REPUBLIKA SRPSKA VLADA GENDERCENTAR – CENTAR ZA JEDNAKOST I RAVNOPRAVNOST POLOVA Adresa: Vuka Karadžida 4, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina Tel:+387 (0)51 247 427, 247 428; Faks:+387 (0)51 247 590; e-mail: [email protected] SMJERNICE I PREPORUKE za društveno odgovorno izvještavanje u cilju suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja Banja Luka, decembar 2011. Pripremile: Milkica Milojevid i Dragana Dardid POPULACIJSKI FOND UN-a Vlada Federacije BiH Gender centar Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH Agencija za ravnopravnost spolova BiH Vlada Republike Srpske Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost polova RAZVOJNI PROGRAM UN-a Podržano od strane projekta „Sprečavanje i suzbijanje seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u Bosni i Hercegovini“ SADRŽAJ 1. Društveno odgovorno izvještavanje 1. 1. Analiza teksta "Pucao u snaju jer mu je varala sina!" 2. Saradnja na protoku informacija 2.1 Analiza teksta "Krvava despotija muškaraca" 3. Povjerenje i poštovanje među profesionalcima 3. 1. Analiza teksta "Žrtve porodičnog nasilja" 4. Proaktivno djelovanje 4. 1. Iz ugla tužilaštva 5. Novinarsko izvještavanje 6. Savjeti/preporuke za novinare/ke 7. Literatura 2 1. Društveno odgovorno izvještavanje Cilj društveno odgovornog izvještavanja o nasilju u porodici i rodno zasnovanom nasilju jeste suzbijanje ovih vidova nasilja. Dakle, upoznavanje javnosti sa slučajevima i fenomenologijom ovih vrsta nasilja je na neki način u funkciji generalne prevencije, ali samo ako se izvještava na takav način da se pošalje poruka kako su ovi (kao i svi drugi) vidovi nasilja društveno neprihvatljivi, zakonom zabranjeni, kažnjivi, da su to krivična djela, dakle kriminal, kao i krađa, razbojništvo ili ubistvo. Društveno odgovorno izvještavanje je i način zalaganja za promjene propisa i javnih politika u oblasti borbe protiv nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja. Činjenica je, međutim, da je problem ove vrste nasilja, s jedne strane, medijski nevidljiv, a s druge strane, ako se o takvim vidova nasilja izvještava, čini se to na stereotipan, nesenzibilan, nepravedan način, ponekad i površno i senzacionalistički. Pri izvještavanju o ovim vidovima nasilja nerijetko se, namjerno ili nenamjerno, opravdava nasilnik ili stigmatizuje i dodatno viktimizuje žrtva, što bi bilo potpuno neprihvatljivo i nezamislivo kada se izvještava o drugim vidovima nasilja ili kriminala. Bilo bi dakle nezamislivo da se opravdava ubica, ili pljačkaš benzinske pumpe, ali se recimo dešava da se za silovanu djevojku napiše da je „voljela nodni provod“ ili da se „slobodnije ponašala i oblačila“, čime se posredno šalje poruka da je „dobila što je tražila“. Na ovaj način se žrtva stigmatizuje, a nasilnik opravdava. Kada je u pitanju nasilje u porodici, ono se ili prikazuje kao „privatna porodična stvar“ (što je vrlo opasno i neodgovorno), ili se o njemu piše uopšteno i statistički, a dešava se i da se priča tako postavi da žrtva i nasilnik zamjene mjesta. 1. 1. Analiza teksta "Pucao u snaju jer mu je varala sina!" BEOGRAD 30. 08. 2011 PRESS TEŠKA PORODIČNA DRAMA NA NOVOM BEOGRADU Pucao u snaju jer mu je varala sina! Puko film - T. S. (72) ranio u ruku snaju M. S. (50) na Novom Beogradu jer nije mogao da podnese to što godinama vara njegovog sina 3 REŠIO DA PRESUDI SNAJI ... T. S. je bio sav krvav posle sukoba Beograđanin T. S. (72) ranio je u ruku svoju snaju M. S. (50) juče ujutru u „Ju biznis centru" na Novom Beogradu jer nije mogao da podnese činjenicu da ona ved godinama vara njegovog sina! Kako smo nezvanično saznali, T. S. je nakon krade prepirke pucao u snaju iz pištolja, a kako je uspeo da je pogodi samo u ruku, pojurio je i pokušao da je zadavi u obližnjem kafidu. T. S. je uhapšen, a žena zbrinuta u Urgentnom centru. Komšije u šoku Do porodične drame je, kako saznajemo, došlo kada su se svekar i snaja posvađali u ulici Mihajla Pupina 10g na Novom Beogradu, jer on više nije mogao da trpi to što je ona ved godinama neverna njegovom sinu. Sve se dogodilo ispred zgrade u kojoj oboje žive. 4 T. S. je u jednom trenutku izvadio pištolj i počeo da puca u snaju, ali je pogodio u desnu nadlakticu. Ranjena žena je počela da beži i traži pomod u obližnjem kafidu, međutim svekar je uspeo da je sustigne i tada je počeo da je davi. Ljudi koji su se okupili uspeli su da ih razdvoje, a ubrzo su stigle policija i Hitna pomod. MUP je saopštio da je kod uhapšenog T. S. pronađen i pištolj iz kojeg je pucao u snaju, dok je portparol Hitne pomodi Nada Macura potvrdila Tanjugu da je povređena žena van životne opasnosti i da je ranjena u desnu nadlakticu. Sa druge strane, napadač je bio sav krvav pošto ga je žena povredila dok ju je on davio. Bes koji tinja Stanovnici „Ju biznis centra" bili su šokirani scenom kojoj su prisustvovali u trenutku dok je vedina njih kretala na posao. Privatni detektivi otkrivaju prevare Sve više Beograđana traži pomod privatnih detektiva u razrešenju ljubavnih, porodičnih ili poslovnih problema, a onda, kada se nevera otkrije, često reaguju poput T. S., koji je rešio da sam presudi snaji. - Najinteresantnije je da se za ovu varijantu tajnog uhođenja sve više odlučuju i sumnjičavi muževi. Prema statistici koju vodimo, u 0,5 procenata slučajeva pokaže se da supružnik sumnja na neverstvo bez razloga kaže Saša Trajkovski, vlasnik „Top sikreta", jedne od vodedih domadih detektivskih agencija, koja u svojim istragama koristi poligraf i fotorobot. Kako ističe, prevareni, kada konačno dokažu obmanu, reaguju na najrazličitije načine. Jedni se zadovoljavaju osnovnim podacima o suparniku, drugi kao dokaz traže fotografije, ali ima i takvih slučajeva da su zainteresovani da se i sami pojave na mestu sastanka. - Nezapamdeno! Ne mogu da verujem da se ovo dogodilo. Ne znam šta je nateralo ovog jadnog čoveka na ovakav čin - rekla je žena koja je videla šta se desilo. Sociolog sa Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja Zlatko Nikolid kaže da do ovakvih situacija unutar porodice dolazi uglavnom onda kada nezadovoljstvo tinja godinama i kada „oštedena strana" više ne može da podnosi određenu situaciju. 