-Maček iz
1939. godine, a koji su dva čelna čovjeka Srba i Hrvata dogovorila, a međunarodna zajednica u Daytonu najposlije i
blagoslovila.
Osim što je disparatne hrvatske interese u BiH podredio stvaranju nove hrvatske države s hrvatskim zaleđem
60 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
u BiH koje se može prisajediniti Hrvatskoj i time poništio
stoljetno postojanje Hrvata u BiH, optužujući putem svojih novinara i čuvare hrvatstva u BiH, franjevce, Tuđman
se pokazao politički i vojno nezrelim u procjeni da će Srbi
brzo i lako poraziti Muslimane i time podjelu BiH prevesti u tehničko pitanje rješavanja srpsko-hrvatskih interesa.
Uz ograničeno paktiranje s Muslimanima kao “prirodnim
saveznikom”, politički Zagreb, iznenađujuće, paktira i s jačim (s vlastitim dželatom!) na račun druge žrtve, Muslimana, uvjeren da će svijet do kraja i bez ostatka podržati ideju
namirenja Srbije, koja, ako već ne može spasiti Jugoslaviju,
svakako mora dobiti “malu Veliku Srbiju”, kako je tu novu
raspodjelu teritorija vidio Tuđman. U takvoj bi podjeli i Hrvatska, mislio je, dobila neku svoju “malu Veliku Hrvatsku”,
a ostaci bi ostataka pripali Muslimanima, koji bi, okruženi
snažnim susjedima, zajedno sa svojom državicom, nacionalno i državotvorno – atrofirali. Na takvo ponašanje Zagreba morala je snažan utjecaj imati Tuđmanova generalska impresioniranost s JNA i svakako srpski Blietzkrieg na
Drini i u Bosanskoj Krajini, gdje je u nekoliko dana “počišćeno” muslimansko stanovništvo, što ubijanjem, što protjerivanjem, što interniranjem u logore. Neizbježno je uz
ovakve poteze Zagreba, koji samo prati poteze tada vojno i
politički superiornog Beograda, vezati i utjecaj nekih moćnih krugova na Zapadu, koji su morali stati uz projekt razgraničavanja dva najveća naroda Druge Jugoslavije.
Kad je počela podjela “leopardove kože”, kako se nerijetko
označavala (ne)mogućnost podjele BiH po nacionalnom
principu, bosanskohercegovački Hrvati su se, i pored početne vojne inicijative, pokazali nespremnim. Lišeni snažnije domovinske samosvjesti (s izmještenom, moglo bi se
reći, domovinskom sviješću!), u svojoj mitskoj vezanosti za
Zagreb i Vođu, brzo su se počeli odricati vlastitoga hrvatstva i bosanstva zarad zagrebačkog viđenja hrvatstva i recepture po kojoj se ono imalo živjeti.
II.
Muslimanski politički miljē uoči rata i na početku rata bio
je nešto jednostavniji, svediv na najbanalniju egzistencijalnu šifru: BiH je jedino i sve što imaju, pa i nju tek i samo
onoliko koliko je imaju i druga dva naroda. Potajno, i onoliko koliko su brojniji od drugih i natalitetno perspektivniji (v. Izetbegovićevu “Islamsku deklaraciju”), ali to oni nisu
smjeli ni pomisliti, nego su to Srbi i Hrvati prepoznali kao
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
realnu, a dugoročnu opasnost, nakon što su republike bivše
Jugoslavije nužno morale postati nacionalne države. Tako
je BiH postala jedini, ujedno i najmanji zajednički imenitelj
i jedini ratni cilj za bosanskohercegovačke Muslimane, a
nakon što su politički iskušani Zulfikarpašićev pokušaj “historijskog dogovora” sa Srbima, gdje je Izetbegoviću nuđeno premijersko mjesto u novoj jugoslavenskoj vladi (vladi
“skraćene Jugoslavije”); nakon pravaško-hosovske varijante Muslimana kao Hrvata; Izetbegovićeve srednje varijante i, najposlije, lijeve opcije u Muslimana koja je uvijek bila
transnacionalna.
Muslimanski izlazak iz Jugoslavije, nakon što su ga obznanili Slovenci i Hrvati, dočekan je s ozbiljnom prijetnjom:
“Muslimane smo upozorili da ponovo ne budu oružje u
zločinačkim hrvatskim rukama” (Šešelj), ili “jedan bi narod
mogao nestati” (Karadžić). Ostvarivanje prijetnji ubrzo je
svelo “jedan narod” na razinu gole, sirove borbe za biološki opstanak, kad su se nužno morali prisloniti uz vojno već
organizirane Hrvate i Hrvatsku kao jedini put izlaska BiH
u svijet, te tako “kupovati vrijeme” za vlastito organiziranje i vojno jačanje. Otuda je Izetbegović, mada za Hrvate u
BiH na iritantan način, odbijao sve do 21. lipnja 1992. godine imenovati agresora, cijeli mjesec nakon što su Slovenija, Hrvatska i BiH primljene u OUN i gotovo dva mjeseca nakon što je proglašena nova, treća, SR Jugoslavija (26.
travnja 1992.), a JNA kao njihova vojska, po odluci Predsjedništva, trebala se povući iz BiH.
Legalitet i legitimitet novopriznate države BiH, nakon što
su već bile formirane dvije civilne i vojno-političke strukture, čuvale su preostale institucije BiH ojačane lijevom
opozicijom i znatnim brojem za BiH opredijeljenih Hrvata
i Srba, te onih iz kategorije “ostalih”, a što se najbolje vidjelo na brojčanom sastavu Teritorijalne obrane, koja je prerastala u Armiju BiH, a gdje je broj Hrvata bio u postotcima
veći od njihovog broja i udjela u populaciji BiH, a broj Srba
se kretao oko polovice od njihovog procentualnog učešća
u stanovništvu BiH. To će reći da je oko 40% pripadnika
Teritorijalne obrane bilo nemuslimanske pripadnosti. No,
bilo je to samo u početku, jer je veoma brzo i muslimanska
strana na srpski i hrvatski način radikalizirala svoju poziciju, tjerajući Srbe i Hrvate u njihovu “rezervnu domovinu” i
lansirajući priču o “temeljnom narodu”, uzimajući samo za
sebe ime koje znači stanovnika Bosne, falsificirajući povijest, a u stvarnosti imenima svojih postrojba (El Fatih i El
Mudžahid, npr.) pokazivati svoju stvarnu povijesnu (islamsku!) ukorijenjenost i političko-programatske pretenzije. U
to se vrijeme bilježe i projekti unitariziranja BiH, čime su,
prvotno se činilo apriorne, srpske i hrvatske optužbe dobile stvarnosnu potvrdu, a to političkim istupima tipa Izetbegovićevog obraćanja francuskoj javnosti i govorom o “bosanskom narodu” koji se samo religijom razlikuje.
Naravno, radikaliziranje muslimanske pozicije usko je povezano s njihovim objektivnim vojno-političkim i organizacijskim jačanjem, snaženjem međunarodne podrške žrtvi i ogoljavanjem Tuđman-Miloševićevog plana, za koji u
Tuđmanovu slučaju postoji i pisani trag u interviewu “Slobodnoj Dalmaciji” od 31. prosinca. 1991. godine kad govori o srpsko-hrvatskom razgraničenju koje bi možda moglo spriječiti rat i to na temeljima sporazuma iz 1939. godine, “ali još povoljnije. Srbija bi dobila svoje na ovoj strani Drine, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve”. Podjela je računala i na Muslimane: “Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi Muslimani imali većinu i ta država Bosna bi mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina
BiH”. Mnogo kasnije, kad je ojačao, Izetbegović će odgovoriti: “Dogovor Cvetković-Maček 1939.? Banovina? Ali tada
nije bilo Izetbegovića!” Međutim, ovdje bi se mnogo toga
imalo reći što bi pokazalo muslimansku poziciju u vremenu od pola stoljeća, od vremena kad su Muslimani optirali za Hrvate ili Srbe, ili pak bili neopredijeljeni, do vremena
kad se formiraju kao politički narod, kao nacija, što se ipak
ne može vezati za Izetbegovića, kako on to sebi ovom izjavom pripisuje.
III.
Hrvatsko-muslimanski rat ili rat unutar rata, rat pod “Be”,
nakon što su Srbi krenuli u svoj rat protiv Hrvatske i BiH,
Oko 40% pripadnika Teritorijalne obrane bilo je nemuslimanske pripadnosti. No, bilo je to samo u početku, jer je veoma brzo i muslimanska
strana na srpski i hrvatski način radikalizirala svoju poziciju, tjerajući Srbe i
Hrvate u njihovu “rezervnu domovinu” i lansirajući priču o “temeljnom narodu”, uzimajući samo za sebe ime koje znači stanovnika Bosne, falsificirajući povijest, a u stvarnosti imenima svojih postrojba (El Fatih i El Mudžahid, npr.) pokazivati svoju stvarnu povijesnu (islamsku!) ukorijenjenost i
političko-programatske pretenzije.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 61
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Karadžić, Boban i Izetbegović, su se dogovorili u Lisabonu (18. ožujka
1992.) da se BiH uredi kao država “triju konstitutivnih jedinica utemeljenih
na nacionalnim načelima”. I nije sad ni važno zašto je i pod kojim okolnostima Izetbegović (vjerojatno pod američkim utjecajem) taj plan odbacio,
on je legitimirao nacionalno kao crtu podjele na kojoj su išli i svi potonji
planovi
nije se pojavio ni iz čega, nego u svom temelju ima, od početka tripartitne koalicije (SDA, SDS, HDZ), sukobljene interese triju nacionalnih zajednica, ponajprije oko podjele
“zone utjecaja”, tj. teritorija kao konstituirajućeg čimbenika neke nove BiH. Međunarodna zajednica je to legitimirala Cutilherovim planom, kad su izravni pregovarači oko
(pre)uređenja nove BiH bili etničke vođe Karadžić, Boban
i Izetbegović, koji su se dogovorili u Lisabonu (18. ožujka
1992.) da se BiH uredi kao država “triju konstitutivnih jedinica utemeljenih na nacionalnim načelima”. I nije sad ni
važno zašto je i pod kojim okolnostima Izetbegović (vjerojatno pod američkim utjecajem) taj plan odbacio, on je
legitimirao nacionalno kao crtu podjele na kojoj su išli i
svi potonji planovi (Vance-Owenov iz siječnja 1993. godine, Owen-Stoltenbergov iz srpnja 1993. godine, plan Kontaktne skupine godinu dana potom i najposlije i Daytonski
sporazum iz studenoga 1995. godine) i svakako davao dodatna opravdanja za i onaj postojeći i onaj prijeteći rat, rat
u ratu.
Podsjećamo da je po Vance-Owenovom planu predviđena
vlast za Muslimane u četiri provincije, za Srbe u tri, a za
Hrvate u dvije, ona deseta provincija bila bi mješovita muslimansko-hrvatska. Hrvati su odmah počeli provoditi rečeni sporazum, čak prije nego je plan i izdiskutiran. Već u
siječnju 1993. tražili su od Armije BiH da se vojno podčini
HVO-u tamo gdje su Hrvati trebali imati vlast. To je rat od
latentnog pretvorilo u otvoreni i intenzivni sukob.
Naravno, same podjele, pa i Vance-Owenova ne bi mogle
učiniti da dva prirodna saveznika stanu jedan protiv drugoga da nema kontinuiranog političkog sukobljavanja sve
vrijeme, čak od 7. travnja 1992. godine kad je Tuđman svojom odlukom među prvima priznao BiH, a do imenovanja
veleposlanika Sančevića (29. rujna 1992.), nekoliko se puta
sastajao s Izetbegovićem (15. lipnja, 21. srpnja ili 23. rujna
u New Yorku) i utanačivao dogovore o prijateljstvu i suradnji dviju država. Dakako, paralelno s tim susretima, koji
su i dalje učvršćivali prijateljstvo, išli su tajni susreti Karadžića i Bobana (npr. u svibnju 1992. u Grazu), jačanje Herceg-Bosne, na što Vlada BiH 6. srpnja 1992. reagira osudom preuzimanja vlasti od strane HVO-a u općinama s hrvatskom većinom. U kolovozu prve ratne godine dio hrvat-
62 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
skoga tiska (i uopće medija) napada bh. rukovodstvo, u listopadu se sukobljavaju HVO i Armija BiH u Novom Travniku i Prozoru i to traje do 1. studenoga, kad Izetbegović
i Tuđman u Zagrebu “jednodušno zaključuju da su posljednji sukobi između nekih jedinica Armije RBiH i postrojbi HVO-a štetni za daljnju borbu protiv zajedničkog agresora”.
Hrvatsko-muslimanski rat ipak nije plod samo imperijalne, velikohrvatske politike, on je nužno u sebe uključivao
i borbu za životni prostor, pogotovu nakon što je tehnički
superioran srpski agresor zaposjeo više od 60% BiH i time
na preostali slobodni teritorij (onaj što su ga kontrolirali
Armija i HVO), a napose u centralnu Bosnu, natjerao veliki
broj muslimanskih izbjeglica i time u bitnome promijenio
demografsku ravnotežu tog dijela BiH. Pritisak muslimanskih izbjeglica, olako muslimansko prepuštanje teritorija
Srbima, a organiziranje za uzimanje tog teritorija od Hrvata, kako su te pokrete stanovništva vidjeli u Herceg-Bosni, bili su opravdanje za HVO da izolira središnju Bosnu
najprije rušenjem mosta “Bila” na Neretvi, kojim je išla logistika u Bosnu i snažnim udarom na Gornji Vakuf (12. siječnja 1993.) kojim se trebao kompaktirati hrvatski etnički
prostor od Duvna i Prozora preko Gornjeg Vakufa do središnje Bosne: Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Viteza,
Novog Travnika, čime se otvara komunikacija koja potpuno izolira dolinu Neretve i one sjeverno od Mostara i zapravo pravi proboj prema zamišljenoj, doduše i nekoć postojećoj, granici Banovine iz 1939. godine.
Taj rat, koji je svakako najviše trebao Srbima u vrijeme kad
su Hrvati i Muslimani već bili u stanju poduzimati i vojnu inicijativu, Hrvati su doživljavali kao muslimanski pokušaj da od Hrvata kao brojčano manjeg naroda uzmu ono
što od Srba nisu mogli, pa čak niti htjeli (nisu se ovako borili protiv Srba kao protiv nas – govorili su i pisali hrvatski
dužnosnici i mediji), a Muslimani su taj rat doživljavali kao
izdaju ratnog saveznika, nož u leđa, kako se to kaže u balkanskom vokabularu. Tim “ratnim dodirima” Hrvata i Muslimana isplivale su u prvi plan dotada samo slućene i brižljivo skrivane duboke konceptualne podjele, čak nepomirljive strateške razlike među dvjema žrtvama istog agresorskog koncepta. Najednom se vidjelo zašto su se Muslimani,
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
koji su se vojno-logistički opremali preko hrvatskih teritorija, mogli i smjeli naoružavati samo do one mjere do koje
ne bi postali opasni po hrvatsku stvar, nego tek toliko da
budu, s obzirom na biološki potencijal, korisni saveznici.
Međutim, rat je pokazao veoma brzo i mnogo više od toga.
Udari HVO-a na Vitez u travnju i mostarska ofenziva 1993.
godine pokazali su da Armija BiH već posjeduje brojčanu i
organizacijsku snagu respektabilne razine, koja će tijekom
ljeta 1993. godine polučiti i prve uspjehe (primjer zauzimanja Fojnice u srpnju 1993. godine ili deblokada Mostara sa
sjeverne strane). Pokazalo se i da su procjene HVO-a o vlastitoj snazi krive, otuda i novi susret, dakako tajni, Karadžića i Bobana u Herceg Novom i nastavak suradnje, na određenim dijelovima, vojske bosanskih Srba i HVO-a (primjer
Žepča je najočitiji). No, kako je to bio rat koji je ponajviše išao u prilog Srbima, to se bilježi, doduše kao javna tajna, i suradnja vojske bosanskih Srba i Armije BiH, ovaj put
u slučaju Mostara, i u obliku rentiranja topničke vatre na
određeno vrijeme i za određenu cijenu. Tako je rat u BiH,
zahvaljujući ekspanziji hrvatsko-muslimanskog rata i smanjenju intenziteta ratnih sukoba i jednih i drugih na dodirnim crtama sa Srbima (a i to je bio dio pogodbe i jednih i
drugih do izvjesne mjere), postao rat svih protiv svih. Tako
je poništavana teorija o agresiji, tako je rat postajao vjerski,
etnički, građanski, dakle sve ono što su Srbi od početka tvrdili i na čemu su od početka radili. Dodatno se tako etnički
čistio prostor i vršila nacionalna polarizacija, dakle i etničko čišćenje u Armiji BiH, koja je sve više postajala muslimanska vojna sila, ne više i samo po časničkom sastavu,
nego i po ukupnoj nacionalnoj strukturi, ideologiji, jačanju
islamskog utjecaja u njoj i dr.
Ovdje svakako treba spomenuti i neprestanu suradnju
HVO-a i Armije BiH na brojnim zajedničkim ratištima,
od Orašja na sjeveru Bosne, preko ratišta u tuzlanskoj regiji, u djelokrugu Drugog korpusa Armije BiH, do sarajevskog ratišta (Prvog korpusa) i na zapad do bihaćke regije,
gdje je bio djelokrug Petog korpusa Armije BiH. Bili su to,
zapravo, prostori, osim u Orašju, koje je odbilo prihvatiti namijenjenu mu sudbinu cijele Posavine, gdje su Hrvati manjina. Zato su krvave borbe vođene na području srednje Bosne, gdje je operativna zona Trećeg i Sedmog korpusa Armije BiH i hercegovačkog ratišta, gdje je HVO zaokruživao prostor kojemu je glavni grad trebao biti Mostar,
a istočna granica zaleđe Dubrovnika (Stolac i dijelovi općine Trebinje).
IV.
Već smo rekli da je 1993. godina praktično godina ratnog
odmora za Srbe. Praktično, sva značajnija vojna, politička i
diplomatska gibanja bila su na relaciji Armija BiH – HVO,
Sarajevo – Zagreb (via Grude), te i jedni i drugi prema međunarodnim institucijama. To je vrijeme preokretanja ratne sreće i definitivnog konstituiranja Armije BiH kao čimbenika na kojeg se u bilo kakvom razrješenju bh. krize ima
računati. Od početnih hrvatskih udara na jednom ili muslimanskih na drugom prostoru, već u svibnju 1993. godine imamo Bobanovo pismo glavnom tajniku UN Boutrosu
Boutrosu Ghaliju “u povodu širenja muslimanske agresije”,
u lipnju upozorenje na težak položaj Hrvata u Travniku, srpanjski zahtjev Zagreba za “obustavu napada... protiv nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva”. Broj apela Vlade u
Sarajevu teško je i pobrojati, kao i sporazume o primirju i
posvemašnjem miru. Ipak, bilježimo neke: 20. travnja su ga
potpisali zapovjednici dviju vojski Sefer Halilović i Milivoj
Petković, što su poslije u Zagrebu potpisali Boban i Izetbegović; 10. svibnja Tuđman od Bobana i Izetbegovića traži
trenutni prekid sukoba “bez obzira tko ih je prouzročio”;
18. svibnja potpisan je mir u Međugorju između Tuđmana, Bobana, Akmadžića, Borasa, Petkovića s jedne strane, te Izetbegovića, Silajdžića, Mahmutčehajića, Halilovića s druge strane, a uz nazočnost lorda Owena, Stoltenberga i predsjedatelja Ministarskoga vijeća Europske unije Nielsa Helvega Petersona; 13. lipnja iz Geneve Predsjedništvo
BiH izdaje naredbu za prekid sukoba Hrvata i Muslimana u
srednjoj Bosni, a slični će se pozivi ponavljati i 12. studenoga 1993. i 23. veljače 1994. godine, praktički sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma iz ožujka 1994. godine i
svega onog što je iz toga proslijedilo.
Mir je, naravno, trebao i jednima i drugima, ali kako ciljevi nisu bili postignuti, to su sukobi imali zadatak dovršavati
započeto. HVO je htio zaokružiti svoj prostor, a one Hrvate koji su bili, teritorijalno, za njegovu politiku, u slijepom
crijevu, poput Vareša ili Kaknja, nakon zločinačkih incidenata, kolektivno preseliti na prostor na kome bi se povećala
hrvatska populacijska masa i s njom vojni potencijal. Hrvate iz Zenice, Tuzle i Sarajeva trebalo je preseliti u novi bosanskohercegovački hrvatski glavni grad – Mostar, napose
hrvatski intelektualni potencijal, koji se, i pored svih ratnih
nevolja i seoba, u dobroj mjeri očuvao u Sarajevu, kao sjedištvu nadbiskupije, franjevačkle provincije Bosne Srebre-
HVO je htio zaokružiti svoj prostor, a one Hrvate koji su bili, teritorijalno, za
njegovu politiku, u slijepom crijevu, poput Vareša ili Kaknja, nakon zločinačkih incidenata, kolektivno preseliti na prostor na kome bi se povećala
hrvatska populacijska masa i s njom vojni potencijal
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 63
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
ne, hrvatskog kulturnog društva Napredak, dviju bogoslovija, Sarajevskog univerziteta i sl. Ujedno, trebalo je diskreditirati postrojbe HVO-a koje su branile svoja staništa zajedno s Armijom BiH i pokazati stvarnu sukobljenost dvaju
naroda, a ne kao problem koji je proizveden i brižljivo vođen putem koji je uklanjana suradnja dva naroda. Tu su najeklatantniji primjeri uklanjanje Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a, utišavanje hrvatske političke opozicije, uklanjanje hrvatskih generala koji su se protivili ratu s Muslimanima, diskreditiranje HSS-a i HNV-a u Sarajevu, koji su
okupljali bh. Hrvate suprotstavljene konceptu Franje Tuđmana i slično.
Obodreni ratnim uspjesima protiv Hrvata, i Muslimanima
je trebalo kršenje primirja i nastavljanje rata da bi povezali,
prije svega, tri svoja velika (bosanska) grada Tuzlu, Sarajevo i Zenicu i da im na tom putu, kad već ne mogu ukloniti
Srbe, ne smetaju barem Hrvati Kaknja, Vareša, Žepča, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Viteza i drugih mjesta.
Tek bi ih poslije zanimao prodor na jug, što je jednom prigodom Sefer Halilović kao zapovjednik Armije BiH imenovao kao “izlaz na more”. No, očito su i muslimanske vojne i
političke vođe precijenile svoje snage i međunarodno političko okruženje u kome su se nalazile. Izgubivši Podrinje i
posljednje od strane UN-a tzv. zaštićene zone, muslimanski je nacionalni korpus postao zarobljenikom dviju ipak
zatvorenih enklava. One bihaćke, potpuno okružene Srbima, i one daleko veće, u kvadratu Mostar, Zenica, Tuzla i
Sarajevo, koja se, koliko god bila velika, doimala i bila terra interiora, dakle zemlja zatvorena, unutarnja zemlja i bez
(mogućnosti) kontakta sa vanjskim svijetom, okružena neprijateljskim narodima i državama, kako su to Muslimani
voljeli reći, i neprijateljskim velikodržavnim konceptima.
V.
Obremenjeni međusobnim ratom, nerijetko krvavijim
nego što su ga jedni ili drugi vodili sa Srbima, Muslimani
su i Hrvati ušli Washingtonskim sporazumom u novu fazu
svojih odnosa, koji su išli dotle da se ugovori zajednička država (Federacija), i konfederalna veza s Hrvatskom. I dok
su Hrvati takav koncept i mogli iskreno prihvatiti, nije vjerojatno da je Muslimanima, pogotovu nakon rata s Hrvatima, odgovarao ulazak u neku konfederaciju s Hrvatskom,
kad su već u miru izbjegli ući u Jugoslaviju.
Zbog zala koja je napravio HVO pokoljima u muslimanskim selima, u Ahmićima kod Viteza ili u Stupnom Dolu
kod Vareša, u logorima u Mostaru ili Čapljini, progonima
Muslimana u Prozoru, Kiseljaku, Stocu ili zlima koja je napravila Armija BiH kod Vareša (sela Borovica, Kopijari),
Viteza (Buhine kuće), u dolini Neretvice i Neretve, u hrvatskim selima oko Travnika i Zenice, Federacija je bila dale-
64 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ki žuđeni cilj, ako ikad iskreno žuđeni, a konfederacija tek
muslimanski manevar za nove prolaze oružja i opreme u
ratu koji je slijedio protiv srpske strane, a sve s jasno definiranim ciljem izlaska Bosne na more, na Savu, na Unu i Drinu, što su druga dva naroda i druge dvije vojno-političke
strukture iznova prepoznale kao novu unitarizaciju, dakle
muslimanizaciju BiH, sa sad već i priznatim vojnim faktorom – mudžahedinima, koji su hrvatska i srpska sela pretvarali u svoje nove nastambe, sa svojim oblicima življenja
i svojim šerijatskim zakonima.
Muslimansko-hrvatski rat u ratu nastavio se drugim sredstvima, sad već bolje kontroliranim, očito od međunarodne zajednice, koja je imala plan za dva naroda, za dvije
vojske i dva njihova politička vodstva koja je do kraja legitimirala. Ipak, prije nego dođe do toga, do hrvatsko-muslimanske vojne akcije deblokiranja Bihaća, Kninske krajine i
“oslobodilačkih” pohoda pravcem prema Banjoj Luci, čut
će se još brojne optužbe jednih na račun drugih. Muslimani su zamjerali pad Srebrenice, pored ostalih, i Hrvatima
koji im nisu pustili konvoj oružja kojim bi oni, kao, obranili
ovu istočnobosansku enklavu, pa onda neuspjeh deblokade Sarajeva, opet zbog tobožnje nesuradnje Hrvata. Hrvati su Muslimanima zamjerali nepouzdanost, neborbenost
i neučinkovitost u njihovim zonama odgovornosti, da bi
stvar postala dramatično opasna za novo otvaranje sukoba kad se zajednički krenulo u oslobodilački pohod. Naime, tada su muslimanske postrojbe, umjesto da se drže dogovorenih pravaca, išle od HVO-a otimati oslobođeni prostor, pa je do sukoba dolazilo u Bosanskom Petrovcu, Jajcu,
Donjem Vakufu, a zbog utrke s HVO-om, Armija BiH nije
uspjela osvojiti neke ranije dogovorene strateške pravce u
zapadnoj Bosni. Ipak, najžešći se “saveznički” sukob dogodio kod Bosanskog Petrovca, gdje je s obje strane bilo više
od deset mrtvih.
Rat (verbalni) washingtonskih partnera nastavio se i poslije toga. Ponajprije pričom tko je koga oslobodio. Tada smo
čuli da je bihaćki korpus oslobodio dio Hrvatske, ali i da su
hrvatske vojne postrojbe dio Federacije koje su oslobodile
prepustile Srbima ili ga zatvorile za Muslimane. Tako se legitimiralo jedno novo pravilo: tko je što uzeo, uzeo je! To je,
naime, ne samo legitimiralo podjelu koju će kasnije priznati Daytonski sporazum, podjelu između Republike Srpske i
Federacije, nego i među federalnim partnerima, Muslimanima i Hrvatima. Tako se, zapravo, međusobni rat za zajednički teritorij, nastavio kao međusobni rat za tuđi teritorij, za onaj teritorij koji su dotada kontrolirali Srbi.
Spašavajući vlastiti “moralni lik”, međunarodna zajednica
je, akcijom zaustavljanja rata između Hrvata i Muslimana,
a učinivši ih iznova saveznicima, odredila i mjeru “oslobađanja BiH” za sve tri naroda, te time etablirala nacionalnu podjelu, nacionalno kompaktiranje teritorija, tj. ratom
proizvedenu zamjenu teritorija i u ratu, u kome nema i ne
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
smije biti pobjednika i poraženih, napravila tri nezadovoljne strane.
Teritorijalno, s obzirom na učešće stanovništva u BiH, najviše su dobili Srbi, a izgubili Muslimani. Politički su najviše dobili Srbi imenom i priznanjem entiteta. I opet su najviše izgubili Muslimani, jer osim što su fizički podijeljena
dva najveća kompaktna teritorija s većinskim muslimanskim stanovništvom, izgubili su i definitivno šansu unitariziranja BiH. Hrvati su kao najmalobrojniji narod u BiH, posebno u ratu s Muslimanima, u BiH prepolovljeni. Izgubili
su i najplodniji i najbogatiji dio zemlje (Posavinu), prepolovljeni u velikim industrijskim (urbanim) centrima i – najtragičnije – izgubili osjećaj bosanske zavičajnosti i domovinske pripadnosti. Jedino je dobio Tuđmanov koncept podebljanja hrvatskog dalmatinskog zaleđa, gdje je umjesto
dotadašnjih Srba, na prostore koje je “oslobodila” hrvatska
vojska, naselio Hrvate. To se prije svega odnosi na velike,
a slabo naseljene općine s nekadašnjom srpskom većinom
Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar, zamijenjene s Miloševićem za Posavinu (Bosanski Brod, Derventa, Bosanski Šamac), o čemu kao o dogovoru u Daytonu svjedoče svi koji
su tamo bili, od Ive Komšića i Krešimira Zubaka do muslimanskih i srpskih predstavnika.
Ne samo da još nisu uklonjene sve posljedice “rata u ratu”,
nego su na političkoj sceni i dalje brojni uzroci. Jedan od
njih je novi hrvatski prijedlog (do)kantonizacije, po kojemu bi se i u Federaciji stvorila dva nacionalno-teritorijalna entiteta. To bi, kao, Hrvate zadovoljilo, a Muslimani to
odbijaju jer to još uvijek vide kao dijeljenje BiH i uvod u
nekakvu buduću disoluciju države. Otuda i njihovo inzistiranje na jačanju države, centralnih organa, što druge dvije
strane prepoznaju kao unitarizaciju, a onda s obzirom na
brojnost i natalitet i – majorizaciju koja bi odvela u islamski uređenu državu prema Izetbegovićevoj “Islamskoj deklaraciji”.
Posljedice rata možda uklanja tek dinamično shvaćen Daytonski sporazum, gdje dinamično znači ostvarivanje i onoga što nije napisano, a što Ured Visokog predstavnika za
BiH s pravom karakterizira kao: “Mi interpretiramo Dayton, vi ste tu da ga provodite”.
ŽELJKO IVANKOVIĆ (VAREŠ 1954.), KNJIŽEVNIK, KNJIŽEVNI KRITIČAR I PREVODITELJ. ŽIVI I RADI U SARAJEVU.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 65
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Rat i njegova medijska slika
u Bosni i Hercegovini
(mitološko-nacionalni i historijsko-politički stereotipi)
Tako je rat mogao biti i bio je, u ovisnosti od stojne točke, agresija na BiH,
građanski rat, nacionalni sukob, vjerski rat, balkanski vjersko-plemenski
sukob, etno-konfesionalno razračunavanje i dr.
Željko Ivanković
P
Uvod
OSLJEDNJI JE RAT U BOSNI I HERCEGOVINI, MADA
radije kažem – rat protiv Bosne i Hercegovine, kao
najkompleksniji od svih ratova vođenih u posljednjem desetljeću na prostorima bivše Jugoslavije, kvalificiran različitim atribucijama i u BiH i na prostoru bivše Jugoslavije, ali i izvan toga, tj. u onome što se kolokvijalno, a
tako neprecizno zove međunarodna zajednica. Kvalifikacije o biti i karakteru rata uvjetovane su ponajprije i ponajsnažnije političko-motrilišnom točkom kvalifikanta, što će
reći – interesno. A to prevedeno na razumljiviji jezik značilo bi nacionalnost i(li) pripadnost jednoj od zaraćenih strana u domaćem slučaju i moralnu i interesnu pripadnost u
slučaju vanjskih čimbenika. Tako je rat mogao biti i bio je,
u ovisnosti od stojne točke, agresija na BiH, građanski rat,
nacionalni sukob, vjerski rat, balkanski vjersko-plemenski
sukob, etno-konfesionalno razračunavanje i dr. Čak i najobjektivniji i najdobronamjerniji promatrači, političari, novinari ili analitičari, koji znaju da je svaki rat primarno ekonomsko-interesna kategorija, a ratovi u Drugoj Jugoslaviji
i recidiv globalnog sloma ideje i prakse komunizma, nisu
mogli pobjeći od dominantno nacionalnog i konfesionalnog kvalificiranja našega rata ili naših ratova, budući se u
krvi raspadala višenacionalna, višereligijska i višekulturalna zemlja, zemlja čiji je osobito središnji dio i metaforički i
stvarnosno šav povijesti, religija, kultura i civilizacija. S razlogom!
Prologom našim ratovima, u čijoj je pozadini bila velikosrpska imperijalna ideja, bile su manifestacije naglašenog po-
66 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
pulističko-religijskog i folklorno-nacionalnog sadržaja što
je valjda imalo potvrditi oslobađanje vjerskih i nacionalnih
osjećanja prigušivanih u vrijeme ateizirajućeg i anacionalizirajućeg (internacionalizirajućeg!) komunističkog sustava,
a koji se opet samodopadno hvalisao kako je razriješio i nacionalno i religijsko, kao uostalom i mnoga druga naslijeđena konfliktna pitanja. Najednom su i iznova konstituenti
nacionalnog postali dotadašnji jedini čuvari nacionalnog,
marginalizirane vjerske zajednice, kako im je, doduše ne
bez uporišta u realnome, najednom i neumjereno počela
komplimentirati nacionalna inteligencija. Kako, međutim,
čuvanje nacionalnog u našim okolnostima znači prije svega
populističku dimenziju, tj. običajno, tradicijsko, folklorno,
legendarno-historijsko, to je iznova probuđena i oslobođena nacionalna misao ostala na toj razini primarno-amblematskog, manifestacijskog, procesijskog, vašarsko-nacionalnog, kičersko-nacionalnog.
Obični mali čovjek, čak i kad nije bio praktični vjernik, a
nerijetko uopće ni član vjerske organizacije, vjerske zajednice, u tome je vidio ponovo osvojenu slobodu nacionalnog samoidentificiranja kroz značku, pjesmu ili zastavu
zbog kojih neće biti iznova sumnjičen, proganjan, zatvaran, dok je Crkva u tome vidjela uvijek tako dragu, lijepu i
dirljivu, a u biti uvijek tako patetičnu sliku povratka izgubljenog sina ili u stado vraćene ovčice.
S druge pak strane, čin ponovne individualne i(li) kolektivne (samo)identifikacije u disolucijskom procesu zemlje
bio je mnogo više nego simbolički udar na stvarne ili iznova priželjkivane uniformirajuće procese. Drugost, već sama
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Medijski najsnažniji, kao i vojno i politički najspremniji za rat su se pokazali bosanski Srbi, jer su uz brojnost, naslijeđene komparativne prednosti imali i najjasnije iskazane ratne ciljeve. I Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su
imali glavnu i prikrivenu, te sporednu i transparentnu opciju i ta ih je dihotomija skupo koštala.
po sebi iritantna, čak izdajnička u projektu ideološko-nacionalnog unitariziranja, što su obje Jugoslavije, na ovaj ili
onaj način, sve vrijeme bile, najednom je postala oštro suprotstavljena, antagonistička čak do neprijateljstva iz vremena u kojima je projekt baš zbog surove agresivnosti kojom je nametan doživljavao neizbježne i dramatično krvave lomove.
No, sve to što Llosa naziva “užas od nepoznatog, mržnja
prema različitom, otpor prema pustolovini, panika pred
slobodom i odgovornošću koje zahtijevaju da se iznova
izmisli svaki novi dan, vokacija služenja rutini, masovnosti, otpor dekolektivizaciji kako se ne bi moralo suočiti sa
svakodnevnim izazovima individualne suvremenosti”,1 nije
samo po sebi dostatno da se uđe u rat. Za rat su ili vlasnicima ideje o ratu su potrebni masovni proizvođači i sredstva
proizvođenja rata, a opće je mjesto da su za to najpodesniji mediji, sredstva masovnih komunikacija, kao najsnažniji i najutjecajniji oblikotvorni faktor javne, masovne svijesti, javnog mnijenja, dakle ono što je nekoć nazivano – sedmom silom. Političkoj volji za rat oni su ona nužna transmisija između ideje rata i populistički čitljive i razumljive
poruke o njemu, onaj nužan propagandni stroj koji “idealistički osjećaj solidarnosti i ljubavi prema rodnoj grudi
i uspomenama (‘zemlja i njezini mrtvi’)”, dakle egzaltaciju vlastitosti pretvara u “klevetanje tuđeg, želju da se ponize i poraze ostali, jezik, drugoga boga, pa čak i drugo ruho
i drugu prehranu”.2
I.
U prethodnim jugoslavenskim ratovima sve je to tako
egzemplarno potvrđeno od prvotno iskazane volje za rat
(‘ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo’ – reći će
jedan od glavnih ideologa prošlih ratova), do njegove egzekucije koja je obično počinjala vojnim ovladavanjem predajnicima ili uništenjem nezaposjednutih predajnika na-
jutjecajnijih (elektronskih) medija, a potom i udarom na
komunikacijski manje frekventna (pisana) sredstva masovnog komuniciranja. Posebna je priča medijska izvedba
rata koja se više ne može tretirati, a to je pokazao slučaj jugoslavenskih ratova i poglavito rat u Bosni i Hercegovini,
kao popratni slučaj iz domene specijaliziranih oblika ratovanja, propagandne mašinerije u službi rata ili pak rata u
ratu kako su medijski ratovi dosada tretirani. Riječ je, naime, o dijelu totalnoga rata, dakle o doslovnom ratu koji u
svojoj medijskoj domeni, u svome segmentu ratnog djelovanja, izlazi izvan komunikacijskoga koda i počinje ratnohuškačku propagandu, tj. “namjerno i plansko djelovanje
u svrhu mijenjanja i kontrole stavova kako bi se stvorile
predispozicije za određeni način ponašanja”,3 te tako prvo
mrzi, laže, kleveće, ponižava, vrijeđa, a potom izravno potiče, angažira, čak – egzekutira.
Takvo mjesto i uloga medija u proizvođenju i vođenju unutarjugoslavenskih ratova u posljednjih desetak-petnaest
godina prošloga stoljeća vjerojatno će jednom biti predmetom temeljitijeg istraživanja. Nas, međutim, za ovu prigodu zanima rat u Bosni i Hercegovini i njegova slika u bosanskohercegovačkim medijima i to u periodu jesen-zima
1992./93., kad je, po našem mišljenju, rat već dobio svoje
definitivne konture. Od tada se, naime, po našem uvjerenju, precizno i nedvosmisleno mogu identificirati svi subjekti rata, funkcionalno su do kraja etablirani patriotizmi
i nacionalizmi kao “zloćudna kolektivistička fikcija identiteta”4, bjelodane su idejno-političke platforme i ratni ciljevi
zaraćenih strana, a uza sve to rat je u razvijenoj ili čak poodmakloj, zreloj fazi, promatramo li ga s aspekta naše teme
mitološko-nacionalnih i povijesno-političkih stereotipa u
koje se kao u ambalažu pakiraju ranije spomenuti ratnopokretački elementi, idejno-političke platforme i (ne)proklamirani ratni ciljevi.
Iz razumljivih razloga taj samozadani okvir još više sužavamo na pisane medije, ali jednako tako, radi demonstriranja kontinuiteta određenih ideja i sukladno njima – pona-
1
Mario Vargas Llosa, Don Rigobertove bilježnice, Vuković & Runjić, Zagreb, 2000., str. 197
Isto, str. 197
3
Ivo Žanić, Prevarena povijest, Durieux, Zagreb, 1998., str. 14
4
Llosa, kao gore, str. 198
2
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 67
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
A kad je već vjera tu, valja reći da srpski vojnik, koji je inače brana Europi od islama, ovaj put, budući je “zagledan na istok u Srbiju i pravoslavnu
Rusiju”, a u sukobu je s Hrvatima (ustašama!), vidi milenijski “sukob Vizanta i Rima”.
šanja, nerijetko ćemo izići iz tog okvira. Pošto je slika rata
u medijima ovdje ilustrativnoga karaktera, razumljivo je da
smo se odlučili na samo nekoliko pisanih medija na sve tri
strane, a koji su paradigmatični za cijelo ratno vrijeme, čak
i onda kad ni kronološki ni funkcionalno, dakle ulogom, rasprostranjenošću i utjecajem, ti mediji nemaju ni približno
jednako značenje.
Vrijeme jesen-zima 1992./93. godine već je godinu dana
nakon početka rata, ako taj početak vežemo za 12. listopada 1991. kad su srpske postrojbe sravnile hrvatsko selo Ravno kod Trebinja u Hercegovini ili čak ranije, za 20. rujna
1991. kad u BiH dolaze rezervisti Užičkog i Podgoričkog
korpusa tadašnje JNA, kako početak rata situira general
Armije BiH Jovan Divjak ili, tko voli, najmanje pola godine od dana (6. travnja 1992.) kad rat datira muslimanskobošnjački lider Izetbegović.5 Dakle je dovoljno vremena da
se i tada, a pogotovu naknadno, s ove vremenske distance,
čak i posve neupućenom i naknadnom promatraču, ustvrdi kako već tada i nedvosmisleno u BiH postoje tri zaraćene strane, dakle tri vojne sile, tri vojno-politički odijeljena
i organizirana prostora, tri medijska prostora... i tako sve
najmanje po tri, gdje ta brojka nipošto prvi put i nipošto
iznimno znači samu bit društvenog i političkog bića Bosne i Hercegovine kroz povijest, posljednji put državotvorno ozvaničenu simbolički i esencijalno na ZAVNOBiH-u
trijadom “ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska, već i hrvatska, i muslimanska i srpska”. Ova i ovakva igra sastavnih
i rastavnih veznika u slučaju države ili geopolitičkoga prostora koji u samome svome imenu, u svojoj biti dakle, ima
sastavni veznik, nije slučajna ni nova već određuje cijelo
njezino povijesno biće i dotada i, naročito, otada.
Da je bit geopolitičkoga prostora Bosne i Hercegovine neprestani diskontinuitet njezine povijesti, kako to s pravom
kaže Džaja, pokazalo je i njezino novo i ovaj put ratno identificiranje kad se iznova pokazalo da pod pojmom Bosne i
Hercegovine, svaki od onih “i...i...i” misli na nešto svoje ili
samo i jedino svoje, kao onu gore spomenutu “zloćudnu
kolektivističku fikciju identiteta”, zbog kojega svako izgovaranje imena Bosne i Hercegovine već u sebi sadrži posezanje za njom, ako ne već ili još uvijek želju za njezinim poništenjem kao vještačke, kolonijalne (kako su je sve nazivali?!) tvorevine.
5
6
Opće je mjesto da je ideološki slogan o BiH kao “Jugoslaviji u malom” poslužio kao posljednji u nizu argumenata za
njezino rušenje. Jer, reći će do banalnosti izravan Karadžić:
“ako se razjebava Jugoslavija, ne može ni Bosna ostati čitava!” sudbinu koja je Bosni i Hercegovini bila namijenjena, a
to će potvrditi i Tuđman idejom i praksom oživljavanja političkog koncepta jednom etabliranog kroz dogovor Cvetković-Maček iz 1939. godine.
II.
Iz cijele prethistorije naše teme, a koju je ovdje suvišno ponavljati i koju, kako smo rekli, ukorjenjujemo godinu ili
pola godine nakon početka rata (kako tko hoće!), više je
nego jasno da medijski istražitelj u Bosni i Hercegovini u
jesen-zimu 1992./93. zatiče vojnički najsnažnije, s najvećim kontroliranim teritorijem, propagandno i medijski najspremnije i najprofesionalnije bosanske Srbe. Oni iza sebe
imaju jasan velikosrpski projekt preuzimanja Jugoslavije ili
amputirane Jugoslavije, snažnu i do kraja etnički očišćenu bivšu JNA, naslijeđenu i zaposjednutu medijsku mrežu, snažnu naslijeđenu diplomatsku mrežu, svijest o sebi
(Srbiji) kao Pijemontu i najvećem jugoslavenskom narodu
i već desetak godina pripreman teren ili za novu jugounitarizaciju rankovićevskoga tipa (velikosrpsko preuzimanje
Jugoslavije rušenjem ustavnog koncepta iz 1974.) ili za instaliranje još starijeg (karađorđevićevskoga) koncepta amputirane Jugoslavije, što su ujedno i velikosrpski ratni ciljevi na djelu. Uspostavljanje novih srpskih granica i razgraničenje s drugima mogu i smiju uspostavljati samo Srbi i to
po principima koji nisu dani drugima. Budući “u mitskoj
geopolitici srpski etnički prostor ima različite dimenzije i
različite međaše”,6 jednom je to etnički, drugi put povijesni,
treći put mitološki itd. princip. Metode, međutim, u ostvarenju toga cilja se pritom ne biraju: od onih s krajnje ljevice
koji znače paktiranje sa svrgnutim komunističkim liderima
u Sovjetskom Savezu do ultradesnih, fašističkih, ili četničkih metoda moljevićevsko-mihajlovićevskoga tipa.
S destrukcijom zajedničkih institucija tadašnje Republike
BiH i agresijom na sve što je značila BiH u dotadašnjih pedeset godina, bosanski Srbi uspostavljaju, kao i u Hrvat-
Željko Ivanković, Hrvatsko-muslimanski rat u ratu, u: 99, Revija slobodne misli, Sarajevo, br. 13-14, april-juni 1998., str. 27-41
Ivan Čolović, Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji, Drugo ilustrovano izdanje, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000., str. 41
68 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
skoj, vlastitu državu u državi (Republiku Srpsku) sa svim
državotvornim strukturama, koje kao i sve čega se dotaknu, kao mitski frigijski kralj Mida, pretvaraju u “srpsko”.
Jednako je i s novostvorenim “državnim” medijskim prostorom koji uz već instalirane novinsku agenciju, radio i televiziju, i tadašnji banjalučki “Glas” od 28. rujna 1992. preimenuju u “Glas srpski” s podnaslovom “dnevne novine Republike Srpske”.
Jasno je da cijeli rat, pa i onaj u medijskom segmentu s velikosrpske pozicije ima smisla samo ako obilježava, identificira sve čega se dotakne nacionalnim imenom potvrđujući davnašnje ideje “Srbi svi i svuda”, “Srbi sve tri verozakona” i sl. u modernim varijantama “gdje živi ijedan Srbin, tu
je Srbija” “gdje su srpski grobovi, tu je Srbija”, “nebeska i zemaljska Srbija” i slične morbidne ideje koje su već bile ukorijenjene među pokretačima ratnoga točka. Tako je srpsko
sve što se zove srpskim imenom, a što takvim nije, treba
ga imenovati, učiniti ga takvim. Neka vrsta, poslužimo se
metaforom, psećeg zapišavanja svoga teritorija. Dakako, ni
stvarno ni historijski ne može Bosna i Hercegovina biti Srbija i unatoč tomu što su Srbi posvuda ispisivali ovo je Srbija, pa i na sarajevskoj Glavnoj pošti. Ali ono što ne može
biti Srbija, mogu biti/postati tzv. Zapadna Srbija ili malo
megalomanskije – zapadne srpske zemlje. Tako Republika
Srpska postaje neka vrsta pandana susjednoj Hrvatskoj ili
toliko žuđenim većim silama Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i počinje pokazivati da je i od pridjeva “srpski” moguća imenica! O tome u, još uvijek, banjalučkom “Glasu”
čitamo 4. srpnja 1992. pravu mitomansku tiradu kako “srpska” uz “zemlja” nije obična metafora ni politička floskula, ona je za Srbe “suština postojanja”. Naime, “posjedovati zemlju i biti njen za svakog Srbina znači biti to što jest –
čuvar zemlje.” Srbi su obećani narod, narod “od Boga određen” za čuvara zemlje. Oni imaju i carstvo nebesko (muški
princip) i carstvo zemaljsko (ženski princip) i oni bez toga
ne umiju postojati... Ni slučajno se ne govori o otimanju i
preimenovanju zemlje, tek o tome kako neprijatelji jurišajući na Srbe jurišaju na njihovu zemlju.
Tako će i dugogodišnje glasilo SSRN “Glas” u Banjoj Luci
postati “Glas srpski” u rujnu 1992. nakon što su Banja Luka
i Bosanska Krajina manje ili više krvavo etnički očišćeni,
nakon što su Srbi postali “čuvari zemlje”, tj. nakon što su zanijekane njihove stvarne prirode već i statističkom neumoljivošću dokazive samo koji mjesec ranije.
Bosna i Hercegovina kao mjesto radnje u “Glasu”/”Glasu
srpskom” postala je bivša Bosna i Hercegovina, osim kad
je spominje međunarodna zajednica čijim je punopravnim
članom na svim razinama postala ili još uvijek, nakon međunarodnoga priznanja, postajala. Jer, ipak, ne može Bu-
7
tros Gali, koji je ipak odlučio doći u BiH, doći u nešto bivše, dakle u nešto nepostojeće, u bivšu BiH, kako bi to htjela
srpska medijska kampanja! On, čitamo 29. prosinca 1992.
godine, dolazi ipak u – BiH! Kolizije nema, kao što je nema
ni u imenovanju srpskoga Mostara (30. prosinca 1992.),
nakon što su srpska vojska i Srbi već poraženi, protjerani
ili dragovoljno otišli iz doline Neretve i kao što to kasnije neće biti ni s imenovanjem srpskoga Sarajeva, potom srpskoga Broda, Srbinja, Srbobrana i sličnih tragova krvavoga rukopisa “čuvara zemlje”. Takav postupak novoimenovanja trebao bi poslužiti dizanju morala u vlastitim redovima
i sasvim suprotan efekt kod neprijatelja. A neprijatelj, rijetko eufemistički imenovan “suprotna strana”, ima stotine
imena i sva su nedvosmisleno (aktualno i historijski) prepoznatljiva: muslimanske jedinice, zelene beretke, Muslimani Alije Izetbegovića, borci džihada, mudžahedini, Alijini bojovnici i arapski plaćenici... ili pak samo – ustaše. I
odmah je svakome jasno tko su oni i što hoće: za strance je
kvalifikacija jedna – džamahiriju u srcu Bosne i srcu Balkana, a za domaću upotrebu tu su folklorni elementi mitskog
sadržaja tipa “treći srpski ustanak”, “nastavak srpskih oslobodilačkih ratova” i sl. kad su u pitanju Muslimani, a kad
je riječ o Hrvatima onda se sve svodi na Nezavisnu Državu Hrvatsku i jasnu poruku “da srpski narod nije bio organizovaniji zadesila bi ga sudbina iz drugog svjetskog rata...”
(30. prosinca 1992.). Srećom, Srbi su ovaj put “izbjegli jame
iz 1941.”!
Na ratištu je jasno da uvijek “neprijatelj provocira”, a “naši
borci odbijaju napad i u kontranapadu zauzimaju teritorije”. Ako pak ne ide sve najbolje, neprijatelj je “udario s leđa”,
nerijetko je to još obilježeno i pridjevom – “mučki”. Dakako, ratni su gubici neizbježni, pogotovu što je neprijatelj
doveo “ogromnu silu”, a “naši je borci izdržavaju junački”. I
onda: “naši gubici su mali, a njihove je žrtve teško izbrojati”.
A kad kojim slučajem ipak neki srpski vojnik pogine ili, ne
dao Bog, više njih, onda je riječ o priči u kojoj neprijatelj ne
bira sredstva (čitamo: “u hrvatskoj je vojsci najviše šesnaestogodišnjaka i stranaca!”) a u kojoj je, nakon toga umjesto
priznanja poraza jasno nešto drugo – “svaki je kamen zaliven krvlju srpskih vitezova” koji ne zaostaju za kosovskim
(sic!), jer “zavjet im je isti – za krst časni i slobodu zlatnu”.
Krst časni će uvesti u priču religiju i religijski diskurs koji
bi trebao potvrditi srpsku nacionalnu specifičnost “koja za
vrijeme rata postoji kao vjera”.7 A kad je već vjera tu, valja
reći da srpski vojnik, koji je inače brana Europi od islama,
ovaj put, budući je “zagledan na istok u Srbiju i pravoslavnu
Rusiju”, a u sukobu je s Hrvatima (ustašama!), vidi milenijski “sukob Vizanta i Rima”. Kad, međutim, srpski vojnik pobjeđuje, ne treba mu ni vjera, ni Bog, ni Rim ni Bizant, jer
on sam po sebi snaga i moć i tada osvaja “najjače ustaško
uporište u Posavini”, briše “mit o neosvojivom ustaškom
Elias Canetti, Masa i moć, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 140
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 69
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
U tom slučaju Srbima ne preostaje ništa drugo nego da se iznova vide kao
nebeski narod, što bi trebalo biti drugo ime za već rezerviran, popunjen
smislom termin izabrani narod, da se iznova žrtvom usporede sa Židovima i svoju budućnost vide kao moderni Židovi, tj. Izraelci: “Oni rade svoj
posao, a puška im je uvijek pored njih. To je naša sudbina.”, zaključit će Biljana Plavšić
utvrđenju”, nakon čega su ustaše koje su “bjesomučno napadale” u “paničnom bijegu”, jer je “slomljena ustaška ofanziva”. Jasno, Srbi uzimaju što je njihovo i što se može zvati
srpskim, ali ono što nije njihovo uzimaju u “aktivnoj obrani” ili kontraofenzivi, nakon što su slomili “ustašku ofanzivu” ili nakon što se dogodilo “rasulo u muslimanskim redovima”, pa su sad, eto, prisiljeni uzeti i ono što nije njihovo,
budući su, ono što drugi nisu, ne mogu i ne znaju biti, od
Boga dani “čuvari zemlje”.
Hrvati još dobro prolaze u “Glasu”/”Glasu srpskom”, što se
ne bi moglo reći za Muslimane. Uostalom, o tome svjedoči i britanski ratni dopisnik Ed Vulliamy: “Kroz dvije godine od Srba nisam čuo ni jedne jedine podrugljive primjedbe na račun Hrvata kao naroda. Vidio sam mržnju, ali nikada nisam vidio prezir. No Muslimani su nešto drugo, oni
su ‘cigani’, ‘smeće’, ‘kurve’, ‘životinje’. Srpski plan za Bosnu
nije zahtijevao da se Muslimani predoče kao neprijatelji –
prijetnja Džihadom bila je samo obična brbljarija – već prije kao niža rasa”.8
Već iz onoga što im se potom pripisuje više je nego očigledno srpsko medijsko gledanje na Muslimane. Naime, 1. listopada 1992. “Glas srpski” piše da je u Milićima – Vlasenici masakrirano 60 Srba i to tako da su im odsijecane glave,
vađene oči, sječeni prsti, sunećeni su za života, razbijane su
im lubanje, tenkom su gažena tijela (otkud im tenk nije jasno!). Lančići i nakit nisu uzimani jer je, pišu novine “muslimansko pravilo da je u svetom ratu – džihadu – zabranjena pljačka”. Jasni su egzekutori zločina, a jasne su i žrtve
budući su Srbima sječeni prsti kojima se krste, a sa sunećenjem i sječenjem prstiju kojima se krste jasna je, nedvosmisleno se u porazu sugerira, opet, vjerska i civilizacijska
pozadina sukoba. Naime, ovdje se izdaleka asocira na ranije, među Srbima, medijski često korištenu Izetbegovićevu
knjigu “Islamska deklaracija” čiji projekt sugerira islamsku
državu u Bosni i Hercegovini.
Dakako, tu nije kraj. Kako je u svijet ipak prodrla istina o
8
onome što Srbi rade drugima u Bosni i Hercegovini, Srpsko kulturno prosvjetno društvo “Prosvjeta” izdaje priopćenje o svome viđenju te i takve “međunarodne kampanje”. Oni jasno identificiraju “raznovrsne vidove blaćenja,
mučenja i nemilosrdnog uništavanja srpskog naroda” koji
“po obimu i stepenu mržnje prijete da nadmaše zla koja su
u 20. vijeku Turci nanijeli Jermenima i nacisti Jevrejima”, a
Sarajevo koje je već postalo međunarodni simbol stradanja za “Prosvjetu” je “bezgranično srpsko mučilište i najteže gubilište”, “srpsko ćirilično pismo izloženo je na stub srama”, prognani su srpski svećenici i umukla zvona pravoslavnih crkava... Situacija je, dakle, obrnuta, radi se o zamjeni
teze, pa oni koji su napustili grad počeli su pričati mazohističke priče o progonstvu iz grada, a priče iz srpske mitologije, iz junačkih narodnih pjesama srpskoga romantizma
i srpskih ustanaka oživjele su za nove potrebe, pa ne čudi
da su između Teslića i Crnog Vrha “srpske glave izvješene
i nabijene na kolje”, da su “Srbe pekli na ražnju” i “silovali srpske djevojčice”. Opetuju se literarne ili stvarnosne slike iz nekih drugih vremena, ali, dakako, nigdje podataka o
konkretnim svjedocima ili približno poznatim izvršiteljima
(npr. vojna postrojba, ljudi iz određenog sela i sl.). Le Bon
bi rekao “Gomila misli u slikama, a razbuđena slika izaziva
samo niz drugih slika koje nisu ni u kakvoj logičkoj vezi s
prvom.”,9 ali zato jesu funkcionalne, mobilizatorske “Budući da gomile mogu misliti samo u slikama, mogu ih samo
slike impresionirati. Samo slike mogu gomilu zaprepastiti
ili zavesti, te postaju pokretačem akcije.”10 A mobilizirati je
upravo temeljna zadaća medija u ratu. Mobiliziranje se očituje u proizvođenju kolektivne mržnje putem vraćanja pojedinca na stupanj barbarstva, putem utapljanja pojedinca u kolektivno osjećanje agresivnosti, a “agresivnost nagomilana u svakom pojedincu više nije antisocijalna, jer je
usmerena na objekte izvan društva kome on pripada”.11
Da to ima potpuno suglasnost sa stvarnošću vidljivo je i
s pojavom hrvatsko – muslimanskoga sukoba, tj. pucanja
(prirodnog) savezništva između dotadašnje dvije žrtve.
Uzrok, povod i razlog tomu sukobu je posve jednostavan i
usp. Mark Thompson, Kovanje rata. Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, HHO i dr., Zagreb, 1995., str. 236
Gustave Le Bon, Psihologija gomila, Globus, Zagreb, 1989., str. 49
10
Isto, str. 70
11
Usp. Ivan Čolović, Bordel ratnika. Folklor, politika i rat, Treće ilustrovano izdanje, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000., str. 95-98
9
70 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Kako Hrvati u BiH nemaju i ne ispunjavaju vlastitu vojno-političku volju,
nego volju i javno neproklamirane ratne ciljeve političkog Zagreba i tek
možda vlastite potajne želje i snove, to im je i medijski prostor zadugo definiran i popunjavan medijima izvan BiH, hrvatskim medijima pod Tuđmanovom kontrolom
on konačno opravdava i Srbe: “Krst i (polu)mjesec zajedno
ne mogu, da vidimo ko će biti jači...”, kaže Njegoš12, a kaže
i “Glas srpski” 20. siječnja 1993. godine. Čak su, gle srpske
brige za Muslimane kojima, tobože brižni, otvaraju oči,
“mudri Hrvati gurali naivne Muslimane u prve borbene redove za ostvarenje ‘hrvatske stvari’”, što valjda nikoga ne bi
trebalo iznenaditi, jer tko je iste novine čitao 30. prosinca
1992., ako slučajno to ranije nije znao, znade stereotip –
Latini su stare varalice! Tu Srbi na usta Hrvata za Muslimane nalaze još jedno, ovaj put “neratničko” ime – balije!
A da cijela ta mitološka slikovnica ne bi ostala bez aktualnoga pokrića “Glas srpski” objavljuje serijale, feljtone o
vlastitoj vjeri pravoslavnoj, svetosavskoj, o tradiciji srpskoj
i, dakako, o onima koji su vjekovni neprijatelji svega toga.
Nije to samo puko podsjećanje na prošlost, nego i edukacija u vjeri, budući su Srbi, kako su to pokazivala sociološka istraživanja i pred rat bili ponajmanje vjernici u praktičnom smislu. I ovaj put je to poduka o tradicionalnom u religiji, a ne o temeljnom u kršćanstvu (kristološke vrijednosti ljubavi, praštanja i sl.) što ne bi baš išlo s ratom.
Ustaški zločini iz Drugoga svjetskog rata, islamski fundamentalizam u svijetu i ideja džihada, priča o srpskoj žrtvi
i zabludi u stvaranju prve i druge Jugoslavije, te svjedočenje iz muslimanskoga logora u Tarčinu u ovom se periodu
feljtonski tretiraju kako bi se valjda opravdala ponavljana
sintagma o nevjerojatnoj vatikansko-teheransko-kominternovskoj uroti protiv Srba, koja je opravdanje i za udaljavanje Srba od tradicije u vrijeme komunizma (a ne njihova
želja da i kroz partiju ostvare prevlast u Jugoslaviji!), a koja,
sad je to ponovo jasno, prijeti uništenjem srpskog naroda, kako to u “Glasu srpskom” 24. veljače 1993. kaže Biljana Plavšić u povodu nekog etničkog čišćenja Srba od strane Muslimana, kad su “mudžahedini u Podrinju ubili preko tisuću Srba”. Tim povodom ona tvrdi da je “nepojmljiva
patologija njihova uma, kao i sve muke koje izmišljaju”. Dakako za Srbe! U tom slučaju Srbima ne preostaje ništa dru-
go nego da se iznova vide kao nebeski narod, što bi trebalo
biti drugo ime za već rezerviran, popunjen smislom termin
izabrani narod, da se iznova žrtvom usporede sa Židovima i svoju budućnost vide kao moderni Židovi, tj. Izraelci:
“Oni rade svoj posao, a puška im je uvijek pored njih. To je
naša sudbina.”, zaključit će Biljana Plavšić.
Urota protiv Srba, stalna i svakovrsna zavjera protiv njih
imanentno je opravdanje, reći će Girardet, jer “na zaveru
kao da se jedino može odgovoriti – drugom zaverom”, pa
sve “što je zastrašujuće i prokazano kod drugoga, poprima
iznenadnu mračnu, svemoćnu privlačnost te mu se vraća u
istom obliku”.13
No, vratimo se spomenutoj, a nerijetko korištenoj i medijski čitljivoj i probitačnoj slici (Židovi – Srbi), koja se znade i promijeniti u pejorativnu – “Jevrejska posla”, onda kad
“Jevreji plaču nad sudbinom 200.000 Muslimanki silovanih
u Bosni”. Čak se u tekstu Židovima drži lekcija kako u Bosni možda uopće i nema 200.000 Muslimanki, kako su se
njihovi današnji saveznici “koliko juče zaricali da će Izrael
baciti u more”, kako “Jevreji nikad ne smiju da zaborave zahvalnost koju duguju Srbima za odnos koji su imali prema
njima u drugom svjetskom ratu” i sl. (Glas srpski, 21. kolovoza 1992.).
Potreba edukacije svojih čitatelja o zločinu drugih nad Srbima neobrazloživa je ako se ne kaže tko smo to “mi” ili
“tko bismo trebali biti”, pa na nas toliko udaraju sa svih
strana, čak i sa Zapada gdje su “naši” vjekovni saveznici.
Oni nas ne razumiju, nezahvalni su za naše predziđe (neko
novo antemurale christianitatis)14 islamskom fundamentalizmu i ne zaslužuju da se na njih osvrćemo, da prenosimo
ono što pišu njihovi mediji, osim ako ne napišu neki tekst
kao “Daily Telegraph”, a koji zaslužuje biti predočen i našoj javnosti, kao što to čini “Glas srpski” 19. veljače 1993.
godine. Tekst mora biti nedvosmileno upotrebljiv, tipa –
“Izetbegović muva bez glave”. Da, može Izetbegović ili ne-
12
Narodna književnost, Njegoš, Andrić uopće su, mada tek literarna, česta političko-referentna mjesta i “argumenti” i stoga što su glavnim ideolozima
i protagonistima rata bili upravo srpski pisci i u Srbiji i u BiH.
13
Raul Žirarde, Politički mitovi i mitologije, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000., str. 17
14
Pojam danas pun mitskog/mitomanskog naboja, preuzet od Hrvata i Mađara koji su to bili za turske najezde u XVI. stoljeću.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 71
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
“Ljiljan” i “Muslimanski glas” su medijski daleko radikalniji od “Oslobođenja”: neprijatelji su četnici, četničke horde, srpski zlikovci i pljačkaši, srpske
hulje, psihopate, frustraši, zlikovci koji četničkom kamom, u fanatičnoj
mržnji kolju, čine treći genocid u ovom stoljeću. Sve su to, zajedno sa srpskom fašističkom crkvom, elementi srpskog beščašća.
tko drugi od neprijatelja dobiti i više prostora, ali ponovo
tekst mora biti do kraja upotrebljiv u ratno-manipulativne
svrhe, ovaj put tipa njegova priznanja u interviewu Sarajevskoj televiziji, gdje se sve što je rekao dizajnira u do kraja određen naslov – “Sarajevo opljačkale naše oružane formacije” (Glas srpski, 16. veljače 1993.).
