5. susret hrvatskoga duhovnoga
književnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
ljubavi
Zavežljaj ljubavi
Izdavač:
Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«
Za izdavača:
Tanja Baran
Nakladnik:
Glas Koncila
Za nakladnika:
Ivan Miklenić
Uredničko vijeće:
Tanja Baran, Vladimir Lončarević, Marina Vidović Krušić
Urednik:
Vladimir Lončarević
Lektorica:
Martina Valec Rebić
Korektorica:
Tanja Baran
Naslovnica i ilustracije:
Zlatica Živković
Grafičko oblikovanje:
Danijel Lončar
Naklada: 500 primjeraka
Tisak: Tiskara Zelina
ISBN: 978-953-241- 417-2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863352.
Zavežljaj ljubavi
5. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
Križevci, 2013.
Križevci
prosinac, 2013.
Sadržaj
Riječ izdavača
Tanja Baran: Književni zavežljaj kršćanske ljubavi ....................................7
Nagrađeni autori i radovi .............................................................................................11
Riječ urednika
Vladimir Lončarević: Odgovornost (za) riječi............................................13
Njegovi darovi (Poezija)..................................................................................................17
Ružica Anušić: Gost ..................................................................................................19
Draženka Bakšaj: Zvirek detinjstva ..................................................................20
Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt sv. Franje .......................................................21
Rita Brgić Stokić: Kako ki .......................................................................................23
Franjo Čondrić: Mali brat Franjo pjeva himnu siromaštvu ..............24
Milan Frčko: Sreča .....................................................................................................25
Božica Gašparić: Siromašna srca ......................................................................26
Goran Gatalica: Preko mosta galilejskoga ..................................................28
Božidar Glavina: Božić je .......................................................................................29
Vinko Hasnek: Japek ................................................................................................30
Mirko Ivanjek: Romarska .......................................................................................31
Pejo Karlović: Znak spasenja ..............................................................................32
Zdenka Maltar: Skriti angelus ............................................................................33
Mirjana Miljković: Majka siromaha .................................................................34
Vinko Pavić: Njegovi darovi .................................................................................35
Josip Pavičić: Pjesma o Bogu i sirotinji za natječaj ...............................36
Denis Peričić: Marija rodi.......................................................................................38
Stjepan Svedrović: Na sreću siromaštva .....................................................39
Ozana Tandara: Tišina .............................................................................................40
Slavko Vranjković: Prosjak ....................................................................................41
Zavežljaj ljubavi
5
Danijela Zagorec: Čovjek ......................................................................................43
Ivanka Zdrilić: Zavežljaj ljubavi .........................................................................44
Kristali nad gradom (Kratka priča).........................................................................45
Zdenka Čorkalo: Umor umornih .....................................................................47
Zdravko Gavran: Ovrha .........................................................................................50
Živka Kancijanić: Mala tajna ...............................................................................55
Zdenka Maltar: Počasni građanin Steve Horwat ...................................59
Slavica Sarkotić: Kristali nad gradom ............................................................62
Luka Štilinović: Siromaška pripovitka o zbilji ...........................................66
Vladimir Šuk: Herr Gaber Totengraber iliti: Poveda o jenom
grobaru .............................................................................................69
A gdje je tu čovjek? (Putopis).....................................................................................73
Darko Gašparović: Put u Lanišće .....................................................................75
Mirko Ivanjek: Od Marije do Marije ................................................................79
Igor Šipić: A gdje je tu čovjek? ..........................................................................84
Siromaštvo (Esej)..................................................................................................................89
Zdravko Gavran: Voljeti siromaštvo!? ............................................................91
Ružica Martinović-Vlahović: O siromaštvu u svijetu stvari................96
Božidar Prosenjak: Siromaštvo .......................................................................100
Ča je to mižerja (Monodrama)................................................................................105
Renata Dobrić: Oči su pune, ma je duša prazna .................................107
Antonija Jončić: Ča je to mižerja ..................................................................115
Tomislav Šovagović: »Oprosti im, makar znaju što čine«...............122
Bilješke o autorima..........................................................................................................129
Bilješke o članovima Stručnog ocjenjivačkog suda...............................141
Sudionici (autori) 5. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga
stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2013........................................................................145
6
Zavežljaj ljubavi
Riječ izdavača
Književni zavežljaj kršćanske ljubavi
Stigli smo do maloga jubileja! Do petoga Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, do petoga »Književnoga
Kranjčića«! Iza nas je pet književnih natječaja i pet prosudbenih procesa o radovima koji su stigli na natječaj, a u rukama nam je peti zbornik
s izborom najuspjelijih radova. Čini se da smo uspjeli u nakani da ovim
književnim natječajem kršćanske inspiracije na nacionalnoj razini popunimo preprazan suvremeni prostor javne prezentacije kršćanske književne riječi. I to u kratkim književnim žanrovima: poeziji, kratkoj priči, putopisu, eseju i monodrami. Započeli jesmo, a hoćemo li uspjeti ustrajati
– pokazat će vrijeme. Entuzijazma i dalje ne nedostaje, postoji i potpora
lokalnih građanskih i crkvenih vlasti, zatim nekoliko poznatih crkvenih
ustanova, donatora i pojedinaca, no i dalje nedostaje potpora mjerodavnih
institucija na nacionalnoj razini. Kao organizatorima nam nisu strana nerazumijevanja i neprepoznavanja vrijednosti ovoga natječaja i završnoga
književnog susreta od onih od kojih se najviše očekuje. No, svakodnevica
su nam i blizina i podrška onih od kojih to ne bismo očekivali. Kao da je
sve u Providnosti! I jest! Svjesni smo u Križevcima da nastojimo afirmirati umjetnost riječi, ali onu kojoj je umjetnički habitus nadahnut Stvoriteljem, vječnom i najvećom Dobrotom. Zato se unatoč svim organizacijskim teškoćama isplati truditi i uvijek pronalaziti nove načine da ova
književna manifestacija uspije i traje.
Natječaj je i ove 2013. godine bio raspisan od 15. svibnja do 15. kolovoza. Inspirirani vrijednostima koje u svojem djelovanju naglašava papa
Franjo, autorima smo predložili da ovogodišnja tema u njihovoj stvaralačkoj kreaciji bude siromaštvo. Neki su prihvatili ponuđenu temu, a neki
Zavežljaj ljubavi
7
su se odlučili za književnu obradu nekih drugih sadržaja iz širokoga raspona kršćanskih kreposti. Nakon svetkovine Velike Gospe u Križevcima
je izbrojeno da se na natječaj javilo 148 autora koji su na natječaj poslali
224 rada, od toga 120 pjesama, 59 kratkih priča, 13 putopisa, 20 eseja i 12
monodrama. Tih bi radova zasigurno bilo više da još prošle godine, sa željom poticanja kvalitete a ne kvantitete radova, nismo ograničili mogućnost autorima da na natječaj šalju samo jedan rad u svakom književnom
žanru. Uz mnoge afirmirane pisce, ali i književnoj javnosti manje poznate
autore iz cijele Lijepe Naše, javilo se i nekoliko autora iz Bosne i Hercegovine, Italije, Slovenije i Srbije. Njihove je radove, bez znanja o identitetu
autora, pročitao tročlani stručni ocjenjivački sud u kojem su od prve godine dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik) te književnici mr. sc. Božidar Petrač i vlč. Drago Bosnar. Odlučili su da će u zborniku »Zavežljaj
ljubavi« biti objavljeno 38 radova od 35 autora, i to 22 pjesme, 7 kratkih
priča, 3 putopisa, 3 eseja i 3 monodrame. Također su odlučili koji će radovi
na završnom susretu u subotu 7. prosinca 2013., uz 95. godišnjicu rođenja
križevačkoga župnika i pisca Stjepana Kranjčića - po čijem je duhovnom
nadahnuću natječaj nastao i po kojemu nosi ime - biti javno izvedeni, a
kojih će 15 radova biti nagrađeno (po tri u svakom žanru).
Istovremeno se u Križevcima lijepo razvija i Susret hrvatskoga dječjega
duhovnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, tzv. »Dječji Kranjčić«, jedini
natječaj za dječje književno i likovno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća za učenike osnovnih škola na nacionalnoj razini. U izvedbi te manifestacije Udruzi »Dr. Stjepan Kranjčić« pridružila se, ponijevši najveći dio
organizacijskoga tereta, Osnovna škola Ljudevita Modeca iz Križevaca.
Nakon održana dva natječaja i dviju završnih svečanosti na kojima su dodijeljene nagrade i predstavljeni zbornici s najuspjelijim dječjim radovima, treći je natječaj upravo u tijeku. Traje od 15. listopada do 15. prosinca
2013., a završna svečanost bit će u Križevcima u subotu 5. travnja 2014.
I tako se dvije književne kršćanske stvarnosti u Križevcima prepliću.
Natječaj za odrasle i natječaj za djecu! I šire svoje poticaje iz grada trećega hrvatskog sveca Marka Križevčanina na velike i male na cjelokupnom
hrvatskom prostoru.
Nadajući se književnom kršćanskom zajedništvu i na šestom »Književnom Kranjčiću«, veliku zahvalu za pomoć u ovogodišnjoj završnoj svečanosti upućujemo križevačkim župnicima i župama kao pokroviteljima,
pokroviteljima nagrada: Galeriji hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«,
»Glasu Koncila«, »Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskog«, Hrvat8
Zavežljaj ljubavi
skoj karmelskoj provinciji i Hrvatskoj dominikanskoj provinciji. Posebna
zahvala »Glasu Koncila« na nakladništvu zbornika i na oblikovanju popratnih materijala od samih početaka natječaja. Na organizacijskom doprinosu zahvaljujemo i Gradu Križevcima, Koprivničko-križevačkoj županiji, »Radniku d.d.«, »KTC-u d.d.«, Turističkoj zajednici Križevci, Veterinarskoj stanici Križevci, Medičarsko-svječarskom obrtu »Zozolly« iz
Marije Bistrice te »Klemm sigurnosti« iz Zagreba.
Doviđenja na šestom Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga
stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« na Nikolinje, u subotu 6. prosinca 2014.!
Dobro došli!
Dr. sc. Tanja Baran
predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana
»Dr. Stjepan Kranjčić«
Zavežljaj ljubavi
9
Nagrađeni autori i radovi
na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga
književnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić« 2013.
POEZIJA (Pokrovitelj: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti
»Laudato«)
1. nagrada – Denis Peričić (Varaždin): Marija rodi
2. nagrada – Ružica Anušić (Zadar): Gost
3. nagrada – Zdenka Maltar (Novi Marof ): Skriti angelus
KRATKA PRIČA (Pokrovitelj: Glas Koncila)
1. nagrada – Zdenka Čorkalo (Split): Umor umornih 2. nagrada – Slavica Sarkotić (Lekenik): Kristali nad gradom
3. nagrada – Živka Kancijanić (Vodnjan): Mala tajna
PUTOPIS (Pokrovitelj: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga)
1. nagrada – Darko Gašparović (Rijeka): Put u Lanišće
2. nagrada – Igor Šipić (Split): A gdje je tu čovjek?
3. nagrada – Mirko Ivanjek (Prigorje Brdovečko):
Od Marije do Marije
Zavežljaj ljubavi
11
ESEJ (Pokrovitelj: Hrvatska karmelska provincija)
1. nagrada – Božidar Prosenjak (Velika Gorica):
Siromaštvo
2. nagrada – Ružica Martinović-Vlahović (Slavonski Brod):
O siromaštvu u svijetu stvari
3. nagrada – Zdravko Gavran (Zagreb):
Voljeti siromaštvo!?
MONODRAMA (Pokrovitelj: Hrvatska dominikanska provincija)
1. nagrada – Tomislav Šovagović (Zagreb):
»Oprosti im, makar znaju što čine«
2. nagrada – Antonija Jončić (Split):
Ča je to mižerja 3. nagrada – Renata Dobrić (Kaštel Sućurac):
Oči su pune, ma je duša prazna
12
Zavežljaj ljubavi
Riječ urednika
Odgovornost (za) riječi
Bog je ogromno more ljepote!, uskliknuo je svojedobno Platon. Stari su
Grci k tomu jasno spoznavali da je Bog izvor istine i dobra. Kršćanska filozofija, čuvajući svu plemenitu baštinu klasične misli i umjetnosti i vodeći se svjetlom Objave, usavršila je tu predkršćansku predaju naravne
ljudske spoznaje definicijom verum et pulchrum et bonum convertuntur
(sv. Toma Akvinski). Tako je neodvojivo jedinstvo istine, ljepote i dobrote
stoljećima bilo neprijeporna osnova umjetničke inspiracije i jednako tako
kriterij prosudbe vrijednosti umjetničkih djela. Čak i renesansa, koja je
pokrenula proces antropocentrizacije umjetnosti, nije zanijekala spomenuto jedinstvo, koje se održalo praktički do romantizma, kada sve umjetnosti zahvaća moda individualizma i subjektivizma, pa se od 19. stoljeća
estetika ubrzano osamljuje od etike i metafizike, odnosno ontologije. Tako
je započeo proces raspadanja umjetnosti, pa je, prestavši rasti u suglasju
s Istinom i Dobrotom, ljepotom napokon postalo sve što se takvim samovoljno proglasilo. Tako je i književnim obzorjem zavladalo božanstvo
larpurlartizma i esteticizma. Malo pomalo opća sekularizacija učinila je
svoje, pa je kršćanska umjetnost na Zapadu, a onda i na Istoku Europe s
vremenom stjerana u geto, našavši se izvan zanimanja kulturnog »mainstreama«, tretirana kao rubni kulturni fenomen, trivijalan ili strogo »primijenjen« - ograničen na crkvene prostore i potrebe.
Hrvatska književnost tim je trendovima bila zahvaćena potkraj 19. stoljeća. Pokazalo se međutim početkom 20. stoljeća da kršćanska književnost ima dovoljno teorijskog i praktičnog potencijala da se, bar kad je riječ o književnom životu u periodici i knjižnome izdavaštvu odnosno čitateljskoj recepciji, odupre tendencijama koje su je željele marginalizirati.
Zavežljaj ljubavi
13
Dapače, unatoč modernističkim nihilističkim, skepticističkim, panteističkim i izravno »antiklerikalističkim« »modama«, hrvatska je književnost i
u moderni, a posebice u razdobljima ekspresionizma i modernog objektivizma, imala izražen kršćanski »štih«, čak i u pisaca koji se nisu smatrali
katoličkima ili kršćanskima, pa gotovo nema hrvatskoga književnika u to
vrijeme koji nije dao djelo koje ne bi moglo ući u antologiju kršćanskog
pjesništva, eseja ili novele. No teror nakon Drugoga svjetskog rata učinio
je svoje: zabrana katoličkog tiska više od dvadeset godina, velik broj književnika kojima je zabranjen javni rad, emigrirali su ili su ubijeni – te dakle i druge nedaće s vremenom su kršćansku književnost i u produkciji i
u čitateljskoj i kritičkoj recepciji učinile gotovo neprimjetnom u »javnosti«, odnosno potpuno getoiziranom.
Demokracija je otvorila prostor slobodi, ali dvije izgubljene generacije katoličkih pisaca i kritičara nije lako nadoknaditi, to više što je izostala
»politika« koja bi organizirano poticala revitalizaciju katoličke književnosti, ili, ako nam je draže, književnosti kršćanskoga nadahnuća, ili bi joj
na javnoj sceni bar dala jednake šanse da se pokaže i dokaže umjetnički
vrijednom. »Kranjčić«, pokrenut prije pet godina, proistekao je iz toga cilja, nastojeći se oblikovati kao smotra kršćanskim duhozorjem nadahnuta
književnog stvaralaštva koja će pokazati ne samo da kršćanske književnosti ima, nego da ona ima umjetničku vrijednost do visine koja može iznjedriti i antologijska dostignuća. Danas, nakon pet godina uzornog priređivanja, »Kranjčić« nam se čini to važniji i stoga što nažalost gubimo,
kako se čini – Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima – najstariju kulturnu udrugu kontinuirana djelovanja u Hrvata nakon Matice hrvatske.
»Kranjčić« dakako tomu ne može biti zamjena ni idejom, ni strukturom
ni ciljem, ali može, nadamo se, poslužiti tomu da se i unutar Crkve i njezinih struktura posvijesti značenje kontinuiranog i organiziranog kulturnoga
rada, time i književnoga, značenje potrebe da se stare ustanove očuvaju,
a nove priredbe poput »Kranjčića« podrže kao svojevrstan izraz živosti
književnoga stvaralaštva kršćanskoga predznaka. Dodamo li tomu činjenicu da se i dalje s gledišta kritičke recepcije i potpore građanskih institucija recentno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća uglavnom u širokom
luku obilazi i od »lijevog« i od »desnog« kulturnog »mainstreama« – jer
opći duhovni kaos i vrijednosna pomutnja ne štede nikoga – to je važnije
da skrb Crkve za kulturu odnosno književnost bude takva i tolika da se
napokon trajno i organizirano stvore poticajni uvjeti katoličkom književnom stvaralaštvu. Dok tako ne bude, i »Kranjčić« će počivati na plećima
14
Zavežljaj ljubavi
upravo nevjerojatnog entuzijazma pojedinaca, posebice pojedinki, i onih
katolika koji za takav entuzijazam imaju sluha.
Ove godine pisci sudionici ovoga natječaja pokušali su svoje radove
nadahnuti temom siromaštva, koju je papa Franjo vratio u žarište crkvene kateheze kao poticaj kršćanskoj ljubavi, pa je ovogodišnji zbornik stoga znakovito naslovljen Zavežljaj ljubavi. Naime, iako biti materijalno siromašan nije cilj katoličkoga nauka ni djelovanja, siromaštvo jest poticaj
kršćanskoj ljubavi, ne samo radi toga što smo dužni umanjivati ga, iako ga
nikakvim karitasom ni socijalnim reformama nećemo ukloniti – siromaha
ćemo uvijek imati uza se (usp. Mt 26, 11) - nego i stoga što je siromaštvo
duhom stav iz kojega kršćanin djeluje ljubavlju prema Bogu, bližnjemu i
samome sebi. Osoba koja izbjegava biti vremenitim vezana kao vječnim
može pretendirati na Kraljevstvo nebesko jer u nj ima otvoren put. I može
druge potaknuti da tim putem kroči. Vezanost naime vremenitim vrijednostima i ciljevima, pa bilo i najplemenitijim i dostojnim naše ljubavi, priječi put k Bogu. Žalosno je što tako puno svijeta imade uvjerenja i emocije
za vremenito kao za vječno, žalio se u svome vremenu naš najbolji književni kritičar dr. Ljubomir Maraković. Njegove riječi i danas imaju zvuk
dobrodošle opomene, da pripazimo da se ne opteretimo teretima koji nam
onemogućuju vidjeti ono što se još ne vidi, ali sigurno dolazi svakome od
nas – prosudba vlastita života u svjetlu vječne Božje ljubavi.
Naša je prosudba pak vremenita i subjektivna. Ocjenjivački sud, koji
su činili književnici vlč. Drago Bosnar i mr. sc. Božidar Petrač te potpisnik ovih redaka, imao je obvezu, uvijek nezahvalnu, odabrati ponajbolje
radove, ne znajući, razumije se, o čijim je radovima riječ. U najvećem dijelu izbora članovi suda bili su posve usklađeni, a odgovornost konačne
odluke ponio je voditelj ocjenjivačkoga suda.
Natječaj je ponovno pokazao i to da književnost kršćanskoga nadahnuća ima i poetskoga daha i duha, da je motivski spektar širok, ali i da tematski može biti koncentrirana, da ima potencijal u raznim oblicima i vrstama
i da pobuđuje stvaralačke energije, pridonoseći obnovi kršćanske duhovnosti u cjelini naše književnosti. Drago nam je što ponovno nagrađujemo
radove napisane na svim našim književnim jezicima. Možemo ustvrditi da
je natječaj u znatnoj mjeri ispunio svoju svrhu ne samo tematski, iako to
nije bio isključiv kriterij naše prosudbe, nego, nadamo se, i umjetničkim
dometom radova koje smo prosudili ponajboljima i uvrstili u zbornik.
Zbog svega toga »Kranjčić« pokazuje da su mogućnosti duhovne preobrazbe naše književnosti i kulture velike i još nedovoljno iskorištene,
Zavežljaj ljubavi
15
pogotovo imamo li u vidu mogućnosti suvremene medijske prezentacije
književnih dostignuća, ali i činjenicu da je kultura prostor koji (još) omogućuje slobodu kreaciji. Koliko će i kako ta sloboda trajati, uvelike ovisi o
kršćanskim umjetnicima. »Kranjčić« pak ostaje znak želje i težnje da književna riječ proizađe iz istine, dobrote i ljepote Vječne Riječi, koja uvijek i
potpuno jest – Ljubav. S tom mišlju predajemo čitateljima, kritici i budućim antologičarima ovaj Zavežljaj ljubavi.
dr. sc. Vladimir Lončarević
predsjednik Stručnog ocjenjivačkog suda
16
Zavežljaj ljubavi
Njegovi darovi
POEZIJA
Ružica Anušić
Zadar
Gost
O zašto, Isuse, sjedaš za moj stol?
Nisam ga prostrla za takvoga gosta!
Tvrdu koru muke, u vrču ljutu bol,
Al' ako baš hoćeš – bit će nam dosta.
Kod mene nećeš znati što je glad,
već zalogaj toga – čovjeka zasiti.
Svakoga se dana u čaše toči jad,
do mile volje može ga se piti.
Za mojim ćeš stolom malo toga čuti,
ponekad tek koju mučnu grubu riječ.
Kraj Krivnje i Straha srce samo šuti,
o – naviknut ćeš se i ti na to već.
Jer u mojoj kući domaćin je Grijeh,
za istim stolom s njim sjedi Samoća,
dugo nisu bili ni Radost ni Smijeh,
Nada zna osvanut, ali ne zanoća.
O, Isuse, Isuse, ja se čudim tebi!
Ti sjedaš kraj mene i na takvom jelu
zahvaljuješ isto ko da si na gozbi,
a znaš da ne prija ni duši ni tijelu!
Ne mariš nimalo za isprike moje
što imam za te bijedom namješten stan.
Dok preda te stavljam siromaštvo svoje,
ko najsvetiji dar uzimaš ga na dlan.
Zavežljaj ljubavi
19
Draženka Bakšaj
Ivanec
Zvirek detinjstva
V jutarnjem klasju kaj miluje ga veter
a sonce svojim toplim rukami zemlju
osetila sem miris leta šterega zemlja daje
gde je jutarnja rosa življenje,
i svojom lepotom miluje livade.
Gde se Božjom reči bude moji bregi
i kak da čujem zvona
cirkve sv. Marije Magdalene
zove k zornici
žmefke ruke teškega življenja.
Vdehnem se to i čez osmeh poželim
den onakev v mojim senjima
davno pozabljen
v detinjstvu mega živlenja
de sem našla zvirek
i predajem se njemu.
20
Zavežljaj ljubavi
Tomislav Marijan Bilosnić
Zadar
Vrt sv. Franje
Blato na mojim sandalama
dovoljno je zemlje za moj vrt
Smrt je stvorila zemlju koja rađa
gustiš koji se sklapa
u ptičjem pjevu
Kakve li sreće osjetiti zemlju
u molitvi
u zemlji nebo
kao postelju u vrtu
mekanu toplu i vlažnu
sa zvijezdama posvud
To je moj dom
kap rose
na crvotočnoj jabuci
sol
suza osušena
na ljiljanu
na kojemu crv
postaje predivan leptir
Ova stara halja puna trave
ogrnula me svjetlošću
U paučini njenoj cvjeta mjesečina
Ruže mi se otvorile
na dlanovima
i iz njih izlijeću lastavice
u podne
pokopano u elipsu
Zavežljaj ljubavi
21
I zmijska košulja
plod je života
i mahovina priljubljena za kamen
gol kao u majci
žuto je zrelo žito
svila etera
Kamen ovdje živi
Od kamenog doba
sâm
Sâm sam s balegarom
on se rađa iz sebe
gurajući izmet
što sunce postaje
Sunce također živi samo
kao zrno prosa
na mome jeziku
Moj vrtni stol od prašine
okružen je mravima
i sitnim kukcima
U vrtu je dovoljno blaga i za štipavce
Život voli biti s drugim životom
sve nas je u istom prstenu
stvorio Bog
Vrt
od čijeg praha mijesim kruh
22
Zavežljaj ljubavi
Rita Brgić Stokić
Barban
Kako ki
I uva noć
Krede moje sanje...
Ča je čuvik na svitu
dišperan, zdelan, mučan
pak i siromah.
Zibljen i prehičivan
moje pensire...
Ma vajk fali,
spod štramca šoldi ni,
a zdravlja!?
Kako ki...
krede – krade, sanje – snove, čuvik – čovjek, dišperan – žalostan, zdelan – radom istrošen, mučan
– u problemima, zibljen – ljuljam, prehičivan – prebacujem, pensire – misli, vajk – uvijek, štramac
– jogi, šoldi – novac
Zavežljaj ljubavi
23
Franjo Čondrić
Split
Mali brat Franjo pjeva himnu
siromaštvu
O blagoslovljen nek si nikom željeni goste
Ovjenčan trnovom krunom, ti neimanje sveto,
Koji ispražnjuješ kuću i rasterećuješ ruke
Od svega što tako ljubomorno kriju
I što bi one, tako gramzive i sebeljubne
najradije zadržale do kraja
Goste koji nas uči da nam bude i ne bude stalo,
Koji nas uči strpljivosti1
Jer ako je sve što je zarađeno na koncu potrošeno
I ako je sve što je stečeno na koncu izgubljeno
Onda jedino ona ostaje nekakvo jamstvo
Za ono za čim strepimo u nadi
Prilikom našeg posljednjeg miserere.
Pa i kad bi se ogriješio o te, nerado primani dare,
Jer tvoje sunce nije ono što poželjnošću blista
Opet neka si stoput blagoslovljen
Jer ti si u pohabano odijelo moje sirote duše
Nevidljivim čunkom i svojom suhom rukom
utkalo više pozlaćenih niti bogobojaznosti
Nego svi razvikani klanjaoci i učitelji
Ti si je jedini učio izgubiti, ali izgubiti uistinu
Da bi ustupila mjesto ovom sretnom otkriću
Izgubiti Život da se najzad Pobjeda nađe2
Bez znaka upitnika na kraju
I zato te objeručke grlim i primam u kuću ko brata
I blagoslivljam te, o neimanje sveto.
1
2
24
T. S. Eliot: Pepelnica
G. Apollinaire: Vječno
Zavežljaj ljubavi
Milan Frčko
Koprivnica
Sreča
Na ranje.
Čez odpreti oblok fpijam miris sakojačkog sadja.
Prešel je bogec, oblečeni vu prnjavo opravo.
Skrenol je vu mali park, i sel se na na klopu.
Z đepa, na zgožvanom rekleco, spuknol
je skrajec kruha,
i hrani golobe.
Nebo se blešči od sonca, koje siple
lepše farbe od sprogle.
I od lubavi.
Ftice prhajo posot.
I čez mojo dušo.
Opčutil sem svetost, i blaženstvo.
Oko glave tepca svetli bleščeči rinek.
Nimbus.
Sreča.
Dojde gda joj se najmenje nadaš
i nadjača, pravzapraf,
sako pripovest o njoj.
na ranje – ujutro, čez odpreti oblok fpijam miris sakojačkog sadja – kroz otvoreni prozor upijam miris
svakakvog drveća, voćki, prešel – prošao, bogec – siromak, prnjavo opravo – poderanu odjeću, klopo – klupu, zgožvanom reklecu – izgužvanom kaputiću, spuknol – izvadio, skrajec – okrajak, blešči
– svijetli, sprogle – duge, prhajo – mašu krilima, lete, posot – svuda, čez – kroz, opčutil – osjetio, rinek – obruč, nimbus – blistavi krug oko glave (u kršćanskoj umjetnosti pojavio se u petom stoljeću),
najmenje – najmanje, praf za praf – uistinu, doista, sako – svaku, pripovest – razgovor
Zavežljaj ljubavi
25
Božica Gašparić
Koprivnica
Siromašna srca
Bljesak za bljeskom gmiži
morem mirnim sipa strelice
oštrice koje osjenjuju ribe
Jež posramljen ispod
nepročitane krošnje čuči
Siromašna srca u beskraju
gube svoj bijeli trag zato se
oblaci pomiču ka zvijezdama
Prvo je odijelo u mirisu stajanja
a onda tek privjesak srca u kavezu
vlastitog ključa postojanja
Slobodu ptice znaju
napajati i nesebično nebo
i zemlju spajati slikarski
paviljon u bojama vječnosti
U knjizi života gdje ljudi grle
prirodu ona im osmijehom
otvara vrata novog dana
Danas sve je histerična galama
Ribari stopljeni u kanconi zalaska
nekog sunca na vodenoj crti
uranjanja na stazi malog mjeseca
26
Zavežljaj ljubavi
Jeka za izgubljenom ljubavlju u
putokazu kompasa tamo gdje srce
njenih zagrljaja odlijeću grlice
Gdje Božja ljubav liječi ožiljke
nezahvalnog čovječanstva
Žuti cvijet podario je sjaj siromasima
Pašnjaci ondje strunama
mirišu ta pjesma se sklada po
slapovima radosti a ispunjena
srca odišu panoramama i sjemenkama
ogrozdane mladosti.
Zavežljaj ljubavi
27
Goran Gatalica
Zagreb
Preko mosta galilejskoga
trajanje i nestajanje
Svetog Križa iz bjelokosti
na siromašnom cvijetu Afrike
sva judejska zemlja
propovijeda pod nogama istinu
dostojni bit ćemo Krista
kad gledajuć goluba iz vode
propijemo uzimanje
Galilejsko more i evanđelje
trebamo ispovijedati ravnodušnosti
koje paraju mreže Nazarećanima
farizejske sljedbe
rastaču se novim svijetom
nemisli u sumracima
trebamo postiti da bi pričali o sebi
trebamo napuštene i neviđene
taj silan svijet Afrike
među svima
gladuje ta ljubav
uziđimo preko daljina
preko mosta galilejskoga
28
Zavežljaj ljubavi
Božidar Glavina
Prelog
Božić je
Božić je.
Moremo pak stiha ponavljati
kak smo tožni, da nam nikak nejde,
da nemamo ništ – samo velke brige,
da v žepu stiščemo
jedino friške fige.
Ali, Božić je
i pravi čas
da rečemo naglas
da more to boljše biti,
da očemo se kaj je dobro
v nami vun zvleči a ne skriti
i ne moramo to kupiti
jer se mesto svađe moč pomiriti
di tre istina, čemu lagati,
saku tuđu reč stalno vagati,
zakaj drugoga stiskati,
bolje pogladiti,
svojo vročo glavo rashladiti,
več toga si zamagaditi
zapraf,
kaj je žofko tre zasladiti
i z malim zadovoljen biti.
Unda se moremo si veseliti.
Zavežljaj ljubavi
29
Vinko Hasnek
Belovar
Japek
Ljudi glediju
Kak si se lepe poklonil
Snel škrlaka
Napravil križnuga znaka
Pred starim Kristušem
Pribitem na križnem drevu
Ki hišče zgublenu ovcu
Vu našem križanju
Mreža mej nas spuščana
Ljudem nije moderato
Več pobirati zdelavke sveta
Naš gospon japek
Prije nek sebe del na križ
Nam ste oprali noge
Od križa daješ jele
Ti furt svoju dečicu pereš
Ne samer noge
Več lice, roke i cele tijele
Nemam komu prigovarati
Zakaj iskati više od
Poniznešega i dobrešega našega
Japeka
30
Zavežljaj ljubavi
Mirko Ivanjek
Prigorje Brdovečko
Romarska
Dodrl sem se i postaral
Ni noge mi več prav niesu
Se žmehkeši ide korak
a stackani put pred menuj
gdo zna kak dugo još pelja
Pa ipak mi je dalj iti
kud oči zbiraju puta
doklem znutri tebe iščem
Pak čemu bi služil korak
Da te ni na kraju puta
I zakaj bi bila misel
Da tebe nema vu rieči
Tak polahku ti dohajam
I ščem sem bolj gingav
Stem se bolj kuražim
Se bližešom daljinom
Pred tvojemi dvori
Znucanu obleku bum slekel
I prašinu odložil z njom
Spružil bum ruku
A ti buš več znal
Da bogec pred vrati stoji
Povedal bum ti samo stiha
Doromarile su i noge
Z molitvom sam već zdavna tuj
Zavežljaj ljubavi
31
Pejo Karlović
Zagreb
Znak spasenja
visoko se
izdvaja
krupnoćom
koja osvaja
drvo
iz kojeg
mladice
kao iz vode
izbijaju
križ
kao sramota
kojom pokoravaše
druge i drugačije
Krist
posveti
križ
u
sveti
znak
spasenja
znak
spasenja
stoji i o
tvom
vratu
ponesi
ga
srčano
svojom
golgotom
32
Zavežljaj ljubavi
Zdenka Maltar
Novi Marof
Skriti angelus
Sonce je v času črez ofarbane glajži ozarelo
Svetu obitelj z angelusima.
Skritog,
našla si ga med muzikantima,
a bilo te stra da je pahula snega,
belina lebdeča,
nevidliva, nedosegjena,
vu dalečini dim.
Rugani pramen lasi zdavnaj si odrezala
i lietima nojsila kre serca
kak rojžu vrielu,
zviezdu kaj kaže pot.
Vezda vse dneve romariš
vu temu cirkve Gospe od angela.
Čakaš tu vuru
gda sonce ozlati njega skritog,
gde tebi trombenta,
i igra,
igra
muzikant nebeski.
Sakriveni anđeo / Sunce je u trenu kroz vitraj ozarilo / Svetu obitelj s anđelima. / Sakrivenog, /
našla si ga među glazbenicima, / a plašila si se da je pahulja snijega, / lebdeća bjelina, / nevidljiva,
nedohvatljiva, / u daljini dim. / Kovrčavi pramen kose davno si odrezala / i godinama nosila pored
srca / kao ružu vrelu, / zvijezdu koja pokazuje put. / Sada danima hodočastiš / u tamu crkve Gospe od anđela. / Čekaš taj tren / kad sunce pozlati njega sakrivenog, / gdje tebi trubi, / i svira, / svira
/ glazbenik nebeski.
Zavežljaj ljubavi
33
Mirjana Miljković
Zagreb
Majka siromaha
Majci Tereziji
U sitnu tijelu golema je ljubav,
patničko lice osmijeh vazda krasi.
Sari bijeli pokriva sijede vlasi,
Majčinu milost prima čovjek gubav.
Raspetog Isusa u siromahu
vidi svakom. Nedodirljivih nema
parija za nju. Postelje im sprema,
pribiva uz njih posljednjem im dahu.
Svetost života nesebično brani,
od začeća pa sve do smrti štiti.
Molitvom se predanom ona hrani,
život joj satkan sav od Božjih niti.
Njome, Božjom olovkom, ispisani
blaženi su tragovi, nama dani.
34
Zavežljaj ljubavi
Vinko Pavić
Zagreb
Njegovi darovi
Moj ćaća sviću pali
Na stolu,
A mi dica,
Uronjena u miris
Toploga kruha,
Šutke,
Svevišnjemu zahvaljujemo
Na bogatim darovima
Umotanima u
Sjaj njegove ljubavi.
