Darko Novaković, Filozofski fakultet, Zagreb [email protected] Epilij i protuepilij o obiteljskom skandalu: De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum Vladislava Gučetića i odgovor na nj 1. Najpotpunije biografske podatke o Vladislavu Gučetiću (1679-1746) prikupio je Mirko Deanović.1 Kao jedan od prvih Dubrovčana Vladislav (Vlađo) Gučetić školovao se u Nobile Collegio Tolomei u Sijeni. Nakon povratka u domovinu jedanaest je puta bio knez Republike, na glasu kao izvrstan sudac. Iz pravnoga područja sastavio je na talijanskom raspravu o izboru senatora, a isti mu izvor (poznati kulturni i književni historiograf Slade-Dolci) pripisuje i predgovor dubrovačkoj kronici Džona Rastića. Bio je istaknuti član Akademije Ispraznijeh. Deanović se osvrnuo i na Gučetićevo rukopisno djelo De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum (codex unicus: Arhiv Male braće 242). Opovrgnuo je Kaznačićevu, odnosno Čulićevu katalošku formulaciju prema kojoj bi bila riječ o tri pjesme: riječ je o jedinstvenom, iako krnje očuvanom tekstu. Prema Deanoviću, Gučetić je u svojem djelu »u obliku pjesničke poslanice prijatelju, od česti alegorički, opisao svoj život i cijele porodice. Sve prenosi u Arkadiju, te i licima daje simbolička pastirska imena«.2 Ključ je za ta imena, upozorava dalje Deanović, na kraju rukopisa, gdje doznajemo, primjerice, da je Alphesibeus Fusius sam Vladislav Gučetić, da je Thyrsus frater njegov brat Rafo Gučetić, da je Corydon pater njihov zajednički otac Luko Gučetić itd. U tom popisu Deanović jedino ne pronalazi objašnjenje tko je prijatelj Evandrus Nicius, pa zaključuje da će to »valjada biti jedino izmišljeno lice«. Napokon, određuje i terminus ante quem non: to je po njemu 1744. godina.3 Deanovićev autoritativni opis, pa i na njemu utemeljena ocjena, nisu u hrvatskoj književnoj historiografiji ozbiljnije propitivani u proteklih sedam desetljeća; o tome 1 »Odrazi talijanske akademije 'degli Arcadi' preko Jadrana«, Rad JAZU 250, Zagreb, 1935, str. 81-86. 2 M. Deanović, nav. dj., str. 84. 3 M. Deanović, nav. dj., str. 84 i bilj. 389. 1 1 zorno svjedoči članak u temeljnom nacionalnom biografskom priručniku. 4 I sām sam se, sastavljajući kratku natuknicu za specijalizirani književni leksikon i tek s djelomičnim uvidom u izvornik, gotovo u cijelosti poveo za Deanovićem. 5 Danas, kad napokon raspolažemo kvalitetnim integralnim snimkom Gučetićeva rukopisa, nije teško zaključiti da Carmen allegoricum zaslužuje pomnu novu interpretaciju. Formalni i tvarni opis kodeksa dostupan je u Brlekovu katalogu. 6 Od podataka kojih nema u Deanovića pozornost izaziva oznaka vlasništva s poleđine prvoga lista: Ioannis Xaverii Altesti. Riječ je o poznatom dubrovačkom prevodiocu i prepisivaču Ivanu Ksaveru Altestiju (1727-1816). Rukopis otpočinje oduljom poslanicom u elegijskim distisima (1-214) kojoj je adresat spomenuti Evander Nicius (a ne Evandrus kako ga zove Deanović . U njoj se, kaže podnaslov, otkriva »smisao pjesme koja slijedi«, ali se ponešto otkriva i o Gučetićevu korespondentu: Alphesibeus Fusius Evandro Nicio salutem Ratio redditur carminis sequentis Hanc tibi Dalmatica venientem ex urbe salutem Perferet ingenuis littera scripta notis, Littera sed vultu non excipienda sereno, Forte etiam irata dilaceranda manu, Quę te Parthenope residentem ubi condita Siren Tristibus afficiat tristior ipsa sonis, Otia quę sacro capientem digna ministro Audeat humanis exagitare tricis, Quę mites turbet Nymphę Sebethidis undas, Quę tibi Pausylipi turbet amena jugi. Praef. 1-10 Evander Nicius je, dakle, očito svećenik koji trenutačno boravi u Napulju. Poznavaoci suvremenoga dubrovačkoga redovništva mogli bi već nakon toga podatka početi nagađati, no konačan, nedvosmislen odgovor stiže nakon poslanice, u početnim posvetnim stihovima samoga spjeva. Ondje doznajemo da je Evander u Italiji na propovjedničkom zadatku, a na njegovo se pravo ime triput uzastopce aludira: 4 Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Zagreb, 2002, str. 292-293. 5 Leksikon hrvatskih pisaca, ur. D. Fališevac, K. Nemec, D.Novaković, Zagreb, 2000, str. 259. 6 M. Brlek, Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, knj. I, Zagreb, 1952, str. 240. 