5 Trag ... Pucnji probili staklo na vratima okolnih zgrada - Ključni faktori koji dovode do pokušaja ubistava i ubistava u porodici uglavnom su konflikt i nasilje koji tinjaju i traju, a ekonomska i društvena nestabilnost doprinose da se stres pojača do očajanja. Običaji nekog kraja mnogo utiču na pojedinca i njegov način razmišljanja. U različitim delovima jedne zemlje imamo i sasvim različite reakcije na preljubu. To nije jedini slučaj. U grad se godišnje doseli oko 50.000 ljudi koji sa sobom nose različite vrednosti. Oni ne mogu da se uklope preko nodi u društvo u koje su stigli. U takvim slučajevima reaguje se burno i agresivno, a krvna osveta je način kako se vrada izgubljena čast - kaže kriminolog Zlatko Nikolid. Zorica Janjuševid, Beograd Kompletan tekst je primjer stereotipnog, nesenzitivnog i senzacionalističkog načina izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju. Ovdje su žrtva (žena na koju je pucano usred bijela dana u centru Novog Beograda) i nasilnik (svekar) zamijenili mjesta. Od izbora naslova ("puko film", "nije mogao da podnese činjenicu da ona ved godinama vara njegovog sina") do izbora sagovornika, od slučajne svjedokinje događaja koja kaže da ne zna "šta je nateralo ovog jadnog čoveka na ovakav čin" do vlasnika detektivske agencije, nastoji se opravdati nasilje i nasilnik, a problem rodno zasnovanog nasilja smjestiti u kontekst običajnih normi, a ne društveno neprihvatljivog i kažnjivog ponašanja. I slike kojima je tekst ilustrovan idu u prilog opravdanju nasilnika i njegovog čina. o Puko film - Umjesto da se jasno naglasi da se radi o pokušaju ubistva, koristi se fraza “puko film”. Svima nama ponekad pukne film, ali ne idemo okolo sa pištoljima ili puškama i ne pucamo na ljude. 6 o ...nije mogao da podnese činjenicu da ona ved godinama vara njegovog sina! - Pokušaj pronalaženja opravdanja za pokušaj ubistva. o Do porodične drame... - Izjednačavanje odgovornosti za nasilje na cijelu porodicu, umjesto da se jasno ukaže da je za nasilje odgovoran nasilnik, a ne cijela porodica. o ...on više nije mogao da trpi... - Svekar nije mogao da trpi! Potpirivanje stereotipnog, patrijarhalnog tradicionalističkog poimanja položaja žene, prema kojem je ona vlasništvo ne samo svog muža, nego i ostalih muških članova porodice. o ...napadač je bio sav krvav... - Zaboravlja se da je žena prethodno ranjena, da je on pucao u nju i da je krv i njena. o Ne znam šta je nateralo ovog jadnog čoveka na ovakav čin - Pokušaj da se izazove sažaljenje nad potencijalnim ubicom - jadan čovek, i da se opravda njegov postupak. o Sve više Beograđana traži pomod privatnih detektiva u razrešenju ljubavnih, porodičnih ili poslovnih problema a onda, kada se nevera otkrije... - Izbor sagovornika! Izborom vlasnika detektivske agencije novinar/ka dodatno nastoji potkrijepiti tvrdnju na kojoj počiva cijeli tekst da se radi o ženi koja je "godinama varala" svoga muža, iako ni na jednom mjestu u tekstu mi ne možemo saznati na osnovu čega je ova tvrdnja iskonstruisana. o U različitim delovima jedne zemlje imamo i sasvim različite reakcije na preljubu. To nije jedini slučaj. - Opet se insistira na prevari, tj. preljubi koja se, u skladu sa običajima, mora kazniti. 2. Saradnja na protoku informacija Da bi se izbjegle ove zamke i da bi izvještavanje o nasilju u porodici i rodno zasnovanom nasilju bilo društveno odgovorno i usmjereno ka njihovom suzbijanju, potreban je angažman i saradnja svih profesionalca u lancu borbe protiv tih vidova nasilja, do javnosti, jer odgovorno izvještavanje nije isključiva odgovornost novinara/ke. Društveno odgovorno izvještavanje je, dakle, rezultat saradnje: - profesionalaca/ki u institucijama nadležnim za otkrivanje i procesuiranje ovih vidova nasilja i pomodi žrtvama, koji rade neposredno na slučajevima nasilja, odnosno neposredno sa žrtvama (policajci/ke, tužioci/teljice, sudije/sudinice, socijalni radnici/ce, psiholozi/ginje, ljekari/ke) - profesionalaca/ki i aktivista/kinja angažovanih na suzbijanju nasilja ili zaštiti žrtava (sigurne kude, nevladine organizacije, akademska zajednica, gender mehanizmi, političari/ke, zagovarači/ce) - službenik/ica za odnose sa javnošdu (portparoli/ke) u ovim institucijama i organizacijama - novinara/ki koji izvještavaju o ovim vidovima nasilja i društvenim problemima iz ove oblasti - urednici/ce u medijima 7 Bilo da se radi o izvještavanju o pojedinačnim slučajevima nasilja ili o tematskim člancima / emisijama o ovoj problematici, osnovni preduslov za društveno odgovorno izvještavanje jeste da ta saradnja teče bez problema i zastoja, bilo da inicijativu imaju medijski profesionalci/ke: urednik/ca da zadatak – novinar/ka se obrati službenicima/cama za odnose sa javnošdu u nekoj instituciji ili orgnizaciji – portparol/ka se obrati za informacije profesionalcu/ki – informacije se šalju novinaru/ki- novinar/ka kreira priču ili da se izvještava na inicijativu institucije ili organizacije: institucija ili organizacija (preko službenika/ce za odnose sa javnošdu) šalje saopštenje ili zakazuje konferenciju za štampu – urednik/ca prihvata inicijativu– novinar/ka dobija inicijalne informacije – dalje istražuje uključujudi druge izvore da bi kreirao/la svoju priču Saradnja svih profesionalaca u lancu protoka informacija je pretpostavka bez koje ne može biti društveno odgovornog izvještavanja o ovom, niti o bilo kom drugom društvenom problemu. Ukoliko su novinari/ke ili mediji nezainteresovani za ovaj problem i ukoliko profesionalci u institucijama i organizacijama zadržavaju informacije izvještavanje o ovim vidovima nasilja je nemogude. Ukoliko su samo novinari/ke i mediji zainteresovani za izvještavanje o ovim vidovima nasilja, a profesionalci u institucijama i organizacijama zadržavaju informacije, izvještavanje se oslanja isključivo na alternativne, nepouzdane i anonimne izvore (rodbinu, prijatelje, očevidce) i izvještavanje ne može biti ni tačno, ni pouzdano ni društveno odgovorno. Da bi saradnja svih profesionalaca u lancu protoka informacija bila moguda i efikasna potrebno je, prije svega, povjerenje zasnovano na profesionalnosti i poštovanju propisa, a u cilju zaštite interesa žrtava i objektivnog, poštenog izvještavanja javnosti o društvenom problemu nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja. Da bi se ovakvo povjerenje izgradilo bitno je da svi profesionalci u lancu protoka informacija budu posvedeni jednom zajedničkom cilju. Taj cilj mora da bude suzbijanje nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja. 8 2.1 Analiza teksta "Krvava despotija muškaraca" Krvava despotija muškaraca1 ivana milanovid hrašovec SABIRAJUDI I ANALIZIRAJUDI NOVINSKE ČLANKE, U SVOM POLUGODIŠNJEM IZVEŠTAJU MREŽA "ŽENE PROTIV NASILJA" DOŠLA JE DO ALARMANTNOG PODATKA: DA JE SAMO U PRVIH ŠEST MESECI U SRBIJI UBIJENO 