22.11.2010 PREGLED SUDSKE PRAKSE EUROPSKOG SUDA U ODNOSU NA EUROPSKU UREDBU O INSOLVENCIJSKIM POSTUPCIMA Prof. dr. sc. Jasnica Garašić Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu PRESUDE Pravna stvar C-1/04 Pravna stvar C-341/04 Pravna stvar C-339/07 Pravna stvar C-444/07 Pravna stvar C-111/08 Pravna stvar C-292/08 ZAHTJEV ZA DONOŠENJE PRETHODNE ODLUKE Pravna stvar C-148/08 Pravna stvar C-112/10 Pravna stvar C-191/10 Pravna stvar C-213/10 1 22.11.2010 PRAVNA STVAR C-1/04 Susanne Staubitz-Schreiber 6.12. 2001. Gospođa Staubitz-Schreiber stavila je prijedlog za otvaranje insolvencijskog postupka nad svojim imovinom (vlasnica poduzeća) u Njemačkoj. 10.4. 2002. Amtsgericht Wuppertal odbio je prijedlog zbog nedostatnosti mase 1.4. 2002. Staubitz-Schreiber premjestila je svoje prebivalište u Španjolsku, radi života i rada u toj zemlji, te uložila žalbu protiv sudske odluke u Njemačkoj. 14. 8. 2002. Žalbeni sud Njemačke odbija žalbu, jer je po njegovom mišljenju, zbog promjene prebivališta, španjolski sud postao nadležan za otvaranje insolvencijskog postupka. Staubitz-Schreiber putem pravnog lijeka obraća se Bundesgerichtshof-u, koji prekida postupak i postavlja sljedeće pitanje Europskom sudu radi donošenja prethodne odluke: PITANJE: Ostaje li sud države članice, kod kojeg je stavljen prijedlog za otvaranje insolvencijskog postupka, nadležan za donošenje odluke o njegovom otvaranju, ako je dužnik nakon stavljanja prijedloga, ali prije otvaranja postupka, premjestio središte svojih glavnih interesa (COMI) u područje neke druge države članice, ili sud te druge države članice postaje nadležan? EuInsUr ne sadrži izričit odgovor. No,mijenjanje nadležnosti proturječilo bi cilju Uredbe. Promjena nadležnosti bila bi protivna i Razmatrajućem razlogu br. 2. i 8. Uredbe, koji naglašavaju potrebu efikasnosti i učinkovitosti prekograničnih stečajeva, jer bi promjena silila vjerovnike da slijede dužnika. Promjena nadležnosti značila bi i pravnu nesigurnost za vjerovnike. Privremenim mjerama osiguranja moguće je spriječiti nepoželjne promjene u imovini dužnika. 2 22.11.2010 Europski sud: Čl. 3, st. 1. EuInsUr potrebno je tumačiti tako, da sud države članice, na čijem području dužnik u trenutku podnošenja prijedloga za otvaranje insolvencijskog postupka ima središte svojih glavnih interesa, ostaje nadležan za donošenje odluke o otvaranju tog postupka, ako dužnik nakon podnošenja prijedloga, ali prije odluke o otvaranju, središte svojih glavnih interesa premjesti na područje neke druge države članice. Čl. 3(1) EuInsUr je treba razlagati v tem smislu, da sodišče države članice, na ozemlju katere je središče glavnih interesov dolžnika takrat, ko ta vloži zahtevek za uvedbo postopka v primeru insolventnosti, ostane pristojno za uvedbo tega postopka, če dolžnik po vložitvi zahtevka za uvedbo postopka, vendar pred izdajo odločbe o uvedbi postopka, prenese središče svojih glavnih interesov na ozemlje druge države članice. PRAVNA STVAR C-341/04 Eurofood IFSC Ltd s registriranim sjedištem u Irskoj društvo kćer čiji je potpuni vlasnik Parmalat SpA, inkorporiran u Italiji Osiguranje financijskih sredstava za Parmalat društva IRSKA 27. 1. 2004. vjerovnik Bank of America NA, stavlja prijedlog irskom High Court za otvarranje compulsory winding up proceedings protiv Eurofood i i za sudsko imenovanje privremenog likvidatora (uslijed insolventnosti). Istog dana High Court je imenovano gospodina Farrel kao privremenog likvidatora dajući mu ovlaštenje da preuzme posjed imovine kompanije te da upravlja njezinim poslovima, otvori bankovni račun na njezino ime i daje upute u njezino ime odvjetnicima. ITALIJA 9. 2. 2004. talijanski miinistar za proizvodne aktivnosti dopustio je da se nad Eurofood provede izvanredna administrativni postupak i imenovao je gospodina Bondi kao izvanrednog upravitelja. 10. 2. 2004. stavljen je prijedlog talijanskom Tribunale civile e Penale di Parma (okružni sud) za utvrđenje insolventnosti Eurofooda. Određeno je ročište u tu svrhu za 17. 2. 2004. a gospodin Farrel je o tome informiran 13. 2. 2004. 20. 2. 2004. dotični sud u Parmi, zauzeo je stajalište da je centar glavnih interesa Eurofooda u Italiji, te je zaključio da ima međunarodnu nadležnost da utvrdi je li Eurofood insolventan. 3 22.11.2010 IRSKA 23. 3. 