2 2 … Quod tibi natura venit a dulcedine nomen Pręripit incepto audaci. Tu liber ab omni, Ultro quę tali molimine germinat ira, Carmina nostra tui dulcedine nominis imple, Ut quę proveniunt crassa deducta Minerva Atque infelici nascuntur sordida Musa, Percutiant grati tibi pectine dulcius aures. I,14-20 Evander Nicius nije, dakle, jedina fikcionalna osoba u spjevu, kako je vjerovao Deanović, nego Gučetićev mlađi suvremenik i prijatelj fra Sebastijan Slade Dolci (1699-1777).7 Takva identifikacija navodi nas da provjerimo i druge Deanovićeve tvrdnje, ponajprije onu o jedinstvenosti rukopisa. U kodeksu se nalazi ukupno 2650 stihova koje je prepisivač sam numerirao; istom rukom numerirani su i listovi, zaključno s dvadeset drugim. Poslije uvodne poslanice (214 stihova) slijede 1543 heksametra, koji završavaju na poleđini 22. lista. Nova numeracija – drugom rukom i olovkom – počinje na sljedećem listu, koji je obilježen brojkom 27, i to 76. stihom i teče do 38. lista, odnosno 969. heksametra. Taj diskontinuitet u numeriranju i listova (nedostaju 23-26) i heksametara naveo je Deanovića na zaključak da je posrijedi lakuna. No računica o izgubljenim folijima i izgubljenim stihovima nikako se ne slažu: pisar je po stranici ispisivao između 37 i 41 stiha, pa bi gubitak četiri folija značio i gubitak oko 320 stihova; započinjanje 76. stihom, naprotiv, sugerira gubitak jednog jedinog folija. Štoviše, teško je zamisliti što je moglo biti i u četverostruko kraćih 75 stihova jer drugi dio – kako ćemo uskoro vidjeti – započinje bez ikakva traga okrnjenosti, zaokruženom invokacijom, nakon koje slijedi vrlo koherentna priča. Sa sviješću o toj neriješenoj zagonetki okrećemo se fabularnoj dimenziji Gučetićeva spjeva. Ono što odmah upada u oči u prvoj – nazovimo je provizorno tako –heksametarskoj cjelini (1-1543) jest to da se u njoj osim Alfezibeja Fuzija ne pojavljuje ni jedno od brojnih bukolskih imena koja su razriješena u ključu na kraju rukopisa. No pojavljuju se, sasvim u skladu s epitetom allegoricum, životinje, ponajprije mnoštvo golubica i jedan krilati medvjed, ali i lavovi, veprovi, tigrovi, zmajevi, pantere; glavnomu junaku svestranu pomoć pruža i anđeo. 7 O Sladinoj propovjedničkoj djelatnosti u Italiji i posebno boravku u Napulju usp. pogovor prevoditelja P. Knezovića »Sebastijan Slade«, u: Sebastijan Slade, Fasti Litterario-Ragusini / Dubrovačka književna kronika, Zagreb, 2001, str. 271-276. 3 3 Najsažetije, priča je sljedeća. Nakon spomenute posvete Sladi (I,1-20), difuzne naznake teme, zaziva Presvetog Trojstva i Djevice Marije (I,21-180), Alfezibej, koji je pripovjedač u prvom licu, govori o teškoj osobnoj nesreći: gubitku dvojice sinova. Lišen nade u muško potomstvo bezvoljno životari, dok ga jednoga dana na otvorenom ne zatekne iznenadna oluja i vihorna sila prenese na nepoznato mjesto. Pojavljuje se anđeo koji mu objašnjava da je došao po Božjem nalogu ne bi li mu otkrio što ga čeka (I,181-294). Nakon objašnjenja zgrabi ga i povede sa sobom. Alfezibej ugleda dolinu okruženu strmim brdima po kojoj se bezbrižno igraju golubice; gnijezdo im je u malenom, ali sjajnom tornju (I,295-337). Iznenada rijekom koja protječe posred doline počinju stizati mjehovi (utres), koji se pretvaraju u različite divlje zvijeri: lavove, tigrove, bikove, pantere i kreću u napad na toranj. Golubice se brane, napadači se privremeno povlače. (I,338-550). Slijedi novi, žešći napad koji predvodi Medvjed, a s njim, začudo, surađuje i jedna od golubica (ursina volucris). Zajedničkim naporima taj par uspije izmamiti iz gnijezda još jednu golubicu (I,551-709). Ona se, međutim, ubrzo pokaje i vraća u stari dom. U radnju se upleće pripovjedač, Alfezibej, i pokušava golubicu-suradnicu Medvjedovu odvratiti od veze s divljom zvijeri, no bezuspješno. Štoviše, medvjed nasrće na Alfezibeja, kojega od smrti izbavlja tek intervencija anđela pa se Medvjed, podrezanih krila i presječena repa, mora povući. (I,710-1169). Golubica koja je načas napustila očinsko gnijezdo sretno se udaje, a anđeo u dugom obraćanju bodri Alfezibeja da izdrži sva iskušenja koja ga očekuju (I,1170-1512). U posljednjim stihovima priču ponovno preuzima Alfezibej, koji obznanjuje svoju nakanu da slijedi anđelov savjet (I,1513-1543). Druga heksametarska cjelina, kako rekosmo, počinje 76. stihom i invokacijom poganskoga božanstva, muze Kaliope. Pripovjedač se ne identificira, a svoju zadaću opisuje kao »otkrivanje činjenica«, »objašnjenje uzroka«, »iznošenje istine« i »uspostavu pravoga redoslijeda«: In nondum visos Parnassi ascendere colles Da mihi, Calliope, extremis da attingere labris Castalios latices: sint hęc tua