HUM
časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru
br. 6
osnivač i nakladnik
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
za nakladnika
Slavica Juka
uredništvo
Boris Berić (Osijek)
Stipe Botica (Zagreb)
Ruggero Cattaneo (Milano)
Mirko Gojmerac (Zagreb)
Božo Goluža (Mostar)
Serafin Hrkać (Mostar)
Slavica Juka (Mostar)
Antun Karaman (Dubrovnik)
Antun Lučić (Mostar)
Mile Mamić (Zadar)
Anto Mišić (Zagreb)
Šimun Musa (Mostar)
Ivica Musić (Mostar)
Vladimir Pandžić (Zagreb)
Robert Sullivan (Champaige)
glavni urednik
Šimun Musa
odgovorni urednik
Slavica Juka
tajnik
Ivica Musić
lektura i korektura
Ivica Musić
prijevod sažetaka na engleski jezik
Ivana Zovko
naslovnica
Krešimir Ledić
grafička priprema i tisak
FRAM ZIRAL, Mostar
adresa uredništva
Matice hrvatske bb, 88000 Mostar
Telefon: +387/036/355-400
Faks: +387/036/355-401
E-mail: [email protected]
naklada
500 primjeraka
Časopis izlazi jednom godišnje (i po potrebi).
Mostar
2010.
br. 6
ISSN 1840-233X
str. 432
HUM
časopis Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Mostaru
br. 6
Mostar, prosinca 2010.
Sadržaj
Hrvojka Mihanović-Salopek
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE
PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA........................................................7
Andrea Sapunar Knežević
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA................... 28
Ljubica Matek
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN...................47
Šimun Musa
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADIĆ........................................ 70
Marko Dragić
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI ................................... 81
Sanja Franković
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA
GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA....................................................105
Sanja Knežević
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU:
GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA.............................................................124
Ivica Bevanda
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA . ............151
Luciana Boban
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE.............................................................166
Serafin Hrkać
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI
Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz....................................................186
Senka Marinčić
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA
I HRVATSKOGA JEZIKA.....................................................................................................204
5
František Václav Mareš
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
Pradomovina i najstarije razdoblje jezika............................................................................218
Ivana Grbavac
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE
U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU............................................................240
Ivica Musić – Mate Penava
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN................................................................................. 266
Ivan Ševo
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA.................................................................... 286
Ljiljana Rajković
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST............................................................ 302
Lidija Vladić Mandarić – Ivana Tomić Ferić
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA...................312
Marijana Sivrić – Željana Mihaljević
POLITICAL DISCOURSE
– IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES ......................................347
Nikolina Obradović
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI............... 370
OSVRTI, RECENZIJE, PRIKAZI
Mirko Marjanović, vlastelin duha i plemić reda književnoga
(U povodu sedamdeset godina života).................................................................................397
Kanavelićev dramski prvijenac konačno pred čitateljima............................................... 402
Ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni od 1514. do 1769.................................... 407
Pokušaj odgovora na temeljna egzistencijalna pitanja..................................................... 410
Racionalnost hipoteze o Bogu...............................................................................................417
Razgolićenje liberanoga racionalizma................................................................................. 422
Ideal filozofske smrti.............................................................................................................. 426
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU.................................................................................431
6
UDK 821.163.42-992.09 Tomičić Z.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 9. XII. 2010.
Hrvojka Mihanović-Salopek
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I
DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA
ZLATKA TOMIČIĆA
Sažetak
U radu se prvi put revalorizira još posve neistražen književni opus tiskanih putopisnih zbirka istaknutoga suvremenog hrvatskog književnika
Zlatka Tomičića (Zagreb, 1930. – Zagreb, 2008.). Današnja međunarodna književna produkcija snažno je usmjerena prema oblikovanjima tzv.
nefikcionalnih žanrova (memoara, putopisa, autobiografija) pa se prema
ulozi reanimiranja misaonoga poklisara realiziraju i Tomičićevi putopisi. Tomičićeva putopisna proza jednim se dijelom promatra u kontekstu
njegovih književnih suvremenika i političko-društvene sudbine autora.
Međutim rad se u prvome planu usmjerava na književnu analizu i interpretaciju šesnaest putopisnih knjiga te se unutar autorova oblikotvornoga postupka promatraju i njegovi književni utjecaji, književne relacije
i refleksivno-filozofski obzori. Bitna konstanta Tomičićeva putopisa jest
težnja za polifonijskim i polihistorijskim modelom doživljavanja svijeta.
Kao obilježje Tomičićeva umjetničkoga postupka izdvaja se interferencijska realizacija hibridnoga žanra putopisa i stvaranje književnoga pletera,
tj. ispreplitanja kozmopolitizma i rodoljublja te povezivanja realističkih
zapažanja s konstantom kulturno-duhovne aure opisivanoga prostora.
Ključne riječi: književni rad Zlatka Tomičića, vrijeme krugovaške generacije, inozemna i domaća putopisna proza, hibridni žanr suvremenoga
Tomičićeva putopisa.
7
Hrvojka Mihanović-Salopek
Od davnine čovjeka je privlačio izazov putovanja, a pojedini putnici
često su nastojali svoje dojmove i zapažanja zabilježiti i time ih oteti
zaboravu. Brojni autori koji su se u svome književnom činu usredotočili
na opis putovanja, a putovali su u iz različitih pobuda (istraživačkih,
društveno-političkih, refleksivno-filozofskih, vjersko-hodočasničkih, isključivo estetskih ili pak komercijalnih) – svi su na svoj način pridonijeli
razvoju književnoga oblika – putopisa. Žanr putopisa, ali i dnevnika,
dugo je bio rubni prostor zanimanja književnih povjesničara i teoretičara. Putopis pripada nefikcionalnim tekstovima, njegova je događajna
struktura vjerodostojna, doživljajno završena i u nedostatku klasičnoga
pripovjednog zapleta svaka putopisna napetost tek je pseudonapetost.
Privlačan putopis, koji će privući čitateljevu pozornost, nije lako napisati, tim više što suvremena sredstva vizualnoga putovanja (preko turističkih ponuda s interneta, televizije, filma, turističko-zemljopisne digitalne
građe) odvlače i prenose pozornost publike s čitanja na područje vizualnih elektroničkih medija. Unatoč tomu suvremeno postmodernističko
vrijeme u središte zanimanja pisaca i književnih znanstvenika postavlja tzv. nefikcionalne književne žanrove kao što su: putopis, memoari,
dnevnik, autobiografija. Usprkos obavijestima koje nam pružaju današnja informativna sredstva putopisac i nadalje vrši svoju nezamjenjivu
ulogu misaonoga poklisara. Putopisac zastupa vlastitu kulturu, znanje
i senzibilnost u prostoru strane zemlje te istodobno upoznaje vlastito
čitateljstvo s tuđom kulturom i načinom života.
Unutar europskoga kulturnog kruga književni oblik hrvatskoga putopisa ima svoj dug i plodonosan tijek. Među najranija djela hrvatske
putopisne proze možemo ubrojiti poslanicu Petra Hektorovića Ribanje
i ribarsko prigovaranje iz 1568. koje opisuje trodnevno pjesnikovo putovanje po moru oko Hvara. Početkom XVIII. stoljeća fra Jakov Pletikosa
ostavlja u rukopisu svoj povijesni hodočasnički putopis „Putovanje k
Jerusolimu“.1 U XIX. stoljeću nastaju oblici modernoga hrvatskog putopisa Pogled u Bosnu (1842.) Matije Mažuranića i Putositnice (1845.) Antuna Nemčića, a slijedi ih bogati niz autora: August Šenoa, A. G. Matoš,
1
Jakov Pletikosa, Putovanje k Jerusolimu, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik,
2000.
8
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
Milan Begović, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Julije Benešić, Josip
Horvat, Frano Alfirević, Matko Peić, Gustav Krklec, Miroslav S. Mađer,
Dubravko Horvatić, Nikola Pulić, Jozo Vrkić, Mirko Hunjadi i drugi.
Među njima posebno mjesto zauzimaju putopisi Zlatka Tomičića, bez
obzira na činjenicu što Tomičića unutar korpusa hrvatske književnosti
najučestalije percipiramo i interpretiramo kao jednoga od samosvojnih
i vodećih hrvatskih pjesnika krugovaške i postkrugovaške generacije.
Tomičićevo pjesništvo jedinstvena je pojava suvremene hrvatske poezije, izvorno još od svojih početaka pedesetih godina XX. stoljeća pa
do svih mnogolikih preobrazbâ i uzletâ u „postojbinu duha“ i „vlastitu
inkantanciju“2, tj. sublimaciju visoke integracije govornoga elementa s
melodijskim.
Zlatko Tomičić rođen je u Zagrebu 26. svibnja 1930. U sedmome mjesecu rođenja roditelji mu se vraćaju u Vinkovce gdje je njegov otac još
1919. godine doselio iz rodne Like. U razdoblju od 1930. do 1934. godine
boravi s roditeljima i sestrom u Vinkovcima i Donjemu Miholjcu kod
bake. Godine 1934. obitelj odlazi u Beograd gdje je Tomičić pohađao
privatnu pučku češku školu „T. G. Masaryk“ od 1937. do 1941. godine.
Potom se 1941. obitelj vraća u Hrvatsku, isprva u Osijek, a zatim u Vinkovce, u kojima pjesnik polazi gimnaziju. Komparativnu književnost
studirao je od 1959. do 1961. godine na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nakon višegodišnjega prekida studija diplomirao je 1978. godine
bohemistiku (češki jezik) i komparativnu književnost. Od godine 1948.
do 1954. radio je kao profesionalni novinar i urednik u Vjesniku, Srednjoškolcu, Omladinskome borcu, Ilustriranome vjesniku, Kulturnome
radniku, Kerempuhu i Zagrebačkome tjedniku. Djelovao je u uredništvima nekoliko listova, časopisa i književnih revija kao npr. Ličke novine
(1953.-1954.), Međutim (1953.), Književne tribune (sa Slavkom Mihalićem, 1958.). Prvu pjesmu objavio je s nepunih sedamnaest godina, 1947.,
u listu Srednjoškolac, a prvu knjigu u dvadeset petoj. U tome ranom
razdoblju pjesnik je objavljivao u časopisu mladih hrvatskih pisaca Izvor
(od 1948.) te od 1950. godine i u časopisu Republika. Od godine 1952.
2
Izraz „vlastita inkantancija“ citiran je prema talijanskoj znanstvenici Mariji Piji Valpiana dal
Cortivo u njezinoj doktorskoj radnji Poeta della natura e dell’ uomo, Padova, 1968.-1969.
prosinca 2010.
9
Hrvojka Mihanović-Salopek
stalno surađuje u časopisu Krugovi i u Hrvatskome kolu. Od 1954. godine djeluje kao profesionalni književnik. Tijekom 1962. godine radio je
kao vanjski znanstveni suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu te je u svojstvu sakupljača i zapisivača sabrao tri rukopisne zbirke
hrvatskih narodnih lirskih i epskih pjesama, poslovica i zagonetkâ s područja Dalmacije i Hercegovine. U svibnju 1965. utemeljio je u Zagrebu
Nezavisnu književnu grupu “TIN” i primio u Zagrebu Tinovu povelju
za najbolju objavljenu knjigu pjesama od 1945. do 1965. godine. Tijekom
iste godine boravio je u Italiji, Francuskoj i Belgiji. Po povratku živo se
aktivirao u navedenoj književnoj grupi koja se 1967. godine pretvara u
društvo Zajednica samostalnih pisaca TIN te je u travnju 1968. počela
objavljivati Hrvatski književni list. U razdoblju od 1968. do 1969. godine
Tomičić je bio glavni urednik Hrvatskoga književnog lista zbog čega je
1972. bio u bivšoj Jugoslaviji suđen zbog nacionalizma. List je odigrao
veliku ulogu ne samo u hrvatskoj književnosti nego je svojim rodoljubljem anticipirao i naznačio politička zbivanja Hrvatskoga proljeća.
Godine 1972. Tomičić je osuđen zbog svoga uredništva i nacionalizma
prvo na tri godine, a zatim 1973. na pet godina zatvora. Na intervenciju književnica Mire Mihalič, a posebice Jare Ribnikar Tomičić je nakon
robijanja uspio izići živ iz Stare Gradiške, gdje mu je život doveden na
rub smrti.3 Povrh osude piscu je izrečena i sudska zabrana pojavljivanja
u javnosti u trajanju od četiri godine, što je u realnosti političke prisile
potrajalo punih četrnaest godina. Od godine 1970. do 1984. (tj. do ponovne javne pojave Tomičića u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti
1984. godine, gdje ga je priredio dr. sc. Nedjeljko Mihanović) došlo je do
velikoga prekida u autorovu javnom književnom djelovanju u domovini. Budući da se pjesnikovo ime zbog jugoslavenske političke diktature
nije smjelo pojavljivati u javnosti, istom se 1986. (punih šesnaest godina
nakon posljednje objavljene knjige) pojavljuje prva Tomičićeva zbirka
pjesama Vražje oko.
Zlatko Tomičić imao je buran i neobičan život, djelovao je kao glumac, športaš, reporter, slikar, pjesnik, svjetski putnik, zatvorenik, tan3
10
Opširniji podatci o toj dramatičnoj fazi pjesnikova života nalaze se u članku Z. Tomičića
„Odbacivanje jedne neistine“, Ognjište, god. VI, br.7, Karlovac – Zagreb, 1998., str. 217-220.
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
trist, gnostik i mistik, a svoj je život i sam autobiografski opisao u knjizi
Hrvatski Orfej, 1995. U razdoblju od 1955. godine pa do danas objavio
je mnoštvo pjesama i proznih djela (romana, putopisa, novela i drama).
Djela su mu prevođena na engleski, njemački, francuski, talijanski, poljski, češki i esperanto. Od godine 1950. Tomičić je član DHK i Matice
hrvatske, a također je član Europske zajednice pisaca i Svjetskoga saveza
pjesnika od 1965. te P.E.N. kluba od 1968. godine. Od 1987. godine član je
Hrvatske akademije u dijaspori u Baselu u Švicarskoj. Godine 1980. (na
prijedlog P.E.N. kluba SAD u New Yorku ) i 1982. (na prijedlog Hrvatske
akademije Amerike) bio je kandidiran za Nobelovu nagradu. Ušao je u
leksikon Who’s Who u Chicagu godine 1978./1979. i dobio diplomu „The
Marquis Who’s Who Publication Bord“, a također je ušao i u leksikon
Man of Achievement u Cambridgeu 1976. U domovini je istom 1995. nagrađen Poveljom „Visoka žuta žita“ za cjelokupan književni opus, kao
laureat „Pjesničkih susreta Drenovci - 95.“. Potom je 1999. godine nagrađen za životno djelo na petim „Danima Josipa i Ivana Kozarca“ u Vinkovcima. Za zasluge zbog promicanja domoljublja i kulture Zlatko Tomičić odlikovan je trima odlikovanjima u Republici Hrvatskoj: Redom
hrvatskoga trolista za osobite zasluge stečene u ratu i izravnoj ratnoj
opasnosti, Redom Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda te Redom Danice
hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti. Uz profesionalni književni rad djelovao je kao urednik književnoga godišnjaka
Ognjište u kojemu je objavljivao sve do svoje smrti 16. lipnja 2008. u Zagrebu. Osim 25 objavljenih zbirkâ pjesama te više od 40 tiskanih knjiga
putopisa, novela, drama i romana, golema rukopisna ostavština koju je
Tomičić oporukom ostavio Arhivu Zavoda za povijest hrvatske književnosti HAZU-a4 u Zagrebu pokazuje da Tomičićevo književno djelo još
čeka svoju cjelovitu književnoznanstvenu revalorizaciju.
4 Arhivska knjižnica Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a nalazi se u Opatičkoj 18 u Zagrebu.
prosinca 2010.
11
Hrvojka Mihanović-Salopek
Brojni Tomičićevi putopisi objavljeni su unutar periodike, kao i u 16
putopisnih knjiga koje su izlazile sljedećim kronološkim redom:
- Nestrpljivi život, Seljačka sloga, Zagreb, 1956.
- Put k Meštroviću, Knjižnica Hrvatske revije, ur. Vinko Nikolić, Buenos Aires, 1965.
- U Zemlji Samovoj: Putopisi po Češkoj i Slovačkoj, Zora, Zagreb,
1965.
- Nin (Stara hrvatska prijestolnica), vlastita naklada, Zagreb, 1969.
- Zemlja gluhih zmija: putopisi po Australiji, Nakladno-novinsko
poduzeće „Zlatko Tomičić“, Zagreb, 1993.
- Bosnom ponosnom, Naklada „Hrvatski put“, knj. 23, ur. Rudi Tomić, Toronto, 1994.
- Slavonijom, zemljom plemenitom, Privlačica i Biblioteka „Dukat“,
Vinkovci, 1996.
- San o Irskoj: Putopisi po Irskoj, Engleskoj i Francuskoj, Nakladnonovinsko poduzeće „Zlatko Tomičić“, Zagreb, 1997.
- Ples ždralova: Putopisi po Slavoniji, Matica hrvatska, Vinkovci,
1997.
- Kutjevo, hrvatska vinska prijestolnica, Nakladno-novinsko poduzeće „Zlatko Tomičić“, Karlovac – Zagreb, 2000.
- Dan ljeta u Švedskoj: Putopisi po Švedskoj, Norveškoj i Danskoj,
Nakladno-novinsko poduzeće „Zlatko Tomičić“, Zagreb, 2003.
- Ledenjak iznad Lake Louise: Putopisi po Kanadi i SAD, Nakladnonovinsko poduzeće „Zlatko Tomičić“, Zagreb, 2003.
- Zemljom humskom: Putopisi po Hercegovini i Imotskom, Kapital
trade MTU, Zagreb, 2004.
- Nebeski konjanik s Velebita: Putopis kroz Ravne kotare i Bukovicu,
Udruga 3000 godina Zadar, Zadar, 2005.
- Kob je poći drevnim zagorama, vlastita naklada, Zagreb, 2007.
- Slavonija u pripovijestima i putopisima Josipa Eugena Tomića, izdano uz pomoć Zaklade HAZU, Zagreb, 2007.
12
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
Promatrajući unutar konteksta hrvatske putopisne proze Tomičićev
samosvojan pristup i motivacijski impuls prema pisanju putopisa, možemo zaključiti da je jednim svojim dijelom duhovni nasljedovatelj Matoševa poimanja putopisa. Matoš po uzoru na Mauricea Barrésa promatra u ljudima pojedinih krajeva oblikovane duševne odraze tih predjela.
Već u prvoj zbirci putopisa po Hrvatskoj Nestrpljivi život (1956.)
Tomičić osjeća primordijalnu snagu prirode i slijedi Balzacovu misao.
„Ljubav prema prirodi je jedina koja ne vara ljudske nade.“ Svoju izrazitu
usmjerenost prema proniknuću u skriveni govor pojedinoga podneblja
autor izražava sljedećim riječima: „Priroda sadrži na svakom mjestu nešto u sebi što nas ne može ostaviti ravnodušnim. Svaki nam kraj može
nešto reći ili barem prišapnuti.“ U ovim prvim Tomičićevim putopisima
osjeća se živa piščeva želja za iskustvenim dodirom pojedinoga krajobraza, ali oni su još uvijek pisani u maniri tipične putopisne tradicije i u
njima još posve ne naziremo Tomičića kao samosvojnoga – prepoznatljivog putopisca.
U zbirkama Put k Meštroviću (1965.) i U zemlji Samovoj (1966.) Tomičić slijedi tragove znamenitih umjetnika i književnika i nastoji prodrijeti
u duhovno ozračje krajolika te odgonetnuti što su velikani duha upili
iz mjesta svojega realnog opstanka i što su svojim umjetničkim djelom
poput biljega utisnuli natrag u svoj grad i kraj. U navedenim zbirkama
postupno se kristalizira bitno obilježje Tomičićeva putopisa – a to je
brušenje svojih duhovnih potencijala za „moći poistovjećenja i sjedinjenja s krajolikom“. U zbirci U zemlji Samovoj uočava se i drugi ideal
Tomičićeva putopisa, a to je „uhvatiti tajanstveni trenutak apsolutnog
stapanja živog duha s mirom i skladnošću prirode“. Jedan takav vizualni
i duševni delirij pisac izražava opisujući pogled s prozora dvorca u Hlubokoj: „Taj vidik me ispunio načas nekim neodoljivim osjećajem, sjedinivši se s krajolikom, postao sam sretan kao Aidos s Persefonom koja se
budi iz blažena sna u ljubavnom zagrljaju.“5
Međutim, iako nadvremenski i kozmopolitski usmjeren, Tomičić
uvijek ostaje sin hrvatske domovine te će u tome prvom inozemnom
5
Zlatko Tomičić, U zemlji Samovoj, Zagreb, 1966.; iz putopisa „Češka Afrodita“,
str. 162.
prosinca 2010.
13
Hrvojka Mihanović-Salopek
nizu putopisa, kao i u svim drugim tražiti hrvatske tragove, a na kraju
će zbirke zapisati: „Domovino, zar sam toliko čeznuo za tobom? Ali ja
sam te to domajo, prvi put bio ostavio – kao dječak koji prvi put pođe
na šetnju bez majke.“6
Nakon zbirke Nin (1969.), u kojoj su pisca privukli tajanstveni ostatci i tragovi starohrvatskih vladara, Tomičić je kao urednik Hrvatskoga
književnog lista bio 1971. godine žrtva političkih događaja Hrvatskoga
proljeća te je bio suđen zbog tzv. „nacionalizma“, a njegove se knjige
nisu smjele objavljivati. Međutim ova prisilna šutnja nije spriječila pisca
da po povratku iz zatvora u dugim godinama javnoga prešućivanja nastavi intenzivno raditi. Stoga nakon stvaranja demokratske i samostalne
Republike Hrvatske Tomičić objavljuje brojne knjige, od kojih u razdoblju između 1993. i 2008. godine čak dvanaest novih putopisnih zbirkâ.
Tomičićeva politička sudbina pružila je autorovu književnomu djelu
potpuno apsurdnu klasifikaciju tzv. „zloglasnoga nacionalizma“, a njegovo književno djelo svjedoči o upravo posve različitu stavu: Tomičić
osjeća silnu duhovnu žeđu za upoznavanjem raznolikih svjetskih kultura i civilizacija kojima prilazi s poštovanjem i punim civilizacijskim uvažavanjem, a pritom ne zaboravljajući vrijednosti vlastite kulture; uvijek
donosi zanimljive komparacije, paralele i sličnosti među umjetnicima.
Širinu Tomičićevih stavova i osobnih perspektiva najbolje možemo pratiti u njegovim putopisima iz stranih zemalja.
U zbirci Zemlja gluhih zmija (1993., putopisi po Australiji) Tomičić
slijedi trag svoga uzora, glasovitoga Mircea Eliadea; zanimaju ga tajne
australskoga šamanizma i zadivljen je starom aboriđinskom kulturom
i njezinom povezanosti s arhajskim mitskim svijetom. Pisac je produbio svoje spoznaje o drevnim kulturama i civilizacijama te, uranjajući
u obilježja prastarih kultura, nakon ovoga putopisnog pohoda dolazi
do nove, vrlo važne iskustvene točke promatranja svijeta. U putopisu
Pobjednički snovi autor razmatra kako čovjek na različite načine vidi
krajolik i svijet: kroz snove, kroz zbilju i kroz zrelost sjećanja te time dolazi i do spoznaje da su sve te čovjekove stvarnosti (tjelesno-iskustvena i
unutarnja imaginativna čovjekova duhovna zbilja) jednako jake i važne.
6 Isto, str. 328.
14
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
Štoviše, Tomičića upravo privlači ona tajanstvena i nesaglediva granica
ljudske sposobnosti preko koje viša duševna stvarnost može savladavati
fizičke granice ljudskoga tijela i pojavne zbilje.
Tomičić je istinski buntovnik protiv svakoga terora i ograničenja
ljudske slobode te u australskim putopisima iz Zemlje gluhih zmija izražava zgražanje nad zločinačkom ćudi naizgled civiliziranih bijelaca koji
su zbog osvajačke pohlepe počinili genocid i uništili stare civilizacije. U
putopisu Crvena močvara Tomičić iznosi mišljenje australskih starosjedioca i prosvjeduje protiv svijeta što se zasniva na nasilju: „Došli osvajači, uzeli im sve i rade od njih što hoće. S kojim pravom? S pravom jačega.
To je nikakvo pravo. Bijelci mogu biti tu tisuće godina i opet to ne će
nikada biti njihova zemlja.“ 7 Našega putopisca u Australiji ne zanimaju
dometi standarda i suvremenoga potrošačkog društva, nego naprotiv,
on traga za znamenjem drevnih kultura (Uluru, Kata Tjuta). Za njih će
reći: „...to je vrijeme živog kamena i duha koji nestaje, koji živi i stvara i
vjeruje i ljubi i poštuje, što naša pala civilizacija više ne zna.“8
U zbirci San o Irskoj (1997.) Tomičića privlače legende iz povijest starih Kelta, Vikinga, Normana, sage o druidima i vitezovima Okrugloga
stola. Unutar proza uklopljene su i autorove pjesme nastale kao neposredan lirski iskaz doživljenoga prostora „Nadnaravni tražitelj“ (pjesma
o mističnoj legendi Graala), „Groblje u Kinsale“, „Stari normanski grad
Timoleague“ i dr. Unutar putopisa Tomičić često interpolira svoje snove koji potaknuti putovanjem postaju važan izvor autorova pritajenoga, potisnutog, intuitivnog stvaralačkog bića. Žanrovski dio koji najviše odskače od uobičajenoga perceptivnog očekivanja putopisne proze
predstavljaju Tomičićevi književno-kritički eseji o pjesnicima Williamu
Butleru Yeatsu i njegovu najboljemu irskom prijatelju, suvremenomu
pjesniku Desmondu O’Gradyju. Međutim upravo esejistički dijelovi
unutar putopisa predstavljaju uočljivu konstantu Tomičićeva oblika putopisa jer ove esejističke interpolacije tvore vizualno nevidljivi, ali važni
i nezaobilazni dio kulturno-umjetničkoga ozračja neke zemlje.
7
8
Z. Tomičić, Zemlja gluhih zmija, Nakladno-novinsko poduzeće „Zlatko Tomičić“, Zagreb,
1993.; iz putopisa „Crvena močvara“, str. 80.
N. mj.
prosinca 2010.
15
Hrvojka Mihanović-Salopek
Također, dok putuje nordijskim zemljama (Dan ljeta u Švedskoj,
2003.), Tomičićev putopis putuje iz zbilje u povijest, ali prodire i u duhovne svjetove književnika Augusta Strindberga, filozofa Emanuela
Swedenborga i Franje Brkića, hrvatskoga pjesnika u Švedskoj. U čak jedanaest poglavlja autor iznosi sudbinu krčkoga kneza Anža Frankopana
koji je kao miljenik danskoga kralja Ericha postao švedski feudalac. U
tekstu „Put Slavka Batušića kroz Norvešku“ pronalazimo oblik putopisa
u putopisu te Batušićev glas odzvanja, prelama se i preobražava u Tomičićevu putopisu. Takvim oblikom polifonoga metatekstualnog putopisa
autor želi naglasiti da je zbiljsko fizičko putovanje cjelovito tek ako je
upotpunjeno duhovnom i kulturnom aurom, tj. ako je ispunjeno poznavanjem najvažnijih i vrijednih književnika, mislitelja i umjetnika koji
svojim djelom tvore duhovni krajolik neke zemlje.
U knjizi Ledenjak iznad Lake Louise (2003.) pronalazimo isti taj sraz
između dokumentarnoga Tomičićeva putovanja po Kanadi i Americi i
njegovih uranjanja u svijet ideja ostalih književnika koji su živjeli na tlu
tih zemalja (od Ezre Pounda, kanadskoga pisca Farleya Mowata, do hrvatskih iseljenika Bogdana Radice, Antuna Nizetea, Ante Kadića, Mate
Meštrovića). Navedeni, već prepoznatljivi Tomičićev način ispreplitanja
putopisnoga i književnoesejističkoga diskursa iskazuje autorovu neraskidivu sjedinjenost u promatranju svijeta zbilje i svijeta književnosti.
Budući da je Tomičić svoje mladenačke dane proveo upravo u Vinkovcima te njegova rana pjesnička nadahnuća potječu iz slavonskoga
podneblja, u velikome broju putopisa autor je opjevao i opisao doživljaj
zavičaja i u njima osjećamo primordijalnu snagu prvih klica razvoja autorove doživljajnosti i njegova rodoljublja.
Stvarajući zavičajni zbir putopisa Slavonijom zemljom plemenitom
(1996.), Tomičić je pokušao protumačiti povod nastanka putopisa pitajući se zašto pjesnici ponovno naprežu svoje fizičko tijelo i putuju u krajeve
koje poznaju, u kojima su već jednom bili. Potom odgovara: „Radoznalost ih mori i žeđ i ljubav i čežnja, neprekidan nemir i ljubav prema svojem narodu kojeg žele upoznati u svakom kraju i svakom mjestu. A to je
dovoljno opravdanje za sva lutanja, za sve uzaludnosti i patnje koje prate
16
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
skitnice. Tinove vitezove skitnog duha!“9 Ipak, postoji i još jedan snažan,
na prvi pogled prešućen razlog. U svojim putopisima Tomičić sučeljava realitet svoje nazočnosti u zbiljskome prostoru sa svojim duhovnim
obzorima, sjećanjima, zamišljajima i pradavnim povijesnim zračenjem
dotičnoga prostora i tako pronalazi „rijeku duše“. Kada prepričava svoje
povijesno znanje o određenome prostoru, autor prema postavci Ricoeura slijedi misao da povijest nanovo upisuje (réinscrit) vrijeme protekloga teksta u vrijeme univerzuma. U težnji za osmišljavanjem protekloga
vremena, u čežnji za prosvijetljenim trenutkom samospoznaje Tomičiću će se oblik putovanja pokazati kao idealan pokretač novih duhovnih
objava. Ta tvrdnja vidljiva je iz dvaju autorovih izrazito osobnih navoda:
„Užasna pohlepa me vuče da svladam prostor i da progutam vrijeme i
da se povijesno ostvarim kao orao, kao vuk, kao konj i najbrži zrakoplov
munjevitog lika.“ „U meni je užasna dinamika koja je sputana ranjenim
srcem i bolesnim kukovima, ali zato provaljuje moju svijest noć i sav
moj nemir i pokretljivost, borbenost, sladostrašće, viteštvo, povlači me
kroz snove užasnom brzinom i nemogućom djelatnošću.“10 U takvim
trenutcima putovanja duhovnim hemisferama spajaju se prošlost i vizije
budućnosti, slike konkretne slavonske pejzažne zbilje s vizijama drevnih
simbola, čudesnih ptica, dvoglavih Meluzina, neobičnih bića iz keltske,
egipatske, kineske, indijske, starogrčke mitologije (tj. s tragovima svih
proteklih civilizacija koje su ostavile svoj opipljivi arheološki ili idejnoduhovni trag u našim krajevima). U trenutcima uranjanja u vizije preplitanja kultura i civilizacija Tomičićev putopisni iskaz poprima obilježja
simbolike i fantastike. U zamahu epifanijskih promišljanja povezanosti i
srži vremena i prostora autor se poigrava s interpoliranjem alegorijskoga nadnaravnog značenja teksta: „Letio sam sve više u nebo i oblaci su
se otvorili i moj auto je (po prvi puta) dobio krila. Vikao sam glasno –
pozdravljao svakog jastreba koji me je čekao mudrog izgleda na ogradi,
svaku grlicu, svakog zeca i svaku brezu i jablan i blagosiljao i pradjeda i
prabaku.“11 Putovanje za Tomičića postaje otvorena mogućnost za tran9 Z. Tomičić, Slavonijom zemljom plemenitom, Privlačica i Biblioteka „Dukat“, Vinkovci,
1996.; iz putopisa „O, vi plave diljske gore“, str. 57.
10 Z. Tomičić, Slavonijom zemljom plemenitom, str. 125.
11 Isto, str. 124.
prosinca 2010.
17
Hrvojka Mihanović-Salopek
sformaciju putnika i proces koji potencira njegovo životno ispunjenje i
„unutarnje pjesničko obasjanje“.
Kada u prvome planu ističemo ključne putopisne trenutke Tomičićeva epifanijskoga zanosa nad prostorom, izgleda kao da zapostavljamo
autorov osjećaj za svakodnevicu. Međutim u svim piščevim putopisima
itekako su prisutni elementi svakodnevne zbilje, pa čak i neki gotovo
sporedni detalji. Bitno je obilježje Tomičićeva putopisa i gomilanje podataka te pomno bilježenje svakodnevne obavijesti kao što su: vrijeme
ručka, naziv ceste ili ulice, imena svih znanaca i neznanaca koje susreće,
izgled neke prvi put viđene žene koja ga se dojmila. Iako takvi podatci
ponekad usporavaju putni tijek i razvoj glavne misli te dovode do zasićenja, oni pokazuju autorovu nevjerojatnu napregnutost i radoznalost
za svaku sitnicu koja ga okružuje i uspijeva zaokupiti njegovo opservatorsko oko. Svi ti zapisi postaju element svjedočanstva ukupne zbilje
i piščeve dokumentarne sadašnjosti koja istom mora u piščevoj unutrašnjosti doživjeti osmišljenje i svoj susret s nadvremenskom dubljom
dimenzijom osmišljavanja života.
Slavonske putopisne teme Tomičić će nastaviti u zbirkama Ples ždralova (1997.) i Kutjevo (2000.). U Plesu ždralova dotaknut će svoja sjećanja na djetinjstvo i školovanje u Vinkovcima, živo će opisati brojna ratna
stradanja Slavonije te će zaključiti: „Kuga, to je tuđinska vlast u Hrvatskoj,
ali unutarnje svjetlo duha opire se sudbini.“ U putopisu „Novi psoglavci“
Tomičić nad ratnim užasima zadobiva proročanske misli: „U Hrvatskoj
se sada vodi borba protiv zakona uma. Stoga moramo tražiti mogućnost
ponovnog izlijevanja Božanske moći na nas. Zlokobni čovjek nosi svuda
svoje zlokobne i okrutne misli i s njima svoju kužnu atmosferu, izlažući
tako sve oko sebe pogubnoj moralnoj zarazi koja nas želi uništiti na taj
način da nam satre naše najbolje biće, našu moćnu etičku jezgru, bez
koje bismo davno propali.“ U Plesu ždralova nalazimo u autorovu glasu
prelomljene komentare i citate prethodnih književnika Josipa Kozarca, Matka Peića, Bogdana Mesingera i brojnih drugih. Tim postupkom
Tomičić svjedoči da unutar duhovnoga obzorja njegova putopisa jednaku važnost ima zbiljski realitet kao i kulturna klima koja tematizira
određeni prostor te postaje i njegova nezaobilazna duhovna svojina. U
18
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
putopisu „Krilati konj“ iz zbirke Ples ždralova dolazimo do bitne točke
iz koje doznajemo da pojam putovanja iznimno odgovara rezonanci Tomičićeva pjesničkoga poziva i nadahnuća: „Volim putovati, volim voziti,
volim prirodu, volim Slavoniju. Letim kroz prostor kao gospodar prostora, pa i vremena.“12 Potom, u idućemu poglavlju „Nadzemaljski let s
‘Ludim konjem’“ autor leti realno automobilskom brzinom po autocesti,
ali također i na imaginaran način – vremeplovom misli kroz povijest te
u putovanju asocijativnih misli susreće vizije keltskih i rimskih pjesnika,
jahače templare, Sarmate, Langobarde, Gepide, Gote, Avare, slavonske
krajišnike i sve one čije su sjene hodale slavonskim prostorom i pretopile neki svoj arheološki ili legendarni trag do današnjih dana.
U zbirci putopisa Kutjevo (2000.) susrećemo se s vrlo raznolikim
odabirom tema. U prvome planu nalazi se Vallis honesta – Kutjevo kao
„vinski oltar Croatie“. Uz povijest kutjevačkoga vinogradarstva iz srednjevjekovnih cistercitskih vremena do razgovora o vinskim tajnama suvremenih hrvatskih vinara, Tomičić stvara po uzoru na mađarskoga mislitelja Belu Hamvasa vlastitu metafiziku vina. Dok opisuje kutjevačko
podneblje, Tomičić traži u stvarima pojavnoga svijeta njihov viši smisao.
Vrlo često putuje u duhu i ponavlja, sabire u sebi sjećanja proteklih putovanja: „Neka lica me razbude iz ovog mojeg sadanjeg sna, vraćaju u
mladost i u carstvo boga Erosa u kojem sam nekada vladao. Uz neke likove opet sam onaj mladić koji se pojavio na ovim slavonskim putevima
kao besmrtni tražitelj ljepote i idealnih krajolika i raznih utjelovljenja,
pa se opet ukazuju sve moje vile i vilenjaci, taltoši i solomonari, svi grabancijaši, drugovi moje mladosti, Đuke Begovići i Tene, sve lude Šokice
iz Rokovaca, Andrijaševaca, Gornje Vrbe, Slobodnice, Podcrkavlja, Radikovaca, Šljivoševaca, Rakitovice: Manda, Anica, Nedjeljka, Eva… Janja..., ukazuje se Bosut u ledu, Biđ u drezgi, Spačva s Hunima, Avarima
i Keltima, Dunav u Vukovaru, Drava u Miholjcu, Dirov brijeg, Njevkoš,
Borinci, Đavolaši.“13
12 Z. Tomičić, Ples ždralova, Matica hrvatska, Vinkovci, 1997.; iz putopisa „Krilati konj“, str.
212.
13 Z. Tomičić, Kutjevo, hrvatska vinska prijestolnica, Nakladno-novinsko poduzeće
„Zlatko Tomičić“, Karlovac – Zagreb, 2000.; iz putopisa „Anđeo u drvoredu lipa“,
str. 21.
prosinca 2010.
19
Hrvojka Mihanović-Salopek
U brojnim putopisima Tomičić dotiče važnost sanjarije kroz koju se
očituje anima. Pisac opisuje svoje uzore u oblicima snovitih putovanja
sanjarijom – Edmonda Gillarda, Gastona Bachelarda i njegovu knjigu
Poetika sanjarije te Mauricéa Barrésa koji zastupa teoriju: „U sanjariji dotičemo mogućnosti kojima se sudbina nije znala koristiti.“ Vraćajući se
na filozofski način temi vina, Tomičić posvećuje čitava poglavlja povijesti
vina, promatranoga kroz prizmu pjesama svjetskih pjesnika. Slijedi fenomen vinskoga uživanja što ga je opjevala plejada hrvatskih pjesnika, a
zatim je opisan niz pučkih običaja vezanih za kult vina i vinogradarstva i
ugođaj čađave mehane „gdje piju slavonski bećari i uzdiže se kutjevačka
graševina“. U raznolikoj putopisnoj građi isprepleću se elementi putopisa,
memoarskoga dnevnika, eseja, pjesništva, intervjua, povijesnoga zapisa,
filozofskoga traktata, pa i cjelokupni poziv pisanja poistovjećuje se s fenomenom svojevrsnoga putovanja. Tomičić postaje i na javi i u snu sudbinski putnik, lik suvremenoga Minnesängera: „Ja vječni istraživač, nemam
mira, moram sve vidjeti, svakuda ići, sve dodirnuti… Opsjednut sam poezijom zemljovida.“ („Pozdrav zvijezdi Danici, str. 80.)
U novijim objavljenim zbirkama putopisa posvećenim hrvatskim
prostorima (Zemljom Humskom, 2004., Nebeski konjanik s Velebita,
2005., Kob je poći drevnim zagorama, 2007.) Tomičić želi dokučiti mitski arhajski svijet, prodrijeti u korijene pradavnoga hrvatskog postojanja i opstanka na navedenim prostorima, odrediti nutarnji ezoterični
prostor hrvatskih amblema i simbola. Evo kako se u Zemlji Humskoj
javlja ideja potrage za arhajskim i elementarnim: „Od Salone do Narone
živio je naš stari puk na arkajski način i tu mi se objavio prvi puta Bela
Hamvas sa svojom filozofijom prvotnog svijeta kakav je bio prije pada,
prije dolaska vremena Apokalipse. Upravo taj dio koji živi između Sinja,
Imotskoga Posušja, Duvna, Livna, Kupresa je možda najhrvatskiji naš
puk i to čudo trebalo bi tek razjasniti, koji je razlog tomu, otkuda tom
narodu takvo srce i takvo čuvstvo za svoje, ta nepokorenost i tvrdoća i
velika obrambena moć. Je li to ilirsko nasljeđe puka koji je oduvijek tu ili
možda ima još nekih odgovora za koje danas ne znamo. Upravo na tom
području gdje žive naši guslari kao što su živjeli prije mnogo stoljeća i
20
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
tisućljeća.“14 Većina poglavlja ove zbirke posvećena je traganju i tumačenju usmenih narodnih pjesama i guslarima kao nastavljačima davne
epske tradicije. Međutim u zbirci su nezaobilazni i književni eseji (o A.
B. Šimiću, Tinu Ujeviću) koji su autoru „nosači duha, stvarači“. U eseju
„Prave vrijednosti“ Tomičić kritizira suvremenu degradaciju i nametnutu profanaciju književnosti: „Sve je kod nas jeftino, sve na rasprodaju.
Sve je to instant kultura. Sve je to fast-food za široke narodne mase koje
ništa ne razumiju. Proizvodi se i cijeni samo trivijalna zabavna književnost i ona se jedino vrednuje i nagrađuje. Vlada samo ružičasti opskurantizam, što bi rekao Tin. Samo ono ležerno u ležernoj literaturi. Slabi
su to umni miljokazi.“15 U eseju znakovito nazvanom „Što živi u jeziku,
živi s jezikom“ autor razotkriva korumpirani duh suvremenoga novinarstva u službi tuđinske politike: „Ne vladaju u našem novinstvu oni
koji su odani Hrvatskoj nego njezini najveći neprijatelji tzv. ‘medijski
razbojnici’.“
Nasuprot atmosferi mučnih političkih igara Tomičić na svome putopisnom putokazu promatra kao ideal Tina Ujevića – „tragičnog i još uvijek neshvaćenog diva“ koji „visoko strši iznad naše urođene osrednjosti“.
Iako Tomičić promatra u Hrvatskoj „sumračno stanje od pohlepnika i
smrtnika“, on u zbirci predviđa i vrijeme „obnovljenog duha“. Svoju putopisnu katarzu autor pronalazi na ušću Neretve gdje uočava prostor
širenja svijesti: „Delta Neretve, njezino ušće je otkrivanje antifona, antimonskog cvijeta, božanskog aeropaga. Neizrecivo je ovdje vidljivo kao
lijepi hrvatski predio, spoj mora i rijeke, naše vječne zemlje na obali
Mediterana.“16
Naziv Nebeski konjanik s Velebita zbirka je dobila po kamenome liku
zadarskoga patrona sv. Krševana, ali lik ujedno simbolizira Hrvate kao
pradavni ratnički narod, poznat iz poganskih vremena. U toj zbirci tematizira se prostor Zadra, zadarskoga zaleđa i predjeli jadranske obale,
a pisac isprepliće antičku i starohrvatsku povijest sa znamenitim osobama nedavnoga Domovinskog rata. Odgonetajući tragove povijesnih
14 Z. Tomičić, Zemljom Humskom: Putopisi po Hercegovini i Imotskom, Kapital trade MTU,
Zagreb, 2004.; poglavlje „Amfionov san“, str. 56.
15 Isto, str. 28.
16 Isto, str. 453.
prosinca 2010.
21
Hrvojka Mihanović-Salopek
ratova i nedaća, Tomičić vidi svoju domovinu usprkos valovima nedaća
kao „životnu, zluodoljivu vjekovnu pticu feniks“. I u ovim nadahnutim
putopisima zapitat ćemo se: Koja je tajna Tomičićeva duboka proniknuća u bit kraja? Jednu od tajni pronaći ćemo u autorovu interferencijskome stilskom postupku u kojemu pisac svaku davnu povijesnu činjenicu,
svaku legendu ili mitsko vjerovanje predočuje kao da ih je sve netom
sam proživio. Pisac na temelju eruditivno skupljenih podataka ulazi u
nevidljivu memoriju prostora i intenzivno doživljava mističnu atmosferu svakoga pomno odabranoga povijesno bremenitoga mjesta.
Zaključak
Bitna konstanta Tomičićeva putopisa jest težnja za polifonijskim i polihistorijskim modelom doživljavanja svijeta. Kao što autorovu poeziju
obilježava nezaustavljivost i hitrost različitih inspirativnih kretanja i visoka brzina duhovne doživljajnosti, tako i putopisi, opisujući konkretni
krajolik, spajaju i reanimiraju naglim asocijativnim kretanjima daleke, a
srodne civilizacijske prostore i različita povijesna razdoblja. Na zacrtano putopisno mjesto Tomičić uvijek dolazi brižljivo pripremljen s proučenim povijesnim, općeobrazovnim i književnoumjetničkim podatcima. Potom, iskustveno doživljavajući planirani cilj putovanja, zadobiva
nove spoznaje, još nedotaknuta otkrića. Spajajući poznato s neviđenim,
Tomičić dolazi do određenoga stupnja doživljajnosti koji možemo nazvati novim inspirativnim prosvjetljenjem. Pojedina znamenita mjesta
Hrvatske ili svijeta (npr. stećci, ruševine templarske utvrde Vrane, Frankopanov dvorac Stegeborg u Švedskoj, Uluru u Australiji, ledenjak iznad
jezera „Louise-Lake“, grobovi Vikinga u staroj Uppsali ili na obali Nina)
pjesnik doživljava kao bremenita mitska mjesta iz kojih izvire energija
protekloga vremena i u kojima se razotkriva značenje i zračenje mitskoga promatranja povijesti.
Unutar hrvatske putopisne proze Zlatko Tomičić stvara svoju prepoznatljivu strukturu putopisa koja predstavlja osebujan žanrovski bastard. Tomičićev putopis u sebi sadrži pleter raznorodnih književnih
žanrova te prepleće oblik putopisa s elementima memoaristike, književ-
22
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
noga eseja, feljtona, dokumentarne građe, filozofske rasprave, povijesnoga prikaza, legende i pjesničkoga iskaza. Osim opisa zbilje Tomičićevi putopisi uvijek su nadopunjeni književno-kulturološkom atmosferom
prostora, a u konačnome sažimanju doživljaja putopisi uvijek dotiču i
mitsko promišljanje određene zemlje i naroda. Svoj dodir sa zemljom
Tomičić realizira izrazom u kojemu se „isprepleću Mitos, Logos i Poesis“, kako uočava Stanislav Pejković. Branimir Bošnjak ocrtava Tomičića
kao „ekstatičnog putnika kroz vrijeme“. Možemo zaključiti da u svim
Tomičićevim kasnijim putopisima odsijeva posebna duhovna sposobnost suživljavanja s proteklim vremenima i praizvorima drevnih kultura. Sam autor u putopisu „Rampaš“ (iz zbirke Ples ždralova) naglašava:
„Mit je prvotna filozofija, a čuvajući naše najstarije mitove, čuvamo naše
najstarije oblike mišljenja i poznavanja sebe i svojega bića.“17 Putopis autoru nije samo skitalačka radoznalost, iako je to preduvjet dobra putopisnog nerva i plastične opservacije. Putopis je Tomičiću proniknuće u
svijet i u vlastito putopisničko poslanje.
Sam autor izjavio je za sebe da „piše svuda neumorno“ pa žanr putopisa kao da postaje jedna od temeljnih silnica njegova poziva. Iz velike
piščeve imaginacije često se razvija zasitan, ekspresionistički nemiran
stil retoričkoga nabrajanja i asocijativne bujice riječi. U obujmu tako
opsežne građe pronalazimo i mnoštvo usputnih zasitnih napomena,
povremenu neselektivnost koja ponekada ide na štetu prave nadahnute Tomičićeve umjetničke opservacije. Dosadašnji najopsežniji izbor
Tomičićeva putopisnoga rada objavila je Matica hrvatska iz Vinkovaca
2006. u kojemu su doneseni najbolji autorovi putopisi u kojima se uočava njegova kozmopolitska i rodoljubna komponenta stvaranja.18
Kao uočljivo svojstvo Tomičićeva putopisa ističe se njegova zavjetna
uloga promicanja i promišljanja zapostavljene i još nedovoljno poznate
hrvatske kulture i on kao pjesnik-vates budi uspavane duhove rodoljubne svijesti tumačeći našu kulturu u stranim zemljama. S obzirom na
strukturu stila i značenja Tomičić stvara zanimljiv oblik pletera. U Hr17 Z. Tomičić, Ples ždralova, iz putopisa „Rampaš“, str. 189.
18 Z. Tomičić, Putopisi – Izabrana djela III, priredila Hrvojka Mihanović-Salopek, Ogranak
Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci, 2006.
prosinca 2010.
23
Hrvojka Mihanović-Salopek
vatskoj pisac vidi tragove i svjetlucave memorijske odraze proteklih povijesnih multinacionalnih kulturoloških označnica od arhajskoga doba
do danas. A kada putuje svijetom, Tomičić u različitim prostorima traži
tragove hrvatskih iseljenika i naše kulture i povijesti te je ispunjen usporedbama ili asocijacijama koje se u stranome svijetu dotiču domovine.
Postupak stvaranja sadržajno-stilističkoga „pletera“ izrazitije se pojavljuje u zbirci Zemlja gluhih zmija i od tada je neprestano prisutan u svim
kasnijim zbirkama. Tom bujnom tehnikom isprepletenih asocijativnih
poredbenih skokova dobivamo mozaik povezanosti ljudi i naroda, ali
i bogatstvo duhovno razgranate poetske svijesti čija duhovna spoznajnost ne poznaje granice zbiljskih društveno-političkih odnosa i preprjeka. Upravo navedeni široki kulturni Tomičićev obzor povezanosti ljudi
preko kulture trebao bi biti prepoznat kao jedan od ideala cirkulacije
kulturnih vrijednosti unutar Europske Unije.
Zlatko Tomičić jedan je od rijetkih autora koji je stupio u filozofskomistični, povijesni, mitsko-astrološki način odgonetanja prastarih hrvatskih simbola (Mjeseca, zvijezde – heksagrama iz poganskoga starohrvatskog astralnog kulta, gange kao prastare ratničke pjesme – konge,
tumačenja hrvatskoga grba i drugih.). Obzorje izvora Tomičićeva misaonoga svijeta obuhvaća širok krug drevnih djela, starogrčke, staroindijske, staroiranske, starozavjetne i novozavjetne civilizacije. Poticajne duhovne vibracije autor posebice pronalazi u Platonu, Pitagori, Heraklitu
Efeškome, Li-Tai – Pou, Schopenhaueru, Hölderlinu, Rilkeu, Kafki, W.
Butler Yeatsu, M. Eliadeu, Tinu Ujeviću i Béli Hamvasu. Pišući putopise
po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, autor postaje svjedok i čuvar naše
povjesnice, prorok malodušnosti, prignječenosti, izdaje, ali i obnovitelj
prastarih tokova energije hrvatske samobitnosti.
U svojim najboljim putopisima autor doseže trenutak objave humanističke povezanosti raznolikih pozitivnih civilizacijskih nasljeđa.
Svojim putopisima pisac stvara književni stećak, kamen-bilig, duhovni
spomenik svakoj opisanoj zemlji i prostoru. Putopisni ciljevi Tomičiću
su mjesta njegovih novih duhovnih viđenja i u njima pisac poput hodočasnika pronalazi izvore svoje inspirativne obnove.
24
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
Važnija literatura
- Bošnjak, Branimir, „Svijet kao pratekst“, Ognjište, god. VIII, br.
9, Karlovac – Zagreb, 1998.
- Dal Cortivo, Maria Pia Valpiana, Poeta della natura e dell’
uomo, doktorska disertacija, Universita degli studi di Padova, Padova, 1968.-1969.
- Fabrio, Nedjeljko, „Otkrivanje i otkriće Zlatka Tomičića“, Riječka revija, br. 8-9, Rijeka, 1964.
- Glumac, Branislav, „Zaljubljen u ljepotu i otkrivanja“, Savremenik, br. 12, Beograd, 1966.
- Laušić, Jozo, „Putopis je umjetničko ime“, Republika, god. XXII,
br. 9, Zagreb, 1966.
- Lukić, Vitomir, „Poetizacija istorije“, Odjek, XXI, br. 23, Sarajevo, 1. XI. 1969.
- Mađer, Miroslav S., „Obrazloženje nagrade Dana Ivana i Josipa
Kozarca Z. Tomičiću za dosadašnji životni opus“, Hrvatski književni list, god. VIII, br. 15 (34), Karlovac – Zagreb, 1999.
- Mađer, Miroslav S., „Pjesnik putopisa“, Hrvatsko slovo, Zagreb,
30. V. 1997., str. 14.
- Mihalić, Slavko, „Zlatko Tomičić“, Problemi, VII, Zagreb, 1956.
- Mihanović, Nedjeljko, „Zlatko Tomičić u knjizi Izabrana djela“,
(S. Mađer, B. Zeljković, S. Juriša, Zl. Tomičić) edicija Pet stoljeća
hrvatske književnosti, knj. 165, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb, 1984., str. 327-454.
- Pandžić, Ivan, „Prigušivan pjev odvažnog Odiseja“, Hrašće, br. 1,
Drenovci, 1996.
- Pavlović, Boro, „Poslijeratna mlađa hrvatska poezija“, Krugovi,
br. 12, Zagreb, 1953.
- Ređep, Draško, „Putositnice Zlatka Tomičića“, Izraz, br. 10, Sarajevo, 1966.
prosinca 2010.
25
Hrvojka Mihanović-Salopek
- Steinfl, Dragan, „Aurel Croat“, Giornale dei poeti, Rim, ottobre-dicembre, 1965., str. 10-12.
- Šoljan, Antun, „Izvan centra“, Telegram, br. 9, Zagreb, 1960.
- Špoljar, Krsto, „Bol snage“, Izraz, I, br. 10, Sarajevo, 1957., str.
394-397.
- Tarson, Michelle, „Preface“, Ravi par l’ oiseau, Publications de
l’ Association france-croate, sv. I, Paris, 1986.
- Tomičić, Zlatko, Putopisi – Izabrana djela III, priredila Hrvojka
Mihanović-Salopek, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci, Vinkovci,
2006.
- Tomić, Rudi, „Uvodna riječ (predgovor knjizi Bosnom ponosnom)“,
Hrvatski put, Toronto, 1994.; također i u časopisu Hrvatski književni
list, br. 3, Zagreb, 1994.
26
HUM 6
PUTOPISNI PLETER PEJZAŽA, DAVNINE I DUHOVNE AURE PROSTORA U PUTOPISIMA ZLATKA TOMIČIĆA
Hrvojka Mihanović-Salopek
TRAVEL WATTLE OF LANDSCAPES, ANTIQUITY
AND SPIRITUAL AURA OF SPACE IN TRAVELOGUES
BY ZLATKO TOMIČIĆ
Summary
The paper valorizes for the first time a completely unexplored literary
opus of published travelogue collections of prominent contemporary Croatian writer Zlatko Tomičić (Zagreb, 1930. – Zagreb, 2008.). Contemporary international literary production is strongly directed to forming of
the so called non-fictional genres (memoirs, travelogues, autobiographies), therefore Tomičić’s travelogues are also realized in accordance with
the role of reanimating contemplative envoy. Tomičić’s travel prose is partly considered in the context of his literary contemporaries and authors’
political-social destiny. However, the paper is in the first plan directed to
literary analysis and interpretation of sixteen travelogues and author’s
literary influences, literary relations and reflexive-philosophic visions are
considered within his forming procedure. A very important constant of
author’s travelogue is aspiration to polyphonic and historic model of life
experiencing. The characteristic of Tomičić’s artistic procedure is interferential realization of hybrid travelogue genre and creation of literary
wattle i.e. interweaving of cosmopolitism and patriotism and connecting
of realistic observations with a constant of cultural-spiritual aura of described space.
Key words: literary work by Zlatko Tomičić, time of the so called
“Krugovaši” generation, foreign and home travelogue prose, hybrid genre
of contemporary Tomičić’s travelogue.
prosinca 2010.
27
UDK 792.072.03 Begović M.
821.163.42.09 Begović M.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 9. XII. 2010.
Andrea Sapunar Knežević
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD
MILANA BEGOVIĆA
Sažetak
Milan Begović autor je gotovo dvije stotine kazališnokritičkih tekstova, ali
i različitih drugih kazališnih osvrta, polemika, portreta kazališnih umjetnika i teatroloških članaka te ovaj, do sada manje poznati, dio bogatoga stvaralačkog opusa Milana Begovića ujedno nedvojbeno predstavlja
istaknutoga dramskog pisca kao nezaobilaznu i osebujnu ličnost u krugu
hrvatske kazališne kritike prve polovine XX. stoljeća. Kao ugledni pisac i
kao čovjek iskustva glede pitanja domaćih književnih prilika, a pogotovo
kao dramatičar i vrstan znalac suvremenih europskih dramskih kretanja, Begović je u svojim novinskim kazališnim kritikama iznio o mnogim
našim dramatičarima i o kazališnim ostvarenjima pregnantne i posve
točne ocjene. Begović je sustavno pratio kazališni život u svim sredinama
gdje je boravio – u Splitu, Zadru, Beču, Hamburgu te napose u Zagrebu
– redovito pišući kritike kazališnih predstava koje je gledao. U razdoblju
od 1904. do 1944., dakle u razdoblju od puna četiri desetljeća, u brojnim
su hrvatskim novinama i časopisima objavljeni njegovi brojni kazališnokritički tekstovi koji rječito govore o piščevu kritičkome odnosu prema
kazališnim zbivanjima. Osim u hrvatskoj periodici Begović je o kazališnim ljudima i događajima, napose hrvatskim, pisao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim i srpskim časopisima i novinama doprinijevši tako
poznavanju hrvatske kazališne umjetnosti izvan nacionalnih granica.
Ključne riječi: dramska umjetnost, Milan Begović, kazališna kritika, kazališna polemika.
28
HUM 6
Milan Begović, hrvatski pjesnik, dramatičar, pripovjedač i kritičar
sustavno je pratio kazališni život u svim sredinama gdje je boravio – u
Splitu, Zadru, Beču, Hamburgu te napose u Zagrebu – redovito pišući
kritike kazališnih predstava koje je gledao. U razdoblju od 1904. do 1944.,
dakle u razdoblju od puna četiri desetljeća, u brojnim su hrvatskim novinama i časopisima objavljeni njegovi kazališnokritički tekstovi koji
rječito govore o piščevu kritičkom odnosu prema kazališnim zbivanjima. Osim u hrvatskoj periodici Begović je o kazališnim ljudima i događajima, napose hrvatskim, pisao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim
i srpskim časopisima i novinama doprinijevši tako poznavanju hrvatske
kazališne umjetnosti izvan nacionalnih granica. Begović je autor gotovo
dvije stotine kazališnokritičkih tekstova, ali i različitih drugih kazališnih
osvrta, polemika, portreta kazališnih umjetnika te teatroloških članaka,
pa taj, do sada manje poznati, dio bogatoga stvaralačkog opusa Milana
Begovića ujedno nedvojbeno predstavlja istaknutoga dramskog pisca
kao nezaobilaznu i osebujnu ličnost u krugu hrvatske kazališne kritike
prve polovine XX. stoljeća.
1.
Kao rijetko koji kazališni kritičar Milan Begović pokazao je neobično
veliko, široko i stalno zanimanje za brojna pitanja hrvatske dramske i
kazališne umjetnosti, ali i općenito hrvatskoga kazališnog života. Njegovi članci o kazalištu širokog su spektra; uz kazališne kritike pisao je
kazališne oglede u širemu smislu, teatrološke članke, kazališnopovijesne
preglede i eseje, osvrte o pojedinim pitanjima kazališne fenomenologije
te kazališne polemike. Begovićev prvi tekst s kazališnom predilekcijom
jest esej „Stjepan Miletić i njegovo Hrvatsko glumište“ objavljen 17. i 18.
ožujka 1904. u riječkom Novom listu,1 a posljednji je polemički članak
„Povrijeđenoj veličini“ tiskan u zagrebačkome Hrvatskom narodu 14.
studenoga 1944.2 Svoje brojne članke o dramskoj književnosti i kaza1
2
Milan Begović, „Stjepan Miletić i njegovo Hrvatsko glumište“, Novi list, VII, br. 77, str. 1;
br. 78, str. 1; Rijeka, 17. i 18. ožujka 1904.
M. Begović, „Povrijeđenoj veličini“, Hrvatski narod, VI, br. 1068, Zagreb, 14. studenoga
1944., str. 2.
prosinca 2010.
29
Andrea Sapunar Knežević
lištu, dakle oglede, osvrte i polemike vezane za kazališnu umjetnost,
objavljivao je u brojnim hrvatskim novinama i časopisima (riječkome
Novom listu, zagrebačkim Narodnim novinama, Obzoru, Hrvatskome
pokretu, Novostima, Kazališnome listu, Kritici, Jutarnjemu listu, Večeri,
Savremeniku, Hrvatskoj pozornici, Hrvatskome narodu).
Begović je najčešće pisao kazališne kritike, no kao pravi kazališni čovjek imao je potrebu svojim suvremenicima odašiljati i brojne druge poruke o svemu što je vezano za kazalište i kazališne ljude; stoga je pisao
različite kazališne članke: oglede i osvrte na događaje iz kazališnog života, priloge iz povijesti hrvatskoga glumišta, teatrološke tekstove, polemičke rasprave, nekrologe, komentare o kazališnoj publici i njezinim
običajima, prigodne tekstove o radu uprava pojedinih tuzemnih glumišta, o stranim kazalištima, o kazališnim zgradama, o radu glumačke
škole, o kazališnim publikacijama, o kazališnoj garderobi itd.
Objavio je niz većih eseja i studija o glumcima (Nini Vavri, Arnoštu
Grundu, Ivi Raiću, Bogumili Vilhar, Andriji Gerašiću i dr.), kazališnim
redateljima (Ivi Raiću, Josipu Bachu i dr.), o operetnim (Nova hrvatska
opereta) i baletnim (Baletno veče 6-godišnje plesačice Ivane Kamaryt;
Ivana Kamaryt /6 godišnja plesačica/) predstavama u zagrebačkome
kazalištu, o kazališnim akademijama (Akademija u spomen 300. godišnjice rođenja Racinea), o predstavama učenika glumačke škole (Predstava učenika glumačke škole. Prvi put: „Soba br. 6“) itd.
Milan Begović objavio je i niz portreta pojedinih istaknutih hrvatskih
dramskih umjetnika (Nikola Milan, Josip Papić, Hinko Nučić, Ada Poljakova, Mila Dimitrijević, Franjo Sotošek, Ivo Raić, Mihajlo Marković i
dr.), piše o uglednim hrvatskim redateljima (Branko Gavella, Ivo Raić),
objavljuje članke o hrvatskim dramskim piscima (Petar Petrović Pecija)
te one u kojima se raspravlja o modernome kazalištu, o modernome
redatelju, o lošim navikama u teatru, o glumačkoj školi itd.
U širokom spektru zanimanja za kazališni, ali i književni život Begović piše o hrvatskim dramatičarima (Josip Freudenreich, Petar Petrović Pecija i dr.), uz napomenu da se i u gotovo svakoj kazališnoj kritici
osvrće i na predložak dramskoga teksta dotične predstave i na važnije
značajke dramskoga opusa pojedinoga dramatičara.
30
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
Njegovi kazališno-kritički tekstovi u brojnim člancima dodiruju i druge kazališne probleme pa je tako, pišući o redateljskim ostvarenjima Ive
Raića, Branka Gavelle i Josipa Bacha, vrlo točno uspio uočiti ona njihova
stvaralačka i umjetnička obilježja zbog kojih zauzimaju važno i nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatskoga kazališta, a njegove ocjene glumačkih postignuća pojedinih dramskih umjetnika gotovo su seizmografskom
točnošću prepoznale istinske kazališne umjetnike u hrvatskome glumištu, kako dramatičare i dramaturge tako i kazališne redatelje, scenografe, kostimografe, autore scenske glazbe, koreografe, ali napose glumce.
Milan Begović imao je i iznimnu sposobnost prepoznavanja darovitosti među najmlađim sudionicima kazališne scene, a vrijeme je u pravilu
potvrđivalo njegove sudove. Sustavno i intenzivnije Begović je kazališne kritike počeo pisati od godine 1920. kada se, nakon svršetka Prvoga
svjetskog rata, definitivno našao u Zagrebu. Begovićevo najintenzivnije
kritičarsko jest upravo njegovo „zagrebačko razdoblje“ između godine
1920. i 1925., dok od godine 1930., nakon odlaska iz uprave Hrvatskoga
narodnog kazališta, piše povremeno objavljujući najčešće u zagrebačkim
Novostima. Plodno je razdoblje nakon povratka u upravu zagrebačkoga
Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u kojemu je godine 1937. i 1938.
bio i direktor drame. Najveći broj stranica svoga kritičarskog rada Begović zapravo posvećuje zagrebačkomu kazališnom životu koji sustavno
prati gotovo četvrt stoljeća, od rujna 1920. do studenoga 1944.
Upoznavši kazališni život u svim sredinama u kojima je boravio, i to
u pravilu kao redoviti posjetitelj kazališnih predstava, još tamo od svojih splitskih i zadarskih suplentskih dana, potom kao dramski pisac koji
se sustavno bavio dramskim radom od najranije mladosti te napokon
kao redatelj i dramaturg u Hamburgu i Beču, a poslije toga i u Zagrebu,
Milan je Begović za sve to vrijeme napisao mnoštvo tekstova o kazališnome životu.
Uz velik broj kazališnih kritika, prigodnih članaka o gostovanjima
stranih kazališta i kazališnih družina u Zagrebu Begović objavljuje i
brojne polemičke tekstove u svezi s najraznovrsnijim pitanjima hrvatskoga, a napose zagrebačkoga kazališnog, kulturnog i javnog života.
Tako primjerice polemizira s Julijem Benešićem, Đurom Dimovićem,
prosinca 2010.
31
Andrea Sapunar Knežević
Stanislavom Vinaverom i dr. Svi ti njegovi kazališni članci nisu samo
vrijedni prinosi hrvatskoj kazališnoj kritici i zanimljive ocjene o recentnoj domaćoj i stranoj dramskoj umjetnosti nego su zapravo svojevrsni
kulturološki dokumenti onoga doba.
2.
Milan Begović pokazao je neobično veliko i stalno zanimanje za brojna pitanja hrvatske dramske i kazališne umjetnosti, ali i općenito kazališnoga života i izvan hrvatskih granica, napose u Austriji, Njemačkoj
i Italiji. U razdoblju kada objavljuje kazališne oglede, osvrte i polemike Begović je boravio u više navrata u inozemstvu. U svojim najranijim kazališnokritičkim radovima pisac je vezan za Hamburg gdje boravi od 1908. do 1912. godine. Od veljače 1910. do svibnja 1912. glavni je
dramaturg uglednoga kazališta Deutsches Schauspielhaus u doba kada
je njegov intendant bio Carl Hagemann koji je 1910. godine na tome
mjestu zamijenio slavnoga baruna Alfreda Bergera.3 Kao dramaturg
Begović u hamburškim dnevnim novinama Hamburger Nachrichten i
Hamburger Correspondent objavljuje prikaze inscenacija uoči premijera
u Deutsches Schauspielhausu.4 Djeluje kao posrednik između hrvatske
i njemačke kulturne sredine izvješćujući njemačku javnost o hrvatskoj
književnosti5 te objavljujući prikaze njemačkih kazališnih predstava i
3
Usp. Uwe Quast, Die Entwicklungsgeschichte des Hamburger Deutschen Schauspielhauses
von Carl Hagemann bis Hermann Röbbeling, doktorska disertacija, Beč, 1968., str. 487; Dragan Buzov, „Milan Begović – najizvođeniji hrvatski dramski pisac u Njemačkoj, Recepcija
Milana Begovića“, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice rođenja Milana Begovića, gl. urednik Tihomil Maštrović, Hrvatski studiji Sveučilišta
u Zagrebu, Zavod za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu i Hrvatsko filološko
društvo Zadar, Zagreb – Zadar, 1998., str. 29.
4 Navest ćemo neke od Begovićevih članaka objavljenih u tim hamburškim novinama: M. Begović, „Emanuel von Treuchtlingen. Zur heutigen Uraufführung der neuesten Komödie von
Herbert Eulenberg ‘Alles um Liebe’ im Deutschen Schauspielhaus, Hamburg“, Hamburger
Nachrichten, Hamburg, 16. veljače 1911., str. 1; M. Begović,, „Goethes ‘Götz’ im Deutschen
Schauspielhaus. (Erste Aufführung 22. März.)“, Hamburger Correspondent, Hamburg, 21.
ožujak 1911., str. 1; M. Begović, „Wallenstein an einem Abend. Neu-Inszenierung am Deutschen Schauspielhaus, 9. März 1912“, Hamburger Nachrichten, Hamburg, 7. svibnja 1912.
5 M. Begović, „Die ragusäische Dichtung“, Hamburger Nachrichten, br. 9, str. 2-3; Hamburg,
3. ožujka 1912. i br. 10, str. 2; Hamburg, 10. ožujka 1912.
32
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
zbivanja vezanih za hamburški kazališni život u zagrebačkim Narodnim
novinama godine 1909. i 1911.6
Godine 1912. Begović napušta Hamburg i odlazi u Beč gdje je, na preporuku slavnoga austrijskog književnika Hermanna Bahra, koji je snažno utjecao na hrvatsku kulturu, napose kao teoretičar impresionizma i
secesije, primljen kao redatelj u Neue Wiener Bühne, kazalište velikoga
ugleda, čiji je ravnatelj bio Emil Geyer. Prva dramska izvedba u Begovićevoj režiji ostvarena je 24. listopada 1912. (Mein Freund Teddy, komedija A. Rivoirea i L. Besnarda), a njegova djelatnost u Neue Wiener
Bühne traje do travnja 1914. U tom svome „bečkom razdoblju“ Begović
u nekoliko navrata u zagrebačkim Narodnim novinama izvješćuje hrvatsku javnost o repertoarnim premijerama u bečkoj kazališnoj sredini produbljujući tako dugogodišnje kazališne i kulturne veze dvaju po
mnogočemu bliskih srednjoeuropskih gradova.7
Objavio je velik broj kazališnih recenzija, prigodnih članaka o gostovanjima stranih kazališta i kazališnih družina u Zagrebu (Josefstädtertheatra, Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, Moskovskoga artističkog teatra, moskovskoga „Hudožestvenog teatra“, engleskih kazališnih
trupa, Beogradskoga pozorišta i dr.), pojedinih istaknutih gostujućih glumaca (Stanislave Wisocke, Olge Čehove, Hansa Mosera i dr.).
Begović je autor niza eseja i studija o kazališnome životu u drugim
sredinama (npr. o pariškoj Comédie François te o dramskoj umjetnosti u Beču) i stranim gostovanjima (Humoristička matineja g. Arkadija
Averčenka) u zagrebačkome kazalištu, a u širokome spektru svoga zanimanja za kazališni, ali i književni život objavljuje članke o stranim dra6 M. Begović, „Hauptmannova ‘Grizelda’. (Premijera u Berlinu u ‘Lessing Theatru’.) U Hamburgu, 7. ožujka 1909.“, Narodne novine, LXXV, br. 64, Zagreb, 19. ožujka 1909., str. 2-3; M.
Begović, „Shakespeareov ‘Rikard III.’. (Pokusi, režija, inscenacija i predstava.) (Hamburg)“,
Narodne novine, LXXV, br. 111, Zagreb, 15. svibnja 1909., str. 2-3; br. 112, Zagreb, 17. svibnja
1909., str. 1-2; M. Begović, „U kazališnoj garderobi. Hamburg, u aprilu 1909.“, Narodne
novine, LXXV, br. 93, Zagreb, 24. travnja 1909., str. 1-2; M. Begović, „Moderni režiser“,
Narodne novine, LXXVII, br. 282, Zagreb, 7. prosinca 1911., str. 1-2; M. Begović, „Talijanska
dramatika na njemačkim pozornicama. Mnijenja hamburškog dramaturga M. Begovića“,
Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3.
7 M. Begović, „Dramska umjetnost u Beču. (Nekoliko utisaka.)“, Narodne novine, LXXX, br.
21, Zagreb, 27. siječnja 1914., str. 1-2; M. Begović, „Nova hipoteza o Shakespearu“, Narodne
novine, LXXX, br. 53, Zagreb, 6. ožujka 1914., str. 1-2.
prosinca 2010.
33
Andrea Sapunar Knežević
matičarima (Jean Baptiste Racine, William Shakespeare, Henrik Ibsen,
Oscar Wilde, Luigi Pirandello i mnogi drugi) te o važnim inozemnim
kazališnim edicijama.8
Begović uporno i sustavno nastoji hrvatskoj publici približiti i kazališni život susjednih inozemnih kazališnih središta. Stoga piše članke o
dramskoj i kazališnoj umjetnosti u Beču, Beogradu i Skoplju, a isto tako
i one u kojima pokazuje suvereno poznavanje širega europskog kulturnog prostora, kakav je primjerice njegov članak „Talijanska dramatika
na njemačkim pozornicama“.9
Uz brojne kazališnokritičke članke u austrijskim i njemačkim listovima Begović je dva kazališnopovijesna teksta objavio na talijanskome;
godine 1926. u milanskome časopisu Comoedia tiskan je njegov članak Il
Teatro Nazionale Croato di Zagabria,10 a godine 1934. u Rimu je objavio
brošuru Il Teatro di Stato in Jugoslavia.11 Neki su mu tekstovi o kazališnome životu objavljeni i u srpskoj periodici; u novosadskome Srpskom
književnom glasniku12 i Pozorišnome listu13.
3.
U kazališnokritičku i teatrološku djelatnost Milana Begovića književna i kazališna javnost nije donedavno imala pravi i potpun uvid. Rasut
po periodici, domaćoj i stranoj, često nedostupan, ostao je najvećim dijelom nepročitan i nepoznat. Tek su se u radovima „begovićologa“ spominjali neki njegovi kazališni prikazi (ponajviše zato što su bili objavljeni
8
9
10
11
12
13
34
Tako primjerice u zagrebačkome časopisu Kritika godine 1921. prikazuje knjigu koja je netom objavljena u Frankfurtu: Bernhard Diebold, Anarchie im Drama.
M. Begović, „Talijanska dramatika na njemačkim pozornicama“, Hrvatski pokret, VIII, br.
133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3.
M. Begović, „Il Teatro Nazionale Croato di Zagabria“, Comoedia, Anno V, N. 7, Milano, 20
Luglio 1926., str. 19-22.
M. Begović, „Il Teatro di Stato in Jugoslavia. Reale Accademia D’Italia“, Classe delle Lettere,
IV Convegno „Volta“ – Tema: Il Teatro, Roma 8-14 Ottobre 1934.
U Srpskom književnom glasniku objavljeni su sljedeći Begovićevi članci: „O našem modernom pozorištu“ (knj. XXVI, br. 12, 1911., str. 917-932); „Ivo Raić“ (Nova serija, knj. XXXIII,
br. 5, 1. juli 1931., str. 376-382.)
U Pozorišome listu objavljeni su članci: „Milan Begović o Gavellinim režijama“ (br. 2, Novi
Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4).
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
u piščevoj knjizi Kritike i prikazi), ali i u njih je recepcija Begovićeve kazališnokritičke djelatnosti bila nedostatna. U novije doba stanje se s tim
u vezi bitno izmijenilo. Naime i taj važan dio piščeva opusa doživio je
napokon i svoje cjelovito tiskanje u jednome izdanju; u okviru Sabranih
djela Milana Begovića što izlaze iz tiska u izdanju Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti i Naklade Ljevak (glavni urednik Tihomil Maštrović) objavljen je i taj dio bogata piščeva stvaralačkoga opusa. S obzirom
na to da se Begovićevi kazališnokritički, esejistički, pa i teatrološki tekstovi kreću u rasponu od kazališne kritike, i to one u pravome smislu
riječi, do kazališnih ogleda te polemički intoniranih članaka u svezi s
najraznovrsnijim kazališnim pitanjima, njegove theatralije podijeljene
su u Sabranim djelima Milana Begovića u tri cjeline: sv. XVIII. – Theatralije I sadrži kazališne kritike nastale u razdoblju od 1909. do 1944.,14
a sv. XIX. – Theatralije II donosi kazališne oglede, osvrte i polemike
od 1904. do 1944. godine.15 U svesku XVIII. – Theatralije I – izostavljene su Begovićeve kazališne kritike objavljene u njegovoj knjizi Kritike i
prikazi (Zagreb, 1943.) zato što je ta Begovićeva knjiga tiskana u svesku
XVII. Sabranih djela Milana Begovića – Studije i kritike. U navedenome
Begovićevu djelu, inače tiskanom godine 1943. (urednik Marko Fotez),
izbor iz njegova kazališnokritičkoga rada objavljen je u prvome dijelu
knjige pod naslovom „O kazalištu“.16 Najveći dio tih Begovićevih kazališnih kritika, za piščeva života posljednji put objavljenih u njegovoj knjizi
Kritike i prikazi, čini s kazališnim kritikama uvrštenim u XVIII. svezak
Sabranih djela cjelinu i tek zajedno razmatrani mogu dati cjelovitu sliku
o Begovićevoj kazališnokritičkoj djelatnosti, kako u kvantitativnim tako
i u kvalitativnim određenjima.
U drugom pak dijelu knjige Kritike i prikazi, naslovljenom „O ljudima i knjigama“ Begović je objavio četiri teksta: „Konte Ivo“, „Ivo Raić“,
„Josip Bach“, „Vera Hržić“. O kazalištu i kazališnim ljudima Begović je
14 M. Begović, Theatralia I: Sabrana djela Milana Begovića, sv. XVIII., uredile Nina Vinski i
Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 577 str.
15 M. Begović, Theatralia II, Sabrana djela Milana Begovića, svezak XVIII., uredila Andrea
Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 325 str.
16 M. Begović, Kritike i prikazi, uredio i pogovorom popratio dr. Marko Fotez, Tisk. „Union“,
Suvremeni hrvatski pisci, knj. 6, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1943., 372 str.
prosinca 2010.
35
Andrea Sapunar Knežević
dakako pisao znatno više; ostali njegovi kazališni ogledi, osvrti i polemike, neuvršteni u njegovu knjigu Kritike i prikazi, donose se u ovome,
XIX. svesku Sabranih djela – Theatralia II, ali bez navedenih četiriju
tekstova. Poštujući piščevo sabiranje odabranih tekstova u cjelinu knjige, a u skladu s koncepcijom priređivanja Begovićevih Sabranih djela,
knjiga Kritike i prikazi uvrštena je, kako je rečeno, u zaseban, XVII. svezak ovoga izdanja.17 Četrdeset tri Begovićeva kazališna ogleda, osvrta i
polemike, kojih zajedno s onim objavljenim u piščevoj knjizi Kritike i
prikazi (u Sabranim djelima uvrštenim u svezak XVII. – Studije i kritike) ima ukupno četrdeset i sedam, istodobno znači i to da je prvi put na
jednome mjestu objavljen ukupan Begovićev kazališnokritički rad, što
će umnogome pripomoći da naša književna i kazališna javnost, a napose
ona znanstvena, cjelovito istraži i taj važni dio Begovićeva stvaralaštva.
Istom će tada biti moguće smjestiti i taj važan segment stvaralačkoga
opusa Milana Begovića u širi kontekst hrvatske kulturne baštine.
4.
O Begovićevu kazališnokritičkome stvaralaštvu u hrvatskoj književnoj i kazališnoj historiografiji nije se mnogo pisalo, a kada se spominjalo,
bilo je uglavnom sporadične naravi, tek kao natuknica u piščevu životopisu ili napomena uz njegovu selektivnu bibliografiju. Više je razloga
tomu. Prvi je činjenica da je, osim izbora iz piščeve kazališnokritičke
djelatnosti tiskanoga u knjizi Kritike i prikazi (1943.), najveći dio njegovih kazališnih kritika ostao raspršen po periodici i nikada do nedavnoga
izlaska Sabranih djela Milana Begovića, koje u čak tri sveska donose
njegove Theatralije, nije bio objavljen u knjizi, čime su bitno bile umanjene pretpostavke cjelovite recepcije toga dijela Begovićeva stvaralaštva. Drugi je važan razlog zla kob cjelokupnoga Begovićeva književnog
djela određenoga piščevom životnom sudbinom, odnosno mnogim zabranama i političkim progonima što su ga pratili čitava života, a osobito
događaji iz godine 1945. kada ga je komunistička vlast proglasila nepo17 M. Begović, Kritike i prikazi: Sabrana djela Milana Begovića, svezak XVII., uredio Tihomil
Maštrović, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003., 597 str.
36
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
dobnim piscem, što je u najvećemu dijelu druge polovine XX. stoljeća
bitno utjecalo na recepciju njegova književnoga opusa, pa tako i njegova
kazališnokritičkog stvaralaštva.
Prvi je, nakon višegodišnje šutnje o Begoviću poslije Drugoga svjetskog rata, o njemu progovorio Branko Hećimović u predgovoru Begovićevim izabranim djelima objavljenim godine 1964. u ediciji Pet
stoljeća hrvatske književnosti upozorivši na činjenicu neopravdanoga
zapostavljanja cjelokupnoga stvaralačkog opusa ovoga pisca, pa tako i
njegove kazališnokritičke djelatnosti. Neke Begovićeve kazališne kritike
(npr. kazališni prikazi premijernih izvedaba Kosorove Nepobjedive lađe,
Ogrizovićeva Vučine i Krležine Golgote), smatra Hećimović, morale bi
svoje mjesto imati u svakoj antologiji hrvatske kazališne kritike.18
Važan prinos teatrološkomu aspektu proučavanja Begovićeve kazališnokritičke djelatnosti u svojim znanstvenim istraživanjima podastrli
su teatrolozi Nikola Batušić i Boris Senker. Tako Batušić godine 1971. u
svojoj monografiji Hrvatska kazališna kritika, pišući o hrvatskim kazališnim kritičarima XX. stoljeća, napose u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, u posebnome poglavlju obrađuje prinose Milana Begovića s
tim u vezi, svrstavajući ga, uz Milutina Cihlara Nehajeva, Vladimira Lunačeka, Miroslava Krležu i Ranka Marinkovića, među vodeće kazališne
kritičare toga razdoblja.19 Štoviše, Batušić naglašava da se Begović, unatoč tomu što je povremeno, a najčešće zbog utilitarnih razloga, iskazivao neka tipična obilježja hrvatskih novinskih recenzenata svoga doba,
kao što su površnost pri ocjenjivanju, podložnost utjecajima vlastitih
izdavača ili pak onih društvene i političke naravi, u svojim kazališnim
kritikama iskazao kao vrstan znalac suvremenih europskih dramskih
kretanja iznijevši o mnogim našim dramatičarima takve prosudbe koje
ni danas nisu doživjele važnije promjene kada je riječ o mjestu tih pisaca
u hrvatskoj dramskoj književnosti, što je samo po sebi nedvojbeni pokazatelj vrsnoga kritičarskog nerva koji je nedvojbeno posjedovao.
18 Branko Hećimović, „Predgovor“; Milan Begović I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv.
75., Matica hrvatska i Zora, Zagreb, 1964., str. 17-18.
19 Nikola Batušić, Hrvatska kazališna kritika, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 188-195.
prosinca 2010.
37
Andrea Sapunar Knežević
U članku o uglednim hrvatskim kazalištarcima Ivi Raiću i Josipu Bachu Begović je ne samo povijesno-biografski izvijestio o njihovu radu
nego je posve točno odredio njihovo mjesto u cjelokupnome našem
kulturnom krajoliku. Godine 1931. u novosadskome Pozorišnom listu o
uglednome hrvatskom redatelju Branku Gavelli Begović piše: „…svaka
Gavelina režija nije bila samo umjetničko djelo, nego i umjetnički događaj…“ anticipirajući ulogu uglednoga hrvatskog redatelja u razvitku
hrvatskoga glumišta.20 Osim takvih pregnantnih ocjena, važno je istaći
da je Begović „precizno uspio uočiti sva ona njihova stvaralačka i umjetnička obilježja, zbog kojih se njihova imena ne mogu zaobići u povijesti
hrvatskoga kazališta. U takvim raščlambama posve je jasno vidljivo da
se Begović bavio kazališnom kritikom, tj. da je njihove portrete reljefno
izvlačio istim perom kojim je analizirao predstave i glumačko-redateljske rezultate na pozornici.“21
Godine 1929. u Jutarnjemu listu Begović piše o glumici zagrebačkoga
HNK-a Mili Dimitrijević sljedeće: „Jer gdje i kad će se naći svježina i
prostodušnost, toplina i iskrenost, mekoća i čistoća u izgovoru, jedrina i
prirodnost u načinu, koji su bili glavna značajka a jesu i danas umjetnosti gđe Dimitrijević?”22 U svome kritičarskom poslu Begović je znao biti
i vrlo oštar ne ustručavajući se i onih kritika koje su, nakon premijerne
izvedbe, u cijelosti negirale vrijednosti određene drame nekoga od naših poznatih dramskih pisaca (kao primjerice u ocjeni Kosorove drame
Nepobjediva lađa), ali i pokazujući da zna točno procijeniti važna obilježja i onih dramskih djela koja hrvatska kazališna javnost nije znala
odgovarajuće prepoznati, kao što je to npr. godine 1922. učinio u svojoj
antologijskoj kritici nakon premijere Krležine Golgote u zagrebačkim
Novostima23 te u analitičkome članku objavljenome u novosadskome
20 „M. Begović o Gavellinim režijama“, Pozorišni list, br. 2, Novi Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4.
21 N. Batušić, n. dj., str. 194.
22 M. Begović, „Gđa. Mila Dimitrijević. (Prigodom novog nastupa.)“, Jutarnji list, XVIII., br.
6320. /s portretom/, Zagreb, 8. rujna 1929., str. 12.
23 M. Begović, „Krleža ‘Golgota’. Drama u pet činova. Nacrt za dekoracije: Ljubo Babić. Režija: Dr. Branko Gavella“, Novosti, XVII., br. 302., Zagreb, 5. studeni 1922., str. 5; citirano
prema: M. Begović, Kritike i prikazi, Zagreb, 1943., str. 116-120. Usp. N. Batušić, n. dj.,
str. 194.
38
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
Srpskom književnom glasniku, 24 mjesec dana nakon što je Krleža u tome
časopisu prvi put objavio svoju dramu.25 U tome članku Begović izdvaja
„dva velika momenta koja odaju snagu Krležine umjetničke individualnosti. Prvo: njegova suverena sigurnost u svemu što se tiče psihe gomila;
drugo: njegov rafinirani način kojim on motive najrealnijega života prenaša u simboliku i vizionarnost ne vrijeđajući ni najmanje logički razvoj
događaja i ne izazivajući otpor u našem osjećanju.“ „To je i razlog“, ističe
Begović, „zašto je Golgota proizvela onako dubok dojam na gledaoce,
usprkos nekih duljina i opetovanja, usprkos jednog nerazmjera u dijelovima, i katkad suvišnih, preobičnih, bačenih rečenica i izraza.“26
Nikola Batušić nalazi da je Milan Begović kao rijetko koji naš kazališni kritičar znao točno zapaziti temeljne odrednice i kauzalitete kazališnog čina, pri čemu je podjednako dobro određivao glumačke vrline,
naglašavajući kako je „govor glavno sredstvo glumačke umjetnosti“, i redateljske sposobnosti, i to na tragu promjena što ih je u interpretativnome smislu nosio novi redateljski naraštaj, pa se upravo od Begovićevih
kritika u našoj dramsko-kazališnoj kritici počinje shvaćati pojam režije
kao takve. Put do takvih ocjena Begoviću je zasigurno bio olakšan činjenicom što je i sam bio redateljem. Naime shvatio je da svaki redateljski
postupak uključuje i odgovarajuća mizanscenska rješenja te da dobar
redatelj samo nadograđuje dramskoga pisca.
Ipak, kazališnom kritikom Begović se bavio nesustavno i nuzgredno,
uz sav ostali bogati književni rad, pa i angažman u kazalištu, iz čega
onda proizlazi i njihova neujednačena kvaliteta. Stoga Batušić svoj portret Begovića kao kazališnog kritičara zaokružuje sljedećim riječima:
„Begoviću je do pune kritičarske samosvojnosti, do punokrvnije povezanosti s kazalištem, kome bi on nekim svojim postupcima možda
i usmjerio koji od njegovih sporednih tijekova, nedostajalo ozbiljnosti,
ustrajnosti i više teoretsko-estetske potkovanosti i upornosti. Premda
vrlo često lucidan promatrač predstave i dobar analitik dramskog djela,
24 M. Begović, „‘Golgota’ od Miroslava Krleže, u Narodnom kazalištu u Zagrebu“, Srpski književni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 8, Novi Sad, 16. decembar 1922., str. 623-627. /ćir./
25 M. Begović, „Miroslav Krleža, Golgota“, Srpski književni glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 5,
Novi Sad, 1. novembar 1922., str. 335-343. /ćir./
26 Isto.
prosinca 2010.
39
Andrea Sapunar Knežević
dakle kritičar čija i književna i teatrološka komponenta recenzije bijaše
daleko od svakog improviziranog dilentantizma, Begović nije, začudo,
polazio od nekih čvršćih književno-kazališnih, ili pak dramaturških ishodišta, nije kao Nehajev imao u sebi izgrađen dramaturško-teoretički
sustav prema kojemu bi mjerio književna djela. Zato u njega nema nekih
velikih promašaja u smislu neodgovornosti datih ocjena.“27
Begović je osobito od godine 1920. do 1925., u razdoblju svoje suradnje u zagrebačkim Novostima, pokazivao ona u hrvatskih kazališnih kritičara prilično česta svojstva da su, pod pritiskom brzine redakcijskoga
rada, često bili neujednačeni pri prosuđivanju, a ponekad i površni pri
ocjenjivanju. Kao kazališni kritičar Milan je Begović ipak, unatoč i takvim povremenim kritičarskim slabostima, zaključuje Batušić, nedvojbeno „ostavio nekoliko zanimljivih recenzija gdje se vrlo spretno spajaju
ocjene književnog kritičara i promatrača redateljsko-glumačkih udjela u
cjelokupnom dojmu glumišnoga čina“28.
Podrobnije o pojedinim Begovićevim kazališnokritičkim sudovima
pisao je Boris Senker u svoj knjizi Kazališni čovjek Milan Begović, objavljenoj u Teatrologijskoj biblioteci godine 1985., u poglavlju „Prevodilac
dramskih tekstova i kazališni kritičar“, u kojoj s teatrološkoga motrišta
analizira brojne Begovićeve kazališne kritike, a napose njegov kazališnokritički rad dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća.29 Senker drži
da je Begovićevim recenzijama „imanentna samo jedna, uvjetno rečena
teorijska postavka, koja bi se ovako mogla formulirati: dramski tekstovi
ostvaruju se unutar glumišnom tradicijom provjerenih i sankcioniranih žanrova – salonske igre, poetske, psihološke, socijalne ili povijesne
drame, na primjer – a svaki od tih žanrova zahtijeva i trpi samo jedan
način režije, scenografske i kostimografske opreme i glume. Dopušteni
su manji otkloni, pomaci i varijacije u granicama žanrova, ali ne i njihovo miješanje, brkanje ili razbijanje.“30 On je svoje sudove, ma kakvi god
27 N. Batušić, n. dj., str. 194.
28 Isto, str. 195.
29 Usp. Boris Senker, Kazališni čovjek Milan Begović, Teatrologijska biblioteka, knj. 12.,
urednik Nikola Batušić, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb, 1985.,
str. 11-48.
30 Isto, str. 40.
40
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
bili, piše dalje Senker, znao potkrijepiti pomnim i preglednim analizama
redateljskih postupaka, jer je uistinu znao pisati o režiji, tim više što je
ažurno pratio domaću i stranu teatrološku literaturu i periodiku, a u
mnogim je europskim kazališnim sredinama (osobito za svoga boravka
u Hamburgu i Beču) upoznao rad nekolicine viđenijih europskih redatelja. U svakome slučaju o kazališnoj režiji pisao je kompetentnije i argumentiranije od većine hrvatskih kazališnih kritičara dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća.31 Begovićev kazališnokritički rad, uz onaj
vezan za prevođenje dramskih tekstova, zaključuje Senker, „svojevrsan
su pokušaj usmjeravanja kazališta, oblikovanja njegova repertoara i stila, a ne samo reagiranja na teatar kakav on jest“32. Begović nije bio tek
glumišni opservator, puki pratitelj ili samo suputnik kazališta; naprotiv,
u svemu je želio biti istinski kazališni čovjek kojemu je stalo da hrvatsko
kazalište ide stazom najmodernijih europskih kazališnih iskustava.
Svoj sud da se Begović afirmirao, ne samo kao pjesnik, pripovjedač i
dramatičar nego i kao kazališni kritičar, esejist i feljtonist te da je uspijevao ostati „moderan“ kroz sve stilske mijene prve polovine XX. stoljeća,
unatoč tomu što su neki „književni kritičari i povjesničari tu njegovu
sposobnost promjene ili prilagodbe tumačili kao slabost“, Boris Senker
ponovio je i godine 1996. u predgovoru izbora Begovićevih djela uvrštenih u ediciju Stoljeća hrvatske književnosti.33 Možda bi se prije moglo
govoriti o „slabosti“ tih Begovićevih kritičara koji su pisali u skladu s
političkim okružjem, a ne s činjenicama.
5.
Begovićevi kazališni članci vrijedni su prinosi hrvatskoj kazališnoj
kritici, zanimljive ocjene o recentnoj domaćoj i stranoj dramskoj umjetnosti, a počesto su to i autorovi polemički tekstovi u svezi s najraznovrsnijim pitanjima hrvatskoga, a napose zagrebačkoga kazališnog, kulturnoga i javnoga života; to su zapravo svojevrsni kulturološki dokumenti o
kulturnome i umjetničkome ozračju doba u kojemu su pisani.
31 Usp. isto, str. 30-31.
32 Isto, str. 43.
33 Usp. isto, str. 12-13.
prosinca 2010.
41
Andrea Sapunar Knežević
Kao književnik koji je punih četrdeset godina, u razdoblju od godine 1904. do 1944., objavljivao različite tekstove o kazališnoj umjetnosti,
svojim je člancima izazivao polemike, ali i pohvalne sudove. Kao ugledni pisac i kao čovjek iskustva glede domaćih književnih prilika, a pogotovo kao dramatičar i vrstan znalac suvremenih europskih dramskih
kretanja, Begović je u svojim novinskim kazališnim kritikama iznio o
mnogim našim dramatičarima i o kazališnim ostvarenjima pregnantne i posve točne ocjene.34 Ta je ocjena napose potvrđena nakon izlaska
Sabranih djela Milana Begovića, kada je napokon na jednome mjestu
razvidan cjelovit kazališnokritički i teatrološki opus Milana Begovića,
toga klasika hrvatske književnosti XX. stoljeća.
Literatura
- Batušić, Nikola, Hrvatska kazališna kritika, Matica hrvatska,
Zagreb, 1971.
- Begović, Milan, „Die ragusäische Dichtung“, Hamburger Nachrichten, br. 9, str. 2-3; Hamburg, 3. ožujka 1912. i br. 10, str. 2;
Hamburg, 10. ožujka 1912.
- Begović, Milan, „Dramska umjetnost u Beču. (Nekoliko utisaka.)“,
Narodne novine, LXXX, br. 21, Zagreb, 27. siječnja 1914., str. 1-2.
- Begović, Milan, „Emanuel von Treuchtlingen. Zur heutigen
Uraufführung der neuesten Komödie von Herbert Eulenberg ‘Alles
um Liebe’ im Deutschen Schauspielhaus, Hamburg“, Hamburger
Nachrichten, Hamburg, 16. veljače 1911., str. 1.
- Begović, Milan, „Gđa. Mila Dimitrijević. (Prigodom novog nastupa.)“, Jutarnji list, XVIII., br. 6320. /s portretom/, Zagreb, 8.
rujna 1929., str. 12.
- Begović, Milan, „Goethes ‘Götz’ im Deutschen Schauspielhaus.
(Erste Aufführung 22. März.)“, Hamburger Correspondent, Hamburg, 21. ožujak 1911., str. 1.
34 Usp. N. Batušić, n. dj., str. 189-192.
42
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
- Begović, Milan, „‘Golgota’ od Miroslava Krleže, u Narodnom
kazalištu u Zagrebu“, Srpski književni glasnik, Nova serija, knj. VII,
br. 8, Novi Sad, 16. decembar 1922., str. 623-627. /ćir./
- Begović, Milan, „Hauptmannova ‘Grizelda’. (Premijera u Berlinu u ‘Lessing Theatru’.) U Hamburgu, 7. ožujka 1909.“, Narodne
novine, LXXV, br. 64, Zagreb, 19. ožujka 1909., str. 2-3.
- Begović, Milan, „Il Teatro di Stato in Jugoslavia. Reale Accademia D’Italia“, Classe delle Lettere, IV Convegno „Volta“ – Tema: Il
Teatro, Roma 8-14 Ottobre 1934.
- Begović, Milan, „Il Teatro Nazionale Croato di Zagabria“, Comoedia, Anno V, N. 7, Milano, 20 Luglio 1926., str. 19-22.
- Begović, Milan, „Miroslav Krleža, Golgota“, Srpski književni
glasnik, Nova serija, knj. VII, br. 5, Novi Sad, 1. novembar 1922.,
str. 335-343. /ćir./
- Begović, Milan, „Moderni režiser“, Narodne novine, LXXVII,
br. 282, Zagreb, 7. prosinca 1911., str. 1-2.
- Begović, Milan, „Nova hipoteza o Shakespearu“, Narodne novine, LXXX, br. 53, Zagreb, 6. ožujka 1914., str. 1-2.
- Begović, Milan, „O našem modernom pozorištu“, Srpski književni glasnik, knj. XXVI, br. 12, 1911., str. 917-932.
- Begović, Milan, „Povrijeđenoj veličini“, Hrvatski narod, VI, br.
1068, Zagreb, 14. studenoga 1944., str. 2.
- Begović, Milan, „Shakespeareov ‘Rikard III.’. (Pokusi, režija, inscenacija i predstava.) (Hamburg)“, Narodne novine, LXXV, br. 111,
Zagreb, 15. svibnja 1909., str. 2-3; br. 112, Zagreb, 17. svibnja 1909.,
str. 1-2.
- Begović, Milan, „Stjepan Miletić i njegovo Hrvatsko glumište“,
Novi list, VII, br. 77, str. 1; br. 78, str. 1; Rijeka, 17. i 18. ožujka 1904.
- Begović, Milan, „Talijanska dramatika na njemačkim pozornicama. Mnijenja hamburškog dramaturga M. Begovića“, Hrvatski
pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3.
prosinca 2010.
43
Andrea Sapunar Knežević
- Begović, Milan, „Talijanska dramatika na njemačkim pozornicama“, Hrvatski pokret, VIII, br. 133, Zagreb, 12. lipnja 1912., str. 2-3.
- Begović, Milan, „U kazališnoj garderobi. Hamburg, u aprilu 1909.“,
Narodne novine, LXXV, br. 93, Zagreb, 24. travnja 1909., str. 1-2.
- Begović, Milan, „Wallenstein an einem Abend. Neu-Inszenierung am Deutschen Schauspielhaus, 9. März 1912“, Hamburger
Nachrichten, Hamburg, 7. svibnja 1912.
- Begović, Milan, Kritike i prikazi, uredio i pogovorom popratio dr.
Marko Fotez, Tisk. „Union“, Suvremeni hrvatski pisci, knj. 6, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1943.
- Begović, Milan, Kritike i prikazi: Sabrana djela Milana Begovića, sv. XVII., uredio Tihomil Maštrović, HAZU i Naklada Ljevak,
Zagreb, 2003.
- Begović, Milan, Theatralia I: Sabrana djela Milana Begovića,
sv. XVIII., uredile Nina Vinski i Andrea Sapunar, HAZU i Naklada
Ljevak, Zagreb, 2003.
- Begović, Milan, Theatralia II: Sabrana djela Milana Begovića,
sv. XVIII., uredila Andrea Sapunar, HAZU i Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.
- Buzov, Dragan, „Milan Begović – najizvođeniji hrvatski dramski pisac u Njemačkoj, Recepcija Milana Begovića“, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa povodom 120. obljetnice
rođenja Milana Begovića, gl. urednik Tihomil Maštrović, Hrvatski
studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu i Hrvatsko filološko društvo Zadar, Zagreb – Zadar, 1998.
- Hećimović, Branko, „Predgovor“, Milan Begović I, Pet stoljeća hrvatske književnosti, sv. 75., Matica hrvatska i Zora, Zagreb,
1964., str. 17-18.
- „Milan Begović o Gavellinim režijama“, Pozorišni list, br. 2, Novi
Sad, 6. oktobra 1931., str. 3-4.
44
HUM 6
KAZALIŠNOKRITIČKI I TEATROLOŠKI RAD MILANA BEGOVIĆA
- Quast, Uwe, Die Entwicklungsgeschichte des Hamburger Deutschen Schauspielhauses von Carl Hagemann bis Hermann Röbbeling, doktorska disertacija, Beč, 1968.
- Senker, Boris, Kazališni čovjek Milan Begović, Teatrologijska biblioteka, knj. 12., urednik Nikola Batušić, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Zagreb, 1985.
prosinca 2010.
45
Andrea Sapunar Knežević
THEATRICAL-CRITICAL AND THEATROLOGICAL
WORK BY MILAN BEGOVIĆ
Summary
Milan Begović is the author of almost two hundred theatrical-critical
texts and different theatrical retrospections, polemics, portraits of theater
artists and theatrological articles and this, so far less known part of rich
creative opus of Milan Begović, in the same time undoubtedly represents
prominent drama writer as unavoidable and distinctive person in the
frame of Croatian theatrical critics of the first half of the 20th century.
As a prominent writer and experienced man as far as home literature
circumstances are concerned and especially as a dramatist and excellent connoisseur of European drama movements, in his newspapers critics Begović talked about many our dramatists and theater achievements
and gave them meaningful and completely correct assessments. Begović
systematically followed theater life in all the areas he spent some time –
in Split, Zadar, Vienna, Hamburg and especially Zagreb – regularly writing critics of theater shows he watched. His numerous theatrical-critical
texts which speak about a writer’s critical relation to theater happenings
were published in many Croatian newspapers and magazines in the period from 1904 to 1940 i.e. in the period of 4 decades. Besides Croatian
periodicals, Begović was writing about theater people and happenings,
especially Croatian ones, in German, Austrian, Italian and Serbian magazines and newspapers and contributed to knowing of theater art outside
the national borders.
Key words: drama art, Milan Begović, theater critics, theater polemics.
46
HUM 6
UDK 821.111(73).09 Hemingway E.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 10. XI. 2010.
Ljubica Matek
Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH
JACQUES LACAN
Summary
The aim of this paper is to provide a somewhat new insight into the gender
issue in a selection of Ernest Hemingway’s texts from a Lacanian point of
view. Hemingway’s male characters, both consciously and subconsciously,
assign to their women the stereotypical role of a faithful supporter, usually with no life of their own, in order to sustain an ideal image of themselves. These men use the institution of marriage or a relationship as a
means of supporting their male supremacy, which leads to the female’s
subordination. Consequently, women are reduced to the role of a nurse
or even an apprentice, while their subordinate position creates in men
the feeling of power. The use of stereotypes in any type of discourse is an
exercise of power or superiority over others.
Key words: Hemingway, gender, Lacanian mirror, woman-nurse, psychoanalytical criticism.
prosinca 2010.
47
Ljubica Matek
“Wives are young men’s mistresses, companions
for middle age, and old men’s nurses” (Bacon, 2006, 1554).
For centuries, marriage and family life tend to be viewed through a
prism of gender stereotypes. The man should traditionally be the breadwinner, the strong “macho” type, the hunter, the reason, the originator
and the basis of a well-structured home. Women are mothers, caretakers, and the weaker party; as such they represent what is not essential
but dispensable, such as emotions and beauty, having thus stereotypically a decorative and supportive role in the family.
This traditional and narrowing definition of a person’s role in life has
caused much academic discussion leading to the conclusion that gender
“intersects with racial, class, ethnic, sexual and regional modalities of
discursively constituted identities” (Butler, 2006, 6). Reducing people
to stereotypes by emphasizing only one of their features means denying their uniqueness, erasing their individuality and turning them into
concepts rather than accepting them for the complex human beings
that they are. In other words, using stereotypes is a mere exercise of
power or superiority over others. To summarize, the gender discussion
has resulted in a new understanding of the issue, leaving it up to every
individual to define themselves as they see (feel) fit. Accordingly, the
term gender identity is defined as “an individual’s self-conception as being male or female, as distinguished from actual biological sex” (Encyclopædia Britannica; italics mine).
Precisely because of its long-term controversy, the issue of gender
identity found its way into literature. Not only the actual life, but also
the world of literature have traditionally been patriarchal and maledominated, and for a long time both texts and contexts supported a stereotypical image of women as mere caretakers. By the time Hemingway
published his first book, Three Stories and Ten Poems in 1923, women
in the United States had the right to vote (which they won in 1920) and
became, thereby, politically equal to men. Interestingly, America was
not the promised land for Hemingway. He traded it in for France, where
women had to wait until 1944 to achieve political equality. In such a “cli48
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
mate”, exceptional women who tried to break the patriarchal illusion by
making decisions on their own typically ended up ostracized, laughed
at or even proclaimed mad. Their empowered behaviour endangered
the male image of themselves as the dominant sex, and it had to be contained by making these women seem eccentric and unwomanly.
It was not necessarily the writers’ decision or intention to depict
women as inferior, but it resulted from what was culturally understood,
implied, expected and, most of all, it resulted from how life was lived.
Although it is understood that the writer decides on the issue he or she
will write about, still it happens more often than not that issues are being discovered by readers. In other words, it is not exclusively the writer
who intends for gender issues to be the object or subject of the text, but
they are discovered as significant during the process of reception.
Gender issues dominate the Hemingway Text1 and there have been
a significant number of discussions and publications about Hemingway and his genders (Hewson, Kennedy, Spilka, Vernon). However, the
objective of this paper is not to determine whether Hemingway intended to write about gender or whether Hemingway’s readers and critics
discovered gender as one of the dominant issues that creatively inspired
him. The aim is to provide a somewhat new insight into the issue from
a Lacanian point of view by showing that Hemingway’s male characters,
both consciously and subconsciously, assign to their women and wives
a stereotypical role of a nurse, a helper, caretaker, and faithful supporter with no life of her own in order to sustain their own ideal image
of themselves. The analysis will refer to Hemingway’s novels The Sun
Also Rises and The Garden of Eden, the first and last of his novels, and
to three short stories from the collection In Our Time: “Indian Camp”,
“The End of Something”, and “Cat in the Rain”.
In these texts, male characters use the institution of marriage or a
relationship as a means of supporting their male supremacy and female
subordination in which the reduction of a woman to a nurse, helper or
1
Hemingway Text is a term used by Comely and Scholes in their book Hemingway’s Genders.
Rereading the Hemingway Text to refer to the totality of Hemingway’s writings both published and unpublished.
prosinca 2010.
49
Ljubica Matek
even apprentice, helps the man to gain a feeling of power. The idea of
Hemingway’s woman-nurse is not new. In her book Playing in the Dark,
Toni Morrison argues that many of Hemingway’s female characters are
“nurses”: “They are essentially the good wives or the good lovers, ministering, thoughtful, never needing to be told what the loved man needs”
(1992, 81) as well as “tender helpers–with nothing to gain from their care
but the most minimal wage or the pleasure of a satisfied patient” (1992,
82). And the patient is, of course, a man. By depicting women only as
nurses, they are being reduced to mere “help staff ” for the “important
people”, which are men.
While Morrison discusses the issue of “blackness”, as she calls it, and
not the motives and causes of the male need to dominate, Lacan’s “The
Mirror Stage”, offers a plausible explanation of the male characters’ need
to have such a woman by their side. She will not contribute to their life
and marriage by her distinct personality and life force, but will support
the husbands’ own ideal picture of themselves by serving as a “reflective
surface” (Homer 24). The woman becomes a “mirror” in Lacanian sense. In describing how the ego is constructed,
Lacan insists that the ego is based on an illusory image of wholeness
and mastery and it is the function of the ego to maintain this illusion of
coherence and mastery. The function of the ego is, in other words, one
of mis-recognition; of refusing to accept the truth of fragmentation and
alienation. (Homer, 2005, 25)
In seeing their own ideal image through the reflection in the faces of
their supportive female partners, the male characters get a confirmation
of their superiority; they need their women to prove to them that they
are real men.
To exist one has to be recognized by an-other. But this means that our
image, which is equal to ourselves, is mediated by the gaze of the other.
The other, then, becomes the guarantor of ourselves. We are at once dependent on the other as the guarantor of our own existence and a bitter
rival to that same other. (Homer, 2005, 26)
50
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
Therefore, the marriages and relationships described in the selected
texts are being used by men as a means of reinforcing their superiority
by suffocating the true self of the women. The women are only supposed to reflect and nourish the male ego. They must not see themselves
as equals, because that reduces the man’s power. The woman must recognize her man as the leader and acknowledge him as someone stronger,
smarter and abler than herself. The women-nurses, who comply because they lack the motive for self-realization, stay married and keep their
man. The women, who stand up for themselves, because they refuse
to be reduced to being a man’s mirror-image, remain alone, and often
unhappy. The same happens to women who recognize the man as their
equal and wish to stay in a happy and healthy relationship of equals.
This kind of mature relationship is not possible in Hemingway’s stories
because the men need to feel superior.
In The Garden of Eden, his last and posthumously published novel,
Hemingway describes how a young woman, Marita, is brought into the
Bourne marriage by Catherine, the wife. Their ménage à trois presents
probably the most complicated relationship of all. Namely, each of the
three characters has a gender problem; they are all searching for their
feminine or masculine identity. Their quest ends up stereotypically, that
is reaffirming both the patriarchal world order and the nurse-role that
women have in it.
David and Catherine are on their honeymoon. It is a typical place
of patriarchal heaven: the macho husband and the supple, sensual wife
ready to satisfy his every need. She is patient and invisible throughout
the day, giving him space to do his “masculine” things, fishing and writing, and she is eager and willing to please him in bed when he returns
to their “cave” after his day of “hunting”. However, their life in paradise
ends soon because Catherine embarks on some sort of a personal quest for her gender identity, or, as Spilka puts it, because of “the painful
struggle of the heroine, Catherine Bourne, to define herself creatively”
(1990, 12). She refuses to be defined by her husband and starts to explore
other possibilities of defining herself. She becomes more masculine and
thus, in Lacanian terms, she becomes David’s rival as she tries to play
prosinca 2010.
51
Ljubica Matek
the male role in bed and to achieve physical likeness with him: she cuts
her hair short and forces him to color his hair. She insists on becoming
twins, wants to be identical to David, most probably because she wants
to become a man, “a boy”, as she says, believing that this is how she will
become a “real” person, an important person, someone whose desires or
hobbies are equally valid as David’s. She realizes that men can do whatever they want to do and not what is expected of them. Men are active
and women should be passive, but Catherine decides to take things into
her own hands. After each stage of the change, she and David look into
a mirror as if they are looking for more than just “information” on their
new looks:
Catherine stood up and looked at herself very seriously in the mirror… “I
like it so much,” she said. “Too much.” She looked in the mirror as though
she had never seen the girl she was looking at. (Hemingway, 1986: 81)
“So that’s how it is,” he said to himself. “You’ve done that to your hair
and had it cut the same as your girl’s and how do you feel?” He asked the
mirror. […]
He looked at the mirror and it was someone else he saw but it was less
strange now. (Hemingway, 1986: 84)
He looked at the face that was no longer strange to him at all but was his
face now and said, “You like it. Remember that. Keep that straight. You
know exactly how you look now and how you are.”
Of course he did not know exactly how he was. But he made an effort
aided by what he had seen in the mirror. (Hemingway, 1986, 85)
Their transformation is obviously not just physical; they both sense
the inner change in them. While Catherine becomes more self-assured
as she constructs her new identity, David has a feeling that he will soon
lose his. It seems that neither of them can go on without a mirror anymore, so they order one to be placed in the bar of the hotel, where they
spend a lot of their time: “A bar’s no good without a mirror. […] We’ll
both get it and then we can all see each other when we talk rot and know
how rotty it is. You can’t fool a bar mirror” (Hemingway, 1986, 102-103).
The mirror here is both a literal and a symbolic object: they literally
look into it analyzing their new looks, but symbolically it represents
an omniscient being who is supposed to help them get in touch with
52
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
their own identity; they ask the mirror to tell them who they really are.
In Lacanian terms, by means of a mirror they are trying to construct
themselves or to form their “ego through the identification with an image of the self ” (Homer, 2005, 18). In the search for her independence,
Catherine exercised her masculine traits, strength and dominance over
David, because she refused to be the silent partner in the marriage. She
understood or felt that she needed to become more like David in order
to become a full, self-realized person. As the new self emerged, the old
feminine self died and Catherine, in her newly created masculine determination, decided to find a replacement for her old self. She brings
David a new obedient woman because she herself cannot bear to play
the nurse role anymore.
Marita is also a woman searching for her identity and trying first to
get in touch with her femininity by having a female partner, Nina. She
then engages in a bisexual relationship with the Bournes because she
understands that she needs a man to make her a “real” woman. She tells
David, “I’m glad I’m smaller. […] I mean I thought you might like someone of my size. Or do you only care for tall girls?” (Hemingway, 1986,
98), implying not only her physical stature but also her personality–she
does not mind being smaller than a man. She will be more supportive, whereas the tall Catherine is the subversive one. Their search for
identities ends in a stereotypical way: Marita goes straight both literally,
renouncing homosexuality, and symbolically, creating a “real” woman
out of herself. She becomes David’s nurse, takes care of him and his
writing, supporting thus his masculinity. She is a total opposite of Catherine who burned David’s stories about Africa, because they were an
expression of his masculinity and represented a “recuperation of manly
powers through artistic resistance to the hazards of androgynous adulthood” (Spilka, 1990, 3). Catherine’s strong “masculine” behavior was
subversive and it emasculated David. Her desire to dominate is ultimately “punished” in Hemingway’s patriarchal world: she loses both of
her lovers, a husband, a friend as well as her mind. A strong woman who
refuses to fit into her socially constructed role, who not only challenges
the “natural position” of women in a heterosexual marriage but imitates
prosinca 2010.
53
Ljubica Matek
a man, must be mad. The Bournes were in Eden as long as Catherine
played the expected role. Once she decided to create her own self on
her own terms, to become who she wanted to be, and not to serve as
David’s ideal reflection anymore, their “perfect” world, that is marriage,
fell apart.
Similarly, in Hemingway’s other novel, The Sun Also Rises, Brett Ashley tries to exercise her womanhood in the “wrong” way. She is punished by an unhappy existence in which only drinking can numb the
misery caused by her inability to live in a harmonic marriage. Lady Brett
Ashley is a woman who keeps the company of men; she has no female
friends, and in many respects she is more of a man than the men she socializes with. Her love affairs and marriages fail because she cannot be
subordinate to a man. In her first marriage, the husband used to abuse
her physically and verbally, but Hemingway explains and excuses his
abusive behavior by the fact that he is a sailor who probably has some
sort of Post-Traumatic Stress Disorder (PTSD) and who is therefore a
man in need of a woman nurse. However, Brett is not one. She refuses
to live in fear and leaves her dysfunctional husband who abused her in
order to relieve his frustrations and prove himself a man. Even though
Hemingway only briefly refers to her first marriage, we get a distinct
impression that her first husband did not try to dominate her by force
merely because of his own traumas. He seems to have felt intimidated
by her personality and had to keep up a superior, masculine image of
himself by humiliating her, that is sadistically forcing her to sleep on
the floor and continuously threatening to kill her. The marriage ends
because Brett is too strong of a person to put up with any man’s need to
undermine her in order to prove himself a real man.
