ISSN 1330-0377
Godina 22, br. 1 (43), str. 1-246 , Rijeka, 2014.
UDK: 2 (05)
S A D R Ž A J
NAŠA CRKVA U BULEŠIĆEVO VRIJEME
Teološko-pastoralni tjedan,
Rijeka, 16. rujna 2013.
Uvod: Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme . ................................................ 3
Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike
pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964.-2014)........................................... 5
IZLAGANJA
Stipe TROGRLIĆ,
Progoni i stradanja Katoličke Crkve na području
današnje Porečke i Pulske biskupije 1945. – 1947.................................... 9
Jure BOGDAN,
Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas.................... 41
Mate ŽMAK,
Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje........................ 55
Josip GRBAC – Silvija IVANČIĆ,
Moralno promišljanje o mučeništvu Miroslava Bulešića........................ 67
Franjo VELČIĆ,
Krčki biskup dr. Josip Srebrnić – prvi progonjeni biskup
nakon Drugoga svjetskog rata.................................................................. 89
Natalija BOGOVIĆ,
Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas..................... 121
RASPRAVE I ČLANCI
Stanko Josip ŠKUNCA,
O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner domovina glagoljice................. 135
Milan ŠPEHAR – Tihana GRŽANIĆ,
Duhovnost i umjetnost.......................................................................... 196
Božidar MRAKOVČIĆ – Sandra VIDOVIĆ,
Značenje glagola proseu,comai (moliti) u Lukinu evanđelju.................. 189
Mirjana PINEZIĆ,
Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije ljudske ljubavi.............. 221
PRIKAZI I RECENZIJE
Anton Tamarut,
Obiteljsko lice Crkve (Nikola Vranješ).................................................. 237
Božo Lujić,
Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke
za biblijsku teologiju Staroga zavjeta (Anton Tamarut)........................ 243
3
Uvod
Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme
Ovaj broj Riječkog teološkog časopisa, kao i obično, donosi
dvije grupe radova. Prva je vezana uz blaženog Miroslava Bulešića,
a druga raspravama (porijeklo glagoljice, odnos Crkve i umjetnosti,
objava teološke dimenzije ljudske ljubavi, značenje grčkog glagola
moliti u Lukinom evanđelju) te prikazima novih naslova. Donosimo
i prigodni osvrt o pedesetoj obljetnici enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam.
Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci u rujnu 2013. bio je u znaku beatifikacije Miroslava Bulešića, koja je uslijedila nakon njega,
28. rujna 2013. u Puli. Izborom teme TPT-a biskupi Riječke metropolije htjeli su svećenicima i redovnicima bolje približiti lik ovoga
istarskog svećenika i mučenika naše Crkve iz 20. stoljeća te na njegovu primjeru potaknuti sve na hrabro svjedočenje vjere u novim
vremenima.
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima
(Svetvinčenat). Godine 1943. imenovan je župnikom u Kanfanaru,
a od 1946. postao je nastavnikom i odgojiteljem u Pazinu. Usprotivio se komunističkom petogodišnjem planu koji je uključivao rad
nedjeljom te udaljavanje Crkve iz javnog života. U kolovozu 1947.,
prigodom krizme u Lanišću, komunisti su nožem napali Miroslava u
župnoj kući, od čega je preminuo.
Kako bi se shvatile okolnosti Bulešićeva hrabra svjedočanstva, predavači na TPT-u ocrtali su uvjete života Crkve nakon Drugog svjetskog rata i za vrijeme komunizma. Tada se nisu izmijenile
samo granice naših dijeceza već su, prije svega, nastali novi uvjeti u
kojima su kršćani u Hrvatskoj bili pozvani svjedočiti svoju vjeru. U
ovom broju Riječkog teološkog časopisa donosimo nekoliko radova
s toga skupa. Dva rada, među kojima i autor angažiran u samoj postulaturi kauze, pišu o liku istarskog svećenika Miroslava Bulešića.
Njegovo mučeništvo nije samo događaj iz povijesne spomenice već
je to, prije svega, poticaj na promišljanje i aktualiziranje njegove
poruke u današnjem vremenu. Bulešićevo svjedočanstvo pita nas o
današnjim situacijama u kojima Crkva obavlja svoje poslanje.
4
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Uvod
5
Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu
enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam Suam
(1964.-2014.)
Početkom kolovoza ove godine, točnije na Preobraženje Gospodinovo, navršit će se pedeset godina od 6. kolovoza 1964. kada je
papa Pavao VI. izdao svoju prvu encikliku Ecclesiam Suam. Prilika
je to da se ukratko podsjetimo na programatski tekst toga pontifikata, encikliku posvećenu putevima Crkve u navještanju evanđelja.
Razlog osvrta nije samo skora beatifikacija pape Montinija, već prije
svega aktualnost misli Pavla VI. o tome kojim putem treba Crkva ići
kako bi ostvarila svoje poslanje.
U enciklici prevladava ekleziologija zajedništva. Očito je kako
se time nastojalo utjecati na shemu de Ecclesia o kojoj je rasprava
tada bila u punom zamahu. Uistinu, communio, zajedništvo, biti će
važan ako ne i središnji pojam koncilske ekleziologije, koja će biti
formirana do konca slijedeće 1965. godine. Papa se u enciklici usredotočio na tri točke: svijest Crkve o sebi, obnova i dijalog.
Prva dva dijela enciklike od temeljnog su značenja i postepeno
uvode u treći dio. Naime, bez identiteta i obnove istinsko stavljanje
u odnos sa svijetom nije moguće. Samo življeni kršćanski identitet
omogućuje nam shvaćanje različitosti svjetovnog života: biti u svijetu, ali ne biti od svijeta. No ta razlika nije neka separacija kršćana
u odnosu na svijet. Kada se Crkva razlikuje od svijeta ona mu se ne
suprotstavlja na način da mu je neprijateljicom, već je pored njega
u smislu da je pozvana preobraziti ga. Milost nije privilegij koji kršćanin može ljubomorno čuvati za sebe, već ga mora priopćavati
drugom i širiti ga. Tu se javlja dijalog. Papa ne želi Crkvu koja bi
bila izvan svijeta i u trajnoj osudi svijeta.
Papa Pavao VI. enciklikom Ecclesiam Suam nastoji teološki utemeljiti dijalog i posvijestiti nam kako dijalog izvire iz same
strukture naše vjere. Dijalog nipošto nije neka moda ili neka tehnika.
Dijalog je nutarnji zahtjev naše vjere; upisan je u samu narav religije, osobito objavljene religije, i u samo biće Crkve. U objavi Bog
preuzima inicijativu i stupa u otvoren dijalog s cijelim čovječan-
6
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
stvom. Riječ Božja prišla je k nama Utjelovljenjem i Evanđeljem;
Evanđelje je izrazita objektivizacija dijaloga utjelovljenoga Božjeg
Sina (Riječi) s čovječanstvom. Budući da se svijetu nikako ne može
donijeti spasenje izvana, potrebno je da poput Riječi Božje koja je
postala čovjekom poprimimo životne oblike onih kojima želimo prenijeti Kristovu poruku. Pritom moramo prihvatiti sve što je humano
i pošteno. Taj jedinstveni dijalog Boga s ljudima, koji se odvijao u
povijesti spasenja, omogućio nam je da shvatimo nešto o njemu, o
otajstvu njegova života, kakav on jest – a on je Ljubav – i na koji
način hoće da mu iskazujemo poštovanje i da mu služimo, to jest
ljubeći.
Kako još prije više desetljeća komentira Bonaventura Duda
(prema Koncilske teme ili Misterij kršćanske egzistencije po II. vatikanskom koncilu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.), Pavao VI.
naznačuje teološku metodologiju dijaloga u kojoj ističe to da Bog
započinje dijalog, on ima inicijativu. Zbog toga ne smijemo čekati
da nas ljudi pozovu, već treba da sami povedemo s njima dijalog.
U dijalogu spasenja pokretač je čista ljubav, božanska dobrota, stoga duša dijaloga kršćana našeg vremena treba biti ljubav, gorljiva
i dušoljubiva, nipošto koristoljubiva ljubav. Dijalog spasenja nije
otpočeo u razmjeru sa zaslugama onih kojima je bio upravljen, a
još manje u omjeru s uspjehom i neuspjehom, stoga i naš dijalog
treba biti bezgraničan i neproračunat. Dijalog spasenja što ga je Bog
otpočeo sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje poziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv znači
strahovitu odgovornost, Bog svakome ostavlja netaknutu slobodu da
njegov poziv primi ili odbije. Stoga Crkvi ne trebaju sredstva vanjske prisile. Poštujući građansku slobodu svog slušateljstva, Crkva
smjera samo tome da putovima ljudskog misaonog priopćavanja i
odgoja izmami nutarnje spasiteljsko uvjerenje i osvjedočenje. Dijalog mora biti svima pristupačan, upravljen svakome tko je dobre
volje, treba biti obazriv, postepen te računati na lagano i psihološko
povijesno sazrijevanje.
Papa određuje krugove dijaloga: 1) cijelo čovječanstvo; 2) svi
koji vjeruju u Boga; 3) svi kršćani. Antropološki razlog dijaloga Cr-
Uvod
7
kve i čovječanstva nalazi se u maksimi Nil humanum a me alienum
(Ništa ljudsko nije mi tuđe.). Glede dijaloga unutar same Crkve papa
poziva na dijalog sve njezine članove. Želi da se unutarnji crkveni
odnosi prožmu duhom dijaloga, jer zaista dolikuje da među sobom
razgovaraju članovi jedne te iste zajednice koja se temelji na ljubavi.
Taj unutarnji dijalog u Crkvi treba biti familijaran, pun vjere i ljubavi, djelatan, živ, prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krjepost i
za sve vrijednosti kršćanske baštine, iskren, prožet uzornom svetošću, spreman čuti sve glasove ljudi našega vremena, podoban da od
katolika napravi ljude zaista dobre, mudre, slobodne, nepristrane,
vedre i hrabre.
Pedeseta obljetnica ove enciklike prilika nam je da se priupitamo kakva je svijest o crkvenosti, o obnovi i o imperativu dijaloga
kod hrvatskog katolika danas? U kojoj su mjeri pastoralni ciljevi
naših župa i biskupija plod toga plodotvornoga suodnosa između
svijesti o vlastitom identitetu, obnovi i dijalogu? Nije li danas bez
te interakcije posve nemoguće prepoznati znakove vremena i izbjeći određene neuspjehe u svjedočenju evanđelja i prenošenju evanđeoske poruke suvremenom čovjeku, osobito mladima? U kojoj je
mjeri svijest o potrebi dijaloškoga usmjerenja danas prisutna u životu Crkve u Hrvatskoj i koliko ga osjećamo, ne kao stvar osobnog
izbora, već kao obvezu koja proizlazi iz naše vjere? Ta je svijest
usko povezana s prihvaćanjem i življenjem crkvenosti. Ostvarivanje
dijaloga u praksi ili njegovo odbijanje, uvjereni smo, u uskoj je vezi
s istinskim poimanjem Crkve kao Naroda Božjega. Nije li upravo na
Drugom vatikanskom saboru katolička ekleziologija pojmom Naroda Božjega dala ključnu definiciju Crkve? Koliko ima danas dijaloga
među katolicima u Hrvatskoj? Koliko ima dijaloga između biskupa
i svećenstva, između zaređenih članova Crkve i vjernika laika, svih
njih skupa s pripadnicima drugih kršćanskih konfesija, drugih religija i onih koji ne vjeruju? Da li se dijalog vjernika i nevjernika u
Hrvatskoj na početku trećega tisućljeća vodi uistinu oko temeljnih
egzistencijalnih pitanja koja su jedina kadra, danas kao i u prošlosti,
potaknuti čovjeka da odgovori na pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam
ja? (Mt 16,15; Mk 8,29; Lk 9,20)? Dijalozi kojima svjedočimo, čini
8
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nam se, odveć su često samo ideološka razračunavanja iz kojih se
neće roditi istina, a još manje istinska čežnja za kršćanskim Bogom
koji u svakom vremenu, i neovisno od bilo koje kulture i društvenog
sustava, daje odgovor na skrivenu čežnju svakoga čovjeka jer je anima humana naturaliter christiana. U suvremenom pluralnom i sekulariziranom hrvatskom društvu istinski dijalog pravi je put Crkve.
Marko Medved
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
IZLAGANJA
Stipan Trogrlić
PROGONI I STRADANJA KATOLIČKE CRKVE
NA PODRUČJU DANAŠNJE POREČKE I PULSKE
BISKUPIJE 1945. – 1947.
dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula
Izvorni znanstveni rad
UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČKA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091)
Primljeno: 15. 03. 2014.
Na području onog dijela Istre koji je poslije rata pripao Jugoslaviji (Zona B) civilni (upravni) organi vlasti bili su kotarski,
gradski i mjesni Narodnooslobodilački odbori na čelu s Oblasnim
NOO-om za Istru. Cjelokupan društveni život kontrolirala je svemoćna Partija uz pomoć sveprisutne tajne policije – Odjeljenja za
zaštitu naroda (OZNA), odnosno kasnije Uprave državne bezbednosti (UDBA). Po međunarodnom pravu, Vojna uprava Jugoslavenske
armije (VUJA) trebala je nadzirati, do potpisivanja mirovnog ugovora s Italijom, da privremena civilna vlast poštuje i provodi ranije,
tj. talijansko zakonodavstvo. Međutim, novi organi vlasti uvodili
su nove, revolucionarne odredbe na udaru kojih se našla i Katolička Crkva u Istri. Zapravo, svi progoni i stradanja Crkve u Istri
proizlazili su iz komunističkog modela vlasti koji, s jedne strane,
egzistira na stalnom podgrijavanju teze o ugroženosti od vanjskog i
unutrašnjeg neprijatelja, a s druge strane, na potrebi apsolutne kontrole cjelokupnog društvenog života. Budući da je Katolička Crkva
u Istri po sebi unutarnji neprijatelj, podvrgnut Vatikanu, vanjskom
neprijatelju, a usto teško ju je podvrći redovitim mehanizmima kontrole, onda su progoni i represija ostali jedino sredstvo njezina držanja pod kontrolom.
Ključne riječi: Istra, Katolička Crkva, »narodna vlast«, progoni, stradanja.
***
9
10
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Prostorni, crkveno-vjerski i državno-politički okvir
Teritorijalni opseg Porečke i Pulske biskupije u današnjim granicama odredile su dvije bule: Locum beati Petri pape Lava XII.
iz 1828. godine i Prioribus saeculi pape Pavla VI. od 17. listopada
1977. godine. Prvom su se bulom Porečka i Pulska biskupija, dotada
odvojene biskupije, ujedinile pod vlašću zajedničkog biskupa, ali
su pravno ostale zasebne dijeceze. Biskupija je obuhvaćala prostor
zapadne i južne Istre te je bila podijeljena na sedam dekanata: Poreč,
Rovinj, Kanfanar, Motovun, Pula, Vodnjan i Labin. Drugom bulom
Pazinska apostolska administratura sa šest dekanata (Kršan, Pićan,
Pazin, Buzet, Oprtalj i Umag), dio Tršćanske biskupije, pripojena je
Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Budući da je bulom Prioribus saeculi
određeno da se crkvene granice »uvijek poklapaju s granicama Talijanske Republike s jedne strane i Jugoslavenske republike s druge
strane, a unutar te Države s međama Slovenije i Hrvatske«, kapelanije Pregara, Gradina i Topolovac, predmet dugog spora između
Pazinske administrature i Apostolske administrature za Slovensko
primorje1 sa sjedištem u Kopru pripale su novouspostavljenoj Koparskoj biskupiji, a župe Kaštel, Savudrija i kapelanija Sveta Marija
na Krasu, u prošlosti dio Piranskog dekanata, tj. Koparske biskupije,
postale su dijelom Porečke i Pulske biskupije.2
Prema crkvenim statistikama, 40-ih godina 20. stoljeća, u 13
navedenih dekanata nalazilo se 108 župa i 27 kapelanija. Svjetovnih
svećenika bilo je 138, a redovničkih 29. Četiri muška reda (benediktinci, franjevci-opservanti, franjevci-konventualci i salezijanci)
imala su svoje zajednice u Novigradu (Dajla), Rovinju, Puli i Pazinu. Osam ženskih redovničkih nominacija (1. Suore Zelatrici del
Sacro Cuore di Gesù, 2. Suore della Providenza della Congregazione di san Gaetano, 3. Suore della Congregazione Divini Salvatoris,
4. Suore Clarisse Francescane del Santissimo Sacramento, 5. Suore
1
2
Radilo se o dijelovima Goričke, Koparske i Riječke biskupije koji su se poslije Drugog svjetskog
rata našli u sastavu NR Slovenije. Biskupijski arhiv u Poreču (dalje: BAP), Apostolska administratura u Pazinu (dalje: AAP), Jurisdikcija II, Pregara, Gradina Topolovac.
Istarska Crkva jedna. Proslava crkveno-pravnog ujedinjenja, travanj 1978., Župni ured Eufrazijeve bazilike, Poreč, 1978., str. 6; Dragutin NEŽIĆ, Od Apostolske administrature u Pazinu do
jedinstvene biskupije u Poreču 1947.-1978., Biskupski ordinarijat u Poreču i Istarsko književno
društvo (dalje: IKD) Juraj Dobrila, Poreč – Pazin, 1988., str. 37.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
11
del Sacro Cuore di Gesù e Maria, 6. Suore della Congregazione della Santa Famiglia, 7. Suore Minime dell’Addolorata, 8. Suore della
Congregazione delle figlie di San Giuseppe) imalo je svoje zajednice
(samostane) u 11 istarskih mjesta: Brtonigla, Buje, Labin, Motovun,
Novigrad, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj, Umag, Vodnjan. U tim zajednicama živjela je 221 sestra. Bilo je 225.405 vjernika katolika.3
Istarski biskupi tršćanski i koparski Antonio Santin i Raffaele
Radossi bili su po nacionalnosti Talijani, što se nikako ne smije izgubiti iz vida kad se govori o njihovu javno-političkom djelovanju
u poratnom vremenu. Santin, svećenik Porečke i Pulske biskupije,
rođeni Rovinjac, nakon pet godina provedenih na mjestu riječkoga biskupa, godine 1938. imenovan je tršćanskim i koparskim biskupom. Normalizacija odnosa između fašističkog režima i crkvene
vlasti na području Tršćanske i Koparske biskupije bila je ne samo
posljedica potpisivanja Lateranskih ugovora između Mussolinijeve
vlade i Svete Stolice,4 ili »približavanja srednjih talijanskih slojeva Crkvi i davanja Crkvi važne uloge u lokalnoj zajednici«,5 nego i
osobnog Santinova zauzimanja.6 Godine 1942., nakon smrti Trifuna
Pederzollija, za porečko-pulskog biskupa imenovan je Raffaele Radossi, franjevac konventualac s otoka Cresa. Rođen je u hrvatskoj
obitelji Radoslović. Majka mu, navodno, nije ni poznavala talijanski jezik,7 u kući se, znači, govorilo hrvatski. Tijekom školovanja
na talijanskim crkvenim učilištima Radossi se priklonio talijanskom
3
4
5
6
7
Stato personale e locale delle unite diocesi di Parenzo e pola, per l'anno 1942., Tipographia G.
Coana e & figli Parenzo 1942.; Prospetto delle diocesi di Trieste e Capodistria, persone-chiese,
benefici-istituti, Pasqua 1940.
Lateranski su ugovori potpisani 11. veljače 1929. Sastoje se od triju dijelova: ugovor, konkordat i
financijska konvencija. Ugovor potvrđuje osnivanje Države Grada Vatikana, katolička vjera proglašava se državnom vjerom. Konkordatom je precizirana nadležnost Crkve i države u vjerskim
pitanjima, utvrđuje se uvođenje katoličkog vjeronauka u javne škole, dok Financijska konvencija
precizira svotu koju će Sveta Stolica dobivati od države kao nadoknadu. Guido ZAGHENI, L' età
contemporanea. Corso di storia della Chiesa, Edizioni San Paolo, Milano, 1996., str. 261-262.
Paolo BLASINA, Vescovo e clero nella diocesi di Trieste-Capodistria, Istituto regionale per la
storia del movimento di liberazione nel Friuli Venezia Giulia, Trieste, 1993., str. 14.
Noviji historiografski radovi prikazuju različite, često suprotstavljene povijesne narative o biskupu Santinu. Usp. Marko MEDVED, Historiografske podjele oko biskupa Santina, u: Histria, 1
(2011.) 1, str. 113-135, dok biskupovo riječko razdoblje nastoje smjestiti u prostor i vrijeme bez
nacionalnih ili ideoloških predrasuda i stereotipa. ISTI, Riječki biskup Antonio Santin (1933. –
1938.), u: Croatica Christiana Periodica, 31 (2012.) 70, str. 117-143.
Autor je informaciju čuo od blagopokojnog Ivana Graha.
12
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nacionalnom krugu, što će zorno izraziti i promjenom prezimena.8
Ne raspolažemo informacijama o njegovu odnosu prema fašizmu u
međuratnom razdoblju.
Prema stoljetnoj praksi Katoličke Crkve da se na područjima
gdje još nisu utvrđene državne granice uspostavi apostolska administratura s upraviteljem koji ima ovlaštenja rezidencijalnog biskupa, Sveta Stolica je za dio Tršćanske i Koparske biskupije i Goričke
nadbiskupije, koji je poslije Drugog svjetskog rata pripao Jugoslaviji, imenovala slovenskog svećenika Franca Močnika apostolskim
administratorom obiju administratura. Kad je u rujnu 1947. porečkopulski biskup Raffaele Radossi napustio Istru, Mihael Toroš, također
Slovenac, imenovan je administratorom Porečke i Pulske biskupije.
Kako Močniku, kao talijanskom državljaninu, nije bio dopušten boravak u Jugoslaviji, Sveta Stolica je apostolskim administratorom
jugoslavenskoga dijela Tršćanske i Koparske biskupije imenovala
Dragutina Nežića, tadašnjeg duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu
u Zagrebu. Uredi administrature nalazili su se u Pazinu, zbog čega
se uobičajio naziv Pazinska apostolska administratura. Kad je Toroš 1949. godine imenovan goričkim apostolskim administratorom,
za njegova nasljednika u ulozi apostolskog administratora Porečke i
Pulske biskupije određen je Dragutin Nežić koji je 1950. imenovan
biskupom. Tako je Dragutin Nežić u svojoj osobi ujedinio crkvenu
upravu čitave hrvatske Istre.9
Jugoslavensko-talijanski prijepori po završetku Drugog svjetskog rata oko toga kome će pripasti Istra i čitava Julijska Venecija,10
Ivan GRAH, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943. – 1945.), II. izd., IKD Juraj Dobrila, Pazin,
1998., str. 118.
9 Dragutin NEŽIĆ, Od apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču, str.
9-13.
10 Za nekadašnje anektirane austrijske posjede na svojoj istočnoj granici – grofovije Goricu i Gradišku, grad Trst s okolicom, dijelove Kranjske i Koruške te Istru s kvarnerskim otocima (osim otoka
Krka) Italija je već otprije, s jasnim teritorijalnim zahtjevom, upotrebljavala naziv Venezia Giulia.
U hrvatskoj i slovenskoj historiografiji kao »ekvivalent, ne i prijevod«, talijanskog naziva Venezia
Giulia redovito se sve donedavno rabio naziv Julijska krajina. Kako se u novije vrijeme češće koristi naziv Julijska Venecija, i u ovom će radu biti upotrebljavan taj naziv. Julijska Venecija, grad
Zadar te dalmatinski otoci Lastovo i Palagruža formalno-pravno pridruženi su Italiji Rapallskim
mirovnim ugovorom, potpisanim 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, da bi Rimskim
ugovorom iz 1924. Kraljevina SHS prepustila Italiji i tadašnji grad Rijeku, koji je odmah uključen
u sastav Julijske Venecije. Franko DOTA, Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o
stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Srednja Europa, Zagreb, 2010., str. 7-9; Franco CECOTTI,
8
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
13
Jugoslaviji ili Italiji, privremeno su riješeni sporazumom između
vlada Velike Britanije i SAD-a i jugoslavenske vlade, potpisanim
u Beogradu 9. lipnja 1945. godine. Nešto kasnije (20. lipnja) Beogradski sporazum potvrđen je i operacionaliziran u Devinu. Prema
tim sporazumima, Julijska Venecija podijeljena je između angloameričke i jugoslavenske vojne uprave. Crta razdvajanja, poznata kao
»Morganova linija«, tako nazvana prema američkom generalu Morganu koji ju je predložio, išla je na sjeveru od austrijske granice do
Kobarida, zatim se spuštala istočno od Tolmina i Gorice. Od Gorice
je skretala još nešto istočnije da bi se zaustavila na uskom pojasu
južno od Trsta. Zapadno od Morganove crte nalazila se Zona A, s
tim da je grad Pula s najužom okolicom ušao u sastav Zone A (pod
angloameričkom vojnom upravom), a istočno od crte razdvajanja
bila je Zona B – pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (dalje:
VUJA). U točki 7. Devinskog sporazuma eksplicitno je istaknuto:
»Ovaj ugovor ni u kom pogledu ne prejudicira niti tangira definitivnu pripadnost dijela Julijske Venecije Italiji zapadno od linije. Isto
tako ni jugoslavenska vojna okupacija ni administracija dijelom Julijske Venecije istočno od linije ni u kom pogledu ne prejudicira niti
tangira definitivnu pripadnost toga područja.«11
Na području Zone B civilni (upravni) organi vlasti bili su Narodnooslobodilački odbori (dalje: NOO)12 na čelu s Oblasnim NOOom za Istru (dalje: ONOI), čije je sjedište do 12. lipnja 1945. bilo u
Puli, a otada do njegova ukidanja 31. studenog 1947. u Labinu. Na
nižoj hijerarhijskoj razini nalazili su se kotarski, gradski i mjesni odbori. Pri ONOI-u osnovano je 17 odjela ili organizacijskih jedinica –
od Odjela za unutarnje poslove do Privrednog vijeća za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje.13 Uz odjele djelovale su i tri oblasne komisije:
Julijska Venecija, u: Istarska enciklopedija, Miroslav BERTOŠA – Robert MATIJAŠIĆ (ur.), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 359.
11 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje u borbi za slobodu kroz vjekove, Rad, Beograd,
1952., str. 585.
12 Općim zakonom o narodnim odborima, koji je donio Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 21.
svibnja 1946. godine, Narodnooslobodilački odbori (NOO) preimenovani su u Narodne odbore
(NO). Službeni list FNRJ, br. 43, Beograd, 28. svibnja 1946.
13 Radilo se o sljedećim jedinicama: Unutrašnji poslovi, Tajništvo, Financijski odjel, Poljoprivredni
odjel, Odjel trgovine i opskrbe, Odjel obrta, trgovine, rudarstva, Prosvjetni odjel, Prometni odjel,
Zdravstveni odjel, Socijalni odjel, Socijalno-zdravstvena zaštita, Odjel rada, Oblasna uprava na-
14
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Agrarna komisija, Komisija za ratne štete i Komisija za ratne zločine
te Okružni sud i Javno tužiteljstvo za Istru. Cjelokupan život kontrolirala je svemoćna Partija pomoću svoje sveprisutne tajne policije
– Odjeljenja za zaštitu naroda (dalje: OZNA).14 Strah od OZNE, koji
su sijali njezini službenici, odražavao se u izreci koja se širila među
običnim pukom: »OZNA sve dozna.« Prema međunarodnom pravu,
Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) trebala je, do potpisivanja mirovnog ugovora s Italijom, nadgledati da privremena civilna
vlast provodi ranije, tj. talijansko, zakonodavstvo. No kako su odnosi između Kraljevine Italije i Svete Stolice uređeni konkordatom iz
1929., koji je Crkvi osiguravao niz povlastica,15 biskupi su računali
na to da će se nova vlast pobrinuti da se odredbe konkordata poštuju.
Kad su vidjeli da od poštivanja konkordata nema ništa te da civilna
vlast donosi propise suprotne odredbama konkordata (pitanje vjeronaučne pouke i civilnog braka), ustali su u obranu prava Crkve, što
je onda često pripisivano njihovu nacionalističkom ili čak fašističkom djelovanju. Nakon potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora,
Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 16. rujna 1947. donio je ukaz
o proširenju odredaba ustava i zakona FNRJ na područje nekadašnje
Zone B.16 Time je otvorena nova stranica u izgradnji državne vlasti na području Istre. ONOI je raspušten 30. studenog 1947. dok su
rodnih dobara, Planska komisija, Kontrolna komisija i Privredno vijeće za Istru, Rijeku i Slovensko primorje. Državni arhiv u Pazinu (HR-DAPA) – 79, Oblasni Narodni odbor za Istru, Sumarni
inventar, sv. 1., autor: Ljiljana RADALJAK.
14 OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije osnovana 13.
svibnja 1944. pri Povjerenstvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije
(NKOJ), strogo centralizirana obavještajna organizacija s jedinstvenom upravljačkom strukturom i metodama rada na teritoriju čitave Jugoslavije. U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka
OZNA-e formirana je Uprava državne bezbednosti (UDBA), koja preuzima poslove OZNA-e. Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž Antun VUJIĆ (ur.), Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 219. Usp.
Orietta MOSCARDA OBLAK, Contributo all'analisi del potere popolare in Istria e a Rovigno
(1945.), u: Quaderni, Centro di Ricerche storiche, Rovinj, 2003., str. 61-74.
15 Poznati Lateranski ugovori između Sv. Stolice i Kraljevine Italije, potpisani 11. veljače 1929. u
palači sv. Ivana Lateranskog u Rimu, sadržavali su tri dijela: ugovor, konkordat i financijski sporazum. Ugovorom je utvrđeno formiranje države na području grada Vatikana. Priznanje katoličke
vjere kao državne vjere stavljeno je u prvi članak ugovora. Konkordat je definirao odnose države
i Crkve na vjerskom području. Država je priznavala nerazrješivost braka, klerici su oslobođeni
služenja vojnog roka, u javnim školama uveden je vjeronauk kao obvezan predmet. Financijski
sporazum određena je svota koju će Sveta Stolica dobivati od talijanske države na ime odštete.
Guido ZAGHENI, L'età contemporanea, IV, str. 261-262.
16 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje, str. 621.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
15
kotarski, odnosno gradski odbori neposredno vezani uz vlast svoje
republike, dotično uz resorna ministarstva.
Zločin bez kazne – fizičke likvidacije
Nova, revolucionarna vlast, stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti, još je tijekom rata, po kratkom postupku obračunavala
s »narodnim neprijateljima«, među koje su ubrojeni mnogi svećenici, samo zato što nisu »jasno i glasno« podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada
1943. po istarskim je mjestima kružio »sablasni autobus smrti« koji
je »narodne neprijatelje« odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi, bez ikakva sudskog procesa, osuđeni na smrt i bačeni u neku od
istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio
bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla
Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu.17 Bogoslova
Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu
nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume.18
Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco,
župnik u Grožnjanu, te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici
(Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne
straže. Unatoč prijetnjama, sva trojica su odlučila ostati. U to da im
se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11.
rujna 1946., dok se pješice vraćao iz Grožnjana, gdje se ispovjedio
kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je
narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli »u društvu« dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera.
Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile
17 Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990 na području
današnje Porečke i Pulske biskupije, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2009., str. 11-14.
18 Isto, str. 23.
16
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu
njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih
jama.19 Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.20
Kazimir Paić, kao župnik u rodnoj župi Sveti Ivan od Šterne,
nakon kapitulacije Italije aktivno se uključio u NOP, zbog čega su
ga Nijemci uhitili i odlučili deportirati u Njemačku u neki od tamošnjih logora. Na intervenciju biskupa Radossija Nijemci su ga oslobodili. Prema Biskupovoj preporuci, kako bi izbjegao daljnje neugodnosti, sklonio se u franjevački samostan kod Padove. Krajem svibnja
1944. svojevoljno je napustio samostan i otišao u Trst gdje se javio
za domobranskog vojnog kapelana. Pri povlačenju njegove jedinice
krajem travnja 1945. prema Austriji, i Paić je krenuo s njom. Kod
Šempetra nedaleko Gorice slovenski partizani su iznenadili bjegunce na spavanju, razoružali ih i strijeljali 29. travnja 1945. godine.21
Napadi i optužbe protiv biskupa Radossija i Santina
U lipnju 1945., prigodom jednog povratka iz Pule, koja se kao
dio Zone A nalazila pod angloameričkom vojnom upravom, biskup
Radossi doživio je prometnu nezgodu. U očekivanju često prolazećeg biskupova tamnozelenog automobila na relaciji Poreč – Pula i u
obrnutom pravcu, iza granične rampe u Vodnjanu, kojom je počinjala
Zona B pod upravom VUJA-e, na cesti prema Kanfanaru iskopan je
jarak na koji je naletio biskupov automobil. Biskup je glavom udario
u vjetrobran. Zadobio je ozljede zbog kojih je kraće vrijeme zadržan
u pulskoj bolnici, nakon čega je kućni oporavak duže potrajao.22
Kad je Saveznička komisija 23. ožujka 1946. došla u Pulu,
biskup Radossi smatrao je svojom dužnošću posjetiti članove Komi19 Archivio privato Antonio Santin (dalje: APAS) 8/Ia/1/n. 97, Arresto del sacerdote don Francesco
Bonifacio, settembre 1946.; prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze dall' archivio
privato, MGS Press, Trieste, str. 323; GRAH, Ivan, Udarit ću pastira, str. 17-18; Ettore MALNATI (ur.), Fedele a Cristo fino al martirio. Beato don Francesco Bonifacio, Diocesi di Trieste,
Trieste, 2008., str. 29.
20 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 45, 124.
21 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 17.
22 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo mons. Raffaele Radossi. Con i ricordi di mons. Bommarco
e mons. Radole ed altri, Unione degli Istriani, Trieste, [s. n.], str. 26.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
17
sije i upozoriti ih da bi »na licu mjesta« trebali proučiti situaciju Pule
i Istre. Sumnjao je da je »izneseno mišljenje« njegova klera, zaista
stvarno mišljenje svećenstva. Pod iznesenim mišljenjem Radossi je
očito aludirao na izjavu svećenika u »Spomenici« izručenoj Savezničkoj komisiji u Pazinu 19. ožujka 1946. godine u kojoj istarski
svećenici traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji. Radossi
je bio uvjeren da je Spomenica napravljena i uručena pod pritiskom
vlasti. Smatrao je kako se najveći dio njegovih svećenika ipak protivi sjedinjenju Istre s Hrvatskom i to je, prema njemu, bilo stvarno
mišljenje njegova klera.23
Zvane Črnja, dežurni animator napada na biskupa Radossija,
nije vodio računa o tome da se u vrijeme posjeta Savezničke komisije biskup nalazio u Puli. Zato je i mogao napisati kako je Komisiju
u porečkoj bazilici dočekao »zloglasni biskup Radossi (...) s grupom reakcionara«. Na ovu očitu netočnu konstrukciju autor je lako
nadodao i onu drugu o vjerojatno prethodno organiziranom susretu
biskupa s Komisijom.24 Čitatelju je ostavljeno da sam pretpostavi
o čemu se u bazilici razgovaralo i u što je Radossi nastojao uvjeriti
Komisiju.
U rujnu 1946., nakon krizme u župi Žbandaj (kod Poreča), biskupa Radossija su »lokalni bukači« uhvatili u partizansko kolo. Tim
činom željelo se poniziti biskupa i sam sakrament krizme. Ovaj je
događaj biskupu Radossiju bio povod za preseljenje u Pulu u kojoj se, pod zaštitom Angloamerikanaca, osjećao sigurnije.25 I dalje
je putovao po Istri obavljajući pastoralne pohode. Iz sigurnosnih je
razloga bio obučen u civilno odijelo. Na svakom »bloku« morao je
pokazati dokumente (propusnicu). Jednom prigodom na jugoslavenskoj strani »bloka« u Vodnjanu revnom zapovjedniku uredni dokumenti nisu bili dovoljni. Zadržao je biskupa, odveo ga u posebnu
prostoriju, ispitivao ga i na kraju mu naredio da se skine do gola.26
23 Lettera di S. E. Il Vescovo alla città di Pola (bez datuma), u: L'Arena di Pola, god. II, br. 72 (Pula,
24. ožujka 1946.), str. 1.
24 Zvane ČRNJA, U krvi rođeno, Matica hrvatska, Zagreb, 1948., str. 200.
25 Ivan GRAH, Bogojavljenje 1950. u Žbandaju, u: Ladonja, god. XXII, br (190), srpanj-kolovoz
2001., str. 16.
26 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo, str. 28.
18
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Novi bijes vlasti biskup Radossi navukao je na sebe konferencijom održanom u Puli 7. travnja 1946. na kojoj je upozorio na
ozbiljno ugrožavanje vjerskih sloboda u Zoni B. Jasno, bez zadrške,
pozivajući se na brojne činjenice, progovorio je o položaju svećenika i Katoličke akcije. Optužbe, progoni, čas otvoreno čas prikriveno neprijateljstvo prema biskupu i svećenicima u suprotnosti su s
proklamiranim slobodama te nisu najbolje jamstvo demokratičnosti
režima koji se takvim prikazuje – rekao je biskup.27 Sad su sve ugroženiji bivali njegovi pastoralni pohodi župama biskupije. Zadnju
krizmu kao porečko-pulski biskup održao je 10. listopada 1946. u
Filipani. Ispred crkve čekali su ga provokatori i napadači. Upravitelj
župe Vodnjan Rodolfo Toncetich, opazivši nakane »grupe« muškaraca, dao je znak biskupovu vozaču da autom dođe pred sakristiju.
Toncetich i drugi svećenici okružili su biskupa i dopratili ga do automobila te je tako izmakao napadačima.28
Prije nego što će u rujnu 1947. napustiti Istru, biskup Radossi
je, po tko zna koji put, prozvan kao sluga međunarodnog imperijalizma. Jednom su ga, na putu prema Puli, zaustavili jugoslavenski pogranični organi na graničnom prijelazu između Zone A i Zone B kod
Vodnjana i izvršili pretres automobila. Pronađene cigarete i hrana
bile su dovoljan razlog da se biskup optuži zbog pokušaja ilegalnog
prebacivanja robe reakcionarnim elementima u Puli. Tvrdilo se kako
je Radossi posjedovao dvije lažne osobne iskaznice i jednu ispravnu.
Čak su donesene i tri fotografije s triju različitih iskaznica.29 Istrgnutim citatima iz propovijedi, u kojima je Radossi branio svetost
privatnog vlasništva, željelo ga se prikazati kao protivnika agrarne
reforme, a time i kao neprijatelja siromašnih slojeva (seljaka, kolona i radnika) koji s neskrivenim oduševljenjem pozdravljaju mjere
agrarne reforme.30
Poučen iskustvom sprečavanja njegova dolaska u Kopar 19.
lipnja 1946. za blagdan sv. Nazarija, zaštitnika biskupije, Santin je
27 Marcello BOGNERI, Cronache di Pola 1939-1947, Unione degli Istriani di Trieste, Trieste, 1990.,
str. 67.
28 Isto.
29 Glas Istre, br. 447, Rijeka, 12. veljače 1947., str. 2. Ovdje se ne treba isključiti montaža. Biskup
je bio i previše poznata osoba da bi se služio sitnim prijevarama poput lažnih osobnih iskaznica.
30 Glas Istre, br. 425, Rijeka, 17. siječnja 1947., str. 2.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
19
1947. obavijestio VUJA-u o svojoj nakani da na svetčev dan posjeti Kopar te održi procesiju i pontifikalnu misu prigodom koje bi
podijelio sakrament potvrde (krizme). Nije zaboravio zamoliti vlast
da osigura mir i red. Budući da nikakve informacije o protivljenju
njegovu posjetu Kopru nisu stizale ni od VUJA-e, ali ni od kotarskih
vlasti Kopra, biskup je 19. lipnja iz Trsta brodom stigao u Kopar. U
luci ga je dio naroda srdačno dočekao, ali su se čuli i uzvici: »Ne
želimo fašiste!« Iz luke se uputio u zgradu sjemeništa odakle je, u
pratnji kanonika, trebao krenuti prema katedrali. I upravo kad se
spremao krenuti prema katedrali, u sjemenište su ušla četiri čovjeka
tražeći od biskupa, „u ime naroda“, da odmah napusti Kopar. Iako
je neka Kopranka, socijalistička aktivistkinja, upozorila biskupa na
zavjeru koju su mu spremili »njezini«, bilo je prekasno. Još dok je
razgovarao s ovom Koprankom, u sjemenište je provalilo stotinjak
ljudi prijeteći biskupu i vičući kako odmah mora otići iz grada. Potom su biskupa zgrabili i, vukući ga po stubama te udarajući šakama i drvenim letvama po glavi, odveli u sjemenišno dvorište. Svega
okrvavljena nastavili su povlačiti i udarati dok su izvana, preko sjemenišnog zida, navaljivali novi napadači. Tek tada je intervenirala
Milicija i tako spasila biskupa od novih nasrtaja. U kamionu jugoslavenske vojske i pod zaštitom vojnika Santin je prebačen do mjesta
Albaro Vescova, gdje se nalazio blok koji je dijelio Zonu B od Zone
A. Tu ga je preuzela saveznička vojska i odvela u biskupsku rezidenciju u Trstu.31
Zastrašivanja, prijetnje i sudski procesi svećenicima
U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio
»neprijateljski rad« dijela svećenika. Na središnjoj proslavi, koja se
održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., Josip Šestan, predsjednik
Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u
nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije,
kojoj su se pridružili »nekoji nazovi narodni svećenici«. Poimence
31 Antonio SANTIN, Al tramonto, ricordi autobiografici di un vescovo, Edizioni LINT, Trst,
1978., str. 179-182; APAS 15/5 a/nn. 5-7, Resoconto del vescovo al cardinale Luigi Maglione
sull'aggressione di Capodistria (manoscritto) 21 giugno 1947. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 352-354.
20
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi
da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući
vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode
u propast.32 Prema Milanoviću, Brumniću i »nekoliko prodanih duša
oko njih«, još je oštriji bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFIje, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je
koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da
su svećenici imali štab u Trstu koji je, pod izlikom širenja hrvatske
riječi, surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su
»blebetali o boljševizmu«, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.33
Biskup Santin 12. lipnja 1945. u izvješću upućenom papi Piju
XII. detaljno opisuje vjerske prilike u svojoj biskupiji. Spomenuo
je napade nove vlasti na njega osobno te naveo kako je u pulskome
tisku nazvan vođom reakcije. Svećenike su prozivali reakcionarima,
a zbog optužaba i pritisaka petorica ih je pobjegla iz Tršćanske i
Koparske biskupije, dok je jedan svećenik u zatvoru proveo skoro
mjesec dana. Zanimljivo je biskupovo opažanje na kraju izvješća.
Vjera nije ugrožena izravnim napadima nego suptilnim metodama
onemogućavanja vjernikâ u obavljanju njihovih dužnosti. Naime,
nedjeljom su u manjim mjestima, upravo u vrijeme mise, organizirani obvezatni sastanci koji su u pravilu završavali plesom (partizanskim kolom, op. aut.), a djevojke koje su bile pripadnice partizanskih jedinica, davale su vrlo loš moralni primjer time što su živjele
i spavale s muškim pripadnicima tih jedinica. Svećenici su u svojim
izvješćima često obavješćivali biskupa o opadanju vjerskog i mo32 Glas Istre, br. 38, Pula, 14. svibnja 1945., str. 1-2. Organizacija TODT nazvana je po svom osnivaču Fritzu Todtu, njemačkom inženjeru i nacističkom časniku. Kao poluvojna inženjerijska postrojba u prijeratnom vremenu sudjelovala je u izgradnji mreže autocesta u Njemačkoj. Nakon izbijanja
Drugog svjetskog rata TODT postaje isključivo vojna organizacija, da bi poslije Todtove pogibije
1942. Albert Speer organizaciju priključio Ministarstvu za naoružanje i ratnu proizvodnju. Tijekom zadnjih dviju ratnih godina za TODT je, pod prinudom, radilo oko 1,4 milijuna radnika.
Izvor: Wikipedia, slobodna enciklopedija. 33 Glas Istre, br. 42, Pula, 24. svibnja 1945., str. 1. Ovaj istup protiv svećenika Diminić ne spominje
u svojim kasnijim pisanim sjećanjima. Usp. Dušan DIMINIĆ, Sjećanja. Život za ideju, Istarska
županija – Savez udruga antifašističkih boraca Istarske županije – Savez antifašističkih boraca
Primorsko-goranske županije – Udruga antifašističkih boraca grada Rijeke, Adamić, Labin – Pula
– Rijeka, 2005.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
21
ralnog života seoskog stanovništva, koje je bilo prilično podložno
samovolji lokalnih šefova.34
Najteža je situacija bila u sjevernom, graničnom području
Zone B. Paola Zechina, župnika Materade (kod Umaga), optuživalo
se za špijunažu u korist Engleza. Kad se ovaj, unatoč stalnim pritiscima i provokacijama, nije micao iz Materade, protjeran je u Italiju.
Biskup Santin je u dopisu NOO-u grada Umaga ukazivao na nezakonitost u postupku protjerivanja župnika Zechina, kojemu nije dokazana nikakva krivica, osim činjenice da među župljanima navodno
nije uživao simpatije, što nije bilo dovoljnim razlogom da se zatraži
njegov odlazak iz župe.35 Ponekad je i sama nazočnost na nedjeljnoj
misi bila dovoljna da se dobije etiketa reakcionara ili fašista, nakon
čega je slijedilo pojačano praćenje dotične osobe, da bi se potom
konstruirale optužbe i sudski procesi. Jasno, sve to utjecalo je na
opadanje pohađanja crkve, posebice nedjeljnih misa.36
Od optužaba na račun Vatikana i domaćih biskupa, koje se
proglašavalo slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma, brzo
se prelazilo i na svećenike – vjerne sljedbenike izdajničke politike
svojih pastira. Takvi su se svećenici nakon javnog žigosanja nadzirali i potajno uhodili, a vjernike koji su ih posjećivali nazivalo se
»reakcionarima i fašistima«. Umaški župnik Pietro Cenati i njegov
pomoćnik Emiliano Gambosa optuženi su zbog organiziranja antislavenskog odbora, a svemu je bila kriva njihova aktivnost u okviru
umaške Katoličke akcije, u koju su se masovno učlanjivali mladići
i djevojke. Za vjernike je svaki kontakt s Gambosom bio kompromitirajućim, zbog čega se on – kako ne bi svoje vjernike doveo u
neugodnu situaciju – povukao u izolaciju i živio poput mizantropa.
Gambosa je neka žena, koja je redovito dolazila u Crkvu, optužila
zbog antislavenske propagande; potjecala je iz komunističke obitelji, a bila je udana za mjesnog uglednika, pa se može pretpostaviti da
je kao špijunka bila ubačena u umašku župu.37
34 APAS 4/Inn, 59-63, Antonio Santin, Relazione a Pio XII., 12. lipnja. 1945., prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117.
35 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117-118. Određeni broj župljana vlast je, tj.
lokalni moćnici, uvijek mogla nagovoriti (čitaj: prinuditi) na svjedočenje protiv svećenika.
36 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118.
37 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118-119.
22
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
U pet »Izvješćâ o neprijateljstvima u Istri«, sastavljenima tijekom srpnja, biskup Santin detaljno nabraja antivjerske poteze komunističkih vlasti u Istri, no ovdje ćemo se ograničiti samo na neke
krupnije iskaze neprijateljstva prema Crkvi.
Podđakonu Antoniju Dessantiju iz Buja bilo je onemogućeno
otputovati u Goricu radi polaganja ispita na tamošnjoj Teologiji. Tinjanski župnik Zvonimir Brumnić, »voljen od župljana zbog svoje
dobrote i predanosti pozivu«, pred partizanskim prijetnjama morao
se skloniti u Bazovicu. Kada je narod podnio peticiju za povratak
njihova župnika, iz Pazina je u Tinjan bila upućena skupina sa zadatkom na skupovima iznositi optužbe protiv Brumnića. Martin Tavčar,
župnik u Krbunama (Pićanski dekanat), i Josip Ogrinec, župnik u
Grimaldi (Buzetski dekanat), nalazili su se u zatvoru skoro mjesec
dana, a da sud u to vrijeme nije podignuo nikakvu optužbu protiv
njih. Nakon protesta župljana Tavčar je pušten na slobodu, dok je
Ogrinec i dalje zadržan u pazinskom zatvoru.38
U župi Sveti Matej-Cere (kod Žminja) članovi ONOI-a naredili su župniku Atiliju Palmanu da obustavi održavanje vjeronauka
u crkvi sve do dobivanja dopuštenja pulskih civilnih vlasti. No kad
je Palman došao u Pulu radi dobivanja obavijesti o pravu održavanja vjeronauka, odgovoreno mu je da smije držati vjeronauk samo
prvopričesnicima, i to isključivo u Crkvi, te zaprijećeno određenim
mjerama u slučaju podučavanja djece »svih uzrasta«. Ivan Motika,
jedan od komunističkih prvaka u Istri, govorio je o prevelikoj orijentiranosti klera prema Rimu, zbog čega je smatrao kako bi u Zagrebu
trebalo ustoličiti neovisnog primasa.39 Kao posljedica komunističke
propagande javlja se održavanje sahrana bez svećenika; pritom su
članovi Partije obilazili obitelji, uvjeravajući ih u nepotrebnost crkvenoga pogreba.40
Na pojedinim skupovima govornici su spominjali »novu vjeru« u kojoj neće biti krštenja, ispovijedi ili sakramenta braka. Po38 APAS 8/I a/1n. 107, Relazione del vescovo su atti ostili a Buie, Antignana, ecc., 10. luglio 1945.
Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 316-317.
39 Radilo se o programu stvaranja tzv. narodne, o Rimu i papi, neovisne Crkve.
40 APAS 8/I /nn 101-102, Relazione del vescovo su atti ostili a Parenzo, Pisino, Pinguente, ecc., 16
luglio 1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin.Testimonianze, str. 317.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
23
sljedice zastrašivanja ubrzo postaju vidljivima, stoga je u nekim
krajevima narod počeo osjetno manje nego ranije posjećivati crkvu.
Iako nisu predstavljali izravan napad na Crkvu, primjeri zajedničkog
života »drugova i drugarica« bez crkvenog vjenčanja doživljavali su
se kao napad na katoličke moralne vrednote.41 Ivan Žufić, župnik u
Sv. Petru u Šumi, zbog svoje popularnosti i utjecaja na narod smetao
je narodnoj vlasti pa je odlučeno da se isprovocira njegov odlazak
iz župe. Na ovu vijest svi su župljani, osim pet obitelji, potpisali
peticiju u kojoj traže Žufićev ostanak. No OZNA je poslala svojeg
dužnosnika koji je uništio spomenutu peticiju kao pisani dokaz o
zauzimanju župljana za župnika Žufića prije nego što je dostavljena
vlastima.42
Ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću
Uz velike poteškoće, zahvaljujući u prvome redu samoorganizaciji mještana i pomicanju već utvrđenog početka mise s 9 na 8
sati ujutro, namjere napadača iz okolnih mjesta da ometu održavanje krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947., kao što se to dan ranije
dogodilo u Buzetu, nisu uspjele. Dok se vani, pred crkvom, »ratovalo«, u crkvi je obavljen obred krizme. Po završetku obreda Jakob Ukmar, djelitelj krizme, Miroslav Bulešić, Ukmarov pratilac,
profesor i podravnatelj u Pazinskom sjemeništu, i domaći župnik
Stjepan Cek uputili su se prema župnom stanu. Petnaest minuta iza
njih napadači, koji su za vrijeme krizme uzaludno nastojali provaliti
u crkvu, krenuli su prema župnom stanu s jasnom nakanom da, kad
već nisu mogli u crkvu, na silu uđu u župni stan. Međutim, i ovaj su
put pred kamenjem branitelja morali ustuknuti.43 U međuvremenu je
u selo stigla milicija, što je i kod vjernika i kod svećenika izazvalo
olakšanje. Bili su uvjereni da će milicija braniti »javni red i mir«.
Zapovjednik milicije je nakon pisane zamolbe župnika Ceka došao
41 APAS 8/I a/I nn, 99, 100, 110, Relazione del vescovo su atti ostili a Pregara, Portole ecc., 19 luglio
1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 318.
42 Ne bez ironije, uz ovu mjeru OZNA-e biskup Santin dodaje: »U Zoni ’B', kao što je poznato, vlada
narod.« Relazione del vescovo sui atti ostili a Pisino, S. Pietro in Selve, ecc., luglio 1945., APAS,
8/I a/1/nn, 93. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 319-320.
43 Arhiv Istarskog književnog društva Juraj Dobrila u Pazinu (dalje: AH IKD), Dnevnik duhovnika
Štefana Ceka (fotokopija) (dalje: Dnevnik), str. 38.
24
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
u župni stan s namjerom da sa svećenicima popriča o netom minulim zbivanjima. Ni pet minuta od dolaska zapovjednika na vrata su
počela lupati trojica muškaraca. Na Cekovo pitanje što žele, odgovorili su da bi htjeli razgovarati s popovima. Cek je bio uvjeren da
je nazočnost zapovjednika milicije jamstvo sigurnosti pa je, nakon
kraćeg krzmanja, ipak otvorio vrata. Sad su na vratima bila ne trojica
nego desetorica koja su bijesno vikala: »Borili smo se i još ćemo se
boriti!«44
Evo kako je događaje nakon upada provalnika u župni stan
opisao očevidac Stjepan Cek, laniški župnik:
U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje
stakala posuđa. Ja – tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa,
razbija, urla. Dugo to trajalo. Pretražuju valjda sve. Bili su i na
potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu
u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag,
bijesno psuju i urliču ‘Gdje je onaj treći vrag? Dva smo već regulali,
kud se treći skriva’?(…)45
U tim trenutcima u župnom uredu dvama ubodima nožem
u predjelu vrata ležao je mrtav Miroslav Bulešić, na prvome katu
župnog stana teško izudaran po glavi i tijelu zapomagao je mons.
Ukmar, dok se župnik Cek spasio sakrivši se ispod stuba. Za njega
je vjerojatno bio pripremljen konop, kasnije pronađen u potkrovlju
župnog stana.46 U 16.30, istoga dana kad se dogodio zločin, četveročlana ekipa na čelu s javnim tužiocem za Istru Andrijom Grpcem,
u nazočnosti dvojice svjedoka iz mjesta, izvršila je očevid crkve,
župnog stana i njihove okolice. U župnom uredu uz lijevi zid sobe –
gledano od vratiju – velika lokva krvi, u kojoj leži glavom i gornjim
dijelom tijela liješ pokojnog Bulešića Miroslava. (...)47
Najvjerojatnije je odmah po završetku očevida tijelo pokojnog Bulešića prekriveno plahtom. Javno tužilaštvo odlučio je da se
44
45
46
47
AH IKD, Dnevnik, str. 39.
AH IKD, Dnevnik, str. 40.
Isto.
Županijski sud u Puli (dalje: ŽSP), Okružni sud za Istru – Pula (dalje: OSIP), Kazneni spisi protiv
Stjepana Ceka i družine K-65/47, Uviđaj i nalaz vještaka, Zapisnik o istražno-kriminalnom uviđaju sastavljenom u ime Javnog tužilaštva za Istru u Pazinu, dne 24. kolovoza 1947. Predmet:
Istražno-kriminalni uviđaj crkve, župnog dvora i njihove okolice.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
25
obdukciju nad ubijenim Bulešićem izvrši 25. kolovoza. Prije same
obdukcije mrtvac je premješten u kuhinju. Zadatak je povjeren liječnicima dr. Ivanu Matijašiću, liječniku iz Pazina, i dr. Albertu Argentieriju, kotarskom liječniku u Buzetu. Nejasno je zbog čega se na
početak obdukcije čekalo sve do 20.00 sati navečer. Nije isključena
mogućnost da se liječnike nastojalo uvjeriti što bi trebali napisati u
nalazu. Kako rezultati nalaza nisu išli na ruku zataškavanju ili umanjivanju zločina, očito je da liječnici nisu podlegli diktatu nego su
profesionalno obavili svoj posao. U svojstvu pomoćnika obdukciji
su nazočili Ivan Grabar, student medicine, asistent u bolnici u Pazinu, i Ivan Della Grotta, grobar u Pazinu. Zdenko Baćić, pravni
referent Javnog tužilaštva, u svojstvu istražitelja, i Nikola Černeka, referent Pododsjeka za suzbijanje kriminaliteta kotarskog NO-a
Buzet, nazočili su kao predstavnici vlasti. Za svjedoke su pozvani
Jakov Grbac i Ivan Grbac, obojica iz Lanišća, uz napomenu da su
hrvatske nacionalnosti i nisu »u rodu s oštećenicima«. Udovoljeno
je molbi župnika u Zamasku, novoimenovanog laniškog kapelana,
Petra Matijašića da bude nazočan prilikom obdukcije.48
Nakon što su svjedoci potvrdili da se radi o posmrtnim ostatcima svećenika, »njima nepoznata imena«, koji je asistirao na krizmi
u Lanišću, a liječnici konstatirali kako je riječ o njima poznatom svećeniku Miroslavu Bulešiću, podravnatelju i profesoru u Pazinskom
sjemeništu, pristupilo se pregledu i obdukciji (u izvorniku: »paranju
leša«). U zaključku vještaci potvrđuju da je uzrok smrti izljev krvi
prouzročen dvjema ranama: na predjelu podbratka s desne strane
rana zadana oštrim bodežom dužine 5 i dubine 8 cm. Sedam centimetra ispod ove rane »uzduž ruba desnog sternocleidiomastoideusnog mišića« nalazila se druga rana, zadana također oštrim oružjem,
širine 3 cm i dubine 5 cm. Dok je prvom ranom prerezana grkljanska
šupljina u predjelu jabučice, drugom je to isto učinjeno s unutrašnjom »iugularnom venom«. Iako su obje rane zadane neposredno
jedna za drugom, velikom žestinom i oštrim bodežom, pretpostavlja
se da je donja rana zadana ranije. Naime, donja rana, iako je i ona
48 ŽSP, OSIP, Uviđaj i nalazi vještaka, Zapisnik o istražno-liječničkom pregledu i paranju leša pok.
Miroslava Bulešića 25. kolovoza 1947.
26
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
bila smrtonosna, ne bi izazvala trenutnu smrt, koja je nastupila nakon druge, gornje, rane. Na žrtvi nisu pronađeni tragovi koji bi upućivali na pokušaje samoobrane ni tragovi zlostavljanja nakon smrti.49
U polusvjesnom stanju Ukmar je popodne, malim kamionom,
u pratnji Stjepana Ceka, prebačen u Pazinsko sjemenište. Berard
Barčić, profesor u sjemenišnoj gimnaziji, očevidac tog događaja,
zapisao je: Taj dan 24. kolovoza, na blagdan sv. Bartola apostola,
mučenika, ja sam zamijenio vlč. Bulešića u Kanfanaru: Vratio sam
se u četiri sata poslije podne. Ušao sam u sjemenište. Vladala je
posvemašnja tišina, nigdje nikoga. Penjući se u svoju sobu začuh
snažan poziv: ‘Berarde, Berarde, brzo dolje’! Bio je to glas laniškog župnika Stjepana Ceka. Potrčao sam k njemu. Izašli smo pred
sjemenište. Na cesti je stajao neugledni kamioncin. Na njemu je bio
položen msgr. Ukmar. Ja sam već ranije poznavao msgr. Ukmara.
No, sad ga nisam prepoznao, toliko je bio iznakažen. Župnik Cek,
ja i vozač kamioncina prihvatili smo msgr. Ukmara i unijeli ga u
sjemenište.50 Božo Milanović je kod vlasti ishodio dopuštenje da po
Ukmara dođe automobil talijanskog Crvenog križa i prebaci ga u
Trst. Međutim, vlast je ubrzo promijenila odluku: umjesto u Trstu bit
će hospitaliziran u Rijeci. Dva su razloga toj nagloj promjeni: vlast
se, s jedne strane, plašila negativna odjeka u zapadnoj javnosti slike i
riječi nasmrt pretučenog Ukmara, a s druge strane, željela ga je imati
na dohvatu pred predstojeće ispitivanje i sudski proces.
O teškim, po život opasnim ozljedama nanesenim mons. Ukmaru jasno govori liječnički nalaz. Pozvan u sjemenište u Pazin da
pruži pomoć mons. Ukmaru, kamo je ovaj prebačen nakon zločina u
Lanišću, dr. Matijašić je u 16.30 došao u sjemenište i pregledao pacijenta. U nalazu je utvrdio da je glava pacijenta deformirana uslijed
tumefakcije s obiju strana glave, obje su usne otečene s lijeve strane
i ekhimotične. Na glavi su utvrđene 3 male, ne duboke ozljede i hematomi na oba oka. Iz obiju nosnih šupljina tekla je krv. Na tijelu, od
pupka do desnoga boka nalazila se modrica dugačka oko 20 i široka
2,5 cm. Na temelju iskaza fra Berarda Barčića da je pacijent, čim je
49 Isto.
50 Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja jednog franjevca, Franjevački provincijalat, Zadar, 2008., str.
48-49.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
27
prevezen, izmokrio pola čaše krvave i mutne mokraće, da se pacijent
žalio na bol u predjelu desnog dijela trbuha, a na svaki pritisak na
bubrege bolno reagirao, liječnik je pretpostavio kako je desni bubreg
ozlijeđen. Na kraju dr. Matijašić smatra da su ozljede na glavi izazvane udarcima šakom i tvrdim predmetom, a one na trbuhu motkom
ili štapom ili komadima stolice. Glede Ukmarova oporavka nije bio
optimističan s obzirom na njegovu visoku starost. Na Matijašićevu
preporuku, budući da u Pazinu nije bilo uvjeta za liječenje, Ukmar
je u 1 sat poslije ponoći kolima hitne pomoći prebačen u bolnicu Sv.
Duh u Rijeci iako je, kao što je spomenuto, bilo određeno da će biti
prebačen u Trst. U trenutku prijevoza u ambulantnim kolima došao
je svijesti – pitao je kamo ga voze.51
Kao što se moglo i očekivati, po završetku krizme u Lanišću
slijedila su uhićenja, podizanja optužbi, sudski proces i izricanje presude. Pred Okružnim sudom u Pazinu vođen je sudski proces protiv dvojice svećenika, laniškog župnika Ceka i biskupova izaslanika
Ukmara te jedanaest civila (7 iz Lanišća, 2 iz Brgudca, 1 iz Rašpora
i 1 iz Račje Vasi). Presuda je izrečena 2. listopada 1947. Prvooptuženoga Stjepana Ceka teretilo se za četiri kaznena djela protiv države
i naroda. Po svim točkama optužbe Cek je proglašen krivim. Izrečena mu je jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od šest godina te
gubitak građanskih prava u trajanju od 2 godine nakon izdržavanja
kazne.52
Drugooptuženi Ukmar proglašen je krivim zato što ne samo da
nije ništa poduzeo da spriječi provokacije, iako je bio dobro upoznat
s organiziranjem provokacija, nego je inicijatora provokacija Ceka
podupirao u njegovim nakanama. Izrečena mu je kazna od mjesec
dana zatvora. Vrijeme koje je Ukmar proveo na liječenju (26. kolovoza – 2. listopada) tretirano je kao vrijeme provedeno u istražnom
zatvoru, a kako se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru ubrajalo
51 ŽSP, Zapisnik o saslušanju svjedoka i stručnjaka, sastavljen u ime Javnog tužioca za Istru, u Pazinu 25. kolovoza 1947.
52 Arhiv postulature bl. Miroslava Bulešića, sv. 6, U ime naroda, Presuda, Posl. Br. K. 65/47. Pazin,
2. listopada 1947.
28
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
u izdržavanje kazne, Ukmar je odmah po donošenju presude pušten
na slobodu.53
Sedmorica stanovnika Lanišća – Ivan Grbac Zvanuc, Josip
Žmak, Josip Grbac Antun Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić i
Ivan Grbac Ivić – optuženi su za sudjelovanje na sastanku u kući
Josipa Žmaka večer uoči krizme na kojemu je, u prisutnosti župnika
Ceka, odlučeno da se na dan krizme izazove nered. Odlučeno je da
organizirana straža vjernicima i krizmanicima iz sela Brgudca, Raspora, Prapoća, Podgaća i Račje Vasi, koja su bila dio župe Lanišće,
onemogući ulazak u crkvu u Lanišću za vrijeme krizme. Sva sedmorica Lanišćana osuđena su na kaznu od šest do deset mjeseci zatvora,
s tim da im se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru računalo u
izdržavanje kazne.54
Stvarni krivci za zločin – Slavko Sanković, Elvis Medica, Josip Božić i Srećko Brajković, za koje je utvrđeno, a i sami su to
priznali, da su bili sudionici mase koja je provalila u župni stan i
izazvala opći nered u kojemu se dogodio opisani zločin, proglašeni
su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su nasjeli na provokaciju župnika Ceka i provalili u župni stan. Zbog toga su kažnjeni na
zatvorsku kaznu od tri do pet mjeseci. No Sanković je oslobođen
optužbe jer je u općem metežu zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću. Svjedokinja Ruža Buždon, iskaz iz istražnog postupka – da je
Sankovića vidjela kako okrvavljenih ruku i s nožem u ruci izlazi iz
župnog stana – pred sudom je preinačila u izjavu kako nije sigurna je
li Sanković u rukama imao nož ili nešto drugo, ili joj se sve to samo
pričinilo. Ružin iskaz iz istražnog postupka demantirale su tri svjedokinje koje su tvrdile da su Sankovića vidjele u isto vrijeme kad i
ona te da u to vrijeme, iako je imao ruke okrvavljene, nije u njima
imao nož. Samo Sankovićevo priznanje – da je ruke raskrvavio o
staklo za vrijeme gužve u župnom stanu, a što je sud uvažio kao istinu, bilo bi komično da se takvim priznanjem nije pokušao opravdati
zločin.55
53 Isto.
54 Isto.
55 Isto.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
29
Vrlo zanimljiv i znakovit događaj dogodio se u rujnu 1943.
u Buzetu. Partizani su nakon preuzimanja vlasti u gradu, pred hotelom, postrojili »narodne neprijatelje«, među kojima se nalazio i
jedan svećenik. Partizanski sektaš Nikola Čehić tom je prigodom
rekao: Pustite svećenike, s njima ćemo se obračunati kasnije. Isti
Čehić, u skorašnjem povlačenju pred njemačkom protuofenzivom,
našao se u društvu s Marčelom Klarićem, poznatim narodnjakom,
koji je pod Italijom robijao zbog svog hrvatstva. Bez ikakva povoda
Čehić je priprijetio Klariću: »Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi
komunista.«56 Čini nam se da ovaj događaj dosta zorno dočarava
stanje svijesti kod onih kojima je na prvome mjestu bila »čistoća revolucije«, a takvih je bila većina u vodstvu čitavog jugoslavenskog,
pa onda i istarskoga NOP-a. I zaista, nakon rata likvidiran je ne samo
Klarić nego još sedam istarskih narodnjaka, praktičnih vjernika:
Viktor Levak, Mate Peteh, braća Ivan i Karlo Rajko, Josip Banovac,
Franjo Bratulić i Ivan Jurman.57
Stradavanja redovničkih zajednica
Samostane franjevaca opservanata u Puli, Pazinu, Rovinju,
Lošinju i Nerezinama, koji su se dotad nalazili pod Venecijanskom
provincijom sv. Franje, preuzeli su 1947. hrvatski franjevci Zadarske provincije sv. Jeronima. Zgrade samostana u Rovinju i Pazinu
odmah su proglašene općenarodnom imovinom, nad kojom su nadzor imali tamošnji gradski odbori.58 Dio pazinskog samostana nacionaliziran je za potrebe nekih odjela ONOI-a koji su iz Labina
preseljeni u Pazin. Obećanje prilikom useljavanja tih odjela, da će
se poštivati pravilo klauzure i samostanski red, ostalo je samo obećanje. U samostan su se uselile i žene, a ponašanje novih stanovnika
56 Svjedočanstvo pok. Stanka Macuke (lipanj 1996. i prosinac 1997.), tada umirovljenog župnika u
Buzetu, inače očevidca ratnih i poratnih zbivanja na Buzeštini, u posjedu autora teksta.
57 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 111-113.
58 Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske rješenjem br. 35175-IV-1948. od 6. IX. 1948. pravno je sankcioniralo pitanje vlasništva nad franjevačkim samostanima Venecijanske provincije tako
što je zabranilo djelovanje franjevaca ove provincije, a samostanske zgrade u Pazinu, Rovinju,
Nerezinama i Malom Lošinju proglašene su narodnom imovinom kojom će upravljati izvršni
odbori NOO-a dotičnih mjesta. AH IKD, Osobni fond Bože Milanovića (dalje: OFD Milanović),
Pismo Komisije za vjerske poslove B. Milanoviću, br. 1337/1948, Zagreb, 30. listopada 1948.
30
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
često je takvo da fratrima onemogućava obavljanje njihovih dužnosti. Vrata samostana stalno su bila otvorena, kasno noću, uz psovke i
viku dolazilo se u samostan i sviralo na harmoniju. U takvoj situaciji
gvardijan samostana Atanazije Kocijančić upozorio je vlast da će
fratri, ako se situacija ne popravi, morati napustiti samostan, a to će,
pripominje Kocijančić, izazvati sablazan kod naroda.59
Sudski proces protiv franjevaca samostana sv. Antuna u Puli
pokazat će kako vlast nije previše brinula o sablazni. Talijanski
franjevci ovog samostana, vjerujući u poštivanje vjerskih sloboda,
ostali su u samostanu i nakon što je Pula došla pod jugoslavensku
vlast. Kao znak prihvaćanja nove stvarnosti bilo je njihovo sudjelovanje na proslavi priključenja Pule Jugoslaviji u samome središtu
grada, kod Slavoluka Sergijevaca, znamenitog antičkog povijesnog
spomenika.60 Poziv organizatora na proslavu fratri su najvjerojatnije
shvatili kao znak kurtoazije prema kojemu su se tako i postavili,
bez obzira na njihovo osobno neslaganje s razvojem političko-diplomatske situacije koja je dovela do dolaska Pule pod jugoslavensku
komunističku vlast.
Unatoč ovome znaku dobre volje fratara, samostan je bio pod
stalnom prismotrom UDBA-e koja je tražila zgodnu prigodu za
obračun s fratrima. Kad je fra Simpliciano Gomiero naivno uletio u
zamku dvojice agenata UDBA-e, po nacionalnosti Talijana, i prihvatio njihovu ponudu da u samostanu instalira radiopostaju kojom će,
nakon što su ga agenti poučili rukovanju, slati poruke o gospodarskom, vjerskom i političkom stanju u Istri, tražena prigoda se ukazala.61 UDBA, koja je znala za fratrovo privremeno javljanje, upala
je u samostan 6. studenog i uhitila svu trojicu članova samostana:
Simpliciana Gomiera, gvardijana Serafina Mattiela i Kornelija Hrelju te Ambrogija Bellata iz rovinjskoga samostana koji se zatekao
u pulskom samostanu. U hajci na fratre uhićeni su još i Bernardin
Beninac iz rovinjskog samostana i ranije spomenuti Atanazije Koci59 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M2A085, Pismo A. Kocijančića Komisiji za vjerske poslove,
Pazin, 1. studenog 1947.
60 Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone. Diario di galera, CENS, Milano, 1995.,
str. 30-31.
61 Berard BARČIĆ, Pedeseta obljetnica 'slučaja' samostana sv. Antuna u Puli, u: Istarska Danica
1997., str. 90-91.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
31
jančić iz pazinskog samostana, kao i neki civili bliski fratrima. Svi
uhićeni optuženi su za špijunažu i dostavljanje informacija »za neku
stranu državu«.62
Sudski proces protiv optuženih vođen je od 19. do 22. prosinca
1947. godine u prostorijama Osnovne škole Giusuè Carduci, s tim da
je dan prije početka procesa oslobođen Kornelije Hrelja zbog nedostatka dokaza. Sudac Josip Dorčić izrekao je 23. prosinca presudu:
svi fratri proglašeni su krivima i osuđeni su na zatvorske kazne od
16 godina (Gomiero) do 3 godine (Bellato). Točno na Božić 1947. u
Glasu Istre pojavio se članak o presudi franjevcima, »agentima špijunske službe«.63 Nakon izrečene presude fratri su odvedeni u zatvor
Zolog kod Ljubljane, a potom u Lepoglavu i, na kraju, u Staru Gradišku. Samostan je zaplijenjen kao imovina narodnih neprijatelja, a
crkva zatvorena. Ljeti 1949. fratri su pušteni na slobodu u zamjenu
za neke slovenske i hrvatske zarobljenike. Jedino je pater Kocijančić
morao do kraja »odraditi« kaznu.64
Benediktinski samostan u Dajli kod Novigrada s »uzor imanjem« od 586 ha obradive površine prve nevolje s novom vlašću
počinje doživljavati potkraj 1945. godine. Odbijanje Ambrogija Bizzara, člana dajlske redovničke zajednice, da uđe u mjesni NOO kao
predstavnik klera bio je razlogom za pljačkaški upad u samostan.
Njegovo odbijanje protumačeno je kao reakcionarno djelovanje čitave samostanske zajednice, zbog čega je »na oku« trebalo držati i
ostale redovnike kako svojim idejama ne bi zarazili okolne vjernike.
Kad već nije bilo konkretnih dokaza protiv redovnika, zamjeralo im
se izrabljivanje kolona na njihovim posjedima, iako su samostanski
koloni živjeli sasvim pristojno, što će se očitovati i njihovom obranom redovnika, njihove osobne i imovinske sigurnosti.65
U ožujku 1946., prigodom posjeta Savezničke komisije za
razgraničenje Istre, neki su novinari članovima Komisije predložili
posjet samostanu u Dajli. U mjesnom NO-u to je protumačeno kao
62
63
64
65
Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone, str. 35.
Glas Istre, br. 43, Rijeka, 25. prosinca 1947., str. 2.
Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja, str. 59.
Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila e S. Onofrio in Istria: ultime vicende (1940.1950.), Abbazia di Praglia, Praglia, 1997., str. 31-32.
