Broj 11 srpanj/kolovoz 2011. cijena 2 KM HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO PODRUŽNICA FOJNICA ISSN 1986-5929 9 771986 592001 ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306 Više od 2000 artikala • bijela tehnika, • elekto i vodo materijali, • oprema za kupaonice, • keramičarske pločice • sitni kućanski aparati... ukratko, sve što nudi i Ecomic Vitez. Svaki mjesec akcije do 15% na pojedine artikle! Uvedena fiskalna kasa, kartično plaćanje i plaćanje kreditnim karticama Raiffeisen banke. Uz ljubazno osoblje možete dobiti i savjet za rekonstrukciju kupaonica i kuhinja, dovozimo robu do potrošaća i istu montiramo po želji kupca. PEKARA MAK FOJNICA kruh - pecivo - krafne pogače s kajmakom - pite tel. 030 831 530 UVODNIK IZ ŽUPNIH MATICA FOJNIČKAŠKRINJA lipanj/srpanj 2011. Dragi prijatelji Fojničke škrinje, K R Š T E N I I u ovom broju smo se potrudili biti na terenu, među Vama... Donosimo priče naših sugrađana koji svojim idejno bogatim, a materijalno skromnim potencijalima, pokušavaju promijeniti ponudu kulturno-zabavnog i sportskog života u Fojnici. Jesu li oni rijetki primjer entuzijasta i ima li među nama još zaljubljenika u svoj zavičaj koji bi mogli dati doprinos doživljajnoj raznovrsnosti putniku namjerniku, ali i domaćem puku? Ostavljamo da to procijenite sami kroz priloge i razgovore koje smo vodili sa par mladih, poduzetnih ljudi... Nažalost, ćudljive vremenske neprilike pokvarile su ili odgodile neke zabavne projekte, a mnogim ljubiteljima prirodnih ljepota, šetnje, kupanja u termalnoj vodi, uskraćena su ova zadovoljstva. Pa ipak, Fojnica je bila živahnija. Ljeto je prilika da se raseljene fojničke obitelji ponovno nađu na okupu, da se sretnemo sa prijateljima iz djetinjstva, da steknemo nove. Zbog toga se iz naših bašta cijelo ljeto odiže miris roštilja, pita ispod sača, raznih specijaliteta iz kotlića... Ali da naše bašte nisu mirisale samo po slasnim jelima pokazuje i dodjela novčanih nagrada za najljepše bašte i terase, čime su naši sugrađani pridonijeli uređenju okoliša i ljepšoj slici Fojnice. Međutim, ovog ljeta nas iznenađuje i plaši brojnost pasa lutalica koji su posve zavladali našim ulicama. Nerijetko se pseći klanovi upuste u krvave okršaje koji predstavljaju dramatičan prizor ne samo za djecu, već i za odrasle prolaznike. Ovom prilikom pozivam zakonom ovlaštene strukture da pronađu rješenje ovoga problema, a da urednica Fojničke škrinje ne bi ostala upamćena po neprestanim kritikama upućenim općinskim vlastima i komunalnim direktorima zbog nebrige za turistički image 'pitoresknog gradića', želim pohvaliti nastojanja i rezultate u obnavljanju zelenih i cvjetnih površina. Svima želimo radost života i da nam ljeto potraje što duže, da podignemo bogat urod sa naše zemlje, a sugrađanima islamske vjeroispovjesti koji nakon mjeseca ramazana dočekuju veliki praznik Bajram, želimo da proslava dođe u zdravlju i veselju, da lijepe trenutke podijele sa svojim najdražim... Urednica Dominik Puljić (Borisa i Milijane, rođ. Čuturić) David Miličević (Maria i Marine, rođ. Gašić) Marko Rajić (Danijela i Katice, rođ. Petrović) Nikša Oroz (Slobodana i Ivone, rođ. Knežević) VJ E N Č A N I Marjan Drmač i Leonora Lovrić Danijel Vrebac i Marija Jukić Anto Puljić i Klaudija Prskalo U M R L I Kata Čuturić, r. Stanić, 1935. Marko Cvjetković, 1942. Drago Lovrić, 1927. Anka Jukić, r. Oroz, 1943. Marko Vrebac, 1922. CIJENE REKLAMNOG PROSTORA U ČASOPISU 'FOJNIČKA ŠKRINJA' U BOJI - 1/1 stranica - 1/2 " - 1/4 " 150,00 KM 80,00 KM 40,00 KM CRNO- BIJELA - 1/1 stranica - 1/2 " - 1/4 " - 1/8 " 100,00 60,00 30,00 20,00 KM KM KM KM Fojnička škrinja, broj 11, srpanj/kolovoz 2011 . osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica ■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran, Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač ■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■tel.: 063 284 877 ■e-mail: [email protected] ■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak: "ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica SRPANJ/KOLOVOZ 2011. BROJ 11 3 AKTUALNOSTI FOJNIČKAŠKRINJA Da nam grad bude ljepši Fojnička škrinja U organizaciji Turističke Zajednice SBK-a, Općine Fojnica i hotela "Reumal" Fojnica, a u okviru manifestacije "Fojničko ljeto 2011." u našoj je općini pokrenuta akcija "Da nam grad bude ljepši". Mjesec se dana u okviru ove akcije, koja bi trebala postati tradicionalna, pratilo uređivanje bašti i terasa u cilju podsticanja građana na doprinos ljepšem, uređenijem okolišu. Nagrade za najljepše bašte su dobili: prvo mjesto Katarina Berbić, drugo mjesto Alma Bulić i treće mjesto Pero Pecirep. Novčane nagrade je uručila Vahida Biščević, uposlenica Turističke zajednice SBK u jedinici Kiseljak. Najljepšom terasom proglašena je ona u vlasništvu Dževahire Kreso, drugo mjesto je zaslužila terasa Ante Čuturića, a treće mjesto osvojila je Latinka Salihagić. Semin Sudžuka, zamjenik generalnog direktora hotela "Reumal" uručio je novčane nagrade ovim našim vrijednim sugrađanima. Čestitamo dobitnicima nagrada! U kolu mira i pjesme Fojnička škrinja Pod pokroviteljstvom Američke organizacije “Sisters of Loretto“ koja radi na zbližavanju ljudi u ratom zahvaćenim područjima, 21. srpnja održan je zajednički nastup dvaju KUD-a iz Fojnice. Pod simboličnim nazivom “U kolu mira i pjesme“ program su pripremili KUD Matija Gubec i KUD 1001 noć, koji su spletom igara i izvorne pjesme zabavili mnogobrojnu publiku na platou Aquareumala. Osim Amerikanke, gospođe Powers na ovom je projektu radila i naša sugrađanka, Marica Prozo, koja već godinama živi i radi u Americi. Namjere su ove nevladine organizacije da se slični projekti nastave u Fojnici i u budućnosti, čime bi se dala podrška očuvanju i izgradnji mira i međusobne tolerancije. 4 BROJ 11 SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA Obilježen Dan ustanka BiH U organizaciji Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata općine Fojnica, a povodom 27. srpnja, Dana ustanka BiH,obilježena je 70 godišnjica ustanka naroda BiH u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Na partizanskom groblju u Fojnici položeno je cvijeće i minutom šutnje odana pošta palim borcima i civilnim žrtvama rata. Održan je i povijesni sat na kojem je Andrija Lekić, član UABNOR-a Fojnica, između ostalog rekao: "Cilj obilježavanja ovog značajnog historijskog datuma za državu BiH nije samo okupljanje antifašista i poštovaoca NOR-a već nastavak borbe za očuvanje države BiH. Ovim obilježavanjem želimo ukazati na obnavljanje i reafirmiranje moralnih i političkih vrijednosti NOR-a kao što su zajedništvo, jednakost i ravnopravnost, dostojanstvo svakog naroda i građanina u zajedničkoj nam i cjelovitoj državi BiH. U ovom ratu smo se uvjerili kako iz eks- FOTO: HAZIM ČUKLE Fojnička škrinja tremnog nacionalizma izrasta fašizam u najgoroj varijanti. To je još jedna potvrda da bez antifašizma nema ni BiH. Antifašizam je nastao da bi se branila ljudska prava, slobode, jednakost i suverenitet BiH i svih njenih naroda". Streetball turnir Piše Samir Kučuk KK "Star" Fojnica tradicionalno povodom manifestacije "Fojničko ljeto" organizira Streetball turnir 3+2 igrača koji se održavao od 20. do 23.7.2011. u dvorištu O.Š. „Muhsin Rizvić“ gdje je napravljeno košarkaško igralište koje je finansirala Općina Fojnica na čelu sa načelnikom Salkanom Merdžanićem. Na turniru su se takmičile sljedeće selekcije: • dječaci i djevojčice godište 1996. i više (osnovna škola). Takmičilo se osam ekipa iz Fojnice, Kiseljaka, Busovače i Visokog. Pobjednička ekipa je Đulistan iz Fojnice. • dječaci 1993. – 1995. godište (srednja škola). Pobjednička ekipa je bila Gizela iz Fojnice. • također se odigrala revijalna utakmica između zavoda Drin i zavoda Bakovići gdje je pobijedila ekipa zavoda Drin. • seniori - pobjednička ekipa je ekipa Fojnice koja je u finalu pobjedila ekipu Viteza rezultatom 16:15. Za pobjedničku ekipu Fojnice igrali su: Franjo Cvitan, Adis Biščević, Hrvoje Oroz i Faris Varešlija. Za sve pobjedničke ekipe osigurane su novčane nagrade, pehari i medalje. Odigrana je i revijalna utakmica: veterani KK Fojnica veterani KK Kiseljak gdje su stari košarkaški poznanici ponovo odmjerili snage i gdje je bila uspješnija ekipa KK Fojnice. Sve u svemu košarka se vraća u Fojnicu polako, ali sigurno! SRPANJ/KOLOVOZ 2011. BROJ 11 5 FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA Fojnica još nije spremna za velike zabavne spektakle? Danas je luksuz piti prvu jutarnju kavu u mirnom skrovitom mjestu, tamo gdje vam cvrkut ptica i žuborenje vode neće prekidati šuštanjem dnevnih novina ili agresivnom muzikom iz zvučnika. Da takvih mjesta ima i u Fojnici uvjerili smo se pri susretu sa Nihadom Turčinovićem povodom nekoliko velikih koncertnih projekata kojima drma učmalu ljetnju shemu Fojnice. Piše Suzana Lovrić Fojnička škrinja: Gospodine Turčinović, prije nešto više od godinu dana uzeli ste prostore restorana 'Ribnjak' pod najam. Danas je to skoro neprepoznatljiv ambijent i interijera i eksterijera u poređenju sa ondašnjim? Nihad Turčinović: Tačnije, od početka januara prošle godine počelo se sa uređivanjem objekta, parkinga, popratnih sadržaja, a 1. maja je bilo otvorenje. Od početka mi je namjera bila da to bude isključivo restoran sa raznovrsnom i kvalitetnom ponudom domaćih delicija, prije svega riječne ribe koju, nažalost, često niste niti mogli dobiti prije, što je za mene bilo neshvatljivo... Za ulazak u ovaj posao sam se dao nagovoriti i od strane svojih prijatelja, konkretno, Hazim Salčinović, Emir Tutnjević, Anes Buljina... kojima je također nedostajao objekat ovog tipa, gdje možete sa porodicom doći na par sati, gdje djeci pružate sadržaje za igru i zabavu, objekat koji je sklonjen od gradske vreve, a ima prihvatljive cijene kuhinje. FŠ: U posljednje vrijeme, osim po meditativnim jutarnjim kavama i po ukusno pripremljenim i profesionalno posluženim ručkovima i večerama, za restoran 'Ribnjak' se priča i kao o mjestu koje garantira nezaboravan noćni provod? NT: Pa ja ne znam kako ljudi na to gledaju. Male su sredine sklone fantaziranju, 6 da ne kažem mahalanju. Moj jedini motiv da krenem u realizaciju par koncerata na otvorenom bio je počastiti svoje stalne goste nečim posebnim. Sve je počelo sa izložbom Davora Gobca i sjajnom svirkom o kojoj je vaš časopis već pisao. Tada se rodila ideja da Gobac sa svojim bandom dođe ovo ljeto i održi koncert na otvorenom. Zbog obaveza koje imaju ove godine neće doći do ralizacije tog projekta, ali razmišljajući šta se može ponuditi od kvalitetne svirke zaredali su koncerti Regine, Ace Pejovića, Željka Samardžića i sl. Pretpostavljam da se u čaršijskim pričama nagađa o ciframa koje ću zaraditi ovim koncertima, međutim, tko god se bavi ovim poslom zna jasno da tu nema zarade, da se tu gleda samo kako ne biti u minusu, pogotovo kada se dovode jaka imena poput Samardžića i Joksimovića, koji su skupi i eto, skoro nedokučivi. Međutim, ja sam davno oguglao na sve priče čaršije koja o meni zna više nego ja sam, haha... FŠ: Naravno, do takvih imena koja već imaju široku regionalnu popularnost, nije lako doći? Kada nastupaju u BiH obično su to velike koncertne dvorane i ogromna tehnička podrška od nekoliko stručnih timova. Kako je to Vama uspjelo? NT: Sa Joksimovićevim timom se dogovaram od 25. februara, počelo je privatnim vezama, preko mojih prijatelja, i kaBROJ 11 da se konačno utanačio datum nastupa za 16. juli, Bog to nije dozvolio, strašan pljusak se spustio na Fojnicu. On je planirano prekinuo svoj godišnji odmor u Budvi zbog fojničkog koncerta i već je bio u Jablanici kada smo mu javili da nije moguće održati koncert zbog nevremena. Ključne su bile riječi mog konobara koji je nebrojeno puta izašao sa mnom u baštu i razgledao nebo - Kiša je probila maglu na Matorcu, neće prestati do jutra! FŠ: Sreća je da ste uspjeli novi termin dogovoriti za 30. kolovoza. NT: E da, bez obzira na vremensku prognozu, mi ćemo se potruditi da se taj koncert održi. Vjerovat ćemo u idealne uslove, ali spremit ćemo se za one najgore. Pripremamo platno koje može pokriti cijeli uži kompleks bašte i tako omogućiti dobar provod i našim gostima, ali i zvijezdi čiji su koncerti poznati po interakciji sa publikom. Moja je želja da to bude jedan događaj za pamćenje u Fojnici, a prije svega da u njemu uživaju moji prijatelji, moji gosti... Meni se čini da je Fojnica od svih zaboravljena. Ali što je još gore, čini mi se da to mnogima u Fojnici i odgovara tako. Sada je, sa ugovaranjem ovih nekoliko koncerata, bar stotinu ljudi saznalo za Fojnicu. Oni nisu znali da Fojnica postoji na mapi. Sada znaju da Fojnica ima lječilište, Prokoško jezero, Brusnicu... FŠ: Posve se slažem sa Vašim zaključkom kako u Fojnici, nažalost, prevladava interes da ostanemo primitivna sredina iz koje bi par pojedinaca moglo izmusti i zadnju marku. Možemo li reći kako je čaršija u dubokoj letargiji, možda čak i u nekoj dramatičnoj fazi kolektivne depresije, i jesu li recepti, kojima se služe tek rijetki pojedinci, jedini način da se Fojnica ozdravi? NT: Nemoguće je kao pojedinac promijeniti nešto što bi se moglo nazvati temeljitim osiromašivanjem naroda. Fizičku glad možemo pretvoriti u post. Međutim, ako nema duhovne hrane, osjećaja da se društvo o vama brine, ako je vaša inicijativa za boljim unaprijed osuđena na propast zbog raznih stigmi, onda se borite protiv vjetrenjača. Prijatelji su blago, sa prijateljima ćete ostvariti svoj san. Ne znam šta bi mogao biti recept za Fojnicu. Čini mi se da bi mogao biti i onaj što koristim za sebe - što više prijatelja, niti jedan neprijatelj. Ja sam samo fojnički zet, možda mi to ne daje prava da sudim, a opet, možda vidim bolje od domaćih. Ne znam. FŠ: Zahvaljujem se na vremenu koje ste odvojili za Fojničku škrinju. Želim Vam lijepo vrijeme i dobar provod na spektakularnoj završnici ljeta u Fojnici. SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA T uristički biser u središnjoj Bosni, planina Vranica s vrhovima visokim i do dvije tisuće metara, posljednjih je godina doživjela turistički procvat. Samo na lokalitetima Poljana i Fratarske staje u posljednjih je nekoliko godina izgrađeno je ili se gradi nekoliko stotina objekata. Godišnje ovaj dio planine Vranice posjeti oko 50 tisuća turista, a uz zimski dosta je uloženo i u razvoj ljetnog turizma tako da Vranica turistima nudi sadržaje tijekom cijele godine. No, turizam zahtijeva nastavak ulaganja, a milijuni osigurani za razvoj turističkih potencijala stoje blokirani zbog neriješenih vlasničkih odnosa. Konkretno, zemljište na kojima su izgrađeni turistički objekti u državnom je vlasništvu. Prema regulacijskom planu kojeg je usvojilo Općinsko vijeće Fojnice, područje Poljane i Fratarskih staja podijeljeno je na 720 parcela. Prije godinu dana općinske su vlasti podnijele zahtjev da se uradi prijenos vlasništva nad zemljištem, s države na lokalnu vlast. Problem je nastao kada je od općine zatraženo izdvajanje pola milijuna maraka za završetak ovog procesa. Kako općina Fojnica nije u stanju osigurati tražena sredstva, doveden je u pitanje daljnji razvoj turizma jer preduvjet za nova ulaganja su riješeni vlasnički odnosi. "U ovako neuređenoj državi teško je opstati. Mi u Rekreacijskom centru 'Brusnica' na prekretnici smo, ugasiti poduzeće ili od vlasti dobiti potporu za rješaSRPANJ/KOLOVOZ 2011. Turizam na Vranici Godišnje ski-centar na Vranici posjeti oko 50 tisuća turista, a uz zimski dosta je uloženo i u razvoj ljetnog turizma tako da Vranica turistima nudi sadržaje tijekom cijele godine. No, turizam zahtijeva nastavak ulaganja, a milijuni osigurani za razvoj turističkih potencijala stoje blokirani zbog neriješenih vlasničkih odnosa. Piše Ana Popović vanje problema. Neriješeni vlasnički odnosi koče sve daljnje projekte, a posebno razvoj infrastrukture. Samo u agenciji Odraz blokirano je 40 milijuna maraka za razvoj turizma, a nama konkretno blokiran je milijun maraka odobren za investicije na ovom lokalitetu", kaže Juro Iviš, vlasnik RC Brusnica koji prednjači u razvoju turizma na Vranici. S radom su počeli prije četiri godine, a trenutačno raspolažu s 12 apartmana, restoranom, dva ski-lifta i drugim pratećim sadržajima. Osim Fojničana u turističke potencijale Vranice spremni su ulagati i mnogi drugi. Među njima i poznati glumac Enes Bešlagić. Na Vranici je kaže našao mir, a planinu osobito rado posjećuje ljeti. Spreman je dovesti i brojne svoje kolege glumce i druge osobe iz javnog života kako bi VraBROJ 11 nica bila i na ovaj način promovirana kao turističko odredište. Da je Vranica potencijal kojeg svakako treba iskoristiti složili su se i predstavnici Turističke zajednice Srednjobosanske županije, predstavnici općinskih, županijskih i federalnih tijela vlasti te razvojnih agencija koji su ovih dana o otklanjanju prepreka za razvoj turizma na ovom području razgovarali na Vranici. Dogovoreno je da teren financiranja prijenosa vlasništva zemljišta ipak podnesu investitori. Izdvajanjem pet KM po metru četvornom za fizičke te deset maraka za pravne osobe procjenjuje se da bi se moglo prikupiti i do 400 tisuća maraka. Uspije li se provesti zacrtani plan, glavna kočnica razvoju turizma na Vranici bit će otklonjena. Za investitore i turističke djelatnike iduća dva do tri mjeseca su ključna… 7 FOJNIČKE PERSPEKTIVE FOJNIČKAŠKRINJA Ljetno kino - Kiša 4:6 Mladi fojnički poduzetnik, Hrvoje Barbarić, imao je nekoliko sjajnih ideja za animaciju gostiju hotela i restorana Stari grad, te gostiju Old City Pub-a. Uvijek dobro raspoložen i spreman za razgovor, otkrio nam je kako u nadmudrivanju sa kišom trenutno gubi utakmicu, ali zajedničkom mantrom filmofila-gostiju nada se taj rezultat preokrenuti u svoju korist. Piše Suzana Lovrić Fojnička škrinja: Kako je i kada bljesnula sijalica za ljetno kino? Hrvoje Barbarić: Ne znam ni ja točno, hahahaha... Većina ideja koje ugrađujem u ponudu naših objekata, zapravo i nisu moje. Stalno razgovaram sa prijateljima, sa gostima, u krugu familije, što bi se moglo ponuditi da gosti budu zadovoljniji. Nije teško zaključiti da Fojnici treba svega, ali ono što je mene posebno čudilo godinama je činjenica što imamo kino dvoranu, i to obnovljenu, a u njoj nema filmskih projekcija. Srećom, pripadam generaciji koja je usvojila kulturu filma, od ranog djetinjstva visim u kinu, i dandanas mi dobar film trenutno popravlja raspoloženje. Meni je žao što mlade generacije ne znaju užitak velikog filmskog platna. To je sigurno bio djelićem motiva, to da mladim ljudima približim filmsku umjetnost, osim toga, imamo još odavno pripremljenu tehničku podršku za projekcije bilo koje vrste. Na ovome se platnu uglavnom gledaju velike utakmice, i onda smo shvatili da bez ikakvih ulaganja možemo ponuditi i više i bolje... 