Interestingly, later on Brett volunteers as VAD during the war. This
was her literal attempt to become a nurse. She ends up in a hospital
where Jake Barnes is on recovery after he got wounded during the war.
They immediately make a bond deeper than friendship; to a romantic
reader they might seem like soul mates. However, even when she finds
someone she likes, respects and loves, she renounces the position of a
weaker party, of a woman caretaker. They do not get involved; she no
54
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
longer works as a volunteer nurse and starts, paradoxically, to exercise
her womanhood in a totally masculine way: she drinks, is promiscuous,
and watches bullfighting. She is one of the guys. Both of her men, the
sadistic one and the gentle one, required her to be a nurse, and this did
not appeal to Brett. She concluded that if being a woman means being
a nurse, she must then behave as a man in order to have the right to be
herself, to be a person and not any man’s shadow.
Throughout the novel, the reader gets the impression that love
between Jake and Brett is real, that they have true feelings for each other.
Interestingly, Jake’s literal physical impotence caused by his war injury
is not what prevents them to be together as a real couple. It seems that
he is figuratively castrated by Brett. She is not the type of woman to
support an “illusory image of wholeness and mastery” (Homer, 2005,
25) for any man. She is very strong, almost masculine, a man-eater and
it is clear to Jake from the very first moment that Brett does not intend
to change for anyone. A man has to feel somewhat intimidated by such
a figure and develop the fear of not being able to perform well, that is to
satisfy her. For this reason he, on the one hand, masochistically lets her
go with other men and even sets her up with Romero, but, on the other
hand, he tries to gain some strange feeling of control over her by playing
the match-maker. He becomes the confidant, someone she will always
turn to for advice or comfort.
Her infatuation with Romero, the ultimate Man–a handsome, young,
honorable and principled bullfighter–could have been crowned with a
marriage. She is offered a chance: “He really wanted to marry me. So
I couldn’t go away from him, he said. He wanted to make it sure I could never go away from him. After I’d gotten more womanly, of course”
(Hemingway, 2006, 246). Romero told her what a “real” woman should
look like and how she should behave in order to be blessed with a happy
life: she needs to have long hair, as a symbol of femininity, and always
stand by her husband’s side. However, this is unacceptable to Brett and,
once again, she sacrifices a possibility of having a man, a husband, for
something much more important: a chance to have herself. She must be
the one in charge, deciding on the destiny of a relationship, which is a
prosinca 2010.
55
Ljubica Matek
purely masculine prerogative. In a patriarchal society the man leads and
his woman follows, not the other way round.
Her flirt with Robert Cohn could also have ended up in a marriage, but, interestingly, she could not stand his chivalric behavior which
she mistook for a display of femininity: he was constantly following her,
wanting to be close to her and to make an honest woman out of her. He
seemed to be too submissive and, in Hemingway’s world, not much of
a man. Once he was a boxer and that gave him the masculine edge he
needed to survive. But now, Cohn is a person disliked by everyone. He
is a Jew and a romantic, sentimental soul. He wishes to have a partner,
a woman he would love and who would love him back. The implied
equality of partners in the romantic relationship he envisages with Brett
is outrageous to all their friends, especially because he seems to want
both of them to be “feminine”, that is full of understanding for the other
partner and gentle to each other. In the Hemingway text, this kind of a
man is not “manly enough”. He is a disgrace to his gender and therefore
must be ridiculed. Hemingway thus shows him to be naïve: he does not
believe it to be possible that Brett could get married to someone she
did not love (Hemingway, 2006, 46), even though Jake tells him “She’s
done it twice” (Hemingway, 2006, 47). He is always the fifth wheel in
the company and they all make (cruel) jokes about him. Because of his
Jewishness, naivety and his romantic ideas he is generally perceived as
a character with distinctly “feminine” qualities, and in the Hemingway
text this constitutes a flaw: he is not a “real” man, but inferior and weak
and, as such, undesirable both as partner and friend.
Brett’s “curse” is that she wants to be an equal to a strong man, but
it seems that a successful marriage requires one of the partners to be
subordinate. Jake, who accepts her as a person, an equal, cannot become her partner. He remains a friend. The rest of the men, who were or
wish to become her partners, are either too weak (Cohn), which is unattractive for her, or too domineering (her first husband and Romero),
which suffocates her true self. And that is why she must remain alone.
In order to find her true self she has to detach herself from the suffocating marriage and relationships, or, in Lacanian terms, “[f ]or a person
56
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
to identify themselves as an autonomous coherent self they must first
distinguish themselves from others and from their social environment”
(Homer, 2005, 21).
Similarly in The Garden of Eden, Catherine Bourne wanted a change
in order to feel like a real woman, because being only David’s wife was
not enough for her to feel like a full person. First she tried to construct
her new identity by playing a role of a boy, but, of course, playing roles cannot bring real long-lasting satisfaction, fulfillment or feeling of
self-realization. To define herself, she had to get out of her role and distance herself from her environment. Mark Spilka recognized this need
for emancipation in Hemingway’s female characters, but has reduced it
only to sexual emancipation:
Brett’s style-setting creativity becomes, in The Garden of Eden, the leading characteristic of Catherine Bourne, whose smart boyish haircuts,
blond hairdyes and matching fisherman’s shirts and pants—all shared
with her androgynous husband David—are plainly expressions of the
new postwar mannishness, the new rivalry with men for attention and
power, for a larger stake in the socio-sexual pie: new sexual freedoms
and privileges, then, new license. (1990, 204)
It is true that both Brett and Catherine’s sexual behavior is unorthodox, but Brett’s promiscuity and Catherine’s bisexuality is not their goal
but one of the means for personal development and full emancipation.
They do not fight for sexual privileges but to become full persons, independent, self-sufficient, women who do not need to be defined by their
men, and who refuse to serve as mirrors to their insecure partners.
It seems that, although Hemingway allows the women to become independent, he does not allow them to be happy and thus implies that a
woman needs a man to be happy. In other words, there is no bliss outside
a traditional, patriarchal home. What is more, for deciding to construct
her own identity someplace other than in the reflection of her husband
as her superior, Hemingway punishes a woman by madness, loneliness
and unhappiness. Once a woman truly “emancipates” it seems that there
is no possibility of another marriage (or relationship) in a world where
prosinca 2010.
57
Ljubica Matek
men only wish to marry a half-person, someone who will be satisfied to
only serve as a helper.
This pattern can clearly be recognized in Hemingway’s shorter fiction. The short story “Indian Camp” from the collection In Our Time is
a very interesting example of male incapacity to accept their partner’s
female individuality. The story revolves around Nick’s father, the doctor, performing a Cesarean section on an Indian woman. “She had been
trying to have her baby for two days” (Hemingway, 1958, 16). At one
point, the injured husband who is in the upper bunk commits suicide by
cutting his throat. If we take it that people commit suicide in moments
when they do not see a way out, when they feel worthless and their selfimage is severely compromised, it is quite legitimate to ask what causes
the feeling of inadequacy in this man at the point when his wife is about
to produce an heir, a daughter or a son.
Obviously, the woman having a baby is in pain and screaming. Her
screams are not just an expression of pain but also of the essence of
her femininity: the women’s ability to give birth is both a blessing and a
curse and the magic of the moment is incomprehensible to men (unless
they are doctors, as Nick’s father is). Labor is a violent departure from
the ideal picture of a woman interested in her man. She is much more
interested in herself and the baby and there is no room for a man at that
particular moment, unless the man is ready to play the role of a nurse. Of
course, “[t]he men had moved off up the road to sit in the dark and smoke out of range of the noise she has made” (Hemingway, 1958, 16). They
are not willing to participate in an event where they do not play the major role but can only stand in fear and awe of a new life being born. They
cannot stand to be the helpers, the support. However, fate wanted it
that the husband of the woman giving birth had been injured three days
before and he is unable to run away from her screams. He must listen
to her; he must endure hours and days of screaming which only emphasizes his momentary inability. His wife is unable to take care of him,
not only because she is in need of nursing herself but also because she
is performing a heroic deed struggling to bring new life into this world.
It is the ultimate expression of her femininity and her identity making
58
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
her the strong hero; the husband is an injured weakling and he cannot
bear it. Whatever their relationship might have been prior to this, and
we can only guess, at this point she ceases to be the “silent partner”, both
literally and symbolically. By letting her voice resonate throughout the
Indian camp, she lets him know that he is not a real man. He cannot do
anything to help her and he cannot go away to smoke with the rest of
the men. He is emasculated and humiliated by his injury. And he does
not know how to deal with fear, insecurity, and his own inadequacy, so
he ends it all by killing himself.
When Nick asks his father for an explanation why the man killed
himself, the doctor says: “He couldn’t stand things, I guess” (Hemingway,
1958, 19) and, importantly, adds that “not very many” men and hardly
any women kill themselves. The man could not come to terms with how
things turned around: he was not the center of his wife’s world, and what
is worse, he was not the most important in the family, either. Nobody
called for the doctor when he injured himself, whereas her suffering
deserved medical treatment. This realization destroyed the image of the
husband as the senior of the family in terms of priority, importance. At
that moment, or for the duration of the two days of her labor, he lost his
superior position and his symbolic death as the Man led to his literal
death through suicide.
According to Lacan, a subject identifies himself/herself with an image in the mirror and then mis-recognizes himself/herself. To put it simply, we are not who we are but who we want to be. We do not recognize
what we are but what we choose to see (mis-recognize) in the mirror.
The imaginary is “at the core of our experience” because it is a “realm of
identification and mirror-reflection; a realm of distortion and illusion. It
is a realm in which a futile struggle takes place on the part of the ego to
once more attain an imaginary unity and coherence” (Homer, 2005, 31).
Clearly, the constant process of defining and redefining who we are is at
the core of the texts discussed in the paper. The men would like to define both themselves (through the adoring eyes of their women) and their
women (by means of the stereotypically constructed roles), whereas the
prosinca 2010.
59
Ljubica Matek
women struggle to stop being “mirrors” and to learn, decide and create
for themselves who they really are.
In his book How to read Lacan, Slavoj Žižek discusses the impossibility to penetrate someone else’s personality, the “abyssal dimension of
another human being” (Žižek, 2007, 42) and explains that we err if we
believe to fully know other people, even those closest to us, because “beneath the neighbour as my mirror-image, the one who resembles me,
with whom I can empathize, there always lurks the unfathomable abyss
of radical Otherness, of one about whom I finally know nothing” (Žižek,
2007, 43). It could be argued that what drove the man to suicide in the
story “Indian Camp” was the shocking realization that his wife had the
ability to endure such excruciating pain for such a long time and the
embarrassing realization that he himself could not bear such pain. The
breakdown of stereotypes creates a world of uncertainty. We cannot
know who others are; we are left to our own devices to construct ourselves and learn about others. It is a world where we are not in control of
others and that is why the idea of wives “surprising” their husbands with
unexpected virtues and qualities is so unsettling for Hemingway’s men.
The men, breadwinners and hunters, seek supportive, non-assertive
women as their mates so that they can sustain an ideal “macho” image
of themselves for life. What is more, they deny the possibility that their
women are or could be separate individuals who may think differently
or have different desires than their men. In the chapter on fantasy and
sexual relationship, Žižek analyses a beer commercial in which a woman kisses a frog to get the man, but the man then kisses the woman
to transform her into a beer bottle. The significance of the story is, as
Žižek explains, in the fact that there cannot exist a “natural couple of the
beautiful woman and man” (56) because the woman’s “love and affection
(signaled by the kiss) turn a frog into a beautiful man, a full phallic presence” whereas what the man wants “is to reduce the woman to a partial
object, the cause of his desire” (56; italics mine). Even though Žižek’s
comment is undoubtedly humorous, and, as such, might be rejected by
some as not “serious” enough, still the story clearly illustrates the point
of women and men having different desires. While women wish to be60
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
come equal with men and have a real human being as a partner, men
need to feel superior and would therefore be much happier with a beer
bottle: an object of their desire.
This commercial-type of scenario is evident in all of the previously
analyzed texts, but also in the story “The End of Something”. The love
relationship between the two major protagonists in the story, Nick and
Marjorie, turned out indeed to be the institution of male supremacy
over a subordinate female. Nick was very happy with Marjorie for as
long as she was someone who looked up to him, who was taught to fish
by him and who would listen to him as his superior. She was an apprentice and he was happy to let her in on all the secrets of fishing, an activity
that defined him as a man in contrast to a girl who, as Nick believed,
could never learn how to do it properly. He did not think it possible that
she will indeed master all the “masculine” fishing skills and thus become
his equal. Now that he has taught her everything and she knows all the
things that he does, Nick does not feel the same passion anymore: “’I
can’t help it,’ Nick said. ‘You do. You know everything. That’s the trouble. … ‘I’ve taught you everything’” (Hemingway, 1958, 34). At this point
they cannot play the pupil-teacher roles any longer. She has symbolically graduated into a real person by acquiring “masculine” knowledge
and skills. This bothers Nick, because Marjorie cannot serve as his mirror anymore. He cannot look into her curious eyes reflecting an ideal
image of a man who knows everything. They are now two people who
know “everything”.
The difference between them is in the fact that Marjorie enjoys being in a relationship of two adults, two equals, whereas Nick needs to
feel superior. He therefore ends the relationship, but he does it without
a real explanation. He leaves it up to her to figure out what has gone
wrong and how she changed. She is not fun anymore, and he wants to
make it seem as if it is her own fault that the relationship is over, because
she tried too hard to become like him. The appeal of a helpless, naïve
girl is gone and Nick does not feel man enough next to a real woman.
Even though it is Nick who wanted to break the relationship, the reader gets the impression that things end up the other way around. Marprosinca 2010.
61
Ljubica Matek
jorie takes the boat and leaves the “spoiled brat” to walk home on his
own, making this a real story of a woman’s emancipation. She does not
show remorse or sadness; more precisely, she does not show weakness
or neediness. She knows she has herself and that life will go on, even
without Nick. Nick, on the other hand, feels extremely irritable, because subconsciously he expected her to make a scene, to cry or shout or
beg, because he wanted her to be needy. His ideal image of himself was
compromised in a relationship with a girl who knew “everything” and
now, after he has left her, it is completely crushed by Marjorie’s strength
and determination. His idea of regaining the upper hand by breaking
up suddenly and without explanation, because a Man has the right to
decide over the destiny of their relationship, has backfired. She is not
left helpless, crying or insane. She does not need him to live on, but he,
on the other hand, needs someone who will help him feel superior and
needed. Someone he can teach about life. Even his friend Bill expected a
scene, because that is what women do when their men leave them. But
here, it is Nick who is “lying, his face on the blanket” (Hemingway, 1958,
35) as if he were crying and who needs to be left alone: “Oh, go away, Bill!
Go away for a while” (Hemingway, 1958, 35). “The End of Something”
thus becomes the end of many things: the end of a relationship, obviously, but also the end of an illusion. Nick is not such a strong, irresistible
man after all. Marjorie is not a girl anymore; she is a woman, a person.
In the end, the mirror is broken and the reflection of an Übermensch is
gone. What is left is the truth and the reality of life with which a man
must now learn how to cope. He must learn to love his true self as well
as to love another real person, and not to be in love with the unrealistic
image of his superior Self as mirrored by others.
This idea of loving one’s partner for who he or she really is, is also
central to the short story “Cat in the Rain”. It is a story about an American
couple in Italy, on a rainy afternoon. They are in their hotel room, George
is reading and his “American wife” (we do not know her name) is looking
out the window. She sees a cat hiding from the rain under a garden table
and she goes to get it. Her sudden and very strong urge to get the cat is the
crucial moment; it is the key that unlocks the truth to their relationship.
62
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
George is much more interested in the book than in his wife. She is of
secondary importance. Although he offers to go and get the cat, he does
not even look up at her. It is just a mechanical offer with no real intention behind. It is actually a dismissive gesture that serves to show how
busy he is with “serious” reading while she rambles about a stray cat.
The fact that the wife has no name is another proof of her insignificance
in the relationship: she is George’s wife. He is the defining subject in
their marriage. As she goes down, she sees the hotel owner, “an old man
and very tall. […] The wife liked him. She liked the deadly serious way
he received any complaints. She liked his dignity. She liked the way he
wanted to serve her. She liked the way he felt about being a hotel-keeper.
She liked his old, heavy face and big hands” (Hemingway, 1958, 92). The
way she feels about the hotel owner tells us a lot about her. The hotelowner took her seriously when she had complaints, wanted to serve her
and he was happy with himself, with who he is. The conclusion that he
is everything that George is not is somehow inevitable. The hotel-keeper does his best to anticipate her needs and to make her feel special,
important. That is what good hotel personnel do; it is business and they
live off of it. But it gives the wife precisely that feeling which she lacks
in her marriage: “The padrone made her feel very small and at the same
time really important. She had a momentary feeling of being of supreme importance” (Hemingway, 1958, 93). The fact that they do not have
children, because “they” are presumably too busy for that, that she has
short hair to please George and that she has no fun whatsoever, proves
that she does everything George wants. He does not recognize a real
person, a woman in her. He believes that all that is good and interesting
to him should be just as good, interesting and sufficient to her, too. He
does not take her seriously. When she expresses a distinct desire to have
a home2, silver and candles, and long hair and new clothes and a cat, the
reader feels it as an outcry for attention, for recognition. But George
2
This echoes a woman’s desire to have a „room of her own“, a place where she can be herself,
where she does not have to play the role her husband envisages, where she can grow and
construct her own identity. Also, her desire for home, traditionally a woman’s space, place
of warmth, constancy and beauty, is a contrast to the hotel rooms where keep staying, which
are a masculine places of business and inconstancy.
prosinca 2010.
63
Ljubica Matek
only says: “Oh, shut up and get something to read” (Hemingway, 1958,
94). He dismisses her as if she were a petulant child and then she starts
to behave like one: “’Anyway, I want a cat,’ she said, ‘I want a cat. I want a
cat now. If I can’t have long hair or any fun, I can have a cat.’ George was
not listening. He was reading his book” (Hemingway, 1958, 94).
The cat is a symbol of all of her needs that remain unsatisfied in this
marriage. Everything is played by his rules; she can only play along or
shut up. To different reader the cat may symbolize different things: a
child that she wants to have, or a friend, a companion, someone to talk
to, or someone who will pay attention to her. It may also be the feline,
that is feminine, side to her (as opposed to the canine-male side) that
she has lost or had to suppress in order to be an adequate companion to
George, but now the soft, fury femininity wants to burst out of her every
pore. The cat can symbolize the unfulfilled sexual desires, or warmth of
a home with a fireplace and a cat sleeping in front of it. The cat’s fur might remind us of the long hair she so desperately wants to have, but that
she had to have cut in order to please him.3 The cat is the whole world, a
whole life she lost when she decided to become his wife and follow him
to wherever he wants to go.
Hemingway refers to George’s wife also as the “American girl”, defining her thus as a young person in need of guidance. Clearly, George, as
her husband, should function as her guide but that is not the case. He
may be her physical guide, taking her on a European tour, but spiritually, emotionally and sexually he leaves her in the dark. He suppresses
her development into a person, a woman with a name and with her own
3
64
The motif of forcefully cutting (women’s) hair deserves attention, perhaps in a separate discussion or paper. Long hair in women is a symbol of their femininity and by being made to
cut it they are robbed of what is most feminine about them. This is an act of aggression on
a woman, but also on a person. In many instances in history or literature the act of cutting
one’s hair forcefully was an equivalent of raping, hurting, humiliating people. Samson lost
his superhuman strength when his hair was cut off. People in concentration camps were
shaved, as are still professional soldiers. While the question of hygiene comes to mind in
this last instance, it seems to me that cutting a soldiers hair is more of an act on appropriation of the soldier by the Army („You belong to us now, you are not who you were, we all
look, think and act alike here.“) and a moment where he looses what was his own, something
intimate and unique, which later on makes him less vulnerable in the battle, because he
already lost his individuality.
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
desires and needs, because she must be his “girl”: silent, grateful and
obedient. The term girl indicates that the female person in question is
young, but in Hemingway Text it “signals a refusal to grow up … Womanhood negates girlhood” (Comely and Scholes, 1994, 51), which is
why a girl can give an adequate mirror image to her man; she is not yet
a woman, a fully developed person, but someone who needs a father or
a role-model to look up to. She remains therefore an anonymous girl
throughout the story, but we may anticipate her awakening somewhere
outside or after the story. “In Hemingway Text girls become devils when
they seduce their fall guys into sexual transgressions” (Comely and Scholes, 1994, 52). This refers to Catherine Bourne, of course, but shows
that most of Hemingway’s female characters deserve a different name
only after they embark on the quest for the real inner self, and even then
they do not become women, but devils.
The hotel manager is a stranger who accepts “the wife” as a real person. Ironically, she gets more satisfaction from the client-manager relationship than from her own husband. Her marriage turns out to be a
prison for her as a person. George is not violent, he is not cheating on
her; he finds her beautiful, but all she is to him is an object. He owns her.
He makes decisions for her and decides that she should have short hair
or that she should keep quiet. He is the master. Subtly, but undoubtedly,
the conclusion that this marriage must fail sooner or later creeps into
the reader’s mind. Maybe one cannot pinpoint a factual proof that she
will want to escape, but the feeling of her being trapped is so strong that
it cannot be ignored. And the moment she realizes that she is indeed
trapped is also the moment of her awakening4.
In the final analysis, Hemingway created a world of men and women
where their union, relationship or marriage may exist only in terms of
female obedience and male superiority. Men who are not leaders in relationships are failures; women who are not compliant are doomed to
single life. Catherine and Brett are such female characters who dared to
4 Kate Chopin’s famous novel „The Awakening“ (1899) deals with the idea of a woman who
tries to find happiness outside her home, on her own. It has been highly significant socially
and academically and opened up many discussions on „women’s issues“.
prosinca 2010.
65
Ljubica Matek
construct their own identity refusing to fit into their men’s expectations
and therefore they remain single and unhappy. We do not know what
happens to Marjorie, and fortunately this allows the contemporary reader to get a positive feeling of a satisfactory ending for the female protagonist who remained single. She is young and strong and we believe
in her ability to make a new start. The same goes for the American wife
in “Cat in the Rain” who begins to see her situation clearly and who will
probably act upon her instinct. On the other hand, Marita is a woman
who decided that she must live up to the expectations and sustain the
husband’s ideal image of himself, sacrificing thus her own identity. In
her case, this occurs out of true conviction that a “real” woman should
support her husband as his silent partner. The Indian from the story
“Indian Camp” is an example of a man who could not bear to live two
days in the shadow of his wife’s heroic pain and accomplishment, which
supports Hemingway’s idea of marriage as an institution functioning
only when the man is the one who has the upper hand.
Whatever the society’s norms and expectations, ultimately everyone
can and must construct their own individual identity according to their
own belief of what is right, because only finding and remaining true
to one’s real self can make a person happy. It seems also that the need
of these male characters to reduce the woman into a mirror-image of
themselves on a subconscious level (their behavior is not premeditated
nor ill-intentioned, it is simply the way the “Hemingway men” function)
is not necessarily “evil”, if they find a woman willing to accept the arrangement in which she only serves as a means of fulfilling their desires.
Here the matter of free will is crucial, because, unless it is the woman’s
conscious decision to obey, then, sooner or later, she will wake up and
decide to leave. In cases like Marita’s, when a woman chooses to obey,
her exercise of free will serves as a proof that they too are “real” persons
who just make a choice to serve their men. Although a legitimate choice,
it seems highly unlikely that the awareness of being just a “nurse” to their men could provide women with long-term satisfaction. The story of
Marita’s life after five or ten years of “nursing” has yet to be told, because
66
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
this is the only relationship in the analyzed Hemingway’s texts that met
the requirements for a happy marriage.
“For Lacan, the ultimate ethical task is that of the true awakening”
(Žižek, 2007, 60) which is why we can truly admire only those female
characters who actually woke up and fought for their self-realization,
even if it meant losing the “security” or convenience of a relationship or
marriage.
Works Cited
- Bacon, Francis (2006) “Of Marriage and Single Life.” The Norton Anthology of English Literature. Gen. ed. Stephen Greenblatt.
Vol.1. New York: W.W. Norton & Company, 1553-1554.
- Butler, Judith (2006.) Gender Trouble. Feminism and Subversion of Identity. New York: Routledge.
- Comely, Nancy R. – Robert Scholes (1994) Hemingway’s Genders. Rereading the Hemingway Text. New Haven: Yale UP.
- “Gender Identity.” Encyclopædia Britannica (2009) Encyclopædia
Britannica Online. 19 Jan. 2009
<http://www.britannica.com/EBchecked/topic/228219/genderidentity>.
- Hemingway, Ernest (1986) The Garden of Eden. New York:
Scribner.
- Hemingway, Ernest (1958) In Our Time. New York: Charles
Scribner’s Sons.
- Hemingway, Ernest (2006) The Sun Also Rises. New York:
Scribner.
- Hewson, Marc (2003) “’The Real Story of Ernest Hemingway”:
Cixous, Gender, and ‘A Farewell to Arms.’” The Hemingway Review Vol. 22.2 (2003): 51-62.
- Homer, Sean (2005) Jacques Lacan. Abingdon: Routledge.
prosinca 2010.
67
Ljubica Matek
- Kennedy, Gerald J. (1991) “Hemingway’s Gender Trouble”. American Literature Vol. 63, No. 2. (1991): 187-207.
- Morrison, Toni (1992) Playing in the Dark. Whiteness and the
literary imagination. Cambridge, MA: Harvard University Press.
- Spilka, Mark (1990) Hemingway’s Quarrel with Androgyny. Lincoln, NE: University of Nebraska Press.
- Vernon, Alex (2002) “War, Gender, and Ernest Hemingway”.
The Hemingway Review Vol. 22.1 (2002): 36-58.
- Žižek, Slavoj (2007) How to read Lacan. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
68
HUM 6
READING HEMINGWAY’S GENDERS THROUGH JACQUES LACAN
Ljubica Matek
ROD U DJELIMA ERNESTA HEMINGWAYA KROZ
„OGLEDALO“ JACQUESA LACANA
Sažetak
U članku se Hemingwayevi tekstovi, kao i rodna problematika koja prevladava u njegovim tekstovima, iščitavaju na nov način, pomoću Lacanove teorije stadija ogledala. Hemingwayevi muški likovi, svjesno i nesvjesno, svojim suprugama i partnericama dodjeljuju stereotipnu ulogu
žene njegovateljice koja nema, i ne treba imati, vlastiti život, nego treba
podržavati idealnu sliku muškarca onako kako to tumači Lacan. Brak
je u Hemingwayevim tekstovima institucija čiji je cilj podržavanje muške superiornosti, a ženu reducira na ulogu njegovateljice, pomagača ili
pripravnika što muškarcu priskrbljuje osjećaj moći i omogućuje mu da
se definira kao Muškarac. Uporaba stereotipa u bilo kojoj vrsti diskursa
predstavlja iskaz moći i superiornosti nad drugim.
Ključne riječi: Hemingway, rod, Lacan, teorija stadija ogledala, žena
njegovateljica, psihoanalitička književna kritika.
prosinca 2010.
69
UDK 821.163.42-1.09 Kljajo Radić M.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 2. XII. 2010.
Šimun Musa
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA
MARINE KLJAJO-RADIĆ
Sažetak
Riječ je o poeziji potaknutoj ljubavlju, ali i posvećenoj ljubavi i ljepoti –
logosu esencije i razlogu egzistencije čovjekove. Pjesnikinjini stihovi darivaju sklad prizivajući ljubav i harmoniju svijeta i čovjeka. Svoje stihove
ostvaruje probranom, a opet posve jednostavnom riječju, stilski efektno
rabljenom, stvarajući upečatljive slike i pojmove duboka značenja što
emaniraju osobit lirski svijet, asocijativno bogat i maštovit, nov i samosvojan.
Ključne riječi: stih, poezija, ljubav, riječ, slika, motiv, stil, jezik.
70
HUM 6
Poezija Marine Kljajo-Radić1 ostvarena je na tematsko-motivskome
kompleksu ljubavi što u široku rasponu emanira ljepotu zanimljiva i
skladna kolorita: ljubav prema roditeljima (njima je i posvećena zbirka),
prema zavičaju, vjera i ljubav prema Bogu, ljubav prema čovjeku pjesniku, prema riječi u njezinoj čarobnosti i svetosti te ljubav prema prirodi,
napose prema mediteranskomu krajoliku.
Marina Kljajo-Radić posljednjom zbirkom S neba cvjetovi2 puninom
glasa govori da je lirska duša i, o čemu god piše, nju zanima čovjek i sve
ono iznad njega i oko njega – Bog, društvo, sadašnjost, prošlost, budućnost i ona sve te tematske konstante prati s otvorena humanističkoga
zrenika – misaono, dosljedno, odgovorno, ćudoredno i poetski prikladno, emocionalno duboko, iskreno, stilski dotjerano i estetički cjelovito.
Rekoh, na prvom joj je mjestu čovjek, a čovjek je „ljubav i blagoslov
svijeta“, a na kraju „sve prolazi, istina i ljubav ostaju, jer im je zavičaj iza
zvijezda“, rekla je srodna joj književnica Sida Košutić. Eto ta ljubav za
autoricu je i izvor i uvir čovjeka i svemira, snaga što napaja tijelo i duh,
otkriva nadu, drži smisao; ona je logos esencije, razlog egzistencije.
U strukturiranju pjesme ova autorica posve je posvećena temi, misli,
ideji i doživljaju, navlastito u kontemplaciji smirena i tiha, a u prosudbi
tolerantna i dobronamjerna, u izrazu dojmljiva, u postupku inovativna i
svježa i uvijek duboko iskrena.
Svakako, ta širina i dubina ljubavnoga izvorišta, darivana u mnoštvu
svojih oblika i smjerova, zaslužuje pozornost, ali navlastito je važan i
Marina Kljajo-Radić afirmirana je književnica, pjesme su joj zastupljene u više
antologija objavljenih u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Predsjednica je Društva
hrvatskih književnika Herceg-Bosne, a urednica je časopisa za književnost, kulturu i društvene teme Osvit i Naklade DHK HB, a također je i urednica časopisa
Bjelopoljska zora HKD „Napredak“, Bijelo Polje. Osim što je napisala pet knjiga
pjesama, piše i književnu kritiku.
2 Nova knjiga pjesama Marine Radić-Kljajo S neba cvjetovi (Naklada DHK HB i Naklada K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.) njezina je peta zbirka, sastavljena iz sedam bokora sljedećim redom naslovljenih: Nebeski cvjetovi, Čovjek leži na zemlji,
U Božjim očima, Zlato riječi, I riječju i slikom, Rukoveti svjetla, Žetva ljubavi, a
sadrži ukupno 48 pjesama.
1
prosinca 2010.
71
Šimun Musa
osobit tvorbeno-stilski postupak kojim se ostvaruje pjesma na tome poticaju, pjesma kao relevantna estetska činjenica.
Poetski će subjekt u vjerskome zanosu, kojim je često obuzet, posve
intimno, živo i životno, čak i kada mu glas odzvanja iz mističnih daljina, posve jasno, konkretno i prirodno, oglasiti puninu svojih doživljaja,
vjeru i uvjerenje, istine i opomene te ih uputiti aktualnomu trenutku
„bezljublja svijeta“:
Čista duša
Blista kroz prozor
Bezljublja svijeta
(„Isus i dobri čovjek“)
Dakle u intimnu, iskrenu i neposrednu odnosu pjesničkoga subjekta
i Boga, kroz prijateljski razgovor pun povjerenja i topline što ga vodi
čovjek u potrazi za Blizinom, pratilji dobrote i istine, odvija se preobrazbeno putovanje sve do susreta i zagrljaja neba i zemlje, uzvišene sinteze
u liku i znaku Bogočovjeka. U takvu dijalogu čovjeka i Boga, u djelatnoj
korelaciji pjesničke intuicije i invencije s jedne strane te vjere i Istine s
druge, pjesnikinja, ostvarujući estetsku, ostvaruje i vjersku nakanu:
U dobrom čovjeku
Isus prostre ležaj
I nastani se
Svako jutro upali
Svjetiljku vjere
I bdije
(„Isus i dobri čovjek“)
Pogledajmo kako se u poezijskome postignuću i religioznoj predanosti ovi stihovi približavaju Šopovima:
O Isuse, kako bih volio, kad bi se
udostojao da uđeš u moj stan.
72
HUM 6
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADIĆ
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim…
(„Poziv dragom Isusu“)
Epifanijski uzlet ljubavi po susretu nebesa i zemlje, nebeskoga i zemaljskoga Oca te lirskoga subjekta, tvori pjesničku sliku gusta lirizma,
iznimne sugestivnosti što otkriva, unatoč neumitnoj prolaznosti, predjele trajnosti:
Sada, gore, gledaš me
I vidiš kako
Baklju Riječi
Predajem
Oče, još sam malena djevojčica
U tvom krilu, zagledana
U knjigu
Ispred tebe
Kosa mi posuta, obasjana
Nebeskim cvijećem
Poljubaca
Tvojih
(„Oče“)
Ta ekstatična stanja uprizorena u pjesmi, koja se otkrivaju kao istinski doživljaji sreće, „u nama otkucavaju svoju bitnu vječnost“, dodao bi
Pavletić. Upravo ti i takvi trenutci kao tvorbeni konstituenti ovih lirskih
struktura, bez obzira na njihovu individualnu provenijenciju, imaju svemirski sklad i univerzalnu vrijednost na recepcijskome obzorju:
I danas mi je previsoko
poneki cvijet
prosinca 2010.
73
Šimun Musa
Ti ga, oče, sagibaš s neba
K meni
A on mi miriše
Tajnom neba
(„Nebeski cvjetovi“)
I složit ćemo se s E. M. Cioranom koji, govoreći o duhovnim zanosima, čudesnoj milosti Božjoj, sreći i stvaralaštvu, ističe: „Svaki put kada
se uspostavi da život nije čudo te da u trenutku koji teče nema natprirodne jeze, osuđeni smo na propast.“ Ove pjesme uistinu svjedoče o čudesnoj ljepoti i njome su zaštićene od propasti.
Da lirski subjekt nije u tolikome intenzitetu skoncentriran na vlastiti
duh i nesebičnu predanost istini, u njegovoj zapućenosti prema vječnosti, da nije posve posvećen svojoj Zvijezdi, ne bi mogao doseći potrebnu
visinu i čistinu obzora u kojemu se ukazuje spasonosna blizina „Zvjezdarja“ s „krakovima križa“ okrenutim putovima sebedarivanja. Težeći
ljepoti i dobroti, a zahvaljujući inventivnosti, neobičnu duhu i emocionalnoj tankoćutnosti pjesnikinje, njezina je riječ ispunila zadaću:
Tvoju pravednost često
Nisam razumjela
Sve dok u nebeskom
Zvjezdarju ne ugledah
Krakove križeva
Sjajnih, najvećih
Zvijezda
(„U Božjim očima“)
Uz ostale značajke, valja naglasiti kako ova poezija nosi osobit tonalitet bajkovitosti i slike mitoloških vizija. U stvaralačkom se postupku
javljaju različiti stilemi i semantemi bajkovite naravi, zanimljivi i svježi,
skladno ukomponirani, poetski funkcionalni u pjesničkoj strukturi; pa
i kada u neposrednu dodiru s novim komunikacijskim znacima tvore
74
HUM 6
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADIĆ
sintagmatske cjeline, ne krnje estetski dojam i pridonose integritetu
pjesme:
Čuvala vremena prošla
…
Drugovala s vilama
I pastirima
Sanjajući nova svitanja
(„Bjelopoljska zora“)
Poraba takvih riječi, sintagma i toga pojmovlja uopće u funkciji je
oživljavanja povijesnih vremena i vrijednosti koje bi kroz pjesničku istinu ukazale na svevremenost određenih fenomena, imena i simbola, a
što zna biti, kao i ovdje, kada je realizacija estetski relevantna, osvježenje pa i prinos u artikulaciji moderna lirskoga izraza. Tim se znakovima
i postupcima snaži uvjerljivost stvaralačke individualnosti koja se zapravo širi pjesmom uspinjući se višim semantičkim krugovima i vrijednostima, natkriljujući transcendencijom svako pojedinačno iskustvo. Ti
bajkoviti stilemi narodnoknjiževne krepkosti, iako arhetipskoga glasa,
i patetičnosti, prirodno, posve sugestivno i skladno uklapaju se u tkivo
pjesme:
Svaka kaplja izlila je
priču
Crnih ponora i bijelih voda
…
S jahačima na konjima
Privite
Djevojačke grudi i kose
Prkos za suze majke i žene
Za mene
I nas ukamenjene
prosinca 2010.
75
Šimun Musa
Jer ne bijasmo bez imena
Bez vjere
I Riječi u kojoj je vrio život
(„Ne bijasmo bez riječi“)
Da je pjesnikinja posvećena nebu, vidimo već po naslovu knjige – S
neba cvjetovi, a koliko svjetlosti daju ti cvjetovi – pjesme – u ovoj zbirci
napose govori ciklus Rukoveti svjetla u kojemu je lirski subjekt posve
srastao s mediteranskim krajolikom čiji se dah, istina, osjeća i živi i u
Mostaru i Bijelome Polju, zavičaju ove pjesnikinje, koji Neretva povezuje s morem. Zapravo, tom nebeskom svjetlu što obasjava i čuva tijelo i dušu sunčana krajolika, inspirativnoga vrelišta pjesnikinjina, toj
jasnosti i toplini dana / U izobilju darovanog / Nam svjetla, uzvraćeno
je trpnjom, mukom što je podnose Pogrbljeni, znojni seljaci / Posađeni
u vinogradima i „kažnjeno ljepotom“ masline koja spaja kamen i sunce i
Plodove svoje / Čuva za visine!
Od dvanaest pjesama ovoga ciklusa njih je sedam, što se vidi po naslovu, posvećeno maslini. Uistinu začudnom ljepotom zrači pjesma
„Djevojčica maslina“ u kojoj duh mladosti konkretnošću i autentičnošću potvrđen, živim slikama uzbibana erosa, bujnosti i rodnosti oživljen,
nemirno čeka branje – sebedarivanje:
U zelenom krugu
Lisnatog haljetka
Djetinjstvo bubri
Pred darivanje
Prvi plodovi
Krupni i zdravi
Skriveni sramežljivo
U zelene prsluke
…
Djevojčica maslina
Vedra i ne sluti
76
HUM 6
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADIĆ
Sâmo darivanje
Ubiranje i cijeđenje
Sretna uživa
Bujnost života
Očekujući i žudeći
Prvog berača
(„Djevojčica maslina“)
Motivski, a i jezičnostilski uronjen u bukolički pejzaž Mediterana,
ponesen nabujalom erotskom imaginacijom, razigranom idilično-djevičanskim krajolikom u kojemu „caruje i daruje“ djevojčica maslina, lirski
subjekt biva ozaren tim darivanjem pa i sâm časti pjesmom.
I taj lisnati haljetak i bujnost pred darivanje, prvi plodovi pod zelenim prslukom, spremnost na branje u žudnji čekanja prvoga berača,
sve su odreda antropomorfizirane slike stopljene u jedinstvenu personifikaciju pjesničke ljepote, u osobit, zamalo ne rekoh, panteistički val
prirode i čovjeka. Ovaj „povratak prirodi“ u stilotvornoj nakani pjesme
infantiliziranjem kao postupkom, čudesnom i izvornom snagom nosi
smjelu, svježu i bukolički razigranu, neukrotivu riječ živa ritma, koja se
otimlje svakoj običnosti i svakomu stereotipu.
Iako su joj vjerska načela visoka i uzorna, život po tim principima
življen izražen je ponekad vrlo neobično, konkretistički objektivno, posve zemaljski, gotovo heretično, istina uvijek s puno nade i čvrste vjere u
Vječnost. Naime u tim slikama blizine, istinskim poetskim kreacijama,
često se susreću stvarnost i onostranost, prizivajući nešto daleko, arhetipsko, a opet sasvim izvorno, posve naše, pogansko, kao npr. kada u
zamasima leta „golubica i vila Humljankā“ izranja bajkovitost narodne
prošlosti, doba naše okomice – nepokornice, naših buna dizanih unatoč
smrti u ime čovjeka, imena i časti i istina sve do danas „zatomljenih u
kriku predaka“:
Isuse, sinoć si me posjetio
U večeri dok su lebdjele
prosinca 2010.
77
Šimun Musa
Golubice i vile Humljanke
I gudalo lomilo
Zatomljeni krik pretka…
(„Neobičan posjet“)
Pjesnikinja nosi široku književnu kulturu i istančan senzibilitet odnjegovan na domaćoj i stranoj literaturi, ali i autentičan lirski talent potican traganjem za ljepotom, što je rezultiralo pjesmama istinske vrijednosti i lirske samosvojnosti. Pogleda li se formalna strana ovih pjesama,
lako je uočiti kako pjesnikinja rabi, uz ostale formalne obrasce, najčešće
grafički oblik simetrično raspoređenih stihova – u obliku vaze, cvijeta,
pehara i drugih vizualno sličnih rješenja, slično onomu kako je, napomenimo to, A. B. Šimić činio pišući također slobodnim stihom svoje
pjesme u zbirci Preobraženja.
Pjesnikinjini stihovi posvećeni su harmoniji svijeta i čovjeka, što
uspješno ostvaruje probranom, najčešće jednostavnom riječi, stilski efektno rabljenom, dajući upečatljive slike i dojmove pune značenja, što emaniraju osobit svijet asocijativno bogat i maštovit, posve
samosvojan.
Literatura
- Friedrich, Hugo (1969.) Struktura moderne lirike, Zagreb.
- Grassi, Ernesto (1981.) Moć mašte, Zagreb.
- Kordić, Zdravko (2006.) „Blagost pjesme, pjesma blagosti“,
osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radić Sjaj slova, Književnost i kulturna politika, Institut fontes sapientiae, Neovisna naklada, Matica hrvatska, Zagreb – Mostar – Grude, str. 57-58.
- Ladan, Tomislav (1976.) Pjesništvo, pjesme, pjesnici, Zagreb.
- Lučić, Antun (2007.) „Duboke pobune iz samilosti“, recenzija iz
knjige Marine Kljajo-Radić, Svitac kameniti, Mostar, str. 91-94.
78
HUM 6
ŽETVA DOZRELA STIHOVLJA MARINE KLJAJO-RADIĆ
- Mađer, Miroslav S. (2005.) „Molitvena potreba za plemenitim“,
osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radić, Sjaj slova, Osvit, 3-4, Mostar,
str. 241-243.
- Matić, Ante (2007.) „Čekajući mesiju“, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radić, Svitac kameniti, Mostar, str. 95-99.
- Matić, Ante (2007.) „Pjesme poput kolajne od krijesnica“, Osvrt
na knjigu Marine Kljajo-Radić, Svitac kameniti, Motrišta, br. 37,
Mostar, str. 175.
- Nedić, Mato, „Sve je u znaku križa: osvrt na knjigu Marine Kljajo-Radi, Svitac kameniti“, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 30. svibnja 2008., str. 26.
- Nekić, Nevenka (2010.) „Svjetlo nije drugo do sjena Boga“, recenzija iz knjige Marine Kljajo-Radić, S neba cvjetovi, Mostar –
Zagreb, str. 75-78.
- Pavletić, Vlatko (2007.) Poetika korelacija, Zagreb.
- Petrač, Božidar (2010.) „Zrela pjesnička tkanja“, recenzija iz
knjige Marine Kljajo-Radić, S neba cvjetovi, Mostar – Zagreb, str.
79-80.
prosinca 2010.
79
Šimun Musa
HARVEST OF MATURE POETICS
BY MARINA KLJAJO-RADIĆ
Summary
The paper speaks about poetry inspired by love, but also dedicated to
love and beauty – logos of essence and reason of human existence. Poetess’ verses offer conformity evoking love and harmony of the world and a
human. She realizes her verses by a selected, but completely simple word,
used stylistically effective, creating impressive images and terms of deep
meaning which emanate a particular lyric word, associatively rich and
imaginative, new and authentic.
Key words: verse, poetry, love, word, motive, style, language.
80
HUM 6
Marko Dragić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
UDK 398.332.12(497.6Rama)
398.88(497.6Rama)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 4. XII. 2010.
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ
PASIONSKOJ BAŠTINI
Domovina je dakle, baština te, istodobno, naslijeđena situacija
koja proizlazi iz te baštine, ali i ono što se odnosi na zemlju, teritorij. No još više pojam domovine uključuje vrijednosti i duhovne
sadržaje koji čine kulturu određene nacije. […] U samom pojmu
domovine, sadržana je duboka veza između duhovnoga i materijalnog vida, između kulture i teritorija.
Ivan Pavao II.
Sažetak
U radu se navode ramski suvremeni izvorni terenski zapisi molitava, običaja i obreda koji karakteriziraju Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku
subotu. Autor zapise interpretira u katoličkome, etnološkome, antropološkome i biblijskome kontekstu. Znatan broj usmenih molitava koje se
navode imaju antologijsku vrijednost, a mnoge od njih prekrio je zaborav.
Velik dio običaja sačuvao se do naših dana, a karakteriziraju ih: molitve,
strogi post, pomoć siromašnima i bolesnima. Ramska duhovna baština
zorno svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti tamošnjih Hrvata u zapadnoeuropsku civilizaciju. Ta se duhovnost tisućljećima prenosi hrvatskim
jezikom i prava je riznica filološkoga, etnološkoga, antropološkoga, teološkoga i drugoga blaga.
Ključne riječi: Muka Isusa Krista, lamentacije Blažene Djevice Marije,
Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota.
prosinca 2010.
81
Marko Dragić
Uvod
Pojam „pasija“ galicizam je latinskoga podrijetla i ima višestruko značenje: 1. muka, patnja, stradanje; 2. uglazbljeni tekst evanđelja o muci i
smrti Kristovoj – po Ivanu; 3. srednjovjekovno dramsko prikazivanje
Kristove muke. U užemu smislu pasija obuhvaća sveto trodnevlje. U širemu smislu obuhvaća korizmu – četrdeset dana prije Uskrsa, a počinje
na Čistu srijedu i završava na Veliki petak. Unutar korizme ima šest nedjelja i svaka ima svoje ime. Korizmu karakteriziraju: post, molitva, Put
križa, pomaganje potrebitima, skrušenost, skromnost i opća duhovna
priprava za dolazak najvećega kršćanskog blagdana, Uskrsa. Ramljaci su
se strogo pridržavali onoga što Crkva nalaže; nije bilo nikakva veselja ni
ikakva bučnoga skupa, ni svatova, niti bi cure „ašikovale“ s momcima.
Ramska duhovna, kao i materijalna baština, nedostatno je istražena.
Zadivljujuće je narodno pamćenje Ramkinja i Ramljaka koji su u tijeku
minulih stoljeća patnjâ, progona i stradanja, sve do naših dana, usmenom tradicijom očuvali duhovnost naših pramajkâ i praotaca. Stoga se
u ovome radu navode suvremeni izvorni zapisi autora i ramskih studentica koje su, pod mentorstvom autora ovoga članka, nesebično od zaborava oteli golem broj ramskih običaja i usmeno-književnih oblika.
U nastavku se prikazuju običaji, obredi i usmeno-lirske vjerske pjesme koje su pratile: Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku (Bijelu) subotu,
a interpretiraju se u katoličkome, etnološkome, antropološkome i biblijskome kontekstu.1
1. Veliki četvrtak
Veliki ili Sveti četvrtak dan je Isusove posljednje večere; Katolička crkva
ulazi u sveto trodnevlje i sprema se za slavljenje Uskrsa. Isus je na Veliki
četvrtak posljednji put sa svojim učenicima proslavio židovski blagdan
Pashe2, i to dan prije samoga blagdana, te ustanovio svetu misu:
1
2
82
Iskazujem zahvalnost svojim diplomanticama i njihovim kazivačicama i kazivačima. Posebno zahvaljujem svojim diplomanticama, sadašnjim profesoricama: Božani Ostojić, Katici
Papak, Mirjani Ćališ, Dijani Lončar, Danijeli Pušić i Ivani Šoljić.
Pasha je židovski blagdan u znak zahvalnosti Bogu koji je Izraelce izveo iz egipatskoga ropstva. Na taj se blagdan kolje janje ili kozle uz zabranu da se žrtvi slomi ijedna kost. Potom
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i
reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su
iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge
prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do
onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.“ (Mt 26,2630; usp. Lk 22,15-20; 1 Kor 11,23-25)
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge, što
simboli­zira gostoprimstvo. Na Veliki četvrtak vežu se crkvena zvona.
Isus je svojom krvlju ustanovio novi i vječni savez između Boga i ljudskoga roda govoreći: „Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje“, „Ovo je
krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha“. Na taj je
dan Isus čudesno molio za nas i obećao svoga Duha protiv duha zala.
Juda je predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnjaka i
objesio se. Isus je uhićen i čitave noći sudski ispitivan.
Na taj dan svećenici u mnogim crkvama neposredno podsjećaju na
Isusovo pranje nogu apostolima tako što i sami peru noge dvanaestorici
muškaraca, „apostola“. Biskup skida plašt, opaše se ručnikom te pere
noge dvanaestorici svećenika ili najsiromašnijih staraca. Kada opere
jednu nogu, obriše je ručnikom i poljubi. Kada svoj dvanaestorici opere
noge, biskup opere ruke, obriše ih ručnikom, ogrne plašt i moli zadnju
molitvu. Isto čini i papa, kao i svi nadbiskupi, biskupi i svećenici. Nakon
službe Božje biskup poziva starce u svoj dom na ručak.3
3
pečeno meso obitelj obredno blaguje s beskvasnim kruhovima. Usp. Leksikon ikonografije,
liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 450. Prvoga dana Beskvasnih kruhova, kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da
odemo i pripravimo?“ On pošalje dvojicu učenika i rekne im: „Idite u grad i namjerit ćete se
na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita:
Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati
na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.“ Učenici odu, dođu
u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu. A uvečer dođe on s dvanaestoricom. I dok
bijahu za stolom te blagovahu, reče Isus: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati - koji
sa mnom blaguje.“ Ožalošćeni, stanu mu govoriti jedan za drugim: „Da nisam ja?“ A on im
reče: „Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu. Sin Čovječji, istina, odlazi
kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje. Tomu bi čovjeku bolje bilo da
se ni rodio nije!“ (Mt 26,17-25; Lk 22,7-14; 21-23; Iv 13,21-30)
Usp. Nikola Buconjić, Život i običaji Hrvata katoličke vjere u Bosni i Hercegovini, pretisak
iz 1906., Matica hrvatska, Mostar, 1999., str. 60.
prosinca 2010.
83
Marko Dragić
Po predaji Gospa je čekala Isusa s večerom. Pripremila je zelje, ali
„Isusa nije bilo jer su ga uhvatile i otjerale Džudije“. Zbog toga se tradicionalno na taj dan blaguje zelje pa se u narodu Veliki četvrtak naziva i
Zeljavi četvrtak.4 U donjoj se Rami kuhala i jela kalja. Postilo se i samo
bi se uvečer blagovalo malo zelenila. Tko je imao, brao bi žaru i kuhao
ju, a netko bi kuhao kupus. U kalju i kupus obvezno se stavljao bijeli luk.5
(Bijelom luku pripisuju se apotropejske značajke.)6 U Rami se od večeri
Velikoga četvrtka četrdeset sati postilo bez vode i hrane. Taj se post zove
žinjanje.
Na Veliki četvrtak od podne se ništa ne bi radilo o zemlji, jedino se
moglo pomagati siromašnima koji nisu imali ni volova, ni konja, ni domaćina koji je u radnoj snazi.7
Mnogobrojne su starinske molitve koje kazivači i danas pamte. Diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine mladi kazivači i danas znaju molitvu „Križići“8 koja se moli na Veliki četvrtak:
Oj dušice grišna,
budi uvik kripna.
Kad poješ put putovati
i vik vikovati
uskim putim
tisnim klancim,
4 Usp. Jerko Suton, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968., str. 105-106.
5 Danijela Pušić zapisala je u rujnu 2007. godine na Ovćini u donjoj Rami. Kazivale su Ruža
Pušić rođ. Lončar 1955. na Ustirami, a sada živi na Ovćini i Ruža Šimunović (rođ. Vladić
1943. u Lovnici, a sada živi u Lovnici). Rkp. FF, MO, sv. 2007, D 86.
6 Podrijetlo je mnogih hrvatskih obreda u drevnim pretkršćanskim mnogobožačkim vremenima i baština su iz pradomovine. U nekima se opažaju utjecaji praindoeuropskih, slavenskih, romanskih i drugih obreda. Kultni su u apotropejskim obredima: zelenilo, vatra,
pepeo, izvorska voda i dr., a raznovrsna je njihova simbolika u hrvatskoj tradicijskoj kulturi.
Najveći dio tih obreda prestao se izvoditi pedesetih godina XX. stoljeća, ali su, kao i drugi
usmeno-književni oblici, ostali u narodnome pamćenju. Usp. Marko Dragić, „Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi“, Croatica et Slavica Iadertina, br.
3, Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar, 2007., str. 369-390.
7 Danijela Pušić zapisala je u rujnu 2007. na Ovćini u donjoj Rami, kazivale spomenute Ruža
Pušić i Ruža Šimunović. Rkp. 2007, D 86.
8 Usp. N. Buconjić, n. dj., str. 60-61. Buconjić spominje da se ta molitva molila u nekim krajevima po Bosni.
84
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
susrist će te
du’ nečisti, du’ nemili;
pitat će te
du’ nečisti, du’ nemili:
“Il’ si moja ili Božija?”
“Nisam tvoja, već Božija;
Ja sam rekla
na blag danak,
na Veliki četvrtak,
sto križića,
sto Jezusa,
sto Amena.
Sto se puta prikrstila,
evo i sad ću:
U ime Oca
i Sina
i Duha Svetoga
Amen.“ 9
Uočljivi su morfostilemi dugim, tisnim klancim te fonostilem il’. U
jednome dijelu molitva se može usporediti s Gilgamešom10 koji je također išao dugim putima i prolazio kroz tijesne klance. To je metafora
za neku poteškoću jer su dužina i tjesnoća njezini sinonimi. Molitva je
dijaloška. Duh se obraća duši i pita je: „Il’ si moja, dušo, il’ si Božja?“
Duša odlučno naglašava: „Nisam tvoja, ja sam Božja“ jer je na blag da9 M. Dragić, Duša tilu besidila (Hrvatske pučke molitvene pjesme iz Bosne i Hercegovine),
Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška Voda, 1997., str. 34.
10 Najvažniji je sumerski Ep o Gilgamešu (oko 1700. g. pr. Kr.). (Neki povjesničari književnosti
taj ep pripisuju Babiloncima i Asircima datirajući ga u XX. ili XVIII. stoljeće prije Krista,
dakle u vrijeme procvata sumerske civilizacije.) Ep o Gilgamešu zapisan je na dvanaest ploča, a „pronađen je u biblioteci asirskog cara Asurbanipala (668.-630. g.)“. U prvome dijelu
(1.-7. ploča) ep govori o prijateljevanju sumersko-babilonsko-asirskoga kralja Gilgameša i
Enkidua, čovjeka iznimne snage koji je odrastao među divljim životinjama u prirodi. Drugi
dio epa (8.-12. ploča) pripovijeda o Gilgamešovoj tuzi i strahu od smrti nakon Enkiduove
smrti. Ep o Gilgamešu sadrži motive koji se nalaze u Bibliji (čovjek napravljen od gline,
zmija koja je ukrala besmrtnost, čovjek pretvoren u prah, opći potop, silazak u podzemlje
– pakao i dr.).
prosinca 2010.
85
Marko Dragić
nak rekla sto „Jezusa“, sto križića i stotinu se puta prekrižila. U čitavoj se
Rami molilo stotinu „Križića“ do podne, a ako netko ne bi stigao, bio je
obvezan u tijeku dana izmoliti ih.11
2. Veliki petak
Veliki petak kršćanski je spomendan Isusove muke i smrti. Na taj dan
nema euharistijskoga (misnoga) slavlja. Oltar je bez križa, svijećnjaka,
cvijeća i oltarnika, što simbolizira Isusovu muku i smrt. Veliki petak vrhunac je godišnje pokore. Mnogobrojni poste ne jedući i ne pijući ništa.
Taj se post u Hercegovini naziva sušenje. Svatko zasebno moli trideset
tri Isusove krunice. Odlazi se u crkve i slijede obredi. Težaci na taj dan
siju rasade biljaka. Svatko umjereno popije vina vjerujući da se ono pretvara u krv.12 Vino je simbol Isusove muke i krvi.13 Vjeruje se da je dobro
da na taj dan opere glavu onaj koga boli, ako se zavjetuje da u tijeku sljedeće godine ne će prati glavu nijednoga petka.14
Na Veliki se petak do podne ne radi, ide se u crkvu, sluša se Muka
Isusova i ljubi se križ. Obred počinje čitanjima, zatim slijedi ljubljenje
križa. Križ se stavlja na sredinu crkve ispred oltara te mu prilaze svi vjernici i ljube ga. Posljednji dio obreda jest pričest. Potrebno je da sve bude
tiho i mirno u znak sjećanja na Isusovu muku i smrt; svećenici mole da
se i u ugostiteljskim objektima ne pušta glazba, barem za vrijeme trajanja obreda u crkvi. U mnogim obiteljima i u naše vrijeme ne gleda se
11 Mirjana Ćališ zapisala je 2008. po kazivanju Mare Zečević, 1947., Rumboci (Rama). Rkp.
2007, D 92. Djeca bi primjerice u metkovskome kraju ujutro ubacila u džep po sto kamenčića i izbacivala jedan po jedan kako bi koji molila. Trebalo je izreći molitvice do noći, dobrim
prolaznim vremenom smatralo se kada bi pola kamenčića izbacila do ručka. Slavica Ilić
zapisala je 12. ožujka 2009. u Metkoviću od kazivačice Marije Jerković, djev. Medak, rođene
1955. Pjesmu je naučila u crkvenome zboru koji je pjeva na Veliki četvrtak. Rkp. FF MO sv.
D, 2009.
12 Usp. J. Suton, n. dj., str. 107.
13 U Dalmaciji, Lici, Srijemu, Bačkoj, Rami i Hercegovini vjerovalo se da se vino popijeno na
Veliki petak pretvara u krv. U Bačkoj se isto vjerovalo i za vino popijeno na Blagovijest, a u
Rami na Badnji dan.
14 Usp. N. Buconjić, n. dj., str. 61. Na području Rankovića, Bučića, Stojkovića i drugih mjesta
u središnjoj Bosni velik broj vjernika na Veliki petak nije ništa jeo ni pio. Taj post u Hercegovini, Bosni, Bosanskoj Posavini naziva se i žežinjanje.
86
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
televizija niti se sluša radio. Poslije podne besplatno se ore sirotinji, čiste
se kuće bolesnika i siromaha koji nemaju nikoga.
U Rami se nekoć za Veliki petak skidalo meso s tavana, roba se nije
smjela prati (mogla se prati, ali da se ne čuje udaranje), drva se isto nisu
smjela cijepati. Sve što udara, što klapa, ne bi se smjelo raditi. Na Veliki bi se petak pomagalo sirotinji, ponajviše bi im se besplatno oralo.
Popodne bi se napuštao posao te bi se išlo u crkvu na obrede. Nakon
obreda išlo bi se kući, a navečer bi starješina molio Boga (molio bi pet
Očenaša). Večerala bi se posna večera te bi se pjevao Gospin plač. Tu
večer ne bi bilo nikakva sijela jer bi to bila sramota.15
Tko je mogao ići, išao bi pješice na obrede. Molila bi se Isusova krunica, po mogućnosti izmolile bi se trideset tri Isusove krunice, u spomen na Isusove godine što ih je proveo na zemlji.16 Nekoć su Ramkinje
na Veliki petak molile pedeset pet puta sljedeću molitvu:
Išla Gospe tisnim putem,
zavila se crnim skutom
i ugleda drven križ.
Ona s’ križu približaše
sa križa joj Isus reče:
„O Marijo, majko moja,
il mi sniješ il mi spiješ,
ili strašan sanak sniješ?“
„Niti snijem niti spijem,
nego strašan sanak snijem.“
Džudije mi dolaziše,
pa mi sina ukradoše.
Zlatnu krunu skidivaše,
a trnjavu namećaše.
Dokle krvca kapijaše,
dotle ruža cvatijaše.“
15 Ivani Šoljić kazala je Kata Pavličević, r. Filipović, 1956., Šćit. Rkp. FF MO, D, sv. 2009.
16 Dijani Lončar u Ustirami 2008. godine kazala je spomenuta Delfa Džalto. Rkp. FF MO, D,
sv. 2008.
prosinca 2010.
87
Marko Dragić
Bog pošalje dva anđelka
da te ruže iskite,
na vinčiće izvine
i prid Boga iznose.
Bog je sam govorio:
„Ko ovu moju molitvicu molio,
uvečer na spavanju,
ujutro na ustanku,
Gospe će mu se ukazat
prije na čas smrti na petnest dana,
pa će vikat:
‘Opremaj se, putniče,
ispovidaj se, grišniče,
da idemo put putovat
i u raju vik vikovat.’
Bog po sve vike vikova.
Amen.“17
Veliki petak dan je smrti i muke Isusove pa je to i tema navedene
pjesme. Prvi stih („Išla Gospe tužnim putem“) govori o Gospinu hodu
za Isusom za vrijeme njegovoga križnoga puta. Crni skut iz drugoga
stiha otkriva nam Gospinu tugu i bol. Sljedeći stihovi imaju dramske
elemente kao i većina ovakvih pjesama. Gospa dolazi do Isusova križa,
a On joj se obraća, žali zbog Njezine patnje više nego zbog rana koje su
Mu zadali. Naziva je ne svojom nego Božjom Majkom. Kraj je također
karakterističan za pjesme ove vrste – obećava se spas onomu tko bude
molio ovu molitvu na Veliki petak. Pjevao bi se i Gospin plač.18 Na Veliki
petak i u velikome tjednu, pa i u tijeku čitave korizme, mogla se čuti
molitva „Pivčići pivaše“.19 Korizmene pjesme govore o Isusovoj muci i
smrti na križu.
17 Marici Papak kazala je 2006. godine njezina majka Anđa Papak. Rkp. FF MO, D, sv. 2008.
18 Isto.
19 Ivani Šoljić kazala je Ruža Pavličević, r. Bošnjak, 1942., Šćit. Rkp. FF MO, D, sv. 2009.
88
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
U molitvenim pjesmama što su se šapćući recitirale na Veliki petak
jedan je od glavnih motiva trnova kruna koju su vojnici Isusu stavili na
glavu „te ga stanu pozdravljati: ‘Zdravo, kralju židovski!’ I udarahu ga
trskom po glavi, pljuvahu po njemu i klanjahu mu se prigibajući koljena.
A pošto ga izrugaše, svukoše mu grimiz i obukoše mu njegove haljine.“
(Mt 27,27-31; usp. Iv 19,2-3)
U gorici pivac piva
i u gori sveta crkva.
Ispod gore Levor polje,
okle Isus majke zove.
„O Isuse, diko moja,
niti snijem niti pijem,
nego čudan sanak snijem:
„Džudije mi dolaziše,
pa mi sina ufatiše.
Svetu krunu skidivaše
pa trnovu nabijaše.
Dokle kruna vapijala,
dotle krvca štrapijala.
Kud je krvca štrapijala
tuda ruža cvatijala.
Bog opremi dva anđela,
pa tu ružu ubirala.
U kitice iskitili
i u vince izvinili
i prid Boga iznosili.
Sam je Bože govorio:
„Ko bi ovu molitvicu,
znao i umio
i tri puta na dan govorio,
tri bi duše saranio:
tatinu i maminu i
onoga ko je moli.
prosinca 2010.
89
Marko Dragić
O Isuse budi faljen
po sve vjeke vjekov.
Amen.20
2.1. Raspeće
Isusa su s križem na leđima poveli prema Golgoti. Prisilili su Šimuna Cirenca da Mu pomogne nositi križ. Na Golgoti su Isusu nudili piti
namirisano vino, što je On odbio. Raspeli su ga u tri sata. Prije toga su s
Njega svukli haljine i međusobno ih razdijelili. Zajedno s Isusom raspeli
su i dva razbojnika, jednoga s desne, a drugoga s lijeve strane. Prolaznici
su Ga pogrđivali mašući glavama i govoreći jedni drugima: „Druge je
spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa
da vidimo i povjerujemo!“ (Mt 27,32-44; usp. Lk 23,26-43; Iv 19,17-27)
Nepoznati je narodni pjesnik spjevao stotinu tri stiha o muci Isusa
Krista:
Gorka muka Gospodina
našeg Isukrsta,
kad ga džudije ufatiše,
vele gorko izmučiše.
Tu ga povedoše
priko grada sionskoga,
priko gore Kalvarije,
dadoše mu križ nositi.
Kad ga Pilatu dovedoše,
na križ ga razapinjaše.
Tu se Isus okrćaše,
ne bi l’ ugledo koga svoga.
Ugleda Ivu učenika:
„O Ivane, učeniče,
u svom dilu pravedniče,
aj’ otiji majci mojoj,
20 Isto.
90
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
majci mojoj, teci svojoj,
pa joj kaži jadne glase
od Isusa ki nas spase!“
Tu se Ivo okrćaše,
skutom suze otiraše.
Ode Ivo žalujući,
Blaženu Gospu zastajući
di no češlja zlatne vlase.
„Primi, Gospe, zlatne vlase,
da ti kažem jadne glase
od Isusa ki nas spase.“
Tude Gospe ustajaše,
slatko Ivu poljubiše:
„Oj Ivane, učeniče,
u svom dilu pravedniče,
kazivaj mi šta si čuo,
šta si čuo i vidio.
Nemoj, Ivo, lagovati,
sveto tilo radovati.“
„Što ću tebi lagovati,
sveto tilo radovati?
Isus ti je poručio
da sazovneš sve sestrice
i Divicu Mariju Magdalenu,
koja nije Bogu lina plakat.
Plaču se naučite,
bilo ruvo sve svucite,
crno ruvo obucite.
Krenite dugim putim,
zagrćuć se crnim skutim,
tanku gradu, tom Pilatu.
Pilatu se pomolite,
a vrataru se poklonite.
Vratar će vam vrata otvorit.“
prosinca 2010.
91
Marko Dragić
Dica su i’ ugledala:
„Ove naše starišine,
čudna čuda odovuda,
do tri žene u crno zavijene.
Oćemo li žene u grad pušćat?“
„Žene u grad ne pušćajte,
prid njima vrata zatvarajte,
čivijam i’ čivijajte
ljutim gvožđem zalivajte.“
Tu je Gospe dolazila,
sva je bila nevesela,
svu je krvca oblijela,
i po drumu i po putu.
Kolike su teške zemlje,
sve se zemlje potresoše,
gvozden vrata ispadoše,
čivije im iskočiše,
od stra’ota Blažene Gospe.
Tu se Gospe šeta gori-doli,
ne bi l’ ugledala koga svoga.
Ugleda Isusa milosnoga,
na križu raspetoga.
„Isuse moj, diko moja,
tu li jesi, prilika tvoja?
Isuse moj, danci moji,
tu li jesu stanci tvoji?
Isuse moj, suze moje,
tu li jesu muke tvoje?“
Isus majci ne ispriči,
ven joj reče ove riči:
„O Marijo, majko moja,
teža mi je dika tvoja,
ven na križu prilika moja.
Teži su mi danci tvoji,
92
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
ven na križu stanci moji.
Teže su mi suze tvoje,
ven na križu muke moje.“
Čude čudesnicu,
udari mu zaušnicu.
„De prorokuj, de primudri,
ko to tebe sada udri.“
Isus šuti, knjige drži.
Tu je Ivo, tu je Pero
i Šimuna pozovnuše.
Tu se Isus s dušom dili.
Zato Kaifa aje i ne aje.
Tude Isusa s križa skidivaše,
u greb njega postavljaše.
Majka mu se poklanjaše:
„Sine Božji, budi faljen
po sve vike vikov.
Amen.“ 21
S Isusom je u Njegovoj muci suosjećala i Njegova presveta Majka
Marija. S Njom u društvu bile su i druge žene, među kojima je bila i
Marija Magdalena, a bio je nazočan i Isusov omiljeni učenik Ivan. Vidjevši svoju Majku, Isus joj reče: „‘Ženo, evo ti sina! – a Ivanu reče: Evo
ti matere!’ Od toga trena Ivan je uzeo k sebi Isusovu Majku.“22 Mnoge
korizmene molitvene pjesme sadrže dramske elemente razgovora Isusa
i Njegove Majke:
Nediljico, braćo danak,
Bog se Isus rodi za nas.
Na križ drvo tilo pribijeno,
gorkim žučim napojeno,
pod križ Majka dolazila,
21 M. Dragić, Duša tilu besidila…, str. 36-39.
22 Janko Oberški, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Marjantisak, Split, 2005., str.
193.
prosinca 2010.
93
Marko Dragić
gleda ruke, gleda noge,
po Isusu rane mnoge.
„O Isuse, diko moja,
da je znala majka tvoja,
bolje bi te milovala,
i u suzama umivala.
Tecite se vas narode,
da nam Isus na smrt dođe,
o ramenu križak nosi.“
Marija ga majka prosi:
„Daj, Isuse, križ ću ponit,
za te ću krv proliti.“
Isus joj se ne ispriči,
veg joj reče vake riči:
„O Marijo, moja mati,
ne mogu ti križa dati,
na križu ću umirati,
križ će drvo prilomiti,
đavlu silu svu slomiti.“
Kad ga na križ podigoše,
svi od njega odbigoše,
samo osta Ivo i Marija.
Svakom Bože govori:
„Ko je bio rada znati,
svetu ću mu vjeru dati,
napunit ga i milosti
i milosti i kreposti,
k’o no sunce u svitlosti.
O Isuse, budi hvaljen
po sve vjeke vjekov. Amen.“23
23 Danijela Pušić zapisala je u srpnju 2007. godine na Ovćini, kazivala Anica Džalto. Rkp. FF
MO, D, sv. 2007.
94
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
Od šest do devet sati vladala je tama po svoj zemlji. „O devetoj uri
povika Isus iza glasa: ‘Eloi, Eloi lama sabahtani?’ To znači: ‘Bože moj,
Bože moj, zašto si me ostavio?’ Jedan Mu ponudi spužvu natopljenu octom i nataknutu na trsku. Čim je Isus uzeo ocat, rekao je: ‘Dovršeno
je!’ I prignuvši glavu, preda duh. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje,
odozgor do dolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako
izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’“ (Mt 27,45-56; usp.
Lk 23,44-49; Iv 19,28-30)
Kada je Isus dušu ispustio, zemlja se potresla, a kamenja raspukla.
Narodni je pjesnik to opisao stihovima: Zemlja puca, zemlja cvili, / kad
se Isus s dušon dili. Svi govoraše: Ovo biše pravi sin Božji.
2.2. Probodeni bok
Budući je bila priprava, nije valjalo da tijela raspetih ostanu na križu.
Zbog toga su Židovi zamolili Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da
se skinu. „Tada vojnici dođoše i prebiše golijeni obojici razapetih s Isusom. Kada dođoše Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv
i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči – njegovo je svjedočanstvo istinito,
i on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: ‘Ni jedna mu se kost neće prelomiti.’ A na drugome mjestu
Pismo veli: ‘Gledat će na onoga koga su proboli.’“ (Iv 19,32-37)
2.3. Ukop Isusov
Ugledni vijećnik Josip iz Arimateje, koji je kriomice, u strahu od Židova, bio učenik Isusov, odvažio se i zamolio Pilata da skine Isusovo
tijelo. Pilat mu je dopustio i Josip je kupio platno, otišao i skinuo Isusovo
tijelo. „A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i
donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. U jedanaest sati
Majka Marija prima Isusa u krilo. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga
u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. A na mjestu
gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bi-
prosinca 2010.
95
Marko Dragić
jaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu,
polože Isusa.“ (Mt 27,56-61; usp. Mk 15,42-47; Lk 23,50-56)
U dvanaest sati „Žudije“ od Pilata traže da se grob čuva jer je Isus
rekao da će uskrsnuti. Šalju oružnike da čuvaju grob. Postavljaju Isusa u
grob koji zatvaraju kamenom i zapečaćuju.24
3. Velika (Bijela) subota
Velika je subota dan Isusova počinka u grobu. To je dan mirovanja
koje uskrsnim ili vazmenim bdijenjem prelazi u iznenađenje Kristova
uskrsnuća. U osvit subote dođu Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Tada nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba,
pristupi grobu, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice anđela bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Pred njim od straha zadrhtaše i obamriješe stražari, a anđeo progovori ženama: „Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa
Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto
gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od
mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh
vam.“ Žene žurno otiđoše s groba te sa strahom i radošću otrčaše javiti
Isusovim učenicima. Isus ih susrete i reče im: „Zdravo!“ One polete k
njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: „Ne
bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“ (usp. Mk 16,1-8; Lk 24,1-12; Iv 20,1-10)
Zadivljujuće je i neuništivo narodno pamćenje. Od srednjega vijeka do naših dana sačuvane su varijacije molitve „Tri Marije hojahu“.25
Ramkinje su svojim potomcima u nasljedstvo ostavljale antologijske
vjerske usmene lirske pjesme, a među njima je i pjesma „Pošetale tri
divice“:26
24 Bartol Kašić, „Život Gospodina našega Isukrsta“, Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, priredio Jakša Ravlić, PSHK, knjiga 11, Zora i Matica hrvatska Zagreb, Zagreb, 1972., str. 202.
25 Usp. Drago Šimundža, Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska Split, Split, 1999.,
str. 296-297.
26 U iločkome kraju nekoć je bio običaj da na Veliki četvrtak tri žene u tišini odlaze do tri
križa. Nisu razgovarale među sobom niti sa slučajnim prolaznicima, nego su u sebi molile
krunicu ili neke druge molitve. Kod trećega križa pred crkvom u tišini bi se razilazile svojim
kućama. Vjerojatno je taj običaj spomen na tri Marije koje su pratile Isusa od početka muke
96
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
Pošetale tri divice,
tri divice golubice,
tri divice sestrenice.
Bile ruke do lakata,
i u rukam busje zlatne,
i u busju svete masti,
da se mažu svete rane,
svete rane Isusove.
Susretaše anđeliće.
Oni biže, uzbigoše.
„Ne bižite, kud bižite,
mi znademo kog tražite.
Vi tražite Božjeg sina,
Isukrsta Gospodina.
Nemojte ga ni tražiti,
davno nam je uskrsnuo,
svetom Petru, svetom Pavlu.“
Sveti Petre, sveti Pavle,
bilu tilu od šenice,
slavna krvca od lozice.
Sine Božji, budi faljen
po sve vike vikov.
Amen. 27
U donjoj Rami varijacija je te molitve:
Prošetale tri Marije, najstarije.
Susrio ji mali divić,
U ruci mu bili štapić.
„Kuda ćete vi, tri Marije,
Tri Marije najstarije?
do ukopa. Za ove žene reklo bi se da idu „tražiti Isusa“. Marijana Bošnjak zapisala je 2009.
godine u Iloku. Kazala joj je Jelica Matković, djevojački Boban, rođena 1944. u Iloku, živi u
ulici Matije Gupca u Iloku. Rkp. FF Mostar 2009.
27 M. Dragić, Duša tilu besidila…, str. 54.
prosinca 2010.
97
Marko Dragić
Oj Marijo Isusova,
oj Marijo Josipova,
oj Marijo Mandalena,
a ja znam kud iđete,
a ja znam šta nosite.
Vi nosite zlatne puce
i u njima sveto ulje,
što se mažu svete rane,
svete rane Isusove.“
Sine Bože, budi faljen
po sve vike vikov Amen.
U navedenoj molitvi nalaze se motivi iz spomenutih evanđelja – Matejeva, Markova i Ivanova.
Veliku subotu narod naziva i Bijelom subotom zato što se tada trebalo dobro umivati, prati i čistiti.28
Veliku subotu karakterizira obred obnove kućne vatre. Ujutro toga
dana svećenik bi pred crkvom blagoslivljao vatru. Uskrsni krijes palio
se i u noći s Velike subote na Uskrs ili oko tri-četiri sata prije zore. Taj
je običaj bio posebno raširen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Pastiri su za
taj dan pripravljali krjesove budno motreći svu noć da im tko ne bi prije
vremena potpalio krijes. Gareži što bi ostala nakon tih krjesova pripisivala su se apotropejska svojstva: preko nje bi se gonila stoka da bi bila
zdrava; ugarke sa zgarišta stavljali bi na njive i vrtove kako bi bili što
plodniji; vjerovalo se da vještice i drugi demoni ne će imati vlast dokle
dopre svjetlost i dim uskrsnih krjesova.29 Na otoku Ugljanu kod Zadra
28 U svim je hrvatskim krajevima na Veliku (Bilu) subotu bio običaj umivanja vodom koja je
netom blagoslovljena u crkvama, a ako netko ne bi imao tu vodu, valjalo se umiti na vrelima, potocima, rijekama, moru. Čitav se dan čuva Isusov grob, obično se izmjenjuju djeca
i mladi. U kreševskome kraju u rano jutro „otvara se Isusov grob i čuva do večernje“. Tada
mladići i djevojke u crkvi pjevaju drugi dio Gospina plača. (Usp. Augustin Kristić, Crkveno-narodni običaji Kreševa, posebno otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII, Sarajevo,
1956., str. 17.) U nekim krajevima posti se do podne ništa ne jedući. U mostarskome kraju
„bir dvanaest sati, možeš se omrsiti“. U odžačkome kraju moglo se omrsiti i to samo mliječnim proizvodima i jajima.
29 Milovan Gavazzi, Godinu dana hrvatskih narodnih običaja. III. izdanje, Hrvatski sabor
kulture, Zagreb, 1991., str. 34-36.
98
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
na nekome većem prostoru sličnome trgu palila se od smilja i suhih drva
uskrsna vatra – koleda, koju su momci i djevojke preskakali „u želji za
ženidbom odnosno udajom“30.
U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje,
majka čitave kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom
koja označuje Kristovu pobjedu nad smrću i u kojoj se odražava snaga
Božje ljubavi koja od mrtvoga čini živa, iz suhe mladice daje da nikne
novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svjetla. Izvan crkve
blagoslivlja se vatra na kojoj se pali uskrsna svijeća što simbolizira Isusa
Krista uskrsloga – Svjetlo. Svijeća se u procesiji unosi u župnu crkvu
koja je u mraku.
Od uskrsne svijeće i ostali vjernici pale svoje svijeće nakon čega slijedi
svečani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja odnosi se na službu
riječi. Čitaju se svetopisamski tekstovi, pjevaju se psalmi, sluša se Božja
riječ o stvaranju, psalmima se hvali Gospodin i slave se Njegova djela.
Čitanja završavaju svečanom pjesmom „Slava Bogu na visini“ i tada
se oglase orgulje i sva zvona na crkvama. Potom se pale svijeće na oltaru. To simbolizira pobjedu nad grijehom i smrti, a kršćani se pozivaju na
radosno slavljenje Gospodina. Poslije službe riječi slijedi krsna služba,
blagoslivlja se voda za krštenje, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje
završava euharistijom.
U Rami se na Veliku subotu od podne smjelo raditi. U velikome trodnevlju radili su se samo laki poslovi. Više se molilo ili bi se pomagalo
sirotinji. Na Veliku subotu molile su se Gospine krunice, a postilo bi se
samo do podne. Neke bi žene postile Isusov post, tj. četrdeset sati; smjelo se jesti samo navečer na Veliki četvrtak i ništa do subote popodne.
Varila su se i bojila jaja, pravili su se uštipci i pogača, a djeci bi odrasli
posipali šećer po „siniji“ da se slade.31 Djevojke su sređivale kuće i dvorišta. Domaćica je pripravljala jela za Uskrs među kojima je obvezna bila
posvetalica. (U donjoj Rami zove se posvetališće.) To je kruščić veličine
današnje lepinje, a pekao bi se pod sačem i premazao bi se jajetom da
30 Hrvatski običaji: Zbornik studentskih radova, priredili Vanda Babić i Josip Miletić, Odjel za
kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, Zadar, 2006., str. 19.
31 N. mj.
prosinca 2010.
99
Marko Dragić
se ukrasi i time bi se svi pričestili ujutro. To je pogača ukrašena križem
ili s više križića. Posvetalica se nosila na bdijenje i posvećivala uz ostala
jela – meso, sir, voće, jaja – i to se jelo odmah na uskrsno jutro, prije
bilo čega drugoga. I nije se smjelo rasipati. Ako bi bilo mrvica, one bi se
bacale u vatru.32
Majka bi subotom navečer kuhala jaja koja bi povadila nakon što bi
se ohladila. Potom bi ih stavljala u lug da bi, po ondašnjemu vjerovanju,
postala tvrđa. 33 Navečer bi mala djeca hodala po selu od kuće do kuće
pa bi im domaćice dijelile jaja. Tako bi se u kućama s više djece skupilo
mnogo jaja. „Nije bilo ko sad, nije svak imo kokoše.“34 U Rami se na Veliku subotu molilo:
O Isuse, dilbert moj,
pri tebi je život moj.
Kad se s tobom promislim,
svi se grija oprostim.
Kad u raju pribudem,
nikoga se ne bojim,
neg Isusa Jezusa
i Marije Djevice,
koja je rodila Isusa,
krstila Ivana.
Krsti, Ivo, i mene
radi Boga i vire,
sutra nam je Uskrs dan,
Živima veselje,
mrtvima spasenje.35
32 Mirjana Ćališ zapisala je u siječnju 2008. po kazivanju Ruže Džalto, 1959., Ustirama, (Rama).
Pjesmu je kazivačica čula i upamtila od svoje pok. majke. Rkp. FF MO, D, sv. 2008.
33 Danijela Pušić zapisala je u rujnu 2007. na Ovćini, a kazivao Jure Pušić. Rkp. FF MO, D, sv.
2007.
34 Danijela Pušić zapisala je u rujnu 2007. na Ovćini, kazivale Ruža Pušić i Ruža Šimunović.
Rkp. FF MO, D, sv. 2009.
35 Danijela Pušić zapisala je u srpnju 2007. na Ustirami, kazivala Ruža Pavlović. Rkp. FF MO,
D, sv. 2007.
100
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
Zaključak
Raznovrsni su običaji, obredi i usmene molitvene pjesme pratile veliko trodnevlje u Rami. Mnoge od tih običaja i usmeno-književnih primjera prekrila je koprena zaborava, a neke su Ramkinje i Ramljaci u
sjećanjima dostojanstveno sačuvali do naših dana. Običaji, obredi, ophodi i usmena književnost zorno zrcale život ljudi, naroda i čovječanstva. Veliko trodnevlje prate usmeno-lirske vjerske pjesme. U nekima
od njih opažaju se motivi iz Epa o Gilgamešu. Sve te pjesme biblijske su
provenijencije, a među njima znatan je broj onih koje imaju antologijsku
vrijednost.
Usmena književnost i kulturna tradicija dakle imaju najveće značenje
za očuvanje vjerskoga i nacionalnoga identiteta. Opći je trend u svijetu
čuvanje nematerijalne kulturne baštine (usmene predaje, običaja, obreda, tradicijskih obrta) koja je prema UNESCO-voj konvenciji iz 2003.
godine ključni element za prepoznavanje i definiranje kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi.
Ramska duhovna baština zorno svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti
tamošnjih Hrvata u zapadnoeuropsku civilizaciju. Ta se duhovnost stoljećima prenosi hrvatskim jezikom i prava je riznica filološkoga, etnološkoga, antropološkoga, teološkoga i drugoga blaga.
Izvori
- Rkp. FF Mostar (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu
književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru). Te su
rukopisne zbirke nastale kao rezultat izvornih terenskih zapisa
studenata kojima sam bio mentorom pri izradbi seminarskih radova, završnih i diplomskih radova iz Hrvatske usmene književnosti
i Hrvatske tradicijske kulture u europskome kontekstu. (Oznaka
D znači diplomski rad, Z znači završni rad, S označuje seminarski
rad, a oznaka E znači da je rukopis u elektroničkome obliku. Rukopisne zbirke nalaze se u mene.)
prosinca 2010.
101
Marko Dragić
Literatura
- Biblija: Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.
- Buconjić, Nikola, Život i običaji Hrvata katoličke vjere u Bosni
i Hercegovini, pretisak iz 1906., Matica hrvatska Mostar, Mostar,
1999.
- Čapo-Žmegač, Jasna, Hrvatski uskrsni običaji: Korizmeno-uskrsni običaji hrvatskog puka u prvoj polovici XX. stoljeća, pučka pobožnost, zajednica, Golden marketing, Zagreb, 1997.
- Dragić, Marko, „Sveto trodnevlje u duhovnoj baštini bosanskohercegovačkih Hrvata“, Muka kao nepresušno nadahnuće kulture, Passion as an Inexhaustable Source of Inspiration for Culture,
br. VI., Pasionska baština Bosne i Hercegovine, Passion Heritage
of Bosnia and Herzegovina, Zbornik radova VI. međunarodnog
znanstvenog simpozija, Zagreb – Sarajevo, 2008., Zagreb, 2010.,
str. 212-249.
- Dragić, Marko, „Čuvari Kristova groba u crkveno-pučkoj baštini Hrvata“, Ethnologica Dalmatica, Etnografski muzej Split, vol.
17., Split, 2009., str. 5-32.
- Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti,
fakultetski udžbenik, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split,
2008.
- Dragić, Marko, „Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi“, Croatica et Slavica Iadertina, br. 3, Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Zadar, 2007., str.
369-390.
- Dragić, Marko, Duša tilu besidila (Hrvatske pučke molitvene
pjesme iz Bosne i Hercegovine), Mala nakladna kuća Sv. Jure, Baška
Voda, 1997.
- Dragić, Marko, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knjiga 4., Matica hrvatska i HKD Napredak,
Sarajevo, 2006.
102
HUM 6
VELIKO TRODNEVLJE U RAMSKOJ PASIONSKOJ BAŠTINI
- Gavazzi, Milovan, Godinu dana hrvatskih narodnih običaja,
III. izdanje, Hrvatski sabor kulture, Zagreb, 1991.
- Hrvatska književnost srednjega vijeka, priredio Vjekoslav Štefanić
i sur., knj. 1., PSHK, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
- Hrvatski običaji: Zbornik studentskih radova, priredili Vanda Babić i Josip Miletić, Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u
Zadru, Zadar, 2006.
- Kristić, Augustin, Crkveno-narodni običaji Kreševa, posebno
otisnut otisak iz Dobrog pastira, god. VII, Sarajevo, 1956.
- Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i
Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, uredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.
- Oberški, Janko, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Marjantisak, Split, 2005.
- Suton, Jerko, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar, 1968. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj
knjižnici Mostar, inv. br. 3912, sign. 39.)
- Šimundža, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, Matica hrvatska Split, Split, 1999.
- Topić, Mato, Ramske starine, Franjevački samostan Rama – Šćit,
Rama – Sarajevo, 2005.
prosinca 2010.
103
Marko Dragić
PASCHAL TRIDUUM IN RAMA
PASSIONIC HERITAGE
Summary
This paper presents Rama authentic field recordings of prayers, customs
and rituals that characterize Holy Thursday, Good Friday and Easter
Saturday. The author interprets the recordings in a general-Catholic,
ethnological, anthropological and biblical context. A significant number
of mentioned oral prayers have certain anthological value, and many of
them are covered with oblivion. Much of the tradition has been preserved
to our days, and is characterized by: prayers, strict fasting, help the poor
and sick. Rama spiritual heritage evidently testifies that the Croats from
Rama are deep rooted in western European civilization. This spirituality is passed through the millennia by the Croatian language and it is a
treasure trove of philological, ethnological, anthropological, theological,
and other treasures.
Key words: The Passion of Jesus Christ, the lamentations of the Blessed
Virgin Mary, Holy Thursday, Good Friday, Holy Saturday.
104
HUM 6
Sanja Franković
Labin
UDK 821.163.42-31.09 Škrinjarić S.
Pregledni članak
Primljeno: 12. XII. 2010.
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA
GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
Sažetak
Roman Kazališna kavana (1988.) Sunčane Škrinjarić kronika je zagrebačkoga života pedesetih godina XX. stoljeća. Kao kulturno čvorište
gradske jezgre i sinegdoha Zagreba, Kazališna kavana bila je okupljalište mladoga naraštaja, boema i umjetnika. Kavana za takve posjetitelje
ima višestruku funkciju: postaje nadomjestak obiteljskoga doma, preteča
modne piste za mlade djevojke i mjesto filozofskih i umjetničkih rasprava.
Roman zatvara razdoblje modernizma (kojemu je jedan od međaša Marinkovićev Kiklop) i najavljuje postmoderno vrijeme.
Ključne riječi: kulturna sinegdoha grada, autsajderi, muza grada, simbolični androgini.
prosinca 2010.
105
Sanja Franković
1. Grad kao književna konstrukcija
Roman Kazališna kavana Sunčane Škrinjarić kronika je života u Zagrebu pedesetih godina XX. stoljeća. Poslijeratna birokracija prisilila je
građane na suživot s obiteljima koje su se doselile u potrazi za boljim
životom. Paradoks prikazivanja grada slikama intimnih prostorija upućuje na to da intima ne postoji, a ljudi bježe u kavane jer su im stanove
zauzeli stranci ili je riječ o nezadovoljavajućim odnosima mladih i njihovih roditelja.
Književna prezentacija ne pruža vanjsku fizionomiju grada, nego ga
pretvara u univerzalnu gradsku sredinu. Taj se postupak u hrvatskoj
književnosti javlja u pripovijetki M. Cihlara Nehajeva Veliki Grad (napisanoj 1901., objavljenoj 1902.). Bio je to prvi umjetnički prikaz Beča u
našoj književnosti (usp. Flaker, 1995., 65, 78). Iz vizure duševno rastrojena Frana Mirkovića, „vječnoga“ studenta iz Hrvatske, Beč je neimenovana apstrakcija. Progutavši pasivnoga protagonista, Grad je postao glavni
protagonist (usp. Žmegač, 2001., 64). Nehajev prekida praksu naslovljavanja imenima likova (Novak, Tito Dorčić; Tomić, Melita; Kumičić,
Olga i Lina) i naslovom ističe Grad, slijedeći naturalističko shvaćanje o
utjecaju sredine na čovjekovo ponašanje (usp. Flaker, 1995., 78).
Budući da su u Beču studirali mnogi hrvatski pisci, on je oblikovao
hrvatsku modernu u kojoj se javljaju nova urbana osjećajnost (velegradski spleen) i složeni oblici života. Odatle nam je stigao i kult kavane,
okupljališta gradske elite i umjetničke boeme, u kojemu su se igrale
društvene igre, vodile rasprave te se oblikovalo javno mnijenje. Tragove kavanske literature nalazimo i u nas: Matoševe Kafanske varijacije,
Ujevićeve feljtone Čuperci magle i koluti dima, Šimićevu pjesmu „Bog
i gradsko popodne“, Kosorove drame Café du dôme i Rotonda. Mnogo
je kasnije nastao roman Kazališna kavana (1988.) Sunčane Škrinjarić o
umjetničkome i boemskome životu Kazališne kavane kao središnjega
prostora radnje (usp. Nemec, 2010., 9-11).
Roman je povezan s književnom tradicijom: 1. u okviru suvremene
stvarnosne proze gradski je život prikazan naturalističkom metodom,
pri čemu je opstanak likova uvjetovan zakonom odabira: opstaju oni
106
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
koji su prilagodljivi uvjetima sredine, a osjetljivi propadaju; 2. sa životima fikcionalnih likova povezuju se osobnosti književnika Ujevića i Majera, koje književnica procjenjuje u postmodernoj maniri; 3. u ironičnome tonu umetnuti su tragovi Cesarićeve pjesme „Vagonaši“, a Ujevićeve
kavanske izjave nalikuju njegovim stihovima; 4. opisi interijera od Krleže baštine načelo sinestezije; 5. egzistencijalne krize likova podsjećaju
na ozračje kavane Dajdam u Marinkovićevu Kiklopu (1956.). Vremenom
radnje Kazališna kavana zatvara razdoblje modernizma (kojemu je Kiklop jedan od međaša) i najavljuje postmoderno vrijeme. Naturalistički
gorak početak preko egzistencijalnih kriza, citatnosti i ironije vodi do
nostalgična završetka kronike kojoj pripada i mladost književnice.
Krešimir Nemec u knjizi Čitanje grada (2010.) ističe dvije književne
razine bavljenja gradom: na prvoj je grad tematska građa, a na drugoj
bitan strukturni čimbenik djela. Marinkovićev je Kiklop „prvi pravi hrvatski urbani roman jer se u njemu grad pojavljuje kao važan strukturni
čimbenik u organizaciji teksta. Iako se toponim Zagreb nigdje u tekstu
izrijekom ne spominje, tek je Marinkovićev Kiklop izrazito zagrebocentričan roman.“ (Nemec, 2010., 165-166)
2. Veza gradskoga okružja i autsajderstva likova
Prva studija o „čitanjima“ grada bila je The Image of the City (1960.)
Kevina Lyncha. Međutim autor je zanemario simboličnu razinu. S antropološkoga gledišta grad je otvoren sustav značenja u čijoj izgradnji
sudjeluju različiti povijesni, politički, društveni, kulturni, nacionalni i
urbanistički sustavi, uključujući značenja povezana s iskustvom pojedinaca, obitelji i društvenih skupina. Građani sudjeluju u urbanome životu
te ga u svakodnevnoj praksi prerađuju (usp. Gulin Zrnić, 2009., 24-25).
Postmodernizam je usmjeren na lingvističko-filozofsko-antropološku paradigmu ostvarenu u de Saussureovoj strukturalističkoj teoriji
jezika i primijenjenu u Lévi-Straussovu „čitanju“ kulture. Dijakronija
ustupa mjesto sinkroniji, sustav znakova ima prednost pred materijom,
a odnosi zamjenjuju stvarnost. U ovakvu kontekstu grad postaje mjesto premreženo različitim sustavima značenja. Postmodernizam svijest
prosinca 2010.
107
Sanja Franković
shvaća kao proizvod kulture i odbacuje ideju subjekta kao neovisne svijesti. Stoga grad „postaje stanje duha: on misli nas, a ne obratno“ (Lehan,
1998., 266-267).
Lehan upućuje na Balzacov grad ograničenja u kojemu nema bogatstva bez siromaštva, uspjeha bez neuspjeha ni kapitala bez kriminala
(usp. Lehan, 1998., 58). U Kazališnoj kavani grad je prostor ograničenja
kojemu se likovi moraju prilagoditi. Autsajderi se opiru nadzoru vanjskih okolnosti. U knjizi City Codes (1996.) Hana Wirth-Nesher utvrdila
je tipove autsajdera i njihovu interakciju s oblicima gradskoga okoliša.
Prirodni okoliš grada čine parkovi koji spajaju prirodu i kulturu (usp.
Wirth-Nesher, 1996., 11). U Kazališnoj kavani spominju se Zrinjevac i
Maksimir. Neimenovani provincijski gradić oprjeka je gradu, ali lijep
krajolik ima zločesto naličje u mentalitetu ljudi. Izgrađeni okoliš odnosi
se na arhitektonske objekte. Značenje mu proizlazi iz teksta koji ga prikazuje te iz repertoara gradskih tropa u umjetnosti i književnosti (usp.
Wirth-Nesher, 1996., 12-13).
Lynch je utvrdio pet općih mjesta u fizičkome izgledu grada. Putanje
su pravci kojima ljudi svakodnevno ili prigodno prolaze (ulice, pješačke
staze, kanali, željezničke pruge). Rubovi su prekidi u kontinuitetu hoda
(obale, željeznički prijelazi, područja u razvoju, zidovi). Odvajaju gradske zone ili su šavovi kojima se područja povezuju. Gradska četvrt srednje je velik ili prostraniji dio grada. Četvrti imaju prepoznatljiva obilježja
i identificiraju se iznutra, ali kada su vidljive izvana, služe kao putokaz u
kretanju. Čvorovi su žarišta na kojima se iz jedne gradske strukture ulazi
u drugu. Važnost stječu uporabom ili zbog fizičkih obilježja kao što su
lokali na uglu ulica ili omeđeni trgovi. Orijentiri su upućivačka mjesta i
nalaze se u gradu ili izvan njega (tornjevi, zlatne kupole, brežuljci). Zbog
pravilna kretanja i sunce je putokaz. Lokalne su oznake pročelja prodavaonica, stabla, kvake na vratima i drugi detalji (usp. Lynch, 2000.,
47-48).
U Kazališnoj kavani ulice nisu imenovane, ali se središte grada prepoznaje po Kazališnoj kavani kao njegovu čvorištu i okupljalištu mladih, zatim po spomenu kavane Blato, parkova Zrinjevca i Maksimira,
Umjetničkoga paviljona, Botaničkoga vrta, Glavnoga kolodvora i Mi108
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
rogoja. Spomenik s konjem i banom koji je vlast uklonila predstavljao
je predratno sastajalište mladih. Orijentir izvan grada jest Medvednica.
Rubnu oznaku predstavlja rijeka Sava koja odvaja stari dio grada od Novoga Zagreba.
Ljudski okoliš ne čine pokretači radnje nego likovi koji su dio gradskoga prostora: gomila, prolaznici, pješaci, ulični svirači, prosjaci itd.
(usp. Wirth-Nesher, 1996., 13). U romanu Sunčane Škrinjarić s negativnim se konotacijama spominje ulična gomila, bakica koja prodaje sasušeno cvijeće za groblje, likovi marginalaca (propala kurtizana Anjuta i
čudak Šoržik), radnice u plinari i stanovnici provincijskoga gradića.
Verbalni okoliš odnosi se na pisani i govoreni jezik. Pisani se jezik
predstavlja u imenima ulica i lokaliteta, oglasima, grafitima. Govoreni
jezik, dijalekt ili neki drugi idiom, upućuje na društvenu, nacionalnu
ili kakvu drugu podjelu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 13-14). U Kazališnoj
kavani ime utječe na društveni položaj osobe. Ivona je neprivlačno ime
Štefica zamijenila modernim. Lažni Majk uzeo je strano ime zbog popularnosti. I Miji ime pomaže u kontaktima. Govoreni jezik ističe se u kavani: pjesnikov uzvišen govor javlja se u ironičnome kontekstu, Boškov
ideološki govor luđački je intoniran, a književnik Lojzek i njegova žena
govore kajkavskim dijalektom. Prostačkim se govorom služe loši momci
te obitelj zatvorskoga ključara. Ivona rabi šatrovački govor. Govor stanovnika primorskoga gradića odaje čakavsku dalmatinsku sredinu.
Izopćenost likova uvjetuju granice (prostorne, vremenske i društvene) i udaljenosti (klasne, rasne). Udaljenost i razdvojenost nastaju zbog
dvaju razloga. Prvi je jaz između vlastite i tuđe zemlje (turisti) ili između
zavičaja i metropole (doseljenici). Drugi je razlog udaljenosti otuđenost
u vlastitome gradu ili u obitelji (samoinicijativni egzil, ženska izolacija).
Likovi žele provincijski način života zamijeniti onim u metropoli ili ih
guši obiteljska vezanost. Kavane su pribježište onima kojima je dom izgubio funkciju utočišta pa oblikovanje identiteta više ovisi o ulici negoli
o obiteljskome domu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 20-23). Izuzevši autsajderstvo po nacionalnoj osnovi, ostali se tipovi javljaju i u Kazališnoj kavani. Uključena je i ženska muza grada. Slijedi raščlamba likova prema
pripadnosti određenomu tipu izolacije.
prosinca 2010.
109
Sanja Franković
a) Doseljenici
Složenost velegradskoga života zahtijeva točnost, proračunatost i
pravilnost, ne samo u gospodarskome i intelektualnome području nego
i u običnome životu iz kojega se isključuje emocionalnost, makar ima
ljudi koji se opiru tomu da im vanjski impulsi uređuju život. Očuvanje vlastite osobnosti uspijeva po cijenu obezvrjeđivanja objektivnoga
svijeta, što dovodi i do obezvrjeđivanja sama sebe. Međutim Simmel u
anonimnosti gradskoga života vidi i dobru stranu: mogućnost razvoja jedinstvenih vrijednosti pojedinca. Uz trivijalnost predrasuda male
sredine to ne bi bilo moguće (usp. Simmel, 1971., 326-330, 333-334). U
Kazališnoj kavani doseljenici nastoje smanjiti razliku između prijašnjega i novoga života. Jedni se služe okrutnim strategijama, a drugi, obično
mlade djevojke, ne znaju se obraniti od tuđe bezobzirnosti. Njihovim
majkama grad je mjesto poroka, neka vrsta Sodome i Gomore. Obitelj
bivšega provincijskoga žandara, sada bahata zatvorskoga ključara, sustanarki Ani Levajić onemogućuje ostvarivanje osnovnih potreba za higijenom i hranom. Njihovu zloću prati ružan tjelesni izgled.
Ana se zbližila s policajcem koji ju je napustio kada je ostala trudna.
Bacila se kroz prozor, preživjela i završila u ludnici. Jedino ona imenom
spominje Zagreb, a njezino pojavljivanje na početku i na kraju romana
nosi poruku da prisvajanje grada ne uspijeva onima koji ustuknu pred
zloćom. U njezinu se sobicu doseljava kolegica Mia kojoj je Anina majka dala ključ. Starica nije nasjela na ljubaznost ključareve žene i kćeri.
Umrla je od tuge, a seljani su zaključili da Ana nije zaslužila bolju sudbinu kada nije cijenila posao i sobicu u središtu grada.
Mia je radila u plinari sa zločestim šefom i nervoznim starijim kolegicama. Popodne ju je mučila ključareva obitelj koja se htjela riješiti sustanara i urediti salon za primanje gostiju. Mia je izlazila iz očaja. U grad
je došla zbog posla, ali bio je to i bijeg iz obitelji koja je nije voljela. Ivona
i Majk doveli su je Dadi čija je žena otišla po hranu na selo. Ivona nije
našla popularnu Silvanu pa je pozvala Miju. Dado je kavalirskim ponašanjem sakrio razočaranje, ali mu se ona na drugi pogled učinila poželjnom.
Glumio je ražalošćena dječaka pred njezinom suzdržanosti. Mia se borila
između majčina morala i gradske slobode. Pristala je na ljubavnu noć s
110
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
Dadom. Ujutro se prije posla presvukla u svojoj sobici jer je bila preizazovno odjevena. Ključar je otada prezire kao laku djevojku.
Ljepota joj je otvorila vrata amaterskoga Filmskog studija. Unatoč
nesigurnoj budućnosti dala je otkaz u plinari. Kolegice i šef omalovažili
su njezin uspjeh kao nemoralno stečenu zaslugu. Nakon propasti studija
potražila je sreću u provincijskome kazalištu. Bojala se života u maloj
sredini, svojega skromnog dara i bezvoljnosti. Ipak, i to se činilo boljim
od plinare. Prešutjela je novost majci koja je smatrala da je ženin uspjeh
udati se i roditi sina, jer muškomu rodu pripada vlast.
Prije odlaska Mia je s Tonikom provela noć. U provincijskome gradiću jedan je starac na nju navaljivao cvijećem i pozivom na večeru zbog
čega je na sebe navukla ogovaranja. Glumica Neva pokušala joj se osvetiti jer je dobila glavnu ulogu u američkoj komediji. Mia je ipak nadvladala
tremu. Na slavlju poslije predstave uživala je u tome malom uspjehu, a
Tonika ju je iznenadio dolaskom. Gradski kritičar bio je blag istaknuvši
ljepotu mlade glumice. Međutim starac je naručio negativnu kritiku u
mjesnim novinama. Mia se vratila u Zagreb i udala se za Toniku iako ga
nije voljela. Nekadašnji sitni uspjesi činili su joj se velikima.
b) Klasno izopćeni likovi
Riječ je o ljudima koji nisu našli mjesto u društvu. Šoržik je crtač
karikatura i lutalica. Tonika ga ponekad udostoji komentarom kako za
prave ljude nema posla.
Među marginalcima ironično je prikazan neimenovani boemski pjesnik Tin Ujević:
Bio je ružan i odbojan, ali nitko nije mogao ravnodušno proći kraj njegove
nezgrapne pojave. Pojavljivao se […] tek oko devet sati navečer, a dolazio
je, kažu, iz nekog prljavog ćumeza u Selskoj cesti gdje su mu štakori grickali knjige. Usprkos tome, taj čudesni mudrac je stvarao sfernu poeziju,
prevodio je s kićenog, francuskog jezika Prousta i imao je radnu energiju
mladog, jamskog kopača. U ono doba […] nije postojala danas već otrcana
riječ „imidž“, ali činjenica je, da je veliki pjesnik, i ne hajući možda, upravo
to posjedovao u izuzetnoj mjeri. […] Brundao je zvučnim basom, a učenici
su kupili mrvice i otpad njegovih rečenica. (Škrinjarić, 1988., 33)
prosinca 2010.
111
Sanja Franković
Ujević je bjegunac iz obitelji i samovoljni izopćenik u metropoli, za
čiji poredak ne mari jer se zanosi umjetničkim i filozofskim idejama. Sugovornici ga ne zanimaju u običnome životnom smislu. U ironičnome
tonu parafrazirane su riječi iz njegovih stihova: „Poznajemo se, gospodine moj, samo u ovim sferama, izvan toga mi smo stranci, ta besjeda je
lomača na kojoj se palim…“ (Škrinjarić, 1988., 124)
c) Politički izopćen lik
Komunard Boško moralni je i ideološki čistunac. Odrastanje ga je
učinilo grubim. Otac beskućnik napustio je obitelj pa je majka četvero
djece prehranjivala teškim radom. Nakon Edina rođenja Boško se rastavio od žene Židovke koja je s roditeljima odvedena u logor. Razočaran
vlašću nakon rata, ne odustaje od kritike kojom ugrožava svoj i kćerin
život. Eda nema prijateljicâ. Otac druženje smatra gubitkom vremena
i tjera je čitati pozitivističku literaturu. U kavani se upušta u rasprave
s pjesnikom te se odaje piću. Iako je u strahu da ga vlast progoni, Edu
muči svojim idejama:
– Kritika i samokritika, to je najvažnije. […] Nemoj donositi previše hrane iz doma, neću da uzimaš potrebnijima.
– Ali, tata, i nama je potrebno. Ne možemo dovijeka ostati u ovoj sobici.
Strašna je, ponižavajuća.
– Ljude ne treba maziti – odgovarao je strogo. […] Banda se uvukla u
vrhove, ali ja ću ih istjerati. […] Htjeli su me uništiti u ludnici, razoriti mi
um. […] Bodem gdje su najosjetljiviji. […]
Ljudima je smetao, oko njega se širila praznina.
– Pripazite na taticu – došapne Edi u polumraku neki tip. – Previše govori, moglo bi ga skupo stajati. (Škrinjarić, 1988., 124-125)
Jedne je noći Eda dežurala u staračkome domu. Otac je tada navodno
pao pod tramvaj. Sumnjala je u slučajnost nesreće, ali joj je liječnik dvaput ponovio iste riječi. Na sprovod su došli Lojzek i Hermina, Tonika,
Šoržik i Anjuta. Novine su prešutjele očevu smrt.
112
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
d) Samoinicijativni egzil u rodnome gradu
Lojzek i Hermina, starosjedilački bračni par, bježe u kavanu od neugodnih sustanara. Neugledni su izgledom i društvenim položajem:
Lojzek nije djelovao umno, ali začudo pisao je dobro. Lice mu je bilo
okruglo i nekako uvijek nasmiješeno […] Njegova žena odijevala se kao
djeca na početku stoljeća. Požutjele čipkice uokvirivale su njen izboran
vrat […] U zlatnom medaljonu ukrašenom tirkizima bila je Lojzekova
sličica iz mladih dana. I tamo se smješkao, samo mu je kosa bila bujna i
valovita. Sada je u rijetkim rezancima padala na iskrzan ovratnik nekoć
modrog, a sada posivjelog i skrutnutog odijela. […] Kojiput se pikulao s
dječicom i to se smatralo sumnjivim. Možda zato nije nikad postao akademik. (Škrinjarić, 1988., 36)
Lojzek je bio zagrebački književnik Vjekoslav Majer. Luckast pristup
životu bio mu je izlaz u društvu bez slobode govora. Nakon Lojzekove
smrti počinje se poštivati književni rad koji je ostavio jer više nije popraćen njegovim boemskim likom.
e) Ženska izolacija
Eda je dolazila u stražnji dio kavane. Njezina velika sposobnost da
voli nije prepoznata u njezinu naraštaju. Otac ateist predao ju je na odgoj časnim sestrama kako bi je sačuvao od progona Židova kojima je
po majci pripadala. Poslije ju je poveo u šumu gdje je doživjela iskustvo
rata. U miru joj oduzima pravo na svaku radost. Žive u sobici bez prozora (ne računa se jedan mali, neoprani, kroz koji ne dopire svjetlo), otac je
često u ludnici jer vlasti dodijava pismima. U njegovoj je nenazočnosti
Edu silovao prostački mladić. Njezinu je traumu nakratko izbrisao student Danilo koji se s njom u kavani slučajno upoznao. Odveo ju je u kino
iako ga film nije zanimao:
…prisjetio se da ga je Silvana pozvala na žur. Morao je brzo likvidirati na
pola zaljubljenu šmrkavicu. […] – Žurim. Imam važan posao. No, vidjet
ćemo se već, curice.
Eda je voljela nježne riječi; ona im je vjerovala. […] Gotovo da je bila
sretna što joj je otac u ludnici. Pod njegovim bi se podozrivim pogledom
prosinca 2010.
113
Sanja Franković
izdala, naslutio bi njen zanos, a onda ga razorio ironičnim opaskama.
(Škrinjarić, 1988., 44)
Postala je Danilova ljubavnica. Unatoč užasnoj sobici dolazio je k
njoj. Čudio se strasti nelijepe djevojke. U kavani bi je izdaleka pogledao.
Slutila je da mu nije jedina ljubavnica, a za ženu u Crnoj Gori nije joj
odmah priznao. Kada je zatrudnjela, strepila je od njegova protivljenja
i očeva čistunstva. Šetajući s Tonikom, nije mu se htjela povjeriti, ali
riječi su izletjele. Bio je ironičan prema njoj, a za vezu s Danilom već je
doznao.
Eda želi roditi dijete jer „mora imati nešto svoga“. „Neprestano su je
salijetale i misli o samoubojstvu. Ne može živjeti sama, jer postoji jedino
ako je ispunjena nekim drugim.“ (Škrinjarić, 1988., 103) Iako se prvi put
odlučno zauzela za sebe, Danilo ju je nagovarao, a potom grubo prisilio
na ilegalni pobačaj.
Kasnije druženje s dobroćudnim Stanislavom, prikrivenim homoseksualcem, trajalo je kratko. Uz nju je našao utočište dok nije slučajno
proglašen darovitim slikarom. Možda mu je jedino „djelo“ bio prozor
naslikan na zidu Edine sobice i zlatna ptica, simbol njezine statične mladosti koja nije dosegla nijedan oblik sreće. Zbog očeve mizerne mirovine oduzet joj je posao u staračkome domu. Mučila ju je krivnja što joj je
u vrijeme ljubavi s Danilom bilo drago da oca nema. Rano je umrla.
f) Stranci u vlastitoj obitelji ili bjegunci od obiteljske stege
Tonika je neostvareni umjetnik i vječni student. Ne drži do izgleda
i sklon je alkoholu. Otac je očekivao da će postati liječnik, sudac ili odvjetnik. Nije ispalo tako pa prema lijenomu sinu osjeća odbojnost. Kako
bi izbjegao nesređenu egzistenciju, Tonika je diplomirao i zaposlio se u
školi. Oženio se Mijom, ali osjećaji su izblijedjeli. Ona nevoljko njeguje
njegove roditelje. Nemaju djece i ne stječu ništa. Tek kada Tonika pijan
dođe k Edi i vidi njezinu bijedu, odluči stvoriti potomke i zamijeniti namještaj pokojnih roditelja.
114
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
Danilo je naočit, ali sirov mladić. Došao je u Zagreb na studij elektrotehnike. Roditelji su ga nasilu oženili pa razuzdanim životom nadoknađuje otetu slobodu:
Imao je odličnu stipendiju, šaputalo se da mu je otac ministar u crnogorskoj vladi […] Odijevao se s nametljivom elegancijom skorojevića, a svaki je slobodan trenutak provodio sa ženama. […] Izbjegavao je djevojke
za koje je predmnijevao da su djevice. […] I sam je imao mlađu sestru,
znao je što bi za pleme značilo da je netko upropasti. […] U biti, Danilo je
prezirao razuzdanost pohotnih žena, Edine se ljubavi plašio, ona je takla
u njemu nježnost, pobudila samilost, bili su to opasni osjećaji za velikog
bludnika. (Škrinjarić, 1988., 75-76)
Prisilivši Edu na pobačaj, osjeća grižnju savjesti. Pod pritiskom roditelja mora diplomirati. Njegov je odlazak suprotan od bučna dolaska.
g) Ženska muza grada
Muza metropole javlja se kao utjelovljenje povijesti, objekt muške
požude, prolaznica, prostitutka, muza konzumerizma ili metafora slobode. Virginia Woolf istaknula je oblike te figure iz ženske perspektive:
prosjakinju i ženu koja gleda kroz prozor kao anonimno, ali poznato lice
u otuđenu susjedstvu (usp. Wirth-Nesher, 1996., 205-206). U Kazališnoj
kavani muza grada objekt je muške požude ili prosjakinja. Crvenokosa
Ivona kraljica je kavane. Kavkaz, kraći naziv kavane, vjerojatno je njezina
dosjetka. Nije ljepotica, ali se nametnula držanjem i stilom odijevanja:
…njena garderoba imala je velegradski šik i dalek odsjaj pariških žurnala […] Uvijek je zauzimala isti stol i nije se nimalo ustručavala da sjedi
sama, čak joj je ta osamljenost pogodovala, jer je isticala njeno nehajno
držanje, […] neku urođenu otmjenost koja se u bujnim, grubo sazdanim
djevojkama poratnog vremena rijetko nalazila. (Škrinjarić, 1988., 11-12)
Ivona krije život u podrumskome stanu s majkom alkoholičarkom:
Taj tobožnji stan u kojem su šarene, slikovite krpe bile glavni namještaj,
nikad se nije zračio, a čistio, možda, jednom godišnje kad bi Ivona izbacivala prljavo rublje, gomile jeftinih ukradenih pepeljara, čikova i praznih
prosinca 2010.
115
Sanja Franković
boca omotanih paučinom. Nitko od njenih otmjenih, profinjenih obožavatelja nije znao za ovo strašno obitavalište… (Škrinjarić, 1988., 15)
Majka joj u trijeznim trenutcima šije haljine od finih materijala. Dobiva ih od kavanskih obožavatelja. Najprivrženiji joj je ostarjeli general.
Međutim ona je više hladnokrvna izazivačica negoli laka žena:
Ivoni se nije udavalo. I to je bio napor, dosadna obaveza, svakodnevno
očekivanje muža, razgovor, izlasci, spavanje. Ali znala je da nešto mora
poduzeti, još godinu dana lagodna života, brbljanja i očijukanja u Kavkazu, a onda lovina, pun pogodak u cilj, bogat stranac s juga ili istoka,
svejedno… (Škrinjarić, 1988., 27)
Iz kavane se povukla kada je ugledala djevojku platinaste kose za svojim stolom. U modi su bile ljepotice nalik glumici Marilyn Monroe.
Muze iz ženske perspektive bivše su ljepotice koje nisu osigurale svoju egzistenciju. Anjuta je živjela s poznatim kiparom koji ju je napustio
preko noći. Srozala se na ulični život:
I dok je u početku bila lijepa i željena, pijanstvo joj se opraštalo […] Čini
se da je njena ljepota bila vrlo krhka, kao da se jedne noći istopila […]
Anjuta, još ništa ne shvaćajući sjedne za kavanski stol, svi su ga obišli kao
da bježe od nesreće. (Škrinjarić, 1988., 81)
Silvani je ljepota bila ulaznica u društvo, koju je oko tridesete godine
izgubila zbog debljine. U doba popularnosti stekla je garsonijeru. Poznanica joj je našla posao dostavljačice.
