DOSJE: GRČKA str. 14–20
Georges Corm: Protiv kulturološkog fatalizma / Dragan Grozdanić: Zadnji dani brodogradnje / Dan Schiller: Gospodari interneta
HRVATSKO IZDANJE
VELJAČA 2013.
Broj 2 / LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / Godina I / Izlazi mjesečno
Cijena: 15 kn
NEOLIBERALIZAM S ISLAMISTIČKIM KARAKTERISTIKAMA
Egipatski status quo
Svrgavanje Mubaraka i izbori koji su uslijedili na vlast su doveli
Muslimansko bratstvo. Unatoč represiji, Bratstvo je pod Mubarakom
uspjelo izgraditi snažnu socijalnu bazu, ponajprije zahvaljujući
socijalnom angažmanu među najsiromašnijima. No otkako je na vlasti,
Bratstvo otvoreno slijedi neoliberalni ekonomski program i time riskira
kompromitirati dugo kultiviranu percepciju islamizma kao političkog
pribježišta obespravljenih
Ilustracija: Mišo Komenda
Loš izbor
Serge Halimi
U
vijek ista priča: kada je već prekasno, kada smo propustili najbolje
opcije, traže da biramo između lošeg i goreg. Devet dana nakon napada 11. rujna 2001., američki predsjednik George Bush prijetio je urbi et orbi: "Ili ste s nama
ili ste s teroristima." Uslijedila su dva rata, jedan u Afganistanu, drugi u Iraku. Rezultati su
dobro poznati. U Maliju je ponovno trebalo
birati, opet po hitnom postupku, između dvije varijante iste užasne alternative. Jer kako
ostati po strani dok naoružane bande šire opskurantističku ideologiju i prakse i prijete stanovništvu Juga, nakon što su već terorizirale
stanovništvo Sjevera? No kako opet zanemariti činjenicu da humanitarni motivi i kriminalizacija političkih neprijatelja (afganistanski
talibani povezuju se s trgovinom opijumom,
Revolucionarne oružane snage Kolumbije –
FARC s prodajom kokaina ili uzimanjem talaca) često služe tek kao izgovor za zapadne
vojne operacije koje zaudaraju na neokolonijalizam i pritom još redovito loše završavaju?
Dvadeset mjeseci nakon ubojstva Osame bin
Ladena, tijelo Al-Kaide još uvijek daje znakove života. A i talibani se drže bolje nego ikada. Kako naglašava bivši francuski ministar
Dominique de Villepin, "gnojni čir terorizma
– Afganistan, Irak, Libija, Mali – ima tendenciju širenja, oni grade veze jedni s drugima i
udružuju snage, spajaju se u brojnim akcijama". Svaka zapadna intervencija kao da stvara još radikalniju grupu džihadista koja uvlači
neprijatelje u beskonačne iscrpljujuće suko-
be. Libijsko oružje koristilo se u ratu u Maliju;
sutra će rat u Maliju oružjem i razvojačenim
vojnicima opskrbiti neka druga afrička bojišta.
Opravdavajući vojnu intervenciju svoje zemlje,
francuski predsjednik Francois Hollande izjavio je da će "Francuska uvijek priteći u pomoć
kada su u pitanju prava stanovništva Malija,
koje želi živjeti u slobodi i demokraciji". Takvo
ekstravagantno poimanje stvari zanemaruje
činjenicu da nije problem "ponovno osvojiti"
sjever Malija, nego trajno održati sigurnost u
regiji, vodeći pritom računa o legitimnim zahtjevima Tuarega.
A to je tek početak... Ubrzo će se trebati brinuti o vojnim savezima koji se sklapaju u najvećoj tajnosti, o raspadanju afričkih granica. Bit
će nužno uvidjeti da su afrički ratovi bili – i
još uvijek jesu – potaknuti neoliberalnim receptima koji su uništili financije država, osiromašili njihove poljoprivrednike i obogaljili vojnike, potičući preveliku eksploataciju
mineralnih bogatstava Crnog kontinenta od
strane zapadnih (i kineskih) tvrtki. Potom će
bit nužno priznati da transnacionalna trgovina drogom, oružjem i taocima u potpunosti
ovisi o neafričkim opskrbljivačima i potrošačima. Konačno, bit će nužno priznati da je pad
svjetskih cijena pamuka uništio seljake Malija i da se suša u Africi pogoršava s klimatskim
zagrijavanjem.
Ovaj (tek djelomičan) popis tema koje obično
nikoga ne zanimaju, daje naslutiti da će "oslobođenje" Malija inozemnim vojnim snagama
ostaviti netaknutim uzroke budućih sukoba. A
kada se oni dogode, kladimo se da će od nas još
jednom tražiti da "biramo" – no ne prije nego
što nam objasne da ni ovaj put zapravo nemamo izbora.
•
S francuskog prevela: Milena Ostojić
liberalna opozicija i ljevica. "Tarek el-Desuki
poslovni je čovjek, zastupnik stranke Al-Nur
[salafisti]. Upravlja povjerenstvom za gospodarstvo novog parlamenta i zadatak mu je riloboda poduzetništva kao ekonomski ješiti eventualne konflikte sa saudijskim inkredo Muslimanskog bratstva – ka- vestitorima u Egiptu. Husein Hamed Hasan,
ko ga predstavljaju Hairat al-Šater, osamdesetogodišnjak, stručnjak je za islamizrazito kapitalistički nastrojen dru- ske financije, koji je obavljao izvršne funkcigi čovjek Bratstva i predstavnik njegova naj- je u Međunarodnoj islamskoj banci, Islamskoj
konzervativnijeg ogranka, ili iznimno bogati banci u Dubaiju, Nacionalnoj islamskoj banHasan Malek koji, nakon što je prvo zaplovio ci Al-Šarja i u Međunarodnoj uniji islamskih
u poduzetničke vode kao Al-Šaterov partner, a banaka. Mabed Ali el-Garhi predsjeda Međudanas zajedno sa svojim sinom upravlja mre- narodnom udrugom za islamsku ekonomsku
žom poduzeća koja se bave tekstilom, namje- znanost. (Pored toga obavlja visoke funkcije
štajem, trgovinom, zapošljavajući pritom više u Islamskoj banci Emirata i na Burzi Dubaiod četiri stotine osoba – više se pokorava dok- ja.) Ibrahim el-Arabi, poslovni čovjek blizak
trini neoliberalizma nego što je to činio oblik Muslimanskom bratstvu, član je Gospodarkapitalizma razvijen za vrijeme predsjedni- ske komore Kaira. Husein el-Kazaz, koji vodi
kovanja Hosnija Mubaraka.Malekov portret, konzultantsku tvrtku namijenjenu poslovobjavljen u časopisu Businessweek, mogao je nim krugovima, prijatelj je predsjedničkog
biti naslovljen "Bratska etika i duh kapitaliz- kandidata Hairata al-Šatera2. Nasuprot tome,
ma" jer se čini kao da parafrazira klasično dje- Ustavotvorna skupština od sto članova, koju
lo sociologa Maxa Webera. Malekovi, objašnja- je predložilo Bratstvo, broji svega tri radnička
va časopis, "pripadaju generaciji religioznih predstavnika."3
konzervativaca koji su u porastu u muslimanskom svijetu, čija pobožnost potiče odlučnost Bivši član Bratstva, kojeg je intervjuirao Buk uspjehu u poslu i politici". Kao što sam Ma- sinessweek, postavio je dobro pitanje: "Nije
lek kaže: "Nemam ništa drugo u životu osim upitno hoće li Bratstvo nastaviti kapitalizam
posla i obitelji." Takvi islamisti predstavljaju Mubarakove ere, nego hoće li moći odbaciti
velik izazov svjetovnoj vlasti u državama kao njegove najveće mane." Preostaje vidjeti hošto je Egipat, ne samo zbog svog konzervatiz- će li se ortački kapitalizam (crony capitalism),
ma, nego i zbog svoje radne etike, odlučnosti i koji je označio razdoblje Mubarakova režima,
prividne apstinencije od grijeha lijenosti. (...) promijeniti s poslovno orijentiranim ljudi"Temelj ekonomske vizije Bratstva, ako ga želi- ma poput Maleka i Al-Šatera na čelu. Premmo definirati u klasičnom smislu, ekstremni da se Bratstvo tradicionalno bori za olakšice
je kapitalizam", kaže Sameh Elbarki, bivši član siromašnima, "radnici i seljaci će patiti zbog
Bratstva.1 Taj "ekstremni kapitalizam" očituje te nove klase poslovnih ljudi", kaže Elbarse u izboru ekonomskih stručnjaka koji sudje- ki. "Jedan od velikih problema s Bratstvom
luju u skupštini odgovornoj za pisanje projek- danas – koji dijeli i s Mubarakovom bivšom
ta egipatskog Ustava, kojim dominiraju Mu- strankom – brak je između moći i kapitala."4
slimanska braća i salafisti, a koji bojkotiraju
Nastavak na 2. stranici
Gilbert Achcar
S
2
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
obećavala su Muslimanska braća desetljećima,
skrivajući iza tog šupljeg slogana svoju nesposobnost kreiranja ekonomskog programa koji
bi bio različit od onoga tadašnje vlasti. No došlo je vrijeme istine. Kako je Haled Hrub istaknuo, "u nadolazećem periodu, slogan Islam
je rješenje i diskurs temeljen na religiji bit će
podvrgnuti javnom eksperimentu u laboratoriju narodne svijesti. Možda će trajati dugo i
potrošiti život cijele jedne generacije, no čini
se neizbježnim da će arapski narodi u predstojećem povijesnom periodu preći put na kojem
će njihova svijest postupno evoluirati od opsesije identitetom do svijesti o političkoj, socijalnoj i ekonomskoj realnosti. Cilj je da svijest naroda i javno mnijenje prijeđu od utopije,
koja očekivanja temelji na sanjarskim sloganima, do suočavanja s realnošću i procjenjivanja stranaka i pokreta na temelju realnih programa koje predstavljaju."10
Foto: Srećko Horvat
Glavna prepreka suradnji Bratstva i egipat- noj važnosti sitne buržoazije i srednjih slojeskog kapitala – represija koju je Bratstvo trpje- va u dvjema organizacijama, koliko u prirodi
lo pod Mubarakom – sada je uklonjena. Mu- režima čije interese predstavljaju: u turskom
slimansko bratstvo trudi se nadvisiti tursko slučaju, kapitalizam "rastuće", pretežno induiskustvo osnivanjem udruge poslovnih lju- strijske i izvozničke zemlje; u egipatskom sludi – Egyptian Business Development Associa- čaju, rentijerska država i pretežno trgovački i
tion (EBDA)5, koja se naročito obraća malim i špekulativni kapitalizam, u velikoj mjeri obisrednjim poduzećima. Poput Stranke pravde i lježen desetljećima nepotizma.
razvoja (AKP) i vlade Recepa Tayyipa Erdoğana,
Bratstvo i Muhamed Mursi namjeravaju ipak Putovanje u Kinu imalo je za cilj promidžbu
predstavljati interese egipatskog kapitalizma egipatskog izvoza da bi se smanjio trgovački
u svim njegovim sastavnicama, bez isključi- deficit od sedam milijardi dolara u bilateralvanja većine suradnika iz bivšeg režima koji, nim razmjenama, a pored toga uvjerilo kinesilom prilika, čine njegov važan dio, posebno ske vođe da investiraju u Egipat, no bez veliu samome vrhu. Jasnu sliku te vlasti možemo kog uspjeha. Kontinuitet između Mubaraka
steći preko delegacije osamdeset poslovnih i Mursija očitovao se međutim u održavanju
ljudi koji su pratili Mursija u Kini u kolovozu egipatske ovisnosti o ulaganjima država čla2012. godine. Priželjkivani novi predsjednik, u nica Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) – s
maniri zapadnjačkih šefova država, glumio je tom razlikom što je Katar preuzeo mjesto Satrgovačkog putnika za kapitalizam svoje ze- udijske Arabije kao glavni financijer fondova
mlje. U delegaciji je bilo i više šefova poduze- novog režima, što je u skladu s odnosom Muća koji su surađivali s bivšim režimom. Među slimanskog bratstva i emirata7. Katar je Kairu
njima je bio i Muhamed Farid Hamis, vlasnik dodijelio zajam u iznosu od dvije milijarde doOriental Weaversa, koji se hvali da je najve- lara i obvezao se investirati 18 milijardi dolara
ći svjetski proizvođač ručno i strojno tkanih u sljedećih pet godina u petrokemijske, indutepiha. Hamis je pripadao najužem vodstvu strijske, turističke ili zemljišne projekte, kao
Nacionalno-demokratske stranke (NDS), biv- i u otkup egipatskih banaka. Osim toga, Murše vladajuće stranke u Mubarakovo doba, i ta- sijeva vlada izmolila je zajam od 4,8 milijardi
da je bio pristaša parlamentarizma. Još jedan dolara od Međunarodnog monetarnog fonda
član vodstva NDS-a, s reputacijom da je bio (MMF), naglašavajući pritom da je voljna pobli­zak Džamalu Mubaraku, sinu bivšeg pred- koriti se njegovim uvjetima, uključujući i prosjednika, također je bio član delegacije: Šerif računsku štednju.
el-Džabali, član administrativnog vijeća Egipatske industrijske federacije i gazda Polyser- Nagovještaj zahtjeva MMF-a nalazimo u izvea, grupacije specijalizirane za kemijska gno- vještaju o regiji koji je MMF pripremio za sajiva.6
mit zemalja-članica G8 u svibnju 2011: "Blizu
700.000 osoba uđe na burzu rada svake godine.
Poput Erdoğana, i Mursi se nalazi na spojni- Njihova apsorpcija i smanjenje broja trenuci raznih frakcija kapitalizma u svojoj zemlji, tačno nezaposlenih zahtijevat će dinamičnije
u skladu s globalnim kretanjima. Glavna ra- gospodarstvo. To traži hrabrije mjere, od kojih
zlika između Muslimanskog bratstva i AKP-a će više njih vlada morati uvesti odmah po odr– te Mursija i Erdoğana – nije toliko u relativ- žavanju općih izbora ove godine. Glavne refor-
Dileri "opijumom za narod" došli su na vlast.
Omamljujuće djelovanje njihovih obećanja
neizbježno je oslabilo, osobito stoga što, za
razliku od svojih iranskih kolega, ne uživaju važne naftne prihode kojima bi mogli kupovati suglasnost ili rezigniranost značajnog
dijela populacije. Prije više od četvrt stoljeća,
Maxime Rodinson jasno je definirao problem:
"Islamski fundamentalizam je prolazan i prijelazan pokret, ali bi mogao potrajati još trideset
ili pedeset godina – teško je reći. Ondje gdje nije na vlasti, opstat će kao ideal sve dok postoji temeljna frustracija, to nezadovoljstvo koje
ljude tjera da idu u krajnost. Potrebno je dugo
iskustvo u klerikalizmu da ga se narod zasiti:
u Europi je za to bilo potrebno mnogo vremena! Ovo razdoblje će dugo ostati pod dominacijom muslimanskih fundamentalista. Ukoliko bi neki islamski fundamentalistički režim
učinio izrazito vidljivim svoje greške i nedostatke (između ostalog i na pitanju nacionalizma), i završio u vidljivoj tiraniji, to bi mnoge moglo navesti da se okrenu drugačijem
rje­šenju, koje napada baš te nedostatke. No to
bi trebalo biti uvjerljivo, uzbudljivo i mobilizirajuće rješenje – a to neće biti lako pronaći."11•
me podrazumijevaju jačanje konkurentnosti
kako bi tržišta postala otvorenija lokalnim i
stranim ulagačima; stvaranje ekonomskog
okruženja koje privlači i zadržava privatne
in­vesticije te podržava mala poduzeća; reformu tržišta rada; te smanjenje proračunskog
S francuskog prevela: Andrea Reškov
manjka, što podrazumijeva smanjenje ras­
trošnosti nastale zbog korištenja subvencija. * Gilbert Achcar profesor je na Školi za orijen­
(...) Poziv na vanjsko financiranje, što se odno- talne i afričke studije (SOAS) Londonskog
si na privatni sektor, ostat će poželjan nekoli- sve­učilišta. Ovaj tekst je izvadak iz autorove
ko dodatnih godina."8
knjige Le Peuple veut: une exploration radicale du
soulèvement arabe (Narod želi: radikalno istraživaNo novi će zajmovi povećati teret zaduženja, nje arapskog ustanka), Actes Sud/Sindbad, Arles,
a otplata kredita već čini četvrtinu proračun- 2013.
skih troškova države, koji su 35 posto viši od
dohodaka. Povećati zaduženje prateći neolibe- 1 The economic vision of Egypt’s Muslim Brotherhood
ralnu logiku znači da će država morati smanji- millionaires, Bloomberg Businessweek, New York, 19. travnja
ti plaće u javnim službama, subvencije i miro- 2012.
vine. U rujnu 2012. Mursi je, uostalom, obećao 2 Al-Šater je bio prvi predstavnik Muslimanskog bratstva
delegaciji američkih poslovnih ljudi da neće na predsjedničkim izborima. Njegova je kandidatura bila
ustuknuti pred drakonskim strukturnim re- odbijena, a on zamijenjen Mursijem.
formama kako bi podigao gospodarstvo9. Ta- 3 One sure thing: a pro-market Egyptian Constitution, Ahram
kve smjernice nagovještaju buduće gušenje Online, Kairo, 4. travnja 2012.
socijalnih i radničkih borbi. Želja nove vlade 4 The economic vision of Egypt’s Muslim Brotherhood
da dovede u pitanje stečene sindikalne slobo- millionaires, op. cit.
de izborene u pobuni i porast broja otpuštanja 5 Usp. Senior Brotherhood member launches Egyptian business
sindikalista idu u tom pravcu. Mursi, njegova association, Egypt Independent, Kairo, 26. ožujka 2012.
vlada i Muslimansko bratstvo vode Egipat pre- 6 Mubarak era tycoons join Egypt President in China, Ahram
ma privrednoj i socijalnoj katastrofi. U socio- Online, 28. kolovoza 2012.
ekonomskom okruženju države, neoliberal- 7 Alain Gresh, Les islamistes à l’épreuve du pouvoir, Le Monde
ni recepti već su pokazali svoju nesposobnost diplomatique, studeni 2012.
da izvuku zemlje iz začaranog kruga nerazvi- 8 "Economic Transformation in MENA: Delivering on the
jenosti i zavisnosti. Dapače, oni ih guraju još Promise of Shared Prosperity", izvještaj MMF-a priprem­
dublje u tom smjeru. Politička i socijalna ne- ljen za samit zemalja-članica G8 u Deauvilleu (Francuska),
stabilnost stvorena pobunom može samo os- 27. svibnja 2011., www.imf.org
poriti perspektivu rasta temeljenog na pri- 9 Usp. Egypt vows structural reforms, meets US executives,
vatnim investicijama. Jedino naivan čovjek Associated Press, 9. rujna 2012.
može povjerovati da će Katar nadoknaditi ne- 10 Khaled Hroub, Fi Madih al-Thawra: al-Nahr dud alstašicu javnih investicija. Još od Mubarako- Mustanqa, Dar al-Saqi, Bejrut, 2012., str. 119.
va doba siromašnima je jedino preostajalo da 11 Maxime Rodinson: sur l’intégrisme islamique. Entretien inédit
pronađu utočište u milosrđu u čvrstom spo- réalisé par Gilbert Achcar, Mouvements, broj 36, Pariz, studeniju s "opijumom za narod". "Islam je rješenje", prosinac 2004.
3
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
TEORIJSKE OSNOVE REGRESIVNE POLITIKE IDENTITETA
Za sekularnu analizu sukoba
U analizama međunarodnih i unutardržavnih sukoba danas difoltno polazište čine fatalističke teze o "sukobu civilizacija"
i/ili nepremostivom antagonizmu kultura. Hegemonija kulturalističkih čitanja, međutim, nije historijska novost: devetnaestostoljetni
kolonijalni rasizam polazio je od sličnih esencijalizacija
Ilustracija: Mišo Komenda
Georges Corm
V
remena su se promijenila. Doba u
kojem su na Zapadu osuđivali komunističke subverzije pod pokroviteljstvom Moskve, dok su se na
Istoku slavili klasna borba i antiimperijalizam, zamijenilo je razdoblje borbi religijskih
ili etničkih, čak i plemenskih zajednica. Ovo hotomiji između arijskog, tobože civiliziranog
novo tumačenje postalo je iznimno utjecajno i profinjenog svijeta, i onog semitskog, koji se
otkako je američki politolog Samuel Huntin- smatrao anarhičnim i nasilnim. Pozivanje na
gton prije više od dvadeset godina popularizi- "vrijednosti" vraća nas prvotnim identitetima
rao pojam "sukoba civilizacija", objašnjavajući koje su veliki sukcesivni valovi modernizacije
kako su razlike u kulturnim, religijskim, mo- pomeli, a koji se, paradoksalno, vraćaju u veralnim i političkim vrijednostima izvor broj- likom stilu s globalizacijom, homogenizacinih kriza. Huntington je samo iznova udah- jom načina života i potrošnje, pa čak i drušnuo život staroj rasističkoj dihotomiji koju je tvenim neredima koje izaziva neoliberalizam,
popularizirao Ernest Renan u 19. stoljeću, di- a čije su žrtve široki slojevi stanovništva cije-
log svijeta. Pored toga, omogućava mobilizaciju javnih mnijenja na međunarodnoj razini u
korist jedne ili druge strane u sukobu, mobilizaciju snažno potpomognutu ukorijenjenošću stanovitih sveučilišnih tradicija prožetih
kulturnim esencijalizmom naslijeđenim od
starih kolonijalnih vizura. Svjetovni liberalizam na europski način i socijalistička ideologija, oboje potekli iz Europe, blijede, a sukobi se sve više svode na njihovu antropološku i
4
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
kulturnu dimenziju. Mali broj novinara ili intelektualaca nastoji zadržati analitički okvir
klasične politologije, koja uzima u obzir demografske, ekonomske, geografske, društvene,
političke, historijske i geopolitičke čimbenike,
ali i ambicije vođa i neoimperijalne strukture
svijeta te ambicije regionalnih sila da njihov
utjecaj bude priznat.
Prikaz sukoba gotovo u pravilu ignorira mnogostrukost čimbenika koji su mu bili uzrokom.
Zadovoljava se razlikovanjem "dobrih" i "zlih"
te karikaturalnim prikazom problema. Protagoniste se određuje prema pripadnosti etničkoj, religijskoj ili nekoj drugoj zajednici, a homogenost mišljenja i ponašanja unutar tako
ogromnih geopolitičkih nesporazuma. Zapadne sile su mislile da će vjerski vođe, koji su
došli na vlast naslijedivši perzijskog šaha, biti dobar način da se izbjegne buržoasko-nacionalistički obojana vlada (po modelu pokusa
kakav je izveo Muhamed Mosadek početkom
pedesetih godina) ili pak socijalistička i antiimperijalistička vlast. Primjer dviju izrazito
religijski nastrojenih država, Saudijske Arabije i Pakistana, obiju usko povezanih sa SADom, hranio je pretpostavku da će i Iran biti
jednako lojalan partner, podjednako odlučno
antikomunistički nastrojen. Potom se fokus
analize promijenio. Antiimperijalistička i propalestinska politika Teherana prokazana je
kao "šijitska", protuzapadna i subverzivna, za
pristaše režima na vlasti, kao i one sunitske tom stilu, palestinsko pitanje ne poima se vivjerske pripadnosti koji gaje simpatije za opo- še kao rat za nacionalno oslobođenje koji bi
ziciju. U Jemenu se hutijska pobuna3 pristaša mogao biti riješen stvaranjem jedne jedinkraljevske dinastije, koja je dugo vladala tom stvene zemlje u kojoj bi u jednakosti živjeli i
zemljom, smatra tek "šijitskim" fenomenom, židovi i kršćani i muslimani, kako je odavno
koji se događa isključivo pod utjecajem Irana. zahtijevala Palestinska oslobodilačka orgaU Libanonu se Hezbolah smatra običnim in- nizacija (PLO).4 Palestinsko pitanje danas se
strumentom u rukama iranskih ambicija, svodi na arapsko-muslimansko suprotstavljaunatoč protivljenjima koja često izaziva kod nje prisustvu Židova u Palestini, pa je stoga za
šijitske zajednice, i obrnuto – popularnosti mnoge lijepe duše jasan znak duboke ukorijekoju uživa kod brojnih kršćana i muslimana njenosti antisemitizma, koji treba iščupati i
različitih konfesija, uključujući i sunite. Za- kazniti. Iako bi s malo zdravog razuma trebalo
boravlja se da je ta stranka nastala zbog izrael- biti jasno da bi otpor bio jednako trajan i nasiske okupacije velikog dijela juga zemlje, nase- lan kada bi Palestina bila napadnuta od strane
ljenog uglavnom šijitima, između 1978. i 2000. budista ili kada bi je, recimo, postosmanlijska
godine – okupacije koja bi zasigurno potrajala Turska pokušala ponovno osvojiti. U Tibetu, u
Sikjangu, na Filipinima i na Kavkazu pod ruskom dominacijom, a sada i u Mjanmaru, gdje
su nedavno otkrili postojanje muslimanskog
stanovništva koje je u sukobu sa svojim budiPozivanje na "vrijednosti"
stičkim susjedima, ali i u bivšoj Jugoslaviji, raskomadanoj na prostore koje nastanjuju razlivraća nas prvotnim
čite zajednice (Hrvati katolici, Srbi pravoslavci,
Bošnjaci muslimani), pa zatim i u Irskoj (poidentitetima koje su
dijeljenoj na katolike i protestante)... u svim
tim regijama, mogu li se sukobi zaista proveliki sukcesivni valovi
matrati kroz prizmu sukobljavanja religijskih
vrijednosti? Ili su, naprotiv, svjetovnog karakmodernizacije pomeli, a koji
tera, dakle usađeni u konkretnu društvenu
realnost čiju se dinamiku više nitko ne trudi
se, paradoksalno, vraćaju u
analizirati, dok brojni samoproglašeni vođe
zajednica u tome nalaze povoljnu priliku da
velikom stilu s globalizacijom,
realiziraju svoje ambicije?
homogenizacijom načina
života i potrošnje, pa čak
i društvenim neredima koje
izaziva neoliberalizam, a čije su
žrtve široki slojevi
stanovništva cijelog svijeta
označenih skupina u pravilu se podrazumijeva. Nagovještaji ovakvog tipa analize pojavili
su se još u posljednjoj fazi Hladnog rata. Tako
su u dugom libanonskom sukobu, između 1975.
i 1990., različiti akteri razvrstani na "kršćane" i "muslimane". Za prve se pretpostavljalo
da će se priključiti grupaciji zvanoj Libanonski front ili falangističkoj partiji, desničarskoj
formaciji kršćanske zajednice; za druge da će
se okupiti u "palestinsko-progresističkoj" koaliciji, kasnije nazvanoj "islamo-progresistička". Ovakav karikaturalan prikaz nije se zamarao činjenicama da su brojni kršćani pripadali
antiimperijalističkoj i antiizraelskoj koaliciji
te podržavali pravo Palestinaca da iz Libanona vode vojne operacije protiv Izraela, dok su
mnogi muslimani bili neprijateljski raspoloženi prema tome. Osim toga, problemi koje je za Libanon predstavljalo prisustvo palestinskih oružanih grupa te goleme i nasilne
izraelske odmazde koje je trpjelo stanovništvo,
bili su svjetovne naravi, bez ikakve veze s porijeklom zajednica u Libanonu. Tijekom istog
razdoblja provodile su se i druge manipulacije
religijskim identitetima na koje stručni analitičari i veliki mediji uopće nisu ukazali. Tako je rat u Afganistanu, izazvan sovjetskom
invazijom u prosincu 1979. godine, potaknuo
masovnu mobilizaciju "islama" protiv osvajača okarakteriziranih kao ateista i zamaglio
nacionalnu dimenziju otpora. Na tisuće mladih muslimana svih nacionalnosti, no prvenstveno Arapa, bili su obučavani i radikalizirani
pod američkim, saudijskim i pakistanskim zapovjedništvom, stvarajući tako pogodan kontekst za razvoj islamske džihadističke internacionale koja i danas opstaje. Nadalje, Iranska
revolucija iz siječnja i veljače 1979. bila je izvor
razliku od sunitske politike koja je okarakterizirana kao umjerena. Raspiriti neprijateljstvo između sunita i šijita, a po potrebi i između Arapa i Perzijanaca – što je klopka u koju
je bezglavo utrčao Sadam Husein napavši Iran
u rujnu 1980. – postala je glavna preokupacija
SAD-a, naročito nakon propasti njegove invazije na Irak iz 2003. godine, koja je u konačnici
samo dovela do rasta iranskog utjecaja.1
bez njezina žestokog otpora. Osim toga, činjenica da je Hamas u Gazi čisti "sunitski" proizvod, proizašao iz frakcije palestinske Muslimanske braće, nimalo ne zbunjuje analitičare
koji podržavaju "umjereni" sunitizam: ovaj
pokret valja prokazati jer je opskrbljen oružjem iranskog porijekla namijenjenim za razbijanje izraelske blokade teritorija.
Instrumentalizacija identiteta u igrama velikih i malih sila postojala je oduvijek. Pretpostavljalo se da su politička modernost i republikanski principi, koji su se svijetom proširili
nakon Francuske revolucije, trajno sekularizirali međunarodni život i odnose među državama. No uopće nije tako. Svjedočimo usponu pretenzija pojedinih država da se nametnu
kao glasnogovornice transnacionalnih religija, naročito kada je riječ o tri velike monoteističke religije (judaizmu, kršćanstvu i islamu).
Ove države prisvajaju religiju stavljajući je u
službu svoje politike moći, utjecaja i ekspanzije. Tako opravdavaju neprimjenjivanje velikih
principa ljudskih prava koje su definirali Ujedinjeni narodi; tako Zapad odobrava trajnu
okupaciju palestinskih teritorija od 1967. godine; a određene muslimanske sile prihvaćaju bičevanje, kamenovanje i odsijecanje ruku
kradljivcima kao mjere kažnjavanja. Sankcije koje se primjenjuju na prekršitelje međunarodnog prava također variraju: od strogih
kazni koje "međunarodna zajednica" nameće u određenim slučajevima (Irak, Iran, Libija, Srbija), do potpunog izostanka makar i
najobičnijeg prijekora u drugim slučajevima
(izraelska okupacija, američko pritvaranje bez
suđenja u Guantanamu).
Ukratko, izostaju bilo kakve nijanse. Prešućuju
Sva sila političke publicistike i medijskih sa- se situacije ugnjetavanja ili socioekonomske
držaja sada ukazuje na opasnost od takozva- marginalnosti. Hegemonijske ambicije sukonog šijitskog polumjeseca što ga čine Iran, bljenih strana uopće ne postoje: postoje samo
Irak, Sirija i libanonski Hezbolah, koji pokuša- sile dobra i sile zla. Zajednice u kojima postoje
vaju destabilizirati sunitski islam, izvode tero- različita mišljenja ili ponašanja karakterizirarističke napade i nadahnuti su željom da eli- ju se šupljim antropološkim općenitostima i
miniraju državu Izrael. Nitko ni ne pomišlja esencijalizmom kulturnih stereotipa, iako su Prekinuti s instrumentalizacijom i simpliukazati na činjenicu da preobraćenje jednog stoljećima živjele u snažnom međusobnom ficističkim analizama koje nastoje maskiradijela Iranaca na šijitski islam seže tek u 16. socioekonomskom i kulturnom prožimanju. ti svjetovnu realnost sukoba, naročito na Blistoljeće i da ga je potaknula dinastija Safavida Novi koncepti preplavili su diskurs: na Zapa- skom istoku, hitan je imperativ ako želimo
kako bi se bolje suprotstavila osmanlijskom du su "judeokršćanske vrijednosti" naslijedile smiriti situaciju u ovoj uzburkanoj regiji.
ekspanzionizmu.2 Osim toga, svi se pretvaraju pozivanje na sekularnu narav "grčko-rimskih"
da ne znaju da je Iran oduvijek bio golema re- korijena. Jednako tako, promicanje "vrijedno- * Georges Corm je povjesničar, bivši libanonski
gionalna sila i da sadašnji režim samo nastav- sti, posebnosti i običaja muslimana" ili "arap- ministar i autor knjige Pour une lecture profane
lja, u novom ruhu, šahovu politiku velike sile skih muslimana" naslijedilo je antiimperija- des conflits, La Découverte, Pariz, 2012.
koja si umišlja da je zaljevski policajac – a ko- lističke ili socijalističke i "industrijalističke"
ja je već tada imala velike nuklearne ambicije, zahtjeve arapskog nacionalizma sekularnog
S francuskog prevela: Milena Ostojić
što ih je podržavala Francuska. Unatoč ovim nadahnuća, koji su dugo dominirali regionalhistorijskim činjenicama svjetovne naravi, na nom političkom scenom. Sada se individuali- 1 Vidi Seymour M. Hersch, The Redirection. A Strategic Shift,
Bliskom istoku se uporno i dalje sve analizira stičke i demokratske vrijednosti, za koje Zapad The New Yorker, 5. ožujka 2007, www.newyorker.com
tvrdi da ih utjelovljuje, suprotstavljaju vrijed- 2 Dinastija Safavida vladala je Perzijom od 1501. do 1736. Zau terminima "sunita i šijita".
nostima Istoka, za koje se pretpostavlja da su počela je preobraćanje stanovništva na šijizam.
I nakon rasplamsavanja pobuna u arapskom isključivo holističke, "patrijarhalne i plemen- 3 Vidi Pierre Bernin, Les guerres Cachées du Yemen, Le Monde
svijetu početkom 2011., igra simplificiranja ske". Još nedavno su veliki europski sociolozi diplomatique, listopad 2009.
se nastavlja. U Bahreinu prosvjednike opisu- procijenili da budistička društva nikada neće 4 Naročito u slavnom govoru Jasera Arafata 1974. pred Opju kao "šijite" koje je Iran izmanipulirao pro- doseći stadij industrijskog kapitalizama, na- ćom skupštinom Ujedinjenih naroda, u kojem je branio
tiv vladajućih sunita, zanemarujući pritom vodno zasnovanog na vrlo specifičnim vri- ideju države u kojoj bi židovi, kršćani i muslimani živjeli
građane šijitske vjerske pripadnosti koji su jednostima "protestantskog" kapitalizma... U u jednakosti.
•
5
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
NEOLIBERALNA BAJKA BEZ HAPPY ENDA
Latvijski antimodel
Slovenski premijer Janez Janša nedavno je Latviju naveo kao model uspješnog izlaska iz krize i uzor
vlastite politike. Latvija je time ponovno postala pokaznim primjerom navodne poželjnosti neoliberalnih recepata
u postsocijalističkom kontekstu. No uspjesi Latvije bitno su problematičniji nego što takvi hvalospjevi daju naslutiti
Joachim Becker
L
atviju se trenutno slavi kao priču o
uspješnim ishodima politike štednje.
Komentar Anne Applebaum, poznate
američke publicistkinje s boravištem
u Varšavi, nedavno objavljen u slovačkom liberalno-konzervativnom dnevnom listu Sme,
simptomatičan je za način na koji se tu priču o navodnom uspjehu obično pripovijeda.
U toj se pripovijesti, naime, ne uvažavaju ni
realni uspjesi latvijske vlade ni njihova golema, kratkoročna i dugoročna, ekonomska i socijalna cijena. Osim toga, njome se još veliča
pokor­nost kao građanska vrlina.
Latvija je i u predkriznom periodu često slavljena kao primjer uspjeha neoliberalne politike. No već je i ta verzija neoliberalne bajke
patila od izostavljanja bitnih elemenata priče. Izrazito dubok pad latvijskog BDP-a i duboka deindustrijalizacija iz ranih 1990-ih, te
njihova veza s neoliberalnom politikom, jedva
da su smatrani predmetom vrijednim rasprave. Neoliberalni stručnjaci u svojim redovitim
medijskim istupima nisu kritički raspravljali
ni o ranjivostima latvijskog modela rasta tijekom tih predkriznih godina. Rast se temeljio
na priljevu inozemnog kapitala koji je napuhao velike mjehure na kreditnom i nekretninskom tržištu. Privatna kućanstva kredite su
uzimala pretežito u stranim valutama (više od
80 posto), iako su plaće primala u lokalnoj valuti. Visok stupanj zaduženosti u stranim valutama doveo je i banke (većinom u švedskom
vlasništvu) i srednju klasu u poziciju izrazite
ranjivosti na devalvacije latvijske valute, latsa. Njegova precijenjenost, s druge strane, bila
je izvor poteškoća za slabu latvijsku industriju.
Uvoz je ozbiljno nadmašio izvoz, deficit tekuće bilance i vanjski dug nezaustavljivo su rasli.
Taj model nije bio održiv. Latvija je bila jedna
od prvih europskih zemalja koja je uslijed učinaka globalne financijske krize pala u recesiju. Sve oskudniji priljev stranog kapitala za
posljedicu je imao kolaps predkriznog modela
rasta. Tijekom krize, latvijski BDP je pao za više od 20 posto, a samo u 2009. godini iznosio je
čak 18 posto. Recesija se protegnula i na 2010.
godinu. Te godine, latvijski je BDP jedva nadmašio razinu iz 1990., odnosno iz zaključnog
perioda sovjetske epohe. Smjene ciklusa rasta
i prsnuća mjehurâ, koje su tipične za neoliberalni razvoj, tako su na koncu proizvele dva izgubljena desetljeća.
Anne Applebaum ne raspravlja o korijenima
latvijske krize, niti analizira racionalnost politike štednje. Umjesto toga, čini se, jednostavno pretpostavlja da je više štednje dobra stvar.
Razmjeri štednje primijenjene u sklopu programa koji su propisali MMF i EU uistinu su
sveobuhvatni: rezanje plaća, masovna otpuštanja u javnom sektoru i golema redukcija
opsega socijalnih usluga, naročito u ruralnim
krajevima. Autorica priznaje da su te mjere
doprinijele strahovitom padu BDP-a.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
Prema nedavno objavljenim
podacima Eurostata,
30,9 po­sto latvijske populacije
u 2011. iskusilo je značajnu
materijalnu oskudicu.
A tijekom posljednjeg
desetljeća gotovo deset posto
stanovništva emigriralo je
u potrazi za zaposlenjem
i boljim nadnicama
No koja se logika krije iza mjera štednje? Cilj
štednje bio je smanjenje domaće potrošnje i
uvoza, a time i smanjenje deficita tekuće bilance i potrebe za stranim kreditima. Taj cilj
je doista postignut. Ali Anne Applebaum taj
ključni uspjeh ni ne spominje. Tekuća bilanca se iz deficita od 20 posto BDP-a u predkriznim godinama pretvorila u privremeni suficit. Privremeno poboljšanje tekuće bilance
omogućilo je izbjegavanje devalvacije latvijske valute, što je i bio glavni cilj latvijske vlade
i programa koji su propisali MMF i EU. Taj dominantni cilj reflektira interese švedskih banaka, koje dominiraju latvijskim bankarskim
sektorom, ali i interese zadužene srednje klase.
No slabašnost latvijskog proizvodnog sektora, kao stvarnog uzroka neravnoteže u tekućoj
bilanci, time nije adresirana. Strukturni problemi latvijske ekonomije tako i dalje ostaju
neriješeni. Teška recesija imala je negativne
posljedice za tržište kredita. Postotak nenaplativih dugova popeo se sa 7,8 posto u prosincu
2008. na 21,5 posto u istom mjesecu 2010. godine. Zbog poteškoća u financijskom sektoru
i štednjom izazvane recesije, javni dug se povećao sa 7,8 na 39,9 posto BDP-a u razdoblju od
2007. do 2010. godine. I inozemni dug je porastao sa 129,2 posto u 2008. na 165,6 posto BDPa u 2010. godini. S ponovnim rastom BDP-a u
2011. i 2012. godini, ti su indikatori danas nešto povoljniji. Pa ipak, recentni MMF-ov izvještaj is­tiče da "velika količina inozemnog duga
Latviju još uvijek čini ranjivom za moguće oscilacije povjerenja financijskih tržišta". I doista, oporavak rasta iz 2011. i 2012. godine – koji
međutim ni približno ne kompenzira golemi
pad BDP-a između 2008. i 2010. – i ovaj put
prati ulazak stranog kapitala. Štoviše, ponovni priljev stranog kapitala dijelom je i temelj
ponovnog rasta. Ovaj put međutim poprima
oblik depozita štediša koji žive u inozemstvu.
