Biblioteka Polilog
Knjiga 8
Izdavač
Naklada MD d.o.o, p.p. 44, 10020 Zagreb
E-mail: [email protected]
Za izdavača: Dražen Latin
© Naklada MD za hrvatsko izdanje, Zagreb, 2002.
Urednik: Miroslav Mićanović
Priređivač: Vladimir Biti
Kazalo: Marija Španjić
Design naslovnice: Melina Mikulić, Studio grafičkih ideja
Grafička priprema: Bruno Tanfara, Naklada MD
Tisak: Čvorak / Digitalni tisak CC, Zagreb
Naklada 500 primjeraka
Printed in Croatia 2002
ISBN 953-217-035-9
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 130.2:394
394:130.2
CERTAU, Michel de
Invencija svakodnevice / Michel de
Certau ; prevela Gordana Popović. Zagreb : Naklada MD, 2002. - (Biblioteka
Polilog; knj. 8)
Prijevod djela: L’invention du quotidien.
ISBN 953-217-035-9
I.
Svakodnevica —Povijesna istraživanja
421022045
Michel de Certeau
Invencija svakodnevice
N ak lad a M D
Z ag reb 2002
Izvornik
L ’invention du quotidien
1.
Arts de faire
Gallimard, Paris 1990.
( JoAO.
Sadržaj
Povijestjednog istraživanja, Luce Giard
7
Umijeća činjenja
29
Opći uvod
31
I. Vrlo obična kultura
47
1. Zajedničko mjesto: obični jezik
51
2. Pučke kulture
66
3. Snalaženje: uporabe i taktike
81
II. Teorije umijeća djelovanja
97
4. Foucault i Bourdieu
101
5. Umijeća teorije
119
6. Vrijeme pripovijesti
137
ID. Prostome prakse
IV.
153
7. Hodanje gradom
155
8. Brodski i zatvorski prostor
177
9. Pričanje prostora
181
Uporabe jezika
199
10. Skripturalna ekonomija
201
11. Citiranje glasa
226
12. Čitanje: potkradanje
238
V.
Načini vjerovanja
253
13. Politička vjerodostojnost
255
14. Ono što izmiče imenovanju: umrijeti
269
Neodređenosti
279
Bilješke
284
Kazalo
328
Povijest jednog istraživanja
“Jedino svršetak nekog vremena dopušta da se iskaže
ono što gaje činilo živim, kao d aje to moralo umrijeti
da bi postalo knjigom.” (str.. 293).
U veljači 1980. prvi je put u džepnom izdanju objavljeno djelo Invencija
svakodnevice1. Nije uobičajeno da se dotad neobjavljeno djelo, rezultat
dugotrajna istraživanja (od kraja 1974. do 1978.) o kojemu su dotad bili
objavljeni tek djelomični prikazi, prvi put objavljuje u džepnom izdanju2.
Općenito, opisi istraživanja čekaju posvećenje objavljivanja u klasičnom
izdanju ili, još češće, nestaju u čistilištu, u arsenalu “sive literature”, za­
gubljeni u tajnim skrovištima ministarstava ili istraživačkih centara. Pose­
ban pristup ovome djelu, od njegova završetka (rujan 1979), može se ob­
jasniti prirodom zbirke tekstova, osobnošću njegova autora, unutarnjom
logikom intelektualnog pothvata.
U to vrijeme izdanja Biblioteke 10 -1 8 nisu bila obična džepna
izdanja. Imala su svoju osobitost, ugled, program, ambicije. Njihov ured­
nik Christian Bouigois, izdavač bez premca, objavljuje jeftinije, u skrom­
noj opremi i velikoj nakladi recentnu proizvodnju društvenih i prirodnih
znanosti, zajedno s književnim djelima, od kojih su mnoga bila prijevodi,
jer jednako kao što vjeruje u važnost dotjeranosti teksta, zagovara kvalitet­
nu izdavačku politiku, raznolikost autora, žanrova i stilova. U vedrom ispreplitanju novih ideja, suprotstavljenih koncepata, anatema bačenih na
suparničke škole i područne žaigone, Biblioteka 10 -1 8 omogućuje kola­
nje bujice riječi i ideja te, ne mareći za preklapanja područja, objavljuje
djela iz antropologije, političke ekonomije, lingvistike, filozofije, sociologije
* Navodi su preuzeti iz integralnog teksta knjige. Bilješke navedene pod
brojem nalaze se na kraju knjige.
7
itd. U njima se sa svojstvenim furia francese (francuskim žarom, prev.)
raspravlja o marksizmu, strukturalizmu ili zapadnom etnocentrizmu. Eklektična pronicavost izdavača, njegova znatiželja, povoljan gospodarski
kontekst zajamčili su u to doba uspjeh tom intelektualnom izazovu. Fran­
cuska je nakon 1968. godine napredna i neodređeno uznemirena zemlja,
vjeruje u sposobnost društvenih znanosti da se nose s modernizacijom nje­
zine ekonomije, urbanizacijom i sve većom plimom diplomaca na sveuči­
lištima. Tisuće studenata sa svojim profesorima-mentorima sa strašću pišu
diplomske radnje o Marxu, Freudu i Levi-Straussu. Ljudi se opredjeljuju
za Althussera, Chomskoga, Foucaulta, Lacana i neke druge, ih su pak pro­
tiv njih, kupuju se njihove knjige, čita se njihove epigone ih njihove pro­
tivnike. Teoriji se naime još pristupa kao što se nekoć opredjeljivalo za
vjeru ili odlazilo u revoluciju. Ni umor “postmodemista”, ni urušavanje
velikih ideoloških zdanja još nisu zahvatili mnoštvo pisaca i čitatelja. Je­
dino nekolicina vidovitih ukazuje prstom na jedva vidljivu silaznu liniju
koja će uskoro dovesti do nestanka smirenost “slavnih godina” te pokuša­
va drukčije inteipretirati društvo, odmičući se od odveć jednostavnih antagonizama koji još žanju uspjeh.
Michel de Certeau jedan je od takvih nekonformističnih i proni­
cavih duhova. Na intelektualnoj pozornici on je izdvojena ličnost koja se
nije priklonila zakonitostima ikoje jasno utvrđene discipline i čije intelek­
tualno ozračje slijedi putove strane logici institucija, pripadale one sveuči­
lištu, crkvi ili državi. Poznat povjesničar, štovan po svome znanstvenom
radu o mistici i religijskim tokovima u 16. i 17. stoljeću, on istodobno
izaziva sumnjičavost svojom zahtjevnom i lucidnom kritikom epistemologije koja ispotiha vlada povjesničarskom strukom. Zamjera mu se što je
relativizirao pojam istine, što je posumnjao u objektivnost znanstvenih
ustanova, upozorio na hijerarhijske ovisnosti i dosluhe i napokon, što je
doveo u pitanje prihvaćene uzore na kojima je stekla ugled francuska povi­
jesna škola. Uskoro će mu zamjerati što preveliku važnost pridaje ulozi
pisanja na račun zahvaćanja “zbiljskoga” koje povjesničar žeh “istinito”
opisati. Nije li previše zaokupljen semiotičkim ih psihoanalitičkim iščitavanjem situacija i tekstova, sve pristupima stranim uobičajenoj historij­
skoj metodi i koji idu nauštrb (posvećenog) ideala usredotočenosti na arhiv,
8
(nemogućeg) prikupljanja preobilne dokumentacije? Takvi su se prigo­
vori ponavljali, bili su nepravedni i ogorčeni što su takvi, jer ni najednom
spornom pitanju nisu uspijevali dokazati daje Certeau iznevjerio struku.
Tako Emmanuel Le Roy Ladurie odaje svoju zbunjenost i razdraženost
struke suočene sa (odviše?) sjajnim ponovnim autorovim iščitavanjem teksta
o aferi Loudun u Richelieuovo doba: “Za Michela de Certeaua, teologa i
povjesničara, đavo se nalazi svugdje, izuzev upravo na mjestu na kojemu
su lovci na vještice povjerovali da su mu ušli u trag.” Certeau “se umije
poigrati svim iskazima i prema tome poslužiti se svačijim jezikom. On je
naizmjence povjesničar medicine i društva, teolog, psihoanalitičar, kvantifikator, učenik Freuda ili Foucaulta”. “Njemu ništa ne promiče. On osta­
je neproničan. Predstavivši pronicavo djelo Possession de Loudun, Michel
de Certeau napisao je najdijaboličniju knjigu godine”.3
Lepezom svojih zanimanja za različita znanstvena polja, ispreplitanjem metoda kojima se služi ne podredivši se nijednoj i raznovrsnošću
mjerodavnih znanja kojima raspolaže, Certeau intrigira i zbunjuje. Na
šahovskoj ploči profesije sa svjesno ustaljenim sklonostima, on se nepre­
stance premješta ne želeći se poistovjetiti ni s kojim određenim mjestom.
Jezuit, on odbija koristi koje bi mu činjenica te pripadnosti mogla pružiti,
ali ne prekida svoje veze s redom. Povjesničar koji je stekao najklasičnije
obrazovanje, što dokazuje njegovo monumentalno \zdan)e Prijepis ke Surina, mističnog jezuita iz 17. stoljeća kojega je njegova “ludost” učinila
sumnjivim, on se ne zadovoljava tim položajem uglednika u ograničenom
odsječku povijesti. Proučava psihoanalizu, član je Freudovske škole Jacquesa Lacana od njezina osnutka 1964. do raspuštanja 1980, održava in­
telektualno prijateljstvo s nekolicinom uglednih Lacanovih pristalica.4 Ali
jednako se tako bavi i lingvistikom, gorljivo pohađa semiotičke seminare
kruga oko A. J. Greimasa u Parizu i prisustvuje godišnjim znanstvenim
sastancima u Urbinu, u Italiji, koje zatajno vodi Pino Paioni.
Činjenicu da mu jedna javna ustanova 1974. godine (o okolnosti­
ma tog zahtjeva još će biti riječi) naručuje istraživanje o problemima kul­
ture i društva, valja mu, međutim, zahvaliti drugoj strani njegovih bavlje­
nja. Ustvari, 1968. postao je poznat i izvan kruga povjesničara, u kojemu
su mu radovi priskrbili ugled, izvan kršćanskih krugova kojima je pri­
9
padao na osnovi svog položaja jezuita, ali na koje je odbio ograničiti svoje
intelektualno i društveno bavljenje. Nadalje, Certeaua pozivaju u brojne
ljevičarske intelektualne kružoke, politički se čelnici savjetuju s njime ili
to čine posredno, obraćaju mu se za savjet pripadnici visokih vladinih krugo­
va. Na taj način postaje neslužbenim članom brain-trusta koji, okupljen
oko Edgara Faurea, pokušava provesti reformu sveučilišta tijekom ljeta
1968. i do početka nove sveučilišne godine postaviti temelje novog ustro­
ja. Uskoro stiže ponuda da na tim mjestima predaje povijest i antropolo­
giju: predavat će na Paris VD-Vincennes od 1968. do 1971. i na Paris VH-Jussieu od 1971. do 1978.
Ta nova društvena uloga rezultat je Certeauove nevjerojatno pod­
robne analize na licu mjesta, u razdoblju od svibnja do rujna 1968, tog
vrtloga “događaja”, kao što se tada govorilo. U nizu blistavih članaka, koji
su takvi i današnjem čitatelju, objavljenih u jezuitskom mjesečniku Etudes,
vidovito je i produbljeno pisao o tom razdoblju neizvjesnosti, sklon
promjenama, oslobođen straha koji je paralizirao tolike njegove suvre­
menike.5On nije pokušao ponuditi iješenja, niti postavljati konačne dijag­
noze koje bi se odnosile na budućnost, nego ponajprije shvatiti što se dogo­
dilo. Njegov predmet nije trulost vremena, zbrkanost političkog diskursa,
jadikovanje jednih, prigovori drugih, nego skriveno značenje onoga što se
dublje, još tajanstveno, potvrđuje kao bitno u velikoj pomutnji riječi. Što
to vrtloženje, taj nered riječi i barikada, ta pobuna i ti štrajkovi kazuju o
društvu, o njegovim skrivenim odrednicama i njegovim izgledima? U rasko­
raku između riječi i djela, za koji vjeruje da gaje nazreo6, Certeau ne vidi
prijetnju, nego buduću mogućnost. Iščitava on u njemu početke velike
društvene pustolovine i prepoznaje, nasuprot (svojem) naraštaju očeva,
koji se nije znao ili nije mogao potvrditi u svom očinstvu, opravdana
nestrpljenja naraštaja sinova koje ni osrednjost malih zadovoljstava, ni
upravljanje društvenim poretkom nisu mogli zadovoljiti.
Svibanj 1968. ostavio je Michela de Certeaua zbunjenim, “pogođe­
nim”, “promijenjenim”, kao što je sam kazao. Taj će biljeg na njemu ostati
zauvijek. Prema drugome njegovu iskazu, koji je skovao da bi opisao sa­
dašnje stanje u kršćanstvu, ti su događaji za nj bili “utemeljiteljski, os­
nivački raskol”,7 ne stoga što bi želio napustiti, zaboraviti ih zanijekati
10
svoj dotadašnji život, nego zato što će se nadalje njegovo znanje i duh
mobilizirati na drukčiji način, u službi napora za rasvjetljavanjem koji će
postati prioritetom. Nadalje će se, kazuje on, morati “vraćati na tu ‘stvar’
koja se dogodila i razumjeti čemu nas je nepredvidljivome ona poučila o
nama samima, to jest o onome što smo otad postali”.8Taj je zadatak postao
neodgodiv: “Rasvijetliti m ije postalo nužnošću. Ne ponajprije za druge.
Prije radi potrebe za vjerodostojnošću”.9To radikalno propitivanje on još
ne zna kako ostvariti, skanjuje se, tapka, traži polje djelovanja, oruđe
raščlambe, način primjerenog pristupa. Razmišlja o problemima škole,
sveučilišta, jezičnih manjina, o onome što čini kulturu nekog društva. Njego­
va misao pokušava prokrčiti put i otkriti predmet, a već je ustanovila svoje
pravo,’’indiskretno pitanje: ‘kako stvarati sebeV“, koje je odmijenilo ono
što je dotad imalo “presudnu važnost: ‘Stvarati što i kako?”’.10U tom pitanju
prepoznajem prvi oblik promjene kuta gledanja koji je u osnovi Invencije
svakodnevice, gdje se pozornost premješta od potrošnje proizvoda za koju
se pretpostavlja da je pasivna, na anonimno stvaranje rađeno iz prakse
odmaka u korištenju tih proizvoda.
Zahvaljujući tim originalnim stajalištima iznesenim u različitim
studijama objavljenim od 1968., Certeauu je bilo ponuđeno da bude iz­
vjestitelj s međunarodnog seminara u Arc-et-Senansu (travanj 1972), gdje
se trebao pripremiti Helsinški sastanak ministara Europske zajednice (u
rujnu iste godine) kako bi se utvrdila europska kulturna politika. Taj će
posao biti odlučni korak u kristalizaciji Certeauovih razmišljanja o kultu­
ralnim praksama. Godine 1974., on će pod znakovitim naslovom La Cul­
ture au pluriel (Kultura u množini)11sabrati izvješća podnesena u Arc-et-Senansu i radove sličnih sadržaja. Već i sam naslov potvrđuje odbijanje
jednoobraznosti koju želi provoditi upravna vlast u ime višeg znanja i za­
jedničkog interesa. Preko sabranih tekstova može se podrobno pratiti pro­
gram istraživanja čiji će domet biti djelo Invencija svakodnevice. U to je
doba, kao što je otvoreno obznanio, jasno zacrtan njegov “teorijski zada­
tak”: ne treba se zanimati za proizvode kulture što ih nudi tržište dobara,
nego za operacije u kojima se njima koristimo; valja se zaokupiti “različi­
tim načinima socij alnog obilježavanja otklona što ga određena praksa os­
tvaruje na nekoj danosti”.12Nije više važna i ne može to više biti “znan­
11
stvena kultura”, blago prepušteno taštini njezinih vlasnika. Jednako tako
to ne može biti “pučka kultura”, naziv koji joj izvana prilijepila inteligen­
cija koja popisuje i uljepšava ono što je vlast već uklonila, jer i za nju i za
vlast je “ljepota smrti” to ganutljivija i to je više slave što se bolje zatvori u
grob.13Nadalje, valja se okrenuti “raspršenom bujanju” anonimnih i “propadljivih” ostvarenja koja omogućuju život i ne kapitaliziraju se.14Polje je
istraživanja ograničeno ako su teorijska sredstva da se na njemu djeluje
još slabo određena. To će se polje odnositi na “kulturalne operacije (koje)
su pokreti”. Da bi pak “putanje /koje/ nisu neodređene nego nezamislive”
dobile status spoznatljivosti, valja im istražiti formalna pravila i moda­
litete.15 Kultura u množini ne može o tome reći više, a daljnji će radovi
rasvijetliti vijugave putove taktičkih lukavstava uvriježenih praksi.
Prilika za to ukazat će se zahvaljujući prijateljstvu i divljenju Augustina Girarda. Voditelj Službe za proučavanja i istraživanja pri Državnom
sekretarijatu za kulturu (tako je glasio naziv nadležne vladine ustanove),
Girard je čitao i razumio Certeaua. Počeo je time da osigura godinu dana
njegove suradnje u a d hoc oformljenoj studijskoj upravi u sklopu Službe.
To je iskustvo samo osnažilo njegovo uvjerenje da je Certeau čovjek
kakvoga treba, sposoban da definira problematiku istraživanja i djelova­
nja u kulturi potrebnu političkim činiteljima i njihovim upravama kako bi
usmjerili izbor ih obustavili proračunske prioritete. Oštroumno i pravodobno
prepoznavši prigodu, Girard u pravom trenutku podastire prijedlog Općem
povjerenstvu za znanstvena i tehnička istraživanja (DGRST),16u kojemu
je član Upravnog odbora (na čijem je čelu Paul Delouvrier), zadužen za
zajedničko djelovanje na “razvoju kulture”. U lipnju 1974. godine počinju
pripreme za VII. Plan, Odbor je u nedoumici, nema posve utvrđen prijed­
log koji bi ponudio generalnom zastupniku (Hubertu Curienu, bivšem gene­
ralnom direktoru Državnog centra za znanstvena istraživanja, CNRS-a, i
budućem ministru Istraživanja u Vladi ljevice). Naime, ostalo je ras­
položivih kreditnih sredstava namijenjenih istraživanju i valjalo ih je vrlo
brzo iskoristiti, jer budžetne službe odmah zaleđuju neutrošena sredstva.
Girard podastire opsežan dobro promišljen projekt, predlaže da mu nositelj
bude Michel de Certeau, dokazuje, uvjerava, pobjeđuje. Vrlo brzo Cer-
12
teau dobiva narudžbu da razradi “sintezu budućih smjernica, konkretnih
slučajeva i polja istraživanja” (tako je glasila formulacija Odbora).
Narudžba dobiva svoj službeni oblik u sklopljenom ugovoru za
istraživanje nazvano Konjunktura, sinteza iprospektiva, koje je najprije
trebalo trajati dvije godine, a potom je produljeno za još godinu dana.
Ugovorje sklopljen za razdoblje od 1974. do 1977., a konačni prikaz obav­
ljenih radova podastrt je tek 1979, jer je u međuvremenu Certeau pre­
davao kao gost-profesor na Ženevskom sveučilištu 1977/1978, zatim kao
redovni profesor na Sveučilištu San Diego u Kalifomiji, počevši od rujna
1978. Certeauu je prepušten izbor sadržaja i metoda rada predviđenih ugo­
vorom, samostalno je preuzeo znanstveno vođenje projekta i izbor surad­
nika. Povjerena mu je izrada planske obrade “prospektive” (tehnokrati su
u ono vrijeme vjerovali u takvu vrstu diskursa) i dodijeljen jedan istraživač
koji je na tome trebao raditi, ah je taj ubrzo napustio rad, a Certeau je
sukladno propisima ugovora, osnovao malu grupu koja će raditi na “kul­
turalnoj prospektivi”, koja se “prema svom znanstvenom opisu smatrala
utopijskom literaturom” (kao što stoji u nekom radnom dokumentu upu­
ćenom DGRST-u).17Kritičko iščitavanje “scenarija za budućnost” i gran­
dioznih projekata “sistematike” za koju se smatralo da treba uvesti red u
opis sadašnjosti i omogućiti predviđanje budućnosti pokazalo se razočaravajućim, siromašnim po idejama, bogatim redundancy ama i standard­
nom retorikom, pa tako nagoviještena studija neće biti napisana. U među­
vremenu, srećom, vjetar će promijeniti smjer i DGRST će prestati vjero­
vati u važnost takvih ljupkih naklapanja.
Potpisani ugovor predviđa da će se Certeau moći služiti dokumen­
tacijom i iskustvima koja je prikupila Girardova Služba. Ona je upravo
bila objavila opširnu anketu o kulturalnim praksama,18 uz precizan i broj­
čano iskazan pregled načina kulturalne konzumacije i provođenja slobod­
nog vremena, po životnoj dobi, spolu, društvenoj kategoriji, mjestu borav­
ka itd. Certeau je želio da se njegov projekt razlikuje od takvog tipa statis­
tičkih ispitivanja uočavajući njihovu ograničenost na osnovi same prirode
korištenih metoda. Nije on prezirao brojke, ah takav pristup propuštao je
sve što je njega zanimalo: pojedinačne postupke i običaje, njihovo po­
vezivanje i promjenjive putanje ispitanika. Uvod u Umijeće činjenja sažeto
13
će i jasno izložiti tu kritiku. Statistika “obuhvaća građu tih praksi, ali ne i
njihovu form u; ona utvrđuje korištene elemente, ah ne i ono ‘izrečeno’
radom na svoju ruku, ‘zanatskom’ inventivnošću, diskurzivnošću koja
kombinira sve te ‘preuzete’ elemente i njihovo jednolično sivilo”; tako
“statističko istraživanje ‘nalazi’ samo ono što je homogeno. Ono repro­
ducira sustav kojemu pripada” (str. 43/4).
Certeauova kritika polazi od promišljanja epistemologije povijes­
ti. Bio je on jedan od rijetkih povjesničara u svojoj generaciji koji su se u
isti mah oduševljavah novim metodama, koji su imah smjelosti primijeniti
ih i koji su kritički pristupah njihovim odrednicama i ograničenjima. Tako
nije podlegao sirenskom zovu kvantitativnog ili modernističkim za­
vodljivostima informatizacije; možda gaje ljubav prema tekstu (i svijest o
raznolikosti metoda iščitavanja) zaštitila od suvremenih iluzija. Jednako
tako, uspio je ne podleći suprotnom opredjeljenju koje je sustavno pod­
cjenjivalo korištenje broja, računala, formalizaciju. Napokon, njegova je
lucidnost, vjerujem, bila plod njegova filozofskog obrazovanja i zanima­
nja za epistemologiju. Odatle njegovo inzistiranje na činjenici da je jedina
vrijednost i mjerodavnost brojčanih danosti u okolnostima u kojima su
prikupljene. Bile obrađene ručno ih podvrgnute sofisticiranijoj obradi stroja,
danosti ostaju to što jesu u trenutku njihova proizvođenja kao takvih; nji­
hova kvaliteta i informativno značenje razmjerni su onima postupaka ome­
đivanja i konstruiranja kategorija koje su ustrojile tu proizvodnju, pa jedne
vrijede koliko i druge.19Povjesničar Certeau bio je oboružan potrebnim da
odoh iluziji znanstvenosti koja se oslanja na brojeve, slike i postotke. Ana­
litičar kulture nije vidio nijednog razloga da na jednoj strani prihvati ono
što je na drugoj otklonio.
Nakon što je odredio okvir svog istraživanja s obzirom na ugovor
sklopljen s DGRST-om, Certeau mu nastoji odrediti cilj i glavne smjer­
nice. Radni dokument, koji je poslao naručitelju u veljači 1975, naglašava
“zajedničku i svakodnevnu kulturu kao usvojenu (ili iznova preuzetu)”,
konzumaciju ili recepciju shvaćenu kao “način prakse” te napokon nužnost
“razrade modela analize koji bi odgovarah tim putanjama (ili nizovima
operacija koje se jedne za drugima artikuliraju u vremenu)”. Na taj je
način utvrđeno polje predmeta, linija propitivanja, teorijski zadatak. Tekst
14
kazuje da valja “zacrtati teoriju svakodnevnihpraksikako bi se iz njihova
žagorenja izlučili ‘načini činjenja’ koji su, prevladavajući u društvenom
životu, često tek ‘otpori’ ili inercije u odnosu na razvoj sociokulturalne
proizvodnje”. Najvažnije od onoga o čemu će biti riječi u Invenciji svakodnevice ')2&no ']Qnaznačeno, a opći uvod u Umijeća činjenja neće reći
ništa više doli da “lukavstva potrošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidis­
cipline koja je predmet ove knjige” (str. 39).
Jedini novi termin, “antidisciplina”, pojavio se od 1980. nadalje,
kao jeka, dakako, na rad Michela Foucaulta čija se glavna knjiga (prema
Certeauovu mišljenju)5«rve///er
(Nadzirati i kažnjavati) pojavila
1975. i odmah pobudila veliko zanimanje.20Pa ipak, nije sasvim točno reći
da “postoji neka očevidna bliskost između dva djela, koja je uostalom i
bila osporena”,21 bliskost na osnovi koje bi Certeau napisao Umijeća či­
njenja kao odgovor i u suprotnosti prema Foucaultovoj raščlambi, jer su
velike Certeauove teme bila jasno naznačene u njegovim tekstovima nastalima prije čitanja djdaNactirati i kažnjavati. Tako se on u svom iječniku
koristi pojmovima “strategija” i “taktika” već u članku objavljenom u travnju
1974., a taj rječnik ustrojuje unutarnju dokumentaciju rada napisanu za
DGRST, u fazi utanačivanja ugovora u lipnju 1974. ih u dopisima upuće­
nim u isto vrijeme onima koje je namjeravao okupiti u “prvome krugu”
sugovornika (o kojima će još biti riječi).22Ah, istina je daje pozivanje na
Foucaulta prilično zastupljeno u djelu iz 1980. U kvantitativnom smislu,
Bourdieu je tu jednako prisutan, ako ne i nešto više.23 Dvojica autora us­
tvari su tretirana na sličan način, dijele oni jednaku ulogu autora snažnih
teorijskih iskaza, njihovo će djelo Certeau pomno iščitavati, s udivljenjem
i poštovanjem, o njima će brižno raspravljati i naposljetku se od njih odvo­
jiti.
Promatrani zajedno, Foucault i Bourdieu su u teorijskom smislu
suprotstavljene ličnosti iz razloga koje rasprava o njihovim postavkama ne
uspijeva dovoljno objasniti. Naime, na djeluje razlika koja prethodi teo­
riji, razdaljina koju bi se moglo nazvati nesrodnost po izboru i koja ne
priječi zanimanje ih očaranost suprotnim postavkama. Pritom imam na
umu nešto svojstveno ukupnom nadahnuću nečije misli, njegovu “stilu”,
navlastitom tonalitetu, riječju pretpostavke koje ne proizlaze iz kritičke
15
svijesti autora i nikad nisu ekspiicitno iznesene, ali u kojima se korijeni
ono što određuje nečiji način opstojnosti u svijetu i način da se svijet učini
razumljivim. To se odnosi na ustroj unutarnjih snaga koje upravljaju
ekonomijom nečije misli, određuju njegova opredjeljenja i sumnje.24 U
Michela de Certeaua uvijek je prisutan neki optimistički zanos, velikoduš­
nost inteligencije i povjerenje u drugoga na način da mu se nijedna situa­
cija ne nadaje a priori kao konačna ili bezizlazna. Kazali bismo da pod
masivnom stvarnošću vlasti i institucija i nemajući iluzija o njihovu funk­
cioniranju, Certeau uvijek razlikuje neki brownovski pokret mikrorezistencija, koje pak utemeljuju mikroslobode, mobiliziraju nepredvidljive
snage, skrivene pod izgledom običnih ljudi, čime se pomiču istinske gra­
nice preuzimanja vlasti nad anonimnom gomilom. Certeau često govori o
toj inverziji i subverziji najslabijih, primjerice, u vezi s južnoameričkim
Indijancima, prisilno podčinjenim kršćanstvu od strane španjolskih kolo­
nizatora. Iako se izvana čini da su se posve podredili i pomirili s očekiva­
njima osvajača, ustvari oni su “metaforizirali vladajući poredak” slijedeći
svoje zakone i predodžbe “u drugom registru”, u sklopu vlastite tradicije.
Ta razlika koja prethodi teoriji proizlazi iz etičkog i političkog uvje­
renja, hrani se estetičkom senzibilnošću koja se u Certeaua izražava preko
sačuvane sposobnosti za očaranost. “Svakodnevica je posuta čudesima,
taložinom jednako zasljepljujućom (...) poput one pisaca ih umjetnika.
Nemajući vlastita imena, na svim se vrstama jezika upriličuju povremene
svečanosti koje se pojave, nestanu i iznova počnu”.25 Michel de Certeau
vidi posvuda čudesa jer ih je spreman vidjeti, kao što je Surin u 17. stoljeću
bio spreman susresti “neukog konjušarskog momka” koji će mu govoriti o
Bogu s više snage negoli svi autoriteti Svetog pisma ih Crkve.26Njegova
nevjerica u dogmatski poredak, kakav uvijek nastoji ustrojiti vlast i nje­
zine ustanove, pozornost što je pridaje unutarnjoj slobodi nekonformista,
čak i ako su prisiljeni na šutnju ih izvrću i obilaze nametnutu istinu, njegovo
štovanje svakog otpora, čak i onoga najmanjega, i oblika pokretnosti što
ga taj otpor omogućuje, sve to pospješuje snažno Certeauovo uvjerenje u
“izigravajuću slobodu praksi”. Stoga je prirodno da uočava mikrorazlike
tamo gdje toliki drugi vide poslušnost i jednoobraznost; prirodno je da se
njegova pozornost usredotočuje na i najmanje prostore igre koje šutljive i
16
istančane taktike “uvlače”, kao što voli kazati, poigravajući se dvama
značenjima toga glagola, u nametnuti poredak. Pritom je malo važno da se
taj poredak danas odnosi na potrošne proizvode koje nudi masovna raspo­
djela u želji da privoli mnoštvo na korištenje nametnutih obrazaca potroš­
nje, dok se jučer isto pokušavalo s poretkom dogmatskih istina u koje je
trebalo vjerovati i slijediti obrede njihovih proslava. Mehanizmi otpora isti
su u svim razdobljima, u svim poretcima, jer na snazi ostaje ista ne­
ravnomjerna podjela snaga i isti postupci izigravanja preostaju slabima
kao krajnji izlaz, kao i tolike dosjetke i lukavstva “pradavne inteligencije”,
ukorijenjene u prošlost vrste, u “dalekih preteča živih bića”, u povijesti
biljaka ili životinja - za Certeaua neočekivana aristotelovska tema, koji je
inače poetsko pismo platonske filozofije pretpostavljao naturalističkoj logici
antičke Grčke.
Svoje stajalište Certeau sažima u dosjetci koju valja shvatiti oz­
biljno: “Uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idiotima”
(str. 265). U tom povjerenju u inteligenciju i inventivnost onih najslabijih,
u krajnjoj pozornosti spram njihove taktičke pokretljivosti, u poštovanju
prema slabima, bez vlasništva i mjesta, sposobnih da opstanu lišeni svega
naspram strategije moćnih, vlasnika pozornice djelovanja, zacrtava se neka
politička koncepcija djelovanja i neravnomjernih odnosa između vlasti i
podanika. Ovdje mi se čini da prepoznajem trag nekog lojolističkog poima­
nja djelovanja. Pritom ne mislim na sadržaj političkog stajališta određe­
nog odnosom prema vremenu, mjestu, situaciji, nego na sama sredstva
djelovanja koja Ignacije de Loyola pokreće u svojim načelnim iskazima
(primjerice, naputci Duhovnih vježbi ili propisi Konstitucija). To je poima­
nje djelovanja kod Michela de Certeaua neodvojivo od pozivanja na kakvo
“umijeće”, kakav “stil”, dva jednako bliska pojma jezuitskoj kulturi u raz­
doblju renesanse. Oba su poslužila Certeauu u Umijeću činjenja za razu­
mijevanje kulturalnih praksi, kao što su mu u drugoj prigodi poslužili za
tumačenje mističkih tekstova. U običnoj kulturi, kazuje on, “poredak se
odigrava preko umijeća”, naime izigrava i vara; u odluke institucija “uv­
lači se na taj način stanoviti stil društvenih razmjena, stil tehničkih inova­
cija i stil moralnog otpora”. Drugim riječima, “ekonomija d a rd \ “estetika
udaracd’ i “etika tvrdoglavosti", tri kvalifikativa koja zaokružuju razvoj
17
obične kulture i s punim pravom podaruju praksama status teorijskog pred­
meta. Preostaje još pronaći način “razlikovanja načina činjenja”, promiš­
ljanje “stilova djelovanja”, to jest, uspostavljanje teorije praksi.
Da bi se ostvario taj teški zadatak, prikupljeno je mnoštvo znanja i
metoda, primijenjenih sukladno različitim procedurama, izabranih prema
razlici u praksama o kojima je riječ. Ali Certeau pazi da ukloni svaki ne­
sporazum u vezi sa svojim namjerama, on ne želi ponuditi ni “povijest
teorija o praksama”, ni “uspostavljanje neke semiotike” koja bi smjerala
ispunjenju sna 18. stoljeća da se napokon izradi potpun i sustavan opis
umijeća. On se ograničava na predlaganje “nekoliko načina mišljenja sva­
kodnevnih praksi potrošača, pretpostavljajući otprve da su one taktičke
vrste”. U toj nakani, obvezna je raščlamba na tri razine: modaliteti djelova­
nja, formalna pravila praksi, vrste zahvata određenih načinima činjenja.
Svaki se teorijski iskaz odmah provjerava u konkretnoj praksi, jednom je
to hodanje gradom, drugi put opis mjesta stanovanja, treći put tiho čitanje.
Nije riječ o tome da se izradi jedan opći model kako bi se u taj kalup izlila
ukupnost praksi, nego naprotiv o “utvrđivanju shema djelovanja” i traženju
ima li među njima zajedničkih kategorija i bi U se pomoću tih kategorija
moglo izvijestiti o ukupnosti praksi. U svom preklapanju s konkretnim
predmetom, analiza je ovdje hotimice prisiljena na neprestano dolaženje-odlaženje od teorijskoga konkretnome, potom od posebnoga i slučajnoga
do općega. Certeau to jasno kaže u vezi sa čitanjem koje mu je središnja
paradigma, ta analiza praksi sastoji se u “dolaženju i odlaženju, naizmjence
uhvaćena (...), radosna, pobunjenička, nestalna”, po uzoru na pokretnu
stvarnost koju pokušava obuhvatiti.
Kako bi ostvario taj ambiciozni i složeni program istraživanja,
Michel de Certeau pokušao je organizirati tri skupa razgovora, različita
kružoka s odjelitim ulogama, ali sa zajedničkim točkama, a pojedini su
članovi naizmjence odlazili s jednoga na drugi. “Prvi kružok” po krono­
loškom redu počeo je s radom u lipnju 1974. Certeau je u njemu, uz neko­
liko iznimaka, okupio mlade istraživače koji su još studirah ih su netom
diplomirali, koji još nisu stekli neki institucionalni status ih su tek započeli
istraživački rad na polju prehrane. Oni najiskusniji u prosjeku nisu bili
stariji od trideset godina, a većina nije imala više od dvadeset i pet godina.
18
Početni prijedlog bio je upućen Marie-Pierre Dupuy, Marie Fenier, Domi­
nique Julia (koja se zahvalila na pozivu, jer je bila zaokupljena svojim
povijesnim radovima), Patricku Mignonu, Olivieru Monginu, Isabelle Orgogozo i meni; u srpnju, “prvom kružoku” pristupaju Thomas Gunther
(američki student), Pierre Mayol i Pierre Michelin: kružok se neće dalje
širiti, možda i zbog svoga povremenog održavanja. U cirkulamom pismu,
Michel de Certeau predlaže sugovornicima koje je izabrao “promatračku i
angažiranu praksu” u jednoj četvrti Pariza koju su zajednički trebah istražiti.
Ali, naglasio je da nije riječ o tome da se povežu u neku “zajednicu” (ka­
kva je ustanovljena u šezdesetim godinama, a san o komunama još je bio
privlačan), niti da osnuju neku zatvorenu skupinu. Naprotiv, piše, “naša je
grupa otvorena drugima za koje mislite da bi mogli biti zainteresirani”,
“mi predstavljamo jedno prijelazno stanište kroz koje se prolazi, iz kojeg
se izlazi jednako prijateljski kao što se u nj ulazi”.27Želio je ustvari surad­
nički rad, sučeljavanje iskustava i angažmana s mladim naraštajem, ali
nije želio da ta pustolovina dovede uspostavljanju nekog “skloništa” niti
osnivanju sekte, makar i u mislima. Od takvih je opasnosti štitio sebe i
grupu, poznatu pod neodređenim i rijetko korištenim nazivom “eksperi­
mentalne grupe”, odbijajući da postane njezinim karizmatskim vođom ih
mudrim učiteljem okruženim svojim učenicima.28 Iako je život “prvog
kružoka” bio kratka vijeka, odjek tog prijedloga nalazimo iskazan gotovo
istim riječima na početku Umijeća svakodnevnog, čija su dva toma, napisana
zajedno sa suradnicima, omogućila “pluralizaciju istraživanja”, i “susret
nekolicine prolaznika”, ne uspostavljajući neko vlastito mjesto, niti mu je
željom bilo prikupiti blago čijim bi on ostao vlasnikom. Naprotiv, “ta preplitanja u prolazu nipošto ne tvore omeđen prostor, nego utiru, nadam se,
naše putanje gubljenja u mnoštvu” (str. 33/4).
“Prvi kružok” radio je od hpnja 1974. do proljeća 1975, njegovo je
djelovanje ispotiha jenjavalo, raspustio se dogovorno. Sudionici, od kojih
je svaki sa svoje strane bio u upleten u svoje mreže, poslove i angažmane,
nisu znah ih nisu mogh pronaći zajedničko mjesto ulaganja i traganja,
budući da su im prakse i interesi vjerojatno bih odveć različiti da bi se
mogh usuglasiti u jednom projektu. Možda im je zajednička bila jedino
nestrpljivost svojstvena generaciji i osobna povezanost s Michelom de
19
Certeauom, što je bilo premalo da grupa ostane na okupu s obzirom daje
njezin osnivač odbio da joj bude razlogom opstanka i poveznicom. Možda
je Certeauov zahtjev bio ambivalentan i stoga što je dopustio da se kružok
razvodnjuje u mjeri u kojoj je postajao svjesnim te ambivalencije (mislim
na ambivalentnost njegove uloge u grupi koju je osnovao, ali je odbio
postati njezinim polom privlačnosti i razlogom postojanja). U svakom sluča­
ju, nakon nekoliko mjeseci postalo je očevidno daje zajedničko uključivanje
u jednu četvrt bilo tek san i da će takvim i ostati. Drugi činitelj toga tihog
raspuštanja bila je važnost što ju je ubrzo zadobio “drugi kružok” i vital­
nost kojom je zračio. Od “prvog su kružoka” među članovima preostale
snažne, ali različite veze, trajno suučesništvo i nastojanje na potrebi bav­
ljenja konkretnim slučajevima kako bi se sačinio njihov “opis ili histori­
ografija”, formulacija kojom se često koristio Certeau u internoj doku­
mentaciji “prvog kružoka”. “Prvi kružok” nije bio beskoristan budući da
je okupio ljude koji se, uz rijetke iznimke, poput nerazdvojnog dua Mignon i Mongina (čija je sličnost patronima, kazah bismo, “zacementirala”
trajnost odnosa), prije nisu poznavali; osim toga, izvršne suradnike
istraživanja naposljetku je Certeau izabrao upravo među članovima “pr­
vog kružoka”, što su neki drugi članovi doživjeli kao stanovito zapostav­
ljanje, o čemu su me obavijestili mnogo godina kasnije.
“Drugi kružok” razgovora bio je seminar 3. godine koji je na kate­
dri Antropologije Sveučilišta Paris VII-Jussieu držao Michel de Certeau
od 1974. do 1978. godine sve do predavačeva konačnog odlaska u Kalifomiju. Bilo je to pravo sidrište pothvata, izvanredno mjesto na kome se
učilo, suprotstavljalo stečeno znanje i pitanja, crpilo teorijske sheme, obra­
zovalo se na širokom polju društvenih znanosti, u sklopu francuske tradi­
cije, ah i upoznavalo s novijom stranom, europskom i američkom proiz­
vodnjom. Tamo se svaki prijedlog podvigavao zajedničkoj kritici, ah i shva­
ćao ozbiljno, jer se a priori svako teorijsko stajalište moglo iznijeti pod
uvjetom daje bilo argumentirano i stavljeno na konkretnu provjeru. Cer­
teau je često spominjao osporavanje Popperovih teorija kao kriterija znanstvenosti, ah se njima i nadahnjivao, iako inače nije bio njegov pristaša
(previše je u prošlosti čitao Hegela, odveć gaje tih godina zanimao Witt­
genstein da bi nasjeo Popperovim pretenzijama). Na seminaru se nepri­
20
strano raspravljalo o svim fazama istraživanja, od prvih još sirovih teo­
rijskih pretpostavki, s kojima se polazilo u ispitivanje nekog “terena”, do
posljednjih tumačenja, u kojima su se uobličavali dobiveni rezultati. Sve
se odvijalo u klimi intelektualne slobode ijednakosti svih namjernika, nesi­
gurnih pripravnika i iskusnih istraživača, koje se sve slušalo i s njima
raspravljalo. Nije tamo bilo nikakve ortodoksije, nije se nametala bilo kak­
va dogma, a jedino pravilo (implicitno, ali snažno) bila je želja za rasvjet­
ljavanjem i zanimanje za upoznavanje konkretnog života. Čudesnije či­
nitelj pri svemu tome bila činjenica daje na tom mjestu vladala intelektu­
alna klima, neka vrsta radosti u radu kakve nikad nisam susrela u znan­
stvenim ustanovama. Bila je to neka vrsta gaza, a osobu koja gaje naumila
prijeći hrabrilo se, vodilo, da bi se potom vodič sklonio u stranu, a svakoga
se jednako pažljivo slušalo, s istom toplinom, usredotočenom pozornošću,
svakoga primalo kao jedinstvenog, nezamjenjivog sugovornika, s krajnjom
zatajnošću, punom poštovanja.29
Na tom mjestu raznorodnih, pokretnih stanara, koje je privlačilo
strance, vladala je neka čudna mješavina bliskosti i čuvanja razdaljine u
odnosu na odgovornu osobu, raspoloživosti prema svakome i suzdržanosti
koja je u isti mah izbjegavala familijarnost, mimikriju ih stvaranje pokor­
nosti. Na tom se mjestu boravilo u prolazu, a potom nastavljalo svojim
putem, kojiput se vraćalo nakon duljeg izbivanja, kao što jedan psihoana­
litičar dođe drugome na “kontrolni pregled” u teškom trenutku. Tajnu tog
“načina činjenja”, koji je oslobodio talente tolikih studenata (o čemu
svjedoče brojni poslijediplomski radovi i radnje polaznika seminara 3.
godine), Michel de Certeau ponio je sa sobom u Kalifomiju,30ah je njegov
vidljivi odraz sačuvan i u Invenciji svakodnevice podarujući djelu neku
posebnu draž. U osnovi, “drugi kružok” bilo je mjesto eksperimentiranja i
komora odjeka u kojoj su se oblikovale i u različitim kontekstima provje­
ravale teorijske postavke Umijeća činjenja, na raskrižju brojnih ispitiva­
nja terena u i izvan Pariza. Seminar nije proizveo vlastite teorijske postavke,
koje su u bitnim crtama, kao što sam naznačila, već bile prisutne u Certeauovu djelu između 1968. i 1974., ali bilo je to pogodno mjesto za nji­
hovo dotjerivanje i konačno oblikovanje.
21
‘Treći kružok” činila je mala ograničena i stabilna grupa ljudi, u
kojoj su bili neposredni suradnici spomenuti u ugovoru sklopljenom s
DGRST-om. Ponajprije tu smo bili Pierre Mayol i ja, potom, u posljednjoj
fazi rada, Marie Ferrier. Pierre Mayol se odmah opredijelio za temu prakse
grada, u odnosu između četvrti i privatnog prostora stanovanja. Njegova je
suradnja bila dragocjena, jer je u parišku skupinu, četvrt gradskog
stanovništva, unio razliku uvrštavanjem provincije, donijevši materijale
svoga dijagonalnog istraživanja koje je pratilo tri naraštaja obitelji cijelo
vrijeme vezane uz četvrt u kojoj je živjela. Predmet moje suradnje najprije
je bio zadatak koji mije povjerio Certeau, a nadao se naći u logici djelovanja
(o mom dotadašnjem radu imao je neodređena saznanja iz krugova semiotičara i lingvista Chomskijeve škole) teorijski model koji bi bio primje­
njiv na praksu. Prilično sam brzo došla do dosta negativne dijagnoze koju
je on prilično teško prihvaćao u ime logičke “čistoće”. Tada sam svoje
ispitivanje proširila na logiku vremena, modalitete i norme, u nadi da ću tu
pronaći neku čvrstu i preciznu jezgru ako ne za analizu praksi, a ono ba­
rem iskaza koji se na njih odnose. U drugoj fazi tog razmišljanja, počela
sam proučavati artikulaciju između formalnog i prirodnog jezika, s poseb­
nim osloncem na veoma različite Wittgensteinove postavke (u isti mah
“prvi” i “drugi” Wittgenstein) i one logičara Hintikka. Dijelovi tog rada
bili su uključeni u I. dio Umijeća življenja.
Namjera mije bila izraditi posebnu tehničku studiju o pitanju logika
i načina na koje one “izlistavaju” jezične iskaze, ah kad su 1979. bila dovrše­
na dva toma, Michel de Certeau i ja odlučili smo objaviti ih ne čekajući
dovršetak trećega, koji smo namjeravali posvetiti problemu tih logika i
pitanju jezičnih praksi; taj smo posljednji dio trebah on i ja napisati
“četveroručno”. Projekt smo najprije nazvali Logike i lukavstva, (Logiques
et ruses, u dokumentaciji nastaloj u međuvremenu za DGRST), potom
Reći drugo (Dire l 'autre\ po objavljivanju djela 1980.), da bi konačni naslov
bio Umijeća kazivanja {Arts de dire). Nakon 1980. u više smo navrata
raspravljah o projektu, prerađivah ga, pokušah utvrditi vrijeme potrebno
za njegovu izradu, a Certeau mu je posvetio i neka svoja predavanja i
seminare u Kahfomiji. Ah, on je bio zaokupljen svojom poviješću misti­
ka, a ja poviješću logike i jezika renesanse, vrijeme je pretjecalo, pa tako
22
treći svezak nikad nije ugledao svjetlost dana.31 Certeau je izrazio žaljenje
zbog toga, kao i zbog, kao što se izrazio, “izostalih poglavlja” u Umijeći­
ma činjenja koja bi se odnosila na pamćenje i muzeologiju, govorila o
vjerovanju (tema je u obrisima prisutna u 13. poglavlju), o mučenju, te
napokon o znanstvenosti (dosje na kojemu smo mnogo radili zajedno, a ja
sam svoj dio objavila u različitim člancima, primjerice, uEspritu, u razdob­
lju između 1974. i 1981.).
Ali, uskoro je moj rad u “trećem kružoku” zadobio neočekivani
obrat. Naš se trio okupio na tjednom sastanku, naime pokušaju teorijske
raščlambe konkretnih praksi. Primijetila sam da su žene začudno izostav­
ljene u toj konkretnoj glazbi, pobunila sam se, navodila razloge (bilo je to
vrijeme feminističkog osvještavanja) i bila toliko uvjerljiva da smo odluči­
li ispraviti taj ozbiljni propust, makar se zbog toga svi drugi poslovi zaus­
tavili. Bila sam zadužena brzo odrediti predmet, teren, metodu, jer je već
bilo proljeće 1976, vrijeme je istjecalo, DGRST je tražio rezultate. Nakon
razmišljanja i različitih rasprava, izabrala sam kuhinju, zbog toga što se u
njoj namiruju prvotne potrebe, zbog njezine sposobnosti da se nosi sa svim
raskolima i zbog njezina osobitog odnosa premaprigodi i okolnosti, dva­
ma pojmovima koji su postali središnjima u našem razumijevanju prak­
tičara. Da bi se upoznalo naše svakodnevne pokrete u skrivenim pojedi­
nostima, željeli smo sa ženama različite dobi i položaja povesti razgovore
koji bi se temeljili na shemi dovoljno rastezljivoj da omogući usporedbe, a
da odgovori pritom ne budu stereotipni. Željeli smo u razgovoru steći po­
vjerenje osoba kako bi one progovorile o svojim uspomenama, strahovi­
ma, o onome što prešućuju, cijeli jedan neizrečeni svijet radnji, odluka i
osjećaja koji u tišini upravljaju obavljanjem svakodnevnih praksi. Taj način
“davanja riječi” običnim ljudima bio je jedna od osnovnih nakana
istraživanja, a on je iziskivao da se pozornost pri odvijanju razgovora us­
mjeri na to da naša uloga u njemu nikad ne bude voditeljska, uz prisutnost
neuobičajene empatije.
Taj je posao ponuđen Marie Ferrier, koja se tada upravo trebala
vratiti iz Grčke, gdje je dugo živjela i radila, i koja je bila članicom “prvog
kružoka” za njegova kratkog održavanja. Ona je ponudu prihvatila, posta­
la stalnom suradnicom i obavljala taj posao do 1977, a umjela je sa svojim
23
sugovoraicama povesti razgovor nevjerojatne slobode, bogat neočekivanim
podacima. “Drugi kružok”, naš mali trio prije dolaska Marie, dugo je raz­
mišljao o tehnikama promatranja-sudjelovanja i vođenja produbljenih
razgovora, u odnosu na klasične antropološke metode i u odnosu na za­
hvaljujući lingvistici ponovno otkriveno značenje razlike između usme­
nog i pisanog. Marie Ferrier se tako u svom radu koristila našim prethod­
nim teorijskim istraživanjima, kojima se koristio i Pierre Mayol u svom
proučavanju četvrti Croix-Rousse u Lyonu. Tako je bilo odlučeno da se u
2.
tomu in extenso objavi jedan intervju iz svake serije (četvrt, kuhinja)
kako bismo svjedočili bogatstvu govora običnih ljudi potrudimo li se po­
slušati ih i potaknuti ih da se izraze.32 Trio, koji je na taj način postao
kvartet, nije gubio iz vida prvotnu namjeru pothvata, opovigavanje klasič­
nih teza o pasivnosti potrošača i omasovljenju ponašanja.
Spominjanje tih triju krugova sugovornika nije dostatno za objaš­
njenje na koji se način istraživanje oslanjalo na konkretna iskustva stečena
u različitim sredinama. Valja tome još pridodati i doprinos istraživanja
vođenih u inozemstvu. U razdoblju od 1974. do 1978. godine Michel de
Certeau stalno je putovao, bio pozivan da drži predavanja, sudjeluje, nad­
gleda brojne istraživačke programe ili društvene akcije, i te je prigode
iskoristio za prikupljanje dojmljive dokumentacije o problematici, meto­
dama, kulturalnim i društvenim eksperimentima.33 Neki od tih njegovih
boravaka trajali su dulje (jedno tromjesečje) i omogućavali mu da neposred­
no sudjeluje u konkretnim eksperimentima, drugi kraće, ostavljajući mu
tek vremena da odsluša i raspravlja o izvješćima drugih istraživača. Na taj
se način uspostavila mreža neslužbenih i aktivnih istraživanja od Europe
do Amerike, kojoj je on bio glavni pokretač, zahvaljujući golemoj prijepisci što ju je nadasve redovno održavao, uvijek u osobnu obliku, us­
prkos gomili svojih zadataka i brojnim putovanjima. Doprinos te neslužbene
mreže posvuda je vidljiv u Umijećima činjenja, bilo daje riječ o pothvati­
ma brazilskih narodnih junaka, o opisu usmene kulture u Danskoj, o gra­
đevnom prostoru američkog grada ih o načinu na koji Njujorčani opisuju
svoja staništa. Pa ipak, ti elementi, sjećanja i svjedočanstva iz drugih sre­
dina nemaju ulogu dekorativnih umetaka ili egzotičnog dodatka, oni su
24
uvijek sastavni dio same analize i služe teorijskom cilju koji objedinjuje
pothvat
To raznoliko i mnoštveno kolanje diljem društvenog tkanja obu­
hvaćalo je i prostor izvan Francuske, a u Francuskoj je imalo svoje ekvi­
valente u najrazličitijim društvenim skupinama: skupine građana iz iste
četvrti koji su se borili protiv velikih urbanističkih zahvata što ih je pokuša­
vala provesti tehnokratska vlast, odgojno osoblje u zatvorskim sredinama
ili u osiromašenim predgrađima, udruga za pomoć useljenicima, arhitekti
odgovorni za gradnju novih gradova u Pariškoj regiji, mlade žene koje su
istaknule želju da same odlučuju o svom zdravlju, manjine koje se bore da
sačuvaju neku tradiciju i regionalni jezik naspram centralizirajuće i
unificirajuće države itd. Sva ta iskustva, ti susreti, ti tekstovi i rasprave, a
također i cijela gomila brošura, povremenih publikacija i izvještaja o ispi­
tivanjima koje su proizvodili majušni kanali, svi su ti mlazevi vode naplavili razmišljanje obogativši ga na isti način kao i obilje znanstvene lite­
rature i “sive literature” naslagane u istraživačkim centrima i upravnim
službama. Svim tim izvorima, kao i svim tim sugovornicima, Michel de
Certeau u djelu Invencija svakodnevice mnogo duguje, iako se trag njiho­
va doprinosa utopio u masi prikupljene građe. Certeau je znao koliko im u
tom smislu duguje, a njima su i posvećene stranice na kojima se govori o
kolektivnoj dimenziji svakoga znanstvenog rada; na njih se i odnosi po­
sveta kojom počinje I. dio: “Ovaj je esej posvećen običnu čovjeku. Zajed­
ničkom junaku. Raspršenoj osobi. Neizbrojivu hodaču.” (str. 55)
Slučaj (je li doista o njemu riječ?) je htio da ja nadzirem objav­
ljivanje prvog izdanja iz 1980. dok je Michel de Certeau predavao punu
satnicu u Kalifomiji. I evo sada, deset godina poslije, i gotovo pet godina
od smrti njegova autora, iznova uranjam u tekst Umijeća činjenja kako bih
podrobno pripremila drugo izdanje.
U prvu objavljenu verziji unijela sam nekoliko manjih izmjena,
bilo da bih ispravila tipografske greške iz ranijeg izdanja (čiji materijalni
uvjeti proizvodnje nisu omogućili savršeno predstavljanje tiskanog tek­
sta), bilo da bih unijela kasnije ispravke koje je označio Michel de Certeau
na svome primjerku knjige. Tako su izbačena neka nepotrebna ponavlja­
25
nja između razvoja analize i “općeg uvoda” koji je napisan kasnije kako bi
se DGRST-u objasnila priroda dobivenih rezultata. Isto tako, ispravljene
su manje pogreške ili nepreciznosti koje smo uočili pri ponovnom iščitavanju s prevodiocima djela (na američki engleski 1984, na japanski i špan­
jolski 1987, na njemački 1988). Kao što je autor odlučio 1984. pri pripremi
američkog izdanja, tekst predstavljanja cjeline dobio je novi naslov, “opći
uvod”, sukladno svojoj ulozi.
U bilješkama tog uvoda izbacila sam tri napomene koje su
navještavale dodatna buduća istraživanja, za koje danas znamo da nikad
neće ugledati svjetlost dana; ona su se odnosila, kao što sam već naznačila
na logike, jezične prakse i na prospektivu. Umetnula sam nekoliko bilježaka
unutar stranica, uvijek popraćene mojim inicijalima, kako bih pridodala
manja objašnjenja i prevela navode sa stranih jezika. Baveći se tim manje
važnim poslom, uočila sam da su navodi, kojih je šest, na šest stranih je­
zika (njemački, engleski, španjolski, talijanski, latinski, portugalski). Taj
omjer nije bio svjestan, ali svidjela mi se znakovita uloga slučaja, i ovom
prigodom, koji “odaje” (Michel de Certeau se uvijek volio poigravati dvo­
strukim značenjem toga glagola) kolanje od Europe do Amerike, od Sta­
rog do Novog svijeta, slično onome što je Francois Hartog veoma sretno
nazvao “pisanje putovanje”.34U pozivanjima u bilješkama, povezala sam
i upotpunila bibliografske podatke. Pri navođenju Certeauovih tekstova,
svaki sam put spomenula najnovije izdanje ih zbirku u kojoj su prikupljeni
nekoć raspršeni članci.
Također sam dodala kazalo navedenih autora kako bih omogućila
ukrižena putovanja. Čitanje kazala uvijek je poučno i indiskretno, ono ra­
svjetljuje tajne nastajanja teksta. Ono vodi zaključku (što ne iznenađuje
pozornog čitatelja) daje Freud autor čiji se doprinos najčešće i neosporivo
spominje u knjizi, i koji je prisutan od početka do kraja, što je naposljetku
i prirodno odavanje počasti nadasve lucidnu autoru Psihopatologije sva­
kodnevnog života( 1901). Uz Freuda, najdublji utjecaj nije bio ni Foucaultov, ni Bourdieuov, čije se postavke odmjeravaju i propituju u istom poglav­
lju, ni onaj Detiennea i Vemanta čije je grčko “lukavstvo” bilo ključno u
objašnjenju lukavstava praktičara, ni onaj Levi-Straussa čije su “kućne
radinosti” bile rasvjetljujući činitelj, nego utjecaj Wittgensteina, kojemu
26
se odaje najveća počast:
to djelo raspršeno i strogo koje kao da nudi
filozofijsko pročišćenje suvremenoj znanosti o običnome.” Nastavak ka­
zala pokazuje u kojoj mjeri je misao Michela de Certeaua, koja je sazri­
jevala zahvaljujući doprinosu antropologije, povijesti, lingvistike ili soci­
ologije, bila strukturirana ponajprije svojim filozofijskim izvorištem.
Cjelokupna je filozofska predaja dala svoj doprinos: antika s Heraklitom,
Platonom i nadasve Aristotelom; moderno doba s Hobbesom, Descartesom, Pascalom, Diderotom, Rousseauom, Kantom i Condillacom; 19.
stoljeće s Hegelom, Marxom, Nietzscheom ili Peirceom; naše stoljeće s
Wittgensteinom, Heideggerom, Quineom, engleskom analitičkom filozo­
fijom i njezinom francuskom inačicom, mišlju Merleau-Pontya, Deleuzea,
Lyotarda ili Derridaa.
Žalim što nisam mogla uvrstiti u kazalo i niz legendarnih ili fik­
tivnih ličnosti, junaka grčkih mitova ili onih proizašlih iz “iskaza pacijena­
ta dr. Freuda”, toga modernog mitotvorca. Oni nisu autori. Ali njihova
zbijena četa prelazi s kraja na kraj Umijeća činjenja, kao što su to nekoć
učinili nestali filozofi i pjesnici u Danteovim spjevovima, jednom mogući
akteri, drugi put metaforički nositelji značenja. Antigona, Snjeguljica,
Pepeljuga, Dedal ih Dear, Dora, mah Hans, Emile, Figaro, Don Juan, Lady
Macbeth, Edip, Robinson u pratnji Petka, Scapin, Ulrich i toliki drugi
napučuju te stranice. Arhetipski likovi s posredovateljskim ulogama, obav­
ljaju oni prijelazne faze između poznatih autora; pojedinci zvani i ugledni,
i anonimno mnoštvo dosjetljivih i lukavih praktičara, “nepoznatih proiz­
vođača, pjesnika u svom poslu”. Njihova nazočnost podaruje tome djelu
izvan svih žanrova duboku čovječnost, poetsku gustoću gdje se prepozna­
je “umjetnik, besumnje jedan od najvećih u našem vremenu, zahvaljujući
trajnom kontrapunktu između strogosti pisanja i bogatstva metafora koje
mu podaruju živost”.35 Djelo “jezuita koji je postao zvjerokradica”,36 ne
može se pripisati ni jednome žanru, ni jednoj disciplini, te mu uspijeva
vragometm pothvat da Čin čitanja, oličenje pasivnosti za tolike promatrače
i učitelje, prometne u oličenje djelatnosti prisvajanja, proizvodnju neovis­
nu od značenja, naime “paradigmu taktičke djelatnosti”.37
Pohvala sjeni i noći (obična inteligencija, prolazno stvaralaštvo,
prilika i okolnost), to filozofijsko putovanje duž “zajedničkog života” nije
27
slijepo ni za političke realnosti (o kojima govori cijelo 13. poglavlje), ni za
breme vremenitosti koje se posvuda potvrđuje. Iznova na taj način išči­
ta vaj ući tekst nakon deset godina, zaprepastila me žestoka nota, skrivena,
suzdržana i uporna, koja iskazuje prisutnost smrti među živima. Smrt Boga
čija Riječ više ne nastanjuje svijet, smrt društava, smrt vjerovanja, smrt
koja nas sve očekuje (pogl. 14). U Michela de Certeaua, smrt uvijek upu­
ćuje na proces pisanja u kojemu je on vidio matricu zapadnih društava,
sredstvo pobjedničke racionalnosti koja se u 16. stoljeću proširuje na Novi
svijet. Ta pretpostavka ima sudbinsku važnost u njegovoj misli; uvedena u
L ’Ecriture de l ’histoire (Pisanje povijesti, 1975) i već u člancima prikup­
ljenima u L'Absent de l ’histoire (Odsutno u povijesti, 1973), nalazimo je
prerađenu u La Fable mystique (Mistična bajka, 1982). U našem djelu ona
gradi drugu polovicu Umijeća činjenja, a o toj tezi ovisi mjesto pridano
teoriji “pripovijedanja”, nerazdvojnoj od teorije praksi i središnje Certeauove postavke. Jer pripovijedanje jest jezik djelovanja, ono “otvara ka­
zalište legitimnosti i pravih radnji” te omogućuje praćenje stupnjeva ope­
rativnosti, odakle, primjerice, proizlazi pozornost koja se pridaje prostor­
nom pripovijedanju (pogl. 9.).
Od renesanse, Bog se povukao iz svijeta i pisanje više nije tumač
tajnih značenja njegove Riječi. Na taj je način ono postalo velikim proizvoditeljem, izvorom svake moći. Savršeni mitski izraz toga novoga lika
povijesti Michel de Certeau je pronašao u Robinsonu Crusoeu, tekstu koji
je neumorno čitao i komentirao: nadalje, “subjekt pisanja je učitelj, a rad­
nik koji posjeduje drukčije oruđe od jezika bit će Petko”. U tom novom
obliku, pisanje je u neraskidivu odnosu sa smrću. “U tom smislu, i pisac je
smrtnik koji pokušava govoriti. Ah, u smrti što je upisuju njegovi koračaji
na crnoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može iskazati želju koja od
drugoga, u pozornosti što je on preinačuje, očekuje čaroban i prolazan
izgred preživljavanja.” (str. 293/9)
Taj bi upis života u smrt, smrti u život, Surin nazvao “sretnim uta­
panjem”, po uzoru na obične dane bezbrojnoga mnoštva čije neumorno
lukavstvo nadahnjuje ove stranice.38
Luce Giard
28
Umijeća činjenja
Prije negoli svoje nakane, željom m ije predstaviti krajolik jednog
traganja i tim utvrđivanjem mjesta obilježiti prostor unutar kojega
se odvija radnja. N apredovanje raščlam be upisuje svoje koračaje,
pravilne ili krivudave, na davno nastanjenu tlu. Poznajem tek neke
od tih prisutnosti. M noge, zacijelo odlučnije, ostaju implicitne postavke i dosezi slojevito su raspoređeni u tom krajoliku sjećanja
i palimpsesta. Što reći o toj nijemoj povijesti? A ko ništa drugo,
naznačujući područja na kojima se uobličilo pitanje svakodnevnih
činjenja, već sam označio dugovanja i u isti m ah razlike koje su
omogućile rad na tim mjestima.
Tekstovi od kojih je sastavljeno ovo djelo žele izvijestiti o
zajedničkim praksama. Uvesti ih s pojedinačnim iskustvim a, obilascima, solidarnostima i borbam a što ustrojuju prostor na kojem u
te naracije probijaju put znači razgraničiti jed n o polje. Time će se
utvrditi i “način hodanja”, koji uostalom pripada “načinim a či­
njenja” o kojim a je ovdje riječ. D a bi se čitalo i pisalo o kulturi
običnoga, valja ponovno naučiti zajedničke radnje i učiniti od
raščlambe jednu od inačica njezina predmeta.
Različiti prilozi od kojih su sastavljena ova dva sveska*,
omogućili su da se istraživanje um noži i da se različiti prolaznici
* Ovo istraživanje, koje je novčano potpomogao DGRST, a vodio ga Michel
de Certeau, sažeto je prikazano u Općem uvodu. Ovdje je objavljen samo
dio njegovih rezultata. Prvi je tom napisao Michel de Certeau, drugi Luce
Giard i Pierre Mayol, u suradnji s Marie Ferrier, koja je prikupila neke
intervjue. Oba je toma za tisak priredila Luce Giard. (Hrvatsko izdanje sadrži
samo prvi tom.)
29
sretnu. Tajni sastanci na licu mjesta. Ali ta preplitanja u prolazu
nipošto ne tvore omeđeni prostor, nego utiru, nadam se, naše pu­
tanje gubljenja u mnoštvu.
30
Opći uvod
Istraživanje dijelom objavljeno u ova dva sveska potaknulo je pitanje
0 postupanjima korisnika, za koje se pretpostavlja da su pasivni i
poslušni. Da bismo se mogli pozabaviti tako skliskim (teško obuhvatljivim), a temeljnim predmetom, moramo ga učiniti obradi­
vim, naime, na osnovi ispitivanja i pretpostavki, iznaći nekoliko
mogućih putova za analize koje tek treba provesti.
Cilj će biti postignut ako postupanja ili svakodnevni “nači­
ni činjenja” prestanu biti tamnom podlogom društvenog djelovanja
1ako cjelina teorijskih pitanja, metoda, kategorija i stajališta, probi­
jajući se kroz tu noć, omogući njezino očitovanje.
Propitivanje tih praksi ne podrazumijeva povratak pojedin­
cu. Društveni atomizam koji je tijekom triju stoljeća služio kao
historijski postulat analize društva, pretpostavlja temeljnu jedinicu,
pojedinca, počev od kojega se oblikuju skupine i na kojeg ih se
uvijek može svesti. Zapostavljen tijekom više od stoljeća socio­
loških, ekonomskih, antropoloških ih psihoanalitičkih istraživanja
(ah, je h to argument za povijest?), taj je postulat izvan polja našeg
proučavanja. S jedne strane, analiza prije pokazuje da odnos (uvi­
jek društveni) određuje te pojmove, a obratno ne vrijedi, i da je
svaki pojedinac mjesto na kojem se odigrava nepovezana (i često
protuiječna) pluralnost tih relacijskih određenja. S druge strane i
nadasve, pitanje o kojem je riječ odnosi se na načine postupanja ili
sheme djelovanja, a ne neposredno na subjekt koji im je tvorac ih
pokretač. Smjera ono operativnoj logici čiji se uzori možebit poziva­
ju na višetisućljetna lukavstva prerušavanja riba ih promjenjiva
izgleda kukaca, a koju, u svakom slučaju, u nastavku zamračuje
31
prevladavajuća racionalnost Zapada. Cilj je dakle našega rada izluči­
ti kombinatoriku postupaka također koji tvore (ali ne isključivo)
“kulturu”, i iščitati obrasce djelovanja svojstvene korisnicima ko­
jima se, pod stidljivim nazivom potrošača, skriva njihov položaj
onih kojima se vlada (što ne znači da su pasivni ili poslušni). Sva­
kodnevni se život izumljuje tisućama načina prekoračivanja do­
puštenog.
S obzirom na nužnu fragmentamost našeg istraživanja, na­
daj e nam se korisnim baciti pogled na njegovu ukupnost, ponuditi
neku vrstu prospekta. Iz ptičje perspektive, taj krajolik nadaje se
tek kao sićušni djelić nekog puzzlea kojemu još mnogi dijelovi
nedostaju.
1. Potrošačka proizvodnja
Proizašlo iz radova o “popularnoj kulturi” ili o maiginalnostima,1
pitanje o svakodnevnim praksama najprije je određeno negativno,
kao nužnost da se kulturalna različitost ne lokalizira u skupinama
koje se nazivaju “kontrakulturom” - skupine već uposebljene, če­
sto povlaštene i dijelom folklorizirane - i koje bijahu tek simptomi
ih pokazatelji. Očitovanje su te različitosti, štoviše, omogućile tri
pozitivne odrednice.
K orištenje ili potrošnja
Brojni radovi, često izvanredni, nastoje proučiti predodžbe ih pos­
tupke nekog društva. Zahvaljujući poznavanju tih društvenih
sadržaja, čini se mogućim i potrebnim utvrditi kako se njima ko­
riste skupine ih pojedinci. Naprimjer, raščlamba slika što ih odašilje
televizija (predodžbi) i vremena provedenog ispred prijemnika (pos­
tupak) valja upotpuniti proučavanjem onoga što kulturalni potro­
šač “fabricira” tijekom tih sati i s tim slikama. Jednako je tako i s
korištenjem gradskog prostora, proizvodima kupljenim u super­
market! ih s tekstovima i pripovijestima što ih razašilju novine.
32
“Fabrikacija” je, kao što znamo, proizvodnja, poietikd ali skrivena, budući da se raspršuje na prostorima koje određuju i
zauzimaju sustavi “proizvodnje” (televizijske, urbanističke, tigovačke, itd.) i zato što sve totalitamije širenje tih sustava ne ostavlja
više “potrošačima” mjesto na kojemu bi pribilježili što oni čine s
proizvodima. Racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, jednako kao i
centralističkoj, bučnoj i spektakularnoj proizvodnji odgovara dru­
ga proizvodnja, koja se određuje kao “konzumacija”; ona je luka­
va, rasuta, ali uvlači se svugdje, tiha je i govoto nevidljiva, jer je ne
određuju vlastiti proizvodi nego način korištenja proizvoda koje
nameće prevladavajući gospodarski poredak.
Odavno se, primjerice, proučava nesporazum koji je iznu­
tra podrivao “uspjeh” španjolskih kolonizatora kod indijanskih
naroda: podjarmljeni i čak pomireni s time, ti su Indijanci često s
obrednim radnjama, predodžbama i zakonima koji su im bili namet­
nuti činili nešto drugo od onoga što su osvajači vjerovali da će
njima postići; oni su ih rušili ne odbacujući ih ih ih mijenjajući,
nego načinom na koji su se njima koristili u svrhe i referencije
strane sustavu koji nisu mogli izbjeći. Bijahu oni drukčiji unutar
samog sustava kolonizacije koji ih je izvana “asimilirao”; svojim
korištenjem vladajućim poretkom izigravah su njegovu moć; nisu
ga mogh srušiti, ah su mu izmicah ne napuštajući ga. Snaga nji­
hove razlike nahodila se u postupcima “konzumacije”. U manjem
stupnju, slična se pomutnja uvlači i u naša društva u načinu na koji
se “pučke” sredine koriste kulturalnim dobrima koja im odašilju i
nameću “elite” proizvoditeljice jezika.
Prisutnost i optjecanje određene predodžbe (koju propovjed­
nici, odgajatelji ih vulgarizatori nazivaju kodom društveno-gospodarske promidžbe) niukoliko ne označava što ona jest za svoje ko­
risnike. Valja još raščlaniti način na koji njome rukuju korisnici
koji nisu njezini proizvođači. Tek se tada može procijeniti razmak
ih shčnost između proizvođenja slike i drugotne proizvodnje koja
se skriva u postupcima njezina korištenja.
33
Naše se istraživanje usredotočuje na taj razmak. Njegov bi
teorijski oslonac mogla biti konstrukcija pojedinih rečenica s
preuzetim iječnikom i sintaksom. U lingvistici “performancija” nije
“kompetencija”; govorni čin (uza sve iskazivačke taktike koje on
podrazumijeva) ne može se svesti na poznavanje jezika. Smjesti­
mo li se na stajalište iskazivanja, koje je sadržaj ove studije, da­
jemo povlasticu govomome činu; on djeluje na polju jezičnog su­
stava; pokreće on procjenu ili ponovnu procjenu jezika od strane
govornika; uspostavlja relativnu sadašnjost u odnosu na stanovit
trenutak i mjesto; i sklapa neki ugovor s drugim (sugovornikom) u
mreži mjesta i odnosa. Ta četiri obilježja iskaznoga čina3mogla bi
se pronaći i u mnogim drugim postupcima (hodanje, kuhanje itd.).
U toj se usporedbi barem naslućuje stanovita nakana, koja je, kao
što ćemo vidjeti, tek djelomice valjana. Pretpostavlja ona da koris­
nici, na način Indijanaca, “majstorijaju” s bezbrojnim i infinitezi­
malnim metamorfozama prevladavajuće kulturalne ekonomije ne
bi li je prilagodili svojim interesima i pravilima. Nama pak valja
utvrditi postupke, oslonce, učinke i mogućnosti te mravlje djelat­
nosti.
Postupci svakodnevnog stvaralaštva
Još jedna referencija utvrđuje drugo odredište našeg istraživanja.
U djelu Nadzirati i kazniti Michel Foucault odmjenjuje raščlambu
aparata koji obnašaju vlast (naime, lokalizirajuće, ekspanzionis­
tičke, represivne i legalne institucije) raščlambom “dispozitiva”
koji su “vampirizirali” institucije, potajice preustrojivši funk­
cioniranje vlasti: “sićušne” tehničke procedure, koje se provode
nad i s pojedinostima, preustrojile su prostor učinivši ga pre­
voditeljem općeg “nadzora”.4 Posve nova problematika. Pa ipak,
još jednom ta “mikrofizika moći” privilegira proizvodni aparat (onaj
“discipline”), bez obzira što u “obrazovanju” razotkriva sustav
“represije” i pokazuje kako, zakulisno, nijeme tehnologije određu­
ju ili provode institucionalna uprizorenja. Ako je istina da se po­
34
svuda širi i potvrđuje mreža “nadzora”, to je hitnije razotkriti kako
joj društvo u cijelosti izmiče; koji pučki postupci (i oni “sićušni” i
svakodnevni) izigravaju mehanizme discipline i podređuju joj se
jedino da bije podrovali; naposljetku, koji “načini djelovanja” čine
protutežu na strani potrošača (ili onih “kojima se vlada”), nijemim
postupcima koji ustrojuju društveno-politički poredak.
Te “načine djelovanja” čine tisuće radnji kojima korisnici
iznova prisvajaju prostor što su ga ustrojile socio-kulturalne teh­
nike proizvodnje. Postavljaju oni istovjetna ili oprečna pitanja on­
ima kojima se bavi Foucaultova knjiga: istovjetna, budući da je
riječ o razlikovanju gotovo mikrobnih zahvata koji bujaju unutar
tehnokratskih struktura i podrivaju im djelovanje mnoštvom “tak­
tika” primijenjenih na “pojedinosti” svakodnevnog; oprečna, uto­
liko što cilj više nije utvrditi kako se silovitost poretka promeće u
disciplinarnu tehnologiju nego iskopati potajne oblike raspršenog
stvaralaštva, taktike i domišljanja skupine ili pojedinaca koji su
nadalje uhvaćeni u mrežu “nadzora”. Ti postupci i lukavstva po­
trošača u krajnjoj liniji tvore mrežu antidiscipline5koja je predmet
ove knjige.
Formalni ustroj praksi
Može se pretpostaviti da ti mnogooblični i fragmentarni zahvati,
ovisni o okolnostima i pojedinostima, upleteni i skriveni u aparati­
ma čiji su oni način uporabe, pa su prema tome lišeni ideologija i
navlastitih institucija, slijede stanovita pravila. Drugim riječima,
mora postojati neka logika tih praksi. Time se pak vraćamo na staro
pitanje: Sto uopće jest umijeće ih “način djelovanja”? Od Grka do
Durkheima, preko Kanta, duga je tradicija pokušaja utvrđivanja
složenih (nipošto jednostavnih ili “siromašnih”) pravila koja bi bila
kadra objasniti te operacije.6 Tom se prečicom “pučka kultura”,
kao i cijela takozvana “pučka” književnost različito predočuje: ona
se temeljno određuje kao “umijeće činjenja” ovoga ih onoga,7naime
kao kombinirana i korisna potrošnja. Te prakse uvode neki “popu-
35
lami” ratio, način mišljenja koji se zasniva na načinu djelovanja,
umijeće kombiniranja neodvojivo od umijeća korištenja.
Da bih dokučio formalni ustroj tih praksi, primijenio sam
dvije vrste ispitivanja. Prva, deskriptivnije prirode, odnosila su se
na neke načine djelovanja odabiranja prema njihovoj zanimljivos­
ti u strategiji raščlambe i kako bih dobio dovoljno različite inačice:
prakse čitanja, korištenje urbanog prostora, korištenje svakodevnih
ritualizacija, ponovno korištenje i funkcioniranje pamćenja preko
“autoriteta” koji omogućuju (ih dopuštaju) svakodnevne prakse
itd. Osim toga, dvije podrobnije monografije nastoje slijediti u nji­
hovu ispreplitanju prakse svojstvene bilo preustroju prostora (četvrt
La Croix-Rousse u Lyonu) preko obiteljskih praksi ih pak taktikama kulinarskog umijeća, koji u isti mah ustrojuju mrežu odnosa,
poetske “kućne radinosti” i prenamjenu tržišnih struktura.8
Drugi niz propitivanja odnosio se na znanstvenu literaturu
kadru ponuditi pretpostavke koje dopuštaju ozbiljno shvaćanje logi­
ka te misli koja sebe ne misli. Tri se polja nadaju posebno zanim­
ljivima. S jedne strane, sociološka, antropološka, pa i povijesna
djela (od E. Goffinana do R Bourdieua, od Maussa do M. Detiennea, od J. Boissevaina do E. O. Laumanna), razrađuju teoriju tih
praksi, u kojima su pomiješani obredi i “kućni izdjelci”, manipu­
lacije prostora i operateri mreža.9 S druge strane, od J. Fishmana,
etnometodološka i sociolingvistička istraživanja H. Garfinkela, W.
Labova, H. Sacksa, E. A. Schegloffa itd., oslobađaju se postupci
svakodnevnih međudjelovanja sa strukturama očekivanja, prego­
varanja i improvizacije svojstvenim svakodnevnom jeziku.10
Napokon, osim semiotike i filozofije “konvencije” (od D.
Ducrota do D. Lewisa),11valja propitati strogo formalizirane logike
i njihovo proširenje na analitičku filozofiju na poljima djelovanja
(G. H. von Wright, A. C. Danto, R. J. Bernstein),12vremena (A. N.
Prior. N. Rescher i J. Urquhart)13 ili modalizacije (G. E. Hughes i
M. J. Cresswell, A. R. White).14Teška aparatura koja nastoji doseg­
nuti razhstalost i plastičnost običnih iskaza, gotovo orkestralne kom­
36
binacije logičkih partitura (temporalizacija, modalizacija, nalaganje,
djelatni predikati itd.) čije dominante slijedno određuje okolnost
ili trenutna hitnost. Posao istovjetan onome koji je poduzeo Chom­
sky u usmenoj praksi jezika mora nastojati podariti logičku i kul­
turalnu ozakonjenost svakodnevnim praksama, barem u onim za­
sad još uskim poljima, u kojima raspolažemo oruđima da o njima
izvijestimo.
Složeno istraživanje zato što se te prakse naizmjence kose s
našom logikom ih je iznevjeruju. Ono je na tragu žaljenja pjesnika
i, poput njih, bori se sa zaboravom: “I zaboravih slučaj okolnosti,
mir ih užurbanost, sunce ih hladnoću, početak ih kraj dana, okus
jagoda ih napuštenosti, poruku koju smo napol čuli, prvu stranicu
novina, glas preko telefona, najbezazleniji razgovor, najbezhčnijeg muškarca ih ženu, sve što govori, buči, prolazi, jedva nas do­
tiče, sudara se s nama”.15
Marginalnost većine
Ta tri određenja omogućuju prijelaz preko kulturalnog polja, pri­
jelaz određen problematikom istraživanja i obilježen prostorno
određenim propitivanjima koja bi trebala poslužiti kao radne
hipoteze podložne provjeri. Nastoji on utvrditi vrste operacija svoj­
stvenih potrošnji u rasteru neke ekonomije i prepoznati u praksa­
ma usvajanja pokazatelje takve kreativnosti koja buja upravo tamo
gdje nestaje sposobnost da se iznađe vlastiti jezik.
Današnje obhčje marginalnosti nije više ono malih skupi­
na, nego je na djelu masivna marginalnost; to je kulturalna djelat­
nost ne-proizvodača kulture, rieoznačena, neiščitljiva, nesimbohzirana djelatnost, a koja ostaje jedinom mogućom svima onima
koji unatoč svemu plaćaju, kupujući ih, proizvode-spektakle u ko­
jima se zacrtava proizvođačko gospodarstvo. Ona se univerzalizira.
Taje marginalnost postala šutljivom većinom.
To ne znači da ona nije homogena. Postupci preko kojih se
odvija ponovno korištenje proizvoda povezanih zajedno u neku
37
vrstu obveznog jezika djeluju ovisno o društvenim okolnostima i
odnosima snaga. Radnik emigrant ne raspolaže u odnosu na slike s
televizije jednakim kritičkim ili stvaralačkim prostorom kao pro­
sječni francuski uposlenik. Nedostatna informiranost, manjak
novčanih sredstava i svake vrste “osiguranja” iziskuju na istom
području dodatnu sposobnost domišljatosti, snova i smijeha. Kada
slični dispozitivi djeluju na nejednaki raspored snaga, ne polučuju
iste učinke. Odatle nužnost razlikovanja “operacija” (u vojnom
smislu riječi) koje se sa sustavom proizvoda odvijaju unutar mreže
potrošača, kao i razlikovanja manevarskih prostora što ih okolnos­
ti u kojima oni obavljaju svoje “umijeće” podaruju korisnicima.
Odnos između postupaka i polja snage na kojemu oni djelu­
ju pretpostavlja stoga uvođenje polemološke raščlambe kulture.
Poput prava (koje je jedan od njezinih obrazaca), kultura artikulira
sukobe i naizmjence ozakonjuje, premješta ih nadzire razloge onog
najsnažnijega. Razvija se ona u činitelju napetosti, a nerijetko i
nasilja, kojemu podaruje simboličke ravnoteže, računovodstvene i
nagodbene više ih manje privremene sporazume. Taktike potroš­
nje, domišljanje slabih kako bi iskoristili one jake, tako vode politizaciji svakodnevne prakse.
2. Taktike praktičara
Ova odveć dihotomna shema odnosa što ih potrošači održavaju s
ustrojem proizvodnje razdijelila se tijekom rada na tri načina:
istraživanje problema kadrih da iskažu prikupljenu građu; opis
nekoliko praksi (čitanje, govorenje, hodanje, stanovanje, kuhanje
itd.) koje se nadaju značajnima; širenje raščlambe tih svakodnevnih
postupaka na znanstvena polja kojima očevidno upravlja druga vrsta
logike. Predočavanjem putanja tih triju usmjerenja zacrtava se
sadržaj cjeline.
38
Putanje, taktike i retorike
Nepoznati proizvođači, potrošači proizvode svojim označiteljskim
praksama nešto što bi moglo poprimiti obličje “linija hoda”, što su
ih nacrtah mladi autisti F. Delignya.16U tehnokratski sagrađenom
prostoru, ispisanom i fiinkcionaliziranom, u kojemu se oni kreću,
njihove putanje oblikuju nepredvidljive rečenice, dijelom nečitke
“prijelaze”. Iako su sastavljene od riječi preuzetih jezika i ostaju
podređene propisanim sintaksama, zacrtavaju one lukavstva druk­
čijih interesa i želja koje nisu ni određene ni obuhvaćene sustavi­
ma u kojima se razvijaju.17
O njima čak ni statistika ne zna gotovo ništa, budući da se
ona zadovoljava razvrstavanjem, proračunavanjem i uspostavljan­
jem slike “leksičkih” jedinica čije su putanje sastavljene, ah na
koje se one ne svode, a sve to obavlja u službi vlastitih kategorija i
taksinomija. Statistika obuhvaća građu tih praksi, a ne njihovufor­
mu; ona utvrđuje korištene elemente, a ne i ono “iskazano” kućnom
radinošću, “zanatskom” domišljatošću, diskurzivnošću koja kom­
binira elemente svega “primljenoga” kao jednoobrazno sivilo. Kad
bi statističko ispitivanje rastavilo ta “djelotvorna lutanja” u jedi­
nice koje ono samo određuje, iznova sastavilo sukladno svojim
kodovima rezultate tih izrezaka, takvo bi ispitivanje “našlo” jedino
ono što mu je istovrsno. Statistika reproducira sustav kojemu pri­
pada i ostavlja izvan polja svog bujanja heterogene pripovijesti i
operacije koje čine patchwork svakodnevnog. Snaga njezinih pro­
računa ovisi o njezinoj sposobnosti dijeljenja, ah upravo tom ana­
litičkom fragmentacijom ona gubi ono što vjeruje da traži i pred­
stavlja.18
“Putanja” predočuje neki pokret, ah ona je i posljedica pro­
jekcije na neki plan, izravnavanja. Ona je transkripcija. Dijagram
(koji oko može nadzirati) nadomjestio je operaciju; reverzibilna
linija (čitljiva u oba smjera) na vremenski ireverzibilnom nizu; trag
u činovima. Zato bih se radije poslužio razlikom između taktika i
strategija.
39
Nazivljem “strategijom” proračun odnosa snaga koji postaje
moguć od trenutka u kojemu se kakav voljni i sposobni subjekt
može izdvojiti od kakva “okruženja”. Ona određuje mjesto koje se
može ocrtati kao vlastito i tako može poslužiti kao osnova za
održavanje odnosa s različitom izvanjskošću. Politička, ekonom­
ska ili znanstvena racionalnost nastale su na tom strateškom obrascu.
Nazivljem, naprotiv, “taktikom” proračun koji ne može raču­
nati na nešto vlastito, dakle niti na granicu koja razlikuje drugoga
kao vidljivi totalitet. Jedino mjesto taktike jest ono drugoga.19Ona
se u nj djelomično uvlači ne obuhvaćajući ga u cijelosti, i ne mogavši
ga držati na razdaljini. Ona ne raspolaže osnovom na kojoj bi se
mogla koristiti svojim prednostima, pripremiti svoja širenja i osi­
gurati si neovisnost u odnosu na okolnosti. “Vlastito” jest pobjeda
mjesta nad vremenom. Naprotiv, s obzirom na svoje ne-mjesto,
taktika ovisi o vremenu, spremna je u njemu “uhvatiti u letu” mo­
gućnosti svoje koristi. Ono pak čega se domogne, ona ne zadržava.
Valja joj neprestance koristiti događaje ne bi li ih prometnula u
“prilike”. Nejako biće mora se neprestance koristiti snagama koje
su mu strane. Ono to uspijeva izvesti u povoljnim trenucima, kada
kombinira različite činitelje (tako se u supermarketu domaćica
suočava s raznorodnim i pokretnim danostima, kao što su namir­
nice u hladnjaku, ukus, tek i raspoloženje njenih gostiju, s najjef­
tinijim proizvodima i s njihovim mogućim slaganjem s onim što
već ima kod kuće itd.), ali oblik njihove intelektualne sinteze nije
diskurs, nego sama odluka, čin i način “korištenja” prilike.
Mnoge svakodnevne prakse (govorenje, čitanje, kruženje,
kupovanje ili kuhanje itd.) taktičke su vrste. A takvi su, općenitije,
većinom “načini činjenja”, uspjesi “slaboga” protiv “jačega”
(moćnici, bolest, silovitost stvari ili poretka itd.), dobri zahvati,
umijeće zadavanja udaraca, smionost “lovaca”, manevarska
pokretljivost, višeoblične simulacije, sretna otkrića, pjesnička kao
i ratnička. Te operacije proizlaze iz veoma starih znanja. Grci su ih
odredili kao metis.20 Ali ona potječu iz mnogo davnijih vremena,
od pradavne inteligencije lukavstava i simulacija biljaka i riba. Od
40
dna oceana do ulica megalopolisa, taktike predstavljaju kontinu­
itet i trajnost.
U našim društvima one se umnožavaju s opadanjem lokal­
nih stabilnosti, kao da zato što više nisu zakočene ograničenom
zajednicom ispadaju iz putanje, lutaju, i utoliko potrošače čine na­
lik doseljenicima u odveć široku sustavu da bi mogao postati nji­
hovim i s odveć gustom pređom da bi joj mogli umaknuti. Ali one
uvode neki brownovski pokret u taj sustav. Te taktike pokazuju
također do kojeg je stupnja inteligencija neodvojiva od svako­
dnevnih borbi i zadovoljstava koje ona artikulira, dok strategije
skrivaju ispod objektivnog diskursa svoj odnos prema moći koja
ih podržava, koju održava na snazi vlastito mjesto ili institucija.
Retorika nudi modele koji omogućuju razlikovanje tipova
taktika. To nimalo ne iznenađuje budući da, s jedne strane, ona
opisuje “obrate” kojima jezik u isti mah može biti mjesto i pred­
met, dok, s druge strane, te manipulacije ovise o prigodama i načini­
ma mijenjanja (zavođenja, uvjeravanja, korištenja) volje drugoga
(adresata).21 Zbog ta dva razloga retorika ili znanost o “načinima
govorenja” nudi raščlambi svakodnevnih načina činjenja ustroj ti­
pičnih likova, dok je sama u pravilu isključena iz znanstvenog dis­
kursa. Dvije se logike djelovanja (jedna taktike, druga strategije)
izdvajaju iz ta dva načina prakticiranja govora. U prostoru jezika
(kao i u onome igre) društvo još jasnije izražava formalna pravila
djelovanja i funkcioniranja koja ih razlikuju.
U golemu retoričkom korpusu posvećenu umijeću govorenja
i činjenja, sa stanovišta taktika sofisti imaju povlašteno mjesto.
Njihovo je načelo, prema Coraxu, bilo učiniti “najjačim” položaj
“najslabijega” te su tvrdili da posjeduju umijeće izazivanja obrata
snaga na osnovi načina na koji se iskoristi neka prilika.22 Njihova
naučavanja upisuju uostalom taktike u dugu tradiciju razmišljanja
o odnosima što ih razum održava s radnjom i trenutkom. Preko
Sun Tzuova Umijeća ratovanja u Kini,23 ili arapske antologije,
41
Knjiga lukavstava,24 ta tradicija logike koja djeluje na okolnosti i
volju druge osobe vodi sve do suvremene sociolingvistike.
Čitati, razgovarati, stanovati, kuhati...
Da bi se opisale svakodnevne prakse koje proizvode ne kapita­
lizirajući, to jest bez vladanja vremenom, nameće se jedno polazište
koje je istaknuto žarište suvremene kulture i njezine potrošnje: či­
tanje. Od televizije do novina, od reklame do svih trgovačkih epifanija, naše društvo metastazira vid, mjeri svekoliku stvarnost pre­
ma mogućnosti da pokaže ih da se pokaže i promijeni komunikaci­
je u putovanja oka. Čitanje je epopeja oka i nagona. I sama ekono­
mija preobražena u “semiokraciju”,25 podržava hipertrofiju čita­
nja. Binom proizvodnja-potrošnja mogli bismo odmijeniti njegovom
općenitom istoznačnicom: pisanje-čitanje. Čitanje (slike ih teksta),
uostalom, kazah bismo, predstavlja krajnju točku pasivnosti koja
je obilježje potrošača, preobražena u voajera (troglodita ih putni­
ka) u “društvu spektakla”.26
Ustvari, djelatnost čitanja posjeduje, naprotiv, sva obilježja
tihe proizvodnje: putovanje preko stranice, preobrazba teksta pu­
tujućim okom, improvizacija i očekivanje značenja izvedenih iz
nekoliko riječi, opkoračenja ispisanih prostora, prolazni ples. Ah
nesposoban za skladištenje (izuzev ako piše ih “snima”), čitatelj
nije zaštićen od habanja vremenom (zaboravlja se čitajući ih zabo­
ravlja što je pročitao), osim ako kupi predmet (knjigu, sliku) koji je
tek ersatz (trag ili obećanje) trenutaka “izgubljenih” u čitanju. On
u tekst druge osobe uvlači lukavstvo zadovoljstva i prisvajanja: u
njemu je on u krivolovu, unosi se u nj, u njemu se umnaža, poput
šumova tijela. Lukavstvo, metafora, kombinatorika, taje proizvod­
nja također neka “invencija” pamćenja. Ona od riječi stvara iz­
vorište nijemih pripovijesti. Vidljivo se promeće u pamtivo: Bar­
thes iščitava Prousta u Stendhalovu tekstu;27gledatelj iščitava kra­
jolik svog djetinjstva u nekoj reportaži o aktualnim događajima. I
najmanji sloj (vrpca, filmska) napisanog postaje promjena mjesta,
42
prostorna igra. Drukčiji svijet (onaj čitatelja) uvlači se na mjesto
autora.