3. Javni prostor kavane kao zamjena za izgubljenu
privatnost i identitetsko mladenačko mjesto
Kazališna kavana zamjenjuje izgubljenu privatnost doma. Riječ je o
čvorišnome mjestu Zagreba koji se pedesetih godina prošloga stoljeća percipirao kao mali grad. Kavana je poput pozornice života na kojoj
svatko sebe predstavlja s obzirom na ciljeve kojima teži. Djevojke su se
željele dobro udati i pronaći zanimljiv posao. Međutim neke su ostale
egzistencijalno nezbrinute te su prelazile u žensku inačicu muze kao
116
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
prosjakinje i oronule kurtizane. Njihovo je ponašanje bilo početak nestajanja starinskoga morala od kojega su odustajale i provincijske djevojke u želji da se uklope u društvene krugove.
Kratkotrajna pojava Filmskoga studija pokazala je kako su mladi, pa i
oni stariji, mnogo očekivali od budućnosti. Socrealistička društvena klima kao da se nije odnosila na njih. Potvrda je tomu čitanje grada Michela de Certeaua. Urbanistički planovi i ideološke norme iz položaja totalizirajućega oka propisuju oblike kretanja. Međutim građani iz pješačke
perspektive sami organiziraju svoju svakidašnjicu. Likovi u Kazališnoj
kavani podrivaju nametnutu društvenu klimu. De Certeauovim riječima, „ako grad u diskursu služi kao totalizirajuće i gotovo mitsko uporište društveno-gospodarskim i političkim strategijama, urbani život
sve češće iznova uvodi ono što je urbanistički projekt iz njega isključio“
(Certeau, 2003., 159) De Certeau govori o retorici hodanja. Prakse obitavanja u prostoru poput tropa izmiču doslovnomu značenju. J.-F. Augoyard na prostorne je prakse primijenio dvije figure stila: sinegdohu i
asindeton. Sinegdohom se imenuje dio umjesto cjeline. Asindeton znači
nizanje rečenica bez veznika. Primijenjen na prostor, zadržava izabrane
djeliće i „otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu“, tj. ništa ne stoji
na mjestu nečega. Za razliku od toga sinegdoha dijelovima nadomješta
(zgušnjava) cjelinu (usp. Certeau, 2003., 164-166).
Kazališna kavana bila je kulturna sinegdoha Zagreba, mjesto ženskih
muza i tzv. simboličnih androgina, muškaraca koji se posuđivanjem
ženskih osobina suprotstavljaju građanskomu racionalizmu. Takvi su
protusubjekti genij, dendi, boem, flâneur, nadčovjek i mogućnosni čovjek (usp. Oraić Tolić, 2005., 89). Ideja umjetničkoga genija očituje se u
uvjerenju kako se upravo on neponovljivim djelima može suprotstaviti
racionalističkoj civilizaciji. Genij je mentalni androgin (usp. Oraić Tolić,
2005., 91). Dendi se građanskomu društvu suprotstavlja „ženskom semiotikom“ vanjskoga izgleda. On je mondeni androgin. Posjećuje elitne
restorane i klubove, a raspoloženje mu je u znaku dosade (usp. Oraić
Tolić, 2005., 92, 94). Boem je društveni androgin. Boemski život ispod
razine građanskoga društva usporediv je s marginalnim položajem žena.
Boemi odbijaju građanske profesije i uobičajene spolne uloge. Ne zaniprosinca 2010.
117
Sanja Franković
ma ih politika, ali se ponekad kao anarhisti povezuju sa socijalističkim
idejama. Njihova pobuna ide do samouništenja (usp. Oraić Tolić, 2005.,
95, 96, 104). Flâneur je besciljan šetač, urbani androgin. Opuštenim razgledavanjem istodobno zauzima kritički odmak od svoje civilizacije.
Za njegovu je književnu slavu zaslužan Baudelaire. U eseju Slikar modernoga života flâneur je slikar Constantin Guys, ali naziv postaje opća
metafora umjetnika (usp. Oraić Tolić, 2005., 97-98, 101, 104). Nietzscheov nadčovjek novi je oblik genija, utopistički androgin. Radi prevladavanja „čovjeka“ na mušku potrebu za moći nadogradio je ženske rodne
crte – iracionalnost, kaos, ludilo, estetičnost, amoralnost. Pretekavši
zbilju Prvoga svjetskoga rata, pokazao je kako je prijelaz u drugu rodnu
perspektivu opasan ako iz umjetnosti isklizne u područje politike (usp.
Oraić Tolić, 2005., 104-106). Mogućnosni čovjek naziv je iz Musilove
knjige Čovjek bez svojstava. Riječ je o liku ambivalentnu poput flâneura. „To je ambivalentni epistemološki androgin – šetač krajolicima duše
koji ne može donijeti nijednu konačnu odluku niti zauzeti ijedno čvrsto
stajalište.“ Ipak, mogućnosni ljudi nalaze neku univerzalnu bit koja sprječava rasap njihove osobe iako je previše ne učvršćuje. Umjetnost je
njihovo identifikacijsko usidrenje (usp. Oraić Tolić, 2005., 107-110).
Kazališna kavana bila je stjecište simboličnih androgina. Iz stražnjega
dijela dopirale su riječi boemskoga pjesnika Ujevića kojega su studenti
smatrali genijem. U romanu se ironizira njegov nedruštven stil života.
Lojzek je kao nepriznat genij i boem pod maskom luckaste osobe preživljavao u vremenu neslobode izražavanja. Ujević i on predstavljali su
tragični i komični pol preživljavanja. Danilo je bio dendi zbog kicoškoga
odijevanja i držanja. Flâneura Toniku na lutanje nije poticala samo želja za užitcima nego i svijest da ga čeka mučan posao profesora. Lojzek
i Hermina bježali su od neugodnih sustanara. Edin je otac imao crte
nadčovjeka: cilj mu je bio prevladati društveni ustroj. Međutim nije mu
se mogla pripisati amoralnost. U ekscentričnosti ga vodi vjera u vlastitu
ispravnost. Mogućnosni čovjek može se povezati s Tonikom koji unatoč
neodlučnosti zna da mora pronaći egzistencijalno usidrenje. Postao je
prosječan profesor.
S preuređenjem Kazališne kavane nestao je stari način života.
118
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
4.Konzumacija i tvorba mode, životnih stilova i kulture
Kao poslijeratna kronika života u Zagrebu roman pruža panoramu
različitih aspekata kulture, njihovu tvorbu i konzumaciju. Pridaje se pozornost i životnim stilovima, duhovnim zaokupljenostima te predrasudama kao obliku malograđanskoga svjetonazora.
Anina i Mijina majka smatrale su da je ženin uspjeh dobro se udati
i roditi dijete, po mogućnosti muško. U zapadnome svijetu žene su se
cijenile po uspjehu u osvajanju muškaraca. U našim okolnostima težnje
su bile iste „jer bez tog statusa, žena je slovila za sumnjivu čudakinju“
(Škrinjarić, 1988., 80). Takva je Ala. Kći je obrazovana oca, uči strane
jezike i putuje, no ni za koga se nije vezala jer je velika pričalica, „neka
vrst nezlobive Else Maxwel, tračerice i holivudske novinarke“ (Škrinjarić, 1988., 66).
Ivona uvodi nove stilove odijevanja. Brojni su detalji vezani za njezino
odijevanje: talijanske cipelice, haljinica breskvine boje, šeširić, kraljevski
lijepa tkanina: svila i muslin (usp. Škrinjarić, 1988., 18, 22). Herminina
je garderoba čudna mješavina stilova: od skupocjenih narukvica, rinčica
i broševa, žućkastih čipkastih ovratnika do starih i loše zaštopanih čarapa (usp. Škrinjarić, 1988., 66). Danilo se ističe elegancijom. Spominju
se njegove rukavice od jelenske kože, idn-šešir, vatirani kaput (usp. Škrinjarić, 1988., 39).
Vrste jela otkrivaju nacionalno i društveno podrijetlo. Doseljenici
uvode seosku prehranu. U zaposjednutim građanskim kuhinjama umjesto sjajnih i profinjenih ručkova kuhala se palenta i grah s kobasicama,
a za pravoslavni Božić masna sarma (usp. Škrinjarić, 1988., 9). U stražnjoj prostoriji Kazališne kavane nudila su se pučka jela: gulaš ili grah s
kobasicama, a zimi čak i crvenom paprikom prezačinjena sarma (usp.
Škrinjarić, 1988., 33-34).
Kavana je i mjesto rasprava. Ujević je poznavatelj književnosti i egzistencijalističke filozofije, slušaju ga studenti, a dolaze i članovi umjetničke skupine Exat 51. Režim favorizira rusku književnost i marksističku
literaturu, ali u modi su Lorca, Prevert i Cesarić. Tonika čita Huxleyjev
Kontrapunkt života, kritiku društveno-političkih okolnosti. Ujević pre-
prosinca 2010.
119
Sanja Franković
vodi Prousta, a Lojzek Kleista i Rilkea. Predstava Brechtove drame Kavkaski krug kredom znak je prosvjeda zbog preuređenja kavane.
U poglavlju o Filmskome studiju spominju se popularni filmovi: Mladić s trubom, Veliki plavi put, Čudo u Milanu, Cesta duga godinu dana,
Čistači cipela, Bal na vodi. Glumica Marilyn Monroe uzor je ljepote.
Nakon propalih snova o filmskoj karijeri film je i dalje „slatki otrov sa
zapada“ (Škrinjarić, 1988., 74).
Zatvaranje Filmskoga studija i preuređenje Kavkaza pobudilo je pobunu mladih. Ala je Zagreb usporedila s Cesarićevom mrtvom lukom:
„U ovom gradu sve propada, to je mrtva luka, ima pravo Cesarić. Ne
podnose talent, ljepotu, ludost, samo strpljivost i tupost ovce.“ (Škrinjarić, 1988., 96) Majerova plinska laterna i stari način života nestaju, a
svakidašnjica nudi dosadu.
5. Lažni eros i prošla mladost – prevrednovana slika grada
Ivona nakon trideset godina dolazi u rodni grad. U imeniku nalazi
Irenin broj. Slava njezina supruga doprla je do Italije. Irena je pripadala
tipu lažno sentimentalnih žena. Zaposlila se u Centralturistu i udala se
za nježna i nagluha arhitekta koji je u nje kupovao kartu. Procijenivši da
se i Ivona snašla, pozvala ju je k sebi. Drži do poznanstava s dobrostojećim ljudima. Izgled čuva skupim tretmanima jer ne posjeduje eleganciju
poput Ivone od koje se razlikuje i stupnjem ljudskosti. Život u podrumu
naučio je Ivonu da ne prezire tuđu nevolju. General je sâm i gluh, žena
mu je umrla, a sinovi žive u inozemstvu. Ivona je sućutno primila tu vijest. Nije mu se javila kako bi o njoj sačuvao mladenačku sliku. Ipak, nije
znatno ostarjela zahvaljujući lagodnu životu. Suprug joj je stariji čovjek.
Ono malo ljubavi nije želio dijeliti s potomstvom koje bi prihvatio da se
dogodilo.
Nitko iz bivšega društva u braku nema djece. Ivona i Irena nadoknađuju u mladosti propuštenu udobnost. U zrelim godinama karakter čini
profinjena odjeća, njegovano tijelo, dobar društveni položaj, a zadatak je
osobe da upije informacije o istaknutim ljudima te da prigodno pokaže
120
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
mrvicu znanja i duhovitosti. Lažni eros u mladosti je izbijao iz držanja
zavodnica koje su umjesto ljubavi tražile udobnost.
Ivona u gradu ne prepozna prijatelja Majka, bivšega svirača trube.
Pravo mu je ime Milan i prodaje karte u staromodnome Varijeteu. Vodi
Ivonu u kavanu Blato na čijemu je zidu slika pjesnika Ujevića. Kada je
poljubi pijana pjesnikinja sklona ženama, Ivona pomisli da je dobro što
je otišla. Uspjela je uz pomoć majke švelje, koja je ostala u podrumu jer
se tamo najugodnije osjećala. Ivona je ilegalno napustila zemlju i nije
joj došla na pogreb. Ljudi su je smatrali bezdušnom jer „uvijek sve mjere prema sebi, pa kad netko živi onkraj njihovih mjerila, misle da ga
je zadesila nesreća“ (Škrinjarić, 1988., 176). Roman završava apsurdnim
pismima Ane Levajić kojoj se iz bolničke perspektive negdašnja sobica i
ključareva obitelj čine najljepšom prošlošću. Pisma diktira kolegici i šalje ih na ključarevu adresu. Jesu li pisma poremećene osobe poruka da je
prošlost važna samo onima koji, izgubljeni i iskorijenjeni, zbog nekoga
razloga posežu za njom? Grad je semiotički mehanizam u pokretu, na
kulturnoj i antropološkoj razini onakav kakvim ga oblikuju novi naraštaji posvajajući ga vlastitim putanjama i simboličnim čvorištima.
Literatura
- De Certeau, Michel (2003.) Invencije svakodnevice, Zagreb: Naklada MD.
- Flaker, Aleksandar (1995.) Riječ, slika, grad. Hrvatske intermedijalne studije, Zagreb: HAZU.
- Gulin Zrnić, Valentina (2009.) Kvartovska spika. Značenja
grada i urbani lokalizmi u Novom Zagrebu, Zagreb: Institut za
etnologiju i folkloristiku – Naklada Jesenski i Turk.
- Lehan, Richard (1998.) The City in Literature. An Intellectual
and Cultural History, Berkeley: University of California Press.
- Lynch, Kevin (2000.) The Image of the City, Cambridge – London: The MIT Press.
prosinca 2010.
121
Sanja Franković
- Nemec, Krešimir (2010.) Čitanje grada. Urbano iskustvo u hrvatskoj književnosti, Zagreb: Naklada Ljevak.
- Oraić Tolić, Dubravka (2005.) Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture, Zagreb: Naklada Ljevak.
- Simmel, Georg (1971.) On Individuality and Social Forms, Chicago: The University of Chicago Press.
- Škrinjarić, Sunčana (1988.) Kazališna kavana, Zagreb:
Mladost.
- Wirth-nesher, Hana (1996.) City Codes. Reading the Modern
Urban Novel, Cambridge: Cambridge University Press.
- Žmegač, Viktor (2001.) „Grad kao poprište duševnih kriza“,
Književni protusvjetovi, Zagreb: Matica hrvatska.
122
HUM 6
KAZALIŠNA KAVANA – KULTURNA SINEGDOHA GRADA ZAGREBA 50-IH GODINA XX. STOLJEĆA
Sanja Franković
THEATRICAL CAFÉ – THE CULTURAL SYNECDOCHE
OF THE CITY OF ZAGREB IN 50-IES
OF 20TH CENTURY
Summary
The novel Theatrical Café (1988) by Sunčana Škrinjarić is a chronicle of
Zagreb’s life in the 1950s. As the culutral node of the urban core and the
synecdoche of Zagreb, Theatrical café was a meeting place of the young
generation, bohemians and artists. For such visitors café has a multiple
function: it becomes a substitute for family home, forerunner of catwalk
for young girls and the place of philosophic and artistic discussions. The
novel closes the period of modernism (to whom the one of the boundaries
is Marinković’s Cyclops) and announces the postmodern time.
Key words: cultural synecdoche of the city, outsiders, city muse, symbolic
androgynouses.
prosinca 2010.
123
UDK 821.163.42-31.09 Bilosnić T.M.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 14. XII. 2010.
Sanja Knežević
Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME
SUVREMENOM ROMANU:
GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
Sažetak
U članku se razrađuje identitet grada koji je poistovjećen sa sudbinom samoga autora u tijeku najtežega dana napada na grad u Domovinskome
ratu. Poistovjećujući se s gradom, on se istodobno pretvara i u središnji lik
romana. Riječ je o posve drukčijemu i dosad nepoznatome ratnom pismu
u Hrvatskoj jer je djelo posvema okrenuto transcendenciji. U romanu je
rat tek sila zla, a ne politički proizvod. Tragičnost rata u Hrvatskoj kao
književna tema prikazana je na sveopćoj civilizacijskoj razini kao iskonsko prokletstvo čovječanstva. Grad Zadar, smješten na obalama Sredozemlja, svojom povijesti i baštinom koja se razara preuzima na se ulogu
Čovjekova glasnogovornika. Kada se ruši grad kao sveti prostor, čovjek
gubi svoj vlastiti identitet. Povratak identiteta moguć je samo na simboličkoj i metafizičkoj razini pa roman obiluje simboličkim i arhetipskim
slojevima i motivima.
Ključne riječi: simbolizam, mitologija grada, rat, postmoderna kultura,
romaneskni diskurs.
124
HUM 6
Rat u Hrvatskoj, ali i šire na tlu Europe, nije prouzročio katarzu postmodernoga društva; naprotiv, ono je zapalo u traumatično iskustvo relativizma. Očišćena od stečevina velike civilizacije, kultura je ustupila
mjesto potrošačkomu mentalitetu i masovnosti. Književna su gibanja
također nastavila trend tržišne kulture. No društvo se u cijelosti u velikoj završnici postmoderne u posljednjim godinama XX. i uvodnim
XXI. stoljeća ipak procijepilo na dva pola – jedan okrenut civilizaciji
materijalizma i kultu tjelesnosti, a drugi okrenut religiozno-dogmatskomu fanatizmu. Zamjetna podvojenost civilizacije s praga XXI. stoljeća
otvara pitanje živimo li u završnoj etapi postmoderne kulture ili smo
već otvorili vrata nekoj novoj kulturi koja zauzima prostore potrošene
zapadne civilizacije.
Postmodernu kulturu obilježili su razgovori o velikome kraju umjetnosti, znanosti, stoljeća i planeta1 pa je u tome smislu razdoblje s kraja
XX. stoljeća bitno obilježeno eshatološkom misli koja svoju projekciju u stvarnosti pronalazi u ratovima, od onih na tlu bivše Jugoslavije,
do novih ratova XXI. stoljeća u Iraku, Afganistanu, Gruziji, ali i diljem
afričkoga kontinenta. U tome smislu i Franjo Grčević zaključuje: „U
različitim pokretima i tendencijama postmoderne (dokumentarizam,
postmoderna-znanstvena fantastika, pornografija, narkomanija, pomodne religiozne kulture i sekte, orijentalizam, narcizam, neonacizam,
neoboljševizam, ekologizam...) udio eshatološke svijesti jasno je vidljiv i
teško je poreciv.“2 Eshatološka (pod)svijest zapadne kulture očituje se u
krajnostima – u apsolutnome užitku jednoga dijela svijeta i apsolutnoj
patnji drugoga dijela. Vođeni mišlju Franje Grčevića za postmodernu bi
se doista dalo reći da je razdoblje rekapitulacije kulture Zapada ili, kako
je sâm zapisao, „vrijeme dovršenja moderne shvaćene u širokom značenju riječi kao velike antiteologije ere trijumfa humanizma, racionalizma i znanstvenotehničkog uma oličenog u industrijalizmu, elektronici
i društvu obilja materijalne potrošnje“3. Naslutivši u kojemu se smjeru
1
2
3
Usp. Dubravka Oraić Tolić, „Kraj moderne književne znanosti“, Muška moderna i ženska postmoderna, Zagreb, 2005.
Franjo Grčević, „Književnost i eshatologija / Eshatologija i književnost“, Simbolizam,
ekologija, eshatologija, Zagreb, 2002., str. 73.
Isto, str. 72.
prosinca 2010.
125
Sanja Knežević
kreće naša civilizacija, Carl G. Jung isticao je da je „čovjeku potrebna
evidencija o njegovom nutarnjem transcedentnom iskustvu koje ga jedino može sačuvati od neizbježnog srozavanja u masovnost“4. Ovdje se
postavlja pitanje hoće li i svjetska kultura globalizma odgovor na svoju
potrošnost potražiti u transcendenciji. Ako je XX. stoljeće obilježeno
nijekanjem Boga u Nietzcehovu smislu, može li se čovjek na početku
XXI. stoljeća vratiti svojoj prvotnoj slici koja je u biti božanska?5 Na vrhuncu civilizacijske dekadencije, što razdoblje postmoderne zasigurno
jest, jedan od mogućih izbora daljnjega razvoja zapadnoeuropske kulture jest povratak spoznaji slike Božje u sebi. Dekadentno stanje svijesti,
odnosno stanje svijesti „velikoga prijelaza“, odbija uzročno-posljedičnu
logiku pa se u tome smislu vraća arhetipskomu jeziku simbola, a jezik
simbola zapravo je jezik slika.6
Kada je riječ o književnosti, vrijedi svojevrstan postulat kako u romanesknome književnom izričaju lirski element prevladava nad epskim
zato što su velike smjene stoljeća, kao što je primjerice bila smjena XIX. i
XX. stoljeća, u pravilu obilježene dekadencijom.7 Nostalgična slika izgubljenoga raja iščitava se u mreži arhetipskih slika povijesti čovječanstva,8
što potvrđuje i Mircea Eliade kada kaže: „Bježeći od svoje historičnosti,
čovjek se ne odriče od svoje kvalitete ljudskoga bića da bi se izgubio
u ‘animalnosti’; on ponovno pronalazi jezik, a katkad i iskustvo nekog
‘izgubljenog raja’.“9 Rat je najzorniji primjer ljudske „animalnosti“, apsolutne dekadencije i vrhunca eshatološke misli, stoga ne čudi što je za
ugrožena pojedinca suptilna duha u apsolutno dekadentnome i apoka4 Carl Gustav Jung, O religiji i kršćanstvu, Đakovo, 1996., str. 18.
5 Vidi: Ivan Pavao II., 100 kateheza, Zadar, 2003.; C. G. Jung, n. dj.; Andrija Bilokapić,
Kruh bogosinstva, Zadar, 2002.
6 Informatičko-virtualna kultura našega doba u cijelosti je obilježena vizualnošću, odnosno
slikovitošću.
7 Kraj XIX. i početak XX. stoljeća u umjetnosti su obilježile stilske formacije: secesija, simbolizam, impresionizam, dekadansa, moderna. O „krajevima stoljeća“ vidjeti D. Oraić Tolić:
Paradigme 20. stoljeća avangarda i postmoderna, Zagreb, 1996.
8 Umjetnost avangarde na početku XX. stoljeća tražila je odgovor u povratku primitivnim
civilizacijama, arhetipskoj simbolici, zaumnomu jeziku, izučavanju podsvjesnih faza duha.
9 Mircea Eliade, „Ponovno otkriće simbolizma“, u: M. Eliade, Slike i simboli, Zagreb,
2006., str. 19.
126
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
liptičnome osjećanju vremena kakvo je rat najsigurnije utočište iracionalno – slika, simbol i san.
U tome svjetlu promatramo najnoviji roman Tomislava Marijana Bilosnića – Listopad, nastao u tijeku 2006. i 2007., a objavljen u svibnju
2008. godine. Iako je tematika Bilosnićeva romana osobno iskustvo rata,
on tek djelomično nastavlja poetiku hrvatskoga ratnog romana ili „nove
ratne proze“10. Naime roman Listopad koncipiran je u osamnaest simboličnih poglavlja u kojima autor opisuje jedan ratni dan. Poglavlja su
zapravo sati 5. listopada 1991., najtežega dana u obrani Zadra, grada s
kojim se autor simbolički identificira i na tjelesnoj i na duhovnoj razini. Dakle Bilosnić nastavlja poetiku hrvatske ratne proze tek unošenjem
autobiografskih elemenata, gotovo dnevničkih zapisa, ali ne nastavlja i
njezinu narativnu poetiku. Valja pritom spomenuti da se u dokumentarnome tipu pisma okušao čitav niz autora koji su rat osobno proživjeli11
i svoja svjedočanstva zabilježili objavivši ih u tijeku ili po samome završetku Domovinskoga rata. Nitko se pritom nije bavio ratom kao velikom
temom o borbi između dobra i zla, rat je u hrvatskoj književnosti izazvao
pitanje o vlastitoj tragediji, otkrivanje vlastite spoznaje o ljudskoj istini.
Gotovo sva beletristička djela koja su napisana u hrvatskoj književnosti
o Domovinskome ratu objavljena su do 2000., odnosno 2001. godine, u
novome tisućljeću Domovinski rat u književnosti, ali i društvu postao je
tabu-tema. I Bilosnić je 2005. godine u romanu Kolac u rijeci Zrmanji12
diskursom stvarnosne proze opisao posttraumatsko ratno stanje smjestivši svoje protagoniste u zatvor.
Danas ni svjedoci ni sudionici rata više nisu kadri potvrditi njegovu
prošlu zbilju i u kolikoj je mjeri ona izmanipulirana. Je li onda s pravom
prešućeno pitanje može li književnost potvrditi istinitost zbilje? Dubravka Oraić Tolić razlog priklanjanja hrvatskih književnika dokumentarnosti s jedne strane i, u nešto manjoj mjeri, otklon prema intertekstualnosti s druge strane pronalazi u virtualnoj postmodernoj kulturi. Ova
će autorica suvremenu hrvatsku prozu 90-ih i početka 2000-ih godina
10 Usp. Julijana Matanović, „Dva koraka hrvatske ratne proze“, Vijenac, broj 116., god. VI.,
Zagreb, 18. lipnja 1998., str. 10.
11 Ratko Cvetnić, Alemka Mirković, Miro Gavran, Veljko Barbieri...
12 Roman je objavljen u izdanju DHK u Puli 2007. godine.
prosinca 2010.
127
Sanja Knežević
okarakterizirati kao „izazov zbilje“ jer „zbilja, faktografija postoji, ali se
njome, kao u genskoj tehnologiji, može manipulirati. Ono što su tvrdile
postmoderne teorije, sada je postalo svakodnevnim iskustvom: zbilja i
istina plodovi su diskursa, nekih priča i neke moći, koja na svoj način
vidi zbilju, a zatim to viđenje institucionalizira kao istinu.“13 Doista, više
ne postoji istina ni kolektiva ni nacije, nije čak vjerodostojna ni osobna
istina, makar je ona jedina proživljena. Sve što egzistira izvan vjere u
svoju intimnu istinu podložno je relativizaciji; stoga je na početku XXI.
stoljeća posve jasna ljudska podsvjesna glad za pronalaženjem nove slike svijeta, nostalgične slike izgubljenoga Boga.
Bilosnić je svoj ratni bedeker čuvao punih petnaest godina, sve dok
u sebi nije prevladao traumatsko iskustvo rata. Vjerojatno u odmaku k
postizanju zrelosti kao i u samome duhu vremena nalazimo razlog njegovoj bitno simboličkoj koncepciji romana. Simbolizam u ljudskome životu, a time i u književnosti, postoji otkada je ljudskoga uma i pamćenja,
iako se kao potreba nameće u pojedinim povijesnim trenutcima sklonima apokaliptičnoj misli. Simbolistička se proza po F. Grčeviću „prilagođava prevlasti lirskoga načela“14 te se njezina geneza „može pratiti
do u duboku prošlost zapadnoeuropske književnosti, pa je u literaturi
istaknuta teza o Bibliji kao prvoj knjizi lirske proze i Kristu kao prvom
lirskom junaku“.15
Roman Listopad udovoljava definiciji simbolističke i lirske proze u
svim svojim odrednicama. Bilosnić je doživljaj jednoga dana istrgnutoga iz konteksta višegodišnjih ratnih zbivanja, vodeći se modelom pars
pro toto, razgradio u epsku strukturalnu formu. Svako od osamnaest poglavlja romana zapravo je jedan simbol, a u gradaciji simboličkih cjelina roman vrhunac doživljava u devetome poglavlju u kojemu središnje
mjesto zauzima mačak Grey, ujedno jedini imenovani romaneskni lik.
Po kompozicijskoj strukturi djela već se može naslutiti simbolika brojeva u raspodjeli poglavlja – osamnaest poglavlja simetrično je razlučeno
13 D. Oraić Tolić, „Suvremena hrvatska proza: izazov zbilje“, u: D. Oraić Tolić, Muška
moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Zagreb, 2003., str. 188.
14 Franjo Grčević, „Književnost u završnoj igri“, u: F. Grčević, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Zagreb, 2002., str. 37.
15 Isto, str. 14.
128
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
na devet plus devet cjelina. Prvih osam poglavlja posvećeno je velikim i
snažnim, arhetipskim simbolima: svjetlo, sunce, voda, nebo, utroba zemlje (pećina, spilja), kamen, hram, zlato, dok je deveto poglavlje snažan
arhetipski simbol vječne igre mačke i miša, vječnoga rata unutar ljudske
zajednice, unutar mitski obzidanoga grada. Ono je ujedno i sama točka
razdjelnica, vrhunac priče o ratnome razaranju grada i čovjeka koji su
ovdje u potpunosti izjednačeni.
U drugome dijelu romana simbolika se okreće čovjeku, slikama i
simbolima njegove svakodnevice: glad i janjeće tripice, žeđ i pivo, strah
i bezumlje, krv, zemlja, noć, san i, konačno, smrt. Dakle u dvostrukoj
simbolici broja devet mogu se prepoznati i božanske i demonske sile,
konačnost Presvetoga Trojstva i božanske povezanosti s čovjekom u
znaku trideset tri Kristove godine, kao i devet mjeseci zrenja ljudskoga
bića nastaloga snagom božanske volje i muške snage u ženskome tijelu.
Kao oprjeka božanskomu i vječnomu, broj devet se odčitava i u devet
krugova Danteova Pakla, što rat i sam po sebi jest – sukob božanskoga
i demonskoga, neprestana borba dobra i zla u čovjeku, vječna podvojenost duše i tijela.
Simbolika Bilosnićeva romana nije nametljiva, ona se kroza cio roman
proteže kao svojevrstan lajtmotiv, simboli su tek točke zapažanja koje su
se nadvile nad stvarnost koja u ratu biva sve osim prirodne ljudske zbilje
i oko njih se fokusira autorova struja svijesti. Prepleću se njegova razmišljanja, bojazni, uspomene, snovi, mitološke slike, duhovni bjegovi od
surovosti razaranja i smrti. Autor se potpuno identificira s gradom koji
je glavna meta razaranja – identitet ranjena grada identitet je razorene
duše autora romana. Roman se stoga i iščitava u ključu – glavni junak =
grad = autor. I doista, upravo takva struktura romana kao književnoga
djela, ali i same autorove svijesti potvrđuje Eliadovu misao kako „simbol
otkriva određene – najdublje – aspekte stvarnosti koji prkose svakom
drugom sredstvu spoznaje. Slike, simboli, mitovi nisu neke olake i nevažne tvorevine psihe; one odgovaraju na određenu potrebu i više određenu funkciju: razotkriti najskrovitije modalitete bitka.“16 A bitak rata
jest razaranje, krvoproliće, uništenje, apokalipsa, odsutnost Boga. Dakle
16 M. Eliade, „Ponovno otkriće simbolizma“, u: M. Eliade, n. dj., str. 18-19.
prosinca 2010.
129
Sanja Knežević
i u trenutcima kada čovjek ne može spoznati zlo, a ono se samo nametnulo kao životna konstanta, jedino što gradi vertikalnu komunikacijsku
nit između čovjeka i Neba zapravo su slike i simboli ugrađeni u ljudsku
bit od njegova postanka. Stoga je Bilosnićeva ratna poetika prekretnica
romaneskne misli na početku XXI. stoljeća – njegov lik u ratnoj zbilji
zna i može prepoznati simbole i slike, on se izdiže iznad relativizirane
zbilje i vraća se svojoj povijesnosti, Eliadovim riječima rečeno, otkrivajući „jednu novu egzistencijalnu dimenziju, o kojoj egzistencijalizam i
današnji historicizam pojma nemaju: riječ je o jednom autentičnom i
višem načinu bivanja, koji ga štiti od nihilizma i historicističkog relativizma, a da ga zbog toga nipošto ne odvraća od povijesti“17.
Ako dakle uzmemo da je postmoderna rezultat neuspješne realizacije moderne shvaćene u širemu smislu riječi, dakle ako su velike utopije
moderne proizvele dva velika svjetska rata i njime uvjetovana dva totalitarna sustava, onda je rat u Hrvatskoj, kao i ratni raspad Jugoslavije,
zapravo raspad modela umjetne tvorevine velikih utopijskih ideja, ideja
začetih na „nihilizmu i historicističkom relativizmu“, koje su kasnije trijumfirale postmodernim relativizmom. Veliki europski totalitarni raspadi uvjetovali su apsolutnu dekadenciju duha zapadnoeuropske civilizacije, a rat na području bivše Jugoslavije to je još dodatno potencirao
– što je unaprjeđeniji sustav mučenja, ubijanja, uništavanja i razaranja,
sigurnija je duhovna devijacija određene kulture. A postmoderna kultura sama po sebi već baštini eshatologiju kao društveni model života;
stoga je za civilizirani globalni svijet mala priča o kraju Jugoslavije na
kraju XX. stoljeća i drugoga tisućljeća rezultirala mnoštvom malih priča
o kraju, padu i smrti modernih stečevina europske kulture na početku
XXI. stoljeća. U zapadnome svijetu apokaliptične priče odigravale su se
na fiktivno-virtualnoj razini, dok se hrvatski čovjek, hrvatska kultura i
umjetnost doista suočila sa zbiljskim krajem, sa stvarnim ratom, stvarnim uništenjem i smrću.
Intimno iskustvo rata za Tomislava Marijana Bilosnića zasigurno je
bilo stanje stvarne apokalipse, zbiljski doživljaj kraja ili, kršćanskim diskursom rečeno, ponovno proživljavanje Kristove muke. Upravo stvara17 M. Eliade, „Simbolizam središta“, u: M. Eliade, n. dj., str. 47-48.
130
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
njem nove dimenzije vremena koje se u svome cikličkom ponavljanju
primiče točki spasenja, odnosno Ivanovu Otkrivenju, kršćanstvo sjedinjuje sve arhajske simbole darujući im novi smisao. Stoga je kršćanska
dimenzija vremena u Bilosnićevu romanu naglašena cikličnim ponavljanjem – cjelokupna radnja romana smještena je unutar dvadeset četiri
sata pa se u tome smislu prati jedan vremenski isječak autorova proživljavanja muke, po uzoru na stalno proživljavanje Kristove muke u četrnaest postaja križnoga puta.
„Vrijeme postaje totalitet samom činjenicom utjelovljenja božanske
Riječi; no sama ta činjenica preobražava povijest. Kako bi moglo biti
uzaludno i prazno vrijeme koje je bilo svjedokom Isusova rođenja, patnje, smrti i uskrsnuća? Kako bi moglo biti povrativo i ponavljati se ad
infinitum?“18 – zaključuje M. Eliade. Kada Ivan u svome Evanđelju nudi
sliku apokalipse, dakle sliku konačnoga svršetka svijeta, ali i sliku Krista
koja je potpuna i u povijesnoj i nadpovijesnoj, dakle izvanvremenskoj
dimenziji, zapravo piše „knjigu simbola“19.
Bilosnićevo kršćansko shvaćanje dimenzije vremena i prostora očituje se u cjelokupnoj gradnji simboličke strukture teksta: autor se poistovjećuje s gradom kao svetim mjestom, središtem u kojemu se sijeku „tri
kozmičke zone – Nebo, Zemlja, Pakao“20, odnosno prostorom nostalgičnih čežnja „izgubljena raja“, istodobno pletući mrežu simbola neprestane cikličnosti vremena, pravilne izmjene solarnih i lunarnih ciklusa
i njihova ponavljanja sve dok ne sustigne konačnost u smrti, i spasenju.
Da je doista riječ o takvoj romanesknoj poetici, govori njegov moto s
početka: „U zoru 5. listopada 1991. godine more se dokotrljalo do mojih
nogu, i opet otkotrljalo natrag.“21
18 M. Eliade, „Simbolizam i povijest“, n. dj., str. 205.
19 „Ivan kao da nastavlja Isusov način govora u prva tri evanđelja, govor u prispodobama,
simbolični govor, da objavi otajstvo Božjega kraljevstva, te ponire od Isusova djelovanja na
bitak. […] Simbol se rađa u povijesnoj zbilji i povijest je otvorena simbolu, jer je to povijest
ljubavi Boga za svijet (3,16).“ Celestin Tomić, Počeci Crkve: Ivan Evanđelist ljubavi, Zagreb, 1995., str. 121-122.)
20 M. Eliade, „Simbolizam središta“, u: M. Eliade, n. dj., str. 52.
21 Tomislav Marijan Bilosnić, Listopad, Zadar, 2008., str. 4.
prosinca 2010.
131
Sanja Knežević
U tome smislu interpretacija daljnjih osamnaest poglavlja pokazuje
kako se slika jednoga dana u ljudskome životu odčitava kao arhetipski
uzorak univerzalnoga ratnoga kaosa.
***
Razaranje grada u povijesti književnosti nalaže se kao arhetipska slika, od Gilgameša do Biblije, od Ilijade do rimskih osvajanja i križarskih
ratova. Pišući o mitologiji grada, Lewis Mumford ističe i nepresušnu
ljudsku potrebu za stvaranjem, ali i razaranjem grada kao središta urbane civilizacije. Kao da se rušenje i ponovno oživljavanje izmjenjuju u
pravilnim cikličkim razdobljima: „To je ona tragična perspektiva, praćena ruševinama i čistim očajem, koju još i danas možemo osjetiti čitajući
Ilijadu“, jer gradovi koji baštine tisućljetne prohode kultura i civilizacija
kao da su osuđeni na stalno razaranje i ponovno stvaranje. Ako u hrvatskoj, pa nakraju i europskoj kulturi, neki gradovi u svojim cikličkim
izmjenama stvaranja i razaranja prednjače, onda među njih zasigurno
treba ubrojiti i Zadar.
Nakon više od dvije tisuće godina urbanoga života Bilosnićev grad
i danas baštini bedeme kao simboličku, zaštitnu opnu od neprijatelja
i moguće propasti. Arhitektonski artefakti govore više od ljudske spoznaje o izmjenama civilizacija, stoga kada piše o kulturi razvitka sredozemnih antičkih gradova na Jadranu, Mate Suić kao bitnu ističe upravo
fortifikaciju: „Gradnja bedema stoji na početku procesa urbanizacije
upravo kao što je stajala i na početku procesa poleogeneze u dalekoj
prethistoriji.“22 A sama radnja romana počinje upravo na mjestu gdje
su nekada stajali bedemi duž jugozapadne obale zadarskoga poluotoka:
„Još je punih sat vremena do svanuća, do granjivanja sunca iznad Križa,
pa me tek zloćudno podignuta obrva mjeseca odaje na pustoj obali.“23
Simbolika prostora, odnosno njegove toponimije, iščitava se dakle već
iz prve rečenice: napadi na grad uvijek počinju iz smjera brda Križ, iz
smjera izlaska sunca. Strah junaka nagoni na izlazak iz višednevnoga
22 Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.
23 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 7.
132
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
skrovišta, goni ga na otvoreno, na utopijsko mjesto obrane, na temelje bedema koji su Zadar branili u višestoljetnim napadima s morske
strane. Junak se očituje u strahu i bunilu, u čežnji k nepostojanju, općoj
nesigurnosti koja se u ljudskoj psihi budi kada svaka egzistencijalna i
esencijalna kategorija gubi smisao:
I što bih ja tu činio, lako i bezrazložno stvorenje čiji je svaki živac, svaki
mišić, svaka žila pucala kao kakav mjehur od sapunice. Doista, padne li
još jedna granata tako blizu, zatrese li temelje i zidove, poljulja li kuću
nad nama, od mene više neće ostati ni traga. Moj će nestanak istisnuti
tako malenu količinu zraka da nazočni neće ni primijetiti kako sam nestao.24
Dakle autor nije onaj tko će obraniti grad, njegov mitološki junak,
nego njegov antipod – antijunak, slabi subjekt. Izlazeći istodobno iz
sebe i iz skloništa, svijest o stvarnosti pronalazi u mitološkim slikama, u
protjecanju morske struje koja jedina ne osjeća surovost zbilje:
Jedino sol, jedino voda, valovi i pjena, mogu svojom snagom rasklopiti i
rastopiti moj oklop straha kao školjku punu srebrnih bisera. I kada sam
već ćutio kako doista odlazim preko mora, kako me more oslobađa istodobno mi se prepuštajući, ugledao sam Posejdona, baš onoga, što se tu
nedaleko, kod Fontane, spario s Plankitom, kako plovi Kanalom, kako mi
maše, a da ja ne znam zove li me, ili me upozorava na trag krvi što pluta
po moru.25
Bilosnić donosi sliku u kojoj promiču njegovi strahovi: univerzalna
slika granjivanja sunca i neprestana promjenjivost morske pučine sukobljuje se s njegovom intimom. On kao da je svjestan da stoji na mjestu
velikoga proturječja: s jedne strane nestanak bedema nudi otvorenost
univerzumu, a s druge grad kao da je kažnjen jer je izgubio svoju simboličku zaštitu pa se slika venecijanskoga dužda Dandola, neumornoga
osvajača Zadra, miješa s košutinom krvi koja je ranjena plivajući Zadarskim kanalom otkrila Posidonu Plankitin trag. U jedinstvenoj slici struje
24 Isto, str. 8.
25 Isto, str. 10.
prosinca 2010.
133
Sanja Knežević
svijesti Bilosnić sjedinjuje nastanak i nestanak grada,26 dok je njegova
mitološka slika zapravo proizišla iz umakanja umorna stopala u more,
kada je iz žulja na nožnome prstu potekla krv i pomiješala se s morskom
soli. Ipak, slika gubitka bedema u ljudskoj je psihi duboko zapretana
kao slika gubitka iracionalne sigurnosti. Stoga arhitektura grada daje
odgovor na mikrokozmos ljudske svijesti. Kada govori o „simbolizmu
središta“, M. Eliade spominje se i same biti arhitektonske gradnje, ali i
stalne ljudske težnje za zaštitom: „Vrlo je vjerojatno da je obrana nastanjenih mjesta i gradova najprije bila magijska obrana, jer obrambeni su
elementi – jarci, labirinti, bedemi, itd. – bili raspoređeni više tako da
spriječe najezdu zlih duhova, nego napad ljudskih bića.“27 Ne pita li se
u tome smislu posredno autor romana je li otvorenost moru i svijetu
krivac za gubitak sigurnosne aure grada, nije li grad već sam po sebi kriv
što je smješten na jadranskoj obali Sredozemlja, ne jamči li već svojim
prostornim rasterom smrt i oživljavanje nove civilizacije. Može li mitološka slika mora doista ponuditi valjane odgovore junaku romana:
Vječno padanje granata, vječno je padanje vremena. Pa i tako je vjekova
bilo kao i pijeska na obali, suvišnih i bezličnih. Ni jedan toliko važan i
bitan kao ovaj trenutak u kojemu uživam hodajući golim stopalima uz
more, kao da se vraćam u toplu maternicu. […]
Kada će završiti rat i hoću li još vidjeti more? Neće li more prije naricati
videći mene, nego li što ću ja pjevati videći njega? Poslije svega, ne mogu
očekivati novo more. Drugoga mora nema. Posejdon je povukao granicu
krvlju.28
U daljnjoj strukturi romana odgovor kao da se pojavio sam od sebe
uvođenjem novoga lika. U roman zakoračuje neimenovani vojnik, u
odori ali bez oružja, odnosno autorov alter ego: „I baš iz te tišine i mira,
kao svoja vlastita sjena, odnekud na rivu izroni vojnik, branitelj, čovjek
u uniformi bez oružja. […] Kad mi se učinilo da će preko obale krenuti
26 Dandolo je 1202. godine osvojio Zadar uz pomoć križara kojima je zauzvrat obećao prijevoz
do Svete Zemlje. Križari su tada grad razrušili do temelja. Petar Zoranić u svojim Planinama i Juraj Baraković u Vili Slovinki donose legendu o nastanku grada Zadra; Posidon je grad
darovao za dar sinu kojeg je začeo s Plankitom.
27 M. Eliade, „Simbolizam središta“, u: M. Eliade, n. d., str. 50-51.
28 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 13.
134
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
ravno u more, okrenuo se i uputio prema meni.“29 Novi dan i svanuće
donijelo je i novo lice čovjeka, njegovu dvostruku sliku iz ogledala duše.
U društvu vojnika autor proživljava rađanje sunca propitujući samoga
sebe je li riječ o posljednjemu svanuću, jesu li njih dvojica posljednji
svjedoci rađanja dana. I makar je glavnomu junaku sve što je ljudsko i
zbiljsko postalo neshvatljivo i nesigurno, u simboličkim slikama jedino
pronalazi svoju ukorijenjenost. Jer, konačno, „čovjek još ništa ne može
svjetlosti“30, kao što ni svako zlo, koliko god bilo bjesomučno, ne može
izbrisati tople uspomene iz djetinjstva. Pa u trenutcima kada je neprijateljska bešćutnost grad ostavila bez pitke vode, dok junak romana traga
za vodom i pronalazi je u franjevačkome samostanskom bunaru, dakle u
predivnome spletu simbolike i stvarnosti, on se prisjeća i ponovno proživljuje uspomene iz djetinjstva – kupanje u roditeljskome domu, noćna
čekanja na bunarima, djetinja polijevanja, špricanja i igranja vodom i u
vodi na čistim izvorima i u seoskim jarugama. Dodir s vodom, utaživanje žeđi, ali i proživljavanje obreda čišćenja kompozicijski u romanu
najavljuje novi, još snažniji intenzitet radnje. Dok je vojnik plivao duž
obale, a junak sanjareći močio noge u moru, iznenada se nad gradom
pojavio vojni zrakoplov granatirajući obližnju zgradu te se spustio toliko nisko da je uspio mitraljirati vodeni prostor između jedine dvije žive
pojave na morskoj obali. I doista, sama kompozicija slike susreta života
i smrti u romanu odaje dvojakost simbolizma vode na koju je upozorio
i M. Eliade iščitavajući arhajske simbole potopa i krštenja, jer po njemu
„simbolizam voda implicira jednako smrt koliko i ponovno rođenje“31.
Dakle umakanje u vodu za junaka je moglo predstavljati dvoje: obredno
pranje prije smrti, prije zakopavanja tijela u zemljinu utrobu, ili jednostavno predviđanje novoga, obnovljenoga života. Nakon zrakoplovnoga
napada i oglašavanja zračne i opće opasnosti vojnik i junak romana bježe u improvizirano sklonište, u drvarnicu zgrade iz koje je junak izišao
prije samoga svitanja. Slika grada postala je istovjetna slici apokalipse:
29 Isto, str. 14.
30 Isto, str. 26.
31 M. Eliade, „Simbolizam i povijest“, u: M. Eliade, n. dj., str. 187.
prosinca 2010.
135
Sanja Knežević
Sve se sastavilo, i voda, i nebo, i zemlja, i kamen, i vatra, i zrak. Potop i
pomrčina. Požar i potres. Grad je postao napeta koža ratničkoga bubnja.
Kao da su po kamenim pločama udarale tisuće maca, tisuće čekića. Nebo
je pritiskalo grad, pritiskalo je krov svake njegove kuće. Avioni su ga parali kao noževi.32 […] Sada još granatiraju samo da bi kamen samljeli u
pijesak. Iznad nas sve je pržina. Napadači neće ni morati dolaziti u grad,
more će nas prekriti i pružiti se do njih.33
Junak je stiješnjen u zagušljivoj drvarnici, bez zraka, svjetlosti i vode,
bez svega onoga što je samo nekoliko trenutaka prije imao kao svoje prirodno okružje. Odjednom sve nestaje, a ponajprije nestaje smisao, bit
zemlje i čovjeka. U slijedu novih poglavlja autor opisuje proživljavanje
razaranja grada po mjeri vlastitoga rastroja – pod naletima zrakoplova
i granata puca stoljetni zadarski kamen, nestaju sveta mjesta, hramovi,
crkve i zvonici, zadarsko zlato i srebro kao slika identiteta srednjovjekovne kulture drhti u podzemlju, brani grad isijavajući svjetlost iz gradske utrobe. Što granatiranje postaje učestalije, to je poljuljanija čovjekova veza sa svetim mjestom, virtualnom točkom središta svijeta koje je u
urbanoj kulturi Zadra, i to još od vremena ilirske civilizacije, smješteno
na današnjemu Forumu.34 Forum kao središte na kojemu su u tijeku vremena nicala svetišta sada je svoje žrtvenike preselio u katakombe, oltari su postali vlažni temelji gradskih drvarnica. Za čovjeka, za njegovu
psihu, kuća je uvijek sveti prostor, središte svijeta povezano s nebom i
zemljom i po tome modelu nastaje i arhajska arhitektura grada. Stoga
kada se ruši sveto mjesto, urušava se i ljudska bit postojanja u prostoru.
32 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 49.
33 Isto, str. 58.
34 Pišući o arhitekturi antičkih gradova i posebnosti rimskoga Foruma kao svetoga mjesta
grada, Bruno Milić ističe: „Pa i kod samog Zadra, kao i Poreča (Parentium), koji su kao
novoosnovani gradovi planirani po strogim pravilima klasičnog Urbs quadrata i građeni po
najboljim pravilima Vitruvijeve estetike, vidljiva su neka karakteristična odstupanja. Lokacija foruma i kapitolija tih novoosnovanih kolonija pomaknuta je iz geometrijskoga središta
aglomeracije, i ne može biti slučajno što se ti kapitalni prostori grada nalaze na istim mjestima na kojima su prije bila ilirska svetišta. […] Forum je standardni i najbitniji dio urbane
strukture svakog rimskog grada. Njegov oblik, dimenzije i sadržaj podvrgnuti su istim kriterijima i normama koji vrijede za cijeli grad.“ Bruno Milić, „Rim na području Ilirika“, u:
Bruno Milić, Razvoj grada kroz stoljeća, Zagreb, 1994., str. 200, 238.
136
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
O tome ljudskom fenomenu shvaćanja prostora nedvojbeno svjedoči i
M. Eliade kada piše:
...svako ljudsko biće teži, čak i nesvjesno, Središtu i vlastitom Središtu,
koje mu približava integralnu stvarnost, svetost. Ta duboko ukorijenjena
čovjekova želja da se nađe u samom srcu stvarnoga, u Središtu Svijeta,
tamo gdje se odvija komunikacija s Nebom – objašnjava tako neumjerenu upotrebu Središta Svijeta. Vidjeli smo […] da je ljudska nastamba bila
asimilirana s univerzumom, a ognjište ili otvor za dim poistovjećeni sa
Središtem Svijeta. Što znači da se sve kuće – kao i svi hramovi, palače,
gradovi – nalaze u jednoj i istoj zajedničkoj točki, Središtu Univerzuma.35
S malih, baterijskih radioprijamnika ljudi skriveni u skloništima slušaju o razaranju grada. Agonija postaje sve težom, množe se pitanja što
dolazi nakon kraja svijeta, nakon potpuna uništenja grada. Miješaju se
uspomene, mitološke slike, ali i hipertrofirane vizije kraja. Poljuljana je
slika Boga, njegove svemogućnosti, dobrote i pravednosti, rješenje se
nazire tek u simboličnim slikama. Posebno su ovdje upečatljiva autorova promišljanja o zadarskome zlatu i srebru u kojima ujedinjuje mitologiju, simboliku i povijest. Kao da je oživjela Krležina tamna liričnost
dok je lutajući zadarskim ruševinama nakon Drugoga svjetskog rata
promišljao o srednjovjekovnoj filozofiji sačuvanoj u zlatnim zadarskim
moćnicima i relikvijarima. Muzej zadarskoga zlata raketiran je u podne,
kada je sunce, njegova nebeska slika vječnosti, u zenitu.
Rušenjem svetoga mjesta u čovjeku je srušena slika božanskoga. Stoga
junak romana, njegov slabi subjekt, rat počinje doživljavati kao osobnu
krivnju, kao svoj sudbinski uvjetovan hybris. Bilosnić se ne libi otvoriti
pretince svoje najdublje intime, suočiti se sa zbiljskim strahom i nepostojanjem dok zatočen u skloništu čeka kraj. Strah je i postao njegova
krivnja, oličenje njegove slabosti. U tom je smislu simbolički iznimno
snažno i poglavlje o razaranju gradskoga kamena, njegovih snježnobijelih kamenih struktura. I dok mržnja mrvi kamen, arhitektonsku bit Zadra, junak romana propituje vlastitu krivnju: „Kao kruh bio je nedužan
kamen koji se već satima lomi, a ni meni više do svijesti ne može doći
35 M. Eliade, „Simbolizam središta“, u: M. Eliade, n. dj., str. 66-67.
prosinca 2010.
137
Sanja Knežević
jesam li i ja skrivio ovaj napad kada sam sada ovdje zasužnjen u ovoj
prljavoj mišjoj rupi.“36 Stilistika teksta samoga romana također otkriva
autorovu opsjednutost vlastitom krivnjom. U trenutcima kada zbilja
rata počinje ustupati mjesto struji svijesti, junak prije nego stvori jasnu
sliku promišljanja, bit simbola otvara uzastopnim samopropitivanjem.
Zanimljivo je u tome surječju da ponekad i kompozicijski skladnu, na
jezičnoj razini gotovo melodioznu sliku struje svijesti autor prekida
sampropitivanjem poput stacata koji ga neprestano pribija uz vlastitu
nesigurnost.
Na kompozicijskoj i simboličkoj razini roman doseže vrhunac u devetome poglavlju, poglavlju u cijelosti posvećeno mačku Greyu, autorovu kućnomu ljubimcu zatočenu u stanu čitavo vrijeme granatiranja grada. Mačak je jedini imenovani lik romana pa autor takvim književnim
postupkom naglašava da u ratu ljudi gube identitet čovječnosti. Iako bez
razuma, mačak nagonski osjeća nesigurnost, strah, promjenu, otuđenost, mogući kraj. Nakon kraćega zatišja junak napušta sklonište i odlazi
u stan gdje se oči u oči susreće sa svojim dotada pitomim i umiljatim
mačkom, koji se sada preobrazio i poprimio obilježja straha, nepovjerenja i prijetnje. Susret s mačkom zapravo je susret sa samim sobom,
svojom dvojnošću pa se tako mačak pojavljuje i kao metafora unutarnjega ljudskog sukoba, ali i vječnoga sukoba božanskoga i demonskoga. U
simbolu mačka autor prepoznaje susret i dvije mediteranske mitologije
– egipatske i ilirske – u svakome slučaju sukob svjetla i tame, što je rat u
svojoj esenciji oduvijek i bio.
Susret s mačkom prekinula je nova zračna uzbuna i junak se ponovno vraća u sklonište gdje postaje junakom maloga, simboličnoga rata: u
drvarnici zgrade među natiskanim građanima pojavio se štakor i junak
prvi put u romanu preuzima inicijativu krenuvši u lov na njega. Susret s
mačkom lišio ga je dotad velikih i univerzalnih simbola koji su mu zaokupljali psihu i usmjerio na egzistencijalno bitno, čisto ljudsko. Kao što
mačka sama po sebi simbolizira dvojnost ponašanja, podvojila se i autorova svijest. Na sebe je preuzeo ulogu mačka ubijajući štakora u drvarnici, preobražavajući se iz antijunaka u junaka, pobjeđujući u sebi nesi36 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 65.
138
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
gurnost i strah. Nakon što je ubio štakora, drvarnica i sklonište njemu
postaju pretijesni i usprkos zračnoj i općoj opasnosti vraća se u stan u
potrazi za jelom iako zna da je jedino što ga može dočekati hladan tanjur
odstajalih janjećih tripica. I doista, on sjeda za stol te se prihvaća jela,
hladnih tripica okićenih sitnim, bijelim crvićima. Nestalo je straha i nesigurnosti, junak romana sa svakoga komada crijeva koji prinosi ustima
pomno čisti crve ispuštajući ih po obodu svoga tanjura, poistovjećujući
njihov pad s padom granata i bomba kojima je neprijatelj tukao grad.
Daleko od svake stvarnosti, uživajući u jelu, on je tek u okviru svoga
prozora nazirao vojne zrakoplove koji su letjeli u razini gradskih zgrada
i tražili svoje nove ciljeve. Tjelesna glad nadjačala je junakove intimne
strahove i u njemu probudila animalna svojstva. Kako se sunčeva svjetlost polako stala približavati sutonu, napadi na grad postajali su sve
žešći. Autor polako silazi u sklonište, ali ne zadugo, skučenost podruma njemu postaje nepodnošljiva. Među naguranim ljudima prepoznaje
tek vojnika s kojim je jutros bio na morskoj obali. Kao da na se doista
i preuzima obilježja vojnika i branitelja, njih se dvojica jedini upućuju
spasiti staricu zatočenu u svome stanu. Ne želeći povjerovati u rat, ona
se zaključala u stan nastojeći se sakriti od imaginarnih lopova. Upravo je
kroza zidove njezina stana projurio brodski torpedo i, ostavivši je neozlijeđenu, raznio susjednu trafostanicu. Svu prestravljenu oni je prenose
u sklonište, polažu u za nju improvizirani ležaj, dok se na udaljenosti
od svega nekoliko metara njezin sin nije ni pomakao. U strahu on je
zaboravio majku, život, svaku stvarnost. Strah ga je preplavio i njegova
ljudskost ni po čemu nije bila prepoznatljiva osim po tjelesnome obličju.
Strah je od ljudi učinio nemisaona bića.
Kao što je rat krajnost sama po sebi, tako se i ljudska psiha izmjenjuje
pod njegovim pritiskom. Neshvatljivi strah, ali i neshvatljiva hrabrost u
čovjeku izmjenjuju mjesta nevjerojatnom brzinom. I junaku i vojniku
dosta je skloništa, ono ih guši, a energija straha kojom je ono ispunjeno
jednostavno ih tjera van, na svježi zrak, pa makar ih tamo dočekala i
smrt. Znajući da je pod sjevernim gradskim bedemima otvoren lokal
i da se ondje može popiti pivo, autor zajedno s vojnikom odlazi utažiti
žeđ. Njega je žeđ počela opsjedati gotovo demonski, i to žeđ za pivom, za
prosinca 2010.
139
Sanja Knežević
simboličkim ratničkim pićem. Ako već rat nije mogao osjetiti izravnom
muškom borbom, on u njega zakoračuje na simboličkoj razini. Prolazeći
pustim gradskim ulicama u kojima se miješa miris baruta s jesenskom
vlagom lišća u kasno poslijepodne, junak i autor na gradskome trgu susreću grotesknu sliku branitelja skutrenoga i nepomičnoga u kutu kako
drži stražu sjedeći na hrpici otpaloga lišća.
Tek sam sada mogao vidjeti svu golotinju listopada skupljenu u hrpicu
svega nekoliko listova uz rub gradskog trga, koji su, nošeni vjetrom ili
minobacačkim hukom dospjeli ovamo u središte grada. Baš tu pored hrpice više crnog nego li žutog ili rumenog lišća šćućurio se jedan branitelj
s lovačkom puškom u ruci. Na toj straži u pustoši kamenoga grada bio je
gotovo smiješan.37
Preko trga iz smjera Providurove palače dolazi mladi radiotehničar,
vjerojatno napustivši radno mjesto lokalne radijske postaje. Nitko od
njih nije bio siguran što ih je izvelo van, ravnodušnost ili hrabrost, ili tek
suluda misao kako je nenajavljenim zatišjem okončan napad na grad.
Četvorica muškaraca zajedno odlaze na pivo pozivajući usput još i branitelja koji je na straži sa sjevernoga gradskog bedema promatrao dimnu
zavjesu koja se prostirala duž čitavoga gradskog zaleđa. Ispijanje piva,
muškoga, ratničkoga pića, u muškarce je unijelo mir. Nisu razgovarali. U
šutnji su pretakali svoje misli pokušavajući složiti mozaik neshvatljivih
događaja, uzroka i posljedica rata. Jer, kako Bilosnić piše, „dimenzija
užasa ovoga rata i jest proizlazila iz toga da grad ruše oni koji su u njemu
živjeli“38. U toj je činjenici doista dvostruko poljuljana svetost prostora
i života. Razmišljajući o ratu kao o doista univerzalnome prokletstvu,
gotovo ljudskome fenomenu, junak razlaže svoje misli u struji svijesti:
Doista, u ratu sve što inače djeluje božansko, u jednom trenu izgleda
tako krhko i brzo prolazno. Sva vjerovanja vezana uz dušu u ratu gube
smisao pri samoj pomisli da se taj besmrtni cvijet nalazi tu pod ispranom
kožom, u tijelu koje u sebi više ne može kontrolirati ni izmet. Kako je
moguće da se ono što je po prirodi nebesko surva tako nisko na zemlju,
37 Isto, str. 145-146.
38 Isto, str. 151.
140
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
dapače još i dublje, u bezdan prepun krvi zaražene klicama neshvatljivih
zločina.39
Struju svijesti prekinuo je novi napad. Granata je pogodila stablo
crnike na bedemu pod kojim je do samo nekoliko trenutaka stražario
jedan branitelj. Zadobivši ranu od gelera, branitelj koji im se pridružio
sa straže s glavnoga gradskog trga ostao je na mjestu mrtav, dok je mladi radiotehničar zadobio ranu u vrat. Prije negoli su se uspjeli sabrati,
pogođeno stablo crnike počelo se urušavati na njih. Prvi put u romanu
autor se susreo sa stvarnom smrću, i to na zbiljskoj i simboličkoj razini.
Vojnikova smrt prva je individualna, intimna smrt kojoj svjedoči. Iako
se od samoga početka problematizira razaranje i destrukcija, pogibija
nedužna vojnika, mladoga čovjeka koji je samo nekoliko trenutaka prije
ispijao pivo, doista je utjelovljenje istinske, zbiljske smrti. Stablo simbolizira vezu između neba i zemlje u gotovo svim svjetskim civilizacijama;
po njemu se ljudska duša nakon smrti penje prema nebesima. Problematiku simbolizma stabla u kontekstu kršćanstva, dakle u izjednačavanju stabla svijeta i križa objasnio je i M. Eliade:
Križ je upravo kao simbol Središta Svijeta asimiliran s Kozmičkim Stablom. To je dokaz da se slika Središta prirodno nametala kršćanskom
duhu. Upravo putem Križa (=Središta) odvija se komunikacija s Nebom
i upravo preko njega, istodobno svemir biva spašen. A pojam spasenja
samo preuzima i dopunjuje pojmove vječnoga obnavljanja i kozmičkog
preporađanja, univerzalne plodnosti i svetosti, apsolutne stvarnosti i
naposljetku besmrtnosti, sve pojmove koji koegzistiraju u simbolizmu
Stabla Svijeta.40
U tom se smislu nedužna žrtva branitelja na simboličkoj razini odčitava u rušenju stabla crnike, čime se i ističe znatno dublja bešćutnost
rata: nije dovoljna nevina ljudska krv nego se ruši i ljudska duhovna
dimenzija, rat se ispriječio duši na putu do Boga, do vječnosti. Sam je
autor padanje stabla i doživio kao mitološku, sudbinsku sliku:
39 Isto, str. 152.
40 M. Eliade, „Simbolizam i povijest“, u: M. Eliade, n. dj., str. 199.
prosinca 2010.
141
Sanja Knežević
A sada je, evo, ta os, ta vertikala, veza neba i zemlje, baš nad nama presječena. Da bi spasila vojnika kojeg smo zazvali dolje na pivo ili da duša
onoga vojnika s trga, pogođenog i umrlog, sada ne bi mogla uzletjeti,
uzdići se, jer nema po čemu kad joj je os presječena i srušena.
U stablu što se obrušavalo s bedema padala je i rušila se svjetlost neba,
samo nebo, njegova kupola.41
U dubljoj analizi simbola i sam ritual ispijanja piva nudi snažniju sliku
odčitavanja kompozicijske strukture romana. Naime ispijanje piva kao
ratničkoga pića kulturološka je baština Europe, iako je ono s obzirom
na proces nastanka i slika predviđanja „znak nečeg što se treba dogoditi, situacije koja se trenutno odvija – tj. ‘kuha’ ili fermentira“42. Dakle
ispijanje piva, koje je akterima nudilo kratkotrajan predah od napada u
zalaznoj putanji dana, posredno je zapravo dalo naslutiti brzi preokret
događaja, odnosno novi napad koji je prouzročio smrt.
Autor i vojnik svoga su mladoga prijatelja na rukama odnijeli u bolnicu čvrsto mu stežući ranu na vratu kako ne bi iskrvario. Kada su ušli u
bolnicu, sunce se utopilo u morskoj pučini ostavivši za sobom purpurni
oblak. Gotovo jednake boje bili su i bolnički hodnici iskapani ljudskom
krvlju. Izlazak sunčeve svjetlosti s početka romana sada je kao zrcalni
simbol zamijenila krv. I krv i svjetlost srodne su suncu, barem na simboličkoj razini, pa se u tome smislu „krv dovodi u vezu s toplinom, životnom i tjelesnom, nasuprot svjetlosti koja je u vezi s dahom i duhom“43.
Autor je u svitanju dana proživljavao velike, univerzalne simbole duha,
arhajske mitološke slike koje su ga povezivale sa svijetom i zbiljom da bi
potkraj dana svjetlost zamijenila tjelesnost, stvarna ljudska patnja. Krv
koja ga je okruživala u bolnici preobražavala se u urlik i krik Čovjeka.
Doista, iznimno su snažni dijelovi teksta u kojima autor razrađuje simboliku krvi pokušavajući uhvatiti njezin smisao u ratnim stradanjima:
Kao da se samo nebo spustilo pod moje noge, pa je svijet tu pod njima propadao u požaru. Proždirala ga je i gutala vatra, gušio dim i krv.
Prolivena krv prometala se u ognjene buktinje u kojima je gorjela čitava
41 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 153-154.
42 Didier Colin, Rječnik simbola, mitova i legendi, Zagreb, 2004., str. 342.
43 Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, 2007., str. 352.
142
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
bolnica u još odražavajućem odsjaju zalaska sunca. Sve je najednom bilo
rumeno: zidovi, plahte, lica, liječnici i ranjenici, kreveti i podovi, stropovi i prozori, čak i liječnički instrumenti. Sve je bilo užareno. Sve je bilo
krv. […]
Užasavao sam se to gledajući, ta me slika prestravljivala i navodila na
pitanje ima li kraja mukama i ranama kada se jednom pusti ljudska krv.
Čemu i zašto!?44
Na simboličkoj razini teksta u ovom je poglavlju važan trenutak kada
se autor i vojnik s kojim se susreo u vrijeme svitanja prvi put rukuju
upravo u bolnici stapajući među svojim dlanovima krv ranjenoga prijatelja. Kada se mladi radiotehničar pojavio povijena vrata, njih su se trojica polako uz gradske bedeme uputili prema skloništu. U prvim trenutcima jesenje večeri zavladao je mir koji je junaka potpuno obuzeo te je
poželio ostati vani sam, u apsolutnome jedinstvu s nadolazećom tamom
i svježim mirisom ovlažene zemlje. Sa simbolom zemlje zapravo je i
zatvoren kompozicijski ciklus romana. Dan koji je otvoren svjetlošću
priveden je kraju zemljom i tamom. Zemljom kao roditeljicom i ženom,
stalnom sigurnošću. Da je ciklus simbola koji su gradili autorovu zbilju
zatvoren, kao da su osjetili i neprijatelji koji su novim napadom na grad
očito poželjeli završiti dan u velikom krešendu destrukcije. Novi napad
autora je zatekao sama u parku na obali mora i da vojnik nije došao po
nj i odveo ga u sklonište, vjerojatno bi skončao na mjestu gdje je prije
svitanja došao potražiti slobodu u čistome zraku, u dodiru s morem. U
početku nije bio ni svjestan što se s njime dogodilo, kako je dospio u
sklonište i zašto se uopće sâm prepustio neprijateljskoj paljbi. Prije noći
napadi su se stišali, a sklonište je preplavio mir. U tišini, jedan po jedan,
ili u malim grupicama, ljudi su polako počeli odlaziti u svoje stanove.
Izmoren dnevnim događajima koji su doista više nalikovali mori negoli ljudskoj zbilji i junaka romana svladao je san. Motiv sna, more i
priviđenja kompozicijski se u romanu nalaze na njegovu kraju, poglavlje o snovima zapravo je podsvjesna rekapitulacija svega proživljenoga,
podsvjesna slika rata. Junak romana sanja tri sna i proživljava jedno priviđenje. Prvi san smješten je u kamenu kulu koja je sama po sebi otok.
44 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 161.
prosinca 2010.
143
Sanja Knežević
Kulom zapovijeda general (iz sna se ne može sa sigurnosti utvrditi da
je riječ o stvarnome liku vojnika iz romana) i autora moli da poruku o
njegovu povratku kući ostavi na prozoru kada na nj sleti crni gavran. Sav
u znoju i drhtavici izričito mu nalaže da pismo nikako ne smije predati
galebu ni golubu koji će također slijetati na prozor. General iznenada
pada mrtav. U čudu on ne zna što učiniti s njime. I kao da se na nesvjesnoj razini rješava problem: generalovo se tijelo okamenjuje. Na mjesto
zapovjednika dolazi starica, ista ona koju su toga popodneva spašavali
iz zakračunata stana. Ona sada zapovijeda otokom gledajući ga u čudu
jer se prestrašio nadolazećih valova i morske oluje koja se sve više približava njihovoj kuli-otoku i prijeti da će je potpuno poplaviti. Dok u snu
izgovara besmislenu rečenicu: „To nije poplava, dolazi potop!45, autor se
budi orošen znojem i nakon proživljene tjeskobe sna tek nazire da još
nije ni ponoć.
San o kuli na moru, generalu i starici doživljaji su prethodnoga dana
proživljeni na autorovoj nesvjesnoj razini, stoga su simboli i slike koji
se u snu pojavljuju to snažniji i tjeskobniji. Veliki proučavatelj čovjekova odnosa svjesnoga i nesvjesnoga C. G. Jung o problemu sna piše:
„San je normalna i prirodna pojava, ne znači nešto što nije. Talmud čak
kaže: ‘San je svoje vlastito tumačenje’. Do zbrke dolazi zbog toga što su
sadržaji sna simbolični i imaju više nego jedan smisao. Simboli skreću
pozornost na putove koji su drugačiji od onih što ih shvaćamo sviješću;
i stoga se ti putovi odnose na nešto što je nesvjesno, ili barem nije potpuno svjesno.“46
U simboličkome smislu kula-otok zapravo je napadnuti grad koji preplavljuju ratne strahote. Također u snu je zamjetna i pojava triju vrlo
znakovitih ptica. General ne želi da se njegova poruka preda golubu ili
galebu nego samo gavranu koji je sam po sebi vrlo snažan simbol: „...u
većini vjerovanja gavran se pojavljuje kao solarni simbol, često kao demijurg ili božanski glasnik, uvijek kao vodič, pa i vodič duša na njihovu
posljednjem putovanju, a kao psihopomp proniče tajnu tmina ne gubeći
45 Isto, str. 206.
46 C. G. Jung, „Pristup nesvjesnom“, u: C. G. Jung, Čovjek i njegovi simboli, Zagreb, 1974., str.
90.
144
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
se u njima.“47 Dakle simbol gavrana u snu može se tumačiti u dvostrukome ključu: želeći da se njegova poruka preda isključivo gavranu, general
predviđa svoju lošu sudbinu, a ako još uz to generala poistovjetimo s likom vojnika, također se može odčitati i njegova sudbina s kraja romana.
Gavran se povezuje i s biblijskom Knjigom postanka pa njegov dolazak
na prozor kule može simbolizirati da potop, odnosno rat još nije gotov,
da se apokaliptičnomu stanju ne nazire kraj.
Drugi san autorova je identifikacija s rodnom kućom, njegovo traženje obiteljskoga identiteta. U stvarnosti se njegova onirička kuća (kuća
djetinjstva i sanjarenja po Bachelardu) nalazi u ratnoj opasnosti, u njoj
sada prebivaju neki drugi ljudi, nepoznati vojnici i prijeti joj gubitak
same biti. Gaston Bachelard psihološku bit kuće za čovjeka definira riječima: „1. Kuća je zamišljena kao vertikalno biće. Ona se uzdiže. Ona je
razlikovno određena u smislu svoje vertikalnosti. Ona je jedan od poziva na našu svijest o vertikalnosti. 2. Kuća se zamišlja kao koncentrirano
biće. Ona nas poziva na svijest o usredištenju, postojanju središta.“48 Dakle autor u snu, u nesvjesnu stanju, proživljava strah od gubitka središta
jer kuća, kao i grad, za njega su simboličko središte svijeta. Istodobno
postoji i opasnost od gubitka vertikalne osi koja u njegovoj oniričkoj
kući povezuje Nebo i Zemlju.
Također, što se odnosa prema prostoru tiče, strah od gubitka kuće
u snu očitovanje je razaranja grada u zbilji. U snu autor odlazi u rodnu kuću kako bi ondje pronašao svoje stare rukopise, no u kući u kojoj
svjesno zna da bi trebali biti vojnici sada ne zatječe nikoga. U jednome
trenutku u jednome njezinu kutu prepoznaje svoga djeda kojega u stvarnome životu nije imao prilike upoznati. Djed mu otkriva tajnu kuće:
zidovi se mogu listati poput papira, a na svakome zidu svaki je muški
nasljednik ispisao svoju poruku, rečenicu koja je obilježila njegovo postojanje kao dijela obitelji, ali i njegove intimne sudbine. U snu je i autor
napisao svoju rečenicu: „U lastavičje gnijezdo ulaze mravi.“49 Iz njegove
rečenice, koja je čista nadrealistička slika, može se iščitati snažna sim47 J. Chevalier – A. Gheerbrant: n. dj., str. 178.
48 Gaston Bachelard, „Kuća od podruma do tavana – smisao kolibe“, u: Gaston Bachelard, Poetika prostora, Zagreb, 2000., str. 41-42.
49 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 209.
prosinca 2010.
145
Sanja Knežević
bolika straha od gubitka kuće, a time i identiteta. Lastavičje gnijezdo
simbol je topline domaćinstva, dok su mravi oni koji rastaču, koji razaraju i raznose kuću. U metaforičkome smislu njegova rečenica opisuje
cjelokupnost ratne zbilje.
Nakon drugoga sna autor proživljava priviđenje. Kucanje na vratima,
zvonjavu telefona i, konačno, nadrealističko pojavljivanje lika vojnika iz
poda svoga stana. Susret s vojnikom koji mu se samo osmjehnuo i nestao doista je izraz ratne psihoze straha i neuravnoteženosti osjećanja i
spoznavanja.
Treći je san vrhunac autorove nemirne noći. Pred starom srednjovjekovnom crkvicom skupilo se veliko društvo koje je sjedilo za prostrtim
stolovima i očekivalo glasnika. U zraku se doslovno osjećalo uzbuđenje
i neizvjesnost. U crkvici je pjevao crkveni zbor, no junak je samo mogao
čuti okretanje stranica molitvenika, ne i njihove glasove. Na oltarnoj
pali nisu bile raspoznatljive forme, ona se pretapala u crnoj i zlatnožutoj
nijansi. Odjednom se glasnik pojavio i utrčao u crkvicu, ali to nije bio
čovjek nego razulareni crni bik koji je počeo uništavati sve pred sobom.
Konačno je dojurio i do samoga autora. I kada se već našao na njegovim
rogovima, probudila ga je nova sirena za uzbunu. Nakon noći mora i
teških snova ponovno se spušta u sklonište.
U snu su na simboličkoj razini zanimljivi crkva i crni bik. Crkva je
opet metafora opsjedanoga, napadnutoga grada. Ona je sveto mjesto,
njegovo središte u kojemu se susreću kozmičke sile. Bik je u europskoj,
ali ponajprije u mediteranskoj mitologiji vrlo snažan simbol: „Bikovi su
u grčkoj predaji simbolizirali neobuzdano bješnjenje sile. To su životinje
posvećene Posjedonu, bogu oceana i bura, te Dionizu, bogu plodne muževnosti. […] U indo-mediteranskim vjerama, u liku bika ili, općenitije,
goveda prikazani su nebeski bogovi: Uran, bog neba, sličan je biku po
svojoj neumornoj i razuzdanoj plodnosti. […] Sve su to simboli muškog i ratobornog duha, elementarnih sila krvi.“50 Također uz žrtvovanje
bika veže se i Mitrin kult, kult pobjede svjetla nad tamom. No u snu bik
nije žrtva; naprotiv, on razara i uništava. Dakle simbol bika zapravo je
oličenje tame i rata. Bik ruši sveto mjesto, raskida njegovu vertikalnu
50 J. Chevalier – A. Gheerbrant: n. dj., str. 49.
146
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
os, divlje dionizijsko načelo pobjeđuje, nepredvidljiv Posidonov duh ponovno osvaja grad. I u kompoziciji snova razvidan je autorov odnos prema dimenziji vremena – pojavljivanjem životinjskih simbola gavrana i
bika, a oba nose ulogu glasnika, autor naglašava i njihovu izmjeničnost,
cikličnost, s obzirom da je gavran solarni simbol i veže se za Apolona,
dakle i apolonsko načelo, a bik je lunarni simbol, simbol tame, i veže se
za Dioniza i dionizijsko načelo. Kao glasnik apolonskoga načela, gavran
nije uspio ostvariti svoje poslanje dok je bik, kao nositelj dionizijskoga
načela, to učinio.
U skloništu junak ne nalazi vojnika, ali ni staricu koju su spašavali.
Njezin je sin na radioprijamniku slušao vijesti o posljedicama napada
prethodnoga dana. Nemajući mira, junak izlazi van, želi pronaći vojnika
iako već podsvjesno zna kako ovaj leži mrtav na Forumu:
Ležao je pokraj rupe iskopane prvom jutrašnjom granatom bačenom na
grad. Prišao sam mu u strahu i nevjerici, premda sam znao što se dogodilo.
Ležao je mrtav u tek nadolazećoj svjetlosti.
Nije imao oružja. Na njegovu otvorenu dlanu ležao je odnekud doletjeli
crveni list, rumen poput lokvice krvi što mu je iscurila iz usta.51
S vojnikom je umro i dio samoga autora, rat je ubio jedno ja u njemu.
Smrt je vojnika zaskočila na Forumu, u svetome središtu grada, i kao
što je granata razorila Forum, poremetila os središta svijeta, razorila je i
autorovu intimu. Nakon proživljena apokaliptična iskustva rata nijedna
nova zbilja ne može jamčiti sigurnost i svoju istinitost. Kraj romana u
tome smislu ne otvara nadu o prestanku rata, on je simbolička točka
u kojoj se ogleda cjelokupna ljudska civilizacija besmislenih sukoba i
ratova.
***
Jean Chevalier u uvodu svoga glasovitog Rječnika simbola kaže
kako je „premalo reći da živimo u svijetu simbola – svijet simbola živi
51 T. M. Bilosnić, n. dj., str. 220-221.
prosinca 2010.
147
Sanja Knežević
u nama“52, što se u romanu Listopad potvrđuje kao nepobitna istina.
Radnja romana temeljena je na ispreplitanju stvarnih događaja i njihove
simboličke podloge. Autor se poistovjećuje s gradom Zadrom, stoga se
grad istodobno pretvara i u središnji lik romana, ali i preuzima identitet
pripovjedača. Njegova simbolička struktura i transcendentalna svijest
pridaju mu i psihološku i umjetničku dubinu, čime se otvara drukčiji i
novi romaneskni diskurs u hrvatskoj književnosti na početku XXI. stoljeća uopće, a posebice kada je riječ o ratnome pismu. Stilske formacije
najčešće se izmjenjuju u prvome desetljeću novoga stoljeća pa ako prihvatimo taj već kulturološki prokušani uzus, onda je roman Listopad u
hrvatskoj književnosti jedna od točaka razgraničenja između popularne
lake stvarnosne proze i novih tendencija prema simboličkomu i transcendentalnomu diskursu.
Literatura
-
-
-
-
-
-
-
-
Bachelard, Gaston, Poetika prostora, Ceres, Zagreb, 2000.
Bilokapić, Andrija, Kruh bogosinstva, HILP, Zadar, 2002.
Bilosnić, Tomislav Marijan, Listopad, Zadar, 2008.
Chevalier, Jean – Gheerbrant, Alain, Rječnik simbola (mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi), Matica hrvatska,
Zagreb, 1983.; Kulturno-informatički centar i Naklada Jesenski i
Turk, Zagreb, 2007.
Colin, Didier, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2004.
Eliade, Mircea, Slike i simboli: eseji o magijsko-religijskom simbolizmu, Fabula nova, Zagreb, 2006.
Glavašević, Siniša, Priče iz Vukovara, Matica hrvatska, Zagreb,
1992.
Grčević, Franjo, Simbolizam, ekologija, eshatologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
52 J. Chevalier – A. Gheerbrant: n. dj., str. V.
148
HUM 6
SIMBOLIČKI DISKURS U HRVATSKOME SUVREMENOM ROMANU: GRAD KAO IDENTITET JUNAKA I AUTORA
- Henderson, Joseph L., „Drevni mitovi i suvremeni čovjek“, u:
Jung, Carl Gustav, Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb.
1974.
- Ivan Pavao II, 100 kateheza, HILP – IKA, Zadar, 2003.
- Jung, Carl Gustav, „Pristup nesvjesnom“, u: Jung, Carl Gustav, Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb. 1974.
- Jung, Carl Gustav, O religiji i kršćanstvu, UPT, Đakovo, 1996.
- Matanović, Julijana, „Dva koraka hrvatske ratne proze“, Vijenac, broj 116, god. VI., Zagreb, 18. lipnja 1998., str. 10.
- Milić, Bruno, Razvoj grada kroz stoljeća: prapovijest i antika,
Školska knjiga, Zagreb, 1994.
- Mumford, Lewis, Grad u historiji: njegov postanak – njegovo mijenjanje – njegovi izgledi, Naprijed, Zagreb, 1968.
- Nemec Krešimir, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000.,
Školska knjiga, Zagreb, 2003.
- Oraić Tolić, Dubravka, Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.
- Oraić Tolić, Dubravka, Paradigme 20. stoljeća: avangarda i
postmoderna, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1996.
- Solar, Milivoj, Roman i mit: književnost, ideologija, mitologija,
August Cesarec, Zagreb, 1988.
- Suić, Mate, Antički grad na istočnom Jadranu, SN Liber, Zagreb,
1976.
- Tomić, Celestin, Počeci Crkve: Ivan Evanđelist ljubavi, Zagreb,
1995.
prosinca 2010.
149
Sanja Knežević
SYMBOLIC DISCOURSE IN THE CROATIAN
MODERN NOVEL: CITY AS THE IDENTITY OF A
PROTAGONIST AND AUTHOR
Summary
The article elaborates an identity of the city which is identified with the
author’s destiny during the hardest day of attacking the city in the Croatian War of Independence. Identifying himself with the city, at the same
time he turns himself in the main novel protagonist. That is a completely
different and so far unknown war letter in Croatia, because the work is
completely turned to transcendence. In the novel the war is the evil force
and not political product. Tragicalness of the war in Croatia as the literary
topic is shown at the general civilization level as a true human damnation. City of Zadar, located at the Mediterranean coasts, with his history
and destroying heritage takes over the role of human spokesperson. When
a city as the holy area is destroyed, a human loses his/her own identity.
Return of identity is possible only at the symbolic and metaphysic level,
therefore the novel is full of symbolic and archetype motives.
Key words: symbolism, city mythology, war, post-modern culture, novelistic discourse.
150
HUM 6
UDK 778.5:821.112.2-32
821.112.2-32.09 Hoffmann E.T.A.
Stručni članak
Primljeno: 4. XII. 2010.
Ivica Bevanda
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE
„PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
Sažetak
U Hoffmannovoj pripovijetki „Pješčuljak“, prvome djelu iz ciklusa Noćne
zgode, student Nathanael suočava se s bojaznima i nezgodama iz svoje
prošlosti. Figura Coppeliusa iz njegove noćne more prati ga od vremena
nasilne smrti njegova oca sve do danas. Isto tako ona se pojavljuje u liku
trgovca barometrima Coppole koji ga zavodi s pomoću Spalanzanijeve
mehaničke lutke Olimpije. Nathanaelova patnja završava skokom s tornja.
Godine 1993. redatelj Eckhart Schmidt stvara istoimeni film, ponukan
radnjom iz klasično-jezovite Hoffmannove pripovijetke. Radnja filma sukladna je Hoffmannovu djelu: na jednome putovanju kroz Italiju zaljubljeni par Danijel i Clara susreću Coppolu, tzv. Pješčuljka (jezoviti lik iz
Danijelovih snova). U ovom se susretu Danijel ponovno suočava s tragičnim doživljajima iz svoga djetinjstva. Na kraju se zaljubljuje u Coppolinu
kćer Olimpiju.
Ključne riječi: pripovijetka, pripovjedač, ekranizacija, adaptacija, strah,
egzistencijalizam.
prosinca 2010.
151
Ivica Bevanda
Uvod
Adaptation studies relativno je mlada znanost koja nas želi poučiti kako promišljati i govoriti o filmskoj ekranizaciji literarnih djela. No
valja reći da ima i protivnika ovakve djelatnosti. Tako u jednoj žučljivoj
raspravi iz 1926. godine Virginia Woolf kritizira ekranizacije koje reduciraju kompleksno nijansiranu ideju na primjeru „smrti“, umjetnički
prikazanu u svojoj ograničenosti kao mrtvačka kola. No, unatoč tomu,
ekranizacije nastavljaju svoj put zahvaljujući velikomu Robertu Stamu i
njegovim suradnicima.
Na toj se osnovi u ovome radu pokušava usporediti pripovijetku „Pješčuljak“ E. T. A. Hoffmanna s ekraniziranom verzijom redatelja Eckharta Schmidta. Nakana je što dublje proniknuti u razvoj filmologije te se
što bolje upoznati sa suodnosom književnoga djela i filma. U konačnici
svrha je ekranizacije što bolje prožeti pisanu riječ, sliku i ton kako bi gledatelj što vjerodostojnije mogao doživjeti radnju i likove. Potaknut tom
idejom, autor ovoga članka ne namjerava ispravljati pogrješne ocjene
pojedinačnih filmskih ekranizacija nego dekonstruirati mišljenje koje
suptilno potiče ideju o podčinjenome statusu adaptacije nasuprot pisanoj riječi i pritom potvrditi moguće alternativne perspektive.
1. Hoffmannov „Pješčuljak“
Upoznamo li bolje autobiografiju E. T. A. Hoffmanna te promotrimo
li nazive i sadržaj njegovih literarnih djela, uočit ćemo kako njegov opus
upućuje na bajkovito i groteskno. Stoga nije teško zaključiti s kojim motivom nastaje i njegov „Pješčuljak“. Ova pripovijetka nastala je u okviru
ciklusa pripovijedaka Noćne zgode 1816. godine. Budući da je u to doba
čitateljstvo njegovalo kult čitanja djela „strave i užasa“, Hoffmann mu
se nesumnjivo želio približiti te s tom nakanom piše svoj „Pješčuljak“
koji poprima elemente fantastičnoga i morbidnoga. U toj pripovijetci
autor ističe ono iracionalno, melankolično te teži obradbi teme ludila
i fasciniranosti zlom. Izravni utjecaj na pisce toga doba pronalazimo u
središnjemu književnom pravcu – romanu „strave i užasa“ (u Engleskoj
poznat kao gotic novel).
152
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
Tako se E. T. A. Hoffmann istaknuo kao romantičar koji ne priznaje
cenzuru iskustva. Njegov svijet postaje poprištem tajanstvenih zbivanja,
ludih strasti, iznenađenja i čarolija. Obiluje čudacima, sanjarima, likovima demonske naravi. Tako je i u „Pješčuljku“. U ovoj pripovijetci Hoffmann nas već samim imenima likova uvodi u razgranato simbolično
pletivo svoga neobičnog svijeta koji najviše podsjeća na spoj mitologije i
psihopatologije. Sam lik Pješčuljak svoje korijene vuče iz mitološke predaje o Hipnosu.1 Pješčuljak navodno djeci sipa pijesak u oči i tako im donosi san. U tome liku sadržana je personifikacija ludila kao i teza (česta
u Hoffmanna) koja govori o opasnosti za senzibilnoga pojedinca što mu
prijeti od principa zla koje izravno utječe na njegovu psihu.
2. Eckhart Schmidt: Hoffmannov „Pješčuljak“
Redatelj Eckhart Schmidt rođen je 1938. godine u Sternbergu (Moravia, Republika Češka). Studirao je njemački, engleski, filozofiju i
psihologiju u Münchenu, gdje je proveo većinu svoga života. Kako se
našao u multikulturnoj sredini, nije ni čudo što je grad za njega predstavljao glavno središte međunarodne suradnje. Kao vrsnomu poliglotu,
Schmidtu nije bio problem pisati kritike za ekanizirana književna djela.
U to vrijeme radio je za glasovite njemačke novine Süddeutsche Zeitung
i Der Spiegel, u kojima je pisao glazbene kritike. U javnost izlazi njegov
prvi dugometražni film Die Flucht 1965., a 80-ih slijede tri jednako vrijedna filma pod nazivom Die Story (1984.), Loft (1985.) i Das Wunder
(1985.).
Film E. T. A. Hoffmanns, der Sandmann nastao je 1993. godine. Potrebno je ponajprije osvrnuti se na strukturu filma te na one elemente
koji ga čine jedinstvenim, zanimljivim i prihvaćenim, a to su: radnja,
likovi i prostor. Potom slijede elementi površinskoga značenja: odabir
glumaca, kostimografija, scenografija, intonacija, kamera, montaža, vizualno-auditivni elementi. Cilj je usustaviti znanje o naraciji i obraditi
1
Hipno je grčki bog sna, sin Noći, Tanatov brat, prema kasnijoj inačici (Ovidije) Morfejev
otac. Hipno je mogao protiv volje uspavati svakoga, pa čak i Zeusa. U grčkoj mitologiji nije
osobito važan. U umjetnosti je često prikazivan kao krilati mladić. Usp. Otto Holzapfel,
Leksikon europske mitologije, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 154.
prosinca 2010.
153
Ivica Bevanda
ključne značajke filmskoga narativnog izlaganja te ocrtati važnije sustavne metodološke referentne okvire kritičke, stručne i znanstvene analize narativnih filmova i promotriti nezaobilazni dio, odnosno vrijeme
objavljivanja romana i filma. „Pješčuljak“ je objavljen dvadesetih godina
XIX. stoljeća kao književni oblik nazvan „umjetnička bajka“ (Kunstmärchen). U djelu se sablasnoj fantaziji pridružuje povijesna i anegdotska
građa koja prikazuje raznolikost piščeve novelistike. Tako je Hoffmann
„spekulativno-filozofski romantizam“ lišio apstrakcije i udahnuo mu život. Pokušao je istaknuti moć pripovjedački razvijene radnje te u isto
vrijeme sublimirati motive popularnoga „trivijalnog romantizma“. Kao
svoga predstavnika uzima Pješčuljka koji kao nekakav „demon“ treba
preplašiti djecu kako bi otišla na spavanje. S obzirom na vrijeme u kojemu su nastali, osim razlika, književno djelo i film u nekim se aspektima
i podudaraju. Pokazuju zabrinutost za čovjeka i njegovu egzistenciju.
Napetim i nepredvidivim scenama žele zadržati romantičarsku maštovitost koja teži prema onomu „globalnomu i futurističkomu“ i koja se
očituje u pokušaju stvaranja „čovjeka robota“. Žele istaknuti bipolarnost
glavnoga lika. Prikazuju ga na rubu postojanja sigurnosti i zablude okovanom prošlošću koju proživljava preko sjećanja iz djetinjstva.
2.1. Radnja
„Ah, mali Nathanaele“, odvratila je, „zar ti to ne znaš? To je zli čovjek koji
dolazi k djeci kada ova ne žele poći u krevet i baca im punu šaku pijeska
u oči tako da im one krvave iskoče iz glave. Zatim ih ubaci u vreću i za
polumjeseca ih kao hranu nosi svojoj dječici, koja sjede u gnijezdu i imaju savijene kljunove, poput sova, i njima kljucaju oči neposlušne djece.“2
Pripovijetku Pješčuljak započinje pripovjedač koji, čini se, poznaje
Nathanaela. Sama radnja počiva na razmjenjivanju triju pisama, što u
mnogočemu podsjeća na Goetheov epistolarni roman Patnje mladoga
Werthera. U svojemu prvom pismu Nathanael govori o čudnovatome
susretu s trgovcem barometrima Coppolom koji ga vraća u njegovo ne
2
154
Der Sandmann, Reclam Verlag, Universal-Biliothek, 1969. Usp. za hrvatski prijevod Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009., str. 10.
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
baš sretno djetinjstvo. On u Coppoli prepoznaje odvratnoga odvjetnika
Coppeliusa koji je zajedno s njegovim ocem izvodio alkemijske pokuse. Coppelius je za njega onaj čudnovati, fanatični Pješčuljak o kojemu
je slušao iz služavkinih priča te kojega je držao ubojicom svoga oca i
svojim tlačiteljem. Budući da je u pismu naveo pogrješnu adresu, ono
dospjeva Klari, a ne Lotharu u ruke.
Slično počinje i film. Dok vozi kroz tunel, u Danielovu se ponašanju primjećuje rastresenost što je posljedica vizija iz njegova djetinjstva.
Klara ga pokušava urazumiti te odagnati njegov strah. U svome trećem
pismu iskazuje nezadovoljstvo okružjem predočujući pojedine događaje
iz mjesta svoga studiranja. Nakon razmjene pisama u radnju se izravno
uključuje pripovjedač u „ich-formi“ koji govori o početku i nadogradnji djela. Po Nathanaelovu povratku kući između njega i Klare nastaju
nesuglasice te gotovo dolazi do dvoboja između njega i Lothara. Slijedi pomirenje nakon čega se on vraća u mjesto studiranja. Primoran je
preseliti se u drugu kuću zato što je prethodna izgorjela u požaru. S tog
mjesta kroz dalekozor koji je kupio od Coppole promatra kćer profesora
Spalanzania. Spalanzani organizira prijam na kojemu predstavlja svoju
kćer Olimpiju. Nathanael se hipnotički zaljubljuje a da to i ne primjećuje. Svoju ljubav poklanja „lutki robotu“. Neposredno nakon zabave
dolazi do sukoba između Coppole i Spalanzania. Zbog toga sukoba Nathanael zadobiva napad ludila i biva odveden u ludnicu. Nakon oporavka
zajedno s Klarom planira preseliti se u drugi grad. Prije odlaska odluče
popeti se na toranj vijećnice. Gledajući kroz dalekozor, Nathanael smišlja Klarino ubojstvo. U posljednji tren dolazi njezin brat i spašava je
od luđaka. Na kraju, da bi se pojačala dramaturgija, glavni lik izvršava
samoubojstvo.
Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi se dio odnosi na vrijeme Nathanaelova djetinjstva, dok ga drugi promatra kao adolescenta. Zajedničko i za film i za knjigu jest to što se on retrospektivno vraća u prošlost.
U knjizi to čini opisujući svoje doživljaje u pismima Klari i Lotharu, a u
fimu te doživljaje izravno proživljava.
Poznati psihoanalitičar Sigmund Freud ovaj je fenomen u svojim teorijama obrazložio do u najsitnije detalje. Svi naši strahovi utemeljeni
prosinca 2010.
155
Ivica Bevanda
su na neugodnostima što smo ih doživjeli u ranome djetinjstvu. Svoju podsvijest nosimo kao „santu leda“ koja čeka pogodan trenutak da
ispliva na površinu. To isto proživljava Nathanael u susretu s ljudima i u
situacijama koje su zauvijek obilježile njegov život.
Uvodna scena filma započinje vožnjom kroz tunel. Tako prevladava
crna boja (u psihološkoj analizi boja neraspoloženja, neizvjenosti, tuge,
otmjenosti), a u bljesku njegovih vizija koje se istodobno pojavljuju prevladava crvena boja (u psihološkoj analizi to je boja razdražljivosti, nemira i agresivnosti). Čini se da je poruka jasna i da po odabiru boja možemo okarakterizirati Danielovo duševno stanje. Očaj i želja za osvetom
opsjedaju njegovo biće. U času kada mu naviru sjećanja izraz njegova
lica postaje ukočen, oči fiksirane. Uz njega je Klara kao njegova utjeha,
utočište za njegov nemir. U tijeku čitava filma ona je uvijek u njegovoj
blizini, prikazana kao anđeo čuvar njegove savjesti. Treća scena popraćena je Mozartovom „Malom noćnom muzikom“. Na glazbeni element
nismo naišli čitajući djelo. Jedna od prednosti filma jest potpuno aktiviranje svih osjetila. Nažalost, književno djelo ne pruža tu mogućnost.
U trećoj sceni prikazani su Daniel i Klara u sobi. Vani pljušti kiša, što
stvara pravi romantični ugođaj.
Ovdje valja naglasiti još neke razlike između knjige i filma. Ime glavnoga protagonista jest Nathanael („Božji dar“), dok se u filmu zove Daniel („Bog je moj sudac“). Nathanael u knjizi svoj strah želi odagnati
pišući pisma, a u filmu izravno odlazi na mjesto događaja želeći se tako
suočiti s uzrokom svoje patnje. Kao njegova pratnja, Klara ne poznaje
razlog njihova dolaska u to mjesto pa u prizoru kada se on noći u magli
susreće s Coppolom, koji poput fantoma šepajući bježi u svoj zamak,
ostaje zbunjena. Tu noć Daniela proganjaju ružni snovi, a ujutro ga budi
izvedba Chopina u kojoj je Olimpija, obučena u bijelo na svome balkonu, uživala. Od toga trena u njemu se budi neugasiva žeđ slijediti svaki
njezin korak. Poznato je da je bijela boja simbol neoskrvnjenosti, čistoće... Bliski susret Nathanaela i Olimpije dogodio se prije u filmu negoli u
knjizi. U knjizi on ju upoznaje pri kraju na prijmu što ga je organizirao
Spalanzani.
156
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
U prizorima u kojima kao hipnotiziran prati svaki njezin korak izričito su naglašeni otkucaji njegova ushićenoga srca i njegovi koraci. Ona
je za njega nešto nedostižno. To uzvišeno i nedostižno pronalazimo i
u njezinu imenu Olimpija. (Olimpus je u grčkoj mitologiji vrh na kojemu su počivali bogovi pa su samim time bili nedostižni te su imali moć
manipulacije nad onim nižima.) Ima li što primamljivije za smrtnike od
vapajâ za onim što im je daleko i nedostižno? Ono što imamo nadohvat
ruke čini nam se običnim, kao dio svakidašnjice koji će uvijek biti tu.
Tako je lik Klare i u filmu i u knjizi uzet zdravo za gotovo. Može se pomisliti da je ona na početku, sve do trenutka kada se pojavila Olimpija, za
Nathanaela imala kudikamo veću važnost. No njezina vrijednost u njegovim očima naglo postaje manja. Možda mu je sada čak i preprjeka za
ostvarenje životnoga cilja – Olimpije. „Seksualno-erotizirani“ element
u filmu u ulozi je razrješenja razmirica između Klare i Daniela. U knjizi
rješenje nalaze u odlasku u drugo mjesto.
U trenutcima kada mu naviru sjećanja iz djetinjstva prevladava mračna glazba te jak zvuk otkucaja srca, hladan izraz lica, pogled ukočen bez
treptanja. Coppola je u knjizi prikazan kao trgovac barometrima, dok
je u filmu vlasnik hotela. Podudarnost je u tome što se oni službeno
upoznaju na prijmu koji je organizirao Coppola sa svojim pomoćnikom
Spalanzinijem (u filmu), odnosno Spalanzanijem (trgovcem dalekozorima – u knjizi). U pratnji se pojavljuje i Klara. U trenutku kada se upoznaju, bez obzira na Klarinu nazočnost, on kao upravljan nekom višom
silom prilazi Olimpiji, daje joj cvijet orhideje i prislanja svoje usne na
njezine. Tada njegovi osjećaji prema Klari postaju sve hladniji. To ide
dotle da mu i njezin dodir ide na živce. U knjizi čak pomišlja da ju ubije.
Možda bi se to i dogodilo da na njezinoj strani nije njezin „anđeo čuvar“
utjelovljen u tijelu brata joj koji ju spašava. U filmu ona će sama uvidjeti
svoju suvišnost te se u miru povući ostavivši pismo u kojemu Danijelu
ostavlja mogućnost da joj se vrati kada ga minu „mračne sile“. Kao da
joj je ona intuitivna strana ženskoga bića došapnula kako ta veza nema
svijetlu budućnost i kako iza toga stoji mračni ponor u koji će netko
skliznuti.
prosinca 2010.
157
Ivica Bevanda
Nakon njezina odlaska on se nalazi s Olimpijom. U tom trenutku u
njezinim očima vidi sjaj dostojan sjaju zvijezda. To odgovara najprirodnijemu čovjekovu nagonu da se uzdigne što više, da spozna transcedentnost i vrijednost bića, njegovu čežnju za zvijezdama i suncem, težnju za
sjedinjenjem s univerzumom. Na kraju će uvidjeti da je Olimpija samo
komad željeza za koji je on žrtvovao sebe i osobu koja je stvarna, za njega
dostižna i vrijedna njegove ljubavi. Kako se svatko teško miri sa svojim
pogrješkama, on iz nje vadi dio po dio te naposljetku i „mehanizam ljubavi“, srce. Njezin stvoritelj Coppola kao da je predosjetio njezin kraj te
razotkriva Danielu istinu (između ostaloga da je on njegov pravi otac, da
je Coppola poginuo pri eksperimentiranju i da je on nastavio živjeti pod
njegovim identitetom; istinu je znala samo Danielova majka). Od toga
trenutka on je oslobođen teških okova svoje prošlosti. Pokušava pronaći
Klaru u „gradu ljubavi“, u Veneciji. Njihov susret ostaje zagonetan. U
pripovijetki se Nathanael na vrhuncu svoga ludila baca s tornja i tako
skončava sa svim zabludama i mračnim silama koje su ga opsjedale.
2.2. Glavni likovi
Kao jedan od najistaknutijih autora romantike, Hoffmann je u svojim
književnim djelima sklon prikazati bića koja su pod utjecajem „mračnih
sila“. Jedan je od takvih likova i Nathanael koji se kao glavni lik ističe
podvojenošću, odnosno u njega nije posve jasno ocrtana granica između unutarnjega osjećaja i pojavnoga svijeta. Razara ga duboki osjećaj
nesigurnosti, dvoji između mračnoga Coppeliusova i svijetloga Klarina
svijeta. Nesretno se zaljubljuje u Olimpiju (Coppeliusov i Spalanzanijev
eksperimentalni izum) i to ga ludilo na kraju dovodi do samoubojstva,
što samo potvrđuje njegovu psihičku podvojenost.
Klara,3 Nathanaelova zaručnica, vidi sve čisto i istinito. Osjećajna je
i resi je izražajan intelekt koji se očituje u njezinu odgovoru na njegovo
prvo pismo Lotharu. Na sve što joj se događa u životu gleda optimistično. Iste je osobine krase i u filmu.
3
158
Značenje imena dolazi od latinskoga, odnosno talijanskoga jezika sa sljedećim značenjima: svijetla, sjajna, čuvena, znamenita. Usp. <www.imehrvatsko.net/imena/klara> (28. XI.
2010.)
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
Lothar je Klarin brat i Nathanaelov prijatelj. U filmu nije predstavljen.
Coppola (tal. naziv za „očnu šupljinu“), u knjizi prodavač barometara, podsjeća Nathanaela na „đavoljega“ odvjetnika Coppeliusa, kojeg on
okrivljuje za smrt svoga oca. U filmu je predstavljen poput nadnaravnoga čovjeka, obučenoga u crno, koji se u scenama nikako ne prikazuje
izravno nego promatrački, sa strane, iza ugla, kroz maglu. Njegov izgled
odaje karakter nekoga „alkemičarskoga genija“, što će potvrditi svojim
remekdjelom Olimpijom (lutkom robotom).
Coppelius je Nathanaelova „noćna mora“. Doživljava ga kao Pješčuljka. U filmu je utjelovljen u liku Coppole.
Spalanzani je u književnom djelu prodavač optičkih pomagala i Coppeliusov sudionik u uništavanju Olimpije. U filmu igra ulogu Coppolina
pomoćnika Spalanzinija.
Olimpija4 (ona koja dolazi s Olimpa) jest lutka robot u koju se i Nathaniel i Daniel kao kontrolirani nekom većom silom opsesivno zaljubljuju
te su čak spremni žrtvovati svoju istinsku ljubav (Klaru). Čini se da je
Coppola preko Olimpije zadobio kontrolu nad Danielovim umom, što
on i sam zamjećuje. Na kraju slijedi razočarenje. Spoznaja da je Olimpija
samo biće stvoreno od mehanizma koje ne može osjećati ni voljeti vraća
Daniela Klari u zagrljaj, dok u Nathanaelu izaziva gnjev te zamalo ne
ubija Klaru.
2.3. Glazba (Frederic Chopin i Antonio Vivaldi)
Za razliku od književnoga djela film je sam po sebi sinestetičan i po
tome ima moć aktiviranja više osjetila (vid, sluh).5 Film je u svojoj pojavnosti otvoren za sve kulturne oblike, raspolaže sredstivma za koje
je roman zakinut. Doslovce se dade reći da film u sebe može „primiti“
različite umjetnosti kao što je slikarstvo, lirika, glazba ili ih može metaforički evocirati oponašajući njihove postupke. U sebi može prikazati ili
4 Starogrčko Zeusovo svetište na sjeverozapadnome Peloponezu. Usp. Leksikon JLZ: A-Ž, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1974., str. 702.
5 Usp. Robert Stam, „Teorija i praksa filmske ekranizacje“, u: Željko Uvanović, Književnost i film, Matica hrvatska – Ogranak Osijek, Osijek, 2008., str. 342.
prosinca 2010.
159
Ivica Bevanda
oponašati neku od slikarskih tehnika, citirati neku klasičnu kantatu ili
stvoriti montažne ekvivalente fuge i kontrapunkte.
Glazba u film o kojemu je u ovome radu riječ ostavlja dubok dojam.
Redatelj je izabrao dva vrsna glazbena virtuoza, Frederica Chopina i A.
Vivaldia te tako postigao izniman učinak na gledatelja. Teško je ne primijetiti da u glazbenome dijelu glavnu riječ ima glasovir. On se, ovisno
o sceni, raznoliko ponaša. Najprije se oglašava ratobornim motivom, a
ubrzo zatim nastavlja utišanim slijedom silaznih nota. Potom nastavlja
nemirnom pjesmom, sentimentalnom i nježnom, prikazujući uzbuđeno
kucanje zaljubljena srca. Nakon nekoliko pahuljastih dijelova i nekoliko
blještavih prizora javlja se druga tema, otmjena i nježna, poput zavodničke pjesme upućene nekoj ljepotici (u ovome slučaju Olimpiji). Kakav
samo šarm i kakva ljupkost izbija iz tih sentimentalnih izljeva!
Gotovo u većini scena oglašava se neizmjerno nježan i čeznutljiv poj
glasovira, nalik stidljivoj ljubavnoj izjavi. Središnji dio unosi ponešto uzbuđenja prije povratka smiraja. Završni dio, „Rondo“, vraća nas na zemlju: zlokobnim zvucima odgovara oholi motiv, napola herojski, napola
podrugljiv, kojim se još uvijek poigrava glasovir. Na arhaične zvuke fanfara glasovir odgovara divljim kavalkodama, urešenim nizovima ukrasa
i svjetlucavih komadića. Na dubokim ritmovima razvija se plemenitija
epizoda, zanosna u svojoj kićenoj virtuoznosti.6 Ovdje valja reći da je
Chopin poznat po pisanju mazuraka koje se mogu prepoznatih i u filmu,
osobito u scenama ljubavnih igara. Završna scena odvija se na Markovu
trgu u Veneciji, ne slučajno u „gradu ljubavi“, popraćena Vivaldievom
skladbom Dixit Dominus.
2.4. Motiv očiju
Prikaz očiju ima važnu ulogu kako u književnome djelu tako i u filmu. Oči nisu samo osjetilni organ koji preuzima slike iz vanjskoga svijeta nego su još i orijentacija prema vanjskomu svijetu. U djelu primjećujemo da je Hoffmann pomno birao imena svojih likova. Tako ime Klara
etimološki znači „svijetlo“, „čisto“, što zorno govori o njezinoj osobnosti.
6 Usp. The royal philharmonic orchestra 11: Frederic Chopin, Zagreb, 2008, str. 33-34.
160
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
Njezin pogled na svijet kristalno je jasan, bez ikakve primjese iracionalnoga. Ona čvrsto stoji na zemlji promatrajući događaje racionalno
i ne zanoseći se romantikom. Za razliku od Klarinih, Olimpijine su oči
„staklasto-hladne i ukočene“. Čini se da sanja otvorenih očiju. Tako se
dade primijetiti da je u Hoffmanna, kao i u narodnim predajama, čovjek
sa zadebljalim obrvama čovjek „zla pogleda“. Takav je primjerice Coppelius. Prodavač barometara Coppola i Coppelius na različite su načine
povezani pa se po svojim osobnostima mogu i poistovjetiti. Njihova se
osobnost očituje čak i u njihovim imenima. Hoffmann ne štedi ni Spalanzanija (njegovo ime znači „oči širom otvorene“) opisujući njegove oči
kao „male i prodorne“. Opisom očiju autor uvelike olakšava čitatelju.
Zato se tomu dijelu pridaje velika važnost kako u knjizi tako i u filmskoj
ekranizaciji te pretkazuju ključne trenutke u Nathanaelovu životu.
Ovo je djelo privuklo pozornost i poznatoga njemačkog filozofa Sigmunda Freuda koji je u svome poznatom članku „Das Unheimliche“ iz
1919. godine prikazao svoje viđenje djela „Pješčuljak“. Za njega je pojam
„jezivo“ jedan od važnijih motiva u djelu. Bojazan od „širom otvorenih
očiju“ služi mu kao motivacija za daljnje promišljanje. Nathanaelova nelagoda prelazi u ludilo, što je usko povezano s njegovim strahom od gubitka očiju. Freud se isključivo zaokupio tom Nathanaelovom psihološkom slabosti i definirao ju kao blaži oblik „bojazni od kastracije“. Ovim
psihoanalitičkim uvidom postaje nam jasnije Nathanaelovo i Danielovo
„ludilo“ i nelagodnosti koje proživljavamo zajedno s tim likovima kako
u književnome djelu tako i u filmu.
2.5. Strah od kastracije
Sveprisutnost jeze osjeća se i u književnome djelu i u filmu. Taj osjećaj Freud svodi na infatilne komplekse poput kastracijskoga ili fantazije
o majčinoj utrobi. Nadalje jezivi doživljaji sugeriraju vjeru u svemoć misli i druge „prirodno-religiozne“ pokušaje tumačenja svijeta. Mnogi ih
psihoanalitičari, pa i Freud, pripisuju djetinjstvu čovjeka, ali i ljudskoga
roda. Svijet žele prikazati kao nelagodno mjesto za život, pun okultnih
sila i magijskih tehnika. Isti problem muči i naše glavne protagoniste
prosinca 2010.
161
Ivica Bevanda
Nathanaela i Daniela. Tako Nathanaela muči spoznaja da bi mu mogli
iskopati oči jer je uistinu slušao priču o „Pješčuljku“ koji djeci koja uredno ne idu na spavanje za kaznu vadi oči. To bi u Freudovoj analizi bio
preinačeni oblik „straha od kastracije“. On smatra da nema te organske
ozljede koje bi se odrasle osobe toliko bojale kao gubitka vida. Mnogi će
kasnije osjećaj neugode definirati kao intelektualnu nesigurnost u odnosu na strano i nepoznato.
No vratimo se našemu promišljanju o Nathanaelovu i Danielovu
strahu. Čini se da je njihov osjećaj straha usko povezan s njihovom odnosom prema ocu. Njihova podsvjesna slika oca ambivalentna je; dok
jedan prijeti osljepljenjem (kastracijom), drugi će izmoliti da se dječakove oči poštede od zle sudbine. Ipak, zla će se sudbina u daljnjemu tijeku radnje nelagodno vraćati u svijest naših protagonista kao potisnuto
sjećanje iz djetinjstva.
Zaključak
Ovo kratko istraživanje pokazalo je kako su literarno djelo i njegova
filmska adaptacija jedinstvene umjetnosti koje dijele mnoge zajedničke
osobine. Prvo što se dade primijetiti jest uloga pripovjedača i način na
koji nas vodi kroz radnju. Pripovjedač je ključna osoba u pričanju bajkâ koje su se oduvijek pričale djeci. Ulogu pripovjedača preuzimale su
bake, djedovi, dadilje i kao takve bitno su utjecale na daljnji psihofizički
razvoj djece. Kako je svijet bajke tajnovit, apstraktan i u većini slučajeva
izmišljen, tako u sebi nosi tanku granicu između sna i jave.
Taj je element postao neizostavan u Hoffmannovim djelima. Kako
sve dublje poniremo u taj svijet, tako ta granica postaje sve tanja. Tek
što nam se dani trenutak učini stvarnim, zamijeni ga onaj koji nas učini
sanjarima. Može se reći da je ta granica između sna i jave sveprisutna
i u filmu i u književnome djelu. Čini se kao da ta netrpeljivost „stvarnoga trenutka“ postaje stilskom pepoznatljivošću redatelja i pisca. No
film svoje ključne elemente radnje, prostora i vremena priča preko slike
i tona. Likovi govore sami za sebe te imaju mogućnost transformacije
koju gledatelji znatno lakše uočavaju nego kada čitaju neko djelo. To
162
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
međutim nije podcjenjivanje pisane riječi. Naprotiv, neki detaljni opisi,
urešeni biranim riječima, na čitatelja ostavljaju dubok trag te mu uvid u
zbivanje postaje jasnijim.
Može se dakle reći da oba djela imaju isti cilj: ostaviti što bolji umjetnički dojam. U konkretnome slučaju i pripovijetka i njezina ekranizacija
nastojale su prikazati pojedinca koji se gotovo nikako ne zna nositi sa
svijetom i iznad čije je glave neprestano jedan veliki egzistencijalni upit.
Protagonist obaju djela svoje doživljaje projicira kroz infantilne mehanizme obrane koje nosi još iz djetinjstva.
Sličnu tematiku pronalazimo u poznatoga hrvatskog pisca Miroslava
Kreleže, u njegovu djelu Povratak Filipa Latinovića. Pokretački motiv za
sve ove likove jest povratak u zavičajno mitsko mjesto djetinjstva, potraga za izgubljenim vremenom, ali ujedno i traganje za vlastitim identitetom. Njihovo temeljno duhovno raspoloženje označeno je rezignacijom,
otuđenošću, osjećajem nemoći te egzistencijalnom tjeskobom. Njima
povratak u rodni kraj ne donosi mir. Njihov vrhunac jest otkriti tko su.
No u isto vrijeme nedostaje im unutarnja okosnica koja bi njihovo rasuto biće držala na okupu. Svojim složenim narativnim postupcima, s
mnoštvom monologa, brojnim esencijalnim ulomcima, zgusnutom prozom, vodi dramatičnomu finalu.
Ključno mjesto dakle pripada skeptičnomu pojedincu (intelektualcu), suočenom s (ne)mogućnosti odgovora na idejne i etičke dvojbe
modernoga vremena. Kada govorimo o kontekstu modernoga vremena,
možemo spomenuti još jednu noviju verziju ekranizacije djela „Pješčuljak“ redatelja Nice Hofmanna (1995.). Njegov film nazvan je „ciničnomoralnim“. Radnja filma bitno se razlikuje od djela, ali može se reći da
je nakana identična – ostaviti gledatelja i čitatelja u čudu i neizvjesnosti,
potaknuti ga na dvojbu i razmišljanje.
prosinca 2010.
163
Ivica Bevanda
Literatura
- Bujas, Ž. i dr., Povijest svjetske književnosti: Književnost njemačkog jezičnog izraza, Mladost, Zagreb, 1982.
- Der Sandmann, Reclam Verlag, Universal-Bibliothek, 1969. Za hrvatski prijevod Scarabeus-naklada, Zagreb, 2009.