III.
HVO i HDZovi Hrvati i pored vojno-politički organiziranog vlastitog dijela Bosne i Hercegovine (Hrvatska zajednica, pa Hrvatska republika Herceg Bosna), nemaju zaokružen autohtoni medijski sustav još gotovo deset mjeseci poslije kad novinska agencija Habena izvješćuje da je “s
agencijom, televizijskim studijem i tjednikom Hrvatski list
‘dovršen medijski sustav republike hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini’”.15 Naime, kako Hrvati u BiH nemaju i ne
ispunjavaju vlastitu vojno-političku volju, nego volju i javno neproklamirane ratne ciljeve političkog Zagreba i tek
možda vlastite potajne želje i snove, to im je i medijski prostor zadugo definiran i popunjavan medijima izvan BiH,
hrvatskim medijima pod Tuđmanovom kontrolom. Taj nas
dio medija u ovoj prigodi ne zanima.
Medijska slika s Republikom Srpskom je apsolutno neusporediva, jer Herceg Bosna nema vlastite dnevne novine, a zadugo niti neke središnje tjedne, pa za ovu prigodu
uzimamo, iz niza lokalnih novina, lokalne livanjske novine,
“Livanjske vidike”. One, naime izlaze u sredini, koja za sebe
tvrdi da drži najveću borbenu liniju, najveću frontu prema
neprijatelju na području Herceg Bosne, pa je već po tome
nesumnjivo “najratničkija” sredina, dakle u ratnom i medijskom smislu najparadigmatičnija sredina.
I ovdje razlikujemo medijski bodrilačko-propagandni sloj i
onaj “edukacijski”. U oba je vidljiv ratni novogovor namijenjen vlastitom čitateljstvu.
15
usp. Thompson, kao gore, str. 239
Žirarde, kao gore, str. 111-112
17
Žanić, kao gore, str. 347
18
Čolović, Bordel ratnika, kao gore, str. 99
19
Isto, str. 162
16
72 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Neprijatelji su takozvana JNA, četnici, srbo-četničke formacije, Mladićeva četnička armada, ili samo agresor, a
agresija se karakterizira pojmovljem iz emigrantsko-ustaškog vokabulara kao srbokomunistička i srbočetnička.
Agresorski je zapovjednik “zloglasni general Mladić”. Mi
smo branitelji. Naša je snaga neprobojna, mi smo neprobojni bedem za četnike, na nama agresor lomi zube. To je
tako samorazumljivo jer “naši momci su pod stijegom i na
braniku na kojem su stajali sveti hrvatski vitezovi od Tomislava i Krešimira do Zrinskog i Frankopana”. Tu vrstu poziva na kontinuitet, bez obzira što hrvatska država formalno-pravno već tisućljeće ne postoji, dakle na nekakvo tobožnje zlatno doba, arkadijsko doba, sjajno je elaborirao
Girardet u okviru četverokuta: zavjera – spasitelj – zlatno
doba – jedinstvo, gdje mitologizirane slike određuju sadašnjost i budućnost “prema onome što je bilo ili prema onome što se smatra da je bilo”.16 Taj je, u ovom ratu ipak velikosrpski mitološki patent, već oproban i u ratu u Hrvatskoj gdje su hrvatski vojnici već proglašavani nasljednicima “Tomislavovih ratnika” i “Domagojevih morskih vukova”,17 čime se iskazuje tobožnji kontinuitet u državotvornosti, herojstvu i, dakako, domoljublju, i daje im se prilika
da se identificiraju s precima, da dožive trenutak epifanije
mitskih junaka.18
Da ne bi bilo zabune i sve ostalo nedovoljno jasno, usred
Livna zapovjednik kaže – “naša je stranka Hrvatska” (14.
veljače 1993.), što valjda opravdava to što je livanjska brigada “Petar Krešimir IV.”, dobila ime po najvećem hrvatskom
kralju (njegove riječi!), tako da iz toga jedino može proisteći “da smo ponosni smo što smo hrvatski vojnici” (28. veljače 1993.), što osim govora privrženosti i ljubavi uključuje
“gotovo neophodan govor prezira i mržnje da bi se istaklo
i obranilo ono ‘naše’”19. Posebna je priča što neupućenom
promatraču sa strane, nakon zapovjednikove samoidentifikacije, u prvi mah ne bi bilo jasno gdje se to Livno ili slični
krajevi geografski nalaze, u kojoj to od dvije istovremeno
međunarodno priznatih država – Republici Hrvatskoj ili
Republici Bosni i Hercegovini.
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
No, da ne bude zabune, HVO je imao i postrojbi koje su
nosile imena bosanskih vladara, npr. “Kralj Tvrtko” u Sarajevu ili “Kralj Stjepan Tomašević” u Travniku, koje je, istina, HVO vidio kao hrvatske vladare, budući su bili katolički vladari i s njima se identificirao naspram “El Džihada”
ili “Sultana Fatiha”20 s kojim se, paradoksalno, identificira
muslimanska strana.
Hrvati kao narod, opet je u igri religijska simbolika, u ovom
nametnutom ratu žive novu hrvatsku Golgotu, ali jasno je,
iz religijske slike svijeta, da nema krajnje pobjede bez Golgote. Pobjeda nad srbokomunizmom je vrijedna te Golgote, čak i kad to košta brojne ljudske živote. A kad hrabri
branitelji polažu svoje živote, polažu ih pod svojim stijegom i na oltar domovine kao vitezovi, jer za poginule branitelje “pošten, častan i slobodan život imao je najveću vrijednost”. (Nije pritom jasno što je s onima koji su nasreću
preživjeli?!) Vitezovi, da se zna, ne umiru, oni ostaju tamo
gdje “rodilja majka čini naklon sretnom oticanju smrti” (1.
studenoga 1992.), što bi iznova trebalo da je arkadijska slika.
O neprijatelju je gotovo sve rečeno ako se kaže da mu je
ime četnik, a kad se to kaže poznato je koji je to soj ljudi, jer
četnici “ne broje svoje mrtve” (28. rujna 1992.). Istina, i taj
četnik ili je tada “samo” Srbin, ponekad dobije u “Livanjskim vidicima” riječ. Kad ga se pusti iz zatvora i pozove da
ostane živjeti u Livnu on ima potrebu reći: “Kako da mi u
Livnu prođemo mirno, da nas nitko ne dira kada se laže da
su negdje u Bosni Srbi silovali 30.000 Muslimanki?”
Zapovjednik hrvatske brigade “Petar Krešimir IV.” nas poučava kako je u povijesti vođeno preko 14.500 ratova “ali se
nije zapamtio prljaviji i podliji od ovoga koji nam je nametnut” (13. prosinca 1992.). Brojka ratova je impresivna, pogotovo spoznaja o njoj koju ima zapovjednik hrvatske postrojbe, no to još nije ništa koliko njegova spoznaja o najprljavijem i najpodlijem ratu, kojom uspostavlja neku novu
i samo njemu znanu (ipak – novomitsku!) hijerarhiju zla.
No, da je to zapovjednik i samo nesvjesno hiperbolizirajući
rekao, mi to čitamo kao funkcionalni mitologem, “poziv na
pokret i delanje, izuzetno moćan podstrekački mehanizam
za netom probuđene snage”,21 budući da je već oprobano da
“kao masa, narod teži da bude zaslepljen i uzbuđen”.22
Što se tiče samih Hrvata, zapovjednik vidi čestite i poštene Hrvate i Hrvate bez moralne obveze. Dakako, prvi su
oni što se u teškim vremenima odazivlju zovu domovine, a
drugi ne razumiju da se naša stranka zove Hrvatska, tj. oni
su ili otpadnici od Ideje ili se odbijaju potčiniti Ideji. U ci-
jeloj priči o stranci koja se zove Hrvatska, ostaje nejasno
kako pomiriti pojmove Herceg Bosna i Lijepa naša, osim
ako sve nije i Lijepa i Naša.
Kad je političko vodstvo Herceg Bosne odlučilo radikalizirati svoje stavove pod utjecajem Zagreba i započelo vojnu ofenzivu protiv Armije BiH i muslimanskog stanovništva u BiH, to je i javno promijenjen vokabular koji je vidljiv
u svim hrvatskim medijima. Mediji iz Hrvatske tu supstituiraju nepostojanje centralnog ili barem neke vrste službenog, sverasprostranjenog i univerzalnoutjecajnog pisanog medija u područjima pod vojno-političkom kontrolom HVO, što dodatno potvrđuje najinferiorniju medijsku poziciju hrvatskobosanske strane u ratu u BiH. To
znači njezinu potpunu neautentičnost i neautohtonost, a iz
toga proistječe i medijska nepokrivenost prostora, tj. izdaja određenih prostora i manipulacija vlastitim narodom sa
zločinačkim posljedicama.
IV.
Najkompleksnija i najzanimljivija je politički i medijski treća strana, ona što je u početku stvarno i deklarativno bosanskohercegovačka, legalna i legitimna, mada joj to druge dvije strane gotovo sve vrijeme niječu, a koja se s vremenom sve jasnije i sve otvorenije (samo)deklarira ili biva
prepoznata kao muslimanska (kasnije bošnjačka!). Njezina
je kompleksnost baš u tome što je spočetka vojno-politički i medijski dominantno multinacionalna, a s vremenom,
mada sve vrijeme pod krinkom multinacionalnosti, postaje najprije muslimanska (bošnjačka), da bi trend išao k rigidnom ideološkom monizmu SDAovsko-muslimansko-bošnjačkoga tipa.
I dok su druga dva prostora, sub specie aeternitatis ali i iz
pozicije ovoga trećeg nesumnjiva, treći je, mada tada geografski najmanji, medijski najzanimljiviji. Tu je, između ostaloga, nama posebno zanimljiv neovisni dnevni list
“Oslobođenje”, koji kao i grad Sarajevo stječe legendarno
ime u svijetu, a uz njega nam je zanimljiv bošnjačko-esdeaovski tjednik “Ljiljan” koji u vrijeme kad ga promatramo
izlazi u Zagrebu, a kao podlistak redovito donosi sarajevski
“Muslimanski glas” jednakih nacionalno-političkih i ideoloških atribucija.
“Oslobođenje” neprijatelja imenuje već usvojenom ratnopropagandnom terminologijom: četnici, zločinci, srpski
nacisti. Branitelji su borci Armije BiH. No, to je nekako
20
U Žanićevoj knjizi, usp. str. 351, čitamo da su se u lipnju 1993. u sukobu HVO i Armije BiH u Travniku jedna naspram druge naše postrojbe “Sultan
Fatih” i “Kralj Stjepan Tomašević” što je doista mnogo više od puke simbolike.
21
Žirarde, kao gore, str. 13
22
Serž Moskovisi, Doba gomile, Biblioteka XX vek, Beograd 1997., knj. I., str. 33
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 73
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Tiho etničko čišćenje Armije BiH, uvođenje vjerskih službenika u Armiju
BiH, izjave tipa da su bosanskohercegovačkim Muslimanima bliži muslimani iz Indonezije nego susjedi Hrvati i Srbi, jačanje uloge vojnih formacija tipa Sedme muslimanske i snažnije eksponiranje mudžahedina, napadna uloga islamsko-orijentalne terminologije u javnom i političkom životu, pa čak i vojsci (tipa: nazivaj selam, širi islam; ili: askeri, nizam, gazije...), skraćivanje imena Bosne i Hercegovine na Bosna kako bi imalo opravdanje ime Bošnjaci, i kako bi ih lider samo i jedino Muslimana-Bošnjaka,
mada pritom sve vrijeme predsjednik Predsjedništva BiH, proglasio temeljnim narodom
premalo reći za njih, pa su oni ljiljani ili zlatni ljiljani. Četnici čine nasilje nad djevojčicama, bestijalno bombardiraju, pale i pokrštavaju, pokrštavaju nožem, žrtvama urezuju križ na prsa, siluju ili siluju pa pokrštavaju, a onda su im,
nakon svega, i ti pokršteni suvišni, pa ih ubijaju. Četnici su,
kaže “Oslobođenje”, i majstori laži!
čenike, svoje šehide. Jer, šehid u doslovnom prevodu znači ‘svjedok’. (Armija BiH je još uvijek multinacionalna! op.
Ž.I.) Naši poginuli borci svojim životima svjedoče istinu o
našoj borbi, iz njihovih grobova će izrasti bijeli ljiljani čistote njihovih duša i čistote svijeta za koji su se borili.” (9.
listopada 1992.).
Ljiljani, pak, ruše avione, tjeraju četničke tenkove u paničan bijeg, branitelji pružaju herojski otpor, idu u uspješnu
kontraofenzivu, proizvode četnički slom, tjeraju četnike da
bježe u krdima (sic!)... A što tek radi ljiljan-artiljerija...!? I,
naravno, onda “četnici svoje mrtve ne broje”! Ovo o brojanju nam je, zar ne, već poznato?
Novine tada daju mnogo elemenata za zapovjednikovo
svjedočenje: 13. studenoga 1992. “Oslobođenje” svjedoči
o 14.000 silovanih žena, a od 26. listopada do 6. studenoga svjedoči o pokrštavanju (pale i pokrštavaju; krst na prsima; Samir kao Uroš, pokrštavanje nožem). Sve su to dostatni elementi za govor o muslimanskom danku u krvi, razlozi da se proglasi balkanski holokaust, da se govori kako je
jedan narod u raljama srednjeg vijeka (političko-propagandna i identifikacijska upotreba općih mjesta; podvukao Ž.
I.) ili da je riječ o brđanskoj i dvorskoj nečisti. Ovim se govorom iz vokabulara mržnje na drugog indirektno sugerira naša superiornost, a u nacionalno-mitološki arsenal, via
negativa, upisuje se novi kod, novi tip samoafirmacije. Nasuprot tom i takvom “zemaljskom” govoru, već 30. studenoga imamo pokušaj kreiranja novog “metafizičkog” mita
– šehiti brane domovinu!
Za “Oslobođenje” je ovakva terminologija normalna budući da se ozbiljno i ekstenzivno, naveliko portretira ta druga
(srpska) strana njom samom. Primjera radi, politički visoko pozicionirani SDS-ovac Radoslav Brđanin izjavio je da
će u Banjoj Luci biti mjesta za samo tisuću Muslimana (1.
listopada 1992.); Aleksa Buha da je bolje i kolektivno samoubojstvo nego zajednički život; izvjesni Stevo Medić: “Gospodo Srbi u sarajevskim soliterima, to nisu vaša ognjišta i
nećete ih ni braniti”; Ratko Mladić: “Tuci Pofaliće, i Velušiće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo!”; Krajišnik: “Vrijeme je da razumni ljudi u muslimanskom narodu shvate
da nas niko više ne može držati zajedno bez teškog krvoprolića.” (18. listopada 1992.).
S druge strane, čelni čovjek Armije BiH (Sefer Halilović)
govoreći armijskim zapovjednicima asocira na neka druga
vremena: “Oni i sada, kao četnički vojvoda Zaharije Ostojić
1942. izdaju četnicima iste komande: ‘Žari, pali, kolji – štedi municiju.’ Rezultat tog njihovog ‘junaštva’ je oko 80.000
zaklanih i ubijenih civila, oko 100.000 ljudi u koncentracionim logorima, na hiljade silovanih žena, djevojaka, pa čak
starica i djevojčica... Mi danas vodimo bitku protiv takvog
agresora.”. No, on ne ostaje samo na tome: “Na najviši stupanj našeg sjećanja i poštovanja moramo uzdići svoje mu-
74 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
“Ljiljan” i “Muslimanski glas” su medijski daleko radikalniji od “Oslobođenja”: neprijatelji su četnici, četničke horde,
srpski zlikovci i pljačkaši, srpske hulje, psihopate, frustraši,
zlikovci koji četničkom kamom, u fanatičnoj mržnji kolju,
čine treći genocid u ovom stoljeću. Sve su to, zajedno sa srpskom fašističkom crkvom, elementi srpskog beščašća.
Muslimani su tolerantni, miroljubivi, civilizirani; superiorni Muslimani; Bosanski muslimani imaju previše sabura; u
pitanju je naivnost bosanskih muslimana; prosječan muslimanski intelektualac se stidio što je “morao biti musliman”.
Valjda stoga se i događa ubijanje merhameta zbog kojeg su
muslimani postali “vanzemaljci” (ovo je citat!), otuda i jevrejsko-muslimanski danak fašizmu. Poznato je da “naš čo-
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
vjek nema mržnje u sebi”, kao i to da je islam spasio Europu
od Turaka, dok je moralni lik Srba pun zločina, a rušenje i
paljenje srpska suština.
Elemente za “nametanje kolektivne sugestije” su već “ubrzala sredstva masovne komunikacije, poput klevete koju
nikakav dokaz i nijedan demanti ne uspevaju da zaustave”.23 Izvan ovog stereotipa jedva da je moguće izići, čak i
onda kad “Ljiljan” (7. prosinca 1992.) prizna kako “nisu svi
Srbi četnici”, osim što bi to možda imalo biti utješno.
Poruka, nakon svega, je jasna – “Muslimani se moraju radikalizirati”, “četnicima podrezati krila”, “ubiti zvijer”, učiniti “posljednji tango kokarde”. Muslimani mogu postati
svjetska sila, citira “Ljiljan” (12. listopada 1992.) uglednika
iz svijeta islama, što izravno asocira na brojnost i masu u
islamu na način kako je vidi Canetti.24
Borbene jedinice u Armiji BiH koje susrećemo, “Hamza”,
“Fatih” i potomci “Zmaja od Bosne” i sl. imaju, evidentno, islamski background, mada se ideolozi bosanstva/
bošnjaštva pozivaju na hiljadugodišnju tradiciju, Kulina
bana, srednjovjekovnu Bosnu i sl.
I još nešto, krajnja moralna i(li) ratnička poruka – Proklet
bio ko ikada oprosti! – svakako nije ni kršćanske ni europskodemokratske provenijencije.
Poseban segment novina su tekstovi nednevnoga karaktera, oni što pretendiraju na trajanje, feljtonskoga karaktera,
serijali. Oni su namijenjeni poduci iz vjere (islama), poduci iz (kvazi)historije Bosne i Muslimana ili su serijali o zavjeri protiv Bosne i Muslimana i svi su odreda dnevno-politički visokoideologizirani. “Ljiljan” od 21. prosinca 1992.
tako uči djecu povijesti Bosne: “Njezin je drevni naziv Bosna, Hercegovina je postala u vrijeme Austro-Ugarske. Bosna je starija od Hrvatske 50 godina, a srpska država u to
vrijeme nije ni postojala. Bosna je dobila ime po svojim ljudima bosenima što znači da su bili blagi, razgovorljivi ljudi
lijepe naravi.” Nije teško pogoditi tko su drugi?!
U “Oslobođenju” čitamo (22. i 23. studenoga 1992.) o genocidu nad Muslimanima i historijskoj znanosti, gdje su Muslimani “najtragičniji jugoslavenski narod”, što je, bez obzira na aktualno stanje, nalik preuzimanju štafetne kalimerovske palice od već i zbog toga medijski omrznutih Srba.
Međutim, malo je i to, nego se ide dalje u historiografski
falsifikat i tvorenje novog, ovaj put muslimanskoga mita:
mržnja Europe (lokalnoj, tj. regionalnoj ksenofobičnosti,
kao i kod Srba i Hrvata, potreban je širi prostor!)25 prema
stanovnicima Bosne traje 800 godina i samo se s bogumila premjestila na njihove potomke Muslimane,26 kaže autor
teksta (usp. 24. siječnja 1993.) i to u trenutku kad je jedan
drugi autor sa znanstvenom titulom već ustvrdio da je jedna druga mitomanija “rezultirala svim oblicima genocida,
a njemu su dali doprinos i crkva, muzička produkcija, vojska i štampa u Srbiji” (Oslobođenje, 24. studenoga 1992.).
Pisanje o križarskim ratovima od XI. do XIII. stoljeća u
aktualnoj situaciji u kojoj se govori o “nama naivnim i prirodnim Bosancima” (Muslimanski glas, 21. rujna 1992.)
ili “naivnosti Bosanskih Muslimana” (Ljiljan, 12. listopada 1992.) nije drukčije od spominjanja npr. Kosova (k
tomu će jedan od muslimanskih ideologa prigovoriti Srbima i Hrvatima da su u srednjem vijeku!), pogotovu ako
se pritom prešute svi krvavi islamski vojni pohodi na npr.
Indiju (evo da prešutimo Europu, mada autor piše samo o
onome što se događalo kad se Europa oslobađala, premda
nije jasno zašto se oslobađala, budući je islam spasio Europu od Turaka!!), koji nisu ništa drugo doli “križarski” iliti
“polumjesečn/ki”, ali svakako vjerski ratovi “pod Muhamedovom zastavom”.
Ustrajavajući u pisanju “zabluda o sebi i drugima” ta će vrsta literature uspostavljati jedan novi, sve agresivniji i sve
opasniji mit, mit koji će poroditi sve ono što je jednom narodu na početku bez razloga pripisivano, dakle stvarni radikalizam i islamsko-ideološki fundamentalizam. Broj srpskih genocida nad Muslimanima u posljednjih 150 godina
narast će u međuvremenu na devet (sic!), što sugerira i na
mit o zavjeri, ali i o “izabranom narodu”, jer tko inače može
preživjeti devet genocida?! Ovakvu mitsku sliku, vjerojatno
ovaj put o istinama o sebi, zaokružit će tvrdnja: “u Sarajevu
nigdje nema stana za muslimana”, jer “šta će meni engleska
klozetska šolja, ta ja sam Bosanac” (Oslobođenje, 24. ožujka 1993.), napisat će jedan autor u povodu Bajrama.
Razvoj situacije, eskalacija hrvatsko-muslimanskog sukoba, pojava onoga što će se nazvati “agresija i sa druge strane” (Oslobođenje, 19. siječnja 1993.) ili “srpsko-hrvatski
džihad” (Oslobođenje 4. veljače 1993.) akcelerirao je k radikalizaciji: tiho etničko čišćenje Armije BiH, uvođenje vjerskih službenika u Armiju BiH, izjave tipa da su bosanskohercegovačkim Muslimanima bliži muslimani iz Indonezije nego susjedi Hrvati i Srbi, jačanje uloge vojnih formacija tipa Sedme muslimanske i snažnije eksponiranje mudžahedina, napadna uloga islamsko-orijentalne terminologije
u javnom i političkom životu, pa čak i vojsci (tipa: nazi-
23
Moskovisi, kao gore, knj. I., str. 152
Canetti, kao gore, str. 118
25
usp. o ovome veoma instruktivan tekst u: Čolović, Politika simbola, kao gore, str. 52-62
26
usp. Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Predemancipacijsko razdoblje 1463. – 1804., 2. popravljeno i dopunjeno
izdanje, Ziral, Mostar, 1999. str. 43-100 i 217-218
24
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 75
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
vaj selam, širi islam; ili: askeri, nizam, gazije...), skraćivanje
imena Bosne i Hercegovine na Bosna kako bi imalo opravdanje ime Bošnjaci27 i kako bi ih lider samo i jedino Muslimana-Bošnjaka (komentar Tihomira Loze u “Oslobođenju” iz ovoga perioda!), mada pritom sve vrijeme predsjednik Predsjedništva BiH, proglasio temeljnim narodom
(nakon što je jedan od njegovih ideologa nazvao “bestidnom europsku etnocentričnu povijest”, a Europu, kršćanski zapad, Ameriku okvalificirao “po srpski” nasuprot islamu, onim “dobrim Bošnjanima”, tj. mitskim bosenima, jednom riječi balkanskoj arkadiji28), emitiranje uz tv-dnevnik
Televizije Sarajevo /BHT SDA-himne čime je do kraja signiran i taj dio medijskoga prostora u BiH.
upravlja”,31 čak ni onda kad se Karadžić kao prvi od lidera
bosanskohercegovačkoga rata pozove na narod govoreći:
“Narod će odlučiti o granicama Republike Srpske!” (Glas
srpski, 26. veljače 1993.).
Zaključak
Medijski najsnažniji, kao i vojno i politički najspremniji za
rat su se pokazali bosanski Srbi, jer su uz brojnost, naslijeđene komparativne prednosti imali i najjasnije iskazane ratne ciljeve. I Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali glavnu i
prikrivenu, te sporednu i transparentnu opciju i ta ih je dihotomija skupo koštala. Hrvate kao najmalobrojniji narod
u BiH na jedan način, a Muslimane-Bošnjake kao najbrojniji narod i kao objektivno najveću žrtvu prošloga rata na
drugi način. Oba međutim, mada na posve različite načine,
tragična. K tomu, Hrvati su se pokazali, ne samo zbog malobrojnosti i vojno-politički i medijski nedoraslima povijesnom trenutku, povijesnim izazovima.
I pored toga što smo promotrili tek jedan isječak rata i njegove medijske slike, dok još dakle nije bio eskalirao hrvatsko – muslimanski rat u ratu, kao niti muslimansko – muslimanski sukob, uglavnom su sve paradigme kompleksnog
bosanskohercegovačkog rata unutar jugoslavenskih postkomunističkih ratova evidentne. Posebno je i do kraja čitljiva matrica ekstremno nacionalno naglašenih i suprotstavljenih mitova, selektivne upotrebe historijskih topika,
nacionalno-političkih stereotipa koji su odgovori “na socijalnu neravnotežu i napete odnose”, na situaciju obilježenu “prazninom, neizvesnošću, brigom, strahom ili osporavanjem”29 a što je sve u najekstremnijem slučaju – rat. Dakako, uskraćeni smo ovakvim pristupom za jedan dio ratnog novogovora, ali kako je on rađen po već viđenoj srpskoj metodološkoj matrici, nekih novina nije ni bilo. Dapače, pokazalo se da ideolozi i egzekutori rata imaju ili istu
ili sličnu svijest, pa ili u neinventivnosti rade isto ili slično
ili, ali doslovno, kao loši đaci u istoj klupi, udaljeni od vlastite pameti, prepisuju “znanje” jedni od drugih. I kako su
se kao subjekti na ratnoj sceni pojavljivali, tako su, tim redom i kvalitetom, talentom i inventivnošću činili i medijsku kampanju i proizvodili vlastite nacionalne i političke
mitove za sebe i svoje narode.
Vidljiva je i metodski ekvivalentna upotreba naroda, masa
u političke svrhe na krilima nacionalnih mitova, religijskofolklornih elemenata, povijesnih poluistina i historiografskih falsifikata, gdje se onda ta instrumentalizacija dovede
do savršenstva u kojem gomila jednom prenesena iz “sveta razuma u svet mašte”30 postaje masa koja “vlada ali ne
27
Safvet-beg Bašagić npr. tu jasno razlikuje Bošnjake i Hercegovce
Vidjeti elaboraciju ovoga kod Žanića, kao gore, str. 187-203
29
Žirarde, kao gore, str. 204
30
Moskovisi, kao gore, knj. I., str. 236
31
Moskovisi, kao gore, knj. I., str. 17
32
Moskovisi, kao gore, knj. II., str. 17
28
76 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
U vremenima krize, a iskusili smo ih na svojoj koži u posljednjih petnaestak godina, “moć štampe izgleda skoro
neograničena. Kad na vidiku iskrsne opasnost, svi se građani pretvaraju u čitaoce koji čekaju da vide šta će se pojaviti pod perom novinara, i ‘tada vidimo’, piše Tard, ‘naciju,
tu društvenu grupu par excellence, kako se, kao i sve druge,
pretvara u veliki savez grozničavih čitalaca...”32. Ta neslućena moć medija prepoznavana je i kao takva na početku rata
bila jednom od prvih meta, a nakon rata jedan od prvih subjekata pacifikacije.
Srbi su pravili neko novo Dušanovo carstvo, Hrvati Tomislavovo, a Muslimani (poslije Bošnjaci) sanjali Tvrtkovu Bosnu (samo, međutim, po prostranstvu) i u svakome
od tih velikodržavnih projekata nije bilo mjesta ni za druge
narode, ni za tuđu vjersku i kulturološku posebnost, ni za
tuđe naslijeđe i spomenike kulture. Upotreba medija (propagandno) služila je upotrebi historiografije (uvijek romantičarski i falsificirano), upotrebi vjere (uvijek folklorno
manifestirane) i upotrebi mita (aktualno-politički adaptibilnog). To je učinilo sve tri strane u ratu jednakim u htijenju i razumijevanju upotrebe temeljnih kulturoloških topika, međutim posve različitim u vještini i umijeću uporabe,
gdje je opet najlošije prošla muslimansko-bošnjačka strana
koja je, već zarad prihvaćanja iste matrice i u startu vlastitog povijesno-kulturološkog hendikepa u njoj ostala na razini nevještog, čak smiješnog epigona, ionako smiješnih srpsko-hrvatskih povijesnih ili političkih mitologema, koji bi
to i ostali, dakle smiješni, da nisu polučili tragično zatiranje
naroda, uništavanje i devastiranje vjerskih objekata, histo-
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
rijskih spomenika i spomenika nacionalnih kultura.
Tu je svakako paradigmatičan i slučaj s ratnom bosanskohercegovačkom zastavom s ljiljanima po kojima su pripadnici Armije BiH i postali, vidjeli smo to gore, ljiljani ili zlatni ljiljani. Zastava koja heraldički tobože kontinuira srednjovjekovnu Bosnu, a sadrži u sebi anžuvinske ljiljane koji
su u biti stilizirani križevi i pripadaju jednoj od tradicionalno najkatoličkijih obitelji Europe, nosile su postrojbe tipa
“El Fatih”, “El Mudžahid”, “Hamza” i sl. čiji su temeljni simboli zanijekali srednjovjekovnu Bosnu i uništili joj pravopolitički kontinuitet, a na njih su jurišale (sic!) “Kralj Tvrtko” ili “Stjepan Tomašević”, koje bi se po logici stvari trebale, kao simboli kontinuiteta s tom Bosnom, boriti pod
njom. Bošnjaci-Muslimani su je, najposlije, proglasili zastavom bošnjačko-muslimanskoga naroda, a ljiljan je kao
jedan od frekventnijih simbola zapadnoga kršćanstva najednom katolicima Hrvatima u Bosni i Hercegovini postao
mrzak i u rukama Bogorodice, a kamoli sv. Ante i svetinja
nižeg ranga! Srbi su, međutim, u liku ratnog ministra informiranja Miroslava Toholja oštro protestirali što Muslimani u svom grbu svojataju ljiljane iz nemanjićkog grba.
Takva rašomonska promjena političko-historijske i mitološko-heraldičke paradigme jedva da se gdje i kad tako paradoksalno krvavo dogodila, tim prije i tim više što je novokomponirana heraldičko-simbolička igra, u biti skorojevićka, nastavljena i dalje (jedan od bošnjačkih mitomana reći
će da je anžuvinski ljiljan ustvari lilium bosniacum koji su
oni uzeli od Bosanaca!), čak i nakon okončanja rata kao rat
drugim sredstvima, ustrajavajući inzistirati na ratom proizvedenim stereotipima.
A vjera i religija, kao manifestacija političko-folklornoga i
ekskluzivno identifikacijsko mjesto nacionalnoga (srpstvo
– pravoslavlje, hrvatstvo – katoličanstvo i muslimastvo/
bošnjaštvo – islam), iseljena iz vjerskih objekata u vrijeme
nosanja moćiju svetaca Srpske pravoslavne crkve u miru,
te blagoslivljanja junaka i pokazivanja tri prsta kao oblika
borbenog pozdrava, našla je ekvivalent u katoličko-hrvatskom vješanju krunice o vrat ili o naramenice vojnih odora, što su kao identifikacijski simbol u našoj političko-resavskoj školi, potom preuzeli Muslimani-Bošnjaci vješanjem tespiha. Upadljiva nazočnost političkih i vojnih vođa
u vjerskim objektima i vjerskih službenika na manifestacijama političke i vojne provenijencije do kraja je nacionalno i religijski vulgarno identificirala tri strane u sukobu i
stvarna mjesta, izvorišta neprijateljskoga. Ti će se vjerski
simboli, sa frustrirajućim balastom prošloga, od rane faze
rata pokazati u medijima konfrontirani, a budući je u ratu
(i ljubavi) sve dopušteno završit će sa stotinama porušenih
i devastiranih vjerskih objekata koji tako prestaju biti bogomolje ili spomenici kulture, a postaju ratne mete dalekoprotežnog (podjednako u mitsku prošlost koliko i u već
življenu mitsko-političku budućnost) etnokonfesionalnog
sukoba, koji i dalje sveudilj zamagljuje stvarne vlasnike i
pobjednike rata – nacionalno-mafijaške strukture u obliku
političkih i vojnih elita, dakle ratni profiteri ili ona poznata
Đilasova “nova klasa”.
Rat, dakle, ostaje ekonomska kategorija, a sve ostalo tek i
samo njegov odvajkada pusti instrument.
Izvori i literatura
monografske publikacije:
1. Gustave Le Bon, Psihologija gomila, Globus, Zagreb,
1989.
2. Elias Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984.
3. Ivan Čolović, Bordel ratnika, treće, ilustrovano izdanje, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000.
4. Ivan Čolović, Politika simbola, drugo, ilustrovano
izdanje, Biblioteka XX vek, Beograd, 2000.
5. Srećko M Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemencipacijsko razdoblje 1463.1804., 2. popravljeno i dopunjeno izdanje, Ziral, Mostar, 1999.
6. Jozo Džambo, Maledicta ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji, u: Zbornik u čast dr. fra
Ignacija Gavrana, Udruga đaka Franjevačke gimnazije
– Visoko, Zagreb, 1999.
7. Željko Ivanković, 700 dana opsade. Sarajevski ratni
dnevnik, Durieux, Zagreb, 1995.
8. Željko Ivanković, Tko je upalio mrak?, NZMH, Zagreb,
1995.
9. Željko Ivanković, Hrvatsko-muslimanski rat u ratu, u:
99, Revija slobodne misli, Sarajevo, br. 13-14, april-juni
1998., str. 27-41
10. Mario Vargas Llosa, Don Rigobertove bilježnice, Vuković & Runjić, Zagreb, 2000.
11. Branko Matan, Domovina je teško pitanje. Fragmenti
dnevnika 1991.-1993., Press Data, Zagreb, 1998.
12. Serž Moskovisi, Doba gomile I-II, Biblioteka XX vek,
Beograd, 1997.
13. Ratni zločini u Bosni i Hercegovini, ur. Milena Beader,
Edin Tuzlak, Antiratna kampanja, Zagreb, 1993.
14. Mark Thompson, Kovanje rata. Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, HHO i dr., Zagreb, 1995.
15. Ivo Žanić, Prevarena povijest; Durieux, Zagreb, 1998.
16. Raul Žirarde, Politički mitovi i mitologije, Biblioteka
XX vek, Beograd 2000.
periodične publikacije:
Glas/Glas srpski, Banja Luka, jesen-zima 1992./93.
Livanjski vidici, Livno, jesen-zima 1992./93.
Ljiljan, Zagreb, jesen-zima 1992./93.
Muslimanski glas, Sarajevo, jesen-zima 1992./93.
Oslobođenje, Sarajevo, jesen-zima 1992./93.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 77
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Rat u Bosni i Hercegovini iz ugla pripadnika manjinskog naroda
KRIV SAM...
Vrijeme je da se pogledamo i u oči i u ogledalo i da se, ja sigurno hoću,
testiramo: Mogu li izdržati sopstveni pogled
Anton Kasipović
U
RAZMIŠLJANJIMA O RATU U BOSNI I HERCEGOVINI,
pa i na prostorima bivše Jugoslavije, najviše me
fascinira što mi se u godinama nakon tog zla zna
učiniti da rata u stvari nije ni bilo. Uvjeren sam da je više
razloga za to, ali jedan od dominantnih je što to u stvari
podsvjesno želim. Izvjesno je, naime, da je rat i pojedinačno i kolektivno napravio toliku destrukciju u svijesti da se
čovjek dobro osjeća jedino i samo kad od takvih razmišljanja pobjegne.
Koliko i kakvo zlo je bio rat u Bosni i Hercegovini možda
najbolje pokazuje činjenica da je lakše osvojiti Oskara nego
odgovoriti na pitanje ko je počeo rat. Danis Tanović jeste
požnjeo i aplauze i priznanja i postavio na dopadljiv način
plasirano pitanje: Ko je počeo rat?
Inače, u tom smislu sam čuo desetine razloga i povoda, ali
jedan mi je svih ovih godina ostao u pamćenju. Slušao sam,
naime, i od ozbiljnih ljudi tvrdnju da se zaratilo zbog toga
što je, ko biva, bilo izvjesno da će Jugoslavija pobijediti na
tadašnjem Prvenstvu Evrope u fudbalu. E, dakle, da bi se
spriječila ta pobjeda fudbala i biznisa zaratilo se. Zbog toga
sam bio sretan što je Grčka dobila Portugal, a nije se zaratilo.
Druga teza koja se često pominjala je da su eto našu (sada
već bivšu) zemlju razorili stranci. Jednostavno smo im dojadili i odlučili su da nas razvale. Mi, naravno, ni krivi ni
dužni.
U međuvremenu je ostala samo jedna faza koju je trebalo
završiti, a to je onemogućiti Antu Markovića da nas uvede u Evropu. Tako bi propala ideja nacionalista o velikom
prasku.
Bili su, sjetimo se, krivi i Slovenci. Proglasili smo ih izdajnicima, seperatistima i bojkotovali njihove sokove. U jednom
trenutku ih je pokušao prosvijetliti Slobodan Milošević šaljući im svoje mitingaše istine na što je slovenačka polici-
78 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ja odgovorila onemogućavanjem mitinga i uredno ispratila prosvjetitelje.
Pamtim i vrijeme kad su neki epizodni likovi iz Knina
usred Banjaluke promovisali ideju da treba prodavati krave, a kupovati puške. Frenetičnost aplauza na centralnom
trgu je bila na granici razornih zemljotresa koji su pogađali
Banjaluku, a ratni adrenalin se gotovo mogao opipati.
Iz dana u dan su se smjenjivali mitingaši. Pamtim i dolazak
nena iz Velike Kladuše i Cazinske krajine koji su u hladovini čekali da im se obrate lideri koji su prethodno degustirali Mujine ćevape.
Pamtim i da sam (kao pripadnik hrvatskog naroda u Banjaluci) po nekoliko puta iščitavao imena lidera HDZ, a da mi
ni jedno nije bilo bog zna kako poznato. Ko su ti ljudi pitao
sam se? Šta su radili ranije, na temelju čega su postali lideri, šta u stvari hoće, kakve ideje imaju? Odgovori su u svoj
svojoj surovosti uslijedili kasnije.
Rat je, prerušen u odijelo brige za (svoj) narod, hodao ulicama, a ljudi ga nisu vidjeli. Ili nisu željeli da ga vide. Pamtim da sam i u svojoj porodici srozao ugled i doveo u pitanje mentalno zdravlje kad sam rekao: Rat će, moramo vidjeti šta da radimo? Sad kad razmišljam o tome nisam siguran da sam bio posebno pametan, vjerovatno sam bio dovoljno uplašen.
U sjećanju mi je i nevjerica mog sjajnog prijatelja, čovjeka
koji je živio u mješovitom braku (mješovitom dakle osim
po polnoj različitosti) kad sam i njemu iznio svoju zabrinutost nezvanim gostom pred vratima koji se odazivao na
ime RAT. Nakon šoka uzvratio mi je pitanjem: pa neću ja
valjda pucati na tebe, ili svoju ženu. Nije oklijevao ni da mi
kaže da sam lud. Ostalo je da lebdi i pitanje: A djeca…
Nacionalisti su kasnije za djecu iz mješovitih brakova dali
rješenja koja su se kretala od sakaćenja jedne ruke (da bi se
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
razlikovala) do ubijanja kopiladi…
Zbog čega jednom opštem pitanju kao što je pitanje rata
pristupam potpuno lično?
Dužan sam da obrazložim da, makar sad nakon svih ratnih
godina i svih ratnih stradanja, zaista mislim da se sa ovim
pitanjem svako od preživjelih mora suočiti zaista iz potpuno ličnog ugla. Vrijeme je da se pogledamo i u oči i u ogledalo i da se, ja sigurno hoću, testiramo: Mogu li izdržati
sopstveni pogled.
U ishod naravno nisam potpuno siguran. Evo mogućih raspleta:
Prvi je da zaista sagledam i kažem sve. Drugi je da odustanem od pisanja ovog teksta. Treća varijanta je da ga, u trenutku kad postane zaista teško, skratim.
Još jednom se izvinjavajući zbog naglašene lične dimenzije u cijeloj priči pokušavam opravdati. Razlog tražim i u činjenici da je ovo priča o ratu iz ugla pripadnika manjinskog
naroda u jednoj sredini.
Prvi put sam se zaista uplašio kad sam čuo da je moj prijatelj, sveučilišni profesor u Zagrebu, Srbin, prinuđen da
prodaje čokoladice na Cvjetnom trgu. Javio je da je dobro i
šalio se: tezga umjesto katedre. Dobro je, živa je glava. Dosegnuo je biološki minimum, glumeći sreću činjenicom da
je živ. Karijera pijačnog prodavca trajala je mnogo kraće od
sveučilišne. Prljavi Srbin uskoro nije mogao prodavati čokoladice. Izgubio je sve osim dvoje troje prijatelja Hrvata
čija se sva pomoć svela na to, ali to je zaista bilo sve i mjerilo se herojstvom, da mu pomognu da ode. I otišao je.
Uskoro sam i sam iskusio šta to znači biti nepoćudan.
Dojučerašnje prijatelje su, kad bi smo se sretali u gradu,
toliko zanimali izlozi neovisno da li su njima bile ženske
gaće, ekseri ili igračke, da me zaista ne bi primjećivali. Šok
i razočarenje koje sam tih godina doživljavao kasnije su u
tri vode oprali novi događaji. Razumio sam da su se ljudi jednostavno bojali. Naravno da tad nisam ni razumio ni
znao da je susret sa nepoćudnim, čak i kad je lišen elementarne pristojnosti i srdačnosti, doslovno mogao biti opasan po život.
Noći su u tim ratnim godinama bivale sve duže, sve mračnije, sve neizvjesnije. Dana kao da nije ni bilo. Ili se dan i
noć više nisu razlikovali.
U Banjaluku se slijevale vijesti o junačkim pobjedama, prikrivane su ili minimizirane informacije o poginulima, iz
Banjaluke su odlazili Muslimani i Hrvati. Plasiran je pojam
humanog preseljenja. I sam sam učestvovao u toj nakazi u
humanom odijelu. Ispraćao sam ljude na rane, jutarnje autobuse i jednog dana, otpravivši posljednjih sedamnaestoro bližih i daljih rođaka, ostao sam sa ženom i sinom.
Rat je bjesnio u ljudima i oko ljudi. Na banjalučkim lipama je postajalo tijesno osmrtnicama. Nije bilo dana bez sahrane.
Dolazili su vojni pozivi. Slali su mi ih Srbi, po potrebi vojske i po ličnoj želji da mi se osvete za ko zna šta, ali prije
svega za to što sam bio Hrvat. I spasavali su me Srbi. Ne za
to što sam bio Hrvat nego zato što su vjerovali da sam čovjek.
Nagledao sam se paktova i saradnje ljutih protivnika. Jedan
od poziva sa zlokobnim vojnim pečatom došao mi je, čini
mi se, devedeset treće. Saznao sam, rekao mi je moj prijatelj Srbin (ni sad neću reći ime zbog tog Čovjeka) da se
u stvari u Banjoj Luci sakupljaju Hrvati da bi popunili ko
zna koju brigadu HVO-a negdje oko Žepča. Nisam otišao.
I ostao sam živ. Dakle, ljuti neprijatelji su se i tako ispomagali i tako su sarađivali razmjenjujući topovsku hranu.
Evo kritičnog trenutka. Zaista sam u iskušenju da kažem
ili prećutim.
Boreći se za biološki minimum, dakle da preživim, stavio
sam na son jedino što sam imao i radio u novinama. Radio
sam ono što su mi naredili jer je, kad su potrošeni svi izgovori, pomoći, skrivanja, ostalo samo to u zamjenu za oružje
i uniformu. Reći ću: Dao sam obraz da bih sačuvao dupe. I
sad mislim da drugačije nije moglo, ali nisam do kraja siguran da u stvari ne pokušavam olakšati sam sebi ono života
što nije odnio rat.
Bivao sam prinuđen da u okviru kolektivnih prijema, negdje iz ugla, posmatram ljude koji su kreirali rat. Ljude koji
su me direktno ugrožavali, ljude koji su se čudili otkud Hrvat u Banjoj Luci, ljude koji su ostajali u šoku kad bih izgovorio ime i prezime. I sad se pitam šta bi bilo da sam rekao
da neću da prisustvujem, da sam stegao petlju i da nisam
pružio ruku. Slutio sam, a sad znam: Ne bih preživio. Fotografija sa jednim od njih mi je doslovno spasila život.
Ono što ne znam i pitanje da li ću ikad saznati je da li sam
pogriješio?
Da li sam trebao biti bolji i hrabriji čovjek i reći potpuno
svjestan šta to znači. Za to nisam imao petlju.
Gledao sam, dakle, rat iz jednog posebnog ugla. Vidio sam
to zlo u nastajanju, u zanosu, u umoru i na kraju. Gledao
sam ga sigurno očima kojima su ga gledali Srbin i Hrvat u
Sarajevu. Osim zla, koje je zadesilo sve one koji su bili manjina, pripala je posebna muka.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 79
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Zbog sve ovoga sam sklon da se saglasim sa onima koji misle da narodi ne mogu biti krivi za rat, ali i narodi i pojedinci mogu biti odgovorni.
Nekima će, hvala Bogu, tu odgovornost kad tad mjeriti sudovi, ali svakom od nas ostaje sopstvena, teška mjera odnosa, činjenja i nečinjenja pred rat, u ratu i nakon rata.
Ko je doveo nacionaliste na vlast devedesetih?
Da li smo to uradili zaista iz uvjerenja ili su nam podmetnuli trik star koliko i čovječanstvo? Manipulirali su zaista
našim strahom. Onima koji nisu bili ni za šta smo samim
tim omogućili da projektuju i organizuju rat.
Rat je, naravno, donio sasvim drugačija pravila, drugačije zakone, drugačije mjere vrijednosti. Ubistvo je osvanulo
kao patriotizam, pljački je nadjenuto ime oslobođenje, budalaština je nazivana odlučnošću, multietničnost zaostalošću...Tito je preko noći postajao Broz, a onda je deložiran u
psovku uz dodatak ledeni...
Neki su gradovi rušeni, nekim drugim su mijenjana imena.
imenovani bude ćutao ima ga pravo mobilisati vojska (službena ili privatna) koja na njega naiđe. Ta vojska ga, u slučaju potrebe, može, bez naknade i saglasnosti imenovanog,
prepustiti drugoj vojsci, policiji, falangi, miliciji, grupi građana, bandi... bilo kome ko za njega pokaže interes.
Dobro bi bilo odrediti i vaspitnu mjeru u stilu da osuđeni
mora izaći na svake izbore (lokalne, opšte, redovne, prijevremene) i glasati jedino i samo po svojoj savjesti...
Ako ne izađe na izbore moraće svaki dan gledati govore sa
predizbornih skupova nacionalističkih partija i ratne izvještaje televizija.
I na kraju da kažem: Ni sad ne mislim da je u Bosni i Hercegovini bio rat. Ovdje su se tukle bande za teritoriju, bogatstvo, imetak. Da ih ne bi smo prepoznali sve su završavali sa maskama na licima. Samo smo neke prepoznali po
očima i glasu.
Znam da ću sigurno još desetak puta gledati Tanovićev
kultni film, kao što znam i da mi neće dosaditi, ali moram
reći da je za mene najvažnije pitanje ko je završio rat. Ili još
moramo raditi na tom pitanju.
Da li smo u svemu tome učestvovali. Neko je za sve glasao.
Neko je izglasane odluke provodio.
Na izborima.
Ja sam ćutao i zbog toga sam kriv.
ANTON KASIPOVIĆ JE ROĐEN 1956 GODINE U BANJALUCI.
PO ZANIMANJU JE DIPLOMIRANI PRAVNIK. DUGO GODINA
PRIJE RATA JE OBAVLJAO DUZNOST GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA DNEVNIH NOVINA “GLAS” IZ BANJALUKE.
TRENUTNO JE ZAPOSLEN U JS BIH - BHTV1 U BANJALUCI
KAO DIREKTOR MARKETINGA.
U postupku u kojem sebe proglašavam krivim ne treba mi
ni žalbeni postupak, ni oficijelni postupak...Treba mi kazna. Uslovna. Ako se ne daj Bože dogodi nekad neki novi
rat, Anton Kasipović ne smije ćutati. Pravna pouka: Ako
80 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Učinci rata u BiH
Indikativan je, u tom smislu, iz istraživanja prije svega pokazatelj da opći
ambijent bosanskohercegovačke stvarnosti obilježava stanje nacionalne
nejednakopravnosti. To je ocjena, s kojom se je prije šest godina slagalo
preko 2/3 svih građana BiH
dr. Slavo Kukić
R
Uvod
AT U BIH JE I DANAS JEDNO OD SPORNIJIH PITANJA.
I, dakako, jedno od pitanja na koje se mogu sresti
najrazličitiji odgovori i u društvenoj teoriji i u političkoj pragmi. Gdje, primjerice, treba tražiti njegove istinske uzroke? Što je, potom, stvarni povod ratu? Je li rat agresija na jednu suverenu zemlju ili se, pak, radi o građanskom
sukobu, utemeljenom pretežito na premisama nacionalnog
i konfesionalnog? Je li se rat mogao izbjeći ili je on samo
“prasak” vjekovne netrpeljivosti između različitih naroda,
kultura, civilizacijskih krugova?
Odgovori na postavljena, ali i masu drugih pitanja, su doista šaroliki. I odražavaju, dakako, sve muke kojima je sociokulturni ambijent Bosne i Hercegovine, ali i njezinog okruženja, izložen. Veliki je dio intelektualne javnosti BiH, primjerice, i danas sklon tezi da je, u slučaju posljednjega rata,
po srijedi klasični tip agresije na jednu suverenu zemlju.
Drugi, međutim, polaze od sasvim suprotnih premisa. U
ratu, njegovom začetku, tijeku i načinu vođenja skloni su
tražiti najraznolikije razloge za tezu da je i on, kao uostalom i mnogi drugi i u mnogim drugim dijelovima svijeta,
tip građanskoga rata. Doduše, uzrok mu nije u socijalnom,
klasnom ili regionalnom. Uzrok mu je, naprotiv, iako ne i
isključivo, u etničkom i konfesionalnom. No, nerijetki nisu
ni oni koji slijede logiku takozvanog srednjeg puta. Rat je,
po njihovu sudu, započeo kao agresija. Vremenom, međutim, on je sve više poprimao obilježja i građanskog sukoba.
Cilj nam, međutim, nije baviti se ni uzrocima ni karakterom protekloga rata u BiH. Pozornost, naprotiv, kanimo
usmjeriti na učinke, posljedice koje je rat za sobom ostavio. A među njima, dakako, razlikovati treba one koji su
izravni, neposredni s jedne, te učinke i posljedice za koje se
može kazati kako su dugoročni.
Izravni učinci rata u BiH
Iako je od rata u BiH prošlo skoro čitavo desetljeće, njegovi
razorni efekti, oni čiji je učinak očigledan i za vrijeme njegova trajanja, i danas su u svježem sjećanju. Prvi i najstrašniji se, nema sumnje, odnosi na one koji su tijekom njegova trajanja, i zbog njega dakako, izgubili život. Pouzdanih
brojki u vezi s tim, doduše, nema ni danas. No, procjenama
se već neko vrijeme operira. Bez obzira na sve razlike, koje
se među njima daju identificirati, nije sporno da su u pitanju izgubljeni životi nekoliko stotina tisuća građana, muškaraca i žena različite životne dobi, nacionalne i konfesionalne pripadnosti.1
Izravni učinak je, potom, i napuštanje vlastitih domova, na
što je prisiljeno bilo preko polovice ukupnog bh. stanovništva.2 Ono je, opet, motivirano dvjema temeljnim grupama
razloga. Jednu čini bježanje pred naletom ratnih prijetnji,
na koje se građani odlučuju bez izravnog pritiska sa strane, a drugu, opet, progoni na koje su ih prisiljavale oružane formacije s drugim nacionalnim predznakom. Teško je
i danas sa sigurnošću tvrditi koji od ovih oblika napuštanja
vlastitih domova tijekom posljednjega rata je bio masovniji. No to, u krajnjem, i nije toliko važno. Jer, učinak je, u konačnici, bio isti. Građani su, i u jednom i u drugom slučaju,
morali napustiti dom u kojem su rođeni, u kojem su proveli čitav ili značajan dio života itd.
1
Procjene se kreću u rasponu od 200 do 300 tisuća.
Po nekima, na to je bilo prisiljeno čak 2,5 milijuna stanovnika BiH, što je oko tri petine ukupnog stanovništva po popisima iz 1991. godine
2
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 81
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Različite su, s druge strane, bile i ciljne destinacije u pomjeranju prognane i izbjegle populacije. No, sve one se, ipak,
mogu svrstati u dvije temeljne grupe. Prva je podrazumijevala pomjeranje unutar zemlje – iz jednog dijela općine
u drugi ili, pak, jednog dijela zemlje u drugi. Drugu, opet,
čini napuštanje BiH i odlazak u treće zemlje. Najčešće su to
bile različite evropske destinacije,3 ali nerijetki nisu ni prostori SAD, Kanade i Australije. I jedna i druga su, nažalost,
bile podjednako masovne.4
Ipak, odlazak u treće zemlje je, dugoročno, pojava s mnogo težim posljedicama. Razlozi su višestruki. Za takvo se
rješenje, s jedne strane, opredjeljivao relativno obrazovaniji dio bh. populacije. Što to, u razvojnom smislu, treba značiti za budućnost zemlje – posebice pretpostavi li se da se
obrazovanije stanovništvo relativno lakše adaptira na novu
situaciju i da je u mogućnosti brže osigurati i egzistenciju
na novoj destinaciji – nije potrebno detaljnije obrazlagati. S druge strane, odlasku u treće zemlje naginjao je mlađi dio stanovništva. Posljedice i te činjenice su višestruke.
One su, dakako, razvojne, i to s negativnim predznakom.
No, posljedice ove činjenice su, iznad svega, demografske
jer se radi o odlijevanju stanovništva u fertilnoj, često i najplodnijoj fertilnoj dobi.
Navedeno istraživanje je, potom, svom silinom uputilo na
stanje ugroženosti građanskih i ljudskih prava koje je u vezi
s nacionalnom pripadnošću. Još konkretnije, rat je u BiH
rezultirao takozvanim novim manjinama. Radi se, zapravo, o tome da su u poziciju manjina, osim tradicionalnih
manjina, došli i pripadnici triju konstitutivnih naroda u dijelovima zemlje u kojima su nominalno činili manjinu stanovništva. Indikativan je, u tom smislu, iz istraživanja prije
svega pokazatelj da opći ambijent bosanskohercegovačke
stvarnosti obilježava stanje nacionalne nejednakopravnosti. To je ocjena, s kojom se je prije šest godina slagalo preko 2/3 svih građana BiH.
Neravnopravnost je tada identificirana u različitim oblastima. U različitim je oblastima, međutim, identificirano i kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda pripadnika naroda
koji, u mjestu u kojem žive, čine nominalnu manjinu stanovništva. Obrazovni sustavi su, primjerice, bili već tada
izgrađeni na način da privilegiraju nominalno većinske nacionalne skupine.6 I ne samo to. Tako postavljeni obrazovni sustavi su, silinom logike, doprinosili ugrožavanju, ne
samo ljudskih i građanskih prava pripadnika drugih naroda koji su, po Ustavu, konstitutivni, nego i prava i sloboda
pripadnika nacionalnih manjina.
Izravni učinak rata, potom, je i užasno materijalno razaranje. Prema raspoloživim podacima, naime, u BiH je, tijekom rata i zbog rata, razoreno ili značajno devastirano preko četiristotine tisuća objekata najrazličitije namjene – od
stambenih, preko školskih i zdravstvenih do gospodarskih
u najizravnijem smislu riječi. Posljedice i te činjenice su također zastrašujuće. Privredna aktivnost zemlje je, primjerice, pala na svega dvadesetak postotaka predratne. Efekt te
činjenice je i više nego podrazumijevajući – radikalan pad
stope zaposlenosti i čitava armija onih koji su posao, kao
izvor gole biološke egzistencije, tražili.
Na to su, doduše, upućivali i pokazatelji koji se izravno
odnose na ugrožavanje ljudskih i građanskih prava, koje
nastaje kao posljedica nacionalnog pripadanja nominalno
manjinskoj grupaciji, ali i još neki podaci. U pitanju je, prije svega, pretežito slaganje građana BiH sa sudom da je jedna od bitnih posljedica, koje je rat u BiH ostavio, i to da su
sve manjinske etničke grupe u lošijem položaju u vrijeme
provođenja istraživanja nego prije rata.7 I ne samo to. Gotovo 2/3 građana BiH dijeli mišljenje da su u to isto vrijeme
u našoj zemlji ugrožena nacionalna i građanska prava nacionalnih manjina.
Pretvaranje konstitutivnih naroda u
manjine
Tijekom istraživanja se pokušalo tragati i za uzrocima
ugrožavanja osnovnih nacionalnih i građanskih prava pripadnika nacionalnih manjina. Pokazalo se kako je najraširenije ono uvjerenje građana BiH koje uzroke ugroženosti osnovnih nacionalnih i građanskih prava pripadnika nacionalnih grupacija koji su nominalno u manjini u ekstremnom nacionalističkom ponašanju vladajućih struktura.8
Ali, istraživanje upućuje i na zaključak kako dio uzroka
ugroženosti osnovnih nacionalnih i građanskih prava pri-
Rat u BiH je, potom, a zbog „etničkog čišćenja”, imao užasavajući učinak i na nacionalnu strukturu stanovništva. To
su potvrdili i podaci istraživanja, iz 1998. godine.5 Iako su
promjene u nacionalnoj strukturi tim istraživanjem identificirane na prostoru čitave zemlje, njihov intenzitet je, ipak,
nešto jače bio izražen na prostoru Republike Srpske.
3
Pri tome se misli, prije svega, na Hrvatsku, SR Jugoslaviju (danas Srbiju i Crnu Goru), Njemačku, Švedsku i Norvešku, ali i druge zemlje zapadne Evrope.
4
Procjenjuje se, primjerice, da je zemlju napustilo i završilo na svim svjetskim meridijanima preko milijun građana BiH.
5
U pitanju je istraživanje u okviru projekta “Nove manjine”, koje je u jesen 1998. godine, na prostoru čitave zemlje realizirao istraživački tim na čelu s
prof. dr. Slavom Kukićem, a koje je objavljeno pod naslovom “Položaj građanina i naroda u BiH”.
6
50% svih građana BiH smatralo je da je postojeći obrazovni sustav u dijelu Federacije, u kojem Hrvati čine većinu, naklonjen Hrvatima, a u dijelu u kojem Bošnjaci čine većinu, naklonjen Bošnjacima. Ili, čak 59,7% svih građana BiH smatralo je da je obrazovni sustav u RS naklonjen Srbima.
7
S tim se složilo 43,9% svih građana BiH u vrijeme realizacije istraživanja.
8
28,5% svih građana smatralo je kako takvo ponašanje vladajućih struktura ima veliki značaj za tadašnju ugroženost nacionalnih i građanskih prava pripadnika nacionalnih manjina.
82 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
padnika nacionalnih manjina u BiH treba tražiti i u rješenjima Daytonskog ustava i ustavima entiteta jer nisu izgradili sistem zaštite pripadnika nacionalnih manjina, i to najmanje po dva osnova: prvo, jer ustavnim rješenjima ne
jamče u dovoljnoj mjeri temeljna ljudska i građanska prava
svojih građana, i drugo, jer tim istim rješenjima u dovoljnoj
mjeri ne štite i prava manjinskih etničkih grupa, dakle pripadnika nacionalnih manjina.
Povrede ljudskih i građanskih prava
etničkih skupina danas
Ugrožavanje građanskih i ljudskih prava pripadnika etničkih skupina nije karakteriziralo samo neposredne poslijeratne godine. Dapače. Promatraju li se, primjerice, pokazatelji, koji karakteriziraju 2003. godinu, oni, sami po sebi,
O negativnim se trendovima tijekom 2003. godine, potom,
na razini zemlje može govoriti i ako se pod lupu analize
stavi izloženost građana verbalnom uznemiravanju ili fizičkom napadu zbog njihove nacionalnosti. Oni su, dakako,
upozoravajući posebice u nekim dijelovima zemlje.
Gdje tražiti uzroke takvom stanju stvari? Nema dvojbi da
ih ne treba tražiti u samo jednom izvoru. Dapače. No, neki
od njih su na koncu 2003. godine i testirani u javnom mišljenju. Gotovo polovica stanovništva, primjerice, ako je temeljem provedenih istraživanja suditi, dijeli uvjerenje kako
su u funkciji ponovnoga izazivanja i pojačavanja već postojećih oblika nacionalne netrpeljivosti tijekom zadnjih godinu dana bila i neka od javnih sukobljavanja članova državnoga predsjedništva. Odnos naglašene kritičnosti prema
tim sukobljavanjima je posebice evidentan kod najobrazo-
Održavanju i produbljivanju nacionalnih frustracija u BiH pogoduje i tip
političkog organiziranja koji je karakterizira. U pitanju je takozvano nacionalno organiziranje koje pripada tipu pretpolitičkog društva i nije imanentno razvijenim demokracijama.
izazivaju zabrinutost.9 Iako su trendovi negativni oni, još
uvijek, promatra li se zemlja kao cjelina, nisu i zabrinjavajući. No, to se ne bi moglo reći i za pojedine dijelove BiH.
Dapače, za promjene u nekima od njih ima dosta argumenata za tezu kako su one alarmirajuće (tabela br. 1).10
Što je još značajnije, navedeni negativni trend posljedica
je promjene prvenstveno u uvjerenju “većinskog”11 stanovništva iz tih dijelova zemlje.
Naravno, tijekom čitave godine je osjećaj ugroženosti zbog
pripadnosti “manjinskoj” etničkoj grupi testiran i konkretnim formama neugodnosti, koje su građani doživljavali ili
su osjećali da one egzistiraju u sredini u kojoj žive – postojanje, primjerice, osobnog iskustva diskriminacije, ili pak
osjećaja građana da imaju manje prava od drugih zbog svoje nacionalnosti. Rast takvog i iskustva i osjećaja je, tijekom
zadnjih godinu dana, nesporan. Nesporan je, potom, isti
trend i u iskustvu i u osjećaju građana ako se oni dovedu u
vezu s konfesionalnom pripadnošću. Porast takvog i iskustva i osjećaja karakterizira doslovce cijelu zemlju, ali i sve
njezine etnički karakteristične dijelove.
vanijeg dijela stanovništva.
No, zaoštravanje međunacionalnih odnosa i sa njim povezano kršenje temeljnih građanskih i ljudskih prava mnogi
su, temeljem istih istraživanja, skloni dovesti u vezu sa promjenom vlasti i javnim nastupima lidera triju nacionalnih
partija. Na to, uostalom, upućuju i istraživanjem dobiveni
statistički pokazatelji (tabela 2).
Sve to je, u odnosu na godinu dana ranije dakako, razlog i
rastu uvjerenja da se BiH, obzirom na njezinu trenutnu političku situaciju, kreće u pravcu pogoršanja općeg stanja.
Promatrano na razini zemlje, naime, takvom je uvjerenju
koncem prošle godine sklono bilo više od polovice svih bh.
građana. Još značajnije je da je rast navedenog uvjerenja
odlika sva tri karakteristična dijela zemlje. Intenzitet mu
je, ipak, neravnomjerno distribuiran. Na prostoru Republike Srpske uvjerenost u pogoršanje stanja je i najprisutnija.
Gotovo 2/3 svih građana ovog entiteta je, primjerice, konac
godine dočekao s takvim uvjerenjem. Ali, ono nije beznačajno ni kod drugih.
9
U vezi s tim vidjeti Sistem ranog upozoravanja za BiH, godišnji izvještaj za 2003. godinu.
Pri tome mislimo na dijelove Federacije, u kojima nominalnu većinu čine Hrvati, a u kojima je, unutar samo godinu dana, uvjerenje kako su tamo ugrožena građanska i nacionalna prava pripadnika naroda koji tamo nominalno čine manjinu stanovništva, raslo čak pet puta. Umjesto 4% građana na koncu 2002. godine, skoro 20% njih je konac 2003. godine u ovom dijelu zemlje dočekao s uvjerenjem da su, tamo gdje žive, ugrožena građanska i nacionalna prava pripadnika naroda koji su tamo trenutno u manjini. Na to, uostalom upozorava i tabela br. 1.