carmina, nostras Quę superant, o Diva, tuo sine nomine vires. Facta aperi, memora causas, ut vera canendo Qualia sunt referam et proprio res ordine pandam. Fusius Arcadię quondam decus Alphesibeus, 4 4 Nobilitate potens, notissimus Arcades inter Pastores, fęlix dum clarę intacta manebat Fama domus (viguit longa hęc per sęcula), multis Fortuna spirante bonis opibusque paternis Clarus abundabat, cui bini ex coniuge nati Gloria familię, tum spes quasi certa nepotum… (II,76-88) Kao što se može vidjeti (82. stih i dalje), Alfezibej se ovdje ne pojavljuje kao pripovjedač, nego samo kao lik. Ubrzo se pokazuje da je pripovjedač prema tom liku vrlo kritičan: Fusius hac spreta naturę lege superbam / Induit elatus mentem … (II,113-114) . No Alfezibej nije samo ohol, nego i tvrdoglav, nesklon poslušati prijateljski savjet, nerazuman, uvjeren da je jedino on nepogrešiv. Takvo njegovo ponašanje izaziva gnjev bogova pa Svemogući otac (Pater omnipotens) saziva vijeće nebesnika, na kojem se donosi zaključak kako nezahvalnika treba oštro kazniti utrnućem loze (II,193-245). Intervenira Koridon – Alfezibejev otac – koji je kao pokojnik već na nebu i moli Jupitera (sic!) za svojega sina. Jupiter potvrđuje prethodnu odluku, ali uslišava Koridona utoliko što mu obećava da će jedna grana porodice preživjeti (II,246-319). Alfezibej ne mijenja svoje ponašanje; štoviše, okružuje se zlim i pokvarenim savjetnicima (II,320-374), među kojima je na prvom mjestu onaj kojega smo – u potpuno drukčijoj prezentaciji i pod drugim imenom – već susreli, »onaj kojemu je ime po slatkoći«: Primus amicorum cui est a dulcedine nomen, De grege funigero quidam, cui forte cucullus Cellam operit cerebri, quę plus quam venter abundat Stercore – stercus enim quidquid mens germinat ista ; Hic pastorali caput hoc cinxisse thiara Et superesse velit populo, pręesse culinę Quem si quis faciat pullos dederitve regendos, Viderit extemplo pullos disperdier omnes, Et fugere aut reliquos mentem amississe ministros Atque ita sub tali pręfecto impransus abibat. (II,342-351) Da je ta arcihulja upravo Sebastijan Slade Dolci, nedvosmisleno potvrđuje popis s kraja rukopisa, gdje se ponavlja identična sintagma Dulcis de grege funigero = frater Sebastianus (f. 38). Kao što se lako može vidjeti, invektiva je vrlo žestoka. Ne samo što su upitne intelektualne sposobnosti Sladine, koji »u mozgu ima više govna nego u 5 5 utrobi«, već je zbog neprimjerene ambicioznosti njegovo ponašanje i etički upitno: htio bi biti biskup, a nije sposoban voditi ni običnu kuhinju… Slijede različite tužne epizode iz Alfezibejeva života koje mu je priredila pravedna ira deorum. Umire mu žena (II,375-418), pogiba mu mlađi sin Luko (Corydon parvulus: II,419-435) a dvadeset mjeseci za njim umire i stariji sin Miho (Lycidas: II,436-462). Ni taj slijed nesreća ne doziva Alfezibeja k pameti, već pokušava obitelj, obiteljski imetak i utjecaj, spasiti udajama kćeri. Njegov plan da kćerku Filidu (zapravo Ursulu) uda za Amintu (tj. Luka Mihova Bunića: II,463-609), izaziva gnjev najstarije kćeri i njezina supruga (bukolskim imenima Amarilide i Aleksisa, zapravo Jelene i Pava Gučetića; Pavo Gučetić bio je sin Rafa, Vladislavova strica – dakle i Vladislavov bratić). Zet i punac se, štoviše, fizički sukobe; zet je kažnjen privremenim progonstvom iz Arkadije (tj. Dubrovnika), a nesretna Ursula se ipak protiv svoje volje udaje za nevoljenog Luka Mihova Bunića, na tajnoj, nedolično organiziranoj svadbi u Gružu (II,610-878). Iz ove kratke parafraze postaje jasno da zapravo imamo posla s protupričom. Šifrarnik na kraju drugoga dijela daje pouzdan putokaz i za alegorijske jednadžbe u prvom dijelu. Tako otkrivamo da je podivljali medvjed iz prvoga dijela zapravo Vladislavov zet Pavo, da je golubica koja slijepo prati medvjeda njegova supruga, Vladislavova najstarija kći Jelena, a golubica koja nakratko napušta roditeljsko gnijezdo i napokon se udaje po očevoj volji mlađa kći Ursula. 