- Holzapfel, Otto, Leksikon europske mitologije, Školska knjiga,
Zagreb, 2008.
- Leksikon JLZ: A-Ž, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb,
1974.
- Stam, Robert, „Teorija i praksa filmske ekranizacije“, u: Uvanović, Željko, Književnost i film, Matica hrvatska – Ogranak Osijek, Osijek, 2008.
- The royal philharmonic orcherstra 11: Frederic Chopin, Zagreb,
2008.
- <www.imehrvatsko.net/imena/klara>
164
HUM 6
EKRANIZACIJA PRIPOVIJETKE „PJEŠČULJAK“ E. T. A. HOFFMANNA
Ivica Bevanda
DIE VERFILMUNG DES E. T. A. HOFFMANNS
ERZÄHLUNG „DER SANDMANN“
Zusammenfassung
In Hoffmanns Novelle „Der Sandmann“, dem ersten Werk aus dem Zyklus
der Nachtstücke, setzt sich der Student Nathanael mit den Ängsten aus
seiner Kindheit und den Gefahren der Gegenwart auseinander. Die Figur Coppelius aus seinem Albtraum, der ihn seit dem gewaltsamen Tod
seines Vaters begleitet, taucht in der Gestalt des Wetterglashändlers Coppola wieder auf und verführt ihn mit der Hilfe von Spalanzanis mechanischen Menschen Olimpia. Sein Leben endet mit einem Sprung von
einem Turm.
Im Jahr 1993, schuf der Regisseur Eckhart Schmidt die gleichnamige Verfilmung nach der klassischen Schauererzählung Hoffmanns. Die Handlung ist an die aus Hoffmanns Werk angelehnt: Auf einer Italien-Reise
trifft das Paar Daniel und Clara auf den alptraumhaften ‘’Sandmann’’
Coppola. Durch diese Begegnung wird Daniel mit tragischen Ereignissen
in seiner Kindheit konfrontiert. Schließlich verliebt er sich in Coppolas
Tochter, Olimpia.
Schlüsselwörter: die Erzählung, der Erzähler, die Verfilmung, die Adaptation, die Angst, der Existentialismus.
prosinca 2010.
165
UDK 09:811.124´36](497.6Fojnica)
811.124´36:09](497.6Fojnica)
272-789.32(497.6)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 10. XII. 2010.
Luciana Boban
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
Sažetak
Rukopis latinske gramatike, koji se čuva u franjevačkoj knjižnici u Fojnici
pod brojem 18, ima 188 nenumeriranih stranica (94 lista), dimenzija 18
x 13,50 cm. Iako nema sačuvane ni početne stranice niti naznake završetka, njegov se sadržaj može analizirati kao zaokružena cjelina. Osim
vrlo kratkoga predgovora ima osam poglavlja koja odgovaraju pojedinim
vrstama riječi, odnosno „dilovima govorenja“ (partes orationis). Preostali
dio Rukopisa tvore pravila, većim dijelom sintaktička, te praktične upute
za uporabu pojedinih vrsta riječi, posebno imenica, glagola i pridjeva.
Valja napomenuti da Rukopis vjerojatno nije autograf, nego prijepis ili
zapisivanje nekoga učenika onoga što je autor kao lektor (nastavnik) diktirao. U Rukopisu nema navoda ni o vremenu nastanka ni o autoru pa
se postavlja pitanje autorstva. Kao mogući autori najviše se spominju fra
Marijan Jakovljević i fra Stjepan Marijanović. Iako Rukopis sadrži neka
poglavlja identična gramatici fra Stjepana Marijanovića, teza o njegovu
autorstvu odbačena je analizom grafije Rukopisa i nekih kategorijalnih
definicija koje se razlikuju u Rukopisu i Marijanovićevoj gramatici.
Ključne riječi: Fojnički rukopis, autorstvo, fra Stjepan Marijanović, fra
Marijan Jakovljević.
166
HUM 6
Uvod
Od dolaska u Bosnu franjevci su neprestano nastojali obrazovati i
prosvijetliti što širi krug ljudi te ga učiniti korisnima i okolini i sebi. Dokaz su tomu izvorna i prepisivana djela koja možemo naći u samostanima, a koja su u oskudici knjiga služila kao udžbenici i priručnici novacima i studentima. Zavidnu razinu svijesti pokazali su franjevci kada su
uočili potrebu, odnosno nuždu sastavljana gramatike latinskoga jezika
na hrvatskome jeziku. Time su postali tvorci terminologije i vrsni metodičari, a njihova djela na određen način daju i uvid u razvoj hrvatskoga
jezika. Osim poznatih tiskanih gramatika, kao što su Babićeva, Šitovićeva, Jurinova, Marijanovićeva, Matićeva, Kunićeva i Kraljevićeva, ostale
su sačuvane i gramatike u rukopisu. Te gramatike svjedoče o trajnome
održavanju nastave u franjevačkim samostanima, ali i općenito o načinu
djelovanja i funkcioniranja pojedinoga samostana, uza sve teškoće koje
su teretile franjevačku provinciju u vrijeme turske vlasti.
Rukopis latinske gramatike, koji je predmetom ovoga rada, ostao je do
danas relativno nepoznat i neproučen. Nalazi se u franjevačkoj knjižnici
u Fojnici. Važan je zbog svoje grafije, ortografije, gramatičke terminologije, kategorijalnih definicija i vokabulara. U Rukopisu nema navoda
o autoru pa se postavlja pitanje autorstva. Kao mogući autori navode se
fra Marijan Jakovljević i fra Stjepan Marijanović zato što Rukopis sadrži
neka poglavlja identična gramatici fra Stjepana Marijanovića. Analizom
grafije, terminologije, kategorijalnih definicija i koncipiranja gradiva
Rukopisa (uzimajući u obzir i životopis fra Stjepana Marijanovića) u
ovome se članku iznose argumenti u prilog tezi da Stjepan Marijanović
nije autor ovoga Rukopisa te da između njegove gramatike i Rukopisa
postoji snažna međuovisnost.
1. Karakteristike rukopisa
Rukopis latinske gramatike, koji se čuva u franjevačkoj knjižnici u
Fojnici pod brojem 18, ima 188 nenumeriranih stranica (94 lista), dimenzija 18 x 13,50 cm. Iako nema sačuvane ni početne stranice niti naznake završetka (što upućuje na to da gramatika nije dovršena), njegov
prosinca 2010.
167
Luciana Boban
se sadržaj može analizirati kao zaokružena cjelina. Sastavljen je u obliku
pitanja i odgovora. Osim vrlo kratkoga predgovora („Introductio – Uvogegne“) ima osam poglavlja koja odgovaraju pojedinim vrstama riječi
ili, kako se u latinskim gramatikama običavalo nazivati, „dilovima govorenja“ (partes orationis). Preostali dio Rukopisa tvore pravila, većim
dijelom sintaktička, te praktične upute za uporabu pojedinih vrsta riječi,
posebno imenica, glagola i pridjeva (usp. Hrkać, 2001., 171).1 Valja napomenuti da Rukopis vjerojatno nije autograf, nego prijepis ili zapisivanje
nekoga učenika onoga što je autor kao lektor (nastavnik) diktirao.2
1.1. Sadržaj Rukopisa
Prema sadržaju Rukopis pripada skupini Grigelyjevih preradbâ.3 Ta
preradba mogla je biti izravna od Grigelyja, ali i neizravna preko Marijanovića. Osim vrlo kratkoga predgovora („Introductio – Uvogegne“),
Rukopis se sastoji od sljedećih poglavlja:
- „parvi dio govorenja (nomen – ime)“ – o podjeli i karakteristikama imenica i pridjeva, deklinaciji s osobitostima, deklinaciji grčkih imenica, komparaciji pridjeva te tvorbi deminutiva
1
2
3
168
Hrkać donosi skraćeni tekst Rukopisa u zborniku Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini – jučer
i danas (2001.) navodeći teoretsko izlaganje u cijelosti te dijelove rječnika koji su znakoviti
za filološka proučavanja (usp. Hrkać, 2001., 171-225).
Budući da je Rukopis namijenjen pripravnicima franjevačkoga reda koji su stanovali u samostanu gdje su i pohađali nastavu, nužno je opisati ustroj samostanskih škola u Provinciji
Bosni Srebrenoj u to doba (XIX. stoljeće). U tim se školama, između ostaloga, posebna
pozornost posvećivala matematici i katekizmu, a ponajviše latinskomu jeziku. Naime kandidati su bili primani s navršenih trinaest godina života. U prvoj godini (u godini opismenjivanja) učili su čitati i pisati latinicu i bosanicu te su učenici bili nazivani normalistae ili
initiantes. U drugoj su se godini učile osnove latinske gramatike, glavna poglavlja katekizma
i uvodni pojmovi aritmetike (principistae), u trećoj godini predavala se latinska gramatika
i prelazilo se na čitanje i tumačenje laganijih štiva na latinskome jeziku (grammatistae), u
četvrtoj godini učila se latinska sintaksa i uvodilo se čitanje latinskih autora (sintaxistae), a
u petoj godini dolazile su složene rečenice, pisanje pisama i priča, retorika, prozodija te primjeri iz književnosti (rhetores). Poslije su išli u novicijat gdje su svakoga dana nekoliko sati
međusobno morali komunicirati samo na latinskome jeziku da bi se što bolje pripravili za
trogodišnji studij filozofije i četverogodišnji studij teologije koji su pohađali izvan Provincije
i gdje su predavanja i udžbenici bili na latinskome jeziku (usp. Pavić, 1983., 78-98).
Grigely, Jozsef (1808.) Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum
regni Hungariae et adnexarum provinciarum, Budae.
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
- „drughi dio govoregna (pronomen – zaime)“ – o podjeli zamjenica
- „trechi dio govoregna (verbum, illiti riç)“ – o podjeli i karakteristikama glagola, konjugaciji, glagolu sum, esse, fui, tvorbi glagolskih
oblika te o glagolu eo, ire, ii, itum
- „çetvarti dio govoregna (participium, illiti dionstvo)“ – o podjeli,
tvorbi i deklinaciji participa
- „peti dio govoregna (praepositio, illiti pristavak)“ – o podjeli prijedloga (s ak. i abl.), uz kratka pravila i primjere uporabe
- „shesti dio govoregna (adverbium illiti pririçak)“ – o podjeli priloga, uz upute za uporabu i komparaciju priloga
- „sedmi dio govoregna (interjectio, illiti megiumetak)“ – o podjeli
usklika
- „osmi dio govoregna (conjunctio, illiti sastavak)“ – o podjeli veznika, uz pravila njihove uporabe
- „çetarnaest Naredba svarhu Slagagna“ – o: I. slaganju predikata i
subjekta, II. akuzativu s infinitivom, III. dvama nominativima, IV.
objektu u akuzativu, V. vršitelju radnje u ablativu uz predikat u
pasivu, VI. slaganju imenice s atributom ili apozicijom, VII. posesivnom genitivu, VIII. slaganju zamjenica i participa s imenicom
u rodu, broju i padežu, IX. slaganju relativnih zamjenica s imenicom, X. padežima uz određene prijedloge, XI. sintaksi dativa, XII.
ablativu vremena, XIII. sintaksi ablativa, XIV. uporabi gerunda,
supina i participa
- „Nadostavah od vlastiti imena mista“ – o uporabi imena mjesta
bez prijedloga
- „Od Infinita“ – o glagolima koji traže infinitiv
- „Naredbe za poznavat plemena Imena“ – o prirodnome i gramatičkome rodu imenica te o razlikovanju rodova prema nastavcima
u nominativu (-a, -e, -i, -o, -io, -u, -c, -d, -l, -t, -um, -an, -in, -on,
-en, -ar, -er, -or, -ur, -as, -es, -is, -os, -us, -bs, -ls, -ms, -ns, -ps, -rs,
-x, -ax, -ex) s primjerima
prosinca 2010.
169
Luciana Boban
- „Vershi od Perfecta i Supina“ – o glagolima koji imaju i koji nemaju
perfekta i supina
- „Parvi Conjugation“ – o tvorbi glagolskih oblika prve konjugacije,
uz prilično dugačak popis glagola prve konjugacije
- „Riçi Drugogh Conjugationa“ – o tvorbi glagolskih oblika druge
konjugacije, gdje su istaknuti glagoli na –veo, te naveden prilično
dugačak popis glagola druge konjugacije
- „Riçi Trechegh Conjugationa“ – o tvorbi glagolskih oblika treće
konjugacije i podjela glagola prema završetcima u prezentu (-io,
-uo, -bo, -co, -sco, -do, -go, -guo, -ho, -lo, -mo, -no, -po, -quo, -ro,
-so, -to, -vo, -xo), uz više glagola iz svake skupine
- „Riçi çetvartogh Conjugationa“ – o tvorbi glagolskih oblika četvrte konjugacije, uz prilično dugačak popis glagola te konjugacije
- „Riçi Deponente“ – o tvorbi glagolskih oblika deponentnih glagola, uz popis tih glagola
- „Riçi Impersonale“ – popis bezličnih glagola
- „Izvogegne Imena substantivi iz Riçi“; „Izvogegne Substantiva iz
imena Adjectivi“; „Naçin za obratit activu Constructiu na Passivu“; „Naçin za obratit passivu Constructiu na activu“; „Naçin za
ispustit riç Debeo“; „Naçin za ispustit Conjunctiu Quod“; „Naçin
za ispustit relativ qui, quae, quod“; „Od Gerundia“; „Promina Gerundia“; „Od Supina na um“; „Od Supina na u“; „Vocabule garçke
uzete u jezik latinski“4
Međutim, govoreći o Rukopisu kao cjelini, teško je reći da je to gramatika u pravome smislu te riječi. Po svemu sudeći, ona je više bila dopuna već formiranim gramatičkim udžbenicima (Babić, Šitović, Jurin), i
to kao dopuna gramatičkoga gradiva za početnike. Usto je važno reći da
se ona kao dopuna prilično razlikuje od gramatike fra Ambroza Matića
4 Rukopis i u rasporedu poglavlja prilično slijedi Marijanovićevu gramatiku, iako u skraćenu
obliku. Tako i Marijanović navodi naslove, npr. „Poglavje pärvo. Strana I. govorenja“, „Appendix. De nominibus Locorum = Od imena ‘Mista’“, „De Praeteritis et Supinis Verborum
Versus Memoriales“, „Naçin Activ okrenut na Passiv“, „Naçin ostaviti riç Debeo“, „Naçin
ostavit conjunctiu Quod“ i dr.
170
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
koja je bila zamišljena kao dopuna Marijanovićevoj: Matićeva gramatika
izričito naglašava svoju namjenu te je čitav njezin sadržaj tomu podređen – sažeto izrečena pravila uz primjere.5 S druge strane Rukopis nema
naznake početka ni završetka te tako nema ni autorova izjašnjavanja o
njegovoj namjeni, dok njezin sadržaj često nije ni dosljedan ni upotpunjen primjerima. Važno obilježje Rukopisa jest hrvatski jezik na kojemu
su u obliku pitanja i odgovora6 iznesena pravila o „osam dila govore5
Desetak godina nakon što je prvi put tiskana Grigelyjeva gramatika latinskoga jezika, pod
punim naslovom Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum regni
Hungariae et anexarum provinciarum (1809.), zaredale su preradbe toga udžbenika na hrvatskome jeziku te se praksa prerađivanja nastavila sve do pedesetih godina XIX. stoljeća
(do Thurnove reorganizacije gimnazija). U krajevima što su bili pod krunom sv. Stjepana
Grigelyjeva je gramatika, unatoč preradbama, ostala propisana školska knjiga pa su se ustvari priređivali samo pojedini dijelovi Grigelyjeva udžbenika, napose oni koji su bili određeni
za početnika. U Bosni i Hercegovini, gdje nije sezala vlast ugarskoga namjesničkog vijeća,
preradbe su potpuno istisnule izvornik te se prerađivačka praksa zadržala desetak godina
duže nego u Hrvatskoj. Ona je bila i više nego potrebna zato što je latinski jezik bio jedan
od važnijih predmeta u samostanskim školama. Od bosanskih franjevaca prvi je Grigelyja
preradio fra Stjepan Marijanović, a za njim su slijedili fra Ambroz Matić, fra Filip Kunić te
franjevac hercegovačke provincije fra Anđeo Kraljević. Marijanovićeve dvije preradbe proizišle su izravno iz Grigelyja, Matić i Kunić su se uz Grigelyja oslanjali i na Marijanovića, a
Kraljević se više služio Marijanovićem i Kunićem nego Grigelyjevim izvornikom služeći se
i jednom Alvaresovom preradbom koja se razlikuje od Grigelyjeve. S druge strane Marijanovićevi prethodnici, pisci latinsko-hrvatskih gramatika, fra Toma Babić, fra Lovro Šitović,
fra Josip Jurin i Franjo Appendini, čine posebnu skupinu autora čije su gramatike rađene po
ugledu na gramatiku Emmanuela Alvaresa De institutione grammatica libri tres, Parisiis
1572, oslanjajući se i na druge gramatike, ponajviše talijanske (usp. Dukat, 1908., 11-15). Autoru Rukopisa sigurno nije bila nepoznata, uz ostale, ni gramatika Bartola Kašića Institutionum linguae Illyricae libri duo, kao ni gramatika talijanskoga leksikografa, isusovca Jakova
Mikalje koji je pastoralno djelovao na Balkanu i napisao veliko djelo Blago jezika slovinskoga
illi Slovnik u komu izgovarajuse rječi slovinske Latinski, i Diački - Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur, Laureti,
1649. Grammatika talianska u kratho, na kraju, a sprijeda na 46 stranica stojik za naučitti
latinski jezik. Unatoč drukčijemu predlošku kao modelu po kojemu su sastavljane gramatike, „ne-Grigelyjeve preradbe“ kao udžbenici franjevačkih sjemeništa prirodno su utjecale
i jedna na drugu i na gramatike rađene po Grigelyju. Uzimajući u obzir takvu interakciju,
ni Fojnički se rukopis ne može promatrati drukčije nego u odnosu s tim gramatikama (usp.
Bilić, 2008., 173-185).
6 Oblik dijaloga preuzeo je Marijanović od Grigelyja, a taj dijaloški oblik imaju i Babićeva,
Jurinova i Kraljevićeva gramatika, iako su njihove gramatike rađene po drugome predlošku.
Dijalog je u starim gramatikama inače imao svrhu „učenja napamet“ osnovnih definicija i
podjela pa bi se moglo zaključiti da je forma dijaloga zastarjela sukladno zastarijevanju i
same metode „učenja napamet“. Međutim forma dijaloga ostavština je stare antičke i srednjovjekovne tradicije koja je pomoću nje na neki način oživljavala dijalog između nastavnika
prosinca 2010.
171
Luciana Boban
nja“ (često bez definicije), što bi moglo upućivati na njegov „lokalni“
karakter – Rukopis je mogao biti napisan točno za određeni razred, bez
pretenzija da se ostavi u nasljedstvo budućim naraštajima, a pogotovo
bez nakane službenoga objavljivanja uz dopuštenje Provincije. Važno je
to što Rukopis nema dvije razine gramatike – tekst upućen učenicima
i tekst upućen predavačima – što je inače bitno obilježje franjevačkih
gramatika toga doba.
1.2. Grafija Rukopisa
Grafija Rukopisa nedosljedna je i pokazuje koliko je ozbiljna standardizacija tada bila daleko. Ona nedvojbeno upućuje na nekoga tko je
morao biti školovan u Italiji te može pripomoći pri rješavanju dvojbe
oko autorstva Rukopisa.7 Osobito se to vidi po pisanju fonema lj i nj,
koji se u Rukopisu dosljedno bilježe kao gl (ili gli) i gn, primjerice: učinitegl, razstavglegne, sumglia, kgliuse, pogliubglegne, xarvagn, smuchegne.
Marijanović foneme lj i nj piše onako kako se oni pišu i danas. Slično
je također s povremenim pisanjem chi za fonem ć (primjerice: vrichia,
klischia, hochiu, riç mislechia, misto od utoçischia). Autor Rukopisa slogotvorno r dosljedno bilježi kao ar, primjerice: sarçba, varsta, darxava
i sl. S druge strane Marijanović slogotvorno r bilježi kao är, primjerice:
pärst, särce, pärvi (smatrao je da nije dobro pisati ar zbor primjera tipa
marva : mrva). Marijanović se toga pravila pridržava u većini slučajeva
(primjerice: pärst, särce, pärvi), iako ne posve dosljedno, pa i u njega na-
7
172
i učenika te se moraju uzeti u obzir i činjenice da su upravo ti dijalozi mogli predstavljati
svojevrsne konverzacijske vježbe, i to ispunjene didaktičkim sadržajem. U latinskome jeziku, po mnogočemu posebnome, te konverzacijske vježbe sigurno su u nedostatku stvarnih
svakodnevnih sugovornika bile i više nego dobrodošle. Usporedbe radi, grčki filozof Platon
smatrao je da dijalog više vrijedi od ostalih pisanih forma jezika jer je najbliže živoj riječi
koja po njemu jedina vrijedi (jer samu sebe može „braniti“). Gramatike pisane dijalogom na
neki način ruše preprjeke između jezika i govora, posebno gramatike stranoga jezika pisane
tim istim stranim jezikom, kao što je primjerice među franjevačkim gramatikama slučaj s
Marijanovićevom Syntaxis.
U vezi s pretpostavkama da bi autor Rukopisa mogao biti fra Stjepan Marijanović važno je
naglasiti da je Marijanović vrijeme između 1810. i 1817. godine proveo na školovanju u Mađarskoj; u Rim je samo putovao u dvama navratima, i to kasnije, 1840. i 1842., kako bi branio
prava Provincije u vrijeme Barišićeve afere.
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
lazimo različite načine bilježenja slogotvornog r (primjerice: berz, dervo, karpam, czarnilo). Grafija Marijanovićeve gramatike inače je osjetno
dosljednija od grafije Rukopisa, a i „bliža“ je današnjemu pravopisu. Razlog tomu možemo tražiti u predgovoru Marijanovićeve gramatike gdje
je neka pravopisna pravila iznio fra Andrija Kujundžić (usp. Marijanović, 1822., XI-XII). U ostalim elementima grafija Rukopisa uglavnom je
podudarna s Marijanovićevom (fonem č bilježi se kao ç, ž kao x, ć kao
ch8 i c kao cz9), ali s tim da ima još nekih (uglavnom manjih) razlika.
Tako Marijanović dosljedno piše sh za fonem š, a Rukopis nešto češće
piše sc (primjerice: kaisc, mesctar, rabosc, sctap) negoli sh (primjerice:
dusha, izkushagne, beshika, çarshia)10. Fonem g bilježi se kao digraf gh
ako se nalazi ispred prednjih samoglasnika (primjerice: kgnighe, noghe,
drughi), s tim da se u Rukopisu taj digraf često bilježi i na kraju riječi
(primjerice: okrugh, biligh, gvozdotegh), čega u Marijanovića nema. Ako
je grafem g ispred prednjih samoglasnika, predstavlja znak za fonem đ,
npr. xegia, gerdan, dogagia, s’naslagegnem, inače se đ piše kao gj (npr.
megjuse). U Rukopisu se grafemom g piše i fonem dž, barem u orijentalizmima, primjerice: çumurgia, hangia, penger, singir i sl. (fonem dž
Marijanović inače bilježi digrafom cx). Oba autora rabe udvajanje suglasnika (geminate) kada žele naglasiti kratki slog (npr. Rukopis: uffagne,
shakka, kollo, silla, vunna, brimme, harrac, Marijanović: sassnem, dillo,
pille, sobba, sjenna).
1.3. Gramatička terminologija
Gramatička terminologija Rukopisa nema većih razlika u odnosu na
ostale franjevačke gramatike, posebice u temeljnome gramatičkom nazivlju (usp. Pranjković, 2000., 131-139). Nazivlje Rukopisa dubletno je:
8 U Rukopisu se bilježi i kao chi.
9 U Rukopisu se svako c bilježi kao cz (primjerice: cziv, krivicza), dok Marijanović taj fonem
ispred prednjih samoglasnika bilježi kao c (npr. särce), a kao cz ispred ostalih (npr. särcza).
10 U grafiji slavonskoga tipa digraf sh umjesto sc za fonem š počeo je pisati M. A. Relković u
svojoj gramatici kako bi razlikovao primjere tipa dva kosca i dva koša - kosca, kosha (usp.
Pranjković, 1985., 100). Prije toga u slavonskome se tipu latiničke grafije, koji su utemeljili
Stjepan Vilov i Jeronim Lipovčić, taj fonem označavao digrafom ss (usp. Vončina, 1984.,
464-467).
prosinca 2010.
173
Luciana Boban
neki su nazivi preuzeti iz latinskoga kao internacionalizmi, a drugi su
izvedeni iz hrvatskoga jezika slavenskim jezičnim sredstvima.11 Najveći
je broj gramatičkih termina zajednički i Rukopisu i Marijanoviću. Tu
su ponajprije nazivi za vrste riječi: ime (imenska riječ), ime bivstveno
(imenica), ime nazivajuće12 (opća imenica), ime prilagajuće (pridjev),
ime brojljivo (broj), zaime i/ili zaimenak (zamjenica)13, rič (glagol), dionstvo (particip), pristavak (prijedlog), priričak (prilog), međumetak
(usklik), sastavak (veznik). Isti su uglavnom i nazivi pojedinih gramatičkih kategorija, npr. kaž i/ili upadak14 (padež), kip (lice), broj jednostruki i većostruki (jednina i množina), pleme (rod), glas (glagolsko stanje),
vrime, način itd. Ne razlikuju se uglavnom ni nazivi za pojedine padeže:
imenujući, porađajući, dajući, osvađajući, zovući, odnoseći (ablativ)15.
Zajednički su također i nazivi za pojedina glagolska vremena: sadanje,
prošasto nesvršeno, prošasto svršeno, došasto, a slično je i s načinima:
ukazujući (indikativ), zapovidajući (imperativ), sastavljajući (konjunktiv), nesvršeni (infinitiv). Nešto razlika ima u nazivima za tipove glagola. I u Marijanovića (dalje u tekstu: M) i u Rukopisu (dalje u tekstu:
R) lični se glagoli nazivaju kipljivim, ali je aktivni glagol rič činljiva (M)
odnosno rič čineća (R), pasivni rič trpljiva (M) odnosno trpeća (R), deponentni je glagol rič pomanjkajuća (M) odnosno deponenta (R), učestali rič učestljiva (M) odnosno česteća (R). Slično je i sa zamjenicama:
osobne su zamjenice zamjenci poglaviti (M) odnosno prvostojni (R), posvojne zamjenci izvodljivi (M) odnosno izvedeni (R), relativne prinosljivi (M) odnosno prinoseći (R).16
Među vrstama „sastavaka“ (tj. veznika) isti su samo nazivi za rastavne i uzročne veznike: sastavci rastavljajući i uzrokljivi. Sastavni se u M
nazivaju sastavljajućim, a u R vežućim, suprotni suprotivnim (M) odno11 „Pokazuje se da to današnje stanje ima duboke povijesne korijene. Oni konačno sežu do
temeljne književne dvojezičnosti karakteristične za hrvatsku književnu kulturu od prvih
njezinih početaka.“ (Katičić, 2002., 12)
12 Gramatički nazivi ovdje su ortografijski osuvremenjeni.
13 U Rukopisu se nalazi oboje, a u Marijanovića samo zaimenak.
14 U Rukopisu se rabe termini kaž ili upadak. Marijanović za jedninu rabi upadak ili casus, a
za množinu kažovi.
15 Taj padež Marijanović još naziva i odnimajućim.
16 Pokazne su zamjenice u M zaimenci ukazujući, a u R se ne spominju.
174
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
sno protivećim (R), zaključni dokončajućim (M) odnosno skupljajućim
(R). U M nalazimo i ugovorljive (pogodbene) sastavke kojih u R nema.
S druge strane u R se spominju zapostavljajući (tj. postpozitivni, npr.
que, quoque, autem i sl.), a u M se ne spominju. Među nazivima za (semantičke) tipove priloga (priričaka) ima istih, primjerice: priričci potvrđenja (confirmandi), sumljenja (dubitandi), željenja (optandi), pitanja
(interrogandi), broja, vrimena i mista, ali ima i ponešto različitih. Tako u
M nalazimo priričke zanikajuće, skupljajuće (congregandi), ponukovanja
(hortandi), dok su u R to priričci zanikanja, skupljanja i nukovanja. Zamjećuje se također složenija klasifikacija priloga u R jer se ondje nalaze
i priričci događaja (eventus), kolikoće i zvanja, koji se u M ne spominju.
Nešto slično može se reći i za nazive pojedinih tipova usklika. Tako u
M nalazimo međumetke veselja, žalosti, čuda, ismijanja i odbačenja, a u
R čuđenja, žalenja, zavikanja, pofale, smijanja i nukovanja.17 Treba napomenuti da se u R nalaze i neki vrlo zanimljivi gramatički nazivi kojih
nema u M. To osobito vrijedi za nazive stupnjeva komparacije (ili u R:
skalina od komaranja); pozitiv se naime naziva postavljajući, komparativ prilikujući, a superlativ nadvisujući (skalin od komparanja).18
Zanimljivo je da se u Pregledu srpskohrvatske gramatičke terminologije klasičnoga filologa Tome Maretića (1932.) ne nalaze neki gramatički termini iz Rukopisa; zabilježeni su samo sljedeći: broj (numerus),
jednostruki i većestruki, članak, dionstvo, ime (vlastito), međumetak,
način (nesvršeni, zapovidajući), osvađajući (padež), pleme, prigibanje,
priričak (prirječak), riječ (glagol), sastavak (suprotivni), trpljiv, vrijeme
(sadašnje, prošasto, došasto), zaimenak. Jednako tako se u Simeonovu
Enciklopedijskome rječniku lingvističkih naziva (1969.), u kojemu se on
uglavnom drži Tome Maretića, ne nalaze termini: glas (glagolsko stanje), ime bivstveno (nazivajuće, prilagajuće, pomanjkajuće), kip, istočaj,
17 Termini koje autor Rukopisa ne uzima od Marijanovića preuzeti su iz drugih franjevačkih gramatika. Šitović primjerice od veznika navodi: „vezajući ili sastavljajući“, „protiveći“,
„skupljajući, ili iznoseći, ili razložiti“, a od priloga: „zanikanja“, „nukovanja“, „skupljenja“,
„događaja“, „kolikojstva“ (usp. Šitović, 1713., 128-135). Babić, između ostalih, navodi veznike:
„vezajuće, illi sastavljajuće“, „protiveće“, „skupljajući, illi iznoseći, illi razložiti“, a od priloga:
„zanikanja“, „nukovanja“, „skupljenja“, „kolikojstva“ (usp. Babić, 1745., 183-191).
18 Nijedan od tih naziva nije zabilježen u Simeonovu Enciklopedijskome rječniku lingvističkih
naziva.
prosinca 2010.
175
Luciana Boban
upadak (imenujući, porađajuće, dajući, osvađajući, zovući, odnimajući
ili odnoseći) itd. (usp. Pranjković, 2000., 138-139). Te činjenice dodatno
govore u prilog nužnosti ponovnoga pogleda u franjevačku jezikoslovnu (rukopisnu) baštinu koja može biti vrijedan izvor spoznaja o razvoju
hrvatskoga jezika i poimanja jezičnih/gramatičkih pojavnosti.
1.4. Kategorijalne definicije
Pretpostavka da bi autor Rukopisa mogao biti fra Stjepan Marijanović uvjetovana je (između ostaloga) istim i/ili znakovito sličnim definicijama njegove gramatike i Rukopisa. I jedna i druga gramatika, kao
i njihov predložak Institutiones Grammaticae Jozsefa Grigelya, pisane
su u obliku pitanja i odgovora. Ista je primjerice definicija latinske gramatike: „zanat dobro latinski shtit, pisat, razumit, i govorit“19, definicija
imena: „Ime jest ono, s’kojimse koja stvar izgovara, i imenuje, ol njezina
vlastitost ukazuje“, definicija imenice: „ono koje po sebi moxe stajat, i
kakose izgovori, razumiese, nitje potribe, damuse shto priloxi“, definicija vlastite imenice: „ono koje jednoj stvari negdaje dano n. p. Jozip,
Ivan, Saraevo“ te definicija opće imenice („imena nazivajućeg“): „ono
koje mlogim stvarma dajese, jersu priliçne megjuse n.p. Fluvius rieka,
Urbs Varosh“ itd.
Navedene definicije (koje su uglavnom sa samoga početka Rukopisa) mogu navesti na zaključak da je Rukopis jednostavno prepisana
Marijanovićeva gramatika, s nekim manjim, uglavnom pravopisnim
razlikama (tim više što su često i primjeri posve isti, kao npr. Jozip,
Ivan i Saraevo uz definiciju vlastite imenice). Međutim kako Rukopis dalje odmiče, lako je primijetiti da je razlika sve više pa se mogu
izdvojiti definicije s manjim razlikama, primjerice definicija zbirne
imenice (nomina collectiva): „Ime zbirajuche jest ono, koje u broju jednostrukom mloxtvo uzdarxi n.p. puk, çetta, jatto etc.“20 te definicija participa: „Participium, illiti Dionstvo jest çetvarti dio govo19 Za Marijanovića gramatika „jest zanat dobro latinski shtiti, razumiti, i govoriti“, (Marijanović, 1822., 1).
20 Marijanović definira zbirne imenice: „1. Collectiva, koja u broju jednostrukomu vishe zlamenuju n. p. Gens narod, Populus puk, Grex stado, Exercitus Vojska.“ (Marijanović, 1822., 3)
176
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
regna, koi ima kaxove, i vrimena. Ima kaxove, jerbo svaki participio
deklinase kako ime adjectivo. Ima vrimena, jerbo svako participio ima
svoje razliçito vrime“21 i sl. Zatim se mogu posebno izdvojiti i definicije koje su u Rukopisu posve različite, npr. definicija pridjeva: „Ime
Adjectivo illiti prilagajuche jest ono, koje pristoise stvarima plemenitima, kakvoche stvari tomaçi, i nemoxe samo stat u govoregnu brez
imena substantivogh“22, zatim definicija stupnjevanja (komparacije):
„Comparagne jest prominivagne imena Adjectivogh po skalinim, illiti
koraczima“23 te definicija glagola: „Riç jest trechi dio govoregna, koi
promignujese po načinim, i vrimenim, i kipovim, a neima upadaka.
Illiti: Riç jest oni dio govoregna, s’koimse kazuje, i govori, a nisctose neimenuje“24 ili definicija deponentnih glagola: „Verbum Deponens
Riç deponenta, koja dovarshuje na or kako i riç tarpechia, al zlamegna
neima tarpechegh, nego çineche, ol neutro, n.p. Precor molim, gradior odim. Ovake riçi zovu se Deponente, jerbosu ostavile glas passivi,
kogasu pria imale“.25 Razlike koje su se pokazale između Rukopisnih
i Marijanovićevih definicija dodatno argumentiraju pretpostavku da
autor Rukopisa nije fra Stjepan Marijanović.
2. Pitanje autorstva
Budući da Rukopis pokazuje veliku sličnost s gramatikom fra Stjepana Marijanovića, koji je napisao prvu tiskanu latinsku gramatiku današnje Franjevačke provincije Bosne Srebrene, javila se pretpostavka da
je autor Rukopisa upravo fra Stjepan Marijanović. U prilog razjašnjenju
21 Marijanovićeva definicija participa: „Jest ona strana govorenja, koja koliko casus, toliko vrimena imade. Zovese pàk Dionstvo zato, zashto od svoje vlastitosti neshto uzima od imena,
a neshto od riçi.“ (Marijanović, 1822., 106)
22 Marijanović definira pridjev: „Jest ono, koje brez svoga substantiva u govorenju stajati nemoxe.“ (Marijanović, 1822., 25)
23 Za Marijanovića komparacija „jest prominjenje imena adjectivog priko svetriu plemena po
uzvishenju, il ponixenju njegovu“ (Marijanović, 1822., 30).
24 Marijanovićeva definicija glagola: „Jest ona strana govorenja, koja pod istinitim vrimenom
zlamenuje çinjenje actionem, tarpljenje passionem, il bitje esse.“ (Marijanović, 1822., 47)
25 Marijanovićeva definicija deponentnih glagola: „Deponens,* koj dovärshuje na or i ima zlamenje activo, i neutro“ (Marijanović, 1822., 48) te u pozivnoj bilješci (označenoj zvjezdicom)
dodaje: „Ideo dictum, quia deposuit significationem passivam“ (Marijanović, 1822., 48) .
prosinca 2010.
177
Luciana Boban
dvojbe oko autorstva iznosi se životopis fra Marijana Jakovljevića te se
već navedena analiza Rukopisa rabi kao argument za tezu da Stjepan
Marijanović nije autor ovoga Rukopisa i da među njegovom gramatikom i Rukopisom postoji neupitna međuovisnost.
2.1. Životopis fra Marijana Jakovljevića
Među franjevcima toga doba koji su aktivno djelovali u fojničkome
samostanu ističe se fra Marijan Jakovljević stariji koji je neko vrijeme
proveo u Fojnici kao profesor latinskoga jezika. Jakovljević je rođen u
Banjoj Luci 16. travnja 1780. Godinu novicijata započinje 1796. u Kraljevoj Sutjesci. Retoriku, filozofiju i teologiju studira u Zagrebu i Italiji
osam godina (u Barleti, Asizu, Jakinu i Napulju). Vraća se u Bosnu 1806.
i četiri godine djeluje kao pastoralni radnik (Fojnica, Tuzla i Guča Gora).
Godine 1810. dolazi u Fojnicu za učitelja samostanske mladeži, a od 1812.
je magister novitiorum. Bio je tajnik biskupa Augustina Miletića (1813.1825.), kustos Provincije (1817.-1820.), župnik na Kupresu (1825.-1827.) i
u Gornjemu Skoplju (1827.-1836.), a poslije toga sve do smrti djelovao je
u fojničkome samostanu.
Godine 1824. nosi u Rim izvješće biskupa Miletića o stanju katolika
u apostolskome vikarijatu. Po završetku ponuđeno mu je dostojanstvo
biskupa Sv. Sofije i apostolskoga namjesnika u Filipolju, ali je to odbio
(usp. Kovačić, 1991., 159). Član je delegacije koja 1840. godine brani u
Rimu prava Provincije od biskupa Rafaela Barišića. Kongregacija Propagande imenovala ga je 1825. godine za apostolskoga vikara u Bugarskoj,
ali se ove časti i dužnosti morao odreći zbog slaba zdravlja. Kao skopaljski župnik doživio je 1834. godine velike nevolje zbog klevete da su
skopaljski katolici ubili sina kadije Hadži-Hasana Prozoraka (usp. Kovačić, 1991., 159). Za svoje učenike napisao je kratka pravila krasopisa, pjesništva, govorništva, logike i filozofije te skripta iz dogmatike, moralne
teologije, pastorala i crkvenoga prava, koja su ostala u rukopisu u fojničkome samostanu. Također su mu u rukopisu ostali prijevodi asketskih
razmatranja Bogoljubna redovnička duhovna zabava fra Gaspara de
Monte Sancto, koja je 1865. prepisao fra Bono Perišić, te od istoga au-
178
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
tora Bogoljubna promišljanja. Od Bartula de Montea preveo je Trideset
i jedno bogoljubno promišljanje. Posthumno su mu tiskane propovijedi
(usp. Kovačić, 1991., 159). Umro je u 73. godini života u samostanu (10.
prosinca 1853.).26
2.2. Marijanović kao autor
Kako se može zaključiti iz njegova životopisa, Jakovljević je bio dovoljno kompetentan da bude autor latinske gramatike, tim više što je u
novicijatu postojala praksa da predavači za učenike i studente sastavljaju svojevrsne priručnike kao alternativu teško dostupnim udžbenicima.27 S druge pak strane, budući da je fra Stjepan Marijanović 1822.
godine tiskao svoju poznatu gramatiku, koja se inače smatra jednom od
boljih latinskih gramatika franjevaca Bosne Srebrene, teško je vjerovati
da bi Marijanović u gotovo isto vrijeme pisao dvije po mnogo čemu slične gramatike, čak namijenjene istomu razredu. Argument koji također
isključuje Marijanovića kao autora Rukopisa, a s druge strane ponovno
upućuje na Jakovljevića, usko je vezan za grafiju Rukopisa koja upućuje
na nekoga tko je morao biti školovan u Italiji, a Marijanović je vrijeme
između 1810. i 1817. proveo na školovanju u Mađarskoj, dok je u Rim
putovao samo u dva navrata, i to kasnije, 1840. i 1842., kako bi branio
prava Provincije u vrijeme Barišićeve afere. Osobito se to vidi po pisanju palatala koje autor Rukopisa dosljedno bilježi po „talijanskoj“ grafiji
(npr. fonemi lj i nj kao gl, gli, gn), dok ih Marijanović piše onako kako
se ti fonemi pišu i danas. Također postoji razlika (iako nije uvjetovana
činjenicom da je Rukopis pisan prema „talijanskoj“ grafiji) pri pisanju
slogotvornoga r. Marijanović se u svojoj gramatici uglavnom pridržavao
precizno definiranih pravila pisanja koja su iznesena u predgovoru, dok
autor Rukopisa ne piše po tim pravilima.
26 Usp. Alilović, 1986., 52; Matković, 1896., 26-27; Batinić, 1913., 141; Jelenić, 1925., 125-129.
27 „O. Marijan Jakovljević, Varcaranin. I ovaj je bio dostojanstven lik skromna redovnika i
uzorna dušobrižnika, koji je proveo cijeli svoj život moleći i radeći. Duhom i stasom velik,
neprestano je radio, da se mladež bolje naobrazi, uvezivao joj knjige i prepisivao učila, koja
bi joj manjkala.“ (Batinić, 1913., 141)
prosinca 2010.
179
Luciana Boban
Iako je analiza grafije pokazala da autor Rukopisa nije fra Stjepan
Marijanović, pitanje autorstva Rukopisa i dalje ostaje otvoreno. Međutim vrlo je izgledno da je to mogao biti upravo Marijan Jakovljević,
franjevac koji je inače dobar dio svoga radnog vijeka proveo u Fojnici
(od 1810. do 1820. te ponovno od 1836. do smrti). Iz njegova je životopisa poznato da je za svoje učenike napisao kratka pravila krasopisa,
pjesništva, govorništva, logike i filozofije te skripta iz dogmatike, moralne teologije, pastorala i crkvenoga prava, koja su ostala u rukopisu u
fojničkome samostanu, a osim toga nije zanemariva ni činjenica da je
Jakovljević teologiju studirao u Italiji, jer se autor Rukopisa služio „talijanskom“ grafijom.
2.3. Vrijeme nastanka Rukopisa
Drugo važno pitanje vezano za Rukopis jest pitanje vremena njegova
nastanka. Uz pretpostavku da je autor fra Marijan Jakovljević, prema
njegovu životopisu razdoblje od 1810. do 1820., kada Jakovljević boravi u
Fojnici kao učitelj samostanske mladeži, čini se najizglednijim za takvu
spisateljsku djelatnost. S druge strane vrijeme između 1825. i 1836., kada
je Jakovljević bio župnik na Kupresu (1825.-1827.) i Gornjemu Skoplju
(1827.-1836.), trebalo bi isključiti zbog manjka slobodnoga vremena i obveza koje ta služba zahtijeva. Osim toga ostaje razdoblje između 1820. i
1825., kada Jakovljević nije imao drugih dužnosti osim tajničkih biskupu
Miletiću. Analiza grafije Rukopisa, odnosno autorovo nepridržavanje
Kujundžićevih pravopisnih uputa, upućuje da bi Rukopis trebao nastati
prije izdavanja Marijanovićeve gramatike, dakle prije 1822. godine. Međutim to ne mora biti slučaj ako se uzme u obzir činjenica da se svijest
o standardizaciji pravopisa hrvatskoga jezika tada još nije bila dovoljno
razvila pa je Jakovljević kao autor mogao ne postupiti po Kujundžićevim
pravilima zbog više razloga.28 S druge strane činjenica da se u Rukopisu
i u Marijanovićevoj gramatici nalaze čak identična poglavlja, uz analizu
28 Teorija o grafiji Rukopisa kao nekome dokazu, odnosno pokazatelju u pitanju vremena nastanka i autorstva postaje još i problematičnija ako se u obzir uzme mogućnost da Rukopis
nije Jakovljevićev autograf. Ta dvojba bit će kvalitetno riješena samo usporedbom neupitnoga Jakovljevićeva teksta s ovim Rukopisom.
180
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
gramatičke terminologije i kategorijalnih definicija, upućuje na to da je
autor Rukopisa mogao poznavati Marijanovićevu gramatiku (ili tiskanu
ili u rukopisu), odnosno da je Marijanović prije pisanja svoje gramatike
mogao poznavati ovaj Rukopis. U svakome slučaju ostaje neupitna njihova međusobna tijesna ovisnost.
Zaključak
Analiza Rukopisa (uz njegov odnos s Marijanovićevom gramatikom)
ukazala je na više činjenica. Kao prvo, ovaj je Rukopis tipičan proizvod
svoga doba – ne bismo ga mogli nazvati ni gramatikom ni priručnikom
u današnjemu smislu riječi, ali on je svoju svrhu svakako ispunio, i to
kao svojevrsni „memento“ latinskoga jezika učenicima početnicima, u
vremenu kada su knjige i udžbenici predstavljali pravu rijetkost. Dvojba oko autorstva Rukopisa i vremena nastanka ostala je otvorena, ali
barem se sljedeće može zaključiti: 1. autor Rukopisa nije fra Stjepan
Marijanović, što je pokazala analiza grafije i određenih definicija; 2. između Rukopisa i Marijanovićeve gramatike svakako postoji neka međuovisnost (sudeći po nekim identičnim dijelovima teksta); 3. vrijeme
nastanka ovisi o pitanju autorstva, ali zasada je vjerojatnije da je nastao
nakon Marijanovićeve gramatike: utvrđenu međuovisnost zasada je logičnije tumačiti time što se autor Rukopisa poslužio Marijanovićevom
gramatikom jer bi obrnuto bilo nelogično s obzirom na veću kvalitetu
i opseg Marijanovićeve gramatike. Međutim ne može biti isključena ni
mogućnost da se Marijanović u početku pisanja svoje gramatike poslužio Rukopisom na koji je zatim nadogradio vlastiti opširniji i obuhvatniji
gramatički sustav (temeljen na Grigelyjevu modelu).
Što se metode izlaganja i tumačenja latinske gramatike tiče, za Rukopis (kao i za ostale gramatike franjevaca Bosne Srebrene) svojstveno je
prevođenje nazivlja na hrvatski jezik, dijaloški oblik, osam „dilova govorenja“, sintaksa na razini izraza te navođenje mnoštva latinskih riječi s
prijevodom na hrvatski. Ta svojstva nisu zaživjele u praksi, ali su upravo
one dio razvojnoga puta gramatičke misli u Hrvata i svijesti o jeziku kao
fenomenu. Rukopis također donosi informacije o razvoju hrvatske gra-
prosinca 2010.
181
Luciana Boban
matičke terminologije nudeći zanimljiva grafijska rješenja i pokušavajući još neizgrađenim jezikom definirati apstraktne gramatičke kategorije.
Naposljetku, eventualno objavljivanje ovoga Rukopisa upotpunit će i
proširiti povijesne preglede književno-znanstvenoga rada franjevaca u
Bosni.
Literatura
- Alilović, Ivan (1986.) Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i
Hercegovine do god. 1918., Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
- Alvares, Emmanuel (1746.) De constructione octo partium orationis libri duo, in usum mediae et supremae grammatices classium.
Cum permissu Superiorum, Zagrabiae: Typis et sumptibus Joannis
Baptistae Weitz inclyti Regni Croatiae typographi.
- Babić, Toma (1745.) Prima gramaticae institutio pro tyronibus Illyricis accomodata a p. f. Thoma Babych a Velim. In hac secunda
impressione clarior et difusior, Venetiis: Apud Josephum Corona.
- Baltić, Jako (1991.) Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i
promine vrimena u Bosni 1754-1882, priredio, latinske i talijanske
dijelove preveo, uvod i bilješke napisao dr. fra Andrija Zirdum,
Sarajevo: Veselin Masleša.
- Batinić, Mijo Vjenceslav (1913.) Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV.-XX., Zagreb: Tiskara i litografija C. Albrechta.
- Bilić, Luciana (2009.) „Odnos Jakovljevićeve i Šitovićeve gramatike“, Zbornik o Lovri Šitoviću, ur. Pavao Knezović, Knjižnica
Tihi pregaoci, knj. 7, Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 173-185.
- Dukat, Vladoje (1908.) „Hrvatske prerade Grigelyjevih ‘Institutiones Grammaticae’“, Rad JAZU – Razredi filologičko-historički i filosofičko-juridički, knj. 69., Zagreb: Tisak dioničke tiskare,
1-100.
- Gortan, Veljko – Gorski, Oton – Pauš, Pavao (2005.) Latinska gramatika, 12. izdanje, Zagreb: Školska knjiga.
182
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
- Grigely, Jozsef (1808.) Institutiones Grammaticae in usum scholarum grammaticarum regni Hungariae et adnexarum provinciarum, Budae.
- Hrkać, Serafin (2001.) „Latinska gramatika – Fojnički rukopis“, Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini - jučer i danas, ur. Šimun
Musa, Mostar: Institut za hrvatski jezik, književnost i povijest, Pedagoški fakultet Sveučilišta u Mostaru, 171-225.
- Jelenić, Julijan (1912.) Kultura i bosanski franjevci, I. sv., Sarajevo: Prva hrvatska tiskara Kramarić i M. Raguz.
- Jelenić, Julijan (1925.) Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke I., Zagreb: Nadbiskupska tiskara.
- Jurić, Šime (1971.) Croatiae scriptores Latini recentioris aetatis.
Opera scriptorum Latinorum natione Croatarum usque ad annum
MDCCCXLIII typis edit Bibliographiae fundamenta, Zagrabiae.
- Jurin, Josip (1793.) Grammatica Illyricae juventuti Latino, Italoquae sermone instruendae accomodata studio ac labore patris
Josephi Giurini Venetiis MDCCXCIII, Apud Andream Santini.
- Kašić, Bartul (1604. [2005.]) Institutiones linguae Illyricae, 2.
kritičko izdanje priredio, preveo i komentirao Zvonko Pandžić,
uz uvodnu studiju: „‘Semantika tradicionalne gramatike – The
Semantics of Traditional Grammar“‘, 14-188), Zagreb – Mostar:
Naklada Tusculum.
- Kovačić, Anto Slavko (1991.) Biobibliografija franjevaca Bosne
Srebrene, Svjetlost, Sarajevo.
- Kraljević, anđeo (1863.) Grammatica Latino-Illyrica. Sabrao
i protomačio [sic!] fra Angeo Kraljević za mladež Ercegovačku, u
Rimu tiskom skupa razširenja viere MDCCCLXIII.
- Maretić, Tomo (1932.) „Pregled srpskohrvatske gramatičke terminologije XVII, XVIII i XIX vijeka“, Rad JAZU, knj. 243, Zagreb,
13-90.
prosinca 2010.
183
Luciana Boban
- Marijanović, Stjepan (1822.) Institutiones grammaticae latinae
idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventutis Provinciae Bosnae Argentinae compilatae, Split.
- Marijanović, Stjepan (1823.) Syntaxis linguae Latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accommodata sudio et opera p.
Stephani Marianovich eiusdem Provinciae alumni pro III. classe.
Venetiis 1832. Apud Andream filiumque Santini.
- Matković, jako (1896.) Bibliografija franjevaca bosanskih: Tiskane knjige, Sarajevo: Zemaljska štamparija.
- Pavić, Stjepan (1983.) „Pregled latinskih gramatika bosanskih
franjevaca“, Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982,
Visoko, 78-98.
- Pranjković, Ivo (1985.) „Gramatika Matije Antuna Relkovića“,
Croatica, XVI/22/23, Zagreb, 97-117.
- Pranjković, Ivo (2000.) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Zagreb: Matica hrvatska.
- Simeon, Rikard (1969.) Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, sv. I i II, Zagreb: Matica hrvatska.
184
HUM 6
FOJNIČKI RUKOPIS LATINSKE GRAMATIKE
Luciana Boban
MANUSCRIPT OF LATIN GRAMMAR
FROM FOJNICA
Summary
Manuscript of Latin Grammar, which is kept in the Franciscan library in
Fojnica under number 18, has 188 unnumbered pages (94 sheets), dimensions 18 x 13,50 cm. Although there is neither the introductory page nor a
sign of the end, its content could be analyzed as a complete whole. Besides
a very short preface it contains eight chapters which refer to particular
parts of speech (partes orationis). The remaining part of Manuscript is
composed of rules, mostly syntactical ones and practical guidelines for
usage of certain parts of speech, especially nouns, verbs and adjectives. It
is important to mention that Manuscript is not probably an autograph,
but a student’s transcript or writing down what the author as a lector
(teacher) was dictating. The Manuscript contains data neither about the
time of occurrence nor about author, so there is a question about its authorship. Father Marijan Jakovljević and Father Stjepan Marijanović are
most often mentioned as the authors. Although the Manuscript contains
some chapters identical to Father Stjepan Marijanović’s grammar, the
thesis about his authorship was rejected by the analysis of Manuscript orthography and some category definitions which are different in the Manuscript and Marijanović’s Grammar.
Key words: Fojnica Manuscript, authorship, Father Stjepan Marijanović,
Father Marijan Jakovljević.
prosinca 2010.
185
Serafin Hrkać
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 1 Žderić A.
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 11. X. 2010.
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI
Lectoris philosophiae
p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Sažetak
Istaknuti kulturni djelatnik XVIII. stoljeća fra Antun Žderić predavao je
filozofiju na franjevačkome filozofskom učilištu u Slavonskome Brodu te
je izrađivao vlastita skripta koja je diktirao studentima. Njegova su nam
predavanja sačuvana u dvama velikim rukopisima. Jedan se nalazi u
knjižnici franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci, a drugi u franjevačkome samostanu u Iloku. U ovome se radu donosi tekst što se nalazi u
drugome dijelu iločkoga rukopisa na stranicama koje nisu paginirane, od
108. do 120. stranice. Njegov je sadržaj: 1) Zadnji traktat četvrtoga dijela
filozofije: O moralnom znanju; 2) O ljudskoj sreći; 3) Prvo pitanje: Što je i
u čemu se sastoji ljudska sreća?; 4) Upit: Može li netko u ovozemaljskome
životu biti nazvan sretnim? 5) Pitanje drugo: Što je ljudski čin i u čemu
se sastoji njegova dobrota ili zloća?; 6) Pitanje treće i posljednje: Što je i
kolikostruka je moralna krepost općenito? 7) Upit: Koliko je subjektivnih
dijelova razboritosti?; 8) Zadnji upit: Što je sramežljivost, a što prijateljstvo?
Ključne riječi: fra Antun Žderić, moralno znanje, moralni čin, razboritost, sreća, dobrota, zloća, sramežljivost, prijateljstvo.
186
HUM 6
Predgovor
Franjevac Antun Žderić rođen je u Vinkovcima u prvome desetljeću
XVIII. stoljeća. Umro je u Staroj Gradiški 3. travnja 1739. Ispit za lektora
(profesora) filozofije položio je na franjevačkome generalnom učilištu
prvoga reda (studium generale primae classis) u Budimu pod mentorstvom fra Petra Karapandžića iz Goranaca kod Mostara.1 Predavao je
na filozofskome učilištu (Studium philosophiae) u Brodu na Savi (Slavonski Brod), utemeljenome 1710., a dokinutome 1783. godine odlukom
Josipa Drugoga koji je, osnivanjem centralnih seminarija za dijecezanske i redovničke studente, zabranio daljnji rad svih dotadašnjih provincijskih učilišta.2 Na katedri filozofije u Brodu naslijedio je godine 1735.
fra Blaža Šimića3 i održao kroz filozofijski trijenij (koliko je tada trajao
studij filozofije) predavanja iz svih filozofskih traktata predviđenih po
ondašnjemu planu i programu, kako općega crkvenoga i franjevačkoga
zakonodavstva tako i provincijskih konstitucija o školstvu. Po ondašnjim uzusima lektori su mogli slijediti udžbenike nekoga odobrenog autora (Mastrius, Hennius…) ili sami izraditi vlastite sastavke i diktirati ih
(lector) studentima. Žderić se odlučio za ovu drugu mogućnost, što je
redovito uključivalo i daljnje osobno napredovanje, tj. polaganje ispita i
za lektora teologije.
Žderićeva su nam predavanja sačuvana u dvama velikim manuskriptima. Jedan se rukopis nalazi u knjižnici franjevačkoga samostana u
Kraljevoj Sutjesci4 i sadrži traktate Summulae5 i Logica maior6, a drugi u
1
Usp. S. Hrkać, „Manuskript fra Petra Karapandžića Logica“, Mostariensia, br. 1, Mostar,
1994., str. 50-55.
2 Usp. E. Hoško, „Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom Brodu“, Nova et vetera,
XXVII, Sarajevo, 1977., II, str. 69-98; P. Cvekan, Franjevci u Brodu, Slavonski Brod, 1984.,
str. 148-150.
3 Usp. S. Hrkać, „Introductio in universam Aristotelis philosophiam Dubrovčanina Blaža
Šimića“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 31-32, Zagreb, 1990., str. 211-217.
4 Usp. S. Hrkać, „Cursus triennalis universae philosophiae Aristotelico-Scotisticae, auctore
p. Antonio Xderich“, Prilozi, 29-30, Zagreb, 1989., str. 193-199.
5 Usp. S. Hrkać, „Summulae sive logica parva p. Antonii Xderich“, Prilozi, 57-58, Zagreb,
2003., str. 303-386.
6 „Logica maior“ objavljena je u drugome dijelu moje doktorske disertacije Izlaganje o univerzalijama u djelu Antuna Žderića Enchyridion in universam aristotelico-scoticam philosophiam, Mostar, 1998., II, str. 1-373.
prosinca 2010.
187
Serafin Hrkać
franjevačkome samostanu u Iloku i sadrži: Tractatus in octo libros Physicorum, Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili mundo coelique
machina,7 Tractatus De ortu et interritu seu de generatione et corruptione, Tractatus in libros De anima, Disputationes in Physicam transnaturalem – Metaphysicam,8 Tractatus unicus De Deo uno in essentia,
Tractatus secundus De incarnata Dei sapientia, Tractatus tertius De angelorum substantia, Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae
De scientia morali, Disputatio unica: De felicitate humana.
Tekst što ga ovdje donosimo nalazi se u drugome dijelu iločkoga manuskripta na stranicama koje nisu paginirane, od 108. do 120. stranice.
Sadržaj je ovoga kratkog filozofskog traktata:
- Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae: De scientia
morali (108) – Zadnji traktat četvrtoga dijela filozofije: O moralnom znanju
- Disputatio unica: De felicitate humana (108) – O ljudskoj sreći
- Quaestio prima: Quid sit et in quo consistat felicitas humana?
(108) – Prvo pitanje: Što je i u čemu se sastoji ljudska sreća?
- Quaeres: Utrum aliquis in hac vita possit dici beatus? (113) – Upit:
Može li netko u ovozemaljskome životu biti nazvan sretnim?
- Quaestio secunda: Quid sit actus humanus et in quo consistat eius
bonitas aut malitia? (114) – Pitanje drugo: Što je ljudski čin i u
čemu se sastoji njegova dobrota ili zloća?
- Quaestio tertia et ultima: Quid et quotuplex sit virtus moralis in
genere? (116) – Pitanje treće i posljednje: Što je i kolikostruka je
moralna krepost općenito?
- Quaeres: Quotnam sint partes subiectivae prudentiae? (117) –
Upit: Koliko je subjektivnih dijelova razboritosti?
- Quaeres ultimo: Quid sit verecundia, et amicitia? (120) – Zadnji
upit: Što je sramežljivost, a što prijateljstvo?
7
8
188
Usp. S. Hrkać, „Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili Mundo Coelique machina
p. Antonii Xderich a Vincovacz“, Prilozi, 59-60, Zagreb, 2004., str. 175-235.
Usp. S. Hrkać, „Metaphysica p. Antonii Xderich“, Prilozi, 53-54, Zagreb, 2001., str. 231285.
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Tractatus ultimus in quartam partem philosophiae
DE SCIENTIA MORALI
Proemium
Quod si verum est omnes homines a natura scire desiderare, ut aiebat
Aristoteles, verissimum etiam erit divi Augustini dictum: Omnes volunt
esse beati; adeoque tam ratione quam doctrina scientiae institutum est,
hominem ad felicitatem perducere quod non ignorans pro modulo suo
Aristoteles, postquam de naturali philosophia multum disseruisset, de
morali etiam philosophia decem libros composuit et quia obiectum felicitatis est bonum principium vero potentiae animae et habitum virtutum ipsa formalis felicitas in actibus humanis, quorum regula intrinsece
sunt recta ratio et conscientia, extrinsece vero leges. De hac igitur felicitate pauca aliqua pro captu philosophis naturalibus tradam, cum qua felicitate et cursum nostrum philosophicum feliciter feniemus. Sit ergo.
Disputatio unica: De felicitate humana
Quaestio prima: Quid sit et in quo consistat felicitas humana?
Felicitas cuiuscumquae rei nihil aliud est, quam quieta et pacifica, secura et stabilis possessio. Seu felicitas est fruitio boni sibi competentis;
sic elementa in suis centris suam tenent beatitudinem. Bruta in notis et
quiete stabulo indigentia suam obtinent felicitatem, sic spiritus, angeli,
animae, seu substantiae separatae in contemplatione et operatione circa sua propria obiecta maxime delectantur. Verum quia homo cum his
omnibus aliquid commune habet; nam secundum divum Gregorium,
homilia 29 in caput decimum sextum Marcii: Homo dicitur omnis creatura, habet enim esse cum lapidibus, vivere cum arboribus, sentire cum
animalibus, intellegere cum angelis. Videndum igitur in quonam bono
perfecta et ultimata consistat eius felicitas? Sed prius
Adverte: Bonum in genere esse triplex, scilicet honestum, utile et
delectabile. Primum est, quod est per se appetibile et secundum rationem rectum. Secundum, quod ad assequendum alterutrum istorum
bonorum tamquam medium confert. Tertium quod propter quietem
prosinca 2010.
189
Serafin Hrkać
et oblectamentum est appetentis. Quapropter dicit Doctor, in quarto,
distinctione 49: illud esse bonum aliquod sive simplex sive multiplex
ita est sociativum hominis ex natura sua ut excludat ab ipso omnem
molestiam ac displicentiam, quam haberet tam ex praesentia mali disconvenientis quam ex absentia boni convenientis. Vel ex divo Thoma:
beatitudo est perfectum et sufficiens bonum, omne malum excludens,
et omne desiderium complens. Vel ex divo Augustino, decimo quinto
De Trinitate, capite quinto: beatus est ille qui omnia habet quae vult,
et nihil mali vult. Vel denique ex Böetio: beatitudo est status omnium
bonorum aggregatione perfectus. His positis
Dico primo:
Quamvis omnia praefata bona suo modo et ordine ad completam
et totalem hominis felicitatem concurrant, proprie tamen loquendo in
bonis externis (ut sunt divitiae, honores, potentia, fama, etc.) aut internis corporis (ut sunt pulchritudo, robur, voluptas, etc.) felicitas non
est constituenda; bene tamen in bonis animae, ut sunt prudentia et aliae operationes intellectus et voluntatis. Hanc praeter christianos multi
tenent philosophi gentiles contra epicurios, qui tanquam veri ancillae
filii id est carnis felicitatem in gula et voluptatibus carnis constituunt.
Contra quos
Probatur: Vera hominis felicitas est quae ab omnibus secundum bene
constitutam naturam appetitur tanquam finis ultimus; sed nullum horum externum aut internum potest sic appeti: ergo in nullo horum consistit felicitas vera. Probatur minor: quia nihil horum potest secundum
rectam rationem per se et ultimate appeti, nisi quod est per se honestum
et ultimate sociativum appetitus realis; sed nihil istorum est tale, ut patebit discurrendo per singula et imprimis quod in divitiis non consistat
humana felicitas. Probatur: Divitiae non aquiruntur sui gratia sed ad
vitam sustentandam subiacent fortunae volubili, sed commune bonis et
malis; eorum bonum consistit in usu, et consumptione, eas beatius est
dare, quam accipere numquam plene sacientur iuxta Ecclestem, capite
quinto: avarus non implebitur peccunia; sed vera felicitas est qua gratia
sui aquiritur virtuti non fortunae subiacet solique propria est, in posse-
190
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
ssione stabili consistit, plane saciat; quia non plus ultra: ergo felicitas in
bonis externis non consistit, quod non etiam in potentia.
Probatur: quia haec bonis et malis est communis, eius usus potest
esse bonus ac instabilis iuxta illud Ecclestis, 10: Omnis potestas brevis
est; ideo timori et invidiae subiecta quae omina verae felicitati repugnant: ergo felicitas non consistit in potentia – neque etiam in honoribus quia gloria et fama, si vera sunt et debita, supponunt potius quam
constituunt veram felicatatem, sunt enim vere testimonium et propriae excellentiae, quae est ipsa felicitas unde secundum Catonem: honor
est umbra virtutis, ideoque non honorem sed virtutem sequi debemus;
si autem honores et famae sint fallaces et sine fundamento tunc certum est, ea non felicem sed ellatum, superbum et humidum efficere.
Denique bona interna corporis saepissime inveniuntur cum turpitudine
vitiorum et infamia: ergo neque in hoc consistit felicitas humana. Ex
quibus omnibus liquet veram hominis felicitatem in bonis animae esse
constituendam, quod et ipsa ratio naturalis ac ordo rectus demonstrat,
quia cum corpus ordinetur ad animam tamquam ad sui perfectivum,
consequens est, quod felicitas totius hominis in ea parte statuenda sit,
quae nobilissima sit caelestis: ergo cum anima nobilior sit pars caeteris
partibus hominis in illa esse constituendam felicitatem hominis. Unde
Aristoteles, primo Ethicorum, ait: beatum esse illum, qui ex virtute perfecta agit in vita perfecta; adeoque tota felicitas humana hominis etc.
Dico secundo: felicitas humana principalius in operationibus animae
quam in potentiis aut habitibus et comparatione facta inter ipsas operationes principalius in actu voluntatis quam intellectus demum facta
comparatione inter actus ipsius voluntatis, in eo ultimate consistit, qui
est fruitio, adeptio et possessio optimi et perfectissimi boni per amorem
quodcumque illud sit bonum. Quod
Probatur: quia potentiae sine actibus sunt simulacra mortua, habitus
vero vel ab actibus generantur vel non amitti propter actus elliciendos
principaliter desiderantur: ergo in ipsis actibus principaliter principalibus constituenda est hunama felicitas. Unde Aristoteles, primo Ethicorum, definit beatitudinem, quod sit fruitio animae rationalis secundum
virtutem optimam et perfectissimam in vita perfecta. Divus Augustinus,
prosinca 2010.
191
Serafin Hrkać
libro primo De doctrina christiana, capite sexto, ait: summa merces est
ut ipso perfruamur; sed beatitudo est precipua naturae merces: ergo in
fruitione consistit humana felicitas.
Probatur secunda pars ratione: Ipsa voluntas est simpliciter nobilior:
ergo eius actus erit simpliciter nobilior, ideoque magis felicitans. Consequentia est bona: antecedens patet ex divo Anselmo, libro De Conceptione Virginis, voluntatem in regno animae esse reginam potentiarum,
quae sola dicere potest: sic volo, sic iubeo – nam felicitatis obiectum est
bonum: ergo etc.
Objicies contra primam conclusionem:
Ex Scriptura: nam Ecclesiastici primo dicitur: pecuniae obediunt
omnia. Philosophus, sexto Ethicorum, ait: pecuniis omnia possidentur.
Unde cecinerunt poetae:
Et genus et formam regina pecunia donat
Nummus honoratur, sine nummis nullus amatur
Nummus ubi loquitur, Iulius ipse tacet
Aut cum arva faciunt rectissima curva
Omnem aperit portam, qui secum munera portat
Pudor per aurum solvitur, violatur auro integritas
Pax occidit, fides perit, leges et ipsae intercidunt
Aurea legitimas, expugnant munera telas
Virginesque sinus, aureus imber emit
Auro victa fides, munitas decipit urbes
Auri flagitiis, ambitus ipse perit
ergo in divitiis stat humana felicitas et non in operationibus
voluntatis.
Respondeo: distinguo haec omnia pro tractu: pecuniae obediunt
omnia transitoria et hoc ipsum non posideat, aeviternum, transeat, aliter: nego: doctrina per se patet.
Objicies secundo:
Potentes huius saeculi dii vocantur, iuxta Sacram Scripturam: diis
non detrahes, id est principibus et rectoribus huius saeculi: ergo in potentia consistit felicitas humana.
192
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Respondeo: principes deos appellari ob quandam similitudinem seu
assililationem cum Deo in potestate et dominatione; excellentiori tamen modo diis assimilantur, qui in Dei amore, et contemplatione occupantur, de quibus dicit Scriptura: Ego dixi dii estis et filii excelsi omnes:
ergo felicitas in his consistit: adeoque etc.
Objicies tertio:
In eo stat felicitas humana quod quis ardentissime appetit, sed secundum Ciceronem laudes et gloriam omnes studiose appetunt: ergo in
laudibus et gloriis consistit felicitas humana.
Respondeo: taliter loqui Ciceronem, Apostolicum ad Philippenses, tertio: omnia arbitratus sum ut stercora, ut Christum lucri faciam,
omnia id est mundana propter spiritualia, temporalia propter aeterna:
ergo in his actibus spiritualibus consistit etc.
Objicies quarto:
Summa miseria consistit in doloribus: ergo summa felicitas in eorum
carentia consistit; sed voluptates habent carentiam omnium dolorum:
ergo in voluptatibus consistit humana felicitas.
Respondeo primo: nego antecedens: potius enim in eo consistat
quod odio prosequantur miseri deum et ipsum quantum possunt…
honorant.
Respondeo secundo: nego consequens: quia damnatio v.g. nihil habet
peius poenis unde in ipsis eorum consistit miseria, beati autem aliquid
optabilis habent, nempe amorem Dei in quo felicitas eorum est colocanda: ergo in operationibus animae consistit felicitas humana.
Objicies quinto contra secundam conclusionem:
Intellectus creatus nobilior est voluntate: ergo et eius actus. Probatur
antecedens: voluntas sine intellectu est potentia caeca, nihil sine illius
directione et dictamine efficere valens: ergo principalius consistit in actibus intellectus felicitas humana: adeoque etc.
Respondeo: nego antecedens: ad probationem dico: intellectum quidem ancillari voluntatem subministrando lumen et praebendo consilium, ita tamen ut intellectus manibus pedibusque ligatus sit voluntati
sine cuius imperio nihil alicuius momenti operari potest, praestat itaque
in tantum intellectus voluntati quantum dominae ancilla, adeoquo prinprosinca 2010.
193
Serafin Hrkać
cipalius iure merito in actibus voluntatis quam intellectus consistit humana felicitas etc.
Objicies tandem sexto et ultimo:
Felicitas et beatitudo consistit formaliter et principaliter in possessione summi boni; sed summum bonum non possidetur per amorem sed
per visionem: ergo visio est beatitudo formalis. Probatur minor: quia
avarus non possidet divitias quas amat praesentes, et concupiscit absentes per amorem aut desiderium; neque qui amat cantum possidet illum
per amorem sed per perceptionem eius: ergo non possidetur per amorem summum bonum.
Respondeo: nego minorem: nam voluntas non amando Deum clare
visum possidet illum per amorem, qui unitur indisolubili vinculo amoris; ad probationem dico: nec avarum nec percipientem possidere per
perceptionem divitias eas scilicet cognoscendo, sed per amorem ipsis
inhaerendo. Sed
Dices contra:
Si amor Dei esset beatitudo formalis hominis, sequeretur, quod quis
posset esse beatus in via quia amorem Dei habet in via, et etiam amor
viae posset esse magis intensus quam amor patriae; simile enim est Beatam Virginem Mariam et alios in via intensiorem ellicuisse amorem Dei,
quam elliciunt in patria parvuli, qui obtinuerunt in via gratiam baptismalem; sed hoc est inconventius: ergo beatitudo non consistit etc.
Respondeo: nego sequellam: quia ad beatitudinem simpliciter requiritur amor pro omni tempore, qualis non est amor viae, igitur in ea
consistit etc.
Quaeres: Utrum aliquis in hac vita possit dici beatus?
Respondeo negative: quia nescit homo quid serus seratur vesper,
nondum enim sol omnium dierum occidit, sol fert in fine laus sonat,
laudandus item homo post mortem magnificandus post consumationem. Ratio est quia nemo est perfecte beatus qui potest esse miser; sed
homo existens hac in vita mortali potest esse miser: ergo nullus potest
esse beatus etc.
Quaestio secunda: Quid sit actus humanus et in quo consistat eius
bonitas aut malicia?
194
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Quia in praecedenti quaestione diximus felicitatem hominis consistere in actibus voluntatis, oportet ergo hic de illis aliquam habere notitiam, igitur quantum ad praesens
Dico primo: actus humanus bene describitur, quod sit ille et solus,
qui procedit ab agente libero, ex praevia cognitione finis aliorumque,
quae actum circumstant; est in re communis.
Probatur: haec definitio describit naturam actus humani: ergo bene
definitur.
Probatur antecedens: quia omni actio moralis et soli convenit, differt
autem ab actione cuiuslibet actus naturalis, utpote quod necessario cum
determinatione ad unum et sine praevia cognitione, sed naturae intuitu
operatur: ergo haec bene describit naturam actus humani; et Adverte
animum: bonitatem moralem trinam esse, scilicet: objectivam, circumstantem et meritoriam. Prima est quae desumitur ab ipso obiecto, et
vocatur bonitas ex genere, ut amare honestum propter se, sublevare
indegentem, honorare parentes etc. Secunda praeter bonitatem obiecti requirit alias debitas circumstantias tam intrinsecas quam extrinsecas, de quibus infra. Tertia ultra priores duas bonitates, exigit ex parte
principium aliquod gratificans opus suum respectum praemiantis quae
proinde dicitur meritoria; de hac tertia bonitate ad theologos spectat
tractare, de reliquis ante omnes hic breviter, unde
Dico secundo: bonitas moralis actus humani est integritas eorum
omniumque secundum rectam rationem operantis debent actui convenire, ita Doctor, in primo, distinctione septima, quaestione tertia, quod
declarat exemplo pulchritudinis faciei humanae quae sicut consistit in
integritate eorum omnium, quae tali corpori servanda debita proportione conveniunt, ita bonitas et pulchritudo humani actus constitui debet ex integritate eorum omnium, quae secundum rectam rationem rei
convenire debent; unde sicut bonum non est nisi ex integra causa, ita
etiam malum ex quocumque defectu.
Hinc si desit actui aliquid eorum, quae secundum rectam rationem
rei convenire debent, actus ille erit in genere moris simpliciter malus;
nam secundum Philosophum, quarto Methaphysicorum, capite sexto,
perfectum est id, cui nihil deest eorum quae ei debentur; unde facere
prosinca 2010.
195
Serafin Hrkać
elleemosinam ex genere suo sit bonum, si tamen sicut ex prava intentione, puta vana gloria vel deceptionis, erit simpliciter malum. Item si ex
fine bonus sit actus, puta propter miseriam proximi sublevandam fiat
tamen a persona non habente ius errogandi, puta si sit subditus, erit vitiosus, et sic de aliis circumstantiis discurrendo. Si autem quaeras quaenam sit illa, quae secundum rectam rationem actui humano convenire
debeant, ut sit bonum
Respondeo: in primis ad substantiam actus humani in se requiri,
quod sit liber, seu voluntarius, quia absque hoc nec malus est, nec bonus. Secundo, ut obiectum eius sit ex genere suo bonum et honestum,
vel saltem indifferens ad bonum vel malum. Ratio est, quia sicut actus in quocumque genere sumunt suam perfectionem ab obiecto, ita
in genere moris sumunt suam bonitatem vel maliciam genericam, vel
specificam ab obiectis ex genere suo bonis vel malis. Sic temperantia,
iustitia, et fortitudo ex genere suo sunt actus boni, et actus oppositi ex
genere suo mali.Tertio requiritur honestas finis ut videlicet quis operetur propter finem aliquem honestum, vel saltem non ex fine malo iuxta
illud vulgare:
Quidquid agunt homines intentio iudicat omnes.
Ratio est: quia cum homo sit agens a proposito hoc est ex praevia
cognitione finis tunc actus eius causentur in genere rationis boni, vel
mali, quatenus bono vel malo fine procedunt. Quarto requiruntur plures aliae circumstantiae, quae partim aggravant infra eandem speciem,
partim in aliam speciem mutant. Circumstantiae generales hoc versu
exprimuntur:
Quis, quid, ubi, quibus auxiliis, cur, quomodo, quando.
Per „quis“ intelligere debes qualitatem personae an sit laicus vel est
solutus, vel ligatus.
Per „quid“ an multum vel parum in quantitate vel qualitate.
Per „ubi“ an sit in loco sacro vel profano, an in loco ubi viget talis lex,
necne?
Per „quibus auxiliis“, id est instrumentis an lege prohibitis an non;
item quibus auxiliis vel complicibus et an ipsos ad peccandum induxerit, absque ulla tamen specificatione complicis in confessione.
196
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Per „cur“ ob quem finem an ad occidendum, furandum, vel inebri­
andum.
Per „quomodo“ quo affectu an ex deliberata voluntate vel ex passione, ignorantia vel certa scientia, bonis vel malis mediis.
Per „quando“ an tempore prohibito commisisti an instanti praecepto
ommisisti.
Pro quorum speciali memoria sint versus sequentes:
Aggravat ordo, locus, persona, scientia, tempus
Aetas, conditio, numerus, mora, copia, sexus
Est modus in culpa, status altus, lucta pusilla.
Problema:
Utrum melius sit conversari cum illis, quos meliores facere, an a quibus melior quis fieri possit? Quibus relictis, sit
Quaestio tertia et ultima: Quid et quotuplex sit virtus moralis in
genere?
Nota: quod virtus generaliter sumpta significat cuiuscumque rei vigorem, aut bonam dispositionem, quae subiectum cui inest, in suo genere
bonum et perfectum eiusque operationem aliquam excellentem reddit.
Unde Aristoteles, secundo Ethicorum, capite sexto, dicit: virtutem esse
illam, quae bonum facit habentem et opus eius bonum reddit. Et divus
Augustinus dicit: virtutem esse bonam qualitatem mentis, qua recte vivitur et qua nullus male utitur quam operatur Deus in nobis sine nobis;
sed profecto haec definitio plures patitur defectus quam superior. Primo
enim non comprehendit nisi solas virtutes infusas, nam reliquae omnes
nobis cooperantibus acquiruntur; sed male ponitur haec particula, qua
nullus male utitur; nam revera experientia nihil magis constat, quam
quod virtutibus male utitur, aut certe uti possint homines, temperantia v.g. in ordine ad avaritiam aut vanam gloriam, prudentia in ordine
ad decipiendos homines, unde melius definitur virtus, quod sit habitus
inclinans ad actum moraliter bonum, vitium autem habitus inclinans in
actu primo ad actus moraliter malos et legi difformes. Vel ex Aristotele,
secundo Ethicorum: virtus est habitus in mediocritate prudentis ratione
praefinita consistens, et haec est bona, quia soli competit.
prosinca 2010.
197
Serafin Hrkać
Quoad secundum, nota: Vulgaris est illa divisio virtutis moralis in
quattuor cardinales: prudentiam scilicet, iustitiam, fortitudinem, et
temperantiam, quae ideo cardinales dicuntur propter eorum principalitatem, vel quia his honestas omnis fulcitur, ut faces cardinibus, et de his,
excepta iustitia, hic breviter agemus. Quapropter
Dico:
Prudentia bene describitur, quod sit habitus intellectualis, quo inclinat intellectus ad cognoscendum, quaenam sint actiones bonae vel
malae moraliter, ita Doctor, in tertio, distinctione 34, quaestione prima:
quod patet. Nam omni et soli prudentiae convenit, explicatque naturam
eius sine defectu, aut excessu: ergo per illam bene definitur prudentia.
Sed
Dices: Nullus dicitur prudenter agere per solos actus intellectus: ergo
prudentia non est habitus intellectualis, sed voluntatis.
Respondeo: quamvis nullus dicatur prudens si suam prudentiam non
extendit ultra intellectum, tamen revera potest esse prudentissimus si
etiam pessime operaretur. Nam aliud est loqui de habitu, qui a parte rei
prudentem reddit, aliud de illo a quo homines dicunt aliquem prudentem, absolute tamen loquendo potest esse quis prudentissimus, quamvis
numquam uteretur sua prudentia, et non sit in extimatione hominum,
ut inquit sapiens: virtus occulta perit, adeoque prudentia per supradictam definitionem etc.
Quaeres: quotnam sint partes subiectivae prudentiae?
Nota: subiectum omnium virtutum moralium esse ipsam voluntatem, dicit Doctor, in tertio, distinctione 33, quaestione prima: quia in
ipsa subiectantur non solum iustitia et reliquae virtutes in ordine ad
alienum bonum, sed etiam temperantia et reliquae virtutes in ordine
ad se seu proprium bonum, igitur ipsa est subiectum omnium virtutum
moralium.
Respondeo nunc ad quaesitum: esse plurimas, praecipue tamen esse
quinque.
Prima est prudentia solitaria, quia scilicet prudenter se gerit quis
erga se ipsum.
198
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Secunda dicitur orconomia, qua quis prudenter regit familiam suam
domesticam.
Tertia dicitur militaris, qua gubernatur recta militia.
Quarta regalis, qua regnum, principatum etc., provintias etc.
Quinta denique politica, qua subditi ordinate et apte se disponunt ad
recipienda mandata superioris ad bonum commune spectantia.
Prudentia ab aliis definitur quod sit virtus intellectualis dirigens voluntatem ad recte operandum. Pythagora matrem virtutum, Plato oculum appellabat, ad quam tanquam partes potentiales reducuntur: sinteresis, conscientia, opulia, epichea et gnome.
Sinteresis est habitus inclinans intellectum ad assensum primis principiis practice distantibus in universali quid laudabilius agendum sit vel
fugiendum.
Conscientia est habitus intellectualis inclinans ad assensum conclusionibus practicis ex primis principiis practicis deductis v.g. sinteresis
dicit quod tibi non vis fieri alteri ne feceris, non vis fibi fieri iniustitiam
(infert conscientia): ergo alteri ne feceris. Utraque haec a Hieronymo
vocatur lex naturalis sint illa rationis species animae ab origine creator
et pedagogus animae; a Basilio naturale iudicatorium. Ebulia est ratio
bene consultanti et inquirendi de mediis idoneis ad finem idoneum et
honestum consequendum.
Synesis est ratio recta, et determinata iudicandi, de his vel illis mediis
idoneis ad consecutionem finis.
Epichea est certa ratio distans qualiter in casibus particularibus attentis omnibus circumstantiis his, et numquam recedendum est, a verbis
generalibus legis, servata tamen eiusdem legis intentione et vocatur a
quibusdam iustitia misericordiae dolore temperata vel aliter brevius:
epichea est specialis legislatoris interpretatio.
Gnomen est ratio qua aliquis disponitur ad recte determinandum, de
his quae practice occurrunt, et non sunt ulla lege statuta.
Imprudentia prudentiae opposita, alia est, quae proposito falso et fugato fine convenientia ad illum assequendum inquirit media, et haec
imprudentia carnis dicitur. Alia quae proposito vero et apparente fine
media fallacia excogitat ad illum assequendum. Et haec astutia dicitur,
prosinca 2010.
199
Serafin Hrkać
de qua divus Gregorius, libro decimo Moralium; qui sicut caeteras despiciendas superbiunt, qui nesciunt timidi et pavidi mirantur, consequenter in prudentia influit, in omne moraliter malum.
Per temperantiam intelligimus hic virtutem moderantem partem
animi frascibilem servantem mediocritatem in prosequendo appetibilia
et fugiendo sensibilia. Unde Doctor, in tertio, distinctione 34, describit,
quod sit virtus inclinans ad bonum proprium per se primo inveniens.
Quae definitio ab omnibus recipitur ob eius claritatem. Obiectum prudentiae sunt voluptates corporis, quae afficiunt gustum et tactum, et
percipiuntur in cibo, potu, et Venere. Secundo, quod tres constituuntur
temperantiae species, nempe abstinentia, quae circa cibum versatur, sobrietas, quae circa potum, castitas, quae circa Verenea, sub qua continetur coniugalis, vidualis, et virginalis.
Pro fortitudine adverte: hic non quaeri de fortitudine quae in corporis
robore aut firmitate consistit, haec enim est physica; sed de ea quae est
virtus moralis, una ex quattuor cardinalibus, de qua egit Phylosophus,
tertio Ethicorum, quae secundum Ciceronem est viris maxime propria,
tum quia circa ardua et difficillima versatur, tum etiam quia actiones
fortitudinis maxime splendent dicente Cicerone: Splendentissimum videtur quod magno animo factum est. Definitur autem fortitudo, quod
sit virtus mediocritatem servans in adeundis et perficiendis laboribus,
et periculis honestatis, et publicae utilitatis causa.
Duo actus hic ponendi sunt. Unus est sustinere, alter agredi terribilia; quorum prior vocatur patientia, estque praestantissimus actus fortitudinis, iuxta poeticum illud: vincendi genus patientia. Posterior vero
dicitur bellicositas, vel magnanimitas. Obiectum fortitudinis est omne
id quod motum, vel audaciam adferre potest, potissimum vero pericula
et mors bellica. Inter omnia autem mortis genera mors bellica est maxime obiectum fortitudinis. Ratio est, quia haec mors honestissima et pulcherrima est, quia suscipitur pro defensione religionis, patriae etc. Unde
aiebat Cicero: o fortunata mors, quae naturae debito pro patria potissimum est reddita. Partes fortitudinis sunt magnanimitas et patientia.
Magnanimitas nihil aliud est quam virtus, quae versatur in suscipiendis
200
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
et gerendis magnis ac arduis rebus, plenis laborum, periculorumque,
tum vitae tum aliarum rerum, quae ad vitam spectant.
Quaeres ultimo: Quid sint verecundia et amicitia?
Verecundia est modus quidam moderatus et iustus de non incurrenda infamia et vocatur virtutum custos, quia ubi pudori locus non est,
neque virtuti erit. Verecundiae per excesum opponitur imprudentia,
quae est detestatio omnis metus de incurrenda infamia in cunctis coloribus perpetrandis; per defectum nimius pudor quo pudet nos, etiam
honesta et laudabilia peragere.
Verecundia proprie loquendo non est virtus sed in virtuti et hoc non
in omnibus laudatur, sed in adolescentibus et feminis, non autem in senibus aut viris fortibus.
Amicitia est mutua quaedam unius et alterius recordatio; unde ex
Philosopho, octavo Ethicorum, definitur quod sunt mutua et manifesta
inter aliquos benevolentia honestatis causa. Dicitur „mutua“, quia secundum debet fieri reciproca, id est redamatio, iuxta divum Gregorium:
nemo ad se ipsum proprie dillectionem habet.
Dicitur „manifesta“, ut disernatur a simulata, adulatoria et falsa.
Dicitur „honestatis causa“, in quo denotatur finis amicitiae, quia si
fieret voluptatis aut utilitatis gratia, iam degeneraret, et declinaret a
vera amicitia, ut ergo nos, fratres charissimi, valeamus habere amicitiam veram cum vero et sincero amico nostro quae ad veram amicitiam
spectant opportet nos facere nosque totis viribus et conatibus exhibere
ad faciendum ea quae secundum beneplacitum sunt eius, quia nemo
habet maiorem amicitiam quam qui dat animam suam pro amicis suis;
hoc ipso fecit egrediens a Summo Coelo: vos amici mei estis; ita et nos
reciproce pro ipso demus vitam nostram, ut possimus cum ipso regnare
in Coelis, qui cum Patre et Spiritus Sancto vivit, et regnat in saecula
saeculorum.
prosinca 2010.
201
Serafin Hrkać
Literatura
- Cvekan, P., Franjevci u Brodu, Slavonski Brod, 1984.
- Hoško, E., „Franjevačka visoka filozofska škola u Slavonskom
Brodu“, Nova et vetera, XXVII, Sarajevo, 1977., II, str. 69-98.
- Hrkać, S., „Cursus triennalis universae philosophiae AristotelicoScotisticae, auctore p. Antonio Xderich“, Prilozi, 29-30, Zagreb,
1989., str. 193-199.
- Hrkać, S., „Introductio in universam Aristotelis philosophiam
Dubrovčanina Blaža Šimića“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 31-32, Zagreb, 1990., str. 211-217.
- Hrkać, S., „Manuskript fra Petra Karapandžića Logica“, Mostariensia, br. 1, Mostar, 1994., str. 50-55.
- Hrkać, S., „Metaphysica p. Antonii Xderich“, Prilozi, 53-54, Zagreb, 2001., str. 231-285.
- Hrkać, S., „Summulae sive logica parva p. Antonii Xderich“, Prilozi, 57-58, Zagreb, 2003., str. 303-386.
- Hrkać, S., „Tractatus brevis in libros Aristotelis De mirabili Mundo Coelique machina p. Antonii Xderich a Vincovacz“, Prilozi, 5960, Zagreb, 2004., str. 175-235.
- Hrkać, S., Izlaganje o univerzalijama u djelu Antuna Žderića Enchyridion in universam aristotelico-scoticam philosophiam, Mostar, 1998., str. 1-373.
202
HUM 6
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a Vinkovacz
Serafin Hrkać
TRACTATUS DE SCIENTIA MORALI
Lectoris philosophiae p. Antonii Xderich a
Vinkovacz
Summary
Prominent cultural worker of the 18th century Father Antun Žderić was
teaching philosophy in the Franciscan philosophy school in Slavonski
Brod and made his own scripts which he dictated to students. His lectures
are saved in two big manuscripts. One is kept in the library of Franciscan
monastery in Kraljeva Sutjeska and the other one in the Franciscan monastery in Ilok. This paper brings the text which can be found in the second
part of Ilok manuscript, on the pages which are not paginated, from the
108th to the 120th page. Its content is represented by: 1) The last tractate of
the fourth part of philosophy: About moral knowledge; 2) About human
happiness; 3) The first question: What is human happiness and what is it
composed of?; 4) Question: Can somebody be called happy in this life?; 5)
The second question: What is a human act and what are its goodness or
wickedness composed of?; 6) The third and last question: What is moral
virtue generally?; 7) Question: How many subjective parts of reasonableness are there?; 8) The last question: What is shyness and what is friendship?
Key words: Father Antun Žderić, moral knowledge, moral act, reasonableness, happiness, goodness, wickedness, shyness, friendship.
prosinca 2010.
203
Senka Marinčić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 811.112.2´367.626
811.163.42´367.626
81´362=112.2=163.42
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 11. XII. 2010.
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI
NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
Sažetak
Povratna zamjenica samo 3. lica u dativu i akuzativu sich uspostavlja
u semantičkome pogledu jednoznačno referencijalnu identičnost sa subjektom; zato što su zamjenice „seiner“ i „ihrer“ ambivalentne, odnosno
mogu umjesto sa subjektom uspostaviti referencijalnu identičnost i s nekim trećim licem, usporedimo „Sie gedenkt ihrer im Gebet“ u značenju
„Sie gedenkt ihrer selbst im Gebet“ ili „Sie gedenkt ihrer Mutter im Gebet“.
U radu se kontrastivno analizira refleksivizacija prijedložnih i neprijedložnih nominalnih fraza pri koreferenciji sa subjektom i pri koreferenciji
s objektom u jednostavnoj rečenici njemačkoga kao jezika polaznika i hrvatskoga kao jezika cilja.
Ključne riječi: refleksivizacija, referencijalna identičnost, povratna zamjenica, lična zamjenica, nominalna fraza, koreferencija, jednostavna
rečenica.
204
HUM 6
Uvod
Za razliku od hrvatskoga, njemački jezik raspolaže samo u trećemu
licu jednine i množine povratnom zamjenicom koja se razdvaja od lične
zamjenice pa time i pravilom refleksivizacije. Problem se refleksivizacije
može promatrati s različitih motrišta. Tako se primjerice povratni glagoli i njihov odnos prema neprijelaznima i prijelaznima najbolje može
definirati na semantičkoj osnovi. S tim u vezi otvaraju se, između ostaloga, pitanja zašto se konstruiraju određene minimalne rečenice1 s povratnim glagolima, zašto se oni ne mogu pojaviti u drugim minimalnim
rečenicama, zašto su određeni glagoli neobvezatno povratni kao sich
kämmen – jemanden kämmen: češljati se – nekoga češljati, a drugi obvezatno povratni kao sich schämen: sramiti se. Mogu li se različite vrste
referencijalnih odnosa izražene refleksivizacijom (ili pak pronominalizacijom) isto tretirati u složenoj rečenici kao i u minimalnoj rečenici,
dade se objasniti sintaktičkim sredstvima. S obzirom na refleksivizaciju
za neizvorne govornike njemačkoga jezika poteškoće nastaju kada povratna zamjenica alternira s ličnom zamjenicom, tj. kada pod određenim sintaktičkim uvjetima može stajati samo jedna ili druga.
1. Refleksivizacija
Obradba referencijalne identičnosti, odnosno refleksivizacije u ovom
se radu ograničuje na jednostavnu rečenicu pod kojom se podrazumijeva jednostavna rečenica s finitnim glagolskim oblikom.2
Kada povratna zamjenica ima semantičku vrijednost u rečenici, tada
fungira kao zamjenica identiteta u nepravih povratnih glagola kao u Er
wäscht sich.3
1
2
3
To su strukture s jednim glagolom i njegovom valentnosti uvjetovanom nominalnom skupinom u nominativu, genitivu, dativu i akuzativu ili prijedložnom skupinom i slobodnim
priložnim dodatcima. Usp. A. Steube, „Reflexivierung in komplexen Sätzen“, Deutsch als
Fremdsprache, 12. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut der Karl-Marx-Universität, Leipzig,
1975., str. 278.
Dakle analiza ne će obuhvatiti konstrukcije s glagolom lassen, konstrukcije s A.c.I.-glagolima, infinitivne konstrukcije, participne konstrukcije te povratno-pasivne konstrukcije tipa
Der Roman liest sich leicht.
Više o zamjenici identiteta vidi S. Marinčić, „Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta
prosinca 2010.
205
Senka Marinčić
Povratna zamjenica bez semantičke vrijednosti u rečenici fungira
kao predikatna zamjenica, odnosno kao sastavni dio predikata u pravih
povratnih glagola kao u Er schämt sich. Tu se ne može govoriti o referencijalnoj identičnosti, odnosno refleksivizaciji, nego o kongruenciji
između povratne zamjenice i nominalne fraze. Kod predikatne zamjenice nema konkurencije prema ličnoj zamjenici u jednostavnoj rečenici.
Usporedimo rečenicu Der Patient kam zu sich. Tu mora stajati povratna
zamjenica zato što je glagol povratni te ne može nastati konkurencija s
ličnom zamjenicom.4
Konkurencija između zamjenice identiteta i lične zamjenice može
nastati pod određenim sintaktičkim uvjetima samo ako je povratna zamjenica zamjenica identiteta:
Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen im Gespräch über sich.
Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen im Gespräch über sie.
U posljednjemu primjeru moguća je i ambivalentnost, odnosno sie
se također može odnositi na treće lice koje nije spomenuto u rečenici; ako se želi izbjeći ta ambivalentnost, onda se uporabljuje zamjenica
identiteta.
Zamjenica se identiteta može pojaviti u jednostavnoj rečenici kao direktni objekt u akuzativu, indirektni objekt u dativu i objekt u prijedložnome padežu, i to dativu ili akuzativu u obama jezicima.5
2. O uvjetima refleksivizacije
Sukladno lingvističkim istraživanjima, u referencijalne se identičnosti ne smiju miješati povratna zamjenica kao zamjenica identiteta i lična
zamjenica. Samo zamjenica identiteta može uspostaviti referencijalnu
identičnost s nekom nominalnom frazom ili komutirati s ličnom zamjenicom, odnosno zamjenica identiteta u dubinskoj strukturi odgovara
nekoj nominalnoj frazi. U poretku preoblika preko kojih se ostvaruje reu njemačkome i hrvatskom jeziku“, Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 78-92.
4 Moguća je rečenica i s ličnom zamjenicom, ali s drugim značenjem, usp. Der Patient kam zu
ihm u kojoj nema referencijalne identičnosti zato što glagol nema povratno značenje.
5 Više o tome vidi u S. Marinčić, n. dj., str. 84.
206
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
ferencijalna identičnost preoblika refleksivizacije slijedi prije preoblike
lične zamjenice, čime je preoblika lične zamjenice blokirana. Preoblika
lične zamjenice može slijediti samo ako se ne može realizirati preoblika
refleksivizacije.6 Pitanje je dakle uvjeta koja će se od njih ili zamjenica
identiteta ili lična zamjenica javiti u dotičnoj konstrukciji obaju jezika.
U pogledu uspostavljanja referencijalne identičnosti preko povratne
zamjenice kao zamjenice identiteta u jednostavnoj rečenici pravilo glasi
da zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identičnost s nekom
nominalnom frazom koja je sintaktički subjekt rečenice, a lična zamjenica stoji kada uspostavlja referencijalnu identičnost s nominalnom
frazom koja je subjekt matrične rečenice7 ili kada označuje neku treću
nominalnu frazu.8
Usporedimo:
Johanna1 traf ihre Arbeitskolleginnen im Gespräch über sich1.
(Ivana1 je susrela svoje prijateljice s posla u razgovoru o sebi1.)
Navedenu je jednostavnu rečenicu moguće raščlaniti na dvije jezgrene jer se u njoj pojavljuje poimeničeni glagol. Usporedimo:
1. Johanna traf ihre Arbeitskolleginnen.
2. Sie (=ihre Arbeitskolleginnen) sprachen über sie.
Nije međutim uvijek moguće jednostavnu rečenicu raščlaniti na dvije jezgrene zato što se u svakoj rečenici ne pojavljuje poimeničeni glagol.
Stoga bi takva raščlamba bila artificijelna. Usporedimo:
Sie1 rief die Freundin zu sich1 an die Bank.
(Ona1 je pozvala prijateljicu k sebi1 na klupu.)
6 Više o tome u P. Bauer, Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen: Ein Problem
der Referenzidentität, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres,
1973., str. 156, 166.
7 U tradicionalnome se smislu pod matričnom rečenicom podrazumijeva glavna rečenica.
Usp. H. Buβmann, Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., völlig neu bearbeitete Auflage, Alfred Körner Verlag, Stuttgart, 1990., str. 474.
8 Vidi P. Bauer, n. dj., str. 50-53; R. Růžička – A. Steube – G. Walther, „Syntaktische
und semantische Reflexivität“, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R. Lötzsch – R. Růžička, Satzstruktur und Genus verbi, Akademie-Verlag, Berlin, 1976., str. 96; M. Reis, „Reflexivierung
in deutschen A.c.I.-Konstruktionen: Ein transformationsgrammatisches Dilemma“, Papiere
zur Linguistik 9, herausgegeben von J. Bechert – G. Grewendorf – E. Mayerthaler und andere, Scriptor Verlag, Kronberg, 1976., str. 5.
prosinca 2010.
207
Senka Marinčić
U toj bi rečenici zamjenica identiteta sintaktički mogla kongruirati
i s nominalnom frazom die Freundin, no u semantičkom se smislu ta
mogućnost isključuje.
Težište istraživanja upravljamo na konstrukcije u kojima se sintaktički uvjeti refleksivizacije mogu rekonstruirati pri koreferenciji sa subjektom i pri koreferenciji s objektom, i to u neprijedložnim i prijedložnim
nominalnim frazama. Oslanjajući se u (kontrastivnoj) analizi poglavito
na G. Grewendorfovo9 istraživanje u njemačkome jeziku, istražit ćemo
koja se zamjenica (ili povratna ili lična) i pod kojim uvjetima javlja u
rečeničnome ustroju koji je primjeren hrvatskomu jeziku.
2.1.Refleksivizacija nominalne fraze pri
koreferenciji sa subjektom
U vezi s refleksivizacijom neprijedložne nominalne fraze u koreferenciji sa subjektom prenosimo Grewendorfovo pravilo: „Eine in einem
Satz Sk auftretende NP wird genau dann reflexiviert, wenn sie mit dem
Subjekt von Sk referenzidentisch ist (Sk ist der nächste die fragliche NP
dominierende S-Knoten)“:10
Hansi bewundert sichi / *ihni / *ihnj.
U jednostavnoj rečenici njemačkoga jezika u okviru refleksivizacije
pri koreferenciji sa subjektom moguća je i refleksivizacija u prijedložnoj
frazi koja stoji unutar nominalne fraze. Prijedložna fraza koja stoji u
istoj rečenici kao i antecedent konstituente koja se unutar prijedložne
konstrukcije mora refleksivirati ili pronominalizirati ponaša se glede refleksivizacije kao i neprijedložni objekt.11 Usporedimo:
Hansi sah eine Schlange neben sichi / *ihmi.
Peteri hat über sichi / * ihni gesprochen.
9 Usp. G. Grewendorf, „Reflexivierungsregeln im Deutschen“, Deutsche Sprache, Zeitschrift
für Theorie, Praxis, Dokumentation, 12. Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str.
14-15, 21-24; sve primjere u točkama 2.1. i 2.2. preuzeti su od G. Grewendorfa.
10 Isto, str. 15.
11 Isto, str. 21.
208
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
2.2. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji s objektom
U njemačkom je jeziku moguće rekonstruirati i sintaktičke uvjete refleksivizacije pri koreferenciji s objektom. I tu se razlikuju refleksivizacija neprijedložne nominalne fraze i refleksivizacija u prijedložnoj frazi.
Sukladno Grewendorfu, neprijedložni se objekt refleksivira kada je
objekt kao antecedent akuzativni objekt:12
Der Arzt zeigte den Patientenj sichj / *ihmj im Spiegel.
Ako su u rečenici dva neprijedložna objekta koja su referencijalno
identična, ne smije se refleksivirati kada je antecedent dativni objekt:13
Der Arzt zeigte dem Patientenj ihnj / *sichj im Spiegel.
Kod prijedložnih objekata uspostavlja se refleksivizacija ako je antecedent dativni objekt:14
Ich öffnete ihrj die Augen über sichj / *siej.
U vezi s antecedentom kao akuzativnim objektom također je moguća
refleksivizacija kod prijedložnih objekata:15
Hans fragt die Schwesterj über sichj / *siej aus.
U vezi s objektnom koreferencijom Grewendorf drži kako u prijedložnim frazama nije moguće uvijek provesti refleksivizaciju:16
Hans erwartet Mariaj bei ihrj / *sichj.
Pri koreferenciji s objektom refleksivizacija je prijedložnih dopuna
glede mogućih antecedenata manje ograničena nego kod neprijedložnih objekata. Koreferentni antecedentni objekti ne djeluju u svakome
slučaju na refleksivizaciju prijedložne dopune. Refleksivizacija izostaje i
kada je koreferentni antecedentni objekt prijedložni objekt:17
Peter wartet auf Mariaj bei ihrj / *sichj.
12
13
14
15
16
17
Isto, str. 23.
N. mj.
N. mj.
N. mj.
Isto, str. 23-24.
Isto, str. 24.
prosinca 2010.
209
Senka Marinčić
3. Kontrastivna analiza
3.1. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji sa subjektom
Da bi se refleksivizacija provela u jednostavnoj rečenici, vrijedi pravilo da se refleksivira nominalna fraza koja je sintaktički subjekt rečenice;
kada u rečenici nije uspostavljena referencijalna identičnost, stoji lična
zamjenica:
Johann1 wäscht sich1 / *ihn1 / ihn2.
Ivan1 se1 / *ga1 / ga2 / umiva.
Ivan1 umiva sebe1 / *njega1 / njega2.
Johann1 rasiert sich1 / *ihn1 / ihn2.
Ivan1 se1 / *ga1 / ga2 / brije.
Ivan1 brije sebe1 / *njega1 / njega2.
Johann1 bleibt sich1 / *ihm1 / ihm2 / treu.
Ivan1 si1 / *mu1 / mu2 / ostaje vjeran.
Ivan1 ostaje vjeran sebi1 / *njemu1 / njemu2.18
Zamjenica identiteta kao direktni i kao indirektni objekt može imati subjekt za antecedenta. Analizirani primjeri iz hrvatskoga jezika potvrđuju dakle njemačko pravilo o uspostavljanju referencijalne identičnosti u jednostavnoj rečenici. U hrvatskim smo primjerima zabilježili i
uporabu naglašenih oblika povratne zamjenice sebe/sebi.19 Iz primjera
je razvidno da je riječ o sintaktičkim uvjetima refleksivizacije pri koreferenciji sa subjektom, odnosno riječ je o refleksivizaciji neprijedložnih
nominalnih fraza.
Pri koreferenciji sa subjektom u prijedložnim nominalnim frazama
refleksivira se u obama jezicima:
Johann1 spricht mit Else über sich1 / *ihn1.
Johann1 razgovara s Elsom o sebi1 / *njemu1.
Johann1 erwartet Else bei sich1 / *ihm1.
Johann1 čeka (očekuje) Elsu kod sebe1 / *njega1.
18 Više o ovjerenome i neovjerenome označivanju, odnosno indeksaciji referenata unutar teksta vidi H. Bussman, n. dj., str. 633-634.
19 Više o uporabi naglašenih oblika povratne zamjenice sebe/sebi vidi u S. Marinčić, nav. dj.
210
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
3.2. Refleksivizacija nominalne fraze pri koreferenciji s objektom
Pri koreferenciji s objektom u neprijedložnoj nominalnoj frazi refleksivira se kada je objekt kao antecedent akuzativni objekt:
Die Ärztin zeigt die Patientin1 sich1 / *ihr1 im Spiegel.
*Liječnica pokazuje pacijenticu1 sebi1 u zrcalu.
Johann überlässt den Freund1 sich1 / *ihm1.
*Ivan prepušta prijatelja1 sebi1.
Držimo kako u hrvatskim primjerima uporaba povratne zamjenice
ukazuje na subjekte rečenica liječnicu i Ivana, a ne na akuzativne objekte, odnosno uporaba lične zamjenice upućuje na objekte u akuzativu:
Liječnica pokazuje pacijenticu1 njoj1 u zrcalu.
Ivan prepušta prijatelja1 njemu1.
Lične zamjenice u hrvatskim primjerima mogu međutim upućivati i
na neko treće lice koje se iščitava iz konteksta.
Pravilo da se ne smije refleksivirati kada je antecedent dativni objekt
ako su u rečenici dva neprijedložna objekta koja su referencijalno identična potvrđuju i hrvatski primjeri:
Die Arbeiter schlagen dem Geschäftsführer1 ihn1 / *sich1 als Verhandlungsführer vor.
Radnici predlažu poslovođi1 njega1 / *sebe1 za voditelja pregovora.
Die Ärztin zeigt der Patientin1 sie1 / *sich1 im Spiegel.
Liječnica pokazuje pacijentici1 nju1 / *sebe1 u zrcalu.
I tu je moguća dvosmislenost na koju upućuje lična zamjenica.
U vezi s njemačkim pravilom da se u prijedložnih objekata uspostavlja refleksivizacija ako je antecedent dativni objekt usporedimo sljedeće
rečenice:
Sie öffnete ihm1 die Augen über sich1 / *ihn1.
* Otvorila mu1 je oči o sebi1.
Der Vater erzählte der Tochter1 von sich1 / *ihr1.
* Otac je pričao kćerki1 o sebi1.
Refleksivizacija provedena u posljednjim primjerima nije svojstvena
hrvatskomu jeziku, odnosno treba rabiti ličnu zamjenicu gdje poruka
ponovno može biti dvosmislena:
prosinca 2010.
211
Senka Marinčić
Otvorila mu1 je oči o njemu1.
Otac je pričao kćeri1 o njoj1.
Glede refleksivizacije kod prijedložnih objekata, ako je antecedent
akuzativni objekt usporedimo:
Sie fragt die Freundin1 über sich1 / *sie1 aus.
*Ona ispituje prijateljicu1 o sebi1.
Er hat sie1 vor sich1 selbst beschützt.
*On je štitio nju1 od sebe same1. 20
U hrvatskim rečenicama treba rabiti ličnu zamjenicu (i tu je međutim moguća dvosmislenost):
Ona ispituje prijateljicu1 o njoj1.
On je štitio nju1 od nje same1.
Za njemačko pravilo da pri koreferenciji s objektom u prijedložnim
frazama nije moguće uvijek provesti refleksivizaciju našli smo potvrdu i
u hrvatskome jeziku. Usporedimo:
Johann erwartet Else1 bei ihr1 / *sich1.
Johann čeka Elsu1 kod nje1 / *sebe1.
Else verlässt Johann1 wegen ihm1 / *sich1.
Else napušta Johanna1 zbog njega1 / *sebe1.
U obama je jezicima moguća dvosmislenost navedenih primjerima,
odnosno kontekst pomaže pri razumijevanju značenja.
Da refleksivizacija izostaje i kada je koreferentni antecedentni objekt
prijedložni objekt, vrijedi i za hrvatski:
Johann spricht mit Else1 über sie1 / *sich1.
Johann razgovara s Elsom1 o njoj1 / *sebi1.
Johann wartet auf Else1 bei ihr1 / *sich1.
Johann čeka (očekuje) Elsu1 kod nje1 / *sebe1.
I u tim je primjerima dvosmislenost moguća, odnosno lična bi se
zamjenica mogla odnositi na neko treće lice koje nije spomenuto u
rečenici.
20 O uporabi selbst i selber usp. između ostalih F. Blatz, Neuhochdeutsche Grammatik, Bd. 2.
Satzlehre. Hildesheim – New York, 1896., str. 265; O. Behaghel, Deutsche Syntax, Band I,
Heidelberg, 1923., str. 304; držimo kako „pojačavajuće“ selbst ne mora biti obvezatno, odnosno s pridjevom sam značenje se mijenja, naglašava se riječ uz koju stoji. O uporabi selbst i
njegova ekvivalenta zamjeničkoga pridjeva sam vidi S. Marinčić, n. dj., str. 87-88.
212
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
Zaključak
Pri koreferenciji sa subjektom u neprijedložnoj i prijedložnoj nominalnoj frazi refleksivira se u obama jezicima, odnosno refleksivira se
nominalna fraza koja je sintaktički subjekt rečenice (kada taj uvjet nije
ispunjen, stoji lična zamjenica).
Pri koreferenciji s objektom u neprijedložnim i prijedložnim frazama
hrvatski se donekle ponaša u skladu s njemačkim pravilima, donekle
pokazuje i razlike. Pri koreferenciji s objektom u neprijedložnoj nominalnoj frazi, za razliku od njemačkoga, u hrvatskome jeziku nije moguća
refleksivizacija; u obama jezicima bilježimo pravilo da se ne smije refleksivirati kada je antecedent dativni objekt ako su u rečenici dva neprijedložna objekta koja su referencijalno identična.
Pri koreferenciji s objektom u prijedložnoj nominalnoj frazi, ako je
antecedent dativni ili akuzativni objekt, u hrvatskom se jeziku, za razliku od njemačkoga, uporabljuje lična zamjenica. Oba jezika pokazuju
međutim da refleksivizacija nije uvijek moguća pri koreferenciji s objektom u prijedložnim frazama i kada je koreferentni antecedentni objekt
prijedložni objekt.
Literatura
- Barić, E. i dr., Hrvatska gramatika, II. promijenjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1997.
- Bauer, P., Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen:
Ein Problem der Referenzidentität, Universite Catholique de Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973.
- Behaghel, O., Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg, 1923.
- Blatz, F., Neuhochdeutsche Grammatik, Bd. 2. Satzlehre. Hildesheim – New York, 1896.
- Bussman, H., Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., völlig neu bearbeitete Auflage, Alfred Kröner Verlag, Stuttgart, 1990.
- Carstensen, B., Rezension zu Studia Grammatica V., Berlin,
1965., Mu 77, 1967.
prosinca 2010.
213
Senka Marinčić
- Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., völlig
neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Günther Drosdowski u.a.,
Mannheim – Wien – Zürich, 1984.
- Eisenberg, P., Grundriss der deutschen Grammatik, Band 2: Der
Satz, 3., durchgesehene Auflage, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart –
Weimar, 2006.
- Grewendorf, G., „Reflexivierungsregeln im Deutschen“, Deutsche Sprache, Zeitschrift für Theorie, Praxis, Dokumentation, 12.
Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str. 14-30.
- Gunkel, L. – Müller, G. – Zifonun, G., Arbeiten zur Reflexivierung, Linguistische Arbeiten, Band 481, Tübingen, Niemeyer,
2003.
- Katičić, R., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika: Nacrt za gramatiku, drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za filološke znanosti, Knjiga 61, Globus,
Nakladni zavod, Zagreb, 1991.
- Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazović, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 1. Halbband, Verlag Otto Sagner, München,
1986.
- Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U. Engel und P. Mrazović, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg. von Peter Rehder, Band 10, 2. Halbband, Verlag Otto Sagner, München,
1986.
- Kunze, J., „Reflexive Konstruktionen im Deutschen“, Zeitschrift
für Sprachwissenschaft, Organ der Deutschen Gesellschaft für
Sprachwissenschaft, Hrsg. Deutsche Gesellschaft für Sprachwissenschaft, Band 14, Vandenhoeck & Ruprecht in Göttingen, 1995.,
str. 3-53.
- Leitner, H., Deutsch-kroatisches Wörterbuch, Verben im Kontext,
Školska knjiga, Zagreb, 1998.
214
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
- Lexikon der Germanistischen Linguistik herausgegeben von Althaus, H. P. - Henne, H. - Wiegandk, H. E., 2., vollständig neu bearbeitete und erweiterte Auflage, Studienausgabe I, Max Niemeyer
Verlag, Tübingen, 1980.
- Marinčić, S., Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemačkom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad,
Zagreb, 2007.
- Marinčić, S., „Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u
njemačkome i hrvatskom jeziku“, Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 4, Mostar, prosinca 2008., str. 7892.
- Marinčić, S., „Referencijalna identičnost u infinitivnim konstrukcijama – Poredbena analiza njemačkoga i hrvatskoga jezika“,
Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. 5,
Mostar, prosinca 2009., str. 86-105.
- Mićanović, K., „Posvojnost“, Suvremena lingvistika, sv. 27, br. 51,
Zagreb, 2001., str. 173-190.
- Mrazović, P., „Rečenični obrasci u nemačkom i srpskohrvatskom jeziku - na bazi teorije gramatike zavisnosti“, Filologija, knj.
14, časopis Razreda za filološke znanosti Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 1986., str. 233-245.
- Reis, M., „Reflexivierung in deutschen A.c.I.-Konstruktionen. Ein
transformationsgrammatisches Dilemma“, Papiere zur Linguistik
9, herausgegeben von J. Bechert – G. Grewendorf – E. Mayerthaler und andere, Scriptor Verlag, Kronberg, 1976., str. 5-82.
- Růžička, R. – Steube, A. - Walther, G., „Syntaktische und semantische Reflexivität“, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R. Lötzsch – R. Růžička, Satzstruktur und Genus verbi, Akademie-Verlag,
Berlin, 1976., str. 95-112.
- Silić, J. - Pranjković, I., Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
prosinca 2010.
215
Senka Marinčić
- Steube, A., „Reflexivierung in komplexen deutschen Sätzen“, Deutsch als Fremdsprache, 12. Jahrgang, hrsg. Herder-Institut der
Karl-Marx-Universität, Leipzig, 1975., str. 278-287.
- Stevanović, M., „Upotreba zamenice svoj“, Naš jezik, Nova serija, knj. II, sv. 1-2, Srpska akademija nauka, Institut za srpski jezik,
Beograd, 1950., str. 9-25.
- Stòjanov, T., „Razredba zamjenica i zamjeničkih pridjeva, te pravila sintaktičke povratnosti“, Suvremena lingvistika, sv. 27, br. 51,
Zagreb, 2001., str. 227-243.