11
Termini “većinsko” i “manjinsko” koriste se isključivo da bi se označilo stanovništvo koje, u određenom dijelu zemlje čini nominalnu većinu, odnosno
manjinu, a nikako i da bi se napravila razlika između konstitutivnih naroda i etničkih manjina.
10
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 83
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Ako je, pak, to i pravo stanje stvari, onda ne čudi ni veoma
naglašen strah od mogućnosti ponovnog izbijanja ratnih
sukoba u slučaju povlačenja snaga SFOR-a. Konac 2003.
godine, primjerice, s takvim je strahom dočekao približno
svaki treći građanin ove zemlje.
Dugoročne posljedice rata – nedvojbene i projicirane
Uz posljedice koje vrijeme, brže ili sporije, savlađuje i liječi, iza svakog rata ostaju i one čiji je učinak trajniji. Ni rat
u BiH devedesetih nije pošteđen te vrste efekata. U kontekstu ove analize našu pozornost zadržavamo tek na nekima od njih.
Nije sporno, prije svega, da će stupanj razvijenosti, koji je
dostigla početkom devedesetih godina XX. stoljeća, BiH
morati hvatati i slijedećih desetak godina. I ne samo to. Da
bi se to postiglo neophodno je osigurati dosta dinamičnu
stopu privrednoga rasta, ali i opredijeliti se za razvoj koji je
može osigurati. Danas, naime, devet godina nakon okončanja rata, stopa zaposlenosti je još uvijek na razini ispod 50%
predratne, bruto društveni proizvod i nacionalni dohodak
po glavi stanovnika su daleko ispod razine koju su početkom devedesetih godina bili dostigli. Veoma pojednostavljeno – zbog rata u BiH su izgubljena desetljeća. U slijedećim desetljećima izgubljeno treba dostizati, a istodobno
voditi računa da se smanji i zaostatak u odnosu na okruženje i razvijenije evropske zemlje.
Usprkos svemu, mogućnost savlađivanja te posljedice, barem dugoročno promatrano, ipak postoji. Za razliku od
toga, međutim, veoma su male, gotovo nikakve šanse da
BiH vrati demografsko šarenilo kakvo ju je krasilo prije
izbijanja rata devedesetih godina XX. stoljeća. Prema podacima UNHCR-a, naime, i danas je izvan svojih predratnih domova oko 800.000 građana BiH. Mnogo je argumenata koji govore u prilog tezi da je stvarno stanje i značajno lošije. Naime, procjene UNHCR-a se temelje na statistikama o povratku. One, nažalost, značajno odudaraju od
stvarnosti. Veliki postotak statistički zabilježenih povrataka stvarno ne egzistiraju nego su identificirani po osnovu
ostvarenog prava povratka stana i druge imovine tijekom
rata izbjeglih i prognanih građana. No, navedeno pravo u
relativno visokom postotku slučajeva nije realizirano kako
bi ostvaren bio i fizički povratak nego, naprotiv, kako bi se
ostvarile pretpostavke da se imovina u vlasništvu može
prodati trećim licima.
S druge strane, tijekom druge prošle i, posebice, prvih mjeseci ove godine radikalno je pala učestalost čak i statističkih povrataka. Podaci, i nominalni i indeksno izraženi,
12
preuzeti iz baze podataka UNHCR-a, , govore sami za sebe
(tabela br. 3).
Na koncu, a i to je podjednako važno, nevraćanje predratnim domovima ne uspijeva stimulirati čak ni relativno povoljno raspoloženje domicilnog stanovništva, onog koje je
tijekom rata ostalo kod svojih domova i koje stvara ambijent povratku, bilo da je on pozitivan ili negativan. Provedena istraživanja početkom 2004. godine,12 naime, upućuju na zaključak da se preko četiri petine ukupnog stanovništva BiH slaže s povratkom onih, koji su u mjestu njihova stanovanja živjeli prije rata, a koji tamo, po osnovu
svoje etničke pripadnosti, čine dio stanovništva koji je nominalno u manjini. Takvo raspoloženje je posebice izraženo na prostoru Federacije. No, još značajnije je da je ono u
stalnom porastu i u drugom dijelu zemlje, te da dostiže razinu federalnog.
Posljedica svih navedenih činjenica u vezi s povratkom građana njihovim predratnim domovima tjera na razmišljanje.
Teško se je, među inim, oteti dojmu kako je etničko pregrupiranje stanovništva jedan od učinaka rata koji će bitnije obilježiti bh. budućnost. Na mjesto tigrove kože rat je u
značajnoj mjeri promovirao logiku monoetničkih teritorija. Povratak na predratnu demografsku prošaranost gotovo
da je, barem tijekom stoljeća u kojem živimo, nemoguća.
Koliko nju, u budućnosti dakako, mogu stimulirati demografski globalizacijski procesi, veoma je upitno. Razlog je,
dakako, u činjenici da se ni putanju globalizacijskih procesa ne može s velikim stupnjem vjerojatnoće projicirati.
Etničko pregrupiranje stanovništva, međutim, može pogodovati i još jednom negativnom trendu. U pitanju je, naime, održavanje, pa i stimuliranje duha nacionalne frustriranosti koji je dijelom bio pretpostavka, a dijelom je i jedan od proizvoda rata. Zašto? Više je razloga tome. Monoetnički prostori, naime, sami po sebi smanjuju razinu etničke tolerancije, stimuliraju duh smanjene osjetljivosti prema drugačijem. U takvom je sociokulturnom ambijentu,
prema tome, relativno značajno jednostavnije i manipuliranje elementom nacionalnog. Još konkretnije, u takvom
je ambijentu mnogo jednostavnije izazivati i onaj tip etničkih frustracija koje ranije nisu postojale. Pođe li se, međutim, od društva kakvo je bosanskohercegovačko, od društva, dakle, koje je etničkim tipom frustracija ionako opterećeno, onda je to ambijent koji ima i dodatnih pogodnosti za
održavanje postojećih i izazivanje novih formi frustracija u
uvjetima egzistencije monoetničkih prostora.
S druge, pak, strane, održavanju i produbljivanju nacionalnih frustracija u BiH pogoduje i tip političkog organiziranja koji je karakterizira. U pitanju je takozvano nacional-
Korišteni su podaci iz istraživanja u okviru projekta “Sistem ranog upozoravanja”, kojeg realizira UNDP, ured u Sarajevu.
84 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
no organiziranje koje pripada tipu pretpolitičkog društva i
nije imanentno razvijenim demokracijama. Sasvim je, međutim, izvjesno da je BiH još daleko od otklona u odnosu
na takav tip političkog organiziranja. Ono je, drugim riječima, i dodatni stimulator koji će vijek nacionalnih frustracija, kojima je bh. društvo opterećeno, i sam za sebe produljivati.
Na koncu, svi, naprijed navedeni, dugoročni efekti i posljedice rata u BiH iz devedesetih godina XX. stoljeća, mogli bi
stimulirati i još jedan – raseljavanje i demografsko pomjeranje prema drugim svjetskim destinacijama. Rat je, sam
po sebi, uzrokovao demografsko pražnjenje BiH. Istraživanja zadnjih pet godina, s druge strane, potvrđuju veliki stupanj spremnosti mladih, u dobnoj skupini između petnaest i trideset godina života, da svoju životnu priču nastave izvan vlastite domovine. Prema podacima istraživanja,
kojeg je 2000. godine realizirao istraživački tim IBHI-a, u
ukupnoj strukturi mladih navedene životne dobi čak 62%
njih je, ukaže li im se prilika, iskazala spremnost da napusti
BiH i ode u druge dijelove svijeta.13
Ništa se bitno, nažalost, u raspoloženju ovog dijela bh. stanovništva nije dogodilo ni nakon toga. Sva istraživanja i nakon toga14 potvrđuju veliki stupanj spremnost mladih da
život nastave izvan granica BiH.
Zbog čega su iznijeti podaci značajni? Razlog je jednostavan. Iskazano raspoloženje za posljedicu ima, u većoj ili
manjoj mjeri izražen, i stvarni odlazak stanovništva koje
je za razvoj višestruko relevantno. U pitanju je, prije svega,
dio stanovništva u najplodnijoj fertilnoj dobi. Posljedice su
i više nego jasne. Takvim odlijevanjem nemoguće je, među
inim, izbjeći i starenje, ali i demografsko pražnjenje u najklasičnijem značenju riječi.
S druge strane, odlazak obrazovanog dijela populacije za
posljedicu ima i mnogostruke negativne razvojne efekte.
Uostalom, to je dio stanovništva koji bilo kakav razvoj i
može pokrenuti i njime upravljati. Njegov odlazak, dakle,
najizravnije znači i smanjenje potencijala koji takvom sposobnošću raspolaže.
Literatura:
1.
Franjo Kožul, Slavo Kukić, Država i nacija, BiH – posljednji etapni prostor konsolidacije Evrope, Sarajevo-Mostar, 1999.
2.
Slavo Kukić, Position of the Citizen and the Ation in
Bosnia and Herzegovina, Centre for Protection of
Minorities’ Reghts Sarajevo, Association of Independent Intellectuals CIRCLE 99, Sarajevo, 1998.
3.
Slavo Kukić, Demografske spremembe in položaj
manjšin v BiH, ISCOMET, Maribor, 2001.
4.
Slavo Kukić, Marija Čutura, Tranzicija i sustav vrijednosti, znanstveni skup Sarajevo, listopad, 2003.
5.
Sistem ranog upozoravanja, Bosna i Hercegovina,
kvartalni i godišnji izvještaji iz 2002. i 2003. godine,
te izvještaj za prvi kvartal 2004. godine, UNDP, Sarajevo
6.
www.unhcr.ba
7.
Izvještaj o humanom razvoju – BiH 2000 – Mladi,
IBHI-UNDP, Sarajevo 2000.
SLAVO KUKIĆ (POSUŠJE, 1954.), REDOVITI PROFESOR SVEUČILIŠTA U MOSTARU. U ZADNJIH ŠEST GODINA SE INTENZIVNO BAVI ANALIZOM BH. DRUŠTVA
13
Vidjeti “Izvještaj o humanom razvoju – BiH 2000 – Mladi”, IBHI-UNDP,
Jedno od njih provedeno je i među studentskom populacijom Sveučilišta u Mostaru. Čak 78,33% svih anketiranih studenata tom je prilikom iskazalo
spremnost da u inozemstvo ode na neko vrijeme, ako bi imalo priliku za posao ili, pak, bilo kakvu priliku.
14
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 85
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Tablica br.1:
U općini, u kojoj žive, su ugrožena građanska i nacionalna prava pripadnika naroda koji su tamo
trenutno u manjini
Izvor:
Ispitivanje javnog mnijenja za potrebe projekta Sistem ranog upozoravanja,
PRISM Research Sarajevo, prosinac 2003.
Tablica br. 2:
U 2003. godini povećao se broj incidenata u oblasti međunacionalnih odnosa kao rezultat promjene vlasti i
javnih nastupa lidera triju nacionalnih partija
Izvor:
Ispitivanje javnog mnijenja za potrebe projekta Sistem ranog upozoravanja,
PRISM Research Sarajevo, prosinac 2003.
Tablica br. 3:
Povratak izbjeglih i raseljenih osoba u razdoblju I-II/2002 i I-II/2004.
Izvor:
UNHCR, Statistics package, Sarajevo,
28. 2. 2002., 28. 2. 2003. i 29. 2. 2004.
86 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Bosna - Ten years after
(fragmenti jednog sjećanja)
Opet, koja je korist od ovog rata? Tko je pobijedio? Svi su pobijedili.
Gledajući ratne ciljeve, Srbi su željeli teritorij, Hrvati državu, a Bošnjaci naciju
Tarik Kulenović
Mislio sam da me prošlo.
Skrhao sam si kičmu za kompjutorom, napisao puno teksta
i krivim sjedenjem oštetio diskove kralježnice. Tješio sam
se kako i veliki Anthony Giddens ima problema s kičmom
i obilazio doktore, majstore za vratit’ kičmu u početni položaj, kiropraktičare, kostolomce, gutao tablete, pravio vježbe, skidao kile, slikao se na aparatima i uređajima samo
da ta leđa ponovo budu u redu. Koga je bolila kičma, zna o
čemu pričam. Sretnicima koji to nisu iskusili, ako možete,
zamislite kako u kralježnici imate cirkularnu pilu koja rotira i pila vas 24 sata dnevno. To je to.
Kad kičma boli, ne mislite ni na što drugo. Pogotovo ne na
rat u Bosni. Imam ja svojih problema. Prošao sam hrvatski rat, u bosanskom mi je stradalo obitelji. Od silnih godina rata promijenio mi se život, A ja sam dobio svoj rat
da mogu vrijeme dijeliti na “prije rata”, “u ratu”, “poslije
rata”. Dosta je rata, rat je završio, znam si ponekad govoriti. I uglavnom je tako. Prošlo je sad već devet godina, mrtve
smo pokopali, postoji mir, postoji zakon i red, kakav – takav, idemo dalje.
Došlo je i 21. stoljeće, sve se promijenilo, i kičma se počela
oporavljati. Završim ja kod nekog masera, fizijatra, čekam
red, kad uleti žena, govori mi kako osniva društvo Sandžaklija. Hoće da surađujem za njihov web site. Objašnjavam
joj kako sam Zagrepčanin, rođeni, roditelji su mi Bosanci,
Krajšnici, stvarno nemam veze sa Sandžakom. Mislim, pomoći ću, uvijek pomažem kad me zamole, samo mi objasnite o čemu se radi. Žena je nastavila razgovor, ustvrdila da mi ne možemo naći zajednički jezik i rekla mi da ona
zna što je nama potrebno. Vama Bosancima ustvari treba
još jedan građanski rat. Poludio sam.
Sav moj mir nestao je u trenu. Dvadesetak mrtvih rođaka
od Srebrenice do Bihaća, hrpa izbjeglica, sve obitelj, hrpa
sranja kroz sve te godine i sad mi neka budaletina tvrdi da
nam treba još jedan rat. Marš u tri pičke materine. Prostački. Zdravo. Pravo bosanski.
Volim Bosnu.
Volim kad s Izačića uđem unutra. Do granice, kuće su pravljene nekim redom, arhitektura ili odražava provincijski
ukus kopirajući austrijske ili slovenske uzore seoskih kuća,
od granice se osjeti razlika. Već prve bosanske kuće odražavaju “čudo slobode arhitekture”. Prvi veliki zavoj, gdje je
nekada, pričao mi stari, sletio autobus i zabio se u kuću
ispod ceste. Volim Bihać zajedno s Unom, cestu AVNOJ-a,
sve do Sarajeva, ili do Tuzle i Srebrenice ili slijedeći Bosnu
i Neretvu prema moru. Bosna su slike, od Muzeja Avnoja
u Bihaću, slapova kod Jajca, tekije na Buni, sve do Aladža
džamije u Foči i starca mosta u Višegradu gradu. Za Bosnu me vežu mirisi, od zraka, vječno prisutnih ćevapa, preko raznovrsne hrane, okusi hrane i pića, jela raznih, od pita
sirnica, maslenica, kljukuša, zeljanica, kumpiruša, sve do
kraljevskog bureka, raznih dolmi, sireva, mesa suhog, goveđeg, ovčijeg, sudžuci, pečenice...popraćeno ezanom, narodnim pjesmama punim boli, sevdah, dert... Od Halida do
Zabranjenog Pušenja... Ono, Bosna, živa pozitiva.
Bosna, u crno zavijena.
Trebam pisati o Bosni. Rat, teče deseta godina od završetka. Predsjednik srpskog entiteta priznao je da je u Srebrenici počinjen zločin. Ne znam čovjeku ni ime. Ima na Internetu. Ipak, službeni Srbin je javno priznao najveći masovni
zločin počinjen u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Srebrenica. Stradalo mi je rođaka u Srebrenici. Rizo, njegovi
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 87
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
sinovi, mlađeg sam kao klinac držao u rukama na dan kad
su ga donijeli iz rodilišta.
Srebrenica. Čuo si za Srebrenicu? Ja o tom pričat’ ne volim
al’ poslije toga ne postoji čovjek kojeg se ja bojim. Za mene
strah ne postoji, ne postoji ni Bog, poslije mrtvog oca, grada i brata mog. Otad mrzim Holandiju, Ajaks, cvijeće i Holanđane, otad’ mrzim Srbe, ne mogu ih smislit’ jarane. Priča Alen u pjesmi Ede Maajke Obećana riječ.
Mrzim li ja Srbe? Nemam razloga. Pobijedili smo ih u ratu.
Bio sam pripadnik Hrvatske vojske, na početku sam sa faksa sam otišao u vojsku, na kraju sam iz bolnice otišao u
“Oluju”. Osjetio sam slatki okus pobjede, jednom u životu, dovoljno za cijeli život. Opet, Srbi... Zlo raspada Jugoslavije pokrenuto je iz Srbije. Nisam neki jugonostalgičar.
SFRJ je zemlja u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo mladost. I kad se sjetim mladosti, sjetim se nje. Raspad Jugoslavije doživljavam kao kraj djetinjstva. I uvijek mi se čini
da je moglo i ljepše završiti. Ne mogu biti sretan kad se sjetim tko je prvi počeo. Dugo mi je vremena trebalo da prihvatim da ima ljudi koji su dobri, iako su Srbi. Još više vremena mi je trebalo da shvatim kako su i neki moji ponajbolji prijatelji Srbi, barem dijelom i kako smo svo ovo vrijeme
proveli zajedno.
Nije mi što se Juga raspala. Samo, je li se moralo desiti na
takav način? Mogli su se mirno dogovoriti, bilo je dovoljno
odraslih ljudi koji su već prošli rat, onaj svjetski i znali su
kako to nije uopće simpatično. Mislim si, mogao sam mladost provesti u Kaliforniji kao surfer, umjesto toga je ispalo ratno. Običan zbunjeni klinac, student, dečko iz kvarta
upleten u povijesne silnice i sukobe civilizacija. Ma daj...
Upleli su nas u rat u kojem su djedovi rješavali situaciju iz
prošlog rata, u rat u kojem su očevi rješavali frustracije što
su bili premali za prošli rat. Mi smo odradili njihov posao,
završili ga kako treba i usput nam je prošla mladost. Izgubljena generacija, ratna generacija, pobjednička generacija.
I Bosna.
Priča mi kolega kako je podjela Bosne gotova stvar. Već je
podijeljena, objašnjava, sve je samo pitanje vremena. Nema
teorije, mislim si. Da su mogli, podijelili bi je u ratu. Čemu
inače toliko mrtvih? Cca. 250 000 zbog podjele Bosne i nije
uspjelo. Ok, postoje dva entiteta, postoji još uvijek svjesna
podjela na nacionalne torove, no postoji Bosna. Uzdignuta na rang kosmičke činjenice. Može li se sanjat’ ono čega
nema?
Mislim si, što meni znači rat u Bosni? Kad je počelo, Hrvatskom je već protutnjio rat. Vidjelo se da se nešto sprema,
sve sam se nadao, pa neće valjda, pa neće valjda. Bosanci
su se zezali kako je Bosna neutralna zona, duty free shop.
88 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Neće na nas. Negdje prije rata, Alija Izetbegović je rekao
kako će, ako dođe do rata u Bosni, biti 300 000 mrtvih i
da će on zato učiniti sve da spriječi rat. Je li uspio u tome?
Nije. Je li pogriješio u procjeni? Nije. Je li trebao rat? Valjda
je Bog htio da se tako desi, kad se već tako desilo, objasnio
mi je jedan imam muslimanski fatalizam unatrag. Valjda je
Bog zbilja tako htio. Promatramo li društvo, svako društvo,
rat ima funkciju čišćenja. Slabiji i nemoćni umiru, smanjuje se broj stanovnika, smjenjuju se generacije i elite. Rat,
iako užasan u svom realitetu, za društvo je u konačnici koristan. Opet, koja je korist od ovog rata? Tko je pobijedio?
Svi su pobijedili. Gledajući ratne ciljeve, Srbi su željeli teritorij, Hrvati državu, a Bošnjaci naciju. Po završetku rata za
jugoslavensko naslijeđe, Srbi su dobili teritorijalne stečevine, stvorena je hrvatska država, a Bošnjacima više nitko ne
negira ime ili posebnost.
Što je ostalo ljudima? Bio sam za prošli ramazan u džamiji, pio kafu s prijateljima. U društvu je bio i jedan čovjek
kog sam prvi put vidio. Par puta je spomenuo neke događaje, mene zainteresiralo, izgledalo je kao da je znao situaciju. Postavio sam par pitanja i iz njega je prokuljalo. Sudjelovao je u hrvatskom ratu, prešao doma u Bosnu, ratovao
na strani Teritorijalne obrane, kasnije Armije BiH. Završio
je u nekom od srpskih logora, Omarska, Manjača, Keraterm… Tko bi ih sve zapamtio. Izašao je iz logora, prešao u
Hrvatsku, organizirao konvoje pomoći za Bosnu, skupljao
oružje, na kraju završio usred hrvatsko – bošnjačkog rata,
došao do Zenice i… tu sam negdje prekinuo razgovor. Pričao je preko sat vremena, strahovito detaljno, o imenima
zatvorenika koji su s njim dijelili sobu, raskršćima na cestama kojima je prolazio, boji kuća kraj kojih su borbe vođene, ljudima… Taj je volio nešto jesti, onome je znao brata, nekome je nosio kutiju bajadera, u Zenici jedne od tih
godina kila brašna je koštala hiljadu maraka, a seljaci trguju sa Srbima preko linije… Rječima je vrtio film, savršeno
precizno, kao da se jučer desilo, kao da smo ponovo tamo.
Džamijski kafić je u trenutku postao bojište, u trenutku su
izronile sve one slike 1992. 1993., početka 1994. skoro do
Washingtonskog sporazuma, priča je tekla precizno u snažnom mlazu, kao kad brana pukne, provali i krene izlaziti van. Priča mi prijatelj kasnije kako pripovjedača zna godinama. A tu priču čuje tek drugi put u životu. Mislio sam
kasnije, koliko je tih priča o ratu, o Bosni, koje ljudi nose u
sebi. Koliko ih još treba provaliti napolje?
Rat u Bosni pamtim sa strane. Skinuo sam se iz HV-a, vratio studirati, nakon Sarajevskog primirja nije bilo nekog većeg rata. Onda je počelo. Prvo smo se smijali posljednjim
predratnim epizodama Top liste nadrealista, onda su se
pojavile fotke i tekstovi u Globusu, nešto oko Bosanskog
broda, HVO, Zelene beretke, bosanski teritorijalci, HOS,
onda malo mira, planovi napada na Sarajevo, a potom i
za ozbiljno. Rat je izbio posvuda. Od Bosanskog Broda do
mora, počele su se javljati vojske, fotografija Juke Prazine s
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
šiltericom U2, frka i panika posvuda. Ploče, Hercegovina,
Dubrovnik. Selo Ravno je bilo sravnjeno još prošle godine.
Nama su se pojavili rođaci iz Srebrenice, tetka, njene kćeri.
Tetka je pričala kako su ih preko nekih šuma dovukli do sabirnog logora. U Bratuncu? U Zvorniku? Odatle su ih prebacili do Tuzle, pa nekako u Zagreb. Mom starom je ispričala kako su ih vodili kraj nekih ljudi, prikovanih na okolno
drveće, izrezanih genitalija. Teško je bilo i shvatiti tu priču.
Zašto bi to netko radio?
Potom su se pojavile fotografije iz logora. Manjača, Omarska… Suludo. Usred Europe zasnovane na antifašizmu,
praviti koncentracione logore, e, kraj XX. stoljeća, to je
propast za bilo koga tko se to usudi. Ili možda nije? Umjesto bombardiranja srpskih položaja, došlo je do nevjerice,
došlo je do diplomatskih nota, do upozorenja da se to ipak
ne bi trebalo raditi, došao je lord David Owen sa svojim
planovima i kombinacijama koji su se mijenjali kao i planovi. A ljudi su ginuli.
Iz Sarajeva je izašla mala sestrična i živjela s nama do kraja rata. Ma, rat. Tetka iz Sarajeva je rekla svojoj sestri pred
rat da treba kupiti boju za kosu. Na njeno čuiđenje, pa kako
to, ne bi li trebalo prvo kupiti brašna, soli, šta već treba, tetka je odgovorila kako i u ratu žena treba biti lijepa. Onda
su krenuli mrtvi. Irfana su prvog ubili. Skinuo ga je četnički
snajper na pragu njegove kuće. Irfan je bio partizan i poslije onog rata je još godinama istjerivao četnike iz njihovih
jazbina po bosanskim gudurama. Postoji li neki novi Irfan
koji će istjerati Karadžića i Mladića iz njihovih jazbina, čekamo da vrijeme pokaže. Poslije se nanizalo. Od Bihaća do
Srebrenice preko Sarajeva. Hamzu je odveo HVO u noć na
početku sukoba u Mostaru. Došli su, pričala nam je kasnije njegov žena, odveli su ga na saslušanje, zadnje što pamti od njega je, dok ga je gledala s prozora kako ga uvlače u
auto, njegova trenirka. Možda je još živ, govorila je godinama nakon što je prošao rat. Njegov brat je prošao Hercegovinu tražeći ga. Nešto. Barem kosti da ga mogu pokopati. Govorio je kako je otkrio preko dvadeset logora u kojima su držani Bošnjaci. Neki su bili u privatnom vlasništvu.
Hamza je mrtav. Svi znamo, godinama. Samo još njegova žena neće priznati to. Gdje je popušio metak, ne znam.
Možda su ga iza ugla, možda u nekom logoru. Zvekete, rekli bi Srbi.
Vraćao mi se prijatelj neki dan s mora. Neka Slovenka izjurila pred autobus, auto joj je odletio desetak metara. Izvukli su je van, on, bivši gardijski izvidnik, instinktivno je išao
pružiti prvu pomoć. Svi imamo mobitele, pričao je, ja vičem da pozovu hitnu, policiju, a svi samo stoje i gledaju.
Žena mu je umrla na rukama. Dobro, nije mu prvi put. Vozač busa plače, on govori da ga sklone, da čovjek ne gleda.
A ovaj se uporno vraća da gleda. Kuka, ljudi nisam htio, ja
vičem da ga sklone, šta ima gledati? Mrtva je. Nema se što
Što je rat?
Danas su to samo fragmenti
sjećanja, kako vrijeme
prolazi, sele se u knjige,
sutra, kad budem htio reći
što je bilo, prvo ću uzeti
knjigu i pročitati, To je znak
kako je rat postao povijest,
kako se iz sjećanja
preselio u knjige.
To je dobar znak.
gledati. Kume, morao sam biti i psihijatar i bolničarka. Mislim si kako ga utješiti? Dobro je kume, najteže je prvi put.
Kasnije se navikneš. Kako mu reći koliko sam ja poubijao?
Nije nešto.
Opet je došla, govorim mu. Fakat, koliko dugo smrt nije
bila prisutna?
Kad bi pričao o ratu u Bosni, pričao bi o smrti. Pričao bi o
gubitku. Sjećam se, išao sam u BIhać poslije rata, otišli smo
u Bužim, taj legendarni Bužim za koji prije rata nisam ni
znao da postoji. Redovi mezara. Ispred svih turbe, Izet Nanić. Petstopeta, petstopeta bužimska brigada. Izginulo je
Nanića. Izginulo je ljudi.
U Bihaću rođaci mi govore tko je sve izginuo, neki protiv
Srba, neki na autonomiji, kako je tko preživio. Nekako su
normalni. Dobro, Krajšnici, nije im prvi rat. Stariji ljudi govore kako je njima bilo u onom ratu, mlađi govore kako je i
u ovom ratu bilo gadno.
U Bosni nisam bio za vrijeme rata. Bio sam tu, u Hrvatskoj.
Pitate se kako je bilo? Gadno. Kad je ovdje počeo rat, bio
sam klinac. Nisam baš kužio stvar. Par godina ranije služio sam JNA i vojski i uniformi mi je bilo dosta za cijeli život, studirao sam, vidio Amsterdam i malo Europe i skužio kako ljudi ustvari lijepo žive. Na televiziji sam gledao
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 89
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
raspad SKJ. Ljudi koji su drmali Jugoslavijom na ekranima
su ispadali nemušti diletanti koji ne znaju govoriti, pojavili su se neki novi šampioni, u Srbiji Milošević, kod nas Tuđman. Sad već pokojni Stipe Šuvar je obećao na nekoj sjednici predsjedništva SKJ reći popu pop, a bobu bob, no do
svoje smrti to nije učinio. Narod je tražio bilo koga kao
svog šampiona da ga zaštiti od zla iz Srbije. Prepoznali su
dr. Franju Tuđmana. Meni je od Tuđmana bilo zlo. Ne sad
nešto protiv Hrvata, ono lik mi je bio fuj. Kuri frku, Sloba
kuri sa svoje strane, a neće oni ići u rat. Gnjavaža, a najebaćemo svi. No, postalo je ozbiljno. Počeli su poimence nabrajati mrtve, prvi, drugi, njih dvanaest, onda su prestali
spominjati imena, samo brojke.
Bio sam dio tog rata. Kao klinac, kao civil u skloništu, kao
student, kao vojnik, svašta nešto. Bio sam i neprijateljski
element. Jednog dana je i moje ime i prezime postalo krivo.
Rođen sam u Zagrebu, odrastao sam u tom gradu, prošao
sve škole, prvi put dobio batina, prvi put se ljubio, cijeli život sam tu, kao što sam i cijeli život musliman. Vrlo loš, ako
bi se striktno držali vjerskih propisa, no ipak jesam. Ispred
zgrade sam navijao za Dinamo i igrao nogomet, na prvom
katu, kod nene sam učio Kur’an. I najednom ispadne da si
kriv, a odakle si ti, pitali bi me ljudi kad bi čuli ime i prezime. Odnikud, odgovarao bi. Tu sam rođen. Odavde sam.
Zagreb, Knežija. Aha, zaključivali bi i klimali glavama, kao
da hoće reći, drugom ti to pričaj. Vremenom se navikneš. U
Zagrebu sam postao balija, u Sarajevu sam postao ustaša.
Dosadno je već objašnjavati kako sam begovske loze, nema
tu balija (skorojević, novopridošli), kako je moja strana obitelji bila partizanska. Valjda mi je takva nafaka. Hrvatski
Bošnjaci, dvostruko jebena stranka.
Bikulturacija, kaže sociologija o mom slučaju. Kada čovjek
istovremeno odrasta u dve kulture i usvaja vrednote obe
kulture kao svoje. Otić’ u rat mi je bilo normalno. Za Tuđmana se nisam htio boriti, nije mi bio simpatičan lik, no,
sranje je zahvatilo cijelu zemlju, ekipa je išla, kvart je išao.
Jednom sam sudjelovao u nekoj anketi, pitanje: Zašto ste
sudjelovali u ratu? Zašto ste se odlučili ići? Dečki su nabrajali različite stvari, za Hrvatsku, djed nije obavio posao pa
sam ja morao ići, molbilizirali su me... Ja sam rekao kak’ se
volim voziti vlakom. Jedan od najvećih gušteva mi je bio
ljeti spustiti se do Splita i onda na trajekt pa na otoke. Srbi
su blokirali prugu i više nisam mogao na more. Za to sam
se borio. A i svi su išli. Nemreš ih iznevjeriti, nemreš ispast’
pička pred ekipom. Na kraju smo svi ispali pičke.
Život. Rat. Nauči te strahu, nauči te da pobjegneš, nauči te
da izgubiš. Velike i čvrste riječi izgube svoje značenje pred
stvarnošću. Uplašiš se. Vremenom dobiješ PTSP, riječ koja
objašnjava sve promjene raspoloženja, sve loše, kad ti sranja krenu izlaziti, a ti ih nemreš zaustaviti. Što ti je? Ma,
bio sam u ratu.
90 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Što je rat? Danas su to samo fragmenti sjećanja, kako vrijeme prolazi, sele se u knjige, sutra, kad budem htio reći što
je bilo, prvo ću uzeti knjigu i pročitati, To je znak kako je
rat postao povijest, kako se iz sjećanja preselio u knjige. To
je dobar znak.
Rat je završio 1995. godine, barem kalendarski. U glavam
običnih ljudi trajao je još godinama. Neki ga još nisu uspjeli završiti.
Ja sam ga dočekao između Vojnića i Petrove gore. Na povratku, stari me je pitao gdje sam bio. Pojma nemam, odgovorio sam i uzeo novine koje je on skupio da vidim što se
ustvari desilo. Kraj rata je označio pokolj u Srebrenici, Oluja, proboj Petog korpusa iz obruča, negdje uz granicu sreli su se naši Tigrovi, prva gardijska, i bosanski Tigrovi, 502.
brigada Hamdije Abdića. Čovječe, bili su odrpani, mršavi,
uniforme su se raspadale na njima, samo da im je bilo što
za jesti, samo su hranu tražili. Onda je uslijedio prodor do
Banjaluke, NATO se probudio i bombardirao, pa Dayton
i mir. Većinu toga sam gledao na telki, čitao u novinama.
Obitelj se poslije rata prebrojala, vidjelo se tko je živ, koga
više nema, počeli smo se sređivati, unormaljivati.
I u Bosni su počeli dolaziti sebi. Trebale su godine, no, kreće se. Dobro je, pričala je moja ujna u Sarajevu nešto poslije rata. Sada ima vode cijelo poslije podne, prošle godine
je bilo vode samo dva sata dnevno. Napredujemo, govorila je optimizmom ljudi koji su preživili najgore. Pojavljuju se novi ljudi. Gledam nekog Lijanovića na televiziji. Zalaže se da u Bosni Hrvat, Bošnjak i Srbin zajedno rade i da
svima bude dobro. Za takve riječi bi ga prije desetak godina možda streljali kao izdajicu nacionalnih interesa. A ideja uopće nije loša. I provediva je. Od njega do Ede Maajke, do ekipe koja u Mostaru podiže spomenik Bruce Leeju. Nama je potrebna pozitivna energija. A što ima pozitivnije od legendarnog filmskog borca za pravdu? U Mostaru je ovih dana otvaranje Starog mosta. Starac je podignut
iz vode, kao što vade brodove, obnovljen, umiven. Stajati će
još pet stotina godina, valjda ga više nitko neće rušiti. Popratiću tu svečanost preko TV ekrana. Moram raditi i cijelo ljeto mi nema micanja. Ipak, biti ću mirniji, jer, popravljeno je ono što nije ni trebalo rušiti.
Na otvaranje spomenika Bruce Lee-ju ću otići. Ne samo
zato što je jedini na svijetu. I meni je potrebno pozitivne
energije.
TARIK KULENOVIĆ, ROĐEN 1969. PISAC I SOCIOLOG. ZAPOSLEN KAO ASISTENT NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI U ZAGREBU. PIŠE DOKTORAT “TEORIJA DRUŠTVENE EVOLUCIJE TALCOTTA PARSONSA I MODERNIZACIJA
MUSLIMANSKIH DRUŠTAVA.” OBJAVIO ROMAN “JELENI NA
KIŠI” (CELEBER, 2003.) I ZBIRKU PRIČA “PADOVI I DRUGI
RANI RADOVI” (MATICA HRVATSKA, 1998.)
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Uzroci i karakter rata
u Bosni i Hercegovini
od 1992. do 1995. godine
Pоčео је, u stvаri, еtnički rаt kоmе bi – s оbzirоm dа је nа prоstоru bivšе
Јugоslаviје, оd turskе оkupаciје, rеligiја pоstаlа kritеriјum nаciоnаlnih
pоdеlа – bоljе оdgоvаrаlа оdrеdnicа еtničkо-vеrski ili vеrskо-еtnički rаt
Predrag Lazarević
G
EOPOLITIČKI ZNAČAј BALKANSKоG POLUоSTRVA
privlаčiо је i privlаči оsvајаčе, kојi su nаstојаli
i јоš uvеk nаstоје dа оstvаrе trајаn uticај u
tоm strаtеški vаžnоm dеlu svеtа. Dа bi sе ukоrеnili nа
јugоistоku Еvrоpе, trudili su sе dа аsimiluјu аutоhtоnо
stаnоvništvо, аli i dа dеmоgrаfsku strukturu mеnjајu
dоsеljаvаnjеm drugih nаrоdа. Оd svih pоznаtih оkupаciја
turskа је, ipаk, nајdužе trајаlа i sаmim tim оstаvilа brојnе
dilеmе, оd kојih su sе nеkе, tеk nа rаzmеđu prvоg i drugоg
milеniјumа, pоčеlе dа rаzrеšаvајu.
Dа bi sе ukоrеnili nа јugоistоčnоm pоluоstrvu Еvrоpе
i stvоrili plаcdаrm zа dаljа оsvајаnjа, Тurci su u prvim
dеcеniјаmа оkupаciје nаstојаli “dа sе prilаgоdе аutоhtоnim
kulturnim prilikаmа, s tim dа аsimilаciјu prеpustе
vrеmеnu”. Аndrić u svојој disеrtаciјi Rаzvој duhоvnоg
živоtа u Bоsni pоd uticајеm turskе vlаdаvinе, 1924. gоdinе
tvrdi dа tеk “pоslе pаdа Јајcа (1528.) islаmizаciја nаprеduје
bеzоbzirnо i brzо, da bi prеd krај XVI stоlеćа kоnаčnо
sprоvеdеnа”. On ističе dа је Bоsnа “zаprаvо trеbаlо dа
pоvеzuје zеmljе pоdunаvljа sа Јаdrаnskim mоrеm”, dаklе,
trеbаlо је dа pоvеzuје “dvе rаzličitе оblаsti еvrоpskе
kulturе”, аli је “zbоg dоmаćеg islаmizоvаnоg еlеmеntа
pоstаlа mоćnа prеprеkа hrišćаnskоm Zаpаdu”.
Iаkо је Аndrić pоslе 1924. u višе nаvrаtа upоzоrаvао
nа pоslеdicе prоcеsа islаmizаciје, ni оn, а dоskоrа ni
аktuеlni dоmаći istоričаri, nisu bili svеsni dа је prоdоrоm
islаmа nа Bаlkаn dеfiniciја nаciје, pо kојој је јеzik njеnа
bitnа оdrеdnicа, nа јugоistоku Еvrоpе izgubilа smisао.
Ulоgu vоdоdеlnicе mеđu bаlkаnskim nаrоdimа оd јеzikа
prеuzеlа је rеligiја, а tо је uslоvilо njihоvu multiplikаciјu.
Теk је Islаmskа dеklаrаciја unеlа višе svеtlа u tај zаmršеni
prоblеm. Nаimе, Izеtbеgоvić је ukаzао nа činjеnicu dа је
rеligiја оsnоvnа kоhеziоnа snаgа kоја pоvеzuје muslimаnе
u јеdinstvеnu cеlinu, dоk “su nаciоnаlističkе idеје u
muslimаnskоm sviјеtu nеislаmskе pо svоm pоriјеklu”.
Оn је u prаvu. I nаciоnаlnа оdrеdnicа Bоšnjаk strаnоg је
pоrеklа. Lаnsirаlа јu је Аustrо-Ugаrskа u žеlji dа оslаbi
uticај i аspirаciје, prеvаshоdnо Bеоgrаdа, аli i Zаgrеbа nа
Bоsnu i Hеrcеgоvinu, а muslimаni su је prihvаtili u nаdi dа
ćе tаkо lаkšе tе dvе pоkrајinе prigrаbiti zа sеbе.
Nе pоznајući bitnе duhоvnе kаrаktеristikе islаmskоg svеtа
i srpski i hrvаtski pоlitičаri, istоričаri i pisci prоglаšаvаli
su islаmizоvаnо stаnоvništvо zа Srbе, оdnоsnо zа Hrvаtе
muslimаnskе vеrе, а muslimаnski prvаci оd 1918. dо
Drugоg svеtskоg rаtа bili su pоdеljеni nа оnе kојi su
smаtrаli dа ćе еmаncipаciјu pаnislаmizmа – zа kојu
Izеtbеgоvić kаžе dа је nаdnаciоnаlnоst budućе svеislаmskе
zајеdnicе – lаkšе оstvаriti pоmоću Srbа (Меhmеd Spаhо)
i оnе kојi su bili ubеđеni dа ćе tо lаkšе pоstići pоmоću
Hrvаtа (Оsmаn i Džаfеr Kulеnоvić).
Iаkо su bоsаnskоhеrcеgоvаčkе muslimаnе – pо rеčimа
Меšе Sеlimоvićа – Тurci оtrgnuli, а nisu prihvаtili, nаkоn
аustrоugаrskе оkupаciје Bоsnе i Hеrcеgоvinе 1878. –
kојој su sе оduprli s оružјеm – pоčеli su mаsоvnо dа sе
isеljаvајu u Тursku. Nе rаzumеvајući suštinu islаmа, Šаntić
ih је u pеsmi Оstајtе оvdе! pоzvао dа sе nе isеljаvајu. Bilо
је tо nаivnо, јеr dо pојаvе Izеtbеgоvićеvе Dеklаrаciје nikо
niје znао dа “Islаm јаsnо isključuје prаvо i mоgućnоst
dјеlоvаnjа bilо kоје strаnе idеоlоgiје nа svоm pоdručјu”.
Pоslеdicа nеinfоrmisаnоsti је i Stаrčеvićеvа tvrdnjа dа
је hrišćаnski sеljаk, i prаvоslаvni i kаtоlički, u Bоsni i
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 91
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Hеrcеgоvini оgrеzао u “nеpоštеnju, nеvеrјu i bеzdušјu”
i kао tаkаv “pоkvаrеn izrоđеn puk”, dоk su bеgоvi i аgе,
pо njеgоvоm mišljеnju prеdstаvnici “nајčistiје hеrvаtskе
kеrvi”. Zа Аntu Stаrčеvićа frа Јukićеvо kоmunicirаnjе
s Оmеr-pаšоm Lаtаsоm rаvnо је izdајi, dоk pоbunu
аgа i bеgоvа prоtiv rеfоrmi cеntrаlnе vlаsti smаtrа
nаrоdnооslоbоdilаčkim
pоkrеtоm.
Меđutim,
vеć
pооdаvnо је pоznаtо dа sе rаdi о prоtеstu islаmizоvаnоg
stаnоvništvа prоtiv ustupаkа Pоrtе hrišćаnskој rајi, i dа
su, prеmа tоmе, bоsаnskоhеrcеgоvаčkе аgе i bеgоvi u tоm
pеriоdu bili nајrеаkciоnаrniјi slој u Тurskој Cаrеvini.
Narаvnо, ni аustrоugаrskа оkupаciја niје bilа vеlikоdušniја
оd turskе. Njеnе аsimilаtоrskе tеndеnciје ispоljаvаlе su
sе nа dvа nаčinа. Аsimilаciја Srbа pоčinjаlа је аtаkоm
nа prаvоslаvljе, а аsimilаciја Hrvаtа, kојi su pripаdаli
istој kоnfеsiјi, аtаkоm nа јеzik. Prоcеs аsimilаciје Srbа
izvаnrеdnо је prikаzао Simо Маtаvulj u pripоvеci
Pilipеndа.
Indirеktаn
оdgоvоr
nа
uzrоk
mržnjе
u
bоsаnskоhеrcеgоvаčkоm nаciоnаlnоm trоuglu dао је
Kаrlо Sfоrcа u dеlu Nеimаri sаvrеmеnе Еvrоpе. Оn tvrdi dа је “ljudimа u prirоdi dа mrzе оnе kоје su izdаli”.
Društvеnu hеmiјu, kоја је uslоvilа dа sе rеnеgаti оsеćајu
izdајnicimа, а dа pоstојаnjе оnih kоје su izdаli njihоvе
pоtоmkе pоtsеćа nа grеh prеdаkа, dеlimičnо је rаsvеtliо
Simо Маtаvulj u vеć pоmеnutој pripоvеci Pilipеndа.
Diјаlоg nаslоvnоg јunаkа s Kljаkоm, kојi sе upisао u
cаrsku vјеru, pоčinjе kоnstаtаciјоm: “Kljаku i drugоvimа
Pilipеndа bјеšе živi, оličеni priјеkоr”, а zаtim sliјеdе dvе
kаrаktеrističnе rеplikе:
“- Аmа, Pilipеndа, bоlаn оrаzumеј sе i čuј mе! Nе učinismо
ni mi tо оd biјеsа, niti mislimо оstаti u pоgаniјi, nеgо ...
znаš ... dоklе izimimо, dоklе spаsеmо nејаč i čеljаd, pа
оndа ćеmо lаkо!
Pilipеndа pljunu.
“То је bilо zimi gоdinе 1843.”, pišе Маtаvulj.”Zbоg
nеоbičnо slаbе ljеtinе, јоš s јеsеni zаvlаdа glаd pо gоrnjој
Dаlmаciјi (...)”, pа “srеskа vlаst nаbаvi dоstа žitа i pоčе
gа diјеliti nаrоdu nа dvа nаčinа: kаtоlicimа nа pоčеk
(bivа, dа оtplаćuјu nа оbrоkе u nоvcu, nаkоn nоvе
ljеtinе), prаvоslаvnimа pаk pоčе pоklаnjаti kukuruz, pоd
pоgоdbоm dа svаki kućni stаrјеšinа kојi budе primао
ishrаnu mоrа priјеći u uniјаtsku vјеru (...) То sе zvаlо:
‘upisаti sе u cаrsku vјеru’.”
- Ја nе znаm hоćеtе li lаkо i kаkо ćеtе, аli znаm dа vаm
оbrаz nе оprа nikо, ni dоviјеkа ni dоklе vаm budе trаgа!”
Sličnо su sе pоnаšаli i Мlеčаni u јužnој Dаlmаciјi i
Hеrcеgоvini kаdа sе fоrmirаlа grаnicа izmеđu Vеnеciје i
Тurskе. Svе sе, u stvаri, оdviјаlо u duhu dеvizе pоdеli pа
vlаdај, јеr su pоdеlе еmitоvаlе nеslućеnе kоličinе mržnjе,
nа kојu је u Bоsni i Hеrcеgоvini u višе nаvrаtа ukаzivао Ivо
Аndrić. Lаtеntnој mržnji, kоја pеrmаnеntnо tinjа u BiH,
pоsvеtiо је јеdnu оd svојih nајbоljih pripоvеdаkа Pismо
iz 1920. gоdinе, аli је оnа diјаgnоstikоvаnа i u drugim
njеgоvim dеlimа. Nа primеr, u rоmаnu Gоspоđicа, prikаz
vidоvdаnskih dоgаđаја 1914. sаdrži i оvај kаrаktеrističаn
dеtаlj: “Kао svаkа оriјеntаlskа vаrоš” pišе Аndrić, “Sаrајеvо
imа svојu fаkir-fukаru, štо u оvоm slučајu znаči svојu rulju kоја živi dеsеtinаmа gоdinа pоvučеnо, rаštrkаnа i
prividnо pripitоmljеnа, аli kоја sе u оvаkvim prilikаmа,
pо zаkоnimа nеkе nеznаnе društvеnе hеmiје, оdјеdnоm
sјеdini i buknе kао pritајеn vulkаn, rigајući оgаnj i blаtо
nајnižih strаsti i nеzdrаvih prоhtеvа”.
Bеnjаmin Kаlај, krеаtоr аustrоugаrskе pоlitikе u BiH,
u svојој istоriјi Srbа, iz 1877. gоdinе, nаpisао је dа
su Bоsnа i Hеrcеgоvinа srpskе zеmljе, аli gа tо niје
mоtivisаlо dа – kаdа је pоpisоm stаnоvništvа iz 1879.
еgzаktnо utvrđеnо dа su Srbi u tim pоkrајinаmа, i pоrеd
bеzоbzirnе islаmizаciје, оstаli vеćinski nаrоd – dignе glаs
prоtiv dоsеljаvаnjа kаtоličkоg življа: Nеmаcа, Itаliјаnа,
Čеhа, Slоvаkа, Pоljаkа, pа i pоuniјаćеnih Ukrајinаcа
(Gаliciјаnа), kаkо bi sе izmеnilа dеmоgrаfskа strukturа u
оkupirаnim pоkrајinаmа. Таkvо pоnаšаnjе vеrоvаtnо mu
је i оbеzbеdilо pоlоžај zајеdničkоg ministrа finаnsiја u čiјој
је kоmpеtеnciјi bilа Bоsnа i Hеrcеgоvinа.
I srpskа i hrvаtskа nаukа dugо sе inеrtnо оdnоsilа
prеmа оnоm štо Аndrić nаzivа “zаkоnimа nеkе nеznаnе
društvеnе hеmiје”. А intеlеktuаlci su gurаli glаvu u pеsаk
prеd lаtеntnоm mržnjоm, kоја im sе u prоšlоm vеku u
višе nаvrаtа ukаzаlа u svој svојој mоnstruоznоsti, аli,
nајdrаstičniје u pеriоdimа оd 1914. dо 1918., zatim оd
1941. dо 1945., te оd 1992. dо 1995. gоdinе.
92 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Оvаkvа isključivоst prоdubilа је stvоrеni јаz, pа је
kоmplеks krivicе pоčео dа еmituје mržnju, čiјi је intеnzitеt
vrеmеnоm pоstајао srаzmеrаn pоtiskivаnju istinа о
nеmilој prоšlоsti. Istоriја, nа primеr, niје ni pоkušаlа dа
оdgоvоri nа pitаnjе: zаštо su islаmizоvаnоm stаnоvništvu,
nаkоn uspоstаvljаnjа Јugоslаviје, Hrvаti bili bliži оd Srbа?
Istinа, оn sе u nоvоstеčеnim оblаstimа niје оslаnjао nа
kаtоlički živаlj, оdnоsnо nа dоsеljеnikе i Hrvаtе, vеć nа
muslimаnе, kоје је оktrоisао u Bоšnjаkе, kаkо bi, prеkо
nоvоstvоrеnе nаciје, Bоsnu i Hеrcеgоvinu trајnо оdvојiо
i оd Srbiје i оd Hrvаtskе. Bаš zаtо је sаrајеvskа fаkirfukаrа i rеаgоvаlа nа vidоvdаnski аtеntаt оnаkо kаkо је
Аndrić prikаzао u rоmаnu Gоspоđicа. Stаlа је nа strаnu
оkupаtоrа, kоgа је prе 36 gоdinа, zа rаzliku оd drugа
dvа nаrоdа, dоčеkаlа s оružјеm, štо је plаstičnо prikаzао
Еugеn Kumičić u аutоbiоgrаfskоm dеlu Pоd puškоm
(1886.). Islаmizоvаnоm življu, u stvаri, sе učinilо dа
pоmоću аustrоugаrskih оkupаtоrа mоgu оvlаdаti Bоsnоm
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
i Hеrcеgоvinоm i pоstеpеnо је prеtvоriti u islаmsku
zеmlju, u kојој nе bi bilо mеstа zа “dјеlоvаnjе bilо kоје
drugе idеоlоgiје”.
Gоdinа 1918. rаzbilа је tе iluziје. Rаspаdоm АustrоUgаrskе i fоrmirаnjеm Krаljеvinе Srbа, Hrvаtа i Slоvеnаcа,
muslimаni su sе nаšli izmеđu dvа stаrа istоriјskа nаrоdа:
Srbа i Hrvаtа, pа su rеšеnjе svоgа stаtusа pоtrаžili
unutаr srpskоg ili hrvаtskоg nаciоnаlnоg kоrpusа.
Тrаnsfоrmisаnjеm Krаljеvinе SHS u Krаljеvinu Јugоslаviјu,
1929. gоdinе, prоpustili su istоriјsku šаnsu dа sе dеklаrišu
kао Јugоslоvеni i tаkо pоstаnu držаvоtvоrаn nаrоd.
Zа vrеmе Drugоg svеtskоg rаtа priklоnili su sе nеzаvisnој
držаvi Hrvаtskој, pа su – vеrоvаtnо, pоd uticајеm vеć
citirаnе Stаrčеvićеvе оcеnе аgа i bеgоvа – nеkritički
prоglаšеni zа “hrvаtskо cviјеćе”. U ustаškim rеdоvimа
аktivnо su učеstvоvаli u pоkоljimа Srbа, аli su pеrfidnо
nаstојаli dа sе distаncirајu оd tih pоstupаkа i svu krivicu prеbаcе nа Hrvаtе, iаkо је еvidеntnо dа su u
grаdоvimа, pоput Srеbrеnicе i Krupе nа Uni, gdе su Srbi
imаli аpsоlutnu vеćinu, а Hrvаtа skоrо dа niје ni bilо,
dеmоgrаfsku strukturu izmеnilе ustаšе iz muslimаnskih
rеdоvа. Меđutim, dа bi Hrvаtе оptužili i zа svоја nеdеlа,
lаnsirаli su krilаticu kаkо sе hrvаtskе ustаšе zа vrеmе
pоkоljа dоzivајu muslimаnskim imеnimа dа bi stvоrili
iluziјu dа tо rаdе muslimаni.
Та dvоličnоst, u svrhu prisvајаnjа Bоsnе i Hеrcеgоvinе,
kulminisаlа је u Меmоrаndumu muslimаnskih prvаkа,
upućеnоm Hitlеru 1. nоvеmbrа 1942. gоdinе, u kоmе sе
prеdstаvljајu kао pripаdnici gоtskоg plеmеnа Bоsni, а
оd njеgа trаžе dа Bоsni i Hеrcеgоvini pоdаri аutоnоmiјu
u sklоpu Тrеćеg Rајhа, s tim dа ćе muslimаni zаustаviti
hrvаtski gеnоcid nаd Srbimа, i vrаtiti Nеmcimа tаkо
pоtrеbаn mir u tе krајеvе.
Iаkо su – prеmа Тitоvој izјаvi, dаtој strаnim nоvinаrimа
u prоlеćе 1944. gоdinе – u NОV-u bili zаstupljеni s
ubеdljivо nајmаnjim prоcеntоm оd 2,5%, u drugој
Јugоslаviјi uspоstаvljеnа је i SR BiH, kао cеntrаlnа
fеdеrаtivnа јеdinicа i Јugоslаviја u mаlоm. А nаkоn
dvаdеsеtаk gоdinа muslimаni su оktrоisаni u nаciјu, аli
su оstаli Мuslimаni, sаmо s vеlikim М. Dоbiја sе utisаk
dа је Sаvеz kоmunistа Јugоslаviје shvаtiо duh islаmа i prе
Izеtbеgоvićеvе Dеklаrаciје, јеr nаciоnаlnоm оdrеdnicоm
Мuslimаn niје ugrоziо njihоvu pripаdnоst pаnislаmizmu
kао muslimаnskој nаdnаciјi.
Pоd idеоlоškim i drugim pritiscimа nаrоdi SR BiH 45
gоdinа izјаšnjаvаli su sе zа brаtstvо i јеdinstvо, аli čim su
stеgе pоpustilе, čim su dunuli kаkvi-tаkvi idеоlоški vеtrоvi,
pоčеlа su mеđunаciоnаlnа trvеnjа. Zаprеtilа је оpаsnоst dа
ćе sе 1941. pоnоviti.
Prеviđајući dvоličnо pоnаšаnjе muslimаnskih lidеrа u
Nеzаvisnој Držаvi Hrvаtskој, nа оsnivаčkој skupštini SDА,
u Sаrајеvu, hrvаtski dеlеgаti pоvеzаli su svојu zаstаvu s
muslimаnskоm, а Dаlibоr Brоzоvić је nаivnо izјаviо dа ćе
sе Hrvаtskа brаniti nа Drini. Pаrtnеri nisu mislili tаkо. Оni
ćе pоdržаti Hrvаtsku tеžnju zа izdvајаnjеm iz SFRЈ, аli nе
i intеgrisаnjе s Hrvаtskоm, čаk ni оnо kоnfеdеrаlnоg tipа,
kоје је, u јеdnоm trеnutku, dеklаrаtivnо čаk i prihvаćеnо.
Srbi u Bоsni i Hеrcеgоvini, 9. i 10. nоvеmbrа 1991.,
plеbiscitаrnо su sе izјаsnili zа оstаnаk u Јugоslаviјi,
uvеrеni dа ćе tаkо nајlаkšе sаčuvаti јеdinstvо sа Srbiјоm.
Меđutim, mimо vоljе srpskоg nаrоdа, 29. fеbruаrа 1992.,
gоdinе оdržаn је rеfеrеndum о nеzаvisnоsti cеntrаlnе
јugоslоvеnskе rеpublikе. Vеć sutrаdаn (1. mаrtа) Suаd
Šаbоvić, Igоr Dоdig i Мuhаmеd Sаrаkić pucаli su nа
Bаščаršiјi u srpskе svаtоvе i ubili mlаdоžеnjinоg оcа,
Nikоlu Gаrdоvićа.Тimе је, kаkо bi rеkао Аndrić, pоčеlа
јеdnа оd pоmаmа, izаzvаnih krupnim ili mаnjе krupnim
dоgаđајimа, kоја је јоš јеdаnput rаzgоlitilа svе štо sе kriје
u žitеljimа BiH.
Pоčео је, u stvаri, еtnički rаt kоmе bi – s оbzirоm dа је
nа prоstоru bivšе Јugоslаviје, оd turskе оkupаciје, rеligiја
pоstаlа kritеriјum nаciоnаlnih pоdеlа – bоljе оdgоvаrаlа
оdrеdnicа еtničkо-vеrski ili vеrskо-еtnički rаt. U tim
prеvirаnjimа Hrvаti su skupо plаtili činjеnicu dа nisu
izvukli nikаkvu pоuku iz pоnаšаnjа muslimаnskih lidеrа
zа vrеmе NDH. Njihоvе аspirаciје nа BiH pеrmаnеntnо
su bilе u kоliziјi sа muslimаnskоm idејоm о nеzаvisnој
islаmskој držаvi Bоsni i Hеrcеgоvini, kао dеlu budućе
“јеdinstvеnе islаmskе zајеdnicе оd Маrоkа dо Indоnеziје”,
о kојој је mаštао Аliја Izеtbеgоvić, pо rеčimа g. Еšdаunа,
tvоrаc mоdеrnе Bоsnе i Hеrcеgоvinе.
Таkаv tоk dоgаđаја isprоvоcirао је fоrmirаnjе HеrcеgBоsnе, pа је u јеdnој fаzi еtničkо-vеrskоg rаtа
uspоstаvljеnо prirоdnо stаnjе Bоsnе i Hеrcеgоvinе – bivšа
cеntrаlnа јugоslоvеnskа rеpublikа bilа је pоdеljеnа nа tri
dеlа. Аli, tаkvо stаnjе niје оdgоvаrаlо Аmеrikаncimа,
kојi su priznаli BiH u nаmеri dа pоmоću njе rеkоnstruišu
Јugоslаviјu, nаrаvnо, pоd svојоm kоntrоlоm. Оslаnjајući
sе nа vеzivаnjе hrvаtskih i muslimаnskih zаstаvа u
prеdvеčеrје еtničkо-vеrskоg rаtа, оni su primоrаli
Hrvаtе dа u Vаšingtоnu fоrmirајu muslimаnskо-hrvаtsku
Fеdеrаciјu (Мuslimаnimа је tо оdgоvаrаlо), kоја ćе –
оpеt pоd pritiskоm tzv. vеlikih silа, а nа iniciјаtivu SАD
– s Rеpublikоm Srpskоm fоrmirаti u Dејtоnu аsimеtričnu
BiH, sаstаvljеnu оd dvа еntitеtа i tri nаrоdа.
Nаstојеći dа nоvоfоrmirаnа držаvа dоbiје držаvоtvоrаn
nаrоd, tvоrci Dејtоnskоg spоrаzumа prеimеnоvаli su,
pо drugi put, Мuslimаnе u Bоšnjаkе. Nеinvеntivnim
pоlitičаrimа – pоput Klintоnа, Оlbrајtоvе i Hоlbrukа –
niје prеоstаlо ništа drugо nеgо dа pоsеgnu zа nаciоnаlnоm
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 93
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Pоd idеоlоškim i drugim pritiscimа nаrоdi SR BiH 45 gоdinа izјаšnjаvаli
su sе zа brаtstvо i јеdinstvо, аli čim su stеgе pоpustilе, čim su dunuli
kаkvi-tаkvi idеоlоški vеtrоvi, pоčеlа su mеđunаciоnаlnа trvеnjа. Zаprеtilа
је оpаsnоst dа ćе sе 1941. pоnоviti.
оdrеdnicоm kојu је lаnsirаlа Аustrо-Ugаrskа, а kоја sе јоš
zа njеnоg pоstојаnjа pоkаzаlа kао nеоdrživа.
glаvа nа islаmski nаčin, fоtоgrаfiје nаd kојimа sе pоčеlа
zgrаžаti i Аmеrikа, јеr је tо оsеtilа nа svојој kоži.
Dаklе, јеdini izlаz zа аktuеlnu Bоsnu i Hеrcеgоvinu је dа
Bоšnjаci, bеz оbzirа nа mišljеnjе svојih lоbistа, prihvаtе
dа Fеdеrаciјu trеbа svеsti nа dvа kаntоnа: bоšnjаčki i
hrvаtski, а zаtim оtvоriti prоcеs zа njihоvо pоdizаnjе nа
nivо еntitеtа, оdnоsnо dа аsimеtričnu dејtоnsku tvоrеvinu
trеbа učiniti simеtričnоm. U prоtivnоm, rоk trајаnjа
suvеrеnе držаvе Bоsnе i Hеrcеgоvinе istеći ćе prе nеgо
štо Аmеrikаnci shvаtе dа је Јugоslаviја kоnаčnо pоstаlа
misаоnа imеnicа.
Мržnjа u Bоsni i Hеrcеgоvini privrеmеnо sе pоvuklа u
svоје kоritо, аli nаm g. Sulејmаn Тihić, kао prvоrаzrеdni
rеаgеns u Аndrićеvој “društvеnој hеmiјi” pоkаzuје dа је
njеn stеpеn zаstrаšuјući. Spаs је јеdinо u istini. Аli nе u “istini” kоја sе оtkrivа pо diktаtu оnih kојi zа sеbе trаžе stаtus
nеdоdirljivih, јеr tаkvа istinа sаmо širi mržnju. Pоtrеbnа
nаm је istinа sа kојоm ćе sе svаki nаrоd intimnо suоčiti
dа bi dоživео kаtаrzu i tаkо sе оspоsоbiо zа živоt u svојој
nаciоnаlnој držаvi. А sаmо u nаciоnаlnim, grаđаnskim
držаvаmа mоgućа је istinskа dеmоkrаtiја, оdnоsnо
dеmоkrаtiја bеz nаciоnаlnih prеdznаkа. То sе, nаrаvnо, nе
оdnоsi nа Аmеriku, јеr је оnа vеštаčkа tvоrеvinа.
А štо sе tičе tеzе kојu lаnsirајu pојеdini bоšnjаčki
intеlеktuаlci i pоlitičаri, dа је u minulоm rаtu nа BiH
izvršеnа аgrеsiја susеdnih zеmаljа, rаdi sе, u stvаri, о
nајоbičniјој pоdvаli, pо mоdеlu drž` tе lоpоvа, kојi su
bоšnjаčki lidеri prаktikоvаli јоš zа vrеmе Nеzаvisnе
Držаvе Hrvаtskе. U Bоsni i Hеrcеgоvini је dеvеdеsеtih
gоdinа dvаdеsеtоg vеkа vоđеn оkrutаn i krvаv rаt izmеđu
tri nаrоdа, kоје su vеkоvni оkupаtоri inficirаli mržnjоm, pа
је оnа vrеmеnоm pоstаlа еndеmskа pојаvа kаrаktеrističnа
zа tе dvе pоkrајinе. Nаrаvnо, svаkоm nаrоdu dоbrоvоljnо
su pritеkli u pоmоć njеgоvi sunаrоdnici: Srbimа Srbi
iz Srbiје, Hrvаtimа Hrvаti iz Hrvаtskе, а Мuslimаnimа
mudžаhеdini iz islаmskih zеmаljа i tо uz оdоbrеnjе
Klintоnоvе аdministrаciје.
Uvеrеni dа је tа trаnsаtlаntskа аdministrаciја nеdоdirljivа,
nеki bоšnjаčki intеlеktuаlci i lidеri pоčеli su dа оptužuјu
drugе zа аgrеsiјu, iаkо pоstоје fоtоgrаfiје оtsеčеnih srpskih
94 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Uvеrеn sаm dа је јеdinо rеšеnjе zа Bаlkаn skаndinаvizаciја:
fоrmirаnjе оnоlikо držаvа kоlikо nа njеmu živi аutоhtоnih
nаrоdа. Zа tо rеšеnjе zаlаžеm sе оd nајrаniјih dеvеdеsеtih
gоdinа prоšlоgа vеkа, iаkо sаm svеstаn dа оnо nе оdgоvаrа
оsvајаčimа, јеr nе dоpuštа mаnipulаciјu s nаrоdimа. Аli “u
pоčеtku bјеšе Riјеč ...” i оd njе pоstа dеlо.
PREDRAG LAZAREVIĆ RоĐEN JE U BANJOJ LUCI 1929.