Čak i MMF ističe da je posrijedi krajnje volatilan oblik priljeva kapitala. Latvijski rast se
dakle ne temelji na reindustrijalizaciji: s oporavkom rasta i tekuća bilanca je ponovno negativna. Rezovi u obrazovnom sektoru imat će
dugoročno negativne posljedice na rast i konkurentnost. Unatoč negativnoj tekućoj bilanci,
koja latvijsku ekonomiju kronično muči, vlada i dalje ustrajava u namjeri da pristupi eurozoni, a MMF je u tome ohrabruje. To znači da
oboje u potpunosti ignoriraju pouke iz iskustva mediteranskih zemalja, a naročito Grčke,
gdje je članstvo u eurozoni dovelo do golemog
rasta deficita tekuće bilance i eksplozije inozemnog duga. Iako je službena stopa nezaposlenosti pala sa 20 posto na vrhuncu krize na
trenutnih oko 14 posto, taj pad je u značajnoj
mjeri posljedica masovne emigracije, koja se
uslijed krize dodatno pojačala. Mnogi nezaposleni ne primaju naknadu za nezaposlenost, a
nadnice su vrlo niske. Siromaštvo je sveprisutno. Prema nedavno objavljenim podacima Eurostata, 30,9 po­sto latvijske populacije u 2011.
iskusilo je značajnu materijalnu oskudicu. A
tijekom posljednjeg desetljeća gotovo deset
posto stanovništva emigriralo je u potrazi za
zaposlenjem i boljim nadnicama. Latvijsko je
stanovništvo na ekonomske i socijalne neprilike tako reagiralo prvenstveno napuštanjem
zemlje, a ne socijalnim prosvjedima. Unatoč
tome, socijalnih i političkih prosvjeda bilo je
više nego što je Anne Applebaum spremna
priznati. Ona hvali građansku pokornost kao
ključni faktor uspjeha politike štednje. No taj
je uspjeh više nego upitan. Mjere štednje nisu
se uhvatile ukoštac sa strukturnim problemima latvijske ekonomije. No moguća promjena
smjera ovisit će prije svega o glasnijoj artikulaciji neslaganja latvijskog društva s trenutnom politikom.
•
S engleskog preveo: Stipe Ćurković
* Joachim Becker predaje političku ekonomiju
razvoja na Sveučilištu u Beču. Ekonomije postsocijalističke Istočne Europe predstavljaju
je­dan od fokusa njegova recentnijeg rada.
6
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
POVODOM SETA ZAKONA ČIJI SREDIŠNJI DIO ČINI ZAKON O STRATEŠKIM INVESTICIJAMA
Prema tržišnom društvu
Predstojeći ulazak Hrvatske u Europsku uniju za posljedicu ima užurbanu aktivnost u legislativi. Priprema se cijeli
niz zakonskih paketa koji za očit cilj imaju dovršetak i produbljivanje protržišnih reformi. Time se trasira put za
dalekosežne transformacije oblika i funkcija države i društva u cjelini
Rade Dragojević
S
novim Zakonom o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske, o kojem se javno diskutiralo vrlo kratko, tek desetak dana sredinom
siječnja ove godine i čije je usvajanje u nacionalnom parlamentu posve izvjesno, na horizontu se pojavljuju obrisi nove političkoekonomske konjunkture. Zakon o strateškim
investicijama samo je jedan u nizu akata koji
moraju biti harmonizirani s evropskim zakonodavstvom prije srpnja 2013., dakle prije službenog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U taj
set, sasvim sigurno, spadaju i Zakon o radu, o
kojem se upravo tripartitno pregovara, zatim
Zakon o korištenju poljoprivrednog zemljišta
te Zakon o porezu na nekretnine, da spomenemo samo one najaktualnije. Dakako, do kraja predunijskog razdoblja Hrvatsku još čekaju
nemale promjene u legislativi u najmanje dva
bitna područja socijalne politike, onom mirovinskom i zdravstvenom.
kapitalizma. Disfunkcionalnost sistema može biti problematična i zato jer, između ostaloga, u pitanje može dovesti i sam legitimitet
poretka. Iako se čini da u Hrvatskoj postojeći
legitimacijski obrasci postepeno gube na snazi, oni ipak i dalje djeluju, a među njima dominira onaj koji se odnosi na pristup "ekskluzivnom zapadnom klubu". Tako će vjerojatno biti
još neko vrijeme nakon ulaska zemlje u EU. Lojalnost stanovništva zasad se osigurava obećanjem boljeg života u uvjetima nove političke
integracije. Međutim, uskoro to neće biti dovoljno.
usovske nacionalne države blagostanja, ovdje
smo imali tuđmanovsku etno-nacionalističku državu blagostanja. Tuđmanovski tip kapitalizma bio je onaj koji se u teoriji obično naziva crony capitalism, a karakteriziraju ga bliske i
personalne veze nosilaca vlasti i aktera u ekonomskom životu te visok stupanj korupcije,
što je do određene mjere karakteriziralo i klausovsku Češku. Međutim, češki autor zaključuje
da tajne političke agende ne nestaju ni u postnacionalnim verzijama kapitalizma, samo što
se korupcijski momenti uglavnom spuštaju s
nacionalne na subnacionalnu razinu. Recimo,
na početku druge češke tranzicije postojala su
velika očekivanja od direktnih stranih investicija, koja su dijelom ispunjena odlukom dvaju
divova američke autoindustrije, Forda i General Motorsa, da svoje evropske filijale smjeste
u Češku. Ali strane investicije obično sa sobom
donose međuregionalni rivalitet oko toga tko
će investiciju dobiti. To rezultira, kako ga Drahokoupil naziva, klanskim mehanizmom vladanja koji pretpostavlja stvaranje neformalnih
mreža investitora i regionalnih vlasti utemeljenih na kulturi uzajamne povjerljivosti, preferencijalizma i reducirane procedure.
Relativno nizak intenzitet javnih debata vezan
uz izmjene ključnih zakona govori da je glavni društveni antagonizam, onaj između rada i
kapitala, također primiren i prigušen. Izgleda
da se i na toj liniji po ulasku u Uniju očekuju
određena obeštećenja za permanentni sistemski pritisak na rad. Ne dogodi li se to, razočarenje bi kod aktera moglo biti veliko, a sukobi sasvim izvjesni. Kao svojevrsni ispušni ventili za
ovaj napeti odnos između glavnih društvenih
antagonista obično služe kulturalna "puškaranja" na rubu sistema. Tako smo od Nove godiŠto se konkretnog Zakona o strateškim inve- ne naovamo mogli vidjeti najmanje dva, nazosticijama tiče, posljedice njegova prihvaćanja vimo ih, kulturalna rata. Jedan se odnosio na Za razliku od Češke, Hrvatska je od stranih inu predloženom obliku mogle bi biti dalekosež- konflikt vezan uz pravo jedne nacionalne ma- vesticija do sada imala jedino – velika očekivane, budući da otvara prostor za manipulaci- njine na upotrebu svog pisma (pravo pripadni- nja. "Mi nismo ni imali stranih direktnih inje javnim dobrima zarad tzv. strateških proje- ka srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj na vesticija. Imali smo portfeljna ulaganja. Strani
kata, koje ad hoc definira novo tijelo, zakonom upotrebu ćiriličnog pisma), a drugi na uvođe- investitori su pokupovali naše monopole i od
predviđena operativna skupina. Naime, u za- nje zdravstvenog odgoja s elementima seksu- toga cijelo vrijeme ostvaruju monopolsku renkonskom se prijedlogu konstatira nužnost for- alne edukacije u školski kurikulum. Međutim, tu, koja se prebija na našim građanima", izjamiranja komisije sastavljene od ministara i to su sve sukobi koji su, na neki način, rezul- vio je jednom prilikom riječki ekonomski
njihovih pomoćnika – spomenute operativne tat odbijanja prethodne, hadezeovske vlasti da stručnjak Saša Drezgić. Unatoč tome, ministar
skupine – koja će donositi odluke o strateškim na tim područjima – vjerojatno iz pukog poli- gospodarstva Ivan Vrdoljak mašta o novoj posinvesticijama. Osim toga, Vlada kao predlaga- tičkog oportunizma – napravi potrebne mo- tkriznoj akumulaciji pomoću novog investitelj traži da se zbog teške ekonomske situaci- dernizacijske pomake. Uz to, sada vladajući cijskog ciklusa: izvore za nove investicije vidi,
je Zakon usvoji po hitnoj proceduri. I na kra- socijaldemokrati pravi su majstori da bitne prije svega, u modelu tzv. javno-privatnog parju, premda najvažnije, u prvoj alineji članka društvene probleme zakamufliraju i preusmje- tnerstva i u strukturnim fondovima Europske
18, koji je u javnosti do sada najkomentiraniji, re na rubna područja, odnosno da društvene unije. Istovremeno, pojačava se pritisak na rad.
Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando
piše da Vlada javna dobra – šume, šumsko ze- konflikte kulturaliziraju.
Mrsić već više mjeseci radi na reformi u pravmljište, poljoprivredno zemljište, javne ceste i
cu prilagodbe novim uvjetima (nezaposlenima
javno vodno dobro – za potrebe provedbe stra- Češki primjer
se omogućuju prekvalifikacije i doškolovanje,
teškog projekta može neposrednom pogodbom
otuđiti ili prodati. Užurbana procedura prili- Slične društvene transformacije prošle su i uvodi se volontiranje mladih novozaposlenika,
kom odabira strateških projekta kojima će se neke druge srednjoevropske zemlje u svojim a poduzetnicima koji otvaraju nova radna mjeizaći u susret zapravo znači suspenziju iste te predpristupnim razdobljima. U tom smislu sta osiguravaju se bonusi). Burza rada, koja je
procedure, što dodatno potvrđuje članak 15 pri- vrlo je instruktivan primjer Češke. Neposred- također u Mrsićevoj nadležnosti, ravnajući se
jedloga Zakona. U njemu piše: "Sva mišljenja no prije njezina ulaska u Europsku uniju – pri- logikom workfarea, nagrađuje aktivno traženje
potrebna za izdavanje upravnih akata i proved- je točno deset godina – također je došlo ne sa- posla i penalizira dezangažman. Kao priprebu postupaka, tijela nadležna za njihovo izda- mo do promjene vlasti, nego i do promjene ma za novi investicijski ciklus uvode se porevanje dužna su izdati u roku od 10 (deset) rad- društveno-političke matrice. Tekst Jana Dra- zne olakšice, recimo ukidanjem poreza na renih dana. Ukoliko nadležno tijelo to ne učini, hokoupila "Analiza kapitalističke države u po- investiranu dobit ili ukidanjem parafiskalnih
primijenit će se načelo 'šutnje administraci- stsocijalizmu"1 govori o procesima praktički nameta. Što se tiče prava radnika, politikom
je', što podrazumijeva da je tijelo koje je treba- identičnim onima koji se danas odvijaju u Hr- permanentnih pregovora radnički i sindikalni
lo izdati mišljenje suglasno sa svim aspektima vatskoj. Češko je društvo u to vrijeme prelazilo pokret je pacificiran, jer su glavne sindikalne
strateškog projekta."
iz nacionalističke faze desne stranke Vaclava središnjice tripartizmom praktički paraliziraKlausa u socijaldemokratsku postnacionalnu ne, dok bunt izbija tek periferno, vođen "odDakle, ako bismo taksativno nabrojali koji su konstelaciju. Češka kao članica Višegradske metnutim" sindikalistima.
sve problemi vezani uz ovaj prijedlog Zakona, skupine (nju su 1993. godine osnovale još Poljmogli bismo reći da su to: urgentnost, decizio- ska, Mađarska i Slovačka), dakle one grupe po- "Socijalno-tržišni model"
nizam, reducirana procedura i arbitrarnost pri stsocijalističkih zemalja koja je bila najentuziraspolaganju javnim dobrima i nekretninama. jastičnija oko prihvaćanja neoliberalnih mjera, U jednu ruku, okretanje potencijalnim straZapravo, cijela nova legislativna regulativa, či- svoju je prvu tranzicijsku reformu odradila nim investitorima jasan je znak da domaća
ji je ovaj zakonski prijedlog samo dio, pokušaj uz primjenu klasične šok-terapije. Hrvatska u administracija počinje autsorsati svoje reguje da se dade politički i juridički odgovor na tom razdoblju svoju prvu tranziciju odrađuje lacijske usluge novom gazdi – internacionalevidentnu blokadu u reprodukciji domaćeg uz primjenu ratne šok-terapije. Umjesto kla- nom kapitalu, te da svog dosadašnjeg domaći-
na – nacionalnu buržoaziju, ostavlja u drugom
planu. Taj zaokret zahtijeva, dakako, posve novu normativnu situaciju. Stoga juridička kampanja koja je upravo u toku nije nikakvo iznenađenje. Retrospektivno gledano, ona je daleki
eho njemačkog ordoliberalizma, za koji njegovi zagovornici tvrde da je bio u temelju njemačkog privrednog čuda pedesetih godina
prošlog stoljeća. Prema toj školi, državni je intervencionizam u ekonomiji također nedopušten, ali se, suprotno klasičnom liberalizmu,
jako inzistira na pravnom uređenju odnosa tržišta i društva, dakako favorizirajući tržište. Taj
svojevrsni ekonomski konstitucionalizam jasno pravno ograničava ulogu države i također
jasno definira uloge svih ostalih aktera u novom tržišnom društvu. U tom smislu, u igru se
uvodi ono što se otada naziva socijalno-tržišnim modelom, u kojem je društveni moment
podređen ekonomskom, odnosno društvene
se institucije vide kao subordinirane zahtjevima ekonomskog poretka. Klasična država blagostanja bila je, kao što se zna, kompenzatorno
i redistributivno raspoložena, dakle radilo se
o modelu povijesno relativno visokog stupnja
dekomodifikacije društvene reprodukcije. Novi oblik socijalno-tržišne države pogoduje pak
rekomodificiranju "socijalnih usluga", u njemu se pojavljuje novi, tržišni građanin koji je,
kako to kaže stručnjak za političku ekonomiju
Kanishka Jayasuriya2, visoko mobilan, kompetitivan, odgovoran, stalno spreman na dokapacitiranje svojih sposobnosti i, u konačnici, državu ne vidi kao nanny state te od nje kao takve
ne očekuje kompenzacije za posljedice tržišnog djelovanja, nego je trajno tržišno suradnički raspoložen.
Moralističke kritike
protiv (intervencionističke) države
Novi ekonomski poredak u režiji SDP-a svoje
korijene ima i u Trećem putu britanskih laburista, koji je bio "glavna igra u gradu" u prvom
esdepeovskom mandatu početkom milenija,
kada je ondašnji lider socijaldemokrata Ivica
Račan gotovo papagajski ponavljao trećeputaške šifre, a članovi njegove stranke priređivali knjige Anthonyja Giddensa i Tonyja Blaira. Spomenimo samo tri elementa Trećeg puta
koji se prepoznaju i u novom programu SDP-a.
To su javno-privatno partnerstvo državne kancelarije, kapitala i tzv. trećeg ili civilnog sektora,
zatim normativno i stvarno prebacivanje odgovornosti s države na društvo, te inzistiranje
na fleksibilnom pojedincu koji se, prvenstveno,
mora vidjeti kao poduzetnik, a mi bismo dodali – i kao samoeksploatator. Najpregnantniju
ocjenu karaktera trećeputaške politike dala je
heroina britanske desnice Margaret Thatcher,
koja je po odlasku s dužnosti, u jednom intervjuu na pitanje koji je njezin najveći politički
uspjeh, bez imalo krzmanja odgovorila: "New
Labour." (Novi laburisti.)
Osim lijeve kritike vladinog pro-business plana,
prigovori, dakako, dolaze i zdesna, prije svega
iz nacionalnih kulturnih institucija i Katoličke crkve. Ta strana novi proinvesticijski zakon
7
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
ka države izvodi iz, u određenom historijskom
trenutku danih, imperativa pospješivanja akumulacije. Danas to znači stalnu kampanju protiv bilo kakve javne i političke rasprave koja bi
startala od normativnih polazišta oprečnih logici profitnog motiva. S gledišta interesa kapitala i njegovih glasnogovornika, takve rasprave
doprinose stvaranju tzv. antipoduzetničke klime, koja potencijalnom developeru samo šteti
i pogoduje razvijanju antikompetitivne kulture. Zadatak države u novom modelu jest da kapitalu osigura lako primjenljive zakone – ovaj
o strateškim ulaganjima upravo je školski primjer lapidarnosti – i pritom u njima ostavi dovoljno prostora za kasnije prakticiranje skraćenih procedura i direktnih pogodbi.
Nova legitimacijska podloga
S druge strane, kapital traži potpunu pravnu
sigurnost. Čvrsto pravno jamstvo prerogativa
privatnog vlasništva, među ostalim, ima za posljedicu i depolitizaciju pitanja vlasništva nad
društvenim i prirodnim resursima, pa stoga
donosi i onakvu društvenu nevidljivost koja će
privatnom vlasništvu garantirati da će ostati
društveno nepropitano i izvan javnih diskusija. Odatle i permanentni pritisci Europske unije prema članicama pristupnicama sa zahtjevima za osiguranjem tzv. pravne države, ali i
gore opisana prava mala normativna revolucija koja trenutačno traje u nas, oboje s ciljem
da se intaktnost privatnog vlasništva i kapitala ne dovodi u pitanje. Posljedična suspenzija
javne rasprave trenutni model prokazuje i kao
politički antipluralan, a politički prostor u tom
modelu kao poprilično sužen i formiran oko
vrlo uskog seta neupitnih dogmi.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
vidi kao svojevrsni oblik razoružavanja same
države, kao neku vrstu kapitulacije i konačnog
odustajanja od nacional-etatističkog koncepta koji je, unatoč prisutnosti neoliberalnih elemenata u njegovoj politici, navodno zacrtao i
provodio HDZ Franje Tuđmana. Njihov drugi
prigovor tiče se tretmana javnog dobra u Zakonu o strateškim investicijama, gdje zabrinutost
dijele s lijevim dijelom civilnog društva. Naime,
Zakon doista olako predaje javna dobra, poput
šuma, zemljišta i vodnog bogatstva, iz ruku države u ruke potencijalnih ulagača. U sva tri slučaja koji se u javnosti spominju kao ekološki
potencijalno štetni (golf igralište na Srđu, podzemno akumulacijsko jezero u projektu Ombla
i treći blok termoelektrane u Plominu koja bi
kao gorivo trebala koristiti ugljen), rezultat bi
doista mogao biti, kako je jednom prilikom kazao profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Vladimir Cvijanović, "smanjenje biokapaciteta zemlje i povećanje ekološkog otiska".
Međutim, javna rasprava oko potencijalnih
ekoloških opasnosti od primjene novog Zakona često se iscrpljuje u retorici moraliziranja.
Naime, stječe se dojam da navedeni projekti u
javnosti bivaju dočekani na nož između ostalog i zato jer sva tri spadaju u klasične državne investicije, te da bi one bile manje suspektne ako bi bile autorizirane od strane lokalne
zajednice. U moralu novog poretka upravo je
ideja supsidijarnosti jedna od dominantnih
što, recimo, stoji i u podlozi zahtjeva za referendumom o izgradnji golf igrališta na Srđu.
Kao što smo vidjeli i na češkom primjeru, novi političko-ekonomski odnosi izrazito preferiraju lokalne zajednice a nauštrb državno-birokratskog Levijatana. U sukobu Gesellschafta i
Gemeinschafta, očito je da komunitarizam trenutačno odnosi pobjedu. Inače, u kampanju
protiv dosadašnje uloge države nedvosmisleno se uključila i medijska središnja struja, koja svojom "antibirokratskom revolucijom" već
više godina uporno agitira protiv javnog sektora, što zna poprimiti upravo ideološki fanatične razmjere.
Novi građanin i njegov moral
Što se pomaljajuće ideologije tiče, valja dodati
još nekoliko elemenata. Moral novog građanina u socijalno-tržišnom modelu podrazumijeva njegovu posebnu osjetljivost na probleme
socijalno zakinutih, depriviranih i siromašnih, na koje redovito odgovara individualnim
karitativnim djelovanjem, bez problematizacije sistemskih uzroka. U rješavanju tih problema obično nudi svoje volonterske usluge. Često
i protivno vlastitim eksplicitnim intencijama, neprofitni je sektor u tom kontekstu znao
igrati ulogu institucionalnog nositelja tog drugog, humanitarističkog aspekta dominantnog
obrasca poželjnog društvenog djelovanja, čime
je na koncu poslužio kao socijalno modelotvoran. Ministar Mrsić nedavno je demonstrirao
svu lakoću kooptacije retorike trećeg sektora
o "etičnom, dragovoljnom radu, radu za svoju
dušu" i mogućnost njegova pretvaranja u legitimacijski diskurs za sistematsku proizvodnju
potplaćene radne snage, kao na primjeru njegova već spomenutog programa volontiranja.
Nazirući kroki nove društvene konjunkture sada zadobiva još jasnije konture. Dakle, danas se
gradi upravo onakav tip društva kakvog se SDP
s početka milenija, usklađeno s laburističkim
idejama Trećeg puta, barem retorički nedvosmisleno odricao. Riječima tadašnjeg esdepeovog lidera: "Tržište da, tržišno društvo nikada."
Taj novi tip društva – tržišno društvo – kojemu
na putu očito više ne stoji ništa, čak ni eufemizam stranačkog programa, svojevrsna je kombinacija ekonomskog konstitucionalizma, neokomunitarizma i oblika države proizašlog
iz zahtjeva i uvjeta europskih integracija. Taj
modelski hibrid ima, dakako, i svoje političke
implikacije. Najprije treba ustvrditi da je kapital, ne samo u ovim novim odnosima nego
generalno govoreći, u najmanju ruku politički
oportun. Preferencije političkih modela i obli-
Već smo spomenuli da pregovarački procesi između "socijalnih partnera" pokazuju marionetske karakteristike i da je sindikalni udio u
takvim pregovorima zanemariv, budući da se
odvijaju manje-više direktivno. Po prvim rješenjima u planiranim izmjenama Zakona o radu
vidimo da se prekarnost samo produbljuje (rad
na određeno i preko tri godine, uvođenje "stalnog sezonca"), a eksploatacija proširuje (vikendi ulaze u računanje godišnjih odmora, manje
otpremnine i ukidanje plaćene pauze). Tom će
novom radnom regulativom, ali i ostalim zakonskim propisima, biti povučena nova granica između subjekata tržišnog društva. Bit će
to koridor koji će odjeljivati one koji su tržišno
adaptabilni, kompetitivni, krajnje atomizirani
i kao takvi opremljeni za manje-više besprigovornu kontribuciju novom modelu društva, od
onih koji se u toj novoj europskoj biopolitici ne
snalaze dovoljno dobro i doživljavaju se kao parije, kao neuklopivi, nezaposlivi, nekontrolabilni ili neadaptabilni.
Staro razgraničenje išlo je, kao što se zna, dobro poznatom klasno-interesnom stazom. U
skladu s time, nazire se i nova legitimacijska
podloga. Kada s državne zgrade otpadne i posljednja oplata kulturalno-identitetske legitimacije vlasti, ona europsko-integracijska, neminovno će se u još oštrijim obrisima pojaviti
legitimacijski narativ o kompetitivnoj državi,
u okviru kojeg primarnu ulogu ima ekonomski rast nauštrb starih kategorija dobrog života iz perioda hegemonije modela države blagostanja.
•
1 Jan Drahokoupil, Analysing the Capitalist State in PostSocialism: Towards the Porterian Workfare Postnational
Regime, International Journal of Urban and Regional
Research, http://pubman.mpdl.mpg.de/pubman/faces/
viewItemFullPage.jsp?itemId=escidoc:1233326:4
2 Kanishka Jayasuriya, Economic Constitutionalism, Liberalism
and the New Welfare Governance, http://dspace.cigilibrary.
org/jspui/bitstream/123456789/12961/1/Economic%20
Constitutionalism,%20Liberalism%20and%20the%20
New%20Welfare%20Governance.pdf?1
8
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Prostorna politika po mjeri kapitala
Tko gradi grad:
od OUR-a do operativne skupine
Neoliberalni common sense i na planu prostorne politike i planiranja opću dobrobit prepoznaje samo kao
nusprodukt djelovanja kapitala. Iz toga slijedi politika legislativnog pogodovanja profitno motiviranim investicijama,
nauštrb egalitarne prostorne politike i inkluzivnih procesa odlučivanja
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
Iva Marčetić
Kada eksploatirate osobu kao dužnika, a ne kao
radnika, imate veoma drugačiji tip odnosa. Rad
postaje nevidljiv. Eksploatacija postaje nevidljiva.
O
Silvia Federici
bjavljena je tema arhitektonskog
bijenala u Veneciji za 2014. godinu: "Osnove". Iako ova bijenalska
manifestacija reprezentacije arhitekture nema ulogu formiranja razmjenskih vrijednosti medija na način na koji to
ima umjetničko bijenale, dakle nije operativno formativna, najveća arhitektonska
izložba generira (i ponavlja) prevladavajuće diskurse. Našalivši se, najnoviji glavni
kustos Rem Koolhaas pojasnio je temu kao
"hodnici, prozori i vrata", dok u malo ozbiljnijem tonu tvrdi da se "arhitekti trebaju
prestati baviti sobom i početi baviti arhitekturom". U pokušaju razumijevanja ovakve
distinkcije pretpostavit ćemo da se radi o
akcentu na arhitekturu opipljivih zanatskih
osnova i nevidljivih radnika koje za potrebe
paradigme ostavljamo po strani. Opipljivog
grada i nevidljive eksploatacije.
Na primjeru stambenih politika Republike
Hrvatske pokušat ćemo pojasniti na koji način se kroje osnove arhitektonskog djelovanja (ideja i operativa) putem dominantnih
paradigmi koje se generiraju unutar struke pod utjecajem onih mehanizama koji u
određenim povijesnim kontekstima preuzi-
maju moć nad teritorijem i kako se ova moć pravnih akata deregulacije planiranja stoga i pripadajući zakonski okvir. Kasnijom priinstrumentalizira zakonodavnim okvirom. što potpuno zaobilazi njegove operativne vatizacijom društvenog stambenog fonda
Pacificiranje arhitekata kao pukih proma- temelje i procedure, dok Zakon o porezu na "formirana je klasa vlasnika"2 koja je, između
trača i djelatnika pod geslom prirodnosti nekretnine predstavlja krajnji domet umješ- ostalog, poslužila i kao legitimacija procesa
zatečenih odnosa svakako mora zanemariti nosti državnih stambenih politika. Navede- privatizacije sredstava za rad i pripadajućeg
ulogu radnika u arhitekturi u raspravi o ar- ni slijed započinje još krajem osamdesetih teritorija kojim je formirana (ili osnažena)
hitekturi i distancirati se od eksploatacije u godina, a pravno je instrumentaliziran tije- političko-ekonomska vladajuća klasa, a grad
svojim redovima. Na isti način na koji se dis- kom posljednje dvadeset i tri godine, stoga pretvoren u polje eksploatacije dugom natancira od spoznaje da je dominantni način za jasniji uvid u uzroke i posljedice ovakvih metnutim putem tržišnih zakonitosti stanoproizvodnje grada eksploatativan i prihvaća zakona treba promotriti kakav tip "urbanog gradnje, budući da se država gotovo u potpusvođenje uzusa struke na "apolitično" ispu- ponašanja" normaliziraju i što u konačnici nosti povlači iz regulacije ovog pitanja.
njavanje zahtjeva vladajućih ekonomsko- mijenjaju, odnosno uspostavljaju.
političkih klasa uslijed "prirodnosti" takvog
Zakonodavni slijed
odnosa. Nakon nekoliko godina krize i novog Osamdesetih godina, pod pritiskom velikih koncentracije kontrole
vala zakona koji zanemaruju bilo kakvo pla- građevinskih firmi, nezavisnim planerskim
nersko znanje, regulativu i utjecaj, strukov- uredima omogućeno je da rade planove van Niz deregulatornih pravnih akata započinje
ne udruge u Hrvatskoj konačno se udružuju gradskih planerskih institucija i na onim izmjenom Zakona o stambenim odnosima iz
s civilnim inicijativama i upošljavaju svoje dijelovima grada za koje je postojao poznati 1990. Ovaj zakon datira još iz pedesetih goznanje na terenu. No možda baš u trenutku investitor, što u prijevodu znači da su gra- dina prošlog stoljeća, a skupa sa Zakonom
kada je potrebno zbiti redove kako bi se spri- đevinske firme "počele izrađivati detaljne o financiranju stambene izgradnje činio je
ječile po prostorne resurse štetne posljedice urbanističke planove za projekte koje su oni idejni temelj odnosa rada i stanovanja. DoZakona o strateškim investicijama, treba htjeli da budu izvedeni, sa malom ili nika- nesena na centralnoj državnoj razini, ova
razmotriti kako je uopće došlo do situacije u kvom koordinacijom sa generalnim urbani- dva zakona regulirala su teritorijalne odnose
kojoj planer postaje izlišan, a društvena do- stičkim planom"1. Legaliziranjem ovakvog kojima su upravljale manje jedinice – OUR i
brobit mjerljiva u zaradi od rasprodaje jav- pristupa planiranju započinje, na području SIZ. Izmjene koje su upisane u pravni okvir
nog dobra.
cijele Jugoslavije, normalizacija uloge "inve- početkom devedesetih individualiziraju
stitora" kao pokretača urbanog metabolizma trošak stambenog zbrinjavanja, a pravni
i legitimnog aktera razvoja teritorija. Ukoli- akti koji će uslijediti privatiziraju postojeći
Idejna i operativna razina
ko uzmemo da je u to vrijeme u temelje za- društveni stambeni fond konverzijom praNajnovijem zakonu iz neoliberalne radioni- konodavnog okvira upisano da je izgradnja va u vlasništvo, komodificirajući tako velik
ce Vlade, Zakonu o strateškim investicijama, (stambenog) prostora pitanje "društvene dio gradskog prostora. Iako je potpuna prio kojem je bilo mnogo rasprave u medijima, solidarnosti i reciprociteta" (Zakon o finan- vatizacija proizvodnih pogona trajala nešto
pridružit ćemo i Zakon o porezu na nekretni- ciranju stambene izgradnje, 1985.), a osnov- duže od privatizacije stanovanja (i još nije
ne, kako bismo donekle mapirali zakonodav- na mjerna jedinica prostornog planiranja dovršena), ova dva procesa možemo shvatiti
ni okvir koji instrumentalizira odnose pre- stambena zajednica kao teritorijalno-poli- kao usporedne mehanizme restauracije kama prostornim resursima, kao i samu ideju tički entitet, onda ovakva deregulacija de fac- pitalističkih odnosa na teritoriju. Privredno
o djelovanju arhitekture. Zakon o strateškim to predstavlja početak gubitka idejne osnove zemljište privatizirano je po principu izjedinvesticijama predstavlja kulminaciju niza planiranja, čiju dezorijentaciju ubrzo slijedi načavanja pravne sudbine objekta i teritorija
9
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
jedinice i metabolizam grada izjednačeni su
s "isplativošću", a projektiranje "korisnih"
(utrživih) kvadrata zamijenilo je projektiranje psihofizičke dobrobiti stambene zajednice. Svakom je planeru i projektantu jasno da
u uvjetima utrke za što većim brojem naplativih kvadrata ostaje malo prostora za transformacije i primjene tipologija u skladu s
potrebama krajnjih korisnika neovisno o
njihovom socijalnom statusu. Osnove struke
gube uporište u solidarnosti s onima za koje
grade i premještaju se u apstrahirano polje
koncepata koji imaju malo veze sa stvarnim
društvenim potrebama.
najveći veleposjednici praznih stambenih
kvadrata, a prazni stanovi spadaju u najopterećeniji porezni razred. No ostaje upitno
koliko je moguće na ovaj način uspješno ucijeniti bankarski sektor, a s druge strane, čak
i ako primjena zakona bude na ovaj način
uspješna, postavlja se pitanje rješavanja problema već postojećih dužnika, pogotovo onih
opterećenih tzv. kreditima u švicarcima, čija
Zakon o porezu na nekretnine predstavljen
dugovanja daleko prelaze cijenu stanova za
je kao progresivni plan aktualne Vlade kojim
koje su dužni, kao i posljedice ovog socijalno
se konačno regulira cijena stambenog kvaneosjetljivog zakona na nasljedstva. Budući
drata uvođenjem poreznog opterećenja. Iako
da će visinu poreza regulirati zakonitosti trovakva politika s jedne strane može izgledati
žišta (u intervalima od pet godina), ukoliko
kao dugo iščekivano rješenje, valja skrenuti
vlasnik (nasljednik obiteljske ostavštine kopažnju da se u osnovi normalizirala praksa
da se stambena politika vodi putem ucjenji- Iz ovoga slijedi da se ukidanjem organiza- ja nije stalno naseljena) nije u mogućnosti
vanja tržišta nekretnina i da smo dospjeli cija rada koje su upravljale mehanizmom plaćati porez na nekretninu koja po tržišnim
u gotovo mrtvu utrku poravnavanja računa, raspodjele viška društvenog proizvoda na te- uvjetima može postati (ili jest) "isplativa",
tj. možemo se upitati kako smo od opsežne renu, država uspostavila kao jedini nasljed- bit će je primoran prodati ili će biti izvlašten.
stambene politike, koja je izgradila 80 posto nik ovog sustava, ali na način da se u praksi Na taj način funkcionira zakonsko izjednazajedničkog stambenog fonda Hrvatske, doš- odrekla uloge koju je nominalno preuzela. čavanje svih pravnih i fizičkih osoba bez obli do opsežnog stambenog poreza (jednako Usmjeravanjem prostorne politike ka pogo- zira na socijalni status, tj. pravnim slijedom
primjenjivog na sva pravna i fizička lica pod dovanju bankarskim kreditima i normali- omogućeno je prisilno pristajanje na pravila
zacijom dužničkog karaktera stanogradnje tržišne razmjene i oduzimanje prava na odkrinkom ravnopravnosti svih vlasnika).
uspješno je formiran samo jedan tip aktera lučivanje o sudbini imovine.
Privatizacija koja je izvršena u periodu od u prostoru: famozni investitor koji posta1992. do 1995. godine podrazumijeva ukida- je jedini pokretač urbanosti, a profit jedina Pored proklamiranog cilja smanjenja cijenje stambenih doprinosa, a samoupravne legitimacija proizvodnje grada. Pored toga, ne prvenstveno stambenog kvadrata, tvorac
interesne zajednice (SIZ) privremeno posta- kada je država preuzela brigu o javnoj dobro- ovog zakona, ministar financija Slavko Linić,
ju stambeni fondovi na općinskoj razini, koji biti, tj. potpunu kontrolu nad prostorom, za- tvrdi da veći priljev nenamjenskih sredstava
se ubrzo gase skupa sa zaostalim odvajanjem nemarila je preuzeti sve tekovine prijašnjeg u blagajne lokalne samouprave znači i njihodoprinosa u visini od 0,7 posto osobnog do- sistema koji je zahtijevao i jasne projektant- vu veću autonomiju, što na operativnoj rahotka namijenjenog fondu za zbrinjavanje ske odrednice standarda stanovanja. Sve do zini podrazumijeva konverziju komunalnog
najugroženijih skupina. Stambeno zbrinja- 2001. godine, kada je donesen Zakon o poti- doprinosa u porez putem kojeg se blagajne
vanje postaje pitanje Zakona o socijalnoj canoj stanogradnji (POS), u Hrvatskoj nije lokalne samouprave pune po već isprobanoj
skrbi, a porezna politika mjera stambene po- postojao jasno propisan standard stambene taktici zamjene namjenskih davanja nenalitike koja se nadalje vodi u dva smjera – so- izgradnje. Ovim zakonom sredstva državnog mjenskim. Ovo na idejnoj razini podrazumicijalna skrb i subvencioniranje bankarskih proračuna usmjeravana su u cijenu stanova jeva da nema društvenog projekta oko kojeg
s udjelom od 40 posto (kupac sudjeluje sa može biti dogovora, već se upravljanje zajedkredita.
15 posto, a kredit banke sa 45 posto). Kako je ničkim sredstvima centralizira u rukama
Ono što je u vrijeme prvog zamaha privati- ovakva politika ubrzo došla u koliziju sa za- lokalne vlasti, tj. lokalna samouprava je auzacije planerska struka zanemarila primi- konitostima tržišta, tako i ovaj zakon ubrzo tonomna u odnosu na svoje stanovnike, no
jetiti od presudnog je značaja za čitanje za- stupa van snage. Iako je bio predmet mnogih ne i od centralne vlasti. Naravno, ovo je samo
kona koji su pred nama. Eksternaliziranjem kritika i proveden bez prateće planske regu- legalizacija već uobičajenih ponašanja koje
troška reprodukcije, tj. gubitkom uloge koju lacije, infrastrukturnih zahvata i promišlje- trenutni resorni ministar i njegovi lobisti
su na terenu imale teritorijalno-političke nijih studija metabolizma grada (na kraju se legitimiraju "poticanjem" lokalnih čelnika
jedinice udruženog rada (organizacije udru- sve pretvara u nakaradnu izmještenost tzv. da ulaze u smjelije projekte od "dobrobiti" za
ženog rada – OUR i samoupravne interesne Bandićevih stanova u Sopnicu), POS je jedi- lokalnu zajednicu. No koje su to dobrobiti, na
zajednice – SIZ), otvorena je mogućnost da se ni pravni akt koji je regulirao projektantski koji način se taj proces regulira na stručnom
kontrola nad teritorijem tijekom prethodna standard u projektiranju stanovanja i do- i javnom planu i kakve su to famozne "invedva desetljeća premjesti u sve koncentrira- nekle težio opsežnijoj stambenoj politici te sticije" koje će lokalna samouprava pokrenunija polja moći. Pored teritorijalnih jedinica proizveo zanimljive arhitektonske pristupe, ti, na terenu nije poznato, tj. ne postoje mekoje su usmjeravale alokaciju sredstava na- poput zgrada u Krapini (Iva Letilović, Mora- hanizmi kontrole ovih procesa "odozdo". Za
mijenjenih reprodukciji i važile kao mjerne na Vlahović), Đakovu (Robert J. Loher, Petar one koji ipak vjeruju u mogućnosti regulacije tržišta nekretnina poreznom politikom,
jedinice planiranja, rasformirani su i mjesni Mišković i Branimir Rajčić) i drugdje.
tj. u decentralizaciju moći na lokalne samourbanistički uredi, a višak društvenog prouprave, valja još jednom napomenuti da se
izvoda pretvara se u poreze. Na ovaj način Legalizacija dosadašnje loše prakse
kroz sve postojeće pravne akte sustavno dokontrola nad usmjeravanjem zajedničkih
sredstava prelazi s teritorija u administra- Kratkotrajnost ovog zakona (kao i njegove kida mogućnost trećeg subjekta u izgradnji
tivne urede grada i podrazumijeva malu ili strukturne proturječnosti) jasno pokazuje grada za čiju stimulaciju bi vrijedilo odvajati
nikakvu regulaciju odnosa reprodukcije rad- kako je odmjeravanje javnog interesa unutar zajednička sredstva.
ne snage spram sada već prostorno planski dogme o "samoregulirajućem" tržištu podrainstitucionaliziranog "investitora". Bez idej- zumijevalo i državnu politiku u kojoj nema Centralizacija upravljanja
nih temelja, na operativnoj razini prostorno mjesta za sustavne i dugoročne, promišlje- javnim sredstvima
planiranje uvelike se svelo na preslagivanje ne strategije, a još manje za akumuliranje
planova namjene (kolaž prostora stambeno- arhitektonskog znanja i moguće povećanje Pravne tekovine preostale iz prethodnog
poslovnog karaktera), tj. indiferentnog suu- standarda transformacijom tipologija stano- sistema, poput prava na korištenje, koje bi
česnika u procesu prvobitne akumulacije.
vanja koje bi pratile izmjene u načinu života. lokalne samouprave umjesto lokalnim moć
nicima (Kamensko, Vjesnik) mogle dodijeliti
Prvi zakon o stambenoj štednji donesen Zakon o porezu na nekretnine tako pred- akterima zainteresiranima za neprofitnu
je još 1998., a izmjenama i dopunama ovog stavlja logičan slijed dosadašnje stambene proizvodnju prostora, mogle bi biti plodonozakona u dvijehiljaditima dodatno se libe- politike. Ovim zakonom oporezivat će se sve sno tlo za uspostavljanje drugačijih odnosa
ralizira poslovanje stambenih štedionica. nekretnine u građevinskom području na cje- na lokalnoj razini, koji bi se izmakli iz začaUsmjeravanjem proračunskih sredstava na lokupnom teritoriju Hrvatske, s vrlo malim ranog kruga privatnog i državnog vlasništva
subvencioniranje kredita normalizira se ulo- regulacijama u odnosu na socijalni status i eksploatacije dugom, te ozbiljnija prijetnja
ga duga u stanovanju, a legalizacijom ova- vlasnika nekretnine. Na idejnoj razini, za- dizanju cijena stanovanja. No snažno centrakvog pristupa stimulira potražnja za stam- brinjavajuća je namjera ovog uspostavljanja lizirana ideološka geografija ne može dopubenim kreditima, koja je za posljedicu imala vrijednosti putem "sustava masovne procje- stiti smislenu i sustavnu primjenu zajedniči pojačanu građevinsku djelatnost uvelike ne nekretnina", tj. po pravilima tržišta čije kih sredstava za stvarnu zajedničku dobrobit.
obilježenu točkastim urbanizmom prouzro- se zakonitosti tako legaliziraju kao jedini Proklamirani ciljevi Zakona o porezu na
kovanim nedostatkom pripremljenosti pla- vrijednosni sud o izgrađenom, dok se teri- nekretnine mogli bi lako biti u direktnoj
nova za ovakav tip investitorskog reguliranja torij kolažira razmjenskim vrijednostima idejnoj koliziji sa Zakonom o strateškim inpo principu ponude i potražnje. Ovo ostavlja nekretnine. Proklamirano smanjenje cijene vesticijama da nisu dio istog slijeda komerposljedice kako na standard stanovanja tako kvadrata doista je mogući ishod ukoliko bi se cijalizacije prostornih dobara i uspostavi na same osnove projektiranja. Teritorijalne zakon sustavno proveo, budući da su banke ljanja kontrole nad proizvodnjom prostora.
na kojem je izgrađen, tj. pravo na korištenje
ovim pravnim slijedom postaje nešto poput
vlasništva (nikada do kraja regulirani vlasnički odnosi). Ovim procesom započela je
proizvodnja prostora kao instrumenta za
ostvarivanje profita, a umanjena je njegova
uloga kao društveno razvojnog resursa.