- Stòjanov, T., „Formalna morfosintaktička i sintaktička obrada
rečenica hrvatskoga jezika“, Zbornik radova ‘Težakovi dani’ Zavoda za informacijske studije 11, Zagreb, 2002., str. 135-147.
- Težak, S. - Babić, S., Gramatika hrvatskoga jezika: Priručnik za
osnovno jezično obrazovanje, 12. preuređeno i dopunjeno izdanje,
Školska knjiga, Zagreb, 2000.
- Zifonun, G., Grammatik des Deutschen im europäischen Vergleich: Das Pronomen, Teil II: Reflexiv- und Reziprokpronomen, amades Arbeitspapiere und Materialien zur deutschen Sprache, Herausgegegen vom Institut für deutsche Sprache, 2003., Nr. 1/03.
216
HUM 6
REFLEKSIVIZACIJA U JEDNOSTAVNOJ REČENICI NJEMAČKOGA I HRVATSKOGA JEZIKA
Senka Marinčić
DIE REFLEXIVIERUNG IM EINFACHEN SATZ
DES DEUTSCHEN UND KROATISCHEN
Zusammenfassung
Das Reflexivpronomen nur der 3. Person im Dativ und Akkusativ sich
stellt semantisch eindeutig die Referenzidentität mit dem Subjekt des Satzes her, da die Pronomen „seiner“ und „ihrer“ ambivalent sind bzw. sie
können die Referenzidentität anstatt mit dem Subjekt mit einer dritten
Person herstellen, vgl. Dazu „Sie gedenkt ihrer im Gebet“ in der Bedeutung von „Sie gedenkt ihrer selbst im Gebet“ oder „Sie gedenkt ihrer Mutter im Gebet“. In dieser Kontrastivstudie analysiert man die Reflexivierung präpositionaler und nicht-präpositionaler Nominalphrasen bei der
Koreferenz mit dem Subjekt und bei der Koreferenz mit dem Objekt im
einfachen Satz des Deutschen als der Ausgangssprache und des Kroatischen als der Zielsprache.
Schlüsselwörter: Reflexivierung, Referenzidentität, Reflexivpronomen,
Personalpronomen, Nominalphrase, Koreferenz, einfacher Satz.
prosinca 2010.
217
František Václav Mareš
UDK 811.16(091)
Primljeno: 15. XII. 2010.
OD PRASLAVENSKOGA DO
CRKVENOSLAVENSKOGA1
Pradomovina i najstarije razdoblje jezika
Pod pojmom ‘pradomovina Slavena’ razumijevamo područja u kojima su Slaveni bili nastanjeni prije svojih seoba u povijesne prostore.
Ova se ‘pradomovina’ nalazila u istočnoj Europi sjeverno od Karpata.
Pobliži se smještaj ne da jednoznačno odrediti. Prema klasičnoj teoriji
L. Niederlea (1902., 1923. i 1953.) ona se protezala od rijeke Visle, Zapadnoga Buga i Pripjeta do srednjega toka Dnjepra i gornjega toka Južnoga
Buga i Dnjestra (tj. obuhvaćala je istočnu Poljsku, južnu Bjelorusiju i
dio Ukrajine); vrlo se oprezno izjašnjava Niederle o mogućemu širenju
slavenske pradomovine na zapad do Labe. T. Lehr-Spławiński (1946.)
smješta pradomovinu Slavena znatno zapadnije: prema njegovu mišljenju ona se prostirala od srednjega toka Labe do područja Volinjije –
(južna, odn. jugozapadna Ukrajina), a na sjeveroistoku do Visle. A. V.
Arcihovskij (1954.) povezuje etnogenezu Slavena djelomice s ratarskim
Skitima i tako pretpostavlja da je dio Praslavena dopirao sve do područja na desnoj obali Dnjepra južno od desnoga pritoka Ros. Nedavno je J.
Udolph (1979.) na osnovi hidronimijskih istraživanja pokušao smjestiti
pradomovinu Slavena na sjeverne obronke Karpata – otprilike između
Zakopana na zapadu i Bukovine na istoku. On ne razlikuje precizno etnogenezu (početak) i pradomovinu (završni stadij formiranja) slavenskoga etnikuma; njegovi rezultati nemaju potrebne interdisciplinarne
1
218
Rad je pod naslovom „Vom Urslavischen zum Kirchenslavischen“ objavljen u knjizi Einführung in die slavischen Sprachen, ur. Peter Rehder, Darmstadt: Wiss. Buchges, 1986.,
2
1991.
HUM 6
potkrjepe. R. Pleiner (1978.) naprotiv vraća se klasičnoj teoriji s određenim sužavanjem rubnih područja pradomovine.
Neposredni susjedi Praslavena bijahu Balti na sjeveru, Iliri i Kelti na
zapadu, Tračani na jugu i iranska plemena (među njima i Skiti) na istoku. U okvirima indoeuropske jezične porodice slavenskim su jezicima
najbliži baltijski (litavski, latvijski i osobito staropruski).
Postojala je vjerojatno baltoslavenska jezična zajednica iz koje su se
kasnije izdvojili baltijski i slavenski. S obzirom na podjelu indoeuropskih
jezika na kentumsku i satemsku skupinu slavenski pripada satemskim
jezicima, tj. on je promijenio meke stražnjonepčanike (velare) k’, g’, g’h
u tjesnačnike (spirante), npr. ie. *k’̥t- > slav. *sъtă (> sto) ‘sto’, ali latinski
(kentumski jezik) > centum [k’entum]. Delabijalizaciju svih samoglasnika
(osim -ṷ u dvoglasnicima /diftonzima/) držim najstarijim razlikovnim
obilježjem u slavenskome fonološkom sustavu (ō, ŏ > ā, ă; ŭ > ў = ъ; ū >
ȳ; u baltijskom je samo o delabijalizirano). Usp. F. V. Mareš (1969.).
Seobe
Širenje Slavena u njihova povijesna boravišta teklo je razmjerno brzo.
Može se gotovo posvuda ustanoviti da su slavenska plemena u 6. stoljeću zauzimala zemlju; to je zauzimanje već u 7. stoljeću bilo završeno i
u najudaljenijim područjima. Približne granice maksimalnoga opsega
slavenskih boravišta (potkraj 1. tisućljeća poslije Krista) mogu se ovako
opisati: Na zapadu: crta Istra – Marchfeld – (Linz – Regensburg?) – Saale – Laba; na sjeveru: obala Baltičkoga mora do ušća Visle, dalje donji tok
Visle i njezina desnoga pritoka Buga, od najsjevernije točke rijeke Bug
crta do izvorišta Berezine i dalje prema Ladoškomu jezeru, pa istočno
ka gradu Suzdalju; na istoku: crta Suzdalj – ušće Dnjestra – crnomorska
obala. Naseljeno područje Slavena u svakome slučaju nije bilo posvuda
određeno strogim granicama. U nekim su se krajevima Slaveni zadržavali na brdima, a u uvalama i dolinama živjelo je prijašnje stanovništvo
(npr. u Grčkoj sve do južnoga Peloponeza, u današnjoj Rumunjskoj, djelomice u Austriji); nakon dolaska Mađara (oko 900. godine) Slaveni su
prosinca 2010.
219
František Václav Mareš
se povukli pred novim narodom u Ugarskoj (dijelu Panonije) ili su se s
njime stopili.
Grananje slavenskih jezika – njihova znanstvena razdioba
Još u slavenskoj pradomovini postojali su različiti dijalekti; naše su
predodžbe o tome ipak vrlo manjkave i nesigurne. U kasnijemu razvoju
došlo je do jače diferencijacije. Udaljenost prebivališta, različite kulturne prilike, moć političkih središta, koja su stvarana u tijeku povijesti,
odnosno mijenjana i odvajana jedna od drugih, tu i tamo interferencije sa zaostalim neslavenskim jezicima, sve je to vodilo produbljivanju
jezičnih razlika među osnovnim dijalektima velikoga teritorija. Kada
je poslije došlo do stvaranja i razvoja književnih jezika, oni su svojom
prirodnom privlačnom silom ponovno izvršili centripetalni utjecaj na
jezični razvoj. Vrijeme nastanka književnih jezika različito je: starocrkvenoslavenski primjerice bio je uzdignut na rang književnoga jezika
godine 863., češki književni jezik oblikovan je konačno u XIV. stoljeću,
slovenski u XVI. stoljeću, makedonski je kao književni jezik uspostavljen godine (1944.-)45. Danas postoji dvanaest slavenskih književnih jezika: bugarski, makedonski, srpsko-hrvatski*, slovenski, češki, slovački,
gornjolužički, donjolužički, poljski, ukrajinski, bjeloruski i ruski.
Dosada uobičajena („klasična“, ali već zastarjela; v. niže) znanstvena dioba zasniva se ponajprije na povijesno-fonološkim odnosno povijesno-morfološkim kriterijima. Kao tipičan primjer mogu poslužiti
refleksi praslavenskih glasovnih skupina tj/kt, dj, koje mogu biti predstavljene riječima *světja, ‘svijeća’ /*năktь, ‘noć’, *medja ‘međa’. Prema
ovoj su diobi slavenski jezici razvrstani u tri skupine (trodijelnost, trihotomija): 1) Južnoslavenski: bugarski, makedonski, srpsko-hrvatski,2
slovenski – različiti refleksi skupina tj/kt, dj: svešt/nošt, mežda (bug.);
sveḱa/noḱ, meǵa (mak.); sv(ij)eća/noć, međa (srp.-hrv.); sveča/noč, meja
(sln.); 2) Zapadnoslavenski: češki, slovački, gornjolužički, donjolužički i poljski – c, z (polj. dz), usp. češ. svíce/noc, mez (polj. miedza); 3)
2
Ovo je pisano 1986., odnosno 1991., prije priznanja hrvatske države i u vrijeme pogrješna
shvaćanja nekih hrvatsko-srpskih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski jedan jezik, koji su
nazivali srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski i sl. (nap. prev.).
220
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
Istočnoslavenski: ukrajinski, bjeloruski, ruski – č, ž, usp. rus. sveča/
noč’, meža (ukr. meža, ali chodžu ‘idem’). – Zapadnoslavenskima pripadaju izumrli jezici polapski i pribaltički (pomoranski), koji se nikada
nisu uzdigli na stupanj književnoga jezika (polapski: svec’a/nüc, miʒ’a;
kašupski: sv́ėca/noc, ḿeʒ’a)3. (Staro)crkvenoslavenski je u osnovi južnoslavenski jezik. Navedeni niz predstavlja organiziran, prilično zatvoren i povezan krug (ruski se u neku ruku nadovezuje na bugarski, usp.
npr. starinski karakter naglaska na riječima, korelacija po mekoći itd.).
Istočnoslavenska je skupina u sebi najzatvorenija, a najotvorenija je zapadnoslavenska; donedavno su se često uspostavljale dvije zapadnoslavenske podskupine: lehitska (poljski, pribaltički, polapski) i nelehitska
(preostali zapadnoslavenski).
Među skupinama postoje neki tuđi refleksi (koje svojataju jedni i
drugi), tako npr. češki i slovački pokazuju južnoslavenske reflekse praslavenskih glasovnih veza tart/talt, tert/telt: češki, slovački: hrad/hlava,
‘grad’/‘glava’, južsl.: grad/glava, ali gluž.: hród/hłowa, dluž.: grod/głowa,
polj.: gród/głowa.
Nejednako su oštre crte koje razdvajaju susjedne jezike; npr.: između
češkoga i slovačkoga (koji su veoma srodni) prolazi jasan snop izoglosa,
dok se među češkim i poljskim (koji su manje međusobno bliski) može
utvrditi kontinuiraniji prijelaz.
Isključivo povijesno značenje ima starija dvodioba (dihotomija, koju
je uspostavio Dobrovský). Kod ove su diobe južnoslavenski i istočnoslavenski činili jednu skupinu. F. Kopečný i L. P. Jakubinskij predložili
su – neovisno jedan o drugome – sljedeću diobu: 1) bugarski, makedonski; 2) južnoslavenski (srpsko-hrvatski i slovenski); 3) češki i slovački; 4)
gornjolužički i donjolužički; 5) poljski; 6) istočnoslavenski (ukrajinski,
bjeloruski i ruski).
Po našemu mišljenju za znanstvene je svrhe najprikladnija4 dvoosovinska dioba, koja istodobno uključuje i četverodiobu (tetrahomiju).
ʒ = dz. – Jedini preostali živi pribaltički jezik, kašupski (oko Gdanjska), danas se zbog praktičnih razloga promatra u skupini poljskih dijalekata.
4 Uzimaju se u obzir obje vrste srodnosti: genetska i tipološka (balkanizmi). – Ni ova dioba ne
će moći riješiti sve probleme: refleksi iz tuđih jezika, dijalektološki arhaizmi i neologizmi te
zaseban razvoj pojedinih jezika koji će uvijek dovoditi do određenoga ostatka. Ni od jedne
3
prosinca 2010.
221
František Václav Mareš
Prema vodoravnoj osi slavenski se jezici razdvajaju na južnu i sjevernu
skupinu; primjeri: *-ę̄ na kraju sloga daje u južnoslavenskim -ę, u sjevsl.
-ě (treći jat); instrumental jd. o-osnova ima na jugu završetak -omь, na
sjeveru -ъmь; gramatička nominalna determinacija čuva se u južsl. barem djelomice, a u sjevsl. je književnim jezicima nestala; prava tvorba
futura u južsl. se razvila i u svršenih glagola, a u sjevsl. ne. –
Prema okomitoj osi razlikujemo zapadnu i istočnu skupinu; primjeri:
u zapadnoj skupini kvantiteta samoglasnika ili postoji (srpsko-hrvatski,
slovenski, češki i slovački) ili je u razvoju fonološkoga sustava odigrala
važnu ulogu (gornjolužički, donjolužički i poljski), u istočnoj je nestala
i u razvoju glasova za sobom je ostavila neznatne tragove (razvojem ē/ō
> i ukrajinski predstavlja prijelaz); u istočnoj skupini ъ i ь daju kvantitativno različite reflekse (ь̥ > e; ъ̥ > mak., ukr., bjrus. i rus. o, bug. ъ,
tj. velarno ə), u zapadnima su refleksi prvobitno bili isti (sada a, e, ə;
kompliciraniji je razvitak u slovačkome, lužičkome i u nekim dijalektima). Ova okomita dioba kao cjelina razmjerno je slabije izražena; ona
je ipak pojačana kulturološkom razlikom posve vanjske prirode: zapsl.
jezici rabe latinicu, a istsl. (i u srpskoj varijanti srp.-hrv. jezika) služe se
ćirilicom.
Istodobnom primjenom obiju osi nastaju četiri podskupine: 1) Jugoistočnoslavenski (bugarski i makedonski); njih jasno obilježuje kompleks balkanizama, uz to npr. i osobna zamjenica za 3. os. toj (a ne on).
2) Jugozapadnoslavenski (srpsko-hrvatski i slovenski); oni su do naših
dana očuvali naglasak, rabe isti veznik u izjavnoj i namjernoj rečenici
(da ‘da’ također u smislu ‘da bi’) itd. 3) U sjeverozapadnoj podskupini
(češki, slovački, gornjolužički, donjolužički i poljski) posvuda je c, (d)
z refleks praslavenske glasovne skupina tj/kt, dj, veznik a gubi svoju
nijansu suprotnoga značenja itd. 4) Za sjeveroistočnu slavensku podskupinu (ukrajinski, bjeloruski i ruski) tipično je primjerice punoglasje
(polnoglasje) – (korova ‘krava’), nadalje refleksi sveča/noč’, meža, potse klasifikacije ne može očekivati podjela bez ostatka. Ipak se razvija utemeljena, jednostavna apstrakcija, jasnoća stvarnoga stanja i dobiva se preglednost nužna za poredbena jezična
istraživanja. – Pobliže v. F. V. Mareš, 1980.
222
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
pun izostanak gramatičkoga morfema -m u 1. os. jd. prez. tematskih
glagola itd.
Pojavljuju se i drukčije kombinirane slike, npr.: namjerni veznik (‘da’,
lat. ut) glasi u južsl. da, u sjevzapsl. aby, u sjevistsl. (rus.:) čtob(y), (ukr.:)
ščob (//aby), (bjrus.:) kab; veznik izjavnih rečenica (‘da’) narušava navedenu četverodiobu: sjevzapsl. že (gluž. až), sjevistsl. čto, jugoistsl. (bug.:)
če, (mak.:) deka, oti, jugozapsl. da; gubljenje epentetskoga l’ proteže se
dijagonalno: nalazimo ga u sjeverozapadnim i jugoistočnim slavenskim
jezicima.
Praslavenski
Pod pojmom „praslavenski“ prije se razumijevala čitava razvojna etapa od izdvajanja slavenskoga iz baltoslavenske jezične zajednice (2. – 1.
tisućljeće prije Krista) do početka više-manje samostalnoga razvoja pojedinih jezika (do kraja X. stoljeća ili još kasnije). H. Birnbaum na temelju
jakih znanstveno-metodoloških razloga predložio je podjelu ovoga razdoblja na dva dijela: 1) Praslavenski obuhvaća vrijeme praktički homogena razvoja. Budući da oblikovanje samoglasničkoga sustava smatramo posljednjom praslavenskom fonološkom pojavom (v. niže), možemo
svršetak praslavenskoga datirati otprilike potkraj VIII. stoljeća poslije
Krista. – 2) Od te se vremenske točke na praslavenski jezik nastavlja
mlađa razvojna faza, koja doduše pokazuje još mnogo zajedničkoga, ali
je istodobno prepoznatljiva po jasnim razlikovnim težnjama; jezik ovoga razdoblja nazivamo – s Birnbaumom (1975.) – o p ć e s l a v e n s k i m .
Na prozodijskoj jezičnoj razini praslavenski je obilježen slobodnim,
pokretnim i fonološki relevantnim naglaskom, fonološki relevantnom
kvantitetom samoglasnika i relevantnim tonskim razlikama.
Za f o n o l o š k u je razinu tipičan ponajprije dvostupanjski samoglasnički sustav koji se sastoji od jednoga niskoga i jednoga visokog samoglasnika, koji može biti stražnji ili prednji i izgovara se kratko ili dugo
(ukupno osam monoftonških samoglasnika):
prosinca 2010.
223
František Václav Mareš
Dugi
kratki
ÿ
ÿ
ȳ
y̆
visoki
visoki
kratki
dugi
ä
ä
ă
ā
niski
niski
prednji
(palatalni)
=
i
ь
y
ъ
e
ě
ă
a
stražnji
(velarni)
Jerovi još nisu reducirani, imaju glasovnu vrijednost kratkih i, y. Kratko ă općenito odgovara današnjemu slavenskom o.
Suglasnički je sustav u početku imao četiri fonemska para (bezv.
– zvuč.): praskavci (eksplozivi) /p/ – /b/ usnenici (labijali), /k/ – /g/
stražnjonepčanici (velari), /t/ – /d/ nadzubnici (alveolari); tjesnačnici
(spiranti) /s/ – /z/ nadzubnici (alv.). Prije je nastao stražnjonepčani tjesnačnik (vel. spir.) h, uglavnom od predsamoglasničkoga (antevokalnoga) s iza ī, ĭ, ȳ, y̆, r, k.
Zvonačnika (sonanata)5 bilo je šest: /v/ (= [w] (usnenik), /m/ (nosni
usnenik), /j/ (nepčanik (palatal)), /r, l/ (nadzubnici), /n/ (nosni nadzubnik /nazalni alveolar/); u položaju iza samoglasnika, ako nije slijedio još
jedan samoglasnik, zvonačnici su se kao nositelji more (prozodijski jednaki kratkim samoglasnicima) ostvarivali kao druga sastavnica dvoglasnika (diftonga): au̯, ei̯, ar̯, el̯, am̯, en̯ itd.
Praslavenski se razvoj glasova može uglavnom sažeti u dva zakona: 1)
slogovna harmonija, 2) zakon otvorenih slogova. (Palatalizacija nevelara
vjerojatno je započela u praslavenskome, ali se konačni rezultati oblikuju u općeslavenskome.)
Slogovna harmonija dolazi do izražaja u slijedovima: „stražnjonepč.
sugl. + prednji samogl. i „nepč. zvonačnik (j) + stražnji samogl.“. Ako
je slogovna harmonija (kakva je u navedenoj formuli) narušena, ona se
uspostavlja tako što neobilježeni (stražnjonepč.) član postaje obilježen
5
Sonanti su nevokalni glasovi koji nemaju bezvučnih parova. (Praktično pravilo, koje počiva
na neutralizaciji: u sustavu srp.-hrv. dijalekata – npr. –, gdje se ovca izgovara kao /ovca/, v
je sonant, jer između /v/ i /f/ nema suodnosa u diobi glasova; gdje se ipak susreće izgovor
[ofca], v je konsonant.) – Pobliže v. F. V. Mareš, 1969., 11-13.
224
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
(prednjonepč.). Stražnjonepčanici k, g, h daju nepčanike ḱ, ǵ, h́ koji se
potom asibiliraju u č (dž >) ž, š; npr.: V jd. *rake, *Băge, *dau̯he, > rače
‘rak’), (*Bădže >) *Băže (stcsl. Bože ‘Bog’), *dau̯še (stcsl. duše ‘duh’).
Istom su razvoju bile podvrgnute glasovne skupine kj, gj, hj, npr. *bikj> bičь ‘bič’, *mangj- > *manžь (stcsl. mǫžь ‘muž’), pěhj- > pěšь ‘pješak’.
Tako je uspostavljen niz prednjonepčanih suglasnika, a uskoro je nakon
toga uslijedila fonologizacija. Ova se glasovna promjena naziva „prva
palatalizacija velara“. – Iza j stražnji se vokali pomiču u prednji niz: ja >
jě, jă > je, jъ > jь, jy > ji, npr.: *jăgă > *jegă (‘njega, njegov’ G jd. m. i sr.
roda, stcsl. jego naprama togo), *jъgă (usp. lat. iugum) > *jьgă (stcsl. igo
‘jaram’). Ovaj se razvojni proces naziva „palatalizacija vokala“.
Kada je kasnije dvoglasnik (diftong) ai̯ monoftongizacijom (v. niže)
postao ě (na kraju riječi također i), u riječima kao *kai̯na, *năgai̯, *săhai̯
>*kěna, *năgě, *săhě, slogovna je harmonija narušena. Razvoj k > ḱ itd.
protekao je kako je gore navedeno; budući da je asibilacija prve palatalizacije već bila dovršena, taj je razvoj krenuo drugim putem: ḱ > c, ǵ >
dz (tako u stcsl. i polj., inače > z), h > s’ > sjevzapsl. š, inače > s (s’): cěna
‘cijena’, *nădzě (polj. nodze, inače -z- D i L jd. im. ‘noga’), *săsě > sjevzapsl. soše, inače sosě (npr. ukr. sosi D i L jd. ‘crtalo na plugu’). Ovaj se
razvoj uobičajeno naziva „drugom palatalizacijom velara“.
U položaju „ь/i + stražnjonepč. sugl. + ă/a“ stražnjonepčanici su također palatalizirani i, kao kod druge palatalizacije, asibilirani: *ăvьka >
*ăvьcě (stcsl. ovьca ‘ovca’), *kьniŋga > *kъnįdzě (stcsl. kъnędza G jd. im.
‘knez’), *vьha > vьsě > sjevzapsl. (luž.) wša N jd. ž. roda ‘sva’, inače usp.
rus. vsja. To je tzv. „III. palatalizacija velara“.
Relativni se kronološki redoslijed ne slaže s uobičajenim numeriranjem: prva je palatalizacija, doduše, najstarija, ali je druga vjerojatno
najmlađa. Nedavno je H. G. Lunt iznio mišljenje da bi treća palatalizacija bila najstarija (?).
Z a k o n o t v o r e n i h s l o g o v a dovodi do uklanjanja zatvorenih
slogova. Kada je na kraju sloga bio suglasnik, slog se otvarao: a) ispadanjem suglasnika, npr.: *rakad > raka G jd. im. ‘rak’, *věd-săm > vě-sъ 1.
os. jd. aor. ‘(od)vedoh’; – b) glasovnom promjenom koja je omogućila
pomak slogovne granice, npr.: *ved-te̯ > *ve-ste̯ (stcsl. ve-sti’ (‘(od)vesti‘).
prosinca 2010.
225
František Václav Mareš
– Ako je slog bio zatvoren zvonačnikom, došlo je do sljedećega razvoja:
a) diftonzi su se monoftongizirali: a̯ > ě, a̯ > ō > ū, ei̯ > i (= ī), eu̯ > ü (> ū),
npr.: *pai̯na > pěna ‘pjena’, *dau̯h- > duhъ ‘duh’, *ei̯tei̯ > iti ‘ići’, *teu̯k- > tukъ
‘mast’. – b) veze „samogl. + nosni zvonačnik“ razvile su se u (dugi) nosni
samoglasnik, tj. a/ъ + n/m > ą , e/ь + n/m > ę , npr.: *ranka (= *ran̯ka) >
*rąka (stcsl. rǫka ‘ruka’), *desьmtь > desętь ‘deset’. – c) Promjena veza
„samogl. + r/l“ u zatvorenome slogu započela je doduše u praslavenskome, ali je konačan rezultat oblikovan u sljedećemu, općeslavenskomu,
razdoblju.
Postanak usnenoga samoglasničkog fonema /u/ (od dvoglasnika)
prouzročio je posljednju važnu promjenu u praslavenskome fonološkom sustavu. Vokalni su fonemi poredani u trokut, ă se razvilo u o, ą u
ǫ, npr. *găvăriti > govoriti ‘govoriti’, *rąką > rǫkǫ A jd. im. ‘ruka’.
Na kraju prasl. i na početku općeslavenskoga stoji sljedeći vokalni
trokut (s nosnim samoglasnicima na bokovima):
i
y
ь
ъ
ę
e
ě
a
u/ü
o
ǫ
Tako je praslavenski postojanjem dvostupanjskoga samoglasničkog
sustava (bez usnenika) u obliku križa vremenski istovjetan: njegov postanak znači odvajanje praslavenskoga od baltoslavenskoga, njegovo se
oblikovanje u samoglasnički trokut (s usnenicima) nalazi na njegovoj
gornjoj vremenskoj granici, na prelasku u općeslavenski.
U praslavenskom se leksiku mogu naći posuđenice, osobito iz iranskih i germanskih jezika.
Općeslavenski
Gornjom vremenskom granicom općeslavenskoga smatramo isključivanje jerova iz sustava i denazalizaciju nazalnih vokala (osim polj.,
gluž., dluž. i polapskoga), jer su upravo zamašne promjene sustava odlučujuće za periodizaciju. (Ostale nam jezične razine ne pružaju za to
226
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
prikladnoga oslonca.) Općeslavensko se jezično razdoblje dakle završava u tijeku X.–XI. (XII.?) stoljeća, prema različitu stanju na pojedinim
dijelovima širokoga slavenskog jezičnog područja.
U ovom je vremenu završen razvoj prema zakonu otvorenih slogova,
i to oblikovanjem slogova „(kon)sonant + vokal + (kon)sonant“; ovo se
odnosi ponajprije na skupine tart/talt, tert/telt (i, s određenom modifikacijom, na skupine art/alt na početku riječi).6 Ove su se skupine konačno
razvile u trat/tlat, trět/tlět u svim južnosl. jezicima te u češkome i slovačkome, usp. npr.: prasl. *gardъ > stcsl. gradъ ‘grad’, *galva > glava ‘glava’,
*bergъ > brěgъ ‘brijeg’, ‘obala’), *melkă > mlěko ‘mlijeko’. Na preostalome
sjevzap. području nastalo je trot/tlot, tret/tlet, usp. polj. grodu (G jd.) /
głowa, brzeg/mleko. U sjevistsl. u ovim se slučajevima pojavljuje punoglasje (pleofonija, polnoglasje) torot/tolot, teret/tolot, usp. rus. gorod/golova, bereg/moloko. Ovaj je proces završen u VIII.–IX. (X.) st. Usporedo je
tekao manje jasan razvoj skupina tъrt/tъlt, tьrt/tьlt. – Refleksi akutiranih
skupina art/alt na početku riječi u svim su jezicima isti: rat/lat (npr. ram‘rame’, lakom- ‘lakom’; one skupine koje nisu pod akutom daju u južnoslavenskim i u slovačkome također rat/lat (usp. srp.-hrv. rast, lakat, inače
rot/lot (usp. rus. rost/lokot’ ‘rast’, ‘lakat’).
U općeslavenskome jezičnom razdoblju razvoj skupina „nevelarni
ekspl. + j“ došao je do kraja. O rezultatima razvoja skupina tj, dj v. gore (u
odjeljku „Grananje slavenskih jezika – njihova znanstvena razdioba“)7;
sj, zj su se vjerojatno još u prasl. (?) razvili u š, ž (*dusja > duša ‘duša’,
*năzj- > nožь ‘nož’); rj, lj, nj dali su r’, l’, ń (*mărje > mor’e ‘more’, *pălje
> pol’e ‘polje’, *kъn jemu > kъ ńemu ‘k njemu’). – Postlabijalno j postalo je l’ (epentetsko l’), usp. rus. kaplja (od *kapja) ‘kaplja’, rublju ‘rubim,
odrubljujem’, žuravl’ ‘ždral’, kreml’ ‘gradska utvrda’. (Po našemu mišljenju
epentetsko se l’ proširilo na čitavome slavenskom području, poslije je u
6 t predstavlja bilo koji nevokalni fonem (osim j).
7 Iste rezultate kao veza *tj pokazuje i razvoj skupine *kt (stcsl. noštь), odnosno gt (stcsl. mošti
‘moći’ = mog-ti; kod kt/gt samo pred nevel. vokalom); gn > gń (ogńь ‘oganj’), zaseban je također prelazak kn > kń (kńigy ‘knjiga’ – vjerojatno sekundarno, ali stari oblik kъnigy, zatim
kontaminacijom kъńigy); usp. F. V. Mareš 1969., 78 i 7. (Upozorenje na iscrpan članak pod
brojem 1).
prosinca 2010.
227
František Václav Mareš
jugoist. i sjevzap. ponovno nestalo.). Uzrok je ovakva razvoja bilo različito ± sudjelovanje zvučnosti u vezama tipa tj, pj.
Oba su se jera našla u srednjemu redu samoglasničkoga trokuta; oni
su se razvili u reducirano e i э odnosno o8. Redukcijska kvantiteta bila
je uklonjena u X. i XI. (-XII.?) stoljeću. U n e p r e k i n u t o m e nizu slogova s jerovima (ne izuzimajući ni jednočlani niz) svi jerovi u neparnim
slogovima, brojeći od kraja riječi, nestali su bez nadoknade, u parnim
slogovima oni su – zamjenskim duljenjem – postali puni vokali9, tj. e,
э ili o. Glas э u bugarskom se očuvao (pisan: ъ), zatim u slovenskome u
slogovima bez naknadnoga duljenja (ə, pisano e). U srp.-hrv., djelomice
(ako se dulji) u slovenskome i ponekad slovačkome э se razvilo u a, u
sjevzapsl. e (u luž. se većinom dalje razvilo u o). Pregled refleksa jerova u slavenskim književnim jezicima (primjeri: sъnъ ‘san’, dьnь ‘dan’):
bug. sъn, den; mak. son, den; srp.-hrv. san, dan; sln. sən, dān; češ. sen,
den; slk. sen, deň; gluž. son, dźeń; dluž. soń, źeń; polj. sen, dzień; ukr.
son, den’; bjrus. son, dzen’; (preostali jezici: kašup.: sen, ʒėń; polap.:
båz ‘bazga’, ‘zova’, dan). Nestanak slabih jerova dokinuo je posljedice dosljedno provedena zakona otvorenih slogova: ponovno je nastao velik
broj zatvorenih slogova. Tako se općeslavensko jezično razdoblje može
poistovjetiti s postojanjem isključivo otvorenih slogova.
Pravi prijelaz iz općeslavenskoga u razdoblje već više-manje samostalnih jezika (koji ne moraju uvijek odgovarati današnjim književnim
jezicima) predstavlja denazalizacija nosnih samoglasnika. U poljskome
su se nosni samoglasnici očuvali, ali su se stopili10 u jedan fonem /ą/ = [ą/
ą̈]. U ostalim jezicima prednji je nosni samoglasnik dao: e u svim južnoslavenskim jezicima (pętь > pet ‘pet’), ä (s različitim daljnjim razvojem)
u sjevzapsl. jezicima (usp. slk.: pät’) i ä > ‘a u sjevistsl. jezicima (usp. rus.:
pjat’); ǫ je dalo э (pisano: ъ) u bug.: (rǫka > rъka ‘ruka’), a u mak.: (raka), o
8 Slovom э označujemo velarno e; ako je ovaj glas reduciran, jednak je ə .
9 Jerovi u neparnim slogovima označuju se kao „slabi“ (ъ̯, ь̯ ), a u parnima kao „jaki“ (ъ̥, ь̥).
10 Istom u drugoj polovini XV. stoljeća poljski su se nosni samoglasnici ponovno počeli razlikovati, ovaj put prema kvantiteti: ą̆ > ę, ą̄ > ǫ (pisano: ą): pięć ‘pet’, ręka ‘ruka’, piąty ‘peti’,
mąka ‘brašno’. – Nosni su samoglasnici očuvani također u kašupskome, slovinskome i
polapskome (s različitim zasebnim razvojem).
228
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
u sln. (roka), inače posvuda u (srp.-hrv., češ., slk., gluž., dluž., ukr., bjrus.
i rus.: ruka).
Značajke općeslavenske f l e k s i j e : Dvojina se pravilno rabi kako u
imenica tako i u glagola. Pojam živoga u A jd. imenica muškoga roda počinje se izricati genitivnim oblikom (prvobitno istodobno s determinacijom). U deklinaciji postoji sedam padeža, lokativ se također još rabi bez
prijedloga, ali već u ograničenoj mjeri. Stare deklinacijske paradigme,
utemeljene na različitim osnovama, vrlo se miješaju, izgradnja sustava
usmjeruje se prema stvaranju tipova kojima je u temelju gramatički rod
(kod pridjeva je ovo provedeno vjerojatno još u praslavenskome). Kratki
i dugi oblici pridjeva služe za izricanje gramatičke određenosti (dobrъ
‘dobar’, dobrъjь ‘dobri’). Komparacija pridjeva poznaje samo dva stupnja, superlativ se još nije razvio. Mogu se ustanoviti prvi oblični početci
stvaranja kategorije brojeva. – Glagol ima dva jednostavna preterita (aorist i imperfekt), perfekt (neslъ jesmь ‘nosio sam, donio sam’) pokazuje
još znatno rezultativno značenje (= praesens perfectum, engl.: I have
carried). Perifrastični se futur počinje lagano razvijati (stcsl. „htjeti“ ili
„početi“ + inf.). Stara tvorba kondicionala (neslъ bimь) potkraj općesl.
razdoblja zamjenjuje se opisnom konstrukcijom s aoristnim oblikom
(neslъ byhъ, i nadalje bez vremenskoga razlikovanja).
Stvaranje sustava z a v i s n i h r e č e n i c a u punom je jeku. Dijelom
se rabe naslijeđena jezična sredstva, a dijelom se slijedi grčki ili latinski uzor; primjeri: oponašanje grčkih infinitivnih konstrukcija – stcsl.:
a eže sěsti o desnǫ mene Mt 20,23 τò δὲ κατσαι ‘mjesto s moje desne
strane’, ěko diviti s iǵemonu Mt. 27,14 ՙώστε ταυµ ειν τòν ՙηγεµòνα ‘tako
da se upravitelj vrlo čudio’; za veznik „da“ u izjavnim rečenicama rabi se
u sjevzapsl. jezicima ježe/jьže (> že) = lat. quod.
L e k s i k se obogaćuje grčkim, latinskim, starovisokonjemačkim i romanskim posuđenicama.
Napomena: Potkraj VIII. stoljeća praslavenski jezik prelazi u općeslavenski, a ovaj se raspada najkasnije u XII. stoljeću. Ipak je čudno kako se
održavaju mnoge zajedničke tendencije u tijeku razvoja pojedinih slavenskih jezika koji potom slijedi. Navedimo samo jedan primjer: uopćavanje nastavka -m u 1. os. jd. prez. s v i h glagola u slovenskom je jeziku
prosinca 2010.
229
František Václav Mareš
bilo završeno već potkraj XV. stoljeća, u srp.-hrv. ovo se stanje ustalilo
jedno stoljeće kasnije. Daleko od ovoga područja – u gornjolužičkome
– ovaj je razvoj proveden u tijeku XVIII. stoljeća. (Nastavak -m u glagola
e-konjugacije književni jezik ni do danas nije prihvatio kao jedinu mogućnost). U takvim slučajevima imamo posla s nekom vrstom „tipološkoga općeslavenskog“, čije se biće razgranalo u mnoge zajedničke (naslijeđene) sustavske činjenice. U sustavu već dugo samostalnih slavenskih
jezika latentno postoje neke istovjetne razvojne mogućnosti koje u pogodnim uvjetima na različitim mjestima mogu doći do izražaja.
Starocrkvenoslavenski
Starocrkvenoslavenski je prvi i najstariji slavenski književni jezik.
Rastislav, knez slavenske velikomoravske države (vrlo približno: na području današnje Češke i Slovačke – uz oprez zbog nedostataka ove pojednostavnjene usporedbe), obratio se bizantskomu caru Mihajlu III.
molbom da mu pošalje misionare koji su upućeni u pravo, da ojačaju
mlado kršćanstvo u njegovoj zemlji i uvedu pravni red koji je bio obvezan u srednjovjekovnoj državi. Godine 863. odaslao je Mihajlo III. u
Moravsku takvo poslanstvo na čelu s braćom Konstantinom (Ćirilom)
i Metodom. Braća su bila podrijetlom iz Soluna i poznavala su grčki i
slavenski jezik. Konstantin je bio visokoškolski profesor filozofije u Carigradu, a Metod pravnik (prije nego se povukao u samostan bio je visoki državni službenik). Bizantsko je poslanstvo u Moravskoj uspješno
provodilo svoju kulturnu djelatnost od godine 863. sve do Metodove
smrti godine 885. Konstantin, Metod i njihovi učenici morali su svladavati ozbiljne poteškoće, osobito kada je kneza Rastislava nasilno uklonio
njegov nećak Svatopluk (Svętoplъkъ). S tim su povezana i dva putovanja
u Rim; pri prvom je već bolesni Konstantin stupio u samostan (kada je
uzeo redovničko ime Ćiril), uskoro je pak nakon toga umro (godine 869.
u Rimu). Braća su uspjela dobiti od Svete Stolice aprobaciju [dopuštenje, nap. prev.] slavenske liturgije i jezika. Metod je imenovan nadbiskupom. Nakon Metodove smrti Svatopluk, koji se u politici oslanjao
na Franačko Kraljevstvo, protjerao je iz zemlje ćirilo-metodske učenike.
230
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
Dio se njih spasio bijegom u Češku (gdje je utjecaj velikomoravskoga
vladara pod knezom iz dinastije Přemislovića bio manji), drugi su otišli
na slavenski jugoistok (Ohrid), neki opet na srednjodalmatinsku (hrvatsku) obalu. Tako je bijedni kraj crkvenoslavenske književnosti postao
istodobno snažan početak njezina istinskoga širenja i učvršćenja među
Slavenima. Iz makedonsko-bugarskoga prostora proširila se u Rusiju, k
Srbima i neslavenskim Rumunjima.
Za moravsku je misiju Konstantin preveo najvažnije crkvene i pravne
knjige s grčkoga na staroslavenski; ova je književna djelatnost nadalje
cvala u Moravskoj (ondje su nastali i prijevodi s latinskoga kao i originalna djela). Cjelokupno književno djelo ovoga razdoblja jezično je savršeno i u svakom je pogledu na zadivljujućoj razini. To je dakle početak
slavenske književnosti, slavenske liturgije i slavenske duhovne kulture u
europskome smislu.
Radi toga je Konstantin uzdignuo slavenski dijalekt kojim se govorilo
u njegovu rodnome gradu Solunu na razinu književnoga jezika; on ga je
gramatički normirao, upotpunio sintaksu, prilagodio i obogatio leksik.
Po tadanjemu bizantskom shvaćanju svaki je liturgijski jezik (tj. jezik
priznate kulture) morao imati vlastito pismo. Stoga je Konstantin za
stcsl. sastavio (složio) g l a g o l j i c u . Ovo je pismo slobodno izumljeno,
njegova slova ponekad doduše podsjećaju na različite alfabete (grčki,
latinski, orijentalne), ali kao cjelina glagoljica je novo pismo. Ona odgovara zahtjevima stcsl. glasovnoga sustava i prikladna je za krasopis.
U Bugarskoj se razvila obla inačica, a u Hrvatskoj uglata. Na istoku je
obla glagoljica tijekom (X.-) XI. stoljeća zamijenjena ć i r i l i c o m . Ovo
se (mlađe) slavensko pismo temelji na grčkoj uncijali, grafemi za slavenske glasove uzeti su iz glagoljice. Godine 1708.-10. Petar je Veliki u
Rusiji reformirao ćirilicu i u tom je obliku do danas rabe Rusi, Ukrajinci,
Bjelorusi, Bugari, Makedonci, a djelomice se upotrebljava za srp.-hrv. U
Hrvatskoj se glagoljica duboko ukorijenila; na nju se ondje gledalo kao
na nacionalno kulturno obilježje jer je glagoljica omeđivala hrvatsku
kulturu kako od ćiriličnoga Istoka tako i od zapadnoga venecijanskog
utjecaja (latinsko pismo). U slavenskim liturgijskim knjigama ona je još
uvijek djelomice u uporabi.
prosinca 2010.
231
František Václav Mareš
Starocrkvenoslavenski jezik grana je općeslavenskoga. Osnova mu je
dijalekt egejskoga sjeverozapadnog primorja. Kao književni jezik ipak
je bio namijenjen moravskim Slavenima i u biti (in nuce) jednostavno je
Slavenima nadomještao još nepostojeće lokalne književne jezike. Zbog
toga se u velikoj mjeri prilagođivao mjesnim dijalektima na fonološkoj,
gramatičkoj i leksičkoj razini; ali ovo se događalo u okvirima poznate
norme. Razlikujemo tri inačice starocrkvenoslavenskoga: 1) moravsku
(Kijevski listići), 2) makedonsko-bugarsku (= kanonski, „klasični“ stcsl.),
eventualno 3) slovensku (Frizinški spomenici). Prvobitni „čisti“ oblik
stcsl., u kojemu su bili napisani prvi tekstovi još u vrijeme priprave za
moravsku misiju, ne postoji ni u jednome očuvanom spomeniku; ovaj
pretpostavljeni stadij N. S. Trubetzkoy naziva „pracrkvenoslavenskim“.
Jezične su značajke u osnovi takve da se on smatra ogrankom općeslavenskoga (v. gore). Osobito u najstarijim spomenicima (kraj X. i
početak XI. stoljeća) to je jezik s otvorenim slogovima, s prilično dobro
reguliranim stanjem jerova i nosnih samoglasnika i s očekivanim obilježjima južnoslavenskoga jezika (npr.: dušę G jd. im. ‘duša’, ne dušě, kao
u sjevsl. jezicima; hranilo ‘uzda’, tj. niti *hranidlo, kako bi otprilike glasilo
u češkome, niti *horonilo, kao u sjevistsl. jezicima). Kanonskomu starocrkvenoslavenskom jeziku osobito su svojstvene sljedeće pojave: bugarski refleks skupina tj/kt, dj (svěšta/noštь, mežda), u starijim, osobito
glagoljskim rukopisima, još i izostanak razlike između ě i ja (bělaě =
bělaja ‘bijȇlā’), odsutnost fonološki relevantnoga j (ego G jd. m. i sr. roda
. ‘njegov’, moeę G jd. ž. roda – ‘mòjē’ = jego, mojeję).
– Za s i n t a k s u su karakteristični adnominalni i apsolutni dativ,
npr.: (adnominalni dativ:) hramъ molitvě ‘kuća molitve’, (apsolutni dativ:) ešte glagoljǫštu emu L 22,60 ετι λαλο ντοςα το (genitiv apsolutni),
adhuc illo loquente (ablativ apsolutni), ‘dok je on još govorio’. – Na području novih kulturoloških pojmova, ponajprije u religijskome i crkvenome nazivlju, stcsl. je utjecao – izravno ili neizravno – na v o k a b u l a r
svih slavenskih jezika.
Na temelju činjenice da je stcsl. jezik grana općeslavenskoga, da donekle daje zajednički nazivnik za kasniji razvoj pojedinih slavenskih jezika (npr. s obzirom na jerove, nazale i sustav vremena), on predstavlja
232
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
čvrstu i nezaobilaznu osnovu za slavistički studij. Po svojim arhaičnim
značajkama važan je za indoeuropeistiku. Budući da omogućuje praćenje nekih važnih razvojnih procesa u njihovu tijeku i na izmaku (npr.
oblikovanje sklonidbe imenica, postanak složene pridjevke sklonidbe i
sl.), od neprocjenjive je važnosti za opću lingvistiku.
Crkvenoslavenski
Otprilike u XII. stoljeću (u Češkoj već u XI.) ovaj jezik postaje koine
slavenske književnosti, što se više ne oslanja na neki živi dijalekt nego na
tradiciju knjige. On zamjenjuje još neustrojene lokalne književne jezike
i sve se više u svome razvoju prilagođuje već bitno osnaženim lokalnim
razlikama (jača centrifugalna tendencija). Ova interferencija književnoga jezika i lokalnih govora pojavljuje se znatno slobodnije nego u stcsl.
razdoblju, ponekad čak nekako kaotično; ista riječ primjerice dolazi jedanput u visokome (stcsl.), a drugi put u narodnome obliku, vokabular
obuhvaća ne samo naslijeđene književne izraze nego i regionalizme, ortografija i nadalje rabi grafeme za glasove koji ne postoje (često i na pogrješnim mjestima), ukratko: norma je uskolebana. Unatoč svemu tomu
ovaj jezik ostaje integrativnim sredstvom slavenskih uzajamnih odnosa.
To se jezično razdoblje naziva „crkvenoslavenskim“. Kao posljedak teritorijalnih razlikovanja nastaju lokalne redakcije i subredakcije. Budući
da je nadasve teško ova dva pojma precizno odvojiti, ograničit ćemo
se ovdje na uobičajeno razlikovanje šest redakcija; to su: 1) makedonsko-bugarska redakcija, često nazivana srednjobugarskom; 2) srpska; 3)
hrvatskoglagoljska; 4) češka; 5) ruska i 6) rumunjska redakcija, nastala
miješanjem bugarske ili rusko-ukrajinske s nekadanjim rumunjskim govornim elementima. – Udio lokalnih sastavnica u različito je vrijeme
bio nejednak; tipičan je primjer prodor bugarizama u ruski csl. u XV.
stoljeću („drugi južsl. utjecaj“).
Češki csl. doživio je svoj kraj ukidanjem slavenske liturgije u samostanu Sázava (slavensku je službu Božju bio uveo knez Bratislav II. godine 1097.). Ostale su redakcije nastavile živjeti do novijega vremena,
zapravo do konačnoga učvršćenja i širenja dotičnih književnih jezika.
prosinca 2010.
233
František Václav Mareš
Nakon stabiliziranja živih književnih jezika csl. se i dalje zadržao kao
liturgijski jezik ili neke vrste lingua sacra. U tim je uvjetima prirodno
došlo do novih (umjetnih) normiranja, do jakoga centripetalnog razvoja. Ovo se razdoblje može označiti kao „novocrkvenoslavenski“. Konačno su se iskristalizirala dva tipa novocsl.: 1) ruski tip (s bizantskom liturgijom pravoslavnih i unijata) i 2) hrvatski tip (s rimskim bogoslužjem
u Hrvata i Čeha); za slavensku liturgiju u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj
1972. godine stvoren je češki tip.
Nijedna suvremena kulturna pojava ne lebdi u vremenskome zrakopraznom prostoru. Svaka se oslanja na stare korijene i smjera dalje u
budućnost; za jezik i književnost to vrijedi u punoj mjeri. Stoga je upoznavanje prošlosti integralan, važan i neprocjenjiv sastavni dio svakoga
jezikoslovnog i književnog proučavanja.
Kratice
alv. aor.
bjrus.
bug.
csl.
češ.
dluž.
gluž.
ie.
inf.
istsl.
jugozapsl.
južsl.
kašup.
lat.
luž.
mak.
novocsl.
234
alveolar(an)
aorist
bjeloruski
bugarski
crkvenoslavenski
češki
donjolužički
gornjolužički
indoeuropski
infinitiv
istočnoslavenski
jugozapadnoslavenski
južnoslavenski
kašupski
latinski
lužički
makedonski
novocrkvenoslavenski
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
općesl.
os.
pal.
polap.
polj.
prasl.
rus.
ruskocsl.
sjevistsl.
sjevsl.
sjevzapsl.
slav.
slk.
sln.
spir. srp.
srp.-hrv.
stcsl.
sv.
ukr.
vel.
zapsl.
općeslavenski
osoba
palatalan
polapski
poljski
praslavenski
ruski
ruskocrkvenoslavenski
sjeveroistočnoslavenski
sjevernoslavenski
sjeverozapadnoslavenski
slavenski
slovački
slovenski
spirant
srpski
„srpsko-hrvatski“
starocrkvenoslavenski
svezak
ukrajinski
velar(an)
zapadnoslavenski
Literatura
– Arumaa, P., Urslavische Grammatik, sv. 1. Einleitung, Lautlehre,
Vokalismus, sv. 2. Konsonantismus, Heidelberg, 1964.-76.
– Arcichovskij, A. V., Osnovy archeologii, Moskva, 1954.
– Bauer, J., „Staroslavjanskij jazyk i jazyk žitelej Velikoj Moravii. Sopostavlenie sintaksičeskogo stroja“, Magna Moravia, Praha, 1965.,
469.-492.
– Birnbaum, H., „The Dialects of Common Slavic“, Ancient IndoEuropean Dialects, 1966., 153-197.
prosinca 2010.
235
František Václav Mareš
– -, „Internal Reconstruction, Order of Synchronic Rules in Generative Grammar, and the Problem of Early Balto-Slavic Relations“,
Problems of Typological and Genetic Linguistics Viewed in a Generative Framework, The Hague, 1970., 92-122.
– -, „Four Approaches to Balto-Slavic“, Donum Balticum, 1970., 6976.
– -, Common Slavic. Progress and Problems in its Reconstruction,
Ann Arbor, 1975.
– Čejka, M., A., Lamprecht, K otázce vzniku a diferenciace slovanských jazyků, Sborník prací filosofické fakulty Brnénské university
12, 1963., 5-20.
– Diels, P., Altkirchenslavische Grammatik, Heidelberg, 1932., 21962.
– Dvorník, F., The Slavs: Their Early History and Civilization, Boston, 21959.
– -, Byzantské misie u Slovanů, Praha, 1970.
– Eisner, J., „Les origines des Slaves d’ après les préhistoriens
tchèques“, Revue des études slaves 24, 1948., 129-142.
– Grivec, F., Konstatin und Method, Lehrer der Slaven, Wiesbaden,
1960.
– Jagić, V., Enstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache,
Berlin, 21913.
– Jakobson, R., „Remarques sur l’évolution phonologique du russe comparée à celle des autres langues slaves“, Travaux du Cercle
linguistique de Prague 2, 1929. (pretisak Nendeln/Lieschtenstein,
1968.)
– Jakubinskij, L. P., Historija drevnerusskogo jazyka, Moskva, 1953.
(Gliederung der slav. Sprachen, str. 47.)
– Karskij, E. F., Slavjanskaja kirillovskaja paleografija, Leningrad,
1928., Moskva, 21979.
– Koder, J., „Zur Frage der slavischen Siedlungsgebiete im mittelalterlichen Griechenland“, Byzantinische Zeitschrift 71, 1978., 315-331.
236
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
– Kopečný, F., „K otázce klasifikace slovanských jazyků“, Slavia 19,
1949., 1-12.
– Kostrzewski, J., Praslowiańszczyzna, Poznań, 1946.
– Kurylowicz, J., „O jedności jezykowej balto-slowiańskiej“, Biuletyn Polskiego Towarzystwa Jezykoznawczego 16, 1957., 70-114.
(ruski prijevod u: Voprosy slavjanskogo jazykoznanija 3, 1958., 1549.)
– Kurz, J., „Církevněslovanský jazyk jako mezinàrodní kulturní
(literàrní) jazyk Slovanstva“, Československé přednášky pro IV. mezinárodní sjezd slavistů v Moskvě, Praha, 1958.,
13-35.
– Lehr-Spławiński, T., O pochodzeniu i praojczyźnie Slowian, Poznań, 1946.
– Lexicon linguae palaeoslovenicae. Slovník jazyka staroslověnského, sv. 1. ff, Praha, 1958.-(1966.)
– Lunt, H. G., Old Church Slavonic Grammar, The Hague, Paris,
1955., 61974.
– -, The Progressive Palatalization of Common Slavic, Skopje, 1981.
– Magnae Moraviae fontes historici, sv. 1.-5., (Pragae-) Brunae, 1966.77.
– Mareš, F. V., „Drevneslavjanskij literaturnyj jazyk v Velikomoravskom gosudarstve“, Voprosy jazykoznanija 10, 1961., 2., 12-23.
– -, Diachronische Phonologie des Ur- und Frühslavischen, München, 1969.
– -, An Anthology of Church Slavonic Texts of Western (Czech) Origin, München, 1979.
– -, „Die Tetrachotomie und doppelte Dichotomie der slavischen
Sprachen“, Wiener Slavistisches Jahrbuch 26, 1980., 33-45.
– Meillet, A. (– Vaillant, A.): Le slave commun, Paris, 1934.
– Miklosich, F., Lexicon paleoslovenico-graeco-latinum, emendatum, auctum. Vindobonae, 1862.-65. (Pretisak Aalen, 1977.)
prosinca 2010.
237
František Václav Mareš
– Moszyński, L., „Przyczyny rozkładu prasłowiańskiego systemu
językowego“, Studia z filologii polskiej i słowiańskiej 5, 1965., 7785.
– Nahtigal, R., Slovanski jeziki. Ljubljana, 21952. (njemački prijevod: Die slavischen Sprachen. Abriß der vergleichenden Grammatik, Wiesbaden, 1961.)
– Niederle, L., Slovanské starožitnosti, sv. 1.-11., Praha, 1902.-25.
– -, Manuel de l’antiquité slave, sv. 1.-2., Paris, 1923.-26. (češka inačica: Rukovět’ slovanských starožitností, izdanje priredio J. Eisner,
Praha, 1953.)
– Pleiner, R. (– Rybová, A.), Pravěké dějiny Čech, Praha, 1978. (u
tome: Urnenfelderkultur, Ethnogenese und Urheimat der Slaven,
str. 503-538.
– Sadnik, L., R. Aitzetmüler, Handwörterbuch zu den altkirchenslavischen Texten, ‘s-Gravenhage, 1955.
– Shevelov, G. Y., A Prehistory of Slavic. The Historical Phonology
of Common Slavic, Heidelberg, 1964.
– Słavski, F. et al., Słownik prasłowiański, sv. 1. ff., Wrocław, W.,
Kr., Gdańsk, 1974.–.
– Stankiewicz, E., D. S. Worth, A Selected Bibliography of Slavic
Linguistics, sv. 1.-2., The Hague, Paris, 1966.-70.
– Toporov, V. N., O. N. Trubačev, Lingvističeskij analiz gidronimov
verchnego Podneprov’ja, Moskva, 1962.
– Trubetzkoy, N. S., Altkirchenslavische Grammatik. Schrift-,
Laut- und Formensystem, Graz, Wien, Köln, 1954., 21968.
– Turek, R., Böhmen im Morgengrauen der Geschichte, Wiesbaden,
1974.
– Udolph, J., Studien zu slavischen Gewässernamen und Gewässerbezeichnungen, Heidelberg, 1979.
– Vaillant, A., Grammaire comparée des langues slaves, sv. 1.-5.,
Paris, 1950.-77.
238
HUM 6
OD PRASLAVENSKOGA DO CRKVENOSLAVENSKOGA
– Vajs, J., Rukovět’ hlaholské paleografie, Praha, 1932.
– Vašica, J., Literární památky epochy velkomoravské 863-885, Praha, 1966.
– Vasmer, M., Die Slaven in Griechenland, Berlin, 1941.
– Vondrák, W., Altkirchenslavische Grammatik, Berlin, 21912.
– -, Vergleichende slavische Grammatik, sv. 1.-2., Göttingen, 21924.28.
– Wijk, N. v., Geschichte der altkirchenslavischen Sprache, sv. 1.:
Laut und Formenlehre, Berlin, Leipzig, 1931. (ruski prijevod: Historija staroslavjanskogo jazyka, Moskva, 1957.)
S njemačkoga preveo: Ivan Jurčević
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
prosinca 2010.
239
Ivana Grbavac
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 81´373.616.2
81´23
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 16. IX. 2010.
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I
BILJNE METAFORE U KOGNITIVNOSEMANTIČKOME OKVIRU
Metafore su specifične za određenu kulturu i motivirane su kulturom.
(Zoltán Kövecses)
Sažetak
U ovome se radu pokušava sažeto izložiti novi pristup analizi biljnih
metafora temeljen na osnovnim postavkama kognitivne lingvistike. Uz
komparativni pristup preispituju se metaforičke realizacije ograničenoga
biljnog korpusa te se pokušavaju izraditi osnovni modeli temeljnih konceptualnih metafora u biljnome nazivlju. U posljednja tri desetljeća kognitivna je lingvistika napravila važan i inovativan iskorak u odnosu na
tradicionalnu lingvistiku jer je počela promatrati metaforu ne kao stilsku
figuru kojom se služimo u jeziku nego kao misaoni, spoznajni proces pomoću kojega čovjek konceptualizira i kategorizira svijet oko sebe. Unatoč
tomu što je posljednjih godina nastao velik broj radova posvećenih upravo
tumačenju metafore, gotovo da i nema radova unutar kognitivne lingvistike koji taj proces analiziraju rabeći biljni korpus.
Ključne riječi: metafora, kognitivna lingvistika, konceptualne metafore,
biljno nazivlje.
240
HUM 6
Uvod
U hrvatskome znanstvenom prostoru, u okviru kognitivne lingvistike i kognitivne semantike, istraživanje biljnoga nazivlja i biljnih metafora predstavlja slabo zastupljeno područje u usporedbi s istim istraživanjima na engleskome jeziku. Namjera ovoga rada, koji se zasniva na
temeljnim postavkama kognitivne semantike (G. Lakoff, M. Johnson,
Z. Kövecses),1 jest ukloniti ovaj nedostatak te uz komparativni pristup
pružiti sustavnu analizu temeljnih pojmova iz svijeta biljaka u njihovim
metaforičkim realizacijama. Također će biti izrađeni i modeli temeljnih konceptualnih metafora u biljnome nazivlju u okviru kognitivnosemantičkoga pristupa. Radi toga je obrađen korpus koji se u osnovi
sastoji od 140 naziva biljaka, a dobiven je obradbom recentnoga rječnika suvremenoga engleskog jezika Dictionary of Contemporary English,
Longman, 2000., kao i mnoštva drugih rječnika suvremenoga jezika koji
su poslužili kao nadopuna. Korišten je i korpus Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Hrvatska jezična riznica2 kako bi se temeljni nazivi
obogatili primjerima iz literature i drugih pisanih izvora. Konzultiran je
dodatno i Hrvatski nacionalni korpus.3
U svjetskoj akademskoj zajednici metafore predstavljaju jednu od
krucijalnih tema u kognitivnoj semantici. Cilj je ovoga rada predočiti rezultate istraživanja biljnih naziva i njihovih metaforijskih pomaka
na hrvatskome jeziku i u usporedbi s današnjim lingua franca – engleskim jezikom – te se tako približiti modernim strujanjima u ovoj grani
znanosti.
1. Metaforička uporaba jezika
Metafora (grč. meta = preko, pherein = nositi; metafora= prijenos)
skraćena je poredba; po njoj se ostvaruje prijenos značenja tako da se
istakne jedna zajednička značajka iz nekoga područja života i svijeta
1
2
3
Dobar pregled teorijskih temelja kognitivne ili spoznajne semantike na hrvatskome jeziku
nalazi se u knjizi A. Štambuk, Jezik struke i spoznaja, Književni krug, Split, 2005., poglavlje
2.2.4.
<http://riznica.ihjj.hr>
<http://hnk.ffzg.hr>
prosinca 2010.
241
Ivana Grbavac
koja se poveže s drugim područjem. Još od vremena Aristotela metafora
se smatra važnom jezičnom pojavnicom, krucijalnom u književnim razmatranjima. Tako u 21. poglavlju Poetike Aristotel definira metaforu kao
prijenos naziva s predmeta koji označava na neki drugi, i to ili s roda na
vrstu, ili s vrste na rod, ili po analogijama (Aristotel, 1983., 43). Dugo se
držalo kako metafora izričito pripada djelokrugu književnosti, poezije,
međutim ona je isto tako česta i u svakodnevnome govoru, primjerice:
- jagodica (prsta) < umanjenica od imenice jagoda
- jabučica (Adamova) < umanjenica od imenice jabuka
Pojavom i razvitkom kognitivne lingvistike, posebice kognitivne semantike, upravo metafora viđena kao „jezična stvarnost“ dobiva istaknuto mjesto, o čemu najbolje svjedoče dvije knjige jednoga od vodećih
kognitivnih semantičara – Georgea Lakoffa i njegovih suradnika: Metaphors We Live By (Lakoff i Johnson, 1980.) i More Than Cool Reason
(Lakoff i Turner, 1989.). Metafore su nezaobilazna tema i u vrlo poznatoj
Lakoffovoj knjizi Women, Fire and Dangerous Things (1987.), djelu koje
se smatra okosnicom teorijskih razmatranja temeljnih postavaka kognitivne semantike. Lakoffova sada već klasična knjiga Metaphors We Live
By (1980.) pokrenula je u kognitivnoj lingvistici pravi val istraživanja o
metafori. Metafore više nisu bile pitanje perifernoga zanimanja nego,
naprotiv, pitanje od središnje važnosti (Lakoff i Johnson, 1980., ix).
Istražujući kako ljudi razumijevaju svoj jezik i svoje iskustvo, ova dva
autora došla su do zaključka da je metafora prisutna u našemu svakodnevnom životu, i to ne samo u jeziku nego i u našim mislima i djelovanju. Naš je konceptualni sustav po svojoj prirodi metaforičan i on igra
središnju ulogu u definiranju naše svakodnevne realnosti. Bit je metafore razumijevanje i doživljavanje jedne stvari pomoću neke druge stvari
(Lakoff i Johnson, 1980., 5). Ovi autori u svojoj knjizi nude ne samo obilje primjera metafore nego i proširenu analizu koja pokazuje korelaciju
između pojmovnoga strukturiranja i iskustvene matrice.
Prema Z. Radmanu (1995., 125) metafore su „primjer kreativne uporabe jezika i manifestacija imaginativnog mišljenja, sposobna za inovativni proboj u područje nepoznatog“. Opisujući nešto nepoznato u smislu
poznatoga, vrsta je stabilnoga modela metaforičkoga prijenosa znače242
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
nja. Navodimo primjer imenovanja biljaka, primjerice bluebell (blue +
bell), sunflower (sun + flower).
Činjenica je da prilikom stvaranja metafore ne izmišljamo nove riječi. Metafore ne uvećavaju broj referenata: one na poseban način mijenjaju razmještaj postojećih i pritom dovode do novih, još nepostojećih
značenja. Prema N. Godmanu (1976., 69) metafora znači stari naziv primijeniti na nov način.
U kognitivnoj su lingvistici uvriježeni nazivi za dvije domene koje
čine konceptualnu metaforu: izvorna domena (source domain) i ciljna
domena (target domain).
Brojna istraživanja4 konceptualnih metafora potvrđuju da konceptualne metafore obično rabe apstraktniji koncept kao cilj, a konkretniji
koncept kao izvor. Tako se primjerice vrlo često apstraktni pojmovi poput života, rasprave, društvenih organizacija itd. definiraju konkretnim
pojmovima poput putovanja, rata, biljaka i sl. Naše iskustvo s tvarnim
svijetom oko nas služi nam kao prirodna i logička osnova za razumijevanje apstraktnih područja.
Pojava slična metafori jest metonimija pa u lingvističkoj literaturi
često nalazimo usporedna istraživanja ovih dviju pojava. Metaforama
i metonimijama jezikoslovlje se bavilo još od antičkih vremena, no sve
do prije nekoliko desetljeća, tj. sve do pojave kognitivne lingvistike, one
su bile tretirane kao stilske, odnosno pjesničke figure koje rezultiraju
prenesenim značenjem (tj. jedna se riječ rabi umjesto druge) te su praktično svi njihovi aspekti, osim leksičkih, bili zanemareni.
Kognitivni lingvisti shvaćaju metaforu i metonimiju kao temeljne
kognitivne procese prisutne ne samo u jeziku nego u gotovo svim područjima ljudskoga djelovanja. U jeziku su konceptualne metafore i metonimije među onim čimbenicima koji u znatnoj mjeri određuju njegov
ustroj, ne samo leksički dio sustava nego i gramatički, te su osnovni pokretači jezičnih promjena (Brdar i Brdar-Szabo, 2001., 35).
Primjere metonimijskih odnosa nalazimo u imenima poput dalija
(Dahlia variabilis), nazvana prema švedskome botaničaru A. Dahlu,
potom fuksija (Fuchsia), nazvana po njemačkome botaničaru L. Fu4 Vidi recentna djela Z. Kövecsesa navedena u popisu literature.
prosinca 2010.
243
Ivana Grbavac
chsu, forzicija (Forsythia), nazvana po škotskome botaničaru W. Forsythu itd.
Razliku između metafore i metonimije Lakoff i Johnson (1980., 36)
objašnjavaju na temelju njihovih različitih funkcija. Glavna je razlika između njih u načinu preslikavanja: u metafori dolazi do preslikavanja
među različitim spoznajnim modelima, dok je metonimija preslikavanje unutar jednoga modela. Jedna kategorija unutar modela predstavlja
drugu kategoriju unutar istoga modela.
Međutim u brojnim su primjerima granice između metaforičkoga i
metonimijskoga preslikavanja zamagljene pa u tim slučajevima govorimo o supostojanju metafore i metonimije unutar iste kategorije. Govoreći o toj pojavi, Brdar i Brdar-Szabo tvrde kako se „u praksi pojavljuje
cijeli niz problema pri razlikovanju metafore i metonimije jer je često
vrlo teško ustanoviti na čemu preslikavanje počiva, na sličnosti ili bliskosti“ (2001., 39). Upravo stoga za potrebe ovoga rada ne će biti naglašavanja razlike između metafore i metonimije.
2. Metaforijska projekcija osnovne strukture biljke
U jezičnoj kategorizaciji stvarnosti važno je istaknuti ulogu figurativnoga govora koji se, između ostaloga, realizira i u metaforijskome i
metonimijskome preslikavanju. To se potvrđuje i u biljnoj nomenklaturi
s obzirom na veliku čestoću uporabe metafore. Naime nazivlje za biljke
predstavlja bogat izvoran djelokrug imenovanja novih pojava u stvarnosti. O tome svjedoče brojni primjeri iz suvremenoga jezika (npr. hrv.
grana medicine, cvijet društva, ruža vjetrova, pasti na niske grane, doći
na zelenu granu itd.).
Metafora biljke predstavlja jednu od široko rasprostranjenih ključnih metafora kako u engleskome tako i u hrvatskome jeziku. Brojne su
nedoslovne primjene biljnih termina: ,,korijen“ može biti metaforički
proširen tako duboko da može doseći ,,korijene sukoba“ ili ,,korijene
zla“; ,,traganje za korijenima“ pothvat je kojim se otkriva obiteljsko podrijetlo; ,,stablo“ i ,,grane“ također mogu biti uporabljeni nedoslovno,
kao primjerice ,,grananje krvnih žila“ (slučaj u kojemu je sličnost posve
244
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
očigledna) i ,,grane discipline“ (znanosti, kompanije, društva) (slučajevi
u kojima sličnost nije više tako očigledna, ali je preko analogije naznačena). Nadalje, cvjetanje nije vezano samo za cvijeće jer ,,procvasti“ može
i posao, a također i kriminal; pridoda li se tomu da ,,cvjetati“ može trgovina kao i bezakonje, onda je već jasno da se ,,cvjetanje“ uopće ne mora
ni na koji doslovni način odnositi na biljku. Još radikalniji otklon od
doslovnoga značenja zbio se primjenom ovoga izraza na stil pisanja (koji
sugerira površnu dopadljivost i ,,sladunjavost“). ,,Nositi plodove“ ili ,,roditi“ – izrazi su koji se već odavno ne rabe samo u doslovnome značenju. Isto tako ,,plodne“ mogu biti ideje i inicijative, razgovori i suradnja.
,,Stablo“ se također općenito rabi kao oblik simboličkoga predstavljanja
u kojemu je botanički izraz precizno uporabljen za označavanje strukture. Dovoljno je samo prisjetiti se ,,obiteljskoga stabla“ ili Darwinova
,,evolucijskoga stabla“ s ,,grananjem“ vrsta. Najvjerojatnije je ovdje riječ
o općemu načelu po kojemu čovjek pomoću poznatoga pojma strukturira svoju stvarnost. Pri tome metafore imaju ključnu ulogu. Po Davisu
i Herschu (1988., 321) „metafore nam nude mogućnost organizacije svijeta koji nas okružuje“.
Analiza naziva osnovnih pojmova kojima se imenuju pojedini dijelovi biljke pokazuje veliku čestoću uporabe metafora, primjerice: obiteljsko stablo, obiteljski korijen. Navodimo temeljne pojmove kojima se
opisuje struktura biljke i njezine metaforijske realizacije izvan biljnoga
svijeta – korijen, grana, stablo, list, cvijet, plod.
U hrvatskome jeziku riječ korijen, osim temeljnoga značenja, ima velik broj metaforičnih značenja: podrijetlo, dio iz kojega izrastaju ili se
prostiru neki organi, početak, bit stvari, izvor, rješenje, dio riječi, matematičko rješenje itd.
Pretražujući i analizirajući British National Corpus (vidi S. Fulgosi i
N. Tuđman Vuković, 2001.), došlo se do rezultata koji pokazuju omjer
metaforičnih i nemetaforičnih značenja engleskoga leksema root (korijen), a omjer (68,9% : 31,8%) kazuje da se gotovo dvostruko više rabi
nedoslovno značenje ovoga leksema od doslovnoga.
U nastavku se navode engleski i hrvatski primjeri u kojima se rabi
riječ root/korijen u prenesenome/metaforičkome značenju.
prosinca 2010.
245
Ivana Grbavac
Root
- of the tooth, of the hair, of the nail, the root cause, roots music,
put down roots itd.
• be/lie at the root of something – biti uzrok nečega: The love of
money is the root of all evil.
• root in – izvor iz kojega izrastaju druge stvari: Jazz has its roots
in the folk songs of the southern states of the US.
• one’s roots – podrijetlo, korijen, primjerice: Alex Haley’s story
about his search for his roots became a bestseller.
• root and branch – temeljito, do temelja; radikalno: a root and
branch reform of the electoral system
• deep rooted prejudices – duboko ukorijenjene predrasude
• put down roots – pustiti korijenje, sroditi se s okolinom
• strike at the roots – pogađati u srž
• cut off something at the roots – zatrti u korijenu, sasjeći što u
korijenu
Korijen
- korijen riječi, korijen dlake, korijen nokta, korijen zuba, korijen jezika, korijen živca, korijen zla (početak, izvorište), obiteljski korijen (podrijetlo)
• iz korijena – posvema, potpuno
• podsjeći korijen čemu, presjeći u korijenu – onemogućiti u samome početku
• pustiti/uhvatiti korijenje – udomaćiti se, ustaliti se na nekome
položaju ili na nekome mjestu
• repa bez korijena – čovjek bez temelja i koljena, bez utemeljenja,
koji nije iz roda na glasu, skorojević
246
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
• vući korijenje – potjecati, voditi podrijetlo
• zatrti u korijenu – uništiti zauvijek, iskorijeniti
U nastavku je nekoliko primjera rečenica iz književnosti u kojima se
rabi riječ korijen u prenesenome značenju.
Takva traženja objašnjenja svojstvena su Vladi Gotovcu, koji se u ničemu, čemu prilazi, ne zadovoljava površnim ispitivanjima, on uvijek nastoji proniknuti u sam korijen pojava i otkriti komponente koje na njih
determinirajući djeluju. (Vlado Gotovac, Tri slučaja, str. 190.)5
Mora da je korijen te misli nekud duboko zahvatio u biće mlade djevojke,
kad ga nije moga da istrgne čak ni krajnji onaj očaj, što je onomadne u
dušu zarinuo usijani svoj žalac. (Viktor Car Emin, Pusto Ognjište, str.
232.)6
Branch
- a branch office, a branch of an organization, a branch of a subject
(npr. mathematics), a branch of a family, a branch of the river (a
smaller part)
• branch off – 1. odvojiti se, odijeliti: a passage branching off from
the main tunel
2. sići s glavne ceste: We branched off from the main road.
• branch out into (doing) something – razgranati se, razviti se:
the bookstore branched out into selling CDs and cassettes
• branch into two: the road branches into two
Grana
- grana industrije (vrsta djelatnosti), grana obitelji, grana znanosti,
grana gorja (dio)
5 <http://riznica.ihjj.hr>
6 <http://riznica.ihjj.hr>
prosinca 2010.
247
Ivana Grbavac
• jezična grana – skup jezika neke porodice koji su genetski osobito blisko srodni
• razgranati se – proširiti se, poboljšati: u posljednje vrijeme posao
im se razgranao
• biti kao suha grana – bez životne snage, usamljen
• doći na zelenu granu – oporaviti se
• ne raste mi na grani – ne dolazim do toga lako: novac ni meni ne
raste na grani
• pasti na niske grane – srozati se
• pili (siječe, reže) granu na kojoj sjedi – radi protiv samoga sebe
• sići s grane – civilizirati se: sišao je jučer s grane (toliko je neuk,
primitivan)
Rodio se pjesnik Zoranić; otac mu je bio Ivan, a majka Elizabeta rod.
Medulla ili Meldola. Istraživanjem Zoranićeva rodoslovlja doznajemo: u
drugoj polovini XIV. stoljeća Zoranićev predak preselio se iz Like u Ljubu (mjesto između Ražanca i Nina) a potom u Pag, odakle je jedna grana
porodice prešla u Nin; prvi put u zadarskom kraju zabilježeno je prezime
Zoranić 12. III. 1423. (Petar Zoranić, Planine, str. 39.)7
Osobito se odlikuju poglavite ulice nove varoši, koje s jedne strane u
luku utiču, dočim se s druge prema visini Kàrsta ( Kàrst 1486 stopah
visoka grana julskih planinah, pod kojom Tèrst u jednom polukrugu
leži. ) pružaju. Kuće su većom stranom na dva kata visoke, podugačke i
pristale, nu, ne baš čvèrsto, nit osobitom napravom sagradjene. (Antun
Nemčić, Putositnice , str. 162.)8
»Dà Bog da,« uzdahnu Mara, »i Bog Vam to naplatio, dragi Tomo. Bit će
Vam za dušu, jer ja sirota stojim kao odsječena grana u svietu, a svi moji
rodjaci i skrbnici na me reže i meću mi svakim danom otrovne zmije u
srdce!« Tomo je čekao, čekao, marljivo išao na poštu, je li kakovo pismo
stiglo. Al dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecem prodje,
al nikakva glasa,… (August Šenoa, Sabrane pripoviesti, str. 86.)9
7 <http://riznica.ihjj.hr>
8 <http://riznica.ihjj.hr>
9 <http://riznica.ihjj.hr>
248
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
Tree
- a drawing with many branching lines that shows how several things are related to each other, npr. family tree; piece of wood or other
material for certain purposes, npr. a shoe-tree
• not see the wood for the trees – od drveća ne vidjeti šumu; zbog
detalja zanemariti bitno
• bark up the wrong tree – biti na krivome tragu, obratiti se na
krivu adresu
• it doesn’t grow on trees – ne raste mi na grani, kada govorimo o
novcu, znači da ga ne bismo trebali uzalud trošiti
• be out of your tree – ne razmišljati razumno ili praktično
• the top of the tree – najviši položaj u struci
• to be up a gum tree – biti u vrlo teškoj situaciji
Stablo
• stabljika (stablo): stablo života, porodično stablo
• jezično stablo – prikaz razvoja prajezika na pojedine grane
• rečenično stablo – u generativnoj gramatici grafički prikaz hijerarhijskih odnosa u strukturi rečenice
• rodoslovno/genealoško stablo – crtež u obliku shematiziranoga
stabla s granama koje predstavljaju naraštaje jedne porodice
Leaf
- gold leaf, leaf (a single sheet of a paper)
• take a leaf out of somebody’s book – uzeti koga za uzor, npr.
They are committing $3m to research. We could take a leaf out of
their book.
prosinca 2010.
249
Ivana Grbavac
• turn over a new leaf – okrenuti novu stranicu, započeti nov život, npr. I see fatherhood as a chance to turn over a new leaf.
• leaf – dio površine stola koji se može izvaditi kako bi se smanjo
stol
List
- list papira/knjige, lisnato tijesto, list zlata, list noge, list (riba), list
na vjetru (neodlučan čovjek), list (novine)
• čitati s lista – izravno čitati bez pripreme ono što piše na predlošku (npr. tekst na stranome jeziku)
• kao na gori lista – mnogo
• naše gore list – naš sunarodnjak, naš čovjek, čovjek iz naših
krajeva
• okrenuti list – završiti i početi nešto drugo, početi se baviti nečim drugim
A što ću reć’ Gubcu kad tam dodjem? KEGLEVIĆ (izvadi ispod haljine
list, te ga poda Škanjcu.) (Mirko Bogović, Matija Gubec: kralj seljački,
str. 124.)10
Gotovo istodobno uputio je skupštini Požeške županije dobro potkrijepljenu molbu za dopuštenje izdavanja i uređivanja časopisa:
„Slavna skupštino! Nakanio sam kao vlasnik i glavni urednik izdavati list
jedan, koji bi imao biti popularan te bi narodu našem donio ćudoredna i
poučna razglabanja uopće… (Miroslav Kraljević, Požeški đak ili Ljubimo
milu…, str. 10.)11
Flower
• the flower of something – najbolji ili prvi dio nečega, npr. Young
men killed in the flower of their youth.
10 <http://riznica.ihjj.hr>
11 <http://riznica.ihjj.hr>
250
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
• flower child – djeca cvijeća (pokret)
• flower girl – djeveruša
• flower power – pokret mladih 60-ih i 70-ih godina koji su vjerovali da su mir i ljubav najvažniji u životu
Cvijet
- najbolji ili prvi dio čega, primjerice domaćega proizvoda (brašna,
rakije), najbolji, elita: cvijet društva (najbolji dio), u cvijetu mladosti, djeca cvijeća (pokret)
Ljudi su rado zalazili u Sabininu kuću, jer govorahu ti isti ljudi da se kod
Sabine sakuplja baš cvijet najotmjenijeh društva glavnoga grada. (Eugen Kumičić, Gospođa Sabina)12
Mato se također zadovoljno radovao sam sobom, jer se bješe ovaj seoski
cvijet njemu obećao, ali nikomu nije hotio da očituje svoju radost. (Mato
Vodopić, Marija Konavoka, str. 139.)13
Fruit
• the fruit/fruits of something – dobri rezultati koje postignete
nakon što ste marljivo radili: enjoy the fruit(s) of one’s labours
• the fruits of the nature/earth – plodovi zemlje (voće, povrće,
žitarice, minerali itd.)
• bear fruit – uroditi plodom
Plod
• zametak živoga bića u majci, fetus: bolesti ploda
• proizvod, rezultat kakve tjelesne ili umne djelatnosti: plodovi dugogodišnjega rada, plod mašte
12 <http://riznica.ihjj.hr>
13 <http://riznica.ihjj.hr>
prosinca 2010.
251
Ivana Grbavac
• dati (ne dati) ploda – dati (ne dati) rezultata, dovesti (ne dovesti)
do rezultata
Evo, to je živa slika puka;
Kamo sreća, da ste na to prije
Pomislili, toga nebi bilo. Pasanec
(porugljivo.) Kakovo su sěme posijali,
Takav evo njima plod sad niče. (Mirko Bogović, Matija Gubec: kralj
seljački, str. 56.)14
Ako si bio ti grijeh, tvoja ljubovca grijeh, ne upropasti nevino dijete. Ono
je plod vašega grijeha, ali tko će zaključiti da ono mora trpjeti za taj grijeh? - Ja te ne razumijem. (Ante Kovačić, Fiškal)15
3. Osnovni modeli konceptualnih metafora u biljnome
nazivlju
Opća je tendencija jezika da sve što je nepoznato (Kess, 1993., 230),
novo i nije dostupno našemu vidu imenujemo dobro poznatom formom
riječi. Tako primjerice nevidljivi podvodni biljni svijet nalazi izvor za
imenovanje u svijetu kopnenih biljaka prema konceptualnome modelu
biljka > biljka:
Slika 1. Konceptualna metafora: „Biljka je biljka.“
Biljne metafore čine važno područje u jezičnoj kategorizaciji stvarnosti. Metaforički pomak iz svijeta konkretnih biljaka vrlo često ide u
pravcu apstraktnih pojava, ali i drugih područja ljudskoga iskustva. Evo
nekoliko primjera važećih za hrvatski jezik.
14 <http://riznica.ihjj.hr>
15 <http://riznica.ihjj.hr>
252
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
Slika 2. Konceptualna metafora: „Ljudi su biljke.“
Ovaj koncept nalazi svoju realizaciju u sljedećim primjerima:
o Ona je procvjetala u posljednje vrijeme.
o Uvenula je od tuge.
o Bila je u cvijetu mladosti kada je umrla.
Slika 3. Picasso: Žena cvijet
• ruža = zdravlje
• maslina = mir
• lovor = pobjeda
prosinca 2010.
253
Ivana Grbavac
• jabuka = grijeh
• vrba = tuga
• ljiljan = čista, djevičanska ljubav
• smokvin list = krivovjerje
• hrast = izdržljivost
• ljubičica = proljeće
• šipak = plodnost
Nazivima biljaka ne imenujemo samo apstraktne nego i mnoge konkretne pojmove. U našemu korpusu pronašli smo sljedeće metafore koje
funkcioniraju po modelu: biljka > živi i neživi svijet.
a) Primjeri iz engleskoga jezika:
• Adam’s apple – Adamova jabučica
• the Big Apple – New York City
• banana republic – banana-država
• beanie – vrsta šešira
• beanpole – visoka mršava osoba
• blackberry – vrsta mobilnoga telefonskog uređaja
• carrot – nagrada obećana nekomu kako bismo ga nagovorili da
učini nešto
• a carrot top – osoba s narančastom kosom
• grass – osoba, obično kriminalac, koja policiji govori o nečijim
kriminalnim aktivnostima i planovima
• blue grass – vrsta tradicionalne američke country glazbe koja se
svira na gitarama
• kiwi – osoba s Novoga Zelanda; ptica s Novoga Zelanda, s dugim
kljunom, kratkim krilima i bez repa, koja ne može letjeti
254
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
• onion dome – kupola koja ima oblik luka
• palm – dlan
• peach – posebno dobra ili privlačna osoba ili stvar
• plum – vrlo dobra stvar vrijedna posjedovanja
• a tall poppy – privilegirana ili istaknuta osoba
• rose – svijetlo-ružičasto vino
• rose window – okrugli dekorativni prozor u crkvama
b) Primjeri iz hrvatskoga jezika:
• jabuka – 1. okrugli dio kundaka kubure; 2. dar, nagrada; 3. izbočina na prednjemu dijelu sedla; 4. Adamova jabučica
• banana – u košarci blokada udarca protivničkoga igrača visokim
skokom i ispruženom rukom
• banana-država
• banana-utikač – električni utikač po obliku sličan plodu banana
• kokosov samac – kopneni rak, živi na otocima Indijskoga i Tihoga
oceana
• morski krastavac – trp
• Brijest – naselje u blizini Osijeka
• smokva – morska riba koštunjača iz porodice usnača
• smokvar – šeprtlja
• lavandera – prostača, alapača, prostakuša
• narcis – osoba koja iznimno voli sebe samoga, samoljubiva
osoba
• kruška – 1. jedan od oblika kundaka kubure; 2. predmet koji oblikom podsjeća na krušku (električna žarulja i slično); 3. sredstvo za
trening u boksu, služi za stjecanje snage i preciznosti udarca
prosinca 2010.
255
Ivana Grbavac
• šljiva – modrica pod okom, poplavljelo oko od udarca ili ozljede
• šipak – 1. rožnata navlaka na vrhu roga goveda koja kasnije otpadne; 2. ništa (npr. Evo ti šipak.)
• krumpir – čovjek nevelike pameti, tvrde glave
• ruža vjetrova – dijagram koji pokazuje režim vjetrova na nekome
mjestu: smjer, jačinu i slično
Vidljivo je da su metafore vezane za biljke česte i u hrvatskome i u
engleskome jeziku. Jedan od vodećih kognitivnih semantičara George
Lakoff (1980.) ističe metaforu: „Ljudi su biljke“ kao vrlo produktivnu u
engleskome jeziku.
U nastavku se navodi nekoliko osnovnih konceptualnih metafora koje
funkcioniraju u obama navedenim jezicima. Analiza što slijedi temelji se
na modelu konceptualne metafore koji rabe Lakoff i Johnson (1980.), a
opće je prihvaćena u kognitivnoj lingvistici.
3.1. Metafora: Ljudi su biljke
-
-
-
-
-
-
-
a shrinking violet (a shy, self-effacious person)
to be a rotten apple
beanpole (a tall, thin person)
a tall poppy (a privileged person)
couch potato
He’s a budding artist.
She’s past her bloom.
I u hrvatskome nalazimo slične primjere:
- On je narcis.
- Pravi je krumpir (čovjek tvrde glave).
- Ona je u cvijetu mladosti.
- Njima stalno cvjetaju ruže.
256
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
- Ona je procvala.
- Uvenula je u posljednje vrijeme.
Međutim kada se u metaforama spominju posve određene biljke ili
cvjetovi, nailazimo na razlike između dvaju jezika, i to na razlike koje su
posljedica ponajprije prisutnosti ili neprisutnosti te biljke na određenome podneblju, odnosno njezine kulturne važnosti. Tako u hrvatskome
možemo reći: Ona je prava mimoza (biti osjetljiv), dok se u mogućim
engleskim ekvivalentima ne će pojavljivati cvijet mimoza jer on ne raste
u Engleskoj. Obrnuto, u engleskome jeziku nalazimo značenjski ekvivalent: She is a shrinking violet.
U engleskoj kulturi horse tail (preslica) pobuđuje asocijativne veze
s konjskim repom, dok u hrvatskoj kulturi ta ista biljka pobuđuje asocijacije na preslicu. Klimatske, geografske i kulturološke razlike između
engleskoga i hrvatskoga govornog područja mogu uzrokovati različitu
uporabu metafore.
3.2. Metafora: Biljke su ljudi
- weeping willow – žalosna vrba
Levi Strauss (1976., 204) naglašava da projekcija ljudskih osobina
(primjerice žalostan) na druga iskustvena područja nije nova nego je
drevnoga podrijetla.
3.3. Metafora: Biljke su životinje
Imenima životinja često se imenuju biljke:
- dog rose (divlja ruža)
- horse chestnut (divlji kesten)
- dogberry (dren)
- crabapple (divlja jabuka)
- goose grass (troskot)
prosinca 2010.
257
Ivana Grbavac
Hrvatski primjeri:
- kozja brada
- mišje uho
- zmijin jezik
3.4. Metafora: Životinje su biljke
- kokosov samac (vrsta raka)
- morski krastavac (trp)
- smokva (vrsta morske ribe)
3.5. Metafora: Dio tijela je biljka
- Adam’s apple
- apple of your eye
3.6. Metafora: Dio tijela dio je biljke
- eng. the root of hair/nail/tooth
- hrv. korijen zuba/kose/nokta, list noge
3.7. Metafora: Biljka je dio tijela
- eng. palm
- hrv. mandula (badem), svekrvin jezik
Koncept „Ljudi su biljke“ u različitim jezicima pojavljuje se u različitim imenima, a u svojoj osnovi spaja čovjeka kao polazišnu domenu te
različita svojstva biljaka kao ciljnu domenu. Pojavljivanje određenih bilo
cvjetova bilo stabala, ili konkretno voća, rezultat je kulturne prominentnosti i percepcije, to jest kako određena jezična zajednica vidi svijet koji
ju okružuje. Ta kulturna prominentnost integralni je dio „enciklopedijskoga znanja“ ili „znanja o svijetu“ koji čine podlogu prizorima pomoću
258
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
kojih čovjek strukturira svoje iskustvo obilježeno i kulturom i samim
okružjem u kojemu pojedina zajednica govornika živi.
4. Simbolizam biljaka
Istraživanjem značenja biljnih naziva moguće je zaključiti da biljke
imaju vrlo razgranatu simboliku koja znatno pridonosi razumijevanju
metaforičkoga značenja. Simbolika uključuje i dijakronijski aspekt koji
zadire u prošlost i izvore simbolike. Višestruku izvori (C. Didier, 2004.,
J. C. Cooper, 1999.) potvrđuju sljedeću simboliku.
Maslina je simbol mira (npr. olive branch), lovor je simbol pobjede (npr. win/reap laurels). Jabuka je simbol plodnosti, ali i iskonskoga
grijeha i iskušenja (npr. apple of discord). Ruža je vječni simbol ljubavi, ljepote (npr. as red as a rose), dok bijela ruža predstavlja legendarni
simbol smrti, ali i vječne, čiste ljubavi i nevinosti. Žuta ruža simbolizira
ljubomoru i u engleskome i u hrvatskome. Ruže su poznate i u engleskoj
heraldici, a posebno kao simboli dinastije York (bijela ruža) i Lancaster
(crvena ruža). Grah simbolizira plodnost i bogatstvo zato što njegova
biljka daje mnogo sjemenkâ (npr. full of beans). Simboličko značenje
luka jest da je to nešto vrlo korisno (npr. know one’s onions). Mak, zbog
svoga uspavljujućeg učinka, ima simboličko značenje sna. Vrba, zbog
svojih grana koje padaju tako tužno, predstavlja smrt i tugu (npr. žalosna vrba).
Neke se biljke pojavljuju kao nacionalni simboli. Tako je čičak nacionalni simbol Škotske, a javorov list zaštitni znak Kanade, koji se čak
pojavljuje na državnoj zastavi. Cedar je državni znak Libanona. Ljiljan,
osim što je simbol čiste, djevičanske ljubavi, pojavljuje se i na zastavi i
grbu Federacije BiH u stiliziranome obliku.
Trava, zbog svojih mnogih korisnih kvaliteta, predstavlja simbol korisnosti, slično kao i luk. Smokvino lišće predstavlja minimalnu odjeću
kojom su Adam i Eva pokrili svoje tijelo kada su zgriješili. Upravo je stoga ono simbol krivovjerja. Palmino drvo, zbog vitkoga stabla i obilnoga
lišća, simbolizira pobjedu i ponovno rođenje, a palmina grančica simbol
je trijumfa (npr. to carry the palm). Hrast, zbog tvrdoće, često pred-
prosinca 2010.
259
Ivana Grbavac
stavlja besmrtnost ili izdržljivost. Besmrtnost također predstavlja i lišće
bršljana, i to zbog toga što je uvijek zeleno. Ljubica je omiljeni simbol
proljeća. Plavkasta boja cvijeta, koja se povezuje s odanosti, učinila je
ljubicu omiljenim darom ljubavnika. Djetelina je simbol irske i keltske
nacionalne svijesti. Smatra se da je sv. Patrik, zaštitnik Irske, rabio djetelinu s tri lista kako bi ilustrirao doktrinu Presvetoga Trojstva. Djetelina
s četiri lista smatra se srećom, i to i u engleskoj i u hrvatskoj kulturi.
Šipak, zbog mnoštva zrna u svome plodu, simbolizira plodnost.
Kao što je vidljivo iz primjera, simbolizam biljaka vrlo često ima svoje temelje u narodnome vjerovanju i religiji. I engleski i hrvatski jezik
nastali su u kulturama koje su snažno oblikovane kršćanstvom te imaju
mnogo dodirnih točaka. No neki simboli predstavljaju i praznovjerja
koja su česta u narodu.
Poznavanje simbolike biljaka važan je prilog prepoznavanju značenja biljnih metafora, primjerice jabuka razdora. Simbolika biljaka nalazi
odraza u sljedećim frazama:
• the apple of discord – jabuka razdora
• fig leaf – smokvin list
• win/reap laurels – pobrati lovorike, mahati maslinovom
grančicom
• to bear/carry the palm – pobijediti
Izraz jabuka razdora ima svoj izvor u grčkoj mitologiji. Naime u jednome mitu Erida, starogrčka božica svađe i nesloge, bacila je na vjenčanju Peleja i Tetide među goste jabuku na kojoj je pisalo „namijenjeno
najljepšoj“, a o koju su se otimale Hera, Atena i Afrodita. Jabuka dakle
ima simboličko značenje, a izraz jabuka razdora rabi se u mnogim europskim jezicima. Izraz smokvin list ima izvorište u Bibliji. Adam i Eva
rabili su smokvine listove za skrivanje golotinje nakon što su kušali plod
sa stabla spoznaje dobra i zla. Smokvin list u suvremenome jeziku ima
preneseno značenje: lažno prikrivanje stvarnosti. Lovor ima simboličko
značenje pobjede, trijumfa te se ovo značenje ogleda i u frazi pobrati
lovorike (postati poznat, postići uspjeh). Maslinova grančica biblijski je
simbol mira, a fraza mahati maslinovom grančicom znači nuditi mir.
260
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
Simboličko značenje palme jest slava, blagoslov, trijumf, pobjeda te stoga fraza bear/carry the palm znači pobijediti.
Na ovim je primjerima vidljivo da simbolika nalazi izraz u jezičnoj
realizaciji. Simbolika je dio kulturološkoga nasljeđa te ona, isto kao i
kultura,16 prožima ne samo jezične izričaje nego je i integralni dio konceptualnih procesa.
Zaključak
Rezultati analize korpusa pokazuju da se biljke vrlo često rabe u svome metaforičkom značenju. Biljno se nazivlje rabi u imenovanju kako
konkretnih tako i apstraktnih ideja koje su važne u čovjekovu životu.
Biljne su metafore vrlo važan dio za jezičnu kategorizaciju stvarnosti.
Semantičkom analizom temeljnih pojmova kojima se opisuje struktura biljke (korijen, cvijet i dr.) pokazali smo da se ove riječi vrlo često
rabe kao metafore. Najfrekventnije su konceptualne metafore koje rabe
model „ljudi su biljke“, a zatim slijede modeli „biljka je životinja“, „dio
ljudskoga tijela dio je biljke“ itd. Poredbena interkulturalna analiza ukazala je na postojanje istovjetnih metaforičih projekcija (primjerice konceptualna metafora „ljudi su biljke = people are plants“), što govori u
prilog univerzalnoj strukturi čovjekovih misli i zajedničkoga kulturnog
nasljeđa. No evidentne su i kulturološke razlike koje mogu uzrokovati
različitu uporabu metafore i koje su rezultat različite konceptualizacije
biljnoga svijeta u različitim kulturama, primjerice: Ona je prava mimoza. ~ She is a shrinking violet.
Kognitivna analiza engleskih i hrvatskih biljnih metafora potvrdila
je čovjekovu potrebu da nepoznate, apstraktne pojave imenuje biljnim
nazivljem. Ovim je potvrđena i opća postavka koja se često spominje u
kognitivnoj lingvistici, a ona kaže da se u procesu imenovanja stvarnosti vrlo često rabe konkretni, dobro poznati pojmovi u opisu apstraktnih pojava. To potvrđuju brojni primjeri metaforičke uporabe biljnoga
nazivlja.
16 „Konceptualni sustavi kultura i religija po svojoj su prirodi metaforični.“ (Lakoff i Johnson,
1980., 40) (prev. I. G.)
prosinca 2010.
261
Ivana Grbavac
Istraživanje nazivlja iz područja biljnoga svijeta, njegovo umrežavanje i stvaranje veza s pojmovima iz različitih značenjskih polja predstavljaju zanimljivo područje za buduća istraživanja. Isto tako spektar budućih istraživanja trebalo bi proširiti na što raznolikiju građu, u nastojanju
da se s kognitivno-lingvističkoga stajališta utvrdi eventualno postojanje
univerzalnih konceptualnih metafora i njihovih kulturnih posebnosti.
Izvori i literatura
- Barcelona, A. (ur.) (2003.) Metaphor and Metonymy at the Crossroads, A cognitive Perspective, Berlin – New York: Mouton de
Gruyter.
- Bedevian, A. K. (1936.) Illustrated Polyglottic Dictionary of Plant
Names, Cairo.
- Brdar, M. – Brdar-Szabo, R. (2001.) „Vlastita imena između
metonimijske Scile i metaforičke Haribde“, Rasprave Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje, 27, Zagreb, str. 31-48.
- Brozović Rončević, D. – Žic Fuchs, M. (2006.) „Metafora i
metonimija kao poticaj u procesu imenovanja“, Folia onomastica
Croatica, 12-13, (2003.-2004), Zagreb: HAZU, str. 91-104.
- Bujas, Ž. (2001.) Veliki hrvatsko-engleski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
- Cooper, J. C. (1999.) An Illustrated Encyclopaedia of Traditional
Symbols, London: Thames and Hudson.
- Deignan, A. (1999.) „Corpus-based research into metaphor“, u:
Cameron, L. – Low, G. (ur.), Researching and Applying Metaphor, Cambridge: Cambridge University Press, str. 177-199.
- Dictionary of Contemporary English (2000.) Longman.
- Didier Colin (2004.) Rječnik simbola, mitova i legendi, Zagreb:
Naklada Ljevak.
262
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
- Dirven, R. – Pörings, R. (ur.) (2003.) Metaphor and Metonymy
in Comparison and Contrast, Berlin – New York: Mouton de
Gruyter.
- Fulgosi, S. – Tuđman Vuković, N. (2001.) „Relevantnost frekvencije jezične uporabe za opis strukture leksema“, Suvremena
lingvistika, 51-52, str. 73-86.
- Gibbs, R. W. – Steen, G. J. (ur.) (1999.) Metaphor in Cognitive
Linguistics, Amsterdam – Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.
- Godman, N. (1976.) Languages of Art, Indianopolis: Hackett Publishing Company.
- Hornby, A. S. (1989.) Oxford Advanced Learner’s Dictionary of
Current English, Oxford: Oxford University Press.
- Hrvatska jezična riznica, <http://riznica.ihjj.hr> (18. 1. 2009.)
- Hrvatski nacionalni korpus, <http://hnk.ffzg.hr> (25. 1. 2009.)
- Hyman, R. – Pankhurst, R. (1995.) Plants and their names: a
concise dictionary, Oxford: Oxford University Press.
- Kess, F. J. (1993.) Psycholinguistics. Psychology, linguistics and
the Study of Natural Language, Amsterdam – Philadelphia: John
Benjamins.
- Kövecses, Z. (2002.) Metaphor: A practical introduction, Oxford:
Oxford University Press.
- Kövecses, Z. (2005.) Metaphor in Culture, Cambridge: Cambridge University Press.
- Lakoff, G. (1987.) Women, Fire and Dangerous Things: What categories reveal about the mind, Chicago – London: The University
of Chicago Press.
- Lakoff, G. (1993.a) „The Syntax of Metaphorical Semantic Roles“,
in: Pustejovsky, J. (ur.), Semantics and the Lexicon, Dordrecht –
Boston – London: Kluwer Academic Publishers, str. 27-36.
prosinca 2010.
263
Ivana Grbavac
- Lakoff, G. (1993.b) „The Contemporary Theory of Metaphor“, u:
Ortony, A. (ur.), Metaphor and Thought, Second edition, Cambridge: Cambridge University Press.
- Lakoff, G. – Johnson, M. (1980.) Metaphors We Live By, Chicago – London: The University of Chicago Press.
- Lakoff, G. – Turner, M. (1989.) More Than Cool Reason, A Field
Guide to Poetic Metaphor, Chicago – London: The University of
Chicago Press.
- Radman, Z. (1995.) Metafore i mehanizmi mišljenja, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
- Stamać, A. (1983.) Teorija metafore, Zagreb: Znaci.
- Škara, D. (2005.) „Jezična kategorizacija životinjskog svijeta“, Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Zagreb – Split.
- Štambuk, A. (2005.) Jezik struke i spoznaja, Split: Književni
krug.
- Tabakowska, E. (2005.) Gramatika i predočavanje: Uvod u kognitivnu lingvistiku, preveli Mateusz-Milan Stanojević i Barbara
Kryzan-Stanojević, Zagreb: FF press.
- Ungerer, F. – Schmid, H. J. (1996.) An Introduction to Cognitive
Linguistics, London – New York: Longman.
- Wierzbicka, A. (1996.) Semantics: Primes and Universals,
Oxford: Oxford University Press.
- Žic Fuchs, M. (1991.a) Znanje o jeziku i znanje o svijetu, Zagreb:
Biblioteka SOL i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
- Žic Fuchs, M. (1991.b) „Metafora kao odraz kulture“, Zbornik radova „Prožimanje kultura i jezika“, Zagreb: Hrvatsko društvo za
primijenjenu lingvistiku.
- Žic Fuchs, M. (1992.-1993.) „Konvencionalne i pjesničke metafore“, Filologija, 20-21, Zagreb, str. 585-593.
264
HUM 6
METAFORIČKA UPORABA JEZIKA I BILJNE METAFORE U KOGNITIVNO-SEMANTIČKOME OKVIRU
Ivana Grbavac
METAPHORICAL USE OF LANGUAGE AND
PLANT METAPHORS WITHIN THE THEORETICAL
FRAMEWORK OF COGNITIVE SEMANTICS
Summary
The aim of this paper is to present concisely a new approach to the plant
metaphor analysis relying on the basic postulates of Cognitive Linguistics. We use comparative method and present metaphorical projections of
a limited number of plant names. Additionally, we try to construct core
models of the basic conceptual metaphors for plant names. In the last
three decades within the theoretical framework of Cognitive Linguistics a
highly important ‘’innovation’’ has occurred in comparison with traditional linguistics. Namely, metaphor is primarily viewed not as a figure of
speech, but as a cognitive process by means of which we conceptualize and
categorize the world around us. Although research on metaphor has been
very intensive in Cognitive Linguistics, few papers analyzing mataphors
and plant names have been published.
Key words: mataphor, Cognitive Linguistics, conceptual metaphors,
plant names.
prosinca 2010.
265
Ivica Musić – Mate Penava
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
UDK 1 Wittgenstein L.
2-1
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 19. XI. 2010.
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Sažetak
Ovim se člankom nastoji baciti novo svjetlo na osobu i djelo Ludwiga
Wittgensteina, poznatoga austrijskog mislitelja, po mnogima jednoga
od najvećih suvremenih filozofa. U znanstvenome svijetu njega se obično percipira kao prethodnika logičkoga pozitivizma, odnosno jednoga od
osnivača analitičke filozofije pa se pretpostavlja kako je on, poput većine
filozofa spomenutoga pravca, religiju smatrao besmislenom ili o njoj uopće nije govorio. Nasuprot takvoj predodžbi u ovome se radu argumentirano pokazuje kako je čitav njegov život bio prožet religioznim impulsom i
bitno mu zacrtavao smjer. Iako nije bio pripadnik nijedne religijske zajednice, Wittgenstein je svim problemima pristupao s vjerskoga zrenika. O
tome se govori u članku koji je podijeljen u tri tematske cjeline. U prvoj se
predočuje religiozna pozadina Wittgensteinova života, u drugoj se iznose
njegovi stavovi o religiji, a u trećoj se razmatraju mišljenja nekih priznatih filozofa vezanih za ovu problematiku.
Ključne riječi: filozofija, religija, Culture and Value, etički rigorizam,
mistični doživljaj, oblik života, Bog.
266
HUM 6
Uvod
Za preteču logičkoga pozitivizma, jednoga od osnivača analitičke filozofije i onoga koji je metafiziku smatrao besmislenom zadnje što bi
se moglo vezati jest duboka religioznost. Čitajući Wittgensteinov Tractatus, u kojemu religiju svrstava u ono što se ne može izreći, neki će
kategorički ustvrditi kako je svaki govor o filozofovoj religioznosti u
najmanju ruku čisti promašaj te kako se prije može govoriti o njegovoj
nereligioznosti ili ateizmu. No promotri li se ova problematika u širemu
kontekstu, u obzoru Wittgensteinova života i njegovih kasnijih stavova,
pokazat će se da je takva predodžba posve neutemeljena, štoviše pogrješna. Naime način njegova života, odnos prema najvitalnijim egzistencijalnim pitanjima, njegova skromnost, štedljivost, krajnja etička istinoljubivost te okrenutost asketskomu i mističnomu govori u prilog tvrdnji
kako je riječ o vrlo produhovljenoj osobi koja je religiju smatrala oblikom života što se ne da kritizirati iz neke druge životne perspektive.
1. Pozadina Wittgensteinove filozofije
Mnogi su povjesničari filozofije mišljenja kako život filozofâ nema
osobita utjecaja na njihovo učenje te naglasak stavljaju samo na spekulativni dio posvema zanemarujući sve što je u njihovu životu individualno
i osobno. Takav je stav spojen s uvjerenjem da se povijest filozofije kreće
pravocrtno, progresivno, kao što je slučaj sa znanosti, i da je filozofija
put kojim se duh znanosti kreće prema istini.1 No ima i onih koji izraža1
Ovakav stav susreće se već u djelu Dietricha Tiedemanna Duh spekulativne filozofije (1791.1797.), u kojemu je „puko navođenje podataka o životu pojedinoga filozofa“ sveden na
najmanju moguću mjeru, a naglasak se stavlja na spekulativni duh filozofije koji se može
sustavno izraziti. Ta je ideja prisutna i u djelu Gottlieba Tennemana Povijest filozofije (1789.1819.). I Tiedemann i Tenneman duboko su utjecali na Hegelova Predavanja iz povijesti
filozofije (1833.-1836.). „Za Hegela nema ništa manje filozofski značajno od spoznaje kako je
neki filozof živio i umro, kakvi su mu bili stavovi, navike ili ugled. Filozofiju on definira kao
‘svoje vrijeme obuhvaćeno u mislima’. Ono što se u filozofiji artikulira stoga je cjelokupni
grčki ili srednjovjekovni svijet ili pak neki drugi. Štoviše, prema Hegelu prethodna povijest
filozofije nije toliko povijest pogrešaka, nego napredovanje u razotkrivanju biti istine, istine
koja svoj cjelovit izraz zadobiva (gle iznenađenja!) u Hegelovu djelu. Iako se Hegelova koncepcija povijesti filozofije često nalazila na udaru, od Marxa i Kierkegaarda pa sve do danas,
to je još uvijek obrazac prema kojem se povijest filozofije i dalje ispisuje. Filozofija je dosto-
prosinca 2010.
267
Ivica Musić • Mate Penava
vaju duboku sumnju prema tezi da je duh filozofije moguće odvojiti od
tijela filozofa i skepsu prema uvjerenju kako filozofija napreduje slično
znanosti. Za njih je to arogantan stav koji nije sposoban razmotriti filozofa kao biće od krvi i mesa te je neprijateljski nastrojen prema njegovoj individualnosti, tjelesnoj opstojnosti i smrtnosti. To pak naposljetku
dovodi do izobličivanja prošlosti i svojevrsnoga krivotvorenja povijesti
filozofije.2
Držeći da je zanemarivanje životnih zadanosti nekoga filozofa latentna opasnost koja može dovesti do pogrješne interpretacije pojedinih
njegovih stavova ili učenja u cjelini, u ovome se radu nastoji umaći toj
zamci te se pridaje odgovarajuća važnost konkretnim životnim okolnostima koje su zasigurno imale velik utjecaj na oblikovanje Wittgensteinova stava prema religiji.
1.1. Podrijetlo i rana mladost L. Wittgensteina
Wittgensteinov otac, od kojega je filozof naslijedio strogi asketski duh,
bio je neobična osoba. Godine 1864. bio je prisiljen napustiti gimnaziju
zbog jednoga spisa o besmrtnosti duše. Poslije se bavio proizvodnjom
čelika. Bio je vrlo vješt u transakcijama što je njegovoj obitelji priskrbilo
status jedne od najbogatijih austrijskih obitelji.3 Nakon rođenja (1889.)
dječak Ludwig kršten je u Katoličkoj crkvi kao i ostala njegova braća
i sestre. Katolički se odgoj međutim ograničio na redoviti vjeronauk i
pripremu za prvu pričest i krizmu.4
Godine 1906. Wittgenstein je maturirao na bečkoj realnoj gimnaziji.
Za gimnazijskih dana ljeta je provodio na obiteljskome imanju Hochreit.
Tu se upuštao u dubokoumne razgovore sa sestrom Margarethe. Za te
će razgovore kasnije reći da su u njemu ugasili djetinju vjeru.
janstvena povorka ideja koje koračaju od Istoka do Zapada, od Grka do ‘nas Europljana’ ili
‘nas Amerikanaca’.“ Simon Critchley, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Tonči Valentić, Naklada
Ljevak, Zagreb, 2010., str. 34-35.
2 Usp. isto, str. 36-37.
3 Usp. Wihelm Baum, Ludwig Wittgenstein između mistike i logike, prev. Ksenija Premur,
Naklada Lara, Zagreb, 2006., str. 11.
4 Usp. Ivan Macan, „Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan“, Obnovljeni život, Zagreb, god.
LIV (2001.), br. 4, str. 504.
268
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Čitav mu je život obilježen etičkim rigorizmom koji je naslijedio od
bečkoga filozofa Otta Weinigera, autora djela Spol i karakter. U tome
djelu pisac žene predstavlja kudikamo nevrjednijim bićima od muškaraca te naglašava nenadvladivu razliku između spolova. Po njemu žene
uopće nemaju dušu te nikako ne mogu doseći genijalnost. Muškarac
pak koji dotakne ženu gubi svoj duh. Apsolutna seksualna suzdržljivost
uvjet je duhovnoga razvoja i genijalnoga stvaralaštva. Wittgenstein će
kasnije reći kako je kao dijete uvijek bio nesretan zato što je ovu knjigu
pročitao već sa četrnaest godina. Nema dakle sumnje da je Weiniger
odlučujuće utjecao na njegovu moralnu rigidnost, kulturni pesimizam i
stav prema samoubojstvu. (U mladosti je često dolazio u iskušenje poći
Weinigerovim putem; ovaj je naime počinio samoubojstvo u dvadeset
trećoj godini života.)5
U dobi od dvadeset jedne godine Wittgenstein doživljava nešto što
će obilježiti čitav njegov život. Naime u Beču posjećuje kazališnu predstavu Sastavljači križaljkâ (Die Kreuzelschreiber) autora Ludwiga Anzengrubera. Glavni je lik čudak koji živi kao čarobnjak i seoski filozof
na veleposjedničkome imanju ne osvrćući se ni na kakve važeće norme.
Nakon teške bolesti, napušten od svih, dobiva nadahnuće, neki unutarnji glas koji mu govori: „Ti pripadaš svemu i sve pripada tebi. Ništa ti
se ne može dogoditi.“ Wittgenstein ovo doživljava kao mistični događaj
koji mu otvara nove religiozne perspektive. Od toga se trenutka osjeća apsolutno sigurnim pred sudbinom i potpuno neovisnim o vanjskim
okolnostima. Ta nova vjera može se označiti vjerom bez riječi; korijen
joj je u mističnome doživljaju, a ne u intelektualnome uvidu. Wittgenstein će izjaviti kako je osjećao kao da mu je koprena pala s očiju te kako
mu je to pomoglo sazrjeti i zauzeti ravnodušan stav prema bogatstvu
svoga oca. Od tada mu sve stvari ovoga svijeta više ništa nisu značile;
rođen je filozof.6
5 Usp. W. Baum, n. dj., str. 15.
6 Usp. isto, str. 21-22.
prosinca 2010.
269
Ivica Musić • Mate Penava
1.2. Od Cambridgea do objavljivanja Tractatusa
Nakon studija aeronautike u Manchesteru i susreta s Fregeom, koji
mu savjetuje da studira kod Russella, mladi Wittgenstein odlazi na
Cambridge gdje upisuje studij filozofije. Na Cambridgeu se susreće s
Russellom koji u pismu svojoj prijateljici o njemu kaže: „Uvjeren sam da
je moj njemački inženjer sulud. Smatra da nije moguće spoznati ništa
empirijsko. Primorao sam ga da prizna da u sobi nema nikakvoga nosoroga, ali je on to odbio učiniti.“7 Neko su vrijeme Russell i Wittgenstein
bili vrlo prisni, no kasnije se sve više udaljuju. Između ostaloga Wittgensteinu je smetala Russellova šaljiva kritika religije.
Za vrijeme boravka na Cambridgeu Wittgenstein čita ruske realiste,
napose Tolstoja i Dostojevskoga, a velik utjecaj na njega ostavlja i djelo Williama Jamesa Različitost religijskoga iskustva. James u tome djelu
brani postavku kako je mistika drukčiji i viši oblik spoznaje Boga. Iako
je bio pozitivist, kao duboko religiozna osoba James je pokušavao obraniti religiju od pretjeranoga pozitivizma. Tvrdio je kako se religija može
valjano iskazati nasuprot znanosti jer je ne treba znanstveno dokazivati.
Mistični doživljaj Boga čovjeku ulijeva osjećaj sigurnosti i uvjerenje da
mu se ništa ne može dogoditi. U spomenutoj knjizi James se bavi misliteljima koji su znatno utjecali i na Wittgensteina, primjerice Augustinom, Kierkegaardom, Angelom Silesiusom ili Ivanom od Križa. Sredinom 1912. godine Wittgenstein piše Russellu kako mu ova knjiga znači
mnogo, iako nije dovoljan razlog da postane svećenikom, ali mu pomaže
na putu usavršivanja, osobito pri oslobađanju od zabrinutosti.8
Nakon izbijana Prvoga svjetskog rata Wittgenstein se dobrovoljno
prijavljuje u vojsku (u rujnu 1914.). Potaknut Tolstojevim djelom Kratko
tumačenje evanđelja, u tajni dnevnik zapisuje: „Uvijek iznova u duhu
ponavljam Tolstojeve riječi: ‘Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan
po duhu’. Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi
Bog dadne snagu! Amen, amen, amen.“9
7 Isto, str. 24.
8 Usp. isto, str. 29.
9 Isto, str. 37.
270
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Wittgensteina nadahnjuje i Dostojevski, pogotovo odlomak iz Braće
Karamazovih u kojemu Aljoša govori kako je svatko odgovoran za svakoga u svakome smislu, a pogotovo on. Na majčino pitanje kako to da je
on odgovoran za sve druge više negoli ostali (jer postoje ubojice i lopovi,
a on nije počinio nikakav strašan zločin), Aljoša odgovara kako je u biti
svatko odgovoran za svakoga i sve. Ne zna kako to objasniti, ali to osjeća
tako snažno da ga ta spoznaja boli.10
U tome razdoblju Wittgenstein čita i Nietzschea čiji ga stav o kršćanstvu duboko pogađa. Pita se kako netko može ismijavati kršćanstvo koje
je zasigurno jedini pouzdani put k sreći.11 Potom postavlja upit što znamo o Bogu i u čemu je smisao života. Znamo da u svijetu ima nešto problematično što nazivamo njegovim smislom, da taj smisao nije u svijetu
nego izvan njega, da su dobro i zlo povezani sa svijetom. Smisao života i
svijeta možemo nazvati Bogom, što korespondira s usporedbom o Bogu
kao Ocu. Molitva je misao o smislu života. Kasnije Wittgenstein piše
kako vjerovati u Boga znači razumjeti pitanje o smislu života, uvidjeti da
s činjenicama svijeta još nije sve svršeno, uvidjeti da život ima smisla.12
1.3. Wittgensteinov kasniji život
Za vrijeme zarobljeništva u Italiji Wittgenstein je svomu prijatelju u
logoru rekao da bi želio postati svećenikom. Međutim, budući da nije
imao volje upisati studij teologije koji je trajao četiri godine, odlučio je
postati učiteljem za što mu je po tadanjemu obrazovnom sustavu trebala samo godina studija. Govorio je da tako najbolje može djeci približiti
evanđelje. No kao odgojitelj znao je pokazati i lošiju stranu svoje osobnosti. Naime događalo mu se da bi neke svoje učenike udario, povukao
za uši ili kosu. Zbog takvih je ispada čak dospio i na sud. Mnogo godina
kasnije za božićnih je blagdana postavio sebi zadatak otići i ispričati se
svima koje je uvrijedio, osobito učenicima prema kojima je bio grub.