GоDINE. FILоZоFSKI FAKULTET ZAVRŠIо JE U BеоGRаDU
1953., A ZATIM CEо RADNI VEK PRоVEо U BANJOJ LUCI,
GDE JE, PоRED оSTALоG, BIо UPRAVNIK NARоDNоG
PоZоRIŠTA (1958/64.), PRоFESоR PEDAGоŠKE AKADEMIJE (1966/89.) I DIREKTоR NARоDNE I UNIVERZITETSKE
BIBLIоTEKE (1989/99.).
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Središte bez središta
(Povratak iz unutrašnjeg izgnanstva)
Opet se očitovalo – opet kao 1941/45. u vidu krvave lakrdije – da koncept
integralnog odnosno unitarnog hrvatstva nije u stanju razriješiti
dihotomiju između države, nacije i kulture
Dubravko Lovrenović
Z
nač aj središta Središte je u geografiji, to je ujedno sustav vrijednosti u odnosu na koji se promatra svijet i vlastita uloga u njemu. Biti u središtu i
biti pomjeren iz njega podrazumijeva dvije bitno različite,
oprečne životne situacije, dvije životne filozofije. Ideja središta stožerne je naravi. Udaljeni smo ili blizu u odnosu na
središte, vlastitu poziciju određujemo prema njemu.
ga Biograda u Ugarskoj, do Mila i Bobovca u Bosni. Držati prijestolnicu, značilo je ozakoniti jedno političko nasljeđe. Suvišno je isticati značaj modernih državnih prijestolnica poput Pariza, Londona, Berlina i Rima kao geografskih i institucionalnih središta država i nacija. Ova i slična
središta povijesni su proizvod, često ona sublimiraju povijest cijelih naroda.
Ljudska je povijest i povijest nastanka i nestanka takvih
središta. Poznata je biblijska prispodoba o zauzeću Jeruzalema 587. p. n. e. i odlasku Židova u drugo izgnanstvo:
u Babilonsko sužanjstvo. Pojam Babilonskoga sužanjstva
ostao je trajnom povijesnom paradigmom izgnanstva iz
središta, pa je korišten da označi razdoblje (1309.-1378.)
kada su, umjesto u Rimu, pape stolovale u francuskom gradu Avignonu. Odlazak Židova u egipatsko sužanjstvo, po
datumu znatno stariji i povratak iz sužanjstva – odlazak iz
središta i povratak u središte – u biblijskoj su interpretaciji dobili mitsku dimenziju povratka u “obećanu zemlju”. Tu
je riječ o fizičkoj, ali ne i mentalnoj, dislociranosti naroda,
prisilna fizička pomaknutost pojačala je žudnju za povratkom u praprostor kojeg danas imenujemo zavičajem. Moderni način povezivanja – kao neka vrsta odgovora globalizaciji – sve više je povezivanje mikro-regija.
Hr vati BiH: gdje je sredi šte? Ne treba posebno
dokazivati da sadašnje stanje Hrvata BiH svjedoči o spomenutoj biblijskoj metafori gubitka zemljopisnog i duhovnog središta, uz jednu bitnu razliku: ostavljajući po strani slučajeve pojedinačnog odlaska (razlozi su mnogovrsni
i kreću se od klasičnih ekonomskih do propagandno-ideoloških posebno prisutnih tokom zadnjega desetljeća), ostaje činjenica da u svijesti tog naroda ova zemlja ne funkcionira kao središte, nego prije kao provizorij – politički i duhovni – što za posljedicu ima širok spektar pojavnih oblika. Status “obećane zemlje” za prosječnog je bosanskog i
hercegovačkog Hrvata dobila Hrvatska – tu bi temu trebalo posebno elaborirati – tako da su one najbolje želje i pozitivne energije dislocirane u nekoj vrsti unutrašnjeg egzila, gdje se pojedinci i narod osjećaju kao u opsadi: u takvoj
stiješnjenosti procvjetao je mit o rezervnoj domovini, jer
ova ne ispunjava uvjete povijesnoga “konkursa” dostojna
življenja. To onda postaje trajno unutrašnje izopćenje, tamnica u kojoj se izlazak Sunca očekuje sa zapada. Pošto se
to ne događa, želja se realizira u mitu kao odgovoru na nemogućnost.
Puno je povijesnih primjera koji svjedoče o značaju središta. Između brojnih, to su vjerska središta koja su postala metaforom planetarnih razmjera. Rim je stekao status središta svih katolika Svijeta, Mekka takav status uživa
u islamskom svijetu, Konstantinopolis (Carigrad) takav je
značaj do 1453. imao za pravoslavlje, nakon toga to je postala Moskva. Može se govoriti o državnim prijestolnicama
kao crkvenim i političkim središtima srednjeg vijeka diljem
tadašnje Europe, od Aachena Karla Velikog, preko Stolno-
Jedan od njih je mit o Hrvatskoj do Drine, zatim mit o antemurale christianitatis (predziđu kršćanstva), koji taj narod dodatno udaljavaju koliko od samoga sebe – od njegovih stvarnih mogućnosti – toliko od primarne životne sreSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 95
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
dine, tj. zemlje i države Bosne i Hercegovine. Mit narodu
nameće zadatke koje on unaprijed ne može ostvariti, narodi se na taj način izvode na ispite iz gradiva kojeg nisu učili. Nije ovo “privilegija” samo Hrvata: bolja situacija nije ni
s Bošnjacima i Srbima. Tako se može govoriti o trostrukoj unutrašnjoj izopćenosti iz praprostora, iz zavičaja. Jedni očekuju Sunce sa zapada, drugi sa istoka, ali ni jedno
Sunce ne izlazi.
Mentalna dislo ciranost Sljedeće je pitanje – na tragu pokušaja da se takvo stanje duha promijeni – zašto je
tako, ili kako je povijest “režirala” takav tuđinski odnos prema samome sebi? Drugim riječima: kako je nastalo ovakvo
stanje “pomjerenosti” iz sebe, kako je došlo do gubitka težišta, kako je nastalo stanje mentalne dislociranosti.
Između nemalog broja uzroka, od kojih se svaki može dalje
raščlanjivati, kao jedan od ključnih ističe se fenomen tuđinske vladavine. Lako je naime dokazivo da je zadnjih 5 stoljeća narod koji se danas nacionalno nominira Hrvatima
proveo pod tuđinskim vladavinama, odnosno u političkim
sistemima (najvećim dijelom u sklopu svjetskih imperija)
koje intimno nije doživljavao niti ih je objektivno mogao
doživljavati svojima nego tlačiteljskim, gajeći prema njima
subverzivan odnos. U jednoj gruboj kronologiji, kao međašne godine izdvajaju se: 1463, 1878, 1918, 1945. i 1992.
NDH: realizacija mita o Hr vatskoj do D rine
Ne smije se izgubiti iz vida period NDH (1941.-1945.),
kada su se BiH, a s njom i Hrvati, našla u okviru ove kvislinške tvorevine. Mit o Hrvatskoj do Drine doživio je u to
vrijeme svoju monstruoznu realizaciju s generacijskim posljedicama. Gorki plod takve zablude – da se može biti veći
od realnih mogućnosti i važniji nego je to objektivno dano
– sazrio je na Bleiburgu u ljeto 1945. Ostaje nesporna činjenica da je nad desetine hiljada nevinih ljudi – u velikom
broju civila – napravljen zločin, ali se ne smije prešutiti da
su upravo tvorci NDH te nesretnike svjesno gurnuli u stradalničku poziciju. U najkraćemu: suočenje s nekim neugodnim istinama o sebi preduvjet je daljnjeg promišljanja vlastite pozicije, odnosno otvaranja istinskih perspektiva i to
ne važi samo za Hrvate nego u jednakoj mjeri i za druga
dva naroda. Najefikasnije bilo bi to uraditi simultano: napraviti inventuru zabluda.
Živi datumi mitsk ih p oraza U današnjoj kolektivnoj hrvatskoj percepciji spomenute godine stvarno i simbolički ne predstavljaju ništa drugo nego datume poraza,
prelazak iz jednog u drugo babilonsko sužanjstvo, iz jedne
u drugu tuđinsku vladavinu, uza sve objektivne razlike što
ih je donosilo vrijeme. Teret sužanjstva nosi cijela povijest.
Na ovoj crnoj kronološkoj listi najviše je rangirano doba
vladavine Osmanskoga carstva (1463.-1878.), čiji psihološki recidivi asociraju na XIX. stoljeće kada se imperija ra-
96 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
spadala u kaosu i bezakonju. Mitski odnos prema islamu
sljedeća je neuralgična točka, koja ovu svjetsku religiju pretvara u strašnu prijetnju opstanka. Budući da je sve odavno
iskliznulo u područje iracionalnog, dovoljno je samo to da
pojačani ezan i intenzivna gradnja džamija ovaj mit neprestano drže na “radnoj” temperaturi. Sudeći po aktualnom
stanju odgovor nije nađen, tako da se ova aporija na dosadašnjim premisama ne može razriješiti. Hrabriti može jedino činjenica da generacija stasala u ratu – današnji akademski građani BiH iz oba naroda – pokazuju puno više intelektualne senzibilnosti, poštenja i odgovornosti od svojih
pojedinih učitelja i profesora. Možda bi ona u nekim optimalnijim uvjetima bila sposobna suočiti se s hidrama povijesti, a od trenutačnog provizorija stvoriti državu respektabilnih europskih institucija. Za to je, međutim, potrebna pomoć iz svijeta, u vidu sistematičnoga investiranja u
ljudske potencijale.
Nacija b ez vlastite dr žave Kroz stoljeća samo su
se mijenjali protagonisti autoritarnih režima, sprečavajući taj narod da razvije osjećaj političkog subjektiviteta u zemlji rođenja, odnosno da naciju realizira u vlastitoj državi.
Odvojen od glavnih društvenih procesa koji su, osobito u
XIX. i XX. stoljeću, iz temelja preobrazili lice najrazvijenijeg dijela svijeta, rodivši državom zasnovanom na autoritetu institucija, ostao je bosanski i hercegovački Hrvat taocem stoljetnih europskih kontradikcija i topovskim mesom u obračunima velikih sila ili se iseljavao diljem svijeta noseći istovremeno gorčinu zbog odlaska, ali i žudnju za
zavičajem kojemu nije bilo lijeka. Mogućnost međunarodnog priznanja BiH taj narod je ipak prepoznao na pravi
način, jer se na referendumu za međunarodno priznatu državu BiH, u predvečerje rata 1992., izjasnio pozitivno više
od 95 posto, da bi već sljedeće godine postao žrtvom političke opcije zasnovane na njegovu fizičkom i mentalnom
iseljenju iz te iste države. O posljedicama je izlišno govoriti jer smo svjedoci ovoga tragičnog preokreta, ponovno u
ime fiktivnih i nedostižnih etničkih homogenizacija i obećane “sreće” u etno-konfesionalnome raju. Opet se očitovalo – opet kao 1941/45. u vidu krvave lakrdije – da koncept integralnog odnosno unitarnog hrvatstva nije u stanju
razriješiti dihotomiju između države, nacije i kulture i da to
u krajnjem slučaju uspješno može apsolvirati jedino iznova osmišljen kulturološki koncept. Pojednostavljeno: biti
nacionalni Hrvat i katolik, ali s razvijenom sviješću o pripadnosti jednoj zemlji gusto posijanom znakovima identiteta sada smišljeno gurnutih ili u anonimnost ili razumljivih i prijemčivih tek zanemarljivo malom broju sposobnih
da prepoznaju trajne vrijednosti i otrgnu se od stereotipa.
Unitarizacija kulture kao i državno-politička unitarizacija
prisutni kao vladajući trend zadnjih 10. godina sasvim sigurno vode u daljnju degradaciju i propadanje. Hrvati imaju dvije države, i već bi bilo krajnje vrijeme da počnu razvijati dobrosusjedske odnose na bazi međusobnog uvažavanja. Proglašavanje ovdašnjih Hrvata dijasporom neslana je
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
šala, o čijim štetnim efektima je suvišno govoriti. Možda
bi odgovor mogao biti i u tome da ovdašnji Hrvati one iz
Hrvatske proglase vlastitom dijasporom. Tako bi paradoks
marginaliziranja postao vidljiviji.
Crkva i unit arizacija Drugi razlog današnjemu stanju propadanja, koji svoje korijene vuče još iz srednjeg vijeka, nacionalni je koncept promoviran od strane hijerarhije
Katoličke crkve u BiH i njezinih kulturnih institucija poput
Napretka, koji se svodi na unitarizaciju odnosno subordiniranje izvornih kulturnih vrednota bosanskoga hrvatstva
okljaštrenoj nacionalnoj kulturi. Umjesto da crkvenu povijest staru 1500. godina kulturološki integriraju, crkveni oci
njezin početak pomjeraju na konac XIX. stoljeća., kada je
uspostavljena redovita crkvena hijerarhija. Sve što se prije
toga dogodilo – budući da se ne uklapa u unitarni koncept
– proglašeno je manjom vrijednošću. Na djelu je oktroirana kultura u ime tzv. nacionalnog jedinstva – u osnovi kao
srednjovjekovni koncept veze oltara i trona – koja svoju
emanaciju doživljava u eufemizmima tipa “gdje niko tu poniko”, “biti Hrvat na bosanski način”, “svoj na svome” i sličnim parolama bez sadržaja koje običnog čovjeka dodatno
zbunjuju i onemogućuju mu da mentalno stane na zavičajno tlo koje mu dalje izmiče ispod nogu. Odredbe II. Vatikanskog koncila o ingerencijama mjesnoga ordinarija nisu
iskorištene kao osnova za konstruktivno prevladavanje davnašnjih napetosti između biskupa i franjevaca u duhu zakona koji služi čovjeku, nego su prerasle u episkopalizam
koji se, pogrešno interpretiran, u nemoći da pomiri tradiciju i modernost obrušava na čovjeka i zajednicu kao smetnje stereotipu.
Žr t ve velike historije Treći među razlozima opće je
naravi i podjednako se tiče Hrvata, Bošnjaka i Srba: žrtava
velike historije. Da bi se to ilustriralo ne treba ići dalje od
četiri međunarodna ugovora koji su tokom zadnjih 120 godina odredili povijest BiH:
1.
2.
3.
4.
Berlin 1878.
Versailles 1918.
Jalta 1945.
Dayton 1995.
U svim tim ugovorima skrojenim u kabinetima velikih sila
nije predstavljala BiH ništa više od objekta njihova dogovaranja, tako da su ovamo stizale samo rezonance svjetskih aranžmana od kojih su nekim Bosancima i Hercegovcima zastajali zalogaji u grlu, dok su drugima rasla krila u
varljivoj nadi da je došlo njihovih “pet minuta”. Kroz ovo
vrijeme dogodile su se tri globalne promjene povijesnoga
koda: historijska carstva s početka XX. stoljeća zamijenjena su ideološkim carstvima negdje na njegovoj polovici, da
bi krajem stoljeća vodeću ulogu preuzela ekonomska carstva. Kod nas su, međutim, na cijeni i dalje etno-konfesionalne isključivosti.
Povijesno iskustvo pokazuje da su na svaki od ovdašnjih
naroda snažno djelovali i još uvijek djeluju izvanbosanski
politički i vjerski centri, i da mi vodimo unaprijed izgubljene međusobne bitke kao olovni vojnici prastarih imperijalnih snova. To je ujedno najsnažnija lekcija cijele povijesti,
koja je BiH promovirala u poligon civilizacijskih i drugih
opreka svjetskih razmjera. Dolazimo do prividnoga paradoksa, ali zapravo do vrhunske istine o nama samima: da bi
razvili nacionalni, državni i kulturni subjektivitet, što znači svijest o našim istinskim mogućnostima, najprije moramo usvojiti tu neporecivu činjenicu da u areni svjetske povijesti niti smo predstavljali niti predstavljamo nešto više
od potrošnoga materijala. Predaleko od Zapada, predaleko
od Istoka, predaleko od mogućnosti da nas netko adoptira,
s inteligencijom između tradicije i politike sklonoj korteširanju i presvlačenju dresova, ostajemo samima sebi kost u
grlu, povijesna egzotika za izučavanje.
Nacija pr vi put u svojoj dr žavi Kao najsvježiji
problem kod Hrvata ostaje ratna trauma poistovjećivanja
države i domovine, tj. zavičaja. Država za koju su Hrvati
dali svoje glasove, a protiv koje su se okrenuli zahvaljujući
manipulaciji, izjednačena je sa domovinom kojoj alternative nema. Vratiti ovaj slijepi rukavac povijesti u njegov prirodni tok primarni je zadatak novog osmišljavanja vlastite
pozicije u svijetu u kojemu u krevet liježemo u jednoj, a budimo se u drugoj epohi.
DR. DUBRAVKO LOVRENOVIĆ (JAJCE, 1956.), POVJESNIČAR, DOCENT NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SARAJEVU.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 97
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Bosna i Hercegovina
1991.-1995. – u godinama
nesvršenog rata
Valja napomenuti da je HVO u BiH, bila vojska s najvećim stupnjem
pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira
Davor Marijan
P
RVA OTVORENA PITANJA S KOJIMA SE SUOČAVA
istraživač posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini jesu pitanja, koliko je trajao rat, preciznije, kada
je rat počeo, i kakav je bio njegov karakter. Za bosanskohercegovačke Srbe rat je počeo 4. kolovoza 1991.1 Hrvati
su posljedice rata osjetili na svojoj koži u prvim danima listopada 1991., iako je od svibnja iste godine dio hrvatskog
korpusa angažiran u obrambenim pripremama. Za Bošnjake rat je počeo u travnju 1992. Ono što je zajedničko svim
nadnevcima početka rata jest da se vežu uz djelovanje Srba.
To je i osnovna značajka rata. Počeli su ga Srbi iz BiH, a u
institucionalnom pogledu posrbljena Jugoslavenska narodna armija. Karakter rata određen je akterima koji su sudjelovali u njemu. Značajke unutarnjih aktera (Hrvati, Srbi,
Muslimani) uglavnom je pripadnost različitim vjerama što
im daje obilježje vjerskog rata.
Za ovu priliku ostavio bih po strani položaj BiH u komunističkoj Jugoslaviji i ustavna određenja.2 O Bosni i Hercegovini do 1990. mnogo govori studija o kadrovskim odnosima, iz koje se vidi da su najveći postotak u političkim i upravnim strukturama Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine imali Srbi, koji su, doduše, bili drugi po brojnosti, ali su u
ratu 1941.-1945. bili daleko najbrojniji na pobjedničkoj strani.3 Na percepciji tog rata utemeljena je kadrovska struktura
zadnje Jugoslavije, u kojoj općeprihvaćeni pogledi dobrim di*
jelom predstavljaju srpski svjetonazor. Tako je i slom partije,
najviše pogodio upravo Srbe.
Kada su tri nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica, preuzele na jesen 1990. vlast u BiH, nastala je zanimljiva politička scena kojoj teško da postoji pandan u svijetu,
koja se teško određuje i koja je u konačnici bila ništa do kratki prijelaz u rat. Kad profesionalni povjesničar gubi vrijeme i
čita srpske autore koji su pisali i pišu o ratu u BiH,4 biva svjestan njihova “vjerničkog” pogleda na rat, koji dugo neće imati autora, koji bi prvo doveo u pitanje svjetonazor pokupljen
u krugu obitelji, a potom postaviti pitanje, jesu li što Srbi krivi za tragediju koja se dogodila Jugoslaviji, i BiH, kao nekad
njenom sastavnom dijelu.
U trenutku dolaska na vlast u BiH, tri nacionalne stranke
zatekle su rasplamsanu krizu u SFRJ, koju su u Hrvatskoj,
uz potporu Srbije, izazvali lokalni Srbi, pobunom na višemanje svim područjima gdje su bili u većini ili vrlo viskom
postotku. Pobuna je bila odraz populističkih gibanja u Srbiji koja su u političku orbitu izbacila Slobodana Miloševića. Pod silinom srpskog nacionalizma potonule su autonomije Kosova i Vojvodine, a potom i Srbiji nesklono političko vodstvo Crne Gore. U drugoj polovici 1989. srpska plima prelila se preko republičkih granica Srbije i najprije za-
Osnova rada jest autorova povijesna ekspertiza iz Haaga. “Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.)”, (“Expert
Opinion: On the War Connections of Croatia and Bosnia and Herzegovina (1991-1995)”), Časopis za suvremenu povijest, 36, br. 1., 211-247, (249-289),
Zagreb, 2004.
1
Komanda 1. KK, Pov. br. 12/11-83 od 21. 4. 1995., Regulisanje učešća u ratu, objašnjenje.
2
O tome sam pisao u uvodnom dijelu navedene ekspertize.
3
Mirsad D. Abazović, Kadrovski rat za BiH, Savez logoraša BiH, Sarajevo, 1999.
4
Izvrstan primjer zbornik je radova Početak rata u Bosni i Hercegovini – uzroci i posledice, Udruženje Srba iz BiH u Srbiji, Beograd, 2001.
98 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
pljusnula Hrvatsku. Iako ni bosanski Srbi nisu mirovali, težište djelovanja bila je Hrvatska koja je postala poligon djelovanja srbijanskih službi sigurnosti i JNA. Zašto je to bilo
tako razlog je jednostavan. U Hrvatskoj su prije pobijedile
snage koje su bile za raskid ili konfederaciju, a u BiH poslije
izbora došle su na vlast tri stranke od kojih su dvije (SDS i
SDA) svaka na svoj način, bile za Jugoslaviju. Rješavanjem
Hrvatske, Beograd, kao središte iz kojeg su vučeni konci rata i mira, riješio bi i BiH bez ljudskog i materijalnog trošenja snaga i resursa. Zbog toga je BiH od kraja 1990. do 3. siječnja 1992., u ulozi statista, značajnog,
ali ipak statista, u velikoj igri, koju je u ime Velike Srbije trebala provesti posrbljena Armija.
A Armija je, u najveću avanturu svog mirnodopskog postojanja, krenula naoružana iskustvima djelovanja na Kosovu
1981. i 1989. godine. Upotreba oružanih snaga u izvanrednim prilikama, ime je za njezine postupke u Hrvatskoj i
donekle Sloveniji.5 Pripreme za izvanredne prilike provela
je u proljeće i ljeto 1990. Dvije brigade u BiH, 329. oklopna
iz Banjaluke i 10. motorizirana iz Mostara, dobile su, i odigrale, značajnu ulogu 1991. u Hrvatskoj. Prva je od travnja
1991. djelovala na stvaranju Srpskih autonomnih oblasti
Krajina i Zapadna Slavonija, a druga je, nakon neuspjela
pokušaja prolaska kroz Hercegovinu na putu za Split, locirana na Kupreškom polju, s kojeg je krajem kolovoza prešla
u sjevernu Dalmaciju u sastav Kninskog korpusa.
U rujnu 1991. dijelovi BiH dali su znatan doprinos srpskoj
agresiji na Hrvatsku. Plan napadne operacije, temeljen je
na ratnom planu JNA “Sutjeska 2”, a predviđao je presijecanje Hrvatske na nekoliko pravaca, odvojeno tučenje okruženih hrvatskih snaga, a potom diktat Srbije oko njenog
budućeg izgleda.6 Nije nužna mašta za pogađanje gdje bi
bilo mjesto BiH u takvoj državnoj tvorevini. Doprinos BiH
srpskom pohodu bio je u teritorijalnom i kadrovskom značaju. Peta vojna oblast u Hrvatskoj, Banjalučki, Tuzlanski,
Kninski, Sarajevski, Užički i dio Titogradskog korpusa, logistički su podržavani preko bosanskohercegovačkih prometnica, a znatan dio pričuvnika JNA i Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine sudjelovao je u bojnim djelovanjima. Najveći postotak angažirana
ljudstva bio je iz Bosanske krajine i istočne Hercegovine.
Uporabu BiH u ratu protiv Hrvatske SDS je javno podržao
u ljeto 1991. Postojale su kombinacije o zajedničkoj Krajini
sa Srbima iz Hrvatske. Bosanskohercegovački Hrvati uglavnom su bili protiv rata, a dio dragovoljaca sudjelovao je u
ratu u nekima od hrvatskih oružanih formacija. Hrvati su
u BiH 1991. bili i najveće žrtve jer je u napadima JNA na
Dubrovačko zaleđe stradao kompleks sela Ravno u Popovu
polju.7 “Bosna je stradala onog trenutka, kada je izvršena invazija JNA na hrvatsko područje Ravno u Hercegovini i kada
nitko u BiH nije pokazao solidarnost sa stradalnicima. Smatralo se da je to hrvatsko pitanje u Bosni. Kao da neće i njih
Milošević kasnije napasti”, tvrdit će kasnije Stjepan Kljujić,
tadašnji predsjednik HDZ.8 U dijelu hrvatskih općina poduzete su mjere obrane, dijelom kroz razoružani TO, a dijelom kroz pričuvni sastav milicije (u ljeto 1991. autor ovog
teksta osobno je proveo kraće vrijeme u jednoj takvoj postrojbi u Livnu). Iz njih će kasnije nastati Hrvatsko vijeće
obrane, a nadzorni punktovi i ophodna područja, postat će
crta hrvatsko-srpskog razdvajanja, odnosno crta obrane.
Što je onda BiH na kraju 1991. godine? SDA i znatan dio
Bošnjaka nije se želio miješati u rat u Hrvatskoj što utjelovljuje poznata, dvosmislena izjava stranačkog čelnika, ali i
predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne
i Hercegovine Alije Izetbegovića od 6. listopada 1991. da “to
nije naš rat”.9 Izjava se može tumačiti kao gledište na rat koji
se doživljava kao sukob susjednih republika, ali i sukob Hrvata i Srba. Kada Izetbegovićevu izjavu stavimo u kontekst
vremena, u vrijeme u kojem je BiH polazište za napade na
Hrvatsku, angažman pričuvnika protiv Hrvatske, ali i angažman nekoliko postrojba TO SR BiH,10 napad i na Hrvate u
BiH, tada postaje jasna njena priroda. Izetbegović nastupa
prvenstveno kao predsjednik i predstavnik nacionalne
stranke, a ne kao republički dužnosnik. Neutralnost koja
se pokušava zauzeti, prividna je.
Uz izjavu, pozvani su regruti da se ne odazivaju pozivima za mobilizaciju. Kasnije je Izetbegović tom pozivu davao sudbinsko značenje koje je imalo odraza na ishod srpske agresije u Hrvatskoj, što je ništa drugo do još jedna od
njegovih površnih procjena. Dovoljno je usporediti taj poziv s poraznim odzivom u Srbiji za rat u Hrvatskoj, a nakon kalkuliranja srpskog vodstva oko načina vođenja rata.
Stoga Srbima taj poziv nije ništa značio, kao ni Bošnjacima. Konačna ocjena oko mobilizacije bit će moguća uvidom u stupanj odziva po regijama. Izebegovićev poziv lakše je bilo opstruirati u npr. Tuzli i Livnu, nego u Banjaluci ili Trebinju.
Valja i postaviti pitanje što je uopće SDA mogla učiniti
1991.? Odgovor je kratak, malo, a učinila je još manje. Te
godine SDA se nije borila za BiH, nije branila BiH, kupovala je vrijeme, dobila je nekoliko mjeseci koje nije iskori-
5
Više o tome kod Davor Marijan, “Oružane snage SFRJ u izvanrednim prilikama”, Časopis za suvremenu povijest, br. 34/2, Zagreb, 2002., 339-376.
Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd, 1993., 135-136.
7
Smail Čekić, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991-1993., NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., 171.
8
Stjepan Kljujić, “Bosna i Hercegovina danas”, Europa i nacionalizam, Durieux, Zagreb, 2000., 127.
9
Alija Izetbegović, Sjećanja: autobiografski zapis, Šahinpašić, Sarajevo, 2001., 95.
10
Komanda 2. pbr, Pov. br. 03-383/91 od 15. 11. 1991., Sprovodnica; Krajiški vojnik, br. 39/40, juni 1995., 38-39; Stjepan ŠIBER, Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992., Rabic, Sarajevo, 2000., 15-25.
6
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 99
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
stila. Ako pristanemo na tvrdnju, koju sam, uzgred, čuo
od jednog Haškog istražitelja, da je protiv Hrvatske ratovao samo srpski dio Bosne i Hercegovine, onda se postavlja pitanje što je Bosna i Hercegovina 1991.?
Propast planova JNA u Hrvatskoj promijenio je srpske
osvajačke planove. Nastavljajući provedbu projekta Velike Srbije, Armija je u prvim mjesecima 1992. razradila planove za otvaranje sukoba unutar BiH. Armija u BiH je već
u kasno ljeto 1991. pojačana s novim snagama iz Slovenije.
Dio tih snaga uveden je u sastav Tuzlanskog korpusa kao
nadomjestak za izgubljene snage u Slavoniji, a dio je pojačao Sarajevski korpus. Do kraja 1991. u istočnu Hercegovinu izvučen je dio Riječkog korpusa, (Komanda, podstožerne postrojbe, pukovi potpore i jedna motorizirana brigada), koji je do tada Hrvatska vojska držala u blokadi. Slično je učinjeno s dijelovima Zagrebačkog korpusa kojemu
je sjedište premješteno u Bihać. Od korpusa u Bosni i korpusa u Hrvatskoj ustrojena je 2. vojna oblast kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Snage u Hercegovini ušle su u sastav
4. vojne oblasti koja je sjedište imala u Podgorici. Do kraja svibnja 1992. Armija je planirala izvući ostatke Bihaćkog korpusa i kompletan Kninski korpus u zapadnu Bosnu radi osnivanja 2. krajiškog korpusa bosanskohercegovačkih Srba.
Od kraja 1991. Armija je od BiH pokušavala postići ispunjavanje obveza prema njoj, to jest da dobije novac i novake za
služenje vojnog roka.11 Krajem ožujka 1992. Armija je počela privoditi kraju pripreme za sukob u Bosni i Hercegovini. Do 15. travnja planirano je ustrojavanje srpskih dobrovoljačkih sastava, zatim ih popuniti starješinskim kadrom,
naoružanjem i opremom, i povezati sa zapovjedništvima
JNA u pojasevima njihove nadležnosti. Sastavni dio planova bilo je izvlačenje ratnih materijalnih pričuva, posebno vrjednijih i suvremenijih oruđa i oružja. Do 10. travnja planirano je izvlačenje iz Zenice, Čapljine i Travnika.
Na područjima s većinskim srpskim stanovništvom trebalo
je isplanirati mobilizaciju, a na ostalim područjima održati visok stupanja borbene spremnosti JNA. Postrojbe JNA
u istočnoj Hercegovini i dolini Neretve trebalo je ojačati
oklopništvom i topništvom za potporu.12 Dio tog plana zapeo je zbog sukoba koji su počeli u drugoj polovici ožujka
u Bosanskoj Posavini, a početkom travnja i na rubnim područjima BiH gdje su Hrvati bili u većini.
Pored Armije, za srpsku stvar i SDS se po stranačkoj crti
11
pripremao za sukob.13 U proljeće je 2. vojna oblast JNA
krenula u ubrzano naoružavanje Srba. U travnju je u Beogradu dogovorena njezina transformacija u Vojsku Srpske
Republike Bosne i Hercegovine. U drugoj polovici svibnja
1992. korpusi JNA preimenovani su u korpuse VRS. Banjalučki korpus postao je 1. krajiški, Bihaćki i dio Kninskog
korpusa postali su 2. krajiški, Sarajevski je postao Sarajevsko-romanijski, Tuzlanski je postao Istočnobosanski, a Bilećki je postao Hercegovački. U proljeće 1993. osnovan je i
šesti, Drinski korpus. Pored KoV-a Srbi su imali i ratno zrakoplovstvo za kojeg su također osnova bile postrojbe JNA
uglavnom iz bivšeg 5. korpusa RV i PVO.
Hrvati se krajem 1991. dobili nešto oružja iz Hrvatske,
uglavnom pješačkog, a za potporu minobacačkog, a nešto
i kupili na ilegalnom tržištu oružja koje je cvjetalo po nekadašnjoj Jugoslaviji. Ustroj HVO do travnja 1992. teško se
prati. Po nekim podacima osnovan je navodno još 4. rujna
1991. u Širokom Brijegu,14 a rukovodeće tijelo bio je Stožer Herceg-Bosne.15 Vojni dio HVO-a službeno je osnovan 8. travnja 1992. “kao vrhovno tijelo hrvatske obrane u
Herceg-Bosni” s Glavnim stožerom na strategijskoj razini i
općinskim stožerima HVO na lokalnoj (općinskoj) razini.
Svi ostali vojni sastavi smatrani su nelegalnim ili neprijateljskim.16 Do kraja 1992. u HVO su postojali su općinski stožeri koji od svibnja 1992. postupno prepuštaju mjesto brigadama HVO koje se ustrojavaju na teritorijalnim značajkama. Do kraja 1992. HVO se organizirao u četiri operativne
zone: Srednja Bosna, Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina sa brigada. Izvan zona
bilo je nekoliko manjih podstožernih profesionalnih postrojba. Brojno stanje HVO na kraju 1992. iznosilo je 45.000 pričuvnika i 846 profesionalnih vojnika.17 Početkom 1993, počeo je ustroj domobranstva, vrlo sporo, i načelno razine satnije-bojne po općini. Izuzetak je bio Mostar i Bugojno gdje
su planirane, a dijelom i postrojene, domobranske pukovnije.
U listopadu 1993. operativne zone preimenovane su u zborna područja. Krajem godine počelo je gašenje specijalnih postrojba i ustrojavanje gardijskih brigada, po jedna u svakom
zbornom području. Do kraja 1994., s izuzetkom 108. brigade
u Brčko-Ravne, sve pričuvne brigade HVO preimenovane su
u domobranske pukovnije.
Valja napomenuti da je u HVO u BiH, bila vojska s najvećim stupnjem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to
konstantno prešućuje i negira. Značajan postotak Bošnjaka bio je u operativnim zonama Jugoistočna Hercegovina i
Komanda 2. VO od 21. 1. 1992., Zabeleška iz izlaganja saveznog sekretara za narodnu odbranu generala armije Veljka Kadijevića na sastanku sa rukovodstvom SR BiH, održanom u Sarajevu 24. 12. 1991. godine.
12
SSNO, GŠ OS SFRJ, I uprava, Str. pov. br. 585-2 od 3. 4. 1992., Zabeleška sa sastanka zastupnika saveznog sekretara za narodnu odbranu u vezi informacije Komande 2. VO o stanju u BiH i predloga za izmeštanje jedinica JNA i RMR (Izvod). Prijepis u S. Šiber, n. dj., 236-238.
13
Komanda 2. vojne oblasti od 21. 1. 1992., Stanje i problemi u TO SR BiH; S. Čekić, n. dj., 168-200.
14
Stručni leksikon osnovnih vojnih i ratnih političko-pravnih pojmova, Uprava za politička pitanja Armije BiH, Sarajevo, 1996., 115.
15
Vojska, 4. 6. 1992., 32-33.
16
HVO, Glavni stožer, br. Z-01-11 od 10. 4. 1992., Zapovijed.
17
GS HVO, Ur. br. 01-240 od 4. 2. 1993., Izvješće za period od 14. 4. 1992. do 31. 12. 1992.
100 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Bosanska Posavina HVO. U Operativnoj zoni Srednja Bosna,
Bošnjaka nije bilo, a u Sjeverozapadnoj Hercegovini značajniji postotak bio je u brigadama “Petar Krešimir IV.” iz Livna
i “Rama” iz Prozora. Početkom lipnja 1993. brigada “Rama”
imala je u svom sastavu 471 Muslimana ili 23,3 posto vojnika u brigadi. Brigada “Petar Krešimir IV.” imala je 767 Muslimana odnosno 24,85 posto od broja vojnika, dok je brigada “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada, Kupresa i Posušja
imala u svom sastavu 296 ili 9,69 posto Muslimana.18
Da su takve postrojbe zbog miješanog sastava mogle doći u
nezavidan položaj govori odgovor Zapovjedništva 42. brdske
brigade ABiH iz Stoca, sredinom travnja 1993. na ultimativnu zapovijed 1. brigade HVO iz Čapljine, između ostalog
i rečenicom: “Napominjem, a Vi to dobro znate, da se jedan
veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa
ne bi bilo dobro da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi”.19 Takva prijetnja postala je stvarnost 30.
lipnja 1993. u Mostaru kada je izdajom od strane veće skupine Bošnjaka, vojnika HVO-a, došlo do pada vojarne Sjeverni logor u Mostaru i raspada 2. brigade HVO. Nakon toga
počeo je ubrzani proces razoružavanja nepouzdanih vojnika
koji je dovršen tek krajem 1993. osim na području Zbornog
područja Orašje.20 S druge strane, u ABiH, izvjesna multietničnost postojala je na strategijskoj razini, u Štabu Vrhovne
komande oružanih snaga RBiH. No ona je bila samo formalna, radi stvaranja privida multietničke opcije, što se dobro
vidi iz pisma generala Jovana Divjaka, zamjenika načelnika
ŠVK, predsjedniku Izetbegoviću: “U maju mjesecu podnio
sam Vam ostavku zato što je u gradu Sarajevu bilo više nasilnih kriminalnih ponašanja prema građanima grada Sarajeva. Tom prilikom banditska grupa Topalović Mušana –
Cace u ulici Maršala Tita teško je ranila mog sina Želimira.
Na vaš zahtjev da razmislim i sagledam što bi to značilo za
interes Bosne i Hercegovine, mislio sam da ozbiljno mislite
da Vam trebam kao treći član konstitutivnog naroda u Štabu TO RBiH. Samo iz tih razloga vjerovanja u vaše iskrene
namjere, povukao sam ostavku”, te da “za trinaest mjeseci
rata nikada nisam tretiran kao zamjenik, već kao ‘treći’. To
potkrepljujem činjenicom da nikada nisam bio uključen u
planiranje i organizovanje operacija, borbi i bojeva Armije Republike Bosne i Hercegovine”.21 Multietničnost ABiH
naglo je porasla u jesen 1993. udarom na postrojbe HVO
u pojasu nadležnosti 1. i 2. korpusa ABiH i njihovo pre-
vođenje u ABiH. Brigada HVO “Kralj Tvrtko” iz Sarajeva nasilno je uvedena u 1. korpus i preimenovana u hrvatsku brigadu ABiH. Brigada HVO “Zrinski” iz Tuzle
sama se raspustila, a ljudstvo je preuzeo 2. korpus.
U odnosu na HDZ i SDS, SDA je s kasnila s naoružavanjem, iako nije prekriženih ruku promatrala rat u Hrvatskoj. U proljeće 1991. osnovala je “Patriotsku ligu” kao
svoje vojno krilo,22 što pojedini krugovi danas osporavaju.23 Njeno djelovanje prije proljeća 1992. teško se prati, uglavnom kroz kasnija sjećanja iz kojih je teško odvojit mitološki
dio od stvarnosti. Navodno je osnovana 1. ožujka 1991. u Sarajevu, a prvu smotru imala je 16. lipnja iste godine u okolici
Sokoca.24 Početkom veljače 1992. PL je navodno imala između 60 do 70 tisuća članova.25
Nakon što je rat stigao i u Sarajevo, Predsjedništvo Republike
Bosne i Hercegovine je 8. travnja 1992. proglasilo Teritorijalnu obranu svojom oružanom silom. Vojna organizacija TO
RBiH sastojala se od okružnih i općinskih štabova i brigada
TO. U ljeto 1992. TO BiH preimenovana je u ABIH. U kasnu
jesen 1992. ABiH prešla je na korpusnu strukturu. Osnovano
je pet korpusa: 1. za Sarajevo i okruženje, 2. za Tuzlansko područje i sjeveroistočnu Bosnu, 3. za srednju Bosnu, 4. za Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu i 5. za zapadnu Bosnu. U toku
1993. od dijelova 1., 3. i 4. korpusa osnovan je 6. korpus, koji
je krajem godine i početkom 1994. uzdrman od HVO i ugašen. Posljednji, 7. korpus, osnovan je za područje središnje
Bosne (oko Travnika) od dijela snaga 3. korpusa.
Prvo razdoblje rata, koje je trajalo do proljeća 1993. obilježio je uglavnom sukob HVO i ABiH s VRS. U prvim mjesecima sukoba JNA je sa Tuzlanskim korpusom pokušala
izbiti na Savu, a Bilećkim korpusom na Neretvu. U suradnji
s dijelovima Banjalučkog korpusa, Kninski je korpus porazio HVO na Kupresu, da bi sam potom bio poražen u napadima na Šuicu i Livno. Sarajevski korpus pokušao je staviti
pod nadzor Sarajevo, što mu nije uspjelo pa se uz teške gubitke izvukao u područje oko grada. Istočnu BiH zaposjeo
je najvećim dijelom Užički korpus. Pored ofenzivnih djelovanja, JNA je dio snaga odvojila za etničko čišćenje. Neplanirani zastoj pri pretvaranju JNA u VRS omogućio je Hrvatskoj vojsci da u zagraničnim područjima uzdrma bivšu
JNA, postigne velike uspjehe u Posavini i na jugu Hrvatske,
omogućivši na taj način konsolidaciju HVO i TO BiH. Sr-
18
Zapovjednišvo OZ S/Z H, Br. 01-5-260/93 od 8. 6. 1993., Izvješće o popuni brigada.
Komanda 42. brdske brigade (“Bregava”), Br. 01-1024/93 od 18. 4. 1993.
20
GS HVO, br. 02-2/1-01-1245/93 od 30. 6. 1993., Izvješće; OZ “Bosanska Posavina”, br. 01-01/93-1434/2 od 19. 4. 1993., Procjena.
21
Divjak Jovan, zamjenik NŠVK OS RBiH, 02/688-1 od 27. 5. 1993., VK OS RBiH Aliji Izetbegoviću, Ostavka na dužnost zamjenika NŠ VK OS. Prijepis ostavke u A. Izetbegović, n. dj., 401-404.
22
Nihad Halibegović, Činjenice o Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine, Autorsko izdanje, Sarajevo, 1994., 9.
23
Rusmir Mahmutćehajić osporava da je “Patriotska liga [...] bila uobličena tako da bi danas neko mogao reći – eto, oni su prije rata napravili paravojnu organizaciju”, Slobodna Bosna, (Sarajevo), 9. 3. 2000., 32.
24
Stručni leksikon osnovnih vojnih i ratnih političko-pravnih pojmova, 166-167.
25
Sefer Halilović, Lukava strategija, “Matica”, Sarajevo, 1997., 148.
19
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 101
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
pska kriza privedena je kraju u lipnju 1992. kada je 1. krajiški korpus po povlačenju iz Hrvatske i etničkom čišćenju
Bosanske krajine, bacio glavninu snaga na Posavinu i dio
na Jajce. Borbe za Posavinu, u čiju je prvu etapu, probijanje
koridora Banjaluka-Brčko, VRS angažirala oko 25.000 vojnika, otegle su se do kasne jeseni 1992. Tek u listopadu zauzet je Bosanski Brod. Borbe za Jajce trajale su nešto duže,
počele su u svibnju, i završile krajem listopada. Značajka
obije operacije, pored dugotrajnosti, jest veliko naprezanje
ljudstva i tehnike.
U istom razdoblju Hrvati i Bošnjaci su u odsudnoj obrani.
HVO je bio nešto poduzimljiviji jer je uz izravan oslonac
na Hrvatsku i pomoć Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini i Hercegovini zabilježio i napadne uspjehe. Do kraja godine uspio je obraniti veći dio područja u kojima su Hrvati
bili većina, a pretrpio je neuspjehe, kako je to već rečeno u
Bosansko Posavini, Jajcu i dijelu središnje Bosne (Usora). U
tom razdoblju, HV i HVO su u bojnim djelovanjima vezali za sebe glavninu JNA, odnosno VRS. Ocjena načelnika
Glavnog stožera HVO da je HVO u toku 1992. “obranio
[...] sebe i najveći dio Muslimana”, potpuno je utemeljena.26 Možda najveću zadovoljštinu i priznanje bolje organizacije HVO je dobio u Mostaru i Maglaju gdje je dobio
odobrenje i od Bošnjaka za vodstvo u obrani.27
TO odnosno ABiH, glavni napor djelovanja stavila je u funkciju potpore strategijskom cilju, zadržavanju privida legitimiteta. To je značilo zadržavanje nazivlja TO na štetu “Patriotske lige”, a na što dio vojnih snaga nije gledao s razumijevanjem, te obrani Sarajeva kao institucionalnog središta BiH.28
Nakon rata su i bošnjački publicisti iz redova ABiH težište
analiza bojnog djelovanja u 1992. stavili na obranu Sarajeva,
dok bojnim djelovanjima na drugim područjima daju znatno manju pažnju.29 Valja napomenuti da su i Srbi tražili legalitet u Sarajevu, što je razvidno iz osnivanja Srpskog Sarajeva, kao i dnevnika “Oslobođenje”.
Na kraju 1992. ABiH je uz veliku cijenu, iako u okruženju,
uspijevala održati Sarajevo. Na skromnoj listi uspjeha nalazilo se održanje Bihaća, i manjih enklava u istočnoj Bosni
(Goražde i Srebrenica). HVO je uspostavio stabilnu crtu sa
Srbima, dijelom i zbog stajališta političkog čelništva, za ko26
jega ima naznaka da mu je prioritet interesa bio na općinama uz južnu granicu Republike Hrvatske. ABiH stabilnu
crtu nije postigla do kraja godine, dijelom i zbog nastojanja
da održi privid legitimiteta, iako je od studenoga 1992., po
tvrdnjama iz bošnjačkih redova, politički čelnik SDA razmatrao opciju podjele BiH.30
Pored vojničkih uspjeha bosanskohercegovački Srbi strategijom etničkog čišćenja izazvali su trajnu napetost između Bošnjaka i Hrvata. Ogromne mase prognanika i izbjeglica slijevale su se s područja pod nadzorom VRS na bošnjačko-hrvatska područja. “Gledat ću ih kako jedni druge uništavaju,
a onda ću ih oba gurnuti u more”, riječi su generala Mladića
koje jasno svjedoče što su Srbi očekivali od etničkog čišćenja.31 Dio prognanika otišao je u Hrvatsku i dalje u inozemstvo, dok je za oružje sposobna populacija muškaraca uglavnom ostala. Na taj način narušena je etnička struktura
što je naročito na miješanim područjima srednje Bosne
dovelo do novog odnosa snaga između Hrvata i Bošnjaka. Većina prognanika dolazila je iz ruralnih sredina u urbane donoseći drugačiji mentalitet. Gradovi u etnički miješanim područjima imali su iskustvo zajedničkog života što sa
selima u principu nije bio slučaj. Promjenu etničke strukture koja je pojačala muslimansku poziciju, HVO je bio svjestan, pa je prema neizvjesnoj budućnosti karakterističan
stav HVO Gornji Vakuf, koji je u jednom izvješću iz sredine lipnja 1992., a nakon drugog sukoba s ABiH u nepuna dva
mjeseca pisao “da na našem području ima oko 12.000 izbjeglica iz Donjeg Vakufa (a sve muslimanske narodnosti) sa velikim brojem vojnih obveznika, pa ukoliko se još naoružaju,
onda ne da prijeti opasnost samo našoj općini, nego i susjednim (Bugojno, Novi Travnik, Travnik), a naš je zaključak
da smo im mi prvi neprijatelji pa tek onda četnici”.32 Nakon
lokalnih muslimansko-hrvatskih sukoba jedan od prvih hrvatskih zahtjeva bio je onaj za povlačenje stranaca s općinskih područja. Nakon sukoba u u Gornjem Vakufu u siječnju
1993., ABiH ispunila je zahtjev HVO da premjesti 305. brdsku brigadu ustrojenu od muslimanskih prognanika iz Jajca. U brošuri o ratnom putu brigade to se tretira kao “potvrda da su se jajački borci dokazali kao pravi branioci Bosne i
Hercegovine”, a ne kao čimbenik koji je narušio sigurnosnu
ravnotežu.33
GS HVO, Ur. br. 01-240 od 4. 2. 1993., Izvješće za period od 14. 4. 1992. do 31. 12. 1992.
Skupština općine Mostar, Krizni štab općine, Br. 427/92 od 29. 4. 1992., Odluka. Mostarsko jutro, 13. 9. 1992., 5; Krizni štab općine Maglaj, Br. 01-98-1/
92 od 2. 6. 1992., Odluka. Odluka je stavljena izvan snage 22. ožujka 1993. Ratno predsjedništvo opštine Maglaj, Br. 01-023-108/93 od 22. 3. 1993., Odluka
o prestanku važenja odluke Opštinskog kriznog štaba o odbrani opštine Maglaj od Srbo-četničke agresije. Prijepis i faksimili odluka u Anto Marinčić, Općina Žepče ili ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine, Ceres, Zagreb, 2000., 30, 58, 218.
28
Magnetofonski snimak 70. sjednice Predsjedništva RBiH, održane 14. aprila 1992. godine.
29
Kao primjer, Hasan Efendić, Ko je branio Bosnu, Udruženje građana plemićkog porijekla BiH, Sarajevo, 1998.; Jovan Divjak, “Prva faza rata 1992-1993:
borba za opstanak i nastanak Armije RBiH”, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., Naklada Jesenski i Turk : Dani, Zagreb-Sarajevo, 1999., 181205.
30
S. Halilović n. dj., 18-20.
31
Laura Silber & Allan Little, Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Opatija, 1996., 294.
32
Općinski stožer HVO Gornji Vakuf, Str. pov. br. 1-5/4-2/92 od 22. 6. 1992. Izvješće o zbivanjima na području naše općine za dan 20., 21. 6. 1992. g.
33
Ratni put 305. brdske brigade, Zenica 1994., 10.
27
102 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
U toku 1992. odnosi između HVO i ABiH, bili su najblaže rečeno – hladni. U razdoblju golog preživljavanja bilo je
sukoba, koji se u vojnom rječniku nazivaju čarkama i većim
puškaranjima, o čemu će kasnije biti više govora. Na političkom polju međusobne odnose u značajnoj mjeri karakterizira ignoriranje. Izetbegović s polazišta Sarajeva kao legitimne iskaznice preuzima u ruke državničke poslove, dok
HVO, utjelovljen u liku Mate Bobana ne daje značaj Izetbegovićevim potezima. Uz posredovanje međunarodnih
predstavnika Hrvati pokušavaju sa Srbima postići dogovor
o prekidu vatre i razgraničenju. Sastanak u Grazu iz svibnja
1992., koji se neosnovano interpretira kao svršen čin, propao je jer se nije postiglo razgraničenje na Neretvi.34 Istovremeno, Bošnjaci bez Hrvata pregovaraju sa SR Jugoslavijom u pokušaju da ostatke JNA u BiH stave pod svoj nazor. Ti su pregovori bili na relaciji Bošnjaci – Jugoslavija
i u njima su bosanskohercegovački Hrvati potpuno ignorirani. Čvrsto uporište za ovu tvrdnju imamo upravo kod
Alije Izetbegovića i načina na koji je komponirao svoja sjećanja. On, naime, nema moralnih dilema oko pregovora bez
sudjelovanja Hrvata. Dijelom zbog toga što pregovorima sa
Štabom Vrhovne komande (Branko Kostić i Blagoje Adžić)
na prvi pogled zaobilazi bosanskohercegovačke Srbe, a dijelom što je pregovore između Mate Bobana i Radovana Karadžića iz svibnja 1992. u Grazu stavio mjesec dana ranije u
5. i 6. travanj 1992. Nakon toga on nema moralnu dilemu da
26. travnja u Makedoniji bez Hrvata dogovara budući status
JNA.35 Razdoblje neuspješnih pregovora s JNA i Jugoslavijom završava 20. lipnja 1992. kada Predsjedništvo RBiH proglašava ratno stanje.36
Na taktičkoj, svakodnevnoj razini, međusobni odnosi Bošnjaka i Hrvata bili su različiti, ovisili su prvenstveno o
brojnom odnosu. U mjestima gdje su bili podjednako zastupljeni odnosi su bili najlošiji. Ta mjesta karakterizira
borba za prevlast i načelno dvovlašće. Riječ je o pravnom
problemu koji nije nimalo lagan za razrješenje. Uvođenje
Hrvatske u unutarnjo-političke probleme BiH nije dovelo do značajnog pomaka, iako je dugoročno bilo značajan poen za bošnjačku stranu. Za nesuradnju bosanskohercegovačkih Hrvata stalno će se optuživati Hrvatska.
Isti pristup dijelila je i međunarodna zajednica. Kako je to
znalo izgledati može se vidjeti na jednom primjeru iz Jajca.
Kada je HVO odbio pustiti struju bosanskim Srbima, sukladno zaključcima Londonske konferencije “kako se struja i voda ne smiju koristiti u ratne svrhe prema civilnom
stanovništvu”, međunarodni predstavnici su to isposlovali pritiskom na njih preko Zagreba.37 Ne znajući pozadinu
pokušaja, predstavnici ABiH iz Tuzle optužili su HVO za
pregovore, i skoro pa suradnju sa Srbima.38 Valja napomenuti da je značajka bošnjačko-hrvatske nesuradnje izostanak međusobnog istrebljenja, odnosno etničkog čišćenja,
što se prakticiralo u odnosu sa Srbima, a što je srpski izum.
Ilustrira to ocjena s jednog bošnjačko-hrvatskog sastanka
održanog 15. kolovoza 1992. u Travniku, gdje je jedan od sudionika rekao “da gdje god su živjeli Srbi i Muslimani, nastradali su Muslimani, a gdje su živjeli Hrvati i Srbi, nastradali su
Hrvati, ali gdje žive Hrvati i Muslimani, živi su i jedni i drugi,
ali se nisu dogovorili”.39
U Bošnjačku taktiku spada i pokušaj instrumentaliziranja HSP-a, odnosno njegovog vojnog krila HOS-a, na
račun HVO. HOS je bio opcija prihvatljiva Sarajevu, a sve
zbog zalaganja za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Takva
tvrdnja, koja je raširena u bošnjačkim i sklonim im krugovima, prelazi preko činjenice da je jedinstvena BiH za HSP
značila zajedničku državu sa Hrvatskom, a što je bila baština propalog ustaškog pokušaja s NDH.40 To se vidi iz
pisma što ga je predsjednik HSP-a i vrhovni zapovjednik
HOS-a Dobroslav Paraga napisao u kolovozu 1992. Darku
Kraljeviću: “Ne smijemo dozvoliti da se pogrešna Bobanova politika prebija preko naših leđa. Mi smo apsolutno za
jedinstvo hrvatskog naroda i za njegovu zajedničku obranu, ali smo isto tako za jedinstvo sa muslimanskim narodom. Mi od naše politike cjelovite Bosne i Hercegovine, odn. Hrvatske do Drine ne odustajemo. Svaka druga politika značila bi komadanje Herceg-Bosne i stvaranje
nove srpske države s ovu stranu Drine, što bi bila propast
za hrvatski muslimanski narod”.41 Pokušaj je propao jer je
HOS pokazao da baštini svjetonazor sredina u kojima je
nikao, i da nije dobro ustrojena i jedinstvena vojna organizacija. Do kraja 1992. više-manje je podijeljen po nacionalnom principu.
O vojnoj suradnji Bošnjaka i Hrvata postoje različita i oprečna mišljenja. Po tvrdnjama člana Predsjedništva BiH, Franje Borasa, HVO je sredinom travnja 1992. Bošnjacima
nudio osnivanje “zajedničkog vojnog stožera za obranu
Bosne i Hercegovine”, o čemu Predsjedništvo RBiH nije raspravljalo.42 U svom dnevniku general ABiH Stjepan Šiber
objavio je nekoliko faksimila dokumenata u kojima se nudi
vojna suradnja HVO-u, a na koje nije bilo odjeka.43 Tih doku-
34
Tekst sporazuma kod Zdravko Tomac, Iza zatvorenih vrata, organizator, Zagreb, 1992., 181-182.
A. Izetbegović, n. dj., 111.
36
A. Izetbegović, n. dj., 115.
37
Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, Ur. br. 512-01-92-1543 od 26. 9. 1992.
38
RBiH, Štab odbrane okruga Zenica, br. 10/1404-2 od 14. 10. 1992., Obavještajni izvještaj.
39
Općinski stožer HVO Gornji Vakuf, Kraći osvrt na sastanak u Travniku održan 15. 8. 1992. god.
40
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., Naklada Jesenski i Turk: Dani, Zagreb-Sarajevo, 1999., 389.
41
Glavni stožer HOS-a od 21. 8. 1992., Bojniku Darku Kraljeviću.
42
Franjo Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Slobodan Praljak (M.P. Cartonprint Co) Stolac, Mostar, 2002., 94-95.
35
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 103
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
menata nema u arhivama HVO. Njihovu autentičnost dovodi u pitanje izvješće načelnika Glavnog stožera HVO, brigadira Milivoja Petkovića, s prvog zajedničkog sastanka delegacija HVO, VRS i ABiH u Sarajevu 7. listopada 1992. Petković
je zamjeniku zapovjednika ŠVK ABiH prebacio da nisu željeli stupiti u kontakt s njim, a što su mogli jer “imaju svakodnevne kontakte sa gosp. [Arifom] Pašalićem koji je od mene
udaljen svega 300 metara”.44 Najozbiljniji pokušaj suradnje
bio je sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića 1. studenoga 1992.45 na kojem je dogovoreno osnivanje Zajedničkog zapovjedništva ABiH i HVO na čelu s pukovnikom Jasminom Jaganjcem i generalom HV Slobodanom Praljkom.46
Zapovjedništvo nije bilo prihvaćeno, u prvom redu s bošnjačke strane. U svojim sjećanjima Izetbegović je prešutio njegovo postojanje. Iz pisma Jovana Divjaka, koji je dao u prilogu, u kojem Divjak pita, “zar meni nije bilo mjesto pored Vas
da obilazim slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine u oktobru, novembru i decembru 1992. godine kako ste to činili sa
Jasminom Jaganjcem i Arminom Poharom”, može se vidjeti
koliko je Izetbegović neuvjerljiv svjedok.47
Stoga će postojanje dviju paralelnih, kako političkih, tako i
vojnih struktura u miješanim područjima, središnjem dijelu
Bosne i sjeverozapadnoj Hercegovini predstavljati inicijalno
punjenje za sukob. Posebno je to značajka srednje Bosne, područja na kojem je bošnjačko-hrvatski rat bio najintenzivniji.
Raščlanjujući uzroke sukoba u Prozoru iz listopada 1992., zapovjednik HVO u Operativnoj zoni Sjeverozapadna Hercegovina s pravom je zaključio, da je jedini preventivan lijek za
izbjegavanje takvih sukoba, zabrana postojanja “dva zapovjedništva, dvije vojske, dvije logistike i sl.”48 Slično je zaključio i
zapovjednik 17. krajiške brigade ABiH ocijenivši da je jedan
od problema neuspješne obrane Jajca bio i taj “što jedan grad
brane dvije komande”.49
Pokušaj razrješavanja dvovlašća poznata je zapovijed
ministra obrane Republike Bosne i Hercegovine od 16.
siječnja 1993. Navedena zapovijed ima 9 točki, a pred širom javnošću se barata samo s onom pod rednim brojem
2. po kojoj su sve postrojbe ABiH koje se nalaze u provincijama 3, 8 i 10 podređuju Glavnom stožeru Hrvatskog vijeća obrane. Po prvoj točci Zapovijedi “Sve postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, koje se u ovom trenutku nalaze na
43
prostorima provincija 1, 5, 9 koje su ženevskim dogovorom
proglašene Muslimanskim provincijama podčinjavaju se
Glavnom štabu Armije Bosne i Hercegovine”.50 Zapovijed
je bila neuspjeli pokušaj definiranja područja odgovornosti
i nadležnosti nakon koje su obje strane trebale imati jasniju sliku svog položaja u vremenu, prostoru i što je najvažnije ciljevima. No, čini se da je upravo to bio problem zašto
je odbačena od ABiH i zašto se na nju ratoborno reagiralo.
O Hrvatskom odnosu prema BiH pisano je mnogo, i
može se ukratko reći, da bošnjački, i skloni im autori,
taj odnos drže nekorektnim, kojemu je svrha bilo stvaranje Velike Hrvatske, po uzoru na Banovinu Hrvatsku iz razdoblja 1939.-1941. Takvo stajalište podržava
Tužiteljstvo haškog suda, što se dobro vidi iz nedavnih
optužnice protiv šestorice vojnih i političkih dužnosnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Od kraja 1991., doista se može pratiti nastajanje hrvatskih
organiziranja koja su vremenom pored političke dobila i teritorijalnu značajku. Ta nastojanja imala su potporu iz Hrvatske, a po nekim mišljenjima Hrvatska je bila pokretač
tih nastojanja. Bilo koje od ova dva mišljenja prihvatimo ne
možemo ne primijetiti da je politika Sarajeva, prema Hrvatskoj od druge polovice 1991. bila u funkciji srpske agresije na Hrvatsku. O tome smo naprijed već pisali, a ovdje
valja napomenuti da je konstitutivnost Hrvata u BiH jedini razlog zbog kojeg Hrvatska nije javno prozvala BiH za
agresiju. Iz BiH se Hrvatska napada, a u napadima pored pričuvnika JNA iz BiH sudjeluje i vojna sila BiH,
Teritorijalna obrana. Od rujna do kraja 1991. zagranična
područja BiH s hrvatskim općinama zbog oportunizma Sarajeva, postala su dio obrambenih napora Hrvatske u obrani od srpske agresije. U sklopu zajedničkih obrambenih napora manja količina oružja iz Hrvatske (pješačko oružje i
manji broj minobacača raznih kalibara) dospjela je u navedena područja. Nakon otvorenih sukoba u BiH ta praksa je
nastavljena i trajala je do kraja rata.51
Vojna pomoć Hrvatske, Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna
zasigurno otvara utemeljeno pitanje njezinih namjera prema BiH. Da nema dovoljno dokaza o pomoći i Bošnjacima,
tada bi to bilo potpuno jasno. No tih dokaza ima, i oni pro-
S. Šiber, Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992.
HVO, Glavni stožer, Br. 01-2331/92 od 12. 10. 1992., Izvješće o razgovorima u Sarajevu.
45
Oslobođenje, 2. 11. 1992., 1.
46
Predsjedništvo R BiH, Kabinet predsjednika od 4. 11. 1992., Jasminu Jaganjcu; TG Konjic od 4. 11. 1992., Vanredan izvještaj; Mirsad Ćatić Čuperak, Sjena nad Igmanom: ratni dnevnik, 1992.-1996., DALSA Bosna, Sarajevo, 2000., 235.
47
A. Izetbegović, n. dj., 402.
48
Zapovjedništvo OZ SZ/ Hercegovina, Broj: 135/92 od 10. 11. 1992., Izvješće po zapovijedi br. 01-2437/92.
49
Bošnjak, 4. 4. 1995. Feljton o 17. viteškoj krajiškoj brigadi (2).
50
RBiH, Ministarstvo obrane, Broj: 01/93 od 16. 1. 1993., Zapovijed.
51
Kao primjer vojne pomoći Hrvatske jednoj općini s velikim postotkom Hrvata dovoljno je navesti Bugojno. Sam kontekst pomoći stavljen je u upitno
valjan kontekst, i uz to je opravdanje za zločine ABiH i etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu. Zločini u Vrbanji jula 1993., Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2001.
44
104 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
blem Hrvatske i Bošnjaka stavljaju u mnogo složeniji kontekst no što to paušalno čini Tužiteljstvo haškog suda i većina bošnjačkih autora.