8 FŠ: Vi ste filmskim projekcijama pokrili dva poprilično tjeskobna dana. Utorak i četvrtak su nekako ispali idealni? HB: Ponedjeljkom ljudi odmaraju od vikenda, utorak su već željni neke male akcije koja ih neće pretjerano iscrpiti za sutrašnji radni dan, naravno, ako imaju sreću da su zaposleni... Srijeda je u Fojnici već tradicionalno dan za izlazak na određena mjesta i tu nisam htio zalaziti u teritorij starih običaja. Četvrtak je opet dan kada se iščekuje petak i ono nešto posebno... I restoran i pub imaju svoje tematske muzičke večeri vikendom, prilagođene ukusima gostiju. Tako su utorak i četvrtak postali idealni. Početak projekcije je u 21h, dovoljno je mraka za kvalitetnu sliku, a završetak prije 23h, još se dovoljno naspavate... FŠ: Nažalost, vremenske prilike nisu bile naklonjene ovom, hvale vrijednom projektu. HB: Te su nam vremenske neprilike bile jedina konkurencija, hahahaha... Pa doBROJ 11 bro, šta ćeš, kada čovjek planira, Bog se smije, kaže stara narodna... Meni je žao što sa rajom nisam odgledao još par dobrih filmova, ali nadam se da će rujan biti topao pa bismo mogli produžiti sezonu. Bilo je ovdje poprilično tvrdoglavih ljubitelja filma koji su tražili dekicu, nije im smetalo dobovanje kiše po suncobranima. Maradona od Kusturice je bio najzapaženiji, još par zanimljivih nekomercijalnih dokumentarnih filmova naišlo je na svoju publiku... Dobili smo samo pozitivne komentare. Nije da se hvalim, hehehe... FŠ: Postoji li već kakav plan rada na projektima koje biste mogli realizirati sljedeće godine? HB: Mi smo puni planova i ideja. U smislu prostora, parkinga, tehničkih uređaja, ne trebaju nam velika ulaganja, ali i šira zajednica treba prepoznati svoj interes ovdje. Podržavamo svaki kulturni i zabavni događaj u Fojnici, želimo realizirati i neke vlastite, međutim, trebalo bi raditi u početku i bez zarade, možda čak biti spreman na gubitak u početku, a to je ljudima teško objasniti. Ima jedan odličan slogan koji kaže: Reklama nije trošak, reklama je investicija. U suštini, mnogi projekti koje bi trebalo ponuditi gostima u Fojnici nisu trošak, nisu zarada, samo su investicija u budućnost. FŠ: Hrvoje, hvala ti na razgovoru, hvala na podršci koju Fojnička škrinja ima od strane koncerna firmi Prokoško jezero. Želim vam pozitivan score sa kišom kao i sa ostalim poslovnim preprekama. SRPANJ/KOLOVOZ 2011. PREDSTAVLJAMO FOTO: HAZIM ČUKLE FOJNIČKAŠKRINJA Poruke iz boce U selu Lužine (Fojnica), gdje žive mili ljudi i gdje je zemlja posebno plodna i darovita, našli smo jednu veselu obitelj. Kuću im ne mogasmo promašiti, jer još biva na mjestu, gdje ju stari preci Tuke i sagradiše. Tu, ponosno i sad stoji, a oko nje malih bicikala, i svakojakih igračaka, pa neupućen odmah zna da mladih potomaka tu svakako ima. Piše Ivana Cvjetković SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOTO: HAZIM ČUKLE D očekao nas je ljubazni domaćin Ivo Tuka (39) i uputio u svoj topli dom, a u kući dražesna mu supruga Slavka već je čekala sa kolačima i troje dječice koja se umiljato igraju, svatko svojom igračkicom. S nama se našalio i mnogima poznat šaljivdžija Marko - Gijo, koji, kad se izuzme šala, zna dosta istinitosti o životu i ljudima. No nismo tu radi šale, niti ukusnih salnjaka (kolača domaćice), nego dovedeni znatiželjom za izume ovoga poštenog i radišnog čovjeka. Naime, Ivo Tuka se bavi jednim jako starim zanatom, ugrađivanjem drvca sa crtežima i natpisima u boce rakije. Da, ako ste ikada prolazili kroz to selo, tik uz autobusku stanicu stoji i stolić sa desetinama boca rakije u kojima se nalaze različiti šaljivi natpisi, ali i reklame na komadima drveta i drvenim ljestvicama. Nas su zanimale tajne ovoga zanata i izrade ovih suvenira, koje je Ivo, samo za "našu Škrinju" i otkrio. Zanimljivo, priča je počela još davno, kad Ivo, još kao mladić, kupuje kilogramom duhana trik od starješine iz sela i od tada pokušava naći najbolji način izrade. Probao je kroz godine razne načine, ali samo jedna je metoda, kojom se koristi i danas, potpuno uspješna. Drvca se ubacuju u prazBROJ 11 nu bocu, te ugrađuju jedno u drugo, pomoću posebnih pinceta za ovu namjenu, što znači da se ne koriste nikakva štetna ljepila, ali i da je ovo višesatni posao koji može biti i višednevni, što ovisi od printa koji želite imati u boci. U ponudi su razni motivi: vjerski (križevi, slike svetaca, kalendari i biblijski citati), ljudski likovi, logo firmi, šaljive poruke, ljubavne poruke i još mnogo toga, jer kraja umijeću Ivinih ruku, uistinu,nema. Crteže iscrtava lemilicom, kako bi piće (rakija) u boci, moglo biti pitko, a crtati je naučio na obuci kod darovitih korisnika Bakovićkog zavoda za mentalno-invalidne osobe, što mu je posebno drago. Šalje on svoje radove i u daleke zemlje, gdje, nažalost, imaju puno veću vrijednost, nego na našim prostorima. E, tu priča postaje tužna. Uz sav uloženi materijal i trud, Ivo svoje suvenire, prodaje jako rijetko, jer kako kaže "narodu su draže kineske pepeljare, nego domaće napravljeno piće u boci tradicionalne izrade, rukotvorine našeg čovjeka", što je, ruku na srce, živa istina. Boce koštaju simboličnih pedeset maraka, što jeste veliko u našim očima, u državi gdje se preživljava, ali ono što dobivamo njihovom kupnjom, daleko je vrjednije od sitnica, koje mi usputno kupimo, za tu svotu. Rekao nam je i da je svaka boca unikat, te da se izrađuju i po narudžbi. I još spuštena pogleda dodaje, da mu je to, jedini način zarade, u današnja teška vremena. Taj dan proveden u takvoj radničkojobitelji i držanje boca u ruci, koje su ustvari, neprocjenjive vrijednosti i velikoga pečata mjesta gdje živimo i volimo, bio je čudestan i po tome što se kasnije još dugo sjećate svake riječi izgovorene i svakog natpisa u bocama ljutoga pića. U vruće dane stalnih zabava i svadbi, želimo samo da se sjetite, kada u kuverte stavljate novac i kupujete kućanska pomagala i sprave, za koje ionako niste sigurni imaju li ih vaši prijatelji već napretek, sjetite se bi ih itekako razveselila boca pića, u kojoj plivaju njihova imena i datum dana kada se zaklinju na vječnu ljubav, te koliko će biti zahvalni za tako originalan poklon, a onda zamislite i smiješak dvoje Ivine djece, kad dobiju svoju čokoladu. Na taj način spremit ćete čudestan osjećaj u škrinju svojih uspomena, baš kao i mi toga prohladnoga dana. 9 DRUŠTVO I IZAZOVI FOJNIČKAŠKRINJA Sjećanje me je neki dan vratilo unatrag 16 godina na dan povijesnog događaja u kojem sam i sam sudjelovao i tako bio svjedok jednog povijesno važnog, ako ne i najvažnijeg, događaja u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj historiji - u stvaranju i obrazovanju državotvornosti i suverenosti njenih naroda i građana. 5. kolovoza se obilježava kao Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i to je Dan hrvatskih branitelja, dan kada je pobijedila sloboda. Danas nakon 16 godina pitam se i tragom jednog članka koji sam slučajno našao na stranicama udruge "Zavjet" (Udruga hrvatskih branitelja iz Hrvatske, BiH i dijaspore), nalazim djelomičan odgovor na pitanje "što je to trulo u državi Danskoj". Pitam se zbog čega se "volja jednog naroda" poništava u jednom demokratski obrazovanom društvenom sustavu, da nakon svega, netko "konstutivnost naroda" (ustavom definirana) dovodi u pitanje, oduzimajući mu slobodu izbora (određenja), za koju je, u daljoj i bližoj povijesti, platio visoku cijenu, te nakon svih ovih godina podnošenja žrtve, patnje, boli, borbe i na kraju pobjede, biva izložen izdaji te odbačen na marginu položaja manjine. Sve ovo se događa u jednoj državi utemeljenoj i zasnovanoj na demokratskim principima (za koju se isti ovaj narod od početka zalagao i borio) za koju se i dalje zalaže, predstavlja i smatra državu BiH, kao državu svih svojih naroda i narodnosti, u ukupnosti svojih, unutrašnje različitih, slobodno obrazujućih identiteta. Tko se to danas bori i zalaže za BiH? Po čijim i kakvim mjerilima? Evo dragi čitatelji Škrinje da odškrinemo skupa poklopac i pregledamo izblijedjele slike prošlosti koje smo lako i brzo zaboravili, a čiji probuđeni duhovi na neki način, danas i jesu baza za nadogradnju (kako bi to rekli stari ideolozi marksizma) izgubljenog smisla i nametnutog besmisla ili antilogike u obrazovanju kvalitete naših ljudskih života, u dijalektici (i)skrivljenih odnosa, a sve poradi refleksije na volju prebivanja u sadašnjosti, kao temporalne vrijednosti postojanja. 10 Duhovi prošlosti 2011.08.09.- Prenesena kolumna Što povezuje Blaža Kraljevića i Željka Komšića Ljudi poput Blaža i Komšića, u nacijama koje su odgovorne i koje jesu politički organizirane nacije obično u povijesti bivaju zameteni, a njihovo ime izbrisano. S obzirom na inertnost kojom gledaju preuzimanje gotovo svih resursa od strane Platformaške Vlade, Hrvatima u BiH, kao politički rastresenom plemenu bez želje da postane nacija, moguće je čak da se dogodi da sutra njihova djeca o ovom dvojcu uče kao o velikanima preuzme li Sarajevo nakon telekoma, elektre i financijskih fondova i obrazovanje... Blaž Kraljević je bio član ustaške imigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo - dakle može se zaključiti da je Blaž Kraljević bio i ideološki i praktični ustaša budući da je kasnije postao general HOS-a. Željko Komšić je bio član Saveza komunista BiH, kasnije član socijaldemokratske partije BiH koja je komunistima u BiH, koji nisu prešli u SDP, otela sve nekretnine po BiH budući da se proglasila sljednicom te partije. Iako to nije budući da i danas u BiH postoji komunistička partija. Željko Komšić je i danas diverzant. Upada sa sarajevskih šuma i gora u tuđe urede. Okupira tuđe fotelje i krilaticom "u ime naroda" krši prava vlastitog naroda. Blaž Kraljević je danas mrtav i kao takav stavljen u funkciju komšićanja BH Hrvata. Jedan je od rijetkih Hrvata koji vlastitom narodu nije štetio samo dok je bio živ, nego konstantno šteti i mrtav. Obilje njegove apsurdne ideologije mnogi danas izrabljuju kako stigmu. I to protiv nacionalne ideje onog naroda za kojeg se navodno i blagopokojni Blaž borio. Željko Komšić je kako sam reče "dokazani antifašist". Antifašizmu bi nacionalizam trebao biti stran. No antifašist Željko tako očito provodi volju najsuperiornijeg nacionalizma na Balkanu. Onog velikobošnjačkog. Željko Komšić - antifašist, slavi dakle lik i djelo fašiste Kraljevića. Njihova dodirna točka koja ih intimno spaja jeste služenje bošnjačkom nacionalizmu. BROJ 11 I Komšićev antifašizam i Blažov fašizam inferiorni su u odnosu na superiorni bošnjački nacionalizam koji ih je tako jednostavno upio i stavio u svoju funkciju. Tu je njihova dodirna točka koja pojašnjava zašto Komšić slavi Blaža. Jednako je i s