Moja mater lomi kruh,
I otpušta glad
Iz naši očiju.
Zavežljaj ljubavi
35
Josip Pavičić
Zagreb
Pjesma o Bogu
i sirotinji za natječaj
Da napišem pjesmu
o Bogu i sirotinji
za natječaj
morao bih imati nadahnuće
ili, drugim riječima,
morao bih imati što kazati
morao bih se riješiti svjetla na prozoru
jer od njega ništa ne vidim
svijetli mi ravno u oči
danas jače no inače, mnogo jače
morao bih se osloboditi slatke taštine
kojom se hrane moje mnogolike mane
morao bih zazvati Boga
reći mu da u njega ne vjerujem
i s njim se posvaditi
ne zbog vjere i nevjere
nego zbog bijede što me obuze
otkad se primih ove pjesme
otkad umislih da mogu sricati prigodne stihove
kao da on zazva mene, a ne ja njega
morao bih skočiti po kruh u Dionu
za popodnevnog gosta
koji je izgladnio nakon duga puta
ali kako da ga kupim
kad se u Dioni kruh obično rasproda do podneva
morao bih nešto učiniti s gvaljom
koja mi stoji u grlu cijeli bogovetni dan
i noć
36
Zavežljaj ljubavi
i noć
morao bih
a ne mogu
biti iskreno ponizan
(a ne iskreno pohlepan)
i morao bih nekako u pamet domamiti doba
kad sam u Boga vjerovao
kad sam mu pjevao u crkvenome zboru
Sv. Terezije Avilske u Bjelovaru
da se podsjetim kako siromašak razgovara s Bogom
a da ni Bog ni ljudi siromaštvo
hvala Bogu
ne primijete
O, kakva sam ja sirotinja!
Zavežljaj ljubavi
37
Denis Peričić
Varaždin
Marija rodi
Prema slici: Pietro Lorenzetti, Marija rodi, 1342., tempera na drvu,
187x182 cm, Siena, Museo dell’Opera del Duomo
sobica mala
postelja prostrta
vratašca otvorena
nakon što Marija rodi, zavlada spokoj: djevojke
čuše vijest lijepoga i zdravoga dječarca
gledahu u čudu,
muškarci, iskusne žene
pomoćnice,
mladi i stari,
oprahu ga u toploj vodi,
pripravno stojeć,
obični i sveti, pazeć da ne taknu aureolu
čista ruha drže;
još uvijek Marija leži,
kraj prozora
sjede
susjede... šapuću
kroz zavjesu
kao na iglama
posve tiho
sunčeve zrake
Slika Marija rodi Pietra Lorenzettija jest »lažni triptih« jer je samo prostor prvog dijela slike, u kojem
čekaju muškarci, fizički odvojen od sobe u kojoj je rođeno Djetešce, dok su drugi i treći dio zapravo
spojeni. Tako se i ova pjesma može čitati na tri načina: 1. sva tri dijela zajedno, kao jedna cjelina, 2.
svaki dio triptiha posebno, 3. prvi dio posebno, a drugi i treći dio zajedno.
38
Zavežljaj ljubavi
Stjepan Svedrović
Brezovica
Na sreću siromaštva
Sve su strehe bile niske
kad smo gladni i promrzli
posezali za ledenim sigama
kako bi ugasili plamteću želju
za koricom kruha
Bagremove su se grane svijale
pod teretom cvjetna slada
što smo ga otimali pčelama
nerijetko ubodeni
halapljivo jedući
Rosna trava izvan žičanih ograda
bila nam je obilna gozba
u pogibelji logora
kad smo bili proganjani
iz djetinjstva u zrelost
U obnovi bujnih trava
medenih bagrema
obiteljskih streha
duševnu glad nezasitnu
utažuje nam hostija
Zavežljaj ljubavi
39
Ozana Tandara
Križevci
Tišina
Tišina.
Grobovi, križevi, spomenici.
Naoblačeno nebo sakrilo je mjesečevu vedrinu.
Rominja kiša...
Kap po kap spušta se u mrklom muku
i pokušava izazvati buku.
Cvrčanje kapi na poklopcu lampiona.
Vjetar huji. Pomaže oblacima, kapima.
Njiše krošnje, probada...
Kida posljednje latice cvijeća.
Ples otpalog lišća...
Usporava.
Trak svjetlosti.
Tišina.
40
Zavežljaj ljubavi
Slavko Vranjković
Nuštar
Prosjak
Na kamenu kraj puta
sjedim
izdvojen za razmak ruke
ispružene u želji
da se ogledam
u očima prolaznika.
Sve što imam bilo je na dlanu.
Bio je u prolazu.
Gledam ga suncem obasjana
i narod oko njega.
Pune su ga oči i usta
i srce.
Velik pod nebom.
Nisam tražio samilost ni sućut,
a oni koji su davali od suviška
nisu riješili moj problem,
jer nije sve u kruhu, niti me
bačeni novčić čini bogatijim.
I lijepa riječ je dar od kojeg se živi.
Njegov se pogled
zaustavio na meni.
Prepoznao sam se u njegovim očima.
Sam je bio dar veći od svih.
Susretao sam ga na trgovima,
vratima hramskim,
uz sjenovite zdence Galileje
i slušao rastući velik u sebi.
Govorio je o siromasima
bogatim duhom
i bogatašima
Zavežljaj ljubavi
41
koji neće vidjeti nebo.
U meni se probudio čovjek željan
vječnosti.
Poželio sam Bogom bogat biti.
Govorio je kao što nitko govorio nije.
Izgovarao je riječ,
a Riječ je bio sama i
korak koji svitanju vodi.
Gledali smo u njegove ruke.
Nisu bile prazne.
U njima sunce
i samilost u očima.
Noge su mu u zemlju urasle,
jer je bio i nebo i zemlja ujedno.
42
Zavežljaj ljubavi
Danijela Zagorec
Križevci
Čovjek
Tražeći more,
ugledah čovjeka
u polju,
u kamenu,
u trnju,
u znoju,
u Istini...
Zavežljaj ljubavi
43
Ivanka Zdrilić
Zagreb
Zavežljaj ljubavi
Sve što tražimo
zamotano je
u zavežljaj ljubavi,
ta popudbina doma,
taj blagoslov žića.
Tiho noseći blago
iz škrinjice djetinjstva
na izabrane ulice,
sretan trg,
molimo te,
neka zanos ne izblijedi,
sačuvaj zavežljaj
da bi ga ispunio darovima.
Tiho, o tiho
kroči ljubavlju.
44
Zavežljaj ljubavi
Kristali nad gradom
KRATKA PRIČA
Zdenka Čorkalo
Split
Umor umornih
Tri sata je u noći sa subote na nedjelju. Radimo u operacijskoj dvorani
u koju smo ušli prethodnog dana oko podne, malo prije ručka. Izmjenjuju se pretučeni, polomljeni, upucani, probodeni, svakakvi ulaze i izlaze,
mi ostajemo. Umorni smo preko mjere. Imamo osjećaj da nas je napala
neizlječiva bolest. Vražja, tupa sila. Dan-noć, dan-noć, dug sna proganja
nas upornije nego najcrnji kreditni ovršitelji. Pred kraj operacije čujemo
zavijajuću sirenu. Prepoznajemo iz koje se daljine čuje i kako je sve bliža
bolnici. Nadamo se da nije za hitni kirurški prijam nego možda za rodilište, za internu ili dječju intenzivnu. Sve se raspršuje brzo: dovode nam
tešku traumu iz prometne nesreće, mladog čovjeka, bivšeg narkomanskog
ovisnika, upozoravaju nas da ima hepatitis C, testovi na AIDS negativni.
U glavi mi se ponavlja puno puta viđena slika tih ambasadora smrti: motoristi, tetovirani, zlokobni pozitivni testovi na ono što i nas u nepažljivom radu može smrtno obilježiti. Zovem pomoć, netko od mlađih
neka mi se nađe pri ruci. Zovem transfuziju neka trkom šalju naručenu
krv. Velika je priprema jer je velika nevolja. Uvijek isti otpor u momu
srcu pred tim takozvanim nepotrebnim tragedijama. Baš sada kad padamo s nogu, baš sada kad su svi normalni u svojoj kući, kud je taj skitao,
ja se pitam u sebi, a drugi naglas. Nisam ja bolja nego malo drukčija. U
svima nama je pobuna i prijekor na takve. A zašto? Nerado odgovaramo na to. Razlabavljuje li se namjerno pravi odgovor? Živimo li samo s
osedlanim rečenicama? Ne radi se o manjku učenosti. Ne, radi se o višku manjka u srcu.
Bilo bi dobro da ne znam što govorim. Ali znam. Jesmo li manje kritični prema onima koji su opijeni sobom? Ima li tim opijatima pomoći?
Tko uoči na vrijeme granicu kolebanja? Znamo li da se najveće hrabrosti
počinju stjecati sa dvije-tri čaše najjeftinijeg vina?
Dok premećem svoju snagu i dok molim Boga da mi dade malo onoga
što me i inače drži uspravljenom, stavljaju mladog čovjeka na operacijski
stol. Od njega doznajemo da je stradao kao suvozač u automobilu, da nije
Zavežljaj ljubavi
47
pio alkohol, da deset godina živi bez droge, da je dugo boravio u jednoj od
komuna, da se liječio od hepatitisa C, vrlo prisebno i pristojno se unaprijed
zahvaljuje na našem trudu, opravdava se za ovu nesreću za koju on nije kriv.
Ne znam što su drugi mislili o njemu dok smo se u šutnji pripremali za početak, meni je bilo žao jer me opet zatreslo pitanje istine. Imam li
ja možda prenaglašeno samopoštovanje? Između najužeg tjesnaca koji se
zove mudrost i nešto malo šireg koji se zove savjest, plivam uvijek istim
načinom i ista količina neprogutanog stoji mi u ustima.
Rad je počeo. Zbog tehnike izvođenja operacije mladog čovjeka smo
trebali okrenuti da leži na trbuhu. Kad smo ga namjestili, moj mi tehničar
pokazuje što je čovjeku tetovirano na desnom ramenu i spušta se prema
leđima. Tu je pisalo: »Tko ne pamti, iznova proživljava.«
Svi smo pročitali i složili se s napisanim. Nije to nama ni novo ni strano. Gubljenje pamćenja našem je narodu kao dobitak na lotu, nije važno
kolika je dobivena korist, on ne razlikuje igre koje mu rade o glavi. Čudom
se čudi što zbog toga iznova proživljava najteže muke.
Operacija ide dobro, ali sporo. Nešto zbog već opisanog umora, a nešto jer se ne može brže. Sestra koja je donijela dodatne doze krvi na vrata
operacijskog bloka javlja mi da me jedna stara žena čeka pred tim vratima
pa ako ikako mogu neka izađem na tren. Tko dolazi u četiri sata ujutro,
stara žena u seljačkoj robi s rupcem na glavi?
Izlazim smjesta. Starica ustaje i kreće prema meni. Izgleda mi kao mati Ivice Kičmanovića zalutala na bolnički hodnik u kojem je sada temperatura trideset stupnjeva. Dok mi se približava, govori jasnim glasom: »On mi je sedmi
po redu, dobar kao duša, seko moja, spasi mi ga ako ikako možeš, prošao je
paklene muke samo zato što je bio mekan, pamuk, pamuk je tvrđi od njega.
Ima deset godina da mi ga je draga Gospa vratila, zato joj puno hvala, čuje
ona mene i sada, znam ja. A i vi učinite kako znate, sama sam s njim, a sve je
puno kad je on u kući. Dolaze ljudi, traže od njega pomoć, svakakvu pomoć,
a on blago, milo, pun nade i vjere, svih tješi i upućuje kako će i što će. I ovu
je noć išao otpratiti jednoga kao što je bio i on, otpratio ga je s njegovima u
našu jednu komunu. Eto, on strada na nedužnom putu. Seko, doktorice, ako
mi preživi, dat ću ti najdraže što imam, a to je ova krunica s velikim zrncima
koju mi je on nakon deset godina liječenja donio kad se zavjetovao Gospi. Ako
ne preživi, ne mogu ti je dati, nego ću je ostaviti sebi. Ali bar pokoje zrnce bit
će za vas sve koji se mučite sa svakakvim ljudima i bolesnima.«
Gledam u staricu. Ne znam što bih prije, slušala ili gledala. Zna li ona
da mene liječi? Vidi li se na meni kako gorušičino zrno klija? Moralo bi se
48
Zavežljaj ljubavi
vidjeti. Ali ne može žena preda mnom sada vidjeti mene i moje, bol joj je
okupirala srce. Crni joj je rubac skliznuo s glave i onako svezan naslonio se
na vrat i ramena. Otkriveno je lice sitno. Pravo, malo, okruglo žensko lišce,
potamnjelo od sunca, puno bora u svim pravcima. Koliko god su joj kapci spušteni i zgužvani, opet ne mogu skriti sivoplave oči. Kosa joj je pravilno sijeda, ravno odrezana do ispod uha, što nije baš u skladu s ostalim
detaljima. Ostavlja dojam da joj je netko jednostavnim rezom škarama,
u jednom mahu odrezao kosu spletenu u pletenice. Niska rastom, malo
savijena prema naprijed, izgleda da se nadvija nad nečim ili da se gornji
dio nudi prije donjega. A ruke? Dlanovi, šake izrazito odudaraju svojom
veličinom od ostatka tijela. Mali zglobovi na rukama jesu kvrgavi, ali nisu
sami. Uz svaki mali zglob narasla je još bar po jedna okruglica, sigurno
veća od običnog zrnca u krunici. Ne kao zrnce ove krunice koju starica
stišće u ruci, toliko ne. Jer ovo što ona ima nešto je posebno. Vjerojatno
i po svomu nastanku i po svomu poslanju. Staričini zglobovi, okruglice,
veličina koja nije očekivana u sitnije građenih, sve bi to moglo govoriti o
količini i vrsti rada njihovog vlasnika i bolestima kao vidljivim dodacima. Među tim dlanovima leži ono što joj je najdraže jer je to njoj njezin
sin donio kad je ozdravio po Gospinom zagovoru. I to bi ona meni dala!
Vratila sam se u operacijsku dvoranu. Kad su me pitali tko je to pred
vratima, rekla sam im da je jedna prelijepa, pametna i bogata žena, majka
čovjeka koga operiramo. Rekla sam im da je blago njemu koga ima. Pitali
su me tko je stara žena u seljačkoj robi i s rupcem na glavi u hodniku na
trideset stupnjeva? Rekla sam im da takvu nisam zatekla.
Završili smo pred kraj smjene. Bili smo zadovoljni kako je sve prošlo.
Nakon pet mjeseci donosi mi naša tajnica malo veću žutu omotnicu i kaže
da mi ju je ostavio naš bolnički kapelan. Na njoj stvarno piše moje ime, ali
i ime pošiljatelja. Otvorim i pročitam: »Draga doktorice, ja sam preživio i
oporavio se. Radim više nego mogu. Prije puno godina život me zatekao na
spavanju pa sam gledao kroz dalekozor okrenut naopako. Negdje sam našao
da ste napisali kako je bolje biti smetlar smetlaru, manoval1 manovalu, nego
gospodar gospodaru. Radije skupljati smeće nego mrvice. Slažem se s vama.
Pozdravlja vas moja mati i šalje vam ono što joj je najvrjednije poslije mene.
To vam je obećala. Dobro ste prevarili osoblje one noći kad ste je opisali kako
ste osjećali. Namučio sam se u dokazivanju.«
1
manoval – fizički pomoćni radnik
Zavežljaj ljubavi
49
Zdravko Gavran
Zagreb
Ovrha
Nekako su ipak zaspali, slatki mali, pomisli Filip, tiho zatvarajući za sobom vrata. Možda posljednji put u toj svojoj sobi... Za leđima kvaka jedva
čujno škljocnu. S one strane vrata ostade i miris dječje sobe i tugaljiva arija ljetne serenade s ulice. Sada je čuo samo šuštanje vlastitih papuča koje
su ga odvodile uskim hodnikom prema kupaonici. Oprati zube, otuširati
se... Lijevim ramenom lagano gurne vrata, koja su bila samo pritvorena,
te ih otvori, dok mu desna ruka napipa prekidač i pritisne ga srednjakom.
U kupaonici bljesne mliječni mlaz, sve zasja žućkastim tonom (izbor njegove supruge) smekšanom bjelinom: i kada, i umivaonik, i perilica, i pločice, i utičnice, i visoki elegantni ormarić.
Sve je još pomalo mirisalo po novomu, dopre mu do svijesti kao potmuo bol koji osvješćuje stanje u kojem se našao. Stan je kupljen prije
svega tri godine, uselili su se nedugo nakon što se Lucija rodila, prosine
mu kroz glavu. Nakratko se sjeti i čekanja u rodilištu i trenutka kad su
mu pokazali novorođenče. Da, točno tako, novo dijete rodilo se za novi
stan. Luka je peti rođendan, svega koji tjedan prije toga, proslavio još u
podstanarstvu.
Mislio sam da smo se potucanja po tuđim stanovima zauvijek riješili,
misao poput oštre strijele probode ga ponovno. Koliko se samo nahodao
i natrčao, koliko se svakojakih ponuda nagledao, koliko odbijenica doživio prije no što je uspio naći i unajmiti taj bivši podstanarski stan. To što
je stanarina bila visoka, raspored nespretan, pokućstvo zbrda-zdola, ljeti
prevruće, zimi prehladno, položaj daleko od javnog prijevoza, sve to bilo
je manja muka. Veća je bila uvjeriti gazdaricu da uopće primi bračni par
s jednim djetetom.
Zagrebački kućevlasnici i stanovlasnici, ne znam kako je drugdje, no
valjda ipak nije ovako, odmotavao je misli dok se tuširao, na glasu su po
svojoj neprolaznoj ljubavi prema bračnim parovima bez djece. Po njima
bi nacija mogla izumrijeti. Nekoć je, još u dubokom socijalizmu, tu nastala fama po kojoj se bračni par s djetetom ne može samo tako šutnuti na
50
Zavežljaj ljubavi
ulicu kad se sjetiš, dapače, uopće ga ne možeš izbaciti ako se taj zainati.
Zbog djeteta, valjda. Sustav se promijenio, no fama je ostala. Neki najradije primaju studentice, drugi ne jer njima dolaze dečki, treći bi radije studente, četvrti ne jer ovi ne znaju čistiti ni držati red. Najbolje je ipak primiti solidan bračni par. Ali nipošto s djetetom, ni za Boga s dvoje ili više
djece. Tko želi djecu, ak bez njih več nikak ne mre, neka si ju ne rađa dok
ne stekne nešto svoje. Pa se, eto, mladi žene sve kasnije, ili se ipak ožene,
ali buduće prinove ostave na čekanju. Ili ih...
– Kasno je, već je jedanaest – reče sam sebi sjetivši se djece – no dobro
je, glavno da su zaspala. Bojao sam se da će i njih obuzeti ovaj moj nemir,
ova tjeskoba i strepnja... Ovako, neka spavaju mirno bar još ovu noć, a
onda... onda ne znam kako će biti. Osim toga, sutra se od njih ionako više
ništa ne će moći sakriti. Sve će izaći na vidjelo, jadni mali pilići!
Ovih dana osjećaju i oni da se nešto neugodno sprema. Ništa ne pitaju, ne usude se nakon što smo im, prilično otresito, rekli da ih ne želimo
opterećivati onim čemu nisu dorasli. Nekako smo ih žena i ja uspijevali
držati podalje od... Izbjegavali smo pred njima govoriti o tomu, tjerali ih
u njihovu sobu kad bi telefon zazvonio, ili kada bi tko došao. Zapravo smo
se i dalje nadali da ćemo najgore ipak nekako izbjeći, da do ovrhe ne će
doći. Hvatali smo se sad za ovo, sad za ono... Ali te dječje okice, koje se u
te zapilje, one i šuteći pitaju, i mirujući strepe. Njihovi te pogledi probadaju do kosti. U njima se nastanio onaj pravi pravcati, makar i prigušeni
strah, i onaj duboki bol, zatomljen također, ali ipak bol...
Ima u njihovim pogledima, moram priznati, i neki bljesak vedrine, tračak nade. Činili smo sve što smo mogli da vlastito beznađe, kojem smo
se jedva odupirali, ne prenesemo na njih. No nada je za djecu drukčija od
nade nas odraslih. Naša može biti i apstraktna – sveti Pavao čak govori i
o »nadi protiv svake nade«...
– Da, baš je to ono što mi je sada najpotrebnije, jedina preostala slamka
spasa – reče poluglasno, s gorčinom, sam sebi. No dječja nada traži nešto
vidljivo i opipljivo, što će se najednom pojaviti, kao dar. Ne mora to biti
prava seka – osmjehne se on sjetivši se prizora što ga je dobro upamtio,
čak snimio za obiteljski album: Ljubici je, do daljnjega, dovoljna i lutkica. A Luki neki autić moraš dati u ruke ako hoćeš da povjeruje obećanju
kako ćeš jednoga dana nabaviti onaj pravi, kojim ćeš ih voziti u vrtić, pa u
školu, na Bundek, na selo k djedu i baki, a jednoga ljeta možda i na more.
I ne primijetivši, našao se već u spavaćoj sobi, u pidžami, pod pokrivačem. Da ga tko vidi, pomislio bi da je sve u najboljem redu. Taj bi, dakako,
Zavežljaj ljubavi
51
morao znati i to da njegova draga gospođa supruga postoji, da nije otišla
na večernji izlazak s prijateljicama, niti je on s njome u kakvoj zavadi, niti
je ona odlepršala natrag svojim roditeljima ili naprijed u život, u kakav
rafting, kao tolike druge. Ne, njegova Ines bila je na poslu. Medicinska je
sestra, a ove ju je noći zapalo noćno dežurstvo. Možda se mogla s kime i
zamijeniti pa ovu možda posljednju noć u njihovu stanu provesti s mužem. No nešto joj iznutra nije dalo da to učini.
– To bi značilo kapitulirati unaprijed – objasnila mu je to prije nekoliko dana. – Sve mislim ovako: ako nastavim redovito raditi sve što i inače,
ako se do posljednjeg trenutka budem ponašala tako kao da se život ne
prelama na ono dosad i ono odsad, možda se ono najgore ipak ne dogodi.
Želim vjerovati da se i neće dogoditi.
Najviše na tu nakanu molila se, kad god bi stigla, Majci Božjoj od Kamenitih vrata. Više je puta i otišla na Gornji grad i pred njezinim brižnim
majčinskim likom zapalila svijeću prošnje, izrekla molitvu ufanja. Taj njezin pristup prešao je u velikoj mjeri i na Filipa pa nisu ni tražili kamo će
se preseliti ako se izvrši ovrha, ako ih se iz vlastita stana izbaci na ulicu.
Problemi su započeli kada je prije dvije godine Filip ostao bez posla.
Od jedne plaće nije se više moglo podmirivati mjesečne obveze. On se doduše izborio kod banke za moratorij, nadajući se da će naći drugi posao,
ali i taj je rok istekao, a od posla ništa. Nije mogao vraćati kredit što ga je
digao na svoje ime. Možda bi se nekako i moglo, on je ponešto zarađivao
u fušu, ali i supruga je imala na leđima svoj teret. Na nju je pala kreditna
obveza jer je bila prvi jamac svojoj najboljoj prijateljici kada je ova prije
više godina kupila stan, a onda ga u jednom trenutku prestala otplaćivati. Jednostavno, skidali su joj svaki mjesec od plaće, koja ionako nije bila
velika, i još se smanjivala.
Pomiriti se sa statusom podstanara i plaćanjem najamnine, s aktiviranim jamstvom na tuđi kredit koji istječe za dvadeset godina, značilo je
tko zna do kada, možda zauvijek, odustati od trajnog rješenja stambenog
pitanja. Ta spoznaja bila je presudna kada su se odlučili na smion skok:
uzeti dugoročni kredit i kupiti stan. Iz kojega se sada moraju iseliti da bi
ga banka dala na bubanj i prodala pošto-poto, samo da namiri svoj preostali dug...
S mislima koje su se rojile, jedna drugu čas budile, čas gušile, Filip je
pokušavao zaspati. Prekrižio se i izmolio uobičajenu molitvu, a zatim iz
sveg srca zavapio Bogu da se smiluje i spriječi ono što dolazi. Malo se primirio, ali san mu nije dolazio na oči, iako su ga pekle od neispavanosti.
52
Zavežljaj ljubavi
Okretao se s boka na bok, no u budan dio svijesti stalno je odnekud nadiralo pitanje koje je potiskivao: Kamo ćemo kada nas sutra isele? I što
će, kamo, kako sa stvarima, koje ima pravo iznijeti, da bar njih spasi od
tih ovršitelja?
Bilo je u tom pogledu posljednjih mjeseci raznih aktivnosti, dolazili
su prijatelji i rodbina, iskazivali suosjećanje, ponešto predlagali, ali pravo
rješenje nitko nije mogao ponuditi. I ostali su – pa tako i njihovi roditelji,
njegovi u zabačenom dijelu Žumberka, njezini daleko u Slavoniji – bili siromašni, neki nezaposleni, neki s drugim brigama i teretima. Bio je i župnik, ali osim duhovne utjehe, ništa opipljivo ni on nije mogao ponuditi.
Jednoga dana posjetili su ih iz udruge »Krijesnica solidarnosti«, ali i oni
su samo načas zasvjetlucali. Srce im je bilo mnogo veće od sredstava koja
su imali na raspolaganju.
Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli – ta
dobro zapamćena rečenica što ju je u Bečkom Novom Mestu dan prije
smaknuća u pismu svojoj ženi Katarini bio napisao ban Petar Zrinski, taj
do kosti bolni refren stalno mu se vraćao, kao negda pokvarena ploča, zamalo da nije počeo i pjevušiti. Osjećao se na mahove kao i Petar, iako bi u
sljedećem trenutku pokušavao sebe uvjeriti kako to dvoje nije usporedivo.
– Ne griješi dušu, nije ovo ni blizu tako strašno – uvjeravao je strogim
glasom sam sebe. – Čuvaj snagu za život, koji će se nekako nastaviti, pa
čak i ako djeca završe u prihvatilištu, a vas dvoje svatko kod nekoga od
prijatelja.
Najviše što su im ovi mogli ponuditi bio je po jedan ležaj, u dnevnoj
sobi, na tavanu... Nužni smještaj za neko vrijeme. A poslije?
Sutra budu meni glavu sekli, prostruju mu ta tragična, grobljanska misao ponovno kroz glavu. Koji šok za djecu, koja neugoda pred susjedima:
stvari na ulici (tko će ih iznijeti?), a njih četvero s torbicama i vrećicama
u rukama. Zamalo poput onih stotina tisuća izbjeglica što su ih na televiziji gledali u filmovima o prošlom ratu.
– I oni su bili žrtve neprijateljske sile, ali neusporedivo grublje. I mnogo veće žrtve od nas – pokušavao je sebe tješiti.
I tako, naizmjence, mučio se, na rubu sna i jave, do zore, kada se ustao
i pošao u kuhinju. Skuhao si je posljednju kavu koju će tu popiti. A zatim
je čekao. Prošlo je već i osam, no Ines nije bilo. Prošlo je već i devet, djeca poustajala i doručkovala, a nje nema. Nemaju mobitele da provjeri što
se dogodilo. Evo, već je deset, ovršitelji bi mogli svaki čas banuti... Uto se
začuše ulazna vrata, ona uleti u blagovaonicu lica nakvašena suzama, dok
Zavežljaj ljubavi
53
iz grla nadire jecav smijeh. Filip se poboja... Djeca, zabezeknuta, ostadoše prikovana za stolce.
– Sve je riješeno! Šef odjela jutros me je pozvao k sebi i rekao mi: »Čuo
sam u kakvoj ste situaciji. Ja sam imućan čovjek, imam dva stana i dosta
gotovine u banci kojoj ste dužni, a vi biste sada trebali ostali bez jedinoga
što imate. Nego, evo ovako: Idemo u banku, dat ću nalog da mojim novcem otplate sav vaš preostali dio kredita, do posljednje lipe. Ovjerit ćemo
ugovor kod bilježnika: vi ćete sada biti dužni ne banci, nego meni, ali otplaćivat ćete dug kada budete mogli i po koliko budete mogli... Neću ja
propasti ako se poček i oduži koju godinu.«
– Idemo, smjesta! Papiri su kod bilježnika i samo još čekaju na tvoj
potpis...
54
Zavežljaj ljubavi
Živka Kancijanić
Vodnjan
Mala tajna
– Foška, jopet si zakasnila – je maještra vikala i za uho je potezala. Trpila je i mučala aš ni više znala ča reći kako bi se upravdala. Sva crlena,
zapušena, najraje bi bila zaplakala. Kad bi je samo u banak puštila, vreda
bi sve zabila. Ma prije tega je morala zreči još jenu laž, ki zna ku po redu.
Srića, već je je bila zmislila:
– Morala san poj malega brata viti aš je sam doma, svi moji su pošli u
goru grabiti.
Bila su to trda vrimena, zajno pokle vojske, u dinbokoj ćićkoj kotlini,
ka ni moglo prihraniti tolika usta. Dica su se rajala, svako lito jedan. Više
put su se žene pominjale:
– Foši će ti tega brižnoj Bog uzeti.
Mali cimitar ne kraju sela je bija pun malih, bilih križići. Tote su se zakapali anđeli ki nisu imali dosta force u toj suroj gnjili stopičati, pak su se
na svojih krilići u laviške digli. Ni bilo mediga ni medežije. Za čuda njih
ča su pod bori znalo se da bi njin najbolja medeđija bila puna materina
cica eli polić mlika na dan, kega ni bilo.
Foška je bila anđeja ki je usta na zemlji. Lipa, bijonda z velikima modrima oči, kako da je more u njima nosila, z žutima lasi ke nanki jedan
današnji perukjer ne bi tako pitura ni nabrklja. Kako tićica je naokolo skakljala, oko svakega se dragomanila i svin je bila draga. Ud unih ki su se
kapaci pod kožu uvući. Ud svega na njoj najteži su bili lasi i čelo. Visoko
čelo kako da je u njemu skrijena mudrost kako biti anđeja na zemlji, misto
na nebu. S kili se lako nosila aš je smiron bila lačna, lačna svega.
U školi je upijala saku besidu. Sve ča je čula je zapoštala. Samo ni imala
pogodu čuda čuti aš ni bilo ni radija, ni televizije, ni đornala, ni štionice.
Zato je upijala sve ča je rekla maeštra i plovan. Ko je kad kadi našla kakov
kus đornala, eli kakov libar, na skriveći je do zadnjega slova sve proštila i
ni lako niš zabila. Zato njoj škola ni bila nikakov problem. Maeštrovica je
je volila, samo njoj ni mogla više praštati ča je deboto saki dan pokle odmora zakasnila.
Zavežljaj ljubavi
55
Njoji problem je bija samo štumig. Vajk je u njemu kruljilo. Kako da je
je štipa, kadička, nikad njoj ni da mira. Kad je mati dilila, ko je imala ča,
vajk se poli pinjate rivala, ma je malo ulovila. Krdenča je bivala prazna.
Kruh se zajno pojija, a mrvu cukra ča je katerkad kupila na tešere, mati
je dobro spravljala.
Teško je govoriti za glad, unemu ki ga ni prova. Ma kad počne glava boliti, prid oči škuriti, ko gvaj more saki će sve učiniti da ča u usta
hiti. Tako je i Foška u svojoj muki ud štumiga, svoju zlatnu kavu našla. I dobro njoj je hodilo, dok njoj se maeštra z svojin kratkin odmoron ni na putu spričila. Ud drugih ni bila pirikula. Mati i utac su u tu
uru po tujih njivah delali, stariji braća su tuje krave čuvala, a manji i
tako nisu još kapili. Steši za sako nevolendo ona je sve sigurala. Lipo je
na škrpače poslagala kopanje, dvoje bisage, očev tombulac, krbu z par
naramki slame i sve to naokolo garme, tako da ko ki ud fali u štalu kapita kad ne rabi, se lako skrije da je ne ušalva. To su njoja mala glava i
visoko čelo rišili.
Čuda više je je mučilo uno ča je čula ud plovana. Je li to grih, koliko
grihi dela ud jedanput, će li sve zapoštati kad se bude pošla spovidati, je li
bolje te grihe zanikati, pak ih samo Bogu povidati? To bi njoj mogla mati
povidati, ma kako mater pitati, kad mati saki dan broji da bi ud pet kokoš tribalo u garmi biti više jaji i da bi jaja, kad bi ih bilo foši mogla malega brata uzdraviti i da čeka kad će ih nakupiti za so kupiti? Ud takovih
pensiri su se grihi samo rojili. Po plovanoven računu bi bila tat, lažljivka,
hudoba ča je kriva da se brat ni uzdravija...
Tako se više put na dan zapensivala, dok ne bi sama sebi zapovila da
je to zadnji put i da više neće nikad to učiniti. Malo su je tišile i beside ud
maeštrovice, ka njin je svaki dan ponavljala da Boga ni, da su ga zmislili ljudi, a da su ljudi nikad bili šimje. Mogari kad je to doma povidala su
njoj rekli da ne sluša sve maeštrovicu. Više put je je to šempijivalo, pak je
uzela da je istina uno ča njoj paše. To za šimje je u nojoj glavi bilo deboto
jušteca, aš njoj je stari Šime, ki je vajk ništo vika i kega je ud malega imala
strah, spodoba jušto šimji.
Danas je je pak trefila nova muka. Maeštovica njoj je rekla da mati
mora doj u školu da njoj ona intima kako Foška ne more iz škole imati navar brata. Kako će sad to reći materi, kad mati sobon na njivu brana
brata. Velike muke su je trefile. Smiron se u banku mišala, malo slušala i
molila unega malega Boga ud doma, s kin se ustane i gre spati i ki nima
veze z maeštrovicon, da njoj pomore.
56
Zavežljaj ljubavi
Zazvonilo je za odmor. Foška je kako vajk zletila z škole i zatekla se
doma piti. Samo piti, jisti je znala da ni ča, a već je bila odlučila, zabit će
na svoju užancu. Ušla je u hižu, vreda, aš vrata se uni put nisu ključala, ni
bila pirikula, aš i tako ni bilo ča uzeti. Pila je vode, na banku je našla kus
kruha i jušto kad je stila partiti nazda, već je bila pasala prag kad je čula
kako kokoš kokodače.
– Će, neće, će neće – sama se sobon karala i ni zdurala. Prazan štumig
je jači ud volje. U hip je na eks popila lipo, glatko, mljako jaje i već ćutila
forcu ka će njoj dati vitar u noge da ne zakasni. Zatekla se i trupila u kopanje, pala priko njih, a z glavon udrila u manjaduru. Zaškurilo njoj se i
ki zna koliko bi još bila tako stala da ni doša sused Jožić ki je čuja niki štrmor. Z čela njoj je tekla krv, a livu ruku ni mogla moviti. Stiskala je zube
ma iz velikih modrih oči su pljuštale suze kako da je povodnjak. Zaprla
je oči i u sebi molila unega svoga malega Isusa s kin zaspi i s kin se budi,
da njoj pomore.
Jožić se prenuja i poteka zvati maeštrovicu, aš njoji su bili daleko u
kampanji. Kad je došla maeštrovica, Foška je prez pristanka ronila gorke
suze kako da hi tiraju sve une laži.