32
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
želja redovnika da se sastanu s članovima Komisije kako bi im iznijeli »optužbe« na račun nove vlasti zbog njihova teška položaja, ali
istog položaja Crkve u Istri. Protiv »protunarodnog« rada redovnika
odmah su inscenirane manifestacije. Pod dojmom tih manifestacija
neki su redovnici i koloni pobjegli u Trst.66
Nakon nekoliko upada i pljački samostana, 19. prosinca 1946.
na stranicama Glasa Istre pojavio se članak pod naslovom »Ostaci
fašizma u samostanu Dajla kod Umaga«. Kao i svi onodobni članci
o Crkvi, tako je i ovaj nastojao u što gorem svjetlu prikazati djelovanje benediktinaca u Dajli, kao dijela vatikanske zavjere.67 I dok su
optužbe na stranicama Glasa Istre bile daljnja priprava za konačan
obračun sa zajednicom u Dajli, tri provale tijekom kolovoza 1947.
godine predstavljale su bližu pripravu za taj obračun. Prije samog
uhićenja sve četvorice redovnika 29. kolovoza 1947., Mjesni NO
organizirao je protestne »mitinge« protiv redovnika u kojima su sudjelovali, na brzinu skupljeni, seljaci iz okolnih mjesta.68
U bujskom, potom u koparskom zatvoru dajlski su fratri boravili od uhićenja do pokretanja sudskog procesa pred Okružnim sudom u Kopru 21. veljače 1948 godine.69 Izricanjem presude 5. ožujka 1948. završen je ovaj, kako će pokazati kasnije pravne analize,
montirani sudski proces.70 Svi optuženi redovnici: Teodor Amato,71
Alfonso del Signore, Ambrogio Ottavio Bizzari, Benedetto Segatori
i Mauro Leilo osuđeni su na gubitak slobode i prisilan rad u trajanju
od četiri mjeseca do godinu i pol. Svi su optuženi zbog bavljenja
privrednim kriminalom – potajno prebacivanje poljoprivrednih proizvoda u Italiju, skrivanje energenata i poljoprivrednih strojeva, ilegalno nabavljanje jugolira i lira te lažno prikazivanje samostanskih
poljoprivrednih prinosa.72 Samostanski posjedi su, kao vlasništvo
Isto, str. 35.
Glas Istre, br. 405, Rijeka, 19. prosinca 1946., str. 2.
Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila, str. 43-44.
Isto, str. 51.
Sentenza di abrogazione della codanna dei monaci, tribunale della Contea, No K-5/9, Pola, 17
febbraio 1997. Poništenje presude, prijevod na talijanski jezik, prema: Giuseppe TAMBURRINO,
I Benedettini di Daila, str. 88-106.
71 Suđen u odsutnosti, nalazio se u Italiji.
72 Sentenza di condanna dei monaci e di confisca dei beni di Daila, Tribunale Popolare Circondariale
Capodistria, il 5 marzo 1948. Prijevod presude na talijanski jezik. Prema: Giuseppe TAMBURRI-
66
67
68
69
70
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
33
narodnih neprijatelja, odmah konfiscirani i stavljeni na raspolaganje
»narodnoj vlasti«. Reorganizirano na komunističkim zadružnim načelima samostansko uzor-imanje ubrzo je doživjelo svoju devastaciju i propast.
S imovinsko-pravnim problemima i pitanjem osobne sigurnosti suočile su se i ženske redovničke zajednice u kojima su, gotovo
odreda, sestre bile Talijanke, dok su Hrvatice i Slovenke u tim samostanima bile prava rijetkost. U valu dramatičnog i tragičnoga talijanskog egzodusa iz Istre koji je, s jedne strane, bio posljedica represije
komunističkog režima, a s druge dragovoljnog optiranja za Italiju,
talijanske redovnice napuštaju svoje samostane. Tijekom 1946. i
1947. oko 250 talijanskih redovnica, među njima i poneka Hrvatica i
Slovenka, napušta Istru i odlazi u Italiju.73 Neke su prije odlaska željele namjenski ostaviti svoje kuće, kao one »Sacri Cuori – Presvetih
Srdaca« iz Pule koje su svoje dvije zgrade ostavile »Zboru«, što je na
sudu i pisano ovjereno. Očekivanja Bože Milanovića da će narodna
vlast uvažiti darovnicu sestara izjalovila su se. Samostan i pripadajući mu vrt proglašeni su općenarodnom imovinom.74 U Lovranu su
talijanske sestre držale internat za 30-ak djevojčica. Riječki biskup
Ugo Camozzo plašio se da vlast ne stavi internat u kategoriju narodnog imanja i tako onemogući dolazak hrvatskih sestara pa je zamolio talijanske sestre da ostanu u Lovranu. Redovnice kongregacije
sv. Gaetana u Rovinju su držale internat za talijanske gimnazijalke.
Tek što su redovnice otišle u Italiju, nova vlast preuzela je internat
i odmah uklonila sve križeve iz internatskih prostorija. Ravnatelj je
ovu mjeru opravdavao rastavom države od Crkve. Na insistiranje
učenica ipak je dopustio povratak križeva, ali samo iznad kreveta
u spavaćim sobama.75 Božo Milanović uspio je preko Komisije za
vjerska pitanja u Zagrebu isposlovati da hrvatske redovnice preuzmu
neke od napuštenih redovničkih kuća.76
NO, I Benedettini di Daila, str. 72-87.
73 Ivan GRAH, Poratna sudbina talijanskih časnih sestara, u: Istarska Danica, Pazin, 2007., str. 175.
74 AH IKD, OFD Milanović, Pismo B. Milanovića Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 28.
veljače 1947.
75 AH IKD, OFD Milanović, Izvještaj Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 8. travnja 1947.
76 Ivan GRAH, Poratna sudbina, str. 175.
34
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Imovinsko-pravna nesigurnost
Samovolja lokalne vlasti očitovala se i u oporezivanju kako
svećenika osobno tako i crkvenih nadarbina. Neposredno po završetku rata porezni organi tretirali su svećenike kao službenike Crkve.
Kao službenici plaćali su »službenički porez« na prihode od tzv. »činodejstva«, dok drugi službenici nisu plaćali taj isti porez. Pravilnik
o tumačenju Zakona o neposrednim porezima od 26. listopada 1945.
donosi sljedeće objašnjenje: »Kao prihodi radnika i namještenika
koji podliježu porezu po odbitku smatraju se: plate, dodaci na plate
svake vrste, honorari nagrade, remuneracije, gratifikacije, sedničke i
dežurne dnevnice, ispitne takse, štolarine (lukno i redovina) i druge
slične nagrade, prihodi od svešteničkih činodejstava smatraju se kao
takovi i podležu porezu po odbitku.«77 I upute iz prosinca 1948. sadrže slične odredbe.78 Nepridržavanje jasnih zakonskih odredaba o
utvrđivanju i kategorizaciji poreza na dohodak dovelo je do toga da
su svećenici, iako svrstani u kategoriju činovnika, oporezivani prema skali za poljoprivredna domaćinstva. Prihodi od nadarbina kao
dio svećeničke plaće nisu oporezivani po toj osnovi nego po osnovi
prihoda od ostalih zanimanja, a ta kategorija poreza bila je znatno
veća od onoga na plaću.79
U kolovozu 1947., dok se upravitelj župe Fažana Valentin Cukarić nalazio u zatvoru, optužen zbog financijskih makinacija, u župnu kuću, uknjiženu kao »crkveno dobro«, trebala je useliti milicija.
Dolazak milicije u Fažanu bio je vezan uz jačanje sigurnosti prema Zoni A pod angloameričkom upravom (Pula s okolicom). Zbog
predviđene prenamjene župni ured i arhiv premješteni su u privatnu
kuću. Kako do useljenja milicije ipak nije došlo, jer je Pula Pariškim
mirovnim ugovorom pripala Jugoslaviji, upravitelj župe Cukarić
uzalud je od vlasti tražio da se kuća vrati Crkvi. Godine 1949. kuća
je predana na korištenje upravi otočja Brijuni koji su je preuredili za
potrebe svojih radnika, a 1954. kuću je preuzela Stambena uprava te
77 Službeni list FNRJ, br. 25, Beograd, 26. ožujka 1946.
78 Službeni list FNRJ, br. 108, Beograd, 15. prosinca 1948.
79 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M9A122, Promemorija o nepravilnostima i nelogičnom odmjeravanju poreza crkvenim ustanovama. Autor promemorije nije poznat. Milanović pretpostavlja da je
to bio Antun Marčac koji je kao pravnik pomagao Crkvi u pravnim poslovima.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
35
je uredila tri stana. Cukarić je intervenirao kod Stambene uprave tražeći da se barem jedna soba ostavi za župne potrebe. No nikad nije
dobio odgovor. Zbog opasnosti od provala u kuću u koju je prenesen
župni ured i arhiv, Cukarić je 1957. dokumente obaju ureda premjestio u sakristiju župne crkve.80
U pograničnoj zoni u župne su se kuće privremeno useljavali
vojnici. Iza njih je, nakon što su ih napustili, ostajala tolika materijalna šteta da neke više nisu bile za stanovanje. Tako su u župnoj
kući u Gradini (kotar Buzet) od veljače do listopada 1947. boravili
vojnici pogranične narodne straže. Za to kratko vrijeme razbili su
kipove jaslica i Kristov kip, pohranjene na tavanu kuće. Nestale su
četiri grede, četiri daske, 2 stolice, deset ključeva, razbijeno je pet
stakala. Ukupna šteta iznosila je 5000 dinara. Zgrada župnog stana u
Šterni (kotar Buzet) oduzeta je župi odlukom Agrarne komisije općine Buje 31. siječnja 1947. i dana na upravu Mjesnom NO-u Oprtalj.
Ovaj je u kuću uselio graničarsku vojnu posadu koja će u kući ostati
do kraja 1950. Vojnici su za svog trogodišnjeg boravka župnu kuću
toliko devastirali da je ona nakon njihova odlaska bila neupotrebljiva za stanovanje. Prozori i vrata bili su razbijeni, podovi spaljeni, a
inventar ili odnesen ili uništen. Slična sudbina zadesila je i župnu
zgradu u Završju (kotar Buzet). Granična posada koja se uselila krajem 1947. i tu ostala do početka 1950. za nešto više od dvije godine
uspjela je uništiti sav inventar, razbiti vrata i prozore, tako da su bili
neophodni popravci ako se tu htjelo stanovati. U Taru (kotar Poreč)
situacija je navlas identična onoj u Šterni ili Završju. Dvogodišnji
boravak vojske potpuno je demolirao župnu kuću.81
Visoki zvonik crkve sv. Eufemije u Rovinju, koja se nalazi
na uzvisini iznad grada, služio je od 1947. do 1952. kao stražarnica odakle su vojnici jugoslavenske mornarice slali signale drugim
obalnim stražarnicama. Na zvonik se moglo ući samo kroz crkvu.
Kako bi se mogla obaviti smjena straže, crkva je morala biti danonoćno otvorena. Na taj su način crkveni predmeti, od kojih su neki
80 BAP, Župa Fažana, Fond poslije 1945., Župni ured Fažana, br. 5/61 od 26. srpnja 1961.
81 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Fond Komisije za vjerska pitanja (dalje: FKVP),
kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj: 74/52,
Pazin, 22. siječnja 1952.
36
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
imali i umjetničku vrijednost, bili izloženi opasnosti krađe. Osim
toga, vojnici su svojim ulascima i izlascima znali ometati obrede u
crkvi. Biskup Nežić je Generalštabu JA predložio da vojnici napuste zvonik i smjeste se na neko drugo mjesto u Rovinju ili, ako je
za potrebe vojske zvonik već neophodan, da se proširenjem donjeg
prozora napravi izvana ulaz na zvonik.82 Nakon nekoliko mjeseci
uzaludnog čekanja odgovora Generalštaba, Nežić se obratio Komisiji za vjerske poslove da podsjeti Generalštab na njegov dopis vezan
uz boravak vojske na rovinjskom zvoniku.83 Nežićev brzojav, uskoro
poslan Komisiji za vjerske poslove, »Rovinjski zvonik oslobođen«,
bio je dokaz uspješnosti intervencije Komisije kod Generalštaba.84
ONOI je 26. studenog 1946. donio »Odluku o uređenju agrarnih odnosa i poništenje dražbi na području ONOI-a za Istru«. Ovom
Odlukom u Istri se ukidaju kolonatski odnosi85 bez obzira na njihovo trajanje, a napoličarski86 i drugi zakupnički odnosi razrješuju se
ako su trajali duže od 15 godina, računajući od 8. rujna 1943. unazad, dok se sve dražbe izvršene u vrijeme fašizma od 1922. godine,
ako su imale za cilj uništavanje domaćeg slavenskog stanovništva,
poništavaju.87 Na taj način seljaci – koloni postaju vlasnici zemlje,
a napoličari i druge vrste zakupnika to su postajali ako su zemlju
obrađivali 15 godina i više. Početkom 1947. Izvršni odbor ONOI-a
82 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Porečko-pulski biskupski ordinarijat, broj:
732/51, Pazin, 19. rujna 1951.
83 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj:
63/1952, Pazin, 22. siječnja 1952.
84 IHDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Brzojav, 16. veljače 1952.
85 Kolonat je vrsta ugovora o zakupu kojim vlasnik zemljišta na određeno vrijeme daje zemlju na
obradu slobodnom seljaku (kolonu). Ovaj se obvezuje da će zemlju obrađivati kao «dobar težak»
te da će vlasniku davati dio uroda, kako je to precizno naznačeno u ugovoru. Budući da je kolonat
tretiran kao privatno-pravni ugovor, zadržao se u Dalmaciji i Istri (posebno nekadašnjem mletačkom dijelu Istre) sve do 1946. godine. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Zagreb, 2007., str.
596.
86 Slično kao i u kolonatu, vlasnik daje drugome zemlju na obradu. Obrađivač (napoličar) obvezuje
se vlasniku dati dio uroda, obično je to polovica, odakle je i došao naziv napoličarstvo. O pravnoj
naravi napoličarstva postoje različita mišljenja, od toga da se radi o ugovoru o zakupu, ortaštvu do
toga da je to ugovor sui generis. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, str. 784.
87 Odluka o uređenju agrarnih odnosa i poništenje dražbi na području Oblasnog NO-a za Istru, Službeni list DFJ, br. 19, 1. prosinca 1946., HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc:
Spisi 2-100, Oblasna agrarna komisija, Odjel šumarstva i šumske industrije, broj: 107/47, Labin,
15. siječnja 1947.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
37
imenovao je sedam članova Oblasne agrarne komisije. Za predsjednika je imenovan Vjekoslav Ladavac.88
Provođenje Odluke povjerava se Oblasnoj agrarnoj komisiji i
kotarskim agrarnim komisijama koje je tek trebalo osnovati. Predviđalo se da će šume, pašnjaci i livade, koji će agrarnom reformom biti
oduzeti dotadašnjim vlasnicima, prijeći u vlasništvo mjesnih NO-a.
To je dovelo do nekontrolirane sječe šuma od strane dojučerašnjih
vlasnika, ali i zakupaca tih šuma. Kako bi se doskočilo devastaciji
šuma, ONOI je donio naredbu »o najstrožoj zabrani« sječe drveća
bilo u šumi bilo na livadama ili pašnjacima bez dozvole nadležnog
NO-a.89
Odluka ONOI-a od 26. studenog 1946. izazvala je uznemirenost među istarskim biskupima i svećenicima, strahovalo se da bi
Crkva u Istri mogla ostati skoro bez ikakvih posjeda. Razlog tome
je, s jedne strane, što većina crkvenih posjeda u Istri nije obrađivana
u režiji vlasnika (župnika, biskupije ili samostana) nego je davana u
razne vrste zakupa, a s druge strane, sve do potpisivanja mirovnog
sporazuma s Italijom, nije se mogao primijeniti jugoslavenski Zakon
o agrarnoj reformi, odnosno hrvatski Zakon o provođenju agrarne
reforme, koji je Crkvi dopuštao zemljišni maksimum od 10 ha. 90
Podatci crkvene provenijencije pokazuju da je Katolička Crkva na području Pazinskog dekanata, prije agrarne reforme, bila vlasnik zemljišta površine 40 ha, 41 ar, 74 m². U agrarnoj reformi od
1946. do 1948. oduzeto joj je 245 ha, 31 ar, 1 m². Prema državnim
statistikama, na istome području Crkva je imala posjede veličine 298
ha, od čega joj je agrarnom reformom oduzeto samo 31 ha i 50 ari.
Nesrazmjer crkvenih i službenih statistika moguće je tumačiti time
da službeni podatci Kotarske agrarne komisije Motovun obuhvaćaju vrijeme do početka 1947. jer je kotar Motovun ukinut u ožujku
88 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 301-399, ONO za Istru, Tajništvo,
broj: 302, Labin, 2. siječnja 1947.
89 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 2-100, ONO za Istru, Odjel šumarstva
i šumske industrije, broj: 107/47, Labin, 15. siječnja 1947.
90 Narodne novine, br. 80, Zagreb, 26. studenog 1945. HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut:
2, fasc: Pregled stanja crkvenih posjeda Kotarske agrarne komisije Motovun za godinu 1947.
BAP, Fond poslije 1945., Župa Pićan, Fond poslije 1945., Poslijeratni spisi, Parcele zemljišta pićanskih.
38
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
1947., a crkveno obuhvaćaju još čitave dvije godine: 1947. i 1948.
S druge strane, izgleda da su prisutne i dvije metodologije: crkvena
koja prikazuje sve oduzeto, a službena vjerojatno samo ono što je
prešlo u zemljišni fond, ali ne i ono što su dobili koloni i napoličari.
U svemu ne treba zanemariti nastojanje kojim se službenim podatcima namjerno ublažavalo mjere agrarne reforme prema Crkvi.91
Zaključak
Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom
(od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona, sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja, u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća
materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti.
Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je
Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao
na protivnika, uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za
sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti
prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice, iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao »unutarnjem neprijatelju«, uvijek spremnom, u sprezi
s »vanjskim neprijateljem« (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak.
Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni
idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju
u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih
tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.
Ako je vrijeme od sredine 1945. do kraja 1946. godine vrijeme
taktiziranja tzv. »narodne vlasti« prema Crkvi, koje karakterizira sitno popuštanje i krupno stezanje, podrška narodnoj Crkvi (niže svećenstvo) i osude hijerarhije, diferencijacija među svećenicima prema
91 BAP, Fond poslije 1945., Župe Pazinskog dekanata.
S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40
39
nacionalnoj pripadnosti i kooperativnosti prema vlasti, onda je čitava 1947. obilježena izravnim pritiskom na Crkvu kao takvu. Rezultati tog pritiska sve su češći sudski procesi i razni oblici progonstva
Crkve, koji će svoj vrhunac doživjeti u zločinu u Lanišću, kada je
ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić. Sve to bilo je uvjetovano,
s jedne strane spoznajom da se nije uspjela uspostaviti kontrola Crkve iznutra preko svećeničkog društva, a s druge uvjerenjem da je
potpisivanjem mira u Parizu 10. veljače 1947. okončana prva faza
diplomatske borbe u kojoj je svećenstvo izvršilo svoju ulogu. Sada
nastupa novo vrijeme u kojemu ta podrška neće biti toliko bitna. Na
kraju ne treba zanemariti ni činjenicu da su, prema priznanju jednog od vodećih istarskih političara toga vremena, na mnoge vodeće
položaje došle nesposobne osobe. Drukčije kazano, bili su to neobrazovani, ali podobni boljševici kojima su jednako smetali istarski
narodnjaci i istarski svećenici.
Progoni i stradanja Katoličke Crkve u Istri izneseni u ovome
članku samo su skica i poticaj za jedno sveobuhvatno istraživanje
koje bi trebalo obuhvatiti sljedeća pitanja: potiskivanje vjeronauka iz
školskog sustava, nepoštivanje crkvenog vlasništva, oduzimanje crkvenih posjeda, neprimjereno visoki porezi svećenicima i crkvenim
ustanovama, svetogrđe, problemi s podjelom sakramenata, posebno
krštenja i vjenčanja, dvostruka cenzura pučkog kalendara Istarska
Danica, zabrana lista Gore srca, zabrana održavanja procesija, oduzimanje matičnih knjiga, ometanje bolničkoga pastorala, dobrovoljne radne akcije u funkciji formiranja modalne socijalističke ličnosti.
Odgovori na sva navedena pitanja mogu se naći u arhivskim vrelima. Međutim, o tihim, »u četiri oka«, nigdje zapisanim, pritiscima i
ucjenama i klerika i laika, ovih potonjih samo zato što su nedjeljom
odlazili na misu, družili se sa župnikom ili im je možda sin bio u
Pazinskom sjemeništu, može se samo pretpostavljati.
40
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Persecutions and Sufferings of the
Catholic Church in the Diocese of Poreč
and Pula (1945 – 1947)
Summary
The Istrian region of the zone B after the war became a part
of the newly formed Yugoslavia. The civil authority was constituted
by the National Liberation Committees, on the level of district, city
and villages. There was also a regional National Liberation Committee for Istria. The entire society was controlled by the omnipotent Communist Party, with the help of the omnipresent secret police
(OZNA), which afterwards changed the name in UDBA (State Security Administration).
During the period that preceded the peace treaty with Italy,
the Military administration of the Yugoslav army had to supervise
the implementation of the former i.e. Italian Laws. But, the new administration was implementing new communist revolutionary laws,
which started the persecution of the Catholic Church in Istria.
All the persecutions and sufferings of the Church in Istria were
the consequence of the communist model of government, which nurtured itself with the help of imaginary internal and external enemies,
always in a need for an absolute control over the entire social life.
The Catholic Church in Istria was by itself an ‘enemy’ from within,
subordinated to the Vatican - the external enemy. Since it was difficult to monitor it with ordinary methods, repression and persecutions
were the only way to control the Church.
Key words: Istria, Catholic Church, „the government of the
people“, persecutions, sufferings.
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
41
Jure Bogdan
MIROSLAV BULEŠIĆ KAO UZOR I NADAHNUĆE
ZA SVEĆENIKE DANAS
dr. sc. Jure Bogdan
Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim
UDK: 235.2:25[254+262.14] BULEŠIĆ, Miroslav (497.5
ISTRA)(000.282) (000.348.2)(092)"712"
Pregledni članak
Primljeno 2. svibnja 2014.
Blaženik Miroslav Bulešić čovjek je jasnog svećeničkog
identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen jer u svakome
trenutku svoga života jasno pokazuje kako se živi i svjedoči svećeničko zvanje. U svom prikazu blaženikova života i duhovnosti autor
ističe nepromjenjive elemente svećeničkog identiteta kao i one koji
su vezani uz iščitavanje znakova vremena i vlastitosti svijeta u kojima je svećenik pozvan izvršavati svoju misiju. Autor koristi citate
iz pozicije kauze beatifikacije Kongregacije za proglašenje svetim
Miroslava Bulešića 2013. godine i prikazuje Bulešića kao čovjeka
vjere i povjerenja u Gospodina, kao svećenika vjernog Crkvi sve
do kraja, revnog pastira u skrbi za povjerene mu duše, otvorenog
životu, ali u svakome trenutku pripravnom na smrt te prožetog marijanskom pobožnošću.
Ključne riječi: Miroslav Bulešić, svećenik, identitet, duhovnost, mučeništvo.
1. Uvod
***
Obraditi zadanu temu Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće
za svećenike danas možda bi bilo lakše da je Miroslav Bulešić uzdignut na čast oltara zbog njegovih herojskih kreposti. U tome slučaju
već bi i sami svjedoci i ispitani u predmetu, kao i drugi stručnjaci u
tijeku kauze, posebice vodili računa o tome kako je i koliko sluga
Božji u svome životu postigao herojski stupanj kreposti (virtù eroiche). Kauza svećenika Miroslava Bulešića vodila se od početka kao
42
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
kauza jednoga mučenika. Dakako, sukladno crkvenim propisima,
vodilo se pri tome računa i o njegovu životu, o krepostima, kako
i koliko ih je ostvario u svome životu. Ukoliko se eventualno kod
kandidata za čast oltara uočavaju i neke nesavršenosti u životu, mučeništvo ih kao vrhunac ljubavi prema Kristu i braći sve briše. Kauza može ići naprijed. Mučeništvo i svetost kandidata dokazuju se
iskazima svjedoka, očevidaca, što ih oni daju pod zakletvom tijekom
kanonskoga postupka (procesa). U prošlome stoljeću prihvaćena je
kao valjana u postupku i praksa dokazivanja mučeništva ili herojskih
kreposti na temelju pisanih povijesnih izvora.
Reformom Kongregacije za proglašenje svetima 25. siječnja
1983. s konstitucijom Divinus perfectionis Magister predviđeno je
da se kauza vodi na trima razinama. Postupak se vodi prema posebnim Normama od 7. veljače 1983.1 i prema instrukciji Sanctorum
Mater Kongregacije za kauze svetih od 17. svibnja 2007. godine.2
Najprije dijecezanski biskup (posebno povjerenstvo) gdje je sluga
Božji umro treba prikupiti sva pisana i usmena svjedočanstva o životu, djelovanju, smrti i o glasu svetosti kandidata za kanonizaciju
ili o mučeništvu i o glasu mučeništva. Treba prikupiti svu potrebnu
dokumentaciju koja se na bilo koji način odnosi na kauzu.
Prikupljenu i sređenu građu prema postojećim pravilima treba
dostaviti rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. Nakon što se tu provjerilo da se dijecezanski dio postupka odvijao sukladno Normama i
Instrukciji, kauza se povjerava relatoru koji vodi brigu o tome da se
napiše pozicija – knjiga na temelju pristigle građe o mučeništvu, odnosno o glasu svetosti i krepostima sluge Božjega. Relator nadgleda
studij kauze. Kad je pozicija tiskana, ona će poslužiti stručnjacima
za donošenje suda o svetosti, odnosno o mučeništvu sluge Božjega.3
Poziciju za Miroslava Bulešića napisao je Fabijan Veraja.4 Najprije
1
2
3
4
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Normae servandae in inquisitionibus ab episcopis faciendis in Causis Sanctorum, die 7 februarii a. 1983.
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Sanctorum Mater. Instructio ad peragendas Inquisitiones dioecesanas vel eparchiales de Causis Sanctorum, Romae 2007.
Usp. Fabijan VERAJA, Putovima providnosti, Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižništvo hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice, Crkva u svijetu – Hrvatski povijesni
institut, Rim, 2013., str. 296-298.
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
43
ju je proučilo 6 stručnjaka povjesničara konzultora Kongregacije te
su donijeli i svoj pozitivan sud 26. listopada 2010. i o tome je tiskan
zaseban svezak.5 Sljedeći je korak povjeravanje pozicije i prosudbe
konzultora povjesničara teološkim stručnjacima konzultorima koji
su donijeli pozitivni sud o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića. Kao zaključak teološke prosudbe 30. ožujka 2012. godine, u
zasebno tiskanoj knjizi, stoji: »Na kraju rasprave, svi konzultori su
dali pozitivnu ocjenu affirmative (9 su 9). Također su izrazili želju da
bi ovaj lik primjernog biskupijskog svećenika Hrvata, koji je krvlju
posvjedočio svoju herojsku vjernost Kristu i Crkvi, mogao čim prije
stići, ako li se to bude svidjelo Svetome Ocu, željenoj beatifikaciji.«6
O kauzi su u studenome 2012. godine izrekli svoj sud kardinali i biskupi (congregatio ordinaria) članovi Kongregacije za kauze svetih.
Papa Benedikt XVI. ovlastio je 20. prosinca 2013. Kongregaciju za
kauze svetaca da proglasi Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića.
Vodeći računa o prijeđenome putu i prikupljenoj građi, u ovome radu ograničavamo se na neke naglaske iz duhovnosti te života i
djela dvadesetsedmogodišnjeg svećenika mučenika Bulešića koji se
posebno ističu u njegovu ljudskom i svećeničkom profilu. Exempla
trahunt! Kršćanskoga mučenika nema bez življenih stožernih kreposti. One uvijek prethode mučeništvu. Valja naglasiti da mučenik,
kako ga poima katolička teologija, nije kamikaza, narodni heroj,
slučajna žrtva, pravednik među narodima... Mučeništvo je povlastica koju Bog daje izabranim dušama. Mučeništvo je logički slijed
intenzivna duhovnog života, povezanosti duše s Bogom. Ono nije
i ne može biti slučajno. To je očito iz života Miroslava Bulešića.
I na tragu toga istražujemo u čemu je Bulešić »uzor i nadahnuće
5
6
super martyrio, Romae, 2010.
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis
seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić presbitery in odium fidei, uti fertur, interfecti († 24 augusti 1947), Relatio et vota In Congressu Consultorum Historicorum habito die XXVI
mensis octobris anno MMX, Romae, 2010.
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis
seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić Presbyteri in odium fidei, uti fertur, interfecti († 24. VIII. 1947), Relatio et vota Congressus peculiaris Die 30 martii an. 2012 habiti, Romae
2012., str. 132. U prigodi beatifikacije Miroslava Bulešića 2013. godine cijela je pozicija zasebno
izdana u izvorniku na talijanskome jeziku i u hrvatskome prijevodu.
44
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
za svećenike danas«. »Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano
za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik
daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen
ljubavlju. On podnosi smrt činom jakosti.«7 U progonstvu, trpljenju
i umiranju mučenik ljubi. On oprašta progoniteljima. U njega nema
trunka mržnje prema protivnicima Isusova križa. On za njih moli.
Želi ih zagrliti Kristovom otkupiteljskom ljubavlju. »Sve pitam za
oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati
na pravi put«,8 napisao je Bulešić u duhovnoj oporuci na blagdan sv.
Jurja mučenika 23. travnja 1945. I njegova posljednja misa koju je
služio u čast Presvetog Srca Isusova bila je za obraćenje grešnika.9
Nedugo poslije toga njegova duša bila je pred licem Božjim.
2. Čovjek Božji – svećenik Božji
Kao neposrednu pripravu za svećeničko ređenje Miroslav je
obavio sedmodnevne duhovne vježbe kod benediktinaca uz baziliku sv. Pavla u Rimu, od 28. ožujka do 4. travnja 1943. Na sam dan
svećeničkog ređenja 11. travnja 1943. u rodnoj župi Svetvinčenat,
ujutro prije ređenja, Miroslav je zapisao: »Svećeničko ređenje: još
mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prikazujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi
hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvovnost! Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda! Misu ću prikazati
za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u poslušnosti Bogu! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog
oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također
svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u
molitvi. Svećenik navijeke!«10
Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 2473.
CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947,
Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 31.
9 Testimonianze di Mons. Jakob Ukmar: b) Relazione al Rettore del Collegio Lombardo di Roma,
Trieste, 3 novembre 1947., u: CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. Prot. N. 1873,
Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 137.
10 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio
7
8
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
45
Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec
dana u svojoj biskupiji. Nakon toga vratio se u Rim. U duhovnome
dnevniku 23. svibnja bilježi: »Svećenik sam! Zahvalan Bogu, sjećam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je
moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima
i srcem primao taj veliki dar Božji i bio sam veseo: Bog mi je dao
tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te
da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja.
Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve
Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohrabrio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: – 'Idi naprijed
hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati:
Svetu Misu i Brevir. – Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i
moći ćeš biti i čist, i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!'«11
Pobožnost prema presvetoj euharistiji, živa vjera u realnu prisutnost Isusovu u bijeloj hostiji trajne su konstante njegova duhovnog života. Kao što se ozbiljno molitvom, studijem, pobožnošću,
poglavito duhovnim vježbama pripremao za svećeništvo, mladi svećenik Bulešić, revno i pobožno pripremat će se za slavlje sv. mise i
primanje presvete euharistije. Svjestan je kao zaređeni svećenik da
je on službenik euharistije koja daje život Crkvi. A on sam jest signum i sredstvo spasenja, instrument u Božjim rukama. Iz njegovih
duhovnih zapisa, jednostavnih i vrlo dubokih, moglo bi se pomisliti
da je to glas nekih dalekih stoljeća i školâ duhovnosti, govor iz nekog danas nedostižna svijeta. Gotovo nezamislivo. A ipak, to piše
naš suvremenik, koji je do jučer bio u našim aulama, kročio je našim
ulicama, propovijedao u našim crkvama, boravio među nama, jedan
od nas. »Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost
moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su
me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički
život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i [sa]
strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovosuper martyrio, Romae, 2010., str. 23.
11 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio
super martyrio, Romae, 2010., str. 23-24.
46
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
rio besjede žrtvovanja: 'Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja'! –
Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam
osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda
sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam
Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino. – Moja majka
i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja. Biskup me je u
ganuću primao, vidljivo mjesto Boga, i cjelivao me je cjelovom mira
u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu
Gospodnjem.«12
Imao je samo 23 godine kada je zapisao te riječi. Duhovna
zrelost, potpuno predanje u volju Božju. Na mladomisničku spomen-sličicu zapisao je geslo, svoj životni program, sintezu svoga
budućeg svećeničkog djelovanja: »Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja.« Vrativši se u Rim Bulešić je u lombardijskom sjemeništu
nastavio pripremati ispite i pohađati predavanja na Gregoriani.
3. Revni pastir duša
Uslijed ratnih operacija, preko ljeta 1943. dogodile su se krupne promjene u Italiji pa tako i u Istri. Svrgnut je s vlasti Benito Mussolini. Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. U Pazinu je 13. rujna proglašeno odcjepljenje Istre od Italije i priključenje »matici zemlji«.
I biskupu Radossiju i Bulešiću bilo je jasno da se on više ne može
vratiti u Italiju na daljnji studij. Mons. Radossi upućuje Bulešića na
župu Baderna. Svjedočanstvo tih događanja, nesigurnosti za vlastiti
život zapisao je Bulešić u pismu rektoru lombardijskoga sjemeništa
u Rimu.13 U susretu s velikim poteškoćama na župi htio je sve ostaviti. Prestrašio se, ali je uskoro vidio i plodove svoga rada. »Da znate
kakvu sam pustoš našao: ljudi udaljeni od crkve (samo promislite:
na nedjeljnu je misu dolazilo 10, 15 ili 20 ljudi, na ukupno 1500
župljana); narod koji ne zna moliti, koji vrlo malo pozna našu vjeru.
Prava nesreća. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je
uporno tražio da se posvetim poslu i ja sam to učinio: sada idem, kao
12 Isto, str. 24.
13 Vidi Isto, str. 25-26.
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
47
misionar, od kuće do kuće da pohodim ljude i pozovem ih u crkvu,
da ih potaknem, da ih poučim... Toliko je posla! Nemam vremena da
makar malo pogledam svoje knjige.«14
»Molimo jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi se
kako se ljudi vraćaju k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona
proliva; neće li možda ona poslužiti, upravo ona, kao temelj društva
koje se preporađa u boli? Ja mislim da hoće! (...) Bijedan je naš život! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u takvim okolnostima
– ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se iziskuju žrtve i
darivanje Bogu i bližnjemu.«15 Sve svoje sile, sav svoj život predaje
Bogu za njemu povjerene duše. Svjestan smrtne opasnosti, on moli:
»A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim
rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi,
evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado.«16
Župnikom u Baderni Bulešić je ostao do 1945. godine. Nakon
očeve smrti k njemu su se preselili ukućani: majka Lucija, sestra
Zora i mlađi brat Josip. Uskoro je preuzeo i pastoralnu skrb za župe
sv. Ivana od Šterne i Muntrilja. Obilazio je biciklom svoje župljane
od kuće do kuće, nastojao ih sve upoznati i dovesti na nedjeljnu svetu misu. Tu djelatnost budno su pratili neprijatelji Crkve u partizanskim redovima. Nije im se nikako sviđalo što je utjecaj na župljane
više imao župnik negoli oni.
Ratna 1944. godina bila je posebno teška. Partizani su prepadima i sabotažama unosili nesigurnost, nered. Napadali su Talijane
i Nijemce, a ovi su im se onda osvećivali paljenjem sela i ubijanjem
nedužnih ljudi. Najviše je bilo na udaru seosko stanovništvo koje
su Nijemci i Talijani progonili kao osumnjičenike za suradnju s jugoslavenskim partizanima, ubijajući iz osvete brojne skupine talaca
ili spremajući osumnjičene u daleke logore. Od drugih, radno sposobnih seljaka, oblikovali su posebne radne jedinice, pod svojim zapovjedništvom. Partizani su, s druge strane, nastojali sve muškarce
uključiti u svoje postrojbe. U ratnom se vrtlogu mladi župnik našao
izravno na poprištu sukoba silnicâ triju velikih ideologija: fašizma,
14 Vidi Isto, str. 26.
15 Isto, str. 25-26.
16 Isto, str. 28.
48
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nacizma i komunizma. Svima je jednako bio kriv jer su ga svi htjeli
za sebe a on je bio i ostao samo župnik dušobrižnik koji je svakodnevno pastoralno brodio kroz Scile i Haribde. Slijedio je samo jednu
liniju – svoga božanskog učitelja Isusa koji se bori za ljudske duše
koje mu je providnost po Crkvi povjerila.
4. Otvoren životu – u svakome trenutku pripravan na smrt
Župnik Bulešić činio je sve što je mogao da olakša patnje i
tjeskobe što su pogađale njegove župljane. Često je dolazio u Poreč u Biskupski ordinarijat s popisom ljudi koje su odveli Nijemci i
Talijani, molio biskupa da za njih posreduje. Tako je mnoge spasio
od sigurne smrti. Partizani su Miroslava optuživali da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade, posebno djevojke, da ne ulaze u njihove
redove. Upućivali su mu teške prijetnje pa i smrću. O tom strašnome
stanju u svome je dnevniku 22. ožujka 1944. zapisao: »Bože moj, što
se tu događa. Kako je velika Tvoja pravica [pravednost], a neizmjerno Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju
Tvoja prestroga, a i za nju zaslužena, kazna.«
»Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim putem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem narodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod
zanemario u vršenju svojih dužnosti oprosti mi, i nek mi oproste
ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane
zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! [...] Ako
bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima
opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje
i mojih vjernika.«17
Na sve prijetnje i klevete njemu upućene javno je progovorio
na Božić 1944.: »Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu
svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte,
da ću se držati uvijek vjere, svojeg poštenja, koje neću prodati za
nikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je
17 Isto, str. 28.
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
49
pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova. Kud i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.«18
Kako se rat bližio kraju, komunisti su bili sve agresivniji prema
Crkvi, pa tako i prema mladom poduzetnom župniku Bulešiću. Na
drugu obljetnicu svoga ređenja on je zapisao: »Danas, kada radim za
spas duša, možda koji put fali mi prave ljubavi. Bogu na slavu neka
bude moj život i na spasenje mojih župljana. Hoću da proslijedim u
svagdanjoj žrtvi za moje stado. Bože, obrati srca i pameti župljana
mojih, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube. Koliko događaja, povoljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije
Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje
u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost:
učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život,
na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno
u nauci katekizma; učinio sam, da djecu malo oživim, i predstavu
za 'pust'. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože,
opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja.«19 Dva tjedna
poslije, svjestan da je u životnoj opasnosti, on piše svoj duhovni testament. U oporuci je poručio svojim neprijateljima: »Moja osveta
je oprost.«20
5. Čovjek vjere i povjerenja u Gospodina i Crkvi vjeran do
kraja
U jeku pripreme za pučke misije u župi Baderna biskup ga je
premjestio u novu župu Kanfanar. O tome Bulešić piše: »Došao sam
pak u ogromnu i zapuštenu župu. – Prva mi je skrb bila pripraviti sv.
Misije. I sv. Misije održale su se od 30. ožujka do 7. travnja 1946.
Uspjeh je bio velik. Hvala Bogu.«21
U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija
Sošići i Barat. Nedjeljom je prijepodne držao mise, a popodne pučke
pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost prema
18
19
20
21
Isto, str. 20.
Isto, str. 30.
Isto, str. 31.
Isto, str. 20.
50
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu
sv. ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom.
Svojom komunikativnošću i radom u kratkom je vremenu osvojio
srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je
stalno na meti. Plašili su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka
i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih
otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Tu su ih u duhu socijalističke
revolucije odvraćali od nedjeljne sv. mise, crkvenih obreda..... Uza
sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svoga mladoga pastira. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu
i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih
vjernika prema crkvi, neki su članovi Komunističke partije jedne
nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: »Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše
sastanke.«22 Župnika su preko rodbine pokušavali nagovarati da se
makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: »Ovdje je veća
potreba za svećenicima, ovdje treba ostati.« Otvoreno su mu počeli
prijetiti smrću. A on je uzvraćao: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru
i Boga!«23 Prema svima je bio otvoren i susretljiv. U propovijedima
čvrst, jasan i odlučan. Narod ga je sve više slijedio. Crkva je bila sve
punija vjernicima svih uzrasta.
U pastoralnome radu bio je ispunjen dobrotom prema siromasima. Kad se komunistička propaganda obrušila na Svetog Oca, da
je on u službi nacionalističke talijanske politike, vlč. Bulešić jasno
je i nedvosmisleno na blagdan sv. Petra u homiliji progovorio o ulozi
Sv. Oca u Crkvi: »Sv. Petar stanovao je u Rimu, gdje je prolio i svoju krv za vjeru u Krista. Ali on nije umro, već živi u nasljednicima.
Povijest nas povezuje s prvim Papom Petrom i dokazuje nam da je
Papa u Rimu nasljednik Svetoga Petra, [da je] On namjesnik Kristov
i Glavar Crkve Kristove... Mi poput dobre djece pustimo se voditi od
majke Crkve i tako ćemo postići svoj cilj. – Kad se govori o Rimu,
govori se o središtu Katoličke Crkve, koja je po cijelom svijetu raširena, a nipošto se ne govori o Rimu... kao glavnom gradu Italije. To
22 Usp. Isto, str. 39.
23 Vidi Isto, str. 39.
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
51
nije naša briga. Isto tako naša pripadnost Katoličkoj rimskoj Crkvi
ne smeta nama da se mi nacionalno razvijamo i ne prisiljava nas da
mi pripadamo pod jednu ili drugu državu. Crkva je mati za sve, bez
ikakve razlike. Isto tako, kad se govori o Papi, namjerava se govoriti
o njemu kao glavaru Crkve, a ne o jednom Talijanu. Papa je jednak
za sve, pače više se brine za one narode koji su više udaljeni od Crkve, da se i oni u nju udruže.«24
6. Pod zaštitom Bezgrešne Djevice
U prosudbi Bulešićeve duhovnosti, kao sjemeništarca i bogoslova, kasnije i svećenika, može se kazati da ona u sebi sadrži kristološke i izrazito mariološke naglaske. »Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi
umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav.« – zapisao je u duhovnim vježbama prije đakonata.25 Iskreno vjernički, sinovski odano pobožan
je prema Blaženoj Djevici Mariji. Dok se priprema za svećeništvo i
kasnije kao svećenik, vrlo često obraća se za pomoć i zaštitu presvetoj Bogorodici.
Već kao sjemeništarac i bogoslov slušao je o ukazanjima Majke Božje pastirima u Fatimi 13. svibnja 1917. Cijeloga života bio je
obuzet činjenicom da se prvo ukazanje dogodilo 13. svibnja 1917.,
isti datum na koji je on tri godine poslije rođen (13. svibnja 1920.).
U svoj je duhovni dnevnik 16. svibnja 1942. zapisao: »Primi, Majko
moja, dar koji sam Ti prikazao 13. maja 1942., koji se sastojao od
svega mene, primi me za svojeg sina...«26 Papa Pio XII. na blagdan
Bezgrešne (8. prosinca 1942.) posvetio je Crkvu Blaženoj Djevici
Mariji. Mladi rimski bogoslov Bulešić tom je prigodom zapisao:
»Bio sam u Sv. Petru i tamo obavio posvetu zajedno sa Svetim Ocem
i mnoštvom vjernika.«27 Kao odjek molitve u Sv. Petru, istoga dana
navečer u lombardijskome sjemeništu Bulešić pravi osobnu posvetu
Gospi. Titraje svoje duše i vapaje srca bilježi u svoj dnevnik: »Neka
zavlada Tvoje Presveto Srce u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se
24
25
26
27
Isto, str. 42.
Isto, str. 20.
Isto, str. 19.
Isto, str. 21.
52
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
po svem svijetu Tebi pjeva slava. Molit ću po nakani Sv. Oca Pape i
cijele Crkve. Tvoj sam sada i uvijek! Amen! (8. 12. 1942. uvečer).«28
Krajem ljetnih praznika, u dogovoru s biskupom Radossijem,
kao pripravu za đakonat, Miroslav je obavio duhovne vježbe u Puli
u samostanu franjevaca konventualaca od 9. do 12. listopada 1942.
Završavajući svoja razmatranja kojima predaje Bogu sav svoj život
i služenje Crkvi, klerik Bulešić u svome duhovnome dnevniku bilježi: »Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu
za sva dobročinstva koja mi je podijelio. Moli se za me Njemu da
mi pomogne da dobro vršim dužnosti kojima se obvezujem. Majko
moja, Ti me vodi putem spasenja i svetosti. Čuvaj me čista na duši
i na tijelu. Daj, sačuvaj moje srce čisto za Boga. Sve neka bude za
Boga. – Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i
mrtav. Amen. Duše Sveti, nastani se u meni zauvijek…«29
Đakonat je primio u rodnoj župi Svetvinčentu u župnoj crkvi.
U svome duhovnome dnevniku zapisao je: »Dne 25. oktobra, na
blagdan Krista Kralja, primio sam u Svetvinčentu sveti red đakonata. Prikazao sam se sasvim svojemu Bogu: na Njegovu čast i spas
duša. Ganutim sam se srcem približio oltaru Božjem i ondje postavio
svega sebe: svoje srce, svoju dušu. Nisam htio pustiti ništa za se, već
sam htio sve Tebi darovati, moj Bože! – Tebi sam se, Majko moja,
darovao da me Ti prikažeš Bogu, svome i mome. Bog mi bio milostiv i držao me vjernim kod sebe. – Isuse, veliki i Vrhovni Svećeniče,
daj da Ti postanem vjeran svećenik.«30
Četvrtu godinu studija u Rimu Miroslav je započeo kao đakon, a završio kao svećenik. Zaređen je 11. travnja 1943. godine. I
kao đakon osjeća duboku podjelu u sebi, u svojoj osobi: želi se sav
prikazati Bogu i ustrajno mu se predaje u molitvi, a s druge strane i
dalje doživljava svoje slabosti, nedosljednosti, nevjernosti. Vulkan
požuda i strasti vrije u njegovim dubinama. U duši mladog pripravnika za svećeništvo, kao i u duši svakog čovjeka, odvija se trajna
borba između dobra i zla. U molitvi je ustrajan i posvećuje se Bogu,
zaziva pomoć presvete Bogorodice: »Majko moja, sutra ću se sa28 Isto, str. 21.
29 Isto, str. 20.
30 Isto, str. 20.
J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54
53
svim Tebi posvetiti, sav ću se Tebi darovati: dati i izručiti svoju dušu,
svoju žalosnu dušu, svoja djela, svoje zasluge; izručit ću Ti svoje
tijelo sa svim sjetilima. Prikazat ću Ti svoja bogatstva, svoje imanje,
svoje roditelje, svoje sestre i svojeg brata, svoje rođake, svoju Istru.
U Tvoje ruke ću sve predati. Združen s Tobom, bit ću združen s Kristom Bogom. Predat ću Ti svoja poniženja...«31
7. Zaključak
U godinama nakon Drugog vatikanskoga sabora puno se pisalo i govorilo o identitetu katoličkoga svećenika. Neki su željeli
svećenika koji radi neki posao među ljudima kao i ostali radnici, u
tvornici, uredu itd. Uronjen u svijet, ali ne od svijeta, s ljudima bi
dijelio sve obiteljske i društvene poteškoće. Tako bi svjedočio, bio
evanđeoski kvasac. Bilo je i jakih struja koje to žele, ali uz fakultativni celibat. Neki su željeli svećenika angažirana u političkome
životu kako bi on mogao zastupati i promicati evanđeoske vrednote u društvenoj zajednici i tako doprinositi stvaranju pravednijega
društva i humanijih odnosa među ljudima. Uz saborske dokumente,
redovne nastupe učiteljstva, Crkva je jasnije progovorila o identitetu
svećenika biskupskim sinodama 1971. i 1990. godine, Zakonikom
kanonskoga prava iz 1983. i Katekizmom Katoličke Crkve iz 1992.
godine.
Neki su elementi svećeničkog identiteta nepromjenjivi. Oni su
stari i uvijek su novi s obzirom na osobu i prilike: svećenikov odnos
s Kristom, osjećaj crkvenosti svakog svećenika, eshatološka dimenzija njegova poslanja i djelovanja, nadnaravnost njegova zvanja...
Postoje i drugi mehanizmi koji iščitavaju znakove vremena i vlastitosti svijeta u kojima svećenik mora izvršavati svoju misiju. I jučer,
kada je živio i djelovao Bulešić, kao i danas, od svećenika se očekuje
da je on posrednik i čovjek svete službe (izabran i zaređen) sve do
služenja Crkvi koja je sakrament spasenja. Svećenik je uvijek u službi zajednice kršćana i on je prvi na crti odgovornosti i evangelizacije
svih ljudi. Na terenu svećenik je, kao službenik Crkve, promicatelj
i usklađivač različitih službi i karizmi. Od njega se očekuje da je
31 Isto, str. 21.
54
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
potpuno slobodan i neovisan, a istovremeno aktivan i svjestan član
jednog prezbiterija. Nije i ne može biti samostalni strijelac. Djeluje
na području konkretne mjesne Crkve u punom zajedništvu s mjesnim biskupom, uvijek za narod Božji.
Novi hrvatski blaženik Miroslav Bulešić, čovjek kristalno
jasnog svećeničkog identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen u svakome trenutku svoga života, jasno pokazuje kako se
živi i svjedoči svećeničko zvanje. Božji čovjek koji je davno nadišao
granice svoje biskupije i domovine. Njegovo vrijeme uvijek traje.
Nikad ne zastarijeva.
Miroslav Bulešić – An Example and
Inspiration for Contemporary Priests
Summary
The blessed Miroslav Bulešić had a clear priestly identity,
always making flawless human, Christian and priestly choices, clearly showing in every moment of his life how to live and to give
testimony for the priestly vocation. The author evidences the unchallengeable elements of the priestly identity, and those elements
linked to the sign of times and the world into which a priest is called
to his mission. The author draws from the Positio of the process for
the beatification, presenting Bulešić as a man of faith and confidence
in the Lord, as a priest faithful to his Church until the end, a shepherd
diligent in the care for souls entrusted to him; opened to life, but in
every moment ready to die, and filled with Marian devotion.
Key words: Miroslav Bulešić, priest, identity, spirituality,
martyrdom.
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
55
Vladimir Žmak
MIROSLAV BULEŠIĆ: ANĐEOSKI LIK I
EVANĐEOSKO DJELOVANJE
Vladimir Žmak, dr. med.
Lanišće
UDK: 254.2:235.2(497.5 ISTRA) BULEŠIĆ, Miroslav
(000.260.2)(000.282)(000.322)(092)
Stručni rad
Primljeno 26. 04. 2014.
Autor promatra lik Miroslava Bulešića kroz dvostruku prizmu. Pozivajući se na fra Berarda Barčića vidi u Bulešiću anđeoski
i evanđeoski svećenički lik. Lik i djelo Miroslava Bulešića opisuje
iščitavajući relativno bogatu literaturu sadržanu u dosad objavljenim knjigama o njegovu životu i djelu, u novinama, časopisima i
internetskim stranicama. Posebice u tom kontekstu ističe najnoviju
kritičku i dokumentiranu studiju Fabijana Veraje.
Ključne riječi: Miroslav Bulešić, dnevnik, oprost.
***
Lik i djelo Miroslava Bulešića možemo upoznati izčitavajući
relativno bogatu literaturu sadržanu u do sada izdanim knjigama o
njegovom životu i djelu, u novinama, časopisima i WEB stranicama.
Posebice je u tom kontekstu značajna najnovija kritička i dokumentirana studija Fabijana Veraje: Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre (Positio super martyrio),
na temelju koje se Kongregacija za kauze svetih izjasnila o njegovu
mučeništvu.1
1
Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić, svećenik-mučenik, IKD „Juraj Dobrila“, Pazin, 1990.; Antun MILOVAN, Svjedok vjere Miroslav Bulešić, IKD „J. Turčinović“ - Ordinarijat Porečko-pulske
biskupije, Pazin-Poreč 1996., Vjekoslav MILOVAN, Palma Miroslava Bulešića, „Josip Turčinović“, Pazin – Ordinarijat Porečko-pulske biskupije, Poreč – Postulatura sl. B. Miroslava Bulešića,
Pula 2002., ISTI, Miroslav Bulešić svjedok Kristov,„Josip Turčinović“, Pazin – Ordinarijat Porečko-pulske biskupije, Poreč – Postulatura sl. B. Miroslava Bulešića, Pula 2006.; ISTI, Bio je svet
svećenik, svjedočanstva suvremenika o Sluzi Božjem Miroslavu Bulešiću, izd. Josip Turčinović –
Pazin, Pula, 2010.; Mate ŽMAK-MATEŠIĆ, Krvava krizma Lanišće, Lanišće, 1947., 2. izd. Pazin
Josip Turčinović, 2007.; POSTULATURA SL. B. MIROSLAVA BULEŠIĆA, Miroslav Bulešić
56
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Iščitavajući Miroslavovu pisanu ostavštinu – pisma, zapise,
propovijedi i njegov duhovni testament – možemo upoznati njegov
lik i spoznati veličinu njegova djela. O liku Miroslava Bulešića i
danas svjedoče njegovi živući suvremenici, kao i oni koji su ga poznavali ili samo susretali, a danas nisu više s nama.2
Jedan je od živućih krepki stotinutrogodišnjak fra Berard Barčić koji je bio, kako sam veli, ne samo Miroslavov poznanik već
prijatelj i ispovjednik. On u svojoj nedavnoj besjedi o Miroslavu
govori o susretu s njime i njihovu prijateljstvu od Mirina dolaska na
mjesto podravnatelja Sjemeništa u Pazinu 1946. godine. Kako kaže
fra Berard Barčić, Miro je na njega ostavio dvostruk dojam: anđeoski i evanđeoski. »Ja sam živio s Mirom Bulešićem u biskupijskom
sjemeništu u Pazinu godinu dana, od 1946. do 1947. Na mene je
ostavio dvostruki dojam: anđeoski i evenđeoski. Anđeoski: Stvarno
je bio krasan momak, kao da je anđeo, vedar... A kada kažem evanđeoski, to znači da je njegov razgovor odavao da živi od evanđelja,
da živi od Isusa Krista.«3
Anđeoski lik Miroslava Bulešića
I zaista, kao što su anđeli prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a
puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima, takav je bio i Miroslav
Bulešić.
Miroslavova majka Lucija, kad ga je rodila 13. svibnja 1920.,
u njemu je vidjela, kao svaka dobra majka, lik anđela (»anđele
moj«). Nadjenuvši mu ime Miroslav, zajedno sa svojim suprugom
Mihom, nije ni slutila koliko će ono simbolično odrediti njegov život. Odrastajući u obitelji tegobno, ali u biotopu vjere, mali Miroslav
zasigurno je već zarana slušao mamine molitve iz Dobrilina molitve-
2
3
govori, Postulatura Sl. B. Miroslava Bulešića, Pula, 2004.; članci o životu i mučeništvu Sluge
Božjega objavljeni u mjesečniku Ladonja, Pazin od 1997. do 2009.; članci u kalendaru Istarska
Danica, Pazin, 1991., 1997., 1998., 2000., 2002., 2004., 2005., 2006., 2008., 2009.; izvještaji povodom svečanih proslava 50. i 60. obljetnice smrti Sluge Božjega Miroslava Bulešića objavljeni u
katoličkom tjedniku Glas Koncila 1997. i 2007. Vidi www.miroslavbulesic.hr.
Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik. Znakoviti lik moderne povijesti Istre,
Porečka i Pulska biskupija, Poreč, 2013.
Razgovor s fra Berardom Barčićem, http://miroslavbulesic.hr/images/materijali/2013-06-12-razgovor-o-Bulesicu-fra-Berard-Barcic.mp3 (2. travnja 2014.).
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
57
nika »Oče, budi volja tvoja«, da bi kasnije i sam, uzimajući u ruke
Dobrilin molitvenik za hrvatski puk u Istri, ponavljao: »Oče, budi
volja tvoja«. To će ne samo ponavljati do smrti već i izvršavati volju
Očevu i biti sljedbenikom njegova Sina.4 Kao svećenik Kristov potpuno će se posvetiti bratu čovjeku, navješćujući evanđelje ne samo
riječima već djelatnom akcijom sve do krajnje žrtve.
U desetoj godini života Miroslav se opredjeljuje za sjemenišno
školovanje. U sjemeništu u Kopru boravi od 1931. do 1939. kada
je, završivši pet razreda gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit
zrelosti, odnosno veliku maturu.
I ovdje možemo pratiti njegov anđeoski lik. Ali pod stigmom
pripadnosti hrvatstvu u Koparskom sjemeništu mladi se Miro u obrani svoga narodnoga identiteta fizički obračunava s kolegom. Odmah
potom izražava žaljenje i pita za oprost. Dakle, ne živi u nekom ezoteričnom anđeoskom zanosu već u cijelosti shvaća realan život koji
ga okružuje. Već tada započinje njegov mučenički život. I sami odgajatelji prepoznali su Miru kao izvrsna sjemeništarca i isticali ga
drugima za primjer.
Na preporuku njegova duhovnog voditelja, svećenika Ivana
Pavića, porečki i pulski biskup Trifun Pederzolli upućuje ga na jesen
1939. na studij u Rim. Došavši 1939. godine na studij teologije u
Rim, mladi Bulešić po prvi put ima prigodu osjetiti se slobodnim i
ravnopravnim. Stjecajem okolnosti smješten je u Francuskom zavodu, među sjemeništarcima raznih nacionalnosti. Daleko od pogranične provincije Julijske Venecije, koja je tada obuhvaćala Istru, s olakšanjem, mladi bogoslov piše svojemu mentoru vlč. Ivanu Paviću: »I
sami Talijani priznaju što sam, i zovu me svi hrvatskim imenom.«5
Studira teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i živi
u Lombardijskom sjemeništu. Cijeli studij prolazi u sjeni Drugog
svjetskoga rata.
Početkom 1943. postaju sve očitije tragične posljedice rata
koji je zahvatio Europu. I u Rimu većina pučanstva sve više osjeća
4
5
Darko GAŠPAROVIĆ, Slava Miru Miroslava. Meditacije, www.miroslavbulesic.hr. (2. travnja
2014.).
Citirano prema Dario ČEHIĆ, Istarski mučenik vlč. Miroslav Bulešić – novi blaženik, u: www.
katolik.hr.
58
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nestašicu. Dana 24. siječnja 1943. Bulešić bilježi: »Žalost i bijeda.
To je realnost koja vlada danas na svijetu... O vi poglavari naroda,
koliku imate odgovornost! O vi koji se nazivate gospodarima svijeta,
kakav vas sud čeka pred Bogom i pred majkama, ženama, djecom,
starcima, koji radi vas trpe! Žalost se širi kao tužna simfonija svijetom i okružuje sva dobra srca. Jadni vojnici! Gdje je vaše dostojanstvo? Ne postoji više vaša osoba, vaš staleški položaj; vi ste brojka,
vi ste dio, vi ste stvar bez imena! Jedna deviza (uniforma) i ništa
više. Ali vi imate pravo na svoje dostojanstvo, na slobodu, na ljubav,
na domaće ognjište...«6
O svojem prisustvovanju okupljanju vojnika 25. siječnja 1943.
Miro bilježi: »Kakav prizor: Vojnici s tužnim obrazom na kojem je
bio zapisan znak prošlog trpljenja, muke, gladi, bijede, zapuštenja...
U duši sam svima čitao težnju za mirom, za majkom, za ženom, za
djecom, za domom; težnju prema iskrenoj i razumljivoj, dubokoj i
toploj ljubavi. Rat se je raširio u sva srca te okrutno ih dijeli i para...
Svećenik je katolički apostol ljubavi Kristove... mi moramo ljubiti
sve ljude, bez ikakve iznimke.« S odobravanjem prenosi riječi jednog časnika koji govori o potrebi vjere »koja nas vodi do križa, barjaka mira i sreće«.7
U Rimu mladi istarski svećenik prima novčanu pomoć od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njih će se dvojica kasnije
i osobno upoznati. Poznavatelji života ove dvojice hrvatskih blaženika prepoznaju u njihovu djelovanju i spisima blisku duhovnost i
mnoge dodirne točke.
U travnju 1943. godine, na poziv svoga biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru na svećeničko ređenje. Porečki biskup Raffaele
Radossi vodio je brigu o tome da na raspolaganju ima mladog svećenika Hrvata koji će u slučaju dodatnog pogoršanja političke situacije moći zamijeniti nekog župnika Talijana u kakvoj osobito teškoj
župi. Takva je župa bila Baderna, desetak kilometara od Poreča. U
iznimno teškim okolnostima (svjedoči da je mogao čuti kako metci
fijuču oko njega), nakon kapitulacije Italije 13. rujna 1943. godine
6
7
Isto.
Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 25. siječnja 1943.
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
59
preuzima upravljanje župom od svećenika koji u dugogodišnjem župnikovanju nije naučio reći valjda ni jednu rečenicu na hrvatskom
jeziku (u lokalnoj školi izgovaranje hrvatskih riječi kažnjavalo se
šibom). Bulešić ubrzo mora preuzeti upravljanje još dvjema susjednim župama jer svećenika je premalo.
Vjernici su zadovoljni što mogu u crkvi pjevati pjesme na hrvatskom jeziku i što mogu moliti Gospinu krunicu na jeziku koji ih
je mati naučila. Sjećaju se da je Miro bio iznimno komunikativan,
čime je osvojio opće simpatije u župi i uspio privući mlade u crkvu.
Vrlo brzo »žešći boljševici« u redovima partizana počinju rovariti i
širiti laži o tome kako mladi svećenik tobože surađuje s Nijemcima
i fašistima.
Miro mora strahovati za svoj život. U župnom dnevniku, koji
također vodi na hrvatskom jeziku, zapisuje: »Jednom riječi možemo
kazati, da u cijelo to vrijeme u ljudima je vladao strah i žalost, koji
su bili prouzročeni sa svih strana. Svi su strašili, svi su ubijali. Jadan
narod, koliko je pretrpio! Koliko suza, koliko bijede u ovo vrijeme.«8
Miroslav i u svojoj egzistencijalnoj stisci osjetljiv je za potrebe
ljudi i duboko ćuti njihov jad i nevolju, muku i bol.
Nakon završetka rata Bulešić uspješno djeluje kao župnik u
Kanfanaru.
U prilog doživljaja vlč. Miroslava Bulešića kao anđeoskoga
lika iznosim pripovijedanje akademika Branka Fučića o njegovu
susretu s Mirom kada je bio župnik u Kanfanaru. Sa svojom suradnicom, inače deklariranom ateistkinjom, u poratnom razdoblju
obilazio je sakralne objekte u Istri istražujući glagoljicu. Tako su
se jednom prigodom našli u crkvi u Kanfanaru. Dok je akademik
razgledavao crkvu, njegova suradnica ušla je u sakristiju. Nakon nekog vremena, sva ushićena, izlazi i ponavlja: »Vidjela sam anđela...
Vidjela sam anđela...« U sakristiji je susrela, njoj inače nepoznatoga, župnika u Kanfanaru vlč. Miroslava Bulešića. Akademik Branko
Fučić ispričao je ovaj događaj prigodom obilježavanja 50. obljetnice
mučeničke smrti Miroslava Bulešića 1997. godine u Lanišću.
8
Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 19. lipnja 1945.
60
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Međutim, Bulešićev anđeoski lik, koji riječju i djelom naviješta Kristovu spasiteljsku poruku, smeta komunističkim vlastodršcima. Ukoliko i dalje bude govorio tako otvoreno, prijete mu da će
ga ubiti. Njegov je odgovor: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i
Boga!« Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru jer je već na
početku školske 1946./1947. godine postavljen za podravnatelja i
profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.
U to su vrijeme odnosi s komunističkim vlastima složeni: s
jedne je strane posve jasan njihov borbeni ateizam i nastojanje da
se mladež otrgne od obitelji i Crkve – vlč. Bulešić tu se hrabro suprotstavlja lokalnim komunističkim rukovodiocima. S druge strane,
hrvatski svećenici podržavaju pripojenje Istre matici Hrvatskoj. Najviđeniji među ovim svećenicima mons. Božo Milanović pripadnicima međunarodne komisije za određivanje granica između Italije
i Jugoslavije objašnjava da vlade dolaze i prolaze, a granice ostaju
za stoljeća. Hrvatski svećenici okupljaju se u Zboru svećenika sv.
Pavla; Bulešić je tajnik Zbora. Porečki biskup Radossi ispočetka se
protivi djelovanju Zbora, ali poslije prihvaća da svećenici Hrvati
imaju legitimno pravo okupljati se, odnosno da u danim političkim
prilikama svećenici okupljeni u Zboru mogu djelovati prema vlasti i
sačuvati Crkvu od progona. Izgleda da je osobno zalaganje mladog
Bulešića pomoglo popuštanju napetosti između Radossija i njegovih
svećenika Hrvata.
Služba podravnatelja i glavnog odgojitelja sjemeništaraca u
Pazinu pokazuje se složenom: komunistički agenti nastoje privući
barem dio sjemeništaraca na svoju stranu – vrijeme je to suđenja
Alojziju Stepincu, ali i ministrovanja mons. Svetozara Rittiga u vladi Narodne Republike Hrvatske. Provokatori napadaju mladog Bulešića kao previše konzervativna i previše revna. Ta rovarenja »iznutra« Bulešića duboko pogađaju.
U kolovozu 1947. godine Bulešić se nalazi u pratnji mons.
Jakoba Ukmara, uglednog slovenskog svećenika, delegata biskupa
Santina, uz odobrenje Svete Stolice, za podjelu sakramenta potvrde
na području Istre. Mjesni pristaše komunističkog režima natječu se
tko će krizmu više omesti ili posve onemogućiti. Dana 23. kolovo-
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
61
za 1947. godine u Buzetu dvadesetak nasilnika prodire u crkvu i
divljački galami, tjerajući iz crkve krizmanike i kumove. Miroslav
Bulešić, uz nekoliko drugih svećenika, suprotstavlja se nasilnicima
i oni izlaze iz crkve. Poslije, za vrijeme mise plešu oni pred crkvom
kolo i skandiraju »Tito! Staljin! Partija, partija, partija!« Ponovo
ulaze u crkvu. Dolaze do glavnog oltara, vlč. Bulešić odlučno staje
ispred svetohraništa: »Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!«
U takvim uvjetima nije se u Buzetu mogla podijeliti krizma;
svećenici odlaze u obližnju kapelaniju Črnicu, a za njima pristižu i
krizmanici. U Buzet se vraćaju pješice. Putem, na pitanje boji li se
sutra ići na planiranu krizmu u Lanišće, Bulešić odgovori: »Samo
jedanput će se umrijeti!« Ljudima koji su ovome svjedočili bilo je
očito kako je vlč. Miro u duši smiren i ne boji se smrti.
Na dan krizme u Lanišću, 24. kolovoza 1947. godine, dobro
organizirani župljani nisu dopustili nasilnicima, koji su se okupili iz
drugih mjesta, prići crkvi.
Međutim, župljani laniške župe nisu bili samo dobro organizirani već i dobro duhovno pripremljeni. Naime, potkraj ožujka 1947.
godine župnik Stjepan Cek, koji je u Lanišće došao u studenom 1946.
godine, organizirao je misije. Misionari su bili vlč. Leopold Jurca i
pater Eduard Bajčić. Gotovo u isto vrijeme, tijekom 1947. godine,
dok misionari obnavljaju duhovni život vjernika laniške župe, fra
Berard Barčić, kao ispovjednik i nastavnik u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, duhovno priprema vlč. Miroslava Bulešića. Na blagdan sv. Bartolomeja mučenika 24. kolovoza 1947. godine, duhovno
pripremljeni, susrest će se Miroslav i vjerni laniški puk. Miroslav će
poći u mučeničku smrt, a laniški puk na dugi višedesetljetni križni
put uzništva, progona, političkog, ekonomskog i gospodarskog tlačenja s posljedičnim iseljavanjem diljem svijeta. Poseban vid mučeništva laniškoga puka bila je spoznaja da su oni, iako listom branitelji Crkve, svećenika i vjere otaca, u svijesti istarskoga puka, kao
posljedica režimske propagande i medijske hajke, nosili biljeg naroda koji je ubio svetoga svećenika. Istinu koju su malobrojni znali, da
je laniški vjerni puk bio na braniku svojih svećenika i vjere svojih
otaca, a pod prijetnjom ugroze egzistencije, nisu smjeli javno izreći,
62
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
tek se posljednjih godina javno obznanjuje. Konačno, na istini, a
ne na obmani, zasniva se pravi život. Uostalom, uvijek vrijedi ona
Isusova: »Spoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi« (Iv 8, 21).
Vlč. Bulešić nakon mise koju je služio mons. Ukmar (tada nije
bilo koncelebriranih misa) i završetka krizme ostaje u crkvi i sam
služi svoju posljednju misu u čast Presvetog Srca Isusova za obraćenje grešnika.
Nakon što je krizma završila u Lanišće dolaze milicajci i »dva
civila«,9 kojih inače nije bilo kada je trebalo štititi vjernike od nasilja njihovih komunističkih prijatelja. Župljani koji su čuvali crkvu i
župni stan povlače se misleći da će oni uspostaviti javni red i mir. U
vrijeme kada su milicajci »osiguravali« župnu kuću, skupina organiziranih komunista provaljuje u nju uz lomljavu, razbijanje stakala
i pokućstva. Trojica osobito spremnih napadača napadaju vlč. Miroslava Bulešića, zasipaju ga udarcima u glavu i lice, po cijelome tijelu. Dvije svjedokinje, od kojih je jedna još danas živa, kroz prozor
vide Mirino lice raskrvavljeno od otvorenih rana te krv iz njegovih
usta. Za vrijeme udaranja dva puta čuju kako mladi svećenik zaziva: »Isuse, primi dušu moju!« Jedan od napadača dvama ubodima
nožem u vrat zadaje Bulešiću smrtonosne rane. Zid župnoga ureda
upija mučenikovu krv.10 Bilo je oko jedanaest sati, u nedjelju 24.
kolovoza 1947. godine.
Evanđeosko djelo Miroslava Bulešića
Prije spomenuti fra Berard Barčić, kada danas govori o djelu
Miroslava Bulešića, kaže da je na njega ostavio evanđeoski dojam.
»Evanđeoski jer je njegov razgovor odavao da on živi Evanđelje, da
živi od Isusa Krista, bio je to govor posve naravan, prirodan, djelovao je evanđeoski. Mene je zadivljavao, svojim govorima koje je
držao sjemeništarcima; tako lijepo, tako toplo, evanđeoski, stvarno
je osvajao ljude.«11
9 Vjerojatno djelatnici UDBA-e.
10 Do danas sačuvani tragovi: zid župnoga ureda u Lanišću i dva dijela konzervirane žbuke istoga
zida; jedan pohranjen u župnoj crkvi u Lanišću, a drugi u Svetvičentu.
11 Razgovor s fra Berardom Barčićem, http://miroslavbulesic.hr/images/materijali/2013-06-12-razgovor-o-Bulesicu-fra-Berard-Barcic.mp3 (2. travnja 2014.).
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
63
O tome da živi evanđelje svjedoči i Mirino pismo vlč. Paviću
27. svibnja 1944. godine u kojemu iznosi svoj pogled na aktualnu
situaciju: »Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi
moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo,
zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama,
da je možemo širiti riječju a osobito djelom.« Miroslav u pismu
anticipira što će Drugi vatikanski koncil u Pastoralnoj konstituciji
Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu vrlo dojmljivo ispovijediti i odlučno proklamirati: »Radost i nada, žalost i tjeskoba
ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost
i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega
uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1).
On je i u ratnim godinama, »u uvjetima meteža i ideoloških
nejasnoća fašizma, nacizma i komunizma u kojima se našla Istra, živio puninu vjere, te pred nama stoji kao blistavi dragi kamen (poput
kamena) sličan kristalnom jaspisu, kako Knjiga Otkrivenja opisuje
sveti grad Jeruzalem (usp. Otk 21, 11).«12 Njegova kristalna čistoća proizlazi iz prožetosti evanđeljem. Živio je cjelovitost vjere: »Ili
smo kršćani, ili to nismo. Nema polovične vjere, ne može je biti.
Ako smo kršćani, moramo biti vjerni učenici Kristovi.« Na optužbe
da se bavi politikom u propovjedi 12. rujna 1944. godine rekao je:
»Moja politika je ta da vas potičem na put poštenja; da vam pokažem
cilj vašega života, da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu i
dobrotu (…); da se za vas žrtvujem danju i noću (...) Ničega se ne
bojim. Jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred
Bogom i pred ljudima.« Kad su se sve više dizali protiv njega, on
piše: »Protivnici su se digli protiv mene (...) Ništa za to, ja sam učinio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod.«13
Naime, Miroslav osim što služi bližnjemu u akutnoj nevolji
poput milosrdnog Samarijanca, svojim poticanjem na put poštenja
želi da »cesta od Jeruzalema za Jerihon« (i suprotno) bude osigurana od razbojnika i pljačkaša da više nitko, ili barem što manje njih,
12 Josip BOZANIĆ, Miroslav Bulešić, mučenik svete potvrde, Glas Koncila, Zagreb, 2007.
13 Miroslav BULEŠIĆ, Dnevnik, 12. rujna 1944. Usp. Vjekoslav MILOVAN, Miroslav Bulešić –
svjedok Kristov, Pula, 2006, str. 68
64
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ne bude tamo ostavljen napola mrtav, odnosno potiče da se stvore
društveno-gospodarske i pravne pretpostavke za humane odnose i da
se poduzme sve što je nužno da zavlada pravda i solidarnost među
ljudima. Kako reče: »da u vaša srca usadim kršćansku ljubav, slogu
i dobrotu«.
Međutim, razbojnici »na cesti od Jeruzalema za Jerihon« dižu
se protiv njega. Prijetnje koje mu komunisti upućuju navode ga da
počinje realno računati s mogućnošću da se te prijetnje i ostvare. U
svoj Duhovni testament 23. travnja 1945. zapisuje: »Svjestan da sam
obavio uvijek svu svoju dužnost, prožet gorućom ljubavi do svojeg
stada, da još uputim svoje vjernike na put poštenja i dobrote, hoću da
ti progovorim, moja žalosna majko, draga braćo i mili moj narode.«
Nakon što se obraća svojoj majci, bratu i sestrama i zahvaljuje
svome pokojnome ocu, obraća se istarskome puku:
»Hvala i tebi, mili moj puče! Bio sam malo vremena s tobom.
Dosta mi je bilo da sam te poznao, da sam vidio tvoje mane, tvoje
pogreške. Upoznao sam tvoju dušu, oćutio sam tvoje teškoće, jer su
tvoje poteškoće bile moje, tvoje žalosti bile moje. Ah da, odmah prvu
nedjelju što sam misio tu mogao sam Ti preporučiti kršćanski život.