pravašima. Pravaštvo u BIH, iako crno, ocrnjeno, tužno i neobrazovano, iako zadojeno ustaškom ideologijom i megalomanskim prohtjevima inferiorno je bošnjačkom nacionalizmu. Taj nacionalizam, iako se svijetu predstavlja kao tolerantan i građanski toliko je superioran nad svim ostalim nacionalizmima u regiji da si otvoreno dopušta usvajanje pravaških crnokošuljaša sve dok su oni u funkciji ideje unitarne BiH. Nacionalizam je to koji ima sve atribute da se o njemu jednog dana uči kao o daleko najbolje organiziranom nacionalizmu na tlu Europe. Naprosto je fascinantno kako mali narod od 1.5 milijuna pripadnika tako savršeno kombinira tehnike emocionalnog ucjenjivanja Europe, preko bliskoistočnog dirigiranja američkom politikom do dociranja susjedima, iz pozicije žrtve, šta i kako smiju reći o BiH. Povijest ne pamti da je ikada jedan tako malen narod, kao što je bošnjački tako harmonično iz pozicije graSRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA i aveti sadašnjosti đanskog, patriotskog i žrtvovanog, provodio etničko čišćenje i klasični ideološki medijski fašizam nad drugima u svojoj državi, a da nikad pred UN-om, Vijećem Europe, ovim ili onim NVO-om nije bio optužen za to što čini. Blaž se borio za cijelu BiH koja bi kasnije ušla u konfederaciju s Hrvatskom. S vremenom se i stopila s njom. Njegova ideja bila je kudikamo agresivnija po državnost BiH od Tuđmanove, ali je imala utopističke prohtjeve te u startu bila osuđena na propast. Kao takva nije bila prijetnja Sarajevu, štoviše i bila je posve komplementarna s idejom bošnjačke nacije/države. Tuđmanova mantranja o BiH bila su Sarajevu kudikamo realnija i opasnija. Stoga Tuđman nikako nije mogao biti partner. Ali Blaž je. Kao i svaka druga hrvatska politička luda. Nikakva logika, nikakvi etički kodeksi ne mogu zaustaviti bošnjačku nacionalnu praksu slavljenja Blaža. Pa ni podatak da je osnovao logor Dretelj. Taj logor ne postoji za Bošnjake kad je u pitanju vrijeme u kojem su u njemu HOS-ove postrojbe sastavljene od Bošnjaka i Hrvata ubijale Srbe. Dretelj je zločinački logor tek od trenutka kad počinje hrvatsko-bošnjački sukob. Preklani srpski vratovi u njemu, koje su činile jedinice HOS-a, nisu nešto o SRPANJ/KOLOVOZ 2011. čem bi bošnjački mediji radili priloge. Blaž je bosanski domoljub daklem. Oprošteno mu je ustaštvo. Kao i bošnjačkom narodu uostalom. Ta tko se uopće danas sjeća da su Bošnjaci nekada mahom bili ustaše? I da od 300 prvih boraca NOB-a u Jugoslaviji jedva možete naći 10 muslimanskih imena? Ustaša i fašist Blaž je dakle pozitiva. Sve mu je oprošteno. Pa čak i ubojstva BH građana koji nisu bili Bošnjaci, apsolutno sve. Namijenjena mu je uloga žrtve. I mjesto stalnog promatrača člana predsjedništva Komšića. Brata po ideologiji služenja bošnjačkoj nacionalnoj ideji. U vrijeme Blažovog zapovjedništva nad HOS-om minirana je i do temelja razrušena Saborna pravoslavna crkva u Mostaru i miniran manastir Žitomislić. To dakako nije zločin. Jer je to činio Blaž. I jer je ta Crkva uostalom srpska. Da je koja granata slučajno odletila iz Blažovog minobacača i pogodila Stari most i to bi mu bilo oprošteno. Da je danas kojim čudom živ, Blaž Kraljević bi komotno mogao skakati sa Starog mosta. Ostalim Hrvatima to je zabranjeno. U tom gradu multikulture i u ovoj zemlji tolerancije Kraljević, koji je sve zapovjedi potpisivao sa ustaškim pozdravom "Za dom spremni!", prihvatio je vrhovno zapovjedništvo Armije BiH. Dakle vojnici Armije BiH zapovjedi su potpisivali sa "Za dom spreBROJ 11 Priredio: Alen Cvjetković, prof. mni". Može li se onda reći da je Armija BiH bila ustaška armija? Potpisuje li antifašist Komšić, danas kada se obraća HVO-u svoje zapovijedi onako kako ih je potpisivao Blaž? Ako ga već poštuje? U vrijeme njegovog zapovjedanja, HOS je izvršio masakr srpskih civila u selu Bradina u blizini Konjica. Selo Bradina je kako znamo rodno mjesto pobjegnika Ante. Blaž je bio posebno inspiriran u Bradini. Gore je išao meditirati. Skupljati energiju. Samo što su njegovu meditaciju neki platili glavom. Ti srpski civili su također bili građani BiH. Smatra li Komšić da su to bili i njegovi građani? Kraljević je ubijen zbog drugačije velikohrvatske koncepcije nego što ju je imao Mate Boban, odnosno Franjo Tuđman, koji su ipak preferirali tzv. "banovinske" granice za buduću hrvatsku državu. Ispada da je manji grijeh, za bošnjačku nacionalnu ideju svojatanje cijele BIH, po ustaškom načelu, sve do Drine nego svojatanje banovinskih granica. Kraljević je trebao sudjelovati u Bugojanskoj grupi, odnosno ustaškom terorističkom odredu koji je 1972. ušao na tlo Jugoslavije. Kraljevića je, međutim, zaustavila australska tajna policija ASIO koja je informacije dojavila tadašnjoj Komšićevoj UDBI. Komšićevi ideološki suradnici tog vremena pobili su većinu Blažovih suboraca. No ni taj podatak ne smeta u ovoj naseobini antilogike ni Komšiću, a ni pravašima da skupa stupaju u posljednjoj nacionalsocijalističkoj Vladi Europe, vladi koja je od Hrvata u BiH napravila posljednju naciju Europe kojoj je oduzeto pravo predstavničke demokracije. Jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantirano UN poveljom o ljudskim pravima. Konstanta koja povezuje Komšićeve kvazisocdemokrate i Pravaše kvazihrvate je dakle ista: U ime više ideologije, u ime služenja višem nacionalizmu, dopušteno je sve, pa čak i oduzimanje prava vlastitom narodu. Od ahdnamaša Zvizdovića preko tisuća bosanskih janjičara do janjičara Pavelića, preko Bradine, preko Blaža sve do janjičara Komšića. Nikola Zirdum, poskok.info 11 FRAMA FOJNIČKAŠKRINJA F ranjevački hod ili marš je hodočašće franjevačke mladeži (FRAMA-e) čiji je cilj svjedočenje Kristove riječi na način kako je to činio sv. Franjo iz Asiza u 13. stoljeću – hodom, pjesmom i molitvom. Pod krilaticom "Le vie del cuore" ili "Putevima srca", u Italiji, kolijevci franjevaštva, ove godine je ostvaren 18. franjevački marš. No, 2011. godinu kronike franjevačke provincije Bosne Srebrene pamtit će po tomu što je prvi put organiziran franjevački marš kroz Bosnu. Naime, oko 120 framaša iz različitih župa Bosne Srebrene, pod vodstvom fra Mate Topića, duhovnog asistenta FRAMA-e na provincijskoj razini, krenulo je putevima srca, putevima kojima su kročili naši fratri-ujaci kroz drevna, teška vremena ne bi li donijeli utjehu radosne vijesti do svakog kutka, često tlačene nam domovine, Bosne i Hercegovine. Hodošašće je trajalo 10 dana i sastojalo se od 2 dijela. Prvi dio (26. - 31. srpnja) podrazumijevao je obilazak stupova franjevaštva u Bosni (samostan klarisa Brestovsko-Fojnica-Kreševo-VisokoKraljeva Sutjeska), a drugi dio (1.-5. kolovoza) putovanje u Italiju te obilazak značajnih mjesta za život sv. Franje (Asiz, Greccio, La Verna). 26. srpnja konačno je ideja o Prvom franjevačkom hodu kroz Bosnu počela primati duh života. Naime, u Kiseljak, kao određeno mjesto okupljanja, u popodnevnim satima, počeli su pristizati framaši iz različitih dijelova Bosne kako bi sljedećih 10 dana ugodnost doma mijenjali za sestru neimaštinu koju je sv. Franjo jako ljubio. Marš je službeno počeo večernjom sv. misom, izvorom snage za ovaj ne baš lagani pothvat. Po završetku mise, slijedilo je upoznavanje programa: svakodnevno pješačenje, spavanje u školskim dvoranama, vrlo rano ustajanje, čitanje časoslova ujutro i navečer te rad po skupinama koji je podrazumijevao upoznavanje života sv. Franje, shvaćanje FRAMA-e kao poziva te osvrt na srce, ne samo kao biološki važan organ, nego kao središte duhovnosti čovjeka. Hm, program se ne čini baš jednostavnim. Čak pomalo nagovara na povratak kući. No, framaši odvažno odgovaraju: "Pođimo zajedno s pjesmom na usnama, raširenih ruku, srca radosna. Kao franjevačka mladež svijetom idemo, kao djeca sv. Franje Boga slavimo!" Tek što su upoznali tvrdoću parketa dvorane u OŠ Kiseljak, trebalo je preduhitriti izlazak sunca i poći autobusima za Brestovko. 12 Le vie del cuore... Putevima srca... Prvi hod Frame Bosne Srebrene kroz Bosnu (26. srpnja - 5. kolovoza) Piše Marija Puljić Na Brestovskom, u jedinom samostanu klarisa u BiH, framaši su primili blagoslov sv. Klare, čvrsto uzeli hodočasničke štapove i napravili prvi korak prvog franjevačkog hoda u Bosni. Nakon prvog koraka, uslijedio je drugi, pa treći i tako redom, preskačući kamenčiće, zaobilazeći blato, uspinjući se i spuštajući, pjevajući i moleći, najednom se ukaza veličanstvo fojničkog samosta- BROJ 11 na, koji kao da viknu s Križa framašima: "Ostvarili ste prvi cilj!" Nakon što su se okrijepili i postali svjedoci ljepote ovog samostana čiji svaki kamen progovara o važnosti franjevaštva u Bosni, framaši su nastavili hodati do Gojevića. Pošto su se uvjerili u gostoprimstvo i toplinu srdaca gojevićkog puka, slavili su misu u filijalnoj crkvi sv. Franje. Već sljedećeg jutra, Kreševo je pozivalo da mlada stopala taknu i njegove staze. "Korak po korak mi idemo skupa, malo po malo pobjeđujemo", pjevušili su framaši te prihvatili zagrljaj još jednog drevnog samostana. Sad je već bilo lakše! Ritam dobro poznat, dnevni program brzo odrađen, zabava u nastavku. Naime, framaši su odlučili plod zajedništva (pjesmu i ples) podijeliti sa građanima Kreševa te su na trgu fra Grge Martića organizirali druženje. Latice ruža na njihovim glavama i suze u očima kreševskih baka govorile su da FRAMA ostvaruje svoj cilj. Sljedećeg dana, trebalo je osvojiti kraljevski grad Visoko. No, jutro je šapnulo da će to biti malo teže jer je kiša odlučila biti dio marša. "Pa, dobro! Kad je već tako, dobro došla, sestrico kišo!", čuo se glas framaškog srca. Tako je sestra kiša kupala svoje framaše sve dok bjelina kiseljačke crkve SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA nije pozvala na doručak. Nakon doručka, trebalo je krenuti dalje. Kreševo-Visoko je najduža relacija koju su framaši trebali