Izvor nade
Izvor nade
2. susret hrvatskoga
dječjega duhovnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
Križevci, 2013.
N
a natječaj za 2. susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« pristiglo je 218 književnih te 95
likovnih radova.
Na književni natječaj javio se 181 učenik iz 54 škole te 33 učenika koji
su se na natječaj javili samostalno. Natječaj je obuhvaćao tri žanra
(poezija, proza, igrokaz) te je pristiglo 109 pjesama, 96 proznih radova i 13 igrokaza.
Na likovni natječaj javilo se 86 učenika iz 30 škola te 9 učenika koji
su se na natječaj javili samostalno.
ISBN: 978-953-241-388-5
www.glas-koncila.hr
Cijena: 40 kn
Izvor nade
2. susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
Izdavači: Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci i
Udruga za promicanje znamenitih Križevčana
»Dr. Stjepan Kranjčić«
Za izdavače: Dražen Bokan i Tanja Baran
Nakladnik: Glas Koncila
Za nakladnika: Stjepan Pogačić
Uredničko vijeće: Tanja Baran, Dražen Bokan, Stjepan Pogačić,
Sonja Tomić, Martina Valec-Rebić
Urednica: Sonja Tomić
Lektorice: Martina Valec-Rebić i Danijela Zagorec
Korektorica: Tanja Baran
Naslovnica: Dragana Mišković, 6. r., Centar za odgoj i obrazovanje,
»Ivan Štark«, Osijek
Likovno oblikovanje: Blaženka Matić
Priprema za tisak: Glas Koncila
Tisak: Tiskara Zelina
Naklada: 600 primjeraka
ISBN 978-953-241-388-5
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 839845.
Izvor nade
2. susret hrvatskoga
dječjega duhovnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
Križevci, 2013.
Križevci, travanj 2013.
3
Luka Štimac (8. r.), Vjera
Voditelj: Lidija Pinterić
Osnovna škola Ivana Zajca, Rijeka
4
N
a natječaj za 2. susret hrvatskoga dječjega duhovnoga
stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, koji je bio otvoren od 15.
listopada do 15. prosinca 2012., pristiglo je 218 književnih te 95
likovnih radova iz 68 škola s područja cijele Republike Hrvatske.
Na književni natječaj javio se 181 učenik iz 54 škole te 33 učenika
koji su se na natječaj javili samostalno. Kako je natječaj obuhvaćao
tri žanra (poezija, proza, igrokaz), tako je na adresu križevačkih
organizatora pristiglo 109 pjesama, 96 proznih radova i 13 igrokaza.
Na likovni natječaj javilo se 86 učenika iz 30 škola te 9 učenika koji
su se na natječaj javili samostalno.
Stručno ocjenjivačko povjerenstvo za književni natječaj u
sastavu: Sonja Tomić (predsjednica), Nada Babić i Vojmil Žic te
stručno ocjenjivačko povjerenstvo za likovni natječaj u sastavu:
Sonja Tomić (predsjednica), Tomislav Buntak i Vojmil Žic, nakon
što je pročitalo i pogledalo radove bez znanja o identitetu autora,
odlučilo je da će na završnoj svečanosti u Križevcima u subotu 27.
travnja 2013. nagrađena biti 33 rada, 20 će književnih radova biti
javno izvedeno, a 20 likovnih radova bit će izloženo na prigodnoj
izložbi »Anđeli u nama«. Za objavu u ovome zborniku stručno je
povjerenstvo izabralo 56 književnih i 20 likovnih radova.
5
Hana Majcen (8. r.), Anđeo
Voditelj: Igor Brkić
Osnovna škola »Vladimir Nazor«, Križevci
6
Sadržaj
Riječ urednice........................................................................ 9
Nagrađeni autori i radovi....................................................16
U Božjem zagrljaju (poezija)............................................. 20
1. Ana Cvetnić: Pokaži mi put............................................ 23
2. Luka Kosić: Isusa zovi..................................................... 24
3. Lucija Nizek: Dovoljan je jedan..................................... 25
4. Tihana Triplat: Vjerujem.................................................. 26
5. Monika Brozinić: Podario si mi srce............................... 27
6. Valerija Kralj: Divim se.................................................... 29
7. Luka Pejić: Vjerujem........................................................ 30
8. Eva Pelko: Isusek.............................................................. 31
9. Laura Vukelja: Dobro ti jutro, Isuse............................... 33
10.Nikola Puhin: Skladba za one koji vjeruju.................... 35
11.Tea Šinjori: Božić.............................................................. 37
12.Dominik Tomić: Mojoj domovini................................... 38
13.Karla Blažević: San........................................................... 39
14.Lucija Kosovac: Isus je uvijek uz tebe............................ 40
15.Lidija Kramar: Prijatelju.................................................. 41
16.Larisa Krsnik: Zovu me................................................... 43
17.Marko Vujanović-Kotarščak:
Njegova pomoć u tužnoj noći.......................................... 44
18.Lucia Krznarić: Vjerujem................................................ 46
19.Silvija Lovrentjev: Zorja.................................................. 47
20.Tatjana Pajtlar: Rijeka života.......................................... 49
21.Petar Sakač: Vjerujem ..................................................... 50
22.Lara Ujčić: U Božjem zagrljaju...................................... 51
Putovanje u život (proza).................................................... 53
1.
2.
3.
4.
Ana Baran: Moja najljepša haljina...................................55
Nika Petriš: Sanjala sam san............................................57
Leo Vrhovec: Druga riječ za nadu...................................59
Ana Čačić: Kirvaj moje bake............................................60
7
5. Dorijan Kos: Ne bih mogao bez nje................................63
6. Lorena Mitrović: Moje prvo hodočašće...........................64
7. Nikola Puhin: Moja božićna priča
(bez snijega i, uhu ugodnih, božićnih pjesama)..............67
8. Tea Golubić: Osobni anđeo zvan Sabrina......................69
9. Iva Tomljenović: Svijet bez zvuka...................................70
10.Ana Ezgeta: Izgubljeno-nađeno......................................72
11.Josipa Grgić: Živjeti vjeru................................................74
12.Marta Harča: Smisao gubitka...........................................77
13.Petra Hlača: Na rođendanu Prijatelja.............................78
14.Ema Kulović: Moje bogatstvo..........................................79
15.Ena Ravlić: Vjera...............................................................80
16.Zrinka Zagorec: Probuđena savjest.................................81
17.Marija Grgurić: Vjeruj u ljubav.......................................84
18.Sandra Hren: Kruh - simbol vjere....................................87
19.Ifigenija Ključarić: Priča stare mame...............................88
20.Lucija Kraš: Darivanje i opraštanje.................................91
21.Paula Krušlin: Novi anđeo u raju....................................92
22.Ana Mužar: Putovanje u život.........................................96
23.Lucija Pirš: Moj život iz vjere..........................................98
24.Ivan Radoš: Ivan, po djedu............................................101
25.Tena Senjan: Moja vjera raste, raste…...........................102
26.Andreja Starešina: Moj život iz vjere.............................104
27.Nikola Šanjug: Vjerujem i radostan sam.......................106
28.Petra Šanjug: Vjerujem u ljubav....................................107
29.Kristijan Višak: Vjera u nesreći......................................109
Vjera i nada (igrokazi)...................................................... 113
1.
2.
3.
4.
Leonarda Bat: Obitelj na početku 21. st........................115
Dora Rebić: Smisao Božića.............................................120
Mateo Valić: Što je vjera?................................................125
Sara Koprivica: Blaženi Alozije Stepinac - gorio
i izgorio za Boga..............................................................128
5. Dorotea Matoc: Vjera i nada..........................................136
Popis likovnih radova......................................................... 141
Popis škola koje su se odazvale na natječaj.......................145
8
Predgovor
Vjera – vrutak nade
V
elika je radost ponovno držati u rukama zbornik s dječjim radovima pa čitati i motriti crteže i slike u ovom drugom, a posve
novom, plodu dječjega duhovnoga stvaralaštva, nosiva tema kojega
je ovaj put bila vjera.
Često je čuti rečenicu: »Dok ne vidim svojim očima, dok ne
dodirnem svojim rukama, ne vjerujem!«
No je li doista tako? Otkuda »znamo« da je naša Mliječna staza tek jedna u neizbrojivu nizu galaksija kad ni jedne nismo okom
vidjeli, još manje dodirnuli, a ni nećemo? Činjenica jest da ne znamo, ali vjerujemo da nam astronomi ne lažu! Tko je vidio i hoće li
uopće itko vidjeti Higgsov bozon, čije postojanje još nije izvjesnost
ni za fizičare CERN-a, pa ipak vjerujemo da on moguće postoji.
Ili otkud »znamo« da ćemo se nakon noćnoga počinka ujutro probuditi i odživjeti sljedeći dan? Otkud »znamo« da se nekoć vodio
Tridesetgodišnji rat? Otkud naša djeca »znaju« da se Hrvatska doista rodila iz Domovinskog rata, kad se u to doba još nisu ni rodila?
Niti znamo, niti znaju naša djeca! Ali vjerujemo da povjesničari
ne lažu. Djeca vjeruju da roditelji i branitelji govore istinu! I to je
u redu! Jer doista i govore istinu! Tu se nužno nameće zaključak:
Ono što obično smatramo znanjem, »iznuđuje« vjeru, štoviše ono
je vjera sama i sav život ljudski na vjeri počiva. To više začuđuje
čovjekovo opiranje kad je riječ o Nadnaravnom, našem oku nevidljivom i našim prstima neopipljivom, o Stvarnosti koja se utjelovila
i zemljom hodila čineći samo dobro; o Stvarnosti, svjedocima koje
čovjek često ne vjeruje u istoj mjeri kao znanstvenicima!
To više raduje činjenica da je uz temu vjere s područja cijele
Hrvatske stručnom sudu pristiglo dvjesto osamnaest književnih radova (većinom pisanih na standardu, a dijelom na dijalektima), tj.
sto i devet pjesničkih, devedeset i šest proznih te trinaest igrokaza.
Stiglo je i devedeset i pet likovnih radova. Iz svake vrste uz tri ponajbolja pa stoga i nagrađena rada za zbornik je odabrano još devet-
9
naest pjesničkih, dvadeset i šest proznih, dva igrokaza i sedamnaest
likovnih radova. Kako bi prosudba bila što realnija, svaki je član
stručnoga suda raspolagao ocjenama od jedan do deset. Članovi
stručnog ocjenjivačkog suda za ocjenjivanje literarnih radova bili su
Nada Babić, prof., glavni urednik dječjega časopisa »Mak« Vojmil
Žic i potpisinica ovih redaka.
Članovi ocjenjivačkoga suda za likovne radove bili su docent
na Akademiji likovnih umjetnosti Tomislav Buntak, glavni urednik
Vojmil Žic i ja.
Najčešći je naslov, kao što se moglo i očekivati, u likovnom
izrazu kao i u svim trima literarnim vrstama bila vjera, ili vlastita,
ili vjera apostola, ili bakina vjera, vjera koja pobjeđuje, vjera koja je
druga riječ za nadu, vjera u Isusa, život vječni itd. No tu je i obilje naslova koji vjeru tek možda slute, primjerice: »Nasmiješi se«,
»Bog nije sam«, »Križić na majčinu vratu«, »Krik«, »Moć ljubavi«, »Melem za dušu«, »Kako je nastalo kraljevstvo Božje«, »Moja
najljepša haljina«, »Kirvaj moje bake«, »Iznad muke, tuge i boli«,
»Mama, dobio sam krila«, »Sjećanja«, »Božićna ispovijed«, »Mojoj
Domovini«, »Dobrota kruha«, »Sveti Nikola«, »San«, »Moje bogatstvo«… (literarni radovi); »Rođenje«, »Anđeo«, »Tri kralja«,
»Isus se rodio i uskrsnuo«, »Presveta euharistija«, »Put u Nazaret«,
«Isusovo, Marijino i moje srce«, Bog nas je čuvao u oluji i nevremenu«… (likovni radovi).
Crvena nit koja se provlači kroza sve radove zasigurno je vjera
i/ili nada u Prisutnost, točnije u Prisutnoga. Mladi ga autori nerijetko prepoznaju u letu leptira, mirisu cvijeća, malome potoku,
cvrčku na boru, ptici u letu… Istina, ta je vjera kadšto na tanahnim
nožicama jer – pjeva dijete iz petog razreda - Boga bi volio vidjeti
svatko, ali odmah dodaje: »Blaženi oni koji ne vide, a vjeruju«, Isus
reče. A onda nastavlja:
Bog oko nas u svakom je trenu
U potoku, rijeci, moru i kamenu.
U livadi, polju šumi i putu.
Vjerujem da Bog je u svakome kutu!
10
Nisu li ti stihovi na Šimićevu i Alfirevićevu tragu?
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.
(Antun Branko Šimić, Nađeni Bog)
I osjećam Boga u boji jedne ptice,
u hladnom praskozorju kraj ranjena vojnika;
i ne znajuć zašto, pred cvijećem pao bih nice
noseć sve osmijehe davnih bolesnika.
Svud osjećam Boga, u kruhu i u rani.
Predajem se bez misli korijenu svih stvaranja
i ko jednodnevan kukac na jutarnjoj grani
sretan sam u zagrljaju vječnoga odmaranja.
(Frano Alfirević, Kružim oko Boga)
Sveprisutnost Božja nikomu se ne uskraćuje, štoviše, piše jedan
sedmaš, Bog neće ostaviti čovjeka, čak i kada čovjek odluči ostaviti
Boga.
Koliko je vjera u Boga i njegovu sveprisutnost, ali i vjera općenito (u ljepše sutra, u boljitak svake vrste…) utkana u čovjekov život, u svednevicu, najočitije je iz činjenice da se mladi autori nisu
libili ni postavljati ni odgovarati na pitanja koja počesto umiju na
razmišljanje nagnati ili čak zbuniti i odrasle. Tako dijete iz šestog
razreda igrokaz naslovljuje pitanjem »Što je vjera?«, a u tekstu nudi
nekoliko odgovora u kojih je zamjetna svojevrsna gradacija od šture »znanstvene« definicije (Vjera je neki religijski sustav po kojemu
čovjek pokušava ući u odnos s Bogom) preko razmišljanja o vjeri kao
imenici, vjeri kao nečemu neobjašnjivom, kao jutarnjoj molitvi, kao
nadahnuću za bolji život pa sve do spoznaje da je vjera nešto neopisivo. Dijete iz sedmog razreda svoj prozni rad započinje pitanjem
Kada dolazi vrijeme vjere?, a završava ga u stilu Psalma 95(94) »O,
da danas glas mu poslušate, ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao
11
u dan Mase u pustinji, gdje me iskušavahu očevi vaši, iskušavahu
premda vidješe djela moja…«. Ne odzvanja li psalmistov »danas« u
djetetovu »sada« kad kaže: Odgovor na to pitanje bit će: »Sada!«… I
naposlijetku ćeš razumjeti čemu su služili onaj mrak i tmina. Shvatit
ćeš da si zbog toga vjeran. Kruna cijeloga rada završna je slika: Vjera
je poput vatre. Da bi svijetlila, potreban joj je mrak.
Do iste spoznaje o potrebitosti vjere napose u gorkim časovima
života, kao i o uskoj povezanosti vjere i nade dolazi i djevojčica iz
šestog razreda koja za vjeru uzima sliku drveta iz svoga sna: To drvo
jest naša vjera. Kad nam je u životu lijepo, onda vjerujemo i naša
vjera daje nam osjećaj sreće i slobode, ali kad nam se dogodi nešto
loše, mi svoju vjeru zamrznemo osjećajima tuge i bijesa i gubitkom
nade. Zato bismo baš u teškim trenutcima trebali imati vjere i nade
da će biti bolje. Jer kad izgubimo nadu, izgubili smo sve.
Da bolni trenutci, koji nuđaju privid neuslišanih molitava, mogu
poljuljati, štoviše i utrnuti – privremeno – vjeru iskusila je i desetogodišnjakinja: Nakon dva dana moj djed je umro. Nisam to razumjela i nisam prihvaćala. Zašto? Toliko sam mu toga željela reći.
Zašto je to Bog dopustio kad je vidio koliko sam tužna? Molila sam
mu se i nadala da će me razumjeti i da će sve biti dobro. Bila sam
ljuta na liječnike, na svoje neuslišane molitve i na djeda jer se nije
više borio, već je samo tako otišao. A onda, nakon susreta i djedova poljupca u snu, vjera ponovo buja: Probudila sam se mirišući u
zraku ono livadno cvijeće i osjećajući djedove dlanove na licu. Tada
sam shvatila da moje molitve nisu bile uzaludne, znala sam da je
moj djed dobro. Ne znam izgledaju li njegove nebeske poljane poput one iz moga sna, ali znam da je taj san bio naš pozdrav, naše
doviđenja. Sada svaku večer prije spavanja zamolim anđele da ga
pozdrave i da ga čuvaju i onda zaspim smiješeći se svakom lijepom
trenutku koji smo proveli zajedno…
Ne prizivaju li cvijeće livadno i poljane nebeske noćni Kristov
dolazak preko njiva, brazda, ne podsjeća li djedov poljubac na
Kristov blagoslov, ne najavljuje li pozdrav »doviđenja« radost u zagrljaju vječnoga sna, radost kojoj se nada naš pjesnik i emigrant Ivo
Lendić (Janjina, 1908. – Iguaz, Argentina, 1982. ) u svojoj pjesmi:
12
VJERUJEM
Al’ vjerujem ipak, da će Krist mi doći…
da me dirne rukom i smiri za vazda
kad se spusti večer prije mrkle noći
preko mirnih njiva, rasparanih brazda…
Sa osmijehom dobrim umirit će mene
Blagoslov mi spustit vrh glave proklete
Prije mrkle noći, vidjet će mi zjene
kako mu se svjetlost oko glave plete.
Svaka moja patnja tad će postat sreća
Svaka moja rana zalog će mi biti
velikoga mira… Sve veća i veća
radost će me u san vječni zagrliti…
U što sve valja vjerovati zanima jednu osmašicu u njezinu razmišljanju o životu kao o putovanju. Nadam se da neću osjetiti samoću starosti, veli ona. Postat ću maslačak koji se napio sunca i veseli
se životu. Kad dođu problemi, bit ću mak i sa žarom ću se boriti i
okrenuti suncu. Nastojat ću se više smijati i veseliti svakomu novom danu bio on sunčan ili tmuran. Poslije kiše dolazi sunce. Bit ću
drukčija od drugih, jer ja sam jedinstvena, jedna i jedina. U sve to
moram vjerovati.
Druga, pak, osmašica samoj sebi nastoji odgovoriti na pitanja
kakva i kolika joj je vjera: Spoznajem - vjera je predivna, a sve ono
što nam se kao djeci čini nepoznatim, čudnim i stranim, krije obilje
divnih spoznaja koje obogaćuju cijeli život.
A u međuvremenu? Moja vjera raste, raste…
Rastuću vjeru zamijetiti je i u najljepšoj od proza, cjelovitoj
kratkoj pripovijetki djevojčice iz trećega razreda. Poput žene koja
je godinama krvarila i, čuvši za iscjelitelja Isusa, uzvjerovala da će
ozdraviti bude li se samo dotaknula njegove haljine, devetogodišnjakinja prepoznaje osjećaj milosti što ga je doživjela u snu. Ona
se, naime, s prijateljicama i nekim nepoznatim djevojčicama nađe u
muzeju haljina koje potječu iz svih vremena i sa svih strana svijeta.
Djevojčice se otimaju za lijepe i raskošne haljine, a kad se ona napo13
kon probije do izložbenog mjesta, ondje je tek posljednja, jednostavna bijela haljina, od lana otkana. Pomalo razočarana ipak je poslušna
te na kustosov nagovor uzima haljinu u ruke i istoga trena osjeti neku
neobičnu milost.
Već sam pripomenula kako se kroza sve radove provlači vjera i/ili
nada. Naime, u mnogima vjera kao da je isto što i nada, ili – drukčije
rečeno – ona biva vrutkom nade (i obratno!), neiscrpnim izvorom
nadanja, čak i onda kad se čini da nade više nema. Vjera je, kaže u jedanaestom poglavlju pisac Poslanice Hebrejima, jamstvo onoga čemu
se nadamo, dokaz onih stvarnosti koje ne vidimo. Upravo tu spoznaju
izriče mali četvrtaš pišući o svojemu bolesnom prijatelju: Onda sam
shvatio da je to iščekivanje, odnosno nada u Filipovo ozdravljenje.
Mislim da je vjera druga riječ za nadu. Nadam se da će Filip brzo
ozdraviti, molim se za to. Vjerujem da će ozdraviti! Vratit će se kući,
ponovno krenuti u školu, družiti se s prijateljima, igrati košarku koju
toliko voli. Vjerujem da će ga naša vjera ohrabriti i pomoći mu u borbi protiv bolesti.
Da nam je (ne)vjera u vlastitoj kao i u bolesti naših bližnjih najčešće nalik Tominoj, iščitava se iz redaka jedne sedmašice: Ja ne vjerujem više ni u što, sve mi se čini tako nestvarno. Nema čuda koje joj
može pomoći. Moja obitelj inače je bila vrlo pobožna i vjerovala je da
bez Boga nema života. Ja više ne vjerujem, ne vjerujem u Boga, ne
vjerujem u život. No poput Tome koji je uzvjerovao kad je svojim
očima spazio Uskrsloga, i ova se djevojčica, čuvši od liječnika da joj je
mama spašena, polako mijenja: Moj život opet je dobio smisao. Sada
svakog četvrtka mama i ja odlazimo na pretrage da vidimo je li se
bolest skroz povukla, a svake nedjelje idemo na misu. Taj nimalo ugodan i nimalo sretan događaj otvorio mi je oči i vratio vjeru u Boga.
Uistinu, sad vjerujem.
Ovaj mali pregled literarnih radova zaokružit ću stihovima osmašice koja se nada susretu s Bogom i vjeruje u nj:
Tamo, kod masline stare,
Gdje život se smije s anđelima,
Gdje me vječni mir s Tobom čeka,
Jednoga dana, Bože, bit ćemo skupa.
14
Iz obilja od devedeset i pet likovnih radova – toliko je pristiglo
iz cijele Hrvatske, iz osnovnih, klasičnih osnovnih, kao i osnovnih
škola za djecu s posebnim potrebama – valjalo je izdvojiti tri najuspjelija i sedamnaest vrlo dobrih za zbornik. Najčešće teme bile
su anđeli, križni put, Marija, molitva, križ, Isusovo rođenje, jaslice,
iscjeljivanje bolesnih, uskrsnuće, ali i neočekivani motivi kao što
su: kalež, krunica, Božji dom, rijeka života, muka svetog Marka,
vrata vjere, Tri kralja, golubica, put do crkve, cvijeće u rukama, toplina svete noći, dar za Isusa, poruka, more života… Dobili smo i
jednu keramiku – anđela u tirkiznoj boji – koji nažalost nije mogao
konkurirati za nagradu jer je jedina pristigla skulptura i nije ga se
imalo s čim usporediti. No rad je zanimljiv i dovoljno kvalitetan te
je našao svoje mjesto u zborniku.
Što se, pak, likovnih tehnika tiče zastupljeni su vrlo uspjeli linorezi, nekoliko grataža, poneki akvarel, podosta tempere, tri-četiri
mozaika od papirnatih grudica, kolaži, tuš i akvatuš. Posebno bih
istaknula radove djece iz osječke škole »Ivan Štark«, radove pune
boje, privlačnosti, jednostavnosti i topline.
A sada najprije jedna konstatacija, a potom želja: Oba stručna
suda vrlo su zadovoljna i odazivom djece na razini naše Domovine
i kvalitetom radova pa žele Osnovnoj školi Ljudevita Modeca iz
Križevaca, kao i Udruzi za promicanje znamenitih Križevčana »Dr.
Stjepan Kranjčić« isti entuzijazam u »sađenju« sljedećeg susreta
dječjega duhovnoga stvaralaštva. Neka nam svima na umu budu
znakoviti stihovi dječaka iz četvrtog razreda:
Vjera u tebe me jača,
nikad me samog ne puštaj.
Ako ti ispustim ruku,
budi iza mene.
Ono što zasadim,
ne daj da uvene.
Sonja Tomić
15
Nagrađeni autori i radovi
na
2. susretu hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić« 2013.