Više ud prikinjene ruke bolilo je ča će maeštrovica viditi da njoj brat ni
doma, da je z materon. Maeštrovica je je uzela u krilo i čvrsto ulovila oko
vrata, a iz Foške su same ud sebe počele letiti sve une beside ke je pensala
reći samo plovanu eli svojen malen Isusu. Maeštrovica je slušala i plakala skupa š njon. Kad je finila, Foški se paralo da je više niš ne boli, da je
raskrcala svu teginju ka je je pritiskala ud početka škole, da je sve vedro i
lipo i da nikad više neće niš zlagati.
Zamotali su njoj ruku i zvali kračerošu aš ju je tribalo peljati 20 kilometri do prve ambulante. Tamo su njoj stavili gips. Sve je to lako podnila.
Paralo njoj se kako da je ta ruka ud nje učinila niku novu, veselu i kuntentu Fošku, ka je već do dva dana jopet pošla u školu.
Maeštrovica je svaki dan š njon dilila svoju marendu. Foška je bila sve
bolja i bolja u učenju i vladanju. Ona i maeštrovica su čuvale svoje tajne.
Jena ud njih je bila da je maeštrovica priznala Foški da i ona moli Isusa prije nego zaspije, kad se ustane i u svakoj potribi, samo to ne smi reći dici ni
ninemu, aš bi zgubila delo. Foška to nikad ni spomenula ni svojoj materi.
Pasala su lita i lita. Prinapućena ćićka kotlina se sprazla. Ljudi su se raštrkali po svitu, trbuhon za kruhon. Jeno proliće u mali hospicij u daleken
Sidneju dopeljali su već potpuno iznemoglu ženu bistre pameti. Tamo je
već više ud dvajset lit takove tendila Foška, ka je počela delati kad je zgoZavežljaj ljubavi
57
jila svoju dicu. Ni tribalo čuda, samo jedna pogled i nakon po vika jopet
su si pale u zagrljaj maeštrovica i Foška. Foška, za ku su tamo govorili da
ima zlatne ruke i još zlatniju dušu, je od zadnjega hipa tendila svoju maeštru. Kad se mirna i tiha selila iz vega svita u teplen zagrljaju Foške, tiho
njoj je šapla:
– Našu malo tajnu nosin sobon.
Manje poznate riječi:
jopet – opet, maeštra – učiteljica, aš – jer, banak – klupa, grabiti – kupiti sijeno,
vojske – rata, pominjale – razgovarale, cimitar – groblje, force – snage, gnjili – glini, laviške – visoko, medežija – lijek, cukar – šećer, na tešere – ograničena kupnja,
cica – sisa, kavu – rudnik, polić – mjera1/2 l, perukjer – frizer, nabrklja – nakovrča, lačna – gladna, zapoštala – zapamtila, plovan – svećenik, proštila – pročitala, deboto – skoro, štumig – želudac, gvaj – ikako, pirikula – strah, tat – lopov,
kapili – razumjeli, nevolendo – slučajno, kopanji – korito za nošenje tereta, bisage – naprtnjača, krba – posebna košara za sijeno ili slamu, garma – udubina u
zidu, foši – možda, ušalva – zamijeti, rojili – umnožavali, hudoba – đavao, šimja
– majmun, šempijivalo – izluđivalo, jušteca – točnost, intima – naredi, imati
navar – čuvati, paziti, užanca – navika, vreda – brzo, partiti – krenuti, otići, manjadura – prostor u kojem se hrane životinje, štrmor – buka, moviti – pokrenuti,
kračeroša – kola hitne pomoći, vika – stoljeća
58
Zavežljaj ljubavi
Zdenka Maltar
Novi Marof
Počasni građanin Steve Horwat
Svečanost samo što nije počela, šefica protokola još je jednom pogledala prema pozornici.
– Treba ugasiti gornji reflektor da ne bliješti u oči govornicima – dala
je znak domaru. Gradonačelnik je nervozno pogledavao u tekst govora i
na sat, a onda je isključio mobitel. Važna je to svečanost za maleni gradić
kao što je Vrapčevo.
Ravnateljica glazbene škole popravila je ruž, a potom zaprijetila djeci
u zboru da ne žvaču, kako će pjevati američku i hrvatsku himnu sa žvakaćom u ustima.
Još koju minutu i ući će u dvoranu važan gost, veliki dobrotvor i počasni građanin grada Vrapčeva, gospodin Steve Horwat. Djevojčice u narodnoj nošnji predat će mu cvijeće, a gradonačelnik svečanu povelju i zahvalu
za učinjene donacije. Novinari nekoliko novinskih kuća već su pripremili kamere. Spremačica je primijetila papirić na stepenicama koje vode do
pozornice i brzo ga uklonila. Ljudi su u publici šaputali.
– A kak će stići?
– Vjerojatno privatnim avionom – rekao je netko.
– Tko zna gdje će odsjesti, nema u okolici hotela koji bi bio po mjeri
tako bogatog gosta.
– Što će mu darovati?
– Sliku slavnog lokalnog slikara.
– A što će mu ta slika kad on ima u svojim zbirkama Dalija i Picassa?
– Kaj će mu ponuditi za jelo?
Protokol je detaljno isplaniran, točno u ponoć planira se veliki vatromet i nastup »Bingo« benda, gostu će se sutradan pokazati novi pogon za
preradu plastike, a fontanu na malom gradskom trgu i novootvoreni etnološki muzej mora vidjeti. Govorili su ljudi o velikoj donaciji koja će promijeniti sliku Vrapčeva, a koju će gost darovati gradu u kojem je rođen i
iz kojeg je davno kao četrnaestogodišnjak otišao u Ameriku.
– Na čemu se obogatil? – pitali su neki.
Zavežljaj ljubavi
59
– Nitko ne zna, imao je bogatog ujaka. Govori se da je njegovo bogat-
stvo golemo, većinski je vlasnik najmoćnijih svjetskih kompanija – već su
znali drugi.
– Bilo bi dobro kad bi gradu darovao novac za novu cestu ili društveni
dom, a spalionica smeća je nužna potreba – čulo se iz publike.
– To je sitnica za njega, otvorit će u gradu pogon, sve na gumbeke, zaposlit će cijelu regiju – objašnjavao je ugledni gradski vijećnik.
Ni stariji u gradiću nisu se sjećali iz koje bi obitelji mogao biti, govorilo se da mu je majka ostala mlada udovica, stanovali su u potleušici pored sirotinjskog groblja, muž je poginuo u obližnjem rudniku ugljena, a
ona je najstarije od šestero djece poslala svome bratu u Ameriku. Mali je
navodno već prije odlaska u svijet sakupljao i prodavao drva, raznosio
odjeću koju je majka prala i glačala, razvozio mlijeko na malim kolicima
i svirao usnu harmoniku.
– Da, u radu je spas – ponovio je nekoliko puta lokalni moćnik.
Kad je pred Božić Steve Horwat ušao u svečanu dvoranu gradića
Vrapčevo, začuo se prigušeni žamor i čuđenje.
– Kaj je to on, ne izgleda kao netko bogat? – rekla je gradonačelnikova žena.
Ljudi su ipak zapljeskali malom starčiću u neuglednoj sivoj jakni, koji
je ušao u dvoranu podupirući se kvrgavim drvenim štapom. Umjesto govora zahvale i pohvale, on je okupljenima ispričao ovu priču.
Bio je travanj 1935. godine, u zraku se osjećala nježnost zelenila, žene
su nosile na šeširima cvijeće. Moja majka u crnini za ocem nastradalim u
rudniku ugljena, s petoro mlađe braće kod kuće, molila je kapetana broda
Aurania, snažnog i odrješitog čovjeka, da mi pripomogne na putovanju do
New Yorka, gdje me je trebao pričekati ujak. Bio sam žgoljav i prestrašen
dječak, s licem djeteta i žuljevitim, grubim rukama odraslog čovjeka.
– Kad pogledam njegove ruke, jasno mi je zašto ga šalješ – rekao je kapetan majci.
S parobroda sam gledao ženski lik s maramom u ruci kako maše, nalik ptici koja bezuspješno pokušava poletjeti, na kraju klone, stapa se s krajolikom, nestaje u njemu i postaje samo točka koja se smanjuje i nestaje u
izmaglici.
Kapetan broda obećao je da će me čuvati do New Yorka i ni korak dalje,
međutim, tri tjedna koliko je trajala plovidba bilo je mnogo vremena, a on
je bio zauzet čovjek. Dogodilo se da sam za olujnog nevremena izašao iz
potpalublja, bio sam nekoliko dana gladan jer su mi ukrali zavežljaj s kru60
Zavežljaj ljubavi
hom i slaninom koje mi je majka spremila za put, poskliznuo sam se i pao u
ocean. Čuo sam kako urliče vjetar i valovi udaraju u brod, a ja gotovo ugušen tonem u strašnu studen koje se ne mogu osloboditi. Kad sam već bio pod
vodom i gotovo izgubio svijest, osjetio sam snažnu ruku koja me izvukla na
površinu. I danas imam na vratu ulegnuće koje mi je ostalo od pritiska te
ruke. Tek kasnije kad sam već plutao i mahao rukama boreći se s valovima,
spasio me moj kapetan. Rekli su mi da se mahnita oluja koja je prijetila brodu, a koje se bojao i iskusni kapetan, mojim padom u more u času utišala.
Tako sam odmah na početku svojeg putovanja izgubio i mali crni kipić
anđela čuvara koji mi je majka na rastanku turila u džep.
Ujaka nikad nisam pronašao, ali ona ruka koja me izvukla iz oceana
nije me napuštala. Osjećaj da nisam sam pratio me i u najbjednijim danima dok sam žvakao papir da zavaram glad i dok sam hukao u promrzle
prste s beskućnicima na ulici i zamišljao vatru u čađavoj peći koja obasjava malu sobu, a braća i ja okupljeni oko vatre gledamo ples topline i svjetla.
Kao sedmogodišnji dječak gledao sam majku dok je rezala kruh, očeva kriška je uvijek bila malo deblja od ostalih, a njezine nije bilo.
Svoj kruh ja sam izrezao i podijelio, ali ruke koje su me izvukle iz vode
i pratile kroz život ne mogu darovati, posuditi ni poslati. Morate ih pronaći
sami, bez njih ova donacija vam neće biti od koristi.
– Kaj ovaj pripoveda, o kakvim rukama? Običan škrtac – čulo se u
dvorani.
– Koliko je dao? Trebao je sve dati Vrapčevu, a ne okolo drobiti, ipak je
tu rođen. Ravnateljica glazbene škole zaneseno je dirigirala, zbor je pjevao: »Dobro nam došel prijatel...« Gradonačelnik je maramicom brisao
čelo. Ugledni se gost ispričao umorom i povukao u hotel. Gradski vijećnici i uglednici gradića Vrapčevo još su dugo u noć nazdravljali donaciji
i mastili se odojkom.
Recepcionar je zijevao kad je zvao gradonačelnik da provjeri je li počasni građanin stigao u hotel.
– A gdje ga tražiti, možda se odvezao na neko drugo mjesto? – rekao je.
U noći je počeo padati gust snijeg koji zameće tragove, sve sakriva i poljepšava i koji može ljude vratiti na najnestvarnija mjesta u sjećanju. Pored
napuštenog sirotinjskog groblja nalazila se kapelica Anđela čuvara, žena
koja je ujutro išla na misu ugledala je na klupi neobičnu ledenu skulpturu
čovjeka, prekrivenu snijegom. Bio je to Steve Horwat.
Zavežljaj ljubavi
61
Slavica Sarkotić
Lekenik
Kristali nad gradom
Jurica je čekao autobus i pogledom pretraživao Ali Babinu pećinu, novinski kiosk na autobusnoj postaji. Stigli su novi brojevi omiljenih mu
stripova i figurice Batmana i Spidermana.
– Trebaš nešto? – navirila se prodavačica.
– Ne, samo gledam.
Nije imao novca za stripove. A da ga je imao, još bi radije kupio kristale
koji su se opet počeli prodavati na kioscima, skupa s knjižicama – vodičima s uputama čemu koji kristal služi. Kristale je volio više i od stripova.
Autobus je kasnio kao i obično. Jurica se premještao s noge na nogu, pri
tome je primijetio kako mu se odvezala vezica na njegovim već sasvim
vidljivo pohabanim tenisicama. Niz Strossmayerovu auti su se kotrljali
kao zrna graška.
I dalje je proučavao naslove na kiosku. Neki su mu zagolicali maštu, ali
je pristojno od njih okrenuo glavu.
– Svašta stavljaju u te kioske – govorio bi Tomek. – Zaboravljaju da
tuda prolaze djeca.
Jurica je razmišljao o tome kako je sretan što ima Tomeka za susjeda.
Tomek je živio sam, nikada se nije ženio, u novčaniku je nosio slike djevojčice i dječaka, djece svog brata, i ponosno ih svima pokazivao. S Tomekom
nešto nije bilo u redu, ali Jurica nije znao što, a sumnjao je da su i drugi
znali. Znao je samo da Tomek nema ništa od škole, valjda samo osnovnu,
i to neku specijalnu, i da u nekom skladištu prenosi kutije s jednog mjesta
na drugo. Kad bi neko dijete iz ulice slabo učilo, govorili su mu:
– Ako ne budeš učio, bit ćeš kao Tomek i po cijele ćeš dane prenositi
kutije.
Tomekova strast bile su knjige. Bio je vjerojatno najvjerniji posjetitelj
gradske knjižnice gdje je čitao sve, od dnevnih novina do enciklopedija i
biografija poznatih ljudi. Satima je proučavao zemljopisne karte i atlase
s pticama. I trudio se lijepo izražavati, jako se trudio. Jurica nije uviđao
što to nedostaje Tomeku koji je s takvom strašću govorio o pticama pje62
Zavežljaj ljubavi
vicama i urotama iz Drugog svjetskog rata, o Mona Lisi i Labuđem jezeru, i nikada se, baš nikada, nije požalio na svoje radno mjesto prenositelja
kutija. Satima je mogao pričati o obavještajcima i istraživačima za koje je
Jurica bio siguran da većina ljudi iz njegova kvarta nikada nije čula. Ljudi
su imali čudna mjerila.
Juričin susjed Burić bio je liječnik, ali grub i osoran čovjek koji je često smrdio na alkohol. Međutim, svi su ga pozdravljali s puno uvažavanja,
gotovo su mu se klanjali. Dočim su Tomeka gledali s podsmijehom. Tomekova je uzrečica bila »Sve ima svoje«, i nije to bilo bez veze. Jurica ga je
volio i zato jer ga Tomek nikada nije ispitivao o tome kakve ocjene ima u
školi, kakva je situacija kod kuće, samo ga je uvjeravao da je učenje bitno
jer tako možeš postići nešto u životu.
– Ja sam kasno krenuo. Nisam imao mogućnosti, moji nisu imali ni za
knjige. Ali što ćeš, sve ima svoje.
Rado je Jurici pokazivao svoju zbirku poštanskih maraka koje je uzimao pažljivo, pincetom i podizao prema svjetlu. Juricu marke baš i nisu
zanimale, ali je pristojno škiljio nad cvijećem, pčelama, pticama i gradovima s poštanskih maraka. Gradski autobus bi Juricu dovezao do zadnje,
ujedno i početne stanice odakle su autobusi stalno vozili u krug. Tu bi sišao i odšetao pedesetak koraka dalje, do šetnice uz Kupu. Sjeo bi na klupu, »svoju« klupu i zadovoljno se zagledao u rijeku. Malo podalje, nonšalantno se zavalivši naslonjen na jednu ruku, sjedio je brončani Matoš i
podsmješljivo ispod brka vječito piljio u rijeku. Jurica bi izvadio knjigu i
krekere, i čarolija je mogla započeti. Mama i Boris ostajali su u ovom svijetu pametnih, sposobnih, probitačnih, a on bi otputovao u svjetove gdje
su i drugi i drugačiji mogli pobjeđivati i biti omiljeni. U stvarnom svijetu
u prednjem redu je bilo mjesta samo za najbolje. Tako je govorio Boris,
a nije bilo razloga da mu se ne vjeruje. Tata, da je živ, sigurno bi govorio
drukčije, ali tata je živio u Juričinu sjećanju samo još kao uspomena na
čovjeka kojemu je drveće bilo svetinja, koji nije išao u ribolov sa susjedom
jer mu je bio žao riba, i koji čak ni cvijet nije mogao otrgnuti jer je mislio
da cvijet to boli. Što je mama našla u Borisu, Jurica nije znao. Mogao je
samo zamišljati kako je htjela ostvariti neku sigurnost za sebe i njega, Juricu. Boris je ponekad bio u redu, ali ako bi ga uzrujali u toj velikoj firmi
u kojoj je radio, onda je bilo bolje da se mama, a pogotovo Jurica, maknu.
Boris nije volio Tomeka i govorio je kako on nije dobro društvo za Juricu.
– Bolje ti je da učiš, nego da gubiš vrijeme s njim, tim zgubidanom. Što je,
što buljiš u mene? Hoćeš biti kao on, koji hoda gradom i priča sam sa sobom?
Zavežljaj ljubavi
63
Mirna i tiha mama šutjela je kao i obično.
– Postoje uspješni ljudi i niškoristi – nastavljao bi Boris. (Sebe je smatrao uspješnim čovjekom.)
– Tvoj Tomek je niškoristi, a to ćeš po svoj prilici biti i ti, on živi u oblacima, a tako se živjeti ne može. Ja se grbim nad stolom osam sati dnevno,
ja donosim novac kući i mene će se slušati! Jasno?
Mama je u Borisa gledala kao u neko nadnaravno biće i Jurica je sa svojih
dvanaest godina znao da je ona odabrala njega da ih štiti i da je u tome pogriješila, jer bi njih dvoje sigurno mogli i sami. Kad bi u kući napetost porasla,
Jurica bi rekao da ide na plivanje ili u knjižnicu i otišao bi autobusom do rijeke. Knjižnica je doista bila blizu, odmah s druge strane ulice, nadomak »Juričine« klupe i brončanog Matoša. Nakon sat-dva Juricu bi zaboljela stražnjica
od sjedenja pa bi otišao preko do knjižnice. Tamo bi obično zatekao Tomeka
glave nagnute nad nekom knjigom. Sjeo bi pored njega, a ovaj bi pogledavši
Juričino lice rekao: – Sutra će već biti bolje, stari. Što ćeš, sve ima svoje.
Među redovima knjiga Jurica je tražio knjigu o kristalima. Dobra knjižničarka odvela ga je do reda knjiga gdje je pisalo »Minerali« pa je Jurica
shvatio da su i ametist i tirkiz i kvarc zapravo minerali. Leon iz njegovog
razreda, čija je mama knjižničarka, imao je zbirku plavih, žutih, zelenih i
crvenih kamenčića i Jurica je silno želio imati istu.
– Gledaš dragulje? – Tomek je podigao glavu s karte Sjedinjenih Američkih Država koju je upravo proučavao.
– Molim?
– Kažem, gledaš dragulje. To su ti dragulji. Ti kamenčići. Drago i poludrago kamenje.
– Aha. Da, volim osobito ove plave i ljubičaste.
– Tirkiz i ametist?
– Da, kako znate?
– Ha, dragi moj, otkrio sam ja to puno prije tebe. I ja sam kao mali bio
opčinjen kristalima. Ali nisam si ih mogao priuštiti.
– Niste imali baš ni jedan?
– Ne, ali ja sam ti zato skupljao oblutke. Hodao sam uz rijeku i skupljao kamenčiće. Ima svakakvih, ne bi vjerovao. Stavljao sam ih u prazne
staklenke od krastavaca. Još i danas ih imam na polici u podrumu. Pokazat ću ti ih ako želiš.
– !!
– Svrati kad imaš vremena, uvijek sam kod kuće poslije posla. Ako nisam, onda sam ovdje, u knjižnici.
64
Zavežljaj ljubavi
– Ja bih želio zbirku ovih kristala koje prodaju na kioscima. Imaju sve;
od ahata do žada. Ali meni je najljepši karneol, prekrasan, sjajan, kao vatra. Ali Boris kaže da je bolje da si kupim sendvič od džeparca nego kamenje. A stvarno, za taj novac mogu kupiti tri sendviča. Čudno, zar ne, a
ipak, sendvič pojedeš, a kristal ostane.
– Sve ima svoje – rekao je Tomek i prstom upro u Teksas.
Za rođendan je Jurica obično dobivao praktične stvari poput odjeće ili
obuće. Svatko zna da se nijedno dijete ne raduje takvim darovima, ali se
on ipak osmjehivao i pristojno zahvaljivao na njima, čeznući da mu konačno netko daruje nešto čemu će se stvarno radovati. Lani mu je djed kupio
lijepi crveni sklopivi švicarski džepni nožić s lijepim zlatnim znakom. S
jedne strane bio je nožić s kojim je mogao guliti jabuke ili rezbariti drvo,
a s druge male škarice. Boris je poludio od ljutnje na djeda.
– Za balavurdiju nije oružje – gunđao je, ali je mama rekla da pusti dijete na miru pa ga je pustio.
Kući se vratio pješice. Tomek je još otišao gledati bicikle u izlogu; štedio
je, naime, za bicikl. Jurica je pomislio kako s ljudima koji s podsmijehom
govore o Tomeku vjerojatno nešto nije u redu, a da je Tomek sasvim OK.
A kad je autobus stao ispred kioska, u njemu su se već bila upalila svjetla i prodavačica je izgledala blijeda i umorna pod neonskom rasvjetom.
Kristali su blistali u kutijicama poredani uz staklo. Jurica je malo povirio.
Zeleni malahit bio je najkrupniji. Sjajan, ispresijecan bijelim prugama.
– Ove sutra vraćamo – rekla je prodavačica. – Dolazi druga serija.
– A ove nitko nije htio?
– Ma nemaju ti ljudi novaca za kamenje. Jedva da imaju za kruh. A baš
su lijepi. Recimo ovaj zeleni, malohit.
– Malahit – rekao je Jurica, više za sebe.
Duž niskih plotova na kraju grada počelo je nicati proljetno cvijeće. Tu
i tamo zalajao bi poneki pas. Jurica ih je sve znao po imenu i oni su znali
njega. Volio bi imati psa, ali Boris je govorio da oni prenose bolesti i stalno se linjaju. U dnevnom boravku vidio je svjetlo. Nije mu se ulazilo pa
je sjeo na klupicu ispod breze koju je nekada davno posadio tata. Glavu je
naslonio na drveni naslon i gledao u nebo gdje su izranjale prve zvijezde.
– Ulazi u kuću, prehladit ćeš se – prenuo ga je majčin glas.
– Što radiš tu, pod tim drvetom?
– Gledam kristale, mama.
– Kakve kristale, gdje su kristali?
– Gore, na nebu, mama. Zar ih ne vidiš?
Zavežljaj ljubavi
65
Luka Štilinović
Zagreb
Siromaška pripovitka o zbilji
Na salašu isprid ambetuša, na hokedli sidi bać Ento. Kugod stari mačak
pomalo žmiri grijuć se na suncu, a slike iz njegovog ditinjstva lagacko, al
snažno ko Dunav, prid očima se nižu. Podsićaju ga na davne lipe, al' borame i zdravo tužne dane. U tom polusnu jesapi Ento, moždar i nije na
dlaku sve baš tako bilo, al svedno makar je bijo mali deran, on je borme
ubardo burne dane odlaska madžarski žandara iz Subatice i Tavankuta.
Tušta svita, uglavnom golobrade mladeži, iđedu posrid somborskog puta,
mašedu zastavama i podikojom parolom. Na velikoj artiji bilo je napisano:
»Proleteri svi zemalja ujedinite se«, »Zemlju seljacima«, a onda i štogod
što je njemu u prvi ma' bilo zdravo nerazumljivo: »Doli kulaci«. Dobrim
posli čuo je da su to gazde, oni koji se bogate na tuđoj muki.
Stigne i lito, a on oma svojoj tetka Domi u Tavankut na salaš. Bože kako
je to bilo lipo blaženstvo doć tamo. Dobro, tribalo je tute i radit, čuvat guske, tirat kravu na pašu, donet drva, pomoć ranit kokoške i okoprcnog
pivca, mačke i kerove, svinjama dat mošlika i bar jedared u katlanki im
skuvat kore od starog krumpira, blitve i sličnog. Subotom i prid svece, morala se lipo omest avlija, ama moglo bi se do ujtru nabrajat poslova. Obaško od tog posla, kraj dobre tetka Dome uvik se našlo vrimena i za sigru s
Markom, deranom iz obližnjeg salaša, a u vrućim danima i za kupanje u
Dadinoj bari. Tog lita, oma posli ovršenog žita, nika tišina, nika napetost
obuzela je sve koji su svraćali na čašicu kod tetka Antike. Furtom su pripovidali kako su niki dođoši u Odboru propisali obavezu šta svako u selu
mora od svog uroda pridat u zadrugu. Kuruza, žita, svinjče, mliko, i sve
tako redom. Onaj ko nije mogo podmirit obavezu, borame bijo i u apsu.
Zdravo tušta nji su suznim očima po tavanu pomeli zadnja zrna žita i pridavali ga u zadrugu. Jeto, kraj svojeg uroda, divanijo je tetak, ja sam gladan kruva, siroma sam neg da šta sam, a oni mi još kažedu da sam kulak!
Na jesen se Ento vratijo u Varoš (Subaticu) pa krenijo u 3. razred u
škulu. Nova učiteljica Vita bila je tako dobra, tako fina gospoja, da su je
sva dica oma zdravo zavolila. Za vrime velikog odmora ona bi se zajedno
66
Zavežljaj ljubavi
s dicom znala sigrat, erbrečke, vije, el već kake druge sigre. Zgrada nije
bila pravljena za škulu, al mogla je poslužit za nikolko razreda. Na ulazu u kuću, nakoso su bila postavljena teška vrata kroz koja se moglo uć u
podrum. Iz njegove je budže uvik kutljala memalava saga. Ento s još dvojicom svoji drugova uspijo malo odškrinit ta teška vrata, al nji je mrak u
podrumu tako poplašijo da više nisu ni probali otvarat tu straotu. Lip jesenski sunčani dan, a dica istrčidu na odmor, kad tamo vrata podruma širom otvorena! Jezus i Marija, šta se strefilo izdaljeg se pitadu dica. Pokraj
vrata dva smrknuta čovika s malim mašingeverima, grubo vičedu: – Ajde
kulaci, šta čekate, mater vama vašu, iđite pišat.
Istrči desetak bradom zarašetni odrasli muškaraca i na zaprepaštenje
sve dice, brez ikakog srama otkopačadu šlic na pantalonma i počnu mokrit
na suprotni zid, uzdanivši s olakšanjem. Uto dođe učiteljica Vita, oma nas,
ko kvočka piliće, vrati u razred. Naučeni od nje slobodno zapitati, pitali su
nju đaci: – Šta ti ljudi tamo rade, zašto nji čuvadu stražari, el su oni opasni?
Ento se obrecnio na đake pa je kazo: – Ama šta pitate makar šta, pa ja
poznam dvojicu, bać Josu i bać Danču, one što ji zovedu Morkanovi – te još
ko usput nadoda: – To su cigurno dobri ljudi, pa druže se s mojim baćom.
Učiteljica pak objasni, oni siroti nisu mogli ispunit obavezu te pridat
žita i kuruza koliko su morali dati. Znao je Ento šta znači bit siroma, pa
zbog tog što si siroma, bit i gladan, al da čerez toga moraš ić u zatvor, e to
je bilo štogod ama posve zbunjujuće, posve novo. Zašto siroti moradu u
zatvor, to ga mučilo da je tu noć jedva mogo zaspat.
Svakim danom sve veća nestašica, sve veće siromaštvo, pritislo je puno
familija. Tribalo je ujutru rano ić prid dućan »Prehranu«, el nikako tako je
nazvan dućan, pa stat u redu dok ne dođe kruv. Moglo se kupit jedna vekna crnog kruva, često s komadićima plive, el jedna kila krumpira, malo
soli, a kadgod i štogod drugog. Da, onda je od Entini poznati najviše bilo
oni što su bili više gladni neg siti. Prodavali su oni iz kuće čak i stocove
da bi nastačili, uglavnom za 'ranu, onu svercovanu. Ama, bilo je to pravo
pravcato siromaštvo. Baš se Ento, danas malo i čudi, kako u materinim
tužnim očima, nikad nije vidijo očaja. Ona je redovno je molila s dicom
i išla, kad god je stigla, na misu i večernje. Često je kazivala dici: – Još se
malo triba strpit pa će bit bolje.
Puno, puno kasnije Ento je razumijo zašto je mater bila tako blida,
zašto je čak nikoliko puta i u nesvist pala. Da, to je bilo odricanje od tog
skromnog obroka, da on i sestrica imadu više za poist. Dabome da je bilo
siromaštvo u punom smislu te riči.
Zavežljaj ljubavi
67
Kad su obolili Entini i baćo i nana, bać Joška i snaš Justika, e onada je
bilo pristrašno. Iz stana su morali priselit u staru kuću trskom pokrivenu,
a prokišnjavala je na sto strana. Vodu su skupljali u lavore. Ento je unatoč
svemu položijo i malu maturu pa krenijo u gimnaziju. Kaka je to onda bila
sirotinja, ta Ento se i sad naježi od same pomisli na nju. Želudac peče, boli,
ne pomaže pit vode, a Palika, doktorsko dite, na velikom odmoru izvadi
puterom namazan sendvič od bilog kruva. Sline počnu navirat na usta,
Ento se instiktivno približi Paliki. Ni se mogo suzdržat pa zamoli jedan
griz. Pomalo začuđen Palika mu pruži sendvič, a Ento odgrize koliko je
najvećma mogo razjapit usta. Kad je proguto zalogaj, tek onda svom žestinom navali na njega glad. Boli, peče, žeže, a valdar od gladi i izmaglica
prid očima. Spopadne ga taka strašna sramota i ne zatraži još jedan griz.
Trkom otrči u rereterat i gorko zajeca. Ni danas ne zna kako je priborto to
vrime do kraja te škulske godine. Zna da je nana Justika u avliji uzgojila
graška, mauna, paradičke, paprike, peršina i šargaripe. Sića se, vozom je
išo po koji put u Tavankut prošvercat u džaku desetak kila brašna. Onda
je moro zdravo pazit da ga ne uvate. Zato je silazijo na željezničkoj stanici u predgrađu i to na suprotnu stranu od perona, tamo nije bilo prigledavanja putnika.
E, a danas, dalje jesapi Ento, ima kruva svakojake fele. Imade bilog,
crnog, kuruznog, s cincokretom el s kojim drugim simenom zamišanog,
onda i razni kifla i žemljičaka. Ama na svakoj ćoši pekarnica, a u svakoj
drukčija i drugačija ponuda. Onomad je pročito u novinama, da se hamade trećina tog i ne poide, već se puno kruva i drugovrsne 'rane jednostavno baci. O Isuse, koje li grijote, pomisli Ento i oma se probudi. Danas
svaki put kad iđe na pecu, uvik se sažali kad vidi tušta penzionera što pazidu na svaku lipu, pa kad vidi one što kopadu po kontejnerima, a obaško
malu dicu kad molećivo pružadu ruku i prose kunu, srce mu se stisne od
žalosti. Zna on dobro da ima i oni što varadu, al i oni, što je još sramotnije, što tiradu dičicu da za nji prose. Ipak, tušta puta kad se sitijo svog
siromaškog ditinjstvu, nije mogo odolit da ne udili koji novčić, makar i
lažnom prosjaku.
Zazvonilo je podne, a reduša Mara, doziva: – Bać Ento, gotova je užna.
Nama' se posve probudi i u po glasa zaključi svoj sanak. Toliko tušta neobrađene zemlje, tolika tušta 'rane završi u otpadu, a opet toliko tušta gladne sirotinje, e pa ko to zdrave pameti mož svatit?! Imo je pravo dobri popo
Crnković kad je siromaškoj dici u osnovnoj škuli tumačio Sveto pismo.
Šta svitu vridi bogatstvo kruvom, kad su sve siromašniji Svetim Duhom.
68
Zavežljaj ljubavi
Vladimir Šuk
Oroslavje
Herr Gaber Totengraber iliti:
Poveda o jenom grobaru
Več lietima med domačem narodom bile je poznate em priznate ime
Gaber. Gaber je bil skromni, siromašni em dobrečudni grobar. Na tomu
je blagoslovlenom delatnom mestu nasliedil svojuga štuvanoga japu Bartola, vezda pokuojnoga grobara zvanuga Ilovačnjak. Valjda radi zemlje
ilovače, teru je kak smierni grobar tak prec put štihal em vunje luknje
skapal i vrtal. Tam na obrežju znad mesta, a zdavna imenuvane Zelengajsko Pajkačevo.
Gaber nie imel nikakve škuole, to jest imel je same osmogodišnju škuolu, jedva jedvice okončanu jer, kak ga tu i tam »žugljaju«, još bi i denes
v škuolu hodil da vučitelj nie hmrl. I tak je đak pokopal svojega vrloga
vučitelja. Buog mu dej lahko duši! Gaber nie mogel najti posla v nijedne
fabrike, pak mu je pokuojni otec zmolil posla pri opčinskam funkcionieram, ounda gda je po sile zakona muoral v penziju prejti. Male je »šrafe«
vsake male cubal za rukave, a po cajtu, jenoga liepoga sunčanoga dana v
klieti na briegu spile se halt dosta litrof vina, kisele vode zesma male, a poginul je i jen odojek. Posel je Gabreku svojamu zrihtal, pak kaj je red, red
je! Trebale je funkcioniere teri obetanje i rieč niesu pogazili domačinski
počastiti. Tak se pri nas patri i tak je bile! Ilovačnjak je vezda mogel brez
štresa životariti vu svoje zaslužene penzije.
Gabru su nadenuli špicname Herr Totengraber. Herr Gaber Totengraber! Jen kurtasti cajt dek je jake mlad bil, a vu fabrike za njega posla nie
bile, odišel je v Dojčland i tam, a kaj druge nek na gruoblju posla jedine
je i jedva zrihtal. I to takaj prek starih gastarbajtera z našuga orsaga, kaj su
se več v Švarcvaldu desetlietima vdomačili, infiltrierali, nekakve druobne
»žnuore« polovili i več pomalu kak Niemci ponašali. A po švapski grobar
se veli Totengraber, z one dvie piknje, kak muhe ober slova »a« gda se piše.
Imel je, daklem, iskustva v kopanju grab jerbo je pune nemačke gospode
zakopal i zamrmljal gore v Dojčlandu, pak mu je to vzeto kakti veliki plus
Zavežljaj ljubavi
69
i prednost pred drugami kandidati pri zapošljavanju, a gda ga je stari japa
za svojuga naslednika na gruoblju kandidieral. V Dojčlandu tak i tak nie
mogel dukši cajt durati. Gušil ga je tuji sviet, makar najčešče bil i mrtef.
Vliekla ga je domaja. Vrnul se. Valda bu i domačuga človeka znal, kak se
patri i kak Buog zapovieda, zakopati i prek pokuojnuga pobieleluga tiela
v liesu ilovaču nahitati. Za menjšu plaču nek v Dojčlandu, eli med svoji
ljudmi bu srečnieši i zadovoljnieši, pak mirnieši. I tak je Herr Totengraber
pokojnikam križe z imenom em prezimenom, letom rojenja, pak letom
starosti v teroj su hmrli, v siromašnu ilovaču zemlju zapikaval. A ounda
grobek z vienci, kitami i ruožami nakinđal. Na koncu bi donešene lampaše vužgal, prekrižil se i po stiha rekel: – Naj počiva vu miru Buožjem!
