EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
PREDMET MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
(Zahtjev br. 16115/13)
PRESUDA
STRASBOURG
5. lipnja 2014.
Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. § 2.
Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
1
U predmetu Margaretić protiv Hrvatske,
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Khanlar Hajiyev,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Erik Møse,
Ksenija Turković,
Dmitry Dedov, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 13. svibnja 2014.,
donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.
16115/13) protiv Republike Hrvatske što ga je 22. veljače 2013. hrvatski
državljanin g. Bruno Margaretić („podnositelj“) podnio Sudu na temelju
članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
(„Konvencija“).
2. Podnositelja je zastupao g. D. Margaretić, odvjetnik iz Zagreba.
Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Dana 28. ožujka 2013. o zahtjevu je obaviještena Vlada.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
4. Podnositelj je rođen 1969. godine i živi u Osijeku. Prije uhićenja i
pritvora, koji su doveli do spomenutog predmeta, podnositelj je radio kao
policijski službenik u Policijskoj upravi Osječko-baranjskoj.
A. Boravak podnositelja u istražnom zatvoru
5. Dana 23. ožujka 2012. podnositelj je uhićen pod sumnjom počinjenja
kaznenog djela kaznenog udruživanja radi počinjenja kaznenog djela i
zlouporabe položaja i ovlasti.
6. Sljedećeg je dana doveden pred istražnu sutkinju Županijskog suda u
Zagrebu, koja je izdala nalog da ga se smjesti u istražni zatvor na još dva
mjeseca na temelju članka 123. § 1.(2) i (3) Zakona o kaznenom postupku
2
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
(opasnost od utjecanja na svjedoke, sudionike ili prikrivače i opasnost od
ponavljanja kaznenog djela), ili da ga se pusti na slobodu uz zakonsko
jamstvo, koje je utvrđeno u iznosu od 700.000 hrvatskih kuna (HRK).
Sutkinja je utvrdila da je potrebno da podnositelj bude u pritvoru jer su se
morali prikupiti dodatni materijalni dokazi te kako bi ga se spriječilo u
usklađivanju obrane s drugim osumnjičenim, koji je još bio na slobodi.
Smatrala je i da postoji opasnost da bi podnositelj mogao utjecati na
svjedoke te da bi, s obzirom na okolnosti i njegovo radno mjesto policijskog
službenika, mogao ponoviti kazneno djelo.
7. Istoga dana Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta
Državnog odvjetništva (dalje u tekstu: USKOK) pokrenuo je istragu protiv
podnositelja i šest drugih osoba zbog sumnje na udruživanje za počinjenje
kaznenih djela i zlouporabu položaja i ovlasti.
8. Podnositelj i USKOK izjavili su i žalbe protiv rješenja istražne
sutkinje o podnositeljevu pritvoru. Podnositelj je pobijao razloge zbog kojih
mu je određen istražni zatvor, dok je USKOK pobijao dio rješenja istražne
sutkinje kojim je dozvoljeno uvjetno puštanje podnositelja na slobodu uz
zakonsko jamstvo.
9. Dana 4. travnja 2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu prihvatilo je USKOK-ovu žalbu i preinačilo rješenje istražne
sutkinje kojom je dozvoljeno uvjetno puštanje podnositelja na slobodu uz
zakonsko jamstvo. Utvrdilo je da okolnosti predmeta ukazuju na to da je
lišavanje podnositelja slobode jedini način da bi se spriječila opasnost od
utjecanja na svjedoke te od ponavljanja kaznenog djela.
10. Dana 6. srpnja 2012. spomenuto izvanraspravno vijeće Županijskog
suda u Zagrebu odbilo je podnositeljevu žalbu kao neosnovanu. Utvrdilo je
da okolnosti predmeta ukazuju na to da bi podnositelj mogao uskladiti
obranu s drugim osumnjičenikom, koji je još bio na slobodi, te da bi mogao
ometati zapljenu dodatnih materijalnih dokaza i utjecati na devet svjedoka
(M.I., I.R., T.P., M.H., Z.N., S.K., Z.L., D.J. i S.P.), zaposlenih kao
policijski službenici u Policijskoj upravi Osječko-baranjskoj. Podržalo je i
zaključak istražne sutkinje o mogućnosti da podnositelj ponovi kazneno
djelo.
11. Dana 23. travnja 2012. USKOK je zatražio od istražne sutkinje
produženje podnositeljevog istražnog zatvora zbog opasnosti od utjecanja
na svjedoke, sudionike ili prikrivače te opasnosti od ponavljanja kaznenog
djela, pozivajući se na iste razloge zbog kojih je podnositelj prvotno
pritvoren.
12. Istražna sutkinja istoga je dana produžila istražni zatvor podnositelja
na još dva mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom
postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke) te je odbila zahtjev za
produženje njegovog pritvora na temelju članka 123. § 1. točke 3. Zakona o
kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela). Utvrdila je
da postoji dovoljno razloga za vjerovati da bi podnositelj, ako bude pušten
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
3
na slobodu, mogao utjecati na svjedoke i uskladiti obranu s drugim
osumnjičenikom, koji još nije bio uhićen. Međutim, sutkinja je utvrdila da
je podnositelj u međuvremenu udaljen iz službe, zbog čega je smatrala da
više ne postoji opasnost da bi mogao ponoviti kazneno djelo.
13. Rješenje istražne sutkinje potvrdilo je izvanraspravno vijeće
Županijskog suda u Zagrebu dana 11. svibnja 2012.
14. Na ročištu o određivanju pritvora, održanom dana 20. lipnja 2012.,
USKOK je opet zatražio produženje podnositeljeva pritvora. Podnositelj je
tome prigovorio, ukazujući na to da je bilo dovoljno vremena za saslušanje
svjedoka i da nije više bilo potrebno zadržavati ga u pritvoru.
15. Istražna sutkinja prihvatila je zahtjev USKOK-a i produžila
podnositeljev pritvor na još dva mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2.
Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke)
ponovivši tvrdnje da postoji opasnost da bi podnositelj mogao utjecati na
svjedoke i uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom.
16. Podnositelj je podnio žalbu protiv ovog rješenja, a dana 12. srpnja
2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je
njegovu žalbu i vratilo predmet istražnoj sutkinji na ponovno ispitivanje, ali
bez puštanja podnositelja iz pritvora. Utvrdilo je da rješenju nedostaje
relevantno obrazloženje, s obzirom da nije bilo jasno na koga bi točno
podnositelj mogao utjecati i pod kojim okolnostima.
17. Na ročištu o određivanju pritvora održanom dana 25. srpnja 2012.
podnositelj je ukazao na to da njegov pritvor ovisi o saslušanju svjedoka za
koje je USKOK do tada imao dovoljno vremena i da ne postoje nikakvi
razlozi da bi se smatralo da bi on mogao utjecati na drugog osumnjičenika.
Zatražio je i od istražne sutkinje da ispita mogućnost njegovog uvjetnog
otpusta na slobodu uz mjere opreza.
18. Istražna sutkinja produžila je podnositeljev pritvor na još dva
mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku
(opasnost od utjecanja na svjedoke). Ukazala je na to da je zapravo bilo
potrebno ispitati devet svjedoka (I.R., D.J., T.P., S.K., M.I., M.H. i Z.N. navedeni u stavku 10. ove presude; te još dvoje, M.Ke. i M.Ko.), zaposlenih
u Policijskoj upravi Osječko-baranjskoj kao policijski službenici, te da
postoji opasnost da bi podnositelj mogao utjecati na njih. No sutkinja je
odbila zahtjev da se podnositelj zadrži u pritvoru iz razloga što bi mogao
uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom, koji je još bio na slobodi,
utvrdivši da je on već iznio svoju obranu te stoga ne postoji opasnost da bi
je mogao uskladiti s drugim osumnjičenikom. Sutkinja je napomenula kako
slijedi:
„... s obzirom da su svi osumnjičenici iznijeli svoju obranu, ne postoji opasnost da
bi, ako budu otpušteni na slobodu, mogli uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom,
a činjenica da bi tijekom postupka mogli opet biti ispitani kao osumnjičenici ne
predstavlja razlog da bi se sada produžio njihov pritvor na temelju članka 123. § 1.
točke 2. Zakona o kaznenom postupku s obzirom na drugog osumnjičenika ...“
4
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
19. Podnositelj je podnio žalbu protiv tog rješenja, uz tvrdnju da istražna
sutkinja nije uspjela dokazati kako bi on mogao utjecati na svjedoke.
20. Na ročištu o određivanju pritvora, održanom dana 23. kolovoza
2012., USKOK je zatražio od istražne sutkinje produženje podnositeljevog
pritvora iz razloga što bi mogao utjecati na navedenih devet svjedoka (vidi
stavak 18. ove presude). Ukazujući na to da je trebalo ispitati veći broj
svjedoka te je tijekom istrage trebalo prikupiti znatan broj drugih dokaza,
smatrao je i da istraga nije trajala nerazumno dugo.
21. Istražna sutkinja prihvatila je zahtjev i produžila podnositeljev
pritvor za jedan mjesec na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o
kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke), iz razloga što je
postojala opasnost da bi mogao utjecati na svjedoke. Smatrala je i da se
opasnost od utjecanja na svjedoke ne može spriječiti primjenom mjera
opreza.
22. Podnositelj je uložio žalbu protiv tog rješenja, a dana 12. rujna 2012.
izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je njegovu žalbu
kao neosnovanu.
23. Dana 20. rujna 2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu odbilo je podnositeljevu žalbu na rješenje istražne sutkinje od 25.
srpnja 2012. (vidi stavke 17.-19. ove presude) kao neosnovanu.
24. Istoga je dana Državno odvjetništvo Republike Hrvatske na temelju
USKOK-ova prijedloga produžilo istragu za još dvanaest mjeseci, zato što
je bilo potrebno ispitati više svjedoka i prikupiti druge dokaze te zatražiti
međunarodnu pomoć u prikupljanju potrebnih informacija.