28 ŽENA, OD RUKE MUŽA, SINA, SVEKRA, ZETA ILI MUŠKOG PRIJATELJA, NASPRAM 30 TAKVIH UBISTAVA U CELOJ PROŠLOJ GODINI Zvuči paradoksalno, ali u godini u kojoj je usvojena nacionalna strategija koja ima za cilj vedu zaštitu žena od nasilja u porodici, u godini kada se sve češde čuju glasovi onih koji kažu da je femicid (reč koja označava ubistva žena, motivisana mržnjom, prezirom i osedajem nadmodi nad njima) pregrub izraz za Srbiju te da bi onima koji vole da je koriste bolje bilo da je zaborave i da se posvete stvarnim problemima u državi – dogodilo se upravo ono što niko nije očekivao. Da je broj ubijenih žena u Srbiji samo u prvoj polovini ove godine toliko porastao da više nema nijednog čitaoca novina koji nije ostao skamenjen nad opisima tih zločina. MUŽEVI U MEDIJIMA: Slikoviti naslovi koji su dominirali u štampanim izdanjima kao da nikad nisu bili strašniji niti tako zgusnuti u nekoliko nedelja. "Trudnu ženu ubio batinama", "Drvenim maljem ubio koleginicu na poslu", "Bombom razneo suprugu i sebe", ratni veteran sa ratišta iz Hrvatske, 56 godina, ubio ženu pa sebe, na Novom Beogradu muž, takođe 56 godina, kažu nije pio i nije bio agresivan, ubio ženu i sebe, jedan 51-godišnjak ubio bivšu suprugu ispred ulaza zgrade u Cvijidevoj, u kojoj je posle razvoda živela kao podstanar s njihovo troje dece, ili, stravičan zločin u porodičnoj kudi nadomak Kraljeva, kada je muž iskasapio svoju suprugu a potom i sam pokušao da se ubije. Svedoci kažu da je nesredna žena oduvek imala problema s njim, i da je baš tih dana oko ubistva, posle mnogo godina zajedničkog života, svađa i svakojakih trpljenja, podnela tužbu za razvod braka. Sabirajudi i analizirajudi novinske članke, u svom polugodišnjem izveštaju nevladina Mreža "Žene protiv nasilja", kojom koordinira Autonomni ženski centar (AŽC) iz Beograda, došla je do alarmantnog podatka: da je samo u prvih šest meseci u Srbiji ubijeno 28 žena, od ruke muža, sina, svekra, zeta ili muškog prijatelja, naspram 30 takvih ubistava u celoj prošloj godini. S obzirom na to da ne postoje zvanični podaci, jako je teško pratiti ovaj fenomen, kaže se u izveštaju, a podaci su ograničeni na medijsko izveštavanje. To znači da još uvek ne postoji jedinstven sistem pradenja od 1 Vidjeti: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1001803. Pristupljeno 20. novembra 2011. 9 strane institucija pa se tako i ne znaju prave razmere nasilja ili gde su učinjeni propusti u zaštiti života ubijenih žena. Statistika, koja doduše kao i u mnogim drugim zemljama zavisi od toga šta de i koliko objaviti mediji, pokazuje i to da su sve žene listom poznavale svoje ubice. A među njima je najviše muževa, sadašnjih, bivših ili nevenčanih, i to u više od 60 odsto slučajeva. Tako, kada se govori o femicidu u Srbiji, onda se pre svega govori o ženama žrtvama porodičnog, odnosno partnerskog nasilja. Pitanje koje sledi glasi: da li su i koliko dugo te žene pre samog ubistva trpele šamare, šutiranja, uvrede i razna druga zlostavljanja. Tačnije, da li su nasilničko ponašanje prijavljivale i da li je možda ipak bilo načina da se zločin nad njima spreči. Ni to se ne može lako saznati, jer otežavajudu okolnost čini to što autori novinskih članaka ne pišu uvek o istoriji porodičnog zlostavljanja, ili ne dobijaju informacije o tome. Kada je reč o ubistvima od ove godine, takvi podaci poznati su tek u 57 odsto slučajeva. Prema njima, polovinu od toga (28,5 odsto) čine oni u kojima je žena prijavljivala nasilje pre nego što se ubistvo dogodilo. Ako su žene tražile zaštitu i obradale se za pomod policiji ili centru za socijalni rad, dalje bi valjalo znati šta su ovi uradili, koje mere zaštite su preduzeli, i najzad koliko su te nasilne smrti zaista bile neizbežne. "U redovnom godišnjem izveštaju za 2009, u slučаjevimа porodičnog nаsiljа, zаštitnik grаđаnа utvrdio je postojаnje propustа u rаdu držаvnih institucijа, uključujudi centre za socijalni rad i policiju", kaže za "Vreme" Aleksandra Nestorov, koordinatorka Mreže "Žene protiv nasilja". U izveštaju zaštitnika građana kaže se da postoje ozbiljni propusti u rаzmeni informаcijа između centаrа zа socijаlni rаd, policije i zdrаvstvenih službi, kao i da nisu preduzete sve potrebne i dostupne mere kаko bi se sprečilo nаsilje, povređivаnje i ubistvo člаnovа porodice. Navedimo dva primera iz tog izveštaja. Prilikom pokušaja ubistva supruge i dvoje punoletne dece došlo je do nanošenja teških telesnih povreda, kao i pokušaja samoubistva nasilnika. O njegovim pretnjama nadležni centar za socijalni rad i policija ved su odranije znali. Jedno dete, kao i supruga, došli su u centar i rekli kako ih nasilni otac odnosno suprug isteruje iz kude, dok je s druge strane policija ved znala da on ima i vatreno oružje. Samo nedelju dana nakon tog razgovora, nasilnik je pokušao sve po kudi da ubije o čemu su zaposleni saznali iz medija. Nadležna policijska uprava, koja nije blagovremeno reagovala, obavestila je Zaštitnika građana da je po njegovoj intervenciji sproveden disciplinski postupak protiv troje zaposlenih. Jedna službenica je proglašena odgovornom za laku povredu radne dužnosti i kažnjena je sa 10 odsto manje plate u trajanju od jednog meseca, a dva policijska službenika su odgovorna za tešku povredu službene dužnosti, i kažnjena su oduzimanjem 30 odsto od po jedne plate. U drugom primeru, ženu koja je bila u drugom stanju, ujedno i majku dvogodišnjeg deteta, ubio je nevenčani suprug. Opet, na insistiranje zaštitnika građana otkrilo se da je žrtva trpela višegodišnji teror i 10 pretnje ubistvom, za koje su centar za socijalni rad i policija znali ali nisu preduzimali nikakve mere prevencije. PREDMETI MRŽNJE: Samo u prvoj polovini ove godine, u porodičnom nasilju 45 osoba ostalo je bez majke od kojih 21 čine maloletna deca. Uticaji nasilja na bol i patnju žrtve i njoj bliskih osoba su nemerljivi, pogotovo kada se radi o deci, ističu u Autonomnom ženskom centru. Takav je zločin među prvima ove godine uzdrmao javnost. Izvesni Jadimovid je u Novom Sadu sa četiri hica iz pištolja ubio bivšu suprugu dok je pored nje spavala njihova četvorogodišnja derka. Dakako, on je pobegao, ali je devojčica ostala da leži pored majke čitavih 12 sati, ne želedi od nje da se odvoji. Istraživanja takođe pokazuju da kod neke dece koja odrastaju u nasilnom okruženju dolazi do međugeneracijskog prenosa nasilnog ponašanja, što se kasnije ispoljava u njihovim partnerskim vezama, prema roditeljima ili prema deci. Kako bi zaštitile najpre decu, mnoge žene