POEZIJA
(Pokrovitelj nagrada: Glas Koncila)
1. nagrada: Luka Pejić (5. r.), Vjerujem
Voditeljica: Vesna Rabak, Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
2. nagrada: Luka Kosić (4. r.), Isusa zovi
Voditeljica: Vesna Rabak, Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
3. nagrada: Lara Ujčić (8. r.), U Božjem zagrljaju
Voditeljica: Karolina Hauptfeld, Osnovna škola »Drago
Gervais«, Brešca
PROZA
(Pokrovitelj nagrada: Kršćanska sadašnjost)
1. nagrada: Ana Baran (3. r.), Moja najljepša haljina
Sesvete
2. nagrada: Nika Petriš (4. r.), Sanjala sam san
Voditeljica: Željka Peras, Osnovna škola Dragutina
Domjanića, Sveti Ivan Zelina
3. nagrada: Nikola Puhin (6. r.), Moja božićna priča (bez snijega
i, uhu ugodnih, božićnih pjesama)
Voditeljica: Ljiljana Bušić, I. osnovna škola Vrbovec
IGROKAZI
(Pokrovitelj nagrada: Verbum)
1. nagrada: Mateo Valić (6. r.), Što je vjera?
Voditeljica: Klara Čohan, Osnovna škola Mahično
2. nagrada: Dorotea Matoc (8. r.), Vjera i nada
Voditeljica: Marija Prikratki, Osnovna škola Vinica
3. nagrada: Dora Rebić (6. r.), Smisao Božića
Križevci
16
LIKOVNI RADOVI
(Pokrovitelj nagrada: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti
»Laudato«)
1. nagrada: Josipa Henizelman (8. r.), Vjerujem u Isusovo
uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović, Osnovna škola »Josip Kozarac«,
Josipovac Punitovački
2. nagrada: Matej Petković (7. r.), Rođenje
Voditeljica: Zorica Đuranić, Centar za odgoj i obrazovanje
»Ivan Štark«, Osijek
3. nagrada: Petra Šupuković (3. r.), Vjerujem u bolji svijet
Voditeljica: Vesna Rabak, Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
Dodatne nagrade
(Pokrovitelji nagrada: Školska knjiga, Profil, Alfa)
POEZIJA
Ana Cvetnić (4. r.), Pokaži mi put
Voditeljica: Željka Peras, Osnovna škola Dragutina Domjanića,
Sveti Ivan Zelina
Valerija Kralj (5. r.), Divim se
Voditeljica: Marica Bunčić, Osnovna škola »Slava Raškaj«, Ozalj
Eva Pelko (5. r.), Isusek
Voditeljica: Danica Pelko, Osnovna škola Donja Stubica
Tea Šinjori (6. r.), Božić
Voditeljica: Sunčica Križan-Kadi, Osnovna škola Novi Marof
Dominik Tomić (6. r.), Mojoj domovini
Voditeljica: Ivanka Brađašević, Osnovna škola Ante Kovačića,
Zagreb
Lucija Kosovac (7. r.), Isus je uvijek uz tebe
Voditeljica: Dinka Mock, Osnovna škola Retkovec, Zagreb
Lidija Kramar (7. r.), Prijatelju
Voditeljica: Martina Škrinjar, Osnovna škola Petrijanec
17
Silvija Lovrentjev (8. r.), Zorja
Voditeljica: Danica Pelko, Osnovna škola Donja Stubica
PROZA
Petra Hlača (7. r.), Na rođendanu Prijatelja
Voditeljica: Irena Peić, Osnovna škola Zamet, Rijeka
Ena Ravlić (7. r.), Vjera
Voditeljica: Marija Dorić, Osnovna škola Miroslava Krleže, Čepin
Marija Grgurić (8. r.), Vjeruj u ljubav
Voditeljica: Ivanka Tomić, OŠ »Pavao Belas«, Brdovec
Ana Mužar (8. r.), Putovanje u život
Voditeljica: Marija Bolšec, Osnovna škola Antuna Mihanovića
Petrovsko
Tena Senjan (8. r.), Moja vjera raste, raste…
Voditeljica: Danijela Sunara-Jozek, Osnovna škola prof. Franje
Viktora Šignjara, Virje
IGROKAZI
Leonarda Bat (6. r.), Obitelj na početku 21. st.
Voditelj: Tomislav Krušlin, Osnovna škola Josipa Broza,
Kumrovec
Sara Koprivica (7. r.), Blaženi Alozije Stepinac - gorio i izgorio za
Boga
Voditeljica: Dinka Mock, Osnovna škola Retkovec, Zagreb
LIKOVNI RADOVI
Dragana Mišković (6. r.), Tri kralja
Voditeljica: Zorica Đuranić, Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan
Štark«, Osijek
Sabrina Kokanović (6. r.), Vjerujem u Isusa
Voditeljica: Anica Popović, Osnovna škola Gorjani
18
Nikolina Galić (8. r.), Isus se rodio i uskrsnuo
Voditeljica: Anica Popović, Osnovna škola »Josip Kozarac«,
Josipovac Punitovački
Ema Bečeheli (5. r.), Anđeo
Voditeljica: Zorica Đuranić, Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan
Štark«, Osijek
Ema Murić (8. r.), Vjerujem u Isusovo uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović, Osnovna škola Gorjani
Laura Bakran (8. r.), Presveta euharistija
Voditeljica: Bernadica Mažar, Osnovna škola Mate Lovraka,
Zagreb
19
U Božjem
zagrljaju
(POEZIJA)
Josipa Henizelman (8. r.), Vjerujem u Isusovo uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Josip Kozarac, Josipovac Punitovački
1. nagrada
22
Ana Cvetnić, 4. razred
Voditeljica: Željka Peras
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Sveti Ivan Zelina
Pokaži mi put
Vodi me Isuse,
pokazuj mi put,
ukori me i upozori
ako budem ljut.
Ne želim biti lijen,
snage mi u svemu daj,
vjera u tebe me jača,
nikad me samog ne puštaj.
Ako ti ispustim ruku,
budi iza mene.
Ono što zasadim
ne daj da uvene.
23
Luka Kosić, 4. razred
Voditeljica: Vesna Rabak
Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
2. NAGRADA
Isusa zovi
Isusa zovi dok ti duša plovi
Morem života, poput lađe.
Zovi ga i čvrsto vjeruj u njega
I kad ti dušu na moru oluja snađe.
Isusa zovi i čvrsto vjeruj,
Uvijek je s tobom i vjerno te vodi.
Ne boj se, odvažno kreni
S Isusom hrabro kroz život hodi!
Zazivaj često Isusa Krista
Čezni za njim svim bićem svojim.
Njegovo ime nek najdraži gost je
Na usnama, u srcu i mislima tvojim.
24
LucijaNizek, 4. razred
Voditeljica: Željka Peras
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Sveti Ivan Zelina
Dovoljan je jedan
Samo je jedan
prijatelj pravi,
koji u te vjeruje,
koji s tobom slavi.
Koji ti kaže
što mu smeta,
koji bi s tobom
na kraj svijeta.
Koji s tobom plače
ili se smije.
Pravi prijatelj od tebe
ništa ne krije.
Svoju sramotu
s tobom dijeli,
kada si sretan
s tobom se veseli.
Dovoljan je
jedan,
samo jedan,
koji te nikada
ne zaboravi.
25
Tihana Triplat, 4. razred
Voditeljica: Štefanija Šarec
Osnovna škola Veliki Bukovec
Vjerujem
Stvorio je sav svemir,
kopno, more, biljke i ljude.
Bez njegove volje ništa ne bude.
U Boga Oca vjerujem!
Rodio se kao čovjek.
Za nas je mučen bio,
umro na križu i uskrsnuo.
U Boga Sina vjerujem!
Jača nas svojim darovima,
Snagu vraća umornima.
Dušu puni milošću.
U Duha Svetog vjerujem!
26
Monika Brozinić, 5. razred
Voditeljica: Marica Bunčić
Osnovna škola »Slava Raškaj«, Ozalj
Podario si mi srce
Divim se Bogu,
Koliko god mogu,
On me je stvorio
I moje srce otvorio.
Bože, podario si mi oči
Koje sjaje i usred noći,
Da se divim prijateljskim licima,
Da se radujem novim vidicima.
Podario si mi srce
Da se uvijek dobrotom služi,
Da se divi ljepotama
U knjigama i notama.
Hvala ti, Bože, što dišem i cvijet mirišem.
Hvala ti što snijeg pokriva brijeg.
Hvala ti što jato roda ponosno hoda.
Hvala ti što mome smijehu ne postoji kraj,
Hvala što si mi podario sreću
I života sjaj.
27
Matej Petković (7. r.), Rođenje
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
2. nagrada
28
Valerija Kralj, 5. razred
Voditeljica: Marica Bunčić
Osnovna škola »Slava Raškaj«, Ozalj
Divim se
Kući na otoku,
Malome potoku,
Ribi u moru,
Cvrčku na boru!
Notama u pjesmi,
Labudu na rijeci,
Ptici u letu,
Jabukinu cvijetu.
Beskrajnoj ljepoti,
Ljudskoj dobroti,
Pčeli na cvijetu,
Leptiru u letu!
29
Luka Pejić, 5. razred
Voditeljica: Vesna Rabak
Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
1. NAGRADA
Vjerujem
Mnoge ljude čudna sumnja muči:
Često se čuje pitanje: »Čemu nas vjera uči?«
Drugi idu i dalje od toga,
Pa nas pitaju: »Jeste li vidjeli Boga?«
Ja šutim i razmišljam ovako:
»Boga bi volio vidjeti svatko!«
»Blaženi oni koji ne vide, a vjeruju«, Isus reče.
Oni koji ne vjeruju gube komadić sreće!
Bog oko nas u svakom je trenu:
U potoku, rijeci, moru i kamenu.
U livadi, polju, šumi i putu
Vjerujem da Bog je u svakome kutu!
U povjetarcu laganom, u vjetru jakom,
Bog je s nama sa svakim korakom.
Moja je vjera čvrsta jako,
Bog je s nama, osjećam tako.
Pazi na mene dan i noć,
S njim sam siguran kamo god da ću poć.
Hvala ti, Bože, na svemu što si mi dao
I što nikad nisam u tebe posumnjao.
A molim i za sve nevjerne Tome
Da nađu vjeru u srcu svome.
30
Eva Pelko, 5. razred
Voditeljica: Vesna Rabak
Osnovna škola Donja Stubica
Isusek
Zviezda repača z repam miže,
Kaže put k one hiže
Gde se svete diete rodile.
Isusek se rodil,
To je Božji sin
F jasilca leži,
Na mamina ruka spi.
Ofce, koze, kravice i konji
I tri kralja
I pastiri
F istu štalu su se skrili.
Božja milost se z neba zlejala
F krilo malom detetu opala.
Nam je spasa donesel,
Zate je saki čovek na Božič vesel.
31
Filip Bralj (16 god.), Anđeo
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
32
Laura Vukelja, 5. razred
Voditeljica: Valentina Jurišić
Osnovna škola Ljudevita Modeca, Križevci
Dobro ti jutro, Isuse
Dobro jutro, Isuse,
Želim ti svaki dan
Dok prve zrake sunca obasjavaju naš mali grad.
Dobro jutro, Isuse,
Šaljem ti pozdrav svoj,
U svakom cvrkutu ptica,
U svakom pokretu leptirovog krila.
Dobro jutro, Isuse,
Tebi, koji si uvijek uz mene,
I onda kada nikog nema,
Čije me ruke grle kad oluja se sprema,
Pogled čiji me budno pazi,
I čuva me od nesreća i laži.
Dobro jutro, Isuse,
Tebi, koji me dobroti učiš,
Želim ti ja,
Tvoja Laura!
33
Nikola Puhin, 6. razred
Voditeljica: Ljiljana Bušić
I. osnovna škola Vrbovec
Skladba za one koji vjeruju
Gledam, i ne vjerujem...
Je li ovo zbilja ili san?
Ili možda zakoračih u sudnji dan?
Što li je ovo? Je li to onaj Božji raj?
Zbilja, zbilja... Pa, u njem vječno vlada maj.
Zlaćane livade, srebrni potoci i najmodrije more
A prema sjeveru pružaju se šume, i sunčane gore...
Ljepota, sve je u sjaju, i svetost, svetost samo...
Mir, dobrota i radost kraljuju tamo.
Osluškujem, negdje u daljini svira violina.
Njen je zvuk kao svila fina.
Tiho, i samotno svira.
Svira samo lijepe note, svira note blagosti i mira.
Iznenada stane, i tada tamnija viola nastavi dalje,
Hodam i vidjeh – svira je anđeoska gospa, odjevena u bijele halje.
Svira i anđeosku melodiju sije zrakom.
Vraća se violina svojim milozvučnim dahom
Sada zajedno svirahu ubrzanim mahom...
Stišava se glazba,
I pjesma krene, mila i mazna.
Prekrasne soprane pjevuše
Anđelčići, i sve dobre duše.
Čujem i zlatnu harfu kako svira,
Ukrašena biserima, sva se sjaji od safira.
Netko svira i klavir, pjeva i pokoji bas.
No sve je tako nestvarno, svi pjevaju u jedan glas.
34
Takva se skladba ne može opisati,
A ti instrumenti ne mogu se ni izmaštati, a kamoli narisati.
Sada samo harfa svira, a pjeva jedan tenor, visok, prekrasan,
Pjeva ga starac, u zlatnom naslonjaču, tako je nestvaran.
Sada shvatih: to je naš Bog.
Ne mogu ga gledati jer veliko mu svjetlo isijava
iz bezgrješnog srca tog!
Svojim pogledom navodi kolone ljudi koje putuju u raj.
Tada ustane i kaže: »Ovo je za one koji vjeruju!«
i to je pretpostavljam skladbe kraj.
Odjednom me pogleda, i zaslijepi me svjetlo, u srce mi uđe.
Sve zlo i tama iskoče iz srca van.
U meni ostade samo još vjera i ovaj san.
Ja morah ostati u raju, gdje neće biti kraja maju.
I sada znam: vjera, vjera, samo vjera sve je blago,
vjera je ono što u tebi ostane
Kad ostaneš sam i kad te svi napuste: vjera, vjera, samo vjera...
35
Petra Šupuković (3. r.), Vjerujem u bolji svijet
Voditeljica: Vesna Rabak
Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
3. nagrada
36
Tea Šinjori, 6. razred
Voditeljica: Sunčica Križan-Kadi
Osnovna škola Novi Marof
Božić
Išli smo na zornicu,
čez črnu kmicu.
Babice, mamice i dečica,
v cerkvi se svetlila adventska svečica.
Snega po putih još ni,
al Božiću se saki veseli.
Susedov pes ne zna kaj je,
al i on nekak veselo laje.
Još da bi malo snega opalo,
da Božić nam beli bi bil!
Si bumo skupa još jemput čekali
gda bu se Isusek znova narodil!
37
Dominik Tomić, 6. razred
Voditeljica: Ivanka Brađašević
Osnovna škola Ante Kovačića, Zagreb
Mojoj domovini
Na morskome žalu,
zagledan
u beskrajno plavetnilo…
Zvuk valova,
kliktaj galebova,
šum povjetarca.
U daljini
brodica razvila
hrvatski stijeg!
Iz njegova vijorenja
naviru sjećanja…
Zlatni klasovi slavonske ravnice,
mili zvuci tamburice…
Vinogradi i brežuljci zagorski,
starinske kleti
u zlatnom sunčevu sjaju…
Snježnobijele planine Gorskog kotara,
zavijanje vuka, topot jelena…
I Hum, i Roč, i Baščanska ploča,
kolijevka kulture naše,
i kažuni… i Brijuni, i Arena drevna…
Pa Dioklecijan, slavom ovjenčan,
kamene kućice, masline i brodice…
Iz šuma stijega našega
čujem pjev ptičice,
njakanje magarca,
meket koze i jarca…
38
Na kraju, ipak,
kroz svijest moju prostruje
završni stihovi himne naše…
S ponosom
položih ruku na srce
gledajući kako sunce
polako nestaje s obzora
odlazeći na počinak.
39
Karla Blažević, 7. razred
Voditeljica: Marija Dorić
Osnovna škola Miroslava Krleže, Čepin
San
Ne budi sjećanja što su zaspala u mojim mislima,
Ne budi taj san, molim te...
Ne želim ponovno pronaći taj dio u uglu svojih misli,
Tu misao što polagano uspavljuje moju budućnost.
Ne koči me više, pusti me na put!
Ne osvrći se i ne traži mi pogled.
Dopusti mi da svoj put pišem vlastitim perom
I prelazim ga u vlastitim cipelama.
Podari osjećaj ispunjenosti mojoj duši.
Ostavi me u snu...
Pusti da samo nakratko ne osjetim stvarnost,
Da začarano spavam...
Dopusti da ruža za mene nema trnje,
Već samo latice, one nježne i mile.
Neka me opija veličanstven miris,
Ponese me kao i milost
Što još uvijek nedorečena spava u mome snu.
Pusti anđeoski glas da mi pjeva
U zoru dok sneno otvaram oči,
Dok ne vidim bistroga puta pred sobom.
Neka me vodi još neotkrivenom stazom,
A ja ću slijediti ne znajući čemu se nadati.
Otpočnem čekajući na posebno nešto,
Ne znajući kada progledati, kada zapravo čuti tišinu?
Promatram i nije mi jasno jer ne želim prihvatiti stvarnost.
40
Nada je sve manja,
A ja počinjem prihvaćati da mi drugi kroje put.
Ljuta sam i razočarana time jer mi je nametnuta okolina
I prate me stara sjećanja.
Budućnost prikovana uz dosadu i tugu
I dalje spava...
Ne želim je buditi dok je ne promijenim, ne učinim je
boljom.
Sada je sve to negdje daleko u mojim mislima
Samo mašta, nedovršena rečenica...
Pusti...
Neka buja nada u mojoj duši i neka radost bude veća.
Neka se otvori um kao latice cvijeta u zoru,
A sreća dijeli kao zrak, svima.
Osjeti taj drhtaj u sebi, taj poseban osjećaj.
Vjeruj...
Oboji moj život radosnim tonovima boja,
Pravilnim povlačenjem kista
Da imam točno određen svoj životni put.
Budi moja svjetlost i moj mrak.
Sviraj mi čarobne melodije
Da me podsjete na anđeoski glas, na Božju ljubav.
Dotakni i tu žicu na harfi života,
Trzni svojim mekim prstom o nju
Lagano, s mnogo poštovanja.
Budi pun požrtvovnosti i vjere u bolji svijet!
41
Lucija Kosovac, 7. razred
Voditeljica: Dinka Mock
Osnovna škola Retkovec, Zagreb
Isus je uvijek uz tebe
On je uz tebe kada nikoga nema.
On je mir u tebi kad oluja se sprema.
On je tvoj oslonac,
On je tvoja snaga,
On ti želi pokazati da si mu draga.
Kad u vjeri zaspiš, On te uvijek budi,
On utjehu ti daje kad osude te ljudi.
On te ljubi!
On te voli!
Sve ti želi dati, žalostan je nad tobom
Kad ti srce pati.
42
Lidija Kramar, 7. razred
Voditeljica: Martina Škrinjar
Osnovna škola Petrijanec
Prijatelju
Vjerujem u pravdu
i kad je nedostižna.
Vjerujem u nadu
i kad me iznevjeri.
Vjerujem u tebe
i sada
kada više nisi tu.
43
Dragana Mišković (6. r.), Tri kralja
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
44
Larisa Krsnik, 7. razred
Voditeljica: Radojka Matić
Osnovna škola Mate Lovraka, Županja
Zovu me
Zovu me tišine
i rijeke me zovu
da plovim njima
do mora dalekih.
Zovu me zore
i zrake jutarnje
da njihovim sjajem
obasjam zemlju ovu.
Zove me vjetar
da ljubav širim svud,
da ti darujem
svog srca dobru ćud.
Kad utihne dan,
ti me, Bože, zoveš
da nikad ne zaboravim
koliko snage u ljubavi ima.
45
Marko Vujanović-Kotarščak, 7. razred
Voditeljica: Mirjana Ištef
I. osnovna škola Bjelovar
Njegova pomoć u tužnoj noći
Isuse, kad dođeš, javi mi.
Možda će san kriti moje lice,
ili ću bdjeti, kao pjesnici u tami,
pjesmu će pjevati noćne ptice.
Želim Ti reći što sam napravio,
i zbog toga mi je jako žao,
na čiju ranu sam bol stavio,
čijem srcu tugu sam dao.
Uzeo sam crvenu olovku
djevojčici tužnoj i jadnoj,
iz usta sam izbacio psovku,
kao lopov u noći hladnoj.
Isuse, molim Te, pomozi mi,
kako da se iskupim?
Da kupim djevojčici olovke tri?
Ili kad opsujem, da se po nosu lupim?
Ne, dječače, reci joj riječ,
ali punu iskupljenja i kajanja,
sigurno će ti oprostiti već,
a usta, molim te, bez lajanja.
46
Zar samo to, dragi Isuse?
Kako je to samo lako,
moram samo liti suze,
i ispričati se djevojci tako?
Ne, dječače, ne moraš ništa,
umrijeti se samo mora,
želiš li od mene išta,
požuri, jer već je zora.
47
Lucia Krznarić, 8. razred
Voditeljica: Mirela Paša
Osnovna škola Molve
Vjerujem
U srcu se urezali
Gubici dragih ljudi.
Jedan je najteži i
Noću me iz sna budi.
Još dok sam bila djevojčica mala
Bog je k sebi pozvao moju baku.
Zbog toga lijem suze, još i danas,
Kad god sam sama u mraku.
Njezinom životu došao je kraj
I na nebu se upalila zvijezda.
Plamen ljubavi u srcu još gori
I kroz molitvu njoj se preda.
Svaki dan na nju me nešto podsjeća.
Nekad cvijet, trava, kad sam sama,
kad me iznenada doziva mama.
Po radosti i tuzi na nju me sve sjeća.
Često kao da joj čujem glas
Kako tiho krunicu moli.
O, Bože, znaš li koliko je volim?
Zbog nje, vjera u meni je jaka.
Vjerujem da me s neba čuva
Bog i moja baka.
48
Silvija Lovrentjev, 8. razred
Voditeljica: Danica Pelko
Osnovna škola Donja Stubica
Zorja
Rosa se v trave blesiče
Kak ljubavna suza prva.
Gliva čepi
Kre mokruga drva.
Kaj je to v Zagorju zelenam
Kaj žalost z lica briše?
Morti to veter
Za plotam diše.
To mater naša z neba
Suze resipava,
Grešna duša naša
Sred potoka plava.
Kak biseri kaplje curiju,
E je to zorja?
E je to Marijina kruna
Znad zelenoga morja?
49
Sabrina Kokanović (6. r.), Vjerujem u Isusa
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani
50
Tatjana Pajtlar, 8. razred
Voditeljica: Marija Prikratki
Osnovna škola Vinica
Rijeka života
U vrtu su procvjetale
ruže
svim bojama suncem
obasjane.
U njem svoje ja provodim
dane,
ispod krošnje dunje
rascvjetane.
I čudim se i cvijetu i
travi.
Zagledam se kako žive
mravi.
Kako život jednostavno
teče,
ja razmišljam skoro
svaku večer.
Međutim, odgovor je
svemu,
sve što vidim, zahvaljujem
Njemu.
Dragi Bože, život si
nam dao i za
ljude Ti si umirao.
Teške muke podnio
si svoje
za sve ljude i spas
duše moje.
51
Petar Sakač, 8. razred
Voditeljica: Marija Prikratki
Osnovna škola Vinica
Vjerujem
Kada život
dođe svome
kraju…
Svaki smrtnik
vidi se u
raju.
Svoje grijehe
okajati želi.
Svaki tada
dragom Bogu veli:
»Oprosti mi, dragi,
Bože!
Griješio sam, nisam htio,
naivan i mlad sam bio.«
On oprašta
i prima nas
k sebi.
Kako onda
vjerovali ne bi?
52
Lara Ujčić, 8. razred
Voditeljica: Karolina Hauptfeld
Osnovna škola »Drago Gervais«, Brešca
3. NAGRADA
U Božjem zagrljaju
Tamo, kod ljiljana bijelih,
Gdje mjesec se klanja čistoći Tvojoj,
Gdje anđeli slave hrabrost Tvoju,
Jednog dana, slavit ćemo skupa.
Tamo, kod ruža bijelih, crvenih i žutih,
Gdje smrtnik traži ljepotu,
Gdje naše ruke posežu za Tvojom ljubavi,
Jednog dana, vidjet ću Tvoju ljepotu.
Tamo, kod visokog hrasta,
Gdje ptice dolete, i nikad ne odlete,
Gdje život blista u plamenu, a svijetli u vodi,
Jednog dana, letjet ćemo zajedno.
Tamo, kod žitnih polja,
Gdje čovjek sije nadu, a žanje sreću,
Gdje sunce obasjava vječnost Tvoju,
Jednog dana, sijat ćemo ljubav skupa.
Tamo, kod vinove loze,
Gdje vjera je jača od svakog naleta vjetra,
Gdje beskrajno nebo je predivno s Tobom,
Jednog dana, i ja ću dobiti krila.
Tamo, kod masline stare,
Gdje život se smije s anđelima,
Gdje me vječni mir s Tobom čeka,
Jednog dana, Bože, bit ćemo skupa.