Ta preporuka je bila uvijek u mojim propovijedima. Budite kršćani,
u pravom smislu riječi. Nemojte biti kršćani samo na polovicu. Postali smo prijatelji u kratko vrijeme! Slagali smo se u svemu. Ja sam
svakoga primio, sa svakim sam se porazgovorio, svakoga savjetovao
na dobro, svakoga tješio, svakoga pomogao. Siromaha nisam pustio
praznoga doma. One koji su bili u zatvoru sam zagovarao i izvukao
uz pomoć Presvijetlog Biskupa iz zatvora. Tako da mogu kazati da
sam preko stotinu ljudi spasio. Podučavao sam djecu u kršćanskom
nauku jer je bila moja namjera da vam budu djeca, ljubljeni, i mili
vjernici, a odgojena u duhu vjere, u duhu poštenja i dobrote.
U savjesti mogu vam kazati da sam svima učinio dobro a nikomu zlo. A ti, narode moj, nisi bio zahvalan. Ja te pitam. Što sam ti
učinio ili u čemu sam te ražalostio? Odgovori mi! Tvoj odgovor već
čujem. Nećeš da živiš kršćanski. Nećeš da služiš Bogu i da štuješ
njegove zapovjedi. Ti hoćeš služiti đavlu. Misli, moj narode, obrati
M. Žmak, Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje 55-66
65
se! Bogu služi. – Moje misli lete do svih vaših sela i vas vidim kako
ste zaposleni u svoje stvari, vidim vas kako se dižete protiv Boga
vašim mrskim kletvama, vašim nepoštivanjima blagdana, vašim nepoštenjem u ženidbi. Puče moj, Bog želi da se njemu obratiš.
Moja zadnja preporuka jest ova: Budite pravi kršćani. Bogu
služite i bit će vam dobro, na tom svijetu i na drugom. ZBOGOM!
Blagoslovio vas Svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti.
Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost. [istaknuo
autor] Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.
U Baderni, 23. travnja 1945.«14
Zaključak
Na temelju riječi koje je o blaženiku izrekao fra Berard Barčić
o tome da je na njega on ostavio dvostruki dojam, anđeoski i evanđeoski, možemo uistinu u Miroslavu Bulešiću promatrati elemente koji
čine lik ovoga istarskoga mučenika. U vremenu bremenitom raznim
osvetama nije mogao svojim progoniteljima i njihovim slijednicima
odaslati jasniju evanđeosku poruku. Međutim, oni dobro razumiju
samo prvi dio rečenice »Moja osveta...«, ali osvetiti se oprostom za
njih je nepojmljivo. Nekima je to ostalo nepojmljivo sve do današnjih dana. Naime, praštanje nije čin koji donosi munjevit obrat, nego
je to mukotrpan proces u kojemu najprije treba posijati sjeme te dati
vremena klijanju i rastu nakon čega se mogu očekivati i plodovi.
Nadamo se da su sazreli plodovi anđeoskoga lika i evanđeoskoga
djela blaženoga Miroslava Bulešića. On je svima oprostio, a nama
dao primjer kako je moguće u potpunosti, bez kompromisa, slijediti
Kristovu poruku, pa i po cijenu krajnje žrtve.
14 Miroslav BULEŠIĆ, Duhovni testament, 23. travnja 1945.
66
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Miroslav Bulešić: Angelical and
Evangelical Priestly Figure.
Summary
There is a relatively rich bibliography concerning Miroslav
Bulešić and his deeds. Of special significance is the new critical
study of Fabian Veraja (Positio super martyrio), on the basis of which the Congregation for the Saints accepted Bulešić as an authentic
martyr of the faith.
Through his writings: letters, annotations, predications, and
his spiritual testament, we can get acquainted with his personality
and the greatness of his conduct. Many living witnesses still testify
about him. The testimony of those who knew him, or just met him in
the past is also preserved.
One of the living witnesses is now a 103 year old franciscan
Berard Barčić. He was a friend of Miroslav's and his confessor. His
testimony reveals details concerning his encounter with Miroslav,
and their friendship, starting when Miroslav was appointed vice-rector of Seminary in Pazin, in 1946. Berard Barčić was impressed by
Miro both 'angelically and evangelically'. “I have lived with Miro
Bulešić in the seminary in Pazin for one year, from 1946 to 1947. He
impressed me 'angelically and evangelically'. Angelically: he was a
really marvelous person, like an angel, always bright… And when I
say evangelically, I mean that a conversation with him was revealing
that he lived from the Gospel, from Jesus Christ“.
Key words: Istria, Catholic Church, Miroslav Bulešić.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
67
Josip Grbac – Silvija Ivančić
MORALNO PROMIŠLJANJE O MUČENIŠTVU
BLAŽENOG MIROSLAVA BULEŠIĆA
Prof. dr. sc. Josip Grbac
KBF u Zagrebu – Teologija u Rijeci
Silvija Ivančić
KBF u Zagrebu – Teologija u Rijeci
UDK: 241.5:272[235.2][254+262.14](497.5)BULEŠIĆ,
Miroslav] (000.248.1)(000.282)(092)
Stručni rad
Primljeno: 28.05.2014.
Cilj je ovim prilogom s teološkog stajališta analizirati pojam
i stvarnost mučeništva u liku i djelu blaženog svećenika Miroslava
Bulešića. Namjera je otkriti radi li se o istinskom mučeništvu ili jednom činu koji nalikuje nekom obliku pasivizma ili fanatizma. To je
moguće utvrditi samo ako, s jedne strane, promatramo njegov život
i djelovanje, ali, s druge strane, i njegova teološka promišljanja. S
obzirom na to da samo prolijevanje krvi zbog vjere ne mora uvijek
biti znakom istinskog mučeništva, pitanje mučeništva bl. Miroslava
razmatra se u dva temeljna vida; u vidu bijelog (nekrvnog) i crvenog (krvnog) mučeništva. Sukladno tome, predmet razmatranja nisu
samo neposredna događanja oko njegove smrti nego cijeli njegov
život i djelovanje. Radi se o pitanjima što je uopće mučeništvo, kakvo mučeništvo postoji, je li Miroslav Bulešić ostvario bijelo mučeništvo i je li bio spreman na crveno mučeništvo, odakle ta ljubav u
njegovu srcu po kojoj je to mučeništvo i podnio i može li se njegov
lik aktualizirati, tj. primijeniti danas, u današnjem društvu.
Ključne riječi: Miroslav Bulešić, bijelo i crveno mučeništvo, duhovnost, svećenički i laički poziv.
Uvod
***
U svako vrijeme, u početcima kršćanstva, u vrijeme bl. Miroslava Bulešića, ali i u naše vrijeme svaki je kršćanin bio i jest pozvan
posvjedočiti svoju vjeru. Posvjedočiti ju prvenstveno načinom živo-
68
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ta, djelima, riječju, svojom duhovnošću i tako postići bijelo mučeništvo. Osim toga, svatko je pozvan i na crveno mučeništvo, ali je
pitanje tko će ga postići.
Bl. Miroslav Bulešić bio je svećenik kojega je Gospodin pozvao na crveno mučeništvo, ali prije toga pozvao ga je da bude svet
kao što je Otac nebeski svet i da tako postigne bijelo mučeništvo.
Vrijeme i okruženje u kojemu je živio nije bilo nimalo jednostavno
ni lagano. Ratno stanje, prijetnje koje su mu pristizale, rana smrt oca,
nisu ga poljuljale u vjeri već su u njemu učvrstile odluku da živi za
Boga i povjeren mu narod. Put kojim je trebao proći kako bi ostvario
bijelo mučeništvo nije bio jednostavan.
U svojim duhovnim zapisima, ali i u pismima, spominje trenutke suhoće, slabosti, klonulosti, ali nikada sumnje u Boga i njegovu volju već, naprotiv, unatoč teškoj situaciji pokazuje ustrajnost i
nepokolebljivost u vjeri.
1. Mučeništvo
Mučeništvo dolazi od grčke riječi „martus“, što znači svjedok
(martirion = svjedočanstvo). Teologija mučeništva utemeljena je na
smrti Isusa Krista koji je za nas položio život te samim time postao
prototip mučenika. Mučenik je svjedok koji nasljeduje Krista sve
do darivanja vlastita života da potvrdi istinitost evanđelja. Odlika
je kršćanskih mučenika u tome što umiru iz ljubavi prema Bogu i
bližnjima te upravo zbog toga postaju uzorom i nadahnućem. Kod
vrednovanja radi li se o istinskom mučeništvu ili ne, postoje tradicionalni kriteriji: 1. da je pojedinac podnio fizičku smrt; 2. da je
podnio smrt zbog nečije mržnje prema kršćanskim istinama; 3. da je
smrt prouzročio neprijatelj kršćanske vjere ili kršćanskih kreposti; 4.
da je smrt voljno prihvaćena. Uz ove kriterije, postoje i kriteriji koji
se uzimaju s moralnoga stajališta, a to su: 1. da je netko podnosio
muke i tjeskobe zbog vjernosti Gospodinu, bez obzira na to je li uslijedila nasilna smrt; 2. da je netko podnio smrt ne zbog mržnje prema
vjerskim istinama nego zato jer je neustrašivo branio načelo ljudske
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
69
solidarnosti i ljubavi prema potrebnoj braći; 3. da je netko umro iz
ljubavi prema bližnjemu.1
U povijesti se počelo govoriti o dva oblika mučeništva, o bijelom i crvenome mučeništvu. Crveno ili krvno mučeništvo čin je
polaganja vlastita života, točnije – umiranje, tj. prolijevanje krvi radi
vjere u živoga Boga. Bijelo, duhovno ili nekrvno mučeništvo nutarnje je žrtvovanje koje se očituje u življenju kreposnog života, obdržavanju Božjega zakona i življenju triju evanđeoskih savjeta.
2. Bijelo mučeništvo bl. Miroslava Bulešića
2.1. Blaženikova duhovnost – put do mučeništva
„Tko može žudjeti mučeništvo?“ bio je upit kardinala Franje
Kuharića na 50. obljetnici Bulešićeva mučeništva i još je nadodao:
„Samo onaj koji je prožet Bogom. Koji je prožet do dna srca i duše
Duhom Svetim. Koga nosi ljubav. Mučeništvo je ljubav. Mučeništvo
je pobjeda nad svim mržnjama.“2 Možemo li u osobi bl. Miroslava
uočiti ove spomenute karakteristike? Promatramo li osobu bl. Miroslava od vremena formacije, kada se spremao postati svećenikom,
već kao šesnaestogodišnjak, za svečano oblačenje talara na spomensličici zapisuje: „Bog moj si Ti! U rukama Tvojim sudbina moja.“3
Iz samog citata koji je Blaženik odabrao može se uočiti da je još kao
mladić u svome srcu gajio potpunu predanost Gospodinu, točnije,
svoju sudbinu koja ga čeka. Zanimljiva je činjenica da je u vrijeme
studija u Rimu često odlazio u rimske bazilike, Koloseum, katakombe i druga mjesta na kojima su umirali prvi mučenici. Ondje se molio
i, gledajući iz današnje perspektive, možemo reći da je pripremao
svoju dušu na izvorima mučeništva.4 Godine 1942. u svojim duhovnim zapisima zapisuje i jednu molitvu upućenu Križu: „O križu, slat1
2
3
4
Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, Josip Turčinović d.o.o.,
Pazin, Ordinarijat Porečko – pulske biskupije Poreč, Postulatura sluge Božjega Miroslava Bulešića, Pula, 2010., str. 178-179.
Moja osveta je – oprost (kolovoz 2013.), u: https://www.youtube.com/watch?v=I7KBR2Nj7No
(29. III. 2014.).
Vjekoslav BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2000., str. 22.
Usp. Moja osveta je – oprost (kolovoz 2013.), u: https://www.youtube.com/watch?v=I7KBR2Nj7No
(29. III. 2014.).
70
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ki križu, ti si mi vjeran drug. Ti si bio sa mnom kada se je ineluctabiliter odlučivalo moje zvanje. Ti si me pomogao i nadahnuo, Ti si
me krijepio i ponukao da idem pravim putem. O Križu, vjerni moj
druže, Ti si bio sa mnom kada sam tugovao, kada sam plakao; kada
mi je srce plakalo od tuge. Ti si mi brisao suze, cijelio srce. O Križu,
budi uvijek sa mnom. O Križu sveti, daj da Te ja nosim u svojem
srcu i da Te nasljedujem.“5 U Križu prepoznaje ispit vjernosti, oslonac i liječnika duše te mu u svom srcu želi otvoriti stalno prebivalište
kako bi mu Križ postao smjerokaz nasljedovanja Krista. Tijekom
njegova daljnjeg službovanja primjećuje se da uistinu postaje sličan
Kristu, sličan Križu kojemu se moli, on sam postaje drugima oslonac
i liječnik te ostaje u tome vjeran do smrti. Unatoč teškoj situaciji, u pismu vlč. Ivanu Paviću piše: „Spasenje čovječanstva možda
ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda
mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje
krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u
nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom.“6 Tada je imao
tek 20 godina, ali je u svojoj duhovnosti već bio toliko sazrio da je
spoznao kako se pobijediti može samo ljubavlju. Svjestan da je za
uspjeh u radu s ljudima potrebno zajedništvo, točnije, sjedinjenje s
Kristom, mladom svećeniku Antunu Prodanu piše: „Toliko ćemo mi
uspijevati, koliko budemo združeni s Isusom. Sredstva sjedinjenja s
Njime jesu molitva, privatna i javna. Molitva mora biti u nama ukorijenjena, a mi preko nje u Bogu.“7 Iz Duhovnog dnevnika može se
prepoznati njegova čežnja za što prisnijim odnosom s Gospodinom,
njegova odlučnost da više ne bude vezan uz sjetilnost već da želi biti
sasvim Božji. Izjave: „Za Tebe hoću da živim i umrem. Tvoj hoću
da budem“8 i kasnije: „Da Bogu služim, treba da imam srce čisto“9
jasno govore o svijesti i odluci za koga želi živjeti, ali i umrijeti, što
je, u konačnici, i sam potvrdio naočigled mnogih.
5
6
7
8
9
Duhovni dnevnik, neobjavljen, str. 54.
Duhovni dnevnik, str. 100.
Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, str. 96.
Duhovni dnevnik, str. 6.
Isto, str. 89.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
71
Na duhovnim vježbama za svećeništvo zapisuje: „Prije smrt
nego grijeh i nevjernost.“10 Ono što je živio, to je i svjedočio, za to
se i zalagao, nije strepio već je činio ono za što je bio pozvan – biti
svećenik, a biti svećenik, kao što je i sam rekao svojim sjemeništarcima dok im je bio poglavar u sjemeništu, znači biti mučenik. Bitna
karakteristika njegove duhovnosti jest uranjanje u dubinu trpljenja
za Gospodina i s Gospodinom, koja je također bila nit vodilja prema kasnijem mučeništvu. Svjestan da bez trpljenja nema spasa i da
bez muke nema slave, već s 22 godine u molitvi piše da se odlučuje
trpjeti s Isusom. On žudi za Kristovim križem i traži od Boga da
se taj Križ usadi u njegovo srce, da vlada u njemu. Križ je poimao
kao „smrt nama“, smrt svemu onome što je pokvareno. U svojem
dnevniku zapisao je da „martyrium znači svjedočanstvo“.11 Je li on
osobno, uranjajući u dubinu misterija Križa i povezujući ga s mukom Kristovom, htio postati svjedokom, živjeti i dati svjedočanstvo
Križa i na kraju postići taj „martyrium“?
Njegov nutarnji odnos s Gospodinom isijavao je odlučnošću,
principijelnošću, zrelošću, mirnoćom i, napose, ljubavlju. Tako je u
jednoj svojoj propovijedi kazao: „Ničeg se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima.
Ja, znajte, da ću se držati uvijek vjere, držati svojeg poštenja, koje
neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću kazati svakome ono što je pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to
su načela Kristova. Kud i kako je On išao, onud i onako idem i ja.“12
2.2. Proganjan od tadašnje vlasti
Miroslav je tijekom cijelog života bio obilježen trima progoniteljima: fašistima, nacistima i komunistima od kojih je na kraju i
izgubio život. Već odmalena, nakon dolaska fašista na vlast, ministarskim dekretom bile su ukinute sve hrvatske škole u Istri, tako da
je i Miroslav bio jedan od mnogih koji je pohađao osnovnu školu na
talijanskom jeziku. U periodu dok je pohađao sjemenište u Kopru
10 Isto, str. 88.
11 Isto, str. 135.
12 Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 16.
72
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
poglavari su često ukazivali na Miroslava kao uzorna sjemeništarca, a vlč. Stanko Macuka okarakterizirao ga je kao onoga koji se u
društvu hrvatskih đaka isticao „kao rodoljub koji voli svoj narod i
svoj jezik, ali je poštivao i sve druge.“13 Upravo zbog te ljubavi prema svom narodu Miroslav je, unatoč svim dobrim karakteristikama,
poput drugih hrvatskih đaka, u sjemeništu bio izložen mnogim nepravdama i omalovažavanjima. Tako je u jednoj situaciji, izgubivši
strpljenje, udario jednoga kolegu i odmah se nakon toga čina rasplakao. Kad su ga nadležni pitali zašto je to učinio, odgovorio je: „Koliko smo vam puta rekli kako se oni odnose prema nama, kako nam
se rugaju, a vi niste ništa poduzeli.“14 Njegov plač nakon počinjenog
čina ukazuje da se nije radilo o činu mržnje nego o instinktivnom
potezu koji je izrastao iz potrebe za pravdom koja je u tom periodu
itekako manjkala.
Nakon odcjepljenja Istre od Italije i njezina sjedinjenja s Hrvatskom mir nije dugo potrajao jer se odmah nakon toga na Istru
obrušila njemačka ofenziva. Mladi svećenik Miroslav dobiva službu
u župi Baderna gdje nije previše vodio računa o eventualnim opasnostima koje su bile itekako velike nego se sav posvetio dobrobiti svojih župljana. Rektoru zavoda Lombardo u Rimu 20. studenog
1943. piše: „Kad bih vam ispričao što se dogodilo ovdje kod nas od
8. rujna do danas, vi biste se prestrašili. Sjećam se onih svojih bježanja, onih metaka što su fijukali oko mene. Da znate kakvu sam pustoš našao: narod koji ne zna moliti. Naprosto sam klonuo. Htio sam
otići. Preuzvišeni je uporno tražio da se dadem na posao i ja sam to
učinio: sada idem kao misionar, od kuće do kuće… mislim da se trebam pomiriti sa sudbinom i da treba vršiti volju Biskupovu. Molimo
jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi kako se ljudi vraćaju
k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona prolijeva; neće li
možda upravo ona poslužiti kao temelj društva koje se ponovno rađa
u boli? Ja mislim da hoće!“15 Nalazeći se u teškoj situaciji, s jedne
strane nedavna smrt njegova oca, a s druge ogromne posljedice koje
13 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
16.
14 Isto, str. 17.
15 Isto, str. 26-27.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
73
rat nosi sa sobom, izražava svoju klonulost, ali i ustrajnost, izlažući
se tako opasnostima za dobro povjerenih mu duša.
Već kao mladomisnik Miroslav je pao u nemilost Komunističke partije koja ga je optuživala da je „agent Vatikana“.16 Optuživali
su ga da surađuje s Nijemcima i odvraća mlade od priključenja njihovim postrojbama te su mu zbog toga prijetili i smrću. Optužbe su
bile da je govorio protiv partizana, da organizira fašističku školu, da
je u službi Nijemaca. Zabranjeno mu je osnovati djevojačko društvo,
djevojkama su zabranjeni dolasci na sv. sakramente, djeci dolazak
na vjeronauk, a djevojkama pjevanje u crkvi pod prijetnjom da će ih
ošišati itd.17
Po završetku rata 1945. stanje se smiruje, ali ne i za Crkvu.
Nastavljaju se progoni od strane komunista čiji teror na svojoj koži
osjeća i bl. Miroslav. Tako na drugu obljetnicu svećeničkog ređenja,
11. travnja 1945., zapisuje: „Od prije Božića protivnici su se digli
protiv mene, smatrajući moje djelovanje u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost.“18 No unatoč svim prijetnjama i pokušajima sprečavanja rada mladoga svećenika, ljudi su i dalje
dolazili u crkvu, i to u još većem broju, tako da se od nekih članova
Komunističke partije mogla čuti i prijetnja: „Dok je ovaj živ, nitko
neće na naše sastanke.“19 Unatoč svim prijetnjama i rizicima, Miroslav nikada nije posumnjao i doveo u pitanje svoje djelovanje, svoj
poziv, poslušnost Crkvi i Božju riječ za koju je dao i život, moral
koji je propovijedao, obraćenje na koje je pozivao.
2.3. Spremnost na mučeništvo
Uzmemo li u obzir životnu dob svećenika Miroslava i stupanj
njegove duhovne zrelosti možemo uvidjeti da se radi o osobi koja je
spremna suočiti se s realnošću života. Našavši se u vremenu i mjestu gdje Bog i Crkva nisu bili dobrodošli i zbog čega su se događali
raznovrsni napadi, bilo verbalni bilo fizički, može se reći da je to na
16
17
18
19
Isto, str. 114.
Isto, str. 29.
Duhovni dnevnik, str. 116-117.
Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
111.
74
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
bl. Miroslava ostavilo neizbrisiv trag poziva na mučeništvo. Izravne
prijetnje, upozorenja, napadi, nasilno sprečavanje krizmi sigurno su
utjecali na to da u njemu sazrije jedna takva odlučnost o kojoj i sam
piše u svome dnevniku. Kada su počele pristizati prijetnje, njegova
ga je rodbina pokušala nagovoriti da se skloni u Italiju, na što je on
odlučno odgovorio kako ostaje ovdje i ako ga ubiju, ubit će ga za
Boga i vjeru. Bitno je ovdje spomenuti i svjedočanstvo pokojnog
nadbiskupa Pavlišića kojemu je bl. Miroslav jednom prilikom prepričao što im je govorio duhovnik u sjemeništu: pitao ih je treba li
prihvatiti ili izbjegavati mučeništvo. Govorio im je o „mučenicima
ruže“ i „mučenicima ljiljana“, da ne može svatko doživjeti crveno
mučeništvo, ali se svatko mora boriti da u svom životu očuva osobno dostojanstvo u borbi protiv napasti i putem bijeloga mučeništva,
no treba biti pripravan i na crveno mučeništvo. Njegov stav je bio,
svjedoči nadbiskup Pavlišić, da treba prihvatiti i jedno i drugo.20 U
takvom stavu vidi se jasna opredijeljenost za mučeništvo. No može
li se na temelju ovoga razgovora zaključiti da je bio spreman na takav čin?
U Duhovnom dnevniku već 1944., točnije tri godine prije samoga mučeništva, obraća se Gospodinu: „Ako me hoćeš k sebi, evo
me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju
milost, i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga
žudim. Neka bude Tvoja volja… Svima opraštam, ako imam štogod
da oprostim.“21 Ovdje se jasno vidi spremnost na mučeništvo. No
njegovo mučeništvo nije nastupilo te godine već kasnije, a u međuvremenu o toj spremnosti svjedoče i druge njegove molitve. Tako
već 1945. zapisuje: „Drugi me mrzili, imali volju i želju da me smaknu. U Tvojim sam rukama. Ako Ti, Bože, dozvoliš, mi ćemo prestati. Neka bude volja Tvoja. Daj mi jakost da ustrajem. Ako hoćeš moj
život, ne štedi me!“22 Njegova ustrajnost u opredjeljenju za mučeništvo, tj. darivanje svojega života, ne prestaje, dapače, kao da osjeća da
mu je mučeništvo sve bliže. Te iste godine piše Duhovni testament
gdje zapisuje: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost.
20 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 52.
21 Duhovni dnevnik, str. 109-110.
22 Isto, str. 118.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
75
Bože, oprosti svima i sve obrati na pravi put.“23 Prava spremnost
ovdje dolazi na vidjelo. Ne samo da je spreman darovati svoj život
već to želi učiniti iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, bilo da su mu to
prijatelji ili neprijatelji. To je bit kršćanskoga mučeništva. Njegova
ljubav sazrijeva, gotovo da je potpuno spremna, kao da čeka pravi
trenutak kada će se to zbiti.
Kada je bio na prvoj pričesti u Rukavcu 1947., na dar je dobio
tortu s bijelim janjetom koje je imalo oko vrata crvenu vrpcu. Kada
je vidio dar, naglo se uozbiljio i rekao: „Hvala vam svima. Lijep je
to dar, ali nije dobar znak.“24 Je li već ovdje naslućivao što će mu
se dogoditi za dva mjeseca? Nekoliko dana nakon tog događaja u
dnevniku zapisuje: „Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k
Tebi.“25 Predosjeća li Miroslav i ovdje svoju skorašnju smrt koju će
doživjeti kao mučenik? Za to nam može biti potvrda i svjedočanstvo
mons. Ukmara koji kaže da je, dok su obilazili mjesta u kojima su
se odvijale krizme, bl. Miroslav svaki put išao ispred njega kako bi
izvidio je li sigurno ili nije, svjesno ugrožavajući svoj život.26 Prema
iskazu vlč. Ivana Jelovca, koji svjedoči o događajima u Buzetu, bl.
Miroslav je neko vrijeme proveo klečeći u dubokoj sabranosti pred
svetohraništem, a kada je postalo opasno da napadači obeščaste svetohranište, stao je pred njega i rekao: „Ovuda možete proći samo
preko mene mrtvoga.“27 Brani svoga Boga i svoju vjeru koju je cijeloga života ispovijedao, a sada ovim činom javno i svjesno izlaže
vlastiti život za svoja uvjerenja.
Kada su Miroslava odvraćali od puta u Lanišće jer su se pojavile prijetnje kako će ondje padati krvavo kamenje, odgovorio
je: „Jedanput treba umrijeti.“28 Ovom izjavom dao je naslutiti što
će se dogoditi idući dan. Na sam dan mučeništva služio je misu na
čast Presvetog Srca Isusova za obraćenje grešnika. Je li ovom mi23 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
31.
24 Mate ŽMAK MATEŠIĆ, Krvava krizma, Josip Turčinović d.o.o., Pazin – Lanišće, 2007., str. 67.
25 Duhovni dnevnik, str. 139.
26 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 128.
27 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
54.
28 Isto, str. 121.
76
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
som i molitvom potvrdio sve ono što je prije spomenuto, sve svoje
molitve i stavove? Moli za obraćenje grešnika – je li to možda bilo
namijenjeno za njegove ubojice? Ako jest, onda se radi o još jednom
bitnom elementu kršćanskoga mučeništva.
2.4. Zašto je blaženi Miroslav bio spreman na mučeništvo?
Kako bismo mogli zaključiti da se kod Miroslava Bulešića
može govoriti o istinskom mučeništvu, nije dovoljno utvrditi gole
činjenice oko događaja njegove smrti nego je potrebno sagledati i
motive ili razloge njegove spremnosti na mučeništvo. Osim kriterija
kao što su ljubav prema bližnjemu i oprost mučiteljima, koji su razvidni u njegovim duhovnim spisima, ali i iz poticaja koje je upućivao vjernicima i kolegama, kao uvjet za bijelo mučeništvo nabraja se
i kreposni život. Krenemo li od socijalnih kreposti, uistinu možemo
zapaziti da su sve prisutne u njegovu životu – od pravednosti za koju
se uvijek zalagao među ljudima; zahvalnosti koju je iskazivao svojoj
obitelji i bližnjima, a ponajviše Bogu; milosrdnosti i blagosti koje
su bile prisutne u njegovu odnosu prema čovjeku i za koje su mnogi
posvjedočili kada su opisivali njegov lik, posebno naglašavajući baš
ove karakteristike, npr. u iskazu mons. Ukmara: „On je bio pravi
Božji čovjek, blag i mudar, predan znanju i molitvi.“29 Osobno i javno štovanje Boga nije ni od koga skrivao, što je i dokazao svojom
smrću, a krepost istinoljubivosti dokazao je neumornim svjedočenjem za istinu. Što se tiče stožernih kreposti, razboritost i umjerenost
vide se u njegovu nutarnjem, duhovnom životu, gdje je uvijek nastojao te dvije kreposti živjeti „punim plućima“. Tako u svom dnevniku
zapisuje: „Ali nešto sam ipak učinio: žrtvovao sam se u jelu, piću.“30
Krepost jakosti vidi se u njegovim konkretnim činima riskiranja
života, kada svjesno i svojevoljno u slobodi prihvaća odgovornost
za svoje čine i postupke. I na kraju, tu su i bogoslovne kreposti.
Vjerovao je uvijek, unatoč teškim i na prvi pogled nerazumljivim
situacijama za običnoga čovjeka – zašto patnja, zašto rat, zašto nevini stradavaju, zašto Bog to sve dopušta? Unatoč svemu tome, ne
29 Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 124.
30 Duhovni dnevnik, str. 9.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
77
dovodi u pitanje postojanje Boga, ne sumnja, već mu upućuje riječi:
„Daj da svrši taj rat, koji nam je za kaznu, i daj da se ustanovi mir i
red, sloboda i dostojanstvo čovječje.“31 Tu je i nada koju nikada ne
gubi već gleda naprijed, gleda na konačan cilj i za njega se žrtvuje
i živi. I na kraju ljubav, za koju neprestano moli i koju nikada nije
uskratio ni vjernicima ni nevjernicima. Iako je nekada i opominjao
ljude, bio možda i prestrog, kako i sam za sebe govori, činio je to iz
ljubavi prema ljudima, za spas njihovih duša kao što čini pravi pastir.
Osim obdržavanja Božjih zakona i življenja kreposna života,
tu su još i tri evanđeoska savjeta ili tri zavjeta – čistoća, poslušnost
i siromaštvo koji se također ubrajaju među karakteristike koje prate
one koji postižu bijelo mučeništvo. Iz Miroslavova dnevnika možemo vidjeti da se s posebnom pozornošću zadržavao na tim trima
zavjetima za koje je osobito molio Boga. Za čistoću je vrlo često molio, osobito u periodu kada se u njega zaljubila jedna djevojka koju
spominje u dnevniku. Molio je da ustraje i da ne padne u takav grijeh
koji će naštetiti njegovoj čistoći. Tako na jednome mjestu u dnevniku zapisuje: „Ne dopusti mi da se okaljam nikada sa ženama. Daj mi
jakosti onda kada ih budem ispovijedao.“32 Zapisuje i: „Divno je biti
čist na tijelo a divnije na duši.“33 Još više nego za prvi, molio je za
zavjet poslušnosti koji je osobno smatrao težim od prvoga, svjestan
da svoju volju mora podložiti biskupovoj. Molio je Boga da mu dade
milost i da u biskupovoj volji gleda volju Kristovu. I siromaštvo je
posvjedočio primjerom koji je dao, osobito u odnosu koji je gajio
prema siromasima, ali i životom kakvim je živio. Na pitanje zašto
je Miroslav Bulešić bio spreman na mučeništvo može se odgovoriti
kako je svoj poziv živio vjerodostojno jer je preko toga uspio doći
do bijeloga mučeništva koje mu je omogućilo spremnost i ostvarenje
crvenoga mučeništva.
31 Isto, str. 20.
32 Isto, str. 23.
33 Isto, str. 21.
78
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
3. Crveno mučeništvo blaženoga Miroslava Bulešića
3.1. Blaženi Miroslav: mučenik kao prvi kršćanski mučenici?
Možemo li bl. Miroslava usporediti s prvim kršćanskim mučenicima i postoje li neke sličnosti ili je svatko ponaosob jedinstven?
Krenemo li od prvoga kršćanskog mučenika, sv. Stjepana, o kojemu čitamo u Djelima apostolskim, uočit ćemo da se radi o „mužu
punom vjere i Duha Svetoga“ (Dj 6, 5) koji je, osim karitativnog
rada, obnašao i službu evangeliziranja i propovijedanja, kako je za
sv. Stjepana rekao papa Benedikt XVI.: „U Isusovo ime donosi novo
tumačenje Mojsija i samog Božjega zakona, iščitava Stari zavjet u
svjetlu navještaja Isusove smrti i uskrsnuća. To izaziva reakciju Židova koji njegove riječi shvaćaju kao bogohuljenje i iz tog razloga
osuđen je na kamenovanje.“34 Ovdje se mogu prepoznati sličnosti s
našim Blaženikom koji je također obnašao karitativnu, evangelizatorsku i propovjedničku službu. Mnoge njegove propovijedi, kateheze za mlade i pozivi na obraćenje smetali su Komunističkoj partiji
koja ga je upravo iz tih razloga odlučila ubiti. Prije same smrti sv.
Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj“ (Dj 7, 59). S
ovim možemo usporediti i Miroslavove riječi pri samom kraju života, kada su ga nasilnici krenuli mučiti: „Isuse, primi dušu moju“, o
čemu svjedoče i očevidci njegova mučeništva.35
Za sv. Bartolomeja (Natanael) Isus je rekao: "Evo istinitog
Izraelca u kojem nema prijevare!" (Iv 1, 47). Poznata je i njegova
ispovijest vjere: "Učitelju, ti si Sin Božji!" (Iv 1, 49) u kojoj se jasno
vidi da je Bartolomej ispovijedao vjeru u Isusa Krista i time posvjedočio ljubav prema njemu, za što je dokaz i mučenička smrt.36 Za
bl. Miroslava također se može reći da je bio istinit navjestitelj Radosne vijesti u kojega nije bilo prijevare, koji je svoju vjeru i nauk
Crkve propovijedao vjerodostojno, koji je Krista ispovijedao Sinom
Božjim, koji je svakog čovjeka prihvaćao s ljubavlju, koji je imao
34 BENEDIKT XVI., Stjepan prvomučenik (10. I. 2007.), u: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/ audiences/2007/documents/hf_ben-xvi_aud_20070110_hr.html (30. III. 2014.).
35 Usp. Duhovnik dnevnik, str. 54.
36 Usp. BENEDIKT XVI., Sv. Bartolomej, svjedok jednostavnog prianjanja uz Krista (4. X. 2006.), u:
http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2006/documents/hf_ben-xvi_
aud_20061004_hr.html (30. III. 2014.).
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
79
mirnu savjest do kraja života i time posvjedočio da je uistinu živio
po Kristovim načelima.
Blaženik je zazivao i sv. Ceciliju, kako to navodi u svome
dnevniku: „Sv. Cecilijo, prikazala si se potpuno Bogu, ti si očuvala
neokaljanu svoju čistoću i čvrstu svoju vjeru. To isto molim te, da
bih i ja mogao obdržati.“37 Živeći čistoću unutar braka, propovijedajući evanđelje i odbivši žrtvovanje bogovima, sv. Cecilija je podnijela mučeništvo svjedočeći tako svoju naklonost Isusu Kristu. Prije
negoli je umrla uspjela je sve svoje imanje razdijeliti siromasima
za koje se uvijek brinula. Uspoređujući bl. Miroslava i sv. Ceciliju,
možemo uvidjeti sličan žar za čistoćom koju su živjeli i za koju joj
se, kako je prije spomenuto, Blaženik i utjecao za pomoć. Nadalje,
vidi se sličnost i kod brige za siromahe. Tako je jednom prilikom
bl. Miroslav u propovijedi rekao: „Dok imam ja nešto, imat će i on
(siromah).“38
Sličnosti s mučenicima prvih stoljeća ne vide se samo u smrti
koju su podnijeli zbog vjere u Gospodina već i u načinu života, karakteristikama tih osoba, njihovih vrlina kojima se Gospodin itekako
poslužio i, nadasve, u ljubavi koju su svi posjedovali, do te mjere da
su oprostili svojim neprijateljima.
3.2. Blaženi Miroslav: mučenik ili fanatik?
Imenica fanatizam dolazi od lat. riječi fanaticus = zanesen, zanos, pretjerano oduševljenje, zaslijepljenost (za neku ideju, narodnost, vjeru, stranku itd.).39 Fanatik je čovjek koji je zanesen nekim
pokretom, idejom ili vjerom.40 Može li se mučeništvo nazvati fanatizmom, budući da se svjesno i svojevoljno prihvaća smrt zbog
„zaslijepljenosti“ ili oduševljenja vjerom? Možda se na prvi pogled
tako i čini, ali ako pogledamo dublje u samu problematiku, vidjet
ćemo da je odgovor malo drugačiji. Svakako da u raznim religijama
37 Duhovni dnevnik, str. 57.
38 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
40.
39 ONLINE RJEČNIK, fanatizam (31. III. 2014.), u: http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci (2.
IV. 2014.).
40 ONLINE RJEČNIK, fanatik (31. III. 2014.), u: http://onlinerjecnik.com/rjecnik/strane-rijeci (2.
IV. 2014.).
80
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
postoje fanatizmi, kao npr. u islamu gdje si pojedinci, vjerujući da
čine dobro sebi i drugima, odlučuju oduzeti život i tako čine samoubojstvo, ali pritom stradavaju i drugi. Između ovakvog vjerskog fanatizma i mučeništva postoji velika razlika. Naime, nauk Katoličke
Crkve nalaže da ljudski život treba čuvati jer je čovjek stvoren na
sliku Božju i zbog toga trebamo štititi i tuđe živote. Tako npr. dokle
god uzvraćamo istom mjerom, bilo da se radi o samoobrani ili obrani
drugoga, ne činimo grijeh, ali ako u obrani uzvratimo većom mjerom
nego što smo bili napadnuti, tada upadamo u grijeh; npr. ako se nekome oduzme život, a moglo ga se samo onesposobiti.
Možemo se zapitati zašto je Isus spriječio Petra u Getsemanskom vrtu da ga obrani. Ovdje se radi o uzvišenom pozivu na mučeništvo, na svjesnom predanju sebe za druge. Najčešća reakcija
čovjeka kada ga netko napadne jest da se počne braniti ili da obrani
drugoga, kao što je učinio i Petar. No imajući u vidu poziv na mučeništvo, a kako je i sam bl. Miroslav rekao – svatko mora biti spreman
na crveno mučeništvo,41 pozvani smo, prema primjeru Isusa Krista,
dobrim zaustavljati zlo, kao što je rekao i Petru: „Djeni mač u korice.
Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18, 11). Temeljna je
ljubav koja nosi mučenika, koja mu omogućava oprost i molitvu za
njegova mučitelja, a fanatika nosi zaslijepljenost koja nanosi zlo i
njemu osobno i drugima.
Postavlja se pitanje: je li ikada bilo primjera istinskih mučenika izvan Katoličke Crkve koji su oprostili svojim neprijateljima i
koji su u tu smrt odlazili radosni? Sv. Alfonz Liguori govori o nadnaravnoj vjeri koju je nemoguće shvatiti čisto razumskim putem i koja
je bila prisutna kod mučenika. Kada ta vjera ne bi bila istinita Kristova vjera te kada njima Bog ne bi pomogao posvjedočiti tu vjeru
do prolijevanja krvi, pitanje je bi li oni uopće mogli izdržati ta strahovita mučenja i dragovoljno se i radosno predati okrutnoj smrti?42
Je li čovjek sam sposoban na takav jedan čin ili je tu ipak prisutna i
ruka Svevišnjega koji mu u tom činu pomaže? Svi smo pozvani biti
41 Usp. Vjekoslav MILOVAN, Bio je svet svećenik. Sluga Božji Miroslav Bulešić, str. 52.
42 Usp. Alfonz LIGUORI, Vježbanje u savršenosti, Verbum, Split, 2013., str. 18.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
81
spremni na mučeništvo, ali pitanje je tko će dobiti tu milost da ga i
podnese.
Prema ovim zaključcima, lako je ustvrditi da je i bl. Miroslav
uistinu mučenik, a nikako fanatik. Mučenik kojega je Gospodin postupno pripremao i na kraju ga i doveo pred vrata mučeništva na koja
je bl. Miroslav ušao radosno i mirno, predavši se bez opiranja i prolivši svoju krv za Boga i bližnje. Predajući time svjesno svoj život
i zaustavivši zlo okrenuvši drugi obraz, ostvario je poziv na ljubav.
4. Lik Miroslava Bulešića danas – je li ga moguće nasljedovati?
4.1. Svećenička služba po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića
Hrvatski narod je, prema riječima bl. Alojzija Stepinca, u liku
Miroslava Bulešića dobio idealna svećenika.43 Njegov žar za bijelim
mučeništvom, ali isto tako i spremnost na crveno mučeništvo, zauvijek su ga obilježili kao uzor onima koji su mu bili bliski, ali i mnogim
drugima koji su se nadahnjivali njegovim primjerom.44 Unatoč svim
protivštinama, prijetnjama i nasiljima, on se zalagao za povjereno
mu stado. Svoj poziv shvatio je vrlo ozbiljno. Nije se zaustavljao
samo na sebi već je davao i savjete svojim kolegama. Miroslav piše
prijatelju svećeniku: „Išao bih od kuće do kuće. U svakoj bih se kući
zaustavio, razgovarao s ukućanima, zanimao se za njihovo zdravlje,
rad, djecu itd. i obećao im da ću ih i ubuduće doći posjetiti, ako oni
žele. Uredio bih čim prije pitanje vjeronauka. Poučavao bih djecu u
pjevanju i to što ljepše moguće, i preko ove dječice privlačio bih i
druge i same njihove roditelje. Stvorio bih od dječaka malu grupicu
ministranata; njih bih naučio lijepo služiti sv. Misu, upoznao bih ih
malo s liturgijom, pa s katekizmom, i preko njih zvao roditelje, s
njima se molio za obraćenje drugih. U svim svojim poteškoćama
izjadao bih se s Kristom, i povjerio njemu sve svoje neprilike živom
vjerom i velikim zaufanjem. ´Sve mogu u onome koji me jača´ – govorio je sv. Pavao. Koliko i kakvih je protivnika on uvijek imao! On
je bio hrabar, vjeran, oduševljen i druge je oduševljavao, tako da se
43 Usp. Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre,
str. 40.
44 Duhovni dnevnik, str. 59.
82
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nisu bojali i javno, uza sve protivnosti, ispovijedati svoju vjeru. Kao
tvoj prijatelj, ja si želim, da bi tvoje župe postale uzorom drugima.
Daj mi i ti koji savjet o mojem radu. Pomozimo si jedan drugome.
Živimo sjedinjeni u molitvi, u idealu, u radu.“45 Kad su bili u pitanju teški trenutci, kojih nije manjkalo, pisao je istome svećeniku:
„Nemoj se nikada pustiti i nadvladati dvojbom ´ne znam što raditi
ni otkuda početi´. To bi bilo opasno, jer bi lako pao u pasivnost, u
nerad. Ne smije te strašiti ni pasivnost sa strane ljudi, ni protivnost,
ni karakter. Uvidi o čemu se radi i onda poduzmi mjere: nakon dubokog promatranja napravi dijagnozu i dijeli lijekove.“46 No da nije
sve bilo tako sjajno, svjedoče njegove riječi napisane u dnevniku:
„Koliko nerazumijevanja od strane svećenika, prezira, poteškoća. –
A i Ti si trpio, Isuse! Daj da i ja trpim s Tobom.“47 Usprkos svim
tim situacijama koje su ga okruživale, bilo pozitivne bilo negative,
uvijek su ga krasile karakteristike odgovornosti, blagosti i nadasve
ljubavi, koje bi trebao imati svaki pastir.
4.2. Život laika po uzoru na blaženog Miroslava Bulešića
Velik poticaj iz Blaženikova života nemaju samo svećenici
nego i laici kojima je uputio mnoge propovijedi. Često je pozivao na
obraćenje i napuštanje grešnoga života. No sve bi to bilo uzaludno
da i sam nije živio ono što je propovijedao. U njegovim župama dogodio se procvat, ljudi su dolazili u crkvu i molili se, potaknuo ih je
na razne pobožnosti, poput križnoga puta, sv. krunice itd. Primjerom
života pokazao je nepokolebljivu vjeru u Boga, borbu protiv grijeha,
na što je pozivao i vjernike. Ono što možemo uočiti u njegovu životu
jest poziv na svetost na koju su svi pozvani, bilo svećenici bilo laici.
Nadalje, tu je i poziv na mučeništvo, na koje su također pozvani i
svećenici, ali i laici. On je svjedočio o jednom idealu za kojim smo
svi pozvani težiti. Ono što laici još mogu uočiti u njegovu životu
jest njegova vjernost zaručnici Crkvi kojoj služi cijelim svojim bićem, koju hrani i duhovno i materijalno, koju brani od neprijatelja,
45 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, str.
45.
46 Isto, str. 44.
47 Isto, str. 47.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
83
koju zagovara kod Boga, koju ljubi, kojoj ostaje vjeran do kraja i za
koju daruje ono najdragocjenije što je imao – svoj život. U takvom
primjeru laici trebaju gledati ideal braka, ali i međusobnih odnosa s
drugim ljudima.
4.3. Živjeti u vihoru 21. st. po uzoru na blaženog Miroslava
Bulešića
Vrijeme u kojemu je živio bl. Miroslav bilo je obilježeno ratom. On je bio svjedok triju ideologija: fašizma, nacizma i komunizma. Nijedna od tih triju ideologija nije donijela mir. Nevini su stradavali, Crkva koju čine i svećenici i laici bila je proganjana, željelo
joj se „začepiti“ usta. Bila je stavljena pred izbor: ili prionuti uz Partiju ili biti proganjana. Ostavši vjerna Rimu i papi, Crkva u Hrvata
počela je trpjeti progone, pa tako i Crkva na području Istre. Može li
se tadašnja situacija, u kojoj je živio bl. Miroslav, usporediti s današnjom? Onda je bilo ratno stanje, kada se prolijevala krv, a danas,
iako se krv ne prolijeva, svjedoci smo ratovanja riječima i raznim
manipulacijama. U zadnje vrijeme svjedoci smo raznih zbivanja u
Hrvatskoj: uvođenje dvojezičnosti, referendum o braku, uvođenje
zdravstvenog odgoja u škole itd. Sve se to u početku uvodilo „neprimjetno“, korak po korak. No s vremenom, kada su se ljudi počeli
suprotstavljati, počelo je biti sve izravnije, ne skrivajući se više iza
novih naziva već otkrivajući o kojoj se ideologiji radi. Cilj je bio isti
i onda i sada – iskorijeniti sve što ima veze s Hrvatima i Crkvom.
Samo što se danas ta ideologija krije iza jednog imena koje obuhvaća ono što je prije bilo podijeljeno na više njih. Razlika je samo u
jednoj stvari, a to je da se još nije prolila nevina krv.
Kao što su u Blaženikovo vrijeme pokušavali zatirati sve što
je vezano uz Hrvate, smatrajući ih građanima drugoga reda i tako se
odnoseći prema njima, slična je situacija i danas kada se nastoje zaboraviti i zataškati povijesne činjenice koje se tiču još uvijek živućega naroda i tako mu se pokušava nametnuti nešto što ga u dubini srca
vrijeđa, kao što je npr. slučaj s uvođenjem dvojezičnosti. Kako se
može zakoračiti u bolje sutra koje bi nam svima trebalo donijeti mir
ne rješavajući probleme povijesti? Kao što se bl. Miroslav još kao
84
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
mladi sjemeništarac, ali i kasnije kao svećenik, zalagao za prava hrvatskoga naroda, točnije rečeno za pravdu i istinu, tako smo isto pozvani činiti i mi danas. Kao svećenik pokazao je pravi primjer kako
se i na koji način treba zalagati za svoj narod. Naime, u vihoru rata,
unatoč silnim prijetnjama i situacijama koje su mu dovodile u pitanje
život, nije htio pobjeći u Italiju i ostaviti svoj narod. Isto tako, dok
je bio u Zboru sv. Pavla, zalagao se da se Istra priključi Hrvatskoj,
dobivši zauzvrat od komunističke vlasti pisanu „garanciju“ da će se
vjerski život moći odvijati bez smetnji, da će priznati Zboru pravo
da bude posrednikom između vlasti i svećenika, da će im dati dopuštenje za otvaranje sjemeništa, jamčilo im se pravo na poučavanje
vjeronauka u istarskim školama te tiskanje molitvenika, katekizama
i drugih knjiga.48 Nažalost, ova se obećanja nisu ostvarila.
U bl. Miroslavu trebamo gledati onoga tko je volio svoj narod i
domovinu. Kada su mu tako za vrijeme prve sv. mise u Juršićima ponudili snop talijanskih zastavica, zahvalio se i uljudno ih odbio, kasnije dodavši: „Mene je hrvatska majka rodila.“49 Ponosan na svoje
podrijetlo, u pravdi i istini ga je branio riječima, djelima i molitvom,
kao što možemo vidjeti u pismu koje je uputio rektoru Zavoda Lombardo u Rimu: „Mi živimo u danima kada se traži žrtva i predanje
Bogu i bližnjemu.“50
Znajući za njegov neustrašiv način propovijedanja i pozive na
obraćenje te prijetnje koje su mu stizale, sličan primjer imali smo
i u današnje vrijeme kada je bila riječ o zdravstvenom odgoju i referendumu o braku pa se nastojalo ušutkati Crkvu i njezine stavove napadima da krši ljudska prava. Zbog pozivanja na poštivanje
kršćanskih vrijednosti, ne samo svećenici nego i laici doživjeli su
verbalne i fizičke napade. Mediji su uzeli stvar u svoje ruke te na taj
način pokušali Crkvi zadati još jedan udarac raznim manipulacijama
i iznošenjem „argumenata“ samo jedne strane. No okrenuvši se molitvi i žrtvi, po primjeru bl. Miroslava Bulešića, referendum o braku
bio je primjer kako je moguće izboriti se za istinu, osobito ako se to
48 Usp. Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre,
str. 43.
49 Marijan BARTOLIĆ, Miroslav Bulešić sluga Božji, str. 41.
50 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, 27.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
85
čini u zajedništvu s Bogom. Dolazeći možda u situacije u kojima se
nalazio Blaženik, kršćanin će uvijek biti u situaciji da mora odgovoriti njegovim riječima koje su postale geslom njegove beatifikacije:
„Moja osveta je oprost!“ 51
Zaključak
U suvremenom društvu sve je učestalija pojava da se na svetce
gleda ili kao na čudake ili s divljenjem. Svetci, a time ujedno i blaženici, asociraju na ljude koji su na nadnaravan način živjeli svoju vjeru i tako u očima mnogih postali „nedostižni“. Mučeništvo se danas
u očima mnogih izjednačava s fanatizmom, pa čak i među tzv. vjernicima, jer se čini da je to nešto što može ostvariti samo nekolicina,
a u očima nekih takav je čin ludost. O tome da nije tako posvjedočio
nam je bl. Miroslav Bulešić, sjajan primjer iz hrvatskoga naroda.
Čovjek koji nije ostao samo na divljenju prema svetcima već je znao
da je pozvan na svetost koju je nastojao i živjeti.
Problem je našega naroda u tome što svoje sunarodnjake uvijek gleda s velikom dozom kriticizma te na taj način odbacuje ono
što je loše kod nekoga, ali isto tako i puno toga što je dobro. Nadalje,
javlja se problem grupacija među narodom, raznih svrstavanja, što
rađa predrasudama. Zbog tih, ali i drugih razloga dolazi do zanemarivanja i naših svetaca i blaženika koji su dokaz da i Hrvati mogu
živjeti svetačkim životom. Zbog tih predrasuda javlja se svojevrstan
skepticizam prema hrvatskim svetcima.
Zato dolazi do zanemarivanja vlastitih velikana naroda koji su
životom posvjedočili da se uistinu može nasljedovati Isusa Krista,
pa i polaganjem života ako to situacija zatraži. Jedan je od takvih
primjera i bl. Miroslav Bulešić kojega još uvijek hrvatski narod ne
poznaje dovoljno dobro. Možda su čuli za njega, no jesu li ga uistinu upoznali? Jesu li upoznati s njegovim životom, njegovim djelovanjem, zalaganjem, duhovnošću koja nije bila plitka već duboko
uronjena u trpljenje s Isusom Kristom, koja ga je pripremala sve te
godine da može biti spreman na mučeništvo?
51 Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić. Svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, 31.
86
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
U njemu imamo primjer mladića koji nam je blizak, koji je
živio u vremenu poprilično sličnom današnjem, ali je bio neustrašiv
borac za pravdu i istinu. Njegov lik karakterističan je upravo zato
što se može itekako aktualizirati i danas. Njegovo življenje bijeloga
mučeništva trebalo bi i nama danas biti smjerokazom da to nije nešto nedohvatljivo već nešto na što smo svi pozvani i što je moguće
živjeti u svako vrijeme, na svakome mjestu, pa tako i danas. Njegova čežnja za crvenim mučeništvom ukazuje na nedokučive Božje
planove. Njegove riječi da svatko treba biti spreman na crveno mučeništvo, ako to Gospodin od njega zatraži, trebaju biti poticajem i
nama danas da se istrgnemo iz pospanosti i postanemo odlučniji u
obrani kršćanskih vrijednosti.
J. Grbac - S. Ivančić, Moralno promišljanje o mučeništvu... 67-88
87
Theological and Moral Reflection
upon the Martyrdom of Blessed
Miroslav Bulešić
Summary
Is the case of Miroslav Bulešić a true martyrdom or an act reminding of a fanatic passivity? This question can be answered only
by studying his life and deeds, as well as his theological reflections.
The shedding of blood for faith is not always a sign of a true martyrdom by itself. Hence, the question of the martyrdom of the blessed
Miroslav is considered through two basic approaches: in the context of the white (non-bloody) and the red (bloody) martyrdom. The
objects of investigation are not just facts immediately preceding and
following his death, but his entire life and activity.
The questions are: what is the martyrdom, what kinds of martyrdom exist, did Miroslav accomplish the white martyrdom, was
he ready for the red martyrdom, what was the origin of love through
which he suffered the martyrdom, and is his example actual today?
The way he lived his white martyrdom shows us that this is not
impossible in our times. Rather, we are all called to it, since this can
be experienced in every time, in every place, even today. His longing
for the red martyrdom reveals the inscrutable plans of God. His invitation, that everyone should be ready for the red martyrdom if the
Lord asks for it, should be an encouragement for us today.
Key words: Miroslav Bulešić, white and red martyrdom, spirituality, priestly and lay vocation.
88
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
89
Franjo Velčić
KRČKI BISKUP DR. JOSIP SREBRNIĆ – PRVI
PROGONJENI BISKUP NAKON DRUGOGA
SVJETSKOG RATA
Doc. dr. sc. Franjo Velčić
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 27:272[262.12 SREBRNIĆ, JOSIP](497.5)
"1944/1945""364/"(000.322)(092)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 7. 05. 2014.
U ovom se radu analizira odnos nove jugoslavenske komunističke vlasti prema krčkom biskupu dr. Josipu Srebrniću (1923.1966.) iz dosad nepoznatih/neobjavljenih arhivskih zapisa i bilježaka njegovih najbližih suradnika mons. Mate Polonija i mons.
Ivana Žica Rokova. Naime, kraj Drugoga svjetskog rata nije bio
kraj neugodnostima i mukama koje je biskup Srebrnić proživljavao
za vrijeme talijanske i kasnije njemačke okupacije otoka Krka. U
novim političkim okolnostima biskup Srebrnić ostao je nepokolebljiv i dosljedan oporbenjak novoj komunističkoj jugoslavenskoj
vlasti u jasnom distanciranju i neprihvaćanju komunističke ideologije, što je javno očitovao vjernicima i svećenstvu Krčke biskupije
u Pastirskom pismu za korizmu 1944. godine i slijedom toga svojim
svećenicima službenim dopisom napisanim na latinskom jeziku 17.
listopada 1944. godine zabranio svako podupiranje i sudjelovanje u
organima vlasti jer je vođena i pod kontrolom Komunističke partije
Jugoslavije. Zbog takvog stava bio je uhićen odmah drugog dana
nakon oslobođenja otoka Krka, 18. travnja 1945. godine.
Ključne riječi: biskup Josip Srebrnić, Mate Polonijo, Ivan
Žic Rokov, Jurica Knez, Primorski vjesnik, La Civiltà Cattolica.
***
Završetak Drugoga svjetskog rata na svjetskoj razini službeno
je proglašen 9. svibnja 1945. godine, no u pojedinim krajevima kraj
rata nastupio je mnogo ranije, ovisno o završnim ratnim operacijama
i oslobađanju pojedinih područja. Tako su otok i grad Krk oslobo-
90
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
đeni 17. travnja 1945. godine kada su se partizanima, nakon desetosatnog oružanog otpora, predale njemačke okupacijske vojne snage.
Biskup Josip Srebrnić protivnik komunističke ideologije
Nakon oslobođenja od nacifašističkog okupatora uslijedila je
uspostava novog totalitarno-komunističkog političkog sustava, koji
se oštro okomio na one koji se nisu slagali s takvim jednopartijskim,
ideologiziranim političkim državnim sustavom. I Katolička Crkva
na ovim prostorima, posebno njezina hijerarhija, strahovala je i zazirala od takvoga političkog uređenja. Među tadašnjim hrvatskim
episkopatom krčki biskup dr. Josip Srebrnić1 bio je jedan od onih
koji se u određenom času otvoreno distancirao od ideologije komunizma i njezina oblika političkog uređenja. Učinio je to u veljači
1944. u Pastirskom pismu za korizmu, koje je dao tiskati na Sušaku,
u kojemu je središnja tema bila neprihvatljivost komunističke ideologije koja deklariranim bezboštvom ide za »temeljitim prevrtanjem
socijalnoga poretka«.2 Zato je već u listopadu 1944. godine dospio
na crnu listu NOP-a i novouspostavljene narodne vlasti, premda je
prije toga bio u relativno dobrim odnosima s partizanskim pokretom
i s partizanskim vlastima. Tako su npr. u biskupskom domu u Krku
11. rujna 1943. s pripadnicima partizanske vojske zajedno nazdravili pad fašističke Mussolinijeve Italije koji se zbio kapitulacijom
tri dana ranije, 8. rujna 1943., i susljedno tomu, odlazak talijanske
vojske s otoka Krka.3 U tom je času biskup Srebrnić čak izričito za1
2
3
Josip Srebrnić rođen je 2. II. 1876. u Solkanu (Slovenija). Zaređen je za svećenika 28. 10. 1906.,
a za krčkog biskupa u Ljubljani 8. XII. 1923. Doktorirao je u Beču i bio profesor povijesti i zemljopisa, a u Rimu je doktorirao iz teologije. Dekretom Svete Stolice 10. XI. 1949. imenovan je
apostolskim administratorom Riječke biskupije. Umro je u Krku 21. VI. 1966. Više o njemu vidi:
Mihovil BOLONIĆ – Ivan ŽIC ROKOV, Otok Krk kroz vjekove, Zagreb, 2002²., str. 124; Franc
KRALJ, Srebrnič Josip, krški škof, u: Primorski slovenski biografski leksikon, sv. 14., Gorica,
1988., str. 432-435.
Josip SREBRNIĆ, Pastirsko pismo za korizmu 1944., Sušak, 1944. Citirajući encikliku Divini
Redemptoris pape Pija XI. od 19. ožujka 1937., Srebrnić na 10. stranici citira papinski dokument:
Komunizam je nešto u samoj svojoj biti pokvareno, radi toga ne može se dozvoliti suradnja s njime
ni na jednom području sa strane onih, kojima je do kršćanske kulture, jer komunizam je bezbožan
i ide napose za temeljitim prevratom socijalnoga poretka i rušenjem samih temelja kršćanske
civilizacije.
Biskupijski arhiv Krk (u daljnjem tekstu: BAK), Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/4.; Biskup
Srebrnić (u zaglavku stoji: iz Biskupske Kancelarije) u daktilografskom spisu pod naslovom Pabirci iz doba Drugog svjetskog rata, u Krku 8. prosinca 1953., str. 2, bilježi: Dne 11. rujna 1943.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
91
htijevao od svoga kancelara mons. Mata Polonija da postane članom
Narodnooslobodilačkog odbora (NOO-a) grada Krka, što je Polonijo
odlučno odbio, nazvavši u svojim osobnim zapisima svoga Ordinarija »naivčinom«.4
U više je navrata tijekom prve partizanske vladavine, koja je
trajala od 11. rujna 1943. do 13. studenoga 1943., biskup Srebrnić
pokazivao znakove lojalnosti prema novouspostavljenoj vlasti, koja
je 11. rujna, bez ispaljenoga metka preuzela vlast u gradu Krku, nakon užurbanog odlaska talijanske vojske. Tako je 20. listopada te iste
godine po drugi put primio u posjet dr. Ivana Ribara, predsjednika
AVNOJ-a, u pratnji pravoslavnog svećenika Vlade Zečevića, koji je
od 1942. godine već bio aktivan član KPJ.5 Tijekom njihova trosatnog razgovora, o kome je Srebrnić po njihovu odlasku napisao iscrpan zapisnik, nije bilo ni riječi o njegovu »protunarodnom radu«.6
No u biskupu Srebrniću dogodio se jedan odlučan i hrabar »zaokret« kad je došao do čvrste i jasne spoznaje da su partizani i NOP
(»pokret narodnog oslobođenja« – kako ga Srebrnić naziva!) pod
kontrolom i vodstvom KPJ. Tada je biskup Srebrnić 17. listopada
1944. napisao svojim svećenicima jedno okružno pismo na latin-
4
5
6
preuzeli su na otoku Krku vlast Partizani te ostali njegovi gospodari do 13. studenog, kad su došli
njemački vojnici. Odmah sutradan u nedjelju 12. rujna, došli su Partizani pod vodstvom brigadira
– poglavara čete Polčića u biskupski dvor, da Biskupa pozdrave; dne 20. ponovno pod vodstvom
Iv. Barbalića i nar.(odnog) zast.(upnika) HSS Hundrića, i drugova Branka i Milana; s njima su bili
i gg. Oršić, Škoflić, mons. Polonijo, Kan.(onik) Milovčić, dr. Pičuljan i dr.
BAK, Ostavština p. Mate Polonija. Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 58. Polonijo u
svom rukopisu bilježi: Po kapitulaciji kraljevine Italije i povlačenju talij. trupa s otoka naši su
partizani po podne dana 11. IX. 1943. (subota) zaposjeli grad Krk, koji su napustili uoči dolaska
njemačke vojske, koja je ušla u grad Krk u subotu pred podne 13. XI. 1943. Dne 24. IX. 1943. novi
gospodari po kanoniku M. Milovčiću ponudili su kanoniku Poloniju mjesto u Narodnom Odboru
općine Krk, što je Polonijo iz načelnih i ideoloških motiva odlučno odbio. Isti su dan biskupa
posjetili dr. Ivan Ribar i dr. Svetozar Rittig. Sjutradan subotu 25. IX. po podne biskup je u svojoj
rezidenciji „na sali“ u nazočnosti stolnoga dekana Jakova Maračića pozvao Polonija, da uđe u
NO općine Krk. Polonijo je opet odbio. Nato je b. Srebrnić neobično oštro napao Polonija, što ne
će da surađuje s partizanima. Možda je Ribaru i Rittigu bio dan prije obećao suradnju svoju ličnu
i svoga svećenstva? Naivčina!
Usp. Vladimir ZEČEVIĆ, u: Enciklopedija leksikografskog zavoda, sv. 6, Zagreb, 1969., str. 724:
Od 1927. do 1941. bio je pravoslavni svećenik u Krupnju. (…) Član KPJ od 1942. (…) u maju
1942. član Vrhovnog štaba NOV i POJ.
Cjelovit Srebrnićev zapisnik razgovora s predsjednikom AVNOJ-a vidi u: Franjo VELČIĆ, Mučenici i žrtve u Krčkoj biskupiji, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine,
Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012.,
Zagreb, 2013., str. 307-311.
92
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
skom jeziku u kojemu decidirano zabranjuje svakom svećeniku bilo
kakvu suradnju i pristupanje partizanskim i drugim organizacijama,
predvođenim Komunističkom partijom. To je obrazložio načelnim,
idejnim stavovima komunizma kao ideologije koja je neprihvatljiva
za kršćanstvo. U tom pismu on navodi:
»Komunizam je u suštini zao /pokvaren/« – Pijo XI. u svojoj
enciklici Divini Redemptoris od 19. marta 1937., te njemu nikakovu
pomoć ne smije pružati onaj, koji je pozvan da brani kršćanstvo i
gradjanski poredak od propasti. (Sravni i moju pastirsku poslanicu
od 1944. g. l. 18).
Namjesnik dakle Kristov nepogrešivo izjavljuje, da je komunizam bezbožnički i da mu nitko ne smije pomagati. Ovo vrijedi za
sve, a u prvom redu za svećenike, koji su dužni silom svoga svećeničkoga reda prednjačiti vjernicima i davati im primjer krepošću i
ispravnim djelovanjem. Koliko bi dakle teško griješio svećenik, koji
bi davao svoje ime ili pripomoć partizanskim organizacijama.«7
To je pismo, izvorno napisano samo na latinskom jeziku, trebalo služiti isključivo kao interna obavijest dijecezanskim svećenicima, ali je najvjerojatnije neki krčki svećenik predao pismo u partizanske ruke te su partizani na temelju toga pisma u biskupu Srebrniću vidjeli svoga neprijatelja kome će se zbog toga ubrzo osvetiti.8
Naime, nakon prve doktrinarne stavke Srebrnić u pismu navodi dobro znane činjenice ubojstava počinjenih od strane partizana u
Krčkoj biskupiji i drugdje. On piše:
»Ja sam uvjeren, da izmedju naših svećenika nema nijednog,
koji bi zaboravivši na svetu vezu prema Kristu i Crkvi, zaboravio
7
8
BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 100, Urudžbeni zapisnik Prezidijala 1943-1957., br. 258
od 17. X. 1944. Srebrnić je vlastoručno napisao: Svim svećenicima Krčke biskupije latinski pisana
poslanica, da nitko ne smije surađivati u odborima, društvima Partizana i N.O.O. jer je sve to,
kako činjenice dokazuju, u službi Kom. Partije Jugoslavije. Kazne suspenzije na neposlušne. Pri
dnu stranice Srebrnićeva je opaska: Primjerak okružnice od OZNE u Sušaku, ali porijeklom iz ž.u.
u Barbatu = Svojina i prijevod iz lat. u hrv. jezik, učinjen kod OZNE i za nju.
Prijevod toga pisma tipkopisom na hrvatskom jeziku čuva se u Zagrebu u Hrvatskom državnom
arhivu (u daljnjem tekstu: HDA), Arhiva NDH, Kutija 134., Dok. inv. br. 10.621 (za presliku tog
dokumenta zahvaljujem gđi Radosni Mihajić). Usp. također: Miroslav AKMADŽA, Oduzimanje
imovine Katoličkoj crkvi i crkveno-državni odnosi od 1945. do 1966. godine. Primjer Zagrebačke
nadbiskupije, Zagreb, 2003., str. 17. Autor knjige isti dokument nalazi u: HDA, Osobni fond Svetozara Rittiga, kutija 4.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
93
na fakat, što su partizani tri naša brata9 po svojoj samovolji okrutno
ubili i pravi pokolj počinili medju svećenicima drugih biskupija /
tako na primjer u ljubljanskoj biskupiji više od 30.000 laika i 40
svećenika (34 svećenika i 6 teologa) ubili/, i tako duboko pao, da
bi postao ne samo član pokreta, koji je u suštini zao, nego da bi taj
pokret svojom simpatijom, na najveću sablazan duša, unapredjivao
ili pružao pomoć.« Na kraju Srebrnić određuje kanonske kazne za
onog svećenika »koji bi se usudio dati svoje ime ma kom odboru ili
organizaciji partizanskoj«.10
Nije trebalo dugo čekati partizanski odgovor. Uslijedio je u
Primorskom vjesniku, glasilu Jedinstvene Narodno-oslobodilačke
fronte Hrvatskog primorja, u studenome 1944. u novinskom članku
pod naslovom »Svim izdajnicima domovine sudit će narod«,11 potpisanom od Jurice Kneza. Tamo se izvješćuje o tome kako je na III.
zasjedanju ZAVNOH-a to tijelo konstituirano u »Hrvatski narodni
sabor«, tj. »u zakonodavni i izvršni organ naroda i države Hrvatske«
u kojemu su, uz seljake i radnike, i »svećenici i profesori«. U nastavku članka iznosi se i javna prijetnja biskupu Srebrniću:
»Ovdje, usput, ćemo napomenuti i protunarodni rad krčkog
biskupa Srebrnića, koji već od početka NOB-e podmeće NOF-i komunističke ciljeve. On govori po švapsko-ustaško-četničkom receptu, da se NOP bori za ostvarenje komunističkih ciljeva, iako su mu
dobro poznate odluke II. zasjedanja AVNOJ-a i III. zasjedanja ZAVNOH-a, kojim su jasno izraženi ciljevi, za koje se bori NOF-a.
Tako je Srebrnić prije nekoliko dana poslao svim župnicima
krčke biskupije pismo, kojim je pokušao odvojiti svećenike-rodoljube od njihovog naroda. Gospodin Srebrnić bi htio, pod svaku cijenu,
da svoju prljavu, protunarodnu rabotu prikaže kao djelo svećenika
krčke biskupije.
Svećenici, koji su izabrani u odbore NOF-e, osudjujući njegov
izdajnički rad, poslali su nam to njegovo pismo, na latinskom i hr9
Bili su to svećenici Krčke biskupije: Jerko Čubranić, župnik u Banjolu na Rabu; Andrija Mavrinac,
župnik u Korniću na Krku; prof. Jerko Gršković, umirovljeni gimnazijski profesor.
10 HDA, Arhiva NDH. Vidi bilješku br. 8.
11 Jurica KNEZ, Svim izdajnicima domovine sudit će narod, u: Primorski vjesnik, god. II., 19. studeni 1944., br. 138, str. 2.
94
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
vatskom jeziku da se iznese pred širu javnost. Objavljujemo, zato,
ovdje, nekoliko doslovnih navoda iz tog Srebrnićeva pisma:
1.“Ako se koji svećenik nalazi među članovima kojeg partizanskog društva ili stranke, u tako zvanom Narodno-oslobodilačkom pokretu, taj je suspendiran od službe, ili ako je izvan službe,
suspendiran je od sakramenata (Kanon br. 2279). Ovo vrijedi, ako
kroz 8 dana, pošto je primio ovaj list, ne odstupi iz spomenute organizacije.“
2. “Pod suspenziju od dužnosti, ili ako je izvan dužnosti, pod
suspenziju od sakramenata spada svaki svećenik, koji sudjeluje u
gore navedenim organizacijama ili dopusti da se u te organizacije
upiše.“12
Komentirajući ove dvije točke, Jurica Knez nastavlja:
»Koliko je ovaj izrod, koji krnji čast i ugled biskupskih haljina,
pokvaren, dokaz je još i ovo. Zabranio je zvonjenje u crkvama, pod
izlikom, da se time partizanima prokazuju mjesta i položaji, na kojima se nalaze Nijemci. Zločine Nijemaca prema narodu i crkvi on ne
će da vidi. On se pravi da ne zna, da su Nijemci u Dobrinju zatvorili
ljude u zvonik i dinamitom ga razorili. Možda ne zna Josip Srebrnić,
da su Švabe na Krku zapalili sve škole? On sve to ne će da vidi. Ali
neka dobro znade da to vidi narod krčke biskupije, da to vide pošteni
i rodoljubivi svećenici krčke biskupije, koji se danas bore sa svojim
narodom za sretniju i ljepšu budućnost našega naroda, a protiv svih
narodnih neprijatelja, pa bili oni ogrnuti kakvom god odorom.
Dani, krvlju stečene, slobode su vrlo blizu. Ratnim zločincima
i njihovim pomagačima dani su odbrojeni. Njih čeka pravedni, ali
strogi narodni sud.«13
No i prije toga Srebrnićeva pisma od 17. listopada morala je
već biti neka prijetnja biskupu Srebrniću jer su na trodnevnoj Okružnoj konferenciji Kotarskog NOO-a za Hrvatsko primorje, održanoj
od 18. do 20. listopada 1944. u prostorijama KNOO-a Crikvenice,
sudionici i delegati KNOO-a Krka izvijestili: »Uhvatili smo pismo
12 Isto.
13 Isto.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
95
biskupa Srebrnića, kojim priznaje da je javno proglasio kako su ga
partizani osudili na smrt.«14
Očito je Srebrnićevo Pastirsko pismo za korizmu 1944., a napose okružno pismo svećenicima od 17. listopada iste godine, postalo predmetom preispitivanja u višim političkim strukturama nove
partizanske vlasti. To je vidljivo iz toga što je još početkom 1945.
godine partizanska vlast pokušala biskupa Srebrnića pridobiti za
sebe. Taj je posao prepustila mons. dr. Svetozaru Rittigu, visokom
političkom predstavniku nove vlasti. U tom je vidu 20. veljače 1945.
godine dr. Svetozar Rittig, potpisan kao umirovljeni župnik Sv. Marka u Zagrebu, izdao jednu malu brošuru pod naslovom: Odgovor
Krčkom Biskupu na njegovu osudu Narodno Oslobodilačkog Pokreta. Ta je brošura bila naslovljena na početku teksta – Braći svećenicima Federalne Države Hrvatske!, a tiskana je u Zadru.15 Bilo je
to svojevrsno upozorenje i pamflet protiv biskupa Srebrnića, ali i
jasna prinuda svakom katoličkom svećeniku, jer je na zadnjoj stranici bio otisnut obrazac Izjave koja je trebala biti osobno potpisana i
datirana, kojom se iskazuje »vjernost i odanost velikom političkom
djelu Maršala Tita i njegovih drugova«.16 Ova izjava, koja se doima
u stilu poznate prisile kojom je, za vrijeme Francuske revolucije,
francuski kler bio primoran potpisati zakletvu vjernosti revoluciji,
očito je ukazivala na smjer da je i sam Narodno-oslobodilački pokret
djelo Komunističke partije Jugoslavije i jugoslavenskih komunista
koji su gradili novu »Demokratsku i Federativnu Jugoslaviju«, a
svojim vlastoručnim potpisom potpisnik bi postao »član Jedinstvene
14 Usp. Petar STRČIĆ, Zapisnici sjednica Okružnog narodnooslobodilačkog odbora za Hrvatsko
primorje 1943-1945. godine, Rijeka, 1975., str. 231. Kao delegati KNOO-a Krk sudjelovali su:
Josip Crnčić, Nikola Filinić i Marija Galjanić (AFŽ).
15 /Svetozar RITTIG/, Odgovor Krčkom Biskupu na njegovu osudu Narodno Oslobodilačkog Pokreta, umnožio Okružni odbor JNOF-e Hrvatske – Zadar – Štamparija „Vijesti“, Zadar, 1945.