Kada je početkom travnja 1992. bilo jasno da je i u BiH počelo srpsko osvajanje, iz Hrvatske je počela vojna pomoć i
Bošnjacima. Već je 7. travnja, glavni inspektor obrane Ministarstva obrane RH, general zbora Martin Špegelj, tražio
od ministra obrane Republike Hrvatske da se s područja
Operativne zone Rijeka ustroji skupina od oko 1.200 vojnika (uglavnom Bošnjaka) i uputi u Bosnu i Hercegovinu.52
Zahtjev je prihvaćen, s tim da u početku bude skupina od
300-400 vojnika, koji su zadržavali sva prava vojnika Hrvatske vojske “uključujući i mjesečna novčana primanja” uz
obvezu skidanja oznaka Hrvatske vojske i drugih identifikacijskih dokumenata.53 Istog je mjeseca Ministar obrane
Republike Hrvatske dozvolio da se “Hrvatskoj muslimanskoj stranci za potrebe obrane agresiji izloženog pučanstva izda određena količina obrambenih sredstava i strjeljiva u skladu s [...] mogućnostima” Hrvatske vojske.54 Još
ranije je, kontroverzni časnik Hrvatske vojske Mate Šarlija
Daiža (Nijaz Batlak) opskrbio Bošnjake u Mostaru, Sarajevu i istočnoj Bosni većom količinom oružja, a krajem 1991.
osobno se po pitanju obrane susreo s Izetbegovićem. Izetbegović je to u svojim sjećanjima prešutio. Spomen Daidže
ograničio je na susret u Washingtonu iz kolovoza 1990.55
Pomoć iz travnja 1992. nastavljena je i kasnije, i u kontinuitetu je trajala do napada ABiH na HVO u travnju 1993.56
Valja napomenuti da postoje tvrdnje da je ta pomoć prestala krajem 1992. Zapovjednik Armije BiH general Delić
izjavio je 26. veljače 1994. u Sarajevu, da je HVO u razdoblju od studenog 1992. do svibnja 1993. u potpunosti bloki-
rao dotok materijalno-tehničkih sredstava za ABiH.57 Izjava je u suprotnosti s tvrdnjom A. Izebegovića da je ABiH
do sredine 1993. usprkos embarga na oružje unijela u BiH
30 tisuća pušaka i strojnica, 20 milijuna metaka, 37 tisuća mina i 46 tisuća protutenkovskih raketa.58 Ta količina
oružja mogla je doći samo preko Hrvatske i teritorija
bosanskohercegovačkih Hrvata jer je vlast u Sarajevu s
Jugoslavijom bila u ratu, morskih luka nije imala, a zračni promet nad BiH rezolucijom UN-a bio je zabranjen
i prekinut. Otvoreno je i pitanje kolika je količina naoružanja i opreme stigla na cilj. Za 4. korpus ABiH postoji vjerodostojan podatak da je većinu opreme dobivao, iako je
HVO zadržavao i usporavao tu pomoć.59
Uz naoružanje i opremu iz Hrvatske u BiH je kao što je već
rečeno slano i ljudstvo, odnosno dozvoljavan njegov odlazak s naoružanjem.60 Na zagrebačkom Velesajmu 30. svibnja
1992. ustrojen je 1. krajiški bataljun, koji je kasnije otišao za
Travnik i Jajce. U Klani kod Rijeke, 27. lipnja 1992. ustrojena
je 7. krajiška brigada. U istom mjestu prije odlaska u Bosnu
brigada je prošla i izobrazbu.61
Za prikupljanje pomoći i upućivanje ljudstva u Bosnu i Hercegovinu u Zagrebu osnovana je Logistička baza “Handžar
divizije”.62 Logistički centar, odnosno Glavni stožer za potporu bio je u Rijeci.63 Za pružanje pomoći na dragovoljnoj
osnovi za ABiH, vojni ataše BiH u Hrvatskoj, Hasan Efendić
angažirao je general bojnika Hrvatske vojske M. Šarliju Daidžu.64 Od proljeća 1994. nastavljeno je pružanje pomoći. U
završnici rata, 1995., bilježeno je i pridodavanje postrojbi HV
ABiH.65 Izuzetak od prekida bio je Bihać, kojemu je zračna
veza sa svijetom i značajan izvor opskrbljivanja bio Zagreb.66
General HV Imra Agotić čak tvrdi da je pomoć pružana i na-
52
MORH, Glavni inspektor obrane, Kl. 822, Ur. br. 512-20-92-01 od 7. 4. 1992.
MORH, Glavni stožer HV, Kl. 8/92-01/23, Ur. br. 5120-03-92-9 od 9. 4. 1992.
54
MORH, Ur. br. 512-01-92-181 od 10. 4. 1992.; Ministar obrane je istog dana, 10. travnja, dao nalog svom pomoćniku da se Muhamedu Zuliću, ministru u Vladi RH za “potrebe obrane napadnutog muslimanskog pučanstva” izda 50 automatskih pušaka sa streljivom. MORH, Ur. br. 512-01-92-182 od 10. 4. 1992.
55
Alija Izetbegović, Sjećanja: autobiografski zapis, Šahinpašić, Sarajevo, 2001., 80.
56
Kao primjer: RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 25. 8. 1992., Tehničko - prometna uprava, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 27. 8. 1992., Odobrenje; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br.
512-07-06/92-01/252 od 22. 9. 1992., SPC - Prečko, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 22. 9. 1992., SPC
- Prečko, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 22. 9. 1992., SPC - Prečko, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 22. 9. 1992., SPC - Prečko, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-0706/92-01/252 od 22. 9. 1992., SPC - Prečko, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 003-05/92-01/252, Ur. br. 512-07-06/92-01/252 od 16. 10. 1992., Tehničko
prometnoj upravi, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 213-01/93-03/01, Ur. br. 512-08/93-01 od 26. 3. 1993., TPU MORH, Nalog; RH, Ministarstvo obrane, Kl. 213-01/93-03/01, Ur. br. 512-08/93-01 od 30. 3. 1993., TPU MORH, Nalog.
57
R. Delić, Armija ključ mira, 18.
58
A. Izetbegović, n. dj., 119-120.
59
Komanda 4. korpusa, Dj. br. 01-1880/93 od 13. 3. 1993., Pregled opšte situacije u zoni odgovornosti 4. korpusa Armije RBiH.
60
O pomoći za 5. korpus ABiH kod Bejdo Felić, Peti korpus 1992.-1995., Ljiljan, Sarajevo, 2002., 110-111.
61
Sloboda (Travnik), 15. 4. 1995., 4; Armija Bosne i Hercegovine, Ljiljan, Sarajevo, 1997., 45.
62
R BiH, Ured Republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, Br. 05-674/92 od 12. 11. 1992., Naredba; Pukovnik Efendić Hasan, Logističkoj bazi
“Handžar divizije” Zagreb, Upućivanje jedinice u Cazinsku krajinu; R BiH, ABiH, Povjereništvo GŠ OS BiH za Hrvatsku Zagreb, Br. 35/92 od 4. 9. 1992.,
Potvrda.
63
RBiH, Glavni štab za podršku BiH, Br. GŠ-01-18/92-RI/ST-O od 2. 10. 1992.
64
R BiH, Ured Republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, Br. 572/92 od 12. 10. 1992., Ovlašćenje.
65
GS HV, Kl. 80-01/95-02/08, Ur. br. 512-06-05/01-95-600 od 19. 10. 1995., Zapovijed; B. Felić, Peti korpus 1992.-1995., 615-617.
66
B. Felić, Peti korpus 1992.-1995., 22.
53
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 105
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
kon zabrane, iako nije jasno po kojem osnovu.67
Usprkos priznanju BiH od strane RH i početnim, korektnim, međusobnim odnosima do vojnog sporazuma nije
brzo došlo. Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Zagrebu 21. srpnja 1992.,
koji su potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, usprkos očekivanjima nije bio i vojni sporazum. Nakon potpisivanja sporazuma Izetbegović je u intervjuu Hrvatskoj televiziji objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod “sigurno shvatio kao prijetnju”,
i da bi “bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje
međunarodnih faktora”.68 “Izetbegoviću je od početka nuđen sporazum o suradnji protiv zajedničkog neprijatelja”,
izjavio je u veljači hrvatski general Janko Bobetko, kao i da
je “predsjednik Republike Hrvatske nekoliko puta Aliji nudio rješenja, i to ona koja su tada i za Hrvatsku i za BiH bila
prihvatljiva. Međutim, bosansko državno vodstvo nije to
prihvaćalo”.69 Vojni sporazum Hrvatske i bošnjačkog vodstva u BiH potpisan je tek u ljeto 1995. u Splitu pred operaciju “Oluja”.
Iako je bošnjačko-hrvatski rat obilježio 1993., njegovi korijeni duboko su u 1992. godini. I prije nego su počeli sukobi, dijelovi HVO, odnosno “ekstremno krilo HDZ”, su u
“Direktivi za odbranu suvereniteta” Patriotske lige iz veljače 1992. ocijenjeni kao opasnost za BiH.70
Nepovjerljivi međusobni odnosi bili su gotovo pravilo u
svim sredinama gdje je bio približan postotak dvaju ili više
naroda, odnosno gdje broj jednih nije bio dovoljno velik za
prevagu nad drugima. Na takvim područjima nije se ni jedna strana mogla uvjerljivo nametnuti onoj drugoj. Većina
tih sukoba u 1992., a koji prethode otvorenom ratu dogo-
67
dila se na takvim područjima, najvećim dijelom na području srednje Bosne.
I Hrvati i Muslimani bili su na sličan način “taoci” srednje
Bosne. Ni jednoj strani nije uspijevalo izboriti apsolutnu prevlast na kompaktnom području što je postupno iz konstantne netrpeljivosti preraslo u otvoreni rat koji se prenosio na
druga područja. Koristi od tih sukoba imala je isključivo srpska strana. Kratka kronologija tih sukoba bila bi ovakva: u
svibnju i lipnju sukobi u Busovači, u lipnju sukob u Novom
Travniku, u srpnju u Konjicu, u kolovozu u Kiseljaku i naselju Stup u Sarajevu. U listopadu je bilo nekoliko sukoba u srednjoj Bosni u području Travnik - Novi Travnik - Vitez.71
Pogoršanje sigurnosnog stanja u Operativnoj zoni Srednja
Bosna redovno se preko Gornjeg Vakufa odražavalo na rubnim područjima Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina.72 To je eskaliralo u najpoznatiji sukob HVO i ABiH u
1992., sukob u Prozoru, koji se redovno drži početkom bošnjačko-hrvatskih sukoba, za što se optužuje Hrvatska vojska
i HVO. No, narušeno sigurnosno stanje i sumnjičavost između Hrvata i Bošnjaka u Prozoru datira još od jeseni 1991.73
Sukob nije iniciran sa strategijske (politički i vojni vrh) i operativne (zapovjedništvo operativne zone) razine HVO-a. Naime početkom listopada 1992. HVO i Južno vojište Hrvatske vojske počeli su pripreme za zauzimanje Podveležja. Za
taj pothvat načelnik Glavnog stožera HVO je 18. listopada
1992. iz Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina izuzeo tri haubice 122 mm što je prepolovilo vatrenu moć operativne zone.74 Otvarati novi sukob u tijeku priprema za napadna djelovanja na području Hercegovine u proturječju je
s logikom uopće, a vojnom posebno. Valja postaviti pitanje
što je HVO dobivao s tim sukobom i što bi bio njegov motiv za sukob. Nadzor nad općinom i gradom imao je od rani-
Slobodna Bosna, 16. 3. 2000., 44.
Dubravko Merlić, Slika na sliku, Dual, Zagreb 1994., 37.
69
Janko Bobetko, Sve moje bitke, Vlastita naklada, Zagreb, 1996., 155.
70
S. Halilović, n. dj. 222.
71
Nešto o karakteru tog sukoba može se zaključiti iz Zapovijedi HVO Busovača Broj: 62/92 od 10. 05. 1992., objavljenoj kod H. Efendić, n. dj., 196-198; Ratni zločini muslimanskih vojnih postrojbi nad Hrvatima Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1997., 20; Centar za obavještavanje Novi Travnik od 20. 6. 1992., Izvještaj o dežurstvu u Centru OIO 19/ 20. 06. 1992. god.; Centar službi bezbjednosti, Sektor SDB Zenica od 27. 6. 1992., Službena zabilješka; HVO, Općina
Konjic, Br. 02-938/92 od 4. 7. 1992., HZ H-B, Izvješće; HVO, Br. 03-24/92 od 11. 7. 1992., Priopćenje za javnost; HZ H-B, HVO, Odjel Obrane, Dj. br. 0334/92 od 3. 9. 1992; HVO, Odjel obrane, Br. 03-50/92 od 11. 9. 1992., Prosvjed; HVO, Br. 03-25/92 od 12. 7. 1992., Pogoršanje odnosa između HVO i TO
općine Konjic; Zapovjedništvo OZ Srednja Bosna od 15. 10. 1992., Vrhovnom zapovjedništvu ABiH; HVO, Komisija za praćenje stanja na području općine
Novi Travnik, Br. 1215/92 od 06. 11. 1992., Izvješće o radu Komisije; Ratni zločini muslimanskih vojnih postrojbi nad Hrvatima u središnjem dijelu Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 1996., str. 13.; Glasnik HVO, br. 2, 13.
72
U vojnoteritorijalnom ustroju ABiH Gornji Vakuf kao i Bugojno je bio u sastavu 3. korpusa, dok su ova mjesta u sustavu HVO-a bila u sastavu OZ Sjeverozapadna Hercegovina. U međusobnim sukobima 3. korpus je imao znatnu prednost jer je preko postrojbi ABiH iz Gornjeg Vakufa imao vezu s postrojbama ABiH u Prozoru i djelovao na zaleđe OZ Srednja Bosna i prekidao joj vezu sa OZ SZH. Takva uloga postrojbi G. Vakufa nije slučajna jer su za razliku od
ABiH Bugojna, (koje su zajedno s postrojbama HVO Bugojna bila ukliještena između postrojbi VRS-a s Kupresa i Donjeg Vakufa), imale bolju vezu s zaleđem i taktički povoljniji postav. Kada je koncem godine na gornjovakufskom područje locirana 305. brdska brigada, sastavljena od Muslimana iz Jajca tenzije su dodatno porasle, pa ne treba čuditi da je upravo na tom području sredinom siječnja 1993. počeo veliki sukob između HVO i ABiH.
73
Centar službi bezbjednosti Mostar, Stanica javne bezbjednosti Prozor od januara 1992., Informacija o stanju javnog reda i mira na području opštine Prozor u 1991. godini.
74
HVO, Glavni stožer, Str. pov. br. 01-2370/92 od 18. 10. 1992., Uput djela postrojbi u OZ j/i “H”; Zapovjedništvo OZ S/Z H, Br. 77/92 od 19. 10. 1992., Uput
dijela postrojbi u Operativnu zonu j/i H.
68
106 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
je, pa je motiv na koji upućuju bošnjački autori svode sukob,
materijalni, upitan.75 ABiH za razliku od HVO ima mnogo
jači motiv, nadzor prometnice Jablanica – Prozor – Gornji Vakuf. General Delić nazvao je HVO vojskom na prometnicama koju je trebalo “odatle ukloniti”.76 Sukob u Prozoru
je po svemu sudeći neuspješan pokušaj ABiH da stavi pod
nadzor grad kao prometno čvorište. ABiH je pristala na zahtjev HVO-a za smjenom svog zapovjednika Općinskog štaba obrane Prozor, što je činjenica koja u razmatranju sukoba nije nevažna.77
U stvaranju slike o muslimansko-hrvatskim sukobima i
ulozi Hrvatske vojske Prozor je zasigurno temeljni kamen.78 Danas bošnjačka historiografija i publicistika neargumentirano tvrdi da je “Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, napadom na Prozor i Novi Travnik”, te da su u napadima na Prozor sudjelovale i neke brigade Hrvatske vojske.79 Bit tog stajališta jest
težnja da se na cijeli rat proširi “slika” bošnjačko-hrvatskog
rata iz druge polovine 1993. godine. U stvaranju te slike sudjelovao je i muslimansko-bošnjački vojni vrh koji posebno
od siječnja 1993. u svakom sukobu s HVO-om vide Hrvatsku vojsku.80
Upravo je sukob u Gornjem Vakufu iz siječnja 1993., odmah
nakon svršetka pregovora u Ženevi, predstavljao točku koju
možemo držati mjestom na kojemu su prestali sukobi, a počeo rat. U drugoj polovici siječnja iz Gornjeg Vakufa sukob
se proširio na područje Busovače u srednjoj Bosni. Nije lako
odgovoriti na pitanje što je bio povod ovih sukoba. Bez sumnje ih treba dovesti u vezu s rezultatima Ženevskih pregovora, naredbom HVO o reguliranju zapovijedanja, i dovođenju postrojba HVO i ABiH sa strane na miješana podru-
čja koje su svojatali Hrvati i Bošnjaci. Sve to postavlja pitanje
o spremnosti i predviđanju Bošnjaka i Hrvata o skorom sukobu. Po mišljenju povjesničara Schredera siječanjski sukobi u srednjoj Bosni bili su priprema ABiH za travanjsku ofenzivu.81
Što god da je istina, mjeseci koji su dolazili pokazali su spremnost ABiH na oštar sukob s Hrvatima i etničko čišćenje
koje je pratilo te sukobe. U veljači 1993., Štab Vrhovne komande ABiH zapovjedio je razradu ratnih planova 1., 3. i 4.
korpusu za sukob s HVO-om.82 Dana 11. travnja Zapovjedništvo 3. korpusa ABiH zapovjedilo je podređenim postrojbama izvlačenje iz urbanih područja i prelazak na logorski
sustav.83 U Hercegovini slične pripreme provedene su u ožujku 1993. Na tom području sukobi su počeli ranije jer je HVO
došao u posjed dokumenata na temelju kojih je postao svjestan da ABiH privodi kraju pripreme za sukob oko Konjica i Jablanice.84 Među dokumentacijom koju je HVO zaplijenio nalazio se i Zapisnik od 20. ožujka 1993. između postrojba ABiH i policijskih postaja u dolini Neretve. U zapisniku su predviđene i mjere koje se trebaju poduzeti protiv HVO.85 Zapisniku je prethodilo izvješće zapovjedništva
4. korpusa ABiH od 13. ožujka 1993. predsjedniku Predsjedništva RBiH,86 kao i smjena predsjednika Ratnog predsjedništva Skupštine općine Konjic.87 Kraj tih postupaka bit će
u prvoj polovici i sredinom travnja 1993. napadom na postrojbe HVO Jablanice i Konjica.88 Usprkos što je bio upoznat s bošnjačkim namjerama, HVO je pretrpio znatne gubitke i teritorijalne neuspjehe u tim sukobima. Postignuti dogovori o primirju između 4. korpusa i HVO, ABiH izigrala
je osnivanjem Operativne grupe “Igman” (kasniji 6. korpus),
koja je odbila dogovorene sporazume o prekidu vatre i normalizaciji života.89
75
Mesud Hero, Prozor 1992.-1995.: Hronika zločina, Fondacija “Makljen”, Sarajevo, 2003.
Rasim Delić, Armija ključ mira, Vojna biblioteka, Sarajevo, 1994., 18.
77
Amidža i Oganj (od 3. 11. 1992.), O aktivnostima u Hercegovini.˝
78
Kao primjer, S. Čekić, n. dj., 411.
79
ISTI, 226.
80
ABiH, Zapovjedništvo 4. korpusa, Str. pov. br. 02/4-3232/93 od 18. 4. 1993., Redovni ob. izvještaj; ABiH, Komanda 4. korpusa, Str. pov. br. 02/1-320014/93 od 19. 4. 1993., Dnevno operativno izvještavanje; S. Halilović, n. dj.
81
Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.-1994., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb,
2004., 119.
82
RBiH, ŠVK OS, Str. pov. br. 02/213-1 od 6. 2. 1993., Naređenje.
83
Naredbe Komande 3. korpusa, Str. pov. br. 02/33-826 do 02/33-837 od 11. 4. 1993.
84
Brigada “Herceg Stjepan”, od 27. 3. 1993., Redovno borbeno izvješće za za 26. 3. 1993. god.
85
Glavni stožer HVO, VOS, Str. pov. br. 03-346/93 od 14. 4. 1993., Zabilješka sačinjena na temelju originalne dokumentacije koja je oduzeta od Jasmina
Guske načelnika SJS Konjic.
86
Komanda 4. korpusa, Dj. br. 01-1880/93 od 13. 3. 1993., Na ruke Predsjedniku Predsjedništva RBiH, Pregled opšte situacije u zoni odgovornosti 4.
korpusa Armije RBiH.
87
Štab Vrhovne komande Oružanih snaga, Pov. br. 13/37-45 od 20. 3. 1993., Naredba; Opština Konjic, Ratno predsjedništvo, Br. 01/1-012-106/93 od 28.
3. 1993., Zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke Predsjedništva R BiH br. 02-111-130/93 od 16. 3. 1993. godine; Brigada “Herceg Stjepan”, Zapovjedništvo,
od 13. 4. 1993., Saznajno izviješće 13. 4. 1993.; Brigada “Herceg Stjepan”, Izviješće za dan 13. 4. 1993.
88
C.V. Jablanica od 12. 4. 1993., Izvješće; Operativna zona Jugoistočna Hercegovina, Dj. br. 01-2347/93 od 13. 4. 1993., Zapisnik; Zapovjedništvo 4. korpusa, Dj. br. 02-2560-14/93 od 14. 4. 1993., Operativni izvještaj; Operativna zona Jugoistočna Hercegovina, Dj. br. 03-0366/93 od 28. 4. 1993., Pregled
stanja.
89
OZ JiH, Dj. br. 01-2478/93 od 22. 4. 1993., Izvješće o stanju u Jablanici i Konjicu; OZ JiH, Dj. br. 03-0366/93 od 28. 4. 1993., Pregled stanja odnosa
između A BiH i HVO u zoni odgovornosti OZ JiH.
76
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 107
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
Događaji iza toga odvijaju se brzo i prenose na srednju Bosnu. Sukob u Zenici iz travnja 1993. iznimno je značajna
u daljnjem razvoju događaja i putu u rat. Sukobu je prethodilo ubojstvo pratilaca zapovjednika brigade HVO “Jure
Francetić” što je 17. travnja 1993. dovelo do napada ABiH
na HVO, njegovo razbijanje i početak etničkog čišćenja
grada.90 U međuvremenu se dogodio sukob i zločin nad
Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza (16. 4. 1993.), a nedaleko od toga, u selu Trusina kod Konjica istoga dana izvršen je zločin nad Hrvatima. Nakon toga slijede višemjesečni sukobi u kojima je HVO pretrpio poraz u Fojnici, Kaknju, Travniku i Bugojnu. Popratna pojava vojničkih poraza bilo je etničko čišćenje poraženih. Upravo je stradanje
civila u tim sukobima ABiH i HVO približilo postupcima
srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, što je poslužilo za izjednačavanje Hrvata sa Srbima i relativiziranje ratne krivnje.
Zahvaljujući percepciji žrtve, Bošnjaci su izbjegli stigmatiziranje, iako su Hrvati u srednjoj Bosni bili žrtva bošnjačko-hrvatskog rata. General Rasim Delić negirao je napade
na Lašvansku dolinu, za njega su to bili pokušaji prognanih
Bošnjaka da se kao borci ABiH “vrate na svoja područja”.91
Valja napomenuti da je pred travanj 1993. kada je ABiH
krenula u ofenzivu protiv HVO osigurala zaleđe dogovorima sa bosanskim Srbima, što je dovelo do smirivanja većina bojišta i prikupljanju bošnjačkih snaga
za veće napadne operacije protiv HVO. Gotovo godinu
dana bosanski Srbi uživali su u miru tijekom kojeg je cvjetala trgovina s Hrvatima i Bošnjacima. Sastavni dio te trgovine bilo je naplaćivanje vojne pomoći HVO i ABiH. HVO
se zbog toga i danas osuđuje, a slični postupci ABiH tek
sada postaju javno dobro,92 prekasno za moralnu osudu.
Kraj 1993. ABiH dočekala je mnogo povoljnije nego što je
to bio slučaj s 1992. U jednom govoru održanom u veljači 1994. zapovjednik ABiH, general Delić pohvalio se da
je “HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna
jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom
u Travniku”.93 Zajedničko područjima s kojih je HVO,
kako je to ocijenio general Delić “eliminisan”, jest da
se radi o miješanim područjima koja nisu imala čvrstu
90
crtu razdvajanja i u kojima je brojna premoć i trenutak
iznenađenja odnio prevagu. HVO se održao na području
Žepča i Stoca samo tako što je preduhitrio ABiH. Klasični
napadaji tipa operacije “Neretve” ABiH, i pokušaj HVO u
Mostaru pretrpjeli su neuspjeh.
Značajka bošnjačko-hrvatskog rata jest i angažman vojnika
Republike Hrvatske u njemu. U rat HVO-a i ABiH u proljeće 1993. godine (vjerojatno u travnju), prvi se uključio vod
pripadnika bojne “Zrinski”, postrojbe koju su uglavnom činili
Hrvati Herceg-Bosne. O pravom angažmanu može se govoriti tek od srpnja 1993. kada je na mostarsku bojišnicu
ušla ojačana bojna 5. gardijske brigade HV. Na tom području kasnije je bila i dragovoljačka postrojba Vojne policije
jačine pješačke polubojne (oko 2 satnije). Pripadnici Hrvatske vojske u kolovozu se usmjeravaju na uskopaljsko-ramsku
bojišnicu gdje će se zadržati do svibnja 1994. Najbrojnija je
bila 5. gardijska brigada koja je na bojišnici duže vrijeme imala postrojbu jačine bojne. Iz profesionalnog sastava na drugom mjestu bila je 7. gardijska brigada sa snagama jačine satnije. Iz 1. i 2. gardijske brigade HV bile su dvije nepotpune satnije dragovoljaca (90 i 113 ljudi). Stigle su 2. kolovoza
1993. a do kraja godine, njihovo brojno stanje palo je na 58 iz
1., i 78 iz 2. gardijske brigade. Ostale profesionalne postrojbe
i razne specijalne skupine, brojno su bile u rasponu od voda
do ojačanog voda. Dragovoljačke skupine iz pričuvnih postrojbi masovnije su bile zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije, dok je iz nekoliko pričuvnih brigada HV
bilo skupina jačine pješačkog voda. Intenzitet dolazaka bio je
najveći u razdoblju kolovoz-studeni 1993. Na samom kraju
1993. godine, od vojnih bjegunaca i obveznika Hrvata iz BiH
ustrojena je 175. brigada koja je od kraja prosinca 1993. do
svibnja 1994. po bojnama bila na ramsko-uskopaljskom bojištu.94 Bio je to čin vraćanja izbjegli vojnih obveznika, čest u
proljeće i ljeto 1992., no za razliku od 1992., kada su vraćani
Bošnjaci, u 1993. vraćani su Hrvati.
U već spominjanom govoru, general Delić ustvrdio je da
je vojnički “poražen HVO, pa, samim tim, i koncepcija HZ
Herceg-Bosna, koji su opstojali samo uz angažovanje veoma
značajnih snaga vojske Republike Hrvatske. U protivnom,
potpuno bi nestali sa ovih prostora. I to kao politička i voj-
Barešić (Mate) Vinko, Zapovjednik “Zeničke brigade HVO” od 23. 4. 1993., Izvješće o organizaciji HVO Zenica i događajima koji su prethodili njegovom neutraliziranju na području općine Zenica.
91
R. Delić, n. dj., 49.
92
Npr. Ramiz Dreković, U obruču, “Dom štampe” d. d., Zenica, 2004., 467.
93
R. Delić, n. dj., 19.
94
IZM OZ S/Z H, Br. 01-2916/93 od 16. 8. 1993., Pregled snaga na bojišnici; OZ S/Z H, IZM Prozor, Br. 01/3482/93 od 10. 9. 1993., Zabrana vozilima na
prvu crtu obrane; ZP Tomislavgrad, Sektor III, Kl. 81/93-02, Ur. br. 8233-4171-93-85 od 5. 12. 1993., Dnevno bojevo izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01/5493 od 9. 12. 1993., Dnevno bojevo izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01/5656 od 15. 12. 1993., Dnevno bojevo izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01-5775/93 od 21. 12. 1993., Sumarno dnevno borbeno izvješće; Glavni stožer HVO, Ur. br. 02-2/1-02-3642/93 od 22. 12. 1993.; ZP
Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01/5867 od 25. 12. 1993., Izvješće o postrojbi sa JV; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01/5976 od 29. 12. 1993., Izvanredno
izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01/5978 od 29. 12. 1993., Redovno borbeno izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 6002 od 31. 12. 1993.,
Redovno borbeno izvješće; ZP Tomislavgrad, IZM Prozor, Br. 01-55/94 od 5. 1. 1994., Problem ljudstva na Uskopaljsko-Ramskoj bojišnici sa stanjem 5. 1.
1994. u 20,00 sati; Podcentar SIS-a Rama, 02-4/2-7-41/93 od 9. 1. 1994.; Glavni stožer HVO, Kl. 818-01/94-02/15, Ur. br. 02-10-06/01-94-10 od 13. 4. 1994.,
Zamjena dragovoljaca.
108 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
na snaga”.95 Valja napomenuti da se kod bošnjačkih autora ustalila tvrdnja o ogromnom broju vojnika iz Hrvatske. Neki govore i o 13 brigada HV.96 Koliki je bio nedostatak ljudstva na uskopaljsko-ramskoj bojišnici vidi se iz izvješća zapovjednika Zbornog područja Tomislavgrad od 5. siječnja 1994. u kojem piše: “Čitavo uskopaljsko-ramsko bojište
nema ni interventnog vojnika slobodnog, osim mene”.97
Pripadnici Hrvatske vojske u BiH u dokumentima se uglavnom vode kao dragovoljci, što je za pričuvni sastav nedvojbeno. Njihov broj nikad nije prešao snagu formacijske
lake brigade JNA (1.400-1.800 ljudi) uz potporu ekvivalenta topničke bitnice i oklopne satnije. Nikada nisu bili
koncentrirani na jednom taktičkom pravcu ili mjestu,
već su dijeljeni na manje skupine u svrhu “krpljenja” prevelike crte obrane. Najveća od tih postrojbi, koja je uporabljena na jednom pravcu, bila je pješačka bojna. Tijekom sukoba približnu ratnu formaciju bojne imala je samo 5. gardijska i 175. brigada. U vojnoj terminologiji pješačka bojna
je osnovna združena taktička postrojba pješaštva. Po bojnim
pravilima, bojna na ravničarskom zemljištu napada na širini
od 1,5 km, odnosno 2-3 km na teže prohodnom zemljištu. U
obrani ima pojas širine od 3 do 5 km na ravničarskom zemljištu, odnosno preko 5 km na planinskom zemljištu. No, to je
sve u granicama male taktike. Nedvojbeno je da se taktičkim
postrojbama postižu samo taktički učinci. S takvim snagama ne ide se u agresiju i secesiju druge države, a pogotovo se ne koristi razdijeljena na manje skupine i razbacana na širokom području od Mostara do Uskoplja. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i stvarno je bila
simbolična potpora HVO-u u obrani prevelike crte, koju
je HVO 1993. s mukom održavao sprječavajući da Armija
BiH u pohodu “oslobađanja” ne oslobodi BiH od najmanjeg konstitutivnog naroda.
Uz pripadnike Hrvatske vojske osvrt zaslužuju muslimanski “sveti” ratnici izvan Bosne i Hercegovine, a koji su duboko umiješani u sva događanja između Hrvata i Bošnjaka. U
drugoj polovini srpnja, točnije 22. srpnja 1992., Vojnoobavještajna služba HVO se kratko osvrnula na pogoršano političko-sigurnosno stanje između HVO i TO na području srednje Bosne. Izvješće je značajno i zbog potvrde o nazočnosti
mudžahedina i Zenicom kao glavnim centrom za djelovanje
protiv HVO-a.98
Zalaganjem Sjedinjenih Američkih Država u proljeće 1994.
prekinut je bošnjačko-hrvatski rat. Za bosanske Srbe to je bio
kraj mira jer se ABiH ponovno okrenula protiv njih. HVO
je dobio pola godine relativnog mira što je iskorišteno za
prestrojavanje snaga. U studenom 1994. HVO se pridružio
ABiH na kupreškom bojištu, što je bio početak kraja rata.
U prosincu 1994. Hrvatska vojska počela je operacije protiv pobunjenih Srba u Hrvatskoj.99 Kampanju je počela preko Livanjskog polja lomeći postupno snage bosanskih i hrvatskih Srba. Nešto ranije bosanski i hrvatski Srbi krenuli
su u ofenzivu razbijanja 5. korpusa ABiH u Bihaću, čije je
održanje za Hrvatsku imalo strateški značaj. Operacijom
“Zima 94” Hrvatska vojska je s dvije ojačane gardijske brigade nakon višednevnih napadnih djelovanja u iznimno
nepovoljnim vremenskim i geografskim uvjetima uspjela
staviti pod nadzor veći dio Livanjskog polja i planine Dinare.
ABiH je nakon primirja s HVO-om do kraja 1994. zabilježila nekoliko uspješnih pothvata duž cijele crte bojišnice,
no koji u općem odnosu snaga nisu donijeli velike promjene. Najveće uspjehe zabilježio je 5. korpus koji je u teškim
okolnostima uspijevao održati Bihać, i 7. korpus koji je zajedno s HVO oslobodio Kupres.100
Hrvatske snage su do početka travnja 1995. na području
Livanjskog polja provodile djelatnu obranu uz nekoliko
manjih taktičkih pomaka. Do sredine lipnja 1995. stavile
su pod nadzor cijelo Livanjsko polje, i dolinu Cetine i Vrličko polje u Hrvatskoj, te tako postigle uvjet za napredovanje prema Bosanskom Grahovu i Glamoču.
U Splitu su 22. srpnja 1995. Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine potpisali Deklaraciju o provedbi Sporazuma iz Washingtona,
uz koju je potpisan i dogovoran nastavak vojne suradnje.
Sporazum je do kraja srpnja rezultirao operacijom “Ljeto
95” s kojom su Hrvatske snage ušle u Glamoč i Bosansko
Grahovo otvorivši put za Knin. Početkom kolovoza operacijom “Oluja” Hrvatska vojska slomila je srpsku pobunu u
Hrvatskoj i deblokirala šire područje Bihaća.
Nakon završetka operacija u RH, hrvatske snage su u rujnu izvele napadnu operaciju “Maestral” u kojoj su zauzeti i
oslobođeni gradovi Šipovo, Jajce i Drvar, a u listopadu operacijom “Južni potez” i Mrkonjić Grad izbivši na samo 23
km od Banja Luke. Zbog zahtjeva međunarodne zajednice
dalje se nije išlo, pa rat u BiH ostaje nesvršeni rat i u njemu
95
R. Delić, n. dj., 21.
Nedžad Latić, Zehrudin Isaković, Rat u Srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, “Bemus”, Zenica, 1997., 30.
97
IZM Prozor, Br. 01-55/94 od 5. 1. 1994., Problem ljudstva na Uskopaljsko-Ramskoj bojišnici sa stanjem 5. 1. 1994. u 20,00 sati.
98
HVO, Glavni stožer, Str. pov. br. 07-763/92 od 22. 7. 1992., Informacija o stanju na teritoriji srednje Bosne.
99
Osnovni podaci o tome kod Ante Gotovina, Napadajni bojevi i operacije HV i HVO, Zapovjedništvo Zbornog područja Split, Knin, 1996.
100
Prva linija, br. 19, prosinac 1994.
96
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 109
Ra t u B i H - u z r o c i i p o s l j e d i c e
vojnički gubitnik dobiva etnički očišćenu srpsku državu.
***
Kako nazvati rat u BiH? Počeo je 1991. kao srpska agresija na
Hrvatsku i Hrvate u Hercegovini. U 1992., JNA je iz Hrvatske
rat prenijela u BiH. Od svibnja 1992. bosanski Srbi nastavljaju ono što je počela JNA. Najzamršenija faza rata bio je bošnjačko-hrvatski rat. Srbi su rat pravdali prevencijom, sprječavanje ponavljanja 1941. Stvarno to je bio pokušaj stvaranja
jedinstvene srpske države. Za Hrvate u BiH bio je to rat za
emancipaciju i želju spajanja s matičnom državom. To znači da dvije od tri strane u ratu, susjedne države doživljavaju “svojom” domovinom, a ne BiH. Bošnjaci (SDA) svoje
su jugoslavenske ambicije 1992. sveli na razumnu razinu. Rat
je bio prilika za stvaranje nacije što je nesumnjivo Izetbegovićeva velika osobna zasluga.
Za šire, međunarodno okruženje, to je prvenstveno građanski rat. Bošnjaci rat izbjegavaju nazvati građanskim iz drugog razloga. Koristi se pojam agresija s čime se sugerira da
je rat unesen izvana, jer građanski ratovi uglavnom počinju
u zemlji i poticaji ne dolaze izvana.101 BiH nije bila građanska država u zapadnoeuropskom smislu. Rat ju je zatekao nakon izlaska iz 45 godina postojanja jednog utopijskog komunističkog sustava, u kojem je, bez obzira na represiju i različite stupnjeve “ravnopravnosti”, kod većine zadržana jaka svijest o nacionalnoj pripadnosti i razlikama od ostala dva naroda. Uz nacionalnu podjelu išlo je i vjersko određenje što je
dodatno pospješivalo nacionalnu homogenizaciju. Izuzetak
je svakako zapadnobosanska epizoda kod Bošnjaka iz 1993.1995., što je nedvojbeno znak građanskog rata. S obzirom na
jaku osmansku baštinu u BiH rat je imao i vjersku crtu koja je
možda u njemu i najprepoznatljivija.
Od razmatranja rata u BiH nemoguće je isključiti međunarodnu zajednicu. Ona je odredila polazne pozicije u raspodjeli vojne moći, održavala sukob planovima o teritorijalnom
ustroju BiH i na kraju prekinula rat iz svojih interesa. Rezolucijom 713 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (VSUN) o
embargu na “isporuke oružja i vojne opreme za sve republike
SFRJ”102 Srbima je dana prednost koju ostali sudionici sukoba nisu uspjeli dostići. Pitanje je, ma koliko to zna bit maglo-
101
vit i nejasan pojam, je li međunarodna zajednica, ili njezin
dio, sudionik rata u BiH?
Rat je pratila ogromna medijska pozornost, koja je nakon
prekida rata nastavljena pravosudnim procesima u Haagu
protiv većeg broja istaknutih sudionika rata. Na taj je način
rat u BiH, ostavljajući moralne dvojbe po strani, doveden
do rijetko dobre razine na osnovu koje je moguće steći sliku rata, kao pojave u jednom civiliziranom kontinentu (Europi), i koja može dati visok stupanj pouzdanosti, na vječno
pitanje koliko je rat suprotnost miru. To je jedini način da
se anulira nametnuto gledište o tom ratu kao običnom kriminalu. Autoru ovog teksta prečesto se čini da se rat u BiH
tretira u Haagu, ali i na ovim prostorima, kao prvi rat u povijesti uopće. Tome pogoduje okolnost što istraživanje rata
(kao najvećeg društvenog poremećaja), nema ozbiljnu tradiciju na ovim područjima.
Ratovi imaju mnogo sličnosti. Do nedavno, bilo je važno
utvrditi tko je rat počeo. Načelno je to utvrđivao pobjednik, koji je imao poseban tretman, jer je pobijedio u njemu. S ratom u BiH to nije slučaj. Došla su neka nova, postmoderna vremena, i nove vrijednosti. Na žalost, teško da
ćemo saznati kako bi se ponašale zapadnoevropske zemlje
(Nizozemska na primjer), da se prvo na njima provede jedan ovakav eksperiment, što bi bio povijesni red. Nakon
toga bi s punim pravom mogli tražiti isto od onih koji su,
na žalost, imali više i duže iskustva s totalitarizmom i neslobodom, da ih slijede na putu u jedinstvenu Europu.
Rat se, mišljenja sam, može promatrati samo kao rat, a svi
ostali pristupi projektirani su iz raznih pobuda i raznih središta moći. Bez velike logističke potpore ti pristupi ne bi bili
ni mogući. No taj dio priče, tko, kada i zašto, biće poznat za
50-ak i više godina, kada se sukladno zakonima i civilizacijskim običajima otvore dobro čuvane arhive u zapadnoeuropskim i nekim prekooceanskim državama. Točno na
vrijeme da danas zainteresiranima to više ne bude važno.
DAVOR MARIJAN, (LIVNO, 1966.), STUDIJ POVIJESTI I ARHEOLOGIJE ZAVRŠIO U ZAGREBU, RADI U HRVATSKOM INSTITUTU ZA POVIJEST U ZAGREBU NA PROJEKTU “DOMOVINSKI RAT I STVARANJE REPUBLIKE HRVATSKE”.
U tom kontekstu treba gledati naziv za srpsku stranu u ratu koji koriste bošnjački autori. Koristi se ime srpsko-crnogorski agresor (SCA) koji je do
kraja svibnja 1992. i mogao proći, no nakon toga nikako.
102
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., 381.
110 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Aktualno...
Ak t u a l n o
Rušenje i obnova
Staroga mosta i njihov
utjecaj na Mostar i
njegove narode
U sklopu obnove Starog mosta, obnavljaju se i tri vjerska objekta
(Vakufski dvor blizu Starog mosta, Biskupija u Vukodolu i Vladikin dvor
u Brankovcu), a najveći smisao gradnje je da je suživot u BiH moguć bez
obzira na različitosti
Zvonimir JUKIĆ
K
UVOD
RAJEM SRPNJA OVE GODINE NA SVEČANOME
ceremonijalu koji će, kako se očekuje, okupiti veliki broj svjetskih državnika, bit će službeno otvoren
obnovljeni Stari most u Mostaru. Završetak obnove mosta predstavlja simbolični početak novog življenja u Gradu
Mostaru, koji će sve manje biti opterećen ratnim ranama.
Obnova mostarskog mosta trajala je punih deset godina, a
u redovima koji slijede pokušat ćemo kronološki obraditi sve bitne događaje vezane za obnovu mosta, ali i njegovo ustoličenje u simbol obnove suživota u gradu na Neretvi
i znak da su rat i ratne posljedice u hercegovačkom središtu započele nestajati. Budući da je tema ovog broja i rat u
Bosni i Hercegovini, pitanje Staroga mosta i njegova rušenja kao jednog od najmračnijih činova u bh. sukobu također zaslužuje osvrt.
I.
Za Mostar i Stari most vezani su i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i
Židovi. U rasponu od stotinjak metara od Starog mosta nalaze se stara pravoslavna crkva, nova pravoslavna crkva, sinagoga i episkopski dvor. Stotinjak metara zapadno od Starog mosta nalaze se franjevački samostan i katolička crkva.
U blizini Starog mosta nalaze se neke od najstarijih džamija i medresa u BiH. Obnova zone oko Starog mosta će i praktično i simbolično uspostaviti i obnoviti historijsku, vje-
114 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
kovnu vezu između Istoka i Zapada, između različitih religija i kultura, onih koje je Stari most vezivao vjekovima.
Nakon što je postavljen posljednji kamen na luk Starog
mosta i uređen mostarski Stari Grad, može se slobodno
kazati da se simbol Mostara digao iz pepela, dajući novu
nadu za međunacionalno pomirenje u Mostaru i Bosni i
Hercegovini.
Šezdesetih godina 16. stoljeća, u vrijeme prvih desetljeća turske okupacije BiH, nakon što je osigurala prevlast
na ovom području i slomila posljednji otpor, Jajačku i Srebreničku banovinu, Turska imperija počela je s izgradnjom
svog ekonomskog, infrastrukturalnog i obrambenog sistema u BiH. Iz tog razdoblja datiraju mnogi veleljepni graditeljski radovi turskih neimara, od kojih su upravo mostovi
ostali kao trajno svjedočanstvo ljepote te gradnje, premoštavajući vode ovdašnjih rijeka sve do naših dana.
Stari most dovršen je 1566. godine. Projektirao ga je turski
neimar Hajrudin, učenik neimara Sinana, da bi premostio
Neretvu u kasabi koja je u to doba bila ispostava Osmanskog carstva u južnoj BiH. Nakon izgradnje Mosta, turska
ispostava u južnoj BiH je prerasla u grad i dobila ime Mostar, što znači “čuvar mosta”.
Upravo te 1566. godine, kada je završena izgradnja Mosta na Neretvi, počela je novija povijest Hercegovine i njenog središnjeg grada Mostara. Od tada do današnjih dana,
Ak t u a l n o
Most je bio stalna inspiracija ovdašnjim umjetnicima, te su
mnoge priče, pjesme, legende i anegdote utkane u kameni luk Starog mosta. Jedna legenda tako kaže da neimar
Hajrudin, koji je, po nalogu turskog sultana, počeo graditi Most, nikako nije mogao izgraditi njegove temelje. Što bi
marljivi Hajrudinovi radnici po danu izgradili, Neretva bi
noću srušila. Legenda dalje kaže da je očajni Hajrudin već
mislio odustati od gradnje, kada mu se u snu obratila gorska vila s planine Velež i kazala mu da će Most izgraditi tek
kada dvoje najzaljubljenijih mladih Mostaraca zazida u temelje Mosta.
Druga, pak, legenda kaže da Hajrudin nikada nije vidio
svoje djelo. Nakon devet godina iscrpljujuće gradnje, Hajrudin se plašio da će Most pasti kada budu podignute skele
koje su ga držale. Zato je on sa svojom karavanom krenuo
prema Carigradu i tek kada je dovoljno odmakao od Mostara naredio je da skele budu uklonjene. Most je ostao čitav, a Hajrudin je nastavio put u daleku Anadoliju, ostavljajući u zemlji Hercegovoj spomenik po kojem će taj dio svijeta postati nadaleko poznat.
Most je u dugoj povijesti preživio brojne sukobe i oba
svjetska rata. Ali, 9. studenoga 1993. godine, artiljerija i
tenkovi Hrvatskog vijeća obrane (HVO) srušili su Stari
most. Nakon što je pogođen s čak 86 granata, most se stropoštao u Neretvu.
Smatra se da Stari most nije imao nikakav vojni ili strateški značaj, te da je tokom stoljeća stekao status simbola tolerancije i različitosti između naroda koji žive u Mostaru i
BiH. Vjeruje se da je dio ekstremnih ratnih lidera bh. Hrvata naredio rušenje Mosta, nadajući se da će tim činom staviti točku na koegzistenciju Hrvata, Srba i Bošnjaka u Mostaru i BiH.
Rušenje Starog mosta simbolički je označilo sljedeće višegodišnje razdoblje kojeg je karakterizirala podjela Mostara na “hrvatski” i “bošnjački” dio. No, poratna obnova Starog mosta i okupljanje svih naroda i građana Mostara na
ovom projektu trasirali su put ponovnog ujedinjenja grada na Neretvi. Nijedan projekt u poslijeratnoj BiH nije
uspio okupiti toliko međunarodnih i domaćih stručnjaka
te svjetskih državnika kao što je to učinio projekt obnove
Starog mosta. Gotovo da nema važnijeg svjetskog političara koji nije dao podršku ovom projektu, kao simboličnom
činu ponovne poratne izgradnje zemlje i povjerenja među
njenim narodima.
II.
Odmah po okončanju hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH,
počeli su razgovori o obnovi Mosta. Prvi značajniji događaj na srušenom Starom mostu dogodio se 23. srpnja 1994.
godine, kada su lančani most, podignut na mjestu srušenog luka, zajedno prešli ministar vanjskih poslova Njemačke Klaus Kinkel, predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i tadašnji gradonačelnici istočnog i zapadnog dijela
Mostara, Safet Oručević i Mijo Brajković.
Tom prilikom Tuđman je, između ostalog, kazao kako “prisustvujemo izvanrednom povijesnom događaju od važnosti ne samo za ovaj povijesni i napaćeni, grad nego i za čitavu Europu. Ne radi se ovdje samo o izgradnji razorenog
Mostara, radi se o tome da, uz uspostavu porušenog Mosta, između zapadnog i istočnog dijela grada bude uspostavljen i most između BiH i Hrvatske, trajan most sa zapadnom demokracijom”.
Washingtonskim sporazumom, kojeg su u veljači te godine
potpisali Tuđman i Izetbegović, uspostavljena je Federacija BiH, a Grad Mostar došao je pod upravu Europske unije
(EU). Njemački diplomata Hans Koschnik imenovan je za
prvog europskog administratora u Mostaru. On je odmah
ponudio gradonačelniku istočnog dijela Mostara Safetu
Oručeviću da iz sredstava EU bude obnovljen srušeni Stari
most. Tadašnji zapadnomostarski političari nisu prihvaćali sudjelovanje u tom projektu, pa je Oručević odbio Koschnikov prijedlog, smatrajući da Stari most predstavlja simbol koji pripada svim narodima u BiH i da treba biti obnavljan u zajedničkom projektu.
U vrijeme zaključivanja Daytonskog sporazuma, 1. studenoga 1995. godine, Oručević je potpisao Odluku o početku obnove Starog mosta. U pismu kojeg je uputio medijima 1. prosinca iste godine, on je najavio početak priprema
na obnovi Starog mosta. Nakon toga, veliki broj međunarodnih službenika i državnika došao je u Mostar kako bi obišao ruševine Staroga most i dao podršku njegovoj ponovnoj
izgradnji kao simbola mira. Već u prosincu 1995. godine češki predsjednik Vaclav Havel je posjetio Mostar i, u društvu
Oručevića i Brajkovića, prešao lančani viseći most nad Neretvom. Nakon obnove mira na području BiH, pristupilo se
prikupljanju novca za obnovu Mosta. Tadašnji predsjednik
Turske Sulejman Demirel i Alija Izetbegović potpisali su 18.
lipnja 1996. godine u Mostaru Protokol kojim Turska daje
milijun američkih dolara za startne radove na rekonstrukciji Mosta. Tokom posjete Mostaru, turski predsjednik je
ponudio mostarskim vlastima da Turska u cijelosti obnovi
srušeni Stari most, kao dio svoje kulturne baštine. No, tadašnji gradonačelnik istočnoga dijela Mostara Safet Oručević odbio je tu ponudu, smatrajući da obnova Starog mosta
mora biti zajedničko djelo naroda koji žive u Mostaru i točka na kojoj će se mostarski i bh. narodi pomiriti te krenuti
preko obnovljenog Mosta u zajedničku budućnost. Demirel je 17. studenoga 1996. godine pismeno obavijestio Izetbegovića da je Turska uplatila milijun dolara kao početna
sredstva za pripremu obnove Starog mosta.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 115
Ak t u a l n o
Izgradnjom Starog mosta ne premošćuju se samo obale, nego se udaraju novi temelji suživota bh. i balkanskih naroda, ali i temelji Evrope i moderne demokratske evropske civilizacije. Sada svi mogu doći u Mostar,
jedan Mostar, i ponovno pogledati stari mostarski grad u cijeloj svojoj
ljepoti, te kameni luk nad zelenom rijekom, koji je jednom umro, da bi se
ponovo rodio i označio novi početak za Mostar i sve njegove građane.
Nakon ove donacije, mnoge druge zemlje počele su se uključivati konkretnim sredstvima u obnovu Mosta. Predstavnici Američke Fondacije “Council For America’s First Freedom”, čiji je počasni predsjednik bio tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore, razgovarali su u Mostaru o zajedničkim
aktivnostima na obnovi Mosta, a tvorac Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke ponudio je 17. prosinca 1996. godine podršku ove fondacije za obnovu Mosta, te izvršnoj direktorici Fondacije Carol O’Negusu uputio pismo u kojem
je naveo: “Stari most je simbolična veza za sve narode Bosne i bivše Jugoslavije. Njegova ponovna izgradnja bi mogla osigurati vezu za sve ljude te zemlje i bio bi to praktičan
i simboličan istinski potez. Pošto sam bio svjedok religiozne netrpeljivosti i mržnje u Bosni, shvaćam da bi bilo kakav simbol zalječenja mogao pomoći procesu mira i obnove
u toj zemlji.” Podrška obnovi Mosta uskoro stiže i od State
Departmanta, a tadašnji američki predsjednik Bill Clinton u
svom je govoru srušeni Stari most nazvao “simbolom tragedije u ratu na prostoru bivše Jugoslavije”.
III.
Prva faza direktne obnove Starog mosta počela je osnivanjem Fondacije za obnovu, koja je ozvaničena 2. srpnja
1997. godine. Na inauguralnoj ceremoniji za njenog predsjednika izabran je Alija Izetbegović. Za zamjenika predsjednika Fondacije izabran je tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Haris Silajdžić, dok je mjesto predsjednika Upravnog odbora povjereno Oručeviću. Članovi
Odbora Fondacije bili su i bivši državni tajnik SAD Cyrus
Vance, predsjednica Fondacije “World Monuments Fund”
iz New Yorka Bonnie Burnham i generalni direktor IRCICA Ehmeledin Ihsanoglu. Odmah po osnivanju Fondacije,
od 2. do 30. srpnja, organiziran je workshop “Mostar 2004”,
čija je tema bila rekonstrukcija Starog mosta i Starog grada u Mostaru. Radionicu “Mostar 2004” tematski je i idejno
osmislio i inicirao mostarski arhitekt Amir Pašić.
Nakon završetka ove radionice, od kolovoza do studenoga
1997. godine, startala je početna faza rekonstrukcije Mosta, koja je predviđala vađenje kamena srušenog luka iz Neretve, koji bi trebao biti ugrađeno u novu konstrukciju. Jedinice NATO-a i SFOR-a priključile su se vađenju kamena
iz Neretve.
116 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Polovinom rujna iste godine počela je montaža platforme
na koju su položeni izvađeni blokovi Mosta. Konačno, 29.
rujna 1997. godine, prvi kamen, težak oko pet tona, izvađen je iz Neretve i položen na ovu platformu. Vađenju prvog kamena Starog mosta prisustvovali su predstavnici iz
više od 150 medijskih kuća i TV mreža iz cijelog svijeta, a
na ceremoniji se, uz Izetbegovića, pojavio i tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak.
Vađenje kamena potrajalo je skoro dva mjeseca, da bi napokon, u noći 21. studenoga, u 1.30 sati, bio izvađen i posljednji kamen luka Starog mosta iz Neretve. U ovom razdoblju izvađeno je sve kamenje Starog mosta koje se nalazilo na dnu Neretve, odnosno ukupno 158 komada dijelova luka. Tadašnji generalni tajnik NATO-a Javier Solana je
krajem te godine dao podršku obnovi Mosta.
U studenome iste godine objavljena je knjiga UNESCOa o rehabilitaciji Starog mosta i Starog grada. Oko Starog
mosta stvoreno je globalno partnerstvo za obnovu jednog
objekta arhitektonske baštine. Glavni stupovi ovog partnerstva bili su UNESCO, Grad Mostar i Svjetska banka,
dok su u projekt uključene brojne države (Hrvatska, Italija, Nizozemska, Turska, Francuska i Luksemburg), te mnoge organizacije. Tako se počela realizirati ideja da obnova
Starog mosta postane točka oko koje će početi prvi koraci suradnje među narodima BiH, ali i zemljama bivše Jugoslavije.
Dolaskom u Mostar 1998. godine, podršku obnovi mosta
dala je i Princeza od Luksemburga Maria Tereza. Sedmog
travnja iste godine francuski predsjednik Jasques Chirac
postao je član Fondacije za obnovu Mosta. Sudjelovanje
u obnovi Mosta uskoro je objavio i španjolski kralj Juan
Carlos. Krajem lipnja 1998. godine predana je prijava za
uknjiženje Starog mosta i povijesne zone Mostara u Svjetsku graditeljsku baštinu UNESCO-a. Uskoro UNESCO i
WB, koja je prvi put u svojoj povijesti izdvojila četiri milijuna dolara za rekonstrukciju jednog povijesnog objekta,
objavljuju da će pomoći obnovu Mosta, a Europska komisija (EC) 12. studenoga 1998. godine također se priključuje projektu obnove.
Pet dana kasnije održana je inauguracija i prvi sastanak
Međunarodnog ekspertnog tima za obnovu Mosta, kojeg
Ak t u a l n o
je imenovao generalni sekretar UNESCO-a Federico Mayor. Ovaj tim sačinjavali su profesor na Pariškom sveučilištu Leon Pressouyre, arhitekt svjetskog renomea iz Ankare
Ceved Ereder, arheolog pri UNESCO-u zadužen za rekonstrukciju svjetskih projekata Munir Boušnaki; član UNESCO-a Azedin Beščaušče, profesor na Građevinskom fakultetu u Beogradu Milan Gojković, profesor povijesti
umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu Radovan Ivančević,
profesor sarajevskog Građevinskog fakulteta Michael Kiel,
historičar iz Sarajeva Ferhad Mulabegović te profesor na
Harwardu Goiru Nacipoglu Kafadar.
Na inauguraciji tima prvi je put energičnu podršku rekonstrukciji Starog mosta javno iskazao jedan službeni predstavnik vlasti iz zapadnoga dijela Mostara, tadašnji mostarski gradonačelnik Ivan Prskalo.
IV.
Daljnji zamah obnovi Starog mosta dalo je formiranje
Agencije za obnovu (PCU) na nivou Grada Mostara. Gradske vlasti za čelnike ove agencije imenovale su arhitekte
Esada Humu i Tihomira Rozića. Humu je na ovoj funkciji
uskoro zamijenio Rusmir Čišić.
U međuvremenu su Mostar i ruševine njegovog mosta
posjetili i supruga egipatskog predsjednika Suzan Mubarak, te jordanska kraljica Ranija. Rezanje prvog kamena za
izgradnju Mosta upriličeno je 11. studenoga 2000. godine.
Ovaj je događaj posebno obilježio govor tadašnjeg gradonačelnika Mostara Nevena Tomića, koji je vratio mostarskim Hrvatima osjećaj pripadnosti Starom mostu. Stoga
je Tomićeva uloga u reintegraciji Mostara i, u tom smislu,
ustoličenje Starog mosta kao simbola pomirenja i zajedništva njegovih naroda, od nemjerljivog značaja. Krajem iste
godine novi glavni tajnik NATO-a George Robertson istaknuo je značaj obnove Mosta.
melji i zidovi upornjaka tehnikom injektiranja. Prilikom
pripremnih radova i ispitivanja terena, otkrivena je u temeljima Mosta i jedna tajna prostorija, soba širine sedam,
dužine pet i visine dva metra. Profesori povijesti iz Turske
su kazali da je to bila tzv. bekrihana, odnosno prostorija za
bekrije (noćne momke), koji su je koristili kao prenoćište i
svojevrsno “trijeznilište” nakon što bi se večer prije napili.
U pripremnim razdobljima su otkriveni i temelji prve kule,
koja se nalazila ranije na tom mjestu i koja je jednostavno
nadograđena. U srpnju 2001. godine u Mostar je došao i
tadašnji hrvatski premijer Ivica Račan., koji je izrazio spremnost Hrvatske u obnovi Mosta.
Nakon sanacije temelja Mosta, raspisan je tender za drugu fazu izgradnje osnovnog nosivog dijela, luka Mosta. Na
ovom tenderu opet je pobijedila jedna turska tvrtka, “ErBu”.Prvi kamen za luk Mosta simbolično je isklesao talijanski predsjednik Carlo Azeglia Chiampi, označivši tako početak druge faze izgradnje Mosta. Luk je najvažniji dio Mosta, pa su stoga korištena mnoga sredstva za njegovo ojačavanje kako bi bile osigurane djelotvorne spojne veze. Svaki dio kamenog luka je bio povezan s jednim ili dva svodna
kamena prethodnog reda s jednom ili više metalnih spona.
Spone su bile primijenjene na kamene blokove u namjenski urezane žljebove (rupe), a rastopljeno olovo je uliveno
u žljebove kako bi bili povezani metalni i kameni elementi.
Sklapanje svodnog kamena bila je vrlo delikatna faza, budući da je svodni kamen trebao biti odabran i pripremljen
uvažavajući zahtjeve da je svaki red morao sadržavati od
dva do pet komada svodnog kamena sa sličnim prednjim
licima, biti dug 395 centimetara, a susjedni redovi morali
su imati pomaknute spojnice.
Nakon formiranja PCU, počeli su ozbiljniji radovi na rekonstrukciji Mosta, i to ispitivanjem okolnog tla, te rješavanjem složene problematike tehnologije gradnje i statike
Mosta. U tom razdoblju riješene su sve tri tajne graditeljskog umijeća neimara Hajrudina: način izgradnje temelja
Mosta, geometrija luka i način veziva među kamenovima
Mosta. Nerijetko je istraživanje Hajrudinovog graditeljskog umijeća uspoređivano s ispitivanjem i rekonstrukcijom egipatskih piramida.
Ukupna vrijednost obnove Starog mosta i pratećih objekata stajala je oko 16 milijuna dolara. Posebnu zanimljivost
cijelom poslu je što se, u sklopu obnove Mosta, obnavljaju
i tri vjerska objekta (Vakufski dvor blizu Starog mosta, Biskupija u Vukodolu i Vladikin dvor u Brankovcu), a najveći smisao gradnje je da je suživot u BiH moguć bez obzira
na različitosti. Izgradnjom Starog mosta ne premošćuju se
samo obale, nego se udaraju novi temelji suživota bh. i balkanskih naroda, ali i temelji Evrope i moderne demokratske evropske civilizacije. Sada svi mogu doći u Mostar, jedan Mostar, i ponovno pogledati stari mostarski grad u cijeloj svojoj ljepoti, te kameni luk nad zelenom rijekom, koji
je jednom umro, da bi se ponovo rodio i označio novi početak za Mostar i sve njegove građane.
U prvi četvrtak lipnja 2001. godine simbolično je, ugrađivanjem u temelje Mosta Povelje o izgradnji, novčanih kovanica i izdanja dnevnih novina, obilježen početak direktne rekonstrukcije Mosta. Rekonstrukcija je izvedena u
dvije faze. U prvoj fazi, koju je provela turska građevinska
tvrtka “Yapi-Merkezi”, popunjene su kaverne i ojačani te-
ZVONIMIR JUKIĆ (ČAPLJINA, 1976.) APSOLVENT PRAVA
NA PRAVNOM FAKULTETU U MOSTARU. ŠEF DOPISNIŠTVA
AGENCIJE ONASA ZA HERCEGOVINU. NOVINAR-SURADNIK FTV-A I MNOGIH DRUGIH TISKANIH MEDIJA.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 117
Po e z i j a
Izabrane pjesme*
Veselko Koroman
DOLJANSKA HIMNA
Požurite dusi ludi
ponoć gori ponoć budi
Svud okolo
granje golo javorovo
bolno cvili
ko u žili
log zamrli
Meni jeza
misli svéza
majko moja posustala pozaspala
onkraj zalā
kud je sjala
lijeska mala
gdje je voda izvirala
U noć čujem idu svati
divlji svati ponapiti
a međ’ njima
ko iz Rima
vito zlato
djeva Šima
Nijemo slušam ja ko stijena
rascijepljena
trube njine
iz doline
sa planine
a tijelo mi trne gine
za ljepotom davnih dana
i za dragom iz Doljana
Pod širokim
svodom mekim
pijem žubor novih vrela
pa me mori tuga svela
s rosnog stijenja mojeg sela
i tih brda u daljini
otkud sunce sinu meni
Haj dubrave mile moje haj
ja bih htio u taj kraj
Pones’te me bure ljute
u mom selu smokve žute haj
ja bih htio u taj kraj
Tamo momci vjetrogonjci
s munjom kolo hitro vode
teku vode
vode rane
u te dane
odnjihane
drhte seke
mladolike
bijeleć tvrdi splet od lìka
uz bokove mojih rijeka
i tih kuća mirnih tijeh
gdje se mjesec noću skrije
južnom vjetru u ćarlije
za prozorom Amalije
Zato molim rodne gore
sa istoka prije zore
da zaječe tajnim jekom
i božanskom silom nekom
najave mi
Evo dana iz Doljana.
* Iz knjige: Veselko Koroman Sabrane pjesme, Naklada Ljevak - Zagreb, PCC Međugorje - Čitluk, 2004., pjesme odabrao: Ivan Vukoja
120 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Po e z i j a
JA I MORE
Sjedinom mora voda oluju sluti,
iz daleka zdenci se mole lijeno,
kupine zvone i slast ženke žuti:
odakle rosa kaplje u krv moju i sijeno?
GRAD PREMA SJEVERU
Jer kleče sad gole pustinjske robinje
i ljuljaju oazom, mlada radosti,
uskipjelo voće u koljenu zapada
i pucaju molitvama
niz sela crnačka,
da Južajka zanese,
da potomci kvrknu,
da zaprašte s morā,
s otvorenih,
monsuni,
da spregnu,
a ovdje je Mostar i prozor ponoći
i nagrnuta pećinasta nebesa prema sjeveru
kud se ore mrzle vode nad provalijama
i hrvu se pretpotopni vjetrovi,
a brda su se pred nama zatvorila:
kamen na kamen
kamena
i Neretva udara do juga,
a s klanaca, s molitvenih, s eskimskih,
protukle se kostobolne bjeline,
i zapadaju stalaktitni mrazovi,
i zure ulice grebenske,
i kulja, kulja
propala,
oborena zimska noć,
luđakinja,
nad ovim je gradom tutnjava,
tutnjava nosi zvona napukla,
pod zvonima bijelce propete,
a negdje s niskih noćišta
rominja starinska lira
i ljube
u
snu
djevojke.
Zadimljen mjesec srče zgrušan sok u tami,
na uzglavlju pjeva smokva iz lijesa djevojke,
u san mi bijela stiže, grli me i mami
jedna hladna sjena one mrtve dojke.
Pa tone sve u kamenoj šutnji stida
što me nijemo bode i sve do praha kosi,
a kad se navine bol i voda probudi brda
more me ko majka čedo nečujno ljulja
i nekamo nosi nosi.