ne samo što prijavljuju nasilničko ponašanje, i ne samo tražedi odbranu dostojanstvenog nego i golog života, i pored svih pretnji i strahova uspevaju i da odu od svojih muževa. Utoliko je više poražavajuda činjenica da je od ubijenih skoro 40 odsto njih koje nisu živele u zajednici sa nasilnikom. Često su to bivše žene, pobegle od muževljeve teške ruke, od njegovog alkohola, patološke ljubomore, užasne mržnje i neurastenije. I premda je najvedi broj ubistava počinjen ipak u zajedničkom stanu ili kudi, oko 46 odsto, veoma je visok rizik od smrti i onda kada žena živi odvojeno od nasilnika. U ženinom stanu ili kudi dogodilo se čak 25 odsto slučajeva femicida. Ove žene nikada nede modi da ispričaju šta se dogodilo, kažu u AŽC-u, ali način na koji je njihov život okončan dovoljno govori o mizoginiji u našem društvu, čija je podloga tradicionalni patrijarhalni obrazac. U njemu je kao uklesano da je žena potčinjena muškarcu, da on na nju može gledati kao na svoje vlasništvo, kao na lični predmet bilo mržnje bilo obožavanja. A s obzirom na to da nasilje nad ženama predstavlja grubo kršenje osnovnih ljudskih prava, i pored toga što je Srbija ved donela relevantne zakone imajudi u vidu Krivični zakonik i Porodični zakon iz 2005, sve češde se pominje i neophodnost donošenja protokola za postupanje institucija. Misli se na institucije koje rade na suzbijanju ovog problema, kao što su policija, centar za socijalni rad, javna tužilaštva, zdravstvene ustanove, obrazovne ustanove, sudove, kako bi se žena za koju postoji životna opasnost i zaista zaštitila. Možda na kraju treba pomenuti i dva najdrastičnija primera od ove godine, ubistvo i samoubistvo bombom od 24. marta i masakr žene i tašte sekirom od 6. aprila: nasilje je u oba slučaja pre ubistava prijavljivano i policiji i centru za socijalni rad, samo što tamo niko nije hteo ili umeo ozbiljno da se pozabavi prijavama i proceni stepen opasnosti za živote ovih žena. 11 Ovaj tekst, objavljen u listu Vreme u julu 2011, dobar je primjer analitičkog i profesionalnog pristupa problemu rodno zasnovanog nasilja. Izvještajima i saopštenjima nevladinih organizacija uglavnom se ne pridaje dovoljno medijske pažnje, ali ovaj tekst je primjer kako se na osnovu jednog takvog izvještaja (a riječ je izvještaju Mreže "Žene protiv nasilja" o ubistvima žena u porodično/partnerskom kontekstu u Srbiji u prvih šest mjeseci 2011. godine) može skrenuti pažnja javnosti na problem rodno zasnovanog nasilja i drastične posljedice koje upotreba nasilja nosi (ubijene žene i djecu lišenih majki). Tekst jasno propituje odgovornost institucija za (ne)činjenje, pozicionirajudi tako rodno zasnovano nasilje kao društveni problem koji traži jasan društveni odgovor. Ukazujudi na propuste institucija i nepostojanje adekvatne zaštite žena i djece kojima prijete nasilnici, a pod pretpostavkom da niko ne bi volio da nosi na duši nedužne živote, tekst prevenira budude zatvaranje očiju ili oklijevanje da se reaguje i preduzmu zakonske mjere zaštite žrtava nasilja. 3. Povjerenje i poštovanje među profesionalcima Prva prepreka na putu ka društveno odgovornom izvještavaju u cilju suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja jeste upravo nepovjerenje profesionalaca u lancu protoka informacija, jer zbog njihovih različitih zanata i alata kojima se u tim zanatima služe, na prvi pogled izgleda da su im ciljevi različiti. Tako na primjer tužilac/teljica ili socijalni radnik/ica koji rade na konkretnom slučaju nasilja u porodici, vodedi prije svega računa o interesu žrtve i uspješnosti postupka koji vode, mogu skrivati ili zadržavati informacije, jer im se čini da im bilo kakvo prisustvo javnosti u njihovom poslu može samo smetati. Portparol/ka se nalazi u nezavidnoj ulozi – profesionalci koji rade na konkretnim slučajevima nerijetko i od njih skrivaju informacije (po principu što manje zna, manje de otkriti), a s druge strane novinari/ke od njih traže informacije i u tom procjepu, u kojem pokušavaju "zaštiti“ svog poslodavca - instituciju ili organizaciju u kojoj radi, a istovremeno raditi svoj posao – najsretniji su kad ih novinari ništa ne pitaju. Na drugom kraju tog niza novinar/ka doživljava profesionalce u institucijama kao svog „prirodnog neprijatelja“, jer im ne daju dovoljno informacija, ili su te informacije previše uopštene i neupotrebljive za priču. Nije redak ni slučaj da profesionalci u institucijama ne uvažavaju novinare/ke i zanat kojim se oni bave, a dešava se i – obrnuto. Uslovi za međusobno povjerenje i poštovanje među profesionalcima su: - Svijest o zajedničkom cilju: suzbijanju nasilja - Poznavanje osnova „tehnologije“ rada drugih profesionalaca u lancu (posebno bitno za portparole) - lično poznanstvo i lične veze - zajedničke akcije Svi profesionalci moraju poštovati osnovne principe: - Svi radimo u interesu građana/ javnosti, a javnost ima pravo na informaciju (problem koji je javno nevidljiv ne postoji) 12 - Svaki čovjek (bez obzira na pol/rod) ima pravo da živi bez nasilja u porodici, na radnom mjestu, ili na javnom mjestu - Svi moramo da poštujemo konvencije, zakone i kodekse 3. 1. Analiza teksta "Žrtve porodičnog nasilja"2 Ovaj tekst, iako vjerovatno nije pisan s tim ciljem, ukazuje na dvije važne stvari kada je riječ o nasilju u porodici i zaštiti od nasilja. I ne tako pažljivi čitalac nede se modi oteti utisku da žrtva nasilja, Samira Hrnjičid, nema kud i da se nalazi u jednoj bezizlaznoj situaciji, jer "ne zna gdje de stanovati nakon što sa povrijeđenom kderkom izađe iz bolnice", a nakon što ju je muž, zajedno sa dvije maloljetne kderke tri dana držao zatvorene u stanu i zlostavljao. Kroz Samirinu ispovijest saznajemo da ju je muž često tukao, ali da ga nikada nije prijavila policiji ("Trpjela sam, jer sam mislila da de se smiriti"), saznajemo i da je finansijski zavisila od svog muža, te da je nastojala shvatiti i opravdati muževljevo nasilje ("U svakoj porodici ima problema, pa je bilo i u našoj. Prelazila sam preko tih problema, jer sam mislila da de prodi..."). Samira, zapravo, predstavlja školski primjer kako i kroz šta prolaze žene, žrtve nasilja u porodici, koje su naučene da o tome javno ne govore, koje se uče da trpe i od kojih se očekuje da, po svaku cijenu, održe i sačuvaju brak. 2 Tekst je objavljen u Nezavisnim novinama 20. februara 2007. godine. Dio analize preuzet je iz publikacije "Nasilje nad ženama u ogledalu medija", autorice Nade Ler Sofronid. 