16 Isto, str. 15. Evo cjelovitog teksta Izjave:
Svijestan sam velikih događaja koji su se zbili i još uvijek zbivaju u krajevima hrvatskoga i ostalih
užnih (sic!) slavenskih naroda.
Iskazujem vjernost i odanost velikom političkom djelu Maršala Tita i njegovih drugova.
Želim biti član Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte, raditi na obnovi i izgradnji naše domovine i za veliku budućnost nove Demokratske i Federativne Jugoslavije, bratske i ravnopravne
zajednice svih Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca i Makedonaca.
Dne…
Potpis
96
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Narodno-oslobodilačke fronte...«17 Danas, s povijesne udaljenosti,
smijemo primijetiti da je tada Srebrnić pravo prosudio smjer Narodno-oslobodilačkog pokreta, koji je doista bio vođen po direktivi Komunističke partije Jugoslavije koja se, doduše, izvanjski predstavljala u demokratskom svjetlu, premda je od prvih početaka radila
na uspostavi »diktature proletarijata«, odnosno diktature KPJ, kao
jednopartijskog represivnog sustava prema svima koji ne misle kao
oni. Ali je i Rittig, u veljači 1945., kad su još vojne operacije bile u
tijeku, bio uvjeren »da nova demokratska i federativna Jugoslavija
po temeljnim načelima svoga Ustava nije komunistička država«. I
doista, kad su se onda, kao i danas, iščitavali ti povijesni dokumenti
iz Bihaća, Otočca, Plitvica, Jajca, Topuskoga, Beograda i drugdje,
nije se moglo ni po čemu nazrijeti komunistički sustav, koji je tada
duboko bio prikriven pod plaštem demokratskih fraza i parola, ali je
očito duboko bio u svijesti onih koji su znali da, kao članovi KPJ,
smiju nasilno nastupiti prema svemu i svakomu koji im stoji na putu
realizacije njihovih zamisli. Jedan od tih koji im je smetao bio je
očito i biskup Srebrnić.
Srebrnićevo uhićenje i zatočeništvo u Grižanama
Doista, nije trebalo dugo čekati da dođe do toga dana i suda.
Naime, dva dana nakon oslobođenja Krka, tj. 19. travnja '45., nova
je vlast odvela biskupa Srebrnića u nepoznatom pravcu jer Rijeka
još nije bila oslobođena. Srebrnićev najbliži suradnik mons. Mate
Polonijo u svom autobiografskom rukopisu o odvođenju biskupa
Srebrnića piše:
»Polonijo je često za duže ili kraće vrijeme u svojstvu biskupskog delegata zamjenjivao odsutnoga Srebrnića. (…) Slučaj je nadošao dva dana po oslobođenju (17. IV. 1945.), jer je već 19. travnja
1945. po podne bio silom odveden preko Šila u konfinaciju u Bribir
i poslije nekog vremena prebačen na Sušak, gdje je ostao interniran
u samostanu čč. sestara sv. Križa sve do dana 19. rujna 1945., kad
je nakon mučnih ispitivanja bio bez procesa pušten na slobodu.«18
17 Isto.
18 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 12.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
97
Zanimljivo je da Mate Polonijo nije bio siguran gdje je odveden Srebrnić jer nije bio odveden u Bribir nego u Grižane i pritvoren u tamošnjem župnom stanu kao što to navode partizanski izvori.
Međutim, Srebrnićev drugi bliski suradnik mons. Ivan Žic o
tom istom događaju ostavio nam je detaljnije i preciznije podatke.
On piše:
»U biskupiju došla vojska, pregledala biskupiju. Dali su vojsci
jesti i piti, ali vojska se nije dirala ni u biskupa ni u ukućane.
Dne 18. travnja narodne vlasti (zastupnici OZNE) odredili
su Preuzvišenom biskupu Dr. Josipu Srebrniću kućni zatvor. Samo
meni bilo je dozvoljeno da mogu u biskupiju do njega. Ja sam kroz
dan upozorio Preuzvišenoga, da bi u najmanju ruku mogao biti odveden nek uredi svoje stvari i da bude na sve spreman.
Dne 19. travnja 1945. došao je kasniji šef Ozne na Sušaku Vladimir Nikšić, Ivan Galjanić, tajnik Kotara i nekoji drugi, da se biskup
spremi i ode. Ja sam rekao, da to tako ne može biti, da moram pozvati Kaptol, jer biskup mora predati upravu biskupije. Dozvoli, da
pozovem Kaptol. Brzo došli kapitularci i svećenici (Polonijo Mate,
Volarić Franjo, Milovčić Mate, Gršković Ivan, Šabalja Pavao, Bolonić Mihovil i ja). Sve smo učinili, da bismo uvjerili njih o nevinosti
biskupovoj, ali su mu oni predbacivali suradnju s okupatorom radi
nekih okružnica, koje su bile izdane, da se očuva svećenike daleko
od politike i ratne odgovornosti. On je morao otići. Odveli ga autom
u 18 sati preko Šila na Crikvenicu u Grižane, gdje je bio interniran
kod župnika. (…) Na putu prati Preuzvišenoga kanonik Gršković.
A biskupijom upravlja sede impedita po dekretu biskupovu mons.
Mate Polonijo, prepozit.«19
Pri kraju svoga višednevnog boravka u Grižanama, u zaleđu
Crikvenice, biskup Srebrnić doživio je prvi, zacijelo inscenirani, brutalni verbalni i fizički napad. Dogodilo se to 30. svibnja, prigodom
njegova odvođenja iz Grižana u riječki zatvor. Tako Primorski vjesnik, glasilo Jedinstvene Narodno-oslobodilačke fronte Hrvatskog
primorja, 3. lipnja 1945. donosi zacijelo iz prve ruke, od očevidca,
izvješće o onome što se događalo u Grižanama, ispred župnog stana
19 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika župe Stara Baška (rukopis), str. 146-147.
98
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
gdje je bio pritvoren Srebrnić. Nepotpisani člankopisac, najvjerojatnije Jurica Knez, zadužen za »slučaj« biskupa Srebrnića, koji je
pisao o Srebrniću u studenome 1944. godine, započinje svoje izvješće prijetnjama tamošnjega mnoštva: »Van s banditom – ne ćemo da
nam zlotvori u popovskoj mantiji kaljaju naše poštene svećenike –
dolje sluga i suradnik okupatora Srebrnić!«20 Uvjeren u Srebrnićevu
krivnju, javlja da je »došlo s otoka Krka nekoliko žena, čiji su muževi i braća stradali u tim racijama« i okomile se silovito na biskupa
Srebrnića, te je tako »narodna vlast poduzela mjere da istoga prebaci
na sigurnije mjesto i to kao zatvorenika, dok se ne provede istraga
za sva zločinstva i nedjela, koja je Srebrnić počinio protiv našeg
naroda i Pokreta«. Tada se »sav bijes razjarenog naroda srušio (se)
na zmijsku glavu krvavog pastira. Smrdljiva jaja, pjesak i kamenje,
kletve mladih udovica i starih majki, koje su ostale bez svojih milih,
padale su kao pravedna kazna po onome, koji je u ime Boga pozivao
krvoločne Švabe i ustaše na borbu protiv partizana.« (…) »Proklet
neka si crni zlotvore…, radi tebe, gade, poginuo je moj brat…, pješice neka ide bandit, a ne sa autom…, smrt Srebrniću – vikala je masa
i probijala kordon oko auta… pljujući mu u lice.«21 U autentičnost
toga izvješća ne moramo sumnjati. Jedino je budni pratitelj tih zbivanja pop Ivan Žic – Rokov u svom zapisu pridodao da na tom skupu
nije sudjelovala ni jedna žena s otoka Krka!22
Vijest o Srebrnićevu uhićenju i maltretiranju, unatoč novonastaloj, političkoj i blokovskoj podijeli svijeta nakon Drugoga svjetskoga rata, doprla je i do Vatikana. Rimski isusovački časopis La
Civiltà Cattolica, vrlo dobro obaviješten o zbivanjima u Crkvi širom
svijeta, potanko je i detaljno 1954. godine opisao čitav tijek Srebrnićeva uhićenja i maltretiranja. Očito je to napisano na temelju nekog
potankog priopćenja o zbivanjima s biskupom Srebrnićem. Budući
20 Narod je dostojno ispratio Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. III., Rijeka, 3. lipnja 1945., br. 156,
str. 2.
21 Usp. Isto.
22 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 146-147. Kroničar je zapisao: »Tamo mu
se htjelo prirediti u lošem ambijentu zlostavljanje. (…) Dne 29. travnja (sic! – lapsus!) u Grižanama priređuju biskupu demonstraciju same raskalašene žene, kad su ga imali odvesti u Sušak u
zatvor. Poče ga i tvarno napali i ćuškali. On je dotičnoj rekao: „Što sam ti učinio?“ – Oni su htjeli
prikazati, da su sudjelovale otočanke, kojima su poginuli muževi od Njemaca, ali u stvari nije
sudjelovala ni jedna otočanka.«
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
99
da to izvješće nadopunjava ono što je dosad napisano o Srebrnićevu
uhićenju, donosimo ga sažeto u hrvatskom prijevodu:
»Za mons. Josipa Srebrnića, biskupa krčkoga, zlostavljanja su
započela prije drugih biskupa u Hrvatskoj. On je bio uhićen u svojoj
rezidenciji u Krku 18. travnja 1945. Drugog dana mu je priopćena
odluka da će biti interniran u Grižanama, jednom selu otprilike 6 km
udaljenom od Crikvenice. Još u tijeku pretraživanja zgrade biskupskog dvora on se već morao uputiti s onima koji su ga došli uzeti:
prvu je noć proveo u nekoj sobici (tal. bugigattolo) u Crikvenici, a
20. travnja uvečer doveden je u Grižane. U međuvremenu ga je partizanski Primorski vjesnik klevetao i vrijeđao na najodurniji način.
Zatim je 30. svibnja inscenirana protiv njega jedna demonstracija,
na kojoj su se posebno isticale svom žestinom neke žene koje su za
tu prigodu došle iz drugih krajeva. I dok je tajna policija odvodila
biskupa Srebrnića da ga ukrcaju na jedno vozilo (camionetto), ove
su ga vrijeđale, napadajući ga kamenjem, gnjilim jajima, pijeskom,
pljujući i udarajući ga, izbivši mu šešir s glave. Ova paklena scena
– nastavlja izvješće – trajala je dobrih četvrt sata, dok su u međuvremenu čuvari reda to ravnodušno promatrali i čekali da mnoštvo iskali svoj bijes (tal. sfogasse i suoi bestiali istinti). Dok se vozilo polako
kretalo prema novom odredištu, nastavljali su bacati kamenje prema
biskupu kome je uz bok stajao jedan milicioner s automatskom puškom uperenom prema biskupovoj glavi. Kad je stigao na Sušak,
odveden je u zatvor i tamo je zatvoren u jednoj vrlo uskoj ćeliji koja
je već bila ispunjena drugim zatvorenicima, i k tome vrlo blizu zahodima, kojima se u nuždi služilo preko dvije stotine osoba: tako da
je smrad i metež bio nepodnošljiv. Dana 7. lipnja odveden je u jedan samostan; ali i tu je sedamdesetogodišnji Biskup bio podvrgnut
strogom nadzoru i nije bio pošteđen raznih neugodnosti i ponižavanja. Bio mu je uskraćen brijač i najosnovnija mogućnost obavljanja
osobne higijene, premda je bio pun životinjskih nametnika pokupljenih zbog nehigijenskih uvjeta tijekom prethodnog zatočeništva u
zatvoru; ni liječnik mu nije bio dostupan da bi se liječio od lišaja na
100
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
koži lica (dall'erpete).«23 Tako La Civiltà Cattolica izvještava o tim
prvim danima poraća biskupa Srebrnića.
Srebrnićevo pak preseljenje iz Grižana u Rijeku Ivan Žic Rokov u nastavku svoje kronike ovako spominje:
»Dne 30. V. 45. bio odveden iz Grižana po šefu OZN-e Nikšiću uz demonstracije, u zatvor u Sušak, a onda u zatvor kod časnih
SS. Sv. Križa u Sušaku. Tu je mogao i misiti. Bio češće ispitivan. Pismeno je uspio dokazati svoju nevinost i objasniti radi čega je morao
pojedinu stvar učiniti ili napisati.«24
Medijsko-propagandno blaćenje biskupa Srebrnića
Bilo je to pomno zamišljeno i izvedeno preko tadašnjih novina, a ponajviše u Primorskom vjesniku koji se raspačavao u Rijeci
i primorju. Upravo 30. svibnja 1945., tj. onog istog dana kada je
Srebrnić fizički napadnut u Grižanama, pojavio se prvi uvodni članak u Primorskom vjesniku, glasilu JNOF-a Hrvatskoga primorja,
pod naslovom U haljini biskupa, potpisan od Jurice Kneza.25 Tu ga
već člankopisac oslovljava banditom, zbog njegova »protunarodnog
rada«. Srebrnić je za njega bio »nečovjek« koji je u suradnji s okupatorom napravio toliko zla »našem narodu«, posebno »napaćenom
narodu otoka Krka«. Perfidna je pak bila konstrukcija i optužba kojom člankopisac stavlja na teret Srebrniću čak i rušenje zvonika u
mjesecu kolovozu 1944. godine u Dobrinju, pri čemu su bili u velikoj
neposrednoj opasnosti taoci koji su u njemu bili pritvoreni od strane
Nijemaca. Člankopisac dakle i to stavlja Srebrniću na teret budući
da su se u njegovoj kancelariji »pripremali svi ti paklenski naumi jer
„sve akcije (…) bile su pripremane u njegovoj prisutnosti, tj. prema
njegovim direktivama, rukovodile se iz Srebrnićeve kancelarije«.26
Sljedeći članak u nizu, prije spomenut, ali nepotpisan, pojavio
se 3. lipnja 1945. pod naslovom Narod je dostojno ispratio Srebrni23 Iugoslavia – Nostra corrispondenza, u: La civiltà cattolica, 105 (1954.), sv. I., str. 721-722.
24 BAK, Kronika…, str. 148. Svi dosadašnji pisani izvori spominju da je Srebrnić bio iz Grižana
preseljen u zatvor na Sušaku. Međutim, prema svemu sudeći, bio je to zatvor u Rijeci, u vrijeme
talijanske okupacije u ulici Via Roma, a danas u ulici Žrtava fašizma, pokraj riječke katedrale.
25 Jurica KNEZ, U haljini biskupa, u: Primorski vjesnik, god. III., Rijeka, 30. svibnja 1945., br. 154,
str. 2.
26 Isto.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
101
ća, u kojemu se potanko opisuje inscenirani napad na biskupa Srebrnića u Grižanama. Taj isti ili sličan članak prenio je i list Naprijed.27
Nakon polugodišnje stanke, početkom siječnja 1946. počela
je nova serija novinskih napada na biskupa Srebrnića. Prvi u nizu
pojavio se pod naslovom Dokumenti govore o protunarodnom radu
biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića.28 Člankopisac uvodno konstatira: »Naš se je list u toku svoga izlaženja već više puta imao prilike
pozabaviti tim predstavnikom visokoga klera«,29 a zatim analizira
četiri Srebrnićeva pisma, od kojih je prvo uputio u travnju 1941.
svećenicima i vjernicima svoje biskupije, u kojemu, nakon talijanske okupacije Krka, priznaje i veliča jedino NDH, tj. hrvatski suverenitet, kao jedinu legitimnu vlast nad otocima njegove biskupije.
Učinio je to nauštrb Talijana, kako će on to usmeno i pisano izložiti
OZNA-i.30
Nakon dva dana, u sljedećem broju pojavljuje se nova optužba
pod naslovom: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju.31 I na ovu optužbu, temeljenu na Srebrnićevu pismu od 6. ožujka
1944. kojim traži od svojih svećenika da mu jave sva relevantna zbivanja u župama kako bi na temelju tih podataka mogao intervenirati,
Srebrnić izričito odgovara i daje svoje tumačenje u pisanoj obrani
pred OZNA-om.
I treći članak u nizu uslijedio je pod naslovom Biskupa Srebrnića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvo27 Usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, reprint izd., Beograd, 1986., str. 960. Citirajući članak
»Istina o radu krčkog biskupa Srebrnića« iz novina Naprijed od 9. lipnja 1945., Novak eufemistički piše: Kad je (Srebrnić, moja op.) jednog dana došao u Grižane, i odsjeo kod domaćeg
župnika, skupio se narod oko župnikove kuće i stao je demonstrativno zahtijevati, da se biskup
udalji iz mjesta. „Ne ćemo izajnika u poštenoj svećeničkoj kući! Van s njime!“ – vikao je ogorčen
narod, spreman da mu na mjestu sudi. Blagodareći partizanskim, narodnim vlastima nije došlo do
krajnjega. Ali, ovime je narod dao najbolju ocjenu o biskupu, ne samo u Grižanima, već i za cijelu
krčku dijecezu.
28 Dokumenti govore o protunarodnom radu biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2. Vrlo je indikativno da je beogradska Politika
već 4. siječnja 1946. donijela članak: Protivnarodni rad biskupa Krčkog dr. Josipa Srebrnića. Usp.
Viktor NOVAK, Magnum crimen, str. 565.
29 Dokumenti govore…, u: Primorski vjesnik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2.
30 Vidi prilog na kraju ovoga članka.
31 U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti
špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja 1946., br. 249, str. 2.
102
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nika u Dobrinju po Nijemcima.32 Opet se u ovom članku pojavljuje teza o Srebrnićevoj krivnji zbog njemačkog miniranja zvonika u
Dobrinju na Stipanju 4. kolovoza 1944. godine. Srebrnićevu obranu
autor članka smatra lažnom i uspoređuje ju s pokoljem poljskih časnika u Katinskoj šumi koji su, prema pisanju sušačkih novina, izveli
Nijemci, ali ih sada, propagandno i lažno, pripisuju Sovjetima!33
U sljedećem broju Primorskog vjesnika opet se autor članka
vraća onome što je Srebrnić pisao u listopadu 1944., tj. okružnom
pismu upućenom svećenicima na latinskom jeziku o nemogućnosti
suradnje s društvima i pokretima koji su predvođeni komunističkom
ideologijom. Članak je naslovljen: Biskup Srebrnić zabranjivao je
svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom pokretu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagrebu.34
Posljednji u nizu velikih novinskih članaka koji su uzeli na
nišan biskupa Srebrnića tiskan je pod naslovom: Sve se više množi materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijanskošvapskog sluge biskupa Srebrnića.35 U ovome članku autor, uz dosadašnju Srebrnićevu korespondenciju s raznim okupacijskim i drugim strukturama onoga vremena, donosi i »odjeke iz naroda« te u
cijelosti donosi pismo krčkog partizana Stipe Drpića od 15. siječnja
1946. i njegovu prosudbu Srebrnićeva djelovanja za vrijeme talijanske okupacije.36
Sve ove novinske članke u Primorskom vjesniku protiv biskupa Srebrnića, od kojih su neki potpisani, prema stilu pisanja i idejnoj
32 Biskupa Srebrnića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvonika u Dobrinju
po Nijemcima, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 13. siječnja 1946., br. 250, str. 2.
33 Isto. Autor članka, najvjerojatnije Jurica Knez, ovako to opravdava: Ovo je još jedan dokument
koji očigledno potvrdjuje, kako su fašisti znali da falsificiraju činjenice, koje su onda upotrebljavali u svoju korist. Isto onako kako su iskrenuli istinu u poznatom slučaju Katinske šume, kad su svoje
vlastite zločine htjeli pripisati sovjetskim vojnicima, tako i ovdje vidimo kako su prisilili župnika,
da potpisuje izjave koje su oni sami sastavili.
34 Biskup Srebrnić zabranjivao je svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom pokretu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagrebu, u: Primorski vjesnik, god.
IV., Sušak, 16. siječnja 1946., br. 251, str. 2.
35 Sve se više množi materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko-švapskog sluge
biskupa Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 25. siječnja 1946., br. 255, str. 2.
36 Isto.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
103
misli vodilji, smijemo pripisati Jurici Knezu, partizanskom prvoborcu i jednom od organizatora ustanka u Hrvatskom primorju.
Srebrnićeva obrana
Tijekom ovog višemjesečnog zatočeništva i ispitivanja OZNA
je primorala biskupa Srebrnića, ili se pak sam potrudio, napisati
svoju obranu o svom djelovanju i pothvatima za vrijeme i tijekom
Drugog svjetskog rata, o njegovim odnosima s Talijanima i kasnije
s Nijemcima. To je prava, mala apologija, u stilu starokršćanskih
apologija pro vita sua, gdje Srebrnić iznošenjem detaljnih činjenica
opravdava svoje vladanje i postupanje, nazivajući taj način djelovanja taktikom »akomodacije«, zahvaljujući kojoj je spasio na stotine
života ugroženih otočana. No to je tema za sebe i ujedno svjedočanstvo čovjeka koji je u potpunosti živio za Boga i za ugrožena čovjeka. A što se tiče Srebrnićeva zauzimanja za ugrožene Krčane tijekom
Drugoga svjetskog rata, mons. Ivan Žic Rokov bilježi:
»Na ovom mjestu moram istaknuti kao očevidac i onaj, koji
sam bio u neposrednoj blizini, da se je biskup Srebrnić za vrijeme
rata neprestano zauzimao za naše ljude kad su bili internirani ili progonjeni od Talijana ili Nijemaca. Njegova zasluga je da je bio poboljšan postupak u logoru u Rabu, gdje je pogibalo na hiljade ljudi.
Kasnije za vrijeme Nijemaca (od 13. XI. 1943 – 17. IV. 1945) upravo
su ga ljudi opsjedali, da bi im intervenirao za njihove zarobljenike,
odvedene ili za oduzete stvari. Mi smo imali pune ruke posla za prikupljanje i bilježenje podataka, a biskup je onda njemački pisao. Već
nije mogao ni odoliti (sic!). Ni na ručak nije mogao više puta, jer se
je radilo o vrlo hitnim slučajevima, da se spasi ljude dok nisu odvedeni od otoka. Jednom je uspio spasiti oko 100 Puntara već odvedenih na Rijeku, drugi puta preko 60 djevojaka, koje su zatvorene u vili
Kirinčić u Krku čekale, da budu odvedene. Za njih se je najodlučnije
zauzeo i spasio ih. Mnogo pojedinaca uspio spasiti, a isto i blago i
robu. Uspio, da nije u Krku obala bačena u zrak itd. Uvijek nije mogao uspjeti, ali on se zauzimao za sve, pa i za one, za koje je znao,
da su komunisti. Tako, da su mu Nijemci predbacivali, da je partizan
ili donašali protivne dokaze od onoga što je on iznašao i sramotili
104
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ga. Zato je okružnicom pozvao svećenike, da ga o svemu točno informiraju, da može pravilno udesiti obranu u pojedinom slučaju.37
Dogodilo se više puta i to, da su mu Nijemci pisma jednostavno
poderali i bacili nepročitana u koš, jer već im ga je bilo dosta. U posljednje vrijeme zbog nesigurnosti i nemogućnosti vožnje po moru
(išli su samo vojnički motori katkad po noći!) i radi nemogućeg željezničkog prometa otok je gladovao. Aprovizacija nije dolazila. On
se je zauzimao, te išao čak po noći vojničkim motorima na Rijeku,
da moli pomoć za ljude, a na koncu dobio je, da je sudjelovao s
Nijemcima!«38
Među brojnim poznatim datostima iz ovoga navoda Ivana
Žica treba spomenuti aprovizaciju hrane u ratno vrijeme za izgladnjelo stanovništvo. Naime, Žic smatra Srebrnićevo zauzimanje za
izgladnjelo stanovništvo otoka Krka odvažnim, herojskim djelom,
međutim, ne vodi računa o time da su upravo partizani u to vrijeme
priječili da hrana dođe do izgladnjela pučanstva, i to je bio dio njihove vojne taktike. Partizani su, naime, računali da će u otežanim životnim prilikama lokalno stanovništvo iz ogorčenja još više zamrziti
okupatora i masovnije se priključiti njihovu pokretu.39
Vijest o Srebrnićevu uhićenju doprla je, naravno, i do njegove
najbliže rodbine. Iz pisma koje je biskup Srebrnić uputio svojoj rođenoj sestri proizlazi njegovo uvjerenje da mu život visi o samovolji
onih koji su ga uhitili i da svakog časa može biti ubijen, ali također i
njegovo potpuno predanje u Božju providnost. To kratko oproštajno
37 To isto Srebrnićevo pismo od 6. ožujka 1944. godine u Primorskom vjesniku sasvim je drugačije
ocijenjeno. Usp. članak: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od
svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja
1946., br. 249, str. 2.
38 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 147-148.
39 U Baški na otoku Krku, kako bi spriječili podjelu pristigle aprovizacije izgladnjelom stanovništvu,
partizani su hladnokrvno likvidirali općinskog načelnika Zvonimira Grandića, inače simpatizera
NOP-a, koji je imao sina Zvonimira, dobrovoljca u partizanima! Usp. Franjo VELČIĆ, Tko je i
zašto ubio bašćanskoga načelnika Zvonimira Grandića?, u: Kvarnerski vez, god. 11., rujan 2007.,
str. 21. U Dalmaciji je zbog takvog »makijavelističkog« pristupa jedan partizanski vođa žalio što
talijanski fašisti nisu kao odmazdu pogubili u Primoštenu više mještana. Usp. Ante SKRAČIĆ,
Mučenici i žrtve u Šibenskoj biskupiji, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja
2012., Zagreb, 2013., str. 411.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
105
pismo na slovenskom jeziku nema potrebe prevođenja i donosimo
ga u cijelosti:
Draga moja sestrica!
Iz srca te pozdravljam. Jaz mislim na te, jaz molim za tebe. Ne
bodi preveč žalostna! Išči toložbo pri Mariji in Jezusu. Oni ti bodo
dali mir in pomoč, in videli se bomo pri njih v svetih nebesih. Jaz
sem že pri njih. Jezusu sem hotel vedno služiti; Njemu ostati zvest
do smrti; Njega sem ljubil; Njega sem branil; od Njega odbijal nevarnosti, ki so žugale nesmrtnim dušam. Zato ponižno upam, da me
ne bo (1r-v) zavrgel, ampak sprejel k sebi. Tam bom tudi tebi, draga
dobra sestrica, prostorček pripravil. Zato bodi mirna.
Pozdravi Marijo, Franceta in Štefana in Lucijo in Albina in
vse člane njihovih družin. Budimo vedno skupaj v Bogu, da se v
Bogu pri naših dobrih stariših zopet najdemo.
Od srca te še enkrat pozdravljam in te v slovo pljubljam in ti
dajem svoj blagoslov
u Presv. Srcu Jezusovem
odani ti brat
+ Jožef, škof.
Sušak, 28. VII. 1945.40
Srebrnićevoj sestri, koja se kao domaćica brinula za svoga brata i kad je bio krčkim biskupom, uputio je utješnu riječ i senjskomodruški biskup dr. Viktor Burić. Očito je bio zamoljen od biskupa
Srebrnića da se javi i utješi njegovu sestru i rodbinu koji zasigurno
od travnja mjeseca nisu imali nikakvih vijesti o njemu. Donosimo i
pismo biskupa Burića Srebrnićevoj sestri.
Velecijenjena gospođo!
Znam, da ste u velikoj brizi za svoga brata, preuzv. g. biskupa,
pa Vam zato upravljam nekoliko riječi.
Razumijem Vašu bol, kad znate, da je želio i činio ljudima
samo dobro. I jer je to činio radi Boga, zato ni u ovim kušnjama nije
izgubio duševne vedrine i pouzdanja u Gospodina. On sve gleda u
40 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3.
106
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
svrhunaravnom svijetlu. Posve je odan u volju Božju i uvjeren je, da
će njegove patnje biti samo od duhovne koristi njegovim vjernicima.
Kad je on ovako smiren i predan u volju Božju, nemojte se ni
Vi odviše žalostiti i uznemirivati za njegovu sudbinu. Gospodin je
onaj, bez čije volje i pripuštenja ništa se ne događa. Kad nam on
daje da trpimo, tada ima pred očima samo veće dobro naše ili našega bližnjega. Pa tako je i Vaš g. brat pod posebnom zaštitom Božje
Providnosti, koja će sve udesiti za njegovo i njegovih vjernika dobro.
Mnogo se za njega molimo i ja sam uvjeren, da će ove molitve
uskoriti čas, da će opet moći nastaviti svoj revni nadpastirski rad.
Preporučam se u Vaše molitve te Vas mnogo pozdravljam.
U Kristu odani
+Viktor Burić, biskup41
Biskup Srebrnić je, dakle, nakon devet dana provedenih u riječkom zatvoru bio interniran u kućni pritvor kod sestara svetoga
Križa na Sušaku. Tu je također bio pod strogim nadzorom, ali mu je
bilo dopušteno služenje sv. mise u njihovoj crkvi. Tamo je Srebrnić
napisao svoju opširnu obranu, obrazlažući potanko svoje djelovanje
tijekom talijanske i njemačke okupacije. Tu je obranu, vlastoručno
napisanu i potpisanu, datirao 14. lipnja 1945. godine i prijepis iste
čuva se u pismohrani Krčke biskupije.42 U isto vrijeme sustavno su
ga napadali u Primorskom vjesniku s ciljem da ga omraze među primorskim pučanstvom i da time ujedno spreme teren za sudski progon. Međutim, u rujnu mjesecu, tj. nakon punih pet mjeseci istražnoga zatvora, došlo je do njegova oslobađanja i puštanja iz pritvora bez
suđenja i osude. Iz Kabineta predsjedništva Narodne vlade Hrvatske
Srebrnić je primio dopis kojim je oslobođen i omogućeno mu je slobodno kretanje:
Kabinet Pretsjedništva
Narodne vlade Hrvatske
Broj Kab 87/45
Zagreb, 24. IX. 1945
41 Isto.
42 Usp. BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/5.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
107
Preuzvišeni gospodine Biskupe,
Po naredjenju Pretsjednika Narodne vlade Hrvatske današnjim danom se ukida odluka o Vašem kućnom pritvoru.
Odlukom Ministra unutrašnjih poslova Savezne vlade od 4. IX.
o.g. ukidaju se ograničenja za kretanje, pa prema tome nema zapreka za slobodno putovanje.
Izvolite primiti izraze mog odličnog poštovanja
Po ovlaštenju Pretsjednika
narodne vlade Hrvatske:
Šef kabineta:
(Nečitljiv vlastoručni potpis)
Gosp. biskupu
Dr. Josipu Srebrniću –
Krk43
Kad je Srebrniću priopćeno da je slobodan i da se može slobodno kretati, nije Srebrnić pošao u Krk odmoriti se i oporaviti od
ove verbalne i medijske torture već je sutradan odmah otputovao u
Zagreb, gdje je u tijeku bilo zasjedanje biskupa o aktualnim pitanjima Crkve i naroda. Mons. Ivan Žic, koji je bio u Zagrebu na konferenciji kao predstavnik Krčke biskupije, ovako bilježi:
»Od 16. IX. 45. do 23. IX. držale su se biskupske konference
u Zagrebu. Ja sam bio poslan od strane naše biskupije kao referent.
Dne 19. IX. bio je biskup pušten i 20. IX. došao na konferencije. Mislili su, da će biti sada sluga, ali on je biskup. Dne 27. rujna
vratili smo se zajedno preko Vrbnika u Krk.«44
No dani i mjeseci koji su slijedili nisu bili ništa lakši od ovih
minulih. OZNA ga je pratila u stopu. I ono što se nisu usuđivali izvesti u malenom Krku, to su inscenirali u gradu – Sušaku. Znali su da
ga tamo neće imati tko braniti. Njegov tajnik Ivan Žic bilježi:
»Dne 14. XI. 1945. biskup ide po poslu u Sušak. Sutra dan dne
15. XI. nekolicina nahuškane omladine napade ga tvarno u župnom
uredu na Sušaku razbivši vrata. Tukli su ga repama, tako da mu je
43 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3.
44 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148.
108
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
jedno oko bilo zatvoreno od udaraca. Nije ipak stradao. Bile zvane
u pomoć vlasti, ali svaki se ispričavao i omladini je bila prepuštena
sloboda. Dne 16. XI. vratio se u Krk.«45
Početkom nove, 1946. godine počeli su novi napadi na biskupa Srebrnića. Poticane medijsko-novinskim optužbama i blaćenjem,
započele su organizirane demonstracije, popraćene razbijanjem prozora biskupskoga dvora, šaranja i ispisivanja uvredljivih izraza i parola po zidovima i slično. Očevidac Mate Polonijo bilježi:
»Drugi se je put Srebrnić svojevoljno tajno udaljio iz Krka na
večer dana 20. siječnja 1946. i sklonio se do 3. veljače u samostan
oo. Trećoredaca na Glavotoku, jer je već 6. siječnja iste godine bio
načuo, da se proti njemu organizira velika demonstracija i navala na
biskupsku palaču i njegovu osobu. To se je zbilo sutradan dne 21.
siječnja 1946. na večer, kada su uz veliku galamu i prijetnje bili kamenicama polupani prozori biskupskog dvora. Bojeći se najgorega
imenovao je Polonija već 6. siječnja 1946. svojim generalnim vikarom in spiritualibus et temporalibus, što je na Polonijev zahtjev dne
22. siječnja u Glavotoku izmijenio u delegaturu, koju je ponovio u
Krku dne 22. kolovoza 1946.«46
I dok Polonijo tako faktografski piše, mons. Ivan Žic, koji je
Srebrnića osobno pratio u bijegu, uz nemali rizik i pretrpljeni strah,
to detaljno bilježi:
»Dne 20. I. 1946. doznao sam da kane Preuzvišenome demonstrirati, pače izvesti ga na ulicu, maltretirati, a možda i linčati. U tu
svrhu, da su nekoji tražili civilna odijela. Upozorio sam biskupa i odmah odlučili smo, da ga pratim na Glavotok. Bio je već prvi sumrak.
Izašli smo iz Krka neopazice prema Linardićima kamo smo stigli iza
9 sati u noći. Tama. Put nešto malo posut snijegom. Biskup starac.
Često je posrtao, pao na lice. Ozljedio lice i nos. Ja sam ga pod ruku
vodio. Išli smo tiho kroz sela Linardići, Milohnići, Brzaci, jer smo se
bojali, da nas tko ne opazi. Zato smo i zatezali, pa smo stali na putu
oko 4 sata. Bilo je vrlo napeto putovanje, a i opasno, jer ako bi nas
bili zapazili lako se moglo dogoditi, da nas gdje iza gromače neki
45 Isto.
46 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 12-13.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
109
strelja. Toga smo bili svjesni. Bog nas čuvao. Biskup ostao nekoliko
dana u Glavotoku u Trećoredskom samostanu, a ja sam se sutradan
vratio.
Dne 21. siječnja 1946. na večer stvarno povedoše nekoji đake
u demonstraciju i bacaše kamenje u prozore, nekoje i razbiše s morske strane i sa strane grada. Težega nije bilo, jer narod nije bio za
takve stvari!«47
Koliko je Srebrnić bio tvrd orah za novu vlast, svjedoče i događaji koji su se zbivali u Rijeci. Naime, u Rimu je 10. studenoga 1949. godine krčki biskup Josip Srebrnić imenovan apostolskim
administratorom Riječke biskupije. Stoga je i u Rijeci imao teških
briga i velikih neugodnosti. Protiv njega su 25. ožujka 1950. godine upriličene »bučne ulične demonstracije sredinom općine Starog
Grada i nedostojna maskarada, kojom se je javno izvrgavalo smijehu
i ruglu biskupsko dostojanstvo«.48
Takvi i slični napadi nastavljali su se do 1954. godine. Tako su
još 1954. godine »noćni junaci«, kako ih naziva krčki svećenik Nikola Fabijanić, razbili prozore sa strane mora, „a sa strane katedrale
izmazali biskupovu rezidencu blatnim natpisima.“49 Ali dogodilo se
nešto što protivnici Crkve nisu očekivali. Naime, jedan njemački turist, prošavši ulicom, fotografirao je išarane zidove i slike objavio
u inozemstvu od kojih je nekoje prenio i sam Nikola Fabijanić u
Americi, u godišnjaku Krčki kalendar za 1955. godinu koji je sam
uređivao za naše iseljenike. Doznavši za to, komunisti su brže-bolje
pokrili natpise krečom… ali bilo je kasno.
Kao odgovor na prijavu razbijanja prozora i provale u biskupiju mjesne su vlasti odgovarale da »krivce ne mogu pronaći». A Fabijanić, kojemu nije manjkalo humora u pisanju, komentirajući ovaj
odgovor vlasti, kratko zaključuje: »Sigurno su se sakrili u kukuruz.«
Budući da se Fabijanić u američkoj emigraciji prisjećao i onoga što
se događalo i tijekom talijanske okupacije, zaključuje: »Talijanski
fašisti blatili su sličnim balkanskim natpisima istu kuću (i oni junač47 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148-149.
48 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 27.
49 Nikola FABIJANIĆ, Biskup Srebrnić… „Izdajica, Špijun, Magarac i t.d.“, u: Krčki Kalendar za
godinu 1955., New York, (s.a.), str. 78-79.
110
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ki po noći) kao i crveno-zvjezdaši. Nasilnici su uvijek isti bili crni ili
crveni.« S obzirom na to da je jedan od pogrdnih natpisa bio: „Ovdje
stanuje magarac!“, Fabijanić, pomalo cinički se podrugujući, zaključuje: „Ben! A što se magarca tiče pa i on mora negdje stanovati. Ako
stanuje tamo onda je to valjda zato što ste mu kuću svojim blatom
pretvorili u štalu. Ja sam doista vidio da magarac jede slamu i da nekoji idu pače i na dvije noge; ali da magarac nosi mitru e toga čuda
još nisam vidio. Vidio sam da biskup nosi štap, a to valjda zato da se
njime brani od magaraca. A recite što je taj magarac tamo radio? Zar
ne da je šutio. Onaj ia, ia, ia… prepustio je vama da se tako obistini
riječ sv. Pisma: Dok je prorok šutio magare je govorilo.«50 A Srebrnićevi kurijalni suradnici u jednom internom zapisniku iz Biskupske
kancelarije od 8. prosinca 1953. zaključit će sljedeće: »Samo nepoznavanje prilika za vrijeme rata, samo zla volja, samo slijepa mržnja,
uperena protiv Crkve i religije, mogu bacati kamena na našega Biskupa, kamenje u obliku kleveta, podvala i laži.«51
Umjesto zaključka
S obzirom na ovaj poslijeratni progon biskupa Srebrnića, ali
i nekih njegovih svećenika u vremenu stvaranja nove komunističke
Jugoslavije, iznijet ćemo razmišljanje mons. Ivana Žica. Na kraju
svoje Kronike zaključuje:
»NB! Pobilježio sam ove događaje burnog vremena (…) kao
i događaje revolucije i nastupa narodnih jugoslavenskih vlasti vođenih načelima materijalističke nauke komunizma – sve u ratnoj psihozi – mržnje i krvi. (…) U početku mnogo pojedinaca radi nepoznavanja prilika, uzroka i nakane bilo je na krivom putu i udaljeno od
crkve – ali doskora istina pobjeđuje i narod opet voli crkvu svjesnije
više nego ikada prije.«52
Zbog ovakva odlučna i nepopustljiva Srebrnićeva stava prema
novoj, vladajućoj komunističkoj ideologiji, suvremeni povjesničar
Miroslav Akmadža, nakon detaljnog arhivskog proučavanja i objav50 Isto.
51 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/4. Pabirci iz doba Drugog svjetskog rata, str. 6.
52 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 149-150.
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
111
ljivanja arhivske građe, svrstava biskupa Srebrnića u onu »skupinu
biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno suprotstavljali komunističkom režimu«.53 Takvi napeti odnosi između biskupa Srebrnića
i državnih vlasti, oličeni u državnim komisijama za vjerska pitanja,
od saveznih preko republičkih do općinskih, trajali su skoro do šesdesetih godina dvadesetog stoljeća. Naime, zbog podučavanja i nametanja podaništva od strane državne Komisije za vjerska pitanja,
neki se biskupi dugo nisu odlučili posjetiti njihove urede, premda su
to oni od njih očekivali. I opet, jedan od tih bio je i biskup Srebrnić.
On je došao na razgovor u Zagreb tek 21. listopada 1958. i to samo
zato da čuje objašnjenje zašto mu nije izdana putovnica za put u
Rim. U svom se nastupu, za razliku od drugih biskupa, pokazao vrlo
čvrst i dosljedan. Nije prihvatio samo podučavanje već se svojim mišljenjem suprotstavljao. Tako je predsjedniku Komisije Josipu Gržetiću nekoliko puta rekao da je on za suradnju, ali samo na kulturnom
i vjerskom polju, a ne na političkom polju. Na kraju susreta koji je
trajao preko jedan sat zapisničar je zaključio svoj poduži zapisnik
lijepim zapažanjem: „Na kraju razgovora drug Gržetić rekao je Srebrniću, da se nada da će ga još vidjeti, a ovaj je odgovorio, da je to
lako moguće i kada dodje u Zagreb, da će si dozvoliti da opet dodje
na diskusiju.«54 I ovaj dijalog pokazuje da su se u odnosima Crkve i
države osjećala neka nova, nadolazeća blaža vremena.
53 Miroslav AKMADŽA, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske komunističke vlasti, u:
Riječki teološki časopis, god. 17 (1009), 2(34), str. 277-284.
54 Usp. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, 1953.-1960., svezak II, Zagreb, 2010., str.
161-165.
112
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Prilog 1
Srebrnićev pismeni odgovor OZNA-i, napisan na Sušaku
14. lipnja 1945.
Str. 1.
Odjelu Zaštite Naroda
u Hrv.(atskom) Primorju
Sušak
II.
Saopćenje p. n. Biskupa dr. Srebrnića
povodom zadnjih napadaja na njegovu osobu
u »Prim.(orskom) Vjesniku«
Prijepis
»Prim.(orski) Vjesnik« objavio je od zadnje jeseni naprijed niz
žestokih napadaja na moju osobu, u zadnje doba radi toga, jer da
sam Nijemce pozivao na otok Krk i time se ogriješio o oslobođenje
našega naroda.
Čast mi je u vezi s tim zadnjim napadajima iznijeti, koliko slijedi, jer sam uvjeren, da će to dobroj stvari mnogo koristiti.
Dne 13. XI. 1943. došli su Nijemci na otok Krk. Članovi
KNOO /Kotarski narodno-oslobodilački odbor/ i ONOO /Općinski
(ili: Okružni?) narodno-oslobodilački odbor/ u Krku povukli se na
vrijeme iz grada i spasili se. Od vlasti ostao sam u Krku ja sam, za
kojega je široka javnost znala, da je NOO povodom dolaska Partizana dne 11. IX. 1943. toplo pozdravio. Bilo je jasno, da su me radi
toga i Nijemci smatrali pristašom NOO i prijateljem partizana. I ja
bih bio mogao pobjeći, ali ostao sam u Krku, kako mi je crkvena
lex residentiae nalagala, premda sam bio svjestan, da će mi Nijemci
eventualno činiti najveće neprilike. Nastalo je pitanje, koji će stav
zavladati između Biskupa u Krku i okupatora na otoku.
Za vrijeme talijanske okupacije taj stav bio je stav neprekidne
borbe, stav neprijateljstva i nepovjerenja, jer je bilo čitavo vrijeme
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
113
ispunjeno s borbom, koju sam vodio za obranu hrvatskog jezika u
crkvi i kod kršćanskog nauka u školama; za oslobođenje hapšenih
svećenika i svjetovnjaka iz talijanskih zatvora; protiv neljudskog postupanja u koncentracionom logoru na otoku Rabu i protiv nemoralnih pojava u javnosti (n.pr. u Dubašnici, kad su djevojčice u samim
kupaćim gaćicama pjevajući po javnoj cesti išle na šetnju, ili u Rabu,
gdje su talijanske vojničke oblasti htjele na neki način otvoriti „una
casa di tolleranza“). Rezultati te borbe bili su dovici prefekata u Rijeci: „Voi siete il capo ribelle nell'isola di Veglia; Voi siete nemico
d'Italia.“ Bio sam tada trajno na tome, da budem interniran; a to bi
bilo katastrofalno za Hrvate na Krku – tako su tada svi govorili.
Kako sada s njemačkim okupatorom? –
Str. 2.
Nijemce je veoma ugodno iznenadilo, kad su vidjeli, da perfektno vladam njihovim jezikom. – U drugoj polovici studenoga 1943
pohodio me je u Krku u velikoj pratnji «Der Deutsche Berater dr K.
Pachneck» te mi obrazložio smjernice za svoj rad: Od stanovništva
i mene očekuje samo lojalnost i poslušnost prema naređenjima. Krk
ima kasnije pripasti Hrvatskoj; za sada sačinjava dio provizorne pokrajine: «Deutsche Operationszone – Adriatisches Küstenland» sa
središtem u Trstu. Njemačke vlasti, tako je još posebice istaknuo,
ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje se odnose na vrijeme
prije dolaska njemačke vojske na otok Krk! Zamolio me još, neka
poradim oko toga, kako bi na otoku Krku – ukoliko to o meni ovisi
– vladao poredak i mir. –
Njegove riječi, da ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje
se odnose na vrijeme prije dolaska njemačke vojske na Krk – kao da
su bile upravljene na moj naslov!
Shvatio sam dakle, da bi se mogli moji dodiri s Nijemcima
iskoristiti za dobro naroda na Krku i odlučio, provoditi radi naroda
taktiku akomodacije prema njima, t.j. taktiku, iz koje bi oni zaključivali, da nijesam protiv njih, premda je bila naravski uvijek moja
želja, da ih što prije nestane ne samo s otoka Krka nego uopće s
naših strana, jer sam predobro znao, kako postupaju sa Slovencima,
s Poljacima i Slavenima uopće –
114
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Na otoku Krku nije se našao nijedan, koji bi moju taktiku osuđivao, jer se nikada nije (se, precrtano olovkom, moja op.) javio ni
najmanji prigovor protiv nje, pa ni tada, kad su izvan grada Krka
Partizani posvuda zagospodarili.
Naprotiv, svi su osjećali njene uspjehe za dobro naroda. Neka
od plodova, kojima je ona urodila, nabrojim samo nekoje, koji se
odnose na sam grad Krk:
1) – Nakon mnogih nastojanja tečajem g.(odine) 1944 uspjelo mi je, da sam dobio natrag starodrevni polyptichon Sv. Lucije iz
historijske Biskupske crkve sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške. U
g.(odini) 1913 ta je slika, velika 180 x 140 cm, bila prenesena u Beč,
da bude ondje restaurirana, jer je uslijed visoke starosti (potiče iz
prve polovice 14. vijeka, stara dakle 600 godina) postala dosta trošna. U Beču zatekao ju je svjetski rat 1914-1918, te je ostala ondje,
dok ju talijanska komisija u godini 1919 nije pronašla i poslala u
Trst, a kasnije u Kopar. Dvadeset godina tražio sam njezin povratak
Biskupiji
Str. 3.
preko nadležnih faktora u Zagrebu, centralne vlade u Beogradu, kasnije preko talijanskih vlasti u Rijeci i u Rimu; obratih se za
posredovanje na samu Sv. Stolicu. Ali bez uspjeha! U g. 1940 bila je
prenesena iz Kopra u pokrajinu Videm (Udine) i ondje sakrivena. Ali
su ju pronašli i polovicom studenoga 1944 doveo sam ju osobno iz
Sušaka u Krk. Na tom uspjehu za hrvatsku stvar svi su mi čestitali,
jer je bilo jasno, da talijanske vlasti slike nikada ne bi restituirale.
2) – Obalu u Krku njemačka je vojska svu minirala, da bude
prigodom njemačkog poraza bačena u zrak. Ponovno sam u toj stvari
intervenirao, zadnji puta još 17. travnja, kad su Partizani navalili na
Krk, pa je komandant njemačke posade u 10 h. prije podne došao k
meni. Obala nije bila bačena u zrak. –
3) – Općina Krk izgubila je povodom iščeznuća broda, koji
je imao za Božić 1944 Krku donijeti aprovizaciju, svotu od preko
130.000 Lira. Zamolila me je za moju intervenciju, i uspjelo mi je,
da joj je bilo od njemačkih vlasti ta svota u obliku potpore povraćena. –
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
115
4) – Krk dobio je u osobi p. n. Josipa Knaffla načelnika, protiv
kojega nijesu Partizani nikada protestirali. Njegovo je imenovanje
bilo moje djelo. –
5) – Kako „Seetransportstelle“ nije mogla pronaći čovjeka, kojemu bi povjerila prijenos zarada otočana u Njemačkoj, to je mene
zamolila, da posredujem. Prihvatih se posla i jedanput preneo sam
na Krk i porazdijelio odnosnim obiteljima 84.000 Lira, drugi put
33.000 Lira (najviše za Bašku i za Dragu). –
6) – Opć.(inski) redar u Krku (Fr. – nadodano olovkom, moja
op.) Skolaris bio je na tome, da izgubi službu i da bude odveden u
Njemačku, jer mu je jedini sin pobjegao u Partizane. Samo na moju
neposrednu intervenciju dao mi je tadanji komandant Götz obećanje,
da će obitelj pustiti na miru, premda su protivnici tražili njeno otstranjenje iz Krka. Ali je ostala u Krku. –
7) – U svibnju 1944 oslobodio sam 64 djevojke iz Krka koje su
bile pohapšene, da budu odvedene na rad u Njemačku. U posebnoj
deputaciji izrazile su mi kasnije te djevojke svoju zahvalnost. –
8) – Skupina Tudor, Dijanić i drugovi bili su odvedeni na rad u
Korušku itd. intervenirao sam za njih, i oni povratili se u Krk i meni
osobno saopćili svoju zahvalu. –
Str. 4.
9) – Sudac Antončić i radioekspert Grinz bili su odvedeni u
zatvore u Rijeci. Osobno sam za njih kod Gestapo-satnika Schlüntzera posredovao, koji mi je tom zgodom otkrio, što hapšenike tereti.
Obezkrijepio sam prigovore i pušteni su na slobodu, s njima također
invalid Vladimir Maračić iz Punta, za kojega sam tada također nastupio. –
10) – Isti uspjeh postigao sam u slučaju hapšenja sestara Malinarić (Hotel Krk) u Krku. –
11) – Isti uspjeh u slučaju 11.-orice mlađih Krčana, zatočenih
u Dachau-u i u drugim logorima u Njemačkoj. –
12) – Samostanu u Košljunu ishodio sam dozvolu za prevoz
50 q raži iz Sušaka u Krk, te se ta raž velikim dijelom porazdijelila
među siromašne obitelji. –
116
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
13) – Vlasniku broda, koji je 20. X. 1944 uslijed napadaja
iz zraka propao i potopio se ishodio sam kod „Seetransportstelle“
isplatu troškova za brod. –
14) – Po mojoj posebnoj intervenciji dobio je Krk aprovizaciju
uoči Uskrsa 1945; inače ne bi činovnici i siromasi u Krku niti kruha
imali za Uskrs. –
15) – U siječnju 1945 postigao sam, da bi putem aprovizacije došli do živežnih namirnica svi javni namještenici na Krku, svi
invalidi, svi penzijonirci i svi cestari – i u općinama, koje su bile u
partizanskim rukama. –
16) – U gradu Krku trajno su zatvorili Nijemci sve izlaze iz
grada (osim onoga na sjeveru); postigao sam, da su opet otvorili onaj
kod „Porta Pisana“. –
17) – Taktika akomodacije omogućila mi je, da sam protestirao:
a. kod Višega Komesara dr Rainer-a u Trstu, kad su Nijemci
srušili zvonik u Dobrinju i tri nevina čovjeka ubili. –
b. kod komandanta Jankowskoga u Krku, kad je dao 10-oricu
Krčana Hrvata kao taoce zatvoriti, jer je mislio, da će u električnoj
centrali u Krku nastati eksplozija. –
c. kod ustaškoga komandanta u Krku u ožujku 1945, kad su
Ustaše opljačkali kuće u Salatići (Vrh). –
18) – A upravitelj Biskupskog dobra Kanajt mogao bi javiti
koji je odgovor primio od Biskupa, kad ga je izvjestio, da dolaze
Partizani k njemu. „Pazite, da Vas radi toga Nijemci ne odvedu“ –
bio je odgovor! –
–x–x–
Str. 5.
Sve do sada navedeno odnosi se samo na grad Krk; premda
nije ni izdaleka sve ! – A ono što se odnosi na žitelje po otoku Krku?
Na stotine je slučajeva, gdje sam za narod nastupio i radio za oslobođenje hapšenih otočana iz ruku okupatora! –
Sve sam to mogao samo na temelju taktike akomodacije, dok
je bilo to moguće, jer konačno vidjeh i ja, da Nijemci, osobito Gestapo, gube povjerenje prema meni, jer sam previše i prečesto urgirao
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
117
oslobođenje i onih, za koje su bili stalni, da su Partizani, ali sam
unatoč toga ja radio za njih! –
Taktika akomodacije mi je bila to potrebnija, jer je u svibnju
1944 predstojnik Kotarske Ispostave obolio te se potpuno povukao.
Jedina vlast u Krku bio sam ja. Njemački faktori počeli su ljude redom pošiljati k meni, jer da bez moje preporuke ne će nijedne molbe
ni primiti! –
U čemu je (sic) sastojala taktika akomodacije?
U tome, da Nijemci nijesu smjeli doći do uvjerenja, da sam ja
protiv njih i da radim protiv njih. Radi toga bio sam uvijek uljudan
s njima; njihove vojnike, osobito u zadnje doba, puštao sam u svoju dvorsku kapelu, gdje su primali sakramente Sv. Ispovijedi i Sv.
Pričesti, ukoliko su bili katolici; a koji put davao sam im savjete ili
stavio im prijedloge, radi kojih bi mogli zaključivati, da je Biskup uz
njih, premda su bili ti prijedlozi bez ikakve važnosti, i koli za Biskupa toli za svakoga; koji je poznao prilike na otoku, direkte naivni, i
potpuno nepodobni, da bi ikakovu štetu mogli nanijeti nacrtima za
oslobođenje Krka iz njemačkih ruku. Sam Komandant Jankowski
mi je jednom izjavio, da je svako ratovanje na otoku Krku protiv
Partizana nemoguće: Oni su odmah o svakoj akciji obaviješteni te
se mogu uvijek na vrijeme povući; teren je prepun gromača, grmlja,
jama, dolaca, na koje Nijemci nijesu naučeni, a sve to služi sjajno
upravo Partizanima. Makar Nijemci držali i 3000 vojnika na otoku,
ne bi mogli uspjeti, jer ne samo da ne bi imali preduvjete za prehranu, Partizani bi mogli već iz svakog grma poništiti čitave čete na
cesti, jer u svakom grmu mogla bi se nalaziti nevidljiva mitraljeza, a
da gromače itd. ne treba ni spominjati. Tako je komandant govorio.
Str. 6.
Radi toga je bila moja taktika akomodacije potpuno umjesna i
opravdana, to više što su i Nijemci, ne samo mi otočani, bezuvjetno
dobro znali, što su bili Talijani sve poduzeli, da otokom zavladaju,
ali nijesu uspjeli.
118
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
U Krku držali su Talijani jak odred regularne vojske te su za
nj velik broj opširnih baraka sagradili; imali su za tim koli u gradu toli i na brojnim mjestima po otoku (i ne samo u središtima pojedinih općina) veće i manje posade karabinjera; imali su u Krku
jaku kvesturu s velikim brojem policajaca i još većim brojem civila
odjevenih agenata, raštrkanih po čitavom otoku; imali su poviše posvuda naoružane finančne straže; vrlo velik broj militariziranih opć.
(inskih) činovnika i pošt.(anskih) namještenika i konačno vrlo velik
broj učiteljskih sila – ali sav taj ogroman aparat za teroriziranje naroda nije bio u položaju, da onemogući NOO na otoku i da zapriječi
potpuni poraz talijanskih snaga na otoku, netom su se dne 11. rujna
1943 pojavili prvi naoružani Partizani na njegovu tlu.
Uoči tih činjenica Nijemci smatrali se nesposobnima, da zavladaju otokom. Stvarali su doduše svoje posade, ali se te posade
čvrsto držale svojih žičanih ograda, tako da su i prosti ljudi bez radija i novina došli do uvjerenja, da Nijemci ne mogu nikako pobijediti,
kad se već na otoku Krku vojnički tako bijedno ponašaju. Poduzeli su doduše 3-4 puta svoje «razzie», ali su Partizani za nje uvijek
na vrijeme doznali, te radi toga nijesu sačinjavale lov na Partizane,
nego lov na radne snage, muški i ženske, koje bi odveli na rad ili kod
»Todta« ili u Njemačku. Protiv takvog lova, na ljude odlučno sam
osobno kod »Beratera« prosvjedovao, i uspijevalo mi je – da su se
mnogi od odvedenih opet vraćali kućama svojim.
Slobodno sam mogao dakle Nijemcima davati savjete i staviti prijedloge poput onih, koji su bili u »Prim. vjesniku« objavljeni.
Sami su ih tražili, i kazalo im se toliko, da im se nešto kazalo. Tko
je poznao prilike i teren, mogao im se samo nasmijati. Ti savjeti i
prijedlozi ne izdaje nikakvih tajni partizanske strategije, ne odnose
se na veze Partizana, na njihovu poštu, njihova skladišta, njihove
odbore. Isto je kao kad bi tko komandantu u Rijeci predlagao, neka
bude posada u Rijeci jaka 2000 momaka, a one u Kastvu, Opatiji,
Trsatu, Podvešćici,
Str. 7.
Martinšćici po 500 vojnika. Komandant bi stalno mislio, da
mu se ruga(m) a odgovorio bi: Vi se u te stvari ne razumijete, pustite
F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120
119
ih! – Ako se na istom mjestu u »Prim. vjesniku« spominje i »čišćenje«, slijedi jasno za svakoga poznavaoca mjesnih prilika i terena, da
je ta riječ upotrebljena ironički, te da se odnosi ne na Partizane nego
na pljačkanje, s kojim su Nijemci kod svojih »razzia« nastupali, i na
bezobzirni lov na ljude, protiv kojega sam, kako rekoh, protestirao.
Eto, kako treba shvatiti taktiku akomodacije, koja nije nikomu
škodila, a donosila je narodu velikih koristi.
Škodila je nažalost samo meni, jer mjesto priznanja bacila me
je u stanje, kakvoga ni jedan Biskup u Jugoslaviji nije dočekao. – Ali
se to dogodilo radi neinformiranosti, jer se navalilo na mene prije
nego su se prilike na Krku proučile i mene saslušalo! –
Moja relacija do okupatora može pak svatko upoznati, tko bi
se zanimao za odgovor, što ga je predsjednik vlade NHD (sic!) dr
Mandić u sedmici prije cvijetnice mjeseca ožujka 1945 (dakle tri-četiri sedmice prije oslobođenja otoka Krka) primio od mene. Tada me
je preko posebne deputacije, koja mi je iz Zagreba donijela njegovo
pismo, pozvao, neka odmah odem u Zagreb, jer da će se ondje držati važna crkveno-politička sjednica. Za putovanje u Zagreb i nazad
stavio mi je poseban udoban auto na raspolaganje. Odgovorio sam,
da se pozivu ne mogu odazvati, jer bi svijet moj boravak u Zagrebu
smatrao kao sudjelovanje s Nijemcima i Ustašama. I ostao sam kod
kuće! Moj odgovor bi se mogao pronaći u Pisarni dr Mandića, ali
zna za nj i Preuzv. Gosp. Biskup dr. Burić, jer sam mu ga u njegov
pišući stroj diktirao. –
U Sušaku, 14. lipnja 1945.
+Josip dr. Srebrnić,
Biskup Krčki, v.r.
120
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
The Bishop dr. Josip Srebrnić from Krk:
The First Persecuted Bishop After
World War 2
Summary
The article analyzes the relationship of the new Yugoslav communist government towards the bishop dr. Josip Srebrnić, on the basis of unknown and unpublished writings, as well as upon the annotations of his close collaborators, mons. Mate Polonio, and mons.
Ivan Žic – Rokov. The end of WW2 did not bring an end to horridness and sufferings that bishop Srebrnić underwent during the time of
Italian and German occupation of the island of Krk. In new political
circumstances, the bishop Srebrnić remained a strong and coherent
opposition to the new communist Yugoslav government, distancing
himself and refusing publicly the communist ideology. He openly
stated his position to the faithful and to his priests of the diocese of
Krk in the Pastoral letter for the lent of 1944. Subsequently he forbid
his priests to support and participate in the new administration because it was led and controlled by the communist party of Yugoslavia.
This message was divulged as an official letter, written in Latin, dated on the 17th October of 1944. He was arrested the day after the
liberation of Krk, on 18th April 1945.
Key words: bishop Josip Srebrnić, Mate Polonio, Ivan Žic
Rokov, Jurica Knez, Primorski vjesnik, La Civiltà Cattolica.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
121
Natalija Bogović
VAŽNOST SVJEDOČANSTVA SVEĆENIKA
ZA VJERNIKE LAIKE DANAS
dr. sc. Natalija Bogović
Metropolitanski pastoralni institut, Rijeka
UDK: 254.2:260.2[264-792:235.2[257+262.14]BULEŠIĆ,
Miroslav] (000.248.1/.2)(000.282)
Pregledni rad
Primljeno: 29. travnja 2014.
Svi su Kristovi vjernici, kojega god reda ili staleža bili, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi. Svećenici pak u tome imaju posebnu ulogu i način na koji oni žive svoju
vjeru uvelike utječe na život i vjeru laika. Stoga će se svećenike u
ovom članku promatrati kao autentične navjestitelje evanđelja, kao
predstavnike božanskog i ljudskog u svijetu, kao ljude zajedništva,
kao svjedoke istine. Duhovnost svećenika se u prvom redu sastoji
od prijateljskog odnosa s Kristom, stoga svećeništvo treba biti duboko ukorijenjeno u molitvi kako bi se na autentičan način živjelo
i propovijedalo evanđelje. Svećenik je nadalje onaj koji je službeni
predstavnik onoga što je božansko na zemlji, ali pritom ne smije pasti u napast da izgubi osjećaj za ono što je ljudsko. Svećenik je onaj
koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti o izvoru svakog dobra
koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku. Svjedočanstvo za istinu
koje pruža svećenik oduvijek je bilo od presudne važnosti za svakog
vjernika laika. On treba znati čitati znakove vremena i evanđeoski
odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan. To znači da
se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost Božja.
Ključne riječi: svećenik, laik, navjestitelji evanđelja, predstavnici božanskog i ljudskog, ljudi zajedništva, svjedoci istine.
Uvod
***
Promatrajući povijest Crkve, možemo reći da je svaki Božji
ugodnik, svetac, blaženik ili kandidat oltara određena Božja poruka
svome vremenu. U svakom povijesnom vremenu Bog uzdiže svje-
122
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
doke vjere da budu putokazi kako doći do Boga, kako svetije živjeti
kršćanski poziv, kako ostvarivati život po evanđelju.1 I našem vremenu označenom velikim tehničkim dostignućima, ali isto tako sekularizmom i liberalizacijom, Bog šalje svjedoke vjere. Sveti i blaženi najprije svojim životom po vjeri, a potom svojim djelovanjem
za Boga jesu u prvome redu svjedoci da Bog postoji, da duhovni,
nadnaravni svijet jest jedna realnost u koju su oni neprestano uronjeni.2 Za vjernike laike od presudne je važnosti imati u svećeniku uzor,
primjer kako istinski živjeti evanđelje. U tom smislu u prvom je redu
važno kako svećenik živi i naviješta evanđelje, je li uistinu autentičan, je li svjedok vjere, istine, nade i ljubavi na koje ga poziva sam
navještaj. S druge strane, laici itekako mogu pridonijeti dobru cijele
Crkve i mogu svojim zalaganjem pridonijeti ostvarivanju sve dubljeg zajedništva, no kako bi u tome uspjeli, oni trebaju imati otvoren i dobar odnos sa svećenikom, župnikom, voditeljem zajednice
i u njemu imati uzor. Od presudne je važnosti da i laici i svećenici
zajedničkim snagama rade na posvećivanju svijeta.Važnost i svjedočanstvo života svećenika u pozivu na svetost svih ljudi, a pogotovo
vjernika laika, ogromni su. Svećenici su pozvani skrbiti se za vjernike kao očevi u Kristu, biti uzorom svim vjernicima koji su im povjereni kako bi se svi dostojno mogli nazivati Crkvom Božjom. Svojim
ponašanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave svećeničke i
pastoralne službe i vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekatolicima, svima moraju dati svjedočanstvo istine i života. Zadaća je
pak laika po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći
se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Bog ih poziva
da, obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni evanđeoskim duhom,
pridonose posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom
svojega života drugima očituju Krista (LG 31, 2). Svima je stoga
razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda bili,
pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi (LG
40, 2). Svećenici pak u tome imaju posebno izvrsnu ulogu uzora te
ćemo promatrati osobu svećenika kao autentična navjestitelja evan1
2
Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, u: Obnovljeni život, 58 (2003.) 4, str. 112.
Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, str. 113.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
123
đelja, kao predstavnika božanskog i ljudskog u svijetu, kao čovjeka
zajedništva i svećenika kao svjedoka istine, jer su to kategorije koje
mi se u današnje vrijeme čine ključnima za obradu ove teme.
1. Svećenik – autentičan navjestitelj evanđelja Odlazeći s ovoga svijeta Isus je svojim apostolima, njihovim
nasljednicima i svima u Crkvi rekao: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16,15). Nije rekao u
kakvim će se okolnostima i u kojim društvenim sustavima evanđelje naviještati već je rekao »Pođite!«3 Propovijedaj Riječ u zgodno i
nezgodno vrijeme, piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju (»Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj,
prijeti, zapovijedaj svom strpljivošću i poukom«, 2 Tim 4,2), iz čega
vidimo da vrijeme može biti zgodno i nezgodno, ali zadaća naviještanja evanđelja ostaje. To je prva zadaća svećenika, naviještanje te
autentičnost života po evanđelju. Svećenik zapravo treba govoriti i
živjeti onako kako Isus progovara i živi u evanđelju.
Nadalje, svećenikova se duhovnost u prvom redu sastoji od
dubokog prijateljskog odnosa s Kristom, u tom smislu u svećenikovu će životu Isus imati prednost pred svim. Svećeništvo jest i treba
biti duboko ukorijenjeno u molitvi. Upravo da bi mogao obavljati
svoju službu kako treba, svećenik treba ući u dubok sklad s Kristom
koji jest i ostaje glavnim nositeljem svakog pastoralnog djelovanja.
Jamstvo plodnosti svećenikove službe ima dubok korijen u duhovnom životu i ako svećenik ne računa na prvenstvo milosti, neće moći
odgovoriti na izazove vremena. Duhovni život, s druge strane, treba
biti utjelovljen u životu svakog prezbitera liturgijom, osobnoj molitvom, načinom življenja i obavljanjem kršćanskih kreposti.4 »Svećeništvo se ne rađa iz povijesti, nego iz nepromjenjive Gospodinove
3
4
Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, u: Diacovensia, X
(2002.) 1, str. 91.
»Zato je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikada ne budu izostavljeni svakodnevno euharistijsko slavlje s odgovarajućom pripravom i kasnijim zahvaljivanjem, česta ispovijed i duhovno
vodstvo, cjelovito i gorljivo moljenje časoslova, ispit savjesti, razmatranje u pravom smislu riječi;
lectio divina, produženi časovi šutnje i razgovora, povremene duhovne obnove, dragocjeni izrazi
marijanske pobožnosti, pobudna štiva o životima svetaca.« KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013., str. 97-98.
124
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
volje. No ono se ipak sudara s povijesnim okolnostima i – premda
ostaje uvijek isto – oblikuje se, u konkretnosti izbora, također po
evanđeoskom vrednovanju „znakova vremena“.«5 To je razlog zbog
kojega su svećenici dužni tumačiti takve „znakove“ u svjetlu vjere i
podvrgavati ih razboritoj prosudbi. Ne smiju ih ignorirati ni u kojem
slučaju. Osim toga, prezbiteri su pozvani duboko živjeti svoju službu kao svjedoci nade i transcendencije te su stoga zauzeti na raznim
područjima apostolata gdje se zahtijevaju »velikodušnost i potpuna
predanost, naobraženost i prije svega, zreli i duboki duhovni život
ukorijenjen u pastoralnoj ljubavi koja je njihov posebni put svetosti
i koja predstavlja također istinsko služenje vjernicima u pastoralnoj
službi.«6
Iz toga proizlazi da je svećenik na sasvim poseban način uključen u zauzimanje čitave Crkve za evangelizaciju. U Crkvi su svi,
jasno u prvom redu biskupi i prezbiteri, pozvani naviještati Radosnu vijest, priopćiti ju što potpunije vjernicima, omogućiti da za nju
saznaju nevjernici i nema kršćanina koji bi se mogao izuzeti od te
zadaće koja slijedi iz samoga sakramenta krštenja i potvrde i koju
potiče sam Duh Sveti.
Naviještanje evanđelja prva je zadaća prezbitera jer je temelj
kršćanskog osobnog i zajedničkog života vjere koju potiče Božja
riječ i koja se hrani tom Riječju. Svi službeni dokumenti Crkve ističu
tu zadaću prezbitera.7
Prezbiter je pozvan naviještati Krista, ne sebe i svoje ideje već
Krista raspetoga koji će uvijek za jedne biti ludost, a za druge sablazan. Vrlo je važan način navještaja i propovijedanja. Temeljno svojstvo dobre homilije opisao je sv. Luka u Isusovu nastupu u sinagogi:
»Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk
4,21). To je proročka homilija koja ima tri elementa: »Pismo«, »danas« i »odzvanja u vašim ušima«. Homilija koja nastoji savjestima
vjernika približiti Riječ. Homilija treba biti vjerna evanđelju, treba
5
6
7
KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 88.
KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 89.
Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 93.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
125
voditi brigu o konkretnoj prisutnoj zajednici, o njezinoj životnoj, sociokulturalnoj situaciji i problematici.8
Uz homiliju, župna kateheza najčešći je oblik evangelizacije.
Bez nje nema nove evangelizacije. Pastirska pisma, biskupovo ili
župnikovo pismo također je oblik evangelizacije. Postoje i izvanredni oblici evangelizacije kao razne akademije, priredbe, konferencije,
sastanci, proslave beatifikacije…
Ostaje jedno, a to je da Sveto pismo bude uvijek glavno uporište propovijedanja i svake evangelizacije i da mu se uvijek ostane
vjeran. Svijest da treba ostati apsolutno vjeran i usidren u Božju riječ i u predaju kako bi netko bio istinski učenik Kristov i kako bi
upoznao istinu, uvijek je pratila povijest svećeničke duhovnosti te je
mjerodavno potvrđena i od strane Drugog vatikanskog koncila.
Treba svakako naglasiti kako je za autentično naviještanje
evanđelja nužno biti nasljedovatelj Krista koji moli. Evanđelja često
prikazuju Krista koji moli u situacijama kada je pred nekom odlukom ili događajem, zapravo je čitava Isusova aktivnost proizlazila iz molitve. Iz toga proizlazi da i svaki pokret svećenika danas u
njegovu pastoralu treba biti potaknut unutarnjim Duhom kako bi se
izbjegao površni aktivizam ili funkcionalizam i kako bi bio upravo
autentičan navjestitelj, evangelizator. Euharistija je izvor i vrhunac
kršćanskoga života i cijele evangelizacije jer sve crkvene službe i
djela apostolata čvrsto su povezani sa svetom euharistijom i prema
njoj su usmjereni. Posvećen trajnom služenju svete žrtve svećenik
najočitije pokazuje svoj identitet.9 Zato je, kako bi bio djelotvoran i
uvjerljiv, važno da svećenik u perspektivi vjere i svoje službe upozna, s konstruktivnim osjećajem, ideologije, jezik, kulturne spletove,
tipologije koje se šire sredstvima komunikacije koja, u velikoj mjeri,
uvjetuju mentalitete. Znat će se obratiti svima bez da se ikada sakriju najradikalniji zahtjevi evanđeoske poruke, ali izlazeći ususret zahtjevima svakog pojedinca prema primjeru sv. Pavla: »Svima bijah
sve da pošto-poto neke spasim« (1 Kor 9,22).10
8 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 100.
9 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 126.
10 Isto, str. 53.
126
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
2. Svećenik – predstavnik božanskog i ljudskog Krist pridružuje apostole svom poslanju. »Kao što mene posla
Otac i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). Svećenik je dakle izabran, posvećen i poslan djelotvorno aktualizirati to neprolazno poslanje Krista,
postajući njegovim autentičnim predstavnikom i glasnikom. »Može
se reći da suobličavanje Kristu, sakramentskim posvećenjem, pobliže određuje svećenika u krilu Božjeg naroda i čini ga, na njemu svojstven način, dionikom posvetne, učiteljske i pastoralne vlasti samog
Isusa Krista, vođe i pastira Crkve. To svećenikovo suobličavanje
Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom
i pastoralnom djelovanju već se zbiva u žrtvovanju samoga sebe i
ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svojstvenih svećeničkoj službi s ljubavlju.«11
U prezbiterskom ređenju svećenik je primio pečat Duha Svetoga kako bi zauvijek bio služitelj Krista i Crkve. Duh Sveti je onaj
Branitelj čiju prisutnost i djelatnu moć svećenik nikada neće izgubiti, također on daje proročku zadaću naviještanja i tumačenja s autoritetom Božje riječi.
Svećenik je službeni predstavnik onoga što je božansko na zemlji, ali pritom ne smije pasti u napast da izgubi osjećaj za ono što je
ljudsko. Svećenik je onaj koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti
o izvoru svakog dobra koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku.
»Prezbiteri, snagom sakramenta reda, pozvani su podijeliti skrb za
misiju, svi moraju imati misionarsko srce i shvaćanje i moraju biti
otvoreni za potrebe Crkve i svijeta da se svi ljudi spase i da dođu do
spoznanja istine« (1 Tim 2, 4-6).12 Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti:
naviještati Krista svim narodima.13
Svećenik je također onaj koji bi trebao poznavati duhovnu i
kulturnu povijest Europe i svijeta, koji se prijateljski i duhovno druži sa svetcima, teolozima, velikim filozofima i književnicima. Tako
ima prijatelje među velikanima ljudskog duha, povijesti i kulture.
11 Isto, str. 31-32.
12 Isto, str. 40.
13 Isto, str. 48. Vidi i: IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio (7. prosinca 1990.) 3, u: Acta
Apostolicae Sedis 83 (1991.), str. 251-252.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
127
Biti čovjek kulture za svećenika znači poznati zakone života, rađanja
i smrti, radosti i nezadovoljstva, znači poznati ponore ljudske duše.