25. Na ročištu o određivanju pritvora održanom dana 21. rujna 2012.
podnositelj je naveo da je USKOK imao dovoljno vremena da ispita
svjedoke protiv njega i zatražio od istražne sutkinje da odredi ispitivanje
svjedoka bez odgode.
26. Istražna sutkinja produžila je podnositeljev pritvor za još dva
mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku
(opasnost od utjecanja na svjedoke), ponavljajući obrazloženje da bi
podnositelj mogao utjecati na spomenutih devet svjedoka i utvrdivši da
mjere opreza ne mogu zamijeniti pritvor.
27. Neutvrđenog dana u rujnu 2012. godine podnositelj je uložio žalbu
protiv tog rješenja, uz tvrdnju da je proteklo više nego dovoljno vremena za
ispitivanje svjedoka i da njegov pritvor više nije razuman niti opravdan.
28. Dana 24. rujna 2012. podnositelj je podnio zahtjev istražnoj sutkinji
da izda nalog USKOK-u za ispitivanje devet svjedoka, ukazujući na to da je
u pritvoru već duže od šest mjeseci, a svjedoci još uvijek nisu ispitani.
Tvrdio je i da mu je pritvor određen i produžen samo zbog ispitivanja tih
svjedoka, a u odnosu na to nisu poduzete nikakve radnje.
29. Dana 9. listopada 2012. istražna sutkinja prihvatila je podnositeljev
zahtjev te je izdala nalog USKOK-u za ispitivanje svjedoka u roku od 14
dana. U svome nalogu sutkinja je napomenula kako slijedi:
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
5
„Osumnjičenik Bruno Margaretić u istražnom je zatvoru od 23. ožujka 2012. i
pritvor je (više puta) produljivan na temelju rješenja ovoga suda.
Imajući na umu da je osumnjičenik u pritvoru već duže od šest mjeseci i da se
tijekom tog razdoblja USKOK opetovano pozivao na potrebu za ispitivanjem istih
svjedoka, nedvojbeno je da su se ti svjedoci mogli ispitati u navedenom razdoblju.
S obzirom da u predmetnom razdoblju navedeni svjedoci nisu ispitani, a
osumnjičenik Bruno Margaretić je [svo to vrijeme] u pritvoru, potrebno je brzo ispitati
svjedoke. Razlog tome je što je pritvor posljednja mjera te se kao takva mora svesti na
minimum, dok se sve postupovne radnje moraju poduzeti bez odgode.
Ova sutkinja rok od četrnaest dana smatra dovoljnim za ispitivanje svjedoka, s
obzirom da ih je samo devet.“
30. Dana 10. listopada 2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu odbilo je podnositeljevu žalbu na rješenje o njegovu pritvoru od
21. srpnja 2012. (vidi stavke 25.-27. ove presude), ponavljajući tvrdnje koje
je koristilo pri određivanju podnositeljeva pritvora tijekom ispitivanja
svjedoka.
31. Dana 15. listopada 2012. podnositelj je podnio ustavnu tužbu
Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja izvanraspravnog vijeća
od 20. rujna 2012. kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o
njegovu pritvoru od 25. srpnja 2012. (vidi stavak 23. ove presude) i protiv
odluke izvanraspravnog vijeća od 12. rujna 2012. kojom je odbijena njegova
žalba protiv rješenja o njegovom pritvoru od 23. kolovoza 2012. (vidi
stavak 22. ove presude). Podnositelj je tvrdio da je njegov pritvor arbitraran
jer je, iako je istražna sutkinja utvrdila da se svjedoci mogu ispitati u roku
od 14 dana, on gotovo sedam mjeseci zadržan u pritvoru zbog potrebe za
ispitivanjem tih svjedoka.
32. Neutvrđenog datuma 2012. godine podnositelj je podnio novu
ustavnu tužbu protiv rješenja izvanraspravnog vijeća od 10. listopada 2012.
godine kojom je odbijena njegova žalba protiv rješenja o njegovom pritvoru
od 21. rujna 2012. (vidi stavak 30. ove presude), uz isto obrazloženje.
33. 25. listopada 2012. Ustavni sud proglasio je podnositeljevu ustavnu
tužbu od 15. listopada 2012. nedopuštenom iz razloga što je u
međuvremenu, dana 21. rujna 2012. (vidi stavke 25. i 26. ove presude),
doneseno novo rješenje o podnositeljevu pritvoru i on više nije bio u
pritvoru zbog rješenja kojima je prigovarao.
34. Dana 6. studenoga 2012. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu
podnositelja protiv rješenja izvanraspravnog vijeća od 10. listopada 2012.
(vidi stavke 30. i 32. ove presude) kao neosnovanu, potvrđujući
obrazloženja nižih sudova.
35. USKOK je u međuvremenu ispunio nalog istražne sutkinje od 9.
listopada 2012. (vidi stavak 29. ove presude) te je u jednome danu (20.
listopada 2012.) ispitao osam od devet svjedoka, a preostalog je svjedoka
ispitao dana 24. listopada 2012. Istoga je dana zatražio produženje
podnositeljeva pritvora na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o
6
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke) iz razloga što bi
mogao uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom, koji je još uvijek bio na
slobodi.
36. Dana 6. studenoga 2012. podnositelj je zatražio otpust iz pritvora uz
tvrdnju da ne postoje relevantni razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru.
37. Dana 21. studenoga 2012. održano je ročište vezano uz podnositeljev
zahtjev, na kojemu je podnositelj ponovio svoje tvrdnje, a zamjenica
državnog odvjetnika ukazala je na to da je drugi osumnjičenik i dalje na
slobodi te da tijela kaznenog progona daju sve od sebe da bi ga privela.
Stoga je smatrala da podnositelj treba ostati u pritvoru kako bi ga se
spriječilo da uskladi obranu s drugim osumnjičenikom.
38. Istražna sutkinja odbila je podnositeljev zahtjev za otpust na slobodu
iz razloga što bi podnositelj mogao kontaktirati drugog osumnjičenika te bi
oni mogli uskladiti svoju obranu. Mjerodavni dio odluke glasi:
„Drugi osumnjičenik još uvijek je na slobodi i bio je u kontaktu s petim
osumnjičenikom, Brunom Margaretićem, što znači da bi peti osumnjičenik, ako bude
otpušten na slobodu, mogao stupiti u kontakt s drugim osumnjičenikom, što bi im
omogućilo da usklade svoju obranu i ometaju provođenje postupka.“
39. Dana 23. studenoga 2012. održano je još jedno ročište o određivanju
pritvora, na kojemu je podnositelj ukazao na to da se nalazi u pritvoru samo
iz razloga što bi mogao utjecati na svjedoke, a nisu navedeni drugi razlozi,
posebice mogućnost njegovog usklađivanja obrane s drugim
osumnjičenikom, te se tek sada, nakon što su svjedoci ispitani, zahtijeva
produženje njegovog pritvora iz razloga što bi on mogao utjecati na drugog
osumnjičenika. Podnositelj je smatrao da to nije moguće jer, prema
dostupnim informacijama, drugi osumnjičenik živi u Srbiji te, s obzirom na
zastupljenost predmetnog postupka u medijima, nije vjerojatno da će doći u
Hrvatsku. Podnositelj je stoga zatražio od istražne sutkinje da ga, ako
smatra da postoji mogućnost da njih dvojica stupe u kontakt, otpusti uz
uvjet da mu se oduzme putovnica te, ako je potrebno, primjenu drugih mjera
opreza koje će ga spriječiti u kontaktiranju drugog osumnjičenika.
40. Istražna sutkinja produžila je podnositeljev istražni pritvor za još dva
mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku
(opasnost od utjecanja na svjedoke), iz razloga što je postojala opasnost da
bi mogao utjecati na drugog optuženika. Mjerodavni dio odluke glasi:
„U vezi petog osumnjičenika [Brune Margaretića] i šestog osumnjičenika, istražna
sutkinja nalazi da rizik od utjecanja na drugog osumnjičenika, D.G., koji je na slobodi,
i dalje postoji. Argumenti obrane da se pritvor može zamijeniti mjerama opreza i da je
D.G. državljanin Srbije te nije dolazio u Hrvatsku od 11. siječnja 2012. nisu relevantni
u ovoj fazi postupka. Treba napomenuti da su predmetni osumnjičenici bili policijski
službenici koji su sigurno poznavali mnogo ljudi, zbog čega bi lako mogli stupiti u
kontakt s drugim osumnjičenikom, D.G. Ta se opasnost ne bi mogla spriječiti
oduzimanjem njihovih putovnica, jer bi u određene zemlje mogli putovati isključivo
uz osobnu iskaznicu te bi se lako mogli susresti s drugim osumnjičenim na drugome
mjestu. Analiza telefonskih razgovora pokazuje da je peti osumnjičenik [Bruno
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
7
Margaretić] već prije kontaktirao drugog osumnjičenika te da mu je stoga manje ili
više poznato gdje ga može pronaći i kako može doći do njega, dok mu je šesti
osumnjičenik kolega i prijatelj, pa [stoga] obojica bez teškoća mogu stupiti u kontakt s
drugim osumnjičenikom. Ta se opasnost može spriječiti samo njihovim pritvorom,
čime su ispunjeni uvjeti iz članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku.“
41. Podnositelj je uložio žalbu protiv tog rješenja, a dana 12. prosinca
2012. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je njegovu
žalbu kao neosnovanu, potvrdivši obrazloženje istražne sutkinje.
42. Dana 8. siječnja 2013. podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv te
oduke, a dana 15. siječnja 2012. Ustavni sud odbio ju je kao neosnovanu,
potvrđujući obrazloženja nižih sudova.
43. Dana 22. siječnja 2013. održano je ročište o određivanju pritvora, na
kojem su stranke ponovile prethodne tvrdnje. Istražna sutkinja produžila je
podnositeljev pritvor za još dva mjeseca na temelju članka 123. § 1. točke 2.
Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke) te je,
alternativno, utvrdila jamstvo za njegov otpust u iznosu od 1.500.000 HRK.