ZA LISTOM PRAPORCI
Događa li se i vama
da ste jaglac
najednom čisti drhtavi jaglac
palite na usnama svijeću
koraci šušte laticama
cijelo vaše tijelo zove
da ste klin u zidu
i sve što je na njemu
izjutra šešir
na podne vrijeme
uvečer košulj puna suza
da ste jato
i u jatu vita
od sjemena palog
od visina rosnih
od žudnje bijele
presvisla ptica
da ste kucanje zvona
udica u vodi
modar mlad bezimen
kamen na mostu
recite mi
događa li se i vama
da odložite svoje ruke
u nešto tako nikakvo
da ih utonete
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 121
Po e z i j a
ma na jedan mah
ma na jedan ludi mah
DOĆI ĆE VRIJEME
kako biste lutali šumama
kako biste tražili
svoje bilo nestašno
svoje sličice zabjegle
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.
ČESTICE
Nema punog pjeva
Pun pjev ulomci su
vjetra
kiše
i prašine
Dvije mrvice kruha na stolu
Perunika
Nema punog pjeva
Brda su razdijeljena
danima
ognjem
i uzdasima
Sredinom svega jest matica
Žljebovi klize između
glasova
vrti se jasna crta
rušenja
Uskoro će svjetlo u pahuljicama
uskoro obilje čilih tvari
Leptiri u crkvi
Vuna na sedlu
Bubnjevi
Trepere razlike u bitnom zrnu
Rosi praznina
Pa kako da pjevam cjelinu?
122 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.
Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan – ne će obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac – zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana ne će doći.
Ne treba biti naivan. treba naći četiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva
u brdima. Koja odnese dva mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
Po e z i j a
JA, KOJI JESAM
NISAM SAMO HRVAT
Poslije, više ne ću biti ja,
nego ono što je svijet.
U rodu sam s pokojnim Adamom,
ocem Kajinovim. S Tutankamonom
zatim, ružičastom Kleopatrom.
Imam rođake u šumama amazonskim,
Maloj Dubi, po cijelom Japanu.
Bit ću slavni, dakle,
dionik vječnog koje dậje.
I s njim ću sebe, budem li htio,
u ovom liku - opet naći.
Idući tamo, zašto drhtim onda,
ovud, kroz zemaljsko vrijeme?
SADA ZNATI
Kriv da nisam, Biokovo.
Što mi vrijedi? Kad je večer,
more s juga, kao nekad, u davnini.
Teško meni koji imam, od početka,
lice nježno, uza nj dušu. Spomen Božji.
Puno teže nego tebi bez njih što si.
Goro stara. Ostavio davno jesam
sina jednog za kim čeznem.
Na sjeveru, iza brda, gdje su vrazi.
Bilje mlado. S onom ženom što ga rodi
jek visina dok se čuo, poput snijega,
domom našim. Aleluja.
Poginut će lijepi vojak ne znajući
susjed tko je. Gavran kleti. I majka mu,
dobru vjerna, poginut će.
Sunce ne daj. Zvijezde lake s onu
stranu, od sudbine što ste jače. Odnosite
crne riječi, sakrijte ih u daljinu.
Nije ocu sve na meti. Dječak onaj
što me hrabri i sestra mu, ljiljan zreli,
vratili se djedovini. U njoj rastu uzdišući.
Srdim se zato i urlam na vrijeme
što mi ne da do njih. I na svakog
s puta kad lud je od neznanja. Tko
mi veli da nisam u svima, da svi
nisu u meni. Koji ikad bjehu.
Ali ne tek ovdje, nego posvud, tamo.
Odakle upisano je u me, krvlju živom,
da predak je moj iza ovog što sad
vidim. U osoju, dakle, na izvoru
svemirskom. Odnekle došao sijač mlad.
NIJE, JOŠ NIJE
Nije dobro zakleti se olujom
koja počinje, prvim suncem koje si
ugledao. Na mjestu gdje sebe ne znaš,
i gdje ništa, još ništa tvoje nije.
Nije dobra reći da uz desnu, da uz
lijevu ruku tvog čuvara nema. Da ga
uz njih nikad bilo nije. Niti iza,
niti ispred tijela tužnog na osami.
No čekati ja ne mogu, pa govorim
ipak tako. I prisežem na svu povijest
svojih rana, na nevjerno sve u meni:
da ga nema. Da nestao nigdje nije.
A nemoć me moja pita, o radosti, što
ne slušam riječi svoje. Zar ne vidim
da je čuvar koga niječem već uza me,
onaj nitko iz praznine.
Dok ja ovdje, uzaludno, liječim kosti.
A knjige mi razasute, misli nove, po toj
zemlji što me ubi iznenada. Nekoj Bosni.
Zato velim kriv da nisam, Biokovo.
I što vrijedi ovo znati kad je večer,
more s juga, kao nekad, u davnini.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 123
Po e z i j a
KAD BI TO BILA ISTINA
Zar ne bih ogulio drvo, šumu
cijelu, a zatim prepelici noćnoj
bezbroj plavih zgnječio jaja,
od strave, od gnjeva, poput
sulude zvijeri?
Koja nikom ne duguje ništa.
Kad bi to bila istina,
zar bi htjela moja majka, i
s njom moj otac, zar bi doista
htio, u času lijepom dok su se
voljeli, da budem, da dođem ovamo?
Zar uho nijedno čulo ne bi, još
prije toga, otud, gdje roditelji
su njihovi, od sunca ranog, bilo
koga, da misao je o tom porod
divlji, smiješan vrlo –
kad bi to bila istina?
NA NEBU
Gdje sam još - jer snivam ga ovdje,
ostavljen, cijeli dan - meni je
smiješno kadikad, i suludo već,
bojati se mira u noći, više ičega.
U onaj čas, zamislite, kad pogledavati
počnem, ispod oka, na mjesec mlad.
Upravo tada, meni bude smiješno
to: Bojati se više ikad, ovud ičega.
Koje, kakvo god, što god bilo, nikako
zanijekati ne može da sad jesam,
da posvud bio sam prije, i da bit ću
zauvijek. Grmeći dah među zvijezdama.
Zabrinut sam, međutim, za drugo: Hoću li
poželjeti ipak, od leprška kada budem
opet, samo od leprška, da me takne
pljusak, bestjelesnom, da mi zamiriše
trava?
124 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
SLUTEĆI OLUJU
Moram se okrenuti lijevo, desno. Odmah,
u ovom trenutku. I evo se okrećem, evo
sam se okrenuo. Ja, netko. Stvorenje
nekakvo koje udara sjeverac otraga, koje
baca sjenu prema istoku. Evo sam na putu
izjedenom do kosti, od mijena, stopala
prošlih. I trčim, pucajući preko ramena.
A sad moram stati. Odmah. I ukopati se što
bolje dok još ima vremena. Moram. Odmah.
Jer tako bi voljela da uradim u neprilici
ovakvoj pokojna mati. Jer time ću razveseliti
svoju djecu. Jer za tim žudi moje izludjelo
srce... Da iskopam, da barem izgrebem zjenice
toj nepogodi, ne znam čemu, tom dinosauru
iza mojih leđa, sto sad je preda mnom.
Pozivam zato srdžbu, sjećanja izgubljena:
neka se vrate. Odmah. Iz svih rana. I pomognu
meni u borbi za jednu još minutu. Ili večer,
godinu cijelu! Dosta mi je već suza bedastih
pred morem, na djevojačkom polju. Dognan u
dom svoj, a da ne umijem reći odakle, ni zašto,
oduprijeti se moram s prozorā svih, ili umrijeti.
Odmah. U ovom trenutku... Dok ježi se voćnjak
poštrapan znojem. Dok srlja pljusak po dvorištu.
Po e z i j a
Koromanove
Sabrane pjesme
Koroman, poznato je to, puno traži od svoga čitatelja, njegova je poezija
zahtjevna, jezično i značenjski slojevita, koliko god, ili možda baš zato,
slikom i jezikom reducirana, hermetična, teško prohodna
Željko Ivanković
(VESELKO KOROMAN: SABRANE PJESME, NAKLADA LJEVAK - ZAGREB, PCC MEĐUGORJE - ČITLUK, 2004.)
Š
TO REĆI O POEZIJI I PJESNIKU NAKON ŠTO JE, ZA ŽIVOTA,
sve svoje pjesme odlučio staviti (i stavio!) u jedan
ovitak i na njega stavio natpis “Sabrane pjesme”, te
nakon što ste već petnaestak puta pisali o tom pjesniku i
njegovim djelima? Pitanje koje sam sebi postavljao posljednjih mjeseci do dana današnjeg nisam riješio i zadugo vjerojatno neću. Zašto? Valjda upravo zbog te ambivalencije: pisao sam i prečesto o Koromanu, toliko često da je sa
mnom i mojim tekstovima imao problem sastavljač knjige
“Kritičari o Veselku Koromanu” (2001.), jer više nije, zbog
šest već uvrštenih tekstova, mogao uvrstiti i novi, netom
objavljen, za koji sam duboko uvjeren da je po svemu bio
“nov”, jer je donio jedno novo čitanje Koromana. I evo, sad
sam izrekao i drugi dio tog mog ambivalentnog osjećanja.
Svijest da je svako novo čitanje uistinu i novo, jer je korespondencija s književnim djelom, nećemo li biti lijeni i neodgovorni prema stvaralaštvu, uvijek novi odnos, pa iz njega nužno i uvijek novi niz spoznaja i uvida. A kad ponovo
čitate književno djelo, dođete u napast ne samo da otkrijete nešto što već ranije niste, nego i nešto od onoga što će
možda biti bitno drukčije od nekog ranijeg čitanja, što vas
ranijega čak može zanijekati. A zašto ne? – upitat ćemo se
i suglasiti da je to posve normalno, ako već ne i poželjno.
Međutim, reći će mnogi, također, pa gle, ovaj sad sam sebe
negira i uzet će vam to za manu. A ja mislim da je upravo
to vrijednost: uvijek novo čitanje i novo viđenje. Naravno,
vrijednost je to za umjetničko djelo i posve pouzdan znak
da je i čitatelj kojemu se to događa pravi.
Ne bojte se, neću ovdje sebe ranijeg ispravljati, pogotvu ne
negirati, a i da hoću vi toga ne biste bili svjesni, jer i ne zna-
te što sam sve dosad o Koromanu i njegovoj poeziji pisao.
No, svakako sam u ovoj prigodi ponovo iščitavao Koromanove pjesme. Zalijetao sam se tu i tamo, uspostavljao vremenskim skokovima mostove ponekad velike i duge nekoliko desetljeća, čitao meni nepoznate pjesme, čitao manje
poznate pjesme, čitao inovirane pjesme, čitao stare i dobro poznate pjesme, pipao puls Koromanove poezije i njezino današnje disanje, ne samo zbog pjesnikovih 70 godina, nego i zbog jedne knjige, jednog omota u kojemu im je
sad, kao pod jednim krovom definitivno živjeti. A kako stoji sva ta, vremenski tako udaljena pjesnička čeljad, pod jednim krovom, kako koegzistira, kako korespondira, koliko je aktualnog Koromana u tome, koliko nekog prošlog,
što je to najmanji zajednički nazivnik tih pjesama, kako bi
rekla matematika, koliko je tu iste životne filozofije, iste ili
različite poetičke ili jezične matrice...? Sve sama pitanja na
koja se traži odgovor. To su izazovi koji stoje i pred onima
koji će ubuduće Koromana čitati počinjući od ove knjige
i nužno od ove knjige, budući je ona konačna, testamentarna, imperativna! Takvom nam ju je učinio i prezentirao
sam pjesnik!
Kad sam sad već davne 1987. godine čitao Koromanovu
poeziju i pisao esej “Čemu pjesma” s podnaslovom “Uz
novo čitanje Koromanove poezije” (objavljen 1988. godine), a to je moj posljednji tekst o Koromanovoj poeziji koji
je uvršten u knjigu “Kritičari o Veselku Koromanu”, nisam
ni mislio da ću opet jednom ponovo pisati novi uvid, preispitivati se, premda, rekoh, imam svijest o nužnosti češćeg
iščitavanja nekih knjiga, osobito poezije, koja svoj dinamizam živi snažnije i pluralnije od bilo koje proze. Pa ipak, u
svibnju 2001. godine, čitajući tu poeziju u povodu Koromanovih izabranih pjesama “U zemaljsko vrijeme”, napisao sam esej “Pitam tako!” s podnaslovom “ili neke paraSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 125
Po e z i j a
digme Koromanova pjesničkog svijeta” (to je onaj esej što
nije ušao u knjigu “Kritičari o Veselku Koromanu”!), za koji
sam uvjeren da je sasvim nov i u čitanju i u razumijevanju
te poezije. Barem jednom njezinom važnom segmentu!
I sad, dakako, imam novo fragmentarno čitanje i novo fragmentarno viđenje te poezije. Još nisam posve zreo za novi,
ili najnoviji tekst, ali svakako ću za ovu prigodu s čitateljima podijeliti neke svoje nove uvide u tu poeziju tim više
što je tu i sedamnaest novih pjesmama: pjesme neuvrštene u “Grad prema sjeveru” (3), u “Crne naranče” (12), i u
“Knjigu svanuća” (2). Dakle, u ukupnom zbroju od 385 pjesama koliko ih je Koroman napisao i skupio u “Sabrane pjesme”, 17 ih je “novih”, dakle meni novih i nepoznatih, tj. tek
ovdje (u ovu knjigu!) prvi put uvrštenih. Ako mislite da već
to nije novi razlog za novo čitanje i novi uvid – varate se,
jer sedamnaest pjesama kod jednog pjesnika je, makar većina Koromanovih pjesama bila nevelika po opsegu, pola
knjige. Kod Koromana su to 23 nove pjesničke stranice i to
u ranijoj fazi stvaralaštva koja je danas, nakon svega to možemo reći, intrigantnija od ove potonje, daleko poznatije i
“iščitanije”!
Što nam pokazuju te nepoznate i u ovoj knjizi nove pjesme? “Doljanska himna” ili “Pastorala kamenja” neuvrštene u “Grad prema sjeveru” su, kasnijim Koromanom
mjereno, netipične koromanovske pjesme. To su jednako
i pjesme “Srce očišćeno od laži” ili “Bol teče prema svitanju”, “Voće jednakosti” neobjavljene u “Crnim narančama”,
kao i “Opale ružine latice” koje stoje prije “Knjige svanuća”. Pa ipak, one su po svemu Koromanove, tj. na osnovnoj
su crti njegova trajnog istraživanja mogućnosti jezika, dubljenja na jeziku i u jeziku što zorno pokazuje pjesma “Srce
očišćeno od laži” (str. 60), koja je sva u jeziku (dovoljno je
samo na tren vidjeti zvukovne vrijednosti glasa “v”!), klesanom upravo u pastorali kamenja (str. 13), gdje su riječ i jezik, kamen koji tek oblikovanjem, dakle imenovanjem dobiva smisao.
Priroda sa svim svojim pojavnostima i jezik kao medij oblikovanja (imenovanja i stvaranja) postaju u Koromanovoj
poeziji jedno. Nimalo slučajno se jedna od Koromanovih
knjiga, doduše izbor iz poezije (Mrkonjićev izbor!), zove
“Jezik na pašnjaku”, gdje je bjelodano pokazan, tom sintagmom, stvarni (su)odnos prirodnoga, materijalnog i jezi-
126 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
ka kojim se svijet ekstrahira u duhovno. I dok je vidljivo
u tim pjesmama Koromanovo nastojanje u jeziku, vidljivo
je i “pjevanje”. Treba vidjeti “Doljansku himnu”, koje potonje Koromanovo bavljenje poezijom nikad neće ponoviti,
pogotovu ne u takvom obliku i tim intenzitetom, nego će
bježati od njega, utječući se sve više kristaliziranim oblicima jezika, na kojima pjesnik i sam alkemijski desetljećima radi.
Trnje, šipak, kamen, vjetar, kiša... sve životno opore pojavnosti, a biološki i jezično precizno čitljive slike i simboli – temelj su svijeta, os oko koje se kreće Koromanov pjesnički svijet. Pri dodiru te stvarnosti i jezika uspostavlja se
koromanovska vremenska os oko koje snažne centripetalne sile vrte trajnu dramu svijeta znanu kao odnos trenutka i
vječnosti, prolaznog i trajnog, trenutnog i svevremenskog.
Te drame, dakako, nema, bez drame jezika i u jeziku, a tu
je malo tko Koromanu ravan. Takav osjećaj za jezik, takav
rad na jeziku i, najposlije, takvu jezičnu disciplinu malo je
tko u svojoj poeziji dosegnuo i tako superiorno demonstrirao kao Koroman. Nije to vidljivo samo u biranoj leksici, u
leksici kojoj je Koroman često roditelj, nego osobito u pjesničkoj sintaksi, tom začudnom odnosu imenovanja i kreiranja, dakle stvaranja... u smislu Riječi/Logosa kao kreatora svijeta, kako bi to rekli stari Grci ili odlični njihov učenik
sv. Ivan Evanđelist!
Koroman, poznato je to, puno traži od svoga čitatelja,
njegova je poezija zahtjevna, jezično i značenjski slojevita, koliko god, ili možda baš zato, slikom i jezikom reducirana, hermetična, teško prohodna. I kako prema kraju,
sve teže prohodna. Ipak, ako je čitamo u svjetlu njegovih
ranijih pjesama, otvara nam se, nudi moguće odgonetke,
šifre, strpljivima i upornima nudi ključeve... Jer, njegovo
ranije pjesničko govorenje, a to nam, uz neke druge, potvrđuju ove nove ili, preciznije, dosad nepoznate Koromanove pjesme, kao da dolazi iz jednog nevinijeg svijeta, svijeta za koji pjesnik još imao i oduševljenja i radosti, a s njima i sve one pjesničke igrivosti. Kasniji će njegov svijet postupno poprimati sumornije, melankoličnije boje, pa će biti i manje igriv, dakle stroži, jezično reskiji. No, Koroman je ovom knjigom pokazao i da je pjesnik cjeline, koliko god da je dosad fragmentarno i reducirano recipiran.
Po e z i j a
Poetska (o)poruka
Veselka Koromana
Veoma ozbiljno pripremljena, s gotovo znanstveničkom akribijom, ova će
knjiga zasigurno odrediti, ne samo buduća proučavanja Koromanova
pjesničkog stvaralaštva, nego i, po mnogo čemu, usmjeriti izučavanja
suvremene hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao i novijeg
hrvatskog pjesništva uopće
Perina Meić
(VESELKO KOROMAN: SABRANE PJESME, NAKLADA LJEVAK - ZAGREB, PCC MEĐUGORJE – ČITLUK, 2004.)
P
JESNIK, ESEJIST, KNJIŽEVNI KRITIČAR, POVJESNIČAR
književnosti i romanopisac, Veselko Koroman, objavio je ove godine svoj do sada najambicioznije pripremani pjesnički projekt – vlastite Sabrane pjesme. Sabrane pjesme Veselka Koromana, kao posebno izdanje uz
sedamdesetu obljetnicu pjesnikova rođenje, čitateljstvu
nude nakladnici Naklada Ljevak iz Zagreba i PCC Međugorje - Čitluk.
Od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća do danas Koroman je objavio deset pjesničkih zbirki, kojima valja pridodati i četiri knjige izabranih pjesama ostvarivši tako opus
što ga svrstava među najznačajnija imena novijeg hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesništva. U Sabrane pjesme u cijelosti su uvrštene njegove knjige stihova Grad prema sjeveru (1957.) i Crne naranče (1965.), Knjiga svanuća
(1967.), Svjetiljka od trnja (1971.), Sjaj i rana (1975.), Na
tom svijetu (1977.), Dok vlada prah (1986.), Zeleni se što je
bilo (1988.), Na dan svega (1997.) i Sok od velebilja (2001.),
a uz prve tri zbirke pjesama, kao zasebni ciklusi ispred svake od njih, izdvojene su pjesme što po vremenu nastajanja pripadaju tim zbirkama, ali su pri njihovu objavljivanju
ostale neuvrštene. Neke od 385 sačuvanih, i u ovu knjigu
uvrštenih pjesama Koroman je u manjoj mjeri stilski preinačio, upozoravajući u Napomenama da njihov konačni
oblik u Sabranim pjesmama jedino potpisuje i smatra svojim. Štoviše, on izričito naglašava da Sabrane pjesme predstavljaju njegovo testamentarno djelo.
Kraći izbor kritičkih tekstova o njegovu pjesništva, što je
u Sabrane pjesme uvršten zajedno s opsežnom bio-bibliografijom, ukazuje na iznimnu zainteresiranost književne
kritike za Koromanov pjesnički opus kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj. A da njegovo pjesništvo zbog
svoje umjetničke vrijednosti iziskuje i stalno književnokritičko te književnopovijesno iščitavanje, na najbolji mogući
način pokazat će i ovo, kako ga je sam pjesnik nazvao, “testamentarno” djelo.
Sabrane pjesme su knjiga što prikazujući pjesništvo bogato značenjskom i asocijativnom slojevitošću čitatelju nudi
dijakronijski kolaž razvojnih etapa u kojima se oslikava poetološki i svjetonazorski senzibilitet autora što je, operirajući sofisticiranim poetološkim strategijama, uspio stvoriti
prepoznatljiv i stvaralački autonoman pjesnički opus.
Iščitano iz perspektive kronologijske zaokruženosti i cjelovitosti Koromanovo pjesničko djelo upućuje na zanimljiv
stilsko-inovacijski stvaralački postupak koga, među ostalima, karakterizira akribičnost, pedantnost, te strukturalana
svrsishodnost. Nedvojbena je činjenica da njezin autor, pišući pjesmu za pjesmom, knjigu za knjigom, nije ni mogao
naslutiti cjelinu što se, u obliku sabranih pjesama, pojavljuje pred današnjim čitateljem. U njoj je kauzalna umreženost svih kompozicijsko-strukturalnih razina, počevši od
pojedinačnih pjesmama, preko ciklusa i zbirki, i konačno,
do cijeloga pjesničkog opusa u službi jedinstvene stvaralačke ideje, poetološkog nukleusa Koromanova pjesništva.
O karakteru tematskih i izražajnih modaliteta Koromanove poezije pisano je mnogo. Tijekom gotovo pola stoljeća
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 127
Po e z i j a
kritika je uglavnom isticala specifičan odnos prema jeziku i podjele na razvojne etape. Bilježile su se sve tipološke i
strukturalne modifikacije, pa je tako odnos spram svojstvima normativnih poetika s kojima se dovodio u svezu, postao uporištem za nacrt dijakronijski uvjetovanih poetološko-strukturalnih etapa kroz koje se pokušala izvršiti književnopovijesna kontekstualizacija i determinacija Koromanova pjesničkog opusa.
Svijest o posebnosti poetološkog modela, kao i njegovo neuklapanje u ograničene pretince književnopovijesnih sustava, otvorila je prostor intertekstualnom iščitavanju Koromanove poezije. Kroz spregu različitih metodologija, od
onih u znaku objektivnih, i strogo limitiranih književnopovijesnih proučavanja, do pristupa koji su, prije svega, naglašavali estetičke kvalitete ovog originalnog stvaralaštva,
kritika je kroz intertekstualno umreženje pokušala pronaći referentni model, ocrtati književnopovijesne koordinate, kojima bi se Koromanovom pjesničkom djelu, između
ostaloga, ovjerio i književnopovijesni legitimitet.
Tako će neki kritičari upozoriti na činjenicu da je Koromanovo pjesništvo do zbirke Svjetiljka od trnja (1971.) moguće svrstati u nadrealistički intoniranu poetološku paradigmu.
Poezija napisana nakon ove zbirke predstavlja zaokret što
u odnosu na prvu, nadrealističku fazu, teži formalno pojednostavljenoj, sažetijoj, klasičnijoj poetici.
Dakako, ovdje je riječ o Koromanovu generacijskom korespondiranju s poetološkim matricama krugovaša i razlogovaca, odnosno zasadama druge moderne.
Unatoč razlikama među pojedinim razvojnim etapama
kroz koje je prolazila, i koju su uočili književni kritičari,
Koromanova je poetika, a to pokazuje i knjiga Sabrane pjesme, sačuvala homogenost, čvrstu organiziranost, strukturalnu logiku i prepoznatljivu, jedinstvenu poetološku konstantu.
U sadržajnom smislu Koroman svoj motivski inventar
uglavnom crpi iz zavičajnog areala i jednostavnih pojava
svakodnevice. Indikativan je repertoar slika i motiva što
dominiraju njegovim pjesmama. Drvo, smokva, svijetlo,
izvor, majka, stvaranje, bunar, san samo su neke od njih.
Reducirajući gotovo arhetipski koncipirane motivske sekvence na “jednostavne oblike”, Koroman iz stoljetne, jezično-iskustvene akumulacije destilira simplificiranu iskaznu formu bogatu najrazličitijim značenjima. Jezična i izričajna faktura metaforiziraju mitsko iskustvo čiji semantički dijapazon, obogaćen iskustvima samoga autora, postaje
sugestivno i recepcijski djelotvorno sredstvo. Sinkretizam
jezika i pjesnika kod Koromana je izražen do mjere da pje-
128 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
sme postaju lirska esencija pjesničkih i životnih iskustava
samoga autora. Pjevati, kako u jednoj pjesmi kaže Koroman “s kožom / s nosom / s ustima / s očima / i uhinama”
znači pjesmom pratiti ritam života “od zipke do smrti”.
Proučavanje složenog jezičnog tkanja Koromanova stiha,
osim formalno-značenjske podrazumijeva, naravno, i vođenje računa o ritmičkoj organizaciji njegove pjesme. Njena kompleksna struktura temeljeni se na tzv. besjedovnim
naglasnim čvorištima i ima jedinstven i prepoznatljiv obrazac. Narušavajući smisaono-sintaktičke stišne cjeline čestim opkoračenjima i prekoračenjima autor postiže raznolikost ritmičkih modulacija. “Jednostavni oblici” riječi vezani u nadrealistički skrojene sintagme postaju zgusnuti,
eliptični, a analogno tomu, i hermetični znakovi čija se nagomilana značenjska energija prenosi po svim strukturalnim razinama pjesme. Jezik omeđen jednostavnom slikovnošću svakodnevice postaje estetička montaža stanja svijesti i refleksije o pjesništvu, o čovjeku i njegovu mikro i
makrokozmosu, stanjima egzistencijalne podvojenosti.
Postupak stvaranja ritmičkih obrazaca kroz sintaktičku
kombinatoriku, Koroman obogaćuje ritmičkom tenzijom
na semantičkoj razini. Kako kod njega riječi nisu uvijek
stvari ili pojmovi, nego se procesom metaforizacije označitelji odvajaju od dogovorom im pridruženog označenog,
njihova semantička ispražnjenost otvara nove mogućnosti
stvaranja sintagmi u kojima se spaja nespojivo.
Zgusnutost svoga izraza Veselko Koroman ne postiže inflacijom riječi, pridjeva na primjer. Najdojmljiviji poetski
učinak on postiže upravo onda kad razbijajući jedinstveni
ustroj riječi-znaka ruši iluziju čvrste motiviranosti između
označitelja i označenog.
Zbog nemogućnosti jednostranog analitičkog definiranja Koromanovu poeziju nužno je proučavati sa sviješću o
pluralizmu poetoloških silnica čiji se tragovi vide u dijakronijski postavljenim relacijama. Kroz elemente koji karakteriziraju osnovu njegove pjesničke strukture kao što su specifičan odnos spram jezika, prepoznatljivi ritmični obrasci,
hermetična metaforičnost itd. možemo prepoznati temeljna načela njegove poetike.
U prvim pjesničkim zbirkama Koromanova poetološka
struktura u tematskom smislu upućuje na prostorno-zavičajni krug, s nizom arhetipskih slika i analogija između
svijeta pjesme i svijeta prirode. U nekim od narednih knjiga Koroman pokazuje iznimno umijeće dizajniranja pjesničke slike u kojoj se ogledaju sve njegove pjesničke metamorfoze.
Promatrano u dijakronijskom poretku, kod Koromana sedamdesetih godina prošloga stoljeća nastupa svojevrsni
preokret, što se očituje kroz kondenziraniji i hermetični-
Po e z i j a
ji izraz, te naglašeniju refleksiju o fenomenu umjetnosti riječi. Kroz sažetu, mjestimice vizualno i auditivno ekstravagantnu stišnu organizaciju u nekim pjesmama, s kontrapunktalnim udvostručavanjem tematskih linija, suvereno
vladajući jezikom Koroman se poigrava tradicionalnim poimanjem pjesničkoga stvaranja.
U narednim knjigama s kraja sedamdesetih i tijekom
osamdesetih godina kod Koromana je sve naglašenija svijest o fundamentalnoj upitnosti samoga čina pjevanja, što
se očituje čak i dovođenjem lirskoga subjekta u granične
situacije približavanja apsolutnoj šutnji kao prapočelu pjesme. Možda upravo zbog toga, u nizu pjesama, on insistira
na kratkim lirskim formama koje signaliziraju, unatoč svemu, ono što i sam, u jednoj od pjesama, naziva “nicanjem”
riječi i pjesme. Ističući problem samosvojnog strukturiranja poetskog iskustva u mediju jezika Koroman, kroz sugestivne lirske skice, kreira semantički gustu i asocijativno
neiscrpnu metaforiku. Tako ćemo u njegovim zbirkama sve
do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća sve češće nailaziti na kratke poetske forme, što se ponekad približavaju obliku haiku pjesme. A upravo kroz takve lirske oblike
autor najuspješnije artikulira svoj prepoznatljiv filozofski
koncept, svoju osobnu poetsku kozmogoniju.
U posljednje dvije zbirke Koroman dostiže stvaralačku
kulminaciju zaokružujući, u osobnoj “potrazi za cjelinom”,
ono što jedan od njegovih ranih kritičara naziva poetskim
“univerzumom pod sitnozorom”.
Gradeći ove knjige pjesama kao čvrste kompozicijske konstrukcije čija se poetološka arhitektonika temelji na pomno
promišljenoj i svrsishodnoj strukturalnoj konfiguraciji, Koroman na versifikacijskom planu rastače tradicionalne metričke obrasce, ostvarujući modele stišne razglobljenosti
izvan svih normativnih ograničenja. Povezujući tzv. gramatikalizirane, semantički ispražnjene riječi u značenjski nesnošljive sintagme, autor, u ovim zbirkama, oživljava
svoja iskustva nadrealističke iskazne kombinatorike prepoznate još u njegovim prvim knjigama pjesama.
Kombinirajući melodioznost biblijskog izričaja i ritmičke
obrasce svakodnevnog govora, pjesnik kroz specifične semantičke i sintaktičke procijepe, na svojevrstan način, doseže antropomorfiziranu predmetnu stvarnost zaranjajući,
istodobno, u prostore mitskog, mističnog, oniričnog. Tim
postupcima Koroman svoj jezik približava autoreferencijalnosti koja, u krajnjoj konzekvenci, znači hermetiziranje,
ali i stvaranje smisaono polivalentnih značenjskih polja na
svim iskaznim razinama.
Sabrane pjesme Veselka Koromana nedvojbeno su vrhunac njegova pjesničkog opusa, izuzetno uspjela sinteza polustoljetnih poetskih istraživanja i traganja. Veoma ozbiljno pripremljena, s gotovo znanstveničkom akribijom, ova
će knjiga zasigurno odrediti, ne samo buduća proučavanja Koromanova pjesničkog stvaralaštva, nego i, po mnogo čemu, usmjeriti izučavanja suvremene hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao i novijeg hrvatskog pjesništva uopće.
PERINA MEIĆ (SARAJEVO, 1975.) MLAĐA ASISTENTICA
NA KATEDRI ZA NOVIJU HRVATSKU KNJIŽEVNOST PEDAGOŠKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 129
Po e z i j a
O poeziji
Veselka Koromana
Lirska meditativnost Koromanove zapise Svijet ili dvije polovice najviše
približava njegovim pjesmama u prozi od kojih se neke nedvojbeno
uvrštavaju među najbolje kako u bosanskohercegovačkom tako i u
cjelokupnom hrvatskom pjesništvu te vrste
Josip Osti
A
KO JE MOGUĆE GOVORITI O KOROMANOVOJ POEZIJI
izdvojeno od pripovjedačkog i esejističkog dijela
njegovog cjelokupnog književnog opusa, čini mi se
da je gotovo nemoguće o njoj i razmišljati nemajući u mislima njegove filozofsko-esejističke zapiske Svijet ili dvije polovice, koji su objavljeni 1979. godine. Prije svega zato što
su upravo ti zapisci, kao što je svojedobno napisao Kasim
Prohić, “pravi izazov i ispit za čitaoce i kritičare Koromanovog pjesništva”. Po njemu i u Koromanovim pjesničkim
zbirkama i u njegovim meditacijama o smislu tajnovitog života, o vidljivom i nevidljivom svijetu, o vječnosti i prolaznosti, ugrađen je isti duhovni svijet, samo tog puta artikuliran po zakonima diskurzivnog a ne pjesničkog teksta.
“Taj element diskurzivnosti”, kao što ustvrđuje, “nije, međutim, porekao i izrazit lirsko-esejistički naboj teksta, taka da
se on, u cjelini posmatrano, doima kao produktivna i značenjski bogata sprega pojmovnog i literarnog”. Lirska meditativnost te Koromanove zapise najviše približava njegovim
pjesmama u prozi od kojih se neke nedvojbeno uvrštavaju
među najbolje kako u bosanskohercegovačkom tako i u cjelokupnom hrvatskom pjesništvu te vrste. Ali ih, istodobno,
i udaljava od njih, mada često govore o istom. Pretežito načinom na koji se iskazuje energija riječi, o kojoj u tim zapisima govori da je neuništiva. Koroman u tim najčešće filozofskim sentencama, kao i u pjesmama, govori o ljudskom
govoru, o jeziku i poeziji uopće, odnosno izriče svoju poetiku. A ona se temelji na vjerovanju u duhom oplođene riječi, koje, kao subaštinici i ponovljena svijest, nasljeđujemo od
predaka i zavještamo potomcima. Ili, kao što kaže u zapisku
s naslovom O koincidenciji: “Čovjek ponekad zapjeva onako kako su pjevali ljudi iz drugih prostora i drugih vremena./ Kad to uoči za trenutak bude zbunjen, ali odmah zatim
i svjestan činjenice - da nije sam.” Tu zemaljsku domovinu
definira riječima: “Svijet je velik, malo je vremena.” I koor-
130 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
dinate prostora i vremena, tako u tim zapisima, kao i u njegovoj cjelokupnoj poeziji, obgrljuju ne samo prostor i vrijeme kojima je omeđen pjesnikov, užom domovinom ograničen i prolazan život, već život uopće. Kako čovjeka, koji dolazi odnekud i odlazi prema nekamo, tako i svega oko njega ili, točnije rečeno, svega, zajedno s njim, jer Koroman širinom i dubinom svog pjesničkog pogleda proširuje obzorje homocentrizma ne samo do spoznatih već i do slućenih
kozmičkih širina. Ne previđa ono što je postojalo prije čovjeka i ono što će ga nadživjeti, odnosno što bi postojalo i
bez njega. Svrhu otkrivanja prirode, koja iz njegovih stihova
progovara neposrednije i uvjerljivije nego kod mnogih drugih pjesnika, vidi u čistom zagrljaju, kao “povratak u slobodu”, koju ograničava traženje svemu smisla. Pita se: “Zar bi
svijet bio bolji (i smisleniji) kad bi nam se činilo da u njemu
sve ima smisla?” I to pitanje, upućeno ujedno i nama, čitateljima, kao i mnoga druga, ostaje bez odgovora. Njihov eho
samo rađa i umnožava nova. A upravo je odjek riječi karakterističan za dio njegovih pjesama napisanih u dvoglasju,
odnosno višeglasju. Kako da bude drukčije kad je za njega i
smrt odjek iz života.
Koroman, kao “sjena sebe mogućeg”, izbjegava konačne
odgovore, a razotkriva niz paradoksa, pa i one najtamnije
“ljudskog uma”. Kao mislitelj je najbliži poeziji kad je paradoks vješto uhvaćen u mrežu jezika, kao što mu je to uspjelo, recimo u zapisu O svijetu, sačinjenom od samo jedne rečenice, koja glasi: “Svijet je pun - Ničega.” Za njega je poezija
bolest. Zato, po njegovom mišljenju, “pjesnike treba smatrati iskonskim bolesnicima, a poeziju glasom čovjekove prabolesti”. Tu bolest, koja je, prije svega, Kierkegaardovim riječima rečeno, bolest na smrt, čini mi se umnogome uzrokuje
neprestana pjesnička upitanost, podsticana znatiželjom da
se spozna ne samo sve vidljivo već i sve nevidljivo, a jedna-
Po e z i j a
ko postojeće. Ili, kako je u jednoj pjesmi rekao: “Poezija sveđer pita/pita pita i pita”, a tome u jednom zapisu dodao: “Na
Zemlji jesu - tek pitanja”. Ali i tu upitanost, usprkos tome da
“ima slučajeva kad je opasno postaviti ikakvo pitanje”, treba razumijevati u kontekstu njegove poruke nepoznatom,
u kojoj kaže: “Ne možeš prihvatiti da se tvoja riječ dogodila bez ikakvog razloga./ Uvijek postoji mogućnost da si je
želio viknuti u čije uho s onu stranu vidljivog.” U tom ključu, koji nam je sam ponudio, u svojim zapiscima, koji govore istodobno i o najsićušnijem i o cjelini treba, čini mi se, i
čitati Koromanovu poeziju. Kako onu koju je napisao prije,
tako i onu koju je napisao poslije toga. U kojoj “opreka smrti nije život - nego ljubav”. I to, kako sinovljevska ljubav prema roditeljima, kao i roditeljska ljubav prema vlastitoj djeci,
muško-ženska ljubav, koja dio njegovih pjesama ispunjava
erotskim nabojem, tako i ljubav koju iskazuje majčinski zagrljaj univerzuma odnosno život, koji bi, po njegovom mišljenju, i da čovjek nije stvoren, bio ljubav. “I bio bi smislen
i lijep.” Njegove pjesme, izrazito nadahnute ljubavlju prema jeziku i njegovom ljepotom, upravo govore o toj i takvoj
ljubavi, smislenosti i ljepoti života. Zato mi se čine njegovoj poeziji primjerena i na nj primjenjiva mišljenja o jeziku
Petra Sloterdijka, koja je iznio u knjizi svojih frankfurtskih
predavanja s naslovom Doći na svijet, dospjeti u jezik.
Sloterdijk svoja promišljanja o poeziji počinje Celanovim
riječima: “Poezija se ne nameće, ona se izlaže.”, s kojima bi,
vjerujem, Koroman bio suglasan, jer ga više od pjesničke
poruke zanima njen izričaj. Suglasan bi vjerojatno bio i s
mnogim drugim Celanovim stavovima o poeziji i jeziku, na
koje se, kao i na Heideggerove misli, Sloterdijk najčešće poziva. Da pjesnik, za razliku od filozofa govori o istom, a na
drukčiji način, potvrđuju, recimo, stihovi iz rane Koromanove pjesme s naslovom Seljaci: “Odozdo, / iz bosilja, otvorili su usta / jer su se nečeg prisjetili / i vlat je isklijala / od
njih do vječnosti.”, koji ostvarenom pjesničkom slikom predočavaju ono što i Sloterdijk tvrdnjom da “bitak treba značiti situaciju isturenosti u ništa”. Jer, kao što Sloterdijk sam
utvrđuje: “Poezija govori o vatrenim znakovima duše, iz karaktera utisnutih pod kožu.”, a “Pjesnik je čovjek koji u samomu nemogućem traži ono zbiljsko.” Koromanova poezija je upravo ispisana tom potkožnom tintom, kojom su u
njegovo tjelesno i duhovno biće utetovirana ne samo vlastita životna iskustva, svijet viđen vanjskim i unutrašnjim
okom, predmetni svijet, svijet snova i mašte, već i iskustva
prethodnika. Njegovi stihovi nas uvjeravaju u njegovo stalno traženje zbiljskog, kako zagledanošću unatrag i na putovanju do izvora, Sloterdijk bi rekao samobitka, kako zagledanošću unaprijed i na putovanju do podjednako tajnovitog
uvira. “Ti si put čovječe / ti nosiš snove pod košuljom”, kaže
u jednoj pjesmi, a taj čovjek, s kojim se poistovjećuje, kako
kaže drugdje, svjestan je da nikad prije nije bio i da više nikad ne će biti. Odnosno da, kako tvrdi u pjesmi Ja, koji jesam, po smrti ne će biti ono što je bio za života, već “ono što
je svijet”, završavajući tu pjesmu o trenutačnom i vječnom
pitanju: “Idući tamo, zašto drhtim onda, / ovud, kroz ze-
maljsko vrijeme?” Svjestan da je nemoguće opjevati Cjelinu
i da “nema punog pjeva”, jer je moguće izricati samo njene
ulomke, neprestano traga za davnom riječju “koja umije svijetliti” i osvijetliti ako ne cijeli svemir, bar njegove najsitnije djeliće, koji su, kao svako zrnce, pahuljica i kapljica puni
ljepote i “posve samostalni svjetovi”. Kada traženu prastaru
riječ, koja je ujedno nova, nađe, njom ozari i obasja pjesmu,
koja najčešće raskriva da je svijet razdijeljen na dvije polovice. Na svijetlu i tamnu, koje se palimsestno prekrivaju, prožimaju ili katkad spajaju kao u sintagmi tamni sjaj.
Dio pjesama sačinjenih uglavnom od svijetlih i prosvijetljenih pjesničkih slika završava se riječima kao što su, recimo,
propadanje, usud, jad, tuga, podsmijeh, poniženje, strah, jecaj i njima slične, koje na njegove često osunčane pjesničke pastele bacaju tamnu i hladnu sjenku. Kao što, pokatkad, usred njegovih pjesama, koje su najčešće vesela igra
s jezikom, koji je bio njegova prva radost, poput ponornice
izranjaju stihovi kontrastnih, neveselih raspoloženja i misli,
ukazujući na višeličje svega što spoznaje i osjeća, od bjelasanja nemira svjetova do hujanja zajedničkih i osobnih svetih nedaća. Jer, kao što kaže u pjesmi Plove ruke, “zebnja u
duši samuje i bolno je sve u nama”. S tugom u očima, punim
beznađa i s tamom u ušima pjeva svoju bol. U pjesmi Zašto, čiji naslov možemo razumjeti i kao Jobovu upitanost,
konstatira da je sva njegova nesreća, kao i nesreća svakog
drugog čovjeka, u tome da je živ. Dakle iz njegovih pjesama izranja tamna pozadina života, upravo onakva kakvu
nalazimo u modernoj lirici o kojoj je govorio Hugo Friedrich. U koju se bez dvojbe uvrštava i poezija Antuna Branka Šimića, kojeg Koroman spominje kao pjesničkog subrata, ne skrivajući bliskosti niti, recimo, s Augustinom Ujevićem, Budhom, Nietzscheom. Čak u pjesmi Prva priča nakon mladosti kaže: “Salvador Dali je moj otac.” Istina, i bez
tog putokaza, u mnogim njegovim pjesmama je osjetno dalijevsko onebičavanje i na svoj način primijenjena poetika
nadrealizma.
Naprosto, Koroman pjeva, jezikom koji je njegova lirska
djedovina, o čudu života i njegovom zgasnuću, istodobno i
veselo i žalosno. Možda najsličnije drvetu, kako ga opisuje
u pjesmi Put, koja glasi: Drvo ima strpljenja. Stoji / na brijegu od davnina. / I čeka. // Pojavu čega, / ičega. // I uzgred
šumi.” A sam, povremeno, sred blistavog okruženja i prividnog mira na dosuđenom putu od zipke do groba ispušta
jedva čujan krik, koji nije moguće prečuti. To je “krik kliktavog očaja”, rečeno riječima Petra Sloterdijka, koji je bit jezika vidio u njegovom obećanju, da nedostatak što smo rođeni
preobrati u prednost što slobodnim jezikom dolazimo na svijet. U taj preobrat vjeruje i Koroman, u što nas najpouzdanije uvjeravaju njegove pjesme, koje ujedno potvrđuju Sloterdijkovu tvrdnju da je poezija svjetska religija lišena praznovjerja.
JOSIP OSTI, “REPUBLIKA”, BR. 11-12, ZAGREB, 1999.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 131
Po e z i j a
Veselk o
K orom an
R
odio se 7. travnja 1934. u Radišićima kod Ljubuškog. Potječe iz obitelji s petero djece. Njegov otac
Mate (1900.-1992.) je poljodjelac i najamni radnik,
majka Matija, rodom Kraljević (1908.-1997.), kućanica.
Prva dva razreda pučke škole završava na Humcu pokraj Ljubuškog, a treći i četvrti – nakon prekida školovanja od lipnja 1943. do rujna 1946. – u Ljubuškom. Tu
polazi i Nižu realnu gimnaziju (1948.-1952.). Kako se
zbog prestarjelosti ne može upisati u klasičnu gimnaziju
ili učiteljsku školu, u Mostaru završava najprije srednju
ekonomsku (1952.-1956.), zatim Višu pedagošku školu (1956.-1958.), na kojoj studira hrvatski jezik s južnoslavenskim književnostima, te nacionalnu i svjetsku povijest. Počinje raditi na osnovnoj školi u Ričici kod Kaknja, odakle nakon dva mjeseca odlazi u Pješadijsku školu rezervnih oficira u Bileći, potom na staž u Beograd
(30. rujna 1958. do 10. rujna 1959.). Po povratku iz vojske ponovno je nastavnik na osnovnoj školi u Ričici. Polaže diferencijalni ispit iz latinskog jezika i upisuje se kao
izvanredni student južnoslavenskih književnosti i filozofije na Filozofski fakultet u Sarajevu. Sljedeće tri školske
godine studira redovito. Kao apsolvent 1963/64. predaje na Gimnaziji u Čapljini, a 1964/65. na osnovnoj školi u
Doboju kod Kaknja. Stekavši zvanje profesora, nastavlja
raditi na kakanjskoj Školi za radnička zanimanja (1965/
66.) i Gimnaziji u Visokom (1. rujna 1966. do 1. studenog
1971.). Tijekom zadnjih godina rada na visočkoj Gimnaziji urednik je poezije u sarajevskom časopisu Život (br.
4, 1969. - br. 12. 1971.). Prvi siječnja 1972. iz političkih
razloga (zbog teksta “U cara Trajana kozje uši”) oduzeto mu je uredničko, a dano korektorsko mjesto u nakladnom poduzeću “Svjetlost”. Deseti veljače 1973. sklapa
brak s Lucijom Pranjić (1949.) iz Kotor Varoša, a iste godine radio mu se sin Tomislav (14. studenoga 1973. – 10.
siječnja 2002.). Od 1. svibnja 1974. lektor je u spomenu-
132 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
toj tvrtki. Kasnije mu se rađa još dvoje djece: Josipa (10.
rujna 1976.) i Ivan (23. lipnja 1986.). Nakon pada komunističkog sustava u “Svjetlosti” obavlja uredničke poslove: od rujna 1990. do 6. studenog 1992. Tog dana izlazi iz opkoljenog Sarajeva, te od 27. travnja 1993. radi kao
savjetnik za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske Zajednice i Hrvatske Republike Herceg Bosne, zatim u Županiji Zapadnohercegovačkoj. Od početka 1995.
do 1998. uređuje mostarski književni tromjesečnik Osvit.
Sada živi u rodnom mjestu.
Najprije je član bivšeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine; potom Hrvatskog centra PEN-a, dopisni član
HAZU, član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne
sa sjedištem u Mostaru i Društva hrvatskih književnika sa
sjedištem u Zagrebu.
Dobitnik je “Poletove” nagrade za prozu, Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju i “Goranova vijenca” za ukupni književni rad.
Po e z i j a
Prikazi
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 133
Pr i k a z i
Demetaforizacija Balkana
Kako ostaje zemljopisna dvojba oko pojma Balkan, tako ostaje i dvojba
oko njegova čudesna, tajanstvena, a istodobno mračna metaforična
sadržaja
Radoslav Dodig
BALKAN KAO METAFORA: IZMEĐU
GLOBALIZACIJE I FRAGMENTACIJE, UR. DUŠAN I. BJELIĆ I OBRAD SAVIĆ, BEOGRADSKI KRUG, BIBLIOTECA COLLECTANEA, BEOGRAD, 2003.,
537 STR.
B
eogradski krug, u svojoj biblioteci Collectanea, objavio je
zbornik radova o Balkanu, koji
je prvo bio objelodanjen na engleskom
jeziku “Balkan as Metaphor, Between
Globalisation and Fragmentation”, eds.
D. Bjelić & O. Savić, The MIT Press,
Cambridge, Masscusetts & London,
2002. Zbornik na srpskom jeziku znatno je proširen u odnosu na engleski
prvijenac, s obzirom da sadržava 25
radova, prema 14 radova u engleskom
izdanju. Članci su podijeljeni na četiri dijela: I. Orijentalizam, balkanizam i
okcidentalizam; II. Balkanski identitet
i nacionalnost, III. Seksualnost, trauma i mit, IV. Balkan i kolonijalizam.
U predgovoru srpskom izdanju urednik Obrad Savić ističe kako autore zbornika nisu zanimale studije koje
predstavljaju povijesnu i zemljopisnu
relanost Balkana, već samo one realije u kojima je konstruirana “zapadnjačka slika imaginarnog Balkana”. U tom
kontekstu on govori o “narativnoj kolonizaciji Balkana, o Balkanu kao sinonimu za plemensko, zaostalo, primitivno i varvarsko, kao nesrećno Drugo,
kolateralna šteta civilizovane Evrope.
Zahvaljujući zavodljivom dejstvu kul-
turnog kolonijalizma Evropa je proizvela nakaznu sliku Balkana, sliku inferiornog, divljeg i veoma rizičnog
prostora”.
nestabilnost. Mali broj znanstvenika na Zapadu bavi se balkanskim studijima. Rastko Močnik zamjera Mariji Todorovoj da je Balkan analizirala samo u kontekstu otomanskoga nasljeđa, a ne u kontekstu globalizacijske ideologije. Radomir Konstantinović u svojoj “Filosofiji palanke” govori
o tajnim strahovima provincijske svijesti, o samouništavajućim i paranoidnim tendencijama u Srbiji šezdesetih godina prošloga stoljeća. Konstantinović je bio prvi koji je uvidio kamo
će te tendencije odvesti u devedesetim godinama, kada će se kompletirati transformacija Beograda iz metropole u selo, kada je provincijska svijest
stala nasuprot hegelovskom kozmopolitskom rezoniranju. Ivo Andrić uveo
je metaforu, u kojoj Balkan predstavlja
most između Istoka i Zapada. Ta metafora, često citirana i eksploatirana,
uvodi beskrajne hermetične krugove
koji most transformiraju u zid, koji dijeli a ne povezuje. Za Todorovu metafora mosta ima iznimno značenje. Dakle, Balkan nije ni ovdje ni tamo, već
uvijek između. Pada mi na um usporedba u hercegovačkom mikrokozmosu.
Livnjaci, pa i Duvnjaci, za sebe kažu
da nisu ni Hercegovci ni Bosanci, već
su “i” u sintagmi Bosna i Hercegovina,
nešto između, poput Balkana između
Ovoga i Onoga.
Zbornik počinje predgovorom Michaela Herzfelda (13-16). Njegova je preporuka čitatelju da pročita, ne samo
kritičnu raščlambu balkanskoga tropa,
već i komentar o njegovu pandanu Zapadu. Naime, puno toga što se pripisuje Balkanu izbija u naroda koji sebe
smatraju zapadnima. Uvod Dušana I.
Bjelića znatno je opsežniji i nosi naslov “Dizanje mosta u vazduh” (17-38).
Poznata je stereotipna tvrdnja F. Jamesona da Istok želi govoriti samo rječnikom sile i represije, za razliku od Zapada koji govori jezikom kulture i postvarenja. Balkan nije nikad bio koloniziran u modernom smislu te riječi,
premda je bio pod otomanskom upravom više stoljeća. Primjerice, srpski
nacionalizam istodobno slavi svoje
srednjovjekovno carstvo i sjeća se ropstva pod Otomanskim carstvom, pa taj
dvostruki senzibilitet prevodi u situaciju kada bosanske Muslimane naziva
Turcima, tj. kolonizatorima, dok istodobno traži Kosovo kao važan dio Srpskoga carstva. Balkan je specifičan i
zbog svoga graničnog statusa, situacije
kada nije ni tamo ni ovamo. Intenzivni
unutarnji polariteti, koje je stvorila binarna balkanistička logika (kršćanstvo
– islam, civilizacije – barbarstvo), na- Vesna Goldsworthy svoj rad “Inventapaju svaku realnost nametnutu Bal- cija i in(ter)vencija: retorika balkanikanu. Tako balkanizam donosi opasnu zacije” (42-56) započinje navodom D.
134 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i k a z i
Owena: “Na Balkanu ništa nije jednostavno”. Daljnji stereotipi tipični su
primjeri retoričke balkanizacije. Sve
do početka dvadesetoga stoljeća s Balkana su pristizala izvješća o neprijateljima, čije su glave odsječene kao trofeji. Sudar Balkan planine (Stare planine) i Dinare stvorio je geološku zonu
rasjeda, koji je postao obrazac buntovna ponašanja ljudi, koji će kasnije živjeti na tom prostoru. Stoga ne čudi
što su u Europi prije nekoliko godina
ljudi s oduševljenjem gledali snimke
pametnih bomba kako pogađaju mete.
Pojedini istraživači trvdili su kako današnje društvo mora birati između nacionalizma i globalne američke postmoderne kulture. Stoga se u određenima sredinama i zemljama nacionalizam razvio kao odgovor na sve snažniju globalizaciju. Nacionalizam je
ponudio i nekakav osjećaj sigurnosti,
jer je promovirao partikularni identitet nasuprot strahu od sve veće homogenizacije. Goldsworty je tankoćutno objasnila sličnosti i razlike između
“orijentalizma”, “balkanizma” i “okcidentalizma”.
Tomislav Z. Longinović naslovio je
svoj rad “Vampiri poput nas: gotske
maštarije i ‘srbi’ (57-77). Vlad Drakul (povijesna osoba) vještinu mučenja navodno je naučio od Osmanlija.
Svjetski mediji tjeraju publiku da povjeruje kako Balkan naseljavaju Drakulini rođaci, dok su nasljednici Mitteleurope predstavljeni kao marljivi
potomci rimokatoličke civilizacije. Razlika između istočne i zapadne Europe
skriva se između pamćenja i nedostatka pamćenja. Za zapadnjake naseljene u SAD-u povijest je neka vrsta kurioziteta, predmet zatvoren u udžbenike, nešto što je na Zapadu prisutno
kao uspomena na maglovitu prošlost.
Male nacije teže ka identifikaciji moći
koju ne posjeduju. U SAD-u dominantni ideološki diskurs razaznaje se u
općoj maglovitosti svakog pojma vezanog za povijest. U doba kada je u Europi nastao meoderni nacionalni identitet, on je bio zasnovan na pojednostavljenoj definiciji države kao teritorija koji pripada samo jednoj etničkoj
skupini. Isti proces teritorijalizacije
etničkoga identiteta pokrenut je i na
Balkanu u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Medijske mreže na Zapadu, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, utemeljile su “srbe”
kao postmodernu inkarnaciju vampira. Seljački rod, koji se usudio svoj
vampirski nacionalizam razapeti do
imperijalne pokrajine Bosne i Hercegovine, još jedanput je postao meta
Zapada i SAD-a. Izjednačavanje zločina koje su počinili “srbi” tokom devedesetih, s onima koje su tijekom tridesetih i četrdesetih godina učinili nacisti, predstavlja najuspješniji potez informacijske industrije na Zapadu. Sedamdeset i sedam dana bombardiranja NATO-a i kasnijega preuzimanja
Kosova 1999. engleski premijer Tony
Blair objasnio je kao neophodan korak
ka konačnom porazu barbarstva, koje
se na europskom kontinentu neće više
tolerirati. Izvjesno je ovdje auktorovo
stajalište “pro domo sua”, te zamjetnu
distinkciju Srba od “srba”, koje kažnjava malim slovom i navodnim znacima.
Rad Milice Bakić-Hayden “Šta je tako
vizantijsko na Balkanu?” (78-97) počinje konstatacijom da između istine i
predrasuda obično pobjeđuju predrasude. Tako se tisuću godina Bizantskoga carstva proglasilo jednostavno
mračnom propašću. Bizantsko carstvo
imalo je jedan poseban pogled na svijet, koji se očitovao u binarnoj strukturi vlasti (svjetovnoj i duhovnoj), u
nadahnutom poticaju raznovrsnih religijskih sustava, kao i u iznimnim postignućima na području umjetnosti,
arhitekture, glazbe i književnosti. MeSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 135
Pr i k a z i
đutim, došlo je do krivotvorbe povijesne stvarnosti, kada se bizantizam približio ideji balkanizma i orijentalizma.
Bizant se, nasuprot tome, treba u sociološkom smislu odrediti kao autentična civilizacija, koju treba proučavati
i razumijeti u kontekstu njezinih vlastitih kategorija. Jedino je Pravoslavna
crkva, uglavnom kroz svoje liturgijsko
poimanje Carstva nebeskoga, održala kontinuitet bizantske ideje kršćanstva. No Pravoslavna crkva etiketirana
je kasnije kao autoritarna i cezaropapistička. U daljnjem izlaganju BakićHajden raščlanjuje značajke Bizantske crkve, gdje je car imao pravo postavljati patrijarhe i sazivati sabore, ali
nije imao nikakva utjecaja na doktrinarna pitanja. Nakon pada Carigrada
1453. Pravoslavna crkva postala je vrhovni organizator političkog i društvenog života na svim razinama, te ključni čimbenik nacionalnog opstanka
pojedinih naroda. Pravoslavni monasi,
za razliku od mnogih katoličkih redovnika, naglasak stavljaju na asketizam
i potpuno povlačenje iz društva. Njihova osnovna djelatnost je molitva.
jam neprijatelj u središtu je njegove
antropologije, jer “mislim, dakle imam
neprijatelje, imam neprijatelje, dakle ja
sam ja”. Schmitt posebnu pomnju posvećuje poretku zapadne i srednje Europe, smatrajući da su one matrice
modernosti. U srednjem vijeku ratovi protiv nekrščanskih prinčeva smatrani su a priori za pravedne. Ali pravedan rat teži da postane totalan rat.
Nakon potpisivanja Vestfalskoga mira
(Mir sklopljen nakon Tridesetogodišnjega rata u vestfalskim gradovima
Münsteru i Osnabrücku 1648., između cara Ferdinanda III. i Francuske i
Švedske) država je postala pravni subjekt i osnovna jedinica novoga pravno-političkoga poretka. U daljnjem
tijeku vremena dinamika industrijskog
razvoja dovela je do velike preraspodjele ekonomske i političke moći. Pojavile su se nove sile: Sjedinjene Države, Njemačka i Japan. Američki imperijalizam zrcali se i u Washingtonovoj
maksimi 1796.: “Što više trgovine i što
manje politike”. Nastaju razlike između naroda-kreditora i naroda-dužnika, novo pravilo je “Cuius regio eius
oeconomia”.
strijski režim. Istočna i srednja Europa još su uvijek romantični krajolici,
u kojima demokratske tradicije imaju
vrlo plitke korijene, a populizam predstavlja dio kulturnog naslijeđa. Balkan
kao metafora znači “balkanizaciju misli”, poraz razuma pred razlikama (str.
197).
Balkanskim identitetima bavi se i Alexander Kiossev “Mračna intimnost:
mape, identiteti, činovi identifikacije”
(200-226). Balkan je geografski metonim koji pretpostavlja postojanje negeografskog referenta. Uporaba naziva pokazuje da Balkan postoji kao regija s izvjesnim identitetom, uspotavljenim uz pomoć izvjesna broja zajedničkih značajka. Primjerice, pojedini
balkanski specijaliteti mogu se pronaći
u više balkanskih zemalja, premda različna naziva. Tako kebab (u Srbiji i u
Makedoniji ćevap) očigledno je zajednički balkanski fenomen, slično kao
šljivovica (slivova u Bugarskoj, kuika u
Rumunjskoj), te žestoka rakija od grožđa (loza u Srbiji, lozova u Makedoniji, grozdanka u Bugarskoj). Balkanska kuhinja potječe od arapske ili otomanske verzije perzijske kuhinje. NjeRastko Močnik u radu “Balkan kao
element u ideološkim mehanizmima” U radu Bashkima Shehua: “Varijacije zine granice mogu se povući na sjevena temu Balkana” ( 183-190) govori se ru negdje oko Zagreba, gdje se prosti(98-137) raspravlja o balkanističkom
stereotipu i ideološkim mehanizmima o ideološkim i metaforičnim toposima re srednjoeuropski pojas čokoladnih
vezanim za Balkan, kao što su “most
kolača, slatkih salata i mliječnih juha,
koji se oslanjaju na njega, uzevši priizmeđu istoka i Zapada”, “multikultu- a na jugu i zapadu Hrvatskoga primomjere iz mas-medija na slovenskom i
hrvatskom jeziku. Balkanizam se ana- ralnost” i dr. Percepcija Zapada prema rja, gdje se ističe dalmatinsko-mediteBalkanu nema mostove, već zidove.
ranska kuhinja morskih plodova, pica i
lizira kao jedna ideologija dominaciBarbare na Balkanu treba držati extra špageta. U dalekoj starini ruralne balje, i to na dva polja – geopolitičkom i
gospodarskom. Balkanizacija se odvija muros. Šehu navodi S. Žižeka, koji tvr- kanske zajednice imale su mnoštvo zajedničkiha značajka u životnim običana dvostrukom kolosijeku – kao izola- di da na Zapadu postoje simpatije za
cija Balkana od vanjskih utjecaja i kao Balkan kada su njegovi ljudi žrtve (pri- jima, slične uvjete u podneblju, gospomjer Albanaca kada su bili izbjeglidarstvu, oblicima stanovanja, obiteljpodjela Balkana na male antagonistice). Ali kada ti isti ljudi (opet Albanci) skim kodovima, mitovima, bajkama,
čke države. U nastavku Močnik spouzmu oružje, odmah postaju teroristi, folkloru i sl. Balkan je kao makro-sominje primjere iz hrvatskih i slovencijalna regija nastala unutar bizantske
skih tiskovina, u kojima se Balkan uvi- narko-mafija i sl.
i otomanske baštine, pa nije imala krjek negativno percepira (balkanske
šćansku aristokraciju, relativno slometode, balkanska kuhinja, balkanske Vintila Mihailescu u “Balkanizmu
bodno seljaštvo, male posjede i fleksivode, ludi Balkanci).
duha” (191-198) piše o europskim
bilnu poziciju crkve. Tako auktor rašspoznajama Balkana. Za mnoge Eučlanjuje zajedniče crte i oblike ruralropejce radi se o barbarskoj i tribalRad Grigorisa Ananidisa “Karl Šmit
na Kosovu ili rat uzeti ozbiljno” (138- noj zoni, Balkan je duh permanentnog ne ekonomije na obje strane Dunava, na bugarsko-rumunjskom podrukonflikta, u njemu predvladava sna182) analizira razmišljanja Karla
Schmitta (Der Nomos der Erde = Za- ga zemaljskoga magnetizma (telurijski čju. Premda je Otomansko carstvo dopuštalo izvjesnu kulturnu, religijsku i
duh). Tamo se obično ne nalaze Slokon zemlje), markantnoga polemičara i mislitelja dvadesetoga stoljeća. Po- venci, koje je stoljećima oblikovao au- administrativnu autonomiju, postoja-
136 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i k a z i
le su hermetične, autarkične i izolirane zajednice. U srednjovjekovnim otomanskim varošicama etničke skupine i religijske zajednice živjele su u tijesnoj blizini stoljećima, ne miješajući niti stapajući svoje identitete. Često
su se pejorativno etiketirale, pa i međusobno mrzile. Balkanizam se danas
okrenuo ka novoj kulturnoj industriji,
agresivnoj i napadnoj, pa u glazbi susrećemo turbo-folk i jugo-rok u Jugoslaviji, čalgu i folk glazbu u Bugarskoj,
a manale u Rumunjskoj.
Rad Uge Vlaisavljevića “Južnoslovenski identitet i sušta stvarnost rata”
(227-243) počinje navodima Anthony D. Smitha kako nacionalisti tvrde da su njihove nacije ukorijenjene u
drevnosti, a one su u biti sasvim nove
konstrukcije, te Karla Poppera kako je
komunizam bio zamijenjen smiješnim
nacionalizmom. Slijedi još nekoliko
Popperovih misli - da je mir potrebno
podržavati oružjem i da je kolosalna
moć televizije. Televizija kvari čovječanstvo, ona uvodi nasilje u društvo,
čini ljude slijepim i neosjetljivim na
svjetske tragedije, televizijska promidžba ima velik utjecaj na živote ljudi.
Sukladno tome, televizija je glavni instrument masovne manipulacije. Govoreći o ratu u BiH možemo govoriti o dva lajtmotiva: o južnoslavenskom
identitetu i nedostatku stvarnosti. Vlaisavljević se opet navraća ka Smithu,
koji govori o raznim podjarmljenim
istočnoeuropskim etničkim zajednicama, kao što su Česi, Grci, Hrvati, Srbi,
Bugari i Slovaci, čiji je ideal etnička
domovina, odnosno teritorijalno pripadanje. Balkanske etnije mogu se klasificirati kao granične etnije. Za mnoge balkanske etnije mir je često bio
strašniji nego rat. Rat se pojavljuje kao
događaj koji konstituira male nacije,
posebice njihova sociokulturna i politička bića i njihove kolektivne osobine.