8 No, iako se fabula podudara, 8 Identifikaciju likova omogućuje Index nominum contentorum in presenti carmine na posljednjem listu (prenosimo ga bez ikakvih intervencija): Fusius Alphesibeus Thyrsus frater Corydon Pater Dulcis de grege funigero Palęmon Corydon parvulus Lycidas Fhyllis Mopsus Amintas Nicander Damon Thays Assaracus Alexis 6 Vladislavus Lucę de Gozze Raffael Lucę de Gozze Lucas Vladislavi de Gozze Pater supradictorum Frater Sebastianus Slade Ord. Min. De Observantia Sigismundus Matęus Sigismundi de Gundula Lucas minor natu Vladislavi Lucę de Gozze filius Mihael maior natu eiusdem Vladislavi filius Ursula filia eiusdem Vladislavi, postea uxor Lucę de Bona Mihael Lucę de Bona Lucas filius Mihaelis de Bona D. Niccolaus Grascetta Pręsbiter D. Cristoforus Ferri Pręsbiter Lucia ancilla Vladislavi de Gozze Natalis Nicolai de Saraca Paulus Raffaellis de Gozze 6 vrijednosni su predznaci potpuno izmijenjeni. Pripovjedač to pri kraju drugoga dijela i izrijekom kaže: Phillidis hęc sors est, hęc a genitore parata Insidiis tenerę fortuna superba puellę. Hi sunt, quos voluit celebrare Poeta triumphi, Tanquam infęlicem studio male perdere natam Sit servare suam ficto a prędone columbam. II,879-883 Junak prvih tisuću i pol stihova, nježni otac koji ustrajno skrbi o vlastitoj obitelji, u drugih se devetstotinjak stihova promeće u svojeglava nasilnika koji upropaštava i sebe i svoje najbliže. Na temelju svega što smo pokazali jasno je da heksametri zapisani na listovima 27-38 ne mogu potjecati od Vladislava Gučetića. Drugim riječima, naslov De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum odgovara samo uvodnoj poslanici i onomu što se do sada nazivalo »prvom« knjigom. Na tu je cjelinu – i jedino na nju – mogao misliti Slade kad je u svojim Fastima spomenuo Gučetićev epilij.9 Da je Vladislavovo djelo doista obasezalo dvije knjige, sasvim je nevjerojatno da bi ga franjevački književni kroničar mirno registrirao, s obzirom na žestoke uvrede kojima je obasut u protuepiliju. No, za najskeptičnije postoji i krunski dokaz: šezdesetak heksametara na samome kraju naslovljenih Dodatak (Additio). Prvobitno je, naime, bukolska protupriča završavala 910. stihom, u kojem anonimni pripovjedač dovršava svoj Amarillis Montanus Ęgon Gallus Montani nepos Menalcas Daphnis Pręsul Atys Ellena uxor Pauli de Gozze et filia Vladislavi de Gozze Franciscus Marini de Tudisio Mattęus Francisci de Gradis Franciscus Mattęi de Ghetaldis Iacobus Damiani de Bobalio Antonius Lucę de Sorgo Lucianus Mattęi de Pozza Frat. Angelus Franchi Archiepiscopus Marinus Francisci de Tudisio Na popisu nedostaje Galatea (II,890), očigledno Magdalena, kći Vladislava Gučetića, koja se udala za Marina Tudiševića (=Atys). 9 S. Slade, nav. dj., str. 65 i 146. Vrijedi uočiti da se u kratkom Sladinu zapisu – bilo njegovim previdom, bilo pogreškom tiskara – kontaminiraju imena autora i adresata (carmen inscriptum Alphesibaeo Nicio). Ne mogavši iz te bilješke razlučiti da li je riječ o knjizi ili rukopisu, Š. Jurić uvrstio je taj naslov – doduše, kao incertum – u svoj poznati repertorij tiskanih djela hrvatskih latinista (Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis. Pars I: Opera scriptorum Latinorum natione Croatarum usque ad annum MDCCCXLVIII typis edita. Tomus II: Index systematicus, Zagreb, 1971, str. 191) 7 7 posao i drugima prepušta na volju da eventualno nastave tužnu obiteljsku sagu (aliis cantanda relinquo). No na promjenu stava ubrzo ga je natjerala vijest o Alfezibejevoj smrti (†17. lipnja 1746): Vix ea difficili deduxi carmina plectro, Omnia vera, licet tenui male condita Musa, Nuncius ecce meas velox pervenit ad aures: Fusius occubuit, crudelibus occidit umbris Opprobriis pastor notissimus Alphesibeus. II,911-915 Ipak, ni to nije kraj: ubrzo nakon oca umire i Ursula/Filida, koja je nakon rođenja druge kćerkice, ne želeći »donijeti na svijet muškoga potomka, više shrvana tugom nego slomljena bolešću« zauvijek napustila mrskog supruga: … Quin marem ad superas ullum produceret auras, Plus męrore animi quam morbo fracta, maritum Deserit indecorem moriens natasque relinquit Subsequiturque patrem, placidaque quiescere morte Malluit et Stygię potare oblivia Lethes Quam dubię immites vitę perferre labores. II,948-953 Točan datum toga tužnog događaja poznat je još iz Körblerove studije o književnoj ostavštini Ursulina muža, Luka Mihova Bunića: mlada je žena umrla nakon poroda druge kćerkice Nike, 19. travnja 1747., jedva navršivši 23 godine. To je, dakle, pouzdan terminus ante quem non za dovršetak polemičkoga odgovora na prvobitni Vladislavov alegorijski sastavak.10 Terminus post quem non nije tako jednoznačno odredljiv, no indikativno je da Additio u katalogu obiteljskih nevolja ne spominje smrt mlađe Ursuline sestre Marije, koja je umrla petnaestak mjeseci nakon Ursule (4. srpnja 1748).11 Po svoj prilici, dakle, konačnu verziju protuepilija valja datirati u prvu polovicu 1748.12 10 Đ. Körbler »Pjesme Luka Miha de Bona, vlastelina dubrovačkoga«, Građa za povijest književnosti hrvatske, knj. 9, Zagreb, 1920, str. 149-186 [str. 150]. 