Svećenik je onaj koji slobodno prati kulturu i čovjeka.14
Svećenik je također čovjek molitve, razmatranja, on treba zapravo biti čovjek mistike. Kako definirati mistiku? Možda bismo
mogli reći da je mistika ne htjeti se definirati i razumijevati bez odnosa prema Bogu jer se u mistici događa istinska povezanost, posebno zajedništvo s Bogom koji ulazi u dušu, u život čovjeka. Svećenik
je onaj koji se ne može poimati, razumjeti bez odnosa prema Bogu,
bez bliskosti s Kristom, bez velike tradicije Crkve, i to intimno u
prisutnosti samoga sebe i javno u društvenoj ulozi.15
Mistika bi se možda mogla i usporediti sa situacijom u kojoj se
npr. jedna osoba ne može definirati bez povezanosti i duboke veze s
nekom drugom osobom, iako ta druga osoba trenutno nije nazočna.
Kad ljubljena osoba nije nazočna npr. ja se svejedno ne mogu definirati bez te veze, bez te povezanosti s ljubljenom osobom, i to u svojoj
najdubljoj nutrini, u svojem spontanom nutarnjem biću. Svećenik je
stoga tako blagoslovljen da se više ne može, ne želi, ne treba, ne voli
i ne smije definirati i razumijevati bez Boga, i to intimno-privatno i
javno-društveno.16
U tome je posebnost svećeničke službe gdje odnos prema
Bogu, prisutnost Krista, njegov odnos prema Bogu i ljudima, njegova otvorenost spram Boga Oca i ljudi, zajedništvo s velikom poviješću, tradicijom i prisutnošću Crkve ulaze u svijest, savjest i dušu
svećenika i to je ono što se može nazvati mistikom. Tako mistika
postaje nešto posebno odvažno i hrabro jer život svećenika intimno
i privatno, javno i društveno ovisi o niti odnosa prema nečemu nevidljivom.
Svećenik je predstavnik milosti. On je osoba koja zna prepoznati, pratiti, razumjeti govor duše druge osobe. Svećenik stvara prostor u kojemu pojedinac može disati, on prepoznaje, potiče i
podržava jedinstvenost svake osobe, u molitvi ju nosi pred Bogom
i blagoslivlja i time uspostavlja dublje zajedništvo među ljudima.
14 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, u: Diacovensia XVIII (2010.) 2, str. 272.
15 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, str. 273.
16 Isto, str. 273.
128
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Svećenik je predstavnik milosti, svećenik je svjedok, dušobrižnik,
a duša je nešto veliko i opet ju je teško definirati. Čovjek bez duše
čovjek je kojemu nešto nedostaje: svjetlucanje očiju, boja glasa, geste ruku, smiješak, umijeće samovanja i podnošenje samoga sebe,
otvorenost, ranjivost. U svemu tome progovara duša nekog čovjeka.
Crkva je blagoslovljeno zajedništvo između jedincatih osoba
gdje svatko ima i živi jedincati odnos prema Bogu. Život i služba
svećenika uvijek se događaju u povijesnom sklopu koji je od vremena do vremena bremenit novim problemima i neotkrivenim sadržajima.17 Svećeništvo se sučeljava s tim povijesnim okolnostima i traži
evanđeoske odgovore na znakove vremena na suvremen i evanđelju
prihvatljiv način. Znači, svećenik mora imati sluha i mora, kako smo
već rekli, osluškivati i prepoznavati znakove vremena i na njih spremno i uvjerljivo odgovoriti. Te znakove vremena ne smije se ignorirati već ih treba razborito prosuđivati i tumačiti u svjetlu vjere.18
Danas se čini da se budućnosti više bojimo no što ju želimo. I Ivan
Pavao II. govorio je o tom strahu i opetovano govorio i tražio od
ljudi da se ne boje, neka otvore vrata svoga srca Bogu. Mnoge ljude danas muči nutarnja praznina, gubitak smisla života, nesigurnost,
strah od svega i kao da se neko veliko beznađe uvuklo u svaku poru
društva, u duše. Zabrinjavajući znakovi beznađa katkad se očituju
i u agresivnosti, u nasilju i nesumnjivo su za Crkvu velik izazov u
smislu nove evangelizacije koja u sebi uključuje poziv na onu nadu
koja se oslanja na Božja obećanja, na vjernost Njegovoj riječi.
Današnjem čovjeku Crkva treba navijestiti evanđelje nade
koje je ujedno evanđelje života. S tim u vezi posebno vrijedi misao
pape Pavla VI. kako suvremeni čovjek »radije sluša svjedoke negoli
učitelje, ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci«.19 U novoj evangelizaciji, o kojoj je često govorio Ivan Pavao II., svećenik
je pozvan biti glasnikom, svjedokom te nade. U tom smislu on treba
oživjeti svoju vjeru, svoju nadu i iskrenu ljubav prema Gospodinu
tako da ga može staviti pred oči vjernicima i svim ljudima onakva
17 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 34.
18 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, u: Crkva u svijetu, 44 (2009), 1, str. 52.
19 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.) br. 41, u: AAS, 68 (1976.), str. 31.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
129
kakav on jest: osoba živa, koja nas ljubi više od sviju jer je za nas
dao svoj život.
3. Svećenik – čovjek zajedništva Ekleziologija zajedništva danas postaje odlučujuća za shvaćanje prezbiterijalnog identiteta, njegova izvornog dostojanstva, njegova poziva i poslanja u Božjem narodu i u svijetu. U takvoj predodžbi Crkve svećenik je u prvom redu graditelj zajedništva, osoba
koja okuplja, povezuje i koordinira, otkriva u drugima dobrotu i
ljubav te, pružajući im svoje povjerenje, potiče vjernike na zalaganje, suradnju i suodgovornost. On u pojedincima uočava karizme
i stvara prostor gdje se one mogu očitovati i razvijati na dobro zajednice. Drugi vatikanski koncil dugo se zadržao na zajedničarskoj
naravi svećeništva, ispitujući odnos prezbitera sa svojim biskupom,
s drugim prezbiterima te s vjernicima laicima. Oni u Božjem narodu
obavljaju iznimnu službu oca i učitelja, odgajatelja u vjeri, ipak su
zajedno sa svim Kristovim vjernicima Gospodnji učenici. Na poseban način trebaju voditi brigu o siromašnima i slabima, o bolesnima
i umirućima. Prezbiteri su pozvani povezivati svoj rad s vjernicima
laicima, pozvani su slušati ih, bratski promatrati njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabrati znakove
vremena.20 Prezbiteri su, prema koncilskom nauku, postavljeni usred
laika da sve vode k jedinstvu ljubavi. Može se dakle reći da je svećenik, po mjeri ekleziologije zajedništva, osoba otvorena za dijalog i
koja surađuje. Raduje se različitosti zvanja, službi i karizmi, računa
na djelovanje Duha Svetoga u srcima vjernika. Posebno je osjetljiv
na potrebe slabih i siromašnih, što posebno naglašava papa Franjo,
ne bježi pred pitanjima i problemima, ne boji se bezizlaznih situacija
već se zrelo, mudro i hrabro suočava s problemima i rješava ih. Svećenik danas treba biti čovjek na kojega se možeš osloniti, treba biti
zrela osoba i intelektualno i emocionalno, osoba za koju znaš da je
na ovome svijetu na tvojoj strani i da te pritom vodi k Bogu. Svećenik koji poštuje zakon rasta i razvoja, koji nikada ne gubi strpljenje
20 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Presbyterorum ordinis, br. 6.
130
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
i nadu nego ih razvija i kod sebe i kod drugih vjernika. Vjernike pak
motivira ljubavlju, ne strahom i kritikom. On je učitelj koji nikada
ne zaboravlja da je i on sam učenik. Poput apostola Pavla, kaže: »Mi
nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti« (2 Kor 1,
23). Riječ je o radosti koja svoj izvor ima u ljubavi, u zajedništvu i
jedinstvu s Kristom.
Svećenik je osoba koja živi s Kristom u uskom zajedništvu
cijeloga života. To zapravo znači da je Kristova osoba jedini njegov
životni program. To se očituje u Pavlovim riječima: »Živim, ali ne
više ja, nego u meni živi Krist.« (Gal 2,20). On izgrađuje i oblikuje
svoj eklezijalni identitet ponajprije ako živi život nasljedujući Isusov
odnos prema Ocu, prema samome sebi, prema bližnjima, posebno
prema siromasima, prema prijateljima i neprijateljima, prema pravednima i nepravednima, prema svim stvorenjima.21
U euharistiji svećenička služba nalazi svoje ispunjenje. Svećenik djeluje u sakramentima, na poseban način u euharistijskom
slavlju u osobi Isusa Krista. On dakle za euharistijskim stolom uprisutnjuje Krista zaručnika, izvor i vrhunac kršćanske radosti, ljubavi
i nade.22
4. Svećenik – svjedok istine Svjedočanstvo za istinu koje pruža svećenik oduvijek je bilo
od presudne važnosti za svakog vjernika laika. Svaki je kršćanin pozvan dati svjedočanstvo vjere, svjedočiti jer tako nasljeduje Krista
koji je pred Pilatom rekao: »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da
svjedočim za istinu.« (usp. Iv 18, 37). To u nekim slučajevima može
značiti da kršćanin položi svoj život iz vjernosti istini, iz ljubavi prema Bogu i ljudima. To je onaj krajnji oblik svjedočenja za istinu,
krajnji oblik nasljedovanja Isusa. Svi su ljudi pozvani nasljedovati
Isusa, a svećenici po svom pozivu još izvrsnije, tj. uvijek živjeti zajedništvo s njime, s njegovom osobom, duhovnim naukom, slijediti
njegov primjer pogotovo u molitvi, odnosu prema Bogu i bližnjemu.
Poput Isusa, svaki vjernik treba bdjeti, boriti se za čisto srce, sve
21 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, str. 64.
22 Isto, str. 66.
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
131
svoje snage staviti i dati u izgradnju kraljevstva nebeskog na zemlji,
oprostiti neprijatelju, vjerovati Bogu i ljubav prema njemu staviti
iznad svega. Isus svaku osobu koja ga slijedi vodi korak po korak
sve bliže Ocu.
Dok idemo vlastitim putem, vidimo da su i prije nas koračali
velikani ljudskoga duha istim putem prema istini i slobodi. Mnogi
muškarci i žene naše Crkve borili su se i danas se bore kako bi svijet
učinili prikladnijim, boljim i ljepšim mjestom za život. Oni su stvarno živjeli i žive ono što vjeruju: žrtvuju svoj život za istinu i ljubav.
Pokazuju kako živjeti usprkos svemu kaosu koji nas okružuje. To
su osobe koje ustraju u ljubaznosti i poniznosti unatoč nasilju, to su
ljudi koji ne sude i ne osuđuju. Pokazuju svojim životom širu sliku,
dakle da ima načina za postizanje mira i jedinstva, iako po cijenu
borbe i boli, a u nekim slučajevima i života.23
Povijest ljudskog roda prepuna je raznih ideja i ideologija koje
su sijale zlo i nasilje. Također, puna je velikih ideja, dobrih djela i
duhovnih velikana. Činjenica je da se za istinu teško izboriti i da su
često ljudi koji su se borili za istinu bili osuđivani na smrt. Isusa su
razapeli na križ jer je naviještao kraljevstvo nebesko, jer je naviještao svog Oca, a veće istine od te nema. Znamo i za mnoge mučenike
od nastanka prve Crkve pa do današnjih dana koji su svoje živote
dali za pravednost i istinu. Njihov život, međutim, nije stao, njihova borba zapravo nije time završila. Zapravo, možemo zaključiti da
su, iako su izgubili svoj život, upravo tada pobijedili. Pobijedili su
nenasiljem, pobijedili su dobrotom, istinom, molitvom, milosrđem i
oprostom. Otpor koji su pružili bio je otpor svetih ljudi koji ne prihvaćaju neistinu i laž ni po koju cijenu, ali nisu zbog toga nikog osudili ili ubili. Pružili su nenasilan otpor i učinili najviše moguće da se
glas istine proširi svijetom. Borili su se istinom i ljubavlju. Svjedoci
smo toga i danas kada govorimo o Miroslavu Bulešiću, šezdeset šest
godina nakon njegove smrti. U tome leži najveća važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas. Zadržati vjeru, usprkos svim
napadima, podnijeti i izdržati svaku vrstu nasilja i laži, odgovoriti
i osvetiti se, kako kaže Bulešić, ljubavlju i oprostom, to je ono što
23 Jean VANIER, Postati čovjekom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., str. 142.
132
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
svećenik danas, kao i uvijek, treba živjeti u sadašnjosti, s pogledom
uperenim prema vječnosti. Treba imati ono što je imao Bulešić, čvrstu vjeru, odlučnost da se suprotstavi svim lažima nenasiljem, molitvom, požrtvovnošću, ljubavlju. Na taj način on postaje Kristov
živi svjedok istine na zemlji koji privlači sve vjernike. Postaje uzor
svakom čovjeku kojega će svako srce prihvatiti i slijediti. Njegovo svjedočanstvo života na taj način postaje potpuno jer je slijedio
Krista i u smrti. Opet, nije svatko pozvan podnijeti mučeništvo, ali
je svatko pozvan slijediti Kristov život i nauk i koliko to savršenije
čini, toliko su vjernici više privučeni njegovom osobom koja uvijek
mora upućivati na Isusa koji ga je pozvao. Svaki svećenik, kako bi
ljude doveo Kristu i spasenju, mora biti živi Kristov svjedok na zemlji. To ne može sam, treba mu Božja milost, molitva, kako njegova
tako i svih ljudi oko njega. Iz tog je razloga i potrebno da svećenici
i vjernici mole jedni za druge kako bi svi zajedno jednoga dana prispjeli k Ocu.
Zaključak
Kao u Isusovo vrijeme, kao i u vrijeme Miroslava Bulešića,
važno je da svećenik danas živi i vjeruje evanđelju i ne podilazi drugim ideologijama, sustavima vrijednosti. Također, ne može i ne smije zatvoriti oči pred potrebama ljudi koji ga okružuju. Treba ljudima
biti podrška, uzdanik kojemu se ljudi uvijek mogu obratiti kad im je
teško. Treba razumjeti njihovu situaciju, ne osuđivati i prema tome
djelovati. Samo onome čovjeku koji se milosno daje, nesebično, bezinteresno, bez osude, s ljubavlju i velikodušno ljudi će vjerovati i
otvarati mu se. Svakako, prevažno je da svećenik moli i da ima dubok unutarnji duhovni život kako bi uvijek bio u Božjoj blizini, kako
bi znao prepoznati ono što je Božji naum i za njega samog i za ljude
oko njega. Teško je uvijek razumjeti Božji naum, često ga je još teže
prihvatiti, ali kako je jednom rekla sv. Terezija Avilska: »Bog nekad
i krivim crtama piše ravno«, tako i mi blaženog Miroslava Bulešića
danas itekako častimo kao onoga koji je činio sve da se na kraju
proslavi Bog. Takvom se svećeniku, takvom svjedoku vjere vjeruje.
Njegov život i danas potiče ljude da više vjeruju. S druge strane,
N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134
133
svaki čovjek teži sreći i bezbrižnom životu, ali je li takav život zaista
moguć za vjernika kršćanina na ovome svijetu? U čovjeku koji zna
nositi patnju, strpljivo, velikodušno, velika je snaga, on je sposoban
trpjeti i suosjećati. Takav je svećenik onaj koji će privući mnoge k
sebi, potaknuti ih na hod prema Bogu. To je osoba koja neće pobjeći
od nečije boli ili ju osuditi, već će pružiti podršku, unijeti vedrinu,
nadu i sve svoje snage staviti u služenje čovjeku.
I da zaključimo, kakvog svećenika dakle danas vjernici laici
u Crkvi trebaju? Kakvoga svećenika, svjedoka danas svijet treba?
Svećenika koji je navjestitelj evanđelja, koji je svjedok istine, ljubavi i nade svojim svakidašnjim životom, koji je autentičan, koji
je čovjek molitve, koji je mistik, što znači da je intimno povezan s
Bogom. Jednom riječju, onakav kakav je i Isus bio u evanđeljima.
Njegove riječi i djela moraju govoriti, svjedočiti isto, moraju naviještati kraljevstvo nebesko. On treba znati čitati znakove vremena i
evanđeoski odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan.
To znači da se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost
Božja. I to je ono što prepoznajemo u riječima, životu i osobi don
Miroslava Bulešića. On je doista transparentan jer u riječima »Ovo
je moje tijelo« i »Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva« doista
vidimo čovjeka koji svoj život daje za druge po uzoru na Krista.
134
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
The Importance of the Testimony of the
Priests for the Faithful Lay Persons
Summary
All the faithful of Christ are invited to the fullness of the Christian life and to the perfection of love. The priests have a special
role since their way of life considerably influences the life and the
faith of the laity. Therefore, we shall consider the priests as authentic
proclaimers of the Gospel, representatives of Godly and human in
the world, as men of communion, and witnesses of truth.
The spirituality of the priests stands primarily in friendship
with Christ, therefore the priesthood must be deeply rooted in prayer,
in order to live and preach the Gospel in an authentic manner. The
priest represents the Godly in the world. Nevertheless, he must never
lose the sense for human. By loving what is human, he contemplates the source of good, which is in God present in world and men,
and he is able to announce it. Priest’s commitment to the truth was
always of a crucial importance for a faithful lay person. A priest should know how to read the signs of time and how to respond to them
in the spirit of the Gospel. He must be an authentic witness; endowed
with transparency, i.e., his life must be a reflection of Christ’s life
and a reflection of God’s mercy.
Key words: priest, lay, announcer of the Gospel, representing
the human and the Godly, men of communion, witnesses of truth.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
135
RASPRAVE I ČLANCI
Stanko Josip Škunca
O PODRIJETLU GLAGOLJICE.
ISTRA I KVARNER DOMOVINA GLAGOLJICE
dr. sc. Stanko Josip Škunca
Samostan sv. Frane, Zadar
UDK: 003.349[264.014.3+273.4](497.5 ISTRA, KVARNER) "03/08“(367+398)(363)(091)
Primljeno: 1. listopada 2013.
Pregledni rad
U mnoštvu teorija o nastanku glagoljskog pisma autor se
zauzima za onu o njezinu gotskom podrijetlu. Prema njegovu mišljenju, slavenski apostoli Ćiril i Metod nisu izumitelji glagoljskog
pisma nego su već postojeće pismo i biblijske tekstove preuzeli,
redigirali i prilagodili potrebama svoje misije na Zapadu. Uvažavajući stare izvore, poput Tome Arhiđakona Splitskog i Hrvatske
kronike, koji gotovo poistovjećuju Gote i Hrvate, te činjenicu da
tragove glagoljice nalazimo na prostoru gdje su nekad vladali i živjeli Istočni Goti, autor smatra da podrijetlo glagoljice treba tražiti u
tom ambijentu. Autor potom pokušava naći razlog duboke ukorijenjenosti glagoljice na istarsko-kvarnerskom području te smatra da je
iz povijesnih razloga na tom prostoru bila jača koncentracija Gota,
zbog čega se on može smatrati kolijevkom glagoljskog pisma. Goti
arijevskog vjerovanja imali su svog nacionalnog biskupa, narodni
jezik u liturgiji i tu su tradiciju prenijeli Hrvatima s kojima su se
stopili. U dodatku autor daje kratak pregled o sudbini staroslavenske liturgije u Istri.
Ključne riječi: glagoljica, staroslavensko bogoslužje, Goti i
Hrvati, Episcopus Chroatensis, Istra i Kvarner.
***
Posljednjih godina dosta se raspravlja o podrijetlu hrvatskoga
glagoljskog pisma i dosta njih stavlja u pitanje dosadašnju »službenu
teoriju« o njegovu ćirilometodskom podrijetlu. Akademik Radoslav
136
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Katičić, premda smatra da nema valjanih razloga tu teoriju stavljati
u pitanje, ipak smatra da se »o postanku i starosti glagoljice može i
mora i dalje raspravljati«. Baveći se tom temom u posljednje vrijeme, odlučili smo i sami raspravi dati doprinos.
S obzirom na podrijetlo i nastanak glagoljskog pisma, postoji
mnoštvo teorija od kojih bih izdvojio tri: jeronimsku, ćirilometodsku i gotsku, koju neki zovu migracijskom. Pritom smatramo kako
bi trebalo razlikovati glagoljsko pismo i staroslavensko bogoslužje,
premda se ti pojmovi međusobno isprepliću.
Što se tiče jeronimske teorije, prema kojoj bi sam sv. Jeronim
bio autor glagoljskog pisma i nekih biblijskih prijevoda, valja reći da
danas gotovo i nema njezinih pobornika. Ta je teorija zaživjela u 13.
st. kad su se Hrvati uporno borili za liturgiju na svom jeziku, koju je
Rim često osporavao, pa se trebalo zaštititi nekim jačim autoritetom.
No pobornici ove teorije navode riječi Hrabana Maura (776. – 856.)
koji u svom djelu De inventione linguarum kaže da postoje slova
Etika Filozofa, scitske narodnosti, koja je »do nas sa svojim opaskama doveo sv. Jeronim« (litteras [...] quas venerabilis Hieronymus
presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit)1 pa bi u
tom pravcu i dalje trebalo istraživati. Spomenimo i to da je sv. Jeronim pohvalio gotskog biskupa Wulfilu zato što je preveo Bibliju na
gotski jezik.2
U našoj uhodanoj literaturi još uvijek dominira ćirilometodska
teorija o podrijetlu glagoljice, tj. uvjerenje da su sveta braća Ćiril i
Metod prije polaska u svoju misiju među Slavene god. 862. izumili
glagoljsku azbuku i preveli svete knjige za potrebe liturgije. U pozadini ove misije bila je politička situacija Moravske, ali i Carigrada.
Naime, knez Rastislav pozvao je misionare iz Carigrada kako bi se
politički distancirao od njemačkih Bavaraca koji su pretendirali na
područje Moravske i koji su se Crkvom služili za svoje političke
ciljeve. Ovdje ne želimo otvarati raspravu o geografskoj lokaciji države »Moravije«, koju je pokrenuo mađarski istraživač Imre Boba, a
prema kome ovu zemlju trebamo smjestiti istočnije, u našu Panoni1
2
Usp. Ivan MUŽIĆ, Hrvati i autohtonost, Knjigotisak, Split, 2001., str. 488.
Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 219.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
137
ju, s glavnim gradom Sirmijem.3 U svakom slučaju, na tu su zemlju
pretendirali njemački Bavarci, pa su poduzimali sve kako bi se zabranila slavenska služba Božja koju su tu uvela Sveta braća iz Soluna. Na kraju su, nakon smrti sv. Metodija, u tome i uspjeli (+885.).
Teoriju o Konstantinu-Ćirilu kao tvorcu glagoljskog pisma,
koja se temelji na spisu Žitje Konstantina Filozofa – što je, prema
nekima, kompilacija različitih tekstova koji su nastajali u vremenskom razdoblju od IV., IX. i XV. st.4 – doveli su u 19 st. do »znanstvenog potvrđivanja« pobornika panslavizma i jugoslavenstva, ali
ju i danas neki tako grčevito brane. No »čini se da je sazrelo vrijeme da ta teorija bude podvrgnuta temeljitijem promišljanju [...] i
da bi nastanak glagoljskog pisma mogli povući dalje u prošlost«,
piše biskup dr. Mile Bogović.5 Stoga danas ima sve više istraživača
koji ćirilometodsku teoriju stavljaju u pitanje ili ju posve odbacuju te traže nova rješenja smatrajući nadasve da je glagoljsko pismo
starijega datuma.6 Premda se glagoljski i ćirilični spomenici javljaju
skoro istovremeno, tj. u zadnjim dvama desetljećima 10. st., pozorniji istraživači zapažaju da su glagoljski tekstovi jezično »arhaičniji«
pa je logično zaključiti da su nastali prije od ćiriličnih, prije od Ćirila
i Metoda. Stoga se može vjerovati da su Sveta braća, odlazeći u misijski rad u »Moraviju«, svoje liturgijske i biblijske tekstove preuzeli
i donekle priredili iz postojećeg staroslavenskog fundusa, bilo da su
ga našli na Krimu, gdje su do 858. bili kao misionari među Hazarima, bilo da su ga dobili iz našeg primorja koje je bilo pod vlašću
Bizanta. Neshvatljivo je da bi Sveta braća za iste glasovne potrebe
Slavena, koji su u to doba imali vrlo sličan jezik, stvarala dva pisma,
glagoljicu i ćirilicu. U tom je smislu naš poznati stručnjak za glagoljicu Marko Japundžić, TOR, znanstveno dokazao da su staroslavenski biblijski tekstovi nastali »prije misije Svete braće pa tvrdnju
kako su njihovi učenici prvi donijeli slavensku liturgiju u nas treba
3
4
5
6
Imre BOBA, Novi pogled na povijest Moravie, Split, Crkva u svijetu, 1986.
Usp. Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati za narodnih vladara, Novalja, 2007., str. 276.
Mile BOGOVIĆ, Glagoljica, u: Senjski zbornik, 28 (1998.), str. 45.
Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskog, Demetra, Zagreb,
1998., str. 21. tvrdi da je »malo onih koji sumnjaju u to da je Konstantin Filozof autor glagoljice«,
možda i zato što se literatura o suprotnom mišljenju umnožila nakon njegove knjige.
138
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
apsolutno isključiti«.7 Analizom staroslavenskih biblijskih tekstova
on dolazi do zaključka kako oni nisu prevedeni s grčkog, što bi bilo
normalno od njih Grka, nego iz najstarijeg latinskog prijevoda, tzv.
Vetus latina ili Itala. Uostalom, od poziva Svete braće sa strane kneza Rastislava u Moravsku 862. do početka njihova misijskog putovanja u proljeće iduće godine (863.)8 bilo je prošlo tek nešto više
od šest mjeseci pa je nemoguće da je Konstantin (Ćiril) u to kratko
vrijeme iznašao pismo, preveo i priredio svete tekstove za liturgiju.
Možda su tu poteškoću uočavali i autori Žitja Konstantinova i Solunske legende pa su ustvrdili da je Konstantinovo pismo došlo s neba,
od Boga nadahnuto9 te da ga je «čudesni golub u letu bacio Konstantinu u krilo«.10 I sami pobornici ćirilometodske teorije priznaju
da »slavenske knjige sigurno nisu napisane u kratkom vremenskom
razdoblju od dolaska Rastislavovih poslanika u Carigrad do polaska
ćirilometodske misije«.11 To da je Konstantin »autor glagoljice može
se smatrati znanstvenom istinom«, tvrdi Slavomir Sambunjak, glagolski mudroslovac.12 No mi smatramo da su Sveta braća glagoljsko
pismo samo preuzela i priredila već postojeće biblijske tekstove za
crkvene potrebe na Zapadu. Osim toga, prema tvrdnji stručnjaka, ovi
su glagoljski tekstovi jezično toliko savršeni da nikad kasnije nisu
bili nadmašeni, tako da »stojimo zadivljeni pred ljepotom prvog slavenskog prijevoda Novoga zavjeta.«13 Kako su dakle ti Grci, koji su
doduše poznavali slavenski jezik, mogli tako savršeno i u tako kratkom vremenu obaviti tako zahtjevan i opsežan posao? Zbog toga se
mnogi stručnjaci ne zadovoljavaju ovom ćirilometodskom teorijom
za koju su se uhvatili naši autori 19. st. u zanosu jugoslavenstva, a
7
8
9
10
11
12
13
Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, Provincijalat franjevaca trećoredaca – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.; ISTI, Hrvatska glagoljica, Hrvatska uzdanica, Zagreb, 1998.
Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture, u: Slovo 38 (1988.), str. 41. Prof. V. Tkadlčik zaključio je da su sveta braća krenula na put
u ožujku ili početkom travnja 863., a u Moravsku stigli krajem lipnja iste godine. Prof. je također
mišljenja da su naši misionari došli u Moravsku morskim putem: Carigrad – Drač – Venecija –
Moravska.
Josip BRATULIĆ (priredio i preveo), Žitja sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1985., str. 70.
Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25.
Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 47.
Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25.
Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim,
1963., str. 188; Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati, str. 277.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
139
koju neki njihovi učenici i danas podržavaju. S pravom kaže Mate
Šimundić, poznati jezikoslovac i onomastičar: »Politika je ta koja je
htjela glagoljicu povezati s dvojicom Solunjana.«
Gotsko podrijetlo glagoljice?
U potrazi za boljim rješenjem neki noviji istraživači zagovaraju gotsko podrijetlo naše glagoljice. Na tom je tragu i ovo naše
izlaganje. Polazimo od nekoliko činjenica među Hrvatima: 1. Narodni jezik u liturgiji – razumije se u njegovu petrificiranom obliku
– jedinstveni je primjer u Zapadnoj Crkvi i on se – usprkos svim
crkvenim zabranama – stoljećima održavao sve do naših dana. 2.
Postojanje nacionalnog biskupa – Episcopus Chroatensis – u doba
hrvatskih narodnih vladara također je jedinstveni primjer u Zapadnoj Crkvi. 3. Zbog čega naši stari izvori, Toma Arhiđakon u svojoj
kronici Historia Salonitana, kao i pisac Hrvatske kronike (Libellus
Gothorum), poistovjećuju Gote i Hrvate (Slavene)? 4. Zbog čega je
glagoljica u doba svojega širenja povezivana s arijanskom herezom?
5. U sjevernoj Istri (koja čak i nije bila u sastavu hrvatske države)
i kvarnerskom bazenu sa zaleđem susrećemo najuporniju upotrebu
glagoljskog pisma, staroslavenske liturgije i najveću koncentraciju
glagoljskih spomenika. Na koncu konca, kako to da u našoj najstarijoj povijesti i tradiciji nema spomena o prisutnosti Svete braće ili
njihovih učenika na hrvatskom teritoriju. »Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskom slavenskom kulturom ostaju za istraživače 'najtamnije
razdoblje hrvatskog glagoljaštva' [...] Možda se ćirilometodska kultura i baština uvlačila među Hrvate posve tiho, nečujno i slučajno«,
piše Ivanka Petrović.14
S nakanom da pokušamo naći odgovor na ova pitanja, pošli
smo malo dublje u povijest Crkve na ovim prostorima. Najprije smo
uočili da je Ilirik u 4. st. bio jako uporište arijanskog krivovjerja.
Aleksandrijski svećenik Arije učio je da Sin Božji nije suvječan i
istobitan s Bogom Ocem. Prvi ekumenski koncil u Niceji 325. osudio je Arija ustvrdivši da je Sin suvječan i »istobitan s Ocem«. Arije
14 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 49.
140
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
je protjeran u Ilirik, gdje je za svoj nauk našao dosta pristaša. Među
njegovim sljedbenicima susrećemo Valenta, biskupa Murse (Osijek), Urzacija, biskupa Singiduma (Beograd), i Fotina, vrlo uglednog biskupa Sirmiuma (Sr. Mitrovice).15 Poznato je da su arijance
podržavali carevi Konstanc (350. – 361.) i Valent (375. – 378.) te su
omogućili održavanje više sinoda (u Sirmiumu god. 349., 351., 357.,
358., 359., 375.) na kojima se pokušala naći pomirujuća formula
za obje strane, nicejce i arijance. Faktično su neke od ovih sinoda
imale poluarijanski, a neke čisto arijanski karakter. Sinoda u Singidumu god. 366., kojoj su prisustvovali Valens, Urzacije, Gaj, Pavao
i drugi panonski biskupi, izričito je ispovjedila arijansku formulu o
Trojstvu. Tek je tzv. »Ilirska sinoda« 375., na koju je došlo mnoštvo
biskupa s Istoka, potvrdila nicejsko vjerovanje o istobitnosti Oca i
Sina i Duha Svetoga.16 Zapadni su se biskupi 381. godine okupili na
sinodi u Akvileji, na kojoj je glavnu riječ imao milanski biskup sv.
Ambrozije, te su potvrdili nicejsko vjerovanje i osudili neke panonske biskupe. Ekumenski koncil u Carigradu iste 381. zaključio je
ovu raspravu s istom osudom arijanskog vjerovanja. Time je glavnina Crkve na Istoku i Zapadu prihvatila pravovjerni nauk Nicejskog
koncila, no iz povijesti znamo da su neki narodi, kao Vandali, Langobardi, Gepidi, Heruli i Goti i dalje ustrajali u arijanstvu. Poznato
je također da su Goti u doba ove teološke rasprave dobili svog prvog
nacionalnog biskupa u osobi Wulfile (310. – 388.) koji je polovinom
4. st. preveo Sveto pismo na njihov jezik. Mladi Wulfila bio je učenik Euzebija iz Nikomedije, filoarijanskog biskupa u Carigradu. Za
biskupa ga je zaredio i poslao kao misionara »u gotsku zemlju« (tj.
u Ilirik) biskup Euzebije Cezarejski, koji je također bio sklon arijanstvu. Wulfila je među Gotima djelovao punih 40 godina i vjerojatno
prisustvovao sirmijskoj sinodi 357. god.17 Tako su Goti, pokršteni u
arijanstvu, čuvali ovo vjerovanje kao svoju nacionalnu posebnost i
15 Kralj Teodorik, postavljajući Koloseja za novog upravitelja Sirmijske Panonije, kaže da je Sirmij
nekoć bio sjedišete Gota: quondam sedes Gothorum (MIGNE, Patrologia Latina, vol. 49, str.
588).
16 Velimir BLAŽEVIĆ, Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae, Vicetiae, 1967., str.
3-9; Vice KAPITANOVIĆ, Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti, Književni krug, Split,
2006., str. 24 -30.
17 Isto, str. 36.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
141
imali svoju nacionalnu Crkvu i svog nacionalnog biskupa. Odvojeni
od Istočne i Zapadne Crkve, svoje su bogoslužje obavljali na narodnom jeziku. Budući da su istočni Goti stotinama godina živjeli
izmiješani sa Slavenima, s njima su se postupno stopili i primili njihov jezik, logično je zaključiti da su svoje duhovno nasljeđe, neke
svoje običaje, ostavili i Hrvatima. Zanimljiva je i činjenica da se još
u 6. i 7 st. u nekim »ilirskim crkvenim zajednicama časte neki gotski
sveci«.18 Sasvim je vjerojatno da je jedan dio Hrvata primio ovo arijansko kršćanstvo od svojih pratioca Gota koji su mu ostavili i neka
svoja obilježja, kao pismo, narodni jezik u liturgiji i nacionalnog
čelnika Crkve. Već je postalo otrcano natezati se oko vremena kad
su Hrvati bili pokršteni, kao i iz kojeg su središta evangelizirani: te
oni su došli u Dalmaciju kao arijanci, te kršteni su iz Rima, pa krstili
su ih franački misionari. Ustvari, sva su tri mišljenja realna jer se
proces krštavanja odvijao postupno i iz različitih središta. Jedan dio
Hrvata zacijelo je primio arijansko kršćanstvo posredstvom gotskih
kršćana te su bili »poprskani Arijevom zarazom«, kao što piše Toma
Arhiđakon. Djelovanjem prvog splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina i njegovih suradnika, »vođe Gota i Hrvata očišćeni su od
zaraze arijanskog krivovjerja«, izvješćuje nas isti Toma,19 i zašto mu
ne bismo vjerovali?
Ovdje se trebamo prisjetiti povijesne činjenice da su Istočni
Goti ili Ostrogoti na području Italije, rimske Dalmacije i Panonije
formirali svoju državu sa sjedištem u Ravenni (493. – 552.). Nakon zauzeća Ravenne i utemeljenja gotskog kraljevstva na prostoru Kvarnera osnovano je posebno kneštvo pa se spominje »comes
insulae Curritanae et Celsinae«20 (knez Krka i Cresa), pod kojim je
osobito bila ostrogotska flota. Povjesničari govore i o Tarsatičkoj Liburniji koja je bila podređena komesu u Akvileji.21 Gotsku je državu
odlučio srušiti istočno-rimski car Justinijan smatrajući se zakonitim
nasljednikom cijelog Rimskog Carstva (koje je propalo 476.) te je
18 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest 9. stoljeća, Split, 2006., str. 43.
19 TOMA ARHIĐAKON, Kronika – Hist. Salonitana gl. 7 – preveo Vladimir Rismondo, Split,
1960., str. 19.
20 MIGNE, Patr. lat. 41, str. 719.
21 Mate SUIĆ, Liburnia Tarsaticensis, Zbornik u čast Grge Novaka, Arheološki institut, Zagreb,
1970., str. 706.
142
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
protiv njih poveo dugotrajni rat (535. – 552.). U ratu su borbe imale
naizmjeničan ishod, ali je na kraju rat završio slomom ostrogotske
države. Područje Akvileje, Kvarnera sa sjevernom Istrom, Gorskim
kotarom i Likom zadnje je palo pod vlast Konstantinopola.22 Admiral gotske mornarice, koja se nalazila u ovom kutu Kvarnera, predao
se Grcima tek nakon što je gotska vojska na čelu s Totilom na kopnu
kod Tagine 552. doživjela strahovit poraz.
Gotska je država propala i pošla u povijest, mnogi su Goti stradali u ratovima, ali nisu svi nestali, dapače, znamo da su isti, u unutrašnjosti Ilirika, još ranije prešli na stranu Bizanta. Njihova prisutnost i liturgija na njihovu jeziku bilježi se, na primjer, oko Nikopolja
u Bugarskoj sve do 9. st.23 Oni su imenom pošli u povijest te su se
malo-pomalo stapali s većinskom slavenskom masom, s Hrvatima.
Nije isključeno da je i Crkva bosanska iz srednjeg vijeka derivat
gotske nacionalne Crkve, kao što je to još 1937. ustvrdio Gregor
Čremošnik.24 Mi smatramo da je značajnija koncentracija poraženih
Gota na području Akvileje, Istre i Kvarnera tu ostavila dublji trag na
polju kulture i književnosti.
Područje Primorja od Rječine do Labina Nijemci su u srednjem vijeku nazvali Meranijom, tj. zemljom Gota. Prema istraživanju Jakoba Kelemine,25 Mer(in)gotima su se ispočetka zvali svi Goti
na Balkanu, da bi se taj pojam postupno sužavao te označavao Gote
primorja i, na kraju, Gote spomenutog užeg, akvilejskog područja.
Prema mišljenju W. Grimma, na teritoriju Meranije do Merana Istočni su se Goti bili koncentrirali prije pohoda na Italiju.26 Činjenicu
da su Goti i kasnije na ovom području bili važan čimbenik, potvrđuje nam pismo pape Grgura Velikog iz 599. u kojem on spominje
gotskog vojvodu Gulfaris dux Istriae.27 Polovinom 11. st. dolazi do
borbe za ugarsko prijestolje, zbog čega njemački car 1063. izvede
22 Stjepan ANTOLJAK, Zadar pod vlašću Istočnih Gota, u: Hrvati u Prošlosti, Stijepo OBAD (ur.),
Split, 1992., str. 262; Ivo MEDINI, Provincia Liburnia, Diadora, Zadar, 1980., str. 400-441.
23 Elio BARTOLINI, I Barbari, Longanesi, Milano, 1982., str. 654.
24 Ivan MUŽIĆ, Vjera Crkve bosanske, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2008., str.
125.
25 Jakob KELEMINA, Goti na Balkanu, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i Hrvati, Split, 2003., str. 4359.
26 Isto, 48.
27 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest IX. stoljeća, 42, bilj. 73.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
143
vojnu na Stolni Biograd u Mađarskoj i tu ustoliči svog kandidata
Salamona. Budući da se carevom vojnom pohodu pridružio istarski
markgrof Urlik I., kao nagradu dobio je područje Meranije. Urlikova
žena Sofija sestra je kralja Salomona i Jelene Lijepe, žene hrvatskog bana (a kasnije kralja) Zvonimira. Nakon Urlikove smrti ban
Zvonimir pridruži sebi ne samo Meraniju nego i cijelu Marku Dalmatinsku, tj. područje Kvarnera sa zaleđem. Zbog toga će Zvonimir
naći svoj spomen na Bašćanskoj ploči. Ozbiljni istraživači dobro zapažaju da je područje sjeverne Istre i Kvarnera posebno «zaraženo»
glagoljicom i tome pokušavaju naći razlog. Jedni kažu da su Sveta
braća na putu za Rim 867. prošla kroz Istru pa je to moglo utjecati na
širenje glagoljice. No sam prolaz Ćirila i Metoda kroz ove krajeve
nije dovoljan da protumačimo ovu činjenicu. Drugi kažu da su rastjerane Metodijeve učenike Nijemci prodavali kao roblje u Veneciji
pa su ih kupili neki Bizantinci i doveli na posjede u našim krajevima. Sve su to puka nagađanja. Naprotiv, pater Japundžić dokazuje
da je glagoljica u upotrebi u Istri i Koruškoj još u 8. st. Nada Klaić,
govoreći o ovom »krajnjem uglu Jadrana« i »gotskoj baštini« koju
je ondje naslijedio bizantski car,28 ne vodeći računa o ranije spomenutim činjenicama, glagoljaštvu ovoga područja pokušava naći
drugo objašnjenje. Polovinom 11. st., u vrijeme crkvene reforme,
došlo je do sukoba između pape Aleksandra II. i protupape Honorija
II. kojega je podržao car Henrik IV. Ovaj kraj, koji se našao u taboru
protureformnog antipape Honorija II., bio je pogodno tlo za širenje
slavenske liturgije i glagoljice, misli Nada Klaić, i tvrdi da »glagolizam ostaje trajna kulturna baština ovog područja u samom kutu Jadrana u prvom redu zahvaljujući revnosti grčkih svećenika koji nisu
dopustili bilo u X. ili u XI. stoljeću da im Rim nametne svoj latinski
jezik.«29 Koliko je ona uvjerljiva, neka čitatelji sami prosude. Mi,
naime, smatramo da je gotsko nasljeđe ovog područja glavni razlog
ukorijenjenosti glagoljice.
Sedmo i osmo stoljeće u hrvatskoj povijesti vrlo su mračni
zbog pomanjkanja povijesnih vrela, ali možemo vjerovati da je to
28 Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u Srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990., str. 16.
29 Nada KLAIĆ, Kako i kada postaje „Metodova doktrina“ kulturno dobro Hrvata, u: Croatica christiana periodica, 10 (1986.) 17, str. 37.
144
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
vrijeme prožimanja i stapanja različitih etničkih skupina od kojih su
jezično prevladali oni najbrojniji, Slaveni, odnosno Hrvati. Kasiodor, kancelar gotskih kraljeva u Ravenni, reče da su Goti »genijalni
kao Grci i najinteligentniji od svih barbara«. Slavenizirani Goti, koji
su imali državničko iskustvo i višu kulturu, očito su odigrali važnu
ulogu u oblikovanju hrvatske države i kulture. Dio naših povjesničara olako prelazi preko činjenice da stari izvori, kao što su Toma Arhiđakon kao i Hrvatska kronika, poistovjećuju Gote i Hrvate te njihova
imena upotrebljavaju kao sinonime. Na to je davno upozorio već
spomenuti Kerubin Šegvić.30 Ne želimo ovdje raspravljati o tome
koliko u genima Hrvata ima slavenske, ilirske, dalmatske, liburnske, romanske, gotske i ine krvi, i je li naš hrvatski narod na ovom
području autohton, o čemu piše Ivan Mužić.31 Želimo jedino iznijeti
mišljenje da su Istočni Goti, zvani i Ostrogoti, koji su bili kršćani arijanske vjeroispovijesti, odigrali značajnu ulogu u kreiranju hrvatske
državnosti i u formiranju hrvatske kulturne i političke fizionomije,
pa i glagoljskog pisma i liturgije na narodnom jeziku. Poznati crkveni povjesničar iz 18 st. Farlati kaže da hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo »potječe od Gota, a Slaveni ga proširiše«.32 Naši povjesničari
uočavaju, a to potvrđuju pisanjem cara Konstantina Porfirogeneta,
da je najstarija jezgra hrvatske države nastala na području Like, Gacke, Krbave i sjeverne Liburnije33 i da su tu imali svoju prvu političku
autonomiju pod upravom bana. Također je poznato da imena naših
knezova i kraljeva (lat. duces, reges) koja završavaju na -mir ili -mer
(Trpimir, Branimir, Krešimir, Zvonimir) nemaju veze s našom riječju »mir« nego su gotskog podrijetla i označavaju vojvodu, vladara.
To stapanje Gota i Hrvata, kao i činjenica da su Goti bili inicijatori
hrvatske države, bila je poznata i Tomi Arhiđakonu koji kaže da je
»vojvoda Got stajao na čelu cijele Sklavonije«.34 Mi smatramo da je
gotski milje izvor ili bar prenositelj hrvatskog nacionalnog pisma,
glagoljice, a tako i liturgije na narodnom jeziku.
30 Kerubin ŠEGVIĆ, Gotsko podrijetlo Hrvata, Split, 1997., str. 96: Duces Gothorum seu Sclavorum; a pluribus Gothi appellabantur et nihilominus Sclavi.
31 Vidi fusnotu 1.
32 Illyricum sacrum II, str. 143: a Gothis originem, a Sclavis incrementum accepit.
33 De admin. VI – II, str. 33.
34 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, u: Hrvatska obzorja, 2 (1996.), str. 362.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
145
Poznati stručnjak za staroslavenski jezik Josip Hamm priznaje
»da se u proučavanju glagoljice vjerojatno išlo krivim putem« i da je
već prije bilo učenjaka koji su smatrali »da bi glagoljica mogla biti i
gotskog porijekla«. Stoga, detaljnom analizom glagoljskih slova, on
dolazi do zaključka da »glagoljici treba tražiti uzor u pismu koje je
sredinom četvrtog stoljeća sastavljeno za arijanske Gote«.35 Protivnici gotske teorije rado ističu kako je Hamm nakon II. svjetskog rata
u svojoj Staroslavenskoj gramatici iz 1947. (str. 7) napustio svoju
teoriju o gotskom podrijetlu glagoljice. Možemo misliti što ga je na
to potaklo ako znamo da je velik erudit i stručnjak Kerubin Šegvić
god. 1945. osuđen na smrt ne samo zbog svoje suradnje s ustaškim
režimom nego i zbog »propagiranja svoje teorije o gotskom porijeklu Hrvata... da raspiri mržnju među narodima Jugoslavije«, kako
stoji u obrazloženju presude.36 Uostalom, i sam je Hamm god. 1985.
u Rimu priznao ocu Marku Japundžiću (TOR) da svoje mišljenje
o glagoljici nije smio javno iznositi i potvrdio njegove zaključke o
starini glagoljskoga pisma.37 Stoga teorija prema kojoj korijene glagoljice treba tražiti u gotskoj sredini dobiva sve više pobornika.
Ovdje se možemo zapitati kada i na kojem je prostoru započeta ova gotsko-slavenska kulturna simbioza. Jedno od mišljenja jest
da se to dogodilo već u 4. stoljeću poslije Krista, i to na sjevernoj
obali Crnoga mora, osobito na Krimu, s glavnim središtem Hersonezom, gdje su nađena skoro sva glagoljska slova. Stručnjacima upada
u oči isto ili slično nazivlje za više gotskih i glagoljskih slova. Kao
što rekosmo, Konstantin-Ćiril je prije svoje moravske misije boravio
kao misionar u Hersonezu. Nije isključeno da su Sveta braća već
tada susrela Slavene koji su imali svoje pismo i prevedene dijelove
Biblije na staroslavenski jezik. Uostalom, i u »Žitju« nalazimo podatak da je Konstantin u Hersonu »pronašao evanđelje i psaltir napisan
'ruskim' pismenima« što bi, prema nekima, moglo označavati glagoljsko pismo.38 Mi ipak smatramo vjerojatnijim da su Sveta braća,
35 Josip HAAM, Postanak glagoljskog pisma u svjetlu paleografije, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i
Hrvati, str. 178
36 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, str. 362.
37 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 454.
38 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 468.
146
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
budući slavenski misionari, biblijske i liturgijske tekstove dobili iz
našeg primorja, tzv. Bizantske Dalmacije. Tog je mišljenja i fra Dominik Mandić koji piše: »Sv. Ćiril morao se poslužiti jezikom i prijevodima nedjeljnih evanđelja i poslanica, što su ih bezimeni hrvatski
svećenici na Jadranu izradili tokom nekih dvjesto godina.«39 Nezamislivo je da bi Hrvati, koji su u prvim desetljećima 9. st. bili već
svi kršteni i slavili euharistiju, čekali Svetu braću, odnosno njihove
učenike, da im pruže svete tekstove na njihovu jeziku. Konstantin i
Ćiril su dakle mogli poći u »Moraviju« s već gotovim, možda dorađenim liturgijskim tekstovima, a ne kao autori glagoljskog pisma
i prevoditelji svetih tekstova. Puno je razloga zbog kojih nastanak
glagoljskog pisma trebamo tražiti u vremenu mnogo starijem od misije Svete braće.
Stručnjaci uočavaju da tragove glagoljice nalazimo nadasve u
krajevima u kojima su nekoć vladali Goti, to jest na području starog
Ilirika. Mi pak primjećujemo, i s mnogima ističemo, da je glagoljsko
pismo najjače zasvjedočeno i ukorijenjeno baš u spomenutom istarsko-kvarnerskom prostoru i smatramo da tu činjenicu treba dobro
ispitati. Krčki svećenik Mihovil Bolonić, ugledni istraživač starohrvatskog bogoslužja na Krku, govori o »zagonetki glagoljizma« i
priznaje da »dosad nije stvarno utvrđeno kako je slavenska liturgija
prodirala u Hrvatsku uopće, a posebno na otok Krk«.40 Kako u »Žitju« nema nikakva govora u djelovanju Svete braće među Hrvatima, kako bi objasnili pojavu glagoljice u našim krajevima, istraživači rado prihvaćaju priču o njihovim učenicima koji su protjerani
iz Moravske i dospjeli u naše krajeve, kako su u Veneciji prodani
kao roblje, Bizantinci ih kupili i doveli na svoje posjede u sjevernoj
Dalmaciji, na otok Cres, u Osor, i na Krk.41 Žitja Konstantinovih
učenika Nauma i Klimenta, koja govore o činjenici da su neki učenici prodani u Veneciju, izvještavaju nas da ih je kupio neki carev
čovjek, doveo u Konstatinopol gdje su neki ostali kao carevi štiće39 Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963., str. 397.
40 Mihovil BOLONIĆ, Otok Krk kolijevka glagoljice, Zagreb, 1980., str. 24.
41 Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Zora – Matica Hrvatska, Zagreb,
1969., str. 7; Lujo MARGETIĆ, Hrvati, glagoljica, str. 885.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
147
nici, a drugi pođoše u bugarsku zemlju.42 Dakle, nikakva spomena
Dalmacije. Oni se domišljaju da su protjerani učenici na posjedima
pod Bizantom u Dalmaciji našli povoljnu klimu za svoje djelovanje
jer je narodni jezik u liturgiji na Istoku bez problema prihvaćen. No
mi znamo da je glagoljica bila raširena i na drugim hrvatskim područjima, svuda gdjegod su, kao što rekosmo, nekoć vladali Goti.
Iz činjenice da je područje Istre i Kvarnera prebogato glagoljskim
spomenicima »danas je općenito prihvaćeno mišljenje da je autohtono područje glagoljice Hrvatsko primorje, istočna Istra i sjeverna
Dalmacija te da se iz tog bazena širila na druga područja«, piše Bolonić.43 Do sličnih zaključaka dolaze noviji istraživači poput Sabine
Nagy koja na temelju starih izvora tvrdi da je »glagoljica nastala na
istarsko-venecijanskom području u VIII. stoljeću«.44 Zanimljiv je s
tim u vezi podatak da filolozi kod čakavaca nalaze oko tisuću riječi
gotskoga podrijetla. Koncentracija epigrafskih spomenika na ovom
području »upućuje na taj prostor kao iskonsko, ishodično područje
hrvatskog glagolizma«, piše Zvane Črnja.45
Početkom 1930. javlja se «originalno» mišljenje nekih povjesničara prema kojima slavensku liturgiju u 10. i 11. st. nisu promovirali hrvatski glagoljaši i vladari nego dalmatinski biskupi, pod
jurisdikcijom Carigrada. Barjaktari toga mišljenja vrlo su ugledni
povjesničari Lovre Katić, Miho Barada i, u novije vrijeme, Nada
Klaić. Riječ je nadasve o splitskim sinodama 925. i 928. Istina je da
su ove sinode prvenstveno sazvane zato da se riješi pitanje crkvene
jurisdikcije. Naime, budući da je cijela Dalmacija došla pod suverenitet hrvatskog vladara, hrvatski se biskup Grgur u Ninu nadao postati metropolitom Hrvatske i Dalmacije, ali se tome suprotstavljaju
i pretendiraju na taj položaj splitski nadbiskup, koji se pozivao na
antičko pravo Salone, i biskup Zadra, glavnoga grada bizantske Dalmacije. No isti autori tvrde da je pitanje slavenskog jezika u liturgiji
na tim sinodama sporedno, tvrdeći da vladar i glagoljski kler za to ne
uopće ne mare. »Ni jedno slovo nas u izvorima ne upućuje da je Gr42
43
44
45
Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 35.
Mihovil BOLONIĆ, str. 25.
Sabine NAGY, Pokušaj objašnjenja geneze glagoljjice, Železno, 2010., str. 10.
Zvane ČRNJA, Kulturna povijest Hrvatske, I, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 392.
148
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
gur Ninski branitelj glagoljice«, tvrdi Lovre Katić.46 Ustvari, ova su
dva predmeta bila usko povezana. Staroslavenski jezik upotrebljavao se od početka među krštenim Hrvatima Dalmacije i Hrvatske,
a biskupi Dalmacije to su prirodno tolerirali na svojim područjima.
Papa Ivan X. (914. – 928.) to im ozbiljno spočitava: »vobis tacentibus et consentientibus – a vi šutite i odobravate«. Na splitskoj sinodi
925. hrvatski biskup Grgur Ninski, koji je pretendirao biti metropolit
Hrvatske, «u očima pape nije grješnik, jer nije poput dalmatinskih
biskupa dopustio da se glagoljica širi na njegovu području», smatra
Klaićeva.47 S obzirom na to da je imao podršku kralja Tomislava,
utekao se papi s nadom da će mu on dati za pravo, tj. da će postati
metropolitom Hrvatske i Dalmacije. No na novoj sinodi 928., kojoj
je predsjedao papin poslanik Madalbert, ne samo da je izgubio bitku
nego i svoju ninsku, hrvatsku biskupiju, pa mu je dan Skradin, biskupsko sjedište u starini. Nin s »hrvatskim biskupom« bio je ozbiljna prijetnja Splitu, nasljedniku Salone, i zato ga je trebalo uništiti iz
korijena. Uostalom, kako bi postigli svoj cilj, oni na sinodi tvrde da
Nin u starini i nije imao biskupa nego samo arhiprezbitera. Pobijedilo je dakle historijsko pravo pa je splitski biskup postao metropolitom za područje sve do Save, a Hrvatska je biskupija tada zbrisana
s lica zemlje. Usput spomenimo da je Hrvatska biskupija u novim
okolnostima ponovno obnovljena 1075. Premda je papa Ivan X. tražio da se »barbarska« glagoljica potpuno dokine, latinski biskupi
Dalmacije, smatra Klaićeva, za to puno ne mare pa ne zabranjuju
glagoljanje, jer to i nije bilo moguće zbog naroda. Jedino zaključuje
da ubuduće neće zaređivati svećenike glagoljaše ukoliko ne nauče
latinski jezik. Tvrdnja o glagoljaštvu bizantske Dalmacije dovedena je do apsurda pitanjem je li slavenska služba Božja uopće bila u
upotrebi u Hrvatskoj: »Sada se postavlja pitanje da li je slavensko
bogoslužje uopće bilo u upotrebi u ninskoj biskupiji«, piše Benedikta Zelić-Bućan i zaključuje da je »na području ninske biskupije
(a to je cijela Hrvatska, o.p.) do splitskih sabora liturgijski jezik bio
46 Lovre KATIĆ, Borba Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom, Leonova tiskara, Split,
1929., str. 25.
47 Isto, str. 83.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
149
latinski.«48 No papa Ivan X. bio je zabrinut baš zbog posvuda raširenog slavenskog bogoslužja koje je njemu mirisalo na krivovjernu
»Metodijevu doktrinu«.49 Premda je papa Ivan VIII. bio odobrio slavensko bogoslužje i sv. Metoda zaredio za srijemskog nadbiskupa,
ovaj papa istog Metoda smatra heretikom. Glasini da se slavenska
služba Božja vezuje uz herezu pridonijeli su zacijelo njemački biskupi koji su sv. Metodija, kako bi ga istjerali, optužili za krivovjerje. Isto je u 13. st. mislio i Toma Arhiđakon u svojoj »Salonitanskoj
historiji«. Svoju odbojnost prema slavenskoj liturgiji potkrijepio je i
uvjerenjem da su Goti arijanci izumitelji glagoljskoga pisma: »Gotska slova pronašao neki Metodije heretik koji je mnogo toga napisao
protiv katoličke vjere na istom slavenskom jeziku.«50 Istina je da
Toma često pristrano piše te ga povjesničari olako obezvređuju, no
mi vjerujemo da svoje tvrdnje temelji na izvorima ili predaji. On zna
da su Goti bili arijanci, vjeruje da glagoljica potječe od Gota i zato
slavensku liturgiju povezuje s herezom. Tako je mislio i antipapa
Honorije II. (1061. – 1064.) koji poslanicima krčkoga glagoljskoga
klera u Rimu kaže da ne može dati dozvolu za glagoljanje jer je često
čuo da su »Goti arijanci pronalazači ovakve književnosti.«51 Tomino
pisanje omalovažava Nada Klaić tvrdeći da njegovo mišljenje počiva na slabim temeljima jer je, navodno, nekoliko stoljeća kasnije od
događaja,52 faktično, jer se ne uklapa u njezinu koncepciju.
Starohrvatsko bogoslužje
Danas ima dosta povjesničara koji smatraju da je dio Hrvata,
možda i prije doseljenja, najprije ispovijedao arijansko kršćanstvo
koje su primili preko Gota, pa vjerojatno tu možemo tražiti razlog
što su Hrvati jedini kršćani Rimske Crkve koji su bogoslužje obavljali na narodnom jeziku. Kako to da Hrvati u formuli krštenja ne
upotrebljavaju prijevod izraza »baptizo« – »ja te uranjam, perem«,
48 Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, Slavensko bogoslužje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća, u:
Marulić, 3 (1986.), str. 376-387.
49 Codex dipl. I, br. 22., str. 29.
50 Hist. Salon. XVI – Rismondo 29.
51 Isto, str. 29.
52 Nada KLAIĆ, Povijest, str. 19.
150
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
koji se upotrebljava u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi nego, »ja te krstim«
– tj. činim kršćaninom?53 Nije li i ta terminologija preuzeta od Gota
i njihove riječi »kreist« – kršćanin? I praksa da su Hrvati imali svog
nacionalnog biskupa (episcopus Chroatensis), nevezanog uz određeni grad, kao što je pravilo u cijeloj Crkvi, nego uz dvor vladara i
za područje cijele Hrvatske, pretpostavljamo da je preuzeta iz gotske
prakse. Netko može reći da su Istočni Goti nekoliko stotina godina
ranije izgubili svoju državu, pa valjda i crkvenu organizaciju, te pitati kako njihovu praksu možemo povezati s hrvatskom? Goti jesu
izgubili državu, ali su, izmiješani s Hrvatima, nastavili imati svoja
manja administrativna područja, vjerske poglavare ovisne o civilnim
vlastima. Zanimljivo je da Toma Splićanin glagoljsko pismo naziva
»gotskim slovima« te vjerujemo kako je Toma tu klevetu, kao što rekosmo, pokupio iz njemačkih izvora preko Rima. Sjetimo se da »Žitja« iznašašće azbuke pripisuju sv. Konstantinu-Ćirilu, a ne Metodu.
U svakom slučaju, u Tomino vrijeme (13. st.) još je živa uspomena, a
vjerojatno je on taj podatak našao i u arhivima, da glagoljsko pismo
potječe od Gota. Razumije se da je Toma zadrti Roman i protivnik
Hrvata te je glagoljaše rado povezivao s arijanskim krivovjerjem. U
spisu »O obraćenju Bavaraca i Karantanaca«, koji je napisan 873.,
nalazimo podatak da je »Iz Istre i Dalmacije došao neki Slaven imenom Metodije, koji je pronašao (adinvenit) slavensko pismo te je
slavenski obavljao službu Božju.«54 Možda baš ovaj podatak da je
Metodije došao »iz Istre i Dalmacije« označava domovinu glagoljice. U svakom slučaju, prvo crkveno odobrenje službe Božje na
slavenskom jeziku dao je, kako rekosmo, papa Ivan VIII. (872. –
882.), smatrajući da se i njime »dostojno slavi Boga, te naređujemo
da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega
Gospodina«. Pobornici ćirilometodske teorije o podrijetlu glagoljice
rado navode i pismo istoga pape Ivana upućeno 880. knezu Svetopluku, u kojemu piše da je »slavensko pismo pronašao neki filozof
53 Marko JAPUNDŽIĆ, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica, Hrvatska revija, Zagreb, 1994., str.
547.
54 Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u prošlost, Split, 1992., str. 103.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
151
Konstantin«.55 To se može odnositi na ćirilicu, ili se tu jednostavno
izražava činjenica da su slavensku liturgiju baš u to vrijeme među
Slavenima širila sveta braća Ćiril i Metodije. Dodatnu pomutnju
oko imena Metodija možda je proizveo podatak da su stari Hrvati
imali pravni kodeks koji se zvao »Metodios ili Methodos«, a sadržavao je zaključke Duvanjskoga sabora iz god. 753. i bio, prema mišljenu stručnjaka, napisan na starom hrvatskom jeziku i pismu.56 To
može biti samo glagoljica. Zanimljivo je da su dalmatinski Romani
ovu knjižicu nazivali Libellus Gothorum, sigurno zato što je bila napisana glagoljicom. Sadržaj ove knjige, prema mišljenju stručnjaka,
sačuvan je više-manje u Hrvatskoj kronici (Sclavorum regnum) i njenoj varijanti zvanoj Ljetopis popa Dukljanina. Zanimljiv je i podatak
Virgila, biskupa Mainza iz 8. st. – za koga se smatra da je u mladosti
bio vjerovjesnik Istre i Koruške – a koji veli da tamošnji Slaveni
imaju svoje vlastito pismo.57 To je mogla biti samo glagoljica.
Episcopus Chroatensis
Postojanje hrvatskog nacionalnog biskupa – episcopus Chroatensis – jedinstven je primjer u Zapadnoj Crkvi, upućivalo bi na praksu što su je ranije imali Goti. I Toma Arhiđakon, barem u odnosu na
doba hrvatskih vladara, kaže: «Hrvatski su kraljevi htjeli imati svog
posebnog biskupa... koji se nazivao «hrvatski» i postavili njegovo
sjedište u polju kod crkve svete Marije blizu kninskog kaštela... on
je imao imanja i posjede gotovo po čitavom Hrvatskom kraljevstvu,
jer je bio kraljevski biskup i pratio kraljevski dvor.»58 Takva institucija nam je izričito zabilježena u doba kneza Branimira (879. – 892.)
koji je rezidirao u Ninu i imao uza se biskupa kao visokog državnog
službenika, rekli bismo kancelara. «Nije to rezidencijalni biskup ordinarij... već posebni dvorski biskup... s jurisdikcijom nad cijelom
55 Lujo MARGETIĆ, Hrvati, glagoljica i slavenski apostoli, u: Dometi, 9 (1999.), 7/12, str. 52: litteras Sclavinicas a Constantino quodam philosopho repertas.
56 Dominik MANDIĆ, Rasprave, 187-190. Dmine Papalić i Jerolim Čaletić 1546. kažu da su ovu
knjižicu prepisali »rič po rič iz jedne stare knjige pisane hrvcakim pismom«, što može biti samo
glagoljica. Isto, str. 468; Ivan MUŽIĆ, Hrvati i autohtonost, Split, 2001., str. 64.
57 Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati za narodnih vladara, Novalja, 2007., str. 281.
58 TOMA ARCH., Kronica, Rismondo, str. 27.
152
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
primorskom Hrvatskom.»59 S knezom Branimirom god. 879. stupa
na scenu biskup Teodozije, izabran od klera i naroda, koji se obraća
papi Ivanu VIII. te ga izvješćuje o povratku dalmatinskih Hrvata u
krilo Rimske Crkve, nakon što ih je knez Zdeslav bio priklonio Carigradu. Papa Teodozija poziva u Rim kako bi ga zaredio za biskupa i
tako slijedio primjer svojih prethodnika.60 No Teodozije nije pošao u
Rim nego u Akvileju, odnosno u Čedad (Cividale), gdje je stolovao
patrijarh Walpert koji ga je i posvetio. Zašto je Teodozije pošao akvilejskom patrijarhu, a ne papi, pitaju se neki. Ima tu nekoliko razloga: prvo, to je vrijeme franačke dominacije nad Hrvatskom, a Crkva
se redovito prilagođavala političkoj situaciji. Drugo, otamo su došli
misionari koji su pokrstili ostatak Hrvata i krivovjerce priveli pravovjerju. Naime, bila je praksa da se nova crkvena zajednica, odnosno
biskupija, vezivala uz Crkvu, majku od koje je primila krštenje. Bio
je to i lukav, politički potez; ni Rim ni Carigrad, nego treće središte.
Papa Ivan VIII. nije smio burno reagirati jer se Dalmacija tek bila
otrgla od Carigrada.
Autori se pitaju kad je osnovana Ninska biskupija i otkad je
ninski biskup postao hrvatskim nacionalnim biskupom. Stariji, kao
Bianchi,61 zastupaju tezu o apostolskom utemeljenju ove biskupije,
pa bi prvi biskup bio sveti Ansel, jedan od sedamdeset dvojice Isusovih učenika. Farlati tu predaju donosi, ali smatra da je Ninska biskupija za novodošle Hrvate osnovana ili obnovljena u VII. st. u vrijeme
Ivana Ravenjanina, prvog splitskog nadbiskupa.62 S obzirom na sam
naslov Episcopus Chroatensis, Farlati prihvaća mišljenje Ivana Lucića koji kaže da je ninski biskup taj naslov dobio u vrijeme kneza
Muncimira (892. – 910.).63 Noviji autori priču o apostolskoj predaji
odbacuju, ali se ne slažu o vremenu utemeljenja. Neki, kao Marko
Perojević,64 smatraju da se to dogodilo početkom 9. st. nakon što su
59 Josip BUTURAC – Antun IVANDIJA, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973., str. 56.
60 Codex dipl. I, br. 12, str.15.
61 Carlo BIANCHI, Zara cristiana, II, Zadar, 1879.; ili Kršćanski Zadar, preveo Velimir Žigo, Zadar,
2011., str. 176-179.
62 FARLATI, IV., str. 205.
63 Isto, 205.
64 Marko PEROJEVIĆ, Ninski biskup u povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb, 1939.,
str. 20.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
153
Franci zavladali našom zemljom. Mirom u Achenu 812. Hrvatska
definitivno dolazi pod suverenitet Franaka (iznimka su neki otoci i
gradovi koje nazivamo Bizantskom Dalmacijom) pa se i u crkvenom
pogledu stavlja pod jurisdikciju franačke Akvileje. Drugi, kao Miho
Barada,65 misle da je osnutak hrvatske biskupije u Ninu potakla Focijeva shizma, pa bi ona bila ustanovljena 864. i podvrgnuta rimskom biskupu da bi se Hrvatsku odvojilo od raskolne Crkve u kojoj
su se našli gradovi Dalmacije. No da je ta biskupija postojala i prije
Focijeva raskola govori nam pismo pape Nikole I. (858. – 867.) upućeno kleru i ninskoj Crkvi, u kome ih podsjeća na to da se biskupije
ne mogu osnivati bez dozvole Svete Stolice,66 što znači da je ninska
Crkva već postojala i da se biskup birao i bez potvrde Svete Stolice.
Tako i papa Ivan VIII. god. 879. poziva biskupa Teodozija da, po
uzoru na svoje prethodnike (antecessores),67 dođe u Rim na posvetu
i po palij. Ferdo Šišić s pravom smatra da je Ninska biskupija starijega datuma, ali ne precizira vrijeme.68 Na pitanje kada nastaje praksa
da se ninski biskup naziva episcopus Chroatensis, biskup Hrvata,
nije baš lako odgovoriti. Nada Klaić smatra da taj naslov prvi dobiva
spomenuti Teodozije,69 dok Butorac i Ivandija idu još dalje pa pojam
»hrvatskog biskupa« vezuju uz priču o Cededu, lažnom krčkom biskupu, koju oni stavljaju između 1024. i 1030.70 Međutim, pojmove
hrvatskog i krčkog biskupa treba strogo odvajati. Ovi dakle autori
pogrešno vezuju pojam hrvatskoga biskupa uz lažnog krčkog biskupa Cededu, a nema pravo ni Nada Klaić koja ovu »storiju« stavlja
u doba reformnih papa, tj. između 1061. i 1064., dapače, neki misle
da ju treba posve zabaciti budući da je Njemačka prihvatila legalnog
papu Honorija II. već u travnju 1062.71 Mi pretpostavljamo da je za
pokrštene Hrvate u unutrašnjosti zemlje postojao neki vrhovni vjerski autoritet, vezan uz vladara, zvao se on biskup ili drukčije, otkad
65
66
67
68
69
70
71
Miho BARADA, Episcopus croatensis, u: Croatia sacra, I (1931.), str. 173-185.
Cod. dipl., I, Zagreb, 1967., str. 8.
Cod. dipl., I, str. 16.
Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik, str. 190, 199.
Nada KLAIĆ, Povijest, str. 60.
J. BUTURAC – A. IVANDIJA, Povijest, str. 56.
Lujo MARGETIĆ, Vidljive i manje vidljive poruke Tomine „Historia salonitana“, u: Zbornik
Toma
Arhiđakon i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 25-27.
rujna 2000. godine u Splitu, Mirjana Matijević-Sokol – Olga Perić (ur.), Split, 2004., str. 14.
154
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Hrvati imaju svoju državnu organizaciju, makar pod suverenitetom
viših sila, Bizanta, odnosno Franaka. Ako prihvatimo mišljenje da je
dio krštenih Hrvata, pomiješan s Gotima, isprva ispovijedao arijansko kršćanstvo, onda su oni sasvim vjerojatno imali svog narodnog
biskupa, neovisnog o Istočnoj i Zapadnoj Crkvi. Vjerski poglavar
bio je druga važna osoba uz svjetovnog kneza jer se vjerski i politički život ispreplitao. Budući da su knez i narodni prvaci prihvatili
jedinstvo s općom Crkvom, vjerojatno dolaskom Franaka, vjerski je
poglavar morao biti legaliziran i posvećen za biskupa od poglavara
Crkve majke, u našem slučaju od akvilejskog patrijarha. Hrvatski je
biskup i dalje boravio u sjedištu kneza, odnosno kralja. Nin je bio
prvo sjedište hrvatskoga kneza pa je ninski biskup postao i nacionalni biskup Hrvata. To što se na splitskoj sinodi 925. tvrdi da Nin
nije bio biskupsko sjedište u antici, da je imao samo arhiprezbitera,
može biti samo način da se ninskom biskupu oduzme jurisdikcija
nad cijelom Hrvatskom za koju se borio splitski nadbiskup. Kad su
naši kraljevi rezidirali u Kninu, i hrvatski je biskup tu boravio, na
što nas podsjeća Toma Arhiđakon.72 Trebalo bi svakako kritički ispitati seriju ninskih biskupa, prethodnika biskupa Teodozija (Patricije 699., Mauro 714., Anastazije 756., Pavao 787., Marin 812.) koju
nudi i vezuje uz Akvilejski patrijarhat Carlo Federico Bianchi.73 Nakon mraka 7. i 8. st., kad su Hrvati u unutrašnjosti bili pod jarmom
Avara, slijedi novo doba hrvatske povijesti. Kralj i car Karlo Veliki
zauvijek je srušio avarsku državu i podvrgao naše krajeve pod svoju
vlast. Tada dolazi povoljno vrijeme za sređivanje vjerskih i crkvenih
prilika u Hrvatskoj. Dakle, početkom 9. st. Hrvati sa svojim vojvodama dolaze pod vrhovnu vlast Franaka i tada franački misionari
krštavaju ostatak Hrvata, krivovjerce privode pravovjerju i sređuju
crkvenu hijerarhiju. Prema tome, da zaključimo, pojava »hrvatskog
biskupa« početkom 9. st., prema našem je mišljenju legalizacija pred
općom Crkvom vjerskog poglavara onih Hrvata koji su ispovijedali
arijansko vjerovanje, a sada su privedeni crkvenom jedinstvu.
72 TOMA ARCH., Kronika, Rismondo, str. 27: »Hrvatski su kraljevi htjeli imati svog posebnog biskupa i zatražili su od splitskog nadbiskupa te su uspostavili biskupa koji se nazivao Hrvatski.
Njegovo su sjedište postavili u polju, uz crkvu svete Marije blizu kninskog kaštela.«
73 Carlo Federico BIANCHI, Kršćanski Zadar, 2011., str. 182.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
155
Istra i Kvarner kolijevka glagoljice?
S obzirom na to da se glagoljica najčvršće ukorijenila i zadržala ne samo u liturgiji nego i u civilnoj administraciji baš na prostoru Istre i Kvarnera i jer na tom prostoru nalazimo najviše (90 %)
pisanih spomenika kako na tvrdoj (Plominski natpis, Krčki natpis,
Valunska ploča, Bašćanska ploča) tako i mekoj podlozi, priliči da u
kratkim crtama opišemo i sudbinu glagoljskog bogoslužja na ovom
području. Relativno velik broj glagoljskih spomenika na tome području upućuje na zaključak da je glagoljica baš negdje na tim prostorima nastala i odatle se širila u druge predjele, zaključuje Ivan
Mužić.74 Dakle, pretpostavljamo da su kroatizirani Goti ovoga prostora bili vodeći politički i kulturni sloj u početcima države Hrvata i
pružili im začetke pismenosti.
Iz iznesenoga može se s dosta vjerojatnosti zaključiti da su Istra
i Kvarner sa svojim okruženjem mogli biti čak domovina glagoljice.