Prvi zakon se legitimira decentralizacijom
upravljanja prostornim resursima, a drugi
krizom i dugo pripremanim terenom za investitora koji će nas iz te krize izvesti – akumulacijom naših dobara. Po toj liniji, lokalnu
samoupravu moguće je razvlastiti ukoliko se
u državnom vrhu odluči da je neki "projekt"
važna strateška investicija, što po tekstu zakona predstavlja svako "ulaganje" koje ima
vrijednost višu od sto pedeset milijuna kuna
ili koje otvara radna mjesta (nije navedeno u
kolikom broju). No i jedan i drugi zakon zapravo centraliziraju upravljanje javnim sredstvima, gdje se prvim udara na već oslabljeni
budžet kućanstava, a kontrola nad utroškom
sredstava koncentrira u rukama administrativnih centara lokalne samouprave čija je regulacija moguća samo odozgo prema dolje ili,
kada se radi o prostornim resursima, putem
Zakona o strateškim investicijama.
Ukoliko se na području nekog grada ili općine pojavi dovoljno podoban interes u obliku
investicije o čijoj primjeni odlučuje tzv. operativna skupina sačinjena od pet članova
imenovanih na razini Ministarstva gospodarstva, na čelu s ministrom, lokalna samouprava ima pravo da pomoću zajedničkih
sredstava prikupljenih na lokalnom nivou
osigura svu potrebnu infrastrukturu za ove
"strateške" projekte u privatnom vlasništvu.
Na ovaj način, komodifikacijom cjelokupnog
teritorija kroz pripadajuće pravne mehanizme, dokinuta je bilo kakva mogućnost
disperzije kontrole nad teritorijem. Umjesto
toga, dobivamo koncentraciju moći unutar
sprege vlast/kapital i normalizaciju djelovanja arhitekture i arhitekata unutar tobože
jedinog mogućeg i "prirodnog" okvira – kao
uslužnog sektora za prisutne investitore.
Na već viđenim primjerima izostavljanja ili
mijenjanja planske regulative u slučaju najavljivanih (ili provedenih) "velikih investicija", poput dubrovačkog Srđa, pulske obale,
zagrebačkog Cvjetnog trga, možemo zaključiti da se ovim posljednjim zakonima samo
legalizira praksa koja je već prisutna, tj. da je
hegemonija na svim teritorijalnim razinama dobila i svoje pravno uporište. No višegodišnji otpor ovim projektima i alijanse koje
su se stvorile predstavljaju lekciju vladajućima da moraju uposliti represivnije mjere za
suzbijanje neposluha, a stručnim organizacijama, koje su se konačno pridružile otporu, pouku da se operativna razina planiranja
gradi na terenu, a idejna u borbi za drugačije
planerske i projektantske strategije, koje će
dokinuti pasivnu ulogu struke ukalupljene u
pravni okvir ili aktivno mijenjati taj okvir na
drugačijim osnovama. U protivnom, osuđeni
smo na uvijek ista pogrešna urbana pitanja
i loše odgovore formalizirane zakonodavnim
okvirom na način da "rješenje uvijek stvara
pitanje iznova"3 budući da ih "ista ekonomska nužnost koja ih je stvorila na prvom mjestu, stvara i na drugom".
•
* Iva Marčetić je arhitektica i članica Pulske
grupe.
1 Sekulić, D. (2012) Glotz nicht so romantisch! On extra-legal space
in Belgrade, Izdanje: Jan Van Eyck academie and Early Works,
Maastricht, str. 108.
2 Groys, B. (2008) Art power; Izdanje: The MIT Press , Cambridge,
Massachusetts , London, str. 166.
3 Engels, F. (1872) O stambenom pitanju; Glavni radovi Marxa i Engelsa, Izdanje: Stvarnost, Zagreb, 1979. str. 1053.
4 Ibid, str. 1055.
10
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Povijest Stožera za obranu kompanije Petrokemija u Kutini
Petnaest godina borbe
Petrokemija se nedavno ponovno našla na naslovnim stranicama. Mnogi komentatori u tome vide pripremu
javnosti za vjerojatnu privatizaciju kompanije, prvi put pokrenutu još 1998. godine. Spriječena je zahvaljujući
otporu radnika i šire lokalne zajednice, a Petrokemija je postala rijetkim primjerom uspješne radničke borbe
u postsocijalističkoj Hrvatskoj, ali i šire
Jovica Lončar
Što je to Stožer?
Stožer za obranu kompanije nastao je u kutinskoj Petrokemiji kao pokušaj da se ujedine
svi radnici firme u borbi protiv privatizacije.
Važnost takvog oblika ujedinjavanja je u činjenici da Petrokemija tada, kao i danas, ima dva
sindikata, od kojih je svaki član različite konfederacije, a uz to i snažnu (više od pola radnika sudjelovalo je u ratu 1991. – 1995.) udrugu
branitelja. Iznalaženje organizacijskog oblika
koji bi objedinio sve radničke organizacije, a
pritom njime ne bi presudno dominirala samo
jedna, čini se kao ključ za bilo kakvo djelovanje.
Inicijativa za osnivanje Stožera potekla je iz
Petrokemijina najvećeg sindikata koji okuplja
približno tri četvrtine ukupnog broja radnika.
Predloženi plan prihvatili su manjinski sindikat (petina radnika) i udruga branitelja, koji su
ravnomjerno zastupljeni u Stožeru. Ono što je
Petrokemijinu obranu učinilo tako uspješnom
– ne smijemo zaboraviti da se radi o najuspješnijoj radničkoj akciji u bivšoj Jugoslaviji, a
prema nekim spoznajama i u cijeloj postsocijalističkoj Evropi1 − precizno je planiranje u
smislu brige za svaki detalj s jedne strane, ali i
cjelokupne strategije s druge.
energetike, kemije i nemetala Hrvatske – EKN,
i Demokratski sindikat Hrvatske udruge sindikata – Demos-HUS) i Udruge branitelja, 11.
Analizi radničkih akcija često se pristupa ne- lipnja 1998. dogovara se zajednička suradnja
dovoljno suptilno, na način da se previde ključ- na sprečavanju privatizacije. Taj dan može se
ni detalji, pa se donose pogrešni ili nepotpuni uzeti, iako je sam termin prvi put upotrijezaključci. Istaknut ćemo upravo taktičke i bljen tek 25. lipnja, kao začetak prvog Stožera
strateške momente kutinskih radnika koji su za obranu neke kompanije u Hrvatskoj. Stožer
doveli do toga da je Petrokemija i danas, sko- će u sljedećih dva i pol mjeseca raditi danonoćro punih 15 godina nakon što je Stožer nastao, no na organizaciji otpora. Valja napomenuti da
drugi najveći izvoznik u Hrvatskoj (odmah cijelo to vrijeme tvornica normalno radi. Može
nakon nekadašnje matične firme INA-e), dok se činiti čudnim da radnici ne stupaju u štrajk,
su Polimeri2, druga INA-ina firma izdvojena međutim u proizvodnim kompleksima kao što
1990-ih iz matične kompanije i predviđena za je kutinska tvornica svaka obustava proizvodprivatizaciju, danas uglavnom u potpunosti nje može dovesti do nenadoknadivih gubitaka
uništeni. Otpor ne nastaje sam od sebe niti što, u situaciji kada se firma želi očuvati, radnastaje slučajno. Radi se o dugotrajnom, plan- nicima nikako nije u interesu. U tom smislu,
skom procesu koji ne trpi aljkavost, dogmatsko jedan od zadataka Stožera jest da se brine za
guranje glave u pijesak ili izostanak jasne ide- normalno funkcioniranje tvornice.
je o tome što se želi postići. Kutinski Stožer je
primjer neviđene sposobnosti organiziranja Sedamnaestog lipnja, Gradsko poglavarstvo
na visokoj razini kompleksnosti, s jasno defi- Kutine donosi odluku o izvanrednoj sjednici
niranim elementima, tj. fazama puta. Prije ne- Gradskog vijeća s privatizacijom Petrokemije
go razmotrimo o kojim se elementima točno kao jedinom točkom dnevnog reda. Delegaciradi, nužno je uputiti na osnovnu kronologiju ja radnika Petrokemije 26. lipnja odlazi pred
događaja od 11. lipnja 1998. godine, dana kada Sabor dijeliti letke. Tri dana kasnije, 29. lipnja,
održava se sjednica Nadzornog odbora, koji
je Stožer kreiran, pa do danas.
čine Mladen Lacković, Agata Račan, Miroslav
Božić, Đuro Brodarac i Marinko Krešić, s predKronologija
stavnicima Stožera u svojstvu promatrača. Kao
Prvi glas o privatizaciji u javnost pušta tadaš- uvertira u sjednicu pojavio se napis u "Jutarnji ministar poljoprivrede Zlatko Dominiković njem listu" da je Petrokemija već prodana. Isnajavljujući da država, koja je tada poticaje di- postavlja se da je vijest o prodaji lažna. Nadzorjelila u materijalnim dobrima, planira uvoziti ni odbor donosi preporuku protiv privatizacije
umjetno gnojivo. Reakciju radnika Petrokemi- te ističe zahtjev Đure Brodarca o odnosu državje nije trebalo dugo čekati. Na sastanku sindi- nog i privatnog vlasništva u omjeru 51:49. Rakata koji djeluju u firmi (Samostalni sindikat di se o zahtjevu koji su s početkom djelovanja
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
Stožera formulirali radnici. Na sjednici Gradskog poglavarstva od 3. srpnja dogovoreno je
da se predstavnici grada i Stožera sastaju svaki
utorak do rješenja situacije.
Gradsko vijeće na svojoj sjednici, s raspravom
o kuponskoj privatizaciji kao jedinom točkom
i izvjestiteljem, glasnogovornikom Stožera
Željkom Klausom, daje potporu za prosvjed.
Desetog kolovoza Vijeće odlučuje da se radi
pripreme prosvjeda u Stožer kooptiraju gradonačelnik Kutine iz redova HDZ-a Dragutin
Firšt i predsjednik Vijeća, HSLS-ovac Hrvoje
Zorić. Odmah počinju intenzivne pripreme za
prosvjed. Radi zadnjeg pokušaja pregovora oko
otkazivanja prosvjeda, 17. kolovoza kao izaslanici Vlade dolaze Ivica Ropuš, Janko Bobetko
i Emilija Rajić. Nakon tri sata pregovora, dogovor nije postignut. Protest pod nazivom "Ne
damo Kutinu, ne damo Petrokemiju" održan
je 19. kolovoza na trgu ispred robne kuće, a u
njemu sudjeluje između sedam i deset tisuća
ljudi, što čini više od dvije trećine stanovništva
Kutine. Na skupu govore sindikalni čelnici i lokalni lideri svih političkih stranaka. Sindikalni pravnici 24. kolovoza na sastanku u Zagrebu
dorađuju tekst sporazuma, koji je potpisan
četiri dana kasnije i kojim je definirano da Petrokemija ostaje u većinskom državnom vlasništvu, dok radnici dobivaju tri predstavnika
u Nadzornom odboru i garantira im se pravo
na plaćeni štrajk u slučaju kršenja sporazuma.
Stožer se aktivirao po pitanju cijene i opskrbe
plinom 2002., 2003., 2005. i 2009. godine, a 2013.
zbog ponovne najave privatizacije. Aktivacija
2002. godine bila je posebno burna budući da
je nakon najave Stožera o spremnosti da se u
slučaju neuključivanja dotoka plina blokira
autoput Zagreb – Beograd iz Zagreba poslano
preko tisuću specijalaca. Podrobniji opis situacije dostupan je u kolažu televizijskih priloga
pod naslovom "Kronika obrane kutinske Petrokemije"3.
Cilj i metoda
Za razliku od uvriježenog mišljenja, devedesete su u Hrvatskoj obilježene izuzetno intenzivnom radničkom aktivnošću u smislu
štrajkova, protesta i drugih oblika akcija. Marina Kokanović navodi da je od nezavisnosti pa
do 1999. bilo otprilike 300 štrajkova godišnje.4
Najveći broj štrajkova bio je pokrenut radi neisplate odnosno kašnjenja plaća ili pokušaja
očuvanja firme od gašenja. Cilj radnika koji
bi se odlučili za radikalnu akciju u vidu štrajka, preuzimanja tvornice, protesta ili blokada
prometnica, uglavnom je bio jasan: očuvanje
radnih mjesta kroz očuvanje proizvodnje. Ideološka magla tržišnog kapitalizma brzo bi se
rasplinula kada bi radnici uvidjeli da je profit
ograničen na malu skupinu odabranih, u kojoj
nema mjesta za njih. Nažalost, u tom trenutku
za najveći broj firmi bilo je već kasno.
Uz jasan cilj, za svaki uspješan otpor važna
je i metoda. U tim trenucima radnicima na
raspolaganju ne stoji puno. Uglavnom se radi
o borbi za prava malih dioničara, odnosno za
poštivanje pravila privatizacije ili za pokušaj
sprečavanja privatizacije. Što se tiče posljednjeg, ti su pokušaji uglavnom osuđeni na
potpunu diskvalifikaciju – vlast to rado koristi, a mediji ponavljaju – u smislu optužbe za
11
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
manje-više dešava ono za što su dali svoj glas.
Velika štrajkačka aktivnost, koja je u Jugoslaviji kulminirala 1987. kada je, prema istraživanju američkog sociologa Jakea Lowingera7,
zabilježeno skoro 1.700 štrajkova s oko 300.000
uključenih radnika, uglavnom je zanemarena.
Iz kolektivnog pamćenja gotovo je u potpunosti izbrisano da su dvije savezne vlade, najprije ona Milke Planinc, a potom i ona Branka
Mikulića, odstupile uslijed radničkog otpora
koji je blokirao mjere što su ih zahtijevali međunarodni kreditori. Snažan otpor motiviran
isključivo ekonomskim, a nikako nacionalnim razlozima, kao što je bio slučaj s velikim
štrajkom radnika Borova 1988. koji je završio
zauzimanjem savezne Skupštine, pao je u
potpuni zaborav. Umjesto naslijeđa borbe i samoorganiziranja, uz radnike se lijepila etiketa
glasačke mašinerije nacionalističkih stranaka.
Borba radnika Petrokemije pokazala je da je
očuvanje radnih mjesta temeljna vrijednost
koja je u stanju nadići krajnje nepovoljne okolnosti potpune ideološke delegitimacije svakog
Unutrašnja struktura i legitimacija
oblika radničkog organiziranja koje nije poGranski sindikat Energije, kemije i nemetala, drška državotvornom programu.
osnovan 1990., okuplja radnike kemijske industrije i jedan je od osnivača Saveza samo- Pri ocjeni događaja u Kutini najčešće se zabostalnih sindikata Hrvatske (SSSH)6. Sam EKN ravlja da su radnici Petrokemije podjednako
ima veliku autonomiju unutar SSSH-a, a nje- prijetili pobunom Franji Tuđmanu 1998. kao i
gove podružnice u firmama autonomiju unu- Slavku Liniću 2002. Tek nakon toga počelo ih
tar sindikata, uključujući i financijsku. Velika se smatrati partnerom za razgovor. Od presudautonomija znači da se organizacija pojedine ne je važnosti da se aktivacija braniteljskog
podružnice uvelike temelji na udruženim potencijala u cilju obrane socio-ekonomskih
radnicima iz dotične firme, a ne na ukazima prava revalorizira i postavi u kontekst snažnog
iz centrale. Podružnica EKN-a u Petrokemiji sredstva koje je u specifičnim okolnostima bioduvijek je bila većinski sindikat, organizira- lo na raspolaganju radničkoj klasi, umjesto da
jući oko tri četvrtine radnika. Organizacijski se na njega gleda kao na reakcionarni oblik
ustroj sindikata prati ustroj firme na način desnog terora, što je u našoj javnosti čest sluda svaka ustrojbena jedinica firme čini jed- čaj. Lijeva politika koja nije u stanju shvatiti
nu sindikalnu grupu u kojoj je broj izabranih dalekosežnost povratka "naoružanog" radnika
predstavnika proporcionalan broju radnika u na političku scenu neće biti u stanju zadobiti
tom sektoru. Svi izabrani članovi sindikalnih ni relevantnost ni šire povjerenje.8
grupa čine skupštinu podružnice. Svaka grupa
između sebe bira povjerenika koji je zastupa u Lokalna politika
povjereništvu podružnice. Taj model u praksi
znači da od ukupno 1.700 članova njih 80-ak Radnici Petrokemije od samog su početka
ulazi u skupštinu, od kojih njih 20-ak čini po- imali snažnu podršku lokalne politike, kako
vjereništvo koje vode predsjednik i zamjenik.
na gradskoj tako i na županijskoj razini. Takav
tip podrške nije se često događao, a stvar poU slučaju Stožera, tim brojkama treba prido- staje tim čudnija ako znamo da je odluku o pridati i određeni broj predstavnika HUS-ovog vatizaciji donijela HDZ-ova vlada, dok se istoj
sindikata kao i Udruge branitelja, što ukupni protivila HDZ-ova gradska i županijska vlast.
broj članova Stožera povećava na 50-ak. Takav Nekoliko je mogućih objašnjenja za ovu neuoblik organizacijske piramide u praksi se po- običajenu pojavu u hrvatskoj politici. Lokalni
kazao kao izvor velike snage Stožera, budući da su čelnici prepoznali objektivnu važnost firme
se sve zamisli i prijedlozi od strateškog znače- koja je 1998. zapošljavala blizu 3.000 radnika,
nja mogu iskomunicirati sa svim radnicima obilato punila lokalni proračun i vezala uz sena način da se dobije povratna informacija, ra- be velik broj drugih privrednih subjekata. I dok
sprave problematične točke i stekne široka le- je to za gradsku razinu plauzibilno objašnjenje,
gitimacija, koju Stožer u pripremi akcija obič- postavlja se pitanje zašto tadašnji župan slično provodi putem referendumskih pitanja. Za ne kriterije nije primijenio prilikom uništavailustraciju može poslužiti zadnje aktiviranje nja privrednog motora cijele regije – Željezare
Stožera iz siječnja 2013., provedeno na temelju Sisak. Bez pravog konceptualnog okvira možeizjašnjavanja na referendumsko pitanje "Jeste mo se vrtjeti u djelomičnim, neodgovarajućim
li za to da sindikati i Udruga hrvatskih branite- i polovičnim odgovorima, koji mogu ići čak dolja Petrokemije pokreću i vode aktivnosti koje tle da se radilo o neobičnoj unutrašnjoj demoza cilj imaju zadržavanje većinskog državnog kratičnosti HDZ-a koji je dopuštao autonomiju
vlasništva u Petrokemiji d.d.?" Na referendum lokalnog odlučivanja. Kako bismo shvatili ovaj
je izašlo 82 posto svih radnika, od kojih je 96 potez lokalnog HDZ-ovog "šerifa" Đure Brodarposto odgovorilo potvrdno. Referendum je or- ca, nužno se vratiti desetak godina u prošlost, a
ganiziran sredinom 2012., kada su se zahuktale onda pogledati i u neposrednu budućnost.
izjave Vladinih dužnosnika o nužnosti privati- Razvlaštenje radničke klase svoj je zakonski
zacije Petrokemije. Na temelju ovako jake legi- okvir dobilo krajem 1980-ih, u vrijeme vlada
timacije vodstvo Stožera ima jasno uporište za Branka Mikulića i posebno Ante Markovića,
aktivaciju u situacijama za koje se procijeni da koji su donijeli zakone o transformaciji drušpredstavljaju kršenje sporazuma iz 1998.
tvenih poduzeća. Ti su zakoni u praksi značili
Kutinski slučaj je izuzetno važan i kao prvo podrivanje društvenog vlasništva i začetak priveliko aktiviranje branitelja oko ekonomskih vatizacije. Privatizacija po Markovićevom moprava. Braniteljske udruge uglavnom se ni- delu, koja je provedena u nekim hrvatskim posu bavile očuvanjem firmi i zato je aktivacija duzećima, primjerice Tvornici duhana Rovinj
jedne velike udruge u borbi protiv privatiza- (TDR), dugo se smatrala pravednijim oblikom
cije bila nešto sasvim novo. Generalno se u privatizacije i sličnija tranzicijskoj uspješnici
tzv. građanskoj javnosti smatra da su radnici Sloveniji, koja se godinama navodila kao uzor
glasanjem za nacionalne opcije na izborima poštenog ukidanja društvenog vlasništva. Da
rekli svoje i da im se na ekonomskom planu je riječ "poštenje" nespojiva s privatizacijom i
sprečavanje progresa, socijalistički mentalitet,
jugonostalgiju i protudržavno djelovanje. Budući da Petrokemija kao sirovinu koristi plin,
čija distribucija ovisi o državnoj administraciji,
te proizvodi resurse za poljoprivrednu proizvodnju, ona spada u industriju od strateškog
značenja. Radnici Petrokemije to su od početka prepoznali i stoga su umjesto inzistiranja
na radničkom dioničarstvu5 kao metodu borbe odabrali sprečavanje privatizacije odnosno borbu za državno vlasništvo. Takav odabir
pokazao se vizionarskim jer je igrao na karte
koje su bile raspoložive za borbu i koje se komparativno pokazuju kao ključ uspješne radničke strategije, a to je povezivanje s lokalnom
zajednicom odnosno lokalnom politikom. No
najprije kažimo nešto o strukturi koja je bila
dovoljno snažna da uopće isprovocira reakciju
lokalnih političkih stranaka. Radi se o strukturi radničkih organizacija koje su činile Stožer:
dvama sindikatima i Udruzi branitelja.
da se radi isključivo o pljački, najbolje svjedoči
situacija u kojoj je Slovenija danas, a koju se
može objasniti samo kao zakašnjelu tranziciju,
kakvu je Hrvatska iskusila 1990-ih.9 Dakle, privatizacijski put, odnosno razvlaštenje radnika,
zacrtan je puno prije HDZ-ova dolaska na vlast,
a izuzetno brutalna metoda za koju se navedena stranka opredijelila zapravo je samo malo
revnije provođenje klasičnog procesa prvobitne akumulacije.10
cije pratilo ovakvo poznavanje funkcioniranja
medija i načina kako ih se može upotrijebiti za
ostvarenje ciljeva.
Stožer je uskoro postao dominantni oblik otpora radnika u Hrvatskoj, ali uspjeh radnika
Petrokemije gotovo da nitko nije ponovio. Odgovor na pitanje što su radnici u Kutini imali
a ostali nisu, možda je najbolje potražiti usporedbom Petrokemije i zagrebačkog Diokija (dijela nekadašnjih Polimera), budući da su obje
Nakon što je HDZ pao, a vlast preuzela koali- firme obuhvaćene Sporazumom o privatizaciji
cija lijevog centra predvođena socijaldemokra- iz 1998. Međutim, Dioki već više od godinu datima, ne samo da se privatizacijski kurs nije na ne proizvodi, a Petrokemija je drugi najvepromijenio, nego je i pojačan. Uz jednu razliku: ći hrvatski izvoznik. Nije nam želja kutinski
disonantnih glasova unutar SDP-a nije bilo. I primjer postaviti kao opći model koji funkcitu dolazimo da pravog problema radničke kla- onira u svakoj prilici, ali taktičko-strategijski
se u Hrvatskoj: SDP kao stranka koja bi barem elementi koje smo naveli svakako se moraju
u teoriji trebala zastupati radničke interese, to uzeti u obzir za svaki budući oblik radničkog
nije činila ni na razini programa ni u praksi, organiziranja. Izostanak bilo kojeg od navedeniti je unutar stranke bilo pojedinaca koji bi nih elemenata znači slabiju organizaciju i mase protivili privatizaciji. Norveški sindikalist nje izglede za uspjeh. Dakle: cilj, metoda, unui teoretičar radničkog pokreta Asbjorn Wahl trašnja legitimacija, potpora lokalne politike i
protivljenje privatizaciji postavlja kao jedan zajednice te jasna medijska strategija. Nijedan
od nužnih uvjeta da bi se neka stranka mogla od tih momenata neće se ostvariti sam, nego
zvati lijevom.11 Činjenica da su kod nas i nomi- traži ljude koji su takvu zahtjevnu strukturu
nalno lijeve i desne vlade provodile istu priva- u stanju provesti. Hrabrost Stožera ogleda se
tizacijsku politiku svjedoči da među njima ni- ponajprije u razbijanju ideoloških dominanti
je bilo nikakvih ideoloških razilaženja, nego da kao što su odnos prema državnom vlasništvu,
se radilo o neupitnom pravcu legitimiranom radnička participacija u odlučivanju te rekonceptualizacija uloge branitelja u društvu
mitom o putu u kapitalistički tržišni raj.
i uloge sindikata kao borbene organizacije.
Otpor lokalnih HDZ-ovaca, uz čisti oportuni- Petrokemija odolijeva već 15 godina i stoga će
zam, može se objasniti i nedostatkom "suvre- se, ako se želi spriječiti daljnje razvlaštenje i
menog" pristupa ekonomskim problemima, socijalna degradacija, morati učiti iz njihovog
po kojem očuvanje radnih mjesta ne funkci- primjera.
onira kao kriterij uspješne politike, odnosno
nedovoljnom ideološkom konsolidiranošću * Jovica Lončar član je Baze za radničku inicijalokalnih HDZ-ovih kadrova po pitanju suve- tivu i demokratizaciju (BRID).
renosti na području ekonomske politike u
tranzicijskim uvjetima. Ključ potpore lokalne 1 O značaju stožera kao metode radničkog organiziranja i ocjepolitike jest odlučna akcija Stožera, koji je kre- ni militantnosti radnika u Hrvatskoj i Srbiji u odnosu na ostairao situaciju iz koje se lokalne strukture nisu tak Istočne Evrope konzultirati članak Marka Grdešića Uspon i
mogle drukčije izvući nego suprotstavljanjem pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, objavljen 2007. u Recentralnoj vlasti. Najveća tragedija je u tome viji za sociologiju, vol.38 br. 1-2, str. 55-67.
da se svih ovih 15 godina nije pojavila lijeva 2 Polimeri su obuhvaćali tri velika INA-ina proizvodna postropolitička snaga koja bi na pravi način valorizi- jenja koja su kasnije, u novoj reorganizaciji, razdvojena na tri
rala ono što su kutinski radnici 1998. izborili i firme: Dioki Zagreb, Dina Omišalj i Etilen Ivanić Grad. Dioki
do dana današnjeg brane.
više ne radi, a Dina čeka investitora.
•
Struktura dugog trajanja
Nakon što su određeni cilj i metoda borbe,
ostvarena unutrašnja legitimacija i isprovocirana podrška lokalnih političkih struktura,
trebalo je demonstrirati još jedan vid snage:
prosvjedni skup podrške koji bi izrazio solidarnost grada i regije s nastojanjima Stožera iz
1998., odnosno najava i pokušaj blokiranja autoputa 2002. godine. Obje akcije su primjer pažljivog planiranja i operiranja na nekoliko taktičkih razina. Prosvjed 1998. bio je prekretnica
nakon koje je centralna vlast bila primorana
pristati na radničke zahtjeve. Pokušaj zauzimanja autoputa posebno je značajan jer sjajno
sažima medijsku strategiju Stožera. Riječima
glasnogovornika Željka Klausa: "Nisu shvatili
da nama nije važno doći na autocestu, nego da
je nama važno da njih (policajaca, op.a.) bude
1.200. Pa taman mi ne otišli tri metra nikuda.
Zašto je to važno? Pa gledajte, kada su novinari
čuli da tamo ima 1.200 specijalaca koji okolo
pužu po snijegu, koji nas opkoljavaju, mi smo
tu bitku dobili. Gotovo. Bitka je bila dobivena,
mi smo došli na kilometar do autoceste, ali više nije bilo ni važno da li ćemo dalje stići ili
nećemo. Mi smo bili doslovce opkoljeni s najopremljenijom policijom koja je u tom trenutku bila na raspolaganju u Hrvatskoj. I na tom
prosvjedu smo ponovno dobili sve političare,
ali ne telegram, ne faks potpore. Oni su svi, fizički, od 12:00 kada smo izašli iz tvrtke do navečer, negdje do 22:30, kada smo završili pregovore u Vladi, bili zajedno s nama. Fizički. I žuti,
i crveni, i plavi..." Rijetko kada je radničke ak-
3 http://www.youtube.com/watch?v=hnDxA4B6Mwc, pristupljeno 11. veljače 2013.
4 Kokanović, M. (2001). The Cost of Nationalism: Croatian Labor,
1990-1999. U: Crowley, S. & Ost, D. (eds.). Workers after Workers'
States: Labor and Politics in Postcommunist Eastern Europe, str. 143.
5 Zahtjev za radničkim dioničarstvom nije isturan u prvi plan
u početnoj fazi borbe. Kasnije je i ta metoda upotrijebljena
kroz dogovor o dokapitalizaciji firme od strane države putem
prebijanja dugova za neplaćeni plin.
6 Pregled nastanka i razvoja hrvatske sindikalne scene daje
Dragan Bagić u knjizi Industrijski odnosi u Hrvatskoj,Tim Press, 2010.
7 Za iscrpan opis radničkih borbi u Jugoslaviji i dovođenje u
pitanje dominantnog tumačenja uzroka rata i raspada države
konzultirati knjigu američkog sociologa Jakea Lowingera Economic Reform and the "Double Movement" in Yugoslavia: an Analysis
of Labor Unrest and Ethno-nationalism in the 1980s, Proquest, Umi
Dissertation Publishing, 2011.
8 O problemima lijeve strategije i nestanku socijalne države
te promijenjenim uvjetima djelovanja radničke klase, posebno po pitanju socijalnog partnerstva i dijaloga, konzultirati
knjigu Asbjorna Wahla The Rise and Fall of the Welfare State, Pluto Press, 2011.
9 O situaciji u Sloveniji konzultirati članak Primoža Krašovca
"Slovenska pobuna traži svoju boju" iz prvog broja hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea.
10 Nije nam namjera ovim povodom ulaziti u odgovornost
kako pokojnog Đure Brodarca tako i HDZ-a kao stranke za kršenja ratnog i civilnog prava na područjima pod hrvatskom
kontrolom tijekom 1990-ih. O tome vrijedi konzultirati arhivu
tjednika Feral Tribune, koji je o tome dokumentirano pisao .
11 U već navedenoj knjizi, kao i u članku "Imati vlast ali nemati moć: lijeve stranke u procijepu između ljudskih očekivanja
i nepovoljne ravnoteže moći". http://www.slobodnifilozofski.
com/2012/01/asbjorn-wahl-imati-vlast-ali-nemati-moc.html
(pristupljeno 12. veljače 2013.).
12
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Privatizacija hrvatskih brodogradilišta: slučaj 3. maja
Potonuće zadnje strateške industrije?
Primjena "pravila i postupaka za borbu protiv nekonkurentnoga ponašanja poduzeća" u zemljama članicama
Europske unije za hrvatsku brodogradnju znači neizbježnost privatizacije, a za njezine radnike, uključujući one
vezanih industrija, neizvjesnu budućnost
ironično u prolazu jedan radnik. Drugi će, međutim, dometnuti da su i dežurni policajci već
duže vrijeme prisutni u škveru, u liku činovnika Europske komisije koji nadzire okončanje
irena za uzbunu jednoličnim se tonom privatizacije tog brodogradilišta s rokom do
oglašava u riječkom brodogradilištu 3. kraja svibnja, a prije ulaska Hrvatske u EU prmaj, upozoravajući na divovsku dizali- vog srpnja.
cu čija kuka podiže teret s tla da bi ga
sporim pokretima premjestila na tanker po- Brodogradilište kao multiplikator
stavljen na navozu. Na navozima: četiri tankera za prijevoz asfalta, nafte i kemikalija, dužine Privatizacija pet hrvatskih brodogradilišta, od
133 i širine 23 metra, nosivosti 15.000 tona, če- kojih je Kraljevica završila u stečaju, a Brodokaju na isporuku švedskom kupcu, brodarskoj split i Brodotrogir trebali bi biti privatizirani
kompaniji Wisby Tankers. U ovom trenutku do kraja ožujka – jedino je pulski Uljanik ranito je posljednji veliki ugovoreni posao riječ- je uspješno dokapitaliziran – bila je jedan od
kog brodogradilišta. Stotinu ili više škverskih uvjeta za pristup Hrvatske EU-u, usklađen diradnika, koji su se rasporedili po palubi i trupu rektivom Poglavlja 8 (otvorenog u lipnju 2010.)
broda, svjesno je toga i provjeravaju svaki de- pristupnih pregovora s Europskom unijom,
talj koji treba završiti prije isporuke: zavaruju koje se odnosi na tržišno natjecanje, pravila
i farbaju dijelove brodskih konstrukcija i opru- i postupke za borbu protiv nekonkurentnoga
ga, bruse, pregledavaju i čiste brodski tank – ponašanja poduzeća unutar zemalja članica.
kako bi brodu dali završni glanc.
Iako je za privatizaciju 3. maja, prema službenom izvješću, bilo određenog interesa iz Kine
3. maj nalikuje gradu unutar grada: ima vlasti- i Rusije, Uljanik je kao jedini pravi interesent
ti izvor vode, samostalno proizvodi dio struje, poslao Vladi obvezujuću ponudu: jedna kuna
u njemu postoji i vatrogasna služba, dok je u za kupnju 1.051.118 dionica koje čine 83,3 posklopu zaštite na radu osposobljena i ambu- sto temeljnog kapitala 3. maja. Uz to, ponudio
lanta. U brodogradilištu radi i knjižnica, a je i 75 milijuna kuna svojih korporativnih jamnedostaje jedino policijska stanica, kazat će stava za ispunjenje plana restrukturiranja.
Dragan Grozdanić
S
Na privatizaciju trećemajski radnici uglavnom gledaju s podozrenjem, jer ne znaju kakva ih budućnost čeka: mnogi se još sjećaju
neslavno izvedene privatizacije u poljskim
brodogradilištima (vidi okvir), za čiji je model Europska komisija odavno najavila da će
ga primijeniti i u Hrvatskoj. Među radnicima
uglavnom postoji konsenzus da se oko privatizacije nije trebalo popuštati diktatu Europske
unije. Unija je, inače, godinama pritiskala Vladu da restrukturira i privatizira brodogradilišta, za čiju je sanaciju od devedesetih do danas,
prema procjeni struke, utrošeno oko deset milijardi kuna državnog novca. Država je dakle
prihvatila preuzimanje nepokrivenih dugova
brodogradilišta koji su nastali u razdoblju od
2002. (u vrijeme posljednje sanacije) do prije
nekoliko godina. Međutim, ni sanacija iz 2002.,
baš kao ni prethodne, nije provedena do kraja
i nije omogućila samostalno uspješno poslovanje i samofinanciranje, čime su generirani
novi gubici u brodogradnji. Gubici su obično
bili na razini od 20 do 25 posto godišnje, rijetko
kada više. No čak i kada bi iznosili 25 posto, država bi još uvijek dobivala više novca od poreza
i ostalih prihoda nastalih u lancu proizvodnje
broda nego što bi izdvajala za sanaciju gubitaka. Nadalje, očuvanjem brodogradnje bila
bi osigurana egzistencija tri puta većeg broja
radno aktivnih ljudi od onog koliko ih radi u
samoj brodogradnji – kooperanata, dobavljača
i onih što rade u uslužnim djelatnostima, kojima treba pridodati i o njima ovisno radno
neaktivno stanovništvo. Što se tiče državnih
subvencija, one su na kraju zaustavljene europskim propisima te ih već nekoliko godina
nema. Roland Sušanj, predstavnik radnika u
Radničkom vijeću, vodi nas širokim krugom
brodogradilišta, u kojem postaje sve bučnije.
Kod tankera, koji su škverani tri dana kasnije porinuli u more, prilazimo jednom radniku iza kojeg je četrnaest godina radnog staža.
"Normalno da nas pogađa ova neizvjesnost, svi
smo tu zbog familija i bojimo se za svoja radna mjesta. Državu je, čini mi se, EU prisilila da
uđe u privatizaciju, iako se sve moglo riješiti
na način da škver ostane u državnom vlasništvu. Vidite, EU je uništila brodogradnju u Poljskoj", kaže i nastavlja dalje raditi.
Ne čudi što je radnik spomenuo brigu za svoje,
jer nije neobično da cijele obitelji rade u brodogradilištu, pa priča dobiva dodatnu socijalnu
komponentu. "Što će vam restrukturiranje ako
nemate ugovorenih novih poslova. Nakon što
isporučimo tankere, imamo posla za još nešto
teglenica i barži, plivaćih objekata koji služe
samo za teret, to su tankovi za skladištenje i
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
13
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
služe za prijevoz raznog materijala po lukama",
objašnjava Sušanj. Njegova računica kaže da
3. maj mjesečno za bruto iznose plaća izdvaja
17,5 milijuna kuna, što znači da neto iznosi oko
13 milijuna, a čak 95 posto tog novca potroši
se u gradu Rijeci, koja je time uvelike ovisna o
brodogradilištu.
Ignoriranje struke
Njega i ostale radnike ljuti činjenica da je pri
potpisivanju privatizacijskog modela struka
uglavnom bila zanemarena – europskim pritiscima na Vladu ona je dovedena pred gotov
čin. "Bilo je ili privatizacija ili likvidacija, pa
je Vlada još 2007. potpisala ovo prvo, samo s
ciljem da se čim prije uđe u Europsku uniju.