11 Podatak dugujem kolegici Ireni Bratičević, koja je u dubrovačkom Državnom arhivu na moju molbu ne samo provjerila datume koji su se spominjali u dosadanjim istraživanjima, nego i pronašla nove, vrlo važne podatke za točnu rekonstrukciju ključnih biografskih epizoda glavnih likova. 12 Ako stihove iz drugoga dijela u kojima se govori da je Montanus (= Frano Marinov Tudišević) »platio zasluženu kaznu« (II,699-701) shvatimo kao aluziju na njegovu smrt, onda dobivamo još precizniji datum. Tudišević je, naime, umro 21. svibnja 1748. (usp. Liber mortuorum 1729-1768, 139v). No to bi značilo da je autor drugoga dijela intervenirao u svoj tekst poslije no što je dopisao Additio – ili da je taj naknadni pripis fingiran, tj. da je Additio nastala kad i ostatak teksta. 8 8 Kad su nastali autentični Gučetićevi sastavci, poslanica Sladi i Carmen allegoricum – dakle tekstovi s prvih dvadeset i dvaju listova kodeksa 242 – također se može odrediti tek posredno. Iz spomenute Körblerove studije znamo da se Ursula Gučetić udala za Luka Mihova Bunića 28. lipnja 1744. 13 Istoga mjeseca, desetak dana prije, kako otkriva zapisnik sjednice Vijeća umoljenih 16. lipnja 1744., Pavo Gučetić osuđen je na jednogodišnji izgon iz Grada, nakon kojega još šest mjeseci ne smije obavljati nikakvu službu u Republici.14 Na svojoj verziji priče Vladislav Gučetić radio je, dakle, u posljednje dvije godine života, u razdoblju između lipnja 1744. i lipnja 1746. 2. Za ilustraciju suprotstavljenih pripovjedačkih gledišta neka posluži ključni događaj u obje priče, Ursulina udaja, kojom Vladislav Gučetić nastoji spriječiti prijelaz imetka na drugu granu porodice i koja je bila povod tvornom napadu na njega. U očevoj alegorijskoj prezentaciji, mladu golubicu sa Svjetlom (= Lux = Lucas, Luko Mihov Bunić) vjenča sam anđeo. Odlomak vrvi svjetlosnim metaforama (I,1188; 1190; 1195; 1197; 1198; 1204; 1212; 1215). Golubica je za svadbu prekrasno urešena (I,1189-1196); na vijest o sklopljenom braku plješću nebesa, pojavljuje se blještava Luna sa svojim četveropregom, a potom i Sunce izvodi svoje konje i prosipa žarku svjetlost (I,1200-1202). Razdragane dolaze i druge ptice-čestitarke, među kojima su i »mlađe sestre« (I,1203-1207). Idilu pjesme i plesa načas remeti režanje divljih, nerazumnih i oholih zvijeri, ali njihove se pritužbe pokazuju jalovima (I,1208-1210). No mlada se na to ne obazire, pa nakon svadbe njezini dani teku u miru i sreći, »spokojna je u časti Svjetla« te »zaštićena neugasivom ljepotom Svjetla ismijava jalne izmišljotine ispraznih beštija« (I,1211-1215): Sed quamquam ęquali complexus amore columbas, Quę maior natu est, quę plenis nubilis annis, Hanc fovet ille sinu et prędiligit usque columbam, Ac monet ut lęto respiret lęta sereno. Mox affulgentem ęthereo de culmine solem Flammantesque rotas et frena micantia equorum Impavidam spectare iubet positoque timore 1180 13 Đ. Körbler, nav. dj., str. 150. 14 Usp. Acta Cons. Rog. 1743-1744, ff. 158-160v; snimke dugujem Ireni Bratičević. 9 9 18v Optatum captare iubar, leni deinde ipse volatu Altius evectam radianti luce coronat. Disponit varios per plumea membra colores, Collo aptat purę pretiosa monilia lucis, Quę modo per viridem se prodit iaspidis ignem Et modo cęrulei fert ornamenta hyacinti, Sępe in venatum sese tra‹n›sformat achatem, Sępe pyropus erat, sępe indistincta smaragdus, Unaque lux gemmas immutabatur in omnes, Omnia fęminei referens et singula cultus. Sic stantem iuvenis volucremque in luce locatam Coniugio stabili luci sociavit eidem, Apposito nunquam frangendi fędere pacti. Aurea pacata plauserunt sidera cęlo, Candida festivas deduxit Luna quadrigas, Solque revexit equos radio meliore coruscans. Quin et blandarum affluxit genus omne volucrum, Nec sponsam cessant in luce ambire sedentem Et dulci lętas cantu geminare choreas; Germanę gaudent planta iuniore sorores Cumque his formosę quam plurima turba columbę. Quadrupedes gemuere ferę, mens crassa superbum Queis premit ingenium, fremitumque dedere minacem, Viribus et cassas intentavere querelas. Securos trahit illa dies tranquillaque secum Otia ducit ovans lucisque in honore quiescit, Et pariter gaudet volucrum gaudente caterva, Invida vanarum pariter figmenta ferarum Ridet inextincto lucis cooperta decore. 