53
Putovanje u život
(PROZA)
Nikolina Galić (8. r.), Isus se rodio i uskrsnuo
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Josip Kozarac, Josipovac Punitovački
56
Ana Baran, 3. razred
Sesvete
1. nagrada
Moja najljepša haljina
Nedavno sam sanjala jedan zaista neobičan san. Moje prijateljice
i ja, zajedno s mnoštvom drugih nepoznatih djevojčica, nekim smo
se čudom našle u izmišljenom muzeju haljina. U njemu su bile
izložene haljine iz svih vremena i sa svih strana svijeta. Poput svih
devetogodišnjih djevojčica i mi smo širom otvorenih očiju razgledale
te čudesne tkanine. I zamišljale kako bi bilo lijepo imati barem neke
od njih. Koje bi bile samo naše, a ne da moramo potajno odijevati
mamine dok su nam mame na poslu i šepiriti se pred ogledalom.
A u muzeju je zaista bilo prelijepih haljina: dugih, kratkih,
širokih, uskih, svilenih, satenskih, baršunastih, čipkastih, izvezenih
zlatnim nitima, s kristalićima i šljokicama, s krznom, s perjem. I
svakakvih boja. Takve haljine nisu imale ni naše lutke, ni naši
najdraži junaci iz crtanih filmova, a ni naše omiljene glumice i
pjevačice. Bio je to zaista nestvaran prizor, baš onakav kakav zna
biti samo u snovima. Gledajući te haljine, osjećale smo se kao neki
gladni jadnici pred izlogom slastičarnice prepunim slastica. I svaka
je od nas poželjela neku od tih slastica.
U jednom trenutku prišao nam je kustos muzeja i svakoj od
nas ponudio po jednu haljinu. Među nama, inače finim i pristojnim
djevojčicama, nastao je pravi stampedo. Sve smo se u hipu sjurile
prema haljinama, želeći svaka za sebe izabrati baš onu najljepšu.
Najbrža je bila Marta, koja je takvom silinom zgrabila kraljičinu
haljinu da ju je skoro poderala. A baš je tu htjela Kika, koja se morala
zadovoljiti raskošnom vjenčanicom. Moja imenjakinja Ana bila je
malo sporija pa je uspjela ugrabiti tek balerininu haljinu. Laura se
uhvatila za haljinu poznate glumice s dodjele filmskih nagrada i nije
ju ispuštala iz ruku. Matea je dohvatila kratku haljinicu sa zlatnim
resicama kakvu su nosile plesačice iz davnih vremena.
57
I ja sam htjela uzeti neku raskošnu haljinu, ali uz sve te nestašne
i raštrkane djevojčice to jednostavno nije bilo moguće. Stajala sam sa
strane i čekala da sve dobiju što žele. Kada sam se napokon uspjela
probiti do izložbenih mjesta, bila je ostala samo jedna haljina. I to
najobičnija bijela duga lanena haljina. Pomalo razočarana okrenula
sam se i praznih ruku uputila prema izlazu, promatrajući svoje
ozarene prijateljice kako isprobavaju svoje nove haljine.
Tada mi je prišao kustos i ljubazno mi rekao: »Djevojčice
draga, ne budi tužna što ti je ostala baš ova haljina. Iako ti se čini
tako običnom i neuglednom, ona to sigurno nije. Vjeruj mi, to ti
je posebna haljina. Baš posebna. Uzmi je. I budi sretna što si baš
nju dobila.« Poslušala sam ga i uzela je u ruke. Istog trena osjetila
sam neku neobičnu milost. Kakva je – takva je, sad je moja, tješila
sam se. I baš kad sam se spremala odjenuti je, probudilo me zvono
budilice za odlazak na nedjeljnu dječju misu.
Tijekom cijele mise haljina iz moga sna nikako mi nije izlazila iz
glave. A onda mi je jedna pjesma otkrila sve. »Da te samo dotaknem
i dodirnem ti haljine...«
To!!! To je to! Pa to je Isusova haljina, koju je ona bolesna žena
dotaknula s vjerom da će ozdraviti. I zbog koje je i ozdravila. Sada
shvaćam odakle onaj osjećaj milosti u snu.
Bila sam presretna što sam baš ja, od svih mojih prijateljica,
među onim silnim haljinama, dobila onu najljepšu i najdragocjeniju.
Pa makar to bilo samo i u snu.
58
Nika Petriš, 4. razred
Voditeljica: Željka Peras
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Sveti Ivan Zelina
2. nagrada
Sanjala sam san
Lipanjsko sunce provirivalo je kroz odškrinuti krovni prozor
nježno milujući moje pospane oči. Iskočila sam iz kreveta osjećajući
svježinu na licu, koju u ove sparne, vrele dane možeš osjetiti jedino
u rano jutro. Bila sam vesela i sretna jer sam s djedom dogovorila
izlet u šumu, do jednog lijepog izvora. To su bili samo naši trenuci
i znala sam da će ih djed iskoristiti za mnoge priče, u kojima sam
uživala i upijala njegove mudre riječi. Bio je to doista prekrasan dan.
Bosonoga sam trčala po travi tresući rosu s nježnih listića. Djed me
škakljao oštrim vlatima kiselice i onda mi pokazao kako je mogu
grickati ustima, kako su to nekoć činila djeca. Pokazao mi je jednu
špilju za koju su samo rijetki znali jer je bila u šumi skrivenog ulaza,
i rekao da je to sada naša tajna. Vratili smo se umorni kući, a ja sam
poslije podne otišla s prijateljima na kupanje.
Djeda više nisam vidjela. Doista ga više nikada nisam vidjela.
Sljedeće rano jutro odveli su ga u bolnicu i smjestili na odjel gdje
ga nisam mogla posjetiti. Bio je bez svijesti i slab. Molila sam se s
najvećom nadom i jedinom željom da moj djed ozdravi. Ništa mi
drugo nije bilo važno, jedino sam to tražila i bila spremna na bilo
kakvu žrtvu. Vjerovala sam da Bog pomaže dobrim ljudima i da će
moje molitve stići do njega.
Nakon dva dana moj djed je umro. Nisam to razumjela i nisam
prihvaćala. Zašto? Toliko sam mu toga željela reći. Zašto je to Bog
dopustio kad je vidio koliko sam tužna? Molila sam mu se i nadala se
da će me razumjeti i da će sve biti dobro. Bila sam ljuta na liječnike,
na svoje neuslišane molitve i na djeda jer se nije više borio, već je
samo tako otišao.
Onda sam sanjala san. Djed me vodio orošenim livadama držeći
u dlanu moju malu ruku. Trčali smo i smijali se, a cijela je livada bila
59
puna cvjetova. Njihov miris škakljao mi je nosnice, ja sam kihala, a
suze su ostavljale mokre tragove na mome licu. Djed je obuhvatio
dlanovima moje lice i poljubio te mokre pruge. Bio je sretan i veseo
poput djeteta. Govorio mi je tiho, a ja sam znala da želi da ne budem
tužna.
Probudila sam se mirišući u zraku ono livadno cvijeće i osjećajući
djedove dlanove na licu. Tada sam shvatila da moje molitve nisu bile
uzaludne, znala sam da je moj djed dobro. Ne znam izgledaju li
njegove nebeske poljane poput ove iz moga sna, ali znam da je ovaj
san bio naš pozdrav, naše doviđenja. Sada svaku večer prije spavanja
zamolim anđele da ga pozdrave i da ga čuvaju, i onda zaspim
smiješeći se svakom lijepom trenutku koji smo proveli zajedno…
60
Leo Vrhovec, 4. razred
Voditeljica: Željka Peras
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Sveti Ivan Zelina
Druga riječ za nadu
Ljudi vjeruju u različite lijepe stvari – ljubav, sreću, prijateljstvo,
roditelje, braću… Važnost vjere nedavno sam i sam shvatio.
Imam prijatelja Filipa koji je jako bolestan. Ima bolest koja se
zove trombo… nešto. Moja mama kaže da je to trombocitopenija.
Dugačka i teška riječ. Filipova mama na riječ trombocitopenija
počne plakati pa je svi izbjegavamo izgovoriti jer nas podsjeća na
suze Filipove mame. To je bolest krvi. Filipova je krv bolesna i
liječnici koji ga liječe, već dvije godine nisu našli lijek za njega, iako
se trude. Filipova obitelj je u potrazi za lijekom već bila i u Sloveniji
i u Austriji, ali uzalud.
Tužan sam jer Filipa već dugo nisam vidio. Ne mogu se s njime
igrati ni družiti jer je stalno u bolnicama. Otkako se razbolio, stalno
slušam o toj njegovoj bolesti, i o vjeri. Prvo sam mislio da govore o
našoj vjeri u Boga i molitve koje znam moliti. Onda sam shvatio da
je to iščekivanje, odnosno nada u Filipovo ozdravljenje.
Mislim da je vjera druga riječ za nadu. Nadam se da će Filip
brzo ozdraviti, molim se za to. Vjerujem da će ozdraviti! Vratit će
se kući, ponovno krenuti u školu, družiti se s prijateljima, igrati
košarku koju toliko voli. Vjerujem da će ga naša vjera ohrabriti i
pomoći mu u borbi protiv bolesti.
61
Ana Čačić, 5. razred
Voditeljica: Radojka Matić
Osnovna škola Mate Lovraka, Županja
Kirvaj moje bake
Žurim kući iz škole. Danas je Sv. Franjo i kirvaj kod moje bake
u Gradištu. Meni je to jedan od najdražih dana u godini. I nije to
običan dan. To je blagdan radosti i blagoslova u svakoj kući. Okupe
se prijatelji i rodbina pa se uz svečani objed i misno slavlje prisjete
davnih dana. Priča se o životu i o običnim svakodnevnim stvarima.
Mi djeca smo pod okom odraslih, komentira se koliko smo porasli,
kakvi smo u školi i jesmo li čestiti i pažljivi prema drugima.
Dok ulazimo u selo, kuće izgledaju ljepše no ikad. Zavjese
svježe oprane mirišu, na prozorima cvijeće, kapije širom otvorene
za najavljenog i nenajavljenog gosta. Bakino je dvorište prepuno
cvijeća. Zrele bobice grožđa mame s lomače. I baka je danas
posebno lijepa. Stavila je novu kecelju što joj je komšinica sašila
baš za ovaj dan. Na starom i umornom licu veseli osmijeh. Ne krije
zadovoljstvo što nas vidi:
– Evo, moji najdraži gosti!
Sjedamo za stol. Kuhinjom se širi miris kokošje juhe, koja
nikada nije ukusna kao na današnji dan. Veliki stol prekriven je
šlinganim stolnjakom što ga je baka sama izradila. Porculanski
tanjuri bacaju odsjaj, vaza s cvijećem što miriše. Stol se puni gostima,
a onda sve po redu. Baka započinje molitvu: »Oče naš, koji jesi…«
Mi molimo za njom. Djed potom podiže čašicu stare žute rakije u
zrak i nazdravlja:
– Živili, dogodine se opet sastali!
Baka na stol donosi juhu, a onda kuhano meso, sos, sarmu,
pečenku. Iako umorna, ne zaboravlja spomenuti kako je crkva baš
lijepo uređena i kako je propovijed bila dobra. Spomenem joj da
u našim čitankama ima tekstova o sv. Franji Asiškom i da mi se
posebno sviđa onaj o zahvalnosti za svaki živi stvor. Baka iznosi
šarene kolače, koje uvijek radi s voljom i ljubavlju. Kao i svake
62
godine tu su šape, pracne, oblatne, medena pita, micika, ne diraj me,
diko, nema boljeg od mene, štangice i puslice. Zna baka i moderne
kremaste kolače i torte, ali mi baš volimo njene starinske, domaće.
Rado pomažem baki raspremiti stol i oprati posuđe. Usput
popričamo o svemu, o školi i o njenim danima koje provodi radeći
i održavajući sve na svom mjestu, zadovoljna što ju još noge dobro
služe. Osmjehnem joj se i tiho u sebi prošapćem:
– Bože, neka ovi dani s bakom što duže traju.
63
Ema Bečeheli (5. r.), Anđeo
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek 64
Dorijan Kos, 5. razred
Križevci
Ne bih mogao bez nje
Prije točno osam godina dobio sam sestru Larisu. Cijela moja
obitelj bila je jako sretna zbog njenoga rođenja. Napokon je došla
osoba s kojom ću se igrati i dijeliti stvari. Mala djevojčica u kući
promijenila je sve navike koje smo imali prije njezinog dolaska. Kad
je seka imala samo dva tjedna, narasla joj je nekakva kvržica na nozi
i od tada je danonoćno plakala. Nakon silnih pretraga i mučenja,
liječnici su našli razlog njena plača. Imala je tumor na nozi. Nisam
znao što to znači, a mama i tata samo su rekli da je seka jako bolesna
i da je svi moramo dobro čuvati.
Dan kada je Larisa završila u bolnici, bio mi je najgori dan u
životu. Mama je neprestano plakala, tata je bio jako tužan, a meni
je nedostajala mala zloćkica. Godinu dana trajalo je njeno liječenje.
U to vrijeme mama je bila stalno uz seku, tata na poslu, a ja doma
s bakom. Seka je izgubila kosu, nosila je masku, povraćala svako
malo i morali smo paziti da se ne razboli jer je i mala prehlada za
nju bila kobna.
Danas moja seka ide u drugi razred osnovne škole i sve je to loše
iza nje. Bez obzira na to koliko me ljutila, zahvaljujem Bogu što
nije napustio našu obitelj u najtežim trenucima. Ne mogu zamisliti
život bez svojih dviju seka i obitelji kakvu imam. Hvala ti, Bože, na
svemu što imam!
65
Lorena Mitrović, 5. razred
Jasna Kubica
Osnovna škola Nova Rača
Moje prvo hodočašće
Volim putovati… Jedno od tih putovanja bilo je moje prvo
hodočašće i to u svetište Majke Božje Bistričke. Mama mi je pričala
o čudnovatom kipu Majke Božje na brežuljkastim krajevima
Zagorja nedaleko od našeg glavnog grada Zagreba, u Mariji Bistrici.
Pripovijedala mi je o neobičnom događaju koji se tamo zbio davnih
dana, pri čemu se osobito mogla doživjeti prisutnost Majke Božje.
Priča kaže da je u tom mjestu izbio veliki požar pri čemu je i
crkva izgorjela, no jedino je kip Majke Božje ostao netaknut. On je
samo pocrnio!
Željela sam vidjeti taj čudesni crni kip i osjetiti prisutnost Majke
Božje baš tamo gdje se to dogodilo. Mama mi je obećala da će me
tamo voditi i s nestrpljenjem sam iščekivala taj dan.
Napokon je došao dan kada je mama povela mene i moju
sestru u ovo svetište i to je bilo moje prvo hodočašće. Bila sam jako
uzbuđena i sretna. Išli smo organizirano autobusom iz moje župe.
U autobusu se na moje iznenađenje puno molilo i pjevalo svete
pjesme. Osobito se molila krunica koju me već naučila moliti moja
baka, tako da sam se tu osjećala kao kod kuće, blizu svoje bake, iako
ona nije išla s nama…
Kada smo došli u Mariju Bistricu, ugledala sam prekrasnu
crkvu, a njeni šareni krovovi i visoki tornjevi doticali su nebo.
Koračajući prema ulazu crkve, nestrpljivo sam čekala trenutak
kada ću ući u crkvu i ugledati taj čudesni crni kip o kojemu mi je
mama pričala. I zaista, tamo u daljini iznad oltara ugledala sam crni
kip između svega onog bijelog oko oltara i cvijeća koje je svojim
bojama još više odavalo neki poseban čar i poruku da je ovo sveto
mjesto. Prekriživši se blagoslovljenom vodom na ulasku u crkvu,
žurno sam krenula kako bih što prije došla bliže ovom čudesnom
66
kipu. Marijin crni kip bio je ispred mene. Raširila sam oči. Ona je
gledala mene, a ja nju… U očima sam osjetila suze.
U mom je srcu zavladao poseban mir i sreća. Povjerovala sam
da je mamina priča o ovom kipu istinita. Sada sam to i znala. Bio je
to trenutak moje posebne radosti i poželjela sam tu ostati što duže
sa svojim osjećajima. Mama i sestra, koje su bile sa mnom, sada su
stajale uz mene, a ja sam još uvijek klečala. Pomolila sam se za njih,
za svog tatu i svoju obitelj želeći i moleći Majku Božju Bistričku da
bude u pomoći u svim našim poteškoćama i brigama…
Ustala sam i poput mnogih prisutnih vjernika u toj crkvi obišla
okolo crnog kipa Majke Božje misleći na dobrog Boga i Majku
Božju, koja je sada posebno sa mnom…
Izašli smo iz crkve i udahnula sam novi zrak. Iako je bilo
vruće, osjećala sam se jako dobro i svježe. Uskoro je bila misa koju
sam pažljivo pratila. Misa je bila izvan crkve na lijepo uređenom
prostoru. Poslije mise i ručka išli smo na križni put. Puno se ljudi
skupilo i pratilo ovu molitvu i razmišljanje koracajući uz brdo
postajama Isusova križnog puta. I nadalje je bilo osobito vruće, ali
meni ništa nije bilo teško iako sam se taj dan puno ranije probudila i
uglavnom stajala ili hodala, a sad i uspinjala do vrha brda, do zadnje
postaje na kojoj je Isus bio razapet na križu. Kada sam vidjela križ
na kojem je Isus raspet, rastužila sam se jer sam se sjetila te Isusove
žrtve za sve ljude, a ima onih koji mu nisu zbog toga zahvalni. A
kada smo silazili s brda, u meni se pojavio vrtlog različitih osjećaja,
i tuge i radosti. Bila sam tužna što je Isus toliko patio, a ujedno i
sretna što je Isus ipak živ. Zadnja postaja o Isusovu uskrsnuću daje
mi nadu i vjeru da će uvijek sve završiti sretno uz Isusa i Mariju,
kada im se molimo i tražimo njihovu pomoć…
Marija je Majka Božja, ali i moja još jedna mama pa iako je ne
vidim, ona ostavlja svoje tragove. Jedan taj trag je i trag u mom
srcu…
Tako je izgledalo moje prvo hodočašće u Mariju Bistricu koje je
bilo prije tri godine. Ono će zauvijek ostati u mom srcu i mislima…
Od tada svake godine rado idem k Majci Božjoj Bistričkoj…
67
Ema Murić (8. r.), Vjerujem u Isusovo uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani 68
Nikola Puhin, 6. razred
Voditeljica: Ljiljana Bušić
I. osnovna škola Vrbovec
3. nagrada
Moja božićna priča
(bez snijega i, uhu ugodnih, božićnih pjesama)
Badnja je večer. Prekrasna badnja večer. Vani je hladno, vjetar
snažno puše, čujem ga kako struji i fijuče poput glazbe neke samotne
violine. Njegov je zvuk nekako tužan, poput pokisla čovjeka koji
na dan Kristova rođenja mora biti sam. Unatoč tom sjetnom zvuku
sjevernog vjetra, nije nam dopuhao ni jednu jedinu bijelu pahuljicu. To
mi nije važno. Vjerujem da će i snijeg pasti. Nalaktio sam se, sjedim za
stolom, pokraj radijatora. Kroz nosnice mi struji miris prhkih kiflica i
drugih finih kolačića, u svakojakim oblicima. Šećerni se miris bakinih
i maminih slastica u zraku miješa s notama čaja od jabuke i cimeta,
a osjeti se i topli miris kuhanog vina. Na stolu s crvenim stolnjakom
ukrašenim zlatnosrebrnim božićnim detaljima stoji naš adventski
vjenčić, na njemu gore četiri svijeće. Vjenčić je savijen od lijepih
grana srebrne jele, ukrašen je sjajnim srebrnim vrpcama, i lijepim,
crvenim jagodicama. Promatram plamen svijeća, visok je i odvažan,
iskri prekrasnim plamenim nijansama. Svijeće polako dogorijevaju,
a vosak bakrene boje klizi niz njih. One su poput ljudskog života,
tako se lako mogu ugasiti, jedan snažan dah može okončati njihov
lijep plamen. Tako je i s ljudima, tako smo maleni i zbog trenutka
nepažnje naš se život može ugasiti.
Uzimam jedan medenjak u ruke, preliven je tamnom, a išaran
bijelom čokoladom, na vrhu mu je prženi lješnjak, a oko njega
sitni šareni bombončići. Lakomo ga guram u usta, kao da njegovim
slatkim notama želim odagnati teške misli. U zjenice mi se uvlače
svjetla lijepih lampiona. Do očiju mi dopiru odsjaji crvenih lampica na
našoj božićnoj jelki. Očima jedem finu gozbu: srdele, pohanog oslića
i svakojake salate i priloge. Promatram svoje bližnje, svi se iskreno
smiju. Bake užurbano razgovaraju o kolačima i receptima, pa nakon
toga, nekim samo njima znanim poveznicama, počinju naklapati
o cvijeću. Djedovi žustro komentiraju poteze naše vlade, drugi se
priključuju razgovoru svakojakim »zanimljivim« pojedinostima o
69
politici. Mama je, naravno, na nogama, skakuće oko stola gledajući
je li sve na stolu, tu i tamo se nasmiješi na neku šalu. Moja sestra trči
po blagovaonici i pokušava doći do glasa dizanjem ruke, no tada je
netko od odraslih zamoli da bude mirna pa se baca na pod i počinje
plakati (iako je to više povremeno cviljenje bez suza). Tada dođe do
mene i ugnjavi me nekim pitanjima na koje nitko nema odgovora.
No ja se na sve samo smješkam. Iako slušam stare, istrošene teme,
sretan sam. Znam, nisam želio provesti još jedne blagdane kod kuće,
zamišljao sam Beč, skijanje ili tako nešto. No sada, eto, sjedim tu na
kraju stola, u jednoj običnoj kuhinji, u jednom malenom gradiću, i
da, tu ću provesti blagdane.
Više i ne očekujem neki od fascinantnih mobilnih uređaja, koji bi
mogli zalutati i naći se kod mene. Ja sam jednostavno sretan, a sretan
sam samo zato što nemam nekih razloga biti tužan. Dobro, istina je
da ću oglušiti ako moja sestra ne završi izvedbu »rock zvončića«, i to
centimetar od mojeg uha, i da, vani ne pada snijeg, no zar su to razlozi
za tugu? Mislim da nisu. Sretan sam što mogu proslaviti Božić, što
imam krov nad glavom, a osim obitelji ništa mi više ni ne treba. Jer
gledajući fotografije u novinama i dokumentarce na televiziji, dođe
vam da zarijete glavu u ruke i počnete plakati. Prema tome, stvarno
sam sretan, ostalo će već doći. Moja obitelj je tu, i sve je tako prepuno
božićnog ugođaja, da je teško biti nesretan.
Ustajem i odlazim do prozora, pogledam van, i sada bi, kao i na
kraju svake lijepe božićne pričice s poukom koju iznose neki preslatki
klinci koji su naučili cijeniti Božić ili su ga spasili od zlih neljubitelja
Božića, ili što ja već znam, trebao reći: »Počelo je sniježiti!« No ništa
od te rečenice, bar ne u mojoj božićnoj priči jer vam ne želim lagati, i
to još na badnju večer. Snijeg ne pada, nema ga. Ali zato umjesto njega
pada dosadna gospođica kiša, koja će uništiti podlogu snijegu, ako se
on na kraju ipak udostoji pojaviti i osigurati nam bijeli Božić. Na kraju
biste trebali čuti jednu od sveopće poznatih božićnih pjesma, no ni
nje nema, možete čuti jedino »rock zvončiće« u izvedbi moje sestre,
s povremenim isprekidanim cviljenjem i deranjem te zaboravljanjem
riječi. I, to bi bilo sve.
Mogu vam još jedino reći da budete sretni, jednostavno budite,
ne tražite razloge za tugu, već za sreću – i to je sva božićna mudrost.
Uz nju, savršen Božić vam je zajamčen, osim ako ne živite s mlađom
sestrom, koja jako voli pjevati svoje »rock zvončiće«.
70
Tea Golubić, 6. razred
Voditeljica: Irena Peić
Osnovna škola Zamet, Rijeka
Osobni anđeo zvan Sabrina
Moja mama Sabrina i ja provodile smo svaki trenutak zajedno,
sve do moje četvrte godine. Počela sam primjećivati kako mršavi i
kako njezina predivna plava kosa polako nestaje. Sve smo manje
i manje vremena provodile zajedno. I tada je došao trenutak koji
ja nisam shvaćala, ali me je ispunio zbunjenošću, razočaranjem i
beskrajnom tugom.
Na moj četvrti rođendan ona jedina nije došla. Tata mi je rekao
da moje mame više nema. Danima sam bila povučena. Tu muku u
svom srcu nosim još i danas. Bila sam ljuta na nju, i to jako. Kada
se teško razboljela, pod svojim srcem nosila je moga brata. Odbila
je liječenje i spasiti svoj život jer joj je život moga brata bio važniji.