Sutkinja je utvrdila da postoji opasnost da bi podnositelj kontaktirao drugog
osumnjičenika, čime je opravdan njegov pritvor. Mogao je, međutim, biti
otpušten uz zakonsko jamstvo, iznos kojega je sutkinja smatrala
primjerenim s obzirom na okolnosti predmeta i podnositeljevo osobno
stanje, što se odnosi na činjenicu da je zaposlen, posjeduje imovinu i ima
obitelj koja bi mu mogla pružiti financijsku potporu.
44. Podnositelj je uložio žalbu protiv tog rješenja, uz tvrdnju da ne
postoje relevantni razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru te da je iznos
utvrđenog jamstva previsok.
45. Dana 7. veljače 2013. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu odbilo je njegovu žalbu kao neosnovanu, potvrđujući obrazloženje
istražne sutkinje.
46. Dana 26. veljače 2013. podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv te
odluke Ustavnom sudu, uz tvrdnju da niži sudovi nisu iznijeli mjerodavne
niti dostatne razloge za njegov pritvor.
47. Dana 28. veljače 2013. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu
podnositelja kao neosnovanu, potvrđujući obrazloženja nižih sudova.
48. Dana 22. ožujka 2013. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu produžilo je podnositeljev pritvor za još dva mjeseca na temelju
članka 123. § 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od
utjecanja na svjedoke) te je utvrdilo jamstvo za njegov otpust u iznosu od
1.500.000 HRK. Zaključilo je da postoji opasnost da podnositelj kontaktira
drugog osumnjičenika te da oni usklade svoju obranu. Smatralo je i da se ta
opasnost može izbjeći polaganjem jamstva u iznosu koji odgovara
okolnostima kaznenog djela i činjenici da je podnositelj zaposlen i ima
stalne prihode.
8
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
49. Podnositelj je protiv te odluke uložio žalbu Vrhovnom sudu
Republike Hrvatske, uz ponavljanje prethodnih argumenata i zahtjev da se
njegov pritvor zamijeni mjerama opreza.
50. Dana 12. travnja 2013. Vrhovni je sud ukinuo rješenje
izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu o produženju
podnositeljevog pritvora i vratio predmet na ponovno ispitivanje, ali bez
puštanja podnositelja iz pritvora. Vrhovni je sud utvrdio da Županijski sud u
Zagrebu nije uzeo u obzir mogućnost izricanja blažih mjera opreza
podnositelju, kao i da je iznos jamstva koje se zahtijevalo za njegov otpust
na slobodu previsok.
51. Dana 22. travnja 2013. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu opet je produžilo podnositeljev pritvor na temelju članka 123. § 1.
točke 2. Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke)
iz razloga što bi podnositelj mogao kontaktirati drugog osumnjičenika te bi
oni mogli uskladiti obranu. Utvrdilo je i da okolnosti predmeta ukazuju na
to da podnositelj ne može biti otpušten iz pritvora uz niti jednu zakonski
važeću mjeru opreza.
52. Dana 23. travnja 2013. USKOK je podigao optužnicu pred
Županijskim sudom u Zagrebu protiv podnositelja i još šest osoba zbog
kaznenog djela urote i zlouporabe položaja i ovlasti. USKOK je zatražio i
da se podnositelj za vrijeme suđenja drži u pritvoru.
53. Dana 2. svibnja 2013. podnositelj je podnio žalbu Vrhovnom sudu
kojom je osporavao rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 22. travnja
2013. o produljenju njegovog pritvora, uz tvrdnju da Županijski sud u
Zagrebu nije slijedio upute navedene u odluci Vrhovnog suda od 12. travnja
2013. (vidi stavak 50. ove presude).
54. Dana 10. svibnja 2013. Vrhovni sud prihvatio je podnositeljevu
žalbu te je, bez puštanja podnositelja iz pritvora, vratio predmet
Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno ispitivanje iz razloga što je odluci
Županijskog suda u Zagrebu nedostajalo relevantno obrazloženje.
55. Dana 21. svibnja 2013. izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu otpustilo je podnositelja iz pritvora uz uvjet da ne kontaktira
drugog osumnjičenika te je izdalo nalog za oduzimanje njegovih putnih
isprava. Utvrdilo je da je podnositelj bio u pritvoru gotovo petnaest mjeseci,
a nije bilo sigurno kada će, te uistinu i hoće li, drugi optuženik uopće biti
uhićen. Zaključilo je i da podnositeljevo financijsko stanje nije sigurno s
obzirom da je razvedeni otac dvoje djece bez zaposlenja ili prihoda. Stoga
ne postoji razlog da se za njegovo otpuštanje na slobodu traži polaganje
zakonskog jamstva.
56. USKOK je uložio žalbu protiv te odluke, uz tvrdnju da podnositelj
treba ostati u pritvoru, a dana 12. lipnja 2013. Vrhovni je sud odbio žalbu
kao neosnovanu, potvrdivši obrazloženje Županijskog suda u Zagrebu.
57. Kazneni postupak protiv podnositelja još je u tijeku.
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
9
B. Upravni disciplinski postupak protiv podnositelja zahtjeva
58. Usporedno s kaznenim postupkom, dana 24. ožujka 2012. načelnik
Policijske uprave Osječko-baranjske naredio je da se podnositelja udalji s
dužnosti dok se čeka ishod kaznenog postupka.
59. Neutvrđenog datuma 2012. godine podnositelj, zastupan po
odvjetniku, osporio je tu odluku pred žalbenim povjerenstvom Ministarstva
unutarnjih poslova Republike Hrvatske, uz tvrdnju da nije bilo razloga za
njegovo udaljavanje iz službe.
60. Dana 17. travnja 2012. žalbeno povjerenstvo Ministarstva unutarnjih
poslova odbilo je podnositeljevu žalbu kao neosnovanu. Mjerodavni dio
odluke glasi:
„Udaljavanje s dužnosti određeno je na temelju članka 112. stavka 3. Zakona o
policiji, kojim je predviđeno da ministar ili nadležni rukovoditelj, što je u predmetnom
slučaju načelnik Policijske uprave, odrediti udaljavanje policijskog službenika iz
službe čak i prije pokretanja disciplinskog postupka, ... ako smatra da je narav
predmetne povrede službene dužnosti takva da bi zadržavanje policijskog službenika
na dužnosti moglo naštetiti interesima službe.
...
Uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, i to opravdanu sumnju da je žalitelj
zlorabio [svoj] položaj i ovlasti, zbog čega je uhićen, ovo povjerenstvo smatra da ga je
prvostupanjsko tijelo na ispravan i zakonit način udaljilo iz službe na temelju članka
112. Zakona o policiji ...“
61. Podnositelj je preko odvjetnika podnio upravnu tužbu protiv te
odluke pred Upravnim sudom u Osijeku, osporavajući razloge svog
udaljavanja iz službe, uz tvrdnje da odluke nižih tijela nisu dostatno
obrazložene.
62. Dana 17. rujna 2012. podnositeljev odvjetnik dostavio je dodatno
pisano očitovanje o predmeta te je zatražio da se ročište zakazano za 18.
rujna 2012. odgodi dok podnositelj ne bude otpušten iz pritvora.
63. Dana 18. rujna 2012. Upravni sud u Osijeku održao je ročište u
odsutnosti podnositelja i njegovog zastupnika te je odbio podnositeljevu
upravnu tužbu kao neosnovanu. Zaključio je da je zahtjev za odgodom
ročišta bio tek pokušaj da se odugovlači s postupkom i da se podnositeljev
zastupnik, iako je propisno obaviješten, nije pojavio na ročištu, a da nije
iznio mjerodavne razloge svoga nedolaska. Glede osnovanosti predmeta,
Upravni sud u Osijeku napominje:
Neosporno je među strankama da je tužitelj udaljen iz službe zbog osnovane sumnje
da je izvršio tešku povredu službene dužnosti.
Spor među strankama povezan je s pitanjem je li tuženik [imao pravo] udaljiti
tužitelja iz službe isključivo zbog osnovane sumnje.
... [Č]injenica da je tužitelju određen pritvor zbog osnovne sumnje da je počinio
kazneno djelo iz članka 337. Kaznenog zakona (zlouporaba položaja i ovlasti)
opravdava podnositeljevu odluku, jer bi stavljanje policijskog službenika u pritvor
10
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
zbog predmetnog kaznenog djela moglo naštetiti interesima službe, zbog čega je
njegovo udaljavanje iz službe opravdano.“
64. Podnositelj je preko odvjetnika uložio žalbu pred Visokim upravnim
sudom Republike Hrvatske, a dana 11. listopada 2012. taj je sud proglasio
njegovu žalbu nedopuštenom iz razloga što Upravni sud u Osijeku nije sam
odlučio o meritumu podnositeljevih prava i obveza, već je samo odbio
njegovu upravnu tužbu.
65. Dana 14. prosinca 2012. podnositeljev odvjetnik podnio je ustavnu
tužbu Ustavnom sudu RH u ime podnositelja, kojom je osporavao odluke
nižih sudova.
66. Dana 31. siječnja 2013. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je
ustavnu tužbu podnositelja nedopuštenom zbog njezine očite neosnovanosti.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Mjerodavno domaće pravo
1. Ustav Republike Hrvatske
67. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Ustav Republike
Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000,
124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) glase:
Članak 22.
„Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno
zakonom, o čemu odlučuje sud.“
2. Ustavni zakon o ustavnom sudu
68. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske („Narodne novine“ br. 49/2002) glasi:
Članak 62.
„1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je
pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne
(regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o
njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno
Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u
daljnjem tekstu „ustavno pravo“) ...
2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može
se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.“
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
11
Članak 72.
„Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu: ako nije nadležan; ako je ustavna
tužba nepravodobna, nepotpuna, nerazumljiva ili nedopuštena. Tužba je nedopuštena:
ako nije iscrpljen dopušteni pravni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom
postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo, osim iznimke predviđene u članku
62. ovoga Ustavnog zakona, ako je tužbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za
njezino podnošenje, te ako je tužbu podnijela pravna osoba koja ne može biti nositelj
ustavnih prava.“
3. Kazneni zakon
69. Mjerodavne odredbe Kaznenog zakona („Narodne novine“, br:
110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003,
105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008) glase:
Udruživanje za počinjenje kaznenih djela
Članak 333.