I češki slavist Vaclav Vondrak izričito tvrdi da je glagoljica nastala u
Istri, odnosno na području Akvilejskog patrijarhata. Potvrda su tome
i Kijevski listići iz 10. st., jedan od najstarijih glagoljskih spisa, koji
sadrže liturgijske tekstove karakteristične baš za ovaj patrijarhat.75
Velika hajka na glagoljicu i slavensku liturgiju nastala je u drugoj polovini 11. st., za papa Aleksandra II. (1061. – 1073.) i Grgura
VII. (1073. – 1085.) koji su svim silama provodili reformu Crkve
htijući je unificirati, osloboditi od državnog zagrljaja i pooštriti disciplinu klera. Jedan od reformskih zadataka bio je i pooštrenje zakona o celibatu koji nije dosljedno provođen u cijeloj Crkvi. Zbog toga
nije nikakvo čudo što se slavenska liturgija, koja je odisala separatizmom i krivovjerjem, kao i oženjeni svećenici glagoljaši nađoše
na udaru. Povjesničarka Nada Klaić pokušava objasniti priču Tome
Arhiđakona o lažnom krčkom biskupu Cededu (Zdedi). Nakon smrti
pape Nikole II. (+1061.) pobornici reforme izaberu za papu Aleksandra II., a pristaše cara i antireformisti biskupa Parme, pod imenom
Honorije II. (1061. – 1064.), kome se priklone Nijemci i sjeverna
74 Ivan MUŽIĆ, O slavenskoj pismenosti na današnjem teritoriju Hrvata, u: Kačić, 25 (1993.), str.
401.
75 Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, str. 83.
156
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Italija.76 U to vrijeme s područja Akvileje u Hrvatsku dolazi neki
svećenik Vulfus, Langobard ili Got, »bezbožni sljedbenik arijanske
hereze«, koji kao pristaša Honorija II. širi antireformu među glagoljašima Istre i Kvarnera. Na Krku nađe svoje pristaše glagoljaše koje
predvode pop Cededa (Zdeda) i opat Pojtjeh. Sva trojica pođu u
Rim, gdje je do 1064. stolovao protupapa Honorije II., i traže njegovo dopuštenje za slavensko bogoslužje, no tamo nisu postigli ništa.
Papa im uskraćuje dopuštenje za glagoljsko bogoslužje jer je »često
čuo da su Goti arijanci izumitelji ove pismenosti«. Nije jasno kako
spojiti ovo odbijanje protureformnog pape da dopusti glagoljanje s
mišljenjem Nade Klaić, koja tvrdi da je Vulfus došao u Hrvatsku kao
pristaša istoga Honorija II. Toma piše kako se glagoljaški kolovođe
nisu obeshrabrili te po povratku na Krku šire lažne glasine da je papa
odobrio slavensko bogoslužje, štoviše, da je Cededu (Zdedu) posvetio za biskupa. Organiziraju pobunu glagoljaškoga klera te legalnog
biskupa odstrane, a ustoliče Zdedu za pastira Krčke Crkve. No na
kraju Zdeda završava »sramotnom Arijevom smrću«, kako nam to
naširoko opisuje Toma Arhiđakon.77 Premda je Toma zagrižen Latin i često pristran u opisivanju događaja, autori se slažu da u tome
opisu ima jezgra istine.78 Pristaše ćirilometodske teorije vjeruju da
su biskupi Bizantske Dalmacije polovicom 11. st., pod jurisdikcijom
Carigrada, prihvaćali slavensku liturgiju jer im nije bilo strano da
narodi upotrebljavaju svoj jezik u liturgiji. S obzirom na to da je
Tomi Arhiđakonu to nezamislivo, on – misli Klaićeva – to zataškava
te Gotohrvate proglašava glagoljašima i arijanskim krivovjercima. U
stvari, biskupi Dalmacije već su se 924. distancirali od Carigrada i
priklonili se politici Rima u borbi protiv glagoljaštva, kako to ispravno piše Toma Splićanin. Zato crkveni sabori u Splitu (925. i 1060.),
na inicijativu Rima, donose odluke, doduše ne baš drastične imajući
u vidu faktično stanje, o postupnom uklanjanju slavenskog jezika
iz liturgije. Sinoda u Splitu 1060. strogo – pod prijetnjom izopćenja
– zabranjuje zaređivati Slavene ukoliko ne nauče latinski jezik, kle76 Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, III/1, Zagreb, 1971., str. 408.
77 TOMA ARH., c. 16. – Rismondo, str. 30-31.
78 Nada KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII., u: Vjesnik Hist. arhiva u
Rijeci i Pazinu, XXVIII (1986.), str. 169.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
157
ricima nositi bradu i dugu kosu, ženiti se ili ženu zadržati, što je bila
praksa glagoljaša.79 Na još jednoj sinodi u Splitu 1063. izopćeni su
tvrdokorni protivnici reforme, među kojima su i spomenuti Vulfus,
Cededa i opat Pojtjeh.80 Uza sve službene zabrane ili ograničenja,
staroslavenska služba Božja bila je toliko ukorijenjena u našim krajevima da ju više nitko nije mogao iskorijeniti. Istini za volju, glagoljsko bogoslužje, osobito u nekim krajevima, živjelo je u ilegali
sve do novijih vremena.
Uvidjevši faktično stanje, papa Inocent IV. godine 1248., na
molbu senjskog biskupa Filipa – koji se poslužio predajom da je
glagoljicu iznašao sv. Jeronim – dopusti upotrebu staroslavenske liturgije, »ali samo u onim krajevima u kojima je već u upotrebi«. Ovo
papino dopuštenje faktično je pridonijelo širenju glagoljske liturgije
drugdje u Crkvi pa i u svjetovnom životu. Juraj Slavinac (Georgius
de Sclavonia), rođen na području Akvilejskog patrijarhata, profesor
pariškog sveučilišta, napisao je god. 1390. da je glagoljica alphabetum Crawaticum i da se »njom podjednako služi kler Istre, koji
je dio hrvatske domovine, kao i kler ostalih hrvatskih krajeva«. On,
štoviše, tvrdi da je sv. Jeronim »svojedobno preveo skoro sve psalme
na naš jezik«. Mišljenje da su glagoljicu iznašli sveti Ćiril i Metodije
proširilo se tek u 19. st.
Dodatak: Sudbina starohrvatske liturgije u Istri
Istarski publicist Ernest Radetić nabraja biskupije i župe
Akvilejskog patrijarhata u kojima se tijekom stoljeća više ili manje
glagoljalo:81 13 župa u Tršćanskoj, 13 u Koparskoj, 13 u Novigradskoj, 30 u Porečkoj, 21 u Pulskoj i 10 u Pićanskoj biskupiji, dakle
u stotinu župa Istre. A da se glagoljica upotrebljavala čak u nekim
istarsko-romanskim župama, potvrđuju matice u Vodnjanu, gdje su
se podatci za Knjigu krštenih upisivali naizmjence latinicom ili glagoljicom, već prema etničkoj pripadnosti krštenika. Sjetimo se da
je i »Razvod istrijanski« iz 1325. napisan starohrvatskim pismom,
79 Codex dipl., I, br. 67, str. 96.
80 Eduard PERIČIĆ, Pape i Hrvati do 12. stoljeća, Zbirka Hrvatska – Sveta Stolica, Zagreb, 1999.,
str. 35.
81 Ernest RADETIĆ, Istra pod Italijom 1918-1943., Albrecht, Zagreb, 1944.
158
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
glagoljicom. Za očuvanje glagoljaštva u Istri posebno su zaslužni
benediktinci, pavlini i franjevci glagoljaši trećeg samostanskog reda,
koji su djelovali među istarskim pukom i obavljali staroslavensku
službu Božju.
Protestanti Istre u 16. stoljeću iskoristili su glad hrvatskog puka
za vlastitom knjigom te su tiskali nekoliko svojih knjiga glagoljicom
i narodnim jezikom. Tridentski koncil, zabrinut za jedinstvo Crkve,
nije baš vrednovao partikularne obrede i jezike u liturgiji. Znamo
da je staroslavensku liturgiju na tom Koncilu odlučno branio krčki biskup Albert Dujam Gliričić (1550. – 1564.), O.P. U duhu istog
Koncila koji je težio za unitarizmom, pokrajinska sinoda u Udinama
1596. ukinula je akvilejski obred, branila upotrebu staroslavenskog i
naredila uvođenje latinskog jezika. No istarski biskupi nisu smatrali
potrebnim ukinuti starohrvatsku liturgiju u upotrebi od pamtivijeka
nego su jedino zaključili da se savjesno pregledaju i isprave eventualne netočnosti staroslavenskih liturgijskih knjiga. Na temelju izvještaja biskupa Svetoj Stolici valja reći da je većina istarskih biskupa
17. i 18. st., premda nisu bili naše narodne krvi, vodila brigu o odgoju svećenika glagoljaša i nastojala pribavljati liturgijske knjige za
glagoljaške župe. Tako je porečki biskup de Nores (1573. – 1597.)
htio osnovati sjemenište za glagoljaše tvrdeći da su gotovo svi njegovi svećenici sacerdotes illyrici.82 No manjkala su mu novčana
sredstva. On je usto uočio činjenicu da su svećenici glagoljaši najpodobniji za crkvenu integraciju novonadošlog pravoslavnog pučanstva, koje je bilo naviklo na staroslavensku liturgiju grčkog obreda.
Isti Nores molio je Rimsku kuriju da se napokon tiskaju glagoljske
knjige »toliko potrebne, ne samo ovoj biskupiji, nego i čitavoj Istri i
Dalmaciji«.83 Sličnu brigu imali su pulski biskupi i braća Sozomeno,
koji (1592. i 1605.) mole Sv. Stolicu da se tiskaju liturgijske knjige
na »ilirskom jeziku«.84 S obzirom na nizak stupanj obrazovanja glagoljaških svećenika, neki su biskupi upućivali molbu u Rim kako bi
82 Mario PAVAT, La riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola, Roma, 1960., str. 188.
83 Ivan GRAH, Izvještaji porečkih biskupa Svetoj Stolici, u: Croatica christiana periodica, 7 (1983.)
12, 5.
84 Ivan GRAH, Izvještaji pulskih biskupa Svetoj Stolici (1592-1802), u: Croatica christiana periodica, 20 (1987.), 30.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
159
izvjestan broj klerika iz Istre studirao na »Ilirskom kolegiju« u Loretu. No njihove su molbe odbijane s odgovorom da Istra geografski
ne spada u »ilirske« pokrajine.85 Ono što nisu uspjeli drugi istarski
biskupi, ostvario je koparski biskup Paolo Naldini (1686. – 1713.),
augustinac iz Padove. On je nakon temeljitih priprema god. 1709.
osnovao »ilirsko sjemenište« za svećenike glagoljaše u Kopru, koje
je djelovalo sve do 1818. U drugoj polovici 18. st. neki biskupi talijanskog podrijetla počeli su potiskivati slavensku liturgiju u Istri.
Tako je u doba porečkog biskupa Negrija (1742. – 1778.) Mlečanina
malo-pomalo ukinuta glagoljska misa u Porečkoj biskupiji, a ostale
su još jedino propovijedi i katehizacija na hrvatskom jeziku.
Kad su se u drugoj polovici 19. st. rasplamsali nacionalizmi,
talijanska buržoazija kao i austrijske vlasti, svaka iz svojih interesa,
počele su borbu protiv slavenske službe Božje znajući da se i na
taj način podržava nacionalna svijest. Zanimljivo da su one nalazile
pristaše i među Hrvatima, kakav je npr. bio Petar Stanković, kanonik
iz Barbana. Premda se i na vratima njegove rodne kuće nalazio glagoljski natpis, on se pobrinuo da se u Barbanu i okolnim selima spale
sve staroslavenske knjige. Oko 1900. novigradski župnik Franceschini uništio je sve staroslavenske knjige i dokumente koje je našao u
crkvi te u biskupskom i župnom arhivu. Krajem 19. i početkom 20.
st. staroslavenskoj je liturgiji i hrvatskom jeziku u Istri objavljen rat
do istrebljenja. Tako je porečko-pulski biskup Ivan Flapp, rodom
Furlan, 1887. izdao dekret kojim se strogo zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u crkvama: „Ako bi se tko usudio u našoj biskupiji
slaviti misu, obavljati službu Božju, sprovode i dijeliti sakramente
pučkim jezikom počinio bi teški grijeh (graviter peccaret).“ Slično je poduzeo protiv upotrebe slavenskih jezika tršćansko-koparski
biskup Franjo Nagl, došavši 1902. na čelo te biskupije. Uzalud su
pisane peticije svećenika i dekana, uzalud prosvjedi vjernog puka,
uzalud su u Rim išla izaslanstva uglednih muževa. Ni Rim ni biskupi
nisu popuštali jer su iza zabrana stajali, jedino u tome složni, i Beč
i talijanski iredentisti. Staro pravo i praksa glagoljanja smatrali su
oružjem panslavizma. No drastičan je bio odgovor Božjega naroda.
85 Isto, str. 34.
160
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Ondje gdje su župnici htjeli provesti dekret, župnik bi ostajao sam
i bez ministranta u crkvi. Narod je znao poći u neku drugu crkvu
ili ispred crkve moliti krunicu. U nekim župama nije bilo mise po
nekoliko mjeseci, čak ni za najvećih blagdana, kao što su Božić i
Bogojavljenje. Župnicima je dano dopuštenje da mogu sami, bez
puka, slaviti misu. Ondje gdje je narod ipak htio doći na misu, a nije
htio ni znao latinski odgovarati, biskupi su uputili župnike da mogu
tiho celebrirati latinski, dok je narod molio svoje molitve. U siječnju 1910. svećenstvo je iz Lupoglava uputilo apel biskupu u Trstu:
»Ne možemo nikako proslijediti s provođenjem dekreta, jer je to na
štetu vjere i Crkve.« Biskup Nagl uskoro je promoviran za bečkog
nadbiskupa, a župnici su nastavili slaviti Boga s narodom na njegovu jeziku. Uskoro je počeo Prvi svjetski rat koji je završio propašću
Austro-Ugarske Monarhije i talijanskom okupacijom Istre. Ono što
nisu uspjeli učiniti nacionalisti, učinili su fašisti. Bilo je strogo zabranjeno slaviti misu na staroslavenskom, obavljati obrede i propovijedati na hrvatskom jeziku. Župnici, oni koji nisu bili internirani ili
protjerani, samo su kriomice, gdje je bilo moguće, držali »dotrinu«
djeci jedino razumljivim hrvatskim jezikom. Nakon kapitulacije Italije 1943. poneki su svećenici malo-pomalo počeli opet glagoljati, a
nakon rata i u većini župa s hrvatskim življem. God. 1952. biskup
Nežić dobio je od Sv. Stolice i službeno dopuštenje za liturgiju na
staroslavenskom jeziku. Na Drugom vatikanskom koncilu Duh Sveti
uzeo je stvar u svoje ruke i konačno je dopušteno Boga slaviti na
živim narodnim jezicima.
S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162
161
The Origin of the Glagolitic Scripture:
Istria and Kvarner – The Homeland of the
Glagolitic Scripture
Summary
Among several theories regarding the origins of the Glagolitic
script, the author chooses to seek for the Gothic origin. He states that
Slavonic apostles Cyril and Method are not the inventors of the Glagolitic scripture: they redacted and adjusted took the existing scripture biblical texts, for the needs of their mission in the West. Taking
into account the antique sources, Thomas the Arch-dean of Split and
the Croatian Chronicle, which almost equal Goths and Croats, as
well as the fact that traces of the Glagolitic script are found where
the eastern Goths lived and ruled in the past, the author considers
that the origins of the Glagolitic script should be explored in that
particular ambient. The reason for the deep rootedness of the Glagolitic script in Istria and Kvarner is found in the concentration of
Goths in that region, which was stronger for historical reasons. Henceforth this region could be considered the cradle of the Glagolitic
script. The Goths of Arian beliefs had their national bishop and the
national language in liturgy, and handed over this tradition to Croats
with whom they merged. Finally, the author presents an overview of
the destiny of the Old-Slavonic liturgy in Istria.
Key words: Glagolitic script, Old-Slavonic liturgy, Goths and
Croats, Episcopus Chroatensis, Istria and Kvarner.
162
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
163
Milan Špehar – Tihana Gržanić
DUHOVNOST I UMJETNOST
Prof. dr. sc. Milan Špehar
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
Tihana Gržanić, mag. theol.
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 248.21:7[22.012+233.1+233.5+241.5]:
[7.01/.02+7.06]
[111.85+123/124+130.123+159.942+159.954.2+159.
956+165.21](000.282)
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 15. veljače 2014.
Premda se umjetnost i duhovnost razlikuju, one imaju puno
dodirnih točaka. Važno je uvijek iznova podsjetiti na to. Ovaj članak ima to upravo za cilj, tj. posvijestiti čovjeku zajedništvo između
umjetnosti i duhovnosti. Već u uvodu želimo naglasiti čovjekovu
dimenziju slike Božje. Dok je duhovnost više svjesna i vođena Bogom-božanskim, umjetnost se često nesvjesno izražava. Crkva je to
oduvijek prepoznavala i priznavala. Zato je umjetnost dio i Crkve.
U prvom dijelu želimo analizirati glavne točke kršćanske duhovnosti koja se hrani Sv. pismom i sakramentima. Tu ona stječe iskustvo
koje se realizira u krepostima. U poglavlju o umjetnosti dajemo
kratak osvrt na pitanja što je i u čemu se sastoji umjetnost, prvenstveno sa strane umjetnika i teoretičara umjetnosti. Ona je umijeće
pretakanja ideje u djelo. To je stvaranje. Stoga će treće poglavlje
biti posvećeno čovjeku kao sustvaratelju, na što ga je pozvao Bog.
Zato je i umjetnost Božji poziv. To potkrepljujemo citatima teorije
umjetnosti i teologije. U glavnome dijelu „Duhovnost i umjetnost“
nudimo odgovor na pitanje što je umjetnost, što je umna krepost,
gdje je povezanost uma i umijeća. Posebno pojam ljepote ima široku lepezu, ali puno dodirnih točaka. Tako želimo ukratko naznačiti
proces stvaranja, spomenuti neke teorije o materiji i formi umjetnosti. Posebno za to navodimo razmišljanja filozofa Maritaina. Kada
govorimo o kršćanskoj umjetnosti, onda želimo naglasiti da takav
umjetnik mora biti kršćanin i u umjetnost utkati kršćanski moral.
Djela takvog umjetnika neće biti manje umjetnička djela. Citati i
164
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
navodi daju pregled bavljenja tom problematikom s teološke, filozofske i umjetničke strane, odnosno teorije umjetnosti.
Ključne riječi: Bog, stvaranje, kršćanstvo, duhovnost,
umjetnost, umjetničko stvaranje, kreposti, moral.
Uvod
***
Čovjek je slika i prilika svojega Stvoritelja, što čitamo već u
prvom poglavlju Biblije. Pozvan je raspolagati svime što je stvoreno, a time i na život s Bogom koji počinje na zemlji i ima svoj put u
vječnost. Mnogi su putovi življenja i spoznavanja Boga. Umjetnost
je također jedan od tih putova.
Umjetnost je oduvijek bila sastavni dio društva i Crkve. Tijekom stoljeća njihovi su se putovi razilazili, no ta je veza popravljiva. Upravo je cilj ovim člankom pokazati da ta veza postoji te da
umjetnost ne može rasti bez Boga jer je ona sastavni dio čovjekove
duhovnosti. Svijetu umjetnosti pripada glazba, ples, književnost.
Umjetnost traži duhovnost.
Crkva je oduvijek poimala umjetnost kao potrebu društva i pojedinaca. O tome govori i papa Benedikt XVI. u govoru održanom
na njegovu susretu s umjetnicima u Sikstinskoj kapeli 21. studenog.
2009. On naglašava da su oni pozvani biti čuvarima božanske ljepote, a time su potrebni Crkvi i društvu.
„I vi budite, sa svojom umjetnošću, navjestitelji i svjedoci
nade za čovječanstvo. A ne bojte se sučeljavati s prvim i posljednjim
izvorom ljepote, dijalogizirati s vjernicima, s onim tko se poput vas
osjeća hodočasnikom u svijetu i povijesti prema beskonačnoj ljepoti.
Vjera ne oduzima ništa vašem geniju, vašoj umjetnosti, dapače uzdiže ih i hrani, hrabri da prijeđu prag i da… promatraju posljednju i
konačnu ljepotu, sunce bez zalaska koje osvjetljava i sadašnjost čini
lijepom.“1
1
Usp. Susret pape Benedikta XVI. s umjetnicima, Vatikan, 24. 12. 2009., www.missio.ba/news.
asp?nws_ id=3050.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
165
1. Kršćanska duhovnost
Riječ duhovnost prvobitno se koristila za ono što je duh, za
razliku od materije. Današnje značenje poprima tek puno kasnije, a u
tom bismo ju smislu mogli definirati kao nauk o napretku unutarnjeg
života kršćanina u njegovu odnosu s Bogom. Ona je odvažnost vjere
u Isusa Krista i život duha.
Duhovnost se temelji na Svetom pismu i dogmatskoj teologiji
koja uči što treba vjerovati, moralnoj teologiji koja uči što treba činiti, a što izbjegavati. No ona ta dva smjera u teologiji spaja u praksu
i time ih nadilazi. Cilj duhovnosti jest život s Bogom u savršenstvu
njegove ljubavi.
Duhovnost se, s obzirom na to da proizlazi iz vjere, milosno i
obilno daje onima koji vjeruju, koji su za nju raspoloženi, prvenstveno u kontemplaciji molitve i spoznaje.2 Dakle, ona proistječe i iz čovjekove volje da ju primi, slobode težnje prema dobru i zadovoljstva
koje se ostvaruje preko kreposti. Upravo su kreposti te koje nas vode
na putu usavršavanja, one su klice u čovjeku koje treba usavršavati
i razvijati. One nas uče vježbati i razvijati vještinu – umijeće biti
čovjek, a takve uključuju i određeno nadahnuće. Tako zahvaljujući
ulivenim krepostima i darovima, koji nas nukaju da težimo uzvišenom savršenstvu potaknuti Duhom Svetim, rastemo prema Bogu.3
Drugi vatikanski sabor vjernicima je ponovno omogućio korištenje Svetog pisma i izvan liturgije, a time je potvrdio evanđeoski
poziv na svetost svima. Sveto je pismo glavni i prvotni autoritet kršćanskoga života: teologije i duhovnosti, a takvo nas hrani i vodi na
putu prema trojednom Bogu. Taj put zovemo duhovni život.
Već nam Stari zavjet donosi tekstove za okrepu i hranu duhovnoga života. Tu su mudrosne knjige koje uče mudrosti na vrlo
2
3
Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 1994.,
br. 2013-2014: „Svi vjernici bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpun kršćanski život i
na savršenu ljubav." „Duhovni napredak teži sve intimnijem sjedinjenju s Kristom. To jedinstvo
se zove 'mistično' jer sudjeluje u otajstvu Krista kroz sakramente – 'svete tajne' – i, kroz njega,
u otajstvu Presvetog Trojstva. Bog nas sve poziva na intimno sjedinjenje s njim, ako i jesu samo
nekima udijeljene osobite milosti ili izvanredni znakovi ovog otajstvenog života, s ciljem da se
očituje dar darovan svima besplatno."
Usp. Servais PINCAERS, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
2000., str. 17.
166
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
konkretan način. Te poruke mogu izgledati često čisto zemaljski, no
čovjek se već ovdje priprema i počinje rasti k Bogu u zajednici i svijetu u kojemu živi, u najrazličitijim prilikama. Posebno nam psalmi
donose sve vrste duhovnih iskustava: od askeze, preko kontemplacije, do mistike. Jedno od središta duhovnog nauka u Novom zavjetu
jest Govor na gori koji uvijek izvrće mnoge čovjekove ovozemaljske
vrednote. Sveto pismo kao najveću objavu donosi riječi i djela Isusa
Krista. On je Sin Božji, utjelovljena Božja riječ koja nam govori preko evanđelja. Njegovim poslanjem dobili smo primjer koji traži suobličenje s njime u glavnoj zapovijedi ljubavi koju nam daje. Svojom
smrću na križu i uskrsnućem otkupljuje nas, ali nas ne ostavlja same
već nam šalje Duha Svetoga i njegove darove, počevši od ljubavi
(agape). Preko milosti Duha Svetoga postajemo iznutra slobodni,
suobličavamo se s Kristom i mi sami postajemo bolji. Ta milost ne
uništava našu narav već je usavršava, razvija našu duhovnu sposobnost, pa i preko naših prirodnih sposobnosti. Preokreće, ozdravlja i
čisti srce. Kako bi čovjek rastao u duhu i živio s Bogom, mora živjeti
čestito. A kako bi to postigao, pomažu mu Duh Sveti i kreposti.
Kreposti nisu teorija već ljudsko iskustvo. Postižu se djelima visoke moralne vrijednosti, plod su ulaganja napora i čine nas
boljima. Osobno nas legitimiraju s obzirom na to da dolaze iz naše
nutrine. Istinske nas kreposti usavršavaju, one su stvaralačke, potiču
dosjetljivost i podržavaju nadahnuće. Takve nas upućuju na savršenstvo k višem dobru shvaćenom kao svrha koja nas privlači i budi u
nama želju i ljubav. One nisu međusobno odvojene.
2. Umjetnost
Vincent van Gogh kaže: „Ne znam bolju definiciju umjetnosti
od ove: Umjetnost je čovjek pripojen prirodi, stvarnosti, istini, ali s
jednim značenjem, shvaćanjem i karakteristikom koje umjetnik ističe, kojima daje izraz, koje izvlači, koje razrješava, oslobađa, ukrašava bojama."4
Puno smo puta čuli pitanje što je to umjetnost? Ili po čemu
je neko djelo umjetnost? Jedino što možemo reći jest da je to neka
4
Usp. Vincent VAN GOGH, Pisma bratu, Glas, Banja Luka, 1985., str. 29.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
167
trajna vrijednost, nezavisna od prostora i vremena, a nastaje u neprestanom procesu odbacivanja nekih vrednota i ponovnom otkrivanju
nekih drugih. Isto tako moramo reći da je onaj koji stvara takvo djelo
umjetnik.
Umjetnik – artist, artien – učitelj je umijeća, u staroj Grčkoj
slobodna umijeća poput glazbe i filozofije. Kasnije se ta riječ koristi
za obrtnike, a tek u 18. st. ima današnje značenje. Prema definiciji,
obrtnik je onaj koji je podređen uvjetima narudžbe dok je umjetnik
učitelj puka, u srednjem vijeku, a u sebi nosi balans materijalnog
svijeta i metafizičkog, duhovnog.
Umjetnost nastaje idejom, a upravo onda kad umjetnik povuče
liniju u crtež ili počne pisati riječ na papir, ideja se počinje ocrtavati
u materiju koja dalje služi onome koji promatra ili čita, s mogućnošću učenja, spoznaje i rasta.
Stvaranje umjetničkog djela u isto je vrijeme i radosno i bolno,
nikako mehaničko, a onaj koji stvara često ni ne zna kako će izgledati dok ga najzad ne završi. Michelangelo je rekao: „Oslobađam skulpturu iz mramora koja je ondje zarobljena."5 No to djelo ne nastaje
samo od sebe, stvara ga umjetnikov um, srce i ruka, a to ne može
zamijeniti ni jedno drugo biće, kao ni stroj.
Umjetnik u sebi nosi neizmjernu želju da traži, ali i sposobnost
da nađe i stvori nešto originalno. „Što duže ostaje put oko mene, što
duže promatram oko sebe i što duže gledam svoje vlastito življenje, to mi jasnije postaje da se povijest naroda i povijest duha može
shvatiti jedino kao smjenjivanje čas brzih čas veoma naglih procesa
raščlanjivanja, što ga izaziva spoznaja, i procesa integracije, što ga
pokreće ljubav."6 Upravo u tom smjenjivanju u povijesti mnogi su se
filozofi, teoretičari i umjetnici bavili pojmom i fenomenom umjetnosti. Svaki na svoj način i svojim načinom izražavanja.
5
6
Citirano u: Horst Waldemar JANSON, Historija umetnosti, Izdavački zavod Jugoslavije, Beograd,
1970., str. 10.
Usp. Elie FAURE, Povijest umjetnosti, duh oblika, Naprijed, Zagreb, 1959., str. 18.
168
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
3. Čovjek sustvoritelj
Teologija koja je previše naglašavala otkupljenje od grijeha
zasjenila je važnost čovjeka kao slike Božje te ljudske kreativnosti.7
Biblijski tekst donosi odgovor na pitanje tko je čovjek. On je
sličan svim bićima, ali i različit. Satkan je od mesa i duha koji su
jedinstvo.8 Više no i jedno biće čovjek je sličan Bogu; ima razum i
slobodnu volju te mogućnost činiti dobro, ljubiti i stvarati. Kako bi
ostvario svoje poslanje i uistinu bio slika Božja, mora biti čovjek
zajednice.
Bog stvara svijet i vodi ga. Taj svijet nije zgotovljen i čovjek u
njemu nije neki gledatelj već je pozvan stvarati ga zajedno s Bogom.
Bog čovjeka, koji je slika i prilika Boga, poziva da mu bude suradnik. Čovjek je time čovjek u svijetu i njegova je egzistencija zaronjena u svijet kako bi, izgrađujući svijet, dovršavao samoga sebe. Tako
nas Božja ljubav u stvaralačkoj ekspanziji pridružuje ostvarenju svoga plana kao jedine koji možemo stvarati uz njega. To je također
zakon svake ljubavi prema onome koga se ljubi.9
Na ovaj se Božji poziv čovjek može i ne mora odazvati, on
može graditi, ali i rušiti svijet oko sebe. Svojom smo slobodom i voljom jedino mi sposobni „rađati kao Bog“, ali unutar prirode, unutar
stvorenoga, jer nitko „ne stvara kao Bog, jedino nas on stvara“.10
Čovjek koji je uistinu slika Božja koristi se nečim što već postoji i
tome daje oblik i značenje.
Od nositelja te stvarateljske snage traži se golem stupanj odgovornosti i poučenosti. Nužno je da se stvaralaštvom preobrazi u
novog čovjeka i nije čudno da se čovjek zastraši svoje kreativnosti.
O sudjelovanju u stvaranju, kozmogenezi, kasnije u Bibliji govori i sv. Pavao kad govori o našem „rastu u Bogu“ u 2 Kor 3, 18:
Usp. Marijan JURČEVIĆ, Čovjek biće budućnosti, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005.,
str. 19.
8 Izraelac čovjeka ne dijeli već meso-tijelo, kao i duh, označava cijelo njegovo biće koje je nerastavljivo, za razliku od Grka koji veliča čovjekov duh koji se mora osloboditi od tijela.
9 Usp. Marie-Dominique CHENU, Perspectives de chatolicité XXV (1966), u: Jacques MARITAIN,
Skolastika i umjetnost, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 25.
10 Usp. Usp. Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 12: „Odakle
takvo živo biće ako ne od tebe, Gospodine? Zar postoji takav umjetnik koji će stvoriti sebe?“
7
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
169
„A svi mi, koji otkrivenim licem obrazujemo slavu Gospodnju, po
Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.“
Upravo na način stvarateljskog čovjekova djelovanja Bog djeluje u svijetu. Samim time što je svaki čovjek stvoren od Boga, on u
sebi nosi stvarateljsku snagu bilo u odgoju djece, proizvodnji hrane,
manualnom radu, arhitekturi ili djelima drugih umjetnosti. Dakle,
ona nije dana samo izvanrednim ljudima već svakom čovjeku, a to
stvaralaštvo preobražava društvo i stvara povijest.
Objava koju nam donosi Isus Krist od čovjeka traži odgovornost i izgradnju čovjeka i društva na putu ljubavi. Upravo se u osobi
Isusa Krista očituju sve vrijednosti koje čovjek može doseći i koje
se do kraja mogu ispuniti jedino u suradnji s Bogom. Čovjek je od
Boga opskrbljen svime kako bi mogao razumjeti njegovu poruku i
poziv, on u sebi pronalazi božanski temelj koji mu omogućava vjerodostojan odnos s Bogom: vjeru, nadu i ljubav.11
U svojoj kreativnosti i radu u suradnji s Gospodinom čovjek
vidi više vrijednost čovjeka no njegove mane, ima više povjerenja u
Boga nego osjećaj straha, kazne i napuštenosti.
Stvorivši čovjeka Bog ga je pozvao na stvaranje, a u „umjetničkom stvaranju čovjek se očituje više no ikad kao slika Božja“.
Božanski umjetnik upravo njemu prenosi iskru svoje transcendentalne mudrosti. Tako je čovjek umjetnik koji je, svjestan svoga dara,
snažnije potaknut promatrati sebe i sve stvoreno na način da uzdiže
Bogu svoj hvalospjev. Samo na taj način on može razumjeti samoga
sebe, svoj poziv i poslanje.12
4. Odnos duhovnosti i umjetnosti
4.1.Što je umjetnost?
Svako čovjekovo djelovanje plod je neke spoznaje. Učinkom
djelatne svjetlosti u čovjekovoj naravi imamo uvid u istine o kojima ovisi naša spoznaja. Na uzroke nam ukazuje znanost, a mudrost
nam omogućava znanje prvih uzroka (to su metafizika i teologija).
11 Usp. Marijan JURČEVIĆ, Čovjek biće budućnosti, str. 21.
12 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, Glas Koncila, Zagreb, 2004., str. 7.
170
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Čovjekov um djeluje i njegov je čin imanentan, usavršava čovjeka
i pomoću njega um dolazi do bitka bez obzira na to je li predmet
bavljenja dobar ili loš. Upravo to je spekulativni rad koji dovodi do
iskustva radosti u intuitivnom zrenju božanske biti.
Druga je vrsta rada praktični rad, koji skolastici definiraju kao
okorištavanje svojom spoznajom radi nekog djela. On je okrenut
djelovanju, a ne nekoj unutarnjoj spoznaji. Praktični rad dijelimo
na dva područja: na područje djelovanja i područje pravljenja. Ova
područja shvaćamo s obzirom na služenje našom slobodom. Tako
područje pravljenja nije služenje našom slobodom već s obzirom na
proizvedenu stvar koja je usmjerena svrsi i dobru, ako je u skladu s
pravilima dobra i ako je učinak dobar. Takvo djelovanje uvodi nas
u zaseban, zatvoren, ograničen svijet. Ima samodostatnu svrhu koja
nije zajednička svrsi ljudskog života.13
Područje djelovanja pripada slobodnoj uporabi naših sposobnosti. Ona je izvan ljudske crte, nosi pravila i vrijednosti koje ne
pripadaju čovjeku. Ovisi o želji ili volji, a ne teži istini već dobroti i
ljubavi koja povećava bitak subjekta.14 Ona se tiče savršenstva ljudskog bića, ćudorednosti i kreposti razboritosti. Oslobađa od ljudskoga, ali ljudska je u načinu svoga izvođenja; bila je zamišljena, mijesila se i oblikovala, razvijala u razumu prije negoli je bila pretočena
u tvari. Takva će zauvijek sačuvati duhovni okus i boju. Ono što ju
proizvodi jest um. Djelo što se ima proizvesti nije ništa drugo nego
umjetnička materija, a njegov oblik ispravno usmjeren naum.15
4.2. Umna krepost
S obzirom na to da umijeće, umjetnost, spada u područje djelovanja, a ne pravljenja, ono je umno, njegovo je djelovanje u tome
da ideju utisne u tvar. Ono je subjektivno: određena kakvoća uma
umjetnika ili obrtnika. Svaka osoba u sebi nosi habitus koji se stječe vježbanjem ili ponavljanjem. To su bitne postojane dispozicije
koje usavršavaju nositelja na crti njihove naravi. Te osobine mogu
13 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, Globus, Zagreb, 2001., str. 11.
14 U skladu sa zakonima ljudskoga čina i s istinskom svrhom svekolika ljudskog života.
15 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 12.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
171
biti vanjske, fizičke, duševne i duhovne. Djelatnim habitusom ravna
duhovno djelovanje koje ima središte u nematerijalnim sposobnostima – umu i volji. On označava razvitak kojim duša postaje bolja na
nekom području. Mogu ga postići samo duhovna bića jer su samo
ona sposobna sama podići razinu svojega bitka samim svojim djelovanjem. Habitusi su postojani i trajni jer su ukorijenjeni u apsolutnome, a među ljudima su nejednako raspoređeni kao i darovi Duha.16
Umijeće je habitus praktičnog uma, kreposti koje se grade radi
dobra. Ono uključuje usklađenost djelatnika i djela koje izvodi. Ako
je habitus krepost, zaključak je da je usmjerena k dobru, usmjerena je obogaćivanju i njezino djelovanje čini predmet savršenijim.
To dobro proizlazi samo ako u duši djelatnika postoji usklađenost
stanja duše i proizvedenoga djela. Oni su djelo tog umijeća prije
no što ostvare djelo, s njime su usklađeni prije negoli ga oblikuju.
Ovdje govorimo o umijeću, a ne o umjetniku koji često može ići i
protiv svoje umjetnosti. To umijeće, prema tome, ima nezabludivu
ispravnost. Ta ispravnost nije znanstvena istina već dobro. Umijeće
je uvijek ispravno u duši onoga koji stvara i nema veze s neispravnošću ruke, materija uključuje slučajnost i pogrešivost, no umijeće
je ukorijenjeno u unutarnjoj sigurnosti. Dakle, ručna vještina samo
je materijalni i izvanjski uvjet umijeća, s obzirom na to da čovjek
komunicira putem materije u vremenu i prostoru, no umijeće pripada
duhu.
Skolastici umijeće povezuju s krepošću razboritosti koju u punini nose samo svetci s nadnaravnom radoznalošću i darovima Duha
Svetoga koji ih potiču na božanske stvari – na božanski način.17 Oni
su potaknuti, usmjereni i nošeni Duhom njegove ljubavi, što im daje
slobodu. Dakle, sama umjetnost ne ide za tim da umjetnik bude dobar u svom ljudskom djelovanju već smjera tome da proizvede djelo.
Ljudsko umijeće ne proizvodi djelo koje samo od sebe djeluje, takva
djela stvara samo Bog.
Dakle, umjetnik je, prije svega, čovjek i lako je predvidjeti da
će u njemu doći do sukoba između umjetnosti i razboritosti. Ti se
16 Usp. Isto, str. 15.
17 Usp. Isto, str. 16.
172
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
unutrašnji sukobi mogu ukloniti samo ako, uslijed duboke poniznosti, umjetnik ne bude svjestan svoje umjetnosti i zbog pomazanja
mudrošću sve u njemu bude u ljubavi.
Razboritost usavršava um ako je volja ispravna na crti ljudske žudnje s obzirom na dobro svakog čovjeka. Ona je zaokupljena
biranjem sredstava za ciljeve dobra. Dakle, svaka umjetnikova djelatnost, kao i svakog drugog čovjeka, treba biti usmjerena kreposti
razboritosti.
Čin uporabe naših ljudskih sposobnosti ovisi o uporabi volje
i žudnje, a umijeće daje sposobnost da se učini dobro djelo. Tako
umjetnik koji griješi protiv svojeg umijeća zaslužuje manji prijekor
no čovjek koji griješi svjesno protiv razboritosti od onoga koji to
radi nesvjesno.
Razboritost sama nema predmet koji mora učiniti pa su tako
putovi i pravila neodređeni, podređena je volji. Takva mora istraživati i voditi se moralom i ćudorednosti koji su joj čvrst temelj i
određuju joj ispravno sredstvo.
Umijeće je umni razvitak razuma i plemenitost srca. S obzirom na to da je ono krepost, čovjeku obdaruje duh savršenstvom.
Primjer nam je Isus koji je stolar, krepost umijeća mu je svojstvena
jer je ona svojstvena Bogu kao Dobrota i Pravednost. Sin je slika
Oca i njegova djelovanja.
4.3.Pojam ljepote
Pojam ljepote usko je vezan uz umjetnost još od stare Grčke.
Sv. Toma o ljepoti kaže da je ona „ono što se dopada očima", a gledanje pretpostavlja kao intuitivnu spoznaju. Ona pruža radost duše u
spoznavanju samim time što joj je dano to što je dobro za spoznaju.
Ljepota je predmet uma koji je otvoren beskraju bitka. Mjesto spoznaje jest pojmovni svijet koji putem osjetila vida, sluha i intuicije
dolazi do uma.
U kategoriju ljepote ulaze cjelovitost, razmjer i jasnoća. Cjelovitost jer um voli bitak, razmjer jer um voli rad i jedinstvo koje je sjaj
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
173
u sebi i misterij koji se stalno otkriva. Jasnoća je prisutna u ljepoti jer
um voli svjetlo i spoznatljivost.18
Ljepota postoji u svemu, ona je ontološka tajna koju stvari
nose u sebi, duh je bitka, a time i trag ostavljen u središtu stvorenoga
bića. Time je ona kategorija dobrog i rad koji je djelo uma. Tako se
um u lijepom nalazi i prepoznaje, dolazi u doticaj s vlastitom svjetlošću koja ga uzdiže k njegovom Tvorcu.
Čovjek koji zamjećuje ljepotu uživa u njoj. Kako bi došao do
toga, on se mora kulturno uzdizati. Time se sve više produhovljuje.
Svjetlost bitka prožima um neodvojivo od osjetilnog, ali oslobađa
duhovno, „zatočeno" iz materije. Nakon toga um će razmišljanjem
analizirati te radosti. Mogućnost zamjećivanja ljepote dar je koji nazivamo talentom koji je umjetnik pozvan razvijati.
Uzrok ljepote nije istina već dobro, um ispunjava željom i budi
ljubav, dok istinito samo po sebi prosvjetljava. Ljepota je u invertnom odnosu sa spoznajom, ona se voli zbog nje same, a ta ljubav
dovodi do ekstaze19 koju duša ćuti u nekom blažem obliku kad ju
obuzme ljepota umjetnosti, a u punini kad je u Božjoj ljepoti. Božja
ljubav daje ljepotu onome koga ljubi, a naša je ljudska ljubav uzrokovana ljepotom onoga što i koga ljubimo.20
Ljepotu kao pojavu ne možemo konkretizirati ni specificirati previše usko jer se ona prema pojmu cjelovitosti, savršenosti ili
dovršenosti ostvaruje na puno načina. Cjelovitost, savršenost ili dovršenost, kao i razmjer, prikladnost ili sklad, nemaju apsolutni značaj, mogu se shvatiti jedino s obzirom na svrhu djela. Forma djela
obasjava materiju u ontološkom smislu koji se na različite načine
otkriva našem duhu, a nikako u smislu pojavne jasnoće. Cjelovitost
nekog bića tako ne možemo uspoređivati s dovršenosti npr. Leonardove skice ili nekog futurističkog djela. Ona je svjetlost za sebe, ali
ne i za nas; to je sjaj iz duše, životno počelo i snaga milosti.21 Bljesak
forme, koji se našem duhu otkriva na različite načine, ima bezbroj
18 Usp. Isto, str. 22.
19 Ek-stazis: izvan sebe.
20 Usp. Dionizije AREOPAGIT: „O Bogu treba reći da je na neki način obuzet ekstazom ljubavi
usred obilja svoje dobrote, preko koje sve ima udjela u njegovoj svetosti.“ Jacques MARITAIN,
Skolastika i umjetnost, str. 24.
21 Usp. Isto, str. 25.
174
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
načina da obasja materiju, što govori o neusklađenosti ljepote s idealnim i nepromjenjivim, ona je relativna i ne poimaju je svi jednako.
Delacroix je rekao: „Vidjeti dobro gdje ga je umjetnik stavio."22
Prema tome, ljepota pripada rodu transcendentalija, tj. predmet je misli koje nadilaze rod, kategorije i razrede jer se svugdje
nalaze i prožimaju. Osobina je bića, a ne nešto pridodano. Svugdje
je prisutna i različita kao raspršen odraz Božjega lica u kojemu su
istina, dobrota i jedinstvo jedno.23 Ljepota je u čovjeku samo sfera
njegova djelovanja te zato pobuđuje sukobe.
Bog daje ljepotu bićima u skladu s njihovom vlastitošću kao
što je Sin slika Oca, Ljepota, Riječ, sjaj i svjetlost uma. Bog je lijep,
preegzistencijski izvor ljepote, a ljepota po svojoj pripadnosti onostranom teži da uznese dušu iznad stvorenoga svijeta. Potiče čovjeka
da zemlju smatra slikom koja upućuje na svoga Stvoritelja i nebo,
ona postaje najočitiji dokaz naše besmrtnosti.
Ljepota vodi čovjeka u duhovno područje, doticanjem bitka pokazuje se njena sličnost s kraljevstvom Božjim: apsolutnost,
plemenitost i radost života. Tako dolazimo do zaključka da čovjek
spoznaje i ostvaruje samoga sebe kroz istinito, lijepo i dobro. Doticanjem neke transcendentalije duše se sjedinjuju u zajedništvo te se
tako ostvaruju.
Neko djelo, ako je lijepo, isto je i kao čovjek na obzorju doticanja duha i materije. Ta djela imaju duhovnu dušu. Vrijednost djela
više je duhovna nego materijalna, a način postojanja više je kontemplativan, odakle ljepota djela dolazi u obilju. Ta ljepota proizvodi
istančan užitak koji se kod umjetnika može usporediti s igrom i mudrošću koja, osim što pruža užitak, ima kretanja koja su sama sebi
svrhom.
E. A. Poe rekao je u članku The Poetic Principle da je ljepota
„dio besmrtnosti čovjeka. U isto vrijeme posljedica i znak njegova
postojanja do kraja."24 Ona pretpostavlja napor u dosezanju nadnaravne ljepote kao i tugu zbog nemoći dosezanja božanske ljepote već
22 Usp. Isto, str. 99.
23 Usp. Isto, str. 27.
24 Usp. Edgar Allan POE, The Poetic Principle, http://classiclit.about.com/library/bl-etexts/eapoe/
bl-eapoe- poetic.html, 7. rujna 2010.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
175
na zemlji. Umijeće nije samo ropska obrada tvari već teži duhovnom
rastu, a umjetnost znači izraziti se u doticaju s tijelom, materijom i
živjeti u duhovnom.
Prema tome, jedino Bogu pripada, u pravom smislu, proizvođenje ljepote, a čovjek da bi bio slobodniji u stvaranju, mora uživati u supstanciji mudrosti i njenu miru. Inače nije u kontemplaciji
nego u proizvodnji koja ga osuđuje na bijedu vremenita djelovanja.
Umjetnik ne posjeduje ljepotu ni sjaj neba jer je njegov način ljudski
i ne može ju posjedovati kao ni spoznati u potpunosti te time daje
nesavršenu i nepotpunu radost. Ljepota je Božjega podrijetla.25
Upravo je renesansa počela rasipati bit umjetnosti jer od nje
same traži mističnu puninu koju može dati samo Bog. Ona traži od
umjetnika da bude dobar djelatnik, kao i načelo novčane dobiti i
savršenost korisnoga, čime lišava umjetnost ciljeva rasta čovjekova
bića. Sprečava čovjeka sjetiti se Boga te nameće osjećaje beskorisnosti i odbačenosti. No upravo iz tih osjećaja budi se nada o ponovnom pronalaženju ljepote umjetnosti koja vodi čovjeka na putu
prema Bogu upućujući ga od vidljivoga k nevidljivom.
4.4. Proces stvaranja
Ovdje valja reći nešto o pravilima umijeća te prirodnome daru
pojedinca. Slobodna umijeća, tj. umjetnosti, u svojoj biti imaju neka
pravila koja su formalna sastavnica u regulaciji koju ona utiskuju u
materiju. Ona nisu imperativ nametnut izvana, ona su djelatni putovi
praktičnog razuma. Kao takvi, ovi su visoki i skroviti. Sveukupnost
tih pravila nazivamo tehnikom, no ovdje se ne radi samo o materijalnim postupcima već i o intelektualnim putovima rada koje umjetnik
rabi kako bi postigao svrhu u djelu. Oni najuzvišeniji putovi tiču
se individualnosti djela koje je zamislio umjetnik; oni se otkrivaju
samo jednom. Djelo je tako skup pravila koje je organiziralo duhovno biće,26 a bez intelektualne forme nad materijom djelo bi bilo puki
osjetilni namaz, ono što danas zovemo kičem.
25 „Jedino siromasi i mirotvorci uživaju savršenu radost jer posjeduju mudrost i kontemplaciju u
muku stvaranja i u glasu Ljubavi.“ Usp. Jacques MARTAIN, Skolastika i umjetnost, str. 30.
26 Usp. Isto, str. 101.
176
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Prema cijelom ranije navedenom istraživanju umjetnosti vidjeli smo da ona ovisi o umnim krepostima ili habitusu; tako i pravila umijeća ne vrijede ako u životnom i duhovnom stanju nisu u
habitusu. Habitus iznutra gradi duh umjetnika koji vlada pravilima
i njima se služi za ciljeve svoje umjetnosti. Dakle, čovjek, umjetnik
posjeduje ta pravila, a ne ona njega. On ne djeluje protiv pravila već
u postupku sliči Bogu, on nadilazi pravila, izvan njih je, on stvara
prema višem pravilu i skrivenom redu.
Moderno društvo, a i povijest još od renesanse, pokušava izbaciti habitus iz umjetnosti, kao i darove Duha Svetoga i moralne
kreposti. Metode i pravila shvaćaju se kao skup samozadovoljnih
formula i postupaka, oni nastoje zamijeniti habitus. Lijepe stvari treba učiniti lakima jer nedopustivo je da pristup djelatnosti umjetnosti
ovisi o krepostima koje nemaju svi. No istina je teška kao i ljepota, a
put je uzak. Dakle u subjektu je nužno razviti unutarnju snagu.27 Habitus treba klijati u čovjeku. Tako i sam prirodan dar nije dovoljan za
razvoj umijeća. U modernom svijetu problematika umjetnosti kreće
se upravo između akademizma (materijalnih pravila, forme), gdje
umjetnost nema naravnog dara, gdje je umjetnost tek mogućnost.28
Prirodni dar koji se danas često smatra umjetnošću samo je
preduvjet za umjetnost, njezin nagovještaj. Ne njegujemo li ga u
kulturi i krepostima, neće se razviti u umjetnost. Tako dolazimo do
zaključka da umjetnost proizlazi iz volje i ljubavi, a raste i njeguje
se kao prijateljstvo.
Taj prirodni dar ovisi o tjelesnim sposobnostima, osjetilima,
ali i o mašti koja je glavna opskrbiteljica umjetnosti. Ona je dar. Iz
definicije umjetnosti kao umne kreposti proizlazi njena duhovnost iz
koje umjetnost stječe izvedbena pravila. Veliki majstori umjetnosti
uče od drugih majstora, no u nekim slučajevima individualni napor
umjetnika priskrbljuje sam sebi odgoj duha, npr. Goya, ili Van Gogh
koji prima naobrazbu pastora, ali ne i umjetnika.29 Ono najduhovnije u umjetnosti traži samoću i samoodgajanje duha, a što se više
27 Usp. Isto, str. 39.
28 Problem nastaje u poučavanju umjetnika. Iz majstorskih radionica za vladavine Luja XIV. prelazi
se na formalno školstvo u kojemu se gubi tradicija, a time i kvaliteta osobnog napretka.
29 Usp. Vincent, VAN GOGH, Pisma bratu, str. 8.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
177
odgaja i formira, više se približava poanti umjetnosti, djelo postaje
sve osobnije, njemu svojstvenije. Tako npr. u materiji: potezima i
nanosima boje u slikarstvu možemo jasno iščitati duh Van Goga ili
način obrade kamena Rodina ili Michelangelovu nedovršenost. Dakle, odgoj duha neizostavno je nužan, on se sastoji u učenju od učitelja i vanjskom kontinuitetu ljudske suradnje. Nezaobilazan je, dakle,
sadržaj kulture i povijesti umjetnosti jer za originalnost je potrebno
učenje i iskustvo iz kojega proizlazi nešto novo i neponovljivo.30
S obzirom na to da lijepa umijeća dotiču bitak, transcendentno, podložna su zakonu obnove, promjene. Ljepota ima beskrajnu
amplitudu poput bitka, ali djelo stvoreno u materiji pripada nekom
sadržaju kojemu je pak nemoguće iscrpiti transcendentalije.31
Mnogi su umjetnici na svoj vlastiti način obrađivali iste teme,
a one su svaki put estetski drugačije i neponovljive. Umjetnik se nalazi pred prostranstvom izbora, on je onaj koji nalazi nove, različite
načine kojima ostvaruje lijepo, ono čime ljepota svojom svjetlošću
može obasjati materiju, novu prilagodbu prvotnih i vječnih pravila.
Upravo u tom trenutku prevladava kontemplativno djelovanje koje
svoj temelj ima u habitusu, a ne u vještini, talentu, tehnici, izvedbenim djelatnostima koje ovise o žanru u kojemu se djelo ostvaruje.
Umjetnost ne pretpostavlja ispravljanje žudnje poput razboritosti, ali želja teži ispravno svrsi svojstvenoj umijeću. Ta se istina ne
prihvaća prema stvarima već je vezana uz usklađenost s ispravnom
željom. Opća svrha umjetnosti jest ljepota, no proizvod nije puka
tvar podređena svrsi već individualno i originalno ostvarenje ljepote.
Djelo je samo sebi svrhom i u njemu je izveden jedinstven proboj u
nevidljivi svijet. Ono od umjetnika traži da mu strast i volja budu
usklađene prema svrsi njegove umjetnosti, njegove želje i osjećaji
moraju biti na crti ljepote (nematerijalnosti i transcendencije koje
30 Sv. Toma kaže da je apsurdno od svakoga tražiti da bude „originalni genij“. Usp. Jacques MARTAIN, Skolastika i umjetnost, str. 105.
31 Transcendentali su oznake bića, ne neki puki atributi, već njegovi određeni vidovi. Jedan od vidova bića koje navode srednjovjekovni filozofi jest ljepota, a u ljepoti se dotiču umijeća i bitak.
Umjetnost proučava ljepotu i nastaje u ljepoti. Dionizije Aeropagit u djelu De nominibus deorum
navodi: „Nadnaravno Lijepo zove se Ljepota zbog ljepote koja joj je od njega darovana svim
bićima prema vlastitosti svakoga od njih; ono, kao uzrok sklada i sjaja svih stvari, baca na sve, s
bljeskom, poput svjetlosti, vlastitim razdvajanjem izvorne zrake, koje sve čini lijepim.“ Umberto
ECO, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, Zagreb, 2007., str. 30.
178
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nisu puko ljudske), ljudski život i osjetilna svakodnevica i rutina
same umjetnosti snosit će vrijednost njegove zamisli. Ljepota se
mora uskladiti s njegovom naravi, tako djelo mora proizlaziti iz srca
i utrobe, uma i duha. Kao transcendentalija, ljepota se pojavljuje na
mnoge načine, ona je neiscrpna pa tako omogućava umjetniku da se
svaki put na nov način uskladi sa svrhom da ravna materijom.
Nakon usklađenosti pravila umjetnik je slobodan stvarati,
ovjenčati se nekom intuitivnom emocijom, jedinstvenom i neponovljivom. Upravo ta duhovna senzibilnost u doticaju s materijom odgovara u izvedbi kontemplativnoj djelatnosti i životu umjetnosti u
doticaju s lijepim.32
4.5. Materija i forma umjetnosti
Iz navedenoga zaključujemo da umjetnost, umijeće ima svoju
formu ljepote koja se u umnoj djelatnosti otkriva i pretače u umjetničko djelo. Njena je svrha samo djelo, njegova ljepota, no isto tako
svrha je umjetnosti ne uzrujati ljudsku dušu već ju pročišćivati. Tako
je u umjetnosti ružno sve ono što je lažno, što je neprirodno bez razloga.33 Stoga se od samoga slikarstva traži da likovi koje prikazuje
izgledaju naslikano, da oni ne budu obmana oka ili duha već se traži da djelo bude usklađeno sa sredstvima kojima je materijalizirano
i svojom svrhom. Upravo suvremeno slikarstvo, koje je potisnulo
naličje i figurativnost, pokazuje kako je slika nešto što se ne da definirati, ali se opisno iskazuje riječima: „Ima tu nešto!" Upravo kao
suprotnost tome stoji kič koji nema prisutnosti duha i teži da se pred
njim pokloni. Ta dva oprečna djela možemo nazvati slikom Božjom
i idolom. Umjetničko djelo priznaje Tajnu, kič ne.34
Krepost umijeća sastoji se u prosudbenom činu, um stvara djelo, a vještina je samo stečen uvjet, nešto izvanjsko. Upravo u fluenciji umijeća umjetnost može nastati i prijeći u nespretan potez, kao
kod srednjovjekovnih majstora koji se ne koriste npr. geometrijskom
perspektivom kako bi prikazali prostor te time stvorili iluziju na plat32 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 40.
33 Usp. August RODIN, Umjetnost, u: Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 41.
34 Usp. Ivan GOLUB, Na međama vjere i umjetnosti, u: Svesci, br. 46 (1982.), str. 53.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
179
nu, no i u njihovim se djelima objavljivala istančana intelektualnost
umjetnosti.35 Renesansna nas umjetnost pak uvjerava da u slici koju
gledamo vidimo prizor stvarnoga svijeta koji se slika. Suvremena
umjetnost ide za čišćenjem takvih „laži" u umjetnosti, djela se slikaju, kipare i nisu oponašanje nekog predmeta. To oponašanje u čistoj
umjetnosti nije puko preslikavanje predmeta već stvaranje novoga;
sastavljanje i građenje nekog predmeta prema zakonima samoga
predmeta koje valja smjestiti u postojanje.36 Umjetnost ne želi zahvatiti samo površinu stvari, ona zahvaća dubinu. Paul Klee kaže:
„Umjetnost ne odražava ono što je vidljivo, već pravi vidljivim.“37
Čovjek od svoga djetinjstva promatra i oponaša stvari, na taj način
uči i hrani svoj duh. Stvari koje umjetnik spoznaje: boje, prostor,
linije, plohe, riječi, zvukove shvaća kao stvari za sebe, ali i kao nešto
što omogućava spoznaju nečeg drugoga. Te su stvari znakovi koji
duhu posredstvom osjetila pružaju nešto različito.
Promatranjem umjetničkih djela čovjek također hrani dušu
spoznajama, a s obzirom na to da ta djela proizlaze iz ljepote i spoznavanja većeg broja stvari, ona su vrlo bogata i to bogatstvo prosljeđuju dalje, ona komuniciraju.38 Tako dolazimo do zaključka da se
sama radost spoznaje ne sastoji u samome činu spoznaje zbilje ni u
savršenom oponašanju. Materijalne sastavnice djela (tema, stil, boja,
ritam, riječ) nisu dovoljne za radost koju donosi ljepota jer ona mora
zasjati iz forme, svjetlosti bitka. Ta se forma samo očituje pomoću
znakova koji su spoznatljivi osjetilima.
Čovjekov duh, za razliku od Božjega, nije uzrok stvari i uzrok
ljepote. Ona mu je dana. Kao takav, on ne može formu crpsti samo iz
svoga stvarateljskog duha. Umjetnik ju crpi iz riznice osjetilnog, od
Boga stvorenog, svijeta kao i onog svog unutarnjeg duševnog te na
taj način postaje povezaniji i korak dalje na putu k Bogu. Takav čovjek vidi dublje od drugih, pa čak mora i preobražavati materijalne
privide u prirodi. Umjetnost, dakle, definiramo kao stvaralačku, ima
sposobnost uzbuditi ljudsku dušu, a kao materiju koristi ono što već
35
36
37
38
Usp. Horst Waldemar JANSON, Historija umetnosti Historija umetnosti, str. 156.
Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 44.
Usp. Gunter ROMBOLD, Kraj sakralne umjetnosti?, u: Svesci, 46 (1982.), str. 54.
Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, str. 10.
180
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
postoji. Ne stvara ex nihilo kao Bog, on stvara na drugome stupnju.
No ipak umjetnik u sebi nosi dostojanstvo jer je dionik Božji u stvaranju lijepih djela, razvijajući moći koje mu je ulio Stvoritelj kao savršeni dar koji jedino on može dati. Priroda koju je stvorio Gospodin
čovjeku stvaratelju mora biti uporište i savjetovalište. Na taj način
on postaje učenikom Božjim, a umjetnost je odjek Božjeg umijeća
u stvarima. Gospodin želi da ga oponašamo, no ne kao robovi već
kao prijatelji, stvaratelji u duhovnoj lakoći i naporu, ne u ropskom
oponašanju. Takva umjetnost stvarana u Božjoj slobodi ujedinjava
umjetnikov um i senzibilitet. On sam u stvaranju nema izričito jasne
nakane već vođen od Boga putem prirode i kategorijom ljepote i
nesvjesno stvara dobra djela.
4.6. Kršćanstvo i umjetnost
„Pokušaj shvatiti posljednje riječi onoga što kažu veliki umjetnici, ozbiljni majstori, u svojim remek-djelima, u njima će biti Bog.
Neki su to napisali ili rekli u knjizi, a drugi na slici. Zatim prosto
naprosto čitaj Bibliju i Evanđelje jer to navodi na razmišljanje... razmišljanje uzdiže misao iznad običnog nivoa i protiv tvoje volje.“39
Već smo naveli razliku između religijskih i svjetovnih djela,
no kad kažemo kršćanska umjetnost, mislimo na onu koja se definira
temom kojom se bavi ili duhom iz kojega proistječe. To je umjetnost
otkupljenja čovječanstva. Ona donosi kršćanske plodove jer je zasađena u kršćanskoj duši, pije iz vode života i hrani se bogoslovnim
krepostima uz dašak darova Duha Svetoga. U nju ne spada samo
sakralno i religiozno već i ono svjetovno, ona je ondje gdje je ljudska
radost. Iz tajanstvenog života njenih djela rađa se dubok osjećaj koji
posjeduje dio vječnosti.40 U najdubljem dijelu ljudske duše događa
se osloboditeljski i nezaslužen susret.41 Umjetnost je sama po sebi
vrlo teška, pogotovo u današnje vrijeme jer je teško biti umjetnik, a
još teže kršćanin. Riječ je o mirenju apsolutnih veličina. Te veličine
u modernom svijetu predstavljaju oprečna mišljenja; jedna živi na
39 Vincent VAN GOGH, Pisma bratu, str. 36.
40 Usp. Jean MOUTON, Umjetnost je milost?, u: Svesci 64 (1986./1987.), str. 47.
41 Usp. William CONGDON, Umjetnik, umjetnost i kršćansko zajedništvo, u: Isto, str. 39.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
181
tradiciji, moralu i krepostima, na osobi Isusa Krista, a druga zna odbacivati to isto i često živi materijalno, dajući životu neki sekularni
duh.
No možemo reći: kad god je umjetnost u povijesti dosegla
određeni stupanj veličine i čistoće, ona je vjernička jer u sebi i nesvjesno nosi djelić transcendentalne ljepote.
U umjetnosti nadahnuće igra bitnu ulogu. Za kršćanskog
umjetnika ono je dar Duha Svetoga. Nadahnuće umjetniku, kada to
um želi, daje stvaralački zamah veći od razuma, a na njegovoj je
slobodi odabrati hoće li ga slijediti ili će ga krivotvoriti. To je nadahnuće pralik nadnaravnog nadahnuća. Ova se dva nadahnuća trebaju
združiti kako bi umjetnost bila kršćanska ne samo u nadi već i u zbilji. Tada je ona istinski odraz milosti. Milost se prvenstveno očituje u
nevidljivu pozivu da se izađe iz samoga sebe, da se gleda prema van.
Njezina je glavna prepreka nepostojanje ljubavi.42
Dakle, da bi nastala takva kršćanska djela, umjetnik treba biti
kršćanin i treba nastojati napraviti lijepo djelo u koje, osim uma,
pretače i svoje srce. Djelo koje čovjek stvara, osim ljepote koja bi
mu trebala biti forma, u njega unosi svoja poimanja svijeta i sebe;
tako samo ako je umjetnik kršćanin, može stvarati zbiljski kršćanska
djela i ona tako u cjelovitosti mogu pripadati kršćanstvu i umjetnosti. No ono što je različito, takvo mora ostati, tj. estetiku ne treba
podrediti vjeri kao ni vjeru postupcima umjetnosti.
Umjetnik ravna svojim djelom, umjetničkim habitusom koji
mora biti slobodan i ničemu podređen, kršćanska umjetnost išće slobodnog umjetnika, a djelo će nositi odsjaj milosne svjetlosti samo
ako nastane iz srca puna milosti koje traži poniznost i strpljivost.43
Kako bi ljepota nekog djela bila kršćanska, pročišćena, umjetnik mora težiti takvoj ljepoti kao što i u njegovoj duši mora biti Krist.
Na taj način ljepota postaje kršćaninovim unutarnjim nadograđivanjem. Sve se to događa zahvaljujući ljubavi koja mora biti živa, i
što je više takva, djelo je kršćanskije. Pritom se traži kontemplacija u evanđeoskoj ljubavi, ona išće „sveta“ umjetnika ukoliko je on
42 Usp. Isto, str. 39.
43 Cezanne sa strpljivošću promatra latice cvijeta dok ne otpadnu, a Vincent van Gogh isto tako
promatra vjetar.
182
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
čovjek,44 od njega traži da bude obuzet ljubavlju, dakle samo je djelo
onoliko kršćansko koliko prolazi čovjekovom dušom i kakva je ona.
Leonardo tako u Traktatu o slikarstvu kaže: „Slikar koji ima teške
ruke imat će ih i u svojim djelima pa će reproducirati manu svoga
tijela, ako se dugim vježbama ne sačuva od toga. Ako je govorljiv i
živahnih kretnji, njegove će figure imati isti karakter. Ako je majstor
pobožan, likovi će imati zavrnut vrat, ako je pak majstor lijen njegove će figure izražavati lijenost na naravni način... svaki karakter u
slikarstvu jedan je od slikarovih karaktera.“45
Povijest nam donosi mnogo stilova i razdoblja u umjetnosti,
a nastanak tih lijepih umjetničkih djela dokazuje da za kršćansku
umjetnost ne možemo tražiti neki „kršćanski“ stil, sustav pravila,
način izvedbe kao ni tehniku. Ona može dopustiti beskonačnu mogućnost stilova i tehnika, no svi će ti oblici imati zajednički formalni izgled i po tome će se razlikovati od nekršćanskih. Kako ide
vrijeme, tako se mijenja i umjetnost, pa i ona kršćanska koja vodi
čovjeka prema vječnosti, k sjedinjenju sa Spasiteljem iz kojega se
prelijeva ljepota umjetnosti. Najbliža kršćanskoj umjetnosti u velikom razmjeru bila je umjetnost srednjega vijeka koja je mnogim
naporima izgradila vlastiti svijet vjere i ljepote. Danas se ona može
nametnuti samo ako proizađe iz zajedničke obnove umjetnosti i svetosti u svijetu.
Kršćanstvo ne olakšava umjetnost nego svaku umjetnost svakoga stila i razdoblja inspirira, uzdižući je iznutra; otkrivajući joj u
vjeri skrivenu ljepotu, daje joj jednostavnost, mir i profinjeni užitak.
Umjetnost, zahvaljujući božanskom stvaranju koje je uvijek u
nastajanju, a nikad dovršeno u ovome svijetu, u slici učvršćuje proročko čuđenje nad tajnom postojanja. Kad dobije kršćanski sadržaj,
postaje divljenje Kristu nad dubinom tajne postojanja koja je milost
Božja.46
44 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 54.
45 Leonardo DA VINCI, Traktat o slikarstvu, Kultura, Beograd, 1953., str. 48.
46 Usp. William CONGDON, Umjetnik, umjetnost i kršćansko zajedništvo, str. 39.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
183
4.7. Moral kao bitna komponenta kršćanske umjetnosti
Umjetnost, umijeće zaokupljeno je stvaranjem vlastitih djela, dakle njena je svrha samo djelo i njegova ljepota. No isto tako
umjetnost se ne može odvojiti od čovjeka koji ju stvara, a ona za
njega mora biti na crti moralnosti, posebno kada govorimo o kršćanskoj umjetnosti. Govorimo o kršćanskoj moralnosti po kojoj se svrha
ljudskog djelovanja određuje svrhom blaženoga gledanja i ljubavi
prema Bogu, a usavršava se u nadnaravnom životu bogoslovnih kreposti i milosnih darova.47 Umjetnik za konačnu svrhu svoga djelovanja ne može kao svrhu uzeti jedino umjetnost jer to bi bilo idolopoklonstvo. Umjetnik mora biti svjestan toga da je on samo čovjek,
a umjetnost nije božica. Ako je umjetnost dobro, onda ona u biti
nije protiv Boga, a time ni protiv Dobra ljudskog života. Umjetnost
u svom području nije podređena nijednoj kreposti, no u odnosu na
subjekt koji ju stvara ili onoga koji gleda, podređena je dobru subjekta, dakle krepostima mudrosti, razboritosti, jer se čovjek njome
služi slobodno te time postaje podređena njegovoj svrsi. Do te svrhe
čovjek treba doći ravnajući se onim što ga u religiji nosi.
Ranjavanje Boga od strane umjetnosti ranjavanje je i umjetnosti same. Umjetnik mora znati vladati materijom kojom proizvodi
umjetničko djelo. Time ono ništa neće izgubiti od svoje uzvišenosti
i čistoće. S obzirom na svrhovitost svakog bića, na njegovo poslanje na zemlji, umjetnik također u sebi osjeća potrebu, brigu da djeluje na druge. On uvijek služi nekoj ideji pa makar ona bila samo
estetska. Umjetnik treba raditi prema vlastitom nahođenju, no djelo
treba graditi samo radi vlastite ljepote, čistoća djela ovisi o snazi
stvaralačkog počela ili o snazi umjetničke kreposti. Ona se na neki
način nalazi u svakom umjetniku (i u onome koji želi stvoriti „antikrepost“). Umjetnik vjernik lako može povezati umjetničku krepost
s vjerskom, ali ih ne izjednačava.
Umjetnost je nešto ljudsko pa tako i ovisi o dispoziciji subjekta, dakle, pripada vremenu i prostoru na kojemu raste. Diše, uči i
usavršava se putem kulture, društva, duhovne predaje, povijesti.
Upravo najuniverzalnija i najljudskija djela nose obilježja kulture u
47 Usp. Jacques MARITAIN, Skolastika i umjetnost, str. 119.
184
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
kojoj su nastala. Umjetnost se javlja kao temeljna potreba jer nitko
ne može živjeti bez užitka. Ako nema duhovnog užitka (koji pruža
svaka prava umjetnost), tada on podliježe tjelesnim užitcima. Ona
ljude uči duhovnim užitcima, a kako je i sama osjetilna, može ih
voditi plemenitijem od sebe. Ona priprema ljude na „umjetničku“
kontemplaciju, kao što to što čine moralne kreposti koje pribavljaju
duši spokoj i unutrašnji mir te potiču ljubav. Time je umjetnik na crti
asketizma i neprestance se mora čuvati privlačnosti lakoće uspjeha
i mlitavosti svoga napora. Valja mu prolaziti kroz tamnu noć koja
neprestance pročišćava. Kreposti koje ga vode jesu jakost, čestitost,
umjerenost, jednostavnost, čistoća, a najvažnija je od svih razboritost koja neprestano radi za dobro čovjeka. Ona je nadležna ne za
stvaranje dobroga djela samog već s gledišta ljudskih vrijednosti i
stajališta slobodnog čina umjetnika, ali i promatrača. Često dolazi do
sukoba između umjetnosti i razboritosti u čovjeku. Stoga umjetnik
puno lakše nalazi zajedništvo s kontemplativcem jer ih habitus veže
uz njihov rad. Kontemplativac poznaje mjesto umjetnika i ljepote, a
umjetnik koji ljubi ljepotu može nazreti veličinu ovoga drugoga te
će prepoznati njegovu ljubav i ljepotu. Čak i ne znajući, umjetnik
se zna vinuti onkraj svoje umjetnosti prema subzistentnoj Ljepoti u
svijetu nedostupnom umjetnosti i razumu. Ni slikarstvo ni kiparstvo
ne mogu ne utkivati u svoju umjetnost „ludost križa“, a onaj pravi
kršćanski križ za nju će uvijek biti inspiracija.
Zaključak
Nije svakom čovjeku dan poziv da bude umjetnik, no svaki
čovjek pozvan je na stvaranje. Taj je poziv dar kojim čovjek djeluje
prema zahtjevima umjetnosti, on je sposoban stvarati predmete u
koje se ne upliće moralna razina, ona je na razini čovjekova stvaranja, no isto tako ove se dvije razine uvjetuju kako bi se u potpunosti
ostvario umjetnik – čovjek. Umjetnik tako stvarajući djelo u njega
ulijeva odraz onoga što on jest i kako jest, oživljava svoje djelo, očituje svoju vlastitost izražavajući svoj duhovni život i komunicira s
drugima. Tako stvara povijest umjetnosti, ali i svoj osobni „dnevnik"
koji nam govori o njegovoj najdubljoj intimi.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
185
Umjetnici imaju poseban odnos s ljepotom. Bog na kraju
svakog dana u Stvaranju kaže da je stvoreno dobro. Papa Ivan Pavao
II. u svom pismu umjetnicima kaže da je ljepota dobro koje umjetnici prepoznaju i preoblikuju, ta im je mogućnost dana u Božjem daru
koji zovemo talent. Oni su ga pozvani razvijati u službi bližnjega i
cijeloga čovječanstva.48 Taj talent je potreba u njima samima koja
traži odricanje, učenje i rad koji na kraju oslobađa.
Umjetnici tako u sklopu društva uvijek imaju posebno mjesto,
oni pridonose kulturi nekog naroda, oni su ogledalo kulture, ali i
općega dobra. U svom djelovanju imaju svoje područje djelovanja.
Pritom mislimo na umjetnost riječi, zvuka i vizualne umjetnosti, zadatke koje trebaju prihvatiti, težak rad i odgovornosti koje nose.
Ljepota onoga što stvori čovjek, umjetnik, samo je sjenka onoga što je prava Ljepota koja prebiva u Bogu. Tako u Dj 17, 25 sv.
Pavao kaže: „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima“; i u Dj 17,
30: „Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo
slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom
ljudskom.“ Vjerska spoznaja, dakle, može izvući korist iz intuicije
umjetnosti kao vrste kontemplacije, božanska i Kristova ljepota veća
je od svijeta, a umjetnik najbolje vidi put ljepote u svijetu koja vodi
otajstvu Boga.
Umjetnost i Crkva tijekom povijesti imali su partnerski odnos, no negdje su se na tom putu znali razilaziti, najviše onda kad
je umjetnost počela postojati samo radi sebe. No partnerski odnosi
mogu se ponovno izgraditi ako nam je na pameti da svi izgrađujemo
društvo, zajednicu i umjetnike (a ne da ih samo interpretiramo) koji
će ponovno gledati umjetnost kroz prizmu svetog, kroz prizmu života po Kristu. Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu naglasila
važnost kulture i umjetnosti. Gaudium et spes kaže: „Ona nastoji razumjeti narav vlastitu čovjeku, njegove probleme i njegovo iskustvo
u pokušaju da upozna samog sebe i svijet.“49
48 Usp. IVAN PAVAO II., Pismo Ivana Pavla II. umjetnicima, str. 11.
49 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes, O crkvi u suvremenom svijetu, br. 62, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986.