Poslije te svojevrsne opće ispovijedi u dnevnik je zapisao kako ga je ta
10 Usp. Bob Plant, „The Wretchedness of belief: Wittgenstein on Guilt, Religion and Recompense“, The Journal of Religious ethics, Wiley-Blackwell, vol. 32 (2004.), br. 3, str. 473.
11 Usp. W. Baum, n. dj., str. 38.
12 Usp. isto, str. 45-46.
prosinca 2010.
271
Ivica Musić • Mate Penava
ispovijed uz Božju pomoć dovela u bistru vodu, u bolji odnos prema
ljudima i u veću životnu ozbiljnost.13
Iz vremena njegova učiteljevanja vrijedi spomenuti i zgodu kada je
jednom s djecom bio na izletu. Dok su se vraćali, pao je mrak. On je
hodao od djeteta do djeteta i svakomu govorio: „Bojiš se? Ako je tako,
samo moraš misliti na Boga.“14
Kasnije dolazi u kontakt s Moritzom Schlickom, idejnim osnivačem
Bečkoga kruga. Održavali su dobre odnose, ali se nikako nisu slagali
oko pitanja vezanih za religiju. Bili su suglasni oko toga da vjerski nauci
ne sadrže ništa teorijsko. Ali se Wittgenstein nije slagao sa stavom da je
religija nešto što pripada djetinjstvu čovječanstva i da će u vrijeme kulturalnoga razvoja potpuno iščeznuti. Na Schlickovu ideju kako postoje
dva tumačenja dobra – plitko, koje kaže kako je dobro dobro zato što
tako Bog želi, i duboko, koje kaže da Bog želi dobro jer je ono dobro –
Wittgenstein odgovara kako su sva daljnja pitanja suvišna ako je dobro
ono što Bog nalaže. U tome slučaju govor o religiji nije važan. To je samo
jurišanje na granice jezika.15
Iako nije pripadao nijednoj poznatoj religiji, Wittgenstein je svaki
problem promatrao iz vjerske perspektive. Kršćansku je simboliku smatrao čudesnom jer je samo iz nje dopušteno izgraditi filozofski sustav.
Zanimljivo je i njegovo mišljenje o Kierkegaardu kojega je smatrao najvećim filozofom XIX. stoljeća i o kojemu je govorio kao o svecu. Jednom
je pak prilikom svomu prijatelju Druryju rekao da njih dvojica, ako žele
živjeti religioznim životom, ne bi smjela mnogo pričati o religiji nego
bi trebala drukčije živjeti: „Mislim da ćeš samo ako pokušaš biti dobar i
pomagati drugim ljudima na kraju naći put do Boga.“16
Kada je Wittgenstein umro, njegovi su prijatelji bili u nedoumici treba li ga pokopati po obredima Katoličke crkve. Tada se njegov prijatelj
Drury prisjetio kako je filozof jednom rekao da se nada kako će se njegovi katolički prijatelji nakon njegove smrti moliti za njega. Također je
pripovijedao kako je i Tolstoj, koji je bio oštar kritičar Crkve, dao poko13
14
15
16
Usp. Ante Vučković, Imena i Riječ, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb, 2009., str. 17-19.
Usp. W. Baum, n. dj., str. 72-73.
Usp. isto, str. 86-87.
Usp. B. Plant, n. dj., str. 464.
272
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
pati svoga brata po crkvenim obredima. Tako je Wittgenstein pokopan
na groblju St. Giles po katoličkim obredima 1. svibnja 1951.17
Njegov učenik i prijatelj Norman Malcolm piše da Wittgenstein nije
prihvaćao nijednu službenu vjeru niti je bio pobožan u tradicionalnome
smislu. Ali u njemu je ležala mogućnost religije. Na nju je gledao kao
na oblik života (pojam često rabljen u Istraživanjima) u kojemu nije sudjelovao, ali prema kojemu je gajio veliko sklonost i koji ga je iznimno
zanimao. Malcolm navodi i jedan Wittgensteinov stav o katolicima: govorio je kako se ne bi mogao natjerati da vjeruje sve što oni vjeruju. No
Malcolmu nikad nije bilo do kraja jasno je li to bila kritika katoličanstva
ili priznanje nekoga Wittgensteinova unutarnjega nedostatka. Držao je
da je ova druga interpretacija bliža istini.18
2. Pitanje religije u Wittgensteinovim djelima
2.1. Stavovi o religiji u Tractatusu
Wittgensteinov Tractatus logico-philosophicus knjiga je koja je zasigurno izazvala mnogo kontroverzâ i dobila onoliko tumačenja koliko ju
je osoba pročitalo. Iako je iz samoga djela teško odgonetnuti Wittgensteinove namjere, iz nekih drugih tekstova, kao što su njegovi dnevnici
pisani usporedo s Tractatusom, vidljivo je što je njime kanio postići. S
jedne je strane, poput pozitivista, želio ukazati na ono što je moguće
izreći, odnosno što je moguće iskustveno provjeriti. To ga, iako protiv
njegove volje, određuje kao prethodnika novopozitivizma Bečkoga kruga koji se kasnije na njega pozivao. S druge pak strane, u stilu W. Jamesa,
nastojao je ukazati na vrijednost područja koje čovjek ne može doseći
pozitivnim iskustvom.19
Wittgenstein počinje knjigu izjavama:
„1. Svijet je sve što je slučaj.
1.1 Svijet je cjelokupnost činjenica, a ne stvari.
17 Usp. W. Baum, n. dj., str. 108.
18 Usp. William Donald Hudson, Ludwig Wittgenstein, The bearing of his philosophy upon
religious belief, Lutterworth press, London, 1968., str. 6-8.
19 Usp. W. Baum, n. dj., str. 41-42.
prosinca 2010.
273
Ivica Musić • Mate Penava
1.11 Svijet je određen činjenicama i time što su to sve činjenice.“20
Čitavo djelo trebalo bi promatrati u svjetlu ovih rečenica koje su svojevrstan misaoni okvir u kojemu se odvija Wittgensteinova refleksija. To
bi trebalo imati na umu i kada se pročita da je svijet potpuno indiferentan za ono Više, odnosno da se Bog ne objavljuje u svijetu.21 Tu izjavu ne
bi trebalo shvatiti deistički, nego ju valja tumačiti u surječju Wittgensteinova istinskoga poimanja svijeta, onako kako ga definira na početku:
svijet je skup činjenica. S toga gledišta navedena rečenica dobiva posve
novi smisao: želi se naglasiti činjenica da se o Bogu ne može i ne treba
znanstveno govoriti jer Bog pripada području onoga neizrecivoga.22
Wilhelm Baum mišljenja je kako je Tractatus suvremena inačica negativne teologije koja utire put prema Bogu „otimajući“ transcendenciju
iz područja izrecivoga. S tim u vezi navodi Wittgensteinovu izjavu iz
pisma izdavaču Ludwigu von Fickeru: knjiga je etičke prirode i sastoji se
od dvaju dijelova – od onoga što je pred čitateljem i svega onoga što nije
napisano. Upravo taj drugi dio Wittgenstein smatra posebno važnim.
Budući da smatra kako ga treba strogo ograničiti, Wittgenstein u
Tractatusu etičko ograničuje iz unutrašnjosti. Ono o čemu brojni trabunjaju on je, prema vlastitim riječima, utemeljio tako što je o tome šutio.23
Kao dopuna ovomu mogao bi se uzeti stav 6.4312 iz Tractatusa:
Vremenska besmrtnost čovjekove duše, to jest dakle njen vječni dalji
život i poslije smrti, ne samo što nije ni na koji način zajamčen, nego
prije svega ta pretpostavka uopće ne pruža ono što se njome uvijek htjelo
postići. Ta zar se rješava neka zagonetka time što živim vječno? Nije li
taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji? Rješenje zagonetke
života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena. (Nisu zakoni
prirodne nauke ono što treba riješiti).24
20 Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, prev. Gajo Petrović, Veselin Masleša –Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 27.
21 Isto, str. 187.
22 Usp. W. D. HUDSON, n. dj., str. 27.
23 Usp. W. BAUM, n. dj., str. 50.
24 L. Wittgenstein, n. dj., str. 187.
274
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Ovaj stavak nesumnjivo potkrjepljuje Baumovo mišljenje jer njime
Wittgenstein želi reći kako doista malo znamo o Bogu i o duši te kako je
riječ o vječnoj zagonetci.
2.2. Predavanja o religioznome vjerovanju
Predavanja o religioznome vjerovanju Wittgenstein je održao godine
1938. uskomu krugu svojih učenika na Cambridgeu, a djelo s istim naslovom nastalo je objavljivanjem bilježaka nastalih za vrijeme predavanja.
Predavanja počinju rečenicom jednoga austrijskoga generala: „Mislit ću na tebe poslije smrti ako to bude moguće.“ Odmah potom filozof
izjavljuje kako zna za dvije grupe ljudi: jednu koja misli da je ovo besmislica i za drugu koja ne misli tako.25 Ako bi netko vjerovao u Sudnji dan,
piše dalje Wittgenstein, i pitao me vjerujem li i ja, odgovorio bih mu da
nisam siguran i tu nastaje dubok jaz između nas. Ako bi, uzevši drugi
primjer, netko rekao da je iznad nas njemački zrakoplov, a ja mu odgovorio da nisam siguran, prilično bismo se složili oko toga.
Ovime Wittgenstein želi naglasiti da u prvome slučaju nije riječ o
slaganju ili neslaganju, nego o razmišljanju o potpuno drugim stvarnostima, odnosno o kretanju na različitim područjima. Ako pitamo čovjeka zašto vjeruje, on će vjerojatno reći da ima dokaz. Ali to što on ima
moglo bi se nazvati nepokolebljivom vjerom koja se pokazuje u načinu
na koji on upravlja svojim životom. U tome smislu riječ je o najčvršćemu vjerovanju jer je čovjek zbog njega spreman riskirati kudikamo više
nego što bi riskirao zbog nečega što je znatno utemeljenije. Vjerovanje
nije slično drugim duševnim stanjima.26
U religioznome diskursu ključne se riječi rabe u posve drukčijemu
značenju negoli u znanstvenome. Riječ „Bog“ jedna je od onih koje najranije naučimo. Rabimo ju kao da predstavlja neku osobu. Ali i kada bi
nam pokazali sva bića, rekli bismo da ne razumijemo što ta riječ znači.
Zapravo smo naučili što ona ne znači i samo se u tome smislu može reći
da smo razumjeli. Moglo bi se reći: što god vjerovanje u Boga jest, ono
25 L. Wittgenstein, Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznome vjerovanju,
prir. Cyril Barrett, prev. Andrej Jarnić, Clio, Beograd, 2008., str. 65.
26 Usp. isto, str. 65-69.
prosinca 2010.
275
Ivica Musić • Mate Penava
ne može biti vjerovanje u nešto što može biti provjereno ili za što možemo pronaći sredstva za provjeravanje.27
2.3. Filozofijska istraživanja
U svojim Istraživanjima Wittgenstein za predodžbe o religiji i etici
kaže kako nisu produžetci mišljenja, uobičajenoga na drugim područjima, nego počivaju same u sebi. Filozof ih proglašava oblicima života
koje s gledišta drugih oblika nije moguće podvrći kritici.28 Budući da je
religija oblik života, ona nije oblik znanosti. Religijski jezik tako čini vlastitu jezičnu igru; budući da nitko nema pravo korigirati jednu jezičnu
igru drugom, pokušaji Bečkoga kruga bili su uzaludni.29
2.4. Bilješke iz djela Culture and Value
Djelo Culture and Value izbor je iz Wittgensteinovih bilježaka o raznim temama kao što su religija, etika, kultura, a odabrao ih je i objavio
Wittgensteinov učenik i jedan od upravitelja njegove ostavštine Georg
Henryk von Wright. Tako u nizu zabilježaka nalazimo Wittgensteinova
pitanja: Kako bismo se trebali osjećati kada nikada ne bismo čuli za Krista? Bismo li se trebali osjećati kao da smo ostavljeni u mraku? Zar to
nije isti osjećaj kao osjećaj djeteta koje zna da je samo u prostoriji? Na
kraju zaključuje da je korijen religioznoga ludila u nereligioznosti.30
U nastavku stoji kako kršćanstvo nije doktrina, nikakva teorija o nečemu što se dogodilo i što će se dogoditi s ljudskom dušom, nego samo
opis nečega što se stvarno događa u ljudskome životu. Ako se neki stavovi prikažu kao dogme koje su vezane za mišljenje (ne u smislu da je
mišljenje određeno nego da je izražavanje mišljenja potpuno kontrolirano), to će onda imati vrlo ozbiljne posljedice. Ljudi će naime živjeli pod
apsolutnom tiranijom iako ne će moći reći da nisu slobodni. Wittgenstein tvrdi kako je s Katoličkom crkvom slično stanje. Naime dogma se
27
28
29
30
Usp. isto, str. 71-72.
Usp. W. Baum, n. dj., str. 89.
Usp. isto, str. 104.
Usp. L. Wittgenstein, Culture and Value: A selection from the posthumous remains, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1980., str. 15.
276
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
iskazuje u obliku tvrdnje koja je neoboriva i s kojom se svi stavovi mogu
uskladiti. To nije zid koji postavlja granice vjerovanju; više je to neka
vrsta kočnice, uteg pričvršćen za nogu što ograničuje slobodu kretanja.
Tako dogme postaju neosporive.31
Za Wittgensteina kršćanstvo nije utemeljeno na povijesnoj istini
nego predstavlja (povijesnu) priču koja kaže: Sad vjerujte! Ali ne vjerujte onom vjerom kojom vjerujete povijesnom izvješću; vjerujte u dobru
i u zlu; neka vam to bude cilj života. Ovdje je predstavljena poruka; ne
postupajte s njom kao s drugim povijesnim porukama; nađite joj posebno mjesto u životu; u tome nema nikakva paradoksa. Ako bi se povijesna izvješća iz evanđelja i pokazali pogrješnima, to ne bi smjelo ostaviti
utjecaja na vjeru jer nema nikakve veze s „općim istinama uma“.32
Wittgenstein se pita što čovjeka tjera da vjeruje u Kristovo uskrsnuće.
Ako on nije uskrsnuo, onda je mrtav kao i svi ostali koji su umrli i ne
može nam pomoći. On je bio učitelj, a sada kada ga nema mi smo poput
siročadi koja se mora snaći sama. Kao da smo u paklu, isključeni od raja
o kojemu možemo samo sanjati. Ali ako uistinu želimo biti otkupljeni,
za to nam treba nešto više od mudrosti, snova i razmišljanja; za to nam
treba vjera. A vjera je vjera u ono što treba momu srcu i duši, ne momu
razumu. Jer moja duša mora biti otkupljena, ne moj razum.33
Filozof Stari zavjet shvaća kao tijelo bez glave; Novi je zavjet glava, a
poslanice su svojevrsna kruna. Kada bi Stari zavjet bio sam, nedostajalo
bi mu ono glavno, ispunjenje svih nada židovskoga naroda. Ovo ispunjenje dolazi s Novim zavjetom. Ali Wittgenstein naglašava da s glavom
nužno ne ide i kruna. Osim toga on na više mjesta kritizira kasnije poslanice navodeći kako je u njima izgubljena skromnost koja je postojala
dok je Isus još bio živ.34
Za Božju se bit kaže da jamči Božje postojanje. To je za Wittgensteina
posve pogrješan način rezoniranja jer bi se po istoj logici moglo reći da
bit pojma „boja“ jamči postojanje boje. Ali ne može se objasniti značenje pojma „boja“ bez pokazivanja uzorka neke boje. Drugim riječima
31
32
33
34
Usp. isto, str. 32-33.
Usp. isto, str. 37.
Usp. isto, str. 38.
Usp. isto, str. 40.
prosinca 2010.
277
Ivica Musić • Mate Penava
Wittgenstein, slično kao i mnogi prije njega, odbacuje ontološki dokaz
za Božje postojanje koji neopravdano prelazi iz područja pojmova u područje zbiljskoga postojanja.
Po njemu dokaz za Božje postojanje trebao bi biti nešto pomoću čega
se može samoga sebe uvjeriti u Božju egzistenciju. Ali Wittgenstein
misli kako vjernici koji nude takve dokaze žele analizirati i racionalno
opravdati svoje vjerovanje iako sami nikada ne bi došli do vjere pomoću takvih dokaza. Uvjeravanje nekoga u Božje postojanje jedna je vrsta
odgoja, oblikovanja nečijega života na određen način. No sam nas život
odgaja da vjerujemo u Boga, i to ne po osjetnome iskustvu ili viziji nekoga bića nego po patnji koja nam ne pokazuje Boga kao iskustveni objekt
nego kao nešto neizrecivo.35
Ovime se Wittgenstein priključuje plejadi kritičara dokaza za Božje
postojanje koji su tijekom tisuća godina nastojali u različitim inačicama
iznijeti valjane logičke razloge koji bi svaki misleći um prisilili da prihvati istinu kako Bog nužno postoji. Svojim je stavom po mnogočemu
vrlo sličan Karlu Jaspersu koji smatra da nas konkretne životne situacije, posebice granične situacije (patnja, smrt, bol…), dovode do spoznaje
kako svijet nije završen nego je u stalnoj promjeni pa ga se stoga ne
može shvatiti na temelju njega samoga. To nas dovodi pred Ništa i pred
nedovršenost te nas navodi na misao da se ne možemo zadovoljiti svijetom kao jedinim bitkom.36
Na kraju valja navesti nekoliko Wittgensteinovih samostalnih izjava
iz ove knjige vezanih za religijsku tematiku:
Religija je kao mirno morsko dno na najvećoj dubini koje ostaje mirno
koliko god su valovi na površini jaki.37
Religija može jedino biti nešto kao strastveno posvećivanje sustavu koordinata. Iako je to vjerovanje, to je u biti način života ili način gledanja na
život.38
35 Usp. isto, str. 94-97.
36 Usp. Ivica Musić, Može li transcendentni Bog biti osoba: Stjepan Zimmermann nasuprot
Karlu Jaspersu, Matica hrvatska, Široki brijeg, 2010., str. 97.
37 L. Wittgenstein, Culture and Value…, str. 61.
38 Isto, str. 73.
278
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Religiozna vjera i praznovjerje prilično su različiti. Jedno je povjerenje,
dok drugo nastaje iz straha i vrsta je lažne znanosti.39
Iskreni je religiozni mislitelj kao hodač po užetu. Izgleda kao da hoda po
zraku. Ima najmanji mogući oslonac. A ipak je stvarno moguće hodati
po njemu.40
3. Wittgensteinova religioznost s gledišta kasnijih filozofa
Wittgenstein je bio predmet rasprava mnogih filozofa poslije njega pa
su tako i njegovi stavovi o religiji zaokupljali mnoge mislitelje. Ovdje će
biti govora samo o nekima koje je ova problematika posebno zanimala.
Riječ je ponajprije o njegovu učeniku i prijatelju Normanu Malcolmu,
zatim o američkome profesoru Duncanu Richteru, škotskome profesoru Bobu Plantu te hrvatskome filozofu i možda najboljemu poznavatelju
Wittgensteinove misli na ovim prostorima Ivanu Macanu.
3.1. Malcolmov osvrt na Wittgensteinovu religioznost
Malcolm na početku objašnjava poznatu Wittgensteinovu izjavu
kako on sve probleme promatra iz religijske perspektive. Tu tvrdnju po
Malcolmu ne treba shvatiti u strogome nego u analognome smislu. Wittgenstein je po svemu sudeći bio svjestan analogijâ koje su postojale
između njegova filozofskoga i religijskoga nazora. No razlika je u tome
što u vjeri prestaje svaka vrsta objašnjavanja i tumačenja pa je dovoljno
reći da su neki događaji volja Božja.41
Malcolm potom navodi i Wittgensteinovu tvrdnju kako njegove riječi imaju značenje samo ako dobivaju rasvjetljenje odozgor. Malcolm je
siguran kako filozof ovdje aludira na religijski kontekst. Po Wittgensteinu cilj je religijskoga života istinsko bivovanje, a to ne može osigurati
nijedna doktrina, ma koliko razumna bila. Iako nije vjerovao u teološke
formulacije, religijsku je simboliku držao predivnom. Uspoređivao ju je
39 Isto, str. 82.
40 Isto, str. 84.
41 Usp. Norman Malcolm, Wittgenstein: A religious point of view, Routledge, London, 2002.,
str. 1-2.
prosinca 2010.
279
Ivica Musić • Mate Penava
s gestama koje nisu posljedica određenoga mišljenja. Kao primjer za ovu
usporedbu poslužio mu je čin ukrašavanja grobova cvijećem. Cvijeće
se stavlja kako bi se mrtvacu odala počast, a ne zbog mišljenja da će ga
mrtvac opaziti.
Vjera se može sažeti u osjećaj potpune sigurnosti, u čovjekovu želju
da postane pristojno ljudsko biće, da njegovo djelo primi osvjetljenje
odozgor i da bude u skladu s Božjom voljom.42
3.2. Richterovi stavovi o Wittgensteinovoj filozofiji religije
Profesor Richter smatra da izvorna Wittgensteinova filozofija religije može opstojati samo ako se primjeni na pojedinca ili na mali broj
istomišljenika jer je po njegovu tumačenju Wittgensteinova filozofija
ponajprije osobni proces, rad na samome sebi. Richter smatra da istinska Wittgensteinova filozofija religije općenito ne napada kreacionizam,
ontološki dokaz i slične stavove, nego u središte stavlja pojedinca kojemu postavlja pitanja, raspravlja s njim, nudi mu rješenja, a sve kako bi
se osvijetlilo stanje i pokazalo „muhi izlaz iz staklene muholovke“43. Ali
to može biti samo osobni proces te nema mjesta za uopćene hipoteze ili
općenite zaključke o religiji.44
Wittgenstein je na jednome mjestu ustvrdio da se povjerenje u Kanta
ili Spinozu može kositi s našim religioznim uvjerenjima, što se ne može
dogoditi ako vjerujemo njemu. Religiozno vjerovanje može biti zaraženo
filozofskom zbunjenosti, ali jedino što istinska Wittgensteinova filozofija može ponuditi jesu savjeti. Ima li neka tvrdnja smisla ili ne, vidi se po
tome pomaže li ona čovjeku u praktičnome životu. Ne postoji kombinacija riječi, kao primjerice „dokaz za Božju postojanje“, koja nikada ne bi
mogla imati primjenu u životu pojedinca niti postoji kombinacija koja
ima značenje u svakome surječju. Zato, uzevši u obzir Wittgensteinove
42 Usp. isto, str. 18-21.
43 Sintagma iz Filozofskih istraživanja za koju je Wittgenstein tvrdio da je cilj filozofije.
44 Usp. Duncan Richter, „Missing the entire point: Wittgenstein and religion“, Religious
studies, Cambridge University press, vol. 37 (2001.), br. 2, str. 170-171.
280
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
stavove o religiji, nikako na mogu postojati wittgensteinovske doktrine
o religiji.45
3.3. Wittgenstein i Plant
Plant započinje svoj rad tvrdnjom kako nije ispravno reći da je Wittgenstein bio agnostik jer je filozof u više navrata izražavao nesigurnost
i neutralnost glede pitanja vezanih za religiju, dok je agnosticizam po
sebi nereligiozno orijentiran. Bilo kakvo izravno neslaganje s problematikom zahtijevalo bi njezino potpuno shvaćanje. Neki bi nevjernik mogao parafrazirati nečije vjerovanje vezano za kristologiju, ali isti taj ne bi
mogao pravilno predstaviti punu egzistencijalnu težinu Kristove žrtve i
važnost koju ona ima za svakodnevni život.46
Plant smatra da je u Wittgensteinovu govoru o religiji najzanimljivija
činjenica kako korijene i prirodu religije treba pripisati ljudskoj prirodi,
ljudskoj prirodnoj odgovornosti za svijet. Ovo se najbolje shvaća ne kao
naturalističko-antropološko-apologetski stav nego kao nešto filozofski
pročišćavajuće, opis religioznoga ponašanja koje bi trebalo osloboditi
od zbunjenosti zato što nekomu tko je zbunjen hipotetska objašnjenja
malo pomažu. Wittgenstein se najviše usredotočuje na ona vjerovanja i
običaje koji imaju očitiju etičku dimenziju jer se jedino uz pomoć takvih
duboko ljudskih događaja može početi shvaćati kršćanske posebnosti.
I na osnovi osjetljivosti prema ovoj korjenitoj etičnosti i važnosti religijskih obreda Wittgenstein se bez pretjerivanja može smatrati kršćaninom u određenome smislu.47
3.4. Macan o Wittgensteinovoj religioznosti
Ivan Macan piše o Wittgensteinovoj religioznosti u povodu pedesete
godišnjice njegove smrti. Na početku upozorava kako je teško Wittgensteina svrstati u bilo koju skupinu jer je riječ o osobi o kojoj je napisano
toliko oprečnih stavova. Boravak na bojištu i u zarobljeništvu u Italiji u
45 Usp. isto, str. 173-174.
46 Usp. B. Plant, n. dj., str. 450-452.
47 Usp. isto, str. 466.
prosinca 2010.
281
Ivica Musić • Mate Penava
njemu su probudili određenu religioznost. Macan posebno naglašava
njegovu duhovnu probuđenost i čežnju za duhovnim životom u tijeku vremena provedenoga na bojišnici, što je vidljivo iz njegovih tajnih
dnevnika.48
Pozivajući se na Paraka,49 Macan tvrdi da je Wittgenstein isključio
religiozne stavove iz Tractatusa jer u njemu ne bi bilo smisla govoriti o
onome o čemu se ne može govoriti, ali ih je zato uključio u svoje osobne
dnevnike. Po Macanu Wittgensteinova je religioznost bila posebne vrste: njegov odnos prema Bogu bio je više pod utjecajem straha od Božjega suda zbog počinjenih grijeha; misao na posljednji sud uvijek ga je
dirala. Na to je vjerojatno velik utjecaj imao Wittgensteinov rigorozni
stav o moralnoj čistoći koji ni on sam nije mogao zadovoljiti i zbog čega
je često patio.50
Macan posebno naglašava kako Wittgensteinova vjera nije bila institucionalnoga karaktera; štoviše, on je čitava života osjećao odbojnost
prema institucijama. Iako ga je obredna strana vjere vrlo zanimala, malo
je vjerojatno da je prisustvovao nedjeljnim misama. Macan također sugerira kako je Wittgensteinovo teološko znanje bilo skromno iako je
često čitao evanđelja i htio prodrijeti u njih. No smatrao je da se o stvarima vjere ne treba mnogo pričati te je kritizirao one koji su postupali
drukčije.51
Zaključak
Teško je na kraju ne složiti se s onima koji smatraju da je L. Wittgenstein bio duboko religiozna osoba. O tome zorno govore rigorozna
moralna čistoća i asketizam kojima je neprestano težio te trajni osjećaj
grješnosti, čak i za neke postupke koje i većina vjernika smatra potpuno
normalnima. Jedino što mu se možda može prigovoriti jest prenaglašavanje neinstitucionizirane vjere: postoje samo čovjek i njegov Bog, za
48 Usp. I. Macan, n. dj., str. 503-505.
49 Franz Parak bio je mladi bečki učitelj s kojim se Wittgenstein u zarobljeništvu istinski
sprijateljio.
50 Usp. I. Macan, n. dj., str. 506-507.
51 Usp. isto, str. 508.
282
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
istinski odnos nije potrebno ništa drugo. Riječ je o mističnome predanju
Bogu u čijim se rukama osjećamo potpuno sigurno i prepuštamo se njegovoj volji tražeći njegov blagoslov. Kako se god ovaj stav tumačio, ipak
mu se ne može odreći korjenita religioznost.
Na kraju se može reći da je Wittgenstein po mnogočemu bio ekscentrična osoba. (Pitanje je bi li inače postao velik filozof!?). Unatoč tomu
njegov moralni život svakomu bi mogao biti, ako ne uzorom, onda makar poticajom za razmišljanje o tome što trebamo činiti želimo li barem
donekle održati status djece Božje.
Literatura
– Baum, Wihelm, Ludwig Wittgenstein između mistike i logike,
prev. Ksenija Premur, Naklada Lara, Zagreb, 2006.
– Critchley, Simon, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Tonči Valentić,
Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.
– Hudson, William Donald, Ludwig Wittgenstein, The bearing
of his philosophy upon religious belief, Lutterworth press, London,
1968.
– Macan, Ivan, „Je li Ludwig Wittgenstein bio religiozan“, Obnovljeni život, Zagreb, god. LVI (2001.), br. 4, str. 503-511.
– Malcolm, Norman, Wittgenstein: A religious point of view, Routledge, London, 2002.
– Musić, Ivica, Može li transcendentni Bog biti osoba: Stjepan Zimmermann nasuprot Karlu Jaspersu, Matica hrvatska, Široki brijeg, 2010.
– Plant, Bob, „The Wretchedness of belief: Wittgenstein on Guilt,
Religion and Recompense“, The Journal of Religious ethics, WileyBlackwell, vol. 32 (2004.), br. 3, str. 449-476.
– Richter, Duncan, „Missing the entire point: Wittgenstein and
religion“, Religious studies, Cambridge University press, vol. 37
(2001.), br. 2, str. 161-175.
prosinca 2010.
283
Ivica Musić • Mate Penava
– Vučković, Ante, Imena i Riječ, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb,
2009.
– Wittgenstein, Ludwig, Culture and Value: A selection from the
posthumous remains, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1980.
– Wittgenstein, Ludwig, Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznome vjerovanju, prir. Cyril Barrett, prev. Andrej
Jarnić, Clio, Beograd, 2008.
– Wittgenstein, Ludwig, Tractatus logico-philosophicus, prev.
Gajo Petrović, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1987.
284
HUM 6
(ne)RELIGIOZNI WITTGENSTEIN
Ivica Musić – Mate Penava
(ir)RELIGIOUS WITTGENSTEIN
Summary
This article stems from the need to shed a different light on the person and
writings of Ludwig Wittgenstein, a renowned Austrian thinker, who many
people see as one of the greatest contemporary philosophers. An image of
Wittgenstein as the predecessor of the logical positivism and one of the
founders of analytical philosophy is present in the scientific world. From
this some draw an assumption that he thought of religion as senseless as
many of these philosophers or refused to talk about it at all. In contrary to
such a view, this article presents, with valid arguments, a viewfrom which
it is clearly visible that his whole life was driven by a religious impulse,
which determined its most part and set its direction. Although he was a
member of no religious confession, he looked at every problem from a religious point of view. This is presented through three thematic units of the
article. The first will be dealing with the religious background of Wittgenstein’s life, the second will present the attitudes to religion and the third
will consider viewpoints of some known philosophers on this issue.
Key words: philosophy, religion, Culture and Value, ethical rigorism,
mistycal experience, form of life, God.
prosinca 2010.
285
Ivan Ševo
Mostar
UDK 1 Otto R.
2-13
Stručni članak
Primljeno: 2. XII. 2010.
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
Sažetak
U članku se nastoji sažeto prikazati pojam „svetoga“ u filozofiji R. Otta
ističući kako Otto najprije obrazlaže temeljni pojam numinoznoga koji se
nalazi u svim religijama, osobito onim biblijskim, otkrivajući dva aspekta
numinozne tajne („mysterium numinosum“): onaj zastrašujući („tremendum“), i onaj zadivljujući („fascinans“). Ono što je misteriozno nije samo
neshvatljivo zato što naš um u odnosu na misteriozno ima određena nesavladiva ograničenja, nego smo u tome slučaju suočeni s nečim potpuno
drugim i drukčijim, što je u većini slučajeva nesumjerljivo našoj intelektualnoj sposobnosti.
S obzirom na „mysterium numinosum“ autor također primjećuje da se
u tijeku čitave povijesti religije provlači dvojak aspekt. Iako se božansko
može čovjeku pojaviti kao nešto stravično, zastrašujuće, ono ima i svoje
privlačno, zadivljujuće lice. Analizirajući pojam „svet“ (lat. „sanctus“),
Otto predlaže da se taj izraz najčešće prevodi riječima „izvansvjetski“,
„transcendentan“. Pojam „svet“ vrlo je blizak pojmu „uzvišen“ („erhaben“,
„augustus“). Stoga pojam „svet“ („sanctus“) označava onu vlastitost numinoznoga koja ima subjektivnu vrijednost usrećivanja, dok pojam uzvišen,
veličanstven („augustus“) označava objektivnu vrijednost numinoznoga,
vrijednost u njemu samome. Usto se tumači i pojam „iracionalno“, pod
kojim Otto podrazumijeva onaj atribut božanstva koji se ne može „clare
et distincte“ shvatiti našim pojmovnim instrumentarijem. Ono ne izmiče
našemu osjećaju nego našemu racionalnom promišljanju.
Ključne riječi: Bog, mistično, religija, iskustvo, racionalno, iracionalno,
numinozno, „mysterium numinosum“, „mysterium tremendum“, „mysterium fascinans“, sveto.
286
HUM 6
Uvod
U našemu svakodnevnom shvaćanju i uporabi riječ „Bog“ trebala bi
označivati ono najuzvišenije. Međutim ona se često ograničuje na vlastite predodžbe i želje ili se, svjesno ili nesvjesno, instrumentalizira kako
bi se ostvarili osobni ciljevi. Prisjetimo se što se sve činilo, i što se čini, „u
ime Božje“, a zapravo se na Boga projicira ono što sami želimo ostvariti
ili opravdati. Riječ „Bog“ nerijetko rabimo kako bismo opravdali vlastito
ponašanje ili zahtjeve što ih postavljamo drugima.
Međutim valja ukazati i na drugu stranu medalje. Naime za mnoge
naše suvremenike ova je riječ neobična, čudna, strana i ništa ne govori
o najuzivšenijoj zbiljnosti. Taj ih pojam gleda poput „oslijepljeloga lica“
jer ništa ne kaže o onome na koga upućuje.
Riječ „Bog“ ponekad je ovijena „zastrašujuće nejasnim obrisima“. Tu
činjenicu možemo po­tvrditi i iz vlastitoga iskustva. Koliko je samo puta izgovorimo a da njome zapravo ništa ne kažemo? Izrazi: „Bog!“, „Moj Bože!“
ili pak samo „Bože!“ dio su našega svakodnevnoga govora kojim zapravo
izričito ne zazivamo samoga Boga. Njih može izgovoriti svatko iako nužno
ne mora imati nikakva odnosa prema onomu komu su upućeni. Ako je riječ
„Bog“ ponekad sadržajem neodređena i prazna, onda i ne čudi što se može
zlorabiti i puniti predodžbama koje ne odgovaraju istinskoj božanskoj zbilji. Stoga ovaj pojam valja prozreti i posvijestiti njegovu bitnu dimenziju te
pokazati kako se približiti i prihvatiti tajnu na koju se odnosi.
Uz racionalno-metafizički pristup Bogu oduvijek je postojao i mistični pristup utemeljen na religioznome iskustvu, intuiciji ili kontemplaciji.
Izraz „mistično“1 može se rabiti u dvama značenjima. Tako može izraža1
„Misticizam (lat. mysticismus) jest vjerovanje u mogućnost intimnoga i izravnog jedinstva ljudskog duha s prapočelom bitka (sveto, božansko). To jedinstvo (mistično jedinstvo)
uključuje način postojanja (mistično iskustvo) i način spoznaje (mistična spoznaja) različit
od redovitoga i viši od njega. Takva mistična ili ontološka vjera nalazi se u mističnim religijama (hinduizam, budizam, daoizam), u neoplatonizmu i njime nadahnutim kršćanskim,
židovskim i muslimanskim mističnim strujama. Takvoj mističnoj ili ontološkoj vjeri radikalno se opiru sljedbenici proročke, objavljene ili etičke vjere (protestantizam i ortodoksni
islam). U povijesnom kršćanstvu, osobito u katolicizmu i pravoslavlju, prihvaća se mogućnost mističnog jedinstva između ljudske duše i Boga, ali milošću Božjom i u ljubavi, bez
poistovjećivanja ljudske i božanske naravi.“ Opći religijski leksikon: A - Ž, Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002., str. 588.
prosinca 2010.
287
Ivan Ševo
vati upozorenje da se pred neupućenim i profanim osobama ne govori o
skrivenim tajnama božanskoga, odnosno da se pred njima o tome usta
drže zatvorena. Osim toga ovaj se izraz može rabiti i za nešto što se ne
može izreći niti racionalno pojmiti. U ovome drugom značenju mistični pristup religiji općenito, a posebice ideji Boga, naglašava skrivenoga
Boga, Boga kao „ništa“, kao „prazninu“, kao „tamno svjetlo“ ili kao „sveto“, što se može doživjeti, ali ne potpuno pojmovno obuhvatiti. Takav
pristup Bogu prikazuje Rudolf Otto u svome poznatom djelu Sveto (Das
Heilige).
1. Numinozno
Rudolf Otto2 najprije obrazlaže temeljni pojam numinoznoga3 koji se
nalazi u svim religijama kao njihova okosnica, a osobito u biblijskim religijama. On otkriva dva aspekta te numinozne tajne (mysterium numinosum), onaj zastrašujući (tremendum), i onaj zadivljujući (fascinans).
Raščlanjujući doživljaj numinoznoga, Otto najprije ističe zapanjenost, pri čemu taj doživljaj nije istoznačan s doživljajem ćudoredne ushićenosti niti s doživljajem Schleiermacherove pobožne ovisnosti.4 Otto
smatra da ovo ushićenje proizlazi iz osjećaja vlastita ništavila i potpune
2
Rudolf Otto, njemački je protestantski teolog i filozof religije (Peine, 1869. – Marburg, 1937.).
Bio je profesor na Sveučilištu u Marburgu, prevoditelj i komentator svetih indijskih tekstova, što mu je omogućilo dublji uvid u religijsku pojavu izvan židovsko-kršćanske tradicije.
U kapitalnome djelu Sveto (Das Heilige, 1917.) primijenio je psihološko-fenomenološku deskriptivnu metodu u proučavanju religioznoga iskustva. To je, po njemu posebno i na druga
iskustva nesvodivo, iskustvo svetoga jezgra svake religije. To je ono čemu se religiozni čovjek
klanja, što štuje, što je njegova vrhovna vrijednost. Suočen sa svetim, religiozni čovjek ima
dubok doživljaj konačnosti (stvorenje) pred beskonačnim (Stvoritelj), što se očituje u strahopoštovanju pred misterijem (mysterium tremendum) i sveti strah (tremendum).
3 „Numen (od lat. nuere: dati mig) u rimskoj religiji, božji znak, volja ili neosobna sila nadnaravnog obilježja koja pripada nekomu bogu ili društvenoj zajednici ili funkcija nekoga
boga, a u kasnije vrijeme i samo božanstvo […] Neki znanstvenici u novije vrijeme drže da
je numen iz najstarijeg razdoblja rimske religije, kad se još nije vjerovalo u definirane bogove
posebnih osobnosti, već u neosobne slike koje su okruživale ljude. Drugi pretpostavljaju da
su rimski bogovi oduvijek imali osobnost, a numen je bio neosobna manifestacija prisutnosti ili moći nekoga boga.“ Opći religijski leksikon, str. 646.
4 Usp. Rudolf Otto, Das Heilige, Verlag C. H. Beck, München, 2004., str. 9.
288
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
ontološke ovisnosti u odnosu na Onoga koji je iznad svih stvorenja pa
Otto taj osjećaj naziva osjećajem stvorenja.5
2. Mysterium tremendum
U doživljaju numinoznoga nalazi se osjećaj zastrašujućega
(tremendum).6 Otto naglašava da religija nije nastala iz prirodnoga straha niti iz nekakve općenite nelagodnosti života u svijetu zato što jeza
u odnosu na mysterium tremendum nije običan strah nego uzbuđenje
zbog predosjećaja toga misterija ili posljedica tjeskobnosti pred tom tajnom. U religiji tzv. primitivnih naroda ova se jeza očituje kao strah od
demona, a u razvijenijim religijama kao strah od „srdžbe Božje“.7
Sve spomenuto može se sažeti u sintagmi „potpuna nepristupačnost“
(schlechthinnige Unnahbarkeit). Ali ovomu nužno treba pridodati još
jedno obilježje – moć, sila – za koje Otto rabi simboličan izraz veličanstvo (maiestas).8 Osjećaj veličanstva može se zadržati u čovjekovoj duši
i kada nestane ili izblijedi osjećaj nepristupačnosti. Dojam veličanstva
usko je vezan za osjećaj ovisnosti stvorenja u bitku, za osjećaj nemoći
stvorenja prema svemoći Stvoritelja. To u nekim oblicima mistike kao
posljedicu ima doživljaj vlastitoga ništavila ili intenzivan osjećaj da je
čovjek „prah i pepeo“ u odnosu na jedinu zbiljnost Transcendentnoga.9
Transcendentno se doživljava kao nešto „posve drukčije“od svega što je
u svijetu, čak i različito od samoga bitka.
U analizi pojma numinoznoga, osim osjećaja zastrašujućega (tremendum) i veličanstvenoga (maiestosum) javlja se i osjećaj koji Otto naziva
energijom numinoznoga. On ga opisuje kao osjećaj životnosti, uzbuđenosti, snage volje, aktivnosti i poriva božanstva. Zapravo sve je ovo onaj
„iracionalni“ element u ideji Boga, koji je oduvijek bio i ostao najveća
suprotnost „filozofskomu“ ili „metafizičkomu“ poimanju Boga, Boga do
kojega se dolazi isključivo čovjekovim ograničenim umom, Boga racio5
6
7
8
9
Usp. isto, str. 10.
Lat. tremendus znači strašan, užasan.
Usp. R. Otto, n. dj., str. 22.
Usp. n. mj.
Usp. isto, str. 24.
prosinca 2010.
289
Ivan Ševo
nalnoga silogizma. Otto navodi više primjera u povijesti religije za ovaj
neracionalni pristup Bogu. Tako kada Luther u svome traktatu De servo
arbitrio (O ropskoj volji) govori o svemogućnosti Božjoj, to nije ništa
drugo, tvrdi Otto, nego spoj onoga „maiestas“ kao radikalne svemoći i
onoga „energija“ kao svojstva neprestano djelatnoga, živoga i dinamičnoga božanstva.10
Na kraju raščlambe pojma mysterium tremendum Otto se pita kako
bi se samo pojam mysterium doživljavao bez onoga tremendum pa tvrdi da bi se tada moglo govoriti o doživljaju čudesnoga (mirum), odnosno nečega čemu se treba diviti (mirabile).11 Značenje pojma mirum, po
Ottu, možda se najbolje može izraziti riječima „posve drugo“ (das ganz
andere), „strano“, „zaprepašćujuće“; tako on označuje nešto što je tajanstveno, što čovjeka ispunja čuđenjem.12
Možda bi netko mogao prigovoriti da je tajanstveno ili misteriozno
za nas ono što nam je potpuno i stalno neshvatljivo, dok ono što nam
je samo privremeno neshvatljivo označujemo kao problematično. Ali to
ne iscrpljuje značenje izraza misteriozno kako se ta riječ rabi u sintagmi
mysterium tremendum. Nešto što je stvarno misteriozno nije neshvatljivo samo zato što naš um u odnosu na to ima određena nesavladiva
ograničenja nego zato što smo u tome slučaju suočeni s nečim potpuno
drugim i drukčijim, nečim što je u svojoj biti i naravi potpuno nesumjerljivo našoj intelektualnoj sposobnosti.13
Dakle to „posve drugo“ različito je ne samo od bilo kojeg bića nego
i od bitka. Mistika često to naziva „ništa“. Ona tim izrazom želi označiti ono različito od svega što jest i što se može zamisliti. A izraz „ništa“ u ovome smislu ne označava ništavilo odsutnosti, nego neizrecivu
i neshvatljivu puninu prisutnosti. Izrazi „ništa“ i „praznina“, ističe Otto,
samo su ideogram za numinozno, za božansko kao nešto posve drugo
od svega što postoji u svijetu.14
10
11
12
13
14
Usp. Martin Luther, De servo arbitrio, citirano prema: R. Otto, n. dj., str. 28.
Usp. R. Otto, n. dj., str. 29.
Usp. isto, str. 30.
Usp. isto, str. 32.
Usp. isto, str. 35.
290
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
3. Mysterium fascinans
Nakon raščlambe pojma mysterium tremendum („zastrašujuća tajna“) Otto raščlanjuje ideogram mysterium fascinans („zadivljujuća tajna“). Po njemu ovaj se dvojaki aspekt numinoznoga provlači kroz čitavu
povijest religije. Dakako, iako se božansko čovjeku može pojaviti kao nešto stravično, zastrašujuće, ono ima i svoje privlačno, zadivljujuće lice.
Naime čovjek koji drhti pred numinoznim istodobno ga može doživjeti
neodoljivo privlačnim. Jer ta tajna u sebi nije samo zastrašujuća nego i
fascinirajuća. Želi se reći da ona u čovjeku ne uzrokuje samo duševnu i
umnu pomutnju nego i ushićenje, ekstazu zato što ga očarava.
Racionalni pak pojmovi koji pokušavaju izraziti ovaj religiozni doživljaj božanskoga aspekta obično su: ljubav, milosrđe, praštanje, sućut,
spremnost na pomoć. No iako su ovi pojmovi važni za kasniji opis toga
religioznog doživljaja privlačnosti, smirenosti i blaženstva, taj je doživljaj
intenzivniji od svih ovih racionalnih opisa i oni ga ne mogu ni izdaleka
dočarati. Nema sumnje, osjećaj mističnoga blaženstva kudikamo je dublji od osjećaja prirodne utjehe, nade ili ljubavi, pa čak i onda kada se ovi
osjećaji doživljuju na svome prirodnom vrhuncu. Možda riječ „milost“
(Gnade) najbolje označava ono što se doživljava u mističnome iskustvu
nazvanome fascinans. Za numinoznim se žudi ne samo zbog nas samih,
zbog naše naravne sreće ili pomoći nego zbog njega samoga. Doista,
ova se žudnja često kanalizira zajedničkim kultom, ali također i osobnom molitvom kojom vjernik predaje sebe u posjed numinoznomu. Tu
se očituje čežnja stvorenja za neizrecivim i neshvatljivim Bogom. Jer,
ističe Otto, u svojoj najdubljoj biti čovjek je čežnja i potreba, što ga čini
nespokojnim u bilo kojoj spoznaji, u bilo kojemu susretu, u bilo kojemu
prirodnom doživljaju.15
Doista, u svemu tome čovjek stalno nadilazi ono što mu je dano. Jer
čovjeku treba Bog da bi bio čovjek. Taj aspekt fascinans označuje čežnju
za onim Bogom o kojemu čovjek u svojim najvišim misaonim uzletima može samo mucati.16 Ta zahvaćenost od numinoznoga, ta potpuna
15 Usp. isto, str. 44.
16 Usp. n. mj.
prosinca 2010.
291
Ivan Ševo
predaja i kapitulacija pred božanstvom tvore doživljaj spasa (Heil) koji
duboko pročišćuje čovjeka i čini ga religiozno zrelim.17
To je onaj doživljaj o kojemu sv. Pavao18 kaže da ga ni jedno oko nije
vidjelo, ni jedno uho čulo niti je ušlo u ijedno ljudsko srce. To je doživljaj
religioznoga ushićenja, zanesenosti, ekstaze.19 Ovaj aspekt ne ukazuje
se samo u osjećaju mistične čežnje. On može biti nazočan i u mnogim
„prozaičnijim“ doživljajima, kao primjerice u doživljaju vjerske svečanosti, u individualnoj kontemplaciji svetoga ili pri skupnim obredima koje
obavljamo u ozbiljnosti i sabranosti.
Ovaj snažan osjećaj koji je vlastit jedino religiji izranja u raznim oblicima i pojavnostima u čovjekovoj nutrini, a o njemu ljudski um može
imati samo blijedu slutnju što izražava neodgovarajućim simbolima.
Ovo ukazuje na to da iza i iznad našega površinskog bića leži skriven
drugi i dublji dio našega bića koji se ne može u potpunosti zadovoljiti ispunjenjem naših osjetilnih, duševnih i racionalnih poriva i želja. Mistici
taj dio našega bića nazivaju „temelj duše“.20 Otto smatra da je i pojam
nirvane u budizmu samo za površinsko shvaćanje nešto negativno, no
nirvana je u biti najviši oblik pozitivnoga i fascinirajućega, koji uvodi u
ekstazu.
4. Sveto
Jedna od oznaka numinoznoga jest i sveto (das Heilige, sanctum). Povijesno gledajući, osjećaj svetoga stariji je od njegova filozofskoga istraživanja jer je čovjek u ozračju svetoga živio od svojih početaka. Pojam
svetoga nije istoznačan s pojmovima savršen, lijep ili dobar iako sveto
17 Usp. isto, str. 45.
18 „Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova
ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu, onu
koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije
upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko
ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to
Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.“ 1 Kor 2, 6-11.
19 Ekstaza (grč. ἔκστασις: ushit, zanos) u mističnome iskustvu stanje uspostavljena zajedništva
ili jedinstva s božanskom, kada mistik osjeća snažan ushit uz slabljenje osjetnih i tjelesnih
aktivnosti.
20 Usp. R. Otto, n. dj., str. 49.
292
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
ima djelomičnih sadržaja koji su zajednički ovim pojmovima. Sveto je
vrijednost, i to objektivna, ali je ujedno i iracionalni temelj te izvorište
svih drugih objektivnih vrijednosti numinoznoga.
Ipak, pojam svet (lat. sanctus) nije moralna kategorija pa se najčešće prevodi izrazima „izvansvjetski“, „transcendentan“. On (svet) vrlo je
blizak pojmu uzvišen (erhaben, augustus). Stoga on označava onu vlastitost numinoznoga koja ima subjektivnu vrijednost usrećivanja, dok
pojam uzvišen, veličanstven (augustus) označava objektivnu vrijednost
numinoznoga, vrijednost u njemu samome.21
Kao suprotnost pojmu svetosti numinoznoga pojavljuje se pojam kajanje koje se odnosi na čitav niz povrjeda svetoga, od objektivne protuzakonitosti ili nezakonitosti pa do subjektivnoga grijeha. Istom kada
objektivno kršenje propisa, dakle nezakonitost, prijeđe u subjektivni,
svjesni grijeh, ono postaje strašan čin svjesne pobune protiv svetoga.
Kajanje je posljedica spoznaje da grješni čovjek nije dostojan biti u blizini uzvišenoga; štoviše da bi čovjekova vlastita nevrijednost mogla onečistiti i samo sveto. To je onaj rimski satnik iz evanđelja najbolje izrazio
ovim riječima: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego
samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj“ (Mt 8, 8). Otto ovo svjesno
ističe jer je mišljenja da možda ni u jednoj drugoj religiji ova tajna kajanja nije tako duboko nazočna kao upravo u kršćanstvu.22
Preduvjet pristupa numinoznomu i svake pomirbe s njim jest kajanje
za počinjene grijehe. Da se u Novome zavjetu Stvoritelj prvi spušta čovjeku umjesto da se čovjek naporno penje k Njemu, nije nešto što se u
povijesti religije podrazumijeva samo po sebi, nego je to gesta neshvatljive milosti.23 Otto zbog toga ističe da u području racionalnoga poimanja Boga kao stvoritelja i redatelja svega stvorenoga, pa makar On imao i
odliku ljubavi, svi oni atributi svetoga o kojima je bilo riječi izgledaju neshvatljivi i nemogući. Ovdje je riječ, kaže Otto, o dubokim neizrazivim
religioznim uvidima o kojima se ne može raspravljati s onim sugovornikom koji nema religioznu, iako može posjedovati moralnu dimenziju.24
21
22
23
24
Usp. isto, str. 69.
Usp. isto, str. 72.
Usp. isto, str. 73.
Usp. n. mj.
prosinca 2010.
293
Ivan Ševo
Sveto je za nas kategorija složena od racionalnih i iracionalnih sastojaka. S obzirom na oba sastojka sveto je apriorna kategorija. S jedne strane ono sadrži racionalne ideje apsolutnoga, nužnoga i dobroga
kao objektivne sastojke i s druge strane neizrecive sastojke koji se mogu
osjetiti isključivo u religioznome doživljaju.25
Ovi doživljaji numinoznoga izranjaju iz „temelja duše“, iz njezinih
najdubljih dubina, doduše često uz izvanjske poticaje. Taj doživljaj izvire iz urođene predispozicije ljudskoga duha, ali se on nakon doživljenosti racionalno i pojmovno ne mora protumačiti u teističkome niti čak u
religioznome smislu. Tu urođenu predispoziciju mogli bismo shvatiti
kao sklonost koja je postala religiozni nagon koji se aktivira izvanjskim
podražajima i nutarnjim porivom. Na taj nagon utječu najprije fantastične predodžbe o numinoznome, a zatim one sve pročišćenije ideje
koje pojedinac može primiti.26
Otto dalje ističe da su u početku toga pročišćavanja ideje i predodžbe
koje se teško mogu spojiti s religijom kako je mi danas shvaćamo, kao
što su vjerovanje u mrtve koji nas posjećuju i služenje njima, čarobne
bajke i mitovi, kult životinja i biljaka te kult demona. U svim ovim očitovanjima provlači se zajednička crta numinoznoga, iako se već na početku ljudske povijesti mimo svih animističkih i spiritističkih vjerovanja u
pozadini nazire relativno pročišćena ideja jednoga vrhovnog božanstva
o kojemu se obično ne vodi mnogo računa jer ga ne treba umilostiviti.27 A to što u određenoj povijesnoj pojavi religije iracionalni elementi
ostaju živi čuva ju od potpunoga racionalizma. S druge pak strane to što
racionalni elementi prožimaju religiju čuva ju od misticizma i fanatizma
te ju osposobljava biti sredstvo očovječenja i uljudbe.28
I upravo onda kada oba ova aspekta tvore skladnu cjelinu, čini određenu religiju prema vlastitim religijskim kriterijima superiornom. Otto
smatra da se upravo u ovome očituje prednost kršćanstva jer se u njemu
na intuitivnome temelju uzdiže misaona konstrukcija čistih i jasnih pojmova. Iracionalan je u kršćanskoj religiji onaj temelj koji je čini priklad25
26
27
28
Usp. isto, str. 137.
Usp. isto, str. 141.
Usp. isto, str. 143.
Usp. isto, str. 170.
294
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
nom za mistične doživljaje, a racionalni je aspekt sprječava da se kao
religija pretvori potpuno u mistiku i fanatizam.29 Ovaj spoj iracionalnih
i racionalnih elemenata u religiji ishod je njihove nužne usmjerenosti
jednih na druge. Otuda povijest religije opisuje njihovo postupno isprepletanje kao proces „moraliziranja“ božanskoga.
Tu Otto posuđuje Kantov izraz pa tvrdi da uzajamno prožimanje racionalnoga i iracionalnoga elementa u religiji nije logički nužno, nego je
to posljedica „sintetičke apriori spoznaje“. On se pita kako je moguće da
od „sirova“ poludemonskoga bića boga Mjeseca ili boga Sunca ili da od
zastrašujuće lokalne sablasti nastane predodžba o Bogu kao zaštitniku
istinoljubivosti, ugovornih obećanja, gostoljubivosti, čovjekoljublja ili
svetosti braka.30 Kako je moguće da biće rođeno iz straha i jeze postane
biće kojemu se povjerava bol, patnja i sreća, biće shvaćeno kao izvor i
obrana ćudoređa, prava i zakona?
Zbog svega navedenoga Otto predmnijeva postojanje jednoga „religioznog a priori“ koji od nejasnih i polutamnih početnih predodžaba
o božanstvu vodi do čiste i uzvišene slike Boga.31 U određenim okolnostima čovjek spoznaje uzvišene atribute božanstva. Neupitno je da je,
bez obzira na povijesni trenutak, gdje god se religija od svoje početne
sirovosti vinula u viši oblik, došlo do pročišćenoga poimanja numinoznoga, neovisno o različitostima rase, prirodnim okolnostima, tradiciji i
kulturi. Tu se onaj tremendum, onaj zastrašujući iracionalni aspekt numinoznoga sublimira u racionalne ideje pravednosti i ćudoredne volje,
dok se onaj fascinans, onaj privlačan aspekt numinoznoga preoblikuje
u dobrotu, milosrđe, ljubav, što se sve sažimlje u slojevit pojam milosti.
Onaj aspekt numinoznoga koji se označuje kao mirum (čudesno) transformira se u racionalnu ideju o Božjoj apsolutnosti i svemoći.
Dakako, ako u religiji prevladaju emocionalni iracionalni elementi,
oznake numinoznoga shvaćenoga kao mysterium tremendum i mysterium fascinans, imamo religiju skrivenoga Boga i mistične pobožnosti,
a njezina racionalizacija samo je misaono tumačenje ekstatičnoga do29 Usp. isto, str. 171.
30 Usp. isto, str. 165.
31 Usp. isto, str. 166.
prosinca 2010.
295
Ivan Ševo
življaja. Takvu religiju karakteriziraju panteizam, neosobnost božanstva, potpuna relativnost i subjektivnost svih predikata božanstva kojega se shvaća kao „ništa“, kao „prazninu“. Takvu religiju karakterizira
pragmatički kriterij njezine prihvatljivosti jer se od nje prihvaćaju samo
moralna svojstva božanstva ukoliko ona utječu na oblikovanje našega
osobnog života. Dakle prihvaća se božanstvo u funkciji čovjeka. Zbog
toga Otto iznova ponavlja i ističe važnost uzajamne komplementarnosti
racionalnoga i iracionalnoga aspekta numinoznoga, spoja religioznoga
doživljaja i misaone refleksije.32
5. Pojam iracionalnoga u Otta
Kada Otto govori o iracionalnim idejama vezanima za numinozno,
sigurno je da ne pomišlja na značenje što se tomu izrazu obično pridaje
danas. Uistinu on tim izrazom ne označuje euforično nasuprot racionalnomu, slučajno nasuprot nužnomu, subjektivno-psihičko nasuprot
objektivnomu i izvansvjesnomu. Bjelodano je da pod izrazom iracionalno Otto podrazumijeva onaj atribut božanstva koji se ne može clare et
distincte shvatiti našim pojmovnim instrumentarijem. To je ono što ne
izmiče našemu osjećaju nego našemu racionalnom razmišljanju.33
A ako se spomenuto primijeni na osjećaj sreće i blaženstva koji uzrokuje mysterium fascinans, možemo reći da i pri najvećim naprezanjima naših intelektualnih sposobnosti doista nam ne uspijeva bit onoga
što nas usrećuje premjestiti iz polutame osjećaja u jasno pojmovno područje. Ovo vrijedi i za ostale atribute numinoznoga.34 To je najzornije
u svojstvima božanstva koje Otto naziva mirum (čudesno). Budući da to
svojstvo numinoznoga označava „nešto posve drugo“ od onoga što nam
je poznato, što je uobičajeno, ono izmiče izričaju zato što je neizrecivo.
To isto vrijedi i za atribut numinoznoga straha. To znači da pri osjećaju
prirodnoga straha mogu pojmovno jasno izraziti čega se plašim. Ali što
je to zbog čega osjećam nejasan strah i bojazan od numinoznoga? To ne
32 Usp. isto, str. 170-171.
33 Usp. isto, str. 76.
34 Usp. n. mj.
296
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
mogu izraziti ni jednim racionalnim pojmom. Isto to vrijedi i za osjećaj
uzvišenoga (augustum).35
Dakle svi se ovi osjećaji mogu samo približno i nejasno izraziti simbolima koji ne racionaliziraju iracionalno, što je nemoguće, nego ga
opisno prikazuju u njegovoj doživljajnoj pojavnosti i tako sprječavaju
njegova proizvoljna tumačenja.36
No postoje problemi i s racionalnom spoznajom numinoznoga. Naime za svaku racionalnu ideju Boga važno je, tvrdi Otto, da ona jasno
prikaže Boga u Njegovu odnosu prema nama, a ne u Njemu samome,
jer je ovo drugo nemoguće. To će reći da, pripisujući Bogu atribute uma,
volje, dobrote i sl., pripisujemo ih analogno. Drugim riječima, Bog nije
um, volja, dobrota itd. onako kako je to čovjek, nego On postoji na svoj
način (suo modo). Budući da Stvoritelj neizmjerno nadilazi stvorenje, uz
svu sličnost u ovim atributima između njih, razlika je neizmjerna kada
se oni pripisuju Bogu i čovjeku.
Upravo zbog toga i racionalna spoznaja Boga pomoću analogije ne
može nam dati uvid što je u sebi ta tajna koju nazivamo Bog, nego samo
ono što je On u odnosu na nas. Drugim riječima, i racionalna spoznaja
Boga pomoću analognih pojmova ne prikazuje bit numinoznoga. Svakako, sve ovo vodi k tomu da racionalne ideje tako slabo i nesavršeno
prikazuju Boga kakav je On u svojoj biti, da se otvara načelna mogućnost
boljega i odgovarajućega pristupa Njemu preko religioznoga iskustva.
Ovdje nam se, tvrdi Otto, ukazuje suprotnost između racionalizma
i dublje religije. No u ovome je slučaju riječ o banalnome prigovoru da
racionalizam niječe „čudesa“ dok ih religija priznaje. Želi se reći da je rašireno shvaćanje „čuda“ kao povremenoga nepoštivanja uzročnoga lanca prirodnih zakonitosti što ga čini biće koje je te zakonitosti stvorilo,
dakle biće koje je gospodar tih zakonitosti; to je potpuno „racionalno“
shvaćanje.37
U odnosu na religiju racionalizam i njemu suprotno shvaćanje razlikuju se u mnogo dubljim postavkama. Riječ je o tome ima li u po35 Usp. isto, str. 77.
36 Usp. n. mj.
37 Usp. isto, str. 3.
prosinca 2010.
297
Ivan Ševo
imanju Boga prevagu racionalno u odnosu na iracionalno ili možda racionalno potpuno isključuje iracionalno. Ili je možda stanje potpuno
obrnuto. Otto ističe da ova sklonost racionalizaciji danas prevladava ne
samo u teologiji nego općenito u religijskim znanostima. Ona je nazočna i u istraživanjima religije primitivnih naroda. Pritom se začuđujućom
upornosti zatvaraju oči pred najdubljom biti religioznoga doživljaja.
Zbog toga Otto svoju knjigu Sveto posvećuje istraživanju iracionalnoga u ideji božanstva i odnosu toga iracionalnoga prema racionalnomu,
pri čemu to iracionalno ne mora biti podracionalno, nego može biti i
nadracionalno.
Završno razmatranje
Ne osporavajući trajnu vrijednost analize numinoznoga u ovome djelu Rudolfa Otta, možemo ipak postaviti neke primjedbe glede njegovih
zaključaka. Ponajprije možemo općenito reći da osjećaj nije uzrok ideje
nego njezina posljedica i reakcija na nju. Tako i za doživljaj iskustva misterioznoga (tremendum ili fascinans) moramo imati barem približnu
predodžbu što ti izrazi znače. Ali isto tako moramo znati da emocije ne
stvaraju znanje nego ga pretpostavljaju. Osim toga možemo se zapitati
kako nas afektivno stanje može staviti u kontakt s Bogom ako prije toga
nemamo barem neku spoznaju o Bogu.
U religioznome doživljaju, u kojemu prevladava iracionalni element,
naš razum mora imati barem nejasan pojam o Bogu kako bismo taj doživljaj smjestili u kategoriju religioznih doživljaja. Zašto bi puki organski i fizički osjećaj završio kao duhovni i božanski? Možemo se također
zapitati odakle nam osjećaj da je nešto, pa makar i „posve drukčije“, ondje. Ako taj osjećaj dolazi od nas samih, onda je Bog samo projekcija
našega osjećaja, hipostaziranje, personaliziranje toga osjećaja. Ili možda taj osjećaj dolazi iz iskustva? Ali iskustvo ne može stvoriti predmet;
ono može jedino potvrditi ili ne potvrditi njegovu stvarnost. Dolazi li taj
osjećaj od Boga? Ako dolazi, zašto se Bog objavljuje osobama na tako
različite i proturječne načine? Bog do koga se dolazi isključivo emocionalnim pristupom subjektivan je Bog ili pak projekcija naših osjećaja.
298
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
Možemo se dalje zapitati zašto Otto i u tzv. iracionalnome, osjećajnome, emocionalnome pristupu Bogu ipak govori o ideji Boga, odnosno o
spoznaji Boga, iako su ideja i spoznaja racionalne kategorije, bez obzira
jesmo li do njih došli s pomoću misaonoga zaključivanja ili intuitivnim
razumom. I sama spoznaja da se Bogu pristupa iracionalno racionalna
je spoznaja. Ne možemo ni nijekati racionalno osim na racionalan način. Stoga valjani tip religioznoga iskustva sadrži tri elementa: zbrkanu
predrefleksnu intelektualnu spoznaju, afektivnu reakciju i refleksnu racionalnu spoznaju. Pretpostavka svake spoznaje Boga, kako one „iracionalne“ tako i one racionalne, urođena je transcendencija ljudskoga duha;
naš duh u obzoru bitka neprestano nadilazi konačna i nenužna bića.
Kada je riječ o spoznaji Boga, ovaj transcendentni polet našega duha
uzdiže se na razinu refleksne misli. Što se pak osjećaja svetoga tiče, on je
i danas naveliko prisutan u svijetu, ali se premješta od transcendentnoga
na imanentno, od Boga na čovjeka. On se oblikuje oko dvaju polova, oko
mita vezanoga za ljudski rod i oko mita vezanoga za grupu. Kršćanstvo
je trijumfiralo u Rimskome Carstvu zato što je obećavalo spas pojedincu. To je, mogli bismo ga paradoksalno nazvati, kršćanski univerzalni
individualizam. Danas kao osvetu zbog toga imamo kolektivnu mistiku
klase, rase, nacije ili čitava čovječanstva. Svjedoci smo stravičnih posljedica ove sekularističke sakralnosti.
Valja nam se kratko osvrnuti i na tvrdnju koju Otto ponavlja, a koja
je još u skolastičkoj filozofiji naglašena (Toma Akvinski) – da je Bog ne
samo iznad i izvan kategorije bića (supra ens), nego i izvan i iznad kategorije bitka (supra esse). S obzirom pak da naš intelekt kao svoj objekt
spoznaje (obiectum proportionatum) ima „štostva“ bića (quidditates entium), možemo se zapitati je li onda Bog iznad i izvan bilo kakve spoznaje (supra intellectum).38 Jesmo li tada u odnosu na Boga prisiljeni na
38 „1. Jer u svakoj se znanosti, prema Filozofu u I. knj. Druge Analitike, treba o podmetu pretpostavljali ‘Što je’ (quid est). No ova znanost ne pretpostavlja o Bogu ‘što je’, jer Damašćanin
kaže: Nemoguće je izraziti što je Bog. Bog, dakle, nije podmet („subiectum“) ove znanosti.
2. Osim toga, podmet neke znanosti obuhvaća sve ono o čemu je riječ u dotičnoj znanosti.
A u Svetom pismu se osim Boga govori o mnogim drugim stvarima, recimo o stvorenjima i
o ćudorednom vladanju ljudi. Prema tome, Bog nije pomet ove znanosti.
Ali protiv toga je to da je podmet znanosti ono o čemu ona govori. A u ovoj znanosti riječ je o Bogu; zove se, naime, „teologija“, to jest govor o Bogu. Bog je, dakle, podmet ove
prosinca 2010.
299
Ivan Ševo
potpunu šutnju, mističnu ili iracionalnu, kako bismo izbjegli „onto-teologiju“ (Heidegger)?
Sve su ovo pitanja na koja hvalevrijedna knjiga Rudolfa Otta Sveto
ne daje precizan odgovor. No to nije ni bila njezina glavna nakana; prvotni joj je zadatak bio predstaviti fenomenološku analizu svetoga u
čemu je i uspjela te je postala nezaobilazno štivo kada je riječ o ovoj
problematici.
Literatura
- Mrčela, Jakov, Svetost moja i tvoja svakidašnjica, vlastita naklada, Split, 2008.
- Opći religijski leksikon: A - Ž, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
- Orselli, A. M., Modeli svetosti i hagiografski modeli na latinskom
Zapadu, Svesci, Communio, br. 100/2000., Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1987.
- Otto, Rudolf, Das Heilige, Verlag C. H. Beck, München, 1963.
- Toma Akvinski, Summa theologiae, u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, Nakladni zavod Globus, Zagreb,
2005.
- Veraja, Fabijan, Na tragovima svetosti, Crkva u svijetu, Split,
2006.
- Wiese, Christian, „‘Božja pustolovina u svijetu’ i ‘Svetost života’:
teologijska spekulacija i etička refleksija u filozofiji Hansa Jonasa“,
Filozofska istraživanja, br. 23, Zagreb, 2003.
znanosti.
Odgovaram: Podmet ove znanosti je Bog. Naime, odnos podmeta (subiectum) prema nekoj
znanosti sličan je odnosu predmeta (obiectum) prema nekoj [duševnoj] moći ili sposobnosti. Ono se pak označuje predmetom neke moći ili sposobnosti u pravom smislu riječi pod
čijim se vidom (ratio) sve odnosi na tu moć ili sposobnost.“ AKVINSKI, Toma, Summa
theologiae, I, q.1, a.7.
300
HUM 6
„SVETO“ U FILOZOFIJI RUDOLFA OTTA
Ivan Ševo
“HOLY” IN RUDOLF OTTO’S PHILOSOPHY
Summary
The article is trying to condense a term “holy” in Rudolf Otto’s philosophy
emphasizing that Otto firstly explains the basic term of numinous which can be found in all religions, especially Biblical ones, revealing two
aspects of numinous secret (“mysterium numinosum”): the scaring one
(“tremendum”) and the fascinating one (“fascinans”). What is mysterious
is not only incomprehensible because our mind in relation to mysterious
has certain insuperable limitations, but in that case we are confronted
with something completely different, what is in most cases incommensurable to our intellectual ability.
Regarding “mysterium numinosum” the author also observes that dichotomous aspect has been running through entire religion history. Although
divine can seem horrifying to a man, it has its attracting, admiring face.
Analyzing the term “holy” (lat. “sanctus”), Otto suggests that this term is
translated as “extraordinary”, “transcendent”. The term “holy” is very close
to the term “sublime” (“erhaben”, “augustus”). Therefore the term holy “sanctus” symbolizes distinctiveness of numinous which has subjective value of
making happy, while the term sublime, magnificent (“augustus”) symbolizes objective value of numinous, value which can be found in itself. The
author also defines the term “irrational”, which is considered by Otto as
an attribute of divinity which cannot be understood “clare et distincte” by
our notional instruments. It does not evade from our feeling than from
our rational thinking.
Key words: God, mystic, religion, experience, rational, irrational, numinous, mysterium numinosum, mysterium tremendum, mysterium fascinans, holy.
prosinca 2010.
301
UDK 7.071.7 Michelangelo Buenaroti
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 29. XI. 2010.
Ljiljana Rajković
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST
Pokaži mi da su dari svijeta krti,
a ljepota da je uvijek izvor bola,
tako da vječnost steknem prije smrti.1
Sažetak
Ovim se radom nastoje povući usporednice između osnovnih znanstvenih teorija i velikih umjetničkih remek-djela. Do ovakvoga nesvakidašnjeg pokušaja spajanja naizgled nespojivih disciplina došlo je na temelju
promišljanja kako nam suvremena znanost sve više pruža mogućnost za
drukčije promatranje i razumijevanje tvarnoga svijeta – ograničenost
koja razdvaja „subjekt“ i „objekt“ iz samoga ishodišta pokazuje se kao
krug uzajamnih ovisnosti razlika u prirodi, a time i u umjetnosti i znanosti. O tome koliko je priroda matematički jednostavna (a upravo je u tome
i bit njezine ljepote u savršenoj simetriji) upućuju Michelangelovi radovi dajući nam uvid u neprekidni i skladni krug međuovisnosti čovjeka i
prirode. Rezultat su Michelangelove klasične snage i lakoće percipiranje
jedinstvenih zakona prirode umjetnička djela neprolazne vrijednosti koja
i danas ostavljaju bez daha. Osobito fascinira spoznaja s koliko je umješnosti veliki majstor spajao funkcionalno i estetsko, što se vrlo zorno očitije
na primjeru nacrta Piazze del Campidoglio. Cilj je ukazati na Michelangelovu mogućnost prepoznavanja ljepote u različitosti, koju je jedino moguće pronaći u strukturiranoj ponudi prirode koju smo zanemarili zbog
prekomjerne tiranije „zdravoga razuma“. Vodilja je pak ideja o nužnosti
povezivanja znanosti, umjetnosti i suvremenih tehnologija pod okriljem
novoga filozofskog mišljenja što nesumnjivo može pomoći da se prevlada
kriza suvremenoga stvaralaštva.
Ključne riječi: Michelangelo, suvremena znanost, umjetnost, filozofija,
kvantna teorija, geometrijska simetrija.
1
Michelangelo, Sonet LXX poslan monsinjoru Ludovicu Beccadelliju, ožujak 1555., u: Michelangelo, Soneti, prev. Olinko Delorko, Rad, Beograd, 1969.
302
HUM 6
Mnogim prirodnim i društvenim disciplinama, pa tako i umjetnosti,
suvremena znanost pruža iznimne mogućnosti za drukčiju raščlambu
i posve novo promatranje i razumijevanje tvarnoga svijeta. Pogled u
slojevita obzorja umjetnosti, obogaćen današnjim znanstvenim spoznajama, poglavito elementima kvantne teorije i teorije kaosa koje prepoznajemo kao čimbenike što bitno utječu na sve elemente umjetničkoga
stvaranja i nastajanja neke umjetničke tvorevine, više nije i ne mora biti
tek puko vraćanje u bližu ili daljnju povijest i šturo nabrajanje pozitivnih
činjenica iz različitih vremenskih i stilskih razdoblja. Današnje promatranje umjetnički stvorenih oblika prije postaje složenom i temeljitom
likovnom analizom izraslom iz spoznajâ što nam ih je donijela suvremena znanost.
Ovu tvrdnju pokušat ćemo dokazati analizom Michelangelova rada
na oblikovanju Piazza del Campidoglio i analizom njegova novootkrivenoga nacrta – skice kupole za Baziliku sv. Petra u Rimu jer ova Michelangelova umjetnička djela odražavaju elemente posve bliske promišljanjima suvremene znanosti.
Nema dvojbe da je povezanost znanosti (matematike, geometrije i fizike) te umjetnosti i filozofije, poglavito arhitekture, etike i estetike, uza
sve razlike koje među ovim disciplinama postoje, vidljiva na svakome
koraku i da itekako može pomoći vjerodostojnomu osvjetljenju umjetničkih pojava i tvorevina kao i otkrivanju kompatibilnosti mišljenja u
odnosu na sklad, ravnotežu, ritmove i sl.
prosinca 2010.
303
Ljiljana Rajković
Ilustracija 1: Michelangelova Piazza del Campidoglio,
gravura Étiennea Dupéraca, 1568.
Pravo na uživanje u spoznajama i odgovorima što ih pruža kvantna
teorija ne bi trebali imati samo teorijski fizičari. To pravo pripada svakomu tko se bavi pitanjima vezanima za stvaranje realnih i fiktivnih
prostornih odnosa i određenja, jer je kvantna teorija samo „jedan drugi
način poimanja nezamislivo velikog obilja činjenica koje se ne bi trebale
reflektirati samo na makro-prostor svemira već i na mikro-prostor uma/
stanja svijesti promatrača, odnosno stvaratelja“.2 „Postavljanjem mišljenja u te i takve okvire odmakli bismo se od tumačenja koje se zasniva ‘na
postojanju mnoštva svjetova’ i bili spremni prihvatiti tumačenje zasnovano na postojanju ‘mnoštvu umova’ .“3
Temeljeći promišljanja na ovako formuliranome znanstvenom aparatu, neovisno o tome hoće li se uistinu prihvatiti teorija o „mnoštvu umova“, nakana je ovoga rada postaviti nove razine odnosa i veza između
2
3
John Polkinghorne, Kvantna teorija, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 2003., str. 55.
Isto, str. 56.
304
HUM 6
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST
makroskopskoga i mikroskopskoga svijeta, posebice ako, parafrazirajući Polkinghornea, spoznajnom procesu pripišemo kao bitnu (određujuću) činjenicu jedinstvenost (subjektivnost) percepcije svakoga svjesnog
promatrača: „Sva ostala tumačenja jednostavno su usmjerena na različite aspekte fizikalnih procesa i ne pozivaju se na prisutnost ljudskog
faktora. Stvarno stanje može se transformirati isključivo u granicama
postojećih kvantnih mogućnosti.“4
Našavši se u ulozi promatrača, percepcijom izoštrenom brusom
kvantne teorije otkivamo silinu energija mnogih usporednih svemira i
njihovo sažimanje u jedno jedino vanjsko viđenje stvari.
Pri percipiranju stvari i svijeta oko sebe Michelangelo je, po Bohmu,
imao iznimnu snagu izdvajanja i naglašavanja onoga što je nedvojbeno
bitno. Oslanjao se na iskustva i znanja klasične antičke znanosti i umjetnosti, bitno proširena i dopunjena spoznajama što ih je iznjedrila njemu
suvremena renesansna znanstvena i umjetnička misao. Temelji na kojima je gradio svoja istraživanja bili su: obnovljena znanja euklidovske
matematike i geometrije (linearna perspektiva) te spoznaje o beskonačnosti svemira i o planetarnim sustavima, kao i ideje o jedinstvenim zakonima prirode koje je postavio Giordano Bruno.
No o modelu atoma i njegovoj strukturalnoj stvarnosti/rešetki nije
znao ništa. Pa ipak, nacrt Piazza del Campidoglio, u kojemu ovaj renesansni majstor iznimno precizno segmentira elipsu (svodeći ju u središtu strukture u kružnicu) oblikujući nervaturu površine trga naglašenu
drugom bojom popločenja (čisti simetrično postavljeni geometrijski elementi suprotstavljeni jedni drugima u dinamičnoj i skladnoj igri struktura i odnosa), neodoljivo podsjeća na strukturu za koju se slobodno
može reći da sliči modelu atoma. Za ilustraciju ove tvrdnje usporedimo
grafički prikaz modela atoma i nacrt Michelangelove Piazza del Campidoglio (ilustracije 1, 2 i 3).
4 Isto, str. 95.
prosinca 2010.
305
Ljiljana Rajković
Ilustracija 2: Model atoma
Kako je do ovakve strukture nervature trga Michelangelo došao? Čistom geometrijskom translacijom elemenata elipse i kruga ili intuitivno
shvaćenim kretanjem čestica? Činjenica je da u vrijeme koncipiranja rečenoga nacrta trga u odnosu na tadanji znanstveni razvoj Michelangelo
nije mogao poznavati ni sastav ni sliku strukture atoma, a ipak im se
ozbiljno približio.
Ilustracija 3: Fotografija Piazze del Campidoglio danas
Svojim osebujnim načinom promišljanja arhitektonskoga prostora
Michelangelo pripada stvarateljima koji su tvorci preokreta u arhitektonskome stvaralaštvu XVI. stoljeća. Piazzu je Michelangelo započeo
raditi 1536. godine po narudžbi pape Pavla III., a prvotni je cilj narudžbe
bio ne samo urediti prostor ispred gradske vijećnice nego i uređenim
trgom impresionirati Karla V. koji je trebao službeno posjetiti Rim. (Na306
HUM 6
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST
žalost, Karlo V. nije uspio vidjeti završeni rad,5 nego samo građevinu u
procesu izgradnje.)
Ako je jedan od osnovnih zahtjeva pri stvaranju građevine bio impresionirati određenu osobu, primjećujemo da je Michelangelo upečatljiv
dojam nastojao postići spojem funkcionalnoga i estetskoga jedinstva
primjenjujući apstraktnu geometrijsku formu koja uspješno dinamizira
površinu trga sugerirajući složeno kretanje, a upravo tako, usloženom
elipsom/kružnicom, metaforički prikazujemo kretanje i dinamiku čestica atoma koje su izvorište događaja svih (mikro- i makro-) procesa u
svemiru. Nije slučajno niti to da je Michelangelo u središte trga postavio
upravo kružnicu: iako se svim geometrijskim tijelima može postići visok
stupanj simetrije, krug ipak posjeduje potpuni stupanj simetrije.6
Ilustracija 4: Nacrt skice kupole za Baziliku sv. Petra u Rimu
5
Michelangelov dizajn pločnika Piazze del Campidoglio pape nisu htjele provesti jer su smatrale da Michelangelova zamisao nije u skladu s kršćanskom. Gradnju pločnika prema Michelangelovu dizajnu naredio je napraviti istom 1940. godine Benito Mussolini. U sredini
je postavljena od antičkih vremena sačuvana konjanička bronca Marka Aurelija s čime se
Michelangelo nije slagao, a katolički je vrh smatrao da je to kip cara Konstantina.
6 Usp. Anthony Zee’s, Fearful Symmetry, Princeton University Press, 1999., str. 8.
prosinca 2010.
307
Ljiljana Rajković
Da je Michelangelo uvijek nastojao postići jedinstvo svemira i kozmičkih sila i umjetnosti te estetike i funkcije, svjedoči i njegov novootkriveni crtež – skica kupole Bazilike sv. Petra u Rimu (ilustracija 4). Na
crtežu se pružaju mnogoliki geometrijski oblici u vrlo složenim odnosima u kojima se naslućuje cjelokupna struktura svijeta, svemira i slika
njegovih stanja što opet metaforički možemo prikazati i usporediti sa
strukturom kristala koji nosi savršeno uređeno stanje stvari i odnosa:
„Geometrija je matematičko proučavanje prostora. Geometrija prostora
ide ruku pod ruku sa najkraćom udaljenosti između dvije točke u tom
prostoru [izravnom crtom].“7
Ovim upućujemo na promišljanje o velikoj Michelangelovoj sklonosti
prema simetriji i matematičkim zakonitostima. Iako ih nije znanstveno
izučavao, matematiku i geometriju poznavao je izvrsno, a to i nas potiče
da u sebi samima probudimo potrebu za prihvaćanjem sklada prirodnih
zakonitosti koje su neiscrpan izvor ideja kako za razvitak suvremenih
tehnologija tako i za umjetnost.
Radi usporedbe između Michelangelovih idejnih rješenja Piazza del
Popolo i kupole Bazilike sv. Petra te strukture atoma i oblika kristala
(ilustracija 5), slikom se prikazuje kristalna rešetka i njezina simetrična
ljepota koja može poslužiti kao neiscrpno nadahnuće za stvaranje umjetničkih estetskih ideala ostvarljivih rječnikom apstraktne geometrije.
Ilustracija 5: Kristalne rešetke/geometrijska simetrija
Pravilnost oblika kristala nastaje interakcijom poznatih i lako shvatljivih fizikalnih operacija: rotacije, translacije i refleksije. Michelangelo7
Helmut Moritz, Znanost, um i svemir, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 58.
308
HUM 6
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST
va skica kupole nastala je gotovo na isti način, a njegova fina struktura
refleksivno djeluje i na naše misli o različitosti ljepote: kao što se svjetlost, ovisno o položaju – rotaciji kristala, različito reflektira od njegovih
segmenata ili prolazom kroz njih mijenja, tako i misao koja nosi različita stanja naše svijesti uvjetuje neprestane mijene našega odnosa prema
ljepoti.
Prihvaćanjem jednoznačnosti ljepote nastaje problem neprepoznavanja i nepovezivanja raznovrsnosti (stvara se problem povezivanja različitih i nekada potpuno suprotnih disciplina) koji je rješiv ako se primijeni
Michelangelov način prepoznavanja kodova različitosti u strukturiranoj
ponudi ljepote. Ljepota ima svoj kod u kojemu su bezuvjetno spojene
sve razlike; paralelizmi se sučeljavaju i križaju te prepliću kroz koncept
protežnosti i neprekinutosti rađajući ljepotu geometrijske simetrije koju
možemo usporediti sa skupom simetrija primjerenih kristalima.8
Sve nas to navodi na pretpostavku da je Michelangelov umjetnički um
imao modificiranu logičku primljivost koja je primjerena samoj kvantnoj
teoriji, a koja se temeljila na gore spomenutim načelima. Stoga bi slogan
modernih kvantnih fizičara, primjenjiv i na moderne umjetnike, po Polkinghorneu, glasio: „Stop prekomjernoj tiraniji zdravog razuma.“9
„Tiraniji zdravoga razuma“ Michelangelo se suprotstavljao snagom
svoga umjetničkog genija, ponajviše intuicijom i stavom aktivne kreativnosti obogaćene prihvaćanjem i znanstvenih postulata kada je to bilo
potrebno, a to bi, zaključujemo, trebao biti stav i moderne umjetnosti za
koju je nužno da u svoj stvarateljski proces uključi znanost i suvremene
znanstvene spoznaje, što digitalna tehnološka i znanstvena postignuća
(poglavito u fizici) XXI. stoljeća nesumnjivo omogućuju.
8
U djelu Michelangelo Gillesa Néreta uočavamo navedene Michelangelove riječi: „Sigurno je
da su elementi koji čine osnovu građevine isto što i udovi tijela. Samo čovjek koji zna prikazati ljudsko tijelo i dobro poznaje anatomiju zna ponešto i o arhitekturi.“ Gilles Néret,
Michelangelo, Taschen, Köln, 2006., str. 86.
9 J. Polkinghorne, n. dj., str. 91.
prosinca 2010.
309
Ljiljana Rajković
Literatura
– Moritz, Helmut, Znanost, um i svemir, Školska knjiga, Zagreb,
1998.
– Néret, Gilles, Michelangelo, Taschen, Köln, 2006.
– Polkinghorne, John, Kvantna teorija, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 2003.
– Zee’s, Anthony, Fearful Symmetry, Princeton University Press,
1999.
– <www.biblewheel.com/rr/AZ_Fearful.asp>
310
HUM 6
MICHELANGELO I SUVREMENA ZNANOST
Ljiljana Rajković
MICHELANGELO AND CONTEMPORARY SCIENCE
Summary
This paper aims to make comparisons between basic scientific theories
and big artificial master-pieces. This noneveryday attempt of connecting
seemingly heterogeneous disciplines was a result of thinking that modern
science offers us possibility for different observation and understanding of
material world – confinement which separates “subject” and “object” from
the origin is shown as a circle of interdependent differences in nature and
with that in art and science. Michelangelo’s works inform us how nature
is mathematically simple (and that is the essence of its beauty in perfect
symmetry) giving us an insight into continuous and harmonious circle of
a human and nature interdependence. Results of Michelangelo’s classical
power and easy perceiving of simple natural laws are works of art whose
value is imperishable and takes the breath away. Especially fascinating
is awareness with how much success the great artist connected functional and aesthetic, what is explicitly shown in the example of Piazza del
Campidoglio design. The aim is to point out Michelangelo’s ability of recognizing beauty in diversity, which is possible to find only in the structured
nature offering which we have neglected because of exaggerated tyranny
of “common sense”. The leading idea is necessity of connecting science, art
and modern technologies under the cover of new philosophic thinking
what undoubtedly can help in overcoming crisis of modern creativity.
Key words: Michelangelo, modern science, art, philosophy, quantum theory, geometric symmetry.
prosinca 2010.
311
UDK 78(497.6Mostar)˝1878/195˝
061.22:78](497.6Mostar)˝1878/195˝
Pregledni članak
Primljeno: 16. XI. 2010.
Lidija Vladić Mandarić – Ivana Tomić Ferić
Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti
Sveučilišta u Mostaru
Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI
XX. STOLJEĆA
Sažetak
Ovom se studijom nastoje rekonstruirati osobitosti glazbene kulture u
Mostaru u prvoj polovini XX. stoljeća, njezine vrste, ishodišta i značenje u kontinuitetu, s težištem na institucionalno organiziranoj glazbenoj
praksi i njezinoj povezanosti sa širim društvenim kontekstom. Pristup što
ga je nametnuo tako postavljeni istraživački cilj obuhvaća predstavljanje
glazbene stvaranosti u okviru kulturne, ali i političke povijesti izabrana
vremena, čiji je rezultat u najvećoj mjeri i bila. U polju autonomnoga,
glazba do sredine XX. stoljeća gotovo da i nije postojala jer se funkcionalno povezivala s oblicima svijesti i načinima života sredine čiju su zbilju
obilježile mijene režima, stranačka trvenja vlasti i vladara, gospodarske,
političke i kulturološke razlike ostavivši zamjetne tragove u njezinu povijesnome hodu. Stoga se pristup glazbi kao dijelu cjelokupnoga društveno-političkog i kulturnoga života činio jedino ispravnim. Predložena
građa može se promotriti kao mozaična cjelina satkana od dijelova što
predočuju mjesta i oblike muziciranja, djelovanje istaknutih pjevačkih
društava, amaterskih i profesionalnih glazbenih udruženja, školstva i organiziranih manifestacija preko kojih je glazba živjela u gradu Mostaru.
Ključne riječi: Mostar, glazbeni život, pjevačka društva, povijest, kultura.
312
HUM 6
Uvodno razmatranje
Kao susretište raznovrsnih kultura, naroda, vjera i civilizacija, Mostar je oduvijek bio grad „začudne povlaštenosti“ u koji su upisani brojni
sadržaji i pamtljiva lica. U čitavu spektru političkih, društvenih i kulturnih varijacija i konotacija oblikovala se i njegova glazbena povijest, izgrađivao se kulturni identitet grada akumuliranjem različitih vrijednosti koje su nasljeđivane i stvarane naraštajima. Glazbeni život kao oblik
kulturnoga života društvena je sastavnica pa ga stoga valja promatrati
u odnosu na političke prilike, procese, ideje, svjetonazore, orijentacije
i tendencije koje ga određuju i unutar kojih se odvija. Posljednja desetljeća XIX. i prva polovina XX. stoljeća u tom je smislu doista burno
i dinamično razdoblje za Mostar kako na području društvenopolitičke
tako i one kulturne, odnosno glazbene scene. Kontinuitet razvoja mostarskoga kulturnog života u naznačenome razdoblju moguće je pratiti
unutar jasno profiliranih etapa čija periodizacija obuhvaća:
1. desetljeća na razmeđu dvaju stoljeća – razdoblje austrougarske
uprave (1878.) do kraja Prvoga svjetskog rata (1918.)
2. razdoblje između dvaju svjetskih ratova (1918.-1945.)
3. razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata (od 1945.)
Prateći glazbene djelatnosti u okviru kulturnih društava i institucija,
ovim se radom nastoji pružiti uvid u glazbeno stanje u Mostaru do 50-ih
godina XX. stoljeća, bez temeljitijega bavljenja glazbenim stvaralaštvom
kao isto tako važnim elementom glazbene kulture svake sredine. No sumarni pregled toga aspekta glazbenoga života pokazuje da su glazbenu
produkciju poticali zahtjevi političkoga i društvenoga trenutka, a ostvarivale su je raspoložive snage koje su se u njemu našle. Zahvaljujući maru
brojnih, kako stranih tako i domaćih glazbenih profesionalaca, Mostar
je postajao sve vitalnija sredina u smislu poticanja vlastitih članova na
ozbiljno profesionalno životno opredjeljenje za glazbenički poziv pa je
do kraja stoljeća izrastao u važno rasadište darovitih pojedinaca čiji su
opusi vrijedni integralni dio bosanskohercegovačkoga skladateljskog
nasljeđa.
prosinca 2010.
313
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
1. Glazbeni život Mostara u posljednjim desetljećima
XIX. stoljeća do Prvoga svjetskog rata
Prvu veliku prekretnicu u smislu napretka na svim područjima djelovanja označila je 1878. godina, čime je započelo razdoblje ostvarenja
i kvalitativnoga bogaćenja moderne umjetnosti na mostarskome tlu.
Tom godinom obilježen je konačni odlazak Turaka i prestanak osmanske prevlasti te razdoblje austrougarske uprave koja donosi nove, europske utjecaje, ne samo u upravljanju gradom nego i u njegovu preoblikovanju, razvoju i izgradnji, što će za svega četrdesetak godina rezultirati
gotovo potpunom preobrazbom osmanske kasabe u moderan europski
grad.1
Prvi znakovi organiziranoga djelovanja na području kulturno-prosvjetnoga rada prodrli su u Mostar s idejama ilirskoga pokreta za nacionalno oslobođenje. Pretežito na nacionalnoj i/ili vjerskoj osnovi tada se
osnivaju čitaonice, diletantska kazališta i pjevačka društva, a zahvaljujući naprednim idejama mostarskih Srba i Hrvata utemeljuju se i prve
narodne osnovne škole s redovitom nastavom pjevanja u okviru školskih programa. Upravo od tada pratimo kontinuirani razvoj glazbenoga
školstva u Mostaru.2
1
2
314
Do austrougarske okupacije glazba u Mostaru njegovala se uglavnom u okviru vjerskih
ustanova. Franjevci su naime dugi niz godina bili jedini intelektualci u Bosni i Hercegovini
koji su bosanskohercegovačku kulturu povezivali s kulturom zapadne Europe donoseći u
nju dašak europske civilizacije. Jedan od obveznih predmeta u mostarskoj katoličkoj školi
bilo je pjevanje, a posebno ga je razvio istaknuti pastoralni i kulturni djelatnik fra Anđeo
Nuić (1850.-1916.). Tijekom četiri stoljeća turske uprave elementi islamske glazbe prodirali su u narodno glazbeno stvaralaštvo (preko svakodnevnih ezana, obukom u vjerskim
školama, učenjem Kurana, slušanjem vojničkih pjesama kao i onih uz pratnju istočnjačkih
instrumenata poput šargije, saza i tambure) vršeći snažan utjecaj na fizionomiju glazbene kulture ovoga kraja. Osim toga putujuće družine artista, zabavljača, žonglera, a napose
kazalište Orijenta tzv. „karađoz“ oblikovali su smjer razvoja prosvjetnoga, kulturnoga, pa i
nacionalnoga života grada Mostara. Danas je poznato da je upravo „karađoz“ bio osobito
popularan među mostarskim pukom. Iako svoje korijene vuče iz mitova i legendâ naroda
istočnih zemalja (Sirije, Kine, Indije), „karađoz“ je bio vrlo sličan komediji del arte. Tu igru
sjene, maskâ i lutaka pokretao je glumac koji je, tumačeći razne uloge, morao po potrebi
pjevati i svirati različite instrumente. Opširnije o tome vidi u: Zdravko Verunica, „Crtice
iz muzičkog života u Bosni i Hercegovini pred kraj turske uprave“, Muzika, god. I., br. 2,
april-juni 1997.
U Mostaru je još potkraj XVIII. stoljeća postojala Srpska škola. Prvu narodnu osnovnu školu u Mostaru s dvama razredima za mušku i žensku djecu osnovali su hercegovački Hrvati
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
U posljednjim desetljećima XIX. stoljeća, točnije 1888. godine, dogodio se novi, osebujni zamah organiziranoga razvoja glazbene umjetnosti
u gradu jer se utemeljuju prva pjevačka društava – Hrvatsko pjevačko
društvo „Hrvoje“ i Srpsko pjevačko društvo „Gusle“ – čija je bogata i
plodna kulturna djelatnost u punome smislu označila prekretnicu u kolopletu mostarskih glazbenih zbivanja.
U borbi protiv stranoga utjecaja Hrvati su smišljali način kako okupiti narodnu uzdanicu i time osigurati odgoj u čistome hrvatskom duhu.
Budući da se za tu svrhu najprikladnijim činilo osnivanje glazbenoga
društva pjevačkoga karaktera, upućena je godine 1873. molba mjerodavnim turskim vlastima da se za hrvatsku mladež u Mostaru osnuje hrvatsko pjevačko društvo, odnosno glazbeno društvo s nazivom „Kosača“.
Unatoč tomu što turske vlasti nisu udovoljili molbi, društvo je postojalo
ilegalno te je nešto kasnije stavljeno pod okrilje Crkve promijenivši ime
u Crkveni zbor u kojemu su se uvježbavale crkvene pjesme, ali i rodoljubne i narodne. Za rad i organizaciju toga zbora osobit prinos dali su
fra Anđeo Nuić, fra Ambro Miletić i fra Božo Ostojić.
Nakon izmjene imena Društvo se nije odreklo svoga nacionalnog
djelovanja. Nizali su se zahtjevi i stalno predlagali novi nazivi kao što
su „Višević“, „Zvonimir“, „Tomislav“, što jasno ukazuje na iznimnu upornost mostarskih Hrvata da osnuju društvo s nacionalnim predznakom.
Nakon što im je austrijska vlast dopustila da osnuju Narodno pjevačko
društvo (bez ikakvih nacionalnih oznaka i bez bilo kakva oblika političke djelatnosti!), konačno je, nakon dugih godina višekratnih traženja i
molbâ, hrvatsko pučanstvo Mostara dočekalo vlastito pjevačko društvo.
1852. godine. Nova Srpska škola izgrađena je 1856. godine i smatrana je jednom od najljepših
građevina u gradu pa su je Mostarci s ponosom zvali „Bina“. Godine 1872. časne sestre reda
sv. Vinka otvaraju svoju školu za djecu isključivo rimokatoličke vjere. Franjevci su svoje
škole nakon okupacije Bosne i Hercegovine predali u ruke austrijskih upravitelja te su tako
njihove škole pretvorene u komunalne. Mostarsko muslimansko školstvo bilo je sastavni dio
vjerskoga školskog sustava koji je naslijeđen iz turskoga doba. Prvu naobrazbu muslimanska
su djeca dobivala u mektebima, a do 1878. godine radilo je 13 mekteba. U drugoj polovini
XIX. stoljeća turska uprava u Bosni i Hercegovini počela je otvarati škole svjetovnoga karaktera, tzv. ruždije, u rangu srednjih škola, a prva ruždija u Mostaru otvorena je 1866. i
radila je s prekidima do 1925. godine. Uvjetovani naraslim potrebama stanovništva, zahtjevi
za otvaranje gimnazije u Mostaru uslijedili su znatno ranije nego što se to doista i dogodilo,
tako da je gimnazija otvorena 14 godina nakon sarajevske, istom 1893. godine.
prosinca 2010.
315
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Unatoč tomu što su morali čekati još trideset godina da u nazivu bude
riječ hrvatsko, dan 10. studenoga 1888. ušao je u povijest mostarskih
Hrvata kao nadnevak početka njihove djelatnosti.3 Narodno pjevačko
društvo svoju je službenu djelatnost započelo zabavom koja je održana
8. studenoga 1888. u povodu 40-godišnjice vladanja cara Franje Josipa,
u nazočnosti zastupnika najrazličitijih kulturno-umjetničkih društava i
predstavnika Hrvata iz čitave zemlje.4 Prva zabava s programom izrazito nacionalnoga sadržaja jasno je pokazala da će buđenje nacionalne
svijesti biti jedan od prioritetnih ciljeva Društva.
Osobito važnu ulogu u prosvjetno-kulturnoj i nacionalnoj djelatnosti
odigrale su društvena knjižnica, čitaonica, diletantska sekcija, muški i
ženski zbor te glazbena sekcija. U okrilju Društva odvijale su se sve kulturne djelatnosti (od glazbe i pjevanja do kazališta, glume i plesa) koje
su okupljale ponajprije Hrvate, ali i brojne Austrijance, Čehe, Mađare,
Talijane, Nijemce, Poljake i Slovake. Širenje i stalni razvoj djelatnosti
Društva sa sve većim brojem aktivnih sudionika zahtijevao je i odgovarajuće prostorno rješenje pa se pristupilo izgradnji društvenoga doma
koji je svečano otvoren 2. veljače 1897. Iste je godine Zemaljska vlada
odobrila hrvatsku trobojnicu kao zastavu Društva te uporabu društvenoga grba kao svoga nacionalnog simbola.5 Darivatelji „Hrvojeve“ zastave bile su zagrebačke Starčevićevke na čelu s hrvatskim književnikom
Eugenom Kumičićem, a središnja predstava održana je od 13. do 15. kolovoza 1904.
3
Usp. Mate Nuić, Spomenica o pedesetogodišnjici Hrvatskog pjevačkog društva “Hrvoje” u
Mostaru (1888-1938), Mostar, 1939., str. 9-11; Drago Karlo Miletić, Hrvatska glazba u
Mostaru, Logotip, Mostar – Široki Brijeg, 2000., str. 9.
4 Program priredbe donosimo u cijelosti: 1. Proslov – govori predsjednik društva
5
316
fra Augustin Zubac, 2. Josip Feindenreich: „Graničari“, prikazuju članovi društva,
3. Ivan Zajc: „U boj, u boj“, pjeva muški zbor društva, 4. I. Zajc: „S Velebita“, pjeva muški zbor društva, 5. Petar Preradović „Braća“, krasnoslov, 6. P. Preradović:
„Udesu mome“, pjeva muški zbor društva, 7. P. Preradović: „Napitnica“, pjeva muški zbor društva, 8. Hugo Badalić: „Majci“, krasnoslov, 9. „Pozdrav domovini“, pjeva muški zbor društva. Usp. Edin Čelebić, „Hrvatsko pjevačko društvo ‘Hrvoje’
(1888-1914)“, Hercegovina, br. 6, Mostar, 1987., str. 153-154.
Usp. Andrija Nikić, „Crtice iz povijesti glazbe u Bosni i Hercegovini“, Naša ognjišta, br. 3,
1973., s citatima iz knjige Spomenica u slavu svečanog razvijanja zastave Hrvatskog glazbenog pjevačkog društva “Hrvoje” u Mostaru, 1904., str. 30-31.
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Na prvome društvenom sastanku održanome u novim prostorijama, 21. studenog 1897., predloženo je da se Društvo nazove Narodno
pjevačko društvo „Hrvoje“. Naziv Hrvoje tendenciozno je izabran kao
simbol otpora protiv tuđinske vlasti. Od početka svoga djelovanja Hrvoje shvaća svoje nacionalno, kulturno te političko poslanje nastojeći se
afirmirati kao glavna prosvjetna, kulturna, nacionalna te politička institucija hercegovačkih Hrvata. U toj namjeri, kao sredstvo afirmacije,
poslužile su mu zabave, sijela, kazališne predstave, dobrotvorni rad za
druga hrvatska društva te aktivno uključivanje u sve kulturne, političke
i nacionalne akcije hercegovačkih Hrvata. U razdoblju do 1914. godine,
ali i nakon toga, Hrvoje je odigrao važnu ulogu u podizanju, jačanju te
učvršćivanju hrvatske nacionalne svijesti.
Srpsko pjevačko društvo „Gusle“ također je aktivno sudjelovalo u
nacionalnim i političkim zbivanjima grada Mostara. Osnivanje Društva neraskidivo je povezano sa Svetosavskim besjedama koje su značile
velike datume u duhovnome i nacionalnome životu Mostara. Bile su to
narodne svečanosti koje su organizirali odbori za priređivanje svetosavskih zabava. Jedan takav odbor, utemeljen u Mostaru 1880. godine, pokrenuo je osnivanje Srpskoga pjevačkog društva koje bi osim njegovanja
ritualne crkvene pjesme trebalo brinuti i za svjetovnu glazbu te organizirati društvene sastanke na ekskluzivnoj, pravoslavnoj osnovi. Nakon
višekratnih odbijanja godine 1888. Zemaljska vlada službeno je odobrila
osnivanje društva pod nazivom Pravoslavno crkveno pjevačko društvo
„Gusle“. No ne želeći postati ustanovom vjerskoga i nacionalnoga podvajanja, Društvo vrlo energično traži promjenu naziva iz Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo u Srpsko pjevačko društvo „Gusle“.
Tom zahtjevu udovoljeno je istom 1902. godine.6
Svoju plodnu nacionalno-političku, kulturnu i društveno-humanu
djelatnost Društvo je obavljalo organizirajući priredbe, društvena sijela,
radom svojih sekcija, poglavito kazališne i zborne, te radom u knjižnici i
čitaonici. Nakon 1887. godine Svetosavske su besjede postale tradicijske
6 Usp. Jovan Radulović, Pedeset godina Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru (18881938), Prosvjeta, Mostar, 1938., str. 44.
prosinca 2010.
317
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
i održavale su se svake godine predstavljajući uvijek novi nacionalni i
kulturni uspjeh.
Muški zbor, u kojemu je Aleksa Šantić7 započeo svoje glazbeno djelovanje, utemeljen je na samome početku, a brojio je samo sedamnaest
članova. Prvi nastup zbora zabilježen je 17. siječnja 1889. na Svetosavskoj
besjedi pod ravnanjem austrijskoga vojnoga glazbenika Johana Dinstla
(zborovođa od 1888. do 1889. godine).8 Nakon Šantića na mjesto zborovođe došao je Mladen Bošnjaković koji je mnogo učinio za napredak
Društva. Uveo je učenje glazbene teorije za pjevače, inicirao poučavanje
violine u Srpskoj školi, a u njegovo vrijeme osnovan je i instrumentalni
odjel Društva.
Za vrijeme Šantićeva djelovanja u Guslama kroz Društvo je prošlo
šest zborovođa Čeha: Josip Horki (1892.), Rudolf Zamrzla (1892.-1894.),
Viljem Sajfert (1894.-1896.), Hugo Dubek (1896.-1897.), Miloš Dozela (1899.-1902.) te Jovan Judl (1899.-1914.). Kao kvalificirani glazbenici, nabrojeni su pojedinci manje ili više pridonijeli glazbenoj izgradnji
Društva te učinili da ono postane jedno od vodećih pjevačkih društava
u Bosni i Hercegovini, a istodobno su utjecali i na Šantićev glazbeni razvoj. Nakon Huga Dubeka zbor Gusala preuzima A. Šantić (nije težio
biti stalni zborovođa Gusala, nego se obveze prihvaćao s vremena na
vrijeme, u razdobljima kada bi Društvo ostajalo bez zborovođe) sve do
1899. godine. To je nedvojbeno bio najvažnije i najplodnije razdoblje
Šantićeva dirigentskoga djelovanja u kojemu su do punoga izražaja došle njegove glazbene i organizacijske sposobnosti, a zbor je bilježio stalan
uspon i zapažene interpretativne rezultate. To je razdoblje u određenome smislu značilo i prekretnicu u radu Gusala jer je polovinom 1897. go7
8
318
Aleksa Šantić (1868.-1924.) bosanskohercegovački je pjesnik srpskoga podrijetla i jedan od
najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Svi koji su pisali o Šantiću ističu da su Gusle
bile u naponu snage i poleta u vrijeme kada je on bio zborovođa. Isticao se ugodnim glasom, bas-baritonom, svirao je harmonij, pomalo i glasovir, te violinu u orkestralnoj sekciji
Gusala, zapravo u gudačkome kvartetu kojemu je bio vođa. Pisao je djela folklorne građe
(poznatu sevdalinku „Emina“), vokalne skladbe, duhovna djela te pjesme za muški i mješoviti zbor.
Repertoar je sadržavao: 1. K. Stanković: „Uskliknimo“; 2. J. Pačua: „Srpska molitva“, „U boj“
i „Brankovo kolo“; 3. V. Horejšeka: „Jadna draga“. Usp. Zdravko Verunica, „Aleksa Šantić
i muzika“, Hercegovina, br. 4, Mostar, 1985., str. 301.
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
dine, nakon više neuspjelih pokušaja, konačno došlo do osnivanja mješovitoga zbora, što je omogućilo pristup djelima standardne literature,
kako domaće tako i strane. Otvorio se tako prostor izvođenju tada već
vrlo zapaženih zbornih rapsodija istaknutoga srpskog skladatelja Stevana Mokranjca, koje su pod nazivom rukoveti sve više osvajale pjevačka
društva i glazbenu publiku te od tada počinje tradicijski kult njegovanja
Mokranjčeve glazbe.
Nakon 1905. godine pjevačka društva općenito, pa tako i Gusle, gube
svoju političku ulogu jer se povećavaju mogućnosti za otvorenije političko djelovanje. To dovodi do opadanja zanimanja za pjevačka društva
pa godišnja skupština Gusala za 1911. godinu nije održana jer nije imala
potreban broj članova. Konstatirano je da će, ako ta nemarnost potraje, Društvo prestati raditi. Godini 1913. Gusle su predale svoju bogatu knjižnicu od nekoliko tisuća knjiga društvu Prosvjeta9 za osnivanje
velike središnje narodne knjižnice, odnosno njezinih okružnih filijala.
Tako životareći, Društvo je dočekalo 1913. godinu kada Gradski kotarski
odbor, 24. travnja 1913. godine, zbog proglašenja iznimnih mjera, obustavlja rad Društva. Zabrana je trajala do 16. svibnja 1913., a Principovi
su hitci na Vidovdan 1914. godine u Sarajevu najavili početak Prvoga
svjetskog rata. Od toga dana Gusle prestaju raditi sve do 1919. godine, a
mnogi su članovi Društva prognani i uhićeni.
Ulogu pjevačkih društava u Muslimana odigrale su u određenome
smislu kiraethane (čitaonice) kao najpogodniji oblici udruživanja.
Posljednje desetljeće XIX. stoljeća obilježeno je pojavom prvoga naraštaja muslimanske inteligencije školovane u europskome duhu. Njihovim se istupanjem na političku i kulturnu scenu otvaraju važni procesi
društveno-kulturnoga preobražaja Muslimana u Bosni i Hercegovini.
Kao rezultat njihovih prosvjetiteljskih nastojanja pokrenut je časopis
Behar (izlazio od 1900. do 1911.) te je osnovano Kulturno-prosvjetno
9 Prosvjeta je srpsko prosvjetno društvo osnovano 1902. godine u Sarajevu radi očuvanja
srpske kulture i identiteta u Bosni i Hercegovini. Pod komunističkom vlasti zabranjena je
1949. godine, a imovina je konfiscirana. Obnovljena je na Vidovdan 1990. godine u sali Narodne i univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijećnici pod vodstvom akademika Vojislava
Maksimovića.
prosinca 2010.
319
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
društvo „Gajret“ (1903.).10 Inicijativa za osnivanjem Gajreta potekla je
od muslimanskih studenata u Beču, većinom Hercegovaca. Prosvjetiteljska misao bila je ideja vodilja u mostarskome Gajretu – opismenjivanje, prikupljanje sredstava za školovanje te organiziranje priredaba.
Društvo je imalo i ženski zbor koji je, između ostalih, izvodio Mokranjčeve pjesme.
Osim Gajreta osnovano je godine 1906. u Mostaru i Zanatsko udruženje muslimanskih obrtnika „Itihad“, s više umjetničkim obilježjem, u
okviru kojega je djelovala dramska i tamburaška sekcija. Redovito su se
priređivale godišnje zabave, ponekad samostalno, a ponekad u suradnji
s dugim društvima, često s Hrvojem i Guslama.
Godine 1914., po nalogu austrougarske vlasti, Gajret prestaje raditi,
a imovinu predaje središnjoj upravi Vakufa u Sarajevu. Do 1919. godine
rad Gajreta potpuno je ugasnuo i s članstvom je izgubljena svaka veza
pa se poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije moralo uložiti mnogo
truda kako bi se ustanova obnovila.
Glazbeni život Mostara u prijelaznim desetljećima obilježen je djelatnošću još jednoga društva čiji je cilj bio poticanje obrazovanja hrvatskoga pomlatka i, općenito, promicanje hrvatske kulturne baštine i
novoga stvaralaštva. Riječ je, dakako, o Hrvatskome kulturnom društvu
„Napredak“.11
10 Riječ „Gajret“ arapskoga je podrijetla s osnovnim značenjem nastojanje, trud, pomoć.
Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987.,
str. 463.
11 Inicijativu za utemeljenje jednoga potpornog društva čiji bi rad obuhvatio čitavu Bosnu i
Hercegovinu pokrenuli su mostarski Hrvati. U siječnju 1902. godine sastali su se ugledniji
građani Mostara u franjevačkome samostanu radi dogovora oko pomoći hrvatskim đacima
na ovome području. Nakon duge rasprave odlučili su osnovati potporno društvo, Hrvatsko
potporno društvo za siromašne đake, koje će skupljati milodare te njima potpomagati siromašne učenike da završe školu. No ideja o utemeljenju hrvatskoga potpornog društva gotovo se istodobno pojavila i u Sarajevu. Još od 1900. godine inteligencija i ugledniji građani
bavili su se mišlju da se u Sarajevu osnuje potporno društvo. Međutim istom u studenome
1902. godine dolazi do konkretnijih poteza pa se osniva Hrvatsko potporno društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu, a godine 1905. promijenjen je naziv društva u Hrvatsko
društvo „Napredak“ – za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata – katolika Sarajevo. Budući
da je i sarajevsko i mostarsko društvo potpomagalo učenike i sveučilištarce, smatralo se korisnim ujediniti oba društva sa sjedištem u Sarajevu. Mostarsko društvo nerado je govorilo
o tome ujedinjenju, tim više što se u Mostaru gradio Društveni dom – konvikt „Kralj Petar
Svačić“ u kojemu su imali smještaj i prehranu nadareni učenici iz Hercegovine. Napretkov
320
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Napretkove ideje širile su se po svim krajevima Bosne i Hercegovine, pa čak i ondje gdje je bilo malo hrvatskoga pučanstva. Stekavši u
hrvatskome narodu veliku popularnost, Napredak je tijekom vremena
podigao četiri muška i dva ženska konvikta za odgoj srednjoškolske
mladeži.
2. Glazbeni život Mostara u razdoblju od
1918. do 1945. godine
Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 1918. godine
predstavljalo je krupnu prekretnicu u povijesti južnoslavenskih naroda
koji su se prvi put našli unutar iste države. Novonastala država obuhvaćala je Kraljevinu Srbiju s vardarskom Makedonijom, Crnu Goru te
južnoslavenske zemlje koje su do tada bile u sastavu Austro-Ugarske
Monarhije: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu.
U sastavu nove državne tvorevine Bosna i Hercegovina zadržala je
mnoštvo obilježja iz prethodnih razdoblja jer društveni procesi koji su
doveli do sloma Austro-Ugarske Monarhije te stvaranje zajedničke države nisu potpuno razorili stare društvenogospodarske i političke strukture. Prvi svjetski rat ostavio je teške posljedice u Hercegovini, osobito u
Mostaru. Političko stanje uvjetovalo je nesigurnost života, a za kulturu
i umjetnost ostajalo je malo vremena. No i u takvim vremenima Hrvati
Mostara i Hercegovine živjeli su i disali za društvo Hrvoje.
Dok su preostala društva nastavila djelovati u već zadanim okvirima,
godine 1918. Hrvoje osniva novo samostalno instrumentalno tijelo – Hrvatsku glazbu.12 Na osnovi raspoloživih partitura moguće je zaključiti da
konvikt u Mostaru materijalizirao je sve one napredne europske ideje koje je hrvatski narod
razvijao na našim prostorima s kraja XIX. i početka XX. stoljeća te je predstavljao središte
kulturnih aktivnosti u Mostaru. Kako se ne bi razbijale hrvatske narodne snage, mostarsko
je potporno društvo 10. siječnja 1907. ipak pristalo na ujedinjenje sa sarajevskim društvom
pod imenom Napredak te su stvoreni uvjeti za zajedničko djelovanje građanstva i inteligencije. Izabran je novi odbor ujedinjenoga Društva, a za predsjednika je postavljen hrvatski
pjesnik i pripovjedač Tugomir Alaupović (1870.-1950.). Opširnije o tome u: Andrija Nikić,
Stoljetnica mostarskog Napretka od 1902. do 14. rujna 2002., HKD Napredak i Franjevačka
knjižnica, Mostar, 2002.