(1) Tko organizira grupu ljudi ili na drugi način povezuje u zajedničko djelovanje tri
ili više osoba koja ima za cilj počinjenja kaznenih djela za koje se po zakonu može
izreći tri godine zatvora ili teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do
pet godina.
(2) Tko organizira zločinačku organizaciju za počinjenje kaznenih djela ili njome
upravlja, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(3) Pripadnik grupe iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se novčanom kaznom ili
kaznom zatvora do tri godine.
(4) Pripadnik zločinačke organizacije iz stavka 2. ovoga članka, kaznit će se kaznom
zatvora od šest mjeseci do pet godina. ...“
Zlouporaba položaja i ovlasti
Članak 337.
„(1) Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugoj pravnoj ili fizičkoj
osobi pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi
svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, kaznit će
se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta ili je
došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest
mjeseci do pet godina.
(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska
korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, ili je prouzročena
šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset
godina.“
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
12
4. Zakon o kaznenom postupku
70. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne
novine“, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012)
glase:
Mjere opreza
Članak 98.
„(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 123. ovog Zakona zbog kojih je
moguće odrediti istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, sud i državni odvjetnik
će, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, obrazloženim rješenjem odrediti
primjenu jedne ili više takvih mjera. ...
(2) Mjere opreza jesu:
1) zabrana napuštanja boravišta,
2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,
3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu,
4) zabrana približavanja određenoj osobi,
5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,
6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti,
7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice,
8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, ...“
Jamstvo
Članak 102.
„(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. do
4. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a
sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje
boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.
(2) U rješenju o određivanju istražnog zatvora, sud može odrediti visinu jamstva
koja može zamijeniti istražni zatvor. Jamstvo uvijek glasi na svotu novca koja se
određuje s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje
okrivljenika.
(3) Ako ocijeni da jamstvo ne može zamijeniti istražni zatvor sud će navesti
okolnosti zbog kojih [to] nalazi.
(4) Uz jamstvo sud može odrediti jednu ili više mjera opreza kao uvjet jamstva.“
Osnove za određivanje istražnog zatvora
Članak 123.
„(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena
osoba počinila kazneno djelo i ako:
...
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
13
2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili
krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni
postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,
3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo, ...“
Ukidanje istražnog zatvora i opoziv rješenja o istražnom zatvoru
Članak 125.
„(1) Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu:
...
5) ako državni odvjetnik i nakon prethodne obavijesti višem državnom odvjetniku
neopravdano u zakonskim rokovima ne poduzima radnje u postupku,
...
(3) Prije donošenja odluke o ukidanju istražnog zatvora određenog na temelju stavka
1. točke 5. ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o
nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti.
Ako nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku 1. točki 5.
ovog članka.
ISTRAGA
Pokretanje, tijek i okončanje istrage
Članak 230.
„(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan
izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.
(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim
predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika
rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i
teškim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog
odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest
mjeseci.
(3) Okrivljenik i oštećenik mogu se uvijek obratiti pritužbom višem državnom
odvjetniku zbog odugovlačenja postupka i drugih nepravilnosti u tijeku istrage.
(4) Viši državni odvjetnik ispitat će navode u pritužbi, a ako je podnositelj
zahtijevao, obavijestit će ga o tome što je poduzeto.
(5) Ako istragu provodi sudac istrage okrivljenik i oštećenik kao tužitelj mogu se
obratiti pritužbom predsjedniku suda zbog odugovlačenja postupka i drugih
nepravilnosti u tijeku sudske istrage. Ako je podnositelj zahtijevao, predsjednik suda
će ga obavijestiti o tome što je poduzeto.“
5. Zakon o policiji
71. Mjerodavne odredbe Zakona o policiji („Narodne novine“, br.
34/111, 13/2012) glase:
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
14
Članak 112.
„Ministar ili nadležni rukovoditelj, rješenjem će udaljiti iz službe policijskog
službenika protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak ili postupak zbog teže povrede
službene dužnosti zbog djela s obilježjima korupcije.
Policijski službenik se može udaljiti iz službe i ako je protiv njega pokrenut kazneni
postupak ili postupak zbog teže povrede službene dužnosti, a povreda je takve prirode
da bi ostanak u službi, dok traje postupak, mogao štetiti interesima službe.
Ministar ili nadležni rukovoditelj, može udaljiti iz službe policijskog službenika i
prije nego što je protiv njega pokrenut disciplinski postupak, pod uvjetima iz stavka 2.
ovoga članka, u kojem slučaju se u roku od 8 dana od dana udaljenja mora pokrenuti
disciplinski postupak.
Udaljenje iz službe traje do okončanja kaznenog postupka ili postupka zbog teže
povrede službene dužnosti.“
6. Zakon o upravnim sporovima
72. Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima („Narodne
novine“, br. 20/2010 i 143/2012) glase:
Članak 6.
„(1) Prije donošenja presude sud će svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o
zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja
su predmet upravnog spora.
(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez davanja stranci mogućnosti da se
izjasni [o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim
pitanjima koja su predmet upravnog spora] samo u slučajevima propisanim
zakonom.“
Članak 7.
„(1) U upravnom sporu sud odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne
rasprave.
(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez održavanja rasprave samo u
slučajevima propisanim ovim Zakonom.“
Članak 39.
„ ...
(3) Ako stranka ili drugi sudionik spora bez opravdanog razloga ne dođu na ročište,
rasprava se može održati i bez njihove prisutnosti. ...“
B. Relevantna praksa
73. U svojim odlukama br. U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009,
U-I-18153/2009, U-I-5813/2010 i U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012.
Ustavni sud ukinuo je 43 odredbe Zakona o kaznenom postupku iz 2008.
godine (vidi stavak 70. ove presude) iz razloga što nisu bile u skladu s
Ustavom. Kao rok za prihvaćanje izmjena Zakona o kaznenom postupku
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
15
utvrđen je 15. prosinca 2013. Međutim, izrekom odluke Ustavnog suda
ukinute odredbe Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine ostale su na
snazi u prijelaznom razdoblju, uz isključenje mogućnosti pozivanja na
njihovu neustavnost u pojedinačnim predmetima iznesenim pred taj sud
vezanim uz pravomoćne odluke donesene na temelju Zakona o kaznenom
postupku iz 2008. godine ili tijekom postupaka na koje se primjenjivao.
74. Ustavni sud je zaključio i da su odredbe članka 230. §§ 3., 4. i 5.
Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine, mjerodavne za ovaj predmet,
protivne Ustavu i Konvenciji. Posebice je utvrdio:
„... nema razloga da se, a priori, sumnja u učinkovitost pritužbe iz članka 230. §§
3., 4. i 5. Zakona o kaznenom postupku vezano uz nepravilnosti u radu državnog
odvjetnika ili suca istrage koji utječu na djelotvornost istražnog postupka. Nedvojbeno
je, međutim, da ona nije primjereno pravno sredstvo za štetu nastalu uslijed
nepropisnog rada državnog odvjetnika ili suca istrage do kojega je već došlo (kao u
slučaju odugovlačenja postupka). Stoga pravno sredstvo iz članka 230. §§ 3.-5.
Zakona o kaznenom postupku samo po sebi ne ispunjava uvjete iz članka 13.
Konvencije.“
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. § 3. KONVENCIJE
75. Podnositelj prigovara da su nacionalni sudovi postupili arbitrarno pri
produljenju njegova istražnog zatvora, a posebice da je njegov kontinuirani
boravak u istražnom zatvoru bio pretjeran te nije bio utemeljen na
relevantnim niti dostatnim razlozima. Pozvao se na članak 5. § 1. točku (c)
Konvencije. Sud, kao gospodar pravne karakterizacije činjenica predmeta,
smatra da se ovaj prigovor treba ispitati temeljem članka 5. § 3. Konvencije,
koji glasi kako slijedi:
„3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom (c)
ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom
određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na
slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će
ta osoba pristupiti suđenju. ...“
A. Dopuštenost
1. Podnositeljev status žrtve
76. Sud od početka primjećuje da Vlada nije podnijela prigovor o tome
je li, u okolnostima predmeta, podnositelj zahtjeva još uvijek mogao tvrditi
da je žrtva navodne povrede. Sud će to pitanje ispitati na vlastitu inicijativu
(vidi predmet, mutatis mutandis, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine
[VV], br. 27996/06 i 34836/06, § 27., ESLJP 2009).
16
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
77. S tim u vezi, Sud ponavlja kako na temelju članka 34. Konvencije
„može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe ... koja tvrdi da je žrtva
povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je
počinila jedna visoka ugovorna stranka ...“. Dužnost ispravljanja svake
navodne povrede Konvencije prvenstveno je na nacionalnim vlastima. U
tom je pogledu pitanje može li podnositelj tvrditi da je žrtva navodne
povrede relevantno u svim fazama postupka na temelju Konvencije. Odluka
ili mjera u korist podnositelja u načelu nije dostatna da podnositelja liši
položaja „žrtve“ osim ako su nacionalne vlasti priznale, bilo izričito ili u
biti, povredu Konvencije i nakon toga za nju ponudile i zadovoljštinu. Tako
ponuđena zadovoljština mora biti primjerena i dostatna, u protivnom stranka
može i dalje tvrditi da je žrtva povrede (vidi, između ostalih, predmet
Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, §§ 54.-56., ESLJP 2009, s
daljnjim upućivanjima).
78. Sud u ovom predmetu primjećuje da je dana 12. travnja i 10. svibnja
2013. Vrhovni sud pažljivo razmotrio razloge koje je Županijski sud u
Zagrebu naveo u svojim nalozima za određivanje pritvora od 22. ožujka i
22. travnja 2013. te ih je ukinuo zaključivši da tim rješenjima nedostaju
mjerodavna obrazloženja te u njima nije uzeta u obzir mogućnost izricanja
blažih mjera opreza podnositelju (vidi stavke 50. i 54. ove presude). Kao
posljedica toga Županijski sud u Zagrebu pustio je podnositelja iz pritvora
dana 21. svibnja 2013. tako što mu je izrekao blaže mjere opreza.