1190 1200 1210 U protuepiliju – koji je inače za trećinu kraći – to finale obiteljskoga sukoba zaslužuje tek nešto manje stihova. Vizura je dijametralno suprotna. Sumornost najavljuje već izbor mjesta: Gruž je »nekoć« bio omiljelo boravište vlastele, a za ovu je priliku očigledno izabran zbog udaljenosti od Grada. Da je riječ o klasičnoj mezalijansi, nedvosmisleno pokazuje spomen mladoženjina pradjeda po majci, ribara iz Rijeke dubrovačke, koji je svojem djetetu zlatom kupio prijelaz u viši stalež (II,843-847). I Fuzije (= Vladislav Gučetić) i Mops (= Miho Bunić) na grušku svadbu dolaze krišom, zajedno s kćeri odnosno sinom, te se dugo očekivani brak sklapa u potaji. Svadba je »poput seljačke«: mlada nema uobičajenu pratnju, ne pjevaju se svadbene pjesme, nema primjerenoga svjetla, nema vesele, zvonke užurbanosti. Štoviše, »pretužna zaručnica« 10 10 gladna odlazi u suprugovu ložnicu (II,848-857). Krivnju za to snosi i nadbiskup (= Anđeo Franchi) koji je »potkupljen dopustio da se tajno sklopi taj nedostojni brak«, iako se prethodno tomu protivio (II,858-863). Dok su otac, svekar i suprug ushićeni, mlada je nesretna jer joj nitko od rodbine i prijatelja nije došao čestitati. Stidi se nove sredine, pa ni svekra i svekrvu ne može osloviti tim imenima nego ih zove »on« i »ona« (II,864-878): 37 11 Est locus extra Urbem Gravosę nomine dictus, Delicię quondam procerum, conterminus undis Fluminis Umblei; Mopso maternus ab Umbla Egregius piscator avus, qui dives Amintam Oblato Mopsi patrem deceperat auro. Fusius ex pacto simul et clam Mopsus eundem Devenere locum et secum hic iuvenem, ille puellam Duxere, ut furtim tandem connubia firment Expectata diu, quę tunc celebrata colonum In morem fuerant. Nulla circumdata matrum Virgo erat aut nuruum solito de more caterva, Nemo Hymenea canit, non ignibus atria fulgent, Nec resonant hilari festiva palatia turba. Incęnata domo męstissima sponsa recessit, Incęnata sui thalamos ingressa mariti. Coniugium indignum clam fieri munere victus Permisit doctus Pręsul, qui nuper iniquum, Disque adversari libris suadebat apertis. Iure quidem, meritoque fuit magis ęquus Amintę: Pocula porrexit, mensamque paravit Amintas, At verbis tantum venientem excepit Alexis. Fusius exultat, iungit sua gaudia Mopsus, Et cęlum digito tetigisse videtur Amintę. Sola est męsta nurus, nuptę cui nemo suorum Tunc forte accessit gratantes inter amicos. Quos habet illa odit, quos non videt optat habere, Diligit hos quamvis fugiant, ast effugit illos Spernens qui veniunt ultro, quos possidet omnes, Et magis affines quo quis coniunctior odit. Causa odii pudor est, pudet amississe sororem, Cognatum et reliquos, quibus est coniuncta, sodales. Plus pudet indignis cingi socerumque pudori Esse sibi credit, soceri nec nomine Mopsum, Aut soceram appellat, sed quando nominat, »illum« Aut »illam« dicit, soceros quasi voce fateri 850 860 870 11 Indignum, non quos15 soceros elegerat, esset. Osim po tome što potpuno drukčije interpretiraju supstanciju priče, dva se epilija razlikuju i na razini izraza. Prvi, autentični Gučetićev sastavak odlikuje se bogatijim leksikom i izrazitom sklonošću prema rijetkim riječima, pa i prema onima koje su tek jednokratno potvrđene. Primjerice, u klasičnoj je latinštini despectio (I,1361) Ciceronov hapaks (Hort. fr. 69); improperant (I,1381) Petronijev (38,11); trostruko upotrijebljena imenica spretus, us, m. (I,361; 1030; 1373) upućuje na vrlo pozornu lektiru Apuleja (Soc. 3), baš kao i pridjev sapidus (I,316 : Met. 2,7; 10,13). Gučetić dobro poznaje i kršćanski latinitet (npr. genimen, I,152 : Vulg. Matt. 26,29; Luc. 3,7 ili captivavit, I,1170 : Aug. Civ. Dei 1,1; Vulg. Rom. 7,23); među postklasična rara i rarissima idu složenice poput intersuta (I,1338) ili superingruat (I,1406). Autor drugoga dijela već u invokaciji govori o o svojoj »nedorasloj snazi« (II,79), a na početku Dodatka spominje »tanašnu Muzu« i »slab sastavak« (II,910-911). Da nije riječ samo o toposu afektirane skromnosti, otkrivaju nam brojna mjesta na kojima se njegove rečenice teško prilagođavaju kalupu stiha, uz krupne sintaktičke i metričke kompromise. Gučetić je nedvojbeno bolji pripovjedač u stihu, iako mu se pjesnička vrlina u drugom, njemu nenaklonjenom dijelu neizravno osporava time što u karikaturalnoj samohvali sam ističe lakoću pisanja (Eheu, tanta meis inerat facundia dictis, /Tam faciles fuerant scribendo in