Pitanje je kako ova zemlja misli opstati bez
brodogradnje koja je ostala posljednja strateška proizvodna djelatnost. I malo i srednje poduzetništvo plasira svoje proizvode kroz brod",
govori Sušanj. Vlada je od EU-a trebala zatražiti
odgodu privatizacije, smatra, jer dok su 1990-ih
europska brodogradilišta uspješno poslovala,
u Hrvatskoj je bio rat. Zbog ratnog rizika nijedan naručitelj nije dolazio u Hrvatsku, a i oni
koji su naručivali, poskupljivali su osiguranje
za brodove. Dakle, od EU-a je trebalo tražiti
moratorij za te ratne godine, odnosno barem
do 2020., do kada bi se možda moglo naći drugo
rješenje ili model alternativan privatizaciji. Također, činjenica da je privatizacija društvenih
i javnih poduzeća posljednjih dvadeset godina
u Hrvatskoj generirala armiju nezaposlenih i
slom privrede, nikako ne ide u prilog optimizmu radnika. Atraktivno zemljište 3. maja spominje se i u kontekstu daljnje prodaje – što je
jedan od faktora rizika privatizacije. Novi vlasnik mogao bi parcelu pretvoriti u odmaralište,
izgraditi hotele. Bila bi to rivijera 3. maj, a kako
ondje more nije najčišće, problem bi se mogao
riješiti izgradnjom kolektora.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
tamo nema posla. Brodogradnja nije održiva
po tržišnim principima, ali ona je lokomotiva
koja vuče vagone. Ako vagoni nemaju tereta,
onda i lokomotiva postaje trošak. Japan, Koreju i Kinu ne zanima tržišno natjecanje, oni
brodogradnju subvencioniraju, nisu u EU-u,
gazde su im vjerojatno Amerikanci ili bogati
Europljani, i oni rade sve brodove i proizvode
90 posto opreme za cijeli brod." Otkriva nam
da je za isporuku tankera koji čekaju u škveru
tvrtka morala dići kredit i staviti pod hipoteku
hotel 3. maj, popularno zvan "Toblerone". Ne
sviđa mu se ESOP, model radničkog dioničarstva za koji smatra da je kapitalistička podvala
jer će te dionice prije ili poslije izaći iz firme.
"Preferiram model zadruge, gdje dobivaš dio zarade bio ti menadžer ili radnik. Tripartitni sustav – država, poslodavac, sindikat – smrt je za
radnika. Radi se o sustavu znanom kao korporativizam, koji je gurao Benito Mussolini, a neki ga znaju kao fašizam, jer znamo da Mussolini nije bio za radničku klasu. To je oružje EU-a
da nas porobe. Mi smo ovdje kolonija i jeftina
radna snaga. A razlika između hrvatske i azijske brodogradnje je u tome što se u Hrvatskoj
rade kvalitetniji brodovi – trećemajski traje 20,
a kineski sedam godina, ali je duplo jeftiniji i
skuplje mu je osiguranje", govori Zenko, dok
posljednji radnici za taj dan napuštaju škver.
dahu. "Nijedno brodogradilište, od pamtivijeka, dionice Brodograđevne industrije 3. maj (BI) u
nije izdržalo bez državne pomoći, a sada sve di- kojoj radi 1.800 ljudi, dok je u cijelom 3. maju
rigira EU. Tu sam 38 godina i nije me strah što 2.450 zaposlenih, čija prosječna plaća iznosi
će biti sa mnom, jer ako budem prisiljen ići na oko 4.900 kuna. U postojećoj vlasničkoj strukburzu, ići ću, nemam izbora."
turi grupe, 14,6 posto dionica – cijena jedne je
oko sto kuna – u vlasništvu je zaposlenika, do
Odlazimo do ureda predsjednika Uprave Edija pet posto u vlasništvu je Grada Rijeke i nekih
Kučana, kojemu logika da ih preuzme Uljanik manjih tvrtki, dok ostatak drži država putem
ima smisla. Po njegovom mišljenju, radi se o fondova. Po direktivi Europske komisije, u Prednosti države kao vlasnika
sinergiji kapaciteta i stvaranju modernog bro- brodogradilištu je srušen jedan od tri navoza
dogradilišta tzv. montažerskog tipa, u kojem za gradnju, a zatvaraju se i dvije platforme, što No priča još nije zaključena. Gvozden Rukavise kompletan brod slaže u stilu lego-kockica, je sve na popisu kompenzacijskih mjera koje na, stručnjak za brodogradnju i bivši direktor
pri čemu se troškovi u procesu gradnje bitno je Hrvatska potpisala s Komisijom. Riječ je o 3. maja, upozorava da privatni kapital gleda
smanjuju. O aktualnim poslovnim rezultati- smanjenju proizvodnih kapaciteta, što opet samo svoje pojedinačne i trenutne interese.
ma Kučan kaže: "Prošle godine smo imali pet govori u kakav je položaj stavljena brodograd- Jasno da država može biti i loš i dobar vlasnik,
primopredaja brodova, što nam se već dosta nja pred nadolazećom privatizacijom.
isto kao što to može biti i privatni poduzetnik.
dugo nije dogodilo. Jedan od naših glavnih
"Iako je privatni vlasnik znatno fleksibilniji od
problema su visoke kamate. Znali smo imati "Imamo potpisan predugovor s domaćim države, taj kapital danas ide tamo gdje mu je
godišnje zaduženje i preko 270 milijuna kuna, brodarom za gradnju dva aframaxa (naftni najbolje, bez obzira na dugoročne posljedice.
a kada pogledate za sve bruto plaće, ispada da tankeri). Samo što je to u uvjetima svjetske Pa se rade razne egzibicije: milijarde dolara se
vam u cijelom društvu ne treba toliko. Dugove konkurencije praktički nemoguće, a da brod prenose u nekoliko dana s jednog područja na
Penjemo se na jedan od tankera, s čije najviše prema bankama prebili smo nekretninama pokazuje iole normalan rezultat. Ako Kina za drugo. Treba vam pedeset godina da dignete
točke Rijeka i Kvarner izgledaju kao s razgled- tvrtke, odnosno pomorskim dobrom, tako da europske kupce osigurava leasing kredit, a mi brodogradnju, a onda novi vlasnik jednostavnice. Potom se spuštamo niže preko palube i prema njima više nemamo obaveza. Ipak, je- od svakog kupca uz potpis ugovora tražimo da no zaključi da mu se ona ne isplati, da mu je
provlačimo između redova radnika u zamašće- dan je manji dio otišao, nažalost, u javni dug tijekom gradnje plati 60 ili 70 posto, a 30 posto unosnija naftna industrija. To si država ne bi
nim kombinezonima, koji se gotovo ne obazi- (oko milijardu i tristo milijuna kuna), s tim da nakon isporuke, te ako Kina daje 23 posto sub- dozvolila, taj transfer njoj nije u interesu, jer
ru na nas. Njihova čađava lica pokazuju da je do toga ne bi došlo da se privatizacija realizira- vencije svojim brodogradilištima i isporučio- brodogradnja i dalje ima svoje dodatne vrijedproces gradnje i "šminkanja" broda rudarski la barem dvije-tri godine ranije. Kako rekoh, u cima opreme za brodove koji idu drugim bro- nosti, i ljudi mogu raditi svoj posao tu gdje jesu.
posao. Brusač Milorad Milaković pita zbog če- posljednje četiri godine kamate su nas izrazito darima, a mi ništa, onda vam je jasno da se tu S te strane ima razloga zašto država ima odrega škverovi, kao i ranije, ne bi ostali u držav- opterećivale, čak su jedne godine iznosile 300 radi o nelojalnoj konkurenciji. Šefu delegacije đene prednosti, posebno kod industrija koje su
nom vlasništvu. "Tko je uništio brodogradnju i milijuna kuna i kada to pomnožite, praktički EU-a u Hrvatskoj Paulu Vandorenu pokušao niskoprofitabilne, a brodogradnja to jest."
zašto je došla u tolike gubitke, teško mi je reći. dobijete taj iznos javnog duga. Mogli smo se sam približiti sljedeću varijantu: ako isti brod
Tu sam pet godina i želim ostati raditi u škve- dakle sanirati sa sredstvima koja smo dobili za idemo ugovarati mi, Nijemci i Španjolci, neka Povijest europskih zemalja pokazuje da je u raru, u kojem radi i moj sin. Ne znam što će biti izvlaštenje nekretnina na pomorskom dobru, onda i uvjeti ugovaranja za sve budu isti. Da zvoju mnogih brodogradnja igrala važnu ulodalje, nisam pametan", priča Milaković. Nisu što su bila naša sredstva."
bismo mi završili brod, moramo se kreditno gu – izraziti primjeri su Njemačka i Norveška,
ni drugi, uglavnom sliježu ramenima. Na spozadužiti, po kamatnoj stopi od osam ili devet kao i Italija, Španjolska i Francuska, koje danas
men ponude Uljanika radnik kraj skladišta od- Nejednaka pravila igre
posto. U Njemačkoj kamatna stopa iznosi dva na jedvite jade pokušavaju zadržati brodogradmahuje rukom, rezignirano nam poručujući
ili maksimalno tri posto. U Španjolskoj do pet nju, ali s dvojbenim uspjesima. "Zemlje koje su
kako će 3. maj završiti u stečaju. "Predstavnik Kako se 3. maj sastoji od više tvrtki kćeri – tvor- posto. I mi onda govorimo o Poglavlju 8 Compe- se izričito razvile od brodogradnje jesu Japan
Uljanika je na lokalnoj televiziji kazao da oni nica motora i dizalica, TIBO za proizvodnju tition? Gospodo, kažem im, ne pričajmo glupo- i Koreja. Koreja to nije napravila sama od sebe
moraju kupiti 3. maj da bi spasili sebe. Nakon brodske opreme i ugostiteljstvo – postavlja se sti, jer mi od 2009. godine nemamo nikakvih – Amerika je tamo investirala milijarde dolara
pola godine od preuzimanja stavit će nas u li- pitanje što će biti s tim dijelom grupe, jer oni subvencija. Tržište je dramatično palo, sve dr- jer je željela da nastane prosperitetna država,
kvidaciju, samo kako bi oni sami ostali sigurni ne spadaju u privatizacijske prioritete. Poten- žave koje još imaju brodogradnju istu pomažu za razliku od Sjeverne Koreje. Kina je svjesna
i riješili se konkurencije", priča nam u jednom cijalni kupac spominje isključivo ponudu za i sada vi, u takvim uvjetima, morate ostati na da se preko brodogradnje mogu čuda napravisvjetskom tržištu. Rekao bih da je to gotovo ti i zato forsira brodogradnju, pa je u nekoliko
nemoguća misija", zaključuje Kučan. Kaže da godina izgradila više od 150 brodogradilišta. To
temeljni kapital trenutno iznosi 900 milijuna radi neovisno o tome koliko je to košta i već sakuna, dok je promet na godišnjoj razini oko da ubire plodove. To je shvatio i Brazil, koji ima
milijardu i pol kuna. U njegovoj viziji, u model velike ambicije na naftnom području i s tim
radničkog dioničarstva bili bi ušli i kooperanti paralelno gradi brodogradilišta, jer namjerai dobavljači, ali im je poručeno da je za to sa- va graditi velik broj brodova za snabdijevanje
da kasno. Ni model konzorcija svih hrvatskih naftnih platformi, čime bi zatvorio proizvodni
"U Poljskoj je država privatizirala skoro sva brodogradilišta. Međutim nije ih prodala poznatim
brodogradilišta nije se činio lošim, no sve je krug unutar privrede vlastite zemlje. To je rakorporacijama koje imaju pedesetogodišnje iskustvo u stabiliziranju i vođenju određene ekonomije s
dugoročnom održivošću, nego ljudima koji nisu učinili ništa da se to osigura", tvrdi Gvozden Rukavina. stopirano potpisanim dokumentima i direk- nije napravila i Norveška, koja je prije sto goditivama EU-a.
na bila siromašna zemlja a danas je među najDodaje da je nakon prvih uspjeha dobar dio tih sredstava bio uložen u razne druge grane, jer ljudi se
bogatijima, prvenstveno zato jer ima naftu, ali
pomame kada postanu veliki vlasnici. "Poljskoj je jako dobro krenulo, radili su deset do15 brodova
Smjena u 3. maju bliži se kraju, rijeke radni- i zato jer je znala taj novac iskoristiti na pravi
godišnje u nekim brodogradilištima, imali su brzi razvoj dok se to moglo, a pritom su određene
ka provlače se tvorničkom portom. Lica im način. Nastavila je s brodogradnjom, održava
rezerve uložili u druge stvari. Kada je nastala kriza, više nisu imali novca da bi mogli pokriti gubitke i
tako riješiti problem. Što se tiče Istočne Njemačke, investiralo se u modernizaciju i izgradnju pojedinih otkrivaju umor, zadovoljstvo i brigu. Iako još je i također stvara zatvoreni proizvodni krug
vruće glave, zavarivač Igor Zenko, odmjereno unutar zemlje. Često imate slučaj da unutar
brodogradilišta na način da je država osigurala uvjete za povoljne kredite. Njemačka je uvijek imala
i precizno, nakon naručene šalice kave kaže: jedne familije imate i projektni ured, i brodonajmanje kamate od svih zemalja u Europi. Tamo bi banka dala povoljan kredit i gotovo."
"Ni Uljanik nema posla. Mogu nas kupiti, ali gradilište, i brodovlasnika, i naftnu platformu",
što ako nema posla? I Dinu su kupili Turci, pa sumira Rukavina.
Propast poljske brodogradnje
•
14
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
DOSJE: GRČKA
DOSJE: GRČKA
Grčka je danas socijalni laboratorij Europe, opsežan eksperiment u kojemu se kristaliziraju
mogući obrisi budućnosti europskog projekta. Kao takva, ujedno je i prostor u kojemu
tehnokratski diskurs "mjera štednje" jasnije nego drugdje otkriva svoju političku i socijalnu
prirodu. Dramatično srozavanje životnog standarda, rasprodaja javnih dobara i pretvaranje
cijele ekonomije u stroj za servisiranje dugova recepti su kojim europske elite odgovaraju
na posljedice krize. Destruktivni učinci neoliberalnih politika tako se "liječe" još većim
dozama iste terapije. Šok-terapija siječe duboko u društveno tkivo i mijenja njegovu
fizionomiju. Očekivano, nuspojave su političke konvulzije: od uspona neofašističke Zlatne
zore do njihove opreke u SIRIZA-i, koaliciji lijevih stranaka otvoreno suprotstavljenih
neoliberalnoj ortodoksiji i sve radikalnijim socijalnim amputacijama. Polarizacija grčkog
društva tako zorno demonstrira iluzornost svih nadanja o socijalno inkluzivnom karakteru
postojećeg modela europske integracije. Europa se otkriva kao kontinent prožet klasnim
antagonizmima, a model njezine integracije kao pakleni stroj njihova daljnjeg produbljivanja.
Ti antagonizmi sve se češće prevode u nacionalne prefikse i time dodatno kompliciraju
odnose europskog centra i periferije.
Za Hrvatsku, koja bi se u srpnju trebala pridružiti Uniji, "grčki slučaj"˝nudi mnoge
potencijalne lekcije, koje neće biti moguće još dugo ignorirati.
Dosje koji slijedi daje mozaični portret jedne europske zemlje zarobljene u začaranom
krugu socijalnog raslojavanja. Slika Europe koja iz toga proizlazi drastično se razlikuje od
one koja već desetljećima dominira domaćim javnim prostorom. Tim više potrebno joj
je posvetiti kritički pogled i izoštriti percepciju za opasnosti koje nosi. Samo će tako biti
moguće razabrati smjer poželjnijih alternativa, kako u Europi tako i u Hrvatskoj.•
Putovanja ugušenim teritorijem
Za pogled geografa, grčki krajolik pripovijeda priču o deindustrijalizaciji, polarizaciji, nejednakosti
i devastaciji zajednica, urbanog prostora, ali sve izrazitije i sela. Mjere štednje na gotovo svakom
koraku upisuju duboke tragove u samu geografiju zemlje
Gatien Elie, Allan Popelard i Paul Vannier
S
ropske investicijske banke, a konstrukcija je u
koncesiji filijale francuske grupe Vinci na če­
trdeset i dvije godine.
mještena na Balkanu, Grčka je sastav­ Mjere štednje neumoljivo vode preslagivanju
ljena od poluotokâ koji se uklapaju je­ grčkog teritorija. Fondacija Hellenic Republic
dan u drugi dajući njezinoj geografiji Asset Development Fund, opunomoćena za li­
fraktalan oblik. Od egejskih zaljeva do kvidaciju javne imovine, organizira prodaju
jonskih uvala, od vrhova Pindskog gorja do vr­ zemlje, komad po komad. Voda, struja, autoce­
hova Rodopskih planina, od ravnica do rtova ste, luke (vidi članak Pierrea Rimberta na str.
otoka, teritorij obilježavaju hirovi prirode, ko­ 18-19.), svi se ti sustavi stavljaju na bubanj. To
jima je čovjek morao ovladati i sebi ih prila­ vrijedi i za aerodrom Helinikon. Godine 2004.
goditi. Neko je vrijeme povezivanje Grčke bio transformiran je u olimpijski grad iz kojega je,
jedan od prioriteta Europske unije. Tomu svje­ prije nego što je kriza širom otvorila vrata cesi­
doče mnogobrojni plakati u bojama Europe ji zemljišta, trebao niknuti javni park. Od tada,
što se nižu uz ceste, inače karakterističan ures "mnoge su se stvari promijenile", kaže Fereniki
krajolika periferije. No u doba štednje, pros­ Vatavali iz gradske urbanističke službe. Una­
torne barijere i diskontinuiteti postaju izraže­ toč golemim troškovima pothvata izgradnje
niji. U posljednje dvije godine privatizacija olimpijskog grada3 koje je na sebe preuzela za­
državnih prijevoznih tvrtki, ukidanje osam jednica, različiti sadržaji (trasa za kanue i ka­
velikih željezničkih linija, smanjivanje jav­ jake na brzim vodama, tereni za hokej, dvora­
nih subvencija namijenjenih boljoj povezano­ ne za mačevanje) uništeni su kako bi se očistio
sti kopna i manjih otoka1 te povećanje cijena prostor za investitore. Veliki razvojni projekti
prijevoznih karata i benzina2, u kombinaciji koji kombiniraju turističke i komercijalne sa­
sa smanjenjem prihoda stanovništva, prijete držaje, poput Helinikona, bujaju u cijeloj zem­
daljnjim povećanjem teritorijalnih nejedna­ lji. Funkcionirajući kao enklave, pri­vlače inve­
stitore i doprinose polarizaciji teritorija. Ovdje
kosti.
vlada predviđa stvaranje slobodnih zona4; on­
Na ušću Korintskog zaljeva, putnici nalakće­ dje ponovno pokreće eksploataciju rudnih re­
ni na ogradu broda koji povezuje Pelopone­ sursa i istraživanje naftnih polja, ne vodeći ra­
ski poluotok sa sjeverom zemlje proma­traju čuna o ekosistemu. Po mišljenju ekonomista
nekoliko vozila što ih prestižu jureći iznad Janisa Eustatopulosa, takve politike oprimje­
njihovih glava s jedne obale na drugu. Zabi­ ruju model "ekonomskog rasta degradacijom"
ta u more, četiri golema stupa iznad kojih se koji počiva na teritorijalnoj konkurenciji pu­
širi lepeza tanke bijele čelične užadi podupi­ tem "socijalnog, fiskalnog, okolišnog i među­
ru most Rio-Antirio u Patrasu. Konstrukcija je generacijskog dampinga".
jedna od najvećih u Europi i premošćuje zaljev
s čije se obje strane proteže aglomeracija. No U nekim četvrtima u središtu Atene, trećina
uz povratnu kartu od 35 eura, što je ekvivalent trgovaca bila je primorana zatvoriti dućane
dnevnoj prosječnoj plaći, malobrojni si mogu zbog pada unutarnje potražnje. Iza praznih
dopustiti luksuz da idu tim putem. Izgradnju izloga, prašna tišina prekriva sad već razvali­
mosta financirala je država pozajmicom Eu­ ne salona namještaja i frizerskog salona. Na
fasadama, cijeli niz crvenih i žutih plakata nu­
de u najam ili na prodaju na tisuće napušte­
nih stanova. Zbog brutalnog smanjenja pri­
hoda (prosječna plaća smanjila se za 30 posto
između 2010. i 2011.) i rasta nezaposlenosti (od
osam posto radno aktivnog stanovništva u si­
ječnju 2009. do 24,4 posto u lipnju 2012.)5 broj­
ne su obitelji bile prinuđene ponovno se vrati­
ti u isto kućanstvo.
vlasništva6, sistem antiparoki zaštitio je Grke
od manjkavosti države, kamatarenja banaka i
fluktuacija ekonomije. Ipak, sva je prilika da
ovakav oblik urbanog samoorganiziranja po­
sustaje pod udarcima politika štednje. Budući
da su u njemu koncentrirane administrativne
i komercijalne fun­kcije, metropolitanski pro­
stor najjače je pogođen smanjenjem javnih
troškova i padom potrošnje. No valovi krize sa­
da se iz atenskog epicentra šire sve do rural­
nih područja.
Naravno, krajolik krize nije onaj isti krajolik
sablasnih parcela madridskih predgrađa. Ra­
zaranje urbanog tkiva ovdje je sporije i ma­ Od obala Egejskog mora do podnožja Pindskog
nje spektakularno. Zbog odsustva planiranja, gorja mozaično se prostire poljoprivredna rav­
urbanistička struktura manje je integrirana, nica Tesalije. Dvije stotine kilometara sjever­
pa stoga otpornija na sistemska urušavanja. no od Atene, zeleni kukuruz, žuta slama i bi­
Grčka nije imala bankare i developere koji bi jeli pamuk daju boju parcelama koje vijugaju
se bavili proizvodnjom urbanog prostora, ni­ po blagim kosinama. Kocke tvornica, cijevi za
ti politiku stanovanja kakva priliči socijalnoj navodnjavanje i cilindar silosa čine od svega
državi. Od diktature Joanisa Metaksasa (1936. toga poljoprivredno-industrijski prostor. No
– 1941.) sve do režima pukovnika (1967. – 1974.), za razliku od drugih regija intenzivne poljo­
preko građanskog rata (1946. – 1949.) koji je do­ privrede u Europi, Tesalija se odlikuje visokom
nio poraz komunistima, ustoličivši u godina­ gustoćom naseljenosti. Na trgu sela Evidrio, u
ma što su uslijedile vladu tvrde desnice Kon­ sjeni platana, Dimitris Gusios, profesor rural­
stantina Karamanlisa (1955. – 1963.), radnički ne geografije na sveučilištu u Volosu, pripovi­
pokret, zabranjivan i suzbijan, nije bio u mo­ jeda: "Na početku dvadesetog stoljeća Grčka
gućnosti nametnuti stvaranje socijalne države. je doživjela najradikalniju agrarnu reformu
u Europi. Država je distribuirala zemlju na sa­
Naime, Atena je bila "organizirana kumulira­ vršeno egalitaran način, sukladno potrebama
njem pojedinačnih inicijativa koje su dolazile svakog kućanstva. Razbila je monopol velikih
odozdo", objašnjava Tomas Malutas, profesor posjednika pogodujući malima." U ovoj regiji,
socijalne geografije na sveučilištu Haroko­ prosječna veličina gospodarstava ograničena
pio. Vlasnik bi dao zemljište, poduzetnik zna­ je na 15 hektara. Sve do današnjeg dana, poljo­
nje. Kapital dobiven prodajom stanova prije privredne strukture ostale su izrazito male7, a
izgradnje omogućio je financiranje manjih gospodarstva obiteljska.
nekretnina od pet ili šest katova. Između 1950.
i 1970. ovaj mikrokapitalistički sistem zvan Agrarna reforma bila je jedan od elemenata u
antiparoki (doslovno: "kompenzacija") "po­ procesu uspostavljanja grčke države. Nakon
stao je izrazito prevladavajući način proizvod­ 1922. mlada republika podijelila je stotinama
nje stanova". Financiran više štednjom nego tisuća povratnika iz Male Azije8 zemlju koja
kreditom, oblikovao je velik dio središta grada. je nekoć pripadala Osmanlijama. Država je u
Zajamčivši široku dostupnost individualnog ovoj podjeli vidjela sredstvo ustoličenja svog
15
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
DOSJE: GRČKA
ski vraćaju Ateni. Od 2003. i usvajanja ovog prijedloga zakona, Patras se preobrazio u europsku slijepu ulicu13: "Trenutno je puno lakše ući
u Grčku nego izaći iz nje!"
U vrijeme recesije, koncentracija stranaca u
gradu kod nekih ljudi raspiruje fanatizam. U
svibnju 2012. naoružana kvartovska paravojska, potpomognuta neonacističkom strankom Zlatna zora, napala je gradske imigrante.
Uključivši u svoju vladu Narodni pravoslavni
zbor (LAOS), premijer Lukas Papademos (mandat od studenog 2011. do svibnja 2012.) dao je
legitimitet ekstremnoj desnici koja je, još od
pada režima pukovnika 1974., bila izopćena iz
političkog života. Odluka o izgradnji zida na
granici s Turskom, donesena u kolovozu 2011.,
učinila je ostalo, priskrbivši migracijskoj politici zemlje spektakularnu i militarističku dimenziju.
Dok se medijski razvikana manjina stanovnika Patrasa svrstala uz ekstremnu desnicu, većina je svoje nezadovoljstvo izrazila drukčije.
U prefekturi Ahaja, regiji čiji je Patras glavni
grad, koalicija radikalne ljevice SIRIZA istisnula je Panhelenski socijalistički pokret (PASOK). SIRIZA je 2010. odnijela pobjedu u Patrasu, glavnom gradu jedne od izbornih jedinica
s najvećom simboličkom važnošću za PASOK,
da bi potom stala na čelo ljevice na parlamentarnim izborima u lipnju 2012. Ugniježđeno u
planini, rodno selo obitelji Papandreu, Kalenca,
tek je 35 kilometara udaljeno od luke. Na seoskom su trgu statue Georgiosa – djeda i premijera u više navrata tijekom šezdese­tih godina, te Andreasa – oca, premijera u manda­tima
1981. – 1989. i 1993. – 1996. Pogledima obuhvaćaju izbornu utvrdu koju je njihova dinastija izgradila. Statua Georgiosa – sina, premijera od
2009. do 2011. – još nije dobila postolje.
•
Foto: Igor Bezinović
legitimiteta. Kada je podjela izvršena, planirala je postupno povlačenje9. U brizi da ne izgubi seosko biračko tijelo, odrekla se prava na
ubiranje poreza. Od kraja 19. stoljeća, ubiranje
poreza kontinuirano se smanjivalo, dok nakon
Drugog svjetskog rata nije faktički prestalo za
gotovo sve seljake. Poljoprivredni prihodi nisu bili oporezivani, a organiziranje društvenih
odnosa proizvodnje izmicalo je ugovornoj proceduri. Zbog nepostojanja platnog sustava opstajali su oblici neformalne suradnje "koja se
sastoji u razmjeni usluga i materijala između
rodbine i susjeda", ističe Gusios, no to je istovremeno pogodovalo izrabljivanju poljoprivrednih radnika, naročito Albanaca. Od 2011.
vlada podvrgava poljoprivrednike porezu na
dohodak, spustivši dohodovni prag iznad kojega se naplaćuje sa 12.000 na 5.000 eura. Prisilila je gospodarstva da poštuju računovodstvene
standarde. Uvođenje sistema radnih kupona
pod prijetnjom globe u slučaju prijevare proširilo je najamni rad i na selo. "Odlučili su uništiti suradnju pod izgovorom ubiranja poreza", komentira Gusios. "U ovom im je slučaju
važnije bilo malo-pomalo usaditi duh računice nego podići poreze." Od prikupljanja poreza izuzeti su međutim bogati brodovlasnici, pa
stoga i trenutna porezna politika nikako nije
u funkciji egalitarnosti. Namijenjenu otplati
duga, vjerovnici Grčke de facto su je privatizirali i time pretvorili u sredstvo ubiranja rente.
U selu Abeliji, u podnožju šumovitih obronaka Pindskog gorja, Dulas Agorica već mjeri veličinu štete uzrokovane fiskalizacijom. Ova zaposlenica općine, čija je plaća pala za 40 posto,
u svoje uredovno vrijeme prima poljoprivrednike. "Od petnaest osoba koje primim svakog
tjedna, tri četvrtine su u velikim poteškoćama.
Neki preživljavaju zahvaljujući vlastitoj proizvodnji hrane. No cijene benzina, struje i vode toliko su porasle da je uvođenje poreza na
dohodak za njih prava egzistencijalna drama."
Uništavanjem resursa, uvođenjem poreza na
dohodak i porastom indirektnih nameta (porez na dodanu vrijednost porastao je sa 18 posto prije 2008. na današnjih 23 posto) brojni
poljoprivrednici našli su se razvlašteni. Smanjenje veličine gospodarstava, starenje radnika i smanjivanje subvencija europske Zajedničke poljoprivredne politike uslijed širenja
Unije na istok, vrlo vjerojatno će najranjivije
odvesti u propast. Rastakanje agrarne reforme
koje će iz toga proizaći dovest će do koncentracije zemljišta u ravnicama i sve većeg napuštanja zemljišta u planinama. Ulazak u političku i monetarnu uniju preustrojio je grčki
prostor. Naravno, europski fondovi – naročito
poljoprivredni – omogućili su razvoj zemlje.
No pojačavajući proizvodnu specijalizaciju te­
ritorija, integracija u zajedničko tržište pogodovala je ujedno društveno-prostornoj diferencijaciji. Europska je podjela rada pospješila
turistički razvoj otoka u Egejskom moru, no
istovremeno je ubrzala gašenje industrijskih
pogona. Do početka osamdesetih godina, Patras se ubrajao u glavne industrijske gradove
u zemlji. Duž morske obale, mnoštvo tvornica
(tvornice tekstila, gume, papira, sapuna, brašna, klaonica...) zapošljavalo je na tisuće radnika. Od ove radničke priče danas su ostale samo
ruševine. "Od sedamdesetih godina, svaka je
vlada obećala da će razviti industrijsku zonu
i pokrenuti lokalnu ekonomiju. No ništa nije
učinjeno po tom pitanju", konstatira Janis Suvaliotis, predsjednik Instituta rada u Patrasu,
istraživačkog centra grčkih sindikata.
Oslabljena manjkom investicija u proizvodnju,
"gradska industrija nije se mogla suočiti s konkurencijom. Izložena puno kompetitivnijim
ekonomijama, brzo je počela propadati". Kraj
hladnog rata i liberalna tranzicija u zemljama
istoka ubrzale su zatvaranje i izmještanje po-
S francuskog prevela: Milena Ostojić
gona, naročito u Bugarsku. "Godine 1993. to je
bio šok. Zatvaranje Peiraiki-Patraikija (najve- * Gatien Elie, Allan Popelard i Paul Vannier su
ćeg tekstilnog poduzeća u Grčkoj) ostavilo je geografi.
nekoliko tisuća zaposlenika na cjedilu. Od tada, s iznimkom pivovare Amstel i tvornice ce- 1 Višegodišnji proračunski plan (2013. – 2016). predviđa
menta Titan, sva su se velika poduzeća ugasila. smanjenje za 18 milijuna ili pad od otprilike 15 do 20 posto.
A i ona mala i srednja s vremenom su sve teže 2 Cijena goriva udvostručila se između 2009. i 2012.
pogođena..."10
3 Prema procjenama, ukupni trošak za Olimpijske igre varira između 14 i 20 milijardi eura.
Neko vrijeme, učinci uništenja proizvodne
ekonomije kamuflirani su ulaskom u eurozonu i povećanjem potrošnje financirane privatnim zaduživanjem11. Konsenzualno ludo
veselje koje je vladalo, doživjelo je vrhunac s
Olimpijskim igrama. No kriza iz 2008. rasprsnula je špekulativni mjehur i razotkrila krhkost ekonomije ograničene na uslužne djelatnosti. U takvim uvjetima, izlazak iz eurozone
i povratak na devalviranu drahmu poskupio
bi uvozne proizvode, a ne bi nužno uspjelo
pokrenuti izvoz, upravo zbog urušavanja proizvodnog sektora12. Nakon cijelog desetljeća
mo­netarne integracije, klopka deindustrijalizacije zatvorila se nad Grčkom. U luci Patras,
teretnjake s robom malo-pomalo zamijenili su trajekti s turistima; lik radnika zamijenio je lik migranta. Smješteni visoko na krovu
tvornice s druge strane morske obale, ilegalni imigranti vrebaju vrevu kamiona i brodova, policijske patrole, čekaju pogodan trenutak.
"Neki su ovdje već dvije, katkada i tri godine",
kaže nam Vangelia Comaka. Ova tridesetogodišnja odvjetnica Liječnika svijeta (Médecins
du monde) sa svojim timom nudi zdravstvenu i pravnu pomoć ilegalnim imigrantima
(vidi reportažu Grégoryja Lassallea na str. 17.).
Ispred busa nevladine organizacije, parkiranog na praznom terenu na obali mora, svakoga dana utvrđuje učinke uredbe Dublin II. Prema toj uredbi, ilegalnog imigranta koji je ušao
u Europu preko Grčke, a uhapšen je u nekoj
drugoj državi članici Europske unije, automat-
4 Reuters, 28 kolovoza 2012.
5 Izvor: Eurostat.
6 Godine 2007. postotak kućanstava koja su vlasnici svojih
stanova u Grčkoj je iznosio čak 73, dok je taj broj u EU-u 65
posto, u Francuskoj 58 posto, a u Njemačkoj 46 posto.
7 Prosječno 40 hektara. Za usporedbu, srednja veličina gospodarstva u regiji intenzivne poljoprivrede poput Beauce
u Francuskoj je 105 hektara. Osim toga, srednja površina
grčkog gospodarstva ne prelazi pet hektara, dok je u Francuskoj prosjek 52 hektara.
8 Osmanlije su ugovorom iz Lausanne bili prinuđeni vratiti se na svoj nacionalni teritorij nakon grčko-turskog rata
(1919. – 1922.).
9 Vidi Noëlle Burgi, Les Grecs sous le scalpel, Le Monde diplomatique, prosinac 2011.
10 Prema Institutu rada u Ateni, od 900.000 poduzeća u
Grčkoj 58.000 je zatvoreno 2009., 60.000 je zatvoreno 2010.
Deindustrijalizacija je rezultirala kako izvanjskom konkurencijom tako i padom unutarnje potražnje uslijed mjera štednje.
11 Prosječna stopa godišnjeg rasta dugovanja potrošačkih
kredita u Grčkoj povećavala se između 2002. i 2007. za 24
posto godišnje. Izvor: "Potrošački krediti u Europi do kraja lipnja 2009", Solfinco, studeni 2009, www.ca-consumerfinance.com
12 Ekonomist Jacques Sapir procjenjuje da bi "devalvacija
omogućila da Grčka poveća izvoz, koji je u 2011. predstavljao ekvivalent 27 posto BDP-a, od čega se 12 posto odnosilo
na izvoz dobara", Le Monde, 24 svibnja 2012.
13 Osnovno načelo europske politike za azil je pravilo koje
za postupak odobrenja zahtjeva za azil odgovornom smatra onu državu Europske unije u koju je tražitelj azila najprije ušao.
16
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
KRIZA KAO SVAKODNEVICA
DOSJE: GRČKA
Bio jednom jedan slom
"Kriza" je posljednjih godina prva medijska asocijacija koja se veže uz Grčku. Pogled iza novinskih naslova
i apstraktnih grafova, u dubinu svakodnevice, otkriva društvo koje pokušava pronaći nove, često improvizirane
načine preživljavanja u uvjetima sve veće nesigurnosti. Slike iz grčke svakodnevice podsjetnik su na okrutne
"banalnosti" s kojima je suočeno društvo u razgradnji
Panagiotis Grigoriou
Dim
Godina 2012. bliži se kraju. Za stolom kafića
u centru grada skupina umirovljenika, radnika i nezaposlenih raspravlja o glasanju koje će se za nekoliko dana održati u njihovoj
zgradi i oko kojeg su svi zabrinuti. Trebaju
li napuniti kotlove lož-uljem i koristiti centralno grijanje? Trebaju li uvesti zajedničko
grijanje za cijelu zgradu? To su aktualne teme u Ateni, gdje demokracija ne živi toliko u
raspravama o dugu koliko u pitanjima oko
nadolazeće hladnoće i cijena goriva za grijanje, koje su se od 2010. godine praktički utrostručile.
Ispred zgrade zametnula se svađa, po drugi
put toga dana. Van sebe, Hristos, novi stanar
s drugog kata, odgurnuo je svog susjeda prema zidu: "Dobro znaš da nemam prebijene
pare. Ako ti ili drugi ove godine odlučite napuniti kotlove, onda ćete to sami i platiti!"
Svima je jasno da će se ove zime u atenskim
stanovima tresti od hladnoće. Oni koji još
imaju sredstava ulažu ih da studen dočekaju
spremni. Civilizacijski zaokret: prelaze na grijanje na drva. Kraj ove godine doslovno odlazi u dim, a s njim i naše šume. Kada ponestane drva, lože se drvni ostaci. Atenjani su tako
nedavno otkrili da drveni briketi koje im prodaju – navodno napravljeni od piljevine crnogorice – ponekad sadrže cijeli niz štetnih tvari iz sabijenog otpada, pa čak i organski otpad
iz bolnica.
zatvaranje svoje škole koja je ove zime ostala
bez grijanja. U prosincu, tri su mlada brata izgubila život u požaru koji je progutao obiteljsku kuću njihova djeda i bake. Uzrok nesreće:
grijanje na drva, nedavno instalirano.
Pravila pristojnosti
kafića ili toaleta, potrebne su mu akrobatske
vještine i najfinija diplomacija. "Ubrzo ćemo
se voziti kao u indijskim vlakovima", uzvikuje jedna žena koja nije uspjela doći do toaleta.
Drugi glas joj odgovara: "A željeznica će biti u
vlasništvu Kineza!"
Povratna karta između glavnog grada i TePrema tradiciji, Grci nikada ne pojedu sve s ta- salije košta 22 eura, ako je rezervirate dva-tri
njura. Novopridošlice to ubrzo shvate: proci- tjedna unaprijed. Za isti put od sedamsto kilojene da nije pristojno ostaviti na tanjuru dio metara autom treba računati 1,70 eura po litri
obilne porcije što im se servira, pa tako nemi- benzina i tome dodati još 20 eura za cestarinovno dobiju nove, jednako izdašne. Običaj u nu. Autobus košta 60 eura. Ljudi stoga trpe neGrad se neprestano utapa u smogu. Građani restoranima bio je da se zadnji slijed jela na- udobnost. No zato se ne suzdržavaju dobaciti
često požale što su makar nakratko otvorili ruči kada su svi već siti. Nije smetalo što bi pokoju packu kontroloru:
prozore: dim odmah prodire u stanove, uvla- svatko uzeo tek pokoju mrvicu, važno je bilo - Zašto ne uvedete dodatne vagone? Zabavno
či se među zidove, podove i u nosnice. "Vidite da iza njih, nakon objeda, ostaje "pravi stol na vam je prevoziti nas kao stoku? I vi primate
li ovaj oblak?" komentiraju. "Vraćamo se u do- grčki način". No čak su se i pravila pristojno- plaću! Za razliku od polovice ljudi u ovom vaba naših pradjedova..." Najstariji se prisjećaju sti prilagodila krizi: Grci sada naručuju malo. gonu!
vremena kada je svaki učenik put škole nosio A naučili su i polizati tanjure.
- Vlakove ne možemo proširiti iz tehničkih rau jednoj ruci torbu, a u drugoj cjepanicu. Zazloga. Na nekim mjestima infrastruktura to
jednički doprinosi za grijanje prestali su po- Vlak
ne može izdržati. Dobro, plaćaju nas, ali i mi se
stojati sedamdesetih godina. Djeca su nekada
trsimo i borimo protiv privatizacije naše tvrtuoči Božića i Nove godine pjevala na ulicama Vlak je krcat, što je čest prizor u posljednje ke. To je zbog vaše sigurnosti, znate... A i to koili ispred trgovina da zarade kakav sitniš, a sa- dvije godine. Putnici se tiskaju u hodnicima, liko nas plaćaju... Zbijena na kraju vagona, dva
da to isto rade da kupe lož-ulje i tako izbjegnu u prolazima između vagona. Ako netko želi do mladića, po svemu sudeći studenti, pozorno
Foto: Igor Bezinović
17
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
BRODOLOMCI U NIČIJOJ ZEMLJI
DOSJE: GRČKA
čitaju Rizospastis, glasilo Komunističke partije
Grčke. Vlak se zaustavlja u Tebi, neki mladi čovjek smješta se pored njih. Ubrzo se raspiruje
diskusija, žustra, ali bez ekscesa.