79. Sud pozdravlja pristup koji je u ovom predmetu imao Vrhovni sud,
koji je u skladu s uvjetima članka 5. § 3. Konvencije. Međutim, čak i uz
pretpostavku da su se odluke Vrhovnog suda mogle smatrati priznanjem
povrede podnositeljevih prava iz te odredbe, to se priznanje odnosilo samo
na dio njegovog boravka u pritvoru. 12. travnja 2013. podnositelj je već bio
lišen slobode duže od jedne godine, a njegovo je puštanje određeno tek 21.
svibnja 2013. Sud napominje i da podnositelju na državnoj razini nije
dosuđena naknada štete (usporedi s predmetom Peša protiv Hrvatske, br.
40523/08, § 84., 8. travnja 2010.).
80. Uzimajući u obzir navedeno, Sud smatra da podnositelj i dalje može
tvrditi da je žrtva u odnosu na njegov prigovor na temelju članka 5. § 3.
Konvencije.
2. Neiscrpljenost domaćih pravnih sredstava
(a) Tvrdnje stranaka
81. Vlada tvrdi da je, glede podnositeljevog prigovora da domaća tijela
nisu uložila potrebnu revnost u provođenju postupka u vidu ispitivanja
svjedoka, podnositelj mogao uložiti prigovor višem državnom odvjetništvu
temeljem članka 230. Zakona o kaznenom postupku, te je mogao pozvati
Županijski sud u Zagrebu da izda nalog za ispitivanje svjedoka čak i prije
24. rujna 2012.
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
17
82. Podnositelj je smatrao da je podnijevši žalbe i ustavne tužbe protiv
rješenja o njegovu pritvoru iscrpio sva dostupna i učinkovita domaća pravna
sredstva. Prema njegovom mišljenju, pritužba višem državnom odvjetništvu
ne bi bila učinkovito sredstvo jer to ne bi dovelo do nepristranog i
neovisnog ispitivanja njegovih pritužbi, a državno je odvjetništvo u svakom
slučaju bilo dobro upoznato s tijekom postupka te je opetovano zatražilo
produljenje njegova pritvora. Podnositelj je naveo i da pozivanje
Županijskog suda u Zagrebu da ubrza postupak ne bi bilo učinkovito
sredstvo jer je potrebna revnost u provođenju postupaka dužnost sudova ex
officio, koju su oni u ovom predmetu očigledno zanemarili.
(b) Ocjena Suda
83. Sud smatra da se pitanje iscrpljenosti domaćih pravnih sredstava,
kako ga iznose stranke, treba pridružiti meritumu, s obzirom da je usko
povezano s biti podnositeljevih prigovora.
3. Zaključak
84. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu
članka 35. § 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po
kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
85. Podnositelj tvrdi da su mu tijekom cijelog postupka istražna sutkinja
i izvanraspravna vijeća Županijskog suda u Zagreb produljivali pritvor uz
identična stereotipna obrazloženja. Njegove su tvrdnje uzete u obzir i pušten
je iz pritvora tek kada je predmet iznesen pred Vrhovni sud. Osobit problem
u njegovom slučaju bio je očigledan nedostatak revnosti tijela kaznenog
progona u provođenju postupka te nedostatak učinkovite reakcije sudova na
taj problem. Stoga je on mogao prihvatiti da se složenošću predmeta i
potrebom za ispitivanjem svjedoka mogao opravdati njegov boravak u
pritvoru tijekom prva dva mjeseca, ali nakon toga nisu postojali mjerodavni
razlozi za propuštanje ispitivanja svjedoka i njegovo zadržavanje u pritvoru
na još jednu godinu. Podnositelj je ukazao i na to da jamstvo uz uvjet
plaćanja garancije nije primjereno u okolnostima njegovog predmeta i da
niži sudovi nisu dovoljno razmotrili mogućnost njegovog puštanja uz mjere
opreza dok ih na to nije primorao Vrhovni sud. Konačno, podnositelj je
naglasio da je njegovo zadržavanje u pritvoru pod osnovom da postoji
opasnost od njegova usklađivanja obrane s drugim osumnjičenikom bilo
arbitrarno i nije imalo mjerodavan temelj u činjenicama predmeta.
86. Vlada je smatrala da se zadržavanje podnositelja u pritvoru temeljilo
na mjerodavnom domaćem pravu te su rješenja domaćih sudova o
18
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
određivanju i produljenju njegova pritvora dostatno obrazložena te su njima
uvijek uzete u obzir posebne okolnosti predmeta. S obzirom na težinu
predmetnih kaznenih djela, interes javnosti dovoljan je za opravdanje
podnositeljeva kontinuiranog boravka u pritvoru, što je Ustavni sud dvaput
potvrdio. Istina je da je istražna sutkinja prvo odredila, pa je odbila, pa je
opet odredila podnositeljev pritvor na osnovi toga što bi mogao uskladiti
obranu s drugim optuženikom, ali to je učinjeno nakon ispitivanja dokaza, i
to analize telefonskih razgovora, što je ukazalo na mogućnost da se oni
međusobno kontaktiraju. Nadalje, domaći sudovi ispitali su mogućnost
izricanja blažih mjera opreza podnositelju te njegova puštanja uz jamstvo,
ali on nije uspio položiti traženi iznos. Vlada smatra da podnositelj nije
predugo bio u pritvoru te su, s obzirom na složenost predmeta, domaća tijela
pokazala potrebnu revnost u provođenju postupka.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
87. Sud ponavlja da se prema njegovoj stalnoj sudskoj praksi pitanje je li
razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto. Razumnost
nastavka pritvora okrivljenika treba ocjenjivati u svakom predmetu.
Neprekidno trajanje pritvora može biti opravdano u slučajevima kada je
zaštita javnog interesa, bez obzira na presumpciju nevinosti, od većeg
značenja od zaštite pojedinačnih sloboda osumnjičene osobe (vidi, između
ostalih izvora, predmet W. protiv Švicarske, 26. siječnja 1993., serija A br.
254-A, i Kudla protiv Poljske [VV], br. 30210/96, § 110., ESLJP 2000-XI).
88. Predmnijeva govori u prilog puštanju na slobodu. Drugi dio članka
5. § 3. ne dopušta sudskim tijelima odabir između suđenja okrivljeniku u
razumnom roku i odobravanja njegovog uvjetnog puštanja na slobodu za
vrijeme suđenja. Dok ne bude osuđen, okrivljenik se mora smatrati nevinim,
a svrha odredbe koju se razmatra je u biti zahtjev da on bude uvjetno pušten
na slobodu nakon što nastavak njegovog pritvora prestane biti razuman (vidi
predmet Vlasov protiv Rusije, br. 78146/01, § 104., 12. lipnja 2008., s
daljnjim upućivanjima).
89. U prvom je redu na nacionalnim sudbenim vlastima da se pobrinu da
u danom predmetu pritvor okrivljenika ne premaši razumni rok. One u tu
svrhu moraju ispitati sve dokaze koji govore za ili protiv postojanja
istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštovanje
načela predmnjeve nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja pojedinačne
slobode te ih trebaju navesti u svojim odlukama kojima odbijaju zahtjeve za
puštanje na slobodu. U biti, Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede
članka 5. § 3. Konvencije na osnovi obrazloženja danih u tim odlukama i
činjenica koje je podnositelj naveo u svojim žalbama (vidi predmet Labita
protiv Italije [VV], br.26772/95, § 152., ESLJP 2000-IV).
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
19
90. Tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti „općenite i
apstraktne“ (vidi predmet Smirnova protiv Rusije, br. 46133/99 i 48183/99,
§ 63., ESLJP 2003-IX). Kad zakon predviđa predmnjevu u odnosu na
čimbenike mjerodavne za osnovu nastavka pritvora, treba uvjerljivo
dokazati postojanje konkretnih činjenica koje pretežu nad pravilom da se
poštuje pojedinačna sloboda (vidi predmet Ilijkov protiv Bugarske, br.
33977/96, § 84. in fine, 26. srpnja 2001.).
91. Postojanost osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila djelo
uvjet je sine qua non zakonitosti nastavka pritvora, ali nakon određenog
proteka vremena ona više nije dovoljna. U takvim slučajevima Sud mora
utvrditi da li drugi razlozi izneseni od strane sudbenih vlasti i dalje
opravdavaju lišenje slobode. Ako su takvi razlozi bili „mjerodavni“ i
„dovoljni“, Sud mora ocijeniti i jesu li nadležne nacionalne vlasti pokazale
„posebnu revnost“ pri vođenju postupka (vidi, među mnogim drugim,
predmet Contrada protiv Italije, 24. kolovoza 1998., § 54., Izvješća o
presudama i odlukama, 1998-V; predmet I.A. protiv Francuske, 23. rujna
1998., § 102., Izvješća 1998.-VII; predmet Toth protiv Austrije, 12. prosinca
1991., § 67., Serija A br. 224; i predmet B. protiv Austrije, 28. ožujka 1990.,
§ 42., Serija A br. 175).
92. Glede pitanja jamstva, Sud ponavlja da je garancija predviđena
člankom 5. § 3. Konvencije određena posebice da bi se osigurala
optuženikova prisutnost na raspravi. Njezin su iznos mora procijeniti
prvenstveno u odnosu na optuženika i njegovu imovinu. Stoga vlasti
moraju posvetiti jednaku pozornost utvrđivanju odgovarajućeg iznosa
jamstva kao i odlučivanju je li optuženikov kontinuirani pritvor neophodan.