2004. High Court je zaključio, da je prema irskom pravu insolvencijski postupak protiv Eurofooda otvoren u Irskoj na dan kada je Bank of America NA podnijela prijedlog za njegovo otvaranje, naime 27. 1. 2004. Stoga je on naredio winding up i imenovao gospodina Farrella kao likvidatora. High Court je zauzeo stajalište da je riječ o glavnom insolvencijskom postupku. zaključio je da su okolnosti pod kojima je postupak vođen pred talijanskim sudom u Parmi takve da prema čl. 26. EuInsUr opravdavaju da irski sud odbije priznanje te sudske odluke. Budući da je gospodin Bondi uložio pravni lijek protiv te odluke, irski Supreme Court je zaključio da je potrebno prekinuti postupak te je Europskom sudu uputio slijedeća pitanja radi donošenja prethodne odluke. PITANJE: 1. Ako se u Irskoj kod nadležnog suda stavi prijedlog za likvidacijski postupak (winding up) protiv platežno nesposobnog društva i ako taj sud postavi privremenog upravitelja do donošenja odluke o otvaranju postupka, a taj je upravitelj ovlašten uzeti u posjed imovinu društva, upravljati poslovima društva, otvoriti bankovni račun i imenovati odvjetnika, sve to s pravnom posljedicom da članovi upravnog vijeća društva njihova prava djelovanja izgube, predstavlja li to u povezanosti s podnesenim prijedlogom, otvaranje insolvencijskog postupka u smislu čl. 16. Uredbe? 2. Ako se negativno odgovori na prvo pitanje: Da li se u Irskoj stavljanje prijedloga kod High Court za sudskom prisilnom likvidacijom (compulsory winding up) nekog društva na temelju irskih odredaba (Section 220(2) Companies Act), prema kojem stavljanje prijedloga vrijedi kao početak likvidacije društva, ima tumačiti kao otvaranje Insolvencijskog postupka u smislu Uredbe? 3. Je li sud u nekoj drugoj članici, no u onoj u kojoj društvo ima njezino statutarno sjedište i u kojoj uobičajeno upravlja svojim interesima na način koji je prepoznatljiv za treće, ali u kojoj je prvo otvoren insolvencijski postupak prema čl. 3. u vezi s čl. 16. Uredbe nadležan za otvaranje glavnog insolvencijskog postupka? 4 22.11.2010 4. Da li su u slučaju kada a) statutarno sjedište društva majke i njezinog društva kćeri leže u dvije različite države članice, b) društvo kćer uobičajeno upravlja svojim interesima na način koji je za treće prepoznatljiv i to čini pod potpunim i stalnim održavanjem svoj korporativnog identiteta u državi u kojoj se nalazi njezino statutarno sjedište i c) društvo majka je na temelju svojih udjela i njezinog ovlaštenja da postavlja članove upravnog vijeća u poziciji da kontrolira poslovnu politiku društva kćeri i to i čini, kod određenja “središta glavnih interesa” gore pod b) i c) navedeni faktori presudni? 5. Je li država članica tada, kada je očito protivno njezinom pravnom poretku, priznati pravne učinke nekoj sudskoj ili upravnoj odluci u odnosu na osobe ili ustanove, čije pravo na pošteni postupak i saslušanje pri donošenju odluke nije uzeto u obzir, dužna prema čl. 17. Uredbe odluku suda druge države članice kojom je otvoren insolvencijski postupak nad jednim društvom, priznati, ako je sud prve države članice uvjeren, da je odnosna odluka donesena uz nepoštivanje tih osnovnih načela i kada je posebno predlagatelj u drugoj državi članici usprkos pozivima i naredbama suda druge države članice uskratio privremenom upravitelju, koji je uredno imenovan u skladu s pravom prve države članice, dati kopiju bitnih dokumenta na kojima se prijedlog temelji? Europski sud je u pogledu “COMI” rekao: Kada je dužnik društvo kćer, a njegovo registrirano sjedište i registrirano sjedište drušva majke su smješteni u dvije različite države članice, tada se presumpcija iz čl. 3, st. 1. EuInsUr, prema kojoj je centar glavnih interesa dužnika smješten u državi članici, u kojoj je smješteno njegovo registrirano sjedište, može pobiti, samo ako faktori koji su objektivni i utvrdivi od strane trećih omogućuju da se utvrdi da postoji situacija koja je različita on one koju reflektira lokacija registriranog sjedišta. to može biti posebno u slučaju kompanije koja ne obavlja svoj posao na teritoriju države članice u kojoj je registrirano njezino sjedište. Naprotiv, ako kompanija obavlja svoj posao (business) na teritoriju države članice u kojoj je registrirano njezino sjedište, tada sama činjenica da su njezini ekonomski izbori kontrolirani ili mogu biti kontrolirani od strane društva majke iz druge države članice nije dovoljna, da se pobije presumpcija sadržana u Uredbi. 