Znala je da netko mora umrijeti – ona ili brat. Nije dvojila što
učiniti. Mislila sam da je time iznevjerila mene i da je zaboravila da
ju ja jako trebam. Shvatila sam da joj ja nisam bitna.
A onda... Kako sam postajala starija i počela pričati s tatom i
bliskim osobama, postalo mi je jasno da je napravila veliko djelo
i da je bila vrlo hrabra. Ponovno je mogu zvati mama, što dugo
nisam htjela. Danas vjerujem da prati svaki moj korak od dana kada
me donijela na svijet, iako nije fizički uz mene. Njezin glas koji me
upućuje na svaki životni put uvijek čujem. Već osam godina u meni
je vjera da je još uvijek živa. Svaki dan zamišljam da je uz mene,
da mi govori da ne gubim nadu i da ću onda ostvariti život kakav
bi ona htjela. Vjeruje u mene i zna da ću postići mnoge ciljeve u
životu, baš poput nje. Unatoč tome što se privikavam na život bez
nje, pitam se zašto je Bog dopustio da započne novi život bez mene.
Jako mi nedostaje i nadam se danu kad ću je susresti i započeti novi
život zajedno s njom. Ona je moj uzor i daje mi nadu, hrabrost i
vjeru u život.
Lijepo je imati svog osobnog anđela kod Boga. I radost je
odrastati s bratom s kojim mogu dijeliti sjećanja na našu majku.
71
Iva Tomljenović, 6. razred
Voditeljica: Ljiljana Bušić
I. osnovna škola Vrbovec
Svijet bez zvuka
U životu katkad naiđemo na teška razdoblja. Ona su nešto kao
crne rupe koje nas uvuku u svoju tužnu i sumornu srž i povlače
nas natrag u ružna sjećanja, kao film koji se neprestano ponavlja.
Zbog njih imate osjećaj nemoći i slabosti, ne možete se othrvati od
problema i on vas sputava da krenete dalje. Zatim, nakon nekog
vremena, nađemo utjehu, nadu, tračak sunca u crnoj rupi, koji nas
izvlači van.
Toga dana kada sam se probudila i pogledala kroz prozor u sive
oblake, koje je oblačilo nebo, obuzeo me neki čudan osjećaj. Kao
da će se dogoditi nešto loše. Cijeli dan sam se pokušavala smiriti,
ali nisam uspijevala. Kasnije toga dana saznala sam da meni jedna
draga i važna osoba jako loše čuje i da će vjerojatno oglušiti. Nisam
mogla vjerovati. Nisam htjela vjerovati. Osjećala sam milijun
osjećaja. Kao da me omotao neki nevidljivi veo natopljen tugom,
suzama i bijesom. Svakim danom sve se više ovijao oko mene, a ja
sam upijala njegovu sumornu srž. U početku sam se nadala da to
nije istina. Da će ubrzo ozdraviti. Molila sam se, ipak bojeći se da
Bog neće čuti moje molitve. Ubrzo sam počela vjerovati u taj strah,
a nema ničeg goreg od toga kada počnete gubiti nadu i počnete
vjerovati u sve svoje strahove. Time i onaj zadnji tračak nade bacate
u duboki ponor očaja, a s tim tračkom bacate i sebe. Prestala sam
vjerovati u Božju pomoć i u svoju nadu i predala se strahovima.
Plakala sam u sobi i govorila kako to nije pošteno. Nije pošteno
da malo, nevino dijete nikada više ne čuje majčin glas, pjev ptica i
šumor mora. Zaspala sam i u snovima otišla u neki lijepi zimski vrt.
Hodala sam stazom posutom laganim snijegom, a oko mene su se
sjajile zamrznute grane. Pomislila sam kako su te grane u proljeće
lijepe i njihovi se listovi njišu na povjetarcu, a tada polako dođe
72
zima i oduzme im tu slobodu i radost i pretvori ih u zamrznute i
hladne kipove.
Na kraju puta bila je crkvica od bijelog mramora. Ušla sam u
nju i prošla kroz redove bijelih klupica, koje kao da su bile izrađene
od leda, baš kao i cijela crkvica, samo što nije uopće bila hladna.
Naprotiv, isijavala je neku toplinu. Na prvoj klupici sjedilo je neko
dijete kose zlatne kao sunce, kože bijele poput snijega, očiju plavih
poput mora, a obraza rumenih poput ruža. Sjela sam kraj njega, a
ono me pogledalo u oči i kao da mi je vidjelo dušu. Jedino što je
reklo, bilo je:
– Nikada nemoj gubiti vjeru! Kada dođu teški trenuci, tek tada
moramo vjerovati.
Tada sam se probudila i vidjela svoju mamu u sobi. Pitala me
hoću li ići s njima na misu. Prihvatila sam i otišla. Kada smo ušli u
crkvu, zamalo sam se onesvijestila. Tamo je bila velika slika djeteta
iz moga sna na kojoj je pisalo: »Nikada nemojte gubiti vjeru! Kada
dođu teški trenuci, tek tada moramo vjerovati.« Tada je zbor počeo
pjevati i ja sam zaplakala jer sam znala da ga ona ne može čuti, no
ona se samo okrenula prema meni i rekla:
– Ove tete baš lijepo pjevaju.
Osjetila sam kao da je onaj veo odjednom popustio i postao
samo prah i pepeo.
Vjera je posebna stvar. Ja je uspoređujem s onim drvećem iz
svoga sna. To drvo jest naša vjera. Kada nam je u životu sve lijepo,
onda vjerujemo i naša vjera nam daje osjećaj sreće i slobode, ali kada
nam se dogodi nešto loše, mi svoju vjeru zamrznemo osjećajima
tuge i bijesa i gubitkom nade. Zato bismo baš u teškim trenucima
trebali imati vjere i nade da će biti bolje. Jer kada izgubimo nadu,
izgubili smo sve.
73
Ana Ezgeta, 7. razred
Voditeljica: Svjetlana Kraljić
Osnovna škola Škurinje, Rijeka
Izgubljeno – nađeno
Krc-krc, puckanje grančica na šumskom tlu. Satima već tumaram
šumom bez ikakvog cilja. Hladno mi je i još ne shvaćam što me to
dovelo u šumu. Ova tuga koju osjećam u srcu je prejaka. Nebo je
mračno i tmurno baš poput mene i mog života. Nema smisla, ništa
više nema smisla.
Zašto se ovo moralo dogoditi meni? Zašto se sve što dotaknem
raspadne? Zašto gubim majku? Zašto mi Bog uzima ono najdraže?
Tko će mi dati odgovore na ova moja pitanja?
Imala sam savršen život. Roditelje koji su me voljeli više od
svega. A sad? Sad sam sve pokvarila. Svi su me napustili. Bog je
digao ruke od mene. Često sam se suprotstavljala roditeljima i sad
mi je ovo kazna.
Moja majka jako se razboljela. Otac ne obraća pažnju na mene
jer je shrvan od boli. Boli ga isto kao i mene. Ne znam hoću li
preživjeti ako me majka napusti. Uvijek je brisala suze s mojega
lica, a sad to radim ja.
Ona plače jer ne zna što će biti s nama ako ona umre. Naime,
ona boluje od jedne jako rijetke i neizlječive bolesti koja jako brzo
napreduje i uništava organizam. Doktori su rekli da joj nema spasa
te da do ozdravljenja može doći samo nekim nevjerojatnim čudom.
Ja ne vjerujem više ni u što, sve mi se čini tako nestvarno. Nema
čuda koje joj može pomoći. Moja obitelj inače je bila vrlo pobožna
i vjerovala je da bez Boga nema života. Ja više ne vjerujem, ne
vjerujem u Boga, ne vjerujem u život.
Majka mi je svakim danom sve gore i gore. Iako su prošli tjedni
i tjedni Bog je nije uzeo k sebi. Moj otac kaže da će je Bog ozdraviti
ako mu se budemo dovoljno molili. Ja ne vjerujem u to. Bogu se
molim cijeli svoj život, a on je dopustio ovako nešto.
74
– Piiiiiiip-piiiiiiiiip-piiiiiiiiip – čuju se aparati koji moju majku
drže na životu. Zvuče kao kad nešto nije u redu. Sve medicinsko
osoblje potrčalo je u sobu moje majke. Mene i tatu su gotovo
izbacili van iz sobe. Otac me tako jako stisnuo uza se da sam osjetila
da nešto nije u redu. Prolaze minute, sati, a nitko ne izlazi iz sobe.
Nitko nam ne govori kako je ona. Strah me, jako me strah. Konačno
izlazi glavni doktor. Izraz lica mu govori sve. Nešto nije u redu.
– Vaša supruga nije dobro, neću vam lagati ali... – govorio je
doktor mom ocu.
– Što ali? – pita kroz plač moj otac.
– Pitanje minute je kad će... kad će napustiti ovaj svijet.
– Piiiiiip-piiiiip – opet aparati.
– Bože, spasi je, spasi je, molim te. Ne daj da je izgubimo.
Vjerujem da samo ti to možeš – rekoh jecajući.
Medicinsko osoblje izlazi iz sobe. Na trenutak sam izgubila
vjeru i posumnjala da je sve gotovo. – Gotovo je. Sve je završilo.
Vaša supruga je spašena – smijući se, liječnik se obraća tati.
Oko srca sam osjetila toplinu i u dubini duše čula glas:
– Nisam te ostavio. Samo sam htio provjeriti vjeruješ li u mene
i dalje. I uvjerio sam se.
Moj život opet je dobio smisao. Sada svakog četvrtka mama i
ja odlazimo na pretrage da vidimo je li se bolest skroz povukla,
a svake nedjelje idemo na misu. Ovaj nimalo ugodan i nimalo
sretan događaj otvorio mi je oči i vratio vjeru u Boga. Uistinu, sada
vjerujem.
75
Josipa Grgić, 7. razred
Voditeljica: Tatjana Purić
Osnovna škola Voltino, Zagreb
Živjeti vjeru
Vjeru jednostavno nosimo u srcu. Ona je Božje davanje koje
je određeno i prije našeg rođenja. Kao anđeli prije dolaska na ovaj
svijet izaberemo sebi majku, tako piše spisateljica L. B. u svojoj
knjizi Anđeli u mojoj kosi, rođenjem roditelji postaju osobe koje
nas upućuju u kršćanski život – život Isusa Krista koji je jedini i
pravi istinski put. Kad razmišljam o tome, osjećam se tako malom
i sitnom, ali opet važnom jer me Bog voli takvu kakva jesam, iako
nisam uvijek najbolja. Kada pogriješim, osjećam kolika je njegova
ljubav jer on u svakom djeliću našeg života pruža ruku za povratak
na pravi put darivajući nam podršku kroz roditelje, prijatelje koji su
naša izabrana braća i sestre.
Živjeti vjeru je istinska sreća i mir i blagostanje, neopisiva snaga
i nada koja nas vodi kroz život darivajući mu potpuni smisao.
Tek sam na početku svojeg života i mozaik moje vjere se uvijek
nadopunjava nekim novim stakalcima koja čine naša životna
iskustva i iskustva drugih ljudi, njihova svjedočanstva i njihov
život u Kristu. Kad se osvrnem oko sebe, vidim kako je život
težak, kako mnogi ljudi žive u neimaštini, koliki su nezaposleni,
gladni, bolesni, a drugi pak žive u obilju svega, i pitam se kuda ide
ovaj svijet? Zašto su ljudi zaboravili pomagati, biti podrška jedni
drugima, čemu zavist i mržnja, čemu sva ta negativnost? Odgovor
je da su ljudi izgubljeni i ne koračaju za Isusom. Kada bi se svi samo
na trenutak zaustavili i vratili na Isusov put, ovaj svijet bio bi oaza
mira. Mnogi su ljudi dotakli dno surovog svijeta preko alkohola,
droge, kocke, spas su našli kada su se okrenuli Nebeskom ocu jer
je njegova ljubav bezuvjetna, savršena i beskrajna. Svjedoci smo
tolikih tjelesnih i duševnih ozdravljenja ljudi od kojih je medicina
digla ruke, ali Bog nije. I svi mi imamo svoje majke, ali naša prava
76
majka je Gospa, naša zagovornica i posrednica kojoj su se utekli u
pomoć ti isti ljudi koji su bili bolesni, a sada više nisu. Žalosti me što
toliko puno ljudi vjeruje samo u vidljivo – materijalno i što ih veseli
samo novac, a ne shvaćaju zapravo da je njihov život siromašan jer
nemaju bogatstvo duše. I sama riječ bogatstvo sastoji se od riječi
Bog – što znači ljubav, poniznost, oprost i sve one lijepe osobine
koje nas vode na Isusovom putu.
Možda se pitate otkuda dubina ovih riječi jer ipak mi je
dvanaest godina, ali to su riječi koje znače živjeti vjeru – probuditi
se, pomoliti i zahvaliti Bogu na još jednom danu i predati mu
svoj život. Zamoliti da nam pomogne, slijediti ga u školi, vani s
prijateljima, u svom domu, crkvi na sv. misi. Sretna sam jer imam
dobre roditelje, brata i sklad u obitelji, na čemu sam jako zahvalna.
Zahvalna sam i svojoj mami koja mi svakog dana svjedoči vjeru sa
svojih hodočašća iz Trsata, Lourdesa, govoreći o doživljaju Gospe
kao ljubavi u kojoj se topiš, ali nikada se ne otopiš jer nikada ne
prestaje. Zato ne zaboravite: »Nikada niste sami jer s vama su uvijek
Bog i vaš anđeo čuvar.«
77
Laura Bakran (8. r.), Presveta euharistija
Voditeljica: Bernardica Mažar
Osnovna škola Mate Lovraka, Zagreb 78
Marta Harča, 7. razred
Križevci
Smisao gubitka
Dolazi jutro, zrake sunca prodiru kroz oblake, Bog nas zove u
novi dan. Polako otvaram oči, budim se, shvaćam da snovi ostaju u
mašti i zemlji čuda. Zahvalim Bogu na prekrasnom jutru i na sreći
koju mi pruža. A tad se zapitam: »Jesu li svi sretni kao ja? Imaju li
svi krov nad glavom i topli dom koju čini sretna obitelj?« Shvatim
da netko svaki dan tuguje za nekom osobom. Tada se sjetim onog
groznog jutra i najgoreg dana u životu.
To je bilo jednoga jutra kada sam sa svojom obitelji ljetovala na
moru. Probudila sam se i mislila da će sve biti dobro i da ću lijepo
provesti još tih nekoliko dana na moru. Otišla sam na terasu kako
bih osjetila miris ljeta i prekrasnog jutra. A tada sam začula uzbuđene
glasove. Mama i tata razgovarali su s prijateljima. Iz razgovora sam
mogla dokučiti da se radi o nečem groznom. I stvarno; moj je otac
ostao bez svog najboljeg prijatelja, a ja bez čovjeka prema kojem
sam odmalena osjećala veliko poštovanje. Moja dvojica prijatelja
s kojima sam provodila najljepše dane svog djetinjstva, ostala su
bez oca. Na tren sam pomislila: »Bože, ne, to nije istina, on je tu,
on živi, njegovo srce kuca, on nije napustio ovaj svijet.« Ali ubrzo
je potvrđena vijest da je poginuo u prometnoj nesreći. Molila sam
Boga da ga vrati. Ali ništa, njega nema. On je ostao samo sjećanje
koje nikada neću zaboraviti. Njegovu sliku stalno sam vrtjela po
glavi. Njegov mi je glas odzvanjao u ušima. Tad sam shvatila koliko
vrijedi život. Kako je teško kad odu osobe koje ovaj svijet čine
ljepšim. Shvatila sam da moramo živjeti za svaki dan, sat, minutu
i sekundu. Shvatila sam da je život najljepši dar koji čovjek može
dobiti.
79
Petra Hlača, 7. razred
Voditeljica: Irena Peić
Osnovna škola Zamet, Rijeka
Na rođendanu Prijatelja
Počinje sniježiti. Hoda polako dok joj snijeg prigušeno škripi
pod nogama. Na glavi ima kapu za koju su se već počele hvatati
sitne pahulje snijega. Na dugoj smeđoj kosi ugnijezdile su se sitne
pahulje. Obrazi i nos joj se zacrvene, a ona nesvjesno počinje hodati
sve brže, samo da se ugrije.
Grad je već ukrašen umjetnim grančicama bora i lampicama
raznih boja. Korzo je pun i živ. Rijeka ljudi, većinom nasmijanih,
teče po Korzu. Izlozi su u svojim najljepšim bojama, sve nešto
u »ćufticama«, slatko. »Kraš« je već snizio cijenu svojih slatkiša.
Dječačić zabundan u smeđi baloner i s »pompon« kapicom na glavi
vuče mladu majku prema izlogu s igračkama. Majka se nasmije, a on
prilijepi svoje sjajne velike oči za najljepši CAT-ov bager.
Sada već i puše bura. Ljudi je sve manje. Odlaze prema svojim
toplim domovima. Samo, ona se nema kamo vratiti. Ima dom, ali
više nije topao. Mora se nekako ugrijati. Dolazi do kestenjara na
uglu i kupuje jedan topao tuljac. Korzo je sada potpuno prazan,
ne puše više, ni snijeg ne pada, ali je hladno. Sjeda na klupicu, čisti
kestenje i jede. Približila joj se grupica golubova. I oni su promrzli
i nemaju se kamo vratiti. Prepušteni su na milost i nemilost ovome
katkad ružnom i okrutnom svijetu. Ali, vjere čovjek mora imati. Jer
Bog neće ostaviti čovjeka, čak i kada čovjek odluči ostaviti Boga. S
tom mišlju ustaje i pogleda u smjeru svog dijela grada, svoga doma.
Kreće kući, ali zna da se nema zašto vratiti onamo. Zna da je
tamo hladnije nego ovdje, na klupici usred Korza. Zna da je tamo
čeka samo dugačak vagon predivnih uspomena koje joj kljucaju
dušu, malo po malo, bez prestanka. I boli je to. Ali, svejedno...
Život ide, i mora ići dalje. Mora se boriti za ono što ima i za ono što
će imati. Noseći u sebi zrnce Božje ljubavi i pouzdanja u dobro koje
on pruža svakom čovjeku.
Do nje dopre pjesma iz crkve kraj koje svaki dan prolazi. Proviri
i odluči ostati, barem malo… Popričati s Prijateljem koji upravo
slavi rođendan donosi joj mir.
80
Ema Kulović, 7. razred
Križevci
Moje bogatstvo
Kada čujem pojam dar, pomislim na silne slatkiše i darove koje
nose sv. Nikola, mali Isus, zeko za Uskrs te na darove koje dobijemo
za rođendan, imendan. No, sreća zbog tih darova kratko traje.
Moja je mala sestra Helena tek rođena ljepota. Ima osam tjedana.
Ona je mala sreća koja, dok se nasmije, kao da zlato pada iz njenih
malenih usta. Njena dva mala oka koja se ujutro otvaraju, izgledaju
kao dva plava mora koja rade lagane valove. Njene male ručice i
nožice kojima maše, poput četiri su mala zečića koja traže put u
sreću… Njen topao glas koji proizvodi svakakve čudne riječi, zvoni
cijelom kućom. Kada zaplače, zvuči poput malog mačeta koje traži
mlijeko, a zapravo traži ljubav majke, oca, moje braće i mene.
Kada me netko upita: »Jesi li bogata?«, ja kažem: »Da, imam
najbolju i najveseliju sestru na svijetu!«, i nasmijem se.
Poštujem i čuvam svoje bogatstvo jer to nisu novci, to je moja
sestra. Netko može imati milijune i milijune, ali ako ga ljudi ne vole,
što može time postići? Ljubav se ne može kupiti novcem. Ljubav
se mora zaslužiti. Bogatstvo je kada se ljudi vole i žive zajedno u
ljubavi, iskrenosti, vjeri i dobroti.
81
Ena Ravlić, 7. razred
Voditeljica: Marija Dorić
Osnovna škola Miroslava Krleže, Čepin
Vjera
Kada dolazi vrijeme vjere? Pitanja u vezi s vjerom veoma se često
upotrebljavaju, posebice u teškim trenutcima života. Ljudi više ne
znaju svrhu života, počinju tražiti sebe u ugašenoj i istrošenoj duši,
u njezinim najvećim dubinama u nadi da će pronaći barem trunčicu
svjetlosti, nade... Preostalu mrvu snage koju još uvijek čuvamo
duboko u sebi, dobro očuvanu, oduzmu drugi, bezosjećajno je
uzmu k sebi u strahu da će se i njima dogoditi isto. Raširene ruke
života više ne vrijede, skrivaju se ondje gdje ih se teško može naći.
Na raznim putovima života sada su zatvorena vrata s izgubljenim
ključem. Ljudi počinju graditi zidove na koje se više nitko ne može
popeti. Svjetlo u duši već je prigušeno, pri kraju. Duša je ostala
prazna, isušena, nepotpuna. Jaki vjetrovi počinju puhati, valovi
udaraju u slabe stijene i razaraju ih. Oblaci i grmljavina stvore se,
zatim dođe nevrijeme olujno. U duši svemirskoj Sunce prestaje
davati svoju toplinu, Mjesec prestaje svijetliti, beskrajne se zvijezde
slamaju u milijun komadića, a putanja planeta više i ne zna put.
Tmina, mrak. Muk i tišina.
I najmanja bol, kaplja krvi ili suvišna suza spustit će te na dno.
Tada, kada misliš da su ti svi putovi života zatvoreni, tada, kada misliš
da si samo još jedno ljudsko biće koje nije zaslužilo ovozemaljski
život, zapitaj se. Prisjeti se onog čestog pitanja u teškim trenutcima
koji sačinjavaju život, zapitaj se kada dolazi vrijeme vjere. Odgovor
na to pitanje bit će pred tobom. Odgovor na to pitanje bit će:
»Sada!« I taj će ti odgovor donijeti spas, donijeti ono što si najviše
tražio sve ovo vrijeme – vjeru. I naposljetku ćeš razumjeti čemu su
služili onaj mrak i tmina. Shvatit ćeš da si zbog toga vjeran. Vjera je
poput vatre. Da bi svijetlila, potreban joj je mrak.
82
Zrinka Zagorec, 7. razred
Križevci
Probuđena savjest
Bijes je izlazio iz nje. Otrčala je u svoju sobu uvrijeđena i
mrzovoljna. Majka ju je pokušavala umiriti, ali bez uspjeha. Ljutito
je zalupila vratima svoje sobe. Sve stvari s radnog stola pobacala je
na pod. Usput je nogom lupila po fotelji prepunoj odjeće koju je
nosila tog tjedna. Derala se, izgovarala ružne riječi, vrijeđala…
Sve je počelo prije dva dana kada je sa svojom obitelji bila u
redovitoj kupnji u jednom velikom trgovačkom centru. Ušli bi u
svaku trgovinu i izašli najmanje s jednom vrećicom. Kada su se
roditelji umorili od tolikog hodanja i nošenja stvari, odluče malo
sjesti, popiti sok i krenuti kući. Sanji se ta zamisao nije nimalo
svidjela. Iako su roditelji rekli da je kupovina gotova, ona je ušla
u trgovinu s tenisicama i ostalom obućom. Ništa strašno ne bi
se dogodilo da Sanja nije počela zanovijetati. Vidjela je najnoviji
model tenisica i dok se roditelji nisu ni snašli, prodavačica je već
nosila lijepo dizajniranu kutiju poznatog proizvođača. Tenisice su
joj odlično pristajale. Rekla je:
– Nema sumnje, kupujemo!
Roditelji su se pogledali, a majka je samo rekla:
– Ne može, sad je dosta!
Sanja ih je pogledala s prezirom. Nije to očekivala. Otac ju je
jedva nekako izvukao iz trgovine… a tada… Počela je predstava.
Bez imalo sustezanja derala se na oca i majku, a ljudi koji su bili u
blizini zapanjeno su gledali taj sramotni prizor.
Došli su kući. Sve što su kupili, stavili su na stol, bez ikakvog
posebnog zadovoljstva. U zraku se osjećala napetost.
– Kako si nas mogla tako osramotiti? – s puno gorčine u glasu
upitala je majka. Sanja i dalje nije shvaćala da je pretjerala:
– Želim one tenisice!
83
Tata je izgubio strpljenje:
– Ne može dalje tako! Moraš napokon shvatiti što je život. Prije
tjedan dana dobila si nove tenisice. Saberi se malo! Obećala si da ćeš
postati skromnija!
Razgovor je ovdje završio. Sanja se vratila u sobu ljuta. Roditelji
su ostali zapanjeni ponašanjem svoje kćeri. Bahatost u toj kući nikad
nije bila poželjna. Bože, vrati nam našu djevojčicu.
Hodnik u školi bio je prepun djece. I dok je Sanja tipkala po
svom mobitelu, u nju se zaletjela jedna djevojčica. Uplakanih očiju
i drhtavog glasa uspjela je reći:
– Oprosti!