- Niste u pravu, dečki! Ja sam patriot, nemam
novca a, možda kao i vi, ni posla. I mi brinemo
za narod i siromašne, jer smo to i sami, ne držite vi monopol nad proleterima. I nemojte mi
sad govoriti da sam fašist, dosta je bilo takvog
govora... Bogati nas gaze i svode našu domovinu na robovlasništvo, barem se u tome slažemo, zar ne?
- Ti se varaš. Imaš iluzije o Zlatnoj zori (neonacistička stranka). Ti ljudi štite moćnike i monopole, kako ti kažeš. Samo što to ne vidiš. Bar
ne još...
Berba
U Ateni je još jedino klima blaga (katkad!). Nedavne oluje oborile su masline i agrume sa
stabala posađenih na javnim površinama, u
parkovima, duž ulica, na trgovima. Ova stabla
inače su u nadležnosti grada te se za njihovo
održavanje brine gradska uprava za ceste. Ali
posljednje dvije godine njihove plodove ubiru
siromašni ljudi iz četvrti. Zato danas čak i oluje izazivaju užas i bijes kada unište još nedozrele plodove.
Radosne vijesti
va i vinjeta za osobna vozila: od 2010. godine
600.000 vozila nestalo je iz prometa. Vlasnici
su vratili svoje registarske tablice u policijsku
upravu, umirovljujući ih na nepoznato vrijeme. Nije neobično vidjeti ljude koji na benzinskoj postaji traže da im se natoči litra benzina
s kojom se onda mogu odvesti na neko vjenčanje ili važno obiteljsko okupljanje. Autoceste
su često prazne, baš kao i sporedne ceste, dok
u gradovima, pogotovo Ateni, nestaju gužve u
prometu2. Vozači koji još koriste svoja vozila
većinom primjenjuju ekonomičnu, prije svega sporiju vožnju. To objašnjava zapanjujuću
tišinu.
Migrantski put
iz pakla u pakao
Grčka je granično područje Schengena, a time i prva brana “tvrđave
Vrijeme
Europe”, na kojoj zapnu mnogi migranti. U uvjetima mjera štednje, raste
Svijet Grka sveo se na zarobljenost u surovoj
stvarnosti. "Živimo od danas do sutra, bez dugoročnih planova", stalno se može čuti. Izgleda da horizonti, vrijeme planiranja – vrijeme
nadanja, moglo bi se reći – polako nestaju iz
društva kojemu je kriza oduzela čak i budućnost.
netrpeljivost dijela grčkog stanovništva prema njima. Migranti su izloženi
Nakon redukcije putovanja, uslijedila je redukcija izlazaka. Zatim su se smanjili susreti
i razmjene te, paradoksalno, s obzirom na životne uvjete, borbene sindikalne ili političke
aktivnosti. "Okupirani svakodnevnim preživljavanjem, nemamo više hrabrosti ni mijenjati svijet ni okupirati trgove u centru grada. Uostalom, kako bismo to uopće i mogli kada si
više ne možemo priuštiti ni kartu za metro?"
rigidnom državnom nadzoru, otvorenom neprijateljstvu i kriminalnom
miljeu, koji od njihove sudbine pravi unosan posao
Grégory Lassalle
P
repoznajemo ih po blatu na hlačama i cipelama. Rijeka Evros (Marica) zimi je opasna, pa se većina migranata odlučuje za kopnene puteve.
No neki, poput Mustafe, prkose riječnim bujicama. Sjedeći na peronu željezničkog kolodvora Aleksandrupoli (na grčkoj strani), Marokanac skriva lijevu ruku pod jaknom. Isprva
izbjegava pričati o tome, ali na kraju nam na
prašnjavom tlu crta lisičine, a potom oponaša
kako su ga turski vojnici napali i kako je iščašena ramena prešao riječnu granicu. Te noći
prevrnula su se dva čamca koja su prevozila
šest migranata. Dva Afganistanca i jedan Marokanac utopili su se pred Mustafinim očima.
Ni sam ne zna plivati, ali kako je imao prsluk
za spašavanje, uspio je doplutati do zapadne
obale. Ostao je bez svega: prekrivača, rukavica,
šešira, odjeće, ćilima za klanjanje i putovnice.
Korito rijeke Evros razdvaja Grčku i Tursku,
sve od Bugarske na sjeveru pa do njezina ušća
u Egejsko more. Duž 170 kilometara granice sučeljavaju se grčke i turske vojne postaje.
Na turskoj strani, crvena nacionalna zastava i
stražarnice uzdižu se u nebo. Na grčkoj strani,
polja protupješačkih mina izmjenjuju se s vojnim postajama i njivama. Od 2011. godine europska agencija za sigurnost vanjskih granica
(Frontex) šalje pomoć grčkim snagama sigurnosti da odvrate migrante od prelaska granice. Njihovi agenti djeluju primarno na sjeveru,
u pokrajini Orestijada. No u Aleksandrupoliju,
rijeka Evros teče turskom stranom, a politička
granica proteže se 10,7 kilometara duž poljoprivredne ravnice koju je moguće prijeći pješke. Na željezničkom peronu, nekoliko metara
dalje od Mustafe smjestila se grupa Bangladešana. Tri Afganistanca, koji govore urdu jezik,
dolaze im u susret. Noć je, ali nose sunčane
naočale. Trojac nudi migrantima novčanu pozajmicu i smještaj: moći će nazvati svoju obitelj i odmoriti se. Nitko im ne odgovara. Čim
su se posjetitelji udaljili, jedan od Bangladešana oprezno komentira: "Oni su iz mafije. Ako
pođeš s njima, otmu te i traže od tvoje obitelji
otkupninu. Valja biti oprezan." Svaku večer, tri
Afganistanca sa sunčanim naočalama ponovno dolaze na kolodvor.
U vrijeme božićnih blagdana mediji, naročito televizija, ulažu napore ne bi li sugerirali
"blagdansku atmosferu". Nakon što su zaključili da je stanovništvo zasićeno i opterećeno Tanos pripovijeda: "Dok sam tražio posao, priteškim i uznemirujućim naslovima, neki su mijetio sam da su me brojni kolege i prijatesi kanali čak zadali novi cilj: obasuti ljude do- lji koji još uvijek imaju posao počeli izbjegavabrim vijestima koje će ilustrirati sposobnost ti jer su se bojali da ću ih pitati za pozajmicu.
svakoga da stekne "pozitivan stav" i da se, po A onda vjerojatno i zato što se i sami nalaze
mogućnosti, "trgne". "Ljudi su umorni i razo- u osjetljivim situacijama: smanjile su im se
čarani, ne znaju što im donosi sutra", komen- plaće, u dugovima su, bore se protiv depresije."
tira Jianis Daras, voditelj emisije Reservoar koji Plaće su se dvije godine nakon potpisivanja
slušateljima radiopostaje ERT nudi "dva sret- Memoranduma3 u pravilu smanjile za 45 pona sata". "Ali ispod sve te hrđe krije se i zlato. sto. I tome još nije došao kraj. To nam možda
Mladi briljantni znanstvenici rade za solidar- dokazuje da, unatoč legendama, kriza ne prednost, ljudi surađuju, razmišljaju i stvaraju izu- stavlja nužno veliki trenutak solidarnosti.
me." Ukratko: stvara se "novo društvo".1
Tako hvatanje ukoštac s vremenom ponekad
Trgovačke ulice Atene, međutim, odišu krizom. poprima radikalne metode. "Grčka je sve doDućan povijesne zadruge tekstilnih trgovaca nedavno imala vrlo nisku stopu samouboju blizini ulice Eole stradao je u toj stihiji. Više stava u usporedbi s drugim europskim zeod samog dućana, to je prije svega bilo sasta- mljama", nedavno je objašnjavao Aris Violcis,
jalište svih trgovaca porijeklom iz središnje psiholog zaposlen u udruzi Klimaka na SOS
Grčke koji su se uglavnom doselili šezdese- liniji za prevenciju samoubojstava. "Trenuttih godina. Tu su se nalazili na kavi ili čašici no je to zemlja u kojoj je broj samoubojstava
uzoa (grčka rakija s okusom anisa, nap. prev.), doživio najveći porast. (...) Samoubojstvo je
u dvorani koja je služila kao ured, a koja bi za kompleksan fenomen čiji se uzroci ne mogu
te svrhe bila prenamijenjena u bife prevelikih svesti na ekonomsku krizu. Ali okolina u kojoj
dimenzija. S njom je nestao i jedan od posljed- živimo utječe na naše psihološko stanje. Senjih tragova sjećanja na ovu unutarnju emi- damdeset i pet posto osoba koje nam se jave
graciju iz Tesalije. Dok gradske trgovine izlažu u ekonomskim je poteškoćama i na rubu očabožićnu robu, jedna banka drznula se posta- ja: u dugovima su, bez posla, izgubili su svoje
viti reklamne plakate, očigledno kulturno za- domove".4 Od 2010. godine, otprilike tri tisuće
starjele. Pred njezinim podružnicama prola- samoubojstava može se direktno pripisati taznici ukazuju na proturječje: "Ma vidi ti to, na kvom tipu situacije.
slici su novčanice od 100 eura! Takve nisam
vidio već dvije godine... Ti ljudi nisu normalS francuskog prevela: Jelena Miloš
ni, ne samo da nas pljačkaju, nego nam se još
i rugaju."
* Panagiotis Grigoriou je antropolog i pov­
jes­
ničar. Autor bloga Greek Crisis (www.
greek-crisis.gr) i eseja Le Cheval des Troïkans
Prostor
(Trojkanski konj), Fayard, Pariz, veljača 2013.
Putovanja i izleti unutar države rjeđi su nego
prije krize: domaći turizam doživio je drasti- 1 En Grèce, les médias se mettent en quête de bonnes nouvelles,
čan pad. Prema službenim statistikama, u pr- Agence France Presse, Pariz, 28. prosinca 2012.
vih pet mjeseci 2012. godine broj Grka koji po- 2 Prema službenim statistikama, godine 2010. u prometu je
sjećuju turistička odredišta smanjio se za 42 sudjelovalo 5.183.313 vozila.
Noć se primiče. Kolodvor polagano uranja u
posto. Na plažama su se ponovno pojavile škri- 3 Sporazumom iz svibnja 2010. Ateni su nametnute mjere
mrak. Počinje padati kiša. Dolazi s juga i pod
nje sa sladoledom. Novine su oduševljene tim štednje u zamjenu za financijski "spas".
utjecajem morskog vjetra pada dijagonalno.
"neočekivanim povratkom jednostavnosti i 4 En Grèce, la plus forte augmentation du nombre de suicides,
Improvizirani šatori brzo su promočili. U koskromnoj gostoljubivosti".
L’Express, Pariz, 6. travnja 2012.
lodvorskoj čekaonici ostali migranti posjedali su jedan do drugoga. Jedni zaklanjaju glavu
Na ulicama vlada tišina. Nezaposlenost, smakapuljačom, drugi plastičnom vrećicom. Neki
njenje plaća, povećanje poreza, cijene gori-
•
Sirijac svijetlih očiju, visok i slabašan, prešetava se peronom. To mu je četvrti put da pokušava ući u Europu. U obližnjem kafiću nižu se
partije karata. Pali se televizor. Nogometaši na
ekranu trče za loptom. Thanasis ih promatra
ispijajući malamatinu, alkoholno piće od grčkog grožđa. No misli su mu drugdje. Vrlo brzo
spomenut će zid koji Grčka gradi duž 10,7 kilometara granice. U listopadu, tvrtka Dagres d.d.
počela je radove na izgradnji dvostruke metalne barijere visoke četiri metra. Taj bedem
protiv migranata koštat će između četiri i pet
milijuna eura. Ali Thanasis sumnja u njegovu
učinkovitost: "Zid će nas koštati, a neće ništa
promijeniti. To je medijska senzacija. Migranti će prelaziti granicu nešto dalje."
Od 2011. europska agencija
za sigurnost vanjskih granica
(Frontex) šalje pomoć grčkim
snagama sigurnosti da odvrate
migrante od prelaska granice
Mladićev otac prati razgovor. Lice mu je glatko i ispijeno, nalik portretima koji prekrivaju zidove njegova kafića. On podržava pokret
ekstremne desnice Zlatna zora: "Prije svega,
problem je religija. Ti migranti su muslimani, mi smo pravoslavci. Onda, tu je i kriminal.
Migranti se naguravaju u Atenu, gdje vlada
neza­
poslenost. Kako nemaju posla, postaju
kri­minalci. Zlatna zora jedina je stranka koja
predlaže da ih se deportira u zemlje njihova
porijekla."
Kartaši polako odlaze iz kafića. Ostaje Thanasis. "Kao i brojni Grci, moj otac je uplašen. Već
dvije godine financira lokalnu privatnu miliciju koja, pod izlikom da štiti stanovništvo,
premlaćuje migrante."
Nasuprot kafiću je željeznički peron. Thanasis
priznaje da nikada nije otišao pričati s onima
koji su se tamo smjestili: "Ne treba im pomagati, inače će doći u još većem broju. Ali što da
radimo? Ti ljudi žive noćnu moru. Dolaze premoreni, izgladnjeli. Trebali bi im lijekovi, hrana... Ali kojim bi novcem Grčka sve to trebala
financirati?"
•
S francuskog prevela: Jelena Miloš
18
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
KINESKI SOCIJALNI STANDARDI NA OBALAMA EUROPE
DOSJE: GRČKA
Pirejski neravnopravni sporazumi
Grčka je danas po mnogočemu društveni i ekonomski laboratorij. Luka Pirej, dijelom pod kineskom koncesijom,
jasno pokazuje osnovni smjer tih eksperimenata. Komparativni pogled na aranžmane u Kini poslije Opijumskih
ratova daje naslutiti da bi budućnost europske periferije u nekim aspektima mogla nalikovati kolonijalnoj prošlosti
Foto: Igor Bezinović
Shipping Company (COSCO), koje je u vlasništvu države. Ugovorom, koji je parafiran u prisutnosti kineskog predsjednika Hu Đintaoa,
COSCO-u su na upravljanje na trideset i pet
očetkom 1840-ih godina Velika Bri- godina dana dva od tri kontejnerska terminatanija probila je svoj put do kineskih la u Pireju, najvećoj grčkoj luci. Koncesionar
luka topničkim udarima. Carstvo se obvezuje da će modernizirati terminale i
Sredine svoje je luke "zatvorilo za javnom lučkom društvu, koje upravlja jednim
sva vremena", ponajviše kako bi ugušilo trgo- terminalom, plaćati godišnju naknadu koja se
vinu opijumom koju su organizirali Britanci. sa zateznim kamatama penje do 832 milijuna
Engleske topovnjače primorale su cara Da- eura.
oguanga da 29. kolovoza 1842. godine potpiše
Sporazum u Nankinu: Kina otvara pet luka i Svjetska financijska kriza bila je na vrhuncu
ustupa Hong Kong britanskoj kruni. Po zavr- kada je u ožujku 2009. godine grčki parlament,
šetku Drugog opijumskog rata (1856. – 1860.) kojim je u to vrijeme dominirala desničarska
legalizirana je trgovina opijumom, a kineska Nova demokracija, ratificirao ugovor s COSsuverenost dodatno je narušena. U povije- CO-om, istodobno odredivši i oslobođenje od
snim udžbenicima ugovori među dvjema dr- socijalnih doprinosa i fiskalne olakšice u kožavama proistekli iz Opijumskih ratova ostali rist kineskog poduzeća. Kao što su dva istražisu upamćeni pod imenom "neravnopravni vača primijetila, ta rješenja su "prouzrokovala
veliku zbrku jer uprava luke Pirej [javne tvrtsporazumi".
ke koja još uvijek upravlja terminalom broj jeNa prosvjedu pirejskih lučkih radnika 24. stu- dan] nema iste privilegije. Postavlja se pitanje
denoga 2008. istaknut je transparent s natpi- postoji li poštena konkurencija među dvjema
som "COSCO go home!" Radnici su marširali tvrtkama". Recimo to nešto manje diplomatu Atenu kako bi prosvjedovali protiv potpisi- ski: namještenici javne luke optužuju vladu
vanja nametnutog ugovora s najvažnijim ki- da je COSCO-u dodijelila "porezna izuzeća u
neskim brodarskim poduzećem China Ocean kolonijalnom stilu" (Journal of Commerce online,
Pierre Rimbert
P
18. veljače 2009). Mada su kineske investicije,
bez sumnje, miroljubivije od engleskih topovnjača, sindikalistima nije promaknuo povijesni preokret koji je izvršen kada je Carstvo
Sredine odlučilo pristati uz obale Starog kontinenta. Smještena na važnom pomorskom
pravcu Azija – Europa i blizu Sueskog kanala,
kojim prometuju divovski kontejnerski brodovi, pirejska luka ima nekoliko strateških
prednosti: otvara novi pristup kineskoj robi
europskom tržištu, a ujedno je idealna platforma za pretovar azijske robe za Tursku i druge crnomorske zemlje. Pored toga, od dolaska
COSCO-a pirejska je luka postala društveni laboratorij.
Terminal kojim upravlja kinesko brodarsko
poduzeće, koje očarava medije kako svojim
dostignućima tako i osobnošću medijski veoma uspješnoga glavnog direktora, kapetana
Fu Čeng Ćiua, u pogonu je od lipnja 2010. godine. S milijun pretovarenih kontejnera 2011.
godine, razdoblje kineske koncesije premašuje aktivnost u luci prije krize, a pokretanje
drugog pretovarišta utrostručit će promet između 2013. i 2015. godine. Takva efikasnost počiva na svakodnevnoj borbi protiv mana što ih
kapetan Fu pripisuje radnicima koje je iskva-
rila socijalna država: "Htjeli bi dobar život, više odmora i manje posla." (The New York Times,
10. listopada 2012.)
Terminal COSCO-a trenutno funkcionira s
dvjesto šezdeset i dvije trajno zaposlene osobe,
od kojih sedmero Kineza, a njima treba dodati
više stotina privremenih radnika koji su često
slabo kvalificirani. Ti se radnici dovode preko privatnih agencija i o poslu obavještavaju
SMS-om nekoliko sati prije početka rada, prema procjenama dnevnih potreba. Sindikalno
organizirani lučki radnici zamijenjeni su osobljem bez ugovora i na pola plaće, ne poštuju
se kolektivni ugovori, mirovine su smanjene,
razina stručne izobrazbe je pala, smanjeno
je vrijeme za pauzu, radnici koji prosvjeduju
protiv nesigurnih radnih uvjeta otpuštaju se,
broj članova ekipa na dizalicama smanjen je
s devet na četiri osobe, a prekovremeni se sati
ne plaćaju. Što je sa sindikatima? "Nemojmo
pričati o tome", presijeca Fu. "Najbolje bi bilo
ne ulaziti u to (...). Već sam vam rekao, naši zaposlenici su sretni."
Nekoliko metara dalje, javni terminal i njegovih tisuću tristo zaposlenih s ugovorom o radu
bori se na prvoj liniji socijalnog "novog do-
19
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
IZ ARHIVE LE MONDE DIPLOMATIQUEA
DOSJE: GRČKA
ba". Ovo nadmetanje između dvije tvrtke daje
nam priliku da iz prve ruke promatramo kvazieksperiment: više nema potrebe za izmještanjem industrije u Aziju, dovoljno je uvesti
tamošnje društvene norme.
No pogriješili bismo kada bi se držali predodžbe o Kini koja neodlučnoj Europi nameće rušenje njezinih socijalnih stečevina. U Pireju
upravitelji COSCO-a samo ispunjavaju očekivanja dvaju ključnih aktera grčke političke
igre: moćnog brodarskog lobija i "Trojke" koju
čine Europska komisija, Europska centralna
banka i Međunarodni monetarni fond.
"Kina i njezin društveni model savršeno odgovaraju grčkoj vladi, koja pak savršeno odgovara ‘Trojci'", objašnjava nam u Parizu Tony
Hautbois, glavni tajnik Nacionalne federacije
luka i dokova u Generalnoj konfederaciji rada
(Confédération générale du travail, CGT), jednom od velikih francuskih sindikata. "'Trojka'
je ta koja zahtijeva i zapovijeda Ateni da privatizira i privlači kineske industrijalce." Godine
2003., a zatim i 2006., iznesena su dva projekta liberalizacije lučkih djelatnosti kojima se
nastojalo zaobići lučke radnike, no Europski
parlament ih je odbacio nakon snažne društvene mobilizacije. Potpredsjednik Europske
komisije i povjerenik za promet Siim Kallas
priprema treći "lučki paket", negodujući zbog
"restriktivnih pravila zapošljavanja i nekonkurentnog upravljanja". Portugalski lučki zakon
izglasan 2012. godine pod pritiskom "Trojke"
uslišao je njezine molbe jer je ukinuo dio po-
vlastica lučkih radnika. No kada je pristajao
uz obalu Pireja, kapetan Fu je na raspolaganju imao još jednog trojanskog konja. Naime,
Peking ima zajedničke interese s grčkim brodarskim poduzećima, vlasnicima najveće trgovačke flote na svijetu, koja se specijalizirala
za transport ruda i nafte: s jedne strane, njihovi brodovi opskrbljuju kineski proizvodni sektor prirodnim resursima i energijom, s druge
strane, brodogradilišta u Dalianu, Šangaju i
Guangzhou proizvode sve veći dio grčkih brodova. Brodarska poduzeća, ohrabrena kineskim rastom, brzo su se vratila na profitne
stope iz vremena prije financijske krize. Odgovarajući na zahtjev vlade da potakne razvoj
domaćeg gospodarstva, brodari su predložili
svoje projekte deregulacije, uz snažnu podršku Europske komisije i menadžmenta kapetana Fua. Kao što je lepršavo objasnio Wall Street
Journalu (7. prosinca 2012.), "da bismo brodarske magnate uvjerili da ulažu u grčka poduzeća, trebalo bi ih prvo uvjeriti da je unutrašnje
tržište okružje u kojem mogu uspješno poslovati; znači, otvorenost prema natjecanju i tržište bez zagušujućeg reguliranja". COSCO je u
tome već uspio.
Dok se Atena, koju pritišće "Trojka", priprema
za privatizaciju cjelokupne luke, možda bi se
trebali prisjetiti da su Opijumski ratovi i "nepravedni sporazumi" u Kini doveli do Tajpinške pobune (1861. – 1864.), snažnog narodnog
ustanka s egalitarističkim naglascima.
•
S francuskog prevela: Marija Ćaćić
Nakon Scile – Haribda
- 1967. – 1974. pukovnička hunta.
- 1981. pristupanje Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ).
- 2001. ulazak u eurozonu.
- Studeni 2004. – Atena priznaje da je manipulirala proračunom kako bi ostavila dojam poštivanja
Mastriških kriterija.
- Listopad 2009. – na vlast stupa Georgios Papandreu iz Panhelenskog socijalističkog pokreta
(PASOK) te najavljuje rast javnog deficita sa šest na 12,7 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).
- Prosinac 2009. – rejting agencije umanjuju kreditni rejting Atene. Kamatne stope grčkih zajmova
dižu se u nebo.
- Siječanj 2010. – donosi se prvi program mjera štednje koji za cilj ima smanjenje javnog deficita
ispod tri posto BDP-a u 2012.
- Ožujak 2010. – nove mjere štednje izazivaju štrajkove u javnom i privatnom sektoru.
- Travanj 2010. – Grčka traži pomoć Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Europske unije.
- Svibanj 2010. – veliki prosvjedi protiv mjera štednje u Ateni i treći po redu opći štrajk od veljače te
godine. Prvi plan “spašavanja” zajmom od 110 milijardi eura na tri godine uvjetovan je programom
mjera štednje koji nadgleda tzv. Trojka (MFF, Europska unija i Europska središnja banka, ESB),
a uključuje zamrzavanje plaća u javnom sektoru, povišenje radnog vijeka s trideset i sedam na
četrdeset godina radnog staža prije odlaska u mirovinu, porast poreza na dodanu vrijednost itd.
Osnivanje Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF) namijenjenog pomaganju zemljama
eurozone koje se nalaze u poteškoćama.
- Ožujak 2011. – u zamjenu za ubrzanje programa privatizacije (vrijednog 50 milijardi eura), razdoblje
vraćanja zajmova Europi povećava se sa 4,5 na 7,5 godina, a kamatne stope su smanjene.
- Lipanj 2011. – novi paket mjera štednje za razdoblje od 2011. do 2015. godine.
- Srpanj 2011. – novi plan za "spašavanje" zajmom u iznosu od 109 milijardi eura koji je praćen
smanjenjem duga za 20 posto. Proširenje ovlasti EFSF-a (otkupljivanje obveznica na sekundarnom
tržištu, spašavanje banaka, direktne posudbe državama članicama...).
- Listopad 2011. – novi plan mjera štednje. Europska unija prisiljava privatne vjerovnike da prihvate
otpis od 50 posto svojih potraživanja te osigurava rekapitalizaciju grčkih banaka s iznosom od 106
milijardi eura. Papandreu predlaže da se taj program stavi na referendum.
- Studeni 2011. – pod pritiskom Francuske i Njemačke, Papandreu se odriče svoje nakane
održavanja referenduma i 9. studenog daje ostavku. Lukas Papademos, bivši potpredsjednik
Europske središnje banke (ESB), smjenjuje ga na čelu koalicije koja spaja PASOK, desnicu (Nova
demokracija, ND) i ekstremnu desnicu (Narodni pravoslavni zbor, LAOS).
- Veljača 2012. – usvajanje niza dodatnih mjera štednje s ciljem postizanja novog plana "spašavanja"
zajmom od 130 milijardi eura.
- Svibanj 2012. – prijevremeni parlamentarni izbori koji ne dopuštaju da se pokaže stvaran stav
glasačkog tijela. U parlament ulazi neonacistička stranka Zlatna zora (blizu sedam posto glasova).
- Lipanj 2012. – Nova demokracija pobjeđuje na parlamentarnim izborima. Antonis Samaras postaje
premijer zahvaljujući savezu s PASOK-om i malom strankom lijevog centra (Demokratska ljevica).
- Studeni 2012. – novi plan mjera štednje od 9,4 milijarde eura samo u 2013. godini.
S francuskog prevela: Sana Perić
Strukture zavisnosti
Andreas Papandreu
Andreas Papandreu, otac bivšega grčkog premijera Georgiosa Papandreua (2009. – 2011.), osnovao
je Panhelenski socijalistički pokret (PASOK) nakon pada vojne hunte 1974. godine. Prije dolaska na
mjesto premijera (od 1981. do 1989., zatim od 1993.
do 1996., kada je preminuo) bio je personifikacija ne­komunističke i nacionalističke radikalne ljevice. Na stranicama Le Monde diplomatiquea godine 1977. izrazio je svoje protivljenje pridruživanju
Grčke Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) kao
preteči Europske unije, no Grčka je u EEZ ipak ušla
1981. godine.
N
ajsuroviji oblik zavisnosti je onaj
koji je zasnovan na izravnoj vojno-političkoj intervenciji, to jest
na korištenju mehanizma prinude koji manje ili više poistovjećujemo s državom. U naše doba, takav oblik zavisnosti povijesno povezujemo s kolonijalizmom, no on
nije povezan isključivo s njime. Režimi koje su
Sjedinjene Države nametnule u Južnoj Koreji
i, na neko vrijeme, u Indokini, tipičan su primjer "država-klijenata" kakve je SAD osnivao
u različitim dijelovima svijeta.
Grčka je bila prvo američko iskustvo "vijetnamskog" tipa. Nakon završetka građanskog
rata, Amerikanci su reorganizirali grčki državni aparat, a posebnu su pozornost posvetili
oružanim snagama i obavještajnim službama,
koje su preobražene u produžetak CIA-e u isto
vrijeme kada je američka vojna misija imala
apsolutnu kontrolu nad strukturom i funkcioniranjem oružanih snaga odgojenih na načelima atlantizma i straha od "komunističke
opasnosti". Amerikanci su uspostavili izravne
veze s kraljevskom palačom i desnicom, svojim produžecima u grčkom političkom prosto­
ru, povećali su i svoju kontrolu nad sindikatima, bankarskim sustavom te naposljetku i
nad kulturnim i znanstvenim aktivnostima
naše zemlje. Poslijeratna Grčka "postavljena
je na noge" s korumpiranim i kontroliranim
državnim aparatom te investicijskim aktivnostima kojima su ravnale američke banke i
organizacije za ekonomsku pomoć. Grčka je
tako početkom 1960-ih bila spremna otvoriti
svoje granice invaziji multinacionalnog kapitala; ušla je u vlak za EEZ, postala predziđe
Sjevernoatlantskog pakta (NATO) i spremište
nuklearnog arsenala Sjedinjenih Država na
istočnom Mediteranu.
da (s jedne strane uvoz industrijskih proizvoda, a s druge izvoz poljoprivrednih proizvoda)
za poljoprivrednike je jednako pljački; dakle,
unutar države se odvija primarna akumulacija kapitala u velikim razmjerima. Vanjska trgovina ima sva obilježja "nejednake razmjene"
i olakšava prelijevanje društvenog viška u metropolitanska središta. Kako se multinacionalni monopolistički divovi šire, tako je sve vidljivije prelijevanje društvenog viška putem
mehanizama kojima multinacionalna društva raspolažu na globalnoj razini.
Istovremeno s vojno-političkom intervencijom Sjedinjenih Država na međudržavnom nivou, multinacionalni kapital je razvijao sustav
izravne i potpune kontrole nad grčkom vladom i državnim aparatom, kako bi se stvorile
institucije koje bi stranom kapitalu dale povlašten položaj u odnosu na njegova slabokrvnog
ortaka, grčki kapital. A ta grčka vlada osmislila
je pravila financiranja, planiranja, sindikalizma, obrazovanja i kulturnih struk­tu­ra kojima
nastoji integrirati Grčku u svjetski kapitalizam, uz zadržavanje njezina perifernog karaktera. Upravo se iz tog kuta treba promatra-
Grčka društvena i ekonomska
struktura posjeduje sva obilježja
ustroja perifernog kapitalizma.
U mnogim sektorima grčke
ekonomije način kapitalističke
proizvodnje nije ugušio
pretkapitalističke oblike
proizvodnje
ti pristupanje Grčke Europskoj ekonomskoj
zajednici. (...) EEZ obilježavaju tri strukturne
značajke: carinska unija, sloboda kretanja kapitala i sloboda kretanja radne snage. Odsustvo
zajedničke monetarne i proračunske politike
podrazumijeva odsustvo kontrole nad monopolističkim kapitalom unutar EEZ-a; tako taj
kapital prvenstveno kontroliraju Sjedinjene
Države, a zatim Zapadna Njemačka. Taj problem neće razriješiti Europski parlament. Štoviše, mehanizam koji se sada nalazi u rukama
Sjedinje­nih Država i Zapadne Njemačke prerast će u mehanizam kontrole Zapadne Europe.
Sjedinjene Države su izvele okupaciju grčkog
teritorija u nekoliko etapa: prvo kroz intervenciju vojno-političke nadgradnje (aparata
prisile); zatim, gotovo istodobno, nametanjem U svom sadašnjem obliku, EEZ je zajednica
kontrole nad procesom akumulacije kapitala monopolističkog kapitala: konsolidacijski mekako bi se stvorili nužni preduvjeti za sigurne hanizam za ostvarenje dominacije američkoi unosne investicije; i naposljetku, od 1960-ih, njemačkog kapitalizma u Europi. Davno priinvazijom multinacionalnih kompanija, koja je neomarksista, Gunnar Myrdal iznio je tezu
je odredila strukturu kapitalizma periferije u koja glasi: kada se jedna relativno nerazvijena
zemlja (u okviru neke ekonomske zajednice)
našoj zemlji.
udruži sa zemljom koja je relativno razvijena,
Grčka društvena i ekonomska struktura po- ekonomski jaz već prisutan među njima samo
sjeduje sva obilježja ustroja perifernog kapita- će se povećati, to jest pridruženje će se negalizma. U mnogim sektorima grčke ekonomije tivno odraziti na zemlju koja je relativno slabo
(poljoprivreda, stočarstvo, zanatska proizvod- razvijena. Takva sudbina neće zaobići ni Grčku
nja, maloprodaja itd.) način kapitalističke pro- ako pristupi EEZ-u.•
izvodnje nije ugušio pretkapitalističke oblike
proizvodnje. Stanje trgovine između sela i graS francuskog prevela: Marija Ćaćić
20
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
PROTIV SIZIFOVSKE SUDBINE
DOSJE: GRČKA
Grčki dug, europsko rješenje
Umjesto niza “Versajskih sporazuma u malome” i cijeđenja juga Europe nametnutom politikom štednje, predsjednik SIRIZA-e
razlaže alternativni plan, utemeljen na principu solidarnosti, koji je Europa demonstrirala još 1953. godine,
za vrijeme njemačke dužničke krize
znici. Nikada nije bilo hitnije pronaći globalno, u sve petljaju (i koji su u stečaju), a koji su od- Prijedlog Hans-Petera Keitela, predsjednika
kolektivno i konačno rješenje problema duga govorni za krizu i nastoje zadržati status quo. Udruženja njemačke industrije koji Grčku žei ne možemo shvatiti da bi taj cilj mogao biti Godišnji izvještaj za 2012. nevladine udru- li transformirati u "specijalnu ekonomsku zopodređen osiguravanju ponovnog izbora nje- ge Transparency International Grčku opisu- nu"1, objavljen u intervjuu na internetskim
vadeset i sedmi je veljače 1953. go- mačke kancelarke. U ovim uvjetima, SIRIZ- je kao najkorumpiraniju zemlju u Europi. Po stranicama Spiegela, otkriva istinski cilj medine. Savezna Republika Njemač- ina ideja o europskoj konferenciji na temu našem mišljenju, ovaj prijedlog predstavlja moranduma2. Mjere predviđene tim memoka slama se pod dugovima i posto- duga, koja bi bila organizirana prema mode- jedino rješenje, osim ako ćemo se pomiriti s randumom, čiji se doseg proteže najmanje do
ji prijetnja da će sa sobom povući i lu Londonske konferencije iz 1953. na kojoj se eksponencijalnim rastom javnog duga u Eu- 2020. godine, rezultirale su gromoglasnim neostale europske zemlje. U brizi za vlastiti spas, raspravljalo o pitanju njemačkog duga, prema ropi, gdje u prosjeku već prelazi 90 posto bruto uspjehom, što Međunarodni monetarni fond
njezini vjerovnici – među kojima je i Grčka – našem mišljenju predstavlja jedino realistič- domaćeg proizvoda (BDP). Optimističnim nas (MMF) sada prepoznaje. No za one koji su ga
primjećuju fenomen koji je iznenadio samo no rješenje povoljno za sve. Bio bi to globalni čini činjenica da naš projekt neće biti mogu- koncipirali, sporazum ima tu prednost da naliberale: politika "interne devalvacije", to jest odgovor na krizu kredita i na neuspjeh politi- će odbiti, jer kriza već nagriza samu jezgru meće ekonomski nadzor nad Grčkom, koju tieurozone. Odugovlačenje za posljedicu ima me stavlja u položaj financijske kolonije eusmanjenja plaća, ne jamči povrat dugova, na- ka koje se vode u Europi.
samo povećanje ekonomske i socijalne cijene rozone. Poništenje tog sporazuma predstavlja
protiv. Na izvanrednom sastanku održanom u
trenutne situacije, ne samo za Grčku nego i za dakle preduvjet za izlazak iz krize: jer smrtoLondonu, dvadeset i jedna zemlja sagledava Evo što tražimo za Grčku:
stvarne kapacitete Njemačke da ispuni svo- - Značajno smanjenje nominalne vrijednosti Njemačku i sve ostale zemlje koje su usvojile nosan je već sam lijek, a ne, kao što neki sujedinstvenu valutu.
je obveze i shodno tome odlučuju prilagoditi akumuliranog javnog duga;
geriraju, tek njegova previsoka doza. Osim
svoja potraživanja. Otpisuju 60 posto njezina - Moratorij na dug, kako bi sačuvane svote bile
toga, valjalo bi se upitati koji su ostali uzroci
Tijekom dvanaest godina eurozona je – na- financijske krize u Grčkoj. Oni koji su doveli
nominalnog duga, daju joj petogodišnji mora- u službi ekonomske obnove;
torij (1953. – 1958.), a rok isplate povećavaju na - Uvođenje "razvojne klauzule", da servisiranje dahnuta liberalnim dogmama – funkcionira- do rasipanja javnog novca nisu se promijenitrideset godina. Jednako tako, uvode "razvoj- duga ne bi uništilo ekonomsku obnovu već u la samo kao monetarna unija, bez političkog li: primjerice, imamo najvišu cijenu kilomei socijalnog ekvivalenta. Trgovinski deficiti tra ceste u Europi ili pak praksu privatizacinu klauzulu" prema kojoj Njemačka ne mora njezinu začetku;
u vraćanje duga prelijevati više od dvadeseti- - Rekapitalizaciju banaka, bez dodatnog opte- južnoeuropskih zemalja predstavljali su izvr- je autocesta kao model financiranja novih
nutu sliku viškova zabilježenih na sjeveru Eu- trasa "plaćanjem unaprijed"... autocesta čija
ne svojih prihoda od izvoza. Europa je time za- rećenja javnog duga zemlje.
rope. Jedinstvena valuta je k tome pripomo- je izgradnja prekinuta.Povećanje nejednakouzela stajalište suprotno Versajskom ugovoru
iz 1919., stvarajući temelj razvoja poslijeratne Ove mjere moraju ići ruku pod ruku s re- gla "hlađenju" njemačke ekonomije nakon sti ne možemo svesti na sekundarni efekt fiZapadne Njemačke. A upravo to grčka Koalici- formama koje za cilj imaju pravedniju pre- skupog ujedinjenja Istočne i Zapadne Nje- nancijske krize. Grčki fiskalni sustav odražava
ja radikalne ljevice (SIRIZA) predlaže danas: raspodjelu bogatstva. Okončati krizu zapra- mačke 1990. godine. No kriza duga poremeti- klijentelističke odnose koji ujedinjuje grčku
da se postupi suprotno Versajskim ugovorima vo podrazumijeva raskinuti s prošlošću koja la je tu ravnotežu. Berlin je reagirao izvozom elitu. Taj sustav, pun izuzeća i privilegija skrou malome, koje njemačka kancelarka Angela je dopustila da do krize dođe: raditi na soci- svog recepta za mjere štednje, što je pogoršalo jenih po mjeri oligarhijskog kartela, zapečaMerkel i njezin ministar financija Wolfgang jalnoj pravednosti, na jednakim pravima za socijalnu polarizaciju u zemljama europskog ćen je neformalnim paktom koji, sve vrijeme
Schäuble nameću zaduženim europskim ze- sve, na političkoj i fiskalnoj transparentnosti, juga i ekonomske tenzije u eurozoni. Sada se od pada diktature, spaja poslodavce i dvoglamljama. U tome smo nadahnuti jednim od ukratko na demokraciji. Takav projekt može javlja osovina sjever-kreditori/jug-dužnici i vu hidru dvostranačkog sustava – Novu demonajvećih trenutaka spoznaje poslijeratne eu- ostvariti samo stranka neovisna o financij- nova podjela rada koju su orkestrirale najbo- kraciju i Panhelenski socijalistički pokret (PAskoj oligarhiji, toj šačici direktora nekolicine gatije zemlje. Jug će se tako specijalizirati za SOK).To je jedan od razloga zašto država danas
ropske povijesti.
poduzeća koji državu drže kao taoca, stran- proizvode i usluge u kojima postoji velika po- sredstva koja su joj potrebna odbija namaknuRazličiti programi "spašavanja" južnoeurop- ka neovisna o međusobno solidarnim brodo- tražnja za radnom snagom koja radi za mini- ti porezom i kao alternativu preferira kontiskih zemalja izjalovili su se, a pritom nastale vlasnicima oslobođenima od poreza, neovi- malac, a sjever će krenuti u utrku za kvalite- nuirano smanjenje plaća i mirovina.
jame bez dna trebali bi ispuniti porezni obve- sna o vlasnicima tiska i o bankarima koji se tom i inovacijama i višim plaćama – za neke.