Moraju propisno opravdati iznos u odluci kojim se utvrđuje jamstvo i
moraju uzeti u obzir sredstva kojima optuženik raspolaže i njegovu
mogućnost da plati traženi iznos (vidi predmet Mangouras protiv
Španjolske [VV], br. 12050/04, stavci 78.-80., ESLJP 2010).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
93. Glede razdoblja koje treba uzeti u obzir u ovome predmetu, Sud
ponavlja da prema njegovoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi, kod utvrđivanja
duljine pritvora temeljem članka 5. § 3. Konvencije, razdoblje koje treba
razmotriti počinje na dan kad je okrivljenik stavljen u pritvor i završava na
dan kad je pušten (vidi, na primjer, predmet Fešar protiv Češke Republike,
br. 76576/01, § 44., 13. studenoga 2008.) ili kada je utvrđena optužba, čak i
ako je to učinio samo prvostupanjski sud (vidi predmet Belevitskiy
protiv Rusije, br. 72967/01, § 99., 1. ožujka 2007.).
94. Slijedi da je razdoblje podnositeljeva pritvora koje treba razmotriti
započelo 23. ožujka 2012., dana kad je podnositelju određen pritvor, a
završilo 21. svibnja 2013. kad je podnositelj uvjetno pušten na slobodu uz
mjere opreza (vidi stavke 5. i 55. ove presude), što ukupno iznosi jednu
godinu, jedan mjesec i dvadeset i osam dana.
20
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
95. Sud napominje da je u ožujku 2012. godine podnositelju prvi put
određen pritvor zbog opasnosti od utjecanja na svjedoke, sudionike ili
prikrivače te opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Prvi je razlog
opravdan činjenicom da je trebalo ispitati određene svjedoke i da je
postojala opasnost da će podnositelj kontaktirati drugog osumnjičenika, koji
je u to vrijeme bio na slobodi, te uskladiti obranu s njim. Strah da će
podnositelj ponoviti kazneno djelo bio je opravdan uzmu li se u obzir
okolnosti slučaja i podnositeljevo radno mjesto policijskog službenika.
Međutim, već u travnju 2012., ovaj je razlog prestao biti valjan jer je
podnositelj u međuvremenu udaljen iz službe (vidi stavke 6. i 12. ove
presude).
96. Novo rješenje istražne sutkinje od 20. lipnja 2012. o produljenju
podnositeljeva pritvora po osnovi da bi mogao utjecati na svjedoke i
uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom ukinulo je izvanraspravno vijeće
Županijskog suda u Zagrebu po osnovi da nije bilo jasno na koga bi, te pod
kojim okolnostima, podnositelj mogao utjecati (vidi stavak 16. ove
presude). Stoga je, nakon ponovnog ispitivanja predmeta dana 25. srpnja
2012., istražna sutkinja produljila pritvor podnositelja isključivo na osnovi
toga da bi podnositelj mogao utjecati na devet svjedoka koji su još morali
biti ispitani, a ne na drugog osumnjičenika. Istražna sutkinja ovo je
objasnila pozivajući se na činjenicu da je podnositelj ispitan te stoga nije
postojala opasnost od njegovog usklađivanja obrane s drugim
osumnjičenikom (vidi stavke 17. i 18. ove presude).
97. Podnositelj je više puta tijekom postupka, i to 20. lipnja 2012. (vidi
stavak 14. ove presude), 25. srpnja 2012. (vidi stavak 17. ove presude), 21.
rujna 2012. (vidi stavke 25. i 27. ove presude) i 24. rujna 2012. (vidi stavak
28. ove presude), prigovorio da su tijela kaznenog progona imala dovoljno
vremena za ispitivanje predmetnih svjedoka, ali domaća tijela nisu reagirala
na njegove pritužbe sve do 9. listopada 2012., kada je istražna sutkinja
izdala nalog USKOK-u za ispitivanje svjedoka (vidi stavak 29. ove
presude). Nadalje, u međuvremenu je više državno odvjetništvo
obaviješteno o tijeku postupka te je produljilo vremenski rok istrage (vidi
stavak 24. ove presude). Sud stoga smatra da je domaćim tijelima u
dovoljnoj mjeri skrenuta pozornost na navodni nedostatak revnosti u
ispitivanju svjedoka te stoga, uzevši u obzir i odluku Ustavnog suda od 19.
srpnja 2012. (vidi stavak 73. ove presude), odbija prigovor Vlade o
neiscrpljenosti pravnih sredstava koji je prethodno udružen s meritumom
(vidi stavak 83. ove presude).
98. U svom rješenju od 9. listopada 2012., istražna sutkinja zaključila je
da tijela kaznenog progona nisu pokazala potrebnu revnost u ispitivanju
svjedoka te da, uzimajući u obzir i činjenicu da je u to vrijeme podnositelj
već bio u pritvoru duže od šest mjeseci po toj osnovi, ne postoje mjerodavni
razlozi za opravdavanje načina provođenja postupka. Nadalje, sutkinja je
napomenula da bi rok od četrnaest dana bio dovoljan za ispitivanje
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
21
svjedoka, s obzirom da ih je samo devet (vidi stavak 29. ove presude).
Sutkinja, međutim, nije donijela nikakvu drugu odluku o daljnjem
rješavanju pitanja opravdanosti podnositeljeva pritvora iako je tijekom
cijelog tog razdoblja zadržan u pritvoru samo po osnovi straha da bi mogao
utjecati na svjedoke.
99. Sud ne vidi razloga zašto se ne bi usuglasio sa zaključcima istražne
sutkinje, kojima je utvrđen nedostatak revnosti tijela kaznenog progona u
provođenju postupka. Nadalje, napominje da su svi predmetni svjedoci, koji
prethodno nisu ispitani tijekom razdoblja od više od šest mjeseci, u
konačnici ispitani za samo dva dana (vidi stavak 35. ove presude).
100. Nadalje, Sud napominje da je u vrijeme ispitivanja svjedoka jedini
razlog podnositeljevog pritvora bio strah da će utjecati na njih. Pozivanje
optužbe na mogućnost da podnositelj uskladi obranu s drugim
osumnjičenikom istražna sutkinja odbila je 25. srpnja 2012. (vidi stavke 17.
i 18. ove presude). USKOK nije ni uložio žalbu, niti je ustrajao na toj
osnovi za podnositeljev pritvor dok svi svjedoci nisu ispitani te nije ostao
niti jedan drugi mjerodavan razlog za zadržavanje podnositelja u pritvoru
(vidi stavke 19.-35. ove presude).
101. Dana 21. studenoga 2012. ista je istražna sutkinja koja je u srpnju
2012. odbacila mogućnost da se podnositelju odredi pritvor zbog postojanja
opasnosti da će stupiti u kontakt s drugim osumnjičenikom i uskladiti
obranu s njim, produljila istražni zatvor podnositelju isključivo po toj
osnovi (vidi stavke 37. i 38. ove presude). Slijedom navedenog, tijekom
sljedećih šest mjeseci to je i dalje bio jedini razlog zbog kojeg je podnositelj
bio u pritvoru (vidi stavke 39.-51. ove presude).
102. Iako nije potrebno posebno isticati da domaća tijela mogu ponovno
i ponovno ocjenjivati razloge određivanja pritvora okrivljeniku, Sud
ponavlja da je člankom 5. § 3. propisano da svaka mjera kojom se pojedinca
lišava slobode mora biti usklađena sa svrhom članka 5. i utemeljena na
mjerodavnim i dostatnim razlozima (vidi stavak 91. ove presude).
103. Sud napominje da je istražna sutkinja, uz postojanje iste osnove te
poznavanje istih činjenica, drukčije postupila kada je odredila podnositeljev
pritvor tijekom dvije odvojene prigode, praksa koja je već zabrinula Sud u
predmetima koji su izneseni pred njega (vidi predmet Dervishi protiv
Hrvatske, br. 67341/10, § 134., 25. rujna 2012.)U svojim rješenjima o
podnositeljevu pritvoru domaći sudovi nisu naveli mjerodavne razloge koji
su ih mogli potaknuti da promijene svoj prijašnji stav. Sud primjećuje da je
istražna sutkinja odbila zahtjev za podnositeljevim pritvorom po osnovi da
bi mogao uskladiti obranu s drugim osumnjičenikom zbog činjenice da je
podnositelj već bio ispitan te stoga nije mogao uskladiti svoju obranu s
drugim osumnjičenikom. U takvim okolnostima nije uzeto u obzir pitanje
mogu li dva okrivljenika stupiti u kontakt ili ne (vidi stavak 18. ove
presude). Međutim, kada je nakon toga donijela suprotni zaključak, istražna
sutkinja usmjerila se samo na mogućnost da podnositelj kontaktira drugog
22
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
osumnjičenika, bez pozivanja na činjenicu da je podnositelj već ispitan i ne
objasnivši relevantnost ove činjenice u svjetlu promjene njezine prethodne
odluke (vidi stavke 38. i 40. ove presude).
104. Prema mišljenju Suda, uzimajući u obzir da tijela moraju na
uvjerljiv način opravdati svako razdoblje pritvora, bez obzira na njegovo
trajanje (vidi predmet Belchev protiv Bugarske, br. 39270/98, § 82., 8.
travnja 2004., i predmet Castravet protiv Moldavije, br. 23393/05, § 33., 13.
ožujka 2007.), ovaj neobjašnjeni odmak od prethodnih odluka i nejasno
obrazloženje rješenja domaćih sudova od produljenju podnositeljeva
pritvora, ne može se smatrati mjerodavnim niti dostatnim da bi se opravdao
neprekinuti pritvor podnositelja, kao što je propisano člankom 5. § 3.
Konvencije.
105. Konačno, Sud ne može prihvatiti argument Vlade da su domaća
tijela dozvolila podnositeljev uvjetni otpust uz jamstvo, ali da on nije uspio
položiti traženi iznos. U odnosu na to Sud napominje da je prvo rješenje
istražne sutkinje o puštanju podnositelja uz jamstvo ukinulo izvanraspravno
vijeće Županijskog suda u Zagrebu, čime je svaka takva mogućnost već u
samom početku isključena (vidi stavke 6. i 9. ove presude). U kasnijoj fazi
postupka prvo je istražna sutkinja, a zatim izvanraspravno vijeće
Županijskog suda u Zagrebu, utvrdilo jamstvo u iznosu od 1.500.000 HRK,
uz zaključak da taj iznos odgovara okolnostima predmeta, podnositeljevu
zaposlenju, njegovim redovitim prihodima i mogućnosti da mu obitelj pruži
financijsku potporu (vidi stavke 43. i 48. ove presude).