Lahka mu horvacka zemljica! I svetlo večno naj mu svietli!
Vsaki put poklem sprovoda nie mogel jen cajt ni rieči reči. Još od
Dojčlanda nosil je tu karakteristiku. Feršvigen vi das Grab, rekli bi Švabe.
Čkomeči kak grob. Gruntal je prec guste i o svoje smrti i gduoj bu njega poštene v horvacku zemlju pospravil. Gduoj bu zadnju lopatu ilovače
prek njega mrzloga hitil, pak lampaša mu vužgal? Grobek njegof gduoj bu
obrihtal i oplevil, pak teru ruožu posadil eli prinesel? Imel je on par pajdašof, eli same onieh bertijaških, kaj su ga hvečer čakali, da poklem sprovoda gda mrtvaka zakopa, skup z njiem spijeju rundu, dvie, tri. Večinu
rundi Gaber je plačal. On je naviek imel nekaj penez tere je inveštieral v
gublenje cajta po špelunka od bertiji.
Doma je živel skromne. Žena i žensko diete vre zdavna su ga napustile,
ne od svaje i grdeh rieči, nek od jada, biede i neimaščine. Gaber je vezda
živel sam, hižu nie obnavljal niti vu nju inveštieral. Ostala je gli onakva
kakvu je od jape pokuojnuga alduval. Onak, kakvu mu je stari japa Ilovačnjak namrl. Moda ga baš nič nie zanimala. Imel je lietima iste stare tamne
odiele, par zlizaneh hlač, pet-šest požutele-bielih kuošulj i par svitrof kaj
su na par miestof bili sprepiškani od moljcojedine. Nu, njemu je to bile
dost. Teri put bi od dobroga suseda dobil kakef-takef komad za oblieči i
vu buolje prilike nase deti. A i jel je skromne i male, onak kak tiček, pak
se za pijaču naviek našle. Rietke je kuhal. Nie imel vuolje za skuhavanjem.
Rietke kad. Njegof meni najgustieše bila je jeftina somerica, glavica luka i
prgica sira. I lieta su se tak ofnjavala. Jenput pokunjeni, cmizdravi, a drugi put, pak, veseli i do jene mere razpojasani cajti.
Gda bi z gruoblja znal iti, a kmica se tek rajala bil je prec put potuljen
i žaluosten. Depresiven. Ounda bi polahko beciklina do bertije dotiral.
Zjahal bi z njega i prislonil niežne na jenu flanjku bertije, pak vusporene
70
Zavežljaj ljubavi
otprl vrata i vlezel nutru. V sebi bi čkomeči Boga i vse svece nebeske prosil da mu oprostiju slabosti i griehe kaj sliedili buju. Naviek tak skrušene.
Ščiem ga je alkohol več grel, on bi bil vse rečitiji. Zval je i drugima v bertiji pijaču, počimal se polahko smijuljiti, pak pikati poznate spoduobe i
navadne pajdaše.
– Došli bute i vi na red!
– Imaš mi nekak mrtvečku farbu! Eee, ni ti mi neš pobiegel z lopate!
Tak je i k tomu slične odgovaral oniem kaj su njega znali »pikati«, Herr
Totengraber ove, Herr Totengraber one. A ounda bi se razišli trudni em
mamurni pajdaši. Vsaki k svojamu hižnamu numerušu. Vsaki vu svoju živlenjsku »luknju«. Tu je dalje sam ze suobom spremišljal o svojemu
živlenju, biti i opstanku. A ounda bi zdehnul, još jakšieše zaprl očne kapke,
pak se prekrižil. Tam z fajtnoga zida, znad otkrhnjenih flekof žbuke i malarije gledeli su ga vsaku večer alduvani kipci z babičinog cajta vu starim
i prastarim crvotočnim ramam. Kipec Srca Marijinoga i kipec Presvetoga
Srca Jezušovoga. Na štoku maluga obloka lietima su miruvali tri druobni bieli ajngeli, a to je vse kaj mu je ostale vu spomen na rade imeču ženu
Jagu i obožavane žensko diete, čer Noelu. Dva ajngela za nje dvie i trejti
ajngel za njega samoga. Da ih čuvaju dek su vsi bili skupa. Ajngeli su vezda poklem prec liet apšisali, pak male požuteli. On ih nie diral. Ot kak su
ženske prešle z njegvuga živlenja ostavil ih je na istom mestu. Za naviek.
Nie ih štel ni zeru pomeknuti. Gda bi ajngele poluknul, vu njem su se rajali najlepši em najtoplieši kipci z pretekloga obiteljskoga živlenja. Gusto
prec znal je Gaber suzu za suzom pustiti vu svoje dešperatne samuoče. V
senjam je kušuval i hecal se ze svoju dragu ženu Jagicu, pak huncutarije
spelaval za svoju milu čerkicu, pucicu Noelu. V senjam je z njimi naviek
bil srečen i nasmejan.
Eli, kmična nuoč bi se brze ofnjala. Cajgeri su se obračali i zornica bi
rudela. Duobnik je bil i ostal neumoljif. Stara počrnela vura na zidu bambala je znuovič žmehke vure za Herr Gabra Totengrabera. Nuovi dan za
človeka na gruoblju. Nuova mora, ne znaš teri dan guora. Hmajni luft se
gutal f totenkomuore, gda cinkuši su zabambani najavljievali da je još jena
duša v nebe po stiha prešla, a zmučene tiele tere je tu dušu nosile treba
pospraviti v ovu kajkafsku zagorsku zemljicu. V ilovaču žmehku. Gruntal
je Totengraber Gaber zakaj pak človek naviek po sprovodam govori: – Naj
mu bu lahka ova zagorska zemlja!
Kak bu lahka kad je ilovača? Žmehka! Bar v ovom frtalju človečjeg
živlenja. I tak dnievima, mesiecima, lietima. Živlenje se ofnjavale po iste
Zavežljaj ljubavi
71
kolotečine. Gaber je prihvatil takof živlenjski križ i hrabre ga nosil... same
ga je prec pitanjof mučile. Furt i furt vu svojoj je vierničkoj duši postavljal i preslagival pitanja o istine, putu em živlenju. Daleke v prihodnost
je lukal i zamišljal svuoj posledni izpračaj z ovuga svieta. Gduoj bu njega
pokopal kak se patri, kak priliči jenoj jenostavnoj duše, onak kak Buog
zapovieda? A, nešči valjda bu!
Križ je bil njegof život. On ga je odrejuval. A Herr Totengraber ga je z
obadvie zakotrižene ruke priel. Pak grčevite stisnul. I lopatu takaj! Štihaču i pobiraču! Lietima tak. A na gruoblju, gda god kaj štuli v redu gde je
pajdaš pokopan, Gaber se prismekne njegvam grobu i par rieči mu fputi,
pozdravi ga, kak da su se na ceste slučajne trefili. A ounda si Gaber žmehko zdehne, oprosti se od dragoga prijatela i gene dalje za svojam poslam.
Tak po cielam gruoblju zna fputiti bar rieč oniem kaj ih je poznal. Vsaki
dan on se z par njih pokuojnih za svojega radnoga vremena pospomina.
– Naj počivaju vu miru! Buog im dej dušam lahko! Svetlost večna im
svietlila! – rekel bi, žaluosne, onak vu sebi f puol glasa.
Herr Totengraber se prekrižil, pak niežne i polahko priprl veliku grobljansku lesu ot kovanuga črnuga železa. Lesa je boleče zacvilila. Vsaku je
večer tak boleče zacvilila, a Gaber bi boleče zdehnul gda bi ju zapiral. Kmica bi polahko liegala na zemlju radeimeču zagorsku. Prvi kandelaberi kre
gruoblja počimali su treptati i svietliti z nesigurnu slabu svetlobu. Gaber je
zajahal svuoj vierni Rog beciklin, del nogu na desnu pedalu i na trenutek
se zmislil svoje fajrunte na dojčlandckem gruoblju, pak same prešapetal:
– Ajn fridlihes plac... je, mirno je ovo mesto. Još jena nočka i... Grabenštile,
baš tak... gruobna čkomina na Zelengajskem Pajkačevam.
A ounda bi v turmu župne cirkve zabambal zvuon i obznanil večernicu. Gaber je z beciklinom po stiha kak duh zginul f kmicu. Doma su
ga na zidu čakali kipeci Srca Marijinoga i Presvetoga Srca Jezušovoga. Ze
staroga obloka lukali ga buju tri mala zgipsana ajngela. V mislima kušnul
bu neprežaljenu ženu Jagicu i k prsam stisnul obožavanu čer Noelu. Prekrižil se bu i zmučen zaspal.
Po cajtu kmica bu vse skrila i v njedra diela. I meste i gruoblje. Na gruoblju Zelengajsko Pajkačevo i okoli njega blagoslovleni pis ent kvajt. Buožji
mir. Bogu fala! Amen!
72
Zavežljaj ljubavi
A gdje je tu čovjek?
PUTOPIS
Darko Gašparović
Rijeka
Put u Lanišće
Odlazak
Sredinom lipnja godine Gospodnje 2013., dok još ne udariše velike
vrućine, otputih se ranoga poslijepodneva autom iz Rijeke u istarsko selo
Lanišće koje se nalazi desetak kilometara od Lupoglava. Poveo me onamo poziv prijatelja liječnika koji je predsjednik ogranka Matice hrvatske u
Lanišću, a povodom promocije knjige posvećene 160. obljetnici osnovnoga školstva u Lanišću. Više se godina spremah na taj put i sad se konačno
odlučih. Rekoh sebi: prava je zgoda. I krenuh.
Kad se poslije uspona vijugavom cestom pod obrocima Učke (koju je
korjenika Fran Kurelac bio zvao Vučkom, prema vuku koji je nekoć vladao
tom planinom) stigne do tunela pa prođe kroza nj i izbije na istarsku stranu, odmah je jasno da si ušao u drukčiji krajolik. Istra je doista posebna
zemlja i dok odmičeš cestom prema križanju za Pazin i Lupoglav, shvaćaš
to po neprotumačivu osjećaju duše. Nekako ni ti nisi više isti. Došavši do
Lupoglava, skreneš udesno i počneš svladavati blagi uspon prema Lanišću. Središte je to cijeloga kraja oko kojega se poslagalo dvanaest seoca, a
i danas je površinom najprostranija istarska općina. Seoca od svega nekoliko kuća mahom su opustjela, u malome su slika opće hrvatske depopulacije. Žalosno izgledaju davno napuštene i urušene kuće s devastiranim
okolišem. A priroda još netaknuta, vazda jednaka u svojoj divljoj ljepoti.
Putujem i pjevam u srcu s Pjesnikom: Malena mjesta srca moga. Tamo,
tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem. I evo, putujem a ne tugujem, već
se radujem i putu i skoru dolasku na cilj, promiču stabla i šume, i već ulazim u Lanišće. Trg s velikom crkvom i nedalekim župnim dvorom kamo
se odmah uputih da vidim mjesto mučkoga ubojstva svećenika i skorašnjega blaženika Miroslava Bulešića, koje se dogodilo 24. kolovoza 1947.
Jer ovo moje putovanje jest i svojevrsno hodočašće tom mučeniku vjere.
Bulešićevo kratko proputovanje zemljom na putu Gospodinu – Ja želim,
ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi, piše u osobnome dnevniku u proZavežljaj ljubavi
75
ljeće 1944. – veličajno je svjedočanstvo nepokolebive vjere i vjernosti Bogu
i Crkvi, otkako je prodisao u selu Čubranići kraj Svetvinčenta 20. svibnja
1920. do posljednjih riječi dok je umirao u ranama: Isuse, primi dušu moju!
Na zidu nema tragova osušene krvi, kažu da je donedavno to bilo ostalo sačuvano, a nedavno netko izbrisa. U sebi se pitam: zašto se takva sveta
mjesta ne sačuvaju u svojoj autentičnosti kao vječni spomen i kome to smeta? Ne nalazim odgovora. Miroslav Bulešić bit će uzdignut na čast oltara u
pulskoj Areni krajem rujna, to ima golemo simbolično značenje s obzirom
da rimske arene bijahu prostorom mučeništva bezbrojnih znanih i neznanih kršćana, ali ova malena izba i taj zid isijavaju jakom energijom svetosti.
Prošetati Lanišćem znači proći zdravim prostorima, duboko i radosno
udisati zrak kakav odavno zaboravismo u gradu, napajati oči ljepotom
ruralnoga. Biti premješten na svega pola sata vožnje u drugi svijet. Bez
zvonca na vratima, telefona, mobitela i svega ostaloga što nas progoni od
buđenja do počinka. Prožetost osjećajem slobode.
Događaj
Na događaju predstavljanja knjige okupilo se mnoštvo mještana. Stručni govornici predstaviše pojedine segmente knjige koja daje cjelovit uvid
u povijesni kontinuitet razvoja Lanišća od jeseni 1851., kad je inicijativom župnika Jakova Marčelje, rodom iz Kastavšine, pokrenuta nastava
na hrvatskome jeziku za prve učenike, do danas. Marčeljin utemeljiteljski
čin ujedno je i jedan od ugaonih kamena hrvatskoga narodnog preporoda u Istri. Prema knjizi, par godina ranije su na Buzeštini otvorene škola
na hrvatskome i talijanskom jeziku u Sovinjaku i na hrvatskome u Roču.
A da uspjeh te inicijative ima svoje značenje i u općehrvatskome kontekstu onodobnih društvenih prilika, govori činjenica da je škola u Lanišću
otvorena kad je u Hrvatskoj i u drugim zemljama Habsburške Monarhije vladajuću ulogu dobio Bachov apsolutizam koji si je postavio kao cilj
sveopću germanizaciju. I baš to teško desetljeće doba je prvoga procvata pučkoga školstva u Istri. U daljnjemu tijeku povijesti najviše imponira
čvrst i otporan hrvatski duh koji su Lanišćani umjeli i uspjeli sačuvati i u
najtežim razdobljima, najprije fašističke protuhrvatske represije, a potom
komunističkoga nasilja nad vjerom i crkvom.
Svoj lijepi prilog svečanosti dadoše četvero učenika koji danas pohađaju školu. To odmah podsjeti na bolni problem ne samo Lanišća, nego
76
Zavežljaj ljubavi
i Istre i Hrvatske. Pogubna depopulacija dugo traje i ne vidi joj se kraja.
Jače, jer neposrednije negoli neumoljiva statistika koja pokazuje da je kroz
posljednjih stotinu godina broj duša u Lanišću i okolnim selima sveden
umalo na desetinu, tome svjedoče stare fotografije. One su zaustavljeno
vrijeme, pouzdan dokumentarni podsjetnik što je i kako nekoć bilo.
Prelistavam, uspoređujem, promišljam...
Na slici prvoga razreda godine 1922., posljednje u kojoj se još podučavalo na hrvatskome, vidi se uz učitelja i učiteljicu ne manje od sedamdesetoro
dječice. Otprilike toliko ih je i na slici iz 1947. Odonda sve manje i manje, da
bi sad nekoć bogata knjiga spala na četiri slova. Usporedi li se pad učenika/
učenica s padom ukupne populacije, dođe se do zastrašujuće spoznaje da se
broj djece smanjio dvostruko više nego ukupan broj duša. Kako se na tome
bjelodano vidi sva tragičnost depopulacije koja Hrvatsku dugoročno vodi
u zemlju bez ljudi! A što je zemlja i čemu zemlja ako ljudi nema!
Istra je platila golemu cijenu za svoju čvrstu odanost hrvatstvu pod
fašizmom i ustrajnost u katoličkoj vjeri pod komunizmom. Nikakve prijetnje, zastrašivanja, progoni, čak ni ubojstva nisu mogli pokolebati istarskoga čovjeka. O toj stamenosti kazuje, među inim, dirljivi apel/vapaj u
novinama Istarska riječ od 11. veljače 1926., kad je fašizam već bio potpuno razotkrio svoje nakazno lice terora nad svime netalijanskim. Evo ga
prema faksimilu iz knjige.
OCI, MAJKE,
BRAĆO, PRIJATELJI I ZNANCI,
DJECA VAS MOLE,
da im pokažete, kako se hrvatski čitaju
i pišu slova! Svi vi, koji to umijete,
prolistajte s njima svaki dan po koje
štivo, i protumačite im ga, kako
sami najbolje znate.
DJECA VAS MOLE!
Povratak
I pade večer nad Lanišćem koje i u tome dobu dana pokazuje svoje
skrivene draži u disanju smirene zemlje i svjetlucanju otvorena neba. Odlazak kamenitim uličicama do konobe na večeru i druženje pohranih u
sjećanju. Ostadosmo do dugo u noć, u dugu ljetnu noć...
Zavežljaj ljubavi
77
I dođe čas povratka. Prije nego što uđoh u automobil, okrenuh se i još
jednom zaokružih pogledom po selu koje bijaše utonulo u spokoj i san. I
pozavidjeh svom prijatelju i svim Lanišćanima i Lanišćankama te pomislih kako bi bilo lijepo ostati. Naprosto, ne vratiti se. Ostati i obrađivati
svoj vrt, živjeti posve običan život, ići na počinak u smiraj dana i ustajati
poslije krepka sna o izlasku sunca...
Puste tlapnje! Nevoljko se otputih natrag u grad, nevoljko. Kad izlaskom iz tunela napustih Istru, primijetih da mi nema šeširića. Bar preko
njega ostadoh u Lanišću.
Vrativši se iz maloga Lanišća u veliku Rijeku, zapisah te noći u dnevnik svoga srca: Ušavši u zajednicu europskih naroda i država, Hrvatska se
mora i dalje, zapravo sad još jače, vraćati malenim mjestima srca svoga koji
su poput dragulja razasuti diljem domovine. Jer, samo taj stalni povratak
malenome bit će naš istinski odlazak u veliku Europu. Mi moramo biti ono
što jesmo: maleni u velikome. Jer, samo po tome i jesmo veliki.
78
Zavežljaj ljubavi
Mirko Ivanjek
Prigorje Brdovečko
Od Marije do Marije
Usputnice prema mjestu gdje kajkavski zvon
još navek zvoni
Zastao sam tu na vrhu brijega nakon vijugavog uspona od farne cirkve
Presvetoga Trojstva nad Krapinskim Toplicama gdje je u svojoj monumentalnoj grobnici trajni počinak našlo tijelo Jakoba Badla, tvorca modernih
Toplica. Zadnji put tu sam se fotografirao s pokojnim prijateljem Josipom
Kolesarićem. Svi su ga zvali Kolja, čak i njegova žena, premda većina nije
znala da je taj nadimak dobio još za gimnazijskih dana na Šalati gdje se
tada, neposredno iza rata, učio i ruski. Nije bio Topličan rođenjem, ali je
to bio više od svih ovih koji se sada nalaze ispod mene u toj kotlini nad
kojom se uzdižu lepi bregi zeleni. Napisao je monografiju o Krapinskim
Toplicama (jedinu za sada) skupljajući marljivo sve što se moglo naći o povijesti toga mjesta. Badl je za njega bio najvažnija osoba za nastanak modernog lječilišta sredinom 19. stoljeća. Prije njega, tu u toplim su mlakama
Topličine bolesnicima berberi puštali krv i stavljali rogove, a pacijenti su
takve krvave noge namakali u vodi koja je znala biti posve crvena. O higijeni nije bilo ni riječi. A onda je Jakob Badl sagradio moderno lječilište,
uredio parkove, a u mjestu je zaživio srednjoeuropski duh Austrougarske
Monarhije: uglednici su šetali parkom pod sjenom palmi dok su iz glazbenog paviljona dopirali zvuci koračnica i valcera limene glazbe, u reprezentativnoj se sali priređivali mondeni balovi... Tu je rado dolazi Gaj, a
povijesni sastanak pomirenja, za župnika Rukavine, zbio se između Strossmayera i Starčevića. Više nema Badla, nema palmi, nema paviljona, a ni
zvuci glazbe ne dopiru do šetača. Nova su vremena zdravstvenog turizma
i novo doba u kojemu je svatko začepio uši svojom glazbom.
Od Badlove grobnice sedlasto se pruža put preko lijepe ledine do Marije Magdalene, kapele koja se zaštitnički postavila nad ovim mjestom. I
jednoj od bolnica dali su to ime. Nisam siguran da su oni koji su donosili
odluku znali tko je Marija Magdalena. Bojim se da im se više sviđao njen
Zavežljaj ljubavi
79
život prije susreta s Isusom. Danas tako malo ljudi razmišlja o njezinim
suzama kad je spoznala svoje stanje i vatri koju je ona zapalila u svom srcu,
vatru kojom je sažgala sebe, a potom postala hrabri stražar na Golgoti podupirući Majku Mariju dok ju je slamala najdublja bol. Bila je toliko pri
Kristovu srcu da je zaslužila prvinu uskrsnuća. A kapelica, posvećena toj
svetici koja je možda prevalila najduži put od grešnosti do čistoće, neugledno je zdanje kojemu je teško utvrditi vrijeme gradnje. Gotovo se počela raspadati kad su se za nju počeli zanimati restauratori. I obnovljena,
ostala je u svojoj jednostavnosti čedna, baš kao Marija Magdalena kad je
svukla sa sebe zavodničke halje i zamijenila ih za kostrijet. Prvi put spominje se kapela tek u vizitaciji na početku 17. stoljeća. Odiše starinom,
makar je velika vjerojatnost da je nastala u vrijeme ranog baroka kada je
ta svetica bila popularna u pučkoj pobožnosti.
Nastavljam hrptom brijega te se čas spuštam, čas penjem uz neizbježne zagorske klijeti i vinograde. Vele da Zagorec nemre biti tak pijan da ne
bi znal koji je glavni grad Zagorja: to je, se razme, vinograd. Zastajem tako
kod Koljine klijeti. Sjećam se dogovorenog sastanka. Prijatelj Vlado, Koljin školski kolega i ja uranili smo pa iščekujući našeg domaćina produžili
putom i uživali u panorami. Ubrzo smo idući Fučkarovim bregom naletjeli
na Fučkarovog Štefa, maminog bratića, koji me odmah prepoznao. Neka
mi oprosti što ja njega nisam. Moram priznati da sam se odnarodio, a i
rano otišao od kuće. Odmah nas je pozvao zagorskom gostoljubivošću: –
Hote nutre, bute si spili pravu domaču kapljicu.
– Ne, fala, moramo se čuvati za Kolesarićevo vino – opravdavao sam
se kao vozač koji ima pravo samo na degustaciju, ali mi to nije pomoglo
jer sam upao u nemilosrdnu raspravu između Fučkarovoga tradicionalnog pravljenja vina i Kolesarićevog taloženja za koje je mamin bratić imao
samo sažalno mišljenje: – A kaj bi njegvo bilo vino!? Ovo moje je pravo
vino! Tu je sê kak je dragi Bog dal i kak Bog zapoveda.
I morali smo popustiti. Ali smo Kolesarića upozorili da ne natače preveč jer smo već pili Fučkarovo kad nas je prisilio da probamo pravo vino.
Reakcija je bila trenutna: – A kaj bi njegovo bilo pravo!? Gde bi on imal
pravo vino? Sad bute probali pravo!
Tada sam shvatio da je Kolja postal pravi slavonski Zagorec. Vlovil je zagorski grif do kraja. Ali sada ga više nema. Ni njegovog zeta Štefa, kojemu
je ostavio svoju klet, više nema. Svi nekako žure dragom Bogu.
Zastajem tu jer je odatle, okrenut prema cesti za Krapinu, dojmljiv
pejzaž naslikao Vlado. A ja sam kao školarac baš tu znao zastati nad ču80
Zavežljaj ljubavi
desnom panoramom Toplica u magli. Za mene je to bilo pravo zagorskopanonsko more s bregovitim otocima koji su izvirivali iz te magle posve
nestvarni.
Idem dalje zamišljen. Tu je bilo cijelo selo. Sad je pusto. Baš kao Pustovo borovje ispod Bobeka, kojih također nema. Pitam se jesu li i naši Fučkari Bezjaki, baš kao što to piše za primorske i istarske Fućke. Ne znam je
li Jerko Fućak to znao.
I tako po hrptu i kroz sjenovite klance zaobilazim brijeg Karluh. Rado
bih se popeo jer je to najviši brijeg u središtu Zagorja odakle se vidi na
sve strane, a jedan se hrbat odvaja prema ruševnoj oktogonalnoj kapeli
svetoga Mikule, ali brijeg je zarastao, a ja sam se ionako zaputio k Majci
Božjoj u Klupcima pa zaobilazim brijeg sa sjeverne strane prema Filipajima i Donjem Vinu. Kažu da su uz toponime koji imaju pridjevak gornji i
donji mjesta gdje su obitavali Bezjaci, prethrvatska etnička skupina koja je
zauzimala prostor od Furlanije preko Slovenije, Istre, Primorja Pokuplja,
Zagorja i Međimurja sve do prekodravskih prostranstava. Talijani su sačinili i talijansko-bezjački rječnik, gdje se nalazi i pojam friške fige, sintagme koja obilježava, kako je rekao Tomislav Ladan, duh Zagorca. Pitam se
nije li i Karluh neki bezjački pojam, ili čak lokalitet s mogućom gradinom,
iako Kolesarić ima i za to svoje tumačenje, tj. da je naziv došao onomatopejski od roga kojim je špan pozivao s tog brijega na tlaku. A i toponim
Vino podsjeća na onu zlatnu tekućinu bez koje Zagorci ne bi znali biti niti
veseli niti koji put bedasti. A vino pak nisu u ove krajeve donijeli Hrvati,
nego su ih s njim u obrednoj posudi svrabljivcu dočekali Bezjaci koji su
zajedno s Rimljanima znali ispijati sunčane kapi. Zato slavenskog naziva
za vino niti nema. Ionako su znali samo za medicu i gvierc. Ne znam ni
kako su znali za istinu, ako nisu znali za vino.
Nastavljam hrptom preko kojeg se u kotlini iza šumovite kose nalazi
rječica Pačetina. Ona daje ime i spaja Gornju i Donju Pačetinu. Opet to
gornje i donje koje se utkalo u ime stotine zagorskih toponima i prezimena. Kod toga bi donje trebalo valjda u Zagorju biti doljnje, ali s kim da se
svadim o prijeporima kao što je i naš nepostojani e.
Napokon prilazim i toj staroj kapeli koja se uzdigla na svom brijegu.
Gjuro Szabo je za nju zapisao u knjizi Hrvatsko zagorje: »kao da je samonikla tamo na osamljenom brdašcu, ukusna crkvica izvana i iznutra«. Slažem se posve s njim. Brijeg ima najlogičniji mogući završetak: nebesku
uzvišenost. Kapela se spominje još 1502. godine. Bit će neka drvena. Ne
znam je li tada bila posvećena Majci Božjoj? Sudeći po priči o ukazanju
Zavežljaj ljubavi
81
Majke Božje, a još više po baroknom slogu, čemu svjedoči oltar Blažene
Djevice Marije, to je proštenište vezano uz početak 18. stoljeća. Oko 1700.
tu je na mjestu kapele, kaže priča, stajala klupica oko koje su se igrala djeca, dječak i djevojčica u dobi od četiri i sedam godina. Upravo su oni bili
svjedoci čudesnog ukazivanja Majke Božje Klupečke. A bilo je to vrijeme
kada se još djeci vjerovalo pa su nedugo iza toga, svega dvije ili tri godine,
ljudi podigli ovu kapelu koja je postala proštenjarska.
Na žalost, ljudi je tu sve manje. I starinskih hiž sve je manje. Još tu i
tamo stoji pokoja bogica z ganjkom na kojem su popadale daske iz ograde,
a crjepovi s krovova i streha. I trnaci su zaspali – još jedna bezjačka posebitost. Zona je to vikendaša, a jedva još nekoliko obitelji odolijeva silaženju s brijega prema sve prometnijim arterijama društva.
Pa ako je danas posivjelom sjevernom fasadom skromna izgleda, od
njezina vrha očima se ukazuje neopisiva panorama cijeloga Hrvatskog zagorja: Tri kralja u Erpenji, Veliki Tabor kao na dlanu, pa i dio Krapinskih
Toplica s Marijom Magdalenom, te tamo prema sjeveroistoku evo još jednoga logičnog završetka brijega sa Svetim Vidom. Ali nisam krenuo na
put zbog toga Szabovog zapisa, niti da se divim Zagorju, nego zbog onog
o zvonu na kojem je on iščitao zapis: »IZLEJAN V VARAŽDINU LETA
1848. V ONV DOBV, KAD SMO MI HRVATI Z DVŠMANIM MADJARIM ZA NARODNOST NAŠV BOJ BILI. NA SLAVU I DIKV SV. IVANA
EVANG.« I sam Szabo se pitao u svom stilu: »Postoji li to zvono jošte? Ne
znam... Ali dušmana nije nestalo...!« Pa ako je zanimalo njega koji je taj
tekst prethodno sam čitao, kako ne bi mene koji sam zaljubljen u kajkavštinu, i kad je dobro znano kako je rijetko koje staro zvono preživjelo carsku odluku da se zvona imaju preliti u topove. Vječno neshvatljiva logika
da se glazbu zvona zamijeni rikom topova. I to za unaprijed izgubljene
bitke. To je kao vječiti boj pjesnika i političara. Samo što je tu predvidivo
tko je na kraju gubitnik.
Vrata kapele otvara mi gostoljubivi svetokriški župnik Stjepan Sirovec
i njegov domar. Barokni kipovi Majke Božje Jeruzalemske, sv. Barbare i
Katarine s bočnim oltarima sv. Ivana i Valenta posve su obnovljeni. Penjem se na kor gdje su umuknule prastare orgulje i pokušavam po starim
ljestvama ići prema zvonu, ali mi župnik kaže da to nije preporučljivo.
Ostaje mi vjerovati njemu i Szabu da kajkavski zvon još uvijek postoji i
da i dalje kajkavski zvoni. U Zagorju i nemre drugač. Tako barem prevode
govor zvona Zagorci pri obližnjem Svetom Jurju na Jezeru kojeg okružuje
groblje, pa kad pokapaju mrtvaca, ljudi kažu da zvono zvoni: Tuj ga zemi –
82
Zavežljaj ljubavi
tam ga deni, tuj ga zemi – tam ga deni... A i tuj na strmini uz Majku Božju
Klupečku po predaji staro je groblje obraslo travom, pa i taj zvon sigurno
zna tu starinsku onomatopejsku transakciju zvona iz jednog u drugi život:
Tuj ga zemi – tam ga deni. A tam su otišli već toliki dragi ljudi, da postajem
sve svjesniji kako se tamo pri Majki Božji Klupečki u njezinoj onostranosti
već okupilo poželjno društvo. Važno saznanje za sve nas koji živimo svoju
jesen života i već sve jasnije razabiremo semantiku kajkavskog zvona: Tuj
ga zemi – tam ga deni, tuj ga zemi – tam ga deni...
Zavežljaj ljubavi
83
Igor Šipić
Split
A gdje je tu čovjek?
Sunce je već zahodilo za Marjanom kad sam netom obnovljenom rivom
krenuo k zapadu. Razdirući odsjaj njegove »svetosti« na vernižanoj šetnici nagnao me na pomisao o jedinom i, nažalost, pored zasigurno antičkog,
potom venecijanskog te posljednjeg francuskog, prvi put hrvatskom sloju
»atrijuma« Splita koji svojom umjetno izazvanom frigidnošću, neosjetljivošću na čovjeka, zrcali svenaravnu prolaznost ne ostavljajući ni najmanje
šanse arheološkoj transgresiji. U tom času morao sam donijeti odluku: (ne)
prihvatiti osobni poziv nakladnika (Naklada Bošković) te sljedećeg jutra na
Visovcu nazočiti predstavljanju Stotine godina visovačke samoće, u nizu autoreferencijalnih štiva, novog izdanja Nevenke Nekić, hrvatske književnice blistave erudicije i stilistike. Moram priznati, makar se radilo o pravu na
osobni izbor, presudila je narcisoidnost glečerski hladne, bolnički sterilne
tehnopoljine nesposobne da osujeti vrijeme koje će već sutra biti prošlost.
Kao i svaka ruža uvijek pripravna trnja, za jutra samomistična, večerju još
zagonetnija, takva će ostati sve dok podnevna dramatizacija neuhvatljivosti
božanske prirode, spram nagosti ljudske kakvoće, ne razotkrije bit svjetlosti.
Netko se poigrava suncem, prođe mi mislima. Žestina njegova odraza, bespomoćnost koja me obuze, baš tu, o kakve li ironije, pred očima
sv. Frane, privolješe me odlučiti da pođem na Visovac. Prvi put, možda i
posljednji, ali siguran da će mi otuđenost rive, koju ne poznam, domjestiti neka druga izglednija samoća Kamene hridi (Lapis albus). Pod tim
se imenom u povijesnim izvorima, kao obitavalište redovnika eremita,
Visovac spominje već u 14. st., a od 1445. na njemu se nastanjuju franjevci. Od 1568. tu ustanovljuju kuću odgoja – novicijat – što je ostala sve do
danas. Ne pakosti li to netko pustinjačkoj ideji baš pred njihovom kućom
na rivi? Tjeskoba obuze moj monolog i moji koraci postadoše duži. Imao
sam potrebu biti sâm na drugi, ne tako »ukleto« osamljen način. S nestrpljenjem sam očekivao novo jutro.
Krenusmo dok je sunce još nemarno klizilo podmosorjem. Iznad Žrnovnice maglovita koprena ostataka umidne noći nije popuštala suviše
84
Zavežljaj ljubavi
njegovoj volji. No penjući se cestom prema Klisu, sve nas je manje podržavala nada da ćemo izbjeći već nesnošljive lipanjske vrućine. Zrak je
bivao sve svježiji, krajobraz sve jasniji, a temperatura sve veća. Na kliškom raskrižju skrenusmo na nižerazrednu cestu koja će nas dovesti do
Visovca. Vozeći k Drnišu nismo uočili ništa novog što nas ne bi podsjetilo na strahote ratnog stradanja. Bezbrojne razorene kuće i dalje se doimlju poput skulptura izazvane odioznosti. Prominski kraj sad je miran,
staložen, sućutan, odiše svježinom poraća. Nije njemu više stradavati.
Mnogi su zavjeti dati za ljepotu ovakvog jutra.
Ubrzo stižemo u grad pa prilazimo hotelu gdje nas čeka autorica. U
njenoj pratnji je znanstvenica koja će knjigu i predstaviti. Obje naše suputnice salvama rječitih intervencija i svježinom osmijeha dolijevahu jutru
toliko potrebitu dopadljivost. Preostalih 19 km ceste prijeći ćemo zajedno
vozeći miljevačkim ravnjakom, nerazminiranim područjem na koje još
samo podsjeća nehaj ovješenih ploča upozorenja. Vjerojatno ih ponajviše otpuhaše dinarske bure. »Nije nam danas ginuti od tuđinske ruke, već
od ljepote«, pomislih tinovski.
Nevjerica nije potrajala dugo jer se uskoro pred nama ukazalo kiparsko djelo nadahnutog Kažimira Hraste. Tako snažan iskaz korpusa Petra
Svačića bio je najava da smo stigli na vidikovac s kojeg putnik namjernik,
suočivši se s prirodom fotofonije visovačkog otočića i njegovog okružja,
počinje vjerovati u stvarnost Biblijskog vrta.