12 Hrvatska glazba instrumentalno je glazbeno tijelo koje je nastajalo u vrijeme općega kulturnog preporoda Hrvata u Bosni i Hercegovini, a poglavito u razdoblju od 1872. do 1890. godine.
prosinca 2010.
321
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
je Glazba raspolagala raznovrsnim repertoarom sastavljenim pretežno
od uvertira, koračnica i plesnih skladbâ. Godine 1940. proslavljena je
22. obljetnica obnavljanja Glazbe i njezina osamostaljenja, a i Hrvatsko
pjevačko društvo „Hrvoje“ u tom je razdoblju dostojno proslavilo svoju
pedesetu obljetnicu osnutka. Bila je to velika trodnevna manifestacija
održana u Mostaru od 13. do 15. kolovoza 1939.
U poratnim godinama svoj je rad obnovilo i Srpsko pjevačko društvo
„Gusle“. Usprkos novim političkim i socijalnim okolnostima Društvo ne
raskida s tradicijom ni poslije Prvoga svjetskog rata. Glazbenim događajima članovi u skromnim okvirima nastoje biti u tijeku suvremene
glazbene produkcije te glazbeno i pedagoški djelovati na članove, kao
i na sredinu u kojoj rade. Aktivni participanti Gusala ne gube iz vida
ideal koji im je tolike godine davao krila – obogatiti nacionalni osjećaj
i iz toga korijena crpiti poticaje i nadahnuće za daljini rad. Društvo je
obnovljeno pod predsjedavanjem dr. Pere Mandića13, a za dirigenta je
pozvan mladi temperamentni Trogiranin mo. Josip Bozzoti.14 Simpatični i vrijedni umjetnik uspio je staro mostarsko društvo podignuti do
zamjetne razine, što se osobito pokazalo u prigodi velikog narodnoga i
umjetničkoga slavlja kada je Pjevačko društvo „Sloga“ iz Sarajeva, poslije dvadeset šest godina, uzvratilo posjet Guslama.
Prvih godina po oslobođenju društvo Gusle vraća se u svoju prvobitnu romantičarsku fazu. Repertoar Društva, koji je prije rata donekle
evoluirao, vraća se isključivo nacionalnomu. Opet se njeguje Mokranjac, a diletanti izvode Smrt majke Jugovića, Kraljevu jesen te Šantićevu
Hasanaginicu.15
Podatci o njezinu nastanku, sada već povijesni i službeni, govore da je osnovana 2. prosinca
1888. te da je rasla zajedno s Hrvatskim pjevačkim društvom „Hrvoje“ u Mostaru. Godine
1896. osnovan je i Hrvatski sokol te kasnije, godine 1900., i Fanfara hrvatskog Sokola.
13 Pero Mandić bio je predsjednik Srpskoga pjevačkog društva „Gusle“ od 1911. do 1914. te od
1915. do 1920. godine.
14 Josip Bozzoti (1893.-1923.) predavao je glazbu te pjevanje na gimnaziji i preparandiji. Bio je
dirigent mješovitoga pjevačkog zbora Srpskoga pjevačkog društva „Gusle“.
15 U poslijeratnome razdoblju društvo Gusle bilježi dva važna događaja vezana za dvojicu
umjetnika čija su imena postala simbolom nacionalno-kulturnih stremljenja Mostara te su
u isto vrijeme nerazdvojno vezana za povijest Gusala. Prvi događaj bila je prerana smrt
najistaknutijega hercegovačkog pripovjedača Svetozara Ćorovića (1875.-1919.). Društvo je
dobilo dužnost da do vječnoga počivališta otprati svoga nekadašnjeg eminentnog člana koji
322
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Društvene i kulturne prilike u Mostaru još uvijek pokazuju određenu
živost. Pokreću se razni listovi, niču nova udruženja, a društvo Gusle
prilagođuje se uvjetima novoga vremena usmjerujući svoj rad na izgrađivanje i širenje nacionalne glazbene kulture. Repertoar se obnavlja djelima više umjetničke vrijednosti, a zanos i entuzijazam pjevača, čiji se
kadar stalno popunjavao mlađim snagama, čini da se i pored slabe glazbene obrazovanosti pojedinih članova postižu znatni umjetnički rezultati.16 Obnovljena je i kazališna sekcija koja je pod redateljskom palicom
Branka Šantića s velikim uspjehom izvodila i zahtjevnija djela. Također
se ne zanemaruje ni duhovna glazba te članovi zbora redovito pjevaju
liturgiju u mostarskoj pravoslavnoj crkvi. Na dan svoga 50-godišnjeg jubileja Srpsko pjevačko društvo „Gusle“ moglo je s ponosom gledati na
ovo razdoblje svoga korisnog i plodnog rada.
S vrlo skromnom imovinom i u nepovoljnim uvjetima društvo Gajret
također je počelo djelovati nakon preuzimanja društvene imovine od
Vakufskoga saborskog odbora 15. ožujka 1919. U programu društvenoga
i kulturno-prosvjetnoga djelovanja društva vidno je mjesto zauzimalo
organiziranje zabava kao jednoga od najučinkovitijih načina širenja te
populariziranja Gajretovih ideja. One postaju stalan dio programa Društva te stječu punu afirmaciju u muslimanskoj sredini. Imajući u vidu
značenje i ulogu zabava, kako s promidžbene tako i s materijalne strane,
u status Gajreta unesena je i odredba kojom se Gajretovim jedinicama
organiziranje zabava te drugih oblika društvenoga okupljanja stavlja kao
prioritetan zadatak.
je tijekom rada u društvu Gusle posvetio svoje mladenačke dane bilo kao pjevač, diletant
i aranžer, bilo kao animator društvenih sastanaka. Drugi je događaj vezan za proslavu 50godišnjice književnoga rada Alekse Šantića 1920. godine. Društvo Gusle najviše je sudjelovalo u proslavi jer je ona ujedno predstavljala i proslavu rada samoga Društva za koje je
nerazdvojno vezano ime Alekse Šnatića, njegova dugogodišnjega duhovnog vođe. Pjevale su
se isključivo Šantićeve skladbe te je sudjelovalo i društvo Hrvoje, a u toj je prigodi Šantiću
uručena diploma prvoga počasnog predsjednika. Četiri godine poslije Društvo je na vječni
počinak ispratilo i ovoga velikog čovjeka te je Mostar postao svjestan da je taj tragični događaj simbolizirao kraj ere nacionalnoga romantizma.
16 Na proslavi 40. godišnjice sarajevske Sloge 1928. godine na pjevačkome natjecanju društvo Gusle dobiva prvu nagradu, Srebreni lovor vijenac, izvedbom 10. rukoveti Stevana
Mokranjca.
prosinca 2010.
323
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
U većini slučajeva program zabava obuhvaćao je osim recitacija
i izvođenje glazbenoga dijela programa te jednoga dramskog djela uz
neizostavne plesnjake na kraju. Društvo je vršilo svoje poslanje i unošenjem u zabavni program djela klasične, operne i zborne glazbe. Koncertni je dio bio ispunjen djelima F. Chopina, B. Smetane, S. Krstića, S.
Mokranjca i drugih skladatelja.
Stavljanje na repertoar tih i takvih glazbenih djela imalo je dvostruko
značenje; ponajprije približavanje, a potom i upoznavanje s glazbenom
kulturom Zapada koja je samo u rijetkim i iznimnim slučajevima imala
svoje poklonike među Muslimanima, dok je s druge strane sudjelovanje
Muslimana u izvođenju te glazbe pružalo dokaze o njihovoj sposobnosti usvajanja takve glazbe. S takvim namjerama na repertoar Gajretove
zabave 1939. godine prvi je put postavljena jedna baletna točka. Bila je
to Emina prema glazbi Krstićeve opere Zulumčar, koja je unijela novu
notu u duh Gajretova programa te ju je prema izvješću Gajretova lista17
muslimanska publika primila s oduševljenjem. Sastavni i obvezni dio
Gajretovih zabava činilo je i izvođenje dramskih književnih djela koja su
svojom tematikom bila prilagođena ukusu muslimanske publike.18
Glazbeni dio u programu zabava bio je nezaobilazan i djelovao je poticajno pa se zbog čisto praktičnih razloga pristupalo njihovu osnivanju.
Još 1905. godine, prilikom održavanja prve Gajretove zabave, osnovan je
i prvi pjevački zbor od trideset tri člana. Kako su zabave sve više postajale omiljen oblik društvenoga života, to se osnivanje zborova i glazbenih
društava povećavalo.19 Nakon travanjskoga sloma i okupacije Kraljevine
Jugoslavije društvo Gajret prekida svoje aktivnosti. Tako se u povijesti Društva ponovno dogodila 1914. godina, samo u još dramatičnijim
okolnostima.
17 Prvi broj lista Gajret izišao je 15. srpnja 1907. kao glasilo istoimenoga društva. Donosio je,
prema mogućnostima, priloge kulturnoga i zabavnoga karaktera.
18 Veliku popularnost imala su djela B. Nušića (Hadži Lojo, Analfabeta), S. Ćorovića (On,
Zulumčar), S. Alečkovića (Oprosti mu), Safvet-beg Bašagića (Abdulah paša) i dr. Najčešće
izvođena djela bila su A. Muradbegovića (Muhadžiri, Na Bajram, Susjedi, Zlatni bardak,
Protivnici) i dr.
19 Gajretov pjevački zbor nastupao je i na proslavama drugih sličnih društava, primjerice na
proslavi 50-godišnjice Srpskoga pjevačkog društva „Sloga“ u Sarajevu 1938. godine i Srpskoga pjevačkog društva „Gusle“.
324
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
HKD „Napredak“ preživjelo je oba svjetska rata te je jedno od rijetkih
društava koje nije bilo zabranjeno diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića. Godine 1921. nastavljeno je izdavanje lista Napredak koji je
ponajviše služio kao ogledalo rada Središnje uprave te društvenih podorganizacija, a bilo je prostora i za gradivo poučne naravi.
Važna grana Napretkova djelovanja bilo je podupiranje hrvatskih
ustanova, širenje prosvjete te uspostava hrvatskih domova. Godine
1924. otvoren je Društveni dom u Vitezu, pristupilo se osnivanju javne
knjižnice u Sarajevu, a aktualizirano je i pitanje dogradnje i preuređivanja mostarskoga konvikta. Uz redovita društvena izdanja – Kalendar
Napredak i mjesečno glasilo Napredak – godine 1935. objavljene su Napretkova Božićna knjiga i Napretkova Uskrsna knjiga te dvije božićne
i dvije uskrsne karte. Društvo je djelovalo do 15. travnja 1949. kada je
cjelokupna Napretkova imovina oduzeta, a Društvo zabranjeno.
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova djelovalo je u Mostaru
i Radničko kulturno umjetničko društvo (RKUD) „Abrašević“ čiji se
osnutak vezuje za 1926. godinu, a nazvano je po revolucionaru i pjesniku Kosti Abraševiću (1879.-1898.), rodom iz Ohrida u Makedoniji. Abrašević je bio jedno od glavnih središta okupljanja te žarište kulturnoga i
obrazovnoga djelovanja radnika, mladeži i građana, društvo bratstva i
zajedništva, kulturna i umjetnička organizacija u kojoj su djelovali i u
kojoj su se okupljali Srbi, Hrvati, Muslimani, Židovi i ostali. Kulturnoumjetnička sekcija Abraševića odigrala je važnu ulogu u populariziranju
znanosti i kulturnome uzdizanju puka. Kvalitetom programa, prijateljskim pristupom te organizacijom priredaba nastupi ove sekcije postali
su vrlo popularni, što se očitovalo u masovnim posjetima. Prva priredba
koja je prešla preko Abraševićeve scene bio je komad, jednočinka Prvi
maj nepoznatoga autora.20 Nakon što su monarhističkom diktaturom
(6. siječnja 1929.) ukinuti slobodni sindikati, zabranjen je rad svih organizacija okupljenih uz sindikate. Tako je i Abrašević prestao raditi sve do
1935. godine kada se ponovno reaktivira njegova djelatnost. Abrašević je
bio živa zajednica, vitalan organizam koji je, uz druge mostarske orga20 Usp. Safet Burina, Radničko kulturno umjetničko društvo „Abrašević“ Mostar od
1926. do 1956. godine, Štamparija „Rade Bitanga“, Mostar, 1956., str. 15.
prosinca 2010.
325
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
nizacije te mnogobrojne stalne, povremene i pojedinačne akcije, služio
mostarskomu stanovništvu u borbi za poboljšanje životnih uvjeta.
3. Glazbeni život Mostara nakon Drugoga svjetskog rata
Godina 1945. može se smatrati početkom novoga razdoblja u razvoju bosanskohercegovačke umjetnosti uopće, pa prema tome i glazbene.
Snažno izražen humanizam u stvaranju novoga kao i ideja jednakosti
među ljudima bila je moto poslijeratne umjetnosti. Obnova i izgradnja
zemlje, formiranje socijalističkih društvenih odnosa te svježi dah koji
struji u svim društvenim sferama morali su se odraziti i na području
glazbene kulture. U gotovo svim većim bosanskohercegovačkim gradovima osnivaju se institucije (ponajviše škole) koje su izravno povezane
sa širenjem glazbene kulture. U poratnome razdoblju pokrenuta je akcija kako bi se obnovila Hrvatska glazba, revitaliziran je i rad nacionalnih društava u Mostaru, ali s izmijenjenim nazivima. U Hrvata društvo
Hrvoje i Hrvatska glazba sjedinjeni su pod nazivom Napredak; u Muslimana umjesto naziva Ithad i Gajret društvo je nazvano Preporod; u
Srba naziv Gusle zamijenjen je nazivom Prosvjeta. Ipak, nedovoljan broj
kvalificiranih glazbenika onemogućio je djelovanje svih spomenutih
društava te je praktički opstao jedino Abrašević. Na zajedničkoj sjednici
odbora triju društava (Napretka, Prosvjete i Preporoda) 9. ožujka 1949.
u Sarajevu je zaključeno da su sva tri društva gotovo potpuno ostala bez
članstva te tako stvarno prestala postojati. Bio je to zapravo „službeni
kraj“ Hrvatske glazbe u Mostaru, a svi glazbenici, zajedno s instrumentima i arhivom, postali su članovi Radničkoga kulturno-umjetničkog
društva „Abrašević“. U godinama što slijede brojne sekcije Abraševića
(dramska, zborska, folklorna, poslije glazbena, povijesno-literarna) bilježe zavidne uspjehe i postignuća. Osim tamburaškoga,21 osnovan je i
puhački orkestar čiji su članovi okupljeni mahom iz redova Hrvatske i
21 Tamburaška sekcija Abraševića osnovana je u svibnju 1948. i imala je veliku ulogu u okupljanju mladih naprednih snaga. Tamburaši su otvarali sve Abraševićeve priredbe s revolucionarnom pjesmom „Smjelo“, osobito popularnom u narodu. Sviralo se i na zabavama u gradu
te posebice u Radničkome domu na plesnjacima.
326
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Sokolske22 glazbe, a u isto vrijeme počeo se odgajati pomladak na puhačkim glazbalima.23 Godine 1948. djeluje i Veliki tamburaški orkestar
sa 150 članova.24
Sekcija zbornoga pjevanja osnovana je odmah po obnavljanju rada
Društva, već 1946. godine, i bila je jedina kroz koju je prošlo stotine
najaktivnijih članova Abraševića. Broj članova kretao se od pedeset do
devedeset. Neko je vrijeme djelovao i Omladinski zbor Društva (1947.),
koji se kasnije stopio s novoformiranim zborom Omladinskoga kulturno-umjetničkog društva „Salko Pezo“. Od osnutka zbor je surađivao s
drugim sekcijama Društva, a posebna pozornost posvećivala se repertoarnoj politici (skladbe O. Danona, M. Logara, S. Anđelića, B. Cvejića,
J. Slavenskog, S. Mokranjca, J. Gotovca) te kvaliteti tumačenja pojedinih
djela. Predan i sustavan rad zborne sekcije polučio je goleme uspjehe
na lokalnim i republičkim smotrama i festivalima, ali i na brojnim gostovanjima. Njegujući zanimanje za vokalne i vokalno-instrumentalne
glazbene oblike, za umjetničku (duhovnu i svjetovnu) glazbu kako stranih tako i domaćih autora, zbor je svojim djelovanjem i umjetničkom
reputacijom znatno pridonosio izgrađivanju bosanskohercegovačke
glazbene kulture.
Na bogatim tradicijama stvorenim radom Radničkoga kulturnog
umjetničkog društva „Abrašević“ prije Drugoga svjetskog rata i dramska
sekcija poslije oslobođenja nastavlja raditi, a 19. studenoga 1946. izvodi
svoju prvu predstavu u slobodnome Mostaru – Na straži Viktora Cara
Emina u režiji Ante Novakovića. Prelazeći okvire amaterskoga kazališta,
22 Sokolska glazba osnovana je 1930., a djelovala je do 1941. godine, kada su svi instrumenti, a i
većina glazbenika, prebačeni u partizane. Ovo je bilo multinacionalno društvo koje je okupljalo radnike, službenike, studente i druge. U okviru Društva radila je športska i glazbena
sekcija te lutkarsko kazalište.
23 Ta je sekcija sudjelovala na republičkome festivalu kulturno-umjetničkih društava u Sarajevu 1949. godine te na saveznome festivalu u Beogradu 1951. godine kao najbolji puhački
orkestar u Bosni i Hercegovini.
24 S obzirom na velik broj članova orkestra, a malo glazbala, Društvo je odlučilo kupiti 20
mandolina i nekoliko gitara pa 15. lipnja 1948. počinje raditi mandolinsko-gitarska škola s
32 polaznika. Ravnatelj škole bio je Rajmond Hap, a početkom studenoga iste godine počela
je raditi i škola za harmoniku pod ravnateljstvom Mate Alajbega iz Pančeva. Škola za harmoniku i gitaru bila je najpopularniji obazovni dio rada s djecom. Usp. Nurdžo Kezman,
RKUD „Abrašević“ Mostar, Mostar, 2004., str. 30.
prosinca 2010.
327
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
ona postaje uporišnom točkom za osnivanje profesionalnoga Narodnog
pozorišta (1949.) u čiji sastav ulaze članovi Abraševića koji nimalo ne zaostaju za osobljem što dolazi iz drugih kazališta ili kazališnih akademija.
Tadanji predsjednik Društva Safet Ćišić25 postao je ravnateljem pozorišta, a prva premijera novoga mostarskog profesionalnog kazališta (Noć
u Globokom) izvedena je 26. studenog 1949. predstavljajući važnu pobjedu u kulturnoj povijesti Mostara i čitave Hercegovine.
Nakon što su u tijeku 1947. nadvladane određene poteškoće oko formiranja folklorne sekcije (10-12 članova), središte rada postalo je promicanje folklora Bosne i Hercegovine. Sa znalački sastavljenim programom
od izabranih hercegovačkih, bosanskih, srbijanskih i posavsko-hrvatskih
plesova, s lijepim nošnjama i odgovarajućom glazbenom pratnjom folklorna je sekcija nastupala na društvenim turnejama i već u petoj godini
svoga rada bila uvrštena među prve republičke skupine koje su uspješno
proučavale, obrađivale te prikazivale plesove bivše Jugoslavije. Kao dio
cjelokupnoga rada Društva ansambl narodnih pjesama i igara RKUD-a
„Abašević“ pod ravnanjem Kemala Dedovića26 sudjelovao je na mnogim
festivalima i nastupao na pozornicama brojnih gradova u Francuskoj,
Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj te drugim europskim
zemljama.
Osvajao je i mnoge nagrade; posebno valja istaknuti nagradu „Zlatni
kesten“ u Nici za prvo mjesto na 33. međunarodnome putujućem festivalu u gradovima Azurne obale.
25 Safet Ćišić (1922.-2000.) bio je dugogodišnji upravitelj Narodnoga pozorišta i osnivač kamerne scene pod nazivom STUDIO 64. Neke su njegove akcije: osnivanje poluprofesionalnoga puhačkog orkestra, poluprofesionalnoga zbora te mješovitoga zbora Univerziteta
„Džemal Bijedić“ (današnje Sveučilište) u Mostaru. Također je sudjelovao u izradbi elaborata za otvaranje dislociranoga odjeljenja Muzičke akademije iz Sarajeva u Mostaru. Bio je
i član mnogobrojnih tribina, inicijativnih odbora, okruglih stolova organiziranih u povodu
raznih događaja, proslava, obljetnica vezanih za razvoj glazbenoga života BiH, kao i za djelovanje istaknutih osoba iz naše glazbene povijesti.
26 Kemal Dedović (1942.-),jedan je od eminentnih koreografa u Bosni i Hercegovini. Čitav
radni vijek darovao je Abraševiću i gradu Mostaru. Kao plesač raskošnih mogućnosti, koreograf, scenarist, redatelj programa, folklorni zanesenjak te iskusni pedagog utkao je svoje
ime i svoje autorsko djelo u prepoznatljiv imidž ansambla igara i pjesama Abraševića. U
gotovo svim mostarskim osnovnim i srednjim školama osnovao je folklorne sekcije.
328
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Godine 1947. pri RKUD-u „Abrašević“ osnovana je, uz druge, već
postojeće, mala glazbena sekcija za učenje glasovira pod stručnim vodstvom Pauline Loose27, nastavnice Učiteljske škole u Mostaru. Na Godišnjoj skupštini RKUD-a „Abrašević“ (7. rujna 1947.) predloženo je da
se aktivnost glazbene sekcije proširi te da se pri Društvu otvori Glazbena škola. Prijedlog je prihvaćen pa je u listopadu iste godine organiziran
prijamni ispit za upis učenika u Glazbenu školu. Već od školske godine
1947./1948. nastava se odvijala redovito po planu i programu koji je vrijedio za niže glazbene škole na području Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući tadanjemu predsjedniku Safetu Ćišiću te nastojanju njegovih suradnika, Društvu je pošlo za rukom da za svega petnaest mjeseci stvori
normalne uvjete rada za Nižu glazbenu školu sa smjerovima za glasovir,
violinu te violončelo uz teoretsku glazbenu nastavu.28
Na prijedlog Gradskoga narodnog odbora u Mostaru dana 27. siječnja
1949. Ministarstvo prosvjete NRBiH donosi rješenje o otvaranju Gradske niže glazbene škole. Neko je vrijeme škola još radila u prostorijama
Društva, a nakon toga preselila se u vlastite prostorije.29
Poslijeratnih godina stvarala se široka mreža odgojno-obrazovnih
institucija radi iskorjenjivanja stoljetne zaostalosti. U okviru takve kulturno-prosvjetne politike, uz osnovanu Gradsku nižu glazbenu školu i
27 Paulina Loose (1913.-) izvrsna je glazbena pedagoginja. Sudjelovala je u osnivanju Glazbene
škole, a vrijeme što ga je provela u školi kao ravnateljica razdoblje je najblistavijih uspjeha učenika škole kako na domaćim tako i na europskim pozornicama. Profesionalni put
Pauline Loose, iako popločan svijetlim primjerima humanosti, stručnosti, požrtvovanosti,
lojalnosti i predanosti za zajednicu i njezin pomladak, bio je trnovit, ali, nažalost, i friziran
podaničkim spletkama pojedinih „čuvara“ socijalističkoga ćudoređa, personama miserabilis u moralnome i duhovnome smislu, parazitima svakoga društva. Godine 1954. rješenjem Gradskoga narodnog odbora postavljena je za v. d. direktora Gradskoga orkestra. U
prijevremenu je mirovinu, nakon treće iznuđene ostavke, otišla 1973. godine. Danas živi u
Mostaru.
28 Godine 1948./1949. uz pomoć Mjesnoga sindikalnog vijeća iz čitaonica i crkvenih kutića u
društvene prostorije preneseno je 7 glasovira, a od privatnih osoba otkupljene su 23 violine,
3 violončela i 2 viole.
29 Rješenjem Narodnoga odbora grada Mostara, dana 24. lipnja 1954., otvorena je i Srednja
glazbena škola sa smjerovima za glasovir, solo-pjevanje, gudačka te puhačka glazbala. Školske godine 1965./1966. izvršeno je spajanje Gradske niže glazbene škole i Srednje glazbene
škole u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Glazbena škola I. i II. stupnja u Mostaru. Opširnije o tome u: Zdravko Verunica – Paulina Loose, 25 godina Muzičke škole u Mostaru,
Mostar, 1974., str. 17-29.
prosinca 2010.
329
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Narodno pozorište, ukida se samostalni Orkestar Pozorišta narodnog
oslobođenja Hercegovine. Ipak, razvoj novih kulturnih ogranaka, škole
i kazališta pružao je izniman primjer mogućnosti ostvarenja i drugih
oblika, pa i orkestra, što je davalo izgledne prilike da se stanje u najskorije vrijeme izmijeni, tim prije što je atmosfera postojećih glazbenih krugova, uporno nošena novim kulturnim entuzijastima, suptilno puštala
korijenje svoga htijenja da se nešto davno započeto nastavi.30
Safet Ćišić, jedan od inicijatora „bitke“ za formiranje Gradskoga orkestra, već 1952. godine uspostavlja kontakt s Karlom Malečekom31, tadanjim članom Beogradske filharmonije, tražeći od njega da izvidi mogućnost dovođenja pojedinih glazbenika u Mostar. Inicijativu je preuzela i
Glazbena škola koja je školske godine 1951./1952. otpočela pripreme za
skupno muziciranje kao uvod u rad školskoga orkestra pod vodstvom
vojnoga kapelnika Ivana Rebule. Zasluge svakako pripadaju Paulini Loose, neumornoj radnici Glazbene škole.32
Već iduće godine Uprava Narodnoga pozorišta u suradnji s Glazbenom školom vrši ozbiljne pripreme za osnivanje Gradskoga orkestra
vodeći završne pregovore za angažman Alfreda Tučeka33 na mjesto dirigenta. U lipnju 1953. ista uprava potpisuje s Tučekom jednogodišnji
ugovor, raspisuje se natječaj za prijam glazbenika u Gradski salonski orkestar, održavaju se audicije te se sklapa ugovor s petnaest glazbenika,
uglavnom amatera i vojnih glazbenika.34
30 Ukidanjem orkestra PNOH-a Mostar ne ostaje bez reproduktivnoga glazbenog tijela. Njegovi članovi pristupaju orkestru Abraševića (osim onih koji napuštaju Mostar).
31 Karlo Maleček (?-1987.) sudjelovao je u osnivanju i razvitku Glazbene škole. Bio je direktor
Simfonijskoga orkestra od 1954. do 1958. godine. S praktičnom izgradnjom violina upoznaje
se tridesetih godina XX. stoljeća. Dobiva dvije posebne diplome za izradbu violina (za kvalitetu zvuka i ljepotu izradbe). Po njegovoj osobnoj evidenciji izradio je 55 violina, a neke
od njih danas se nalaze u Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Češkoj, Hrvatskoj te u Sarajevu i
Mostaru.
32 Prvi nastup orkestra Glazbene škole u okviru školskoga programa ostvaren je 3. ožujka
1952., a u program je bila uvrštena i Mozartova sonata za gudače u D-duru. Sljedeći nastup
izveden je u novootvorenoj dvorani Narodnoga pozorišta 27. ožujka iste godine. Podatci su
uzeti iz građe osobne arhive prof. Pauline Loose.
33 Alfred Tuček (1904.-1987.) dolazi iz Sarajevske filharmonije (1953.) u mostarsku Glazbenu
školu, gdje dograđuje školski orkestar i formira kvalitetnu osnovu za Simfonijski orkestar. U
razdoblju od 1961. do 1965. godine bio je šef dirigent Simfonijskoga orkestra u Mostaru.
34 Na svečanoj akademiji u povodu Dana Republike, 29. studenoga 1953., Orkestar je nastu-
330
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Prvi rezultati Orkestra bili su presudni za njegov daljnji razvoj. Početkom 1954. godine uprava Pozorišta kupuje više glazbala potrebnih za
rad Orkestra (timpane, trube, flaute, palice, glasovir, pultove), a Tuček
poučava učenike Niže glazbene škole te ih uvodi u Orkestar pa se broj
članova povećava na dvadeset tri. Na temelju izvršenih priprema Uprava Narodnoga pozorišta u Mostaru smatrala je da su sazreli uvjeti da se
Gradski orkestar odvoji te ozakoni kao posebna samostalna kulturna
ustanova. Fiksiran je nadnevak 8. svibnja 1954., kada je zabilježen prvi
javni nastup, te je Gradski salonski orkestar svečano proglašen samo
Gradskim da bi potom 1958. godine prerastao u Simfonijski orkestar u
Mostaru.
Zaključak
Glazbena umjetnost u Mostaru u naznačenom je razdoblju, obzirom
na teške političke i društvene prilike, zaostajala za drugim kulturnim
djelatnostima poput književnosti, likovne i kazališne umjetnosti. Tadanja Bosna i Hercegovina, koju su nagrizale gospodarske poteškoće te
neprosvijećenost stanovništva, nije imala prirodnu kulturnu klimu niti
stručnu kadrovsku osnovu, ali ni institucije kao temelje svakoga organiziranog rada te se stoga bosanskohercegovačka glazba razvijala prirodno
i samoniklo u okvirima narodne tradicije koja je tijekom stoljeća oplođivana istočnjačkim elementima te se održala usmenom predajom.
Do osnivanja nekoliko pjevačkih društava u Mostaru dolazi u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća. Njihova je pojava bila izraz potreba novih društvenih snaga, domaće građanske klase, koja u uvjetima
uklapanja u tijekove zapadnoeuropske kulture te intenzivnoga razvoja
kapitalističkih odnosa postaje sve važniji činitelj u društvenome i nacionalno-političkome životu. Borba za ostvarenje interesa građanske klase
podrazumijevala je stvaranje vlastite neovisne inteligencije. Ti su se cipio u Narodnome pozorištu sa sljedećim programom: 1. Fantazije iz Verdijevih opera pod
naslovom Besmrtni Verdi; 2. Karišik jugoslavenskih narodnih pjesama pod naslovom Jugoslavenski biseri; 3. Pratnja pjesama Hej sloveni i Republiko naša. Usp. Ljiljana Ivanović,
Simfonijski orkestar u Mostaru povodom 25. godišnjice postojanja i rada, Veselin Masleša,
Mostar, 1979, str. 32.
prosinca 2010.
331
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
ljevi mogli postići i ostvariti angažiranjem vlastitih snaga radi školovanja mladeži i razvijanjem kulturno-umjetničkih akcija u širim slojevima
naroda. S tim i takvim osnovnim zadatcima te dalekosežnim planovima
pristupilo se osnivanju kulturno-umjetničkih i kulturno-prosvjetnih
društava.
Naglašena vjersko-nacionalna izdiferenciranost stanovništva u Mostaru došla je do izražaja i u zasebnome formiranju te usporednome
postojanju društava pojedinih nacionalnih zajednica. Posebnost povijesnoga, političkoga, gospodarskoga, kulturnoga te religioznoga života
i razvoja bosanskohercegovačkoga stanovništva, odnosno stanovništva
Mostara vidno se očitovala i u prigodi osnivanja društava, posebice u
prigodi osnivanja Gajreta, koje je bilo obilježeno nedoumicama i dvojbama svojstvenima za Muslimane u novim društveno-političkim uvjetima poslije austrougarske okupacije 1878. godine. Utemeljenje Gajreta
predstavljalo je iznimno iskušenje muslimanske svijesti i jedno od najvažnijih raskrižja u novijoj povijesti Muslimana, koja je bila u znaku prijelaza i smjene civilizacija – orijentalno-islamske u zapadnoeuropsku.
Osnivanje Gajreta (1903.) jedne od najrazvijenijih muslimanskih kulturno-prosvjetnih organizacija svjetovnoga karaktera, bilo je rezultat
djelovanja muslimanske inteligencije, zapravo prvoga naraštaja muslimanskih intelektualaca obrazovanih u europskome duhu, koji su bili začetnici i nositelji svih kulturnih akcija s početka XX. stoljeća.
No doista je malo kulturnih društava u Bosni i Hercegovini koja imaju tako svijetlu tradiciju kao što su imala društva Hrvoje i Hrvatska glazba u Mostaru. Hrvoje je počelo djelovati daleke 1888., a Hrvatska glazba, kao prva civilna glazba u Bosni i Hercegovini, 1890. godine kada je,
svirajući, prošla mostarskim ulicama izazvavši opću aklamaciju i uzvike
odobravanja. Bio je to odgovor na 400-godišnju tursku okupaciju i tek
nastalu drugu, austrougarsku, u kojoj je nastavljena borba za hrvatsko
ime.
Široko područje djelatnosti imalo je i pjevačko društvo Gusle koje
je svoju nacionalno-političku, kulturnu i društveno-humanu aktivnost
ostvarivalo preko mnogobrojnih priredaba, društvenih sijela te radom
svojih sekcija, kazališne i zborne. Radničko kulturno umjetničko druš332
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
tvo Abrašević od svoga osnutka (1926.) pri Mjesnome međustrukovnom
odboru sindikata i namještenika Mostara vršilo je kulturnu misiju. Djelovalo je preko svojih dramskih, glazbenih, zbornih, folklornih te drugih aktivnosti obuhvaćajući sve oblike amaterskoga umjetničkog rada u
čemu je postizalo vrhunske rezultate koji su, ponekad, prelazili okvire
amaterizma.
Analiza cjelokupne povijesti društava pruža osnovu za tvrdnju da su
obilježja glazbenoga života Mostara u prijelaznim desetljećima XIX. te
u prvoj polovini XX. stoljeća u svim svojim sastavnicama bila uvjetovana političkim prilikama u kojima se kulturni (pa i glazbeni) život oblikovao i odvijao. Unatoč pokušajima manipuliranja društvima radi političkih ciljeva, ona nikada nisu bila nositelji isključivosti i zatvaranja nego,
naprotiv, uvijek su se zalagala za povezivanje i suradnju, uzajamnost i
zbližavanje. Tako su se u Mostaru mogle vidjeti predstave zagrebačkoga, varaždinskoga, novosadskoga kazališta, raznih kazališnih družina te
čuti glazbene izvedbe najpoznatijih solista i zborova iz susjednih krajeva. Takva funkcija društava evidentna je od samoga njihova osnutka
te se očitovala u njegovanju raznih oblika zajedničkoga rada. U tome
je, osim kulturne, neosporno sadržana nezaobilazna konstruktivna šira
uloga, poslanje i tradicija vodećih kulturno-umjetničkih i kulturno-prosvjetnih društava u Mostaru te Bosni i Hercegovini.
Izvori i literatura
- Arhiv BiH, FZMF PR BH 934/1884., šef Zemaljske vlade, Apel
ZMF, 31. 10. 1884.
- Augustinović, Anto, Mostar (ljudi – kultura – civilizacija),
Mostar, 1999.
- Besarović, Risto, Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini pod
austrougarskom upravom, Sarajevo, 1968.
- Burina, Safet, Radničko kulturno umjetničko društvo „Abrašević“ Mostar od 1926. do 1956. godine, Štamparija „Rade Bitanga“,
Mostar, 1956.
prosinca 2010.
333
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
- Čelebić, Edin, „Hrvatsko pjevačko društvo ‘Hrvoje’ od 1888. do
1914. godine“, Hercegovina, br. 6, Mostar, 1987.
- Ivanović, Ljiljana, Simfonijski orkestar u Mostaru povodom 25.
godišnjice postojanja i rada, Veselin Masleša, Mostar, 1979.
- Kemura, Ibrahim, Uloga „Gajreta“ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Veselin Masleša, Sarajevo,
1986.
- Kezman, Nurdžo, Radničko kulturno umjetničko društvo „Abrašević“ Mostar, Mostar, 2004.
- Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1987.
- Kovačević, Krešimir (ur.), Muzička enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, II. izd., JLZ, Zagreb, 1971.-1977.
- „Koncert mostarskih ‘Gusala’“, feljton, Narod, 15. 6. 1923.
- Lešić, Josip, Grad opsjednut pozorištem, Svjetlost, Sarajevo,
1969.
- Miletić, Drago Karlo, Hrvatska glazba u Mostaru, Logotip,
Mostar – Široki Brijeg, 2000.
- Miletić, Drago Karlo – Ćubela, Nedeljko, Film u Mostaru
od 1900. do 1980. godine, Mostar, 1980.
- Nikić, Andrija, „Crtice iz povijesti glazbe u Bosni i Hercegovini“,
Naša ognjišta, br. 3, 1973., s citatima iz knjige Spomenica u slavu
svečanog razvijanja zastave Hrvatskog glazbenog pjevačkog društva „Hrvoje“ u Mostaru, 1904.
- Nikić, Andrija, Stoljetnica mostarskog Napretka od 1902. do 14.
rujna 2002. godine, HKD Napredak i Franjevačka knjižnica, Mostar, 2002.
- Nuić, Mate, Spomenica o pedesetogodišnjici Hrvatskog pjevačkog
društva „Hrvoje“ u Mostaru (1888-1938), Mostar, 1939.
- „Osvit“, br. 30, 5. 11. 1898., Drugo „Hrvojevo“ sijelo.
- Radulović, Jovan, Aleksa Šantić, Prosvjeta, Mostar, 1934.
334
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
– Radulović, Jovan, Pedeset godina Srpskog pjevačkog društva
„Gusle“ u Mostaru (1888-1938), Prosvjeta, Mostar, 1938.
– Verunica, Zdravko, „Aleksa Šantić i muzika“, Hercegvina, br. 4,
Mostar, 1985.
– Verunica, Zdravko – Loose, Paulina, 25 godina Muzičke škole
u Mostaru, Mostar, 1974.
– Verunica, Zdravko, „Crtice iz muzičkog života u Bosni i Hercegovini pred kraj turske uprave“, Muzika, god. I., br. 2, april – juni
1997.
– Ždralović, Muhamed, „Djela Ali-dede Mostarca u rukopisima orijentalne zbirke Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti“, Hercegovina, br. 6, Mostar, 1939.
prosinca 2010.
335
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Prilozi
1. Abecedni popis profesionalnih glazbenika, glazbenih diletanata,
kazališnih redatelja i glumaca koji su djelovali u Mostaru u prijelaznim
desetljećima i u prvoj polovini XX. stoljeća
a) Profesionalni glazbenici
Alajbeg, Mate
Auda, Franjo
Bagatela, Ivan
Beraković, Josip
Boček, Melihar
Bojičić, Ljerka
Bašić, Kosta
Bošnjaković, Mladen
Bjelavac, Mustafa Mujo
Bozzoti, Josip
Czerny
Čačkez, Samjuel
Danon, Oskar
Delić, Jelisaveta
Dinstl, Johan
Dubek, Hugo (Čeh)
Duhaček, Vaclav
Fio, Dinko
Golubović, Momčilo
Hadžić, Bahrija Nuri
Hap, Rajmond
Horki, Josip (Čeh)
Jenko, Davorin
Jovanović, Karlo
Judl, Jovan (Čeh)
Klobučar, Bogumil
Kokotović, Neđeljko
Komad, Eljub
Kovač, Elizabeta
336
ravnatelj škole za harmoniku, Abrašević (dalje A.), 1948.
kapelnik, Hrvatska glazba (dalje HG), 1927.
kapelnik, skladatelj, glazbenik, HG, 1918.
glasovir, Hrvoje (dalje H.), 1898.
kapelnik, HG, 1928.
diletantica, H., 1939.
bas, Gusle (dalje G.), od 1933. do 1939.
zborovođa, G., od 1889. do 1892.
stručni ravnatelj tamburaške sekcije, A.,
glazbenik, HG, od 1918. do 1944.
zborovođa, G., od 1919. do 1922.
kapelnik, HG, 1930.
glasovir uz nijeme filmove, kino Uranija (dalje U.)
od 1926. do 1932.
gostujući dirigent Simfonijskoga orkestra (dalje SO),
zborovođa, A., ?
alt, G., od 1933. do 1939.
austrijski vojni kapelnik, G., ?
zborovođa, G., od 1896. do 1897.
kapelnik, HG, ?
zborovođa, A., ?
tenor, G., od 1933. do 1939.
sopran, pjevačica primadona Beogradske opere, prva
solistica u Mostaru
zborovođa, A., 1946., ravnatelj Glazbene škole
(dalje GŠ), 1948.
zborovođa, G., 1892.
skladatelj, G., 1895.
glazbenik, HG, od 1918. do 1944.
zborovođa i dirigent, G., od 1902. do 1914.
zborovođa, A.
bas, G., od 1933. do 1939.
glazbenik, HG, od 1918. do 1944.
sopran, G., od 1933. do 1939.
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Kovačević, Ranko
bas, G., od 1933. do 1939.
Kramer, Đuro Petar
kapelnik, HG, 1930.
Kumpara, Anton
glazbenik, HG, od 1899. do 1918.
Kumpara, Rudolf Eugen
glazbenik, HG, od 1899. do 1918.
Lasta, Ante
rolo, HG, od 1918. do 1944.
Lehar, Franc
skladatelj, dirigent vojne glazbe 1883./84.
Loose, Paulina
dugogodišnja učiteljica i direktorica GŠ
od 1950. do 1973.
Majstorović, Nada
sopran, G., od 1933. do 1939.
Mašek, Janko
kapelnik, HG, 1910.
Maleček, Karlo
graditelj violina, direktor SO, od 1954. do 1958.
Marić, Julio
gostujući dirigent SO, zborovođa, A., ?
Marić, Marko
bas F, HG, od 1928. do 1944.
Medaković, Pavle
zborovođa, A., 1983. i 1985., tada i dirigent SO
Mihajlović, Petar
zborovođa, G., 3. mjeseca, od 1897. do 1898.
Miletić, Ambro
zborovođa, H., od 1888. do 1889.
Miletić, Svetozar
tenor, G., od 1933. do 1939.
Milković, Jakiša
tenor, H., od 1925. do 1941.
Mikačić, Rajko
tenor, H., od 1925. do 1941.
Miličević, Frano
zborovođa, A., ?
Miličević, Nikola
član Hrvatskoga sokola (dalje HS), ?
Novak, Miko
glasovir uz nijeme filmove, U. od 1925. do 1932.
Nuić, Anđeo
fratar, učitelj glazbe, 1875.
Ondelj, Franjo
bas, HG, od 1909. do 1934.
Ostojić, Božo
zborovođa, H., ?
Paču, Jovan
skladatelj, G., ?
Papandopulo, Boris
gostujući dirigent SO i zborovođa A., ?
Pavasović, Andre Dalmatinacučitelj glazbe, od 1846. do 1848.
Peš, Đuro
tenor, G., od 1933. do 1939.
Pezelj, Zvonimir
korna, HG, od 1918. do 1937.
Potur, Omer
ravnatelj tamburaške sekcije, A., 1948.
Prohaska, Franjo
zborovođa, H., od 1888. do 1889.
Rebac, Hajrudin
zborovođa, A. ?
Remec, Remec
zborovođa, H., od 1904. do ?
Ružica, Milutin
zborovođa, A., ?
Sajfert, Viljam (Čeh)
zborovođa, G., od 1894. do 1896.
Samardžić, Veselinka
alt, G., od 1933. do 1939.
Savić, Laza zv. Tantolini
glasovir uz nijeme filmove, kino Uranija (dalje U.),
od 1911. do 1932.
Smoljan, Tonko
kapelnik, HG, 1934.
Stojić, Drago zv. Noga
trombon, HG, od 1924. do 1944. (i dalje)
Suton, Marko
zborovođa, H., 1939.; upravitelj Napretka (dalje N.), 1939.
prosinca 2010.
337
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Suton, Nikola
Šajn, Ilija
Šantić, Aleksa
Šantić, Branko
Šiljeg, Stanko
Šlesinger, Josip
Šubir, Vinko
Tolinger, Robert
Tomani, Venceslav
Veber, Otto
Venuti, Maks
Vuletić, Nenad
Zamrzla, Rudolf (Čeh)
glazbenik, HG, od 1927. do 1944.
voditelj glazbene sekcije, A., 1946.
pjesnik, zborovođa, skladatelj društva G., 1894.,
1896., 1897.
zborovođa društva G.
klarinet, saksofon, HG, od 1924. do 1944. (i dalje)
skladatelj, G., ?
zborovođa, H., 1889.
srpski skladatelj, djelovao u G., virtuoz na cellu
kapelnik, HG
glazbenik, HG, od 1918. do 1944.
bas, G., od 1933. do 1939.
tenor, G., od 1933. do 1939.
zborovođa i skladatelj, G., od 1892. do 1894.
b) Glazbeni diletanti
Akšam, Agata
Antunović, Drago
Barišić, Drago
Batko, Iva
Batko, Štefica
Bedenković, Zvonko
Belobrk, Katica
Boban, Kata
Čolić, Pero
Ćelić, Mara
Družinec, Olga
Jakopović, Ivo
Komljenović Rotim, Drago
Krulj, Uroš
Krulj, Veselinka
Kurtović, Anđa
Marković, Ivan
Matić, Ana
Musa Barbarić, Mila
Musa, Petar
Pandža, Anka
Retl, Dragutin
Smoljan, Ivan
Soldo, Ivan
Soldo. Lucija
Šola, Zorka
sopran, H., 1891.
pjevač, H., od 1925. do 1941.
član HS
pjevačica, H., od 1925. do 1941.
pjevačica, H., 1925. do 1941.
pjevač, H., od 1925. do 1941.
pjevačica, H., od 1925. do 1941.
alt, H., 1891.
član HS, ?
sopran, H., 1891.
pjevačica, H., od 1925. do 1941.
član, HS, ?
pjevač, H., od 1925, do 1941.
doktor, violina kvarteta, G., ?
alt, G., od 1933. do 1939.
alt, H., 1891.
bas, G., od 1933. do 1939.
sopran, H., 1891.
pjevačica, H., od 1925. do 1941.
član, HS, ?
članica, HS, ?
član, HS, ?
pjevač, H., od 1925. do 1941.
član, HS, ?
učiteljica, pjevačica, H.
sopran, G., ?
338
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Tomlinović, Ankica
Vladić, Ljubica
Vladić, Zvonko
Vlaho, Anđelko
Vujica, Vlado
sopran, G.
članica, HS, ?
član, HS, ?
član, HS, ?
član, HS, ?
c) Kazališni redatelji i glumci
Abramović Bjelica, Nikola redatelj, A.
Bačić, Franka
glumica Narodnoga pozorišta (dalje NP), 1949.
Bebl, Marko
redatelj, glumac, scenograf, 1901.
Belobrk, Mirko
diletant, od 1925. do 1941.
Bilić, Dušan
redatelj, G.
Bilić, Vladislav
diletant, G. (šaljive uloge)
Bošnjaković, Mladen
redatelj, G., 1889.
Bovan, Đorđe
redatelj, A., od 1946. do 1956.
Čemalović, Azra
glumica, NP, 1949.
Čišić, Alija
glumac, NP, 1949.
Ćorić, Pero
diletant, od 1925. do 1941.
Ćorović, Svetozar
diletant, G. (šaljive uloge)
Dučić, Jovan
diletant, G. (šaljive uloge)
Gatlo, Ignjat
redatelj, G., 1889.
Halilović, Ana
diletantica, H., 1898.
Hakl, Zeno
glumac, NP, 1949.
Hasanagić, Omer
redatelj, A., od 1926. do 1936.
Hristić, Pastana
diletantica, H., 1898.
Hristić, Ruža
diletantica, H., 1898.
Jukić, Ante [Veljko Obradov]redatelj, H., ?
Kakarić, Nikola
diletant, H.,1898.
Koen, Abo
redatelj, A., od 1926. do 1936.
Kolak, Lazo
diletant, G. (salonski ljubavnik)
Knežević, Karlo
diletant, H., 1898.
Komljenović, Drago
diletant, H., 1898.
Kožul, Stanka
diletantica, H., 1898.
Kukić, Ivica
glumac, NP, 1949.
Kumpara Rimac, Jelena
diletantica, H., 1898.
Kurtović, Nada
diletantica, od 1925. do 1941.
Mihić, Frano
grafički radnik, redatelj A., od 1926. do 1936.
Mihić, Stjepan
diletant, H., 1898.
Mijatović, Anuška
diletantica, H., od 1925. do 1941.
Mikačić, Rajko
diletant, H., 1898.
Miličević, Boro
glumac, NP, 1949.
Miličević, Ognjenka
redateljica, A., od 1946. do 1956.
prosinca 2010.
339
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Miličević, Stojan zv. Đoka redatelj, scenograf, od 1925. do 1941.
Milković, Jakiša
doktor, diletant, od 1925. do 1941.
Mujić, Safet
doktor, narodni heroj, redatelj A.
Nikašinović Vršćanin, Božo redatelj, G., 1888.
Novaković, Ante
redatelj, A., 1946., glumac NP, 1949.
Omeragić, Muhamed
glumac, A., 1949.
Prodanović, Milka
diletantica, G., ?
Radulović, Vladimir
diletant, G., ?
Smoljan, Ivka
diletantica, H., 1898.
Smoljan, Šimun
diletant, H., 1898.
Soldo, Ivan M.
učitelj, glumački referent, 1939.
Soldo, Jelka
diletantica, H., 1898.
Soldo, Petar
kazališni redatelj, 1898.
Suton, Marko
diletant, H., 1898.
Šain, Risto
diletant, G. (herojske uloge)
Šantić, Aleksa
diletant, G. (komadi s pjevanjem)
Šantić, Branko
redatelj, G., 1920.
Šimun, Ana
redateljica, A., od 1926. do 1936.
Šipioni, Josip
diletant, H., 1898.
Šola, Anastasije
redatelj, G.
Šoljak, Ante
redatelj, A., 1955.
Travica, Branko
redatelj, A., od 1946. do 1956
Veble, Marko
poduzetnik, kazališni redatelj, 1904.
Vladić, Ante
grafički radnik, redatelj, A., od 1926. do 1936.
Vranić, Šukrija
redatelj, A., od 1926. do 1936.
Zabovšek, Ferdinand
diletant, H., 1898.
2. Repertoar po glazbenim vrstama koji se izvodio u Mostaru u prijelaznim desetljećima i u prvoj polovini XX. stoljeća
AUTOR
NAZIV DJELA
1. Repertoar glazbeno-scenskih djela
a) Opere
Donizetti, G.
Marija kći pukovnije, G.
Krstić, S.
Zulumčar (1939.), Gajret (dalje Ga.)
Gounod, C.
Hor vojnika iz Fausta, G.
Smetana, B.
Zbor iz Prodane nevjeste, G.
Verdi, G.
Besmrtni Verdi (fantazija iz opere Trovatore) (1953.), A.
Vilhar, F. S.
Zvonimir (nedovršena, izvodili se ulomci)
Zajc, I.
Graničari (samo uvertira, 1871.), H.
Nikola Šubić Zrinjski (1876., 1901.), H.
340
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
b) Operete, glazbeni igrokazi, komedije, tragedije, šaljive igre u jednome činu
Alečković, S.
Oprosti mu (1929.), Ga.
Andrejević, J.
Prkos (1891.), G.
Ban, M.
Milenko i Dobrila, (1879. do 1910.), G.
Bašagić, S.
Abdulah paša (1929.), Ga.
Bogović, M.
Matija Gubec (1891., 1902., 1912.), H.
Ćorović, S.
On (1929.), Ga.
Daščarić, T.
Svežanj (1895.), H.
Dragošić, ?
Siget (1896.), H.
Đorđević, M.
Slobodarka, (18798. do 1910.), G.
Freudenreich, J.
Graničari (1888., 1894., 1899., 1903., 1911.), H.
Crna kraljica (1896., 1899., 1905.), H.
Gogolj, N. V.
Ženidba (1900., 1902.), H. Revizor (1897.), H.
Gorki, M.
Na dnu (1926. do 1936.), A.
Horst, J.
Mamurluk (1899.), G.
Ilić, D.
Kralj Vukašin (1896.), G. Monolog (1896.), G.
Jošt, B.
Žrtve (1926. do 1936.), A
Jurković, J.
Kumovanje (1895.), H.
Kalman, I.
Jesenji manevar (1892.), H.
Kos, N.
Crna kraljica; Seljaci u gradu (1897.), H.
Kostić, L.
Maksim Crnojević (1897.), G.
Krstinić, P.
Stjepan Tvrtko (1897.), H.
Ljubić, J.
Posljednji kralj (1896.), H.
Mijatović, Č.
Ikonija vezirova majka, G.
Milano, N.
Amanda (1894., 1898.), H. Bez brkova (1894.), H.
Miletić, S.
Diletanti (1892.), H.
M. M. (?)
Dva pobratima (1892.), H.
Moanoa, J.
On je gluh (1902.), H.
Mulabdić, E.
Svak na posao, Ga.
Mulalić, M.
Čar ramazanske noći (1932.), Ga.
Muratbegović, A.
Muhadžiri (1930.), Ga. Na Bajram (1930.), Ga.
Susjedi (1933.), Ga.
Nikolić, A.
„Jug Bogdan“ i „Vlajko“ iz „Zidanje Ravnice“, G.
Nušić, B.
Vlast, A.
Hadži Lojo (1929.), Ga.
Analfabeta (1929.), Ga.
Narodni poslanik (1936. do 1941.), A.
Protekcija (1879. do 1910.), G.
Njegoš, P. P.
Gorski vijenac (1901.), G.
Obradov, V.
Mučenici (1901.), H.
Okruglić, I.- Sremac, S.
Šokica (1895.), H.
Ostrovski, A. N.
Šuma (1936. do 1941.), A.
prosinca 2010.
341
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Peyrounet, C.
Plaović-Đaković, ?
Popović, J. S.
Simić, M.
Subotić, J.
Šantić, A.
Šreder, A.
Tomić, J. E.
Tucić, S.
Velikanović, I.
Veselinović, J.
Vodopivec, V.
Vojnović, I.
Zmaj, J. J.
Madmiselle de Tonche (Gospođa Tuš), 1891.), H.
Voda s planine, A.
Pokondirena tikva (1926. do 1936.), A.
Kir Janja (1936. do 1941.), A.
Smrt Stevana Dečanskog (1888.), G.
Vladislav (1889.), G.
Miloš Oblić (1889.), G.
Svetislav i Mileva (1890.), G.
Zla žena (1891.), G.
Beograd nekad i sad (1897.), G.
Drugarice (1895.), G.
Zvonimir (1895.), H.
Krst i kruna (1887., 1896., 1899.), G.
Herceg Vladislav (1890.), G.
Hasanaginica (1905.), G.
Zaboravljeni štit od kiše (1898.), G.
Bračne ponude (1892.), H. Pastorak (1900., 1901.), H.
Bura (1907.), H.
Posvatovci (1896., 1905., 1906.), H.
Tulumić udaje svoju kćer (1896.), H.
Đido (1894.), G.
Kovačev student (1891.), H.
Ekvinocij (1902., 1903.), H.
Šaran (1896., 1899.), G.
2. Vokalna i vokalno-instrumentalna glazba
A. Svjetovna
a) Solistička glazba
Čačkes, S.
Mokranjac, S.
Šantić, A.
Souvenir (1925.), za glas i klavir
Mirjana, Tri junaka, Lem-Edima,
solo i glasovir, G.
Naprijed, za jedan glas, G.
b) Zborska glazba i kantate
Beethoven, L. v.
Bedrović, V.
Danon, O.
Eisenhuth, Đ.
Gotovac, J.
Oda radosti (iz IX. simfonije), A.
Linđo, mješoviti zbor, A.
Uz Maršala Tita, mješoviti zbor, A.
Ustaj rode (1892.), muški zbor, H.
Hrvatski napjevi (1892.), muški zbor, H.
Ero s onog svijeta
Omili mi u selu djevojka, mješoviti zbor, A.
342
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
Govačovski, ?
Horejšek, V.
Hristić, S.
Jenko, D.
Jovanović, J. P.
Lisinski, V.
Malaškim,?
Mozart, W. A.
Mokranjac, S.
Nafronik, ?
Paču, J.
Paljetak, V.
Pienta, K.
Popović, M.
Preradović, P.
Sremac, S.
Stanković, K.
Šantić, A.
Šubir, V.
Tajčević, M.
Topalović, M.
Verdi, G.
Vilhar, F. S.
Zajc, I.
Zekić, Dž. H.
Bože živi (1898.), muški zbor, H.
Jadna draga (1889.), G.
Jesen (1911.), G.
Bogovi silni, Žute žice, Spavaš li,
Što ćutiš (1889.), muški zbor, G.
Zastav se srpska vije (1889.), G.
Oj, talasi, mješoviti zbor, A.
Pomišljaji den strašni (1911.), G.
Ave verum corpus, mješoviti zbor, A.
Deseta rukovet (1911.), G.
Ruski kadril (1911.), G.
Srpska molitva
U boj
Brankovo kolo (1889.), G.
Fala, mješoviti zbor, A.
Živjela Hrvatska (1898.), H.
Mačem kopljem
Kantata Juga i Jugovića (1889.), G.
Udesu mome (1888.), muški zbor, H.
Napitnica (1888.), muški zbor, H.
Grob kaluđerov (1911.), G.
Uskliknimo (1889.), G.
Hajm’ u kolo, muški zbor, G.
Kosovo, Tamburice, Na izvoru,
Oj potoci, Srpska zastava,
But’te se iz sna, U borbu, Pijmo vino,
sve za mješoviti zbor, G.
Na noge braćo (1892.), muški zbor, H.
Viknala Jana, mješoviti zbor, (1981.) A.
Jezerce, mješoviti zbor
Nabucco, mješoviti zbor iz opere, A.
Bojna pjesma
U boj, u boj (1888.), muški zbor, H.
S velebita (1888.), muški zbor, H.
Hrabren Hercegovac (1892.), muški zbor, H.
Himna Gundulića
Poputnica Nikole Jurišića (1891.), muški zbor, H.
Odjek duše, mješoviti zbor, Ga.
c) Folklorna građa: vijenci, sevdalinke
Bošnjaković, M.
Venac srpskih pjesama (1889.), G.
Jirke, ?
Vijenac hrvatskih napjeva (1903.), H.
prosinca 2010.
343
Lidija Vladić Mandarić • Ivana Tomić Ferić
Jovanović, J. P.
Marinković, R.
Novak, ?
Nepoznati autori:
Šantić, A.
Zamrzla, R.
Više autora:
Žganec, V.
Jovanović, Z.
Mokranjac, S.
Rahmanjinov, S.
Šantić, A.
Topalović, M.
Zamrzla, R.
344
Kosovka djevojka, uz gusle, G.
Prvo kolo srpskih pjesama (1889.), G.
Gorski kraj (1903.), H.
Agina Fata
Bančice
Bosanska rapsodija
Evo srcu mom radosti
Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi
Svadili se orli i sokoli
Prvo kolo srpskih narodnih melodija iz Bosne
i Hercegovine
Drugo kolo – 7 pjesama
Treće kolo, srpske melodije – 10 pjesama
Treći vijenac – 6 pjesama
Srpske narodne melodije iz Bosne i Hercegovine,
s posebnim pjesmama:
Oj djevojko što me moriš, što mi pendžer ne otvoriš;
Ej uzmi me, preko plota baci me, uba, ubava;
Ej što no mi se Travnik zamaglio
(1905.), G.
Vijenac srpskih pjesama (1892.), G.
Vijenac čeških pjesama (1893.), G.
Karišik (splet) hrvatskih pjesama (1898.), H.
Karišik jugoslavenskih narodnih pjesama
pod naslovom „Jugoslavenski biseri“;
Karišik hrvatsko-hercegovačkih pjesama pod
naslovom „Što je naše, više nije“ (1891.), H.
Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja,
mješoviti zbor, A. B. Duhovna
Na duhove, G.
Liturgija (1905.), G.
Opelo, G.
Liturgija, mješoviti zbor, G.
Sprovod i opijelo
Vaskrsnet Bog (pastoralne stihije), muški zbor
O kto, kto, Nikolaja slavit (tropar)
Tebe pojem, mješoviti zbor
Hristos voskrese, za ženski ili dječji zbor, te
i za mješoviti zbor
Hvalite, izvorna skladba, G.
Liturgija, G.
Pred ikonov sv. Save (1894.), G.
HUM 6
GLAZBENI ŽIVOT MOSTARA U PRVOJ POLOVINI XX. STOLJEĆA
3. Instrumentalna glazba
a) Solistička glazba
Čajkovski, P. I.
Šubir, V.
Napolitanska pjesma, za klavir, A.
San i java, solo za krilni rog (1892.), H.
b) Orkestralna glazba
Nepoznati autori:
Šantić, A.
Bosanska koračnica, SO
Pjesmom u prirodu, SO
Jugoslavenski biseri, SO
Kalif iz bagdada, SO
Kavatina, SO
Hej sloveni, SO
Emina, SO
prosinca 2010.
345
Lidija Vladić Mandarić – Ivana Tomić Ferić
MUSICAL LIFE IN MOSTAR IN THE FIRST HALF OF
THE 20TH CENTURY
Summary
This article was intended to reconstruct the peculiarities of the Mostar’s
musical culture in the first half of the 20th century, its species, starting
points and meaning in the continuity, emphasizing the institutional organized musical practice and its connection with larger social context.
The approach that was imposed by purpose of research includes the presentation of the musical reality whithin the cultural and political history
of the determinated period, whose result in the larger part it was. In the
field of the autonomous, music until the middle of 20.th century almost
it has not existed, because it has been connecting functionally with the
kindes of the conscience and living ways of the enviroment whose reality
was determinated by regime changes, political party conflicts, economical, political and cultural differences leaving the significant tracks in its
historical continuity. Because of that, the approach to music as the part
of the entire socio-political and cultural life seemed to be the only correct
one. The proposed material can be observed as the mosaic whole made
of the parts presenting the localities and forms of the music practice, the
activites of prominent choral societies, amateur and professional musical
societies, the education and organized manifestations by which music has
lived in Mostar.
Key words: Mostar, music life, singing clubs, history, culture.
346
HUM 6
UDK 32-051 Bush G.W.(042.5)
808.51:327(73)
Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 2. XII. 2010.
Marijana Sivrić – Željana Mihaljević
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS
OF G.W. BUSH’S SPEECHES
Summary
The paper deals with the ideological analysis of G.W. Bush’s political speeches delivered during the war in Iraq. The speeches were analyzed as a
sort of political discourse with the purpose of recognizing lexical, semantic, rhetorical and grammatical structures used in the strategy of polarization when representing the actions of two confronted parties – Iraqi
regime and American military.
Polarization strategy is one of the basic principles of the T.van Dijk’s Critical discourse analysis, which is expressed through ideological square.
This means that in a kind of political discourse, as these speeches are, in
which the interests of two confronted states, ideologies, nations etc. are
presented, we can expect good actions of in-group to be emphasized and
bad ones to be mitigated, whereas the good actions of out-group will be
mitigated and bad ones will be emphasized.
Critical discourse analysis offers the basic tools for recognizing such structures in different discourses, but in these political speeches it questions
the function and influence which these structures have on Bush’s political
plan and on society as a whole.
Key words: critical discourse analysis, ideological analysis, ideological
square, in-group, out-group, political discourse.
prosinca 2010.
347
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
Introduction
In political discourse in general, and in political speeches in particular, when two conflicting parties, nations or ideologies are in question,
polarization in representing each of these sides is expected.
This paper presents the analysis of several political speeches delivered by the USA President G.W. Bush regarding the operation Iraqi
Freedom, in order to outline discourse structures used in representing
American military actions as opposed to the actions of the Iraqi regime
members.
In this case, on one side, there are coalition forces led by the USA,
and on the other, the Iraqi regime. The coalition forces, from the perspective of the speaker G.W. Bush, are in-group, and the Iraqi regime is
the out-group. In discourse, such polarization is marked usually by pronouns We, Us – used to refer to in-group and its friends and allies, and
They, Them – used to refer to out-group, and its friends and allies.
What is expected is the positive in-group description and negative
out-group description, i.e. positive self-presentation and negative other-presentation. In the speeches in question, we can expect the good
actions of coalition forces to be emphasized and their bad actions to be
mitigated. On the other hand, good actions of the Iraqi regime will be
mitigated and the bad ones will be emphasized.
Polarization, as one of the strategies for the expression of shared,
group-based attitudes and ideologies, is in this way presented through,
what Teun van Dijk calls, ‘ideological square’. This strategy of polarization is one of the basic principles of van Dijk’s Critical Discourse Analysis
(CDA) approach upon which this paper is based.
As a critical discourse analyst, he is interested in investigating the relation between societal structures and discourse. He argues that societal
structures can be related to discourse only through the minds of social
actors – mental models link ideology and discourse.
The analysis of the speeches will focus on extracting these ideologically colored structures used in positive self-presentation and negative
other-presentation, but we are also interested in investigating the fun-
348
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
ction of these structures in the political agenda of G.W. Bush concerning the war in Iraq. Van Dijk claims that the analysis of political discourse should not be limited to structural features of text and talk, but
also account for their conditions and functions in the political process.1
The discourse structures used by G.W. Bush not only enact ideological positions but also act as a means of persuasion in order to influence preferred mental models.2 In this case, the assumption is that these
speeches regarding the operation Iraqi Freedom are continuation of his
efforts to justify invasion of Iraq as a necessity for the peace of the world
even though there was no indication that Iraq posed a serious threat for
America.
The first of the speeches included in our analysis was delivered on
March 19, 2003, and it marked the commencement of the invasion of
Iraq. Other speeches were delivered in the period of one year – from
March 26, 2003 to March 26, 2004.
As we look at these speeches as a form of discourse, in the first chapter more will be said about how critical discourse analysts see discourse
as well as how they define texts. The first chapter also includes the definition of Fairclough’s concept of order of discourse and basic information regarding the political order of discourse. Although most of this
paper is based on Teun van Dijk’s framework of ideology and discourse,
some of the basic principles of Fairclough’s critical discourse analysis
approach have been included. This is done to show that CDA is not
a unitary approach, even though the agenda of exploring the tensions
between society and discourse is what links these approaches. The differences between frameworks of these two analysts will be discussed in
the second chapter where more will be said about CDA approach itself.
1
2
T.A. van Dijk, “War rhetoric of a little ally: political implicatures and Aznar’s legitimization
of the war in Iraq“, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 2005.
T.A. van Dijk, “Ideological Discourse Analysis”, Discourse in Society, <www.discourses.
org>, 1995.
prosinca 2010.
349
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
1. Method
1.1. Critical discourse analysis
Critical Discourse Analysis is an interdisciplinary approach to analysis of discourse. It investigates languages as a form of social practice.
However, CDA is not a specific direction of research, it does not have
a unitary theoretical framework but subsumes a variety of approaches
which may be theoretically and analytically diverse.
But, what connects some of the critical discourse analysis approaches
is that they will ask questions about the way specific discourse structures
are deployed in the reproduction of social dominance, whether they are
a part of conversation or a news report or other genres and contexts.3
Fairclough states that CDA is special because it explores the tension
between socially shaped language use and socially constitutive language
use, rather than opting for one or the other.4
According to Fairclough and Wodak5 the main principles of CDA
may be summarized in the following:
- CDA addresses social problems; power relations are discursive;
discourse constitutes society and culture; discourse does ideological work; discourse is historical; discourse analysis is interpretative and explanatory; discourse is a form of social action.
Fairclough’s framework for analysis of media discourse involves the
analysis of a particular communicative event and the overall structure
of the order of discourse. Following Fairclough’s CDA framework when
analyzing a particular communicative event, the analyst will be interested in the relationship between three dimensions of that communicative event. Those are text, discourse practice and socio-cultural practice.
Discourse practice segment is the mediating link between other two
dimensions, text and socio-cultural practice. Properties of socio-cultu3
T.A. van Dijk, “Critical discourse analysis”, Discourse in Society, <www.discourses.org>,
2001.
4 N. Fairclough, Media Discourse, Arnold-a member of the Hodder headline Group, London, p. 55.
5 N. Fairclough, – R. Wodak, (1997) “Critical Discourse Analysis”, in: T.A. Van Dijk, (ed.),
Introduction to Discourse Analysis, London, p. 258-284.
350
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
ral practice influence the nature of discourse practice which is later on
reflected in text.
In this way, by analysis of media texts and their production, potential
changes in culture can be monitored. “Heterogeneity of texts can be
seen as materialization of social and cultural contradictions”.6
When analyzing a socio-cultural practice dimension of a communicative event, analyst may focus on immediate situational context, wider
context of institutional practices the event is embedded within, or the
society and the culture in general. All of these perspectives are relevant
in understanding a particular event.
Whereas in Fairclough’s CDA approach the mediating link between
societal structures and discourse is the discourse practice dimension,
in van Dijk’s approach mental models are this mediating link. Mental
models feature what individuals think about specific events, so they
are subjective representation of the events or situation that discourse
is about.
Mental models represent people’s experiences, they are subjective
and possibly biased representations of ‘reality’, and may also feature
evaluations of events or situations – opinions. Although these models
are personal, they are still a part of the social because the opinions and
knowledge they embody are reflections of group opinion – ideology.
Alongside mental models of particular events, people also form context models – models of the communicative events in which they participate. Structure of the context model will include overall definition
of the situation, subjective beliefs about participants, aims and goals,
the setting etc. Like mental models, context models are also crucial in
comprehension and production of discourse – they regulate for example how a certain communicative event is communicated.
6 N. Fairclough, Media discourse, p. 60.
prosinca 2010.
351
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
2. Political order of discourse
2.1. Discourse and text
The political speeches included in this paper are a form of discourse
and are analyzed as such. The term discourse is used in various disciplines, thus in this segment we will give an account from the perspective
of a critical discourse analyst.
It can be said that there are two predominant views of discourse. Linguists define discourse as language and its use, while social theorists and
analysts see discourse as a construction of reality, a form of knowledge.
Norman Fairclough, one of the pioneers of Critical Discourse Analysis
approach gives a view of discourse that is in accordance with his linguistic background but is also informed by social theory. In that sense, he
defines discourse as spoken or written language use but also includes
other forms of semiotic activity, visual images and non-verbal communication in this definition. More importantly, Fairclough investigates
discourse as a form of social practice and that is the segment influenced
by social theory. This implies that language use is a mode of action and
that it is socially shaped but that it is also socially shaping. “It is influenced by different aspects of the social but at the same time influences
those aspects of social.” 7
If we have defined discourse as spoken or written language use, what
is text? The transcripts of the political speeches in question are texts
and so are newspaper articles or a transcript of a broadcast. The traditional view of the text as words printed on paper does not fully apply.
Modern texts are accompanied by visual images, music, sound effects
and for this reason the definition of text has been extended to include all
of these elements, which corresponds to Fairclough’s view of text.
As it has been noted, these speeches are analyzed as discourse. This
means that discourse analysis will be applied, within which linguistic
analysis of text will be accompanied by social and cultural analysis. Formalist linguistic analysis that does not take into consideration the social
context of discourse is not sufficient.
7
352
Ibid., p. 55.
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
2.2. Order of discourse
In the CDA framework that Fairclough proposes, the analysis of a
certain communicative should include the overview of the order of discourse. Fairclough states that “…adequate analysis of communicative
events as forms of social practice…does need to locate them within fields of social practice and in relation to the social and cultural forces and
processes which shape and transform these fields.”8
The ‘fields of social practice’ in question are called orders of discourse. Thus, the order of discourse of a social domain or social institution is constituted by all the genres and discourses used there. The term
discourse in this case is a count noun and it signifies the language used
in representing a given social practice from a particular point of view.
So, politics as a social practice is differently signified in liberal or socialist political discourses. On the other hand, genre is used of language
associated with and constituting part of some particular social practice,
interviewing people - interview genre.
Other than outlining these different discursive practices, we are interested in investigating the relationship and boundaries between discursive practices of a particular order of discourse, but also the relationship
between local orders of discourse.
The order of discourse we are interested in here is political order
of discourse. The concept of order of discourse is included in this paper to give more insight into the difference between the frameworks of
CDA, but also because this way of looking at ordering of fields of social
practice contributes to better understanding of certain areas in which
different forms of social practice intersect.
2.3. Political discourse
The speeches analyzed in this paper are political speeches and as
such, they are one genre within the political order of discourse. Before
8
N. Fairclough, N., “Political Discourse in the Media: an analytical framework“, in: Allan
Bell – Peter Garret (eds.), Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd.,
Oxford, p. 143.
prosinca 2010.
353
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
discussing some of the properties of political discourse, an important
issue is to define politics.
Fairclough applies Held’s9 characterization of politics as interaction
of different societal systems – the political system, the social system and
the economy. The interaction of three systems varies in different times
and places and this affects the politics and from this can be concluded
that the limits of political are always at issue.10 And “that shifting nature of politics can be characterized in terms of shifting relationships
between - shifting articulations of - orders of discourse”.11 Thus, contemporary political discourse is comprised out of orders of discourse of the
political system, of the media, of science, private life etc.
Fairclough also applies Bourdieu’s12 suggestion that political discourse of professional politicians is double determined, internally and externally.13 Internally, political discourse of politicians is determined by its
relationship to orders of discourse outside politics, to the people they
represent, but also to the media.
3. Ideological analysis of G.W. Bush’s speeches
3.1. Scope of the analysis
The analysis was conducted on eight speeches delivered by G.W.
Bush. The first of the speeches included was delivered on March 19,
2003, and other speeches were delivered in the period of one year –
from March 26, 2003 to March 26, 2004.
The basic goal of the analysis is to outline discourse structures and
semantic moves Bush used when describing the actions of the in-group
and the out-group. Discourse structures used to exhibit positive and ne9 David Held – British political theorist. More on his view of politics can be found in: Political
theory and the modern state: essays on state, power and democracy (1989), London: Polity
Press.
10 N. Fairclough, N., “Political Discourse…” p. 146.
11 Ibid., p. 146.
12 Pierre Bourdieu – French sociologist and philosopher.
13 N. Fairclough, “Political Discourse…“, p. 147.
354
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
gative judgments about groups apply to different levels and dimensions
of text and talk.
Also the goal is to comment on how these structures contribute to
the political agenda of G.W. Bush, his efforts to legitimize and justify the
invasion of Iraq.
Generally, emphasis may apply to the following levels:
- phonological structures (stress, pitch, volume, intonation)
- graphical structures (headline, bold letters)
- overall ordering and size (first and later, higher and lower, bigger
and smaller)
- syntactic structures (word order, topicalization, clausal relations
main and subordinate, fronted or embedded; split constructions)
- semantic structures (explicit vs. implicit, detail and level of description, semantic macrostructures vs. details)
- lexical style (positive vs. negative opinion words)
- rhetoric (under and overstatement, euphemism, litotes, repetition)
- schematic or superstructures (expressed or not in prominent
conventional category, e.g. headline or conclusion; storytelling
and argumentation)
- pragmatics (assertion vs. denial; self-congratulation vs. accusation)
- interactive (turn-taking; self-selection and dominance; topic maintenance and change);
- non-verbal communication: face, gestures, etc.14
3.2. G.W. Bush and War on Terror
To get an insight into the background of the overall situation preceding the speeches Bush delivered, we are going to give a short account
of Bush’s political framework and presidency.
Bush was the 43rd President of the United States. In his presidency he
ran on the platform that opposed to any types of involvement in foreign
14 T.A. Van Dijk, “Ideological…“.
prosinca 2010.
355
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
conflicts. But, all this changed on September 11, 2001. On that day 19 Al’
Qaeda terrorists hijacked four passenger planes, two of which crashed
into the Twin Towers of the World Trade Center in New York City killing everyone on board and many others working in the buildings.
What followed was President Bush’s military response. It began in
October 2001 with the deployment of 11, 000 thousand troops to invade
Afghanistan, the base of Al’ Qaeda and its leader Osama bin Laden who
have claimed responsibility for the attacks. The initial attack removed
the Taliban from power but Taliban forces have since regained some strength. Osama Bin Laden is in hiding, American forces are still present
in Afghanistan.
During 2002 Bush’s administration began announcing that officials
had supposedly discovered weapons of mass destruction in Iraq. There
was no concrete evidence that Saddam Hussein was in possession of
weapons of mass destruction at that moment even though Iraqi regime
was in possession of such weapons until 1991. American government
had attempted to gain a United Nations Security Council authorization for the use of force to remove Hussein from power, but they were
unsuccessful.
Bush was preemptively attacking a country that had never attacked
the United States or threatened and he disregarded the opinion of the
UN.
Operation Iraqi Freedom began on March 20, 2003, with the invasion of Iraq by a multinational force led by troops from the United States
and the United Kingdom.
The U.S. government reported that 139 American military personnel
were killed before May 1, 2003, while over 4,000 have been killed since
2003. Estimates of civil casualties are more variable than those for the
military personnel. According to Iraq Body Count, a group that relies
on western press reports to measure civilian casualties, approximately
7,500 civilians were killed during the invasion phase.
356
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
3.3. Discussion
3.3.1. Positive self-presentation
The tendency of positive self-presentation is a part of socio-cognitive
strategy to present oneself in positive light, or at least to avoid a negative
impression. In the given speeches, the following structures and moves
have been used to positively describe the in-group.
3.3.1.1. Positive lexicalization
Use of lexical items is one of the most common ways to positively
describe actions of the members of the in-group.
Here is how George Bush uses certain lexical items to refer to American military and coalition forces and their actions:
- The enemies you confront will come to know your skill and
bravery.
- ...your nation appreciates your commitment and your sacrifice in
the cause of peace and freedom.
- Coalition forces are skilled and courageous and we are honored
to have them by our side.
Or to refer to Operation Iraqi Freedom:
- Operation Iraqi Freedom was carried out with a combination of
precision and speed and boldness that enemy did not expect.
- ….in one of the swiftest and most humane military campaigns
in history
The choice of vocabulary confirms only the best characteristics and
qualities of the in-group, they are carefully chosen to diminish the values of the out-group. Some examples show the contrast between Us and
Them in different propositions of the same sentence or of the sequence
of sentences, which even more emphasizes these differences.
prosinca 2010.
357
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
3.3.1.2. Euphemisms
In his speeches G.W. Bush also uses a lot of euphemisms - mild and
less offensive expressions used instead of expressions that are considered offensive and harsh.
In the speeches Bush defines the war as conflict which is a euphemistic use of the term, e.g.
- In this conflict, America faces an enemy who has no regard for
conventions of war and rules of morality.
- ...now that the conflict has come.
Also he uses euphemisms to refer to dead American soldiers, thus
instead of dead and death he uses the term fallen, e.g.
- We pray that God will bless and receive each of the fallen.
There is also a number of euphemisms used for invasion to avoid the
exact terms of invasion and occupation, e.g.
- military operations to disarm Iraq; broad and concerted campaign; a fierce struggle to protect the world from a grave danger
and to bring freedom to an oppressed people; noble cause etc.
Usage of euphemisms is the most important aspect of the application
of political correctness. In his political speeches Bush uses euphemisms
to disguise the real goals and characteristics of the war in Iraq, which
was really a war, not just a conflict. He has at least two reasons to do so:
first, to hide the real politics which stands behind his words and second,
to give a different perception of the war to his countrymen, listeners and
media in general.
3.3.1.3. Overstatements and understatements
The next move used frequently in these speeches shows obvious
exaggeration regarding the actions of our forces, in this case coalition
forces. The term coalition forces itself is used for countries supporting
the invasion. President Bush stated that 35 countries were giving crucial
support. However, only four besides the United States contributed tro358
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
ops to the invasion force – the United Kingdom, Australia, Poland and
Denmark. Therefore, the usage of this term, gives the appearance that
the invasion was approved by many countries of the world.
Furthermore, Bush stated that military combat operations in Iraq
have ended, although military operations were still in progress or that
these nineteen months changed the world. These are also obvious examples of exaggeration or overstatements whose main idea is to create the
impression that what in-group forces are doing is right and correct.
On the other hand, by using some vague expressions of understatements, an impression is created that there is no actual fighting, and if
there is, that it is mild, e.g.
- our forces are clearing southern cities; we are taking command of
coastal area; coalition forces pushed back the enemy etc.
These examples mostly refer to some negative actions performed by
our group or in-group during which a lot of people were killed or the
goal was not completely achieved. The chosen constructions give an
impression that the actions were not so comprehensive, therefore, the
results were rather modest.
3.3.1.4. Positive comparison
This is one of the most interesting semantic moves which is used
purposefully to boost up the morale and actions of our group, e.g. American military is compared with previous, historical successes of the military, e.g. the daring of Normandy; the fierce courage of Iwo Jima; our
commitment to liberty is America’s tradition.
Bush also gives some examples as a proof that reconstruction of a
state like Iraq after war is possible, e.g. following World War II, we lifted up the defeated nations of Japan and Germany and stood with them
as they built representative governments, or in the 1970s, the advance of
democracy in Lisbon and Madrid inspired democratic change in Latin
America.
Bush purposefully chooses only positive examples in order to characterize the American actions or those of the coalition forces as the
prosinca 2010.
359
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
only possible and worth comparing to the greatest historical battles or
victories.
3.3.1.5. Emphasizing American values
The emphasis of values that the in-group holds dear is one of the
basic ways of establishing the distinction between the in-group and the
out-group, e.g.
- …treating Iraqi prisoners of war according to the highest standards of law and decency.
- We stand for human liberty…
- …dedicated to the defense of our collective security and to the
advance of human rights.
- We recognize a moral law that stands above men and nations
which must be defended and enforced by men and nations.
Apart from the fact that with this semantic move the American values are emphasized and promoted, Bush wants to persuade the outgroup members that the American values are the only real values and as
such should be recognized by all people, including their enemies.
3.3.1.6. Positive self-presentation in grammar
The examples of positive self-presentation can be found on the level
of grammar as well. Although these elements are not so obviously emphasized, there are also present and influence the overall impression of
the text.
One of the typical examples we can find in political speeches of this
kind is the overusage of personal pronouns, especially insisting on the
personal pronoun We (inclusive We). One of the things we can mention
regarding the use of the pronoun We is insistence on the positive things
the in-group has made. On the other hand, inclusive We refers to the
idea that all of Us are in this together, i.e. the Americans as well as other
forces. Even if that is not true, Bush, by frequent using of We, wants to
360
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
emphasize that what We are doing is the only good and correct thing to
do, e.g.
- We come to Iraq with respect for its citizens…
- We have no ambition in Iraq…
- We will meet that threat now with our Army, Air Force, Navy…
- We will pass through this time of peril…
- We will defend our freedom….We will bring freedom to others.
- We will overcome every danger and we will prevail.
It is significant that personal pronoun We is used at the beginning of
almost each sentence in a paragraph of 10 sentences, one after another.
In combination with modal verbs (e.g. will in the given examples), it
reinforces the promise of the President to the people, which could mean
that there are many other things he is hiding.
Another grammatical level which is significant regarding the ideological coloring is usage of passive transformations. In such transformations agents are usually omitted, a method which is used if some actions
of our group are considered bad and negative. On the other hand, if the
actions are positive and good, either active voice is used or passive voice
with agent expressed.
Bush prefers the usage of active voice in his speeches, which means
that he is sure about positive actions of American forces – what they are
doing is what has to be done, e.g.
- We destroyed the Taliban, many terrorists and the campus where
they trained.
- We are taking direct action against the terrorists in the Iraqi
theater.
The killing of the terrorists or destruction of their bases is seen as
positive action of the American military and there is no need to leave
out the agent.
Apart from passive transformations, there is another type of transformation which is used with in political discourse - nominalization.
prosinca 2010.
361
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
It has the same purpose as passivization because it allows the avoidance of agent, especially if bad actions of our group are presented.
In the process of nominalization, several changes happen15:
- a new noun is created, complex verbal structures are turned into
deverbal ones, precisely nominalizations.
- one or more agents are omitted
- nominalizations are not marked for time, which means that they
are out of time or modality markedness.
- such constructions are subject to other changes, so they can
appear in active-passive transformations, passing thus through
two transformation processes.
E.g.
- The liberation of millions is the fulfillment of America’s founding
promise.
However, like with passive, nominalizations are not frequently used
in Bush’s speeches, because he wants to underline the right cause the
American forces are fighting for, which is done by using the complete
verbal phrase structures.
3.3.2. Negative other-presentation
Another aspect within the ideological square analysis is negative other-presentation, achieving the same goal as positive self-presentation,
but with much more effect. In the type of political discourse that has the
purpose of justifying and legitimizing a war, derogation of out-group is
inevitable.
3.3.2.1. Negative lexicalization
The most striking is the effect of the negative lexemes used to describe the Iraqi regime, e.g.
15 N. Fairclough, N., Critical…
362
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
- outlaw regime; ruthless enemies; dangerous enemy; the evil; grave
danger; one of the cruelest regimes on Earth; brutal regime.
The function of such legitimization is not just to describe Saddam’s
regime as dangerous and evil, but more to legitimize the actions of the
American and coalition forces.
3.3.2.2. Warning
The warning move is used to emphasize threats the in-group might
face from the out-group even though there might not be solid evidence
to confirm this position. In this way out-group is negatively presented,
atmosphere of constant fear is created and in-group is thus called to
action.
Bush says that
- Outlaw regime threatens the peace with weapons of mass murder
to attack America and Europe with deadly poisons;
- We will meet that threat now..., so that we do not have to meet
it later with armies of firefighters and police and doctors on the
streets of our cities.
- Free nations will not sit and wait, leaving enemies free to plot another September the 11th.
- The enemies of freedom are not idle.
One of the main reasons behind the invasion of Iraq was to prevent
Saddam Hussein from using the weapons of mass destruction. In 2003,
however, there was no concrete evidence that Hussein was in possession
of such weapons. Another reason was that human rights and the lives of
Iraqi people were threatened under Saddam’s dictatorship, which could
not have been a valid argument for invasion because it could apply to other dictatorships in the world. Therefore, the argument concerning the
weapons of mass destruction became prominent and the alleged threat
from it became justification for all further military actions.
prosinca 2010.
363
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
3.3.2.3. Compassion
Compassion move is also very significant in negative presentation of
the out-group. By showing sympathy or empathy for the victims, in this
case Iraqi people, brutality of the out-group is emphasized, e.g.
- Saddam Hussein has placed Iraqi troops and equipment in civilian areas to use innocent men and women and children as shields
for his own military.
- Saddam’s thugs shield themselves with women and children.
- They (Iraqi people) deserve better than a life spent bowing before a
dictator.
- We are helping the long suffering people of that country to build a
decent and democratic society at the center of the Middle East.
This is a very frequent move in Bush’s speeches. Of course, it is far
from showing compassion, as it is usually used in the same sentence with
negative proposition, reminding the listeners of the cruelty of Saddam’s
regime.
On the other hand, the Americans, the in-group, are seen as saviors
whose actions are planned only for the purpose of helping and protecting Iraqi people.
3.3.2.4. Value violation
Bush speeches frequently emphasize value violation meaning that the
out-group has no regards for the values that the in-group holds dear, e.g.
- …no regard for conventions of war or rules of morality.
- They’ve waged attacks under the white flag of truce.
- Terrorists hold nothing sacred and have no home in any religion.
- Those who incite murder and celebrate suicide reveal their contempt for life itself.
The purpose of such wording is to draw listeners’ attention to two
completely different systems of values, one completely positive and
364
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
worth fighting for – in-group values, the other totally negative which
deserves to be eradicated.
3.3.2.5. Disclaimers
Disclaimers are semantic moves frequently used to negatively describe the out-group, but at the same time emphasize a certain good quality
of the speaker. In this way a good impression is made on the reader.
Disclaimers are sentences or sequence of sentences in which one clause
or one sentence realizes one strategy and the next realizes other strategy. “The positive first part may thus be interpreted as expressing a general socio-cultural value (like tolerance), but it at the same time functions
as the enactment of a strategy of face-keeping and impression management that allows for the expression of prejudice in a normative situation
in which the expression of prejudices is officially prohibited.“16
E.g.
- We have no ambition in Iraq, except to remove a threat and restore control of that country to its own people.
- Our country enters this conflict reluctantly, yet our purpose is
sure.
- We cannot know the duration of this war, but we are prepared for
the battle ahead.
- We did not choose this war. Yet, with the safety of the American
people at stake, we will continue to wage this war with all our
might.
The disclaimers used in George W. Bush’s speeches range from apparent tolerance and compassion to apparent reluctance and lack of
choice.
Conclusion
As we have seen, a variety of discourse structures and strategies may
be used to express ideological beliefs, and also these discourse structu16 T.A. van Dijk, Ideological…
prosinca 2010.
365
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
res may apply to different dimensions and levels of text and talk. In this
paper the emphasis was put on investigation of lexical style, rhetorical
and semantic structures. It can be said that George W. Bush uses typical
structures in strategy of positive self-presentation and negative otherpresentation. By the use of euphemisms and understatements, negative
actions of the American military were mitigated, these structures helped in creating an impression that no serious fighting was done.
Bush was also successful in avoiding the use of the term invasion or
occupation, and most often the euphemistic term liberation was used.
Also, he emphasized the fact that America was simply defending itself, and that the military actions were undertaken in the effort of keeping the world’s peace.
But, in reality, Iraq did not pose immediate and serious threat to the
world’s peace. The use of lexical items to positively describe the actions
of the military was also common, as well as the emphasis of American
values and comparison to the previous successes of the military.
In negative other-presentation, the use of negative lexical items to
describe the members of Iraqi regime was common, as well as the emphasis of value violation. The major part of negative other-presentation
of the Iraqi regime was done through the use of warning move and compassion move. By showing sympathy for the victims, the Iraqi people,
Bush was emphasizing the brutality of the Iraqi regime members. Liberation of oppressed people was one of the goals of the invasion, so this
move, and other negative terms were used often to describe the Iraqi
regime. But in order not to break international war conventions, the
main pretext for the invasion was the weapons of mass destruction that
was, in the opinion of the American administration, a serious threat.
For this reason, Bush stated on many occasions that the world was in
serious danger from these weapons and warning move was repeatedly
used in his political discourse.
In this way, Bush managed to sustain the atmosphere of fear from
future terrorist attacks, new military action was justified in this way,
and he was getting the support from the American people who were still
under the impression of September 11 events.
366
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
The use of such structures, not only in political speeches like these,
but in other types of discourse, is common. By using the principles of
critical discourse analysis, one can become more aware of these structures and the functions they have in creating political agenda or in other
forms of social practice.
Literature
– Dolon, Rosana – Todoli, Julia (eds.), Analyzing Identities in
Discourse, John Benjamins Publishing Company, 2008.
– Garrett, P. – Bell, A., “Media and Discourse: a critical overview“, in: Garrett, Peter – Bell, Allan (eds.), Approaches to
Media Discourse. Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1998.
– Held, D., Political theory and the modern state: essays on state,
power and democracy, Polity Press, London, 1989.
– Kress, G., “Language in the Media: the construction of the domains of public and private“, Media, Culture and Society, 8, 1986, p.
395-419.
– Kress, G. – Van Leeuwen, T., “(The critical) analysis of newspaper layout“, in: Garrett, Peter – Bell, Allan (eds.), Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., Oxford, 1998.
– Fairclough, N. (1998) “Political discourse in the media: an analytical framework”, in: Garrett, Peter – Bell, Allan (eds.),
Approaches to Media Discourse, Blackwell Publishers Ltd., Oxford,
1998.
– Fairclough, N. – Wodak, R., “Critical Discourse Analysis”, in:
Van Dijk, T.A. (ed.), Introduction to Discourse Analysis, London,
1997, p. 258-284.
– Fairclough, N., Media Discourse, London: Arnold – a member
of the Hodder Headline Group, London, 1995.
– Van Dijk, T.A., “War rhetoric of a little ally: Political implicatures
and Aznar’s legitimization of the war in Iraq”, Discourse in Society,
<www.discourses.org>, 2001.
prosinca 2010.
367
Marijana Sivrić • Željana Mihaljević
– Van Dijk, T.A., “Critical Discourse Analysis”, Discourse in Society
<www.discourses.org>, 2005.
– Van Dijk, T.A., “Ideological discourse analysis”, Discourse in Society, <www.discourses.org>, 1995.
– <www.presidentialrhetoric.com/speeches/bush_firstterm.html>
368
HUM 6
POLITICAL DISCOURSE – IDEOLOGICAL ANALYSIS OF G.W. BUSH’S SPEECHES
Marijana Sivrić – Željana Mihaljević
POLITIČKI DISKURS – IDEOLOŠKA ANALIZA
GOVORA G. W. BUSHA
Sažetak
Glavni je cilj ovoga rada ideološka analiza političkih govora G. W. Busha
vezanih za rat u Iraku. Govori su analizirani kao oblik političkoga diskursa da bi se izdvojile leksičke, semantičke, retoričke i gramatičke strukture uporabljene u strategiji polarizacije pri predstavljanju postupaka
dviju sukobljenih strana, iračkoga režima i američke vojske.
Strategija polarizacije jedno je od osnovnih načela kritičke analize diskursa T. van Dijka, koja se u diskursu očituje u obliku ideološkoga četverokuta. To znači da u obliku diskursa kao što su ovi politički govori, u
kojima su zastupljeni interesi dviju sukobljenih država, ideologija, nacija
itd. možemo očekivati da će dobri postupci strane kojoj pripada govornik
(naše strane) – biti naglašeni, a loši ublaženi, dok će dobri postupci druge
strane (njihove) biti ublaženi, a loši naglašeni. Kritička analiza diskursa
omogućuje osnovne načine prepoznavanja ovakvih struktura u različitim
diskursima, a ovdje konkretno istražuje funkciju i utjecaj što ga te strukture imaju na Bushev politički plan, ali i na društvo u cjelini.
Ključne riječi: kritička analiza diskursa, ideološka analiza, ideološki četverokut, naša strana, njihova strana, politički diskurs.
prosinca 2010.
369
Nikolina Obradović
UDK 368.914(497.6)
368.941.6(497.6)
Pregledni članak
Primljeno: 9. IX. 2010.
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Sažetak
Sustav mirovinskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini, s dva podsustava
organizirana na entitetskoj razini, funkcionira u nepovoljnome makroekonomskom kontekstu, što se reflektira u malome broju osiguranika te
velikoj stopi rasta novih umirovljenika, čemu pridonosi i niska efektivna
starosna dob umirovljenja. Posljedica je svega toga iznimno niska primanja redovnih umirovljenika.
Bosna i Hercegovina jedina je država u regiji i jedna od rijetkih tranzicijskih država koje nisu provele reformu i diversifikaciju svoga mirovinskog
sustava. U posljednje vrijeme pitanje reforme mirovinskoga sustava aktualizira se kako problem financiranja sadašnje razine mirovinskih prava u
Bosni i Hercegovini postaje sve akutniji i očitiji pa političari traže moguća
rješenja. Vlada Federacije BiH do sada je usvojila dva nacrta Strategije
reforme mirovinskoga sustava, dok je prijedlog Strategije reforme mirovinskoga sustava Republike Srpske usvojen u svibnju ove godine. Oba teksta strategije predviđaju pogoršanje položaja umirovljenika u budućnosti
te stoga predlažu uvođenje različitih oblika privatno upravljanoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane štednje. Ovaj rad analizira izvodivost i
perspektive predloženih mirovinskih reformâ u bosanskohercegovačkome
kontekstu.
Ključne riječi: mirovinska reforma, mirovinski sustav, mirovinsko osiguranje kapitalizirane štednje, dobrovoljno mirovinsko osiguranje.
370
HUM 6
1. Kriza i reforme mirovinskih sustava u svijetu
Sveobuhvatni javni sustavi mirovinskoga osiguranja uvedeni nakon
Drugoga svjetskog rata i organizirani prema načelu tekuće raspodjele
i definiranih davanja, u uvjetima rapidnoga gospodarskog rasta i rasta
stanovništva u poslijeratnome su razdoblju jamčili široka prava i izdašna
primanja umirovljenika. Gospodarske krize 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća uzdrmat će čitav koncept kejnzijanskoga gospodarsko-društvenog razvoja koji je prevladavao u ovome poslijeratnome razdoblju
i uskrsnuti stare teorije gospodarskoga liberalizma kojima se zagovara
najmanja intervencija države u područje tržišta i gospodarskih odnosa (laissez-faire), smanjenje proračunskih izdataka za ukupnu socijalnu
zaštitu, privatizaciju itd. Na krilima neoliberalnoga koncepta gospodarskoga razvoja nastupa era liberalizacije i globalizacije koju prati jačanje
financijskih tržišta, tehnološko-računalna revolucija i tercijarizacija i
fleksibilizacija rada. Ove promjene nužno uzrokuju strukturalne promjene tržišta rada i proizvodnih odnosa, a time i funkcioniranja javnih
mirovinskih sustava.
1.1. Mirovinske reforme i uloga Svjetske banke
Kao odgovor na sve aspekte krize, po načelima neoliberalnoga gospodarstva, razvijen je koncept višestupne mirovinske reforme koji zagovara djelomičnu ili potpunu privatizaciju mirovinskoga sustava. Reforma
ove vrste prvi je put provedena u Čileu 1981. godine, za vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta, pod utjecajem američkoga tima gospodarstvenika, tzv. Chicago boys. Tom se reformom u potpunosti prešlo
sa sustava tekuće raspodjele na privatno upravljani sustav mirovinskoga
osiguranja kapitalizirane štednje. Devedesetih godina prošloga stoljeća
uvedena je djelomična ili potpuna privatizacija mirovinskoga osiguranja
i u drugim zemljama Latinske Amerike (Argentina i Kolumbija 1994.
godine, Urugvaj 1996. godine, Bolivija i Meksiko 1997. godine). Iako je
uspjeh ovih reformâ često osporavan, latinoamerička reforma mirovinskoga osiguranja agitatorima je neoliberalnoga gospodarstva poslužila kao univerzalni recept za reforme sustava mirovinskoga osiguranja.
prosinca 2010.
371
Nikolina Obradović
Svjetska banka u publikaciji iz 1994. godine Averting the Old Age Crisis:
Policies to Protect the Old and Promote Growth predočuje mnoštvo argumenata za višestupnu mirovinsku reformu po uzoru na mirovinsku
reformu Argentine. Prema ovome izvješću mirovinski sustavi trebaju
imati tri stupa: javni stup kojim upravlja država i osigurava egzistencijalni minimum, obvezatno privatno mirovinsko osiguranje kapitalizirane
štednje kao drugi stup, dok treći stup predstavlja dobrovoljna i individualna mirovinska štednja, što uključuje dodatna strukovna ili korporacijska osiguranja ili mutualne sheme.
Uz činjenicu da mirovinski fondovi kapitalizirane štednje ne predstavljaju nikakvu novinu, sama ideja da država prenese dio svoje odgovornosti osiguravanja odgovarajuće mirovine uvođenjem privatno
upravljanoga obvezatnog mirovinskog osiguranja individualne kapitalizirane štednje nova je i revolucionarna (Orenstein 2003., 171). Općenito, kada je riječ o privatiziranim mirovinskim sustavima, naglašava se
individualna štednja, inicijativa i odgovornost, mogućnost izbora i važnost povrata od ulaganja. Privatizacija reflektira skepticizam u odnosu
na ulogu države u socijalnome osiguranju te njezinu ulogu glede gospodarske učinkovitosti i redistribucije. Iako često akademski osporavana, višestupna će mirovinska reforma, zahvaljujući globalnomu utjecaju
Svjetske banke, postati nova paradigma za dizajniranje mirovinskoga
sustava. Također žargon mirovinskih stupova, koji mnogi kritiziraju,
ponajprije zato što njihov „arhitektonski“ dizajn implicira obvezatnost
postojanja svih triju takozvanih stupova kako bi „konstrukcija“ bila održiva, odnosno sustav u potpunosti funkcionalan, ušao je u svakodnevnu
novinarsku uporabu i opće je prihvaćen u javnosti.
Najčešće rabljen argument za provedbu višestupne mirovinske reforme, odnosno prelazak na sustav kapitalizirane štednje, demografski je
čimbenik ili problem starenja stanovništva. Zagovornici reforme smatraju da će u nereformiranome sustavu tekuće raspodjele demografski
teret dejuvenalizacije i starenja stanovništva postati nepodnošljiv za budući naraštaj osiguranika. Ukratko, sve manji broj osiguranika financirat
će stalno rastući broj umirovljenika čija se životna dob stalno produžava.
Također se smatra da postojeće mirovinsko osiguranje tekuće raspodje372
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
le nosi golem implicitni dug prema budućim osiguranicima. Implicitni
dug uzima se kao mjera opterećenja budućih naraštaja osiguranika, čija
visina predstavlja sadašnju vrijednost budućih financijskih obveza koje
proizlaze iz do sada akumuliranih prava osiguranika i umirovljenika.1
Reformatori smatraju da bi se kapitaliziranom mirovinskom štednjom
ovaj teret umanjio jer bi dio mirovinskih izdataka bio financiran iz sredstava štednje, što bi nacionalni mirovinski sustav učinio manje osjetljivim na nepovoljne demografske promjene.
Gospodarstva mnogih zemalja, a posebno tranzicijskih i zemalja u
razvoju, trebaju investicijski kapital. Kako ulaganja stranoga kapitala ne
dolaze u zadovoljavajućemu obujmu, forsiranjem štednje preko mirovinskoga sustava mogla bi se osigurati dovoljna količina domaćega investicijskog kapitala (Svjetska banka 1994.). Dakle s mirovinskim osiguranjem kapitalizirane štednje dolazi do rasta ukupne nacionalne štednje
i rasta investicija, što pozitivno utječe na gospodarski rast.
Kako mirovinsko osiguranje kapitalizirane štednje, prema modelu
Svjetske banke (1994.), funkcionira po načelu definiranih doprinosa,
što znači da su mirovinski izdatci za svakoga korisnika utvrđeni prema
iznosu akumuliranih sredstava, to ovakav način financiranja mirovinskoga osiguranja ne predstavlja opasnost za javne financije. Isto tako, s
obzirom da se svi doprinosi evidentiraju na individualnome privatnom
računu svakoga osiguranika, ne postoji opasnost da bi država mogla ta
sredstva divergirati u druge svrhe. Dakle ovakve sheme mirovinskoga
osiguranja u stalnom su financijskome ekvilibriju. Prema tome ovakav
sustav omogućuje stabiliziranje navodne „eksplozije“ socijalne potrošnje u budućnosti.
Međutim narav i implikacije mirovinske reforme složeni su. Državni i privatni mirovinski sustavi financiraju se na različite načine, administriraju se drukčije, izračun mirovina i plaćanje različiti su, alokacija
rizika također je različita, imaju različite implikacije na tržište rada i
gospodarstvo u cjelini.
1
Više o implicitnome dugu u: Holzman, Palacios, Zviniene, 2004.
prosinca 2010.
373
Nikolina Obradović
2. Osnovni pokazatelji sustava mirovinskoga i
invalidskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina ima dva podsustava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, organizirana na entitetskoj razini preko Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar i Fonda PIO RS kao nositelja
osiguranja. Ovi fondovi funkcioniraju po načelima tekuće raspodjele i
definiranih davanja. Unatoč vođenju divergentnih politika, oba sustava
mirovinskoga i invalidskoga osiguranja imaju mnogo zajedničkih značajkâ naslijeđenih iz prijeratnoga sustava. To su, između ostalih, zakonom
definirana metodologija izračuna mirovinske osnovice,2 vrste i način
ostvarivanja prava iz mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, vođenje
matične evidencije itd. Nadalje gotovo identičnu parametarsku reformu
obaju podsustava mirovinskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini proveo
je 2000. godine Ured Visokoga predstavnika. Ova je reforma uključivala
smanjenje postotka od mirovinske osnovice za punu starosnu mirovinu
s dotadašnjih 85% na 75%, određen je iznos akuralne stope3 za prvih 20
godina osiguranja od 2,25%, dok za svaku godinu iznad prvih 20 godina
osiguranja akuralna stopa iznosi 1,5%. Staž osiguranja koji ulazi u izračun mirovinske osnovice povećan je s 15 uzastopnih najpovoljnijih godina za osiguranika na čitav radni vijek ostavljajući postupno prijelazno
razdoblje za ovu odredbu samo u Federaciji BiH. Također u Federaciji
BiH vremenski je ograničeno trajanje odredaba o prijevremenome umirovljenju.4 Jedna od najvažnijih izmjena odnosila se na izmjenu članka
51 Zakona MIO Federacije BiH i članka 130 Zakona MIO RS (odredba
kasnije numerirana kao članak 162 Zakona MIO RS) kojom je isplata
2
Metodologija izračuna mirovinske osnovice kako je definirana u obama zakonima o mirovinskome i invalidskome osiguranju u entitetima preuzeta je iz prijeratnih propisa. Međutim Federalni zavod drži zamrznutim koeficijent valorizacije plaća koje ulaze u obračun
mirovinske osnovice na jedinici od 2002. godine, što znači da plaće ostvarene nakon 2002.
godine ulaze u obračun mirovinske osnovice u nominalnome iznosu što stvara nejednakost
i nekonzistentnost u primanjima između starih i novih umirovljenika.
3 Akuralna stopa predstavlja stopu uvećanja postotka od mirovinske osnovice za svaku dodatnu godinu osiguranja.
4 Odredbe o prijevremenome umirovljenju ostale su vrijediti samo u Federaciji BiH do kraja
2008. godine. Ovaj je rok naknadnim izmjenama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 2009. godine produžen do kraja 2015. godine.
374
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
mirovina uvjetovana iznosom prikupljenih sredstava pomoću mehanizma utvrđivanja isplatnoga koeficijenta. Ova je odredba donesena radi
uspostavljanja financijske stabilnosti nositelja osiguranja,5 čija je primjena trebala onemogućiti stvaranje obveza mimo realnih financijskih
mogućnosti.
Sustav mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u Bosni i Hercegovini predstavlja najvažniji dio socijalne zaštite na koji odlazi oko 9,4%
BDP-a.6 Iz tablice 1 vidljivo je da potkraj 2009. godine Federacija BiH ima
356.063 umirovljenika, što je znatno veći broj negoli u Republici Srpskoj
koja je na kraju iste godine imala 219.276 umirovljenika. To znači da je
na kraju 2009. godine ukupan broj umirovljenika u zemlji bio 575.339,
što prema procjeni stanovništva Agencije za statistiku BiH7 predstavlja
14,9%8 ukupnoga stanovništva zemlje. Rast broja umirovljenika veći je
u Federaciji. U tijeku 2009. godine broj umirovljenika u Federaciji BiH
povećao se za 13.410, a u Republici Srpskoj 9.955 novih korisnika. Ova
je činjenica posebno zabrinjavajuća ako uzmemo u obzir da je u tijeku
iste godine zbog pada zaposlenosti broj osiguranika u Federaciji BiH
smanjen za 12.632, a u Republici Srpskoj za 28.082 osobe.
5
U vrijeme nametanja ovih odredaba Federacija BiH imala je dva nositelja osiguranja: Zavod
MIO Mostar i Društveni fond PIO Sarajevo, koji su kasnije u skladu sa Zakonom o organizaciji mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije BiH (Službene novine Federacije BiH,
br. 49/00) objedinjeni u Federalni zavod MIO/PIO. Društveni fond PIO Sarajevo redovito je
kasnio s isplatom mirovina.
6 Procjena je temeljena na procjeni nominalnoga iznosa BDP-a za 2009. godinu Centralne
banke BiH u iznosu od 23.950.000.000 KM. Podatak preuzet sa <www.cbbh.ba> (23. VIII.
2010.)
7 Prema procjeni Agencije za statistiku BiH od 30. lipnja 2009. BiH broji 3.842.566 stanovnika. Podatak preuzet s <http://www.bhas.ba/new/BiHStats.asp?Pripadnost=4&mode=dark>
(17. VIII. 2010.).
8 Mnogi smatraju da agencije za statistiku u zemlji daju nerealno visoku procjenu stanovništva. Ako bi se uzele u obzir druge procjene, koje govore o manjemu broju stanovnika u
zemlji, postotak umirovljenika od ukupnoga broja stanovništva bio bi veći.
prosinca 2010.
375
Nikolina Obradović
Tablica 1: Osnovni pokazatelji mirovinskoga i invalidskoga osiguranja
u BiH u 2009. godini
Pokazatelji
Federacija BiH
Republika Srpska
Ukupni prihodi fonda
- doprinosi
- proračun
Ukupni rashodi na mirovine*
Ukupan br. umirovljenika
- starosnih
- invalidskih
- obiteljskih
Broj osiguranika
Stopa ovisnosti sustava
Prosječna mirovina
Minimalna mirovina
Prosječna neto plaća
Relativna visina mirovina
1.460.844.071 KM
- 1.371.747.418
83.400.000
1 530 068 843KM
356.063
- 160.467 (45,06%)
- 79.194 (22,24%)
- 116.402 (32,69%)
475.528
1,33
345,80 KM
296,36 KM
792,08 KM
43,65%
803.899.412 KM
- 628.338.215 KM
- 160.000.000 (302271632)
917 558 236
219.276
- 85.609 (46,79%)
- 34.786 (18,49%)
- 63.933 (34,72%)
283.280
1,38
319,88 KM
160,00 KM
788,00 KM
40,59%
Izvor: Federalni zavod MIO i Fond PIO RS
∗
Ukupni rashodi uključuju: sredstva za mirovine, za zdravstveno osiguranje umirovljenika i
troškove isplate mirovina.
Smanjenje broja osiguranika uzrokuje pad prihoda od doprinosa koji
se u uvjetima velikoga rasta broja korisnika mirovina dijele na stalno
rastući broj umirovljenika, što kao posljedicu ima pad mirovina. Zbog
nedostatka proračunske pomoći mirovinskomu fondu nepovoljna stopa ovisnosti sustava neminovno će se reflektirati u smanjenju mirovina, odnosno padu relativne visine mirovina. Iz tablice 1 vidljivo je da je
relativna visina mirovina za 2009. godinu nešto veća u Federaciji BiH i
iznosi 43%, dok je u Republici Srpskoj 40%. Teorijski, zamjenske stope
u obama entitetima zadovoljavaju minimalne standarde socijalne sigurnosti propisane Europskim zakonikom o socijalnoj sigurnosti, odnosno
Konvencijom MOR-a 102, koji nalažu minimalnu stopu relativne visine
mirovina od 40% prosječne plaće za trideset godina staža osiguranja.
Međutim zbog problema evazije doprinosa i prijavljivanja minimalne
osnovice osiguranja radi plaćanja minimalnih doprinosa i poreza, službena prosječna plaća ne predstavlja stvarnu prosječnu plaću. Naime
stvarna prosječna plaća u obama entitetima znatno je veća od službene
376
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
prosječne plaće te je stoga i stvarna relativna stopa mirovina kudikamo
niža. Ova paušalna procjena objašnjava činjenicu zašto se s prosječnom
i minimalnom mirovinom teško mogu pokriti osnovni životni troškovi
korisnika.
Međutim visoke stope rasta umirovljenika u obama entitetima dovest
će do daljnjega smanjenja relativne stope mirovina. Mnogi su uzročnici
velikoga rasta broja umirovljenika. To su ponajprije nepovoljna gospodarska situacija i nemogućnost nalaženja zaposlenja za mnoge. U Federaciji BiH institut prijevremenoga umirovljenja daje mogućnost ostvarivanja prava na mirovinu ženama s 30 godina staža i 55 godina života i
muškarcima s 35 godina staža i 60 godina života. Nadalje poznato je da
osobe koje rade na teškim i loše plaćenim poslovima ne odlažu odlazak
u mirovinu za razliku od osoba na dobro plaćenim poslovima. Postavljena dobna granica za starosnu mirovinu od 65 godina za muškarce i žene
nije efektivna obzirom da je prosječna dob odlaska u mirovinu u obama
entitetima prilično niska (53 godine u Federaciji BiH i 60 u Republici
Srpskoj).9 Prosječna dob odlaska u starosnu mirovinu u 2008. godinu
u Federaciji BiH jest 57 godina, dok je u Republici Srpskoj 60 godina.
Odredbe o prijevremenome umirovljenju u Federaciji BiH i mogućnost
ranijega umirovljenja za žene u Republici Srpskoj derogiraju postavljenu dobnu granicu za starosnu mirovinu od 65 godina. Također jedan
od razloga niske ukupne prosječne dobi odlaska u mirovinu relativno je
velik broj invalidskih mirovina, što je posebno slučaj u Federaciji BiH.
Zakoni o mirovinskome i invalidskome osiguranju u obama entitetima
daju definicije invalidnosti preuzete iz socijalističkih propisa, kojima
su uvjeti za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu definirani prema posljednjemu zaposlenju. Kao rezultat u Bosni i Hercegovini imamo
znatan broj osoba koje su ostvarile pravo na invalidsku mirovinu i rade
na crno.
Visokoj stopi rasta umirovljenika pridonose i odredbe o priznavanju
vremena provedenoga u oružanim snagama za vrijeme ratnoga sukoba
9 Prema podatcima nositelja osiguranja prosječna dob odlaska u mirovinu u Federaciji BiH
odnosi se na ukupnu prosječnu dob odlaska u mirovinu za starosne, invalidske i obiteljske
mirovine u 2008. godini, dok se prosječna dob odlaska u mirovinu u Republici Srpskoj odnosi na starosne i invalidske mirovine ostvarene u razdoblju od 2003. do 2008. godine.
prosinca 2010.
377
Nikolina Obradović
kao posebnoga staža u dvostrukome trajanju (članak 94 Zakona MIO Federacije BiH i članak 42 Zakona MIO Republike Srpske). Ovo je posebno
problem u Federaciji BiH gdje je mnogim osiguranicima, koji nikad ne
bi stekli pravo na mirovinu bez dodatnoga staža osiguranja, omogućeno
ostvarivanje prava na mirovinu.10 U Federaciji BiH financiranje prava
priznatih na temelju ovih odredaba izmirivalo se iz sredstava doprinosa
sve do usvajanja Zakona o izmjena i dopuna Zakona MIO (Službene
novine Federacije BiH, br. 4/09) koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja
2009., čime je predviđeno proračunsko financiranje uz argumentaciju
da za poseban staž nikada nisu uplaćeni doprinosi te je nepošteno da
se ova prava financiraju na teret korisnika koji su prava stekli uplatom
doprinosa. Unatoč izmjenama Zakona, u Proračunu Federacije BiH za
2009. i 2010. godine sredstva za ove namjene nisu bila planirana tako da
se financiranje ovih prava nastavilo isplaćivati iz sredstava doprinosa.
Prema podatcima Federalnoga zavoda 80.262 korisnika ima ratni staž u
dvostrukome trajanju čije financiranje na mjesečnoj razini stoji oko 6,3
milijuna.11 S rastom broja umirovljenika broj korisnika prava po osnovi
ratnoga staža u dvostrukome trajanju povećavat će se, a time i trošak
financiranja ovih prava.
Nadalje u Federaciji BiH programi za takozvano uvezivanje staža
prema Zakonu o naplati i djelomičnome otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje (Službene novine Federacije BiH:
25/06, 57/09) također pridonose rastu broja korisnika mirovina. Ovim
je zakonom poduzećima s većinski državnim kapitalom omogućeno da
ostvare znatan popust za jednokratnu uplatu i otplatu duga za socijalno
osiguranje svojih uposlenika u ratama od jedne do sedam godina te pružena mogućnost odgođenoga plaćanja. Sve do izmjena ovoga zakona u
2009. godini bilo je propisano da se s danom uplate gotovinskih sredstava te s danom potpisivanja sporazuma o obročnome plaćanju priznaju
sva prava svih uposlenih kod dužnika za cijelo razdoblje obuhvaćeno
sporazumom i instrumentom osiguranja plaćanja. Navedene su odredbe
10 Uvjet za ostvarivanje prava na mirovinu u Republici Srpskoj jest 20 godina staža osiguranja,
dok je u Federaciji BiH 20 godina mirovinskoga staža, što uključuje i poseban staž.
11 Akt Federalnoga zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 7. travnja 2010., broj: FZ
3/3 14-3-2859/10.