106. Vrhovni je sud ukinuo tu odluku, zaključivši da je iznos jamstva
previsok s obzirom na okolnosti predmeta (vidi stavak 50. ove presude).
Nakon odluke Vrhovnog suda, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u
Zagrebu utvrdilo je da je podnositelj u stvari nezaposlen, da nema prihode,
ima dvoje djece i razveden je (vidi stavak 55. ove presude).
107. U takvim okolnostima Sud nalazi da Županijski sud u Zagrebu nije
ispravno procijenio iznos jamstva primjenjiv u okolnostima podnositeljeva
predmeta (usporedi s predmetom Georgieva protiv Bugarske, br. 16085/02,
§ 30, 3. srpnja 2008.) te se slaže sa stavom Vrhovnog suda da je utvrđeni
iznos jamstva prekomjeran (usporedi s predmetom Piotr Osuch
protiv Poljske, br. 30028/06, § 47., 3. studenoga 2009.). Isto tako, Sud ne
vidi razloga da ne prihvati zaključak Vrhovnog suda da Županijski sud u
Zagrebu nije stvarno uzeo u obzir mogućnost puštanja podnositelja iz
pritvora uz blaže mjere opreza kada je taj zatvor prestao biti opravdan kao
što je propisano člankom 5. § 3. (vidi stavke 50. i 54. ove presude i,
primjerice, predmet Vlasov protiv Rusije, br. 78146/01, § 104., 12. lipnja
2008., i Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, § 117., 12. prosinca
2009.).
108. U odnosu na navedeno, Sud smatra da je došlo do povrede članka
5. § 3. Konvencije.
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
23
II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. § 4. KONVENCIJE
109. Podnositelj prigovara da postupak kojim je nastojao pobijati
zakonitost svoga pritvora pred Ustavnim sudom dana 15. listopada 2012.
(vidi stavke 31. i 33. ove presude) nije bio u skladu s člankom 5. § 4.
Konvencije, koji glasi:
„Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski
postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu
puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito“.
A. Dopuštenost
110. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu
članka 35. § 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po
kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
111. Podnositelj prigovara da je Ustavni sud ili odbio ispitati osnovanost
njegovih prigovora koji se odnose na zakonitost i osnovanost njegovog
zadržavanja u istražnom zatvoru, ili ih je odbacio bez mjerodavnog
obrazloženja. Stoga nije mogao pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom
da bi na učinkovit način osporio odluke nižih sudova o njegovom pritvoru.
Rezultat ovoga bilo je njegovo zadržavanje u pritvoru tijekom znatnog
vremenskog razdoblja bez mjerodavnih i dostatnih razloga. Prema mišljenju
podnositelja, praksa Ustavnog suda u kojoj se prigovori protiv rješenja o
određivanju pritvora proglašavaju nedopuštenima samo zato što je u
međuvremenu doneseno novo rješenje o određivanju pritvora štetno je
utjecala na učinkovito poštivanje ljudskih prava u Hrvatskoj. U njegovom
su posebnom slučaju na temelju te prakse niži sudovi mogli nastaviti
produljivati njegov pritvor bez mjerodavnih razloga, zbog čega je zaštita na
koju je on pred tim sudom imao pravo postala neučinkovita.
112. Vlada tvrdi da je domaći pravni sustav podnositelju osigurao
učinkovit postupak za pobijanje osnova i trajanja njegovog pritvora pred
Ustavnim sudom. Ukazala je na to da procesne pretpostavke za odlučivanje
Ustavnog suda o meritumu ustavne tužbe ovisi o dva uvjeta: da je
podnositelj zadržan u pritvoru te da je rješenje o određivanju pritvora, na
koje se žali, bilo na snazi u trenutku kada je Ustavni sud donio odluku.
Takva je praksa imala pravno i postupovno opravdanje u činjenici da je
Ustavni sud htio da njegove ovlasti ponovnog ispitivanja ostanu praktične i
učinkovite tako što je ograničio svoje ispitivanje i, ako je primjereno,
odgovore, na postojeća rješenja o određivanju pritvora. S obzirom da je
24
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
podnositelj podnio ustavnu tužbu protiv rješenja o određivanju pritvora od
25. srpnja 2012. i 23. kolovoza 2012. nakon donošenja novog rješenja o
njegovom zadržavanju u pritvoru 21. rujna 2012. (vidi stavak 31. ove
presude), Ustavni je sud proglasio njegove prigovore nedopuštenim bez
ispitivanja njihove osnovanosti.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
113. Sud ponavlja kako je svrha članka 5. § 4. da se uhićenim i
pritvorenim osobama osigura pravo na sudski nadzor nad zakonitošću
mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirane
predmete De Wilde, Ooms i Versyp, stavak 76., i Ismoilov i ostali protiv
Rusije, br. 2947/06, § 145., 24. travnja 2008.). Pravno sredstvo mora biti
dostupno za vrijeme dok je osoba u pritvoru, kako bi joj se omogućilo brzo
sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, gdje je to
primjereno, do njegovog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva
propisanog člankom 5. § 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji
nego i u praksi, bez čega neće imati dostupnost i učinkovitost propisanu tom
odredbom (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov protiv Bugarske, br.
9808/02, § 66. in fine, 24. ožujka 2005.), i predmet Vachev protiv Bugarske,
br. 42987/98, § 71., ESLJP 2000-X).
114. Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da
okolnosti koje su tijela dobrovoljno uspostavila moraju biti takve da
podnositeljima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva
(vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, §§ 46.
i 55., ESLJP 2002-I).
115. Nadalje, članak 5. § 4. sadrži, kao i članak 6. stavak 1., pravo na
pristup sudu, koje se može podrediti samo osnovanim ograničenjima koja ne
utječu na samu njegovu bit (vidi predmet Shishkov protiv Bugarske,
br. 38822/97, §§ 108.-114., ESLJP 2003-I, i predmet Bochev protiv
Bugarske, br. 73481/01, § 70., 13. studenoga 2008.). Dok člankom 5. § 4.
države ugovornice nisu primorane da uspostave drugu razinu nadležnosti za
ispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, njime je ipak propisano da
država koja uspostavi takav sustav u načelu mora pružiti pritvorenicima ista
jamstva vezana uz žalbu kao i kod prvog stupnja (vidi predmet Peša,
naprijed citirano, § 126.).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
116. Sud napominje kako je Ustavni sud utvrdio da je podnositeljeva
ustavna tužba od 15. listopada 2012. protiv rješenja Županijskog suda u
Zagrebu kojima mu je produljivan pritvor donesenih 25. srpnja 2012. i 23.
kolovoza 2012. proglašena nedopuštenom zato što je u međuvremenu, 21.
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
25
rujna 2012. bila donesena nova odluka kojom mu je bio produljen pritvor
(vidi stavak 33. ove presude).
117. Sud je već u drugim hrvatskim predmetima ispitivao praksu
Ustavnog suda kojom utvrđuje da je svaka ustavna tužba nedopuštena kada
je u međuvremenu, prije nego on donese svoju odluku, donesena nova
oduka kojom je produljen pritvor. U tom je pogledu Sud utvrdio povredu
članka 5. § 4. Konvencije zbog toga što je propust Ustavnog suda da odluči
o osnovanosti podnositeljevih ustavnih tužbi onemogućio pravilan i smislen
rad sustava za preispitivanje njegovog pritvora, kako je propisano domaćim
pravom (vidi predmet Peša, naprijed citirano, § 126.; predmet Hađi protiv
Hrvatske, br. 42998/08, § 47., 1. srpnja 2010.; predmet Bernobić
protiv Hrvatske, br. 57180/09, § 93., 21. lipnja 2011.; predmet Krnjak protiv
Hrvatske, br. 11228/10, § 54., 28. lipnja 2011; predmet Šebalj
protiv Hrvatske, br. 4429/09, § 223., 28. lipnja 2011; predmet GetošMagdić protiv Hrvatske, br. 56305/08, § 106., 2. studenoga 2010; i predmet
Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, § 140., 6. studenoga 2012.).
118. Sud ne vidi razlog da se udalji od ovih načela u okolnostima ovog
predmeta, u kojemu je podnositelj htio osporiti rješenja o njegovu pritvoru
nakon što je njegov istražni zatvor produljen novim rješenjem.
119. Napominje da na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu svatko može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je
pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim
pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom te
opravdano očekivati da će se njegova tužba ispitati te će se o njoj odlučiti na
odgovarajući način (vidi stavak 68. ove presude).
120. Zakonom nisu predviđena ograničenja ovoga prava na koja bi se
Ustavni sud mogao pozvati. Stoga je podnositelju uskraćen pristup
Ustavnom sudu radi osporavanja zakonitosti i osnovanosti njegova pritvora,
u razdoblju pokrivenom rješenjima od 25. srpnja 2012. i 23. kolovoza
2012., po osnovi koja nije predviđena domaćim pravom. U svakom slučaju,
Sud smatra uskraćivanje sudskog ispitivanja podnositeljeva pritvora
isključivo na temelju činjenice da je u to vrijeme podnositelj bio u pritvoru
u skladu s novim rješenjem neopravdanim ograničavanjem njegovog prava
na postupak temeljem članka 5. § 4. (usporedi s predmetom Poghosyan
protiv Armenije, br. 44068/07, § 79., 20. prosinca 2011.).