– Ta, nije Kolumbo trebao putovati tako daleko, e da bi pronašao raj –
izustih potiho.
– A stvorio je pakao – nasmije se Nevenka.
Njena upadica u tili me čas vrati u vrijeme trpnji i pogibelji visovačkih samotnjaka. Odolijevaše oni punih šest stoljeća. Prošla je tu i turska
haračija, i mletačka perfidija, Napoleonove, austrijske, srpske i ine vojske, no leži dolje u muzeju i sablja jedna od koje će mnogi izginuti, sablja, kažu, ubojita Vuka Mandušića. Stoga nas golemi ponos nije mogao
ispuniti zadovoljstvom koliko žudjesmo da čim prije stupimo na sveto
visovačko tlo. Spustismo se strminom do malog pristana cestom koju je
hrvatska domoljubna bojna izvorno izgradila i pustila u promet u travnju 1997. Tu će nas doskora preuzeti skromna franjevačka brodica.
Približavala nam se mileći utihom »Dinarine kćeri« gdje se sred naglo
proširena toka ustoličio, poput kakva vladara starohrvatskog vrutka, otočić zelene ekstaze. Tu počinje i završava svaka ljepota. Netom što smorac
pročešlja krošnje stamenih jablanova, svježina prominskog burina pomrsi
Zavežljaj ljubavi
85
sve račune stoljetnih borova. Nitko tu dugo ne sniva. Preko dvije stotine
biljnih vrsta ove oaze mira, svatko u svom ruhu i u svojoj boji, živi svoj
svijet darivajući se među sobom. Ljepota cvijeta razmjenjuje se za blaženstvo niklih plodova. Trguje se naklonošću, dobacuje darovitošću. Pa dok
razlistana smokva natkrivajući hortenzije upija njihove mirise, dotle se
u bijelo osjemenjena lipa dodvorava koloritom bougainvillea opijenoj ivi
što se nadvila nad sjenovitim mandračem. Mada su grmovi lavande ovdje staloženiji, ipak me s nostalgijom podsjetiše na moje verse posvećene
vladarici Jadrana: ... dugo je rest u šuši di ni' profum samo kolur rikamane
žege, ni uje sunce iščičane stine... Pjesma završava stihovima: ... čujen di se
boriš, blaguješ lipa – goriš.
Dok me opija njena samobitnost, onaj dio borbe za opstankom u kojemu se kolur pretvara u čekanje, do sljedeće prilike, do nove godine cvitanja, bistrim vodenim carstvom, poput brodova od papira nošenih nevidljivom strujom, suvereno plivaju jata pačića. Iza njihova migoljenja ostaju brazde koje će netom dohraniti spokoj površine. Na svježe podšišanim
travnjacima raspjevala se družba žutolikih pilića, dakako, držeći se skuta
svoje majke. Promišljam nešto između dosluha i privrženosti bijelih puteljaka dok navješćuju mir koracima, poput Krkina toka, nečujnih mlađahnih novaka. Nije njima govoriti. U carstvu šutnje svaki pogled izazivlje
zavist. Stoga im je tuda proći, osluhnuti svaku dušu, svakom se povjeriti i
svakog ispovjediti. Sloga bijaše neizmjerna.
Prohladna voda mirne rijeke, koju za plova propuštah kroz prste ruke
zazivajući na igru kristalne kapi, vrati me u stvarnost. Nije to bio san. Na
licima mojih suputnika ocrtavala se ljupkost sjećanja na jednog davnog ribara Galilejskog jezera. Vidim ga kako svojom mrežom nahranjuje gladna
usta. Privezasmo brodicu i konačno dotaknusmo zemlju branjenu molitvama skrušenih. U društvu nekolicine meštara i novaka hita nam radosno ususret gvardijan, fra Žarko Maretić.
– Faljen Isus i Marija – pozdravi nas starom dobrodošlicom.
Čvrsti stisak ruku natjera me da prepoznam »sebe«, onog izgubljenog
u labirintu lujevske rive. Opet sam isti, tu, gdje nema privida, gdje jedna
zagubljena točkica kopna briše sve zablude života. Svjedoči nam meštar –
dolaze na otok bezopasne zmije. Zna on pričati im dok se ovijaju njegovim
zapešćem ne sluteći ugrozu. Slijeće na njega i vrana upitomljena dobrotom, gugutke se udvaraju očekujući »vjenčanje«. Sami će i brašno namljeti, sami kruh napeći. Sve tu raste! Da! Nije nestao čovjek, nije se promijenio svijet. Treba zaviriti u njega ponekad, koljenima dotaknuti tašti plašt.
86
Zavežljaj ljubavi
Dakako, nije problem u vremenu, ionako ne postoji. Problem je u nama.
Samo nas ponos puta dijeli, a toliko smo beskrajno daleki.
Završavala je nedjeljna sveta misa dok su otokom odjekivali batovi
podnevnog zvona. Sad se nad gradom klate i zvona Sv. Dujma, odjednom mi sine. O kako li sad tamo neslušana rivom odjekuju! Ovdje mora
da svi žive od klata. Ova me pomisao zatekne pred crkvenim portalom.
Usred kamenom opločene tarace, do koje se dolazi stubama, pozornost
mi privuče podeblja staklena četvorina. Priđem, a meštar me poduči: tijekom rekonstrukcije kamenog poda pod njim je lokalizirana oveća kripta
u koju stoljećima polagaše tijela preminulih franjevaca. Nakon što su njihovi ostatci premješteni u zajednički osarij, da bi donekle ostala dostupna
javnosti, nad njom postaviše stakleno okno. Omnia vincit amor1, vrisnuh
u sebi. Još donedavna raspredasmo o staklenoj zaštiti nad pristanom cara
Dioklecijana pred južnim ulazom u palaču. Takva izvorna otkrića dugo
ne bî u gradu Splitu.
A tu, u rajskim odajama samoće, rijetki su imali čast dopuzati iza kamenog oltara da bi u stiješnjenom prostoru na zidu vidjeli spaljene ostatke
freske Gospe Visovačke. Od cijelog djela osta samo vanjski obris njenog
lika, linija na kojoj se čudovišno ugasio plamen mržnje. Sjetih se prvih
crta domovinske obrane.
– Simbolika Gospine zaštite ovdje je stvarnost – izustih tiho.
Tako nedogorena, tako nesuvisla, sad je ona najljepša, sad joj se najviše
predajemo. Njena je opstojnost zorna, a sva nevinost uprizorena. Ne, ne
imaše prava, ni tu ni ikad, tuđini što poharaše nam milosrđe.
Na red su došle priče ozarene autorice. Da impresijama nije mjesta u velebnoj književnosti, potvrdila je sinestezijom životnih putova svjedočenika
Visovca. Nad stoljetnim grobovima učila se povijest onako kako je samo dubina ljudske vjere može pretvoriti u stvarnost. Sjajan govor prosu se u prepunoj dvorani. Stotinama godina osame upravljao je muk uzvisjelih.
Gotovo u jednom danu živio sam dvije samoće, obje potkazane: prva
prirodom lakomosti, druga lakomošću prirode. Uzima ona sebi najbolje.
Zajednički ručak učinio mi se poznatim. Dok smo pili vino drinovačko,
crno od punine krasa, dijelismo kruh pogače rukama kako to i dolikuje
braći. Bože, budi s njima, darivaj ih dok vrutak teče, jer tako barem neće
nestati čovjeka. Onog u meni dok sam čista srca gledao kako nestaju u
brazdi broda posljednji metri smaragdne tišine.
1
Ljubav sve pobjeđuje.
Zavežljaj ljubavi
87
Siromaštvo
ESEJ
Zdravko Gavran
Zagreb
Voljeti siromaštvo!?
Pisati esej o siromaštvu danas sa sviješću da smo kao kršćani pozvani ne samo pomagati siromasima nego i sami biti u neku ruku siromasi,
ne iz nužde, nego po slobodnu izbor – to nije za savjest jednostavno. Nije
osobito kredibilno pisati o »čarima« siromaštva u udobnoj sjedalici, pred
laptopom, u ugodnoj sobi komforna stana u kojem ima obilje hrane, dok
na tekućem računu stoje na raspolaganju neki novci, dok prihodi redovito dotječu. No što možemo: pisac je tu da piše, to mu je poziv! No kao
memento tu je i ono što u Pravovjerju uoči Chesterton kao nedostižnu
prednost jedne svetice pred Lavom Tolstojem (te Nietzscheom i drugima): »Imah na umu sve ono što je kod Tolstoja plemenito, uživljavanje u
jednostavne stvari, posebice njegovu sućutnost, zanimanje za aktualnosti
svijeta, duboko poštovanje za siromahe, za dostojanstvo pognutih. I Ivana Arška imaše sve to, ali s ovim veličanstvenim dodatkom: da je trpjela
siromaštvo i ujedno ga cijenila i voljela; dok je Tolstoj bio samo tipičan
aristokrat koji pokušava otkriti njegovu tajnu.«
Siromaštvo ima dva lica: lice nužnosti: biti siromah »silom prilika«, i
lice slobode: biti siromah »po vlastitu izboru«, poput sv. Ivane »voljeti siromaštvo«, htjeti ga i cijeniti.
U mnogim suvremenim crkvenim dokumentima, počevši od Rerum
novarum, poziva se na ublaživanje ili iskorjenjivanje siromaštva, što mnogi i čine. S druge strane, za nedavnog posjeta Brazilu papa Franjo opomenuo je i biskupe da »moraju biti pastiri,... nježni, strpljivi i milosrdni...
ljudi koji vole siromaštvo.« Voljeti siromaštvo (eto, opet!)? U onoj prvoj
dimenziji čini se sve što se može u borbi protiv siromaštva, kao jednog
od najvećih problema čovječanstva. U ovoj drugoj dimenziji pojedinci
ga prigrljuju. S jedne strane – otpor sustavu segregacije na bogate i siromašne, bio on krotko-reformski (»opcija za siromašne«) ili žučljivo-prevratnički (socijalna revolucija; »teologija oslobođenja«); s druge strane
– prianjanje uz »stalež« siromašnih, dijeljenje dobara, solidarnost i (iz)
jednačenje s njima.
Zavežljaj ljubavi
91
U prvim kršćanskim vremenima Djela apostolska zabilježila su čak i
ovo: »Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva
bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi već tko trebao.« (Dj
2,44-45) Takva praksa uskoro se ugasila ili su ju tako živjeli malobrojni.
No Crkva je vjernike pozivala i na tjelesna (gladnoga nahraniti, siromaha
odjenuti...) i na duhovna djela milosrđa (žalosna utješiti, nepravdu strpljivo podnositi...), koja izviru iz evanđeoskog savjeta, iz sućutnosti (compassio), iz zova savjesti...
Siromasima pomagati, a vlastitih se bogatstava lišavati ili ih s drugima
dijeliti – to je onaj ideal i ona praksa po kojoj su se istaknuli nebrojeni sveti
pojedinci. Među njima se u tisućljetnim rasponima ističu dvojica osnivača prosjačkih redova: sv. Franjo i sv. Dominik te prva franjevka sv. Klara,
a i anonimne Dominikove prve obraćenice s albigenške hereze. Prosjački
redovi (slično njima i razni drugi reformski ili heretički pokreti) pojavili
su se na vrhuncu svjetovne moći i bogatstva Rimske Crkve.
I kršćanstvo i druge religije oduvijek znaju za pokoru, post i milostinju;
odricanje od imovine protegnuće je te prakse. Siromaštvo kao ideal ima
dva glavna aspekta: religiozni (rasti u vjeri i ćudoređu) i socijalni (pomoći drugima). Pogledajmo pobliže kako ga se doživljava i poima u jednom
segmentu hrvatske duhovnosti: na primjerima novijih pjesama sabranih
u širi antologijski zbornik Hvaljen budi, Gospodine moj. Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (2009.). Asiški siromašak – Poverello – prototip je, nakon Krista, življenja za ideal jednostavnosti, skromnosti i siromaštva, svetac koji upravo po tomu, i po radosti koja odatle izvire, sja već stoljećima
mnogima, privlači, tješi, izmiruje i čini radosnima mnoge.
Ferdo Rožić opisuje u poemi San Inocenta III. (Himna uboštvu) pojavu franjevaca, koji žive radosno bratstvo sa stvorenjima i klone se ovozemnih časti i bogatstava kao jalovih ispraznosti. Papa Inocent III. vidi ih
– u snu, u viziji – kao stupove na koje može s pouzdanjem osloniti Crkvu
– zdanje, tada kada su kameni stupovi toga veličanstvenoga zdanja počeli
popuštati te se ono, unatoč svoj moći i bogatstvu, počelo urušavati. Rožić
piše: »U skromnosti, u tišini i u sreći, slasti / Slatkog svoga neimanja. I bez
torbe i bez štapa i bez željkovanja! Ah slobode nikad slađe! (...) Da, baš to
im snagu daje Božjih ugodnika...« Neimanje je to koje otvara put prema
slasti slobode, i prema Bogu.
Tragovima sv. Franje, tog »oca b’jednih, tog brata pjesnikā« (V. Nazor,
Svečev cjelov) rado idu i drugi hrvatski pjesnici. Iako u njihovim stihovima
ima i mnogo prigodne patetike ili romantičarske zanesenosti, a ponajviše
92
Zavežljaj ljubavi
raznovrsnih blistavih zrnaca u kaleidoskopu »pjesme stvorenja«, nemali
broj njih ima za motiv ideju susiromaštva. U pjesmi Asiški svetac među siromasima Aleksa Kokić podsjeća na Palestinu, zemlju »kojom je gladan i
žedan prolazio Isus, siromašan kao i vi«. U siromasima se prepoznaje Krista, kao u Rukama siromaha Jeronima Kornera; u njihovim ispruženim
rukama vide se »Kristove ruke / ranjene ruke / razapete ruke«. Mnoštvo
je takvih i sličnih stihova koje označimo kao supatničko-sućutničke. Nasuprot uživanju u vlastitoj bogatosti, koja je surogat: zamjena za pouzdavanje u Providnost, u njima se zrcali intimna solidarnost sa siromašnima,
uz istodobno oslobađanje od gramzive posesivnosti. Radost, a nerijetko i
osmišljenje, nalazi se u življenju bratstva sa siromasima i sa svim (naoko
nižim) Božjim stvorenjima.
Na putu dragovoljna osiromašenja događa se i posvećenje u moralnoreligioznom smislu. »Jest lijepo siromaštvo. Ono čini, / da put bude dobra. / Skrušeno, bez strasti, tijela se dodirnu, drže se za ruke kao prijatelji«, pjeva Viktor Vida u pjesmi San duše o krajoliku svetog Frana. Pa dodaje: »Duša želi morske kamenčiće.« Da, duša ište jednostavnost i čistoću,
ono nešto koliko iskonsko, toliko i nepronicljivo, otajstveno! Razdavanje
onoga što imam lišava moju dušu površnoga i jednoznačnoga, banalnoga i potrošivoga.
Možda bi, u tomu nutarnjem smislu, bolje bilo govoriti o siromašnosti
kao o stavu i težnji duha, o otklonu duše od zbilja koje čovjeka vežu uz
imovinu, bila ona materijalna ili neke druge vrste. Riječ je o prianjanju uz
ideal »Božjeg siromaha« – onoga koji je to što ima i dobiva spreman rado
davati drugima. Koji blaga ne zgrće, ne sprema ih u dobro utvrđena spremišta. Riječ je o slušanju i primjeni Isusove pouke: »Klonite se i čuvajte
svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« (Lk 12,15).
Potreba za ovozemaljskim uporištima uvjerava nas da se i u materijalnom smislu moramo za budućnost nekako osigurati! Za ovostranost život
se osigurava, no ta sigurnost izvire iz samoljublja. Za vječnost, pak, život
se kao prinos predaje, i time se posvećuje! A nije li prosinak vječnosti već
i svaki trenutak bivstvovanja u ljubavi, u radosti? Takvo što nije izgledno
bez lišavanja sebe nekog imutka, za koji se olako sebi pripisuju zasluge.
»Počinješ biti kada se daruješ«, napisao je suvremeni katolički mislilac Peter Kreeft te dodao: »Otkrivaš kako si na neki način primio novo ja, više
i stvarnije. Kada postaješ darivatelj, na tajanstven način otkrivaš kako si
primatelj i ti sam.«
Zavežljaj ljubavi
93
Višnja Stahuljak označuje u pjesmi Sveti Franjo prolazi kroz vodu njegovo siromaštvo kao »milostivo / bogatstvo ljubavi«. Zlatko Tomičić zaključuje svoju Molitvu svetome Franji stihovima: »Naučih se, sveče moj, u
odricanju ljubiti, / u prijateljstvu s pticama i ja obogatih.« Tin Kolumbić
u Zahvalnici sv. Franje tumači tajnu radosti u siromaštini: »Hvala ti, Gospodine, / za moje prazne džepove, / jer si mi srce ispunio blagom / koje
obilno mogu / darivati siromasima.« Enes Kišević razmatra u pjesmi Brat
Franjo govori tijelu neminovno prenje do kojega dolazi između duha i tijela koje trpi bol i oskudicu, pa na svečeva usta govori: »Strpi se, brate tijelo. Pomaži tiše. / Duša zakrpa nema. Što hoćeš više?« Lujo Medvidović,
tragično stradali od potmule mržnje, u Molitvi sv. Franje bliži se društvenom realitetu pa govori sasvim konkretno: »Tko nije nikome dužan nije
ni pošten. / Onaj kome drugi duguju neka se ispovjedi. / Red je da i ti jednom dobro djelo učiniš, / i Blažu dug za vreću žita oprostiš. [...] Tko ljubav živu uživa, ništa mu više ne treba.«
Vlastito odricanje od onoga što simbolizira društveni status i čast motiv je Ceduljice sestri Klari pronađene među pjesničkim spisima brata Teodora Božidara Petrača; tu se osiromašiti sebe razumijeva i kao »razgolititi tijelo«, a to znači »srce razotkriti«. Osiromašiti ne znači, naime, samo
lišiti se materijalnoga nego i svega taštoga, ispraznoga. A prihvatiti prosjačku logiku križa, u hrvatskom religiozno-povijesnom ornatu, motiv je
pjesme Sv. Franjo u Rami Ivana Babića, u kojoj svetac ulovi u jezeru, uz
ostalo, kvrgavi prosjački štap, jedino njega zadrži, »pa bodro krene preko namreškane vode / prema Šćitu sa stigmom na čelu«. To isto izrazit će
u pjesmi Sa sv. Franjom Adolf Polegubić distihom »ne noseći ništa / bez
čega je mogao // zaljubljenik u Njegovo lice«.
Nekomu se sve ovo može učiniti odveć »pjesničkim«. No Franjo je bio i
pjesnik. I mnogi drugi sveci bili su sveci-pjesnici: ubogari, odbacitelji onoga za čim svijet žudi, koji se uzdaju u Providnost – što je »radna pretpostavka« hotimična samoosiromašenja. O takvu pouzdanju, bilo siromaštvo dano ili odabrano, svjedoči u navlastitim pjesničkim slikama Nikola
Šop: »Bog je dobar, on ne zapušta / Ni crvka na drumu, ni malu ptičicu.
/ Ni list na grani, ni mrava marljivog. / Pa ne će ni mene zapustiti dobri
Bog.« (Lutanje siromašnog sina sv. Franje.)
Podnositi siromaštvo i još mu se radovati, to je teško zamislivo bez vjere. Pomagati siromašnima nešto je lakše, ali pomagati pod cijenu da čovjek
i sam u siromaštvo potone, ni to nije lako bez vjere ili bar bez veoma snažnih ideala. Primjerice onakvih socijalnih ideala radi kojih se takvu životu
94
Zavežljaj ljubavi
posvetila Simone Weil. No i ona je zatim dospjela u vrtlog vjerske mistike. A odlučiti se iz čista mira, ili iz duhovnog nemira, za lišavanje imutka i statusa, moći i časti, i to je zasigurno povezano s vjerom, bila ona cilj
putovanja, ili se skrivala u jezgri, in nuce, tako hrabre odluke. No ne treba
zanemariti činjenicu da postoje razne vrste i oblici odricanja od bogatstva.
Voljeti siromaštvo jest ideal: svatko mu se otvara u skladu sa savješću, po
mjeri vlastite spremnosti. Ono ima ne samo socijalnu, nego i religioznoosobnu dimenziju. Jedna se s drugom prepliće. Jedna u drugu uvire.
Zavežljaj ljubavi
95
Ružica Martinović-Vlahović
Slavonski Brod
O siromaštvu u svijetu stvari
Stvari čine ljude bogatima, a same ostaju siromašne. I tu igru uspješno igraju tisućljećima uspijevajući uvjeriti ljude koliko je dragocjeno posjedovati ih. Svoju laž skrivaju vješto i mnogi je otkrivaju prekasno. Iako
mrtve i bez životnog daha, koji je uistinu jedina zemaljska dragocjenost,
one se penju visoko po prijestoljima svijeta i gospodare ljudima otimajući
im prostor istinskom životu.
Gospodin Isus Krist je, uz ljude i sva živa bića, otkupio i svijet stvari.
Opečaćene njegovim dahom i blagoslovljene, one postaju sastavnim dijelom eshatološke vizije, jer ništa stvoreno nije zaludno i jednom nastalo
ne može prestati postojati. »I vidje Bog da je dobro« – princip je njegove
smislene dobrote na svim razinama: kroz ljudska bića u svijetu stvari dovršava stvaranje i tako sve vodi prema vječnosti.
A stvari što ih čovjek stvara iz amorfnosti prozvavši ih oblikom, uvijek iznova mora oživljavati svojim duhom, radom i znojem. I pozlaćivati
dodirom svoje puti. Pa i na njih pada odsjaj slike Božje što je nosi u sebi.
Stoga ih treba koristiti ponizno, s poštovanjem i u svakom trenutku biti
spreman vratiti im slobodu koja onda postaje i njegova vlastita.
Umjetnička djela spadaju u posebne obitelji stvari, ponekad iznimno
moćne, s poviješću, bogatstvom i vrijednostima što se prenose iz generacije
u generaciju. Ta djela imaju tajno mjesto na kojem im skrito dotječe život.
Iako im ne bi trebao pripadati, one su ga kradom uzele, da bi mogle nadživjeti trenutak ljudskog dodira. Tako su preuzele dio sudbine u svoje ruke.
Imanentne zemaljskom kraljevstvu stvari se ne mogu prenijeti u nebesko. Taj prolaz manji od »iglene ušice« gotovo da ne postoji. U ovom
otklonu između nebeskog i zemaljskog kraljevstva smještena je sva bol
svijeta. To je ujedno i prostor Božjeg otkupljenja. U čovjeku prebiva susretište ovih kraljevstava pa on može postati glasnikom između njih; ali
to uspijeva samo odabranima – onima koji razumiju govor zemlje i čuju
šapat neba.
96
Zavežljaj ljubavi
Stvari mogu biti poruka vanjskog svijeta, sredstvo sa značenjem, obilježen put prema Bogu, transfer kojim stižemo u neki daleki prekrasni krajolik. One čine vez među stvorenjima, izgrađuju njihove domove, oblikuju
ljuske za jezgru bivstvovanja, čuvaju krhke strukture od pritisaka i gnječenja te vjerno služe svojim vlasnicima. Ali, nažalost, nerijetko se otuđe
promećući se u neprijateljske. Jer u njih prelazi mržnja ljudi, njihova nasilna netrpeljivost, pohlepa i oholost, neurednost i grijeh. Tada prenose
loše poruke i uprizoruju mehanizme propasti i uništenja. Tako postaju i
ubojice ljudi.
A opet, kako su predmeti čudesno poslušni i nemoćni u svojoj nepomičnosti čekajući nas tamo gdje smo ih ostavili. Ponekad začuđujuće traju
i nerijetko su trajniji od živih bića. Često nadžive svoje vlasnike. Tako neka
sasvim obična stvar, kao prostirka na pragu, živi dalje i nakon smrti prijatelja koji su po njoj ulazili u naš dom. Stvari su postojanije, manje ranjive
i podložne mijenama od organske supstance, koja je poput praha na krilima leptira, poput duge na nebu ili cvijeta od jednog dana u Božjem vrtu.
Živeći skupa s neživim stvarima dogodi nam se da uspijevamo uz njih
zaboraviti svoju smrtnost. Pa ih poistovjećujemo s besmrtnošću dajući im
veću pozornost nego živima. Jer su indiferentne prema smrti. Ne može
ih se ubiti, već samo lišiti oblika i namjene te i dalje traju u svojim počelima. Pa i čovjek, kad postane predmet, odnosno u predmetima, nadživi
sam sebe.
Povremeno stvari znaju pružati izvjesni otpor, potajno i nijemo, pa i
posve otvoreno: ne daju se upotrijebiti, manipulirati, otimati; i kao da imaju svoje mišljenje o tome što bi se s njima trebalo raditi. Očito je da nas
tako pokušavaju odgajati, usmjerujući nas kako bi ih koristili upravo za
ono za što su i stvorene pa da ispune svoje svrhovito poslanje. Onda one
rado posluže. Druge se, pak, lijepe za prste i ne može ih se otresti. Ili začaraju čovjeka svjetlucavom zamamnošću i bliskom ugodom; mogu postati potreba i zarobiti ga.
Kad bismo se znali savršeno služiti stvarima i živjeti s njima u skladu,
onda bi i sebe savršenije ostvarivali (ustvarivali) u ovom svijetu. Umijećem
posjedovanja umnažali bi svoje talente i zemaljskim dobrima stjecali »blago na nebu«. Posljedice nesklada i krivih relacija prema stvarima brojne su
i čine cijeli spektar relativnosti u našem životu: od najmanjih do najvećih,
od beznačajnih do presudnih, od bezazlenih do pogubnih, od popravljivih do nepovratno izgubljenih. Tako se i mi skupa s njima povećavamo ili
smanjujemo, a naša duša često pati zatrpana u skučenosti.
Zavežljaj ljubavi
97
Siromaštvo se ostvaruje u slobodi od stvari i pomaže nam doseći istinu u njima i u sebi samima. U prvi mah ono ogoljuje identitet, ponekad
do kraja, pa lišen svojih lažnih omotača drhturi od hladnoće svijeta po
samotnim raskršćima. Jer čovjek je po rođenju siromah i to je jedino nasljedstvo koje mu je zajamčeno. Ali potom, ako ustraje, može se zaodjenuti još i bolje te dobiti svečano ruho na kraju puta. Što ostali već dostatno
dobro odjeveni, ne trebaju. Ipak i tada, u najogoljenijem stanju jastva kad
je ono posve odijeljeno od posjedovanja, bilo namjerno ili nenamjerno,
čak i tada, omataju ga nevidljivi velovi dobrote, dotiču ga tople ruke anđela i poneka zraka sunca. Nikada nije posve ostavljeno i zaboravljeno: nad
njime je razastrta sjena Raspetoga koja se raskrilila nad svim trpljenjima,
ponad svih paklenskih jama ove zemlje.
Više nego o materijalnom, koje se podrazumijeva u određenoj mjeri
(a kod Božjih siromaha ono obično prevrši svaku mjeru!), ovdje se radi
o sveukupnom stavu siromaha – o odmaku od svake navezanosti i posjedovanja, o pokušaju oslobađanja duha od okova tvarnosti već ovdje
usred svijeta tvarnosti, o vraćanju na početke nevinosti. Istinsko siromaštvo duha i tijela nužno dovodi do poniznog i predanog stava prema nebeskom Ocu od kojeg onda moramo sve tražiti, jer ništa više nemamo. Moliti
i dobivati! A Božje stvari su sigurno bolje od naših: evanđeosko ruho svečanije nas odijeva, a »hrana ubogih« bolje siti jer je »sočna... i bez naplate«.
I sloboda se ostvaruje po siromaštvu jer ta je cesta dvosmjerna. Sloboda izbora nužno ne vodi do slobode. Može odvesti u tjeskobu i ništavnost ako se izabere pogrešno. Umjesto da ispunjavamo mjeru postojanja,
umanjujemo je svakim daljnjim korakom stvarajući praznine koje je sve
teže premostiti i koje onda postaju područje otuđenja i mogućeg zla. Tražeći sebe izvan sebe istinskog, lutajući predvorjima Života, ostajemo vani.
Stoga, nije sloboda izbora ta koja nas treba najviše radovati. Jer ona sama
po sebi ne jamči spasenje – može mu biti prepreka i opasnost od ropstva,
ponekad i zauvijek.
Kršćanska nas sloboda u siromaštvu duha lišava svih izbora u Onome
u kojem smo već izabrani. Najviše smo slobodni kad možemo reći: Budi
volja Tvoja! Iako nas ograničava ono što nemamo, to nam ujedno širi
unutarnje prostore i otvara putove prema istinskom siromaštvu. Prema
gori blaženstava. Onuda se šeće gospođa Siromaština. Rijetko je vidjeti
tu damu kojoj ne treba lažnog sjaja i puno ukrasa da bi prikrila manjak
istinske ljepote i dostojanstva. Urešena vlastitom biti ona se prikazala sv.
Franji, učitelju siromaštva, i on se zaljubio u nju, ne prolaznom ljubavlju
98
Zavežljaj ljubavi
čije je naličje ogoljelost, ranjenost i samoća, već ljubavlju koja nema naličje. Pružio joj je ruku – znao je da će ga dovesti pred lice velikog Kralja.
Većini od nas pri susretu s njome ne sjaje njeni dragulji. Vidimo samo
sjenu tjeskobe i straha na njenom licu. Spori umorni hod i poderanu zastavu. S vojskom siromaha iza sebe, odavno poraženih u bitkama života.
Ne želimo je ni vidjeti, a kamoli poljubiti. Stoga požurimo skrenuti i zaobilaznim ju putem mimoići. Radosno zahvaljujući Bogu za dobra koja
imamo. Ne znajući da nam je ono što zovemo promašajima možda upravo
bilo dano s neba. Tu vječnu dvojbu između onoga što nam nije bilo dano
i onoga što nismo znali uzeti – teško je razlučiti. Sve do kraja, dok pred
nas ne bude prostrta, na naše, jednostrano iznenađenje, velika slika života; mozaik s mnoštvom neobojenih, neoživljenih kamenčića naših neostvarenih sloboda. To su komadići bez ljubavi.
A ljubav nam jedina daje vidjeti sve stvari u njihovoj pravoj veličini i
odrediti im pripadajuće mjesto u našem životu ostavljajući slobodne prolaze susreta i sudioništva u jedinstvu. Ona dobro poznaje bogatstvo i cijenu istinskog siromaštva, čuvarica je svih blaženstava. Život ovdje čini
osmišljenim, unatoč svemu, a onaj drugi uopće mogućim. I njenim očima
sagledavajući iz motrišta potpune dovršenosti, svjesni trajne vlastite nedovršenosti, iz svojih malih krnjih dimenzija strpljivo iščitavamo zvijezde
na velikom nebu svoje egzistencije.
Zavežljaj ljubavi
99
Božidar Prosenjak
Velika Gorica
Siromaštvo
Sjećam se stihova jednoga albanskoga pjesnika koji je zbog svojega
pjesništva proveo desetak godina u zatvoru, u kojem je bio podvrgnut ne
samo vrlo okrutnoj i teškoj zatočeničkoj svakodnevici nego i stalnoj opasnosti po život. A napisao ih je poslije, u sasvim izmijenjenim okolnostima, kao diplomatski predstavnik svoje zemlje u Italiji.
U spomenutoj pjesmi postavio je sebi i čitateljstvu sljedeće pitanje:
Pitam se, jesmo li bili bolji i veći ljudi tada u zatvorskoj neimaštini i bijedi, izloženi svakodnevnoj životnoj ugrozi, ili sada dok u predvorju luksuznoga hotela sjedimo na kožnatim foteljama i ispijamo koktele iz kristalnih čaša?
Može li nas, dakle, obilje izopačiti i otupiti naše osjećaje prema drugom čovjeku koji stradava pored nas, i tako srozati našu ljudskost tamo
gdje to ne bismo očekivali?
Siromaštvo svakako nije poželjan cilj prema kojemu bi trebao težiti pojedinac u svom životu, jer i sam Gospodin izražava želju da živimo u obilju i da to obilje imamo u sebi i oko sebe. Ali, s druge strane, također nas
opominje kako će se lakše deva provući kroz ušicu igle negoli bogataš u
Kraljevstvo nebesko. Očigledno je dakle da ozbiljan i kompleksan pogled
na siromaštvo ne može mimoići susret s naznačenim paradoksom, kako
u svetopisamskom tekstu, tako i u praktičnom ljudskom životu.
Kako bismo bolje i lakše razumjeli složene stvari, nastojimo ih, kad god
je to moguće, svesti na neku jednostavniju sliku, usporedbu ili parabolu, kojima se osobito rado služi književnost. I u primjeru siromaštva može nam
koristiti jednostavan primjer: ruke već pretrpane stvarima ne mogu primiti,
a samim time niti zadobiti, neku još dragocjeniju vrijednost na dar ukoliko bi nam je netko želio ustupiti, osim ako prethodno ne odlože i ne odreknu se onoga što već posjeduju, dok čovjek praznih ruku nema taj problem.
Svaki imetak koji steknemo nužno traži od nas da se njime bez prestanka bavimo, da ga održavamo, jer ćemo ga u protivnome izgubiti. Ako nam
ta briga baš i ne veže ruke u doslovnom smislu, jer za nas fizički mogu
100
Zavežljaj ljubavi
raditi i drugi, ona će nam sigurno vezati misli, a samim time i srce. U takvoj zaokupljenosti lako ćemo izgubiti vrijeme i osjećaj za druga dobra
koja su mu nam jednako potrebna, a ponekad čak i važnija: obitelj, bračni drug, djeca, prijatelji... Tako poslovne obveze mogu potirati one druge
i postati prioritetom koji svakoga dana traži prvo mjesto u našem srcu te
gura u drugi plan sve ostalo. One traže odricanje koje nas može dovesti
u unutrašnju prazninu. I napokon postajemo spremni, a ponekad i primorani na postupke i kompromise koje inače možda ni po koju cijenu ne
bismo učinili.
Sjećam se kako me iznenadilo kad me jedan prijatelj, inače poslovni
čovjek, upozorio da se umoran čovjek ponaša neuračunljivo poput pijanca. Ovo ćemo možda najlakše shvatiti ako umor primijenimo na vožnju
automobilom. Voziti trezven, ali jako umoran, jednako je riskantno kao
voziti pod utjecajem alkohola.
U pijanom pak stanju čovjek je podložniji i moralnom padu.
Ali, tko kaže da siromašan svijet ne znači zapravo samo siromašan pogled na svijet?
Nedavno sam slušao na radiju emisiju o svemirskim istraživanjima u
kojoj je opisano slobodno vrijeme astronauta koji su se dugo koristili specijaliziranim vozilima – robotima namijenjenim za svemirska istraživanja.
Pokreti ruku tih ljudi čak i kod jela vremenom su postali mehanički, slični pokretima robota, doslovce robotizirani. Ti ljudi postali su i sami nalik
strojevima kojima su upravljali, toliko je njihovo poistovjećivanje bilo jako.
Slike svijeta u kojem živimo na sličan se način ugrađuju u naše duše i
mi se ponašamo u skladu s njima. Postajemo dio siromašnoga svijeta već
po samoj činjenici što u njemu participiramo. Te su nam slike uz pomoć
medija bez prestanka pred očima i one postaju naša stvarnost. Nesigurnost, agresija, materijalna i duhovna bijeda, čežnja za pripadanjem bogatoj društvenoj eliti, samo su razni oblici siromaštva.