No establišment – koji je jedva preživio na izborima 17. lipnja3, sijući strah po pitanju eventualnog izlaska Grčke iz eurozone – živi zahvaljujući respiratornoj pomoći drugih umjetnih
pluća: korupcije. Težak zadatak koji se sastoji
u razbijanju dosluha političkih i ekonomskih
miljea, tog posebnog grčkog problema, predstavljat će jedan od prioriteta narodne vlade
sa SIRIZA-om na čelu. Mi dakle zahtijevamo
moratorij na dug, kako bi došlo do promjene
u Grčkoj. U protivnom, svaki novi pokušaj financijskog ozdravljenja od nas će učiniti Sizife osuđene na propast. A ovaj put drama se ne
tiče samo starog Korinta, nego cijele Europe.•
Aleksis Cipras
D
S francuskog prevela: Sana Perić
1 "BDI-Chef will Griechenland zur Sonderwirtschaftszone
machen", Der Spiegel Online, 10. rujna 2012.,
www.spiegel.de
2 Sporazum potpisan u svibnju 2010. kojim se Ateni nameću mjere štednje u zamjenu za njezino financijsko "spašavanje" (nap. ur.).
3 Sa 29,66 posto glasova, desna stranka Nova demokracija
bila je prisiljena ući u koaliciju s PASOK-om (12,28 posto
glasova) i Demokratskom ljevicom (6,26 posto). Na drugo mjesto se plasirala SIRIZA sa 26,89 posto glasova (deset
postotaka više nego na izborima u svibnju 2012.), dok je
stranka ekstremne desnice, Zlatna zora, dobila 6,92 posto
Foto: Igor Bezinović
(pad od 0,8 posto u odnosu na svibanj 2012.), (nap. ur.).
21
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
POREZNA POLITIKA I RAZLIKE U "KLASNOJ KULTURI"
DOSJE: GRČKA
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
Kako bogati izbjegavaju poreze
Regresivne porezne politike predstavljaju najvidljiviji aspekt rasta društvene nejednakosti, a onaj nešto skriveniji čine bitne razlike u klasno
specifičnoj kulturi odnosa spram poreznih obaveza. Bogatima na raspolaganju stoji niz (polu)legalnih mogućnosti smanjenja poreznih davanja,
dok se kontinuiranim reformama mehanizama kontrole navigacijski prostor nižih klasa sve više smanjuje
Alexis Spire
M
jesto radnje: porezna upra­
va u departmanu Nord, na sa­
mom sjeveru Francuske. Žena
od pedesetak godina, alžirskog
porijekla, koja govori francuski jezik s jakim
akcentom, dolazi do šaltera mašući svojim
obrascem za porez na smještaj: "Ja, ja primam
300 eura minimalne naknade za uključivanje
u rad (RMI)1, a tražite od mene da platim 269
eura poreza na smještaj!" Službenik joj ravno­
dušno odvraća: "To je zato što s vama stanuje
kći koja prima prihode, pa više niste, kao la­
ni, oslobođeni poreza na smještaj." Nespora­
zum se nastavlja: "Ali to je njezina plaća, ja ne
diram njezinu plaću [kći joj radi kao službe­
nica u podzemnoj željeznici], ona joj pomaže
da stane na noge, a ja, ja nemam novca za pla­
titi ovo. Do grla sam u dugovima, doći će mi
ovrha..." Službenik je prekida: "Pravno gleda­
no, vi­še nemate pravo na oslobođenje od po­
reza, ali možete zatražiti obročno plaćanje".2
Nekoliko mjeseci kasnije, u istoj poreznoj up­
ravi, koja pokriva i jedno bogato područje, dvo­
je umirovljenika na vlastitu inicijativu dolazi
u službu za nekretnine zbog solidarnog pore­
za na bogatstvo (L’impôt de solidarité sur la
fortune, ISF)3. Sa sobom su donijeli ispunjenu
izjavu koja sadrži popis njihovih nekretnina:
kuća od 250 četvornih metara u bogatom gra­
du u departmanu Nord (325.000 eura) i dvije
vikendice od 82, odnosno 60 četvornih meta­
ra, procijenjene na 50.000, odnosno 15.000 eu­
ra. "Vrijednost kuća će vas začuditi, ali riječ je
o vrlo starom selu", opravdava se gospođa služ­
benici. "Kuće su pune termita, nemoguće ih je
prodati jer se zimi u njima ne može stanova­
ti, pa su prema tome procijenjene i njihove
vrijednosti." Njezin suprug nastavlja: "Radio
sam kao činovnik u upravi šumarije, što objaš­
njava činjenicu da u posjedu imam također
134 hektara šumskog zemljišta, čiju sam vri­
jednost procijenio na 30.000 eura, a dodao sam
i 84 hektara vinograda koje posjedujemo u
Burgundiji. Vinograd je star 50 godina, a zadr­
žao sam ga jer je riječ o mojoj djedovini, ali ne
vrijedi ništa. Nisam našao kupca za njega, pa
sam ga procijenio na simboličnih 800 eura."
Nakon što je neko vrijeme tipkala na kalkula­
toru, službenica je podignula glavu. "Poslat ću
vam napismeno ukupni iznos, koji uključuje
kamate i povećanje vrijednosti imovine od de­
set posto. Te penalizacije propisane su Općim
poreznim zakonom i ja imam zakonsku ob­
vezu ukazati vam na njih, ali ih u praksi, ako
nam pošaljete pismenu žalbu, nećemo primi­
jeniti", objašnjava pomirljivo.
Ova dva primjera pozivaju nas da problem so­
cijalne jednakosti, kada je u pitanju porezna
obveza, razmotrimo u novom svjetlu: predno­
sti dominantnih klasa ne mjere se samo pre­
ma propisanim skalama ili poreznim stopa­
ma – čije je podizanje, dakako, temeljni cilj
svake progresivne politike; one se protežu i
na prilike da se zakon zaobiđe, koje se ukazuju
samo najimućnijima.
"Insajderske" strategije
Niže klase financijske propise mogu izbjeći
samo na dva načina: prekršiti ih ili ponizno
zatražiti njihovu suspenziju. Na gornjem pak
dijelu društvene ljestvice razvijaju se drugači­
je strategije: prva je preuzimanje državljans­
tva neke od zemalja s povoljnijom poreznom
politikom i/ili prijava boravišta u toj zemlji, a
druga i raširenija je izvrtanje zakona u svoju
korist, uz istovremeno isticanje lojalnosti dr­
žavi. Trebali bismo odustati od lažne opreke iz­
među "optimizacije" – izvrtanja fiskalnog pra­
va u svoju korist – i ilegalnih praksi. Kao i kada
je riječ o insajderskom trgovanju na burzi4,
pos­toji kontinuitet između toleriranog zataš­
kavanja i prikrivanja prekršaja, između zako­
nitog ostvarenja dobiti pomoću derogativnog
propisa i očitih nepravilnosti. Osobitost domi­
nantnih klasa počiva upravo u njihovom rela­
tivističkom odnosu spram propisa: slažu se da
su propisi nužni za funkcioniranje društva, ali
ujedno smatraju da ih oni sami moraju mo­
ći izbjeći.
Primjerice, sistem izračuna i naplate poreza
na smještaj – čiji je iznos fiksan, odnosno ne
ovisi o prihodima poreznog obveznika – ne
ostavlja mnogo mjesta možebitnim strate­
22
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
DOSJE: GRČKA
gijama izbjegavanja: dotičnom porezu podvrgnuta je svaka osoba koja 1. siječnja tekuće godine stanuje u nekom prostoru, pa bila
ona njezin vlasnik, podstanar ili gost. Što se
tiče RTV pretplate (koja je sa 125 eura, koliko
se plaćala u 2012., narasla na 131 euro), možete
je izbjeći samo ako izjavite da nemate televizor. Prije 2005. postojale su dvije mogućnosti:
s jedne strane, postojala su kućanstva koja su
posjedovala televizor mimo znanja uprave (11
posto prekršaja), a s druge vlasnici vikendica
opremljenih televizorom koji su "propustili"
prijaviti (66 posto).5 Zakon donesen 30. prosinca 2004. veže RTV pretplatu uz porez na smještaj, uz objašnjenje da se radi o "pojednostavljenju načina naplate"6.
Pravdajući se racionalizacijom, zastupnici su
ustvari odlučili ponovno krenuti u bitku protiv prekršaja preslagivanjem prioriteta: jednostavno su ukinuli obvezu plaćanja druge
pretplate vlasnicima vikendica i pojačali kontrole u domovima koji nisu prijavili televizor.
Nasuprot tome, porezi koji pogađaju prvenstveno najbogatija kućanstva nude mnogo raznolikije mogućnosti zaobilaženja i kršenja.
Tako sustav oporezivanja nekretnina velikim
dijelom počiva na izjavama poreznih obveznika koje službenici ne mogu do kraja provjeriti.
Činjenica da nije moguće s preciznošću znati opseg nečije imovine prisiljava službenike
da se odlučuju za pomirljiv pristup protuzakonitim radnjama kada je riječ o solidarnom
porezu na bogatstvo. "Imamo obzira prema
njima", objasnila nam je službenica odjela za
nekretnine. "Počinjemo telefonskim pozivom,
a zatim im šaljemo blagi podsjetnik. Ako nema odgovora, šaljemo im prijedlog korekcija,
a ako nam i dalje ne odgovaraju, šaljemo im
drugi podsjetnik, preporučeno, tako da dobijemo potvrdu o primitku... No radije izbjegavamo proces oporezivanja po službenoj dužnosti jer smo ga onda obvezatni službeno objaviti,
pa svi žele odmah znati i ono što znamo i ono
što ne znamo."
Strukturni razlozi pomirljivosti
Odabir pomirljivog rješenja nije dakle rezultat
nikakve dobrote ove službenice kojoj je veoma
stalo do principa jednakosti pred poreznim
zakonom: njezina sklonost obziru prema obveznicima solidarnog poreza na bogatstvo prije svega proizlazi iz činjenice da ne raspolaže dostatnim sredstvima. Njezini kolege i ona
svoj posao često uspoređuju s partijom pokera: pokrenuti proces provjere ustvari znači pokazati svoje karte i poreznom obvezniku otkriti što administracija zna, ali također i ono
što ne zna. Kako bi se sačuvala određena dvosmislenost po pitanju onoga što znaju o opsegu nečije imovine, službenici se najčešće radije oslanjaju na izjave obveznika. Jednom kada
je popis dobara utvrđen, oni moraju provjeriti njihovu vrijednost, ali su im sredstva za tu
svrhu ograničena. Kako bi dokazali da je neko
dobro podcijenjeno, moraju pronaći tri slična
za usporedbu, što pretpostavlja duge i zamorne istrage.
broju slučajeva odbijaju izaći na teren, smatrajući da eventualne ispravke iznosa nisu
vrijedne vremena koje bi za to trebalo utrošiti.
U prvom se slučaju praksa kontrole prikazuje
kao stvar morala ("vratiti ljude na pravi put"),
a u drugom se odbijanje kontrole opravdava
rentabilnošću: kako je riječ o imućnim poreznim obveznicima, u kontrolu se kreće tek
ako su iznosi koji se od njih potražuju viši od
troškova provjere i obrade. Još jednu zapreku
kontroli predstavlja raznovrsnost resursa dominantnih klasa. Njihov imetak najčešće se
sastoji od prihoda od plaća, prihoda od nekretnina i zemljišta, kapitala u vrijednosnim papirima i naslijeđene imovine te se porezne službe muče kako bi se međusobno koordinirale
i razmijenile informacije s drugim upravnim
tijelima. Dok je intenziviranje nadzora nad siromašnijim slojevima društva izazvalo zbližavanje nadzornih organa (vidi okvir), provjeru visokih primanja i velike imovine otežava
disperzija informacija i sredstava. Premda se
predmeti imućnijih poreznih obveznika u
principu moraju provjeravati svake tri godine, riječ je o rutiniziranim procedurama koje rijetko rezultiraju znatnijim ispravcima, za
što su kriva nedostatna sredstva. To je primjer
onoga što sociolog Pierre Bourdieu naziva "institucionalnom lošom vjerom"7: nekom vrstom "dvostruke igre" kojom država trajno potvrđuje svoju nepopustljivost spram prekršaja
najimućnijih, prihvaćajući pritom prešutno
činjenicu da su njezini službenici materijalno
spriječeni da tu nepopustljivost provedu u djelo. Podjela svake lokalne strukture na službu
za oporezivanje pravnih osoba, službu za oporezivanje osobnih dohodaka i službu za oporezivanje nekretnina, kao i odvajanje lokalnih
ispostava od državne porezne uprave, izvori su
disperzije i gubitka informacija u poreznoj administraciji. To ilustrira smanjenje poreza na
privatni kapital investiran u prekomorske departmane i teritorije (départements d’outremer – territoires d’outre-mer, tzv. DOM-TOM).
"Ja investicije u DOM-TOM više ni ne gledam",
povjerava se inspektorica predmeta "s velikim ulogom". "Da bismo ih kontrolirali, trebalo bi ih otići pogledati uživo, a za to nemamo
sredstava. Kolege iz DOM-TOM-a potpuno su
zatrpani i više ne žele izlaziti na teren; predmeta ima mnogo, a njih nema dovoljno. Nedavno smo otkrili nekretninu za koju smo sa
sigurnošću znali da je poslužila trima ili četverima različitim prijavama, ali ne možemo
ništa napraviti. Ili ih nazovete ili im pišete, a
oni ne odgovaraju." Kao i o mnogim drugim
poreznim nišama, u Nacionalnoj skupštini
raspravljalo se o smanjenju poreza na prekomorske investicije, konkretno o njihovoj ekonomskoj efikasnosti i legitimitetu, ali nikada
o mogućnostima koje one stvaraju za protuzakonite radnje. Osim toga, možemo se zapitati nije li odsustvo bilo kakvih mjera, koje je
mogla poduzeti vlast kako bi stavila točku na
ovu situaciju, jednaka prešutnoj suglasnosti s
ovim tipom prijestupa.
Još su brojnije teškoće provjere poreznih prijava obveznika koji prebivaju u Francuskoj, a
koji imaju primanja ili posjeduju nekretninu
Još jedna poteškoća u utvrđivanju vrijednosti u stranoj zemlji. Premda postoji više bilatenekretnine je i nemogućnost da se u nju uđe, ralnih konvencija kojima je cilj izbjegavanje
u ime poštivanja privatnog vlasništva. Pre- dvostrukog oporezivanja, mehanizmi suradma tome, porezni obveznik može lako poricati nje među državama, koji teže usklađivanju
vrijednost koju je procijenio službenik, tvrde- kontrole poreznih obveznika koji žive na više
ći da je unutrašnjost prostora oštećena, štovi- lokacija u svijetu, mnogo su rjeđe adekvatno
še oronula. Nasuprot tome, kada je riječ o RTV definirani. Bilo da je riječ o plaćama, o nekretpretplati, pritisak na dužnika je jači: odbijanje ninama ili o drugoj imovini, francuska admida se pusti činovnika da na licu mjesta usta- nistracija ima vrlo malo načina da dođe do
novi odsustvo televizora vodi do gubitka prava informacija o poreznim obveznicima nastana oslobođenje od plaćanja. Dok se tako kon- njenima u Francuskoj kojima raspolažu druge
trolori RTV pretplate redovito pojavljuju u ku- zemlje8, što dominantnim klasama osiguraćanstvima kako bi provjerili istinitost izjava va brojne strategije za izbjegavanje poreza. Na
onih koji tvrde da nemaju televizor, službeni- primjer, bilateralni sporazum između Belgije
ci solidarnog poreza na bogatstvo u najvećem i Francuske ne dopušta francuskim službeni-
Od brige za pravdu
do nadzora sirotinje
U kolektivnom imaginariju, utjecaj fiskalne države dugo je bio ogranièen na oporezivanje
kuæanstava. Nije da ostali nisu plaćali porez – u zemlji poput Francuske, gdje su indirektni porezi
oduvijek bili vrlo važni, niže klase nikada nisu mogle umaći različitim vrstama poreza na proizvode
koje konzumiraju – ali se, do kraja Drugog svjetskog rata, na progresivni porez na dohodak
gledalo kao na uzimanje od imućnijih. U tom se periodu fiskalna kontrola ustanovila kao jedan
od najplemenitijih zadataka porezne uprave. Kontrolori, kojih nije bilo mnogo, bili su ovjenèani
određenim prestižem: smatrali su se "poreznim magistratima" kojima je dana moć da teško
sankcioniraju svakog prijestupnika.
Takvo stanje stvari uzdrmano je u poslijeratnom periodu ekonomskog rasta (tijekom tzv. trideset
slavnih godina, 1945. – 1975.). Ponajprije, udio oporezivih domaæinstava popeo se sa 15 posto,
koliko je iznosio 1950., na 63,3 posto u 1979., da bi se krajem devedesetih učvrstio na pedesetak
posto. Istovremeno je razvoj socijalne države bio popraæen porastom broja državnih potpora i
doplataka koji su bili izravno vezani uz visinu primanja, što je primoralo korisnike da podnesu dokaz
o visini svojih prihoda. Potvrda o nečijem (ne)oporezivanju uvela je poreznu birokraciju u život
onog dijela populacije za koji je do tada predstavljala nešto daleko i apstraktno. Za niže klase, ona
odsad predstavlja neophodan ključ bez kojeg ne mogu pristupiti socijalnim potporama, kao što su
pripomoć za smještaj ili stipendije za školovanje. Za administraciju, ta je potvrda postala sredstvo
pomoæu kojega je prodrla u milijune domova, čime je otišla mnogo dalje od poznavanja stanja
samo u oporezivim domaæinstvima.Od administracije koja se brinula da oni s visokim primanjima
plaćaju porez do pravne države koja brižno kontrolira niže klase: restrukturiranje se nastavilo u
devedesetima, potpomognuto s dvije stvari. S jedne je strane napredak informatike omogućio
lakše praćenje prihoda koje je lako utvrditi (plaća, mirovina, naknada za nezaposlene i naknada
za radnike na bolovanju). Sada se diskrepancije između iznosa koje su prijavili porezni obveznici
i iznosa koji su im uplaćeni odmah javljaju na ekranu. S druge strane, sumnjičenje i optuživanje
primatelja državne pomoći u javnost je lansiralo temu "socijalnog prekršaja". Godine 1995., u izjavi
namjera kojom započinje parlamentarno izvješće (koje pak služi kao priprema javnoj raspravi),
Alain Juppé, tadašnji premijer, inzistira na nužnosti da se upotrijebe sva raspoloživa sredstva u
borbi protiv "zlouporabe" prilikom ostvarivanja prava na određene socijalne potpore.1 U nastojanju
da se zlouporabe zaustave, autori izvještaja zagovaraju intenziviranje razmjene informacija
između različitih službi, naročito pomoću sustavne upotrebe broja socijalnog osiguranja (tzv.
NIR). Odredbu, koju je prvi put 1997. predložila desna parlamentarna većina, godinu dana
kasnije prihvatila je i ljevica. Vlada na čelu s Lionelom Jospinom (francuskim premijerom od
1997. do 2002.) smatra da će NIR omogućiti pojednostavljenje odnosa između administracije
i poreznog obveznika, spriječiti zamjene identiteta osoba s istim imenom koje bi mogle izazvati
pokretanje postupaka protiv osoba koje nisu počinile nikakav prekršaj i, naposljetku, omogućiti
preraspoređivanje 4.500 službenika koji su sada zauzeti ručnim provjeravanjem poreznih prijava. U
stvarnosti, odobrenje koje je 1998. dala porezna administracija, a kojim je omogućeno korištenja
tog kataloga građana, predstavlja prvu fazu restrukturiranja praksi kontrole. Otada se informatički
nadzor nižih klasa samo intenzivira. Počevši od 2007., porezna administracija eksperimentira s
razmjenom popisa sa Zavodom za zdravstveno osiguranje i pokreće isti tip suradnje s Fondom za
dječje doplatke (CAF). Transfer podataka između te dvije institucije 2008. je automatiziran. Svakog
primatelja naknade koji je prijavio iznos različit od onoga navedenog na poreznoj kartici, organ
koji mu isplaćuje potporu opominje da uskladi svoje iskaze, pod prijetnjom da će mu je uskratiti.
Povećanje transparentnosti podataka osoblju i javnosti uvijek se predstavlja kao način poboljšanja
kvalitete usluga, no u stvarnosti se to umrežavanje manifestira ponajprije kao uvođenje kapilarne
kontrole stanovništva koju je sve teže zaobići.
Ovaj tip kontrole rezerviran je, međutim, za niže klase. U trenutku uvođenja solidarnog poreza
na bogatstvo (ISF) 1982. godine, socijalistička vlada zamislila je integraciju dvanaestak popisa
(poreznih obveznika, katastra, obveznika poreza na smještaj...) kako bi pomoću informatičke
obrade dobila popis od nekih 200.000 osoba na koje bi se mogao primijeniti novi porez. Te želje
za izradom popisa "krupnih kapitalista" naišle su na otpor Nacionalne komisije za informatiku i
slobode (CNIL) "zabrinute zbog rizika administrativne samovolje".2
1 Pismo od 28. rujna 1995. upuæeno Charlesu de Cousonu i objavljeno u Rapport parlementaire sur les frauds et pratiques
abusive, La Documentation française, Pariz, 1995.
2 Nacionalna komisija za informatiku i slobode, 3. izvještaj o aktivnostima (1981. – 1982.), La Documentation française,
Pariz, 1983.
cima da se raspituju o postojanju bankovnih
računa u Belgiji. Pošto se profit dobiven poslovanjem s vrijednosnim papirima u Belgiji
ne oporezuje, neki imućni porezni obveznici
iz departmana Nord prijavljuju da prebivaju
s one strane granice kako bi izbjegli naplatu
u Francuskoj. Te ekspatrijacije u velikom su
broju slučajeva fiktivne, ali inspektori su bespomoćni. "Prestali smo pokušavati relokalizirati one koji su se fiktivno nastanili u inozemstvu. To ne služi ničemu, bio je to Sizifov posao.
Mogli bismo relokalizirati određen broj ljudi, primjerice dokazujući da se njihova djeca
školuju u Francuskoj, ali to za nas predstavlja
prevelik zalogaj jer nam nedostaje sredstava
za istragu", objašnjava inspektorica zadužena
za predmete "s velikim ulogom".Za dominantne klase, provjera prijave često je tek prva faza procesa koji ostavlja još mnogo dobrih prilika za pregovaranje prije nastupanja stvarnih
sankcija. Nakon terenske provjere, obveznik
primjerice može iskoristiti proturječnosti u
proceduri i obratiti se lokalnoj Komisiji za poreze i namete na godišnji prihod. Renomirani
arhitekt Pierre C. obratio se toj komisiji radi
ispravke vezane uz iznose uplaćene na mješovit račun (kojim se koristio i za svoje poduzeće i privatno). Komisija smatra da ti neprijavljeni iznosi (u vrijednosti od milijun eura)
moraju biti pridodani njegovim godišnjim
prihodima, što on poriče. Odjeven u sivo odijelo, taj šezdesetogodišnjak stiže u pratnji svog
23
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
DOSJE: GRČKA
odvjetnika, nekadašnjeg poreznog inspektora
koji sada radi kao porezni savjetnik. "Moj klijent je imao velikih profesionalnih poteškoća",
objašnjava on, "i bio je prisiljen posuditi novac. (...) Ovo je slučaj iz oblasti kontrole računovodstva, a ne izravnog oporezivanja9. Dakle
nalazimo se u proturječnoj situaciji, u kojoj je
porezna služba, a ne porezni obveznik, ta koja
treba podastrijeti dokaz, a ni za jedan od iznosa koji su u pitanju vi niste dokazali da se radi
o prihodu od profesionalne djelatnosti." Porezni inspektor se potom raspituje o tim famoznim "teškoćama": "Godine 2005. prodali ste
zgradu za iznos, ako se dobro sjećam, od dva
milijuna eura. Čini mi se čudnim da netko tko
raspolaže tolikim iznosom posuđuje novac."
Odvjetnik ga prekida prijetećim tonom: "Nemate pravo spominjati činjenice koje nemaju
nikakve veze s ovim predmetom. Ako ste željeli provjeriti radi li se o prihodima od profesionalne djelatnosti, mogli ste iskoristiti svoje pravo da od posuditelja zatražite papire na
uvid. A sada, odgovorite mi na jedno jednostavno pitanje: Možete li – da ili ne – dokazati
da je riječ o prihodima od profesionalne djelatnosti?" Ovdje se primjenjuje strategija koja
predstavlja kombinaciju dviju stvari: iskorištavanja nejasne granice između profesionalne i privatne sfere te podržavanja nerazlikovanja bezinteresne posudbe i mita. Da bi obranio
svoj interes, bogati se arhitekt pobrinuo da angažira bivšeg poreznog inspektora koji savršeno poznaje tajne procesa provjere knjiga i koji
se u više navrata njima i okoristio. Sva njegova
argumentacija sastoji se od međusobnog suprotstavljanja zakonskih propisa i od prebacivanja odgovornosti za dokazivanje (ali i krivice) na administraciju. "Lukavi računovođe" i
"eminentni odvjetnici"10 mogu se pokazati odlučujućim ako u pregovore koje zakon omogućuje želimo krenuti s najbolje moguće pozicije.
ženog za praćenje slobodnih zvanja porezni
obveznik moli za savjet oko svoje porezne prijave. "Ima stranki koje me poznaju i koje ne
oklijevaju redovito dolaziti. Čim isprave nešto
u svom dioničkom portfelju, čim završe neke
radove na kući, mole me za savjet", priča inspektor za kontrolu i vještačenje. Ovdje je riječ o personalizaciji odnosa spram poreznog
obveznika, pojačanoj pretpostavkom o uzajamnom povjerenju.
Primjerice, starijoj gospođi koja je došla po savjet vezano uz svoju prijavu prihoda, sugerira
da promijeni namjenu svog zemljišta kako bi
ostvarila poreznu olakšicu od 71 posto, umjesto olakšice od 40 posto koju je inicijalno zatražila. Potiče je čak da uloži prigovor na dvije
posljednje godine, kako bi joj odobrili još veće sniženje poreza. Drugoj poreznoj obveznici, koja je došla nakon što su u njezinoj poreznoj prijavi napravljene neke ispravke jer nije
bila dostavila dokaze o izolacijskim radovima
na kući, nužne za smanjenje poreza, savjetuje da poštom zatraži sniženje poreza i ukazuje
joj na ostale načine na koje može smanjiti porez u narednoj godini. Za mnoge službenike u
poreznim upravama u dobrostojećim sektorima savjet i kontrola predstavljaju dva lica iste
djelatnosti.
Provedbu poreznog zakona tako karakteriziraju velike nejednakosti. Međutim, službenici koji ih potiču uglavnom ostaju čvrsto
privrženi ideji jednakog tretiranja svih stranaka. Za to očito proturječje dijelom je odgovorna organizacija porezne administracije:
ona je istovremeno izrazito centralizirana i
jako raščlanjena na različita područja intervencije. Mehanizmi ubiranja i kontrole razlikuju se od poreza do poreza, a prakse koje iz
njih proistječu variraju ovisno o lokalnom
kontekstu. Činovnici zaduženi za kontrolu
najbogatijih nemaju nikakvih sredstava za
Klasni učinci administrativnih reformi
usporedbu svojih praksi s praksom kolega
Tretman poreznih obveznika varira ovisno o koji rade u siromašnijim sredinama, pa tamjestu, materijalnim sredstvima i stanovni- ko i jedni i drugi mogu vjerovati da, u granicima svakog sektora. Nakon velikih smanje- cama svoje moći, primjenjuju zakon u službi
nja broja osoblja u Upravi za javne financije, općeg interesa.
odstupanja su se značajno produbila: između
2003. i 2011. iz administrativnih službi javnih
S francuskog prevela: Sana Perić
financija maknuto je više od 20.000 zaposlenika, većinom među nižim činovnicima. Prem- 1 Minimalna naknada za uključivanje u rad (Revenu
da su odredi zaduženi za provjeru poduzeća minimum d’insertion, RMI), francuska varijanta
zasad sačuvani, službe za izradu programa socijalne pomoći namijenjena nezaposlenim, radno
kontrole i praćenja slobodnih zvanja najteže sposobnim ljudima bez ikakvih prihoda, a koji nemaju
su pogođene. Najizravnije su pogođene službe prava na naknadu za nezaposlene. Primatelj pomoći
zadužene za primanje stranaka: kako su po- obvezuje se da će naći posao u roku od tri mjeseca (nap.
trebe za fizičkim primanjem nižih klasa osta- prev.).
le jednake, nejednakosti se pojačavaju ovisno 2 Članak se oslanja na anketu provedenu između 2006.
o tome na kojem se geografskom području na- i 2010. u dvije porezne uprave, u departmanu Nord i u
lazimo.
pariškoj administrativnoj pokrajini.
•
Doista, unatoč nastojanjima da se procedura
pojednostavni, formulari i administrativna
pisma pisani su jezikom koji većini ljudi nije
lako razumljiv. Najmanje obrazovani korisnici skloniji su osobno doći kada prime zahtjev
za pojašnjenjem ili čak jednostavnu obavijest
o oporezivanju. U poreznim upravama koje rade s nižim klasama činovnici stoga jako paze
da ograniče vrijeme koje troše na obradu žalbi
ili zahtjeva za informacijama, a interakcija za
šalterom traje u prosjeku desetak minuta. Zauzvrat, u favoriziranim sektorima porezni obveznici reguliraju velik dio svojih sporova putem pošte i dolaze u poreznu upravu samo u
slučaju ekstremne nužde. Službenici su tu dakle mnogo manje zauzeti primanjem stranaka i tumačenjem fiskalnog jezika, a kada neka
stranka dođe kako bi istaknula svoje stajalište,
ima vremena koliko joj je potrebno da detaljno izloži svoj slučaj.
Uz to, službenici imaju vremena dijeliti savjete. Tako nije rijetkost da inspektora zadu-
3 Solidarni porez na bogatstvo (L’impôt de solidarité sur
la fortune, ISF) plaćaju oni čiji je oporezivi imetak viši ili
jednak iznosu od 1,3 milijuna eura, a njegov iznos varira
ovisno o neto iznosu oporezivog imetka (nap. prev.).
4 Insajdersko trgovanje spada u burzovne prekršaje,
a riječ je o kupnji ili prodaji dionica polazeći od
informacija koje drugima nisu dostupne (nap. prev.).
5 Patrice-Martin Lalande, “Réformer la redevance pour
assurer le financement de l’audiovisuel public”, izvještaj
br. 1019. od 9. srpnja 2003. pred Narodnom skupštinom
l’Assemblée nationale, str. 19-20.
6 Ako ne posjeduje RTV prijemnik, porezni obveznik to
mora spomenuti u izjavi o prihodima prilikom prijave
poreza (nap. prev.).
7 Pierre Bourdieu (ur.), La Misère du monde, Seuil, Pariz,
1993., str. 247.
8 Christian Chavagneux i Ronen P. Palant, Les Paradis
fiscaux, La Découverte, Pariz, 2012.
9 Izravnom oporezivanju pribjegava se kada porezni
obveznik odbije predočiti dokumentaciju potrebnu za
izračun iznosa poreza koji duguje te ga se oporezuje na
bazi procjene prihoda (nap. prev.).
10 Charles Wright Mills, L’Elite au pouvoir, Agone,
Marseille, 2011. (1. izd. 1956.), str 225 i dalje.
24
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Nove prakse hipereksploatacije
Položaj migrantskih
poljoprivrednih radnika u Europi
"Cirkularna migracija radnika" koju zagovara Europska unija dovela je do zaokreta u priljevu radne snage:
privremeni radnici podrijetlom iz Latinske Amerike, koji migriraju preko Španjolske u Francusku, gdje se
zapošljavaju, polako zamjenjuju magrepsku radnu snagu
Patrick Herman
G
ospodine Leydier, spis koji držim u rukama prepun je dokaza protiv vas! Dajem
vam priliku da pokažete barem malo dostojanstva i prestanete se ponašati kao
hulja. Posljednji put vas pitam: Tvrdite li da gospođica Naïma Es Salah nije radila kod vas kao kućna
pomoćnica? Tog 12. prosinca 2012. prvostupanjski
sud u Aix-en-Provenceu odzvanjao je oštrim riječima njegova predsjednika. Voćar iz Gransa
pognuo je glavu i ostao šutjeti. Njegova bivša
marokanska radnica, službeno prijavljena kao
"poljoprivredna radnica", čekala je ovaj trenutak od rujna 2003., kada je podigla tužbu na kaznenom sudu. Ona se od 2001. godine usuđuje
na televiziji javno govoriti o sudbini onih koje
se tada nazivalo "OMI ugovori"1, tj. sezonskim
radnicima.
O čemu je razmišljala te srijede? O tome kako je radila dvanaest do petnaest sati dnevno,
osam mjeseci u godini, i tako deset godina? O
tome da su joj zabranjivali da izlazi van i priča
sa susjedima? Da su joj prijetili smrću? Presuda
je pala: godina dana uvjetnog zatvora i simbolična kazna od jednog eura za "krivotvorenje
dokumenata i uporabu krivotvorina" te "neprijavljivanje radnika".
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
"Teška droga mediteranskih proizvođača", tako je prije trideset godina Jean-Pierre Berlan,
počasni predsjednik Nacionalnog instituta za
agronomska istraživanja (Institut national
de la recherche agronomique, INRA), nazvao
sustavno pribjegavanje zapošljavanju stranih
sezonskih radnika na jugu Francuske. Ondje
je razvoj ranih intenzivnih poljoprivrednih
kultura šezdesetih i sedamdesetih godina rezultirao masovnom pojavom ovih ugovora. Ti
radnici, uglavnom Marokanci i Tunižani, predstavljali su za provansalsku poljoprivredu pravi "Maršalov plan". No ne zadugo: ulazak Španjolske na zajedničko europsko poljoprivredno
tržište, a potom sloboda kretanja proizvoda
nametnuta ugovorima sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), doveli su u konkurentski odnos proizvodna područja iz cijelog
svijeta. Sezonac je tako postao varijabla prilagodbe za poslodavce koji su morali smanjiti
troškove proizvodnje. Departman Bouches-duRhône postao je poznat kao poligon za ponovni
procvat prikrivene ekonomske imigracije, pri
čemu je bitnu ulogu odigrao i tamošnji većinski poljoprivredi sindikat.
Drugdje je ta realnost ostala nevidljiva. Sve dok
se nije čuo glas Naïme Es Salah. Otada se počinje širiti strah. U gradu Saint-Martin-de-Crauu
dvjesto pedeset sezonaca poljoprivrednog poduzeća Sedac štrajkom u srpnju 2005. ukazalo
je na grozne uvjete stanovanja. U veljači 2010.
godine kasacijski sud potvrdio je prethodno jer je od 2007. godine odugovlačila sudsku proizrečenu presudu: tri mjeseca uvjetnog zatvora ceduru po pitanju rješavanja opetovanih zai novčana kazna za poslodavca Laurenta Com- htjeva za boravišnim dozvolama za rad koje je
tea. Aït Baloua, još jedan poljoprivredni radnik, predavala skupina odvjetnika. Na kraju je odopokrenuo je bitku na upravnom sudu protiv breno više od tisuću boravišnih dozvola.
prefekta departmana Bouches-du-Rhône.
Sve ovo navelo je vlasnike poduzeća na razU svibnju 2010. Državni savjet (Conseil d'Etat) mišljanje, ali ne o sudbini svojih radnika, već
naložio je državi da izda boravišnu dozvolu o tome kako da prilagode svoj sustav radne
ovom bivšem "marokanskom sezoncu" koji je snage. Tako je konačno svanulo agencijama za
zapravo već dvadeset i tri godine stalno zapo- privremeno zapošljavanje, jer Europska unija
slen u jednom poljoprivrednom poduzeću, za sada govori o "cirkularnoj migraciji radnika" i
koje je besplatno odradio poslove u protuvri- "partnerstvu za mobilnost". Velik broj tih agenjednosti od otprilike tri godine punog radnog cija specijaliziranih za poljoprivredne poslove
vremena. Dvadeset i četiri zaposlenika iz do- smješteno je u Španjolskoj (Agroempleo, Agroline Berre kojima je uručen nezakonit otkaz progres, Emagri i prije svega Terra Fecundis),
dobila su pravnu bitku na trgovačkom sudu koja će se ubrzo prometnuti u vodeću zemlju za
nakon sedam godina sudskog postupka. U transnacionalni transfer privremenih radnika
prosincu 2008. godine dva su poduzeća, protiv koji dolaze iz zemalja van granica EU-a. Prije
kojih su spomenuti radnici vodili sudski po- svega prema Francuskoj. Od 2009. u departmastupak, izgubila spor te su morala radnicima nu Bouches-du-Rhône oko tisuću Ekvadoraca
isplatiti više od milijun eura za naknadnu zamijenilo je gotovo trećinu bivših sezonskih
isplatu plaća, prekovremene sate, neprijavljeni radnika, tzv. OMI ugovore. Kao i andaluzijski
rad, nezakonit otkaz itd.Tu je odluku u siječnju jagodari iz regije Huelva, poslodavci iz regije
2011. potvrdio i žalbeni sud u Aix-en-Provenceu. Crau žele podijeliti radnike prema njihovom
U prosincu 2008. godine, Ured za suzbijanje dis- podrijetlu i tako fragmentirati tržište rada. Kokriminacije i promicanje jednakosti (fr. Haute lumbijci, Peruanci i Bolivijci odsad pritječu u
autorité de lutte contre les discriminations et velikom broju. Oni koji stižu posljednji, najpopour l'égalité, HALDE) osudio je prakse nekih slušniji, ujedno su i najpoželjniji. Smješteni su
poljoprivrednih poduzeća iz departmana Bo- u kućnom pritvoru na plantaži, ne govore jezik,
uches-du-Rhône. Prefektura je oštro ukorena ne znaju čak ni gdje su, svakog ih dana mogu
otpustiti. Isplata plaća ili otvaranje zdravstvenog osiguranja za radnike jako su mutni. Kako
inspekcija rada može natjerati poslodavce da
poštuju minimum prava predviđenih radnim
zakonodavstvom kada je jedva trećina radnika
uopće prijavljena?
Ovaj novi način zaobilaženja radnih propisa
buja i u drugim francuskim regijama, naročito Landesu za vrijeme branja šparoga. Rijetke
grupe za pomoć2 nemaju drugog izbora nego da
vrše pritisak na institucije pravne države kako
bi ih prisilile da rade svoj posao. A to zahtijeva
strpljenje i upornost. Gospodin Leydier nedavno je uložio žalbu na presudu. Izgleda da će se
Naïma Es Salah ipak morati strpjeti još nekoliko mjeseci...
•
S francuskog prevela: Jelena Miloš
1 Ured za međunarodne migracije (fr. L'office de migrations
internationales, OMI) naslijedio je Nacionalni ured za imigraciju (fr. Office national d'immigration, ONI). Zamijenjen
je prvo Nacionalnom agencijom za prihvat stranaca i migracije (Agence nationale pour l'accueil des étrangers et des
migrations, ANAEM), a zatim Francuskim uredom za imigraciju i integraciju ( l'Office français pour l'immigration et
l'intégration, OFII).
2 Kolektiv za zaštitu stranih radnika u poljoprivredi
(Le Collectif de défense des travailleurs étrangers dans
l'agriculture) djeluje u departmanu Bouches-du-Rhône.
25
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Umjetničke institucije: taoci velikodušnosti privatnih donatora?
Vrli novi svijet mecenatstva
Suočeni sa sve oskudnijim javnim dotacijama, veliki muzeji i druge prestižne kulturne institucije u Francuskoj sve više
ovise o privatnim donatorima. No privatna potpora ima potencijalno dalekosežne posljedice po sam karakter tih institucija
poželjnom zrcaljenju poduzetnika kao stvaratelja, kapitalističkog poduzeća kao umjetničkog poduhvata. Kreativnost, mašta, sklonost
riziku – poduzetnik više nije jednostavno "kapitalist", potaknut željom za profitom, a još
manje "eksploatator". On je filantrop oplemenjen blizinom umjetnosti koju pomaže učiniti
vidljivom. Ukratko, on se postupno približava
meceni kakvog je utjelovio Lorenzo de' Medici.
Poduzetnici – prinčevi naše renesanse...
Johan Popelard
M
uzeji se u bescjenje rasprodaju
poduzetnicima. Kada vidim ime
Wendel (...) na zidovima Centra Pompidou u Metzu, bude
mi zlo.1 U vrijeme francuske predsjedničke
kampanje, Aurélie Filippetti, tada zastupnica
departmana Moselle, pobunila se protiv partnerstva sklopljenog između muzeja i bivše
metalurške grupacije "koja je stoljećima vladala čelikom u pokrajini Loreni", a koja se u
međuvremenu pretvorila u investicijski fond.