5 22.11.2010 Kada je dolžnik hčerinska družba, ki ima registrirani sedež v drugi državi članici, kot matična družba, se domneva iz čl. 3(1), drugi stavek EuInsUr, da je središče glavnih interesov te hčerinske družbe v državi članici, v kateri ima registrirani sedež, lahko ovrže le, če je na podlagi dejstev, ko so objektivna in jih tretje osebe lahko preverijo, mogoče ugotoviti resnično stanje, ki je drugačno od tistega, ki ga odraža lokacija omenjenega registriranega sedeža. Tako bi lahko bilo zlasti v primeru družbe, ki na ozemlju države članice, v kateri ima sedež, ne bi opravljala nobene dejavnosti. Nasprotno pa, kadar družba opravlja dejavnost na ozemlju države članice, v kateri ima sedež, samo dejstvo, da matična družba, ustanovljena v drugi državi članici nadzoruje ali lahko nadzoruje njene poslovne odločitve ne zadostuje, da bi se ovrgla domneva, ki jo predpisuje zgoraj navedena uredba. Načelo efikasnosti u provođenju insolvencijskog postupka Institut “COMI” još uvijek nedovoljno jasan Iznimna važnost ispravnog određenja međunarodne nadležnosti za otvaranje Insolvencijskog postupka za manje razvijene države odnosno države u razvoju. Europski sud: Čl. 16, st. 1. podst. 1. EuInsUr treba tumačiti na način, da se insolvencijski postupak otvoren od suda jedne države članice mora priznati od sudova drugih država članica, bez postojanja mogućnosti da se preispita nadležnost suda države koja je otvorila insolvencijski postupak. Čl. 16(1), prvi pododstavek EuInsUr je treba razlgati tako, da so sodišča drugih držav članic dolžna priznati glavni postopek v primeru insolventnosti, ki ga je uvedlo sodišče države članice, ne da bi imela možnost preveriti pristojnost sodišča države, v kateri je bil uveden postopek. 6 22.11.2010 Čl. 16, st. 1. podst. 1. EuInsUr treba tumačiti na način, da odluka suda države članice, koja je donesena povodom odgovarajućeg prijedloga da se otvori postupak naveden u Prilogu A Uredbe, a koji se prijedlog bazira na insolventnosti, predstavlja odluku o otvaranju insolvencijskog postupka u smislu Uredbe, ako ta odluka ima za posljedicu zapljenu imovinu protiv dužnika i ako je njome imenovan upravitelj koji je naveden u Prilogu C Uredbe. Takva zapljena imovine znači da dužnik gubi ovlaštenja raspolagati svojom imovinom. Čl. 16(1), prvi pododstavek EuInsUr treba razlagati tako, da je odločba o uvedbi postopkov v primeru insolventnosti v smislu te določbe odločba sodišča države članice, ki je odločalo o predlogu, ki je temeljil na dolžnikovi insolventnosti in s katerim naj bi se uvedel postopek, določen v Prilogi A k isti uredbi, kadar ima ta odločba za posledico odvzem dolžnikovega premoženja in imenovanje upravitelja, določenga v Prilogi C k zgoraj navedeni uredbi. Ta odvzem premoženja pomeni, da dolžnik izgubi pooblastila za razpolaganje s svojim premoženjem. Čl. 26. Uredbe treba tumačiti na način, da država članica može uskratiti priznanje insolvencijskog postupka koji je otvoren u drugoj državi članici, ako je odluka o otvaranju donesena uz očitu povredu osnovnog prava na pravno saslušanje osobe koje se taj postupak tiče. Čl. 26. EuInsUr je treba razlagati tako, da država članica lahko zavrne priznanje postopkov v primeru insolventnosti, ki so bili uvedeni v drugi državi članici, če je bila odločba o uvedbi postopkov v primeru insolventnosti sprejeta ob očitni kršitvi temeljne pravice do izjave udeleženca takega postopka. 7 22.11.2010 PRAVNA STVAR C-339/07 Christopher Seagon, upravitelj u insolvencijskom postupku nad imovinom Frick Teppichboden Supermärkte GmbH v. Deko Marty Belgium NV 14. 3. 2002. Frick, sa sjedištem u Njemačkoj, prenosi 50,000,- EUR na račun kod KBC Bank u Düsseldorfu, koji se vodi za Deko, društvo sa sjedištem u Brüsselu. 15. 3. 2002. Frick stavlja prijedlog za insolvencijski postupak 1. 6. 2002. Amtsgericht Marburg otvara insolvencijski postupak Kod istog suda upravitelj Seagon diže pobojnu tužbu protiv Deko, zahtijevajući vraćanje 50.000,- EUR u insolvencijsku masu Landgericht Marburg odbacuje tužbu, s tvrdnjom da nije međunarodno nadležan. Nakon bezuspješne žalbe, Seagon ulaže reviziju pri Bundesgerichtshof-u. Bundesgerichtshof prekida postupak i podnosi zahtjev radi donošenja prethodne odluke s pitanjima: PITANJE: 1. Jesu li sudovi države članice, na čijem području je otvoren insolvencijski postupak nad imovinom dužnika, prema EuInsUr međunarodno nadležni za insolvencijsku pobojnu tužbu protiv protivnika pobijanja, koji svoje statutarno sjedište ima u drugoj državi članici? 