A zapravo, riječ je o tome da živimo u eri pohlepe. Pohlepa, a ne bogatstvo, suprotan je pojam siromaštvu. Ekonomska kriza tek je zamaskirani
izraz za pohlepu. Pohlepa je izvitopereno bogatstvo. Bogatstvo u kojemu
se urušila ljudskost. Pohlepa je svemirsko vozilo kojemu je naše ponašanje sve više nalik. Pohlepa jednih jest radikalni generator siromaštva drugih. Pohlepa, koja je u sebi samoj također tek još jedno lice siromaštva.
Koliko puta smo čuli ove riječi: Nemam vremena!
Zavežljaj ljubavi
101
Tko nam je uzeo to vrijeme? Jesmo li ga dali dragovoljno ili ga je netko ukrao? Što se s tim vremenom dogodilo? Je li siromašan onaj tko ima
ili onaj tko nema vremena?
Ako želiš da čovjek pogriješi, samo ga požuruj, ubrzaj njegovo razmišljanje i pokrete, zgusni njegovo vrijeme! U vremenskom tjesnacu svatko
brzo pogriješi.
Ako su ispravni postupci naš hod u svjetlu, a pogrešni hod u sjeni, nije
li otisak našega stopala u prostoru svjetla ili sjene svjedočanstvo našega
opredjeljenja, našega izbora između života i smrti?
Ako je to krucijalno pitanje, onda je pitanje o siromaštvu zapravo pogrešno postavljeno pitanje. Onda je uklanjanje siromaštva kao pojave izmišljeni cilj. Jer pravi je cilj nešto sasvim drugo. Pravi je cilj i smisao naša
odluka koja određuje naš odnos prema siromaštvu, odnosno kako ćemo
se mi osobno postaviti prema konkretnome siromahu i prema konkretnim ljudima u nevolji? Koliko ćemo se truditi i žrtvovati u izgradnji svijeta ljubavi, a samim time i u suzbijanju siromaštva? Mi, a ne netko drugi!
Siromaštvo jest proces na koji treba odgovoriti životom.
Čini mi se da je odnose bogatoga i siromašnoga svijeta Gospodin savršeno uredio na svoj tajanstven i mudar način. Poznajući nas unaprijed
kakvi već jesmo, položio nam je u ruke najpovoljniju moguću opciju za
nas – baš za nas, kako bismo što izravnijim putom stigli na cilj.
Ali, na tome mjestu dolazimo do ključne točke svoga života i svega života uopće, a to je – vjera. Vjerujemo li u to?
Raspravljati o pojmu siromaštva znači opisivati mnogostruka svojstva ove osobne i društvene pojave, ali dodirnuti suštinu nemoguće je
bez osmišljavanja i oživljavanja središnjega lika svega svijeta i svega stvorenoga – njegovoga Stvoritelja, a samim time svrhe i cilja življenja stvorenoga bića – čovjeka.
U ovom trenutku pada mi napamet odgovor koji je jedan stari ruski
monah dao izuzetno nadarenom mladiću koji se sav kaljav od blata, teturajući, jedva uspravio na noge iz jednoga jarka pokraj ceste kojom je svetac prolazio.
– Zašto ja moram biti pijanac? – upitao je očajnim glasom mladi čovjek.
– A kad bi ti samo znao koliko bi ohol bio da nisi pijanac! – odgovorio je monah.
Zaista, Božji putovi nisu ljudski, niti su interesi neba i svijeta identični.
Siromašni siromaštvo žive, a više ili manje imućni o njemu raspravljaju
i već prema snazi vlastite savjesti nastoje ga ublažiti. Siromaštvo je sasvim
102
Zavežljaj ljubavi
sigurno jedan od putova prema spasenju. Očigledno, s ljudskoga stajališta poprilično neugodan i uglavnom nepoželjan. Usudio bih se, usprkos
tome, reći da je siromašan onaj tko nije iskusio siromaštvo barem u nekom trenutku svoga života, ili barem u nekom obliku.
Siromaštvo je kraća, duža ili čak trajna faza našeg života, koju nije uvijek moguće mimoići, nešto slično kao slabost, bolest ili starost. Jedan oblik
križa kroz koji se kuša i u kojem čvrsne naša vjera – najvažnija supstanca
od koje živi naša duša.
Siromaštvo se nerijetko doima kao sjena koja prati ostvarenje svakoga,
a osobito visoko postavljena cilja. Siromaštvo kao slobodne ruke koje su
u stanju svakoga trena primiti obilje. I otuda neka neočekivana unutrašnja radost srca protivna svakom razumu. Vidio sam duboko siromašne
ili čak teško hendikepirane ljude koji su sjali takvom radošću kakva će se
teško pronaći u domovima imućnih ljudi. Ali i siromaštvo ima dva lica. I
u siromaštvu postoji pohlepa i u siromaštvu postoji suosjećanje i dobrota
do krajnjega žrtvovanja. U kojem god stanju se nalazio, čovjeka neće mimoići temeljni izbor njegova odnosa prema svrsi života.
Siromaštvo je, dakle, životna supstanca, imanentna konstanta ljudskoga
izbora. Ono je opozicija ljudskoj pohlepi i što je pohlepa veća i siromaštvo
je radikalnije. Pri tome je materijalno siromaštvo mehanička poluga koja
se prenosi u vanjski život iz naših duhovnih prostora.
Siromaštvo se uklanja temeljnim opredjeljenjem za podržavanje i obranu života, radikalnom ljubavlju prema istini i, napokon, kao najsavršenijim načinom – evanđeoskim putom koji postaje prohodan kada mu krči
prolaze sam obećani Duh, vjetar koji opet puše kako hoće... Pa što nam je
dakle činiti?... Jednostavno, podati se tom duhu!... U to vjerujem!... Promijenjen čovjek mijenja i svoju sredinu.
Zavežljaj ljubavi
103
Ča je to mižerja
MONODRAMA
Renata Dobrić
Kaštel Sućurac
Oči su pune, ma je duša prazna
U moderno uređenom dnevnom boravku u stanu u Hamburgu u Njemačkoj sjedi obitelj: otac, majka, sin i kći. Dok im lica obasjava treperava
svjetlost crvenih i žutih svjećica s okićenog božićnog drvca, šuteći gledaju
film na njemačkom jeziku koji se trenutno prikazuje na televiziji. U sobu
ulazi u crno odjevena mršava starica naboranog lica, kojoj se na blijedom
licu naziru tragovi suza. Sjeda u naslonjač pokraj stolića na kojemu se nalazi adventski vijenac, na kojemu je upaljena prva svijeća.
– Faljen Isus i Marija, dico moja! Ma ča ste svi tako pokisli? Čega ste se
pripali? Mene, stare žene od osandeset i ništo godin? Ka da vas nisan svi
odgojila, ka da vas nisan svi podigla i na noge stavila! Bojite se ča san vas
svi zvala da se skupite, jer van jeman ništo reć? Aj, Bogu fala, da vas višje
ne mučin, evo sad ćete čut ča van jeman reć... i to prvo tebi, Mislave moj,
ča smo te ćaća i ja nazvali po našen knezu ča je zgradija 852. crikvicu na
našemu Putaju na Kozjaku poviše Sućurca: Sinko, vodi me doma, u Kaštila! Fala ti na svemu, ovod mi je lipo, ma će mi još lipšje bit onod di san se i
rodila. Jema šesnajst godin da smo ćaća i ja došli u Njemačku pomoć van
oko dice, da bi ti i Ane mogli u miru radit i donosit u kuću pineze. Dobra
firma ti je ponudila posal, a ti si iša trbujon za kruvon, i neka si... Mi smo
ti tili pomoć koliko možemo pa smo i mi došli za tebon. Ti i Ane ste radili
i stvarali, i neka ste... a mi smo pazili na kuću i na dicu. Znaš kako naš narod reče: Božja je providnost u vridnoj ruci i razumnoj glavi. A vas dvoje
jemate i vridne ruke i razumne glave. Dica su naresla, pinez jemate, ma
mi se isto čini da ste se malo na tomen cilomen putu izgubili. U ciloj ovoj
zapadnjačkoj trci za imetkon i pineziman, oči su uvik pune, ma mi se čini
da su duše prazne. E, vidiš, sinko, ja to višje ne mogu i neću trpit. Milije
mi je da su mi oči prazne, a duša puna. Zato se pod stare dane oću vratit
onod di san se i rodila, onod di se još uvik živi ne samo od kruvu, vengo
i od riči Božje. Oću umrit doma, svoja na svome, u svojoj zemlji, na svojoj posteji... ma ne mora bit ni postelja, mogu ležat i na kamenu, ali oću ić
Zavežljaj ljubavi
107
doma i gotovo. To je moja zadnja. Ako mi ti neš pomoć da se vratin, snać
ću se ja već na bilo koji način, pa makar puzala na kolinima. Triba doli u
Sućurcu samo malo uredit staru kuću, inkartat i pripiturat, ionako je sve
kako triba jer smo svako lito po misec dan doli. U ti se misec dan priporodin, a ne znan je li ti to vidiš, ma nije ni van, tebi, Ani i dici, lako kad jopet
svi zajedno krenemo za Njemačku. Kad van završi godišnji, i kad sidnemo
u mercedesa za krenit put Amburga, ka da mi se duša od tila razdili. Teško
mi je, sinko, ostavit moj Sućurac, moje more na Gojači, moju Čudotvornu Gospu na Ladi i tvoga ćaću koji je svoj mir naša pod čempresiman na
groblju, moje stare prijatejice ča svaku večer sidu na šentadan...
– O staromen kampanelu ča je jedini osta u komadu nakon ča su saveznici 43. godine užežin Svetoga Nikole bonbardirali staru župnu crikvu
neću ni govorit. Znaš i sam koliko je Sućurani ton prilikon poginilo, skoro
nji stotinu... a među njiman je bila i moja draga baba. Jo, Bože moj i Gospe
moja, koja je to tragedija bila... cilo je misto bilo zavijeno u crno. Nije bilo
onega koji nije koga svoga izgubija, nije bilo obiteji iz koje nije niko osta
pod ruševinan crikve. Mrtve su na tovariman i kariman nosili u Gospino
svetište, kako bi ji na groblju pokopali. Ma evo i sad se mogu sitit plača i
kuknjave... Sinko moj, u selu od oko dvi ijade duš, poginilo ji je stotinu,
zajedno s popon, don Anton Rubinjonijen. Eto, dogodine će bit sedandeset godin da se ta najveća sućuraška tregedija dogodila.
– U pamet mi sad dolazi i glad koju smo proživljavali ti godin, za vrime
talijanske okupacije. O kruvu se moglo samo sanjat, a ako bi nas dicu na
dan zapalo pojist malo sočiva, raščike i tvrde pure, ka da nan je bija Božić.
Pura je bila toliko tvrda, ka kamen, da si je moga rizat ka komad kruva...
još ako bi se naša komadić bile slanine, one ča je vi danas ne bi pojili ni
da van se milijuni daju, a Gospe moja, jesmo ti zafaljivali i jesmo te veličali! Provala san ja ovod skuvat takvu puru, ma nima nikakvoga okusa.
A teško je u to ratno vrime bilo i do pure doć! Kune nisu vridile ništa pa
za nji nisi moga ništa kupit. Seljanke iz Zagore bi na kosti uprtile vriće s
kukuruzon, šenicon, mlikon i suvin meson pa bi išle od vrat do vrat to
prodavat. U nji je u Zagori duže vrimena bilo svega, a nan je vojska odma
odnila sve ča smo jemali: spizu, krave, koze i kokoše. Onda se govorilo
»žuto za žuto«, jer su one svoju spizu minjale za sve ono ča bi jin se u našin kućan svidilo, a ča je još ostalo. Kad je i moja mater, u zaminu za malo
žute pure, dala sve žute komade zlata iz kuće, u zaminu za spizu počela je
davat lancune, intimele i sve ostalo ča bi se seljankan svidilo. U to doba
ništa nije bilo važnije od tega da se naranu gladna dičja justa. Sićan se i
108
Zavežljaj ljubavi
kako je mlaja sestra plakala kad nije mogla nać mašku s kojon se svaki dan
igrala. »Mujs, mujs! Di si, mala, dođi!« Pet dan je sestra šetala okolo kuće
tražeć najdražu mašku, ali je nigdi nije mogla nać. Ka da je u zemju propala! Inšoma, već kad je sestra polako na mašku zaboravila, ćaća je reka da
je čuja da su talijanske vlasti izdale naredbu po kojoj je zabranjeno ubijat
maške, jer su se nakotili pusti miši, koji nosidu razne bolešćine. A ča se
u stvari događalo? Kako su talijanski soldati bili gladni, baš ka i cili ostali
svit, oni su vatali i ubijali maške pa bi od nji skuvali gulaš. Za niko vrime
na ulici višje nisi moga vidit niti jednu mašku jer su ji Talijani sve zaklali
i izili, a ništa bolje nisu prolazili ni golubi i ježinci.
– E, sad san se sitila, zamalo je nastrada i naš bidni tovar, ča ga je od
Talijanac spasila teta Marija, ćaćina sestra. Jedan dan, sidimo mi isprid
prazne konobe i štalice, u kojoj višje nije bilo ni vina, ni koz, ni kokoš,
vengo samo stari bidni tovar, ča je s ćaćon i teton iša u poje i pomaga
jin nosit ono malo frut ča je rodilo, a ča nikor nije uspija pokrest prije
nego mi poberemo... kad u nika doba, eto ti dva Talijanca. Teta je naučila ništo talijanskoga pa se znala š njiman sporazumit, a mi smo dica
slušali. Sve oni ništo govoridu i motaju rukan prema tovaru ča je u nji
tužno gleda, ka da zna ča mu se sprema. Odjedanput jedan od nji krene
prema vezanome tovaru, da će odrišit konop kojin je bija vezan, a teta
aranbašica stane prid njega i reče: »E, mene moš vazest i odvest, ma tovara neš! Sve ste nan odnili i izili, oli vi, oli oni drugi. Tovar je jedino ča
nan je ostalo.« Nisu je Talijanci puno obadavali – računali su, nećemo
se valjda ženskoga čeljadeta bojat – vengo je jedan od nji jopet krenija
prema tovaru. A teti je, jema bit, sva krv skočila u mozak jer jon je višje bilo dosta svega pa se okrene, uđe u konobu i jušto vazme niki veliki
mesarski nož ča je dida š njin, u ona stara sita vrimena, kla kokoše oli
prajce, ne znan ni ja višje. »Aj, aj, vazmi tovara, junače... samo ga takni,
priklat ću te ka kokoš«, govori teta, a Talijanac ustuknija prid malenon
bisnon ženicon od metar i po. Računa čovik ča njemu ovo triba. Ma je
isto, dok su se okrićali i išli ča, puten govorija i vika da će se vratit uvečer s cilon četon, i po tovara i po tetu. Učinija je mot ka da u rukan drži
pištolj, ča je značilo da će tetu ubit. Sićan se da smo se ti dan svi tresli
jer smo čekali kad će Talijanci doć za ubit tetu i odvest tovara, i govorili
smo joj da biži ča, da pobigne i da se sakrije u polju. Ona je bila toliko
bisna da nije tila niti čut to ča smo joj govorili, vengo je rekla da će jis
dočekat i da će jis golin rukan zadavit. Inšoma, jema bit da nan je i ovi
put pomogla naša Čudotvorna Sućuraška Gospe na Ladi jer smo cili dan
Zavežljaj ljubavi
109
molili i pribirali po krunican. Talijanci nisu došli ni ti dan ni iti jedan od
ostali dan poslin tega. A tovar je priživija rat i doživija duboku starost,
i uvik nan je dobro služija.
– Eto, sinko moj, vidiš ča mi sve na današnji dan, užežin svetoga Nikole, na pamet pada. Svašta mi kroz glavu prolazi, a pogotovo su mi na pameti u ovo pridbožićno vrime svi oni naši ča su sad na nebu, sa Svevišnjin.
Sinko moj, ovod di san sad, ne mogu ni do moje matere ni do tvoga ćaće
poć, za stavit jin malo cvića na greb. Niti mogu u svako vrime, kad poželin, poć do naše Čudotvorne Gospe na Ladi, do Gospe nad našin miston,
kojoj se Sućurani utiču od najstariji vrimen.
– Moran ti reć i to... ne fali meni ovod, u Njemačkoj, ni tičjega mlika, i niko me nije, Bogu fala, ni najidija ni uvridija, ali ne mogu više. Oću
doma, i gotovo. Od kad ti je ćaća umra, u me se uvukla nika tuga... dok je
on bija s menon, mogli smo i mučat po cili dan, ali je opet sve nikako bilo
u redu. Sad njega nima, dica su naresla, po cili su dan u školi oli su vani,
vi jemate svoj posal... svi se snalazu sami za se, a ja nikome višje nisan za
potribu, i tila bi se vratit doma.
– Pinez jemate koliko oćete, kupujete ča oćete i kako oćete, a niko s
nikin ne razgovara i po nikoliko dan. Sad ćeš reć da, ka i moja baba, i ja
pričan priče kako je u moje vrime bilo bolje. E, pa nek buden ka i te stare
žene ča ji ni ja nisan volila slušat kad bi počele pripovidat o boljin daniman, ali, evo, sad ću ti reć sve ča mislin. Nismo jemali puno, ali smo bili
više povezani i pomaga je svak svakome. Svi su živili za dane o Božića, jer
su se jedino onda mogli napunit želuci i jer smo jedino onda bili siti. Govorilo se: »Do Božića sito i lito, po Božiću i ladno i gladno!« Kaštelanski
težaci, a to su ti bili i dida i pradida, teško su radili priko cile godine, i na
rukan su jemali žulji koliko oćeš, a sve kako bi svojoj obitelji barenko za
Božić mogli priuštit malo blagostanja... kako bi barenko u miru Božjemu
svi zajedno proslavili tiju i svetu noć i porojenje malega Isusa. Ne znan ča
me spopalo, sitila san se svega, i cilu me nika tuga priplavila...
– Prid oči mi dolazidu slike kako se u mojin Kaštilima na Badnjak postilo sve do večere, a za obid bi se pojilo malo tvrdoga kruva, ali zato je
večera bila svečana, koliko su kome prilike dopuštale... a ovod se na Badnjak ji po cili dan... i za večeru se ji losos... ma ko je čuja za post i nemrs s
lososon?! Sićan se i kako bi mi dica poza rata kitili bor, ča bi ga ćaća usika u Kozjaku, a nije ga kupova u supermarketu, ka ča ga vi ovde kupujete... a mater bi polako odmotavala staklene božićne balune, ča su bili zamotani u tri sloja papira o stari novin, tako da smo mi dica, dok bi kitili
110
Zavežljaj ljubavi
bor, mogli pročitat u tin novinan ča se prijašnji godin u doba Božića dogodilo. Evo, sad mi u sićanje dolazi miris friško ubranoga bora i vidin nas
dicu kako višamo balune, i kako slažemo Svetu obitelj, dok se kućon širi
miris pršurat koje bi mater umisila s kvason, jabukan i kumpiron. Ovod
se i pršurate kupuju... ne, ne, ovod jis vi zovete uštipci... Sićan se i kako bi
otac prid kraj kićenja na bor s pomnjon postavlja voštane svićice, koji je
bilo dvanajst i ča bi se s metalnin štipalican zakačile na bor, ali se nikad
ne bi upalile, jer onda se dogodine ne bi mogle ponovo stavit i tribalo bi
kupit nove, a to je bija trošak priko svake mire. Danas se kitidu umjetni
bori, i svaku se godinu kupuju novi plastični baluni... čas je bor crven, čas
je zlatan... Ma, oću reć, bija bor ili jelka, vaki ili naki, ovod je glavno da se
za kićenje potroši. Ali opet govorin, dražji je meni bija oni naš sirotinjski,
mršavi, ča je mirisa na smolu...
– U pamet mi dolazi i kako se kaletan na Badnjak širija miris frigani
pršurat i bakalara, ča bi ga žene močile po tri dana u vodi kako bi omekša, da ga se može spremit za Badnjak na brujet ili na bilo. Evo, sad se sićan
pucketanja badnjaka na kominu, kojega bi ćaća iscipa i čuva do Badnje večeri, a kad bi ga naložija, poškropija bi ga s blagoslovljenon vodon i okadija
tamjanom, a mi bi dica onda slušala kako u vatri skakuću Domaći i tražili
bi Malika Titilinića iz Šume Striborove, o kojemu nan je baba, dok je bila
živa, pričala zimi uz vatru. Pozatin bi se cila obitelj okupila oko blagdanskog stola u zajedničkoj molitvi ča bi je započeja dida ili ćaća ka domaćin kuće, i kojon bi dragoga Boga i Isusa zamolili da kuća bude »zdrava i
sritna i da u njoj vlada mir«, a onda bi svi blagovali »veliku spizu koja se
zvala post«. Posli bi pivali božićne pisme, čitala bi se Biblija, molile su se
molitve, ča su ji i najmanja dica znala napamet... i čekalo se kad će se začut
zvon zvona na sućuraškon zvoniku, ča nas je zvalo na svetu misu, polnoćku. Svi smo zajedno u tijoj, svetoj i blagoslovljenoj noći molili molitve za
sebe same, za svoje obitelji, za sve bližnje, za cili svit... i za mladoga Kralja.
– Je, sinko, i ovod se moli, ali ne nako ka kod nas doma... i zvona na
ogromnin crkvan zvonidu tako da mi se čini da će mi glava puknit, i na
stolu jema svega kupovnoga... ma, je, jabuke su lipšje, crvenije i izgledaju ka da ji je ko nacrta, ali kad zagrizeš, ne osjetiš ništa. A meni je draža
jedna mala kaštelanska, zelena, crvljiva i neugledna, nego cili sić ovi njemački nacrtani jabuk.
– Sićan se i kako bi, nakon ča bi otac po završenoj večeri kruvon umočenin u vino ugasija božićnu sviću, oko jedanajst uri svi obukli najtopliju robu i cila obitelj bi krenila na polnoćku di bi odslušali svetu misu na
Zavežljaj ljubavi
111
kojoj bi se pivalo Svim na zemlji mir veselje, U se vrime godišća i Tiha noć,
božićne pisme koje mi i sad odzvanjaju u glavi i griju mi dušu, i tiraju mi
suze na oči. Dok san bila dite, nama dici su stariji govorili da se točno na
badnju večer, na ponoća, otvara nebo i svi koji jušto na ponoća pogledaju u nebo moć će vidit raj, Boga i sve svece u raju. I tako bi sva dica tila
točno u ponoć pogledat u nebo, ča nikad nisu uspili jer su s roditeljiman
bili na polnoćki, a oni koji nisu bili na polnoćki nisu gledali u nebo »jer ji
je bilo straj«. Nakon svečane polnoćke svi bi jedni drugima isprid crikve
čestitali ričiman: »Na dobro vam došlo porojenje Gospodinovo«, a isprid
crikve bi momci uz zapaljeni oganj ostali pričat po cilu noć, dok bi se po
kaletan čule božićne pisme, vika dice i pucanje iz važi s garburon, maškuli
i tondini, tako da oni koji su i tili zaspati uz toliko veseje nisu to ni mogli. A ovod se i na Badnjak gre u kafiće slavit jer je opet važno potrošit... i
čini se ka da višje niko ne razumi ča je Božić uistinu... svi su zaboravili da
se Isus rodija u štalici i da je oko njega bila obitelj na tu tiju i svetu noć...
– Eto, sinko, sve san ti rekla! Ma jušto mi se čini da kod nas doma još
uvik nije ka ovod... Čini mi se da kod nas doma judi još znaju na pravi
način proslavit Božić... kroz glavu mi prolazidu slike kalet iz moga ditinjstva, koje su iste još i danas. Čini mi se da tamo i danas, u vrime o Božića,
dok zavija ladna bura koja se zavlači sve do goli kostiju, odzvanjaju riči:
»U se vrime godišća, mir se svitu navišća, porojenje Ditića, svete Dive
Marije«, na što dica posli svake kitice svi zajedno odgovaraju: »Na Božje
rojenje, daj nam mir, veselje!«
– E, Gospe moja! A na božićno jutro bi se svi jopet sastali na svetoj
misi, jer je malo ko u to vrime izostavlja službu Božju... i svugdi bi se čulo
čestitanje: »Na dobro ti došlo porojenje Gospodinovo«, dok bi dica na
sami dan o Božića išla čestitat rodbini, a oni bi jin napunili žepe sa suvin smokvan, jabukan, bajaman i orijiman. Danas se za Božić ispod bora
stavljaju pokloni i od po nikoliko ijad kun ili euri, a to me, ustvari, sinko,
najviše i boli. More bit da je takvo primoderno vrime ušlo i u život našega
svita u našemu mistu... vrime u kojemu se jubav u obiteji miri po skupomen poklonu, višje vengo zajedništvo, ali, eto, jeman viru da ću barenko
doma bit okružena svojin sviton, pa će mi po stare dane bit malo lašje u
duši. Baš ka ča san ti već i rekla: Oči su pune, ma je duša prazna...
– Ja ti, sinko, od kad ti je ćaća umra, ne nalazin nit mira nit veselja, a
čini mi se da to mogu nać samo u svojoj kući, u kojoj si se i ti rodija, i u
kojoj smo te odgojili, i u kojoj smo proslavili ko zna koliko lipšji Božići
vengo ča su ovi Božići u tuđini, isprid televizije. Ovo je Božić u kojemu ne
112
Zavežljaj ljubavi
tribaš susidu pitat malo cukra jer, sinko, u tvojoj kući cukra jema koliko
oćeš. Jema skupe robe, je, svi ste lipo obučeni, ma i ja san obučena lipšje
nego ikad... je, jema spize koliko oćeš... ma jema svega priko mire, i čovik
ovode ničega nije željan, ka ča san rekla već, ni tičjega mlika, ali san, sinko, željna onoga Božića s dušon... Božića u kojemu dica na Badnjak posli
pola noći pucaju iz tondini ča su ji sami napravili s malo klora i željezni
klini, a ne ovakvoga Božića u kojemu dica bacaju kupovne petarde ča jis
zovu Magma, Debela Berta, i ča ja znan kako.
– Fali mi, sinko, ča me na Božić nikor ovod ne pozdravja s ričiman:
»Mir judima dobre voje«, jer se tako u Kaštilima pozdravljalo, i onda bi se
svi mirili, i susidi, i rođaci, i dica, i svi koji su bili i po višje godin u svađi.
Dica bi se falila između sebe ča je ko pojija i ča je jema za večeru i za obid
jer je svak mislija kako je jema bolje i višje od onoga drugoga, a kako je
za Božić valjalo da svega jema na stolu, u to vrime se znalo i čagod zlata
založit. Sitiji godin bi odjedanput u se utrpali teple pršurate, bakalar, anguje, bili kruv, zericu prošeka i ko zna ča sve još, tako da bi nan criva po
noći znala počet zavijat i štumik bi nas počeja bolit... tako da bi niki od
nas, koliko se sićan, znali i sve dane o Božića priležat u krevetu. I to sve
poradi tega ča nan tilo nije bilo naviklo na toliko spize, koliko je bilo o
Božiću. Ali sve je jemalo dušu... A ovod... ovod jema svega, i pun je stol,
i puni su ormari, i pune su glave znanja, ali nima, sinko, iskrenosti, prijateljstva, nima topline, nima one tepline u duši za Božić, a ja bi je tila po
stare dan opet osjetit i proživit. Pa makar spavala na kamenu i nemala ča
jist, ali oću se vratit nazad, u moja rodna Kaštila. Tamo di sveta Luce još
uvik dolazi na tovarčiću, a ne u skupomen autu, i di dici ispod kušina priko noći ostavja suve smokve, suvice, orije, bajame, mandarine, naranče, i
di koju šibu. Oću, sinko, nazad doma, di žene još uvik na Svetu Lucu same
sadu šenicu, a ne kupuju gotovu kupovnu... oću doma kako bi i ja mogla
za Božić uz tu šenicu s božićnon svićon i rvajskon trobojnicon, na stol s
izvezenon tavajon stavit »krtol« s jabukan, orijiman, suvin smokvan, bajaman, i sa svin onin ča kaštelansko polje od vikova daje kaštelanskomen
težaku, a brez čega tvoji didi i pradidi, ka i oni prije nji, nisu mogli priživit.
– Ma ne mogu virovat da si i ti zaboravija Božiće iz svoga ditinjstva?!
Udrilo van je svima materijalno u glavu pa ste svi zaboravili na prave vridnosti... Ovod se ljudi više i ne družidu, na kompjuteriman su po cili dan,
svak je sa svojin misliman, i svi trču za euriman... znan da kod nas doli
nije tako jer se čujen ja sa svojiman doli... i znan da se u Kaštiliman i dan
danas Božić slavi ka pravi Božić, i znan da tamo sve do Tri kralja veliko veZavežljaj ljubavi
113
seje obuzima i staro i mlado, muško i žensko, bogato i siromašno... a ovod
je Božić kupovina, okićeni dućani u kojima nema čega nema... je, istina
je, sinko, jema svega, svakakvoga obilja, ali nema onoga ča meni triba...
– Eto, sinko moj, sve san ti rekla ča mi je na duši, pa se ti moš jidit, a i
ne moraš, a opet ti dođe na isto... jer ja iden doma... s tobon ili brez tebe...
na noge, autobuson, auton ili s bilo čin drugin. I nemoj mi reć da san stara
i da se ne mogu brinit za sebe, jer mogu. Već duže vrimena se spreman s
van učinit ovi razgovor, a sad mogu reć da mi je duša na mistu. Ja san odlučila, a ako ćete i vi doć za menon, vrata su van širon otvorena. A kako
je već vrime o Božića i vrime od slavlja, amo ča svi zajedno zapivat koju
našu staru božićnu pismu... i nemojte mi reć da ne znate. Znan ja da znate riči, a ako i ne znate, u današnje vrime se sve može nać na internetu,
nisan ni ja baš toliko stara.
Uskoro su se u stanu u Hamburgu začuli stihovi: »U se vrime godišća,
mir se svitu navišća, porojenje Ditića, svete Dive Marije«, pri čemu su nakon svake kitice ove stare hrvatske božićne pjesme svi članovi obitelji s
osmijehom na licima odgovarali: »Na Božje rojenje, daj nam mir, veselje!«
Baš kao što je baka Marija ispričala da su nekada davno, u doba njenog
djetinjstva, na Badnjak pjevale obitelji u kaštelanskim domovima, okupljene oko kućnog ognjišta, dok su kaletama odzvanjali dječji glasovi, pucnji
iz »tondini«, božićna čestitanja i stihovi starih božićnih pjesama.
I sve je bilo isto, baš kao u nekim davno prošlim vremenima, kada se u
tihoj i svetoj noći Sveta obitelj okupila u štalici, kojom je vladao mir i veselje... jer je i te večeri, godine 2012. u domu kaštelanske obitelji u Hamburgu veliki mir i veselje obuzeo i staro i mlado, i muško i žensko, i bogato i siromašno...
114
Zavežljaj ljubavi
Antonija Jončić
Split
Ča je to mižerja
– Malaaa... Ma di si sad? Malaaa... A bi' će da je išla u male Anke. Čuja
san je iz konduta, ali nisan razumija. Čita san foje. Ta mi dva... baš idu
skupa. Naša bi se ko bi reka da nisu friške jerbo su od prošle šetimane,
no za ovdi to je ka da su od jučer. Je! Sitija san se. Ostavila mi je i sić vode
da zalijen.
Vidi, vidi! Čekaj, uze ću kanočal. Jahta... i to koja jahta.
A vidi onaj moj mali kajić! Šljunak mu pučina dok iščekiva da ga pinelon registriran. Ol je to mali posal. Triba učinit najpri šablon. Neću da
mi se brojke i slova krividu ka pijanci. Moja barka mora biti najlipša. I je!
Ma gle tu liniju! Njon ću ić u ribe. Dosad san samo s kraja zabaciva udicu. Tako prošlega lita prominin štaciju, veruć se po grebenima, jer san se
tija na malo dub'je okušat. Ja, more i stine. I omar me krenulo. Ništo se
zadilo i nikako da povučen. Već san vidi kapitalca na pjatu. Taman san
sa zanija kadli ojača i stade se onaj slabi vitrić zaletavat u me. Ja vučen, a
on mi odnese kapu. Ja potižen, a on sve jače, u lice mi se unosi... prikine
se udica. Baci san i šćap i vas zlovojan napušća lovno misto. Ujedanput
mi se japanka zadije o škrapu. Kako san je izvlači nogon, hiti san je priko
glave drito u zapinjeno more. A jadan san ti bija. Ni kape, ni japanke ni
udice... a kamoli ribe.
Ma sad ću moć bacit vršu. Uvatit ću i onu malo krupniju, oboritiju da
ja i moja mala moremo guštat. Stavit ćemo kapju u'ja, onega pravoga maslinovog, a onda ćemo tu gozbu završit tako da riba jopet zapliva. Zalit
ćemo je mojon ćiribajkon. Samo neću onu zadnju. Nju ću prodat. Vazest
ću onu ča mi je ostala otprije, za koju mala kaže da je kvasina. Ne dan jon
naslade, al evo priznat ću. Je, ima prav. Išla je bokun na kvasinu. E... ta
moja ćiribajka. Šteta, nima je puno. Lipo bi bilo da je višje. Svako zrno s
onega škrtog tla iskoristin za nju.. Ni ne okusimo se bobica. A tako su slatke i tanke škuromodre pucketave kožice. Ča ćeš! Mižerja je... Ali ne žalin
se. Ja i moja mala lipo živimo. Ako nan je do zobjanja odemo... eto, još je
nima... odemo u Mateja.
Zavežljaj ljubavi
115
Vise grozdi ka lanpioni, sa zelene nadstrešnice na otvorenoj betoniranoj
teraci, praveći 'lad dok se mi uz stolić kuckamo malin bičerinima s likoviton travaricon. Samo po jedna. Dobro je to za cirkulaciju. I za opuštanje.
Ni njima ne pritiče. Sami su pa jedva čekadu da in ko dođe u vižitu i
razbije monotoniju. Tega ne puštaju lako... vode ga do voćke da ubere...
Ja i mala nimamo nektarinu, a i teško nan se pentrat za doć do kupina,
a nikako do kapara. I nosimo teglice tih delicija. Stariji su i oni, ma svakog
lita nika da'ja svojta stvori se pa in pobere... Nije da ogovaran, nikako, no
višje odnesu ven donesu. Kako ne vide da su sirotinja?
A sa strmih litica buseni neobičnih cvitova i ukusnih pupova prkose i
onima gori i onima doli... i moru i zem'ji i ka sirene mame na opasnost.
A koja je ura? Leroj mi je sta. Briga me za uru. Ka da ću di zakasnit.
Ajme! Koji san ja cukun. Ni lik još nisan popija. Majko moja! A sad moran ostavit ponistru...
Klapa... dolazi... Nije. Riči nima, ni ona. Bi' će da miš jopet va'ja kumpir
pa ovaj lupka po drvenin skalama. Lako po danu, ma po noći... Ajde,
kreni ja! Dobro je. Ura pokazuje jedanaest. Eto, ča mi je učinila. Sav san se
smeja. A di mi je tableta... di je stavila? Voda je tu. Znan. Opet nazad. Evo
je! Tu si, jušto kraj svetog Ante. Sad se mogu pomolit pri vengo je gurnen
niz grlo. Sveti moj Ante, pomozi mi! Gotovo. Fala ti, sveti Ante. Molin te
još, dovedi onu moju pri mraka.