Grupacija Wendel odgovorila je priopćenjem
u kojem je izrazila svoju "zapanjenost" takvim stavom. U pravu su: njezina izjava bila
je sasvim suprotna naporima uloženim u razvoj mecenatstva u Francuskoj kojima se želi
od muzeja napraviti prostor gdje će se "tvrtka
osjećati kao kod kuće"2, kao što je to 2005. godine formulirala direktorica razvoja muzeja
Louvre.
Aurélie Filippetti danas je ministrica kulture
i ne samo da ime Wendel i dalje krasi zid Centra Pompidou-Metz, već ni ona sama ne prestaje pokazivati svoju privrženost konceptu
korporacijskog mecenatstva. Uostalom, predmet jedne od prvih ministričinih intervencija bila je obrana politike poreznih olakšica za
poduzeća koja su aktivna u ovom tipu financiranja kulture: "Država se ne može lišiti mecenatskog odnosa"3, a naročito ne u trenutku
kada se smanjuju javni izdaci za kulturu. Vlada Jean-Marca Ayraulta tako vjerno nastavlja
politiku svojih prethodnika, koji su tijekom
posljednjih trideset godina svakako nastojali
da ga se ne liše. Još 1983. Jack Lang, zabrinut
zbog spajanja "ekonomskog svijeta" i "svijeta
stvaratelja" proglašava da su "duh poduzeća i
snage imaginarija u stanju sklopiti pogibeljne
saveze".4 Poslije prvih mjera, koje stvaraju zakonodavni i fiskalni okvir, poduzetih krajem
osamdesetih godina na inicijativu Françoisa
Léotarda, ministra kulture i komunikacija, a
zatim Edouarda Balladura, ministra financija,
presudan je bio zakon od 1. kolovoza 2003. godine. Taj zakon, koji je predstavio Jean-Jacques
Aillagon, tadašnji ministar kulture (kasniji
savjetnik poduzetniku Françoisu Pinaultu i
drugim ljubiteljima umjetnosti za projekte
akvizicije ili proizvodnje kulturnih dobara),
poduzećima-mecenama priznaje smanjenje
poreza u visini od 60 posto iznosa donacije.
Na internetskoj stranici ministarstva kulture
piše da je taj zakon "Francuskoj omogućio da
se okoristi fiskalnim mjerama koje su među
najpoticajnijima u Europi". To je previše skromno: spomenute mjere "nisu samo dostigle
razinu svojih anglosaksonskih i američkih
ekvivalenata, one su je u velikoj mjeri nadmašile", pojašnjava Revizorski sud u izvješću iz
ožujka 2011. Operacija je uspjela: između 2006.
i 2009. godine broj pokroviteljstava se više nego udvostručio, od čega su profitirale prije svega velike institucije. Tako se iznos za Louvre u
tri godine popeo sa 10.010.000 na 28.495.000
eura, što predstavlja ukupno 6,2 posto, odnosno 11,9 posto njegovih prihoda.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
Smanjenje poreza nije jedina prednost. Osim
privilegiranog pristupa prostorima institucije
koju potpomažu i ostalih propusnica, mecenama se nude i protuusluge u vidu PR-a koje se
mogu popeti i do 25 posto ukupne svote donacije: od imena i logoa mecena na oglasima, pozivnicama i internetskim stranicama, sve do
zahvale ugravirane u mramor za izuzetne donatore, za što je primjer Louvre, gdje je takva
gesta zahvalnosti montirana na piramidu. To
što su "vizuali" poduzeća postavljeni uz djela,
pa se tako nameću pogledu posjetitelja izložbi,
zle bi jezike moglo nagnati na zaključak da je
razlika između mecenatstva i sponzorstva i više nego nejasna. Premda ih zakonodavstvo razlikuje – "sponzorstvo" je reklamna i komercijalna mjera – stvarna razlika je prije u stupnju
intenziteta nego u njihovoj prirodi. "To su delikatna pitanja", priznaje Vijeće Narodne skupštine za kulturna pitanja i obrazovanje na upit
o "novim oblicima kulturnog mecenatstva".
Kao što su delikatna i pitanja koja se postavljaju pred organizatore izložbi kada moraju
odlučiti o prihvatljivoj mjeri promocije svojih
mecena ili čak imenovanju cijelih muzejskih
dvorana po njima: "U kontekstu redukcije javnih izvora financiranja, 'utrka' za mecenama
može doprinijeti ustanovljenju odnosa snaga
koji ne mora uvijek ići u prilog korisnicima."5
Ustvari, ekonomija mecenatstva, konkurencijska i neegalitarna, prisiljava ustanove da joj se
prilagode. Kultura je prisiljena naviknuti se na
jezik korporacija. A kultura brzo uči. Lađa Velike palače (Grand Palais), otvorena za najam
ili ustupljena kao protuusluga, transformira
se u prostor poduzetničkih proslava, "koktel,
večera, glazba, plazma ekran, igraća konzola,
sajmišni animatori... Vraćamo se u djetinjstvo
pomoću vrtuljka, auto-skutera i naročito 'pecanja patkica'!"6 Muzej postaje mjesto društvenosti za "poduzetnike" i "donositelje odluka".
"Ako postanete mecena Louvreu, pridružujete
se utjecajnoj mreži francuskih i stranih partnera."7 Stavljen u službu "korporativnog identiteta" – kao što je Jean-Paul Claverie, zadužen
za mecenatstvo u korporaciji Louis Vuitton,
Moët i Hennessy (LVMH), nedavno podsjetio
izjavom pred Vijećem Narodne skupštine za
kulturna pitanja i obrazovanje – privatiziran i
transformiran u klub za happy few ili zabavni
park za više menadžerske ešalone, Muzej, institucija rođena iz Revolucije, tako se našao
koloniziran od strane privatnih interesa.
No više od ovih privilegija koje im mecenatski aranžmani osiguravaju, tvrtke vole isticati
filantropsku dimenziju i izvanredne nematerijalne profite za širu zajednicu. Peticija koju
je u lipnju 2012. pokrenula Udruga za razvoj industrijskog i komercijalnog mecenatstva (ADMICAL, osnovan 1979., koji okuplja 180 članova,
od čega su 130 tvrtke) protiv "teškog udara na
fiskalne mjere poticanja mecenatstva" u režiji
Ministarstva financija, amblematskog je karaktera. "Mecenatstvo nije reklamna operacija.
Ono je dar, angažman kojim se tvrtke kao pojedinci brinu za društvo, uključuju u korisne
i učinkovite projekte, izražavajući pritom svoj
identitet." Suplement duševnosti dakle, ali ne
samo to: mecenatstvu s društvenog stajališta
dopada ništa manje nego uloga spasitelja. "Danas svi u rukama imamo sredstvo za pomoć u
rješavanju najtežih posljedica krize: prekarnosti, nezaposlenosti, osiromašenja kulture... koji izazivaju iritaciju i odbacivanje drugog." To
sredstvo "zove se – mecenatstvo".
Možemo se zapitati što se tolikim zanosom zapravo pokušava dokazati. Možda se u meceni
ne krije samo altruist, nego i umjetnik. Godine
2011. na Monumenti, umjetničkoj manifestaciji koja se svake godine organizira u Velikoj
palači, u pres-materijalima mogli smo pročitati kako se jedna taksi-tvrtka nalazi "u službi
one mobilnosti koja spaja protok ideja, kretanje kreacija i premještanje ljudi". Ukratko,
"taksi, kao umjetničko djelo, sudjeluje u transformaciji sebe i svoje okoline". Kada mecene
pomažu Velikoj palači, jasno je da su povezani
sa "slikom i dinamičnošću Velike palače"8, njihov "dar" nije jednosmjeran i upravo u tome
se, bez sumnje, krije najvažniji ulog tih "partnerstva". Mecenatstvo daje konkretan oblik
Prilično je logično da ova ekonomija mecenatstva stvara i posebnu estetiku – ili je to bar ono
što određena velika poduzeća žele da mislimo.
Monumenta, kao i Estuaire u Nantesu, Lille
3000 ili izložbe suvremene umjetnosti u dvorcu Versailles, svjedoče o potrazi za savezom
monumentalnog i ludičkog. Već na prvi pogled hiperbolične, čini se da su te manifestacije zamišljene po mjeri medijskog svemira:
"Svake godine izložba Monumenta, koja povjerava Veliku palaču jednom jedinom umjetniku,
nudi ogroman spektakl. To je titanska bitka u
kojoj se sukobljavaju i spajaju dvije velesile: s
jedne strane, katedrala Velike palače, vrh moderne stručnosti; nasuprot njoj, čudovišni suvremeni umjetnik."9 No djela i neobična mašinerija naročito se miješaju na "proslavama",
primanjima i plesovima. Stvar prije svega ima
biti profitabilna: "Uspeti se uz instalaciju divovskog filozofskog citata, otkriti povijest umjetnosti kroz igru minigolfa, smočiti kupaći
kostim u umjetničkim instalacijama: zašto birati između bavljenja sportom i posjete izložbi
kada možemo učiniti oboje istovremeno?" pita
tekst izložbe organizirane u sklopu Lillea 3000.
To je dobro pitanje, ali ono skriva i neka druga: na temelju čega bi umjetnost trebala biti
izuzeta iz zahtjeva za rentabilnošću? Tko može
dokazati da gledajući neko djelo vidimo samo
to djelo? Tko može opravdati da država na sebe
preuzima neproduktivne troškove kao što je
financiranje muzeja? Ipak, kada se "muzeji rasprodaju poduzetnicima", kako je rekla Aurélie
Filippetti, ne riskiraju li njihovi posjetitelji da
postanu tek kupci i ne postaje li umjetnost
time prilika za duhovno legitimiranje kapitalizma, sada napokon prepoznatog kao djelo od
"općeg interesa"?
•
S francuskog prevela: Sana Perić
1 Claire Bommelaer, Wendel s'insurge contre les propos d'Aurélie
Filippetti, 23. srpnja 2012., www.lefigaro.fr
2 Aline Sylla u: Actes du Colloque Mécénat et Management: une
rencontre insolite, Ecole du Louvre, Pariz, 2005.
3 Razgovor s Aurélieom Filippetti, "L'Etat ne peut pas se priver de l'apport du mécénat", 13. lipnja 2012., www.liberation.
fr
4 Jack Lang, predgovor La participation des entreprises à la vie
culturelle, Francusko vijeće grafičkih i likovnih umjetnosti, Izvješće ministarstvu kulture, Ministarstvo kulture, 1983.
5 Informativno izvješće Vijeća Narodne skupštine za kulturna pitanja i obrazovanje o "novim oblicima kulturnog mecenatstva", 15. veljače 2012.
6 Vidi "Espace professionnel" na www.grandpalais.fr
7 Vidi "Espace mécènes" na www.louvremecenat.fr
8 "Pourquoi s'engager", www.grandpalais.fr
9 Jean-Max Colard, Buren: l'artiste-monstre s'empare du Grand
Palais, Les Inrockuptibles, Pariz, 5. prosinca 2012.
26
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
Izdane nade na jugu Afrike
Južna Afrika u socijalnom ćorsokaku
Afrički nacionalni kongres vladajuća je stranka u Južnoafričkoj Republici od 1994. godine. U međuvremenu,
mnogima je postao sinonim za klijentelizam i korupciju. Represivna politika ANC-a prema radnicima kulminirala je
prošlogodišnjim masakrom rudara u Marikani, koji po brutalnosti ne zaostaje za praksama iz perioda aparthejda
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera ‘Palanca Singapore’ za prijevoz asfalta"
Sabine Cessou
O
pruženi na pločniku ispod skela u
središtu Cape Towna, muškarci u
radnim kombinezonima uživaju
u pauzi. Ne dolazi u obzir niti da
protrate koju minutu niti da budu odviše revni. "Plaćeni smo nedovoljno i neredovito", sa
smiješkom govori jedan od zidara, pokazujući
zlatni zub. Ipak se s otprilike 1.100 eura mjesečno nema na što žaliti. Građevinski sindikati su
izborili znatne povišice, od 13 do 16 posto, prijeteći da neće na vrijeme dovršiti radove za potrebe Svjetskog prvenstva u nogometu koje je
Južnoafrička Republika ugostila 2010. godine...
(ANC), pucale su na prosvjednike kao u vrijeme
aparthejda; i to na radnike koji povijesno čine
njihovo glasačko tijelo, ogromnu crnačku siromašnu većinu Južne Afrike. U toj industrijaliziranoj zemlji, jedinom tržištu u razvoju južno
od Sahare, siromašna domaćinstva (sa 62 posto
crnaca i 33 posto meleza) predstavljaju 25,5 milijuna osoba, dakle otprilike polovicu stanovništva zemlje prema brojkama koje su državne
institucije objavile krajem studenoga.
Sindikalna scena
Ista se lančana reakcija događa i danas. Nakon Marikane uvišestručili su se divlji štrajkovi zaposlenih u rudarskom sektoru, transportu i poljoprivredi. Poljoprivredni radnici
u provinciji Zapadni Kap zahtijevaju udvostručenje plaće: 150 randa (15 eura) dnevno
umjesto sedam eura zajamčenih minimalnom plaćom. Posljedica toga su zapaljeni vinogradi, opljačkani magazini i odmjeravanje
snaga s policijom; k tome i otpuštanja štrajkaša i odsustvo socijalnog dijaloga. Tako su
u selu De Doornsu, koje se nalazi osamdeset
kilometara od Cape Towna, u studenome za
vrijeme prosvjeda ubijena dva poljoprivredna radnika.
Val šoka usporediv je s onim nakon masakra u
Sharpevilleu na koji su događaji u Marikani pobudili sjećanje. Dana 21. ožujka 1960. policijski
režim aparthejda (1948. – 1991.) ubio je šezdeset
i devet crnih prosvjednika koji su se okupili u
townshipu2 koji se nalazi šezdesetak kilometara
No njihova je situacija iznimka. Otkada je poli- od Johannesburga, kako bi prosvjedovali protiv
cija 16. kolovoza 2012. ubila trideset i četiri ruda- zakona prema kojima su nebijelci morali nositi Rudari u Lonminu su nakon šest tjedana
ra u štrajku u Marikani, rudniku platine u bli- propusnicu kada bi napuštali segregirana pod- akcije iskamčili povišicu od 22 posto i jednozini Johannesburga1, socijalne tenzije mogu se ručja i odlazili u grad. Kada je vijest o tragediji kratnu premiju od 190 eura, umjesto traženog
gotovo opipati. Kakav simbol za narod! Policij- u Marikani stigla u Kap, stanovništvo Lange, utrostručenja plaće sa 400 na 1.200 eura. Na
ske snage jedne demokratske i višerasne države, crnačkog townshipa, spalilo je do temelja javne farmama u De Doornsu nitko ništa nije dobio,
iako se Kongres južnoafričkih sindikata (Conkojom od 1994.vlada Afrički nacionalni kongres zgrade.
gress of South African Trade Unions, COSATU) ukrcao na taj vlak, pozivajući u studenome na prosvjede solidarnosti s radnicima. "To
je metastaza jednog te istog raka", komentira
Andile Ndamase, sindikalni predstavnik u poduzeću koje proizvodi cement u Cape Townu
i razočarani član ANC-a. "Pobune su započele
davno prije Marikane, a nemiri su se od tog
trena samo pogoršali. Prosvjedujemo za bolje
sutra, a preumorni smo da ga dočekamo..."
Društvene trzavice dio su političkog nasljeđa
aparthejda. Crnačke sindikate okupljene u
COSATU-u odobrio je 1985. godine rasistički
režim pred slomom, koji je očajnički trebao
sugovornike. Središnjica sindikata tako je sudjelovala u širokom prosvjednom frontu, iako
je Nelson Mandela još bio u zatvoru, a ANC zabranjen. Njihov poziv na opći štrajk pridonio
je paraliziranju ekonomije države, koja je od
1985. bila pogođena međunarodnim sankcijama. Danas crnački sindikati imaju 2,2 milijuna članova i od vlade zahtijevaju istinsku socijalnu politiku i bolje radne uvjete za sve. No
27
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
oni su, što je južnoafrička osobitost, već – na Otežavajući je čimbenik što se socijalni dijavlasti. S Južnoafričkom komunističkom parti- log pokazao manjkavim u rudarskom sektoru.
jom i ANC-om još od 1990. čine "revolucionar- Čak i nakon tragedije, vodstvo Lonmina nenu" Tripartitnu alijansu koja se navodno bori prestano je postavljalo ultimatume da se naza temeljitu preobrazbu društva. Komunisti stavi s radom i mahalo prijetnjama otkazom.
i sindikalisti predstavljaju lijevo krilo ANC-a Ta brutalnost nije isključivo posljedica aparkoje stranka nastoji zauzdati podjelom moći. thejda. "Politizacija društvenih konflikata koji
Komunistički vođe tako redovito zauzimaju su doveli do propitkivanja ANC-a i njihovih
ministarska mjesta, a oni iz COSATU-a nalaze vođa ulila je strah u velike rudarske tvrtke",
se u Nacionalnom izvršnom komitetu ANC- objašnjava Thaven Govender, mladi poduzeta. Njihovo osporavanje ANC-ovog liberalnog nik indijskog podrijetla, uvoznik i trgovac ruupravljanja ekonomijom time gubi na vjero- darskom opremom. "Zapravo sve strane gube
zbog ove afere, kako štrajkaši tako i sindikati i
dostojnosti.3
ANC. Velika poduzeća zapošljavaju rudare zato
Na kolodvoru u Khayelitshi, najvećem crnač- što je radna snaga u Južnoj Africi jeftina. Kako
kom townshipu u Zapadnom Kapu, masa dolazi bi se izbjegla nova Marikana, mehanizirat će i
rano ujutro kako bi kupila karte za vlak: 8,50 otpuštati na sve strane."
randa (85 euro centa) za povratnu kartu do
glavnog grada. Mjesečna karta za javni prije- "Ne možeš dobiti nešto za ništa"
voz košta deset eura, dakle pet posto prosječne
plaće zaštitara u privatnom osiguranju (200 Demonstrirajući nelagodu državnog vrha,
eura). Ulični prodavači nude čips, piće, čarape, predsjednik Jacob Zuma nije otišao do Marinaušnice. Po dolasku, masa se penje stubama kane sve do nekoliko dana nakon događaja. K
glavnog kolodvora u Cape Townu, do autobu- tome, nije se susreo s rudarima, nego s uprasnog terminala. Nizovi malih kombija, prava vom Lonmina. Njegov politički neprijatelj,
košnica grupnih taksija, opslužuju bjelačke 31-godišnji Julius Malema, bivši predsjednik
rezidencijalne četvrti u kojima su radna mje- Saveza mladih ANC-a koji je u travnju iskljusta. Ti taksiji, koje drže privatni operateri, pri- čen iz stranke zbog "nediscipliniranosti", okokrivaju ipak vidljive mane javnog prijevoza. ristio se time kako bi izborio prostor za sebe.
Od jutra do večeri omogućavaju većinu dnev- Malema je postao glasnogovornik razočarane
ne migracije crne Južne Afrike koja nema vo- baze ANC-a tako što se zauzeo za štrajkaše.
zila. Na početku vožnje, kovanice od pet randa Pratio ih je na sud, na kojemu su neki od njih
prelaze iz ruke u ruku između putnika da bi isprva bili optuženi za ubojstvo na temelju
stigle do džepa vozača ili njegova pomoćnika.
starog aparthejdskog zakona protiv pobuna, kojim se dozvoljava okretanje optužbe za
ubojstvo protiv običnih prosvjednika tako što
Stanje trajne pobune
im se predbacuje da su provocirali sigurno"Bojim se da se kotači ne odvoje od vozila", žali sne snage. Nakon puno vike, optužnica protiv
se Sipho Dlamini, šezdesetogodišnji putnik u dvjesto sedamdeset rudara konačno je odbapolo majici i plavim trapericama, komentira- čena te je imenovana istražna komisija. Malejući usput i političku situaciju u zemlji. Sam ma je ugrabio priliku da pozove po tko zna koji
sebe opisuje kao neopjevanog heroja borbe put na nacionalizaciju rudnika i da denuncira
protiv aparthejda. Bivši borac vojnog krila šurovanje između moći, crnačke buržoazije,
ANC-a, proveo je svoje najbolje godine boreći sindikata i "krupnog kapitala" (vidi okvir).
se za promjenu "za svog života". "In our lifetime" bila je glavna parola Južnoafrikanaca Promatrači se pitaju tko će prvi popustiti pod
1980-ih, u sjećanje na generacije koje su se društvenim pritiskom, ANC ili COSATU. Meuzalud borile od osnivanja ANC-a 1912. godine. đutim, dinamika događaja puno je složenija
Osjećaj prevarenosti za Dlaminija ne proizlazi od jednostavne opreke desno/lijevo i zapravo
isključivo iz "korumpiranosti crnih elita", već priječi svaku jednostavnu podjelu.
i iz trajnog stanja pobune, "tako banalnog da
se više ni ne obaziremo na njega". Prema poli- Ništa od toga nimalo ne zanima Dumisanea
cijskim podacima, u JAR-u su se između 2009. Gogea, koji je rođen slobodan i ne poznaje
i 2012. dnevno u prosjeku događale tri bune. aparthejd. Taj mladić od 20 godina, obrijane
Sociolog Peter Alexander sa Sveučilišta u Johannesburgu upozorava na njihovo povećanje
od 40 posto u odnosu na razdoblje između 2004.
i 2009. godine.4
glave, s ožiljcima na licu i lažnim dijamantom
u uhu, ne namjerava iskoristiti svoje pravo
glasa na sljedećim općim izborima 2014. godine. "Naša sloboda postoji samo na papiru",
tvrdi on. "Pravo glasa ne znači ništa ako je
izbor između ANC-a i ANC-a." Dumisane je
sa 16 godina odsjedio četiri mjeseca u zatvoru za pljačku skladišta namještaja sa svojim
prijateljima, s kojima je oformio malu bandu.
Zaklevši se da nikada više neće stupiti nogom
u zatvorsku ćeliju, vratio se školovanju, dobio
bakalaureat i upisao se na školu marketinga
u Cape Townu, koju plaća radeći pola radnog
vremena na jednoj benzinskoj stanici. Ništa
ne očekuje od onih koje zove krupnim ribama,
ljudima na položajima. "Zuma je dao izgraditi palaču za 240 milijuna randa [23 milijuna
eura] u Nkadnli, svom selu u KwaZulu-Natalu,
dok učenici u školama nemaju ni udžbenike!"
ljutito govori Dumisane.
potukli su se oko izbora kandidata. Stolice su
letjele u Istočnom Kapu, šaketali su se i na sjeverozapadu, a naoružana grupa upala je na sastanak ANC-a u townshipu u Istočnom Randu
u blizini Johannesburga. Zumini zagovornici
nisu oklijevali fizički prijetiti pristalicama
potpredsjednika Kgaleme Motlatha, koji se
kandidirao za predsjednika stranke. Kadrovi
stranke znatno su se brojčano povećali prošlih mjeseci, što je potaknulo priče o postojanju
"fantomskih članova" koji su omogućili Zumi
da pobijedi svog suparnika, koji je imao reputaciju poštenijeg kandidata i dobro je kotirao
u anketama.
Zavjerenička kultura
i borbe unutar ANC-a
ANC, hegemonijska stranka koja stalno dobiva
dvije trećine glasova još od prvih demokratskih izbora 1994., u nedostatku drugih stranaka koje bi bile sposobne uključiti se u debatu,
igra ulogu i vladajućih i opozicije. Samo Demokratski savez koji vodi Helen Zille, 61-godišnja bjelkinja, bivša gradonačelnica Cape
Towna i premijerka provincije Zapadni Kap,
uspijeva biti vidljiva. No iako privlači bjelačko
i melesko izborno tijelo, ne uspijeva privući
crnce. Njezina stranka sa 16,6 posto glasova
dobivenih na izborima 2009. godine raspolaže
s tek šezdeset i sedam mjesta u parlamentu,
u odnosu na ukupnih četiri stotine, od kojih
dvjesto šezdeset i četiri pripadaju ANC-u.
Crnačka buržoazija živi daleko od townshipa s
kojima ne dijeli svoje bogatstvo. Njihovi apetiti za luksuzom i izobilje kojim su okruženi
izbili su na površinu pod predsjednikom Thabom Mbekijem (1999. – 2008.), zahvaljujući bumu 2000-ih godina. No nakon što je Zuma 2009.
došao na vlast, nadbiskup Desmond Tutu5 i Crkveni koncil Južne Afrike ne prestaju prokazivati "moralni pad", koji je daleko ozbiljniji od
skupih ružičastih naočala što ih nose oni koje
nazivaju "Gucci revolucionarima". "Odnosi
se mogu oblikovati na otvoreno korumpiran
način", smiješi se crni korporativni odvjetnik
koji bi htio ostati anoniman. "Pričamo o sek- Godine ilegale, sumnjičavosti i infiltracijskih
su za stolom, a ni riječi o našem poligamnom manevara specijalne policije aparthejda stvopredsjedniku! Korupcija se širi..." U tolikoj rile su specifičnu političku kulturu u ANC-u.
mjeri da stari kadar iz De Beersa na medijske "Najvažnije se ne događa na svjetlu dana, već
optužbe za korupciju može lapidarno odvrati- iza kulisa", zaključuje južnoafrički politolog
ti: "You get nothing for mahala..." (Ne možeš William Gumede. Jedinstvo ostaje svetinja,
mada su dojučerašnji neprijatelji, Natsi iz
dobiti nešto za ništa).
Afrikanerske nacionalne stranke, nestali s poKao ni pobune siromašnih, ni politička umor- litičkog horizonta. Razotkrivanje unutarstrastva više nisu vijest u Južnoj Africi. Štoviše, načkih sukoba vanjskom svijetu još uvijek je
u provincijama KwaZulu-Natal, Limpopo i tabu, iz čega proizlaze napeti odnosi vlasti s
Mpumalanga ubija se zbog unosnih komisija medijima.
za javne natječaje i drugih položaja koji donose mito. Lydia Polgreen, novinarka New York Što se tiče optužbi za izdaju koje iznose aktiTimesa, našla je zlatnu žilu po pitanju ovog visti lijevog krila stranke, one se najčešće izriču u pola glasa. Za razliku od njih, generalni
fenomena.6
tajnik COSATU-a Zwelinzima Vavo, jedan od
Porast nasilja zabrinjava u zemlji koja je i da- najkritičnijih prema Zumi, bez ustezanja piše
lje model demokracije u Africi. Prije zadnjeg na Twitteru, gdje denuncira "korupciju, medikongresa u prosincu 2012., članovi ANC-a okritetstvo, loše politike" i, igrajući se riječima,
Na Marikani je sve započelo s neporecivom
nepravdom: povišena je plaća poslovođama u
Lonminu, no ne i plaće rudara. Drugi povod za
bijes: rašireno korištenje privatnih agencija
(labour brokers) za zapošljavanje privremenih
radnika, čime se slabi važnost sindikata. Praksa je to koju je COSATU osudio, ali na koju središnjica u stvarnosti zatvara oči. Koji je razlog
tome? Interesi njihovih prijatelja iz ANC-a
– među njima i predsjednikova sina Duduzanea Zume koji je na čelu JIC Mining Servicesa
– itekako su prisutni u toj priči.
U Marikani je Nacionalni sindikat rudara (National Union of Mineworkers, NUM) – koji je
dio COSATU-a i među najvažnijima je u zemlji,
s više od 310.000 članova – prvi put nadjačan
socijalnim sukobom. Nova nezavisna organizacija, Sindikat udruženja rudara i građevinara (Association of Mineworkers and Construction Union, AMCU), stala je na čelo borbe
obećavši povećanje od 300 posto – nimalo realističan cilj, no mobilizacijski daleko primamljiviji od izgovora NUM-a. Prije masakra 16.
kolovoza, međusindikalne borbe već su brojale
desetero mrtvih.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
28
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
predbacuje ANC-u da je stranka "apsolutno
bez dosljednosti" ["Absolutely No Consequence", ANC] bilo da se radi o "krađama, školskim
udžbenicima ili korupciji", čime je aludirao
na nekažnjivost vrha vlasti. Vavo je nakon toga primio prijetnje smrću te ga sumnjiče da Šurovanje između poslovnog svijeta i vladajuće crnačke klase bjelodano je od vremena predsjednika
želi osnovati konkurentsku političku stranku. Thaba Mbekija. Njihovo ispreplitanje utjelovljeno je u osobi Cyrila Ramaphose, šezdesetogodišnjaka
koji je trebao naslijediti predsjednika Zumu, potpredsjednika Afričkog nacionalnog kongresa (ANC),
Borbe za moć u hegemonijskoj stranci isto- koji je na to mjesto došao u prosincu 2012., u osvit masakra u Marikani. Ramaphosa je poslao
dobno su podmukle i nasilne. Tako je Mbeki e-mail upravi Lonmina savjetujući joj da se odupre pritisku štrajkaša, koje je okvalificirao kao
uklonio svog rivala Cyrila Ramaphosu tije- "kriminalce".
kom 1990-ih, a zatim i svog vlastitog potpredsjednika Zumu, koji je sudski progonjen u isto Osim što je vlasnik McDonald’sa za Južnu Afriku i predsjednik, između ostalog, telekomunikacijskog
vrijeme za silovanje i korupciju. Zuma je tako društva MTN, Ramaphosa je također bivši generalni tajnik ANC-a (1991. – 1997.) i Nacionalnog
imao laku obranu na sudu – bez obzira na to sindikata rudara (NUM; 1982. – 1991.). Budući da je bio jedan od glavnih aktera pregovora koji su
je li optužba osnovana – prebacivši krivnju doveli do demokratske tranzicije između 1991. i 1993., očekivalo se da će zauzeti Mandelino mjesto,
na neku zavjeru koju je izmislio šef države, no Thabo Mbeki ga je istisnuo. Godine 1994. izvađen je iz naftalina kako bi postao šef New African
poznat po svojim intrigama. Zahvaljujući to- Investmenta d.o.o. (NAIL), prve crnačke tvrtke na johanesburškoj burzi, a zatim prvi crni milijarder
me, uspio je mobilizirati široku frontu u svoju u "novoj" Južnoj Africi. Danas upravlja vlastitim društvom Shanduka koje je aktivno u rudarskom,
korist.
prehrambenom, osiguravateljskom i nekretninskom sektoru.
Sustav legalizirane korupcije
Dok je Mbeki tehnokrat obrazovan u Velikoj
Britaniji, kojega se smatralo starim političkim emigrantom s malo karizme i bez doticaja s masama, koji ne podnosi kritiku, Zuma
se držao kao autentični Zulu, poligaman kao
što su neki seoski poglavice u KwaZulu-Natalu,
no samo rijetki u velikim gradovima. Njegovi
su ga prijatelji predstavljali kao "pravog Afrikanca", "političkog titana" bez diploma, koji je
svoje ordenje stekao u borbi. Njegova pobjeda
je duboko podijelila ANC nakon kongresa u
Polokwaneu u prosincu 2007. Prvi čin stranačkog raskola dogodio se u listopadu 2008., kada
je Terror Lekota, bivši ministar koji je bio odan
Mbekiju, pokrenuo Kongres južnoafričkog naroda (COPE). ANC ga je odmah optužio za "izdaju". Uspio je skupiti svega 7,42 posto glasova
na izborima 2009. godine.
Obiteljska dimenzija političkog života u Južnoj Africi jasna je kao dan u Ramaphosinom slučaju: među
njegovim šurjacima su Jeff Radebe (ministar pravosuđa) i Patrice Motsepe (rudarski magnat, vlasnik
African Rainbow Minerals, ARM), koji se dobro okoristio Black Economic Empowermentom (BEE)
[pokušaj južnoafričke vlade da se smanje ekonomske razlike proizašle iz aparthejda, nap. prev.] koje
je donio ANC: iako je trebao biti koristan za mase "povijesno depriviranih", prema frazeologiji ANC-a,
taj proces "uspona ekonomske moći crnaca" zapravo je omogućio konsolidaciju buržoazije bliske
vlasti.
Moeletsi Mbeki, srednji brat bivšeg šefa države, sveučilištarac i vlasnik društva za audiovizualnu
produkciju Endemol u Južnoj Africi, gotovo sasvim otvoreno govori o sustavu u kojemu je "korupcija
legalizirana". Naglašava perverzne posljedice BEE-a: "kozmetičko" promicanje crnih direktora
(fronting) u velikim bjelačkim grupacijama, natprosječne plaće za ograničene kompetencije, osjećaj
nepravde među bijelim profesionalcima od kojih bi neki najradije emigrirali u Australiju, Veliku Britaniju
ili Kanadu.
Nakon usvajanja povelje BEE-a u rudarskom sektoru 2002. godine, 26 posto vlasništva prešlo je u
crnačke ruke, a nekolicini baruna iz ANC-a osigurana su važna direktorska mjesta. Manne Dipico,
nekadašnji guverner provincije Sjeverni Kap, potpredsjednik je južnoafričkih poslovanja dijamantne
grupacije De Beers. BEE je također preferirao starije borce protiv aparthejda, koji su učvrstili svoj
utjecaj i poziciju moći. Tokyo Sexwale, šef rudarske grupacije Mvelaphanda Holdings, preuzeo je
2009. vođenje Ministarstva zaduženog za human settlements (slamove).
"Nema krize vodstva u Južnoj Africi", ponavlja
Zuma od masakra u Marikani. Kada ga se kritizira, predsjednik prelazi u defenzivu, ako ne
pribjegava otvorenom poricanju. Skriva se iza Drugi Ramaphosin šurjak, Patrice Motsepe, na četvrtom je mjestu Forbesove liste po bogatstvu
borbenih pjesama protiv aparthejda, Umshini u Južnoj Africi (2,7 milijardi dolara). Ne hvali se time, ali taj veliki gazda također je najveći privatni
Wam ("Donesite mi mitraljez") ili Somlandela donator južnoafričkih sindikata (Kongres južnoafričkih sindikata, COSATU) s bar 2,75 milijuna randa
Luthuli ("Mi pratimo Luthulija" – ime jedinog uplaćenih od 2009. godine.1 COSATU zauzvrat djelomično financira ANC i Komunističku partiju...
predsjednika ANC-a osim Zume koji je bio Zulu), a brani se brojkama: broj izgrađenih kuća, 1 Carol Paton, Patrice Motsepe’s ARM is Cosatu’s biggest private donor, Business Day, Rosebank, 19. rujna 2012.
priključaka na vodu i struju..., no nikada otvorenim radnim mjestima ili podacima o mladim crncima koji su diplomirali.
ispostavilo da su tek "cirkoni" (lažni industrij- više prema popisu stanovništva iz 2011., s proski dijamanti). Prema Sampieu Terrebancheu, sječnim prihodom od 36.500 eura godišnje, za
Lažni "crni dijamanti"
lijevom afrikanerskom ekonomistu, "politike razliku od 6.000 eura za crnačka domaćinstva.
Nezaposlenost službeno prelazi 25,5 posto ANC-a stvorile su crnačku elitu od nekih dva Nacionalna minimalna plaća ne postoji, a najradno aktivnog stanovništva. Socijalne ne- milijuna osoba i srednju klasu od šest miliju- niža je u zanimanjima koje je vlada ocijenila
jednakosti još su uvijek prisutne i ublažava- na osoba. Jaz između tih osam milijuna boga- najranjivijima, onima u kojima su sindikati
ju se samo postupno. Za slavne black diamon- tih crnaca i dvadeset, dvadeset i pet milijuna manje aktivni, a plaće ovise o milosti poslods, crnačku srednju klasu koja se pojavila na siromašnih opasno se povećao". Dvadeset go- davaca: kućna posluga, poljoprivredni radnici,
prijelazu u dvijetisućite, u koju su ekonomisti dina nakon što je završio aparthejd, bijelci još čistači i privatno osiguranje, taksisti i poštanuložili sve svoje nade, pod kritičkom se lupom uvijek zarađuju više od crnaca. I to šest puta ski radnici. Posljednji porast plaća radnika
u kućnoj posluzi dogodio se u prosincu 2011.
Njihova minimalna plaća tada je dosegnula
1.625,70 randa (otprilike 160 eura) mjesečno
za one koji rade više od dvadeset i sedam sati tjedno, i 1.152,32 randa mjesečno (otprilike
115 eura) za one koji rade manje od dvadeset
i sedam sati.
Socijalna pomoć – ograničena na naknade za
obitelji i starije osobe – jedini je izvor prihoda
za 54,7 posto siromašnih kućanstava, prema
brojkama koje je 27. studenog objavila južnoafrička nacionalna služba za statistiku. Prema
istom tom ispitivanju, jedan od četvero Južnoafrikanca ne najede se do sita. Više ministara ANC-a usprotivilo se ideji o osnovnom
dohotku (Basic Income Grant ili BIG u JAR-u),
koji bi obuhvaćao sve građane sposobne za rad,
nezaposlene ili zaposlene, jer u njemu vide
subvenciju za "alkoholizam i klađenje". Nakon što se o njemu raspravljalo prije desetak
godina, BIG je stavljen u ladicu.
U međuvremenu je razina očaja postala vidljiva golim okom. U Khayelitshi tuga se utapa
gospelom, omiljenom glazbom koja se čuje
posvuda, kao i daggom (kanabis), mandraksom
(hipnotik-sedativ) ili tikom (kristalizirani metamfetamin), drogama koje haraju townshipom.
Oboljeli od SIDA-e ne oklijevaju prodavati svoje antiretrovirusne lijekove, koji se besplatno
distribuiraju od 2003. u "ARV klinikama"7, kako bi mogli kupiti hranu... ili alkohol. Uz cijenu od 70 randa (sedam eura) po prašku, cijeli
vikend mogu piti u shebeenovima, birtijama
koje se ne prazne od četvrtka navečer do ponedjeljka ujutro. A srednjoškolci puše antiretrovirusne lijekove poput cracka, u potrazi za
bilo kakvim tripom, dobrim ili lošim.
•
S francuskog prevela: Marija Ćaćić
1 Vidi Greg Maronovitch, Une tuerie comme au temps de
l’apartheid, Le Monde diplomatique, prosinac 2012.
2 Township je naziv za naselja predviđena za crno stanovništvo u vrijeme aparthejda, danas se koristi za predgrađa
s nedostatnom infrastrukturom u kojima još uvijek žive
siromašni; južnoafrički slamovi, nap. prev.
3 Vidi Achille Mbembe, Le lumpen-radicalisme du president Zuma, Manière de voir, br. 108, Indispensable Afrique,
prosinac 2012. – siječanj 2013.
4 Peter Alexander, A massive rebellion of the poor, Mail and
Guardian, Johannesburg, 13. travnja 2012.
5 Desmond Tutu je prvi crni nadbiskup Cape Towna i dobitnik Nobelove nagrade za mir za svoje djelovanje protiv
aparthejda. Godine 1996. imenovan je na čelo Komisije
za istinu i pomirenje zadužene za rasvjetljavanje zločina
svrgnutog režima.
6 In South Africa, Lethal Battles for Even Smallest of Political
Posts, New York Times, 1. prosinca 2012.
7 Vidi André Clément, Enfin, l’Afrique du Sud affronte le sida,
Le Monde diplomatique, siječanj 2012.
29
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
MeÐunarodne borbe oko kontrole cyberspacea
Tko će upravljati internetom?
Od trenutka njegova nastanka, internet se običavalo slaviti kao epohalni korak ka decentralizaciji i
demokratizaciji komunikacijske infrastrukture. No iza slavljeničkih retoričkih kulisa već dugo traje ogorčena
borba oko stvarne kontrole najveće komunikacijske mreže u povijesti. Primat američke države i kapitala i dalje
je neosporan, ali ostale zemlje sve glasnije negoduju
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera ‘Palanca Singapore’ za prijevoz asfalta"
Dan Schiller
T
ijekom prve polovice prosinca, geopolitika interneta naglo je izbila u
prvi plan. Način na koji je trenutno
ustanovljeno upravljanje i oblikovanje mrežne infrastrukture digitalnog kapitalizma doveden je u pitanje.
Dogodilo se to na konferenciji u organizaciji
Međunarodnog telekomunikacijskog saveza
(ITU), UN-ove agencije sa 193 država članica.