To premještanje čini tekst nastanjivim poput iznajmljena
stana. Ono preobražava vlasništvo druge osobe u mjesto koje je
prolaznik na trenutak posudio. Sličnu promjenu uvode stanari u
stanu koji namještaju svojim pokretima i uspomenana, a govornici
u jeziku u koji unose poruke svoga materinjeg jezika, putem na­
glaska i navlastitih “obrata” itd., uvodeći u tekst vlastitu pripo­
vijest; pješaci, na ulicama na kojima na njihov poticaj promiču
šume njihovih želja i interesa. Jednako kao što korisnici
preobražavaju društvene kodove u metafore i elipse svojih lovova.
Vladajući poredak služi kao podloga bezbrojnim proizvodnjama,
a njegove vlasnike čini slijepima za to stvaralaštvo (poput “gazda”
koji ne mogu vidjeti to što se stvara različito u vlastitu im
poduzeću).28Naposljetku, taj bi poredak mogao odgovarati onome
što su metrika i rime bih za nekadašnjeg pjesnika: ukupnost prisila
koje su poticale otkrića, pravila kojima se koriste improvizacije.
Čitanje tako uvodi “umijeće” koje nije pasivnost. Nalikuje
prije na ono pomoću kojega su srednjovjekovni pjesnici i romanopisci stvorili teoriju: novost unesena u tekst i u sama poimanja
neke tradicije. Ugrađene u strategije modemiteta (koji poistovjećuje
stvaranje s izumom vlastitoga kulturalnog ih znanstvenoga govo­
ra), procedure suvremene potrošnje izgleda stvaraju neko istančano
umijeće “stanara” dovoljno vještih da unesu tisuće svojih razlika u
tekst koji je zakon. U srednjemu vijeku, tekst se uklapao u teoriju
četiri ih šest čitanja koliko ih je mogao podnijeti. I to je bila knjiga.
Nadalje, tekst više ne proizlazi iz tradicije. Nameće ga naraštaj
produktivističke tehnokracije. Više nije riječ o knjizi na koju se
poziva, nego je cijelo društvo postalo tekstom, stvoreno pisanjem
anonimnog zakona proizvodnje.
Tom umijeću čitanja bilo je korisno prispodobiti druga.
Primjerice, umijeće razgovaranja: retorike običnog razgovora preobrazbene su prakse “situacija riječi”, verbalne proizvodnje ih pre­
43
pleti položaja govornika stvarajući usmeno tkanje bez pojedinač­
nog vlasnika, komunikaciju koja ne pripada nikome. Razgovor je
prolazni i kolektivni učinak mjerodavnosti u umijeću manipuliranja
“općim mjestima” i igranja s neizbježnim u događajima kako bi se
oni učinili “nastanjivima” 29
Ali istraživanje se ponajprije posvetilo praksama prostora,30
načinima posjećivanja nekog mjesta, složenim postupcima kuli­
narskog umijeća i tisućama načina uspostavljanja pouzdanosti u
proživljenim situacijama, to jest pokušaju otvaranja mogućnosti
da se u njima živi uvodeći u njih pluralnu pokretnost interesa i
zadovoljstava, umijeće manipuliranja i uživanja.31
Ekstenzije: izgledi i politike
Raščlamba tih taktika proširila se na dva polja koja se htjelo proučiti,
ah se pristup njima preobrazio tijekom proučavanja: jedno se od­
nosi na prospektivu; drugo na subjekt u političkome životu.
U radovima o prospektivi, odmah se postavlja pitanje nji­
hova “znanstvenog” značaja. Ako je njihov konačni cilj razumi­
jevanje prisutne stvarnosti, a pravilo briga za koherentnost, valja
utvrditi, s jedne strane, neobradivo obilježje sve većeg broja poj­
mova, a s druge, neprimjerenost procedura mišljenju prostora (ci­
ljani predmet, prostor, više se ne nalazi otkad se koriste političke ih
gospodarske odrednice, o njemu nema teorije).32 Preobrazbe ko­
rištenih pojmova, razmak između atomizacije koja je svojstvena
istraživanju i globalizacije koja je prisila izlaganja itd., ukazuju da
kao definiciju samog diskursa treba uzeti “simulaciju” koja je bila
obilježje njegove metode.
Tako smo naposljetku pri proučavanju prospektive obavih
sljedeća ispitivanja: 1. odnosi što ih neka racionalnost održava s
imaginarnim (koje je u diskursu pokazatelj mjesta njegova proiz­
vođenja); 2. razlika između tapkanja, pragmatičkih lukavstava i
slijednih taktika koje obilježuju praktično propitivanje i, s druge
44
strane, strateških prikaza koji se nude adresatima kao gotov proiz­
vod njihovih postupaka.33
U diskursima se ustanovljuje potajni povratak neke retorike
koja metamorfozira “vlastita polja” znanstvene raščlambe, a u
istraživačkim uredima sve veća razdaljina između efektivnih i sva­
kodnevnih praksi (koje spadaju u red kulinarskih umijeća) u odno­
su na “scenarije” koji ocrtavaju utopijskim slikama mrmor načina
činjenja u svakom laboratoriju: sjedne strane, mješavine znanosti
i fikcije; s druge, nesklad između spektakla globalnih strategija i
nepronične stvarnosti lokalnih taktika. Postavlja se dakle pitanje o
stvarima “odispod” znanstvene djelatnosti, te se valja upitati ne
djeluju li one na način kolaža koji jukstaponira, ah sve manje ar­
tikulira teorijske ambicije što ih ističe diskurs i tvrdoglava, pre­
ostala upornost tisućoljetnih lukavstava u svakodnevnu radu ureda
i laboratorija. U svakom slučaju, ta ucijepljena struktura, zamjetna
u tolikim upravama i poduzećima, prisiljava na ponovno promiš­
ljanje svih tih taktika koje je epistemologija znanosti dosad odveć
nijekala.
Problem se ne odnosi samo na stvarne procese proizvodnje.
On postavlja u pitanje, u drukčijem obliku, p o lo ža j pojedinca u
tehničkim sustavima, budući da se ulaganje subjekta smanjuje raz­
mjerno njihovu tehnokratskom širenju. Pod sve većom prisilom i
sve manje mareći za te prostrane okvire, pojedinac se odvaja od
njih ne mogavši iz njih izaći, te mu preostaje izigravati ih, “zada­
vati udarce” i iznalaziti u elektrotehniciziranu i informatiziranu
megalopolisu “umijeće” negdanjih lovaca ih seljaka. Atomizacija
društvenoga tkanja danas podaruje političku mjerodavnost pitanju
subjekta. Dokazuju to i pokazatelji kakvi su pojedinačna djelova­
nja, lokalni zahvati, sve do ekološkog obrazovanja koje, unatoč
svemu, ponajprije zaokuplja želja da se zajednički upravlja odno­
som prema okohšu. Ti načini ponovnog prisvajanja proizvedenog
sustava, djela potrošača, smjeraju nekoj terapeutici razorenih
društvenosti i koriste se tehnikama ponovne uporabe u kojima se
mogu prepoznati procedure svakodnevnih praksi. Valja dakle razra­
45
diti politiku tih lukavstava. U perspektivi koju je otvorila Nelago­
da u kulturi, ona se također mora upitati što bi danas moglo biti
javno (“demokratsko”) predstavljanje mikroskopskih, višeobličnih
i bezbrojnih veza između manipulacije i užitka, kratkotrajne
(prolazne) i masivne društvene djelatnosti koja se poigrava sa svo­
jim poretkom.
Neumoljivi vizionar Witold Gombrowicz podario je toj “po­
litici” njezina junaka - njezina antijunaka koji progoni naše
istraživanje - govoreći o malom službeniku (Musilovu “čovjeku
bez svojstava”, “običnom čovjeku”, kojemu je Freud posvetio Ne­
lagodu u kulturi), čiji je refren: “Kad nemamo ono što volimo,
moramo voljeti ono što imamo”: “Morao sam, shvaćate, sve više
posezati za malim, gotovo nevidljivim zadovoljstvima, za spora d ič n o stim a ..“Nemate pojma koliko s tim malim pojedinosti­
ma postajemo golemi, nevjerojatno koliko rastemo”.34
46
I. dio
VRLO OBIČNA KULTURA
Posveta
Ovaj je esej posvećen običnu čovjeku*. Zajedničkom junaku.
Raspršenoj osobi. Neizbrojivu hodaču. Spominjući, na početku svo­
jih pripovijedanja, onoga odsutnoga koji im podaruje početak i
nužnost, pitam se o želji čiji je on nemogući predmet. U što bismo
željeli uvjeriti, ili što nas ovlašćuje iskazati to proročanstvo koje se
ispreplelo s mrmorom povijesti, kad mu posvećujemo pisanje koje
se nekoć u ime štovanja poklanjalo božanstvima i nadahniteljskim
muzama?
Taj bezimeni junak dolazi iz velike daljine. On je mrmorenje
društava. Od pamtivijeka, on prethodi tekstovima. On ih čak i ne
očekuje. Ne mari za njih. Ali u skripturalnim prikazima, on napredu­
je. Malo-pomalo zauzima središnje mjesto na našim znanstvenim
pozornicama Reflektori su napustili glumce, posjednike vlastitih
imena i društvenog znakovlja, da bi se usmjerili na zbor statista
nagomilanih sa strane, i naposljetku se zaustavili na mnoštvu pub­
like. Sociologizacija i antropologizacija istraživanja povlašćuju
anonimno i svakodnevno, pri čemu zoomovi izdvajaju metonimijske pojedinosti - dijelove uzete za cjelinu. S pozornice polagano
iščezavaju jučerašnji predstavljači, koji su simbolizirali obitelj,
skupinu i red, na kojoj su vladali u vrijeme kad su na snazi bila
imena. Sada nastupa broj, onaj demokracije, velikoga grada, ad­
ministracije, kibemetike. To je gipka i neprekidna gomila, istkana
* Više teorijski ustrojeni, Prvi i Drugi dio mogu se smatrati prospektivnim
zaključkom za čitanje na nekom drugom putovanju. Uvodnim Ostaje 3.
poglavlje: Snalaženje: uporabe i taktike, kao skica modela raščlambi koje
slijede.
49
gusto poput sukna bez ispusta i razmaka, mnoštvo kvantificiranih
heroja koji gube ime i lice postajući pokretnim jezikom računa i
racionalizacija koji ne pripadaju nikome. Bujica ulice označena
brojevima.
50
1. poglavlje
Zajedničko mjesto: obični jezik
Čovjek bez svojstava navijestio je to urušavanje i izrugivanje po­
jedinačnoga iii izuzetnoga: “Možda upravo malograđanin predo­
sjeća zoru novog heroizma, golemog i kolektivnog, po uzoru na
mrave”.1Ustvari, nadolazak toga mravljeg društva počeo je s ma­
sama, koje su prve bile podređene rasteru uravnjujućih racional­
nosti. Plima je rasla. U nastavku je dosegnula vlasnike strojeva,
službenike i tehničare koje je progutao sustav kojim upravljaju da
bi naposljetku preplavila slobodna zanimanja, za koja se vjerovalo
da su od nje zaštićena, i uzvišene duše književnika ili umjetnika. U
svojim vodama kotrlja ona i rastače djela, nekad otočne prirode,
danas preobražena u kapi vode u mom ili u metafore raspršenosti
jezika koji više nema autora, nego postaje govorom ili neodređe­
nim navodom drugoga.
“Svatko ” i “nitko ”
Dakako, ima prethodnica, ali njih je u “zajedničko” ludilo i smrt
uvukla neka zajednica, a još ne uravnavanje tehničke racionalnos­
ti. Tako se u osvit modemiteta, u 16. stoljeću, obični čovjek poma­
lja sa svojim znakovljem opće nesreće koju promeće u porugu.
Kao lik ironične književnosti, uostalom svojstvene zemljama Sje­
vera i već demokratskog nadahnuća, on se “ukrcao” u tijesnu ljud­
sku lađu sumanutih i smrtnika, obratno od Noine arke, budući da
ova vodi u uništenje i propast. U njoj je on zatečen zajedničkom
sudbinom. Nazvati tog antijunaka Svatko (riječ koja prevodi odsut­
nost imena) znači također daje on Nitko, Nemo, kao sto engleski
51
Everyman postaje Nobody, ili njemački Jedermcmn Niemand.2On
je uvijek onaj drugi, lišen vlastitih odgovornosti (“to nije moja kriv­
nja nego i svakoga drugog: sudbina”) i posebnih obilježja koja
razgraničavaju stanovitu vlastitost (smrt briše sve razlike). Pa ipak,
u tom humanističkom kazalištu, on se još smije. I u tome je mudar
i mahnit, pronicav i podrugljiv, u sudbini koja se nameće svima i
svodi na ništa izbavljenje koje svatko priželjkuje.
Zapravo, književnost stječe svoj status zahvaljujući ano­
nimnu smijaču kojega proizvodi: budući da je tek privid, ona je
istina svijeta opsjena osuđenih na smrt. “Bilo tko” ih “svi ljudi”
opće je mjesto, filozofijski topos. Uloga je toga općenitog bića (svih
i nikoga) da iskaže univerzalni odnos varljivih i sumanutih skripturalnih produkcija sa smrću, zakonom drugoga. Ono na pozornici
glumi samo određenje književnosti kao svijeta i svijeta kao
književnosti. Prije no što bi bio predstavljen na njoj, obični čovjek
tako predstavlja sam tekst, u i preko teksta, i još uz to potvrđuje
univerzalni značaj mjesta na kojemu se održava sumanuti govor
znalačke mudrosti. On je u isti mah snomorica ih filozofijski san
humanističke ironije i privid referenta (zajedničke povijesti) što
ovjerodostojava pisanje koje “svima” pripovijeda svoju smiješnu
nesreću. Ah kad se elitističko pisanje koristi “prostim” govornikom
kao travestijom metajezika nad sobom samim, ono u isti mah poka­
zuje to što ga hšava njegove povlaštenosti i izbacuje ga iz sebe:
kao Drugoga koji više nije Bog ih Muza, nego anonimac. Zalutalost pisanja izvan vlastitoga mjesta zacrtao je taj obični čovjek,
metafora i nusproizvod sumnje koja ga progoni, fantom svoje “taš­
tine”, zagonetni lik odnosa što ga održava sa svima, uz gubitak
izbavljenja i vlastitu smrt.
F reud i običan čovjek
Naši suvremeni izvori nude zacijelo zaokruženije primjere te “filo­
zofijske” ličnosti. Kada Freud uzima den gemeinen Mann (obič­
nog čovjeka) za početak i predmet analiza koje posvećuje kulturi
52
(Nelagoda u kulturi) ili religiji ( Budućnostje d n e iluzije) ,3tim dva­
ma oblicima kulture, on se, vjeran Aujklarungu, ne zadovoljava
time da suprotstavi psihoanalizu (“metodu ispitivanja, nepristrano
oruđe slično, da tako kažemo, infinitezimalnom računu”),4 opskurantizmu “velike većine” i da zajednička vjerovanja pretoči u novo
znanje. On ne preuzima samo staru shemu koja neizostavno kom­
binira “iluziju” duha i društvenu nesreću s “običnim čovjekom”
(to je tema Nelagode, ali u Freuda, suprotno tradiciji, obični se
čovjek više ne smije). On želi povezati svoje pionirsko “prosvjetljenje” (Aujklarung) s tom “infantilnom” većinom.5 Ostavljajući po
strani “mah broj” “mislilaca” i “umjetnika” kadrih da sublimaci­
jom preobraze rad u zadovoljstvo, napuštajući dakle te “rijetke iza­
branike” koji ipak određuju mjesto u kojemu se njegov tekst raz­
vija, potpisuje on ugovor s “običnim čovjekom” i združuje svoj
govor s gomilom čija je zajednička sudbina da bude namamljena,
frustrirana, prisiljena na rad, dakle podređena zakonu prevare i radu
smrti. Taj je ugovor, istovjetan onome koji Micheletova povijest
potpisuje s “Narodom” u kojemu unatoč svemu nikad neće dobiti
riječ,6 izgleda trebao omogućiti teoriji da se proširi do univerzal­
nog i osloni na povijesnu stvarnost. On joj podaruje sigurno mjesto.
Dakako, običnije čovjek osuđen da, zahvaljujući Bogu re­
ligije, stvori iluziju “kako će rasvijetliti sve tajne ovoga svijeta” i
da bude “uvjeren kako neka Providnost bdije nad njegovim živo­
tom”.7 Tom prečicom on sebi olako pripisuje znanje o totalitetu i
jamstvo svog položaja (preko onoga svoje budućnosti). Ali zar freudovska teorija ne izvlači korist analognu općem iskustvu na koje
se poziva? Oličenje apstraktno univerzalnog bića, obični čovjek
pritom još igra i ulogu nekog boga prepoznatljivog po svojim učin­
cima, unatoč tome što se iskvario i zamijenio s praznovjernim bićem
zajednice: podaruje ondiskursu sredstvo generalizacije posebnoga
znanja \ jam stvo njegove valjanosti diljem svekolike historije. On
ga ovlašćuje da nadiđe svoje granice - one psihoanalitičke mjero­
davnosti koja se ograničuje na nekoliko terapija, a i one ukupnosti
samogajezika lišene stvarnoga koje postavlja za referenta. On ga u
53
isti mah štiti od njegove različitosti (“prosvijetljeni” diskurs ostaje
različit od “zajedničkog” diskursa) i njegove univerzalnosti (pro­
svijetljeni diskurs kazuje i objašnjava zajedničko iskustvo). Bez
obzira kakvo bilo osobno Freudovo mišljenje o “ološu”,8 a čiju
suprotnost nalazimo u optimističkim viđenjima Micheleta o Na­
rodu, obični čovjek čini govoru uslugu da u njemu oličuje načelo
totalizacije kao načelo akreditacije: on mu omogućuje da kaže “to
je istina svih'1i “to stvarnost povijesti”. Djeluje on pritom poput
Boga u stara vremena.
Ali kasni je Freud to dobrano naslutio. Sam ismijava svoj
tekst kao “posve suvišan”, djelo nastalo u dokolici (“ne može se
pušiti i kartati cijeli dan”), “razbibrigu” posvećenu “uzvišenim
duhovima” koji mu omogućuju “otkriti najprizemnije istine”.9Raz­
likuje ga od svojih “ranijih radova”, nastalih sukladno propisima
metode i sastavljenih na osnovi posebnih slučajeva. Ovdje više
nije riječ o malom Hansu, Dori ih Schreberu. Obični je čovjek
ponajprije Freudovo ćudoredno iskušenje, povratak etičkih opće­
nitosti na polje profesionalnog, višak ih neka vrsta nadilaženja psi­
hoanalitičkih postupaka. Time on izrijekom iskazuje obrat u spozna­
ji. Ustvari, Freud ismijava taj uvod u buduću “patologiju civi­
liziranih društava” zato što je i sam obični čovjek o kojemu govori,
koji raspolaže s nekoliko gorkih i “prizemnih istina”. Svoja raz­
mišljanja on završava u pirueti: “Prihvaćam prigovor da nisam
pružio nikakvu utjehu”,10jer, priznaje, ja je nemam. Poput svih
drugih, i on je tu uhvaćen u klopku i počinje se smijati. Ironična i
mudra ludost povezana je s činjenicom gubitka pojedinačne mje­
rodavnosti te se iznova nahodimo, bilo tko ih nitko, u zajedničkoj
povijesti. U filozofskoj pripovijesti kakva je Nelagoda u kulturi,
obični čovjek je govornik. U diskursu je on spojnica između uče­
noga i običnoga - povratak drugoga (svih i nikoga) na mjesto od
kojeg se on brižno distancirao. Još jednom on tu zacrtava preplavljivanje osobitosti običnošću i ponovno dovođenje znanja na njego­
vu opću pretpostavku: o ozbiljnome ne znam ništa. Ja sam poput
svih ostalih.
54
“Lišenost”, “potiskivanje”, “Eros”, “Thanatos” itd: ta oruđa
tehničkoga rada označuju u Nelagodi prijelaz od pobjedničkog
Aufldarunga na zajednička mjesta, ali freudovsku raščlambu kul­
ture ponajprije određuje putanja tog obrata. Prividno mala a ipak
temeljna razlika odvaja njegov rezultat od prizemnosti što ih razašilju specijalisti za kulturu: te prizemnosti ne određuju više p red ­
met diskursa, nego njegovo m jesto. Trivijalan više nije drugi
(zadužen da se izbori za izuzeće kod svoga redatelja), nego proiz­
vodno iskustvo teksta. Pristup kulturi počinje kada obični čovjek
postaje naratorom, kada odredi (zajedničko) mjesto diskursa i
(anonimni) prostor svog razvitka.
Toje mjesto jednako namijenjeno govorniku kao i bilo kome
drugome. Ono je krajnja točka neke putanje. Nije riječ o stanju,
nedostatku ili prvobitnoj milosti, nego o nečemu p o sta lo m e,
posljedici procesa odmicanja u odnosu na propisane i krivotvorive
prakse, o prelijevanju običnoga u posebni položaj. Tako stvari sto­
je s Freudom koji svoje “radove” dovršava (kao što se dovršava
osuđenog) posljednjim pripovijestima o običnom čovjeku: pogrebni
postupak izveden fikcionalizacijom znanja.11
Značajan je pritom ra d preplavlj ivanj a do kojega dolazi pro­
dorom običnoga na uspostavljena znanstvena polja. Daleko od toga
da svojevoljno prisvajamo povlasticu govorenja u ime običnoga
(kojeje neizrecivo), ih da umišljamo kako smo na tom općem mjestu
(bila bi to lažna “mistika”) ili, još gore, da podarujemo konstruk­
ciji hagiografsku svakodnevnost, željom nam je vratiti njegovoj
historičnosti pokret koji postupke analize tjera prema njihovim gra­
nicama, sve do točke gdje se one mijenjaju, ako ne i zamršuju,
pomoću ironične i bezumne banalnosti koja se u 16. stoljeću iska­
zivala kao “Nitko”, a koja se iznova vratila potkraj Freudova spo­
znajnog procesa. Željom mije opisati eroziju koja upisuje običnost
u tijelo tehničkih analiza, proniknuti otvore koji obilježuju njezin
trag na rubovima na kojima se uspostavlja znanost, naznačiti
premještanja koja vode zajedničkom e m jestu na kojemu “bilo tko”
napokon šuti, osim ako ponavlja (ali drukčije) banalnosti. Makar
55
je tu eroziju i usisao oceanski žamor običnoga, zadatak nije u tome
daje nadomjestimo predodžbom ili zaglušimo porugama, nego da
pokažemo kako se ona uvukla u naše postupke - kao što se more
vraća u šupljine plaža - te je kadra preustrojiti mjesto na kojemu se
stvara diskurs.
Stručnjak i filo z o f
Tehnički put koji valja prevaliti sastoji se, u prvoj približnosti, u
ponovnom privođenju znanstvene prakse i jezika zemlji njihova
ishodišta, everyday lifeu, svakodnevnu životu. Taj povratak, danas
sve važniji, paradoksalnog je značaja budući da je u isti mah i
progonstvo u odnosu na discipline čija se neumoljivost mjeri
strogom definicijom svojih granica. Otkad je znanstvenost odredi­
la vlastita mjesta koja se mogu zaposjesti racionalnim projektima
sposobnim utvrditi svoje postupke, svoje formalne predmete i uvjete
svojega krivotvorenja, otkad se utemeljila kao mnoštvo ograničenih
i odvojenih polja, riječju, otkad više nije teološkoga tipa, ustanovi­
la je cjelinu kao svoj ostatak, a taj je ostatak postao ono što mi
nazivljemo kulturom.
Taj raskol ustrojuje modemitet. On ga cjepka u znanstvene
insulame tvorbe koje prevladavaju na podlozi praktičnih “otpora”
i simbolizacija nesvodivih na polje misli. Unatoč tome što “zna­
nost” želi osvojiti taj “ostatak” počevši od prostora na kojima je na
snazi moć naših spoznaja, pa čak i ako, ne bi li pripremile potpuno
ostvarenje toga carstva, izvidnice već popisuju granična područja i
na taj način povezuju svjetlo s tamom (to su suri diskursi mješo­
vitih, takozvanih “humanističkih” znanosti, izvješća s ekspedicija
koja nastoje učiniti sličnima - ako ne i mislivima - i obilježiti noći
nasilja, praznovjeija i patvorina: povijest, antropologija, patologi­
ja itd.), ipak raskol što su ga znanstvene ustanove proizvele izme­
đu umjetnih jezika, čijaje operativnost propisana, i govora društve­
noga tijela nikad nije prestao biti leglom ratova ili kompromisa. Ta
razdjelnica, uostalom promjenjiva, ostaje strateškom u borbi za
56
sama. Razdvaja ona umjetne jezike koji izražavaju procedure poseb­
nog znanja i prirodne jezike koji ustrojuju zajedničku djelatnost
označavanja.
Neke od tih rasprava (koje se tiču upravo odnosa svake zna­
nosti prema kulturi) mogu se jasno iskazati, a njihov mogući ishod
naznačiti, pomoću dviju osoba koje se tu sučeljuju, u isti mah neo­
bično bliske i suprotstavljene: stručnjak i filozof. Obojici je zadaća
da posreduju između znanja i društva, prvi utoliko što unosi svoju
specijalnost u šire i složenije polje sociopolitičkih odluka, drugi
zato što iznova uspostavlja, pomoću vlastite tehnike (matematika,
logika, psihijatrija, historija itd.), mjerodavnost općih pitanja. U
stručnjaka, mjerodavnost se poistovjećuje s društvenim autoritetom;
u filozofa, obična pitanja postaju načelom sumnje na tehničkome
polju. Dvosmisleni odnos (jednom očaranosti, drugi put odbojnos­
ti) između filozofa i stručnjaka, kazali bismo, često određuje nji­
hove poteze: jednom filozofijski pothvati čežnjivo smjeraju os­
tvarenju svoje stare utopije preko stručnjaka (podržati u ime posebne
znanstvenosti prijelaz na probleme cjeline), drugi se put, poraženi
poviješću, ali uporni, odvraćaju od onoga što im je oduzeto da bi u
izgon otpratili (o, uspomene, o, simbolični prijestupi, o, nesvjesna
carstva!) Subjekt, jučerašnjega kralja, danas prognanoga iz tehnokratskog društva.
Istina je da stručnjaci bujaju u tom društvu do stupnja te
postaju njegovim uopćenim likom, rastrgani između potrebe za
većom specijaliziranošću i za utoliko potrebnijom komunikacijom.
Stručnjak ukida ( i na neki način nadomješta) filozofa, jučer struč­
njaka za univerzalno. Ali njegov uspjeh nije tako spektakularan. U
njemu produktivistički zakon utvrđivanja (uvjet djelotvornosti)
protui]eči društvenom zakonu optjecaja (oblik razmjene). Daka­
ko, svaki specijalist mora sve više biti također stručnjak, naime
tumač i prevodilac svoje mjerodavnosti na drugome polju. To se
očituje i unutar samih laboratorija: čim se treba izjasniti u vezi s
ciljevima, promaknućima ili novčanom podrškom, stručnjaci in­
57
terveniraju “u ime” - ali izvan - svoga posebnog iskustva. Kako se
uspijevaju prebaciti s polja svoje tehnike - odmjerenog i propisujućeg jezika - na općenitiji jezik druge situacije? Preko neobičnog
zahvata koji mjerodavnost “konvertira” u autoritet. Na djeluje raz­
mjena kompetencije i autoriteta. U konačnici, što stručnjak uživa
veći autoritet, manja mu je kompetencija, sve dok mu se zalihe ne
iscrpe, poput energije potrebne za pokretanje vozila. Tijekom te
konverzije, on nije lišen mjerodavnosti (ona mu treba ih barem
mora ostaviti dojam da je posjeduje), ah se, u mjeri u kojoj mu
autoritet raste, nagnan društvenom potražnjom i/ili političkim
odgovornostima, odriče mjerodavnosti koju posjeduje, Paradoks
(općeniti?) autoriteta: povjerenje mu osigurava znanje koje mu ne­
dostaje upravo na polju na kojemu se autoritet primjenjuje. On je
neodvojiv od “zloporabe znanja”:12 - tu možda valja prepoznati
učinak društvenog zakona koji lišava pojedinca njegove mjero­
davnosti kako bi mu udijelio ih vratio kapital kolektivne mjero­
davnosti, što će reći zajedničke vjerojatnosti.
Budući da ne može ostati pri onome što zna, stručnjak se
izjašnjava u ime mjesta koje mu je namrla njegova specijalnost.
Na taj se način on upisuje ih je upisan u zajednički poredak u ko­
jemu specijalizacija ima vrijednost inicijacije kao propis i hijerarhizirajuća praksa produktivističke ekonomije. Nakon što se us­
pješno podvrgnuo toj inicijacijskoj praksi, on se može, kad je riječ
o pitanjima koja nisu u vezi s njegovom tehničkom mjerodavnošću,
ah jesu u vezi s moći što ju je preko nje stekao, ogledati u diskursu
s autoritetom koji više nije govor znanja, nego onaj društveno-gospodarskog poretka. On govori kao običan čovjek koji se može “do­
moći” autoriteta svojim znanjem, kao što se radnik domogne nad­
nice na osnovi rada. Upisuje se on u zajednički jezik praksi, gdje
uostalom hiperprodukcija autoriteta povlači za sobom njegovo
obezvređenje, budući da ga se uvijek dobiva više za odgovarajuću
ih manju količinu mjerodavnosti. Ah dok i dalje vjeruje ih hini da
vjeruje kako djeluje kao znanstvenik, on brka društveni status i
tehnički diskurs. Jedno uzima za drugo: na djeluje qui pro quo. Ne
58
prepoznaje red koji predstavlja. Više ne zna to što govori. Tek se
poneki, nakon što su dugo vjerovali da kao stručnjaci govore je­
zikom znanstvenika, prenu iza sna te iznenadno uvide da već neko
vrijeme, poput Mačka Felixa iz starog crtića, kroče zrakom, dale­
ko od znanstvenoga tla. Ovjerovljen znanošću, njihov diskurs nije
bio drugo doli obični jezik taktičkih igara između gospodarske moći
i simboličkog autoriteta.
Wittgensteinov model običnog jezika
Zbog svega toga, “univerzalni” jezik nekadašnje filozofije ne opo­
ravlja svoja prava. Koliko je do jezika, filozofijsko bi se pitanje u
našim tehničkim društvima prije upućivalo problematizaciji ve­
like podjele između diskurzivnosti koje određuju specijalizaciju
(operativnim ograđivanjem, podjelama, one održavaju neku
društvenu opravdanost), i narativnosti umasovljene razmjene (one
umnožavaju lukavstva koja omogućuju ih koče optjecaj u mreži
moći). Neovisno o raščlambama koje su i jedne i druge podvele
pod zajedničku oznaku jezičnih praksi,13 ih o istraživanju koje ra­
zotkriva bilo uvlačenje vjerovanja, vjerojatnoga, metafora, naime
“zajedničkoga” u znanstveni govor, bilo posložene logike što ih
podrazumijeva obični jezik14- sve su to pokušaji da se iznova spo­
ji rastavljene i pretjerano hijerarhizirane dijelove jezika - također
je moguće uteći se filozofiji koja nudi “model” (kao što se nudi
model automobila) i koja podvrgava obični jezik ozbiljnom ispitu:
filozofiji Ludwiga Wittgensteina. Iz moga kuta gledanja, nju se
može smatrati radikalnom kritikom stručnjaka. Zaključak: to je u
isti mah kritika filozofa kao stručnjaka.
Žeh li Wittgenstein “filozofsko korištenje jezika privesti
njegovoj svakodnevnoj uporabi”, njegovoj everyday use}5a na tom
je projektu nadasve radio u posljednjem razdoblju, on sebi zabranjuje, a zabranjuje i filozofu, svako metafizičko prelijevanje izvan
onoga što govor može iskazati. To je njegov najdosljedniji pro­
gram: “Ne reći ništa osim onoga što se može reći... i potom, svaki
59
put kad bi netko poželio iskazati nešto metafizično, dokazati mu
da u svome iskazu nekim znakovima nije odredio značenje”.16
Wittgenstein se latio zadatka da bude znanstvenikom djelatnosti
označavanja u običnom jeziku. Sve se drugo može shvatiti kao
jezik jedino analogijom ili poredbom s “aparatom našega svako­
dnevnog jezika”.17Ali valja se spram njega odnositi na način da se
ne iskazuje ništa što nadilazi mjerodavnost tog jezika i prema tome
da se nikad ne postane stručnjakom za jezik ili tumačem na kakvu
drugom jezičnom polju (primjerice, metafizičkome ili etičkome),
da se nikad ne govori drugdje “u njegovo ime”. Na taj se način
može onemogućiti preobrazba kompetencije u autoritet.
Ono što očarava u pothvatu tog Herkula, čistača Augijevih
staja suvremene intelektualnosti, nisu ponajprije postupci ograniča­
vanja, učinci strasti za strogoću koju Wittgenstein stavlja u službu
suzdržanosti pri raščlambi “svakodnevnog”jezika (taj everyday
zamjenjuje u lingvističkom pristupu Everymana renesansne etike
ah ono je nositelj istog pitanja); nego je to, u temeljnijem smislu,
način na koji, poslužimo se njegovim izrazom, Wittgenstein zacrtava “iz nutrine " tog jezika granice onoga što ga etički ih mis­
tički nadilazi.18 Jedino iznutra prepoznaje on ono izvanjsko što je
po sebi neiskazivo. Njegov rad na taj način provodi dvostruko urušavanje: ono koje iz unutarnjosti svakodnevnog govora razotkriva
njegove rubove; ono koje prokazuje neprihvatljiv značaj (ne-smisao)
svakog iskaza koji se pokušava probiti do onoga “što se iskazati ne
može”. Raščlamba obilježuje pukotine koje podrivaju jezik i po­
ništava iskaze koji ih pokušavaju ispuniti. Ona dakle ima posla s
onime što jezik pokazuje (zeigen), a da to ne može iskazati (sagen).
Wittgenstein propituje igru područnih i kombiniranih sintaksi čiji
temelji, povezanost i globalno značenje postavljaju mjerodavna,
pa čak i bitna pitanja, ali koja se ne mogu obraditi na “pravom”
mjestu zbog toga što jezik ne može postati predmetom govora. “Mi
ne vladamo pogledom na uporabu svojih riječi”.19Rijetko je stvar­
nost jezika bila shvaćena s tako strogom ozbiljnošću, naime či­
njenica da on određuje našu povijesnost, da se nadnosi nad nas i
60
umata nas na način običnoga, pa tako nijedan govor ne može “iz
njega izaći” i postaviti se na udaljenosti da bi ga promotrio i iska­
zao njegovo značenje.
Na taj se način Wittgenstein zadržava u sadašnjosti svoje
povijesnosti, a da ne mora posezati za “prošlošću” povjesničara.
Odbacit će on i historiografiju zbog toga što, odvajajući prošlost
od sadašnjosti, ona zapravo stječe povlasticu vlastitoga i proiz­
vodnog mjesta odakle vjeruje da može “vladati” činjenicama jezi­
ka (ili “dokumentima”) i razlikovati se od danosti, proizvoda za
koji se jedino pretpostavlja daje podložan zajedničkim propisima.
Wittgenstein priznaje da je “uhvaćen” u zajedničku jezičnu povijesnost. Ah ne pristaje lokalizirati tu ovisnost u predmetu (na­
zvanome “prošlošću”) od kojega se historiografsko djelovanje fik­
tivno odvaja (fikcija koja je uostalom prostor na kojemu se rađa
znanstveni izazov vladanja poviješću).20Zapravo, njegov se položaj
ne uspostavlja ovdje, nego u dvostrukoj borbi čije očitovanje nudi
formalno polazište za proučavanje kulture. Sjedne strane, Witgenstein se bori protiv profesionalizacije filozofije, naime protiv njez­
ina svođenja na tehnički (pozitivistički) govor specijalnosti. Šire,
on odbija dezinfekciju koja, uklonivši svakodnevnu uporabu (eve­
ryday language), dakle ono fundamentalno, jedina omogućuje zna­
nosti proizvodnju i ovladavanje umjetnim jezikom. S druge strane,
bori se on protiv metafizičke pohlepe ili nestrpljivosti etike, koje
uvijek teže da uvedu pravila ispravnosti i plate ne-smislom svojih
iskaza autoritet svojega diskursa o jeziku zajedničkog iskustva.
Napada on nadmenost koja navodi filozofiju da se ponaša “kao
da” ona podaruje značenje običnoj uporabi i da samoj sebi predvi­
di vlastito mjesto s kojega će misliti o svakodnevnom.
Mi smo podčinjeni običnome jeziku, iako nismo s njime
poistovjećeni. Kao na brodu luđaka, ukrcah smo se bez mogućnosti
nadlijetanja i totalizacije. To je “proza svijeta” o kojoj je govorio
Merleau-Ponty. Ona obuhvaća svekoliki govor iako se ljudska
iskustva ne svode na ono što ona o njima može reći. Znanstvene si
metode dopuštaju da ga zaborave kako bi se ustanovile, a filozo­
61
fije vjeruju da njime vladaju, jer su sebe ovlastile da o njemu go­
vore. Nijedne ni druge, utoliko, ne dodiruju filozofijsko pitanje što
ga neprestance iznova postavlja taj “zanos” koji “tjera čovjeka da
se sudara s granicama jezika” {an die Grenze der Sprache anzurenneri)?xWittgenstein ponovno uvodi taj jezik i u filozofiju, koja ga
je doduše prihvatila kao formalni predmet, ali se i nadalje smatra
njegovom fiktivnom vladaricom, i u znanosti koje su ga isključile
kako bi se učinile njegovim učinkovitim gospodarima.
Na taj način on mijenja mjesto raščlambe, nadalje određeno
univerzalnošću koja je u isti mah pokoravanje svakodnevnoj upo­
rabi. Ta promjena mjesta mijenja i položaj govora. Budući da je
“uhvaćen” u obični jezik, filozof više nema ni vlastita niti prisvojiva mjesta. Oduzet mu je svaki položaj vladara. Raščlambeni govor
i raščlanjeni “predmet” u istom su položaju da ih ustrojuje rad ko­
jemu svjedoče, određeni pravilima koja niti utemeljuju niti nadvi­
suju, jednako raspršeni u različite načine funkcioniranja (Wittgen­
stein je želio da se i samo njegovo djelo sastoji jedino od fragme­
nata), upisani u teksturu u kojoj svaki može povremeno “apelirati”
na drugu nadležnost, navesti je i pozvati se na nju. Na djelu je
stalna razmjena odvojenih mjesta. Filozofijska ih znanstvenička
povlaštenost gube se u običnome. Posljedica tog gubitka jest invalidacija istina. Kojem bi povlaštenom mjestu one mogle biti
označeno? Suočeni smo tako sa činjenicama koje više nisu istine.
Njihovo bujanje nadzire, ako ne i guši, kritika mjesta autoriteta na
kojima se činjenice preobraćaju u istine. Prokazavši ih kao mje­
šavinu ne-smisla i moći, Wittgenstein nastoji iznova privesti te is­
tine jezičnim činjenicama i onome što, u tim činjenicama, upućuje
prema neizrecivoj ili “mističnoj” izvanjskosti jezika.
Tom se stajalištu može pridodati sve veća važnost što je
Wittgenstein pripisuje jezičnim postupcima i uporabama. Baviti
se jezikom ‘\i” običnom govoru, bez mogućnosti da se njime “vla­
da pogledom”, bez moguće vidljivosti s kakva udaljenog mjesta,
znači shvatiti ga kao ukupnost praksi u koje smo upleteni i preko
kojih je na djelu proza svijeta. Raščlamba će stoga biti “uvid u rad
62
našeg jezika” (eine Einsicht in das Arbeiten unserer Sprache).22
Na taj je način ona osuđena reproducirati raspršivanje koje cjepka
svaki sustav. Ali, nastojeći “precizirati morfologiju uporabe” izraza,
naime ispitati njihova “polja uporabe” i “opisati im oblike”,23 ona
može “prepoznati” različite načine djelovanja svakodnevnog, kojime upravljaju “pragmatička pravila”, i sama ovisna o “oblicima
života” (Lebensformen).24
Suvremena povijesnost
U razradi te analize, o čijem će sociolingvistikom ili “etnometodološkom” razvoju još biti riječi, Wittgenstein zacijelo duguje mno­
go filozofskoj tradiciji s kojom se upoznao u Cambridgeu. Od Cooka
Wilsona do G. E. Moorea i J. L. Austina, ona se usredotočila na
“načine govorenja” (ways o f speaking) svakodnevnog jezika (or­
dinary ili everyday language), do stupnja da je Austinov program
bio “utvrditi najmanje pojedinosti svakodnevnog jezika”, stekavši
glas “apostola svakodnevnogjezika” (TLS, 16. studeni 1973). Tome
se navodilo više razloga koji se i nas tiču: 1. načini običnog go­
vorenja nemaju istoznačnica u filozofskom diskursu i nisu na nj
prevodivi s razloga što u njima ima više stvari negoli u tim diskursima; 2. oni čine zalihu “razlika” i “veza” nakupljenu povijesnim
iskustvom i uskladištenu u svakodnevnu govorenju;25 3. kao je­
zične prakse, one očituju logičke složenosti nenaslućene znanstve­
nim formalizacijama.26
Ali donekle profesionalne razmjene ne smiju baciti u zabo­
rav prvobitnu povijesnu ukorijenjenost. Zadržat ću se na tri njezi­
na aspekta znakovite vrijednosti. Ponajprije, naporedo s reakcijom
koja je arhitekta Adolfa Loosa nadahnula za nastanak djela Ukras
i zločin, zagovarajući fiinkcionalističku strogost naspram dekora­
tivne izrođenosti Beča,27 ili reakcijom koja je u Musila razjarila
kliničku ironičnost primjedbi o Kakaniji,28Wittgenstein se gotovo
jansenistički “gnuša” “lažne” draži i “novinarskih” bisera “trule
kulture” ih “brbljarija” koje im nalikuju.29“Čistoća”30i suzdržanost
63
stilska su obilježja angažmana u suvremenoj povijesti, filozofijskoj
politici kulture. Kritički povratak običnoga, kako ga razumije Witt­
genstein, mora uništiti sve vrste retoričkih blistavila moći koja
hijerarhizira i ne-smislova koji uživaju autoritet.
Jednako zapanjujuća analogija: s obzirom na iskustvo vr­
hunskog tehničara, potom matematičara, Wittgenstein je poznavao
“drugi pokušaj” i treći, “najvažniji” pokušaj Ulricha, čovjeka bez
svojstava. I on je posjedovao “fragmente novog načina mišljenja i
osjećanja” i vidio kako se “otprve tako snažni prizor novine” rastače
“u mnoštvo pojedinosti”. I njemu “nije preostalo drugo doli filo­
zofija kojoj se mogao posvetiti”.31Ah, poput Ulricha, na polju “ugla­
đena korištenja svojih sposobnosti” (jezičnih), sačuvao je “izvan­
rednu jasnoću”,32 koju je izbrusila znanstvenost - spajajući na taj
način tehničku strogost s vjernošću svom “predmetu”. Suprotno
govoru stručnjaka, on se ne koristi znanjem razmjenjujući ga za
pravo govorenja u njegovo ime; on zadržava njegovu zahtjevnost,
ah ne vlada njime.
Napokon, tu znanost običnoga određuje trostruka stranost:
stranost specijalista (i velegrađanina) naspram zajedničkog života,
znanstvenika prema filozofiji, i na kraju, stranost Nijemca u odno­
su na običan engleski jezik (u kojemu se nikad nije udomaćio). Ta
se situacija može usporediti s onima etnologa i povjesničara, ah
ona njih radikalizira. Jer Wittgenstein misli o tim akcidentalnim
načinima da se bude stranac, da se ne bude kod kuće (poput putni­
ka ih arhivista), kao o metaforama analitičkih pristupa koji su stranci
samoj nutrini jezika koji ih omeđuje. “Kad se bavimo filozofijom
(naime kada djelujemo na mjestu koje je jedino ‘filozofijsko’, pro­
za svijeta), nalik smo na divljake, primitivne ljude, koji kada čuju
kako se izražavaju civilizirani ljudi, to izražavanje progrešno pro­
tumače”, itd.33 Više nije riječ o položaju profesionalaca za koje se
pretpostavlja da su kultivirani, među divljacima, nego o bivanju
strancem kod kuće, “divljakom” usred svakodnevne kulture,
izgubljenim u složenosti razumljenog i pod-razumljenog zajed­
ničkoga. I budući da “ne možemo” izaći iz tog jezika, da ne možemo
64
pronaći drugo mjesto s kojega bismo ga protumačili, kada dakle
nema lažnih tumačenja i drugih koja su istinita, nego jedino posto­
je varljiva tumačenja, kada napokon nema izlaza, preostaje nam
biti strancem iznutra, ali bez onoga izvana te se, u običnome je­
ziku / ’sudarati s njegovim granicama” - stanje blisko freudovskom
položaju uz tu razliku što Wittgenstein ne poseže za nesvjesnim
referentom da bi imenovao tu stranost kod kuće.
Tim svojim svojstvima, čini se da ovo fragmentarno i stro­
go djelo, podaruje stanovit filozofijski obris suvremenoj znanosti
o običnome. Ne ulazeći u pojedinosti Wittgensteinovih postavki,
taj će model, shvaćen kao teorijska hipoteza, suprotstaviti pozi­
tivnim doprinosima “humanističkih znanosti” (sociologije, etnolo­
gije, povijesti itd.) poznavanje obične kulture.
65
2. poglavlje
Pučke kulture
Napustiti Beč ili Cambridge, napustiti teorijske tekstove, ne znači
odvojiti se od Wittgensteina, seoskog učitelja od 1920. do 1926.
godine, nego uputiti se do najvišega plimnog zamaha zajedničkog
iskustva koji obavija, prožima te napokon odnosi diskurse, ako se
u međuvremenu nismo zadovoljili time da politička umješnost
odmijeni znanstvenu prosudbu. Naviru mi sjećanja, mjesta takvih
mutizama u pamćenju. Sjećam se uvoda u seminar o pučkoj kultu­
ri na sjeveroistoku Brazila, hodanja u tada bučnoj noći Salvadora,
prema Igreji do Passo. U suprotnosti spram profinjenog kazališta
Misericordie, mračno pročelje uzdiže u svom dostojanstvu svu
prašinu i znoj grada. Iznad starih četvrti punih žamora i glasova,
ono ostaje njihovom monumentalnom i šutljivom tajnom. Dominira
uskom Ladeira do Passo. Skriva se pogledu tragalaca, a ipak je tu,
pred njima, jednako kao što im izmiče pučki govor kad mu se
približe, kao da dolazi iz prevelike daljine ih visine. Veoma različit
od crkve do Rosario, posve modre i otvorene, taj crni kamen diže
svoje noćno lice s bahijanskim humorom. Neosvojiva stijena iako
(ih upravo zbog toga) bliska, posve lišena usamljenosti nalik na
pjesme brazilijanskog saudadea. Na povratku s tog hodočašća, na
ulicama lica, usprkos svojoj vedroj pokretljivosti, djeluju kao da u
prolazu umnožavaju neodgonetljivu i blisku tajnu spomenika.
B razilsko “umijeće "
Promatranje se umnožava. Ono tapka, kao što smo i mi učinili, u
interdisciplinarnim mjesnim timovima, u Riu, Salvadora, Recifu
66
(Brazil), ili pak u Santiago de Chileu, u Concepcionu (Čile), u Posadasu (Argentina) itd. Tako je jedna od tih raščlambi bila posvećena
govorenju seljaka iz Pemambuca (u mjestima Crato, Juazeiro,
Itapetim itd.) o stanju u 1947. i o značajnim pothvatima Freia Damiaoa, karizmatskog junaka toga kraja.1Govor je razvrstavao pro­
stor na način uslojavanja na dvije razine. S jedne se strane, društveno-gospodarski prostor, ustrojen prastarom borbom između
“moćnih” i “siromašnih”, predstavlja kao polje stalnih pobjeda
bogatih i policije, ali također i kao vladavina laži (nijedna se istina
tamo ne iskazuje izuzev ispotiha i među seljacima: Agora a gente
sabe, mas nao pode dizer alto (“Danas ljudi znaju, ah to ne mogu
glasno reći”, L. G.) Tamo uvijek snažni pobjeđuju, a riječi varaju iskustvo koje potvrđuje tvrdnja sindikalista iz Magreba u Billancourtu: “Mi uvijek naježimo!”. S druge strane, različit od tog pole­
tnološkog prostora, koji se pronicavosti seljaka prikazuje kao raster
bezbrojnih sukoba skrivenih ispod pokrova govora, nahodio se uto­
pijski prostor u kojemu se, u religijskim iskazima, potvrđivala po
određenju čudesna mogućnost: Frei Damiao mu je bio gotovo nepo­
mičnim središtem, što nije prestajalo navoditi uzastopne pripovijesti
o nebeskim kaznama koje su pogađale njihove neprijatelje.
Koliko je do stvarnog odnosa snaga, diskurs lucidnosti lu­
kavo se koristio lažnim iskazima i zabranom govorenja otkrivajući
posvuda nepravdu - ne samo onu sile na vlasti nego i, dublje, onu
povijesti: prepoznavao je on u toj nepravdi neki poredak stvari, u
kojemu ništa nije dopuštalo nadu u promjenu. Ah tom stanju stvari
ništa nije davalo legitimnost. Naprotiv, iako je bio stalno ponavlja­
na stvarnost, taj odnos snaga nije time postajao prihvatljiviji. Činje­
nica nije bila prihvatljiva kao zakon, iako je ipak ostajala činjeni­
com. Zatočeno ovisnošću, prisiljeno da sluša činjenice, to je uvjere­
nje ipak suprotstavljalo statutu poretka koji se nametao kao priro­
dan stanovit naum neprihvaćanja i etičku pobunu protiv njegove
neumitnosti (ako si neka znanost može dopustiti drukčija iješenja
odnosa između činjenica i zakona, ona to ponajprije može zato što
ne podliježe toj ovisnosti). Ah da bismo ustvrdili nepreklapanje
67
činjenica i značenja, valjalo je iznaći drugu pozornicu, vjersku,
koja, na način nadnaravnog događaja, iznova uvodi povijesne slučaj­
nosti te “prirode” i omeđuje nebeskim kolčićima prostor te po­
bune. Neprihvatljivost unatoč svemu uspostavljenog poretka oči­
tovala se, s pravom, u liku čuda. Tamo, u jeziku kojemu je nužno
strana raščlamba društveno-gospodarskih odnosa, mogla je opsta­
ti nada da će se onaj koga je povijest pobijedila - tijelo na koje se
neprestance upisuju pobjede bogatih ili njihovih saveznika - moći,
u “osobi” “svetog” poniženika Damiaoa, uzdići zahvaljujući udar­
cima što će ih nebo zadati njegovim protivnicima.
Ne oduzimajući ništa onome što se vidi svakodnevno, pripo­
vijedanja o čudima odgovaraju mu “sa strane”, prečicom, preko
drukčijega govora kojemu se može jedino vjerovati - jednako kao
što etička reakcija mora vjerovati da se život ne svodi samo na ono
što se vidi. Jednako tako, anarhističke pjesme u filmu La Cecilia
(redatelj J. L. Comolli) čine protutežu događajima koji jedan za
drugim, u mjeri u kojoj se ona razvija, uništavaju socijalističku
zajednicu koju je u Brazilu utemeljio Tito Rossi: one ostaju netak­
nute i naposljetku, na samoj ruševini povijesti privedene redu, te
se pjesme još ore, izmičući poprištu poraza, dižući svoj glas koji
će, na drugim mjestima, roditi slične pokrete:
Un idea Pamante mia
A cui detti braccio e cuor...
Deh t’aflretta a sorgere
O sol dell’ avvenir
Vivere vogliam liberi
non vogliam piu servir2 **
** “Moja je ljubav misao/ kojoj sam poklonio ruku i srce.../ Smiluj se, požuri
se dignuti/ o, sunce budućnosti/ mi želimo živjeti slobodni/ ne želimo više
služiti.” (L. G.)
68
Na način vudua Loasa, “duhovi” i glasovi neke druge referencije,3pripovijesti o čudima, također su pjesme, ali ozbiljne, koje
se ne odnose na pobune, nego na ustanovljavanje njihova nepresta­
nog potiskivanja. Usprkos svemu, podaruju one mogućemu neo­
svojivo mjesto, jer je ono ne-mjesto, utopija. Stvaraju one neki
drugi prostor, koji supostoji s onim iskustva bez iluzije. Kazuju
one istinu (ono čudesno), nesvodivu na pojedinačna vjerovanja koja
joj služe kao metafore i simboli. Osim analize činjenica, one su
ekvivalent onome što politička ideologija uvodi u tu analizu.
Tako seljački “vjernici” izigravaju neumitnost uspostavlje­
nog poretka. A čine to koristeći se referentnim okvirom kojeg je i
samog stvorila izvanjska sila (religija koju su nametnule misije).
Oni se iznova služe sustavom koji su, daleko od toga da bi bio
njihov vlastiti, stvorili i raširili drugi, a tu ponovnu uporabu
obilježuju “pred-rasudama”, bujanjem izbojaka toga čudesnoga
spram kojega su civilne i crkvene vlasti uvijek bile sumnjičave, i to
s pravom, sumnjajući da hijerarhiji moći i znanja suprotstavljaju
neki svoj “razlog”. (“Pučka”) uporaba religije preinačuje joj ulogu.
Način iskazivanja toga preuzetog jezika preobražava ga u pjesmu
otpora, a da ta unutarnja metamorfoza ne remeti iskrenost s kojom
se u nj može vjerovati, kao ni lucidnost s kojom se, s druge strane,
sagledavaju skrivene borbe i nejednakosti u postojećem poretku.
Općenitije, način korištenja nametnutih sustava predstav­
lja otpor povijesnoj zakonitosti stanja stvari i njegovim dogmat­
skim legitimacijama. Prostor mu pak preraspodjeljuje praksa po­
retka koji su uspostavili drugi; taj poredak on koristi barem kao
prostor za igru, za manevriranje između nejednakih snaga i za uto­
pijska uporišta. Tu se očituje neproničnost “narodne” kulture-crna
stijena koja se opire asimilaciji. Ono što se tamo nazivlje “mudrost”
{sabedoria) određuje se kao ratno lukavstvo (trampolinagem, po­
jam koji se igrom riječi povezuje s akrobacijom cirkuskih umjetni­
ka i s njihovim umijećem skakanja na trambulinu, trampolim) i
kao “lopovluk” (trapacaria, lukavstvo i podvala u načinu koriš­
tenja ili izigravanja članaka društvenog dogovora).4 Na tisuću se
69
načina može odigrati/izigrati igra drugoga, odnosno prostor koji
su drugi uspostavili obilježuje istančana, uporna, otporna djelat­
nost skupina koje se, u nedostatku vlastite, moraju snaći u mreži
uspostavljenih snaga i predodžbi. U toj strategiji boraca na djeluje
umijeće zadavanja udaraca, zadovoljstvo u izigravanju propisa na
prostoru prisile. Taktička i vedra umješnost postupanja. Scapin i
Figaro njezini su tek književni odjeci. Kao što se majstorstvo voza­
ča na ulicama Rima ili Napulja, koje ima svoje majstore, junake,
stručnjake i svoju estetiku, potvrđuje u labirintu moći, neprestance
iznova proizvodeći neproničnosti i dvosmislice - sjenoviti zakutci
i lukavstva - u svijetu tehnokratske prozirnosti, gubeći se u njoj i
pronalazeći, a da pritom ne mora preuzeti na sebe upravljanje to­
talitetom. Ta kombinacija manipuliranja i izigravanja preoblikuje
čak i polje nesreće.
Proverbijalno iskazivanje
Brzopleta generalizacija? Istraživačka hipoteza, ustvari, ali
utemeljena na ispitivanju drugih područja5 i smještena, dakako, u
cjelinu prethodnih i sličnih slučajeva, primjerice, nedavna
istraživanja o “praktičnoj inteligenciji” {metis) Grka6 ih o “prak­
tičnoj inteligenciji” i “strategijama” stanovika Kabilije (Alžir) i
francuske pokrajine Beame.7
Ustvari, ovaj pristup narodnoj kulturi nadahnula je pro­
blematika iskazivanja, s trostrukim pozivanjem na ono što dugu­
jemo Austinovoj analizi performativnosti, semiotici manipulacije
A. J. Greimasa i semiologiji Praške škole. Izvorno u vezi s govor­
nim crnom preko kojega govornik ostvaruje i prisvaja jeziku poseb­
noj situaciji razmjene ih “ugovora”,8ta se problematika može pro­
širiti na ukupnost kulture u ime sličnosti među procedurama (“is­
kaznima”) čije su očitovanje uphtanja bilo u polje jezika, bilo u
mrežu društvenih praksi. Ona se razlikuje od tradicionalnijih
proučavanja koja se vezuju uz iskaze legendi, poslovica itd., ih,
šire, uz objektivni oblik obreda ih postupanja, time što utvrđuje
70
corpuspropre pučke kulture i u njemu raščlanjuje promjenjive ter­
mine nepromjenjivih funkcija u konačnim sustavima. Između ta
dva pristupa, postulati i metode se razlikuju. Tamo gdje jedan na­
stoji zabilježiti vrste postupaka koje određuju povijesne okolnos­
ti, drugi radije ustanovljuje strukturne ravnoteže čiju postojanost
svako društvo iskazuje drukčije.
Jedna se metoda sastoji u tome da se poslovice najprije iz­
dvoje i zatim prikupe, kao što su s pripovijetkama učinili Aame ili
Propp. Potom se ili pristupa obradi sadržaja te prikupljene građe,
razvrstane na labels ili semantičke jedinice (radnje, teme, likovi)
čiji su odnosi raščlanjivi u strukturnim okvirima i čije konstelacije
naznačuju mentalnu geografiju svojstvenu određenoj skupini,9 ili
se proučava načine proizvodnje, primjerice, postupak kojim se u
poslovicama (obično u distisima: “Božić za vratima, Uskrs pred
vratima”, “Daleko od očiju, daleko od srca”, “Tko rano rani, dvije
sreće grabi” itd.) pojačava utjecaj značenja umanjujući zvukovne
razlike (preko rime, aliteracije itd.).10 Utvrđuju se dakle sustavi,
bilo značenja ili tvorbe. Dvostrukim ovladavanjem: corpusom koji
oni ograničavaju i operacijama koje na njemu izvode, te metode
uspijevaju same odrediti svoj predmet (što je poslovica?), racio­
nalizirati njegovo prikupljanje, rasporediti vrste i preobraziti
“danost” u nešto ponovljivo (naprimjer, ako su nam poznata pravi­
la tvorbe poslovica, možemo ih stvarati serijski). Te tehnike tako,
objašnjavajući društvene pojave, stječu sposobnost njihova kon­
struiranja, jednako kao što biologija sintetizira insulin.
Budući da je analiza mitova, od Aamea do Levi-Straussa,
bila razvijenija od analize poslovica, pokazala je kako je znanost o
tim diskursima, izdvajajući ih i razvrstavajući, pročišćujući i formalizirajući najmanje jedinice koje obrađuje,11omogućila svrsta­
vanje književnosti za koju se pretpostavljalo daje raznorodna, ra­
zotkrivanje “divlje misli” i logike za koje se držalo da su “strane”,
te, napokon, dopustilo da se na taj način obnovi tumačenje i proiz­
vodnja naših vlastititih diskursa.
71
Nedostatak metode, uvjet njezina uspjeha, jest u tome što
dokumente izvlači iz njihova povijesnog konteksta i uklanja rad­
nje govornika u posebnim okolnostima vremena, mjesta i natje­
canja. Valja izbrisati svakodnevne jezične prakse (i prostor njihovih
taktika) da bi se znanstvene prakse odvijale na njihovu vlastitom
polju. Zato ne uzimamo u obzir tisuće načina na koje se može poslo­
vicu “spretno upotrijebiti”, u određenom trenutku i u lice određenom
sugovorniku. To je umijeće isključeno, a njegovi tvorci izbačeni iz
laboratorija, ne samo s razloga što svaka znanstvena obrada izis­
kuje ograničenje i pojednostavnjenje predmeta nego i zato što usta­
novljavanje znanstvenog mjesta, koje prethodi svakoj raščlambi,
nužno podrazumijeva da se predmeti proučavanja mogu tamo pre­
nijeti. Obradivo je samo ono što je prenosivo. Ono što se ne može
iskorijeniti, po određenju će ostati izvan polja proučavanja. Odatle
povlaštenost što je ta proučavanja pridaju diskursima, stvarima
koje se može najlakše obuhvatiti, popisati, prenijeti i obraditi na
sigurnu, dok čin izgovaranja nije odvojiv od okolnosti. Od samih
praksi sačuvat će se jedino ono što je premjestivo (alatke i proizvodi
koje se može staviti pod staklo) ili opisne sheme (izbrojivi postupci,
stereotipi uprizorenja, ritualne strukture), ostavljajući postrani ono
što je neiskorjenjivo u danome društvu: načine korištenja stvari ili
riječi ovisno o prigodi. U toj se pak svakodnevnojpovijesnosti odvija
nešto bitno, neodvojivo od života subjekata koji su izvršitelji i
tvorci odnosnih radnji. Naša pak znanja, naprotiv, nalik na Schreberova Boga, koji “ima posla samo s leševima”,12čini se, uzimaju
u obzir i podnose jedino nepomične objekte društvenoga tijela.
Neminovnost? Sjećam se izvanrednoga Shelburne muzeja
(Vermont, SAD), u kojemu su, u trideset i pet rekonstruiranih seos­
kih kuća, prikupljeni svi znakovi, alati i proizvodi svakodnevnog
života u 19. stoljeću, od kuhinjskih sprava i farmaceutskih stalaka
do tkalačkih radionica, toaletnog pribora i igračaka za djecu. Bez­
broj bliskih predmeta, ulaštenih, izobličenih ili uljepšanih koriš­
tenjem, umnažah su na taj način tragove radišnih ruku i marljivih
ili strpljivih tijela kojima su te stvari premreživale svakodnevicu:
72
opsesivna prisutnost posvuda ucrtane odsutnosti. Ako ništa, to je
selo, natrpano napuštenim ili prikupljenim predmetima, prizivalo
preko njih uređena mrmorenja stotina prošlih ih mogućih sela, i ti
vas upisani tragovi navode na razmišljanje o tisućama mogućih
načina življenja. Poput omđa, poslovice ih drugi diskursi obilježeni
su svojom uporabom; oni nude raščlambi otiske činova ih procesa
iskazivanja;13 oni znače radnje kojih su bih predmetom, radnje
ovisne o situacijama i zamishve kao prigodne modalizacije iskaza
ih prakse;14šire, naznačuju oni dakle neku društvenupovijesnost u
kojoj se sustavi predstavljanja ih postupci proizvođenja više ne
javljaju samo kao normativni okviri nego kao oruđa kojima se služe
njihovi korisnici.
Logike: igre, priče i umijeća kazivanja
Ti nas otisci na jeziku već vraćaju načinima činjenja izvođača. Ah
nije dostatno opisati posebne zahvate i lukavstva. Da bismo ih mogh
misliti, moramo pretpostaviti da tim načinima činjenja odgovara
ograničen broj postupaka (inovacija nije neograničena, jer poput
“improvizacija” na glasoviru ih gitari, pretpostavlja poznavanje i
primjenu kodova) i da oni podrazumijevaju neku logiku igranja
radnji ovisnu o vrstama okolnosti. Pretpostavka te logike koja dje­
luje ovisno o slučaju, za razliku od zapadne znanstvenosti, jest
neautonomnost polja djelovanja. Naći ćemo njezino raskošno objaš­
njenje u kineskoj misli, od kanonske Knjige mijena do Sun Tzuove
rasprave Umijeće ratovanja,15ih pak u arapskoj tradiciji u Knjizi
lukavstava.16Ah treba h uzore tražiti tako daleko? Svako društvo
uvijek negdje pokazuje formalna pravila kojima se te prakse poko­
ravaju. Gdje ih onda tražiti na Zapadu, kad je naša znanstvenost,
nadomjestivši složena područja društvenih lukavstava “vlastitim”
mjestima a obični jezik svojim “umjetnim” jezicima,17 dopustila i
nametnula razumu logiku vladanja i prozirnosti? Poput Poeova
“ukradenog pisma”, napisi tih drukčijih logika smješteni su na tako
očevidnim mjestima da ih ne vidimo. Ne vraćajući se ponovno
73
običnom jeziku, već možemo naznačiti tri mjesta na kojima se
izlažu, skrivena svojom očevidnošću, formalna pravila tih načina
činjenja ovisno o prigodi.
Ponajprije posebne igre svakoga društva: te disjunktivne
radnje18(proizvoditeljice događaja koji čine razliku) podaruju mjes­
to prostorima u kojima su zahvati razmjerni situacijama. Od igre
šaha, aristokratske “igre rata”, koja je došla iz Kine i preko Arapa
dospjela na srednjovjekovni Zapad, gdje je predstavljala bit kul­
ture u zamkovima, do belota, lota ih pogađaljki, formuliraju (ih
već formaliziraju) pravila koja ustrojuju zahvate tvoreći ujedno
neko pamćenje (pohranjivanje ih razvrstavanje) shema djelova­
nja, koje oblikuju poteze prema okolnostima. Oni tu ulogu obav­
ljaju upravo zato što su odvojeni od svakodnevnih borbi koje za­
branjuju “otkrivanje igre” i čiji su ulozi, pravila i potezi odveć slo­
ženi. Objašnjenje je uvijek obrnuto razmjerno praktičnome
angažmanu. Otkriti u tim igrama pravila taktika (kao što je učinje­
no u vezi s igrom go),19 ih usporediti s igrama tehniku vidovitosti
čiji formalni okvir ima cilj prilagoditi odluku konkretnim situaci­
jama,20 znači stvoriti preliminarnu osnovicu glede racionalnosti
svojstvene praksama prostora - prostora zatvorenih i “historiziranih” raznolikošću događaja što ih valja obraditi.
Tim igrama odgovaraju prepričavanja odigranih partija.
Pripovijedamo o belotu od jučer uvečer ih o maloj igri pogađanja
od neki dan. Te pripovijesti predstavljaju nizanje kombinacija među
svima onima koje čine mogućom sinkronijsku oiganizaciju pro­
stora, pravila, podjele karata itd. To su paradigmatske projekcije
izbora između mogućnosti - izbor koji odgovara nekoj osobitoj
izvedbi (ih iskazu). Poput prikaza partija bridža ih šaha u Le Mondeu, one bi mogle biti šifrirane, tj. mogla bi se učiniti vidljivom
činjenica daje svaki događaj posebna primjena formalnog okvira.
Ah, ponovno igrajući partije, pripovijedajući ih, te pripovijesti naporedo utvrđuju pravila i poteze. Važno ih je upamititi, jer one
predstavljaju repertoar shema djelovanja među partnerima. Sa za­
vodljivošću koju u njih unosi činitelj iznenađenja, ti podsjetnici
74
poučavaju mogućim taktikama u kakvu danome (društvenom) su­
stavu.
Čini se da priče i legende imaju istu ulogu.21 Odvijaju se
poput igre u posebnome prostoru, izdvojenome od svakodnevnih
natjecanja, u prostoru čudesnoga, prošloga, početaka. U njima se
tako mogu izložiti, u liku bogova ili junaka, primjeri dobrih i loših
poteza koji se mogu koristiti u svakodnevnom životu. Pripovijeda
se o potezima, a ne o istinama. Primjer takve zbirke strategija nala­
zimo već u Proppa, začetnika koji zaslužuje naziv ravnatelja “formalističkih” istraživanja o narodnim pripovijetkama.22 Četiri sto­
tine bajki, koliko ih je istražio, sveo je na “temeljne nizove” 23funk­
cija, a “funkcija” je “radnja lika, određena sa stajališta njezina
značenja u odvijanju zapleta”.24 Nije sigurno, kao što je primijetio
A. Regnier, da se te funkcije potvrđuju u svojoj cjelovitosti, niti,
kao što su redom pokazali Levi-Strauss i Greimas, da su izdvojene
jedinice stabilne; ali prava novina u Proppa jest raščlamba taktika
čiji popis i kombinacije nude bajke, a sačinjeni su na osnovi ele­
mentarnih jedinica koje nisu ni značenja niti bića, nego postupci
vezani uz konfliktne situacije. Zajedno s drugim otad nastalim ra­
dovima, to čitanje omogućuje da u bajkama prepoznamo strateške
diskurse naroda. Odatle povlaštenost što je pripovijetke podaruju
simulaciji/disimulaciji.25 Formalnost svakodnevnih praksi iskazu­
je se u tim pripovijestima koje nerijetko obrću odnose snaga i, kao
u pripovijestima o čudima, osiguravaju običnim ljudima pobjedu
u čudesnom, utopijskom prostoru. Taj prostor štiti oružje slabih od
stvarnosti postojećeg poretka. Također ih zaklanja od društvenih
kategorija koje “stvaraju povijest” jer njome vladaju. I tamo gdje
historiografija pripovijeda u prošlom vremenu o strategijama us­
postavljene moći, te “čudesne” pripovijesti nude svojoj publici (pok­
lon dobrome slušatelju) izbor raspoloživih taktika u budućnosti.
Napokon, u samim tim pripovijestima, učinci, lukavstva i
stilske “figure”, aliteracije, inverzije i igre riječima također prido­
nose sravnjivanju tih taktika. One su, na pritajeniji način, živi muzeji,
orijentiri za učenje. Retorika i svakodnevne prakse mogu se tako­
75
đer odrediti kao unutarnje manipulacije sustava - onoga jezika ili
onoga postojećeg poretka. “Obrati” (ili “tropi”) upisuju u obični
jezik lukavstva, pomake, elipse itd., koje je znanstveno prosuđivanje
isključilo iz operativnih diskursa da bi stvorilo “prava” značenja.
Ali u tim “književnim” zonama u koje su bili potisnuti (kao u san u
kojemu ih je Freud iznova otkrio), ostaje živom praksa tih lukavstava, pamćenje jedne kulture. Ti obrati obilježuju pučko umijeće
kazivanja. Uho seljaka ih radnika tako ga živo i pronicavo pre­
poznaje u govoru pripovjedača ih uličnog prodavača, jer u načinu
nekog kazivanja umije proniknuti način korištenja preuzetog go­
vora. Njegova zabavna ih umjetnička procjena odnosi se i na umi­
jeće življenja na polju drugoga. Ona u tim govornim obratima razabire stanoviti stil mišljenja i djelovanja - modele praksi.26
P raksa izvrdavanja: zabušavanje
S tim primjerima s terena, prebivalištima posebnih modaliteta “iskazivačkih” praksi, manipulacija nametnutih prostora, taktika ovis­
nih o posebnim situacijama, otvara se mogućnost analize golemoga
polja “umijeća življenja” različitog od modela koji su (u načelu)
na snazi od vrha do dna kulture posredovane obrazovanjem (od
najvišega do najnižega) i koji svi zagovaraju uspostavljanje vlasti­
tog mjesta (znanstvenog prostora ih bijele stranice koju treba ispi­
sati), neovisnog o govornicima i okolnostima, na kojemu valja usta­
noviti neki sustav na osnovi pravila koja osiguravaju njegovo proiz­
vođenje, ponavljanje i provjeru. Ah dva pitanja opterećuju to
istraživanje. Ona se odnose na dva hca istoga političkog problema.
S jedne strane: u ime čega kažemo da je “umijeće” različito? S
druge strane: odakle (s kojega drukčijeg mjesta) pristupamo njego­
voj raščlambi? Možda bismo, poslužimo h se samim procedurama
tog umijeća, mogh provjeriti i njezino određenje kao “pučke” i naš
položaj promatrača.
Dakako, zadržavaju se društvene, ekonomske, povijesne
razlike između praktičara tih lukavstava (seljaka, radnika itd.) i
76
analitičara kakvi smo mi. Nije slučajno da se svekolika njihova
kultura razrađuje u terminima odnosa sukobljavanja ili natjecanja
između jačih i slabijih, bez ustanovljenja legendarnog ili ritualnog,
prostora koji bi osigurao neutralnost. Ta se razlika uostalom otkri­
va i unutar samog proučavanja: rez između vremena solidarnosti
(vrijeme poslušnosti i zahvalnosti ispitivača svojim domaćinima) i
vremena pisanja koje otkriva institucionalne veze (znanstvene,
društvene) i korist (intelektualna, profesionalna, financijska itd.)
kojoj je to gostoprimstvo objektivno sredstvo. Brazilsko pleme
Bororos polako tone u kolektivnu smrt, a Levi-Strauss ulazi u Aka­
demiju. Čak i ako je on neutješan zbog te nepravde, to ništa ne
mijenja na stvari. Taje povijest naša koliko i njegova. Već samo i u
tom smislu (koji je pokazatelj drugih još važnijih), pučanstvo kao
nekoć hrani intelektualce.
Ne vraćajući se društveno-gospodarskim implikacijama
mjesta na kojemu se odvija etnološko ili historijsko ispitivanje,27
niti na politiku koja je, od početka suvremenog istraživanja, upisa­
la pojam pučkoga u problematiku pritiskivanja,28 valja se suočiti s
jednom nužnošću: ako ne očekujemo da neka revolucija preobrazi
povijesne zakone, kako danas izigrati društvenu hijerarhizaciju koja
organizira znanstveni rad na pučkim kulturama i u tome se ponav­
lja? Ponovna izranjanja “pučkih” praksi u industrijskoj i znanstvenoj
modemi, naznačuju putanje kojima bi se mogla zaputiti preobraz­
ba predmeta našega proučavanja, kao i mjesta s kojega ga prouča­
vamo.
Nije moguće omeđiti na prošlost, na selo ili na primitivne
narode operativne modele pučke kulture. Oni se nahode u samom
srcu čvrstih točki suvremene ekonomije. To je slučaj sa zabušavanjem za radnog vremena. Pojava je općenito sve prisutnija, iako
je kadrovici kažnjavaju ili “zatvaraju oči” kao da ništa ne znaju.
Osuđen da krade, skuplja građu sebi u korist, radnik koji “zabuša­
va” oduzima tvornici vrijeme (prije negoli dobra, jer on se koristi
samo ostacima) u ime nekog slobodnog, stvaralačkog rada, i to bez
profita. Na samome mjestu na kojemu vlada stroj što ga on mora
77
opsluživati, on hini posao kako bi iz “gusta” stvorio nekorisne proiz­
vode čiji je jedini cilj da njegovim djelom označe njegovo vlastito
umijeće i da trošenjem vremena na taj način potvrdi njegovu rad­
ničku ili obiteljsku solidarnost.29 U suučesništvu s drugim radnici­
ma (koji na taj način ukidaju međusobno natjecanje koje tvornica
potiče među njima), oni zadaju “udarce” polju postojećeg poretka.
Daleko od toga da bi bilo korak unatrag prema zanatskim ili poje­
dinačnim načinima proizvodnje, zabušavanje iznova uvodi u in­
dustrijski prostor (naime u sadašnji poredak) “pučke” taktike dru­
gih vremena i prostora.
Moglo bi se navesti stotine drugih primjera trajne prisut­
nosti tih praksi u najobičnijoj sferi suvremenog života. Uz stano­
vite razlike, istovjetne prakse zabušavanja bujaju u upravnim ili
trgovačkim službama, jednako kao i u tvornicama. Besumnje, jed­
nako su raširene kao i nekoć (njih bi još valjalo propitati), a prema
njima se odnosilo s jednakom sumnjičavošću, zabranama ili se pre­
ko njih prelazilo u tišini. Osuđuju ih ih ih žele previdjeti ne samo
zanatske radionice i uredi nego i muzeji i učene publikacije. Au­
toritet etnologije ili folkloristike dopušta skupljanje fizičkih ili je­
zičnih predmeta, s naznakama mjesta nastanka i obrađenih tema,
smještene ispod vitrina, podastrte čitanju i namijenjenih tome da,
kao seoske “vrijednosti” ponuđene obrazovanju ili znatiželji gra­
đana, prikriju legitimiranje poretka koji njegovi čuvari smatraju
drevnim i “prirodnim”. Ili pak izjezika društvene operative izvlače
alatke i proizvode da bi tehničkim dosjetkama napunili izloge i
tako ih, nepokretne, rasporedili na rubnicama neokrnjena sustava.
Pravi je poredak stvari upravo ono što “pučke” taktike preobrću sukladno vlastitim ciljevima, bez iluzije da će se to uskoro
promijeniti. Dok ga vladajuća sila eksploatira, ili ga ideološki diskurs naprosto niječe, ovdje se poredak izigrava pomoću umijeća.
U instituciju kojoj valja služiti, uvlači se tako stanovit stil društvene
razmjene, stil tehničkih izuma, stil moralnog otpora, naime,
ekonomija “poklonđ’ (velikodušnosti uz uvjet uzvrata), estetika
“obrata” (umjetničkih radnji) i etika upornosti (tisuće načina na
78
koje se može postojećem poretku zanijekati status zakona, smisla
ili neminovnosti). “Pučka” bi kultura bila upravo to, a ne tijelo
koje se smatra stranim, rastrgano da bi bilo izloženo, proučeno i
“citirano” sustavom koji s predmetima ponavlja ono što čini sa
živim bićima.
Rastuće cjepkanje vremena i prostora, disjunktivna logika
specijalizacije za i preko rada, ne nalazi više dovoljnu protutežu u
povezujućim obredima masovne komunikacije. Ta činjenica ne
može postati našim zakonom. Mogu je obići službe koje, “konku­
rirajući” darovima naših dobročinitelja, nude njima proizvode uzete
iz zaliha institucije koja dijeli i plaća radnike. Ta praksa ekonom­
skog izvrdavanja ustvari je povratak društveno-političke etike u
gospodarski sustav. Ona zacijelo podsjeća na potlatch* prema
Maussu, igru dobrovoljnog pružanja, koja računa na uzvrat i ustrojuje društvenu mrežu obilježenu “obvezom davanja”.30 Takvo
“natjecanje” više ne određuje privredu naših društava: osnovna
jedinica liberalizma jest apstraktni pojedinac i on upravlja svim
razmjenama između jedinica sukladno kodu uopćene istovjetnosti
kakav je novac. Besumnje, danas se taj individualistički postulat
postavlja upravo kao pitanje koje potresa svekoliki liberalni su­
stav. A prior/jedne povijesne opcije Zapada postaje točkom njego­
va rasprskavanja. Kako god bilo, potlatch se, izgleda, tu zadržava
kao obilježje neke druge ekonomije. Preživio je i u našoj, ah na
njezinu rubu i u međuprostorima. Čak se i razvija, iako izvan zako­
na, u naprednome liberalizmu. Tako politika “poklona” postaje u
isti mah i taktika izvrdavanja. Jednako tako, gubitak koji je bio
dobrovoljan u ekonomiji darivanja preobražava se u transgresiju u
ekonomiji profita: u njoj on znači eksces (rasipanje), osporavanje
(odbijanje profita) ih delikt (nasrtaj na vlasništvo).
Taj put, kojim kroči naša ekonomija, izvodi se iz jedne druge
ekonomije; ona nadomješta prvu, iako je u njoj (s tog stajališta)
* Ritual u kojem pripadnici plemenske zajednice uništavaju imovinu stečenu
tijekom određenog vremenskog ciklusa, (op. ur.)
79
nezakonita i marginalna. Upravo ona omogućuje da se u propiti­
vanju pronađe položaj koji više ne određuje stečena moć i promat­
račko umijeće, uz dodatak nešto malo nostalgije. Melankolija nije
dostatna. Dakako, s obzirom na pisanje koje razdvaja područja preko
podjele rada i koje otkriva povezanost klasa, bilo bi “čarobno” kada
bi, kao u pripovijestima o čudima, skupine koje su nam jučer po­
darile gospodare i koje danas prebivaju u našem corpusu, ustale i
same obilježile svoje dolaske i odlaske u tekstovima koji ih slave
pokapajući ih. Ta se nada izgubila zajedno s vjerovanjima, koja
već odavno ne stanuju u našim gradovima. Nema više duhova koji
podsjećaju žive na uzajamnu obvezanost. Ah u poretku ustrojenu
pomoću moći znanja (našega), kao i u poretku radnog vijeka ih
tvornice, praksa izvrdavanja ostaje mogućom.
U odnosu na gospodarstveni sustav čija se pravila i hijerar­
hije ponavljaju, kao i uvijek, u znanstvenim ustanovama, pokušaj­
mo zabušavati. Na polju znanstvenog istraživanja (koje određuje
sadašnje stanje znanja), s njegovim strojevima i na osnovi preostataka, može se izigrati vrijeme koje dugujemo ustanovi; proizvesti
tekstualne predmete koji označavaju umijeće i solidarnosti; igrati
se te igre nekoristoljubive razmjene, čak i ako je gazde i kolege
kažnjavaju kad se ne zadovoljavaju zatvaranjem očiju; podrovati
na taj način zakon koji u znanstvenoj tvornici stavlja rad u službu
stroja, i, prema istoj logici, postupno ništi potrebu za stvaranjem i
“obvezu davanja”. Poznajem istraživače vične u tom umijeću
obrtanja, koje znači povratak etike, zadovoljstva i izuma u znan­
stvenu ustanovu. Bez profita (profit se na strani rada stvara za tvor­
nicu), često uz gubitak, oni nešto oduzimaju poretku znanja da bi u
nj urezali umjetničke “uspjehe” i ispisah grafite svoga duga časti.
Na taj način baviti se svakodnevnim taktikama, značilo bi praktici­
rati “običnu” umjetnost, naći se u zajedničkoj situaciji i učiniti od
pisanja način zabušavanja.
80
3. poglavlje
Snalaženje: uporabe i taktike
Uspikos mjerama poduzetim da se suzbije ili prikrije zabušavanje
(ili njegove istoznačnice), ono se posvuda ušuljava i osvaja. Samo
po sebi ono je tek posebni slučaj među svim praksama koje uvode
zahvate umjetnika i natjecanja suučesnika u sustav reprodukcije i
rascjepkavanja radom i razonodom. Kruži, kruži ovaj fant: na dje­
lu su tisuće načina “izlaženja na kraj”.
S tog stajališta, više nema reza između rada i razonode. Ta
se dva polja djelovanja sjedinjuju. Ona jedno drugo ponavljaju i
osnažuju. Na radnom se mjestu šire kulturalne tehnike koje prikriva­
ju ekonomsku reprodukciju fikcijama iznenađenja (“događaj”),
istine (“obavijest”), ili komunikacije (“animacija”). S druge strane,
kulturalna proizvodnja nudi polje širenja racionalnim operacijama
koje omogućuju da se upravlja poslom dijeleći ga (analiza),
umrežujući (sinteza) i omasovljujući (generalizacija). Nameće se
drukčije razlikovanje od onoga koje razvrstava postupke prema
njihovu mjestu (rada ih razonode) i određuje ih onda ovisno o tome
na kojem su kvadratu društvene šahovske ploče smješteni - u ure­
du, u radionici ih u kinu. Postoje razlike drukčije vrste. One se
odnose na modalnosti djelovanja, na formalna pravila praksi.
Prelaze one granice između upućivanja na rad ih na razonodu.
Naprimjer, zabušavanje za radna vremena nadovezuje se na sustav
industrijskoga lanca (on je njegova protuteža, na istome mjestu)
kao inačica djelovanja koje izvan tvornice ( na drugome mjestu)
ima oblik “majstorijanja”.
81
Iako su ovisne o mogućnostima koje nude okolnosti, te po­
prečne taktikene podređuju se zakonitosti mjesta. Ono ih ne određu­
je. U tom smislu, nije im lakše odrediti mjesto negoli tehnokratskim (i skripturalnim)strategijamakoje teže stvoriti mjesta primje­
rena apstraktnim modelima. Jedne od drugih razlikuju tipovi ope­
racija u prostorima koje su strategije kadre proizvesti, umrežiti i
nametnuti, dok se taktike mogu njima samo koristiti, manipulirati
ih i izigrati.
Valja stoga odrediti sheme operacija. Kao što u književnosti
razlikujemo “stilove” ili “načine pisanja”, možemo razlikovati
“načine činjenja” - hodanja, čitanja, proizvođenja, govorenja itd.
Ti stilovi djelovanja interveniraju na polju koje ih uređuje na prvoj
razini (primjerice, sustav tvornice), ah oni pritom u nj unose neki
način stjecanja koristi koji slijedi druge propise i koji, čini se, stvara
neku drugu razinu tijesno povezanu s prvom (poput zabušavanja
za radna vremena). Slični načinima korištenja, ti “načini činjenja”
upriličuju igru raslojavanjem različitih i isprepletenih funkcionira­
nja. Tako načine “stanovanja” (u nekoj kući ih u jeziku) primjerene
rodnoj Kabihji, stanovnik Magreba u Parizu ih u Roubaixu, unosi
u sustav koji mu nameće život u novogradnji ih služenje francuskim.
On se s tim sustavom nad-meće, i tom si kombinacijom stvara pro­
stor igre za načine korištenja prisilnoga poretka mjesta i jezika. Ne
napuštajući mjesto na kojemu mora živjeti i koje mu određuje za­
kon, on u nj uvodi pluralitet i stvaralaštvo. Umijećem obitavanja
međuprostora postiže on nepredviđene učinke.
Ti načini korištenja - ili radije prenamjene - umnožavaju
se sa širenjem pojave akulturacije, naime, s premještanjima koja
odmjenjuju identifikaciju s mjestom (života ih rada) načinima ih
“metodama” prijelaza. To ne priječi da oni odgovaraju veoma sta­
rom umijeću “snalaženja”. Ja ih nazivljem uporabama, iako riječ
najčešće označava stereotipne postupke koje je preuzela i ponavlja
ih kakva skupina, njezine “običaje i navade”. Problem se nahodi u
dvosmislenosti riječi, jer se radi o tome da se u “uporabama” pre­
poznaju “akcije” ( u vojnom značenju riječi) koje imaju vlastita
82
pravila i inventivnost ispotiha organizirajući mravlji posao potroš­
nje.
Uporaba ili potrošnja
Nakon mnogo izvanrednih radova koji su raščlanjivali “kulturalnu
robu”, sustav njezine proizvodnje,1kartu njezine raspodjele i raspoređenost potrošača na toj karti,2 čini se mogućim promotriti tu
robu ne samo kao danost na osnovi koje se mogu izraditi statis­
tičke tabele njezina optjecaja ih označiti ekonomsko funkcionira­
nje njezina širenja, već i kao repertoar s kojim korisnici obavljaju
sebi svojstvene radnje. Nadalje, te činjenice više nisu danosti naših
proračuna, nego leksik njihove prakse. Tako kad su jednom raščla­
njene slike što ih šalje televizija i vrijeme provedeno ispred pri­
jemnika, preostaje pitati se što potrošače/«/s tim slikama i tijekom
tog vremena. Što čini petsto tisuća kupaca publikacije Information-sante, kupci supermarketa, praktičari gradskog prostora i po­
trošači s novinskim pripovijestima i legendama, što čine s onim što
“apsorbiraju”, primaju i plaćaju? Što oni s time čine?
Zagonetka potrošača-sfinge. Njegova se činjenja upisuju u
mrežu televizijske, urbanističke i trgovačke proizvodnje. Ona su to
manje vidljiva što je mreža okvira tješnja, podatnija, totalitamija.
Promjenjiva oblika dakle, ili boje zida, nestaju ona u kolonizator­
skim organizacijama čiji proizvodi ne ostavljaju više mjesta na
kojemu bi potrošači mogli pribilježiti svoju djelatnost. Dijete još
šara i pravi mrlje na svom školskom udžbeniku; čak i ako je kažnjeno
za taj zločin, ono si stvara neki prostor, označuje postojanje autora.
Telegledatelj ne piše više ništa na ekranu svog prijemnika. On je
razvlašten proizvoda, isključen iz očitovanja. On gubi svoja autor­
ska prava da bi postao, kazah bismo, puki primatelj, zrcalo jed­
noga mnogoobličnog i narcisoidnog glumca. Naposljetku će postati
slika strojeva koji njega više ne trebaju da bi djelovah, reproduk­
cija nekog “stroja - samca”.3
83
Ustvari, racionaliziranoj, ekspanzionističkoj, centraliziranoj,
spektakularnoj i bučnoj proizvodnji suprotstavlja se posve drukči­
ja proizvodnja, nazvana “potrošnjom”, kojoj su obilježje lukavstva,
razdrobljenost sukladna prigodnosti, potkradanje, tajnovitost, neu­
morni žamor, riječju, gotovo nevidljivost, jer se ne pokazuje u vlasti­
tim proizvodima (gdje bi za njih našla mjesta?), nego u umijeću
korištenja onih koji su joj nametnuti.
Već se dugo proučavaju pritajeni pa ipak ključni obrati koje
u drugim društvima izaziva potrošnja. Tako je spektakularni us­
pjeh španjolske kolonizacije indijanskih domorodaca izigran tije­
kom potonje primjene: iako podređeni, ako ne i s time pomireni,
Indijanci su se često koristili zakonima, praksama i predodžbama,
koji su im bili nametnuti silom ili nagovorom, u druge svrhe od
onih osvajača; oni su s njima činili nešto drugo; podrivali su ih
iznutra - ne odbacujući ih ili preobražavajući (a i toga je bilo),
nego na tisuće načina njihova korištenja u službi propisa, običaja i
uvjerenja stranih kolonizaciji koju nisu mogli izbjeći.4Oni su metaforizirali vladajući poredak: učinili su da djeluje u drugom regis­
tru. Oni su ostajali drukčiji, unutar sustava koji su asimilirah i koji
je njih asimilirao izvana. Oni su ga izigrah ne napuštajući ga. Procesi
potrošnje zadržali su svoju različitost na samom prostom koji je
ustrojio osvajač.
Je h riječ o ekstremnom slučaju? Nije, unatoč tome što je u
osnovi indijanskog otpora bilo pamćenje istetovirano pritiskom,
prošlost upisana u tijelo.5 U manjoj mjeri, isti proces nalazimo u
načinu na koji se “pučke” sredine služe kulturalnim dobrima koje
im odašilju “elite” proizvoditeljice jezika. Nametnuta znanja i sim­
bolike postaju za njihove primatelje, koji nisu njihovi tvorci, pred­
metom manipulacije. Jezik koji je proizvela neka društvena kate­
gorija posjeduje sposobnost da proširi svoje osvajanje na široka
polja svog okruženja, na “pustinje” u kojima se čini da nema niče­
ga tako artikuliranog, ali je on tamo uhvaćen u stupicu svoje asi­
milacije gustišem procedura što su ga osvajaču učinile nevidljivim
njegove pobjede. Koliko god bila spektakularna, njegova povla­
84
štenost lako bi mogla biti tek prividna, ako služi jedino kao okvir
tvrdoglavim, lukavim svakodnevnim praksama koje se njime služe.
Ono što nazivljemo “vulgarizacijom” ili “degradacijom” kulture,
u tom bi slučaju bilo tek jedan vid, karikaturalan ili djelomičan,
osvete taktika korisnika nad vladajućom moći proizvodnje. U sva­
kom slučaju, potrošač se ne može identificirati ili svrstati prema
novinskim ili trgovačkim proizvodima koje troši: između njega (koji
se njima služi) i tih proizvoda (pokazatelja “poretka” koji mu je
nametnut), postoji veći ili manji raskol otvoren njegovim upora­
bama.
Stoga valja raščlaniti samu uporabu. Primjera ima u izo­
bilju, nadasve u vezi s jezikom, povlaštenim poljem za utvrđivanje
pravila svojstvenih tim praksama. Gilbert Ryle, služeći se saussirovskom razlikom između “jezika” (sustava) i “govora” (čina),
usporedio je prvi s kapitalom, a drugi s operacijama koje on omo­
gućuje: sjedne strane, zaliha; s druge, poslovi i uporabe.6 U sluča­
ju potrošnje, gotovo bismo mogli kazati da proizvodnja daje kapi­
tal, a da korisnici, poput stanara, stječu pravo obavljanja operacija
s tom glavnicom, a da pritom nisu njezini vlasnici. Ah ta uspored­
ba vrijedi jedino za odnos između znanja jezika i govornih činova
{speech acts). Samo u vezi s time, već se postavio niz pitanja i
kategorija koje su omogućile, nadasve nakon Bar-Hillela, otvoriti
u proučavanju jezika {semiozi ih semiotici) posebni odjeljak {naz­
van pragmatika) posvećen uporabi ili indexical expressions, naime
“riječima i rečenicama čija se referencija ne može odrediti bez
poznavanja konteksta uporabe”.7
Kasnije ćemo se vratiti tim istraživanjima koja rasvjetljuju
cijelo polje svakodnevnih praksi (uporabajezika), ah zasad će dostajati da napomenemo kako se ona oslanjaju na problematiku iska­
zivanja.8 Stavljajući čin u odnos prema okolnostima, “uporabni
konteksti” {contexts o f use) upućuju na tragove koji određuju go­
vorni čin (ih jezičnu praksu) i njezini su učinci. Iskazivanje je jedan
model tih obilježja, ali ćemo ih još pronaći u odnosu što ga druge
prakse (hodati, govoriti itd.) održavaju s nejezičnim sustavima. Iska­
85
zivanje naime pretpostavlja: 1. ostvarivanje jezičnog sustava go­
vorom koji mu aktualizira mogućnosti (jezik je stvaran jedino u
govomome činu); 2. prisvajanje jezika od strane govornika koji
njime govori; 3. uvođenje sugovornika (stvarnog ili zamišljenog),
i prema tome sklapanje relacijskog ugovora ili nagovora (govori­
mo nekome); 4. uvođenje neke sadašnjosti činom onoga “ja” koje
govori i, slijedno tome, budući da je “sadašnjost pravo izvorište
vremena”, ogranizacija neke vremenitosti (sadašnjost stvara neko
prije i neko poslije) te postojanje nekoga “sada” koje je prisutnost
u svijetu.9
Ti činitelji (ostvariti, prisvojiti, stupiti u odnose, smjestiti se
u vremenu) čine od iskazivanja, pa onda i uporabe, stanovit splet
okolnosti, čvorište neodvojivo od “konteksta” iz kojega ga apstrakt­
no lučimo. Neodvojiv od sadašnjeg trenutka, od posebnih okol­
nosti i od stanovitog činjenja (proizvoditi jezik i mijenjati dinamiku
odnosa), govorni je čin neka vrsta stjecanja koristi od jezika, i ope­
racije nad jezikom. Mogli bismo pokušati primijeniti njegov mo­
del na mnogim nejezičnim praksama, polazeći od pretpostavke da
sve te uporabe potječu od potrošnje.