186
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Umjetnost je ta koja odražava nedohvatljivu Ljepotu, donosi
radost u srce i plod je koji ujedinjava naraštaje te ih dovodi do komuniciranja u divljenju.
Ovim radom htjeli bismo doprinijeti ponovnom trajnome dijalogu i suradnji između vjere i umjetnosti. Isključujemo opasnost da
umjetnik življenjem i prakticiranjem vjere smanjuje svoju umjetničku vrijednost. Naprotiv, upravo ga ona tjera do što boljih umjetničkih ostvarenja. Nadamo se da smo upravo to uspjeli barem prikazati,
kao i to da bi vjera bez umjetničkog izražaja bila vrlo siromašna te
da upravo življenje vjere budi umjetničku inspiraciju.
M. Špehar - T. Gržanić, Duhovnost i umjetnost... 163-188
187
Spirituality and Arts
Summary
In spite of their differences, spirituality and arts have many
things in common. This article aims to remind of the relationship
between art and spirituality. The introduction emphasizes the dimension of the image of God, inherent to man. While spirituality is conscious, led by God and Godly, art is often unconsciously expressed.
Church has always accepted it and recognized it. Therefore, art forms
a part of the Church. In the first part the main points of the Christian
spirituality are presented: it is nurtured by the Holy Scripture and
the sacraments. It is here that spirituality matures towards the experience of virtues. When discussing arts, an overview of questions
regarding art is offered, including different viewpoints of artists and
theoreticians of arts. Art is the skill of transforming an idea into an
act. This is creation. Therefore, chapter three will be devoted to men
as co-creator, which is his vocation by God. Hence, art is a vocation
from God, confirmed by several quotations from the theory of arts
and theology. In the main part, ‘spirituality and arts’, an answer to
the question ‘what is art’ is proposed, what is the virtue of the mind,
and where the mind and the skill are connected. The question of beauty has many points in common with this discussion. We want to elucidate the process of creation, mentioning some theories concerning
the substance and the form of the art, especially in the light of the
Maritain’s philosophy. In respect to Christian art, we emphasize that
the artist must be a Christian, and weave into his art the Christian
morality, which will not make his opus less artistic. The quotations
will show an overview of this problem from the theological, philosophical and artistic, i.e. position from the theory of arts.
Key words: God, creation, Christianity, spirituality, arts, artistic creation, virtues, morality.
188
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
189
Božidar Mrakovčić – Sandra Vidović
ZNAČENJE GLAGOLA PROSEU,COMAI (MOLITI)
U LUKINOM EVANĐELJU
Doc. dr. sc. Božidar Mrakovčić
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
Sandra Vidović, mag. theol.
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 226.4 προσεύχομαι (00.22.07)
Pregledni rad.
Primljeno: 15. 04. 2014.
Članak u prvome dijelu donosi rječnik molitve u Evanđelju po
Luki. Brojnost izraza i njihova rasprostranjenost po čitavom evanđelju pokazuje izrazit Lukin interes za temu molitve. Među molitvenim
izrazima ističe se glagol proseu,comai (moliti) koji je kod Luke najprisutniji i odnosi se uvijek isključivo na Boga. U središnjem dijelu
članka analizira se svih 19 mjesta u Lukinu evanđelju gdje se glagol
proseu,comai pojavljuje slijedeći tijek evanđelja i uzimajući u obzir
njegovu strukturu.
U zaključku članka naglašava se da je Isus čak 7 puta subjekt
glagola proseu,comai i kao takav od Luke je predstavljen kao molitelj
i primjer molitve. Činjenica da Isus uvijek moli sam ukazuje na jedinstven Isusov odnos s nebeskim Ocem koji za Isusa ima temeljnu
vrijednost. Isusova molitva kod krštenja (3, 21) i preobraženja (9,
28s) povezana je s objavom kao Božjim odgovorom na Isusovu molitvu što otkriva njezin dijaloški karakter te povezanost s njegovim
identitetom i poslanjem. Na Očevu ljubav Isus u molitvi odgovara
kao Sin povjerenjem i poslušnošću. Pokazuje to osobito Isusova molitva uoči izbora dvanaestorice (6, 12), Petrove vjeroispovijesti (9,
18) i muke (22, 40s.44.46). Isus svoje mesijansko poslanje obavlja
u zajedništvu s nebeskim Ocem. U molitvi traži i poslušno prihvaća
Očevu volju, preuzima mesijansko poslanje i put križa.
Isus, međutim, nije samo primjer molitve nego i učitelj molitve. Molitva Očenaša (11, 1-4) pokazuje da Isus svoje učenike čini
dionicima svoje sinovske molitve. Uči ih da molitva prvenstveno
treba biti usmjerena na duhovne vrijednosti i treba imati komunitaran karakter. Osim toga, treba biti pouzdana, ponizna, ustrajna, redovita i kao takva izraz vjere i zajedništva s Bogom koje se očituje
190
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
konkretno u traženju i prihvaćanju Božje volje i u solidarnom zajedništvu s ljudima.
Ključne riječi: Evanđelje po Luki, molitva, proseu,comai,
objava, poslanje, Duh Sveti.
***
Molitva i Biblija dvije su usko povezane stvarnosti, i to na više
razina. Ukoliko je molitva razgovor s Bogom, onda možemo reći
da je Biblija kao knjiga objave rezultat tisućljetnog dijaloga Boga
i čovjeka u kojemu Bog ima inicijativu, a čovjek tu inicijativu prepoznaje i prihvaća. Biblija je zapravo plod slušanja Boga kojemu
čovjek odgovara, raspravlja s njime i pred njime razmišlja. Može se
gotovo reći da „Biblija više nego što govori o Bogu, govori Bogu i
razmišlja pred Bogom“.1 Zato je Biblija knjiga u kojoj susrećemo
mnoge molitelje i velik broj molitava. U Starome zavjetu kao molitelji se ističu veliki likovi poput Abrahama koji posreduje kod Boga
za Sodomu (Post 18, 16-33), Mojsija koji traži od Boga da bude milosrdan prema nevjernom narodu (Izl 32, 11-14), Davida koji moli
za život svoga djeteta, začetog u preljubu (2 Sam 12, 16), Salomona
koji od Boga traži mudrost kako bi mogao pravedno kraljevati (1 Kr
3, 4-15) ili poput Joba koji od Boga traži odgovor na svoju patnju
(Job 31). U mnoštvu molitava razasutih po gotovo svim knjigama
Staroga zavjeta posebno mjesto zauzima Knjiga psalama koja predstavlja molitvenu baštinu izraelskog naroda i molitvenik je Božjeg
naroda ne samo u Starome nego i u Novome zavjetu.
Važnost molitve u Novome zavjetu potvrđuje Isus kao molitelj
i učitelj molitve. Od svih evanđelista Luka najviše stavlja naglasak
na ovu crtu Isusove osobe. Dovoljno je uočiti činjenicu da čak u pet
događaja koji opisuju sva tri sinoptika samo Luka govori o Isusovoj
molitvi: samo kod Luke Isus se moli kod svoga krštenja (3, 21), nakon ozdravljenja gubavca (5, 16), prije izbora dvanaestorice (6, 12)
i Petrove kristološke vjeroispovijesti (9, 18) kao i tijekom preobraženja (9, 28, 29). Osim toga, Luka čak četiri puta citira riječi kojima
Isus osobno moli (10, 21-22; 22, 42; 23, 34.46). Za razliku od Marka
1
Usp. Bruno MAGGIONI, Preghiera, u: Pietro ROSSANO – Gianfranco RAVASI – Antonio GIRLANDA (ur.), Nuovo Dizionario di teologia biblica, Torino, 1988., str. 1216.
191
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
i Mateja koji donose samo jednu Isusovu molitvu na križu (Mt 27,
46; Mk 15, 34), Luka ih ima dvije. Osim toga, Luka u svom evanđelju ima čak četiri Isusove kateheze o molitvi (11, 1-13; 18, 1-14; 21,
36; 22, 39-46).2 Uz molitvu Očenaš samo Luka kao primjer molitve
donosi i tri hvalospjeva: Marijin Veliča (1, 46-55), Zaharijin Blagoslovljen (1, 68-79) te Šimunov Sad otpuštaš (2, 29-32) kao i kratku
anđeosku pjesmu Slava Bogu na visini (2,14).3
1. Lukin rječnik molitve
Kod Luke nalazimo i najveću koncentraciju riječi koje, prema Dizionario dei concetti biblici del Nuovo testamento, spadaju u
novozavjetno semantičko polje molitve.4 Statistički podatci o prisutnosti ovih izraza u pojedinom evanđelju, osobito ako se uzme u
obzir duljina svakog pojedinog evanđelja (Mt 28 poglavlja, Mk 16,
Lk 24 i Iv 21), više nego uvjerljivo pokazuju poseban Lukin interes
za temu molitve:
proseu,comai (moliti)
proseuch, (molitva)
de,omai (moliti, prositi)
de,hsij (molitva, prošnja)
aivte,w (tražiti)
ai;thma (prošnja)
evrwta,w (moliti, zatražiti)
βοάω (vapiti)
kra,zw (vikati)
proskune,w (pokloniti se
ničice)
2
3
4
Mt
(28)
15
2
1
0
14
0
4
1
12
13
10
2
0
0
9
0
3
2
10
Lk
(24)
19
3
8
3
11
1
15
4
3
Iv
(21)
0
0
0
0
11
0
28
1
4
3
3
11
Mk (16)
NZ
85
36
22
18
70
3
63
12
55
60
Usp. Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, u: ISTI i suradnici (ur.), Vangeli sinottici
e Atti degli apostoli, Torino, 2002., str. 557-560.
Ova tri kršćanski intonirana biblijsko-mesijanska hvalospjeva kao i anđeoski distih, smješteni u
evanđelju djetinjstva, predstavljaju savršen uvod u temu molitve kod Luke. LÀCONI, Mario, La
preghiera nel Vangelo di Luca, str. 562-563.
Usp. Hans Schönweiss, Preghiera, u: Lothar Coenen – Erich Beyreuther – Hans Bietenhard (ur.), Dizionario dei concetti biblici del Nuovo testamento, Bologna, 2000., str. 1377.
192
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
2
gonupete,w (kleknuti)
0
aivne,w (hvaliti, slaviti)
euvcariste,w (zahvaljivati) 2
66
2
0
2
43
0
3
4
77
0
0
3
48
4
8
38
474
Tabela 1
Od izraza u tabeli kod Luke ne nalazimo samo glagol gonupete,w (kleknuti). Dominacija navedenih izraza u Lukinu evanđelju ostaje i onda ako uzmemo u obzir da tri termina iz tabele br. 1 (ai;thma,
evrwta,w, kra,zw) kod Luke ne spadaju u užem smislu u rječnik molitve jer se ni eksplicitno ni implicitno ne odnose na Boga. Navedenom nizu izraza treba pak nadodati još neke glagole koji kod Luke
očito spadaju u molitvene izraze:
Mt
(28)
Mk
(16)
Lk
(24)
Iv (21)
NZ
doxa,zw (slaviti)
4
1
9
23
61
evxomologe,w (priznati,
slaviti)
2
3
2
0
10
megalu,nw (veličati)
1
0
2
0
8
avgallia,w (kliktati)
1
0
2
2
11
euvloge,w (blagoslivljati)
5
5
13
1
41
tu,ptw to. sth/qoj (udarati
se u prsa)
0
0
2
0
2
13
9
30
26
133
Tabela 2
Statistička usporedba s ostalim evanđeljima i u ovoj tabeli pokazuje poseban Lukin interes za temu molitve. Koliko je pak tema
molitve naglašena u Lukinu evanđelju, pokazuje i prisutnost navedenih rječnika molitve po poglavljima, odnosno po dijelovima Lukina
evanđelja. U ovom članku poslužit ćemo se u ovu svrhu Brownovom
strukturom Lukina evanđelja: Prolog (1, 1-4); I. Uvod: Djetinjstvo i
193
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
dječaštvo Isusovo (1, 5 – 2, 52); II. Priprava za javno djelovanje (3,
1 – 4, 13); III. Djelovanje u Galileji (4, 14 – 9, 50); IV. Putovanje u
Jeruzalem (9, 51 – 19, 27); V. Djelovanje u Jeruzalemu (19, 28 – 21,
38); VI. Posljednja večera, muka, smrt i pokop (22, 1 – 23, 56); VII.
Uskrsna ukazanja u Jeruzalemu i okolici (24, 1 – 53).5
I.
1, 5
–
2,
52
II.
3, 1
– 4,
13
III.
4, 14 –
9, 50
IV.
9, 51 –
19, 27
V.
19,
28 –
21,
38
VI.
22,
1–
23, 56
VII.
24, 1
– 53
Molitva općenito (22x)
proseu,comai
1,
10
proseuch,
3,
21
5, 16;
6,
12.28;
9,
8.28.29
11, 1.2;
18,
1.10.11
6, 12
19, 46
20,
47
22,
40.41.
44.46
22, 45
Prozbena molitva (27)
5, 12;
8,
28.38;
9, 38.40
de,omai
de,hsij
1,
13;
2,
37
aivte,w
1,
63
10, 2
22, 32
5, 33
6, 30
11,
9.10.11.
13;
12, 48
evxaivte,w
5
21,
36
Raymond E. BROWN, Uvod u Novi zavjet, Zagreb, 2008., str. 222.
23, 23
22,31
25,
52
194
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
βοάω
3, 4
9, 38
18, 7.38
18,
13
tu,ptw to.
sth/qoj
23, 48
Molitva hvale i zahvale (38)
aivne,w
doxa,zw
2, 13.
20
19,
37
4, 15;
5,
25.26;
7, 16
2, 20
13, 13;
17, 15;
18, 43
23, 47
22, 6
evxomologe,w
megalu,nw
1, 46.
58
10, 21
avgallia,w
1, 47
10, 21
euvloge,w
1, 42.
64; 2,
28.34
6, 28;
9, 16
13, 35
24,
30.
50.
51.
53
19,
38
4,
7.
8
proskune,w
24,
52
22,
17.
19
17, 16;
18, 11
euvcariste,w
15
4
21
23
5
13
6
Tabela 36
Tabela pokazuje kako je rječnik molitve prisutan, osim u prologu (1, 1-4), u svih sedam dijelova Lukina evanđelja, statistički
6
Novozavjetna mjesta u tabeli podcrtana dvostrukom crtom sadrže dvaput navedeni pojam.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
195
najčešće, s obzirom na dužinu određenoga dijela, u evanđelju djetinjstva (15 – 2, 52) i u izvještaju o Isusovoj muci (22, 1 – 23, 56).
Osim toga, u tabeli su pojmovi podijeljeni u tri dijela: dva izraza za
molitvu općenito, šest izraza odnose se na prozbenu molitvu, a ostalih osam na molitvu hvale i zahvale. Statistika u tabeli pokazuje da je
ova zadnja skupina izraza ne samo najbrojnija nego se sveukupno od
molitvenih izraza najčešće pojavljuju u Lukinu evanđelju, što ovom
evanđelju daje jak hvalbeni ton.
Premda je molitva u Lukinu evanđelju toliko izraženo prisutna, o ovoj je temi na hrvatskom jeziku vrlo malo napisano.7 Mi ćemo
u ovome članku pristupiti ovoj temi iz perspektive navedenog molitvenog rječnika. Budući da je u članku nemoguće obraditi sve termine, ograničit ćemo se na onaj koji se najčešće pojavljuje u Lukinu
evanđelju, a to je glagol proseu,comai (moliti). Uzet ćemo u obzir i
značenje imenice proseuch, (molitva) koja je s ovim glagolom značenjski i korijenski usko povezana.
2. Glagol proseu,comai u Lukinu evanđelju
„Najopćenitiji termin koji u Novom zavjetu označava čin molitve je proseu,comai. On označava bilo koju vrstu stupanja u kontakt s Bogom i može se dakle pojaviti bez daljnjih specificiranja
sadržaja.“8 Ovo isto možemo reći i za imenicu proseuch,. Glagol
proseu,comai u Novom se zavjetu pojavljuje sveukupno čak 85 puta,
od čega u evanđeljima 44 puta, dakle većinom, i to kod Mateja 15,
kod Marka 10, a kod Luke čak 19 puta.9 Ako ovome nadodamo da
Luka u Dj koristi ovaj glagol daljnjih 16 puta, onda postaje više nego
jasno koliko mu je važan ovaj izraz. Luka puno rjeđe koristi imenicu
proseuch,, samo triput (Mt i Mk po dvaput) od sveukupno 36 puta
koliko se ova imenica pojavljuje u Novome zavjetu. Preferirajući
glagol pred imenicom, Luka sugerira da je njemu stalo ne samo da
7
8
9
Izričito o ovoj temi pišu: Ratko PERIĆ, Isus molitelj (prema Evanđelju sv. Luke), u: Vrelo života,
7 (1981.) 1, str. 10-17; Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus – molitelj i učitelj molitve, u: Kateheza, 15
(1993.) 2, str. 109-118.
Hans Schönweiss, Preghiera, str. 1377.
Kod Ivana se glagol proseu,comai ne pojavljuje nijedanput.
196
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
njegovi čitatelji imaju teoretsko znanje o molitvi nego prvenstveno
da mole.
Glagol proseu,comai u Novome zavjetu znači upućivati molbu,
i to isključivo Bogu ili jednostavno moliti.10 Tabela 3 pokazuje da
ovaj glagol kod Luke dolazi u svim dijelovima Lukina evanđelja,
osim u zadnjem (24, 1 – 53). Ako uzmemo u obzir duljinu pojedinog dijela evanđelja glagol proseu,comai najčešće nalazimo u Lukinu
opisu Isusove muke (22, 1 – 23, 56), točnije u perikopi o Isusovoj
molitvi na Maslinskoj gori (22, 40.41.44.46). Mi ćemo u ovom članku obraditi značenje ovoga glagola u kontekstu svake perikope u
kojoj se on pojavljuje, a u zaključku ćemo pokušati napraviti sintezu
o značenju ovoga glagola u čitavom Lukinu evanđelju.
2.1. Molitva naroda kod Ivanova navještenja (1, 10)
Luka prvi put koristi glagol proseu,comai gotovo odmah na
početku svog evanđelja u r. 1, 10, u perikopi o navještenju Krstiteljeva rođenja (Lk 1, 5 – 25). Dok je Zaharija bio u svetištu i prinosio
žrtvu kađenicu, „sve je ono mnoštvo naroda vani molilo (h=n …
proseuco,menon)“. Glagol proseu,comai ovdje je u participu prezenta
koji zajedno s imperfektom glagola biti h=n tvori perifrastičnu konjugaciju koja zamjenjuje imperfekt.11 Dok se narod vani moli, Zaharija
u svetištu ima viđenje u kojemu mu anđeo naviješta rođenje sina i otkriva njegovu ulogu u Božjem planu spasenja. Žrtva kađenica, koju
je Zaharija toga dana prinosio, imala je za cilj doći do Boga, obavijena slatkim mirisom tamjana (usp. Ps 141, 2). Do Boga je, međutim,
došla i Zaharijina molitva za rođenje djeteta. Bog je čuo njegovu
prošnju (de,hsij)12 i uslišio ju (1,13). Navještaj rođenja Spasiteljeva
preteče na određeni način predstavlja i uslišanje molitve naroda koji
je u hramskom dvorištu, moleći, čekao na završni svećenikov bla10 Usp. Fredrick William DANKER (ur.), A Greek-English Lexicon of the New Testament and other
Early Christian Literature, Chicago – London, 32000., str. 879. U daljnjem tekstu: BDAG.
11 Fitzmyer primjećuje da Luka po svom običaju pretjeruje izrazom „sve ono mnoštvo naroda“ i
ukazuje na činjenicu da Stari zavjet ne predviđa da se narod moli za vrijeme žrtve kađenice koja se
prinosila ujutro i navečer. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, New
York, 1981., str. 324.
12 Imenica de,hsij u NZ-u označava molitvu u smislu goruće molbe upućene isključivo Bogu u situaciji hitne i velike potrebe. Usp. BDAG, str. 213.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
197
goslov.13 Ivan Krstitelj bit će blagoslov ne samo svojim roditeljima
nego „mnogim Izraelovim sinovima“ (usp. 1, 16).
Evanđelje po Luki dakle započinje molitvom starozavjetnog
naroda Božjega u Hramu koja prati objavu koju Zaharija dobiva i
početke konačnog ostvarenja Božjega plana spasenja. Slično će
Luka svoje evanđelje i završiti: s učenicima, novim narodom Božjim, koji će se nakon Isusova uzašašća vratili u Jeruzalem i „sve
vrijeme u Hramu blagoslivljati Boga“ (usp. 24, 52). Židovi u Hramu
na početku evanđelja moleći očekuju Božji blagoslov, a učenici na
kraju evanđelja blagoslivljaju Boga zbog njegovih silnih djela kojima su, prateći Isusa, bili svjedoci. Evanđelje započinje prozbenom
molitvom, a završava slavljeničkom.
2.2. Isusova molitva kod krštenja (3, 21)
Glagol proseu,comai nalazimo kod Luke drugi put u r. 3, 21,
u perikopi o Isusovu krštenju (3, 21 – 22) koja spada u dio Lukina
evanđelja koje izvještava o Isusovoj pripravi za javno djelovanje (3,
1 – 4, 13). Premda sva tri sinoptika u svojim evanđeljima opisuju Isusovo krštenje, samo Luka spominje da se Isus pritom molio: „Kad se
krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio (VIhsou/ baptisqe,ntoj
kai. proseucome,nou), rastvori se nebo …“ (1, 21). Participi aorista pasivnog baptisqe,ntoj i particip prezenta medijalnog proseucome,nou u
genitivu apsolutnome gramatički izražavaju radnje u pozadini objave koju Isus prima kod svoga krštenja: rastvara se nebo i na Isusa
silazi Duh Sveti, a glas Božji objavljuje da je Isus ljubljeni Božji
Sin. Ova objava događa se nakon što je Isus kršten (baptisqe,ntoj),
a za vrijeme dok se moli (proseucome,nou).14 Premda ne znamo što
Isus moli,15 znamo da „dok se moli objavljuje se Trojstvo, a sve je to
13 Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, Zagreb, 1996., str. 29.
14 U grčkom jeziku particip aorista označava sporednu radnju koja se događa prije glavne radnje, a
particip prezenta radnju koja teče istovremeno s radnjom glavnoga glagola. Usp. James SWETNAM, Osnove novozavjetnoga grčkog jezika. Prvi dio: morfologija, Sarajevo, 2011., str. 428.
Zovkić naglašava trajan vid participa prezenta i zaključuje „da je Isus bio u stanju molitve“. Usp.
Mato ZOVKIĆ, Isus u Evanđelju po Luki, Sarajevo, 2002., str. 126.
15 Zovkić smatra kako se iz konteksta da zaključiti sadržaj Isusove molitve: „…prije početka mesijanskog djelovanja Isus traži od Oca znak kakav Mesija treba biti. Bila je to molitva za dar Duha
Očeva kojega je spreman slijediti. … Bila je to i molitva za produbljenje odnosa s Ocem na početku mesijanskog djelovanja, jer ga glas iz neba proglašava ljubljenim Sinom upravo zato što je
198
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
rezultat Isusova poštovanja Očeva plana i njegove molitve.”16 Kao
i kod navještenja Krstiteljeva rođenja, i ovdje se za vrijeme molitve
događa objava koju možemo promatrati kao Božji odgovor na molitvu: „Bogojavljenju nije povod samo krštenje vodom, nego Isusova
molitva kroz koju saznaje kako mu Bog potvrđuje poslanje.“17 Isus
će svoje poslanje izvršavati kao onaj koji je blizak ljudima, ali i u
jedinstvenu odnosu s Bogom. Krštenje očituje njegovu solidarnost
i bliskost s ljudima, a molitva njegov jedinstveni odnos s Bogom.18
Molitva naroda koja u 1, 10 prati žrtvu kađenicu dopire do
nebesa i biva uslišana navještajem Krstiteljeva rođenja. Isusova je
molitva kod krštenja takva da razdire nebesa. Njegova komunikacija
s Bogom ne poznaje nikakve prepreke: on je ljubljeni Božji Sin na
kojemu počiva Duh Sveti. Kao ljubljeni Božji Sin biva prepoznat
upravo dok moli, iz čega možemo zaključiti da je njegova molitva
izraz njegova jedinstvenog sinovskog odnosa s Ocem. Dok se moli,
Isus preuzima od Oca povjereno mu mesijansko poslanje19 i prima
Duha Svetoga u čijoj će snazi to poslanje ostvarivati (usp. 3, 16; 4,
1.14.18).20
2.3. Isusova molitva i poziv na molitvu tijekom javnog djelovanja u
Galileji (4, 14 – 9, 50)
U dijelu evanđelja u kojemu Luka izvještava o Isusovu javnom
djelovanju u Galileji glagol proseu,comai pojavljuje se sveukupno
šest puta: 5, 16; 6, 12.28; 9, 18.28.29. Pet je puta opet riječ o Isusovoj molitvi, a samo jedanput o Isusovu pozivu učenicima da mole.
16
17
18
19
20
spreman biti skroviti Mesija, poput Sluge patnika iz Knjige Izaijine.“ Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u
Evanđelju po Luki, str. 126.
Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 11.
Tako Isusovu molitvu kod krštenja tumači Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 47.
Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 127.
Fitzmyer vidi najveći dokaz za Isusovo preuzimanje mesijanskoga poslanja u trenutku krštenja u
Dj 10, 37 – 38 gdje se silazak Duha Svetoga na Isusa kod krštenja definira kao pomazanje Duhom
Svetim i snagom. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 482.
Luka više od ostalih evanđelista govori ne samo o Isusu molitelju nego i o njegovoj povezanosti s
Duhom Svetim. Dugandžić citira F. Bovona koji lijepo spaja ove dvije stvarnosti: „Bog se vezao
uz Isusa svojim Duhom, a Isus se veže uz Oca svojom molitvom.“ Usp. Ivan DUGANDŽIĆ, Biblijska teologija Novoga zavjeta, Zagreb, 2004., str. 84.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
199
2.3.1. Isusova molitva na samotnome mjestu (5, 16)
U perikopi o ozdravljenju gubavca (5, 12 – 16) subjekt glagola
proseu,comai ponovno je Isus. Premda je zabranio gubavcu o njemu
govoriti, „glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu
slušati ga i ozdraviti od svojih bolesti. A on se sklanjao na samotna
mjesta moliti (h=n u`pocwrw/n evn tai/j evrh,moij kai. proseuco,menoj)“ (5,
15 – 16). Perifrastična konjugacija sa značenjem imperfekta dodatno
naglašava učestalost, a time i važnost Isusova povlačenja u osamu na
molitvu za vrijeme njegova javnog djelovanja. Izraz “samotna mjesta” je u množini (evn tai/j evrh,moij), što nam govori da je Isus imao
više mjesta na kojima je molio, i to sam.21 Ni ovdje nam nije poznato
što Isus moli, ali iz konteksta vidimo da Isus nije dopuštao da ga
ponese popularnost koju je uživao u narodu jer je znao da njegovo
cjelokupno djelovanje proizlazi iz njegova odnosa s Bogom koji se
molitvom potvrđuje i učvršćuje.22 Ovo je drugi od pet događaja koji
donose sva tri sinoptika, ali samo Luka spominje Isusovu molitvu.23
2.3.2. Isusova molitva uoči izbora dvanaestorice (6, 12)
Treći je događaj ove vrste izbor dvanaestorice (6, 12 – 16)
koji Luka započinje riječima: „Onih dana iziđe na goru da se pomoli
(proseu,xasqai). I provede noć moleći se Bogu (evn th/| proseuch/| tou/
qeou/)“ (6, 12). Isus je ponovno subjekt glagola proseu,comai koji
je ovdje u infinitivu aorista (proseu,xasqai). Aorist u grčkom jeziku
označava svršenu radnju, bez naglaska na njezinu trajanju. Međutim, činjenica da je Isus prije izbora dvanaestorice u molitvi proveo
cijelu noć ponovno ističe intenzitet i trajanje Isusove molitve. Isus
21 Lukino evanđelje poznato je po tome da govori o Isusu koji se povlači na samotna mjesta i moli.
Usp. BALZ, Horst, proseuch, h/j, u: Horst BALZ – Gerhard SCHNEIDER (ur.), Exegetical dictionary of the New testament, III, Grand Rapids, 1991., str. 166.
22 Fitzmyer naglašava kako, govoreći o Isusovu povlačenju u osamu, Luka ne želi reći da Isus bježi
od mnoštva nego želi naglasiti vezu između Isusova komuniciranja s nebeskim Ocem i njegove
učiteljske i iscjeliteljske aktivnosti. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke
I-IX, str. 576. Usp. također Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 12: „U molitvi Gospodin dobiva snagu
za svoju propovjedničku ulogu i borbu.“ Ivančić pak naglašava da se Isus „sklanjao na samotna
mjesta da moli kako bi dobio snagu da se opre ljudskoj volji, da bi mu Očeva volja bila važnija od
ljudskih želja“. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 114.
23 I Marko govori o Isusu koji se rano ujutro povlači u osamu i moli nakon „dana u Kafarnaumu“.
Usp. Mk 1, 35.
200
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ponovno napušta ljude („iziđe na goru“) kako bi bio sam s Bogom u
molitvi. Ovaj put Isus moli na brdu koje se u Bibliji vezuje uz Božju
blizinu i objavu.24 Ni ovdje, kao ni u prijašnjim redcima, nije nam
poznato što Isus moli. Možemo pretpostaviti da Isus moli jer želi
čuti što je volja Očeva, koga izabrati za apostole.
Za razliku od dosadašnjih mjesta, ovdje se izričito kaže da se
Isus moli Bogu (evn th/| proseuch/| tou/ qeou/).25 Cjelonoćna Isusova
molitva prije izbora dvanaestorice otkriva važnost koju Isus daje
tom činu. Dvanaestorica će biti Isusovi svjedoci i poslanici koji će
„prenijeti Isusovo poslanje preko granica Izraela, diljem svijeta, u
sve narode (Dj 1, 8)“.26 U Dj 1, 2 Luka kaže da je Isus izabrao apostole „po Duhu Svetome“. Moliti, u biti, znači dati se voditi Duhom
Svetim. Isus je s Bogom povezan kako preko Duha kojega je primio
od Oca (usp. 3, 22) tako i svojom molitvom. Apostole izabire snagom ovog zajedništva s Bogom, u sinovskom zajedništvu s Ocem,
usklađen s njegovom voljom.27 Iza Isusova izbora dvanaestorice stoji, dakle, Božja volja i Božji blagoslov. Možemo također reći da molitvom Isus ne samo otkriva koga pozvati u krug dvanaestorice nego
time prima od Oca dvanaestoricu na dar.28
2.3.3. Poziv učenicima na molitvu za neprijatelje (6, 28)
Luka ponovno upotrebljava glagol proseu,comai u Lk 6, 28
u kontekstu Isusova poziva na ljubav prema neprijateljima (6, 27
– 36), u perikopi koja čini dio Isusova govora na ravnu (Lk 6, 17
– 49): „…blagoslivljajte (euvlogei/te) one koji vas proklinju, molite
(proseu,cesqe) za one koji vas zlostavljaju.“ Ovaj put nije Isus subjekt glagola proseu,comai nego traži da to budu „oni koji slušaju“
(6, 27), tj mnoštvo učenika i mnoštvo naroda koje je nagrnulo slušati
24 Usp. Paul-Gerhard MüLLER, Lukino evanđelje, str. 96. Marko također spominje goru kao mjesto
ustanovljenja dvanaestorice (Mk 3, 13), ali ništa ne kaže o Isusovoj molitvi. Matej pak ne spominje
ni goru ni molitvu.
25 Izrazi proseu,comai i proseuch, kod Luke su uvijek „usmjereni prema Bogu Ocu, no u Lk 6, 12 to
je posebno naglašeno (proseuch, tou/ qeou/)“. Usp. Horst BALZ, proseuch, h/j, str. 165.
26 Usp. Paul – Gerhard MüLLER, Lukino evanđelje, str. 69.
27 Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 113-114.
28 Fitzmyer povezuje Lk 6, 12 s Iv 17, 6, gdje Isus govori o onima koje mu je darovao Otac. Usp.
Joseph A., FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 616.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
201
ga (usp. 6, 17). Izraz proseu,comai ovdje je u 2. licu množine imperativa prezenta (proseu,cesqe) i označava trajan stav molitve, a ne tek
pojedinačan čin.29 Isus želi da molitva njegovih učenika bude poput
njegove, trajni izraz odnosa s Bogom.
Paralelan odnos između imperativa molite i blagoslivljajte30
pokazuje na kakvu molitvu Isus misli, na zazivanje Božjega blagoslova na neprijatelje, svega dobroga što čovjeku od Boga dolazi. Isusov poziv na blagoslivljanje i molitvu za neprijatelje u paralelnom
je odnosu s dvama pozivima koje nalazimo u prethodnom retku:
„Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima“ (6, 27).
Ljubav prema neprijateljima treba, dakle, biti konkretna i od srca,
izražena dobrim djelima i molitvom.
Isus sam daje primjer molitve za neprijatelje kada na križu
moli: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Sadržaj
i naše molitve za neprijatelje treba biti molba da im Bog oprosti.
Temelj je ovakva ponašanja Božje milosrđe prema nama i Isusov
poziv da budemo nasljedovatelji Božji: „Budite milosrdni kao što je
Otac vaš milosrdan“ (6, 36).31 Moliti za neprijatelje znači, dakle, biti
usklađen i s Isusom i s Bogom.
2.3.4. Isusova molitva i Petrova vjeroispovijest (9, 18)
Luka se ponovno vraća Isusu koji moli na početku perikope o
Petrovoj vjeroispovijesti (9, 18 – 21): „Dok je jednom u osami molio
(evn tw/| ei=nai auvto.n proseuco,menon)“ (9, 18). Glagol proseu,comai
ovdje je ponovno u participu prezenta i s glagolom eivmi, tvori perifrastičnu konjugaciju koja ima značenje imperfekta. Ponovno je
Isusova molitva navedena kao sporedna radnja u čijem se kontekstu
događa ona glavna: Isusovo pitanje učenicima o njegovu identitetu.
29 Prezent u grčkom jeziku ima trajan vid.
30 Imperativ euvlogei/te također je u prezentu. Luka se glagolom euvloge,w služi najčešće kao izrazom
za hvalbenu, slavljeničku molitvu, ali katkad i za zahvalnu i prozbenu molitvu. Blagoslov postaje
prozbena molitva kada objekt glagola euvloge,w nije više Bog nego ljudi.
31 Usp. Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 74: „Ljubav prema neprijateljima, njihovo
blagoslivljanje, nemaju za razlog socijalnu logiku, nego nasljedovanje Boga i time pokazivanje
njegova milosrđa. Ovo eshatološko-etičko uputstvo nije upućeno svima nego samo Isusovim učenicima.“
202
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Spominjanje Isusove molitve pokazuje da je za Luku ovo pitanje
vrlo važno.
Ponovno se naglašava da Isus moli u osami. S njim su, međutim, ovaj put i njegovi učenici koji jedini imaju privilegij vidjeti
ga kako moli. Ne kaže se, međutim, da oni mole zajedno s Isusom.
Premda su oni s njime, Isus moli sam. Ni ovdje nam nije poznato
za što Isus moli. Međutim, prisutnost učenika, kao i ono što slijedi,
sugerira na to da je Isusova molitva ponovno povezana s učenicima.
Nakon što je razgovarao s Ocem, Isus se obraća učenicima. Najprije
ga zanima što ljudi misle tko je on, a nakon toga što oni misle.
Ako promotrimo kako Matej opisuje ovu vjeroispovijest u svojem evanđelju, možemo zaključiti da je „Isus molio za dar spoznaje,
da znaju tko je on“.32 U Matejevoj verziji, naime, Isus komentira
Petrovu vjeroispovijest riječima: „…jer ti to ne objavi tijelo i krv,
nego Otac moj, koji je na nebesima“ (Mt 16, 17). Isus zna da mu je
to objavio Otac jer se on za to molio.
Zanimljivo je da svi sinoptici donose ovu vjeroispovijest, ali
nitko od njih, osim Luke, ne spominje da se Isus prije toga molio.
Ovo je već četvrti takav slučaj, a peti će biti Isusova molitva kod
preobraženja.
2.3.5. Isusova molitva kod preobraženja (9, 28 – 29)
Perikopu o Isusovu preobraženju (9, 28 – 36) Luka opet započinje Isusom koji moli i to dvaput ponavlja: „Jedno osam dana
nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te
uziđe na goru da se pomoli (proseu,xasqai). I dok se molio (evn tw/|
proseu,cesqai auvto,n), izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem
zablista“ (9, 28s). Infinitiv aorista proseu,xasqai izražava molitvenu namjeru s kojom je Isus uzašao na goru, a infinitiv prezenta
proseu,cesqai Isusovu molitvu tijekom koje biva preobražen. Isus
se, dakle, ne penje na brdo sa svojim učenicima objaviti im se nego
se pomoliti. Za vrijeme njegove molitve događa se preobraženje.
32 Ratko PERIĆ, Isus molitelj, str. 14.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
203
Lukino povezivanje molitve i preobraženja sugerira da je molitva ispravna samo ako preobražava čovjeka, ako ga mijenja. Molitva u Bibliji nema cilj promijeniti Boga nego čovjeka koji moli. Isus
se, međutim, nije preobrazio u smislu da je postao bolja osoba, kao
što se to molitvom događa s nama ljudima. Isusovo preobraženje
pred trojicom učenika bilo je objaviteljske naravi: „Isus zadubljen u
molitvi otkriva njihovu pogledu misterij. Svojom molitvom – zajedništvom s Bogom – Isus je uključen u teofaniju tijekom koje ga Otac
naziva svojim Sinom i očituje slavu njegove osobe.“33 Slično kao i
kod krštenja, ne znamo što Isus moli, ali znamo kako Bog odgovara
na Isusovu molitvu: „Glas s neba potvrđuje Isusovo bogosinstvo.“34
Isusova molitva ponovno tako postaje okvir važnog objaviteljskog događaja,35 što potvrđuje tezu da kada Luka govori o Isusovoj
molitvi, obično nakon toga slijedi nešto neobično i važno za Isusovo
poslanje (usp. 3, 21).36 Molitva i objava kod krštenja sprema Isusa
za njegovo mesijansko poslanje. Molitva i objava kod preobraženja
sprema Isusa, ali ne samo Isusa nego i učenike, za odlučujući dio
njegova mesijanskog poslanja, za njegovu muku, smrt i uskrsnuće u
Jeruzalemu prema kojemu će se Isus uskoro „sa svom odlučnošću“
uputiti (usp. 9, 51). To potvrđuje činjenica kada kod preobraženja
Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom o njegovu „izlasku“, tj. o njegovoj smrti i uskrsnuću. Očev glas proglašava Isusa svojim Sinom i
potvrđuje Isusov put križa (9, 23). Učenici su pak pozvani prihvatiti
ovaj, za njih neočekivan, Isusov mesijanski put i na tom ga putu slijediti. U tom je nasljedovanju Isusovo preobraženje njima ohrabrenje
jer pokazuje koji je konačan ishod toga puta – Isusova uskrsna slava
u kojoj će i oni sudjelovati. Na ovoj je liniji priloška oznaka vremena
„jedno osam dana nakon tih besjeda“ koja povezuje Isusovu molitvu
i preobraženje s prethodnim događajima, tj. s Petrovom vjeroispo33 Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, u: ISTI i suradnici (ur.), Vangeli sinottici e Atti
degli apostoli, Torino, 2002., str. 555.
34 Paul-Gerhard MÜLLER, Lukino evanđelje, str. 95.
35 Fitzmyer sugerira da se vjerojatno radilo o noćnoj molitvi i da Isusova molitva predstavlja psihološku pozadinu za preobraženje. Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX,
str. 798.
36 Usp. Darrell L. BOCK, Luke 1:1 – 9:50, Grand Rapids, 1994., str. 866.
204
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
viješću (9, 18 – 21), prvim navještajem muke, smrti i uskrsnuća (9,
22) te s Isusovom besjedom o uvjetima nasljedovanja (9, 22 – 27).37
Luka ne definira samo vrijeme nego i mjesto Isusove molitve
i preobraženja. To je opet gora, mjesto posebne Božje blizine i objave (usp. 6, 12), a za Luku i mjesto Isusove molitve (usp. 6, 12). S
Isusom ovaj put nisu svi učenici nego samo Petar, Jakov i Ivan, tri
najbliža Isusova učenika koji su jedini prisutni i kad Isus uskrisuje
Jairovu kćer (usp. 8, 51).38 Ovo je drugi put da su učenici prisutni
dok Isus moli: prvi put prije Petrove vjeroispovijesti (9, 18), drugi
put kod Isusova preobraženja. U oba slučaja, premda su učenici prisutni, Isus moli sam. Nadalje, obje perikope predstavljaju za učenike
važne trenutke u otkrivanju Isusova identiteta i prihvaćanju njegova poslanja koje se odražava onda i na njihovo nasljedovanje. Petar
ispovijeda Isusovo mesijanstvo, a glas s neba otkriva im Isusovo
bogosinovstvo; budući da je Isus Sin Božji, pozvani su ga slušati (9,
35).
2.4. Isusove pouke o molitvi na putu prema Jeruzalemu (9, 51 – 19,
27)
U središnjem djelu Lukina evanđelja, koji izvještava o Isusova
putu iz Galileje u Jeruzalem i koji sadrži ponajviše Isusove riječi,
glagol proseu,comai ponovno se pojavljuje sveukupno šest puta, 11,
1.2; 18, 1.10.11.39 Prisutnost navedenoga glagola koncentrirana je na
početku jedanaestog i osamnaestog poglavlja, što pruža mogućnost
govorenja o nekoj vrsti inkluzije, molitvenog okvira čitavog ovog
dijela evanđelja čime Luka ponovno pokazuje koliko mu je tema
molitve važna.40
37 Fitzmyer primjećuje da istu frazu nalazimo u 1 Mak 7, 33 sa značenjem: „nakon ovih događaja“.
Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke I-IX, str. 797-798.
38 Znamo da postoji više skupina ljudi oko Isusa, najprije ih je 72, zatim 12, pa 3 i onda Petar: što je
broj ljudi manji, to se radi o ljudima koji su bliži Isusu, tj. ljudima koje Isus više podučava.
39 U 11, 1 glagol proseu,comai pojavljuje se 2 puta.
40 U 11. poglavlju govor je o molitvi kao zazivanju Oca da dođe njegovo kraljevstvo, a u 18. poglavlju o molitvi kao adekvatnoj pripravi za skoro očitovanje samoga kraljevstva. Usp. Mario
LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, str. 556.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
205
2.4.1. Isus moli i uči svoje učenike moliti Očenaš (11, 1 – 13)
Evanđelist Luka čak tri puta upotrebljava glagol proseu,comai
na početku perikope pod naslovom „Pouka o molitvi“ (11, 1 – 13)
koja sadrži i Lukinu verziju Očenaša: u r. 11, 1 dvaput, a u r. 11, 2 još
jedanput. Luka ovako piše: „Jednom je Isus na nekome mjestu molio
(evn tw/| ei=nai auvto.n evn to,pw| tini. proseuco,menon). Čim presta, reče
mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti (ku,rie( di,daxon
h`ma/j proseu,cesqai) kao što je i Ivan naučio svoje učenike.' On im
reče: 'Kad molite, govorite (o[tan proseu,chsqe le,gete): Oče! …'“
(11, 1 – 2). Primjećujemo da u sva tri slučaja glagol proseu,comai ima
trajan vid. Za Isusovu molitvu Luka koristi perifrastičnu konjugaciju
(glagol eivmi, u infinitivu + particip prezenta proseuco,menon) kojom na
poseban način naglašava trajnost Isusove molitve. Slijede infinitiv
(proseu,cesqai) i konjuktiv prezenta (proseu,chsqe) koji se odnose na
molitvu učenika. Trajni vid prezenta u grčkom jeziku sugerira da
i molitvu učenika treba karakterizirati trajnost, odnosno ustrajnost.
Ovaj put Luka ne navodi mjesto gdje Isus moli nego samo
piše: „na nekome mjestu“. Međutim, ponovno su tu Isusovi učenici.
Ovo je već treći put kod Luke da su učenici prisutni dok Isus moli,
ali nikada kao sudionici njegove molitve nego uvijek samo kao svjedoci. Ovaj put, međutim, ne ostaju pasivni nego traže od njega da ih
nauči moliti. Molba učenika ukazuje na posebnost Isusova načina
molitve. I oni žele moliti na taj način. Na njihov zahtjev Isus uči
svoje učenike moliti Očenaš.
Riječima uvoda u molitvu Očenaša: „Kada (o[tan = kadgod)
molite, govorite…“ Isus poučava svoje učenike da se u svakoj njihovoj molitvi trebaju obraćati Bogu s „Oče“ i da sadržaj Očenaša
treba biti načelno prisutan u svakoj njihovoj molitvi. Kad god Luka
donosi sadržaj Isusove molitve, a to se događa sveukupno četiri puta
(usp. 10, 21; 22, 42; 23, 34.46), primjećujemo da se Isus također
uvijek obraća Bogu s „Oče“: kada ga slavi zbog toga što sebe i svoj
plan spasenja otkriva malenima (10, 21), kada ga na Maslinskoj gori
moli da od njega otkloni čašu muke (22, 42), kada ga na križu moli
za svoje neprijatelje (23, 34) i u času smrti predaje mu svoj duh (23,
46). „Ovo je Isusovo posebno obilježje u molitvi, njegov osobni na-
206
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
čin oslovljavanja Boga kao roditelja kojemu je do ljudi stalo, koji
se brine za ljude, koji je milostiv i koji ljubi.“41 Učeći svoje učenike
obraćati se Bogu sa sinovskim povjerenjem, kako mu se i on obraća,
Isus želi učiniti svoje učenike dionicima onog odnosa s Bogom koji
njemu kao Sinu na jedinstveni način pripada.
Za razliku od Matejeva Očenaša (Mt 6, 9 – 13) koji ima sedam
zaziva, Lukin ima samo pet. Kod Luke nedostaju treći (Mt 6, 10:
„Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.“) i sedmi zaziv (Mt
6, 13: „… nego izbavi nas od Zloga.“). U prvim dvama zazivima,
koje karakterizira posvojni pridjev „tvoj“ („tvoje ime“, „kraljevstvo
tvoje“), „učenik traži nešto što pripada prije svega Bogu“.42 Zadnja
tri zaziva karakterizira posvojni pridjev „naš“ koji molitvi Očenaš
daje zajedničarski karakter. Prvim zazivom „Sveti se ime tvoje“ molimo Oca da se tako očituje u svojoj svetosti da ju možemo vidjeti,
osjetiti i neprestano naviještati.43 Zazivom „Dođi kraljevstvo tvoje“
tražimo da Bog učini da njegovo kraljevstvo dođe, ono eshatološko,
ali i da ga učini vidljivim već sada vodeći nas prema solidarnosti i
međusobnom bratstvu. S povjerenjem da se Bog brine za siromahe
Isus nas dalje uči moliti Oca da nam svakodnevno daje ono najpotrebnije, „kruh naš svagdanji“.44 U četvrtoj molbi molimo da nam
Bog otpusti naše grijehe jer i mi smo ih spremni otpustiti svakom
našem dužniku. I na kraju, moleći da nas ne uvede u napast, molimo
Oca da ne dopusti da podlegnemo napasti, da nas oslobodi od opasnosti da mu budemo nevjerni.45
Nakon same molitve Očenaša Luka nastavlja Isusovom poukom o molitvi naglašavajući sigurnost uslišanja navodeći primjer
bezočna prijatelja i nesavršena zemaljskog oca (11, 5 – 13). U ovome dijelu molitvene pouke Luka ne koristi glagol proseu,comai nego
41 Tako Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, u: D. J. HARRINGTON i dr., Komentar evanđelja i
Djela apostolskih, Sarajevo, 1997., str. 333.
42 Usp. Bruno MAGGIONI, Preghiera, str. 1225.
43 Imperativ aorista pasivnog a`giasqh,tw („sveti se“) sugerira da je Bog taj koji treba učiniti da se
njegovo ime sveti u smislu da njegovu spasonosnu moć učini očitom u životu pojedinca i zajednice. Usp. Isto.
44 Molba za kruhom u središtu je kako u Matejevoj (četvrta molba od sedam) tako i u Lukinoj verziji
Očenaša (treća molba od pet).
45 Usp. Cesare Marcheselli-Casale, Vangelo secondo Luca, u: Luciano PACOMIO (ur.), La
Bibbia Piemme, Casale Monferrato, 1995., str. 2463.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
207
aivte,w („tražiti“) koji, kada ima Boga za objekt, označava traženje
u smislu prozbene molitve.46 Kao što glagol proseu,comai dolazi tri
puta na samom početku perikope o molitvi (11, 1 – 2) tako se i glagol
aivte,w sa značenjem molitvenog traženja tri puta pojavljuje u završnim redcima perikope (rr. 11, 9.10.13). Isus koji na početku svoje
pouke uči učenike da se u molitvi obraćaju Bogu kao Ocu (r. 11, 2)
čini to i na koncu perikope u r. 13 govoreći o nebeskom Ocu. Kao
što i u Očenašu Isus ne stavlja na prvo mjesto materijalne potrebe
nego duhovne (r. 11, 2: „Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje!“), tako i pouka o molitvi završava sa sigurnošću da nebeski Otac
daje uvijek svoga Svetoga Duha onima koji ga zaištu. Oba su glagola, i proseu,comai na početku perikope i aivte,w na kraju, isključivo
u prezentskim oblicima, što upućuje na ustrajnost u molitvi. Drugi
dio perikope još snažnije nego prvi stavlja naglasak na pouzdanu
molitvu. Budući da je Bog, kao naš Otac, daleko iznad bilo kojega
prijatelja ili zemaljskog oca, smijemo mu se u molitvi obraćati s potpunim pouzdanjem, osobito kad ga tražimo za dar njegova Duha.47
U 11, 2 – 4 po prvi put u Evanđelju po Luki nalazimo sadržaj
molitve izražene glagolom proseu,comai. Očenaš je prozbena molitva. Glagol aivte,w koji dominira drugim dijelom pouke o molitvi također izražava prošnju. Možemo, dakle, sa sigurnošću reći da u 11, 1
– 2, barem što se tiče molitve učenika, glagol proseu,comai označava
pouzdanu i ustrajnu prozbenu molitvu.48
2.4.2. Isusova pouka učenicima o ustrajnoj i pouzdanoj molitvi (18,
1 – 8)
Sljedeće mjesto u Lukinu evanđelju gdje je glagol
proseu,comai jest 18, 1: „Kaza im i prispodobu kako valja svagda
moliti (proseu,cesqai) i nikada ne sustati.“ Ovim retkom evanđelist uvodi prispodobu o nepravednom sudcu i upornoj udovici (18,
46 Usp. BDAG, str. 30.
47 Isus se ovdje služi argumentacijom „od manjeg k većem“. Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino
evanđelje, str. 113. „Ako prijatelj pomaže prijatelju, ako se otac brine za svog sina, koliko će se
više Bog skrbiti za učenike Isusa, svoga Sina.“ Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 334.
48 Lk 11, 1 – 13 je „velika perikopa o prozbenoj molitvi“. Usp. Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino
evanđelje, str. 110.
208
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
1 – 8) kojom Isus potiče na ustrajnost u molitvi. Motiv ustrajnosti
u molitvi u ovome retku naglašen je najprije vremenskim prilogom
„svagda“ (pa,ntote), glagolom proseu,comai u infinitivu prezenta (proseu,cesqai) i na kraju rečenicom „nikada ne sustati“ koja na
negativan način, opet s glagolom u infinitivu prezenta (evgkakei/n),
potvrđuje pozitivan izričaj „svagda moliti“. Prispodobom o nepravednom sucu i ustrajnoj udovici, koja se nije bojala dosađivati mu
svojim svakodnevnim molbama, Isus ne poistovjećuje Boga s nepravednim sucem nego se njime služi da pokaže kako ustrajna molitva
ne može ostati neuslišanom. Ako nepravedni sudac, iz svojih sebičnih motiva, ne može odoljeti upornoj molitvi jedne udovice koja nije
imala nikakvu važnost u tadašnjem društvu, koliko li će više „Bog
obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu (tw/n bow,ntwn
auvtw/| h`me,raj kai. nukto,j) sve ako i odgađa stvar njihovu?“ (17, 7).49
U navedenom retku nalazimo nove izraze kojima se ponovno
naglašava ustrajnost u molitvi: vremenski prilozi „dan i noć“ i glagol
boa,w (vapiti) u participu prezenta (bow,ntwn). To da uslišanje ustrajne
molitve nije upitno, potvrđuje i sljedeća Isusova rečenica: „Kažem
vam, ustat će žurno na njihovu obranu“ (18, 8). Međutim, upitno
je hoće li molitva biti ustrajna: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li
naći vjere na zemlji?“ (18, 8). Ovom rečenicom Isus usko povezuje
vjeru i molitvu. Ustrajna molitva pokazatelj je čvrste vjere.50 S druge
strane, ova završna rečenica povezuje perikopu o ustrajnoj molitvi s
prethodnom perikopom u kojoj je riječ o drugom Kristovu dolasku
koji se poistovjećuje s dolaskom kraljevstva Božjega (17, 20 – 37).
Eshatološki kontekst sugerira na to da sadržaj ustrajne molitve nije
ovdje neka svakodnevna potreba nego molitva za dolaskom kraljevstva Božjega i konačnim izbavljenjem kršćana od neprijateljskog
svijeta koji ih nepravedno napada. Najbolji je način da se dočeka
49 Ovdje se ponovno Isus služi argumentacijom „od manjeg k većem“. Usp. Lk 11, 5 – 13. Prema
Karrisu, ova argumentacija donosi dvije pouke: „Ako nemoćna udovica upornim traženjem pobjeđuje nepravednog suca, koliko će više postići kršćanski učenici koji ustrajno mole; ako nepravedni
sudac popušta navaljivanju udovice, koliko više će tako postupiti milostivi Bog.“ Usp. Robert J.
KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 354.
50 Molitva uzdržava vjernikovu vjeru, čini ga spremnim na paruziju. Vjeru ovdje valja shvatiti kao
kršćansku egzistenciju življenu u budnosti i vjernosti evanđelju usprkos kušnjama. Usp. Gérard
ROSSÉ, Il Vangelo di Luca. Commento esegetico e teologico, Roma, 1992., str. 689.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
209
iznenadni drugi Kristov dolazak upravo ustrajna molitva i vjernost
Gospodinu, što onda jamči konačnu obranu izabranih.
I ova perikopa kombinira glagol proseu,comai s još jednim molitvenim izrazom, a to je glagol boa,w koji znači vikati, jakim glasom
zazivati, vapiti. Može se raditi o uzvicima prouzročenima radošću
ili uzbuđenjem, o svečanom proglašavanju važne poruke, ali i o
tjeskobnim vapajima i zazivima koji, kad su upućeni Bogu, očito
imaju molitveni karakter.51 I u ovom je slučaju jasno da se glagol
proseu,comai odnosi na prozbenu molitvu.
2.4.3. Farizejeva i carinikova molitva (18, 9 – 14)
Odmah nakon prispodobe o sudcu i udovici (18, 1 – 8) slijedi
još jedna prispodoba o molitvi, ona o farizeju i cariniku (18, 9 –
14) koju Isus upućuje „nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su
pravednici, a druge podcjenjivahu“ (18, 9). Iz prispodobe je očito
da se tako ponaša farizej u odnosu na carinika. Dakle, Isus se ovdje
obraća farizejima, što nije ni čudno budući da su oni bili ljudi molitve. Ovom prispodobom Isus im želi ukazati na važnost pokajničke
dimenzije koja obilježava ispravan molitveni stav pred Bogom, a
koja njima nedostaje.
U prispodobi o farizeju i cariniku (18, 9 – 14) čak dva puta spominje se glagol proseu,comai (moliti), i to u redcima 10 i 11: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se (proseu,xasqai): jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio (proshu,ceto)…“
Infinitiv aorista (proseu,xasqai) izražava odlučnu namjeru i farizeja
i carinika s kojom uzlaze u Hram pomoliti se. Imperfekt proshu,ceto
odnosi se pak na farizeja čija molitva biva obilježena kao ona koja
traje.
Problematičan je, međutim, sadržaj carinikove molitve: „Bože,
hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem“ (18, 11 – 12). Početak molitve sugerira da
se radi o zahvalnoj molitvi za milost kreposnoga života. Međutim,
51 Usp. BDAG, str. 180.
210
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
nastavak molitve otkriva samohvalnu molitvu, ako se tada o molitvi
uopće može i govoriti. Farizej moli, a zapravo ne moli nego razgovara sam sa sobom; vidi samo samoga sebe i nikoga drugoga, ni Boga
ni bližnjega svoga.
Farizejevo je zahvaljivanje problematično jer ga spaja s prijezirom prema drugim ljudima. Problematičan je, međutim, i njegov
odnos prema Bogu. Za razliku od ostalih ljudi, on nije grešnik, nema
potrebe za Božjim oproštenjem i kao takav nije Bogu ništa dužan.
Posteći i dajući desetinu za hramske potrebe on sam svojim zaslužnim djelima nadoknađuje Bogu svoje eventualne nesavršenosti.52
Paradoksalno, farizej zahvaljuje Bogu zato što mu ništa ne duguje
pa mu ni ne treba biti zahvalan za udijeljena dobra jer je on svojim
pravednim životom i dobrim djelima Bogu sve već nadoknadio.
Carinik, naprotiv, traži u molitvi oproštenje za svoje grijehe.
Na to upućuju kako narativan uvod u molitvu tako i sam sadržaj
molitve: „A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti
k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći (e;tupten to. sth/qoj auvtou/
le,gwn): 'Bože milostiv budi meni grešniku!'“ (18, 13). Carinikova
vanjska gesta udaranja u prsa očituje njegov unutarnji osjećaj grešnosti. Imperfekt e;tupten (udaraše) sugerira trajanje i intenzivnost, a
time i iskrenost carinikove pokajničke molitve. Isus pohvaljuje ovakvu carinikovu molitvu i kaže za njega da se vratio kući „opravdan“,
tj. pomiren s Bogom.
Ova nam perikopa otkriva da je cilj i rezultat istinske molitve
opravdanje, tj. oproštenje grijeha i obnova autentična odnosa s Bogom.53 Kako bismo postigli ovo opravdanje, potrebno je u molitvi
pred Bogom stajati ponizno, sa sviješću o vlastitoj grešnosti i potrebi
za obraćenjem, a ne samodopadno. Farizeju njegova molitva nije donijela opravdanje jer ga, uvjeren u vlastitu pravednost, od Boga nije
ni tražio. Međutim, prezirući grešnike, sam se pokazao grešnikom.
Premda je obdržavao sve zakone, zaboravio je ono najvažnije, a to je
52 Usp. Gérard ROSSÉ, Il Vangelo di Luca, str. 697.
53 Usp. D 1, 13, 38 – 39: „Neka vam dakle braćo, znano bude: po Ovome vam se navješćuje oproštenje grijeha! Po Ovome se tko god vjeruje, opravdava od svega od čega se po Mojsijevu zakonu
niste mogli opravdati!“
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
211
zakon ljubavi te da je i sam, kao i carinik, potreban Božjeg oproštenja i vlastita obraćenja.54
Precizirajući carinikovu molitvu pokajničkom gestom udaranja u prsa, kao i sadržajem carinikove molitve, ova Isusova parabola
pridaje glagolu proseu,comai dimenziju kajanja kao nužnog dijela
autentične kršćanske molitve.
2.5. Licemjerna molitva pismoznanaca (20, 45 – 47)
Nakon opširna opisa puta u Jeruzalem evanđelist Luka od 19,
28 do 21, 38 opisuje Isusove posljednje dane u Jeruzalemu. U ovome
dijelu evanđelja nailazimo na glagol proseu,comai samo jedanput, i
to u perikopi koja donosi Isusov sud o pismoznancima (20, 45 – 47).
Poučavajući u Hramu Isus javno („pred svim narodom“) upozorava
svoje učenike na licemjerje pismoznanaca koji se kao takvi vole pokazivati i biti čašćeni, a s druge strane oduzimaju udovicama i ono
malo dobra što im je nakon smrti njihovih muževa ostalo, služeći
se pritom dugim molitvama kao izlikom (20, 47: profa,sei makra.
proseu,contai = pod izlikom dugih molitava)55 kako bi prikrili svoje
pravo lice.56 Njihova je molitva licemjerna jer ne proizlazi iz srca57 i
nema za cilj odnos s Bogom nego zavaravanje javnosti pred kojom
žele ispasti jako pobožni i tako sakriti svoju beskrupuloznu pohlepu.
Takva je pobožnost u suprotnosti ne samo sa zakonom nego i s proročkom tradicijom prema kojoj „pravo štovanje Boga… traži brigu i
pravdu prema najoskudnijim i najslabijim članovima društva koji su
predstavljeni u udovicama“.58
54 Cifrak naglašava da je za opravdanje potrebna vjera. Svojom pokajničkom molitvom carinik je
izrazio svoju vjeru u Boga i time zadobio oproštenje grijeha. I farizej moleći pokazuje da vjeruje
u Boga. Međutim njegova vjera nije prava jer ne uključuje obraćenje. Farizej bi trebao prihvatiti
da je volja Božja da su i grešnici pozvani na pravednost. Svojim preziranjem grešnika farizej je u
suprotnosti s Bogom kakvoga Isus naviješta (usp. Lk 15). Usp. Mario CIFRAK, Slika o Bogu ili
etika (Lk 18, 9 – 14)!?, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.) 2, str. 553-554.
55 Glagol proseu,comai ovdje je u 3. licu množine indikativa prezenta medijalnog (proseu,contai).
56 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, New York, 1985., str. 1316.
57 Usp. Horst BALZ, proseu,comai, u: Horst BALZ – Gerhard SCHNEIDER (ur.), Exegetical dictionary of the New testament, III, Grand Rapids, 1991., str. 166; Paul – Gerhard MÜLLER, Lukino
evanđelje, str. 155.
58 Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 364.
212
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Pismoznanci se, dakle, ne ponašaju u skladu s onim što jesu i
što naučavaju. Više im je stalo do svoga društvenog statusa i koristi
koju iz toga mogu izvući nego do svoga srca, do Boga i bližnjega. A
sve kreće od pogrešne molitve. Bez vertikalnog smjera, tj. bez pravog razgovora s Bogom, nema ni pravog odnosa s bližnjima, tj. horizontalne linije. Kada bi farizejima bilo istinski stalo do Boga, brinuli
bi se i za bližnje. Budući da molitvu zloupotrebljavaju za pokrivanje
svoje gramzljivosti, stići će ih za njihova zlodjela još oštrija kazna.
2.6. Isusova molitva na Maslinskoj gori (22, 39 – 46)
U perikopi o Isusovoj molitvi na Maslinskoj gori (22, 39 – 46),
uoči Isusove smrti na križu, glagol proseu,comai nalazimo čak četiri
puta: u redcima 22, 40.41.44.46. U redcima 40 i 46 glagol proseu,comai
dolazi u 2. licu množine imperativa prezenta (proseu,cesqe), a u redcima 41 i 44 u 3. licu jednine indikativa imperfekta (proshu,ceto).
Imperative nalazimo u Isusovu pozivu učenicima „Molite da ne padnete u napast!“ koji se ponavlja na početku i na kraju perikope i tako
funkcionira kao inkluzija cjelokupnog odlomka, inkluzija koja čitavu perikopu pretvara u poziv kršćanima na pouzdanu i intenzivnu
molitvu u teškim trenutcima.59
Poziv učenicama da mole funkcionira kao okvir Isusove molitve koja je u središtu perikope i koja služi kao primjer molitve svim
kršćanima u trenutcima kušnje. Indikativima imperfekta Luka u narativnom dijelu naglašava da se Isus te noći, uoči svoje smrti, molio
dugo, kao što je to činio i ranije prije važnih odluka i događaja.60 Isus
koji se uoči svoje smrti usrdno i žarko molio, poziva učenike neka i
oni mole. Međutim, dok on moli, oni spavaju.61 S obzirom na moli59 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, str. 1438.
60 Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 303.
61 Ovaj kontrast dobro izražava koncentrična struktura čitave perikope koju otkrivamo nakon uvodnog r. 39 i koja u svakom svome dijelu ima ili glagol proseu,comai ili imenicu proseuch,: A) Isus
poziva učenike da mole kako ne bi podlegli kušnji (r. 40: proseu,cesqe); B) Isus moli, a anđeo ga
jača (rr. 41 – 43a: proshu,ceto); C) u agoniji žarče moli i krvlju se znoji (rr. 43b – 44: proshu,ceto);
B') diže se od molitve i nalazi učenike zaspale zbog žalosti (r. 45: avpo. th/j proseuch/j); A') pozaspale učenike poziva na molitvu kako ne bi podlegli kušnji (r. 46: proseu,cesqe). Usp. Robert J.
KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 373.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
213
tvu na Maslinskoj gori, Isus je uzor koji valja nasljedovati, a učenici
primjer koji treba izbjegavati.
Kao mjesto molitve Luka navodi Maslinsku goru62 i dodaje da
se Isus tamo zaputio „po običaju“. Isusu je očito bilo poznato to mjesto jer se tamo vjerojatno često molio (usp. Iv 18, 2). Govor o molitvi u ovoj perikopi započinje u r. 40 Isusovim pozivom učenicima da
mole. Isus odmah navodi i cilj molitve: „…da ne padnete u napast!“
Riječ „napast“ (peirasmo,n) nalazimo i u posljednjoj molbi Lukina
Očenaša: „I ne uvedi nas u napast!“ (11, 4). Kriza koja nadolazi s
Isusovim uhićenjem, suđenjem, mukom i smrću bit će takva da se
učenici svojim silama neće moći adekvatno s njom suočiti. Zato Isus
poziva učenike da se s nadolazećom kušnjom suoče snagom molitve.
Jedino snagom zajedništva s Bogom, u koje ih molitva uvodi, moći
će izbjeći opasnost da podlegnu zlokobnoj snazi napasti, tj. da se
ogriješe o vjernost Bogu i iziđu iz zajedništva s njime.63 Pozitivnim
rječnikom možemo reći da molitva ima za cilj učvrstiti i sačuvati
zajedništvo s Bogom.
Ono na što Isus poziva svoje učenike, on i sam čini. Zanimljivo je uočiti da se Isus pritom odvaja od svojih učenika: „I otrgnu
se od njih koliko bi se kamenom dobacilo“ (22, 41). Isus i ovaj put
moli sam. Učenici su s njim, u blizini, ali Isus sam razgovara s Ocem
nebeskim.
U ovoj perikopi Isus nam je dao jedan od najboljih primjera
molitve. Lukin Očenaš ne sadrži zaziv „Budi volja tvoja kako na
nebu tako i na zemlji!“ (usp. Mt 6, 10). Međutim, da je prihvaćanje
volje Božje ono čemu treba voditi naša molitva, pokazuje Isusova
molitva uoči muke: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene.
Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42). Obraćajući
se Bogu s „Oče“ Isus potvrđuje svoj jedinstveni sinovski odnos s
Bogom. Isus nema tajni pred Ocem i sve mu iskreno govori. Kao
čovjek boji se patnje i smrti i zato moli Oca da ga svega toga poštedi.
Međutim, prije same molbe umeće „Ako hoćeš“ i opet nakon molbe
dodaje: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ Insistiranje na
62 Matej i Marko, naprotiv, spominju konkretno mjesto na Maslinskoj gori, tj. Getsemani.
63 Usp. Joseph A. FITZMYER, The Gospel According to Luke X-XXIV, str. 1441.
214
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
volji Božjoj pokazuje pravi sadržaj Isusove molitve. Molitvom Isus
želi utvrditi usklađenost svoje volje s Božjom voljom.64
Zanimljivo je, međutim, uočiti da je u pogodbenoj rečenici
„Ako hoćeš“ u grčkom jeziku glagol bou,lomai koji u Novom zavjetu
ne znači jednostavno htjeti nego planirati.65 Isus svojom molitvom
ne želi, dakle, samo uskladiti svoju volju s Božjom nego prije svega
želi doći do jasnoće je li muka i smrt zaista Božji plan za njega.66
Bog na Isusovu molitvu odgovara slanjem anđela da ga ohrabri u
njegovoj unutarnjoj borbi čime mu neizravno otkriva svoj plan, ali i
daje do znanja da ga neće ostaviti samog.67
Luka naglašava težinu Isusove unutarnje borbe oko traženja i
prihvaćanja volje Božje govoreći o časovima tjeskobe i o krvavom
znoju. Međutim, što je ta borba bila žešća, Isusova je molitva bila
intenzivnija: „A kad je bio u smrtnoj muci (evn avgwni,a|),68 usrdnije se
molio“ (22, 43). Isus je iz ove borbe, zahvaljujući ustrajnoj molitvi
(imperfekt), izašao kao pobjednik. Spoznao je Očevu volju i prihvatio ju sa sinovskim povjerenjem i pouzdanjem.
Zanimljivo je uočiti da Isus na Maslinskoj gori moli na koljenima, što također možemo shvatiti kao njegovo podlaganje Božjoj
volji, a s druge strane kao znak posebnog intenziteta njegove molitve.69 Naime, do ovoga trenutka Luka nikada ne kaže u kojem tjelesnom stavu Isus moli. To da Isus moli klečeći, potvrđuje i rečenica
„Isus usta od molitve“ (kai. avnasta.j avpo. th/j proseuch/j) koju nalazimo u 22, 45. Ovo je drugi put (usp. 6, 12) da se kod Luke pojavljuje i
64 Ivančić naglašava da je poslušnost prema nebeskom Ocu „Isusov osnovni duševni i egzistencijalni
stav molitve“. Usp. Tomislav IVANČIĆ, Lukin Isus — molitelj i učitelj molitve, str. 112.
65 Usp. BDAG, str. 182.
66 Usp. Mato ZOVKIĆ, Isus u evanđelju po Luki, str. 304.
67 Ukazanje anđela kojega Bog šalje da ohrabri mučenika poznat je motiv iz židovske literature (usp.
Dn 9, 49.95). R. 43 možda evocira događaj iz života proroka Ilije koji, ohrabren u pustinji od anđela, spremno ustaje i nastavlja svoj put (1 Kr 19, 7 – 8). Usp. Gérard ROSSÉ, Il Vangelo di Luca,
str. 911.
68 Imenica avgwni,a znači tjeskobnu muku, ali se ovdje može protumačiti i kao pobjedonosna bitka.
Usp. BDAG, str. 17.
69 „Moliti klečeći znači moliti ponizno, spreman na prihvaćanje volje Božje, ne oslanjajući se na
vlastite zasluge i podlažući svoje planove Božjem planu o spasenju svih.“ Mato ZOVKIĆ, Isus u
evanđelju po Luki, str. 302.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
215
imenica proseuch, (molitva) zajedno s glagolom proseu,comai (6, 12;
22, 45), ponovno sa značenjem Isusove molitve.70
Isusova molitva na Maslinskoj gori toliko je snažan primjer
molitve za njegove učenike da će riječi Isusove molitve ući u Matejevu verziju Očenaša, čime se potvrđuje teza da je Isus i učitelj molitve i primjer molitelja. Isus svojim primjerom pokazuje da se napast
udaljavanja od Božje volje pobjeđuje molitvom. Što je kušnja veća,
to i molitva treba biti intenzivnija. Zaključni Isusov poziv učenicima: „Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!“ (22, 46)
trajni je Isusov poziv vjernicima da stalno mole i izbjegavaju kušnju
koja bi ih odvela u otpad.71
3. Zaključak
Glagol proseu,comai najčešći je molitveni izraz kod Luke i
nalazimo ga u svim dijelovima njegova evanđelja, osim u posljednjem, što ukazuje na njegovu važnost s obzirom na temu molitve. Za
razliku od drugih molitvenih izraza kod Luke, glagol proseu,comai
odnosi se uvijek isključivo na Boga72 i tako najvjernije pokazuje da
je prava molitva uvijek izraz odnosa s Bogom i povezanosti s njime.
Iz konteksta i na temelju povezanosti s drugim molitvenim izrazima
možemo zaključiti da glagol proseu,comai kod Luke označava najčešće prozbenu molitvu. Subjekti su glagola proseu,comai kod Luke:
po jedanput mnoštvo naroda (1, 10), farizej i carinik (18, 10 – 13),
pismoznanci (20, 47), a čak sedam puta Isus (3, 21; 5, 16; 6, 12; 9,
perikopi o izgonu trgovaca iz
Hrama (19, 45 – 46). Luka izvještava da je Isus, ušavši u Hram, počeo izgoniti
prodavače pozivajući se na riječi proroka Izaije i Jeremije: „Pisano je: Dom moj
bit će Dom molitve (oi=koj proseuch/j), a vi od njega načiniste pećinu razbojničku!“
70 Imenica proseuch, dolazi kod Luke još samo jedanput u
(usp. Iz 56, 7 i Jr 11, 7). Luka u svom evanđelju više nego ostali evanđelisti govori o Hramu kao
mjestu molitve. Evanđelje počinje Zaharijom koji u Hramu prinosi kad, dok se mnoštvo naroda
u vanjskom dijelu Hrama moli (1, 9 – 10). U Hramu Isus biva obrezan i prepoznat od Šimuna i
proročice Ane koja je provodila svoje dane kao udovica u Hramu moleći i posteći (2, 37). U Hramu
starac Šimun pjeva svoju hvalospjevnu molitvu „Sad otpuštaš“. Dvanaestogodišnji Isus sa svojim
roditeljima hodočasti u Jeruzalem u Hram i tamo slavi Pashu (3, 41 – 42). U Hram se dolaze moliti
i farizej i carinik (18, 10). I, konačno, Lukino evanđelje završava ponovno Hramom kao mjestom
molitve i blagoslivljanja Boga novog Izraela, odnosno Isusovih učenika nakon uzašašća (24, 52 –
53).