2. Ako se na 1. pitanje treba odgovoriti negativno, da li insolvencijski pobojna tužba potpada pod primjenu čl. 1, st. 2, sl. b. EuSNPOUr? 8 22.11.2010 Presuda od 22. 2. 1979, Gourdain, 133/78, Slg. 1979, 733: Tužba se odnosi na stečajni postupak, ako neposredno proizlazi iz njega ili stoji usko u okviru nekog stečajnog postupka ili postupka prisilne nagodbe Tada ne potpada pod primjenu EuSNPOUr Iste kriterije za razgraničenje ponavlja 6. Razmatrajući razlog EuInsUr Stoga bi čl. 3, st. 1. EuInsUr trebalo tumačiti na način, da on državi članici, na čijem području je otvoren insolvencijski postupak, Za tužbe koje neposredno proizlaze iz tog postupka i s time stoje u uskoj vezi, daje i međunarodnu nadležnost To bi bilo u skladu s 2. i 8. Razmatrajućim razlozima EuInsUr: Poboljšanje efikasnosti i ubrzanje insolvencijskog postupka To bi bilo skladu i s 4. Razmatrajućim razlogom, prema kojem u svrhu urednog funkcioniranja unutrašnjeg tržišta treba spriječiti da strankama bude pogodno, da predmete imovine ili sporove iz jedne države članice premještaju u drugu državu članicu, kako bi postigle bolju pravnu poziciju (forum shopping). Mogućnost da različiti sudovi u različitim državama članicama budu nadležni za pobojne tužbe, oslabljuje taj cilj. Prema čl. 25, st. 1, podst. 1. države članice su dužne priznati odluke donesene radi provođenja i završetka insolvencijskog postupka od strane suda, čija je odluka o otvaranju insolvencijskog postupka priznata prema čl. 16, st. 1, a koji je zahtjeva da je odluku o otvaranju donio sud koji je nadležan prema čl. 3, st. 1. EuInsUr To vrijedi i za odluke koje neposredno proizlaze na temelju insolvencijskog postupka i stoje u uskoj vezi s time, “čak i ako su te odluke donesene i od nekog drugog suda” čl. 25, st. 1, podst. 2. EuInsUr To mogu biti i sudovi države članice otvaranja insolvencijskog postupka; države članice određuju mjesno i stvarno nadležne sudove za te odluke. Stoga čl. 3, st. 1. EuInsUr treba tumačiti na način, da su sudovi države članice, na čijem je području otvoren insolvencijski postupak, međunarodno nadležni za insolvencijsku pobojnu tužbu protiv protivnika pobijanja, koji ima svoje statutarno sjedište u jednoj drugoj državi članici. 9 22.11.2010 Čl. 3(1) EuInsUr je treba razlagati tako, Da so sodišča države članice, na območju katere je bil uveden postopek zaradi insolventnosti, pristojna za odločanje o tožbi za izpodbijanje pravnih dejanj v primeru insolventnosti zoper točeno stranko, ki ima statutarni sedež v drugi državi članici. Je li riječ o isključivoj nadležnosti? PRAVNA STVAR C-444/07 MG Probud Gdynia sp. z o.o. 9. 6. 2005. Sad Rejonowy Gdansk-Polnoc w Gdansku otvorio je insolvencijski postupak nad MG Probud, građevinsko društvo sa sjedištem u Poljskoj s podružnicom u Njemačkoj 11. 6. 2005. Amtsgericht Saarbrücken na prijedlog Glavnog carinskog ureda u Saarbrückenu donosi rješenje o stvarnom Arrestu nad bankarskim računom poduzeća u visini od 50.683,08 EUR kao i zapljeni različitih tražbina, koje je poduzeće imalo prema njemačkim partnerima. (Postupak u kojem je Glavni carinski ured poveo protiv voditelja njemačke podružnice MG Probud, jer većem broju poljskih radnika nije davana plaća, a ni isplaćivana socijalna davanja.) 10 22.11.2010 4. 8. 2005. Protiv te odluke uloženu žalbu odbacuje Landesgericht Saarbrücken s argumentima: *postoji opasnost da bi odgovorni u MG Probud dospjele tražbine brzo naplatili i prebacili u Poljsku i tako ih učinili nedostupnim njemačkim vlastima *otvaranje insolvencijskog postupka u Poljskoj nije prepreka za Arrest u Njemačkoj *iz kopije odluke o otvaranju insolvencijskog postupka u Poljskoj koja je priložena žalbi, ne da se ustanoviti, da li se radi o postupku koji ispunjava uvjete iz čl. 1, st. 1. EuInsUr i koji se prema Prilogu A u Njemačkoj treba priznati U okviru insolvencijskog postupka postavlja Sad Rejonowy Gdansk-Polnoc w Gdansku pitanje, jesu li zapljene koje su poduzele njemačke