prijeći. Uši, smežurane ispod kabanica, osluškivale su hoće li ijedan od fratara viknuti: "Stigli smo!", ali u bujici riječi, samo te dvije su nedostajale. Zatim je svako brdo počelo ličiti na piramide, ali Visokog nije bilo. Taman kad su framaši bili na izmaku snaga, umorne oči ugledaše sjemenište i konvikt franjevačke klasične gimnazije. Nakon što su već stekli naviku upoznavati u kojoj dvorani je parket tvrđi, framaši su, u nevjerici, primili vijest da će svatko od njih spavati na krevetu. E, tada se vidjelo što je prava radost! Tako, spavajući na krevetu, prebrzo svanu novo jutro, još jedan izazov, još jedan put koji vodi do sjedišta srednjovjekovnih bosanskih kraljeva - Kraljeve Sutjeske. Krunica u ruci, pjesma "S nama je Isus, Franjo i Klara, po nama putuje i cijela FRAMA" i 100 km je iza, a sutješki samostan ispred framaša. U Kraljevoj Sutjesci, framaši su trebali ostati dva dana kako bi predahnuli i krenuli za Asiz. U nedjelju, 31. srpnja, primili su sakrament pomirenja, a u večernjim satima svaka skupina je izvela kratki igrokaz s temom iz života sv. Franje. Prije nego je rosa umila travu, u ponedjeljak, 1. kolovoza, framaši su bili na putu za Italiju, a već 2. kolovoza kročili ulicama Asiza, ulicama kojima je nekoć hodao njihov serafski otac Franjo. Nevjerojatno! Da, nakon toliko iščekivanja, teško je vjerovati da ogromna bazilika sv. Franje nije samo dio neke stare razglednice. Franjevački duh je osobito SRPANJ/KOLOVOZ 2011. povezao framaše dok su slavili sv. misu na grobu sv. Franje u toj velikoj bazilici. Osim što svaki dio progovara o životu tog neznatnog Franje, velikog u Kristu, važnost bazilike je i u freskama koje su umjetničko djelo velikog gotičkog slikara Giottoa di Bandonea. U poslijepodnevnim satima, uslijedio je središnji događaj, kulminacija hodočašća: zajedno s framašima iz cijele Europe, bosanski framaši su krenuli u Porcijunkulu kako bi dobili milost potpunog oprosta. Naime, Porcijunkula je crkvica koja se nalazi unutar velike bazilike sv. Marije od Anđela. Ta crkvica je bila prebivalište prve Franjine braće i Franjo ju je osobito volio. Baš tu je 1216. na oltaru ugledao Krista i tražio od Njega da svi ljudi, koji se pokaju i ispovijede, na ovom mjestu dobiju milost potpunog oprosta. Budući da ga je silno ljubio, Bog je uslišao njegovu molitvu, ali uz uvjet da zatraži dopuštenje od pape. Nakon što je saslušao Franjino viđenje, papa Honorije III. dao mu je svoj pristanak. Čuvši ovu priču, framaši su drhtavog srca ušli u Porcijunkulu gdje su izmolili Očenaš na nakanu sv. Oca i Vjerovanje te ostvarili vrhunac svoga hoda. Dobili su potpuni oprost! Sa suzama koje su se slijevale niz obraze, puninom srca i neizmjernom srećom, čestitali su jedni drugima na tom velikom daru. "Naš Bog, On je silan Bog i kralj. Nad nebom i zemljom vječna je ljubav njegova!", gorljivo je pjevalo framaško srce. U nastavku je slijedio program kojeg su animirali asiški franjevci i franjevke. Sljedeći dan, posjetili su baziliku sv. Klare, njen grob, rodnu kuću sv. Franje te BROJ 11 baziliku sv. Rufina, na čijem trgu su se prvi put susreli sv. Franjo i sv. Klara. U poslijepodnevnim satima, krenuli su u Greccio, srednjovjekovno mjestašce, gdje je Franjo tri godine prije smrti napravio prve žive jaslice, prizor Kristova rođenja. Tu su proslavili, zajedno s framašima iz Hrvatske, Božić pjevajući božićne pjesme i čestitajući Kristovo rođenje. Naime, u Grecciu se ne slavi samo White Christmas, tu je Božić svaki dan. Posljednji dan u Asizu, framaši su započeli slavljem sv. mise u bazilici sv. Marije od Anđela, a zatim se uputili k crkvici sv. Damjana, mjesto koje ponajviše odiše Franjinim duhom, siromaštvom i svetosti. Naime, u toj crkvi, 1205. godine, dok se molio ispred velikog bizantskog križa, Franjo je čuo riječi Raspetoga: "Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je." U toj crkvi je također ispjevao svoju Pjesmu stvorova ili Pjesmu brata Sunca u koju je izlio svu svoju ljubav, predanost i zahvalnost Gospodinu. Posljednje odredište bilo je brdo La Verna. Na ovoj svetoj gori, Franjo je 1224. godine primio Isusove rane i tako postao alter Christus (drugi Krist). Zaista posebno mjesto, mjesto svetog mira! Slavljem sv. mise na La Verni, framaši su iskazali zahvalnost Kristu za ovo hodočašaće, iskustvo urezano u najdublje dijelove srca. "I sad neka slab kliče 'ja sam jak', a siromah 'ja sam bogat zbog onog što mi Bog učini'...zahvali", potiskujući suze, pjevali su framaši te krenuli kući, u Bosnu, odbrojavajući dane do ponovnog Franjevačkog hoda. 13 PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans FOJNIČKAŠKRINJA Tama jednog dana, svjetlo mrkle noći... Piše Suzana Lovrić L jeto je, pa je ona uobičajena popodnevna pustoš provincije zamjenjena grajom sa bazena, živahnim razgovorima što dopiru sa brojnih terasa, šetačima koji se znatiželjno propinju na prste ne bi li vidjeli nešto od ljepote fojničkih bašta. Ali bašte leže u svježini sjena koje su zrelošću ljeta pretvorene u tamne, skoro crne oblake pod voćkama. Moje su društvo brat i Dragan. S njima bježim u temperaturu na kojoj se hlade najfinija pića. Na Ragalskoj Ćupriji nas čeka Kole, nekima možda poznatiji kao Nihad Orman. Pokazuje nam odmah u pravcu stabala koja kriju ulaz u našu avanturu. Čini mi se kako rukom mogu dohvatiti želju već sa parkinga seoske prodavnice koja nosi, naizgled, promašen marketinški naziv 'VAL'. Ali ovdje sve ima svoj smisao, tih, nenametljiv. Četiri dječaka se nadmudruju loptom. Jedan od njih je Džeko i ima jedanaest godina koje već nosi na leđima. Trogodišnjak sjedi uz rub improviziranog igrališta i pomno prati igru svojih starijih drugara, vrteći buketić listova maslačka među nespretnim prstićima. Prebrojavamo svoje led lampe i fotoaparate te krećemo između kuća u vrtoglav uspon. Žena koja zalijeva svoje balkonsko cvijeće daje nam propusnicu za prolazak preko travnjaka i mi se već hvatamo bršljana i lijana, ukopavamo svoje planinarske cipele u rahlu zemlju, gubimo povjerenje pod rukom koja se hvata paprati. Naporni uspon ne traži više vremena od lagane vožnje kojom smo se našli ovdje, dakle, dva puta po pet minuta. Nepovjerljivo gledam ulaz u špilju. Djelomično zbog te nepodnošljive 14 BROJ 11 blizine civilizaciji, a djelomično zbog obrušenog kamena koji ne obećava ništa drugo do pećine... Od našeg ubrzanog, vrućeg daha, koji se hvata maglicom po fotoobjektivu, ulaz u jamu poprima bajkovit izgled i kod mene budi neko strahopoštovanje prema naumima i planovima Prirode. Moj brat smatra kako će silazak biti opasan pa oštrim kamenom presijeca mladicu stabla kojom ćemo se držati umjesto konopa. Tanušna je, ali puna sokova kojima se opire novoj svrsi. Ulazimo bez riječi. Oči se privikavaju brzo i uz pomoć lampi u čudu kruže po zidovima hodnika koji nas vodi neočekivanoj raskoši. Pa ovo je špilja! Nakon što siđemo u prijemnu dvoranu koja je stiješnjena odronom kamena sa ulaza i gomilom razlupanih siga, ostavljamo se našeg slijepačkog štapa i polako krećemo pipati talog star milijune godina. Pod mojim rukama je prvo vlažna griva mladog vranca koji se danima i noćima, bez predaha, probijao kroz mlade listove neprebrojivih proljeća što se upleše svojim zelenim nitima. Već sljedeći korak i dodir nose mi zlatne slapove okrnjene nečijim neznanjem ili bahatošću. Zašto se ljepota ne može samo gledati i nježno dotaći vrhovima jagodica? Zar se mora otkinuti, razbiti i odnijeti u neprimjereno boravište koje ionako neće takvim načinom razotkriti ljepotu iznutra, ljepotu odvajkada, strpljivu ljepotu? Prepoznajem svoju lutku iz djetinjstva, vidim kako se topi afrički kontinent, ogromna glava sovuljage se sudara sa mojom, Betlehemske jaslice vidim i sva tri kralja kako ponizno čekaju znak doSRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA minantnih likova Marije i Josipa! Moj veliki kreševski prijatelj Vedran sada bi pričao o sastavu minerala i klimatskim uvjetima nastanka, sve bi ispričao o stalagmitima koji rastu sa poda i stalaktitima što vise kao renesansni lusteri. Sigurna sam da bi im nešto i odsvirao, ili bar otpjevao. Ali zato je moj brat ovdje. Njegov, nimalo muzikalan glas sada zvoni kao fino uštimani klavir Mateja Meštrovića i njegov Smiraj. Zatvaram oči i puštam da neki unutarnji vid klizi po glatkoći tipki što vise nad nama. Spoznaja poput jeze prožima umorno tijelo. Smirenost je krhka i pomalo plaši tišinom, ali na vrijeme je razbijaju ushićenja koja stižu od mojih drugara. Pokazuju mi cijelu koloniju paukova zarobljenu u krečnjak. U prvi mah se čine kao bijele stilizirane zvijezde na nebu dječjeg crteža. Nemamo vremena zamisliti kako se to dogodilo. Već nas zovu blijeda tijela skakavaca bez onih poljskih prozirnih krila, nevjerojatno dugih ticala i, skoro u pravilu, invalidnih u pokoju nogu. Pronašli smo jednog koji ima sva tri para nogu! A komaraca po stropu, bezbroj. Piju krv sa šapa prahistorijskih divova što su zaglibili ovdje pri posljednjem egzistencijalnom skoku. Te su šape ostale prazne plijena i sada vise pomireno nad našim glavama. Ne bojimo se. Ondje gdje treba uvrnuti kičmu pretvaramo se u tupo svrdlo, gdje treba čučnuti padamo na laktove i puzimo. Strahujemo jedino kako bismo mogli tjemenom ponijeti krhki ukras, neupotrebljivu dijademu. Na mjestima presječenog toka vremena i poruke rastu novi obli pupoljci. Na njihovim se, već definiranim laticama prelamaju mliječno-bijela boja nastanka, oživljavanja, siva korozivna suša, bakreno crveno preživljavanje do modro-sive smirenosti, pomirenosti. I onda opet osluškujem Meštrovića. Kada se iz skromnog hodnika, krojenog po mojem tijelu, nađem u novoj, skromnoj dvorani, skoro trenutno tetoviram iste one bijele zvijezde sa dječjeg crteža na svoje čelo. Ovo je SRPANJ/KOLOVOZ 2011. sigurno ulaz u najljepšu minijaturnu kraljevsku dvoranu za ples. Plavetnilo