121. Stoga je došlo do povrede članka 5. § 4. Konvencije.
III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. § 1. KONVENCIJE
122. Podnositelj prigovara da nije imao mogućnost na učinkovit način
sudjelovati u upravnom disciplinarnom postupku koji se protiv njega vodio,
protivno članku 6. § 1. Konvencije koji, u mjerodavnom dijelu, glasi kako
slijedi:
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
26
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da
sud pravično ... ispita njegov slučaj...“
A. Dopuštenost
123. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu
članka 35. § 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po
kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
124. Podnositelj tvrdi da je na temelju mjerodavnog domaćeg prava
imao pravo prisustvovati ročištu pred Upravnim sudom u Osijeku, zbog
čega je zatražio od tog suda da odgodi ročište dok podnositelj ne bude
pušten iz pritvora. Međutim, Upravni sud u Osijeku na arbitraran je način
odbio njegov zahtjev jer se njegov zastupnik nije pojavio na ročištu, iako to
nije trebalo utjecati na njegovo pravo da se pojavi i bude osobno saslušan
pred sudom. Nadalje, Viši upravni sud pogriješio je kad je odbio njegovu
žalbu protiv odluke Upravnog suda u Osijeku, zbog čega je propustio
ispraviti postojeće stanje.
125. Vlada ukazuje da je u svojim podnescima Upravnom sudu u
Osijeku podnositelj iznio sve svoje tvrdnje vezane uz osnovanost predmeta,
a nije naveo razloge zbog kojih je njegova prisutnost na ročištu bila
neophodna. Predmetni je postupak bio vezan uz pitanje je li udaljavanje
podnositelja iz službe bilo u skladu sa Zakonom o policiji, dok nikakva
činjenična pitanja nisu bila predmet spora. Stoga nije bilo potrebno odgoditi
ročište jer je podnositelj u svojoj upravnoj tužbi i naknadnim podnescima
iznio sve svoje relevantne tvrdnje. Nadalje, podnositelj je tijekom postupka
imao zastupnika, a iako je njegov zastupnik mogao na primjeren način
iznijeti njegov predmet, odlučio je da se ne pojavi na ročištu. Konačno,
Vlada ističe da je Viši upravni sud odbio podnositeljevu žalbu protiv
presude Upravnog suda u Osijeku na temelju mjerodavnog domaćeg prava
te dosljedne i predvidive prakse toga suda.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
126. Sud odmah u začetku napominje da je postupak koji tvori temelj
podnositeljeva prigovora upravni disciplinarni postupak protiv policijskog
službenika. Takvi se postupci trebaju ispitati na temelju građanske glave
članka 6. Konvencije (vidi predmet Vanjak protiv Hrvatske, br. 29889/04, §
33., 14. siječnja 2010.; predmet Šikić protiv Hrvatske, br. 9143/08, § 20.,
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
27
15. srpnja 2010.; i predmet Trubić protiv Hrvatske (odluka), br. 44887/10, §
26., 2. listopada 2012.).
127. Sud ponavlja da člankom 6. Konvencije nije zajamčeno pravo na
osobno prisustvo pred parničnim sudom, već općenitije pravo da se vlastiti
predmet na učinkovit način iznese pred sudom te da se uživa načelo
jednakosti oružja sa suprotnom stranom. Na temelju članka 6. § 1. država
ima slobodan izbor sredstava kojima će strankama u parničnom postupku
jamčiti ta prava (vidi Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva,
br. 68416/01, §§ 59.-60., ESLJP 2005-II).
128. Stoga zastupanje može biti prikladno rješenje u slučajevima kada se
stranka ne može osobno pojaviti pred parničnim sudom. S obzirom na očite
poteškoće povezane s prijevozom osoba u pritvoru s jednog mjesta na
drugo, Sud u načelu može prihvatiti da, u slučajevima kada se tužbeni
zahtjev ne temelji na tužiteljevu osobnom iskustvu, zastupanje pritvorenika
po odvjetniku ne bi predstavljalo povredu načela jednakosti oružja (vidi,
mutatis mutandis, predmet Gryaznov protiv Rusije, br. 19673/03, § 45., 12.
lipnja 2012.). U tu svrhu Sud mora ispitati da li bi podnositeljevi osobni
podnesci bili „važan dio tužiteljeva iznošenja predmeta te praktično jedini
način da bi se osigurao kontradiktorni postupak (vidi predmet Khuzhin i
drugi protiv Rusije, br. 13470/02, § 105., 23. listopada 2008.).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
129. Sud napominje da je središnje pitanje sporno između podnositelja i
Ministarstva unutarnjih poslova u postupku pred Upravnim sudom u
Osijeku bilo pravno pitanje je li se podnositelj mogao udaljiti iz službe
isključivo na temelju osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo u
razmjerima povrede službene dužnosti. Odgovor na to pitanje bio je
mjerodavan za tumačenje i primjenu relevantnih odredbi Zakona o policiji, i
to članka 112., kojim se dopušta mogućnost udaljavanja iz službe (vidi
stavke 60. i 63. ove presude).
130. Istovremeno nije bilo spornih činjeničnih pitanja zbog kojih bi
Upravni sud u Osijeku morao saslušati svjedoke ili prikupiti druge usmene
dokaze (usporedi s predmetom Saccocia protiv Austrije, br. 69917/01, § 79.,
18. prosinca 2008.; i predmetom Belan protiv Rusije (odluka), br. 56786/00,
2. rujna 2004.) niti se podnositeljev tužbeni zahtjev, po svojoj naravi,
temeljio na pojedinostima iz njegovog osobnog iskustva, nego na navodima
da je Ministarstvo unutarnjih poslova pogrešno primijenilo mjerodavno
pravo (vidi, suprotno tome, predmet Kovalev protiv Rusije, br. 78145/01, §
37., 10. svibnja 2007.).
131. Tijekom cijelog postupka podnositelja je zastupao odvjetnik koji je
podnio žalbu protiv prvostupanjske odluke načelnika Policijske uprave
Osječko-baranjske i upravnu tužbu protiv rješenja Ministarstva unutarnjih
poslova kao i dodatne pismene podneske u kojima komentira osnovanost
predmeta. Imao je i mogućnost da učinkovito sudjeluje na ročištu te da tako
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
28
iznese sve pravne argumente podnositelja pred Upravnim sudom u Osijeku.
Međutim, bez navođenja razloga, odlučio se ne pojaviti na ročištu, zbog
čega Upravni sud u Osijeku nije imao razloga da ga odgodi (vidi stavak 63.
ove presude i usporedi predmet Milovanova protiv Ukrajine (odluka), br.
16411/03, 2. listopada 2007.).
132. U odnosu na navedeno i s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme
podnositelj bio u pritvoru i nije se mogao osobno pojaviti pred Upravnim
sudom u Osijeku i da njegov tužbeni zahtjev nije ovisio o pojedinostima iz
njegovog osobnog iskustva već o rješavanju pitanja pravne naravi (usporedi,
na primjer, s predmetom Kovalev, 16411/03, naprijed citirano, § 37.M;
predmet Sokur protiv Rusije, br. 23243/03, § 35., 15. listopada 2009.;
predmet Shilbergs protiv Rusije, br. 20075/03, § 111., 17. prosinca 2009.;
predmet Artyomov protiv Rusije, br. 14146/02, § 205., 27. svibnja 2010.)
kao i činjenicu da je imao razumnu mogućnost da na učinkovit način iznese
svoj predmet preko zastupnika, Sud nalazi da, održavanjem ročišta u
odsutnosti podnositelja, Upravni sud u Osijeku nije povrijedio
podnositeljevo pravo da učinkovito iznese svoj predmet.
133. Stoga nije došlo do povrede članka 6. § 1. Konvencije.
IV. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
134. Podnositelj je iznio iste prigovore na temelju članka 6. §§ 2. i 3.
Konvencije.
135. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari
koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio
zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da
je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35. § 3. kao očigledno
neosnovan i da ga treba odbiti temeljem članka 35. § 4. Konvencije.
V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
136. Člankom 41. Konvencije propisano je:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a
unutarnje pravo dotične visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu
odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“
A. Šteta
137. Podnositelj potražuje 300 HRK za svaki dan koji je proveo u
istražnom zatvoru zbog nematerijalne štete.
138. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran, neosnovan i
nepotkrijepljen.
139. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da
je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
29
samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud
podnositelju dosuđuje iznos od 1.400,00 EUR na ime nematerijalne štete, uz
sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
B. Troškovi i izdaci
140. Podnositelj potražuje i troškove i izdatke u neutvrđenom iznosu.
141. Vlada smatra da podnositelj nije ni u kojem pogledu potkrijepio
svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
142. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu
troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i
neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. Budući da
podnositelj nije potkrijepio svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka, Sud
napominje da je podnositelja u postupku pred ovim Sudom zastupao
odvjetnik te su podnesena tražena očitovanja i dokumenti. Pod tim
okolnostima Sud smatra primjerenim da podnositelju dosudi 850,00 EUR na
ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju
zahtjeva mogli zaračunati na taj iznos.
C. Zatezne kamate
143. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na
najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna
boda.
IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
1. Odlučuje spojiti razmatranje prigovora Vlade o iscrpljivanju svih
domaćih pravnih sredstava vezano uz prigovore na temelju članka 5. § 3.
Konvencije i taj prigovor odbija;
2. Utvrđuje da je podnositeljev prigovor koji se odnosi na trajanje njegova
boravka u istražnom zatvoru, nedostatak učinkovitog pravnog sredstva
pred Ustavnim sudom u odnosu na njegovu ustavnu tužbu od 15.
listopada 2012., te navodni nedostatak pravednosti u provođenju
upravnog disciplinarnog postupka temeljem članka 5. §§ 3. i 4. i članka
6. § 1. Konvencije dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. § 3. Konvencije;
4. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. § 4. Konvencije;
30
PRESUDA MARGARETIĆ PROTIV HRVATSKE
5. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. § 1. Konvencije;
6. Presuđuje
(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju, u roku od tri mjeseca od
dana kad presuda postane pravomoćna u skladu sa člankom 44. § 2.
Konvencije, sljedeći iznos koji je potrebno preračunati u hrvatske kune
prema tečaju važećem na dan isplate:
(i) 1.400,00 EUR (tisuću četiristo eura), na ime nematerijalne štete,
uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 850,00 EUR (osamsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka,
uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli
zaračunati;
(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na
prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je
jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom
razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;
7. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5.
lipnja 2014. u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.
Søren Nielsen
Tajnik
Isabelle Berro-Lefèvre
Predsjednica
© Ured zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva
prava pridržana.

Download Report