Sanja ju je pogledala. Oči djevojčice bile su tužne, u njima se
ogledala prava ljudska patnja. Primijetila je da djevojčica ima stare
tenisice, koje su odavno izašle iz mode, a i odjeća nije izgledala
najnovije. Ugasila je svoj mobitel. Nešto se u njoj pomaknulo,
ravnodušnost je zamijenilo suosjećanje. Zamolila je djevojčicu
da porazgovaraju. Uskoro je saznala o čemu se radi. Tog su joj se
jutra neka djeca jako rugala. Ismijavali su njenu odjeću i obuću…
Druga djeca ne znaju da njen otac ne može naći posao, u kući su
dvije bebe…, ali ona vjeruje da nisu svi loši, vjeruje da ih Bog neće
napustiti…
Te večeri Sanja nije mogla zaspati. Dugo je razmišljala.
Preispitivala se. Savjest se probudila u pravom trenutku. Željela je
pronaći način kako da pomogne siromašnoj djevojčici. Sve te misli
uvukle su je u san.
Prve zrake sunca pale su na njen jastuk. Ustala je i otišla do
svog pretrpanog ormara, a u misli joj se vraćala rečenica koju joj je
uputila divna djevojčica:
– Vjerujem da nisu svi loši, vjerujem da je Bog sa mnom...
Sanja je odlučila. Stvari koje je prerasla poklonit će svojoj novoj
prijateljici.
Spustila se na doručak. Kao i svakog jutra, čekao ju je topli čaj
i svježe pecivo. Majka i otac već su bili na poslu. Uzela je mobitel i
napisala poruku, najprije ocu, a zatim i majci. Napisala je, osjećajući
divno uzbuđenje, svoj plan o darivanju odjeća, ali i dodala: »Molim
84
vas, uplatite nešto novca i na račun majke moje nove prijateljice. To
bi mi puno značilo. Vaša Sanja.«
Prije nego što je došla u školu, na mobitelu je vidjela poruku:
»Riješeno.« Srce joj je poskočilo od radosti. Tog je istog popodneva
svojoj prijateljici odnijela paket s odjećom.
Cijela obitelj otada mirnije spava. U kuću se vratio mir. Uskoro
je maloj prijateljici bio rođendan. Za velike proslave nisu imali
novaca, ali bilo je dovoljno da za rođendan zna Sanja. I opet je
donijela jednu odluku. Kupila je one tenisice. Prekrasne. Sjajne.
Meke. Udobne. Ali…, nije ih zadržala, već ih je poklonila svojoj
prijateljici.
Otada Sanja svake večeri prije spavanja zahvaljuje Bogu na
onome što ima, moli za one koji nemaju, a posebno za jednu malu
djevojčicu koja je upravo njoj dala puno više nego što će joj Sanja
ikada moći vratiti.
Mala je djevojčica vratila Sanju roditeljima.
85
Marija Grgurić, 8. razred
Voditeljica: Ivanka Tomić
Osnovna škola »Pavao Belas«, Brdovec
Vjeruj u ljubav
Laganim korakom penjem se starim, drvenim stubama. Poneka
daska zaškripi, zacvili kao da je boli kada stanem na nju, ali ne
odustajem. Danas sam odlučila istražiti bakin tavan. I, evo me! I
vrata cvile. Saginjem glavu i ulazim u mračni, prašnjavi dio bakine
kućice.
Stari ormari, na njima neki požutjeli papiri, pisaći stroj na podu,
raspelo kraj prozora. Sve je to pokriveno slojem prašine. U kutu je
drvena kutija poput škrinje s blagom. Budi moju znatiželju. Mičem
paučinu s nje, predomišljam se, hoće li se baka ljutiti? Ipak otvaram
kutiju. Na vrhu se nalazi jedna mala, crvena bilježnica s velikim
bijelim natpisom »Dnevnik«. Znatiželja mi ne da mira, otvaram
dnevnik:
13. travnja 1974., petak
Ne mogu vjerovati da mi se to dogodilo. Koliko mi je puta rekao
da me voli, da sam posebna i drugačija od drugih djevojaka. Sa
ženom više ne živi, tako je barem rekao. Ne mogu ovo podnijeti.
Srce mi se lomi. Želim nestati.
15. travnja 1974., nedjelja
Moram reći mami, ali ne znam kako. Misli da sam bolesna. I
jesam, srce mi je ranjeno, slomljeno. Sve, sve me boli. Ne mogu u
školu. Ne želim ga vidjeti, prebolno je.
4. svibnja 1974., četvrtak
Rekla sam mami. Sada mi je lakše. Osjećam se bolje, mirnije.
Razočarana je, ali se ne ljuti. Treba joj vremena, kaže kako nikada
nije mislila da bi profesor mogao tako nešto učiniti. Hoće li ga
prijaviti? Ne, samo to ne. To ne bih podnijela. Ne želim ga vidjeti,
sva će se sjećanja vratiti.
86
11. svibnja 1974., četvrtak
Danas sam s roditeljima bila kod doktora. Svijet mi se srušio.
Nisam povraćala, rušila se u nesvijest od slomljenog srca, nego… Ne,
ne i ne! Pa i ja sam još dijete.
12. svibnja 1974., petak
Cijelu sam noć plakala. Pakiram se i odlazim maminoj sestri u
veliki grad. Zbogom, mama, zbogom, tata, zbogom, živote!
Zatvaram dnevnik, drhtim. Moja baka? 1974.? Te je godine
rođena moja teta. Zna li djed? Znaju li mama i teta? Moram
razgovarati s bakom. Sišla sam, a da i ne znam kako. Stojim pred
bakom, uplakana, blijeda. Baka mirno zatvara knjigu koju je čitala,
nježno me pogleda i tihim glasom počne priču. Bio je to profesor
u njezinom rodnom slavonskom selu, mlad, uglađen, zgodan
i obrazovan. Lako se zaljubila u njega i izgubila glavu čim joj se
obratio. Ukratko, obratio joj se i previše. Roditelji ga nisu prijavili
zbog sramote, nego su nju poslali u Zagreb očevoj sestri. Rodila je
tetu, prestala se školovati i zaposlila se kao tvornička radnica. Tu
je upoznala djeda te se iz jednog lijepog prijateljstva rodila ljubav.
Teta i mama znaju za bakinu tajnu.
To je ružan dio njezinog života, ali to je bila i njezina sudbina
jer ne bi upoznala ljubav svog života – moga djeda. Baka je priču
nastavila mudrim savjetima. Sve je to vrlo polako dopiralo do
mene… Druge bake u škrinjama čuvaju podsuknje i stare tanjure,
a moja baka priču poput meksičkih sapunica. I ja sam dio te priče
iako sam to tek danas saznala. Možda ne bih nikad otkrila obiteljsku
tajnu da se bojim pauka.
87
Magdalena Markuš (3. r.), Molitva
Voditeljica: Ivanka Jurinić
Osnovna škola Franje Horvata Kiša, Lobor 88
Sandra Hren, 8. razred
Voditeljica: Tatjana Benko
Osnovna škola Stubičke Toplice
Kruh – simbol vjere
Tražiti kruha preko pogače. Stara je to izreka, izreka koja vrijedi
za sva vremena, nekad i danas, a vjerojatno i sutra. No shvaćaju li je
i prihvaćaju svi? Što nam kruh zapravo znači?
Pokraj umišljene pečenke, krumpira, salate... na samom rubu
stola hrskavi kruh. Nenametljiv, spokojan, samo čeka da ga uzmemo
i probamo. Kao da zna da niti jedno jelo, nikakva hrana ne može
bez njega. Da je on baš taj koji nam zaželi dobro jutro, uljepša dan
i uvodi u san. Taži glad, smiruje tugu i čini nas sretnima. Da može,
ispričao bi nam svoju životnu priču. Priču koja počinje sjemenom
posijanim u plodnu zemlju. Priču koja se nastavlja toplinom sunca,
umivanjem kiše, milovanjem vjetra. Traje ona od malene klice koja
se bori i svom snagom probija kroz zemlju, prema svjetlu i suncu,
prema novom životu. I kad naraste, nabubri, sazrije, umire da bi
se ponovno rodila u marljivom rukom zamiješanom kruhu. Kruh
koji, dok se peče, svojim mirisom mami i opija sva čula. Zašto mu
onda dajemo tako malo pozornosti? Zašto ga uzimamo kao gotovu
i nebitnu, sasvim običnu stvar? Koliko samo treba truda, muke i
znoja da bi se našao na našem stolu. Koliko samo ljudi na ovom
svijetu sanja o korici kruha (grozno, ali istinito). Sve mislim da ću
odsad više cijeniti i poštovati kruh naš svagdašnji. Ne samo kruh kao
hranu, već kao simbol naše vjere. Kao dio Njega, našeg stvoritelja
i zaštitnika. Jer on nas kao i kruh prati cijeli život. Od rođenja do
smrti. Vodi nas kroz život, pomaže kad je najteže. Treba ga samo
pustiti u svoje srce, prihvatiti, zagrliti i jednog dana, na kraju života,
on će nam pružiti svoju ruku i odvesti u vječnost.
Sreću čine male stvari i čovjek treba znati u životu cijeniti i
voljeti ono što ima. Zahvalna sam na tom Božjem daru i sreći što
u mom domu kruha nikada ne nedostaje. On ne predstavlja samo
hranu, već sve što imamo. Često toga nismo svjesni. Sve uzimamo
zdravo za gotovo i ne stignemo uživati u malim stvarima koje život
čine lijepim.
89
Ifigenija Ključarić, 8. razred
Voditeljica: Ivanka Tomić
Osnovna škola »Pavao Belas«, Brdovec
Priča stare mame
Svi se katkad pitamo što su radili naši djedovi i bake, kako su
se zabavljali i igrali bez svih čuda moderne tehnologije. I ja sam se
to pitala pa sam odgovor odlučila doznati od prabake. Na pitanje o
tome što su radili prije devedesetak godina, ispričala mi je sljedeće:
– Naši stari bormeš su se praf za praf nadilali. Neki su povidali
da jim je po petam znoj curiu od posla. A kak i ne bu curiu kad
se je sê na ruke dilalo. V jesen se f trsju bralo, na polu se trgala
koruza, borunda se vadila zi zemle, koreje i ripa. Pobirale su se buče
i z koli se pelalo domom. H večer su došli susedi pomagat lupit
kuruzu. Muški su pune korbe zasipavali f koružnjak, babe su dilale
vezance, a dica su se valala po perušini i dilali su mustače i brade
od onog glačja od koruze. I h lozu su hodili: dica su išla zi starimi
listinu zublat i ziz pojavum su ju domom nosili. Ž jum su štrajiki
po kočaki i štali: svijam i kravam. V lozi se znao najti i di teri vrgaj
i lisičke, puze i mavlini. Stare mame su jih doma sušile, a znale su
jih kiseliti. F trnacu su se pobiralie slive, dujne, hruške i jabuke od
terih su poklem pekli rakju, kuhali pekmez, slatko, soke i kompote.
Muži su cipali drva za kurit f peči da bi jim sim čez zimu bilo toplo
f hižici. Stare mame su klale guske, race i pure, a perje su spremale i
čihale ga čez zimu kad su došli dugi večeri jer onda ni bilo televizora
pak su se uz petrolejku spominali, malo ogovarali onoga terog ni
bilo, popivali, smijali se, pili kuhano vinčeko i vuzput čihali perje.
Zima je tak brže prešla. F velikom tednu bilo je več posla: vugorki
su se morali do četrtka dit v zemlu, za Jožefovo je f trsju se moralo
bit gotovo, a do Jurjeva kuruza je morala bit posijana. Pucice su
pomitale dvorišča zi šibnatum metlum, a dečaci su krave otpelali
na pašu. Bilo je i pucic tere su vlikle štriček ziz svojum kravicom.
Na paši su se deca mitili: skakali prik potoka, prik štrika, pentrali se
90
na drvje i skakali dol. Lovili su se, cucali su kiselice, divje koprive i
gacijin cvit.
Pri nikom niš ni bilo teško. Nigdo ni imau cajt jambrat jer je
bilo preveč posla. Ni bilo važno če si mlad, dite il stari čovik. Si su
jednak dilali. Za svoj krušec su se fejst mučili, žulevite ruke imali, al
Jezušeka nisu nigdar pozabili: Sako jutro i sako veče su se pomolili,
a pri obida su zafalili: Bok nam prekriži jilo i pilo, dušu i tilo i se naše
denašnje dilo. V ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
91
Lorena Vuk (6. r.), Isus se rodio, umro i uskrsnuo
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani
92
Lucija Kraš, 8. razred
Voditeljica: Marija Prikratki
Osnovna škola Vinica
Darivanje i opraštanje
Dani darivanja i opraštanja su tu. Pred nama je Božić, obiteljski
blagdan… Svi smo užurbani, veseli i sretni. Nastojimo ugoditi jedni
drugima. Prozori blistaju na suncu, a osmjesi na licima. Međutim,
mene zanima kućica na kraju sela. U njoj jedna starica živi sama.
Kraj njene kuće je kapelica, a iza groblje. Draga i dobra baka često
se moli i još češće odlazi na groblje. Obilazi svoje dušice, kako
ona kaže. Oboljela je zadnjih par godina, teško se kreće. Baka Jula
polako vene. Utjeha joj je molitva. Moli se doma jer teško dolazi do
crkve.
Učinila je mnogo dobrih djela. Sa svima je postupala s ljubavlju.
Nije dijelila ljude, nije vidjela ništa loše ni u jednom čovjeku.
Prihvaćala je sve u svom plemenitom srcu. Zato je obilazim, istina,
ponekad. Više obećavam, nego dolazim. Zbog toga se osjećam
krivom. Nastojim to promijeniti.
Odlazim k njoj da se ogrijem u toplini njezinih očiju i da joj
poklonim cvijet. Ona me ispraća sa smiješkom i probuđenom
nadom da smo ostali ljudi dobri i milosrdni.
Kad je ne bude, bit će pusta ulica i prazno moje srce. Ostat će
istina da je baku Julu vjera održala u svim danima samoće.
93
Paula Krušlin, 8. razred
Pregrada
Novi anđeo u raju
»Čvrsto vjerujem u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Životom
želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti
pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista…« Tako je svaku misu u
tjednu završavao naš župnik, vlč. Vinko.
To je bio svećenik koji je došao u moju župu kada sam imala
sedam godina. Nikada neću zaboraviti naš prvi susret. Razgovarali
smo kao da se već odavno znamo. Toliko me zadivio da sam pred
svetohraništem zbunjena pokleknula na lijevo koljeno. On se
nasmiješio, te me poučio da to činim na desno koljeno i onda uzeo
bombone i ponudio mi. Za dječicu je uvijek imao bombone. Pogled
mu je bio blag, a naglasak kad je izgovarao moje ime, tako umirujući.
Kao djevojčica osjećala sam se ponosno i sretno u njegovoj blizini.
Ma tako se osjećam i dan danas. Rado sam s prijateljicom svaki dan
hodala navečer na krunicu kako bi s njim molile, a onda ministrirale.
Neću zaboraviti dan kada smo ministrirale, a on mi je šapnuo na
uho: »Vi ste najbolje ministrantice.«
Vlč. Vinko želio je da čitam na svetoj misi, a ja sam uvijek imala
tremu. Danas obećavam, kad god bude prilika, čitat ću u crkvi. Za
Vas, velečasni, jer znam da Vi to želite. Jer ste to uvijek željeli. Ono
najbitnije, neću zaboraviti dan kada sam nosila bijelu haljinicu i križ
oko vrata. Da, to je bila moja prva pričest. Dan koji je bio poseban,
dan kada sam primila Isusa Krista po rukama tog svećenika. Sjećam
se kada je dolazio k nama na ručak. Uvijek me zvao da sjednem tik
do njega. Mogla bih danima pričati o događajima koje sam doživjela
s njim. Kada mi je primjerom pokazivao da ima smisla vjerovati u
Boga, kad me je u ispovjedaonici mirio s Isusom…
Onda je došao taj nevjerojatni 4. studenoga 2012. kada sam
izgubila tu dragu, posebno važnu osobu u mom životu. Nakon
teške bolesti, dragi Bog otvorio mu je vrata raja. Nikada se nisam
prestala nadati u njegovo ozdravljenje, nisam prestala vjerovati.
94
Kao dijete, nisam ništa drugo mogla, preostalo mi se samo nadati i
moliti. To sam i činila iz dana u dan i Bog ga je spasio. Bože, ali ja
tebe nisam molila da ga tako spasiš, željela sam da ozdravi, da živi i
da bude ponovo zdrav kao što je i bio. Ali, ti si znao što je najbolje
i skratio mu muke i učinio si ga dionikom nebeske slave! Očito je
u nebu potrebniji nego ovdje! Radosna sam zbog Vas, velečasni, ali
suze iznova teku, opet jedna za drugom i dokle tako? Vaša podrška,
razumijevanje, molitva za moju obitelj, a osobito za moga bolesnog
brata, nedostajat će nam. Kroz suze promatram kako se brat igra
i shvaćam: Vi ćete i dalje moliti za nas! Mi više nemamo jednog
anđela čuvara, sada imamo dva. Uz moju tetu, došli ste Vi. Sada smo
sigurniji. Znam da je Vaša duša sada gore, gore daleko, iznad svih
nas. I znam da me gledate i znam da me čuvate. Bog Vas je pretvorio
u anđela. Govorili ste mi: »Kada ideš u raj, prvo sretneš Isusa!« Je li
to istina? Kažite mi, jako me zanima. Sad znate odgovor! Isto tako
čula sam da u raju nitko nije star i da nitko ne nosi naočale!? Onda
znam kako izgledate, vidjela sam jučer u crkvi Vašu sliku iz mladih
dana, naslonjenu na oltar. Kažu da su gore ljudi sretni, da ne postoji
tuga, da nije tama, da mrak ne postoji. Molim Vas, otiđite do moje tete
i recite joj da je volim iako je nikada nisam ni upoznala, ni vidjela, ni
čula njezin glas. U zajedništvu svetih, s mojom tetom zajedno ste sa
svojim roditeljima i konačno čuvate svoju malu sestricu. Vjerujem
da raj postoji, vjerujem u život vječni i vjerujem da ćemo se opet
sresti, da ću kraj Vas vječno živjeti. Znate, velečasni, spremam se na
večernju misu i bdijenje, kada će Vaše tijelo dovesti i opet ću Vas
vidjeti. Znate, mnogo sam suza isplakala. Mama mi je obećala da
ću Vas vidjeti, bar još jednom. Da ćete doći kući, da ću Vas posjetiti
i, znate, nije održala obećanje. Vi ste otišli u bolnicu i niste se više
vratili. Zato, danas me vodi do Vašega tijela. Znam da Vaša duša nije
u njemu, ali u ovoj tuzi Vaše mi je tijelo dovoljno. Duše će nam se
95
sresti u vječnosti. Na rastanku od Vas još vam moram nešto reći. Ne
mogu zamisliti da nećete biti na mojoj svetoj potvrdi. Bili ste kod
mojih seka, a kod mene i brata nećete biti? Uvijek ste bili uz nas,
bili ste dio naše obitelji i uvijek ćete biti. Ne brinite se, neću Vam
zamjeriti. S nebeskih visina, s tetom i nebeskom vojskom anđela
prosipajte nam darove Duha Svetoga.
Vlč. Vinko, jako Vas volim. Moje ste nadahnuće da i ja mogu
svjedočiti vjeru poput Vas. Vi ste mi pokazali put prikazujući svoju
patnju i bol za nas, sada je red na meni da to ostvarim. I ja želim
životom potvrditi svoj krsni savez s Bogom... Hvala Vam i zbogom
do vječnosti! Dok u nama postoji pogled na križ,
bit će utjehe za svaku tugu!
96
Ana Mužar, 8. razred
Voditeljica: Marija Bolšec
Osnovna škola Antuna Mihanovića, Petrovsko
Putovanje u život
Život je putovanje. Putujem svaki dan. Ne putujem daleko,
putujem nakratko. Djelić po djelić. Svaki dan isti put koji se mijenja
ovisno o mom raspoloženju, vremenu, godišnjim dobima. Promjene
su dobre. Znam svaku cestu, puteljak, grmečak. Svakodnevno
isti, a drugačiji. Mijene u prirodi i mijene općenito, uvijek su me
uzbuđivale i privlačile. S promjenama prirode, mijenjam se i ja, moj
život, ljudi, svijet. Dan započinje buđenjem. Budim se ja, budi se
priroda. Sunce se uvlači kroz rolete u moju sobu, u moj život. Miluje
lice, miluje prostor, otkucava vrijeme ustajanja. Osjećam nježnu
ruku majke koja me milovanjem budila dok sam bila malena. Jesam
li sada velika? Nema više majčine nježne ruke. Nestala je jer sam
proputovala jedan dio puta.
Ja sam Ana, učenica osmog razreda. Do jučer sam bila mala
djevojčica, zaigrana, vesela. Život je bio igra. Putovala sam utabanim
putem. Vrijeme je odletjelo, projurilo. Ne želim odrasti! Želim
ostati dijete koje će majka buditi poljupcima. Opirem se odrastanju.
Mnogo mi je puta majka govorila da je ona htjela biti starija kad je
bila dijete. Zašto se ja uporno uvlačim u ljušturu djetinjstva?
Kroz prozor gledam staricu iz susjedstva. Teško hoda noseći
drva u kuću. Lice izborano, hod težak. S tugom na licu nestaje iza
starih vrata. Sama je. Pitam se kako je zamišljala starost kad je bila
mlada. Je li uopće mislila o starosti? Mislim li o njoj samo ja? Nikad
se nije udavala i znam da je oduvijek sanjala djecu jer je prema njima
bila pažljiva i često bi uzdahnula: »Da sam bar ja mela jednu kčer
kak si ti.«
Često se pitam zašto je život odraslih težak. Više u svojoj kući
ne čujem smijeh. Svi jure za nekim poslom. Nitko više ni susjede ne
ogovara i ne priča anegdote iz susjedstva. Primjećujem da ni u školi
nema više toliko smijeha kao nekad.
97
Razmišljam o susjedu Juri. Iz pričanja znam da je odrastao u
siromašnoj obitelji. Teškom mukom su ga roditelji školovali i on je
otišao u svijet potražiti sreću. Sada se vratio na rodni prag. Roditelji
umrli, on bez posla. Čeka li i nas takav život? Kažu da je svatko
kovač svoje sreće. Na raskrižjima putova teško se snaći. Kojom
cestom krenuti?
Vjerujem da, ako sam ja ono što činim, trebam činiti dobro.
Ako sam ja ono što kažem, trebam kazivati lijepe riječi. Vjerujem
da ću biti ono što odaberem, ono što ću pamtiti i što ću zaboraviti.
Vjerujem da će mi Bog pri tom pomoći.
Naglo, bez neke najave, moj se život promijenio. Sada
primjećujem ono što prije nisam i za što me nije bilo briga. Selom je
zavladala samoća. Kuće bez dječje vike ne možemo nazvati domom.
Kažu da ove jeseni upisujemo osam učenika u malu školu. Kamo je
nestalo pedesetero djece od prije trideset godina? Moram vjerovati
da će se to promijeniti.
Nadam se da neću osjetiti samoću starosti. Postat ću maslačak
koji se napio sunca i veseli se životu. Kad dođu problemi, bit ću mak
i sa žarom ću se boriti i okrenuti suncu. Nastojat ću se više smijati i
veseliti svakom novom danu, bio on sunčan ili tmuran. Poslije kiše
dolazi sunce. Bit ću drukčija od drugih jer sam jedinstvena, jedna i
jedina. U sve to moram vjerovati.
98
Lucija Pirš, 8. razred
Voditelj: Tomislav Krušlin
Osnovna škola Josipa Broza, Kumrovec
Moj život iz vjere
Moj život iz vjere započeo je krštenjem i nastavlja se tijekom
cijelog mog života.
Još kao malu roditelji su me učili o kršćanstvu. Učili su me moliti,
pričali su o Bogu, govorili mi kako moram biti dobra, poslušna i
poštivati druge jer da me upravo takvu želi dragi Bog. Naučili su
me da svaki životni trenutak mora biti povjeren u Božje ruke i od
ranog djetinjstva usmjeravali su me prema načelu sv. Benedikta:
»Moli i radi.« Moji roditelji tako su postavili temelj mojoj vjeri
koji sada nastavljam usavršavati. Iz dana u dan tako nastojim sve
više napredovati u svojoj vjeri. Nastojim živjeti u skladu s Božjim
zakonima i biti što bliže Bogu. Uz roditelje, o dragom Bogu najviše
sam naučila na satovima vjeronauka. To je jedno divno iskustvo,
po kojem iz godine u godinu, iz teme u temu nadograđujem svoja
saznanja o Isusovoj poticajnoj poruci za boljitak svijeta. Gledajući
tako šaroliku situaciju u svom razredu, shvatila sam da svatko ima
svoje mišljenje i svoj pogled na Boga. Nažalost, živimo u vremenu
kada sve više ljudi zaboravlja Boga. Upravo zbog toga nedavno je
papa Benedikt XVI. proglasio Godinu vjere. Kako i ne bi »kad su
ljudi svoj život ograničili samo na ono vidljivo«, u čemu sve manje
pronalaze mjesto za Boga. Ja kao četrnaestogodišnjakinja želim
svjedočiti sasvim suprotno. Bog je temelj mog života. On je moja
nada i moje spasenje. Zato svako jutro započinje mojom molitvom,
a isto tako i završava moj radni dan. Mogla bih zapravo reći da mi
je čitav dan prožet radom, molitvom i igrom. Što god radim, gdje
god se nalazim, stalno vapim za Božjom prisutnošću u svom životu.