Valjalo bi još odrediti narav tili operacija služeći se drugom
prečicom, ne više u ime odnosa koje one održavaju s kakvim su­
stavom ili poretkom, nego utoliko što odnosi snaga određuju mreže
u koje se one upisuju i ograničavaju okolnosti koje mogu iskoristi­
ti. Nadalje, od jezičnog okvira valja prijeći na polemološki okvir.
Riječ je o borbi ili igri između snažnoga i slaboga, i o “akcijama”
koje preostaju kao moguće slabima.
Strategije i taktike
Nepoznati proizvođači, pjesnici svoga posla, pronalazači puteljaka u džunglama fiinkcionalističke racionalizacije, potrošači proiz­
vode nešto što posjeduje lik “linije zaleta”, o kojima govori Deligny.10One utiru “neodređene putanje”,11 prividno besmislene jer
nisu sukladne sagrađenu, upisanu i predoblikovanu prostoru kroz
86
koji se kreću. To su nepredvidljive rečenice na mjestu uređenu
organizacijskim tehnikama sustava. Iako im kao građa služe rječnici
preuzetih jezika (onih televizije, novina, supermarketa ili urbanih
rješenja), iako ostaju u okvirima propisanih sintaksi, (vremenski
modusi radnog vremena, paradigmatske organizacije mjesta itd.),
ti “prijelazi” ostaju heterogeni sustavima u koje se uvlače i u koji­
ma si zacrtavaju lukavstva različitih interesa i želja. Oni kruže,
dolaze i odlaze, preplavljuju i nasukavaju se u nametnutu reljefu,
pjenušavi nanosi mora koje se probija među stijenama i labirinti­
ma postojećeg poretka.
Statistike ne znaju gotovo ništa o toj vodi koju u načelu
reguliraju institucionalne mreže i koje ona zapravo malo-pomalo
podlokava i premješta. Zapravo, ne radi se o tekućini, koja kruži u
slobodnim poljima između čvrste građe, nego o drukčijim pokreti­
ma, koji se koriste elementima terena. Statistike se, međutim, za­
dovoljavaju da razvrstaju, izračunaju i postave na ploču te elemente
- “leksičke”jedinice, reklamne slogane, televizijske slike, izrađene
proizvode, sagrađena mjesta itd. - a to čine s kategorijama i taksinomijama primjerenim industrijskoj ili administrativnoj proizvod­
nji. Zato one obuhvaćaju samo građu koju koriste potrošačke prakse
- materijal koji je očevidno onaj koji proizvodnja nameće svima a ne navlastitu formu tih praksi, njihov potajni i lukavi “pokret”,
naime samu djelatnost “snalaženja”. Snaga tih računa leži u sposob­
nosti dijeljenja, ali ta analitička sposobnost ukida mogućnost pred­
stavljanja prijelaznih taktika koje, prema vlastitim kriterijima, iza­
biru dijelove uzete iz golemih proizvodnih cjelina da bi od njih
sastavile izvorne pripovijesti.
Važno je ono što se koristi, a ne načini korištenja. Paradok­
salno, potonji postaju nevidljivi u svijetu uopćene kodifikacije i
razvidnosti. Od tih voda koje se posvuda uvlače vidljivi su tek učinci
(količina i mjesto potrošenih proizvoda). One kolaju, a da ih se ne
vidi, vidljive jedino predmetima koje pokreću ili uklanjaju. Prakse
potrošnje sablasti su društva koje nosi njihovo ime. Poput “duho­
87
va” odnekoć, one predstavljaju višeoblični i okultni postulat proiz­
vodne djelatnosti.
Da bih izvijestio o tim praksama, utekao sam se kategoriji
“putanje”.12 Ona bi trebala prizvati vremenski pokret u prostoru,
naime, jedinstvo dijakronijskoga slijeda prijeđenih točaka, a ne lik
što ga te točke tvore na mjestu za koje se pretpostavlja daje sinkronijsko ih akronijsko. Ustvari, to je “predstavljanje” nedostatno,
budući da se putanja upravo zacrtava i daje vrijeme u kojemu se
pokret nahodi na taj način svedeno na crtu koju oko totalizira, čitljivu
u hipu: na određeno polje projicira se hod šetača gradom. Kako
god bilo korisno to “oplošnjenje”, ono preinačuje vremensku ar­
tikulaciju mjesta u spacijalnirnz točaka. Radnju je odmijenio crtež.
Reverzibilni znak (jednom projiciran na karti, iščitava se u dva
smjera) zamijenila je nerazdruživa praksa pojedinih trenutaka i
“slučajeva”, dakle ireverzibilna (ne možemo se vratiti u vremenu
ih obnoviti propuštenu priliku). Na djelu je dakle trag umjesto či­
nova, relikvija umjesto performansi: ona je tek njihov ostatak, znak
njihova brisanja. Ta projekcija postulira mogućnost da se jedno
(taj trag) uzme za drugo (radnje izvedene u danim prigodama). Na
djeluje qui pro quo (jedno zamjenjuje drugo) svojstven redukcija­
ma koje mora provesti funkcionalno upravljanje prostorom da bi
bilo djelotvorno. Valja pribjeći drugom modelu.
Razlikovanje između strategija i taktika izgleda nudi
primjereniju početnu shemu. Nazivljem strategijom računanje (ih
manipulaciju) s odnosom snaga koje postaje moguće od trenutka
kad se dade izdvojiti jedan subjekt volje i moći (poduzeće, vojska,
grad, znanstvena ustanova). Ona ustanovljuje mjesto koje se može
odrediti kao vlastito i biti osnovom s koje se može upravljati od­
nosima s izvanjskošću sastavljenom od meta ih prijetnji (mušterije
ili konkurenti, neprijatelji, selo u okolici grada, ciljevi i predmeti
istraživanja itd.). Kao management, svaka “strategijska” raciona­
lizacija najprije nastoji razlikovati u nekom “okruženju” nešto što
joj je “navlastito”, naime mjesto vlastite moći i htijenja. Kartezijanski potez, ako hoćete: zaokružiti nešto vlastito u svijetu koji su
88
začarale nevidljive moći Drugoga. Potez znanstvene, političke ili
vojne modeme.
Uvođenje raskida između vlastitog mjesta i njegove drugosti prate važne posljedice od kojih neke valja odmah naznačiti:
1. “Vlastito” jest pobjeda mjesta nad vremenom. Ono omo­
gućuje kapitalizaciju stečenih prednosti, pripremu budućih širenja
i na taj način stjecanje neovisnosti u odnosu na promjenjivost okol­
nosti. Toje ovladavanje vremenom utemeljenjem neovisnoga mjes­
ta.
2. Toje također i ovladavanje mjestom pomoću vida. Podjela
prostora omogućujepanoptičkupraksu počevši od mjesta s kojega
pogled preobražava strane snage u predmete koje se može proma­
trati i mjeriti, nadzirati, dakle i “uključiti” u svoje viđenje.13Vidjeti
(daleko) znači također predvidjeti, preduhitriti vrijeme iščitavanjem kakva prostora.
3. Bilo bi opravdano odrediti moć znanja tom sposobnošću
preobražavanja neizvjesnosti povijesti u čitljive prostore. Ali, točnije
je prepoznati u tim “strategijama” posebnu vrstu znanja, ono koje
podržava i određuje moć da si podarimo vlastito mjesto. Zato su se
vojne ili znanstvene strategije uvijek stvarale zahvaljujući uspostavi
“vlastitih” polja (neovisni gradovi, “neutralne” ili “neovisne” us­
tanove, “nepristrani” znanstveni istraživački laboratoriji itd.). Dru­
gim riječima, stanovita moćje pretpostavka tog znanja, a nije samo
njegova posljedica ili atribut. Ona ga omogućuje i određuje mu
obilježja. Ona se u tom znanju stvara.
Za razliku od strategije (čiji uzastopni likovi pomiču tu odveć
formalnu shemu i čiju bi povezanost s osobitim povijesnim ustro­
jem racionalnosti također trebalo utvrditi), taktikom nazivljem pro­
računato djelovanje određeno odsutnošću vlastitoga mjesta. Njego­
vu neovisnost dakle ne uvjetuje nikakvo izvanjsko ograničenje.
Jedino je mjesto taktike mjesto drugoga. Zato ona mora postupati
prema području koje joj je nametnuto kao da ga ustrojuje neka
strana sila. Ona ne raspolaže sredstvom da opstoji sama po sebi, na
89
razdaljini, u položaju povučenosti, predviđanja i okupljanja sebe:
ona je pokret “unutar vidnoga polja neprijatelja”, kao stoje kazao
von Biilow,14 i u prostom koji on nadzire. Ona dakle nije u mo­
gućnosti zacrtati neki globalni projekt niti sagledati u totalu nepri­
jatelja u određenom prostom, vidljivog i objektivno sagledljivog.
Djeluje od zahvata do zahvata. Koristi se “okolnostima” i o njima
ovisi, bez prostora u kome bi mogla uskladištiti svoja dobra, po­
većati posjed i predvidjeti izlaze. To što ona stječe ne čuva se. To
ne-mjesto omogućuje joj besumnje pokretljivost, ali u poslušnosti
spram neizvjesnosti vremena, kako bi u letu uhvatila mogućnosti
što ih pruža trenutak. Valja joj, budnoj, iskoristiti pukotine što ih
otvara stjecaj posebnih prilika u nadgledanju vlasničke moći. Ona
je potkrada. Stvara joj iznenađenja. Može se zateći tamo gdje je ne
očekuju. Dosjetljiva je.
Ustvari, taktika je umijeće slaboga. Clausewitz je to uočio u
vezi s lukavstvom u svojoj raspravi o ratu. Što moć više raste, to si
manje može dopustiti pokretanje dijela svojih sredstava da bi proiz­
vela prijevame učinke: ustvari, opasno je upotrijebiti veliku silu za
privide, budući da je ta vrsta “demonstracije” općenito uzaludna i
da “ozbiljnost gorke nužde čini neposredno djelovanje toliko hit­
nim te nema mjesta za takvu igru”. Snage se raspodjeljuju i ne
izlažu se opasnosti da bi hinile. Moć je obvezana samom svojom
vidljivošću. Naprotiv, lukavstvo je moguće slabome i nerijetko je
ono jedino moguće, poput “posljednje slamke”: “Što su slabije one
snage koje su podređene strateškoj upravi, to im je više na raspola­
ganju lukavstvo”.15Prevedimo: to se prije strategija preobražava u
taktiku.
Clausewitz također uspoređuje lukavstvo s doskočicom “Jed­
nako kao što je doskočica potez obmane glede predožbi i pojmova,
lukavstvo je potez obmane glede čina”.16Znači to navijestiti način
na koji se taktika, zapravo zahvat obmane, neočekivano uvlači u
neki poredak. Umijeće “zadavanja udarca” jest posjedovanje smisla
za prigodu. Prema postupcima koje Freud navodi u vezi s do­
sjetkom,17 ona spaja smiono zbližene elemente da bi bacila ne­
90
očekivano svjetlo na jezik kakva mjesta i pogodila adresata. Zebre,
rasjekline, naprsline i pronalasci u mreži kakva sustava, načini
djelovanja potrošača praktični su istoznačnici dosjetkama.
Bez vlastita mjesta, bez globalizirajućeg uvida, slijepa i pro­
nicava kakvom se biva u dodiru tijela o tijelo bez razmaka, uprav­
ljana slučajem vremena, taktika je određena odsutnošću moći, kao
što strategiju ustrojuje postulat moći. S tog bi se stajališta njezina
dijalektika mogla rasvijetliti starim umijećem sofistike. Tvorac ve­
likoga “strateškog” sustava, Aristotel, već se mnogo zanimao za
procedure tog neprijatelja koji je, prema njemu, poremetio poredak
istine. Toga mnogoobličnog, brzog, iznenađujućeg protivnika on
je odredio tako da bismo ga, imajući na umu rastezljivost sofistike,
u konačnici mogli primijeniti i za određenje taktike kako je ja ov­
dje razumijem: riječ je, kao što je kazao Corax, o tome da se “naj­
slabiji položaj učini najjačim”.18 U svojoj paradoksalnoj sažetosti,
taj izrijek ocrtava odnos snaga koji je u načelu duhovnog stva­
ralaštva, jednako ustrajan koliko i istančan, neumoran, spremno
očekujući svaku priliku, raspršen na poljima vladajućeg poretka,
ne priznajući pravila koja postavlja i nameće racionalnost utemelje­
na na pravu stečenom vlasništvom.
Strategije su dakle akcije koje, zahvaljujući ustanovljenju
nekog mjesta moći (posjedovanju čega vlastitoga), izboruju teorij­
ska mjesta (sustave i totalizirajuće govore) sposobna izreći cjelinu
fizičkih mjesta na koja su snage raspoređene. One kombiniraju te
tri vrste mjesta i nastoje ovladati jednima preko drugih. One se
prema tome opredjeljuju za odnose mjesta. Ako ništa, nastoje u
njih uvesti vremenske odnose analitičkim pridodavanjem vlasti­
tog mjesta svakome posebnom elementu i kombinatoričkom or­
ganizacijom pokreta svojstvenih jedinicama ili cjelinama jedinica.
Model im je bio vojnički prije no što je postao “znanstveni”. Tak­
tike su procesi čija vrijednost ovisi o važnosti što je pridaju vre­
menu - okolnostima što ih određeni trenutak uplitanja preobražava
u povoljnu prigodu, brzini pokreta koji mijenjaju organizaciju pro­
stora, po odnosima između uzastopnih trenutaka “udara”, mogućim
91
križanjima heterogenih trajanja ritmova itd. U tom smislu, razlika
između jednih i drugih upućuje na dvije povijesne opcije u smislu
djelovanja i sigurnosti (opcije koje uostalom prije ovise o prisila­
ma negoli o mogućnostima): strategije računaju na otpor koji us­
postava nekog mjesta pruža vremenskom trošenju; taktike zanima
spretno korištenje vremena, prigoda koje ono pruža i također igre
koju uvodi u temelje moći. Čak ako se metode kojima se koristi
svakodnevno umijeće ratovanja nikad ne očituju u tako jasno ocr­
tanu liku, ipak ostaje činjenica da ulog na mjesto ili na vrijeme
razlikuje načine djelovanja.
Retorike praksi, tisućljetna lukavstva
Različite teorijske referencije omogućit će da bolje odredimo tak­
tike ili polemologiju “slaboga”. To je posebice slučaj s “figurama”
i “obratima” koje proučava retorika. Freud ih je uostalom već
označio u svom istraživanju dosjetke i oblika koje, na polju poret­
ka poprimaju, povratci potisnutoga: verbalna ekonomija i sažimanja,
dvostruki smislovi i besmislovi, premještanja i aliteracije, višestruka
uporaba iste građe itd.19 Nimalo ne čude te homologije između
praktičkih lukavstava i retoričkih pokreta. U odnosu na zakonitosti
sintakse i “pravog” značenja, naime, u odnosu na opću definiciju
čega “pravog”, za razliku od onoga što to nije, dobri i loši obrati
retorike odvijaju se na polju koje je na taj način bilo stavljeno na
stranu. To su manipulacije jezika ovisne o prigodi i namijenjene
zavođenju, hvatanju, ili iskrivljavanju jezičnog položaja primate­
lja.20 Dok gramatika nadzire “vlastitost” termina, retoričke prei­
nake (metaforička skretanja, eliptička sažimanja, metonimijska
umanjenja itd.) označavaju korištenje jezika od strane govornika u
posebnim situacijama jezičnih obrednih i stvarnih borbi. One su
pokazatelji potrošnje i igre snaga. Proizlaze iz problematike iska­
zivanja. Nadalje, unatoč tome (ili zbog toga) što su ti “načini go­
vorenja” u načelu isključeni iz znanstvenog govora, oni priskrblju­
ju raščlambi “načina govorenja” niz modela i hipoteza. Napokon,
92
oni su samo inačice u sklopu opće semiotike taktika. Dakako, da bi
se razradila ta semiotika, trebalo bi se uteći umijećima mišljenja i
djelovanja različitima od onih koja su racionalno utemeljena na
razgraničenju vlastitoga: od šezdeset i četiri heksagrama kineskoga
I-Chinga21 ili grčkog metisa22 do arapskoga hila,23 naznačuju se
druge “logike”.
Nije mi nakanom neposredno uspostavljanje semiotike.
Željom mije predložiti nekoliko načina razmišljanja o svakodnev­
nim praksama potrošača, otpočetka pretpostavivši da su u početku
one taktičke vrste. Stanovati, kružiti, govoriti, čitati, ići na tržnicu
ili kuhati, te djelatnosti, izgleda, odgovaraju obilježjima taktičkih
lukavstava i iznenadnih zahvata: smicalice “slaboga” u poretku
koji je uspostavio “jaki”, umijeće zadavanja udaraca na polju dru­
goga, lukavstvo lovca, manevarska i višeoblična pokretljivost, kliktavi, poetični i ratnički izumi.
Možda su one potvrda nekoga bezvremenog umijeća koje
nije samo ustrajalo kroz ustanove uzastopnih društveno-političkih
poredaka nego seže i mnogo dalje od naših povijesti i nadovezuje
se na čudne solidarnosti s onu stranu granica čovječanstva. Te prakse
predstavljaju zapravo neobične analogije i kao da pripadaju
predanoj inteligenciji, zajedno s hinjenjima, potezima i obratima
što ih neke ribe ili biljke izvode s nevjerojatnom spretnošću. Pro­
cedure tog umijeća nahode se u davnini života i kao da ne nadilaze
samo stratešku raspodjelu povijesnih ustanova, već i prekid
obilježen institucijom svijesti. Osiguravaju one formalni kontinu­
itet i trajnost sjećanja bez jezika, od dna oceana do ulica naših
megapolisa.
U svakom slučaju, na ljestvici suvremene povijesti, također
se čini da su poopćenje i širenje tehnokratske racionalnosti stvori­
li, između očica sustava, rascjepkavanje i bujanje tih praksi kojima
su nekoć upravljale stabilne mjesne jedinice. Taktike sve više skreću
s putanje. Izglobljene iz tradicionalnih zajednica, koje su im
određivale djelovanje, počinju one lutati posvuda u prostoru koji
93
se objedinjuje i širi. Potrošači se pretvaraju u doseljenike. Sustav u
kojemu oni kruže odveć je širok da bi se negdje zaustavili, ali i
odveć premrežen da bi mu mogli uzbjeći ili prebjeći drugdje. Drug­
dje više ne postoji. Uslijed toga, mijenja se i “strateški” model, kao
daje izgubljen u svojoj uspješnosti: počivao je na određenju čega
“vlastitoga” koje se razlikovalo od svega ostaloga; sada je on postao
sve. Moglo bi se dogoditi da, malo-pomalo, iscrpi svoje preobrazbene sposobnosti i da tvori jedino prostor (jednako totalitaran kao
nekadašnji svemir) u kojemu bi djelovalo društvo kibemetičkoga
tipa, prepušteno Brownovu gibanju nevidljivih i bezbrojnih takti­
ka. Bih bismo suočeni s bujanjem neizvjesnih i nenadgledivih ma­
nipulacija unutar goleme mreže dmštveno-ekonomskih prisila i osi­
guranja: milijarde gotovo nevidljivih pokreta, koji se odvijaju na
sve istančanijoj površini jedinstvenog, stalnog i svima vlastitoga
mjesta. Je li to već na djelu ih je to tek budućnost velikoga grada?
Ostavljajući po strani višetisućljetnu arheologiju lukavstava, jednako kao i mogućnost njihove mravinjačke budućnosti,
proučavanje nekoliko svakodnevnih taktika u optjecaju ne smije
unatoč svemu zaboraviti obzorje s kojega one dolaze, niti, na
drugom kraju, kamo bi mogle otići. Podsjećanje na te daleke prošlos­
ti ih budućnosti omogućuje barem da se odupremo posljedicama
analize, ključne, ali često isključive i opsesivne, koja nastoji opisa­
ti ustanove i mehanizme represije. Ne čudi povlaštenost koju uživa
problematika represije na polju istraživanja: znanstvene ustanove
pripadaju sustavu koji proučavaju; proučavajući ga, one se prila­
gođuju dobro znanome žanru povijesti obitelji (kritika ideologije
ne mijenja ništa u njezinu funkcioniranju, budući da kritika stvara
privid odmaka unutar pripadnosti); pridodaju one čak i uznemiru­
juću draž vragova ili vukodlaka o kojima se pripovijesti pričaju
uvečer kod kuće. AJi to pojašnjenje aparata njime samime nedostat­
no je utoliko što ne vidi prakse koje su mu heterogene i koje po­
tiskuje ili vjeruje da potiskuje. Pa ipak, one imaju velike izglede da
nadžive također i taj aparat i, u svakom slučaju, one su također
sastavni dio društvenog života, to otpornije što su savitljivije i
94
podesenije stalnim promjenama. Promatrajući tu prolaznu i trajnu
stvarnost, stječe se dojam da se istražuje tamna strana društva, noć
dulja od dana, tamna prostirka na kojoj se pomaljaju uzastopne
ustanove, morski beskraj na kojemu bi se društveno-ekonomski i
politički aparati nadavali poput privremenih otoka.
Zamišljeni krajolik istraživanja nije bez vrijednosti, čak i
ako nije strogo određen. On tako obnavlja ono što se nekoć označa­
valo nazivom “pučka kultura”, ali da bi ono što se prikazivalo kao
ukalupljujuću silu povijesti preobrazilo u pokretnu beskonačnost
taktika. On dakle zadržava prisutnom strukturu društvenoga ima­
ginarnog odakle pitanje neprestance poprima različite oblike i izno­
va se postavlja. On također štiti od učinaka raščlambe koja nužno
zahvaća te prakse samo na rubovima tehničkoga aparata, gdje one
preinačuju ih pobijaju njegove instrumente. Na taj je način i samo
proučavanje marginalno u odnosu na pojave koje proučava. Krajo­
lik koji uprizoruje te pojave na imaginaran način ima dakle vrijed­
nost korekcije i globalne terapeutike protiv njihove redukcije spo­
radičnim propitivanjem. On barem osigurava njihovu prisutnost
kao sablasti. Taj povratak na drugu pozornicu podsjeća na odnos
što ga iskustvo takvih praksi održava s onime što od njih ostaje iza
raščlambe. To je dokaz, neizbježno fantastičan i neznanstven, ne­
razmjera između svakodnevnih taktika i strateškoga pojašnjenja.
Koliko se toga upisuje od onoga što svatko čini? Razliku između
toga dvojega čuva slika, sablast stručnoga i nijemoga tijela.
95
II. dio
TEORIJE UMIJEĆA DJELOVANJA
Svakodnevne prakse
Svakodnevne prakse proizlaze iz goleme cjeline koju je teško
razgraničiti, a proizvoljno bismo je mogli označiti kao cjelinu pro­
cedura. To su sheme djelovanja i tehničkih manipulacija. Počevši
od nekoliko nedavno provedenih i ključnih raščlambi (Foucault,
Bourdieu, Vemant i Detienne itd.), moguće ih je, ako već ne odrediti,
a ono barem točnije iskazati njihovo djelovanje u odnosu na govor
(ih na “ideologiju”, kao što kaže Foucault), na stečeno znanje
(Bourdieuov habitus) i na oblik vremena koji zovemo prigoda (kairos o kojemu su govorili Vemant i Detienne). Načini su to n^ koje
se može obilježiti neka posebna tehničnost, a u isti mah smjestiti
njezino proučavanje u aktualnu geografiju istraživanja.
Smještajući ovaj esej u širu cjelinu, na mjesto koje je već
bilo ispisano (usprkos fikciji bijele stranice, mi uvijek pišemo pre­
ko već napisanog), nije mi nakanom izraditi popis, nužno iluzoran,
teorijskih i deskriptivnih radova koji su ustrojili pitanje ih ga osvi­
jetlili u prolazu, pa čak niti naprosto priznati svoje dugovanje. U
igri je status raščlambe i njezin odnos prema predmetu. Kao što je
slučaj u radionici ih laboratoriju, predmeti proizvedeni istraživanjem
posljedica su njegova više ih manje izvornog doprinosa polju na
kojemu je bilo moguće. Upućuju oni, prema tome, na neko “stanje
pitanja”, naime na mrežu profesionalnih i tekstualnih razmjena, na
“dijalektiku” rada u tijeku (ako “dijalektikom” označujemo, kao
stoje bio slučaj u 16. stoljeću, pokrete odnosa između različitih
pristupa na istoj pozornici, a ne moć pridodanu nekome posebnom
mjestu da totalizira ih “nadiđe” te razlike). S tog stajališta, “pred­
99
meti” našeg istraživanja nisu odvojivi od duhovne i društvene “trgo­
vine” koja ustrojuje njihovu razglobljenost i njihova premještanja.
“Zaboravi” li na zajednički rad u koji se upisuje, izdvoji li
predmet svoga diskursa iz povijesne geneze, “autor” niječe svoju
stvarnu situaciju. Stvara fikciju vlastitog mjesta. Usprkos suprotnim
ideologijama koje je mogu pratiti, izdvajanje odnosa subjekt-objekt ili odnosa diskurs-objekt apstrakcija je koja proizvodi “autor­
sku” simulaciju. Ona briše tragove pripadnosti istraživanja stano­
vitoj mreži - tragove koji uvijek ustvari osporavaju autorska prava.
Ona prikriva uvjete proizvodnje govora i njegova predmeta. Tu
zanijekanu genealogiju odmjenjuje teatar koji kombinira privid
predmeta i privid autora. Diskurs će prema tome sačuvati obilježje
znanstvenosti budu li jasno izneseni uvjeti i pravila njegova na­
stajanja i ponajprije odnosi iz kojih je proistekao.
Ovo skretanje iznova vodi dugovanju, ah kao ključnom či­
nitelju svakoga novog diskursa, te više nije riječ o posudbi koju
iskazano štovanje ili priznanje mogu iskupiti. Tako, budimo na tre­
nutak lirični, Panurge bi u tome vidio znak sveopće solidarnosti.
Svako “vlastito” mjesto mijenja ono što je od drugih već tamo bilo.
Zato je jednako tako isključeno “objektivno” predočavanje tih
bliskih ili dalekih položaja koje nazivljemo “utjecajima”. Pojav­
ljuju se oni u tekstu (ili u određenju nekog istraživanja) u vidu
učinaka preinake i rada koji su u njemu proizveli. Dugovanja se ne
pretvaraju u predmete. Uz razmjene, čitanja i suprotstavljanja koji
tvore uvjete njegove mogućnosti, svako je proučavanje zrcalo s
tisuću faceta (druge se pojavljuju posvuda u tom prostoru), ali slom­
ljeno i iskrivljeno zrcalo (drugi se u njemu fragmentiraju i mije­
njaju).
100
4. poglavlje
Foucault i Bourdieu
1. Raspršene tehnologije: Foucault
Namah se postavlja problem odnosa tih procedura i diskursa. One
nemaju repetitivnu utvrđenost obreda, običaja ili refleksa - znanja
koje se više ili još ne očituje kao diskurs. Njihova ih pokretnost
neprestance prilagođuje raznolikosti ciljeva i “poteza”, ali one pri­
tom ne ovise o verbalnu pojašnjenju. Jesu li međutim neovisne?
Taktike u govoru mogu, kao što smo vidjeli, biti formalnim zna­
kom taktika bez govora.1Tako ti načini mišljenja uloženi u načine
djelovanja čine neobičan - i masivan - slučaj odnosa što ih prakse
održavaju s teorijama.
U knjizi u kojoj proučava kako su se ustrojile “procedure”
zatvorskoga, školskoga i liječničkoga “nadzora” na početku 19.
stoljeća, Michel Foucault umnožava sinonime, “riječi plesače”,
uzastopna približavanja jednome nemogućem vlastitom imenu:
“dispozitivi”, “instrumentacije”, “tehnike”, mehanizmi”, “maši­
nerije” itd.2Neizvjesnost i pokretljivost stvari u jeziku već su jedan
pokazatelj. Ali sama pripovijest koju on pripovijeda, ono o gole­
mom quipro quou, iskazuje i uspostavlja dihotomiju između “ideo­
logija” i “procedura”, utvrđujući njihove različite razvoje i presije­
canja. Zapravo on propituje proces ukriženja: mjesto što su ga za­
uzimali reformistički projekti s kraja 18. stoljeća “kolonizirale” su,
“vampirizirale” disciplinarne procedure koje otad ustrojuju društve­
101
ni prostor. Ta policijska pripovijest o zamjeni tijela zacijelo bi se
svidjela Freudu.
U Foucaulta, drama se, kao i uvijek, odigrava između dviju
sila kojima lukavstvo vremena obrće odnos. S jedne strane, ideo­
logija prosvjetiteljstva revolucionarna je na polju kaznenog prava.
“Smrtnu kaznu” Ancien Regimea, krvavi obred tijela nad tijelom,
koji teatralizira pobjedu kraljevskog poretka nad zločincima iza­
branim zbog njihove simboličke vrijednosti, reformistički projekti
18. stoljeća žele odmijeniti kaznama primjenjivim na sve, razmjerni­
ma prekršaju, korisnima društvu, odgojnima za osuđene. Zapravo,
disciplinirane procedure koje su se polagano uvele u vojsci i u školi,
ubrzo su odnijele pobjedu nad opsežnim i složenim sudskim
aparatom što ga je iznjedrilo prosvjetiteljstvo. Njegove tehnike
postaju istančanije i proširenije, a da se ne mora posegnuti za ideo­
logijom. Posredujući jedno stanično mjesto isto za sve (učenike,
vojnike, radnike, zločince ih bolesnike), one usavršavaju pregled­
nost i premreženost tog prostora ne bi U ga učinili oruđem kadrim
da disciplinira nadzirući i “tretirajući” bilo koju ljudsku skupinu.
Riječ je o tehnološkim pojedinostima, malim ali odlučnim po­
stupcima. Oni imaju logiku teorije: preko njih se uspostavlja univerzalizacija jednoobrazne kazne zatvora, koja iznutra obrće re­
volucionarne ustanove i uspostavlja posvuda “kaznioničko” umjesto
kaznenoga pravosuđa
Foucault tako razlikuje dva heterogena sustava. On iznova
upućuje na prednosti što ih je stekla politička tehnologija tijela nad
razradom doktrinamog tijela. Ali ne zadovoljava se odvajanjem
dviju vrsta moći. Slijedeći uspostavu i pobjedničko umnožavanje
te “niže instrumentalnosti”, pokušava on rasvijetliti opruge te nepronične moći, bez posjednika, bez povlaštenog mjesta, bez
nadređenih i podređenih, bez represivna djelovanja i bez dogma­
tizma, djelotvorne na gotovo neovisan način svojom tehnološkom
sposobnošću raspodjele, razvrstavanja, raščlambe i prostornog
upojedinjenja predmeta koji se obrađuje. (Za to vrijeme ideologija
“brblja”!) U nizu kliničkih tablica (i samih začuđujuće panop-
102
tičkih!), on pokušava i sam imenovati i razvrstati različita “opća
pravila”, “uvjete djelovanja”, “tehnike”, “postupke”, “operacije”,
“mehanizme”, “načela” i “činitelje” koji čine “mikrofiziku moći”.3
Ta galerija dijagrama ima dvostruku ulogu: da razglobi jedan
društveni sloj praksi bez diskursa i da ustanovi diskurs o tim prak­
sama.
Od čega je onda sačinjena ta razina odlučnih praksi koje
raščlamba izdvaja? Preko obrata svojstvenog strategiji njegovih
istraživanja, Foucault tu razabire gestu koja je ustrojila prostor
diskursa - ali ne više, kao što je bio slučaj u Povijesti ludila, epi­
stemološku i socijalnu gestu zatvaranja nekoga tko je isključen da
bi se oblikovao prostor koji omogućuje poredak, nego malenu i
posvuda ponavljanu gestu mreženja vidljivog prostora kako bi se
onima koji ga zauzimaju omogućilo uočavanje i “informacija”.
Procedure koje ponavljaju, umnožavaju i usavršavaju tu gestu us­
trojile su diskurs koji je poprimio obličje društvenih znanosti. Odatle
se utvrđuje nediskurzivna gesta koja se, ovlaštena povijesnim i
društvenim razlozima da pruži objašnjenje, očituje u diskursima
suvremene znanstvenosti.
S obzirom na itekako nove perspektive što ih otvara ova
raščlamba4 - i koje bi uostalom mogle biti osnovom nove teorije
“stila” (stil, taj način hodanja, netekstualna gesta, organizira tekst
misli) - moguće je pridometnuti nekoliko pitanja u vezi s našim
istraživanjem:
1.
Upustivši se u arheologiju društvenih znanosti (eksplicitni izrijek od objavljivanjafiz/eć/' i stvari) i tragajući za “zajedničkom
matricom”, naime za “tehnologijom moći”, koja bi bila načelom
kaznenoga prava (kažnjavanja čovjeka) kao i humanističkih zna­
nosti (poznavanje čovjeka), Foucault je bio prisiljen provesti selek­
ciju u ukupnosti procedura koje tvore tkanje društvenog djelova­
nja u 18. i 19. stoljeću. Taj se kirurški zahvat sastoji upreslagivanju povijesti počevši od suvremenoga bujajućeg sustava - pravo­
sudne i znanstvene tehnologije - u izdvajanju iz cijeloga tijela
103
kancerozne tvorevine koja ga je napala, te u objašnjenju njegova
sadašnjeg funkcioniranja preko njegove geneze tijekom dvaju pret­
hodnih stoljeća. Iz goleme historiografske građe (kaznene, vojne,
školske, medicinske), on izdvaja optičke i panoptičke procedure
koje u njoj postupno bujaju i prepoznaje u njima naznake, najprije
raspršene, aparata čiji se dijelovi malo-pomalo sve jasnije ocrtava­
ju, kombiniraju i ponavljaju u svoj punini društvenoga tijela.
Ta izvanredna historiografska “operacija” istodobno povlači
dva pitanja koja, međutim, ne treba brkati: sjedne strane, odlučna
uloga tehnološih procedura i dispozitiva u ustroju društva; s druge,
izuzetni razvoj posebne kategorije tih dispozitiva. Stoga se još va­
lja pitati:
a) Kako objasniti povlašteni razvoj posebnog niza koji čine
panoptički dispozitivi?
b) Kakav je status tolikih drugih nizova koji, slijedeći svoje
tihe putanje, nisu postali mjestom diskurzivne konfiguracije niti
tehnološke usustavljenosti? Njih bi se moglo shvatiti kao golemu
zalihu koja sadrži ostatke ili tragove različitih razvoja.
U svakom slučaju, djelovanje društva nije moguće svesti na
jedan prevladavajući tip procedura. Novija su istraživanja već
utvrdila druge tehnološke dispozitive i njihove igre s ideologijom,
podcrtavši, iako s različitih očišta, njihov odredben značaj - takva
su istraživanja Sergea Moscovicia, posebice u vezi s urbanističkom
organizacijom,5ili pak ona Pierrea Legendrea o srednjovjekovnome
pravnom ustroju.6 Čini se da oni prevladavaju tijekom duljeg ili
kraćeg razdoblja, a potom iznova tonu u slojevitu masu procedura,
dok ih drugi odmjenjuju u ulozi “informatora” sustava.
Društvo bi tako sačinjavale neke izuzetne prakse, koje ustrojuju njegove normativne ustanove, i one druge, bezbrojne prakse
koje su ostale “u manjini”, pa ipak uvijek prisutne iako ne ustrojuju diskurs, i koje čuvaju premise ili ostatke hipoteza (institucional­
nih, znanstvenih) koje se razlikuju od jednog društva do drugoga.
Upravo bi u toj mnogostrukoj i šutljivoj “zalihi” procedura trebalo
104
tražiti “potrošačke” prakse s dvostrukim obilježjima moći, koja je
utvrdio Foucault, kako bi se moglo, jednom na manjinski, a drugi
put na većinski način, istodobno ustrojiti i prostore i jezike.
2. Konačna formacija (suvremena promatračka i discipli­
nama tehnologija) koja služi kao polazišna točka Foucaultovoj re­
gresivnoj povijesti objašnjava nevjerojatnu objedinjenost praksi
koje on izabire i propituje. Ali, može li se pretpostaviti daje ukup­
nost procedura jednako koherentna? A priori, ne može. Iznimni,
ako ne i kancerozni razvoj panoptičkih procedura, nadaje se neod­
vojivim od povijesne uloge koje su na nj utjecale, te su bile oružje
u borbi protiv heterogenih praksi i provedbi njihova nadzora. Ko­
herentnost je učinak izvanrednog uspjeha, a nije obilježje sveko­
likih tehnoloških praksi. Monoteizam s kojim bismo mogli usporedi­
ti povlaštenost koju su si osigurali panoptički dispozitivi, nadživio
je “politeizam” raspršenih praksi, kojima vlada, ah ih ne ukida
pobjednički značaj jedne od njih.
3. Kakav je status jednog posebnog dispozitiva kad se pro­
metne u organizacijsko načelo neke tehnologije moći? Kako na nj
utječe njegova prekomjemosf! Koji se novi odnos uspostavlja s
raspršenom ukupnošću procedura kad se jedna od njih institucio­
nalizira u kaznionički i znanstveni sustav? Na taj način povlašteni
dispozitiv mogao bi lako izgubiti djelotvornost koju, prema
Foucaultovim riječima, duguje svojim nijemim i majušnim teh­
ničkim napretcima. Izašavši iz mračnog pojasa u koji Foucault
smješta odredbenu mašineriju društva, našao bi se on u položaju
ustanova koje postupno “koloniziraju” još šutljive procedure.
Možda uistinu (barem je to jedna od pretpostavki naše studije) i
sam sustav discipline i nadzora, uobličen u 19. stoljeću na osnovi
ranijih procedura, danas “vampiriziraju” druge procedure?
4. Može li se ići dalje? Nije li i sama činjenica da, zahvalju­
jući svome širenju, dispozitivi nadzora postaju predmetom objaš­
njavanja, pa su prema tome dio jezika prosvjetiteljstva, znak da
oni prestaju određivati diskurzivne institucije? Učinak ustrojujućih
105
dispozitiva, diskurs bi preko onih koje može obrađivati označio
one koji više nemaju ustrajavajuću ulogu. Valjalo bi se dakle pitati
kojom se drugom vrstom dispozitiva on artikulira, a da ih ne može
učiniti svojim predmetom. Izuzev ako diskurs (onaj iz Nadzirati i
kazniti?), raščlanjujući prakse od kojih i sam potječe, na taj način
nadilazi podjelu, koju je uveo Foucault, između “ideologija” i “pro­
cedura”.
Ta pitanja, na koja ćemo zasad odgovoriti tek sumarno, ba­
rem naznačuju preobrazbe što ih je Foucault uveo u raščlambu
procedura i perspektiva koje se otvaraju nakon njegova istraživanja.
Uputivši, u jednom slučaju, na heterogenost i uzajamnost odnosa
između dispozitiva i ideologija, uspostavio je on to polje kao obradi­
vi povijesni predmet na kojemu tehnološke procedure imaju
posebne učinke moći, podređuju se vlastitim logičkim djelovanji­
ma i mogu proizvesti fundamentalni obrat u ustanovama poretka i
znanja. Ostaje pitanje što je s drugim procedurama, koje su jedna­
ko infinitezimalne, a povijest ih nije “povlastila”, a koje unatoč
tome obavljaju bezbrojne djelatnosti među očicama tkanja ustanov­
ljenih tehnologija. To je posebno slučaj s procedurama koje ne
raspolažu preduvjetom što ga posvuda iziskuju procedure rasvi­
jetljene Foucaultom, naime, nemaju vlastito mjesto na kojemu bi
mogla djelovati panoptička mašinerija. Te su tehnike također ope­
rativne, ah su od početka lišene onoga što čini snagu drugih, to su
“taktike” za koje sam pretpostavio da podaruju formalno obilježje
svakodnevnim praksama potrošnje.
2. “Učeno neznanje” : Bourdieu
Svoje ćemo “taktike” izgleda uspjeti raščlaniti jedino okretanjem
prema nekom drugom društvu: Francuskoj Ancien Regimea ili 19.
stoljeća za Foucaulta; Kabiliji ili Beamu za Bourdieua; antičkoj
Grčkoj, za Vemanta i Detiennea itd. Kazah bismo, uostalom, daje
bila potrebna neka druga pozornica kako bi, marginalizirane “za­
padnom” racionalnošću, one pronašle postor vidljivosti i ragaš106
njenja. Druga nam područja podaruju ono što je naša kultura is­
ključila iz svoga diskursa. Ali, nije li naše taktike odredilo upravo
ono što smo mi uklonili ili izgubili? Kao i u Tužnim tropima,7naša
su putovanja usmjerena u daleke krajeve da bi tamo otkrila ono
čija se prisutnost u nas više ne prepoznaje. Ta taktička i retorička
lukavstva koja je znanstvena obitelj proglasila nezakonitima, a
Freud je dugo pokušavao biti njezinim posvojenim sinom, on je
ponovno pronašao otkrićem i istraživanjem jedne terra incognita,
nesvjesnog; ali ona su mu zacijelo nadošla iz nekoga starijeg i blis­
kijeg područja - iz dugo odbacivane židovske stranosti, koja se s
njime vraća u znanstveni diskurs, ali prerušena u snove i lapsuse.
Freudizam će tako biti mješavina legitimnih strategija proizašlih iz
Aujklarunga i “obrata” koji se vraćaju iz veće udaljenosti pod
ogrtačem nesvjesnog.
Dvije polovice
Ako je Kabilija u Bourdieua trojanski konj “teorije prakse”; ako tri
posvećena joj teksta (najljepša što ih je Bourdieu napisao, nadasve
“Kuća ih izvrnuti svijet”) služe kao pluralna prethodnica dugome
epistemološkom diskursu; ako poput pjesama njegove “tri studije
o kabilskoj etnologiji” zacrtavaju jednu teoriju (vrstu komentara u
prozi) i služe mu kao beskrajan fond za citate u izvanrednim obasjanjima; ako je napokon u trenutku u kojemu Bourdieu objavljuje
svoja tri “stara” teksta njihovo referencijsko i poetsko mjesto iz­
brisano iz naslova (koji se vraća komentaru: teorija) i ako je,
raspršen u učincima koje proizvodi u autoriziranu diskursu, i sam
kabilski izvornik postupno iščilio, kao sunce izgubljeno u spekula­
tivnu krajoliku koji još osvjetljava - onda ta obilježja već označuju
položaj prakse u teoriji.8
Nije riječ o slučaju. Radovi, kojima je od 1972.godine na­
dalje predmet “praktično značenje”,9 ustrojuju se na isti način,
izuzev “Budućnosti klase i uzročnosti vjerojatnoga”.10 Ipak, valja
naznačiti jednu razliku: Kabiliju, studiju o “bračnim strategijama”
107
(koja se poimence bavi genealoškom ekonomijom), odmijenila je
referencija Beama.11 Riječ je dakle o dva referencijalna mjesta.
Može li se reći koji je od dva lokaliteta, Kabilija ili Beam, dubleta
onom drugome? Oni predstavljaju dvije nadzirane - i progonjene
- “bliskosti”, jedan udaljenošću od rodnoga tla, drugi zbog stranosti kulturalne razlike. Izgleda ipak daje Beam, in-fanskao i svaki
izvor, morao najprije predstavljati dubletu jednoga kabilijskog pri­
zora (tako bliskog rodnom tlu, prema Bourdieuovoj raščlambi) da
bi se dao izreći. Tako je, “opredmetljiv”, ponudio stvarni oslonac (i
legendarni - gdje su stanovnici negdanjega Beama?) da bi se u
društvene znanosti uveo habitus, osobno obilježje što gaje Bourdieu
podario teoriji. Na taj se način posebnost izvornog iskustva gubi u
njegovoj sposobnosti da preustroji opći diskurs.
Podijeljen na dvije polovice od kojih jedna omogućuje dru­
gu, Nacrt za jednu teoriju prakse ponajprije je praksa interdiscipli­
narnosti. Na djeluje dakle metafora u smislu da se iz jednoga roda
prelazi u drugi: od etnologije sociologiji. Zapravo, to i nije tako
jednostavno. To je djelo teško razvrstati. Je li to posljedica inter­
disciplinarnih suočenja što ih je nekoć zagovarao Bourdieu i koja,
nadilazeći stupanj puke razmjene “danosti”, smjeraju uzajamnom
objašnjenju pretpostavki navlastitih svakoj posebnosti?12Ta suoče­
nja iziskuju uzajamno epistemološko pojašnjenje; ona teže tome
da svoje implicitne podloge izvuku na svjetlost, koja je ambicija i
mit znanja. Ali, možda je ulog različit te se svodi na intervenciju
drugoga u kretnju kojom se neka disciplina vraća onome noćnome
što je okružuje i što joj prethodi - ne da bi to uklonio, nego upravo
zbog toga što je to neuklonjivo i odredbeno? Može se govoriti o
teoriji kada znanost pokušava misliti svoj odnos prema toj izvanjskosti i ne zadovoljava se time da ispravlja svoja pravila proizvod­
nje ili da utvrdi svoje granice valjanosti. Je li tim putem krenuo
Bourdieuov diskurs? U svakom slučaju, tek izvan granica disci­
pline oblikuju prakse ovu neproničnu stvarnost iz koje se može
roditi teorijsko pitanje.
108
Bourdieuove “etnološke studije” obilježuje osobit stil.
Pomislili bismo daje na djelu neka vrsta razbibrige sociologa, ali
kao u svakoj razbibrizi, igra je važnija od zanata. Njegovi su ko­
madi izvedeni s rijetkom preciznošću. Nikad Bourdieu još nije bio
toliko poman, pronicljiv, virtuozan. U njegovim tekstovima ima
čak nečeg estetičkoga, u mjeri u kojoj neki “ulomak”, posebni i
“izdvojeni” oblik,13postaje figpiomglobalnoga(a ne općeg) odnosa
discipline sa stvarnošću u isti mah stranom i odlučnom, primi­
tivnom. Taj ulomak društva i raščlambe, ponajprije je kuća koja je,
kao što znamo, referencija svake metafore.14 Valjalo bi stoga reći:
neka kuća. Preko praksi koje artikuliraju njezin unutarnji prostor,
ona izvrće strategije javnog prostora i ustrojuje u tišini stanovit
jezik (leksik, poslovice itd.).15Obrtanje javnoga poretka i začinjanje
diskursa: ta dva obilježja čine također od kabilske kuće inverziju
francuske škole, predmet u kojemu Bourdieu, od njega napravivši
svoju specijalnost, razlučuje tek “reprodukciju” društvenih hije­
rarhija i ponavljanje njihovih ideologija.16 U odnosu na društvo
kojim se bavi sociologija, boravište smješteno tamo dolje u svojoj
je jedinstvenosti zapravo oprečno i odredbeno mjesto. I samo
njegovo proučavanje autor drži nezakonitim s obzirom na socio-ekonomsku normativnost discipline: ona se odveć oslanja na sim­
boličku gamu.17Zapravo, ono je lapsus.
‘Teorija” će poništiti razdaljinu između tih zakonitosti so­
ciologije i etnoloških posebnosti. Racionalnost znanstvenog polja
i praksi koje bujaju izvan polja bit će ponovno ustrojena. Nacrt (i
kasniji članci) zapravo povezuju ta dva činitelja. Osjetljiv pothvat
koji se sastoji u tome da se “etnološku” iznimku obuhvati u prazninu
sociološkoga sustava. Da bi se slijedio taj zahvat, valja izbližega
pogledati rad djela: sjedne strane, raščlamba tih posebnih praksi; s
druge, uloga koja im je dodijeljena u gradnji “teorije”.
109
“Strategije ”
Označene kao “strategije”, prakse koje proučava Bourdieu odnose
se na nasljedni sustav u Beamu, ili na unutarnji raspored kuće u
Kabiliji, ili na podjelu dužnosti i razdoblja tijekom godine u Kabiliji itd. To je tek nekoliko rodova vrste koja bi podrazumijevala
“strategije” plodnosti, nasljedstva, obrazovanja, zaštite, društvenog
ili gospodarskog ulaganja, braka itd., i također “preuređenja”, kada
dođe do raskola između praksi i situacija.18U svakom od ispitanih
slučajeva, razlike omogućuju određenje “nekih od osobina” stano­
vite “logike prakse”.
1. Genealoške tablice ih “stabla”, statistike i geometrijski
planovi habitata, linearni ciklusi kalendara totalizirajući su i ho­
mogeni proizvodi, učinci promatračke razdaljine i “neutralizaci­
je”, u odnosu na same strategije koje stvaraju “otočiće” uistinu
prakticiranih rodbinskih veza s razloga njihove korisnosti, ih mjesta
koja razlikuju obrnuti i uzastopni pokreti tijela, ih trajanja radnji
izvedenih jedna za drugom sukladno vlastitim i međusobno
nesumjerljivim ritmovima.19 Tamo gdje pregledno predočivanje,
oruđe sabiranja i vladanja pogledom, poravnava i razvrstava sve
prikupljene “danosti”, praksa ustrojuje diskontinuitete, jezgre viševrsnih radnji. Srodstvo, prostor i vrijeme nisu prema tome jed­
naki na ovoj i na onoj strani.
(Dodao bih još da se ta razlika nahodi na granici dvaju lukavstava. Svojim sintetičkim tablicama, znanstvenost prikriva ope­
raciju povlačenja i moć koja ih čini mogućima. Sa svoje strane,
praktičari, podarujući “danosti” koje traže ispitivači, nužno pre­
šućuju praktičnu razliku stvorenu između njih preko radnji koje se
njima služe ili ne služe te na taj način pridonose proizvodnji općih
slika koje promatraču skrivaju njihove taktike. Poznavanje praksi
bilo bi učinak te dvostruke prevare.)
2. “Strategija” (primjerice, vjenčanja koga djeteta) ravna je
“potezu u partiji karata”. Ona ovisi o “kvaliteti igre”, to jest u isti
mah o podjeli karata (imati dobre karte) i o načinu igranja (biti
110
dobar igrač).20“Potez” postavlja u pitanje, sjedne strane, postulate
koji uvjetuju prostor igre, a s druge pravila koja podaruju podi­
jeljenim kartama neku vrijednost, a igraču mogućnosti, te napokon
manevarsku spretnost u različitim situacijama u kojima je prvotni
ulog u igri. Ta složena cjelina raster je kvalitativno različitih funk­
cioniranja:
a) Postoje “implicitna načela” ili postavke (naprimjer, u
obredu vjenčanju u Beamu, primat muškarca nad ženom, ili stari­
jega u odnosu na mlađega - načela koja osiguravaju integritet i
čuvanje očevine u gospodarstvu u kojemu je novac rijetkost), ali
činjenica da nisu određena (eksplicitna), stvara granice tolerancije
i mogućnosti da se posegne za jednim na račun drugoga.
b) Postoje ‘‘eksplicitnapravila ” (primjerice, adot, naknada
koja se daje mlađoj djeci zauzvrat što su se odrekla zemlje), ali ona
su popraćena granicom koja ih obrće (primjerice, toumadot, vraća­
nje adota u slučaju da u braku ne bude djece). Svako korištenje tih
pravila mora dakle imati na umu njihovu promjenjivost, uvijek
prijeteći njihovim obratima koji ovise o slučajnostima života.
c) “Strategije”, istančane “kombinacije” (“djelovati znači
dovijati se”), “plutaju” između pravila, “koriste se svim mogućnos­
tima koje pruža predaja”, koriste se prije jednom nego drugom,
nadomještajući jedne drugima. Koristeći se mekim koje prikriva
tvrdo, stvaraju one u toj mreži vlastite mjerodavnosti. Čak i više,
kao u razredu u kojemu se može propitivati globalne rezultate bez
obzira na postignuti prosjek u svakoj disciplini, strategije se mije­
njaju i klize iz jedne službe u drugu, podrivajući (prekidajući)
ekonomske, društvene i simboličke podjele: naprimjer, malom broju
djece (pitanje plodnosti) protuteža je loš brak (bračni neuspjeh): ili
zadržavanjem neoženjena mlađeg sina kod kuće kao “sluge bez
naknade” (ekonomsko ulaganje i ograničavanje plodnosti) izbjega­
va se obveza da mu se plati adot (bračna pomoć). Strategije ne
“primjenjuju” načela ih pravila. One među njima biraju repertoar
operacija.21
Ill
3. Slične transferima i “metaforizacijama”, prakse nepresta­
nih prelazaka s jednog na drugi rod pretpostavljaju neku “logiku”.
Pronicljiviji no ikad, dosjetljiviji od njih kako bi ih obuhvatio u
labirintnom odvijanju svojih rečenica, Bourdieu među njima raz­
likuje nekoliko osnovnih procedura:22
a) politetičnost isto što i uporabe i svojstva koje se razliku­
ju ovisno o kombinacijama u koje ulaze;
b) zamjenjivost, jedna je stvar uvijek zamjenjiva drugom, s
obzirom na sklonost svake prema drugima u totalitetu koji ona pred­
stavlja;
c) eufemizacija: treba sakriti činjenicu da se radnje suprot­
stavljaju dihotomijama i antinomijama koje predstavlja sustav sim­
bola. Obredne radnje pružaju primjer takve “eufemizacije” obje­
dinjujući suprotnosti.
Naposljetku, analogija bi utemeljivala sve te procedure kao
prekoračenja simboličkoga poretka i granica što ih on postavlja,
ah prikrivena prekoračenja, umetnute metafore, i u toj mjeri čak
preuzete, za koje se vjeruje da su opravdane jer se ogiješuju o raz­
likovanja uspostavljena jezikom istodobno ih poštujući. S tog sta­
jališta, priznati autoritet propisa posve je suprotno negoli primije­
niti ih. Temeljni raskol koji se danas okrenuo jer smo mi prisiljeni
primjenjivati zakone kojima više ne priznajemo autoritet. Kako
god bilo, nije nezanimljivo da se Bourdieu, kao posljednjem utočištu
svih praksi, vraća “uporabi analogije”, što su znanstvenici čije je
tekstove sabrao 1968. godine (Duhem, Bachelard, Campbell itd.)
držali ključnim manevrom teorijskog stvaralaštva.23
4. Napokon, svim tim praksama upravlja ono što bih naz­
vao ekonomijom vlastitog mjesta. Ona pak, u Bourdieuovoj raščlam­
bi, poprima dva jednako temeljna, ali neartikulirana obličja: sjedne
strane, povećavanje kapitala (materijalnih i simboličkih dobara)
koja u osnovi čine baštinu-, s druge, razvoj tijela, pojedinačnog i
zajedničkog, koje je generatorom trajanja (svojom plodnošću) i
prostora (svojim pokretima). Umnožavanje lukavstava, njihovih
112
uspjeha i poraza, upućuje na ekonomiju koja radi na umnožavanju
i bujanju tih dvaju različitih, a ipak sukladnih oblika “kuće”:24 do­
bra i tijelo - zemlja i potomstvo. Politika toga “mjesta” tvori opću
podlogu tim strategijama.
Odatle proizlaze dva obilježja koja te prakse čine posve svoj­
stvenima zatvorenu prostoru u kojemu ih Bourdieu propituje i
načinu na koji ih motri:
a) On uvijek pretpostavlja dvostruku povezanost tih praksi
s vlastitim mjestom (baštinom) i s kolektivnim načelom upravlja­
nja (obitelj, grupa). Što se događa kada taj dvostruki postulat izos­
tane? Zanimljiv slučaj, budući daje to upravo ono što se zbiva s
našim tehnokratskim društvima, u odnosu na koje vlasničke i
obiteljske otočke izdvojenosti od jučer ih na drugim mjestima,
postaju utopijama izgubljenih svjetova, ako ne i robinzonijadama.
Međutim, kad Bourdieu susretne istu vrstu praksi kod “malogra­
đana” ih današnjih domaćica, one su danas tek “kratkotrajne i krat­
kovidne strategije”, “anarhistički protuudarci” koji se odnose na
“nepomirljivu ukupnost poluznanja”, na “kulturalni sabir>\ “zbrda-zdola skalupljene dekontekstualizirane pojmove”.25Tuje međutim
na djelu ista praktična logika, ali neovisno o mjestu koje bi joj
nadziralo primjenu u tradicionalnim društvima. To znači da se čini
kako je problematika mjesta u Nacrtu važnija od one praksi.
b) Rabljenje pojma “strategija” nije ništa manje ograničeno.
Opravdava ga činjenica što prakse pružaju odgovor primjeren okol­
nostima. Ah Bourdieu u isti mah ponavlja da nije riječ o strategija­
ma u strogom smislu: nema izbora između više mogućnosti, dakle
nema “strateške nakane”; nema uvoda ispravaka zahvaljujući bo­
ljoj obaviještenosti, dakle ni “najmanjega računa”; nema predviđa­
nja, nego samo postoji neki “pretpostavljeni svijet” poput ponav­
ljanja prošlosti. Riječju, “zbog toga što subjekti zapravo ne znaju
što čine, to što čine ima više smisla nego što oni znaju”.26Na djelu
je dakle “učeno neznanje”,27sposobnost koja nije znana nama sami­
ma.
113
S tim “strategijama” kojima upravlja mjesto, a očevima ne­
znanima, najtradicionalističkija etnologija doživljava obrat U otoč­
nim rezervatima u kojima ih je promatrala, zapravo je elemente
dane etničke zajednice doživljavala kao suvisle i nesvjesne: dva
nerazdvojiva vida. Kako bi suvislost postala postulat znanja, mjes­
ta koje si pridaje i obrasca spoznaje na koji se poziva, valjalo bi to
znanje izdvojiti od objektiviranog društva, dakle pretpostaviti da
je ono strano i nadređeno spoznaji što je društvo ima o samome
sebi. Nesvjesnost grupe koju se proučavalo bila je cijena koju je
valjalo platiti (cijena koju je ta grupa trebala platiti) za njezinu
suvislost. Društvo može biti sustav samo bez vlastitog znanja. Odatle
zaključak: bio je potreban etnolog da bi ono saznalo to što je i ne
znajući bilo. Danas se etnolog više ne bi osmjelio to izjaviti (pa niti
pomisliti). Kako to da se Bourdieu ovdje izložio u ime sociologije?
“Teorija ”
Ustvari, u mjeri u kojoj sociologija određuje “objektivne strukture”
počevši od “pravilnosti” koje joj podaruju statistike (a i one same
temelje se na empirijskim ispitivanjima), u mjeri u kojoj ona sve­
koliku “situaciju” ili “objektivnu konjunkturu” drži “posebnim sta­
njem” jedne od tih struktura,28 ona mora razumjeti prilagodbe - ih
odvajanje - praksi u odnosu na te strukture. Kako se između praksi
i struktura (od kojih su potonje predstavljene preko njihovih “poseb­
nih stanja” koja su konjunkture) uspostavlja podudarnost koja se
općenito utvrđuje? Odgovori jednom to objašnjavaju refleksnim
automatizmom praksi, drugi put subjektivnom nadahnutošću nji­
hovih tvoraca. Bourdieu s pravom odbacuje te dvije pretpostavke.
Nadomješta ih svojom “teorijom” koja teži objasniti primjerenost
praksi strukturama njihovom genezom.
Moglo bi se primijetiti da su okviri problema prilično nateg­
nuti. Od triju promatranih danosti - strukture, situacije i prakse jedino se dvije posljednje (koje si odgovaraju) promatralo, dok je
o prvima zaključeno na osnovi statistika i one su konstruirani mo-
114
deli. Prije no što se ogledamo s “teorijskom” stranom problema,
nameće se dvostruki epistemološki preduvjet koji je sadržan u pita­
njima: a) o pretpostavljenoj “objektivnosti” tih “struktura”, objek­
tivnosti koju podržava uvjerenje da se prava zbilja osobe iskazuje
u diskursu sociologije; b) o granicama promatranih praksi ili situ­
acija, a nadasve o njihovu statističkom predstavljanju, u odnosu na
cjeline o kojima pokušavaju izvijestiti “strukturalni” modeli. Ali ti
se preduvjeti zaboravljaju u ime prijekosti teorije.
Na način kako Bourdieu postavlja problem, on mora pro­
naći nešto što prilagođuje prakse strukturama i što, unatoč tome,
objašnjava zijev između njih. Potreban mu je dodatni pretinac. On
ga otkriva u procesu koji je okosnica njegove specijalnosti kakva
je sociologija odgoja, u usvajanju.- to je tragano posredovanje iz­
među struktura koje ustrojuju i “dispozicija” koje ona proizvodi.
Ta “geneza” podrazumijeva pounutrenje struktura (preko usvaja­
nja) i povanjštenje stečenog (ili habitusa) u prakse. Na taj se način
uvodi vremenska dimenzija: prakse (koje izražavaju stečeno) odgo­
varaju primjereno situacijama (koje očituju strukturu) ako, i jedino
ako, tijekom trajanja pounutrenja - povanjštenja struktura ostaje
stabilna; u protivnome, prakse su razdvojene, odgovarajući još
onome što je bila struktura tijekom svog pounutrenja putem habi­
tusa.
Prema toj raščlambi, strukture se mogu mijenjati i postati
načelom društvene pokretljivosti (čak i jedinim). Stečeno to ne
može. Ono ne posjeduje vlastiti pokret. Ono je mjesto upisa struk­
tura, mramor u koji se urezuje njihova povijest. Sve što se tamo
događa učinak je njegove izvanjskosti. Kao što je slučaj u tradi­
cionalnoj slici primitivnih i/ili seljačkih društava, u kojoj se ništa
ne miče, nema povijesti, izuzev one koju ucrtava neki strani poredak.
Nepomičnost tog pamćenja jamči teoriji da će društveno-gospodarski sustav biti vjerno reproduciran u praksama. Na taj način,
glavnu ulogu ne igraju preuzimanje ili naučavanje (vidljivi feno­
meni), nego stečeno, habitus?9 on omogućuje objašnjenje društva
115
pomoću struktura. Ali to ima svoju cijenu. Da bismo pretpostavili
osloncu sličnu stabilnost, on mora biti nenadzirljiv, nevidljiv.
Bourdieua pak zanima geneza, “način nastajanja praksi”.
Ne ono što one proizvode, kao stoje slučaj u Foucaulta, nego ono
što ih proizvodi. Od “etnoloških proučavanja”, koja bi ih propiti­
vala na način sociologije koja od njih stvara teoriju, postoji pomak
koji prebacuje diskurs prema habitusu čiji se sinonimi (exis, ethos,
modus operands “zdrav razum”, “druga priroda” itd.), definicije30
i opravdanja umnožavaju. Od prvih do drugog junak se mijenja.
Jedan pasivni i noćni činitelj zamjenjuje lukavo mnoštvo strategi­
ja. Tom nepomičnom mramoru, kao njegov akter, pridružuju se
pojave ustanovljene u društvu.31 Središnji lik, zapravo, budući da
on omogućuje teoriji njezino kružno kretanje: odsad sa “struktura”
ona prelazi na habitus (uvijek pisan kurzivom); s njega na “strate­
gije” koje se prilagođuju “stjecajima”, a ovi se opet vraćaju “struk­
turama” čijim su učincima i posebnim stanjima.
Ustvari, taj krug prelazi od konstruiranog modela (strukture)
do pretpostavljene stvarnosti (ihabitusa), a od nje tumačenju proma­
tranih činjenica (strategija i stjecaja). Ah još više od heterogenih
statusa dijelova koje je teorija posložila u krug, iznenađuje uloga
koju ona pridaje etnološkim “fragmentima” da probiju otvor u so­
ciološkoj suvislosti. Drugi (Kabilija ih Beam) priskrbit će sastavnicu
koja nedostaje teoriji kako bi bila djelatna i kako bi se “sve objas­
nilo”. Taj daleki stranac posjeduje sva obilježja koja određuju ha­
bitus: suvislost, stabilnost, nesvjesnost i teritorijalnost (jer stečeno
je istoznačnica baštini). On je “predstavljen” habitusom, nevidljivim
mjestom na kojemu se, kao i u kabihjskoj kući, strukture izvrću
dok se pounutruju i gdje se to pisanje iznova obrće dok se povanjšćuje u liku praksi koje imaju varljivi izgled slobodnih improviza­
cija. Upravo je kuća, šutljivo i odredbeno pamćenje, smještena u
teoriji pod metaforom habitusa i ona, osim toga, donosi kao pret­
postavku neki referent, izgled stvarnosti. S obzirom na svoju teorij­
sku metaforizaciju, taj je referent ipak samo vjerojatan. Kuća podani}Qhabitusu svoju formu, ah ne i sadržaj. Uostalom, Bourdieuov
116
izvod manje nastoji naznačiti tu stvarnost negoli ukazati na nužnost
i prednosti svoje pretpostavke za teoriju. Tako habitus postaje dogmatsko mjesto, ako pod dogmom razumijemo potvrdu nečeg “stvar­
noga” što diskurs treba da bi bio sveobuhvatan. Besumnje, kao što
je slučaj s mnogim dogmama, to ne znači da on nema heurističku
vrijednost da premjesti ili obnovi mogućnosti istraživanja.
Ovi Bourdieuovi tekstovi očaravaju svojim raščlambama i
nasrću svojom teorijom. Čitajući ih, osjećam se zatočenikom strasti
koju živciraju dok je uzbuđuju. Načinjeni su od kontrasta. Pomno
propitujući prakse i njihovu logiku - na način koji jedino nalazimo
u Maussa - oni ih naposljetku vraćaju nekoj mističnoj stvarnosti,
habitusu, koja bi ih trebala podrediti zakonu reprodukcije. Istanča­
ni opisi beameških ili kabilijanskih taktika iznenada vode potkri­
jepljenim istinama, kao da tako pronicljivo praćenu kompleksu treba
okrutna protuteža dogmatske razboritosti. Tu su i kontrasti stila,
pronicljiva i labirintna u svome traganju, a uvelike repetitivna u
svojim tvrdnjama. Neobičan splet nekakva “dobro znam” (to pre­
predeno i transgresivno bujanje) i jednoga “ali, unatoč svemu”
(mora postojati neki sveobuhvatni smisao). Da bismo se oslobo­
dili tog silovitog zavođenja, pretpostavljam (sad je na meni red) da
se u tom kontrastu mora odigravati nešto bitno za raščlambu takti­
ka. Pokrivač što ga Bourdieuova “teorija” baca na njih kao da im
želi ugasiti vatru potvrđujući njihovu poslušnost socio-ekonomskoj racionalnosti, ili kao da želi proslaviti njihov pogreb proglasivši
ih nesvjesnima, mora nas poučiti nečemu u vezi s njihovim odno­
som prema svekolikoj teoriji.
Sudeći prema kriterijima i procedurama tih taktika, kazah
bismo da se tako samostalno koriste institucionalnim i simboličkim
ustrojem da bi se, kad bismo ih uzeli ozbiljno, u njima, u strogom
smislu riječi, izgubilo znanstveno prikazivanje društva. Njegovi
postulati i ambicije ne bi im bili kadri odoljeti. Normalnosti, opće­
nitosti i razudbe popustili bi pred transverzalnim i “metaforizirajućim” rojenjem tih različitih mikroaktivnosti. Matematika i egzak­
tne znanosti neprestance dorađuju svoju logiku kako bi slijedile
117
neizvjesna i mikrobna kretanja neljudskih fenomena. Društvenim
znanostima, čiji je predmet još “suptilniji”, a oruđa beskrajno grub­
lja, preostaje da obrane svoje modele (naime, ambiciju vladanja)
uklonivši takvo bujanje. Zbog toga, prema provjerenim metodama
egzorcizma, one ga drže neobičnim (lokalnim), nesvjesnim (strani­
ma njihovu načelu) i, sebi na štetu, otkrivateljem znanja koje o
njemu ima njegov sudac. Kad je “promatrač” prilično zatvoren u
svojoj pravosudnoj ustanovi, dakle dosta slijep, sve se odvija kako
treba. Diskurs koji on proizvodi izgleda da prolazi.
U Bourdieua, ništa takova. Dakako, na prvoj razini (odveć
očevidnoj), on se pričinja kao da izlazi (ide prema svojim taktikama), ali samo da bi se vratio (potvrdio profesionalnu racionalnost).
Bio bi to tek lažni izlaz, “strategija” teksta. Ah nije li taj brzi po­
vratak pokazatelj da on zna za opasnost, možda i smrtnu, kojoj te
odveć inteligentne prakse izlažu znanstveno znanje? Mješavina
(donekle pascalovska) rascjepkanosti razuma i dogmatske vjere.
Dobro su mu znani znanstveno znanje i moć koja ga utemeljuje,
jednako kao i taktike u čijim lukavstvima uživa s toliko virtuoznosti
u svojim tekstovima. Zbog toga će on zatvoriti ta lukavstva iza
rešetaka nesvjesnog i zanijekat će, preko fetiša habitusa, ono što
razumu nedostaje da bi bio išta osim razuma jačega. Potvrdit će
on, s habitusom, suprotno od onoga što kazuje - tradicionalna puč­
ka taktika - i ta zaštita (štovanje iskazano autoritetu razuma) pružit
će mu znanstvenu mogućnost da promatra te taktike na strogo
omeđenim mjestima.
Kad bi to bilo točno (ah tko bi to mogao reći?), poučilo bi
nas kako svojim “dogmatizmom” tako i svojim “proučavanjima”.
Diskurs koji skriva to što kazuje (umjesto da skrije ono što ne zna)
imao bi tada upravo “teorijsku” vrijednost utoliko što on prakticira
to što kazuje. Bio bi posljedica svjesnog odnosa sa svojom neuklonjivom izvanjskošću, a ne samo pozornica nekog razjašnjenja. Bi
h se tada pridružio “učenom neznanju”, koje se optužuje daje ne
znajući učeno upravo zato što zna previše o onome što ne kazuje i
ne može kazati?
118
5. poglavlje
Umijeća teorije
Posebni se problem postavlja kada, umjesto da bude kao što je
obično slučaj diskurs o drugim diskursima, teorija mora prekorači­
ti polje i dospjeti tamo gdje više nema diskursa. Iznenadna nerav­
nina: tlo verbalnog jezika počinje izmicati. Tako radnja teorizacije
dospijeva do granice terena na kojemu normalno funkcionira, pop­
ut automobila na rubu ponora. S one je strane more.
Foucault i Bourdieu smještaju svoje pothvate na tu obalu,
artikulirajući diskurs o nediskurzivnim praksama. Oni u tome nisu
prvi. Ne vraćajući se predaleko unatrag, od Kanta nijedno teorij­
sko istraživanje nije moglo izbjeći da, u većoj ili manjoj mjeri
sučelice, objasni svoj odnos prema toj djelatnosti bez diskursa, tom
golemom “ostatku” sastavljenu od onoga što u ljudskom iskustvu
nije prihvaćeno ili simbolički iskazano u jeziku. Svaka određena
znanost izbjegava to neposredno suočenje. Ona postavlja sama sebi
apriorne uvjete kako bi se suočavala sa stvarima jedino na vlastitu
i ograničenu polju na kojemu ih “verbalizira”. Očekuje ih ona na
mreži modela i hipoteza gdje može “učiniti da govore” i taj pita­
jući aparat, poput lovačke stupice, preobražava njihovu nijemost u
“odgovore”, dakle u jezik: to je polje pokusa.1Teorijsko ispitiva­
nje, naprotiv, ne zaboravlja, ne može zaboraviti da osim odnosa tih
znanstvenih diskursa jednih s drugima postoji njihov zajednički
odnos s onime što su se pobrinuli isključiti iz svoga polja kako bi
ga uspostavili. Taj drugi odnos se povezuje s bujanjem onoga što
ne govori (još ne?) i što ima, među ostalim, izgled “običnih” prak­
si. On je sjećanje na taj "ostatak”. To je Antigona onoga što nije
119
prihvatljivo znanstvenim nadležnostima. Neprestance on iznova
privodi to nezaboravno na znanstvena mjesta gdje tehničke prisile
čine njegov zaborav “politički” (metodološki i u načelu privremeno)
nužnim. Kako mu to uspijeva? Kojim blistavim zahvatom ili ko­
jim lukavstvom? To je pitanje.
Izdvojiti i obrnuti: recept teorije
Valja se vratiti radovima Foucaulta i Bourdieua. Obojica su značajni,
ali između njih postoji očevidan raskorak, stoje dovoljan razlog da
se zaustavimo na pragu pokušaja koji ne želi biti povijest teorija o
praksama. Ta dva monumentalna lika uspostavljaju polje istra­
živanja gotovo na dvama njegovim polovima. Pa ipak, kako god
bila udaljena, obama je djelima, izgleda, zajednički postupak nji­
hova proizvođenja. U njima se prepoznaje ista operacionalna she­
ma, usprkos razlici korištenih materijala, problematika u igri i ot­
vorenih perspektiva. Na djelu su dvije inačice “načina djelovanja”
teorije praksi. Poput načina kuhanja, može se ona odvijati u razno­
rodnim okolnostima i s različitim interesima; ona također razlikuje
svoje poteze i svoje dobre ili loše igrače; omogućuje i povlačenje
poteza. Odredivši je prema infinitivima (ili imperativima) koji utvr­
đuju postupke recepta, ta teorijska operacija svodi se na dva tre­
nutka: ponajprije izdvojiti, potom obrnuti. Najprije “etnološko”
izdvajanje, potom logički obrat.
Prvi pokret izdvaja stanovite prakse u beskonačnom tkivu,
na način da ih tretira poput odjelitog pučanstva, koje tvori pove­
zanu cjelinu, ali nepoznatu mjestu na kojemu se proizvodi teorija.
Tako nastaju Foucaultove “panoptičke” procedure, izdvojene u
mnoštvu, ili Bourdieuove “strategije”, koje su lokalizirane na
Đeamežane i Kabiljane. Odatle one dobivaju etnološku formu. Osim
toga, u jednom i u drugom slučaju, žanr (Foucault) ili mjesto
(Bourdieu) koji su bili izdvojeni i razumiju se kao metonimija ci­
jele vrste: dio (saglediv jer ograničen) treba predstavljati (neodredivu) cjelinu praksi. Dakako, u Foucaulta, to se izdvajanje temelji na
120
rasvjetljavanju dinamike svojstvene nekoj tehnologiji: riječ je o
izdvajanju proizvedenu historiografskim diskursom. U Bourdieua,
pretpostavlja se da ga podaruje prostor koji ustrojuje obrana baš­
tine: primljen je kao društveno-gospodarska i zemljopisna danost.
Ali činjenica toga etnološkog i metonimijskog izdvajanja zajed­
nička je dvjema raščlambama, makar modaliteti njihova određe­
nja bili raznorodni na dvjema stranama.
Drugi pokret obrće na taj način izdvojenu jedinicu. Od
mračne, šutljive i daleke, pretvara se ona u element koji rasvjetlju­
je teoriju i podupire diskurs. U Foucaulta, procedure šćućurene u
pojedinostima školskog, vojničkog ih bolničkog nadzora, mikrodispozitivi bez diskurzivne legitimnosti, tehnike strane Prosvje­
titeljstvu, postaju razlog preko kojega se rasvjetljuje u isti mah su­
stav našega društva i onaj društvenih znanosti. Preko njih i u njima
Foucaultu ništa ne izmiče. Omogućuju one njegovu diskursu da
bude samosvjestan i teorijski panoptičan, da sve vidi. U Bourdieua,
udaljeno i nepronično mjesto što ga ustrojuju lukave “strategije”,
višeoblične i transgresivne u odnosu na poredak diskursa, također
je izvmuto kako bi podarilo svoju očevidnost i ključnu artikulaciju
teoriji koja posvuda prepoznaje reprodukciju iste vrste. Privedene
habitusu koji se tamo eksteriorizira, te strategije nesvjesne svoga
znanja pružaju Bourdieuu sredstvo da sve objasni i bude svega
svjestan. Čak ako Foucaulta zanima učinak tih procedura na su­
stav, a Bourdieua “jedinstveno načelo” kojeg su njegove strategije
posljedicom, obojica izvode isti zahvat kada pretvaraju izdvojene
prakse kao afatičke i potajne u glavno tijelo teorije, kada to noćno
stanovništvo promeću u zrcalo na kojemu blista odlučni činitelj
njihova objasnidbenog diskursa.
Tim zahvatom, teorija pripada procedurama kojima se bavi,
iako, promatrajući samo jednu kategoriju vrste, pretpostavivši
metonimijsku vrijednost tom izdvojenju, i na taj način otvarajući
prolaz prema drugim praksama, teorija zaboravlja one koje osi­
guravaju njezino vlastito proizvođenje. U slučaju društvenih zna­
nosti, Foucault je već raščlanio određenost diskursa procedurama.
121
Ali njegova raščlamba također, potvrđena načinom proizvodnje o
kojemu svjedoči, proistječe iz dispozitiva analognog onima čije
djelovanje obilježuje. Valjalo bi još spoznati koja razlika, u odnosu
na panoptičke procedure čiju povijest kazuje Foucault uvodi dvo­
struki potez ograničavanja stranog tijela praksi i obrtanja njegova
mračnog sadržaja u blistavo pisanje.
Ali valja ponajprije odrediti prirodu tih poteza i ne ogra­
ničiti njihovo propitivanje na dva djela, što bi bilo pretjerano za
potrebe predmeta. Ustvari, procedura koje su oni posljedica nipoš­
to nije izuzetna. Riječ je čak o starom receptu, često korištenu, koji
upravo zbog toga zaslužuje još veću pozornost. Dostajat će pod­
sjetiti na dva glasovita primjera na početku ovog stoljeća: Durk­
heim u Osnovnim oblicima vjerskog života i Freud u djelu Totem i
tabu. Kad oni grade teoriju praksi, najprije ih smještaju u “primi­
tivni” i zatvoreni prostor, etnološki u odnosu na naša “prosvijeće­
na” društva, i tamo, na tome mračnome mjestu, prepoznaju teorij­
sku formulu njihove raščlambe. U žrtvenim praksama australskih
Arunta, zajednice zajamčeno primitivne među “primitivnima”,
Durkheim otkriva načelo suvremene etike i društvene teorije:
ograničenje suprotstavljeno (preko žrtve) beskonačnom htijenju
svakog pojedinca omogućuje, s jedne strane, suživot, a, s druge,
utanačenja između članova skupine; drugim riječima, praksa odri­
canja i samozataje omogućuje pluralnost i ugovore, dakle društvo:
prihvaćena i utemeljujuća granica društvenog ugovora.2 Sa svoje
strane, u praksama primitivne gomile, Freud odgonetava temeljne
pojave psihoanalize: incest, kastraciju, uvođenje zakona o smrti
oca3Obrat to nevjerojatniji što ga ne opravdava nikakvo neposredno
iskustvo. Nijedan ni drugi nisu promatrah prakse o kojima govore.
Nikad im nisu otišli posvjedočiti na licu mjesta, kao što ni Marx
nije bio u tvornici.4 Zašto se onda od tih praksi pravi nepronična
zagonetka u kojoj valja izvmuto iščitati glavnu riječ teorije?
Danas, te prakse koje nose u sebi tajnu našeg uma, više nema­
ju tako udaljeno obličje. S vremenom, one su se približile. Tu etno­
lošku stvarnost više ne treba poći tražiti u Australiju ili na početke
122
svijeta. Nahodi se ona u našem sustavu (panoptičke procedure) ili
pokraj, ako ne i unutar naših gradova (strategije Beama i Kabila),
ili još bliže (“nesvjesno”). Ali kako joj god blizu bio sadržaj, nje­
zin “etnološki” o6//£ostaje. Teškoću, prema tome, ponajprije pred­
stavlja oblik podaren tim praksama nastanjenim daleko od znanja,
pa ipak čuvaricama njegove tajne. Tu se nadaje obličje modeme.
Etnologizacija “umijeća ”
Teorijsko promišljanje ne želi da prakse budu daleko od njegova
mjesta, na način da bi mu valjalo izaći kako bi ih raščlanilo, nego
mu ih dostaje izvrnuti da bi se opet zateklo kod kuće. Izdvajanje
koje obavlja, ono i ponavlja. Nametnuto mu je poviješću. Proce­
dure bez diskursa skupljaju se i utvrđuju na nekom području koje
je prošlost ustrojila i podarila im teorijski odredbenu ulogu, da budu
uspostavljene u vidu divljih “zaliha” za prosvijećeno znanje.
Njima je malo-pomalo pripala nekakva pogranična vrijed­
nost, u mjeri u kojoj je razum proizašao iz Aufklarunga utvrđivao
svoje discipline, sveze i moći. Pojavljuju se dakle kao alteriteti i
“otpori”, u odnosu na znanstveno pisanje, čija se strogost i opera­
tivnost utvrdila od 18. stoljeća nadalje. U ime istog tog napretka
uočavamo razlikovanje, sjedne stidne, umijeća (ih načina) djelova­
nja, čiji se naslovi umnožavaju u pučkoj književnosti,5 predmeti
rastuće radoznalosti od strane “promatrača čovjeka”,6 a s druge
strane znanosti koje zacrtava nova konfiguracija znanja.
Razlikovanje se više bitno ne odnosi na tradicionalnu dihotomiju “teorije” i “prakse”, iskazanu odvajanjem “spekulacije”
koja odgonetava knjigu svemira od konkretnih “primjena”, nego
ima na umu dvije različite operacije, jednu diskurzivnu (sa i preko
jezika) i drugu bez diskursa. Od 16. stoljeća, namisao o metodi
postupno mijenja odnos između znanja i djelovanja: počevši od
praksi prava i retorike, koje su se postupno prometnule u diskur­
zivne “akcije” što se odvijaju na različitim poljima, pa onda i na
preobrazbenim tehnikama neke sredine, nameće se temeljna she­
123
ma diskursa koji ustrojuje način mišljenja u način djelovanja, u
racionalno upravljanje proizvodnjom i u operaciju vođenu na pri­
kladnim poljima. To je “metoda”, klica modeme znanstvenosti. U
osnovi ona usustavljuje umijeće koje je Platon već obilježio zna­
kom djelatnosti.7 Ali tek preko diskursa ona uređuje znanje o
djelovanju. Znači to da granica više ne odvaja dva hijerarhizirana
znanja, jedno spekulativno, drugo povezano s pojedinostima, jed­
no zauzeto iščitavanjem poretka svijeta, a drugo usklađivanjem s
pojedinostima stvari u okviru koji joj utvrđuje prvo, nego ona su­
protstavlja prakse ustrojene diskursom onima koje to (još) nisu.
Koji će biti status “znanja o djelovanju” bez diskursa, po­
glavito bez pisanja (to je diskurs metode koja je u isti mah pisanje
i znanost)? Sačinjeno je ono od brojnih, ali divljih zahvata. Ta buj­
nost ne slijedi zakon diskursa, nego već sluša onaj proizvodnje,
krajnje vrijednosti fiziokratske, a potom kapitalističke ekonomije.
Ona dakle osporava znanstvenom pisanju njegovu povlaštenost da
ustrojuje proizvodnju. Ona naizmjence razdražuje i potiče tehnologe jezika. Zazivlje osvajanje ne kao prezira vrijednu praksu, nego,
naprotiv, kao “domišljato”, “složeno” i “operativno” znanje. Od
Bacona do Christiana Wolffa ili Jeana Beckmanna učinjen je di­
vovski napor da se kolonizira ta golema zaliha “umijeća” i “zana­
ta” koji se, budući da se još nisu mogli oblikovati u znanosti, mogu
već uvesti u jezik preko “Opisa", pa su samim time potaknuti na
veće “savršenstvo”. Preko ta dva pojma - “opisa”, koji proizlazi iz
narativnosti, i “savršenosti”, koja smjera tehničkoj optimizaciji položaj je “umijeća” utvrđen, blizak, ali izvan znanosti.8
Enciklopedija je rezultat tog rada na sravnjivanju i ujedno
njegov stijeg: Dictionnaire raisonne des sciences, des arts et des
metiers (Razložiti iječnik znanosti, umjetnosti i zanata). Ona raz­
vrstava bok uz bok, u susjedstvu koje obećaje kasnije spajanje,
“znanosti” i “umjetnosti”: jedne su operativni jezici čija gramatika
i sintaksa tvore izgrađene i nadzirljive sustave, dakle skripturalne;
drugi su tehnike u očekivanju prosvijetljenog znanja koje im ne­
dostaje. U članku Umjetnost, Diderot pokušava odrediti odnos iz­
124
među tih raznorodnih činitelja. Imamo posla s “umjetnošću”, piše
on, “ako se predmet izvodi”; sa “znanošću” “ako se o predmetu
razmišlja”. Razlikovanje, prije bejkonovsko negoli kartezijansko,
između izvedbe i spekulacije. Ona se ponavlja unutar “umjetnos­
ti” same, ovisno o tome predstavlja U se ova ili prakticira: “Svaka
umjetnost posjeduje svoju spekulativnost i svoju praksu: njezina
je spekulativnost nedjelatno poznavanje pravila umjetnosti; njezi­
na je praksa tek uobičajena nemisaona primjena tih istih pravila.”
Umjetnost je dakle znanje koje djeluje izvan prosvijetljenog dis­
kursa kojim ne raspolaže. Čak i više, to znanje o djelovanju pret­
hodi svojom složenošću prosvijetljenoj znanosti. Tako, u vezi s
“geometrijom umjetnosti”, Diderot bilježi: “Očevidno je da su ele­
menti akademske geometrije najjednostavniji i najmanje sastav­
ljeni u usporedbi s onima geometrije iz radionica,” Primjerice, pri
brojnim poteškoćama u vezi s rukovanjem polugama, trljanjem,
sukanjem tkanina, satnim mehanizmima itd., “račun” je još nepot­
pun. Rješenje bi prije bilo “posao” veoma stare “eksperimentalne i
manualne matematike”, čak unatoč tome što njezin “jezik” ostaje
sirov uslijed “nedostatka pravih riječi” i “obilja sinonima”.9
Pod manualnim, Diderot označuje, prema Girardu, umijeća
koja se zadovoljavaju time da “prilagode” svoje materijale režući
ih, krojeći, spajajući itd., a da im se ne podari “novo biće” (stapa­
nja, sastavljanja itd.), kao što postupaju manufakturna umijeća.10
Ona ne “oblikuju” novi predmet kao što ne raspolažu vlastitim
jezikom. Ona se bave kućnom radinošću. Ali reorganizacija i hijerarhizacija znanja sukladno kriteriju proizvodnje podamju tim
umijećima vrijednost referencije zbog njihove operativnosti i avan­
gardne vrijednosti njihove “eksperimentalne i manualne” istančanosti. Strana znanstvenim “jezicima”, ta umijeća uspostavljaju
izvan njih neki ab-solut djelovanja (djelotvornost koja, lišena dis­
kursa, ipak svjedoči o svome proizvodnom idealu) i neku zalihu
znanja koje valja popisati u “radionicama” ili na selu (neki se Lo­
gos skriva u zanatstvu i on već šapatom navješćuje budućnost zna­
nosti). Problem kašnjenja uvlači se u odnos znanosti prema umi­
125
jećima. Vremenski hendikep odvaja znanja o djelovanju od njihova
postupnog rasvjetljavanja pomoću epistemološki nadmoćnih zna­
nosti.
“Promatrači” tako žurno posežu za tim praksama koje su
još udaljene od znanosti, ali im i prethode. Fontenelle se na to po­
zvao još 1699: “Radionice obrtnika odaju na sve strane blistavilo
duha i domišljatosti koje unatoč tome ne privlači naš pogled. Ne­
dostaje gledatelja tim veoma korisnim i doista domišljato smiš­
ljenim oruđima i praksama...”.11 Ti “gledatelji” postaju skupljači,
opisivači, analisti. Ah iako prepoznaju u tome neko znanje koje
preduhitruje znanstvenike, oni ga moraju osloboditi njegova “nečis­
tog” jezika, pretvoriti u “pravi” diskurs pogrešni izraz “čuda”, već
zastupljen u svakodnevnim znanjima o djelovanju. Od svih tih
Pepeljuga znanost će učiniti princeze. Nadalje je na tim praksama
postavljeno načelo etnološke operacije: njihova društvena izdvo­
jenost iziskuje neku vrstu “obrazovanja” koje ih, zahvaljujući je­
zičnom obratu, uvodi u polje znanstvenog pisanja.
Značajno je primijetiti da od 18. do 20. stoljeća etnolozi ih
povjesničari drže tehnike zaslužnima štovanja po sebi: one proi­
zlaze iz onoga što čine. Nema ih potrebe tumačiti. Dovoljno ih je
opisati. Naprotiv, oni drže “legendama” sve što ima drugo znače­
nje od onoga što kazuju, pripovijesti preko kojih skupina situira ih
simbolizira svoje djelatnosti. Neobičan disparitet između pristupa
praksama i pristupa diskursu. Tamo gdje prvi uočava “istinu” či­
njenja, drugi odgonetava “laži” kazivanja. Kratki opisi prve vrste
razlikuju se uostalom od preopširnih tumačenja koja su od mitova
ih legendi stvorila povlašteno mjesto koje su prisvojili profesio­
nalci jezika, intelektualno odavno u tome izvježbani, s pomoću
hermeneutičkih postupaka koje su pravnici prenijeli profesorima
i/ili etnolozima, a sastoje se u komentiranju, tumačenju i “prevođe­
nju” referentnih dokumenata u znanstvene tekstove.
Kocke su bačene. Nijema je nadležnost praksi povijesno
ograničena. Sto pedeset godina poshje, Durkheim malo ispravlja
126
tu “etnološku” definiciju - i to da bi je osnažio - pri pristupanju
problemu umijeća (djelovanja), naime onome što je “čista praksa
bez teorije”. Apsolut je operativnosti prisutan u svojoj “čistoći”.
On piše: “Umijeće je sustav načina djelovanja koji su prilagođeni
posebnim ciljevima i koji su bilo proizvod tradicionalnog iskustva
prenesenog obrazovanjem, bilo osobnog iskustva pojedinca.”
Ugrađeno u posebnost, lišeno općenitosti koje su jedino dobro diskursa, umijeće ipak tvori neki “sustav” i ustrojeno je “ciljevima” dva postulata koji omogućuju znanosti i etici da zadrže “vlastiti”
diskurs na svome mjestu kojeg je umijeće lišeno, to jest da se upišu
na mjestu i u ime tih praksi.
Znakovito je također zanimanje što ga za proizvodnju i stje­
canje umijeća pokazuje taj veliki pionir koji je povezao utemelje­
nje sociologije s teorijom odgoja: “Stječe ga se (umijeće) jedino
stavivši se u odnos sa stvarima na kojima se radnja mora izvršiti i
ako je sami obavljamo.” “Neposrednosti” operacije Durkheim, za
razliku od Diderota, više ne suprotstavlja kašnjenje teorije za ma­
nualnim znanjem radionica. Valja još samo zacrtati hijerarhiju us­
postavljenu na temelju kriterija odgoja. “Besumnje”, nastavlja
Durkheim, “može se postići da umijeće bude rasvijetljeno (ključni
pojam Prosvjetiteljstva) razmišljanjem, ali razmišljanje nije njegov
ključni činitelj, budući da može postojati i bez njega. Ah nema
nijednog umijeća u kojemu bi sve bilo promišljeno”.12
Postoji li uopće neka znanost u kojoj je “sve promišljeno”?
Kako god bilo, u rječniku još bliskom Enciklopediji (koja govori o
“promišljanju”), teorija dobiva zadaću da “razmisli” o tom “sve­
mu”. Općenitije, prema Durkheimu, društvo je tekst čitljiv jedino
njemu samom. Tu je znanje već ispisano u praksama, ah još nije
prosvijetljeno. Znanost će biti zrcalo koje će ga učiniti čitljivim,
diskursom koji “promišlja” neposrednu i preciznu operativnost,
ah lišenu govora i svijesti, već znalačku, ah još neobrazovanu.