vlasti bile zakonite, budući da poljsko pravo, koje se primjenjuje na insolvencijski postupak, jer je Republika Poljska država otvaranja insolvencijskog postupka, takve zapljene nakon otvaranja insolvencijskog postupka više ne dopušta. Taj sud tada prekida insolvencijski postupaka i postavlja zahtjev radi donošenja prethodne odluke: PITANJE: 1. Jesu li s organi nacionalne uprave države članice s obzirom na čl. 3, 4, 16, 17, i 25. EuInsUr, dakle, u svjetlu odredaba o međunarodnoj nadležnosti suda države otvaranja postupka, o pravu mjerodavnom za dotični postupak kao i o pretpostavkama i učincima priznanja insolvencijskog postupka, u slučaju u kojem pretpostavke za primjenu čl. 5. i 10. ove Uredbe ne postoje, ovlašteni, imovinu koja se nalazi na bankarskom računu gospodarskog sudionika, zaplijeniti, nakon što je u drugoj državi članici otvoren insolvencijski postupak nad njegovom imovinom (provođenje tzv. Arresta nad imovinom) i time postupati protivno nacionalnim propisima države otvaranja postupka (čl. 4. Uredbe)? 2. Smiju li se vlasti države članice, u kojoj nije otvoren sekundarni insolvencijski postupak i koja mora prema čl. 16. priznati insolvencijski postupak, s obzirom na čl. 25. Uredbe protiviti priznanju odluka koje su donesene radi provođenja i završetka insolvencijskog postupka, tako da se poziva na nacionalne propise? 11 22.11.2010 Prema čl. 3, st. 1. univerzalni glavni insolvencijski postupak može biti ograničen samo otvaranjem sekundarnog insolvencijskog postupka u drugoj državi članici. Pravo države otvaranja glavnog insolvencijskog postupka određuje koje imovinske vrijednosti pripadaju masi, koja su ovlaštenja dužnika i insolvencijskog upravitelja te kakav učinak otvaranje insolvencijskog postupka ima na pojedinačne postupke koje vode vjerovnici protiv dužnika (čl. 4, st. 2, sl. b, c, f). U konkretnom slučaju ne radi se o iznimkama odstupanja od načelne mjerodavnosti lex fori concursus, predviđene u čl. 5-15, a posebno ne o iznimkama predviđenih u čl. 5. i 10. Uredbe. Iz čl. 16, st. 1. u povezanosti s čl. 17, st. 1. proizlazi, da odluka o otvaranju insolvencijskog postupka u jednoj državi članici biva priznata u svim drugim državama članicama, čim je u državi otvaranja postupka postala učinkovita te da ona, bez da su za to potrebne bilo kakve formalnosti, u svim drugim državama članicama ima pravne posljedice, koje ima prema pravu države otvaranja postupka. Prema čl. 25. uslijeđuje priznanje i svih drugih odluka također automatski. Razmatrajući razlog br. 22, polazeći od čl. 16, st. 1. EuInsUr naglašava načelo prioriteta u otvaranju insolvencijskog postupka i načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama. Mogućnost uskrate priznanja samo u skladu s čl. 25, st. 3., dakle, ako bi odluka ograničavala osobnu slobodu ili pravo na tajnost podataka dostavljenih poštom, te u skladu s čl. 26., ako bi priznanje ili ovrha strane odluke o otvaranju insolvencijskog postupka ili odluke donesene u njemu, vodila rezultatu, koji je očito nespojiv s javnim poretkom, posebno s osnovnim principima ili ustavno garantiranim pravima i slobodama pojedinca. 12 22.11.2010 EuInsUr i posebno njene članke 3, 4, 16, 17 i 25 treba tumačiti tako, da su u slučaju, kao u konkretnoj stvari, nakon otvaranja insolvencijskog postupka u jednoj državi članici nadležne vlasti druge države članice u kojoj nije otvoren sekundarni postupak, uz uznimku razloga uskrate priznanja predviđenih u čl. 25, st. 3. i čl. 26. Uredbe, dužne, sve odluke koje su u vezi s glavnim insolvencijskim postupcima priznati i ovršiti i stoga nisu ovlaštene, prema pravu druge države članice odrediti mjere ovrhe u odnosu na imovinske vrijednosti dužnika nad kojim je otvoren insolvencijski postupak, a koje se nalaze u toj drugoj državi članci, ako pravo države otvaranja insolvencijskog postupka to ne dozvoljava, a pretpostavke za primjenu čl. 5. i čl. 10. Uredbe nisu ispunjene. EuInsUr, zlasti pa njene člene 3, 4, 16, 17 in 25, je treba razlagati tako, da morajo v zadevi, kakršna je ta v glavni stvari, po uvedbi postopka v primeru insolventnosti v eni državi članici pristojni organi druge države članice, v kateri ni bil uveden noben sekundarni postopek v primeru insolventnosti, priznati in izvršiti vse odločbe v zvezi s tem glavnim postopkom v primeru insolventnosti ob upoštevanju razlogov za zavrnitev, navedenih v členih 25(3) in 26 te uredbe, in torej ne smejo na podlagi predpisov te druge države članice odrediti izvršilnih ukrepov na premoženju insolventnega dolžnika, ki ga ima ta na ozemlju navedene druge države članice, kadar tega ne dovoljujejo predpisi države, v kateri so bili uvedeni postopki in kadar niso izpolnjeni pogoji za uporabo členov 5 in 10 navedene uredbe. 