Iš, iš... meee... idi tamo... pustila je jopet koze na moje cviće. Jušto su mi
procvali đirani. Jedan, dva, tri... samo je još jedan cvit osta, onamo iza...
Ššš... meee... Niman čin da ji poplašin. Auuu! 'enti kantunal i izlizane
šlape. Oprosti mi, Bože! Ča ne stoji uz komon. Dobro, more bit baš nima
mista, ni pregledno, ma stisnut ćemo nekako. Pribacit ću ga ispod nog',
podno kočete. To moran obavezno maloj špjegat.
Sigur' san da mi je izila i oni za'nji ukras isprid kuće. A lipo san upozorija da pazi na nji', napravi san i ogradu, podiga bovane... More bit će
zapametit ako kojega malega zavrtin na ražanj. Kako dugo nisan okusija
bokunčić mesa...
Eno je! Viri s ponistre u šufitu ka da je u kvadru. Skrit ću se iza koltrine. Tira ji'. Skače onaj treći priko zida o' kamenja... a drugi se zavrtija,
okrenija u ariji ka balerina. Vas san se opotija. Snervala me... i ona i njeni
išenpjani kozlići.
Ja san se ono pri šalija, sveti Ante. Ma di bi ja odnija jarčića. Dabogda
me grom pogodija. Znaš ti mene. Onako kad san jidan svašta balin, ma u
me je duša čista ka u diteta.
116
Zavežljaj ljubavi
Vrime mi je uteklo. Propustija san ča rade bogatuni. Dobro li je ovo
oko. Sve mi približi.
Pari vapor prema mojoj šešuli. I ča bi da san tamo? Leža na provi i peka
se na suncu, oliti se odmara unutra dok valići pljuskaju i svojin me buć,
buć... buć, buć omamljuju i zib'ju. To mogu i na siki, omar doli, ispod kuće.
Da udišen slanost mora, guštan u bavi i pogledu na galebe ča grakću
grintajući kad in riba pobigne. To mogu i kad otvorin škure, u rano jutro.
Moga bi' i da kružin po otocima, upoznajen nove obale i 'jude. A ča će
mi to? Vidiš jedan, vidiš sve. Nije lažen. Ovo nima nigdi. Ka u raju. 'judska ruka još nije išporkala ni izbužala prirodu. Sve je nedirnuto. Cvrčci
su živ'ji, more slanije, bistrije i lipših plavih nijansi, miris div'jeg raslinja
opojniji...
E, a Modra špilja. Odvest ću malu... Eto! Oni ne mogu svojin »veličanstvon« u špilju, a moja barčica to more. Ma ko će je dat! Do' ću ti kad ova
sparina kala. Ne mo'š se, dok prži, sleginjat stalno, zamanta ti se i vas se
cidiš pa triba minjat guće, gaće...
Prolazi Pešo. Uvu'ću se bokun unutra da me ne spazi Javija bi se ja njemu, al mi se ne da pričat. Nisan ja o' veleki' besid. Pune su mu ruke. Lipo
je uvatija. A dobar je on. Kad mu pritekne uvik nas počasti. Baš me svrbi
livi dlan... Poza obidon sist će on na zidić kraj sviji' vrat' i krpit mrižu, oli
će učinit koji pižolot.
Ginga maeštral naše turiste, a fina in bila gospo'ska kožica već počela
crvenit. Nije to ka' naša, gruba, hrapava, očvrsla od stalnog znoja i žege.
Dama natakla kapelin i razmišta pjatance po stoliću. Na glavi čovika je
kapa s frontinon, priko ramena mu šareni šugaman, a s ruke uprav meće
u sredinu veliku, punu padelu.
Ko bi sad guca šnicele, po ovoj vrućini? Još je ništo u male zdile. Zeleno i crveno sa žutin.
Ovod su van vonji! U mojoj kužini! Ja i mala danas ćemo brudet. Jemamo mišance, a ona to skuva za prste polizat. Kad dojde meknit će palentu...
Nazdrav'jaju čašama na visokoj nozi. Bi' će da je šampanj. Prililo in se
po tavajolu, jerbo je šjor izgubija balans. Ne znate vi ča je prava kap'jica!
U mojoj bačvi, onoj u konobi kod Peša, van je likarija.
E, moj sveti Ante. Ima 'judi ča in u ovon zamaljskon šušuru ne fali, rekli bi, ni 'tičjega mli'ka. I viruješ kako su sritni, jer tako ovaj iskvareni svit
gleda na materijalne vridnosti. A oni se skonšumaju ako je nikor i mrvicu
povr nji'ove razine. Jubomora ji' priuzme. Zavist. Grizu se iznutra. Štumik
in se grči. Tribaju likara da napiše ricetu. Uzimaju medikamente jušto po
Zavežljaj ljubavi
117
upu'stvu, ma ne ćute se bo'je. Onda skoče devize, konto je veći, takujin
deblji i... nima više bolesti. Pa jopet grabe, zgrću i ne znaju granicu di triba stat. Nima je. Ne vide je. I puno tega oni ne vide. I na puno tega oni ne
misle. Ni na Boga, ni na molitvu, ni na bližnje ni potrebite.
Pa jopet, jema oni' sridnji, koji zabasadu neki put u crikvu, koji izmole
tu i tamo po koji Oče naš... ali samo u potribi, kad ji' snađe juta nevoja oli
da in se ispuni sritni san. Počnu se krstit, mašu rukan ka' da tiraju mušice. I pogađaju se s Majkon Božjon. Pogađaju se i sa svin svecima. Ako ti
meni ovo, ja ću Tebi ono. Ispuniš li mi že'ju platit ću ti misu, čak dvi, svake
nedi'je nać'eš me na euharistiji i neću izlazit pri vengo ostavin lemozinu...
Ča je to ako ni trgovina? Ma s Gospon i svecima nima takvi' sporazuma.
Ni s Bogon. Strp'jiv je on. Ne jidi se jer – grišan je čovik. Pušća mu da se
popravi, progleda, daje mu šansu da odbaci svoje svadljivo, zlobno, gramzivo, ne'jubazno, sebično... JA, a viron, čiston viron da se prida Isusu, da
krene stazon dobronamjernosti, uslužnosti, suosjećajnosti, nezavidnosti...
Dunkve, ostali su i oni koji žive Božju rič, koji su na putu vičnoga života. Malo i' je, ma i' jema. A ko će sveti Ante pridati se u potpunosti Isusu,
ko će ako ne onaj najveći siromaj. Jedino ča jema je uzdanje u uskrsnuće,
u život pravednosti, mira i 'jubavi.
Neću se ja sad stav'jat ni u jednu stranu. Tebi je sve znano. Svejedno,
puknut ću ako ne rečen. Ne ne branin ja ikoga. Ma... onaj težak, ribar... ima
dana da ništa neće u mrižu... zem'ju ga ne 'rani... a dici triba jist... izleti i
da ne'š... o'suje se. Nije to zaozbij. To je od nemoći, jada, glada... o' žalosti
na misal da nas je Bog napustija. Je... i ja se koji put tako ćutin ode li mi
ča na krivu pa uzman štit. I brzo me to projde. Kad u mistu svi za'rču, doduše mo'š ji' na prste ruku zbrojit i mala kad stavi glavu na kušin i okrene
škinu, uživan čitati Bibliju. Razumin ja... ne baš sve... ponav'jan beside...
gledan Tebe da mi i Ti malo pomožeš... A Ti mučiš, 'oćeš da sam otkrijen
tajne svetosti. Ne sustajen ja. Jopet buljin u rečenice pa... ne u Tebe, skužaj... gori... i je... Otkrija san. Otkrija san da je Bog najveći, savršeni šahist.
Vodi on nas, vuče poteze ne da nas sruši ven da nas spasi. I kad ja ne znan
kod san poša, On zna. Kad se na po puta pridomislin i skrenen ulivo oli
udesno... On me miče s loše odabranog pravca. Neka mi se i desi kakova
nezgoda, bila bi još veća da On nije upravija s menon.
Igrač je to koji svojin bravurama i božanskon taktikon zadaje pobjednička mat rješenja i vara sotonu. Zato se ovaj žesti, pakosti di stigne...
otim'je duše. Ma kako će ti otet dušu ako ti ne'š? Da ti niko otme tilo, to
da. Ali dušu...
118
Zavežljaj ljubavi
Mislija san ja i o tome. Čovik je slab, 'oću reć povodljiv. Evo, da me
razumiš. O'kle najbo'je čuješ misu? Joj, ja Tebe to pitan! Nima veze. Iz
prvega reda. Pa ča si sve da'je, oli bližje vratima, svećenik manji postaje,
a njegova propovid nestaje, I onda te omar na izlazu vrebadu nevidljive
ruke i guraju na razne ugode, prizemne pobude, sve upakovano u šarolika obećanja i dobitke.
Naravski, ne smi'š se dat. Ali nečastivi te turka, šapje, podmićije, nudi
bo'je. Gotovo! Padeš na ispitu. I tek kad je već kasno vidiš da je ono bo'je
bilo gore, a višje – manje.
Uh, ča me badaju iglice nemira, a glasić u glavi tanta me da zavirin
u teču. Mmm... lipog li vonja. 'oću li malo umočit kruva u šug? Moga
bi'. Samo pinku... bokunić korice. Ne more se to opazit. Eto ga na... Kapnilo mi na bičvu. Smočit ću šudarić da otaren. Još je veća fleka. Ajme,
ča će mala brontulat kad vidi maću. Ništa. Smista ću priznat. Moguće da ipak pričekan da se smrači. Neće se opazit pa ću je svuć i bacit u
kofu, a kad bude prala more pritpostavit da jse i ona zašporkala. Ne, ne,
njon se to ne more desit. U ime Isusovo, koje ružne misli napadaju na
me. Apasalutno sve ću prijopćit, al dotle ću je udobrovo'jit i po'jubit u
obraz, čisti i meki od kišnice. Osin tega, ona je kriva. Da je bila ovod,
a ne u ćakule...
More bit da gre. Uh! Nisan stavija poklopac. Dobro, sad na stari
pozicjun.
Iju! Nisan vratija kruv u muškadur.
Konačno. I dokle cvrčci cvrčidu iskazujući vese'je u solo i zborskin dionicama, furešti su pobigli u kabinu. Ostavili su pomade, visoke faktore...
da se ugriju, da in ne bude 'ladno kad namažu na vrilo ti'lo. Bidni. Koliko euri itaju, jer ne znaju domaćinski i razumski promišljat. Da je prodat,
moga' bi' za to... Čekaj, čekaj! A kad je onaj ariva? Tonko vazim'je konop
ča mu ga je Bepo bacija da bi zauzda leut. Koliko san se vrtija, ka' trotul,
ovaj jse od iza punte uspija doć. Svučije maju pa se tare njome. Vitla je.
Pala mu je na granu o' tamarisa. Ma ča to čini? A tot smo ga! Daje ruku
šinjorini da ugazi na čvrsto tlo. Ona mu se šerjasto nasmješi, a on je gleda, miri... eno deboto se sapleja i pa' priko valiže.
Bjonda, ondulirana, višje mršava vengo vitka, s bračoletima i nekin
visećin rećinama, od sitnih do velikih krugova. Njišu se na svaki njen
pokret i mavanje čuperaka kose ča jon lete u justa. Na noge štikle. Boršin šoto braco, a livon rukon naznačije još jedan bagaj. U koga li je ova
došla? Prava fureštkinja. Valiža priteže torbu pa se Tonko vas nakrivija
Zavežljaj ljubavi
119
na bandu. Jedva čini uzbrdicu. Jema bit da se zapuva, jer ona mu ništo
priča i rukama crta, a on samo gleda prida se i kima glavon.
Moreš se ti moja bela okitit koliko te vo'ja ma kad se mala uredi nima
je lipše. Ka' ono na piru... Vešta boje breskve, u struk, doli plisirana, visoke pete, kosa višto spletena. Ne triba se njon mrčit. Poput glumica je, oni
starinskih, pravo lipih. Pa smo zabalali. Ni ja nisan bija za bacit. Utega san
se u sivi veštit s kolarinon koja me umalo udavila pa san je u po' fešte skinija, šesan... ne baš strukiran... ma ka' perla.
Istina je. Hita mala pravo prema njima. Pozdrav'ja je. Pozdrav'ja i tovara. Ne mislin na Tonka. Pozdrav'ja i njega. Ma mislija san na onega drugog, Pešovog tovara.
Asti, jema bit da je to 'ćer od Pjera, Pešotovog brata, ča je u Amerike.
Godinama ni dolazila. Sad će in pomoć. Sigurno će in dat i puneze. A ko
to zna? More bit se došla samo banjat i vidit kako će podilit zem'ju i kuću.
Davno je Pjero tija da svoj dil proda al Pešo nima para da kupi, a neće didovinu da da strancima. Ako je u pitanju dioba rod rođeni se zakrvi i zavadi i ne priča do smrti, ni nji'ova dica ni od dice dica... Eto, kako vrag priko
imovine uđe u 'jude, pogotovo mlade. Oni bi odma' da imaju sve udobnosti, da se nauživaju pa sve rade da ne rade, smišljaju mogu li se kako, oko
sebe, okoristit. Poslin će radit. Koje je to vrime – poslin? Stari bi govorili:
Pitat će te mladost di ti je bila starost. O Bože, raka' san naopako. Pitat će
te starost di ti je bila mladost. A da ne pita, tako da te ne optuži, a nimaš
argumenata za obranu, nemo'š tu vazest korunpiranog odvitnika, samo će
te oderat... e tot dolazimo mi. Svi mi. Tribamo zbit svoje redove da bi bili
velika, moćna Crikva koja će predanošću i zagovoron kod svoje Majke,
Majke Marije, zatvoriti justa te ogromne nemani, ča se protegla cilin sviton, da ne proždre one koji bi mogli učiniti važna dila da se Bogu obrate,
a najskoli da užgu svitlo i rastiraju mrak po kojen tumaraju, da najdu mir
i radost i Duha svetoga.
Naša crikva je pusta. Nekada ni bilo tako. Penjali su se 'judi u brdo, klanjali se sveton Silvestru, nosili mu vrićicu p'jeska ako in je to bi prvi put,
molili, svetkovali i vraćali se izličeni, lagašni. Teret brig' vazeja je Isus na se.
More bit zato ča san star pa mislin da je u moje vrime bilo sve bo'je,
da je molitva, iako ista, bila predanija, uzvišenija, oltari se doimali svetijima, au kući Božjoj se osjećalo stvarno prisu'stvo nebeskoga blagoslova.
I kako mislin sad, tako san ćutija i onda, odmalena. Nameće mi se odgovor da je to zato ča su 'judi bili iskreniji i sasvin otvorena srca prema
Bogu, Isusu. Nji'ova vira bila je nepokolebljiva.
120
Zavežljaj ljubavi
Naša crikva je pusta. Ali, oden ja u drugu, van ovega mista. Miris tamjana, kamene ploče po kojima odzvanjaju koraci, oslikani visoki stropovi, platna i zvuk orgulja vode me u neku nad razinu i ka' da nestajen u
višoj dimenziji. I nailazin uvi'k na mir i spokojstvo jer ono je u meni, jer
mi je srce puno, jer je Bog u nj utisnija dil tega svoga boga'stva, za svaku
moju lipu rič, svaki moj gest čime san ozarija nečiju dušu.
Nije bogat oni koji posjeduje devizne knjižice i ostale vri'dnosti materijalne. Pravo boga'stvo je kod onega koji nesebično dili ono ča jema; i neka
je to tek odlomljen komad pogače i neka je to tek tepla voda sa zrnon soli,
malo u'ja i liston lovora. Boga'stvo kao siromaštvo duhon, kao predanje
u Božje ruke, kao oslobođenje od posjedovnih stvari, kao skromnost, poniznost, kao pripadanje zajednici, Crkvi, Bogu.
I nije blago bogatašima koji »plivaju« u svin blagodatima, jer su robovi pohlepe i ograničenosti, taštine, osjećaja veće vri'dnosti. Ne mogu oni
s'vatit Božju mudrost, obziron da nisu povezani s Njin; žive u trenutku, a
upravo trenutak je naš život prema vičnosti.
Molin se ja na bilo kojen mistu, jer Bog je svuda. Znan da je u crikvi
zajedništvo i da se moramo spajat u viri čvrstin kadenama. Ipak, triba
djelovati i sam.
I škola je pusta. Žalosna. Teško je vidit kako sve propada i nestaje. Kad
nima 'judi nima ni Crikve, kad ode mladost za bo'jin životon ostaju prazne klupe.
Zvonce se višje ne čuje. Ni zvono se višje ne čuje. Jedino na Gricku,
mašku, i to tek toliko da ništo zvonca, da budi, barenko, uspomene.
Maše mi i pokazije konistru punu grozja i smokav i teglicu... Ako su
slane srdele, ča ćemo se natuć pogače. Umisit će je ona ka' za kruv, onda
tri-četiri slane srdele pa kapula, pome... E, to su one moje sa Baluna. Pridvečer ću ji' zalit. I kukumare, Male su to dvi gredice. Borin se da požive jer
š njima san i ja višje živ. Samo neće to bit viška, ven komiška pogača. Ispeče je ka' ča je znala i moja mater, Bog jon duš pokoj. Ritko kad je pohvalin,
ča je je, ali prid Tobon to znači ka' da je dobila zlatnu meda'ju
Odnila jse ona njima bonbonjeru od nike prigode i umtečici brudeta.
Ufan se tek da neće spazit otisak mišji' zub na rubu kutije.
Al smo se napričali sveti moj Ante. Ti se sad odmori, a ja gren na obid.
Zavežljaj ljubavi
121
Tomislav Šovagović
Zagreb
»Oprosti im, makar znaju što čine«
LIK: Svećenik Miroslav
MJESTO RADNJE: Župna kuća, Lanišće, 23. kolovoza 1947. godine
Nakon burne subote po župama srednje Istre, svećenik Miroslav sprema
se na počinak. San neće na oči, pokušava dokučiti što se dogodilo u Buzetu gdje su komunistički napadači nasilno prekinuli krizmu. Prebire razloge
zbog kojih »narodnoj vlasti« smeta vjera nakon oslobođenja od talijanske
okupacije. Priprema se za sutrašnju svečanost u župnoj crkvi sv. Kanija,
Kancijana i Kancijanile, gdje će sakrament svete potvrde primiti 246 mladih iz kraja pod Ćićarijom, budući da zbog Drugoga svjetskog rata sedam
godina nije podijeljena krizma. Nakon dogovora s izaslanikom Svete Stolice
mons. Jakobom Ukmarom i laniškim župnikom Štefanom Cekom okupljanje krizmanika pomaknuto je s devet na osam sati ujutro, kako bi zavarali potencijalne napadače. Svećenik osjeća tjeskobu, no i čvrsto pouzdanje u
Božje upravljanje, kako poviješću čovječanstva, tako i zbivanjima u Istri,
na čovjeku nedokučiv, ali dalekovidan način. Preispituje Miroslav posljednje događaje, ali i cjelokupni životni put.
»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.«
Tako su večeras najavili komunisti. Došao čovjek, jedan od njih, kažu
iz Račje Vasi, najaviti ono što bi nas moglo dočekati sutra. Stao vikati na
žene i djecu. Bože, Ti sve vidiš i sve znaš. Pomozi mi, u Buzetu sam jutros
jedva spriječio da ne taknu u Tebe.
»Samo preko mene mrtvoga«, vapio sam kod svetohraništa, teška srca
su me poslušali. Mržnja je u njihovim očima. Kao da u nama vide talijanske popove koji mrze partizane, koji ne žele narodnu vlast i državu.
Ali kakvu državu? Državu bez Boga, državu u kojoj nećeš javno smjeti
kazati da si vjernik, primati sakramente.
Obradovaše se laniška djeca večeras kada sam im pristupio. Bilo je nekoliko dječaka u igri, raduju se krizmanoj nedjelji noseći Krista u svom
122
Zavežljaj ljubavi
srcu. Pomozi im da ostanu takvi čitavoga života. Svjedoci vjere. Kakve god
ih okolnosti zatekle u životu.
(Moli skrušeno: Ne dopusti, Bože, da ih bilo kakva vlast obeshrabri u prizivanju i primanju Tebe!)
Posumnjao sam nakon ove prve godine u Pazinu, posumnjao kako
nisam dostojan biti podravnatelj i profesor. Kao da ne uspijevam usaditi
đacima sve one kreposti i vrednote potrebne za važne životne odluke. Priznajem, pun sam muke, tuge, tjeskobe. Ranije u istarskim župama nisam
primjećivao u mnoštvu vjernika one skupine gdje Božja riječ ne dopire.
No u Biskupskom sjemeništu, u radu s mlađima, uvidjeh koliko je znoja potrebno proliti kako bi čovjek očvrsnuo. I mi profesori skupa s njim.
Pogled ovih laniških dječaka pred sutrašnju krizmu vraća potrebnu
nadu. Nadu kako vrijedi svakodnevno moliti, ustrajati, vjerovati.
Sedam godina čekaju svetu potvrdu. Mogli su odustati, i oni i roditelji.
Njihova vjera održala ih je u ratnom vihoru, žele zahvaliti svom Gospodinu za pružene milosti. Za život. Vidio sam među vjernicima i nekolicinu partizana. Bit će i oni kumovi. Pričali smo večeras, komunisti huškaju
narod kako se tobože zabranjuje krizmanje antifašistima i partizanima.
Nije istina.
Kumovi ne smiju biti proklinjavci vjere i oni kojima brani crkveni kanon. Tako kaže i župnik Cek. Želja nam je biti s narodom, uz narod. Znamo koliko su propatili pod talijanskom čizmom. Crkva je bila čitavo vrijeme s njima. I Gospodin.
Zar nakon svega, u slobodi, nekome tako snažno smeta Katolička Crkva da bacaju jaja i rajčice kao jutros u Buzetu, zaslijepljeni prezirom prema Kristu?
Bože, zar se zaista ono dogodilo? Klečao sam moleći brevijar, pristizali
su prvi krizmanici i kumovi. Krenuo sam s Ukmarom u procesiji, najednom se sručila lavina napada sa svih strana. Klicalo se Titu, Staljinu, partiji, tražilo se »narodnog« biskupa. Kakav je to narodni biskup onima koji
ne vjeruju u Boga? Što njima može značiti biskup iz naroda i kako mogu
prosuđivati narodnu nit pastira? Vikali su, psovali, provalili kroz bočna
vrata, udarali, razbijali. Ništa im nije sveto, a htjeli bi upravljati. Birali bi i
samog papu kad bi mogli – »u ime naroda i narodnosti«.
Boli me, Bože! Jako me boli. Osjećam dodir zla, prožetost nečasnim
namjerama. Vješto prave žrtvu od sebe. Imaju plan sprovesti zadane ciljeve, neke svoje više zadatke. Pojedinac nije bitan, ideologija partije zapovijeda i šalje u provociranje nas svećenika. Sve će izokrenuti. Prikazati se
Zavežljaj ljubavi
123
izazvanima, napadnutima. Ozlojeđeni jer ih tobože Crkva ne razumije, ne
prihvaća. Naljutilo se nekoliko komunista kada sam kazao kako ću podijeliti sakrament svakom čovjeku dobre volje ako nema zapreka, neovisno
o njegovoj nacionalnosti.
Kome se dokazivati, Bože? Tebi, svojim ljudima, Istri? Osjećam kako
moja majka ne spava u našim Čabrunićima. Vjerujem kako prebire prstima po krunici osluškujući hoće li joj huk vlaka dovesti sina u najdraže
rodno dvorište. Bilo bi bolje kad ne bi saznala za buzetske nevolje, kad bi
mimoišla jutrošnja vijest i nju i oca, da ne brinu.
Vjerovali smo kako će s talijanskim vragom nestati istarskog ropstva.
Znaju li partizani da sam svetog Vazmenog ponedjeljka 26. travnja
1943., izlazeći iz roditeljskoga doma, praćen suznim očima oca, majke,
sestara i brata, odbio okititi rodnu kuću talijanskim zastavama. Odgojen
kako imam samo jednu domovinu i jedan jezik. Jednu zemlju, hrvatski
plug i hrvatsku motiku kojom sam ju obrađivao prije nego što me Božji
glas pozvao u koparsko sjemenište.
»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.«
Eh, viču oni koji nisu slušali velečasnoga Pavića u Juršićima, odlučnoga da, unatoč svim školama na talijanskom, nastavi nas djecu poučavati
materinskom jeziku. Najslađem svakome tko je ikad progovorio njime.
I hodio svetim istarskim tlom. Svjedoče li partizanski napadači iz Tinjana prije četiri dana, i danas u Buzetu, kako je narod odavno odabrao svoj
hrvatski smjer? I tko se može usprotiviti narodu ako je čvrst i odlučan u
svojim namjerama?
Tko usadi ljudskom biću tako nečastive namjere kakve su prekidanje
tvoje riječi, prikazivanje tvoga sina?
Ako se ova muka po župama srednje Istre događa kako bismo uvidjeli
Kristovu Golgotu, prašinu krvavo prihvaćenoga križa naših otkupljenja,
zahvalni smo ti što si odabrao Istru.
Časti te narod, ma što takozvana narodna vlast mislila i odlučivala o
tome. Znam kako je povijest prepuna nerazumijevanja. Svodi se na bitku
dobra i zla, ona još nije završila. Kako može opstati poredak koji zabranjuje primanje Boga, i to u njegovom domu? Razbijati i upadati razbojnički u crkve.
Bože, oprosti im, makar znaju što čine.
Došli su obeščastiti, poput Talijana kazati »odsad smo mi vaši gospodari«, nametnuti svoja pravila. Pravila po kojima će u slučaju neposluha
kazne biti skupo naplaćene. Zašto nas udaraju nemani sa svih strana? Pi124
Zavežljaj ljubavi
sao sam biskupu kako ne želimo još jednom završiti pod talijanskom vlasti jer su hrvatski svećenici bili progonjeni samo zato što su bili hrvatske
nacionalnosti, jer su vršili svoju dužnost govoreći i propovijedajući na jeziku svoga naroda, hrvatskom jeziku. Zar ponovno moramo prolaziti iste
nevolje? Sa svojim ljudima namjesto Talijanima.
Zaboravljaju partizani, ili ne znaju, koliko su istarski svećenici učinili za pismenost i kulturu istarskih ljudi. Uvijek se moglo i više napraviti,
znam. Žao mi svakoga čovjeka, siromašnoga poput onoga starca u Kanfanaru koji je došao potrgane odjeće, ali i svakoga čovjeka u još gorem
siromaštvu, onome duhovnom, u nemogućnosti razumjeti što sve Crkva
stoljećima čini, sačuvati identitet i rodoljublje u vremenu mržnje.
Kao da je jučer bio Božić u Baderni 1944. godine kada sam uzviknuo da
se ničega ne bojim jer znam da u svemu činim svoju dužnost, i miran sam
pred Bogom i pred ljudima. Je li to dovoljno za nedjeljno jutro u Lanišću?
Gle, kako mirno prolazi ova sparna ljetna noć, kao da se i Ćićarija umirila, ma koliko se otimala svojom nepredvidljivom ćudi. Tko će osim planina osvježiti duh ovog naroda?
Žestoka je kampanja protiv biskupa Santina, bojim se pomalo za
Ukmara ako komunisti saznaju kako je njegov predstavnik. Od Žminja
do Lanišća mnogo se u kratkom vremenu zbilo. Tinjan i Buzet bolne su
točke stajanja Bogu na put. Hoće li sutra i vjeru proglasiti fašizmom? Hoće
li im zasmetati štovanje Boga, blaženika i svetaca, uzornih putnika ovozemaljskim stazama, svijetlih primjera nepokolebljive vjere kršćanske?
Zar će se ponovno katolici morati skrivati?
Dična naša vjera kršćanska, na najvećoj kušnji upravo sada. A vjerovalo se kako industrijski čovjek modernoga doba nikad nije bio bliži blagostanju. Upravo taj čovjek, u tom dobu, i zbog izuma kojima se okružio,
drugom čovjeku nanosi bol, patnju, okrutnost.
Zar nije mogao čovjek 20. stoljeća jednostavno uživati u svim Božjim
darovima? Prije nego je krenuo sijati ratno sjeme po cijelom svijetu. I danas, kada je Zemlja slobodna, spremna graditi srušene ceste, mostove,
pruge, vijadukte, ponovno nije dovoljno zasukati rukave i zaorati brazde,
već se traže ideološki protivnici.
Ne opraštaju grijehe pristalicama okupatora, ali neka im se pošteno
sudi, a ne ubija i baca u jame kako bi im zatro svaki trag. Kao da se želi
sakriti prava istina od naroda. Narod uvijek sazna kako i što se dogodilo.
I makar prošlo cijelo stoljeće, istina će se poput Kristovoga svjetla isijavati i otkriti u punini svoje nepobitnosti. Siromašan je narod koji ne spozna
Zavežljaj ljubavi
125
bogatstvo svoje prošlosti. Znat će hrvatski ljudi upaliti taj žar, zar ne, Bože?
Prenijeti luč dalje da mu ni bura s Učke neće moći nauditi.
Kasno je, morao bih krenuti barem malo sna uhvatiti prije krizme.
Neka i sv. Bartol apostol pomogne na svoj dan odagnati svakog onog tko
s lošim namjerama krene prema Lanišću. Prijete onima koji hoće i moraju
rasvijetliti narod u ovoj pokvarenoj propagandi bezboštva.
Je li ovo sloboda koju nam se hoće dati?
Nije riječ samo o politici. I ne znači bavljenje politikom zanemarivanje Svetoga pisma, Božjega i čovječjeg prava. U tom općem potopu vjera
je jedina daska spasenja koja nam ostaje.
Sjećam se kako sam nešto slično zapisao i odmah poslije rata. Jer sam
duboko u sebi ćutio kako nam se ponovno nameće obaveza zauzimanja
strana. Zar svećenik Kristov može zauzeti ijednu stranu mimo one koju
propisuje deset Božjih zapovijedi?
Nervozan sam posljednjih mjeseci, muči me nutarnja kriza, ali neću
dopustiti da se ponovno pogazi narod.
Moja strana je Krist, nisu poglavari ovoga svijeta. Nagledao sam se u
Rimu poniženih talijanskih vojnika, ispraznih u Mussolinijevoj težnji života
s mržnjom. Namjeravajući pokoriti svijet prezirom prema neprijatelju, nisu
ni slutili kako su već tada potpisali svoju kapitulaciju. Poraženi vlastitom
dušom. Zar isto ne čeka partizanske pobjednike ako se nastave bezobrazno
ponašati? Smatrati se bogovima zemlje, gospodarima života i smrti, moćnicima oslobođenih teritorija, kraljevima s kojima sve počinje i završava.
Raduju li se osloboditelji malim laniškim dušama koje primaju Spasitelja, i vanjskim znakom pepeljastim, i nutarnjim simbolom ovjekovječenoga pristanka. I trpljenjem ako treba, naučio je svaki kršćanin na sumnju, strah, razdiranje. Napade.
Napisao sam velečasnom Paviću kako je glavno da vršimo svoju dužnost i da ne izgubimo glavu za koju bedastoću zemaljsku, već za važnu
stvar nebesku. Zar nije tako? Bog traži svjedoke. Pa i mučenike, ma koliko
zastrašujuće zvučalo, razumom silno ograničenim, tom lijenom ćudi koja
uvijek vapi udobnost i traži hlada u bojazni od prejakog sunca.
Imao je hrvatski narod velebnih primjera u svojoj povijesti, Marka Križevčanina, Nikolu Tavelića. Otputovali su na okrutan način sa zemlje, da
bi se odozgor vratili još pripremljeniji čuvati ideale. Pokušavam sjemeništarcima rastumačiti važnost takvih primjera. Najmlađi ih moraju ponijeti već zarana, kako bi sutra mogli budućim naraštajima tumačiti svojim
najboljim jezikom svoje najbolje ljude.
126
Zavežljaj ljubavi
Bože, uhvatio se prepredati, a ti nikako da me potjeraš u krevet. Ako
nastavim ovako, mogu direktno krenuti iz župne kuće prema crkvi, pripremiti misna ruha i oltar za slavljenje tebe. Vjerujem kako je župnik Cek
uspio dobro organizirati s Lanišćanima njihovo ranije pojavljivanje u crkvi. Trebat će nam mnoštvo odvažnih kumova i muževa kako bi zaustavili provokacije. Mogu im dopustiti vrijeđanje, ponižavanje, maltretiranje,
čak i udaranje, ali svetohranište i svetogrđe – nikada.
Što im je cilj ako ne vjeruju u tebe? Zašto tako nevjerni nasrću, usta
zajapurenih mržnjom prema onome u što ne vjeruju? Zar nije neobično, Bože, da najviše smetaš upravo onima koji najmanje priznaju ili uopće ne priznaju tvoje postojanje? Onima kojima si izmišljotina, kako vele
popovska laž, apostolska prijevara, njima si balvan u oku. Negiraju tvoje
postojanje, a žele te maknuti iz srca tvojega prebivanja. Zaboravljaju kako
čovjek može katkad, kao u ratu, uništiti vidljive tragove, no oni nevidljivi trajno ostaju. Ostaju kako bi se oni koji dolaze poslije nas mogli iznova
žedni napiti izvorske vode.
»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.«
(Duboko uzdahnu.)
A ja još budan. Krajnji je čas. Poći. Ostali svećenici odavno snivaju.
Zvjezdano nebo kao u Betlehemu pokazuje kojim putem krenuti. Znam,
istim putem moraju proći i Herodove sluge. Njima zvijezde također označavaju koga pratiti i kojim stazama krenuti. Krenuti bacati krvavo kamenje. Vjerojatno je takvo zbog crvenih zvijezda.
Sjećam se janjeta koje sam u Karojbi dobio na sam Vazam. Imalo je
predivnu crvenu vrpcu, umjesto mašne na rođendanskom poklonu. Još
nisam dokučio, Bože, što si mi želio poručiti tom slikom? Poslušna sam i
vjerna ovca, sačuvao si me od nečistoća prljavoga svijeta, pomozi mi dokraja ostvariti sve tvoje naume sa mnom.
Oprosti za sumnjičavost posljednjih dana, vjerujem kako se i ovo u Buzetu dogodilo s razlogom, samo tebi poznatim.
Zapažam i na primjeru dragoga zagrebačkog nadbiskupa Stepinca što
je ova narodna vlast spremila ustrajnim braniteljima vjere, spremila ga
na izdržavanje zatvorske kazne poput kakvog tata, optužujući da je surađivao s Pavelićem i da nije dovoljno učinio za spas nedužnih duša u
Jasenovcu i na drugim mjestima. Nadbiskup je branio svoju vjeru, stavljao je Boga na prvo mjesto, i to je najviše što svatko od nas može napraviti. Jer nakon toga čina sve drugo sjeda na svoje mjesto. Ili će sjesti,
makar i na onom svijetu.
Zavežljaj ljubavi
127
(Stišće čvrsto crnu krunicu i moli: Molim te, Majko Božja, ti koja si pod
križem Kalvarije svjedočila najtežem mogućem prizoru, smrti vlastitoga
sina, podari mir i blagoslov istarskom puku. Daruj vjeru, ufanje i ljubav
svim ljudima dobre volje!)