carmine Musę: II,163-4). U oba dijela ima otklona od klasične prozodije, no dok su oni u Gučetića uglavnom uvjetovani strašću za leksičkom diversifikacijom po svaku cijenu (npr. extinguībile, I,124; incĭtǎmenta, I,945 i I,1332; evagĭnat, I,1065), autor drugoga dijela slobodu uzima i u vrlo običnim dvosložnim i trosložnim riječima, kao što su prilozi certĕ (II,450), maximĕ (II,540) ęgrĕ (II,611), apertĕ (II,684) ili imperativ estŏ (II,594). Uz izolirano, ali znakovito korištenje indikativa u posljedičnoj rečenici (II,432), uz učestalu porabu neodređene zamjenice quis u pozicijama gdje se očekuje aliquis (II,509; 520; 524; 525), na jezičnu inferiornost drugoga dijela upućuje i postupanje s grecizmima. Teško je, naime, povjerovati da bi samo pisar mogao biti kriv za probleme s grčkom deklinacijom (npr. II,214: Ulta scelus Niobis, virtutem sensit Arachnes, umjesto Niobes … Arachne; II,471: tellus … Arcada) ili za ortografiju Ursulina bukolskoga pseudonima, koji je dobro poznat iz Vergilijeve treće 15 quos] quod 12 12 ekloge: umjesto Phyllis, u drugom dijelu kodeksa uvijek stoji Phillis.16 Na tragu je istovjetne nesigurnosti i hiperkorektno pisanje aspirate u latinskim riječima (Phalerno: II,454; 489). No pri usporedbi oblikovne dimenzije dvaju epilija zacijelo je najuočljivija razlika na razini figuralnoga ukrasa. U prvom, Gučetićevu dijelu već uvodna poslanica najavljuje da takvu ornamentiku autor visoko cijeni: u početnih dvadesetak stihova susrećemo paregmenon (tristibus … tristior, I,6), anadiplozu (… Alphesibeus amat/ Alphesibeus amat… I,12-13), anaforu (Quę turbet … Quę turbet … I,9-10; Proferet … Proferet … I,16-17) itd. Pri tome Gučetić, na tragu najbolje antičke prakse, efekt figura često pojačava specifičnim versifikacijskim postupcima, kao što je raznolik razmještaj slogova pod iktusima u figurama ponavljanja: u epizeuksi (npr. Mox ventri íncumbéns, incúmbens … I,1100), poliptotu u kontaktu (Óbsessúsque obséssum … I,536) ili razdvojenom poliptotu (Lúcis ab aspectu lucém … I,550; … fraudíque opponere fráudem I,736; usp. još I,131-132; 726; 810; 812; 858; 885; 920; 1021; 1164; 1183; 1285; 1408; 1541). Takvi efekti nisu nepoznati ni autoru protuepilija, no on za njima kudikamo rjeđe poseže (usp. npr. II,463; II,590; II,751). Iako ne dostiže Gučetićevu stihotvoračku ležernost niti dijeli njegov produbljeni uvid u latinski vokabular, ne nedostaje mu samosvijesti: arhaični infintivni dočetci –ier (II,116; II,149) pokazuju da ni njegova lektira rimskih klasika nije bila površna; sentencije koje upleće u priču imaju, prema definiciji, svevremenski karakter, ali i posebnu težinu u trenutcima kad se bliži propast Republike (Sors est nobilitas, sunt hęc bona munera Divum, /Quę servare intacta laus, quę perdere culpa est: II,111-112; Nam servatus honos intactaque gloria magnam / Iure quidem infenso laudem vel ab hoste reposcit II,478-479). Za razliku od Gučetićeva prvoga dijela, koji je prožet mističnim vizijama i religijskom simbolikom, u protuepiliju prevladava poganski duh, ne samo kad je riječ o invokaciji (Kaliopa : Presveto Trojstvo, Blažena Djevica) nego i kad je riječ o likovima. U tom se dijelu, naime – sasvim u skladu s maticom klasične antičke epike – održava concilium deorum na kojemu Jupiter odlučuje kazniti ohologa Fuzija. Da je doista riječ o mnogobožačkom personalu, potvrđuje i razvedena sentencija, prema kojoj stanoviti grijesi izazivaju ljutnju tek nekih bogova, ali bezbožnost (impietas) izaziva bijes svakoga od njih (II,242-245). 16 Iznimka je Index nominum, u kojem piše – Fhyllis! 13 13 Tko je osoba koja se osjetila ponukanom da odgovori na Gučetićev carmen allegoricum, i to u razmjerno kratkom vremenu? Iako je sam skandalozni šakački obračun zeta i punca ubrzo u Gradu postao javna priča koja se može slijediti i u službenim dokumentima, mnoge pojedinosti ispripovijedane u protuepiliju mogle su biti poznate samo obiteljskom insideru. Zornost kojom je predočena smrt Vladislavove žene Nike na povratku iz Venecije i pokop na Iloviku (II,375-411), smrt maloga Luka, koji se udavio (II,419-434) i potom njegova starijega brata Miha, kojemu je kao rekonvalescentu prerano dana krepka hrana (II,436-470), uloga koju je u potonja dva nesretna slučaja imala nemarna i razvratna sluškinja Lucija – sve to upućuje na izvor u najužem obiteljskom krugu. Napokon, jedino se tako može razumjeti i rezignirana pripovjedačeva tvrdnja da je do svega došlo