13 22.11.2010 PRAVNA STVAR C-111/08 SCT Industri AB i likvidation v. Alpenblume AB oba švedska društva; Tužba radi ponovnog prijenosa 47% udjela, koje je SCT imao u austrijskom SCT Hotelbetrieb GmbH (sljednik Scaniof) a koje je bivši stečajni upravitelj SCT prenio na Alpenblume, pri čemu je Alpenblume i registriran kao vlasnik poslovnog udjela u Austriji Nakon završetka stečajnog postupka SCT diže tužbu u Austriji, S obrazloženjem da švedski stečajni upravitelj nije bio ovlašten raspolagati imovinom u Austriji (nije postojao sporazum o priznanju stečajnih postupaka između Švedske i Austrije), te da je Alpenblume stekao udjele bez pravnog učinka. Austrijski sud usvojio tužbu i naložio Scaniahofu, da upiše SCT kao vlasnika udjela na Scaniahof Alpenblume sudjelovao kao umješač u tom postupku. Austrijski der oberste Gerichtshof odbio je njegovu reviziju 17. 5. 2004. 24. 8. 2004. Alpenblume podnosi tužbu protiv SCT kod švedskog suda zahtijevajući da se ponovo prenesu dotični poslovni udjeli te da se poduzmu nužne mjere kako bi se Alpenblume opet upisao kao pravni vlasnik tih udjela. Malmö tingsrätt je 17. 3. 2005. odlučio da se ništa ne protivi ispitivanju te tužbe. SCT ulaže žalbu protiv te odluke i predlaže odbacivanje tužbe. Hovrätt för skane och Blekinge 26. 7. 2005. odbija žalbu. Hoögsta domstol povodom pravnog lijeka SCT 4. 3. 2008. prekida postupak i postavlja pitanja Europskom sudu; 14 22.11.2010 PITANJE: Da li se iznimka u čl. 1, st. 2. sl. b) EuSNPOUr u odnosu na stečaje, prisilne nagodbe i slične postupke treba tumačiti na način, da ona obuhvaća odluku suda u državi članici A o upisu kao vlasnika udjela jednog društva sa sjedištem u državi članici A, a koji udjeli su preneseni od strane stečajnog upravitelja jednog društva u drugoj državi članici B, ako sud svoju odluku zasniva na tome, da država članica A u nedostatku međudržavnog sporazuma o međusobnom priznanju stečajnih postupaka ovlaštenje stečajnog upravitelja o raspolaganju predmetima imovine u državi članici A ne priznaje? Da li države članice moraju međusobno priznavati sudske odluke, koje su donesene u građanskim stvarima, a koje stoje u vezi sa stečajnim postupkom, koji se vodi u drugoj državi članici? Konkretno, Da li odluka, s kojom je sud jedne druge države članice presudio da je prijenos poslovnih udjela u okviru jednog stečajnog postupka bez učinka, i to s obrazloženjem, da stečajni upravitelj, koji je prenio udjele, nije bio ovlašten raspolagati imovinskim vrijednostima u toj državi članici, potpada pod iznimku čl. 1, st. 2, sl. b) EuSNPOUr EuInsUr nije primjenjljiva u konkretnom slučaju, jer u vrijeme donošenja odluke nije bila na snazi. Presuda od 22. 2. 1979, Gourdain, 133/78, Slg. 1979, 733: Tužba se odnosi na stečajni postupak, ako neposredno proizlazi iz njega ili stoji usko u okviru nekog stečajnog postupka ili postupka prisilne nagodbe Neučinkovitost prijenosa udjela austrijski je sud obrazložio Isključivo nepostojanjem ovlaštenja švedskog stečajnog upravitelja da raspolaže imovinom u Austriji. Pitanje ovlaštenja stečajnog upravitelja je usko povezano s tijekom stečajnog postupka, što nije oslabljeno ni činjenicom, da je u vrijeme podizanja tužbe radi ponovnog pravovaljanog upisa, stečajni postupak završio. Budući da dotična tužba proizlazi iz stečajnog postupka i s njim je U uskoj vezi, ona ne potpada pod područje primjene EuSNPOUr. Pozitivan odgovor na pitanje 15 22.11.2010 Izjemo iz čl. 1(2)(b) Uredbe št. 44/2001 z dne 22. decembra 2000 o pristojnosti in priznavanju ter izvrševanju sodnih odločb v civilnih in gospodarskih zadevah je treba razlagati tako, da se uporablja za odločbo sodišča države članice A o vpisu v register lastninske pravice nad kapitalskimi deleži družbe s sedežem v državi članici A, s katero je bil prijenos teh deležev razglašen za ničen, ker sodišče države članice A ne priznava pristojnosti stečajnega upravitelja države članice B v okviru stečajnega postopka, ki se začne in konča v državi članici B. PRAVNA STVAR C-292/08 German Graphics Graphische Maschinen GmbH v. A. van der Schee kao stečajni upravitelj Holland Binding B.V. Prodavatelj s pridržajem vlasništva Ugovor o kupoprodaji mašina 5. 