13 Druga važnija stvar od skeniranja dinamike porodičnog života u krugu nasilja i psihologije žrtve, odnosi se na postupanje mehanizama zaštite od nasilja u porodici, u ovom slučaju, Centra za socijalni rad. U tekstu se navodi da je "centar odmah u petak o porodičnom nasilju obavijestio Udruženje građana Medica iz Zenice", ali da im je iz udruženja odgovoreno da oni ne mogu u svom skloništu za žrtve nasilja obezbijediti smještaj za majku i djecu "zbog nedostatka novca"! Zar su nevladine organizacije dužne da zbrinjavaju žrtve nasilja u porodici?! Iako to one rade, zaštita i briga o žrtvama nasilja u porodici je odgovornost države, uključujudi i sve njene za to nadležne mehanizme! Na žalost, u tekstu to ni na koji način nije objašnjeno, naprotiv, dat je prostor Centru za socijalni rad da odgovornost sa sebe prebaci na jednu nevladinu organizaciju. Kao što smo saznali na početku teksta Samira ne zna gdje de kad joj kderka izađe iz bolnice i očigledno i ne pomišlja na mogudnost da se vrati u stan u kojem je živjela sa svojim mužem, a u Centru joj očito nisu ni predočili da joj zakon pruža i takve mogudnosti. Umjesto toga, upuduju je na sklonište za žrtve nasilja jedne nevladine organizacije u kojem bi, u najboljem slučaju, mogla ostati nekoliko mjeseci. A šta onda? 4. Proaktivno djelovanje Kada je u pitanju nevidljivost problema nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja ne znači da problema nema, nego da su i novinari/ke, ali i profesionalci/ke koji rade na suzbijanju ovih vidova nasilja nezainteresovani da taj problem učine vidljivim. Zbog specifičnosti ovog problema i novinari/ke se nerado upuštaju u pisanje priča iz te oblasti, osim kad su u pitanju pojedinačni slučajevi, i to samo ako tog dan nema „interesantnijih“ slučajeva za tzv. crnu hroniku. S druge strane ni institucije se ne trude da taj problem učine vidljivijim, osim opet u policijskim saopštenjima kada se navode samo šture informacije tipa „N.N. zbog sumnje da je počinio k.d. nasilja u porodici priveden“... itd. Ako i dalje institucije budu čekale da novinari/ke prvi zatraže informaciju, a novinari/ke budu istovremeno čekali da institucije skrenu pažnju na ovaj problem, on nikad nede postati vidljiv. Neophodno je, dakle, da i jedni i drugi djeluju proaktivno, imajudi u vidu zajedničke ciljeve – upozoravanje javnosti na problem, suzbijanje nasilja i zaštitu žrtava. Dobar primjer zajedničke akcije i obostrane proaktivnosti je slučaj kada je Sigurna kuda u Banjaluci bila pred zatvaranjem zbog neupladivanja novca iz budžeta za potrebe ove Sigurne kude. Aktivistkinje Udruženih žena su alarmirale medije, mediji su svojim tekstovima i prilozima izvršili pritisak na javnost i institucije i novac je upladen, a žrtve porodičnog nasilja su ostale u svom skloništu. Da su i jedni i drugi čekali, žrtve bi ponovo postale žrtve, ovog puta tromosti institucija. Postoji nekoliko stvari koje bi profesionalci različitih branši koji rade na otkrivanju i sprečavanju nasilja u porodici mogli poduzeti kako bi se poboljšala njihova sradnja sa medijima i razvilo međusobno razumijevanje, a sve u cilju objektivnog informisanja javnosti i preventivnog djelovanja. 14 Mogli bi razmisliti da jednom mjesečno (ili rjeđe, u skladu sa procjenom potreba i aktuelne situacije) organizuju neformalna druženja sa novinarima, čiji cilj ne bi isključivo bio saopštavanje neke informacije, ved upoznavanje, razmjena iskustava, razgovor o prednostima i nedostacima posla, aktuelne teme. Drugačije je kada vas pozove novinar kojeg ste imali priliku upoznati i za kojeg znate kako i na koji način piše/izvještava, nego kada vam izjavu traži neko potpuno nepoznat i nedovoljno upuden u temu/problem o kojem treba pisati. Kroz ovakva neformalna druženja koja nisu strogo limitirana vremenom i opteredena upaljenim kamerama i diktafonima i atmosferom pitanje-odgovor, stvaraju se poznanstva, gradi povjerenje i uči se. To može biti i prilika da se novinaru/ki dobronamjerno ukaže na neki propust, što de postidi bolji efekat nego da pišete zvanične demantije redakcijama i sebi nepotrebno stvarate neprijatelje. S druge strane, i profesionalci od novinara dosta toga mogu čuti i naučiti. Ovo je i način da se "pridobiju" novinari koji danas svašta rade (danas prate zasjedanje skupštine, juče su bili na premijeri pozorišne predstave, a sutra de pratiti okrugli sto o posljedicama ekonomske krize) da se specijalizuju za pradenje jedne specifične oblasti, npr. rad policije i sudova. Mogli bi, takođe, organizovati ciljane radionice ili obuke za novinare i novinarke na kojima bi ih upoznali sa pravilima svog zanata i važedim zakonima i standardima koji se tiču kako vašeg posla tako i problematike rodno zasnovanog nasilja, te dogovoriti modalitete neke budude saradnje i razmjene informacija. Mogli bi, u skladu sa principima proaktivnog djelovanja, inicirati uvođenje posebne rubrike u novinama ili emisije na televiziji ili radiju u kojima bi profesionalci koji direktno ili indirektno rade sa žrtvama nasilja u porodici davali svoja stručna mišljenja, analize i komentare. Ili prosto ponuditi svoju stručnu ekspertizu medijskim kudama koje bi onda u vama imale stručnog saradnika kojeg mogu kontaktirati i pitati za mišljenje ili savjet kada pišu ili izvještavaju o nasilju u porodici, a imaju nekih dilema ili prosto nešto ne znaju. 4. 1. IZ UGLA TUŽILAŠTVA3 Funkcionisanje pravne države i zadovoljenje pravde u najširem smislu te riječi su osnovni principi demokratije i slobode i nepohodni elementi modernog društva. Pravo građana da „znaju“ nesumljivo postaje standard, a dostupnost, otvorenost i javnost institucija postaje mjerilo njegove demokratičnosti. Kada je riječ o odnosu Okružnog tužilaštva Banja Luka sa javnošdu, izdvajamo njegove osnovne učesnike: 3 Prilog "Smjernicama i preporukama za društveno odgovorno izvještavanje u cilju suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja" dostavila je Maja Đakovid Vidovid, službenica za informisanje Okružnog tužilaštva Banjaluka. 