koje me nosa nakon toga, duboko je i stvarno kao i drhtavica koju osjećam u zubima. Obraze spuštam u male, blatnjave barice da ugasim uzbuđenje. Jer srela sam neuhranjenu slonicu, pa pretile seljake na terasi sa pogledom na jalovi posjed, jednu smjelu ljubavnicu koja je samo noge ostavila zidovima ove neistražene metafore o trajanju. Kada se nađemo na potpunoj sljepoći, u zgrčenom položaju ništavnosti nas samih, pipamo upaljače i palimo cigarete sa željom da počne onaj veliki vatromet završetka. Ipak, ništa od dramatičnog raspleta. U tišini odbijamo dimove i svoje male reflektore sa čela usmjeravamo naokolo, kao četiri svjetionika nagurana tsunamijem u neki mali zaljev. Opuške spremamo u džepove i krećemo istim putem, jer drugi više ne postoji. Zatrpan je. Boje, figure, nanosi emocija, sve je drukčije iz novog smjera. Bavimo se i slobodnom procjenom dužine špilje i temperature koja u njoj vlada. Malo je toplije nego u hladnjaku, oko toga smo se odmah složili kroz smijeh. Moglo bi biti 8°C. Ali dužina špilje ostaje enigma. Od 100 m do 180 m! Smiju se mojim 180 m objašnjavajući mi kako sam ih nabrala vraćajući se često u rikverc po novu fotku, novi dodir, novo zavirivanje... Kada smo izašli iz špiljske tame vanjski svijet se učinio neprirodno svijetao, kao varikinom izbijeljen. Kole predloži da se do ceste spustimo drugim, daljim i pitomijim putem. Tu smo već razložili ideju o obilježavanju staze do špilje, čišćenju terena na ulazu kao i dotjerivanju njenih hodnika i dvorana. Zarasli puteljak koji prati potok Kolimanovac mirisao je po metvici. Rukavi se kače malinjaka, a pod nogom migolji šarulja. Sve se čini kako nam Prislon ne da ići od sebe. I zastajemo i okrećemo se. Ali približava se vrijeme iftara i mi se pozdravljamo sa Koletom, Ragalskom ćuprijom i njenom špiljom. Vratiti ćemo se uskoro! BROJ 11 15 DRUŠTVA I UDRUGE FOJNIČKAŠKRINJA PD "Vranica" Fojnica Organizirano djelovanje planinara na prostoru općine Fojnica počinje 1936. godine kada je društvo planinara u BiH izgradilo Dom na Prokoškom jezeru. Iste godine je osnovano i Planinarsko društvo "Vranica" iz Fojnice. Zahvaljujući entuzijazmu članova društva koji su radili na obilježavanju planinarskih staza, planine (Vranica, Zec, Matorac i druge) su postale dostupne većem broju ljubitelja prirode. Piše Predrag Trogrančić M nogobrojni planinari i istinski zaljubljenici prirode sada mogu obići planinu Vranicu i vidjeti endemske primjerke flore i faune, kao što su alpska ruža, i nadaleko poznati stanovnik Prokoškog jezera – triton (čovječja ribica). Iznad Prokoškog jezera (1636 m n/v), nalaze se i vrhovi – Nadkrstac (2112 m n/v), koji je najviši vrh u Bosni, i Ločika (2107 m n/v). Ovi vrhovi također privlače planinare visokogorce iz cijele BiH i susjednih država. Planinarsko društvo "Vranica" Fojnica je od svog osnivanja 1936. godine, prekidalo svoj rad samo u vrijeme ratova, ali je uvijek iznova nastavljalo sa radom. Tako i poslije ovog rata, godine 2006., održana je obnoviteljska skupština i društvo je sa skromnim sredstvima, ali sa puno entuzijazma počelo sa radom, da bi danas bilo jedno od najaktivnijih planinarskih društava u BiH. 16 Organizirani izleti i ture: • 15.1. - pohod na Inač • 12.3. - tradicionalni zimski uspon na Matorac • 19./20.3. - uspon na Kozjak (Hrv) • 23./24. 4. - uspon na Konjuh • 7./8.5. - Biokovo (Hrvatska) • 21./22.5. - Dinara • 4./5.6. - Zelengora • 18./19.6. - sjeverni Velebit • 3.7. - Šator • 5./8.7. - Prenj Izleti i ture koji predstoje: Društvo organizira veoma atraktivne ture i uspone na najviše vrhove BiH i one susjednih nam zemalja. Dva člana našeg društva, Eduard Jukić i Dragan Grbić, osvojili su i najviši vrh Europe – Mont Blanc. Od obnoviteljske skupštine kroz matičnu evidenciju društvo trenutno broji 185 evidentiranih članova. Početkom godine, upravni odbor koji broji 7 članova, priprema plan rada za tekuću godinu, a skupština društva donosi odluku o planu rada društva. Za 2011. godinu, pored aktivnosti na obnovi Doma na Prokoškom jezeru i obilježavanju planinarskih staza, organizirano je i više planinarskih tura. Sve što je planirano, do sada je, sa malim izmjenama, i izvršeno. U narednom periodu, pored planinarskih tura predstoji i rad na uređenju lokacija koje su važan dio kulturne baštine ovog kraja (Kozovgrad, Lagumi, Kaštele itd). Svaka moralna i materijalna pomoć na obnovi planinarske kuće na lokalitetu Sarajevskih vrata (ispod Dernečišta), kao i na obnovi Doma na Prokoškom jezeru, je dobro došla. BROJ 11 • • • • • • 27./28.8. - Čvrsnica 10./11.9. - Maglić 24./25.9. Crvanj 8./9.10. - Orijen (Crna Gora) 15./16.11. - Budoželj 17./18.12. - tradicionalni zimski uspon na Prokoško jezero Pred društvom je zadatak da istraži i osigura nekoliko špilja na našem prostoru. Trenutno su prepuštene na milost i nemilost nesavjesnih pojedinaca koji prave veliku štetu ovim neprocjenjivim darovima prirode. Važno je reči da društvo kontinuirano radi na zaštiti prirode. Organiziraju se akcije čišćenja kao i edukacija naših mladih članova, kojih je svakim danom sve više. Ovom prilikom pozivamo sve ljubitelje prirode da nam se pridruže i postanu članovi našeg društva. SRPANJ/KOLOVOZ 2011. PSIHOLOGIJA FOJNIČKAŠKRINJA J oš u dalekoj prošlosti ljudi su se trudili praviti, oblikovati, jednom riječju "stvarati" predmete različitih oblika. Tijekom povijesti se razvijao čovjekov razum te je težio za nečim novim, a samim tim pojavljuju se i prvi znakovi kreativnog "stvaranja". Tako se pojavljuju i prva umjetnička djela (različite slikarske umjetnine, vaze, spomenici i još mnogo toga...). No i nakon toga čovjek se i dalje razvija, te teži ka nečem još boljem, neobičnijem, dosad neviđenom, te se upušta u razna istraživanja. Tako je došlo do raznih otkrića, među kojima su pronalasci struje, lijekova protiv raznih bolesti, mnogih vrijednih uređaja i sl. No, krenimo od početka. Što se tiče električne energije, ona je jedan od najvažnijih faktora u našim životima. Bez nje bi nam svijet bio pun tame. Do izuma mnogih uređaja uopće ne bi ni došlo da nema električne energije. Ona je faktor bez kojeg je današnji svijet teško zamisliv. Što se tiče lijekova i oni su jako potrebni. Farmacija je danas jako uznapredovala, te zahvaljujući tome uspješno se liječe mnoge bolesti. No, ona ima svojih loših strana, jer miješanjem sastojaka koji ne smiju doći u doticaj, stvaraju se otrovni sastojci, koje ljudi mogu iskoristiti protiv drugih ljudi ili pak sami sebi nauditi, ugroziti život. SRPANJ/KOLOVOZ 2011. Ljudi su postali oruđe svog oruđa U prvim ljudskim zajednicama stvarale su se grupe ljudi koje su se odvajale jedne od drugih. Svaka grupa se borila za sebe, za svoju zajednicu, za njenu sigurnost. Da bi to postigli morali su se osigurati, što su i učinili "stvaranjem" različitih predmeta, od oruđa za cijelu zajednicu, do oružja potrebnog za lov. Piše Katarina Tolo Što se tiče tehnologije, ona je danas na najvišem stupnju razvoja, a i dalje se razvija. Zahvaljujući modernim uređajima, kao što su televizori, kompjuteri, mobiteli i sl., ljudima se pružaju veće prilike za poslove, učenja, za informiranje o događajima iz cijelog svijeta, za održavanje veza s članovima obitelji koji su miljama daleko i još mnogo toga... Sve je to (i mnogo više) stvoreno zahvaljujući razvijenom, izvanrendnom ljudskom razumu i sve je to danas potrebno, ali u određenim granicama korištenja, jer sve ima svoje prednosti, pozitivne strane, ali i nedostatke, negativne strane (koje ljudi često zanemaruju). Najčešće vide samo pozitivne strane modernih uređaja i podupiru razvoj tehnologije. BROJ 11 Tehnologija je danas najrazvijenija oblast, koja nam dosta pridonosi, ali žalosno je to što stvara ovisnost. To su najčešće internetske stranice, koje odraslim ljudima (a danas sve više i djeci) postaju zabavne, a kasnije se ne mogu odvojiti od njih, jer se stvara ovisnost o istima. To zvuči jako tužno, ali nažalost je istinito. Danas je gotovo nezamislivo biti bez interneta u svome domu, ili neposjedovati svoj vlastiti facebook profil. Tom svojom ovisnošću ljudi postaju pohlepni, bezosjećajni, okrutni, drski i nervozni, jer je sve manje druženja na ulicama, u parkovima, općenito u prirodi. Sve je to zamijenjeno jednim ekranom, tipkovnicom i kompjuterskim mišom. Tužno je i to da za današnju djecu možemo reći da nemaju djetinjstvo, jer više nema igranja različitim igračkama, pravljenja kolača od blata, igranja uloga mame i tate, doktorice, igranja lutkama, autićima i sl. Sve to utječe na njihov psihički razvoj, ali igranje više nije "IN", pa djeca više vremena provode upravo pred kompjuterom, televizijom (gledajući nasilne crtiće). No dosta roditelja to ne primjećuje ili se pak hvale time kako njihovo dijete ne zna dobro ni čitati, a već sve zna na kompjuteru. To za moj pojam nije za pohvalu. Ljudi su postali oruđe svog oruđa, a da to niti ne primjećuju. To su sami sebi stvorili. Sve je to potrebno danas i to je razumljivo, ali u određenim granicama. Roditelji, vaša djeca trebaju djetinjstvo! Vratite im ga... 17 NAJAVA PROSLAVA 100-TE OBLJETNICE ROĐENJA FRA NENADA DUJIĆA FOJNICA, 22. 10. 2011. GODINE Život i djelo fra Nenada Dujića F ra Nenad Dujić rođen je u selu Rasno (Rastno) župa Busovača, 11. siječnja 1911. godine od oca Luke i Ruže, rođ. Vujica. Već sutradan, 12.1., kršten je u župi Busovača. Na krštenju je dobio ime Pavo. Krstio ga je fra Marijan Miličević, jubilarac, dekan redodržave, a kum mu je bio Niko Krišto. Matica krštenih (MK) župe Busovača, godina 1911., svezak IV., stranica 11., broj 7. U MK stoji da mu se otac Luka preziva Duić. Svi fra Nenadovi dokumenti u prezimenu imaju ''j'', prezime – Dujić. U Matici je upisano ime Pavo, a u svim kasnijim dokumentima stoji ime Pavao. Ime sela u MK je Rastno, a u ostalim fra Nenadovim dokumentima ime sela je Rasno, kako se i danas zove. Fra Nenad je uvijek govorio da je on sa Ćosina Greba, a to je jedan zaseok – lokalitet udaljen kilometar i tristo metara od izlaska iz Busovače u pravcu Kaonika. Opravdano je pretpostaviti da su mu se roditelji, dok je on bio još malo dijete, preselili s Rasna na Ćosin Greb. Danas se taj lokalitet češće naziva ''Kod Gudelja''. Pučku školu pohađao je i završio u Busovači od 1919. do 1923. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju, kao pitomac Franjevačkog sjemeništa u Visokom, pohađao je od 1923. do (17. lipnja) 1932. godine, kada je položio ispit zrelosti (maturirao). U to vrijeme treba ubrojiti i godinu novicijata koju je proveo u Fojnici (1929-1930). Ulaskom u novicijat, kako je u to vrijeme bio običaj, uzeo je i novo – redovničko ime fra Rastko-Nenad (Ovjereni prijepis svjedodžbe o ispitu zrelosti: ime fra Rastko-Nenad, nalazi se samo na ovom dokumentu; pretpostaviti je da je ovo ime fra Rastko nestalo polaganjem svečanih zavjeta, 30.6.1933. godine). I nakon preuzimanja novog – redovničkog imena, kolege i prijatelji su ga do konca života vrlo često zvali Pavan. Redoviti filozofsko – teološki studij započeo je i završio u Sarajevu na Franjevačkoj bogosloviji u vremenu od 1932. do 1937. godine. U tom razdoblju, 30.6.1933., položio je svečane zavjete. Od 12.10.1936. do 2.1.1937. godine u Skoplju u Bolničarskoj četi, služi redovni vojni rok (Vojnička isprava (prijepis): na ovom dokumentu u rubrici prezime, (očevo ime) i ime (nadimak)… Bošnjak-Dujić (Luke) Pavao. Ovo prezime Bošnjak, pojavljuje se 18 Svoje skladbe, harmonizacije, kao uostalom i sve partiture kojim se služio, pok. fra Nenad je, s malim izuzetcima, imao u jednom primjerku. U želji da se sačuvaju fra Nenadove barem vlastite skladbe, još za njegova života, pok. fra Bono Šapina dao je prepisati neke njegove skladbe u jednu dobro ukoričenu kajdanku formata 25 x 34 cm. Na prvoj stranici te kajdanke stoji: ''Kompozicije fra Nenada Dujića sabrao i dao prepisati fra Bono Šapina uz pomoć fra Borivoja Piplice, fra Bernardina Matića i nekih bogoslova, Sarajevo 1960.'' Piše Franjo Miletić BROJ 11 SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA samo na ovom dokumentu). Za svećenika je zaređen, 20. lipnja 1937. godine. Iste godine imenovan je kapelanom u Bugojnu, gdje ostaje do 1938. godine. U jesen 1938. godine upisao je studij glazbe na Hrvatskom državnom konzervatoriju u Zagrebu. Nakon četiri godine redovitog studija, u lipnju 1942. godine diplomirao je iz kompozicije – nastavnički smjer. Već u jesen iste godine imenovan profesorom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Tu uspješno djeluje do 1945. godine, kada je premješten na Franjevačku teologiju na Kovačićima u Sarajevu. Iste godine bio je uhićen. Sudilo mu se kad i vlč. Ivanu Čondriću i fra Franji Šlafhauzeru (obadvojica osuđena na smrt i strijeljena), te bogoslovima fra Anti Kozini i fra Valeriju Voloderu. Fra Nenad je u tom procesu oslobođen optužbe. Uz profesorsku i službu zborovođe na Teologiji, vrši u samostanu službu vikara, a u isto vrijeme je i magistar bogoslova. Kada su komunističke vlasti 1947. godine oduzele zgradu Teologije, skupa s profesorima i studentima u svibnju 1947. godine prešao je u samostan sv. Ante na Bistriku. Tu fra Nenad ostaje do studenog 1948. godine kada je premješten za duhovnog pomoćnika u Tolisu. U ožujku 1949. godine fra Nenad je imenovan za vikara i diskreta toliškog samostana. Na proljeće 1949. godine imenovan je gvardijanom i župnikom u Fojnici. Fra Nenad je ponovno uhićen, 9.9.1949. godine, a pušten, 9.2.1950. godine. U Visokom je 1951. godine ponovo profesor na gimnaziji, gdje ostaje do 1953., kada je premješten u Kraljevu Sutjesku. U ljeto 1955. godine dolazi u Fojnicu i tu ostaje do konca života. Umro je u bolnici na Sokocu, 22. ožujka 1966. od upale pluća u 56. godini života. Svoje skladbe, harmonizacije, kao uostalom i sve partiture kojim se služio, pok. fra Nenad je, s malim izuzetcima, imao u jednom primjerku. U želji da se sačuvaju fra Nenadove barem vlastite skladbe, još za njegova života, pok. fra Bono Šapina dao je prepisati neke njegove skladbe u jednu dobro ukoričenu kajdanku formata 25 x 34 cm. Na prvoj stranici te kajdanke stoji: ''Kompozicije fra Nenada Dujića sabrao i dao prepisati fra Bono Šapina uz pomoć fra Borivoja Piplice, fra Bernardina Matića i nekih bogoslova, Sarajevo 1960.'' U toj kajdanci vrlo je malo prepisanih fra Nenadovih skladbi. Poslije fra Nenadove smrti u ožujku 1966. godine, njegova ostavština našla je mjesto, kako je to inače uobičajeno, u samostanskom arhivu. Pohranjena je u jednom fasciklu na kojem je oznaka F 28/547, inv. broj 17363. Tu ni SRPANJ/KOLOVOZ 2011. blizu nije bila smještena sva njegova glazbena ostavština. Neke su partiture bile posuđene, a najveći broj njegovih partitura, posebno onih kojim se takoreći svakodnevno služio, nastavile su služiti svojoj svrsi, ali u rukama drugih ljudi – osoba, koje su vodile crkveno pjevanje nakon fra Nenadove smrti. Neke od njih (božićne pjesme) stigle su do Australije i tamo fotokopirane i ponovno ovdje vraćene. Iz tih fotokopija u Canberri (1980. g.) vidi se da su već tada u dobro derutnom stanju. Iz Uvodnika knjige o fra Nenadovoj glazbenoj ostavštini, tiskane prigodom obljetnice: Neovisno o nastojanjima drugih da sačuvaju fra Nenadova djela, došao sam na ideju da, prije svega fra Nenadove vlastite skladbe, snimim i tako napravim njihove faksimile, koji će nam, istina u novom ruhu, sačuvati fra Nenadovu ostavštinu. Ti faksimili bili bi uvezani u jednu 'knjigu', te tako dostupni zainteresiranim, a originali bi bili propisno pohranjeni u samostanskom arhivu i tako zaštićeni od daljnjeg propadanja. Prvotna ideja se odnosila samo na autorska djela, a onda je ona proširena na sve partiture koje su pisane fra Nenadovim autografom. Na tom se nije stalo. Došlo se do toga, kako bi bilo dobro sve to prepisati u računalskoj tehnici, te sve to uvezati zajedno i tako prezentirati javnosti. Kako neki tiraž u ovom slučaju nije potreban, nije se išlo za ostvarenjem ove BROJ 11 zamisli sa nekom tiskarom, pa se izvedba cijele zamisli svela na 'kućnu izradu'. 'Knjiga' koja je pred vama, napravljena je u 'kućnoj izvedbi'. Kroz cijelo vrijeme toga rada pronalazile su pojedine partiture i još se nalaze. Pouzdano znam da u ovoj fra Nenadovoj ostavštini nedostaje još dosta toga. Gotovo nikako nema korizmenih pjesma, a bile su; nema uskrsnih pjesma u njegovoj obradi, a sigurno su bile: nema obrade Händelova Alleluja iz oratorija Messias, od čega su ostale dionice za sopran i alt, pisane šapirografom na mjestima već izblijedilo i teško čitljivo. Bio sam svjedokom kada je to ovdje fojnički zbor s fra Nenadom izvodio. 'Knjiga' je podijeljena na dva dijela. Prvi dio – fra Nenadove vlastite skladbe: duhovne skladbe, instrumentalne skladbe i svjetovne skladbe. Drugi dio zauzimaju razne crkvene popijevke, koje su se u to vrijeme pjevale pod svetim misama i u svečanim blagoslovima s Presvetim. To je vrijeme prije liturgijske reforme – prije II. vatikanskog koncila. One su uglavnom poredane prema liturgijskom vremenu (advenske, božićne, korizmene i uskrsne pjesme), te prema sadržaju (misne, euharistijske, gospine, svetačke i prigodne pjesme). Veliki broj tih pjesma fra Nenad je sam harmonizirao. Svoje harmonizacije i obrade nije potpisivao, kao što nije redovito potpisivao ni harmonizacije drugih autora. Autorske pjesme kako svoje tako i druge redovito je označavao. I u jednom i u drugom dijelu, najprije dolaze prepisane pjesme iz originala, a iza tih prepisanih pjesama istim redom dolaze faksimili originala, tako da je lako usporediti prijepis s faksimilom originala. Uz sadržaj ovi će faksimili zorno pokazati u kakvom se stanju danas nalazi originalna građa. Ovom će biti dodan i dio pod naslovom Dodatak. U tom su dijelu faksimili fra Nenadovih dokumenata. Izvan ove knjige ostat će partiture iz njegove ostavštine, koje nisu pisane njegovim autografom, nego su ih uglavnom pisali njegovi đaci. Ove partiture su važne jer su njihovi prepisivači ili netko drugi na njima označavali da ih je harmonizirao fra Nenad. U knjizi neće naći mjesto ni fra Nenadove studenske bilješke ni vježbanice iz harmonije, kao i neki njegovi glazbeni pokušaji. Nešto partitura je pronađeno kada je ova 'knjiga' već bila složena, zaokružena. Njih je relativno malo, a spadaju u pjesme koje je fra Nenad uglavnom pisao kad je bio studentom teologije. One će uz ostalu ostavštinu biti pohranjene u samostanskom arhivu. 