378
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
bile u izravnoj suprotnosti s odredbom Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju po kojemu se staž osiguranja može priznati samo ako
su za njega uplaćeni doprinosi. S druge strane Programom socijalnoga
zbrinjavanja radnika koji će procesom privatizacije, stečaja i likvidacije
poduzeća ostati bez zaposlenja, koji je donesen u kolovozu 2003. godine,
Vlada Republike Srpske u razdoblju od 2005. do 2009. uplatila je pune
nedostajuće doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje za 4.099
radnika, a najviše za pet godina osiguranja. Ukupni plaćeni doprinos za
mirovinsko i invalidsko osiguranje za ove radnike iznosi 77.809.381 KM.
Usporedbe radi, Federalni zavod je po osnovi potpisanih sporazuma do
31. prosinca 2008. naplatio svega 70.822.034,11 KM, čime je reguliran
staž osiguranja za 31.148 uposlenih.
Nadalje u Federaciji BiH u drugoj polovini 2008. godine usvojen je
Zakon o financijskoj konsolidaciji rudnika (Službene novine FBiH, broj:
81/08), po čijim je rješenjima predviđeno da se dug rudnika za doprinose, od čega obveze za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 2007. do
kraja 2009. godine iznose 160.063.622 KM, riješi u skladu sa Zakonom
o naplati i djelomičnome otpisu dospjelih i nenaplaćenih doprinosa za
socijalno osiguranje. Na isti je način planirano rješavanje dugovanja javnoga poduzeća Željeznice Federacije BiH, od čega dug za mirovinsko i
invalidsko osiguranje iznosi 32.644.626 KM. Naime Zakon o financijskoj konsolidaciji javnoga poduzeća „Željeznice Federacije BiH“ d.o.o.
Sarajevo za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2012. (Službene
novine FBiH, 04/09) usvojen je početkom 2009. godine.
Iz naprijed iznesenoga očito je da se socijalni problemi u Federaciji
BiH uzrokovani nepoštivanjem radnih prava neuplaćivanjem doprinosa
od poslodavca, čiji vlasnik je u većini slučajeva država, pokušava riješiti
preko fonda mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, odnosno na teret
osiguranika čiji je staž osiguranja pokriven uplatom doprinosa.
Posljednjim izmjenama općega propisa o mirovinskome i invalidskome osiguranju u Federaciji BiH definirano je da se financiranje prava
proisteklih priznavanjem posebnoga staža u dvostrukome trajanju za
vrijeme provedeno u oružanim snagama u ratu vrši iz sredstava doprinosa, kao i da se financiranje mirovina bivših pripadnika Vojske SFRJ
prosinca 2010.
379
Nikolina Obradović
(članak 139. Zakona) također financira iz proračuna jer doprinosi ovih
korisnika nikada nisu uplaćivani u fond nositelja osiguranja u Bosni i
Hercegovini. Međutim unatoč jasnim odredbama zakona Vlada ne ispunjava ove obveze, što financijski destabilizira fond i dovodi u pitanje
isplatu mirovina ovih korisnika. Nadalje poznato je da Vlada Federacije
BiH od 2004. godine nije u potpunosti financirala svoje obveze proizišle
primjenom propisa o povoljnijemu umirovljenju: Uredbe II12 i III13 te
Zakona o pravima razvojačenih branitelja i Zakona o pravima branitelja
i članova njihovih obitelji. Izmjenama i dopunama Uredaba II i III iz
studenoga 2009. godine obveze Vlade Federacije za financiranje prava
proisteklih primjenom ovih propisa umanjena je za 50% obzirom da je
ovim izmjenama predviđeno da će se obveze financiranja ovih propisa izmirivati od strane Vlade Federacije BiH u iznosu od 50% i 50% s
takozvanoga podračuna 126 gdje se evidentiraju doprinosi vojnih osiguranika. Zahvaljujući ovim izmjenama mjesečne obveze Vlade Federacije BiH za financiranje ovih prava znatno su se smanjile. Međutim ova
je mjera neodrživa s obzirom da se doprinosi s podračuna 126 trebaju
koristiti za financiranje mirovina ostvarenih prema Uredbi I, mirovina vojnih osiguranika prema Zakonu MIO, mirovina ostvarenih prema
Zakonu o službi u vojsci Federacije BiH i, što je najvažnije, mirovina
budućih umirovljenika prema Zakonu o oružanim snagama BiH, čiji se
doprinosi sada evidentiraju na ovome podračunu. Ukupan dug Vlade
Federacije prema Federalnome zavodu potkraj 2009. godine iznosio je
180.979.871,11 KM.
Dugovanja Vlade RS prema Fondu PIO RS također su golema. Naime
prema Izvješću Fonda PIO RS za 2009. godinu obračun obveza entitetske Vlade omogućen je primjenom novoga aplikativnog softvera koji
omogućuje izdvajanje mirovina po posebnim pravima (obveze prema
članku 199. Zakona) od mirovina ostvarenih prema općim odredbama
12 Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika
Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, br. 18/04, 27/04,
47/04 i 78/09).
13 Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu bivših pripadnika
Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšega Federalnog ministarstva obrane (Službene novine Federacije BiH, br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i
78/09).
380
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
za svakoga korisnika pojedinačno. Ukupne obračunate obveze Vlade RS
za 2009. godinu iznose 302.271.632 KM, dok su planirana sredstva proračuna za isto razdoblje iznosila 160.000.000 KM. To znači da stvoreni
dug Vlade RS-a prema Fondu PIO iznosi 142.271.632 KM.
Na temelju izloženoga može se zaključiti da je financijska opstojnost
obaju nositelja osiguranja ugrožena donošenjem i nefinanciranjem posebnih propisa donošenih radi socijalnoga zbrinjavanja određenih kategorija, a na štetu redovnih umirovljenika koji su svoj status stekli dugogodišnjim stažem osiguranja, odnosno uplatom doprinosa.
3. Predložene reforme mirovinskoga osiguranja
u Bosni i Hercegovini
Vlada Federacije BiH, zajedno s obama domovima Parlamenta Federacije BiH, u drugoj polovini 2008. godine utvrdila je nacrt Strategije reforme mirovinskoga sustava Federacije BiH. Dokument predviđa
reformu mirovinskoga sustava uvođenjem takozvanoga trostupnog europskoga modela, i to:
- prvi stup obvezatnoga mirovinskog osiguranja koji bi se sastojao
od socijalnih mirovina financiranih većinom iz proračuna i sustava tekuće raspodjele i definiranih doprinosa (implicitno NDC)
- drugi stup činile bi poludobrovoljne strukovne mirovine kapitalizirane štednje i mirovinski fond za mirovine ostvarene po
posebnim povoljnijim propisima koje se trebaju financirati iz
proračuna
- treći je stup dobrovoljno mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje
Strategija predviđa da postojeći nositelj mirovinskoga osiguranja
u Federaciji BiH bude nositelj prvoga mirovinskog stupa, odnosno da
se preko javnoga mirovinskog fonda koji će se financirati iz sredstava
doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje i sredstava proračuna
uvedu dvije razine mirovina, i to socijalna mirovina za određene kategorije osiguranika (uključujući osobe koje prema sadašnjim propisima
prosinca 2010.
381
Nikolina Obradović
ne bi mogle ostvariti pravo na mirovinu zbog neuplaćenih doprinosa za
socijalno osiguranje, nedovoljnoga broja godina u osiguranju itd.) i mirovina temeljenih na uplati doprinosa. Socijalne bi se mirovine trebale
financirati iz sredstava proračuna i s vremenom bi se trebale proširiti na
čitavu populaciju iznad određene starosne dobi. Drugi segment prvoga
stupa čini shema definiranih doprinosa, čime se uz mehanizam tekućega financiranja implicira NDC shema. Mirovine ostvarene u prvome
stupu indeksirale bi se prema prosječnoj plaći usklađenoj prema stopi
demografske ovisnosti.
Od usvajanja navedenoga nacrta Strategije do utvrđivanja najnovijega Prijedloga Strategije prošlo je više od jedne godine, da bi zbog utjecaja gospodarske i proračunske krize u Federaciji BiH dokument Strategije pretrpio određene izmjene. Naime najnoviji dokument Strategije što
ga je usvojila Vlada Federacije BiH u lipnju 2010. godine14 razlikuje se
od prethodno donesenoga dokumenta samo u dijelu koji se odnosni na
uvođenje poludobrovoljnoga strukovnog mirovinskog osiguranja drugoga stupa prema Europskome modelu, koji je izbačen. U najnovijemu
dokumentu Strategije drugi stup čine samo mirovine ostvarene po povoljnijim uvjetima koje se trebaju financirati iz sredstava proračuna.
S druge strane Vlada Republike Srpske osnovala je 2007. godine radnu grupu za reformu mirovinskoga sustava Republike Srpske čiji je zadatak bio ponuditi Vladi tekst strategije reforme mirovinskoga sustava
s prijedlogom novoga modela mirovinskoga i invalidskoga osiguranja
te predložiti novi način upravljanja dionicama u posjedu Fonda MIO
RS-a. U međuvremenu je Republika Srpska već usvojila dva reformska
zakona s područja mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, i to: Zakon o
rezervnome mirovinskom fondu RS-a i Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim planovima (Službeni glasnik Republike
Srpske 13/09). Dokument Strategije reforme penzijskog sistema, usvojen
u svibnju 2010. godine, predlaže uspostavu triju stupova mirovinskoga
osiguranja u Republici Srpskoj, i to kroz daljnju parametarsku reformu
14 26. srpnja 2010. prijedlog Strategije mirovinskoga sustava u Federaciji BiH povukao je iz
parlamentarne procedure premijer Vlade Federacije BiH na traženje Saveza Udruženja
umirovljenika FBiH jer prilikom donošenja dokumenta nije ispoštovana procedura.
382
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
postojećega sustava tekuće raspodjele, zatim osiguravanje uvjeta za zaživljavanje dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane štednje
ili trećega stupa i razmatranje mogućnosti u idućemu razdoblju od 4
do 5 godina za uvođenje obvezne kapitalizirane mirovinske štednje ili
drugoga stupa prema modelu Svjetske banke. Naime uvođenje drugoga
obveznog stupa preporučuje se, ali zbog svjetske gospodarske krize odlučeno je ovu odluku staviti na poček.
Važno je navesti da sva tri dokumenta strategije reforme mirovinskoga sustava predviđaju pad relativne razine mirovina u budućnosti zbog
rasta broja umirovljenika i niske razine obuhvata osiguranika te apostrofiraju neodrživost postojećega sustava mirovinskoga i invalidskoga
osiguranja.
4.Perspektive predloženih modela reforme
mirovinskoga sustava
Bez obzira na činjenicu što se zbog učinaka svjetske gospodarske krize i krize proračuna u entitetima odustalo od uvođenja poludobrovoljne
kapitalizirane štednje kako je bilo predviđeno prvim nacrtom Strategije
u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj stavila na poček odluka o uvođenju obvezne kapitalizirane štednje, ključno pitanje reforme mirovinskoga sustava svodi se na pitanje uvođenja privatno upravljanoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane štednje. U ovom će se dijelu razmotriti
mogućnosti uvođenja: drugoga stupa prema Europskome modelu, obvezne kapitalizirane štednje drugoga supa prema modelu Svjetske banke i dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane štednje ili tzv.
trećega stupa.
Mirovinsko osiguranje drugoga stupa prema europskome modelu postoji u mnogim zemljama zapadne Europe, Japanu i Sjedinjenim
Američkim Državama. Ove sheme osiguranja prilično su različite i
mogu uključivati strukovna osiguranja, kompanijska osiguranja, osiguranja zajamčena kolektivnim ugovorom između socijalnih partnera itd.
Bez obzira na to što je ovdje riječ ponajviše o privatnim shemama mirovinskoga osiguranja, država ima aktivnu ulogu pri reguliranju ovoga
prosinca 2010.
383
Nikolina Obradović
područja, često definirajući financiranje, uvjete za ostvarivanje prava na
mirovinu, i to pomoću zakona i poreznih pravila. Kada je riječ o strukovnome mirovinskom osiguranju, najčešće se potpisuje unilateralni ili
bilateralni sporazum između poslodavca i grupe zaposlenih ili sindikata. Također se u praksi često događa da veliki poslodavci i društva za
upravljanje mirovinskim fondom potpišu sporazum o osnivanju posebnoga mirovinskog fonda za uposlenike te tvrtke (što znači mirovinski
fond zatvorenoga tipa, jer samo uposlenici toga poduzeća mogu štedjeti
za mirovinu u tome fondu). Sporazum podrazumijeva da se doprinosi
doznačuju na individualni račun svakoga uposlenika unutar te grupe. U
ovome slučaju zaposlenici će se naći u mirovinskome fondu bez mogućnosti izbora mirovinskoga fonda, odnosno društva za upravljanje (osim
u situaciji kada shema dopušta opting out ili nesudjelovanje). Gledajući
iz perspektive zaposlenoga, ovdje je ishod vrlo sličan kao u obvezatnim
režimima. Međutim, za razliku od obvezatnoga mirovinskog osiguranja
kapitalizirane štednje, strukovna mirovinska osiguranja mogu ograničiti pokretljivost radne snage, što za već segmentirano i prilično rigidno
bosanskohercegovačko tržište rada ne bi bilo poželjno.
Prema obrazloženju članova Radne grupe za reformu u Federaciji
BiH strukovno mirovinsko osiguranje kapitalizirane štednje, koje bi bilo
obvezatno u slučaju kada je definirano kolektivnim ugovorom između
predstavnika poslodavaca i uposlenika, predloženo je izbjegavanje plaćanja tranzicijskih troškova u sustavu tekuće raspodjele. Naime prva
verzija Strategije reforme u Federaciji BiH predviđa financiranje drugoga stupa iz dodatnoga doprinosa koji bi bio utvrđen kolektivnim ugovorom, dok bi se iznos plaćenoga doprinosa izuzimao prilikom obračuna
poreza na dohodak poduzeća. Bez obzira na predviđene poreske olakšice, plaćanje dodatne stope doprinosa predstavljalo bi dodatni trošak za
poslodavce. Ukupna stopa doprinosa i poreza na plaću u Federaciji BiH
iznimno je visoka i sigurno predstavlja opterećenje za velik broj poslodavaca. Imajući u vidu da se velik broj bosanskohercegovačkih poduzeća bori za opstanak, upitno je bi li ovaj oblik mirovinskoga osiguranja
mogao uopće zaživjeti u Federaciji BiH.
384
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
Članovi Stručne grupe za reformu mirovinskoga sustava u Federaciji BiH očekuju da će u početnoj fazi samo velika poduzeća (prirodni
monopoli koji su još uvijek u vlasništvu države kao što su telekomunikacije i elektroprivrede) i javna uprava biti zainteresirane za ovaj oblik
mirovinskoga osiguranja. Poznato je da uposlenici u ovim poduzećima,
kao i državni službenici i namještenici, imaju najviši prosjek plaća. Uvođenjem dodatnoga mirovinskog osiguranja za ove kategorije brutoplaće
ovih osiguranika povećale bi se za iznos plaćenoga doprinosa (osim ako
se kolektivnim ugovorom ne odluči da osiguranici izdvajaju dio svoje plaće za mirovinsko osiguranje te bi se za taj iznos smanjila njihova
netoplaća). Plaće državnih službenika i namještenika financiraju se iz
proračuna, odnosno općih poreza, što znači da ih financiraju svi građani zemlje. Poslovanje kompanija koje su prirodni monopoli, bez obzira
jesu li u državnome vlasništvu ili ne, zbog svoga posebnog tržišnog položaja i značenja njihova poslovanja za društvo, treba regulirati država,
a njihovu dobit i plaće valja ograničiti. Bilo bi nepošteno da se preko dodatnoga mirovinskog osiguranja i na račun građana financiraju dodatne
povlastice već povlaštenih osiguranika.
Drugi stup, po modelu Svjetske banke, znatno je demokratičniji jer
je obvezatan za sve i ima širi obuhvat. Po Aaronovoj teoriji (1966.) stopa
povrata ili isplativost ulaganja u kapitaliziranju štednju veća je od stope povrata od ulaganja u sustav tekuće raspodjele ako stopa rasta ukupne kamatne stope tržišta kapitala premašuje realnu stopu rasta plaća
i populacije. Kao što navodi Barr (2001., 118), ova se teorija može uzeti
kao valjana jedino u državama u kojima ne postoji sustav mirovinskoga
osiguranja zato što prelazak s jednoga sustava na drugi implicira znatne troškove. Također treba imati na umu da pri prelasku na obvezatnu
kapitaliziranu štednju visoku stopu povrata imaju kasniji naraštaji umirovljenika s punim stažem osiguranja, dok će prvi naraštaji umirovljenika najvjerojatnije imati niska primanja zbog kratkoga vremenskog roka
uplaćivanja doprinosa. Ovo predstavlja aktualan problem u Hrvatskoj u
kojoj prvi naraštaji umirovljenih iz drugoga stupa imaju niske mirovine.
Nadalje teorija o stopama povrata ne objašnjava sve. Cjelovita analiza
uvođenja mirovinskoga osiguranja kapitalizirane štednje treba uključiti
prosinca 2010.
385
Nikolina Obradović
tranzicijski trošak, komparativne rizike što ih nose ova dva sustava i usporedbu administrativnih troškova.
Uvođenje obvezatne kapitalizirane štednje sa sobom nosi i pitanje
financiranja takozvanih tranzicijskih troškova prelaska sa sustava tekuće raspodjele na kapitaliziranu štednju. Postoje dva načina financiranja
tranzicijskih troškova, i to s pomoću javnoga zaduživanja i financiranjem iz općih poreza. Naravno, postoji i opcija da se tranzicija ne financira. U ovome bi slučaju sav trošak reforme pao na teret sadašnjih
umirovljenika čije bi se mirovine umanjile zbog transferiranja dijela
doprinosa u fond kapitalizacije. Upravo je ovo učinjeno u Mađarskoj
i Poljskoj gdje se reduciranje prava u prvome stupu, zbog transferiranja jednoga dijela doprinosa u obvezatni drugi stup, zamaskiralo parametarskom reformom (vidi Fultz, 2002.). U Mađarskoj se jedan dio
izdataka za mirovine u prvome stupu financira iz dotacija državnoga
proračuna pa trošak tranzicije u Mađarskoj snose sadašnji umirovljenici
i porezni obveznici.
Financiranje tranzicije javnim zaduživanjem prebacuje trošak na buduće naraštaje, odnosno konvertira dio implicitnoga duga države prema
osiguranicima u sustavu tekuće raspodjele u eksplicitni dug budućih naraštaja (vidi Barr, 2001., 120). Zbog otplaćivanja duga i kamata buduća
će generacija umirovljenika kapitalizirane štednje na kraju biti u istoj situaciji kao da su ostali u sustavu tekuće raspodjele. S druge strane, kada
je riječ o financiranju tranzicije iz općih poreza, upitno je je li uopće
potrebno uspostavljati neovisne fondove kapitalizirane štednje. S obzirom da u ovome slučaju država ubrizgava novac u mirovinski sustav,
s osnovne gospodarske točke gledišta uspostavljanje rezervnoga fonda
kapitalizacije unutar sustava tekuće raspodjele ima isti učinak kao uspostavljanje zasebnih mirovinskih fondova kapitalizirane štednje.
Međutim ono što čini bitnu razliku između privatno i javno upravljanih mirovinski troškova jesu administrativni troškovi upravljanja.
Naime privatna društva za upravljanje mirovinskim fondovima u većini zemalja imaju oligopolsku strukturu i skupo naplaćuju upravljačke
provizije, što smanjuje ukupna sredstva na računu svakoga pojedinog
osiguranika. E. Fultz (2002., 2003.) upozorava na neprimjerenu visinu
386
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
troškova upravljanja mirovinskim fondovima drugoga i trećega stupa
na primjeru Poljske i Mađarske. Sličan je problem u Hrvatskoj i Makedoniji. U slučaju uvođenja privatnih mirovinskih fondova kapitalizirane
štednje Bosna i Hercegovina najvjerojatnije bi imala isti problem.
Međutim preduvjet za uspostavljanje obvezatnoga mirovinskog osiguranja kapitaliziranje štednje postojanje je dovoljno razvijenoga tržišta
kapitala. U skladu s dvoentitetskim uređenjem Bosna i Hercegovina ima
dvije burze kapitala, i to u Sarajevu i Banjoj Luci, koje su počele raditi
2001. i 2002. godine. Sarajevska i banjalučka burza boluju od problema
koje imaju sve burze malih tržišta, a to su niska likvidnost, moguća velika
oscilacija cijena te, kao posljedica toga, mogućnost malverzacija većih
investitora. Hrvatska primjerice, čije je gospodarstvo i tržište kapitala
znatno razvijenije od bosanskohercegovačkih, ima nedovoljnu ponudu
kvalitetnih vrijednosnih papira. Potočnjak i Vukorepa (2008., 359) upozoravaju da bi povećanje doprinosa za drugi stup vjerojatno uzrokovalo
povećanje ulaganja mirovinskih fondova u inozemstvo, osobito nakon
prijma Republike Hrvatske u EU kada će se liberalizirati ulaganja mirovinskih fondova u inozemnu imovinu, što znači da se povećanje doprinosa za drugi stup ne bi razmjerno odrazilo i na povećanje ulaganja u
domaću imovinu. Na Kosovu je problem nepostojanja kvalitetnih ulaganja riješen odlukom da se sva sredstva od doprinosa prepuste na upravljanje stranim društvima za upravljanje te investiraju izvan zemlje. To
znači da kosovsko gospodarstvo nije imalo prigodu osjetiti sekundarne
pozitivne učinke kapitalizirane štednje koje su tako često isticali strani
stručnjaci iz Svjetske banke. Uzimajući u obzir stupanj razvijenosti tržišta kapitala u Bosni i Hercegovini, upitno je koliko bi uvođenje dodatnih
oblika mirovinskoga osiguranja po načelu kapitalizacije bilo uspješno.
Koliko je uvođenje kapitalizirane štednje realno u bosanskohercegovačkome kontekstu zorno pokazuje primjer dobrovoljnoga mirovinskog
osiguranja kapitalizirane štednje u Republici Srpskoj. Naime pravni
okvir za dobrovoljno individualno mirovinsko osiguranje u Republici
Srpskoj donesen je još 2008. godine, ali do danas nije formirana niti
jedna dobrovoljna shema mirovinskoga osiguranja.
prosinca 2010.
387
Nikolina Obradović
Općenito se smatra da dobrovoljno mirovinsko osiguranje, želi li
biti uspješno, odnosno atraktivno za pojedinca, moraju pratiti porezne
olakšice. Ovo je premisa oko koje se, izgleda, slažu kako praktičari tako i
teoretičari mirovinskoga osiguranja. No u samoj ovoj pretpostavci krije
se druga pretpostavka: pojedinac nije zainteresiran plaćati dodatno mirovinsko osiguranje, odnosno više drži do potrošnje u sadašnjosti negoli
u budućnosti. Da bi se pojedinac motivirao za izdvajanje dijela sadašnjega dohotka radi osiguravanja dohotka u budućnosti, rabe se porezne
olakšice, što zapravo znači da država transferira jedan dio svojih prihoda pojedincu koji ima dobrovoljnu mirovinsku štednju. Dobrovoljno
individualno mirovinsko osiguranje u pravilu rabe pojedinci s visokim
dohotkom. Kako bi se nadoknadio pad prihoda od poreza na dohodak
zbog trećega stupa, u razvijenim su se zemljama svijeta morali podići
drugi porezi. Dakle krajnji učinak primjene poreznih olakšica na dobrovoljno mirovinsko osiguranje jest redistribucija prihoda od relativno
siromašnih k relativno bogatima, što je nepoželjno.
Drugi način stimuliranja ove vrste mirovinske štednje može se osigurati pomoću državnih subvencija tako što će država na svako ulaganje pojedinca u dobrovoljni mirovinski fond uplatiti određeni novčani
iznos na kraju godine. Međutim ovaj je način stimulacije poželjan samo
pod uvjetom da su svi građani bogati i u mogućnosti plaćati dodatno
mirovinsko osiguranje. U uvjetima kada je većina stanovništva siromašna i ne može si priuštiti ulaganje u dobrovoljni mirovinski fond novčano
nagrađivanje bogatih, odnosno onih koji su se odlučili na dobrovoljnu
mirovinsku štednju, bilo bi neprimjereno.
U načelu dobrovoljno mirovinsko osiguranje kapitalizirane štednje
najbolje funkcionira u zemljama koje imaju strog i djelotvoran sustav
naplate poreza na dohodak. U takvome okružju treći stup može ponuditi jedan od nekoliko kanala pomoću kojega pojedinci mogu smanjiti
svoje porezno opterećenje. Međutim u zemljama u kojima je relativno
lako zaštititi prihod od oporezivanja (na primjer korištenjem neslužbenoga plaćanja, iz ruke u ruku) pojedinac nema mnogo poticaja za korištenje trećega stupa. U Bosni i Hercegovini siva je ekonomija iznimno
388
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
razvijena, a sustav naplate poreza porozan je. U takvu okružju teško
može znatnije zaživjeti treći stup.
Općenito je za uvođenje dodatnih vidova mirovinskoga osiguranja
potrebno ispunjavanje određenih administrativno-institucionalnih
preduvjeta. Administrativna sposobnost entitetskih poreznih uprava
mjerodavnih za prikupljanje i kontrolu uplate doprinosa za socijalno
osiguranje upitna je uzmemo li u obzir obujam porezne evazije. Jedan
segment USAID-ova „ELMO“-projekta tehničke pomoći predviđa uvođenje jedinstvena sustava registracije i naplate doprinosa za socijalno
osiguranje u poreznim upravama entiteta radi unaprjeđenja sustava naplate i kontrole doprinosa za socijalno osiguranje. Ovaj sustav u Republici Srpskoj već funkcionira, dok u Federaciji BiH njegova provedba
kasni.
Prilikom uvođenja novih oblika mirovinskoga osiguranja nužno je
osigurati evidentiranje svih doprinosa mirovinskoga osiguranja na jednome mjestu, po mogućnosti preko jedinstvenoga registra u poreznim
upravama, kako bi se izbjegla situacija da se u fond tekuće raspodjele
uplaćuju najniži doprinosi, a u kapitalizirane fondove mogućega drugog
ili trećeg stupa kudikamo veći doprinosi. Uvođenje dodatnih oblika mirovinskoga osiguranja bez administrativnih kapaciteta institucija mjerodavnih za prikupljanje doprinosa može samo dovesti do dodatnoga
jačanja sive ekonomije i pranja novca preko kapitaliziranih mirovinskih
fondova. Ako je povjerenje građana u pravni i mirovinski sustav poljuljano, loše pripremljenom mirovinskom reformom može doći čak i do
smanjena obuhvata mirovinskoga osiguranja tekuće raspodjele.
Zaključak
Sustav mirovinskoga i invalidskoga osiguranja u obama entitetima
opterećen je rastom broja korisnika i nedovoljnim brojem osiguranika da bi se financirala odgovarajuća razina mirovinskih primanja. Zbog
predviđenoga rasta broja umirovljenika očekivati je da će se stopa ovisnosti sustava u budućnosti dodatno pogoršati. Ovaj nepovoljni omjer
može se popraviti s jedne strane rastom broja osiguranika, odnosno
prosinca 2010.
389
Nikolina Obradović
proširenjem obuhvata mirovinskoga osiguranja, a s druge strane smanjenjem rasta broja korisnika mirovina podizanjem efektivne dobne
granice umirovljenja, eliminiranjem svih mogućnosti prijevremenoga umirovljenja i reformiranjem područja invalidskoga osiguranja. Za
financiranje mirovina ostvarenih po povoljnijim uvjetima potrebno je
primijeniti načela isplatnoga koeficijenta definiranoga člancima 51 Zakona MIO Federacije BiH i članka 162 Zakona MIO RS kako bi se zaustavilo stvaranje dugova prema redovnim umirovljenicima.
Predloženi modeli reforme sustava mirovinskoga osiguranja u entitetima posuđuju mnoge inovativne koncepte reforme primijenjene u
mnogim zemljama, no mogućnost njihove izvodivosti u Bosni i Hercegovini nije potkrijepljena. Uvođenje privatno upravljanoga mirovinskog
osiguranja kapitalizirane štednje teško može ispuniti očekivanja većih
mirovinskih primanja u budućnosti. Bosna i Hercegovina ne ispunjava osnovne preduvjete za uvođenje mirovinskoga osiguranja kapitaliziranje štednje, a to su: razvijeno tržište kapitala, odgovarajuća razina
gospodarske aktivnosti, mogućnost kvalitetnoga investiranja i, nadasve,
politička stabilnost. Također su važni i administrativni kapaciteti države
za prikupljanje doprinosa, pitanje financiranja tranzicijskih troškova i
ostalo.
Uvođenje dobrovoljnoga mirovinskog osiguranja kapitalizirane štednje u bosanskohercegovačkim je uvjetima teško ostvarivo. U Republici
Srpskoj ovaj oblik mirovinskoga osiguranja uopće nije zaživio unatoč
donesenoj legislativi i ponuđenim poreznim olakšicama. Kao što je već
elaborirano, privatno upravljano dobrovoljno mirovinsko osiguranje
kapitalizirane štednje može odgovarajuće funkcionirati u porezno uređenim zemljama koje imaju strog i djelotvoran sustav naplate poreza na
dohodak. BiH ima veliku sivu ekonomiju i porozan sustav naplate poreza. U ovakvome okružju pojedinac nema velikih poticaja za korištenje
trećega stupa.
Dugoročno gledano, za funkcionalan mirovinski sustav najvažniji je
odgovarajuće upravljanje koje mora osigurati država, kao i razina gospodarske aktivnosti u zemlji. Sustav mirovinskoga osiguranja treba se
graditi na kredibilitetu institucija nositelja osiguranja i općeprihvaće390
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
nim načelima solidarnosti. No veća mirovinska primanja mogu se osigurati samo rastom gospodarske aktivnosti u zemlji, odnosno rastom
zaposlenosti i rastom plaća.
Izvori i literatura
– Aaron, H. (1966.) „The Social Security Paradox“, Canadian Journal of Economics and Political Science 32, 371-376.
– Barr, N. (2001.) The Welfare State as Piggy Bank: Information,
Risk, Uncertainty, and the Role of the State, London and New York:
Oxford University Press.
– Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (siječanj 2010.) Izvještaj o radu za period 01.01. – 31.12.2009.
godine, Bijeljina.
– Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje
Mostar (veljača 2010.) Izvješće o financijskom poslovanju Federalnog zavoda za mirovinsko / penzijsko i invalidsko osiguranje za
2009. godinu, Mostar.
– Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje
Mostar (lipanj 2010.) Informacija o efektima primjene Zakona o
naplati i djelomičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa
za socijalno osiguranje, Mostar.
– Fultz, E. (ed.) (2002.) Pension Reform in Central and Eastern Europe, Volume I, Restructuring with Privatisation: Case Studies of
Hungary and Poland, Budapest: ILO CEET.
– Fultz, E. (2003.) Recent Trends in Pension Reform and Implementation in the EU Accession Countries, paper presented at the Informal Meeting of Ministers at the International Labour Conference, Geneva, 10 June 2003.; prema: <www.ilo.org/public/english/
region/eurpro/budapest/download/pension_trends.pdf> (20. XII.
2009.)
– Orenstein, M. A. (2003.) „Mapping the Deffusion of Pension
Innovation“, u: Holzmann, R. – Orenstein, M. – Rutkowski,
prosinca 2010.
391
Nikolina Obradović
M. (ur.) (2003.), Pension Reform in Europe: process nad progress.
The World Bank.
– Potočnjak, Ž. – Vukorepa, I. (2008.) „Socijalni i gospodarski
aspekti uvođenja obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje“, Revija za socijalnu politiku, sv.
15, br. 3 (2008).
– World Bank (1994.) Averting the Old Age Crisis: Policies to Protect the Old and Promote Growth
Propisi
– „Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine“,
Službene novine Federacije BiH, br. 2/00 i 21/01.
– „Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine“,
Službene novine Federacije BiH, br. 18/04, 27/04 , 47/04 i 78/09.
– „Uredba o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu bivših pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine
i državnih službenika i namještenika bivšega Federalnog ministarstva obrane“, Službene novine Federacije BiH, br. 75/06, 58/07,
89/07, 31/08 i 78/09.
– „Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju“, Službeni glasnik
Republike Srpske, br.: 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02,
110/03 i 67/05,33/08,01/09.
– „Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju“. Službene novine
Federacije BiH, broj 29/98,49/00,32/01,75/05,59/06,4/09.
– „Zakon o razvojačenim braniteljima i članovima njihovih obitelji“,
Službene novine Federacije BiH, br. 61/06, 27/08 i 32/08.
– „Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji“, Službene
novine Federacije BiH, br. 33/04, 56/05 i 70/07.
– „Zakon o službi u Vojsci Federacije BiH“, Službene novine, 34/04.
392
HUM 6
PERSPEKTIVA MIROVINSKIH REFORMA U BOSNI I HERCEGOVINI
– „Zakon o službi u oružanim snagama BiH“, Službeni glasnik BiH,
88/05.
– „Zakon o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih
doprinosa za socijalno osiguranje“, Službene novine Federacije
BiH, 25/06, 57/09.
– „Zakon o financijskoj konsolidaciji rudnika“, Službene novine
FBiH, broj: 81/08.
– „Zakon o financijskoj konsolidaciji javnoga poduzeća ‘Željeznice Federacije BiH’ d.o.o. Sarajevo za razdoblje od 01.01.2008. do
31.12.2012. godine“, Službene novine FBiH, 04/09.
– „Zakon o rezervnome mirovinskom fondu RS“, Službeni glasnik
Republike Srpske, 13/09.
– „Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima i mirovinskim
planovima“, Službeni glasnik Republike Srpske, 13/09.
prosinca 2010.
393
Nikolina Obradović
PERSPECTIVE OF PENSION REFORMS
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Summary
Pension system in Bosnia and Herzegovina, with two sub-systems organised on entity level, operates in unfavorable macroeconomic conditions,
which is being reflected through low number of contributors and high rate
of incoming pensioners, to which contributes low effective pensionable
age. This is reflected in very law pension benefits of regular pensioners.
Bosnia and Herzegovina is the only country in the region and a rare transitional country that has not reformed and diversified its pension system.
The question of pension system reform has emerged recently as the problem
of financing of current level of pension benefits becomes more obvious and
acute, and policy creators are looking for possible solutions. Federation
B&H Government so far adopted two documents of Strategy of Pension
System Reform in Federation B&H, while institutions of Republika Srpska
have adopted Strategy of Pension System Reform in Republika Srpska in
May this year. Both entity Strategy documents envisage aggravations of
current pension system problems in the future and propose introduction
of different models of privately managed funded pension schemes. The
aim of this article is to analyse feasibility and perspectives of proposed
pension system reforms in the context of Bosnia and Herzegovina.
Key words: pension reform, pension system, funded pension scheme, voluntary pension insurance.
394
OSVRTI, RECENZIJE, PRIKAZI
Mirko Marjanović, vlastelin duha
i plemić reda književnoga
(U povodu sedamdeset godina života)
Uspravna hoda, gord u svojoj okomici, samozatajan i samosvojan u
svome djelotvornom radu, Mirko Marjanović, vlastelin duha i plemić
književnoga poslanja, romanopisac, pripovjedač, pjesnik, književni i likovni kritičar, nakladnik i leksikograf, rođen je u Tramošnici Gornjoj
(Gradačac, Bosanska Posavina, Bosna i Hercegovina) 13. srpnja 1940.
Osnovnu školu završio je u Tramošnici Gornjoj, a gimnaziju u Gradačcu
1961. godine. U Sarajevu je studirao pravo i likovnu umjetnost.
Od 1980. do 1984. godine glavni je urednik književnoga časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994., kada odlazi u mirovinu, urednik u
izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i
narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga. Od siječnja 1994. do siječnja
1995. godine prvi je glavni urednik Stećka, lista za kulturu i društvena
pitanja Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“. U srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu, a iste
godine, u prosincu, i za glavnoga urednika obnovljene Hrvatske misli,
časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak. U Ogranku Matice hrvatske u Sarajevu utemeljio je ediciju Hrvatska književnost
Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čija je realizacija započela 2001. godine, u kojoj je do sada objelodanjeno više od dvadeset knjiga.
U Udruženju književnika BiH bio je tajnik (1974.-1976.), dopredsjednik (1976.-1978.), predsjednik (1978.-1979.) i predsjedajući Udruženja
(1979.-1980.). Dopredsjednik novoosnovanoga Društva pisaca Bosne i
Hercegovine bio je od svibnja 1993. do svibnja 1997. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva pisaca Bosne i Hercegovine, hrvatskoga i
bosanskohercegovačkoga PEN-a te redoviti član Hrvatskoga društva za
znanost i umjetnost u Sarajevu.
397
Piše o problemima suvremenoga čovjeka s mnoštvom autoreferencijanih mjesta (život od zavičajne Posavine do Sarajeva), problemima
umjetnika različitih profila i njihovoj težnji za promjenom svijeta. Junaci su njegove proze seljaci, pisci, slikari, zanesenjaci, probisvijeti, fratri,
poluintelektualci i intelektualci. Tema su mu djeca koja iskupljuju grijehe očeva što su ih načinili u Drugome svjetskom ratu i pola stoljeća
nakon njega, ali i o užasu nedavnoga rata, poglavito u opkoljenome Sarajevu i okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Njegov opus karakteriziraju skladna struktura prozne kompozicije,
stilska jednostavnost i jezična preciznost, tematska neobičnost, trpki
humor, ironija i cinizam, začudni i psihološki produbljeni likovi, uvjerljivi i dojmljivi u svojim nastupima.
Pripovijetke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede te
prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski
jezik.
Dobitnik je nagrade Svjetlosti za roman Povijest izgubljene duše
(1980.) i „Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva“ za isti roman (1981.).
Za roman Braća dobio je „Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH“ (1984.).
Godine 1995., kao glavni urednik, dobitnik je međunarodne nagrade
„Pierre Chevallier“ (Genève) za mjesečnik Stećak.
Objavio je sljedeće knjige:
- U ime oca i sina (roman), Sarajevo, 1969.
- Središte (priče), Sarajevo, 1973.
- Povijest izgubljene duše (roman), Sarajevo, 1980.
- Braća (roman), Sarajevo, 1983.
- Voda teče kako teče (izbor iz proze), Sarajevo, 1984.
- Topot divljih konja (roman), Novi Sad, 1989., Sarajevo, 2002.
- Živjeti smrt (sarajevski ratni dnevnik), Zagreb, 1996.
- Fra Petar Perica Vidić (likovna monografija na hrvatskome, engleskome, njemačkome i talijanskome jeziku), Sarajevo, 1997.,
2004. (prošireno izdanje na hrvatskome i engleskome jeziku)
398
- Treći svjetski rat (ratni tekstovi, kritike, pjesme, razgovori), Zagreb – Mostar, 1999.
- Osmjehni se i u plaču (roman), Sarajevo, 2000.
- Leksikon hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (leksikon), Sarajevo, 2001.
Objavivši pet romana, jednu knjigu kratkih proza i još jednu kao izbor iz proze, jedan ratni dnevnik, posebnu knjigu zapisa, kritika, pjesama i razgovora pod naslovom Treći svjetski rat, Leksikon hrvatskih
pisaca Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas te brojne
književno-kritičke tekstove i likovne osvrte i eseje, Marjanović se predstavio kao osebujna, osobita i zapažena književna ličnost u Bosni i Hercegovini. On je istaknuti hrvatski pisac srednjega naraštaja u čijemu se
književnome opusu prozni izraz „pripovjedačke Bosne“ s vidnim znakovima kontinuiteta snažno preobražava pomoću originalnih stvaralačkih
postupaka u modernu proznu strukturu. On svoj prozni svijet gradi na
iskrenu i autentičnu stvaralačkome poticaju, sustavno i estetski svrhovito rabeći stvaralačke impulse, a spomenimo da u određenoj mjeri rabi
i modele i sadržaje književne tradicije – češće pisane, ali i one usmene
provenijencije.
Neobično je zanimljiva i umjetnički snažna njegova prozna struktura, odnosno njegova priča zgusnute, semantički bogate teksture što
širinom svojih asocijativnih polja raste na relacijama od zemnosti do
nesagledivih predjela onostranosti. U toj priči Marjanović je često inovativan i neobično inventivan što svjedoči i oblicima i vrstama pripovijedanja počevši od dopadljivih monologiziranja do oblika „struje svijesti“ što omogućuju fenomen specifične narativnosti – afabulativnosti pa
i antifabulativnosti kao značajke modernoga proznog teksta.
Njegovo djelo očituje ne samo novinu postupka i formalnu modernost nego i novi duh vremena, novi život, egzistencijalne čvorove nastale u djelotvornoj rezonanciji pisca i aktualnoga životnog trenutka, što
on artikulira dirnut konkretnim činom i kao istinski stvaralac uzdiže na
univerzalni recepcijski obzor. Pritom uvijek zna i odakle polazi (zavičaj),
tko je i gdje je zapućen:
399
Zavičaj je čovjeku isto što je voda ribi, šuma ptici, gora zvijeri, zemlja
nebu i nebo zemlji. Nigdje čovjek nije svoj na svome kao što je u zavičaju.
Jedino je u njemu njegov korak siguran i u mraku, i jedino je u njemu
njegova sloboda puna i misao okrilaćena. Čovjek je od zavičaja ovisan
onoliko koliko su njegova pluća ovisna od zraka, srce od krvnih žila koje
ga hrane zrakom.
Kad god sam u zavičaj svraćao bolestan, oporavljao sam se brže nego
li tamo gdje sam se razbolio. To znači da je zavičaj i čovjekovo zdravlje,
a ne samo mjesto u kojem je pukim slučajem rođen, odgojen i naučen
prvim lekcijama života.
Rijetki su ljudi koji svoj zavičaj doživljavaju drukčije. Pred smrt, njegovoj ljepoti vraćaju se i oni koji mu ne pridaju ovakva značenja i koji
su se dobar dio svoga života zanosili da je, u stvari, sam planet Zemlja
njihov zavičaj, a ne tek njegova jedna, ovakva ili onakva, točka.
Piscu je zavičaj, i kad je daleko od njega, isto što i zvijezda sjevernjača
putniku izgubljenom u noći: vodilja k životu čija su vrela iskonska kao i
sama njegova načela upravo onda kad je u njemu zavladala pomrčina.
Iako sam iz zavičaja otišao poodavno (1959.), i iako sam u njega, od
tada, svraćao tek povremeno, nikada ga, u stvari, nisam sasvim napustio.
Sve do danas s njim sam u razgovoru kao što se može biti u razgovoru s
ocem i majkom, bratom i sestrom, najbližnjim, najmilijim i najčednijim.
I kad je u tom razgovoru moj jezik „civiliziraniji“ i „intelektualniji“ od
njegova, prednost je na njegovoj strani: samo s jednom svojom riječi zna u
meni pokrenuti cijeli kozmos i vratiti me na izvore događaja koji su početak svega. Njegova svaka riječ ima vrijednost plemenite rude, pronađene
u najdubljim slojevima zemlje, i ima sadržaj škrinjice u kojoj se čuvaju
najdragocjenije stvari.
Ali!
Ali, zavičaj je tek jedno zrnce univerzuma, ne i univerzum sâm. On
je tek jedna točka u prostoru koji je naš i koji se stalno širi. Od lokalnog
k univerzalnom put je dug. Do univerzalnog na tome putu dolaze samo
najkreativnije stvaralačke ličnosti, moćne da se od lokalnog posve udalje,
zadržavajući njegovu tek pokoju odliku, kao specifikum iznova izgrađe-
400
na svijeta. Obični smrtnici, međutim, svoj zavičaj pronalaze u svakome
životnom prostoru s kojim doživljavaju punu identifikaciju.
(...)
Umjetnik uvijek bira: uzima od stvarnosti samo ono što je neobično
i što se kao univerzalna vrijednost može održati ne samo u zavičajnom
ambijentu već i u svakome drugom ljudskom prostoru na kojemu joj je
njegov duh pronašao odgovarajuće uvjete za život.
(...)
Dakle, i naš zavičaj je besmrtnost. „Univerzalna povijest duha i intelekta“ može se pronaći u njemu, ali i svugdje gdje je čovjek uspio razviti
sve oblike i sadržaje života. Pisac im daje osobni pečat i tako postaje
njihov autor. Ako je prepoznavanje zavičaja u njegovome djelu bukvalno,
onda je neumjetničko, ako je općeljudsko onda je i umjetničko, besmrtno
i univerzalno.
(Pisac i zavičaj, Sasvim osobna ispovijed)
Moglo bi se reći da nije važno gdje smo rođeni i odakle smo, nego
kamo idemo, što radimo i što nam je cilj. Ovaj pisac vjeruje u svoje nakane – ima svoj cilj, siguran je u svoje putovanje zavičajnim znakom
potaknuto i ne će posumnjati u svoje poslanje iako je, kako i sam veli,
„od lokalnog do univerzalnog put (vrlo) dug“.
Šimun Musa
401
Kanavelićev dramski prvijenac
konačno pred čitateljima
Hrvojka Mihanović-Salopek – Vinicije B. Lupis,
Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini,
Ogranak Matice hrvatske Split, Split, 2009.
Pred nama je knjiga Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj
baštini Hrvojke Mihanović-Salopek i Vinicija B. Lupisa (Ogranak Matice
hrvatske Split, 2009.) u kojoj se prvi put objavljuje, a usto i znanstveno
analizira Kanavelićev dramski spjev Muka Gospodina našega Jezusa Isukarsta. Knjiga donosi prijepis teksta Kanavelićeva dramskoga prvijenc, a
izvedenoga na rodnoj Korčuli 1663., prema pretpostavkama i 1678. godine, koji je do ovoga izdanja ostao u različitim rukopisnim prijepisima.
Danas nemamo sačuvan Kanavelićev autograf Muke Gospodina našega Jezusa Isukarsta pa, iako djelo nije nikada tiskano, zbog svoje omiljenosti sačuvano je u čak dvanaest prijepisa. Autori knjige odlučili su
se objaviti tzv. Šipanski ili Ferićev rukopis koji je Vinicije B. Lupis pronašao u Župnome uredu sv. Stjepana na otoku Šipanu, a izradio ga je
potkraj XVIII. stoljeća dubrovački kanonik, pjesnik i latinist Đuro Ferić
za dubrovačkoga bibliofila i prevoditelja Ivana Ksavera Altestija. Autori
smatraju da je navedeni prijepis najprikladniji za precizno odčitavanje
Kanavelićeva djela zbog svoje cjelovitosti, grafijske jasnoće i preglednosti, stručnosti u prepisivačkome radu te cjelovitoga unosa didaskalija
koje su u ostalim prijepisima ili nedovoljno čitljive ili u pojedinim čak
reducirane i izostavljene, što onemogućuje ključni pristup obilježjima
Kanavelićeva scenskog izražaja. Još su jedan razlog i, na završetku cjelovitoga Kanavelićeva dramskoga teksta, brižljivo umetnute razlike koje se
pojavljuju u drugome, danas izgubljenome Badijskom rukopisnom prijepisu, koje prepisivač navodi pod dodatkom „Raslikos dvijeh rukopisa
ovega Prikazanja“. Tom stručnom redakcijskom nadopunom prepisivač
Đuro Ferić pokazao je da je u potpunosti želio poštivati i rekonstruirati
autentičan Kanavelićev iskaz. Pri priređivanju Šipanskoga teksta autori
su knjige napravili komparativni uvid i u ostale prijepise, posebice na
402
onim dijelovima gdje je Ferićev prijepis bio teže čitljiv ili razumljiv, što
je opširnije navedeno u bilješkama Muke Gospodina našega Jezusa Isukarsta i u Napomeni iza prijepisa.
Ispod naslova Muke u Ferićevu prijepisu potpisana su dva imena: pri
dnu Paskoje Zuzorić, jedan od kasnijih vlasnika rukopisa i ispred njega
Ivan Ksaver Altesti, sakupljač knjiga i narodnih pjesama, prevoditelj i
prepisivač književnih djela. Budući da je Altesti dobro poznavao dubrovačku povijest i književnost, s Petrom Bašićem pomogao je Franji Mariji
Appendiniju pri prikupljanju građe za izradbu bibliografskoga pregleda starih dubrovačkih pisaca. Arhivska istraživanja Vinicija B. Lupisa
u knjižnici Biskupijskoga sjemeništa u Dubrovniku, o kojima govori u
poglavlju „O podrijetlu rukopisa“, dokazala su da je upravo Ivan Ksaver
Altesti naručio od Đure Ferića, dubrovačkoga pjesnika, uglednoga latinista i istraživača starije hrvatske rukopisne književnosti, prijepis Kanavelićevih djela za svoju biranu bibliografsku zbirku. Na naslovnoj stranici nalazimo podatak koji svjedoči da je 1663. Kanavelićeva Muka bila
prvi put scenski izvedena u Korčuli, a usto prijepis donosi Kanavelićevu
posvetu gosparima Serafinu i Nikolici Điva Bunića Vučića, datiranu 25.
travnja 1678., u kojoj autor moli dubrovačke plemiće da uzmu u zagovor
njegovo djelo. Datum te posvete inicirao je mogućnost da je Kanavelićevo pasionsko djelo izvedeno još jednom 1678. godine na Korčuli.
Opsežan znanstveni rad Kanavelićev doprinos hrvatskoj pasionskoj
baštini Hrvojke Mihanović-Salopek, više znanstvene suradnice u Zavodu
za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU-a, iscrpno i
znanstveno argumentirano prikazuje ulogu i domete Kanavelićeva književnoumjetničkoga rada. Iako je po svojoj struci bio zaokupljen pravnim
poslovima, Kanavelić je jedan od najplodnijih hrvatskih kasnobaroknih
književnika, a njegovo stvaranje realiziralo se u više različitih tematskostrukturnih vrsta: u ljubavnoj poeziji, začinkama, epsko-povijesnim spjevovima, satirično-šaljivoj poeziji, religioznoj i prigodničarskoj poeziji te
u scensko-dramskim djelima, od kojih je posebno opsežan i još do danas
nije konačno autorski utvrđen njegov komediografski rad. Razlog tomu
treba tražiti u činjenici da je većina Kanavelićevih djela ostala neobjavljena u rukopisnim prijepisima. H. Mihanović-Salopek detaljno opisuje
403
povijesni tijek hrvatske pasionske baštine od najstarijih sačuvanih zapisa srednjovjekovnih hrvatskih pasionskih tekstova iz XV. stoljeća pa do
Kanavelićevih prethodnika – Dubrovčanina Mavra Vetranovića i njegove
pjesme „Tužba djevice Marije na krilu Jezusa mrtva držeći“ i Đive Bunića
Vučića u pasionskoj pjesmi „Vrhu svetoga križa“. Analizirani su i utjecaji
nasljeđa pasionskih bratovštinskih pjesmarica Kanavelićeve rodne Korčule i pasionska tradicija franjevačkih himnodičara (Matije Divkovića,
Tome Babića, Petra Kneževića). Kanavelićeva Muka predstavlja kazališni
komad srodan melodramama Pietra Metastasija, koji je povezan s razdobljem procvata baroknoga kazališta u Dubrovniku i dramskim djelima
Ivana Gundulića, Junija Palmotića, Antuna Gleđevića.
H. Mihanović-Salopek, vrsna znanstvena poznavateljica hrvatske
duhovne književnosti i pasionske baštine, osobito baroknoga razdoblja, stilski analizira i interpretira Kanavelićevu Muku promatrajući s
jedne strane tradicijske utjecaje (višestoljetna tradicija himnodijskoga i
dramsko-dijaloškoga pasionskog izraza), ali i pokazujući s druge strane
unos novih, tada inovativnih baroknih kazališno-scenskih postupaka te
produbljivanje psihološke karakterizacije tipiziranih likova. Kanavelić
je svoj tekst gradio na pojedinim elementima preuzetim iz ranije pasionske tradicije, ali je njegovo djelo napravilo potpun iskorak prema
uvođenju novoga baroknoga, spektakularnoga i glumački profiliranijega
pristupa u prikazu pasionske baštine. Autorica analizira i primjerima
potkrjepljuje mnoštvo novih scenskih postupaka: usvajanje perifrastične retoričnosti i figuralnosti ranije hrvatske barokne pjesničke tradicije
(posebice iz područja baroknih religioznih pokajničkih poeme i plačeva), unos nove kazališne tehnike, scensko-zvučne i svjetlosne spektakularnosti preuzete iz baroknoga mitološko-pastolarnog kazališta (djela
I. Gundulića, J. Palmotića, A. Gleđevića), uvođenje polifone uloge kora
i anđela prema uzoru na talijansku melodramu. K tomu Kanavelić je u
Muci donio kompleksnije i umjetnički razrađenije odnose među likovima (primjerice problem izdaje koji je najopsežnije zahvaćen u karakterizaciji Petra i potom na drukčiji i kraći način u karakterizaciji Jude) te se
produbljenijim psihološkim portretiranjem udaljio od tipiziranih likova
ranijih pučkih crkvenih prikazanja. Kanavelićeva složenija, racionalno
404
uvjerljivija psihološka karakterizacija pojedinih likova nagoviješta određeni pomak prema klasicističkomu teatru molièreovskoga tipa. Kanavelićeva Muka, zaključuje H. Mihanović-Salopek, unijela je veliku novinu
u povijesni kontekst hrvatske pasionske tematike i veliki, upravo spektakularni uzlet teatralnosti i eksperimentiranja scenskim mogućnostima
u prikazu jedne strogo određene i unaprijed zadane biblijske teme.
Vinicije B. Lupis, autor stotinjak znanstvenih radova i više knjiga s
temom sakralne baštine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovačkoga
kraja i Boke kotorske, u ovoj knjizi prikazuje lik Petra Kanavelića i njegov rodbinski i društveni kulturni krug u okviru Korčule, Dubrovnika,
Trogira, Zadra i Raba, kao i povezanost cjelokupne njegove obitelji uz
doniranje crkava i aktivni kršćanski život, uz što se posebno naglašava Kanavelićevo pjesničko religiozno stvaralaštvo za potrebe crkvenih
bratovština. Autor predstavlja likovnu baštinu obitelji Kanavelić: prinos
Kanavelićeva prastrica, korčulanskoga biskupa Andrije III. Kanavelića
pri uređenju korčulanske prvostolnice, sakralne donacije Marina Kanavelića, patronat pjesnika Petra Kanavelića nad pojedinim korčulanskim
crkvama i realizaciju oltarne pale Girolama de Santacrocea koju je naručio pjesnikov pradjed Jakov Kanavelić u XVI. stoljeću.
Nadalje donosi detaljne podatke o podrijetlu i sudbini Šipanskoga
rukopisa te pruža opis novoistraženih djela iz Altestijeve knjižnice i Ferićevih prijepisa sačuvanih unutar knjižnice Biskupijskoga sjemeništa
u Dubrovniku. Podatak važan za utvrđivanje cjelovite bibliografije Kanavelićevih djela jest činjenica da je velik broj Kanavelićevih rukopisa
odnesen izvan Hrvatske. V. Lupis ukazuje na tragove o sudbini jednoga dijela Kanavelićevih rukopisa koji su se nalazili u književnoj zbirci
poljskoga kneza Aleksandera Oskara F. Ponińskoga, poznatoga kolekcionara te vlasnika i utemeljitelja goleme knjižnice Biblioteka Horyniecka. Poslije kneževe smrti njegova je glasovita knjižnica većim dijelom
predana Nacionalnoj knjižnici u Varšavi gdje će, nažalost, biti spaljena
1944. godine za vrijeme Varšavskoga ustanka. Tako su igrom slučaja u
Nacionalnoj knjižnici u Varšavi stradala i brojna Kanavelićeva djela.
U završnome poglavlju V. Lupis pruža povijesni pregled likovnih
umjetnina nadahnutih mukom Kristovom na području Hrvatske. Po405
tom donosi povijesnoumjetničku analizu baroknoga Križnog puta njemačko-austrijskoga grafičara Johanna Andreasa Pfeffela iz župne crkve
Svih svetih u Blatu na Korčuli. Prema Lupisovu istraživanju ovu je vrijednu umjetninu u XVII. stoljeću darovao Župi ugledni isusovac Ignjat
Žanetić koji potječe iz Blata na Korčuli, a djelo impresivno odražava
likovnu pasionsku izražajnost Kanavelićeva doba.
Kanavelićev opus, velikim dijelom u rukopisu, razasut je u brojnim
knjižnicama i arhivima pa rad na njegovu istraživanju iziskuje mnogo
truda kako bi se stekla cjelovita slika o tome istaknutom hrvatskom baroknom pjesniku. Važan prinos tomu jest knjiga Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini u kojoj se prvi put objavljuje Kanavelićev
dramski prvijenac Muka Gospodina našega Jezusa Isukarsta, iznimno
zanimljivo djelo zato što predstavlja raritet u opusu ovoga pisca. Tekst je
jezično transkribiran prema suvremenome hrvatskom pravopisu, a priređivači donose i preslik rukopisa koji je prvotno namijenjen znanstvenicima iz područja povijesti jezika i dijalektologije. Uz Kanavelićev dramski
tekst, knjiga zaslužuje osobitu pozornost zbog vrijednih znanstvenih radova koji donose brojne nove podatke, rezultate arhivskih istraživanja,
stručnoga poznavanja izvora i znanstvenih analiza te na interdisciplinaran i originalan način, povezujući povijest, povijest književnosti i povijest umjetnosti, prikazuju Kanavelićevo književno djelovanje, okružje u
kojemu je živio, rodbinski i društveni kulturni krug, pasionsku i likovnu
baštinu prethodnika i suvremenika te njegovo mjesto i posebnost unutar
hrvatske pasionske baštine. U knjizi je pružen pregled i opis sačuvanih
rukopisnih prijepisa Kanavelićeve Muke, pregled najvažnije literature o
piscu te mnoštvo vrijednih likovnih priloga. Znanstveno iscrpna i dobro
opremljena vrijednim prilozima, knjiga predstavlja važan i nezaobilazan
izvor za buduća istraživanja hrvatske barokne baštine. I na kraju treba
spomenuti da su autori knjige u lipnju ove godine primili Srebrnu povelju Matice hrvatske koja je dodijeljena najboljim znanstvenim knjigama
objavljenim u 2009. Čestitamo im na posve zasluženoj nagradi.
Andrea Sapunar Knežević
406
Ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni
od 1514. do 1769.
Gašpar Vinjalić, Kratki povijesni i kronološki pregled
zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji,
Hrvatskoj i Bosni 1514.-1769., Književni krug, Split, 2010.,
287 str.
Knjiga Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni ugledala je svjetlo dana
nakon dugoga razdoblja suradnje dvojice istaknutih znanstvenika. Projekt je podrazumijevao prevođenje originalnoga teksta s talijanskoga,
što je učinio Bruno Pezo, te usklađivanje s izvornikom, što je napravio
i objašnjenjima popratio Vicko Kapitanović. Ovo djelo predstavlja treći
svezak kronološkoga pregleda važnijih zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj
i Bosni u razdoblju od 1514. do 1769. godine. Autor je izvornoga teksta
široj javnosti slabo poznati fra Gašpar Vinjalić koji je u slobodno vrijeme
bilježio sudbonosne povijesne događaje.
Predgovor priređivača zapravo je kratak osvrt na nastanak knjige i
ranije pokušaje objavljivanja rukopisa. U nastavku Vicko Kapitanović
daje pregled života i djela Gašpara Vinjalića, autora nekoliko povijesnih
rukopisa iz kojih je i nastala ova knjiga i prve trojezične gramatike (hrvatsko-latinsko-talijanske) priređene za franjevačke škole.
U knjizi su opisana ratna zbivanja u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni u
razdoblju od 1514. do 1769. godine, a sastoji se od pet poglavlja.
U prvome poglavlju, „Tursko osvajanje Dalmacije“ (str. 21-60), kronološki su prikazana turska osvajanja hrvatskih prostora u razdoblju od
1514. do 1595. godine. Opisani su uzroci podjele Bosanske vikarije i poteškoće s kojima su se suočavali svećenici na tim prostorima te događaji
u Dalmaciji za vrijeme Ciparskoga rata i bitka kod Lepanta.
U drugome poglavlju, „Čežnja za slobodom“ (str. 61-99), prikazani
su događaji od 1596. do 1647. godine. Zbog kršćanske nesloge i materijalne pohlepe pokušaji oslobađanja nekih mjesta i utvrda ostajali su
neuspješni ili se uspjeh i pobjeda nisu mogli održati dulje vrijeme zbog
407
već spomenutih razloga. Vinjalić piše i o djelovanju uskoka i šteti što su
je nanosili ne samo Turcima nego i kršćanima te o crkvenim prilikama i
poteškoćama koje su biskupi i redovnici imali pri vršenju službe.
Treće poglavlje, „Događaji u Dalmaciji za Kretskog rata“ (str. 101166), opisuje događaje neposredno prije, za vrijeme i poslije Kandijskoga rata. U uvjetima kada je stalno prijetila turska opasnost stanovništvo
je bježalo iz svojih domova tražeći spas u susjednim krajevima, redovnici iz bosanskohercegovačkih samostana bili su mučeni i proganjani,
a pojava kuge u dalmatinskim mjestima i Bosni 1650. godine bila ja još
jedna pošast koju je donio rat. Osim obostranih pljačkâ i zarobljavanja
ni crkvene prilike nisu bile dobre. Pećki patrijarh dobio je od Porte odluku kojom mu svi svećenici slavenskoga jezika moraju biti poslušni, što je
značilo zabranu redovnicima Male braće vršenja bogoslužja. Franjevci
su bili prisiljeni napustiti svoje samostane i zatvoriti crkve sve dok nisu
uspjeli isposlovati novi ferman koji je označio prestanak progona.
U četvrtome poglavlju, „Kratko primirje i Morejski rat“ (str. 167-206),
pregled je događaja od 1673. do 1701. godine. Unatoč potpisanomu primirju neprijateljstva su se nastavljala na objema stranama. Turci su i
dalje gusarili i nanosili štete mletačkim trgovcima, a seljaci i Morlaci,
navikli u ratu Turke pljačkati i živjeti na njihov račun, u vrijeme mira to
su radili tajno i otimali Turcima ono do čega su mogli doći. Poraz Turaka
pod Bečem odrazio se i na oslobađanje okupiranih prostora u Dalmaciji
i Bosni. Oslobođeni su Knin, Vrlika, Vrgorac, Gabela, a austrijska vojska
na čelu s princem Eugenom Savojskim djelovala je po Bosni.
U petome poglavlju, „U spletu austrijske i mletačke politike“ (str. 207250), obrađeno je razdoblje od 1670. do 1769. godine. I u ovome poglavlju dan je pregled crkvenih i političkih prilika. Početak XVIII. stoljeća
obilježio je rat za španjolsko nasljeđe. Prikazani su pohodi Turaka na
gradove po Dalmaciji, koji su uglavnom završavali neuspješno, oslobađanje brojnih utvrda pod zapovjedništvom generalnoga providura i pojava zaraznih bolesti u Bosni i Dalmaciji.
Knjiga Kratki povijesni i kronološki pregled zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hrvatskoj i Bosni sadrži 60 ilustracija.
Prikazani su portreti careva, sultana i drugih istaknutih osoba, nekoliko
408
karata i bakroreza te slike brojnih utvrda i mjesta oko kojih su se vodile
borbe. Knjiga završava bibliografijom, popisom literature i ilustracija,
zaključkom na engleskome i talijanskome jeziku, prilogom od tridesetak slika u boji koje prikazuju sadašnje stanje utvrda koje se spominju u
tekstu te kazalima osobnih imena i zemljopisnih pojmova.
Ova je knjiga velikim dijelom nastala na temelju svjedočanstva očevidaca i neobjavljenih izvora te tako daje uvid u mnoge događaje onako
kako su se uistinu dogodila. Riječ je o vrijednome i zanimljivome djelu
koje će biti od koristi svima zainteresiranima za povijest hrvatskih prostora pod turskim gospodstvom.
Dijana Pinjuh
409
Pokušaj odgovora na temeljna
egzistencijalna pitanja
Ivica Musić, Može li transcendentni Bog biti osoba:
Stjepan Zimmermann nasuprot Karlu Jaspersu, Matica
hrvatska Široki Brijeg, 2010., 230 str.
Knjiga Može li transcendentni Bog biti osoba rezultat je znanstvenoistraživačkoga rada doc. dr. sc. Ivice Musića, ali je ujedno, kako stoji
u predgovoru, odgovor na autorovo egzistencijalno pitanje – pitanja o
Bogu, koje je ujedno i temeljni upit o kojemu ovisi kakav će čovjek biti i
kako će organizirati svoj život. Baveći se filozofijom, autor je bio suočen
s trilemom: ateizmom, agnosticizmom i teizmom. Izabrao je ovo treće.
Čini se da se i u ovome slučaju ostvaruje nepisano pravilo da svaka filozofija, ako želi ostati na čvrstim temeljima i biti zaokružena, konačno
završava u teologiji. Tako i svaki filozof u konačnici postaje teolog, naravno u filozofskome smislu.
Knjiga je tiskana u nakladi Matice hrvatske Široki Brijeg 2010. godine, a sastoji se od „Predgovora“, „Uvoda“, „Zaključka“ te šest poglavlja:
„1. Odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima“, „2. (Ne)mogućnost
teorijske metafizike“, „3. Uvjerenost u Božje postojanje“, „4. Tko (ili što)
je Bog“, „5. Život po vjeri“, „6. Je li transcendentni bitak osobni Bog –
kritički osvrt“. Na kraju se nalazi „Kazalo imena“, „Kazalo pojmova“ te
„Kratice“.
Djelo je tiskano na 230 stranica teksta, sadrži 648 pozivnih bilježaka.
Autor je rabio 140 bibliografskih jedinica od čega 42 jedinice primarne i
98 jedinica sekundarne literature.
U „Uvodu“ autor naznačuje problematiku kojom će se baviti naglašujući da, unatoč suvremenomu nastojanju da se Boga protjera iz čovjekova promišljanja, povijest ljudskoga umovanja svjedoči o začuđujućoj
stalnosti da se razumski utvrdi postojanje transcendentnoga bitka. I nije
bez važnosti određenje te transcendencije kao neosobnoga ili pak osobnoga bitka. Potom u poglavljima koja slijede izlaže i suprotstavlja stavove K. Jaspersa i S. Zimmermanna vezane za krucijalna filozofska pitanja,
410
a osobito vezane za shvaćanje transcendentnoga Boga kao osobnoga ili
pak neosobnoga bitka.
U prvome poglavlju naslovljenome „Odnos prema temeljnim filozofskim pitanjima“ autor predstavlja kršćansku filozofiju života i filozofiju
egzistencije, njihov odnos prema svijetu, situacijama, egzistenciji, transcendenciji, vremenu i strukturi čovjekova života.
Autor ističe da Zimmermann ćudoredni smisao života vidi upravo
u religiji, osobito kršćanskoj, pa s toga razloga i filozofija života postaje
zapravo kršćanska filozofija čiji je zadatak dokazati kršćanske istine i
na njima izgrađen sustav vrijednosti. Pritom će autor naglasiti da takva
kršćanska filozofija života, kako ju shvaća Zimmermann, nije ovisna o
kršćanskome autoritetu utemeljenome na objavljenim istinama, nego se
zasniva na kritičkome promišljanju i opravdanju svojih stavova.
I filozofija egzistencije ima cilj odgonetnuti tajnu i smisao ljudskoga
života. I Jaspers ističe važnost suvremenih znanosti za ljudski život, no
one nemaju presudnu ulogu u čovjekovu životu jer su lišene vrijednosne prosudbe i gotovo im uvijek izmiče spoznaja cjeline. No autor primjećuje različito shvaćanje filozofije života i filozofije egzistencije glede
odnosa „ja – svijet“. Tako filozofija života gleda na svijet kao skladno
uređenu cjelinu protkanu zakonima, unutar koje se čovjek osjeća zaštićen, smiren i udomaćen; život je pozitivno situiran. S druge pak strane
filozofija egzistencije na svijet gleda kao na ono što je puno suprotnosti,
nesklada, zagonetnosti; svijet je nešto tuđe. Pred tim svijetom čovjek
stoji kao pred zidom koji mu ograničuje slobodu i remeti životni sklad.
Upravo je taj zid prilika za čovjekovu veličinu i izdizanje iznad pukoga
tubitka. Tako Jaspers cijepa čovjeka na tubitak – čovjekov neposredni
osjetilni život i egzistenciju – prekoračenje toga neposrednog života.
Nasuprot tomu Zimmermann inzistira na jedinstvenosti čovjekova
duhovnoga i tvarnoga elementa. Čovjek kao cjelina ne pripada nekomu
drugomu nego je samosvojan, pa Zimmermann za njega može reći da
je osoba. Za transcendenciju pak Jaspers kaže da je bitak koji nije ni
tubitak, ni svijest, ni egzistencija, ona je ono apsolutno nasuprot konačnomu. Autor primjećuje da Zimmermann ima primjedbe vezane za
negativno određenje transcendencije smatrajući da se o njoj može govo411
riti ne samo via negativa nego i via afirmativa. Na kraju ovoga poglavlja autor dobro primjećuje da se ključna točka razilaženja između ove
dvojice mislitelja nalazi upravo u pitanju sposobnosti ljudskoga razuma,
što kao posljedicu ima optimističan pristup stvarnosti filozofâ života i
pesimističan pristup filozofâ egzistencije.
U drugome poglavlju pod nazivom „(Ne)mogućnost teorijske metafizike“ autor ističe da je osnovni uzrok različitostima između Zimmermanna i Jaspersa to što prvi drži da čovjek ima sposobnost objektivno spoznavati i iznad iskustva, dok se Jaspers uglavnom oslanja na
Kantovo negiranje razumske spoznatljivosti nepojavne zbiljnosti. Po
Jaspersu tradicionalna se metafizika mora raspasti jer želi opredmetiti
ono nepredmetno, a razum je neodgovarajuće sredstvo kada je riječ
o transcendentnoj zbilji. Do te zbilje dolazi samo egzistencija odlučnim skokom koji se ne može razumski opravdati. Tako Jaspers umjesto
kategorijalnoga mišljenja promiče svačije samostalno i neovisno mišljenje kojemu se oštro protivi Zimmermann držeći razum sposobnim
dohvatiti objektivnu istinu i o pitanjima koja se odnose na metafizičke
predmete, a nazor o svijetu i životu mora biti postavljen isključivo na
razumskim osnovama. Svako filozofiranje koje bi bilo bez logičkoga
temelja postaje relativno, a filozofija gubi svoj osnovni cilj – otkrivanje istine o bitku. Stoga odrediti egzistencijalni doživljaj kao mjerilo,
kriterij istine za Zimmeranna znači potpuno paralizirati filozofiju kao
umsku djelatnost. Odatle i logičan Zimmermannov zaključak: ako je
nemoguće spoznati „stvar po sebi“, onda je nemoguće i postojanje prirodne znanosti koja želi upoznati stvarni svijet. Za njega je, kako autor
veli, metafizika moguća kao znanost kojoj je upravo načelo uzročnosti
„most“ u nadpojavnu zbiljnost.
U trećemu poglavlju („Uvjerenost u Božje postojanje“) govori se o
neodrživosti ateizma, o kritici i opravdanju dokaza za Božje postojanje
te o Zimmermannovim inačicama dokaza iz kontingentnosti, finalnosti i deontološkoga dokaza. Autor primjećuje da Jaspers ne isključuje
svaku moguću metafiziku, nego samo onu koja teži obvezujućoj istini.
Stoga joj se mora odreći svaka obvezatnost i ostaviti joj prostor filozofske vjere. Kako je Bog po Jaspersu pojmovno neodrediv, o njemu se ne
412
može jednoznačno govoriti jer bismo ga u tome slučaju opredmetnili.
Ne može se govoriti ni višeznačno jer se Bog ne bi mogao pojaviti na
obzoru ograničenoga. Tako je o Bogu moguće govoriti samo pomoću
negativnih odredaba. No to nikako ne znači da Bog ne postoji niti da se
o njemu treba šutjeti. Jaspers će reći kako je moderno doba obezboženo,
a razlog je tomu pretjerani racionalizam i napredak tehnike. Međutim
s nestankom Božje zbilje sve pojedinačno u konačnici postaje besmisleno. Stoga Jaspers tvrdi da ateizam nije posljedica istinske nego lažne
prosvjećenosti. On ne donosi ništa dobro, vodi u posvemašnji očaj, što
nerijetko završava samoubojstvom. Tko niječe Boga, u opasnosti je obožavati čovjeka.
Autor navodi i Zimmermannov stav da su prirodne znanosti nemjerodavne poricati Boga koji, ako postoji, postoji izvan ili preko prirodnih granica. O nadiskustvenoj zbilji može raspravljati samo filozofija. Iako se Zimmermann i Jaspers slažu glede Božje egzistencije
(ona je nedvojbena), ipak se razilaze na pitanju o mogućnosti valjanih
dokaza za tu egzistenciju. Jaspers iskazuje poštovanje prema tradicionalnim dokazima za Božje postojanje, ali smatra da su pogrješni ako
ih se shvati kao znanstveno obvezatne dokaze. Kao što se ne može dokazati da Boga ima, isto se tako ne može dokazati da ga nema. Jaspers
uglavnom i s tim u vezi ostaje na Kantovu tragu. S druge strane Zimmermann priznaje valjanost tradicionalnih dokaza (osim ontološkoga)
te primjećuje da Kant u svojoj kritici dokaza, osobito kozmološkoga,
dodaje nešto što Toma Akvinski uopće ne tvrdi, a to je poistovjećivanje pojma apsolutno nužnoga bića s pojmom najrealnijega bića. Autor
na kraju primjećuje da je Zimmermann bio uvjeren u logičku snagu
svojih dokaza za Božje postojanje, ali nije smatrao da imaju apsolutnu
očitost.
Četvrto poglavlje, naslovljeno „Tko (ili što) je Bog“, središnji je dio
knjige i u njemu je prikazana „kulminacija“ sukoba između Jaspersa i
Zimmermana. Ta se kulminacija događa na pitanju: Može li transcendentni Bog biti osoba? Jaspers smatra da zapadna misao ima dvije slike
o Bogu. Jedna dolazi iz grčke filozofije, a druga iz Biblije. Unatoč razlikama, te se dvije slike uglavnom podudaraju: Bog je jedan i osobne je
413
naravi. Po Jaspersu su međutim oba pristupa pogrješna zato što se Boga
ili logizira, ili naturalizira, ili antropomorfizira. Egzistencija se zadovoljava činjenicom da Bog jest, a ne upinje se odgovoriti što on jest. Također Jaspers drži da je Bog neosobne naravi, a to opravdava stavom kako
osobnosti ima samo s drugom osobnosti, a božanstvu nema ravna.
Kada je riječ o Jaspersovoj slici o Bogu, autor dobro primjećuje da
ta slika nije izvorno Jaspersova, nego je plod utjecaja N. Kuzanskoga,
R. Descartesa, Kanta, Schellinga i drugih mislitelja. Osobito primjećuje
bliskost Jaspersa i Nietzschea. Jaspers se, kao i Nietzsche, iako znatno
staloženijim i uglađenijim izričajem, zalaže za smrt Boga metafizike,
kao i za smrt kršćanskoga Boga koji nije ništa drugo doli antropomorfizirana tvorevina. Nasuprot Jaspersovu stavu stoji Zimmermannovo mišljenje po kojemu se o Bogu može govoriti pomoću analogije, a Jaspersova je osnovna zabluda njegova isključivost: ili potpuna inteligibilnost
ili potpuna alogičnost. Za Zimmermanna je nemoguće reći da Bog jest,
a pritom ne reći nešto o njegovim svojstvima. Bogu kao čistoj zbiljnosti,
apsolutnomu načelu pripada i atribut transcendentne osobnosti – Bog
je živ, slobodan, ima volju i razum.
U petome poglavlju („Život po vjeri“) autor izlaže Jaspersov stav glede religije i mogućnosti, odnosno nemogućnosti komunikacije s Bogom.
Po Jaspersu interpersonalna komunikacija moguća je samo ondje gdje
se dva pojedinca susreću na istoj razini, pa je molitva kao pokušaj uspostavljanja komunikacije s Bogom posve besmislena. Bog nikada izravno
ne govori čovjeku, pa ni u savjesti iznad koje nema nikakva sudca niti autoriteta. Istina po Jaspersu nikad ne postoji za sve ljude, nego samo kao
pojedinačna, povijesno relativna, dijalektična. Jaspers predlaže odbacivanje religije te sugerira da se vođenje života povjeri filozofiji; religijske
istine treba zamijeniti vjerom u čovjeka i njegove mogućnosti, molitvu
filozofskom kontemplacijom. Iako je Jaspers nesklon kršćanskoj religiji,
ipak joj pripisuje i određene vrijednosti: filozofska zamisao o jednome
Bogu i njegovoj transcendentnosti, svijest o nužnosti odlučivanja između dobra i zla, ljubav, osvjetljenje patnje itd.
Što se Jaspersova negativističkoga stava prema Crkvi tiče, autor navodi Zimmermannovo zapažanje da taj stav Jaspers baštini upravo od
414
Kierkegaarda koji pripada iracionalističkoj struji protestantizma, a oslanjajući se na Nietzschea, rušilački djeluje na kršćanstvo. Neskladnost
Jaspersove i kršćanske filozofije najzornije se pokazuje u (ne)priznavanju postojanja osobnoga Boga koji se objavljuje u svome Sinu. Tako
Jaspers zastupa teorijski agnosticizam i praktični subjektivizam čime
religiju, osobito objavljenu, stavlja izvan objektivnih danosti.
Na kraju, u šestome poglavlju s naslovom „Je li transcendentni bitak
osobni Bog – kritički osvrt“ autor konačno izlaže i svoj stav glede cjelokupne problematike odgovarajući potvrdno na pitanje: Može li transcendentni Bog biti osoba? No prije konačnoga odgovora na pitanje o
Božjoj osobnosti trebalo je riješiti tri važna problema: 1. noetiči – mogućnost, odnosno nemogućnost spoznaje Boga; 2. dokazivost, odnosno
nedokazivost Božjega postojanja i 3. mogućnost, odnosno nemogućnost
komunikacije s Bogom.
Autor nedvojbeno smatra da su metafizički stavovi mogući. Iako se
njihova istinitost ne može do kraja provjeriti, to odmah ne znači da su
oni obične besmislice ili samo osjećajni pozivi. Metafizički je iskaz razumno utemeljen ako njemu u prilog govori mnoštvo razloga, a protiv
njega postoji malo ili gotovo nijedan razlog.
Nakon što je razriješio prvu dvojbu, autor se osvrće na suvremeni
status dokaza za Božje postojanje, zatim na pitanja vezana za Božju
osobnost i njegovo očitovanje. Pritom prednost ipak daje Zimmermannovu shvaćanju i smatra da je opravdano apsolutni bitak shvatiti kao
osobnu veličinu, nasuprot Jaspersovu poimanju Boga kao bezličnoga,
skrivenoga temelja koji ostaje ravnodušan i nesposoban za bilo kakav
osjećaj prema svomu stvorenju. Autor upozorava da se u Jaspersovu načinu razmišljanja zapravo krije mogućnost prikrivenoga ateizma. Nijekati Božju osobnost ujedno znači religiju proglasiti besmislenom, što je
Jaspers, kako reče autor, zdušno činio, osobito kada je riječ o kršćanskoj
religiji. Tako Jaspers promiče filozofsku vjeru koja bi trebala biti obilježena potpunom snošljivošću, a s druge strane zahtijeva nesnošljivo
suprotstavljanje kršćanskoj vjeri. Time proturječi samu sebi i cilju svoje
filozofije.
415
Knjiga Može li transcendentni Bog biti osoba odlikuje se dosljednošću,
težnjom za objektivnošću, metodološkom i tehnološkom izvrsnošću, a
nadasve željom da se ponude logički utemeljeni odgovori na najvitalnija
filozofska (i životna) pitanja. Stoga ona zasigurno nikoga tko je bude
čitao ne će ostaviti ravnodušnim.
Mate Buntić
416
Racionalnost hipoteze o Bogu
Keitha Ward, Zašto gotovo sigurno ima Boga, prev.
Miroslav Fridl, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, siječanj
2010., 218 str.
Zašto gotovo sigurno ima Boga autora Keitha Warda djelo je nastalo
kao izravan odgovor na knjigu poznatoga biologa i genetičara Richarda
Dawkinsa Iluzija o Bogu, što se može vidjeti i iz podnaslova knjige: Sumnja u Dawkinsa. Naslov knjige znakovit je i po tome što je istu sintagmu
uporabio i Dawkins za naslov četvrtoga poglavlja svoga djela uz „malu“
razliku, naime Dawkins rabi negaciju ispred istoga glagola. Na početku
knjige Ward kaže kako je ovu promjenu načinio zato što smatra da ona
bolje odgovara istini.
Knjigu je na hrvatski preveo Miroslav Fridl, a objavila Kršćanska sadašnjost iz Zagrebu u siječnju 2010. godine. Opseg je knjige 218 stranica, uvezanih u meki uvez, s predgovorom, kazalom, sadržajem i prijedlozima za daljnje čitanje.
Djelo je pisano jednostavnim, konciznim i razumljivim stilom, što
je čini preporučljivom literaturom za šire čitateljstvo, a ne samo za one
koji se inače bave ovom problematikom.
Građa je raspodijeljena u osam poglavlja koja su tematski svrstana u
tri dijela. Prvi se dio bavi drugim poglavljem Dawkinsove knjige. Ward
prvo poglavlje počinje ponavljanjem Dawkinsove hipoteze o Bogu kao
nadljudskoj i nadnaravnoj inteligenciji koja je namjerno isplanirala i
stvorila svemir i sve u njemu, uključujući i nas. Ward se s ovom hipotezom slaže i prelazi na pitanje njezine razumnosti i istinitosti. Dawkins
kao glavni dokaz protiv ove hipoteze navodi pretpostavku da neka stvaralačka inteligencija može biti samo krajnji rezultat procesa evolucije,
a ne njezin početak. Ward ovo naziva materijalističkim stavom koji je
proizvod novovjeke znanosti i koji je po njemu neutemeljen jer suvremeni fizičari uopće nisu sigurni postoji li uopće nešto kao što je tvar i,
ako postoji, kakva je njezina priroda. Kao argument protiv materijalizma Ward navodi i problem svijesti. Još jedan dokaz za istinitost hipo417
teze o Bogu Ward nalazi u osobnome objašnjenju svijeta, što on naziva
objašnjenjem koje nije svodljivo na znanstveno i ima svoju važnost za
želje, nakane i uživanja. Po njemu hipoteza o Bogu povezuje ova dva
pristupa. Ward dalje kritizira Dawkinsovu tvrdnju kako je Božje postojanje znanstvena hipoteza tvrdeći da je riječ o metafizičkoj hipotezi koja
nema znanstvene elemente zato što nije utemeljena na promatranju ili
eksperimentu.
Drugi dio bavi se četvrtim poglavljem Dawkinsove knjige. Na početku drugoga poglavlja Ward spominje argument koji Dawkins preuzima
od astronoma Freda Hoylea, a koji glasi kako je vjerojatnost da inteligentni život nastane na zemlji slučajno jednaka vjerojatnosti da uragan
koji puše po odlagalištu staroga željeza složi Boeing 747. Zato Dawkins
tvrdi da se složeni oblici nisu pojavili slučajno, plod su dugoga procesa evolucije. Dalje Ward suprotstavlja teorije evolucije i inteligentnoga
stvaranja i tvrdi kako je znatno veća vjerojatnost da je svijet stvorilo
neko svemoćno izvanvremensko biće nego da je slučajno nastao, a k
tomu ova je hipoteza i kudikamo jednostavnija i smislenija, pogotovo
ako se uzme u obzir osobno objašnjenje svijeta. Ward se potom vraća na
Dawkinsov argument o složenosti pišući kako je moguće da je u nekim
slučajevima ono složeno vjerojatnije od onoga jednostavnoga ako postoje neki zakoni koji nužno dovode do kombinacija dijelova u cjeline.
Ward završava drugo poglavlje navodeći tri smisla po kojima je hipoteza
o Bogu elegantna, obuhvatna i ekonomična.
Treće poglavlje naslovljeno „Objašnjenje Boga“ počinje pitanjem o
beskonačnome regresu: ako je Bog stvorio svijet, tko je stvorio Boga
i tako unedogled. Ward ovaj problem rješava postavljanjem Boga kao
vječnoga, neuzrokovanoga bića koje ništa nije moglo dovesti u bitak ili
ubiti. Ward ovdje navodi i primjer nužne kornjače, one koja bi bila platonistički ideal svih mogućih kornjača, ali kaže kako je to rješenje previše ekstravagantno i kako je rješenje u obliku Boga znatno suvislije; time
se izbjegava golem skup temeljnih fizičkih sila i kompliciranih kvantnih
zakona. Budući da temeljni zakoni i stanja svemira nisu tako jednostavna kakvima se ispočetka čine, što čini očiglednom činjenicu da ih ne
možemo sve znati, izgleda razumnije prihvatiti hipotezu o Bogu. Ward
418
ovdje napada i pretpostavku da je uvođenje Boga odustajanje od znanosti jer su mnoga znanstvena otkrića zasluge osoba koji su bili vjernici
i koji su tražili opće zakone prirode uvjereni da je svemir stvorio Bog.
Kao očit primjer Ward navodi Isaaca Newtona. Daljnju kritiku Ward
pruža u obliku protuargumenta Dawkinsu koji tvrdi kako je Bog Staroga
zavjeta svadljiv i sitničav. Ward ovdje naglašava nemogućnost vađenja
dijelova Biblije iz njihova povijesnoga konteksta i njihovo tumačenje iz
današnje perspektive.
Četvrto poglavlje naslovljeno je „Bog i multisvemir“. U njemu autor
započinje raspravu pitanjem sudaraju li se ideje Boga i multisvemira te
odmah odgovara postavkom da ove dvije ideje mogu postojati usporedo i da čak Bog nadopunjuje teoriju multisvemira na mjestima gdje
ona najviše zakazuje. Suvremeni teoretičari navode mnoge teorije multisvemira, kao mnogo-svjetsko tumačenje kvantne mehanike Hugha
Everetta, zatim hipotezu o širenju svakoga svemira u multisvemiru i
njegovo urušavanje da bi se pojavio neznatno drukčiji svemir s neznatno drukčijim setom zakona i konstantâ. Lee Smolin iznio je teoriju po
kojoj su svemiri djeca rođena u crnim rupama nekakvim procesom nasumične mutacije. Dawkins također spominje i „inflacijsku hipotezu“
koja govori kako je svaki svemir poput mjehurića; postoji mnogo mjehurića rasprostranjenih u prostoru i moguće u vremenu, gdje bi svi svemiri tvorili multisvemir mjehurića s drukčijim setom zakona u svakome
mjehuriću. Hipoteza multisvemira bila bi moguća kada bi postojao skup
mogućnosti koji je iscrpan i sveuključujući. Ward tvrdi da takav skup
postoji – u božanskome umu. Prednost postojanja u božanskome umu u
tome je što Bog zna sve mogućnosti i ne bi dopustio da se događaju one
koje su vrlo štetne. Ako i prihvatimo hipotezu o multisvemiru, nikada
ne možemo biti sigurni jesmo li u nekome svemiru gdje postoje prirodni
zakoni. Ovaj problem rješava postavljanje razumskoga Boga koji će osigurati dovoljnu pouzdanost prirode da omogući ljudsko razumijevanje i
predviđanje. Na kraju poglavlja autor tvrdi da Bog sigurno postoji ako je
svemir racionalan. Po njemu to nije vjerovanje u nerazumskome smislu
nego je najrazumnija hipoteza koja postoji.
419
Peto poglavlje naslovljeno „Primjedbe i replike“ počinje pitanjem o
mogućnosti postojanja čiste svijesti. Ward kaže kako s tim u vezi ne
vidi protuslovlje u analitičkome smislu: svijest bez tvari može postojati
bez problema. Budući da božanski um djeluje po načelu dobrote, on je
složen po sadržaju, ali je jednostavan u smislu koji konačni umovi ne
mogu nikako dijeliti. Bog nije složeniji od svemira zato što je svemir sastavljen iz mnoštva kontingentnih dijelova, a kako je Bog nužan, on nije
djeljiv. Ward se nadalje bavi pitanjem može li ono nužno proizvesti ono
kontingentno. Na taj upit odgovara postavkama da je Bog nužan, svemoguć, ali i kreativan um koji može odabrati ono stanje stvari koje želi.
Bog će uvijek djelovati radi dobra. Ward nadalje spominje mogućnost
postojanja univerzalnih dobara i onda prelazi na razloge postojanja zla
u svijetu. S tim u vezi spominje Leibnizov argument kako je ovaj svijet
najbolji mogući, samo što ga autor malo izmjenjuje pa argument glasi
kako je ovaj svijet jedini mogući koji bi dopustio postojanje života na
osnovi ugljika, a zlo nastaje kao posljedica naše slobode izbora. Ward na
kraju prelazi na potpuno opovrgavanje argumenta o Boeingu 747 navodeći kako Bog nije složen onako kako su složeni materijalni organizmi
i kako nije manje od čiste svijesti te zahtijeva drukčije objašnjenje od
materijalnih organizama. Budući da svako objašnjenje svemira mora na
najlakši mogući način objasniti svoje postojanje, Bog je ovdje najjednostavnije rješenje jer hipoteza o Bogu omogućuje jednostavan i elegantan
razlog za postojanje svemira. Na kraju hipoteza o Bogu skladno ujedinjuje znanstvena objašnjenja.
Treći dio knjige odnosi se na treće poglavlje Dawkinsove knjige. Počinje šestim poglavljem u kojemu Ward brani dokaze za Bože postojanje.
Počevši od Tominih pet putova, autor naglašava kako je presudno ovih
pet putova vidjeti u pravome svjetlu. Ako ih se gleda s pogrješnoga motrišta, onda oni ne mogu imati uspjeha. Potrebno ih je promatrati kao
artikulacije ideje o krajnjemu umu kao konačnome, osobnome objašnjenju svemira. Ako se ova mogućnost prihvati kao realna, onda putovi
pružaju dobre razloge za prihvaćanje ideje i njezino detaljnije određenje.
Dalje filozof prelazi na raspravu o svakome pojedinačnom putu, počevši
od putova iz kretanja i uzročnosti pa preko putova iz kontingentnosti i
420
nesavršenosti do posljednjega puta – iz svrhovitosti. Ward zaključuje
tvrdnjom da su putovi dobar napor pri dokazivanju Boga ako pretpostavimo postojanje konačnoga objašnjenja svemira i konzistentnost i koherentnost ideje prvotnoga uma. Ako nam ovi dokazi i izgledaju neistinitima, ne možemo im kao Dowkins odreći dimenziju prosvjećenosti i
negirati ih kao vježbanje u racionalnoj i kritičkoj misli višega reda. Što se
tiče Anzelmova ontološkoga dokaza, Ward kaže kako je istina da on ne
dokazuje postojanje Boga, ali pokazuje Božju nužnost ili nemogućnost.
Svrha je ovoga dokaza podsjetiti nas na jedinstvenost i neusporedivost
božanskoga bitka.
Mate Penava
421
Razgolićenje liberanoga racionalizma
Terry Eagleton, Razum, vjera i revolucija: Refleksije o
raspravi oko Boga, prev. Dinko Telećan, Naklada Ljevak,
Zagreb, ožujak 2010., 181 str.
Mnogi smatraju da je Terry Eagleton najutjecajniji živući kritičar
u Velikoj Britaniji. Riječ je o profesoru engleske književnosti na Sveučilištu u Lancasteru (u Engleskoj) i profesoru kulturalne teorije na
Nacionalnome sveučilištu Irske u Galwayu. Autor je više od četrdeset
knjiga, a dosad su najviše zanimanja izazvale dvije: The Ideology of the
Aesthetic (1990.) i The Illusions of Postmodernism (1996.). Najnovija
mu je knjiga Reason, Faith, and Revolution (Razum, vjera i revolucija)
zapravo prošireno predavanje što ga je održao 2008. godine na Sveučilištu Yale u okviru „Terryjevih predavanja“, niza godišnjih izlaganja
renomiranih teoretičara, koja se kontinuirano održavaju od 1923. godine u sjećanje na Dwighta H. Terryja. Riječ je o polemičkome spisu u
kojemu se autor energično upušta u aktualne rasprave o religiji, znanosti i politici iznoseći o njima vlastite, nekonvencionalne i osvježavajuće misli i stavove koje ne će ostaviti ravnodušnima nikoga – ni
znanstvenike, ni teologe, ni filozofe, ni političke teoretičare, a ni „obične“ građane koji teško mogu pohvatati konce u aktualnim rasprama o
spomenutim problemima.
Stilski vrlo dotjerano i lako čitljivo štivo, razvrstano u četiri poglavlja
(„Šljam zemlje“, „Izdana revolucija“, „Vjera i razum“ i „Kultura i barbarstvo“), upozorava na proturječja, krivotvorine, pojednostavljena tumačenja i kontroverze vezane za znanstvenu, teološku, političku, medijsku
i životnu svakodnevicu. Širina pristupa lako može asocirati na u današnjoj publicistici vrlo rasprostranjeno trivijalno mudrijašenje razmetljivih i dokonih sveznalica o koječemu. No to ovoga puta nije slučaj. Naprotiv, Eagleton je oštrouman motritelj i neumoran tragatelj za istinom,
s izrazitim osjećajem za objektivnost i nesvakidašnjim intelektualnim
poštenjem, svjestan da se pojedini društvenokulturni pojavci i procesi
ne mogu razumjeti bez njihova širokoga teorijskog utemeljenja.
422
Stoga on vješto umiče zamci u koju upadaju mnogi postmoderni mislitelji olako prihvaćajući epistemološku paradigmu o nekomplementarnosti znanstvenoga i religioznoga pogleda na svijet i nedvojbenoj
prednosti znanosti nad religijom. Također umješno raskrinkava kapitalističku politiku i konzumerističku ekonomiju koje nikada ne dopiru do
dubine na kojoj bi se krucijalna pitanja o čovjeku uopće mogla valjano
postaviti.
Po vlastitu priznanju, na Eagletona su osobit utjecaj imali irski republikanizam, rimokatolička teologija i socijalizam. Taj je neobični konglomerat urodio svojevrsnim svjetonazorom koji bi se mogao nazvati
teologijom oslobođenja. Tako ovaj teoretičar na jednoj strani naglašava revolucionarni značaj Isusove poruke, odnosno borbu za bolji svijet
te kritizira pogrješke koje, po njemu, čini institucionalno kršćanstvo, a
na drugoj se strani oštro obara na konformističko poimanje Boga svojstveno većini ateista i agnostika. U tome surječju ponajviše polemizira s arogantnim i ignorantskim elitističkim misliteljima koji se zapravo
obračunavaju sa sirovom, djetinjastom verzijom onoga što teologija i
teistička filozofija tradicionalno tvrde. Protagonisti su „protuvjerske brigade“ Richard Dawkins (Iluzija o Bogu) i Christopher Hitchens (Bog nije
velik) koje Eagleton, zbog njihovih gotovo identičnih stavova o glavnim
teološkim pitanjima, naziva jednim imenom – Ditchkins.
Ditchkinsovu upućenost u spomenutu problematiku već su mnogi
doveli u pitanje, a Eagleton ju je, po svemu sudeći, posvema razgolitio. Slavoj je Žižek primjerice prije nekoliko godina Dawkinsa svrstao u
popularizatore znanosti, a ne u prave znanstvenike, a njegove teološke
akrobacije nazvao neukim grubijanskim nasrtajima na religiju bez ikakva osjećaja za finese. Slično mišljenje ima i o Hitchensu koji govori o
onome o čemu nema elementarnoga znanja.
Ditchkinsova i ina djela iste provenijencije Eagleton drži nastavkom
škole liberalnoga racionalizma XIX. stoljeća. Ona naime u novome ruhu
iznova aktualiziraju Feuerbachovo, Comteovo, Spencerovo i Marxovo
učenje po kojemu vjera potječe iz „‘cmizdravog, prestrašenog djetinjstva
naše vrste’, iz vremena u kojemu ‘nitko… nije imao ni približnu predodžbu o pravom stanju stvari’“ (81). Spomenuti autori smatraju da smo ne423
povratno stupili u postteološku i postmetafizičku eru, u razdoblje kada
je vječna, univerzalna racionalnost, strpljivo čekajući povoljan čas tijekom dugih stoljeća tame, napokon uzmogla probiti se kroz smetlište
religiozne lakovjernosti pod kojim je bila zakopana i ponuditi znanstveno argumentiran odgovor na sva važnija pitanja što se postavljaju pred
misleće biće.
Pogled na religiju kao na pseudotumačenje svijeta koje konkurira
znanstvenomu za Eagletona je nalik na shvaćanje po kojemu je roman
skrpano sociološko djelo izvan kojega ne postoji nikakav smisao. S tog
je motrišta religiju lakše odmah proglasiti nespojivom sa znanosti nego
razmotriti mogućnosti njihova koegzistiranja. No sveti spisi Židova i
kršćana po Eagletonu imaju štošta reći o nekim vitalnim pitanjima, kao
što su smrt, patnja, ljubav, samolišavanje i sl., o čemu ateistička ljevica većinom uporno i posramljeno šuti. Naime Dawkinsi ovoga svijeta
nemaju potrebu vjerovati da, usprkos turobnoj situaciji čovječanstva,
treba postojati nešto kao što je nada; oni ne podnose tako sramotno
staromodne ideje kao što su izopačenost i izbavljenje. Čak i nakon Auschwitza u njihovim očima nema ničega iz čega bi se trebalo izbaviti.
Po Eagletonu prijepor između znanosti i teologije ne vodi se oko toga
kako je nastao svemir ili koji pristup pruža najbolje tumačenje za nj.
Posrijedi je neslaganje o tome koliko daleko valja ići unatrag, iako ne
u kronološkome smislu. Teolozi drže da znanost ne ide dovoljno daleko natrag, ne u smislu da postulira Stvoritelja nego u smislu da ne
postavlja pitanja poput onoga zašto uopće nešto jest ili je li svijet dar ili
nije. Znanost i religija za kršćane najviše se približavaju jedna drugoj ne
u onome što kažu o svijetu nego u činu stvaralačke imaginacije što ga
oba projekta obuhvaćaju – u stvaralačkome činu čiji izvor vjernik vidi u
Duhu Svetome. „Je li Einstein“, pita se naš autor, „bio na tragu nečega ili
se naprosto poetski izrazio primijetivši da je ‘najneshvatljivije u vezi sa
svemirom to da je shvatljiv’ i dodavši kako čovjek ne bi a priori očekivao
tako visok stupanj reda u svijetu?“ (21)
Svojom slijepom i agresivnom kritikom religije Ditchkins pridonosi
podrivanju vlastitih metafizičkih temelja, bez imalo kritičnosti prema
modernističko-prosvjetiteljskomu projektu i kapitalizmu kao njegovoj
424
prevladavajućoj inačici, te afirmira profanu mješavinu praktičnoga materijalizma, političkoga pragmatizma, moralnoga i kulturnoga relativizma
te filozofskoga skepticizma. Tako se prosvjetiteljska vjera u nepristrani
razum svela na unajmljivanje znanstvenika i stručnjaka radi širenja državne i korporacijske propagande. Sloboda pak kulturnoga izražavanja
kulminira u jeftinoj, ideološkoj retorici i politički manipuliranim vijestima masovnih medija vođenih profitom. To pak nužno donosi nezaposlenost, besramnu nejednakost, manipulativno oglašivanje, gomilanje
kapitala koje je samo sebi svrhom, kolonijalizam i imperijalizam, koji se
teško uklapaju u prosvjetiteljske vrijednosti. Tako su priče o Napretku,
Razumu, Slobodi, Civilizaciji, Uljuđenosti ili Ljudskim pravima postale
toliko ideološki zagađene da su uglavnom postale gotovo neuporabljivima. „Afirmirajući svoj slobodni duh, vlastita smo tijela sveli na dijelove
mehanizma“, poantira autor (78).
Zaključno se može reći da je knjiga Razum, vjera i revolucija, iako
to autoru zasigurno nije bio cilj, jedna od ljepših suvremenih apologija
vjere, osobito kršćanstva, a ujedno je temeljita dekonstrukcija „znanstvenoga praznovjerja“, odnosno apsolutnoga pouzdanja u razum koji
vrijednost podređuje činjenici i koji, unatoč svojoj snazi, nije kadar kodirati duboke potrebe i čežnje ljudskoga bića niti na njih adekvatno odgovoriti. Također je to izvrsna i utemeljena kritika postmodernističkoga
društva i „naprednoga“ kapitalističkog sustava koji je inherentno ateističan. Kao što Eagleton kaže, bezbožan je u svojoj konkretnoj materijalnoj
praksi, kao i u vrijednostima i vjerovanjima koja su mu implicitna, ma
koliko pojedini njezini pobornici pobožno dokazivali suprotno.
Ivica Musić
425
Ideal filozofske smrti
Simon Critchley, Knjiga mrtvih filozofa, prev. Tonči
Valentić, Naklada Ljevak, Zagreb, svibanj 2010., 350 str.
Kao što piše Daily Telegraph, vrlo temeljita, duboka i na mnogim
mjestima zabavna knjiga Simona Critchleya kao moto ima Ciceronov
stav da filozofirati znači naučiti kako treba umrijeti. Upravo je to misao
vodilja što se provlači čitavom knjigom koja donosi zanimljive i duhovite anegdote o smrti gotovo dvjesto umnih osoba, uglavnom filozofa u
strogome smislu te riječi. Poticaj za ovakvo neobično istraživanje autor
je, po vlastitu priznanju, dobio nakon što je shvatio da suvremenoga čovjeka presudno određuje strah od smrti i sveprožimajući užas od posvemašnjega uništenja, što kao posljedicu ima ishitreno prepuštanje plitkim
užitcima ili bezumno akumuliranje novca i materijalnih dobara ili pak
slijepo vjerovanje u magične oblike spasenja i obećanja o besmrtnosti
koje nude tradicionalne religije, neke starije sekte i new age. Nasuprot
prolaznoj utjesi trenutnoga zaborava ili čudesnoga otkupljenja nakon
smrti Critchley stavlja ideal filozofske smrti koji se sastoji u razboritome
i trijeznome kultiviranju stava prema vlastitoj konačnosti i uvježbavanju
za odlučujući susret s tim neizbježnim događajem. Tomu bi nas, po autorovu mišljenju, trebala poučiti ova knjiga.
No ovo je djelo, pripominje Critchley, ujedno i pripovijest o čudaštvu,
ludilu, samoubojstvu, ubojstvu, nesreći, patosu, igrama riječi i crnome
humoru koji će čitatelja zgroziti ili natjerati na smijeh do suza. Primjerice Pitagora je radije dopustio da ga zakolju negoli da prijeđe preko polja
graha. Heraklit se ugušio u kravljoj balezi. Platon je navodno umro od
zaraze ušima, a Aristotel od trovanja biljkom jedićem. Kicoš Empedoklo
bacio se u vulkan Etnu želeći time pokazati da je božanskoga podrijetla,
ali je lava izbacila njegovu brončanu sandalu pokazavši da je ipak samo
običan čovjek. Diogen i Zenon iz Kitije umrli su zadržavajući dah. Zenon iz Eleje umro je herojskom smrću odgrizavši uho tiraninu nakon
čega su ga nasmrt proboli noževima. Lukrecije je navodno počinio samoubojstvo poludjevši nakon uzimanja ljubavnoga napitka.
426
Irskoga filozofa Johannesa Scottusa Eriugenu proboli su njegovi
engleski studenti i tako ga ubili. Avicena je umro od predoziranja opijumom nakon što je pretjerano uživao u seksualnoj aktivnosti. Toma
Akvinski umro je četrdeset kilometara od rodnoga mjesta nakon što je
glavom udario o granu stabla. William Ockham umro je od kuge. Thomasu Moreu odrubili su glavu te je nataknuli na koplje na London Bridgeu. Giordano Bruno živ je spaljen po naredbi inkvizicije.
Francis Bacon umro je od hladnoće nadijevajući pile snijegom na
ulicama Londona nastojeći proučiti tehnike rashlađivanja. Descartes je
umro od upale pluća koju je „zaradio“ poučavajući u ranim jutarnjim
satima švedsku kraljicu Kristinu. Leibniz, proglašen ateistom i diskreditiran u javnosti, umro je osamljen i pokopan noću u nazočnosti tek
jednoga prijatelja. Bezbožnik i materijalist La Mettrie umro je zbog probavnih tegoba uzrokovanih velikom količinom paštete od tartufa. Rousseau je umro zbog snažnoga moždanog udara kao vjerojatne posljedice
sudara s golemim psom na pariškoj ulici dvije godine prije toga. Diderot
se ugušio jedući marelicu.
Kantova je posljednja riječ bila: „Sufficit!“ („Dosta je!“). Hegel je umro
od epidemije kolere, a posljednje što je izgovorilo bilo je: „Jedan jedini
čovjek me razumio… a zapravo me nije shvatio“ (pretpostavlja se da je
mislio na samoga sebe). Bentham se oporučno dao preparirati i sada sjedi izložen javnosti u staklenoj kutiji na University Collegeu u Londonu
kako bi bio što korisniji čovječanstvu. Maxa Stirnera za vrat je ugrizao
neki kukac nakon čega je umro od groznice.
Nietzsche je postupno gubio razum i dugo uranjao u ludilo nakon što
je zagrlio konja u Torinu. Moritza Schlicka ubio je poremećeni student,
budući član Nacionalsocijalističke partije. Wittgenstein je umro dan
nakon proslave svojega rođendana. Njegova prijateljica gospođa Bevan
darovala mu je električni pokrivač uz riječi: „Želim ti još mnogo sretnih
povrataka“ na što je on odgovorio: „Nema više povrataka.“ Simone Weil
umrla je od gladi solidarizirajući se s okupiranom Francuskom u tijeku
Drugoga svjetskog rata. Edith Stein ubijena je u Auschwitzu. Giovannija
Gentilea ubili su talijanski antifašistički partizani.
427
Merleau-Ponty navodno je pronađen mrtav u svojemu kabinetu glave
uronjene u Descartesovu knjigu. Freddie Ayer doživio je iskustvo bliske
smrti i navodno susreo vladare svemira nakon što se počeo gušiti zbog
prevelikoga komada lososa u ustima. Gilles Deleuze bacio se kroz prozor iz svojega pariškoga stana kako bi okončao muku i bol zbog plućnoga emfizema. Derrida je umro od raka gušterače u istoj dobi kao i njegov
otac, koji je također umro od iste bolesti.
Knjiga mrtvih filozofa sastoji se od opsežnijih eseja te od kratkih, ponegdje i vrlo kratkih bilježaka o načinu umiranja filozofa zapadnjačke
i kineske provenijencije, kršćanskih svetaca te srednjovjekovnih islamskih i židovskih filozofa. Riječ je dakle o svojevrsnome katalogu o tome
kako su osobe koje su privukle autorovu pozornost umrle te kakve su
stavove i ideje zastupale o najvažnijim životnim pitanjima. Pritom u
prvome planu nije točan kronološki prikaz ili potreba da se opiše svaki važniji filozof. Neki su izostavljeni jednostavno zato što u literaturi
nema ništa osobito zanimljivo u vezi s njihovom smrti. Valja međutim
primijetiti iznenađujuće velik broj filozofkinja kojima autor posvećuje
odgovarajuću pozornost naglašavajući njihovu važnost i neopravdanost
njihova zanemarivanja u p(r)oučavanju povijesti filozofije.
Ono što također upada u oči jest činjenica da autor ne rabi znanstveni instrumentarij. Iako u popisu literature donosi više od dvjesto bibliografskih jedinica kojima se služio pri izradbi ove opsežne i nesumnjivo
iznimno zahtjevne studije, u tekstu nema niti jedne pozivne bilješke što
čitatelja prisiljava da jednostavno vjeruje Critchleyu. Onima pak koji
bi eventualno željeli proširiti svoje spoznaje o nekoj informaciji ili ju
provjeriti ostaje mogućnost iščitavati u bibliografiji navedene naslove
nadajući se da će u njima „naletjeti“ na ono što ih zanima. K tomu valja
pripomenuti da je autor, po vlastitu priznanju, povremeno posezao i za
informacijama s nepouzdanoga i neprovjerenoga internetskog izvora,
glasovite Wikipedije.
Taj nemali nedostatak ovu publikaciju svakako smješta izvan kruga
strogo znanstvenih djela, no ni najkritičniji čitatelj zasigurno joj ne će
osporiti izvornost i vrijednost koja se najviše očituje u poticaju na životno propitivanje o vlastitome smislu postojanja. Posebnost se očituje i u
428
piščevu zastupanju koncepta doksogafije nasuprot „modernomu“ načinu pisanja povijesti filozofije. Naime, za razliku od D. Tiedemanna,
G. Tennemana, Hegela i čitave plejade kasnijih povjesničara filozofije
koji su smatrali da život i smrt nekoga filozofa, njegovi osobni stavovi, navike ili ugled nemaju osobitu vrijednost niti bitno utječu na ono
što je on spekulativno sustavno izrazio, Critchley je mišljenja da duh
filozofije nije moguće odvojiti od tijela filozofa te smatra da je onaj tko
zanemaruje i ne poštuje život i smrt filozofa neprijateljski nastrojen prema njegovoj, ali i vlastitoj individualnosti, utjelovljenju i smrtnosti. To
je za njega arogantan, pa čak i pretjerano samouvjeren stav koji dovodi
do trijumfalističkoga preuveličavanja vlastite uloge u povijesti filozofije
koja naposljetku izobličuje prošlost.
Iako autor tvrdi da ova knjiga nije poziv na neku novu, ezoteričnu dogmu, nego djelo koje se sastoji od otprilike dvjesto upitnika koji bi nam
mogli pomoći da se suočimo s neizbježnosti vlastite smrti, iz njegovih
se stavova itekako dade iščitati njegov odnos prema smrti i onostranosti. Zapravo on izrijekom tvrdi da je njegov odnos prema smrti blizak
Epikurovu, a on se zrcali u četirima tvrdnjama: ne boj se Boga, ne brini
se zbog smrti, ono što je dobro lako je steći, a ono što je strašno lako je
izdržati i pretrpjeti. Epikurov pogled na smrt, koji je bio iznimno utjecajan u antici, a nanovo su ga otkrili u XVII. stoljeću filozofi poput P.
Gassendija, može se izreći u sljedećemu obliku: ondje gdje je smrt, tu
nisam ja; gdje sam ja, tu nema smrti; stoga je besmisleno brinuti se zbog
smrti, a jedini način da se sačuva smirenost duše jest odstranjivanje nestrpljive žudnje za životom nakon smrti.
Critchley dakle poziva na prkosan i ignorantski odnos prema neminovnosti koja čega svako ljudsko biće. No teško je ne upitati se nije li to samo
jalovo herojstvo koje je nužan posljedak nihilističkoga poimanja svijeta i
vlastitoga bitka. Kako u tome ozračju protumačiti duboku ljudsku težnju
za konačnom srećom i apsolutnim dobrom te interpretiranjem života u
svjetlu potpunoga smisla? Nije li Pascalov provokativni poziv na okladu
i u ovome slučaju najsnažnije oružje protiv kočopernoga, bahatoga, ali
zapravo pesimističnoga i beznadnoga odnosa prema vlastitoj sudbini?
Ivica Musić
429
NAPUTCI AUTORIMA ZA SURADNJU
Opće upute
HUM – časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru znanstvena je
publikacija koja objavljuje recenzirane radove te one koji ne podliježu recenzentskom postupku. Recenziji podliježu članci koji se prema općim standardima dijele u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak, stručni članak.
Primaju se samo neobjavljeni rukopisi. Kategoriju članka predlaže autor,
a konačan sud donosi urednik na prijedlog recenzenata rada. Prihvaćanje kategoriziranih radova za objavljivanje obvezuje autora da isti članak ne smije
objaviti na drugom mjestu bez dopuštenja uredništva Časopisa.
Nekategorizirani radovi (recenzije, prikazi i slično) ne podliježu recenzentskom postupku, tj. urednik i tajnik prihvaćaju ih na temelju svojih uvida.
Oprema rukopisa
a) Poželjan opseg znanstvenih i stručnih članaka jest 16 do 20 autorskih
kartica (jedna kartica sadrži 30 redaka sa 60 znakova u retku), a recenzijâ, prikazâ te drugih priloga od 2 do 6 kartica. Tu su uračunate bilješke
te sažetak na hrvatskome i na jednom stranom jeziku (engleskome ili
njemačkome) te literatura koju je nužno navesti zasebno. U sažetku –
opsega do 12 redaka – treba skraćeno predstaviti sadržaj članka te prezentirati glavne rezultate i zaključke istraživanja. Pisati valja u trećemu
licu i izbjegavati pasivne glagolske oblike. Uz njega treba navesti oko pet
ključnih riječi, odnosno pojmova koji pomažu u klasifikaciji rada.
U dogovoru s urednikom opseg članka, iznimno, može biti i veći.
b) Naslovi knjiga i zbornika te nazivi časopisa pišu se ukošenim pismom
(kurziv, italik). Dijelovi knjiga (npr. pojedine rasprave iz znanstvenoga
djela) pišu se u navodnicima. Naslovi članaka pišu se u navodnicima.
Istaknuta mjesta u tekstu valja označavati kosim slovima (kurzivom)
ili masnim slovima (boldom), a nikako velikim slovima ili podvučeno,
osim ako za to ne postoje posebni razlozi.
431
Ako unutar navoda treba nešto ponovno označiti navodnicima, onda
valja rabiti tzv. polunavodnike (‘unutarnji navod’).
c) U pisanju pozivnih bilježaka autor se može služiti europskim ili američkim sustavom, ali njihovo kombiniranje nije dopušteno.
Tehničke upute
Budući da se u postupku slaganja ovoga časopisa rabe ujednačeni formati
za sve članke, molimo autore da nam olakšaju postupak na sljedeći način:
a) Svi prilozi moraju biti pisani na računalu, u nekoj od inačica programa
MS Word (od verzije MS Word 6.0 nadalje), ili u nekom od programa
kompatibilnih s MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word
dokumenata (**.doc).
b) Obvezna je uporaba fonta Times New Roman (odnosno Times New Roman CE) – kako bi se izbjegli problemi s hrvatskim znakovljem!
c) U tekstu priloga veličina slova treba biti 12, a prored 1,5 (srednji). U bilješkama veličina slova jest 10, a prored jednostruki (single).
d) Nije poželjno da prijelom već bude obavljen. Zato je najbolje tekst predati odvojen od ostalih priloga (ako ih ima). Crteže i grafike (slike) treba
dostaviti posebno, kao samostalne papire ili datoteke, i obilježiti ih (npr.
rednim brojevima). U tekstu jasno treba naznačiti gdje prilozi dolaze.
e) Rad se dostavlja Uredništvu u dva primjerka, otipkana s jedne strane
papira A4, te na magnetskom mediju (disketi, CD-u i sl.). Može biti
dostavljen i elektroničkom poštom (e-mailom).
Priloge treba slati poštom na adresu Fakultet filozofsko-humanističkih znanosti (za Časopis), Matice hrvatske bb, 88000 Mostar, ili e-mailom na adresu:
[email protected], ili predati osobno. Molimo autore da uz ime i prezime, akademski stupanj (ili profesionalnu titulu) te puno ime institucije u kojoj rade
– naznače telefon, adresu i e-mail radi kontakta.
Rukopisi se ne vraćaju. Uredništvo pridržava pravo rukopis redakcijski prilagoditi propozicijama Časopisa i standardima hrvatskoga književnog jezika.
Molimo sve suradnike da se dosljedno pridržavaju navedenih napu­taka.
Uredništvo
432

listić br.15 - Župa sv. Josipa Radnika Osijek

80 VIKTORIJANSKO DOBA (DOBA ARSENA ILI 19

Župni tjednik - www.croatianchurchnewyork.org

U tebe se, Gospodine, uzdam - Župa bl. Alojzija Stepinca, Zagreb

IZGRADI DUHOVNE JASLICE izgradi-duhovne-j

Pravila nagradne igre «Zabava do Božića»

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

Pismo - Molitva za Domovinu

Izražavanje sadašnjosti