15 Tužilaštvo, kao samostalni državni organ, koji goni učinioce krivičnih djela, te ulaže pravna sredstva, štiti ustavnost i zakonitost i preduzima druge radnje za koje je zakonom ovlašdeno. Posrednik između pravosudne institucije - Okružnog tužilaštva Banja Luka i javnosti su mediji koji oblikuju i prenose informacije od društvenog značaja široj publici (javnosti). Krajnji korisnik informacija o radu Okružnog tužilaštva Banja Luka koje prenose mediji su građani, tj. javnost. Zajednički interes svih učesnika u ovom procesu jeste afirmacija osnovnog prava svakog građanina da dobije istinitu, tačnu i pravovremenu informaciju. I mediji i pravosudni organi imaju zajednički interes, a to je partnerstvo u procesu informisanja javnosti. Okružno tužilaštvo Banja Luka, putem sredstava informisanja i na drugi način, obavještava javnost o stanju kriminaliteta na teritoriji koju pokriva. U granicama svojih zakonom određenih nadležnosti i u skladu sa interesima postupka, Tužilaštvo obavještava javnost o pojedinim predmetima u kojima postupa, ako je to od javnog interesa. Prilikom informisanja javnosti o krivičnom djelu nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, o oštedenim u predmetima krivičnih djela iz glave devetnaeste Krivičnog zakona Republike Srpske4 ili kada se radi o maloljetnim počiniocima krivičnih djela, Tužilaštvo postupa u skladu sa Krivičnim zakonom Republike Srpske, Zakonom o krivičnom postupku (Službeni glasnik RS broj:100/09), Zakonom o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (Službeni glasnik RS 13/10), Zakonom o slobodnom pristupu informacijama (Službeni glasnik 20/01) i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Kada je u pitanju pisanje medija o gore pomenutim krivičnim djelima, poželjno bi bilo da to izvještavanje bude zasnovano na prevenciji, na indentifikaciji problema koji treba, s obzirom na posljedice koje izaziva, predstaviti kao opomenu ili upozorenje, što se može postidi kroz analitičke tematske cjeline i statistiku (na primjer, koliko je u protekloj godini tužilaštvu prijavljeno djela, protiv kojeg broja lica, koliko je podignuto optužnica, razlozi u kojima je došlo do obustave postupka tj. problemi sa kojima se tužilaštvo susrede prilikom procesuiranja posebno za krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, itd). Pratedi različite pisane medije, primjeduje se da se objavljuju osjetljivi podaci koji umnogome na negativan način utiču ne samo na proces istrage, nego i na viktimizaciju oštedenih, posebno u slučajevima kada su oštedeni maloljetna lica tj. djeca. 4 Krivična djela polnog integriteta; krivično djelo silovanje član 193, obljuba nad nemodnim licima član 194, polno nasilje nad djetetom član 195, obljuba zloupotrebom položaja član 196, zadovoljenje polnih strasti pred drugima član 197, trgovina ljudima radi vršenja prostitucije član 198, iskorišdavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju član 199, proizvodnja i prikazivanje dječije pornografije član 200, rodoskrvljenje član 201 Krivičnog zakona RS (napomena autorice Maje Đakovid Vidovid). 16 Ako se u medijima objavljuje mjesto u kojem se krivično djelo desilo (pogotovo ako je riječ o maloj sredini), ako se navodi počinilac, inicijali, starosna dob, to je sasvim dovoljno da se naruši zaštita identiteta i interes maloljetnog lica tj. djeteta. Mediji dobijanjem informacija iz različitih i obično „neimenovanih izvora“, izvora „bliskih pravosuđu“ ili izvora „bliskih policiji“, neprovjerenim navodima, a koji su često i netačni, prouzrokuju dodatni stres maloljetnoj žrtvi što dovodi u opasnost mnoge otpočete aktivnosti od strane institucija i Tužilaštva u pravcu saniranja nastalih posljedica. Sloboda u iznošenju podataka medija, bez obzira na dobijeni izvor informacija, direktno izaziva sekundarnu viktimizaciju žrtve i ima karakter senzacionalističkog pristupa, a ne zaštitu interesa maloljetnog lica tj. djeteta. Mediji prilikom izvještavanja o toku pojedinih krivičnih postupaka ne bi trebali izvještavati o krivičnom postupku na način koji de u javnosti stvarati predrasudu da je neko kriv i prije nego što mu je izrečena kazna. Optuženi ima pravo da se njegova nevinost pretpostavlja. Obaveza Tužilaštva i suda da poštuju pretpostavku nevinosti je imperativno nametnuta Krivičnim zakonom Republike Srpske. U najvedem broju evropskih zemalja ovakva obaveza nametnuta je i medijima i oni mediji koji ne poštuju tu obavezu zbog istog mogu biti sankcionisani. U slučajevima vođenja krivičnih istraga koje izazivaju izuzetnu pažnju javnosti, postoji vjerovatnoda i u praksi se dešava da novinari sprovode vlastite novinarske istrage koje se redovno dešavaju uporedo sa tužilačkom istragom.Takve istrage mogu nositi i rizik negativnih efekata na tok tužilačke istrage, jer dovode do javnog objavljivanja imena svjedoka, imena osumnjičenih osoba čiji identitet nije poznat i sl. Ako imamo u vidu činjenicu da ova oblast, pri čemu mislimo na medijsko izvještavanje iz krivičnih postupaka, nije normativno uređena u RS i BiH, Tužilaštvo ima pravo, ali i obavezu da se zaštiti od „senzacionalističkih“ novinskih natpisa i medijskih istupa novinara koji u svojim tekstovima grubo krše ljudska prava propisana članom 6, 8 i 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svojim ponašanjem organi pravosuđa treba da ohrabruju medije da odgovorno izvještavaju u krivičnim postupcima, te da, kroz svoja udruženja, definišu profesionalne i etičke standarde i da propišu sankcije za one novinare koji neprofesionalno rade svoj posao. Kada je riječ o dostupnosti informacija, Okružno tužilaštvo Banja Luka ispunjava svoju obavezu da informacije o svom radu učini dostupnim javnosti i to pod jednakim uslovima za sve medije. U tom smislu, na zahtjeve za slobodan pristup informacijama od strane medija, Tužilaštvo odgovara odmah po prijemu zahtjeva ili najkasnije u roku od 24 časa. Okružno tužilaštvo Banja Luka može odbiti zahtjev za pristup 17 informacijama djelimično ili u cjelini, u slučaju kada bi dobijena informacija štetila interesima istrage i onda kada je to propisano Zakonom o slobodnom pristupu informacijama (Službeni glasnik RS broj 20/01). 