Osobito kad mi je teško, kad sam usamljena ili tužna, razgovor s
Bogom mi pomaže da olakšam svoju dušu, a istodobno jača moju
vjeru. U jačanju moje vjere istinsko nadahnuće su moji roditelji
koji u skromnosti života imaju uvijek razumijevanja za sve naše
99
potrebe. Roditelji su uz mene i seke uvijek kad ih trebamo. Uz njih
pravi svjetionik mojoj vjeri je i moja teta, časna sestra Paulina, koja
me osobito uvijek potiče na osobni razgovor s Isusom. U takvim
povjerljivim razgovorima Isusu najčešće šapućem da ga jako volim
i molim ga da mi dâ mudrosti da ga mogu prepoznati u ljudima.
Najljepši dio mog dana uvijek je kad nas mama kao kvočka piliće
skuplja oko stola na zajedničku molitvu. Svi oni koji su u kući
tako dan završavaju zajedničkom molitvom. Moja obitelj svoje
zajedništvo nadahnjuje i jača u nedjeljnoj misi. Na misi jako volim
pjevati. To je za mene još jedan vid molitve jer pjesmom pokazujem
Bogu da mi je jako stalo do njega. Da sam bez njega nemoćna i
izgubljena. Za mene je nedjelja najdivniji dan u tjednu, posvećen
Bogu i meni dragim osobama.
U četrnaest godina prošla sam već puno toga u životu. Bilo je
sretnih, tužnih, pa i ružnih trenutaka. Nije uvijek sve išlo lagano
i zato sam trebala uložiti mnogo muke i truda kako bi sve ispalo
koliko-toliko dobro, a u svemu mi je najviše pomogla moja vjera.
100
Karla Švec (7. r.), Elena u molitvi
Voditeljica: Senka Pleše
Osnovna škola Ljudevita Modeca, Križevci
101
Ivan Radoš, 8. razred
Voditeljica: Irena Peić
Osnovna škola Zamet, Rijeka
Ivan, po djedu
Svi se mi pitamo što je uistinu vjera. Čovjek traži svoju vjeru
ili nešto u što se može pouzdati. Čovjek koji traga za vjerom, on je
i nađe. Kao što pas vjeruje svome gospodaru i obična pčela matici,
tako i ja vjerujem.
Bez obzira na to jesmo li katolici ili ne, život je pun vjere. Kada
odate nekome tajnu, vjerujete da je taj nikome neće otkriti. Kada
sjednete u auto s nekom osobom, vjerujete da se ništa loše neće
dogoditi. Kada upisujete fakultet, vjerujete da ćete dobiti dobar
posao. No službeno, danas ćete čuti puno ljudi kako kažu da ne
vjeruju ni u što. Ja vjerujem. Za mene je Bog nadnaravno biće
koje mi pruža oslonac, uvijek je sa mnom i pomaže mi da lakše
prebrodim svoje svakodnevne probleme. Neki se ljudi smiju jer
vjerujem. Žao mi je takvih ljudi. Moja mi je vjera dala mnogo lijepih
stvari. Zovem se Ivan po svome djedu koji je preminuo dvije godine
prije moga rođenja. Baš zato što vjerujem u Boga i zagrobni život,
sretan sam jer vjerujem da moj djed nije ništa propustio u mome
životu, već me gleda i ponosan je na mene. Moj je djed također
vjerovao. Pred svoju smrt rekao je mome tati da vjeruje kako ću se
ja roditi, ali je predosjećao da on neće biti tu. On je uz moju obitelj
svaki dan, svaki Božić, svaki Uskrs, bez obzira na to što ne vidimo
njegovo lice i ne čujemo njegov glas. Siguran sam da on isto tako
vidi kako mi vjerovanje da je on tu daje snagu da mu pokažem što
jesam i koliko mogu. Pomisao na moga djeda u meni ne budi tugu,
već veliku radost. Kako sam sretan! Je li moguće biti toliko sretan,
a ne tužan? Upravo to je jedna od odlika vjere. Mnogo ljudi kaže
da ne vjeruje u Boga, ali svakodnevno čujem te iste ljude kako u
problemima govore: »Bože, pomozi!«
Vjera je tijekom povijesti često predstavljala kamen spoticanja.
Mnogi su tražili da ne vjerujemo uopće ili da vjerujemo u ono što
oni vjeruju. No nisu uspjeli. Kako bi i mogli? Ne možete drugome
čovjeku oduzeti nešto što ne vidite i nešto u što ne vjerujete.
102
Tena Senjan, 8. razred
Voditeljica: Danijela Sunara-Jozek
Osnovna škola prof. Franje Viktora Šignjara, Virje
Moja vjera raste, raste...
Kada sam bila manja, sjećam se majčina ozarena lica kada bi
mi pokazivala haljinice koje smijem nositi samo u posebnim
prigodama. Takva prigoda bila je i svaka nedjelja. Majka bi najprije
mene dotjerala, počešljala mi kosu, obula cipelice i pomogla mi pri
mojem nespretnom navlačenju haljinice preko glave. Tek tada bi
sebe sredila.
Majka mi je bila najljepša nedjeljom. Toga dana bi u kući
sve odisalo nekom posebnom svečanošću, a sve je to bilo zbog –
nedjeljne mise.
Kao dijete nisam baš razumjela važnost euharistije. U mojoj
maloj glavi nije bilo mjesta za mozganje o svećenikovim riječima. U
crkvi je pokraj mene uvijek stajalo poznato lice moje majke i radila
sam sve što i ona: kada bi ona sjela, i ja bih sjela, kada bi ona kleknula, i
to bih ponovila za njom. U međuvremenu bih gledala oslikani strop
crkve, svete kipove, luckaste anđele s pogledima uvijek uperenima
u istom smjeru. Prstićima bih ocrtavala linije vješto izrezbarenih
križeva u drvenim klupama, a majka bi mi se tu i tamo umorno
osmjehnula. Gledala bih ljude različite dobi: bakice s dubokim
borama, djedove s radničkim rukama, muškarce u odijelima, žene s
novim frizurama. Svi su oni monotono molili, ponavljali iste riječi
koje nisam razumjela. Svećenici, časne i ministranti činili su mi se
poput anđela zaostalih na zemlji jer nisu imali krila. Njihala bih se
na melodije crkvenih pjesama, a ponekad bih od umora i zaspala na
majčinom ramenu. Tada je, za mene, vjera bila strana, nerazumljiva,
iako sam i sama bila dio nje.
Odrastajući, sve sam više i više shvaćala značenje svega toga
što se događalo oko mene. Majka mi je čitala Bibliju prije spavanja,
pokazivala Abrahama, Mojsija, Nou i ostale starozavjetne likove.
Kada sam krenula u školu, Novi sam zavjet pročitala sama.
Počela sam se upoznavati s ljepotama vjere i spoznala sam koliko
103
duboko ona može sezati u nečije srce. Isus Krist, Djevica Marija
i ostali, koji su mi kao djevojčici bili samo kipovi u crkvi, sada su
postali moji prijatelji. U crkvi sam počela moliti s masom ljudi koju
sam kao dijete samo promatrala. Počela sam primati hostiju, ići na
ispovijed u ispovjedaonicu koja je u mojem dječjem umu bila samo
čudni ormar.
Dovoljno sam odrasla da sada znam da je život put na kojem
me treba osvjetljavati snaga Marijina mira, ohrabrivati Božja milost,
jačati duhovnost molitve i inspirirati Isusov život. Sada znam da
sam na velikom putu vjere u kojem se moje srce razvija u veliko
srce u koje stane mnogo ljubavi. Taj je put dugačak. Ne gledam ga
kao izazov, nego kao radost, i sigurna sam da će me na tom putu još
mnogo puta oduševiti snaga kršćanstva.
Spoznajem – vjera je predivna, a sve ono što nam se kao djeci
čini nepoznatim, čudnim i stranim, krije obilje divnih spoznaja koje
obogaćuju cijeli život.
A u međuvremenu? Moja vjera raste, raste…
104
Andreja Starešina, 8. razred
Voditelj: Tomislav Krušlin
Osnovna škola Josipa Broza, Kumrovec
Moj život iz vjere
Vjerujem u Boga Oca Stvoritelja, Boga Sina Spasitelja i Boga
Duha Svetoga koji me čuva i pazi. Vjerujem u svetu Crkvu, Mariju
i sve svete, ali često na to zaboravim.
Moj je tjedan zaokupljen školom i učenjem, a Bogu se jedino
obratim povremeno, osobito kad mi treba pomoć za ispit ili za
koju bolju ocjenu. Znam da to nije u redu, želim to mijenjati,
no baš mi i ne ide lako. S molitvom mi dolazi samopouzdanje i
spoznaja da mi Bog želi pomoći, no često nemam dovoljno snage
to od njega i zatražiti. U crkvu pokušavam ići što češće, no ako je
kiša ili snijeg, radije preskočim misu zato što se brzo prehladim,
a onda sam uz temperaturu i živčana te onda radije ostanem kod
kuće. Kad ostanem tako doma, uz pomoć Maka pripremim se za
nedjelju i onda se sretna pomolim. Ponekad, a osobito kad mi je
dosadno, zagledam se u raspelo i počnem razmišljati. Na pamet
mi dođe stotinu pitanja, kao: »Ako je Isusova muka bila njegova
najveća patnja i bol, zašto se često rade figurice od križa?« Kad bih
ja to radila, odmah bih se rasplakala jer bi mi u mislima stalno bila
njegova muka koju je proživljavao za nas. Tako me jednom mama
prodrmala upravo usred jednog takvog razmišljanja s pozivom:
»Andreja, vrijeme je. Moraš u crkvu!« Moram?! Ne, mama. Ja ne
moram, ja hoću. Mislim, pa nije to obveza, to je moj život, moja
vjera, iako iz te vjere često znam mnogo toga zaboraviti.
Jednom sam gledala film u kojem je prikazano kako je puno
mladih žena pobacilo. Od tog dana uz razmišljanja o figuricama
s Isusovim likom puno razmišljam o toj nerođenoj djeci. Puno
razmišljam, ali ne nalazim odgovor što se dogodilo s tom djecom,
kamo ide njihova duša? Idu li ipak u raj kad se nisu krstila? Nadam
se njihovom spasenju i molim da Gospodin bude milosrdan prema
majkama koje nemaju srca za svoju djecu jer je pobačaj grijeh.
105
Još mi je jedan primjer stalno pred očima. Jednom kad sam
išla na misu, srela sam putem jedan mlađi i jedan stariji bračni par.
Stariji par išao je do crkve dostojanstveno, ruku pod ruku, a mladi
su stalno nešto prigovarali i svađali se. Muškarac je k tome i psovao.
Iako su to bile male psovke, ipak su bile. Zašto zapravo idemo u
crkvu? Zaboravljiva sam u svojoj vjeri pa ponekad i ne idem na
misu, a drugi idu, ali njihovo ponašanje ne pokazuje dostojanstvo
vjernika. Bog sve više postaje naš servis, poput automehaničara za
tatin auto. Idemo k njemu samo kad nam treba. Doista bih željela
mijenjati ovu svoju lošu naviku, a osobito nakon događaja koji mi
se dogodio jučer.
Kad sam jučer započela pisati ovaj sastavak, k meni je navratila
moja sestrična. Željela je da se prošećemo, a ja sam se ispričala
važnim sastavkom. Zavirila je u moj papir i u startu uzviknula:
– Ja više ne vjerujem!
Zbunjeno sam je promatrala, a ona prozbori:
– Danas sam zamolila Boga da dobijem pet iz engleskog jezika,
a kad sam odgovarala, dobila sam jedan.
Pa kako je to moguće, pitam se. Da on postoji, ne bi to dopustio!
Bila sam toliko zatečena, a ona toliko uzrujana da nije bilo smisla
ulaziti s njom u dublju raspravu. Odgovorila sam joj da Bog nije
njezin duh iz svjetiljke pa kad protrlja svjetiljku, da će on ispuniti
svaku njezinu želju. Nije Bog naš sluga, nego mi živimo da ljubimo
i štujemo Boga. Mislim da sam nakon rasprave sa sestričnom
učvrstila svoju vjeru, da ću mijenjati svoje životne navike, na bolje,
naravno, a nadam se da će i ona promijeniti svoje mišljenje.
Volim dragoga Boga i svim mu srcem želim biti vjerna, mada
znam da moji postupci nisu uvijek savršeni. On me unatoč mojim
slabostima čuva i brani i to mi daje novu sigurnost. Kad sam bila
mala, a osobito kad mi je baka umrla, stalno sam zapitkivala mamu:
»Kakva će biti moja smrt?« Danas se više ne bojim jer znam da me
u raju čeka moj dobri Bog koji ima razumijevanja prema mojim
slabostima i čeka me raširenih ruku.
106
Nikola Šanjug, 8. razred
Voditeljica: Marija Bolšec
Osnovna škola Antuna Mihanovića, Petrovsko
Vjerujem i radostan sam
Tko danas vjeruje u čuda? Mi djeca vjerujemo. Mi koji smo
nevini i imamo mekane ruke i nježna lica. Mi smo bezazleni pa
vjerujemo. Tko još vjeruje? Vjeruju oni kojima se u očima ogleda
ljubav. Vjeruju oni koji kleče na hladnom kamenu pred oltarom
Majke Marije prebirući krunicu u ruci.
Vjerujem u ljubav, a ljubav je Bog. Nikada ne smijemo smetnuti
s uma da nas neizmjerno voli. Njegovo sam dijete. On je središte
moga života, svjetlost koja mi obasjava put i vodi me kroz život.
Pomaže mi svladavati životne prepreke. Najbolji je prijatelj. Uvijek
s njim mogu razgovarati i nikad mi ne proturječi jer me sluša.
Uživam u razgovoru s njim jer iza razgovora dolazi osmijeh na
moje lice, a duša treperi i postajem lagan kao perce.
On je neizmjerna radost. Moj je početak i kraj. Darovao nam
je sina koji se rodio čist kao suza. Darovao je sina da bi utješio
zaplakane i ponižene. Svi smo različiti. Tako različiti različito
vjerujemo. Skromni vjeruju dok sude o sebi. Gladni vjeruju da će
se nasititi kruha i riječi Božje. Bolesni vjeruju da će ozdraviti. Svi
vjeruju da je Spasitelj došao baš radi njih. Vjerovati treba u Dobro
da bi bio sretan.
Kapital nije novac nego vjera.
107
Petra Šanjug, 8. razred
Voditeljica: Marija Bolšec
Osnovna škola Antuna Mihanovića, Petrovsko
Vjerujem u ljubav
Čovjek je nužno povezan s Bogom. Nema ljudskog stvorenja
koje nije barem jedanput u životu zavapilo: »Pomozi mi, Bože.«
Vjerovao u Boga ili ne, Bog mu je bio na pameti. U trenutcima sreće
rijetki zahvale Bogu na njoj. Kad smo nesretni, rado ćemo zazvati
Božju pomoć. I tada nas on čuje.
Vjerujem u prijateljstvo između čovjeka i čovjeka. Međutim,
čovjek je nesavršeno biće. Kao takav sklon je griješiti. Nužno se
pitam tko mi onda može biti najbolji prijatelj. On. Savršen je. Nikad
ne griješi, spreman je pomoći. Govori istinu. Sama je ljubav. Voli me
i želi blizu sebe. Takva ljubav kakvu on pruža ne dolazi od ljudi.
Kad me zasjeni njegova ljubav, i ja sam sposobna voljeti. Rijetki su
spremni za čovjeka umrijeti. On je umro za sve nas. Ljubav nalazim
u Crkvi. Sklopim ruke i molim.
Vjerujem da ću u ovom svijetu koji postaje sve depresivniji
naći ljubav. Jaku, toplu, onakvu kakvu možeš samo sanjati. Kad je
nađem, neću se odvojiti od Crkve i Boga, od Božje ljubavi jer je ona
najveća. Nadam se da se neću promijeniti i izgubiti nevinost djeteta.
Pamtit ću da u kraljevstvo nebesko ulaze samo oni koji su kao djeca.
Vjerujem da ću u svakom trenutku svoga života biti ponosna na
sebe i svoja djela. Ne želim svađe, ne želim nasilje, ne želim nesretne
ljude. Nastojat ću vjerovati da sve može biti ljepše.
108
Kristijan Višak, 8. razred
Križevci
Vjera u nesreći
Nakon što sam došao iz škole, shvatio sam za objedom da
su moji baka, djed i tata zabrinuti. Shvaćao sam razlog njihove
zabrinutosti jer je moja mama već mjesec dana u bolnici. Tata mi
je još prije rekao da je mama privremeno u bolnici te da će se s
vremenom vratiti kući. Za večerom ono je troje potvrdilo moje
sumnje u vezi njihove zabrinutosti i njihovog, gotovo nečujnoga,
međusobnog šaputanja. Mojem mlađem bratu i meni nije bilo ništa
jasno. Dobro, dijete od četiri godine ne može shvatiti kakvu tajnu
kriju troje odraslih, ali zašto govore tiho kako ih ja ne bih čuo?
Pretpostavljam da govore nešto o mami. Samo da joj se nije što
dogodilo! Upravo za ovo posljednje molio sam Boga. Kada sam
neki dan pitao tatu što je mami, on je posve mirno odgovorio da
ću saznati kada za to dođe vrijeme. Što bih to trebao saznati, što to
kriju od mene?
U nedjelju sam bio na misi. Pomolio sam se za svoju majku
i za njeno zdravlje. Došavši kući iz škole, sjeo sam za svoj radni
stol i počeo pisati zadaću. Nakon nekog vremena, u sobu je ušao
moj tata. Rekao mi je da će sutra mama doći kući. Taj trenutak bio
sam sretan i uzbuđen. Onda je tata dodao, onako usput, da se ne
preplašim maminog čudnog izgleda te da se ne zabrinem. Nisam taj
trenutak shvaćao tatu. Njegove riječi shvatio sam tek kada je mama
došla kući.
Mama je došla kada sam još bio na nastavi u školi. Izašavši van
iz autobusa koji nas je dovezao u naše malo selo, potrčao sam s
mjesta gdje nas je bio ostavio, prema kući. Hodao sam užurbanim
korakom kako bih što prije vidio mamu. Nakon što sam ušao u
kuću, vidio sam mamu kako sjedi za stolom. Silno sam se obradovao
kada sam je zagrlio. Pritom mi se obrati djed i to vrlo nestrpljivo
kako su čekali samo mene kako bi svi zajedno objedovali. Za
109
objedom, pa i prije, primijetio sam na maminoj glavi maramu koja
je pokrivala obrijanu glavu. Kada je ona spazila da zurim u njenu
obrijanu glavu, potekle su joj suze niz lice. Baka je smirivala mamu.
Kazala joj je da će sve biti dobro. Nisam tada shvaćao mnogo toga;
ni zašto joj je glava obrijana, a lice tako blijedo. Moj mlađahni brat
sjedio je mami u krilu. Veoma čvrsto ju je zagrlio, kao da nikad nije
bila tu. Za stolom je vladalo čudno ozračje. Odjednom je tata rekao
da je mama bolesna i da je ne smijemo ljutiti. Gledao sam u njegovo
lice, kao što je i on gledao u moje, zabrinutim pogledom.
Budući da mi otac nije želio reći od čega mama boluje, odlučio
sam pitati svoju učiteljicu iz prirode. Dok smo na satu obrađivali
gradivo o virusima i bakterijskim bolestima, pitao sam učiteljicu od
kakve bolesti boluje osoba koja ima ćelavu glavu te koliko je opasna
takva bolest. Priznajem, učiteljica me čudno pogledala. Kazala mi je
da je ta osoba vrlo bolesna. Dobro, osjetio sam taj trenutak kratko
olakšanje. Pitate se zašto? Pa evo, zabrinula me učiteljičina rečenica
koja je uslijedila koju sekundu kasnije. Rekla mi je da, nažalost, za
takvu bolest nema lijeka i da takve osobe vrlo brzo umiru. Pred
očima mi se smračilo. Duboko sam udahnuo, probao sam se sabrati
i gledao sam u jednu točku. Molio sam Onoga gore koji nas sve
drži na životu da je moja mama zdrava i da si barem to umislim.
Preplavila me tuga. Suza po suza klizila je iz mojih plavih očiju.
Bio sam taj trenutak vrlo zabrinut. Pričekao sam da završi sat. Što
sad da napravim? Zvono je zazvonilo i ono je označilo kraj ovog
sata. Otrčao sam do WC-a. Plakao sam. Tuga je izlazila iz mene
sa suzama. Odlučio sam otići iz škole ravno kući. Otišao sam bez
svojih stvari. Doslovno sam otrčao kući. Htio sam vidjeti mamu.
Nisam mario ako dobijem neopravdane sate, koliko sam žalovao
zbog mame i mogućnosti da je ne vidim. Trčao sam kući. Iako
je moje selo udaljeno desetak kilometara, trčao sam, a sve zbog
želje da vidim mamu. Nakon pola sata trčanja, došao sam u selo.
U daljini sam na svojem dvorištu vidio crni kombi. Potrčao sam
prema kući. Uložio sam zadnje atome snage kako bih vidio što se
događa. Umoran i uspuhan od silnog trčanja, ugledao sam u svojem
110
dvorištu kako dva jaka i krupna čovjeka stavljaju nešto u kombi.
Tata, baka, djed i mlađahni brat plakali su stojeći nasred dvorišta.
Tata mi je rekao što se dogodilo. Umoran i iscrpljen, počeo sam
plakati. Bio sam taj dan zajedno sa svojom obitelji, ali bez mame,
shrvan i tužan, razočaran što se nisam stigao oprostiti od mame.
Očaj je bio u meni. Gdje je sad tu Bog? Zašto ju je pozvao k sebi?
Moja mama bila je dobra žena. Nije ništa nikome skrivila niti je išta
loše napravila.
– Zašto, Bože? – govorio sam na sav glas plačući. Pokušao sam
dokučiti odgovor, ali nije išlo. Tata me, zajedno s djedom, smirivao.
Toliko toga mi se taj dan vrtjelo po glavi; od tuge do razočaranja.
Desetak kilometara trčao sam iz škole za ništa. Svakakvi osjećaji su
se ispremiješali u meni. Ipak, nakon nekog vremena shvatio sam da
je moja mama anđeo koji se druži s drugim anđelima te da nas sve
štiti i s time sam se morao pomiriti.
Vjerujem u istinitost jedne poslovice: Što te nije ubilo, to te je
ojačalo. Pa eto, taj događaj me ohrabrio i moja vjera danas je mnogo
jača: redovito idem u crkvu i pomolim se za pokoj majčine duše.
111
Vjera i nada
(IGROKAZI)
Valentina Tomas (7. r.), Put u Nazaret
Voditelj: Darko Škoda
Osnovna škola »Pavao Belas«, Brdovec
114
Leonarda Bat, 6. razred
Voditelj: Tomislav Krušlin
Osnovna škola Josipa Broza, Kumrovec
Obitelj na početku 21. stoljeća
ČIN I.
Obitelj br. 1.
MAJKA: Laura, dođi ovamo. (Kći dojuri.) Znaš li ti što je za par
dana?
LAURA: Božić! (Veselo skakuću Laura i Mirna, dvije malene
djevojčice.)
BAKA: Laura, a znaš li što je bilo na Božić?
LAURA (tužno): Nee...
BAKA: Ljubavi moja, na Božić se rodio mali Isusek!
MIRNA: To je onaj djedica s bradom koji nosi darove? (Baka je
čudno pogleda i nastavi objašnjavati, dok ulazi najstarija kći sa
slušalicama u ušima.) Ne, dijete drago. Mi se kršćani spominjemo
rođenja našeg Spasitelja i Otkupitelja koji se kao maleno djetešce
rodio u Betlehemu, a starac s bijelom bradom izum je potrošačkog
društva.
MAJKA: Lili, kamo ćeš? (Lili je ne čuje.) Lili!
LILI: A što je?
MAJKA: Kamo ćeš?
LILI: Idem van, nego što ćeš mi kupiti za Božić? Laptop?