zbog nesloge rođaka oko toga kako se postaviti prema dementnom Vladislavu (Sic consanguinei unanimes si forte fuissent … clarum poterant servare decorem: II,819-821). Nema nimalo dvojbe da protuepilij najviše rehabilitira baš one koji su glavna meta Vladislavovih alegorijskih stihova: »Medvjeda« i njemu slijepo vjernu »Medvjeđu ptičicu«, alias Aleksisa i Amarilidu, alias Pava i Jelenu Gučetić. Upravo Aleksis zaslužuje suosjećajan pripovjedačev epitet (miser … Alexis, II,642), a Amarilida, »očeva dika«, izaziva i njegovo izravno obraćanje (Tuque, decus patris … Amarilli, II,686). Detalji poput zatvorenih vrata na koja uzalud kuca Aleksis-Pavo (II,685) ili iscrpan prikaz verbalnoga i neverbalnog okršaja Vladislava i Pava (II,721-746) sugeriraju da bi glavni informant mogao biti upravo Vladislavov bratić i zet Pavo Gučetić. Ta se uloga, dakako, ne može olako poistovjetiti s ulogom autora protuepilija, no nudi važan putokaz za buduća istraživanja. Nema nimalo sumnje da rukopis iz Arhiva Male braće nije, kako je vjerovao Deanović, »slika potpune Arkadije: dvorovi i saloni, perike i klavičembali, deklamacije i ljubakanja … sve okruženo dotjeranom prirodom, koja je imala funkciju lijepog okvira ili pozadine za tu živahnu sliku.«17 Dubrovačka Arkadija pokazuje se kao mjesto grubih, čak i fizičkih unutarobiteljskih obračuna; Gruž ne samo da nije locus amoenus nego se 17 M. Deanović, nav. dj., str. 85. 14 14 pokazuje idealnom scenografijom da bi dočarao turobnost Ursulina iznuđena vjenčanja, kao da je riječ o Prozerpini; starci na samom kraju života osjećaju potrebu da svoje postupke opravdaju heksametarskom basnom, a suprotni ih tabor promptno, sub specie bucolica, razotkriva kao uskogrudne, umišljene lašce. Dubrovnik u ovom stoljeću ne oskudijeva velikim latinističkim imenima i važnim tekstovima, istinske internacionalne veličine. No ni u jednom od tih djela ne zavirujemo unutar zidova patricijskoga doma, pogotovu ne tako da bi nam vodič bila glava obitelji. Ni u kojem se od njih ne tematizira najdublja osobna drama muža i oca koji u nekoliko godina pokapa suprugu i sinove i gubi naklonost kćeri; ni u jednom od njih ne doznajemo o privatnim porocima najistaknutijih osoba javnoga života. Sve to čini kodeks 242 iz Arhiva Male braće jednim od najintrigantnijih rukopisa hrvatskoga latinizma u XVIII. stoljeću. 15 15 THE EPYLLION AND COUNTER-EPYLLION ON A FAMILY SCANDAL De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum by Vladislav Gučetić Vladislav Gučetić (Vladislavus de Gozze, 1679–1746) is one of the first Ragusans who was educated at the Nobile Collegio Tolomei in Siena. Following his return he held important offices in the Ragusan Republic and enjoyed widespread acclaim as a prominent jurist. His allegorical epyllion On Misfortunes within One’s Own Home and Family (De casibus domus atque familiae suae carmen allegoricum) is preserved in manuscript at the Franciscan Library in Dubrovnik (Ms. 242 Brlek). The theme is a family quarrel: after the death of all potential male heirs, Vladislav wishes to marry one of his daughters to a man not deemed worthy of such a match by the rest of the family. The strongest opposition to his design is offered by the eldest daughter and her husband. It results eventually in physical confrontation. There are official reports in the Ragusan archives on this incident which took place in 1744. Hitherto the entire manuscript was attributed to Vladislav Gučetić. There is no doubt that the dedicatory epistle in elegiac dystichs and the first canto in dactylic hexameters (214 + 1543 verses, ff. 1-22) are indeed his work. However, the second part (969 hexameters, ff. 27-38) clearly could not have been written by him. The same story is told from an entirely different angle; moreover Vladislav’s death is explicitly mentioned in the Additio (ff. 37-38). Two versions of the same event render the Ms. 242 one of the most intriguing works of the Croatian Latin Literature of the 18 th century. There were other eminent Ragusan Neo-Latin authors producing important works at that time, but not a single one offers ‘behind the scene’ glimpse of a patrician home or deals with the intense personal drama of a man burying his wife along with his sons and antagonising his daughters. No other contemporary work deals with minutiae of private foibles of the most prominent personalities in the public life. 16 16
© Copyright 2024 Paperzz