5. Novinarsko izvještavanje Dok je sloboda protoka informacija zajednička odgovornost i „posjednika“ informacija u institucijama i organizacijama i novinara/ki, kreiranje priče je gotovo isključiva odgovornost medijskih uposlenika/ca – novinara/ki i uredika/ca. Naravno, uvijek je dobrodošao savjet profesionalaca koji se bave raznim segmentima borbe protiv nasilja, pod uslovom da su ispunjeni prethodno navedeni uslovi: međusobno povjerenje i poštovanje, minimalno poznavanje „tehnologije“ rada u medijima, saradnja. Pri tom de profesionalci/ke i portparoli/ke mnogo pomodi novinarima ako im otkriju više informacija, čak i onih koji se ne bi smjeli nadi u javnosti: profesionalan novinar/ka uvijek zna šta smije, a šta, u interesu žrtve ili da ne bi ugrozio/la istragu, nikada ne smije objaviti. Ali ako zna i ono što nije za objavljivanje, stedi de više uvida i bolju sliku o slučaju ili problemu. Činjenica je da se o nasilju u porodici i rodno zasnovanom nasilju i ako se piše u medijima, te priče ostaju češde u domenu pojedinačnih slučajeva, uglavnom u rubrikama crne hronike, a relativno rijetko se ovi vidovi nasilja tretiraju kao društveni problem. Kada je u pitanju nasilje u porodici tu ima dosta pomaka, prije svega zahvaljujudi angažmanu nevladinih organizacija, koje se bore protiv ovog vida nasilja. No, bez obzira o kakvom se tipu/ vrsti medijskih priča radi, bitno je da se novinari pridržavaju opštih etičkih principa, a da im profesionalci u institucijama i organizacijama, koji su njihovi izvori informacija, pomognu u tome. 6. Savjeti/preporuke za novinare/ke Za novinare i novinarke koji izvještavaju o nasilju u porodici i drugim oblicima rodno zasnovanog nasilja, od presudne je važnosti da razumiju problem o kojem pišu, kako bi opisi događaja, konteksta, žrtve i počinioca, bili korektni, profesionalni i u skladu sa principima društveno odgovornog novinarstva. a) Neka od pitanja koje novinari i novinarke treba sebi da postave su: Šta je nasilje u porodici? Kako se manifestuje? Šta kažu zakoni i postoje li kazne za počinioce nasilja? Na ovom mjestu se nedemo upuštati u zakonske definicije nasilja u porodici, jer su novinarima i novinarkama danas dostupni brojni sajtovi vladinih i nevladinih institucija i organizacija5 na kojima se mogu informisati i pronadi relevantne domade zakone i međunarodne dokumente koji regulišu pitanje nasilja u 5 Npr. sajt Gender centra Vlade RS:http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/centri/gendercentarrs/Pages/default.aspx 18 porodici. Pored toga, savjesno obavljanje novinarskog posla podrazumijeva prethodno upoznavanje i informisanje o temi o kojoj se piše, odnosno izvještava. Ovdje želimo istadi jednu drugu činjenicu koju bi novinari i novinarke trebalo da imaju na umu kada o nasilju izvještavaju, a to je da nasilje u porodici i u partnerskoj vezi nije privatni, ved društveni problem, te ga kao takvog uvijek treba i predstavljati u kontekstu društvene odgovornosti za zaštitu osnovnog ljudskog prava na siguran i slobodan život. Novinari i novinarke treba da u svojim prilozima i tekstovima zastupaju i promovišu stav da svako ima pravo na život bez nasilja, i da, u skladu sa tim, propituju i ukazuju na propuste institucija, čije odgovornosti i djelovanje su od ključne važnosti za uspostavljanje djelotvornog sistema prevencije i zaštite od rodno zasnovanog nasilja. b) Mediji bi trebalo da izbjegavaju upotrebu stereotipa o ''ženskim'' osobinama i ulogama i komentare koji indirektno upuduju na moral žrtve ("dobrodržeda vrckava plavuša", "izgleda da je voljela da šara"), njenu prethodnu partnersku/bračnu istoriju i slično, jer to može navesti na stav o opravdanosti nasilja i minimizirati posljedice učinjenog nasilja. Treba izbjegavati opise kojima se implicira da je žrtva kriva za nasilje koje joj se desilo, jer je ''provocirala'', ''izazvala'', ili ''ništa nije činila da se zaštiti'' i sl.. Na ovaj način novinari svjesno ili nesvjesno umanjuju i opravdavaju nasilje, a odgovornost za nasilje prebacuju na žrtvu. c) Mediji bi isto tako trebalo da izbjegavaju upotrebu stereotipnih objašnjenja za nasilno ponašanje, odnosno navođenje ''alkoholizma'', ''siromaštva'', ''ljubomore'' i sl., kao uzroka nasilja. Činjenica jeste da alkohol može dodatno podstadi nasilničko ponašanje, ali alkohol je samo izgovor nasilnicima za nasilje koje vrše i nije uzrok nasilja. Uzroci nasilja leže u prihvatanju preovlađujudih patrijarhalnih obrazaca društvenog ponašanja koji su bazirani na nejednakoj raspodjeli modi između žena i muškaraca. Jedna od uobičajenih predrasuda je da nasilnici i žrtve potiču iz socijalno ugroženih slojeva i da su najčešde niskog obrazovanja i nezaposleni. Činjenice govore da se nasilje u porodici dešava u svim društvenim slojevima, i da su nasilnici i žrtve različitog obrazovnog, profesionalnog, socijalnog i ekonomskog statusa. d) Novinari i novinarke trebalo bi da izbjegavaju komentare ili opise koji sadrže diskriminatorni stav prema određenim grupama, odnosno da upuduju da je nasilje u porodici ''uobičajeno'' ili ''učestalije'' ponašanje, karakteristično za određene etničke, kulturne ili socijalne kontekste. Nacionalna pripadnost žrtve ili počinioca nasilja spominje se uglavnom kada se radi o pripadnicima manjinskih nacionalnih grupa (nikada za pripadnike vedinske grupe), iako ovo lično svojstvo ni na koji način nije u vezi sa nasiljem. 19 Ovdje demo podsjetiti na slučaj maloljetne M. M. iz Bratunca, žrtve trgovine ljudima i organizovane prostitucije, iz marta 2010. godine. Izvještavajudi o ovom slučaju, u koji su bili upleteni i neki visoko pozicionirani političari, ali i nastavnici, policajci i vjerski službenici, novinari su prekršili i domade i međunarodne kodekse, konvencije i preporuke koje se tiču izvještavanja o maloljetnim licima. Ne samo što su, u vedini slučajeva indirektno, otkrili identitet maloljetnice koja je bila žrtva trgovine ljudima (navodedi ime sela iz kojeg potiče, ime i prezime bake sa kojom živi, ime škole, te objavljujudi njenu sliku sa tankim crnom trakom preko očiju), nego su je i dodatno diskriminisali navodedi neprovjerene podatke iz njene prošlosti kojima se sugerisalo da je žrtva bila narkomanka, da je ona sve "zakuvala", te navodedi da je Romkinja. U dnevnom listu Press RS u jednom tekstu je čak šest puta spomenuto da je žrtva Romkinja, kao da njena nacionalna pripadnost može opravdati sve što joj se događalo i one koji su je iskorištavali "oprati" od svjesno počinjenog djela iskorištavanja maloljetnog lica. e) Novinari i novinarke moraju voditi računa o zaštiti identiteta žrtve, naročito ako je žrtva maloljetna osoba. Ne smije se navesti njeno/njegovo ime i prezime ili objaviti fotografija maloljetne žrtve, ali ne smije se ni posredno otkriti njen/njegov identitet - otkrivanjem adrese, škole, rodbine ili drugih podataka na osnovu kojih se može zaključiti o kome se radi. Novinari/ke moraju biti svjesni da identifikovanjem žrtve mogu osobu izložiti dodatnoj viktimizaciji i nasilju. Svako izvještavanje, odnosno javno eksponiranje za žrtvu krivičnog djela predstavlja, u najblažem smislu, uznemirenje. Dakle, žrtve krivičnih djela u medijskim izvještajima treba maksimalno zaštiti, a to se može postidi skrivanjem identiteta, navođenjem inicijala i izbjegavanjem bilo kakvih opisa koji aludiraju na njenu prošlosti ili ponašanje i koji neutemeljeno