Balkanske etničke kulture su epske i
mitske kulture, što znači kulture narativno konstituirane ratom. Glavni sastojak balkanskog lonca je rat, rat kao
uzrok, a ne kao posljedica. Rat je početak svakoga objašnjenja. Vladavina
komunizma bila je rezultat masovne
ju jugoslavenskoga samoupravljanja i
politike nesvrstanosti, koje istraživači ocjenjuju kao neodređen put između staljinizma na Istoku i kapitalizma
na Zapadu. Međutim, Ditchev nastoji definirati korijene balkanskih identiteta, koje opisuje ka “nagodbu između
pripisanih i prihvaćenih atributa”. Nacionalni identitet uključuje etabliranje
suvereniteta (parlament, vojska, škola
i dr.), ali i imaginarij, kao što su preci,
mitovi o podrijetlu, književno nasljeđe, muzeji, folklor i slično. Nacionalni
identitet je ikoničan: on pretpostavlja
prijelaz od nečega složenijeg ka nečemu jednostavnijem. Mnogi narodi na
Balkanu nastoje otkopati svoje “opAdrian Cioroianu piše o rumunjskim skurne pretke” – Ilire, Tračane, Dačarelacijama prema Balkanu u radu “Ne- ne, ne bi li se došlo na kronologiju starih Grka. Najpouzdaniji znak balkanmoguće bekstvo: Rumuni i Balkan”.
skog identiteta je otpor prema balkanRumunjski model kratko se može saskom identitetu.
žeti u slogan: Što dalje od balkana i
što je moguće bliže Zapadu. Rumunji
su osuđeni na vječno bježanje od Bal- Aleksandar Bošković u radu “Virtaulni Balkan: imaginarne granice, hikana i vječno vraćanje Balkanu. Preperrealnost i sobe za igranje” (285ko svojega većinskoga stanovništva
Rumunjska ima snažne veze s kršćan- 294) opisuje političke realije Republike
Makedonije, Republike Slovenije i taskim Istokom, a etnički korijeni vežu
je preko latinskoga jezika za romanizi- dašnje Savezne Republike Jugoslavije.
rani Zapad. Cioroianu piše o rumunj- Makedonska pozicija iznimno je osjeskim povijesnim temama - Trajanovu tljiva, od naziva FYROM – Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, do
pohodu na Dačane 106., godini 1862.
osporavanja države, teritorija i jezika u
kada su Nezavisne kneževine postale
turbulentnu susjedstvu. Ali ni poziciRumunjska, te o komunističkom razdoblju u Rumunjskoj, kada su vladala ja SR Jugoslavije nije stabilna, zbog neodređene ustavne pozicije Crne Gore
dvojica partijskih generalnih sekretai njezine spremnosti za zajednički sura - Gheorghiu Dej i Nicolae Ceausescu. Zanimljiv je rivalitet Rumunjske i život.
Bugarske. Prva je htjela izići s Balkana,
makar u istočnoeuropski prostor, pa
Katerina Kolozova “Identitet (jedinje u Bukureštu osnovan časopis Revue stva) u izgradnji: o smrti Balkana i rodes études sud-est-européenes, a poto- đenju Jugoistočne Evrope” (295-306)
nja, svjesna svojih balkanskih preodre- razmatra umiranje Balkana i pojavu
đenja,150 km južnije u Sofiji, osniva
nove sintagme “Jugoistočna Europa” .
Revue des études balkaniques. CioroBalkan je potisnuta Europa, fantastiianu navodi i kuriozitetan podatak da čni konstrukt europske prošlosti.
je 1948. Tito predlagao Staljinu projekt Balkanske federacije, sastavljene
O bugarskim sastavnicama identiteod osam federalnih jedinica: pet jugo- ta piše Evelina Klebečeva “Bugarski
slavenskih republika, Albaniju s Koso- kulturni identitet – Ešerove stepenivom, Bugarsku i Veliku Makedoniju.
ce?” (307-325). Autorica tvrdi da je do
erozije bugarskoga identiteta došlo za
Rad Ivayla Ditcheva nosi naslov “Eros vrijeme komunističke vladavine. Emiidentiteta” (269-284) uvodi nas u bal- gracijski egzodus mladih Bugara to jakanska proturječja mislima o značasno ilustrira: od 1990. do 2000. zemlju
patnje i partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu. BiH je ušla u modernu epohu kada su austrougarske
trupe zaposjele njezin teritorij. Titov
režim nije težio za etničkim oslobođenjem, već ga je zamijenio komunističkim zahtjevom za socijalnim oslobođenjem od eksploatacije. Tvrdilo se da
sve etničke zajednice u regiji pripadaju velikoj etničkoj zajednici južnih Slavena i zato trebaju živjeti u bratstvu i
jedinstvu. Etnički značaj Titova komunizma proizlazi iz magične i narativne
naravi njegova konstitutivna političkoga mita. Mit je bila priča o Drugom
svjetskom ratu.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 137
Pr i k a z i
je napustilo 400 tisuća duša. Može se
govori o odljevu mozgova (brain drain) kao kolektivnoj balkanskoj pojavi, ali i zemalja trećega svijeta uopće.
Međutim, nakon katarze 1989. slijedilo je veliko razočaranje i Bugarsja je
iznovično krenula putem nove vesternizacije.
Branka Arsić u radu intrigantna naslova “Srbi pederi” (328-351) račlanjuje duh srpske palanke, koji je maestralno prepoznao i demistificirao R. Konstantinović. Rad počinje viješću da je
30. lipnja 2001., prvi put u povijesti
Beograda, održana gay parada, koja je
bila u javnosti dočekana na nož. Izvjesni Nebojša Krstić pozivao je na nemilosrdno kažnjavanje sudionika, doživotnom robijom, pa i smrću. Arsićka
nemilosrdno ironizira skupne identitet i principe na kojima se oni temelje.
Jedan od njih počiva na logici isključenja drugoga, kako bi se homosocijalne veze mogle preoblikovati u život čistoga roda.
Seksualnost je tema u radu “Seksualizovanje Srba” (352-386) Dušana Bjelića i Lusinde Koul. Vrsna poznavateljica Balkana Marija Todorova zamijetila je da se balkanska književnost
apsolutno temelji na muškarcu, koji
je, za razliku od svojega feminizirana parnjaka na Zapadu, primitivan,
neciviliziran, sirov, okrutan i neuredan. Erotske fantazije u ratnim okolnostima na Balkanu mogle bi se sažeti
u poklič “Žene i gradovi moraju pasti”.
Govoreći o homoseksualnosti navode
se tvrdnje (iz časopisa Vreme, 2000.)
da su homoseksualci mnogo bolji potrošači od heteroseksualaca. Slijedi zaključak da se u SAD-u homoseksualna kultura etablirala i postala još jedan
simptom dekadentnoga kapitalističkog
Zapada.
O mučnim dojmovima žena izbjeglica u ratu u BiH i na Kosovu, te o sudbinama silovanih žena govori rad Vesne Kesić “Muslimanske žene, hrvatske žene, srpske žene, albanske žene...”
(387-398). Indikativan je primjer egzodusa kosovskih Albanaca u vrijeme
Miloševićeve agresije na Kosovo, kada
se uobličila poruka da srpski vojnici siluju, kako bi razorili duh hrabrih
Kosovara. Tu su ženska tijela pretvorena u nacionalne simbole, u simbolična ratna polja, kao otjelovljenje nacionalnih vrijednosti.
ne kulture”.
Stefanos Pesmazoglu u radu “Trojanskoga rata nije bilo. Kosovo: nadziranje i kažnjavanje” (454-494) piše o
NATO-ovoj doktrini i intervenciji na
Balkanu, zaključivši da je snaga Balkana, kao metafore nasilja i brutalnoRad Statisa Gurgurisa “Hipnoza i kri- sti, vječita i da ju je lako iskoristiti radi
naklonosti javnosti.
tika: filmska muzika za Balkan” (399427) istražuje parametre zanimljiva
fenomena filmske glazbe balkanskih
Rad “Kajmak i demokratija bez maautora, ilustrirajući to primjerima iz
snoća” (495-516) auktorice Rade Drefilmova redatelja E. Kusturice i T. An- zgić zanimljiv je što sa simpatijama i
gelopoulosa.
nostalgijom piše o kajmaku, bogatom
masnoćama i osebujna okusa, tom srpskom balkanskom kulinarskom idePetar Ramadanović u radu “Simonid na Balkanu: jezik haosa” (428-441) ogramu.
transferira antičku legendu o grčkom
pjesniku Simonidu na Balkan. Osvrće “Posthladnoratovski haos na Balkanu i
se na pisanje Dubravke Ugrešić i njenovi ideološki poredak u svetu” (517zin ogled “Konfiskacija pamćenja”. Po- 528) Milana Popovića pokušava provijest Balkana nije ništa drugo doli
naći smisao i značaj poslijehladnorakrugovi propadanja, svjedočenja i sje- tovskoga nereda na Balkanu. On naćanja. Potrebita je hrabrost suočavaznačuje tri ideološke tendencije novonja s ponavljanjem povijesti, hrabrost ga doba: poslijehladnoratovski perisusretanja s mrtvima, a da mrtve ne
ferni fašizam, sukob civilizacija i takopretvorimo u imovinu živih, poručuje zvani čisti liberalizam.
nam auktor.
Zadnji rad u Zborniku je “Metafora
U radu “Bosna kao granica Europe:
moći” Miroslava Milovića (529-537),
Andrić i Angelopulos (442-448) Dra- gdje auktor daje zanimljive opservagan Kujundžić sjecira Andrićeve recije na ideološke konstrukte bivšega
miniscencije iz njegove čuvene na Dri- komunističko-socijalističkoga sustani ćuprije. U bilješkama Kujundžić na- va u Jugoslaviji. Komunizam je, naivodi jedan zanimljiv detalj iz 1992.,
me, sprječavao svaki liberalizam, jer
kada su prve vijesti o napadu na Sabi time doveo u pogibelj gospodarsku
rajevu pristigle u Beograd. Na jei političku iracionalnost sustava. Amdnom predavanju na Kolarčevu Nabicija prve Jugoslavije bila je: Stvorirodnom univerzitetu Jacques Derrida li smo Jugoslaviju, stvorimo sada Jugorekao je okupljenima: “Ako Evropa ne slavene. U drugoj, Titovoj Jugoslaviji,
bude slušala i pazila na istorijsku lerazlike među narodima zbrisane su uz
kciju Sarajeva, biće osuđena da pono- pomoć bratstva i jedinstva. Zanimljivi sve greške te istorije” (str. 447., bilj. va je Titova opaska o BiH, koja je za
8.). Epilog: Europa nije naučila lekciju njega bila primjer rješenja nacionalnoiz povijesti i sve je pogreške pokušala
ga pitanja. “Svi smo mi Bosanci”, govoispraviti na popravnom ispitu. Među- rio je Tito. Umjesto komunizma 1991.
tim, popravni još traje.
rat u Jugoslaviji nastavljen je kao rat za
nacionalizam. Umjesto Jugoslavije, velika Srbija bila je artikulirana kao poliNadežda Čačinović “Jedan zavidljiv
pogled” (449-452) nastoji odgonetnuti tički program, ali nije bilo jasno kako
takva velika Srbija može jamčiti demozamršene ključeve balkanskih identiteta. Kako ona zaključuje, Balkan je za kraciju. Auktor procjenjuje da SloboEuropljane “nešto između strane kul- dan Milošević nije ratovao za specifiture i slabije varijante njihove sopstve- čne nacionalne interese, već je u pita-
138 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i k a z i
nju bila gola strategija za očuvanje političke moći (str. 530.). U jugoslavenskoj tradiciji nema protestantizma i
nema liberalizma, što znači da nema
uvjeta za razvoj moderna individualizma. Pravoslavlje i komunizam razvijali su ideje kolektivizma. Na kraju
Milović konstatira da je Univerzitet u
Beogradu ostao nijem na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercgovini. Za vrijeme
komunizma Univerzitet je bio poslušan, a za vrijeme Miloševićeva režima
totalitarna srpska vlast željela je ugušiti svaki kritičan glas. Auktor zaključuje na kraju: “Biti građanin jeste neka
vrsta imaginacije, a ne samo vrsta ekonomske determinacije”.
Zbornik BALKAN KAO METAFORA
intrigantan je i široko koncipiran povijesni, antropološki, sociološki, etnološki, psihološki, pa i esejistički kompendij balkanske složene stvarnosti.
Bez obzira što je urednik u uvodu naveo da se neće baviti povijesnim realijama na Balkanu, trebalo je, za iscrpnije i konzistentnije razumijevanje
tekstova, prikazati kartografski Balkan
i donijeti možda kratak kronoški pregled povijesnih zbivanja. Kao prilog
boljem razumijevanju povijesti Balkana treba spomenuti sintezu S. Pavlovića, Istorija Balkana, “Clio”, Beograd,
2001., 521., čiji se prikaz može pronaći na stranici www.iis.unsa.ba/prilozi/
31/31_prikaz_bandzovic_2.htm, 9. 7.
2004.
Balkan, odnosno Balkanski poluotok,
različno se opisuje u današnjim enciklopedijama i leksikonima, ponajprije
zemljopisno i statistički. Le Petite Larousse Illustré prikazuje Balkanski poluotok kao područje ograničeno rijekama Savom i Dunavom na sjeveru, a
u nj su uključene države Albanija, Bugarska, Grčka, europska Turska, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska
i Slovenija. Začudo, nema Rumunjske.
Encyclopaedia Britannica u Balkanski poluotok, uz Sloveniju i Hrvatsku,
uključuje i Rumunjsku s Moldavijom,
pa sve zaokružuje u brojku od 60 milijuna stanovnika, sa 666.700 km² površine. Američka Compton’s Intera-
ctive Encyclopedia pak navodi površinu od 629.000 km² i 75 milijuna žitelja. Konačno, Wikipedia, the free encyclopedia na internetu daje za Balkan površinu od 550.000 km² i 53 milijuna žitelja, gdje se Slovenija i Rumunjska ne računaju u Balkan, kao i
dio Hrvatske i Vojvodina. U Wikipedijinoj natuknici o Balkanu stoji primjedba da se Balkan nastoji zamijeniti pojmom “Jugoistočna Europa”, ali
tada se ne radi o istoznačnici s Balkanom, jer se moraju uključiti Rumunjska i Ukrajina. O balkanskim temama zainteresirani čitatelji mogu se informirati i u projektu “The southern
Balkans: perspectives from the region”, Institute for Security Studies, Paris, 2001. (http://aei.pitt.edu/archive/
00000506/, 9.7.2004.), ili o specijalističkim temama s Balkana, kao o ulozi hajdučije u stvaranju srpske države
u 19. st. (www.rastko.org.yu/istorija/
xix/apetrovic-banditry_eng.html, 9.
7. 2004.).
Ne treba posebno naglašavati kako je
u Hrvatskoj uloženo puno truda i pisarskoga znoja da se iščupa iz začarana balkanskoga kruga. Naime, često se moglo čuti da Hrvatska, po
svom geopolitičkom položaju, po čitavoj svojoj četrnaestostoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, pripada srednjoeuropskom i sredozemnom europskom krugu. Stoga
je vlada premijera Republike Hrvatske I. Sanadera puno uložila u pozitivan avis Europske unije. Ali, kako piše
Gojko Borić, “Europska unija ipak nije
kompletna Europa. Veliki Europljanin Charles de Gaulle govorio je o Europi ‘od kanala La Manchea do Urala’, što znači da u njoj ne bi bila Velika Britanija, a to se upravo sad vidjelo
nakon golema uspjeha njene ‘antieuropske stranke’ na izborima za Europski parlament. No kako bilo, Europska će unija biti kompletna tek onda
kad primi gotovo sve istočnoeuropske zemlje, osim Rusije koja je euroazijska velesila. Nažalost, izbori za Europski parlament ponovno su pokazali
da Unija, ne samo što nema konzistentnu vanjsku politiku, nego joj nedo-
staje i prepoznatljiva unutarnja politika” (www.vjesnik.com/html/2004/06/
18/Clanak.asp?r=sta&c=1., 9.7.2004.).
Nije nezanimljivo o europskim integracijama čuti i razmišljanja nedavno
preminula hrvatskoga ljevičara S. Šuvara, prigodom predstavljanje njegove
knjige “Hrvatski karusel”.
“Sve zemlje jugoistoka Europe doživjet će istu sudbinu od Europe prezrenog i zaostalog balkanskog poluotoka. Europa će se prema tim zemljama
odnositi podcjenjivački i neće ulaziti u finese procjene koja je od njih naprednija”, kazao je Šuvar pred ispunjenom dvoranom, kritizirajući modernu Europu zbog toga što ne može i ne
želi zapamtiti ni najosnovnije geografske činjenice s ovih prostora. Kritizirao je Šuvar i domaće “instant-političare i poluinteligente” zato što priključenje EU-u predstavljaju kao hrvatsko
biti ili ne biti. “Ako ne uđemo u EU,
to će navodno biti prava katastrofa, a
o toj Europi punoj rasizma, nacionalizma i ksenofobije Balkanac pojma
nema, premda u njoj teško rinta. Varamo se ako mislimo da ćemo ulaskom u
EU automatski na naše zemlje prenijeti to blagostanje i prestati se uzajamno
mrziti”, dodao je Šuvar, napominjući kako o Europi ne treba imati iluzija
(http://www.slobodnadalmacija.com/
20040619/novosti05.asp, 9.7. 2004.).
Jesu li, ili nisu, imali iluzije sastavljači Samostalne specijalne radne skupine Council of Foreign Relations and
Center for Preventive Action, Washington, 2002., kada su objavili materijal BALKAN 2010, nije poznato?
Poglavlje ZAKLJUČCI I PREPORUKE str. 23. počinje: “Nepovratno okretanje Balkana na put ka standardima
uprave Europske unije do 2010. godine traži od zainteresiranih strana širok
spektar koordiniranih aktivnosti u pet
ključnih područja: 1) Pojašnjenje ciljeva međunarodne zajednice, 2) Utvrđivanje vladavine zakona, 3) Restruktuiranje privrede, 4) Povratak raseljenih i izbjeglih, 5) Reforma obrazovanja. Dejà vu.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 139
Pr i k a z i
U Zborniku nisu tematski obrađeni
kulturni aspekti koji utječu na identifikacijski konstrukt. Na to je ukazao A. Bošković u radu “Balkan, Jugoistočna Evropa ili Evropa: Kulturni
aspekti konstrukcije identiteta u Srbiji i Crnoj Gori” (http://gape.org/sasa/
kulturni_aspekti.html, 9. 7. 2004.). Jezik je jedan od bitnih činitelja identifikacije. Bošković polazi od stajališta
da su hrvatski i srpski jedan isti jezik
i sustavno rabi sintagmu “srpskohrvatski jezik”, navodeći rogobatnu kovanicu iz Haaškoga tribunala: “bosansko-hrvatsko-srpski”. Za uporabu naziva srpskohrvatski zalaže se u novije
vrijeme i Snježana Kordić (Republika,
god. LVII, 1-2, Zagreb, 2001, 236-243),
o čemu s njom polemiziraju hrvatski
lingvisti (vidjeti Republika, LVII, 7-8,
2001., 213-229). O raznim aspektima
tradicijske kulture u balkanskih naroda značajan je časopis “Kodovi slovenskih kultura”, Clio, Beograd (1996.-),
gdje se na sustavan način opisuju pojedini tradicijski elementi u konstrukciji etnološkoga bića, kao biljke (Br.
1, 1996.), hrana i piće (Br. 2, 1997.),
svadba (Br. 3, 1998.), dijelovi tijela (Br. 4, 1999.) i dr. Balkanom se u širem, znanstvenom smislu bave i časopisi “Balcanica” (Balkanološki institut
SANU, Beograd), “Balcanoslavica” (Institut za istražuvanje na staroslovenskata kultura, Prilep), “Ethnologia Balkanica” (ABA, Sofia) i dr.
radovima Georgija Bogdanova i Borisa
Missirkova, koji u fotografskom radu
Nova mitologija ironiziraju pojavu
estradnih folk-diva. Izložbom i popratnim manifestacijama kustosi su inicirali pitanje “Kako znamo o Balkanu?”.
Htjelo se, između ostaloga, prikazati
da balkanizam posjeduje drukčiji način pojmovnih mehanizama. Primjerice, balkanizam djeluje tako da svaka
etnička skupina pejorativno prokazuje
Druge kao Balkance, jer se Drugi nalaze zemljopisno istočno od njih. Zapravo to je klasična matrica kojom se
etničke skupine predstavljaju Zapadu
kao Zapad.
U Istanbulu u ožujku 2004. održan je
“Festival književnosti jugoistočne Europe” u organizaciji Northwestwrn
sveučilišta iz Chicaga i Sabanci sveučilišta iz Istanbula. Dvotjednik “Zarez”, u broju 133., od 1. srpnja 2004.,
u prigodnu tematu BALKAN prenio je pet članaka auktora A. Debeljaka, C. Dobrescua, S. Slapšak, N. Stojanova i I. Štiksa. Tako Aleš Debeljak piše da je Balkan posato metafora
forma mentis za necivilizirani i primitivni mentalitet, koji ne podliježe
utjecaju suvremen misli, mentalitet
čije metastaze mogu zahvatiti zdravu civilizaciju u svijetu globalnog kapitalizma. Debeljak u nastavku teksta
upućuje svojevrsni hommage Danilu Kišu I njegovoj “Enciklopediji mrtvih”. Nikola Stojanov opisuje jedan
Možda je upuno napomenuti da je uz skup 1999. u Parizu, kada se susreo sa
englesko izdanje Zbornika u Grazu
srpskim imigrantima i albanskim prepostavljena izložba “U potrazi za Bal- govaračima. Zanimljiva je primjedba
kanijom”, Neue Galerie am Landesmu- jednoga Albanca da je Balkan tamo
seum Joanneum, 5. – 30. 10. 2002.,
gdje caruje boza, orijentalno piće
gdje je predstavljeno 60 umjetnika iz
koje se pravi od fermentirana prosa.
balkanskih zemalja. Predstavljeni su
Danas su mjesta gdje se može pronarazlični motivi i žanrovi, a među njima ći boza samo u balkanskoj topografiji.
i teme iz nezaobilazne svakodnevnice, Igor Štiks opisuje slučaj jednoga glakao što je balkanski turbo-folk kič, u
zbenog benda, koji je uzeo ime “Bal-
140 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
kanski Cigani” i napravio boom u Parizu. Riječ je o skupini u kojoj nema
nijednog Roma, a niti je repertoar
pjesama uopće romski, već svaštarsko-balkanski. Međutim, to publici ne
samo da ne smeta, već uopće nemaju
pojma o Romima, njihovu izgledu, jeziku i glazbenom repertoaru. Zaključak je da se pod balkanskom ambalažom može Europjecima prodati svašta. A tko se uopće trudi razumijeti
ta balkanska područja? Svetlana Slapšak zaključuje da u svim postkomunističkim društvima na Balkanu ostaju satre spolne strukture: književnici
su pretežito muškarsci, a prevoditelji
su mahom žene. Caius Dobrescu piše
da je pogrješno promatrati bizantsko
nasljeđe jedino kao lekciju o taštini,
neumjerenosti i intelektualnoj krutosti. Naprotiv, bizantske sastavnice su
razboritost, skepticizam, intelektualna znatiželja i razumijevanje.
Europljani su Blakan, koji je u zametku bio prost zemljopisni pojam (geografski ga je inaugurirao 1808. August
Zeune), nazivali “Orijent u Europi”.
Od proste geografije kasnije je zalutao
u psihogeografiju, pa se ušetao u lingvističko polje balkanizirajući ga, a na
kraju ostade u kaljuži degradirane periferije. Dakle, kako ostaje zemljopisna
dvojba oko pojma Balkan, tako ostaje dvojba oko njegova čudesna, tajanstvena, a istodobno mračna metaforična sadržaja. U prvom redu trebaju žitelji balkanskoga toposa dekomponirati neugodnu ljušturu naziva Balkan.
Pesimistična pasivnost najgori je izlaz.
I katastrofa može začeti energiju. Trebaju li pokopati zloduh njegove metafore, vratiti Prometeja na njegove njive
ili ponoviti lekcije iz balkanske (možda
jugoistočnoeuropske?) antropologije,
pitanje je kafkijansko sad. Neka proces
demetaforizacije Balkana počne.
Pr i k a z i
Politički život kao
form-of-life
Cjelokupna moderna politika nalazi se u krizi
Boris Josipović
GIORGIO AGAMBEN: 1. MEANS WITHOUT END: NOTES ON POLITICS,
THEORY OUT OF BOUNDS, UNIVERSITY OF MINNESOTA PRESS, 2000.
2. HOMO SACER: SOVEREIGN POWER
AND BARE LIFE, STANFORD UNIVERSITY PRESS, 1998.
G
va paradoks suverenosti kao isključive
uključenosti. Suveren je, u stvari, “onaj
kojemu pravni poredak priznaje moć
da proglasi izvanredno stanje i da suspendira, na taj način, valjanost poretka, dakle on stoji izvan pravnoga poretka, i ipak mu pripada, jer on ima
pravo odlučiti da li ustav može biti in
toto suspendiran”. A izvanredno stanje
više nije iznimka. Ono, “kao temeljna
politička struktura, u našem vremenu
izlazi sve više u prvi plan i teži, naposljetku, da postane pravilo”.
sti između zakona i prirode, vanjskoga i unutrašnjega, nasilja i prava. Kako
je suverenost utemeljena na golom životu, a suveren je onaj koji odlučuje o
životu i smrti, to bi koncept suverenosti trebao biti napušten ili barem iznova promišljen.
Izvanredno stanje nalazi svoju materijalizaciju u koncentracijskom logoru. Logor je prostor koji nastaje kada
izvanredno stanje postaje permanentna realnost. On ne pripada samo prošlosti, on je skrivena matrica i nomos
Drugu stranu kovanice paradoksa su- političkoga prostora u kojem još živivereniteta čini “homo sacer”: goli žimo. U logoru je zakon u potpunosti
vot napušten od prava koji se u izvan- suspendiran i tu je doslovno sve morednom stanju pretvara u “apsolutno
guće, on je mjesto apsolutnoga condiusmrtiv život”. Suveren je onaj koji, su- tio inhumana, “najradikalniji biopolitispendirajući poredak, odlučuje o gočki prostor u kojem se snaga suverena
lom
životu,
te
time
upravo
produkcisusreće s golim životom bez ikakvoga
“Means without end” zbirka je jedanaja
gologa
života
izlazi
na
vidjelo
kao
posredovanja”. Paradoksalnost moderest Agambenovih članaka i eseja na“izvorni rezultat suvereniteta”. Suvene politike dolazi još više do izražaja
pisanih u vremenu od 1990. do 1995.
ren i “homo sacer”, premda stoje na
imamo li u vidu da je “prva demokragodine. Premda je zbirka na talijanskom jeziku (“Mezzi senza fine”) obja- dvije krajnje točke sistema, dvije su si- cija” (Sjedinjene Američke Države) danas najveći proizvođač izvanrednoga
vljena prije Agambenova najznačajni- metrične figure u uzajamnom odnosu: suveren je onaj kojemu su svi ljudi stanja, te da baš SAD igra ulogu suvejega djela “Homo sacer”, u engleskom
potencijalno “homines sacri”, a “homo rena u logoru Guantanamo u kojem se
prijevodu stiže nam čak dvije godine
sacer” je onaj prema kojemu svi djelu- kao “homines sacri” nalaze “nelegalni”
kasnije. Kako se te dvije knjige nastaju kao suvereni.
talibanski borci, nad kojima se ne privljaju jedna na drugu, te budući da se
mjenjuju, prema priznanju i samoga
međusobno nadopunjuju, to će se recenzija nužno odnositi na obje knjige. Odnos suveren – “homo sacer” pred- predsjednika Busha, ljudska prava.
stavlja “snagu zakona bez značenja”,
Agambenova filozofsko–politička mi- odnosno biće prepušteno zakonu i na- Agamben se, polazeći od teksta Hannah Arendt “We Refugees”, upušta i u
sao okrenuta je kritici cjelokupne mo- pušteno od zakona koji ne propisuje ništa do samoga sebe znači “ostati
analizu fenomena izbjeglica. Izbjeglica
derne politike. U “Homo saceru”, naunutar
nihilizma”.
Time
suvereno
naviše nije individualni slučaj, već masostavljajući na Schmittova i Benjamisilje
otvara
jednu
zonu
nerazlučivovni fenomen. Tako primjerice, broj ilenova istraživanja suverenosti, uočaiorgio Agamben profesor je
estetike na Sveučilištu u Veroni u Italiji Također, bio je
gost-predavač u Parizu, te na američkim sveučilištima: Berkeley, Los Angeles, Irvine, Santa Cruz, Northwestern. Njegovo područje rada i djelovanja iznimno je široko. Obuhvaća teoriju književnosti, kontinentalnu filozofiju, političku misao, religijske studije, te umjetnost.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 141
Pr i k a z i
galnih imigranata u Evropi doseže 20
milijuna. Načelo rođenja i načelo suvereniteta u modernoj politici (za razliku od staroga režima) idu zajedno,
te tako tvore koncept nacije-države
koji se na fenomenu izbjeglica pokazuje kao promašaj. Stoga koncepcija nacije-države mora biti napuštena:
“svjetski gradovi trebaju postati gradovi svijeta”.
minacije, a društvo na “društvo konzumenata” (“consumer society”) koje
nema drugoga cilja doli ugodnosti života. Društvena snaga danas mora u
cijelosti uvidjeti vlastitu impotenciju
da bi u budućnosti bila u stanju slomiti svagdje prisutnu vezu između nasilja
i prava, suverenosti i “homo sacera”.
Istinski politički život trebao bi biti
utemeljen na obliku života (form-ofCjelokupna moderna politika nalazi se life). Oblik života shvaćen je kao život
koji nije moguće odvojiti od vlastite
u krizi. Stvarnost više nema nikakve
veze s koncepcijama koje su označava- forme, koji je nemoguće svesti na goli
život, na “homo sacera”. “Život koji
li pojmovi poput: suverenosti, nacije,
prava i demokracije. Država je svede- ne može biti odvojen od vlastite forna na praznu ljušturu suverenosti i do- me jest život za koji ono što je u pita-
nju kao način življenja jest život sam.
Što ova formulacija znači? Ona definira život – ljudski život – u kojem pojedini načini, akti i procesi življenja nisu
jednostavno činjenice nego uvijek i
iznad svega mogućnosti života, uvijek
i iznad svega moć. Svako ponašanje i
svaka forma ljudskoga življenja nikada
nije propisana specifičnom biološkom
sklonošću, niti je određena kojom god
nužnošću; umjesto toga, bez obzira na
to koliko je uobičajena, ponavljana i
društveno obavezna, ona uvijek sadrži
karakter mogućnosti; to je uvijek dovedeno u pitanje življenje samo.”
IZVOR: HTTP://PAUK.FFZG.HR/CEMU/PRIKAZ2.HTML
142 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Pr i k a z i
Religija
i društvo
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 143
Re l i g i j a i d r u š t v o
D . T.
S u z u k i
Daisetz Teitaro Suzuki (1870.-1966.) poznati je japanski učenjak koji je svoj
dug i produktivan život u cijelosti posvetio popularizaciji i tumačenju zenbuddhizma čitaocima na Zapadu. Napisao je čak stotinjak knjiga na japanskom i tridesetak na engleskom jeziku, na koji je i preveo brojne originalne buddhističke tekstove. Nabrojimo samo neka od njegovih poznatijih djela:
Essays in Zen Buddhism (First Series, Second Series, Third Series), An Introduction to Zen Buddhism, The Training of the Zen Buddhist Monk, Living by
Zen, Manual of Zen Buddhism, Zen Buddhism and Its Influence on Japanese
Culture, itd. Više o Suzukiju može se naći u dolje navedenim knjigama (1,2,3),
a posebno u članku Klare Gönc Moačanin: “Daisetz Teitaro Suzuki prvi učitelj zena na Zapadu”, 15 dana, Zagreb; Centar za kulturu i obrazovanje, br. 2,
1993., koji prethodi prijevodu njegova eseja Tumačenje iskustva zena.
Oba Suzukijeva teksta koja donosimo prijevodi su skraćenih njegovih eseja
On Satori - The Revelation of a New Thruth in Zen Buddhism i Chief Characteristics of Satori. Objavio ih je Bernard Phillips, dugogodišnji autorov prijatelj, u knjizi izabranih Suzukijevih spisa The Essentials of Zen Buddhism,
New York: E.P. Dutton & Co. Inc, 1962, u trećem poglavlju koje nosi naslov
The Enlightenment Experience, a eseji se nalaze na str. 153-169. Integralna verzija prvog eseja objavljena je u Suzukijevoj knjizi Essays in Zen Buddhism (First Series), London: Rider&Co, 1949, pp. 229-266, a drugi je objavljen
u knjizi Essays in Zen Buddhism (Second Series), London: Rider&Co, 1950,
pp. 30-36.
Na koncu je još možda bitno napomenuti da je za jedno potpunije razumijevanje ovih eseja o satoriju kao suštini zena potrebno prethodno poznavanje
kako osnova zena tako i buddhizma uopće. Stoga umjesto komentara, koji bi
prije otežali negoli olakšali razumijevanje, upućujemo na sljedeće lako
dostupne naslove:
1. Vladimir Devidé, Zen, Zagreb, Znanje, 1992.
2. D.T. Suzuki, E. From, Zen i psihoanaliza, Beograd, Nolit, 1964.
3. Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija (tom II), Zagreb, Liber, 1978.
4. A.W. Watts, Put Zena, Beograd, NIRO Književne novine, 1982.
NAPOMENA PREVODIOCA: sve okrugle zagrade u tekstovima su autorove dok u uglatim zagradama prevodilac na
pojedinim mjestima daje izvorni engleski termin. Sve bilješke označene brojevima su također Suzukijeve, a one označene brojem i zvjezdicom prevodiočeve su i namjera im je da posluže kao kratka objašnjenja slabije poznatih ili
strogo stručnih termina, a poradi što potpunijeg razumijevanja teksta. Suzuki na pojedinim mjestima izostavlja
dijakritičke znake, ali u pravilu se uvijek radi o onim terminima koji su se udomaćili na Zapadu.
Prevodilac stoga nije smatrao potrebnim da ih sam dodaje.
144 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
O satoriju - otkrivenje
jedne nove istine
u zen-buddhizmu
Zen može izgubiti svoju cjelokupnu književnost, sve svoje samostane i sva
svoja pomoćna sredstva; ali sve dok u njemu ima satorija, preživjet će do
u vječnost
D.T. Suzuki
S
UŠTINA ZEN-BUDDHIZMA SASTOJI SE U STJECANJU
jedne nove točke gledanja na život i stvari uopće.
Time mislim da, ako želimo zaći u najunutarnjiji život zena, mi moramo napustiti sve naše uobičajene navike mišljenja koje upravljaju našim svakodnevnim životom,
moramo pokušati vidjeti da li postoji neki drugi način prosuđivanja stvari, ili radije da li je naš uobičajeni način uvijek dovoljan da nam pruži krajnje zadovoljenje naših duhovnih potreba. Ako se osjećamo nekako nezadovoljni ovim
životom, ako postoji nešto u našem uobičajenom načinu
življenja što nas lišava slobode u njenom najsvetijem smislu, mi moramo poduzeti napor da negdje pronađemo put
koji će nam pružiti osjećaj konačnosti i zadovoljenosti. Zen
predlaže da to učini za nas i uvjerava nas u mogućnost stjecanja jednog novog gledišta u kojemu život poprima svježiji, dublji i ispunjeniji vid. To stjecanje je, međutim, doista
i prirodno najveća mentalna kataklizma koju čovjek može
dovesti do kraja u svom životu. To nije lak zadatak, to je
neka vrsta vatrenog krštenja, i čovjek mora proći kroz tu
oluju, taj zemljotres, to rušenje planina i mrvljenje stijenja
u komadiće.
Ovo stjecanje novog gledišta u našem odnošenju spram
života i svijeta japanski proučavatelji zena obično nazivaju “satorijem” (wu na kineskom). To je zapravo drugo ime
za prosvjetljenje (anuttara-samyak-sambodhi), što je riječ
koju je koristio Buddha i njegovi indijski sljedbenici sve od
vremena njegove spoznaje pod drvetom Bodhi kraj rijeke
Nairañjane. Postoji nekoliko drugih izraza u kineskom jeziku koji označavaju to duhovno iskustvo, od kojih svaki ima
posebno suznačenje, što oprezno ukazuje na to kako se ta
pojava tumači. U svakom slučaju, ne postoji zen bez satorija, koji je doista alfa i omega zen-buddhizma. Zen može
izgubiti svoju cjelokupnu književnost, sve svoje samostane
i sva svoja pomoćna sredstva; ali sve dok u njemu ima satorija, preživjet će do u vječnost. Želim naglasiti ovu najtemeljniju činjenicu koja se tiče samog života zena, jer čak i
među samim proučavateljima zena postoje neki koji su slijepi za ovu središnju činjenicu i skloni su misliti da kada se
zen razjasni logički ili psihološki, ili kao jedna od buddhističkih filozofija koja se može shvatiti uz pomoć strogo tehničkih i pojmovnih buddhističkih izraza, da je zen iscrpljen i da u njemu ne preostaje više ništa što ga čini onim
što jest. Ja pak tvrdim da život zena započinje otvaranjem
satorija (k’ai wu na kineskom).
Satori se može odrediti kao intuitivni uvid u narav stvari nasuprot analitičkom i logičkom razumijevanju istih. To
praktično znači otkrivenje jednog novog svijeta do sada
neopaženog u zbrci dualistički obrazovanog uma. Ili možemo reći to da se sa satorijem čitavo naše okružje promatra iz jednog sasvim neočekivanog ugla opažanja. Ma kako
bilo, svijet za one koji su dosegli satori nije više onaj stari
svijet kakav je nekoć bio; čak i sa svim svojim protičućim
potocima i gorućim vatrama, on više nikada nije onaj isti.
Logički izrečeno, sve njegove oprečnosti i proturječnosti
ujedinjene su i usklađene u jednu čvrstu organsku cjelinu.
To je tajna i čudo, ali prema zen-učiteljima takvo koje se
odigrava svakoga dana. Satori se tako može zadobiti samo
onda kada ga jednom osobno iskusimo.
Manje ili više slaba i djelomična sličnost ili analogija s
njim može se naći u rješenju teškog matematičkog problema, ili u trenutku nekog velikog otkrića, ili kada se iznenadno ukaže način bijega usred najbeznadnijih zamršenosti;
ukratko, kada čovjek uzvikne “Heureka! Heureka!”. No ovo
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 145
Re l i g i j a i d r u š t v o
se odnosi samo na intelektualni vid satorija, koji je stoga
nužno djelomičan i necjelovit te ne dodiruje same temelje života shvaćenog u smislu jedne nedjeljive cjeline. Satori kao istinsko zen-iskustvo mora se ticati cjelokupnosti života. Jer ono što zen predlaže jest revolucija, a također i revaluacija čovjeka kao duhovnog jedinstva. Rješenje matematičkog problema privedeno je kraju tim rješenjem, ono
ne pogađa čovjekov život u cjelini. Tako je i sa svim ostalim posebnim pitanjima, praktičnim ili znanstvenim, ona
ne ulaze u osnovni ton života pojedinca. No otvaranje satorija je preinaka života samog. Kada je istinski - jer postoje mnoge njegove patvorine - njegovi učinci na čovjekov
moralni i duhovni život su revolucionarni, a također su i
uzvisujući, pročišćujući, kao što su i zahtjevni. Kada su jednog učitelja zapitali u čemu se sastoji budhinstvo [Buddhahood], on je odgovorio: “Dno vedra je probijeno.” Iz ovoga možemo vidjeti kakva je cjelovita revolucija proizvedena tim duhovnim iskustvom. Rođenje novog čovjeka doista
je kataklizmičko.
Ovo duhovno uznošenje cjelokupnog čovjekovog života se
u psihologiji religije naziva “obraćenjem”. No kako taj pojam koriste uglavnom kršćanski obraćenici, on se u svom
strogom smislu ne može primijeniti na buddhističko iskustvo, pogotovo ne na ono sljedbenika zena; taj pojam ima
suviše afektivan ili emocionalan prizvuk da bi se stavio na
mjesto satorija, koji je prije svega spoznajni [noetic]. Opća
je tendencija buddhizma, kao što znamo, više intelektualna
nego emocionalna i njegov nauk o prosvjetljenju oštro ga
razlikuje od kršćanskog poimanja spasenja; zen kao jedna
od mahayana-školâ sudjeluje u velikoj mjeri u onome što
bismo mogli nazvati transcendentalnim intelektualizmom,
koji ne završava u logičkom dualizmu. Poetski ili figurativno izražen, satori je “otvaranje cvijeta-uma”, ili “otklanjanje tereta”, ili “razbistrenje rada uma”.
Sve ovo nastoji označiti pročišćenje jednog prolaza koji je
na neki način zapriječen ometajući slobodan, nesmetan
rad stroja ili pun prikaz njegovih unutrašnjih radnji. Otklanjanjem te smetnje pred nama se otvara novi pogled, bezgranično prostran i dosežući kraj vremena. Kako se život
time osjeća potpuno slobodan u svojoj djelatnosti, što nije
bio slučaj prije probuđenja, on se sada raduje do najvišeg
stupnja svojih mogućnosti, dosegnuće kojih je cilj zen-discipline. To se često smatra istoznačnim s “lišenošću interesa i siromaštvom svrhovitosti”. No prema zen-učiteljima,
nauk o nepostignuću odnosi se na subjektivni stav uma koji
nadilazi granice misli. On ne opovrgava etičke ideale niti ih
nadilazi; on je naprosto unutrašnje stanje svijesti bez odnosa s njenim objektivnim posljedicama.
1
* * *
Što se tiče otvaranja satorija, sve što zen može učiniti jest
da ukaže na put a ostatak prepusti čovjekovom vlastitom
iskustvu; što će reći, slijeđenje tog ukazivanja i stizanje na
cilj - to čovjek mora učiniti sam i bez pomoći drugoga. Bez
obzira na to što sve učitelj može učiniti, on je nemoćan u
tome da učini nešto kako bi učenik zahvatio stvar ukoliko ovaj nije iznutra potpuno spreman za to. Baš kao što
ne možemo prisiliti konja da pije protiv njegove volje, tako
je i zahvaćanje konačne stvarnosti nešto što čovjek mora
učiniti sam. Baš kao što cvijet cvjeta iz svoje vlastite unutrašnje nužnosti, tako i uviđanje čovjekove vlastite naravi
mora biti izljev njegovog vlastitog unutrašnjeg preobilja.
To je mjesto gdje je zen tako osoban i subjektivan, u smislu
da je nutarnji i stvaralački. U agama1 i nikaya2 književnosti vrlo često susrećemo izraze poput “Atta-dipa viharatha atta-sarana anañña-sarana”, ili “sayam abhiñña, ili “Dittha-dhammo patta-dhammo vidita-dhammo pariyogalhadhammo apparappaccayo satthu sasane”; oni pokazuju da
je prosvjetljenje probuđenje, unutar samoga sebe i neovisno od drugih, jednog unutrašnjeg osjećaja u čovjekovoj
svijesti, koji čovjeka čini sposobnim da stvori jedan svijet
vječne harmonije i ljepote – zavičaj nirvane.
Rekao sam da nam zen ne pruža nikakvu intelektualnu pomoć, niti gubi vrijeme na to da nam nešto dokaže; on tek
sugerira ili ukazuje, ne zato jer želi biti neodređen, već zbog
toga što je to doista jedino što on može učiniti za nas. Kada
bi mogao, on bi učinio sve da nam pomogne kako bismo
došli do razumijevanja. Zen zapravo iscrpljuje sva moguća
sredstva da to učini, kao što možemo vidjeti u ophođenju
svih velikih učitelja spram njihovih učenika. Čak i kada ih
doslovce obaraju na zemlju, u njihovu dobrohotnost se nikada ne može sumnjati. Oni samo čekaju na vrijeme kada
će umovi njihovih učenika sazrijeti za konačni trenutak.
Kada on nastupi, prilika da se otvori oko za istinu zena leži
svuda uokolo. Čovjek ju može iskoristiti čuvši neartikulirani zvuk ili nerazumljivu primjedbu, gledajući cvjetanje cvijeta ili susrevši se sa bilo kojim beznačajnim svakodnevnim
događajem kao što je spoticanje, podizanje zastora, mahanje lepezom, itd. Sve su to dovoljni uvjeti koji će probuditi
čovjekov unutrašnji osjećaj. Očigledno jedan najbeznačajniji događaj, a njegov učinak na um ipak beskonačno nadilazi sve što bi čovjek od njega mogao očekivati. Jedan lak
dodir užarene žice i nastupa eksplozija koja potresa same
temelje zemlje. Zapravo svi uzroci satorija nalaze se u umu.
To je razlog zašto, kada za to dođe vrijeme, sve što je tu ležalo prsne poput vulkanske erupcije ili bljesne poput mu3
nje. Zen to naziva “povratak čovjeka vlastitoj kući”, jer nje-
Agama-književnost je čest naziv za tekstove koji spadaju u kanon mahayana-književnosti.
Nikaya-književnost je naziv za dio tekstova Sutta-pitake, jedne od triju “košara” koje čine osnov pali-kanona, odnosno hinayana-književnosti.
3
Poredba s munjom u Kena upanisadi (IV,30), a kako to pretpostavljaju neki učenjaci, nema za cilj da opiše osjećaj neizrecivog strahopoštovanja prema
naravi Brahmana, već slikovito opisuje prsnuče prosvjetljenja u svijesti. “A-a-ah” doživljaj je ovdje vrlo značajan.
2
146 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
govi sljedbenici će izjaviti: “Sada si se pronašao; od samog
početka ništa ti nije bilo uskraćeno. Ti sam si zatvorio svoje oko za tu činjenicu. U zenu se nema što objasniti, ništa
za podučiti, a što bi doprinijelo tvom znanju. Ukoliko ono
ne izraste iz tebe samoga, nikakvo znanje za tebe zapravo
nema vrijednosti; posuđeno perje nikada ne naraste.”
* * *
Do sada se pojava zvana satori u zen-buddhizmu obrađivala kao ona koja sačinjava suštinu zena, kao točka obrata u čovjekovom životu koja otvara um za jedan širi i dublji
svijet, kao nešto što se može pokupiti i iz najbeznačajnijeg
događaja u svakodnevnom životu. Želio bih privesti kraju ovaj esej ističući nekoliko općih opaski u svrhu kratkog
pregleda buddhističkog iskustva poznatog kao satori.
1. Ljudi često zamišljaju da se u disciplini zena radi o tome
da se izazove stanje autosugestije putem meditacije. To nije
sasvim točno. Kao što možemo vidjeti iz raznih gore navedenih primjera, satori se ne sastoji u proizvođenju nekog
prethodno umišljenog stanja tako da se o njemu intenzivno
misli. On je rastuća svijest jedne nove snage u umu koja ga
čini sposobnim da prosuđuje stvari s nove točke gledišta.
Još od samog početka razvitka svijesti navođeni smo da na
unutrašnje i izvanjske poticaje odgovaramo na jedan pojmovni i analitički način. Disciplina zena se sastoji u tome
da se poremeti taj umjetno izgrađeni okvir jednom za svagda i da ga se preoblikuje na potpuno novoj osnovi. Stariji
okvir je “Neznanje” (avidya), a novi “Prosvjetljenje” (sambodhi). Stoga je očigledno da meditiranje o nekoj metafizičkoj ili simboličnoj tvrdnji koja je proizvod naše relativne
svijesti ne igra nikakvu ulogu u zenu.
2. Bez postignuća satorija nitko ne može prodrijeti u tajnu zena. On je iznenadni blijesak jedne nove istine o kojoj
se do sada uopće nije ni sanjalo. On je neka vrsta mentalne katastrofe koja se događa sasvim iznenada nakon tako
mnogo gomilanja intelektualne i dokazane građe. To gomilanje doseže svoju granicu i čitavo se to zdanje sada ruši,
i gle, jedno novo nebo razastire se pred vašim sveobuhvatnim pogledom. Voda se iznenada smrzava kada dosegne
određenu točku, tekućina se pretvara u krutu tvar i više ne
teče. Satori vam dolazi neopazice kada osjećate da ste iscrpli vaše cjelokupno biće. Religiozno gledano, to je novo
rođenje, i, moralno, prevrednovanje čovjekovog odnosa
spram svijeta. Ovaj se sada pojavljuje odjeven u drugačiju
odjeću koja pokriva svu ružnoću dualizma, koji se u buddhističkoj frazeologiji naziva prividom (maya) rođenim iz
rasuđivanja (tarka) i pogreške (vikalpa).
4
3. Satori je raison d’être zena i bez njega zen nije zen. Stoga je svako vješto sredstvo (upaya), disciplinirano ili doktri4
narno, usmjereno ka dostignuću satorija. Zen-učitelji nisu
mogli ostati strpljivi čekajući da satori dođe samo od sebe;
to jest, da dođe tu i tamo i po vlastitom nahođenju. Oni
s punom ozbiljnošću iznalaze neki način kako bi postigli
to da ljudi promišljeno ili sistematično steknu uvid u istinu zena. Njihova naizgled zagonetna predstavljanja te istine usmjerena su uglavnom na to da stvore jedno određeno
stanje uma kod njihovih učenika, koje će popločiti put koji
vodi ka prosvjetljenju zena. Sva intelektualna razlaganja
i nagovarajuća uvjeravanja [exhortatory persuasions] do
tada provedena od strane religijskih i filozofskih vođa nisu
uspjela proizvesti željeni učinak. Učenici su sve više i više
bili vođeni pogrešnim putem. Kinezi su naročito bili u nedoumici kako da shvate središnju točku buddhističkog nauka kad je buddhizam bio uveden u Kinu sa svom svojom
indijskom opremom, sa svojim visokometafizičkim apstrakcijama i sa vrlo složenim sustavom moralne discipline.
Bodhidharma, Eno, Baso i drugi učitelji primijetili su tu činjenicu. Prirodna posljedica toga bilo je obznanjenje zena;
satori je postavljen iznad čitanja sutri i učenjačkih raspravi sastri, i poistovjećen je sa zenom. Zato je zen bez satorija
kao papar bez ljutine. No pri tome ne smijemo zaboraviti
da postoji tako nešto kao što je bivanje suviše svjesnim satorija, što doista treba prezirati.
4. To naglašavanje satorija u zenu iznad svega drugoga
čini prilično značajnom činjenicu da zen nije sustav dhyane kako se ona vježba u Indiji ili u drugim školama buddhizma osim zena. Pod dhyanom se obično razumijeva neka
vrsta meditacije ili kontemplacije, to jest učvršćenje misli,
naročito u mahayana-buddhizmu, na nauk o ništavilu (sunyata). Kada je um tako izvježban da je sposoban ostvariti uvid u stanje savršene praznine u kojoj nije preostalo ni
traga svijesti, iz kojega je iščeznuo čak i osjećaj bivanja nesvjesnim - drugim riječima, kad su svi oblici mentalne aktivnosti zbrisani iz polja svijesti, koja je sada poput nebeskog
svoda lišenog svakog tračka oblaka, naprosto jedno široko prostranstvo plavetnila - za dhyanu se kaže da je dosegla svoje savršenstvo. To se može nazvati ekstazom ili transom, ali to nije zen. U zenu mora biti satorija, mora se zbiti sveopći mentalni obrat koji razara stare nakupine intelektualnosti i postavlja temelje jedne nove vjere; mora doći
do buđenja jednog novog osjećaja koji će preispitati stare stvari iz jednog u potpunosti novog i okrepljujućeg ugla
opažanja. U dhyani nema ni jedne od ovih stvari, jer ona je
tek vježba smirivanja uma. Kao takva ona nesumnjivo ima
svojih vrijednosti, ali zen ne treba poistovjetiti s takvom
dhyanom. Buddha se zbog toga i razočarao u svoja dva učitelja sankhye, u čijim učenjima su meditacije imale tako
brojne stupnjeve odvajanja od samog sebe [self-abstraction] ili poništenja misli.
5. Satori nije viđenje Boga kakav On jest, kao što to tvrde
Razlog postojanja (franc.).
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 147
Re l i g i j a i d r u š t v o
neki kršćanski mistici. Zen je od samog početka razjasnio
svoju glavnu tezu, a to je uvid u djelo stvaranja, a ne susret
sa Stvaraocem Samim. Ovoga bi se zatim moglo naći zaokupljenim oblikovanjem Njegova svemira, no zen može
nastaviti sa svojom djelatnošću čak ako se Njega tamo i ne
pronađe. Zen ne ovisi o Njegovoj potpori. Kada shvati razlog življenja života, on je zadovoljan. Hoen iz Gosozana je
običavao pokazati svoju vlastitu šaku i zapitati svoje učenike zašto se to zove šaka. Kad čovjek zna zašto, tu je satori i čovjek ima zen. Što se pak tiče Boga kako ga shvaća
misticizam, tu postoji dohvaćanje jednog određenog predmeta, a kada imate Boga, sve što nije Bog je isključeno. To
je samoograničenje. Zen hoće apsolutnu slobodu, čak i od
Boga. “Bez obitavališta” znači da se “Isperi svoja usta čak i
kad izgovoriš riječ ‘Buddha’” svodi na isto. To ne znači da
zen želi biti morbidno svjetovan i bezbožan, već da poznaje necjelovitost imena. Stoga kad se od Yakusana zatražilo
da održi predavanje, on nije izrekao ni riječ, već je umjesto
toga sišao s mjesta za propovijedanje i otišao u svoju sobu.
Hyakujo je tek pošao nekoliko koraka prema naprijed, zastao i raširio ruke - što je bilo njegovo izlaganje velikog načela buddhizma.
6. Satori je najprisnije osobno iskustvo i stoga se ne može
izraziti riječima ili opisati na bilo koji način. Sve što čovjek
može učiniti u smislu priopćavanja tog iskustva drugima
jest da sugerira i ukazuje, i to samo kao pokušaj. Onaj koji
ga ima smjesta razumije kada su takvi nagovještaji dani, no
kada ga pokušamo ugledati uz pomoć tih danih nagovještaja, potpuno promašujemo. Tada smo poput čovjeka koji
kaže da voli najljepšu ženu na svijetu, a koji ne zna ništa
o njenom porijeklu, njenom društvenom položaju, ne zna
njeno ime i prezime, niti išta zna o njenoj osobi, kako u fizičkom tako i u moralnom smislu. Također smo poput čovjeka koji gradi stubište na raskrižju da bi se tako popeo na
viši kat palače, a koji ipak ne zna gdje se ta palača nalazi, na
istoku ili zapadu, sjeveru ili jugu. Buddha je postupio sasvim suvislo kada se na taj način narugao svim onim filozofima i ispraznim pričalicama svoga vremena koji su se bavili tek apstrakcijama, praznim mnijenjima i neplodnim ukazivanjima. Zbog toga zen od nas hoće da to stubište izgradimo pravo ispred svake palače na čiji viši kat se namjeravamo popeti. Kada možemo reći: “Ovo je sama osobnost,
ovo je sama kuća”, tada imamo satori susrevši se s njim lice
u lice i ostvarenog našim vlastitim snagama. (Ditthe va
dhamme sayam abhiñña sacchikatva.)
7. Satori nije morbidno stanje uma, pogodan predmet proučavanja psihologije abnormalnosti. Ako je uopće nešto,
on je savršeno normalno stanje uma. Kada govorimo o
mentalnom obratu, čovjeka to može zavesti da zen smatra
nečim čega se obično ljudi trebaju kloniti. To je pogrešno
5
6
Hoji Bunkin, učenik Hofoku Jutena (u. 928).
Tj. autor sam.
148 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
gledanje na zen, nažalost često prisutno kod kritičara obuzetih predrasudama. Kao što je Nansen izjavio, on je vaša
5
“svakodnevna smisao”. Kada je kasnije jedan redovnik upitao svog učitelja što se mislilo pod “svakodnevnom mišlju”,
ovaj mu je odgovorio:
Pijući čaj, jedući rižu,
Provodim svoje vrijeme kako dolazi;
Gledajući dolje na potok, gledajući gore u planine,
Kako se odista smireno i opušteno osjećam!
Da li će se vrata otvoriti prema van ili unutra, u potpunosti
ovisi o tome kako se namjesti šarka. U tren oka sve je izmijenjeno, i vi imate zen, i savršeni ste i normalni kao što ste
uvijek bili. Štoviše, u međuvremenu ste stekli nešto sasvim
novo. Sve vaše mentalne aktivnosti sada se odvijaju na jedan drugačiji način, što pruža mnogo veće zadovoljstvo,
veći mir, i ispunjava mnogo većom radošću od bilo čega
drugoga što ste imali ikad prije. Ton vašeg života je promijenjen. U njemu postoji nešto podmlađujuće. Proljetno cvijeće izgleda ljepše, a planinski potok teče mirniji i bistriji.
Subjektivna revolucija koja donosi ovakvo stanje stvari ne
može se nazvati abnormalnom. Kada život postane radosniji, a njegovo prostranstvo široko kao svemir sam, u satoriju mora biti nešto prilično zdravo i vrijedno čovjekovog
nastojanja da to dosegne.
8. Pretpostavlja se da mi živimo u istom svijetu, ali tko
može reći da je ova stvar koja se obično naziva kamenom
što leži pred ovim prozorom ista stvar za sve nas? Prema
6
tome kako mi gledamo na to, nekima kamen prestaje biti
kamen, dok za druge on zauvijek ostaje bezvrijedan primjerak geološkog stvaranja. A to početno razilaženje u pogledima kasnije za sobom povlači jedan beskonačan niz razilaženja u našim moralnim i duhovnim životima. Tek jedan mali okret, da tako kažemo, u našim načinima mišljenja, a ipak kakva će ogromna razlika na koncu izrasti među
nama! U zenu je satori taj okret, ili radije zaokret, ne u krivom smjeru, već u jednom dubljem i punijem smislu, a on
rezultira otkrivenjem jednog svijeta potpuno novih vrijednosti.
I ponovo, ti i ja ispijamo šalicu čaja. Sam taj čin je očigledno sličan, ali tko može reći koliko je u subjektivnom smislu širok jaz između tebe i mene? U tvom pijenju možda
nema zena, dok je moje dupkom njime ispunjeno. Razlog
tome je taj što se jedan od nas kreće u logičkom krugu, a
drugi je izvan njega; što će reći, u jednom slučaju potvrđuju
se kruti zakoni takozvane intelektualne djelatnosti [intelle-
Re l i g i j a i d r u š t v o
ction], a djelatnik čak i kada djeluje nije u stanju sebe osloboditi od tih intelektualnih okova; dok je u drugom slučaju subjekt zakoračio novim putem i uopće nije svjestan
podvojenosti svog djela; u njemu život nije rascijepljen na
objekt i subjekt ili u djelovanje i djelovano. Pijenje za njega
u tom trenutku predstavlja cjelokupnu činjenicu, cijeli svijet. Zen živi i stoga je slobodan, dok je naš “uobičajeni” život u ropstvu; satori je prvi korak ka slobodi.
9. Satori je prosvjetljenje (sambodhi). Sve dok je buddhizam nauk o prosvjetljenju, kao što znamo da jest, iz njegove ranije kao i iz njegove kasnije književnosti, i sve dok
zen tvrdi da je satori njegov vrhunac, za satori se mora reći
da predstavlja sam duh buddhističkog naučavanja. Kada se
zen obznanjuje kao prenošenje buddha-citte (fu-hsin) neovisno od logičkog i diskurzivnog izlaganja u kanonskim
spisima, bilo hinayane ili mahayane, to nikako nije preuveličavanje njegove temeljne odlike u razlici spram drugih škola buddhizma koje su se razvile u Japanu i Kini. Ma
kako bilo, nema sumnje da je zen jedan od najdragocjenijih
i u mnogim svojim vidovima jedan od najizvrsnijih duhovnih posjeda ostavljenih u nasljeđe ljudima na Istoku. Čak
i kad ga se smatra buddhističkim oblikom spekulativnog
misticizma koji nije nepoznat Zapadu u filozofiji Plotina,
Eckharta i njihovih sljedbenika, sama njegova cjelokupna
književnost od šestog patrijarha, Ena, tako dobro očuvana, vrijedna je ozbiljnog proučavanja učenjaka i tragalaca
za istinom. A tada cjelokupno tijelo koana koje sustavno
stupnjuje napredak u duhovnom buđenju postaje čudesno
blago u rukama zen-redovnika u Japanu danas.
PREVEO S ENGLESKOGA: DOMAGOJ ORLIĆ
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 149
Re l i g i j a i d r u š t v o
Glavne odlike satorija
U zenu nema riječi; kad imate satori, imate sve
D.T. Suzuki
D
AIE JE BIO VELIKI ZAGOVORNIK SATORIJA, A JEDNA
OD njegovih omiljenih izreka bila je: “U zenu nema
riječi; kad imate satori, imate sve.” Otuda potječu
njegovi jaki razlozi za nj, koji su proizašli, kako je to već
bilo pokazano, iz njegovog vlastitog iskustva. Sve do tada,
on je bio potpuno spreman da napiše raspravu protiv zena,
u kojoj je namjeravao opovrći sve ono što su zenu pripisivali njegovi sljedbenici. Razgovor vođen s njegovim učiteljem Engom je, međutim, slomio svu njegovu dotadašnju
odlučnost, čineći od njega jednog od najstrastvenijih zagovornika zen-iskustva. U nastavku ove studije o vježbi koan,
bit će još mnogo prilika da spomenem Daiea. U međuvremenu bih želio nabrojiti neke od najistaknutijih značajki
satorija, koje će nam kasnije pomoći da razumijemo ulogu
koana u cjelokupnoj strukturi zena.
1. Iracionalnost [Irrationalit y] . Pod tim mislim
da satori nije zaključak do kojeg se dolazi rasuđivanjem i da
se on opire svakom intelektualnom određenju. Oni koji su
ga iskusili uvijek su u nedoumici kako da ga smisleno i logički objasne. Kad god je uopće objašnjavan, bilo riječima
ili gestama, njegov sadržaj u manjoj ili većoj mjeri pretrpi
neko osakaćenje. Neupućeni stoga nisu u stanju da ga shvate uz pomoć onoga što je izvanjski vidljivo, dok pak oni koji
su imali to iskustvo razlučuju ono što je u njemu nepatvoreno od onog što takvo nije. Iskustvo satorija je tako uvijek
obilježeno iracionalnošću, neobjašnjivošću i neopisivošću.
Poslušajmo Daiea još jednom: “Ova stvar (tj. zen) je poput
velikog ognja; kada mu se približiš, zasigurno će ti ispržiti
lice. Ona je također i poput mača koji samo što nije izvučen
iz korica; kada je jednom izvučen, netko će zasigurno izgubiti život. No ako ne odbaciš korice i ne pristupiš ognju,
nisi ništa bolji od komada stijene ili drveta. Kad se to je1
dnom dogodi, čovjek mora biti čvrstog i odvažnog duha.”
Tu nema ničega što bi navodilo na sabrano rasuđivanje i
smirenu metafizičku ili epistemološku analizu, ali ima ne-
kog očajničkog htijenja da se prodre kroz nesavladivu prepreku, htijenja potaknutog nekom iracionalnom snagom
što leži iza njega. Zato se i ishod također opire intelektualnom razmatranju ili opojmljavanju.
2. Intuitivni uvid [Intuitive Insight]. Da je spoznajni kvalitet prisutan u mističnim iskustvima, istaknuo je
James u svojoj knjizi Različitosti religioznog iskustva [Varieties of Religious Experience], a to se odnosi i na zen-iskustvo poznato kao satori. Drugo ime za satori je kensho (chien-hsing), što znači “vidjeti suštinu ili Narav”, a to jasno dokazuje da u satoriju ima “viđenja” ili “opažanja”. Da je to
viđenje sasvim drugačije kvalitete od onog što se obično
označava kao znanje, ne treba posebno isticati. Eki se pripisuje ova izjava u vezi s njegovim satorijem kojeg je potvrdio
sam Bodhidharma: “(Što se tiče mog satorija), on nije posvemašnje poništenje; on je najprimjerenije znanje; samo
ono se ne može izraziti riječima.” S tim u vezi Jinne je bio
jasniji, jer on kaže da je “jedan znak chi (znanje) izvor svih
tajni (myo).”2
Bez tog spoznajnog kvaliteta satori bi izgubio svu svoju
prodornost, a ona je doista razlog satorija samog. Korisno
je napomenuti da se znanje sadržano u satoriju odnosi na
nešto opće, a u isto vrijeme na pojedinačni vid postojanja.