Nije mi ranije sinulo, vodstvo Komunističke partije može biti ljuto što
kao tajnik svećeničkoga zbora nisam želio potpisati njihov petogodišnji
plan. Moj plan i plan mojega naroda mnogo je dalekosežniji. Dulji je od
pet godina. I uključuje Boga. Dopušta njemu voditi hrvatski narod kako
misli da je najbolje. Štogod da se dogodi ujutro, siguran sam kako Svevišnji neće zaboraviti istarske ljude i kako će svaku molitvu stostruko vratiti. Dok je vjernika pod ovom kapom nebeskom, ispod Ćićarije, tko bude
vjerovao, taj će se spasiti.
Svijet je podijeljen na dva tabora: jedni za Krista, drugi protiv Krista!
Pitao sam i u Kanfanaru na Svijećnicu poslije oslobođenje: S kojim ćemo
mi? Šutjeli su, ali i njihova šutnja je glasno govorila.
(Odlaže reverendu u ormar pored kreveta, još neko vrijeme u sebi moli,
a onda usnu.)
EPILOG
Nakon podijeljene krizme komunistički napadači s dva uboda nožem
u vrat ubili su u predsoblju župne kuće 27-godišnjeg svećenika Miroslava,
koji je prema očevidcima povikao na samrti: »Isuse, primi dušu moju!«
Godine 2013. postao je službeno proglašenim hrvatskim blaženikom.
128
Zavežljaj ljubavi
Bilješke o autorima
ANUŠIĆ, Ružica (Koprivnica, 1972.), Zadar
[email protected]
Diplomirala je na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog
fakulteta u Zagrebu. Piše poeziju. Do sada nije objavljivala književne
radove.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za poeziju.
BAKŠAJ, Draženka (Varaždin, 1966.), Ivanec
[email protected]
Završila je studij upravnoga prava. Piše poeziju koju objavljuje u
zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje.
BILOSNIĆ, Tomislav Marijan (Zemunik, 1947.), Zadar
[email protected]
Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je povijest umjetnosti
i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Književne radove objavljuje u svim značajnim hrvatskim književnim časopisima. Uvršten je
u mnoge domaće i strane književne preglede, antologije, leksikone i
školske udžbenike. Sudjelovao je na više od tisuću književnih susreta
i recitala u domovini i inozemstvu. Književni radovi prevedeni su mu
na više od deset stranih jezika. Član je Društva hrvatskih književnika,
Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, Društva hrvatskih haiku
pjesnika i drugih udruga s područja kulture. Dobitnik je niza domaćih i
međunarodnih književnih i umjetničkih nagrada i priznanja (Nagrada
Tin Ujević, nagrada za najbolji haiku Hrvatske, nagrada Mainichi Haiku Japan, nagrada Pasionske baštine i dr.). Osim književnim, bavi se i
likovnim stvaralaštvom te umjetničkom fotografijom.
Zavežljaj ljubavi
129
Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za poeziju.
Objavio je 90-ak knjiga (pjesme, romani, pripovijetke, kritike, feljtoni, putopisi, povjesnice, knjige za djecu i ostala monografska izdanja).
BRGIĆ STOKIĆ, Rita (Pula, 1958.), Manjadvorci
[email protected]
Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica
je brojnih književnih natječaja i recitala. Jedna pjesnička zbirka prevedena joj je na talijanski jezik. Grad Vodnjan nagradio ju je za literarno
stvaralaštvo Statutom grada Vodnjana.
Članica je Društva hrvatskih književnika i predsjednica Literarne
udruge »Cvitak« u Vodnjanu.
Objavila je pet knjiga (poezija, kratka priča).
ČONDRIĆ, Drago (Laktaši, Bosna i Hercegovina, 1944.), Split
[email protected]
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Splitu. Književne radove
objavljuje u časopisima i zbornicima u domovini i inozemstvu. Sudjeluje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i nagrađivan. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne.
Objavio je četiri knjige lirike.
ČORKALO, Zdenka (Zagreb, 1951.), Split
[email protected]
Diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te specijalizirala anesteziologiju i reanimatologiju. Književne radove objavljuje u
časopisima i zbornicima. Članica je strukovnih udruga.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču.
Objavila je sedam knjiga (ogledi, romani).
DOBRIĆ, Renata (Split, 1970.), Kaštel Sućurac
[email protected]
U Splitu je završila studij ekonomije, a na Filozofskom fakultetu u
Mostaru odnose s javnošću i studij knjižničarstva. Trenutačno na isto-
130
Zavežljaj ljubavi
me fakultetu polazi poslijediplomski studij informacijske i komunikacijske znanosti.
Književne i novinarske radove objavljuje u časopisima, zbornicima
i na internetskim portalima. Aktivna je promicateljica kulturne baštine svoga kraja.
Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu, a na 5. susretu 3.
nagrade u istom žanru.
FRČKO, Milan (Koprivnica, 1955.), Koprivnica
[email protected]
Samostalni je umjetnik (književnik i slikar). Pjesme su mu objavljene u časopisima i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudjeluje na recitalima i književnim natječajima na kojima je nekoliko puta nagrađen.
Član je Društva hrvatskih književnika.
Objavio je zbirke pjesama Snovi, Ispunjenje, Beleštin, Duševni samostan i Pred špiglom.
GAŠPARIĆ, Božica (Koprivnica, 1966.), Starigrad (pokraj
Koprivnice)
[email protected]
Pjesme i priče objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica je nekoliko književnih susreta i recitala. Članica je Društva hrvatskih književnika - ogranka Koprivnica.
Objavila je pet zbirki pjesama (Bajke u okovima, 1990., Cvjetovi
duge, 2004., Hrvatski krajolik, 2006., Mrve ljubavi, 2009., Sjaj trna u
svemiru, 2012.) te priču Filipove zvijezde (2006.).
GAŠPAROVIĆ, Darko (Zagreb, 1944.), Rijeka
[email protected]
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je društveno-humanističke znanosti. Ugledni je teatrolog, dramaturg i kazališni pisac.
Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je
književnih recitala i natječaja. Dobitnik je nekoliko nagrada. Član je
Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskoga društva političkih zatvorenika
i Družbe Braća hrvatskoga zmaja.
Zavežljaj ljubavi
131
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za putopis.
Objavio je osam knjiga.
GATALICA, Goran (Virovitica, 1982.), Zagreb
[email protected]
Diplomirao je fiziku i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu nakon čega upisuje doktorski studij atomske i molekularne fizike s astrofizikom. Poeziju objavljuje u književnim časopisima i zbornicima recitala na kojima sudjeluje. Više je puta nagrađivan u
domovini i inozemstvu. Član je Hrvatskoga sabora kulture i udruge Jutro poezije.
GAVRAN, Zdravko (Slavonski Brod, 1957.), Zagreb
[email protected]
Diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu
književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književnik je, prevoditelj i recenzent. Književne radove objavljuje u značajnim književnim
i vjerskim časopisima, a zastupljen je i u najznačajnijim antologijama i
zbornicima duhovne književnosti. Sudionik je brojnih književnih susreta. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskog katoličkog zbora »MI«.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za esej.
Objavio je devet knjiga (pjesme, epigrami, aforizmi, eseji, književni ogledi i kritike).
GLAVINA, Božidar (Prelog, 1962.), Prelog
[email protected]
Piše poeziju i dramske vrste. Radovi su mu objavljeni u nekoliko
zbornika. Član je Matice hrvatske i voditelj kazališne amaterske udruge u Prelogu.
Objavio je šest knjiga (poezija, drama, igrokazi na kajkavskom
narječju).
132
Zavežljaj ljubavi
HASNEK, Vinko (Glavnica, 1952.), Glavnica Donja, Belovar
[email protected]
Piše pjesme na kajkavskom narječju. Književne radove objavljuje
u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja
na kojima je više puta nagrađivan. Zastupljen je u antologiji moderne
kajkavske lirike Rieči sa zviranjka.
Objavio je zbirke poezije Zdroblena idila i Den prije golubica.
IVANJEK, Mirko (Slivonja Jarek, 1950.), Prigorje Brdovečko
[email protected]
Diplomirao je sociologiju te jugoslavenske jezike i književnosti na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovao je Kajkavijanu, udrugu za
prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima.
Nagrađivan je na sva četiri dosadašnja Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«: na 1. susretu dobitnik je
2. nagrade za esej, na 2. susretu 1. nagrade za kratku priču, na 3. susretu
1. nagrade za monodramu, na 4. susretu 3. nagrade za monodramu, a
na 5. susretu 3. nagrade za putopis.
Objavio je pet knjiga (roman, priče, meditacije).
JONČIĆ, Antonija (Split, 1983.), Split
[email protected]
Studentica je Pravnoga fakulteta u Osijeku. Piše pjesme i kratke priče koje do sada nije objavljivala.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu.
KANCIJANIĆ, Živka (Hreljići, općina Marčana, 1950.), Vodnjan
[email protected]
Završila je Višu ekonomsku škola u Puli. Poeziju objavljuje u zajedničkim zbirkama i zbornicima recitala na kojima sudjeluje. Članica je
i suosnivačica Literarne udruge »Cvitak« u Vodnjanu.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za kratku priču.
Objavila je zbirku pjesama na čakavštini Komo moje duše (2009.).
Zavežljaj ljubavi
133
KARLOVIĆ, Pejo (Velika Bukovica, 1951.), Zagreb
[email protected]
Studij religiozne pedagogije i katehetike završio je na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga upisuje znanstveni
poslijediplomski studij komunikologije. Književne radove objavljuje
u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja.
Član je Matice hrvatske i Društvo prosvjetnih djelatnika.
MALTAR, Zdenka (Varaždin, 1964.), Novi Marof
[email protected]
Završila je studij upravnoga prava u Zagrebu. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku i na kajkavskom narječju. Radovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i u časopisu Kaj. Sudjeluje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i
nagrađivana.
Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za putopis, na 3. susretu 2. nagrade za kratku priču, na 4. susretu 3. nagrade za kratku priču, a na 5.
susretu 3. nagrade za poeziju.
Objavila je zbirku kajkavske poezije Tebi, Erato (2012.).
MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ, Ružica (Zagreb, 1950.),
Slavonski Brod
[email protected]
Diplomirala je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljena
je i u antologiji hrvatske duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu
(2007.). Piše i popularno-znanstvene radove iz područja medicine te
se bavi uredničkim radom. Članica je Matice hrvatske i Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva.
Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču, na 4. susretu 1.
nagrade za esej, a na 5. susretu 2. nagrade za esej.
Objavila je sedam knjiga (pjesme, kratke priče, duhovni tekstovi).
134
Zavežljaj ljubavi
MILJKOVIĆ, Mirjana (Zagreb, 1958.), Zagreb
[email protected]
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljena je i u antologiji hrvatskoga haiku pjesništva Nepokošeno nebo
(1996.-2007.). Sudionica je nekoliko književnih natječaja i recitala. Članica je udruge Jutro poezije i Društva hrvatskih haiku pjesnika. Bavi se i
umjetničkom fotografijom.
U pripremi je objavljivanje njene prve samostalne pjesničke zbirke.
PAVIČIĆ, Josip (Bjelovar, 1944.), Zagreb
[email protected]
Na Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti. Kazališni je i književni kritičar. Književne radove objavljuje
u časopisima i zbornicima. Član je Matice hrvatske, Hrvatskoga novinarskog društva, PEN kluba i Društva hrvatskih književnika. Dva puta
nagrađivan je godišnjom novinarskom nagradom »Zlatno pero godine«
Hrvatskoga novinarskog društva.
Objavio je devet knjiga različitih žanrova.
PAVIĆ, Vinko (Ričice, Imotski, 1958.), Zagreb
[email protected]
Piše poeziju, pjesničku prozu, kratke priče, eseje i novinske članke.
Knjižene radove objavljuje u brojnim časopisima i zbornicima. Sudjeluje na književnim natječajima i recitalima. Pobjednik je 43. književne
manifestacije Susret riječi.
Objavio je četiri knjige poezije Čujem kako kamen zove, Kamene
ruke, Zapisi s ruba vremena, Prostirka od rana i monografiju Povijest i
rodoslovlje ričičkih Pavića.
PERIČIĆ, Denis (Varaždin, 1968.), Varaždin
[email protected]
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je iz književnosti.
Književni je kritičar, urednik i prevoditelj. Književne radove objavljuje
u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i u nekoliko antologija. Djela
su mu prevedena na nekoliko stranih jezika. Sudjeluje na brojnim književnim natječajima i recitalima u domovini i inozemstvu. Dobitnik je
brojnih nagrada među kojima su najznačajnije nagrade Goranovo pro-
Zavežljaj ljubavi
135
ljeće, Marin Držić, Katarina Patačić i Pasionska baština. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za poeziju.
Objavio je dva romana, šest zbirki pjesama, dvije knjige drama, jednu knjigu pripovijedaka, jednu zbirku kolumni i eseja te deset stručnih
knjiga (antologije, studije, monografije).
PROSENJAK, Božidar (Koprivnica, 1948.), Velika Gorica
[email protected]
Diplomirao je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Književne radove, koje piše i za odrasle i za djecu, objavljuje u književnim časopisima, a zastupljen je i u školskim čitankama te u brojnim antologijama i zbornicima. Gostovao je na više tisuća književnih
susreta u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na više stranih
jezika. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Dobitnik je književnih nagrada i priznanja među
kojima su najznačajnije nagrade Ivana Brlić Mažuranić i Grigor Vitez,
obje mu dodijeljene za roman Divlji konj.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za esej.
Objavio je 40-ak knjiga za djecu i odrasle (romani, pripovijetke,
aforizmi, kritike, slikovnice, dramska djela), od kojih je lektirno djelo
Divlji konj do sada doživjelo čak 17 izdanja.
SARKOTIĆ, Slavica (Vukojevac, 1951.), Lekenik
[email protected]
Piše pjesme i prozne tekstove koje objavljuje u časopisima, zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje, a zastupljena je i u antologiji Sv. Franjo u hrvatskom pjesništvu. Više puta je nagrađivana, a radovi su joj prevođeni na slovenski jezik. Članica je Društva hrvatskih
haiku pjesnika, Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima i Udruženja
hrvatskih zavičajnih književnika.
Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za kratku priču, a na 5. susretu
također 2. nagrade u istom žanru.
Objavila je osam knjiga (poezija za odrasle i djecu, kratke priče).
136
Zavežljaj ljubavi
SVEDROVIĆ, Stjepan (Brezovica, 1952.), Brezovica
[email protected]
Diplomirao je i magistrirao na Graditeljskom fakultetu u Zagrebu.
Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i
u najznačajnijim antologijama duhovne književnosti. Sudionik je brojnih književnih susreta te dobitnik književne nagrade Dubravko Horvatić. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga književnog
društva sv. Jeronima.
Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za kratku priču.
Objavio je devet knjiga (poezija, proza).
ŠIPIĆ, Igor (Sinj, 1950.), Split
[email protected]
Diplomirao je na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu, a magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, znanstveno
polje povijesti, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest. U brojnim časopisima i zbornicima objavljuje eseje, osvrte,
kritike, znanstvene radove i poeziju. Radovi su mu prevođeni na strane
jezike. Sudionik je brojnih književnih susreta u domovini i inozemstvu.
Član je Društva hrvatskih književnika.
Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade z a putopis.
Objavio je osam knjiga i dva ciklusa poezije, knjigu eseja, pet stručnih knjiga i 13 izvornih znanstvenih radova.
ŠOVAGOVIĆ, Tomislav (Šibenik, 1976.), Zagreb
[email protected]
Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Piše poeziju
i prozu. Sudionik je brojnih književnih recitala na kojima je više puta
i nagrađivan.
Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za putopis, na 2. susretu 1. nagrade
za monodramu i 3. nagrade za esej, na 4. susretu 3. nagrade za putopis,
a na 5. susretu 1. nagrade za monodramu.
Objavio je zbirku priča Rudnik čvaraka (2012.).
Zavežljaj ljubavi
137
ŠTILINOVIĆ, Luka (Subotica, 1935.), Zagreb
[email protected]
Doktorirao je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Poeziju i
prozu objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih susreta i recitala.
Član je Udruge prijatelja pera i kista »Pegaz« u Zagrebu.
ŠUK, Vladimir (Zagreb, 1956.), Oroslavje
[email protected]
Diplomirao je ekonomiju na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Zagrebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima radova.
Sudjeluje na recitalima i književnim natječajima na kojima je nekoliko puta i nagrađen. Član je Hrvatskoga zagorskoga književnog društva
i Udruge hrvatskih zavičajnih književnika. Dobitnik je priznanja grada
Oroslavja za doprinos u kulturi.
Na 4. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za poeziju.
Objavio je dvije knjige (poezija, haiku, kratke priče).
VRANJKOVIĆ, Slavko (Posuški Gradac, BiH, 1945.), Nuštar
[email protected]
Teologiju je diplomirao u na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u
Zagrebu. Svećenik je, župnik župe Duha Svetoga u Nuštru, književnik i slikar. Piše pjesme, pripovijetke i drame i objavljuje ih u brojnim
časopisima. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne i Hrvatskog društva katoličkih novinara.
Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za kratku priču, a na 2. susretu 3.
nagrade za poeziju.
Objavljene su mu zbirke pripovjedaka Golgotska svitanja (1998.) i U
potrazi za nebom (2009.) te pjesnička zbirka Ecce homo (2011.).
TANDARA, Ozana (Koprivnica, 1982.), Križevci
[email protected]
Diplomirala je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Do sada nije objavljivala književne
radove.
138
Zavežljaj ljubavi
ZAGOREC, Danijela (Zagreb, 1968.), Križevci
[email protected]
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Poeziju je do sada objavljivala u časopisima.
ZDRILIĆ, Ivanka (Zadar, 1968.), Zagreb
[email protected]
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, a u Osijeku knjižničarstvo. Pjesme objavljuje u časopisima
i zbornicima.
Objavila je zbirku pjesama Raskrižja (2012.), a planira objaviti zbirku Zavežljaj ljubavi.
Zavežljaj ljubavi
139
Bilješke o članovima
Stručnog ocjenjivačkog suda
LONČAREVIĆ, Vladimir
(Zagreb, 26. 7. 1960.), Zagreb
U Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu te studij kroatistike na Filozofskom fakultetu 1985. Na spomenutom fakultetu magistrirao je 2002. radom »Etičkoestetički vidici književnoga rada Ljubomira Marakovića«. Doktorirao je 2004. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu disertacijom »Hrvatska katolička
književnost (1900-1945). Teorijsko-programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura«.
Radio je kao lektor i redaktor u izdanjima INA-e 1986. i 1987., u reviji za religioznu kulturu »Obnovljeni Život« 1988. i 1989. i na izdanjima
Zagrebačke banke od 1989. do 1994. Od 1994. do 1996. radio je pri Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Ljubljani, gdje je, uz ostalo, uređivao
mjesečni bilten za Hrvate u Sloveniji Korijeni. Od godine 1997. bio je savjetnik u Ministarstvu obnove i razvitka, a od 1. veljače 1999. radi u Uredu
Predsjednika Republike kao pomoćnik savjetnika za politička pitanja, za
unutarnju politiku (2000.-2005.), pitanja političkog sustava (2005.-2010.)
te ponovno za unutarnju politiku od 2010.
Godine 2009. stekao je znanstveno zvanje znanstvenoga suradnika, a
2011. izabran je u nastavno zvanje docenta. Honorarno predaje na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i na Hrvatskom katoličkom
sveučilištu. Objavio je knjige: Oslobađanje povijesti (eseji, 1997.), Luči Ljubomira Marakovića (znanstvena monografija, 2003.), Književnost i hrvatski katolički pokret (znanstvena monografija, 2005.); priredio antologije
Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana (2007.) i Sveti
Zavežljaj ljubavi
141
Franjo u hrvatskom pjesništvu (s B. Petračem i N. Videk, 2009.) te Križni
put u stihovima hrvatskih pjesnika XX. stoljeća (2010.). Osim tridesetak
znanstvenih i stručnih članaka i studija u zbornicima, stručnim publikacijama, znanstvenim i književnim časopisima, objavio je stotine raznih
članaka u različitim listovima, novinama, revijama i časopisima, priredio
i (su)uredio više knjižnih izdanja i zbornika. Recenzent je školskih udžbenika i mentor na diplomskim i doktorskim studijima. Održao je niz javnih predavanja i tribina o raznim temama te nastupio na više znanstvenih simpozija. Godine 2009. organizirao je znanstveni simpozij u povodu
50. obljetnice smrti dr. Ljudevita Marakovića »Katolicizam, modernizam
i književnost«. Bio je urednik lista MI (1992.-1997.) i predsjednik HKZ
MI (2003.-2007.) Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Glavni je urednik biblioteke »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća«.
PETRAČ, Božidar
(Zagreb, 21. 7. 1952.), Zagreb
Književni povjesničar, antologičar, kritičar, publicist, urednik, bibliograf, prevoditelj, pjesnik. Završio je
studij komparativne književnosti, talijanskog te francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, bio lektor na Jagiellonskom sveučilištu
u Krakowu. Godine 1989. uključio se u politički život
kao član Hrvatske demokratske zajednice. Bio je savjetnik Predsjednika
Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, zastupnik u Hrvatskom saboru i
glavni urednik Vjesnika. Predsjednik je društva Društva hrvatskih književnika, član je Hrvatskog PEN-a i Hrvatskoga filološkog društva. Urednik je
biblioteke »Vrhovi svjetske književnosti« te glavni urednik u nakladničkoj
kući »Alfa«. U biblioteci »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća« uredio
je od 2005. do 2012. prvih dvadeset knjiga.
Uz više stotina kritika, znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, studija i recenzija u periodici te predgovora i pogovora u knjigama i književnim zbornicima, priredio je brojne knjige hrvatskih i svjetskih pisaca.
Vrlo je zapažen antologičar. Sastavio je antologije: kapitalnu U sjeni Transcendencije (s N. Juricom, Zagreb, 1987.), Duša duše hrvatske: novija hr142
Zavežljaj ljubavi
vatska marijanska lirika (s N. Juricom, Mostar, 1988.), Hrvatska lađa, I,
II. Izbor pjesničkih i proznih tekstova te dokumenata o stvaranju neovisne
suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990.-1992. (s V. Pandžićem, Zagreb, 1996.), Kip domovine: antologija hrvatske rodoljubne poezije XIX. i XX. st. (Zagreb, 1996.); Majci, Kraljici mira (Međugorje, 1998.),
Mila si nam ti jedina – hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Baščanske ploče do danas (s J. Bratulićem, Zagreb, 1998.), Hrvatska božićna lirika od
Kranjčevića do danas (Zagreb, 2000.), Povrh starog Griča brda: Zagreb u
hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 2000.), Hrvatska uskrsna
lirika od Kranjčevića do danas (Zagreb, 2001.), Sveti Franjo u hrvatskom
pjesništvu (s V. Lončarevićem i N. Videk) te proznu zbirku Božićne priče
(Zagreb, 2001.). Uz ostalo, priredio je knjige Dante u hrvatskoj likovnoj
umjetnosti i književnosti (s T. Maroevićem, 1982.), Ivan Pavao II. i Hrvati (s F. Šanjekom, 1995.) te sastavio udžbenike Hrvatska čitanka 5-8 (s V.
Pandžićem, 1997.-1999.). Uz knjigu pionirskoga značenja Futurizam u Hrvatskoj: dossier (Pazin, 1995.), objavio je zbrike književnih kritika i eseja
Jakovljeve ljestve hrvatske lirike (Zagreb, 2003.) i Različiti književni svjetovi
(Zagreb, 2006.), zbirke poezije Dani kušnje (Zagreb, 2001.) i Cedulje sestri
Klari (Zagreb, 2012). Preveo je s francuskog jezika više beletrističkih naslova psihologijskih i religioloških tekstova te naslove povijesne i teološke
literature s talijanskog jezika. Organizator je i sudionik više znanstvenih
i stručnih skupova te književnih tribina u zemlji i inozemstvu. Dobitnik
je više književnih nagrada.
BOSNAR, Drago
(Vinagora, Hrvatsko zagorje, 6. 9. 1947.),
Oroslavje
Svećenik Zagrebačke nadbiskupije, književnik, prevoditelj, autor duhovnih meditacija na radiju. Osnovnu školu
pohađao je na Vinagori i u Desiniću, gimnaziju u Interdijecezanskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, gdje je maturirao 1966. i kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije započeo studij teologije
na Bogoslovnom fakultetu. Nakon kraćega boravka u Njemačkoj i svećeničkoga ređenja 1973., diplomirao je 1974. kod prof. Ivana Goluba s temom o
književnosti Augusta Cesarca Čovjek u nedohodu.
Zavežljaj ljubavi
143
Kao svećenik najprije je djelovao kao kapelan u Prelogu, potom kao
župnik u podravskome Drnju i Peterancu. Uz župničku službu vrijeme je
posvećivao proučavanju sveze teologije i književnosti, prijevodima i esejima. Svoju je poeziju objavljivao u časopisima Spectrum, Svesci i Kana. Više
godina uređivao je vjerski program na Radiju Koprivnica i s prijateljem,
svećenikom Josipom Vnučecom, uređivao biblioteku FOS-ZOE, objavljujući svoje prijevode katehetsko-homiletske tematike. Godine 1994., kao
župnik u zagorskoj Orehovici, počeo je djelovati kao autor u emisiji Duhovna misao na 1. programu Hrvatskog radija, na kojem i danas, kao župnik u Oroslavju, redovito objavljuje.
Od radova objavljenih u časopisu Svesci objavio je antologiju latinskoameričkoga pjesništva Bune i otpora i dvije zbirke svojih pjesama: Život je
tako čudesan i Jedanaesta postaja. U biblioteci FOS-ZOE objavio je prijevode s njemačkoga: Znakovne propovijedi, Biblijski igrokazi, Pokorničko bogoslužje, Kratke priče I. i II., Punina i Praznina (mistika augustinca Davida
Steidl-Rasta), Molitva s onu stranu riječi i Govor znakova. Kao plod suradnje na Radiju Koprivnica i 1. programu Hrvatskoga radija objavio je zbirke
duhovnih meditacija: Duhovno u svagdanjemu (1998.) i Dopustiš li životu
da ti priđe (2010.). U pripremi mu je i treća zbirka Odmrsivanje uzlova.
144
Zavežljaj ljubavi
Sudionici (autori)
5. susreta hrvatskoga duhovnoga
književnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić« 2013.
1. Nedjeljka Andrić, Slavonski Brod
2. Tomislav Grgo Antičić, Kašina
3. Ružica Anušić, Zadar
4. Ivan Babić, Zagreb
5. Petar Babić, Križevci
6. Anja Badrov, Zagreb
7. Draženka Bakšaj, Ivanec
8. Josip Balaško, Brezovica
9. Tomislav Baran, Sesvete, Zagreb
10.Ivan Bašić, Split
11.Roberta Berci, Kaštelir
12.Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar
13.Ankica Bistrović, Koprivnica
14.Sonja Agata Bišćan, Zagreb
15.Željka Blažević, Split
16.Ladislava Blaži, Varaždin
17.Ivan Boždar, Zagreb
18.Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli
Zavežljaj ljubavi
145
19.Rita Brgić Stokić, Barban
20.Marijan Ivan Čagalj, Split
21.Željka Čakan, Zagreb
22.Slavica Čizmić, Split
23.Drago Čondrić, Split
24.Zdenka Čorkalo, Split
25.Tomislava Kata Ćavar, Zagreb
26.Mirko Ćosić, Zagreb
27.Mirko Ćurić, Đakovo
28.Renata Dobrić, Kaštel Sućurac
29.Tomislav Domović, Karlovac
30.Boris Dragojević, Kiseljak
31.Grozdana Drašković, Hum na Sutli
32.Marko Dropuljić, Zagreb
33.Josip Ergović, Zagreb
34.Nevenka Erman, Žminj
35.Milan Frčko, Koprivnica
36.Rajko Fureš, Zabok
37.Miljenko Galić, Drniš
38.Božica Gašparić, Starigrad, Koprivnica
39.Darko Gašparović, Rijeka
40.Goran Gatalica, Zagreb
41.Zdravko Gavran, Zagreb
42.Božidar Glavina, Prelog
43.Vera Grgac, Novaki Bistranski, Donja Bistra
44.Slavica Grgurić Pajnić, Delnice
45.Ružica Gulan, Split
46.Marko Hajderer, Dubravica
47.Vinko Hasnek, Glavnica Donja, Belovar
48.Tatjana Hikec, Gornja Stubica
49.Iskra Ivanišević, Split
146
Zavežljaj ljubavi
50.Mirko Ivanjek, Prigorje Brdovečko
51.Nada Jačmenica, Sveti Križ Začretje
52.Branka Jagić, Velika Gorica
53.Ana Jakopanec, Koprivnica
54.Đuro Janči, Đurđevac
55.Đuro Jelović, Donja Višnjica
56.Ivan Jembrih Cobovički, Varaždin
57.Dražen Jergović, Zagreb
58.Antonija Jončić, Split
59.Zoran Jurišić, Podstrana
60.Ante Juroš, Imotski
61.Živka Kancijanić, Vodnjan
62.Pejo Karlović, Zagreb
63.Elvira Katić, Zadar
64.Josip Klarić, Gračišće
65.Ljiljana Klasiček Bencetić, Našice
66.Vilma Knežević, Viškovo
67.Ljubica Kolarić-Dumić, Rijeka
68.Ljubica Komljenović, Sveti Križ Začretje
69.Branko Korbar, Zagreb
70.Denis Kožljan, Pula
71.Zlatko Kraljić, Velenje (Slovenija)
72.Ana Krnjus, Pazin
73.Zoran Kršul, Selce
74.Marija Lekić, Krk
75.Stjepan Vladimir Letinić, Susedgrad, Zagreb
76.Štefanija Ludvig, Dubravica
77.Ljiljana Lukačević, Ivanec
78.Zdenka Maltar, Novi Marof
79.Franjo Mandić, Zagreb
80.Marija Maretić, Žminj
Zavežljaj ljubavi
147
81.Aleksandar Marković, Petrinja
82.Anita Martinac, Mostar (Bosna i Hercegovina)
83.Ružica Martinović-Vlahović, Slavonski Brod
84.Franjo Matanović, Trieste (Italija)
85.Srđan Matešić, Benkovac
86.Ante Matić, Zagreb
87.Zdenka Matijaš, Zagreb
88.Lovorka Matijević, Sesvetski Kraljevec
89.Ljiljana Matković, Zagreb
90.Antun Matošević, Zagreb
91.Mirjana Mikulec, Oroslavje
92.Mirjana Miljković, Zagreb
93.Branka Mlinar, Omiš
94.Damir D. Ocvirk, Pula
95.Stjepan Paulić, Sesvete
96.Josip Pavičić, Zagreb
97.Vinko Pavić, Zagreb
98.Alojz Pavlović, Zadar
99.Mirjana Pejak, Sisak
100.Denis Peričić, Varaždin
101.Lajčo Perušić, Zagreb
102.Alka Pintarić, Zagreb
103.Josip Jakov Planinić, Zagreb
104.Ivan Pohrka, Donja Motičina
105.Nada Pomper, Križevci
106.Nada Poturiček, Križevci
107.Vesna Prajz Velić, Zagreb
108.Antun Stjepan Prević, Radovan
109.Božidar Prosenjak, Velika Gorica
110.Ljerka Pukec, Zagreb
111.Josip Sanko Rabar, Zagreb
148
Zavežljaj ljubavi
112.Mario Raguž, Sesvete, Zagreb
113.Katica Rajić, Koprivnica
114.Adam Rajzl, Đakovo
115.Diana Rosandić, Rijeka
116.Dubravka Rovičanac, Zagreb
117.Vedran Rutnik, Osijek
118.Petrana Sabolek, Čakovec
119.Slavica Sarkotić, Lekenik
120.Antonija Selaković, Zagreb
121.Anto Stanić, Kreševo (Bosna i Hercegovina)
122.Stjepan Svedrović, Brezovica
123.Leonardo Šardi, Selnica
124.Ljiljana Šerbić, Vodnjan
125.Stana Šiljeg, Ljubuški (Bosna i Hercegovina)
126.Ana Šimunić, Gospić
127.Igor Šipić, Split
128.Maja Šiprak Brletić, Sisak
129.Ivan Šoić-Maleni, Samobor
130.Tomislav Šovagović, Zagreb
131.Ankica Špoljarić Mandić, Križevci
132.Luka Štilinović, Zagreb
133.Vladimir Šuk, Oroslavje
134.Hela Švarc, Zagreb
135.Franjo Švob, Rijeka
136.Ozana Tandara, Križevci
137.Snježana Tišljarić, Ždala
138.Sonja Tomić, Zagreb
139.Stjepan Tomić, Zagreb
140.Rafael Urukalović, Zagreb
141.Mirko Varga, Varaždin
142.Slavko Vranjković, Nuštar
Zavežljaj ljubavi
149
143.Vinko Vrbanić, Vinkovci
144.Nela Vrkljan, Zagreb
145.Đurđa Vukelić-Rožić, Ivanić Grad
146.Danijela Zagorec, Križevci
147.Ivanka Zdrilić, Zagreb
148.Tomislav Žigmanov, Subotica (Republika Srbija)
Svim autorima zahvaljujemo na sudjelovanju!
150
Zavežljaj ljubavi
U izvedbi
5. susreta hrvatskoga duhovnoga
književnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić« 2013. sudjelovali su:
Organizator
Udruga za promicanje znamenitih Križevčana
»Dr. Stjepan Kranjčić«
Pokrovitelji
Župa sv. Ane Križevci
Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci
Pokrovitelji nagrada
Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«
Glas Koncila
Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog
Hrvatska karmelska provincija
Hrvatska dominikanska provincija
Doprinos Susretu dali su: Grad Križevci, Koprivničko-križevačka
županija, Radnik d.d., KTC d.d., Turistička zajednica Križevci,
Veterinarska stanica Križevci, Medičarsko-svjećarski obrt »Zozolly«
Marija Bistrica i Klemm sigurnost Zagreb.
Stručni ocjenjivački sud
Vladimir Lončarević (predsjednik), Božidar Petrač, Drago Bosnar
Suradnici
Roko Bašić, Vlado Čutura, Valentina Jurišić, Suzana Knežević,
Marcel Kovačić, Željko Picig, Iva Rupčić, Ankica Špoljarić Mandić,
Željko Štubelj, Martina Valec Rebić, Anita Vidović, Marina Vidović
Krušić (koordinatorica), Renata Vivek Božić, Manda Zrno,
Patricia Županić
Izvršni producenti Susreta
Stjepan Soviček i Dražen Hladuvka, križevački župnici
Interpretacija
Biserka Ipša i Dubravko Sidor
Glazbeni program
Vokalni sastav »Allegro«
Autorica Susreta, scenaristica i voditeljica
Tanja Baran
ISBN 978-953-241-417-2
www.glas-koncila.hr
40 kuna

smrt nije kraj - Zupa

PRIČA O LJUBAVI, JANU I SREĆI Ima jedan dječak imenom

„filmske priče iz srednje evrope“ „film stories from central europe“

Seksualnost je vrlo složeno bojno polje na kojemu se bore požuda

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

pogledaj pdf

[C1 - C2] LJUBAV (KKC 1822 – 1829) OPIS KREPOSTI: Ljubav je