127
P ripovijedanje neznanog
Poput žrtvovanja, “bližeg nama no što bi se moglo vjerovati s obzi­
rom na njegovu prividnu sirovost”,13 umijeće je u odnosu na zna­
nost znanje ključno po sebi, ali nečitko bez nje. Položaj opasan za
znanost budući da joj preostaje jedino sposobnost da iskaže znanje
koje umijeću nedostaje. Tako se između znanosti i umijeća ne gra­
di alternativa, nego sukladnost i ako je moguće artikulacija, naime,
kao stoje mislio Wolff 1740. godine (poslije Swedenboiga, ili pri­
je Lavoisiera, Desaudraya, Augustea Comtea itd.), “treći čovjek
koji bi u sebi sjedinio znanost i umjetnost: on bi izliječio slabosti
teoretičara, oslobodio ljubavnike umijeća predrasuđivanja na os­
novi čega bi se oni mogli usavršiti bez teorije...”.14 Taj posredovatelj između “čovjeka s teoremom” i “čovjeka iskustva” bit će
inženjer}5
“Trećeg čovjeka” lovio je i još ga lovi prosvijetljeni dis­
kurs (filozofijski ili znanstveni)16, ali nije postao takav kakvim su
mu se nadali. Mjesto koje mu je bilo pridržano (danas polagano
udvojeno onim tehnokrata) odnosi se na rad koji je tijekom cijelog
19. stoljeća, sjedne strane, izdvojio iz umjetnosti svoje tehnike, a s
druge “geometrizirao” i matematizirao te tehnike. U znanju o
djelovanju malo-pomalo se uobličilo ono što se moglo izdvojiti iz
izvedbe pojedinca te se “usavršilo” u strojeve koji predstavljaju
nadgledljive kombinacije oblika, građa i snaga. Ti “tehnički orga­
ni” povučeni su iz manualnog nadmetanja (oni ga nadilaze posta­
jući strojevi) i smješteni u vlastiti prostor, pod nadležnost inženjera.
Njihovo je porijeklo u tehnologiji. Nadalje znanje o djelovanju
postaje polako lišeno onoga što ga je objektivno artikuliralo u
djelovanju. U mjeri u kojoj su mu te tehnike oduzimane da bi se
preobrazile u strojeve, izgleda da se ono povuklo u subjektivno
znanje, odjelito od jezika njegovih procedura (koje su mu nadalje
vraćene i nametnute kao strojevi proizvedeni nekom tehnologi­
jom). Poprima ono izgled “intuitivne” ili “refleksne”, gotovo potajne
sposobnosti čiji status ostaje neispisan. Tehnološka optimizacija
128
19. stoljeća, crpeći uzorke, razloge i prisile svojih mehaničkih izu­
ma u riznici “umijeća” i “zanata”, ostavlja svakodnevnim praksa­
ma tek tlo lišeno vlastitih sredstava i proizvoda; ona ga uspostavlja
na području folklora, ili pak na dvostruko nijemoj zemlji, bez ver­
balnog diskursa, kao što je bilo nekoć, a osim toga bez manualnog
jezika.
“Znanje” ostaje pri onome čemu nedostaje tehnički aparat
(od njega su napravljeni strojevi) ih čiji načini djelovanja nemaju
legitimnost u smislu neke produktivističke racionalnosti (svako­
dnevna umijeća kuhanja, čišćenja, šivanja itd.). Naprotiv, taj osta­
tak koji je preostao nakon tehnološke kolonizacije poprima vrijed­
nost “privatne” djelatnosti, preuzima na sebe simbolička ulaganja
u vezi sa svakodnevnim životom, djeluje pod znakom zajedničkih
ih pojedinačnih osobitosti, riječju, postaje u isti mah legendarno i
djelatno pamćenje onoga što se sačuvalo na rubu ili u međupro­
storu znanstvenih ih kulturalnih ortopraksija. Kao pokazatelj oso­
bitosti - poetski ih tragički šapat svakodnevlja - načini se djelovanja
uvlače masovno u roman ih novelu. To je najprije bio slučaj s rea­
lističkim romanom 19. stoljeća. Oni tamo pronalaze novi prostor
predstavljanja, onaj fikcije, napučen svakodnevnim virtuoznosti­
ma s kojima znanost ne zna što bi i koji čitatelju postaju jasno
prepoznatljivi, potpisi mikropripovijesti svih ljudi. Književnost se
promeće u repertoar tih praksi lišenih tehnološkog copyrighta.
Upravo će one uskoro zauzeti povlašteno mjesto u pripovijestima
pacijenata u dvoranama psihijatrijskih ustanova ih ordinacijama
psihoanalitičara.
Drugim riječima, “pripovijesti” podaruju svakodnevnim
praksama dragulj narativnosti. Dakako, one opisuju samo njihove
fragmente. One su tek njihove metafore. Ali, usprkos rezovima
među uzastopnim konfiguracijama znanja, one predstavljaju novu
inačicu u neprekidnom nizu narativnih dokumenata koji od narod­
nih pripovijedaka, zbirki djelatnih shema,17 do Descriptions des
Arts (Opisa umijeća) iz klasičnoga doba, izlažu načine djelovanja
u oblikupripovijesti. Taj niz obuhvaća i suvremeni roman - a tako­
129
đer i mikroromane koji su vrlo često etnološki opisi zanatskih, kuli­
narskih tehnika itd. Takav kontinuitet nagoviješta teorijsku mjero­
davnost narativnosti u vezi sa svakodnevnim praksama.
“Povratak” tih praksi u naraciju (valjalo bi mu propitati doseg
na mnogim drugim primjerima) nadovezuje se na širu i povijesno
manje određenu pojavu koju bismo mogli označiti kao estetizaciju
znanja stoje podrazumijeva znanje o djelovanju. Odvojeno od tih
procedura, to se znanje nazivlje “ukusom”, “taktom” ako ne i “genijalnošću”. Pripisuje mu se značaj intuicije naizmjence umjetničke
ili misaone. Riječ je o takozvanom znanju koje se ne poznaje. To
“kognitivno djelovanje” ne prati svijest o sebi koja mu podaruje
ovladanost pomoću udvajanja ih unutarnje “refleksije”. Između
prakse i teorije ono još zauzima “treće” mjesto, ne više diskur­
zivno, ah prvobitno. Ono je u povučenosti, izvorno, poput “izvora”
onoga što se kasnije razlučuje i rasvjetljuje.
To znanje nije znano. Ima ono, među praksama, položaj is­
tovjetan onome kakav se dodjeljuje bajkama i mitovima te su oni
iskazi spoznaja koje same sebe ne poznaju. U oba slučaja riječ je o
znanju o kojemu subjekti ne razmišljaju. Oni o njemu svjedoče ne
mogavši ga prisvojiti. Oni su napokon stanari, a ne vlasnici vlasti­
toga znanja o djelovanju. U vezi s njima mi ne pitamo ima li u
njima znanja (pretpostavlja se da ga treba imati), nego je ono zna­
no jedino drugima koji nisu njegovi nositelji. Poput znanja pjes­
nika ili slikara, znanje o djelovanju svakodnevnih praksi poznato
je tek tumaču koji ga rasvjetljuje u svome diskurzivnom zrcalu, ah
koji ga također ne posjeduje. Ono dakle nije ničije. Ono kola od
nesvjesnosti praktičara do refleksije ne-praktičara, ne proizlazeći
ni iz jednog subjekta. To je anonimno i referencijalno znanje, uvjet
mogućnosti tehničkih ili učenih praksi.
Freudovska psihoanaliza nudi osobito značajnu inačicu toga
povučenog znanja, u isti mah lišenoga čitljivih procedura (nema
vlastitog jezika) i legitimnog vlasnika (nema vlastitog subjekta).
Sve djeluje sukladno postulatu da su njegovi učinci shvaćeni kao
130
stvarnost: ima znanja, ali ono ]qnesvjesno; i, obratno, nesvjesno je
ono koje zna.18 Pripovijesti Freudovih pacijenata i njihove “po­
vijesti bolesti” (Krankengeschichte) pripovijedaju ga diljem strani­
ca. Uostalom, od Freuda, svaki gaje psihoanalitačar naučio iz svog
iskustva: “ljudi već sve znaju”, što s njegova stajališta “pretpostav­
ljenog znanja” može ili bi im moglo omogućiti da artikuliraju. Sve
se zbiva kao da su “radionice” o kojima je govorio Diderot, postale
metafore povučenog i skrovitog mjesta u dnu kojega “eksperimen­
talne i manualne” spoznaje danas pretječu diskurs što ga o njima
izgovara teorija ili psihoanalitička “akademija”. Za te pacijente - i
za sve druge - analitičar često kaže: “Negdje oni to znaju”, “neg­
dje”, ali gdje? Njihove prakse to znaju - pokreti, postupci, načini
govorenja ili hodanja itd. Neko je znanje tu, ali čije? Ono je tako
strogo i precizno da se čini kako su sve vrijednosti znanstvenosti
premještene sa svim svojim oružjem i prtljagom na stranu toga
nesvjesnoga, te tako svijesti preostaju samo dijelovi i učinci toga
znanja, lukavstva i taktike istovjetne onima koji su prije bili svoj­
stveni “umijeću”. Tim obratom, ono što razum posjeduje jest ono
što sebe ne reflektira i što ne govori, neznanje i infantilnost, dok
“prosvijetljena” svijest posjeduje od toga znanja tek “nečisti” jezik.
Ali taj obrat smjera povlastici svijesti više nego što bi mije­
njao raspodijeljenost znanja i diskursa. U tim zanatskim “radioni­
cama” kao i u onima nesvjesnoga, počiva neko temeljno i izvorno
znanje koje prethodi prosvijetljenu diskursu, ali kojemu nedostaje
vlastita kultura. Znanju nesvjesnoga - kao i onome “umijeća” analitičar također nudi mogućnost “vlastitih” riječi i razlikovanje
između “sinonima”. Od onoga što se nerazgovjetno promeće na
dnu tog bunara znanja teorija “promišlja” jedan dio na dnevnoj
svjetlosti “znanstvenoga” jezika. Tijekom tri stoljeća, usprkos tim
povijesnim utjelovljenjima svijesti ili uzastopnim određenjima
znanja, ustrojava se kombinacija između dvaju različitih pojmova,
sjedne strane, referencijalna i “neobrazovana” spoznaja, a s druge
rasvjetljujući diskurs koji proizvodi na svjetlosti izvrnuti prikaz
svoga neproničnog izvora. Taj je diskurs “teorija”. On čuva riječi
131
njezino antičko i klasično značenje “vidjeti/dati da se vidi” ili “pro­
matrati” (theorem). On je “prosvijetljen”. Primitivno znanje, u mjeri
u kojoj se postupno odvojilo od tehnika i jezika koji su ga objekti­
virali, postaje inteligencijom subjekta, slabo definiranom, i to je­
dino neutralnim određenjima (imati njuha, takta, ukusa, vještine
suđenja, instinkta itd., dakle u partitivnom genitivu) koja se kole­
baju između propisa estetike, kognitivnog ih refleksivnog, kao kad
bi se “znanje o djelovanju” svelo na neuhvatljivo načelo znanja.
Umijeće mišljenja: Kant
Znakovita je činjenica da Kant raspravlja o odnosu između umi­
jeća djelovanja (Kunst) i znanosti (Wissenschajt\ ih između teh­
nike (Technik) i teorije (Theorie) tijekom istraživanja koje se od
prvih redakcija o ukusu preusmjerilo na kritiku suđenja.19 Na tom
prijelazu susreće on umijeće koje se kreće od ukusa prema sudu.
Parametar praktične spoznaje nadilazi znanje i estetičkog je obli­
ka. Kant tu ustanovljuje ono što, nadahnuto, nazivlje “logičkim
taktom” (<der logische Takt). Upisano u krivulju estetike, umijeće
djelovanja smješta se pod znak suda, “a-logičkog” uvjeta misli.20
Tradicionalna antinomija između “operativnosti” i “refleksije” nadiđena je stajalištem koje, prepoznavajući umijeće u korijenu mis­
li, čini od suda “srednji pojam” (.Mittelglied) između teorije i prakse.
To umijeće mišljenja predstavlja sintetičku jedinicu između dvoga.
Kantovi se primjeri odnose upravo na svakodnevne prakse:
“Sposobnost suđenja nadilazi razumijevanje. (...) Sposobnost suđe­
nja o odjeći koju treba nositi sobarica. Sposobnost suđenja o do­
stojanstvu izgleda koji priliči nekom zdanju, ukrasi koji ne smiju
biti u suprotnosti spram cilja kojemu se teži.”21 Sud se ne odnosi
samo na društvenu “primjerenost” (elastična ravnoteža mreže pre­
šutnih dogovora), nego, općenitije, na odnos velikog broja činite­
lja, i on postoji jedino u činu konkretnog stvaranja nove cjeline
uspostavljanjem primjerene veze tog odnosa s jednim elementom
više, kao što se dodaje crvene ili žute boje shci mijenjajući je, a ne
132
uništivši je. Preobrazba dane ravnoteže u drugu ravnotežu bila bi
obilježje umijeća.
Da bi to pojasnio, Kant navodi opći autoritet diskursa, ali
autoritet koji je uvijek lokalan i konkretan: u mome kraju, piše on
(in meinen Gegenden: u mojoj pokrajini, u mojoj “zemlji”), “obič­
ni čovjek” (der gemeine Manri) kaže (sagt) da mađioničari
(Taschenpieler) polaze od nekog znanja (možete to uraditi ako
poznajete trik), dok se plesači na užetu (Seiltanzer) oslanjaju na
umijeće.22 Plesati na užetu znači iz trenutka u trenutak održavati
ravnotežu iznova je stvarajući pri svakom koraku pomoću novih
intervencija; znači to sačuvati odnos koji nikad nije ostvaren i koji
neprestana invencija obnavlja izgledajući kao da ga “zadržava”.
To je izvanredna definicija umijeća djelovanja, to više što je ustva­
ri sam praktičar dijelom ravnoteže koju mijenja ne ugrožavajući
je. Tom sposobnošću da stvara novu cjelinu počevši od unaprijed
postojećeg dogovora i da održi formalni odnos usprkos različitim
činiteljima, blizak je umjetničkoj proizvodnji. Na djelu je nepre­
stana inventivnost ukusa u praktičnome iskustvu.
Ali to umijeće označuje također ono što u samome znan­
stvenom radu ne ovisi o ipak nužnoj primjeni pravila i modela te
ostaje u krajnjem slučaju, kao što će kazati i Freud, “stvar takta”
(eine Sache des Takts)? Kad se vraća na to pitanje, Freud ima na
umu dijagnozu, pitanje prosudbe koja upravo postavlja u pitanje, u
praktičnoj intervenciji, odnos ili ravnotežu između mnoštva činitelja.
Prema Freudu, kao i prema Kantu, riječ je o neovisnoj sposobnosti
koja se usavršava, ali se ne uči: “Nedostatak rasudbe”, kazuje Kant,
“upravo je ono što nazivljemo glupošću, a tom poroku nema lije­
ka”.24 Taj nedostatak ne pošteđuje znanstvenike u većoj mjeri od
ostalih.
Između razumijevanja koje poznaje i razuma koji želi,
sposobnost suđenja je dakle formalna “nagodba”, subjektivna
“ravnoteža” između njezina zamišljanja i razumijevanja. Ima ob­
lik zadovoljstva, koje nije u vezi s nekom izvanjskošću, nego s
133
načinom vježbe: stavlja u igru konkretno iskustvo nekog univer­
zalnog načela sklada između uobrazilje i razumijevanja. Na djelu
je jedan smisao (Sinri), ali on je “zajednički”: zdrav razum (Gemeinsinn) ili rasudba. Ne zadržavajući se na pojedinostima teze
koja odbacuje ideološku podjelu između znanja, pa onda i njihovu
društvenu hijerarhizaciju, možemo barem istaknuti da taj takt po­
vezuje slobodu (čudorednost), stvaranje (estetiku) i čin {praksu) tri činitelja već prisutna u “zabušavanju”, tom suvremenom primjeru
svakodnevne taktike.25
Preteče takve rasudbe, koja je u isti mah etički i poetički
čin, možda valja tražiti u negdanjemu vjerskom iskustvu, koje je
također bilo neka vrsta “takta”, doseg i stvaranje “harmonije” u
posebnim praksama, etički i poetički potez povezivanja (religare)
ili uspostavljanja sklada preko neodređena niza konkretnih čino­
va. Newman će i u tome prepoznati neku vrstu “takta”. Ah nakon
povijesnih premještanja koja su na neobični način svela moguće
ravnoteže na religiozno umijeće “plesanja na užetu”, postupno ga
je odmijenila estetička praksa, koja je i sama bila s vremenom iz­
dvojena iz operativnosti i znanstvenosti toliko da, primjerice, od
Schleiermachera do Gadamera, postaje rubnim iskustvom na koje
se neprestance poziva “hermeneutička” tradicija kako bi potkrijepila
svoju kritiku objektivnih znanosti. Primjer genija kojemu su po­
mogle okolnosti (od umjetnosti J. S. Bacha do Revolucije), Kant
se smješta na raskrižju na kojemu se od konkretnoga vjerskog čina
sačuvao njegov etički i estetički oblik (dok je njegov dogmatski
sadržaj iščeznuo), i gdje umjetničko stvaranje još ima vrijednost
ćudorednog i tehničkog čina. Ta prijelazna kombinacija koja se
već u njega dvoumi između Kritike ukusa i Metafizike običaja,
podaruje temeljnu modemu referenciju za raščlambu estetičke,
etičke i praktičke naravi svakodnevnog znanja o djelovanju.
Taj takt Kant nastoji još odrediti u tekstu prosvijedjenog
novinarstva, objavljenom u jeku Francuske revolucije u Berlinische
Monatsschriftu (rujan 1793. godine) u vezi s “uobičajenom uzreči­
com”: “To može biti točno u teoriji, ah je posve bezvrijedno u prak134
si”.26Taj značajni teorijski tekst ima dakle za predmet, i za naslov,
mudru izreku i služi se jezikom novine (govorilo se o Kantovu
“popularnom djelu”). Javlja še on u sklopu rasprave u kojoj uza­
stopno, nakon Kantovih odgovora na primjedbe Christiana Garvea
(1792), članci Friedricha Gentza (prosinac 1793) i Augusta Wilhelma Rehbeiga (veljača 1794. godine) u istom časopisu komenti­
raju tu izreku. Taj je “izrijek” jedan Spruch, naime u isti mah
poslovica (umotvorina), sentencija (sud) i proročanstvo (izrijek koji
autorizira znanja). Je li posljedica Revolucije činjenica da poslovi­
ca stječe filozofijsku mjerodavnost ulomka, retka {Spruch) svetog
teksta te mobilizira oko sebe, kao kad je bila riječ o starim izdanjima
Talmuda, Kur’ana ili Biblije, egzegetsko znanje teoretičara?27 Ta
filozofska rasprava oko jedne poslovice podsjeća također na evangeličku povijest Djeteta koj e govori okruženo pisarima ili o pučkoj
temi Trogodišnjeg mudraca?* Ah odsad više nije riječ o djetinj­
stvu, a niti o starosti (kao što se pripisuje Kantu prevodeći Gemeinspruch kao “staru izreku” ili Old Saw), nego o bilo kome ih o svi­
ma, o “prosječnom” i “običnom” (gemein) čovjeku čiji izrijek intehgencija još jednom propituje i obasipa.
Obični “izrijek” ne utvrđuje načelo. On ustanovljuje činje­
nicu koju Kant interpretira kao znak ih kao nedovoljno zanimanje
praktičara za teoriju, ih kao nedovoljno razvijenu teoriju u samog
teoretičara. “Kada teorija još malo {noch wenig) kroči praksom,
krivnja zato ne pada na teoriju, nego, naprotiv, na činjenicu da nema
dovoljno (nichtgenug) teorije kojoj se valjalo poučiti iskustvom...”.29
Kako god bilo s iznesenim primjerima (ponovno se suočavamo s
tradicionalnim problemom trenja), Kant ustrojuje svoj izvod u ob­
liku predstave u tri čina u kojoj se obični čovjek pojavljuje naiz­
mjence u liku triju ličnosti (poslovni čovjek, političar i građanin
svijeta), suprotstavlja trojici filozofa (Garve, Hobbes i Mendelssohn)
i omogućuje da se slijedno raščlanjuju pitanja u vezi s ćudoređem,
ustavnošću i međunarodnim poretkom. Više od tih inačica, ovdje
je važno načelo formalnog slaganja u vezi sa sposobnostima
rasudbe. Ono pak nije pripadno ni znanstvenom govoru, ni nekoj
135
posebnoj tehnici, ni umjetničkom izrazu. Riječ je o umijeću miš­
ljenja čije uobičajene prakse proizlaze odakle i teorija. Poput djelat­
nosti plesača na užetu, ima ono etičku, estetičku i praktičnu vrijed­
nost. Ne čudi stoga što umijeće ustrojuje diskurse koji raspravljaju
o praksama u ime teorije, primjerice, diskurse Foucaulta ili
Bourdieua. Ali time se postavlja pitanje, u manjoj mjeri kantovsko,
diskursa koji bi bio umijeće kazivanja ili djelovanja teorije jedna­
ko kao što bi bila i teorija umijeća, naime diskursa koji bi bio
pamćenje i praksa, riječju pripovijest takta.
136
6. poglavlje
Vrijeme pripovijesti
Uspinjući se, silazeći, kružeći oko tih praksi, neprestance izmiče
nešto za što se ne može kazati daje “naučeno”, nego se mora “prak­
ticirati”. Tako je mislio Kant u vezi s rasudbom ili taktom. Pitanje
je doduše postavio na “transcendentalnoj” razini u odnosu na praksu
i teoriju (a ne više na položaju referencijskog ostatka u odnosu na
“prosvijećenost” razuma), ne precizirajući kakav bi mu trebao biti
jezik. U vezi s time, on se koristi navodom: zajednička uzrečica, ili
riječ “obična” čovjeka. Ta procedura, još pravne (a već etnološke)
prirode, navodi drugoga da izrekne ulomak ponuđen tumačenju
(glosi). Pučko “proročanstvo” (Spruch) mora govoriti o tom umi­
jeću, a komentar će objasniti taj “izrijek”. Dakako, na taj način
diskurs shvaća ozbiljno taj izrijek (nipošto ga ne držeći varljivom
površinom praksi), ah on se smješta izvan, na razdaljinu procjenjivačkog promatranja. Izrijek je to o onome što drugi kazuje o
svome umijeću, a ne iskaz toga umijeća. Ima li se na umu da se to
“umijeće” može jedino prakticirati i da ono nema iskaza izvan same
svoje izvedbe, jezik mu također mora biti praksa. Bit će to umijeće
kazivanja: u njemu je upravo na djelu umijeće djelovanja u ko­
jemu je Kant prepoznao umijeće mišljenja. Drugim riječima, bit će
to pripovijedanje. Ako je umijeće govorenja i samo po sebi umi­
jeće djelovanja i umijeće mišljenja, ono može u isti mah biti umi­
jeće praksom i teorijom.
137
Umijeće kazivanja
Prethodna ispitivanja vode u tom smjeru. Razlikujem u njima jed­
no znanje i jednu pretpostavku.
1. Činjenica je ponajprije znakovita. Načini činjenja ne
označuju samo djelatnosti koje teorija uzima kao svoj predmet.
Oni također ustrojuju njezinu izgradnju. Daleko od toga da se nalaze
izvan teorijskog stvaranja, na vratima, Foucaultove “procedure”,
Bourdieuove “strategije” i, općenitije, taktike, tvore polje opera­
cija unutar kojega se razvija također i proizvodnja teorije. Ovdje
se, iako na drugome polju, približavamo Wittgensteinovu stajališ­
tu u vezi s “običnim jezikom”.1
2. Da bi se objasnio odnos teorije prema procedurama kojih
je ona posljedica i prema onima kojima se bavi, nudi se jedna mo­
gućnost: diskurs u pripovjednom tekstu. Narativizacija praksi bila
bi tekstualni “način djelovanja” s vlastitim procedurama i taktikama. Od Marxa i Freuda (da ne idemo dalje u prošlost), ne nedo­
staje autoriziranih primjera. Foucault obznanjuje, uostalom, da piše
samo “pripovjedne tekstove”. Sa svoje strane, Bourdieu čini od
pripovijedanja avangardu i referenciju svog sustava. U mnogim
radovima, narativnost se uvlači u učeni diskurs kao njegov opći
pokazatelj (naslov), kao jedan od njegovih dijelova (raščlambe
“slučajeva”, “povijesti života” ili skupina itd.) ili kao njegova
protuteža (navedeni ulomci, intervjui, “iskazi” itd.). Ona je u znan­
stvenom diskursu stalna povratnica. Ne bi li joj valjalo priznati
znanstvenu ozakonjenost pretpostavivši da umjesto da bude neod­
vojivi ostatak ili pak ostatak koji još valja izdvojiti iz diskursa,
narativnost u njemu ima nužnu službu i daje teorija pripovijeda­
nja neodvojiva od teorije praksi, kao njezin uvjet i u isti mah nje­
zina proizvodnja?
Značilo bi to zacijelo prepoznati njezinu teorijsku vrijed­
nost u romanu koji je od nastanka modeme znanosti postao zoo­
loški vrt svakodnevnih praksi. Značilo bi to prije svega povratiti
“znanstvenu” važnost tradicionalnoj gesti (a ona je također gesta)
138
koja oduvijek pripovijeda prakse. U tom slučaju, narodna bi priča
nudila znanstvenom diskursu model, a ne samo tekstualne pred­
mete za obradu. Nema ona više status dokumenta koji ne zna što
kazuje, koji se navodi ispred i preko analize koja to zna. Naprotiv,
ona je “znanje o kazivanju” točno prilagođeno svome predmetu i
zbog toga nije nešto drugo od znanja, nego je inačica diskursa koji
zna i autoritet kad je riječ o teoriji. Sada će nam biti razumljive
naizmjeničnosti i upletenosti procedura i društvenih uslojavanja
koje povezuju “umijeća kazivanja” s “umijećima djelovanja”: iste
prakse dogodit će se jednom na verbalnom, a drugi put na gestualnom polju; njihova će se igra prebacivati s jednog polja na drugo,
bit će jednako taktičke i istančane ovdje i tamo; dobacivat će si
loptu - od rada do počinka, od kuhinje do predaja i do ogovaranja,
od lukavstava življene povijesti do onih pripovijedane povijesti.
Vodi li ta narativnost “Opisu” klasičnoga doba? Njih raz­
dvaja temeljna razlika: pripovijedanje više ne teži tome da se prila­
godi “stvarnosti” (tehnička operacija itd.) i da tekst ovjeri “zbi­
ljom” koju izlaže. Naprotiv, ispripovijedana povijest stvara prostor
fikcije. Ono se udaljuje od “zbilje” - ih, radije, hini da se podređu­
je stjecaju: “Bilo jednom...”. Upravo time, znatno prije no što opi­
suje “udar”, ono ga izvodi. Poslužimo se navedenim Kantovim iska­
zom, ono je samo čin plesača na žici, gesta ekvilibrista u kojoj
sudjeluju okolnosti (mjesto, vrijeme) i sam govornik, način znanja
rukovanja, raspoređivanja i “smještanja” nečega kazanoga time što
se premješta jedan sklop, ukratko, ono je “posao takta”.
Postoji dakako sadržaj pripovijedanja, ah on također pripa­
da umijeću izvođenja udara: on je obilaznica preko prošlosti (“neki
dan”, “nekoć”) ih preko navoda (neka “izreka”, poslovica), da bi
se pomoću iznenađenja uhvatila prigoda i izmijenila ravnoteža.
Diskurs pritom obilježuje više način izvođenja negoli stvar koju
pokazuje. Isto tako, valja razumjeti nešto drugo od onoga što on
kazuje. Proizvodi on dakle učinke, a ne predmete. On je naracija, a
ne deskripcija. To je umijeće kazivanja. U tome se publika ne vara.
Umijeće se razlikuje od “trika” (onoga što dostaje znati da bi se
139
izvelo), ali također od otkrića/vulgarizacije (ono što u neodređenom
smislu treba znati) kao što obični ljudi na koje misli Kant (a gdje je
on sam?) lako razlikuju mađioničara i plesača na užetu. Nešto u
naraciji izmiče poretku onoga što je dostatno ili potrebno znati i
tim svojim obilježjima pripada stilu taktika.
To umijeće bi se lako prepoznalo u Foucaulta: umijeće stva­
ranja napetosti, citiranja, elipse, metonimije; umijeće okolnosti (ak­
tualnost, javnost) i prilika (epistemoloških, političkih); ukratko,
umijeće izvođenja “udara” s fikcijama pripovijesti. Učinkovitost
Foucault ne treba zahvaliti ponajprije svojoj emdiciji (koja je gole­
ma), nego umijeću kazivanja koje je umijeće mišljenja i djelova­
nja. Najistančanijim procedurama retorike, znalačkim izmjenama
figurativnih prikaza (primjernih “pripovijesti”) i analitičkih tabli­
ca (teorijske razlike), proizvodi on učinak očevidnosti na publiku
kojoj se obraća, premješta polja na koja se naizmjence uvlači, te
stvara novi “raspored” cjeline. Ah to umijeće naracije uvlači u igru
svoga drugog s historiografskim “opisom” i mijenja mu zakonitost
ne nadomještajući je drugom. Ono nema vlastita diskursa. Ono se
ne kazuje samo. Prakticira ne-mjesto: Forti D al (Tamo? Amo?)
Tamo i ne tamo. Hini da nestaje iza erudicije ih taksinomija kojima
ipak manipulira. Plesač prerušen u arhivara. Nietzscheov smijeh
prelazi tekstom povjesničara.
Da bismo shvatih odnos pripovijedanja prema taktikama,
valja mu odrediti neki eksphcitniji znanstveni model, gdje će teo­
rija praksi zadobiti oblik načina njihova pripovijedanja.
P ripovijedanje obrata: D etienne
I povjesničar i antropolog, Marcel Detienne je namjerno izabrao
pripovijedati. Ne pristupa on grčkim pripovijestima da bi ih obra­
dio u ime čega drugog osim njih samih. Odbija rez koji bi od njih
učinio predmete znanja, ah i predmete koje valja spoznati, spilje ih
“tajne” u zalihi koje bi čekale znanstveno istraživanje njihova
značenja. Ne pretpostavlja da se iza svih tih pripovijesti kriju tajne
140
čije bi mu postupno razotkrivanje u pozadini podarilo vlastito mje­
sto, ono interpretacije. Te bajke, pripovijesti, pjesme i rasprave za
njega su već prakse. One kazuju upravo ono što čine. One jesu
gesta koju znače. Nema potrebe pridometnuti im glosu koja bi znala
što one izražavaju bez znanja, niti pitati se čega su one metafore.
Tvore one mrežu operacija čija pravila i obrate zacrtava tisuću lica.
Na tom prostoru tekstualnih praksi, kao i u igri šaha čije bi
figure, pravila i partije bili umnoženi na skali književnosti, Detienne uočava u umjetniku tisuću već izvedenih zahvata (pamće­
nje starih udara bitno je za svaku partiju šaha), ali on se s njima
igra; istim repertoarom on stvara druge: sada on pripovijeda. On
“re-citira” te taktičke pokrete. Da bi kazale to što iskazuju, nema
drugog diskursa doli njihova. Vi pitate što one “žele” iskazati? Ja
ću vam ih još jednom ispripovjediti. Ako bi ga netko upitao za
značenje sonate, Beethoven bi je, navodno, iznova odsvirao. Jed­
nakoje s re-citiranjem usmene predaje kako je raščlanjuje J. Goody:
način da se ponovno kaže nizove i kombinacije formalnih opera­
cija, s umijećem njihove “prilagodbe” okolnostima i publici.2
Pripovijedanje ne izražava praksu. Ono se ne zadovoljava
time da iskaže pokret. Ono ga čini. Razumjet ćemo to pridružimo
li se plesu. Tako je i s Detienneom. On kazuje grčke prakse pripo­
vijedajući grčke pripovijesti ... “Bilo jednom...” Adonisov vrt,
Namirisana pantera, Ubojstvo Dioniza, Kuhinja žrtvovanja: baj­
ke pripovjedača praktičara.3 Prati on grčke zahvate sam izvodeći
njihovo pripovijedanje na svoj način na suvremenoj pozornici. Štiti
ih od muzeografskih promjena umijećem koje je historiografija
izgubila nakon što ga je dugo smatrala temeljnim i čiju važnost
iznova otkriva antropologija kod drugih, od Mtologika do Etnograflje govorenja:4 umijeće pripovijedanja pripovijesti. On dakle igra
između onoga što je sama historiografija prakticirala u prošlosti i
onoga što antropologija iznova uvodi danas kao strani predmet.
Između toga dvojega zadovoljstvo pripovijedanja pronalazi znan­
stvenu mjerodavnost. Pripovjedač kroči vedrim krokom svojih
pripovijesti. On od svih njih stvara okrete i zaokrete, provodeći
141
tako umijeće mišljenja. Poput konja u šahu prelazi on golemu
šahovnicu književnosti “iskrivljenim” korakom svojih pripovijes­
ti, Arijadnin sin, formalne igre praksi. Upravo u tome, poput pija­
nista, “tumači” on svoje bajke. Izvodi ih povlašćujući u njima dvi­
je “figure” u kojima se na posebni način odvija grčko umijeće miš­
ljenja: ples i borbu, naime same figure koje uspostavlja pisanje
pripovjednog teksta.
Zajedno sa Jean-Pierre Vemantom napisao je knjigu o
grčkom pojmu metis, Lukava inteligencija.5 Ta je knjiga zbirka
pripovijesti. Posvećena je jednom obliku inteligencije koja je uvi­
jek ‘"uronjena u kakvu praksu”, u kojoj se kombiniraju “pronic­
ljivost, oštroumnost, predviđanje, okretnost duha, hinjenje,
snalažljivost, pomna pozornost, smisao za korištenje prigodom,
različite sposobnosti, dugo stjecano iskustvo”.6 Nevjerojatno “po­
stojano” prisutan s kraja na kraj helenizma, iako odsutan iz slike (i
teorije) što ju je grčka misao stvorila o sebi, pojam metis blizak je
svakodnevnim taktikama svojim “okretnim zahvatima, spretnosti­
ma i strategijama” i nizom postupaka koje obuhvaća, od znanja o
djelovanju do lukavstva.
U toj me raščlambi poglavito zanimaju tri činitelja, zbog
toga što jasnije razlučuju metis u odnosu na druge postupke, ali i
stoga jer su oni jednako svojstveni pripovijestima koje govore o toj
metis. Tako je pojam metis u trostrukom odnosu: s “prigodom”, s
prerušavanjima i s paradoksalnom nevidljivošću. S jedne strane,
metis računa i igra na “prikladni trenutak” (kairosj: ona je praksa
vremena. S druge strane, ona umnožava obrazine i metafore: ona
je izdaja vlastitog mjesta. Napokon, ona nestaje u samome svom
činu, kao izgubljena u onome što čini, bez zrcala koje ju pred­
stavlja: ona nema slike o sebi. Ta obilježja metis svojstvena su i
pripovijedanju. Ona tako predstavljaju “dopunu” Detienneu i Vernantu: ako i pripovjedno kazivanje jest nešto kao metis, tada mora
postojati neka teorijska veza između oblika praktične inteligencije
koji oni raščlanjuju i načina na koji to čine.
142
Umijeće pam ćenja i prigoda
U odnosu snaga u koji intervenira, metis je “apsolutno oružje”,
ono koje je Zeusu osiguralo nadmoć nad bogovima. To je načelo
ekonomije: s minimumom snaga postići maksimum učinka.
Određuje ono i stanovitu estetiku, kao što znamo. Umnožavanje
učinaka smanjivanjem sredstava jest, s različitih razloga, pravilo
koje u isti mah ustrojuje umijeće djelovanja i poetsko umijeće ka­
zivanja, slikanja ili pjevanja.
Taj ekonomski odnos više uokviruje metis no što naznačuje
njegov polet. “Okret” ih obrat koji vodi operaciju od početka (ma­
njak snaga) do kraja (višak učinaka), najprije podrazumijeva posre­
dovanje stanovitog znanja, ah znanja oblikovana kao trajanje njego­
va usvajanja i beskonačno prikupljanje njegovih posebnih spozna­
ja. Pitanje “dobi” kazuju tekstovi: “nerazboritosti mladosti” suprot­
stavljaju oni “iskustvo starca”. To je znanje sačinjeno od mnogih
raznorodnih trenutaka i stvari. Ono nema općenitog i apstraktnog
iskaza, a niti vlastitoga mjesta. Ono je pamćenje1 čije su spoznaje
neodvojive od vremena njihova usvajanja iz kojeg se ljušte pojedi­
nosti. Upoznato s mnoštvom događaja u kojima kruži ne posjedu­
jući ih (svaki je od njih prošli, gubitak mjesta, ah blijesak vreme­
na), ono proračunava i predviđa također “brojne putove budućno­
sti” kombinirajući predstojeće ih moguće posebnosti.8 Trajanje se
tako uvodi u odnos snaga i ono će ga promijeniti. Metis ustvari
računa na akumulirano vrijeme koje je za nj povoljno, protiv ustroj­
stva mjesta koje mu nije povoljno. Ah njegovo pamćenje ostaje
skriveno (ono nema utvrdivog mjesta) do trenutka u kojem se otkri­
va, “u prikladnom trenutku”, na još vremenski način iako suprotan
uranjanju u trajanje. Sjaj tog pamćenja blista u prigodi.
Enciklopedijska, po sposobnosti metis da u njoj naslaže
prošla iskustva i popiše ona moguća, prigoda pohranjuje u sebi svo
to znanje u najmanjem opsegu. Ona koncentrira najviše znanja u
najmanje vremena. Svedena na svoj najmanji format, u čin koji
metamorfozira situaciju, ta konkretna enciklopedija ima nešto od
143
kamena mudrosti! Priziva ona prije svega logičku temu identiteta
između obodnice kruga i točke. Ali ovdje je širenje trajanje; kon­
centracija, trenutak. Posredujući to premještanje prostora u vrijeme,
koincidencija između neograničena opsega iskustva i točnog tre­
nutka njegova ponavljanja bila bi doista teorijski model prigode.
S obzirom na te prve činitelje, moguć je shematski prikaz
“obrata”, od njegove početne točke (I) - manje snage - do njegove
konačne točke (TV) - više učinaka. Izgledalo bi to približno ovako:
nn
(I)
(IV)
manje
SNAGE
više
PAM ĆENJE
više
UČINCI
manje
PAM ĆENJE
U lij
U (I) snage slabe; u (II) znanje-pamćenje se povećava; u
(IH) vrijeme se smanjuje; u (IV) učinci se povećavaju. Ti rastovi i
padovi poklapaju se u obrnutom razmjeru. Imamo sljedeće odnose:
- od (I) do (ET), što ima manje snaga, to više treba znanja-pamćenja;
- od (II) do (III), što više ima znanja-paraćenja, to manje
treba vremena;
- od (IE) do (IV), što manje ima vremena, to su učinci veći.
Prigoda je toliko važan čvor u svim svakodnevnim praksa­
ma, kao i u dodirnim “pučkim” kazivanjima, te valja zastati i po­
drobnije odrediti tu prvu skicu. Unatoč svemu, prigoda ne prestaje
izigravati definicije, jer nije odvojiva ni od jedne okolnosti, ni od
jedne operacije. Ona nije “činjenica” odvojiva od “obrata” koji je
proizvod. Upisujući se u niz činitelja, ona im izobličuje odnose.
Ona se u njima prevodi u liku iskrivljenja nastalih u situaciji
144
približavanjem kvalitativno raznorodnih dimenzija koje više nisu
samo opreke suprotnosti ili protuiječja. Pokazatelj tog “vretenastog” procesa jesu gore spomenuti obrnuto razmjerni odnosi: oni se
mogu usporediti s proporcijama i distorzijama koje pomoću zrcal­
nih učinaka (inverzije, zaobljenja, skraćenja ili povećanja) ili per­
spektive (to manje, što dalje itd.) omogućuju jukstapoziciju raz­
ličitih prostora na istoj slici. Ali, u nizu u koji se uvlači prigoda,
jukstapozicija raznorodnih dimenzija odnosi se na vrijeme i pro­
stor ili na stanje i djelovanje itd. Nju obilježuju obrnuto razmjerni
odnosi, analogni onima koji u Pascala uspostavljaju različite “po­
retke” i sljedećeg su tipa: to su više prisutni, što su manje vidljivi;
to manje brojni, što su više povlašteni milošću itd.9Postoji kvalita­
tivni prelazak u drugo preko odnosa “iskrivljenih” uzastopnim
obrtanjem.
Među kvalitativnim razlikama koje učvoruju obrnute odnose,
naglasio bih barem dvije vrste koje obvezuju na dva različita čita­
nja njihova nanizivanja:
1.
Razlika između prostora i vremena daje paradigmatski
niz: u kompoziciji prvotnoga mjesta (I), svijeta pamćenja (II) na­
stupa “dobar trenutak” (HI) i proizvodi preinake prostora (IV). Pre­
ma toj vrsti razlike, početak i kraj niza čini prostorni ustroj; vri­
jeme je smješteno između njih dvoje kao stranost, neobičnost koja
se pojavljuje izvana i proizvodi prijelaz s jednog stanja mjesta na
sljedeće. Ukratko, između dviju “ravnoteža” na djeluje prodor vre­
mena:
145
2.
Razlika između uspostavljena bitka (stanje) i djelovanja
(proizvodnja i preobrazba) kombinira se s onom prvom. Ona se
uostalom igra s oprekom između vidljivoga i nevidljivoga, a da joj
ne odgovara u cijelosti. Prema toj osovini, imamo sljedeći paradig­
matski niz: budući da imamo vidljiv raspored snaga (I) i nevidljivo
usvajanje pamćenja (II), trenutačna radnja pamćenja (EI) uzrokuje
vidljive učinke u ustanovljenom redu (TV). Prvi dio niza sastoji se
od dviju činjeničnih situacija, gdje nevidljivo znanje izmiče vidljivoj
snazi; potom dolazi operacionalni dio. Razlikujući cikluse biti/či­
niti i vidljivo/nevidljivo, stanje je sljedeće:
Pregledna slika tih nekoliko elemenata daje sljedeće:
(I)
mjesto
V RIJEM E
D JELOVANJE
POJAVA
+
(II)
pamćenje
(III)
kairos
+
+
(IV)
učinci
+
+
+
+
Pamćenje posreduje prostome preobrazbe. U modusu “pri­
kladnog trenutka” (kairos) ono proizvodi uvodeći rez. Njegova
stvarnost omogućuje kršenje zakonitosti mjesta. Proizašavši iz nepropitljivih i pokretnih tajni, jedan “potez” mijenja mjesni poredak.
Cilj niza, prema tome, jest operacija koja preobražava vidljivi us­
troj. Ali uvjet te promjene jesu nevidljive pričuve vremena koje
146
slijedi druge zakonitosti i koje, iznenađujuće, uskraćuje nešto vlas­
ničkoj raspodjeli prostora.
Ta se shema ponavlja u brojnim pripovijestima. Bila bi ona
njihovom minimalnomjedinicom. Može poprimiti i komičan oblik
s pamćenjem koje, u pravom trenutku, preokreće neku situaciju tipa: “Ah... vi ste moj otac! - Mili Bože, kćeri moja!” Pirueta do
koje dolazi zahvaljujući povratku nekog vremena koje nije znalo
za prostomu podjelu likova. Imamo krimiformu u kojoj prošlost,
vraćajući se, remeti danosti hijerarhijskog poretka: “On je dakle
ubojica!” Struktura mirakula također se nadovezuje: na nju iz dru­
gog vremena, iz vremena koje je drugo, pomalja se taj “bog” koji
posjeduje značajeve pamćenja, šutljiva enciklopedija jedinstvenih
činova i čiji lik, u religijskim pripovijestima, tako vjerno predstav­
lja “narodno” pamćenje onih koji nemaju mjesto, ali imaju vri­
jeme - “Strpljenje!” U inačicama se ponavlja posezanje za stvar­
nim svijetom odakle može, mora doći do udara koji će promijeniti
uspostavljeni poredak. Ali sve bi te inačice, uvećane u simboličke
i narativne projekcije, lako mogle biti tek sjene bačene na dnevnu
praksu koja se sastoji u hvatanju prigode i u činjenju od pamćenja
sredstva za preobrazbu mjesta.
Preostaje još utvrditi posljednju točku, koja je ključna: kako
se vrijeme očituje na ustrojenu prostom? Kako se odvija njegov
“prodori’u modusu prigode? Riječju, kakvo je usađivanjepamćenja
na mjesto koje već tvori cjelinu? To je ekvilibristički i taktički tre­
nutak, trenutak umijeća. Međutim, tom usađivanju mjesto nije
određeno, niti ga određuje pamćenje-znanje. Prigodu se “hvata”, a
ne stvara. Nju pruža stjecaj, naime izvanjske okolnosti u kojima je
dobro oko kadro prepoznati nov i povoljan sklop koji bi one mogle
ostvariti posredovanjemjedne dodatne pojedinosti. Još jedan dodir
pa će biti “dobro”. Da dođe do praktičnoga “sklada”, nedostaje
gotovo pa ništa, kakva sitnica, komadić nečega, stanovit ostatak
koji u danim okolnostima postaje dragocjen, a kojega će podariti
nevidljivo blago pamćenja. Ah ulomak koji valja izvaditi iz tih
zaliha može se ubaciti jedino pri rasporedu nametnutu izvana, kako
147
bi se on prometnuo u jedan nestabilni, sklopivi sklad. U svome
praktičnom obliku, pamćenje nema dovršena ustroja da bi se mog­
lo negdje pohraniti. Ono se mobilizira ovisno o tome što se dogodi
- nekakvo iznenađenje koje je ono kadro preobraziti u prigodu.
Ono se nastanjuje kod drugoga jedino u kakvu slučajnome susretu.
Poput ptica koje nesu jaja jedino u gnijezdima drugih vrsta,
pamćenje proizvodi na mjestu koje mu nije vlastito. Strana mu
okolnost podaruje oblik i primjenu, čak ako i sadržaj (nedostajuća
pojedinost) potječe od njega. Njegova je pokretnost neodvojiva od
preinake. Čak i mnogo više, snaga njegova upletanja dolazi upra­
vo od same njegove sposobnosti da bude preinačeno - premjestivo, pokretno, bez stalnoga mjesta. Trajno obilježje: ono (i njegov
“kapital”) oblikuje se rađajući se iz drugoga (okolnosti) i gubeći
to drugo (ono je samo uspomena). Dvostruka preinaka, ona samog
pamćenja, koju izvodi da bi bilo pogođeno, i ona njezina predmeta
koji čuva jedino kao nestali. Pamćenje nestaje kad za to više nije
sposobno. Naprotiv, ono se gradi iz događaja koji ne ovise o njemu,
povezano s očekivanjima da će se dogoditi ih se mora dogoditi
nešto sadašnjosti nepoznato. Daleko od toga da bude relikvijar ih
smethšte prošlosti, živi za to da bi vjerovalo u mogućnosti i u nji­
hovu očekivanju, budno, vrebajući.
Analogno u vremenu onome što je “umijeće” ratovanja za
prostome manipulacije, “umijeće” pamćenja razvija sposobnost
da vazda bude na mjestu drugoga, a da ga ne posjeduje i da se
okoristi tom preinakom a da se u njoj ne izgubi. Ta snaga nije moć
(čak i ako njezino pripovijedanje to može biti). Ona je radije pri­
hvatila naziv autoriteta: ono što, “izvučeno” iz kolektivnog ih in­
dividualnog pamćenja, “autorizira” (čini mogućim) preobraćenje,
promjenu poretka ili mjesta, prijelaz k drukčijemu, “metaforu”
prakse ih diskursa. Odatle tako istančano manevriranje “autoriteta”
u svakoj narodnoj predaji. Pamćenje dolazi od drugamo, ono je
drugdje od sebe samog i ono premješta. Taktike njegova umijeća
upućuju na ono što ono jest i na njegovu uznemirujuću bhskost.
Na kraju bih želio podcrtati neke od tih procedura, one koje sasvim
148
osobito ustrojuju prigodu u svakodnevnu postupanju: igru preinačivanja, metonimijsku praksu jedinstvenosti te (ali u osnovi to je
tek opći učinak) zbunjujuću i “vretenastu” pokretnost.
1. Praktičnim pamćenjem upravlja mnogostruka igra preinačivanja, ne samo zato što se ono ustanovljuje jedino obilježeno
izvanjskim susretima i prikuplja svoje uzastopne grbove i tetovaže
drugoga, nego i zato što ga ta nevidljiva pisanja “dozivaju” na vi­
djelo jedino u novim okolnostima. Modus dozivanja sukladan je
onome upisivanja. Možda uostalom pamćenje i nije drugo doli to
“ponovno pozivanje” ili pozivanje preko drugoga čiji se utisak
upisuje kao dodatni teret tijelu koje se već stalno mijenja, a da to
ne zna. To izvorno i tajno pisanje “pomalja se” malo-pomalo tamo
gdje ga dodiri gase. Kako god bilo, pamćenje je posljedica igre
okolnosti, kao što glasovir “ispušta” zvukove ovisno o dodirima
prstiju. Ono je značenje drugoga. Jednako tako, ono se razvija u
odnosu - u “tradicionalnim” društvima, kao i u ljubavi - a odumire
ako nastupi osamostaljenje vlastitih mjesta. Prije negoli pribilježba,
ono je odaziv sve do trenutka kada, gubeći svoju pokretnu krhkost,
postaje nesposobnim za nove preinake, te nadalje umije jedino
ponavljati svoje prvotne odgovore.
Taj poredak odazivne preinake trenutak za trenutkom ustrojuje takt koji prati ušuljavanje u kakav sklop okolnosti. Sama bi
prigoda uhvaćena u letu bila preobrazba dodira u odgovor, “pre­
okret” očekivanog iako nepredviđenog iznenađenja: ono što upi­
suje događaj, kako god bio prolazan i brz, obrnuto je, vraćeno mu
je u riječi i pokretu. Milo za drago. Živahnost i točnost uzvratnog
udarca neodvojivi su od ovisnosti u odnosu na trenutke i od bud­
nosti koja ih karakterizira to više što ima manje vlastitog mjesta da
se od njih zaštiti.
2. Taj je odgovorjedinstven. U cjelini u kojoj se odvija, on
je samo još jedna pojedinost - pokret, riječ - tako prikladna da
preokreće situaciju. Ali što bi pamćenje drugo moglo ponuditi?
Ono je sastavljeno od pojedinačnih bljeskova i ulomaka. Jedna
149
pojedinost, mnogo pojedinosti i eto uspomena. Svaka od njih, kad
se izdvoji uokvirena sjenom, odnosi se na cjelinu koja joj nedostaje.
Blista ona poput metonimije u odnosu na to cijelo. Od slike ostala
je samo milostiva rana, to duboko plavetnilo. Od tijela, ta blistavost pogleda, ili zmatost bjeline što se pomolila u rastvaranju pu­
kotine. Te posebnosti imaju snagu demostrativa: taj čovjek, tamo
daleko, koji je prošao pognut... - taj miris koji čak više i ne zna
odakle je došao... Brižno izrađene pojedinosti, snažne posebnosti
funkcioniraju već u pamćenju kao što interveniraju u prigodi. Isti
je takt na djelu ovdje i tamo, isto umijeće odnošenja između kon­
kretne pojedinosti i okolnosti koja je, ovdje spomenuta, poput tra­
ga događaja, a tamo izvedena proizvodnjom neke podudarnosti ili
“sklada”.
3.
Najneobičnija je zacijelo pokretnost tog pamćenja u ko­
jemu pojedinosti nisu nikad ono što jesu: ni predmeti, jer oni iz­
miču kao takvi; ni ulomci, jer oni također stvaraju cjelinu koju
zaboravljaju; ni cjeline, budući da one sebi nisu dostatne; nisu ni
stabilne, budući da ih svako ponovno zazivanje mijenja. Taj “pros­
tor” pomičnoga ne-mjesta posjeduje istančanost kibemetičkoga svi­
jeta. On možda (ali to je pozivanje prije znakovito nego pojašnjujuće, upućujući na ono što ne znamo) čini model umijeća djelovanja
ih metis koja, hvatajući prigodu, ne prestaje obnavljati mjesta na
kojima moći među sobom dijele čudnovatu mjerodavnost vremena.
P ripovijesti
Sve se čini sličnim u strukturi u koju se uvodi pojedinost koja joj
ipak mijenja djelovanje i ravnotežu. Suvremene znanstvene
raščlambe koje uvrštavaju pamćenje u te “društvene okvire”,10 ih
kleričke tehnike koje su ga u srednjemu vijeku tako vješto
preobražavale u ustroj mjesta pripremivši na taj način modemu
preobrazbu vremena u nadgledljiv prostor,11 zaboravljaju ih od­
bacuju njegove obilaznice, čak i ako su one od najvećeg interesa
za objašnjenje preko kojih procedura i zbog kojih legitimnih strateš­
150
kih razloga prigodu - taj nezatajni trenutak, taj otrov - podvrgava
kontroli specijalizacija učenog diskursa. Znanstveno pisanje ustanovljući vlastito mjesto neprestance privodi neuhvatljivo vrijeme
u norme promotrivog i iščitljivog sustava. Na taj način nema izne­
nađenja. Održavanje mjesta isključuje te obješenjačke obrate.
Ali oni se vraćaju potajni i šutljivi, ne samo u tu samu znan­
stvenu djelatnost,12ne samo u svakodnevne prakse koje, ako i nema­
ju više diskursa ipak imaju opstojnost, već i u pripovijesti jednako
brbljave, svakodnevne i prepredene. Da bismo ih tamo prepoznali,
dostaje ne zadovoljiti se (ipak nužni posao) time da im propitamo
ponavljane oblike i ustroje. U njima je na djelu neko znanje o
djelovanju, na kojemu se obilježuju sve značajke umijeća pamćenja.
Samo jedan primjer. Nekoj dobro poznatoj pripovijesti, dakle onoj
koju se može razvrstati, pojedinost “neke okolnosti” može obrnuti
ishod. “Iznova je navoditi” znači računati s tim činiteljem više,
skrivenim u sretnoj stereotipnosti općeg mjesta. To “ništa” upisa­
no u okvir koji mu služi kao podloga izaziva na tom mjestu druge
učinke. Tko ima uši čuje. Fino uho umije razabrati u kazanome
ono što ovdje i sada obilježava razlika kroz čin kazivanja {toga)
kazanog, i neumorno obraća pozornost na te vretenaste prepredenosti pripovjedača.
Valjat će pojasniti obrate koji priče kolektivne predaje ih
svakodnevne razgovore promiču u prigode, i koji ponovno velikim
dijelom proizlaze iz retorike.13Ali već se može smatrati polaznom
pretpostavkom da u umijeću pripovijedanja načini djelovanja
uvježbavaju sami sebe. Tako je ono primjer “inteligencije u labi­
rintu”, kao što ju je sretno nazvala Fran^oise Frontisi,14 čiji su
pripovjedači postali Detienne i Vemant. Ta diskurzivna praksa
pripovijesti u isti je mah umijeće načina djelovanja i njegov dis­
kurs.
U osnovi, sve je to veoma stara priča. Stari Aristotel, kojega
se ne može doslovce shvatiti kao plesača na užetu, rado se gubio u
najlabirintičnijemu i najistančanijemu diskursu. Tada je bio u dobu
151
metis: “Što sam samotniji i izdvojeniji, to više volim pripovijes­
ti”.15 Izvanredno je objasnio razloge tome; kao i u staroga Freuda,
na djeluje divljenje poznavatelja taktu koji je skladatelj harmonije
i njegovu umijeća djelovanja putem iznenađenja: “Zaljubljenik u
mit na neki je način zaljubljenik u mudrost, jer je mit sastavljen od
čuđenja.”16
152
III. dio
PROSTORNE PRAKSE
7. poglavlje
Hodanje gradom
Voajeri ili pješaci
Vidjeti Manhattan sa 110. kata World Trade Centera. Pod izmagli­
com promiješanom vjetrovima, gradski otok, more usred mora,
uzdiže nebodere Wall Streeta, uvlači se u Greenwich, iznova podiže
krijeste Midtowna, sliježe se u Central Parku da bi se naposljetku
skutrilo podno Harlema. Burno talasanje vertikala. Na trenutak
pogled zaustavlja uzburkanost. Divovska se masa smiruje pred
očima. Promeće se ona u teksturologiju u kojoj se preklapaju kraj­
nosti ambicije i propadanja, okrutne suprotnosti rasa i stilova, su­
protnosti između buildinga podignutih jučer, sada već prometnutih u smetlišta, i današnjih urbanih prostora koji presijecaju pro­
stor. Za razliku od Rima, New York nije nikad ovladao umijećem
starenja koristeći se svim svojim prošlostima. Njegova se sadaš­
njost izmišlja iz sata u sat, u činu bacanja stečenoga i izazova
budućnosti. Grad stvoren od pregolemih zdanja što se nižu u mo­
numentalnu reljefu. Promatrač tamo može iščitavati svijet koji polijeće u zrak. Tamo se upisuju arhitekturalni likovi coincidatio oppositorum, nekoć zacrtani u minijaturama i mističnim teksturama.
Na toj pozornici od betona, čelika i stakla, koju omeđuje hladna
voda dvaju oceana (Atlantskoga i “Američkoga”), najviša slova
globusa sastavljaju divovsku retoriku pretjeranosti u trošenju i proiz­
vodnji.1
Kojoj erotici spoznaje pripada zanos iščitavanja takvog koz­
mosa? Silovito uživajući u njemu, pitam se o porijeklu zadovolj­
155
stva “sagledavanja cjeline”, nadvijanja nad, totalizacija najneumjerenijih među tekstovima što su ih stvorili ljudi.
Uzdići se na vrh World Trade Centera znači umaknuti vla­
davini grada. Tijelo više nije opleteno ulicama koje ga okreću i
skreću slijedeći neznani zakon; niti je opsjednuto, bilo kao igrač ih
žrtva igre, šumom tolikih razlika i neurozom njujorškog prometa.
Tko se uspne tamo gore, oslobađa se mnoštva koje usisava i
promućkava u svojoj masi svaki identitet autora ih gledatelja. Ikar
ponad tih voda, može on u pokretnim i beskonačnim labirintima
smetnuti s uma Dedalova lukavstva. Njegovo ga uzdizanje preo­
bražava u voajera. Postavlja ga na razdaljinu. Promeće on u tekst
koji je pred nama, ispod naših očiju, svijet koji je očaravao i “op­
sjedao”. Omogućuje on njegovo iščitavanje, to da se bude Sunča­
nim okom, Božjim pogledom. Zanos promatračkoga i spoznajnog
nagona. Utvara je spoznaje biti pukom točkom gledanja.
Hoće li potom trebati iznova pasti u mračni prostor u ko­
jemu kola mnoštvo vidljivo odozgo, ah koje samo dolje ne vidi?
Ikarov pad. Na 110. katu, natpis, poput sfinge, zadaje pješaku za­
gonetku na trenutak ga promičući u vizionara: It’s hard to be down
when you ’re up (Teško je biti dolje kad si gore).
Želji da se vidi grad prethodili su načini njezina zadovo­
ljavanja. Srednjovjekovno ih renesansno slikarstvo prikazivalo je
grad u perspektivnu viđenju oka kakvog međutim nikad nije bilo.2
To je slikarstvo izumilo u isti mah nadlet nad gradom i panoramski
pogled. Taje fikcija već prometala srednjovjekovnog gledatelja u
nebesko oko. Stvarala je ona bogove. Je h danas drukčije s obzi­
rom da su tehničke procedure uspostavile “moć svepogleda”?3
Totalizirajuće oko što su ga izmislili negdanji slikari preživljava i u
našim ostvarenjima. Isti promatrački nagon opsjeda korisnike
arhitektumih proizvoda danas, ostvarujući utopiju koja je jučer bila
tek naslikana. Toranj od 420 metara, koji Manhattanu služi poput
pramca, nastavlja graditi fikciju koja stvara čitatelje, čini čitljivom
156
složenost grada i skrućuje u razvidni tekst njegovu neproničnu
pokretljivost.
Je li golema teksturologija koja nam je pod očima drugo
doli prikaz, optički artefakt? To je analogija preslika koji, projek­
cijom koja je neka vrsta stavljanja na razdaljinu, stvaraju prostorni
planeri, urbanisti i kartografi. Grad-panorama “teoretski” je (dakle
vizualni) simulakrum, ukratko slika čiji je uvjet postojanja zabo­
rav i nepoznavanje praksi. Bog voajer koji stvara tu fikciju i koji,
poput onog Schreberova, poznaje jedino leševe,4mora se ispetljati
iz mutnih spona dnevnih postupanja i postati im strancem.
Naprotiv “dolje” (down), ispod pragova na kojima prestaje
vidljivost, žive obični korisnici grada. Kao temeljni oblik tog iskus­
tva, oni su pješaci, Wandersmanner, čije tijelo sluša punine i praz­
nine urbanoga “teksta” koji ispisuju ne mogavši ga iščitati. Ti se
praktičari igraju s prostorima koje ne vide; poznaju ih na jednako
slijep način kao što se znaju tijela ljubavnika. Putanje koje se nadovezuju u toj isprepletenosti, neznane pjesme kojima je svako
tijelo činitelj što su ga potpisala mnoga druga, izmiču čitljivosti.
Sve se zbiva kao daje sljepilo svojstveno ustrojujućim praksama
nastanjenoga grada.5Mreže tih napredujućih i ukriženih ispisa tvore
mnogostruku povijest bez autora i gledatelja, oblikovanu od ulo­
maka putanja i preinaka prostora: u odnosu na prikaze, ta povijest
ostaje svakodnevno i beskonačno drugom.
Izmičući imaginarnim totalizacijama oka, postoji neka stranost svakodnevnice koja nema površine ili čija je površina tek
nekakva isturena granica, rub što se izdvaja na vidljivome. U toj
bih cjelini rado obilježio prakse strane “geometrijskom” ih “geo­
grafskom” prostoru vizualnih, panoptičkih ih teorijskih gradnji. Te
prakse prostora upućuju na posebni oblik operacija (“načina
djelovanja”), na “drugu spacijalnost” 6 (“antropološko”, poetsko i
mitsko iskustvo prostora) i na neproničnu i slijepu uzgibanost na­
stanjena grada. Migracijski ih metaforički, grad se na taj način uvlači
u razgovijetan tekst planirana i čitljiva grada.
157
1. Od pojma grada do urbanih praksi
World Trade Center tek je najmonumentalniji lik zapadnog urba­
nizma. Atopija-utopija optičkoga znanja već dugo radi na projektu
nadilaženja i isticanja proturječnosti nastalih urbanim okupljanjem.
Valja naime upravljati povećanim sabiranjem i okupljanjem ljudi.
“Grad je veliki samostan”, kazao je Erazmo. Perspektivni i prospektivni pogled predstavlja dvostruku projekciju nepronične
prošlosti i neizvjesne budućnosti na površini koju se obrađuje. Takvi
vidici počinju (od 16. stoljeća?) preobrazbu urbane činjenice i poj­
ma grada. Mnogo prije no što sam pojam izdvoji svoj lik u Povije­
sti, pretpostavlja on da se ta činjenica može obraditi kao jedinica
proizašla iz urbane racionalnosti. Povezanost grada i pojma nikad
ne znači njihovo poistovjećivanje, ali radi na njihovoj postupnoj
simbiozi: planirati grad u isti mah znači misliti samu pluralnost
stvarnoga i podariti učinkovitost toj misli u množini; znači to znati
i moći artikulirati.
O perativni pojam ?
“Grad” uspostavljen utopijskim i urbanističkim diskursom7 odre­
đuje se mogućnošću trostrukog zahvata:
1. proizvodnja vlastitog prostora: racionalna organizacija
mora tako ukloniti sva tjelesna, duhovna ili politička onečišćenja
koja bi ga kompromitirala;
2. zamjena neuhvatljivih i upornih otpora tradicija ne-vremenom ili kakvim sinkronijskim sustavom; zajedničke znanstvene
strategije, omogućene oplošnjenjem svih danosti, trebaju odmijeniti
taktike korisnika koji se poigravaju s “prigodama” i koji preko tih
događaja-zamki, lapsusa vidljivosti, iznova posvuda uvode neproničnosti povijesti;
3. napokon, stvaranje anonimnog i univerzalnog subjekta,
koji je grad sam: kao i njegovu političkom uzoru, Hobbesovu Gradu,
moguće mu je malo-pomalo pridodavati sve funkcije i predikate
158
dosad raspršene i pod utjecajem brojnih stvarnih sadržaja, skupi­
na, udruženja, pojedinaca. Tako “grad”, poput vlastita imena, pruža
mogućnost poimanja i građenja prostora počevši od konačnog broja
stalnih, izdvojivih i međusobno povezanih svojstava.
Na mjestu koje ustrojuju “spekulativne” i razvrstavajuće rad­
nje8upravljanje se kombinira s eliminacijom. Sjedne strane, dola­
zi do razlučivanja i preraspodjele dijelova i službi grada, zahvalju­
jući obratima, premještanjima, okupljanjima itd., dok je s druge
strane na djelu odbacivanje onoga što nije obradivo pa prema tome
predstavlja “otpad” fimkcionalističke uprave (nenormalnost, devi­
jacija, bolest, smrt itd.). Dakako, napredak omogućuje ponovno
uvođenje rastućeg postotka otpada u administrativni optjecaj i
preobražava čak i gubitke (u zdravlju, osiguranju itd.) u sredstva
zgušnjavanja mreža poretka. Ali on, ustvari, ne prestaje proizvodi­
ti učinke suprotne onome za čime teži: sustav profita rađa gubitak
koji, u brojnim oblicima bijede izvan sebe i rasipanja iznutra, ne­
prestance obrće proizvodnju u “trošenje”. Osim toga, racionaliza­
cija grada uzrokuje njegovo pretvaranje u mit u strateškim diskursima, računima koji se temelje na pretpostavci ili nužnosti njegova
razaranja u ime neke konačne odluke.9Napokon, funkcionalistički
ustroj, zagovarajući napredak (vrijeme), baca u zaborav uvjet
njegove mogućnosti, prostor sam, koji postaje nemislivim za znan­
stvenu i političku tehnologiju. Tako funkcionira Grad-pojam, mjesto
preobrazbi i prisvajanja, objekt intervencija, ah i subjekt neprestance
obogaćivan novim atributima: on je u isti mah mašinerija i junak
modemosti.
Kakve god danas bile inkarnacije tog pojma, nužno je
ustvrditi da ako grad u diskursu služi kao totalizirajuće i gotovo
mitsko uporište društveno-gospodarskim i političkim strategijama,
urbani život sve češće iznova uvodi ono što je urbanistički projekt
iz njega isključio. Govor se moći “urbanizira”, ah grad je prepušten
proturječnim gibanjima koja se nadopunjuju i kombiniraju izvan
panoptičke moći. Grad postaje glavnom temom političkih legendi,
ali on više nije polje programiranih i nadziranih djelovanja. Ispod
159
diskursakoji ga ideologizirajubujaju lukavstva i kombinacije moći
bez čitljiva identiteta, bez uhvatljive osnove, bez racionalne pro­
zirnosti - kojima nije moguće upravljati.
Povratak p raksi
Grad-pojam se urušava. Znači li to da je boljka od koje trpi razum
koji gaje uspostavio i njegovi stručni zagovornici u isti mah i bolest
urbanog stanovništva? Možda se gradovi raspadaju istodobno kad
i procedure koje su ga ustrojile. Ali valja biti oprezan pri našim
raščlambama. Ambasadori znanja uvijek su smatrali da je svijet
ugrožen promjenama koje bi postavile u pitanje njihove ideologije
i njihova mjesta. Nesreću svojih teorija oni promeću u teoriju ne­
sreće. Kad svoje pomutnje pretvaraju u “katastrofe”, kad žele pučan­
stvo zatočiti u “panici” vlastita diskursa, treba li im još jedanput
ukazati povjerenje?
Radije nego da ostanemo na polju diskursa koji čuva svoju
povlaštenost izvrćući svoj sadržaj (koji govori o katastrofi, a ne
više o napretku), pokušajmo se uputiti drugim putem: raščlaniti
mikrobne, posebne i pluralne prakse kojima urbani sustav treba
upravljati ili ih ukidati, i koje nadživljuju njegov raspad; slijediti
gomilanje tih procedura koje panoptička uprava niukoliko nije us­
pjela nadzirati ili ih ukloniti, nego su još osnažile u bujnoj neozakonjenosti, razvile se i uvukle u mreže nadzora, ustrojene na os­
novi nečitkih, ali snažnih taktika, toliko da tvore svakodnevne pro­
pise i potajna stvaralaštva što ih skrivaju jedino sumanuti dispozitivi i diskursi promatračkog ustroja.
Taj bi se put mogao upisati kao nastavak, ali i kao utuk
raščlambi što ju je Michel Foucault proveo nad strukturama moći.
On ju je usmjerio prema dispozitivima tehničkim procedurama,
“minornim instrumentalnostima” kadrim da, jedino ustrojem “de­
talja”, preobraze ljudsku mnogostrukost u “disciplinarno” društvo
i da upravljaju, razlučuju, razvrstavaju, hijerarhiziraju sva skreta­
nja koja se odnose na naukovanje, zdravlje, pravosuđe, vojsku ili
160
rad.10 “Ta često majušna lukavstva discipline”, “minorne ali ne­
pogrešive” mašinerije, zahvaljuju svoju djelotvornost odnosu iz­
među procedura i prostora što ga preraspoređuju ne bi li ga prometnuli u “operatora”. Ali, koje prostome prakse odgovaraju tim
proizvodnim uređajima disciplinarnog prostora na polju na kojem
se izigrava disciplina? U današnjim okolnostima protuiječja izme­
đu kolektivnog načina upravljanja i pojedinačnog preusvajanja, to
pitanje ostaje jednako ključnim imamo li na umu da prakse prosto­
ra zapravo zacrtavaju odredbene uvjete društvenog života. Želio
bih slijediti neke procedure - mnogooblične, otporne, prepredene i
uporne - koje izmiču disciplini, a da ipak nisu izvan polja na ko­
jemu je ona na snazi, i koje bi trebale voditi teoriji svakodnevnih
praksi, življena prostora i uznemirujuće prisnosti grada.
2. Žamor zamrlih koračaj a
“Božica se prepoznaje po hodu”
Vergilije,£>je/ćfa, 1.405.
Povijest započinje na razini tla, s koracima. Ima ih nebrojeno, ali
ne čine niz. Ne da ih se brojati, jer je svaka jedinica kvalitativna:
stil taktilnog razumijevanja i kinetičkog usvajanja. Njihovo je rojenje neizbrojiv skup pojedinosti. Igre koračaja oblikuju prostor.
One spleću mjesta. U tom smislu, pješačka kretanja tvore jedan od
onih “stvarnih sustava čije postojanje uistinu čini grad”, ali koji
“nemaju nikakve tjelesne zapremine”.11Oni se ne lokaliziraju, nego
se šire prostorom. Ostaju isto toliko upisani koliko i ona kineska
slova koje govornici vrhom prsta iscrtavaju na svojim rukama.
Dakako, procesi gaženja putova mogu se prenijeti na ur­
bane karte tako da im se upišu tragovi (ovdje ugaženi, tamo veoma
raspršeni) i prijelazi (prolaze ovuda, a ne onuda). Ali te krivulje
pune ih tanke poput riječi, upućuju samo na izbivanje onoga stoje
prošlo. U prikazima putanja gubi se ono što je bilo: sam čin
161
prelaženja. Operacija hodanja, lutanja ili “razgledavanja izloga”,
drugim riječima djelatnost prolaznika, prenesena je u točke koje
na planu čine totalizirajuću i reverzibilnu crtu. Uočljiv je dakle tek
preostatak, smješten u ne-vrijeme projicirane površine. Kad ona
postane vidljivom, njezin je učinak da učini nevidljivom radnju
koja ju je omogućila. Te fiksacije čine procedure zaborava. Trag je
odmijenio praksu. Očituje on (pohlepno) svojstvo geografskog su­
stava da djelovanje preobrazi u čitljivost, ah pritom baca u zaborav
jedan način da se bude u svijetu.
P ješačka iskazivanja
Usporedba s činom govorenja omogućuje da se pođe dalje12 ne
ostavši samo na kritici grafičkih prikaza, nego smjerajući, iznad
rubova čitljivosti, prema nedostižnome onkraju. Čin koračanja u
urbanu je sustavu ono što je iskazivanje {speech act) u jeziku ih u
izgovorenim iskazima.13Na najelementamijoj razini ima on ustva­
ri trostruku “iskazivačku” ulogu: na djelu je proces prisvajanja
topografskog sustava od strane pješaka (jednako kao kad govornik
prisvaja ih prihvaća jezik); nadalje dolazi do prostornog ostvare­
nja mjesta (jednako kao što je čin govorenja zvučno ostvarenje
jezika); napokon, on podrazumijeva odnose među razlučenim
položajima, naime među pragmatičkim “ugovorima” u obliku
pokreta (jednako kao što je verbalno iskazivanje “alokucija”,
“smješta drugog naspram” govornika i utanačuje ugovore među
sugovornicima).14 Hodanje tako, kazah bismo, dobiva svoje prvo
određenje kao prostor iskazivanja.
Tu bi se problematiku uostalom moglo proširiti na odnos
što ga čin pisanja ima spram pisanoga i čak prenijeti na odnos “ruke”
(potez ih junaštvo kista) prema izvedenoj shci (obhci, boje itd.).
Najprije izdvojeno na polju verbalne komunikacije, iskazivanje tu
nalazi tek jednu od svojih primjena, a njegov bi jezični modalitet
bio tek prva naznaka mnogo općenitijeg razlikovanja između ko­
rištenih oblika u nekom sustavu i načina korištenja tog sustava, to
162
jest između dvaju “različitih svjetova” budući da se pritom “iste
stvari” gledaju prema suprotnim odrednicama.
Promotreno tim obilaznim putem, pješačko iskazivanje ima
tri obilježja koja ga otprve razlikuju od prostornog sustava: sadaš­
njost, isprekidanost i “fatičnost”.
Ponajprije, ako prostorni odnos ustrojuje stanovit sklop
mogućnosti (naprimjer, na mjestu kojim se može kružiti) i zabrana
(naprimjer, zid koji priječi napredovanje), hodač aktualizira neke
među njima. Na taj način on u istoj mjeri omogućuje njihovu op­
stojnost i njihovu pojavnost. Ali ih također premješta i pronalazi
druge budući da prijelazi, skretanja ili improvizacije hoda povlašćuju, mijenjaju i napuštaju prostome činitelje. Tako Charlie
Chaplin umnožava mogućnosti svojih lakrdija: čini on druge stvari
s istom stvari i prelazi granice koje su odrednice predmeta postavile
za njegovo korištenje. Jednako tako, hodač preobražava u nešto
drugo svaki prostorni označitelj. I ako, s jedne strane, čini
djelotvornima tek neke od mogućnosti utvrđene poretkom (ide samo
najednu stranu, a ne i na drugu), s druge, povećava broj mogućnosti
(primjerice, iznalaženjem prečica ili obilaznica) i onaj zabrana
(naprimjer, zabranjuje si korištenje putova koji se smatraju do­
puštenima ih obveznima). Dakle, on izabire. “Korisnik grada uzi­
ma ulomke iskaza kako bi ih potajice aktualizirao”.15
Tako on stvara isprekidanost, bilo čineći odabir među
označiteljima prostornog “jezika”, bilo premještajući ih načinom
kako se njima koristi. Neka mjesta osuđuje na mirovanje ili na
iščezavanje, a s drugima sastavlja prostome “obrate”, “rijetke”,
“slučajne” ih nedopuštene. Ah tu se već uvodi jedna retorika ho­
danja.
U okviru iskazivanja, hodač tvori u odnosu na svoj položaj
nekakvo bhsko i daleko, nekakvo ovdje i tamo. Činjenici da su
prilozi ovdje i tamo upravo u verbalnoj komunikaciji pokazatelji
lokucijske instance16- preklapanje koje osnažuje naporednost iz­
među jezičnog i pješačkog iskazivanja - valja pridodati da to
163
obilježavanje (ovdje-tamo\ koje hodanje nužno primjenjuje, a ono
je i pokazatelj aktualnog prisvajanja prostora od strane kakva “ja”,
ima također funkciju uvesti drugoga u odnosu na “ja” i na taj način
ustanoviti međusobno spajanje i razdvajanje mjesta. Naročito bih
pritom naglasio “fatički” vid ako pod njim podrazumijevamo ulogu
riječi koje uspostavljaju, održavaju ili prekidaju doticaj, poput
“Halo!”, “No dobro, dobro” itd., koju su izdvojili Malinowski i
Jakobson.17 Hodanje, koje naizmjence samo slijedi ih njega sli­
jede, stvara neku pokretnu oiganičnost okoline, neki slijed fatičkih
toposa. A ako fatička funkcija, napor da se osigura komunikacija,
već obilježuje govor ptica pričalica, jednako kao što čini “prvu
funkciju koju djeca usvajaju u govoru”, ne iznenađuje da prije i
naporedno s informativnim govorom, i ona poskakuje, hoda na
četiri noge, pleše i šeće se, teška ili lagana, poput niza “haloa!” u
labirintu jeka.
Mogli bismo raščlaniti modalitete pješačkog iskazivanja,
koje, kao što smo vidjeh, izmiče bilježenju na karti, naime raščla­
niti vrste odnosa što ga ono održava s putanjama (ih “iskazima”)
podamjući im vrijednost istine (“aletički” modaliteti nužnog, nemo­
gućeg, mogućeg ili slučajnog), vrijednost spoznaje (“epistemički”
modaliteti izvjesnog, isključivog, prihvatljivog ili prezira vrijed­
noga) ih napokon vrijednost koja se odnosi na neko trebati-činiti
(“deontički” modaliteti obveznog, zabranjenog, dopuštenog ih
proizvoljnog).18 Hodanje potvrđuje, sumnja, nagađa, prekoračuje,
poštuje itd., putanje koje “izgovara”. Svi su modaliteti ovdje na
djelu, promjenjivi s koračaja u koračaj, i raspodijeljeni u obroke, u
nizove i s intenzitetima koji se razlikuju ovisno o trenucima, pri­
jelazima, hodačima. Beskonačna raznolikost tih iskazivačkih ope­
racija. Ne mogu se, prema tome, svesti na svoj grafički trag.
Putanje retorike
Promicanje prolaznika predstavlja niz okreta i zaokreta nalik na
“rečenične obrate” ih “figure stila”. Postoji neka retorika hodanja.
164
Umijeće “krivudanja” rečenica ima svoju istoznačnicu u umijeću
krivudanja putanje. Poput običnog jezika,19to umijeće obuhvaća i
kombinira stilove i uporabe. Stil određuje “jezičnu strukturu koja
na simboličkome polju (...) očituje temeljni način bivanja čovjeka
u svijetu”;20 on konotira jedninu. Uporaba određuje društveni
fenomen kojim se sustav komunikacija očituje kao činjenica; upu­
ćuje ona na normu. Stil i uporaba smjeraju “načinu djelovanja”
(govorenja, hodanja itd.), ali prvi u obliku jedinstvene obrade sim­
boličkoga, druga u obliku elementa koda. Presijecaju se da bi usta­
novili stil uporabe, način bivanja i način djelovanja.21
Uvodeći pojam “retorike obitavanja”, plodnu putanju koju
je otvorio A. Medam,22 a usustavili su je S. Ostrowetsky23 i J.-F.
Augoyard,24 držimo da “tropi” koje je razvrstala retorika nude
obrasce i hipoteze za analizu načina na koje prisvajamo mjesta.
Kazao bih da dva postulata uvjetuju valjanost te primjene: 1) pret­
postavlja se da i prakse prostora odgovaraju manipulacijama s os­
novnim činiteljima uspostavljena poretka; 2) pretpostavlja se da
su te prakse, poput tropa retorike, odmaci u odnosu na neku vrstu
“doslovna značenja” određena urbanističkim sustavom. Postojala
bi homologija između verbalnih figura i figura putanja (već ima­
mo stilizirani odabir potonjih u figurama plesa) utoliko što se jedne
i druge sastoje od “obrada” ili operacija koje se odnose na izdvojive jedinice25i od “dvosmislenih rasporeda” koji obrću i premještaju
značenje prema nekoj dvoznačnosti,26na način na koji pomaknuta
slika zamućuje i umnožava fotografirani predmet. Između ta dva
modusa moguća je analogija. Dodao bih da se geometrijski prostor
urbanista i arhitekata izgleda može poistovjetiti s “pravim znače­
njem” što su ga ustanovili gramatičari i lingvisti kako bi raspolaga­
li normalnom i normativnom razinom na koju se mogu odnositi
odstupanja “figuralnog”. Ustvari, to “pravo značenje” (bez lika)
ne može se naći u svakodnevnoj, verbalnoj ili pješačkoj uporabi;
ono je naprosto fikcija proizvedena uporabom koja je također oso­
bita, metalingvistička uporaba znanosti koja se uposebnjuje samim
tim izdvajanjem.27
165
Pokret promicanja poigrava se s prostornim ustrojima, kako
god oni bili panoptički: on im nije ni stran (ne događa se drugdje),
ni istovjetan (ne dobiva od njih svoj identitet). Stvara on u njima
sjenu i dvosmislicu. Uvlači u njih mnoštvo svojih referencija i ci­
tata (društveni modeli, kulturalne uporabe, osobni koeficijenti). I
on sam je u njima učinak uzastopnih susreta i prigoda koji ga ne
prestaju mijenjati i činiti od njega grb drugoga, to jest raspačavatelja onoga što iznenađuje, presijeca ili privlači njegove putanje.
Ti različiti vidovi upostavljaju neku retoriku. Čak je i određuju.
Raščlanjujući, preko izvješća o prostornim praksama, to
“moderno umijeće svakodnevnog izražavanja”.2®J.-F. Augoyard u
njemu razabire nadasve dvije osnovne figure stila: sinegdohu i asindeton. Vjerujem da ovo prevladavanje, polazeći od svoja dva suk­
ladna pola, naznačuje ustrojstvo tih praksi. Sinegdoha se sastoji u
tome da se “riječ koristi u jednom značenju koje je dio drugog
značenja iste riječi”.29 U biti, ona imenuje dio umjesto cjeline koja
ga obuhvaća. Tako se “glavom” određuje “čovjeka” u izrazu: ‘‘Ne­
poznat mi je usud te tako drage glave”; jednako tako, drvena koli­
ba predstavlja graditeljstvo, a humak zemlje park u pripovijedanju
putanje. Asindetonje uklanjanje povezujućih riječi, veznika i priloga
u rečenici ili između rečenica. Jednako se tako, pri hodanju, izabi­
re i rascjepkava u odjeljke prijeđeni prostor; preskače veze i izostav­
lja cijele dijelove. S tog stajališta svako hodanje nastavlja skakati
ili poskakivati, poput djeteta “na jednoj nozi”. Prakticira ono elip­
su spojenih mjesta.
Ustvari, te dvije figure pješačenja upućuju jedna na drugu.
Sinegdoha širi prostorni element da bi mu podarila ulogu “viška”
(cjeline) i nadomjestila ga (bicikl ili namještaj na prodaji u nekom
izlogu na snazi je za cijelu ulicu ili četvrt). Asindeton stvara elizijom “manjak”, otvara odsutnosti u prostornom kontinuitetu i
zadržava tek izabrane komadiće, ako ne i preostatke. Sinegdoha
nadomješta cjeline dijelovima (manjak na mjestu viška); asindeton
ih oslobađa ukidajući konjunktiv i konzekutiv (ništa na mjestu neče­
ga). Sinegdoha zgušnjava: ona povećava detalj, a umanjuje cjelinu.
166
Asindeton izrezuje: on razbija kontinuitet i onestvaruje njegovu
vjerojatnost. Na taj se način praksama obrađen i izvmut prostor
preobražava u povećane pojedinosti i izdvojene otoke.30 Svojim
bubrenjima, umanjenjima i cjepkanjima, što je retorički posao,
stvara se prostorna rečenica antologijskog tipa (sastavljena od su­
protstavi)'enih citata) i eliptičnog tipa (sastavljena od zijevova, lap­
susa i aluzija). Tehnološki sustav jedinstvenog i objedinjenog pro­
stora, “povezan” i simultan, figure pješačenja zamjenjuju putanja­
ma koje imaju strukturu mita, ako pod mitom razumijemo diskurs
ovisan o mjestu/ne-mjestu (ili porijeklu) konkretne opstojnosti,
pripovijedanje skrpano od čestica izvučenih iz uzrečica, aluzivnu i
fragmentarnu pripovijest čije se praznine uglavljuju u društvene
prakse koje ona simbolizira.
Figure su kretnje te sdlističke metamorfoze prostora. Ili ra­
dije, kao što kaže Rilke,’’stabla kretnji” u gibanju. Pokreću one čak
i ukočena i mehanizirana polja medicinsko-pedagoškog centra na
čijem se tavanu zaostala djeca igraju i plešu svoje “prostome pripo­
vijesti”.31 Ta stabla kretnji giblju se posvuda. Njihove šume kroče
ulicama. One preobražavaju pozornicu, ali slika ih ne može zaus­
taviti na jednome mjestu. Ako bi im usprkos svemu bio potreban
prikaz, bile bi to slike-prijelazi, žuto-zelene i metalnoplave kaligrafije koje urlaju bez krika i zebrasto iscrtavaju podzemlja grada,
“vez” slova i znakovlja, savršene geste nasilja naslikane pištoljem,
Šive pisanja, plešući grafovi čija prolazna pomaljanja prati tutanj
kompozicija podzemne željeznice: grafiti New Yorka.
Ako je istina da se šume kretnji očituju, njihovo se hodanje
ne može zaustaviti na slici, niti se značenje njihovih pokreta može
upisati u tekst. Njihova retorička migracija odnosi i dislocira anali­
tička i cjelovita prava značenja urbanizma; na djeluje “lutanje se­
mantike”,32 proizvedeno masama koje uklanjaju jedne dijelove
grada, veličaju druge, izglobljuju ga, fragmentiraju i odvraćaju od
njegova ipak nepomična poretka.
167
3. Mitsko: ono “što pokreće”
Figure tih pokreta (sinegdohe, elipse itd.) u isti mah određuju “sim­
boliku nesvjesnog” i “neke postupke svojstvene subjektivnosti koja
se očituje u diskursu”.33 Sličnost između “diskursa” 34 i sna35proiz­
lazi iz rabljenja istih “stilističkih postupaka”; ona prema tome obu­
hvaća i tržišne prakse. “Stari katalog tropa”, koji je od Freuda do
Benvenistea opskrbljivao primjeren inventar retorike dvaju prvih
registara izraza, vrijedi i za treći. Naporednost ne postoji jedino
zato što u tim trima područjima prevladava iskazivanje, nego stoga
što se njegovo diskurzivno odvijanje (verbalizirano, sanjano ih
hodano) organizira u odnosu između mjesta iz kojega proizlazi (iz­
vor) i ne-mjesta koje proizvodi (način “prolaženja”).
S tog stajališta, nakon što smo usporedili jezične tvorbe s
procesima pješačenja, možemo ih svrstati među oniričke figuraci­
je, ih barem razotkriti na toj drugoj strani ono što je u praksi pro­
stora neodvojivo od sanjanog mjesta. Hodati znači trebati mjesto.
To je beskonačni proces odsutnoga bića koje traga za vlastitošću.
Lutanje koje umnožava i sabire grad predstavlja golemo društveno
iskustvo lišenosti mjesta - iskustvo doduše okrnjeno bezbrojnim i
jedva zamjetnim izgonima (premještanja i hodanja), koje na­
doknađuju odnosi i križanja tih izlaza što se isprepliću, tvoreći ur­
bano tkanje, iskustvo smješteno pod znak onoga što bi najposlije
trebalo biti mjesto, ah je tek ime, Grad. Identitet što ga podaruje to
mjesto to je simboličniji (imenovan) što je, usprkos nejednakosti
među naslovima i dobiti građana, ovdje na djelu tek puko rojenje
prolaznika, mreža boravaka stoje prisvaja kolanje, tapkanje među
paslikama vlastitoga, svijet lokacija što ga progoni kakvo ne-mjesto ih sanjana mjesta.
Im ena i sim boli
Pokazatelj odnosa što ih prakse prostora održavaju s tom odsutnošću upravo je njihova igra na račun “vlastitih” imena i s njima.
Odnosi između značenja hodanja i značenja riječi uspostavljaju
168
dvije vrste prividno suprotnih pokreta, jedan izvanjskosti (hodati
znači izići van), drugi unutarnjosti (pokretnost pod čvrstoćom
označitelja). Hodanje se ustvari podređuje semantičkim tropizmima; privlače ga ili odbijaju imenovanja nejasnih značenja, dok se
grad pak uvelike promeće u “pustinju” u kojoj sumanuto, ako ne i
užasavajuće, više nema oblik sjene nego, kao u Genetovu kazališ­
tu, postaje neumoljiva svjetlost proizvoditeljica urbanog teksta bez
nejasnoće, kakvu posvuda stvara tehnokratska moć, i koja stanovni­
ka stavlja pod nadzor (čega? ne zna se): “Grad nas drži na oku, a
njegov se pogled ne može izdržati bez vrtoglavice”, kaže jedna
stanovnica Rouena.36U prostorima okrutno osvijetljenima stranim
umom, vlastita imena izdubljuju zalihe skrivenih i bliskih znače­
nja. Ona “stvaraju značenje”; drugim riječima, ona potiču pokrete
na način zvanja i poziva koji obrću ili skreću putanju podarujući
joj unaprijed nepredvidljivo značenje (ili smjer). Ta imena stvara­
ju ne-mjesta na mjestima; ona ih promiču u prolaze.
Prijatelj koji stanuje u gradu Sevresu, hodajući u Parizu
skreće prema ulicama Saints-Peres i Sevres, iako je došao posjeti­
ti majku u nekoj drugoj četvrti: ta imena artikuliraju rečenicu koju
sastavljaju njegovi koraci a da on to i ne zna. Brojevi (112. ulica ili
broj 9 u Ulici Saint-Charles) jednako magnetski utječu na putanje,
kao što nas mogu progoniti u snovima. Neka druga prijateljica i ne
znajući izbjegava neke imenovane ulice koje za nju “znače” po­
retke ili identitete na način uvjeravanja i razvrstavanja, pa se zato
brzo upućuje prema putanjama bez imena i oznaka, što je još jedan
primjer negativnog načina na koji vlastita imena usmjeruju hodanje.
Što to imena sriču? Raspoređena u sazviježđa koja seman­
tički hijerarhiziraju i uređuju površinu grada, operatori kronoloških
rasporeda i povijesnih osobnih iskaznica, te riječi (Borrego, Botzaris, Bougainville...) gube malo-pomalo svoju urezanu vrijednost,
poput istrošenih kovanica, ali njihova sposobnost značenja
nadživljuje njihovo prvotno određenje. Saints-Peres, Corentin
Celton, Crveni trg... Podliježu one polisemijama kojima ih
obilježuju prolaznici; odvajaju se od mjesta koja su trebale odredi­
169
ti i služe za imaginarne sastanke putanja koje, preobražene u meta­
fore, određuju s razloga nepoznatih njihovoj izvornoj vrijednosti,
ali s razloga znanih/neznanih prolaznicima. Neobična toponimija,
odvojena od mjesta, lebdeći ponad grada poput oblačne geografije
“značenja” u čekanju, i odatle upravljajući tjelesnim premještanji­
ma: Place de VEtoile, Concorde, Poissonniere... Ta sazviježđa
posreduju kolanjima: zvijezde upravljaju putanjama. “Tig de la
Concorde ne postoji”, kazao je Malaparte, “on je ideja”.37 On je i
više nego “ideja”. Valjalo bi umnožiti usporedbe da bi se izvijesti­
lo o čarobnim snagama kojima raspolažu vlastita imena. Čini se da
ih nose ruke putnika što ih one vode i istodobno ukrašuju.
Povezujući pokrete i koračaje, utirući značenja i smjerove,
te riječi djeluju upravo u ime pražnjenja i trošenja svoje prvotne
namjene. Postaju one na taj način slobodnim, zauzimljivim pro­
storima. Bogata neodređenost osigurava im, posredovanjem seman­
tičkog umanjenja, ulogu iskazatelja druge geografije, poetske, ponad
geografije doslovnoga, zabranjenog ili dopuštenog značenja. U
funkcionalistički i povijesni raspored optjecaja one utiskuju druga
putovanja. Hodanje ih slijedi: “Taj golemi prazni prostor ispunjujem lijepim imenom”.38 Na hodanje potiču preostaci značenja i
ponekad njihovi otpaci, izvrnuti ostaci velikih ambicija.39Ništavnos­
ti, ih gotovo-ništavnosti simboliziraju i usmjemju korake. Imena
koja su upravo prestala biti “vlastita”.
U tim simbolizirajućim jezgrama zacrtavaju se (i možda
utemeljuju) tri različita (ali povezana) djelovanja odnosa između
prostornih i označiteljskih praksi: vjerojatno, upamtivoiprimitivno.
Ona označuju to što “autorizira” (ih čini mogućim ih vjerojatnim)
prostorna prisvajanja, to što se pritom ponavlja (ih na što se pod­
sjeća) od šutljiva i uzvraćena pamćenja, te ono što se tamo nalazi
strukturirano i ne prestaje biti označeno stanovitim porijeklom. Ta
tri simbolička dispozitiva ustrojuju topose diskursa o gradu i grada
(legenda, uspomena i san) na način koji također izmiče urbanis­
tičkoj sistematičnosti. Mogu se već prepoznati u funkcijama vlas­
titih imena: čine oni nastanjivim ih vjerojatnim mjesto koje zaodi170
jevaju riječju (prazneći se od svoje razvrstavateljske moći, stječu
moć “dopuštanja” čega drugog); ti dispozitivi podsjećaju ili priziva­
ju duhove (mrtve za koje se pretpostavlja da su nestali) koji se još
vrzmaju, skriveni u pokretima i tijelima u hodu; i upravo imenu­
jući, naime namećući nalog prispio od drugoga (kakovu priču) i
mijenjajući funkcionalistički identitet odvajanjem od njega, stva­
raju oni na samome mjestu to urušavanje ili ne-mjesto koje unutar
njega izdubljuje zakon drugoga.
Dostojno vjerovanja i pamćenja: nastanjivost
Paradoksom koji je samo prividan, vjerodostojan diskurs jest onaj
koji nas lišava onoga čemu ukazuje vjeru ili koji nikad ne daje ono
što obećava. Daleko od toga da izražava prazninu, da opisuje ne­
dostatak, on ga stvara. On pravi mjesto praznome. Na taj način,
otvara mogućnosti: “omogućuje” igru u sustavu određenih mjesta.
“Autorizira” proizvodnju prostora igre (Spielraum) na šahovnici
koja raščlanjuje i razvrstava identitete. On mjesto čini nastanjivim.
Stoga ga određujem kao neku vrstu “lokalnog autoriteta”. Na djelu
je neki nedostatak u sustavu koji zasićuje mjesta značenjem i svodi
ih na to značenje toliko da se na mjestima “ne da dirati”. Kao zna­
kovita sklonost, funkcionalistički totalitarizam (pa i kad programi­
ra igre i svečanosti) nastoji dakle isključiti te lokalne autoritete, jer
oni ugrožavaju jednoznačnost sustava. On se obrušava na ono što s
punim pravom nazivlj epredrasudama: na dodatne semantičke slo­
jeve koji se uvlače “kao višak” i “suvišak” 40 i otuđuju u nekoj
prošlosti ili poetici dio područja koji su promicatelji tehničkih raz­
loga i novčane unosnosti pridržali za sebe.
U osnovi, vlastita su imena već “lokalni autoriteti” ili “pre­
drasude”. Zato se zamjenjuju brojevima: više se ne govori o Operi
nego o 073; ne o Calvadosu nego o 14. Jednako je i s pričama i
predajama koje progone urbani prostor poput suvišnih ili dodatnih
stanovnika. Oni su predmet lova na vještice pukom logikom tehnostrukture. Ah to istrebljenje (poput “čišćenja” stabala, šuma i
171
zakutaka u kojima žive te legende)41 čini od grada “simbol pat­
nje”.42 Na djelu je ukidanje nastanjivoga grada. Tako, kao što je
kazala jedna građanka Rouena: “Ne, ovdje nema nekoga posebnog
mjesta, izuzev moga stana, i to je sve... Nema ničega.” Ničeg “speci­
jalnog”: ničega obilježenog, ničega što se otvara nekim sjećanjem
ili pričom, ničega što je potpisao drugi. Jedino povjerenje dobiva
spilja stana, još neko vrijeme propusna za predaje, još ispresijeca­
na sjenama. Osim toga, prema iskazu jednog drugog građana, pos­
toje tek “mjesta na kojima se više ne može vjerovati ni u što”.43
Upravo mogućnošću da smjeste u podrume bogate tišine i
pohrane na tavanima pripovijesti bez riječi, ili radije svojom sposob­
nošću da posvuda uspostave podrume i tavane, omogućuju mjesne
legende (legenda: ono što treba pročitati, ali i ono što se može
pročitati), izlaze, načine da se uđe i iziđe, a prema tome i nastanjive prostore. Besumnje, tumaranja i putovanja zamjenjuju izlaze,
odlaske i povratke, nekoć osigurane korpusom legendi koji danas
nedostaje mjestima. Fizičko kolanje ima ulogu ucrtavanja putanja
jučerašnjim i današnjim “predrasudama”. Putovanje (poput ho­
danja) nadomješta legende koje su otvarale prostor drugome. Što
ono konačno proizvodi ako ne, nekom vrstom vraćanja, “istraživanje
pustinja mog pamćenja”, povratak nekoj obližnjoj egzotici dale­
kim obilaznicama i “otkriće” preostataka i legendi (“letimični pri­
zori francuskog sela”, “ulomci glazbe i poezije”),44 riječju, nalik je
na “iskorijenjenost u vlastitom porijeklu” (Heidegger)? To hodalačko izgnanstvo stvara upravo onaj korpus predaja koje danas
nedostaje bliskome mjestu; ono je fikcija koja uostalom ima dvo­
struko svojstvo, poput sna ili pješačke retorike, da bude učinkom
premještanja i zgušnjavanja.45Zaključno, može se procijeniti koli­
ka je važnost tih označiteljskih praksi (pripovijedati legende) kao
izumiteljskih praksi prostora.
S tog stajališta, njihovi sadržaji samo još više razotkrivaju,
a to je u još većoj mjeri slučaj s načelom koje ih ustrojuje. Pri­
povijesti o mjestima djelo su kućne izrade. Sastavljene su od osta­
taka svijeta. Iako književni oblik i aktantska shema “predrasuda”
172
odgovaraju stabilnim modelima čiju smo strukturu i kombinacije
često raščlanjivali u posljednjih trideset godina, građu (svaku re­
toričku pojedinost “očitovanja”) im podaruju ostaci imenovanja,
taksonomije, herojski ili komični predikati itd., to jest ulomci
raspršenih semantičkih mjesta. Ti raznorodni, ako ne i suprotni
elementi, ispunjavaju istorodnu formu pripovijedanja. Ono više i
drugo (pojedinosti i viškovi koji proizlaze iz drugog mjesta) uvla­
če se u preuzeti okvir, nametnuti poredak. Tako imamo isti odnos
između praksi prostora i uspostavljenog poretka. Na površini, taj
se poredak predočuje kao posvuda iskolčan i izrupičan elipsama,
skretanjima i bjegovima značenja: to je poredak-sito.
Verbalni preostaci od kojih je pripovijedanje sastavljeno,
povezani s izgubljenim pričama i neproničnim pokretima, složeni
su jedni pokraj drugih u kolažu u kojemu njihovi odnosi nisu miš­
ljeni i stoga tvore simboličnu cjelinu.46 Oni se artikuliraju preko
praznina. Proizvode dakle, u ustrojenu prostoru teksta, antitekstove,
učinke dvoličnosti i bijega, moguće prolaze do drugih krajolika,
poput spilja ih grmova: “O, masivi, o, množine”.47 Preko procesa
raspršivanja koje otvaraju, priče se suprotstavljaju graji, jer ona je
uvijek nalogodavna, poticateljska i posljedica nekog poravnava­
nja prostora, stvaratelj zajedničkih pokreta koji učvršćuju poredak
dodajući onome trebati-činiti jedno činiti-s-uvjerenjem. Priče uvode
raznolikost, graja totalizira. Ako se uvijek oscilira od jednih do
druge, danas je, kazah bismo, prije na djelu stratifikacija: priče se
privatiziraju i uvlače u zakutke gradskih četvrti, obitelji ih pojedi­
naca, dok graja medija prekriva sve i pod likom Grada, riječi-vodilje
anonimnog zakona, koji je postao substitutom za sva vlastita ime­
na, briše ih se bori protiv predrasuda krivih zato što joj još pružaju
otpor.
Raspršenost priča već naznačuje raspršenost pamtivoga.
Ustvari, pamćenje je anti-muzej: njemu se ne može odrediti mje­
sto. U legendama se izdvajaju njegovi odbljesci. Predmeti su tako­
đer šuplji, kao i riječi. U njima spava prošlost, kao i u svakodnev­
nim pokretima hodanja, jedenja, snivanja u kojima drijemaju stare
173
pobune. Uspomena je tek kraljević iz bajke u prolazu koji na tre­
nutak budi Uspavanu Ljepoticu naših priča bez riječi. ‘Tamo je
bila pekarnica”; “Tamo je stanovala majka Dupuis”. Zapanjuje
pritom činjenica da su mjesta što ih ljudi obitavaju poput prisustva
odsutnosti. Ono što se pokazuje označuje ono čega više nema:
“Vidite, ovdje je bilo ...” - ali to se ne vidi. Demostrativi iskazuju
nevidljive identitete vidljivoga: ustvari, samo je određenje mjesta
to da ono bude niz premještanja i učinaka između rascjepkanih
naslaga koji ga čine i da igra na tim pokretnim slojevima.
“Uspomene nas vezuju uz to mjesto... Ona su nešto osobno,
što nikoga ne zanima, ali napokon upravo one čine duh četvrti”.48
Svako mjesto progone brojni duhovi, skutreni u tišini, a mi ih
možemo “prizvati” ili ne. Nastanjujemo jedino progonjena mjesta
- obratna shema od one Panopticona. Ah poput gotičkih skulptura
kraljeva iz Notre-Damea, zazidanih već dva stoljeća u podrumu
neke zgrade u Ulici Chaussee-d’Antin,49ti “duhovi”, i oni slomlje­
ni, više ne govore kao što i ne vide. To znanje šuti. Od onoga što se
zna, ah o čemu se šuti, “između nas” kolaju tek poluriječi.
Mjesta su tek djelomične i uvraćene povijesti o prošlostima
kojima su drugi oteh čitljivost, nagomilana vremena koja se mogu
rasklopiti, jedino nalik pričuvnim pričama ostajući u stanju rebu­
sa, konačno i simbolizacija ugrađenih u bol ih u zadovoljstvo tije­
la. “Sviđa mi se ovdje”:50 praksa je prostora to blagostanje koje se
na trenutak, poput blijeska, ucrtava u jezik u povlačenju.
D jetinjstva i m etafore mjesta
“Metafora je prijenos na jednu stvar imena
koje inače označuje neku drugu.”
Aristotel, Poetika, 1457b
Upamtivo je ono što se može sanjati o kakvu mjestu. Već se na
tome mjestu-palimpsestu, subjektivnost vezuje za odsutnost koja
je strukturira kao opstojnost i čini “tubitkom”, Dasein. Ah, kao što
174
smo vidjeli, taj se tubitak ostvaruje jedino u praksama prostora,
naime u načinima prelaženja u drugo. Valja u njemu napokon pre­
poznati ponavljanje, u različitim metaforama, odlučnoga i izvor­
nog iskustva, kada dijete shvati razliku između svog tijela i onoga
njegove majke. Tu se zacrtava mogućnost prostora i lokalizacije
(jedno “ne sve”) subjekta. Ne vraćajući se glasovitoj Freudovoj
analizi toga matičnog iskustva dok je pratio igru svoga jednoipolgodišnjeg unuka, koji je odbacio kalem daleko, uz jedno “o-o-o.r
zadovoljstva (fort što znači “tamo dolje”, “otišlo”, ili “nema više”),
i potom ga iznova privukao držeći kraj konca s radosnim d a r
(koje je trebalo značiti “ovdje”, “vratilo se”),51 dostaje da uočimo
to oslobađanje (pogubno i zadovoljno) od nerazlikovnosti u maj­
činu tijelu kojemu je kalem nadomjestak: taj izlazak iz majke (to
da ona naizmjence sama nestaje ili dijete čini da ona nestane) pred­
stavlja lokalizaciju i eksteriorizaciju na pozadini odsutnosti. Ra­
dosni zahvat koji omogućuje da se majčinski predmet može “po­
slati”, a da možemo nestati i sami (budući da smo istovjetni s tim
predmetom), da budemo tu (jer smo) bez drugoga, ali u nužnom
odnosu s time nestalim drugim - čini “izvornu prostomu strukturu”.
Besumnje, to bi se razlikovanje moglo pratiti i dalje u
prošlost, do imenovanja koje već odvaja fetus od majke kad je jedan­
put utvrđeno daje riječ o muškome (ali što je tada s djevojčicom,
koja je od tog trenutka uvedena u drukčiji odnos s prostorom?).
Važan je u toj inicijacijskoj igri, “radosnom bavljenju” djeteta koje
se pred zrcalom prepoznaje kaojedno (to je on, viđen u cjelini), ali
je zapravo tek drugo {ono, slika s kojom se poistovjećuje),52proces
toga “prostornog hvatanja” koji upisuje prelazak k drugome kao
zakon bića i zakon mjesta. Prakticirati prostor, prema tome, znači
ponavljati radosno i šutljivo iskustvo djetinjstva; znači to na mjes­
tu biti drugi i prelaziti k drugome.
Tako počinje hodanje koje Freud uspoređuje s tapkanjem
po majčinskom tlu.53 Taj odnos sebe prema sebi upravlja unutar­
njim preinakama mjesta (igrama između tih položaja) ih pješačkim
razvijanjima priča nagomilanih na jednome mjestu (kolanja i pu­
175
tovanja). Djetinjstvo koje određuje prakse prostora razvija potom
svoje učinke, buja, preplavljuje privatne i javne prostore, otkriva
njegove čitljive površine i stvara u planiranome gradu “metaforički” grad ili grad u premještanju, o kakvome je sanjao Kandin­
sky: “Veliki grad sagrađen prema svim propisima arhitekture i
iznenadno protresen silom koja pobija proračune”.54
176
8. poglavlje
Brodski i zatvorski prostor
Putnička zatočenost Nepokretan u vagonu, gledati kako klize nepo­
mične stvari. Što se događa? Ništa se ne miče unutar i izvan vlaka.
Nepomičan je putnik smješten u pretinac, označen brojem,
pod kontrolom na šahovnici vagona, tom savršenom ostvarenju
racionalne utopije. Nadzor i hrana kolaju iz odjeljka u odjeljak.
“Pregled karata” ... “Sendviči? Pivo? Kava?...” U zatvorenom su­
stavu jedino WC-i nude mogućnost bijega. To je san zaljubljenika,
izlaz za bolesnike, nestašnost djece (“pipi!”) - kutak iracionalnog,
kao što su bile ljubavne zgode i odvodi u nekadašnjim Utopijama.
Izuzmemo li taj lapsus dopuštenih izgreda, sveje ostalo premreženo.
Putuje tek jedna racionalizirana ćelija. Mjehur panoptičke i klasifikatorske moći, modul zatvaranja koji omogućuje proizvodnja reda,
zatvorene i samostalne točnosti, eto što može prelaziti prostor i
postati neovisnim od mjesnih korijena.
Iznutra, nepokretnost poretka. Ovdje vladaju odmor i san.
Ništa ne treba činiti, nalazimo se u državi uma. Svaka je stvar tu na
svome mjestu, kao u Hegelovoj Filozofiji prava. Svako je biće
posloženo poput slova u tiskari na milimetarski premreženoj postaj i.
Taj red, organizacijski sustav, staloženost jednog uma, jest za vagon
kao i za tekst uvjet njegova optjecaja.
Vani vlada drukčija nepokretnost, ona stvari, koja vlada pla­
ninama, prostranim zelenim područjima, zaustavljenim selima,
kolonadama zgrada, crnim urbanim obrisima u večernjem rumeni­
lu, odbljescima noćnih svjetlosti u moru ispred i iza naših pripo­
177
vijesti. Vlakpoopćuje Diirerovu Melankoliju, spekulativno iskustvo
svijeta: biti izvan tih stvari koje ostaju tamo, odvojene, apsolutne, i
koje nas napuštaju ne svojom krivnjom; biti lišen njih, iznenađen
njihovom prolaznom i mirnom stranošću. Očaranost u napuštanju.
Pa ipak, one se ne miču. Njihovo je kretanje jedino ono koje među
njihovim masama izazivaju promjene perspektive iz trenutka u tre­
nutak; mutacije u vidu varki za oko. Poput mene, one ne mijenjaju
mjesto, nego jedino pogled neprestance prekida i iznova uspostav­
lja odnose što ih među sobom održavaju te nepomične točke.
Između nepokretnosti iznutra i izvana, uvlači se neki qui
pro quo, tanka britvica koja pomućuje njihovu stabilnost. Okno i
tračnica stvaraju hijazam. Dvije teme Jules Vemea, tog Victora
Hugoa putovanja: brodski prozorčić Nautilusa, prozirna cezura
između nestalnih osjećaja promatrača i gibanja oceanske stvarno­
sti; željezni put koji u ravnoj crti presijeca prostor i preobražava u
brzini njihova bijega vedre identitete tla. Okno je ono što omo­
gućuje viđenje, a tračnica ono što omogućuj ^prelaženje. To su dva
sukladna modusa odvajanja. Jedan stvara razdaljinu gledatelja:
nećeš dodirnuti; što više vidiš, manje posjeduješ -razvlaštenje ruke
za povećanu putanju. Drugi trag, unedogled, nalog da se prođe; to
je ispisani poredak, u samo jednoj crti, ah bez kraja: idi, putuj, ovo
nije tvoja zemlja, niti ono tamo - imperativ odvajanja koje obve­
zuje da se plati apstraktno očno ovladavanje prostorom napušta­
jući svako vlastito mjesto, gubeći podnožje.
Staklo okna i željezna crta podijelili su, sjedne strane, unu­
tarnjost putnika, tobožnjeg pripovjedača, a s druge snagu bića,
stvorenog kao objekt bez diskursa, snaga vanjske tišine. Ali, para­
doksalno, ta tišina stvari stavljenih na razdaljinu, iza stakla, izdale­
ka nagovara naše pamćenje ih izvlači iz sjene snove naših tajni.
Izdvojeni kutak stvara misli usporedo s odvajanjima. Staklo i željezo
stvaraju spekulativce ili gnostike. Potreban je taj rez da bi se rodili,
izvan tih stvari, ali ne bez njih, nepoznati krajolici i čudesne bajke
naših unutarnjih priča.
178
Buku pravi jedino razdjeljivanje. Kako ono napreduje i stvara
dvije izvrnute tišine, rez otkucava, zviždi ili stenje. Tu je i lupa
tračnica, titranje okana - trljanje prostora na rubnim točkama nji­
hove granice. Ti spojevi nemaju mjesta. Oni se zamjećuju tek kao
prolazni krik, trenutačna buka. Neiščitljive, granice se mogu samo
čuti, u konačnici stopljene, toliko je trajan raspor koji poništava
točke kroz koje prolazi.
Ti šumovi ipak kao svoje učinke naznačuju načelo koje
preuzima nadležnost za svekoliku radnju oduzetu i putnicima i pri­
rodi: stroj. Nevidljiva, kao i svekolika kazališna mašinerija, loko­
motiva izdaleka ustrojuje sve jeke svog rada. Iako pritajen, indi­
rektan, njezin orkestar naznačuje što čini povijest i, na način graje,
jamči kako neka povijest još postoji. A u njoj ima slučajnosti. Taj
pokretač sustava proizvodi trešnje, kočenja i iznenađenja. Taj osta­
tak događaja dopire od nevidljiva i jedinog glumca prepoznatljiva
tek po pravilnosti svoje graje ili iznenadnim čudima koja remete
poredak. Stroj, prvi pokretač, samotni je bog od kojega potječe
svekolika radnja. Operator podjele među gledateljima i bićima, on
ih u isti mah spaja, pokretni simbol između njih, neumorni shifter,
proizvođač promjena odnosa među nepokretnima.
Zatvorski ili brodski prostor, poput onoga Vemeovih bro­
dova i podmornica, vagon povezuje san i tehniku. “Spekulativno”
se vraća u srcu mašinizma. Suprotnosti se preklapaju tijekom tra­
janja putovanja. Neobičan trenutak u kojemu društvo proizvodi
gledatelje i prekoračitelje prostora, zdrave i sretne, smještene u
aureolama-alveolama svojih vagona. Na tim mjestima dokolice i
misli, rajski brodovi između dvaju društvenih sastanaka (poslovi i
obitelj, gotovo nevidljiva nasilja) održavaju se atopična bogoslužja,
zagrade molitava koje nikome nisu upućene (kome se onda obraćaju
toliki snovi putnika?). Okupljanja se više ne podvrgavaju hijerar­
hijama dogmatskih poredaka; njih upriličuje premreženost tehnokratske discipline, nijema racionalizacija liberalnog atomizma.
179
Kao i uvijek, valjalo je platiti da bi se ušlo. Povijesni prag
blaženstva: povijesti ima tamo gdje ima cijene koju valja platiti.
Odmor se dobiva jedino posredstvom tog nameta. Još su sretnici u
vlaku skromni, u usporedbi s onima u avionu kojima se, za više
novca, dodjeljuje apstraktniji (izbljeđivanje krajolika i snimljeni
privid svijeta) i savršeniji položaj (onaj ukočenih skulptura u zrač­
nome muzeju), ali uz užitak u izgledu koji kažnjava smanjivanjem
(“melankoličnim”) zadovoljstva viđenja onoga od čega smo odvo­
jeni.
I, opet kao i uvijek, valja izići: postoje jedino izgubljeni ra­
jevi. Je li odredište kraj? Drugi prag, sačinjen od trenutnih zagubljenosti u rešetki kolodvora. Priča počinje iznova, grozničava,
obuhvaćajući svojim nanosima zaustavljeni oklop vagona: željez­
ničar po zvuku udarca čekića ustanovljuje neispravnost kotača,
nosač diže pakete, kontrolor kruži. Kape i uniforme iznova uklapa­
ju mnoštvo u mrežu poretka rada, dok se bujica putnika-sanjača
baca u mrežu lica čudesno punih očekivanja ili preventivno praved­
ničkih. Krici bijesa. Pozivi. Veselja. U pokretnome svijetu kolo­
dvora, zaustavljeni vlak iznenadno se nadaje monumentalnim i
gotovo nepriličnim u svojoj nepokretnosti nijemog idola, razo­
ružanog Boga.
Svatko se vraća služiti mjestu koje mu je dodijeljeno, u ure­
du ili radionici. Gotovo je s prazničnim zatočivanjem. Lijepu ap­
strakciju zatvorskog prostora odmjenjuju kompromisi, neproničnosti i ovisnosti o mjestu rada. Ponovno počinje dodir prsa o prsa sa
stvamime koje deložira gledatelja, lišenog tračnica i okana. Gotovo
je s robinzonijadom lijepe putničke duše koja je i sama mogla pomi­
sliti daje intaktna zbog toga što je bila okružena staklom i željezom.
180
9. poglavlje
Pričanje prostora
“Čovječanstvo je stvorila naracija.”
P ierre Janet, / , 'Evolution d e la m em oire et la notion du
tem ps (Razvoj pam ćenja i pojam vrem ena), 1928, str.
261.
U današnjoj Ateni javni prijevoz označuje riječ metaphorai. Da bi se otišlo na posao ili vratilo kući, koristi se “metaforu” autobus ili vlak. Pričanja bi također mogla ponijeti to lijepo ime:
svaki dan ona prelaze i ustrojuju mjesta; izabiru ih i spajaju; čine
od njih rečenice i itinerere. To su putanje prostora.
U tom smislu, narativne strukture imaju vrijednost prostornih
sintaksi. S cijelim nizom kodova, zapovijeđenih postupaka i nad­
zora, one upravljaju promjenama prostora (ili kolanja) što su ih
izvela pričanja u obliku mjesta razvrstanih u linearne ih isprepletene
nizove: odavde (Pariz) odlazi se tamo (Montargis); to mjesto (pro­
storija) uključuje drugo (san ih uspomenu) itd. Čak i više, prikažu
h ih opisi ih odglume glumci (stranac, građanin, duh), ta su mjesta
međusobno, tješnje ili opuštenije povezana, “modalitetima” koji
određuju vrstu prijelaza što vodi od jednoga do drugoga; na pri­
jelaz može utjecati “epistemički” modalitet, koji se odnosi na
spoznaju (naprimjer: “Nije sigurno daje ovdje Trg Republike”) ih
“aletički”, koji se odnosi na opstojnost (naprimjer: “Zemlja Dembelija je neizvjestan pojam”), ih pak “deontički” koji se tiče ob­
veze (naprimjer: “Od ove točke morate prijeći do one”)... Među
mnogim drugima, te oznake samo pokazuju s kojom istančanom
181
složenošću pričanja, svakodnevna ili književna, čine naša javna
prometala, naše metaphorai.
Svakoje pripovijedanje pripovijedanje o putovanju - prak­
sa prostora. U tom smislu, ono zanima svakodnevne taktike, nji­
hov je dio, od prve prostome naznake (“Ovo je desno”, “Skrenite
lijevo”), počinje priča čiji nastavak pišu koraci, do svakodnevnih
“novosti” (“Pogodi koga sam sreo u pekarnici?”), do televizijskog
“Dnevnika” (“Teheran: Homeini je sve izoliraniji...”), predaja
(Pepeljuge u kolibama) i ispripovijedanih pripovijesti (uspomene i
romani iz stranih zemalja ih iz više ili manje udaljene prošlosti).
Te ispripovijedane pustolovine, koje u isti mah proizvode zemljo­
pise radnji i vode zajedničkim mjestima poretka, nisu samo “doda­
tak” pješačkim izrijecima i putovnim retorikama. One se ne zado­
voljavaju time da ih prenesu i prebace na polje jezika. Ustvari, one
ustrojuju hodanja. One čine putovanje prije ih za vrijeme dok ga
noge prevaljuju.
Kakvoj je vrsti raščlambe podložno to bujanje metafora kazivanja i pričanja koja ustrojuju mjesta putem premještanja što
ih “opisuju” (kao što se “opisuje” krivulja)? Brojni radovi nude
metode i kategorije već i za sama istraživanja o uprostoravajućim
operacijama (a ne o prostornim sustavima). Među najnovijima,
posebno bismo izdvojili one koji se odnose na neku semantiku
prostora (tako John Lyons govori o “lokativnim subjektima” i o
“prostornim izrazima”),1na psiholingvistiku percepcije (tako Miller
i Johnson-Laird govore o “hipotezi lokalizacije”),2na sociolingvi­
stiku opisa mjesta (primjerice, William Labov),3 na fenomenolo­
giju ponašanja koje ustrojuje “teritorije” (npr. Albert E. Schleflen i
Norman Aschcraft),4 na “etnometodologiju” pokazatelja smještaja
u razgovoru (npr. Emmanuel A. Schegloff),5 ih semiotiku koja
doživljava kulturu kao prostorni metajezik (npr. Tartuska škola,
nadasve J. M. Lotman i B. A. Uspenskij) itd.6Kao što su se nekoć
označiteljske prakse koje su se odnosile na odjelotvorenje jezika
propitivale nakon jezičkih sustava, danas uprostorujuće prakse pri­
vlače pozornost nakon što su se ispitah kodovi i taksonomije pro182
stomog poretka. Naše istraživanje pripada tome “drugom” koraku
analize koji od struktura prelazi na radnje. Ali u toj veoma širokoj
svezi, propitat ću jedino narativna djelovanja. Ona će omogućiti
da se utvrdi neke osnovne oblike ustrojujućih prostornih praksi:
bipolarnost “zemljovida” i “prohoda”, procedure ograničavanja ili
“obilježavanja granica” i “iskazivačke fokalizacije” (naime, indeks
tijela u diskursu).
“Prostori i “mjesta "
Na polasku, između prostora i mjesta, postavljam razlikovanje koje
će odrediti polje. Mjesto je red (koji god bio) sukladno kojemu su
činitelji raspoređeni u odnosima supostojanja. Time se dakle is­
ključuje mogućnost da dvije stvari budu na istome mjestu. Tu vla­
da zakon “vlastitoga”: činitelji o kojima je riječ jedni su pokraj
drugih, svaki smješten na nekom “vlastitom” i odjelitom mjestu
koje određuje. Mjesto je dakle trenutni raspored položaja. Ono pod­
razumijeva pokazatelj stabilnosti.
Prostor nastaje čim uzmemo u obzir vektore usmjerenja,
količine brzine i varijablu vremena. Prostor je križanje pokretnih
tijela. On je na neki način oživljen ukupnošću pokreta koji se u
njemu razvijaju. Prostor je učinak proizveden radnjama koje ga
usmjeravaju, uvjetuju, vremenski određuju i omogućuju da djeluje
kao polivalentno jedinstvo sukobljenih programa ili ugovornih
približnosti. Prostor bi bio mjestu ono što postaje riječ kad je izgo­
vorena, naime, kad je uhvaćena u dvosmislenost ozbiljenja, pre­
metnuta u termin koji proizlazi iz brojnih konvencija, postavljena
kao čin neke sadašnjosti (ih nekog vremena) i izmijenjena preo­
brazbama prouzročenim uzastopnim susjedstvima. Za razliku od
mjesta, ona (riječ) nema ni jednovrsnost ni stabilnost “vlastitoga”.
Riječju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je
geometrijski odredio neki urbanistički projekt pješaci preobražavaju
u prostor. Jednako tako, čitanje je prostor proizveden praksom mjes­
ta koje čini sustav znakova - ispisan tekst.
183
Već je Merleau-Ponty “geometrijski” prostor (“cjelovita i
izotropna spacijalnost” analogna našemu “mjestu”) razlikovao od
druge “spacijalnosti” koju je nazvao “antropološkim prostorom”.
To je razlikovanje proizašlo iz drukčijeg pristupa problemu ko­
jemu je cilj bio razdvajanje iskustva jednog “izvan” danog u ob­
liku prostora, za koje je “prostor životan”, a “egzistencija prostor­
na”, od iskustva “geometrijske” jednostranosti. To je iskustvo odnos
prema svijetu; u snu i u percepciji, i gotovo prije njihova razliko­
vanja, izražava ono “istu temeljnu strukturu našeg bića kao bića
postavljenog u odnos prema okolini” - biće postavljeno nekom
željom neodvojivom od “upravljanja životom” i smješteno u pro­
stor krajolika. S tog stajališta “ima onoliko prostora koliko različitih
prostornih iskustava”.7Perspektivu određuje “fenomenologija” op­
stanka u svijetu.
U propitivanju svakodnevnih praksi koje artikuliraju to
iskustvo, suprotnost između “mjesta” i “prostora” odvest će nas,
kad je riječ o pričanjima, dvjema vrstama određenja: prvo određenje,
preko predmeta koji se u konačnici daju svesti na biti tamo nečega
mrtvoga, zakonitost nekog “mjesta” (od oblutka do leša, nepomično
tijelo na Zapadu izgleda uvijek utemeljuje neko mjesto i čini od
njega figuru groba); drugo određenje preko zahvata koji, izvršeni
na kakvu kamenu, drvetu ih ljudskome biću, određuju “prostore”
radnjama povi)Qsmhsubjekata (uvijek se čini da neki pokret uvjetuje
proizvodnju prostora i povezuje ga s nekom pripoviješću). Između
ta dva određenja postoje prolasci, poput usmrćivanja (ih smješta­
nja u krajolik) junaka prekoračitelja granica i koji, krivi zbog toga
što su se ogriješili o zakon mjesta, osiguravaju njegovu obnovu
svojim grobom; ili pak, naprotiv, buđenje nepomičnih predmeta
(stol, šuma, osoba iz okoline) koji, napuštajući svoju stabilnost,
promiču mjesto na kojemu su boravili u nepoznatosti vlastitog pro­
stora.
Tako pričanja obavljaju posao koji neprestance preobražava
mjesta u prostore ih prostore u mjesta. Ustrojuju ona također igre
promjenjivih odnosa što ih jedni održavaju s drugima. Te su igre
184
bezbrojne, u rasponu od uspostavljanja nepokretnog i gotovo mine­
ralnog poretka (u njemu se ništa ne miče, izuzev samog diskursa
koji na način travellinga obuhvaća panoramu) do ubrzanog slijeda
umnožujućih prostornih radnji (kao u krimićima ili u nekim narod­
nim pripovijetkama, ah ta uprostorujuća grozničavost ostaje jed­
nako ograničena tekstualnim mjestom). Od svih bi se tih pričanja
mogla izgraditi tipologija po načelu identifikacije mjesta i aktualizacije prostora. Ali, da bismo utvrdili načine na koje se kombinira­
ju te različite operacije, potrebni su kriteriji i kategorije raščlambe
- nužnost koja nas vraća najosnovnijim pričama putovanja.
Ophodi i zemljovidi
Usmeni opisi mjesta, pričanja uz ognjište i na ulici tvore prvi i
golemi korpus. U veoma podrobnoj raščlambi opisa stanova u New
Yorku, koje su opisah njihovi stanari, C. Linde i W. Labov pre­
poznaju dvije različite vrste od kojih jednu nazivlju “zemljovidom”
(map), a drugu “ophodom” (tour). Prva pripada modelu: “Pokraj
kuhinje nalazi se soba djevojčica.” Druga: “Skreneš desno i uđeš u
dnevnu sobu.” Ah, u njujorškom korpusu, samo je tri posto opisa
tipa “zemljovida”. Sve ostalo, dakle gotovo sve, tipa je “ophoda”:
“Prođeš kroz mala vrata” itd. Ti se opisi uglavnom odnose na ope­
racije i pokazuju “kako ući u svaku prostoriju”. U vezi s tim dru­
gim tipom, autori ističu kako je optjecaj ili ophod speech act (čin
govora) koji “nudi minimalni niz putova kojima se stiže u svaku
prostoriju”; i daje “put” (path) niz jedinica koje imaju oblik bilo
“statičkih” (“desno”, “ispred vas” itd.) bilo “pokretnih” vektora
(“Ako skrenete ulijevo” itd.).8
Drugim riječima, opis se koleba između pojmova alterna­
tive: ih vidjeti (to znači poznavanje nekog rasporeda mjesta) ih ići
(to su uprostorujuće radnje). Ili će on predstaviti sliku (“ima...”), ih
će ustrojiti kretanja (“ti ulaziš, prelaziš, okrećeš se...”). Između tih
dviju pretpostavki, njujorški su se pripovjedači u znatno većem
broju opredijelili za drugu.
185
Ostavivši po strani istraživanje Lindeove i Labova (ono se
nadasve bavi interakcijama i društvenim konvencijama koje se
podređuju “prirodnom govoru”, problemom o kojemu će biti riječi
kasnije), želio bih, preko tih njujorških pričanja - i drugih njima
sličnih9- pokušati odrediti odnose između pokazatelja “ophoda” i
pokazatelja “zemljovida” tamo gdje oni supostoje u istom opisu.
Kako su povezani djelovati i vidjeti u tom običnom govoru u ko­
jemu prvi tako očevidno prevladava? Napokon, na osnovi tih sva­
kodnevnih naracija, pitanje se tiče odnosa između itinerera (dis­
kurzivnog niza operacija) i zemljovida (plošna projekcija svih
opažaja), naime između dvaju simboličkih i antropoloških jezika
prostora. Dva pola iskustva. Izgleda da se od “obične” kulture do
znanstvenog diskursa prelazi s jednoga na drugi.
U pričanjima vezanim za stan ili ulicu, prevladavaju ma­
nipulacije prostorom ih “ophodi”. Najčešće, taj opisni oblik određu­
je svekoliki stil naracije. Kad se umiješa drugi oblik, njegova je
vrijednost u tome da ga uvjetujeiMpretpostavlja onaj prvi. Primjeri
ophoda koji uvjetuju zemljovid: “Ako skreneš desno, vidjet ćeš...”
ih slični iskaz: “Nastaviš h sasvim ravno, vidjet ćeš...” U oba slučaja
neko djelovanje omogućuje neko viđenje. Ah ima i slučajeva da
ophod preuzima naznaku mjesta: “Tamo su jedna vrata, ti ćeš ući
na sljedeća” - element zemljovida postavlja itinerer. Narativno tka­
nje na kojemu prevladavaju opisivači itinerera na taj je način istočkan opisima tipa zemljovida kojima je zadaća naznačiti bilo uči­
nak postignut ophodom (“ti vidiš...”), ih danost koju određuje kao
svoju granicu (“ima jedan zid”), svoju mogućnost (“nalaze se vra­
ta”), ih obvezu (“ulica je jednosmjerna”) itd. Lanac uprostorujućih
zahvata na taj se način čini iskolčan referencijama na ono što proiz­
vodi (predstavljanje mjesta) ih na ono što podrazumijeva (mjesni
poredak). Tako dobivamo strukturu pripovijedanja putovanja: priče
0 hodanju i radnjama obilježene su “navođenjem” mjesta koja iz
njih proizlaze ili ih ovlašćuju.
Tom prečicom moguće je usporediti kombinacije “ophoda”
1 “zemljovida” u svakodnevnim pričanjima s načinom na koji su
186
oni već pet stoljeća ugrađivani, a potom polagano razdvajani u
književnim i znanstvenim prikazima prostora. Posebice, uzme li se
“zemljovid” u njegovu sadašnjemu geografskom obliku, izgleda
da se on tijekom razdoblja koje je obilježilo rađanje modernoga
znanstvenog diskursa (15.-17. stoljeća) polagano oslobodio itinerera koji mu bijahu uvjetom nastanka. Prve srednjovjekovne karte
sadržavale su jedino pravocrtne tragove itinerera (performativne
oznake koje su uostalom ponajprije bile namijenjene hodočasnici­
ma), s naznakama postaja koje valja prevaliti (gradova kroz koje
treba proći, zaustaviti se, prenoćiti, moliti se itd.) i razdaljinama
označenim u satima i danima, naime vremenom potrebnog hoda­
nja.10Svaka od njih memorandum je koji propisuje radnje. Nagla­
sak je u njima na ophodu koji treba učiniti. Obuhvaća on elemente
zemljovida, kao što opise puta koji valja prevaliti danas prati na
bizinu načinjen crtež koji već na papiru, uz navođenje mjesta, ucrta­
va ples koračaja prek<^ grada: “Dvadeset koračaja udesno, potom
skrenete ulijevo, potom još četrdeset koračaja...” Crtež izražava
uprostorujuće prakse, poput urbanih putnih planova, umijeća pokre­
ta i pričanja koračaja koji služe Japancima kao “adresari”,11ih poput
izvanredne astečke karte (15. stoljeće) koja opisuje egzodus Totomihuakasa u nacrtu koji nije prikaz “trase” (nije je bilo) nego
“dnevnik hodanja” -putanja obilježena tragovima koračaja u pravil­
nim razmacima i prikazima slijeda događaja tijekom putovanja
(obroci, borbe, prijelazi preko rijeka ih planina itd.): to nije “zemljo­
vid” nego “povijesna knjiga”.12
Od 15. do 17. stoljeća zemljovid se osamostaljuje. Besumnje, bujanje “narativnih” likova koji su je već dugo nastanjivah
(brodovi, životinje i stvorenja svake vrste) još je imalo funkciju
naznačivanja radnji - putničkih, ratničkih, graditeljskih, političkih
ih trgovačkih - koje omogućuju proizvodnju geografskog plana.13
Daleko od toga da budu “ilustracije”, slikovne glose teksta, ti sli­
kovni prikazi, poput ulomaka priča, obilježuju na karti povijesne
radnje kojih je ona rezultat. Tako jedrenjak naslikan na moru kazu­
je o pomorskom putovanju koje je omogućilo da se prikaže obala.
187
On odgovara opisivaču tipa “ophod”. Ali zemljovid postupno pre­
vladava nad likovnim prikazima; on im kolonizira prostor; uklanja
malo-pomalo slikovne prikaze iz praksi koje ga proizvode. Preobražen euklidovskom, apotom deskriptivnom geometrijom, usta­
novljen kao formalna cjelina apstraktnih mjesta, on je “kazalište”
(tako su se nazivali atlasi) u kojemu isti sustav projekcije jukstaponira međutim dva vrlo različita elementa: danosti koje podaruje tradicija (Ptolomejeva Geografija, primjerice) i one koje su
izradili moreplovci (portolani, primjerice). Na istome planu, karta
tako okuplja raznorodna mjesta, jedna preuzeta iz tradicije, a dru­
ga proizvedena promatranjem. Ah ključni je ovdje nestanak itine­
rara, koji, pretpostavljajući prvu vrstu mjesta i uvjetujući drugu,
osiguravaju zapravo prijelaz od jednih drugima. Zemljovid, sveo­
buhvatna pozornica na kojoj su okupljeni elementi različitog pori­
jekla kako bi stvoriti sliku “stanja” geografskih znanja, odbacuje u
svoje prije ili svoje poslije, kao iza kulisa^ operacije kojih je on
posljedica ili ih je omogućio. Na pozivnici ostaje sam. Nestati su
opisivači ophoda.
Ustroj prepoznatljiv u prostornim pričama svakodnevne
kulture podliježe izvrtanju kroz rad koji je izdvojio jedan sustav
geografskih mjesta. Razlika između dva opisa nije dakako u prisut­
nosti ili odsutnosti praksi (one su na djelu posvuda), nego u činje­
nici da zemljovidi, oblikovani u vlastita mjesta na kojima se izlažu
proizvodi znanja, tvore slike čitljivih rezultata. Prostorna pričanja
naprotiv vrše operacije koje omogućuju da se nametnut, a ne “vlas­
titi” prostor ipak “ispremiješa”, kao što je rekla neka stanovnica u
vezi s prostorijama u njezinu stanu: “Mogu se ispremještati”.14Od
narodne priče do opisa stana, bujnost “djelovanja” (i dakle iska­
zivanja) oživljava pričanja koja prepričavaju ophode na mjestima
čije je obilježje da su, od negdanjeg kozmosa do suvremenog ne­
bodera, različiti oblici nametnutog poretka.
Od preetablirane geografije, koja se širi (ako ostajemo kod
kuće) od soba tako malih da “se s njima ne može ništa učiniti”, do
nestatih legendarnih tavana koji “mogu poslužiti za sve”,15 sva­
188
kodnevna pričanja iskazuju ono što se, usprkos svemu, u njima
može proizvesti i od njih učiniti. Ona su fakture prostora.
Omeđivanja
Operacije nad mjestima, pričanja obavljaju i svakodnevnu ulogu
pokretne i presudne ovlasti na polju razgraničenja. Kao i uvijek, ta
se uloga snažnije očituje na drugome stupnju, kad je pravni diskurs iskaže i ponovi. Prema lijepome tradicionalnom jeziku sud­
skih postupaka, suci su nekoć “odlazili na lice mjesta” (sudački
promet i metafore) kako bi “saslušali” u vezi sa “spornim” grani­
cama proturječne iskaze strana u sporu. Njihova “privremena pre­
suda”, kao što se kazivalo, bila je “operacija razgraničenja”. Za­
pisničari bi je ispisivali krasopisom na pergament, a pisanje se
ponekad nastavljalo (ili započinjalo?) crtežom koji je utvrđivao
granice, te privremene presude ustvari nisu bile drugo doli metapripovijesti. One su kombinirale (posao pisara prikupljača inači­
ca) suparničke pripovijesti svake od strana: “Gospodin Mulatier
nam obznanjuje daje njegov djed posadio tu jabuku na rub njego­
va polja... Jeanpierre napominje daje Bouvet imao bunjište na polju
koje nije bilo podijeljeno između njega i njegova brata Andrea...”
Genealogije mjesta, predaje o teritorijima. Nalik na kritičko izda­
nje, naracija suca pomiruje ta različita tumačenja. Ona se “uspostav­
lja” na osnovi “prvih” priča (one gospodina Mulatiera, one Jeanpierrea i tolikih drugih) koje već imaju ulogu spacijalnih legislacija,
budući da utvrđuju i dijele zemljište “gestama” ili diskursima o
radnjama (posaditi jabuku, održavati bunjište) itd.).
“Operacije razgraničenja”, narativni ugovori i kompilacije
priča sastavljeni su od ulomaka izvučenih iz ranijih pričanja i za­
jedno “skrpljeni”. U tom smislu, oni osvjetljuju oblikovanje mito­
va, kao što im je i zadaća da mu utemelje i odrede prostore. Saču­
vani u spremištima arhiva oni predstavljaju golemu putopisnu
književnost, naime organizacijske radnje više ih manje raširenih
društvenih i kulturalnih zona. Ah ta književnost sama čini tek bes­
189
konačno mali dio (onaj koji se ispisuje o spornim točkama) usme­
ne naracije koja ne obustavlja beskonačni posao sastavljanja pro­
stora, provjeravanja, sučeljavanja i premještanja njihovih granica.
Ta “vođenja” pričanja, kao stoje kazao Pierre Janet,16nude
dakle veoma bogato polje račlambi prostornosti. Među pitanjima
koja se u vezi s time postavljaju, valja razlikovati ona koja se tiču
dimenzije (ekstenzionalnosti), orijentacije (vektoralnosti), sklonosti
(homografije) itd. Zadržat ću se tek na nekoliko vidova koji se
odnose na samo razgraničenje, na prvo i doista “temeljno” pitanje:
podjele prostora koji ga ustrojuje. Sve naime upućuje na razliko­
vanje koje omogućuje prostome igre. Od razlikovanja koje subjekt
odvaja od njegove izvanjskosti, do izdvajanja koja lokaliziraju ob­
jekte, od habitata (koji se gradi od zidova) do putovanja (koje se
gradi uspostavljanjem kakva zemljopisnog “drugdje” ih kakva
kozmologijskog “s one strane”) od funkcioniranja gradske mreže
do onoga seoskog krajolika, svaka je prostornost ustrojena utvr­
đivanjem granica.
U tom ustrojavanju, pripovijedanje ima odlučnu ulogu.
Dakako, ono “opisuje”. Ah, “svaki je opis više od utvrđivanja”, on
je “kulturalno stvaralački čin”.17 On čak ima distributivnu moć i
performativnu snagu (on čini to što kazuje) kada nastupi odgova­
rajući stjecaj okolnosti. Tada je opis utemeljitelj prostora. Obratno,
tamo gdje pričanja nestaju (ih se srozavaju na muzeografske pred­
mete) dolazi do gubitka prostora: hšena naracije (kao što ustanov­
ljujemo nekad u gradu, nekad na selu), skupina ih pojedinac una­
zađuju se prema uznemirujućem, kobnom iskustvu bezoblične,
nerazgovijetne, mračne cjeline. Pogledamo li ulogu pripovijeda­
nja u razgraničenju, najprije uočavamo prvotnu ulogu autorizacije
uspostavljanja, premještanja ih premošćivanja granica i, slijedno
tome, djelujući u zatvorenom prostom diskursa, suprotstavljenost
dvaju pokreta koji se preklapaju (postavljanje i prelaženje granice)
na način da od pripovijedanja čine neku vrstu rešetke “križaljke”
(dinamične razdiobe prostora) čiji su bitni pripovjedni likovi grani­
ca i most.
190
1.
Stvoriti kazalište radnje. Pripovijedanje ima ponajprije
ulogu autorizacije ili, točnije, utemeljenja. U strogom smislu, ta
uloga nije pravne naravi, to jest nije ovisna o zakonima i presuda­
ma. Ona prije potječe od onoga što je Georges Dumezil raščlanio u
korijenu indoeuropskoga^, “postaviti”, preko sankritskih («dhatu)
i latinskih izvedenica (fas). Fas, piše on, “u istinskom je smislu
mitska podloga u nevidljivu svijetu bez kojega bi svako postupa­
nje kojim upravlja ili ga odobrava ius (ljudsko pravo) i, općenitije,
svi ljudski postupci, bili neizvjesni, opasni, ako ne i kobni. Fas nije
podložno analizi, kazuistici, poput iusa: ono se dalje ne dijeli, kao
što se njegovo ime ne deklinira.” Ima li ili nema zakonske podloge,
fasjest ilifas nije.” Za neko vrijeme ili neko mjesto kaže da sufasti
ili nefasti (povoljni ili nepovoljni), ovisno o tome podaruju li ili ne
ljudskom djelovanju tu nužnu podlogu”.18
Za razliku od onoga što se dogodilo u staroj Indiji (gdje su
različite uloge naizmjence igrale iste osobe), ta je zadaća postala
predmetom posebnoga institucionalnog izdvajanja u zapadnim di­
jelovima indoeuropskoga svijeta. “Stvaranje Zapada”, obred koji
odgovara pojmu fas, obavljali su u Rimu posebno obučeni sveće­
nici, fetiales.Vršio se “prije bilo kakve akcije Rima u odnosu na
neki strani narod”, pred obznanu rata, vojni pohod, savez s drugim
narodom. Na djeluje proces u tri centrifugalne etape, prva unutar
ah blizu granice, druga je na granici, treća u inozemstvu. Obredna
se radnja odvija prije bilo kojeg civilnog ili vojnog djelovanja, jer
je ona namijenjena stvaranju polja nužnoga za politička ih ratnič­
ka djelovanja. Na djeluje tako također repetitio rerum: u isti mah
repriza i ponavljanje prvobitnih utemeljiteljskih činova,ponavljanje
i navođenje genealogija kadrih da opravdaju novi pothvat, te pred­
viđanje i obećanje uspjeha na početku bitki, sporazuma ih osva­
jačkih pohoda. Poput generalne probe prije stvarnog prikazivanja,
obred, gestualna naracija, prethodi povijesnom odvijanju. Ophod
fetijala otvara prostor i osigurava zakonsku osnovanost vojnim,
diplomatskim ih trgovačkim pothvatima koji bi se osmjehh uputiti
izvan granica. Tako u Vedama, Visnu “svojim koracima otvara rat­
191
ničkom pohodu Indre polje na kojemu se on mora odvijati”. To je
utemeljenje. Ono “podaruje prostor” radnjama koje će se poduzeti;
ono “stvara polje” i služi im kao “osnova” i “pozornica”.19
To je upravo glavna uloga pripovijedanja. Ono otvara kaza­
lište zakonitosti stvarne radnje. Ono stvara polje koje autorizira
opasne i kontingentne društvene prakse. Ali u trostrukoj razlici
spram uloge što ju je tako brižno izdvojio rimski dispozitiv, pripo­
vijedanje osigurava ono fas u nekom raspršenom (a ne više jedin­
stvenom), minijaturiziranom (a ne više nacionalnom) i polivalent­
nom (a ne više specijaliziranom) obliku. Raspršenom ne samo zbog
veće raznolikosti društvenih sredina, nego nadasve zbog povećane
raznorodnosti (ili sve razvidnije raznorodnosti) ovlašćujućih “referencija”: izopćenje teritorijalnih “božanstava”, profanacija mjesta
progonjenih duhom pripovijedanja i širenje neutralnih područja
lišenih legitimnosti, obilježili su nestanak i cjepkanje priča koje
ustrojavaju granice i prisvajanja. (Službena historiografija - povi­
jesne knjige, televizijske vijesti itd. - ipak nastoji svima nametnuti
vjerodostojnost nacionalnog prostora). Minijaturiziranom stoga što
društveno-gospodarska tehnokratizacija svodi igru fas ili nefas na
obiteljsku ili individualnu jedinicu, uz umnožavanje “obiteljskih
priča”, “pričanja o životu” ili svih psihoanalitičkih naracija. (Malo-pomalo isključena iz tih posebnih pripovijesti, javna opravdanja
premetnuta u slijepe glasine ipak se održavaju ili se, divlje, obnav­
ljaju u sukobima klasa ili rasa). Polivalentnom, napokon, jer im
spajanje tolikih mikropriča podaruje uloge koje se mijenjaju pre­
ma skupinama u kojima kolaju. Ta polivalentnost ipak ne dopire
do odnosnih izvora narativnosti: starinski obred stvaranja polja
djelovanja prepoznaje se u tim “bljeskovima” pripovijedanja
posađenim oko negativnih pragova našeg postojanja; ti skriveni
ulomci i bez njezina znanja oblikuju onu “biografijsku” priču čiji
prostor utemeljuju.
Narativna djelatnost, čak i ako je mnogooblična, a ne više
jedinstvena, nastavlja se razvijati tamo gdje je riječ o granicama i
odnosima sa stranim prostorom. Rasprsnuta i raspršena, ona ne­
192
prestance izvodi operacije omeđivanja. Ona ponovno uvodi u igru
fas koji “autorizira” pothvate i prethodi im. Poput rimskihfetijala,
pričanja “kroče” ispred povorke društvenih praksi ne bi li im otvo­
rila polje. I same pravosudne odluke i kombinacije dolaze tek kas­
nije, jednako kao što su i iskazi i članci rimskoga prava {ius), iz­
mirujući područja djelovanja priznata svakome,20 sami bili sastav­
ni dio ponašanja kojima je fas davao “osnovanost”. Prema vlasti­
tim pravilima, “privremene presude” sudaca na djelu su u masi
raznorodnih, već stvorenih prostora, ovjerovljenih neizbrojivošću
usmene narativnosti sastavljene od obiteljskih ili mjesnih pripovi­
jesti, običajnih ili profesionalnih “radnji”, “recitacija” prohodanih
putova i krajolika. Te pozornice radnji presude ne stvaraju: one ih
artikuliraju i obrađuju. Pretpostavljaju one narativne autoritete koje
suci “razabiru”, suprotstavljaju i hijerarhiziraju. Prije regulativne
presude postoji utemeljiteljsko pripovijedanje.
2. Granice i mostovi. Pričanja su oživljena proturječjem koje
u njima stvara odnos između granice i mosta, naime između (legi­
timnog) prostora i njegove (strane) izvanjskosti. Da bi se to objas­
nilo, valja se vratiti osnovnim jedinicama. Ostavivši po strani mor­
fologiju (koja nam ovdje nije predmetom), smjestivši se u perspekti­
vu pragmatike i, točnije, sintakse koja određuje “programe” ih ni­
zove praksi preko kojih prisvajamo prostore, može se uzeti kao
polazište određenje koje su dah Miller i Johnson-Laird osnovnoj
jedinici koju nazivaju “regijom”: na djeluje, kažu oni, susret među
programima djelovanja. “Regija” je dakle prostor stvoren među­
djelovanjem.21 Proizlazi da na istome mjestu ima toliko “regija”
koliko je međudjelovanja ili susreta među programima. I također,
daje određenje prostora dvojno i operacijsko, dakle da je u prob­
lematici iskazivanja u vezi s procesom “razgovora”.
Na taj se način uvodi dinamična proturječnost između sva­
kog razgraničenja i njegove pokretnosti. S jedne strane, pripovi­
jedanje neumorno postavlja granice. Ono ih umnožava, ah u smis­
lu međudjelovanja likova- stvari, životinja, ljudi: aktanti međusob­
no raspodjeljuju mjesta u isti mah kad i predikate (dobar, lukav,
193
ambiciozan, mrgodan itd.) i pokrete (napredovati, suzdržati se,
pobjeći, vratiti se itd.). Granice obilježuju točke susreta između
napredujućih prisvajanja (stjecanje predikata tijekom priče) i uza­
stopnih premještanja (unutarnji i izvanjski pokreti) aktanata. Pri­
svajanja i premještanja ovise o dinamičnoj raspodjeli mogućih do­
bara i uloga da bi uspostavila sve složeniju mrežu razlika, kombi­
natoriku prostora. Ona su posljedica razlikovanja na osnovi susre­
ta. Tako se u noći svoje bezgraničnosti, tijela razlikuju jedino tamo
gdje se u njih upisuju “dodiri” njihove ljubavne ih ratničke bitke.
Paradoks granice: stvorene dodirima, točke razlikovanja između
dva tijela također su i zajedničke točke. Spajanje i razdvajanje nerazdvojivi su u njima. Koje od tijela u dodiru posjeduje granicu koja
ih razdvaja? Nijedno ni drugo. Znači li to: nitko?
Teorijski i praktički problem granice: kome ona pripada?
Rijeka, zid ili drvo čine granicu. Ona nema značaj ne-mjesta što ga
u konačnici pretpostavlja kartografski prikaz. Ona ima posredovateljsku ulogu. Naracija je sili na govor: “Stani!”, kazuje šuma iz
koje izlazi vuk. “Stop!” kazuje rijeka pokazujući svog krokodila.
Ali taj činitelj, samom činjenicom što je on govor granice, stvara
komunikaciju u istoj mjeri kao i odvajanje; čak i više, postavlja on
rub jedino iskazujući tko ga prelazi dolazeći od drugoga. Ona ar­
tikulira. On je također prijelaz. U pripovijedanju, granica funk­
cionira poput nečeg trećega. Ona je “između dvoga” - “međupros­
tori’, Zwischenraum, kao što kaže divna i ironična Moigenstemova pjesma o “ogradi” (Zaun) koja se rimuje s prostorom (Raum) i s
“virenjem” (hinduchzuschauri). To je priča o plotu od letava
(Lattenzaun):
Es war einmal ein Lattenzaun
mit Zwischenraum, hindurchzuschaun*
* Bijaše jednom plot od letava/ s međuprostorom za virenje. (L. G.)
194
Kao treće mjesto, igra međudjelovanja i među-pogleda,
granica je poput praznine, narativni simbol razmjena i susreta.
Prolazeći putem, jedan je arhitekt smjesta prisvojio taj “prostor
između” da bi na njemu sagradio veliku kuću:
Ein Architekt, der dieses sah,
stand eines Abends plotzlich da und nahm den Zwischenraum heraus
und baute draus ein grosses Haus.*
Preobrazba iz praznoga u puno, i iz međuprostora u ustanov­
ljeno mjesto. Nastavak ide po sebi. Senatje “preuzelo” spomeničko
zdanje - u nj se uselio Zakon - a arhitekt je pobjegao u Afri-Ameriku:
Drum zog ihn der Senat auch ein.
Der Architekt jedoch entfloh
nach Afri-od-Ameriko ,22 **
Arhitektov je nagon zabetonirati ogradu, ispuniti i sagraditi
“prostor između dvoga”; to je u isti mah i njegova iluzija jer i ne
znajući radi na političkom zaleđivanju mjesta, a kad toga postane
svjestan, nakon stoje djelo završeno, ne preostaje mu nego da po­
bjegne daleko od blokova zakona. Pripovijedanje, naprotiv, svo­
jim pričama o međudjelovanju, privilegira “logiku dvosmisleno­
sti”. Ono “promeće” granicu u prijelaz, a rijeku u most. Pripovi­
jeda ono ustvari obrate i premještanja: vrata koja se zatvaraju upravo
su ona koja se otvaraju; rijeka je ono što nudi prijelaz; stablo
* Jedan arhitekt koji je to spazio,/odjednom se stvorio jedne večeri/ izvadio
je međuprostor/ načinio od njega veliku kuću.
** U to se umiješao Senat,/ ali arhitekt je pobjegao/ u Afri-Ameriku. (L. G.)
195
obilježuje etapu napredovanja koračaja; ograda je skup razmaka
kroz koje promiču pogledi.
Posvuda je prisutna dvosmislenost mosta: on naizmjence
spaja i razdvaja otočnosti. Razlikuje ih i prijeti im. Oslobađa od
zatvorenosti i uništava neovisnost. Tako se, primjerice, on upliće
kao središnji i dvosmislen lik u priče o Noirmoutrinsu prije, za
vrijeme i poslije gradnje mosta 1972. godine između La Fossea i
Fromentinea.23Nastavlja on dvostruki život u bezbrojnim uspome­
nama na mjesta i svakodnevnim predajama često sažetim vlastitim
imenima, skrivenim paradoksima, elipsama u pričama, zagonetka­
ma koje valja odgonetnuti: Pont-a-Mousson, Pont-Audemer,
Pontcharra, Pontchateau, Pont-Croix, Pont-de-Beauvoisin, Pont-de-l’Arche, Pont-de-Roide, Pont-du-Diable, Ponthieu itd.
S pravom most upućuje na dijaboliku na slikama gdje Hier­
onymus Bosch izumljuje svoje preinake prostora.24 Prekoračenje
granice, nepoštovanje zakona mjesta, on oličuje odlazak, napad na
državu, želju za osvajačkom moći, ih bijeg u progonstvo, u sva­
kom slučaju “izdaju” kakva poretka. Ah u isto vrijeme uspostavlja
jedno drugdje u kojemu se gubi, dopušta ih prouzročuje preporod
s onu stranu granice stranosti koja je bila nadzirana unutra, podaruj e ob-jektivnost (to jest izraz i pred-stavljanje) drugotnosti koja
se skrivala unutar granica, na način da prešavši most i vrativši se u
ograđeni prostor, putnik tamo odsad nadalje pronalazi ono drugdje
koje je najprije tražio kad je krenuo na put i od kojega potom bježi
vraćajući se. Unutar granica, stranac je već tu, kao egzotizam ih
sabat pamćenja, uznemirujuća prisnost. Sve se događa kao daje i
samo razgraničenje bilo most koji ono unutarnje otvara prema njego­
vu drugome.
Prijestupi?
Tamo gdje zemljovid odvaja, pripovijedanje prekoračuje. “Dijegeza”, kaže se na grčkome da se označi naraciju: ona uvodi stazu
(“vodi”) i prelazi preko (“prekoračuje”). Prostor djelovanja koji
196
gazi sačinjen je od pokreta: on je topološki, u vezi s izobličenjima
likova, a ne topički, odreditelj mjesta. Granica tamo ograđuje jedi­
no na dvosmislen način. Igra dvostruku igru. Čini suprotno od onoga
što kazuje. Prepušta mjesto strancu dok se pričinja da ga izbacuje.
Ili pak, kad obilježuje zaustavljanje, ono nije stabilno, nego prije
slijedi inačice susreta među programima. Omeđenja su prenosive
granice i prijenosi granica, i ona su metaphorai.
U naracijama koje ustrojuju prostor, omeđenja izgleda igra­
ju ulogu grčkih xoana, kipića čiji se izum pripisuje dosjetljivu
Dedalu: prepredeni poput njega, kipići postavljaju granice jedino
premještajući sebe (i granice). Ti su pokazivači ravnim znakovima
označavali zavoje i kretanja prostora. Njihov djeliteljski posao tako
se posve razlikuje od podjela koje ustanovljuju čvrsti kolci, štapo­
vi ili stupovi zabijeni u zemlju koji su krojili i sastavljali raspored
mjesta.25Oni su i prenosive granice. Narativne operacije omeđivanja
danas zamjenjuju nekadašnje zagonetne opisivače koji su unosili
pokretljivost samim činom utvrđivanja, u ime razgraničenja. Miche­
let je već kazao: urušavajući se potkraj antike, aristokracija velikih
olimpskih bogova nije nipošto u svome padu povela sa sobom
“mnoštvo domaćih bogova, pučanstvo bogova koji su još bili u
vlasništvu golemih prostora sela, šuma, planina, izvora, tijesno is­
prepleteni sa životom kraja. Ti bogovi, nastanjeni u srcu hrastova,
u tekućim i dubokim vodama, nisu odatle mogli biti protjerani...
Gdje su oni? U pustinji, na pustopoljini, u šumi? Da, ali nadasve u
kući. Oni se zadržavaju u najintimnijim domaćim navadama”.26
Ali također na našim ulicama, u našim stanovima. Možda na­
posljetku oni i nisu bili drugo doli budni svjedoci narativnosti i
njezinaprijestupničkog oblika. Ako i promijene ime (svaka je moć
toponimijska i imenujući uspostavlja svoj raspored mjesta), ništa
se ne oduzima toj mnogostrukoj, prodornoj, pokretnoj moći. Ona
nadživljuje utjelovljenja velike povijesti koja ih odkršćuje i iznova
krsti.
Ako prijestupničko postoji samo premještajući se, ako mu
je osobitost da ne živi na rubovima, nego u međuprostorima kodo­
197
va koje izigrava i premješta, ako mu je obilježje povlaštenost ophoda
nad stanjem (državom), onda je pripovijedanje prijestupničko.
Društvena bi se delinkvencija sastojala u doslovnom shvaćanju
pripovijedanja i u tome da se od njega učini načelo tjelesnog op­
stanka tamo gdje društvo više ne nudi subjektima i skupinama sim­
boličke izlaze i očekivanja prostora, tamo gdje više nema druge
alternative osim discipliniranog rasporeda i nezakonitog skretanja,
naime jednog ili drugog oblika zatvora i šuljanja. Naprotiv, pripovi­
jedanje je prijestupničko u pričuvi, sadržano, i samo premješteno i
mjerodavno, u tradicionalnim društvima (antičkim, srednjovjekov­
nim itd.), sa strogo uspostavljenim poretkom, ali dovoljno
savitljivim da dopusti bujanje te osporavajuće pokretnosti, koja ne
poštuje mjesta, naizmjence razigrana i prijeteća, koja se širi od
mikrobnih oblika svakodnevne naracije do karnevalskih očitova­
nja odnekoć.27
Preostaje, naravno, uočiti koje stvarne promjene proizvodi
u nekome društvu ta prijestupna narativnost. Kako god bilo, već
možemo reći da, kad je riječ o prostoru, taj prijestup počinje s upi­
sivanjem tijela u tekst poretka. Neproničnost tijela u pokretu, koje
se kreće, hoda, uživa jest ono što neprestance ustrojuje neko ovdje
u odnosu na neko tamo, neku “bliskost” u odnosu na neku “stranost”. Prostorno je pripovijedanje na svome najnižemu stupnju go­
vorni jezik, naime jezični sustav koji distribuira mjesta utoliko što
j e artikuliran “iskaznom fokalizacijom”, činom svojeg prakticiranja.
To je predmet “proksemike”.28 Dostajat će ovdje, prije no što mu
iznova pronađemo naznake u ustroju pamćenja, podsjetiti kako se
s tim fokalizirajućim iskazivanjem prostor iznova nadaje kaoprak­
ticirano mjesto.
198
IV. dio
UPORABE JEZIKA
10. poglavlje
Skripturalna ekonomija
“Jedino riječi koje optječu, prelazeći od usta do usta,
predaje i pjesm e, u ograđenu prostoru zem lje
održavaju narod na životu.”
N. F. S. Grundtvig1
Posveta Grundtvigu, danskom pjesniku i proroku čiji svi putovi
vode prema “živoj riječi” (det levende ord), tom Graalu oralnosti,
ovlašćuje danas, kao što su nekoć činile Muze, traganje za izgublje­
nim i opsjedajućim glasovima u našim “skripturalnim” društvima.
Pokušavam čuti te krhke učinke tijela u jeziku, brojne glasove,
stavljene na razdaljinu pobjedničkom conquistom ekonomije koja
sije od “modemiteta” (17. i 18. stoljeće) prisvojila ime pisanja.
Moj je predmet usmenost, ali promijenjena rabotom Zapada tije­
kom triju ili četiri stoljeća. Mi više ne vjerujemo, poput Grundtviga (ili Micheleta), da se iza vrata naših gradova, u bliskoj udaljenosti
sela, nalaze prostrani pjesnički i “poganski” pašnjaci na kojima se
još izgovaraju spjevovi, mitovi i vlada bujni žamor folkelighedd
(neprevodiva riječ zbog toga što je njezina francuska istoznačnica
“pučkost”, popularnost” -popularite - također obezvrijeđena našim
korištenjem, i koja se prema “puku” odnosi analogno kao prema
“narodu”). Ti se glasovi danas čuju jedino unutar skripturalnog
sustava u koji se vraćaju. Oni kruže, rasplesani i prolazni, na polju
drugoga.
Uspostavu skripturalnih naprava modeme “discipline”, ne­
odvojive od “reprodukcije” koja je omogućila pojavu tiskarskog
stroja, pratila je dvostruka izolacija glede “puka” (u odnosu na
201
“buržoaziju”) i “glasa” (u odnosu na pisano). Odatle uvjerenje kako
daleko, predaleko od gospodarskih i upravnih moći, “puk govori”.
Govor naizmjence zavodljiv i opasan, jedinstven, izgubljen (us­
prkos silovitim i kratkim prekidima), samim svojim potiskivanjem
učinjen “glasom puka”, predmet nostalgije, nadzora i nadasve go­
leme kampanje koja gaje, posredstvom škole, iznova artikulirala u
pisanje. Danas se on “snima”, normalizira na sve načine, čuje posvu­
da, ali već jednom ‘^ucrtan”, dakle obrađen medijima putem radija,
televizije ili ploče, i “očišćen” tehnikama svog razašiljanja. Tamo
gdje se sam uvlači, mrmor tijela, često postaje imitacijom onoga
što je od njega producirano i reproducirano putem medija - kopija
svog artefakta.
Stoga je beskorisno krenuti u traganje za tim glasom koji je
novija zapadna povijest u isti mah kolonizirala i mitizirala. Nema
uostalom “čistoga” glasa budući daje on uvijek određen sustavom
(obiteljskim, društvenim itd.) i kodificiran recepcijom. Čak ako
glasovi svake skupine tvore jedan zvučni krajolik - sjedište zvuka
- lako prepoznatljivo, narječje - naglasak - može se razabrati po
obilježju koje ostavlja u jeziku, poput miomirisa; čak ako se neki
posebni glas razlikuje između tisuću drugih time što miluje ili
razdražuje slušateljevo tijelo, glazbalo dotaknuto tom nevidljivom
rukom, nema unatoč svemu jedinstvenosti među šumovima prisut­
nosti kojom iskazni čin pogađa jezik govoreći ga. Zbog toga valja
odustati od fikcije koja okuplja sve te šumove pod znakom “Gla­
sa”, vlastite “kulture” - ili velikoga Drugog. Usmenost se umjesto
toga uvlači, kao jedna od niti od kojih je satkana, u mrežu - bes­
konačnu tapiseriju - skripturalne ekonomije.
Valja početi s raščlambom te ekonomije, njezine povijesne
uraslosti, njezinih pravila i oruđa njezinih uspjeha - golemi pro­
gram koji ću zamijeniti pukim nacrtom! - da bi se obilježila glasovna
uvlačenja u veliku knjigu našeg zakona. Želio bih naprosto ocrtati
povijesnu konfiguraciju što ju je u nas stvorio rascjep između pisanosti i usmenosti, da bih naznačio neke njegove učinke i otkrio
202
neka sadašnja premještanja koja imaju oblik zadatka što se postav­
lja pred nas.
Odmah bih naglasio da pozivati se na pisanost ili usmenost
ne znači postaviti dva suprotstavljena pojma čiju bi protuiječnost
mogao prevladati neki treći, ih čija bi se hijerarhizacija mogla okre­
nuti. Nije riječ o vraćanju na jednu od tih “metafizičkih opreka”
(pisanost - usmenost, jezik - riječ itd.) za koje je Jacques Derrida
s pravom rekao daje “njihova krajnja referencija (...) opstojnost
vrijednosti ih značenja za koje se drži da prethodi njihovoj razli­
ci”.3U misli koja ih postavlja, te antinomije postuliraju načelo jedin­
stvenog porijekla (utemeljujuće arheologije) ih konačnog pomirenja
(teleološki pojam) i, prema tome, diskurs koji podržava to referencijalno jedinstvo. Naprotiv, iako to ovom prigodom ne možemo
objasniti, pretpostavljam da je množina prvobitna; da je razlika
konstitutivna tim pojmovima; i da je jezik osuđen neprekidno skri­
vati ustrojujući rad dijeljenja iza kakva simboličkog poretka.
Sa stajališta kulturalne antropologije ne može se uostalom
zaboraviti:
1. da su te “jedinice” (na primjer; pismenost i usmenost)
ustvari posljedica uzajamnih razlikovanja unutar uzastopnih i povi­
jesnih konfiguracija. Stoga, neodvojive su od svojih povijesnih
odrednica i ne mogu steći status općih kategorija;
2. da se te razlike predočuju kao odnos između uspostavljanjajednog polja (primjerice, jezika) ih jednog sustava (primjerice,
pisanja) i, s druge strane, onoga što on stvara kao svoju izvanjskost
ih svoj ostatak (govor ih usmenost), to nisu dva jednaka ih uspore­
diva pojma ni u onome što se odnosi na njihovu koherentnost
(određenje jednoga stavlja drugoga u položaj neodređenosti), niti
u onome što se odnosi na njihovu operativnost (jedan proizvodan,
prevladavajući i artikuliran stavlja drugoga u položaj inercije,
podčinjenosti i neproničnog otpora). Zato nije moguće pretpostaviti
da bi funkcionirah homologno kad bi se znakovi obrnuli. Razlika
je među njima kvalitativna, bez zajedničkog mjerila za oboje.
203
Pisanje: "m odem a ” mitska praksa
Skripturalna praksa steklaje mitsku vrijednost tijekom četiri posljed­
nja stoljeća preustrojujući malo-pomalo sva područja na koja se
širila zapadna poduzetnost stvaranja vlastite povijesti i na taj način
stvaranja povijesti. Pod mitom podrazumijevam fragmentirani diskurs koji se oblikuje na osnovi raznovrsnih praksi društva i koji ih
artikulira simbolično. Na modernome Zapadu tu ulogu više ne igra
preuzeti diskurs, nego hod koji je praksa: pisanje. Porijeklo više
nije ono što se pripovijeda, nego višeoblična i mrmoreća proizvod­
nja teksta i proizvodnja društva kao teksta. “Napredak” je dakle
skripturalnog tipa. Na veoma različite načine, usmenošću (ili kao
usmenost) određuje se ono od čega se “legitimna” praksa - znan­
stvena, politička, školska itd. - mora razlikovati. “Oralno” je ono
što ne pridonosi napretku; obratno, “skripturalno” jest ono što se
odvaja od magijskoga svijeta glasova i tradicije. Granica (i bojiš­
nica) zapadne kulture zacrtava se tim razdvajanjem. Tako bismo
mogli na pročeljima modemosti pročitati natpise poput: “Ovdje
raditi znači pisati”, ili, “Ovdje se razumije jedino što se napiše”. To
je unutarnji zakon onoga što se uspostavilo kao “zapadno”.
Što je onda pisanje? Pod pisanjem podrazumijevam kon­
kretnu djelatnost koja se odvija na nekom vlastitom prostoru, stra­
nici, znači to konstruirati tekst koji vlada izvanjskošću od koje je
prvobitno bio odvojen. Na toj elementarnoj razini, tri su odlučna
činitelja.
Ponajprije bijela stranica: “vlastiti” prostor omeđuje sub­
jektu mjesto proizvođenja. S tog su mjesta istjerane dvosmislenos­
ti svijeta. Ono pretpostavlja povlačenje i odvojenost subjekta u
odnosu na kakvo područje djelovanja. Mjesto je ponuđeno djelo­
mičnoj, ali nadgledljivoj radnji. Odvajanje cijepa tradicionalni
svemir, u kojemu su subjektom vladali glasovi svijeta. Neovisna
se površina podastire oku subjekta koji si na taj način stvara polje
vlastita djelovanja. Kartezijanski potez izdvajanja koji, zajedno s
mjestom pisanja, uspostavlja vladavinu (i odvojenost) subjekta nad
204
objektom . Pred svojom bijelom stranicom svakoje dijete već stav­
ljeno u položaj industrijalca, urbanista ili kartezijanskog mislioca
- položaj s kojega mu valja upravljati vlastitim i od drugih različi­
tim prostorom, gdje će provesti u djelo vlastitu volju.
Potom se na tom mjestu gradi tekst. Jezični se dijelovi ili
građa obrađuju (tvornički obrađuju, mogli bismo kazati) na tom
prostoru sukladno objašnjivim metodama i tako da proizvode
poredak. Niz artikuliranih radnji (gestualnih ili mentalnih) - jer je
pisanje doslovce to - ostavlja na stranici trag putanja koje crtaju
riječi, rečenice i naposljetku sustav. Drugim riječima, na bijeloj
stranici putujuća, napredujuća i propisana praksa - koračanje stvara artefakt drukčijega “svijeta”, ne više preuzetog nego proiz­
vedenog. Obrazac se proizvodnog uma upisuje na ne-mjestu pa­
pira. U mnogim svojim oblicima, taj tekst sagrađen na vlastitu pro­
stom temeljna je sveopća utopija modernoga Zapada.
Treći činitelj, ta gradnja nije samo igra. Dakako, u svim je
društvima igra kazalište u kojemu se prikazuje ustroj praksi, ali
uvjet njezina postojanja jest da bude odvojena od djelatnih
društvenih praksi. Naprotiv, “smisao” skripturalne igre, proizvod­
nje sustava, prostora formalizacije jest u tome da upućuje na stvar­
nost od koje je bila odvojena u namjeri da je promijeni. Ona teži
društvenoj djelotvornosti. Radi na svojoj izvanjskosti. Laboratorij
pisanja ima “stratešku” ulogu: bilo da se obavijest preuzeta iz tradici­
je ili izvana u njoj nađe prikupljena, razvrstana, uklopljena u su­
stav i na taj način preobražena, bilo da razrađena pravila i obrasci
na tom izdvojenom mjestu omoguće djelovanje na okolinu i njezi­
nu preobrazbu. Otok stranice mjestoje prijelaza na kojemu se odvija
industrijski obrat: što u nj ulazi je nešto “zaprimljeno”, što izlazi je
“proizvod”. Stvari koje u nj ulaze pokazatelji su “pasivnosti” sub­
jekta u odnosu na tradiciju: one koje izlaze, obilježja su njegove
moći da proizvodi predmete. Tako skripturalni zahvat preobražava
ili čuva unutra ono što prima izvana i stvara u toj unutarnjosti omđa
za prisvajanje izvanjskoga prostora. On uskladišćuje što odabere i
stvara sredstva za svoje širenje. Kombinirajući moć da akumulira
205
prošlost i da svojim modelima prilagodi drugost svijeta, on je kapi­
talist i osvajač. Znanstveni laboratorij i industrija (koju Marx točno
određuje kao “knjigu znanosti”),4 slijede istu shemu. Tako je i s
modernim gradom: to je ograničeni prostor na kojemu se ostvaruje
volja da se prikupi i uskladišti neko izvanjsko stanovništvo i volja
da se selo prilagodi urbanim obrascima.
Čak i sama revolucija, ta “modema” ideja, predstavlja skripturalni projekt na razini cijeloga društva koje se želi uspostaviti
poput bijele stranice u odnosu na prošlost, pisati samo sebe (to jest
proizvesti se kao vlastiti sustav) ipreraditi povijest sukladno obrascu
onoga što proizvodi (to će biti “napredak”). Da bi se taj projekt
ostvario, potrebno je jedino da želja proširi taj skripturalni zahvat
na ekonomska, administrativna ili politička polja. Danas, obratom
koji naznačuje prekoračivanje praga u tom razvoju, skripturalni se
sustav sam kreće naprijed (auto-mobile): on postaje samo-pokretački i tehnokratski; on preobražava pojedince koji su nad njim
imali vlast u opslužitelje pisaćeg stroja koji im izdaje naredbe i
koristi se njima. Informatičko društvo.
Nije dakle bez razloga što je tijekom tri stoljeća naučiti pisati
značilo inicijaciju par excellence u kapitalističko i pobjedničko
društvo. To je njegova temeljna inicijacijskapraksa. Trebale su se
pojaviti zabrinjavajuće posljedice tako velebnog zamaha da bismo
počeli sumnjati u obrazovanost modernog djeteta na osnovi skripturalne prakse.
Navest ću tek jedan primjer te pisane prakse zbog njegove
mitske vrijednosti. To je jedan od rijetkih mitova koje je uspjelo
iznjedriti moderno zapadno društvo (ustvari, ono je praksama odmi­
jenilo mitove tradicionalnih društava): Robinson Crusoe Daniela
Defoa. Roman kombinira tri elementa o kojima je bilo riječi: otok
koji “izdvaja” jedno vlastito mjesto, proizvodnja sustava predmeta
od strane subjekta gospodara i preobrazba “prirodnoga” svijeta.
To je roman o pisanju. Uostalom, Defoeov se Robinson opredjeljuje
za kapitalistički i pobjednički posao pisanja o svom otoku kada
206
donosi odluku da piše dnevnik, da na taj način osigura prostor na
kojemu je on gospodar vremena i stvari i da tako, zajedno s bije­
lom stranicom, uspostavi prvi otok na kome će provoditi svoju volju.
Ne čudi stoje, počevši od Rousseaua, koji je želio da njegov Emil
čita samo tu knjigu, Robinson u isti mah postao lik koji se pre­
poručivao “modernim” odgojiteljima budućih tehničara bez glasa
i bio san djece željne stvoriti svijet bez oca.
Analizirajući to pisanje, modemu mitsku praksu, nipošto
ne niječem to što mu svi mi dugujemo, posebice mi, više ili manje
pisari, dakle djeca, profesionalci i korisnici pisanja u društvu koje
iz njega izvlači svoju snagu. Čak bih želio naznačiti još dva njego­
va vida koji će pojasniti podrijetlo te snage. Oni su sastavnim dije­
lom mog predmeta, budući da se tiču odnosa između pisanja i gu­
bitka identificirajućeg Govora i, s druge strane, riječ je o novom
pristupu jeziku od strane govornog subjekta.
Nije moguće precijeniti važnost temeljnog odnosa Zapada
naspram onoga što se tijekom stoljeća smatralo Pismom par excel­
lence, prema Bibliji. Pojednostavnimo li povijest (ja konstruiram
artefakt znajući da se o modelu ne sudi na temelju dokaza kojima
se može potkrijepiti, nego na osnovi učinaka koje je proizveo u
tumačenju), može se reći daje prije nastupanja “modernoga” doba,
dakle do 16.-17. stoljeća, to Sveto Pismo govorilo. Posvećeni je
tekst glas, on poučava (prvo značenje riječi documentum), on je
proizašao iz Božje “želje za kazivanjem” koja očekuje od čitatelja
(zapravo, slušatelja) neku “želju za slušanjem” o kojoj ovisi pris­
tup istini. Međutim, s razloga koje smo raščlanili na drugome mjes­
tu, “modemosf ’ se oblikuje otkrivajući malo-pomalo da se ta Riječ
više ne čuje, da se izmijenila preko iskrivljavanja teksta i povijes­
nih mijena. Više ga ne možemo čuti, “istina” više ne ovisi o pozor­
nosti onoga kome je upućena, jer se priklonila velikoj poistovjećujućoj poruci. Ona će biti posljedica rada - povijesnoga, kritičkoga,
ekonomskoga. Proizlazi ona iz htijenja da se čini. Danas izmije­
njeni ili ugašeni glas, ponajprije je veliki kozmološki Govor, za
koji primjećujemo da više ne dopire do nas: on ne premošćuje
207
razdaljinu vijekova. Nestala su mjesta koja je utemeljio jedan go­
vor, izgubili su se identiteti za koje se vjerovalo da nam ih podaruje
govor. Rad žalovanja. Nadalje, identitet ovisi o proizvodnji, bes­
konačnom hodanju (ili o odvajanju i rezu) koje taj gubitak čini
nužnim. Biće se mjeri prema djelu.
U pisanju time postupno nastupa pomutnja. Malo-pomalo,
nameće se neko drugo pismo u znanstvenim, obrazovnim ili
političkim oblicima: ono više nije to što govori, nego ono što proiz­
vodi. Još povezano s onim što nestaje, zaduženo spram onoga što
se udaljuje poput prošlosti, ah ostaje porijeklom, to novo pisanje
mora biti praksa, beskonačna proizvodnja identiteta podržanajedino
djelovanjem, odmicanjem koje uvijek ovisi o onome što drago nudi
njegovu napredovanju u mjeri u kojoj mu vlastiti glas kršćanske
kulture postaje njegovim dragim i gdje se sadašnjost koju mu je
podario označitelj (a to je sama definicija glasa) promeće u prošlost.
Skripturalna kapitalistička pobjeda očituje se u tom gubitku i u
divovskome napora “modernih” društava da se iznova odrede bez
toga glasa. Revolucionarni zadatak samo je njegova najznačajnija
posljedica. On je neodvojiv od poruke koja je sve dosad uvijek
označavala kraj dragih civilizacija (nijedna od njih nije nadživjela
smrt svojih bogova): “Naši bogovi više ne govore - Bog je mrtav”.
Usporedo s pisanjem, izmijenio se i odnos prema jeziku.
Jedno ne ide bez dragoga, ah treba naznačiti i taj dragi aspekt da bi
se shvatio oblik u kojemu se danas iznova pojavljuje govor. O tome
nam može ponešto navijestiti jedna draga povijesna prečica. Obrat
modemosti obilježilo je najprije u 17. stoljeću obezvređenje iska­
za i usredotočenost na iskazivanje. Kad je govornik postao izvjestan
(“Bog govori u svijetu”), pozornost se usmjerila na odgonetavanje
njegovih iskaza, “tajni” svijeta. Ali kad se ta izvjesnost počela pre­
klapati s političkim i vjerskim ustanovama koje su joj bile jam­
stvom, postavilo se pitanje mogućnosti iznalaženja zamjena tom
jedinom govorniku: Tko će govoriti? I kome? Nestanak Prvog go­
vornika stvara problem komunikacije, naime, jezika koji treba biti
načinjen, a ne samo razabrati i razumljen. U oceanu postupno
208
raspršenoga govora, u svijetu bez ograda i neukotvljenu (postaje
sumnjivim i uskoro nevjerojatnim da bi ga jedan Jedini subjekt
mogao prisvojiti kako bi ga naveo na govorenje), svaki posebni
diskurs potvrđuje izbivanje mjesta koje je u prošlosti ustroj koz­
mosa dodijelio pojedincu, i prema tome mogućnost da on vlastitim
načinom obrade nekog polja govorenja izdvoji svoje mjesto. Dru­
gim riječima, pojedinac se rađa kao subjekt upravo zato što gubi
svoje mjesto. Mjesto koje mu je nekoć određivao kozmološki je­
zik, koji se razumijevao kao “poziv” i smještanje u poredak svi­
jeta, postaje “ništa”, nekom vrstom praznine koja tjera subjekt da
ovlada nekim prostorom, da sam postane proizvođačem pisanja.
Uslijed te izdvojenosti subjekta, jezik se objektivizira, posta­
jući poljem koje valja raskrčiti prije negoli odgonetnuti, neuređenom
prirodom koju valja obraditi. Prevladavajuća ideologija promeće
se u tehniku, a temeljni joj je program činiti jezik, a ne više čitati
ga. I sam jezik treba biti proizveden, “napisan”. Konstruirati zna­
nost i konstruirati jezik za Condillaca je isti posao, jednako kao što
su ljudi 1790. godine željeli skovati i nametnuti nacionalni fran­
cuski jezik.5To podrazumijeva stavljanje na odmak življenog tije­
la (tradicionalnog i individualnog), pa onda i svega što je u narodu
ostalo vezano uza zemlju, mjesto, uz usmenost i neverbalne za­
daće. Vladanje jezikom jamči i izdvaja novu snagu “građanstva”,
onu da se stvara povijest i proizvodi jezike. Ta moć, bitno skripturalna, ne osporava samo povlasticu “rođenja”, naime onu plem­
stva nego određuje kod društveno-gospodarske promidžbe i vlada,
nadzire ili selekcionira, sukladno svojim pravilima, sve one koji
nisu ovladali tim jezikom. Pisanje postaje načelom društvene hijerarhizacije koja je jučer povlašćivala buržuja, a danas tehnokra­
ta. Ono djeluje poput obrazovnog zakona koji uvodi vladajuća kla­
sa kadra učiniti jezik (retorički ili matematički) svojim sredstvom
proizvodnje. I ovdje Robinson pojašnjuje stanje: subjekt je pisanja
gospodar, dok je Petko radnik koji raspolaže drukčijim oruđem od
jezika.
209
Upisivanje zakona u tijelo
Ta povijesna promjena ne preobražava svekolika organizaciju koja
ustrojuje neko društvo preko pisanja. Ona začinje njezino novo
korištenje. Na djelu je novi način uporabe. Drukčije funkcionira­
nje. Valja joj dakle pridodati i rad, gotovo od pamtivijeka, kojim se
tijelo (društveno i/ili pojedinačno) nastoji podvesti pod zakon pisa­
nja. Taj je rad prethodio povijesnom obliku što ga je poprimilo
pisanje u modernome dobu. On će ga nadživjeti. On se u nj usadio
i određuje ga kao trajna arheologija kojoj ne znamo koje ime i
položaj nadjenuti. Ono što je pritom na djelu tiče se odnosa prava
prema tijelu - tijelu koje je i samo određeno, razgraničeno, artiku­
lirano onime što ga ispisuje.
Nema pravosuđa koje se ne upisuje na tijelima. Ono ima
vlast nad tijelom. I sama ideja o nekom pojedincu kojega se može
izdvojiti iz skupine nužno, za krivično pravo, pretpostavlja tijelo
koje se obilježuje kaznom, a za bračno pravo, tijelo koje je obilježeno
cijenom pri razmjeni među zajednicama. Od rođenja do pogreba,
pravo “se laća” tijela da bi od njih ispisalo svoj tekst. Za svaku
vrstu inicijacije (obredne, školske itd.), ono ih preobražava u pločice
s ispisanim zakonima, u žive slike propisa i običaja, u glumce ka­
zališta koje je ustrojio jedan društveni sloj. Prema Kantu i Hegelu,
čak i nema pravnog poretka bez smrtne kazne, naime bez toga da,
u ekstremnim slučajevima, tijelo svojim uništenjem ne potpiše
apsolut slova i propisa. Sporna tvrdnja. Ah, kako god bilo, ostaje
da se zakon neprestance ispisuje na tijelu. On se urezuje na perga­
mente načinjene od kože podanika. On ih artikulira u pravni kor­
pus. Čini od njih svoju knjigu. Ta ispisivanja obavljaju dvije su­
kladne radnje: preko njih se živa bića “stavljaju u tekst”, premet­
nuta u označitelje propisa (na djeluje intekstuacija) i, s druge strane,
razlog ili Logos nekog društva “postaje utjelovljenim” (to je inkar­
nacija).
O tome pripovijeda cijela jedna tradicija: koža sluge je per­
gament po kojemu piše ruka gospodara. Tako rob Dromio kazuje
210
svome gospodaru Antifolu iz Efeza u The Comedy o f Errors (Ko­
mediji zabuna): I f the skin were parchment and the blows you gave
were ink*...6 Shakespeare je na taj način, gestom koja “preinačuje
kožu” naznačio prvo mjesto pisanja i odnos vlasti što je zakon ob­
nosi nad svojim podanikom. Svaka vlast, uključujući i onu prava,
najprije ostavlja trag na leđima podanika. Znanje postupa jednako.
Tako se zapadna etnološka znanost upisuje na prostoru koji joj
podaruje tijelo drugoga. Moglo bi se dakle pretpostaviti da su per­
gament i papiri odmijenili našu kožu i da su, nadomještajući je za
sretnih razdoblja, stvorili oko nje neki zaštitnički brisani prostor.
Knjige su tek preobrazbe tijela. Ah, u vremenima krize, papir nije
dostatan zakonu i on se iznova upisuje na tijelu. Tiskani tekst upu­
ćuje na sve što se otiskuje na našemu tijelu kao znak (načinjen
užarenim željezom) Imena i Zakona, što u konačnici nanosi bol
i/ili užitak da bi od tijela napravio simbol Drugoga, nešto rečeno,
pozvano, imenovano. Pozornica knjige predstavlja društveno i lju­
bavno iskustvo, kao ispis onoga što se ne može identificirati: “Moje
tijelo će nadalje biti tek graf koji ti na njemu ispisuješ, označitelj
neodgonetljiv svima drugima osim tebe. Ali, tko si ti, Zakone koji
mijenjaš tijela u svoj znak?” Patnju da se bude ispisan zakonom
grupe začudno prati neka vrsta užitka, da se bude prepoznat (ah
nije znano od čega), da postanemo utvrdljivom i iščitljivom riječju
u jeziku društva, da se prometnemo u ulomak anonimna teksta, da
budemo upisani u simbolički poredak bez vlasnika i autora. Svaka
tiskovina ponavlja to dvosmisleno iskustvo tijela ispisana zakonom
drugoga. Ovisno o slučaju, on je njegova daleka i istrošena meta­
morfoza koja više ne djeluje na utjelovljeno pisanje, ih je pak živo
pamćenje tog iskustva kad čitanje dodiruje na tijelu ožiljke nepo­
znatog teksta koji su na njemu već dugo otisnuti.7
Da bi se zakon ispisao na tijelima, potreban je uređaj koja
će posredovati njihov odnos. Od oruđa za zasijecanje u kožu, teto­
viranja i primitivne inicijacije do onih pravosuđa, alatke rade na
* “kad bi koža bila pergament a modrice koje si mi nanio tinta...”
211
tijelu. Jučer su to bili nož od kremena ili igla. Danas, naprave od
policijske palice do lisica ili pregrade za optuženog u sudnici. Ta
oruđa čine niz predmeta koji služe da se upiše sila zakona u njego­
va podanika, da ga se tetovira kako bi postao pokazateljem poretka
i bio “kopija” koja čini propis čitljivim. Taj niz postiže dvostruki
cilj: on obrubljuje pravo (naoružava ga) i cilja na tijelo (da ga
obilježi). Ofenzivna granica koja organizira društveni prostor: ona
odvaja tekst i tijelo, ali ih i povezuje, dopuštajući poteze koji će od
modela što ga je reproduciralo i ostvarilo tijelo učiniti tekstualnu
“fikciju”.
Taj arsenal oruđa za pisanje može se izdvojiti. On se čuva
kao zaliha u skladištima ili u muzejima. Može se prikupiti prije ih
poslije uporabe. On ostaje tamo, čekajući ih počivajući. Ti se tvrdi
predmeti mogu koristiti na tijelima koja su još daleka, nepoznata, a
mogu se iznova upotrijebiti u službi drukčijih zakona od onih koji
su doveh do njihove “primjene”. Ti predmeti načinjeni za stezanje,
uspravljanje, rezanje, otvaranje ih zatvaranje tijela izloženi su u
različitim fantastičnim vitrinama: blistavi čelik ih željezo, tvrdo
drvo, stroge i apstraktne brojke naslagane poput tiskarskih slova,
izvijene ili ravne alatke, koje obavijaju ih gnječe ocrtavajući pokrete
njima nadređenog pravosuđa i već melju dijelove tijela što ih valja
žigosati, ah još nisu prisutna. Između zakona koji se mijenjaju i
živih ljudi koji prolaze, galerije nepomičnih oruđa obilježuju pro­
stor, tvoreći mreže i razgranute obrasce, s jedne strane podsjeća­
jući na simboličko tijelo, a s druge na tjelesna bića. Kako god bio
raspršen (poput koščica kostura), taj arsenal obilježuje u istočkanom
odnose između propisa i jednako pokretnih tijela. U rastavljenim
dijelovima, to je stroj za pisanje Zakona - mehanički sustav
društvenog raščlanjivanja.
O d je d n o g do drugoga tijela
Ta mašinerija preobražava pojedinačna tijela u društveno tijelo.
Ona pomoću tih tijela proizvodi tekst zakona. Druga je mašinerija
212
sustiže, naporedna s prvom, ali medicinskog ili kirurškoga tipa, a
ne više pravosudnog. Ona služi individualnoj, a ne kolektivnoj “terapeutici”. Tijelo koje ona obrađuje razlikuje se od skupine. Nakon
stoje dugo bilo tek “ud” - ruka, noga ili glava - društvene jedinice,
ili pak mjesto križanja kozmičkih snaga ili “duhova”, postupno se
izdvojilo kao totalitet, s vlastitim bolestima, ravnotežama, skreta­
njima i anomalijama. Bila je potrebna duga povijest, od 15. do 18.
stoljeća, da to pojedinačno tijelo postane “izdvojeno” na način na
koji “izdvajamo” neko tijelo u kemiji ih u mikrofizici, da bi posta­
lo temeljnom jedinicom društva, nakon prijelaznog razdoblja u
kojem se nadavalo poput minijature političkoga ih nebeskog po­
retka- “mikrokozmos”.8Promjena društveno-kulturalnih postavki
nastupa kad referentna jedinica postupno prestaje biti društvenim
tijelom da bi postala pojedinačnim tijelom i kada vladavinu pravo­
sudne politike počne odmjenjivati vladavina medicinske politike,
one predstavljanja, upravljanja i dobrobiti pojedinaca.
Pojedinačno i medicinsko izdvajanje ograđuje vlastiti “tje­
lesni” prostor u kojemu se treba raščlaniti kombinatorika činitelja
i zakon njihove razmjene. Od 17. do 18. stoljeća, medicinu op­
sjeda ideja o fizici tijela u pokretu u pojedinačnom tijelu,9 prije no
što je taj znanstveni model u 19. stoljeću odmijenila termodinamička i kemijska referencija. San o mehanici različitih elemenata
koje povezuju nagoni, pritisci, promjene ravnoteže i manevri svake
vrste. Opera tijela: složena naprava pumpi, mjehova, filtera, po­
luga ih tekućina koje kolaju i u kojima se organi nadopunjuju.10
Utvrđivanje dijelova i njihovih igara omogućuje da se oni koji se
istroše ih pokvare nadomjeste umjetnim dijelovima, i čak da se
stvore automatska tijela. Tijelo se popravlja. Ono se obučava. Ono
se čak i proizvodi. Tako buja arsenal ortopedskih pomagala i alatki
za interveniranje u mjeri u kojoj nadalje možemo rastaviti i po­
praviti, prerezati, nadomjestiti, izvaditi, dodati, ispraviti ih ponovno
uspraviti. Mreža tih oruđa postaje sve složenija i šira. I danas se
ona zadržala na svome mjestu, usprkos prelasku na kemijsku
medicinu i na kibemetičke modele. Tisuće osjetljivih počehčenih
213
žica podešava se bezbrojnim mogućnostima što ih pruža meha­
nizacija tijela.
Ah, je li njihovo bujanje promijenilo njihovo funkcioniranje?
Promijenivši servis, prešavši od “primjene” prava na onu kirurške
i ortopedske medicine, ustroj alatki zadržava svoju ulogu da obilježi
ih potvrdi tijela u ime zakona. Ako se tekstualni korpus (znanstveni,
ideološki i mitološki) preobrazi, ako tijela postanu neovisna u odno­
su na svemir i poprime obličje mehaničkih montaža, zadatak očito­
vanja prvoga nad drugima ostaje, besumnje, pretjeran s obzirom
na mnoštvo mogućih intervencija, ah uvijek određen upisivanjem
teksta na tijelo, utjelovljenjem kakva znanja. Stabilnost instrumenta­
cije. Čudesna funkcionalna inercija tih oruđa unatoč svemu kadrih
odrezati, stegnuti, oblikovati beskrajna tkiva podastrta stvaranju
koje od njih čini tijela u društvu.
Čini se da se kroz te predmete od čelika i nikla naznačuje
neka nužnost (sudbina?): ona koja pomoću željeza uvodi zakon u
tkivo i ovlašćuje ili prepoznaje kao tijelo u nekoj kulturi tek tkivo
ispisano alatkom. Čak i kad medicinska ideologija postupno doživi
svoj obrat na početku 19. stoljeća, kada terapeutiku uklanjanja (zlo
je višak - nešto previše ih suvišno - koji treba ukloniti iz tijela,
bilo puštanjem krvi ili čišćenjem itd.) uglavnom odmjenjuje terapeutika dodavanja (zlo je nedostatak, šteta, koju treba nadoknaditi
lijekovima, podupiračima itd.), ustroj služenja oruđem nastavlja
obavljati svoju ulogu pisanja na tijelu novoga teksta društvenoga
znanja na mjestu staroga, jednako kao što rešetka u Kafkinoj
Kažnjeničkoj koloniji ostaje ista, čak iako se može promijeniti nor­
mativni spis koji ona ucrtava u tijelo kažnjenika.
Besumnje, mitski Kafkin stroj dobiva tijekom godina manje
nasilne oblike - a možda je i manje sposoban proizvesti krajnji
bljesak užitka što gaje svjedok Kolonije uočavao u pogledu samrtnika ranjenih pisanjem Drugoga. Raščlamba sustava omogućuje
nam barem da odredimo inačice i radne režime koji od tijela čini
214
gravuru teksta i da postavimo pitanje o oku kojemu je namijenjeno
to pismo nečitko njegovim nosiocima.
Uređaji utjelovljenja
Iz pokreta koji je u 17. stoljeću puritanske reformatore, jednako
kao i pravnike, uputio na znanje liječnika s pravom nazvanih Phy­
sicians," proizašla je velika ambicija: ona se sastoji u obnavljanju
povijesti na osnovi nekog teksta. Mit reformacije sadržan je u uvjere­
nju daje Sveto pismo, usred iskvarena stoljeća i dekadentne Crkve,
kadro podariti model na osnovi kojega je moguće re-formirati i
jedno i drugo. Povratak izvorima, ne samo onima kršćanskoga
Zapada nego i onima svijeta, radi geneze koja bi podarila Logosu
tijelo i utjelovila ga tako da on iznova, ali drukčije “postane krv i
meso”. Inačice toga mita nalaze se posvuda, u tom vremenu rene­
sansi, s uvjerenjem, naizmjence utopijskim, filozofijskim, znan­
stvenim, političkim ili religijskim, da neki Razum mora moći us­
postaviti ili obnoviti svijet te da više nije riječ o tome da se iščita
tajne kakva poretka ili kakva skrivenog Tvorca, nego da se proiz­
vede neki poredak koji bi se upisao na tijelu divljega ili obesprav­
ljenog društva. Pisanje stječe pravo nad poviješću kako bije uzvisilo,
podrilo ili obučilo.12Ono postaje moć u rukama “građanstva” koje
instrumentalnost pisma pretpostavlja povlastici rođenja, uz pret­
postavku da je dani svijet razborit. Postaje ono znanošću i poli­
tikom, s uvjerenjem, uskoro pretvorenim u “prosvjetiteljski” ili revo­
lucionarni postulat, prema kojemu teorija mora preobraziti prirodu
upisavši se u nju. Ono postaje silovitim, prekrajajući i krešući ira­
cionalnosti praznovjernih naroda ili područja sklonih vradžbinama.
Tu artikulaciju teksta na tijelu preko pisanja predstavlja
tiskarski stroj. Mišljeni poredak - pojmljeni tekst - proizvodi se u
tijela - knjige - koje ga ponavljaju tvoreći pločnike i putove, mreže
racionalnosti preko nekoherentnosti svijeta. Taj će se proces umnogostručiti. On je tek metafora pomnije razrađenih tehnika koje će
preobraziti i sama živa bića u otiske poretka. Ali temeljna namisao
već je prisutna u tom logosu koji se poistovjećuje s knjigama za
215
koje stoljeće prosvjetiteljstva pretpostavlja da će obnoviti povijest.
Njezin bi simbol također mogli biti “ustavi” koji se umnožavaju
od 18. do 19. stoljeća: oni tekstu podamju status “primjenjivosti”
na javna ili privatna tijela, definiraju ih i na taj način postaju
djelotvorni.
Ta velika mitska i reformatorska strast djeluje na osnovi tri­
ju pojmova koji je određuju: s jedne strane, model ili “fikcija”,
naime tekst; s druge, instrumenti njegove primjene ili pisanja, naime
oruđa; napokon, građa koja je u isti mah podloga i utjelovljenje
modela, naime priroda, a u osnovi meso koje pisanje promeće u
tijelo. Težnja je, naime, pomoću oruđa prilagoditi tijelo tome kako
ga određuje društveni diskurs. Ona polazi od normativne namisli
koju promiče kod gospodarskih razmjena ih pak od inačica toga
koda predstavljenih pričama iz zajedničke zalihe predaja ih tvore­
vinama znanja. Na početku, postoji fikcija određena “simboličkim”
sustavom koji djeluje kao zakon, dakle prikazba (kazalište) ih baj­
ka (“izrijek”) tijela. To jest tijela koje je postavljeno kao označitelj
(termin) nekog ugovora. Ta diskurzivna slika mora oblikovati jed­
nu nepoznatu “zbilju”, nekoć označenu kao “meso”. Od fikcije do
nepoznatog koje će mu podariti tijelo, prijelaz se obavlja preko
instrumenata koji umnožavaju i uraznohčuju nepredvidljive otpore
tijela koje treba (su)obhčiti. Potrebna je beskonačna fragmentacija
aparature da bi se podesih i primijenili svaki od tih iskaza i/ih znanja
tijela, izjednačujućih obrazaca, na neproničnu tjelesnu stvarnost
čiji složeni ustroj, u mjeri u kojoj dolazi do intervencija, razotkriva
svoje opiranje. Između oruđa i mesa na djeluje dakle igra koja se,
s jedne strane, prevodi promjenom u fikciji (ispravak znanja), a s
druge krikom, neiskazivom i nezamislivom boh tjelesne razlike.
Proizvodi zanatstva, potom industrije, oruđa se šire oko sli­
ka kojima služe i koje su prazna središta, puki označitelji društvene
komunikacije, “ništa” - i oni ustvari predstavljaju zakrivljena zna­
nja, oštre vijuge, probojne zaokrete koje iziskuje i proizvodi
prodiranje u labirintno tijelo. Na taj način, oruđa postaju metalni
vokabular spoznaja što ih dopremaju s tih putovanja. Zamke eks­
216
perimentalnog znanja kojim je ovladala bol tijela same se od sebe
mijenjaju u gravure i zemljovide tih osvajanja. Oduzeto ili prido­
dano, rastavljeno ili iznova sastavljeno, meso pripovijeda o pot­
hvatima svih tih oruđa, tih nepotkupljivih junaka. Za trajanja živo­
ta ili mode, ono ilustrira radnje oruđa. Ono je njihova pokretna i
prolazna ljudska pripovijest.
Ah naprave imaju instrumentalnu vrijednost jedino i isklju­
čivo ako se pretpostavi neka “priroda” izvanjska modelu, ako se
neka “građa” razlikuje od radnji koje informiraju i reformiraju. Tom
je pisanju nužna izvanjskost. Ako ne postoji razdvojenost između
teksta koji treba upisati i tijela koje će o tome pripovijedati, sustav
ne funkcionira. A tu razliku uspostavljaju oruđa. Ona ustanovljuju
rez bez kojega bi sve postalo raspršeno pisanje, beskonačna
kombinatorika fikcija i simulakra, ili pak, naprotiv, kontinuitet pri­
rodnih sila, libidinalnih nagona i nagonskih izljeva. Operatori pisa­
nja, oruđa u isti su mah njegovi branitelji. Ona štite povlaštenost
koja pisanje omeđuje i razlikuje ga od tijela koje valja obučiti. Nji­
hove mreže održavaju, naspram tekstualnog upornog nastojanja
čiji su oni izvršitelji, ontološko polje referencije - nekakvu “zbilju”
-koju uobličuju. Ah, ta se ograda polako urušava. Instrumenti malo-pomalo popuštaju, oslabljeni i odrođeni, gotovo anakronični u su­
vremenu poretku u kojemu pisanje i mašinerija, napokon pois­
tovjećeni, i sami postaju neizvjesnim modalizacijama programatskih matrica obilježenih genetskim kodom,13 i u kojemu od “tje­
lesne” stvarnosti, jučer podređene pisanju, postoji još možda jedi­
no krik - boh ili zadovoljstva - nesuvisli glas u beskonačnoj
kombinatorici simulacija.
Ustvari, izgubivši svoju (mitsku) sposobnost organizacije
mislivoga, trojni sustav teksta, oruđa i tijela ostaje u pozadini. On
preživljava, iako nedopustiv u očima kibemetičke znanstvenosti.
Djelomičan i razmrvljen, nagomilava se on na mnoge druge. Nikad
epistemološke konfiguracije ne nadomješta pojava novih poreda­
ka, one se slažu u slojeve da bi oblikovale podlogu sadašnjosti.
Posvuda ima ostataka i džepova instrumentalnog sustava, poput
217
umanjene mirovine vojnika Carstva, koji, nakon što su simbolizirali
poredak i carsku conquistu, i nadalje u razdoblju Restauracije us­
postavljaju mreže i jezgre diljem Francuske. Oruđa zadobivaju sta­
tus folklora. To, međutim, ne priječi da i dalje predstavljaju umi­
rovljenu vojsku Carstva koje je pokopala mehanizacija. Ta popu­
lacija instrumenata dvoumi se između položaja dičnih ruševina i
snažnoga svakodnevnog djelovanja. Tvore oni neku međuklasu
predmeta već poslanih u mirovinu (to je muzej) i još djelatnih (to
je njihova djelotvornost u mnoštvu drugorazrednih zanimanja).14
Tu mravlju rabotu susrećemo na mnogim područjima, od javnih
zahoda do najšminkerskijih laboratorija, od butika do operacijskih
dvorana. Djeca drugoga doba, kolaju oni unatoč svemu usred našega
doba, gadžeti ili skalpeli, izvjestitelji tijela.
M ašinerija predstavljanja
Dvije glavne operacije obilježuju njihova uplitanja. Jedna ponajprije
želi oduzeti tijelu element koji je suvišan, bolestan ih neestetičan,
ih mu, u drugom slučaju, dodati ono što mu nedostaje. Pritom se
oruđa razlikuju ovisno o operaciji koju obavljaju: odrezati, iščupa­
ti, izlučiti, oduzeti itd., ili pak umetnuti, postaviti, zalijepiti, pokri­
ti, sastaviti, sašiti, artikulirati itd. - da i ne govorimo o onima koja
nadomještaju nedostajuće ih pokvarene organe, srčani zalisci i regu­
latori, protetičke spone, klinovi usađeni u bedrenu kost, nadomjestci
kostiju itd.
Izvana i iznutra oni ispravljaju kakav višak ih manjak, ah u
odnosu na što? Kao kad je riječ o depilaciji nogu ih bojenju trepavi­
ca, rezanju ili presađivanju kose, ta odstranjujuća ih dodavačka
djelatnost upućuje na neki kod. Ona održava tijela u nekoj normi.
U tom smislu, i sama odjeća može se smatrati oruđem zahvaljujući
kojemu neki društveni zakon osigurava svoja tijela i udove, uprav­
lja njima i obučava ih promjenama mode, shčno kao u vojnim
manevrima. Automobil, poput korzeta, također ih tišti i prilagođu­
je nekom modelu tjelesnog postava. On je ortopedski i ortoprak-
218
tičkd instrument. Namirnice koje je probrala predaja i prodaju se
na tržištu nekog društva također oblikuju tijela hraneći ih; one im
nameću određen oblik, tonus koji ima vrijednost osobne iskaznice.
Naočale, cigarete, cipele itd., prerađuju na svoj način tjelesni “por­
tret”... Gdjeje granica mašinerije kojom se društvo predstavlja preko
ljudi i čini od njih svoju predstavu? Gdje prestaje djelovati disci­
plinarni aparat15 koji premješta i ispravlja, dodaje ili oduzima tim
tijelima podložnim instrumentalizaciji tolikih zakona? Istini za
volju, ona postaju tijelima tek svojom prilagodbom tim kodovima.
Jer gdje i kada bi postojalo tijelo na kojemu oruđa društvene sim­
bolike nisu nikad nešto ispisala, preradila, kultivirala, identificira­
la? Možda, na krajnjoj granici tih neumornih upisivanja, ili prošupljujući ih razmacima, preostaje samo krik: on izmiče, on im iz­
miče. Od prvoga do posljednjeg krika, s njime prodire nešto drugo,
što bi bilo razlika tijela, naizmjence nemušto i neodgojeno, što je
nepodnošljivo u djeteta, opsjednutog, luđaka ili bolesnika - kakav
propust u “ponašanju”, poput vrištanja bebe u filmu Jeanne Dielman ili ono potkonzula u India Songu*
Ta prvotna operacija oduzimanja ili dodavanja tek je, pre­
ma tome, zaključak one druge, općenitije, ona se sastoji u učenju
tijela da izgovori kod. Kao što smo vidjeli, taj posao “ostvaruje”
neki društveni jezik (u engleskom značenju riječi), podaruje mu
djelotvornost. Težak je zadatak “mehanizirati” tijelo kako bi bilo
kadro sricati poredak.16Liberalna ekonomija jednako je djelotvor­
na kao i totalitarizam za provedbu te artikulacije zakona pomoću
tijela. Jedino što se ona služi drugim metodama. Umjesto da zgazi
skupine ne bi li im željezom utisnula jedini žig vlasti, ona ih najpri­
je atomizira i umnožava im tijesne mreže razmjene koje prilagođuju
individualne jedinice propisima (i “modama”) društveno-gospodarskih i kulturalnih ugovora. Ujednom i u drugom slučaju postavlja
se pitanje kako joj to uspijeva. Koja nas želja ili koja potreba na­
vode da od svojih tijela činimo znamenje identificirajućeg zako­
* Filmovi Chantal Ackerman i Marguerite Duras. (L. G.)
219
na? Pretpostavke koje odgovaraju na to pitanje pokazuju na drugi
način snagu veza što ih oruđa zasnivaju između naše nemušte “nara­
vi” i društvene diskuizivnosti.
Vjerodostojnostje diskursa ono što najprije pokreće vjernike.
Ona proizvodi praktičare. Učiniti da se vjeruje znači učiniti da se
bude. Ali čudnim kružnim odvijanjem stvari, sposobnost da se
nekoga navede na djelovanje - da ispisuje i mehanizira tijela upravo je ono što rađa vjerovanje. Budući da je zakon već primi­
jenjen sa i na tijelima, daje “utjelovljen” u tjelesnim praksama, on
stječe vjerodostojnost te se može povjerovati da govori u ime “stvar­
noga”. Postaje on vrijedan povjerenja kada kazuje: ‘Taj vam tekst
diktira sama Stvarnost”. Vjerujemo u ono za što pretpostavljamo
da je stvarno, ah to je “stvarno” u službi diskursa, vjerovanjem
koje mu podaruje tijelo što gaje ispisao zakon. Zakonu stalno treba
“predujam” tijela, kapital utjelovljenja, da bi se u nj vjerovalo i da
bi se mogao provoditi. On se dakle upisuje zbog onoga što je već
upisano: svjedoci, mučenici ih primjeri čine ga vjerodostojnim u
drugih ljudi. Na taj se način on nameće subjektu zakona: “Stari su
ga primjenjivah”, ih: “Drugi su u nj vjerovali i sukladno njemu
postupah”, ih: “I ti već nosiš u svome tijelu moj potpis”.
Drugim riječima, normativni diskurs “prolazi” jedino ako
je već postao pripovijest, izgovoreni tekst o stvarnome i govoreći u
njegovo ime, to jest, zakon pretvoren u pripovijest i povijest is­
pričanu tijelima. Njegovo uprizorenje u pripovijesti pretpostavka
je za daljnje proizvođenje pripovijesti i zato da ona izbori povje­
renje. A upravo oruđe osigurava prelazak diskursa u pripovijest
preko intervencija koje utjelovljuju zakon podređujući mu tijela i
pribavljajući uvjerenje da ga pripovijeda sama stvarnost. Od inici­
jacije do mučenja, svekolika se društvena ortodoksnost služi oruđi­
ma kako bi si podarila obhčje pripovijesti i proizvela vjerodostoj­
nost koja je povezana s diskursom artikuliranim tijelima.
Drukčija dinamika upotpunjuje prvu i u nju se ugrađuje,
dinamika koja tjera živa bića da se prometnu u znakove, da u dis-
220
kursu pronađu sredstvo preobrazbe u jedinicu značenja, u iden­
titet. Iz nepronične i raspršene građe, iz života punog pretjeranosti
i nemira najposlije se prometnuti u jasnoću jedne riječi, postati dio
jezika, samo jedno ime, koje drugi mogu iščitati i citirati: takva
strast nastanjuje asketa naoružana oruđima koja se bore s njego­
vim tijelom, ili filozofa koji isto čini s govorom “naslijepo”, kao
što bi kazao Hegel. Ali svatko tome može svjedočiti, obnevidio od
želje da posjeduje i napokon bude neko ime, da ostane pozvanim,
da se preobrazi u kakav iskaz, makar i po cijenu života. Ta intekstuacija tijela odgovara inkarnaciji zakona; ona ga podržava, čini se
čak da ga i utemeljuje, u svakom mu slučaju služi. Jer zakon se s
njime upušta u razmjenu: “Daj mi tvoje tijelo, a ja ću ti podariti
smisao. Učinit ću te imenom i riječju svoga diskursa”. Dvije se
problematike isprepliću i možda zakon ne bi imao nikakve moći
kad se ne bi oslanjao na mračnu želju da tkivo razmijeni za veličan­
stveno tijelo, da bude ispisan, makar i po cijenu smrti, i da se pro­
metne u priznatu riječ. I ovdje se toj strasti da se bude znakom
suprotstavlja jedino krik, otklon ili zanos, bijes ili oduševljenje
onoga što iz tijela izmiče zakonu imenovanoga.
Možda institucija sabire svekoliko iskustvo koje nije krik
užitka ili boli. Svo iskustvo koje nije premješteno ili razoreno tim
zanosom ubire “ljubav cenzora”,17 prikuplja ga i koristi diskurs
zakona. Ono je kanalizirano i instrumentirano. Ispisuje ga društve­
ni sustav. Zato bi na strani krika valjalo tražiti ono što nije “prera­
dio” poredak skripturalne instrumentalnosti.
“Samački strojevi ”
Nakon uvođenja nove skripturalne prakse, što ju je na nebu 18.
stoljeća obilježila radina otočnost života Robinsona Crusoea, njezi­
nu se generalizaciju može sravniti s fantastičnim strojevima što se
u razdoblju od 1910. do 1940. godine pojavljuju u djelima Alfreda
Jarrya {Le Surmale, Nadmužjak, 1902. godine, Le docteur Faustroll, 1911), Raymonda Roussela {Impressions d ’Ajrique, Dojmovi
221
iz Afrike, 1910; Locus Solus, Samotno mjesto, 1914), Marcela
Duchampa {Le Grand Verre: La mariee mise a nu par ses celibataires mqme, Veliko staklo: upravo mladenka koju su razodjenuli
njezini neženje, 1911-1925), Franza Kafke (Kažnjenička kolonija,
1914) itd:18mitovi o zatočenosti u operacijama pisanja koje se bes­
konačno proizvodi i susreće jedino samo sebe. Nema\y\*7* osim u
fikciji, obojenim prozorima, staklu-zrcalu. Komedije razodijevanja i mučenja, pripovijesti “automati” o raspadu smisla, teatralna
pustošenja rastočenih lica. Te se proizvodnje ne vezuju uz fan­
tastično neodređenošću zbilje čije bi pojavljivanje omogućile na
granicama jezika, nego odnosom između dispozitiva koji stvaraju
pričin i odsutnosti ičega drugoga... Te romaneskne ili ikoničke
fikcije pripovijedaju o tome kako za pisanje nema ni ulaza ni izla­
za, nego je na djelu jedino vječna igra njihovih patvorbi. - Ako je
svaki događaj jedan ulaz ijedan izlaz, mit kazuje ne-mjesto doga­
đaja, ili događaj koji se nije zbio. Proizvodni stroj jezika ispran je
od povijesti, očišćen od bestidnosti stvarnoga, razriješen i bez odno­
sa sa “samačkim” drugim.
Na djeluje “teorijska fikcija”, da se poslužimo Freudovim
izrazom, koji je već 1900. godine zacrtao neku vrstu samačkoga
stroja proizvođača snova - danju ide prema naprijed, noću prema
natrag.19 Ta fikcija se upisuje u jezik bez zemlje i bez tijela s cije­
lim repertoarom kobnog progonstva i nemogućeg egzodusa. Samački stroj pokreće na djelovanje Eros smrti, ah taj pogrebni obred
(bez drugoga) komedija je u grobnici odsutnoga (odsutne). Nema
smrti na polju grafičkih i jezičnih operacija. “Muka” rastanka ili
usmrćivanja tijela ostaje literarna. Ranjavajući, mučeći, ubijajući
- odvija se u okviru stranice. Samaštvo je skripturalno. Likovi
preobraženi u stošce, polukugle, pohare i uzleti postavljeni jedni
pokraj drugih i naslikani na “staklu”, na kojemu se njihov per­
spektivni prikaz isprepliće s predmetima postavljenim ispred (staklo
je prozor) i iza (staklo je zrcalo) ne postoje samo napainting-glass-mirroru kakav je Duchampova Ogoljena mladenka smještena u
bliblioteci seoske kuće Miss Dreier,20 u raspršenosti sadržaja slike,
222
nego u prividu komunikacije koju obećaje prozirnost okna. Komična
tragedija jezika: budući da su izmiješani zahvaljujući optičkome
učinku, ti elementi nisu ni povezani ni rastavljeni. Slučajnost gle­
dateljeva pogleda povezuje ih, ali ne artikulira. “Ogoljend’učinkom
mehanički ustrojenog odmetanja, mladenka nikad ne sklapa brak
sa stvarnošću značaja.
Dakako, erotika, želja za drugim odsutnim, jedina je kadra
pokrenuti proizvodni aparat, ah ona teži nečemu što nikad neće
biti ovdje i što čini opsjednutim pogled gledatelja obuzetog svojim
Dvojnikom koji se kreće usred ponuđenih/zabranjenih stvari u oknu-zrcalu. Pred obnaženom slikom gledatelj opaža sebe raspršena u
neuhvatljivome. Graf naslikan na staklu Marcela Duchampa var­
ljiv je prizor ogoljivanja od i za gledatelje koji će uvijek biti samci.
Vid pokazuje i obmanjuje odsutnu komunikaciju. Druge samačke
naprave djeluju jednako, poistovjećujući spol s njegovom me­
haničkom slikom, a seksualnost s optičkom iluzijom. Tako u Les
Jours et les nuits (Danima i noćima) Alfreda Jarrya neki natpis
nadvisuje ostakljeni zid koji okružuje morsku nimfu, ženu okruženu
staklom u vojničkome dekoru; ona kazuje onome “tko strasno lju­
bi njezinu Dvojnicu preko stakla”: “Staklo oživljuje u jednom tre­
nutku i postaje spolom, a biće i slika ljube se kroza zid”.21 Na tom
“otoku putenoga stakla”, jedna naprava patvori u svakoj dodirnu­
toj točki jedno spolovilo koje je puki nadomjestak. Isto tako u Les
Dix mille milles (Deset tisuća milja) staklo odvaja ženu zatvorenu
u vagonu od mužjaka na biciklu koji se natječe u brzini s vlakom.
Te tragikomedije, ulomci mita, priznaju nemogućnost komu­
nikacije, čiji je jezik u isti mah obećanje i fantazma. Poetika je još
jednom pretekla teoriju. Otad, misao je napredovala u tom smjeru.
U Lacana, kategorija “jejezika” (lalangue) povezuje ustvari govo­
renje s nemogućnošću spajanja (“nema spolnog odnosa”) i samu
mogućnost jezika s nemogućnošću komunikacije koju bi on trebao
proizvesti. Lingvist dodaje: “Jednako kao štoje jezik filozofa mjesto
nemogućnosti uzajamnog spoznavanja, tako je i ‘jejezik’ {lalangue)
mjesto nemogućeg spolnog odnosa”.22 Željnima ne preostaje dru223
go nego da vole jezik koji je nadomjestio njihovu komunikaciju. A
to je upravo model jezika kakav podaruje stroj, sastavljen od raz­
ličitih i kombiniranih dijelova (kao i svaki iskaz) i koji razvija,
preko igre svojih mehanizama, logiku samačke narcisoidnosti.
“Riječ je o tome da se iscrpi značenje riječi, da se poigrava
s njima sve do silovitog zahvaćanja njihovih najtajnijih atributa,
da se napokon obznani konačna rastava između pojma i izraženog
sadržaja koji mu iz običaja pripisujemo”.23Nadalje, nije važno is­
kazano (sadržaj), niti iskazivanje (čin) nego preobrazba i otkriće
još nezamislivih dispozitiva koji će omogućiti umnožavanje preo­
brazbi.24
Gotovo je, prema tome, s vremenom u kome se činilo da se
“stvarno” pojavljuje u tekstu kako bi se tamo proizvodilo i izvozi­
lo. Gotovo je s vremenom kad se činilo da pisanje vodi ljubav sa
silovitošću stvari i smješta ih u poredak neke razboritosti. Verizam
je bio privid, kazalište vjerojatnoga. Nakon Zole, dolaze Jarry,
Roussel, Duchamp itd. - to jest “teorijske fikcije” nemogućeg dru­
gog i pisanja prepuštenog njegovim mehanizmima ili samačkim
erekcijama. Tekst glumi vlastitu smrt i okreće je u porugu. Tom
pisanju, izuzetnom lešu, ne odaje se više nikakvo poštovanje. Ono
je tek prividni sakrament stvarnoga, prostor ismijavanja jučeraš­
njih postulata.Tu se obavlja podrugljivi i brižni posao žalovanja.
Od vremena osvajačkog Defoeova pisanja, njegove su glavne
sastavnice unižene: bijela je stranica tek staklo na kojemu prika­
zivanje privlači ono što je isključilo; napisani tekst, zatvoren u sebe,
gubi referenta koji gaje ovlašćivao; ekspanzionistička utilitamost
obrće se u “jalovu nekorisnost” neženje don Juana ih “udovca”,
jedino sa simbolizirajućim plodom, bez žene i bez prirode, bez
drugoga. Pisanje je ovdje “otok-natpis”, Locus Solus, “kažnjenička
kolonija” - bremeniti san, zaokupljen nemogućim kojemu ih o
kojemu vjeruje da “govori”.
Upravo tim razgohćenjem modernoga mita pisanja, samački
stroj postaje bogohulan, na način poruge. Ono se obrušuje na za­
224
padnjačku ambiciju da na tekstu izrazi stvarnost stvari i daje preo­
brazi. Ono prikriva privid bića (sadržaja, smisla) koji je bio po­
svećenom tajnom Biblije što ju je četiri stoljeća građanskoga pisa­
nja premetnulo u moć slova i broja. Možda je i taj antimit još is­
pred naše povijesti, iako već nalazi brojne potvrde s urušavanjem
znanstvene uvjerljivosti, s masovnom “dosadom” školaraca, ili s
rastućom metaforizacijom administrativnih diskursa. Možda je on
naprosto stavljen “na stranu” galopirajuće tehnokratizacije, poput
znakovita paradoksa, malog bijelog oblutka.
225
11. poglavlje
Citiranje glasa
Vox...
Nympha fiigax *
G. Cossart, Orationes et Carmina, 1675.1
Robinson je Crusoe već sam pokazao kako se pukotina uvukla u
njegovo skripturalno carstvo. Nakon nekog vremena, njegov pot­
hvat prekida i opsjeda netko odsutan tko je stigao na obale otoka.
To je “otisak {the print) noge nagog čovjeka na žalu”. Neizvjes­
nost omeđenja: granica uzmiče pred strancem. Na marginama stra­
nice, trag nevidljive utvare {an apparition) remeti poredak što ga
je uspostavio kapitalizirajući i metodički rad. Ona u Robinsona
izazivlje “sumanute misli” (fluttering thoughts), “mušice” {whim­
sies) i “užas” {terror).2 Građanski osvajač promeće se u čovjeka
“izvan sebe”, koji je i sam postao divljim zbog toga (divljeg) poka­
zatelja koji ne pokazuje ništa. Gotovo je pomahnitao. Sanja, ali
snomorice. Gubi sigurnost u svijet kojim upravlja veliki urar. Na­
pušta ga razum. Lišen produktivne askeze koja mu je nadomješta­
la smisao, proživljava mnoge đavolske dane, opsjednut željom da
proždre nepoznatog ili strahom da sam bude proždrt.
Na napisanoj stranici pojavljuje se tako m rlja- poput šaranja
djeteta po knjizi koja je autoritet mjesta. U jezik se uvlači neki
odmak. Područje prisvajanja preinačuje trag nečega što nije ovdje
i ne posjeduje mjesto (poput mita).3Robinson će iznova steći snagu
da vlada kad mu se pruži mogućnost viđenja, naime kada znak
nedostatka odmijeni obuhvatljivo biće, vidljivi subjekt: Petko. Tada
* Glas... bježna nimfa. (L.G.)
226
će on ponovno pronaći svoj red stvari. Nered je pak prouzročio
pokazatelj prošle i prolazne stvari, “gotovo ništa” jednog prelaženja.
Silovitost koja se koleba između nagona da se proguta i užasa da se
bude progutan rađa se iz onoga što bismo, prema Hadewijch iz
Anversa, mogli nazvati “prisutnošću odsutnosti”. Drugi ovdje ne
čini sustav koji bi se skrivao iza onoga što ga ispisuje Robinson.
Otok nije palimpsest u kojemu bi bilo moguće otkriti, odgonetnuti
i iščitati sustav prikriven poretkom koji mu je nadređen, ali je jed­
nake vrste kao i on. Ono što se upisuje i prolazi nema vlastita tek­
sta. Ono se iskazuje jedino kroz diskurs vlasnika i nastanjuje se
jedino na njegovu mjestu. Jedini jezik razlike inteipretativni zanos
- snovi, “mušice” - samoga Robinsona.
Roman iz 1719. godine već naznačuje ne-mjesto (trag koji
nagriza rubove) i fantastički modalitet (interpretativnu ludilo) onoga
što će intervenirati kao glas u polju pisanja, iako Daniel Defoe ima
na umu samo tiho bilježenje teksta od strane jednog dijela tijela
(bose noge), a ne sam glas koji bi značio obilježavanje jezika tije­
lom. Taj su oblik i ti modaliteti već dobili ime: oni potječu, kazuje
Robinson, od nečega “divljega” (wild). Imenovanje ovdje nije više
negoli drugdje “slika” stvarnosti; to je performativni čin koji ustrojuje ono što iskazuje. On “označuje” kao što se nekome označuje
putovnica. On čini to što kazuje, i čini divljaštvo koje obznanjuje.
Kao što se imenujući može izopćiti, naziv “divlji” u isti mah stvara
i određuje ono što skripturalna ekonomija smješta izvan sebe. Na
nj uostalom odmah utječe njegov ključni predikat: divljeje prolazno;
ono se bilježi (preko mrlja, razmaka itd.), ah se ne ispisuje. Ono
preinačuje mjesto (uznemiruje ga), ah ne utemeljuje i koje drugo.
‘Teorijska fikcija” štoju je uveo Daniel Defoe zacrtava tako
jednuformu drugosti prema pisanju, formu koja će također namet­
nuti svoj identitet glasu budući da će kasnije, kad se pojavi Petko,
on biti prisiljen na izbor koji će imati dugoročne posljedice: ili
vikati (“divlji” izljev koji iziskuje tumačenje ih ispravljanje po­
moću pedagoškog - ih psihijatrijskog - “tretmana”), ih pak svojim
tijelom omogućiti ozbiljenje prevladavajućegjezika (postavši “glas
227
svoga gospodara”, poslušno tijelo koje izvršava naredbu, utjelov­
ljuje razum i stječe položaj nadomjestka za iskazivanje, te više nije
čin nego odjelotvorenje “izrijeka” drugoga). I sam će se glas uvući
poput traga u tekst, kao učinak ili metonimija tijela, citat prolazan
poput “nimfe” G. Cossarta - Nympha fugax, privremena pribjegarica, neuviđavna sablast, “poganska” ili “divlja” reminiscencija
u skripturalnoj ekonomiji, uznemirujući šum jedne druge tradicije
i izgovor za beskonačne interpretativne proizvodnje.
Valja još odrediti neke od povijesnih oblika nametnute usmenosti činjenicom njezina oslobađanja. Zbog njegova isključivanja
na osnovi ekonomske primjerenosti i djelotvornosti, glas se bitno
javlja u figurama citiranja, koje je na polju pisanja istovjetno tragu
bose noge na Robinsonovu otoku. U skripturalnoj kulturi, citiranje
združuje učinke interpretacije (ono omogućuje proizvodnju tek­
sta) s učincima alteracije (ono uz-nemiruje tekst). Ono djeluje iz­
među ta dva pola od kojih svaki određuje te dvije krajnje figure: s
jedne strane, citiranje-izlika koje služi proizvodnji teksta (pret­
postavlja se daje riječ o komentaru ili analizi) na osnovi ostataka
izabranih u usmenoj predaji koja ima snagu autoriteta; s druge
strane, citiranje-podsjećanje koje u jezik ucrtava neočekivani i frag­
mentarni povratak (poput krhotine glasa) usmenih odnosa koji su
ustrojujući, ah potisnuti ispisanim. Izgleda daje riječ o graničnim
slučajevima izvan kojih glasa više nema. U prvom slučaju, citira­
nja postaju sredstvo bujanja diskursa; u drugome, ona mu izmiču i
presijecaju ga.
Zadržavši se samo kod tih dviju inačica, nazvao bih jednu
“znanošću bajke” (imenom koje joj je tako često nadijevano u 18.
stoljeću), a drugo “vraćanjima i obratima glasova” (budući njiho­
va vraćanja, poput lastavica u proljeće, prate istančani modaliteti i
procedure, na način obrata ili tropa retorike, te slječu oblik putanja
koje se dokopavaju nezauzetih mjesta, “filmova za glasove”, kako
kaže Marguerite Duras, sporadičnih obilazaka - “un petit tour et
puis s’en va”). Oris tih dviju figura može poslužiti kao uvod u
228
propitivanje usmenih praksi, određujući nekoliko vidova okvira
koji još glasovima ostavlja načine govorenja.
Premješteno iskazivanje
Jedno opće pitanje prožima i određuje te figure i valja na nj pod­
sjetiti da bismo ih uveli. Pristupit ću mu preko jezične prečice. S
tog stajališta, Robinson sudjeluje i poziva se na neko povijesno
premještanje pitanja iskazivanja, naime “govornog čina” ili speech
act. Pitanje govornika i njegova identiteta izoštrilo se s razjedinjavanjem svijeta za koji se pretpostavlja daje govoren i govoreći:
tko govori kada više nema božanskog Govornika koji utemeljuje
svako pojedinačno iskazivanje? Na to je pitanje prividno odgovo­
rio sustav koji je subjektu podario mjesto zajamčeno i odmjereno
njegovom skripturalnom proizvodnjom.4 U liberalnoj ekonomiji u
kojoj su otočne djelatnosti u nadmetanju trebale težiti općoj ra­
cionalnosti, rad pisanja rađa u isti mah proizvod i njegova tvorca.
Nadalje, u načelu, više nema potrebe za glasom u tim umješnim
radionicama. Tako, tijekom klasičnog razdoblja, kada je prva za­
daća bila stvaranje znanstvenih i tehničkih “jezika” odjelitih od
prirode, a koji suje trebah preobraziti (pokret koji simbolizira Robin­
son započinjući svoj pothvat pisanjem dnevnika, ih “knjige razu­
ma”), svaki od tih sustava “pisanja” stavlja izvan sumnje svoje
“građanske” proizvođače, osigurane osvajanjima koje im omoguću­
je to neovisno oruđe na tijelu svijeta.
Pojavljuje se novi kralj: pojedinačni subjekt, neuhvatljivi
gospodar. Čovjek prosvjetiteljske kulture dobiva povlasticu da sam
bude bog koji je nekoć bio “odvojen” od svoga djela i određen
genezom. Dakako, među atributima židovsko-kršćanskoga Boga,
njegovi građanski nasljednici prave izbor: novi bog piše, ali ne
govori; on je pisac, ah ne stječe tijelo u razgovoru. Nemir iska­
zivanja tako je unaprijed uklonjen, prije no što se danas iznova
pojavio kao problem komunikacije. Rastuća proizvodnja objek­
tivnih programiranja, smještena pod zastavu “napretka”, može se
229
shvatiti i kao autobiografska pripovijest njegovih promicatelja: oni
u svojim ostvarenjima pripovijedaju o sebi. Povijest koja se stvara
njihova je povijest; dvostrukim rezom koji, sjedne strane, izdvaja
radnje, subjekte moći i znanja, a s druge svodi prirodu na puku
neiscrpivu osnovu na kojoj se pojavljuju i s koje se ubiru proizvo­
di. Izuzimanje novih stvaralaca u njihovoj samoći i inerciji iz pri­
rode podastrte njihovim putovanjima: ta su dva povijesna postula­
ta prekinula usmenu razmjenu između gospodara (oni više ne go­
vore) i svijeta (on više ne govori) i omogućila, tijekom tri stoljeća,
prekomjerni rad koji posreduje njihove odnose i koji, proizvoditelj
ljudi-bogova, preobrazitelj svijeta, postaje središnjom i šutljivom
strategijom nove povijesti.
Pa ipak vraća se pitanje koje je rad načelno uklonio: Tko
govori? Kome? Ali ono se iznova javlja izvan pisanja preobraženog
u sredstvo i učinak proizvodnje. Ponovno se ono javlja sa strane,
dolazeći izvan granica dosegnutih širenjem skripturalnog
pothvata.”Nešto” drugo još govori, što se gospodarima predočuje
u različitim figurama ne-rada - divljak, luđak, dijete ako ne i žena
- potom, ponavljajući često ranije figure u obliku glasa ili krikova
Pučanstva isključenog iz pisanja; još kasnije, pod znakon nesvijes­
ti, taj jezik nastavlja “govoriti” građanima i “intelektualcima”, ali
bez njihova znanja. Tako se neko govorenje pomalja ili se zadržava,
ali kao nešto što “izmiče” vladavini socio-kulturalne ekonomije,
ustroju razuma, nadmoći obrazovanja, vlasti elite i, naposljetku,
nadzoru prosvijećene svijesti.
Svakom obliku takva nepoznatog iskazivanja odgovara
stanovita znanstvena i društvena mobilizacija: civilizatorska kolo­
nizacija, psihijatrija, pedagogija, pučko obrazovanje, psihoanaliza
itd. - obnove pisanja u tim emancipiranim područjima. Ali važnija
je pritom činjenica koja služi kao polazište (i kao točka bijega)
svim tim ponovnim osvajanjima: kazivanje (govor) i djelovanje
(pisanje) pomiču se iz središta. Mjesto s kojega se govorije izvanj­
sko skripturalnom zahvatu. Elokucija se zbiva izvan mjesta na ko­
jima se proizvode iskazi. Za govor se više ne zna odakle dolazi; za
230
pisanje, koje utjelovljuje moć, sve se manje zna kako bi moglo
govoriti.
Prva žrtva te dihotomije bila je zacijelo retorika: ona je
pokušavala pomoću govora utjecati na volju drugoga, uspostaviti
veze i sporazume, koordinirati ili modificirati društvene prakse i
tako oblikovati povijest. Malo-pomalo, onaje bila izbačena sa znan­
stvenih polja. Zato ne čudi što se iznova našla na strani na kojoj
bujaju predaje, i daje Freud ponovno uspostavlja na prognanim i
neproizvodnim područjima sna, u koje se vraća nesvjesni “govor”.
Ta podjela, već tako naznačena u 18. stoljeću u rastućoj suprotnos­
ti između tehnika (ili znanosti) i djela,5 ili, određenije, u jezičnom
razlikovanju između suglasnika (koji je pisani razum) i samoglas­
nika (koji je dah, posebni učinak tijela),6 izgleda da je najposlije
stekla svoj legitimni znanstveni status s rezom što gaje Saussure
uspostavio između “jezika” i “govora”. Na taj način, “prvobitna
teza” (po Hjelmslevu) djela Tečaj opće lingvistike odvaja
“društveno” od “pojedinačnog” i “bitno” od onoga što je sporedno
ili barem “akcidentalno”.7Pretpostavlja ona također da “jezik živi
samo zato da bi upravljao govoronTj Zaključci koji određuju tu
tezu (a ona i sama ovisi o Saussureovu “prvom načelu”, naime, o
proizvoljnosti znaka) i koji suprotstavljaju sinkronijsko događajnom, naznačuju tradiciju koju Saussure poopćuje podižući je do
znanstvenosti i koja je tijekom dva stoljeća povijesti činila postu­
latom skripturalnog pothvata raskid između iskaza (ispisivog pred­
meta) i iskazivanja (čina kazivanja). S time da se na taj način os­
tavlja po strani druga ideološka tradicija, također prisutna u Saussurea, koja suprotstavlja “kreativnost” govora “sustavu jezika”.9
Čak i premješteno, stavljeno na stranu - ili stavljeno na ugar
- iskazivanje se ne može odvojiti od sustava iskaza. Prisjetimo li
se samo dvaju društveno-povijesnih oblika te re-artikulacije,
možemo razlikovati, s jedne strane, nastojanje pisanja da ovlada
“glasom” koji ono ne može biti, ali bez kojega unatoč svemu ne
može opstati, i s druge strane nečitljive povratke glasova čiji urezi
231
rešetaju iskaze i prohode kroz kuću jezika poput stranaca, poput
“kućnih utvara”.
Znanost bajke
Promotrimo li najprije znanost bajke, dotičemo sve eruditne ih eli­
tističke hermeneutike riječi - primitivne, bogobojazne, sumanute,
dječje ih pučke riječi - kakve već dva stoljeća propituje etnologija,
“religijske znanosti”, psihijatrija, pedagogija i političke ili histori­
ografske procedure koje teže uvođenju “glasa naroda” u autorizirani
jezik. Golemo polje, od “objašnjenja” starih ih egzotičnih “pripo­
vijesti” u 18. stoljeću, do pionirskog djela Oscara Wildea “koji
daje riječ” Sanchezovoj djeci i polazište je tolikih “pričanja o živo­
tu”.10Te različite “heterologije” (ili znanosti o drugome) imaju kao
zajedničko obilježje nakanu da napisu glas. To što nam govori
izdaleka mora naći svoje mjesto u teksta Tako bi se primitivna
usmenost trebala ispisati u etnološkom diskursu: “genija” “mitolo­
gija” i religijskih “bajki” (kao što kazuje Enciklopedija) u uče­
nome znanju; ili “glas naroda” u Micheletovoj historiografiji. Ono
što se čuje, ali iz daljine, preobrazit će se u tekst sukladno zapadnoj
želji iščitavanja svojih proizvoda.
Heterologijski postupak izgleda da počiva na dvama uvje­
tima: predmet, određen kao “bajka”; te oruđe, prijevod. Odrediti
kao “bajku” položaj drugoga (primitivan, vjerski, mahniti, dječji
ili pučki) ne znači samo poistovjetiti ga s “onime tko govori” (fari),
nego i s govorom koji “ne zna” što kazuje. Ako ozbiljna, eruditska
ih prosvijetljena raščlamba jasno pretpostavlja da se nešto bitno
navješćuje u mitu domoroca, u dogmi vjernika, u brbljanju djeteta,
u riječima izgovorenima u snu ili u poučnom razgovoru ljudi, ona
također tvrdi kako ti govori zapravo ne znaju što bitno iskazuju.
“Bajka” je tako puni govor, ah treba pričekati znanstveni izvod da
bi postalo “eksplicitno” to što ona kazuje “implicitno”. Tim lu­
kavstvom istraživanje si unaprijed, samim svojim predmetom,
određuje nužnost i mjesto. Ono je sigurno da će uvijek moći unijeti
232
tumačenje u ne-znanje koje podriva kazivanje bajke. Kradomice,
udaljenost iz koje dopire strani glas pretvara se u rascjep koji odvaja
skrivenu (nesvjesnu) istinu glasa od privida njegova očitovanja.
Vladavina skripturalnog rada dobiva svoju pravnu osnovanost preko
te strukture “bajke” koja je njezin povijesni proizvod.
Sredstvo pomoću kojega ta vladavina prelazi s prava na
činjenicujest prijevod. Taj se mehanizam usavršavao tijekom naraš­
taja. On omogućuje prijelaz s jednog jezika na drugi, isključivanje
izvanjskosti njezinim prebacivanjem u unutarnjost i preobrazbu u
“poruke” (pisane, proizvedene i “razumljene”) jedinstvenih ili
mahnitih “šumova” koji dolaze od glasova. Kao što je ustanovio
još Hjelmslev, prijevod pretpostavlja “prevodljivost” svih jezika
(slikovnih, gestualnih ili zvukovnih) na “prirodni svakodnevni je­
zik”. Počevši od te postavke, raščlamba može svesti sve izraze na
oblik razrađen u određenu polju, ali za koji se pretpostavlja da “nije
specifičan”, nego previđen “univerzalnim značajem”.11 Nadalje,
uzastopne operacije postaju legitimne: zapisivanje, koje usmeno
preobražava u pismeno; konstrukcija modela koji pristupa bajci
kao jezičnom sustavu; proizvodnja značenja koje proizlazi iz funk­
cioniranja tog modela na onome što je bilo promijenjeno u tekst,
itd. Nemoguće je promotriti svaki od stupnjeva rada pogona koji
građu dostavljenu mu u obliku “bajke” pretvara u pisane i čitljive
kulturalne proizvode. Naglasio bih jedino važnost zapisivanja, ra­
širene i, smatra se, očevidne prakse, jer, zamjenjujući najprije neš­
to usmeno pisanim (primjerice, zapisivanjem kakve narodne preda­
je), ono potom omogućuje vjerovanje da se napisani proizvod ana­
lize tog pisanog dokumenta odnosi na usmenu književnost.
Jedna je neobična činjenica, međutim uvjet koji omogućuje
lukavstva što unaprijed jamče uspjeh skripturalnih zahvata. Za raz­
liku od takozvanih egzaktnih znanosti, čiji je razvoj podređen neo­
visnosti nekog polja, “heterologijske” znanosti stvaraju svoje proiz­
vode zahvaljujući prijelazu preko drugoga. Napreduju one suklad­
no “seksualnom” postupku koji nadolazak drugoga shvaća kao
nužnu obilaznicu u svom napredovanju. Prema našem viđenju
233
stvari, to se objašnjava činjenicom da usmenost ostaje trajnom izvanjskošću bez koje pisanje ne funkcionira. Glas navodi na pisa­
nje. Takav je odnos Micheletove historiografije s “glasom naroda”
koji unatoč svemu, kazuje on, nije nikad “mogao navesti da progo­
vori” - ili Freudova psihoanalitičkog pisanja s užitkom njegove
pacijentice Dore, koji mu je “uzmicao” za cijelo vrijeme usmene
razmjene u liječenju.
Od etnologije do pedagogije, ustanovljujemo da se osigura­
ni uspjeh pisanja artikulira na prvotnome neuspjehu i nedostatku,
kao da se diskurs gradi tako da bude posljedica i prikrivanje nekog
gubitka koji je uvjet njegove mogućnosti, kao da je smisao svih
osvajanja skripturalnoga bio stvaranje obilja proizvoda koji na­
domještaju jedan odsutni glas, a da ga nikad ne uspiju uhvatiti,
privesti ga mjestu teksta, ukinuti ga kao stranog. Drugim riječima,
moderno pisanje ne može se zateći na mjestu prisutnosti. Kao što
smo vidjeh, skripturalna je praksa nastala upravo iz raskola izme­
đu prisutnosti i sustava. Ona se oblikovala počevši od rascjepa u
starodrevnom jedinstvu Pisanja koje je govorilo. Njezin je uvjet
neidentičnost sa samim sobom.
Svekolika “heterologijska” književnost može se dakle sma­
trati posljedicom tog rascjepa. Pripovijeda ona u isti mah o tome
što čini od usmenosti (preinačuje je) te kako i sama biva pre­
inačenom od i preko glasa. Tekstovi tako iskazuju preinačen glas u
(istom tom) pisanju koje glas čini nužnim svojom nepremostivom
razlikom. S tom književnošću pojavljuje se dakle prva figura isto­
dobno “citiranog” (poput presude) i preinačenog - izgubljenog,
glasa poništenog u samom predmetu (“bajka”) čiju skripturalnu
tvorbu on omogućuje. Ali to “seksualno” funkcioniranje heterologijskog pisanja, vazda promašenog, promeće ga u erotiku: njega
na proizvodnju navodi nedostupnost njegova “predmeta”.
234
Šumovi tijela
Izdvojit ću još jednu modemu figuru iz te formacije: “glasove tije­
la”. Primjer te druge pozornice pruža opera, koja se postupno usta­
novila u mjeri u kojoj je skripturalni model ustrojio društvene teh­
nike i prakse u 18. stoljeću. Prostor za glasove, opera, dopušta go­
vor nekog iskazivanja koje se u najuzvišenijim trenucima odvaja
od iskaza, ometa i parazitira sintakse, te u gledalištu ranjava ili
izaziva uživanje onih mjesta na tijelu koja ni sama nemaju jezika.
Tako u Verdijevu Macbethu, u finalu arije ludila Lady Macbeth,
glas, što ga najprije nosi orkestar, iskoračuje, te je uskoro sam,
nakon što je orkestar utihnuo, potom još trenutak slijedi krivulju
melodije, titra, polagano jenjava, slabi i najposlije se gubi u tišini.
Glas je to koji među ostalima probija diskurs stvarajući u njemu
zagradu i pomutnju.
Na modernoj pozornici usmene su putanje jednako jedin­
stvene kao i tijela, nepronične značenju koje je uvijek općenito.
Tako ih je moguće “prizvati” (poput “duhova” i negdanjih glaso­
va) jedino na način na koji je Marguerite Duras predstavila “film
glasova”: “Glasovi žena... Dopiru iz noćnog prostora, kao da se
dižu s kakva balkona ponad praznine, cjeline. Povezuje ih želja.
Razdiru se... Ne znaju za nas. Ne znaju da ih čujemo”. Uništiti,
kaže ona: “Pisanje je prestalo”.12
Ponovno čuti taj glas, stvoriti na taj način prostor slušanja,
želja je čak i filozofije od Deleuzeova Anti-Edipa do Lyotardove
Libidinalne ekonomije. Obrat navodi psihoanalizu da od “znanosti
o snovima” postane iskustvom onoga što govoreći glasovi mije­
njaju u noćnoj spilji tijela slušatelja. Književni se tekst mijenja
postajući dvosmislenim zadebljanjem u kojemu se neuništivi zvu­
kovi iznova promeću u značenje. Pluralno tijelo u kojemu kruže
prolazna usmena mrmorenja, eto što postaje to rastrgano pisanje,
“pozornica za glasove”. Ona onemogućuje svođenje nagona na
znak. Nastoji ona stvoriti, kao što je učinio skladatelj Maurice
235
Ohana, “krikove za dvanaest ispremiješanih glasova”. Ne znamo
više stoje to ako ne preinačeni i naizmjenični glasovi.
Ustvari, u učenom je pisanju na djelu tek povratak glasova
preko kojih društveno tijelo “govori” u navodima, u dijelovima
rečenica, u tonalitetima “riječi”, u šumu stvari. ‘Tako govore moji
roditelji”, kazuje Helias, “tako govori moj otac”:13 zvukovna očaranost povezana s ostacima iskaza. Ta glosolalija raspršena u glasov­
ne rasplamsaje sadrži riječi koje iznova postaju zvuci: primjerice,
Marie-Jeanne “će voljeti koristiti neke riječi zbog šuma koje one
proizvode u njezinim ustima i u njezinim ušima”.14Ili, šumovi koji
postaju riječi, poput “šuma” što ga “šišarka”, ta igračka-plod bora,
proizvodi pri padu.15 Ili rime, brojalice, jibidis i jabadous, zvučne
kutije izgubljena značenja i prisutna uspomena:
Dibedup, dibedi
Evo psa što ulazi
Dibedup, dibeda
S macom na leđima
Dibedup dibedi
S mišem u sredini.16
Preko predaje i duhova koji nastavljaju pohoditi svakodnevni
život zvukovnim citatima, održava se neka tradicija tijela. Ona se
čuje, ali se ne vidi.
To su ustvari preostaci tijela usađeni u obični jezik i koji ga
obilježuju, bijeli obluci u šumi znakova. Ljubavno iskustvo, na­
pokon. Ubrizgani u prozu dana, bez komentara i mogućeg prijevo­
da, preostaju poetski zvukovi citiranih ulomaka. Posvuda “ima”
takvih odjeka dirnutih tijela, poput “stenjanja” i ljubavnih šumova,
krikova koji rastvaraju tekst čije će bujanje potaknuti oko sebe,
procijepi iskazivanja u sintagmatskoj strukturi iskaza. To su jezič­
ne istoznačnice erekciji ili bezimenoj boli ili suzama: glasovi bez
jezika, iskazivanja koja teku iz pamtećeg i neproničnog tijela kad
236
više ne raspolaže prostorom što ga ljubavnome ili zahvalnom govoru
nudi glas drugoga. Krici i suze: afatično iskazivanje onoga što
preživljuje, a da ne zna zašto (zahvaljujući kojemu mračnom dugo­
vanju ili pisanju tijela), a da ne zna kako bi bilo kazano, bez glasa
drugoga.
Ti procijepi glasa bez konteksta, “opscena” navođenja tije­
la, šumovi u čekanju jezika, potvrđuju, čini se, preko “nereda” koji
se tajno poziva na neki nepoznati red, postojanje drugoga. Ali isto­
dobno oni unedogled pripovijedaju (mrmorenje ne prestaje) o
čekanju na jednu nemoguću prisutnost koja u vlastitome tijelu budi
tragove što ih je ono ostavilo. Ti navodi glasova upisuju se u sva­
kodnevnu prozu koja preko iskaza i postupaka može proizvesti je­
dino njihove učinke.
237
12. poglavlje
Čitanje: potkradanje
“Teror želi zatočiti jednom zauvijek značenje riječi.”
Jean-Fran^ois Lyotard, Rudiments patens (Poganski
prežici)
Nekoć je Alvin Toffler navijestio rođenje “nove ljudske vrste”,
nastale masovnom umjetničkom konzumacijom. Određujuće svoj­
stvo te vrste u nastajanju, što proždrljivo pase na pašnjacima me­
dija, bila bi “samopokretljivost”.1Vratila bi se negdanjemu nomadstvu, ali sad bi lovila po umjetnim stepama i šumama.
Ta se proročanska raščlamba, međutim, odnosila jedino na
gomilu koja konzumira “umjetnost”. Uostalom, ispitivanje
Državnog sekretarijata za kulturu (prosinac 1974. godine)2 poka­
zuje do kojeg se stupnja samo elita koristi tom proizvodnjom. Od
1967. godine (datum ranijeg ispitivanja INSEE), javna sredstva
uložena u otvaranje i razvoj domova kulture povećali su kultural­
nu nejednakost Francuza. Umnožavaju se na taj način mjesta
izražavanja i simbolizacije, ali, ustvari, ista kategorija ljudi odatle
izvlači korist: kultura, kao i novac “ide samo bogatima”. Većina
ljudi nikad ne šeće tim vrtovima umjetnosti. Ona je uhvaćena i
prikupljena u mrežama medija, onima televizije (koja ima pod svo­
jom vlašću 9 od 10 Francuza), tiska (8 od 10 Francuza), knjige (7
od 10 Francuza, od kojih dvoje čitaju mnogo, prema ispitivanju
obavljenu ujesen 1978. godine, a petero čitaju prilično)3itd. Umjesto
nomadizma, na djelu bi dakle bila “redukcija” i zatvaranje u tor:
potrošnja, ustrojena takvim ekspanzionističkim premrežavanjem,
oličavala bi djelatnost svođenja ljudi na ovce, koje sve većapokret-
238
nost osvajača prostora kakvi su mediji postupno imobilizira i “tre­
tira”. Fiksacija potrošača i kolanje medija. Mnoštvu jedino preostaje sloboda da brsti obrok nadomjestaka koji sustav dijeli sva­
kome.
Ustajem upravo protiv te namisli: takvo je predočivanje
potrošača neprihvatljivo.
Ideologija “inform iranja”putem knjige
Općenito, takva se slika “javnosti” ne eksplicira. Ne uklapa se ona
u nakanu “proizvođača” da informiraju stanovništvo, naime da
“podare oblik” društvenim praksama. I same pobune protiv vulgarizacije/vulgamosti medija nerijetko proizlaze iz slične pedagoške
ambicije; uvjerenoj da su njihovi kulturalni modeli potrebni naro­
du radi obrazovanja duha i uzvišenosti srca, elitu pogađa “niska
razina” novinstva i televizije te vazda tvrdi da javnost oblikuju
proizvodi koji joj se nameću. Znači to pogrešno razumjeti čin
“konzumiranja”. Pretpostavlja se da “asimilirati” nužno znači
“postati sličan” onome “što apsorbiramo”, a ne “učiniti to sličnim”
onome što jesmo, učiniti to svojim, prisvojiti to ili preusvojiti. Va­
lja načiniti izlaz između ta dva moguća značenja, a prije svega na
osnovi priče, čiji obzor valja tek iscrtati. “Bilo jednom...”
U 18. stoljeću, ideologija Prosvjetiteljstva težila je tome da
knjiga preobrazi društvo, da širenje školstva preobrazi običaje i
navade, da elita sa svojim proizvodima, pokrije li njihovim raspančavanjem određeno područje, stekne moć preustroja društva. Taj mit
o Obrazovanju4 upisao je teoriju konzumacije u strukture kultu­
ralne politike. Dakako, logikom tehnološkog i ekonomskog razvo­
ja koji je potaknula, taje politika dovela do današnjeg sustava koji
je obmuo ideologiju što se do jučer trudila širiti “prosvjetiteljstvo”.
Sredstva širenja odsad postaju važnija od ideja koje se odašilje.
Medij nadomješta poruku. ‘Tedagoške” procedure koje su se osni­
vale na mreži školstva, razvile su se do stupnja te se profesorsko
“tijelo” koje ih je usavršavalo tijekom dva stoljeća napušta kao
239
nepotrebno ili slama: njih nadalje čini aparat koji, ispunjavajući
davnašnji san o uokviravanju svih građana i svakoga ponaosob,
malo-pomalo ništi ciljeve, školnička uvjerenja i institucije Pro­
svjetiteljstva. Riječju, sve se u Obrazovanju odvija kao da se for­
ma njegove tehničke uspostave neumjereno ostvarila, uklonivši i
sam sadržaj koji gaje omogućio te on nadalje gubi svoju društve­
nu korisnost. Ah tijekom cijeloga tog razvoja namisao o proizvođe­
nju društva preko “skripturalnog” sustava neprestance je kao
posljedica pratilo uvjerenje kako se, uz veće ih manje otpore, javnost
modelira pisanjem (verbalnim ih slikovnim), te postaje slična onome
što prima, naposljetku daje otisnuta putem i poput teksta koji joj je
nametnut.
Jučer, taj je tekst bio školski. Danas, tekst je društvo samo.
On ima urbanistički, industrijski, trgovački ih televizijski oblik.
Ah preobrazba koja je omogućila prijelaz od školničke arheologije
do tehnokracije medija nije ukinula postulat pasivnosti svojstvene
potrošnji - a upravo bi o tom postulatu valjalo raspravljati. Napro­
tiv, ona ga je osnažila: opće uvođenje izjednačenog obrazovanja
učinilo je nemogućim ih nevidljivim odnose među subjektima tradi­
cionalnog naukovanja; tehničari “informatori” tako su se, zahvalju­
jući sistematizaciji poduzeća, preobrazili u službenike strogo
ograničene na specijalnost sve udaljeniju od korisnika; i sama je
logika proizvodnje, izdvojivši proizvođača, dovela do shvaćanja
kako u potrošača nema stvaralaštva; uzajamna zashjepljenost do
koje je doveo sustav završila je time da su jedni i drugi povjeravah
kako inicijativa živi samo u tehnološkim laboratorijima. Ista
raščlamba pritiska što ga vrše sredstva tog sustava disciplinarnog
uokviravanja i opet postulira pasivnu javnost, “informiranu”,
obrađenu, obilježenu i bez povijesne uloge.
Efikasnost proizvodnje pretpostavlja inertnost potrošnje. Ona
proizvodi ideologiju potrošnje-sabirališta. Posljedica klasne ideo­
logije i tehnološke zaslijepljenosti, taje legenda nužna sustavu koji
izdvaja i povlašćuje autore, pedagoge, revolucionare, riječju “proiz­
vođače” u odnosu na one koji to nisu. Propita h se “potrošnju”
240
kakva je zamišljena i (naravno) potvrđena tim “autorskim” pot­
hvatima, ukazuje se prilika da se otkrije stvaralačka djelatnost tamo
gdje je bila zanijekana i da se relativizira pretjerana tvrdnja kako
samojedna proizvodnja (stvarana, ali posebna) može stvarati povi­
jest “informirajući” ukupnost zemlje.
Neprepoznata djelatnost: čitanje
Čitanje je samo djelomičan, ali ključan aspekt potrošnje. U druš­
tvu u kojemu se sve više piše, koje ustrojuje moć preobražavanja
stvari i struktura počevši od skripturalnih modela (znanstvenih,
ekonomskih, političkih), koje se malo-pomalo promeće u kom­
binirane “tekstove” (administrativne, urbane, industrijske itd.),
dvočlani se izraz proizvodnja-potrošnja često može zamijeniti svo­
jom općom istoznačnicom i pokazateljem, binomom pisanje-čitanje. Moć koju je uspostavila (naizmjence reformistička, znan­
stvena, revolucionarna ili pedagoška) želja za obnovom povijesti,
zahvaljujući skripturalnim operacijama obavljenim najprije na za­
tvorenu polju, ima uostalom za posljedicu veliku podjelu između
čitanja i pisanja.
“Modernizacija, modema, to je pisanje”, kazuje Francois
Furet. Generalizacija pisanja zapravo je izazvala nadomještanje
običaja apstraktnim zakonom, zamjenu države tradicionalnih au­
toriteta i usitnjavanje skupine u korist pojedinca. Međutim, ta se
preobrazba dogodila u liku “križanja” dvaju različitih činitelja, pisa­
nog i usmenoga. Nedavno istraživanje F. Fureta i J. Ozoufa dijela
Francuske slabije obuhvaćena školstvom, ukazalo je na pojavu
“polupismenosti usredotočene na čitanje, koje potiče Crkva i obitelj,
isključivo namijenjene djevojkama”.5 Jedino je škola povezivala,
ali nerijetko krhkim spojem, dvije discipline - čitanje i pisanje.
Ustvari, u prošlosti su one bile odvojene, sve do druge polovine
19. stoljeća; danas, u životu odraslih školovanih ljudi veoma se
brzo, i u mnogih, odvaja “samo čitanje” od pisanja; stoga se valja
241
upitati o vlastitim putanjama čitanja čak i tamo gdje je povezano s
pisanjem.
Sa svoje strane pak, istraživanja posvećena psiholingvistici
razumijevanja6 razlikuju kod čitanja “leksički čin” od “pisanog
čina”. Ona pokazuju da dijete tijekom školovanja uči čitati uspored­
no s učenjem dešifriranja, a ne nakon njega: iščitati značenje i pre­
poznati slova. To su dvije različite djelatnosti, makar se one preplitale. Drugim riječima, kulturalno pamćenje stečeno slušanjem,
usmenom tradicijom, jedino omogućuje i postupno obogaćuje
strategije semantičkog pitanja čije odgonetavanje pisanog teksta
produhovljuje, precizira ili ispravlja očekivanja. Od čitanja djeteta
do onoga znanstvenika, čitanju prethodi i omogućuje ga usmena
komunikacija, nebrojeni “autoriteti” koje tekstovi gotovo nikad ne
navode. Sve tako navodi na zaključak daje gradnja značenja, kojoj
je oblik očekivanje (očekivati da) ili neka anticipacija (stvarati pret­
postavke) povezana s usmenom predajom, te je ona bila ta prvo­
bitna gromada koju je odgonetanje pisane građe postupno klesalo,
obezvređivalo, provjeravalo i upojedinjavalo ne bi li omogućilo
čitanje. Graf jedino izrezuje ili dubi u anticipaciji.
Usprkos radovima na ekshumiranju samostalnosti čitalačke
prakse ispod skripturalnog imperijalizma, činjenično je stanje
stvoreno tijekom više od tri stoljeća povijesti. Društveno i tehno­
loško djelovanje suvremene kulture hijerarhizira te dvije djelat­
nosti. Pisati znači proizvoditi tekst; čitati znači primati ga od dru­
goga ne obilježujući pritom svoje mjesto, ne obnavljajući ga. U
tom smislu, čitanje molitvenika ili Svetog pisma koje je svećen­
stvo nekoć preporučivalo djevojkama i majkama, braneći tim vestalinkama pisanje svetoga nedodirljivog teksta, nastavlja se i da­
nas “čitanjem” televizije koje se nudi “potrošačima”, u nemo­
gućnosti da vlastitim pisanjem obilježe ekran, jer se na njemu po­
javljuje proizvodnja Drugoga - “kulture”. “Veza koja postoji iz­
među čitanja i Crkve”7ponavlja se u odnosu između čitanja i Crkve
medija. U tom smislu, konstrukciji društvenog teksta od strane in­
telektualaca izgleda još odgovara njegovo “primanje” od strane
242
vjernika, koji bi se trebali zadovoljiti ponavljanjem obrazaca što su
ih izradili manipulated jezika.
U pitanje, nažalost, ne treba postaviti tu podjelu rada (ona je
i više nego stvarna), nego poistovjećivanje čitanja s pasivnošću.
Ustvari, čitati znači hodočastiti u kakvu nametnutom sustavu
(onome teksta, istovjetnome uspostavljenom poretku u gradu ili
supermarketu). Nedavne raščlambe pokazuju da “svako čitanje
preobražava svoj predmet”,8da se (Borges je to davno kazao) “jed­
na književnost razlikuje od druge manje po tekstu, koliko po načinu
na koji se čita” 9 i da je, napokon, sustav verbalnih ili slikovnih
znakova zaliha oblika koji čekaju da im čitatelj podari značenje.
Ako je dakle “knjiga zapravo (konstrukcija) čitatelja”,10djelovanje
potonje valja zamisliti kao neku lectio, vlastiti proizvod “čitate­
lja”.11Taj pak ne zauzima niti mjesto određena autora niti autorsko
mjesto. On u tekstovima otkriva drugo od onoga što je bila njihova
“namjera”. On ih odvaja od njihova (izgubljenog ili usputnog iz­
vora). On im kombinira dijelove i stvara ne-znanje na prostoru koji
ustrojuje njihova sposobnost da omoguće beskonačno mnoštvo
značenja. Je li ta “čitalačka” djelatnost pridržana za književnog
kritičara (uvijek povlaštenog u proučavanju čitanja), naime ponovno
za jedan sloj intelektualaca, ili se može proširiti na svekoliku kul­
turalnu potrošnju? Na to bi pitanje povijest, sociologija ili peda­
gogija morale makar djelomično odgovoriti.
Nažalost, obilna književna proizvodnja posvećena čitanju
pruža tek djelomične podatke u vezi s tim pitanjem ili pak iznosi
iskustva obrazovanih ljudi. Istraživanja se nadasve odnose na pouča­
vanje čitanju.12Ona se ijeđe upuštaju u polje povijesti i etnologije,
uslijed nedostatnih tragova što ih je ostavila praksa koja klizi pre­
ko svakovrsnih još nedostatno određenih “pisanja” (primjerice,
krajolik se “iščitava” kao što se čita tekst).13 Brojnija u sociologiji,
ta su istraživanja općenito statističke prirode: izračunavaju ona
odnose između pročitanih predmeta, društvene pripadnosti i mjes­
ta učestalosti više no što raščlanjuju samu radnju čitanja, njezine
modalitete i tipologiju.14
243
Ostaje polje književnoga, danas nadasve bogato (od Barthesa do Riffaterrea ili Jaussa), opet povlašteno pisanjem, ali vi­
soko specijaliziranim: “pisci” protjeruju “užitak čitanja” tamo gdje
je artikuliran umijećem pisanja i zadovoljstvom ponovnog čitanja.
Tamo se, međutim, prije ili poslije Barthesa pripovijeda o skreta­
njima i domišljanjima koja se poigravaju s očekivanjima, trikovi­
ma i normativima “čitana djela”; tamo se već razrađuju teorijski
modeli kadri da o tome izvijeste.15 Usprkos svemu tome, povijest
čovjekovih koračanja preko vlastitih tekstova ostaje velikim dije­
lom nepoznata.
“D oslovno " značenje, proizvod društvene elite
Analize koje prate djelatnost čitanja u njezinim obilaznicama,
zanošenjima preko stranice, metamorfozama i anamorfozama koje
uzrokuje oko putnika, u imaginarnim ih meditativnim uzletima na
koje navode neke riječi, prostornim prekoračenjima na vojnički
strogo raspoređenim ispisanim površinama, privremenim plesovi­
ma, čini se barem, na prvi pogled, da nije moguće održati razdaljinu
koja odvaja čitljivi tekst (knjiga, slika itd.) od čitanja. Bilo da je
riječ o novinskom tekstu ih o Proustu, tekstu podaruju značenje
jedino čitatelji; on se mijenja zajedno s njima; on se podešava su­
kladno kodovima percipiranja koji mu izmiču. Postaje on tekstom
tek u svom odnosu s izvanjskošću čitatelja, igrom podrazumijevanja
i lukavstava između dviju vrsta “kombiniranog” čekanja: onoga
koje ustrojuje čitljiv prostor (doslovnost) i onoga koji organizira
nužan postupak za aktualizaciju djela (čitanje).16
Začuđuje činjenica da je načelo te čitačke djelatnosti već
postavio Descartes prije više od tri stoljeća, u vezi s tadanjim ra­
dovima o kombinatorici i o primjeru “znaka” ih šifriranih teksto­
va: “I ako netko, ne bi li odgonetnuo neki znak ispisan običnim
slovima, naumi pročitati slovo B svugdje gdje stoji A, i pročitati C
posvuda gdje će biti B, i potom svako slovo nadomjesti onim koje
je iza njega po alfabetskom redu, i ako tada, čitajući na taj način,
244
uoči da te riječi imaju nekog smisla, neće nimalo sumnjati da to
nije pravo značenje znaka koji je takvim zatekao, iako se moglo
dogoditi da mu je onaj tko ga je napisao pripisivao neko posve
drugo, dajući svakom slovu drukčije značenje...”.17 Zahvat de­
kodiranja, artikuliran ne-označiteljima, stvara značenje koje, pre­
ma tome, nije određeno kakvom zalihom, “intencijom” ili djelat­
nošću autora.
Odakle se onda rađa Kineski zid koji opasuje “vlastitost”
teksta, koji izdvaja od svega ostaloga njegovu semantičku samostal­
nost i koji od njega stvara tajni poredak “djela”? Tko podiže tu
pregradu koja tekst pretvara u otok uvijek izvan domašaja čitate­
lja? Ta fikcija osuđuje potrošače na podređenost, budući da su odsad
uvijek krivi za nevjeru ili neznanje u odnosu na nijemo “bogat­
stvo” blaga na taj način stavljenog na stranu. Ta fikcija o “blagu”
skrivenu u djelu, riznici značenja, nema dakako za temelj proiz­
vodnost čitatelja, nego društvenu ustanovu koja nad-određuje
njegov odnos s tekstom.18Čitanje je na neki način obilježeno odno­
som snaga (između učitelja i učenika, ili između proizvođača i
potrošača) čijim oruđem postaje. Uporaba knjige od strane povlaš­
tenih pretvara je u tajnu koje su oni jedini “istinski” tumači. Čita­
nje postavlja između teksta i čitatelja granicu za koju putovnice
izdaju samo ti službeni tumači, preobražavajući svoje čitanje (tako­
đer legitimno) u pravovjernu “doslovnost” koja svodi druga čita­
nja (jednako legitimna) na puka krivovjeija (koja nisu “primjere­
na” značenju teksta) ili beznačajnosti (izručene zaboravu). S tog
stajališta, “doslovni” je smisao pokazatelj i učinak društvene moći,
one elite. Po sebi ponuđen pluralnom čitanju, tekst postaje kultu­
ralnim oružjem, nadziranim lovištem, izlikom za zakon koji oza­
konjuje kao “doslovno” društveno ovlašteno tumačenje profesio­
nalaca i intelektualaca.
Uostalom, ako se među intelektualcima tolerira očitovanje
čitateljskih sloboda preko teksta (treba biti Barthes da si to dopus­
timo), ono je s druge strane zabranjeno učenicima (koje su učitelji
strogo ili lukavo priveli u staju “prihvaćenog” značenja) ili javno­
245
sti (koju se brižno upozorava na to “što treba misliti” i čija se in­
ventivnost smatra zanemarivom, te se ušutkava).
Tako dakle društvena hijerarhija prikriva stvarnost čitačke
prakse ili je čini neprepoznatljivom. Nekoć je Crkva utemeljila
društveni raskol između svećenstva i “vjernika”, dok se danas za
Pisanje koje uživa status “Slova” pretpostavlja da je neovisno o
svojim čitateljima, a ustvari su ga zatočili njegovi egzegeti: sa­
mostalnost teksta bila je ponavljanje društveno-kulturalnih odnosa
unutar ustanove čiji su pretpostavljeni određivali što u njemu valja
iščitati. Slabljenjem institucije, između teksta i njegovih čitatelja
rodila se uzajamnost koju je ona prikrivala, kao daje, povukavši
se, razotkrila bezgranično mnoštvo “pisanja” proizvedenih čitanji­
ma. Kreativnost čitatelja raste razmjerno slabljenju moći ustanove
koja ju je nadzirala. Taj proces, vidljiv od Reformacije, zabrinjavao
je pastore već u 17. stoljeću. Danas, sociopolitički dispozitivi škole,
tiska ili televizije odvajaju od svojih čitatelja tekst koji drži u svo­
jim rukama gospodar ili proizvođač. Ali iza kazališnog dekora toga
novog pravovjerja (kao što je to već bio slučaj nekoć)19 krije se
šutljiva, transgresivna, ironična ili poetska djelatnost čitatelja (ili
telegledatelja) koji čuvaju svoju navlastitost u privatnosti i bez zna­
nja “gospodara”.
Čitanje bi se dakle smjestilo na spojnici društvene strati­
fikacije (odnosa klasa) i poetskih operacija (korisnik gradi tekst):
društvena hijerarhizacija radi na tome da se čitatelj prilagodi “in­
formaciji” što je razašilje elita (ili poluelita); čitajuće operacije
podrivaju prvu (društvenu hijerarhizaciju) uvlačeći svoju inven­
tivnost u pukotine kulturalne pravovjernosti. Od tih dviju pripo­
vijesti, jedna zamagljuje ono što nije primjereno “gospodarima” i
čini im to nevidljivim, druga ga raspršuje u mreže privatnoga. Tako
one obje surađuju na tome da se od čitanja učini nepoznanica iz
koje se, s jedne strane, pomalja, jedino obrazovano iskustvo, teatralizirano i prevladavajuće, a s druge strane rijetke i djelomične,
naznake zajedničke poetike na način mjehurića koji se dižu s dna
vode.
246
“ Vježbanjeposvudašnjosti”, te "drske odsutnosti”
Samostalnost čitatelja ovisi o preobrazbi društvenih odnosa koji
nadodređuju njegov odnos prema tekstu. Ta je preobrazba nužna
zadaća. Ali ta bi revolucija i opet bila totalitarizam elite, koja želi
sama uvesti drukčije pristupe i nadomjestiti prijašnje obrazovanje
normativnim, ukoliko ne može računati na činjenicu da već postoji
drugo iskustvo od onog pasivnosti, mnogooblično iako potajno i
potisnuto. Politika čitanja treba se dakle potvrditi pomoću
raščlambe, naime opisa već dugo djelotvornih praksi i na taj ih
način učiniti politički upotrebljivima. Razotkrijemo li tek nekoliko
vidova djelatnosti čitanja, odmah ćemo uvidjeti kako ona izmiče
zakonu informacije.
“Čitam i sanjam... Moje je čitanje na taj način drska odsut­
nost Bi li čitanje prema tome moglo biti vježba posvudašnjosti?” 20
Inicijalno, ako ne i inicijacijsko iskustvo: čitati znači biti drugdje,
tamo gdje oni nisu, u nekom drugom svijetu;21 znači to uspostaviti
tajnu pozornicu, mjesto na koje se ulazi i izlazi po slobodnoj volji;
znači to stvoriti kutke sjene i noći u opstanku podređenu tehnokratskoj prozirnosti i neumoljivoj svjetlosti koja u Geneta materija­
lizira pakao društvene otuđenosti. Marguerite Duras je to zabilježila:
“Možda čitamo u vječnoj tmini... Čitanje potječe iz mrkline noći.
Čak i ako čitamo na danjoj svjetlosti, vani, oko knjige vlada noć.” 22
Čitatelj je proizvoditelj vrtova koji minijaturiziraju i
odražavaju svijet, Robinson otoka koji tek valja otkriti, ali “op­
sjednut” i vlastitim karnevalskim uprizorenjem koje uvodi mnoš­
tvo i razliku u pisani svijet društva i teksta. Dakle romaneskni pi­
sac. On se obezvlašćuje (deteritorijalizira), oklijevajući na nekome
ne-mjestu između onoga što izumljuje i onoga što ga mijenja u
drugo. Ponekad ustvari, poput lovca u šumi, drži pisanu građu na
nišanu, slijedi trag, smije se, zadaje “udare”, ili se, kao dobar igrač,
daje uhvatiti. Ponekad pritom gubi fiktivnu izvjesnost stvarnosti:
njegova ga zanesenost izgoni iz sigurnosti koja razvrstava naše ja
na šahovnici društva. Tko zapravo čita? Jesam li to ja ili neki dio
247
mene? ‘T o nisamja kao istina, nego ja kao neizvjesnost sebe, čita­
jući te tekstove što vode propasti. Što ih više čitam, to ih manje
razumijem, pa stvari idu s lošeg na gore.” 23
Zajedničko je to iskustvo, ako sam voljan povjerovati količin­
ski neodredljivim i nenavodljivim svjedočanstvima, a ne samo
onima obrazovanih. Vrijedi ono također i za čitatelje i čitateljice
tiskovina poput Nous Deux, La France agricole ili L ’A mi du Bou­
cher, bez obzira na stupanj vulgarizacije ili tehničnosti prostora što
ih u svakodnevnom životu premošćuju suvremene Amazonke ili
Odiseji.
Daleko od toga da budu pisci, utemeljitelji nekog vlastitog
mjesta, nasljednici negdanjih poljodjelaca, ali na polju govora,
istraživači bunara i graditelji kuća, čitatelji su putnici; oni kruže
tuđim posjedom, nomadi u nedopuštenu lovu na njivama koja nisu
ispisali, pustošeći egipatska dobra radi vlastita užitka. Pisanje skup­
lja, gomila, odolijeva vremenu uspostavljajući neko mjesto i
umnožavajući svoju proizvodnju ekspanzionizmom reprodukcije.
Čitanje ne štiti od zuba vremena (zaboravljamo se i zaboravlja­
mo), ono ne čuva ili loše čuva svoju stečevinu, a svako od mjesta
kojima prođe znači ponavljanje izgubljenog raja.
Ustvari, ono nema mjesta: Barthes čita Prousta u Stendhalovu tekstu;24 TV-gledatelj iščitava krajolik svog djetinjstva u su­
vremenoj reportaži. Koje je mjesto zatočilo TV-gledateljicu, mjes­
to koje ipak nije ono viđene slike, da je ona za emisiju što ju je
gledala dan ranije rekla: “Bila je blesava, ah sam ipak ostala ispred
ekrana”? Isto vrijedi i za čitatelja: njegovo mjesto nije ovdje ili
tamo, jedno ili drugo, nego ni jedno ni drugo, istodobno unutra i
vani, gubeći jedno i drugo njihovim miješanjem, povezujući nepo­
mične tekstove čiji je buditelj i gost, ali nikada vlasnik. Na taj način
on izmiče i zakonu svakoga posebnog teksta, kao i onomu društvene
sredine.
248
Prostori igara i lukav stav a
Da bismo odredili tu djelatnost, posežemo za nekoliko modela.
Može se ona smatrati nekom vrstom “kućne radinosti” koju Levi-Strauss raščlanjuje u svojoj “divljoj misli”, naime uprizorenje
stvoreno “priručnim sredstvima”, proizvodnja “bez odnosa prema
nekom projektu” koja preuređuje “ostatke prijašnjih gradnji i
razgradnji”.25Ali, za razliku od “mitoloških svjetova” Levi-Straussa,
ako ta proizvodnja obuhvati i događaje, ona ne oblikuje cjelinu: na
djeluje “mitologija” raspršena trajanja, zmjenje ne skupljenog vre­
mena, nego razbacanog u ponavljanjima i u razlikama užitaka, u
sjećanjima i uzastopnim spoznajama.
Drugi model: istančano umijeće čiju su teoriju ustanovili
srednjovjekovni pjesnici i romanopisci; uvode oni novinu u sam
tekst i u okvir tradicije. Profinjene procedure uvode tisuće razlika
u dopušteno pisanje koje im služi kao okvir, a da njihova igra ne
sluša prisile zakona. Ta pjesnička lukavstva koja nisu u vezi sa
stvaranjem vlastitog mjesta (pisanim), očuvala su se tijekom stoljeća
sve do suvremenog čitanja, jednako sposobnoga da prakticira obrate
i metaforizacije koje ponekad naznačuje tek kakav čitateljskri “pih!”
Pručavanja provedena u Bochumu glede uspostavljanja
Rezeptiomasthetik (estetike recepcije) i Handlungstheorie (teorije
djelovanja) nude također različite modele odnosa tekstualnih tak­
tika s “očekivanjima” i uzastopnim pretpostavkama primatelja koji
dramu (ih roman) drži unaprijed smišljenom radnjom.26 Ta igra
tekstualnih proizvodnja, koja ovisi o tome na što je navedu očekiva­
nja čitatelja tijekom njegova napredovanja u tekstu, predstavljena
je dakako teškim pojmovnim aparatom; ah ona uvodi plesove iz­
među čitatelja i tekstova tamo gdje je (razočaravajućeg h uprizore­
nja) pravovjerna doktrina podigla spomenik “djelu” okruženom
prilagođenim ih neobrazovanim potrošačima.
Preko tih istraživanja, i mnogih drugih, upućujemo se pre­
ma čitanju koje više ne obilježuje samo “drska odsutnost”, nego
iskoraci i povlačenja, taktike i igre s tekstom. Ono dolazi i odlazi,
249
naizmjence obuzeto (ali što ga je to uhvatilo, što se to budi u isti
mah u čitatelju i u tekstu?), razdragano, buntovničko, bježno.
Valjalo bi mu pronaći poticaje u samome tijelu, prividno
poslušnom i šutljivom, koje ga popraćuje sebi svojstvenim pokreti­
ma: povlačenja u svakovrsne “kabinete” za čitanje oslobađaju ne­
hotične kretnje, mrmljanja, tikove, izlaganja ih vrtnje, nepoznate
šumove, napokon divlju orkestraciju tijela.27 Ah, inače je, na najelementamijoj razini, čitanje tijekom tri stoljeća postalo pokret oka.
Njega više ne prati, kao prije, šum glasovnog očitovanja ih po­
pratne mišićne radnje. Čitati ne izgovarajući ni glasno, ni polu­
glasno, “moderno” je iskustvo, nepoznato tijekom tisućljeća. Ne­
koć je čitatelj interiorizirao tekst; svojim je glasom stvarao tijelo
drugoga; bio je njegovim glumcem. Danas tekst ne nameće više
svoj ritam subjektu, ne očituje se više preko glasa čitatelja. Taj
uzmak tijela, uvjet njegova osamostaljenja, znači postavljanje na
razdaljinu od teksta. On je za čitatelja njegov habeas corpus.*
Zbog toga što se tijelo povlači iz teksta kako bi u njemu
angažiralo samo pokretljivost oka,28 geografska konfiguracija tek­
sta sve manje ustrojuje djelatnost čitatelja. Čitanje se oslobađa tla
koje ga je određivalo. Ono se odvaja od njega. Autonomija oka
ukida suučesništvo između tijela i teksta; ona ga odvaja od skripturalnog mjesta; čini ona od pisanja objekt i povećava mogućnosti
kolanja subjekta. Jedan pokazatelj: metode brzog čitanja.29Kao što
avion omogućuje veću neovisnost u odnosu na prisile organizacije
tla, tehnike brzog čitanja dobivaju, preko manjeg broja zaustav­
ljanja oka, ubrzanje prelaženja, neovisnost u odnosu na odrednice
teksta i umnožavanje prijeđenih prostora. Potiče ono tako sposob­
nost svakog subjekta da preobrazi tekst čitanjem i da ga “prevali”
kao što se prevaljuju etape.
Hvaleći čitateljevu drskost, zanemario sam brojne vidove.
Barthes je već razlikovao tri vrste čitanja: ono koje se zaustavlja na
* Temeljni pojam engleskoga pravosuđa iz 17. stoljeća, koji jamči slobodu
pojedinca i štiti ga od proizvoljnih uhićenja. (L. G.)
250
zadovoljstvu što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i “poništava
čekanje”, ono koje njeguje želju za pisanjem.30 Erotično, lovačko
ili inicijacijsko čitanje. Ima i drugih čitanja u snu, borbi, samopoučavanju itd, o kojima ovdje ne možemo podrobnije govoriti. Kako
god bilo, njegova povećana samostalnost ne štiti čitatelja, jer se
upravo na njegovoj uobrazilji širi moć medija, naime nad svime
što dopusti da izađe iz njega i uplete se u mreže teksta - njegovi
strahovi, snovi, zamišljeni i nedostajući autoriteti. Na sve to djelu­
ju snage koje od znamenki i “činjenica” stvaraju retoriku čija je
meta ta oslobođena intimnost.
Ali tamo gdje je znanstveni aparat (naš) prirodno sklon solidarizaciji s iluzijom moći, naime pretpostavci da mnoštvo može
biti preobraženo osvajanjima i pobjedama ekspanzionističke proiz­
vodnje, uvijek je dobro prisjetiti se da ljude ne treba smatrati idio­
tima.
251
V. dio
NAČINI VJEROVANJA
13. poglavlje
Politička vjerodostojnost
“Volim glagol vjerovati. Općenito, kad kažemo ‘Ja
znam’, ne znamo, nego vjerujemo.”
Marcel Duchamp, Duchamp o znaku, Flammarion,
1975, str. 185.
Židovi, kazao je jednom Leon Poliakov, jesu Francuzi koji umjes­
to da ne idu u crkvu, više ne idu u sinagogu. U humomoj tradiciji
Hagadaha, ta šala govori o vjerovanju u prošlosti čija praksa više
nije na djelu. Čini se da politička uvjerenja današnjice slijede istu
putanju. Tako smo socijalisti zato što smo to bili, ne sudjelujemo u
manifestacijama, sastancima, ne šaljemo članarinu, ukratko ne
plaćamo. Prije iskaz štovanja nego identifikacija, “pripadnost” se
očituje onime što nazivljemo jednim glasom, tim preostatkom ri­
ječi, jednim glasom pri godišnjem glasovanju. Preživljavajući na
prividu “povjerenja”, stranka brižno pribire preostatke starih vjero­
vanja, i koristeći se prividom zakonitosti, uspijeva prilično dobro
poslovati. Treba tek, ispitivanjem i statistikama, umnožiti navode
svojih fantomskih svjedoka, iznova odrecitirati njihovu litaniju.
Kazalište tog povjerenja održava se prilično jednostavnom
tehnikom. Dostaje da se ispitivanja ne odnose na ono što neposredno
povezuje “pristaše” sa strankom, nego na ono što ih ne privlači
drugdje - ne na snagu uvjerenja, nego na njihovu inerciju: “Ako
nije točno da vjerujete u nešto drugo, znači da ste i nadalje na našoj
strani”. Rezultati tog zahvata računaju dakle s ostacima pripad­
nosti. Oni računaju na puku istrošenost svakog uvjerenja, budući
da ti preostaci naznačuju u isti mah nataloženost onoga u što su
255
ispitanici vjerovali i izostanak snažnije vjere koja bi ih odvela drug­
dje: “glasovi” se ne povlače; oni ostaju gdje jesu; borave tamo gdje
su bili omogućujući isti konačni zbroj. Pribrajanje postaje priča.
Ta bi fikcija mogla lako biti dodatak Borgesovu djelu Esse estpercipi} To je priča o sklizanju čije se brojke ne registriraju, a koja
ipak doseže vjerovanja.
Kao prvo približno određenje kazao bih da pod “vjerova­
njem” ne mislim na predmet vjere (dogmu, program itd.), nego na
činjenicu da subjekt pristane uz neku pretpostavku, čin njegova
očitovanja daje smatra istinitom2 - drugim riječima, “modalitet”
potvrde, a ne njezin sadržaj.3Međutim, sposobnost vjerovanja doi­
ma se posvuda u nazadovanju na polju politike. Ona je podržavala
funkcioniranje “autoriteta”. Od Hobbesa, filozofija politike, nada­
sve u njezinoj engleskoj tradiciji, držala je to stajalište ključnim.4
Tom vezom politika je objašnjavala svoj odnos razlike i kontinu­
iteta naspram religije. Ali želja da se “navede na vjerovanje”, na
kojoj počiva institucija, trebala je u oba slučaja osobu koja će odgo­
voriti na traženje ljubavi i/ili identiteta.5 Stoga je važno pitati se o
idolima vjerovanja u našim društvima i o praksama koje izviru iz
tih premještanja.
O bezvređivanje vjerovanja
Dugo smo pretpostavljah da su zalihe vjerovanja beskonačne. U
oceanu vjere, trebalo je jedino stvoriti otočiće racionalnosti, izdvo­
jiti i osigurati krhke pobjede kritike. Ostalo, budući da se vjerovalo
kako je neiscrpivo, pretpostavljalo se prenosivim na druge pred­
mete i druge ciljeve, kao što se voda vodopada premješta i koristi u
hidrocentralama. Nastojalo se “domoći” te snage prebacivši je s
jednog mjesta na drugo: takozvana poganska društva koja su njome
raspolagala, privedena su kršćanstvu koje je ona trebala podržati;
potom je iz crkava usmjerena na monarhističku politiku; potom od
tradicionalističke religioznosti prema ustanovama Republike na­
cionalnog obrazovanja ih prema socijalističkim poretcima. Te su
256
se “konverzije” sastojale u tome da se ovlada energijom vjernika
premještanjem njihova vjerovanja. Ono što nije bilo prenosivo, ili
još nepreneseno, u novim je područjima napretka proglašeno “pred­
rasudama”; ono što je vladajući poredak mogao iskoristiti nazivalo
se “uvjerenjem”. Podloge su bile tako bogate da se pri njihovoj
eksploataciji zaboravilo na potrebu njihove raščlambe. Vojne i
križarski ratovi sastojali su se u tome da se energiju vjerovanja
“postavi” na pravo mjesto i usmjeri na prave predmete vrijedne
vjerovanja.
Malo-pomalo, vjerovanje se zagadilo, poput zraka ili vode.
Te je pokretačke snage, uvijek otporne, ali obradive, počelo ne­
dostajati. U istom smo trenutku postali svjesni i činjenice da ne
znamo u čemu se ona sastoji. Začudni paradoks: tolike rasprave i
razmišljanja o ideološkim sadržajima i institucionalnim okvirima
koji su joj se nametah nije pratilo (osim u engleskoj filozofiji, od
Humeado Wittgensteina, H. H. Pricea, Hintikke ih Quinea), razjaš­
njenje naravi čina vjerovanja. Danas više nije dovoljno obrađivati,
prenositi ih istančati vjerovanje, valja mu raščlaniti sastav budući
da ga se žeh umjetno proizvesti. Dijelom na tome danas rade trgo­
vački ih politički marketing.6 Sada postoji previše predmeta u koje
se može vjerovati, ah nema dovoljno vjerodostojnosti.
Na djeluje inverzija. Stare snage spretno su održavale svoj
“autoritet” i na taj način nadoknađivale nedostatnost svoje tehničke
ih administrativne opremljenosti: bih su sustavi štićeništva, zavjeta,
“legitimnosti” itd. Oni su, međutim, putem racionalizacije, nadzo­
ra i organizacije prostora nastojah postati neovisniji od igara tih
vjernosti. Krajnji doseg tog rada bio je da su vlasti naših razvijenih
društava raspolagale dovoljno istančanim i zgusnutim procedura­
ma da nadziru sve društvene mreže: to su upravni i “panoptički”
sustavi policije, škole, zdravstva, osiguranja itd.7Ah postupno oni
gube svaku vjerodostojnost, raspolažu sa sve više snage, a sve manje
autoriteta.
257
Tehničare to u pravilu nimalo ne zabrinjava, jer su zaokup­
ljeni širenjem i usložnjavanjem mjera održavanja i nadzora. Var­
ljivo pouzdanje. Sofisticiranost discipline ne nadoknađuje nezain­
teresiranost subjekata. U poduzećima, demobilizacija radnika odvija
se brže negoli policijsko premrežavanje kojeg je ona meta, razlog i
posljedica. Rasipanje proizvoda, nekorisno trošenje vremena, “zabušavanje”, premještanje radnika ili njihovo izostajanje s posla itd.,
iznutra podrivaju sustav, koji, poput Toyotinih tvornica,8 nastoji
postati zatvorskim ne bi li spriječio svaki bijeg. U upravnim
službama, u uredima, i čak u političkim ili vjerskim formacijama,
kancerizacija aparata odgovara zamiranju uvjerenja. Ona ga čak i
rađa. Korist ne nadomješta vjerovanje.9
Vjerovanje se iscrpljuje. Ili se pak sklanja na stranu medija
i razonode. Odlazi na ljetovanje; a ni tamo uostalom nije u ništa
manjoj mjeri predmet kojega se dokopava i obrađuje ga reklama,
trgovina i moda. Da bi nadoknadila vjerovanje koje odlazi i gubi
se, poduzeća počinju proizvoditi nadomjestke vjerovanju. Shell
gradi credo “vrijednosti” koje “nadahnjuju” upravljanje te ga
kadrovi i uposlenici moraju prihvatiti. A tako je i sa stotinama dru­
gih tvrtki, iako se one sporo bude i još računaju s fiktivnim kapita­
lom staroga obiteljskog, kućnog ili pokrajinskog “duha”.
Gdje iznaći građu pomoću koje bi se vjerodostojnost ubriz­
gavala u aparaturu? Dva su tradicionalna rudnika, jedan je politi­
ka, a drugi religija: u jednome, pretjerano razvijena upravljačka
tijela i njihovo uokviravanje nadoknađuju pokretljivost i oseku
uvjerenja u boraca; u drugome, naprotiv, ustanove, koje su u tijeku
raspadanja i zatvaranja u sebe same, puštaju da se posvuda šire
vjerovanja koja su dugo same njegovale, održavale i nadzirale.
Arheologija. P rijenosi vjerovanja
Odnosi između tih dviju “zaliha” neobični su i strani.
1.
Religioznost se izgleda lakše eksploatira. Marketinški
uredi iznova se gramzivo koriste ostacima vjerovanja protiv kojih
258
su se do jučer žestoko borili proglašujući ih predrasudama. Rekla­
ma postaje apostolskom rabotom. Brojne nositelje gospodarskog i
društvenog poretka uznemiruje polagani potop Crkve u kojoj
preživljavaju ostaci “vrijednosti” te ih nastoje iznova staviti u svo­
ju službu proglašujući ih “aktualnima”. Prije no što ta vjerovanja
potonu zajedno s lađama koje ih prevoze, na brzu se ruku iskrcava­
ju u poduzećima i upravama. Korisnici tih relikvija u njih više ne
vjeruju. To ih, međutim, ne priječi da, zajedno sa svakakvim “integristima”, utemeljuju ideološke i novčarske udruge ne bi li “pokrpali” te utopljenike povijesti i učinili od Crkve muzej vjerovanja
bez vjernika, pohranjenih tamo kao rezerva koju će eksploatirati
liberalni kapitalizam.
To obnavljanje okupljanja osniva se na dvjema taktičkim i
vjerojatno pogrešnim pretpostavkama. Jedna tvrdi da vjerovanje
ostaje povezano sa svojim predmetom i da se očuvanjem prvoga
može sačuvati drugo. Ustvari (a to pokazuje povijest, kao i semiotika), ulaganje u vjerovanje prelazi od mita u mit, od ideologije u
ideologiju, od iskaza u iskaz.10 Tako se vjerovanje povlači iz mita i
ostavlja ga gotovo nedirnutim, ah obesmišljenim, preobraženim u
dokument.11Tijekom tih prijenosa, uvjerenje koje je još povezano
s područjem koje napušta malo-pomalo neće biti sposobno oprijeti
se pokretima koji ga premještaju drugdje. Nema istovjetnosti iz­
među predmeta koji uvjerenje još zadržavaju i onih koji ga pre­
bacuju drugdje.
Druga taktika više ne pretpostavlja da je vjerovanje ostalo
povezano sa svojim prvotnim predmetom, nego da se, naprotiv,
može od njega umjetno odvojiti; da bi se na taj način njegov bijeg
prema pripovijestima medija, prema “rajevima” razonode, prema
povlačenjima u intimu ih u putovanja itd., mogao zaustaviti ih obr­
nuti; da bi se, napokon, ono moglo vratiti u tor, u disciplinarni
poredak koji je napustilo. Ali uvjerenje se ne vraća tako lako na
polja s kojih je otišlo. Nije ga lako iznova vratiti u upravne službe
i poduzeća koja su postala “nevjerodostojna”. Liturgije koje
pokušavaju “oživjeti” i “prevrednovati” mjesta rada ne preobra­
259
žavaju lako njihovo funkcioniranje. Zato ona i ne proizvode
vjernike. Javnost nije tako lakovjerna. Nju zabavljaju te proslave,
ti nadomjestci. Ali ih ne “kupuje”.
2.
Političke ustanove postupno su odmijenile crkve kao mjes­
ta vjerničke prakse, ali samim su time, izgleda, bile prisiljene vratiti
se veoma starom (pretkršćanskom) i veoma “poganskom” savezu
između vlasti i religije. Sve se odvilo na način kao da je u trenutku
kad je religijsko prestalo biti neovisna moć (“duhovna vlast”, kao
što se običavalo reći), političko ponovno postalo religijsko. Kršćan­
stvo je proizvelo raspuklinu između spona vidljivih predmeta vjere
(političkih autoriteta) i njezinih nevidljivih predmeta (bogovi,
duhovi itd.). Ali, to je razlikovanje uspjelo sačuvati samo usposta­
vivši kleričku, dogmatsku i sakramentalnu vlast na mjestu koje je
ostalo slobodno trenutnim urušavanjem politike potkraj antike. U
11. i 12. stoljeću, pod znakom “Božjega mira”, crkvena je vlast
nametnula svoj “poredak” civilnim međusobno sukobljenim vlas­
tima.12 Stoljeća nakon toga svjedočila su urušavanju tog poretka u
korist kraljeva. U 17. stoljeću, monarhije Crkvi služe kao primjer i
podaruju joj pravne propise, iako ona još raspolaže stanovitom “religioznošću” koja joj ozakonjuje vlast, ali koja postupno slabi. S
opadanjem crkvene moći tijekom tri posljednja stoljeća, vjerova­
nje se iznova usmjerilo politici, ali ne ponijevši sa sobom božanske
ili nebeske vrijednosti koje je Crkva uspjela odijeliti, nadzirati i
držati u vlasti.
Ta složena oseka i plima, koja je načinila prijelaz od političke
na kršćansku religioznost i od religioznog do nove politike,13imala
je za posljedicu individualizaciju vjerovanja (okviri zajedničke referencije podijelili su se na društvena “mišljenja” ili na pojedinačna
“uvjerenja”) i njihovo gibanje u sve raznolikijoj mreži mogućih
predmeta. Ideja demokracije odgovarala je želji za upravljanjem
tim mnoštvom uvjerenja što su nadomjestila vjeru koja je utemeljila
jedan poredak. Iznenađuje da je, srušivši stari poredak, naime re­
ligijsku vjerodostojnost politike, kršćanstvo naposljetku ugrozilo
povjerenje u tu religioznost koju je odvojilo od politike i pridonije­
260
lo obezvijeđenju onoga što je prisvojilo da bi se učinilo neovisnim,
i samim time omogućilo bujanje vjerovanja u političke autoritete
odsad lišene (ili oslobođene?) svojih duhovnih autoriteta koji ne­
koć bijahu načelom relativizacije, i ozakonjivanja. Povratak raz­
metnog “poganina” zbio se dakle kao posljedica toga “duhovnog”
pada. Urušavanje kršćanstva ostavilo je neizbrisiv trag u moder­
nome dobu: “utjelovljenje” ili historicizaciju koju već u 18. stoljeću
Rousseau nazivlje “građanskom religijom”.14 Poganskoj državi,
“koja nije razlikovala ni svoje bogove ni svoje zakone”, Rousseau
suprotstavlja “religiju” građanina “čije postavke treba utvrditi vla­
dar”. “Ako netko nakon što je javno priznao te iste dogme postupa
kao da u njih ne vjeruje, neka bude kažnjen smrću”. Od te civilne
religije građanina, razlikovala se druga duhovna religija čovjeka,
ona individualna, asocijalna i univerzalna, ona iz djela La Profes­
sion de lafoi du vicaire Savoyard (Propovijedanje vjere savojardskog vikara). To proročansko viđenje, mnogo cjelovitije no što se
tvrdilo, već naznačuje razvitak neke “civilne” i političke dogma­
tike u vezi s radikalizacijom individualne svijesti oslobođenesvake
dogme i lišene moći. Kasnije je sociološka raščlamba potvrdila
točnost tog predviđanja.15
Otad nadalje, vjerovanje se ponovno ulaže jedino u politički
sustav, u mjeri u kojoj se razglobljuju, raspršuju ili minijaturiziraju
“duhovne snage” koje su jamčile građansku vlast u antici i koje su
se nadmetale s onima kršćanskoga Zapada.
Od “duhovne ” m oći do oporbe ljevice
Razlikovanje, danas arheološke vrijednosti, između vremenskoga
i duhovnoga kao dviju nadležnosti, ostaje unatoč svemu strukturalno
upisano u francusko društvo, ali nadalje unutar političkog sustava.
Mjesto što gaje nekoć zauzimala Crkva ili crkve naspram posto­
jeće vlasti ostaje prepoznatljivo, tijekom dva stoljeća, u djelovanju
oporbe nazvane lijevom. I u političkom životu preplitanje ideo­
loških sadržaja ostavlja nedirnutom društvenu “formu”.16Povijest
261
jansenizma mogla bi biti pokazatelj tih promjena koje premještaju
vjerovanja, ali prema istoj strukturalnoj shemi: proročanska opo­
zicija (Port-Royal u 17. stoljeću) tamo se preobražava u političku
opoziciju jedne “prosvijećene” i parlamentarne sredine u 18.
stoljeću. Već se tu zacrtava sprega što je inteligencija intelektua­
laca i uglednika osigurava opoziciji kakvu je “duhovna” vlast za­
stupala protiv (ih na rubu) političkih ili “civilnih” vlasti.
Kako god bilo s prošlošću, ostavimo li po strani olake (i
apolitične) opaske o psihosociološkim obilježjima svojstvenim
svakoj militantnosti,17 na djeluje, s funkcionalnog gledišta na po­
stojeći poredak, odnos između Crkve koja je branila drugi svijet i
lijevih stranaka koje od 19. stoljeća obećavaju drukčiju budućnost.
Na obje strane naziru se slična funkcionalna obilježja: ideologija i
doktrina imaju u njima važnost kakvu im ne pridaju obnositelji
vlasti; projekt drugoga društva ima za posljedicu primarnu ulogu
(reformističkog, revolucionarnog, socijalističkog itd.) diskursa pro­
tiv neminovnosti ili normalnosti činjenica; ozakonjivanje, preko
etičkih vrijednosti, teorijske istine ili martirologije pritom mora
nadoknaditi zakonitost koju mora posjedovati svaka vlast već
samom činjenicom svog postojanja; tehnike “navođenja na vjero­
vanje” igraju odlučniju ulogu tamo gdje je riječ o nečemu čega još
nema;18 tvrdokornosti su i doktrinalne isključivosti, prema tome,
snažnije nego na mjestima na kojima stečena moć omogućuje i
nerijetko sili na kompromis; napokon, prema prividno protuiječnoj
logici, svaka je reformistička vlast sklona stjecanju političkih pred­
nosti, preobražavanja u eklezijastičku upravu ne bi li promaknula
svoj projekt, gubeći na taj način svoju izvornu “čistoću” ili
promećući je u ukras aparata i preobražavajući svoje zagovornike
u službenike ili u osvajače.
Ta analogija ima svoje strukturalne razloge: oni ne upućuju
neposredno na psihologiju militantnosti ih na kritičku sociologiju
ideologija, nego ponajprije na logiku “mjesta” koje kao svoje učinke
proizvodi i reproducira militantne mobilizacije, taktike “navođe­
nja na vjerovanje” i crkvene ustanove, a sve u odnosu udaljenosti,
262
nadmetanja i preobrazbi do kojih će doći u odnosu na postojeću
vlast
Prelazak kršćanskih poredaka u socijalističke posredova­
njem “hereza” ili sekti bio je predmet brojnih radova,19koji su sami
bili operatori prelazaka koje su raščlanjivali. Ali ako ti prelasci
prenose ostatke religijskih vjerovanja u nove političke tvorevine,
ne bismo zbog toga zaključili da ti preostaci napuštenih vjerovanja
dopuštaju prepoznavanje čega religijskoga u tim pokretima. Na taj
zaključak jedino navodi neprimjereno poistovjećenje predmeta u
koje se vjeruje i čina vjerovanja, te iz toga izvedeni zaključak da se
pretpostavlja prisutnost nečeg religijskoga u svakoj skupini u ko­
joj još djeluju činitelji koji su bili religijski.
Drugi obrazac raščlambe čini se primjerenijim danostima
povijesti i antropologije: crkve, ako ne i religije, prema njemu ne
bi bile referencijalne jedinice, nego društvene inačice u mogućim
odnosima između vjerovanja i vjerovanog\ one bi bile posebne
povijesne konfiguracije (i manipulacije) odnosa koje mogu
održavati modaliteti (formalni) vjerovanja i znanja (kvazileksička) s nizovima raspoloživih sadržaja. Danas su vjerovanje i znanje
raspodijeljeni drukčije nego u negdanjim religijama; vjerovanje
više ne modalizira vjerovano sukladno istim pravilima; napokon,
predmeti vjerovanja ili znanja, način njihova određivanja, njihov
položaj i zalihe velikim su se dijelom obnovili. Tako ne možemo
izdvojiti i upisati u kontinuitetu dvije konstelacije “vjerovanja”
zadržavajući samo, od jedne i od druge, zajedničku činjenicu
kakvoga Belief, pretpostavljeno nepromjenjivog činitelja.
Da bismo raščlanili odnose između diskursa i vjerovanja u
njihovoj novoj političkoj i borbenoj inačici, kakvu predstavljaju
lijeve stranke na mjestu još povijesno određenom ulogom Crkve
od jučer, valja, dakle, napustiti arheološko sagledavanje, utvrditi
načine na koje se danas vjerovanje, znanje i njihovi sadržaji uza­
jamno određuju, i preko njih pokušati dosegnuti neka funkcioniranja
vjerovanja i uvjeravanja u političkim tvorevinama, u kojima se,
263
unutar sustava, razvijaju taktike koje dopuštaju zahtjevi položaja i
prisile povijesti. Taj pristup aktualnosti može u njoj razlikovati dva
dispozitiva pomoću kojih je dogmatika uvijek uspijevala biti uvjer­
ljiva: s jedne strane, pretenzija da se govori u ime stvarnosti, za
koju se pretpostavlja daje nedokučiva, u isti je mah načelo onoga
u što se vjeruje (totalizacija) i načelo čina vjerovanja (nešto vazda
uzmičuće, neprovjerljivo, nedostatno); s druge strane, sposobnost
diskursa, zajamčenog autoritetom “stvarnoga”, da se širi u organi­
zacijskim elementima praksi, naime u “postavkama vjere”. Danas
ponovno nalazimo ta dva tradicionalna izvora u sustavu koji kom­
binira narativnost medija - ustanovu stvarnoga - s diskursom proiz­
voda namijenjenih potrošnji - raspačavanjem toga stvarnoga u
“postavke” kojima treba vjerovati i kupovati ih. Prvo valja naglasi­
ti, dok je drugo dovoljno poznato.
Ustanovljavanje stvarnoga
Velika šutljivost stvari promeće se preko medija u svoju suprot­
nost. Dok je nekoć činilo tajnu, stvarno danas brblja. Odasvud
pristižu jedino novosti, obavijesti, statistike i ispitivanja. Nikad
povijest nije toliko govorila i toliko pokazivala. Doista, nikad izasla­
nici bogova nisu prenosili njihovu riječ na tako trajan, tako pod­
roban i tako nalogodavan način, kao što to proizvođači otkrića i
propisa čine danas u ime aktualnosti. Pripovijesti o tome što se
događa predstavljaju našu ortodoksiju. Rasprave o brojkama naši
su vjerski ratovi. Borci više ne nose oružje napadačkog ih obram­
benog predznaka. Oni napreduju prerušeni u činjenice, podatke i
događaje. Predstavljaju se kao glasonoše “stvarnosti”. Njihovo je
odijelo prilagođeno boji gospodarskoga i društvenog podneblja.
Kada napreduju, čini se kao da i samo tlo s njima napreduje. Ah,
ustvari, oni ga stvaraju, simuliraju ga, prerušavaju se njime, prido­
bivaju naše povjerenje i na taj način grade pozornicu svoga zakona.
Malville, Kalkar, Croissant, Le Polisario, nuklearno oružje,
Homeini, Carter itd: ti se odsjeci povijesti ustrojuju u članke
264
doktrine.”Šutite”, kazuje spiker ili politički čelnik: ‘Tu su činje­
nice. Evo podataka, okolnosti itd. Stoga vi trebate...” Pripovijedana
stvarnost naređuje unedogled što treba vjerovati i što treba činiti. I
tko da se suprotstavi činjenicama? Možemo im se jedino podrediti
i poslušati što one “znače”, kao daje riječ o Delfijskom proročan­
stvu.20Proizvodnja simulakra tako nudi sredstvo proizvodnje vjerni­
ka, dakle i praktičara. Ta ustanova stvarnoga najvidljiviji je oblik
naše suvremene dogmatike. Slijedno tome, o nju se stranke najviše
otimaju.
Ona više ne posjeduje vlastito mjesto, niti sjedište ili akadem­
ski naslov. Anonimni kod, informacija premrežuje i prezasićuje
društveno tijelo. Od jutra do večeri, neprestano, pripovijesti nas
progone na ulicama i u zgradama. One artikuliraju našu opstojnost
i poučavaju nas tome kakvi trebamo biti. One “pokrivaju događaj”,
to jest od njih čine naše legende {legenda, ono što treba pročitati i
reći). Uhvaćen od trenutka buđenja radijom (glas je zakon), slu­
šatelj cijeli dan kroči šumom novinarskih, reklamnih, televizijskih
naracija koje nam uvečer, već na vratima sna, dojavljuju svoju
posljednju poruku. Više no što nam se jučer Bog obraćao preko
teologa, te pripovijesti imaju ulogu providnosti i predodređenosti:
one unaprijed organiziraju naše poslove, proslave, čak i naše snove.
Društveni život umnožava pokrete i postupke što su ih oris««//'nara­
tivni obrasci; on reproducira i neprestance gomila “kopije” teksto­
va. Naše je društvo postalo društvo prepričavanja u trostrukome
smislu: njega u isti mah određuju tekstovi (pripovijesti naših rekla­
ma i informacija), njihovo navođenje i njihovo neprestanoponovno
navođenje.
Ta pričanja imaju dvostruku i čudesnu moć da promijene
viđenje u vjerovanje i da od privida isfabriciraju stvarnost. Dvo­
struki obrat. S jedne strane, moderno doba, nekoć rođeno iz pro­
matračke volje koja se borila protiv lakovjernosti i temeljila se na
ugovoru između vida i stvarnosti, preobražava sada taj odnos i
podaruje viđenju upravo ono što treba vjerovati. Fikcija određuje
265
polje, položaj i predmete viđenja. Na taj način djeluju mediji, re­
klama ili političko predstavljanje.
Dakako, i prije je bilo fikcije, ali na omeđenim, estetskim ili
kazališnim mjestima: fikcija se tamo sama označivala (primjerice,
zahvaljujući perspektivi, umijeću iluzije); ona je uz svoja pravila
igre donosila i uvjete svoje proizvodnje, navlastiti metagovor.21
Govorila je jedino u ime jezika. Pripovijedala je ona jednu simbo­
liku, ostavljajući istinu stvari neizvjesnom i gotovo u tajnosti. Danas
fikcija želi prikazati stvarnost, govoriti u ime činjenica, i tako nas
uvjeriti da uzmemo kao referenciju privid koji ona proizvodi. Na
taj način oni kojima su te legende namijenjene (i koji ih plaćaju)
više nisu obvezni vjerovati u ono što ne vide (tradicionalni položaj),
nego vjerovati u ono što vide (suvremeni položaj).
Ta promjena područja na kojemu se razvijaju vjerovanja
rezultira zamjenom u paradigmama znanja: nevidljivost stvarnoga,
stari postulat, odmijenila je njegova vidljivost. Sociokulturalna
pozornica modernog doba vraća se “mitu”. On svojom vidljivošću
određuje društveni referent (dakle i svojom znanstvenom i
političkom prikazivošću); na tom novom postulatu (vjerovanju da
je stvarno vidljivo) on artikulira mogućnosti našega znanja, naših
primjedbi, dokaza i praksi. Na toj novoj pozornici, beskrajno rastez­
ljivu polju optičkih istraživanja i tragalačkog nagona, neobični
dosluh između vjerovanja i pitanja stvarnoga i dalje je na snazi.
Ali on se nadalje odigrava u činitelju viđenog, promatranog ih
pokazanoga. Suvremeni je “simulakrum” 22 zapravo posljednja
lokalizacija vjerovanja u viđenje, to je viđeno poistovjećeno s oni­
me u što treba vjerovati - nakon što je bila napuštena hipoteza koja
je tvrdila da su se vode nevidljivog oceana (Stvarno) urotile kako
bi provalile na obale vidljivoga i proizvele ih u svoje učinke, odgonetljive znakove ih varljive odraze svoje prisutnosti. Simulakrum
je ono u što se promeće odnos vidljivoga prema stvarnome kad se
sruši postulat nevidljive golemosti Bitka (ih bića) skrivene iza pri­
vida.
266
Re-citirano društvo
Suočen s pričama slika, koje su sada puke “fikcije”, vidljivi i čitljivi
proizvodi, gledatelj-promatrač dobro značaje nječ jedino o “pri­
vidima”, rezultatima manipulacija - “Ja dobro znam da se radi o
šali ”- ali svejedno, on pretpostavlja da te simulacije uživaju sta­
tus stvarnoga:23 vjerovanje nadživljuje odbacivanje što ga omo­
gućuje sve što nam je poznato o njegovoj proizvodnji. Kao što je
kazao neki telegledatelj, “daje to laž, saznalo bi se”. On vjeruje da
su druga društvena mjesta kadra jamčiti za ono za što se zna daje
fiktivno, i to mu omogućuje da “unatoč svemu” vjeruje. Kao da se
vjerovanje više ne može iskazati kao neposredno uvjerenje, nego
jedino preko onoga što se misli da drugi vjeruju. Vjerovanje više
ne počiva na nevidljivoj drugosti skrivenoj iza znakova, nego na
onome što bi druge skupine, druga polja ili druge discipline trebale
biti. “Stvarno” je ono u što nas, na svakome mjestu, uvjerava referencija na drugo mjesto. Jednako je čak i sa znanstvenim disci­
plinama. Primjerice, odnos između informatike i povijesti počiva
na začuđujućem qui pro quou. Povjesničari očekuju da im infor­
matika podari jamstvo neke “znanstvene” moći sposobne pružiti
tehničku i stvarnu težinu njihovu diskursu; informatičari traže da
im povijest preko “stvarnoga” pruži vjerodostojnost kakvu “kon­
kretno” pruža erudiciji. Svatko na svojoj strani, oni od drugoga
očekuju jamstvo koje će potkrijepiti njihov simulakrum.24
U političkom smislu, stvari se odvijaju jednako. Svaka stran­
ka izvlači vjerodostojnost iz onoga u što vjeruje i u što uvjerava
druge o svom referentu (“čuda” revolucije osvarena na Istoku?), ili
o svom protivniku (poroci i nesreće zločestih koji su na drugoj
strani). Svaki politički diskurs djeluje stvarno zahvaljujući onome
što pretpostavlja i navodi druge da pretpostave u vezi s ekonom­
skom analizom koja ga podržava (sama analiza dobiva na vrijed­
nosti tim vraćanjem na politiku). Unutar svake stranke, profesio­
nalni diskursi “odgovornih” prolaze zahvaljujući vjerodostojnosti
koju pretpostavljaju kod svojih zagovornika u bazi ili kod birača, i,
267
obratno, ono “dobro znam da se radi o šali” brojnih birača ima
svoju protutežu u onome što tvrde iz uvjerenja ili iz poznavanja
okvira političkog aparata. Tako vjerovanje počiva na vrijednosti
stvarnoga koje “unatoč svemu” pretpostavljamo da postoji kod
drugoga, čak i onda kad “dobro, predobro znamo” do kojeg je stup­
nja mjesto koje zauzimamo “čisto sranje”.
Citiranje će tako biti apsolutno oružje uvjeravanja. Budući
da se ono temelji na onome za što se pretpostavlja da drugi vjeruje,
ono je dakle sredstvo pomoću kojega se uspostavlja “stvarno”.
Navoditi drugoga njemu u korist znači prema tome učiniti vjero­
dostojnima simulakrume proizvedene na određenom mjestu. “Is­
pitivanja” javnoga mnijenja postala su temeljni i najpasivniji po­
stupci takva pristupa. Stalna autocitatnost - umnožavanje ispiti­
vanja - fikcija je kojom se zemlju navodi da vjeruje u ono štojest.
Svaki građanin pretpostavlja da sve u što vjeruje uči od vjerovanja
drugih, bez obzira što sam u to ne vjeruje. Odmijenivši naučavanja
koja su postala nevjerojatna, citiranje omogućuje tehnokratskom
aparatu da ulije povjerenje svakome u ime drugih. Citirati znači
podariti stvarnost simulakrumu koji je proizvela neka sila, uvjeriv­
ši nas da i drugi u to vjeruju, ali ne nudeći nikakav predmet dosto­
jan vjere. Ali, u isti mah to znači obilježiti “anarhiste” ih “devijantne tipove” (navesti ih pred javnim mnijenjem); znači to pre­
pustiti javnoj agresiji one koji, potvrđujući svojim postupcima da
u to ne vjeruju, razaraju fiktivnu “stvarnost” koju svatko može “una­
toč svemu” podržavati jedino u ime uvjerenja drugih.
U mjeri u kojoj oruđem koje “stvara javno mnijenje” mogu
manipulirati oni koji ga posjeduju, s pravom se postavlja pitanje o
njegovoj sposobnosti da “vjerovanje” preobrazi u “sumnjičavost”,
“sumnju”, ako ne i prokazivanje, kao i o mogućnosti da građani
politički nadziru ono što samome političkom životu pribavlja opću
i besprizivnu uvjerljivost.
268
14. poglavlje
Ono što izmiče imenovanju: umrijeti
Bolničko osoblje ustuknjuje pred umirućim. “Sindrom povlačenja
od strane liječnika i bolničarki”.1Distanciranje na razdaljinu prate
propisi čiji iječnik nekogajoš živoga već stavlja u položaj mrtvoga:
‘Treba mu odmor... Pustite ga spavati”. Umirući treba ostati mi­
ran i odmarati se. S one strane njege i umirujućih sredstava potreb­
nih bolesniku, taj propis postavlja pitanje nemogućnosti okoline
da podnese iskaz tjeskobe, očaja ili boli: to se ne smije govoriti.
Umirući su isključeni {outcasts) zbog toga što čine otklon
od ustanove ustrojene od života i radi njegova održanja. “Anti­
cipirani pogreb”, fenomen institucionalnog odbacivanja, unapri­
jed smješta umiruće u “komom smrti”; on ih okružuje tišinom ili,
još gore, lažima koje štite žive od glasa koji bi mogao srušiti tu
ogradu i kriknuti: “Umrijet ću”. Taj bi krik izazvao embarrassing­
ly graceless dying (neugodno nedostojno umiranje). Laž (“Ali, ne,
bit će bolje”) predstavlja zaštitu od komunikacije. Jer, kad bi se
zabranjena riječ izgovorila, ona bi izdala borbu što je vodi bolnica,
koja, pretpostavljajući da njegovati maeiozdraviti, ne želi doživjeti
poraz; bila bi ona srknavljenje.
Nemisliva praksa
Čak i više, u slučaju smrti s odgodom, umirući dospijeva na polje
izvan mislivoga, koje se postovjećuje s onime što se može učiniti.
Izlazeći iz polja koje ograničuju mogućnosti interveniranja, on ulazi
u područje beznačajnosti. Ništa se ne može razabrati tamo gdje se
269
više ništa ne može učiniti. Umirućeg se smatra nemoralnijim od
neradnika: prvi je subjekt koji ne radi; drugi je objekt na kojemu
više ne mogu raditi ni drugi; obojica su nepodnošljivi društvu u
kojem se nestanak subjekta posvuda nadoknađuje i prikriva
umnožavanjem zadataka. Trebao se pojaviti nacizam, logika u svom
tehnokratskom totalitarizmu, da bi se bavilo mrtvima i uvelo pro­
cedure koje će učiniti rentabilnom granicu kojom im se suprot­
stavlja nepokretno tijelo, leš.
U toj kombinaciji između subjekata beznadnosti i radnji bez
autora, između tjeskobe pojedinaca i upravljanja praksama, umirući
vraća pitanje subjekta na krajnju granicu nedjelovanja, tamo gdje
je ono najmanje primjereno i najnepodnošljivije. Kod nas izosta­
nak rada znači bez-smisao; treba ga ukloniti kako bi se nastavio
diskurs koji neumorno imenuje dužnosti i koji gradi zapadnu nara­
ciju iz onoga “uvijek treba nešto raditi”. Umirući je lapsus u tom
diskursu. On jest, i može biti jedino opscen. Dakle valja ga cenzuri­
rati, lišiti jezika, umotati u mrtvački pokrov tišine: u ono što se
otima imenovanju.
Pritom ni obitelj nema što kazati. Bolesnika joj je oduzela
ustanova koja ne preuzima na sebe brigu o pojedincu, nego o njego­
voj bolesti, izdvojenu predmetu, koji je preobrazilo ili isključilo
tehničko osoblje posvećeno zaštiti zdravlja, kao što se drugi po­
svećuju zaštiti poretka ili vlasništva. Gurnut izvan društva koje,
sukladno negdanjim utopijama, čisti svoje ulice i svoje kuće od
svega što parazitira smisao rada - otpad, prekršaji, invalidnost, sta­
rost - bolesnik mora slijediti svoju bolest tamo gdje se njome bave,
u specijalizirane ustanove u kojima se ona odmah preobražava u
znanstveni i jezični predmet stran životu i svakodnevnom jeziku.
On se stavlja na stranu, u jednu od tehničkih i tajnih zona (bolnice,
zatvori, gradska odlagališta) koje oslobađaju žive od svega što bi
moglo kočiti lanac proizvodnje i potrošnje, i koje, u sjeni u koju
nitko ne pokušava prodrijeti, popravljaju i ravrstavaju ono što se
još može poslati na površinu napretka. Zatočen tamo, bolesnik
postaje strancem za svoje bliske. On više ne stanuje u njihovim
270
kućama i nema ga u obiteljskom govoru. Možda će se prognanik i
vratiti iz strane zemlje čiji jezik njegova obitelj ne govori i koju se
može jedino zaboraviti. Ako se ne vrati, ostat će dalek, neoznačiv
predmet rada i neuspjeha koji je nemoguće slijediti u prostoru i
bliskom jeziku.
Sjedne strane doživljena kao promašaj ili privremeni zastoj
medicinske borbe, s druge lišena zajedničkog iskustva, dopirući
tako na granicu znanstvene moći i onkraj poznatih praksi, smrt je
ono drugdje. U društvu koje službeno poznaje “odmori’ samo kao
inerciju i rasipanje, ona je prepuštena, primjerice, jezicima vjere
koji više nisu na snazi, vraćena obredima odsad lišenima vjero­
vanja koja su ih nastavala. Ona je razvrstana u te negdanje prostore
koje je znanstvena proizvodnost učinila “deplasiranima”, ah koji
barem nude nešto pomoću čega se može sricati u nekoliko znako­
va (koji su postali neodgonetljivi) tu stvar lišenu značenja. Uzoran
nacionalni spektakl: raskoš koja je okružila De Gaulleovu smrt
većina uglednika koji su joj povjerili svog pokojnika dugo je
držala”praznovjeijem”. Za ono što nisu mogli imenovati, zadužili
su jezik u koji nisu mogli vjerovati. U vjerskom, dijaboličkom,
vještičjemu ih fantastičnom repertoaru, u maiginaliziranim leksici­
ma, ono što se odlaže u tajnost ili što iznova iskrsava prerušeno jest
smrt, koja se više ne da misliti i imenovati.2
Reći znači vjerovati
Činjenica da se smrt, koja je potisnuta, vraća u egzotični jezik (onaj
prošlosti, starih vjera ih dalekih predaja); da se o njoj govori služeći
se stranim naiječjima; da je jednako teško o njoj govoriti na svom
jeziku kao i umrijeti “kod kuće” - sve to određuje isključenika koji
se može vratiti jedino prerušen. Paradoksalni simptom te smrti bez
rečenica, cijela jedna književnost, označuje točku u kojoj odnosi
postaju sumanuti. Tekst buja oko te povrede razuma. Još jednom,
on se oslanja na ono o čemu se može samo šutjeti. Smrt je pitanje
subjekta.
271
Jedan pokazatelj: analitički tretmani pokazuju do kojeg se
stupnja iskustvo očituje na položaju subjekta s obzirom na njego­
vu smrt. Melankolik kaže: “Ja ne mogu umrijeti”;3opsjednuti: “Ja
ne mogu ne umrijeti” (“Prije svega”, kaže Freud, “opsjednuti ima­
ju potrebu za mogućnošću smrti kako bi razriješili svoje konflikte”).4
Ali prije no što se pojavi na polju psihoanalitičke razmjene, taj
položaj subjekta proizlazi iz Edipova pitanja: “Je li uistinu tome
tako da tek kad više nisam ništa postajem uistinu čovjekom?”
Jacques Lacan komentira: “Tada počinje povijesni slijed: s onu
stranu načela zadovoljstva.” Ali upravo se na tom mjestu pridružuje
još jedan tišina onima pretpostavljene institucije i zajedničkog jezi­
ka: tišina samog subjekta. Posebice on traži neko kazivanje. Boris
Vian:
Ne bih želio krepati
Ne, gospodine, ne, gospođo
prije no što sam kušao
okus koji me muči,
od svega najsnažniji.
Ne bih želio krepati
prije no što sam kušao
okus smrti.
Između krepati u kanti za smeće, što je u osnovi strugglefor
life*, koja se na Zapadu poopćuje, i umrijeti postoji razlika u govo­
ru koji na ruševini posjeda i predodžbi, oblikuje pitanje: “Što je
bitakV. “Dokono” pitanje. Govor koji više ne kazuje ništa, koji
nema ništa drugo osim gubitka iz kojega se oblikuje kazivanje.
Između stroja koji se zaustavi ih krepa i čina umiranja postoji mo­
gućnost da se to iskaže. Mogućnost umiranja odvija se između
toga dvoga.
* borbe za život. (L. G.)
272
Zaustavljen na pragu razlike između krepavanja i umiranja,
umirući je spriječen da iskaže to ništa koje on postaje, nesposoban
za čin koji bi samo proizveo njegovo pitanje. Dostajalo bi mu čak
mjesto koje bi mogao steći u jeziku drugoga, u tom trenutku u
kojemu više nema ni dobara niti poklona koje bi mogao uručiti. Da
ga drugi samo oslove - “Lazare!” - i tako njegovim vlastitim ime­
nom ucrtaju želju u jezik drugoga, iako mu ništa vlastitoga, ni u
rođenju, ni u smrti, ne daje to pravo, već bi i to bila komunikacija s
onu stranu razmjene. Tada bi se iz želje mogao potvrditi njegov
nužni odnos s onime što on ne može imati, s gubitkom. Značilo bi
to “simbolizirati” smrt, za nju pronaći riječi (koje ne “izvještava­
ju” ni o kakvu sadržaju), otvoriti u jeziku razgovora uskrsnuće koje
ne vraća u život.
Ali to je mjesto zabranjeno izdvojenome. Gubitak njegovih
snaga i njegovih društvenih lica brani mu i ono što se činilo da mu
dopušta: pristup uzajamnom odnosu o kojemu jezik kazuje samo:
‘Ti mi nedostaješ”.
Postoji ipak prvo i posljednje preklapanje između umira­
nja, vjerovanja i govorenja. Zapravo, tijekom cijelog života, mogu
konačno jedino vjerovati u svoju smrt, ako “vjerovati” određuje
neki odnos prema drugome koji mi prethodi i neprestance nastaje.
Nema ničeg tako”drugoga” kao što je moja smrt, pokazatelj svake
drugotnosti. Ah u isti mah ništa ne određuje bolje mjesto s kojega
mogu iskazati svoju želju za drugim, svoju zahvalnost da sam bez jamca i dobra koje bih mogao ponuditi - prihvaćen u nemoćan
govor njegova očekivanja; ništa dakle ne određuje točnije od moje
smrti to što znači govoriti.
Pisanje
“Posljednji trenutak” tek je konačna točka u koju se povlači, po­
jačava i obeznanjuje želja za kazivanjem. Ono što u smrti ima ob­
lik čekanja nesumnjivo se uvlači mnogo prije u društveni život, ah
valja mu uvijek skrivati svoju bestidnost. Njegovu poruku odaju
273
lica koja su u procesu rastakanja, ali raspolažu jedino lažima da bi
izrekla ono što navješćuju (“Šutite, vi priče o starenju što ih pripo­
vijedaju moje oči, moje bore i toliko težine...”) i mi pazimo da ih
nama ne kažu (“Ne kazujte nam, naša lica, ono što ne želimo zna­
t i ”)
Nemoralna tajna smrti odlaže se u zaštićene spilje koje im
pridržava psihoanaliza ili religija. Ona nastanjuje opširne meta­
fore astrologije, nekromancije ili vradžbine, jezike koje se tolerira
tako dugo dok oblikuju područja mračnjaštva od kojih se “razliku­
ju” društva napretka. Nemogućnost kazivanja tako uvelike pretho­
di trenutku u kojemu se napori govornika poništavaju zajedno s
njime. Ona je upisana u svim procedurama koje okružuju smrt ih
je guraju izvan granica grada, izvan vremena, rada i jezika, da bi
sačuvah jedno mjesto.
Ah, proizvodeći sliku umirućega, ja postupam jednako.
Sudjelujem u obmani koja smrt smješta drugdje, u bolnicu ih u
posljednje trenutke: jaje metamorfoziram u sliku drugoga; poisto­
vjećujući je s umirućim, činim od nje mjesto na kojemu ja nisam.
Njezinim predstavljanjem, ja istjerujem smrt, smještam je kod su­
sjeda, odlažem za trenutak za koji tvrdim da nije moj. Ja štitim
svoje mjesto. Umirući o kome govorim ostaje opscenim, ako to
nisam ja.
Zaokret se očituje i u samom radu pisanja čiji su prikazi
samo njegova posljedica i/ih otpad. Pitam se o tome što činim,
budući daje “značenje” skriveno u pokretu, u činu pisanja. Čemu
pisati ako ne u ime neke nemoguće riječi? Na početku pisanja nahodi se gubitak. Ono što se ne može reći - nemoguća podudarnost
između prisutnosti i znaka - postulat je uvijek iznova započinjućeg
posla kojemu je načelo ne-mjesto identiteta i žrtvovanje stvari. Joyceov nalog: “Zapisi to, pobogu, zapisi/” 5 rađa se iz prisutnosti
oduzete znaku. Pisanje ponavlja taj nedostatak sa svakim svojim
grafom, užitkom hoda kroz jezik. Ono sriče odsutnost koja ima
svog prethodnika i svoj cilj. Ono djeluje preko postupnih napu-
274
Stanja zauzetih mjesta i iskazuje se nekom izvanjskošću koja mu
izmiče, budući daje njegov adresat došao odnegdje drugdje, posje­
tilac kojeg se čekalo, ali nikada čulo na skripturalnim putovima što
su ih na stranici ucrtala putovanja želje.
Praksa gubitka riječi, pisanje ima smisla jedino izvan sebe
sama, na nekom drugome mjestu, onome čitatelja, kojega proizvo­
di kao vlastitu nužnost i samo se upućujući prema toj prisustnosti
koju nije kadro dosegnuti. Ide ono prema riječi koja mu nikad neće
biti dana i koja, upravo zbog toga, stvara pokret beskonačne pove­
zanosti s nepovezanim, raz-riješenim odgovorom drugoga. Iz tog
gubitka nastaje pisanje. Ono je potez umirućega, odbacivanje ima­
nja prelazeći preko polja nekog znanja, skromno naukovanje “da­
vanja znaka”.
Na taj se način smrt, koja se ne kazuje, može zapisati i pro­
naći jezik, čak i ako se u tom poslu trošenja neprestance vraća
potreba za posjedovanjem preko glasa, poricanjem granice onoga
nedostupnoga koje artikulira međusobno različite prisutnosti, zabo­
ravljanjem u znanju one krhkosti koju ustanovljuje odnos svakog
mjesta s drugima.
Terapeutska moć i njezin dvojnik
Od tog “literarnog” pisanja koje se gradi u odnosu prema smrti,
razlikuje se “znanstveni” sustav ( i “skripturalni” također) koji po­
lazi od rascjepa između života i smrti te koji doživljava smrt kao
svoj neuspjeh, pad ih prijetnju. Ta podjela života i smrti potrebna
je već tri stoljeća kako bi postali mogući diskursi prožeti znan­
stvenim ambicijama, kadri kapitalizirati napredak, a da pritom ne
trpe od nedostatka drugoga. Ah tek im je njihova preobrazba u
ustanove moći omogućila da se uspostave.
Tako je rez koji je smrti suprotstavio osvajački rad i volji
omogućio da preko ekonomske i terapeutske uprave zauzme gole­
mi prazni prostor, sela u 18. stoljeću - polje nesreće, nove zemlje
živih mrtvaca - taj je rez ustrojio znanje u odnosu prema bijedi.
275
Institucionalizacija medicinskoga znanja proizvela je veliku uto­
piju terapeutske politike koja je, od škole do bolnice, obuhvatila
sva sredstva borbe protiv rada smrti u društvenom prostom. Opća
preobrazba u moći podarila je “medicinsko” obličje upravi,
zaduženoj da izliječi i, još više, ustroji poredak zaštite.
Ta je sanitarna kampanja trebala zabrtviti sve otvore kroz
koje se neprijatelj mogao provući. Ona je uključila i samu školu
kao posebno polje “medicinske policije”; obuhvatila je područja
privatnog života kako bi sanitarnim mjerama pokrila sve tajne i
privatne putanje koje se otvaraju prema zlu; postavila je higijenu
kao nacionalni problem u borbi protiv biološkog zla. Taj se medicin­
ski obrazac politike spontano nadovezao na zapadnu ambiciju bes­
konačnog napretka tijela (u ekonomiji nadmetanja koje je sport
postao javnim uprizorenjem) i na opsjednutost gluhom i trajnom
neplodnošću (koja je ugrožavala biološki kapital na kojemu je
počivalo kolonizatorsko širenje zemlje).
Pisanje, mogućnost da se uspostavi prostor primjeren neči­
joj volji, očitovalo se na tijelu poput pokretne, nepronične, klizeće
stranice. Od tog je očitovanja knjiga postala laboratorijski opit na
polju gospodarskog, demografskog ili pedagoškog prostora. Knji­
ga je, u znanstvenom značenju riječi, “fikcija” skripturalnog tijela;
ona je “scenarij” sastavljen u sklopu prospektive da se od tijela
učini ono što društvo može napisati. Otad se više ne piše na tijelu.
Samo se tijelo mora preobraziti u pisanje. To tijelo-knjiga, odnos
života prema onome što je napisano, pomalo je, od demografije do
biologije, poprimilo znanstveni oblik čiji je postulat svuda prisut­
na borba protiv starenja, koje se naizmjence shvaća kao nemi­
novnost ili kao ukupnost nadgledivih činitelja. Taje znanost tijelo
preobraženo u bijelu stranicu na kojoj skripturalni zahvat može
unedogled proizvoditi iskorak htijenja da se djeluje, napredak.
Ali poput pisaćeg papira, to se tijelo-oslonac troši. Ono što
je proizvedeno kao upravljanje životom, ovladavanje ih pisanje
tijela ne prestaje pri radu govoriti o smrti. Ono što izmiče ih se
276
vraća u diskurs znanosti potvrda je opsjednutog protivnika kojega
pokušava istjerati. I sa svih strana buja književnost oko političke i
terapeutske ustanove. Ona iznova uvodi toga đavla i pripovijeda o
uznemirujućoj blizini prognanoga. Od Nietzschea do Bataillea, od
Sadea do Lacana, ta “književnost” koju je od 18. stoljeća usposta­
va “znanstvenog” diskursa protjerala s “vlastitog” polja i ustanovi­
la kao drugo, bilježi u jeziku povratak isključenog. Danas je to
također područje fikcije. Ona objavljuje vrstu znanja o kojoj zna­
nje šuti. Ona je “različita” samo zbog toga što je, prestavši obrađi­
vati predmete koje proizvodi skripturalna radnja, uzela za predmet
samu tu radnju; ona govori o samom pisanju, radu knjige na polju
smrti; ona je povratak sebi skripturalnog mita; ona je “fikcija” uto­
liko što na prostoru knjige dopušta ponovno pojavljivanje indis­
kretnog - drugog čije je mjesto htio zauzeti društveni tekst; na
samome mjestu svoga isključenja, ona uprizoruje - neodvojivog
isključenog čija nas seksualnost i smrt naizmjence iznova navode
na pitanje. Odgovarajući znanosti na način poruge još nastanjene
fantastičnim koje je stvorila, ili načinom poetike alteracije i razvlaštenja, skripturalni se prostor erotizira. U obliku mita o napretku
- Knjige - razvija se opasna igra rekonstrukcije. I samo se tijelo
napokon u nju upisuje, ali kao zanos rođen iz povrede drugoga,
kao “trošenje” zadovoljstva neodvojivog od prolaznoga, kao neu­
hvatljiva točka bijega koji združuje “eksces” s propadljivošću.
U skripturalnoj problematici povezanoj sa sposobnošću da
se ništa ne izgubi od vremena koje prolazi, da se ono broji i sku­
plja, da se stečeno učini unosnim kako bi kapital postao zamjenom
za besmrtnost, tijelo se vraća kao trenutak, naporednost života i
smrti: oboje na istome mjestu.6
Smrtno
Ostaje činjenica da se smrt ne imenuje. Ah ona se upisuje u dis­
kurs života, iako joj nije moguće podariti posebno mjesto. Biolo­
gija iznova otkriva “smrt nametnutu iznutra”. Francis Jacob: “S
277
reprodukcijom putem seksualnosti pojedinci moraju nestati.”7Smrt
je uvjet mogućnosti razvoja. Zakon je prostora da pojedinci gube
svoje mjesto. Prijenos kapitala i njegov napredak osiguravaju se
oporukom koju uvijek mora potpisati mrtvac.
S onu stranu znakova koji sa svih strana iznova uvode u
pisanje njegov odnos prema seksualnosti i prema smrti, možemo
se upitati nije li povijesni pokret koji premješta potisnute figure “U Freudovo vrijeme bile su to seksualnost i moralnost; danas je to
neograničeno tehnološko nasilje i apsurdna smrt” 8- zapravo po­
stupno otkrivanje obrasca koji je artikulirao društvene prakse i koji
se pretvara u prikaz u mjeri u kojoj se smanjuje njegova učinkovi­
tost. Opadanje civilizacije uspostavljene na moći pisanja protiv smrti
moglo bi se objasniti mogućnošću ispisivanja onoga što ju je ustro­
jilo. Jedino svršetak nekog vremena omogućuje iskazivanje onoga
što mu je dalo život, kao da je to trebalo umrijeti da bi postalo
knjigom.
Tada pisanje (ta knjiga) znači obvezu kročenja preko nepri­
jateljskog područja, preko samog polja gubitka, izvan zaštićenog
područja koje je omogućilo smještanje smrti drugdje. Znači to proiz­
vesti rečenice s leksikom smrtnosti, u blizini, pa čak i na prostom
smrti. Znači to prakticirati odnos između uživanja i manipulacije,
na prostom između toga dvoga u kojemu gubitak (lapsus) proiz­
vođenja dobra stvara mogućnost čekanja (vjerovanja) bez prisva­
janja, ali već prepoznatljivog. Od Mallarmea, skripturalno se
iskustvo razvija na način odnosa između čina napredovanja i smr­
tonosnog tla na koje se ucrtava njegova putanja. U tom smislu pi­
sac je i sam smrtnik koji pokušava govoriti. Ah u smrti štoje upisuju
njegovi koračaji na cmoj (a ne više bijeloj) stranici, on zna i može
iskazati želju koja od drugoga, s pomoću pozornosti koju on preinačuje, očekuje čaroban i prolazan izgred preživljavanja.
278
Neodređenosti
“Anarhija clair-obscura svakodnevice”
Lukacs
Teorija zagovara pluralističku epistemologiju načinjenu od “mnoš­
tva stajališta od kojih svako bjelodano raspolaže istom sposobnošću
uopćavanja kao i druga”. Ona je umijeće “optjecaja duž putanja i
vlakana”, umijeće prometovanja i presijecanja, napredak bi joj bio
“međusobno ukrižavanje”. Ovisno o sastavu, vodio bi on “filozofiji
komunikacije bez supstancije, naime bez fiksnosti i referencije” 1
Ali racionalna se tehnikammanje lakomislen način razraču­
nava s dogmatizmom. Ona se brani od uplitanja koja stvaraju neproničnost i dvosmislenost u planiranju ili razastiranju. Posjeduje
ona vlastitu igru, onu čitljivosti i razlikovanja funkcija na stranici
na kojoj ih ispisuje ]QČnu pokraj druge, jednu nakon druge, na način
da se može prenijeti tu sliku na tlo ili na fasadu, u gradovima ih u
strojevima.
Čitljivostfunkcionalnih odnosa između dijelova i reproduk­
cija modela u uvećanom mjerilu i u reljefu, dva su radna načela
tehnike. Dakako, ona su krenula putem beskonačne sofistikacije
koja odgovara raznolikosti potražnje, i same obuhvaćene susta­
vom, stavljene na papir i analitički raspoređene u prostom čija je
bit (uključujući i kompjutor)2da bude čitljiv artefakt, predmet ponu­
đen s kraja nakraj prelaženjima nepomičnog oka. Čudno ukriženje:
teorija ide prema neodređenome, a tehnologija prema funkcionalističkom razlikovanju, pri čemu ona preobražava sve i preobražava
sebe samu. Kao da se jedna svjesno upućuje krivudavim puteljci-
279
ma neizvjesnosti i metafore,3dok druga nastoji nametnuti kao “pri­
rodan” utilitaristički i Junkcionalistički zakon vlastita mehanizma.
Nas ovdje zanima ono što se zbiva ispod tehnologije i što
pomućuje njezinu igru. To je njezina odavno utvrđena granica, ali
valja joj dati drugo određenje od onoga no mans land. Jer riječ je
0 djelatnim praksama. Njihovim je tvorcima dobro znano to giba­
nje kojemu su nadjenuli ime “otpora” i koje remeti fiinkcionalističke račune (elitistički oblik birokratske strukture). Oni nužno
moraju uočiti fiktivni značaj što se ubrizgava u poredak njegovim
odnosom prema svakodnevnoj stvarnosti.4 Ali oni to ne smiju
priznati. Šaliti se na taj način po uredima značilo bi uvredu veličan­
stva i počinitelj bi bio zadovoljan. Ne dirajte, umjetnički predmet!
Ostavimo dakle tu funkcionalističku racionalnost bujanju svoje
ljepoiječivosti, eufemiji5 posvuda još prisutnoj u diskursu admini­
stracije i vlasti, i vratimo se radije žagorenju svakodnevnih praksi.
One ne stvaraju džepove u ekonomskom društvu. Nemaju
ništa zajedničkog s marginalnostima koje se ubrzo uklapaju u teh­
nički ustroj koji od njih čini označitelje i predmete razmjene. Pre­
ko njih se, naprotiv, u sretni odnos kakav bi sustav želio imati s
radnjama za koje smatra da njima može sigurno upravljati, uvlači
neka razlika nepodložna kodu. Daleko od toga da bude lokalna
pobuna, dakle, ona koju je moguće razvrstati, na djeluje zajednič­
ka i šutljiva subverzija, mutava poput ovce - naša. Naznačit ću
samo dva njezina pokazatelja: “posvudašnjost” mjesta, promašaji
u vremenu. Znači to nagovijestiti da su društveni prostori nesvodivi na njihovu nadgledivu i izgradivu površinu i da utjelovljenja
iznova uvode nemislivost okolnosti u izračunano vrijeme.
Nečitljivosti zgusnutih slojeva na istom mjestu, lukavstava u
djelovanju i povijesnih zgoda. Pisanje takvih prizivanja, podrugljivo
1prolazno, ocrtava se u grafitima, kao da se bicikl nacrtan na zidu,
zaštitni znak uobičajenog prometala, odvojio i uputio neodređe­
nim putovima.6
280
Stratificirana mjesta
Razlika koja određuje svako mjesto nije poredak jukstapozicije,
nego ima oblik međupovezanih slojeva. Elementi raspoređeni na
istoj površini čine broj; oni podliježu raščlambi; predstavljaju
obradivu površinu. Svaka urbana “obnova” ipak radije ima posla s
golom plohom na kojoj bi mogla cementom ispisati kompoziciju
izrađenu u laboratoriju na osnovi različitih “potreba” kojima bi
ponudila funkcionalne odgovore. Potrebu, “sirovinu” te kompo­
zicije, sustav također proizvodi izdvajajući je. Taje jedinica vlas­
tita poput broja. Čak i više, nezadovoljstvo koje određuje svaku
potrebu unaprijed poziva i opravdava konstrukciju koja je kom­
binira s drugima. Logika proizvodnje: od 18. stoljeća, ona stvara
svoj prostor, diskurzivni i praktični, ovisno o točkama usredo­
točenosti - ured, tvornica, ulica. Ona ne priznaje mjerodavnost
mjestima koja nije stvorila.
Pa ipak, ispod proizvođačkog i univerzalnog pisanja teh­
nologije opstaju nepronična i tvrdoglava mjesta. Revolucije povi­
jesti, gospodarske mijene, demografska miješanja u njima su se
stratificirale i tamo ostaju, upisane u običaje, obrede i prostome
prakse. Nestali su čitljivi diskursi koji su ih nekoć iskazivali ih su
se u jeziku sačuvah tek u dijelovima. To mjesto, na svojoj površini,
nadaje se poput kolaža. Ustvari, na djeluje posvudašnjost u zgusnutosti. Nagomilavanje raznovrsnih slojeva. Svaki, poput stranice
istrošene knjige, upućuje na drukčiji način prostornog jedinstva,
društveno-gospodarske raspodjele, političkih sukoba i identifika­
cijske simbolizacije.
Cjelinom, sastavljenom od neistodobnih dijelova još pove­
zanih s urušenim totalitetima, upravljaju istančane i ujednačavajuće ravnoteže koje šutljivo osiguravaju komplementarnosti. Infi­
nitezimalni pokreti, mnogooblične djelatnosti, istovjetne “mješa­
vini elektrona, protona, fotona... - sve bića teško odredivih svoj­
stava u neprestanu međudjelovanju” preko kojih, prema Reneu
Thomu, teorija fizike predstavlja svijet. Ti pokreti u četvrti ili na
281
selu, stvaraju privid “nepokretnoga”. Lažna inercija. Taj rad i te
igre postali su nevidljivi samo s mjesta na kojemu, s udaljenosti
klase koja se “odvojila” od ostalih, promatranje uočava jedino odnos
između onoga što želi proizvesti i onoga što joj se opire. Selo, četvrt,
zgrada nisu uostalom jedini koji omogućuju funkcioniranje razno­
rodnih slojeva. Najmanja rečenica zajedničkog jezika “hoda” na
isti način. Njezina semantička jedinstvenost djeluje na jednako
istančanim ujednačujućim ravnotežama, kojima sintaktička ili lek­
sička analiza nad-meće neki umjetni okvir, onaj “elite” koja svoje
modele uzima za stvarnost. Bolje je ovom prigodom posegnuti za
oniričkim modelom (ah teorijskim, jer on artikulira praksu), koji
spominje Freud u vezi s gradom Rimom čija su sva razdoblja
preživjela na istome mjestu, netaknuta, i međusobno se oživ­
ljavajući.7
Mjesto je palimpsest. Učena raščlamba poznaje tek njegov
posljednji tekst; a i on je za nju tek posljedica epistemološih odlu­
ka, kriterija i ciljeva. Ne čudi onda što su radnje poduzete radi
takve rekonstrukcije “fiktivna” značaja te svoj (prolazni?) uspjeh
manje duguju pronicavosti negoli svojoj moći da skrše narav tih
igara između različitih snaga i vremena.
Neprilično vrijeme
Druga figura prijenosa planifikacija prema onome što one ne
određuju; nepredvidljivost. Vrijeme koje prolazi, prekida ih pove­
zuje (i koje zacijelo nikad nije bilo mišljeno) nije programirano
vrijeme. Bilo bi to opće mjesto da ga prospektivni programi nisu
stavili u zagradu čak i kad postavljaju mnogobrojne hipoteze. Ne­
prilično vrijeme nadaje se naprosto poput noći koja izaziva “ne­
zgodu” i zastoj u proizvodnji. To je lapsus sustava i njegov dija­
bolični protivnik; za njegovo se istjerivanje zadužuje historiogra­
fija koja treba nadomjestiti te neumjesnosti drugoga prozirnom organičnošću znanstvene razgovjetnosti (zaključci, “uzroci” i posljedice,
nizovi, kontinuiteti itd.). Ono što prospektiva ne čini, to histori­
282
ografija osigurava, podređujući se istom (fundamentalnom) zahtje­
vu da proizvodnjom (fiktivnoga) “razuma” pokrije bestidnost neo­
dređenoga.
To diskursom konstruirano vrijeme predočuje se u stvar­
nosti kao slomljeno i zbrkano. Podređeno “službama” i ovisnosti­
ma,8vrijeme je teorije ustvari vrijeme povezano s nevjerojatnim, s
promašajima, obratima, dakle vrijeme premješteno svojim drugim.
To je istoznačnica onome što optječe u jeziku kao ‘Vremenska
metaforika”.91, zahvaljujući neobičnom fenomenu, taj odnos nadgledljivoga s promašenim upravo čini simbolizaciju, stavljanje
skupa onoga što se nadovezuje, a da nije povezano, što čini sponu,
a da ona nije misliva.
Promašenost ili poraz razuma upravo je slijepa točka koja
ga prevodi u drugu dimenziju, onu misli, koja se očituje o različi­
tom kao o svojoj neuhvatljivoj nužnosti. Simbolika je neodvojiva
od promašaja. Svakodnevne prakse, utemeljene na nasumičnim
odnosima, to jest na nepriličnom vremenu, bile bi, dakle, razba­
cane tijekom cijelog trajanja, u položaju činova misli. Neprestani
pokreti misli.
Stoga ukloniti nepredvidljivo ili ga isključiti iz računa kao
nezakoniti slučaj i prijestupnika protiv racionalnosti znači zabra­
niti mogućnost živuće i “mitske” prakse grada. Značilo bi to do­
pustiti stanovnicima samo djeliće programa koji je izradila moć
drugoga, a preinačio događaj. Neprilično vrijeme jest ono što se
pripovijeda u istinskom diskursu grada: neodređena bajka, snažnije
artikulirana na metaforičkim praksama i na stratificiranim mjesti­
ma no što je carstvo očevidnosti u funkcionalističkoj tehnokraciji.
283
Bilješke
Povijest jednog istraživanja
1. Djelo čine dva sveska, a nastalo je iz pera troje autora: L 'Invention
du quotidien. 1. Michel de Certeau, Arts de faire\ 2. Luce Giard
i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner, UGE, 10-18, Pariz, 1980.
2. Nekoliko ulomaka iz oba sveska objavljeno je u Traverses izme­
đu 1975. i 1979. i u Espritu 1978. i 1979. Cijelo istraživanje
prikazali su Michel de Certeau i Luce Giard u dva povezana
članka “Manieres de faire et pratiques quotidiennes” i “Pratiques
culinaires: une memoire”, u he Progres scientifique (časopis
DGRST-a), br. 193, ožujak-travanj 1978, str. 45-56.
3 . Emmanuel Le Roy Ladurie, “Le diable archiviste”, prikaz ob­
javljen u Le Mondeu, 12. studenoga 1971, a ponovljen u njego­
voj knjizi Le Territoire de Vhistorien, Gallimard, Bibliotheque
des histoires, Pariz, 1973, str. 404-407 . Usporedi s posve druk­
čijom analizom Philippea Boutrya, “De l’histoire des mentalites
a l’histoire des croyances. La Possession de Loudun ( 1970)”, Le
Debat, br. 49 , ožujak-travanj 1988, str. 85- 96. O mjestu što ga
Certeau zauzima među povjesničarima, vidi Dominique Julia,
“Une histoire en actes” u Luce Giard i dr., Le Voyage mystique,
Michel de Certeau, Cerf i RSR, Pariz, 1988, str. 103- 123.
4. O odnosu prema Freudu i Lacanu, vidi Michel de Certeau, His­
toire et psychanalyse entre science et fiction, Gallimard, Folio,
Pariz, 1987, pogl. V i VID.
284
5. Članci objavljeni i u Etudes i Espritu, između lipnja i rujna
1968. i ponovno objavljeni u La Prise de parole, Desclee De
Brouwer, 1968. (tiskanje dovršeno 22. listopada)
6. La Prise de parole, str. 71.
7. “La rupture instauratrice ou le christianisme dans la culture contemporaine”, 1971, ponovljeno u Michel de Certeau, La Faiblesse de croire, Seuil, Esprit, Pariz, 1987, str. 183-226.
8. La Prise de parole, str. 71.
9. Ibid., str. 22.
10. Ibid., str. 133.
11. Michel de Certeau, La Culture aupluriel, UGE, 10-18,1974.;
2. izd., Christian Bourgois, Pariz, 1980. Tekstovi sa seminara u
Arc-et-Senansu pretisnuti su u 9. i 10. pogl.
12. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 247-248.
13. Ta je sintagma poslužila kao naslov lijepoj studiji Dominique
Julia i Jacquesa Revela iz 1970, uvrštenoj u La Culture au plu­
riel, pogl. 3.
14. Ibid., str. 241-243.
15. Ibid., str. 249.
16. Opće povjerenstvo za znanstveno i tehničko istraživanje, u
neposrednoj nadležnosti premijera, tada je ugovorno zaduženo
za vođenje i upravljanje javnog istraživanja.
17. Grupu su činili ekonomisti (Bernard Guibert, Claude Menard,
Alain Weil), Certeau i ja. Posao je trajao nešto manje od go­
dine dana, a suradnici su bili naizmjence očarani i zdvojni zbog
publikacija u vezi s prospektivom i “luturologijom”.
18. Pratiques culturelles des Frangais, Ministarstvo kulture, Služba
društvenih ispitivanja i istraživanja, Pariz, 1974, sv. 2. Ista je
služba provela i nastavak ispitivanja s novog motrišta: Les Pra­
tiques culturelles des Frangais, 1973-1986, La Decouverte et
La Documentation frangaise, 1990.
285
19. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de I ’histoire, 3. i2d., Galli­
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, pogl. 1, str. 3336. (u vezi sa sociologijom religije Gabriela Le Brasa), pogl. 2,
str. 84-92. (o korištenju računala i onome stoje Francis Furet
kazao o kvantitativnoj povijesti).
20. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Bibliotheque
des histoires, Pariz, 1975. (tiskanje dovršeno u veljači). (Nad­
zor i kazna, Zagreb, 1994)
21. Michelle Perrot, “Mille manieres de braconner”, LeDebat, br.
46, ožujak-travanj 1988, str. 118.
22. Vidi zaključak La Culture aupluriel te “Actions culturelles et
strategic politique” u La Revue nouvelle (Bruxelles), travanj
1974, str. 351-360. Michel de Certeau je držao do tog članka
na koji upućuje u Arts defaire (uvod, bilješka 17; pogl. 2, bilješ­
ka 5).
23. Pogl. 4 posvećeno je u razmjernim dijelovima svakome od njih.
U vezi sa spominjanjem jednog i drugog, vidi kazalo na kraju
knjige. O odnosu prema Foucaultu, vidi Histoire etpsychanalyse entre science etfiction, pogl. I-HL
24. Gilles-Gaston Granger, Essai dunephilosopkie du style, 2.
izd., Odile Jacob, Pariz, 1988. i Geral Holton, Thematic Ori­
gins o f Scientific Thought. Kepler to Einstein, Harvard Uni­
versity Press, Cambridge (Mass.), 1973 (djelomice prevedeno
u L ’Imagination scientifique, Gallimard, Pariz, 1981) svaki su
na svoj način pokušavali odrediti ta obilježja stila mišljenja za
koji je Certeau (u ovoj knjizi) rekao: “Stil, taj način hodanja,
netekstualni pokret, ustrojuje tekst misli.”
25. La Culture au pluriel, 2. izd., str. 244-245.
26. Michel de Certeau,La Fable mystique, sv. 1., 2. izd., Gallimard,
Tel, Pariz, 1987, str. 282. i cijelo 7. pogl.
27. Taj tekst, naslovljen: “Acteurs en qu?te d’une piece (suite)”
datiran 14.7.1974, završava se bibliografijom koju valja proči­
286
tati tijekom ljeta, podijeljenom u dva dijela, prvi s popisom
“općenitih djela o kulturi” (Pierre Bourdieu, Gćrard Althabe,
Pierre Legendre, Richard Hoggart itd.) i drugi koji se odnosi
na “urbani prostor i njegovu kulturu” (posebni broj časopisa
AnnalesESCiz srpnja 1970, te Castells, Cl. Soucy, Ch. Alexan­
der i S. Chermayeff, R. Williams itd.).
28. Kasnije je neki brazilski student koji je posjećivao seminar
napisao u internoj brošuri na Sveučilištu Paris VII izvrstan por­
tret “učitelja koji nije želio imati učenika”.
29.0 njegovu načinu upravljanja stvarima vidi Michel de Certeau
“Qu’est-ce qu’un seminaire?” uEsprita, studeni-prosinac 1978,
str. 176-181.
30. Vidi Paul Rabinow, “Un prince de l’exil” i Richard Terdiman,
“Une memoire d’eveilleur” u Luce Giard (ur.), Michel de Cer­
teau, Centre Georges Pompidou, Cahiers pour un temps, Pariz,
1987, str. 39-43. i 91-96.
31. Nadam se sabrati u jednoj knjižici fragmente tih Arts de dire
zajedno s drugim objavljenim radovima o običnoj kulturi na­
kon 1980.
32. L ’invention du quotidien, sv. 2., str. 235-271. o kuhinji i str.
273-295. o gradskoj četvrti.
33. Tako je radio u Italiji svake godine od 1974. do 1978.; godine
1975. u Španjolskoj, Engleskoj i Danskoj; godine 1977. i 1978.
u Švicarskoj. Izvan Europe, bio je u Quebecu 1974. i 1975., u
Brazilu 1974., u Izraelu 1976., u SAD-u 1977 (u Vermontu), a
također i 1976. i 1978 (u Kalifomiji). Posebno valja izdvojiti
stalne dodire s Belgijom, u kojoj se suradnja odvijala preko
Marie Beaumont i Georgesa Thilla, u Bruxellesu i Namuru;
nadasve njima dvoma, nezaboravnoj velikodušnosti Marie,
aktivnom i inventivnom njihovu okruženju, valja zahvaliti šire­
nje istraživanja o “zabušavanju” s radništva na znanstvene us­
tanove, na mjesta gdje se ispisuju “umjetnički uspjesi” i “grafi­
ti odavanja počasti” (str. 49).
287
34. F ra n k s Hartog, “L’ecriture du voyage”, u Luce Giard (ur.),
Michel de Certeau, str. 123-132.
35. Francois Choay, “Tours et traverses du quotidien”, u istom
zborniku, str. 85-90.
36. Michelle Perrot, op. cit., str. 117.
37. Anne-Marie Chartier i Jean Hebrard, “L 'Invention du quotidi­
en. Une lecture des usages”, Le Debat, br. 49, ožujak-travanj
1988, str. 97, 99. i 100.
38. O Michelu de Certeau vidi tri zbornika koja mu je posvetio
Centre Georges Pompidou (gore, bilješka br. 30) i pod naslovom
Voyage mystique (gore, bilješka 3). U potonjem zborniku, sa­
stavila sam njegovu “potpunu bibliografiju” (op. cit., str. 191243.).
Opći uvod
1. Vidi Michel de Certeau, La Prise de parole, Desclee de Brou­
wer, Pariz, 1968; La Possession de Loudun, 3. izđ., Gallimard,
Archives, Pariz, 1990; L ’Absent de l ’histoire, Mame, Pariz, 1973;
La Culture au pluriel, 2. izd., Christian Bouigois, Pariz, 1980;
Une politique de la langue, zajedno s Dominique Juha i Jacquesom Revelom, Gallimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975;
itd.
2. Iz grčkoga poiein: “stvoriti, izumiti, roditi”.
3. Vidi Emile Benveniste, Pwblemes de linguistique generale, sv.
1, Gallimard, Pariz, 1966, str. 251-266.
4. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz 1975.
{Nadzor i kazna, Zagreb, 1994)
5 .1s tog stajališta radovi Hernija Lefebvrea o svakodnevnom životu
znače temeljni izvor.
6 .0 umijeću od Enciklopedije do Durkheima vidi pogl. V, str. 102107.
288
7. Tu literaturu mvo&Knjiga u svakodnevnom životu, Bibliotheque
Nationale, Pariz, 1975; i Genevieve Bolleme, La Bible bleue.
Anthologie d ’une litterature “populaire”, Flammarion, Pariz,
1975, str. 141-379.
8. Jednu od tih monografija napisao je Pierre Mayol, a drugu Luce
Giard (na osnovi intervjua koje je prikupila Marie Ferrier).
9. Među djelima Ervinga Goflmana vidi prije svega, La Mise en
scene de la vie quotidienne (Samoprezentacija u svakodnevnom
životu), Minuit, Pariz, 1973.; Les Rites d ’interaction (Interakcij­
ski rituali), Minuit, Pariz, 1974; Frame analysis, Harper&Row,
New York 1974.Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d ’une theorie
de la pratique, Droz, Ženeva, 1972; “Les strategies matrimoniales”, Annales ESC, 27/1972, str. 1105-1127; “Le language au­
torise”, u Actes de la recherche en sciences sociales, br. 5-6,
studeni 1975, str. 184-190.; “Lesens pratique”, u istom časopisu,
br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Od Marcela Maussa, vidi poglavi­
to ‘Techniques du coips”, u zborniku Sociologie et anthropologie , PUF, Pariz, 1950; Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant,
Les Ruses de Vintelligence. La metis des Grecs , Flammarion,
Pariz, 1974. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD,
Zagreb, 2000); Jeremy Boissevain, Friends o f Friends. Networks,
Manipulators and Coalitions, Blackwell, Oxford, 1974; Edward
O. Laumann, Bonds o f Pluralism. The Form and Substance o f
Urban Social Networks, John Wiley, New York, 1973.
10. Joshua A. Fishman, The Sociology o f Language, Newbury,
Rowley (Mass.), 1972. Vidi također David Sudnow (ur.), Stu­
dies in Social Interaction, Free Press, New York, 1972; Wil­
liam Labov, Sociolinguistique, Minuit, Pariz, 1976; itd.
11. Oswald Ducrot, Dire et ne pas dire, Hermann, Pariz, 1972;
David K. Lewis, Convention: a Philosophical Study, Harvard
University Press, Cambridge (Mass.), 1974, kao i Counterfactuals, ibid., 1973.
289
12. Geoig H. von Wright, Norm and Action , Routledge&Kegan
Paul, London, 1963; Essay in Deontic Logic and General The­
ory o f Action, North Holland, Amsterdam, 1968; Explanation
and Understanding, Cornell University Press, Ithaca (N. Y..),
1971. Također A. C. Danto, Analytical Philosophy o f Action,
Cambridge University Press, Cambridge, 1973; Richard J. Bern­
stein, Praxis and Action, Duckworth, London, 1972; Paul
Ricoeur i Dorian Tiffeneau (ur.), La Semantique de Taction,
CNRS, Pariz, 1977.
13. A. N. Prior, Past, Present and Future: a Study o f “Tense Lo­
gic”, Oxford University Press, Oxford, 1975.
14. Alan R. White, Modal Thinking, Cornell University Press,
Cornell, 1975; G. E. Hughes i M. J. Cresswell, An Introduction
to Modal Logic, Oxford University Press, Oxford, 1973; I. R.
Zeeman, Modal Logic, ibid., 1975; S. Haacker, Deviant Logic,
Cambridge University Press, Cambridge, 1976; H. Parret (ur.),
Discussing Language with Chomsky, Halliday etc, Mouton,
Den Haag, 1975.
15. Jacques Sojcher, La Demarche poetique , UGE 10-18, Pariz,
1976, str. 145.
16. Vidi, Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970; Nous et Tinnocent, ibid., 1977; itd.
17. Michel de Certeau, La Culture aupluriel: “Des espaces et des
pratiques”, str. 233-251; “Actions culturelles et strategies politiques”, u La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360.
18. Analiza načela izdvajanja omogućuje u isti mah istančaniju i
točniju kritiku. Vidi zbornik, Pour une histoire de la statistique, sv.l, INSEE, Pariz, 1978, posebno, Alain Desrosieres,
“Elements pour l’histoire des nomenclatures socioprofessionnelles”, str. 155-231.
19. Radovi Pierrea Bourdieua, Marcela Detiennea i Jean-Pierrea
Vemanta omogućuju jasnije sagledavanje pojma “taktike”, ali
290
valja spomenuti i doprinos socioloških istraživanja H. Garfinkela, H. Sacksa itd. (vidi gore bilješke 9 i 10).
20. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de iintelli­
gence. (Lukava inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Za­
greb, 2000)
21. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi­
ty Press, Cambridge, 1958; Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, Traite de I'argumentation, Universite libre, Bruxelles, 1970,
Jean Dubois i dr., Rhetorique generale, Larousse, Pariz, 1970;
itd.
22. Aristotel Retorika, U., 24, 1402a. Vidi, W. K. Guthrie, The
Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str.
178-179.
23. Sun Tzu, L ’Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972.
24. R. H. Khawam (ur.), Le Livre des ruses. La strategie politique
desArabes, Phebus, Pariz, 1976.
25. Vidi Jean Baudrillard, Le Systeme des objets, Gallimard, Pariz,
1968; La Societe de consommation, Denoel, Pariz, 1970; Pour
une critique de leconomie politique du signe, Gallimard, Pa­
riz, 1972.
26. Guy Debord, La Societe du spectacle, Buchet-Chastel, Pariz,
1967.
27. Roland Barthes, Le Plaisir du texte, Seuil, Pariz, 1973, str 58.
28. Vidi Gerard Mordillat i Nicolas Philibert, Ces Patrons eclaires
qui craigrient la lumiere, Albatros, Pariz 1979.
29. Vidi, H. Sacks, E. A. Schegloff, itd., gornji navod.
30. Vidi gore, pogl. VU-DC
31. Tim smo praksama posvetili monografije u kojima se nalazi
obilna i raspršena bibliografija o tom predmetu. Vidi sv. 2:
Habiter, cuisiner Luce Giard i Pierrea Mayola.
291
32. Vidi, naprimjer, A. Lipietz, “Structuration de l’espace, prob­
leme foncier et amenagement du territoire”, ^Environment and
Planning, A, 1975, sv. 7, str. 415-425., i “Approches theorique
des transformations de Pespace franfais” uEspaces etSocietes,
br. 16,1975, str. 3-14.
33. Raščlamba serije, Travaux et recherches de prospective, Docu­
mentation Franfaise, posebice sv. 14,59. i 66, a napose studije
Yvesa Barela i Jacquesa Duranda koje su poslužile kao osnova
za naše istraživanje o prospektivi.
34. Witold Gombrowicz, Cosmos, Gallimard, Folio, Pariz, 1971,
str. 165-168.
1. poglavlje
1. Robert Musil, L ’Homme sans qualites (Čovjek bez svojstava),
prev. Philippe Jaccottet, Gallimard, Folio, Pariz, 1978, sv.l, str.
21.
2. Robert Klein, La Forme et l 'intelligible, Gallimard, Pariz, 1970,
str. 436-444. Vidi također Enrico Castelli-Gattinara, “Quelques
considerations sur le Niemand e t ... Personne”, u Folie et deraison a la Renaissance, Universite libre, Bruxelles 1976, str. 109118.
3. Sigmund Freud, Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431-432. U
tekstu Nelagoda u kulturi, prvi odsječak, Freud se poziva na
tekst Budućnostjedne iluzije koji doista u prvome odsječku tako­
đer polazi od suprotnosti između “manjine” i “većine” (“gomile”)
koja pokreće njegovu analizu.
4. L ‘Avenir dune illusion (Budućnost jedne iluzije), prev. Marie
Bonaparte, PUF, Pariz, 1971, odsj. 7, str. 53.
5. Gesammelte Werke, sv. XTV, str. 431.
6. Vidi Michel de Certeau, LEcriture de l ’histoire, 3. izd., Galli­
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 7-8.
292
7. Gesammmelte Werke, t. XIV, str. 431.
8. Freud, pismo Lou Andreas-Salome, Correspondence avec Sig­
mund Freud, Gallimard, Pariz, 1970, str. 225.
9. Ibid.
10. Gesammelte Werke, t. XTV, str. 506.
11. Vidi,Z,'Ecriture de I ’histoire: “La fiction de l’histoire. L’ecriture
de Mo<fse et le monotheisme”, str. 312-358.
12. Vidi raščlambu stručnjaka kojoj je posvećeno zajedničko djelo
Zloporaba znanja, Desclee De Brouwer, Pariz, 1977.
13. Vidi gore: IV. dio: Uporabejezika.
14. Vidi tom 2: Habiter, cuisiner, Luce Giard i Pierre Mayol.
15. Ludwig Wittgenstein, Philosophical Investigations, Blackwell,
Oxford, 1976, par. 116, str. 48.
16. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,
Routledge&Kegan Paul, London, 1961, par. 6.53, str. 150-151.
17. Philosophical Investigations, par. 494, str. 138.
18. Vidi pismo Fickem u vezi s Traktatom: “Moja knjiga zacrtava
granice polja etike na neki način iznutra, i uvjeren sam daje to
jedini strogi način da ih se obilježi” (navedeno u Allan Janick i
Stephen Toulmin, Wittgenstein, Vienne et la modemite, PUF,
Pariz 1978, str. 165). Također, kazuje Wittgenstein, Traktat se
sastoji od dva dijela, jednoga, napisane knjige, i drugoga, bit­
noga, koji nije i ne može biti napisan, posvećenoga samoj etici.
19. Philosophical Investigations, par. 122, str. 49. Vidi Jacques
Bouveresse,La Parole malheureuse, Minuit, Pariz, 1971: “Langage ordinaire et philosophic”, str. 299-348.
20.0 tom aspektu povijesti, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de
l ’histoire, str. 63-122, i “Ecriture et histoire” u Politique
aujourd’hui, studeni-prosinac 1975, str. 65-77. Ostavljam po
strani filozofske rasprave u vezi s Marxom i Wittgensteinom
(potonji je uostalom želio ići raditi u SSSR). Vidi studije F.
293
Rossi-Landi {Per un uso marxiano di Wittgenstein), Tony Man­
ser {The End o f Philosophy: Marx i Wittgenstein, University of
Southampton, 1973.). ili Ted Benton (“Winch, Wittgenstein and
Marxism” u Radical Philosophy, br. 13, str. 1-6). U Wittgensteina se može prepoznati nekakav historijski materijalizam
primjeren tom “građaninu”, ali nikakva “znanost” (u marksis­
tičkom značenju) povijesti.
21. Vidi Ludwig Wittgenstein,Lefons et conversations (Predavanja
i razgovori), Gallimard, Pariz, 1971, str. 154-155. Vidi i izjavu,
koju navodi Norman Malcolm, o čovjeku koji da bi izišao iz
sobe u koju vjeruje daje zatočen, počinje “hodati duž zidova”
(u Ludwig Wittgenstein, Le Cahier bleu et le Cahier brun
(Plava i smeđa bilježnica), Gallimard, Pariz, 1965, str. 369.)
22. Philosophical Investigations, par. 109: u engleskome prijevodu
stoji: “looking into the workings of our language”, str. 47.
23. Navod prema Norman Malcolm, u Ludwig Wittgenstein, Le
Cahier bleu et le Cahier brun (Plava i smeđa bilježnica), str.
367-368.
24. Ta riječ bečkoga podrijetla označava “sve moguće tipove mis­
li, karaktera i jezika” (vidi A. Janick i S. Toulmin, op. cit., str.
198) ili, općenitije, /aktualne (povijesne) strukturacije naše
opstojnosti.
25. Vidi npr. J. L. Austin, Philosophical Papers, 2. izd., Oxford
University Press, Oxford, 1969, str. 181-182.
26. U vezi s tim engleskim prijevodom, vidi G. J. Wamock, Eng­
lish Philosophy since 1900, 2. izd., Oxford University Press,
Oxford, 1969, str. 19-20, 100-102. itd; i nadasve Charles E.
Caton (ur.) Philosophy and Ordinary Language, Urbana (111.)
1963 i V. C. Chapel (ur.), Ordinary Language, Englewood Cliffs
(N.J.), Prentice Hall, 1964.
27. Vidi tekst Adolfa Loosa preveden u Traverses, br. 7,1976, str.
15-20.
294
28. R. Musil, L Homme sans qualites (Čovjek bez svojstava)
29. Glagol gnušati se objašnjava njegovo nepodnošenje određe­
nog stila mišljenja. Vidi npr. Legons et conversations (Preda­
vanja i razgovori), str. 63-64; i Jacques Bouveresse, “Les demiers jours de l’humanite”, Critique, br. 339-340. s naslovom Vi­
enne, debut d ’un siecle, kolovoz-rujan 1975, str. 753-805.
30. Vidi predgovor Remarques philosophiques, Gallimard, Pariz
1975, str. 15-20.
31. Z, ’Homme sans qualite(Čoyjek bez svojstava), sv. 1, str. 74-75.
32. Ibid., str. 75.
33. Philosophical Investigations, par. 194, str. 79.
2. poglavlje
1. Seminar upriličen na osnovi ankete vođene od 1971. i prvog
izvješća (Frei Damiao: sim ou nao? E os impasses da religiao
popular, Recife, umnoženo); cjelina prikupljenih dokumenata
nije bila podijeljena. Raščlamba iste vrste odnosila se na anketu
provedenu tijekom veoma poznatog hodočašća Senhora do Bonfima (Salvador, Brazil). Vidi Fernando Silveira Massote, Esplosione sociale del Sertao Brasiliano, disertacija, Urbino, 1978,
str. 74-183, o religiji.
2. Dva prva stiha preuzeta su iz anarhističke pjesme Amore ribelle,
“ideja” je bilo egalitamo društvo; nastavak stihova preuzet je iz
Canto dei Malfatorri. Dva teksta navodi Jean-Louis Comolli,
La Cecilia, Daniel et Cie, Pariz, 1976, str. 99-103. U vezi s fil­
mom, vidi Michel de Certeau, Jacques Revel i dr., Qa cinema,
br. 10-11,1976, str. 38-44.
3. Vidi Willy Apollon, Le Vaudou. Un espace pour les "voix ”,
Galilee, Pariz, 1976.
4. Naprimjer, Tome Cabral, Dictionario de tgrmos e expressoes
populares, Universidade federal do Ceara, Fortaleza, 1972.
295
5. Vidi Michel de Certeau, La Culture aupluriel, 2. izd. Christian
Bourgois, Pariz, 1980: “Des espaces et des pratiques”, str. 233251; “Actions culturelles et strategies politiques”, La Revue nouvelle, travanj 1974, str. 351-360; itd.
6 . Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Vlntel-
ligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
7. Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
Ženeva, 1972; i nadasve, “Le sens pratique”, Actes de la recher­
che en sciences sociales, br. 1, veljača 1976, str. 43-86.
8. Vidi dalje, IV. dio: Usages de la langue.
9. Tako je s istraživanjima A. Charraud, F. Loux, Ph. Richarda i M.
de Virvillea u Francuskom etnološkom centru: vidi njihovo iz­
vješće, Analyse de contenu de proverbes medicaux, MSH, Pa­
riz, 1972, ili članak Fransoise Loux u Ethnologie frangaise br.
3-4,1971, str. 121 -126. Iste metode bile su ranije primijenjene u
Essai de description des contes populaires, MSH, Pariz, 1970.
10. Vidi, primjerice, Alberto Mario Cirese, 1 Proverbi: struttura
delle deftnizioni, Urbino, 1972, u vezi sa sardskim poslovica­
ma.
11. Te su jedinice bile naizmjence “tipovi” (Aame), “motivi”
(Thompson) i “funkcije” (Propp), “kušnje” (Meletinskij), itd.
12. Daniel Paul Schreber, Memoires d ’un nevropathe (Uspomene
jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 60.
13. Raščlamba je “otiska procesa iskazivanja u iskazu”, kao što
znamo, strogi predmet lingvistike iskazivanja. Vidi Oswald
Ducrot i Tzvetan Todorov, Dictionnaire encyclopedique des
sciences du langage , Seuil, Pariz, 1972, str. 405.
14. U vezi s modalnošću kojom govornik osigurava neki status
(koji se odnosi na egzistenciju, izvjesnost, obvezu itd.) svom
iskazu ((dictum et lexis), vidi, primjerice, Langages br. 43, ru­
jan 1976. i bibliografiju, str. 116-124.
296
15. Sun Tzu, L 'Art de la guerre (Umijeće ratovanja), Flammarion,
Pariz, 1972, djelo potječe iz 4. st. pr. Krista.
16. R. K. Khawam (ur.) Le Livre des ruses. La strategie politique
des Arabes, Phebus, Pariz, 1976.
17. U vezi s time, znanstvenost bi bila generalizacija kakva lu­
kavstva: umješnost se više ne smješta u uporabu običnog jezi­
ka (s tisuću retoričkih “obrata”), već u proizvodnju vlastitih
jezika (umjetni jezici koji osiguravaju jednoznačnu i razvidnu
uporabu skovanih termina).
18. Levi-Strauss suprotstavlja “disjunktivnu” igru, proizvoditeljicu
razlika između prvobitno jednakih strana, “konjunktivnu” ritu­
alu, uvoditelju i obnovitelju jedinstva. Vidi La Pensee sauvage,
Plon, Pariz, 1962, str. 44-47.
19. Vidi Roger J. Girault, Traite du jeu de go, Flammarion, Pariz,
1977, sv. 2.
20. Vidi Robert Jaulin,L2 Geomancie. Analyseformelle, Plon, Pariz,
1966; A. Ader i A. Zempleni, Le Baton de l ’aveugle , Her­
mann, Pariz, 1972; Jean-Pierre Vemant i dr., Divination et Ra­
tionality, Seul, Pariz, 1974; itd.
21. Moglo bi se raščlaniti uzajamnost između igara i bajki u svjetlu
istraživanja Nicole Belmont o odnosima između pučkih
“dužnosti” i “vjerovanja”: “Les croyances populaires comme
recits mythologique”, L ’Homme, 10/2,1970, str. 94-108.
22. Vladimir Propp, Morphologie du conte (Morfologija bajke,
1928), Gallimard i Seul, Pariz, 1970, čemu treba pridodati Le
rodici storiche dei raconti di fate (Povijesni korijeni bajke),
Einaudi, Torino, 1949. U vezi s Proppom, vidi naročito A.
Dundes, The Morphology o f North-American Indian Folktales,
Academia scientarum fennica, Helsinki, 1964; A. J. Greimas,
Semantique structurale, Larousse, Pariz, 1966, str. 172-213;
Claude Levi-Strauss, Anthropologie stucturale deux, Plon, Pa­
riz, 1973,139-173; Andre Regnier, “La moiphologie selon V.
J. Propp”, u La Crise du langage scientifique, Anthropos, Pa297
riz, 1974, i “De la morphologie selon V. J. Propp a la notion đu
systeme preinterpretatif’ u L ’Homme et la Societe, br. 12, str.
171-189.
23. Termin je uporabio Regnier, “De la morphologie selon V. J.
Propp”, str. 172.
24. Morphologie du conte (Morfologija bajke), str. 31.
25. Tako u ciganskim bajkama junak ne laže, ali sebi u korist zna
učiniti da dobivene zapovijedi znače nešto drugo od onoga što
su mu gospodar ili osoba koja obnosi vlast željeli zapovijediti.
Vidi također Denise Paulme i Claude Bremond, Typologie des
contes africains du decepteur. Principes d ’un index des ruses,
Urbino, 1976; ili s teorijskog stajališta. Louis Marin,Semiotique
de la Passion, suizd. Aubier itd., Pariz, 1971: “Semiotique du
traltre”, str. 97-186.
26. Prema Romanu Jakobsonu, mutacije i odnosi fonema u glosolalijama i “proročanstvima u jeziku” - diskurs lišen smisla koji
predstavlja “apstraktnu narodnu umjetnost” - podređeni su tako
strogim pravilima da bismo, krenuvši odatle, mogli tražiti “kompozicijska načela” (<compositionalprinciples) složenija od stratificiranih (zvukovnih i označiteljskih) predstavnika vrsta usmene
tradicije (Selected Writings, Mouton, Den Haag, 1966, sv. 6,
str. 642). Igre sa slovima u svojim formulama bez značenja
(primjerice, Am, stram, gram..) imale bi dakle vrijednost alge­
barskih formula naznačujući formalne mogućnosti proizvod­
nje teksta. Znači U to da se formalizacija tako upisuje u tu “ap­
straktnu” književnost priskrbljujući logičke modele tvorbenih
praksi pučkih “manifestacija”?
27. Vidi kritičke analize Pierrea Bourdieua, Le Metier de sociologue, 2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, predgovor; Maurice
Godelier, Horizon, trajets marxistes en anthropologie, Maspero,
Pariz, 1973, itd.
298
28. Vidi Michel de Certeau, La Culture au pluriel: “La beaute du
mort”, u suradnji s Dominique Julia i Jacquesom Revelom, str.
49-80.
29. Miklos Haraszti, Salaire auxpieces, Seuil, Pariz, 1976, str. 136145.0 “skleparijama”, staklenim proizvodima koje su staklari
izradili za svoj račun, vidi Louis Meriaux, “Retrouvailles chez
les verriers”, Le Monde, 22-23. listopad 1978. Također M.-J. i
J.-R. Hissard, “Henri H. perruquiste”, Autrement br. 16, stude­
ni 1978, str. 75-83.
30. Marcel Mauss, Sociologie et Anthropologie, PUF, Pariz, 1966,
“Essai sur le don”, str. 145-279.
3. poglavlje
1 . Vidi osobito A. Huet i dr., La Marchandise culturelle, CNRS,
Pariz, 1977, koji se ne zadovoljava raščlambom proizvoda (fo­
tografija, ploča, otisci), nego se bavi sustavom robnog ponav­
ljanja i ideološke reprodukcije..
2. Vidi, primjerice, Pratiques culturelle des Frangais, Državni sek­
retarijat za kulturu i Služba studija i istraživanja, Pariz, 1974, sv.
2. Temeljnim i pionirskim radom, iako donekle statističkim i
ograničenim na masovnu umjetnost, ostaje studija Alvina Tofflera, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965.
3 .0 anticipativnoj tezi s početka stoljeća o “samačkome stroju” u
umjetnosti (Marcel Duchamp itd.) ili književnosti (od Julesa Vernea do Raymonda Roussela), vidi Jean Clair i dr., Junggesellen
Maschinen. Les Machines celibataire, Alfieri, Venecija, 1975.
4. Vidi, primjerice, u vezi s Aymarasima iz Perua i Bolivije, J.-E.
Monast, On les croyait chretiens: les Aymaras, Cerf, Pariz, 1969.
5. Vidi Michel de Certeau, “La longue marche indienne”, pogovor
Yvesu Matemeu (ur.),LeReveil indien en AmeriqueLatine, Cerf.,
Pariz, 1977, str. 121-135.
299
6. G. Ryle, “Use, Usage and Meaning’, u G. H. R. Parkinson (ur.),
The Theory o f Meaning, Oxford University Press, Oxford, 1968,
str. 109-116. Velik dio knjige posvećenje uporabi.
7. Richard Montague, “Pragmatics”, u Raymond Klibansky (ur.),
La Philosophy contemporaine, La Nuova Italia, Firenca, 1968,
sv. 1, str. 102-122. Bar-Hillel preuzima tako jedan termin od C.
S. Peircea, kojemu je istoznačnik kod Russella “egocentric par­
ticulars”, kod Reichenbacha “token-reflexive expressions” , kod
Goodmana “indicator words'", kod Quinea “non eternal senten­
ces” itd. U tu se perspektivu upisuje cijela jedna tradicija. Iz nje
proizlazi i Wittgenstein čije je geslo bilo ne tražiti značenje, nego
uporabu (“Don’t ask for the meaning, ask for use”), pozivajući
se prije svega na uobičajenu uporabu kojom upravlja institucija
jezične djelatnosti.
8 . Vidi dolje, “L’enociation proverbiale”, str. 36.
9. Vidi Emile Benveniste, Problemes de linguistique generale,
Gallimard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
10. Fernand Deligny, Les Vagabonds efficaces, Maspero, Pariz,
1970, određuje tom riječi putanje mladih autista s kojima živi,
pisanje preko drveta, lutanja kojima se više ne može ucrtati put
u prostoru jezika.
11. Vidi u nastavku poglavlje “Neodređenosti”.
12. Ibid.
13. “Jedina je strategija uključiti strategiju drugoga” prema Johnu
von Neumannu i Oskaru Morgenstemu, Theory o f Games and
Economic Behavior, 3. izd., John Wiley, New York, 1964.
14. “Strategija je znanost ratničkih pokreta izvan vidnoga polja
neprijatelja; taktika pak unutar njega” (von Biillow).
15. Karl von Clausewitz, De la guerre (O ratu), Minuit, Pariz, 1955,
str. 212-213. Tu analizu nalazimo i kod brojnih drugih autora,
od Machiavellia nadalje. Vidi Y. Delahaye, “Simulation i dis-
300
simulation”, u La Ruse {Cause commune, 1977/1), UGE, 1018, Pariz, str. 55-74.
16. Clausewitz, op. cit., str. 212.
17. Sigmund Freud, Le Mot d ‘esprit et ses rapports avec Tinconscient{Vic i njegov odnos prema nesvjesnom), Gallimard, Idees,
Pariz, 1969.
18. Aristotel, Retorika, D, 2 4 ,1402a: “Učiniti slabiji od dva argu­
menta jačim.” Isto “otkriće” pripisuje se Tiziji u Platonovu
Fedru, 273b-c {Platon Oeuvres Completes, Gallimard, Pleiade, sv. 2, Pariz, 1950, str. 72-73.). Vidi i W. K. C. Guthrie, The
Sophist, Cambridge University Press, Cambridge, 1971, str. 178179.0 Coraxovu techne, koji pojam Aristotel spominje u vezi
s “mjestima sličnih entimema”, vidi Ch. Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, Traite de I ’argumentation, Universite libre, Brux­
elles, 1970, str. 607-609.
19. Freud, Le Mot d ’esprit (Vic i njegov odnos prema nesvjes­
nom), str. 19-173, u vezi s tehnikama vica.
20. Vidi, S. Toulmin, The Uses o f Argument, Cambridge Universi­
ty Press, Cambridge, 1958; Ch Perelman i L. Olbrechts-Tyteca, op. cit., Jean Dubois i dr., Rhethorique generale, Larousse,
Pariz, 1970; itd.
21. Vidi Ji-Džing, Knjiga mijena koja pomoću 64 heksagrama
(načinjenih od 6 isprekidanih ili punih crta) predstavlja sve
moguće situacije bića tijekom mijena svemira.
22. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelligence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
23. Vidi Maxime Rodison, Islam et Capitalisme, Seuil, Pariz, 1972.
301
4. poglavlje
1. Vidi gore pogl. 2, str. 80ff, u vezi s taktikama kojih cijeli “spektari’,
ali na tajnome mjestu nude pučke predaje i kazivačka umijeća.
2. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1987,
pogl. 1 (Nadzor i kazna, Zagreb, 1994). U vezi s ranijim Foucaultovim djelom, vidi Michel de Certeau, Histoire etpsychanalyse
entre science et fiction, Gallimard, Pariz, 1987, pogl. I.
3. M. Foucault, op. cit., str. 28, 96-102, 106-116, 143-151, 159161,185,189-194,211-217,238-251,174-175,276. itd.: knjigu
obilježava niz teorijskih “slika”; ona izdvaja povijesni predmet
iznalazeći mu primjeren diskurs.
4. Vidi posebno Gilles Deleuze, “Ecrivain, non: un nouveau cartographe”, Critique br. 343, prosinac 1975, str, 1207-1227.
5. Serge Moscovici, Essai sur l 'histoire humaine de la nature, Flammarion, Pariz, 1968.
6 . Pierre Legendre, L 'A mour du censeur. Essai sur l ordre dogma-
tique, Seuil, Pariz, 1974.
7. Claude Levi-Strauss, Tristes Tropiques, Plon, Pariz, 1958, poseb­
no stranice o “povratku”, meditacija o putovanju u obratnom
smjeru premetnuta u istraživanje pamćenja.
8 . Pierre Bourdieu, Esquisse dune theorie de la pratique, Droz,
Ženeva, 1972. Naslov knjige preuzet je iz naslova drugog dijela,
teorijskoga. O Bourdieuu, za razliku od Foucaulta, francuske
kritike nisu naročito brojne. Zar beameško carstvo izaziva is­
tovremeni učinak straha i udivljenja? Raymond Boudon zamjerio
je Bourdieuu “ideološki” značaj njegovih stajališta (L ’inegalite
des chances, Armand Colin, Pariz, 1973; Effets pervers et ordre
social, PUF, Pariz, 1977.) S marksističkoga stajališta: Christian
Baudelot i Roger Establet, L ’Ecole capitaliste en France,
Maspero, Pariz, 1974; Jacques Bidet, “Question a P. Bourdieu”,
Dialectiques br. 2; Louis Pinto, “La theorie de la pratique”, La
Pensee, travanj 1975; itd. Sa stajališta epistemologije: Louis
302
Marin, “Champ theorique et pratique symbolique”, Critique br.
321, veljača 1974. W. Paul Vogt je predstavio Bourdieuove teze:
“The Inheritance and Reproduction of Cultural Capital”, The
Review od Education, ljeto 1978, str. 219-228, također, J.-M.
Geng, LTllustre Inconu, UGE, 10-18, Pariz, 1978, str. 53-56, u
vezi sa “sociološkom totalizacijom” kod Bourdieua i s proiz­
vodnjom “sociološke vjere”, kritika na koju je Bourdieu odmah
odgovorio u “Sur l’objectivation participante”, u Actes de la re­
cherche en sciences sociales, br. 23, rujan 1978, str. 67-69.
9. Pierre Bourdieu, “Les strategies matrimoniales dans le systeme
de reproduction” u Annales ESC, sv. 27/1972, str. 1105-1127;
“Le Language autorise”, u Actes de la recherche en sciences
sociales, br. 5-6, studeni 1975, str. 183-190; “Le sens pratique”,
ibid., br. 1, veljača 1976, str. 43-86. Jednako tako i socijalna
epopeja “ukusa” kakvo je djelo La Distinction. Critique sociale
dujugement, Minuit, Pariz, 1979, nadasve pogl. 2 i 3, str. 9-188.
10. U Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str. 3-42.
11. Vidi “Les Strategies matrimoniales”.
12. Upravo su takvo suočavanje željeli Bourdieu, Jean-Claude Passeron i Jean-Claude Chamboredon u Le Metier de sociologue,
2. izd., Mouton, Den Haag, 1973, str. 108-109.
13. Esquisse dune theorie, str. 11.
14. Vidi Jacques Derrida, Marges de la philosophie , Minuit, Pa­
riz, 1972: “La mythologie blanche”, str. 247-324.
15. Vidi Bourdieuovu analizu: Esquisse dune theorie, str. 45-69.
16. Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Les Heritiers, Minuit,
Pariz, 1964; La Reproduction, ibid., 1970; itd.
17. Vidi prigovore što ih Bourdieu upućuje toj studiji kad ju je
objavio 1972 (Esquisse dune theorie, str. 11).
18. “Avenir de classe”, Revuefrangaise de sociologie 15/1974, str.
22,33-34,42, itd.
303
19. Esquisse d ’une theorie, str. 211-227; “Les strategies matrimoniales”, str. 1107-1108; “Le sens pratique”, str. 51-52; itd.
20. “Les strategic matrimoniales”, str. 1109; itd.
21. Ibid.
22. Vidi posebno “Le sens pratique”, nadasve str. 54-75.
23. Le Metier de sociologue, str. 257-264.
24. Poznato je da u tradicionalnim društvima “kuća” označuje u
isti mah boravište (dobro) i obitelj (genealoško tijelo).
25. “Avenir de classe”, str. 11-12. Bourdieu uostalom ne uzima u
obzir studije o pojedinačnim strategijama potrošača u našim
društvima. Vidi ibid., str. 8, bilj. 11, koja se odnosi na Alberta
O. Hirschmana, Exit, Voice and Loyalty, Harvard University
Press, Cambridge (Mass.), 1970.
26. Esquisse d ’une theorie, str. 175-177,182; “Avenir de classe”,
str. 28-29; itd.
27. Esquisse dune theorie, str. 202.
28. Ibid., str. 177-179.
29. Ideja i termin exis {habitus) dolaze od Marcela Maussa, Sociologie et anthropologie, PUF, Pariz, 1966, str. 368-369; sa svoje
strane, Panofsky, u glasovitim tekstovima koje uostalom navo­
di Bourdieu, istaknuo je teorijsku i praktičnu važnost habitusa
u srednjovjekovnim društvima (vidi, Le metier de sociologue,
str. 253-256). Kod Bourdieua, taje misao stara. Vidi Le Metier
de sociologue, str. 16, 84, itd., u vezi sa “shemama” sociologa;
ili L ’Amour de I ’art, Minuit, Pariz, 1969, str. 163, u vezi s “uku­
som”. Nju danas podupire dojmljiva aparaturaskolastičkih ter­
mina i aksioma, koji su vrlo zanimljivi pokazatelji mogućnosti
iščitavanja povratka srednjovjekovnog poretka u suvremenoj
tehnokraciji.
30. Esquisse d ’une theorie, str. 175, 178-179; “Avenir de classe”,
str. 28-29; La Distinction, str. 189-195.
304
31. Vidi pohvalu junaku u “Avenir de classe”, str. 28. Također se
odsad mogu proučavati “strategije habitusa”, ibid., str. 30 (Podvukla L. G.).
5. poglavlje
1 . Kant je već rekao u svojoj Kritik der mineri Vemunfc znanstvenik
je “sudac koji obvezuje svjedoke da odgovore na pitanja koja je
on sročio.”
2. Emile Durkheim, Les Formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968. Vidi i W. S. Pickering, Durkheim on religion,
Routledge&Kegan Paul, London, 1975.
3. Sigmund Freud, Totem et tabou, Payot, Pariz, 1951.
4. Vidi Fritz Raddatz, Karl Marx, une biographiepolitique, Fayard,
Pariz, 1978.
5. Vidi katalog izložbe Le Livre dans la vie quotidienne, Bibliotheque Nationale, Pariz, 1975.
6. Godine 1799. Louis-Fran^ois Jouffret utemeljio je Društvo pro­
matrača čovjeka.
7. Platon, Gorgias 465a. Vidi, Giuseppe Cambiano, Platone e le
technice, Einaudi, Torino, 1971.
8. U Jacques Guillerme i Jan Sebestik, “Les commencements de la
technologie”, Thales 12/1966, str. 1-72, navodi se niz primjera
tog posredničkog statusa: Opisi (str. 2,4,32,37,41,46-47, itd.)
se bave umijećima za koje se pretpostavlja da su nedovršena pa
se trebaju usavršiti (str. 8, 14,29, 33, itd.)
9 .Encyclopedie, Pellet, Ženeva, sv. 3,1773, čl. “Art”, str. 450-455.
10. Ibid., čl. “Catalogue” (od Davida, na osnovi jednog Girardovog
rukopisa). Vidi J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23.
11. Fontenelle, “predgovor” L ’Histoim de I ’Academie royale pour
1699, gdje je objavljen tekst Sur la description des arts. Nav. u
J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 33, bilj. 1.
305
12. Emile Durkheim, Education et sociologie, Alcan, Pariz, 1922,
str. 87. Vidi Pierre Bourdieu, Esquisse d'une theorie de la pra­
tique, Droz, Ženeva, 1972, str. 211, u kojemu nalazimo “sa­
vršen opis” “učenog neznanja”.
13. Emile Durkheim, Les Formes elementaires, str. 495.
14. Christian Wolff, “Predgovor” njemačkom izdanju Belidora4 rchitecture hydraulique, 1740, bez paginacije. Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 23, bilj. 2.
15. H. de Villeneuve, “Sur quelques prejuges des industriels”
(1832). Nav. u J. Guillerme i J. Sebestik, op. cit., str. 24.
16. U mnogokojem smislu, položaj je stručnjaka jedna od inačica.
Vidi gore, pogl. 1, str. 19.
17. Vidi gore 2. pogl: “Logike: igre, priče i umijeća kazivanja”.
18. Stalna tema u Freuda, iako status tog “znanja” ostaje teorijski
neodređen.
19. U vezi s tim razvojem od nacrta djela Une Critique du gout
(Kritika ukusa, 1787) do izdanja Critique de lafaculte dejuger
(Kritika moći suđenja), vidi Victor Delbos,Lophilosophiepra­
tique de Kant, PUF, Pariz, 1969, str. 416-422. Kantov tekst se
nalazi u Kritik der Urteilskraft, par. 43 “Von der Kunst uberhaupt” {Werke, izd. W. Weischedel, Insel Verlag, sv. 5, 1957,
str. 401-402); ih Critique de lafaculte dejuger, prev. A. Philonenko, Vrin, Pariz, 1979, str. 134-136. Bourdieuova je kritika
Kantove estetike temeljna (“zanijekan društveni odnos”), ali je
pristup sociološki i smješta se u drugu perspektivu nego moj,
iako se odnosi na Kantovo razlikovanje između “slobodne
umjetnosti” i “nužne umjetnosti” {La Distinction, Minuit, Pa­
riz, 1979, str. 565-583).
20. Vidi A. Philonenko, Theorie et praxis dans la pensee morale et
politique de Kant et de Fichte en 1793, Vrin, Pariz, 1968, str.
19-24; Jiirgen Heinrichs, Das Problem der Zeit in der praktischen Philosophie Kants, Bouvier, Bonn, 1968, str. 34-43 (“In-
306
nerer Sinn und Bewusstsein”); Paul Guyer, Kant and the Claims
o f Taste, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1979,
str. 120-165 (“A Universal Voice”), 331-350 (“The Metaphy­
sics of Taste”).
2 1 . Nav. u A. Philonenko, Theorie etpraxis, str. 22, bilj. 17.
22. Kant, Kritik der Urteilskraft, par. 43.
23. Freud, Gesammelte Werke, sv. XIII, str. 330; sv. XTV, str. 66,
250, itd.
24. Kant, Kritik der reinen Vemunft, nav. u A. Philonenko, Theorie
etpraxis, str. 2 1 .
25. Vidi gore, 2. pogl., str 76-80.
26. Das mag in der Theorie richtig sein, taugt aber nicht fur die
Praxis. Tekst (Kant, Werke, izd. W. Weischedel, sv. 6, 1964,
str. 127ff.) s cjelokupnom raspravom o odnosu teorija/praksa
od kraja 1793. do početka 1794: Kant, Gentz, Rehberg, ponovno
je objavio i priredio Dieter Henrich, Uber Theorie und Praxis,
Suhrkamp, Frankfurt/Main, 1967. Navodim iz tog izvanred­
nog pregleda. Vidi također dragocjeni prijevod na engleski u (s
pravom) zasebnome svesku: Kant, On the Old Saw: That May
Be Right in Theory, but it Won’t Work in Practice, uvod G.
Miller, prev. E. B. Ashton, University of Pennsylvania, Phila­
delphia, 1974. Vidi na francuskome: Kant, Sur Vexpression
courante: ii sepeutquecesoitjuste en theorie..., prev. L. Guillermit, Vrin, Pariz, 1967.
27.0 Kantu i Revoluciji, vidi L. W. Beck, “Kant and the Right of
Revolution”, Journal o f the History ofIdeas 32/1971, str. 411 422; i nadasve L. W. Beck (ur.), Kant on History, Library of
Liberal Arts, New York, 1963.
28. Evanđelje po Luki 2, 41-50, o djetetu Isusu “koji sjedi među
iscjeliteljima, sluša ih i ispituje”. Tema je ponovljena u popu­
larnom izdanju Trogodišnjeg mudraca, tekst koji je već ana­
lizirao Charles Nisard, Histoire des livres populaires, Amyot,
307
Pariz, 1854, sv.2, str. 16-19, i nav. Genevieve Boleme, La Bible
bleue, Flammarion, Pariz, 1975, str. 222-227.
29. Kant i dr., Uber Theorie und Praxis, str. 41. Podvukao Kant.
6. poglavlje
1. Vidi gore, 1. pogl., str. 59-63.
2. Jack Goody, “Memoire et apprentissage dans les societes avec
ou sans ecriture: la transmission du Bagre”, L ’Homme, sv. 17,
1977, str. 29-52, i od istog autora The Domestication o f the Sa­
vage Mind, Cambridge University Press, Cambridge, 1977.
3. Marcel Detienne, Les Jardins d ’Adonis, Gallimard, Pariz, 1972;
Dionysos mis a mort, ibid., 1977; Detienne i dr., La Cuisine du
sacrifice, ibid., 1979.
4. Vidi, Richard Bauman i Joel Sherzer (ur.), Exploration in the
Ethnography o f Speaking, Cambridge University Press, Cam­
bridge, 1974; David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction,
Free Press, New York, 1972.
5. Marcel Detienne i Jean-Pierre Vemant, Les Ruses de Tintelli­
gence. La metis des Grecs, Flammarion, Pariz, 1974. (Lukava
inteligencija u starih Grka, Naklada MD, Zagreb, 2000)
6 . Ibid., str. 9-10.
7. “Pamćenje” u starome značenju riječi koje podrazumijeva pri­
sutnost u pluralnosti vremena i na taj se način ne ograničuje na
prošlost.
8. Među navodnicima, izrazi i navodi preuzeti od Detiennea i Ver-
nanta, Les Ruses de l'intelligence, str. 23-25.
9. Vidi, Michel de Certeau, “L’etrange secret. ‘Maniere d’ecrire’
pascalienne”, Rivista di storia e letteratura religiosa 13/1977,
str. 104-126.
10. Vidi Maurice Halbwachs, Les Cadres sociaux de la memoire,
Mouton, Den Haag, 1975.
308
11. Vidi Frances A. Yates, L ’Art de la memoire, Gallimard, Pariz,
1975.
12. Vidi dolje, 4. dio: Uporabe jezika.
13. Vidi dolje; a već i gore, 2. pogl., Logike: igre, priče i umijeća
kazivanja.
14. Fran<?oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de Vartisan
en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975.
15. Aristotel, Fragmenta, izd. Rose, Teubner, Leipzig, 1886, frag.
668 .
16. Aristotel, Metaphysique, A, 2,982 b 18.
7. poglavlje
1 . Vidi izvanredni tekst Alaina Medama, “New York City”, Les
Temps Modemes, kolovoz-rujan 1976, str. 15-33; i njegovu knjigu
New York Terminal, Galilee, Pariz, 1977.
2. Vidi Henri Lavedan, Les Representations des villes dans Vari
du Moyen Age, Van Oest, Pariz, 1942; Rudolf Wittkower, Archi­
tectural Principles in the Age o f Humanism, Norton, New York,
1962; Louis Marin, Utopiques: jeux d ’espaces, Minuit, Pariz,
1973; itd.
3. Michel Foucault, “L’Oeil du pouvoir”, u Jeremy Bentham, Le
Panoptique (1791), Belfond, Pariz, 1977, str, 16.
4. Daniel Paul Schreber, Memoires d ’un nevropathe (Uspomene
jednog neurotika), Seuil, Pariz, 1975, str. 41, 60, itd.
5. Već je Descartes, u svojim Regulae, tvrdio daje slijepac jamac
spoznaje stvari i mjesta u borbi protiv iluzija i varki oka.
6. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gal­
limard, Tel, Pariz, 1976, str. 332-333.
7. Vidi Francis Choay, “Figures d’un discours inconnu”, Critique,
travanj 1973, str. 293-317.
309
8. Urbanističke tehnike koje prostorno raspoređuju stvari daju se
povezati s “umijećem pamćenja” (vidi Frances A. Yates, L 'Art
de la memoire, Gallimard, Pariz, 1975). Sposobnost prostome
organizacije znanja (s “mjestima” koja utječu na svaki tip “figu­
re” ili “funkcije”) razvija svoje procedure počevši od tog “umi­
jeća”. Ona određuje utopije i može se prepoznati čak i u Benthamovoj Panoptique. Čvrsta forma unatoč raznolikosti sadržaja
(prošlih, budućih, sadašnjih) i projekata (sačuvati ili stvarati)
koji se odnose na uzastopne statuse znanja.
9. Vidi Andre Glucksman, “Le totalitarisme en effet”, Traverses,
br. 9, pod naslovom Ville panique, 1977, str. 33-40.
10. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
11. Ch. Alexander, “La cite semi-treillis, mais non arbre”,u/fir/i/tecture, Mouvements, Continuity 1967.
12. Vidi naznake Rolanda Barthesa u Architecure d ’aujourd'hui,
br. 153, prosinac 1970- siječanj 1971, str. 11-13: “O svome
gradu govorimo (...) jedino nastanjujući ga, prolazeći kroz njega,
gledajući ga”; i Claude Soucy, L 'image du centre dans qutre
romans contemporains, CSU, Pariz, 1971, str. 6-15.
13. Vidi brojne studije posvećene toj temi počevši od John Searle,
“What is Speech Act?”, u Max Black (ur.), Philosophy in Ame­
rica, Allen&Unwin, London i Cornell University Press, Ithaca
(N.Y.), 1965, str. 221-239.
14. Emile Benveniste, Problemes de linguistique generate, Galli­
mard, Pariz, 1974, sv. 2, str. 79-88.
15. Roland Barthes, op. cit., Claude Souy, op. cit., str. 10.
16. “Ovdje i sada razgraničuju prostomu i vremensku instanciju
koja je koekstenzivna i usporedna sadašnjoj instanciji diskursa
što u sebi sadrži ja”, Benveniste, op. cit., sv. 1, str. 253.
17. Roman Jakobson, Essais de linguistique generale, Seuil, Pariz,
1970, str. 217.
310
18. U vezi s modalitetima, vidi Hermann Parret, La Pragmatique
des modalites, Urbino 1975, A. R. White, Modal Thinking, Cor­
nell University Press, Ithaca (N.Y.) 1975.
19. Vidi analize Paula Lemairea, Les Signes salvages. Une philosophie du language ordinaire, Universite d’Ottawa i Universite Saint-Paul, Ottawa, 1981, posebice uvod.
20. A. J. Greimas, “Linguistique statistique et linguistique structurale”, Le Frangais modeme, listopad 1962, str. 245.
susjednome području retorike i poetike u gestualnom jeziku
nijemih, vidi E. S. Klima i U. Bellugi, “Poetry and Song in a
Language without Sound ", Workingpaper (UCSD, San Diego
(Cal.), 1975; i E. S. Klima, “The Linguistic Symbol with and
without Sound”, u J. Kavanagh i J. E. Cuttings (ur.), The Role
o f Speech in Language, MTT, Cambridge (Mass.), 1975.
2 1.0
22. Alain Medam, Conscience de la ville, Anthropos, Pariz, 1977.
23. Sylvie Ostrowetsky, “Logique du lieu” uSemiotique de I ’espace,
Danoel-Gonthier, Mediations, Pariz, 1979, str. 155-173.
24. Jean-Francois Augoyard, Pas a pas. Essai sur le cheminement
quotidien en milieu urbain, Seuil, Pariz, 1979.
25. U svojoj analizi kulinarskih praksi Pierre Bourdieu ne smatra
odlučnim sastavne dijelove, nego njihovu obradu (“Le sens pra­
tique”, Actes de la recherches en sciences sociales, br. 1, ve­
ljača 1976, str. 77)
26. J. Sumpf, Introduction a la stylistique du frangais, Larousse,
Pariz, 1971, str. 87.
27. O “teoriji vlastitoga” vidi Jacques Derrida, Marges de la phi­
losophic, Minuit, Pariz, 1972, “La mythologie blanche”, str.
247-324.
28. J.-F- Augoyard, op. cit.
29. Tzvetan Todorov, “Synecdoques”, u Communications, br. 16,
1970, str. 30. Vidi i Pierre Fontanier, Les Figures du discours,
311
Flammarion, Pariz, 1968, str. 87-97; i Jean Dubois i dr., Rhetorique generate, Larousse, Pariz, 1970, str. 102-112.
30.0 prostoru koji prakse ustrojuju u “otočiće” vidi Pierre Bourdieu,
Esquisse d ’une theorie de la pratique, Droz, Ženeva, 1972, str.
215. itd; “Le sens pratique”, str. 51-52.
31. Vidi Anne Baldassari i Michel Joubert, Pratiques relationnelles
des enfants a Vespace et institution, Crecele-Cordes, Pariz,
1976; i od istih autora “Ce qui se trame”, Paralleles br. 1,
lipanj 1976.
32. J. Derrida, op. cit., str. 287, u vezi s metaforom.
33. E. Benveniste, op. cit., 1.1., 1966., str. 86.-87.
34. “Diskurs” je, prema Benvenisteu, “jezik kako ga shvaća čovjek
koji govori u uvjetima međusubjektivnosti.” (ibid., str. 266)
35. Vidi, primjerice, Sigmund Freud,Interpretation des reves (Tu­
mačenje snova), PUF, Pariz, 1973, str. 240-300. o zgušnjavanju i premještanju, “postupcima figuracije” svojstvenima “radu
sna”.
36. Ph. Dard, F. Desbons i dr., La ville, symbolique en souffrance,
CEP, Pariz, 1975, str. 200.
37. Vidi primjerice i epigraf Patricka Modiana, Place de VEtoile,
Gallimard, Pariz, 1968.
38. Joachim du Bellay, Regrets , 189.
39. Naprimjer, Sarcelles, naziv velikog urbanističkog pothvata koji
je kod stanovnika grada stekao simboličku vrijednost, a za ci­
jelu Francusku postao primjerom posvemašnjeg promašaja. Ta
je ekstremna inkarnacija naposljetku građanima podarila “pres­
tige” iznimna identiteta.
40. Superstore: postaviti se iznad, na način onoga više i previše.
41. F. Lugassy, Contribution a une psychosociologie de Vespace
urbain. L ’habitat et la foret, Recherche urbaine, Pariz, 1970.
42. Ph. Dard i dr., op. cit.
312
43. Ibid., str. 174,206.
44. Claude Levi-Strauss, Tristes trvpiques, Plon, Pariz, 1955, str.
434-436.
45. Isto bi se moglo reći o fotografijama donesenim s putovanja,
koje se zamjenjuju za (i preobražavaju se u) legende o mjestu
polaska.
46. Termini čiji se odnosi ne misle, nego postavljaju kao nužni,
mogu se nazvati simbolični. U vezi s tom definicijom simbo­
lizma kao kognitivnog dispozitiva preko “deficita” misli, vidi
Dan Sperber, Le Symbolisme en general, Hermann, Pariz, 1974.
47. Francis Ponge, La Promenade dans nos serres , Gallimard,
Pariz, 1967.
48. Stanovnica Croix-Roussea u Lyonu (intervju Pierrea Mayola);
vidi, sv. 2; Luce Giard i Pierre Mayol, Habiter, cuisiner.
49. Le Monde, 4. svibnja 1977.
50. Vidi gore, bilješka 48.
51. Vidi dvije analize u L'Interpretation des rgves (Tumačenju
snova) i Au-dela du principe de plaisir (S one strane načela
zadovoljstva). Isto tako Sami-Al, L ’Espace imaginaire, Seuil,
Pariz, 1974, str. 42-64.
52. Jacques Lacan, Ecrits, Seuil, Pariz, 1966, str. 93-100.
53. Sigmund Freud, Inhibition, symptome et angoisse (Potiskiva­
nje, simptom i tjeskoba), PUF, Pariz, 1968.
54. V. Kandinsky, Du spirituel dans I ’art, Denoel, Pariz, 1969, str.
57.
9. poglavlje
1. John Lyons, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge,
1977, sv. 2: ”Locative Subjects”, str. 475-481; “Spatial Expres­
sions”, str. 690-703.
313
2. George A. Miller i Philip N. Johnson-Laird, Language and Per­
ception, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1976.
3. Vidi dolje, str. 185.
4. Albert E. Scheflen i Norman Ashcraft, Human Territories. How
we Behave in Space-Time, Englewood Cliffs (N. J.), Prentice
Hall, 1976.
5. E. A. ScheglofF, “Notes on a Conversational Practice: Formula­
ting Place” u David Sudnow (ur.), Studies in Social Interaction,
Free Press, New York, 1972, str. 75-119.
6 . Vidi, naprimjer, Tarturska škola, Travaux sur les systemes de
signes, ur. J. M. Lotman i B. A. Uspenskij, Bruxelles, Complexe,
i Pariz, 1976, PUF, str. 18-39,77-93, itd.; Jourij Lotman, La Struc­
ture du texte artistique (Struktura umjetničkog teksta), Gallimard, Pariz, 1973, str. 309fF., itd.
7. Maurice Merleau-Ponty, Phenomenologie de la perception, Gallimard, Tel, Pariz, 1976, str. 324-344.
8 . Charlotte Linde i William Labov, “Spatial Networks as a Site for
the Study of Language and Thought”, Language, sv. 51,1975,
str. 924-939. O odnosu između djelovanja i prostora, vidi tako­
đer Grupu 107 (M. Hammad i dr.), Semiotique de l ’espace, iz­
vješće DGRST-a, Pariz, 1973, str. 28fiF.
9. Vidi, primjerice, Catherine Bidou i Francis Ho Tham Kouie, Le
Vecu des habitants dans leur logement a trovers soixante entretiens libres , izvješće Cerebe, Pariz, 1974; Alain Medam i Jean-Fran^ois Augoyard, Situations d ’habitat et fagons d ’habiter,
Ecole speciale d’architecture, 1976; itd.
10. Vidi George H. T. Kimble, Geography in the Middle Ages,
Methuen, London, 1938; itd.
11. Roland Barthes, L ’Empire des signes, Skira, Ženeva, 1970, str.
47-51. (Carstvo znakova, Zagreb, 1989)
12. Kartu je objavio i analizirao Pierre Janet, L ’Evolution de la
memoire et la notion du temps, A. Chahine, Pariz, 1928, str.
314
284-287. Original je pohranjen u Cuauhtinchanu (Pueblo, Mek­
siko).
13. Primjerice, Louis Marin, Utopiques: jeux d ’espace, Minuit,
Pariz, 1973: “Le portrait de la ville dans ses utopiques”, str.
257-290, o odnosu između likova (“diskurs-putanja”) i zem­
ljovida (“sustav-tekst”) u tri prikaza grada u 17. stoljeću - odno­
su između “narativnog” i “geometrijskog”.
14. Nav. u C. Bidou i F. Ho Tham Kouie, op. cit., str. 55.
15. Nav. ibid., str. 57,59.
16. Pierre Janet, L ’Evolution de la memoire, posebice predavanja
0 “postupcima naracije” i “fabrikaciji”, str. 249-294. A. Medam
1J.-F. Augoyard, op. cit., str. 90-95, odredili su tim jedinstvom
građu svog ispitivanja.
17. J. M. Lotman, u Tarturska škola, Travaux sur les systemes de
signes, str. 89.
18. Georges Dumezil, Idees romaines, Gallimard, Pariz, 1969, str.
61-78 o “lus fetiale”.
19. Ibid.
20. Ibid., str. 31-45.
21. G. Miller i Ph. N. Johnson-Laird, op. cit., str. 57-66,385-390,
564, itd.
22. Christian Morgenstem, “Der Lattenzaun ”, Gesammelte Werke,
R. Piper, Miinchen, 1965, str. 229.
23. Vidi Nicole Brunet, Unpont vers I ’Acculturation. lie de Noirmoutiers, DEA etnologije, Universite de Paris VII, 1979.
24. Vidi Michel de Certeau, La Fable mystique XVIe-XVUe siecle,
sv. 1,2. izd., Gallimard, Tel, Pariz, 1987: pogl. 2, “Le Jardin:
delires et delices de Jerome Bosch”, str. 71-106.
25. Vidi, Fran9oise Frontisi-Ducroix, Dedale. Mythologie de
I’artisan en Grece ancienne, Maspero, Pariz, 1975, str. 104, i
315
str. 100-101,117, itd., u vezi s pokretnošću tih ukočenih kipo­
va.
26. Jules Michelet, La Sorciere, Calmann-Levy, s.d., str. 23-24.
27. Vidi, primjerice, u vezi s tom dvosmislenošću, Emmanuel Le
Roy Ladurie,Le Camaval des Romans, Gallimard, Pariz, 1979.
28. Vidi, Paolo Fabbri, “Considerations sur la proxemique”, Langages, br. 10, lipanj 1968, str. 65-75. E. T. Hall. “Proxemics:
The Study of Man’s Spatial Relations”, u I. Gladston (m.),Man s
Image in Medicine and Anthropology, International University
Press, New York, 1963, određuje proksemiku kao “the study o f
how man unconsciously structures spaces - the distance be­
tween men in the conduct o f daily transactions, the organiza­
tion o f space in his houses and buildings, and ultimately the
lay out o f his towns” (“proučavanje kako ljudi nesvjesno strukturiraju prostor - rastojanje između ljudi u vođenju dnevnih
razmjena, organizacija prostora u njihovim kućama i zgrada­
ma te napokon idejno iješenje njihovih gradova”).
10. poglavlje
1. Grundtvigov prijevod, Budstikke i Hoinorden (1864), 31.x 527,
nav. u Erica Simon, Reveil national et culturepopulaire en Scandinavie. La genese de la Hojskole nordique 1844-1878, Kopen­
hagen, 1960, str. 59.
2. E. Simon, op. cit., str. 54-59.
3. Jacques Derrida, Positions, Minuit, Pariz, 1972, str. 41.
4. Karl Marx, Manuscripts de 1844, u Marx i Engels, Werke, ur.
Dietz, sv. 1, Berlin, 1961, str. 542-544.
5. Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue, Gallimard,
Bibliotheque des histoires, Pariz, 1975.
6 . Shakespeare, The Comedy o f Errors, HI., 1,13.
316
7. Vidi Lucette Finas, La Crue, Gallimard, Pariz, 1972, predgovor,
u vezi s čitanjem koje je upisivanje teksta na tijelo.
8. O toj pripovijesti, A. Macfarlane, The Origins o f English Indi­
vidualism,, Basil Blackwell, Oxford, 1978; i već C. B. Macpherson, The Political Theory o f Possessive Individualism. Hobbes
to Locke, Oxford University Press, Oxford, 1964.
9. Vidi poglavito Charles Webster, The Great Instauration. Sci­
ence, Medicine and Reform 1626-1660, Duckworth, London,
1975, str. 246-323.
10. Jean-Pierre Peter, “Le corps du delit", Nouvelle Revue de psychanalyse, br. 3, 1971, str. 71-108. Tri uzastopne figure tijela
koje razlikuje J.-P. Peter mogle bi se povezati s trima paradig­
mama fizike čije su one inačice i primjene, naime fizikom šoko­
va (17. st.), fizikom djelovanja na daljinu (18. st.) i termodi­
namikom (19. st.).
1 1. Ch. Webster, op. cit., “Conclusions”, str. 484-520.
12. U vezi s tom novom moći pisanja o povijesti, vidi Michel de
Certeau, L ’Ecriture de Thistoire, 3. izd., Galllimard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984.
13. Vidi analize Jeana Baudrillarda, LEchange symbolique et la
mort, Gallimard, Pariz 1976: “Poredak simulakra”, str. 75-95. i
Traverses, br. 10, pod naslovom Le Simulacre, veljača 1978.
14. Tako oni opadaju raspoređeni na ledenom papiru u lijepoj knji­
zi Andre Veltera i Marie-Jose Lamothe, Les Outils du corps,
snimio Jean Marquis, Hier et demain, Pariz, 1978. Ali oni su
zastupljeni i u tehničkim katalozima, primjerice, Chirurgie orthopedique, katalog Chevaliers Freres, Pariz, 5-7-Place de
l’Odeon.
15. Pozivanje na Michela Foucaulta, Surveiller etpunir, Gallimard,
Pariz, 1975, čije analize upućuju na široko polje koje valja popi­
sati s one strane čak i panoptičkih dispozitiva. (Nadzor i kazna,
Zagreb, 1994)
317
16. Durkheimova je namisao bila da se društveni kod upisuje u
pojedinačnu prirodu tako stoje obogaljuje. Pisanju bi tada pr­
votni oblik bilo obogaljenje koje daje snagu amblema. Vidi
Emile Durkheim, Les formes elementaires de la vie religieuse,
PUF, Pariz, 1968.
17. Vidi Pierre Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur l ’ordre
dogmatique, Seuil, Pariz, 1974.
18. Michel Carrouges, Les Machines celibataires, Arcanes, 1954
(i ponovljeno, ispravljeno i prošireno izd. 1975); Jean Clair i
dr., Junggesellen Machinen. Les machines celibataires, Alfieri, Venecija, 1975.
19. Die Traumdeutung, pogl. 7. o psychischen Apparat. Izraz theoretische Fiktion upućuje prije svega na “fikciju prvobitna psi­
hičkog uređaja”.
20. Vidi Katherine S. Dreier i Matta Echaurren, “Duchamp’s Glass
‘La Mariee mise a nu par ses celibataires, meme’. An analyti­
cal reflexion”, 1944, u Selected Publications IB. Monographs
and Brochure, Amo Press, New York, 1972.
21. Alfred Jarry, Les Jours et les Nuits, 1897, Gallimard, Pariz,
1981.
22. Jean-Claude Milner, L ’Amour de la langue, Seuil, Pariz, 1978,
str. 98-112.
23. Michel Sanouillet, u Marcel Duchamps, Duchamp du signe.
Ecrits, ur. M. Sanouillet, Flammarion, Pariz, 1975, str. 16.
24. Vidi Jean-Fran^ois Lyotard, Les Transformateurs Duchamp,
Galilee, Pariz, 1977, str. 33-40.
11. poglavlje
1. Vox, pohvala glasu u zbirci pjesama nazvanih Ingenii familia,
koja obuhvaća Ingenium, Liber, Vox, Memoria, Oblivio, u Gabriel
Cossart, Orationes et Carmina, Cramoisy, Pariz, 1675, str. 234.
318
2. Daniel Defoe,Robinson Crusoe, Penguin, Harmondsworth, 1975,
str. 162.
3 . U vezi s tim vidom mita, vidi Claude Rabant, “Le mythea l’avenir
(re)commence”, Esprit, travanj 1971, str. 631-643.
4. Vidi gore, pogl. 10, str. 207-209.
5 . Vidi Michel de Certeau, L 'Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli­
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 197ff.,o “dvje­
ma praksama jezika” i o “pisanju i usmenosti”.
6. Michel de Certeau, “Thćorie et fiction”, potom “Le monde de la
voyelle”, u Michel de Certeau i dr., Une politique de la langue,
Gallimard, Bibliotheque des histoires, Gallimard, Pariz, 1975,
str. 82-98, 110-121.
7. Ferdinand de Saussure, Cours de linguistique generale, ur. Tullio de Mauro, Payot, Pariz, 1974, str. 30.
8. Ibid., bilj. T. de Maura, str. 420.
9. Ibid., str. 138-139. Vidi i Claudine Haroche i dr., “La semantique et la coupure saussurienne: langue, langage, discours”,
gages br. 24,1971, str. 93-106.
10. Vidi D. Bertaux, Histoires de vies ou recits de pratiques?
Methodologies de l ’approche biographique en sociologie, iz­
vješće Cordes, Pariz, 1976.
11. Louis Hjelmslev, Prolegomenes a une theorie du langage, Minuit, Pariz, 1968, str. 139-142. (Prolegomena teoriji jezika,
Zagreb, 1980)
12. Marguerite Duras, Nathalie Granger, Gallimard, Pariz, 1973:
uvod u “La femme du Gange”, str. 105; i intervju Benoita Jacquota s njom u Art Press, listopad 1973.
13. Pierre Jakez Helias, Le Cheval d ’orgueil, Plon, Pariz, 1975, str.
27. i 41.
14. Ibid., str. 54.
15. Ibid., str. 55.
319
16. Ibid., str. 69-75.
12. poglavlje
1. Alvin Toffler, The Culture Consumers, Penguin, Baltimore, 1965,
str. 33-52. prema anketama Emanuela Dembyja.
2. Pratiques Culturellles des Frangais, Državni sekretarijat za kul­
turu, Služba studija i istraživanja, Pariz, 1974, sv. 2.
3. Prema ispitivanju Louis-Harris (rujan-listopad 1978), u posljed­
njih dvadeset godina broj se francuskih čitatelja navodno pove­
ćao za 17 posto: postotak velikih čitača je isti (22 posto), ali
srednjih ih slabih se povećao. Vidi Janick Jossin, u L ’Express,
11. studenoga 1978.
4. Jean Ehrard, L 'Idee de nature en France pendant la premiere
moitie duXVUle siecle, Sepven, Pariz, 1963: “Naisssance d’un
mythe: L’Education”, str. 753-767.
5. Francois Furet i Jacques Ozouf, Lire et ecrire, L ’alphabetisation
des Frangais de Calvin a Jules Ferry, Minuit, Pariz, 1977, sv. 1,
str. 349-369, i “lire seulement”, str. 199-228.
6 . Vidi, primjerice, Jacques Mehler i G. Noizet, Textes pour une
psycholinguistique, Mouton, Den Haag, 1974; i Jean Hebrard,
Ecole et alphabetisation au XIXe siecle, na simpoziju Lire et
ecrire, MSH, Pariz, lipanj 1979.
7. F. Furet i J. Ozouf, op. cit., str. 213.
8 . M. Charles, Rhetorique de la lecture, Seuil, Pariz, 1977, str. 83.
9. Jorge Luis Borges, nav. u Gerard Genette, Figures, Seuil, Pariz,
1966, str. 123.
10. M. Charles, op. cit., 61.
11. Zna se da je “čitatelj” u srednjem vijeku obilježavalo naslov
učitelja.
12. Vidi nadasve, Alain Bentolila (ur.), Recherches actuelles sur
l ’enseignement de la lecture, Retz, Pariz, 1976; Jean Foucam320
bert i J. Andre, La Maniere d ’etre lecteur, Apprentissage et
enseignement de la lecture de la matemelle au CM2, Sermap,
OCDL, Pariz, 1976; Laurence Lentin, Duparler au lire. Inter­
action entre l ’adulte et Ienfant, ESF, Pariz, 1977; itd. Valja tu
još pridodati barem dio goleme literature “made in USA”:
Jeanne Stemlicht Chall, Learning to Read: the Great Debate...
1910-1965. McGraw-Hill, New York, 1967; Dolores Durkin,
Teaching Them to Read, Allyn&Bacon, Boston, 1970; Eleanor
Jack Gibson i Harry Levin, The Psychology o f Reading, MTT,
Cambridge (Mass.), 1975: Milfred Robeck i John A.R. Wil­
son, Psychology od Reading: Foundations o f Instruction, John
Willey, New York, 1973; Lester and Muriel Tamopol (ur.), Rea­
ding Disabilities. An International Perspective, University Park
Press, Baltimore, 1976. itd. uz tri značajna časopisa: Journal
o f Reading, od 1957, (Purdue University, Dept, of English),
The Reading Teacher, od 1953, (Chicago International Read­
ing Association) i Reading Research Quarterly od 1965. (In­
ternational Reading Association, Newark, Del.).
13. Vidi bibliografiju F. Fureta i J. Ozoufa, op. cit., sv. 2, str. 358372. Tome se može pridodati, Mitford McLeod Mathews,
Teaching to Read, Historically Considered, University of Chi­
cago Press, Chicago, 1966. Djela Jacka Goodya (Literacy in a
Traditional Society, Cambridge University Press, Cambridge,
1968; La Raison graphique, Minuit, Pariz, 1979; itd.), otvara­
ju brojne mogućnosti etno-historijske raščlambe.
14. Osim statističkih anketa, vidi J. Charpentreau i dr., Le Livre et
la lecture en France, Ed. ouvrieres, Pariz, 1968.
15. Roland Barthes, dakako: Le Plaisirdu texte, Seuil, Pariz, 1973;
i “Sur la lecture”,LeFrangais aujourd’hui br. 32, siječanj 1976,
str. 11-18. Dodajte tome, donekle nasumično, Tony Duvert, “La
lecture introuvable”, Minuit, br. 1, studeni 1972, str. 2-21; Oc­
tave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz, 1969, str.
202-217 u vezi s “potrebom za interpretacijom”; Michel Mou-
321
genot, “Lecture/ecriture”, Le Frangais d ’aujoutd’hui br. 30,
svibanj 1977; Victor N. Smirnoff, “L’Oeuvre lue”, La Nouvelle Revue de psychanalyse, br 1, 1970, str. 49-57; Tzvetan
Todorov, Poetique de la prose, Seuil, Pariz, 1971, zajedno s
“comment lire”, str. 24 Iff; Jean Verrier, “La ficelle”, Poetique
br. 30, travanj 1977; Litterature, br. 7. pod naslovom Le dis­
cours de I 'ecole sur les textes, listopad 1972; Esprit, dva broja
pod s nazivom Lecture I i Lecture II, siječanj 1976; itd.
16. Vidi, primjerice, “propozicije” M. Charlesa, op. cit.
17. Descartes, Principes, IV, čl. 205.
18. Pierre Kuentz, “Le tete a texte”, Esprit, prosinac 1974, str. 946962; “L’envers du texte”, Litterature br. 7, listopad 1972.
19. Dokumenti, nažalost prerijetki, objelodanjuju samostalnost
putanja, tumačenja i uvjerenja katoličkih čitatelja Biblije. Vidi
u vezi s njegovim ocem “ratarom” Retif de la Bretonne,La vie
de mon pere (1778), Gamier, Pariz, 1970, str. 29,131-132, itd.
20. Guy Rosolato, Essais sur lesymbolique, Gallimard, Pariz, 1969,
str. 288.
21. Tereza Avilska smatrala je čitanje molitvom, otkrićem drugoga
prostora ili izražavanjem želje. Tisuće drugih duhovnih stvara­
laca misle isto, a i dijete to zna.
22. Marguerite Duras, Le Camion, Minuit, Pariz, 1977; “Entretien
a Michele Porte”, nav. u Sorcieres br. 11, siječanj 1978, str. 47.
23. Jacques Sojcher, “Le professeur de philosophic”, u Revue de
l ’universite de Bruxelles, br. 3-4,1976, str. 428-429.
24. R. Barthes, Le Plaisir du texte, str. 58.
25. Claude Levi-Strauss, La Pensee sauvage, Plon, Pariz, 1962,
str. 3-47. U “kućnoj radinosti” čitatelja, prenamijenjeni elementi,
svi izvučeni iz službenog i preuzetog korpusa, mogu navesti
na vjerovanje da u čitanju nema ničega novoga.
26. Vidi posebno, Hans Ulrich Gumbrecht, “Die dramenschliessende Sprachhandlung im Aristotelischen Theater und ihre
322
Problematisienmg bei Marivaux” i Karlheinz Stierle, “Das Liebensgestandnis in Racines Phedre und das Verhaltnis von
(Sprach)-Handlung und Tat”, oba teksta u Poetica (Bochum),
1976.
27. Geoige Perec, “Lire: esquisse sociophysiologique”, Esprit, si­
ječanj 1976, str. 9-20 govori o tome izvanredno.
28. Ipak se zna da mišići napetosti i stezači glasnica i glotusa osta­
ju aktivni za vrijeme čitanja.
29. Vidi Frangois Richaudeau, La Lisibilite, CEPL, Pariz, 1969;
Georges Remond, “Apprendre la lecture silencieuse a l’ecole
primaire”, u A. Bentolila (ur.), Recherches actuelles, str. 147161.
30. R. Barthes, “Sur la lecture”, str. 15-16.
13. poglavlje
1. Joige Luis Boiges i Adolfo Bioy Casares, Chmniques de Bustos
Domecq, Denoel, Pariz, 1970, za pogl. “Esse est percipi”, str.
139-144.
2. Vidi primjedbe W.V.Quinea i J. S. Ulliana, The Web o f Belief
Random House, New York, 1970, str. 4-6.
3. Vidi u vezi s time Jaakko Hintikka, Knowledge and Belief An
Introduction to the Logic o f the Two Notions Cornell University
Press, Ithaca (N. Y.), 1969; Rodney Needham, Belief Language
and Experience, Basil Blackwell, Oxford, 1972; Ernest Gellner,
Legitimation o f Belief Cambridge University Press, Cambridge,
1974; JohnM. Vickers, Beliefand Probability, Reidel, Dordrecht,
1976; Langages br. 43, tekst naslovljen Modalites, rujan 1976;
itd.
4. Vidi, naprimjer, R. S. Peters i Peter Winch, “Authority”, u An­
thony Quinton (ur.), Political Philosophy, Oxford University
Press, Oxford, 1973, str. 83-111.
323
5. Pierce Legendre, L ’Amour du censeur. Essai sur I ordre dogmatique, Seuil, Pariz, 1974, str. 28.
6 . Vidi, primjerice, Dale Carnegie, Public Speaking and Influen­
cing Men in Business, Association Press, New York, 1931; i na­
dasve Martin Fishbein i Icek Ajzen, Belief, Attitude, Intention
and Behavior, Addison-Wesley, Reading (Mass.), 1975.
7. Michel Foucault, Surveiller et punir, Gallimard, Pariz, 1975.
(Nadzor i kazna, Zagreb, 1994) itd.
8. Kamata Satoshi, Toyota, l usine du desespoir, Ed. ouvrieres, Pariz
1976; još “paleotehnički” sustav u kojemu se teži nadziranju
svih djelatnosti, a ne još njihovu povezivanju preko vrijednosti u
težnji da se proizvedu vjernici. Vidi, Miklos Haraszti, Salaire
aux pieces, Seuil, Pariz, 1976.
9. U lokalnoj upravi i posebno u urbanom podsustavu, Pierce Gremion ustanovljuje također da mehanizmi legitimacije “više ne po­
stoje”: vidi njegovo djeloLePouvoirperipherique. Bureaucrates
et notables dans lesystemepolitiquefrangais, Seuil, Pariz ,1976,
str. 416ff.
10. Michel de Certeau, La Culture au pluriel, 2. izd., Christian
Bourgeois, Pariz, 1980: “Les revolutions du croyable”, str. 1532. U logičkoj perspektivi, upravo tim premještanjima vjero­
vanja (Belief) od iskaza u iskaz Quine i Ullian (op. cit., str. 89) posvećuju svoje prve analize.
11. Analizi putovanja koja vode mit od plemena do plemena i malo
ga pomalo “gase” u legendarnoj tradiciji, romanesknoj razradi
ili političkoj ideologiji (vidi Claude-Levi Strauss, Anthropologie structurale deux, Plon, Pariz, 1973:”Kako umiru mitovi”,
str. 301 -315), valja dakle dodati onu o tim laganim opadanjima
preko kojih se vjerovanje povlači iz mita.
12. Vidi Georges Duby, Guerriers et Paysans, Gallimard, Pariz,
1976, str. 184ff.
324
13. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de l ’histoire, 3. izd., Gallimaid, Pariz, 1984: “La formalitć des pratiques. Du systeme
religieux a l’ethique desLumieres (XVIIe -XVIIIe siecle)”, str.
152-212.
14. Jean-Jacques Rousseau, Le Contrat social, IV, 8.
15. Vidi Robert N. Bellah, Beyond Belief. Essays on Religion in a
Post-Traditional World, Harper&Row, New York, 1970, str.
168-189, u vezi s “civilnom religijom” u SAD-u.
16. Maurice Agulhon je to potvrdio analizirajući otpornost jedne
“forme” mediteranske društvenosti usprkos raznolikosti njezi­
nih sadržaja, naizmjence nabožnjaka (16.-17. st.), slobodnih
zidara (18. st.) i socijalista (19. st.) u Penitents et Franc-magons
de Tancienne Provence, PUF, Pariz, 1968.
17. Prigovor koji se može iznijeti istančanim analizama Yvona
Bourdeta, pretjerano usredotočenim na psihologiju ili etiku
borbenosti, izdvojen je lik povijesnoga mjesta na kojemu se
ona stvara: Qu ’est-ce qui fait courir les militants? Stock, Pa­
riz, 1976.
18. Daniel Mothe, Le Metier de militant, Seuil, Pariz, 1973., navo­
di daje borac pesimist glede sadašnjosti i optimist u odnosu na
budućnost.
19. Vidi posebno brojne studije Henria Desrochea.
20. Značiti u smislu Heraklitova fragmenta: “Proročište koje je u
Delfima ne govori, ne prikriva, ono znači.” (Diels, fragm. 93)
21. Vidi Erwin Panofsky, La Perspective comme forme symbolique, Minuit, Pariz, 1975, E. H. Gombrich, L ’A rt et TIllusion,
Gallimard, Pariz, 1971, str. 255-360; Robert Klein, La Forme
et Tintelligible, ibid., 1970.
22. U vezi sa simulakrom, vidi Jean Baudrillard, L ’Echange symbolique et la mort, Gallimard, Pariz, 1976; “L’ordre des simulacres ”, str. 75-128; i od istog autora, “La precession des simulacres”, Traverses br. 10,1978, str. 3 -37 .
325
23. Vidi Octave Mannoni, Clefs pour I ’imaginaire, Seuil, Pariz,
1969: “Je sais bien mais quand meme”, str. 9-33. (o vjerova­
nju).
24. Michel de Certeau, Histoire et psychanalyse entre science et
fiction, Gallimard, Folio, Pariz, 1987, pogl. IV, “L’Histoire, sci­
ence et fiction”.
14. poglavlje
1. Maurice Berger i Frangoise Hortala, Mourir a I ’hopital, Centu­
rion, Pariz, 1974, str. 155.
2. Vidi Michel de Certeau, L'Absent de l ’histoire, Mame, Pariz,
1973.
3. Vidi Guy Le Gaufey, “La douleur melancolique, la mort impos­
sible et le reel”, Lettres de I ’Ecole freudienne, br. 13, prosinac
1974, str. 38-49.
4. Vidi Serge Leclaire, Demasquer le reel, Seuil, Pariz, 1971:
“Jerome ou la mort dans la vie obsede”, str. 121-146.
5. James Joyce, Giacomo Joyce, Gallimard, Pariz, 1973, str. 16.
topološkoj strukturi “dvoje na istome mjestu”, strukturi raslojenog subjekta, vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Vhistoire,
3. izd., Gallimard, Bibliotheque de l’histoire, Pariz, 1970, str.
337-352.
6.0
7. Frangois Jacob, La Logique du vivant, Gallimard, Pariz, 1970,
str. 331-332.
8 . Robert Jay Lifton, Death in Life. Survivors o f Hiroshima, New
York, 1968, nav. u A. Alvarez, Le Dieu sauvage. Essai sur la
suicide, Mercure de France, Pariz, 1972, str. 281.
326
Neodređenosti
1 . Michel Seires, Hermes U. L ’Interference, Minuit, Pariz, 1972.,
str. 12-13.
2. Manuel Janco i Daniel Fuijot, Informatique et capitalisme,
Maspero, Pariz, 1972, str. 117-127.
3. Gerald Holton, Thematic Origins o f Scientific Thought. Kepler
to Einstein, Harvard University Press, Cambridge (Mass.), 1974,
nadasve 91-161, o imaginarnim pretpostavkama znanosti i “su­
kladnosti” koja artikulira neku logičku strogost nad imaginar­
nim strukturama. Vidi također, u vezi s ulogom metafore u znan­
stvenoj prosudbi, Mary Hesse, The Structure o f Scientific Infe­
rence, Macmillan, London, 1974, prvo i posljednje poglavlje.
4. Naprimjer, u vezi s efektivnim prijelazima koji vode projektu ili
odluci, trebalo bi mnogo (poučnih) “priča” nalik onima, nažalost
sažetima, koje je Lucien Sfez iznio u “aneksu” Critique de la
decision, Armand Colin, Pariz, 1973, str. 353-356. Ali može li
se to priznati?
5. “Skmavljenju” (koje “ispušta” svršetak iskaza i “izdaje” više
nego što otkriva), Benveniste suprotstavlja “eufemiju” (“ime lule”
umjesto “Božjeg imena”) koja “aludira na jezičnu profanaciju,
ali ju ne ostvaruje” (Problemes de lingustique generale, sv. 2 ,
Gallimard, Pariz, 1974, str. 245-257) Dobrodošao koncept.
6. Vidi grafit Emesta Berringera u New Yorku.
7. Vidi Michel de Certeau, L ’Ecriture de Vhistoire, 3. izd., Galli­
mard, Bibliotheque des histoires, Pariz, 1984, str. 312-358.
8. Termini koje rabi Jean-Claude Perrot u svojoj izvanrednoj stu­
diji {Genese dune ville modeme. Caen auXUIe siecle\ Mouton, Pariz, 1975, str. 54-98.) da označi odnos “teorija” o razvoju
grada prema stvarnome razvoju.
9. Vidi Harald Weinrich, Le Temps, Seuil, Pariz, 1973, str. 225258.
327
Kazalo
Kazalo se odnosi na tekst Michel de Certeaua, uključivši i bilješke,
i odnosi se u isto vrijeme na imena autora, anonimna i kolektivna
djela i jedino precizno pozivanje na Pismo. Djela bez imena auto­
ra, razvrstana su prema prvoj riječi naslova, ne računajući član.
Pozivanja na bilješke na istoj stranici navedena su prema redu po­
javljivanja, a taj se red može razlikovati od brojčanog nizanja u
slučajevima kad se bilješke odnose na različita poglavlja.
Aame, Antti
Ader, A.
Agulhon, Maurice
Ajzen, Icek
Ackerman, Chantal
Alexander, Ch.
Alvarez, A.
Andre, J.
Andreas-Salome, Lou
Apollon, Willy
Aristotel
Ashcraft, Norman
Augoyard, Jean-Fran9ois
Austin, John Langshaw
328
71,296b
297b
325b
324b
219
310b
326b
321b
292b
295b
91,151,174,
29 l b, 30 l b, 309h
182,314b
165,166,31 lb,
315b
63,70,294b
Bach, Johann-Sebastian
Bachelard, Gaston
Bacon, Francis
Baldassari, Anne
Barel, Yves
Bar-Hillel,
Barthes, Roland
Bataille, Georges
Baudelot, Christian
Baudrillard, Jean
Bauman, Richard
Beck, L. W.
Beckmann, Jean
Beethoven, Ludwig van
Bellah, Robert Neelly
Bellay, Joachim du
Bellugi, U.
Belmont, Nicole
Bentham, Jeremy
Bentolila, Alain
Benton, Ted
Benveniste, Emile
Berger, Maurice
Bernstein, Richard J.
Berringer, Ernest
Bertaux, D.
Bidet, Jacques
Bidou, Catherine
Bioy Casares, Adolfo
134
112
124
312b
292b
85,300b
42,244,245,
248,250,29 l b,
314b, 320b, 32 lb,
322b, 323b
277
302b
291b, 317b, 325b
308b
306b
124
141
325b
312b
31 lb
29T
309b, 310b
320b, 323b
294b
168,288b, 300b,
310b, 311b, 312b,
327b
326b
36,290b
327b
319b
302b
314b, 315b
323b
329
Black, Max
Boissevain, Jeremy
Bolleme, Genevieve
Borges, Joige Luis
Bouveresse, Jacques
Bremond, Claude
Brunet, Nicole
Biilow, Karl von
310b
36,289b
289b, 308b
243,256,320b,
323b
196,315b
302b
325b
36,99,101,106118,119,120121,136,138,
289b, 290b, 296b,
298b, 302b, 303b,
304b, 306b, 3lOb,
31 lb, 3 12b
293b, 295b
298b
315b
90,300b
Cabral, Tome
Cambiano, Giuseppe
Campbell, Norman
Carnegie, Dale
Carrouges, Michel
Castelli-Gattinara, Enrico
Caton, Charles E.
Chall, Jean Stemlicht
Chamboredon, Jean-Claude
Chapel, V. C.
Chaplin, Charlie
Charles, Michel
Charpentreau, J.
295b
305b
112
324b
318b
292b
294b
321b
303b
294b
163
243,320b, 322b
32 l b
Bosch, Hieronymus
Boudon, Raymond
Bourdet, Yvon
Bourdieu, Pierre
330
Charaud, A.
Choay, Fran9oise
Chomsky, Noam
Cirese, Albert Mario
Clair, Jean
Clausewitz, Karl von
Comolli, Jean-Louis
Comte, Auguste
Condillac, Etienne Bonnot de
Corax
Cossart, Gabriel
Cresswell, M. J.
Cuttings, J. E.
295°
309b
37
296b
299b, 318b
90,300b, 301b
68,295b
128
209
41,91, 301b
226,228,318b
36,290h
31 lb
Danto, Arthur C.
Dard, Ph.
David
Debord, Guy
Defoe, Daniel
36,290h
312b
305b
291b
206,224, 227,
319b
300b
306b
235,302b
39, 86,290b,
300b
319b
320b
203,303b, 311b,
312b,316b
128
312b
244,309b, 322b
325b
Delahaye Y.
Delbos, Victor
Deleuze, Gilles
Deligny, Fernand
De Mauro, Tullio
Demby, Emanuel
Derrida, Jacques
Desaudray
Desbons, F.
Descartes, Rene
Desroche, Henri
331
Desrosieres, Alain
Detienne, Marcel
Diderot, Denis
Dreier, Katherine S.
Dubois, Jean
Duby, Georges
Duchamp, Marcel
Ducrot, Oswald
Duhem, Pierre(-Maurice-Marie)
Dumezil, Geoiges
Dundes, Alan
Durand, Jacques
Duras, Marguerite
Diirer, Albrecht
Durkheim, Emile
Durkin, Dolores
Duvert, Tony
Echaurren, Matta
Ehrard, Jean
Enciklopedija
Engels, Friedrich
Erazmo, Desiderius (Roterdamski)
Establet, Roger
332
290b
36,99,106,140142,151,289b,
290b, 29 l b, 296b,
301b, 308b
124, 125,127,
131
222, 318b
29 l b, 301b, 312b
324b
222,223,224,
255,299b, 318b
36,289b, 296b
112
191,315b
297b
292b
219,228,235,
247,319b, 322b
178
35,122, 126,
127, 288b, 305b,
306b, 318b
321b
321b
318b
320b
124,127,232,
288b,305b
316b
158
302b
Fabbri, Paolo
Ferrier, Marie
Fickei; Julius von
Finas, Lucette
Fishbein, Martin
Fishman, Joshua A.
Fontanier, Pierre
Fontenelle, Bernard Le Bovier
Foucambert, Jean
Foucault, Michel
Frontisi-Ducroix, Franfoise
Furet, Francois
Fuijot, Daniel
316b
289b
293
317
324b
36,289**
311b
126,305b
320b
34,35,99,101106,116,119,
120-122,136,
138,140,160,
288b, 302b, 309b,
310b, 317b, 324b
46,52-55, 76,
90,92,102,107,
122,131,133,
138,152,168,
175,222,231,
234, 272, 282,
292b, 301b, 305b,
306b, 307b, 312b,
313b
151, 309b, 315b
241,320b, 321b
327b
Gadamer, Hans-Georg
Garfinkel, H.
Garve, Christian
Gellnei; Ernest
Genet, Jean
134
36,291b
135
323b
169,247
Freud, Sigmund
333
Genette, Gerard
Geng, J. - M.
Gentz, Friedrich
Giard, Luce
Gibson, Eleanor Jack
Girard, Augustin
Girault, Roger J.
Gladston, I.
Glucksman, Andre
Godelier, Maurice
Goflman, Erving
Gombrowicz, Witold
Gombrich, Ernst H.
Goodman, Nelson
Goody, Jack
Greimas, Algirdas Julien
Gremion, Pierre
Grundtvig, N. S. F.
Guillerme, Jacques
Gumbrecht, Hans Ulrich
Guthrie W .K.C.
Guyer, Paul
Haacker, S.
Hadewijch iz Anversa
Halbwachs, Maurice
Hall, E. T.
Hammad, M.
Haraszti, Miklos
Haroche, Claudine
Hebrard, Jean
334
320b
303b
135, 307b
289b, 291b, 293b,
313b
321b
125
297b
316b
310b
298b
36,289b
46,292b
325b
300b
141,308b, 321b
70,75,297b,
31 lb
324b
201,316b
305b, 306b
322b
291b,301b
307b
290b
227
308b
316b
314b
299b, 324b
319b
320b
Hegel, Geoig Wilhelm Friedrich
Heidegger, Martin
Heinrich, Dieter
Heinrichs, Jiirgen
Helias, Piene Jakez
Heraklit
Hesse, Mary
Hintikka, Jaakko
Hirschman, Albert O.
Hissard, M.-J. i J.-R.
Hjemslev, Louis
Hobbes, Thomas
Holton, Gerald
Hortala, Frangoise
Ho Tham Kouie, Francis
Huet, A.
Hughes, G. E.
Hugo, Victor
Hume, David
Jacob, Francois
Jacquot, Benoit
Jakobson, Roman
Janco, Manuel
Janet, Pierre
Janick, Allan
Jarry, Alfred
Jaulin, Robert
Jauss, Hans Robert
Johnson-Laird, Philip N.
177,210,221
172
307b
306b
236,319b
325b
327b
257,323b
304b
299b
231,233,319b
135,158,256,
317b
327b
326b
314b, 315b
299b
36,290b
178
257
277,326b
319 b
164, 298b, 310b
327b
181,190,314b
293b 294b
221, 223,224,
318b
297b
244
1 82, 193 , 3 14 b}
315b
335
Jossin, Janick
Joubert, Michel
Jouflret, Louis-Fran9ois
Joyce, James
Julia, Dominique
320b
312b
305b
274,326b
288b, 299b
Kafka, Franz
Kandinsky, Vasilij
Kant, Immanuel
214, 222
176,313b
35,119,132135,137,139,
140,210,305b,
306b, 307b, 308b
31 lb
291b, 297b
314b
292b, 325b
300b
31 lb
42,73
73,301b
289b, 305b
322b
299b, 320b
Kavanagh, J.
Khawam, R. K.
Kimble, George H. T.
Klein, Robert
Klibansky, Raymond
Klima, E. S.
Knjiga lukavstava
Knjiga mijena
Knjiga u svakodnevnom životu
Kuentz, Pierre
Kulturna praksa Famcuza
Labov, William
Lacan, Jacques
Lamothe, Marie-Jose
Laumann, Edward O.
Lavedan, Henri
Lavoisier, Antoine-Laurent
336
36,182,185,
186,289b, 314b
223,272,277,
313b
317b
36,289b
309b
128
Leclaire, Seige
Lefebvre, Henri
Le Gaufey, Guy
Legendre, Pierre
Lewis, David K.
Lifton, Robert Jay
Linde, Charlotte
Lipietz, A.
Loos, Adolf
Lotman, Jurij M.
Loux, Fran9oise
Lugassy,F.
Lukacs, Geoig
Lyons, John
Lyotard, Jean-Fran^ois
326b
288b
326b
104,302b, 318b,
324b
31 lb
321b
316b
32 l b
71,75,77,249,
297b, 302b, 313b,
322b, 324b
36,289**
326b
185,186,314b
292b
63,294b
182,314b, 315b
296b
312b
279
182,313b
235,238,318b
Macfarlane, A. (Oxford)
Machiavelli, Niccolo
Macpherson, C. B.
Malaparte, Curzio
Malcolm, Norman
Malinowski, Bronislaw (Kasper)
Mallarme, Stephane
Mannoni, Octave
Manser, Tony
317b
300b
3 1 7b
170
294b
164
278
321b, 326b
294b
Lemaire, Paul
Lentin, Laurence
Le Roy Ladurie, Emmanuel
Levin, Harry
Levi-Strauss, Claude
337
Marin, Louis
Marx, Carl
Massote, Fernando Silveira
Mateme, Yves
Mathews, Mitford McLeod
Mauss, Marcel
Mayol, Pierre
Medam, Alain
Mehler, Jacques
Meletinskij, Eleazar V.
Mendelssohn, Moses
Meriaux, Louis
Merleau-Ponty, Maurice
Michelet, Jules
Miller, George A.
M ilner, Jean-Claude
Modiano, Patrick
Monast, J. - E.
Montague, Richard
Moore, G(eorge) E(dward)
Mordillat, Gerard
Morgenstem, Christian
Morgenstem, Oskar
Moscovici, Serge
Mothć, Daniel
338
298b,302b,309b,
315b
122,138,206
293b, 305b, 316b
295b
299b
321b
36,79,117,
289b, 299b, 304b
289b, 29 l b, 293b,
313b
165,309b, 31 lb,
314b, 315b
320b
296b
135
299b
61,184,309b,
314b
53,197,201,
232,234,316b
182,193, 307b,
314b, 315b
318b
312b
299b
300"
63
291b
194,315b
300b
104,302b
325b
Mougenot, Michel
Musil, Robert
321b
46,63,292b,
295b
Needham, Rodney
Neumann, John von
Newman, John Henry
Nietzsche, Friedrich
Nisard, Charels
Noizet, G.
323b
300b
134
140, 277
307b
320b
Ohana, Maurice
Olbrechts-Tyteca, L.
Ostrowetsky, Sylvie
Ozouf, Jacques
236
291b, 301b
165,31 lb
241,320b, :
Panofsky, Erwin
Parkinson, G. H. R.
Parret, Hermann
Pascal, Blaise
Passeron, Jean-Claude
Paulme, Denise
Peirce, Charles Sanders
Perec, Georges
Perelman, Ch.
Perrot, Jean-Claude
Peter, Jean-Pierre
Peters, R. S.
Philibert, Nicolas
Philonenko, A.
Pickering, W. S. F.
304b, 32515
300b
290b, 311b
145
303b
298b
300b
323b
29 l b, 301b
327b
317b
323b
291b
306b, 307b
305b
339
Pinto, Louis
Platon
Poe, Edgar Allan
Poliakov, Leon
Ponge, Francis
Praška škola
Price, H. H.
Prior, A. N.
Propp, Vladimir
Proust, Marcel
Ptolomej
Quine,Willard Van Orman
302b
124, 301b,305b
73
255
313b
70
257
36,290b
71,75,296b,
298b
42,244,248
188
Quinton, Antony
257,300b, 323b,
324b
323b
Rabant, Claude
Raddatz, Fritz
Regnier, Andre
Rehbeig, August Wilhelm
Reichenbach, Hans
Remond, Georges
Rescher, N.
Retif de la Bretonne
Revel, Jacques
Richard, Ph.
Richaudeau, Francois
Ricoeur, Paul
Riffaterre, Michael
Rilke, Reiner Maria
Robeck, Milfred
319b
305b
75, 297b
135, 307b
300b
323b
36
322b
288b, 295b, 299h
296b
323b
290b
244
167
32 l b
340
Rodinson, Maxime
Rosolato, Guy
Rossi-Landi, F.
Rousseau, Jean-Jacques
Roussel, Raymond
Russell, Bertrand
Ryle, Gilbert
301b
322b
294b
207,261,325b
221,224,299b
300b
85,300b
Sacks, Harvey
Sade, Marquis de
Sami-Al
Sanouillet, Michel
Satoshi, Kamata
Saussure, Ferdinand de
Scheflen, Albert E.
ScheglofF, Emanuel A.
36,291b
277
313b
318b
324b
231,319b
182,314b
36,182,29lb,
314b
134
72,157,29&,
309b
310b
305b, 306h
327b
327b
211,3161*
308b
316b
322b
290b, 322b
310b
3 13 b
42,248
323b
Schleiermacher, Friedrich (Ernst Daniel)
Schreber, Daniel Paul
Searle, John
Sebestik, Jan
Serres, Michel
Sfez, Lucien
Shakespeare, William
Sherzer, Joel
Simon, Erica
Smirnoff, Victor N.
Sojcher, Jacques
Soucy, Claude
Sperber, Dan
Stendhal (Henri Beyle)
Stierle, Karlheinz
341
Sudnow, David
Sumpf, J.
SunTzu
Swedenborg, Emanuel
Tamopol, Lester i Muriel
Tartuska škola
Tereza iz Aville
Thom, Rene
Thompson, Stith
Tiffeneau, Dorian
Tizija
Todorov, Tzvetan
Toffler, Alvin
Toulmin, Stephen
289b, 308b, 3 14b
31 lb
41,73, 291b,
297b
128
Trogodišnji mudrac
32 l b
182,314b, 315b
322b
281
296b
290b
30 l b
296b, 31 lb, 322b
238,299b, 320b
291b, 293b, 294b,
301b
135,307b
Ullian, J. S.
Urquhart, J.
Uspenskij, Boris
323b,324b
36
182,314b
Velter, Andre
Verdi, Giuseppe
Vemant, Jean-Pierre
317b
235
99,106,142,
151,289b, 290b,
29 l b, 296b, 297b,
30 l b, 308b
178,179,299b
322b
Veme, Jules
Verrier, Jean
342
Vian, Boris
Vickers, John M.
Vileneuve, H. de
Vergilije
Virville, M. de
Vogt, W. Paul
272
323b
306b
161
296b
303b
Wamock, Geoffrey James
Webster, Charles
Weinrich, Harald
White, Alan R.
Wilde, Oscar
Wilson, Cook
Wilson, John A. R.
Winch, Peter
Wittgenstein, Ludwig (Josef Johann)
Witktower, Rudolf
Wolff, Christian
Wright, Geoig H. von
294b
317b
327b
36,290b,311b
232
63
321b
294b, 323b
59-65, 66,138
257,293b, 294b,
300b
309b
124,128, 306**
36,290**
Yates, Frances A.
309b, 3106
Za povijest statistike
Zeeman, I. R.
Zempleni, A.
Zloporaba znanja
Zola, Emile
290b
290b
297b
293b
224
343
BIBLIOTEKA
POLILOC
VU diM iR B ili
BAHTIN I DRUCI
zboR N ik
U knjizi su izabrani radovi devetero teoretičarki i teo­
retičara nastali u rasponu izm eđu 1975. i 1990. godine, a
posvećeni ruskom estetičaru i filozofu jezika M ihailu
B ahtinu (1895-1975). U njim a se razrađuju i problem a­
tiziraju svi ključni aspekti B ahtinove koncepcije, prije
svega tim e što se dovode u odnos s argum entacijom m is­
lilaca kao što su N ietzsche, D e Saussure, Vygotski, W itt­
genstein, H eidegger, D errida, Lacan, F oucault, Barthes,
D e M an, V attim o i dr.
P e ter SLo te r c Iijk
DOĆI NA SVIJET - DOSPJETI U JEZIK
fRANkfuRTskA pREdA VANjA
Zbirka tijesno povezanih, stilski prepoznadjivih i m isao­
no iznim no n ad a h n u tih predavanja njem ačkog filozofa-esejista na tem u “poetike počinjanja”. U njoj se prepleću,
sažim lju i zaoštravaju opsesivne ideje poznate našoj pub­
lici iz njegovih već prevedenih djela. K ao partneri u gdje­
kad duhovito, gdjekad nepoštedno uprizorenom dijalogu
figuriraju ravnopravno filozofi i književnici. N aizgled
neobvezno razig ran a, ali m isaono duboko utem eljena
knjiga.
SIh os Ihana F e I m an
SKANDAL TIJELA U COVORU
D
on
Ju a n
s
A u s t I n o m ili
zavo ćenje na
dvA jEzilov
P rv a u nas prevedena knjiga ista k n u te am eričke teoretičark e d e k o n s tru k c ijs k o -p s ih o a n a litič k o g profila.
N jezina je studija svojevrsna glosa uz glasovitu polem iku
francuskog poststrukturalističkog filozofa Jacquesa Derri-
daa s teorijom govornog čina utjelovljenom u engleskom
analitičkom filozofu Johnu Austinu. N a prepletu tih dviju
sukobljenih koncepcija, u koji još uvlači nit lakanovske
psihoanalize, autorica istražuje m ogućnosti obnovljenog
zasnivanja m aterijalizm a. Riječ je o teorijskoj interven­
ciji velikoga m eđunarodnog odjeka.
M A N fR E d FRAISlk
ISKAZIVO I NEISKAZIVO
ESEji O NAjlNOVijOj fRANCUSkoj klERMENEUTiCi i TEORiji TEksTA
Prva u nas prevedena knjiga istaknutoga njem ačkog filo­
zofa srednjeg naraštaja. Riječ je o radovim a posvećenim
Sartreu, Lacanu, D erridau, F oucaultu i Lyotardu, kojih
se ideje razm atraju u svjedu revidiranog čitanja njem ačke
rom antičarske filozofije, prije svega Schleierm achera, ali
također u svjetlu analitičke filozofije, kao i iz perspektive
suvrem enih kretanja u njem ačkoj socijalno-teorijskoj
misli. Rješenje aktualnih teorijskih nedoum ica traže se
u unakrsnom čitanju poetike, herm eneutike, sem iotike,
sem antike, p o ststru k tu ra liz m a, p sih o an alize, kritičke
teorije i drugih “u m iješanih” disciplina.
NikUs LuIhmainini
LJUBAV KAO PAS IJA
O kodiRANjU ilMTiMNOSTi
Studija istaknutog njem ačkog sociologa bavi se sem an­
tičkom preobrazbom pojm a ljubavi u procesu prijelaza
sa stratifikacijskog na fu n k c io n a ln o iz d ife re n c ira n o
građansko društvo. U razdoblju od 17. do 19. stoljeća
učvršćuje se sim bolički kod ljubavi koji o h rab ru je na
stvaranje odgovarajućih osjećaja i stavova, štoviše jam či
uspješnu kom unikaciju tam o gdje se ona čini nevjerojat­
nom . Sistem skoteorijska analiza prad prije svega fran­
cusko i englesko društvo oslanjajući se na bogatu građu
rom ana, m aksim a i traktata. Ovo je m eđu širokom p u b ­
likom najčitanija knjiga vodeće figure današnje njemačke
teorijske scene.
D iETRich S c h w A N in
fEORIJA SISTEMA I KNJIŽEVNOST
NOVA pARAdiQMA
D jelo koje na lucidan način uvodi u prim jenu sistemskoteorijske paradigm e u književnoznanstvenom okviru.
N akon izlaganja općeg “asim etričnog” konteksta na koji
se svojom pojavom priključuje teorija sistema, raščlanjuju
se njezine osnovne postavke: diferencijacija, autopoieza,
kom unikacija, sm isao, sam oreferencija. Slijede poglav­
lja s prikazom sistem skoteorijske reform ulacije analize
dram e, pripovjedne književnosti te pitanja interpretacije
književnih tekstova. M eđu poglavlja um etn u ti su im agi­
n a rn i d ijalo z i o k lju čn im a sp ek tim a teorije sistem a:
razgovaraju S herlock H olm es i doktor W atson, H am let i
H oracije, pshijatrijski pacijenti koji utvaraju da su Shaw,
P irandello, Brecht, Ionesco i Beckett, likovi iz M usilova
Čovjeka bez svojstava, M onsieur Teste i O scar Wilde.
M ARCEl DETiENNE/JEAN-PiERRE VERNANT
LUKAVA INTELICENCIJA U STARIH GRKA
A utori su utem eljitelji poznate škole nove klasičke filolo­
gije koja iščitava stečevine starogrčke kulture u suvre­
m enom teorijskom okviru. O va njihova knjiga rezultat
je desetogodišnjeg istraživanja “područja nadležnosti”
božice M etide u starogrčkoj k u ltu ri, dosjetljivosti ili
dom išljatosti koja se kao najprije d o m in an tan , a kasnije
p o tisn u t tip m išljenja protezala od m ita i teogonije do
različitih oblika zn an ja, od lova i ribolova, pletenja, tkalaštva i krojačkih um ijeća do navigacije i podm orskog
života, stolarstva, brodogradnje, političkih, retoričkih,
ratničkih, atletičkih i liječničkih um ijeća. A utori na taj
n a č in o tk riv a ju n a še m p o g le d u je d n u z a n e m a re n u
du h o v n u kategoriju koja je zadirala u brojne intelektu­
alne i d ruštvene navike, osjećaje, ocjene, stavove i p ona­
šanja starogrčkog čovjeka.
■ y raid M H II
Naklado MD izdavačko-nakladničko d.o.o, p.p. 44,10020 Zagreb
Croa,io- MB 3678814<žiro-ročun: 2408002-1100007789
redakcija: Vlaška 35/ 1, lel/fax: 48 14 562,48 14 567
e-mail: [email protected], www.nokladomd.hr
Tematski brojevi časopisa Quorum
■ Strast razlike tamni zvuk praznine,
hrvatsko pjesništvo osamdesetih i
devedesetih
■ Poštari lakog sna, prozo Quorumovo
noroštojo
■ frominutne priče, short, short story
■ Posao dvanaestorice, romoni u nestajanju
■ New York, New York
■ Antologijo europske kratke priče
■ Off-line, hrvatsko pjesništvo devedesetih
■ Željko Kipke: Vodič kroz subterraneus
■ Primo Levi: Shemo
■ Hrvoje Pejaković: Sjeverni ugao
■ Branko Maleš: Plocebo
■ Dražen Kotunorič: Kućo dekodencije
■ Miloš Đurđevič: U zrcalu
■ Branko Čegec: Fontom slobode
■ Krešimir Bogič: Živi jezici
■ Kornelija Pandžič: Čuvar progo
■ Biserko Težački: Nedovršeni razgovor
■ Damir $odan: Glasovne promjene
■ Zoran Ferič: Mišolovka Walto Disneya
■ Mario Dabo: Od morča do morča
■ Đurđa Miklaužić: Kartonski ljiljani: zvuk
vrtnje
■
■
■
■
■
■
■
■
■
Dubravko Belas: A-62 zo Bordeaux
Ivan Božičević: Čitateljev svjedok
Ljubo Pouzin: Hotel atributa
Krešimir Pintarič: Tour de force
Lela B. Njatin: Netrpeljivost
Hrvoje Pancer: Bijela limuzina
Petar Bobič: Abecedarij
Senko Karuzo: Busbuskalai
Neven Ušumovič: 7 mlodih
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
Sanja Lovrenčić: Wien fantastic
Mladen Mochiedo: Diptih
Stjepan Bolent: Vodo
Milko Valent: Plava krv
Borislov Pavlovski: Gospodari labirinta
Tomislov Bogdan: Pristajanje
Vesno Biga: Čovjek koji je c'eznuo čudo
Krešimir Bogič: Umijeće osporavanja
Tatjono Peruško: Roman u zrcalu
Borislav Pavlovski: Prostori kazolišnih
svečanosti
■ Dubravka Belas: A-62 zo Bordeoux,
II.
izdanje
■ Sanja Lovrenčić: Kolhida
■ Neven Ušumovič: Ekskurzijo
■ Damir Šodan: Srednji svijet
■ Vlado Mortek: Volim citati poeziju
■ Milko Valent: Jazz, afrička vuna
■ Alen Galović: Srebrni letač
■ Borislav Vujičić: Tomnine
■ Milorod Stojević: Prostrijelne rane&other
poems
■ Rade Jarak: Vlak za Bangalore
■ Ljubo Pauzin: Meteor je pao na Zemlju
■ Zvjezdano Jembrih: Janusove kćeri sestre
nevjeste
■ Krešimir Bagić: Jezik za svaku udaljenost
■ Sanja Lovrenčić: Portret kuće
■ Vesna Biga: Četiri straha
■ Rade Jarak: Kiša
■ Jurij Hudolin: Govori ženo
■ Igor Rajki: Pravilnik o stvaranju predodžbi
■ Hrvoje Pancer: Gore od odanosti
■ Đurđa Otržan: Penthesilea
■ Bekim Sejronović: Fasung
■ Boris B. Hrovat: Doživljaji prosvijetljenog
■ Robert Mlinarec: Sve o vjetrenjačama
■ Sanjin Sorel: Apokalipse
■
■
■
■
■
■
■
■
Damir Miloš: Kapetanov dnevnik
Branko Čegec: Ekrani praznine
Zvonko Maković: Prah
Slovko Miholić: Zavodnička šuma
Dalibor Cvitan: Ervin i luđaci
Ivan Rogič Nehajev: Figure ukroćene sreće
Krešimir Bagić: Krošnja
Krešimir Mićanović: Vrtlar
■ Vladimir Biti: Bahtin i drugi
■ Peter Sloterdijk: Doći na svijet, dospjeti u
jezik
■ Shoshano Felman: Skandal tijelo u govoru
■ Manfred Frank: Kazivo i nekazivo
■ Niklas Luhmann: Ljubav kao pasija: o
kodiranju intimnosti
■ Jean Pierre-Vernont/Morcel Detienne:
Lukava inteligencija u starih Grka
■ Dietrich Schwanitz: Teorija sistemo i
književnost
■
■
■
■
■
Havelock Ellis: Filozofija plesa
Rudolf Labon: Život zo ples
Emile Jacques-Dolcroze: Glazba i plesač
Isadora Duncan: Pjesnikinja plesa
Moja Đurinović: Mercedes Goritz-Povelić
■ Ivica Župan: Vedri Sizif
■ Vlado Mcrtek: Akcije pisanja
■ Roman Habunek: Haljina nevidljivo tijelo,
antologija njemačke krotke priče
■ Bekim Sejronović: Veliki pusti krajolik,
ontologija norveške kratke priče
■ Mitja Čander: Krunski svjedoci, antologijo
slovenske kratke priče
■ Dariusz Nowacki / Ivana Vidović: Orkestru
iza leđa, antologija poljske kratke priče
■ Snježana Husić / Tatjona Peruško:
Animolije, antologijo talijanske kratke priče
■ Jolćn Mann / Stjepan Lukaf / Neven
Ušumović: Zastrašivanje strašilo, antologija
mađarske kratke priče
■ Dragan Koruga / Igor Štiks: Vrhunski safari
/ kroz carstvo engleskog jezika
■ Gojko Bežovan: Europske stambene
inicijative
■ Emil Strok: Mirni
■ Emil Strok: Pasoš za ljubav
■ Katarina Pejaković: Deset zapovijedi ljubavi
■ Viktor Tadić: Devetsto dana rata
(u meduvjerskim odnosima)
■ Dubravka Belas: Nedovršeno žena
■ Zvonimir Stjepanović: Slavonska ispovijed
■ Diana Burazer: No odmorištu između dva
■
■
■
■
■
■
svijeta
Mirjana Smažil-Pejaković: Tvrda nježnost
Miro Gavran: Kako smo lomili noge
Emil Strok: Rat naš svagdašnji
Tihomir Mraović: Slaganje bika
Mupfif, Senker, Škrobe: 3jodo
Borislav Vujčić: Crne komedije
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
■
Biti, Ivić, Užarević: Trag i razlika
Vedrano Spajić-Vrkaš: Tučepi
Emil Strok: The Turkey Egg
Borben Vladović: Razderani tlocrt
Nikico Mrđen: Pisma sinovima
Igor Večerina: I psi i ptice
Andrija Pukšec: Tehnologija tokarenjo
Lada fale Feldman: Teatar u teatru u
hrvatskom teatru
Robert Mlinarec: Georginine suze
Sosa Čokljat: Magično kazalište
Mario Sopina: Nula jednako dva
Ivana Polonijo: Juvenilija
Dubravko Pušek: Ugrušak šutnje / Grumo
di silenzio
Žarko Milenič: Preludij
Svebor Čerlek: Kako skinuti suvišne
kilograme
Moja Gjerek-Lovrekovič: Posvećene pjesme
Biserko Težački: Pjesnik i sjena
Vinko Prizmić: Mostovi kojih nema
Ivon Supek: Mene tekel fares
Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu
Tihomir Mraović: Tajna povijest 21. stoljeća
Stipe Grgas: Ispisivanje prostora
■ Bronko Maleš: Mole ljubavi
■ Roman Simić: Mjesto no kojem ćemo
provesti noć
■ Evelina Rudon: Sve ča mi rabi ovego
prolića
■ Zvonimir Stjepanović: Savski brodolomi
■ Tahir Mujičić: Irski Iranec i Iranski Irec
■ Šima Zorić: Vrač na dvoru kralja Zvonimira
■ Drago Glamuzina: Mesari
■ Željko Špoljar: Teškoće pri gutanju
■ Marijo Lamot: Priprema za obiteljsku
fotografiju
■ Bronko Čegec: Ekrani praznine, II.
prošireno izdonje
■ Oto Luthar: Majstori i muze
■ Nicanor Parra: Knjiga pjesama sumnjiva
čovjeko
■ Biserka Težački: Vrtlog meteora, pjev
ljubaznih zvijezda
■ Lada čale Feldman: Euridikini osvrti
■ Peter Bichsel: 0 čitanju i pripovijedanju
■ Sanjo Lovrenčić: Razgovor u predvoruju
■ Zoran Roško: Paronoidnije od Ijubovi,
zabavnije od zlo
■ Milko Valent: Eurokaz - užareni suncostoj
9799532170350

NOVA GODINA U PARIZU

Samsara – Put na istok

80 VIKTORIJANSKO DOBA (DOBA ARSENA ILI 19

- Dr. Karriem Ali Sažetak predavanja

Seks s neznancima - zbirka erotskih kratkih priča

iskoristite karakteristike svojeg horoskopskog znaka kako biste tijelo

Untitled - Književnost.org

Knjiga u cijelosti

Dva putopisa u Republici 1/2012

- Prva privatna gimnazija