71 Usp. Robert J. KARRIS, Evanđelje po Luki, str. 374.
72 Usp. Horst BALZ, proseuch, h/j, str. 166.
216
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
18; 9, 28; 11, 1; 22, 41 – 44). Za učenike se pak nigdje ne kaže da
mole nego da ih Isus poziva na molitvu i uči moliti (6, 28; 11, 2; 18,
1; 22, 40.46).73
Isus se moli na samotnim mjestima, najčešće na brdu koje simbolizira mjesto Božje prisutnosti i objave. Moli uvijek sam, pa i onda
kad su s njim njegovi učenici, čime Luka ukazuje na specifičnost i
jedinstvenost Isusova odnosa i zajedništva s nebeskim Ocem.74 Karakteristično je za Luku da se Isus moli prigodom krštenja na Jordanu i preobraženja (3, 21; 9, 28s), gdje Isusova molitva funkcionira
kao kontekst objaviteljskih događaja koji očituju Isusov božanski
identitet i njegovo mesijansko poslanje. Objava predstavlja Božji
odgovor na Isusovu molitvu u obliku Očeva glasa. Isusova molitva, dakle, nije monolog nego dijalog s nebeskim Ocem. Na Očevu
ljubav Isus odgovara povjerenjem i poslušnošću. Osim toga, Isus se
kod Luke uvijek moli prije važnih odluka kao što su izbor dvanaestorice (6, 12), Petrova mesijanska vjeroispovijest (9, 18), muka (22,
40s.44.46). Očito je za Isusovo djelovanje od odlučujuće važnosti
njegova povezanost s nebeskim Ocem i usklađenost s njime.75 Budući da moli sam, ostaje nam nepoznato što Isus moli. Vezano uz glagol
proseu,comai Luka donosi jedino riječi Isusove molitve uoči muke na
Maslinskoj gori (Lk 22, 41 – 42). Ova molitva jasno pokazuje Isusov
sinovski odnos s Bogom te otkriva da je traženje i prihvaćanje Očeve
volje njezin bitan sadržaj. Ovakva molitva ne može ostati neuslišana. Gramatički gledano, proseu,comai je kod Luke gotovo uvijek u
glagolskim oblicima koji imaju trajan vid (prezent, imperfekt). Isus
se redovito povlačio u osamu i molio. Prije izbora dvanaestorice čitavu noć provodi u molitvi (6, 12). Molitva je za Isusa bila toliko
važna da ju je prakticirao redovito i nije štedio na vremenu. Odnos s
Ocem bio mu je važniji od sna i od popularnosti kod ljudi.
73 Zanimljivo je uočiti da Luka, služeći se glagolom proseu,comai nigdje ne kaže da apostoli ili učenici mole. Štoviše učenici, kad ih Isus poziva na molitvu na Maslinskom brdu, to ne čine nego
spavaju.
74 Usp. Mario LÀCONI, La preghiera nel Vangelo di Luca, str. 555: „Kristova samoća u molitvi –
označava neusporedivo i neizrecivo dostojanstvo Isusove molitve – njegovo tajnovito zajedništvo
s božanskim svijetom, iskustvo Oca koje je samo njegovo.“
75 Isusova molitva „uvijek najavljuje i pripravlja njegovo mesijansko djelovanje“. Usp. Isto.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
217
Isus ne samo da je kao molitelj primjer molitve nego i poučava svoje učenike molitvi, štoviše, čini ih dionicima svoje sinovske
molitve. Poziva ih da, poput njega, „svagda“ mole i „nikada“ ne sustaju (18, 1). U Očenašu ih poučava kako moliti i što treba biti sadržaj svake njihove molitve (11, 2 – 4). Povezanost Očenaša s ostalim
mjestima gdje nalazimo glagol proseu,comai to potvrđuje. Kao što se
on u molitvi obraća Bogu kao Ocu (10, 21; 22, 42; 23, 34.46) tako i
svoje učenike uči pouzdanoj, iskrenoj i poslušnoj molitvi. Učeći ih
da Boga nazivaju svojim Ocem, Isus čini učenike dionicima svojega sinovskog odnosa s Bogom. U molitvi na prvome mjestu trebaju
biti duhovne stvarnosti: svetost Božjeg imena i Božje kraljevstvo,
odnosno dar Duha Svetoga kojega Bog uvijek daje onima koji mu se
obraćaju molitvom (11, 13) i po kojemu već sada ulazimo u ambijent
Kraljevstva. Molitva za svagdanji kruh, oproštenje grijeha i izbavljenje iz napasti imaju komunitaran karakter. Molitva pismoznanaca je
licemjerna jer ne uključuje brigu za bližnjega nego, suprotno tome,
iskorištavanje najugroženijih (20, 47). Samohvalna molitva farizeja
koji prezire carinika ne rezultira opravdanjem jer farizej ne traži od
Boga oproštenje niti ga je spreman dati (18, 11). Molitva mora uvijek uključivati obraćenje jer njezin cilj nije promijeniti Boga nego
molitelja. Na tragu je molitve za oproštenje i primjer ponizne carinikove molitve u Hramu (11, 13) te Isusov poziv učenicima da mole
za svoje neprijatelje (6, 28) kao što to i on sam čini na križu (23, 34).
Zadnjem zazivu Očenaša odgovara Isusov poziv učenicima na Maslinskoj gori da mole kako ne bi podlegli napasti (22, 40.46). Svojim
primjerom Isus pokazuje da, što je kušnja veća, molitva treba biti
intenzivnija (22, 43).
Isusovim primjerom i poukama Luka poziva na pouzdanu, poniznu i ustrajnu molitvu služeći se pritom slikama djece, prijatelja,
carinika i udovice. Ustrajna i pouzdana molitva uvijek je izraz vjere u Boga i životnog zajedništva s njime. Pouzdana molitva očituje
ovo zajedništvo, raskajana ga obnavlja, a ustrajna i žarka molitva
čuva ga da u kušnji ne bude pogaženo. Zajedništvo s Bogom koje
molitva očituje konkretno je i verificira se u svakodnevnom traženju i prianjanju uz volju Božju, što uključuje solidarno zajedništvo s
218
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ljudima. Kao što je Isus u molitvi kod krštenja primio Duha Svetoga
od kojega se dao voditi u svom poslanju, tako su i učenici pozvani
pouzdanom i ustrajnom molitvom otvoriti se Očevu daru Duha kako
bi poslušni njegovu vodstvu mogli u svijetu izvršiti svoje poslanje.76
76 „Nema autentične molitve osim one koja otvara stvorenje djelovanju Duha, djelovanju koje ga
oblikuje prema Božjim željama i zahtjevima Kraljevstva.“ Usp. Isto, str. 558.
B. Mrakovčić - S. Vidović, Značenje glagola proseu,comai... 189-220
219
The Meaning of the Verb προσεύχομαι
In the Gospel of Luke
Summary
The first part of the article offers an analysis of the vocabulary
of prayer in Luke’s Gospel. The number of different expressions and
their diffusion in the Book, witness to the Luke’s interest for prayer.
The verb προσεύχομαι (to pray) is often used, referring exclusively
to God. In the central part of the article all the 19 occurrences of the
verb are analyzed, in the order of appearance, taking into account the
structure of the Gospel.
Jesus is 7 times the subject of the verb προσεύχομαι, therefore
He is presented by Luke as an example of prayer. Jesus always prays
alone, this reveals His unique, crucial relationship with the heavenly
Father. The prayer of Jesus during the baptism (3,21) and the transfiguration (9,28) is related to revelation, which is God's answer to
the prayer of Jesus. This discloses the dialogical character of prayer,
correlated with His identity and mission. Jesus responds to His father in prayer as a Son, with confidence and obedience: this is evident
in Jesus’ prayer in the vigil of the election of the twelve (6,12), before Peter's confession (9,18) and the Passion (22,40s.44.46). Jesus
lives His messianic mission in communion with the heavenly Father,
seeking and obediently accepting the will of the Father in prayer,
accepting the messianic mission and the way of the cross.
Jesus is also a teacher of prayer. The Lord's prayer (11,1-4)
shows that Jesus introduces his disciples into his prayer as the Son:
the prayer must be primarily oriented towards spiritual goods, and
should have a communitarian dimension. It should be reliable, humble, persistent and regular in order to become an expression of faith
and communion with God, resulting in the search and acceptance of
the will of God and in a harmony with man.
Key words: the Gospel according to Luke, prayer, προσεύχομαι,
revelation, mission, Holy Spirit.
220
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
221
Mirjana Pinezić
SVADBENI MISTERIJ I OBJAVA TEOLOŠKE
DIMENZIJE LJUDSKE LJUBAVI
Dr. sc. Mirjana Pinezić
KBF – Zagreb, Teologija u Rijeci
UDK: 233.5[219:392.5][230.111+265.5](000.173)
(000.241)(000.282)
Pregledni članak
Primljeno: 11.04.2014.
Ljudska ljubav nije samo oprečnost Božjoj ljubavi ili jednostavno neutralan teren na koji se ova druga primjenjuje. U istinskom
iskustvu ljudske ljubavi prisutno je nešto što otkriva i upućuje na
sam misterij Božje ljubavi. Vraćanje na sam „početak“, na stvaranje, u svjetlu Kristova misterija, pomaže nam uočiti da je čovjek
– kao muško i žensko – stvoren na sliku Božju i da je od samoga
početka, upravo kao „jedinstvo u dvoje“, uronjen u Božji spasenjski
plan ljubavi. Ovo „dvojno jedinstvo“ postaje mjesto objave Boga
koji je u sebi „zajedništvo osoba“ (communio personarum). Čovjek
je tako i po „zajedništvu osoba“ na sliku Božju i po toj strukturalnoj upućenosti na drugoga pozvan na jedinstvo s Bogom, kao
„jedinstvo u različitosti“. Čitav Božji naum spasenja se, posljedično, odvija u vidu svadbenog misterija, gdje se Bog predstavlja kao
Zaručnik koji pripravlja svoj narod za konačnu eshatološku svadbu.
To potvrđuju i mistici i sam nauk Crkve koji sve sakramente iščitava putem ove svadbene dimenzije. Činjenica da ljudska ljubav ima
sposobnost postati sakramentom (brak) očituje teološku istinu da
čovjekova spolnost, međusobno darivanje osoba i plodnost spadaju u karakteristike svadbenog misterija. Ukoliko je ovaj sakrament
vidljivi znak svadbenog misterija Krista i Crkve, koji je u temelju i
svih drugih sakramenata, tada ovaj vid svadbenog misterija obuhvaća čitav kršćanski život, pa i samo moralno djelovanje kršćanina.
Moralna teologija, stoga, treba uzeti u obzir ovu objavu teološke
dimenzije ljudske ljubavi i uzvišenog poziva na koji je kršćanin pozvan jer jedino na takav način ova znanost može postati sposobnom
za odgovor na čovjekov zahtjev za punim razvojem slike Božje koja
je u njemu.
222
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Ključne riječi: svadbeni misterij, ljudska ljubav, zajedništvo osoba, spolna razlika, plodnost.
Uvod
***
„Ljubav nije nešto što se uči, pa ipak, ništa nije tako važno
naučiti! Kao mladi svećenik naučio sam cijeniti ljudsku ljubav. [...]
Ako se cijeni ljudska ljubav, rađa se i potreba da se sve snage usmjere u korist 'lijepe ljubavi'. Jer ljubav je lijepa.“1 U svojim Katehezama o ljudskoj ljubavi Ivan Pavao II. ukazao je na ljepotu i važnost
ovog misterija ljudske ljubavi koja je sposobna očitovati samu Božju
ljubav, tj. samoga Boga, jer Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4, 16). Smatrao je ovu duboku istinu o ljudskoj stvarnosti važnom za tumačenje
ostvarenja čovjekova poziva jer je upravo ljubav ono što čovjeka
najviše čini čovjekom.2 Od ove prvotne intuicije o važnosti ljudske
ljubavi za čovjeka razvilo se i teološko-moralno promišljanje koje
naglašava nekoliko aspekata koji proizlaze iz ove stvarnosti, a to
su: zaručnički ili svadbeni misterij,3 svadbeni smisao tijela i poziv
1
2
3
IVAN PAVAO II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., str. 139. Ovu je ljubav prema
ljudskoj ljubavi papa Ivan Pavao II. na poseban način izrazio pomoću sto dvadeset devet kateheza
koje je održao srijedom tijekom audijencije od 5. rujna 1979. do 28. studenog 1984. g. Te su kateheze naknadno objedinjene u jednu cjelinu i izdane 1985. g. na tal. jeziku pod naslovom Uomo e
donna lo creò. Catechesi sull'amore umano, Città Nuova, Libreria Editrice Vaticana, Roma, 11985.
Često su poznatije pod nazivom Teologija tijela. Na engleskom jeziku u podnaslovu je naglašena
teologija tijela, a ne ljudska ljubav kao što je to kod talijanskog izdanja. Usp. JOHN PAUL II, Man
and Woman He Created Them. A Theology of the Body, Pauline, Boston, 2006. Nedavno je izašlo
novo izdanje Kateheza na talijanskom jeziku koje imaju drukčiji naslov, za koji izdavači vjeruju
da više odgovara izvornoj nakani Autora. Usp. GIOVANNI PAOLO II, L'amore umano nel piano
divino. La redenzione del corpo e la sacramentalità del matrimonio nelle catechesi del mercoledì
(1979-1984), Gilfredo Marengo (ur.), Libreria Editrice Vaticana – Pontificio Istituto Giovanni Paolo II per studi su matrimonio e famiglia, Città del Vaticano, 2009. Na hrvatskom jeziku tek je
nedavno izašlo prvo izdanje. Usp. IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih. Kateheze o ljudskoj
ljubavi. Cjelovita teologija tijela, Svezak I. i II., Verbum, Split, 2012. i 2013.
Dana 13. svibnja 1981. g., na dan kada je doživio atentat, ustanovljen je i „Papinski institut Ivan
Pavao II. za studij o braku i obitelji“, kao i „Papinsko vijeće za obitelj“ kojima će cilj biti proučavanje misterija ljudske ljubavi i teologije tijela. Ivan Pavao II. smatrao je atentat potvrdom da je
za tako jednu važnu stvar bilo potrebno i krv proliti. Usp. BENEDETTO XVI, Udienza ai partecipanti all'incontro promosso dal Pontificio Istituto Giovanni Paolo II per studi su matrimonio e
famiglia nel XXX anniversario di fondazione dell'Istituto, http://press.catholica.va/news_services/
bulletin/news/27412.php?index=27412&lang=it (13. V. 2011.).
Zaručnički misterij odnosi se na figure zaručnika i zaručnice, a svadbeni misterij ukazuje na hermeneutsku elaboraciju zaručničkih kategorija. Usp. Angelo SCOLA, Il mistero nuziale: una prospettiva di Teologia sistematica?, Lateran University Press, Roma, 2003., str. 9. Dok zaručnička
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
223
čovjeka na ljubav koji uključuje dar samoga sebe.4 Te tri stvarnosti
upućuju jedna na drugu i vrlo su često uzete kao sinonimi.
U ovom radu pokušat ćemo ukazati na veličinu ljudske ljubavi upravo u kontekstu svadbenog misterija. Prva točka govori o
sagledavanju ove stvarnosti pod vidom „početka“ i konačne svrhe.
U drugoj točki donosimo opis ove stvarnosti pod biblijsko-antropološkim i mistično-teološkim vidom, u trećoj navodimo značajke
svadbenog misterija, da bismo na kraju ukazali zašto je baš ovaj misterij ključ teološko-moralnog iščitavanja ovog najdubljeg iskustva
ljudske stvarnosti.
1. „Početak“, „povijesnost“ i „sudbina“ ljudske ljubavi
Ako bi čovjek bez ljubavi bio neshvatljiv sebi i drugima,5,
onda se tu krije ključ za razumijevanje i njegova „početka“ i njegove
„sudbine“. No ne upućuje svako shvaćanje ljubavi na njezin zadnji
smisao koji objavljuje potpuni misterij te stvarnosti, kao što ni svako
iskustvo ljubavi nije istinsko i autentično. Čak ni skrupulozno izvršavanje religioznog zakona ne jamči posjedovanje savršene ljubavi
koja jedina ostaje za vječni život (usp. 1 Kor 13, 13). Mnoga lažna
iskustva ljubavi (i prema Bogu i prema bližnjemu) zatiru nam pogled
pred onim što je u sebi vrlo jednostavno. Tko, onda, može u potpunosti razumjeti misterij ljubavi koji je sposoban objaviti čovjeka
njemu samome6 i ukazati mu na zadnji smisao njegova života? Zar
4
5
6
dimenzija tijela naglašava poziv tijela na ljubav i darivanje, svadbeni misterij tijela objedinjuje
spolnu različitost, ljubav i plodnost.
Kronološki se razvijalo obrnuto. Ivan Pavao II., čija je filozofija snažno označena personalizmom,
čovjeka je promatrao kao onoga koji je sposoban za predanje samoga sebe u ljubavi. Iz pastoralnog
djelovanja sa zaručnicima naučio je cijeniti ljudsku ljubav, a taj misterij ljubavi otvorio je vrata
zaručničkom ili svadbenom misteriju.
“Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen
smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne osvoji, ako u
njoj živo ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj [...] sasvim otkriva čovjeka samome čovjeku.
To je, smijemo li se tako izraziti, ljudska dimenzija otajstva Otkupljenja. U toj dimenziji čovjek
ponovno nalazi svoju veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti”, IVAN PAVAO II.,
Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), Dokumenti 56, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 21996., br. 10.
„Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. Adam, prvi čovjek,
bio je naime slika onoga koji je imao doći, Krista Gospodina. Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost
njegova poziva. Nije, dakle, nikakvo čudo što gore iznesene istine u njemu nalaze svoj izvor i u
224
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ne jedino Onaj koji je „ljubio do kraja“ (usp. Iv 13, 1), sve do darivanja vlastitog života za druge, objavljujući nam tako misterij Očeve
ljubavi prema nama? Potrebno je, dakle, sagledati stvarnost ljubavi
iz samog njezina očitovanja u našoj ljudskoj dimenziji na najčišći
mogući način, a to je u osobi Isusa Krista.
Farizejima, koji žele iskušati Isusa, na pitanje je li dopušteno
čovjeku otpustiti svoju ženu iz bilo kojeg razloga, Isus odgovara:
„Zar niste čuli da ih je Stvoritelj, kad ih u počeku stvori, 'stvorio
muško i žensko'“ (Mt 19, 4). Isus ne kaže da to zavisi od slučaja do
slučaja, tj. samo od vlastitog iskustva, ali se ni ne poziva na zakone
i propise. On ostaje izvan takve kazuistike koja odvaja čovjeka od
misterija njegova poziva na puninu ljubavi. Isus se, naprotiv, poziva
na „početak“, odnosno na sam Božji naum s čovjekom koji je bio
prisutan pri stvaranju. Čovjek je od samoga početka stvoren na sliku
Božju i to kao „muško i žensko“, tj. kao „dvojno jedinstvo“. Čovjek
je „postao 'slika i prilika Božja' ne samo svojim čovještvom, nego i
zajedništvom osoba što ga muškarac i žena tvore od početka“.7 Zato
će – za Mojsijevo dopuštenje da se žena otpusti – reći: „Ali u početku nije bilo tako“ (Mt 19, 8).
Za Ivana Pavla II. ovaj „početak“ označava ne samo stvaranje nego i izvorno, autentično ljudsko iskustvo, odnosno ono što je
upisano u dubinu čovjekova srca. Do te dubine čovjek sam ne bi
mogao sići, ili barem ne bi mogao tu naći svoju sigurnost bez pomoći „odozgo“. Tako stvaranje prvoga čovjeka, kao i izvorno ljudsko
iskustvo, nalazi istinsko tumačenje u “Početku“ koji je Isus sam, bez
čijeg utjelovljenja nije moguće do kraja razumjeti ni samu ljudsku
ljubav.
U „povijesnom čovjeku“, tj. u njegovu aktualnom stanju, nastavlja egzistirati i ono što je Bog htio za čovjeka na samom početku,
7
njemu dosižu svoj vrhunac. On koji je »slika nevidljivog Boga« (Kol 1, 15) jest i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, koja je već prvim grijehom izobličena.
Budući da je u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena time je ona i u nama uzdignuta na
veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim
čovjekom.“ DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi
u suvremenom svijetu (7. XII., 1965.), br. 22, u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 41986.
(dalje: GS).
IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 105-106.
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
225
što je upisao u njegovu narav i srce. Izvorna nevinost čovjeka prije
grijeha, koju možemo iščitati iz prvih poglavlja Knjige Postanka,
govori nam o misteriju ljudske naravi koja je u sebi posjedovala jednu harmoniju (status naturae integrae), ali koju je čovjek izgubio
nakon pada. Status naturae lapsae, ipak, nije u potpunosti uništio taj
Božji projekt koji je bio upisan u samu čovjekovu narav. Ono što je
ostalo „zapisano“ u dubini čovjekova srca, često je od njega zahtijevalo prevelik napor da ostane poslušan tom zakonu, odnosno „Riječi-Pismu“ zapisanom u srcu (usp. 2 Kor 3, 3), budući da je upravo
područje čovjekova srca izloženo žestokoj borbi između dobra i zla.
Utjelovljenjem je Krist objavio sve ono što je uistinu ljudsko, što je
u njemu združeno s božanskom naravi i sposobno je objaviti Boga
samoga. No Božji plan s čovjekom ne završava životom na ovoj
zemlji. Uskrsnućem u tijelu Krist objavljuje konačni Božji plan s
čovjekom. U svjetlu uskrsnuća čitava ljudska dimenzija, zajedno
s čovjekovim tijelom, strastima i osjećajima, poprima svoju pravu
vrijednost. Na taj način moguće je bolje uočiti dinamizam između
„izvorne nevinosti“, „povijesnog stanja“ ljudske stvarnosti, kao i konačno čovjekovo eshatološko ispunjenje.
Ako nastavimo tako u dva smjera što ih naznačuju Kristove
riječi [naime, stvaranje i uskrsnuće] i nadovežemo se na iskustvo
tijela u dimenziji našega zemaljskog postojanja (dakle u povijesnoj
dimenziji), možemo izvesti određenu teološku rekonstrukciju onoga
što bi moglo biti iskustvo tijela [mogli bismo reći – i čitave ljudske
dimenzije] na temelju čovjeku objavljenog „početka“ te onoga što će
biti u dimenziji „onoga svijeta“. Mogućnost te rekonstrukcije, koja
proširuje naše iskustvo čovjeka-tijela, barem neizravno ukazuje na
dosljednost teološke slike čovjeka u tim trima dimenzijama, koje zajedno doprinose konstituiranju teologije tijela.8
Čovjekova tjelesna i ljudska ljubav nije razumljiva bez shvaćanja cjelokupne čovjekove osobe koja dostiže svoju puninu u ljubavi
prema drugome, a čovjek, opet, nije razumljiv bez Krista i uskrsnuća
svega što je tjelesno. Krista, s druge strane, nije moguće razumjeti
bez Duha Božjega koji nas uvodi u samu nutrinu Božju, u misterij
8
IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 445-446.
226
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Boga koji se u povijesti objavljivao kao Zaručnik koji traži svoj narod kao Zaručnicu.
2. Svadbeni misterij i dinamika njegova postupnog očitovanja
2.1. Antropološko-biblijski horizont svadbenog misterija
Svadbeni misterij obuhvaća misterij ljubavi koji otkriva sam
„početak“ ljubavi u čovjeku, kao i njegovo konačno ostvarenje –
sjedinjenje Boga i čovjeka. Budući da je čovjek povijesno biće i ima
potrebu razvoja, ova se objava ljubavi događa postupno. Tim se postupnim očitovanjem ljubavi događa objava Boga i njegove naravi,
ali isto tako i čovjeka i njegove naravi. U Svetom pismu možemo
uočiti šest faza razvoja koje obuhvaćaju:
Arhetipski misterij Adama i Eve, prvotnog para koji je stvoren na sliku i priliku trojstvenoga Boga. Oni su pozvani da postanu
„jedno tijelo“, otvarajući se na taj način trećemu. Kada Bog stvara
čovjeka, poziva ga ne samo na ljubav i na zajedništvo s njim nego i
na zajedništvo s drugima.
Tipološki misterij zaručnika u Pjesmi nad pjesmama koji se
izražava kao „memorija“ izvornoga para i „pre-figuriranje“ onog
budućeg. Jezik zaručnika postaje tipološki za govor Boga čovjeku
i čovjeka Bogu.
Proročki misterij Izraela-Zaručnice i Boga-Zaručnika. Bog se
u Starom zavjetu objavljuje kao Zaručnik koji želi zaručiti narod
i cijelo čovječanstvo sa sobom. To je navještaj buduće mesijanske
svadbe (tal. nozze) novog naroda s Bogom.
Pashalni misterij „jednog tijela“ (una caro) Krista-Zaručnika9
i Crkve-Zaručnice obuhvaća izlijevanje Duha Svetoga i poziv ljudi
na svadbenu gozbu spasenja.
Sakramentalni misterij dvoje krštenih koji su zaručeni/sjedinjeni „u Gospodinu“ (1 Kor 7, 39), predajući se jedno drugome unutar „velikog otajstva“ Krista i Crkve (Ef 5, 32). On je Zaručnik koji
9
„Predstavljajući se kao 'zaručnik', Isus otkriva Božju bit i potvrđuje njegovu neizmjernu ljubav
prema čovjeku.“ IVAN PAVAO II., Pismo obiteljima, knjiga 1, Izvještajna katolička agencija, Zagreb, 21994., br. 18. „Zaručnik je dakle isti Bog koji je postao čovjekom“, Isto, br. 19 (dalje: PO).
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
227
daje svoj život za Zaručnicu-Crkvu. Na temelju svadbenog misterija
Krista i Crkve utemeljen je i misterij sakramenta braka.
Eshatološki misterij svadbe Jaganjčeve, kojemu se upućuje
vječni zaziv Crkve, Zaručnice Riječi, i Duha koji ju nastanjuje. To
je navještaj Krista Jaganjca koji na kraju vremena privodi svoju Zaručnicu Crkvu, neokaljanu i bez mane. Euharistija je uprisutnjenje i
navještaj tog misterija dok Zaručnik ne dođe.10
Uz objavu „Zakona“ cijelo je vrijeme tijekom povijesti spasenja bila prisutna „svadbena“ dimenzija tog istog Zakona što se savršeno očitovao u Kristu-Zaručniku koji je dao svoj život za CrkvuZaručnicu. Taj se misterij nastavlja razvijati u Crkvi sve do njezina
konačnog usavršavanja za svadbu Jaganjčevu.
2.2. Mistično-teološki aspekt svadbenog misterija
Ova svadbena dimenzija na poseban je način bila naglašavana
kod kršćanskih mistika. Svoj odnos s Bogom doživljavali su pod vidom zaruka ili braka,11 tj. saveza čovjeka i Boga. Čovjek je grešnik
kojemu je besplatno pružen Savez i iskazano milosrđe, a Bog je taj
koji prvi ljubi i svu svoju ljubav iskazao je u Isusu Kristu po Duhu
Svetome.12 Prihvaćajući ovu ponudu ljubavi, duša biva uzdignuta
iznad svojih granica i postaje sposobnom za ljubav kakvom ljubi
Bog sam. Poznati su nam izrazi da duša živi u mističnom sjedinjenju
s Bogom i da je kao zaručnica koja živi u nutrini sa svojim Zaručnikom.13 Njezina spoznaja punine ljubavi proizlazi iz samog života,
sjedinjenja u ljubavi.
10 Usp. Carlo ROCCHETTA, Teologia della famiglia. Fondamenti e prospettive, Edizioni Dehoniane
Bologna, Bologna, 2011., str. 87-88.
11 Terezija Avilska razlikuje zaruke i brak u mistici.
12 Usp. Giovanni MOIOLI, Mistica cristiana, u: Nuovo dizionario di spiritualità, Stefano de Fiores i
Tullo Goffi (ur.), Edizioni Paoline, Roma, 1979., str. 987.
13 Edith Stein smatra da je najprikladniji izraz za ovo sjedinjenje zaručnička ljubav. „Kad se duša naziva Božjom zaručnicom, ne radi se o sličnosti dviju stvari koja dopušta označavati jednu pomoću
druge. Postoji, štoviše, tako intimno jedinstvo između slike i stvari da se jedva još može govoriti o
nekoj dvojnosti. To je oznaka odnosa simbola u užem i pravom smislu. Odnos duše prema Bogu,
kako ga je Bog od vječnosti predvidio kao svrhu za koju je ona stvorena, ne može se točnije označiti nego zaručničkom vezom. Obrnuto: ono što zaručništvo po svom značenju govori, ne ispunja
se nigdje tako pravo i potpuno kao u sjedinjenju Boga s dušom po ljubavi. Kad se to jednom shvati,
onda slika i stvar čak zamjenjuju svoje uloge: Božje se zaručništvo upoznaje kao prvotno i pravo
zaručništvo, a svi ljudski zaručnički odnosi pokazuju se kao nesavršene kopije te praslike – kao što
228
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Ta se ljubav, ipak, shvaćala kao vrhunac na koji su pozvani
jedino svetci i to svetci mistici. Kako bi se sjedinjenje dogodilo, potrebno je proći proces čišćenja. Nakon aktivne noći osjeta i viših
dijelova duše (razuma i volje), čišćenje se nastavlja pasivnom noći
duha i tek tada je duša spremna za sjedinjenje.14 Tu je. na neki način.
i tijelo preobraženo, pobožanstvenjeno, ali to je dug i bolan proces
koji teško mogu proći oni koji ne pripadaju staležu savršenstva, tj.
redovničkom staležu.
Svadbeni misterij, u svojoj cjelokupnosti kako ga Crkva danas shvaća, naprotiv, želi istaknuti bitnu dimenziju ljubavi koja čitav kršćanski život čita pod vidom svadbene ljubavi između Boga i
čovječanstva, polazeći od misterija ljubavi Krista i Crkve (usp. Ef
5, 23-25). To se odnosi, dakle, i na one najredovitije forme ljubavi
koje su prisutne u kršćanskom životu, a ne samo na izvanredna mistična iskustva. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje
koje uvodi u Božji narod, već je svadbeno otajstvo. Može se reći
da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza
Krista i Crkve. Budući da označuje i podjeljuje milost tog saveza,
brak među krštenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.“15 Ako se
ovo „veliko Otajstvo“ Krista i Crkve na najvidljiviji način očituje u
sakramentu ženidbe, tada je potrebno otkriti misterij Nevidljivoga u
vidljivome, u onome što nam je nadohvat ruke, što je opipljivo. Ivan
Pavao II. u Pismu obiteljima ističe: „Sama obitelj veliko je otajstvo
Božje. Kao 'domaća Crkva', ona je 'zaručnica Kristova'. Opća Crkva
i u njoj svaka mjesna Crkva, neposrednije se otkriva kao zaručnica
Kristova u 'domaćoj Crkvi' i u njoj življenoj ljubavi: bračna ljubav,
ljubav očinska i majčinska, bratska ljubav, ljubav zajednice osoba i
je i Božje očinstvo praslika svakog očinstva na zemlji. Na temelju odnosa kopije prema slici postaje ljudski zaručnički odnos sposoban da simbolički izrazi božanski zaručnički odnos, a nasuprot
toj zadaći prelazi na drugo mjesto ono što je u stvarnom životu kao čisto ljudski odnos. Ono što je
on stvarno ima vrhovni smisao svog postojanja u tom da može izraziti jednu božansku tajnu (Usp.
Ef 5, 23).“ Edith STEIN, Znanost križa. Studija o Ivanu od Križa, Djela 1, Kršćanska sadašnjost i
Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1983., 145.
14 Usp. Isto, str. 28-113.
15 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 1617.
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
229
naraštaja. Može li se zamisliti čovječja ljubav bez Zaručnika i bez
ljubavi kojom je on ljubio prvi i sve do kraja?“16 U toj ljubavi, dakle,
svaka dimenzija ljudske ljubavi ima svadbeno značenje, pa i sama
spolnost, međusobno darivanje i prokreacija.
3. Značajke svadbenog misterija
Tri su karakteristike koje označavaju svadbeni misterij i koje
su neodvojive po svojem sadržaju jedna od druge, a to su: spolna
različitost, otvorenost drugome i plodnost.
3.1. Spolna razlika
Dva su teksta iz Knjige Postanka koji govore o stvaranju čovjeka: Post 1, 26-27 i Post 2, 18-25. U tome nalazimo „nepromjenljiv temelj sve kršćanske antropologije“.17 Iz jednog i drugog teksta
možemo iščitati da je čovjek osoba i da je razumno biće koje je pozvano vladati nad drugim stvorenjima. To vrijedi i za muškaraca i
za ženu. U povijesti se, stoga, često naglašavalo da je čovjek sličan
Bogu po svojem razumu i slobodnoj volji. Time je čovjekova mens
postala mjesto imago Dei, dok se nije nikako moglo zamisliti da bi
i po impulsima i spolnoj naravi čovjek mogao, na neki način, odražavati sliku Božju. U tijelu i osjetima vidjelo se jedino vestigia Dei,
po čemu bi čovjek više bio sličan životinjama nego Bogu. Tako su
smatrali i Augustin i Toma.18
16 PO, br. 19.
17 IVAN PAVAO II., Mulieris dignitatem. Apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom
marijanske godine, Dokumenti 91, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., br. 6 (dalje: MD).
18 „Sve što u duši imamo zajedničko sa životinjama s pravom se kaže da to još uvijek pripada izvanjskom čovjeku... U svemu tome ne razlikujemo se od životinja, osim što tjelesnim oblikom nismo prignuti, nego uspravni.“ Aurelije AUGUSTIN, Trojstvo – De Trinitate, Biblioteka „Službe
Božje“, Knjiga 59, Split, 2009., 509, XII, 1. „Duša nije Božja slika dijelom kojim se usmjeruje
na djelovanje s nižim zbiljama.“ Isto, 516, XII, 10. Na primjedbe da bi čovjek i tijelom mogao
biti slika Božja, sveti Toma odgovara: „Već smo primijetili da se u svakom stvorenju nalazi neka
sličnost s Bogom, ali samo u razumskom stvorenju ona je prisutna kao slika, dok je kod drugih
prisutna kao trag (vestigia). Razumsko stvorenje, naprotiv, nadilazi druga stvorenja po intelektu ili
umu (mens). Jasno je dakle da se u samom razumskom stvorenju nalazi slika Božja samo u odnosu
na um (mens). Naprotiv, u odnosu na svoje druge dijelove, bit će prisutna samo sličnost tragova
(vestigia), kao što je to za sva druga bića kojima nalikuje s obzirom na gore navedene dijelove.“
Toma AKVINSKI, Summa Theologiae, pars I, q. 93, a. 6, ad 2.
230
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Ono što nije do sada bilo obuhvaćeno, što je nehotice izostavljeno upravo je ova relacijska ili odnosna dimenzija u čovjeku koja
je uključena u tu istu sliku Božju, a koja se najviše očituje u muško-ženskim odnosima. Post 1, 27, koji kaže: „Na svoju sliku stvori
Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“,
potvrđuje da je čovjek slika Božja kao „jedinstvo u dvoje“. „Da je
čovjek, stvoren kao muškarac i žena, slika Božja ne znači samo da je
svaki pojedini od njih sličan Bogu kao razumno i slobodno biće. To
znači također da su muž i žena kao 'dvoje u jednom' u zajedničkoj
ljudskoj naravi pozvani da žive zajedništvo ljubavi i da tako u svijetu
odrazuju zajedništvo ljubavi koje je u Bogu i u kojem se tri božanske
Osobe ljube u intimi otajstva božanskog života.“19 Sama tjelesnost
osoba u njihovoj spolnoj određenosti i razlici može, stoga, biti „sredstvo kojim se izražava čovjekova bogolikost“.20 U tom smislu „tijelo
postaje gotovo prasakrament jer po njemu vidljivost muškosti i ženskosti prenosi otajstvo istine i ljubavi, otajstvo božanskoga života
kojega je čovjek dionik“.21
Ovo polarno ili dvojno jedinstvo označava se izrazom asimetrična recipročnost. Asimetričnost znači da ovaj odnos ne uključuje
samo bračne drugove, zaručnike ili općenito muško-ženski ljubavni
odnos (iako ostaje kao arhetip ljubavi) nego se odnosi i na očinstvomajčinstvo, bratstvo-sestrinstvo itd.22 Zapravo „cijela se ljudska povijest na zemlji odvija u okvirima toga poziva [tj. poziv na međusobno zajedništvo]. Na temelju načela da u međusobnom zajedništvu
budu jedan za drugoga, odvija se u povijesti integracija onoga što
je 'muško' i što je 'žensko', što je i Božja nakana.“23 Recipročnost
znači da je između muškarca i žene prisutan u isto vrijeme identitet
(„Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ – Post 2,
23) i razlika koja nije samo psihofizička nego i duhovno-ontološka.24
19 MD, br. 7.
20 Stjepan KUŠAR, Muško i žensko stvori ih (Post 1, 27). Mali prilog teologijskog antropologiji
spolova, u: Obnovljeni život, 45 (1990), 6, str. 463.
21 Angelo SCOLA, Uvodu u prvi ciklus, u: IVAN PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, 55.
22 Usp. Angelo SCOLA, Il mistero nuziale, I, Uomo – Donna, Pontificia Università Lateranense
– Mursia, Roma, 1998., str. 100.
23 MD, br. 7.
24 Već je Edith Stein imala tezu o postojanju ženske duše. Usp. STEIN, Edith, Žena, Djela 2, Kršćanska sadašnjost – Hrvatski karmelićani i karmelićanke, Zagreb, 1990., str. 37-43.
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
231
Čovjek kao pojedinac postoji samo kao muško ili žensko. Spolna je
narav čovjekova bića stoga konstitutivna antropološka i ontološka
dimenzija, a ne nešto akcidentalno i zato ne može biti uklonjena.25
To je integrativni dio čovjekova bića koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Recipročnost ne znači samo jednakost mnogih koji su
različiti po nekim detaljima ili mogu imati različite uloge. To nije
ni komplementarnost koja bi dvije polovice spajala u jedno i gdje
nijedna polovica ne bi bez druge bila cjelina (kao Platonov mit).
Naprotiv, svatko je u sebi potpuna zaokružena cjelina koja je, po toj
istoj punini, upućena na drugoga.26
3.2. Otvorenost drugome i dar samoga sebe
Prema GS 24, „postoji sličnost između jedinstva božanskih
osoba i jedinstva sinova Božjih u istini i ljubavi. Ta sličnost jasno
pokazuje da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi
njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenu
darivanju samoga sebe.“ To bi značilo da je u svom izvornom smislu
čovjek više određen kao communio personarum nego kao samosvijest i sloboda individualnog samostojnog bića.27 Struktura njegova
bića jest osobna struktura subjekta i to je nešto objektivno što nitko
25 „Spolna razlika je izvorna, ne proizlazi i ne izvodi se iz nečeg drugog (ne može se predstaviti),
jer zahtijeva da bude mišljena kao neposredna dimenzija osnovnog ljudskog iskustva. Govoriti o
ljudskom iskustvu znači prepoznati izvornost ljudskog stanja u okviru izvorne strukture sveukupne
stvarnosti. Razmišljanje o spolnoj razlici nameće dakle razmišljanje o cjelini.“ Angelo SCOLA,
Il Mistero nuziale, II, Matrimonio-Famiglia, Pontificia Università Lateranense – Mursia,
Roma, 2000., str. 89. „Spolna razlika upućuje tako na ontološku razliku, a ova zadnja daje cjelokupnu sliku svake stvarnosti u kojoj postaje još više rasvjetljena i spolna razlika. Izrazom ontološka
razlika želi se, na neki način, ukazati na narav izvorne strukture (temelj, arche). Sveukupnost
stvarnosti (bitak) postoji jedino kao fragment, biće koje, s druge strane, može postojati jedino po
sveukupnosti stvarnosti (bitak, cjelina). Cjelina potvrđuje postojanje razlike (polarnost) između
bitka i bića koja je sama po sebi neizvediva iz nečeg drugog i nepremostiva.“ Isto, 90.
26 Usp. BENEDIKT XVI., Deus caritas est – Bog je ljubav. Enciklika biskupima, prezbiterima i
đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., str. 21-22, br. 11.
27 Tako Boetijeva definicija individua supstantia rationalis naturae kao da nije do kraja dorečena.
„In this light, Boethius's concept of person, which is prevailed in Westrn philosophy, must be
criticized as entirely insufficient. Remaining on the level of the Greek mind, Boethius defined
'person' as naturae rationalis individua substantia, as the individual substance of a rational nature.
One sees that the concept of person stands entirely on the level of substance. This cannot clarify
anything about the Trinity or about Christology; it is an affirmation that remains on the level of the
Greek mind which thinks in substantialist terms.“ Joseph RATZINGER, Retrieving the Tradition.
Concerning the Notion of Person in Theology, u: Communio 17 (1990.) 3, str. 439-454.
232
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
ne može zanijekati. A po toj strukturi čovjek je bitno odnosno biće
koje svoje puno ostvarenje dosiže u ljubavi, u jedinstvu s drugim.
On ne bi mogao ostvariti sebe kad ne bi postojao drugi koji ga može
prihvatiti kao dar i kojemu se može darivati. Otvorenost drugome je,
dakle, konstitutivni identitet osobe. „Ja“ je strukturalno otvoreno ili
upućeno na „ti“. Čovjek je čovjek više po tome što je sposoban biti
dar, biti „za“ drugoga. „Ljudsko je biće stvoreno da bi bilo dar, koji
izražava i ostvaruje čovjekovu transcendentnu dimenziju.“28 Ljubav
se po svojoj naravi, dakle, želi potpuno predati drugome, zajedno sa
svime što posjeduje. Čak se ni spasenje ne može potpuno doživljavati kao osobna stvarnost, bez odnosa prema drugome. U tom smislu
sveti Pavao svjedoči o vlastitoj boli koju nosi u srcu zbog još neostvarena jedinstva s braćom koja su ostala izvan ove istine o ljubavi.
„Istinu govorim u Kristu – ne lažem – zato mi svjedoči moja savjest
zajedno s Duhom Svetim da u svom srcu nosim duboku i trajnu bol.
Želio bih da ja osobno budem određen za uništenje, odijeljen od Krista, za svoju braću, za svoju rodbinu po tijelu“ (Rim 9, 1-3).
„Čovjek ne može egzistirati 'sam' (usp. Post 2, 18); može
postojati samo kao 'jedinstvo dvoje', dakle u odnosu prema drugoj
ljudskoj osobi. Radi se o obostranoj potrebi odnosa: muža prema
ženi i žene prema mužu. Biti osoba na sliku Božju znači biti u odnosu, u odnosu s drugom 'osobom'. To nas upućuje na predviđanja
one samoobjave Trojedinog Boga: životno jedinstvo u zajedništvu
Oca, Sina i Duha Svetoga.“29 Kad stvara čovjeka, Bog kao da se
najprije treba navratiti u svoju nutrinu i iznjedriti svoj projekt koji
ima snažan pečat ljubavi. Ovakvo stvaranje ne bi bilo moguće kada
bi Bog bio sam, usamljeni Prvotni Princip.30 Bog je, međutim, u
sebi Ljubav. To nije neka kvaliteta koja ga krasi nego je to njegova
narav. Zaručništvo ili svadbenost (tal. nuzialità) stoga je ključ za
28 BENEDIKT XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini. Enciklika o cjelovitome ljudskom razvoju
u ljubavi i istini upućena biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima
laicima i svim ljudima dobre volje, Dokumenti 158, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., br. 34
(dalje: CV).
29 MD, br. 7.
30 Tu se možemo prisjetiti riječi jedne pjesme koja želi suprostaviti Božju samoću i zajedništvo dvoje
u ljubavi: „I Bog je bio sam, i on je htio dvoje, da si grade jedan hram, gdje se ljepše vide boje“
(pjesma Kao mir Josipe Lisac).
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
233
razumijevanje punine ovog misterija koji ima svoj zadnji temelj u
Presvetom Trojstvu, međusobnom zajedništvu u ljubavi. Communio
personarum muškarca i žene odražava tako communio personarum
u Presvetom Trojstvu. Izraz „zaručnički“ ili „svadbeni“ ima karakter relacionalnosti. Zaručnička ljubav između triju božanskih osoba
uključuje i zajedništvo s ljudskom naravi jer je Isus Krist utjelovljenjem sjedinio u sebi ljudsku i božansku narav. Možemo, stoga,
reći da tim združivanjem dviju naravi sama osoba Isusa Krista ima
svadbeni karakter.
3.3. Plodnost
I po svojoj plodnosti čovjek je na sliku Božju. Biti „jedno tijelo“ (una caro), u vidljivom, tjelesnom sjedinjenju osoba koje su sposobne u potpunosti biti dar za drugoga i predati se drugome, postaje
teološkim mjestom očitovanja Božje trinitarne ljubavi. To je moguće
jer tijelo, kao sakrament osobe, odražava dimenziju dara, otvorenosti i predanja drugome u ljubavi.31 Plodni supružnici daruju sebe jedno drugome, ali prihvaćanjem Boga u svoj život tu plodnost žive kao
međusobno darivanje Boga. Jer prava je plodnost jedino ona koja je
prihvatila „Život“ koji donosi plod za vječnost. Na taj način osobe
postaju sposobne „rađati“ jedni druge jer ih međusobnim darivanjem
sama ljubav Božja preobražava i čini ih novim ljudima.
Plodnost je u širem smislu, dakle, otvorenost životu i to može
biti i na osobnom i na društvenom planu.32 U svojoj izvornoj naravi
izražena je ova ovisnost o drugome, što znači da od čovjeka proizlazi i zato je osoba za drugoga. Rađanje je pak vezano uz smrt i zato
predstavlja velik izazov u čovjekovu rastu prema savršenoj ljubavi.
Plodnost je ishod kojemu teži dar samoga sebe drugome. Ako odba31 „Tako se u toj dimenziji zasniva prvotni sakrament shvaćen kao znak koji uspješno prenosi u
vidljivi svijet nevidljivo otajstvo odvijeka skriveno u Bogu. To je otajstvo Istine i Ljubavi, otajstvo
božanskoga života, u kojemu čovjek stvarno sudjeluje. U čovjekovoj povijesti izvorna nevinost
započinje to sudjelovanje te je vrelo prvotne sreće. Sakrament kao vidljivi znak ustanovljuje se s
čovjekom kao „tijelom“, po njegovoj „vidljivoj“ muškosti i ženskosti. Naime, tijelo, i samo ono,
sposobno je učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Ono je stvoreno da u
vidljivu zbilju svijeta prenosi otajstvo odvijeka skriveno u Bogu i tako mu bude znakom.“ IVAN
PAVAO II., Muško i žensko stvori ih, I, str. 161.
32 „U središtu istinskoga razvoja jest otvorenost životu.“ CV, br. 28.
234
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
civanje života postane stil koji prihvaća većina ljudi, širi se kultura
smrti koja ne poštuje više nikakav oblik koji je povezan s ljubavlju,
darivanjem i besplatnošću.33
4. Svadbeni misterij kao objava teološke dimenzije najdubljeg
iskustva ljudske stvarnosti
Iz perspektive svadbenog misterija čovjek je, dakle, pozvan na
sjedinjenje u ljubavi koje nadilazi njegove snage. To je stoga poziv
na čitanje svake moralne dimenzije u vidu božansko-ljudskog misterija ljubavi. „To što čovjek jest i što mora činiti očituje se u trenutku
kad Bog otkriva sama sebe.“34 Ono što isprva izgleda kao jednostavno ljudska stvarnost, iz koje bi se čak trebalo izdignuti kako bi
se upoznalo ono božansko, postaje mjestom za iščitavanje misterija
ljubavi koja je prisutna u Bogu samome. Krist koji objavljuje čovjeka čovjeku (usp. GS, br. 22), objavljuje mu ovu najdublju božansku
stvarnost koju čovjek može susresti u dubini svoga bića. Ako uz pomoć „sile odozgo“ siđe u te dubine, pronaći će „silu“ koja proizlazi
iz njegove vlastite „puti“ (ukoliko Krist objavljuje i tko je „Adam“)
koja će se, posljedično, očitovati i u njegovu djelovanju, posebno
u konkretnom iskazivanju ljubavi prema bližnjemu. Čovjek koji je
pozvan na ovu uzvišenu ljubav dobiva, dakle, i sposobnost davanja
uzvišenijeg odgovora jer je po svojoj strukturi biće koje transcendira samoga sebe i koje nalazi svoj puni smisao i ispunjenje jedino u
ljubavi.
Prihvaćajući ovakav način gledanja u središtu morala nije više
ono što je grijeh ili ne, što je dopušteno, a što nije, nego moral prije
svega ukazuje čovjeku na putove kako dati odgovor na „Božji poziv
u procesu svojega rasta u ljubavi, u okrilju zajednice spasenja“ (VS,
br. 111), kao i na ono što može priječiti taj razvoj ili može čovjeka
potpuno skrenuti s tog puta. Moralna teologija je, ovim misterijem,
izazvana i pozvana steći izvoran, čist, kontemplativan pogled koji će
u redovitoj, svakodnevnoj stvarnosti moći uočiti ovo „veliko Otaj33 Isto, br. 34.
34 IVAN PAVAO II., Veritatis splendor – Sjaj istine. Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog
naučavanja Crkve (6. VIII. 1993.), Dokumenti 107, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., br. 10
(dalje: VS).
M. Pinezić, Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije... 221-236
235
stvo“ (Ef 5, 32), koji će, dakle, i u propisima zabrane znati prepoznati vrijednosti koje se trebaju poštovati i sačuvati. Zato Veritatis
splendor kaže da „propis koji zabranjuje preljub ostaje poziv na čist
pogled, sposoban poštovati svadbeno značenje tijela“ (VS, br. 15). U
„početku“ dakle nije zabrana, ni zakon, nego poziv na ljubav i ostvarivanje sebe darivanjem sebe dugome. Upravo je zbog toga moralna
teologija pozvana razmatrati „nadasve duhovnu dimenziju ljudskog
srca i njegov poziv na Božju ljubav“ (VS, br. 112). Ako prihvati izazov istinskog tumačenja ove stvarnosti, moralna teologija može biti
sposobna za vlastitu veću „unutarnju duhovnu dimenziju, odgovarajući na zahtjeve punog razvoja imago Dei, koja je u čovjeku, te na
zakone duhovnog procesa opisanog u kršćanskoj asketici i kršćanskoj mistici'“ (VS, br. 111).
Zaključak
U današnje vrijeme gender revolucije nije moguće ostati ravnodušnima pred izazovima koji propituju ne samo osnove naše vjere
nego i temeljni osjećaj za ono što bi se trebalo prihvatiti kao naravno na moralnom području. Svadbenim misterijem možemo sagledati seksualnost i svu stvarnost vezanu uz ljudsko tijelo na izvoran,
iskonski način, tj. onako kako je oduvijek bilo prisutno u Božjem
planu. Razvoj promišljanja o ovome misteriju pomaže nam da ne
odvajamo seksualnost od osobne strukture subjekta, a ovu opet od
poziva na ljubav i sebedarje. Svadbeni misterij tako otkriva ljepotu
ove ljubavi koja čovjeka ne zatvara u svoje vlastito ja nego svaki
čovjek postaje moj bližnji kojega trebam ljubiti kao samoga sebe.
Onaj koji ljubi ljubavlju koja nadmašuje same ljudske mogućnosti,
živi svadbeni misterij i time svjedoči o jedinstvu Kristova tijela koje
treba sve više poprimati formu Zaručnice Kristove koja će biti, u
ljubavi, potpuno podložna svojoj Glavi. Kako onda ne naučiti, upoznati i cijeniti ljudsku ljubav koja će u nama potaknuti potrebu da
sve snage usmjerimo u korist ove „lijepe ljubavi“?
236
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
The Mystery of Marriage and
the Revelation of the Theological
Dimension of Human Love
Summary
Human love is not just the opposite of the love of God, or
a neutral terrain for its application. Rather, the true experience of
human love has a dimension of revelation pointing to the mystery
of the love of God. The account of the Creation, in the light of the
mystery of Christ, helps us understand that man, as man and woman,
is created in the image of God, and from the very beginning, he is
as an 'unity in two' deeply immerged in God's salvation plan of love.
This 'double unity' becomes a place of revelation of God, who is
already a 'communion of persons' (communio personarum). Through 'the communion of persons' according to the image of God, and
through this structural direction to the other - the vocation of man is
the unity with God - as 'unity in diversity'. God's plan of salvation is
evolving as a mystery of marriage: God is the bridegroom preparing
his people for the final eschatological marriage. The mystics and the
teaching of the Church confirm it, by understanding all the sacraments through this wedding dimension. Human love can become a
sacrament (of marriage): this reveals the theological truth that human sexuality, mutual giving and fertility are a characteristic of the
marriage mystery. If this sacrament is a visible sign of the mystery
of Christ and Church, which is the basis for all other sacraments,
then this dimension of the marriage mystery encompasses the whole
Christian life, and the moral activity of the Christian. Moral theology
should take into account this revelation of the theological dimension
of human love and greatness of Christian vocation, for only in this
way this science will become able to respond to the human need of a
full development of the image of God which is already in him.
Key words: marriage mystery, human love, communion of
persons, sexual difference, fertility.
237
PRIKAZI I RECENZIJE
PRIKAZI I RECENZIJE
Anton Tamarut
OBITELJSKO LICE CRKVE
Kršćanska sadašnjost – Kršćanski kulturni centar, Zagreb,
2013., 237. str.
1. Uvod
Knjigu pod gornjim naslovom, autora prof. dr. sc. Antona Tamaruta, objavili su Kršćanska sadašnjost i Kršćanski kulturni centar
iz Zagreba 2013. godine. Riječ je o sabranom nizu promišljanja o
temi Crkve i s njom povezanim temama. Naslov knjige u sebi sažima teme koje se u njoj obrađuju tako što u odnosu na sve njih ističe
obiteljsku crtu Crkve kao nosivu i strukturalnu označnicu zajednice
koja se pojavljuje i ostvaruje u mnogim dimenzijama. Svaka od izdvojenih tema bi po sebi trebala odisati onim što nazivamo obiteljskom oznakom Crkve u širem smislu te riječi. Autor nastoji učiniti
upravo to, tj. nastoji ukazati na obiteljsku dimenziju Crkve u svemu
onome što Crkva je i u čemu se očituje njezino poslanje.
1. Podjela knjige po temama
Spektar tema koje se u ovoj knjizi obrađuju je vrlo širok i mogli bismo reći da pokriva sve bitne elemente života i poslanja Crkve. Autor se bavi vrlo aktualnim pitanjima crkvenog zajedništva, a
razvrstava ih u više manjih cjelina pod sljedećim naslovima: Crkva
– institucija i otajstvo, Crkva u službi ljubavi, Crkva u svadbenom
ozračju, Crkva – grad na gori, Duh Sveti u Crkvi, Obiteljski temelji Crkve, Obiteljski život Crkve, Crkva bez konformizma, Crkva u
obnovi, Crkva na putu, ponizna i samozatajna Crkva, sentire cum
Ecclesia - osjećati s Crkvom, dijalog između svećenika i vjernika
laika, izvor i obzor kršćanske solidarnosti, evangelizacija politike ili
238
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
politizacija evanđelja, kako ponovno otkriti ljepotu i radost vjere i
duhovnost Drugog vatikanskog koncila.
2. Poruka knjige
Ova knjiga je važna ne samo u dogmatskom, već i u teološkopastoralnom smislu. Iako je, dakle, riječ o djelu jednog dogmatičara, važno je istaknuti da je ovo djelo puno vrlo konkretnih poticaja
za stvarni život i poslanje Crkve. Autor se bavi vrlo aktualnim, u
isto vrijeme važnim, ali i teškim pitanjima crkvenog zajedništva i
poslanja. S tim pitanjima suočava se hrabro nudeći jasne odgovore
i ukazujući na stvarne uzročnike problema crkvenog zajedništva i
poslanja.
Tako u prvome redu ukazuje na važnost prepoznavanja otajstvene naravi Crkve koja u suvremenom društvenom, ali sve češće i
pastoralnom kontekstu biva zasjenjena. U tome pogledu autor ističe:
»Kolikogod ponekad mogli imati razumijevanja za sociološke i političke poglede na Crkvu, ipak se nećemo moći složiti sa svođenjem
Crkve na njezinu pojavnu, sociološku i političku formu. Tko Crkvu
svodi tek na hijerarhijski organiziranu ustanovu s društveno-političkim ambicijama, taj ili Crkvu dovoljno ne poznaje ili ju pak želi
svjesno svesti na mjeru svojih dnevno-političkih i ideoloških potreba. Jednako tako, iako svjesni velike važnosti pojedinih ustanova i
službi unutar Crkve, radi istine prema njenoj naravi ne možemo pristati na izjednačavanje, odnosno poistovjećivanje Crkve s njezinim
hijerarhijskim službenicima. Tko god bi se u Crkvi pokušao ponašati
kao njezin vlasnik i gospodar bio bi kradljivac i varalica. Crkva je
isključivo Kristova svojina, njegovo Tijelo. On ju je stekao svojom
otkupiteljskom smrću na križu te ju je po otajstvu uskrsnuća opremio
Očevim darom, Duhom Svetim, Gospodinom i Životvorcem« (str.
13).
Povezano s prethodnim razmišljanjima autor jasno ukazuje na
važnost institucionalne dimenzije Crkve, posebice govoreći o njezinom značenju u odnosu na ostvarivanje kršćanske ljubavi: »Ljubav
po sebi traži čvrsto, trajno i postojano uporište, a usuđujemo se reći
i stalnu i postojanu instituciju… Ljubav ne bi smjela biti izložena
PRIKAZI I RECENZIJE
239
nikakvoj proizvoljnosti i ćudljivosti pojedinaca ili pojedinih skupina. Ona ne smije ovisiti o trenutačnom raspoloženju i osjećanju. Ne
može se zadovoljiti privremenošću, kao što ne može postojati uvjetno ili pak živjeti pod ucjenom. Ljubav se ne improvizira i ne živi
hirovito, povremeno i privremeno. Ozbiljna, radosna i zrela ljubav,
koja svoj uzor i mjeru ima u Božjoj ljubavi, podrazumijeva uredan,
organiziran i stabilan način života. Crkva je u tom smislu institucija
Božje savršene ljubavi i njegova spasenja. Ta je ljubav bezuvjetna
i neograničena, otvorena svim ljudima i svakom stvorenju. Ona je
vječna i neizmjerna. Crkva je upravo sakrament takve ljubavi, “stalne poput nebesa“ (Ps 119,89) te stoga njena vrata moraju uvijek i
svima biti otvorena. Njezin povijesni i društveni profil, hijerarhijski i
komunijalni ustroj i život trebaju biti isključivo u službi Božje otvorene, sveobuhvatne i trajne ljubavi prema svijetu« (str. 17.).
Autor ističe da stvarni problemi za Crkvu, u odnosu na njezinu
pojavnost i poslanje, ne proizlaze iz njezine naravi već iz ponašanja
nekih njezinih članova i načina kako doživljavaju svoje mjesto u
crkvenom zajedništvu. U tome su pogledu njegova promišljanja vrlo
sugestivna: »Problem nastaje kada se Crkva po pojedinim svojim
članovima zaljubi u ono vremenito i zemaljsko, kada se dade fascinirati učinkovitošću i uspjehom ovozemaljskih društava te neke
od njih počne gotovo doslovno oponašati što u strukturama, što u
službama, zakonima i običajima, te se s njima čak i natjecati. Svjestan takvim opasnosti Isus je već svoje prve učenike upozorio kako
se ne smiju ponašati kao vladari i velikaši ovoga svijeta, nego jedini
uzor ponašanja trebaju tražiti u Sinu Čovječjemu koji nije došao da
bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge
(usp. Mt 20,28)… Crkva dakle mora biti drugačija u odnosu na svijet, inače bi svijetu bila nepotrebna. Njoj duh svijeta, posebno duh
svjetovnog obnašanja vlasti, mora biti tuđ i nezamisliv. Isusova joj
opomena mora stalno biti na pameti: “Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga“
(Mk 10,43-44). Žalosno je kada se u kojeg službenika Crkve može
uočiti da razmišlja gotovo na isti način kao i obnašatelji svjetovne
240
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
i političke vlasti; da se njegov cilj i metode upravljanja crkvenom
zajednicom jedva po čemu razlikuju od cilja i načina kako jednim
gradom, pokrajinom, političkom strankom ili poslovnom tvrtkom
upravljaju ljudi iz svijeta politike, gospodarstva i financija; kako zapravo i njega, umjesto duha evanđelja motiviraju i vode isti zakoni
materijalnog i društvenog probitka, prestiža i uspjeha… Tjeskobe se
u Crkvi javljaju kada je ona više zaokupljena sobom, odnosno svojim institucionalnim okvirima i strukturama, nego živim otajstvom
Krista. I obrnuto, u Crkvi je toliko više radosti i nade koliko je više
Krist-zaručnik u središtu njezina života« (str. 20-21).
Autor se u svojim promišljanjima hrabro i beskompromisno
suočava i s nekim, mogli bismo ih nazvati 'suptilnim', prijetnjama
crkvenom zajedništvu koje ga nagrizaju iznutra: »Ružno bi bilo kada
bi crkveni život bio obilježen plahošću, ljigavošću i raznim dodvoravanjima. To bi značilo da se u Crkvi izgubio obiteljski duh slobode
i sigurnosti, iskrene ljubavi i istine, a zavladao duh glumišta i licemjerja. U Crkvi je od početka postojala opasnost od konformizma.
Od te kušnje nisu bili pošteđeni ni nositelji najviših službi, o čemu
možda najzornije svjedoči slučaj kada se Pavao u Antiohiji otvoreno suprotstavio Kefi jer se ovaj u jednom trenutku prestrašio hodati
ravno, “po istini evanđelja“ te se počeo ponašati nedosljedno i prijetvorno, zavevši na taj put i druge Židove, pa čak i Barnabu (usp. Gal
2,11-14). Dakle, zbog “istine evanđelja“ u Crkvi bi konformizam,
prijetvornost i dodvoravanje trebali biti nezamislivim ponašanjem,
nedostojnim slobode i časti sinova i kćeri Božjih« (str. 38).
Upravo zbog svega navedeno autor ističe važnost obiteljskog
viđenja Crkve unutar kojega se može prepoznavati otajstvenost i koje
jamči skladan doprinos svih njezinih članova njezinom poslanju. Crkvu vidi kao zajednicu u trajnoj obnovi, kao samozatajnu i poniznu
Božju obitelj svu usredotočenu na ostvarivanje poslanja koje joj je
povjerio njezin božanski utemeljitelj. Crkva samo u ostvarivanju tog
poslanja pronalazi svoj smisao i svu radost vlastitog postojanja i zapravo samo je takva Crkva potrebna svijetu. Autor u tome pogledu
ističe: »U obiteljskom zajedništvu vjere, nade i ljubavi otkrivaju se
uzajamna sličnost i različitost, uočava se bogatstvo poziva, službi i
PRIKAZI I RECENZIJE
241
dara koje je pojedinac primio ne tek za sebe, nego prvenstveno za
druge, za cijelu obitelj…« (str. 32).
Crkva je u ovoj knjizi opisana korištenjem poznatih teoloških
oznaka, od kojih se uz obitelj, ističu i ona grada na gori, otajstva,
kuće i dr. Kroz opisivanje njihovog značenja, poglavito polazeći
od ekleziologije Drugog vatikanskog sabora, autor razlaže i mnoge druge teme poput suodnosa klera i laikata u Crkvi, kao i pitanja evangelizacije i dr. Drugim riječima, u ovoj knjizi ponuđeno je
jedno prilično zaokruženo ekleziološko promišljanje koje odgovara
potrebama Crkve u ovome vremenu, a koje je, s druge strane, usidreno u jasnim i nepromjenjivim istinama vjere Crkve. Poznavatelji teološke problematike lako će uočiti da suvremenost i aktualnost
autorovih promišljanja odišu duhom promišljanja pape Franje što se
posebice ističe u odnosu na viđenje zadaća Crkve danas: »Crkva ne
smije stajati na mjestu, niti se smije vezati samo uz određeni prostor
i vrijeme, kulturu, jezik ili običaje. Ne smije se vraćati u prošlost
i žaliti za “boljim“ vremenima. Ona uvijek mora gledati naprijed.
Za nju u povijesti ne smiju postojati “savršena“ mjesta niti “zlatna“
vremena. Kao putnica na zemlji Crkva se ne bi smjela vezati uz ništa
materijalno i prolazno, uz nijednu svjetovnu instituciju, političku opciju ili društveno-politički sustav. Ona mora biti slobodna i pokretna,
svima otvorena i prema nikome pristrana. Mora živjeti asketski, biti
samozatajna i siromašna, mirna i sigurna da u ovome svijetu nema
bogatstva, časti i vlasti koje bi mogla izgubiti. Njezino je bogatstvo
pohranjeno na nebesima; njezina je slava u Bogu, njezina vlast u
služenju. Duh putujuće Crkve duh je blaženstava (usp. Mt 5,1-12),
zaljubljenost u vječna i neprolazna dobra. Crkva bi se jedino trebala
bojati da ne izgubi siromahe, bolesne i nemoćne, sve one malene s
kojima se Sin Čovječji na osobit način poistovjetio (Mt 25,40)« (str.
44).
Iz svih ovih navoda jasno je da je ova knjiga vrlo vrijedna i aktualna i u dogmatskom i u teološko-pastoralnom pogledu. Napisana
je jasnim i razumljivim jezikom. Svi subjekti crkvenog pastorala u
njoj mogu pronaći vrlo korisne i poticajne prijedloge za unaprjeđenje vlastitog djelovanja. U tome pogledu predstavlja važan pomak u
242
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
promišljanjima o stanju i zadaćama Crkve danas, ali i o perspektivama crkvenog djelovanja u budućnosti.
Nikola Vranješ
243
PRIKAZI I RECENZIJE
Božo Lujić
VJERA U BOGA UVIJEK NOVIH MOGUĆNOSTI.
PRETPOSTAVKE ZA BIBLIJSKU TEOLOGIJU
STAROGA ZAVJETA
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2014., str. 451.
Knjiga Bože Lujića “Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti.
Pretpostavke za biblijsku teologiju“ impresionira koliko opsegom i
količinom sadržaja, toliko još više njegovim bogatstvom, životnošću
i svježinom poruke. Knjiga ima 451 stranicu. Podijeljena je u devet
poglavlja. Osim Predgovora, opremljena je iznimno bogatom bibliografijom, i to uz napomenu da se radi samo o naslovima koji su u
knjizi rabljeni i navođeni. U njoj su uz sve značajnije bibličare svjetskog glasa, poput L. Alonso Schökela, W. Brueggemanna, K. Kocha,
N. Lohfinka, J. L. Sicre Diaza, C. Westermanna, H. W. Wolffa, E.
Zengera, primjereno zastupljeni i ugledni hrvatski bibličari, posebno A. Rebić, A. Popović, I. Šporčić, I. Golub, B. Odobašić, B. Velčić.
Značajan broj, 27 bibliografskih jedinica pripada samom autoru, što
već po sebi upućuje na činjenicu da su u ovo opsežno djelo ugrađena
mnoga prethodna autorova istraživanja i promišljanja. Knjiga sadrži
popis kratica, pojmova, kazalo imena, a sve to čitatelju u mnogome
olakšava snalaženje u obimnom tekstu. Istraživanja i rezultati u knjizi potkrepljeni su i potvrđeni brojnim podnožnim bilješkama među
kojima veći broj predstavljaju male, zasebne, minijaturne studije o
pojedinom biblijskom motivu, glagolu ili pojmu.
Autor skromno u podnaslovu kaže da se tu radi o pretpostavkama za biblijsku teologiju Staroga zavjeta, a ja se usuđujem reći
da je to ne samo izvrstan uvod u biblijsku teologiju Staroga zavjeta,
nego i antologijski prikaz cjelokupne starozavjetne teologije.
U knjizi su na egzemplaran način pod vidom vjere obrađene sve ključne teme Staroga zavjeta. Na pojedinim uzorcima autor
predstavlja i analizira izvor, narav, sadržaj, obzore i domete biblijske
vjere. Tako on na temelju istine koju čuvaju i otkrivaju ključne riječi
244
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
i pojmovi starozavjetne teologije (berit, šub), kao i na izabranim i
konkretnim osobama biblijske povijesti pokazuje kako je vjera Staroga zavjeta temelj i pokretačka snaga života (Abraham, proroci).
U toj vjeri čovjek vidi i osjeća Boga u korijenima svoga života, u
korijenima svijeta; to je Bog otvoren i okrenut čovjeku, Bog koji čovjeku pruža mogućnost da s njime prijateljuje – Bog prijateljskog saveza, Bog prava i pravednosti; On je na poseban način Bog praštanja
i milosrđa. Bog koji dolazi iz budućnosti, ujedno je Bog čovjekove
budućnosti.
Ključna novost i posebnost koja se krije i otkriva u starozavjetnoj vjeri, a koja predstavlja i samo središte ove iznimne knjige,
sastoji se u mogućnosti promijene i Boga i čovjeka. Čovjek se može
i treba mjenjati i prilagođavati Bogu. No još je u odnosu biblijskog
čovjeka i Boga čudesnije to što se i Bog prema čovjeku mijenja i
prilagođava mu se, traži ga i zove, daje mu uvijek novu priliku da
uspije i bude onaj tko bi trebao biti: prijatelj Božji, čovjek novoga
neba i nove zemlje. Biblijska povijest vjere puna je obostrane nade
i očekivanja, obostranog uzmicanja i približavanja, to je vjera koja
ključa životom, puna emocija, puna događaja, padova i uspona. To
je zapravo povijest ljubavi koja i pati i raduje se, boji se i nada se,
nemirna je i postojana. To je istovremeno konačna i otvorena povijest ljubavi. U toj povijesti nemoguće je da Bog odustane od čovjeka
kao što je nemoguće da i čovjek odustane od Boga. Zadnji razlog
toga neraskidivog „bračnog saveza“ leži u Božjem obećanju da će
on svoj narod, i svakog pojedinca u njemu zaručiti sebi dovijeka, i
to „u pravdi i u pravu, u nježnosti i ljubavi“ (Hoš 2,21). U Božjem
obećanju i u njegovom Duhu zajamčena je vječna budućnost ljubavi.
Ovom knjigom je autor uspio pokazati kako vjera nije samo
ljudska stvarnost nego i ujedno Božja. „Ne samo da se čovjek u vjeri
pouzdaje u Boga, da u vjeri uspostavlja odnose s Bogom nego se,
jednako tako, i Bog u povjerenju okreće čovjeku, vjeruje u čovjeka
kao djelo svoje stvoriteljske ljubavi, skrbi za njega, bdije nad njim,
solidarizira se s njime, i u nevjerojatnom suosjećanju pati s njim“
(str. 151).
PRIKAZI I RECENZIJE
245
Starozavjetna vjera u Boga uvijek novih mogućnosti utjelovljena je i životna, puna konkretnih, a istodobno univerzalnih i općih,
pojedinačnih i skupnih ljudskih iskustava. I zbog toga se moguće u
njoj odmah prepoznati i usvojiti je. U nju se lako uživjeti, s njom
se tijesno povezati i poistovjetiti. Zato se ovu knjigu, iako je pisana
stručno kao priručnik, čita tečno i znatiželjno. Veoma je hranjiva i
poučna. Autor na više mjesta ciljano aktualizira i izravno primijenjuje biblijsku situaciju i poruku na povijesnu i društvenu situaciju
našega naroda. Tako npr. na kraju analize nekoliko psalama (Ps 13,
27, 126), koji predstavljaju „paradigmu povijesti spasenja pojedinca
i vjerničke zajednice“ (str. 230), autor postavlja nekoliko retoričkih
i sugestivnih pitanja: „Nije li zapravo iskustvo navedenih psalama i
naše iskustvo danas?“ (ibidem). „Zar i mi nismo bili poput židovskih
prognanika koji su opstali samo sanjajući san vjere?“ (ibidem). „Nije
li Bog, koji je nekoć promijenio udes Izraelov, isti Bog koji je promijenio i naš udes? (ibidem).
Slično je, aktualizirajući proročku vjeru biblijskog čovjeka,
autor povukao nekoliko paralela između povijesti izraelskog naroda
i našeg naroda u prošlosti, ali i u sadašnjosti. „Ima mnogo toga što
bi se u prošlosti moglo naći kao zajedničko: gubitak vlastite države,
slobode, jezika, a često je bila upitna i vlastita kultura. Raseljavanje
s raznovrsnih razloga bio je trajan proces koji je doveo do strahovito
velike dijaspore našega naroda po svijetu. U svim tim povijesnim
događajima i donošenju presudnih odluka sudbina naroda bila je
također vezana uz velike sile. Ali čak i najnovija povijest dopušta
pravljenje paralela.“ (str. 96).
Da nas ipak povijesne usporedbe, sadašnje asocijacije i trenutne emocije ne bi odvele u krivom smjeru, autor u istom dahu
nastavlja: „No unatoč svoj toj sličnosti, trebalo bi se doista čuvati
pretjeranoga i jednostranoga veličanja vlastite prošlosti. Trebalo bi,
naprotiv, u vlastitoj poniznosti, a na temelju proročkog iskustva, naučiti da život i naroda i pojedinca treba imati svoju vertikalu koja je
kudikamo značajnija od vanjske potpore koju nam netko može dati.
To je težak zadatak, koji traži vjeru u Boga koji oblikuje povijest i
spašava i pojedince i narode“ (str. 96).
246
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Aktualizacija biblijske poruke pokazuje da autor istražuje i
analizira biblijske sadržaje i poruke u sasvim određenom vremenskom i društvenom kontekstu, te se u tom smislu njegov rad treba
shvatiti kao poslanje, kao osobno, konkretno i odgovorno služenje
određenoj vjerničkoj zajednici, kojoj on ne stoji nasuprot ili izvana,
već joj sudbinski i značenjski iznutra pripada.
Ova knjiga sigurno nije samo neophodno i dragocjeno štivo za
studente i odabranu skupinu biblijskih i teoloških sladokusaca. Ona
se po svom opsežnom životnom sadržaju i poruci nudi kao priručnik
za svakog ozbiljnijeg vjernika, priručnik za vjerničko „cjeloživotno
obrazovanje“. Pomoću nje moguće je osvijetliti i dublje osvijestiti
svoju dosadašnju osobnu i skupnu povijest odnosa s Bogom, ali u
svjetlu njenih slika i poruka moguće je također naći ključni poticaj
za novi iskorak prema Bogu Isusa Krista, prema Bogu uvijek novih
mogućnosti. A to je zapravo i najvažnije, jer samo u vjeri u Boga uvijek novih mogućnosti, u Boga koji dolazi iz budućnosti i sâm čovjek
može živjeti s uvijek novim mogućnostima.
Anton Tamarut
PRIKAZI I RECENZIJE
247
248
Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

pdf , Hrvatski, Str. 7

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

15. Blagdan Sjenica: Isus–svjetlo svijeta, oprašta grijehe preljubnici

23. Isusov odlazak Ocu – Put, Istina i Život za učenike

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

IZRAEL - Polet doo

Tri kralja