Na sastancima ITU-a, države (pod budnim
okom korporacijskih savjetnika) dogovaraju
sporazume kojima se omogućava komunikacija kablovima i satelitima. To su dosadni
birokratski sastanci. No ujedno su od presudnog značenja zbog ogromne svakodnevne
važnosti mreža u poslovanju međunarodne
ekonomije. Glavni prijepor ITU-ove Svjetske
konferencije o međunarodnim telekomunikacijama (WCIT), održane ovog prosinca u
Dubaiju, bio je: trebaju li države članice ITUa dati agenciji ovlasti nadgledanja interneta
slične onima koje već desetljećima ima za
druge oblike međunarodne komunikacije?
pan, Indija, Kenija, Kolumbija, Kanada, Britanija i druge zemlje. Ipak, više od dvije trećine
prisutnih – ukupno 89 zemalja – glasovalo je
za dokument. (Neke zemlje koje nisu potpisale mogle bi to učiniti kasnije.)
Zašto su ovi događaji važni? Da bismo razjaSjedinjene Države rekle su "ne" – i taj je stav sniti što je u pitanju, trebamo se probiti kroz
prevladao: novi dokument sporazuma ITU-a gust oblak retoričkog smoga. Četiri mjeseca
nije dao agenciji službenu ulogu u onom što prije WCIT-a, europski i američkim mediji
se počelo nazivati globalnim upravljanjem in- senzacionalistički su najavljivali epohalni
ternetom. Međutim, većina zemalja glasovala sukob između branitelja otvorenog interneta
je za dodavanje rezolucije koja "poziva drža- i autoritarnih vlada, kao što su Rusija, Iran i
ve-članice da formuliraju službene stavove Kina, koje žele uzurpirati internet. Način na
vezane uz tehnička, razvojna i javnopolitička koji se raspravljalo o ovoj temi bio je toliko
pitanja na tijelima ITU-a i u okviru njegova zaoštren da je direktor jedne europske telemandata".1 Protiveći se "čak i simboličkom komunikacijske kompanije raspravu nazvao
globalnom nadgledanju", kako je komentirao "propagandnim ratom".3 Sloboda informacija
novinar New York Timesa2, Sjedinjene Države nije sporedna stvar. Bez obzira na to gdje žiodbile su nakon dodavanja ove rezolucije pot- vimo, doista imamo razloga za zabrinutost
pisati sporazum i napustile sastanak. Njihovu da relativna otvorenost interneta ne postane
gestu slijedile su i Francuska, Njemačka, Ja- uzurpirana, nagrižena, kanalizirana ili da se
na njoj ne parazitira. To ne podrazumijeva
nužno vojske državnih cenzora ili "velike firewalle". Američka Nacionalna sigurnosna
agencija (NSA), na primjer, prikuplja i detaljno analizira elektronske poruke koje se pronose satelitima i kablovskom mrežom svojim
sveobuhvatnim "postajama za prisluškivanje"
te gigantskim novim centrom u Baffdaleu, u
saveznoj državi Utah.4 Američka vlada uz to
ozbiljno i predano progoni stvarne zagovornike slobode informacija – WikiLeaks. Također,
američke internetske kompanije kao što su
Facebook i Google pretvorile su internet u veliki "aparat nadzora"5, kako bi uspjele pokupiti
sve komercijalno profitabilne podatke o ponašanjima svojih korisnika.
Prikriveni interesi
Još od sedamdesetih, retorika "slobodnog
protoka informacija" igra središnju ulogu u
američkoj vanjskoj politici.6 Tijekom perioda
30
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
dekolonizacije i Hladnog rata, ova doktrina
predstavljana je kao trag svjetlosti koji pokazuje svijetu put do slobode od imperijalizma i
državne represije. Danas se nastavlja koristiti
u obranu skrivenih ekonomskih i strateških
interesa koristeći privlačan jezik univerzalnih ljudskih prava. "Sloboda interneta", "sloboda spajanja", "mrežna sloboda" – termini
koje su uporno ponavljali i bivša američka
državna tajnica Hillary Clinton i direktori Googlea neposredno pred WCIT – suvremena su
verzija dugovječne parole o "slobodi protoka
informacija".7 Baš kao i ranije, međutim, koncept "slobode interneta" je podvala. Proračunato manipulativan, navodi nas da povjerimo
osnovno ljudsko pravo dvama moćnim akterima koji djeluju u vlastitu korist: korporacijama i državama.
Rasprave koje su se vodile na WCIT-u zapravo
su kompleksne i obuhvaćaju različita pitanja.8 Jedno od njih bili su uvjeti poslovanja
između internetskih servisa kao što je Google
i kompanija koje omogućavaju njihov veliki
prijenos podataka – mrežnih operatera i ISPova kao što su Verizon, Deutsche Telekom ili
Free. Ova poslovna bitka ima skrivene implikacije vezane uz općenitije i puno važnije
pitanje: tko bi trebao plaćati stalne modernizacije mrežne infrastrukture o kojima ovise
neophodne nadgradnje i poboljšanja internetskih usluga. Kada je vlasnik Freea Xavier
Niel na svoju mrežu kao standardnu postavku
stavio ad-blocker i time izvršio napad na Googleove francuske prihode, ovaj konflikt postao je vidljiv i u javnosti. Ali uvjeti poslovanja
u internetskoj industriji važni su i zbog toga
što bi svaki opći sporazum koji bi zahtijevao
da pružatelji sadržaja moraju plaćati naknadu
mrežnim operaterima (što je cilj Nielove, kao i
drugih kompanija) imao bi ozbiljne posljedice
po mrežnu neutralnost, toliko važnu internetskim korisnicima.
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera ‘Palanca Singapore’ za prijevoz asfalta"
domaćim internetima. No čak i kada pokušaju
ustanoviti ove nacionalne jurisdikcije, izloženi su napadima američke politike. Milton Mueller spretno je objasnio ovu asimetriju kroz
primjedbu kako internet, na način kako danas
funkcionira, predstavlja utjelovljenje američke politike "jednostranog globalizma".11
Vlasnička logika
Raspad unipolarnosti poklopio se sa sada već
dugotrajnom svjetskom depresijom i znatno
pooštrio i proširio međudržavne sukobe oko
političke ekonomije cyberspacea. Druge zemlje nastavile su tražiti ulaznu točku za sudjelovanje u globalnoj koordinaciji i upravljanju internetom. Tijekom 2010. i 2011. čak
su se izravno žalile američkom Ministarstvu
trgovine kada je potonje pokrenulo postupak
obnove ugovora s IANA-om za upravljanje internetskim adresama. Sasvim neuobičajeno,
nekoliko zemalja i jedna međunarodna organizacija (ITU) priložile su formalne prijedloge. Kenijska vlada predložila je postepeno
"premještanje" odgovornosti za upravljanje
IANA-om s američkog Ministarstva trgovine
prema multilateralnom međunarodnom tijelu, u kojemu bi bile zastupljene vlade svih
zainteresiranih zemalja. Umjesto američke
kontrole predložili su globaliziranje rješenja
za cijelu institucionalnu strukturu izgrađenu oko internetskih imena i adresa.14 Indija,
Meksiko, Egipat i Kina dali su iznenađujuće
slične prijedloge.
Upravljačka uloga SAD-a omogućila je uspostavljanje vlasničke logike u srcu razvoja internetskog sustava – kroz ICANN. Iako je riječ
Do sada, moć je uglavnom bila u rukama jedne o kompleksnoj, polunezavisnoj instituciji,
države. Tijekom devedesetih, s istupanjem in- kroz svoju nadležnost nad DNS sustavom doternetske mreže na svjetsku scenu, Sjedinjene mena, ICANN je omogućio prednosti vlasniciDržave snažno su nastojale institucionalizira- ma trgovačkih marki kao i ostvarenje drugih
ti svoju kontrolu. Domene, numeričke adrese i vlasničkih interesa, unatoč protestima nemrežni identifikatori moraju biti jedinstveni komercijalnih organizacija koje, iako i same
da bi sustav mogao funkcionirati, a moguć- zastupljene u ICANN-u, nisu mogle kontrirati
nost da ih se raspoređuje daje institucionalnu Coca-Coli, Procter & Gambleu i drugim velimoć koja daleko nadilazi državne granice.9 kim kompanijama. A ICANN je ugovorima iz
Ovim ključnim resursima upravlja američka oblasti privatnog prava uz sebe vezao i brojne
agencija Internet Assigned Numbers Autho- organizacije koje upravljaju generičkim dority (IANA), pod licencom američkog Mini- menama i domenama pojedinih država u cijestarstva trgovine. IANA je dio zasebne nepro- lom svijetu.12 Nacionalni pružatelji različitih Sjedinjene Države su odgovorile izvlačenjem
fitne organizacije Internet Corporation for internetskih aplikacija kontroliraju domaće iz rukava stare retorike "internetskih sloboAssigned Names and Numbers (ICANN) sa tržište u mnogim zemljama, uključujući Ru- da" u pokušaju da odbiju sve jače napade na
sjedištem u Kaliforniji. Tehničke standarde siju, Kinu i Južnu Koreju. Međutim, međuna- svoju povlaštenu upravljačku poziciju. Nainterneta razvijaju Internet Engineering Task rodni internetski servisi – najprofitabilnije dalje, pojačali su očito i bilateralno lobiranje,
Force (IETF) i Internet Architecture Board strateške točke ovog svjetskog sistema – osta- kako bi neke od država koje su prigovarale
(IAB), koji su pak dio druge organizacije, In- ju tvrđave izgrađene američkim kapitalom i "dovele u red". Posljedice su postale vidljive
ternet Societyja. Sastav i financiranje ovih or- državnom moći.
kada su se na WCIT-u Indija i Kenija pridruganizacija čini ih nesrazmjerno podložnima
žile SAD-u u odbacivanju sporazuma.
zahtjevima i željama SAD-a.10
Gotovo od početka, druge zemlje odupirale su
se ovoj dominaciji. Kako je postajalo sve ja- Što će se događati dalje? Sigurno je da će služVodećim svjetskim komercijalnim internet- snije da se SAD ne namjerava odreći kontrole, be američke vlasti i ključni predstavnici inskim stranicama ne upravlja kineski ili ruski, opozicija je rasla. To je dovelo do niza sastana- ternetskog kapitala kao što je Google nastaa još manje kenijski ili meksički kapital. Kao ka pod imenom Svjetski samit o informacij- viti koristiti sav svoj utjecaj i silu da ojačaju
što je poznato, Google, Facebook, Microsoft, skom društvu u organizaciji ITU-a, održanih u američku kontrolu interneta i diskreditiraju
Apple i Amazon stvorili su većinu servisa koje Ženevi i Tunisu između 2003. i 2005.13 Svjetski svoje protivnike. Politički izazovi američkoriste ljudi u cijelom svijetu. A sve šira mreža samit bio je izravni uvod u sukobe u Dubaiju kom "globalnom unilateralizmu" izašali su,
komercijalnih projekata i korporativnih lana- 2012., jer je omogućio barem minimalni ula- međutim, na vidjelo – i to će tako sigurno i
ca i dalje ovisi o prekograničnom toku poda- zak drugih država osim SAD-a u globalni su- ostati. Stoga je i kolumnist Wall Street Jourtaka internetom. Prelazak na cloud computing stav upravljanja internetom. "Savjetodavni nala bez oklijevanja Dubai mogao proglasiti
dodatno će povećati ovu ovisnost. Neravno- odbor vlada" pri ICANN-u daje vladama for- "prvim velikim digitalnim porazom Amerimjerna struktura kontrole interneta osnova malno isti status koji imaju korporacije i orga- ke".15
je američke korporativne i vojne nadmoći u nizacije civilnog društva. Mnoge zemlje bile bi
cyberspaceu. Dok američka vlada raspolaže ne- zadovoljne ovim neobičnim rješenjem kada
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović
srazmjernim ovlastima, mogućnosti drugih ne bi postojao jedan upadljiv problem. Unatoč
zemalja da individualno ili kolektivno reguli- pozivanju na raznolikost mnogih sudionika i * Dan Schiller je profesor bibliotekarstva i inraju sustav ostaju vrlo ograničene. Uspostav- suradnika pri ICANN-u, globalno upravljanje formatologije na Sveučilištu Illinois te autor
ljanjem različitih tehničkih i pravnih mjera, internetom nije egalitarno, pa čak ni plurali- knjige How to Think about Information, Chamone mogu uspostaviti suverenost nad svojim stičko, jer američka vlada još uvijek vodi kolo. paign, University of Illinois Press, 2010.
•
1 International Telecommunication Union, "Final Acts
World Conference on International Telecommunications
(Dubai, 2012)", RESOLUTION PLEN/3 To foster an enabling
environment for the greater growth of the Internet: 20.
dostupno na http://www.itu.int/en/wcit-12/Pages/default.
aspx
2 Eric Pfanner, Message, If Murky, From U.S. To World, NYT 15,
prosinac 2012: B1.
3 Rachel Sanderson and Daniel Thomas, US under fire after
telecoms treaty talks fail, FT 17 od 19. prosinca.
4 James Bamford, The NSA Is Building The Country’s
Biggest Spy Center (Watch What You Say), Wired 15. ožujka 2012., dostupno na http://www.wired.com/threatlevel/2012/03/ff_nsadatacenter/all/1
5 Julian Assange, Cypherpunks: Freedom and the Future
of the Internet. New York: O/R Books, 2012.
6 Herbert I. Schiller, Authentic National Development Versus
The Free Flow Of Information, Le Monde diplomatique, prosinac
1974.
7 See Dan Schiller, Digital Depression: connectivity and the
crisis, forthcoming.
8 Dwayne Winseck, Big New Global Threat to the Internet
Or Paper Tiger: The ITU and Global Internet Regulation, Parts
1-4, 10. do 19. lipnja 2012., dostupno na https://dwmw.
wordpress.com/2012/06/10/big-new-global-threat-to-theinternet-or-paper-tiger-the-itu-and-global-internet-regulation-part-i/
9 Milton L. Mueller, Ruling The Root: Internet governance
and the taming of cyberspace. Cambridge: MIT Press, 2002.
10 Harold Kwalwasser, Internet Governance, Chapter 21 in
Franklin D. Kramer, Stuart H. Starr, and Larry K. Wentz,
Eds., Cyberpower and National Security. Washington: National Defense University Press and Potomac Press, 2009:
493-509.
11 Milton L. Mueller, Networks and States: the global politics of Internet governance. Cambridge: MIT Press, 2010: 62.
12 Hans Klein, Private Governance for Global Communication: technology, contracts, and the Internet in Sandra
Braman, Ed., The Emergent Global Information Policy
Regime. New York: Palgrave Macmillan, 2004: 194-5.
13 Victor Pickard, Neoliberal Visions and Revisions in
Global Communications Policy From NWICO To WSIS,
Journal of Communication Inquiry, travanj 2007., Vol. 31,
No. 2: 118-39.
14 Comments by Kenya on the Notice of Inquiry/Request
for Comments on the Internet Assigned Numbers Authority (IANA) Functions by the National Telecommunications and Information Administration, Notice of
Inquiry Response to Notice of Inquiry, U.S. Department of
Commerce, National Telecommunications and Information Administration, Docket No. 110207099–1099–01, RIN
0660–XA23, 30. ožujka 2011: 1-3.
15 L. Gordon Crovitz, America’s First Big Digital Defeat, WSJ,
17. prosinca 2012: A15.
31
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
TREND POJAČANE KOMERCIJALIZACIJE TERMINALA
Aerodrom – prostor između
javnog i privatnog
Paralelno sa sve intenzivnijim sigurnosnim mjerama nakon 11. rujna, aerodromi prolaze i kroz drugu vrstu
preobrazbe: u pokušaju kompenzacije pada zračnog prometa neposredno nakon terorističkih napada 2001. godine,
nekoć javni prostori sve se više otvaraju komercijalnim sadržajima
Philippe Rekacewicz
S
redina 2000-ih, jug Norveške. Aerodrom Kristiansand nedavno je obnovljen. Let kasni. Prilika za piće sa svojom pratnjom? "Najvjerojatnije bi se
popila kava, no stolovi i stolice odnedavno se
nalaze s druge strane sigurnosne kontrole..."
Prolazi cijeli sat. Nema aviona, nema novosti,
a nema više ni šaltera... Treba doći do izlaza
za ukrcavanje da bi se dobile informacije, ali
pristup izlazima koji vode do šaltera je nestao.
Jedan službenik nadzire duty free trgovinu.
"Kako do izlaza za ukrcavanje? Ovuda, kroz trgovinu. Izlaz je iza blagajni!" Smiješno. Ali zašto ne? "Samo da ulovim nekoliko informacija,
ha? Vraćam se, hoćete li me zapamtiti?" Službenik ljubazno odgovara: "Naravno, ali ne možete se vratiti istim putem. Ako prođete kroz
trgovinu, morat ćete ponovno proći i carinu..."
Prolazak kroz trgovinu prepunu igračaka, parfema, bombonijera i boca džina prilikom ukrcavanja – eto lukavog trika koji je zamijenio
javni hodnik s izravnim pristupom. Nekoć organiziran u jednu veliku halu, prostor aerodroma prilikom "modernizacije" podijeljen
je na tri dijela kroz koje je prolazak, pokazalo
se, otada strogo kontroliran. Sljedećeg mjeseca,
na asfaltnoj pisti iste zračne luke, moj se dvoipolgodišnji sin gega prema avionu u širokoj jakni, pretrpanoj paketima bombona i bočicom
parfema Chanel No. 5, diskretno nabavljenih
u duty free trgovini koja je postala prolaz obavezan za sve putnike koji se ukrcavaju. Tako
je rođen ovdje predstavljen projekt "Duty free
shop". Novim strategijama razmještaja prostora i preusmjeravanjem protoka ljudi, nevidljive su ruke radikalno preoblikovale prirodu i namjenu jednoga javnog prostora. Zatim
su u europskim zračnim lukama započeli dugi tjedni promatranja, provedeni u temeljitom
ispitivanju kretanja, predmeta, ponašanja
osoblja, dekora, rasvjete, dizajna i signalizacije,
sve kako bi se utvrdio značaj promjena i izradio nacrt potreban za razumijevanje učinaka.
Tko stoji iza tih promjena? Uprave aerodroma, ministarstva prometa i poduzeća ovlaštena za upravljanje komercijalnim ili uslužnim
objektima. Svi rade, ruku pod ruku, kako bi
oblikovali interijer terminala. Kao u kazališnom uprizorenju, odabiru i obučavaju glumce i statiste – zaštitare, osoblje duty free trgovina i zrakoplovnih tvrtki, carinike, policajce i...
putnike. Postavljaju dekor, rasvjetu i pozornicu, uvode "uvertiru" i "finale". Sve s jedim jedinim ciljem – potaknuti putnike na čin kupnje.
Na pitanja o tim promjenama, uprave zračnih
luka se kunu da u njima nemaju udjela. "Direktori dućana sami donose odluke o svojim
prodajnim strategijama", potvrdio je (skre-
nuvši pogled) Jo Kobro, bivši direktor sektora za odnose s javnošću aerodroma u Oslu. U
stvarnosti, jedni zarađuju od prodaje, a drugi
ubiru naknadu. Od 1950-ih, osobito nakon što
su 1949., pa zatim i 1955. godine, bombe postavljene u prtljažnom spremniku eksplodirale tijekom leta dvaju aviona u Sjevernoj Americi,
sigurnost zračnog prijevoza postaje predmetom posebne pažnje. Tada se radilo o mračnim
pričama o preljubu i životnom osiguranju...
No ti su prvi napadi pokazali ranjivost civilnog zrakoplovstva. Unatoč svemu, aerodromi
su još gotovo polovicu stoljeća ostali relativno
otvorena mjesta, na koja bi se s obitelji odlazilo u šetnju, okusiti čari zrakoplovnog mita,
diviti se putnicima kojima su kompanije prostirale crveni tepih, sanjariti pred reklamnim
plakatima koji su prikazivali egzotične destinacije.Ako su spektakularni napadi na UTA-in
DC-10 (1988.) i na Boeing Pan American Airlinesa (1989.) označili početak jačanja nadzornih i sigurnosnih sustava, oni iz rujna 2001.
otvaraju potpuno novu eru. Zračni promet bio
je u kolapsu (na normalnu razinu vratit će se
tek 2005.), a aviokompanije i aerodromi suočili su se s dotad neviđenom krizom. Isprva su
i aerodromi i aviokompanije primali golemu
javnu potporu, ponajviše u Sjevernoj Americi. No ubrzo se od aerodroma počelo očekivati da sami pokriju svoje operativne troškove.
Jednadžba koju je još teže riješiti kada se u obzir uzme da se takse koje putnici plaćaju na
cijenu karte, u pokušaju povećanja prometa,
istovremeno smanjuju ili privremeno ukidaju.
Države se povlače, pa se upravljanje aerodromima eksternalizira i povjerava poduzećima
(javnim, privatnim ili mješovitim). Novi upravitelji pronalaze "pravo" rješenje – pretvaranje
aerodroma u komercijalne prostore. Neki od
njih postat će "gradovi unutar grada", sa supermarketima, duty free trgovinama, parkinzima, hotelima te poslovnim i konferencijskim
centrima. Od svih tih djelatnosti, zračne će luke dobiti naknade čiji iznosi ostaju tajna, a koje se računaju na temelju ostvarenog prometa. Istovremeno, nakon šoka 11. rujna, pristup
nadzoru i sigurnosti u potpunosti se promijenio. Otada, "vanjski svijet" se suprotstavlja
"unutarnjem svijetu". Da bi se prešla granica
između njih, treba prihvatiti skeniranje, pretraživanje, prepipavanje te mogućnost oduzimanja svih "potencijalno opasnih predmeta",
uključujući i boce mineralne vode. Tako terminal postaje istovremeno hiperkomercijalan i maksimalno osiguran prostor, a njegovi
putnici zatočenici. Upravitelji tih prostora zamišljaju drugačiju organizaciju protoka ljudi. Stvaraju prisilan sustav protoka koji zračne luke pretvara u laboratorije. Tu se testiraju
suptilni prostorni aranžmani kako bi se utvrdilo koja je strategija najučinkovitija u iskorištavanju putnika. Putnikom se manipulira,
poput marionete, on se usmjerava prostorom
Davor Konjikušić: "3. maj, gradnja tankera 'Palanca Singapore' za prijevoz asfalta"
koji je unaprijed pripremljen za njega – kroz
Ali Babinu spilju u kojoj svjetlucaju materijalna dobra i iskušenja. U tom "unutarnjem" prostoru sve je ograničeno, od slo­bode grupiranja
do one fotografiranja ili snimanja. Nemoguće
je žaliti se ili birati svoj put kretanja. Riječ je
o kapitalističkoj (zaraditi što je više moguće
novca) i monopolističkoj ekonomiji, jer samo
šačica multinacionalnih korporacija upravlja
stotinama trgovina, restorana, barova i službama zračnog prometa na tlu, koje su povjerene tvrtkama kooperantima. Pravo na pristup
informacijama često je uskraćeno. Plakati koji predstavljaju "prava putnika" postavljeni su
tamo gdje ih je najteže uočiti – na mračnim
mjestima, u mrtvim kutovima, iza stupova ili
su raspoređeni suprotno od općeg smjera kretanja. Reklame na temu snova, putovanja, savršene žene, savršenog muškaraca, savršenih
lica, senzualnosti i seksualnosti, prikrivaju
strategiju preuzimanja i zloupotrebe javnih
površina.
me. Vjeruje da je započeo putovanje, a zapravo kupuje. U londonskoj zračnoj luci Gatwick,
glavni WC-i su postavljeni unutar duty free trgovina – kao povlastica za mušterije. Da biste
se ukrcali u Bruxellesu, morate proći dućane
s čokoladom, nakitom i elektroničkim napravama. Nešto da se razveselite nakon neugodnog boravka za registracijskim pultom i prolaska kroz sigurnosne provjere. Prije manje
od deset godina, komercijalni prostori (gdje se
sve plaća) razlikovali su se od javnih prostora
(gdje je sve besplatno). Danas su potrošačka i
javna sfera spojene. U Londonu, Oslu, Bergenu
ili Milanu, "slobodni", javni prolazi naprosto
su nestali. Nekoć, ta su dva prostora postojala
paralelno. U prvom prevladava umjetan svijet
bliještećih svjetala, razrađenog dizajna, s gomilom uredno poslaganih artikala. Dominiraju blještavo bijela, žuta i žarko crvena boja. U
drugom, zelenkasto-sivom, putnik, nakon što
je bio prisiljen proći kroz prvi, može napokon
sjesti, naravno – ako nađe stolicu, jer mnoge
su uklonjene da bi se izgradili restorani i trPrvi korak – oslabiti putnika prikrivanjem govine, kao u kopenhaškoj zračnoj luci. U tim
oznaka za snalaženje. Zaštitari i zaposlenici neudobnim, predukrcajnim zonama nema
duty free trgovina obučeni su gotovo jednako. blještavila, ono je zasad još uvijek nepotrebno.
Prodavači su zamoljeni da sudjeluju u održa- Ove promjene najavljuju promjene i drugih,
vanju reda unutar i oko trgovina, dok zaštitari posjećenijih javnih prostora (samo deset do
pred trgovinama igraju ulogu mamljenja mu- 15 posto europske populacije redovno putuje
šterija. Na aerodromu Kristiansand, redar Kje- avionom) – kolodvora, gradskih jezgri, metroa,
vik autoritativno pokazuje na jedna od dvaju pa čak i ulica i čitavih dijelova gradskih četvrvrata iza sebe: "Ovuda!" Gotovo cijeli let iz Ko- ti. U Francuskoj, kolodvor Saint-Lazare pretvopenhagena, osamdesetak ljudi, usmjereno je ren je u trgovački centar.1 U Bodøu, u središprema duty free trgovinama. Nitko nije zami- njoj Norveškoj, glavna je ulica u potpunosti
jetio niti prošao kroz susjedna vrata koja vo- privatizirana.2
de direktno do pokretne trake za podizanje
S francuskog prevela: Andrea Rudan
prtljage. U signalizaciji se koriste isti grafički kodovi da bi vas se uputilo prema vratima 1 Vidi Benoît Duteurtre, Gérer les pas perdus, Le Monde
za ukrcavanje i pohvalilo kvalitetu proizvoda diplomatique, prosinac 2012.
koji se prodaju u trgovinama. Putnik vjeruje 2 Za dodatne informacije vidi blog Visions
da dobiva informacije, a zapravo čita rekla- carthographiques: http://blog.mondediplo.net/1392
•
32
LE MONDE DIPLOMATIQUE - HRVATSKO IZDANJE / veljača 2013.
IMPRESUM
ANATOMIJA JEDNOG AMERIČKOG FETIŠA
Izdavač: SA Le Monde diplomatique,
Pravo na oružje
1, avenue Stephen Pichon, 75013 PARIS CEDEX
Glavni urednik: Serge Halimi
Izvršni urednik: Pierre Rimbert
Pomoćnici urednika:
Martine Bulard i Renaud Lambert
Uredništvo: Laurent Bonelli, Benoît Bréville, Alain Gresh,
Evelyne Pieiller, Philippe Rivière, Philippe Rekacewicz, AnneCécile Robert
se bore protiv Engleza". Po njemu, jedino "proPierre Rimbert i Oliver Cyran
svijećene intelektualce s istočne obale" to ludilo nije zahvatilo. Zaboga! Pa pravo na nošenje oružja, osigurano Drugim amandmanom,
etrnaestog prosinca 2012. u osnov- u 18. su stoljeću izmislili upravo "prosvijećeni
noj školi u Newtonu (Connecticut) intelektualci s istočne obale". Ono tada nije bičovjek naoružan s dvije automatske lo stvar ni kulture ni individualizma, nego popuške pobio je 26 ljudi, među njima litike i emancipacije te dio duge tradicije koja
20 djece. To je sedmo masovno ubojstvo u SAD- je danas velikim dijelom zaboravljena. Oružje
u u proteklih godinu dana. "Te tragedije mo- je, naime, stoljećima smatrano simbolom sloraju prestati," izjavio je predsjednik Barack bode, poput mača koji je, u vrijeme vladavine
Obama prije nego što je najavio osnivanje po- Henrika I., dobivao engleski kmet kada bi ga
vjerenstva za kontrolu vatrenog oružja. Ne- gospodar oslobodio, ili poput puške uskraćedugo zatim, proizvođači oružja u Tennesseeju ne robovima, kojima je člankom 15 Code Noostvaruju rekordan broj prodaja. U pet save- ira (skup pravnih tekstova koji reguliraju žiznih država, Walmart je suočen s nestankom vot crnih robova na francuskim otocima, koje
zaliha poluautomatskog oružja, dok se udruzi je 1685. uredio Luj IV.) zabranjeno "nošenje biNational Rifle Association (NRA), moćnoj or- lo kakvog ofenzivnog oružja, uključujući veliganizaciji za promicanje vatrenog oružja (s vi- ke palice, pod prijetnjom kazne bičevanjem i
še od 4,3 milijuna članova), pridružuje 100.000 zapljene". "Očevi utemeljitelji" nisu dozvolili
da se svaki građanin naoruža "kako bi se borio
novih članova.
protiv Engleza", već kako bi mu dopustili da
Šesnaestog siječnja 2013. Obama je objavio uživa pravo koje su smatrali temeljnim: pramjere kontrole koje je razradilo povjeren- vo na suprotstavljanje ugnjetavanju i tiraniji,
stvo (zabrana korištenja automatskih pušaka, ukratko na suprotstavljanje državi koja bi pospremnika za metke s velikim kapacitetom i kušala prekoračiti granice privilegija koje su
slično). Na burzi u New Yorku porasle su vri- joj dodijeljene Ustavom.
jednosti dionica divovskih proizvođača oružja: plus 5,6 posto za Sturm, Ruger & Co i 6,5 U Europi 17. stoljeća, prethodnici prosvjetitelja
posto za Smith and Wesson. Uoči posljednjih teoretizirali su o pravu na pobunu, makar ona
predsjedničkih izbora, Michael O. Fifer, izvršni bila nasilna. "Narod će prešutno i bez pobune
direktor tvrtke Sturm, Ruger & Co, priznao je: podnositi velike pogreške vlade i brojne ne"Kada biste ih pitali, vjerujem da bi većina ljudi pravedne zakone", pisao je, primjerice, engleiz industrije vatrenog oružja rekla da ne žele ski filozof John Locke u svojim Dvjema rasprada Obama bude ponovno izabran. No potajno vama o vladi. "(...) S druge strane, ako dugi niz
će opet glasati za njega."1 Poznati zagovor- zloupotreba vlasti, nesavjesnosti i prevara otnik kontrole vatrenog oružja, predsjednik de- krije jedinstvenu namjeru koja se ne može samokrat, pokazao se "objektivno kao saveznik" kriti od naroda, on će prepoznati teret koji ga
promicatelja prava na nošenje oružja: u SAD- ugnjetava i ono što mu slijedi; stoga ne bi bilo
u strah od zapljene povećava prodaju, a pri- čudno da se pobuni." Ova je ideja tijekom stojetnja pojačanom kontrolom vatrenog oružja ljeća kontinuirano prelazila granice zemalja.
koristi – njihovim proizvođačima. Ovaj para- Tijekom Francuske revolucije, Maximilien de
doks djelomično proizlazi iz lukave upotrebe Robespierre pozivao je da se "kovačnice postaDrugog amandmana američkog Ustava iz 1787. ve na javna mjesta gdje će se proizvoditi oružgodine. Svaki put kada se zbog pokolja uzbur- je za naoružanje naroda".2 Skoro stoljeće kakaju emocije, zagovaratelji vatrenog oružja snije, kada autoritarna vlada Adolphea Thiersa
ponavljaju da su "očevi utemeljitelji" htjeli da odlučuje zaplijeniti 227 topova, smještenih u
svaki građanin ima pravo na "posjedovanje i četvrti Belleville i na Montmartreu, a koji su
nošenje oružja" i da nijedna vlada nema pra- pripadali pariškom narodu, narod se buni i
vo ograničiti tu temeljnu slobodu. No zašto uspostavlja Parišku komunu. "Oružje! Svaki
su "očevi nacije" uveli takvu odredbu u Ustav? građanin ima pravo posjedovati ga, kao jedini
Jesu li brinuli o pravu budućih generacija na ozbiljan i djelotvoran način potvrde njegovih
lov? Ili su sumnjali da država može jamčiti si- prava", obznanio je jedan revolucionar iz Nargurnost svojih građana? Strani mediji, koji u bonne. Ideju su potom preuzeli španjolski reDrugom amandmanu vide bizarnost i arhai- publikanci 1936. godine, tražeći iz inozemstva
zam američkog društva, često karikiraju. Uz oružje za borbu protiv frankizma, zatim članjega se naizmjence vežu predodžbe o rednec- novi Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu,
ku koji se grčevito drži svoje puške i svog ka- nastojeći naoružati pariški narod, te na koncu
mioneta i pomalo paranoidni otac koji na svo- i kubanski revolucionari.3
ju ruku želi jamčiti sigurnost vlastitoj obitelji.
Pravo na nošenje oružja tako simbolizira indi- Ove dvije tradicije, pravo na pobunu i noševidualizam američkoga građanina. "Poznato nje oružja kao sredstva emancipacije, koje su
je da je vatreno oružje stvar kulture u SAD-u", progresivisti što su djelovali u nekoj vrsti simizjavio je voditelj RTL-a Marc-Olivier Fogi- bioze s državom odbacili, obnovili su američel. I njegov sugovornik, novinar Claude Asko- ki konzervativci. Odsad se samo oni pozivaju
lovitch, nošenje oružja smatra neodvojivim na izvorni duh Drugog amandmana: on "nije
dijelom tradicije, budući da "Amerikanci još bio napisan radi obrane vašeg prava da pucate
uvijek sami sebe doživljavaju kao farmere koji na jelena, nego radi obrane vašeg prava da pu-
Č
cate na tiranina ako prisvoji vladu", odlučno
je, primjerice, ustvrdio kolumnist Andrew Napolitano za Fox News. U ovom pothvatu obnavljanja tradicije, zagovaratelji nošenja vatrenog
oružja ne ustručavaju se prizvati ime Matina
Luthera Kinga, apostola mirnoga građanskog
neposluha. Tako je Larry Ward, aktivni pobornik Drugog amandmana i zagovaratelj uvođenja "dana posvećenog oružju" (Gun Appreciation Day), koji je prvi put održan 19. siječnja,
izjavio za CNN: "Mislim da ovaj dan odaje počast nasljeđu dr. Kinga. Da je još uvijek živ, složio bi se sa mnom da ropstvo nikada ne bi tako
dugo činilo poglavlje naše povijesti da su Afroamerikanci imali pravo na nošenje oružja od
samog trenutka rođenja ove nacije."4 Wayne
LaPierre, doživotni potpredsjednik NRA-a, prizvao je bez ustručavanja sjećanje na genocid
europskih Židova: "U Njemačkoj je uspjeh holokausta dopustila upravo kontrola vatrenog
oružja."5
Po toj logici, zagovornici regulacije trgovine
vatrenim oružjem bili bi dakle pristaše ropstva i nacisti, a da toga nisu ni svjesni. Nadalje, s obzirom na to da Ustav svakome dopušta
posjedovanje oružja radi borbe protiv tiranije, tko god predlagao ograničavanje tog prava, sam postaje potencijalni tiranin. Ukratko:
narod se treba naoružati kako bi obranio svoje
pravo na nošenje oružje. Ipak, američkim građanima ne nedostaje prilika u kojima bi mogli očuvati nasljeđe očeva svoje nacije. Od početka "rata protiv terorizma" njihova je vlada
odobrila uhođenje nevinih građana bez ovlasti,
zatvaranje mogućih terorista bez prethodno
provedenog postupka, izvansud­ska smaknuća Amerikanaca te objavila rat bez odobrenja
Kongresa. Time se narugala četvrtom, petom,
šestom i osmom amandmanu.6 Pritom nitko
nije ni pomislio zavitlati jednim od 270 milijuna komada oružja koliko ih je trenutno u
optjecaju u SAD-u, u nastojanju da osigura poštivanje Ustava...
•
S francuskog prevela: Dora Slakoper
www.monde-diplomatique.fr
[email protected]
40113
ISSN 1845-2477
4
0213
Hrvatsko izdanje
Izdavač: KopMedija – Zadruga za medije,
Ulica grada Vukovara 62 c, 10000 Zagreb
Za izdavača: Andrea Milat
Glavni urednik: Stipe Ćurković
Izvršni urednici: Andrea Radak i Nikola Vukobratović
Redakcija: Irena Bosnić, Rade Dragojević, Dragan Grozdanić, Igor
Lasić, Damjan Rajačić, Davorka Turk
Tisak: Tiskara Zagreb
Cijena broja: 15 kn, godišnja pretplata: 180 kn
Layout: Finale:dizajnvideozvuk
Grafika: Darko Matošević, Ivica Družak
www.lemondediplomatique.hr / [email protected]
Sadržaj:
Stranice 3–4
Za sekularnu analizu sukoba /
Georges Corm
Stranica 5
Latvijski antimodel / Joachim Becker
Stranice 6–7
Prema tržišnom društvu /
Rade Dragojević
Stranice 8–9
Tko gradi grad / Iva Marčetić
Stranice 10–11
Petnaest godina borbe /
Jovica Lončar
Stranice 12–13
Potonuće zadnje strateške industrije? /
Dragan Grozdanić
1 Joshua Green, Why the gun industry secretly loves Obama,
Bloomberg Businessweek, New York, 1. rujna 2011.
2 Govor Maximiliena de Robespierrea pred Društvom
prijatelja slobode i jednakosti na sjednici održanoj
8. svibnja 1793., Œuvres de Maximilien de Robespierre,
Société des études robespierristes – Ecole pratique des
Stranice 14–20
Dosje: Grčka / Gatien Elie, Allan Popelard,
Paul Vannier / Panagiotis Grigoriou /
Grégory Lassalle / Pierre Rimbert / Andreas
Papandreu / Aleksis Cipras
hautes études, tom IX, Pariz, 1957.
3 Cf. Ernesto Che Guevara, Le peuple en armes, Partisan,
studeni-prosinac 1961. Dostupno na: www.mondediplomatique.fr/48714
Stranice 21–23
Kako bogati izbjegavaju poreze /
Alexis Spire
4 Charles M. Blow, Revolutionary Language, The New York
Times, 11. siječnja 2013.
5 Wayne LaPierre, Guns, Crime and Freedom, Regenery
Publishing, Washington, 1994.
Stranica 24
Položaj migrantskih poljoprivrednih
radnika u Europi / Patrick Herman
6 Conor Friedersdorf, The strangest conservative priority:
prepping a "2nd amendment solution", The Atlantic,
Washington, siječanj 2013.
Mišo Komenda rođen je 1982. u Splitu, gdje živi i radi. Dizajner je i ilustrator. Završio je preddi-
U seriji “3. maj”, koju je snimio za drugi broj Le Monde diplomatiquea, želio je izbjeći uobičajeni
plomski sveučilišni studij Dizajna vizualnih komunikacija pri UMAS-u (Umjetnička akademija u Spli-
dokumentarističko-reportažni pristup i kroz jedan "utišan" pogled prikazati radnike i samo brodo-
tu). Dobitnik je nekoliko nagrada i sudjelovao je na više skupnih izložbi u području dizajna.
gradilište u trenutku njegove moguće prodaje i gašenja. "Atmosfera neizvjesnosti osjećala se u ci-
Davor Konjikušić je fotograf, trenutno na završnoj godini diplomskog studija fotografi-
maja, koji je čekao svoje porinuće. Zanimalo me kako u mediju fotografije zabilježiti taj nevidljivi
je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je završio i dodiplomski studij snimanja.
trenutak opstanka ili nestanka, u kojem je ulog egzistencija 1.800 radnika."
jelom škveru, pa i na tek izgrađenom brodu 'Palanca Singapore', zadnjem dogovorenom poslu 3.
Stranica 25
Vrli novi svijet mecenatstva /
Johan Popelard
Stranice 26–28
Južna Afrika u socijalnom ćorsokaku /
Sabine Cessou
Stranice 29–30
Tko će upravljati internetom? / Dan Schiller
Stranica 31
Aerodrom – prostor između javnog i
privatnog / Philippe Rekacewicz•

ispis - Hrvatski sindikat pošte

FORMULA ZA UŠTEDU I INVALIDNOST VLAKOM NA POSAO UZ

Slaughterhouse

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

STIL & ljepota

Kapović, Mate

ovdje - zagorje-international.hr.

) 51/74 - 248- 4) - 7 24 -67 Svrha akcije »Prvi koraci u prometu

KUPUJMO HRVATSKO Be CROative!