Kada je prst podignut, to podizanje znači, sa stajališta satorija, mnogo više nego sam taj čin podizanja. Neki će ga nazvati simboličnim, ali satori ne ukazuje ni na što sebi onostrano, pošto je po sebi konačan. Satori je znanje pojedinačnog predmeta, a također i Stvarnosti koja je, ako tako
mogu reći, u njegovoj pozadini.
3. Mjero davnost [Authoritativeness]. Pod tim
mislim da je znanje ostvareno satorijem konačno te da ga
nikakva količina logičkog dokazivanja ne može pobiti. Pošto je izravno i osobno, dovoljno je samo sebi. Sve što logika tu može učiniti jest da ga objasni, da ga protumači
Daieva propovijed na zahtjev Ri Senkyoa.
Shumitsu u Zen-učitelji i učenici. Myo je riječ koju je teško prevesti; ona često znači “izvrsnost”, “neodrediva suptilnost”. U ovom slučaju myo je tajnoviti put na kojemu su stvari predočene tom krajnjem znanju.
1
2
150 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
u odnosu na ostale vrste znanja kojima su ispunjeni naši
umovi. Satori je tako oblik opažanja, jedno unutrašnje opažanje, koje se zbiva u najunutarnjijem dijelu svijesti. Otuda
osjećaj mjerodavnosti, što znači konačnosti. Tako se obično kaže da je zen poput pijenja vode, jer jedino čovjek sam
može znati da li je ona topla ili hladna. Kako zen-opažanje
predstavlja granicu iskustva, ne mogu ga poreći neupućeni
koji nemaju to iskustvo.
4. Pot vrđivanje [Affirmation]. Ono što je mjerodavno i konačno nikada ne može biti negativno; jer negiranje je bez vrijednosti za naš život, ono nas ne vodi nikamo,
ono nije snaga koja potiče niti ono pruža čovjeku prostor
za odmor. Mada se iskustvo satorija ponekada izražava negativnim pojmovima, ono je u suštini potvrdan stav spram
svih stvari što postoje; ono ih prihvaća kako dolaze bez
obzira na njihovu moralnu vrijednost. Buddhisti to nazivaju ksanti, “strpljenje”, ili, prikladnije, “prihvaćanje”, to jest,
prihvaćanje stvari u njihovom nadodnosnom [suprarelative] ili transcendentalnom vidu u kojemu je beskoristan dualizam bilo koje vrste.
Neki bi mogli reći da je ovo panteističko shvaćanje. Međutim, taj pojam ima određeno filozofsko značenje i ja ga ne
bih želio vidjeti upotrebljenog u tom smislu. Ako ga se tako
protumači, zen-iskustvo se izlaže beskrajnim nesporazumima i “kaljanjima”. Daie u svom pismu Myosou piše: “Jedan drevni mudrac kaže da sâm Tao ne zahtijeva nikakvo
posebno discipliniranje, samo ne dozvoli da on bude okaljan. Ja bih rekao: govoriti o umu ili naravi je kaljanje; govoriti o onom nedokučivom ili tajnovitom je kaljanje; vježbati meditaciju ili smirivanje je kaljanje; usmjeriti svoju pažnju ka njemu, razmišljati o njemu je kaljanje; pisati o njemu ovako s četkicom na papiru je posebno kaljanje. Pa što
onda moramo učiniti da bismo se ispravno usmjerili i na
pravi način ga se prihvatili? Dragocjeni vajra-mač je upravo ovdje i svrha mu je u tome da odsiječe glavu. Nemoj se
baviti ljudskim pitanjima dobra i zla. Sve je zen baš tako
kako jest i upravo ovdje se trebaš prihvatiti posla.” Zen je
Takvost - jedno uzvišeno potvrđivanje.
5. Osjeć aj O nostranosti [S ense of the B eyond]. Terminologija se može razlikovati u različitim religijama, a u satoriju uvijek postoji ono što bismo mogli nazivati osjećajem Onostranosti. To iskustvo je doista moje
vlastito, ali osjećam da je ono ukorijenjeno negdje drugdje.
Ljuska posebičnosti, u koju je moja osobnost tako čvrsto
zatvorena, rasprskava se u trenutku satorija. Nije nužno da
se sjedinim s nekim bićem koje me nadilazi ili da budem
upijen u njega, već da se moja posebičnost, koju nalazim
tako skučenom i jasno odvojenom od drugih posebičnih
3
4
postojanja, oslobodi tog stiješnjenog zahvata i istopi se u
nešto neopisivo, u nešto sasvim drugačije od onoga na što
sam navikao. Osjećaj koji slijedi je onaj potpunog rasterećenja ili potpunog počinka – osjećaj da se konačno stiglo
na odredište. “Stizanje kući i tiho odmaranje” je izraz kojeg
obično koriste sljedbenici zena. Priča o rasipnom sinu iz
Saddharmapundarika sutre3, u Vajrasamadhi sutri4, a također i u Novom zavjetu, ukazuje na isto osjećanje koje čovjek ima u trenutku iskustva satorija.
Što se tiče psihologije satorija, osjećaj Onostranosti je sve
što o njemu možemo reći. Nazvati ga Onostranim, Apsolutnim, Bogom ili Osobom znači ići dalje od iskustva samog
i upustiti se u nekakvu teologiju ili metafiziku. Čak i reći
“Onostranost” znači reći premalo ili previše. Kada jedan
zen-učitelj kaže: “Nema ni komadića crijepa iznad moje
glave, nema ni centimetra tla pod mojim nogama”, taj izrijek se čini odgovarajućim. Na drugom mjestu nazvao sam
to Nesvjesnim, mada je ta riječ psihologijski opterećena.
6. Neosobni ton [Imp ersonal Tone]. Možda je najizvrsniji vid zen-iskustva to što u njemu nema osobne note
kao što se to može uočiti u mističnim iskustvima kršćanstva. U buddhističkom satoriju nema ni spomena o takvim
osobnim i često seksualnim osjećajima i odnosima primjetnim u ovakvim pojmovima: ljubavni plam, čudesna odaja ljubavi u srcu, zagrljaj, ljubljeni, nevjesta, ženik, duhovni
brak, Otac, Bog, Sin Božji, Dijete Božje, itd. Mogli bismo
reći da su ti pojmovi tumačenja utemeljena na određenom
misaonom sustavu i da doista nemaju ništa zajedničko sa
tim iskustvom samim. Kako god bilo, slično kao u Indiji, u
Kini i Japanu satori je ostao potpuno neosoban, ili radije visokointelektualan.
Da li je to tako zahvaljujući osebujnom karakteru buddhističke filozofije? Da li sâmo to iskustvo poprima svoje obojenosti iz filozofije ili teologije? Ma kako bilo, nema sumnje
da je usprkos nekim sličnostima s mističnim iskustvom
kršćanstva, iskustvo zena naročito lišeno osobne ili ljudske obojenosti. Choben, visoki državni činovnik dinastije
Sung, bio je laički učenik Hosena iz Chiang-shana. Jednog
dana, nakon što je obavio svoje službene dužnosti, našao
se kako u dokolici sjedi u svojoj službenoj sobi, kad sasvim
iznenada udar groma prasnu na njegovo uho i on ostvari stanje satorija. Pjesma koju je tada spjevao opisuje jedan
vid zen-iskustva:
Saddharmapundarika sutra je jedna od najstarijih sutri mahayana-kanona i napisana je negdje oko 1.st.n.ere.
Vajrasamadhi sutra je također jedna od sutri mahayana-kanona na koju se često pozivaju zen-učitelji.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 151
Re l i g i j a i d r u š t v o
Lišen misli, mirno sam sjedio za stolom u svojoj
službenoj sobi,
Sa svojim izvornim umom neuzburkanim, bistrim poput
vode;
Jedan iznenadni udar groma, vrata uma naglo se
otvoriše,
I gle, tu sjedi ovaj starac u svoj svojoj prostodušnosti.
Ovo je vjerojatno sav osobni ton koji se može naći u zeniskustvu, i kakva je samo razlika između tog “starca u svoj
svojoj prostodušnosti” i “Boga u svoj Njegovoj slavi”, a da i
ne govorimo o takvim osjećajima kao što je “nebeska slast
Kristove ljubavi”, itd! Kako je satori jalov, kako neromantičan u usporedbi s mističnim iskustvima kršćanstva!
Nije samo satori tako prozaičan i neslavan događaj, nego i
okružje koje ga pobuđuje također izgleda neromantično i
sasvim lišeno uzvišene osjećajnosti. Satori se doživljava u
vezi s bilo kojim običnim događajem iz čovjekovog dnevnog života. On se ne javlja kao neka izuzetna pojava, kako
je to zabilježeno u mističnim knjigama kršćanstva. Netko
vas zgrabi, ili vas ošamari, ili vam donese šalicu čaja, ili vam
uputi neku najobičniju primjedbu, ili izrecitira odlomak iz
neke sutre ili knjige pjesama, i kada je vaš um zreo za svoje prsnuće, smjesta dosežete satori. Tu nema romantičnih
priča o ljubavnim doživljajima, nema glasa Duha Svetoga,
nema obilja Božanske Milosti, nema nikakvih hvalospjeva.
Tu ništa nije obojeno živim bojama, sve je sivo i krajnje nenametljivo i neprivlačno.
7. Čuvst vo ushićenosti [Feeling of Exaltati on]. Da to čuvstvo neizbježno prati satori, jest zbog činjenice što je on slamanje ograničenosti nametnute čovjeku kao jedinki, a to slamanje nije puki negativan događaj,
već nešto sasvim pozitivno i prepuno smisla jer predstavlja
jedno beskonačno širenje te jedinke. Prevladavajuće čuvstvo, mada ga nismo uvijek svjesni, koje obilježava sve djelatnosti naše svijesti, jest ono ograničenosti i ovisnosti, jer
svijest sâma jest rezultat tih dviju sila koje se međusobno
uvjetuju ili omeđuju. Nasuprot tome, satori se u svojoj biti
sastoji u ukidanju oprečnosti među tim dvjema granicama
u svakom mogućem smislu - a ta oprečnost je princip svijesti kao što je već spomenuto, dok se u satoriju radi o uvidu u Nesvjesno koje nadilazi tu oprečnost.
Kada je se čovjek jednom oslobodi, jasno je zašto se mora
osjećati silno ushićenim. Lutajući izopćenik svuda zlostavljan, ne samo od drugih već i od samoga sebe, otkriva da
je on posjednik sveg bogatstva i moći koju smrtnik uopće
može dosegnuti na ovom svijetu - ako mu to ne može pružiti jako čuvstvo samouznošenja [self-glorification], što bi
drugo moglo? Jedan zen-učitelj kaže: “Kada imaš satori,
sposoban si otkriti raskošnu palaču izgrađenu od dragog
kamenja na jednoj jedinoj vlati trave; no ako nemaš satori, ista ta raskošna palača zaklonjena je jednom običnom
vlati trave.”
Jedan drugi zen-učitelj, očigledno aludirajući na Avatam5
saka sutru , izjavljuje: “O redovnici, gledajte, gledajte! Jedna vrlo blagonaklona svjetlost povoljnog znamenja sja
najsjajnijim blistavilom sveudilj ogromnog svemira tisuća
6
svjetova [chiliacosm] otkrivajući pri tome sve zemlje, sve
7
oceane, sve Sumere , sva sunca i mjesece, sva neba, sva ko8
pna - od kojih svaki broji stotine tisuća kotija . O redovnici, zar ne vidite tu svjetlost?” No ipak, čuvstvo ushićenosti
u zenu je prije jedno tiho čuvstvo samozadovoljstva; ono se
uopće ne pokazuje nakon što je minuo prvi blijesak. U zen
svijesti nesvjesno se ne obznanjuje tako napadno.
8. Trenutačnost [Momentariness]. Satori čovjeku stiže iznenada i iskustvo je to jednog trena. Zapravo, ako
nije iznenadno, to nije satori. Ta iznenadnost (tun) jest ono
što obilježava Enovu školu zena sve od njenog obznanjenja
krajem sedmog stoljeća. Njegov protivnik Jinshu insistirao
je na postepenom razvitku zen-svijesti. Enovi sljedbenici
su se tako istakli kao čvrsti zagovornici nauka o iznenadnosti. Taj iznenadni doživljaj satorija u tom trenu otvara jedan
posve nov vidik, a cjelokupno postojanje se potom vrednuje iz jednog sasvim novog ugla promatranja.
PREVEO S ENGLESKOGA: DOMAGOJ ORLIĆ
5 Avatamsaka sutra je jedan od najvažnijih tekstova mahayana-buddhizma i temeljni tekst kineske sekte Hua-yen (Kegon u Japanu).
6 Chiliacosm je neobična kovanica sastavljena od dvije grčke riječi: khilioi - tisuču i kosmos - red, svemir, svijet.
7 Sumeru je drugo ime za Meru ili mitsku svetu planinu, kako u buddhizmu tako i u hinduizmu, koja predstavlja srediπte svijeta i staniπte bogova.
8 Koti je oznaka za deset milijuna.
152 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
O m! Amit ay a!
Ne mj er i r ij e č ima nei z mj er no,
mi slima ne i stra žuj b ezd ano.
U z abludi j e onaj tko pit a ,
i onaj što o dgov ara .
Šuti!
Sv jetlo Az ije, V III. k njig a
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 153
Re l i g i j a i d r u š t v o
Specifičnost
Budina komuniciranja
U ovom radu obrađene su društveno-religiozne prilike Budinog okruženja,
važniji trenuci iz njegova života, temeljne poruke, zahtjevi koje je tražio od
svojih učenika i primatelja poruke, te komunikacijski kanali koje je koristio
mr. sc. fra Iko Skoko
1. Budino društveno-religiozno
okruženje
C
IVILIZACIJA IZMEĐU 2300.-1600. PR. KRISTA KOJA SE
razvila oko rijeke Inda, naziva se po otkriću grada
Harappe “Civilizacija Harappa”. Štovali su kult Boginje-Majke.
Ratoborna arijevska plemena (Baharati, Jdai, Ani, Puri…)
dolaze na indijsko područje Pandžab1 oko 1500. pr. Krista.
Novi doseljenici s područja ispod Kaspijskog mora donijeli su i novu kulturu, koja je pomiješana s domicilnom kulturom sadržana u četiri velike zbirke Veda (znanje)2, napisane na sanskritu. Zbirke se zovu: 1. Rig-vede: znanje sadržano u 1.028 stihova, opisuje ratovanje između Arijevaca i
starosjedilaca; 2. Sama-vede: znanje sadržano u melodijama, sadrži 585 kitica; 3. Jadžur-vede: znanje sadržano žrtvenim izrekama i 4. Atarve-vede: znanje sadržano u izrekama pri čaranju koje su koristili svećenici kulta vatre (usp.
Luigi Pareti, Paolo Brezzi i Luciano Petech: Historija čovječanstva – kulturni i naučni razvoj, Sv. II./I., Stari vijek, Naprijed, Zagreb, 1967. str. 50. i Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 141.). Cijelo društvo je bilo rascjepkano na
male državice3, koje su bile u neprestanom sukobu oko prevlasti. Iz suživota te dvije kulture razvilo se društvo s četiri kaste: kasta svećenika (brahman), kasta ratnika (kšatrija), kasta trgovaca i poljodjelaca (vaišija) i kasta slugu (šu1
dra). Ova četvrta kasta nije imala nikakva društvena i religijska prava.
Na kraju vedskog razdoblja ta kultura iznjedrila je između
8. i 5. st. pr. Krista tekstove Upanišade4, koje su sadržavale
molitve, obredne pjesme i filozofske tekstove koji nisu bili
usko povezani s brahmanizmom, s ciljem da se pronađe
način kako se izvući iz kruga vječnog rađanja (usp. B. Klaić: Rječnik stranih riječi, NZMH, Zagreb, 2001., str. 1394. i
Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 142.).
Ti tekstovi iznose tadašnji religiozno-filozofski način mišljenja. Vjerovali su u seljenje duše i kruženje egzistencije. Kako će se ponovno pojaviti u životu nečija duša ovisilo je po tadašnjem vjerovanju o karmi, tj. utjecaju dobrih
i loših djela. Vježbanje joge i asketske prakse nisu više davale zadovoljavajući odgovor ljudima, kako se osloboditi
zla i osmisliti život. Društvo je bilo ispunjeno i opterećeno
“metafizičkim spekulacijama, duševnom konfuzijom i kulturnom iscrpljenošću” (usp. Amori d’ Rienkur: Duh Indije, Mo., Motovun, 1991., str. 55.). U tom razdoblju časti se
krava i voda. Krava se časti kao sveta životinja koja daje život, a voda kao dar osloboditelja boga Indre5.
Takvo religiozno-filozofsko ozračje je iznjedrilo veliki broj
putujućih učitelja i nauka, te i pokušaja nadvladavanja sistema kasta. Iz tog razdoblja posebno su poznati Siddhar-
Pandžab (sanskrt. Panča – pet) zemlja s pet rijeka je područje oko rijeke Inda (usp. B. Klaić: Rječnik stranih riječi, NZMH, Zagreb, 2001., str. 998.).
Vede – najstariji indijski književni korpus između 1000. i 500. pr. Krista (usp. Opći religijski leksikon, LZMK, Zagreb, 2002., str. 999.).
3
Jedan od razloga što Indija nema bogatu pisanu povijest su i male rascjepkane države.
4
Prvotno su upanišade značile sjedaljke pred učiteljem koji je podučavao, a zatim nazivaju se tekstovi nastali usmenim stvaralaštvom i predajom (usp.
Opći religijski leksikon, LZMK, Zagreb, 2002., str. 985.).
5
Indra je glavno božanstvo vedizma, gospodar nebeskog svoda.
2
154 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
tha Gautama i budizam te Vardhaman Mahavira i džainizam (usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 260. i Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb, 1990., 142.)
2. Važniji trenutci Budina života
Podatke o Budinu životu imamo iz tekstova koji su nastali
odmah nakon njegova života na Prvom saboru koji je održan u glavnom gradu Magadhe u Rajagrhi. Oko 500 učenika, koji su pamtili Budine riječi, na tom Prvom saboru je
dalo sakupiti te riječi. Drugi je održan sto godina poslije u
gradu Vinyapitki. A oko tisuću učenika je na Trećem saboru, koji je održan u Pataliputri 253. godine prije Krista za
vrijeme kralja Ashoka, radilo devet mjeseci na skupljanju
predaje, ispravljanju i izboru tekstova. Ti tekstovi su uglavnom napisani na srednjoindijskom jeziku paliju, koji je
postao jezik budističkog kanona Tipitaka6, koji ima tri dijela: Vinaya-pitakam (tekstovi o redovničkim pravilima u
Budinim zajednicama), Sutta-pitakam (Budini govori u kojima izlaže svoju nauku) i Abhidhamma-pitakam (sedam
knjiga o metafizičkim pitanjima).
Siddhartha7 Gautama, koji je poznatiji po svome imenu
Buda (Buddha – Probuđeni ili Prosvijetljeni, još se koriste
za njega imena: Sakyamuni – mudrac; Bhagavat – onaj koji
je postigao sreću: Tathagata – savršeni i Jena – pobjedonosni) rođen je oko 560(3)8 prije Krista u mjestu Kapilavatthu, u kraljevstvu plemena Sakya, ispod Himalaja, između
današnjeg Nepala i Indije. Obitelj mu je pripadala kasti ratnika (kšatrija). Njegov otac Shuddhodana bio je vladar tog
kraljevstva. Njegova majka Maha Maya je umrla šesti dan
nakon što ga je rodila. Njega je odnjegovala majkina sestra
Mahaprajapati. Odgojen je u palačama, koje su ga ujedno
štitile od utjecaja vanjskog svijeta. U šesnaestoj godini ženi
se s Yashodharom. U braku su dobili sina, kojem su nadjenuli ime Rahula.9
Njegov život se mijenja kad je tijekom četiri uzastopna putovanja izvan palača susreo senilnog starca, teškog bolesnika, ljude koji su nosili spaliti tijelo nekog mrtvaca i radosnog redovnika koji je bio obrijane glave i obučen u žutu
haljinu (usp. John Allan, John Butterworth, Myrtle Langgley: Što sve ljudi vjeruju, DS, Zagreb, 1988., str. 21). Susret sa starošću, bolešću i smrti učinile su da je postao svjestan da postoji patnja. Nakon te svijesti izgubio je životnu
hrabrost. Međutim, redovnikova radost mu je dala nadu da
postoji i rješenje patnje (usp. Anri Arvon: Budizam, Plato,
Beograd, 2001., str. 30.).
U 29. godini života napušta obiteljski život i sljedećih sedam godina posti i ide od jednog do drugog učitelja i živi
samotnički u šumama. Nakon tih sedam godina dolazi do
zaključka da askestski strogi život ne donosi zadovoljavajuće rješenje. Prosvjetljenje je doživio u mjestu Uruvele, pod
stablom indijske smokve (usp. Anri Arvon: Budizam, Plato,
Beograd, 2001., str. 31.). Smatrao je krajnostima život kao
zadovoljavanje strasti i život u mučenju samog sebe. Došao je do zaključka: što je patnja, odakle je i kako se čovjek
može riješiti. Rješenje je u Srednjem putu koji vodi do oslobođenja i spasenja. Buda je počeo obilaziti različitim mjestima svoje zemlje i propovijedajući novu nauku. Propovijedao je i poučavao svoj pogled na život skoro četrdeset pet
godina jezikom koji su obični ljudi razumjeli.
Umro je prilikom povratka u rodni kraj u osamdesetoj godini života 483. prije Krista nakon riječi: “Prolazan je svaki oblik; stremite bez prestanka” (usp. K. Jasper: Sokrat,
Buda, Konfucije, Isus, Zodijak, Beograd, 1980. str. 139.).
Buda nije pisao svoje govore i poučne razgovore, a niti je to
tražio od svojih učenika. Ubrzo nakon njegove smrti učenici su održali prvi sabor na kojem su skupili i zapisali Budine riječi na paliju, iako je sam Buda govorio na magadhiju, prakritu jeziku magadhskog naroda (Amori d’ Rienkur:
Duh Indije, Mo., Motovun, 1991., str. 57.).10
Tri su dragulja budizma: Budha, dharma (njegovo naučavanje) i sangha (redovnici). (usp. John Allan, John Butterworth, Myrtle Langgley: Što sve ljudi vjeruju?, DS, Zagreb,
1988., str. 18).
Uz budističke redovnike svakako posebno mjesto za učvršćenje i širenje budizma ima i kralj Ashoka, koji je bio na
vlasti od 268. do 233. pr. Krista. Kad je uspio ovladati cijelim tadašnjim indijskim subkontinentom obratio se i prihvatio budizam. Organizirao je i teći budistički sabor. Davao je uklesati u stijene po svom kraljevstvu opomene koje
su poticale ljude da njeguju vrline.
Danas se budizam dijeli na dva velika ogranka: theravad
(mala kola) i mahayana (velika kola). Neki znanstvenici tvrde da pripadnici theravade vjeruju da je put spasenja samo
ponuđen redovnicima, dok sljedbenici mahayane smatra-
Budistički kanon se zove Tripitaka što znači tri košare, jer sastoji se iz tri dijela, a napisan je na palminom lišću, a sačuvan u košarama (usp. Religije svijeta, GZH/KS, Zagreb, 1987., str. 238.).
7
Siddharta znači onaj koji je postigao cilj, a ime Gautama je uzeo po poznatom hinduističkom učitelju (usp. Religije svijeta, GZH/KS, Zagreb, 1987.,
str. 226.)
8
Većina autora se slaže da je Buda rođen 560. prije Krista.
9
Kad je čuo da je dobio sina Buda je rekao: “Rahula đato, bandhanam đatam” (“Rodila mi se spona, rodila se veza”.) Na očev poziv posjetio je jedanput
očev dom i tom prilikom htio je povesti sina među svoje redovnike. Na očevo insistiranje odustao je i donio pravilo da bez odobrenja roditelja djeca ne
mogu pristupati njegovoj zajednici (usp. Č. Veljačić, www.geocities.com/budizam/canon/khuddaka/, 20. 8. 2003.).
10
Znanstvenici koji proučavaju budizam nisu se još jedinstveni kojim je jezikom govorio Buda.
6
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 155
Re l i g i j a i d r u š t v o
ju da je spasenje ponuđeno svim ljudima (usp. John Allan,
John Butterworth, Myrtle Langgley: Što sve ljudi vjeruju,
DS, Zagreb, 1988., str. 21).
3. Budina temeljna poruka
Buda je doživio prosvjećenje pod stablom indijske smokve
u 36. godini života. Razmišljajući i meditirajući pod tim
stablom jedne noći otkrio je četiri plemenite istine: spoznaja patnje, podrijetlo patnje, oslobođenje od patnje i put
pobjede nad patnjom. Bit te spoznaje je da je sve nestalno i
da nema trajnog subjekta naših promjenjivih iskustava (jastva) (usp. F. Capra: Mreža života, Liberata, Zagreb, 1998.,
str. 276.)
I. Spoznaja patnje (dukkhe) ili forme postojanja su po svojoj biti patnja11
“A ovo je, bhikkui, plemenita istina o patnji. Rođenje je popraćeno mukom, starenje je mučno, bolest je mučna, smrt
je mučna. Mučno je sjedinjenje s onim što je neugodno,
mučno je odvajanje od ugodnog; i svaka žudnja koja nije
zadovoljena, i ona je mučna…” (usp. Čovječanstvo u potrazi za Bogom, WBATS/IBSA, N. York, 1995., str. 139.)
Svaka patnja: fizička, duhovna, psihička i emocionalna je
posljedica prošle karme.12 Čovjek nije nikada na zemlji potpuno sretan. Sve je prolazno, neprestano se mijenja u kruženju.
Pet je osnovnih dijelova osobnosti: tjelesni lik, osjećanje, opažanje, psihičke zamisli i svijesti. U njima čovjek ne
može pronaći ništa trajno jer su neprestance u promjeni,
zato je traženje u tim dijelovima osobnosti: bolno, prolazno i obmana (usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb, 1994., str. 264).
II. Podrijetlo patnje ili patnja dolazi od želje ili žudnje13
“A ovo je, o bhikkui, plemenita istina o podrijetlu patnje.
Doista, to je požuda, koja prouzrokuje obnovu postojanja,
koja prati čulni užitak, koja traži zadovoljenje sad ovdje, sad
ondje – drugim riječima, žudnja za zadovoljenjem strasti, ili
žudnja za životom, ili žudnja za uspjehom… (usp. Čovječanstvo u potrazi za Bogom, WBATS/IBSA, N. York, 1995., str.
139.). Patnja ima podrijetlo u osjetilnim žudnjama, koje dovodi do pohlepe i nesebičnosti tijekom života. Podrijetlo patnje je i u krivom davanju značenja stvarima i osobama (usp.
Religije svijeta, GZH/KS, Zagreb, 1987. str. 235.).
11
Budu zanima kako se kruženje postojanja koje izaziva žudnja može prekinuti. Ljudski čini određuju kako će se ponovno pojaviti, dobri čini omogućuju dobre oblike, a zla
djela loše oblike ponovnog utjelovljenja (karma). Stari oblici mogućeg utjelovljenja su: pakao, životinjski svijet, carstvo duhova, ljudski svijet i svijet bogova (usp. Hans Küng:
Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb, 1994., str.
264.)
III. Oslobođenje od patnje ili ugasnuće želje znači kraj patnje
Buda je ponudio odgovor na pitanje: kako se može istrgnuti iz kruga bolnog postojanja. Patnja se može ukloniti iz života, ako čovjek uspije nadvladati sebičnost, žudnju, mržnju i zasljepljenost. Dokončanje patnje čovjek će doživjeti ako ukloni požudu tako da ne ostane ni jedna strast (usp.
Čovječanstvo u potrazi za Bogom, WBATS/IBSA, N. York,
1995., str. 139.).
IV. Put pobjede nad patnjom14
Čovjek će pobijediti patnju ako slijedi “plemenitu stazu od
osam dijelova” ili “Osmerostruki put”: pravilna gledišta,
pravilne težnje, pravilan govor, pravilno vladanje, pravilan način skrbljenja za život, pravilan napor, pravilna svjesnost i pravilna kontemplacija (usp. Čovječanstvo u potrazi za Bogom, WBATS/IBSA, N. York, 1995., str. 139.). Tim
vježbama čovjek može uspostaviti kontrolu nad svojim vladanjem, razmišljanjem i uvjerenjem i nadvladati tri izvora boli: žudnju, mržnju i zasljepljenost (usp. Hans Küng:
Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb, 1994., str.
265.).
Ako čovjek prođe Osmerostruki put dospjet će do nirvane (ugasnuća). Nirvana je prestanak patnje jer nema žudnje, mržnje i neznanja, nego se dospjelo u apsolutni mir.
Buda to opisuje riječima: “Postoji, o redovnici, jedno područje gdje nema ni krutog ni tekućeg, ni vrućine ni pokreta, ni ovoga ni onoga svijeta, ni sunca ni mjeseca. To,
o redovnici, ne nazivam ni dolaskom ni odlaskom, ni mirovanjem, ni rađanjem ni umiranjem. To je bez svake podloge, bez razvoja, bez uporišta: upravo to je kraj patnje”
(usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed,
Zagreb, 1994., str. 267.). Osoba koja dođe u stanje nirvane
naziva se arhat (časni).
Mnogi prvu Budinu istinu nazivaju ontologijom (učenjem o bitku).
Karma dolazi od riječi karman (skt: čin djelo), a ima tri značenja: 1. u vedizmu obredni čin, 2. obred za redovnike u budizmu i jinizmu, 3. vjerovanje
da zakon uzorka i posljedice kao i svako djelovanje donosi plodove. Pozitivno djelovanje donosi dobre, a negativno loše plodove. Cilj življenja je da se
osoba oslobodi učinka karme (usp. Opći religijski leksikon, LZMK, Zagreb, 2002., str. 427.).
13
Druga i treća Budina istina nazivaju se budističkom fenomenologijom (naukom o pojavama).
14
Četvrta Budina istina naziva se budističkom etikom.
12
156 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
4. Dekodiranje Budine poruke
3.
Uzdržavaj se od nedopuštenih spolnih užitaka.
Od vjernika budista se traži da pokuša u životu živjeti
Osmerostruki put i izvršavati Pet zapovijedi.
4.
Ne laži.
5.
Uzdržavaj se od alkohola ili droga.
Budistički znak je kotač s osam žbica. Simbolizira osmerostruki put koji vjernik treba proći, ako želi pobijediti patnju
u životu. Osmerostruki put u sebi sadrži mudrost (1. i 2.)
tj. prihvaćanje četiriju plemenitih istina; moralnost (3., 4. i
5.) izraženu u pet pravila i meditacija (6., 7. i 8.) tj. vježbanje uma kako bi bio sposoban postići uvid u pravu bit ovoga svijeta (usp. John Allan, John Butterworth, Myrtle Langgley: Što sve ljudi vjeruju, DS, Zagreb, 1988., str. 23.).
1.
Ispravna (prava) spoznaja ili razumijevanje: ljudi
moraju jasno spoznati što rade sa svojim životom.
Trebaju prihvatiti “četiri plemenite istine”.
2.
Ispravni (pravi) stavovi: napuštanje stavova zasnovanih na osjetilnim željama, mržnji i zasljepljenosti.
3.
Ispravni (pravi) govor: govor mora biti istinit i
usmjeren prema pomirenju.
4.
Ispravna djelatnost (pravo ponašanje): uzdržavanje od
ubijanja, krađe i nedopuštenih seksualnih odnosa.
5.
Ispravan način života (pravo zanimanje): ljudi bi trebali raditi samo one poslove koji drugima neće nanijeti štetu.
6.
Ispravan napor (pravo nastojanje): ljudi moraju stalno razvijati poželjna i zdrava stanja uma. Zle porive
treba prepoznati i onda napustiti kao štetne.
7.
Ispravna sabranost (pravo razmišljanje ili pozornost,
svjesnost): ljudi moraju biti svjesni onoga što rade i
ne popuštati zapovijedima želja u mislima, govoru i
djelovanju.
8.
Ispravna (prava) koncentracija: postiže se intenzivnom koncentracijom na različite objekte, čime se
stvara mogućnost za dostizanje uvida (usp. Religije
svijeta, GZH/KS, Zagreb, 1987., str. 235. i str. 236.).
Pet zapovijedi su važne za život budističkog vjernika, bilo
da živi kao redovnik ili kao svjetovnjak, ako želi živjeti krepostan život u svakodnevnim riječima i djelima:
1.
Ne ubij ni jedno živo biće.
2.
Ne uzimaj što ti nije dano.
15
Svakodnevno življenje ovih zapovijedi potiče do beskonačne ljubavi (prijateljstva), samilosti, sudjelovanja u radosti i
ravnodušnosti prema nečistom i zlu (usp. K. Jasper: Sokrat,
Buda, Konfucije, Isus, Zodijak, Beograd, 1980., str. 142).
Budistički monasi su dodali još pet novih zapovijedi:
1.
Jedi umjereno i u određeno vrijeme.
2.
Nemoj plesati, glumiti i pjevati.
3.
Ne upotrebljavaj parfeme i ukrase.
4.
Ne spavaj u udobnom krevetu.
5.
Ne uzimaj (čak i ne diraj) zlato i srebro.
5. Budina intrapersonalna
komunikacija
Nakon iskustva patnje u svijetu, Buda u 29. godini života napušta obitelj i postaje lutajući asketa. Nakon šest godina strogog posta i meditacije samo je smršavio i tjelesno
oslabio, a duhovno nije bio zadovoljan. Napušta pet asketa
s kojima je živio i povlači se u osamu. Pod jednim velikim
stablom indijske smokve (stablo bodhi), koji se naziva stablo spoznaje u blizini rijeke Gaya, Buda je razmišljao želeći
doći do odgovora na dva pitanja: 1. što je stvarnost i 2. što
je istina. Tu je doživio veliko prosvjetljenje. Otkrio je da je
korijen patnje u željama te da čovjek treba slijediti Srednji
put, koji je između senzualnosti i asketizma. Nakon spoznaje Buda počinje propovijedati.
Često se Buda povlačio u osamu u kontemplaciju. To povlačenje bilo je svakodnevno, a ponekad i po petnaest dana
(http://www.geocities.com/budizam/canon/samyutta/
sn54-9.html, 20. 5. 2003.). Njegovi učenici su pola dana posvećivali kontemplaciji.
6. Primatelji Budine poruke
Prvu propovijed održao je petorici asketa15 (Mahanamo,
Vapo, Konando…) u Parku jelena u gradu Benaresu (Varanasiju). Toj grupi se ubrzo pridružila skupina od 60 muškaraca i time je započela jedna nova redovnička zajednica.
Budistički redovnici nose odjeću žute boje, boje šafrana.
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 157
Re l i g i j a i d r u š t v o
Uglavnom je to bila zajednica bez mjesta stalnog boravka.
Putovali su i propovijedali, osim za vrijeme kišnih mjeseci (lipanj-rujan) kad bi se zaustavljali u perivojima i viharama.16 S vremenom su dobivali zemljište na poklon, kao i samostane za stalan boravak. Tako su od putujućih jednakopravnih propovjednika postali zajednica koja je dobila svoj
ustroj. Međutim, zadatak misionarenja ostaje trajan.
Budistička redovnička zajednica se zove sangha, a ima dva
ogranka: muški (bhikkhu) i ženski (bhikkhuni). Buda je
opisao tu zajednicu riječima: “Glava obitelji, sin glave obitelji ili čovjek iznova rođen u drugoj obitelji tu sluša nauk.
Pošto ga je čuo, stječe povjerenje prema savršenstvu i kaže
sam sebi: ‘Kućni život je pun mana, mjesto nečistoće. Ali
beskućništvo je poput slobodnog neba. Nije lako u kućom
životu provesti neokaljanu, svetu preobrazbu. Kako bi bilo
kad bih sada ošišao kosu i bradu, odjenuo žuto ruho i odlutao u beskućništvo’” (usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske
religije, Naprijed, Zagreb, 1994., str. str. 291.).
Svoje prve misionare odaslao je s riječima: “Budhi odlazim
po utočište, Dharmi odlazim po utočište i Sanghi odlazim
po utočište17” (usp. John Allan, John Butterworth, Myrtle
Langgley: Što sve ljudi vjeruju, DS, Zagreb, 1988., str. 18.).
Govor koji se naziva “Propovijed o vatri” je održao pred
tisuću redovnika (www.geocities.com/budizam/canon/
samyutta, 20. 8. 2003.)
Buda je propovijedao narodu oko četrdeset pet godina.
Osim što se obraćao skupinama, Buda je razgovarao i s
pojedincima, posebno svojim najbližim učenikom Anandom, dok je intelektualno bio najistaknutiji učenik Sariputto (usp. Čedomir Veljačić u Uvodu prijevoda knjige Dhamma-Padam /Put ispravnosti/ www.geocities.com/budizam/
canon/samyutta, 10. 8. 2003.)
Pojedinac je za Budu bitan. Kroz razgovore, dijaloge i slikovite govore htio je dovesti sugovornika do uvida što je život
i kako treba živjeti.
7. Mjesta Budina komuniciranja
Prvi govor je održao kod grada Varanasi u Parku jelena. Većinu svojih govora i razgovora obavio je u samostanu koji je
bio u gradu Savati. Taj samostan i imanje oko njega darovao im je bogataš Anatapindika.
Buda je držao svoje govore i uz rijeke. Jednom je zgodom
boravio u Ayođđhaji, na obali rijeke Gange i tu održao govor isposnicima (usp. httwww.geocities.com/budizam/
16
17
canon /samyutta/sn22-95.html, 15. 5. 2003.).
Mnoge govore je održao u šumi gdje su boravili on i njegovi učenici obično drugi dio dana, jer su jutri prosili hranu
za uzdržavanje. Neki govori se nazivaju po šumi u kojoj su
održani. Npr. govor koji je održao u šumi Gosingam naziva se po toj šumi Veliki govor u šumi Gosingam. Tom prilikom bili su nazočni njegovi najstariji učenici.
Govor u Vesaliju održao je u velikoj dvorani (http://
www.geocities.com/budizam/canon/samyutta/sn549.html, 18. 8. 2003.).
Budući da je više od 45 godina obilazio, posebno po državama Magadhe i Kosale, dolazio je u mnoga mjesta i gradove i propovijedao.
Posjećivao je i obitelj te je u obiteljskom krugu iznosio svoju nauku za vrijeme i poslije objeda.
8. Kanali Budina komuniciranja
8.1. Verbalni kanali Budina komuniciranja
Nakon iskustva prosvjetljenja Buda je počeo propovijedati
i poučavati. Putovao je iz jednog kraja u drugi oko 45 godina i propovijedao. Svoje učenje je nazvao “Dhamma-vinaya” (usp. www.geocities.com/budizam/history, 22. 8. 2003.
). Buda je ostao među svojim učenicima poznat po “vještini namjera”. Zato što je znao vrlo uspješno svoje poučavanje prilagoditi sposobnostima slušatelja (usp. John Bowker:
Religije svijeta, Znanje, Zagreb, 1998., str. 55.). Buda se nije
koristio tadašnjim sakralnim jezikom sanskritom, nego je
rabio jezik svojih slušatelja srednjoindoarijski dijalekt magadhi, koji je bio govorni jezik običnih ljudi. Tražio je i od
svojih učenika da koriste u naučavanju materinski jezik
(usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed,
Zagreb, 1994., str. 294.).
Tražio je od svojih učenika da izbjegavaju laži, govore istinu, izbjegavaju grube riječi i brbljanje, zato pretpostavljamo da je i sam tako živio.
Podučavao je “Treba se čuvati uzbudljivog govora i obuzdati govor”. Napustivši loše navike u govoru, treba se pridržavati dobrog ponašanja u govoru (usp. Dhamma-Padam XVII,232) te da dugi govor ne mora biti ispravan,
nego onaj koji s malo pouke stvarno shvati ispravnost (usp.
Dhamma-Padam XIX,259). Čovjek koji želi izgraditi svoju mudrost uz suzdržljivost duha i ne čineći zlo treba paziti što govori (usp. Dhamma-Padam X,133). Najvećim nadzorom je smatrao nadzor nad govorom (usp. Dhamma-Pa-
Boravišta Bude i njegovih učenika.
Ove riječi budistički hodočasnici izgovaraju i danas kad dođu u neko svetište.
158 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
Re l i g i j a i d r u š t v o
dam XXV,362). Smatrao je da govor mora biti poučan i
objašnjavati smisao, a ne uobražen (usp. Dhamma-Padam
XXV,363).
8.1.1. Govori
Buda je nakon prosvjetljenja u 36. godini počeo propovijedati.
Svoju prvu propovijed izgovorio je u jednom skloništu u
blizini grada Varanasi (Benares). Taj govor se naziva Pokretanje točka učenja (o pravednosti) ili Propovijed u parku jelena. Njegovi prvi slušatelji bili su petorica redovnika.
Njima je prilagodio svoj govor. Govor je kratak. Pažnju slušatelja održava retoričkim pitanjima, npr.: “Koja dva?” ili
“A kakav je to srednji put koji je prošao Tathagata”.18 U tom
govoru iznio je svoje poimanje istine i patnje. Oni koji su
prenijeli taj govor kažu kako su slušatelje obradovale Budine riječi (usp. www.geocities.com/budizam/history, 10.
8. 2003.).
U Govoru o ljubavi ističe važnost vježbanja svijesti
kroz dobronamjernost. Dobronamjerna čovjeka poštuju i ljudi i sva druga bića i žele ga u svom društvu (usp.
www.geocities.com/budizam/canon/anguttara/an1116.html, 20. 8. 2003.).
Među poznatije Budine govore spada govor “Propovijed o vatri” koju je održao pred tisuću redovnika (usp.
www.geocities.com/budizam/canon/samyutta, 20.8.2003.)
Budi se pripisuje desetak tisuća govora (sutta).
8.1.2. Prispodobe i metafore
Buda je u svojim propovijedima i poučnim razgovorima
neizmjerno mnogo koristio metafore (alegorije) da bi slušatelji njegov nauk i poruke mogli lakše shvatiti i pamtiti.
Pravila koja je ostavio svojim učenicima usporedio je sa
splavi pomoću koje se stiže na drugu obalu. Kad se pređe, splav više ne treba, nego se ostavlja uz obalu, jer bi bila
samo teret (usp. Hans Küng: Kršćanstvo i svjetske religije,
Naprijed, Zagreb, 1994., str. 291.).
Na kraju svog života svom najbližem učeniku Anandu svoju dob uspoređuje s kolima čiju osovinu drže konopci:
“Osamdeset mi je godina. O Anando, ja sam kao stara kola,
čije se osovine još drže povezane” (usp. Čedomil Veljačić
u Uvodu prijevodu knjige Dhamma-Padam /Put ispravnosti/ www.geocities.com/budizam/canon/ samyutta,
20.8.2003.).
Sljedeće metafore su uzete iz knjige Dhamma-Padam koju
je s pali jezika na hrvatski jezik preveo Čedomil Veljačić (usp. www.geocities.com/budizam/canon/samyutta,
20.8.2003.).
Čovjeku koji zlo govori i radi slijedi patnja kao što točak slijedu volovsku spregu (usp. Dhamma-Padam I,1).
Čovjeka koji nije odnjegovan i odgojen obuzimaju strasti
kao što kiša prodire u kuću koja nije dobro pokrivena (usp.
Dhamma-Padam I,13).
Čovjeka koji samo nabraja svete riječi, a ne živi po njima
usporedio je s pastirom koji broji tuđe blago (usp. Dhamma-Padam I,19).
Šutljivog mudraca koji prolazi kroz selo usporedio je s pčelom koja usiše sok iz cvijeta, a ne ošteti ni boju ni miris cvijeta (usp. Dhamma-Padam IV,49).
Prazne riječi usporedio je s šarolikim cvijetom bez mirisa
(usp. Dhamma-Padam IV,51).
U razgovoru s princem Abhajem, koji mu je postavio sofističko pitanje može li reći drugome ono što mu se ne sviđa, iskoristio je nazočnost njegova sinčića. Princ je držao u
naručju svoga sina. Mislio je ako ga Buda bude u raspravi
pobjeđivao uštinut će sina i radi plača bi ga trebao odnijeti.
Buda je iskoristio tu priliku za svoj odgovor i postavio protupitanje bi li on sve učinio da spasi svoga sinčića kad bi mu
nešto zastalo u grlu.
Učeniku Sonu, koji je htio napustiti monaški život i vratiti se živjeti u svojoj obitelji, Buda isposnički život uspoređuje s instrumentom vini. Buda kaže kao što žice na instrumentu vini ne smiju biti ni opuštene i zategnute tako
ni život trpljenja. Redovnik mora znati mjeru koju može
izdržati i koja će ga dublje i dublje voditi u kontemplaciju
(usp. www.geocities.com/budizam/canon/anguttara/an655.html, 20. 8. 2003.).
Mudra učitelja koji pozna Dhammi te je dobar i zreo uspoređuje s čovjekom vještu upravljanjem brodom. Kao što taj
može prevesti ljude s jedne obale na drugu tako mudar i
dobar učitelj može učenike poučiti znanju (Govor koji se
naziva “Propovijed o vatri” je održao pred tisuću redovnika (www.geocities.com/budizam/canon/khuddaka/snp28.html, 20. 8. 2003.).
Tathagata “takodošavši (tatha-gata)” ili “onaj tko je postao svoj”(tatha-agata), epitet korišten u drevnoj Indiji za osobu koja je dostigla najviši duhovni cilj. U budizmu, on obično označava Budu, mada se ponekad koristi i za nekog od njegovih učenika arahanta (usp. www.geocities.com/budizam/
history, 22. 8. 2003. ).
18
STATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 159
Re l i g i j a i d r u š t v o
8.1. 3. Razgovori
Buda smatra da se u razgovoru ne smije vrijeđati sugovornika. Zato govor ne smije biti osoran i oštar, jer izaziva
otpor sugovornika (usp. Dhamma-Padam X,133). U odnosu s drugima ne može se koristiti batina, nego povjerenje.
Smatrao je da čovjek koji želi opominjati druge prvo treba sebe učvrstit u dosljednom vladanju (usp. Dhamma-Padam XII,158). Lažan govor i preziranje nadzemaljskog života smatra izvorom svakog drugog grijeha (usp. Dhamma-Padam XIII,176). Da bi smanjio laž, podučavao je ljude da onaj koji govori ono što nije istina dospijeva u pakao
(usp. Dhamma-Padam XXII,306).
Redovnički život nije shvaćao samo kao življenje u uzvišenom
umovanju, umjerenu jelu i samoći nego i u susprezanju od ogovaranja i napadanja drugoga (usp. Dhamma-Padam XIV,185).
Buda je znao slušati svoje učenike dok su vodili dijalog te
bi se priključio tom razgovoru kad bi saslušao. Jedanput je
Buda boravio u salovoj šumi Gosingam sa svojim najprivrženijim učenicima: Sariputto, Maha-Mogalano, Maha-Kasapo, Anuruddho, Revato, Anando i neki drugi. Taj dijalog se zove Veliki govor u šumi Gosingam. Dijalog se vodio na temu kakav bi trebao biti lik redovnika isposnika. Nakon što su učenici iznijeli svoje mišljenje i Buda je
iznio svoje: “Svi ste vi po redu, Sariputo, dali dobre odgovore. A sada čujte i od mene kakav bi lik isposnika trebalo da zasja u salovoj šumi Gosingam: Isposnik koji na povratku s prošenja dnevnog obroka sjedne skrštenih nogu
i uspravna tijela i koji ustaljenom pažnjom sprovede vlastitu odluku: ‘Neću se maknuti iz ovog položaja dok mi
se duh potpuno ne oslobodi prljavih taloga života’” (usp.
http://www.geocities.com/budizam/canon/majjhima/
mn32.html, 21.8.2003.).
Buda poštuje svoje sugovornike i njihovo mišljenje. Iz dogovora učenika Maha-Moalona da se zaključiti da je u Budinoj redovničkoj zajednici podučavanje bilo u obliku razgovora. Jedan bi postavljao pitanja, a drugi odgovarao. Na
neka pitanja odgovaralo se šutnjom. Njegovao se pravi dijalog tako da su se učenici osposobili.
Zabilježena su dva razgovora Bude i Utija u kojima se govori o pet elemenata osjetnosti.
Brahamn Bavarija je poslao svih 16 učenika da razgovaraju
s Budom. Nakon tog razgovora Mogharađa je postao Budin učenik (čak se navodi da je za Budom pošlo 500 mladih plemića) (usp. www.geocities.com/budizam/canon/
majjhima/mn32.html, 20. 8. 2003.).
Buda je vodio dijaloge i sa raznim brahmanima posebno iz
plemena Bharadvađa iz kojega je bio njegov učenik Pindolo Bharadvađo.
160 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
U dijalogu s kovačem, Buda iznosi kako četiri verbalna
postupka narušavaju čovjeka i njegovo dostojanstvo. To
su svjesna laž od koje se ima koristi, spletkarenje s kojim
se dovodi u sukob i razdor ljude, uvredljive riječi koje ponižavaju sugovornika i nepoznavanje situacije kad i što
reći (usp. http://www.geocities.com/budizam/canon/
anguttara/an10-176.html, 21. 8. 2003.).
Kralj velike države Magadhe, koji je htio napasti i osvojiti narod Vađa u republici Vriđi, poslao je svoga glavnog savjetnika brahmana Vasakara da razgovara s Budom o toj
namjeri. Buda je iznio savjetniku kroz dijalog s učenikom
Anandom sedam vrlina koje imaju Vađi: redovito okupljanje, sastanci se održavaju u miru i odluke se donose složno,
žive u skladu za zakonima, poštuju i slušaju svoje vođe, ne
uzimaju djevojke i žene na silu, poštuju svoja svetišta te
skrbe o onima koji se posvete monaškom životu. Savjetnik
je razumio poruku. Treba reći svome kralju da ne pokušava
jer neće uspjeti (usp. http://www.geocities.com/budizam/
canon/digha/dn22.html, 20. 8. 2003.).
Jedanput je isti savjetnik pitao je li pravedno da osoba iznosi ono što je vidjela, osjetila i razumjela kao točno. Buda
ga savjetuje da samo ono što smo vidjeli, osjetili i razumjeli govorimo ako povećava dobro, a ako čini suprotno
da nemamo pravo iznositi (www.geocities.com/budizam/
canon/anguttara/an4-183.html, 20. 8. 2003.).
Za Budu častan čovjek je onaj koji ni nakon pitanja ne otkriva slabosti drugih, a niti svoje vrline, te koji i prije nego
što je pitan iznosi dobre osobine neke osobe, a svoje slabe
(usp. www.geocities.com/budizam/canon/anguttara/an473.html, 20. 8. 2003.).
Smatrao je da u odnosima čovjek mora biti pažljiv i pronicljiv, te nikada brzo donositi zaključke. Mogu se drugi
upoznati ako se s njima duže živi, kontaktira, doživljavaju nedaće i razgovara www.geocities.com/budizam/canon/
anguttara/an4-192.html, 20. 8. 2003.).
Za vrijeme dijaloga i govora sa svojim učenicima Buda je
sjedio. Često je njegovo mjesto s kojeg je govorio i podučavao bilo unaprijed pripremljeno.
Učenicima je savjetovao da se druže s mudrim i dobrim
ljudima te da budu spremni slušati i primati njihove pouke (usp. www.geocities.com/budizam/canon/khuddaka/
snp2-8.html, 20. 8. 2003.)
8.2. Neverbalni kanali Budina komuniciranja
Prije nego što je održao svoj prvi govor “Pokretanje kotača
učenja” petorici redovnika, Buda je napravio od zrna riže
na zemlji krug, koji je predstavljao kotač života koji se neprestano okreće. Kotač je postao simbol budizma. Tih pet
Re l i g i j a i d r u š t v o
redovnika je pošlo za njim. Htjeli su biti njegovi učenici.
Sam Buda je imao vrlo jednostavno odijelo (i ogrtač) i zdjelu za prosidbu. Kao i ostali njegovi učenici svako jutro bi
prosio hranu ((http://www.geocities.com/budizam/canon/
majjhima/mn18.html, 20. 8. 2003.).
Kad je držao govor u simsapovoj šumi uzeo je u ruke nešto simsapovih listova te ih usporedio sa listovima u šumi.
Kao što se listovi u njegovoj ruci odnose prema listovima u
šumi, tako se ono što je rekao odnosi prema svemu onomu
što zna a ne iznosi. Zastupao je da treba iznositi samo ono
što je povezano s ciljem da omogući čovjeku svetački život,
koji je otriježnjenje, mirnoća, znanje, samoprobuđenje,
utrnuću (www.geocities.com/budizam/canon/samyutta/
sn56-31.html, 25. 8. 2003.).
Simboli pletenja kose i odjeće od kozjeg krzna koje su nosili brahmani i pripadnici više kaste smatrao je nedostatnom
ako bi nutrina takvog čovjeka bila puna lakomosti (usp.
Dhamma-Padam XXVI,393-394).
U Budino vrijeme prinosile su se žrtve i održavao sveti
oganj kao simboli uspostavljanja odnosa s božanstvima.
Buda smatra odavanje poštovanja i počasti usavršenome
većim od tisuću žrtava i većim od održavanja sto godina
svetog ognja (usp. Dhamma-Padam VII,106-107).
Buda je običavao dolaziti na objede u obitelji koje bi ga pozvale. Tijekom i poslije objeda bi vodio dijalog u kojem bi
iznio svoje stavove i nauku (usp. http://www.geocities.com/
budizam/canon/majjhima/mn58.html, 24.8.2003.)
Podučavao je svoje učenike da sjedenje skrštenih nogu,
uspravnog tijela i stalnom pažnjom omogućuje bolju i dublju kontemplaciju (http://www.geocities.com/budizam/
canon/samyutta/sn54-9.html, 20. 8. 2003.).
9. Učinci Budine komunikacije
Pet redovnika koji su prvi čuli Budinu poruku o patnji
odmah su pošli za njim. Toj prvoj grupici ubrzo se pridružilo šezdeset novih osoba, te se broj učenika neprestano
povećavao.
Za Budom su pošli bogataši i plemići (braća Sangamađito
i Posijo te Viamlo, Usabo, Abhajo, Ugo) vojskovođe (Sona
Potirijaputa) i brahmani (Sabamito, Sitavanijo, Ađito, Upavano, Kitako). Jedni su pošli kao dječaci (Daba sa sedam
godina, Manavo), a drugi čak i u staračkoj dobi (Suradho).
Neke osobe prihvatile su monaški način življenja nakon što
su samo jedanput čule Budino propovijedanje. Među takvim bili su Bhuto, sin uglednog čovjeka iz grada Saketo i
Đento, sin poglavara mjesta Đenoto.
Čak se navodi da je za Budom pošlo 500 mladih plemića nakon što je izmirio plemena Sakja i Kolija koji su bili
u sukobu zbog rijeke Rohini (usp. www.geocities.com/
budizam/canon/majjhima/ mn32.html, 20. 8. 2003.).
Učitelj Bavarije je poslao svojih šesnaest učenika da pronađu Budu i s njima razgovaraju. Nakon što su ga pronašli, njihov predvodnik Ađito iznio je pozdrave svog učitelja te u ime njegovo, svojih nazočnih kolega i svoje osobno
započeo je dijalog s Budom (http://www.geocities.com/
budizam/canon/khuddaka/snuvod.html, 23. 8. 2003.)
Buda je podučavao kako sa sugovornicima treba biti pažljiv
(usp. Dhamma-Padam XXIII,328) te da se patnja ne smije
nanositi čovjeku ni tijelom ni riječju ni mišlju. Podučavao
je “Treba se čuvati uzbudljivog govora i obuzdati govor”.
Napustivši loše navike u govoru, treba se pridržavati dobrog ponašanja u govoru (usp. Dhamma-Padam XVII,232).
Dugi govor ne mora biti ispravan, nego onaj koji s malo pouke može stvarno prikazati ispravnost (usp. Dhamma-Padam XIX,259). Čovjek koji se želi izgraditi kao mudra osoba to može postići uz suzdržljivost duha i ne čineći zlo te
dobro paziti što govori (usp. Dhamma-Padam X,133). Najvećim nadzorom je smatrao nadzor nad govorom (usp.
Dhamma-Padam XXV,362). Smatrao je da govor mora biti
poučan i objašnjavati smisao, a ne u uobražen (usp. Dhamma-Padam XXVI,391).
Za njega je mudar čovjek koji zna ispravno postupati sa
svojim tijelom, riječima i mišljenjem te je tražio od svojih
monaha da se u tome vježbaju (http://www.geocities.com/
budizam/canon/anguttara/an3-2.html, 25. 8. 2003.).
Učio je da čovjek koji želi govoriti treba voditi računa o troje: 1. je li ono što govori istinito, 2. je li sadržaj govora na
dobrobit slušatelju i 3. je li poruka na zadovoljstvo. Buda je
izgovarao ono što je smatrao istinitim, korisnim i što je bilo
u skladu s njegovim osjećajima u trenutku kad je trebalo
nešto izgovoriti (usp. www.geocities.com/budizam/canon/
majjhima/mn58.html, 20. 8. 2003.).
Tražio je od svojih učenika da trebaju biti osobe uvjerljive, ustrajne, pune sabranosti, koncentracije i uvida u stvarnost oko njih (usp. www.geocities.com/budizam/canon/
majjhima/mn48.-10.html, 20. 8. 2003.).
Budi je bio važan pojedinac koji može doseći visoki etički
stupanj života. Na neki način stvarao je novu duhovno-intelektualnu elitu nasuprot masi. Svakako, Buda je bio otvoren prema svim ljudima svoga vremena.
Na upit Dandapanija što je njegovo učenje odgovorio je
da je njegovo učenje poučiti ljude da se ne svađaju u životu tj. da se osposobe izbjeći sve konflikte. Smatrao je
da je za konflikte među ljudima te između ljudi i bogoSTATUS, BROJ 3, SVIBANJ/LIPANJ 2004.
| 161
Re l i g i j a i d r u š t v o
va prije svega kriva čovjekova nutrina u kojoj su loše navike (usp. www.geocities.com/budizam/canon/majjhima/
mn18.html, 20. 8. 2003.).
Buda je smatrao da se osoba kojoj se riječi i djela ne poklapaju ne može smatrati prijateljem, nego običnim laskavcem, kao ni onoga čovjeka, koji očekuje sukob i budno
motri slabosti dugoga (usp. www.geocities.com/budizam/
canon/khuddaka/snp2-3.html, 20. 7. 2003.).
10. Zaključak
Buda je indijski duhovni reformator koji je živio u 6. i 5.
st. prije Krista. Na vrlo miran i blag, ali radikalan način je
odbacio tradiciju i tadašnje duhovne autoritete.
Budući da je prvi dio života proveo u zatvorenom krugu
svoje bogate obitelji nije upoznao stvarnost života sve do
svoje 29. godine. Tek nakon izlaska iz obiteljskih dvora susreće se s ljudima iz stvarnog društva (senilnog starca –
starost, teškog bolesnika – bolest, mrtvaca – smrt i radosnog redovnika). Nakon tog iskustva da postoji patnja napušta svoju obitelj i smisao života je potražio u asketizmu.
Nije bio zadovoljan onim što su nudili tadašnje indijske duhovne struje kroz vedski brahmanizam.
Nakon sedam godina pokorničkog života, samoće i druženja
s lutajućim isposnicima postiže prosvjetljenje pod jednom
smokvom. Spoznao je (doživio je prosvjetljenje – buđenje)
da je život sama patnja (dukkha), a oslobođenje patnje je u
Srednjem putu koji se ostvaruje kroz osam etapa.
Počeo je propovijedati o patnji i putu kako se čovjek može
osloboditi i postati probuđeni. U svojoj prvoj propovijedi
koju je održao petorici isposnika u Benaresu naglasio je četiri temeljne istine budizma, koje su postala konstanta: 1.
život je patnja, 2. ljudske želje stvaraju patnju, 3. patnja će
nestati kad se čovjek riješi želja, 4. čovjek se može osloboditi želja ako slijedi Osmeročlani put. Taj put je: ispravna
(prava) spoznaja ili razumijevanje, ispravni (pravi) stavovi, ispravni (pravi) govor, ispravna djelatnost (pravo ponašanje), ispravan način života (pravo zanimanje), ispravan
napor (pravo nastojanje), ispravno zalaganje (pravo razmišljanje ili pozornost, svjesnost) i ispravna (prava) meditativna sabranost.
Čovjekov život završava u nirvani gdje nema ni patnje ni
želja, nego potpuni mir. Buda je tim govorom pokrenuo jedan novi kotač nauke koji je odigrao veliku ulogu u istočnim kulturama i civilizaciji, te ga svakodnevno mnoge
osobe prihvaćaju i na Zapadu.
Buda je putovao Indijom, propovijedajući na ljudima razumljivom jeziku, skoro četrdeset i pet godina. Održao je oko
deset tisuća propovijedi. Kroz retorička pitanja usposta-
162 | MAGAZIN ZA (POLITIČKU) KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
vljao je dobar kontakt s primateljima. Posebno je koristio
u razgovorima dijaloge. Kroz dijaloge vodio bi svoje sugovornike do zaključka. Dijaloge je vodio i za vrijeme objeda.
Vješto je koristio “prirodne komunikacijske mreže”. Komunikacija mu je bila mnogo puta spontana u malim grupama među učenicima ili onima koji su davali savjete vođama i običnom puku. Naglasak je stavljao na primatelje poruke. Svaka osoba bila mu je važna. Poruke je prilagođavao
njihovu mentalitetu. Zatim, koristio je usporedbe i alegorije da bi sugovornik lakše razumio i prihvatio poruku. Njegov isposnički način života privlačio je mnoge osobe. Buda
je posebno volio mir i tišinu u svom okruženju.
Prvoj petorici učenika ubrzo su se priključili mnogi iz svih
slojeva društva tako da je nastala velika budistička redovnička zajednica (sangha), koja je u početku imala samo muški
ogranak, a poslije i ženski. Redovnici su živjeli vrlo skromno.
Oblačili su odjeću od tri dijela narančaste boje te nosili jednu zdjelu za prošenje hrane. Rano ujutro isprosili bi hranu
za taj dan, a poslije bi se posvetili meditaciji i razgovorima.
Oni koji su prihvaćali Budu i njegove redovnike nazivali su se upasake (svjetovnjaci). Darovatelji bi svoju zaslugu stjecali time što bi darivali redovnike hranom za svagdašnji život.
Nakon smrti Budini učenici su prihvatili čašćenje njegovih
zemnih ostataka koje su ostavljali u posebno pripremljene kovčežiće koji se čuvaju u budističkim hramovima (stupama). Budistički simboli su stopala, kotač nauka, lopočev
cvijet i trostruki dragulj (predstavlja Budu, dharmu i sanghu).
MR. SC. FRA IKO SKOKO JE ROĐEN U LJUBUŠKOM 1963.
GODINE. DJELUJE NA PEDAGOŠKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U MOSTARU I NA HRVATSKIM STUDIJIMA U ZAGREBU.
Literatura:
Rienkur, Amuri: Duh Indije, Mo., Motovun, 1991.
Opći religijski leksikon, LZMK, Zagreb, 2002.
Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb, 1990.
Küng, Hans: Kršćanstvo i svjetske religije, Naprijed, Zagreb, 1994.
Jaspers, Karl: Sokrat, Buda, Konfucije i Isus, Zodijak, Beograd, 1980.
Enciklopedija leksikografskog zavoda, sv. br. 3., JLZ, Zagreb, 1967.
Religijski leksikon, Mosta, Zagreb, 1999.
Allan, John: Butterworth, John; Langley, Myrtle: Religije-kultovi-misterije, DS, Zagreb, 1988.
Povijest svijeta, Naprijed, Zagreb, 1990.
Cvitković, Ivan: Religije suvremenog svijeta, FPN/SKRM, Sarajevo, 1999.
Pareti, Luigi; Brezzi, Paolo; Petech, Luciano: Historija čovječanstva – kulturni i naučni razvoj, Sv. II./II., Stari vijek, Naprijed, Zagreb, 1967.
Religije svijeta, GZH/KS, Zagreb, 1987.
Bowker, John: Religije svijeta, Znanje, Zagreb, 1998.
Čovječanstvo u potrazi za Bogom, WBATS/IBSA, N. York, 1995.
Arvon, Anri: Budizam, Plato, Beograd, 2001.
D’ Onza Chiodo, Mariangela: Buddhismo, EQ, Berscia, 2000.
Internet stranice: www.geocities.com/budizam

Zemlje europskog zapada.pdf

Ovdje

Mirovne novosti 16

ovdje - Zajednica udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a

Program (PDF) - Kula Jankovića

opširnije

ZAHTJEV ZA PRIZNAVANJE PRAVA NA JEDNOKRATNU