12. 2006. Landgericht Braunschweig prihvaća prijedlog prodavatelja za mjere osiguranja nad mašinama u Nizozemskoj Kupac 1. 11. 2006. Rechtbank Utrecht otvara stečaj 18. 12. 2006. Nizozemski sudac pojedinac u Utrechtu proglašava ovršivom odluku njemačkog suda o mjerama osiguranja Pravni lijek gospođe van der Schee kao stečajne upraviteljice Holland Binding B.V. protiv te odluke 28. 3. 2007. Rechtbank Utrecht ukida odluku o ovršivosti Pravni lijek German Graphics Graphische Mashcninen GmbH 20. 6. 2008. Hoge Raad Nizozemske stavlja zahtjev radi prethodne odluke 16 22.11.2010 PITANJE: 1. Da li se čl. 25, st. 2. EuInsUr treba tako tumačiti, da tu primijenjena formula “ukoliko je taj Sporazum (tj. EuSNPOUr) primjenjiv”, znači, da se odredbe o priznanju i ovrsi EuSNPOUr mogu proglasiti u odnosu na druge no one odluke navedene u čl. 25, st. 1. EuInsUr primjenljivim, tek ako je prije ispitano, da li su te odluke prema čl. 1, st. 2, sl. b. EuSNPOUr od predmetnog područja primjene te posljednje spomenute Uredbe isključene? Treba li odluke iz čl. 25, st. 2. EuInsUr priznati prema odredbama EuSNPOUr tek nakon što je ovršni sud prethodno ispitao da li odluka ulazi u područje primjene ove druge Uredbe? Postoje odluke koje ne pripadaju ni u područje primjene EuInsUr, ni u područje primjene EuSNPOUr. Stoga prije primjene EuSNPOUr treba ispitati je li riječ o odluci na koju je ta uredba primjenljiva. Člen 25(2) EuInsUr je treba razlagati tako, da izraz “pod pogojem, da se navedena konvencija uporablja” pomeni, da je treba – preden se lahko ugotovi, da se za druge odločbe, ki niso navedene v členu 25(1) EuInsUr, uporabijo pravila o priznavanju in izvrševanju iz Uredbe sveta (ES) št. 44/20001 z dne 22. 2000. o pristojnosti in priznavanju ter izvrševanju sodnih odločb v civilnih in gospodarskih zadevah – preveriti, ali niso navedene odločbe zunaj področja stvarne uporabe Uredbe št. 44/2001. 17 22.11.2010 2. Da li čl. 1, st. 2. sl. b EuSNPOUr u povezanosti s čl. 7, st. 1. EuInsUr treba tako tumačiti, da okolnost da se jedna od stvari obuhvaćena pridržajem vlasništva, u trenutku u kojem je otvoren insolvencijski postupak protiv kupca, nalazi u državi članici, u kojoj je otvoren insolvencijski postupak, vodi tome, da se tražbina prodavatelja utemeljena na pridržaju vlasništva, kao ona od German Graphics, treba smatrati takvom, koja u smislu čl. 1, st. 2. s. b EuSNPOUr dotiče stečaj, te je kao takva isključena od predmetnog područja primjene te Uredbe? 3. Da li je u okviru pitanja br. 2 od značenja, da prema čl. 4, st. 2. sl. b EuInsUr pravo države članice, u kojem je otvoren insolvencijski postupak, određuje koje imovinske vrijednosti pripadaju masi? Da li je tužba prodavatelja protiv kupca koja se temelji na pridržaju vlasništva temeljem otvaranja insolvencijskog postupka protiv kupca izuzeta iz područja primjene EuSNPOUr, kada se stvar koja je obuhvaćena pridržajem vlasništva nalazi u državi otvaranja insolvencijskog postupka? Presuda od 22. 2. 1979, Gourdain, 133/78, Slg. 1979, 733: Tužba se odnosi na stečajni postupak, ako neposredno proizlazi iz njega ili stoji usko u okviru nekog stečajnog postupka ili postupka prisilne nagodbe Tužba koja se zasniva na pridržaja vlasništva je samostalna tužba, koja svoju osnovu nema u insolvencijskom pravu, i koja ne pretpostavlja otvaranja insolvencijskog postupka, a ni imenovanje insolvencijskog upravitelja. Činjenica što u postupku sudjeluje insolvencijska upraviteljica, ne ispunjava kriterije iz odluke Gourdain. Stoga tužba zasnovana na pridržaju vlasništva nije isključena iz područja primjene EuSNPOUr. Čl. 7, st. 1. EuInsUr je materijalnopravna odredba, kojom se štiti prava prodavatelja, ako se roba nalazi izvan države otvaranja insolvencijskog postupka. Ne utječe na klasifikaciju tužbi i povezanost sa insolvencijskim postupkom. ČL. 4, st. 2, sl. b. jest kolizijska norma, koja nema učinak na područje primjene EuSNPOUr 18 22.11.2010 Izjemo, določeno v členu 1(2)(b) Uredbe št. 44/2001 v povezavi s členom 7(1) Uredbe št. 1346/2000, ob upoštevanju določb člena 4(2)(b) slednje, je treba razlagati tako, da se ne uporablja za tožbo prodajalca, vloženo na podlagi določbe o pridržku lastninske pravice zoper kupca, ki je v stečaju, kadar je premoženje, na katerega se nanaša ta določba, ob uvedbi postopka v primeru insolventnosti v državi članici, v kateri je bil zoper navedenega kupca uveden ta postopek. Što ako pravo države članice otvaranja stečaja predviđa ograničenja za izlučne vjerovnike, kao npr. čl. 11, st. 2. austrijskog KO, IO? Zahtjev PRAVNA STVAR 148/08 Predsjednik 6. sudskog vijeća naredio je brisanje pravne stvari. 