MAJKA: Upravo baka Lauri i Mirni objašnjava što je zapravo
Božić! Treba li i tebi?
LILI (na trenutak se raznježi): Oprosti, nisam trebala biti takva.
Sorry! (Zagrli majku.)
MAMA: S kim ćeš ti to van?
LILI (veselo): Znaš li onog dečka iz susjedstva?
MAJKA: Onog što se tek doselio? Lijep je mali, samo zapamti,
odjeća ne čini čovjeka! Ma kud bih ja došla s tvojim tatom da sam
samo na izgled gledala! (Pogleda oca i nasmiju se.) Ajde, idi sad.
(Lili izađe.)
115
ČIN II.
Obitelj br. 2.
LILI: Cin, cin. Dobra večer!
MARKOVA MAJKA: A koga ti tražiš? (Dolazi Marko.)
MARKO: Mama, upoznaj moju prijateljicu Lili! Izaći ćemo na sat
vremena.
MAJKA: Mladene! (Dolazi Markov otac.)
TATA: Što je?
MAMA: Marko bi van!
TATA: Ha, ha, ha, a vidi slatke li male!
MARKO: Nemojte me sramotiti. Smijem li ili ne?
MAMA: Zar nije kasno?
MARKO: Mama, osam je sati!
TATA: Ti bi van? A kakve su ti ono ocjene?
MARKO: Daj tata! (Namrgođeno ga pogleda.)
MAMA: Ajde, mala, uđi. Bit ćete u sobi, kasno je! (Ulaze u sobu.)
MARKO: Ej... Sorry, stvarno nisam znao da će tako ispasti!
LILI: Ma nema veze! Sladak si dok se ljutiš! (Marko se nasmiješi.)
Jesi li čuo novu pjesmu One Directiona?
MARKO: Nee, ja ti to ne slušam, ja sam ti rokerska duša!
LILI: Ha, ha, ha, ha, blesane! (Prime se za ruke.) Nego, znaš li kad
je ispovijed?
MARKO: Moja obitelj ne vjeruje u Boga! Smatraju da su to samo
fantazije! Ne žele ni pričati o tome. Kažu da je Božić samo zgodan
dan za darivanja... Možeš li mi ti nešto ispričati o tome?
LILI: Naravno!
(U dnevnoj sobi.)
MAMA: Od kad smo došli, Marko je u svom svijetu. Misliš da je
to zbog nje?
TATA: Proći će ga. Nego gdje su te kokice? Tekma samo što nije
počela.
(Čuje se zvono. Dolazi poštar.)
MAMA: Evo odmah! Otkud vi ovdje u ovo doba?
POŠTAR: Oh, vani je prava mećava, nisam stigao prije! (Poštar
odlazi, a dolazi Marko.)
116
MARKO: Lili ide, smijem li je otpratiti?
MAMA: Idi. I tako sam ti pokvarila dan! (Marko i Lili odlaze i
razgovaraju.)
LILI: Hvala ti!
MARKO: Hvala tebi. Da tebe nema, nikada ne bih ništa znao o
Božiću. Samo ne znam kako da svojima dokažem da Bog zaista
postoji?
LILI: Znam! Na Badnjak u šest idite u šetnju, a onda ko fol kad
dođeš pred moju kuću, reci da ja tu stanujem i da bi bilo lijepo da
svratite. Dođite, a dalje sve prepusti meni!
(Lili ulazi u kuću. Laura i Mirna skakuću oko nje.)
MIRNA: Kako je bilo? Kako je bilo?
LILI: Mama, a ti baš sve moraš reći?
MAMA: Sjedni pokraj nas i ispričaj kako je bilo.
LILI: Zakon, ali, mama, imam jedan problem!
MAMA: Koji?
LILI: Njegovi su roditelji praznovjerni. Zamolio me da mu pričam
o Isusu. On je već prije želio Isusa upoznati, a sad bi htio uvjeriti i
roditelje da je lijepo biti kršćanin!
MAMA: A što mi tu možemo?
LILI: Na Badnjak oni idu u šetnju. Kad bismo ih mi pozvali, mogli
bi doći na večeru. Kako ćemo se mi spremati na polnoćku, vi im
pojasnite zašto vjerujemo! Nije to valjda jako teško...
TATA: Može, na Badnjak će i onako biti fina večera, a bit će i za
podijeliti!
LAURA i MIRNA: Darovi, darovi, darovi!
ČIN III.
Na Badnjak
(Majka, baka i kćeri pripremaju stol dok tata popravlja kravatu.
Čuje se zvono.)
LILI: Dobra večer!
(Gosti ulaze.)
MARKO: Pa... stvarno ste se potrudili?
LILI: Nisam znala da imaš petero braće!
117
MARKO: Da. Tri brata i dvije sestre! (Lili se nasmiješi.)
MATEA: Marko, ja i Klaudija ne znamo što da radimo!
LILI: Vidite li one tamo dvije cure? E, ona će vas sto posto zabaviti.
Ajde, bježite!
LUKA: A Filip, ja i Leo?
MARKO: Isto!
LILI: Kako ih je lijepo vidjeti! (Marko se nasmije.)
LILINA MAJKA: Hajde za stol!
LILI: Mama, mi ćemo u sobu, nismo gladni, a netko i na mališane
mora pripaziti.
(Majka poziva goste za stol, a Marko i Lili stoje iza vrata i promatraju
ih.)
MARKO: Misliš da će upaliti? (Za stolom u dnevnoj sobi traje
razgovor – za to vrijeme Lili uči djecu pjevati pjesmu »Djetešce
maleno«. Nakon nekog vremena odrasli ustaju.)
LILINA MAJKA: Lili, zovi mališane. Idemo svi na polnoćku, a
onda se vraćamo k nama na večeru!
(Lili ulazi u dječju sobu – poziva djecu, a oni dolazeći pjevaju prvu
kiticu pjesme »Djetešce maleno«.)
118
Lorena Dolački (8. r.), Vjera
Voditeljica: Ivančica Podhraški
Osnovna škola »Grigor Vitez«, Sveti Ivan Žabno
119
Dora Rebić, 6. razred
Križevci
3. NAGRADA
Smisao Božića
Vrijeme radnje: 24. prosinca
Mjesto radnje: kuća obitelji Kralj
Likovi:
SONJA, djevojčica od 13 godina
LANA, djevojčica od 8 godina
MARKO, otac
HELENA, majka
PRODAVAČ i PRODAVAČICA
OBITELJ MARIĆ, otac, majka i djevojčica Iva
PRIZOR I.
(Dvije djevojčice Lana i Sonja pomažu svojoj majci Heleni odabrati
mjesto u dnevnoj sobi gdje će otac Marko namjestiti božićno drvce.)
SONJA (odlučno): Mislim da bi drvce trebalo stajati ovdje jer tu
svjetlost lijepo pada. Bit će cijelo vrijeme osvijetljen.
MAMA HELENA: Dobro. Ovdje će stajati. Lana, ti odaberi koje
ćemo ukrase staviti na drvce jer je Sonja odabrala mjesto.
LANA: U redu! Stavit ćemo ove žute i ružičaste kuglice. Te su mi
baš krasne!
SONJA (oštro): Ne možeš staviti žute i ružičaste jer se te boje uopće
ne slažu! Radije stavi narančaste i žute.
LANA: Ne želim! Ostavi me! Meni je mama rekla da odaberem
kuglice, a ne tebi!
(Tata Marko dolazi u dnevnu sobu i zatekne djevojčice u svađi.)
TATA MARKO: Što je bilo? Zašto se svađate?
LANA (plačno): Mama mi je rekla da odaberem ukrase za drvce, a
Sonja želi da sve bude po njezinom. Ja sam odabrala žute i ružičaste
kuglice, a Sonja je rekla da to uopće nije dobra kombinacija. I još mi
je uzela sve ružičaste kuglice iz ruku.
120
TATA MARKO: Sonja, imaš li što reći u svoju obranu?
(Sonja pokunjeno šuti.)
TATA MARKO: To što si napravila bilo je jako sebično. Sad ćeš
ostati kod kuće i malo razmisliti o svom postupku, a trebala si ići s
nama odabrati božićno drvce.
PRIZOR II.
(Izgled scene se mijenja: rasadnik crnogoričnog drveća. Lana
skakuće oko drveća. Marko i Helena prilaze vlasniku da im pokaže
stablo.)
TATA MARKO: Dobar dan! Možete li nam, molim vas, pokazati
kanadske jele visine sto sedamdeset centimetara?
PRODAVAČ: Naravno, evo moja će vam supruga pokazati.
(Na polju s kanadskim jelama Marko se dogovara s prodavačicom
oko cijene. Helena i Lana šeću se po polju jela.)
LANA: Mama, smijem li ja dobiti jedno malo drvce?
MAMA HELENA: Naravno, ali onda odaberi i jedno za Sonju jer
ne bi bilo pošteno da samo ti imaš svoje drvce, zar ne?
LANA: Ja je jako volim, ali se ponekad posvađamo jer ona uvijek
želi biti glavna. Ali bez obzira na to, odabrat ću jedno i za nju.
MAMA HELENA: Evo, idemo reći tati.
PRIZOR III.
(Kasno poslijepodne. Scena ponovno prikazuje unutrašnjost kuće.
Sonja u dnevnom boravku čita knjigu. Roditelji i Lana ulaze
unutra.)
LANA (viče s vrata): Sonja, dođi vidi! Nagovorila sam mamu i tatu
da kupe dva mala drvca za tebe i mene.
(Sonja spusti knjigu i kreće prema vratima. Otac unosi dvije male
jele.)
SONJA: Jao, baš su fora! Jako mi se sviđaju! Hvala, Lana! (Zagrle
se.) Oprosti što sam bila tako bezobrazna prema tebi. Neće se
ponoviti.
LANA: Oprošteno! Volim te, seka!
MAMA HELENA: Dobro. Sad, kad ste se pomirile, možemo
početi kititi drvca.
(Marko donosi veliku jelu na njezino mjesto. Svi zajedno kite jele.)
121
PRIZOR IV.
(Božićno jutro. Pod drvcem su lijepo umotani darovi. Obitelj ulazi
u dnevnu sobu.)
LANA (iznenađeno): Oo, još darova! Sonja, pogledaj što sam
dobila pod malim drvcem u svojoj sobi. (Pokazuje naušnice.) Hello,
Kitty naušnice!
SONJA: I ja sam dobila naušnice. Moje su crvene ružice.
MAMA HELENA: Drage moje djevojčice, idemo otvoriti ove
darove koje vam je mali Isus ostavio ispod velikog drvca.
TATA MARKO (otvara plavi paket na kojemu je njegovo ime):
Pogledajte! (Naslanja košulju na sebe.) Kako mi stoji ova košulja?
LANA: Baš je lijepa. A kako vam se čine moje nove tenisice?
SONJA: Genijalne su! Mislim da će dobro izgledati s onom novom
trenirkom koju ti je mama kupila prošli tjedan.
MAMA HELENA: Slažem se. (Pokazuje svoj poklon.) Što mislite
o ovoj ukosnici?
TATA MARKO: Izgledala bi odlično uz onu tvoju plavu haljinu.
SONJA: Gledajte! Dobila sam… (razočarano) plavu vestu kakvu
ima moja prijateljica!? To je grozno! I što ću sad s tim!?
MAMA HELENA (začuđeno): Sonja, kako se to ponašaš?
SONJA: Kako ćemo izgledati u istim vestama, kao blizanke!?
MAMA HELENA (smireno): Znaš li ti što je zapravo smisao
Božića?
SONJA: Naravno! Smisao Božića je da dobijem neku lijepu stvar
koja će me usrećiti.
MAMA HELENA: Ah, moja Sonjice, ne znaš ti ništa. Sada ću ti
pokazati što je pravi smisao Božića.
PRIZOR V.
(Unutrašnjost sirotinjske kuće obitelji Marić: u istoj prostoriji je
kuhinja i spavaonica. Za stolom sjede roditelji, a na kauču leži
malena djevojčica Iva. Čuje se zvono na vratima. Gđa Marić ustaje
i uvodi u prostoriju Sonju i Helenu.)
MAMA HELENA: Dobro jutro! Oprostite ako smetamo, došli
smo vam poželjeti sretan Božić. Sonja je vašoj Ivi donijela darak.
122
GĐA MARIĆ: Izvolite ući, hvala vam lijepa. Neka i vas Bog
blagoslovi za sva dobra djela koja ste nam učinili. Zahvaljujući vama
i ostalim obiteljima iz ulice koje su nam poklonile namirnice, i naš
je Božić pun obilja!
SONJA (govori za sebe): Jao, kako krhko izgleda ta malena Iva.
Ima samo tu tanku košuljicu. Moja nova vesta će je dobro zagrijati.
A kako joj kosa pada na lice! Možda da joj poklonim i ovu traku za
kosu koju rado nosim?
(Sonja prilazi djevojčici i daje joj vestu. S kose skida i traku i namješta
Ivi frizuru.)
SONJA (šapuće Ivi): Mila moja Iva, donijela sam ti vestu da ti bude
toplo, a i ova će ti traka za kosu koristiti više nego meni.
(Iva sa suzama radosnicama u očima gleda Sonju, od ganuća ne
nalazi riječi.)
PRIZOR VI.
(Ponovno u svojoj dnevnoj sobi.)
SONJA: Brrr! Vani je jako hladno, a i kod Marića nije baš toplo.
MAMA HELENA: Da, nije im lako. Sve obitelji iz ove ulice im
pomažu, uključujući i nas, jer znamo da im treba pomoć.
SONJA: Mama, mislim da sam sada prepoznala pravi smisao Božića
– darovati drugima svoju ljubav i pažnju!
MAMA HELENA: Drago mi je da si to spoznala. Ali ne moraš
činiti dobro samo na Božić. To možeš raditi svakodnevno.
SONJA: U mom razredu ima jedna djevojčica kojoj loše ide učenje.
Mogu joj pomagati u učenju kad sam odlikašica, što misliš o tome?
(Mama Helena samo se sretno nasmiješi i zagrli Sonju. U prostoriju
ulaze tata Marko i Lana svečano odjeveni.)
TATA MARKO: O, stigle ste! Odlično, mi smo spremni za svetu
misu. Idemo?
MAMA i SONJA (uglas): Naravno!
(Izvana se čuju crkvena zvona.)
123
Petra Klisović (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
124
Mateo Valić, 6. razred
Voditeljica: Klara Čohan
Osnovna škola Mahično
1. NAGRADA
Što je vjera?
VEDRAN (pregledava knjige, traži neki pojam): Ah… nigdje ne
mogu naći objašnjenje što je to vjera. Čak piše što je to uranov
oksid ili sumporov dioksid! Možda tata zna? Taaataaa!
TATA (čita novine): Što je?
VEDRAN: Što je to vjera?
TATA: Vjera ti je ono kad se puno ljudi skupi u crkvi i tamo se mole
Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i ostalim svecima… A ne znam ti ja
točno objašnjenje! Pitaj svoju sestru, ona je prošla sve razrede s 5.0,
ona sigurno zna.
VEDRAN: Ivaaanaaa!
SESTRA IVANA: Što je, što se tako dereš?
VEDRAN: Što je to vjera?
SESTRA IVANA: Vjera je… Čekaj da razmislim… Vjera je…
Aha! Vjera je neki religijski sustav po kojima čovjek pokušava ući
u odnos s Bogom.
VEDRAN: Ha?
SESTRA IVANA: Ti si me pitao, ja sam ti odgovorila!
VEDRAN: Tražim objašnjenje koje nije komplicirano kao
matematički račun s dvije nepoznanice!
SESTRA IVANA: I našao si od mene takvo objašnjenje tražiti?
VEDRAN: Izgleda da jesam… (Ivana odlazi, Vedran sjeda za stol.)
Joj, nikada neću znati što je vjera!
(U sobu ulazi mama.)
MAMA: Vedrane, što te muči?
VEDRAN (razveseli se): Mama, ti sigurno znaš!
MAMA (i ona se razveseli): Što?
VEDRAN: Ti znaš što je vjera!
MAMA (zbunjeno ga pogleda): Ja znam što je vjera? Nemam pojma!
125
VEDRAN (rastuži se): A kako nitko ne zna?
MAMA: Imaš vjeronauk u školi i u crkvi! Pitaj vjeroučiteljicu ili
svećenika!
VEDRAN: Ne znam baš…
MAMA: E, tu ti ja ne mogu pomoći!
(Odlazi iz sobe.)
VEDRAN (tužan, zamišljen): Možda je Bog htio da ne znam što
je vjera? Ili je možda vjera neobjašnjiva? Ili je vjera samo imenica?
(Ulazi anđeo u sobu.)
ANĐEO: Vedrane, Vedrane… (Vedran ga gleda i sluša.) Vjera je
tvoja svaka molitva kada se probudiš nakon spavanja. Vjera je tvoj
svaki odlazak na misu. Vjera je nadahnuće u bolji život. To je vjera.
(Anđeo izlazi iz sobe.)
VEDRAN: Ideš! Znam što je vjera!
(Ulazi mama u sobu.)
MAMA: A što je vjera?
VEDRAN: Vjera je nešto neopisivo!
126
Petar Zmijanović (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
127
Sara Koprivica, 7. razred
Voditeljica: Dinka Mock
Osnovna škola Retkovec, Zagreb
Blaženi Alojzije Stepinac – gorio i izgorio
za Boga
1.
(Sva su svjetla ugašena osim jednog, točno iznad pripovjedača. Čuje
se lagana glazba.)
PRIPOVJEDAČ: 8. svibnja 1898. godine u selu Brezariću, u župi
Krašić, rodio se Alojzije kao peto od osmero djece Josipa Stepinca
i Barbare rođene Penić. Bila je to rijetko pobožna obitelj, vjerovali
su u Boga svim srcem i štovali ga cijelim bićem.
(Na sceni je starinska peć, par stolaca i malo raspelo, a u pozadini
prozor koji gleda u polje.
Dijete je rođeno i roditelji se s njime igraju, smješkaju se.)
MAJKA: Kako si samo sladak!
OTAC: Ima oči na tebe!
MAJKA: Zvat će se...
OTAC: Alojzije!
MAJKA: Viktor! (U isto vrijeme kažu različita imena!)
OTAC (kako bi obranio ime): Alojzije je posebnije!
MAJKA (kako bi obranila ime): Viktor je profinjenije!
OTAC: Pa... neka bude... Alojzije Viktor!
MAJKA (potvrđujući kima glavom): Sviđa mi se!
2.
(Svjetla se gase i uklanjaju stolci, a donosi kameni blok s nešto vode.)
PRIPOVJEDAČ: I tako je maleni Alojzije Viktor već sljedećeg
dana, 9. svibnja 1898. kršten kao Alojzije Viktor Stepinac.
SVEĆENIK (polijevajući): Alojzije Viktore, ja te krstim u ime Oca
i Sina i Duha Svetoga.
128
3.
(Gase se svjetla, osim iznad pripovjedača. Rekviziti se odnose, a
donose drvene kockice.)
PRIPOVJEDAČ: I tako je Alojzije odrastao. Školovao se i završio
pučku školu u Krašiću. Igrao se s prijateljima, baš kao i sva djeca.
Ponekad ne bi htio pojesti do kraja ručak, baš kao i svi mi. Razlikovao
se po tome što je često molio. Bio je vrlo pobožan.
(Djeca se igraju s drvenim kockama. Čuje se žamor i uzvici. Majka
Barbara dolazi na scenu s košarom punom rublja i otvarajući usta
bez glasa zove Alojzija na ručak. On uzima kockice i odlazi kući.
Sva djeca se rasprše i odlaze sa scene. Tada na scenu dolaze dječaci od
dvije do jedanaest godina i prolaze u »zmijici« kao protok vremena
kroz koje je prošao Alojzije.)
4.
(Pripovjedač govori iza scene, dok na sceni Alojzije, jedanaestogodišnji dječak, sjedi za stolom za knjigom uz noćnu svjetiljku i uči.)
PRIPOVJEDAČ: I tako je vrijeme prolazilo, a Alojzije je rastao.
Godine 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao
je Gornjogradsku klasičnu gimnaziju, a nakon 6. razreda prijavio se
kao kandidat za svećeništvo.
5.
(Svjetla se gase i čuje se žamor. Na scenu izlazi punoljetni Alojzije u
odijelu i kapici za maturante. Samo otvarajući usta priča s kolegama
dok pripovjedač govori iza scene.)
PRIPOVJEDAČ: Dana 28. lipnja 1916., u skraćenom školskom
roku, Alojzije je kao uzoran đak maturirao. Nakon toga je bio
mobiliziran u austrijsku vojsku.
6.
(Na sceni je punoljetni mladić u vojničkom odijelu zajedno s
vojskom, a pred njima vođa.)
129
VOĐA: Pozor! Marširaj!
VOJSKA: Primljeno na znanje! (Marširaju dok pripovjedač iz
pozadine govori.)
PRIPOVJEDAČ: Kao što je već rečeno, poslije mature u Zagrebu,
unovačen je u Prvi svjetski rat, na talijansko bojište. (Na scenu ulaze
vojnici, hapse Alojzija i odlaze.)
PRIPOVJEDAČ: Na talijanskom bojištu je zarobljen... Kasnije je
kao dragovoljac otišao na Solunsko bojište.
7.
(Na sceni je Alojzije s motikom i kopa zemlju.)
PRIPOVJEDAČ: U jesen 1919. godine, Alojzije se upisao na
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali je ubrzo napustio
studij te se posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Isto je tako bio
aktivan u redovima katoličke mladeži. Po očevoj želji neko vrijeme
razmišlja o ženidbi.
8.
(Na sceni su Alojzije i njegov otac.)
ALOJZIJE: Odlučio sam! Postat ću svećenik! Ja ću biti svećenik!
OTAC: Svećenik? A-a-ali-i… ti si dobar učenik!
ALOJZIJE: Postat ću svećenik!
PRIPOVJEDAČ: U jesen 1924. godine, nakon odluke za svećeničko
zvanje, nadbiskup Antun Bauer ga šalje u rimski Collegium
Germanicum et Hungaricum te od 1924. do 1931. g. Alojzije studira
na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
9.
(Alojzije je na sceni u svećeničkom odijelu s krunicom oko vrata.)
ALOJZIJE: Danas, 26. 10. 1930., zaređen sam za svećenika u Rimu.
Mladu misu slavit ću u crkvi Santa Maria Maggiore uz svojeg mlađeg
kolegu, velečasnog Franju Šepera.
(Na scenu dolazi pripovjedač.)
130
PRIPOVJEDAČ: Franjo je postao Alojzijev nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere.
U sedmom mjesecu 1931. godine, kao dvostruki laureat, iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. Vojna diktatura bila je u punom
zamahu u tadašnjoj Jugoslaviji, a vlast osobito nastoji oslabiti katoličku vjeru. Nadbiskup Bauer na Stepinčevu inicijativu, 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
PRIPOVJEDAČ: Papa Pio XI. imenovao je 28. siječnja 1934.
Alojzija Stepinca nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.
Time je Alojzije Stepinac postao najmlađi biskup na cijelom svijetu
sa svojih 36 godina i tek nepune četiri godine svećeništva! Dana 24.
lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali.
ALOJZIJE: Braćo! Pozvani smo na gozbu Jaganjčevu!
PRIPOVJEDAČ: Ubrzo umire zagrebački nadbiskup Bauer i 7.
prosinca Alojzije izravno preuzima upravu Zagrebačkom nadbiskupijom. Uskoro zatim postaje i predsjednikom tadašnje Biskupske
konferencije Jugoslavije.
10.
(Na sceni su Alojzije, kler i vjernici.)
ALOJZIJE: Draga braćo, opet smo se okupili ovdje kako bih vam
mogao pomoći. Ima li kakvih pitanja? (Nastavljaju pričati bez
glasa.)
PRIPOVJEDAČ: Baš kao što vidite, Alojzije je nastojao što češće
razgovarati s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Poticao je
vjernike na duhovne obnove, svete mise i pobožnosti. Uvijek se
trudio oko pastorala obitelji i mladih te je poticao vjernike laike na
sudjelovanje u euharistijskom slavlju.
ALOJZIJE: Katolički dnevnik koji sam napravio zove se Hrvatski
glas. Time pokušavam obnoviti katolički tisak.
PRIPOVJEDAČ: Dana 28. siječnja 1934. Alojzije je također potaknuo izdanje novog prijevoda cjelokupnog Svetog pisma. Isto tako
osniva mnoge župe, njih čak četrnaest u Zagrebu. U Brezovici je
osnovao prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima
planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom.
131
11.
(Na sceni je stolac i stolić sa svijećom. Alojzije, dok pripovjedač
govori, sjedi i razmišlja, a kada progovara, ustane i tumači.)
PRIPOVJEDAČ: Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je za
vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije.
U to se vrijeme Alojzije nije vezao ni uz koju političku stranku.