povezuju uzroke i posljedice. f) Važna stvar za žrtvu krivičnih djela rodno zasnovanog nasilja je priznanje i satisfakcija, a to se djelimično može postidi pravičnom osudom, tako da mediji svakako trebaju pratiti ovaj dio mnogo više nego početak procesa. Da bi poslali jasnu poruku da je rodno zasnovano nasilje krivično djelo za koje postoji zakonom predviđena sankcija, novinari i novinarke bi trebalo da slučajeve/procese isprate do kraja i da izvjeste o presudi i vrsti ili visini kazne. Javnost de drugačije percipirati problem, ako zna da za počinjeno nasilje sleduje kazna i da institucije sistema, u ovom slučaju pravosudni organi, primjenjuju zakone. Time se jača i povjerenje u pravnu državu i njene mehanizme zaštite. Sva suđenja (osim predmeta gdje se pojavljuju maloljetnici i predmeta sa seksualnim deliktima) su javna. U sudu ili na recepciji suda se mogu dobiti informacije da li je nekoj osobi produžen pritvor, da li je potvrđena optužnica, kada de biti neko suđenje, itd. g) U novinarskoj, kao i u bilo kojoj drugoj profesiji, znanja i vještine se moraju stalno proširivati i unapređivati. Zato je jako važno idi na seminare, konferencije ili druge vidove edukacija koje organizuju 20 nevladine organizacije, vladine institucije ili fakulteti na kojima novinari mogu nešto novo naučiti i primijeniti u svom poslu. Za novinare i novinarke bi takođe bilo dobro, ako je to mogude u današnje vrijeme komercijalizacije i tabloidizacije medija, da se specijalizuju za pradenje jedne oblasti. Kao što izvještač iz skupštine mora da zna koliko skupština ima poslanika, kako radi, kako se usvajaju zakoni ili ulažu amandmani, tako i novinari koji prate slučajeve nasilja u porodici moraju da razumiju fenomen nasilja i da znaju kako se ovi slučajevi procesuiraju i ko su akteri uključeni u suzbijanje i borbu protiv nasilja u porodici. Dobro je voditi i sopstvenu arhivu koja se uvijek može iskoristiti kako bi se javnost podsjetila na neki "stari" slučaj ili neku "staru" presudu, a arhivski materijali mogu poslužiti i kao uzorak za istraživanje i analizu problema nasilja. Pored svega toga, novinari koje se specijalizuju za pradenje određenih oblasti su u prednosti, ne samo zato što vladaju materijom i znaju kako određeni sistemi funkcionišu, ved i zato što upoznaju ljude koji rade u određenim institucijama, ti ljudi upoznaju njih, a to je preduslov za stvaranje povjerenja neophodnog za protok informacija i objektivno informisanje javnosti. i) Slijededi principe društveno odgovornog novinarstva i prepoznajudi nasilje u porodici kao društveni problem, novinari i novinarke ne bi trebali da se oslanjaju isključivo na "priču" komšija ili žrtve, ved bi odgovore morali potražiti i od institucija sistema i drugih organizacija ili eksperata/kinja koji se bave pitanjima nasilja u porodici. Mora se voditi računa o izboru sagovornika, ali je preispitivanje intervencija institucionalnih mehanizama od suštinske važnosti za izgradnju sigurnog, nenasilnog okruženja za sve građane i građanke jednog društva. Zadatak novinara i novinarki nije samo da informišu, nego i da obrazuju i podižu svijest o društveno neprihvatljivim ponašanjima, u koja svakako spadaju i svi oblici rodno zasnovanog nasilja. U tom smislu, novinari i novinarke ne trebaju samo da čekaju da se nasilje desi da bi o njemu izvjestili, nego mogu i sami da pišu o ovim pojavama, istražujudi i analizirajudi prakse u susjednim državama i svijetu, gradedi svoj sopstveni stil i priče koje de nas natjerati da se zapitamo koliko smo mi sami doprinijeli da se nešto u društvu u kojem živimo promijeni nabolje. 21 7. LITERATURA Dardid, Dragana i Milojevid, Milkica (2010). Priručnik za izvještavanje o marginalizovanim grupama. Banjaluka, Helsinški parlament građana Banja Luka. Elektronska verzija: http://www.hcabl.org/images/stories/pdf/prirucnik_izvjestavanju.pdf Dokumenti Savjeta Evrope koji tretiraju načine medijskog izvještavanja o ženama i rodno zasnovanom nasilju, dostupni na sajtu Gender centra Vlade RS: Rezolucija 1751 (2010) Suzbijanje seksističkih stereotipa u medijima, Preporuka 1931 (2010) Suzbijanje seksističkih stereotipa u medijima, Rezolucija 1557 (2007) Slika žena u oglašavanju, Preporuka 1799 (2007) Slika žena u oglašavanju, Preporuka 1555 (2002) Slika žena u medijima i Preporuka R (90) 4 o ukidanju seksizma iz jezika. Ignjatovid Tanja, Macanovid Bobana i Ljubid Irina (2008) . Vodič za novinare – nasilje u porodici. Ur. Irina Ljubd. Beograd, Autonomni ženski centar. 80 str. Elektronska verzija: http://www.womenngo.org.rs/images/publikacije-dp/vodic_za_novinarke_-_nasilje_u_porodici.pdf Janjuševid, Zorica (30. avgust 2011). Teška porodična drama na Novom Beogradu: Pucao u snaju jer mu je varala sina! Dnevni list PRESS, Beograd. Elektronski izvor: http://www.pressonline.rs/sr/vesti/hronika/story/173573/Pucao+u+snaju+jer+mu+je+varala+sina%21.html Kodeks o emitovanju radio televizijskog programa Regulatorne agencije za komunikacije (2008). Ler Sofronid, Nada (2008). Nasilje nad ženama u ogledalu medija. Sarajevo: Centar "Žena i društvo". Milanovid Hrašovec, Ivana (21. juli 2011). Krvava despotija muškaraca. List Vreme, broj 1072, Beograd. Vidjeti: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1001803. Pristupljeno 20. novembra 2011. Preporuke za medijsko izvještavanje, definisane na radionici pod nazivom „Izvještavanje o nasilju nad ženama i rodno zasnovanom nasilju u Bosni i Hercegovini“ (mart 2008): Preporuke za medije Vijeda za štampu BiH o tretiranju rodnih sadržaja i upotrebi rodno osjetljivog jezika u medijima Bosne i Hercegovine (2006): http://www.vzs.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=216:preporuke-za-medije-tretiranjerodnih-sadraja-u-medijima&catid=8:preporuke-za-medije&Itemid=11 Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji (2007). Ur. Jadranka Kosor. Zagreb, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. 22 Elektronska verzija: http://www.mobms.hr/media/19604/prirucnik%20o%20medijskom%20izvjestav.pdf Sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici u Republici Srpskoj – Priručnik za postupanje subjekata zaštite (2010). Ur. Aleksandar Milid, Spomenka Krunid i Jelena Milinovid. Banja Luka, Vlada Republike Srpske, Gender centar – Centar za jednakost i ravnopravnost polova, 2. dopunjeno izdanje. Elektronska verzija: http://www.vladars.net/sr-SPCyrl/Vlada/centri/gendercentarrs/media/vijesti/Documents/gender%20final%202010%201164%20NOVI.pdf 23
© Copyright 2024 Paperzz