19 22.11.2010 Zahtjev PRAVNA STVAR C-112/10 Procureur-Generaal bij het Hof van Beroep te Antwerpen v. Zaza Retail BV Phillipe und Cecile Noelmans u svojstvu stečajnih upravitelja Zaza Retail BV Da li pojam “uvjeti, koji …. su predviđeni” u čl. 3, st. 4, sl. a EuInsUr obuhvaća i uvjete, koji se odnose na postojanje nužnog svojstva ili potrebnog interesa neke osobe da traži otvaranje insolvencijskog postupka, ili se ti uvjeti odnose samo na materijalne pretpostavke za otvaranje i provođenje insolvencijskog postupka? Može li se pojam “vjerovnik” iz čl. 3, st. 4, sl. b EuInsUr tako široko tumačiti, da čak i jedna nacionalna vlast, koja prema pravu države članice, kojoj pripada, jest ovlaštena staviti prijedlog za otvaranje insolvencijskog postupka i u općem interesu i kao zastupnik svih vjerovnika nastupa, može u konkretnom slučaju zakonito predložiti otvaranje partikularnog insolvencijskog postupka iz čl. 3, st. 4, sl. b EuInsUr? Ako pojam “vjerovnika” obuhvaća i nacionalnu vlast, koja je nadležna staviti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, da li je za primjenu čl. 3, st. 4, sl. b) EuInsUr nužno, da ta nacionalna vlast dokaže, da ona djeluje u interesu vjerovnika, koji svoje prebivalište, sjedište ili uobičajeno boravište imaju u zemlji te nacionalne vlasti? Zahtjev PRAVNA STVAR C-191/10 Société Rastelli Davide et c. v. Jean-charles Hidoux, u svojstvu likvidatora Médiasucre International Da li EuInsUr sprečava sud države članice, koji je otvorio glavni insolvencijski postupak protiv dužnika na temelju utvrđenja činjenice, da se njegovo središte glavnih interesa nalazi na području te države članice, da primijeni nacionalni propis koji mu daje nadležnost, taj postupak proširiti i na društvo, čije se statutarno sjedište nalazi u drugoj državi članici, a na temelju utvrđenja izmiješanosti imovinskih masa dužnika i tog društva? 20 22.11.2010 Zahtjev PRAVNA STVAR C-213/10 F-Tex SIA v. Jadecloud-Vilma UAB Treba li čl. 3, st. 1. i čl. 1, st. 2, sl. b. EuInsUr tumačiti na način: a) nacionalni sud koji provodi insolvencijski postupak isključivo je nadležan za paulijansku tužbu, koja proizlazi neposredno iz insolvencijskog postupka ili je s njim u uskoj vezi, a iznimke od ovog pravila o nadležnosti su predviđene drugim odredbama EuInsU b) Pobojna tužba, koja je od jedinog vjerovnika poduzeća, protiv čije je imovine otvoren insolvencijski postupak u nekoj državi članici, -podignuta u drugoj državi članici, -počiva na pravu tražbine protiv trećeg, koje je insolvencijski upravitelj vjerovniku ugovorno i naplatno ustupio, tako da je time opseg ovlasti insolvencijskog upravitelja u prvoj državi članici ograničen -i eventualne druge vjerovnike ne ugrožava ima se svrstati pod građansku i trgovačku stvar u smislu čl. 1, st. 1 EuSNPOUr. Da li pravo tužitelja na pravnu zaštitu, koju je Sud priznao kao opće načelo prava Unije i koje je kroz čl. 47. Povelje o osnovnim pravima Europske unije zagarantirano, treba tako razumjeti i tumačiti da: a) Nacionalni sudovi, koji su za paulijansku tužbu (već prema tome da li postoji povezanost s insolvencijskim postupkom ili ne) nadležni ili prema čl. 3, st. 1. EuInsUr ili prema čl. 2, st. 1. EuSNPOUr, ne mogu obje svoje nadležnosti otkloniti b) U slučajevima, u kojim sud države članice odluči, da ne odlučuje o paulijanskoj tužbi, uslijed nepostojanja nadležnosti, sud druge države članice, u nastojanju, da se zaštiti pravo tužitelja na sud, po službenoj dužnosti smije utvrditi svoju nadležnost, iako on prema odredbama prava Unije o određivanju međunarodne nadležnosti nije ovlašten na takvo utvrđenje? 21 22.11.2010 HVALA NA PAŽNJI! 22
© Copyright 2024 Paperzz