Dosljedan u svom rodoljublju, javno osuđuje rasna, ideološka i
politička progonstva i u javnim nastupima i u tolikim pismenim
interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike
rase, narodnosti, vjere, spola i dobi.
ALOJZIJE: Braćo! Svi smo stvoreni na sliku Božju! Svi smo jednako
vrijedni. Svi smo mi zapravo jednaki, ali različiti! Jednaki smo u
ljubavi, vjernosti i prijateljstvu, a različiti po karakteru i izgledu. Svi
smo mi jednako vrijedni!
PRIPOVJEDAČ: Neumorno je osuđivao zločine protiv
čovječanstva i ostalih nepravdi. U travnju 1941. godine uputio
je najoštriji prosvjed vlastima, nakon što su doneseni rasistički
zakoni. Uvijek se trudio i spašavao progonjene Židove, Srbe, Rome,
Slovence, Poljake i druge.
ALOJZIJE: Po katoličkom moralu nikada nije dopušteno ubijati
taoce za krivice koje su drugi počinili. Svaki narod i svaka rasa, kako
se danas prikazuju na zemlji, ima pravo na život dostojan čovjeka
i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici
ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili
omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imaju jednako pravo da govore:
»Oče naš, koji jesi na nebesima!« I ako je Bog svima podijelio to
pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?
PRIPOVJEDAČ: Uvijek je u potpunosti bio protiv nasilnih
vjerskih prijelaza.
ALOJZIJE: Oni koji zatraže prijelaz – da bi tako spasili svoj život –
neka se prime u Katoličku crkvu bez ikakvih uvjeta, jer »kad prođe
ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu
konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali vratiti u svoju Crkvu.«
PRIPOVJEDAČ: Svi su se siromasi i prognanici diljem Hrvatske
njemu utjecali. Prihvatio je mnoge svećenike-prognanike iz
132
Slovenije. Alojzijev Caritas nije pomagao samo Hrvatima, već i
Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima i drugima. Većinom zbog
osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je osoba »na piku« za
vladu. Svi su ga se htjeli riješiti; Hitlerov Gestapo ga je htio više puta
smaknuti, a vlast ga je htjela maknuti s nadbiskupskog prijestolja u
Zagrebu, tražeći to od Svete Stolice više puta.
PRIPOVJEDAČ: Nakon II. svjetskog rata, u čitavoj je Jugoslaviji
na vlast došla Komunistička partija. Bili su obuzeti boljševičkom
ideologijom, osobito ateizmom. Alojzije je 17. svibnja 1945. godine
uhićen i u zatvoru je proveo vrijeme do 3. lipnja. Sâm Tito ga je
pozvao 4. lipnja na razgovor u Zagreb. Iz takvih razgovora moglo
se razotkriti da se traži »narodna Crkva«, neovisna o Svetoj Stolici.
Alojziju je to značilo dirnuti srce katoličkog jedinstva. Ubrzo je
dokazano da je planiran žestok progon Crkve, koji se okomio na
biskupe, svećenike i sve vjernike.
ALOJZIJE: Braćo! Mi vjerujemo u jednoga Boga! Mi pomažemo
Hrvatskoj, a oni? Oni traže progone! I to ne progone biskupa, traže
žestoke progone svih vjernika! Što pogodi narod naš?
PRIPOVJEDAČ: Pojavila se neviđena medijska kampanja protiv
Crkve, posebno protiv Alojzija. U rujnu 1945. godine Alojzije
je sazvao Biskupsku konferenciju. Promatrali su i razmatrali
novonastalu konstelaciju. Biskupi 22. rujna pišu pastirsko pismo u
kojem iznose sva nasilja i nepravde koje vlast čini u ratno i poratno
vrijeme protiv vjere i Crkve. Pisali su i protiv slobode savjesti svojih
građana. Slijedio je još bjesniji i ljući progon. Progonitelji kršćana
bili su usredotočeni samo na Alojzija. Kamenovali su ga, bio je
prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. Ponovno traže da ga
Sveta Stolica smijeni s biskupske katedre.
U zatočeništvu, 12. siječnja 1953., kardinalom ga imenuje papa
Pio XII., na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom
Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti
Pija XII. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u
domovinu, a htio je, po svaku cijenu, ostati sa svojim narodom.
PRIPOVJEDAČ: Nakon što je Alojzije bio izvrijeđan i napadan,
ponovno je uhićen 18. rujna 1946. godine. Već 30. rujna izveden je
pred montirani politički sud. Dana 3. listopada održava govor pred
sudom.
133
ALOJZIJE: Poštovani sude! Vi me okriviste radi vjere i istine koju
prenosim na druge. Časni sude, bijah optužen zbog pravde! I bilo
kako bilo, na kraju znam, pravda će pobijediti, a ja sam zbog toga
spreman poginuti!
(Nakon nekog vremena.)
SUDAC: Na temelju svjedočanstava, izjava i dokumenata, Alojzije
Viktor Stepinac osuđen je zbog »krivnje protiv naroda i države« na
šesnaest godina zatvora s prisilnim radom.
PRIPOVJEDAČ: Svi dokumenti, sve izjave i sva svjedočanstva
bili su lažni, ali Alojzije je ipak nevin osuđen. Bilo mu je
dopušteno slavljenje euharistije i čitanje teoloških knjiga, ali bio
je izoliran od svijeta. Bio je čak na popisu zatočenika osuđenih na
likvidaciju. Nakon tisuću osamsto šezdeset četiri dana provedena
u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na
izdržavanje preostalog dijela kazne u rodni Krašić. Dana 12. siječnja
1953. papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, nakon čega su vlasti
prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u
Rim jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, koju nije
htio napuštati.
PRIPOVJEDAČ: U zatočeništvu, i dalje izoliran, razvija apostolat
pisanja. Napisao je tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih
sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima
više od pet tisuća pisama od kojih je sačuvano oko sedamsto. Poticao
je ustrajnost u vjeri i crkvenom jedinstvu. U pismima pokazuje
istinitu ljubav prema osobama koje su ga progonile i nepravedno
optuživale jer poštuje sve ljude i voli ih.
ALOJZIJE: Ljubite jedni druge! I Bog ljubi vas! (Iz pozadine se
čuje tužna melodija.)
PRIPOVJEDAČ: Od proljeća 1953. obolio je od vrlo opasne
bolesti (tromboza nogu i bronhijalni katar). Bolnička mu je njega
bila vrlo potrebna. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi
značila da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom.
Nepodnosiva bol pratila je njegov zatočenički život, ali on ju je
podnosio sve do smrti. Sveto je umro 10. veljače 1960. Umro je
od »zatvorskih tegoba«. Umro je s riječima: »Oče, neka bude volja
tvoja«, moleći za progonitelje. Blaženim ga je proglasio papa Ivan
Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
134
Franka Juraga (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
135
Dorotea Matoc, 8. razred
Marija Prikratki
Osnovna škola Vinica
2. NAGRADA
Vjera i nada
PRIPOVJEDAČ: U jednoj školi školovale su se tri djevojčice: Ivana,
Barbara i Marija. Barbara je bila slijepa, a Marija gluha. Usprkos
hendikepu, Ivana se družila s njima. One su bile nerazdvojne,
najbolje prijateljice. Marija je mogla čitati s usana, a Barbara je imala
dobro razvijen sluh i osjet dodira pa je mogla predočiti kako tko
izgleda. Usprkos njihovim manama, Ivana se voljela družiti s njima.
Uvijek kad bi došlo do malih nesporazuma, Ivana je bila tu da
pomogne. Međutim, Ivanina tiha želja bila je da postane popularna.
Jednog dana to se i ostvarilo, ona se priključila grupi popularne
djece.
DINKO: Marija… Jesi li čula novu pjesmu grupe One Direction?
Ahahahahaha! Zašto uopće pitam? Ha ha!
IVANA: Pustite je na miru! Nije Marija kriva za to!
GORDANA: Barbara... Pogledaj moju novu haljinu! Ha ha ha!
Ah, da! Zaboravila sam. Pa ti ne vidiš ! Ha ha ha!
IVANA: Koji je vaš problem? Zamislite sebe na tom položaju! (Tiše
nego prije.)
GORDANA: A ti, Ivana? Što ćeš s njima? Imala bi velike šanse da
se družiš s nama. Da postaneš glavna! Samo da se prestaneš družiti
s tim bezveznjakušama!
IVANA: Hej, Gordana, znaš li da Marija još uvijek spava s rozim
medekom?
GORDANA: Ma nemoj?
IVANA: Znam! Da ne povjeruješ! A ona Barbara se boji mraka!
GORDANA: Mislim da bi Marija puknula od brige kad bi joj
netko uzeo tog medu. A ni Barbara nije daleko. Mislim… Pa tko se
još boji mraka?
136
IVANA: Hahaha! U potpunosti se slažem s tobom.
PRIPOVJEDAČ: I Ivana se okrenula protiv hendikepiranih
prijateljica. Od tog dana ismijavanja su bila sve češća i češća…
Marija i Barbara su se zbog toga preselile u drugu školu.
(Nekoliko mjeseci kasnije Ivana leži na krevetu u bolnici, dolazi
medicinska sestra.)
SESTRA: Kako se osjećaš, Ivana?
IVANA: Grozno! Sve me boli! Zar ste zaboravili da me udario
auto?
SESTRA: Sigurna sam da će ta bol ubrzo proći. Ivana, doći će ti
netko u posjet.
IVANA: Tko? (Prilazi svećenik. Sestra odlazi.)
SVEĆENIK: Ivana, žao mi je, ali… Ostat ćeš nepokretna.
IVANA: Molim? Ne vjerujem vam! Samo ste mi vi još falili! Neće
meni neki stari fosil govoriti što me čeka! Došli ste me sažalijevati?
Odlazite! Ne želim nikoga! Želim biti sama!
SVEĆENIK: U redu, ako tako želiš. Ali znaj da, iako ću sada otići,
nećeš ostati sama. Bog je uvijek s tobom i uz tebe i ako trebaš riješiti
neke probleme, njemu se obrati. On će ti sigurno pomoći. Samo se
nadaj i vjeruj. I ja ću se pomoliti za tebe.
IVANA: Bla, bla… Da, da… Sigurno! A sad odlazite! (Svećenik
odlazi.)
PRIPOVJEDAČ: Ivana je zaplakala, ali se u tom trenutku sjetila
svojih bivših prijateljica. Sjetila se da su one mogle normalno živjeti
sa svojim hendikepom i naposljetku se pomirila s tim.
IVANA (u školi se vozi u kolicima i viče popularnoj grupi): Društvo!
Stanite! Evo me, vratila sam se! (Društvo je ignorira, smije joj se i
dobacuje. )
DINKO: Hoćeš li s nama zaplesati na »Gagnam style«? Hahaha!
(Ivana je pognula glavu i otišla.)
IVANA: Što sam to učinila? Rugala sam se svojim najboljim
prijateljicama, a sada sam postala predmet ismijavanja. A što je
najgore, izgubila sam sve prijatelje. Što ću sad? Kako bih voljela
da mogu vratiti vrijeme. Sve bih dala da se opet mogu družiti s
137
Marijom i Barbarom. Pitam se gdje su, što rade? Jesu li sretnije bez
mene? Hoću li ih ikad vidjeti, nakon svega što sam im napravila?
Sigurno me više ne žele vidjeti. Nadam se da ću ih jednom pronaći.
Čekaj malo… Nada! To mi je svećenik rekao kad sam bila u bolnici.
Možda ipak njegov posjet nije bio tako beznačajan. To je to! Nada
i molitva! To će mi sigurno pomoći!
PRIPOVJEDAČ: Ivana se sjetila molitve. Snažno se kajala, ufala i
vjerovala da će ih pronaći. Svakodnevno se iskreno molila, a katkad
u iskrenosti molitve i zaplakala. Bog joj se smilovao.
(Ivana je u svojoj sobi i moli se. Priđe Ivanina majka.)
IVANINA MAJKA: Ivana, mogu li ti kako pomoći?
IVANA: Naravno! Jesi li možda doznala gdje su Barbara i Marija?
IVANINA MAJKA: Da, slučajno sam preko facebooka doznala
gdje su. Razgovarala sam s Marijinom i Barbarinom majkom i tako
smo došle do zajedničkog rješenja.
IVANA: Kojeg rješenja? Molim te, reci mi odmah!
IVANINA MAJKA: Zaključile smo da bi bilo dobro da se ti,
Barbara i Marija nađete i pomirite se.
IVANA: Kad ćemo se naći?
IVANINA MAJKA: Ako si spremna, možemo odmah krenuti.
IVANA: Da, spremna sam. Molim te, krenimo odmah!
(Ivanina majka doveze Ivanu na dogovoreno mjesto da se nađe s
Marijom i Barbarom.)
IVANA: Cure, molim vas da mi oprostite! Znam da nije u redu to
što sam vas ignorirala. Jako mi je žao zbog toga. Tek kad sam vas
izgubila, shvatila sam kako ste veliku ulogu imale u mom životu.
Ne biste vjerovale tko mi je najviše pomogao da vas pronađem.
BARBARA: Tko?
IVANA: Svećenik! Rekao mi je da se nadam, vjerujem i molim
Bogu. U početku ga nisam poslušala, ali sada kad mi je to pomoglo,
osjećam grižnju savjesti što ga nisam odmah poslušala. Stvarno sam
mu zahvalna na svemu. Molitva pomaže u problemima.
MARIJA: Sada tek vidim koliko ti je zapravo stalo do nas. Lijepo
od tebe što si nas se sjetila.
138
BARBARA I MARIJA (jednoglasno): Život je prekratak!
Opraštamo ti!
MARIJA: Nadam se da se više nikad nećemo prestati družiti!
IVANA: Budi sigurna u to! Puno vam hvala što ste mi oprostile.
Sada sam naučila lekciju!
BARBARA: Imam ideju! A da odemo u crkvu da se zahvalimo
svećeniku i Bogu na svemu?
IVANA: Odlična ideja!
(U crkvi. Djevojčice se mole pred oltarom i tada naiđe svećenik.
Ivana ga odmah prepozna.)
IVANA: Hvaljen Isus i Marija! Najprije bih se željela ispričati zbog
nedoličnog ponašanja u bolnici. Žao mi je zbog svega. A najviše
mi je žao što vas odmah nisam poslušala. Ali sada kad sam vidjela
da ste bili u pravu, jako sam vam zahvalna! Hvala vam što ste mi
otvorili oči i što ste mi ukazali pravi put, put do Boga! Jer temelji
ljudskog života su vjera i nada.
SVEĆENIK: Bogu hvala! Sve je ovisilo o tebi. Ti si ta koja je
upoznala i prihvatila Boga. Ja sam te samo pokušao uputiti prema
molitvi.
IVANA: Velečasni, Vi ste skromni, ali ja ću Vam uvijek biti zahvalna
jer ste spasili iskreno prijateljstvo. Hvala dragom Bogu i Vama što
ste molili za mene iako sam bila zla prema Vama.
(Na putu kući...)
IVANA: Imam ideju! Mogle bi se priključiti crkvenom zboru.
Mislim da je to izvrsna aktivnost koja će nas zbližiti s Bogom i jedne
s drugima! Znate onu: Tko pjeva, taj dvostruko moli! Joj, Marija,
oprosti. Zaboravila sam na... znaš već...
MARIJA: Nemaš beda. Kad smo se Barbara i ja preselile u novu
školu, škola i župa su pomogle u financiranju mog slušnog aparata.
Sada mogu čuti kao i svi ostali! Jako sam sretna!
PRIPOVJEDAČ: Sljedećeg dana...
IVANA, BARBARA I MARIJA: Hvaljen Isus i Marija!
SVEĆENIK: U vijeke! Baš ste me razveselile svojim dolaskom!
Jeste li se došle moliti?
139
IVANA: Voljele bismo se pridružiti crkvenom zboru. Željele bismo
nekako doprinositi nedjeljnom misnom slavlju i zahvaliti Bogu na
svemu.
SVEĆENIK: Veseli me što ćemo dobiti nove članove zbora. Dođite,
proba je u tijeku.
VODITELJICA ZBORA: Hajdemo zapjevati Braćo moja, radujmo
se, Bog je tu.
PRIPOVJEDAČ: Ivana se preselila u Marijinu i Barbarinu školu.
Nije više željela provesti ni trenutka bez njih! Voljele su zajedno
ići na misu i vjerske aktivnosti. Posebno su voljele crkveni zbor.
Usprkos hendikepu i raznim problemima, djevojke su imale nešto
neprocjenjivo. Iskreno prijateljstvo, vjeru i nadu.
140
Popis likovnih radova
141
Magdalena Markuš (3. r.), Molitva
Voditeljica: Ivanka Jurinić
Osnovna škola Franje Horvata Kiša, Lobor
str. 88
Petra Šupuković (3. r.), Vjerujem u bolji svijet
Voditeljica: Vesna Rabak
Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
str. 36
Franka Juraga (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
str. 135
Petra Klisović (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
str. 124
Petar Zmijanović (4. r.), Križni put
Voditeljica: Katarina Škugor
Katolička osnovna škola, Šibenik
str. 127
Ema Bečeheli (5. r.), Anđeo
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
str. 64
Sabrina Kokanović (6. r.), Vjerujem u Isusa
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani
str. 50
142
Dragana Mišković (6. r.), Tri kralja
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
str. 44
Lorena Vuk (6. r.), Isus se rodio, umro i uskrsnuo
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani
str. 92
Matej Petković (7. r.), Rođenje
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
str. 28
Karla Švec (7. r.), Elena u molitvi
Voditeljica: Senka Pleše
Osnovna škola Ljudevita Modeca, Križevci str. 101
Valentina Tomas (7. r.), Put u Nazaret
Voditelj: Darko Škoda
OŠ »Pavao Belas«, Brdovec
str. 114
Laura Bakran (8. r.), Presveta euharistija
Voditeljica: Bernadica Mažar
Osnovna škola Mate Lovraka, Zagreb str. 78
Lorena Dolački (8. r.), Vjera
Voditeljica: Ivančica Podhraški
Osnovna škola »Grigor Vitez«, Sveti Ivan Žabno
str. 119
143
Nikolina Galić (8. r.), Isus se rodio i uskrsnuo
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola »Josip Kozarac«, Josipovac Punitovački
str. 56
Josipa Henizelman (8. r.), Vjerujem u Isusovo
uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola »Josip Kozarac«, Josipovac Punitovački
str. 22
Hana Majcen (8. r.), Anđeo
Voditelj: Igor Brkić
Osnovna škola »Vladimir Nazor«, Križevci str. 6
Ema Murić (8. r.), Vjerujem u Isusovo uskrsnuće
Voditeljica: Anica Popović
Osnovna škola Gorjani
str. 68
Luka Štimac (8. r.), Vjera
Voditeljica: Lidija Pinterić
Osnovna škola Ivana Zajca, Rijeka str. 4
Filip Bralj (16 god.), Anđeo
Voditeljica: Zorica Đuranić
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
str. 32
144
Popis škola koje su se
odazvale na natječaj
145
Centar za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark«, Osijek
I. osnovna škola Bjelovar
I. osnovna škola Vrbovec
II. osnovna škola Bjelovar
II. osnovna škola Vrbovec
Katolička osnovna škola, Šibenik
Osnovna škola »Antun Nemčić Gostovinski«, Koprivnica
Osnovna škola »Braća Ribar«, Posedarje
Osnovna škola »Drago Gervais«, Brešca
Osnovna škola Gorjani
Osnovna škola »Grigor Vitez«, Sveti Ivan Žabno
Osnovna škola »Josip Kozarac«, Josipovac Punitovački
Osnovna škola »Mijat Stojanović«, Babina Greda
Osnovna škola »Pavao Belas«, Brdovec
Osnovna škola »Petar Zrinski«, Čabar
Osnovna škola »Petar Zrinski«, Šenkovec
Osnovna škola »Slava Raškaj«, Ozalj
Osnovna škola »Turnić«, Rijeka
Osnovna škola »Vladimir Nazor«, Križevci
Osnovna škola »Nikola Tesla«, Rijeka
Osnovna škola Ante Kovačića, Zagreb
Osnovna škola Ante Starčevića, Rešetari
Osnovna škola Antuna Bauera, Vukovar
Osnovna škola Antuna Mihanovića, Petrovsko
Osnovna škola Banova Jaruga
Osnovna škola Bartola Kašića, Vinkovci
Osnovna škola Brod Moravice
Osnovna škola Donja Stubica
Osnovna škola Dragutina Domjanića, Sveti Ivan Zelina
Osnovna škola Dragutina Kušlana, Zagreb
Osnovna škola Đurmanec
Osnovna škola Franje Horvata Kiša, Lobor
Osnovna škola Gornji Mihaljevec
Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića, Sveti Juraj na Bregu
146
Osnovna škola Ivana Gundulića, Dubrovnik
Osnovna škola Ivana Zajca, Rijeka
Osnovna škola Josipa Broza, Kumrovec
Osnovna škola Josipa Kozarca, Lipovljani
Osnovna škola Jure Filipovića, Barban
Osnovna škola Kraljevica
Osnovna škola Luka
Osnovna škola Ljudevita Modeca, Križevci
Osnovna škola Mahično
Osnovna škola Mate Balote, Buje
Osnovna škola Mate Lovraka, Županja
Osnovna škola Mate Lovraka, Zagreb
Osnovna škola Miroslava Krleže, Čepin
Osnovna škola Molve
Osnovna škola Monte Zaro, Pula
Osnovna škola Nova Rača
Osnovna škola Novi Marof
Osnovna škola Petra Kružića, Klis
Osnovna škola Petrijanec
Osnovna škola prof. Franje Viktora Šignjara, Virje
Osnovna škola Retkovec, Zagreb
Osnovna škola Rudolfa Strohala, Lokve
Osnovna škola Skrad
Osnovna škola Strahoninec
Osnovna škola Stubičke Toplice
Osnovna škola Šime Budinića, Zadar
Osnovna škola Škurinje, Rijeka
Osnovna škola Veliki Bukovec
Osnovna škola Vežica
Osnovna škola Vidovec
Osnovna škola Vinica
Osnovna škola Visoko
Osnovna škola Voltino
Osnovna škola Zamet
147
U izvedbi 2. susreta hrvatskoga dječjega duhovnoga
stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 27. travnja 2013. u Križevcima
sudjelovali su:
Organizatori:
Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci i
Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«
Stručni ocjenjivački sud za literarno stvaralaštvo:
Sonja Tomić (predsjednica), Nada Babić, Vojmil Žic
Stručni ocjenjivački sud za likovno stvaralaštvo:
Sonja Tomić (predsjednica), Tomislav Buntak, Vojmil Žic
Suradnici:
Tanja Baran, Lucija Benko, Dražen Bokan, s. Anđa Garić, Marija Jendrek,
Valentina Jurišić, Petra Kačarovski, Suzana Knežević, Marcel Kovačić,
Mihaela Ljutić, Martina Tumpa, Martina Valec-Rebić (koordinatorica),
Sanja Vujić, Danijela Zagorec
Pokrovitelji:
Grad Križevci, Koprivničko-križevačka županija, Zagrebačka banka d.d.
Pokrovitelji glavnih nagrada:
Glas Koncila, Kršćanska sadašnjost, Verbum, Galerija hrvatske sakralne
umjetnosti »Laudato«
Pokrovitelji dodatnih nagrada:
Školska knjiga, Profil, Alfa
Doprinos organizaciji Susreta:
Župa sv. Ane Križevci, Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina
Križevci, Glazbena škola Alberta Štrige Križevci, Srednja škola »Ivan
Seljanec« Križevci, Grafocentar d.o.o.
www.djecji-kranjcic.hr
148
Izvor nade
Izvor nade
2. susret hrvatskoga
dječjega duhovnoga stvaralaštva
»Stjepan Kranjčić«
Križevci, 2013.
N
a natječaj za 2. susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« pristiglo je 218 književnih te 95
likovnih radova.
Na književni natječaj javio se 181 učenik iz 54 škole te 33 učenika koji
su se na natječaj javili samostalno. Natječaj je obuhvaćao tri žanra
(poezija, proza, igrokaz) te je pristiglo 109 pjesama, 96 proznih radova i 13 igrokaza.
Na likovni natječaj javilo se 86 učenika iz 30 škola te 9 učenika koji
su se na natječaj javili samostalno.
ISBN: 978-953-241-388-5
www.glas-koncila.hr
Cijena: 40 kn

nagrađeni i pohvaljeni književni radovi

program (pdf)

Untitled - POU Zelina

16. HAIKU DAN «DUBRAVKO IVANČAN» KRAPINA 2014

Vjera koja hoće učiti

Pax - Školske sestre franjevke

Šegrt 2013 (PDF 8,6 MB) - Elektrostrojarska obrtnička škola

Članak u Sensa

Izlet u NDH

Adisa Basic_prijelom_FINAL_najfinalniji.indd

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

Epilij i protuepilij o obiteljskom skandalu: