Broj 4
svibanj/lipanj 2010.
cijena 2 KM
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
sve vrste pita
domaća tjestenina
domaća kukuruza
maglice
dostava po pozivu,
narudžbe za posebne
prilike (svadbe,
krštenja i dr.)
tel. +387 (0)30 830 001
mob. +387 (0)63 446 007
+387 (0)63 339 292
e-mail: [email protected]
www.vrankamen.ba
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
travanj/svibanj 2010.
Dragi naši čitatelji,
prelijep je osjećaj otkrivati vam u očima nestrpljivost i znatiželju
vezanu za datum izlaska i sadržaj narednog broja Fojničke škrinje! To nam
govori više od svake pohvale i čestitke za trud kojeg ulažemo u opstanak i
kvalitativne pomake našeg malog časopisa. Nadam se kako vas nećemo
iznevjeriti niti u ovom broju i kako ćete ponovno pronaći mnoštvo zanimljivih
tema, informacija i savjeta kojima ćete protkati ponekad nelijepu
svakodnevicu. Okosnica ovoga broja proslava je patrona naše župe - Duhova,
simboli tihog opstanka franjevaca u ovom kraju čime su utemeljene i prve
vjerske i građanske slobode kroz pisani dokument, Ahdnamu.
Kršteni
Patrik Babić
(Željko i Marijana, rođ. Pecirep)
Marin Golub
(Dejan i Bosiljka, rođ. Miličević)
Katja Krajina
Koncepcijski smo se već poprilično stabilizirali u okviru nekoliko
područja, koja obrađujemo pomalo feljtonski, te ćete lako pronaći svoje
favorizirane autore.
Međutim, kako ne bismo skliznuli u monotoniju, pripremili smo i
nekoliko iznenađenja i to prije svega zahvaljujući činjenici što se naš krug
suradnika širi.
Kako smo najavili u prošlom broju, pokrenuli smo novu rubriku u kojoj
ćemo fotografijom predstavljati pozitivne i negativne primjere komunikacije
sa svojom životnom sredinom. Bez imenovanja i bez komentara, ostavljajući
vam prostor za vlastiti.
Pravog proljeća smo ostali gladni. Tek što je procvjetao jorgovan, počele
su kiše, sapravši krhke mirise na cvjetanje novog života i novih radosti,
ostaviše nas u neznanju je li se zaista desilo ili smo ga samo sanjali!?
A onda nam se ljeto objavilo nenadano i silovito, nalik svojim
najzrelijim danima.
Iako smo jako nezadovoljni lokalnim vlastima, tromošću kojom
pokazuju ljubav prema svom rodnom mjestu, potrebi suživota i prosperiteta
svakog Božjeg čeljadeta, sretni smo bar toliko što imamo bazene. Kao kap
sreće u oceanu ljudske tuge, osvježiti će nas povremeno i donijeti dinamiku
svakodnevice kakvu Fojnica i zaslužuje.
Ovom prilikom se toplo zahvaljujem svim našim mecenama, od kojih su
neki zamolili ostati u anonimnosti. Svi već zasigurno znate kako cijela
redakcija, kao i dizajn našeg časopisa, radi volonterski, ali sav ostali rad do
finalne izrade košta. Simboličnom cijenom kroz prodaju osigurava se tek mali
dio troškova tiska, drugi dio namičemo kroz reklame dok treći dio zavisi od
financijske podrške dobrih ljudi. Hvala vam!
Želimo vam dugo i toplo ljeto, u zdravlju!
(Nada Krajina)
Lana Babić
(Ilija i Vesna, rođ. Knežević)
Lara Biletić
(Drago i Mirjana, rođ. Stanić)
Nikola Pecirep
(Delimir i Irena, rođ. Perić)
Patrik Gašić
(Franjo i Anela, rođ. Cvjetković)
Domagoj Šako
(Bruno i Jelena, rođ. Bošnjak)
Vjenčani
Ivan Miletić i
Marijana Glavočević
Vedran Jurić i
Jelena Beblek
Željko Vidović i
Magdalena Gujić
Mario Tuka i
Irena Bošnjak
Goran Puškar i
Nikolina Prajo
Bruno Šako i
Jelena Bošnjak
urednica
Umrli
Fojnička škrinja, broj 4, svibanj/lipanj 2010 .
osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica
glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana
Cvjetković, Jakov Gavran, Slavica Miletić, Božana Tuka i fra Nikica
Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Branka Jukić,
Ivan Katavić, Josipa Lovrić i fra Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić
■ adresa: Mehmeda Spahe bb ■ tel.: +387 63 284 877 ■ e-mail:
[email protected] ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo
Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: NAKLADATISAK KS Kiseljak
■
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
BROJ 4
Juro Tuka, 1940.
Ana Šako, rođ. Rajić, 1933.
Ljubica Tolo, rođ. Naletina, 1920.
Ivo Tolo, 1924.
Marijan Ivančević, 1931.
Veronika Perica, rođ. Oroz, 1935.
Janko Miličević, 1940.
Lucija Oroz, rođ. Miletić, 1938.
Fra Tomislav (Mato) Tomičić,
1936.
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Osvježenje u Aquaparku
Prva pričest
U nedjelju, 16. svibnja, sakrament Prve pričesti primilo je
četrdeset i sedmoro malih fojničkih župljana. Dvadeset dječaka i
dvadeset i sedam djevojčica za ovaj važan događaj u životu
pripremala je njihova vjeroučiteljica s. Slavica Jovanović.
U ozračju svibanjskih pupoljaka kojima je bila ukrašena
unutrašnjost crkve, u krugu svojih obitelji i prijatelja, mali
prvopričesnici su potvrdili svoju ljubav prema Kristu kojeg su
primili u posvećenoj hostiji. Prohladno i kišovito vrijeme nije
spriječilo nastavak slavlja za svečanim trpezama uz pjesmu i
darivanje slavljenika.
S.L.
U petak, 11. lipnja, otvorena je sezona kupanja u kompleksu
Aquaparka. Iako kozmetički radovi na kompleksu još uvijek traju,
posjetitelji će primjetiti vidni pomak u kvaliteti ponude za odmor i
zabavu. U recesijskom razdoblju, koje se znatno odrazilo i na standard bosanskohercegovačkog građanina, za mnoge od nas će to
biti jedina izgledna destinacija za odmor.
Uz ljekovitu termalnu vodu, kulinarske specijalitete i tradicionalnu fojničku gostoljubivost zasigurno će uživati stariji dok će
djeci biti dovoljni vodeni tobogani i par sladoleda. Cijena dnevne
karte za odrasle iznosi 6 KM, a za djecu 5-14 godina 4 KM.
S.L.
Proslava blagdana Duhova
Zbivanja u Zavodu Bakovići
Prodajne izložbe
Kako bi promovirali rad korisnika usluga Zavoda u sklopu
radno-okupacionog tretmana te osigurali sredstva za nabavku
repromaterijala, kroz protekli period organizirali smo dvije
prodajne izložbe u Fojnici. Jedna od njih održana je u hotelu
“Reumal” 15. travnja, a druga na dan Duhova ispred samostana
Duha Svetoga.
Dana 23. svibnja pod svečanom liturgijskom misom okupio se
veliki broj vjernika da proslavi fojničkog patrona župe - Duhove.
Slavlju domaćina su se pridružili Kreševljaci, Kiseljačani, Busovljani, Uskopljani... Kao i prijašnjih godina, za ovu prigodu postavljen je vanjski oltar, a svetu misu je predvodio dr. fra Drago Bojić iz
Sarajeva. Svečanost su svojom nazočnošću uvećali gvardijani iz
Guče Gore, Jajca, Kreševa i Kraljeve Sutjeske, dekan iz Gromiljaka te zamjenici gvardijana iz Sarajeva, Visokog i Kenije. Nakon
mise slavlje je nastavljeno uz muziku i igru fojničkog kraja. S.L.
4
Ovim putem se toplo zahvaljujemo svima onima koji su
pokazali razumijevanje i dali potporu radu korisnika usluga Zavoda te im dali poticaj za daljnji rad.
BROJ 4
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Život u Zavodu
Nastojeći život korisnika Zavoda učiniti što raznovrsnijim sudjelujemo u brojnim manifestacijama, te nastojimo organizirati
različita zanimljiva dešavanja.
Povodom obilježavanja Svjetskog dana zdravlja, 7. travnja, s
grupom korisnika i djelatnika podržali smo manifestaciju “Biciklom do zdravlja”, te sudjelovali u biciklijadi i pješačenju do
Malkoča.
Korisnici koji su u šahovskom turniru kojeg organiziramo povodom Dana Zavoda pokazali dobre rezultate imali su priliku pokazati svoja umijeća igrajući protiv najboljih šahista naše lokalne
sredine na turniru koji je organizirao Šahovski klub Fojnica u
prostorijama KUD “Matija Gubec” Bakovići.
Grupa korisnika iz sportsko-rekreativne okupacije sudjelovala
je na prijateljskom turniru u malom nogometu u Sarajevu, koji je u
organizaciji UG OAZA održan povodom obilježavanja međunarodnog Dana nogometa.
Za dvije skupine korisnika koji su izrazili želju za planinarenjem organizirali smo izlet na planinu Vranicu, na kojem su imali
priliku uživati u prirodnim ljepotama ove planine, a sve na kraju
“začiniti” ručkom u restoranu hotela “Brusnica”.
FOJNIČKI DOBITNICI STIPENDIJE I POTPORE NAPRETKOVOG
FONDA ZA STIPENDIRANJE ''IVO ANDRIĆ – VLADIMIR PRELOG''
Vesna Bošnjak
Dragan Kalinić
Valentina Barešić
Katarina Barešić
Bojan Knežević
Franjevačka teologija
Mašinski fakultet
Farmaceutsko-biokemijski
Tekstilno-tehnološki
Pravni fakultet
Sarajevo
Sarajevo
Zagreb
Zagreb
Sarajevo
II. godina
II. godina
I. godina
III. godina
III. godina
nici održanoj 6. ožujka 2010. u Žepču donio Odluku o dodjeli stipendija za akademsku 2009./2010. godinu. Ove godine Središnja
uprava dodijelila je ukupno 105 stipendija/potpora, od toga 48 stipendija i 57 potpora, za 99 studenata iz BiH i 6 iz Republike Hrvatske. Visina stipendije je 1000 KM godišnje, a potpore 500 KM.
Marinela Marić i Katarina Slomo
“Napredak” dodijelio stipendije
Hrvatsko kulturno društvo Napredak od 1902. godine djeluje
na dobro hrvatskog čovjeka ma gdje tko živio, ali i na dobro svih
dobrih ljudi. Nastali smo kako bismo pomagali mlade snage,
studente, a to nam je i danas najvažnija misija. Ulaganje u mlade je
od višestruke koristi jer izravno ulažete u sretniju budućnost.
Čovjek je smisao svega i stoga i Napredak puno toga čini kako bi
čovjeku život učinili ljepšim i sretnijim. Što će nam sve zgrade,
škole, crkve, bolnice … ako nema ljudi, dobrih i obrazovanih?!
Shodno tome, Napretkov Fond za stipendiranje Ivo Andrić Vladimir Prelog je i za ovu akademsku 2009./2010. godinu raspisao natječaj za dodjelu stipendija za studente i postdiplomce, članove Napretka iz svih Podružnica.
Po završenom natječaju gdje su podnešena 249 zahtjeva i to
205 kandidata iz BiH i 44 iz Republike Hrvatske Povjerenstvo za
stipendije izvršilo je analizu prispjelih aplikacija. Prema Pravilniku o stipendiranju sačinilo rang listu – spisak ovogodišnjih dobitnika stipendija/potpora. Na temelju toga, Upravni odbor Napretkovog fonda za stipendiranje Ivo Andrić - Vladimir Prelog je na sjed-
PEKARA
kruh - pecivo - krafne
pogače s kajmakom - pite
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
Isto tako glavna Napretkova Podružnica Beč preko svog Fonda
za stipendiranje “Fra Ivan Franjo Jukić” raspisala je namjenski
natječaj za par podružnica u Bosni i Hercegovini, između ostalih i
za Fojnicu za stipendiranje u akademskoj godini 2009./2010. po
jednog studenta u iznosu od 500,00 EU. Ispred naše Podružnice
aplikaciju je dostavila naša članica Andrijana Kalinić.
Nadam se da će se naši stipendisti aktivnije uključiti u rad naše
Podružnice, kako bi prenosili Napretkovu misao te drugima učinili
život ljepšim i sretnijim.
Jakov Gavran
MAK
FOJNICA
tel. 030 831 530
radno vrijeme:
6 - 20 h
BROJ 4
5
OTVORENO
FOJNIČKAŠKRINJA
Tko će odgovarati za ubijene
hrvatske civile u Fojnici?
U
Fojnici 15 godina nakon završetka
rata još se ne nazire moguća pravda za
sve ubijene nedužne građane hrvatske
nacionalnosti ovoga grada. U proteklom periodu za počinjene zločine u Fojnici
odgovorao je jedino Miralem Čengić iz
Visokog, ubojica fojničkih fratara, koji je
osuđen na 12 godina zatvora. Za ostale ubijene civile nije procesuirana nijedna osoba,
niti postoji naznaka da će protiv počinitelja
ovih zločina biti uskoro podignuta optužnica.
Prema popisu koji posjeduje Hrvatska
udruga logoraša iz Fojnice, od 1993. do
1995. godine, na području općine Fojnica
stradao je 21 civil. Među njima je bilo i jedno sedmogodišnje dijete. Napominjemo da
su to podatci koje je prikupila pomenuta
Udruga.
U lipnju 1993. godine u Šćitovu prve su
stradale Luca Barbić, rođena 1909., i njena
kćerka Ana Musa, rođena 1934. Obje su
izgorjele u svojoj obiteljskoj kući koja se
nalazila preko drvenog mosta kod Mukačine krivine. U istom selu stradala je Bernardica Pravdić, rođena 1929. U selu Šćitovo ubijeni su i Mato Mateša Babić, rođen 1908., i njegova supruga Anđelka,
rođena 1915. Njihovu kuću zapalili su vojnici Armije RBiH i u njoj su oboje izgorjeli
trpeći velike muke.
U srpnju 1993. godine u Nadbarama su
stradali Mato Jurak, rođen 1906. godine,
njegov sin Franjo Jurak, rođen 1930., i
snaha Marta Jurak, rođena 1935. U Nadbarama su, također, ubijeni i Mato Lalić,
rođen 1928. i Slavko Katavić, rođen 1932.
godine.
U Ostružnici je stradala Kata Milušić,
rođena 1933. i Ivan Milušić, rođen 1939.
godine, Jozefina Krajina, rođena 1925., i
Drago Krajina, rođen 1937.
Na popisu ubijenih fojničkih civila su i
Pero Glavočević, rođen 1941. i Pero Božić, rođen 1931. iz sela Tješila, Ivo Mijatović, rođen 1939. iz Gradine i Ivo Bošnjak, rođen 1911. iz Ragala.
Od granate koja je ispaljena iz Dusine
od strane Armije RBiH u Gojevićima je
poginulo maloljetno dijete Ivica (Marka)
Iviš, rođen 1987.godine.
Na pomenutom popisu su i imena dva
fojnička franjevca: fra Nikica Miličević,
rođen 1957., i fra Leon Migić, rođen
1937., koji su ubijeni u studenom 1993.
6
Zločinici se šetaju po Fojnici,
Kiseljaku. Nalogodavci koji su
to naređivali visoko kotiraju u
vlastima općina, županija,
entiteta, pa čak i države.
Piše Ivan Katavić
Na popisu Hrvatske udruge logorša iz
Fojnice ne nalaze se imena Finke Krajinović, žene od 70 godina, koja je stradala u
srpnju 1993. u Ostružnici, zatim Nikole
Bošnjaka (65 godina) i Srbina Kalinića,
koji su, također, ubijeni u srpnju u Fojnici.
Imena ovih civila našli smo u tekstovima o
ratnim zločinima u Fojnici, ranije objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji.
Iako nije u njenom domenu, Hrvatska
udruga logoraša iz Fojnice jedina je udruga
koja se bavila prikupljanjem podataka o
nastradalim civilima u Fojnici.
Predsjednik Hrvatske udruge logoraša
iz Fojnice Marko Krajina kaže da nije bilo
interesa u drugim udrugama da se bave
ovim pitanjima:
“Naša udruga je, uz pomoć drugih ljudi,
dobila podatke da je u Fojnici ubijeno 20
ljudi. Među njima je jedno dijete. A kad
kažem da je ubijeno 20 ljudi i jedno dijete
od sedam godina, to je strašno. Oni nisu
ubijeni, oni su izmasakrirani na najokrutniji
način. To pokazuju i obdukcije koje su rađene kada su žrtve ekshumirane. Zaista je
zatrašujuće - dvije do tri osobe su bile bez
ušiju i bez nosa. Vrlo je ružno vraćati se
unazad.”
U Fojnici je u proteklom ratu postojalao
16 logora u kojima se bili zarobljeni ne
samo fojnički nego i Hrvati iz susjednih
općina. Postojali su još po jedan logor u
Konjicu, Uskoplju/Gornjem Vakufu, kao i
najzloglasniji logor “Silos” u Kaćunima
gdje je bio zatočen 21 fojnički Hrvat. Sve
ukupno, kroz ove logore prošla su 303
logoraša. Samo iz Fojnice bilo ih je oko
270, dok su ostali logoraši bili izbjeglice iz
Jajca, Travnika, Vareša, Kaknja, Sarajeva.
Oni su se zatekli u Fojnici prije početka
sukoba HVO-a i Armije RBiH.
Logoraši su mučeni, zlostavljani i to je
ostavilo ogromne posljedice na njihovo
BROJ 4
zdravlje. Marko Krajina bio je zatočen u
logoru “Silos” u Kaćunima zajedno sa još
20 Fojničana:
“Nikada nitko nije odgovarao nizašto.
Zločinci se šetaju po Fojnici, Kiseljaku.
Silovatelji koji su silovali tri curice u Kiseljaku u selu Datići su slobodni. To se ne
pomiče s mjesta. Nalogodavci koji su to
naređivali visoko kotiraju u vlastima općina, županija, Federacije, pa čak i BiH. To
se prikriva. Ja samo mogu da kažem da su
nas od 119 logoraša već 33 umrla. Za pet
godina pitat ću vas koliko će nas iz logora
Silos biti živo.”
Na naše pitanje koliko je moguće oprostiti svim tim ljudima koje su činili zlodjela
u logorima, Marko je odgovorio:
“Te mučitelje koji su nas mučili, ja ne
bih mogao nikada mučiti. Samo neka im
Bog plati i neka im Bog sudi. A što se tiče
oprosta, za ta stradavanja i pakao, ja sam im
i u logoru rekao da opraštam jer ne znaju što
rade. Istinski im opraštam, ali nikada ne zaboravljam. Na suđenju samo želim doći
tom mučitelju i pitati ga: Zašto si mi to
uradio? Ništa više. Hoću da mu direktno
pogledam u oči i da on mene pogleda.”
Petnaest godina nakon rata tri osobe iz
Fojnice još uvijek se vode kao nestale.
Riječ je Dobroslavu Bošnjaku, rođenom 1946., Snježani Zeleniki, rođenoj
1959., i Zdravku Peneziću, rođenom
1975. Oni su zatočeni u području Bistričke
Rike u srpnju 1993. godine od kada im se
gubi svaki trag.
Federalna Komisija za nestale osobe u
više navrata pokušavala je pronaći ove
osobe, ali bezuspješno, kaže dopredsjedatelj Komisije Marko Jurišić:
“Imali smo jednu ekshumaciju u Čobanskoj pećini. To je u brdima na granici
općina Donji Vakuf, Bugojno i Fojnica.
Imali smo informaciju da bi oni mogli biti
tu. Ekshumacija je vršena prije sedam godina. Pronađeni su posmrtni ostatci četiri
osobe, ali nikad nismo pronašli odjeću i
bilo kakve druge materijalne dokaze o izvršenju zločina. Vještaci sudske medicine
nisu se mogli na licu mjesta izjasniti da li se
radi o žrtvama od ovog rata ili Drugog
svjetskog rata.Tijela su obrađena, uzeti su
uzorci za DNK analizu. Do sada nije stiglo
niti jedno podudaranje da se radi o bilo kojoj od ove tri osobe, tako da je za pretpostaviti da članovi obitelji nisu dali doSVIBANJ/LIPANJ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
Zloglasni logor “Silos” u Kaćunima
gdje je bio zatočen 21 fojnički Hrvat
voljno krvi, ili da se radi o posmrtnim ostacima osoba koji ne pripadaju mandatu
Instituta za nestale osobe FBiH.”
Jurišić je također kazao kako je ključni
problem u traženju nestalih nedostatak kvalitetnih informacija o masovnim grobnicama. Komisija je u protekloj godini izašla
373 puta na teren, a u 15 posto slučajeva
informacije o masovnim grobnicama pokazale su se točnim, dodao je Jurišić.
Za ratne zločine nad Hrvatima Fojnice
do sada nije procesuirana niti jedna osoba,
izuzev Miralema Čengića iz Visokog koji je
osuđen zbog ubojstva fojničkih franjevaca.
Boris Grubešić, glasnogovornik Tužiteljstva BiH, kazao nam je da u ovoj instituciji
postoje dva manja predmeta vezana za
ratne zločine u Fojnici. Nijedan predmet ne
odnosi se na ubijene hrvatske civile u Fojnici. Iz Kantonalnog tužiteljstva u Travniku
kazali su nam da postoje neke istrage, ali
nisu htjeli govoriti o detaljima.
Ilija Cvjetković, predsjednik Hrvatske
udruge ratnih vojnih invalida iz Fojnice,
kaže da bi za zločine u Fojnici morao netko
odgovarati.
“Prije svega, trebalo je politički pratiti
te stvari, podignuti bunt protiv nekih stvari.
Najgora je šutnja. Trebalo je i ispred udruga
iznijeti stavove da takve stvari nisu u redu.
Koliko ja znam to nitko nije napravio.
Doduše, ja sam došao u Udrugu prije četiri
ili pet godina. Prije toga neke stvari su se
mogle odraditi i kvalitetnije. Nisam zadovoljan učinkom u svezi s tim pitanjima.”
Hrvatske udruge proistekle iz Domovinskog rata na području općine Fojnice
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
nisu zadovoljne sadašnjim odnosom općinskih vlasti prema njima. I hrvatske i
bošnjačke udruge se sufinanciraju od strane
općine po odlukama koje donosi općinska
Služba za financije i budžet. Ilija Cvjetković kaže da njegova udruga nije dobila
sredstva koja su im obećana za 2009.
godinu.
“Načelnik općine Fojnica i Služba za
financije hrvatskim udrugama ne uplaćuju
ono što im je Služba dodijelila, a bošnjačkim se udrugama uplaćuju ti iznosi u stopostotnom iznosu. Moja udruga je po odluci dobila 2 000 KM, a uplaćeno nam je samo 650 KM za 2009. godinu. Konkretno,
Udruga ratnih vojnih invalida Armije RBiH
dobila je te iznose bez problema. Načelnik
je rekao da nam ta sredstva neće isplatiti
zbog toga što nema novaca. 30 posto je
manje sredstava u proračunu. Ja sam mu
rekao, da ako nema novaca, neka nema za
sviju, nema smisla da se udruge razdvajaju
na ovaj način.”
S istim problemima suočavaju se i
ostale hrvatske udruge. Vera Lovrić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Fojnice, kaže da
dobije svake godine na blagdan Svih svetih
neka simbolična sredstva od općine.
“Mislim da više Bošnjaci dobijaju, ali
unatrag četiri godine i naše udruge počele
su dobijati po nešto novaca. Ja se općini obratim na blagdan Svih svetih i onda mi načelnik osigura barem 1000 KM za obilazak
grobova. Udruga se financira od članarine
koja je tri KM, tako da mjesečna članarina
od 200 KM ne može ništa pokriti.”
BROJ 4
Marko Krajina, također, je nezadovoljan odnosom općinskih vlasti prema njegovoj udruzi. Po njegovom mišljenju, sredstva se ne dijele transparentno:
“Mi smo prošle godine trebali dobiti
oko 1000 maraka jer imamo i rješenje i odluku. Načelnik nam je javno rekao na
Općinskom vijeću da nikome neće isplatiti
nijednog feninga. Sigurno je nekorektan što
se tiče toga. Išli smo sa novim javnim pozivom za 2010. godinu, a nisu realizirana
sredstva ni iz prošle godine. Kako da radi
udruga od 119 članova? Naša je članarina
minimalna i iznosi jednu KM. Tražili smo
da nam se dodijeli prostor u Fojnici. Načelnik nam je rekao da i ne pomišljamo na
prostor, a prije tri godne su nam obećali da
kada se obnovi bivši hotel ‘Jezero’ da će
nam dati prostor. Sad su se na to oglušili i ne
pada im na pamet da nam ga daju. Mi radimo, takoreći, na ulici, po kafanama održavamo sastanke. Sramotno!”
Treba pomenuti i to da je u Fojnici tijekom proteklog rata život izgubilo 116 hrvatskih bojovnika. Od ovog broja, 92 bojovnika život je izgubilo na prvoj crti, a ostali od granata, samoranjavanja, nagaznih
mina itd. Iza bojovnika koji su poginuli ostalo je oko 50 malodobne djece, koja su
danas na fakultetima i u srednjim školama.
Civilne žrtve rata u Fojnici gotovo su
zaboravljene. Članovi obitelji poginulih,
svjedoci, preživjeli logoraši davali su prije
šest godina iskaze o počinjenim zločinima
u Fojnici.
Za sada nema nikakvih naznaka da se
ozbiljno radi na ovim predmetima.
7
DRUŠTVO & IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
in Božji, Spasitelj, druga božanska
osoba svetog trojstva u kršćanskoj religiji i mitologiji (Bog). U novozavjetnim tekstovima Isus Krist ima više
epiteta i kristoloških naziva: on je "Spasitelj", ali i "Sin čovječji", "Sin božji", "Sin
Davidov", te "Gospod", "Učitelj" i dr. Novozavjetne pripovijesti o Isusu kao Spasitelju naslanjaju se u velikoj mjeri na legendu i mit o Mesiji što je uobličen još u djelima jevrejskih proroka. Tako se, na primjer,
prema kršćanskom tumačenju knjige proroka Izaije, Mesija prepoznaje u jednom od
najznačajnijih proročanstava u kome se govori o budućem dolasku "božjeg sluge" i izbavitelja izraelskog naroda. Prema Izaijinom pretkazanju, taj pravedni sluga će na
sebe preuzeti grijehe čitavog naroda i donijeti mu spasenje. Put njegov treba da bude
put patnje, ali i slave. Hebrejski prorok ga
zamišlja kao "prezrenog i odbačenog između ljudi", "vičnog bolestima" (Is 53.3), kao
onoga koji će biti "ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja". Istovremeno, on će sa sobom donijeti pravdu, mir i
spasenje. U Izaijinom opisu javlja se znamenita vizija "božjeg janjeta" što će dati
svoj život kao žrtvu za iskupljenje ljudskih
grijeha. Spasitelj je tu predstavljen i kao
vječna božanska riječ, jer kroz njegova usta
bi trebalo da progovori sam Gospod: "I
javit će se slava Gospodnja, i svako će tijelo
vidjeti; jer usta Gospodnja govoraše" (Is
40.5). Svrha izbaviteljevog dolaska je, prema Izaijinom predviđanju, javljanje "radosne vesti", evanđelja, kao i oglašavanje milosti božje. O budućem Mesiji govori se naročito u posljednjim redakcijama Knjige
Izaijine koje su nastajale i punih pet stoljeća
nakon tzv. "Protoizaije". Mesija se spominje i u kazivanjima nekih drugih jevrejskih
proroka. U njihovoj zamisli on je potomak
hebrejskog cara Davida koji treba da obnovi njegovo slavno carstvo. Mesijanski
ideal tu se nikako ne postavlja kao nezemaljski, eshatološki koncept, već pre kao
nešto historijsko, što pripada ne tako dalekoj budućnosti.
Ranokršćanska ideja o Mesiji kao božanskom Spasitelju u izvjesnom je neslaganju s učenjem starozavjetnog Nauka, Tore,
gdje se ne dopušta mogućnost ikakvog posredovanja između svemoćnog JHVH i
jevrejskog naroda u liku nekakvog spasitelja koji bi i približno bio ravan Bogu. U
opisima evanđelista, a naročito u izvještajima autora novozavjetnih poslanica, taj
Mesija, Kristos, razlikuje se, u manjoj ili
većoj mjeri, od onih predstava i vizija koje
su kasnije zaokupljale i jevrejske profete i
apokaliptičare. Te razlike su, nesumnjivo,
pod utjecajem različitih kulturno-historijskih i ideoloških promjena, vremenom
bivale sve izrazitije. Upravo na tim razlikama se postepeno obrazovala i jedna sasvim nova svjetska religija - kršćanstvo,
koja svoje ime duguje baš onoj drevnoj
legendi i učenju o dolasku Mesije. U kršćanstvu se, međutim, jevrejska ideja o Mesiji kao božjem izabraniku i pomazaniku
razvila do predstave o Kristu kao Bogu,
odnosno Sinu božjem u "biološkom" smi-
S
8
Božanstva i mitske
ličnosti svijeta
(Rječnik neklasičnih mitova)
Isus Krist/Hrist (grč. Iesous Hristos, od aram. Ješua, odn. hebr.
Jehošua - bukv. "Bog je spasenje" i mašiah - "pomazanik", "Mesija")
Priredio Alen Cvjetković, prof.fil.soc.
slu. U razvijenijoj kršćanskoj doktrini Sin
božji je stoga i osoba svetog trojstva. Iako
ova teološka koncepcija o trojstvu nigdje
nije eksplicitno formulirana u izvornim
biblijskim tekstovima, neki elementi i obrasci božanske "trojstvenosti" mogu se prepoznati još u pavlovskom, judeo-helenističkom stratumu kršćanstva (napr. 1 Kor
12.5-7; 2 Kor 1.21-22; Ef 1.3-17 i dr.). Za
razliku od slike koju nam daju sinoptički
evanđelisti, Isus je još u Jovanovom evanđelju i Djelima apostolskim predstavljen
kao mnogo nestvarniji, božanski lik koji je
za sobom ostavio svoje spasonosno učenje.
Kristovi sljedbenici, apostoli, tu su samo prenosioci njegove volje i njegova učenja. U sinoptičkim evanđeljima (Matej,
Marko, Luka) Isus, pak, sebe najčešće naziva "Sinom čovječjim", u trećem licu. Tu
nema nikakvog spomena o svetom trojstvu
kao jasno definirano teološkom konceptu.
Sklonost ka mitizaciji Isusova lika i nekih događaja iz njegovog života prisutna je
naročito u apokrifnoj, nekanonskoj kršćanskoj literaturi. Tipičnih mitoloških elemenata ima, međutim, i u kanonskim evanđeljima, osobito u pripovijestima o Isusovom
čudesnom rođenju i uskrsenju. Tu se, naime, prepliću veoma srodni, gotovo arhetipski motivi iz ranokršćanske i pretkršćanske (helenističke i istočnjačke) mitologije. U tom spoju tradicionalnog i "novootkrivenog" i sama povest o Isusu Kristu
zadobiva neke nove, složenije funkcije.
Prema Matejevom kazivanju, koje, uglavBROJ 4
nom, sledi starozavjetnu predstavu o Mesiji, Isus je, preko svog oca Josipa, bio potomak slavnog jevrejskog cara Davida (Mt
1.17) koji je rođen posredstvom Duha
svetoga (1.18). U Lukinoj verziji on je također Davidov potomak (Lk 1.27, 32), ali
sa mnogo dužim rodoslovom koji vodi čak
do Adama (3.23-38). U Luke se spominje i
pretkazanje o Marijinom čudesnom začeću, te o posredovanju Duha u tom neobičnom činu (1.34-35). Epizoda o posjeti pravednog Šimuna/Simeuna Isusovom domu,
koja pomalo podsjeća na stariji, budistički
mit o rođenju Bude Šakjamunija, nalazi se
jedino u Lukinom evanđelju. Ali za razliku
od indijskog mudraca i proroka Asite, koji
je bio žalostan što nije doživio i to da čuje
Budino učenje, Šimun je bio radostan što je,
uopće, za života, mogao da vidi "izbavitelja
Izraelovog". Odmah nakon pravednog Šimuna, i proročica Ana pretkazuje mesijanski put Isusov (Lk 2.36-38). U Matejevom
spisu spominju se, pak, neki mudraci s Istoka (2.1) koji su, vidjevši Spasiteljevu zvijezdu, došli da mu se poklone u Jeruzalemu.
Kanonska evanđelja, međutim, gotovo
uopće ne opisuju period između Kristovog
rođenja i krštenja, odnosno njegovog mesijanskog propovjedništva koje, prema kršćanskoj tradiciji, traje svega nekolike godine. Tek malo spomena o Nazarećaninovom
djetinjstvu i mladosti (što, najvjerojatnije,
predstavlja dio jedne kasnije uobličene
legende) nalazi se na svršetku druge knjige
Evanđelja po Luci. Tu se govori o tome da
je Isus, kada je imao svega dvanaest godina,
vrlo mudro vodio razgovore s nekim učiteljima u Jeruzalemskom hramu (Lk 2.42SVIBANJ/LIPANJ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
47). Sva tri sinoptička evanđelja sadrže,
kao jednu od prvih epizoda iz Isusova života, pored povijesti o krštenju (Duh sveti i
Ivan Krstitelj), i priču, legendu o njegovom boravku u Judejskoj pustinji. Ova
epizoda je u evanđeljima naročito važna,
jer tek nakon 40 dana provedenih u pustinji
Isus počinje svoje propovijedanje i okupljanje učenika. Boravak u pustinji predstavlja tako neku vrstu njegovog "očišćenja" i pripreme za javno djelovanje. U prvobitnoj redakciji, u Evanđelju po Marku, ova
epizoda je veoma kratka; opisana je u svega
dvije rečenice: "I odmah Duh izvede ga u
pustinju. I bi ondje u pustinji dana četrdeset, i kuša ga sotona, i bi sa zvjerinjem, i
anđeli služahu mu" (1.12-13). Najvjerojatnije da je tek u kasnijim redakcijama ova
priča prerasla u pravu legendu. U Mateja,
na primjer, koji se tu djelomično naslanja
na Marka, ova povijest je znatno duža: ona
zauzima skoro polovinu četvrte glave njegovog evanđelja (4.1-11). Prema starom
vjerovanju naroda iz okoline Jordana i Mrtvoga mora, pustinja je boravište nečistih
duhova (Lk 11.24). Judejska pustinja je bila
i redovno boravište Ivana (Jovana) Krstitelja, askete i pustinjaka koji u evanđelju
propovijeda skori dolazak Mesije. Ivan je
već krštavao u pustinji i propovijedao krštenje kao pokajanje za oprost grijehova,
kada Isus dolazi na Jordan (Mk 1.4). Isus je
od Ivana primio krštenje, ali, po svemu sudeći, i tradiciju asketskog života i boravka u
pustinji poteklu još od proroka Ilije.
U Marku se opisuje kako Duh sveti u
liku goluba silazi na Isusa prilikom krštenja
da bi ga, odmah zatim, izveo u pustinju. A tu
je tek mladi Nazarećanin savladao i posljednju prepreku koja mu se postavljala na
putu između njegovog dotadašnjeg života
(o čemu nam evanđelja inače veoma malo
govore) i mesijanskog propovjedništva.
Isus je svoje učenje saopćio najprije
samo jednom uskom krugu najbližih i najprivrženijih učenika, da bi tek kasnije njegovo evanđelje počelo da se propovijeda i
šire, u narodu. Kristos je prvo odabrao
nekoliko ribara, svojih najodanijih učenika,
da ih učini "ribolovcima ljudskijem". To su
bila braća Šimon (Petar) i Andrija Jonini i
Jakov i Ivan Zevedejevi (Apostoli). Ubrzo
se okupilo i svih dvanaest učenika (Mt
10.2-4; Mk 3.16-19; Lk 6.13-16).
Novozavjetna evanđelja puna su priča o
čudesnim djelima Isusovim: iscjeljivanju
raznih bolesti, istjerivanju zlih duhova, hodanju po vodi, stišavanju oluje, podizanju
mrtvih (napr. legenda o Lazarovom uskrsenju u Iv 11), nahranjivanju 5.000 ljudi sa
samo pet kruhova i dvije ribe i sl. Najveći
broj tih priča ponikao je u narodu i predstavlja izraz opštih duhovnih prilika u Galileji i Judeji u prvom vijeku. Neke od tih
pripovijesti imaju, međutim, i svoj zasebni,
simbolički i alegorijski smisao. Isusova
čudesa okupljala su, najzad, i sve veći broj
pristalica oko novog učenja. Njegove pripovjedi, onako kako su ih zabilježili evanđelisti, imaju oblik jezgrovitih gnoma i
aforizama, dok su njegove izreke i parabole
britke, slikovite, dinamične, nabijene emoSVIBANJ/LIPANJ 2010.
cijama, pa ostavljaju trenutačni utisak na
slušaoca. Književna kompozicija evanđelja
(naročito onih kasnijih) takva je da Isusove
propovjedi izgledaju najčešće kao improvizirani (od)govori koji momentalno pridobivaju duše privrženika. Evo kako, na primjer, glasi jedan poznati dijalog između
farizeja i Krista: "A kad ga upitaše farizeji:
kad će doći carstvo Božje? odgovarajući
reče im: carstvo Božje neće doći da se vidi.
Niti će se kazati: evo ga ovdje ili ondje; jer,
gle, carstvo je Božje unutra u vama" (Lk
17.20-21). Centralna tema Isusovog propovijedanja jeste upravo učenje o carstvu božjem. Ta ideja tumačena je, po svemu sudeći, još za Isusova života, a naročito nakon
njegove smrti, na različite načine. Na jedan
način shvaćali su je, na primjer, prema izvještajima evanđelista, Kristovi učenici,
apostoli. Drukčije su, opet, toj ideji pristupali farizeji i pismoznanci, a kasnije i predvodnici nove, kršćanske zajednice. Carstvo
božje se čas shvaća bukvalno, kao određeno mjesto na zemlji ili nebu (apostoli, narod), čas kao božja vladavina (u duhu hebrejske Biblije) ili, opet, kao nešto što tek
treba da nastupi u bližoj ili daljoj budućnosti (farizeji). To potonje, farizejsko gledište prihvatila je, u izvjesnom smislu, i
ortodoksna kršćanska Crkva, u smislu jedne eshatološke predstave o dolazećem carstvu Kristovom, njegovom povratku u pratnji "nebeske vojske". Isusove besjede i izreke zabilježene u evanđeljima dale su,
naravno, povoda za sva ta raznorodna tumačenja ideje o carstvu. Jer njegova vlastita eshatologija sadrži tri elementa koja nije
uvijek lako uskladiti: ideju o sadašnjem,
aktualnom prisustvu carstva božjeg u njegovoj vlastitoj sredini, najavu o budućem
dolasku carstva i tijesnoj povezanosti između tog dolaska i njegovog pripovijedanja.
Isus Krist je, kao što su to mnogi proučavaoci Biblije odavno primijetili, u svojim
iluminativnim nastupima dosta nepredvidiv; on umije da se nađe u stanju potpunog
blaženstva, a zna da ispolji i jarost i bijes;
ponekad biva u molitvenom zanosu, pun
milosrđa, ali je i u stanju da prokune sve one
ljude (pa i čitave gradove) koji mu se suprotstavljaju.
On dolazi i odlazi, iscjeljuje bolesne, pa
zatim nestaje, povlači se u tišinu, a umije da
bude i zaslijepljen od srdžbe, izgoneći, na
primjer, farizeje iz Jeruzalemskog hrama. I
sve to u ime Boga. A baš u tim opisima Isus i
najviše izgleda kao autentična, historijska
ličnost, kao pravi Sin čovječji, dok za mitološke sadržaje tu, opet, ima najmanje mjesta. Za nekolike godine svoga propovjedništva Isus, s neprekidnim zanosom i strašću, objavljuje veru u Boga po cijeloj Galileji i jednom dijelu Judeje, da bi, ubrzo nakon toga, na surov način bio optužen i
raspet na krstu. Od tog događaja u evanđeljima povijest ponovo ustupa mjesto mitu, a galilejski Sin čovječji uskrsava poput
nekog drevnog sumerskog ili egipatskog
božanstva (Tamuz, Oziris). Povijest o
stradanju, smrti i ponovnom pojavljivanju
božanstva dobro je poznat motiv, prisutan u
BROJ 4
većini antičkih mitova. Ono što je, pak,
posebno karakteristično za kršćansku tradiciju jeste unošenje mnoštva simbola, eshatoloških i profetskih vizija u taj tipološki
obrazac. Sva tri sinoptička evanđelja slažu
se, recimo, u tome da je neposredno uoči
Isusove smrti pomračenje zahvatilo cijelu
Zemlju, a "zavjes crkveni razdrije se nadvoje s vrha do na dno" (Mk 15.38; Lk
23.44-45; Mt 27.45, 51). Zatim se grobovi
otvoriše, ustaše mnogi i prikazaše se ljudima. Svi ovi simbolični događaji treba da u
evanđeljima potvrde samo jednu stvar: Isus
Krist zaista bješe sin božji (Mt 27.54; Mk
15.39).
Četrdeset dana nakon svog uskrsnuća,
Isus se, prema Markovom i Lukinom kazivanju, uznio na nebo da bi potom samom
Bogu sjeo s desne strane. Nešto širi opis tog
religijsko-mitskog događaja dat je u jednoj
zasebnoj verziji, na početku Djela apostolskih (1.9-11). U nekim apokrifnim evanđeljima (evanđelja po Nikohimu i Bartolomeju) nalazi se čak i sasvim fantastična,
bogatstvom mitoloških detalja "ukrašena"
verzija o Isusovom silasku u Amente, zagrobni svet. Pseudo-Bartolomejeva pripovijest predstavlja tako tipičnu religijskomitološku kompilaciju ranokršćanskih i
nekih puno starijih, egipatskih shvaćanja o
zagrobnom životu koja su našla pogodno
tlo baš u koptskom religijskom sinkretizmu. U Ivanovom evanđelju uobličena je,
najzad, vjerojatno pod utjecajem nekih religijsko-filozofskih doktrina judeo-helenističke ili gnostičke inspiracije, i jedna sasvim zasebna teološko-mitološka koncepcija o Isusu kao vječnom božanskom Logosu, posredniku između Boga i ljudi. Još
dalje od te kanonske predaje o Kristovom
životu i učenju, prvi kršćanski gnostici, tzv.
"doketisti", shvaćali su, još krajem prvog
vijeka, mit o Isusovom uskrsenju više simbolično, doživljavajući svog Spasitelja pre
svega kao duhovnu pojavu, privid (grč.
dokesis).
Kao historijska ličnost, Isus iz Nazareta
je najviše pripadao onim eshatološkim tokovima u jevrejskoj religiji prvog vijeka u
kojima su se, s vremena na vrijeme, pojavljivali razni proroci, mesijanski karizmatici
i svete ličnosti, tzv. hasidi. Nakon Isusovog
raspeća, njegova religijska zajednica, njegov pokret, ubrzo se proširio i premjestio
van svog matičnog, galilejskog i judejskog
konteksta u Rim, Siriju, Malu Aziju, Grčku, Egipat - u jedan više helenistički, kozmopolitski, grčko-rimski svet čiji su jezici i
religije bili bitno drukčiji od onog što je
sam Isus propovijedao u Palestini. Ljudima
iz takvog kulturnog i duhovnog okruženja
morao je već apostol Pavle (apostoli) da
prevodi i prilagođava ideje koje su poticale
iz tradicionalnog judaizma. A upravo kroz
taj proces helenizacije je izvorni Isusov
pokret morao biti i znatno transformiran da
bi na kraju postao i jedna potpuno nova,
univerzalna, svjetska religija jasno odvojena od judaizma
9
SVETAC MJESECA LIPNJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Sv. Anto Padovanski
P
ođite po svem svijetu, propovijedajte
Evanđelje, Radosnu vijest... Tako je
Isus Krist prije nego je bio uzašao na
nebo rekao svojim apostolima. Isus,
koji je ovim svijetom prošao, čineći samo
dobro ljudima. (Dj 10, 38) Dao je nalog i
apostolima da idu činiti dobro ljudima. Oni
su to prihvatili i milošću Božjom hrabro
propovijedali Evanđelje po svem svijetu,
Radosnu vijest gladnima i žednima pravednosti, siromašnima, odbačenima, onima
koji na bilo koji način trpe. I mnogi su kroz
povijest nastavili Božje djelo spasenja,
svjedočenja Evanđelja, svjedočenja dobrote Božje. Sveti Pavao piše da je svakom od
nas dana milost po mjeri dara Kristova... za
izgrađivanje Tijela Kristova, Crkve, zajednice. Svaki Kristov učenik na svoj način
odgovara na darovanu milost. Sveti Anto je
na briljantan način odgovorio na darovanu
milost, dajući stostruki plod. Svojim vjernim nasljedovanjem Isusa Krista, svojom
pokorom, čistoćom, poniznošću, ljubavlju,
svojom dobrotom zaslužio je vječnu slavu
kod Boga i ljudi.
Govoriti o jednom svetom čovjeku ne
može se bez njegovih biografskih podataka. Od bogate biografije sv. Ante Padovanskoga, osvrnut ću se na posljednje dane njegova života na zemlji. U mjesecu svibnju
1231. godine, sv. Anto se povukao iz vreve
života. Htio je pisati blagdanske propovijedi. S braćom je u samostanu Svete Marije
Bogorodice u Padovi proslavio blagdan
Duhova, a onda je s dvojicom svojih suradnika pošao u samotno mjesto po imenu
Camposanpiero. Tamo je ondašnji dobrotvor Tiso ponudio Anti da stanuje u njegovom dvorcu, jer je saznao da je teško obolio. Međutim, Anto i njegovi pratioci odsjedoše na jednom drugom, zaista neobičnom
mjestu. Ugledavši nedaleko samostana
gust šumarak i u njemu golemi orah sa šest
ogranaka koji su se uzdizali prema nebu
poput krune, Anto dođe na pomisao da na
tom stablu načini od granja sjenicu, odnosno ćeliju u kojoj bi se mogao predati molitvi
i razmatranju, pa i pisanju svojih propovijedi. Kad je za tu ideju saznao Tiso, svojim
je rukama od pruća i granja spleo tri ćelije:
gornju za Antu, a dvije donje za braću Rogerija i Luku. Ta je sjenica bila posljednje
Antino ovozemaljsko boravište. Međutim,
ni tu Anto nije imao potpunog mira. Dolazio je svijet željni čuti njegovu riječ. Jednoga dana, vraćajući se iz Verone, Anto je s
jednog brežuljka posljednji put vidio Padovu, taj grad koji je postao njegovim drugim
zavičajem, u kojem je zasjala njegova propovjednička zvijezda i svjedočenje Radosne vijesti. Kad je sa spomenutog brežuljka
10
Piše fra Nikica Vujica
ugledao tornjeve padovanskih crkava, i kao
što je nekoć brat Franjo prije smrti naslutio
slavnu budućnost svog rodnog Assiza i blagoslovio ga, tako je sada Anto predosjetio
blagoslove koji će svijetu doći iz Padove.
Taj se događaj zbio petnaest dana prije njegove smrti. A onda je došao petak, 13. lipnja, dan kad se Anto uputio putem na koji je
poći svakom smrtniku, a to se dogodilo
ovako: U jednom trenutku za vrijeme objeda, braća su zapazila da je Anto izgubio
svijest. Najprije su pomislili da se radi o zanosu, odnosno da ima viđenje, kao što se
prije često znalo dogoditi. No, ovaj put nije
bilo tako. Vodena bolest, od koje je, čini se,
bolovao sve vrijeme svoga života u Italiji –
i od koje se nije liječio! – nagrizla je tijekom godina temeljito njegov organizam.
Došavši k sebi, pokušao je Anto uz pomoć
braće ustati od stola, ali nije uspio. Sva braća su se tada ustrčala kako bi mu pomogla.
Sluteći da mu se približio ovozemaljski svršetak, zamolio je braću da ga odvezu u Padovu. Kad su bili nadomak gradu, dođu im
u susret dvojica braće, koja su se iz Padove
uputila u Camposanpieru u pohode Anti.
Jedan od njih, brat Vinotto, vidjevši u kakvu je jadnu zdravstvenom stanju brat Anto,
predloži da se svrate u prigradsko naselje
Arcella. Ondje je naime bio samostan sestara klarisa i samostan braće franjevaca koji
su sestrama služili misu i pružali duhovne
usluge. I unijeli su ga u samostan. Kako se
zbog zaostale vode u plućima gušio, ne usudiše se poleći ga na ležaj, nego ga položiše u
naslonjač. Kad se stanje malo smirilo, Anto
je zatražio sv. Ispovijed. Primivši odrješeBROJ 4
nje, zapjevao je himan u čast Gospi: O gloriosa Domina – O preslavna Gospođo. Otpjevavši tu pjesmu, zagledao se Anto negdje u daljinu. Kad ga je brat koji ga je pridržavao upita kamo gleda, odgovori mu:
Vidim svoga Gospodina! Potom je došla
sestrica Smrt. Anto je umro, 13. lipnja
1231. godine. Bio je petak, a to je dan kad
se spominjemo Kristove muke, a vrijeme
sata bilo je vrijeme Isusove muke na križu.
Anti je tada bilo oko 36 godina. Sve se to
dogodilo prije točno 779 godina.
Ovdje bih zaustavio prepričavanje njegovoga duhovno bogatog životopisa. Uistinu, ne bismo imali vremena sve prepričati,
a posebno ne sva uslišanja koja su se dogodila nakon svečeve smrti. Želim se osvrnuti
na njegove kreposti, koje nama, danas, mogu pomoći da budemo bolji ljudi i kršćani.
Sveci su kršćani koji su na svoj način nasljedovali Isusa Krista i tako dali potpuno
svjedočanstvo za Boga. Njihov nam život
služi kao primjer, a njihov zagovor kao pomoć i zaštita u našem nasljedovanju Krista.
Sveti Anto nam daje primjer kako je
moguće u životu ostvariti svetost, biti krepostan, biti dobar, biti svjedokom Radosne
vijesti, Evanđelja Isusa Krista. Sveti Anto
je imao za sve zapuštene i žalosne oko, uho,
noge i ruke, a najviše srce. Svečeve litanije
obuhvatile su njegovo bogato socijalno djelovanje s kratkim, ali sadržajnim zazivom.
Sveti Anto, pomoćniče bijednih (zapuštenih
i žalosnih), moli za nas. Antina velika popularnost upravo je u izravnoj povezanosti
s fizičkom i moralnom bijedom velikog
broja ljudi. On ne bi bio nikada tako velik
da nije pomagao nevoljnima. Ta njegova
solidarnost s odbačenima nije bila samo
bljesak, nego ona i danas traje. Kao veliki
prijatelj puka branio je najsvetija prava
malog progonjenog čovjeka. Evanđelje je
knjiga iz koje je vadio svoj socijalni program. Anto nije ostajao kod toga da suosjeća s tuđom bijedom. Nastojao je i kod drugih probuditi tu socijalnu svijest. I današnji
kult sv. Ante nosi izrazito socijalni karakter.
Kruh svetog Ante najobičnija je pojava svečeva štovanja. Svecu se utječu članovi kršćanske obitelji, da pomogne svojim zagovorom sačuvati tu temeljnu instancu ljudske zajednice. Njemu se mole zaljubljeni
prije braka, kao i oni koji su u braku. Njega
zazivaju nerotkinje, a i one koje su u teškom
času poroda. Prosjaci mu iznose svoju
nevolju. Od njega putnici mole sretan povratak. Čovjek na važnom političkom položaju traži od sveca savjeta. Šutljivi radnici i
seljaci stavljaju u njegove ruke svoj rad i
usjeve. Patron pomoraca sluša molitve njihovih zabrinutih ukućana. Anto je zaštitnik
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
u svim potrebama svakodnevnog ljudskog
života. To je razlog što je u Antinu kultu daleko više naglašeno ono ljudsko, povezano
sa svakodnevnim životom. Njegovi štovatelji povjeravaju mu upravo nevjerojatne
uloge ...(primjer!).
''Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti'' – I uistinu, svima
koji su bili gladni i žedni Boga živoga kod
Ante su pronalazili svoju utjehu. I nakon
svečeve smrti do danas svi oni koji su bili
egzistencijalno (životno) izmoreni i opterećeni pronalazili su odmora kod sv. Ante. Što
znači ta egzistencijalna upućenost na Boga
govori nam jedna priča: Priča se kako je
jednom bilo dozvoljeno u koncetracijskom
logoru zatvorenicima iz jedne barake da
idu razgovarati sa zatvorenicima iz druge
barake. Ali kad su došli, svi su šutjeli, jer im
je bol kod toga sastanka bila još veća. Tada
je netko zapjevao duhovnu pjesmu, (Pa da
mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim
jer ti si sa mnom)... Pomalo su je svi prihvatili. Jedan trenutak pakao nije više bio
pakao. Preživjeli su kazivali da su tada
osjetili veliku radost. Svi ovi logoraši bili
su egzistencijalno ugroženi i Bog im je na
čudesan način dao radosti i odmora. Na
sličan način osjetili su odmora i trenutke
radosti i utjehe oni koji su se utjecali zagovoru sv. Ante. Sv. Antu najviše vole oni koji
se egzistencijalno mole Bogu. To je molitva
onih kojima Bog egzistencijalno treba. To
je molitva majke za zdravlje svoga djeteta,
to je molitva bolesnika to je molitva onih
koji su duhom gladni Božje pravednosti.
Neegzistencijalna molitva i odnos s Bogom, dovodi do krivih slika o Bogu, pa i o
kultu svetom Anti. Takvima je Bog i sv.
Anto servis za rješavanje njihovih potreba.
Kod takvoga stava lik sv. Ante je često
sladunjav, to je slika pobožnjakovića, kod
kojih je Anto previše pozlaćen, tu je previše
zlata, pa sve ono što krasi svetog Antu, u toj
slici ostaje zastrto. To je duhovnost koja se
prepotentno, agresivno i oholo nudi današnjem čovjeku, to je duhovnost koja ne traži
obraćenja kod čovjeka, promjenu života,
naporni rad na vlastitom srcu, nego radije
nudi psihološke efekte raznoraznih počivanja u duhu. To je duhovnost gdje se brzo
nauče razni jezici koje nitko ne razumije i
pada se u nekakav trans. Evo što sv. Anto
kaže u jednoj svojoj propovijedi: ''Onaj koji
je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima, a različiti jezici su različita
svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost.
Njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad govori
život.'' Da, potreban nam je i danas lik sv.
Ante, čini mi se više nego ikada, jer se razni
oblici krivih pobožnosti, anakronih pobožnosti, pojavljuju kao gljive poslije kiša.
Divno je u Litanijama rečeno: ''Sv. Anto,
uzore prave pobožnosti, moli za nas!''
Isus je jednom rekao: Proroci ne stanuju
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
u kraljevskim palačama (Usp. Mt 11,8).
Kakav je naš odnos prema kraljevskim
palačama, prema centrima moći, vlasti. Mislim da smo danas, kada je na sceni sprega
religije i politike, u velikoj opasnosti popustiti pod iskušenjima sklanjanja u hladovinu moćnika ovoga svijeta. Prečesto
ovisimo o njima u našim poslovima, prihvaćajući pomalo i logiku moći, vlasti i
bogatstva. Želimo biti uspješni, efikasni, da
ljudi s kojima živimo prepoznaju našu
ulogu u društvu, što vrlo često ide na uštrb
našeg svjedočenja za Krista koji je krotka i
ponizna srca. Koliko smo mi u stanju biti
blizu običnim ljudima, kao što je to bio sv.
Anto, koliko ih možemo razumjeti? Sveti
Hilarije iz Poitiersa upućuje kršćanima
upozorenje: ''Postoje progonitelji, neprijatelji koji ne bičuju naša leđa, nego miluju
trbuh, ne plijene naša dobra, darujući nam
tako život, nego nas obasipaju bogatstvom i
guraju nas tako u smrt. Ne zatvaraju nas,
darujući nam tako slobodu, nego nas časte u
svojim palačama i tako nas tjeraju u ropstvo. Ne stavljaju nas u klade, nego žele
zarobiti naše srce. Ne sijeku nam glave mačem, ali ubijaju nam dušu novcem, moći,
uspjehom i prvim redovima.'' Koliko smo
mi današnjim progoniteljima uspjeli umaći? Ili je naše srce već davno zarobljeno?
U ovim teškom vremenu kada se uskraćuju temeljna ljudska prava, važna je svijest o prisutnosti zagovora sv. Ante. Vapijemo Bogu da nas po zagovoru svetog Ante
izbavi iz ovih nevolja. Što znači prisutnost
Božja među nama? Možda smo svi ovo
doživjeli da nekada uopće nije važno da
nešto kažemo ili uradimo, važno je da smo
tu. Nekada je netko tako bolestan da uopće
nije poželjno da se nešto govori, ali je bolesniku važno da smo tu. To naročito vidimo kod djece. Kad su sami, osjećaju se
nesigurnima, ali ako znaju da su tu u blizini
roditelji, osjećaju se sigurnima. Nekada je
nekim župljanima važno da ima svećenik u
župi. Oni ga možda osobno i ne trebaju,
možda će s njim progovoriti jedva koju
riječ, ali kažu dobro je da ga ima u našem
mjestu. Važna je svijest o prisutnosti Božjoj
u ljudskom životu, svijest da nam Bog pomaže, po zagovoru svetaca, svijest da nam
Bog pomaže po zagovoru svetog Ante. Za
trenutak kao da naši životni problemi nestaju, lakše nam je, to nam daje smisao postojanja. Nekako smo duboko uvjereni da nas
zagovor sv. Ante vodi i čuva. Eto, zato volimo i danas našega svetog Antu. Zato naše
molitve, zato naš susret u Kristu Gospodinu.
Nakon Antine smrti, djeca su trčala ulicama i vikala: Umro je Anto! Umro je svetac! Možemo na razne načine tumačiti što je
to svetost. Svetog Antu treba promatrati
kao uzor. Njegov kult treba biti i kult nasljedovanja. Svijet voli sv. Antu kao zagovornika. Od njega očekuje da ga čuva od zla, da
mu nađe izgubljene stvari, da mu povrati
BROJ 4
zdravlje. Ali svijet u svom štovanju lako
zaboravlja da su sveci postavljeni na oltare
zato da nam budu uzori. Svijet, međutim,
hoće svetaca, ali neće svetosti. Uzalud časti
pravedne onaj koji na svakom koraku
niječe pravednost. Prvi stupanj pobožnosti
jest da ljubimo svetost, a tek poslije sveca.
Nisu bili sveci prije svetosti, kaže Euzebije,
već svetost prije svetaca. Kult sv. Ante treba
biti kult nasljedovanja. Ne trebamo se sv.
Anti diviti, nego trebamo njegovu svetost
nasljedovati. Štovatelj sv. Ante najbolje će
mu ugoditi ako ono isto Evanđelje – koje je
on smatrao putokazom svetosti – smatra
svojom knjigom života. Nasljedovati svetost sv. Ante jedan je redovnik ovako proveo u svom životu: Bio jedan mali sveti
čovjek u samostanu, molio se posebno zagovoru sv. Ante. Naoko beznačajan, jer je
radio naoko beznačajne stvari. Jednoga
dana došao je anđeo po njega, i to baš u
trenutku kad je pomagao bolesnom bratu
koji je dugo ležao na postelji. Došao sam
voditi te u nebo? Možeš li mi dopustiti da
pomognem ovom bratu umrijeti kao čovjek,
pa me onda vodi. I anđeo je nestao. Umro je
bolesni brat, a naš mali svetac je prao suđe.
Opet anđeo. Mali svetac je odgovorio da
ima puno posla u samostanu, evo pere suđe,
a valja još toga uraditi. Anđeo se opet pojavio kad je naš mali svetac započeo okopavati samostanski vrt. Ma sačekaj još da
okopam ovaj vrt, pa me onda vodi. I tako su
prolazili dani, mjeseci i godine. Uvijek je
naš mali svetac pronalazio razlog da još
malo ostane. Našao se na bolesničkoj postelji i razmišljao o svom anđelu i pitao se
zašto ne dođe, sad kad nema nikakvog posla, sad kad mu treba. Odmah se anđeo
pojavio. Povedi me sada. Kuda? Pa u nebo,
Bogu, Gospi, mome Anti! Što misliš gdje si
bio sve ovo vrijeme? Ti si već bio u Kraljevstvu nebeskom. Ovaj sveti redovnik je
na svoj način živio svetost. Veli sv. Pavao
da nam je svima dana milost po mjeri dara
Kristova i da imamo različite službe za izgrađivanje Tijela Kristova. Svetost, dakle,
možemo nasljedovati kao dobri roditelji,
kao čestiti mladići i djevojke, kao dobri i
čestiti radnici. Neka nam po zagovoru sv.
Ante budu svete zapovijedi Božje, da
umorni i opterećeni, zapušteni i siromašni
osjete po nama Kraljevstvo Božje. Da se na
nama vidi naše kršćansko svjedočenje.
Primjer: u tursko doba vraćali se sejmeni
sa ratišta po današnjoj Hrvatskoj. I jednome je konj hramao, trebalo ga potkovati.
Pitali su gdje ima neki dobar i pouzdan kovač. Rekli su mu da ima Mato i da se ide
njemu. A zašto njemu? Zato što je Mato katolik, dakle, neće prevariti. Zašto takva slika katolika ne bi bila i danas? Katolici smo i
dakle, ponajprije i dobri ljudi.
Nije lako svetost ostvariti. Zato nam je
potreban zagovor. Stoga te molimo, sveti
Anto, zagovaraj nas kod dobroga Boga da
budemo vjerodostojni kršćani!
11
POVRAT CRKVENE IMOVINE
FOJNIČKAŠKRINJA
Franjevački samostan u Fojnici od
općinskih vlasti traži povrat imovine
F
ranjevački samostan Duha Svetoga u
Fojnici ovih je dana na adresu fojničkih
općinskih vlasti, Općinskog vijeća i
načelnika općine Salkana Merdžanića poslao zahtjev za povrat imovine koju su
Samostanu oduzimale ranije vlasti, od Austro-Ugarske do komunističkih vlasti bivše
SFRJ.
Fra Nikica Vujica, gvardijan fojničkog
Samostana, u dopisu predstavnicima općinskih vlasti podsjeća da Samostan u Fojnici postoji više od 650 godina te da su fratri
prema tadašnjim običajima nakupovali dosta šume i obradivog zemljišta.
“Došlo je vrijeme povrata oduzete imovine. Prema Zakonu o neizgrađenom zemljištu, koje će biti predmet restitucije, imovina vjerskim zajednicama može biti vraćena i prije donošenja Zakona o restituciji.
Takva preporuka provodi se u cijeloj BiH,
Preuzeto iz Večernjeg lista
osim u Fojnici, odnosno nad imovinom franjevačkog Samostana. Nekoliko posljednjih načelnika u Fojnici preporuku o povratu imovine franjevačkom Samostanu odbilo je provesti, odnosno prekršilo je Zakon o
neizgrađenom zemljištu”, stoji, uz ostalo, u
dopisu franjevačkog Samostana predstavnicima općinskih vlasti.
Fojnički fratri napravili su popis oduzete im imovine. Smatraju da nema niti jedne
zapreke da im Općina, za početak, vrati dvije lokacije; “autobusna stanica” i lokalitet
skladišta do “rudarskog”, donedavno iznajmljivanog sada već nepostojećim poduzećima koja nikad nisu plaćala zakupninu za
ovu lokaciju.
Niti jednu lokaciju, kažu franjevci, trenutačno nitko ne koristi te bi ih, umjesto
Abaz Nišić, direktor JKP “Šćona”,
fra Nikica Vujica i njegov
odvjetnik Jadranko Lukić
Otimanje crkvene imovine u Fojnici
dobilo sudski epilog
P
red Općinskim sudom Kiseljak održano je ročište u slučaju tužbe koju je
protiv Javno komunalnog poduzeća
“Šćona” iz Fojnice pokrenuo fra Nikica Vujica, gvardijan fojničkoga Samostana.
Fra Nikica se na pokretanje tužbe
odlučio zbog radova koje je JKP “Šćona”
nedavno počelo izvoditi na parceli koju je,
tvrdi, Općina Fojnica nezakonito oduzela
Samostanu te je dodijelila “Šćoni”. Riječ o
lokalitetu zvanom “Bara”, smještenom uz
12
Preuzeto iz Večernjeg lista
Pilanu Fojnica, površine skoro tri tisuće
metara četvornih.
“Ovo zemljište nije oduzeto ni nacionalizacijom ni agrarnom reformom kao mnoga druga čiji je vlasnik Samostan u Fojnici.
Općina je jednostavno izbrisala staru oznaku zemljišta i upisala novu, a s njom i novog
vlasnika, JKP Šćonu”, pojašnjava fra Nikica Vujica, fojnički gvardijan.
Nakon pokretanja tužbe, “Šćona” je
BROJ 4
nastavka zlouporaba, bilo najlogičnije vratiti vlasniku.
Povrat imovine franjevačkom Samostanu, stoji u dopisu kojeg je u ime franjevaca
potpisao fra Nikica Vujica, gvardijan, preduvjet je za razgovor o odnosu općinskih
vlasti prema Samostanu, o drugoj Samostanskoj imovini, pristupnim putovima prema Samostanu, njihovu neodržavanju, čišćenju snijega, turistima Reumala te brojnim
drugim otvorenim pitanjima čije bi rješavanje, smatraju franjevci, poboljšalo ugled
Fojnice i BiH.
Na kraju dopisa općinskim vlastima,
franjevci podsjećaju kako su svjesni da
imaju i drugih demokratskih načina borbe
za svoja prava, ali su se ipak odlučili na prvi
kojeg smatraju i najispravnijim tj. riješiti
problem u dijalogu s predstavnicima općine Fojnica.
obustavila radove na spornoj parceli, a
Abaz Nišić, direktor “Šćone” na sudu je izjavio kako nisu ni imali namjeru graditi.
“Mi smo samo čistili parcelu. Dokaz da
nije bilo namjere o gradnji je u mjerodavnim općinskim službama koje nam nisu
izdale građevinsku niti urbanističku dozvolu”, izjavio je direktor JKP “Šćona” na
ročištu održanom radi određivanja mjere
osiguranja na parceli “Bara”. Fra Nikica
pak tvrdi da ima dokaze da je “Šćona” htjela graditi na njihovoj parceli. No, važno je
da su gradnju zaustavili. Nakon što su dobili prvu pravnu bitku, predstavnici fojničkoga Samostana, uskoro idu u novu.
“Pred Općinskim sudom Kiseljak pokrećemo spor oko dokazivanja vlasništva
nad parcelom za koju tvrdimo da nam je
nezakonito oduzeta”, pojašnjava fra Nikica. Prvo ročište u ovom slučaju zakazano
je za 29. lipnja.
Lokalitet “Bara” tek je dio imovine koja
je u proteklih 60 i više godina oduzeta
fojničkome Samostanu. U prošlom komunističkom sustavu, nacionalizacijom i agrarnom reformom, Samostanu je oduzeto
500 dunuma zemljišta i šume. Trend otimanja crkvene imovine nastavio se i nakon
protekloga rata. Na mjerodavnu općinsku
službu, osim Samostana, žalili su se i brojni
fojnički Hrvati koji su nezakonitim radnjama uposlenih u Općini Fojnica ostali bez
imanja. Novi slučajevi otimanja imovine
Hrvatima u Fojnici svakodnevno izlaze na
vidjelo.
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
HRVATSKA UDRUGA LOGORAŠA
DOMOVINSKOG RATA U FOJNICI
U
druga je utemeljena 9. veljače 2006.
godine i registrirana kod Ministarstva
pravosuđa uprave u Travniku. Broji
119 članova i udruženi smo u Županijsku udrugu HULDR sa sjedištem u Busovači, čiji je predsjednik g. Anđelko Kvesić.
Županijske udruge su udružene u
Centralnu udrugu koja djeluje na području
BiH, a smještena je u Mostaru čiji je predsjednik g. Mirko Zelenika.
Udruga se bavi sljedećim aktivnostima:
1. Popis svih logora na području
općine Fojnica, pa i šire,
2. Izrada baze podataka svih
zatočenih,
Marko Krajina
3. Obilježavanje značajnih datuma
oslobađanja iz logora,
4. Pravna pomoć i izdavanje po-trebne
dokumentacije za ostvarivanje prava koja
pripadaju logorašima,
5. Suradnja sa udrugama proisteklih iz
Domovinskog rata na prostoru opći-ne i
šire.
Udruga je registrirala 15 logora u
Fojnici i 4 logora u drugim općinama. U
bazi podataka imamo registrirano 303
logoraša iz Fojnice, Jajca, Sarajeva i iz
drugih općina, koji su bili zatočeni od
strane MOSA i Armije BiH. Logoraši iz
Fojnice su bili u zatočeništvu u javnim
ustanovama i u podrumima privatnih kuća.
Pripadnici HVO-a i civili su odvođeni u
logore van općine Fojnica: u logor Musala
u Konjicu, strojni park “Bratstva” u Gornjem Vakufu/Uskoplju, zgrada na Grbavici
u Sarajevu i jedan od najzloglasnijih logora za Hrvate “Silos” Kaćuni, općina Busovača, koji sam preživio sa još 20 zatočenih branitelja HVO-a.
Od 119 članova, koliko broji Udruga,
umro je do sada 21 logoraš.
Nekoliko je poginulo, a mnogi su umrli
od zadobivenih povreda u logoru. U tijeku
sukoba između Armije BiH I HVO-a iz
Fojnice je protjerano sa svojih ognjišta više
od 6000 Hrvata, a u okruženju je ostalo i
zarobljeno više od 300 osoba hrvatske i
nekoliko srpske nacionalnosti. Od tih zatočenih 20 civila je masakrirano na najokrutniji način. Među njima su bila i dva svećenika, gvardijan Franjevačkog samostana
fra Nikica Miličević i vikar fra Leon Migić. U Gojevićima je poginulo i jedno
dijete, Ivica (Marka) Iviš rođen 1985.
godine, od granate ispaljene iz Dusine.
Tri osobe vode se kao nestale, na relaciji
Fojnica-Vlaška ravan, a to su Dobroslav
Bošnjak, strani državljanin iz Kanade koji
je rođen u Fojnici, Snježana Zelenika iz
Fojnice i maloljetni Zdravko Penezić iz
Kiseljaka. Bitno je napomenuti da za ova
počinjena zlodjela nikada nitko nije ni pozvan na odgovornost, a kamo li da je krivično gonjen.
Ako bi nas netko upitao za suradnju sa
političarima općine Fojnica sigurno je da
mi, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, možemo slobodno reći da
takva skoro i ne postoji.
NO COMMENT
FOJNIČKAŠKRINJA
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
BROJ 4
13
PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans
FOJNIČKAŠKRINJA
ećete pogriješiti ako umjesto ove
moje ushićene pisanije potražite živog i živahnog vodiča za putovanje
koje slijedi. Kao nekada, tako je i
danas ostala skrovita staza koja će vam
poljubiti svaki korak i nagraditi znatiželju koja prerasta i trag što ga ostavljate u prihvaćanju prolaznosti. Ovim
smo putom već hitali Kozici, ali negdje u
omamljujućem dimu sazrijevanja drvenog uglja uzimamo lijevu uzbrdicu kao
orijentir za avanturu. Ne mogu zamisliti
oskudne karavane u bosanskoj mećavi
kako se penju ovom strminom. Previše je
ljeto i previše je rođendan pa se gozba još
tijekom vožnje pretvara u vrhunski scenski nastup našeg slavljenika, našeg vodiča. On ne štedi svog prekrasnog, olinjalog
Jeep-a, iza nas ostaje dugi šlajer prašine
na kojem bi nam svaka mladenka pozavidjela. Samo 12 km od Fojnice nalazi se
pravo blago na obroncima Zahora, ali mi
odgađamo silazak u taj neprocjenjivi
rudnik na razne načine.
Prati me lait
motive zarumenjenih jabuka u
vrhovima krošnji, nedohvatljive čak i najnestašnijim dječacima. Bijeli lonci sa crvenim
točkama iz kojih kipe krupne
cvjetne glave i
česma na kojoj
umivamo naša
lica, dugo i pažljivo.
Nadomak
cilja nam se ispriječila poljana sa još toplim
pepelom od nečijeg ručka. Zrikavci protestiraju glasno dok
vadimo gljive,
zelenu papriku
i junetinu iz naših ruksaka.
Raspaljujemo vatru uz praskav smijeh
smole sa jelovih stabala i tim smijehom
postajemo i sami obuzeti. Neobično je to
kako vrijeme usporava kada se nađete u
naručju planine i kako taj tempo lako
prihvaćate, kao da odvajkada i jeste
posve vaš.
Rođendanska se delicija krčka u dubokoj tavi spolja obgorenoj plemenitošću oborenih stabala.
Izležavamo se u sjeni i mašemo
oblacima. Gore visoko, nešto ih tjera da
N
14
Piše Suzana Lovrić
se grle i razdvajaju kao i nas ljude ovdje,
na zemlji. Da, neobično je i to kako je sve
ukusnije na ovakvim izletima! Vraćamo
kuhinju u gepek i uklanjamo tragove
svoje prisutnosti, vraćamo proplanak
njegovim vlasnicima, mravima i leptirima, pticama, travi…
Skoro smo nad Kaštelima i ja već
osjećam neku slad u zraku. Nalazimo se
na oko 1500 m nadmorske visine. Ispod
nas je takva strmen da niti nekom oštrom
BROJ 4
sjenom ne upućuje na postojanje građevine. Ali vidim kako u kržljavom grmu
borovnice treperi nježna klackalica između Istoka i Zapada. Na njoj su bosanski franjevci sredinom 15. stoljeća izgradili skromnu utvrdu, malo sklonište od
otomanskih osvajača. Ne znam jesu li mi
koraci nesigurni zbog uske, skokovite
staze ili sam
stajala na
gumenim nogama zbog podnevnog svjetla što je naoštrilo zidove
kule. Baš je
bljesnula bijela! Kako narod pripovijeda, taj dio tvrđave nazvan je
Bijeli grad, a
Crni grad od
Bijelog dijeli
samo uska litica. Gledajući
iz žablje perspektive, samo korak ih
dijeli. Ali već znam
kako je Crni grad nedohvatljiv kao i one
jabuke sa vrha krošnje. Ovdje je, dakle,
fra Anđeo Zvjezdović
zajedno sa ostalim
fojničkim fratrima
pokorno molio za milost Božju nad fojničkim pukom. Pomalo
oronula okna gledaju
nas pravo u naše
sumnjičave oči. Gledam u taj mukotrpan
smisao slaganja kamena, kao u benignu
izraslinu na struku litice. Laser sunca pada na stazicu kojom,
valjda, samo još divljač prolazi. Jesu li
njome krenuli u susret sultanu Mehmedu
Fatihu? Tamo, u Milodražju, sreli su se bez straha, dvojica
vidovitih, pioniri civiliziranog ratovanja.
Novi sunčev laser donese kišu nota.
To Andrea Bocelli gleda u naša srca. Con
Te Partiro! Počinjemo pjevati sa pola
glasa, ali kada nam se pridružiše borovi i
oblaci, vjetar i ptice, pustismo glasove
niz klanac. Cijela šuma je drhtala u jednoglasju. Ruke su mi bile visoko dignute.
Con Te Partiro!!!
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
PREDSTAVLJAMO
FOJNIČKAŠKRINJA
Prva mladalačka ljubav
Milenko Bilić se pčelarstvom počeo baviti još kao dječak, od igre. Iako se danas ta igra posve uozbiljila, donoseći
pristojnu dobit kao i rizike ovoga posla, strast i ljubav prema pčeli je opstala…
N
a posvećenost pčelarstvu Milenko se
odlučio 2004. godine kada je napustio
posao u vojsci, uzeo skromnu otpremninu i krenuo u neizvjesno. Uz oca je
dosta naučio, a i kasnije je rado kupovao
literaturu o pčelarstvu, čitao novinske članke, gledao TV emisije i pomalo prihvaćao
znanstveni pristup ovoj oblasti. Nije sve
bilo lako i moguće provesti u praksu pa je
prvih 50 košnica napravio sam, koristeći
sugestije i sheme svjetskih stručnjaka. Preciznost sa kojom je potrebno izraditi stambeni prostor za pčele dozvoljava odstupanja od po svega 2 mm u svakoj od dimenzija. Taj podatak dovoljno govori o uređenosti pčelinje vrste, njenoj sitničavosti i
zahtjevnosti. Od Belgijskog je Caritasa
2007. godine dobio donaciju kao skromnu
podršku svome radu. Dva inkubatora za
proizvodnju matica, male oplodnjake i kontejner kao radionicu iskoristio je za proširivanje aktivnih društava tako da ih trenutno broji oko 80. Za pomoćna društva
kaže da se ne uzimaju u brojno stanje jer
njih sad imaš, sad nemaš. Ona služe samo
za nadograđivanje i oplemenjivanje aktivnih društava.
Unsko – Sanski kanton i područje Posavine je, kako smatra, najproduktivnije u
proizvodnji meda jer imaju idealne klimatske uvjete i vrlo prostranu pašu. Iako su
prinosi neusporedivo manji, med iz krajeva
centralne Bosne smatra najkvalitetnijim
zbog velike raznovrsnosti trava, što ga
ubraja u najljekovitije na Balkanu. Med iz
njegovih košnica je šumsko-livadski, a
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
Piše Suzana Lovrić
osim toga proizvodi se i polenov prah,
propolis i vosak. Proizvodnja je još daleko
od potreba tržišta tako da Milenko kupce
ima uglavnom u krugu obitelji, među prijateljima i susjedima.
I pored svih rizika i težine ovog posla ili
hobija, prenio je ljubav prema pčelarstvu i
na svog sina Danijela za kojeg kaže da bi
već za 2-3 godine mogao samostalno raditi.
Sa 50 košnica može se zaraditi mjesečna
plaća od oko 500 KM. Naravno da umješnost i radišnost pčelara nije nešto isključivo
od čega ovise prinosi i zarada. Svake godine je prisutna borba za opstanak pčelinje
zajednice jer su bolesti i loši vremenski
uvjeti za pašu česti i hiroviti.
Prvog kolovoza se kod Bilića slavi
pčelarska Nova godina. To je vrijeme kada
BROJ 4
se započinje tretman protiv pčelinjih krpelja, američke gnjilosti i dr. bolesti te se u
prehranu od meda i šećera dodaju lijekovi.
Lijekovi su prirodne kiseline, najčešće
oksalna kiselina koja se nanosi na ulice između ramova sa pčelama. Treba napomenuti da ona ne šteti maticama i kako se nanosi u još jednom navratu, krajem listopada
ili početkom studenog. U travnju pčelar
mora biti vrijedan kao i pčela! Potrebno je
očistiti podove košnica, izbaciti staro saće i
zamijeniti ga novim, dodati stimulative u
vidu pogače od šećera i meda. Higijena
košnice i zdravlje pčele prvenstveno utiču
na prinose meda. Ako ste se brižno i nježno
posvetili svojoj pčelarskoj koloniji onda
ćete u srpnju biti bogato nagrađeni. Vrcanje
meda je poseban događaj. Bilići ga obavljaju uz pomoć mehaničke vrcaljke koja
radi na principu centrifuge. Na optimalnoj
temp. 20 - 25 stupnjeva med bude izvučen
iz saća, prepakiran u staklenke sa etiketom
proizvođača kreće put svojih poštovalaca.
Milenko je i zamjenik predsjednika
Udruženja pčelara “Radilica” Fojnica.
Predsjednik društva je Jusuf Pamić, a aktivnosti ovog mladog društva, osnovanog
2008. godine, baziraju se još uvijek samo
na kontroli bolesti pčela u našem kraju. U
budućnosti se planira postati dijelom europske asocijacije pčelara čime bi se omogućilo licenciranje samo najkvalitetnijeg
meda, njegovo kvalificiranje u sam vrh
medarskih proizvoda te snažniji podstreci
razvoju ovog rijetkog i neobičnog zanata.
15
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
N
ajsigurniji osobni podatak iz njegova
života jest vijest o smrti. Dobretić je
umro u Franjevačkom samostanu Svetoga Duha u Fojnici, 8. siječnja 1784.
Njegov suvremenik, možda čak i godišnjak, i veliki njegov poštovatelj fra Bono
Benić u svom Ljetopisu sutješkog samostana piše o tome slijedeće: "1784. miseca januara na 8, oko 19 sata dneva, umrije dobri i
naučni prisvitli gospodin i pripoštovani fra
Marko Dobretić, iz Vrhovina iznad Jajca,
od godinâ života 77. Umrije od kapi i svrši
ga rečena bolest u razmaku od četiri sata".
Ovaj datum Dobretićeve smrti preuzima i
Necrologium Bosnae Argentinae, koji je
objavio Julijan Jelenić. Nekrologij popunjava osobne podatke time što naznačuje da
je umro u 77. godini života, 11. biskupstva i
56. redovništva. Isti nadnevak Dobretićeve
smrti preuzima od Jelenića i većina kasnijih
povjesničara. Uz ovaj dan spominje se i 9.
siječnja 1784. kao dan njegove smrti. Kao
razlog za to navodi se natpis na ploči nad
njegovom grobnicom u Fojnici, a i neki
nekrologiji u Provinciji.
Dobretić se rodio u selu Brnjićima, 8.
siječnja 1707., župa Vrhovine, danas Dobretići kod Jajca. Suvremenik i posebni poštovalac Marka Dobretića, fra Luka Vladimirović piše još za Dobretićevog života
knjigu genealogije obitelji Dobretić. Tu on
navodi sljedeća koljena Markovih pređa:
Juraj Dobretić rodio je Bernardina, a Bernardinov sin je Vujco ili Vuicza, a VuiczinMato. Mato se oženio Katarinom Jasceric
iz slavnog grada Jezera. Mato i Katarina
rodili su Marka Dobretića – po krštenju Juru. Zahvaljujući ovoj genealogiji Dobretić
je dobio i dva nadimka kao prezimena: Jezerčić, po mjestu rođenja svoje majke, i
Vuica, vjerojatno po svom djedu.
O Markovom djetinjstvu i školovanju
malo znamo. Fra Antun Knežević piše u
svom Jajačkom arkivu sljedeće: "... kako
narod o njemu i sada priča, da se bio, kada je
odrastao, zagledao u neku curu i odlučio se
njome oženiti. Pa, kada ga je ova prevarila,
da izbjegne ruglu i ismijavanju bake, jednom zamagli u Fojnicu i tu stupi u red", i to
oblačenjem franjevačkog habita, 17. rujna
1731. Osnove naobrazbe Dobretić je stekao
uz župnika i u samostanu u Fojnici kao i svi
drugi tadašnji pripravnici za svećenički i redovnički stalež toga dijela Bosne. U Fojnici
je stupio u franjevački red. Filozofski i teološki studij završio je u Dalmaciji i Italiji. U
Firenci je 1740. dovršio studiranje. Kad je
položio stroge lektorske ispite – ispite za
profesora teologije, Uprava reda imenovala
ga je za profesora filozofije i bogoslovlja i
zadržala ga na toj službi u Italiji kroz punih
osamnaest godina. Nije poznat datum Dobretićevog ređenja za svećenika, a svakako
je to bilo prije preuzimanja profesorske službe. Isto tako nisu dostupni detaljniji po-
16
Fra Marko Dobretić
Fra Marko Dobretić bio je neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem na terenu
Bosne i Hercegovine, u vrijeme veoma nezgodno za provinciju Bosnu Srebrenu i
općenito za bosansko-hercegovačku Crkvu, u doba propadanja Turske Carevine na
našem terenu dok se ona još održavala i vodila ratove za održavanje.
Priredio: fra Nikica Vujica
daci o Dobretićevom odgojnom, obrazovnom i pastoralnom radu u Italiji. Zna se samo da je predavao filozofiju, dogmatiku i
moralku kroz osamnaest godina, od 1740.
do 1757. U dekretu kojim se fra Marko Dobretić imenuje kustosom novoutemeljene
kustodije Svetog križa Bosne Srebrene navodi se da je on propovjednik, profesor teologije i ispovjednik bosanskog puka u Veneciji. Fra Bono Benić spominje da je Dobretić 1751. boravio u Rimu i neuspjelo branio prava franjevaca iz Bosne od presizanja
prekosavskih franjevaca, koji su preuzeli,
kao brojniji, vodstvo u provinciji Bosni
Srebrenoj. Naime boraveći u Rimu, piše
Benić u svom Ljetopisu, Dobretić je "saznao da je m.p.o. Janković iz prekosavskog
dijela Bosne Srebrene, dobio dekret od
Svete kongregacije, da na sljedećem kapitulu može izabrati za provincijala nekoga iz
Srijema ili iz izvanbosanskog dijela Provincije, gdje je obitavala većina braće te
Provincije", što je bilo protivno prethodnim
dogovorima u Provinciji. Dobretić je odmah, uz pristanak generala Reda Rafaela
Lugagnana, pokušao predati molbu protivnu onoj o. Jankovića istoj Kongregaciji.
Sve je bilo uzalud. Janković je na kapitulu u
Radni izabran za provincijala. Ovo nepoštivanje već postignutih dogovora i "majorizacija" u upravi Provincije dovela je do
podjele Provincije 1757. na Provinciju sv.
Ivana Kapistranskog i na novoutemeljenu
Kustodiju Svetoga križa Bosne Srebrene.
Za kustoda te kustodije general je izabrao i
BROJ 4
proglasio fra Marka Dobretića. Razočarani,
pa i ogorčeni, zbog degradacije prastare
provincije na kustodiju, te zbog davanja
prednosti i privilegija stare provincije Bosne Srebrene onoj preko Save, Bosanci se
žale Svetoj Stolici i uspijevaju preko fra
Filipa Lastrića uvjeriti nadležne crkvene
ustanove i vlasti da Bosna Srebrena treba i
dalje biti majka provincija sa svim pravima
i privilegijima od prije, tako da sljedeće godine – 1758. papa Klement XIII. proglašava
Bosnu Srebrenu provincijom, a fra Marka
Dobretića njezinim prvim provincijalom.
Tu službu Dobretić je obavljao u ovom
mandatu do 1762. No, 14. rujna 1768. na
kapitulu u Sutjeskoj, Dobretić je jednoglasno izabran po drugi put za provincijala
Bosne Srebrene. Iz ovog perioda Dobretićevog života, kad je bio djelatan u životu
naše Provincije kao upravitelj i pastoralni
radnik, ima preostalih veoma malo podataka. Većina ih je izgorjela s arhivima samostana u kojima su čuvani.
Čim je Dobretić imenovan kustodom
Bosne Srebrene, vraća se u Bosnu i 1. rujna
1757. u Fojnici gdje mu je sjedište. Dao je
navečer da se pročitaju njegova patentna
pisma i nastupa kao upravitelj. Velikih nevolja dopao je Dobretić tijekom 1764. godine kao član fojničke samostanske obitelji.
Naime, ratne su godine, a i kuga je pohodila
Bosnu. Turci su bili posve izbezumljeni i
uznemireni. Doživjeli su nekoliko vojnih
poraza s Rusima. No tada je i samostan u
Fojnici popravljan. Ta je prigoda iskorištena da se što više novca uzme od samostana.
A najzgodniji način za to bio je optužiti fraSVIBANJ/LIPANJ 2010.
FOJNIČKAŠKRINJA
tre da su tom prigodom uradili mnoge stvari
mimo plana i dozvole, i tako fratrima navući na leđa inspekciju. Benić bilježi da je u
listopadu i studenom 1764. došla turska inspekcija da te potvore provjeri. Tom prigodom redovnici su uhićeni i strpani u zatvor u Fojnici. Među njima bio je i Dobretić.
Iz zatvora su poslali momka paši u Travnik,
žaleći se da su nevini i da su krivo optuženi.
Paša zatvori i glasnika, a pozove i inspektore i fratre u Travnik. Fratre zatvori i dugo
ih je držao u sužanjstvu. Na koncu ih ucijeni
kao roblje na 4.500 groša i 500 groša kamata. I to sve zbog objede – piše Benić. U
svom Godišnjaku Baltić precizira, da su bili
u zatvoru tri mjeseca – i Dobretić razumije
se. O ovome je Dobretić pisao u pismu, koje
je iz Fojnice poslao 17. svibnja 1765. fra
Luki Vladimiroviću. On veli da je bio zatvoren fojnički gvardijan, on i još 8 drugih
franjevaca, i da su držani kroz više tjedana u
tamnici dok nisu platili otkupninu.
Iz doba Dobretićevog provincijalstva
zabilježena su nam i dva njegova pohoda
Kreševu: 15. lipnja 1770. obavio je službeni pohod samostana koji je trajao osam
dana, a 22. rujna iste godine došao je u Kreševo da se odmori. Dana, 6. kolovoza 1770.
održao je definitorijalni sastanak u Sutjeskoj. Sljedeće godine premjestio je provincijski kapitul iz Fojnice u Kreševo. Razlog je bio sigurnosne naravi: u to ratno doba
fojnički Turci bili su neprijateljski raspoloženi prema fratrima, a u Kreševu je manje
upadalo u oči okupljanje većeg broja stranih fratara. Na tom kapitulu istekao je
Dobretiću i drugi mandat provincijalstva.
No ubrzo nakon toga Dobretić stupa još
snažnijim koracima na scenu bosanskohercegovačke Crkve. Naime, imenovan je
apostolskim vikarom za Bosnu i Hercegovinu. Stanje uprave Apostolskog vikarijata
u Bosni u to doba bilo je ovakvo: Fra Pavao
Dragičević, apostolski vikar u Bosni i
biskup, zbog starosti i bolesti odrekao se
službe, što je Sveta Stolica i usvojila. Na
njegov prijedlog Sveta Stolica je imenovala
za zamjenika mu fra Bonu Benića. No i on
se odrekao te službe zbog bolesti i starosti.
Tada je 1767. na tu službu imenovan fra
Marijan Bogdanović. No nakon pet godina
umire i on od bolesti u Kreševu, 7. siječnja
1772. Njegov zamjenik na ispražnjenom
biskupskom položaju bio je fra Franjo Bogdanović. On odmah u siječnju 1772. obavještava Vjeroplodnicu o fra Marijanovoj
smrti, a 28. kolovoza 1772. preklinje istu
Kongregaciju da što prije postavi u Bosni
novog apostolskog vikara i za tu službu
preporučuje na prvom mjestu fra Marka
Dobretića. Fra Marka Dobretića je toplo
preporučio za ovu službu i splitski nadbiskup u svom pismu od 5. veljače 1772.
Vjeroplodnica je preporučila Dobretića za
apostolskog vikara u Bosni, a papa
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
Klement XIV. je potvrdio 4. prosinca 1772.
Vjeroplodičin izbor i imenovao je fra Marka Dobretića za naslovnog biskupa eretrijskog i bosanskog apostolskog vikara.
Dekreti o imenovanju objavljeni su 12. prosinca 1772. Dobretić je prihvatio izbor. Pripremio se za biskupsko ređenje i otišao u
Trogir. Tu je posvećen za biskupa u crkvi
Sv. Ivana Krstitelja, 6. lipnja 1773., na svetkovinu Presvetog Trojstva.
Dobretić je iz Trogira krenuo prema
Bosni preko Sinja. U Sinju su ga braća redovnici sjajno dočekali. Odatle je Dobretić
poslao svoju prvu biskupsku okružnicu
svećenstvu i puku svoga vikarijata, kojom
najavljuje svoj prvi kanonski pohod. Iz
Sinja je došao u Livno i tu je 3. srpnja 1773.
započeo svoj prvi kanonski i opći pohod
Apostolskog vikarijata u Bosni. Pohod je
završen u Fojnici, 13. prosinca 1773. Već na
početku pohoda u Čukliću kraj Livna dok je
obavljao krizmu, pojavili su se naoružani
Turci koji su ga tražili da ga uhite. Narod ga
je sakrio sve do noći, kad je preko polja otišao u Ljubunčić, gdje je nastavio s pohodom i krizmanjem. Napad se ponavlja i u
Dobretićima. Tu se narod razbježao, a Dobretića su onako u ornatu i u misnom odijelu spustili u neku špilju i prekrili ga granjem, i tu ga ostavili preko cijelog dana i
noći dok Turci nisu otišli. Pobjegao je u
Dobretiće, i tu je čekao dok se nije ubrzo
promijenio vezir u Travniku. Na tom pohodu Dobretić je krizmao 11.175 osoba, a bilo
je u to doba u Vikarijatu 66.895 katolika.
I drugi svoj kanonski i opći pohod Apostolskog vikarijata u Bosni Dobretić je
najavio okružnicom, pisanom bosančicom,
u kojoj traži da sve bude spremno za pohod
i u kojoj daje upute što i kako treba spremiti
za taj pohod. Taj pohod trajao je od 2.
svibnja 1776. do 8. srpnja 1777. I u vrijeme
ovog pohoda bilo je mnogo straha od Turaka i razbojnika. No napada je bilo mnogo
manje, a opreza mnogo više. Prigodom
ovog pohoda nastao je spor s mostarskim
pravoslavnim vladikom. Naime, dok je
BROJ 4
Dobretić još boravio na terenu župe Brotnjo
i kad je došao u selo Gradnić, 5. srpnja iza
ponoći 1776., te dok je još večerao, došao je
u kuću neki Turčin u pratnji Srbina, poslan
od mostarskog suda s pismenim nalogom
da se biskup javi na sud i da dokumentima
izdanim od turskih vlasti dokaže da ima
pravo pohađati kršćane u ovim krajevima.
Naime, vladika je sebi priskrbio dokumente
da je on nadležan za sve kršćane toga
područja i optužio je Dobretića, da mu se
miješa u posao. Vođena je parnica u Mostaru. Vladika ju je izgubio, ali je fratre ta
presuda stajala 543 groša mita. Prigodom
ovog pohoda Dobretić je krizmao 8.064
vjernika od ukupnog broja 73.053 vjernika.
Svoj treći kanonski i opći pohod Apostolskog vikarijata u Bosni Dobretić je
obavio od 30. travnja do 15. studenog 1779.
godine. Službeno izvješće o njemu sastavio
je fra Filip Šimić, biskupov tajnik i poslao
ga je Vjeroplodnici 2. lipnja 1780. I ovaj
pohod najavljen je biskupovom okružnicom dva mjeseca prije početka. Biskup
Dobretić tada je imao 73 godine. Tijekom
ovog pohoda Dobretić je krizmao 7.319
duša od 76.737 katolika, koliko je brojao
njegov Vikarijat u tom času. I ovaj pohod
bio je rizičan i naporan – kako radi biskupove starosti, tako i zbog loših putova i
opasnosti na putu od razbojnika i Turaka.
Prigodom ovog pohoda ne spominju se
globljenja, iako je češće bilo susreta i sa
Turcima. Naime, i oni su dolazili do Dobretića, ali ovaj put se izvješćuje da su ga
molili da se i za njih Bogu moli – za njihovo
zdravlje ili ozdravljenje, jer je Dobretić bio
na glasu po pobožnosti i svetosti. O nekim
se bolesnicima izrijekom poimenice govori
kako su odmah iza tih Dobretićevih molitava ozdravljali. Tijekom ljeta 1780. susrećemo biskupa Dobretića u Sutjeskoj: 24.
kolovoza 1780. on je posvetio sutješku samostansku crkvu svetog Ivana Krstitelja.
Obred je započeo u 12 sati i trajao je četiri
sata. Pišući o tome Benić bilježi da je
biskup posvetitelj tada imao 74 godine.
Godine 1782. Dobretić je u Ankoni tiskao svoje glavno spisateljsko djelo
"KRATKO SKUPGLIENE CHIUDOREDNE ILLITI MORALE BOGOSLOVICZE SVARHU SEDAM KATOLIČANSKE CZARKVE SAKRAMENATAH ..." XII + 580 stranica.
Shrvan starošću, bolešću i životnim
naporima biskup fra Marko Dobretić preminuo je od kapi, 8. siječnja 1784. u
samostanu Svetoga Duha u Fojnici u svojoj
rezidenciji.
Ovim, u rubrici Povijest, završavam
tekstove o biskupima – apostolskim vikarima u Franjevačkom samostanu u Fojnici.
U narednim brojevima naše fojničke
Škrinje nastavljamo sa zanimljivim temama iz povijesti naše Fojnice.
17
FELJTON
FOJNIČKAŠKRINJA
DJELOVANJE FRANJEVACA U BOSNI I ZA VRIJEME TURSKE VLADAVINE (1)
Začetak franjevačkog pokreta
Z
ačetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U
ranoj mladosti bio je pun snova o
divnoj budućnosti. To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba omogućiti slobodu
i užitke. Ali, nekim čudnim razvojem, sve su se tri karijere o
kojim su on i njego otac sanjarili
– trgovačka, viteška, činovnička
– izjalovile.
Rodio se 1182. godine i proveo dječaštvo i prvu mladost,
pored rada u očevoj prodavaonici, s drugovima kojima se svojom ličnošću nametnu kao vođa.
U borbama 1202. godine biva
zarobljen, a kada je izašao, oslabio je i gotovo umro... Ta bolest
bila je prilika da se po prvi put
ozbiljno pozabavi životnim pitanjem – "Zašto, čemu sam na svijetu?"
Iako je nabavio konja i skupu
opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu i krenuo
na bojište prema jugu Italije, poslušao je riječi koje je usnio jer
ih je shvatio kao da mu govori
Krist i vratio se kući. Nije se
osvrtao na ismijavanje rodnoga
grada. Slavu je odbacio. Ostalo
je bogatstvo, novac. Tu dolazi do
toga da ne može ljubiti i no-vac i
Boga. Već tada Franjo se odlučio
za Boga i prigrlio siro-maštvo,
gospođu Bijedu (kako ju je
zvao), kao nešto što ga vodi
Bogu.
Da li je ili nije za Boga mogao je provjeriti na cesti blizu
Asiza kad je naišao na iznakažena jadnika – gubavca. Iako je
na trenutak ustuknuo obuzet
strahom i gađenjem, vratio se
hrabro gubavcu, zagrlio ga, utisnuo mu nešto novaca u ruku...
Nastavio je tako i potražio i
druge gubavce i molio ih da mu
oproste i obećao im pomoć. Poljubio ih je u usta i otišao.
To je bilo konačno opredjeljenje za Boga.
18
Piše Branko Golub
Iz oporuke sv. Franje
"Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem
činiti pokoru. Budući da mi je,
dok sam bio u grijesima, bilo
odviše odurno gledati gubavce,
sam me je Gospodin doveo među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. A kad sam odlazio od
njih, ono što mi se prije činilo
odurnim, preokrenulo mi se u
duševnu i tjelesnu slast. I nešto
kasnije ostavio sam svijet." Testamentum S. P. N. FRANCISCI
Tako je pobijedio sebe, predao se Bogu i osjetio "veliku
slatkoću u duši i tijelu". Sad je
čekao da "sljedeći potez" napravi Bog – da vidi što treba dalje
činiti.
Dok je, po uputama Raspetoga činio dobra djela (popravku
crkvica), doživio je prijetnje i
kaznu od oca i ismijavanje od
strane sugrađana. Ipak, on je ustrajao. Bog je silno veseo što je
izvojštio pobjedu nad sobom i
što sluša Boga.
Pojava novog bratstva
Kad je Franji bilo oko 27. godina došlo je do novog Božjeg
poteza, 24. veljače 1209. godine. Franjo je na misi čuo evanđelje o poslanju apostola: kako
trebaju navješćivati Kraljevstvo
nebesko i da sa sobom ne nose ni
novca, ni torbe, ni dvaju odijela,
ni cipela, ni štapa. Počeo je propovijedati asiškom svijetu.
Njegovo uvjerenje, njegov
život i čar njegove osobe pridobivali su slušatelje.
Sljedeće godine već se jedanaest ljudi priključilo njemu, a
potjecali su iz raznih slojeva.
Željeli su živjeti zajedno s njim.
Franjo nije želio osnovati red, a
u kršćanskom svijetu već je bilo
mnogo samostana. On i njegova
braća bili su zaslužni za širenje
vjere, za promicanje kulture, za
pobožan život s Bogom. Ipak,
oni nisu bili ono što je Franjo želio i što je Bog, po njegovu uvjerenju, od njega tražio.
Franjo i njegova braća živjeli
su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane PORCIJUNKULA (Djelić) podno Asiza. Nju su mu darovali benediktinci. Već za deset godina broj
Franjine braće premašio je tri
tisuće.
Godine 1217. podijelili su se
u pokrajine, a na čelo svake postavio je Franjo pokrajinskog
poslužitelja, da se brine za povjerenu braću.
Da se bratstvo ne bi raspalo u
pojedine pokrajine, postavio je
jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se brinuo
za cjelinu.
Uzeo je križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To
je bio početak širenja njegovog
pokreta izvan Italije i početak
njegovih misija.
Franjino bratstvo
pretvara se u Red
Već za Franjine odsutnosti
iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je
potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu, a da ona ne
izgubi početak Franjina duha.
Putovanja, napori oko sastavljanja pravila, bolesti, gotovo
su uništile slabo Franjino tijelo.
Svoju muku podnosio je strpljivo – u zajednici sa Spasiteljem.
U užasnim danima boli izdigao
se iznad i spjevao svoju "Pjesmu
stvorenja", pjesmu zahvalnosti i
radosti, kojoj na svijetu nema
ravne. Preminuo je pri zalasku
Sunca 4. listopada 1226. u dobi
od 44 godine.
Već u 13. stoljeću Franjevački red narastao je na više od
30.000 članova, ne brojeći tu II.
red (sestre sv. Klare), ni III.
(svjetovni) red. Otvoreno je pitanje: zašto su ljudi nagrnuli na
ovaj red, jednostavan, siromašan, ekonomski nesiguran? Za
života sv. Franje sigurno ih je
privlačila kao magnet ličnost tog
sveca. Red je bio izrazito demokratičan: nije se gledalo kakvog
je tko podrijetla i koliko mu je
obrazovanje, nego spremnost –
živjeti prema evanđelju.
BROJ 4
Poštovani prijatelji i dragi vjernici, uz iskrenu sućut rodbini našega fra Tomislava, želim izložiti
njegov životni put, koji je najvećim
dijelom bio obilježen svjedočenjem Radosne vijesti, evanđelja,
svemu stvorenju po primjeru poniznosti sv. Oca Franje iz Asiza, te
uputiti riječi oproštaja od našeg
subrata fra Tomislava, člana naše
Provincije Bosne Srebrene i Franjevačkog samostana Duha Svetoga, Fojnica.
Fra Tomislav Tomičić, krsnog
imena Mato, rođen je 14. veljače
1936. godine u Buseljima, župa
Busovača. Roditelji Pero Tomičić i
Ivka rođ. Gujić rodili su maloga
Matu kao drugo od osmero djece u
svojoj obitelji (dvije kćerke i šest
sinova). Osnovnu školu započinje i
završava u Busovači. Kao stariji
brat u obitelji, Mato je često čuvao
svoju mlađu braću i sestre jer su
roditelji morali raditi i zarađivati
svakodnevni kruh za mnogobrojnu
djecu. Godine 1954. odlazi u Kre-
Kontakt za oglašavanje
sjećanja na pokojnike:
adresa: Mehmeda Spahe bb,
Fojnica,
e-mail:
[email protected]
mob.: 063 685 588
Potrebno je navesti točno ime i
prezime pokojnika, godinu rođenja, godinu smrti a po želji korisnika oglašavanja objavljujemo
fotografiju i kraće popratne tekstove. Uredništvo časopisa zadržava pravo korekcije tekstova.
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
IN MEMORIAM
FOJNIČKAŠKRINJA
Oproštajni govor gvardijana fra Nikice Vujice
od pok. fra Tomislava Tomičića Ćaće
ševo, gdje susreće fratre protjerane iz svog samostana od strane komunističkih vlasti. I tu, u
Kreševu, mladić Mato upoznaje način života
bosanskog ujaka. Taj primjer svjedočenja
evanđelja Matu je još više učvrstio u njegovom
odgovoru na Božji poziv posvećenog života. U
Kreševu ostaje do početka 1957. godine, kada
odlazi služiti vojsku u Valjevo. Iz vojske se vraća
u Provinciju, u Franjevački samostan Kraljeva
Sutjeska. Pred fra Bernardinom Matićem, delegatom provincijala, obukao je franjevački habit
2. veljače 1960. u Kraljevoj Sutjesci. Godinu
novicijata proveo je u Kraljevoj Sutjesci, u
samostanu, gdje je 3. veljače 1961. godine položio prve zavjete pred fra Borisom Ilovačom,
provincijalom. Svoje svečane zavjete položio je
3. veljače 1964. u Fojnici. Početkom 60-ih
započinje njegovo službovanje, najprije u samostanu sv. Ante na Bistriku, pa u samostanu na
Gorici u Livnu, kada je gvardijanom bio fra
Hrvoje Duvnjak. Potom je službovao na Petrićevcu (1969. – 1973.), Fojnici (1973. – 1977.),
Kraljevoj Sutjesci (1977. – 1979) i Fojnici od
1979. do smrti.
Veći problemi s njegovim zdravljem započeli
su u veljači ove godine, kada je ustanovljena
dijagnoza dijabetesa. Uoči Cvjetnice, 27. ožujka, oko 16 sati imao je moždani udar i oduzetost
desne strane tijela. Isti dan je hospitaliziran u
bolnici Nova Bila. Nakon oporavka u bolnici,
vraćen je u samostan na kućnu njegu. Bio je pod
stalnim nadzorom medicinskog osoblja i
tretmana fizioterapeuta, te brigom fratara i sestara. Ipak, svidjelo se Gospodinu uzeti k sebi
našeg subrata fra Tomislava Tomičića, u srijedu,
26. svibnja 2010. godine u 17:47 sati. Fra Tvrtko
Gujić ga je opremio svetim sakramentima: ispovijedi, bolesničkog pomazanja i pričesti.
Pokojnog fra Tomislava možda ćemo najviše
pamtiti po njegovoj uzrečici “ćaće ti”, i zbog
toga je imao prepoznatljiv nadimak Ćaćeti ili
kraće Ćaća. Bio je čovjek tih, staložen. Nije bio
sklon nikakvim svađama, a napose sukobima,
pa i onda kada se možda trebalo suprotstaviti.
Ako se i za koga može reći da je volio samostan
kao dušu svoju, onda je to bio naš Ćaća. Brinuo
se za samostansku imovinu, koju je na svoj
način znao braniti i sačuvati. Bio je memorija
samostana. Znao je mnogo o samostanu kao
građevini. Posebno nam je bilo dragocjeno njegovo znanje o sadržaju bogatog blaga Muzeja i
biblioteke. Pune dvije godine proveo je na svakodnevnom čišćenju starih knjiga, s kojih je sa
svakog lista, strpljivo i ustrajno, četkom skidao
prašinu, kako su mu već bibliotekari pokazali.
Njegova ljubav prema samostanskom kulturnom blagu bila je velika, a to su mogli primjetiti i
mnogi posjetitelji kojima je na sebi svojstven
način pokazivao kulturno blago našega Samostana. Sakupio je vrijednu i veoma bogatu zbirku upaljača, značaka, poštanskih markica,
starih predmeta, knjiga, starih fotografija i sl.
Njegova soba bila je puna vrijednih stvari, od
alata za rad do najstarijih predmeta i knjiga
Samostana. Njegovom ljubavlju i radom sačuvane su mnoge samostanske vrijednosti. Dok je
bio mlađi, svake godine je išao na odmor, a po
povratku je svakom fratru i časnoj sestri donosio na dar poneku sitnicu. Bio je ponizan i
skroman. Vrlo malo je trošio za svoje potrebe.
Sve što bi imao, davao je samostanskoj zajednici i potrebnima. Nakon puno godina neodlaženja na odmore, prošlo ljeto je bio na odmoru
na Sućuraju. Svoju lijepu naviku opet je ponovio, svima nam je donio svoj dar, i time nas
podsjetio na Ćaću iz mlađih dana. Inače je
rijetko putovao i uglavnom se kretao u krugu
IN MEMORAIM
samostana. Od njegovih putovanja, poznata su
njegova hodočašća sv. Anti u rodnu župu
Busovača. Zadnjih godina i to je izostalo zbog
njegovih godina. Imao je vjerojatno svojih zdravstvenih poteškoća, ali ih nikada nije pokazivao
ili izricao. Liječniku nije nikada išao, sve do
zadnjih dana njegovog života. U studenome
1993. godine Ćaća je doživio strašan događaj.
Prvo odlazak vjernika u progonstvo, a potom
najstrašnije: Pred njegovim očima banditi su
strijeljali gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića. Iza toga događaja zavjetovao se da neće jesti meso dok se rat ne
završi i dok se vjernici ne vrate iz progonstva. Taj
svoj zavjet je kroz šest godina i održao. Uz njega
su bile vezane i mnoge anegdote, koje su bile
simpatične i samo njemu svojstvene.
Ovom prigodom, želim se zahvaliti svima
koji su nam ovih dana izrazili sućut. Želim se
zahvaliti medicinskom osoblju iz Nove Bile,
Fojnice, Gojevića i Bakovića, posebno dr. Nadi
Sijerčić, dr. Vlasti Ivanović, dr. Radmili Tuka, dr.
Elvedinu Dini Huskiću, gospođi Dragani Galić,
fizioterapeutu Zemki Kujoviću, Ivanki Marković,
Bobanu Trifkoviću, časnim sestrama i ostalim
koji su njegovali fra Tomislava u njegovoj bolesti.
Fra Tomislave, na koncu želim se i Tebi obratiti. Hvala Ti na svemu! Na tvojoj poniznosti i
dobroti, napose. Znam da me sad čuješ i pretpostavljam što ćeš na koncu – kada Te odnesemo i pokopamo na Karaušu, među ostale
naše fratre, od kojih si mnoge dvorio kada su bili
bolesni – kazati: Ćaće ti! To je bio tvoj česti
odgovor, pa onda i nadimak po kojem te prepoznajemo i nakon ovoga tvoga zemaljskog
putovanja.
Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!
TUŽNO SJEĆANJE
DRAŽEN REBIĆ
1949. - 2010.
Nakon duge i teške bolesti u Sarajevu u 61.
godini života preminuo je Dražen Rebić,
dugogodišnji dopredsjednik Središnje uprave
Hrvatskog kulturnog društva Napredak i
osvjedočeni prijatelj Podružnice “Napredak”
Fojnica, koji nam je svojim nesebičnim radom i zalaganjem
pomogao pri osnivanju naše Podružnice.
Smrću gosp. Rebića ostala je praznina i bol za našim dragim
prijateljem te na ovaj način iskazujemo veliko HVALA za sve što
je učinio na promicanju naše Podružnice.
Počivao u miru Božjemu!
DRAGICA PRSKALO
21.2.1954. - 24.5.2007.
Navršile su se tri tužne godine otkako nisi sa nama, a
tuga, bol i sjećanje ostaju zauvijek u našim srcima
Tvoj suprug Dominko, kćerka Klaudija i unuka Anela.
Članovi HKD Napredak, Podružnica Fojnica
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
BROJ 4
19
IZ BOŽJE RIZNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Nategnuta gitara
Mons. Ivan Vlašić
D
ana 5. lipnja 2010. u Fojnici je održan
XIII. međunarodni turnir u taekwondou pod nazivom FOJNICA OPEN.
Sudjelovalo je 250 boraca iz 27
klubova u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj
konkurenciji.
Ostvareni su sljedeći rezultati :
KADETI
Sveti Anto Pustinjak ostavio je svijet i povukao se u egipatsku
pustinju, da ondje u molitvi i radu služi jedino Bogu. Za njim pođoše mnogi
mladići i muževi. I doskora skupi se oko Ante velika četa pravih pustinjaka
– redovnika.
Jednog dana prođe kraj njihove pustinjačke kolonije svirač s gitarom
u ruci. Išao je na pir, da svojom svirkom zabavlja goste. Kad se približio
njihovim spiljama, ugleda te redovnike - pustinjake kako se na jednoj
ledini veselo zabavljaju. Jedni su se skupili oko Ante, a on im je nešto tako
šaljivo pripovjedao, da su pucali od smijeha. Drugi su se igrali po ledini
kuglama, a treći su u zboru pjevali...
Kad je to svirač vidio, veoma se začudi i stade kao ukopan,
promatrajući te vesele pustinjake. To je opazio sv. Anto, pa ga upita,
čemu se toliko čudi. „Ma... ma... ja nisam znao, odgovori svirač,
da se i vi pustinjaci znate tako lijepo zabavljati. Ja sam mislio,
da se vi samo molite Bogu i pletete košare koje se prodaju u
Aleksandriji.“
Na to ga svetac zamoli damu da svoju gitaru. On mu je
dade. Onda Anto pođe zatezati žice na gitari, jednu za
drugom i to sve jače i jače... kad je to svirač vidio, naglo
skoći i otme mu gitaru govoreći: „Nemoj toliko zatezati!
Popucat će mi sve žice!“
Tada ga Anto poući; „Eto vidiš moj sinko! I čovjek je
kao ta gitara. Ako previše nategneš njegove sile, ako
ga pretovariš poslovima i molitvom kolnut će. Njegovi
će živci popucati kao žice na toj gitari. Zato se čovjek
mora također odmarati i pošteno zabaviti, da onda
može novim silama nastaviti svoj rad i molitvu“.
Pobjednici po kategorijama:
– 24 kg Hrvoje Grčić, Karlovac
– 27 kg Dominik Greifenstein,
“Sajnami” Vinkovci
– 30 kg Filip Dolić, Osijek
– 33 kg Rijad Muharemović,
Zlatni Ljiljani
– 37 kg Marin Begić, Posušje
– 41 kg Renato Tuka,
HTKD klub “Hvojnica”
– 45 kg Mario Zekić, Rugvica
– 49 kg Amar Kubat, “Centar” Hadžići
– 53 kg Andrej Ababović,
HTKD klub “Hvojnica”
– 57 kg Dario Kopeti, Zaprešić
– 61 kg Aldin Solo, “Jastreb” Usora
+ 65 kg Ivan Poljak, Zaprešić
EKIPNO KADETI
1. Hrvatski taekwondo klub “Hvojnica”
2. “Centar” Hadžići
3. Zaprešić
Najbolji kadet turnira Renato Tuka,
HTKD klub “Hvojnica”
KADETKINJE
Pobjednice po kategorijama:
- 23 kg Greta Kapetanović,
HTKD klub “Hvojnica”
- 26 kg Marlena Oroz,
HTKD klub “Hvojnica”
- 29 kg Ajla Reizbegović, Zlatni Ljiljani
- 33 kg Stela Kavelj, Imotski
- 37 kg Ana Šaravanja, Rugvica
- 41 kg Amila Karšić, Zlatni Ljiljani
- 47 kg Ivana Knezović, Imotski
- 51 kg Ivana Džeko, “Magone” Livno
- 55 kg Anita Radoš,
“Koryo” Tomislavgrad
- 59 kg Sara Erceg, “Magone” Livno
+ 59 kg Ružica Barišić, “Koryo” Šujica
EKIPNO KADETKINJE
1. Hrvatski taekwondo klub “Hvojnica”
2. Zlatni Ljiljani
3. Imotski
SUR “OROZ” Fojnica
20
vl. Vjekoslav Oroz
tel.063/337-655
BROJ 4
Najbolja kadetkinja turnira Ajla Reizbegović, Zlatni Ljiljani
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
SPORT
FOJNIČKAŠKRINJA
NOVA NADA
Bakovići 2010
Marinela Marić i Katarina Slomo
Z
XIII. MEĐUNARODNI TURNIR
“FOJNICA OPEN 2010.”
JUNIORI
Pobjednici po kategorijama:
- 48 kg Roko Nikolić, Imotski
- 55 kg Stjepan Grubešić,
HTKD klub “Hvojnica”
- 59 kg Marko Bokanović,
“Koryo” Tomislavgrad
- 63 kg Hrvoje Krištić,
“Koryo” Tomislavgrad
- 68 kg Omar Gromilić,
“Magone” Livno
- 73 kg Eldin Horman, Zlatni Ljiljani
+78 kg Srđan Ristović,
“Slavija” Istočno Sarajevo
EKIPNO JUNIORI
1. “Koryo” Tomislavgrad
2. “Magone” Livno
3. Hrvatski taekwondo klub “Hvojnica”
Najbolji junior turnira je Eldin
Horman, Zlatni Ljiljani
JUNIORKE
Pobjednice po kategorijama:
- 49 kg Andrea Marinović,
“Cro-Star” Mostar
- 55 kg Martina Kovač, Posušje
- 59 kg Petra Mioć, “Magone” Livno
- 68 kg Valentina Bešlić, Posušje
EKIPNO JUNIORKE
1. “Magone” Livno
2. Posušje
3. Lekenik
Najbolja juniorka turnira je Andrea
Marinović Cro – Star Mostar
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
SENIORI
Pobjednici po kategorijama:
- 58 kg Ibrahim Hukić,
HTKD klub “Hvojnica”
- 63 kg Haris Mujkanović, Zenica
- 68 kg Tomislav Jenić, Rugvica
- 74 kg Vedran Dakić,
“Sajnami” Vinkovci
+ 87 kg Darko Pervan,
“Magone” Livno
avod za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba ove je godine bio organizator
Državnog prvenstva u košarci pod pokroviteljstvom Specijalne olimpijade BiH.
Sudionici natjecanja bili su:
1. OSŠ “Zenica” iz Zenice
2. KJU “Dom Nahorevo” iz Sarajeva
3. UG “Koraci nade” iz Tuzle
4. UG “Kutak radosti” iz Gradačca
5. KSS “Pazarić” iz Pazarića
6. Zavod “Mjedenica” iz Sarajeva
7. Centar “Caritas” iz Mostara
8. UG “Majke hendikepirane djece” iz Tuzle
9. NVO altruista “Svjetlo” iz Sarajeva
10. UG “OAZA” iz Sarajeva
11. SŠ za stručno obrazovanje i radno osposobljavanje iz Sarajeva
12. KSS “Tuzla” iz Tuzle
13. Centar “Vladimir Nazor” iz Sarajeva
14. Udruženje “Vrati mi osmjeh” iz Živinica
15. Udruženje osoba s invaliditetom Gradačac
16. Zavod “Drin” iz Fojnice
17. KSS “Bakovići” iz Bakovića
EKIPNO SENIORI
1. Hrvatski taekwondo klub “Hvojnica”
2. “Magone” Livno
3. “Sajnami” Vinkovci
Najbolji senior turnira je Tomislav
Jenić, Rugvica
SENIORKE
Pobjednice po kategorijama:
- 49 kg Lidija Ritan, Rugvica
- 57 kg Josipa Lozančić,
“Magone” Livno
- 63 kg Marina Džapo, Osijek
- 73
Nika Šiprak, Osijek
EKIPNO SENIORKE
1. Osijek
2. “Magone” Livno
3. Rugvica
Najbolja seniorka turnira je Lidija Ritan
Rugvica
Sveukupni pobjednik XIII. Međunarodnog turnira “Fojnica open” je
Hrvatski taekwondo klub “Hvojnica”.
BROJ 4
Pobjedu u II. diviziji u konkurenciji muškaraca odnijeli su domaćini KSS “Bakovići”,
u konkurenciji žena NVO altruista “Svjetlo”,
dok su u I. diviziji pobjednici i u konkurenciji
žena i u konkurenciji muškaraca bili natjecatelji KSS “Tuzla”.
Zahvaljujemo se donatorima i sponzorima
koji su potpomogli ovo takmičenje, te omogućili osobama s posebnim potrebama sportsko
natjecanje prilagođeno njihovim mogućnostima, kroz koje jačaju svoje psihofizičke sposobnosti, kao i želju za prevazilaženjem prepreka i dostizanjem ciljeva.
O tome koliko njima znače ovakva natjecanja govori prisega koju polažu prije svakog
natjecanja:
Želim pobijediti, ali ako neću biti u stanju
da pobijedim neka budem hrabar u svom
naporu!
21
IZ KRONIKE
FOJNIČKAŠKRINJA
Osnutak Vojske sv. Ante
i vjerski život u župi
T
ijekom proslave Antina jubileja osjetila
se veća potreba i želja za omladinskom
organizacijom sv. Ante, na koju se i
prije pomišljalo. Na pripremljeno tlo
lagodno je bilo usaditi ovu religioznu biljku. Otac župnik pozvao je mušku mladež u
ovu spasonosnu Vojsku, protumačivši im
prethodno značenje i dužnosti njezine. Sve,
što je bilo pribranije među seoskim momcima, stupilo je u Antinu vojsku, te se je sve
više umnožavao broj članova, dok nije prešao 200. Osobito je za njih bilo privlačivo
zajednička sv. pričest, javne priredbe u Domu, davane od samih seoskih momaka.
Opazili su se poslovi društva u vjerskom
smjeru: manje psovke, svađe, bolje učenje
kršćanskog nauka itd. Nešto kasnije osnovana je ista organizacija odjelito za varoške
momke sa pomlatkom od dječaka Ovo
omladinsko društvo domaće proveniencije
i osjećanja obećaje dobre rezultate, ako se
bude u njemu podržavao sveđer pravi duh.
Organizator Vojske sv. Ante, fra V. Kulier zašao je kasnije i po drugim župama
fojničkog kotara i svuda osnovao Vojsku na
zamolbu župnika: u Deževicama, Brestov-
Priredio fra Janko Ljubos
skom, Gromiljaku, Kiseljaku, Kreševu, a u
Busovači je najavio osnov.
Sigurno imaju udjela u probuđenom
praktičnom životu vjernika obavljene
crkvene proslave i otvaranje Lurdske špilje.
Taj religiozni život opazio se u brojnijem
primanju sakramenata. Ispovijedanje seljaka u Adventu bilo je rekordno, jer ih se ispovijedilo više nego u samoj Korizmi.. Tome
je doprinijela i blaga zima, gdje je bilo bez
pravoga snijega i zime do u Januaaru.
Božićni blagdani provedeni su veoma
svečano i mirno. Svečanom raspoloženju
veoma je pridonijelo krasno pjevanje u
crkvi jakoga mješovitog zbora, koji je s
mnogo truda uvježbao i rukovodio marni
otac fra Alojzije Misilo, kapelan i korista.
Prvi su put pjevali u prezbiteriju uz harmonij, ali se to pokazalo nepraktičnim i radi
razbijanja glasova o zidove i radi svraćanja
pozornosti puka, te je kasnije zbor pjevao
kod oltara sv. Ante. Vjersku je svijest digla i
nova organizacija muške mladeži “Vojska
sv. Ante”, čitanjem katol. štampe po selima,
učenjem kršćanskog nauka, a u crkvi i pri
crkvenim svečanostima otmenim nastupom. Ova je organizirana omladina sama
uz vodstvo svoga upravitelja proslavila u
Hrvatskom domu Papin dan i blagdan Krista Kralja, govorima, deklamacijama i predavanjem. To je probudilo ugodne osjećaje
i kod inteligentnije publike, a negodovanje
kod protivnika katoličkim društvima.
Ovim se načinom mladež veže tjesnije uz
svoju katoličku Crkvu, a brani od štetnih i
za vjeru indiferentnih društava.
(godina je 1933., a kroniku je vodio fra
Leonardo Čuturić, rodom sa Otigošća)
FOJNICA-PRIJEVOZ d.o.o.
tel.061/790-559
STR MEŠA Fojnica, Bosanska bb
MESNICA NO. 1
JANJETINA - TELETINA - JUNETINA
STR
DELIKATES
Fojnica, Bosanska bb
vl. A. Behlil
22
SUHOMESNATI
PROIZVODI
SUDŽUKICE
PLJESKAVICE
ČEVAPČIČI
BROJ 4
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
ŽIVOTNA ŠKOLA
FOJNIČKAŠKRINJA
Sada je već kasno, stanje je
složeno, pri kraju smo putovanja
sa kojeg malo putnika ima
povratni putokaz!
P
roblem ovisnosti zauzima sve značajnije mjesto, zbog njene ekspanzije i
njenih posljedica. Dakle, ovisnost je
globalni problem čovječanstva. Ovisnosti mladih, koje zauzimaju značajno mjesto na ljestvici, su: ovisnost o alkoholu,
cigaretama, narkoticima. Na konzumaciju
nekih od sredstava ovisnosti utječe niz čimbenika; obitelj, pojedinac, pripadanje određenim društvenim skupinama, društvo u
cijelosti.
Obitelj je prva odgojna instanca, od njenog stava spram ovisnosti ovisi razvijanje
stavova pozitivnih ili negativnih kod djece.
Dakle, roditelji su prvi uzori u životu djeteta, stoga su odgovorni za svoju djecu.
Djeca rođena i odgajana u domu gdje se
konzumiraju sredstva ovisnosti izložena su
većem riziku, dok u obiteljima kod kojih
dominira negativan stav spram sredstava
ovisnosti uvelike je obeshrabren početak
njihova konzumiranja.
Riječ ovisnost znači da osoba nije slobodna, samostalna da ne može bez nečeg ili
nekog. Ovisnost može biti psihološka i
fiziološka. Psihološka (duševna) ovisi o našoj svijesti, ponekad je nazivamo navikom,
uživalac vjeruje da bez nje ne može živjeti.
Fiziološka (tjelesna) se još naziva tjelesna
potreba za uživanjem određenih supstanci.
Kontinuiranim konzumiranjem konstantno
se javlja sve veća potreba za sredstvom
ovisnosti. Pojavu kada je za isto djelovanje
potrebna sve veća količina sredstva ovisnosti nazivamo tolerancijom.
Ovisnost ima svoj put nastanka. Ovisnik se postaje u etapama koje slijede jedna
iza druge.
Prva je proba. Uzimanje određenih supstrata da bi se probali njegovi učinci, iz radoznalost, često na nagovor prijatelja ili....
Druga je sve češće uzimanje. Poslije
prve konzumacije najčešće postoji dvojba:
“Još samo sad”, treba nešto da stvori ugođaj, raspoloženje, a već smo na drugoj silaznoj stepenici, u zabludi sve je to bezopasno.
Treća je navika. U ovoj fazi već se nalaze razlozi za konzumaciju, životni problemi, određene poteškoće koje su glavni
uzrok. Samopouzdanje se sve više ruši i
traži razlog više za pravdanje poljuljane samosvijesti.
Četvrta etapa je ovisnost. To je najopasnija i najštetnija faza. Sredstvo ovisnosti
postaje važnije od svega. Sve drugo se
stavlja u drugi plan.
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
Da ne bude kasno,
odrastamo, pomozite!
Josipa Lovrić, prof.
Pojedinac traži svoje mjesto u društvu.
To je jedna od potreba čovjeka da pripada
grupi. Tijekom odrastanja individue u ranim fazama sve potrebe su najčešće zadovoljene u obitelji, a vremenom one postaju
zahtjevnije.
Poseban period koji se manifestira odbijanjem vrijednosnih sustava roditelja je
period puberteta, sigurnost se traži u skupini vršnjaka, gdje su mogući i pozitivni i
negativni utjecaji. Stoga je bitno komunicirati, razgovarati, dogovarati se, odnosno
imati uvid s kim i gdje dijete provodi slobodno vrijeme.
Poremećen sustav vrijednosti, nedosljedni odgojni postupci, identifikacija sa
roditeljima ili drugi negativni uzori često su
putovnica ovisnosti. Jedan od veoma važnih uzroka jeste neadekvatna iskorištenost
slobodnog vremena.
Društvo može učiniti mnogo, od brige
za kvalitetu života njegovih članova, organiziranih institucija, raznolikih projekata i
sl. Kritika da društvo ništa ili veoma malo
čini za mlade je opravdana, ali svatko od
nas je dio društva i može dati svoj doprinos,
stoga nemojmo zatvarati oči pred problemima. Često se dešava da obitelj, roditelji
posljednji saznaju za krize u kojima se nalazi njihovo dijete. Ponekad je to posljedica
neznanja, a ima i primjera gdje davanjem
prekomjernih količina novca se iskupljuju
za svoje propuste u odgoju, bilo da je riječ o
karijeri ili stavljanje obitelji u drugi plan.
Društvo treba raditi na jačanju i zaštiti institucije obitelji.
BROJ 4
Navest ću nekoliko simptoma koji se
javljaju kod ovisnika o narkoticima, a nama mogu poslužiti kao alarm, da se nešto
treba poduzeti:
• sukobljavanje u školi i roditeljskom
domu
• nagli prekidi prijateljstva
• razdražljivost
• bezvoljnost, ravnodušnost
• često izbivanje iz kuće
• prekomjerno znojenje
• drhtanje ruku
• stalni umor
• pospanost
• nerazgovijetan govor
Navedeni simptomi odgovaraju narkomanu početniku, a slijede neki koji karakteriziraju već kroničnog narkomana.
• zapušten i neuredan izgled
• zjenice prekomjerno proširene ili sužene
• sunčane naočale (bez obzira na vrijeme)
• smanjena radna sposobnost
• sklonost krađama
• košulje dugih rukava (prekrivanje ubodnih mjesta)
Da ne bi bilo kasno, i stanje složeno,
traženi putokaz je veoma skup i često košta
života pojedinca, raspada obitelji, i stagnacije društva. Bilo riječju ili djelom djelujmo
preventivno i pokušajmo učiti mlade da se
raduju životu, postavljaju i ostvaruju svoje
postavljene ciljeve. Umjesto krokodilskih
suza i negativnih kritika nastojimo biti uzori svojoj djeci, graditi obitelji u kojima
dominiraju pozitivne vrijednosti, ljubav i
dostojanstvo, a društvu svjetlost koja se
nazire.
23
MODNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
I vi možete biti modna kraljica ljeta!
Drage naše, uvijek moderne, čitateljice!
Pomoći ćemo vam približiti modne
trendove i učiniti vas kraljicama ljeta!
Ono što će obilježiti vruče mjesece
svakako je kombinezon, dugi ili kratki svejedno!
Uz to će se ponajviše nositi "safari
haljinice" (sa dugmićima, ravnog kroja) ili
prozračne, lepršave (sa volanima ili
resicama), uglavnom jako kratke, do pola
butine.
Na majicama nosite pametne poruke i
lude grafite, zatim životinjske printove,
plemenske motive jarkih boja.
Priredila Ivana Cvjetković
U bojama neka prevladavaju pastelni i
blagi tonovi, sa "divljim" detaljima, ali
svakako mnoštvo bijele i jeansa.
Također, sportsko je in; drage dame, i
trenirka može biti privlačna.
Na vašim njegovanim i preplanulim nogama neka se nađu remenaste ravne sandale, popularnije pod nazivom "rimljanke", te
jako viiiiisoke sandale, a najveći hit su visoke štikle u smeđoj koži, sa drvenim petama - "klompe".
Sve modno osvještene žene već znaju,
no da napomenemo, u trendu su proštepane
četvrtaste torbice, sa lančanim remenom
(kopije Chanela), ali možete nositi sve boje,
dizajne i oblike, jednostavno vaš izbor...
Potrudite se da vaš make up bude prozračan, ne želite izgledati masno i rastopljeno na suncu, te se zaštitite od foto-starenja; koristite samo hidratantnu kremu i
vodootpornu maskaru, a na tijelo svakako
nanesite sprej sa zaštitnim faktorom protiv
UV zračenja.
Frizure i boje kose su gotovo sve in,
ovise samo o obliku vašeg lica, te boji puti i
očiju.
Nokti trebaju biti sjajni, jako ukrašeni,
prekriveni mnoštvom šljokica i cirkona.
Nakit neka ukrašava vas, a ne vi njega,
pa budite umjereni.
In su naočale svih oblika, posebno
"pilot" i "Ozzy".
Za dečke: od vas se očekuje da se odjenete u vesele boje i odjeću laganih materijala, i nipošto da budete uštogljeni, nego kako
vam godine i nalažu, opušteni.
Super savjet: uske jeans hlaće i bijela majica elegantni su za dan, ali i izazovni za noć;
iskoristite to!
MLADI KREATIVCI
FOJNIČKAŠKRINJA
KREATIVNOST NA DJELU
OŠ“Ivan Goran Kovačić“
B
iti kreativan, podrazumijeva na sebi svojstven način
prikazati svoju aktivnost i njene produkte. Sadržaj aktivnosti svatko od nas će različito percipirati, tumačiti,
doživjeti kao i prezentirati. To je kreativnost, biti svoj,
prepoznatljiv. Već od ranog djetinjstva evidentne su razlike,
svatko ima svoj način iskazivanja svoje kreativnosti. Da bi
dali prostora razvoju individualne kreativnosti, treba je poticati, usmjeravati i nesmetano razvijati.
Postoji bezbroj načina i primjera koji nam pokazuju na
koji način se kreativno stvaralaštvo može manifestirati. Od
ideje do kvalitetnih radova. Vođeni stručnim osobama, uz motivirajući poticaj nastaju djela kojima se divimo.
U našoj školi uz svakodnevni marljivi rad naših učenika,
nastavnog osoblja i drugih čimbenika mnogo je primjera kreativnosti na djelu. Ovaj put smo pripremili dio izložbenog
prostora kojeg zajednički uređuju profesorica likovne kulture
Ana Vidović i marljivi učenici naše škole. Izložba traje tijekom cijele godine, prateći aktualnosti i izložbeni sadržaji se
usklađuju, od blagdanskih do značajnijih datuma.
24
Mi se od srca zahvaljujemo za priređene gozbe za oči. Dakle, ovo je
samo dio, a potencijal naših učenika je neiscrpno vrelo koje osvježava
našu svakodnevnicu.
Josipa Lovrić, prof.
BROJ 4
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
SAVJETNIK Vodič u kvalitetniji život
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Mozaik
Monika i Darko Mihić
Lisnato tijesto M
sa brokulom
Piše Božana Tuka
Za brokulu se zna više od 2000 godina.
U 16. stoljeću brokula je rasla u Italiji i
Francuskoj. Naziv biljke potječe od
talijanske riječi "brocco" što znači
izdanak.
Jeste li znali da Mlada brokula može
spriječiti rak želuca. Brokula uklanja
oštećenja na krvnim žilama. Brokula i
kupus štite od upale pluća.
Priprema:
½ pakiranja lisnatog tijesta
300 g cvjetova brokule
200 g šunkarice
200 g trapista
3 jaja
200 ml kiselog vrhnja
½ žlice origana
ulje, sol i mljeveni crni papar
Na pobrašnjenoj površini od lisnatog tijesta razvući
koru. Koru stavimo u okruglu posudu i odsječemo
krajeve koji vise. Na više mjesta koru izbockamo
vilicom. U lonac sa proključalom vodom stavimo
cvjetove brokule da se skuhaju. Šunkaricu isiječemo na kocke i nanesemo na koru. Iscijeđene
skuhane cvjetove brokule poredamo po šunkarici.
Na brokulu nanesemo krupno izribani sir. U posudi
razlupamo dva jaja i izmutimo žlicom za mućenje,
dodamo vrhnje, origano i promješamo. Dobijenom mješavinom prelijemo sastojke u posudi.
Preostalo jaje umutimo i prelijemo preko svega.
Pečemo 30 min. na 180˚.
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
ozaik je stara slikarska tehnika koja se
izvodi slaganjem raznobojnih komada
kamena, keramike i stakla stvarajući
tako umjetničke slike ili dekoracije. Najstariji
poznati mozaik pronađen je u Mesopotamiji
(današnji Irak) u arheološkom nalazištu Uruk
i rađen je od raznobojnog kamena. Vrijeme
nastanka se procijenjuje na četvrto tisućljeće
prije Krista. Prvi mozaici rađeni su od oblutaka i u 4. st. prije Krista Grci su ovu tehniku
doveli na zavidan nivo izvođenjem preciznih
geometrijskih formi kao i detaljnih scena prikazujući ljude i životinje. U razdoblju helenizma kao gradivni element mozaika prvi put
se pojavljuju sječene kockice pripodnog kamena (u literaturi poznate pod imenom
tesserae), i one postepeno istiskuju oblutke iz
uporabe. Korištenjem malih kockica, ponekad
samo nekoliko milimetara veličine, dobivena
je mogućnost oponašanja slike do najsitnijih
detalja. Rimljani su usavršili ovu tehniku i
proslavili je po cijelom mediteranskom svijetu. Svoje zlatno doba mozaik doživljava u Bizantu kada ova umjetnička forma poprima
nove karakteristike pod utjecajem Istoka u
stilu i korištenjem novih materijala kao što su
staklene kockice zvane smalti. Zidne površine
u crkvama i palačama prekrivaju se veličanstvenim mozaicima. Likovi na zlatnim pozadinama u bogatim nošnjama i nakitom djeluju
vanredno dekorativno. U crkvi San Vitale u
Ravenni nalaze se mozaici iz 548. godine na
kojima su prikazani car Justinijan i carica Teodora s dvorskom pratnjom, a igra svjetlosti i
blještavilo boja su se neuništivo održale stoljećima.
Prisutan kroz cijelu povijest umjetnosti
mozaik je dokazao svoju vrijednost u umjetničkom i dekorativnom smislu. I danas je mozaik omiljeno sredstvo za dekoraciju površina
te obilježava arhitekturu suvremenog doba i
uspješno se integrira u moderne interijere.
Projekat koji slijedi je daleko od impozantnosti, složenosti i ljepote koja je izvediva
i koju pruža mozaik, ali predstavlja jedan
mali iskorak u čarobni svijet kreacije koji je
dostupan svakome od nas.
S obzirom na mjesto i vrijeme u kojem
živimo nije lako doći do atraktivnog materijala za mozaik, tako da najčešće raspoloživi
materijal predstavljaju razbijene keramičke
pločice, riječni oblutci i vodenom silom ušmirglani komadići stakla. Čuvajte razbijene komade dragog kućnog posuđa jer ugrađujući ih
u mozaik moći ćete i dalje uživati u njihovoj
BROJ 4
ljepoti šara i boja. Nešto atraktivniji, ali i
skuplji materijal možete kupiti u prodavaonicama hobi-materijala.
Slika 1 - Potreban materijal i alat: staklene mozaične pločice, par razbijenih tanjura, oblutci, komadići stakla, keramički ljepak
za vanjsku uporabu, masa za fugiranje i keramička kliješta.
Slika 2 - Betonska podloga je idealna za
mozaik, a kako naši životni prostori obiluju
betonskim površinama nije teško pronaći podesnu površinu za rad. Podlogu je potrebno
temeljito očistiti i okvirno raspodijeliti dijelove kompozicije.
Slika 3 - Zamiješati određenu količinu
ljepka za pločice i nanijeti tanki sloj na dio
radne površine, dio po dio uranjajući komade
mozaika. Kada se završi zamišljena slika potrebno je sačekati 24 h puštajući ljepak da se
osuši.
Slika 4 - Zamiješati masu za fugiranje
(pročitajte uputstvo proizvođača) i špahtlom
je nanijeti na mozaik ispunjavajući fuge masom. Pustiti 15-ak minuta da se masa učvrsti,
a zatim mokrom spužvom skidati višak mase.
Postupak ponoviti više puta dok mozaik ne
bude u potpunosti čist i sjajan.
Slika 5 - Ma kako mali i skroman, mozaik će unijeti dašak svježine i orginalnosti u
vaš životni prostor.
25
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Bilješka o piscu
Pogled u stranu
Hakija Karić, rođen je 1966. godine u
mjestu Palanka kraj Brčkog. Još od rane
mladosti pokazivao je veliko interesovanje
za poeziju.
Do sada je objavio četiri zbirke poezije
za odrasle:
Tebi, moja Bosno, Verlag Schmitz,
Njemačka, 1993.; Utihle avlije, Bosanska
riječ, Wuppertal-Tuzla, 1994.; Ožiljci,
Književni klub “Midhat Begić”, Brčko,
1998.; Otisak izgužvanih snova, Bosanska
riječ, Tuzla, 2004.
Zbirka poezije za djecu:
Košulja bez sna, Književni klub Brčko
distrikt BiH, 2008.
Ne znam šta tražiš
Ne znam da li tražiš, bilo šta
Lice ti nalik božanskom reljefu
Ne skrivaj pogled u stranu
Skriti ga ne možeš
Zapravo
Od mene ga nikada skrivala nisi
Osim u snovima
Uplašena si i krhka
Ko zadnji jesenji list moje avlijske
lipe
Šuti
Što bi se pravdala
Kome
Ima li smisla
Kakav stil, moral, karakter...
Djevojko, ženo...
Živiš u svijetu prolaznih gadosti
Ne skrivaj pogled
Ne želim ti nauditi
Čak ne žudim ni da te dodirnem
Budi moja ljupka princeza
Želim te čuvati od zlih prinčeva
I vještica iz otrcanih bajki
Ne
Ne prilazi mi
Ne dodiruj me
Ako to uradiš pretvorit ću se u prah
Samo budi tu gdje jesi
I nastavi da tražiš
Živi u rodnom mjestu. Bavi se novinarstvom i književnim radom. Član je
Društva novinara BiH. Također je član
rukovodstva Književnog kluba Brčko distrikta BiH i redakcije časopisa za književnost i kulturu RIJEČ, koga izdaje pomenuti
Književni klub.
Hakija
Karić
Zora
Nemoj bježati
Kažeš
Da voliš kad pričam
O ludilu
O stvarnosti koja
Gubi privid...
Naslađuješ se
Mome
Ogoljevanju do dna
Prihvatam
Bol kao slutnju
Slatku neizvjesnost
Trošim je
Kao zadnje pare..
Nemoj bježati
Želim samo
Da ti se približim
26
Molio sam te da pogledaš zvijezde
Da zrakneš na Mliječni put
Da sjetnim trepavicama pomiluješ
Obole usnulog grada
Molio sam te da pružiš ruke ka
svicima
Da uzdah zrikavcima daš
Potokom usnulim da potečeš
Trave nepokošene da zatalasaš
Molio sam te da bar mene pogledaš
Da mi očima nadu daš
Riječima da razbiješ brda straha
Osmijehom kosmos da osvojiš
Kad si podigla umorni pogled
Već je zora na pragu bila
Ljepota noći ode u beskraj
S njom nestadoh i ja
BROJ 4
Ako se ikada sretnemo
Jesu li
Pjesničke imaginacije
Stvarne izražajne figure
Vanrealnih nadahnuća
Ili su samo
Iskre slobode
Pjesnikova posljednjeg
Treptaja oka
Da li je putanja stiha
Jedina kosmička energija
Iza koje vječno
Ostaje trag
Ako su
Prostori riječi
Najsigurnije utočište
Nikad izgovorenih iluzija
...
Sretnemo li se
Ikada
Potražit ću odgovore
U tvojim zjenama
SVIBANJ/LIPANJ 2010.
“BUCO”
mini servis
dijagnostika
autoklime
vulkanizer
autopraonica
Fojnica
vl. A Prozo
tel.061 507 041
caffe “Fontana”
FOJNICA
Iz samostanske riznice
fra Anđeo Zvjezdović
rođen u gradu Vrhbosni (lokalitet današnjeg Blažuja kod Sarajeva)
od ugledne plemićke bogumilske obitelji. Kao odrastao mladić slušao je
propovijedi sv. Jakova Markijskog i obratio se na katoličku vjeru, a odmah
zatim od istog sveca bio primljen u franjevački Red i dobio ime fra Anđeo.
Umro je u Fojnici na Pazarnicama, na glasu svetosti, 7. lipnja 1498.
Ahdnama sultana
Mehmeda II. el Fatiha
Bl. fra Anđeo Zvjezdović
Plašt fra Anđela Zvjezdovića
Izdana na Milodraževu,
28. svibnja 1463. godine
Svetom misom na Kaštelima, 27. svibnja 1463.,
komemoriran je njegov hrabri korak – izlazak pred
osvajača Mehmeda II. el Fatiha i dobivanje Ahdname.
Svake godine, 7. lipnja, komemoriramo fra Anđelovu smrt.

Fojnička škrinja broj 16

Fojnička škrinja broj 15

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

Opširnije! - "ŠIROKI BRIJEG"

Fojnička škrinja broj 19

Fojnička škrinja broj 11

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 7

Glasnik svetog Ante broj 24 - Franjevački samostan i crkva sv. Ante