19 POVIJEST FOJNIČKAŠKRINJA Blago Franjevačkog samostana Fojnica F ranjevački samostan Fojnica nalazi se u središnjoj Bosni, između Sarajeva i Bugojna (zračnom linijom). Gospod je Fojnicu i okolicu obdario prirodnim bogatstvima i ljepotama: plodne njive, bogate šume, obilje vode (kako pitke i ljekovite, tako čak i zlatonosne), srebro, zlato, željezna ruda, bakar, kvarc, živa, jezera i plodne ispaše za stoku. Kao takva, Fojnica je veoma rano bila poželjna za stanovanje, što potvrđuju okolne iskopine i nalazišta. Već u desetom stoljeću u Fojnici nalazimo radnike iz raznih europskih zemalja koji su se bavili iskopavanjem ruda, u samoj Fojnici počeli s grubom preradom ruda i tako prečišćenu odvozili u svoje krajeve gdje su je finalno obrađivali. Ovi radnici dolazili su iz katoličkih zemalja i oni su tražili od crkvenih vlasti da u Fojnicu pošalju katoličke svećenike. Tako su, najprije iz Dubrovnika, došli svjetovni svećenici i kratko se zadržali, zatim su došli dominikanci koji također kratko ostaju, da bi početkom 14. stoljeća došli franjevci i trajno ostali. Vjerojatno su u Fojnicu došli iz Srebrenice, a u Srebrenicu su također došli na poziv radnika rudara katolika (nedavno smo, naime, u našem arhivu pronašli knjigu računa iz samostana u Srebrenici, što će kazati da su Srebrenica i Fojnica bili povezani i franjevačkim vezom). Kad su franjevci stigli u Fojnicu, nastanili su se u samom naselju, na mjestu 20 Kad su franjevci stigli u Fojnicu, nastanili su se u samom naselju, na mjestu gdje su se ljudi okupljali i sviđali svoje poslove, a mjesto se zvalo Pazarnica ili Trgovišće. Tu su izgradili malu crkvu i posvetili je b.d. Mariji, također i prikladni samostan. A na planini Zahoru, na veoma nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili su oveći "samostan" gdje su se mogli na poseban način posvećivati Bogu u sabranoj molitvi, tu su mogli odgajati svoju braću, a također se i sklanjati od neprijatelja, što se pokazalo jako korisnim prilikom pada Bosne pod osmanlijsku vlast. Piše fra Janko Ljubos gdje su se ljudi okupljali i sviđali svoje poslove, a mjesto se zvalo Pazarnica ili Trgovišće. Tu su izgradili malu crkvu i posvetili je b.d. Mariji, također i prikladni samostan. A na planini Zahoru, na veoma nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili su oveći "samostan" gdje su se mogli na poseban način posvećivati Bogu u sabranoj molitvi, tu su mogli odgajati svoju braću, a također se i sklanjati od neprijatelja, što se pokazalo jako korisnim prilikom pada Bosne pod osmanlijsku vlast. Zidovi ovog zdanja sačuvani su do današnjih dana, točno se može vidjeti kako je zgrada izgledala, zanimljivo je da još uvijek postoji jedna drvena greda koja viri iz zida, izložena kiši i suncu! Iznad kompleksa stijena nalazi se bogat izvor vode koja se i danas u narodu zove "voda fra Anđela Zvizdovića", a samo mjesto gdje se sve ovo nalazi nosi naziv BROJ 11 Kaštele. Danas se oko Kaštela nalaze muslimanska sela i kod muslimana postoji legenda da se u Kaštele ne smije dirati, jer bi inače na selo stigla velika kazna. Upravo 1463. godine, poslije pada Bosne, u ovu utvrdu sklonio se fra Anđeo Zvizdović sa svojom braćom franjevcima, vjerojatno su im se pridružili i fratri iz Kreševa i Kraljeve Sutjeske, a kako smo vidjeli i u ovom zadnjem ratu, kako su gradovi padali, oni koji nisu mogli pobjeći sklanjali su se u samostane i župne urede. Fra Anđeo je bio tadašnji upravitelj (kustod) Bosne kustodije i kao takav imao veliku odgovornost i za franjevačku zajednicu i za katolički puk u svojoj državi. I to smo vidjeli u zadnjem ratu: kad bi se političari sklonili na sigurna mjesta, onda je sva briga padala oko puka padala na svećenstvo! Fra Anđela su ovdje morile razne kušnje i sumnje: SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA fra Anđele, što ćeš ti ovdje, vidiš vlast je izdala svoj narod, bili su nesložni, imali su samo neke svoje sebične ciljeve, neki su izginuli a većina pobjegla u kršćanske krajeve, idi i ti odavde, narod je pobjegao ja u šumu, ja u slobodne krajeve, stigla je tuđinska vlast i to druga vjera, a i ova Bosna – tako škrta i tako posna, brdovita, a preko Save tolike ravnice, ima tamo i biskup, tamo su i katolici... idi i ti... Poslije ovih i inih drugih kušnji u fra Anđela se počeli javljati neki drugi glasovi: da sve je to tako, ali ono tamo nije moja zemlja, ovo je moja zemlja i ovu zemlju Bog mi je povjerio da je obrađujem, i ovo ovdje je moj narod, makar sada bio po zbjegovima, šumama i pećinama, ovdje i ovaj narod su mi povjereni, a kad se nekada oslobodimo tuđina doći će i biskup, neka ga sada u Đakovu, barem tamo ćemo moći privremeno skloniti neke eventualne vrijednosti! Upravo tih dana osvojeno je i Jajce, kralj je ubijen, osmanlije su uspostavile svoju vlast i vraćajući se prema Sarajevu utaborile se ispod fra Anđelovih kaštela na polju Milodraž, u današnjoj župi Brestovsko. Fra Anđeo donese sudbonosnu odluku: političara više nema, vojska je razbijena, ali postoji još jedno moćno oružje – dijalog. Treba ga upotrijebiti, barem pokušati! I 28. svibnja 1463. godine fra Anđeo se na Milodražu susretne s Mehmedom el Fatihom – Osvajačem. Plod dijaloga jest sporazum da franjevci mogu ostati u svojoj zemlji (velika milost!), da mogu propovijedati svoju vjeru, a oni koji su izbjegli mogu se vratiti, mogu dolaziti svećenici i iz drugih zemalja ako bude potrebno i fratri mogu djelovati diljem otomanskog carstva. Zanimljivo je da se u ovom dokumentu, poznatom kao Ahdnama, koji se u originalu čuva u samostanu u Fojnici, nigdje ne spominju katolici, ali dalo bi se zaključiti da se to odnosi i na katolike, i na kraju dokumenta stoji da to važi sve dok franjevci budu pokorni, a tko će tu lojalnost prosuđivati opisano je u mnogim franjevačkim kronikama Za uspješan dogovor sultan je fra Anđela ogrnuo plaštem, original turska svila iz 15. stoljeća, koji se također i danas čuva u Fojnici. I u ovom zadnjem ratu slušali smo teške i nepravedne napade na fra Anđela, pa su pobjegli političari žalili kako je fra Anđeo imao priliku riješiti hrvatsko pitanje u BiH, ali, eto, nije bio toliko mudar i toliko hrabar! To je zaista istina! Da je fra Anđeo tada pobjegao, katolika (Hrvata) danas u BiH ne bi bilo i tako bi to pitanje bilo riješeno. Zanimljivo je to: tko nas sve SRPANJ/KOLOVOZ 2011. nije tjerao, izdavao, zvao, podmićivao, proganjao i, evo, još nas ima. Hvala fra Anđelu! Sjećam se, bila je 1998. godina, 500-ta obljetnica od smrti fra Anđela Zvizdovića, došao u Fojnicu i general Franjevačkog reda, došli i provincijali iz drugih provincija, bilo je i podosta vjernika iz srednje Bosne, i na kraju bogoslužja, dok idemo prema crkvi, jedan se hrvatski provincijal naglas čudi: pa zar još uvijek ovdje ima toliko Hrvata!? Mislim u sebi: eto vidiš. Fra Anđeo se s Ahdnamom vratio u Fojnicu. U ono vrijeme uz samostan je trebalo izgraditi i posebnu sobu za putnike namjernike i one druge. Onih drugih bilo je više i bili su češći gosti, a samostan je bio uz prolazni put, i kad fratri tu više nisu mogli opstati, premjestiše se na uzvišicu iznad Fojnice, na brdo Križ, u gustoj šumi zakopaše temelje novoga samostana, gdje on i danas postoji. Zbilo se to 1502. godine. Kad se danas turisti dive fratrima kako su znali izabrati atraktivnu lokaciju, onda ih fra Tomislav-Šitum podsjeti da izbor lokacije smjeste u ono vrijeme i prostor i onda će dobiti drugu sliku. Godine 1524., za velikog progona, u Fojnici su porušeni i samostan i crkva. Franjevci grade nove, na istoj lokaciji i istih dimenzija. Godine 1664. u velikom požaru sve je izgorjelo, franjevci odseljavaju u Lučinu kod Jajca, tu prikupljaju novce za kazne i dozvole i tako 1668. godine useljavaju u novi samostan, a 1669. u novu crkvu. U 18. stoljeću zgrade su još obnavljane, 1801. godine nabavljene su prve orgulje u Bosni. 1830. godine crkva i samostan se obnavljaju. Godine 1863. franjevci grade novi samostan, a 1940. samostan se znatno proširuje, tijekom rata biva završen, a poslije rata u taj novi dio samostana useljava JNA i tu ostaje do 1959. Godine 1884. fratri su započeli i gradnju nove crkve, i kad su gotovo došli do kraja crkva se srušila, a onda je 1888. po projektu arhitekta Josipa Vancaša sagrađena današnja crkva. Interijer je oslikao Josip Oisner, nabavljeni su oltari iz Austrije, postaje križnoga puta iz Beča, crkvena zvona, i 1896. nabavljene su orgulje tvrtke "Rieger" iz Šleske. Kroz dugi period – preko 650 godina postojanja ove institucije u ovom kraju – u ovom samostanu prikupljeni su i sačuvani mnogi predmeti od povijesnog, kulturnog i vjerskog značaja. Fojnički fratri pastorizirali su prostor uz lijevu obalu rijeke Bosne sve do Save, pa preko Banje Luke do Bihaća, Livna, Duvna, Rame i svu današnju središnju Bosnu, i što god bi vrijednoga pronašli na BROJ 11 tim lokacijama, pohranjivali bi u Fojnici. Fojnica je bila škola za mladiće koji se spremali za svećenike, tu su bili i profesori i trebalo je nabavljati ili pak pisati knjige. U Fojnici su stanovali biskupi koji su nabavljali i ostavljali ovom samostanu knjige, crkveno posuđe i misno ruho. U Fojnici su također stanovali provincijali Bosne Srebrene pa su i njihove ostavštine završavale ovdje. Mnogi ugledni franjevci iz Fojnice po svijetu su završavali visoke škole, te vraćali se ovdje i donosili svoje blago u knjigama, rukopisima, bilješkama. Franjevci su, nadasve, završavali svoje živote i ovdje u Fojnici pa svoju baštinu ostavljali ovom samostanu. Svoje crkve, kapelice i privatne sobe opremali su umjetninama. Tako iz 18. i 19. stoljeća imamo zbirku sakralne umjetnosti od talijanskih i dalmatinskih majstora: Sv. Ana i Marija, Madona s Kristom, Raspeće, Sv. Juraj, Sv. Andrija, Bezgrešno začeće, Sv. Bono, Sv. Anto Pustinjak ... U samostanu u Fojnici čuva se najstarija slika u povijesti umjetnosti u BiH. Slika je iz godine 1328., tempera na dasci, vaza sa cvijećem, talijanski slikar. Zanimljivo je kad su fratri iz Italije pošli fratrima u Fojnicu da su im ponijeli umjetničku sliku, a ne, recimo, misno vino! Uvaženi povjesničar Smail Tihić pišući o ovoj slici kaže da se upravo u 14. stoljeću slikalo ovom tehnikom i s ovim motivima. Slika je sačuvana jer su je fratri cijenili i jer je manjeg formata pa se mogla nositi, sakriti i čuvati. Također je zanimljiva drvena "Pieta", Gospa drži mrtvo tijelo svoga sina, veoma vrijedno umjetničko djelo, a kad se restaurira doći će do punog sjaja. Već u 12. stoljeću u Fojnicu dolaze zlatari iz Dubrovnika, ovdje otvaraju svoje radionice i poučavaju domaće ljude tim vještinama. Danas se u samostanu čuva bogata zbirka tih rukotvorina: crkveno posuđe, križevi, svijećnjaci koji svjedoče veliko zanatsko umijeće, a nama su posebno vrijedni jer su rađeni od fojničkog srebra i zlata, rađeni u Fojnici i uradili ih fojnički majstori. U drugu skupinu spadaju ukrasi za žene i muškarce: naušnice, prstenje, ovratnici, ukrasne toke, ježderi (ukrasi oko struka), ukosnice... Posebno mjesto zauzima Zdjelica, fojnička zlatarska radionica iz 15. stoljeća. Zbirka crkvenog ruha posebno je zastupljena u ovom samostanu, također rađena ovdje, ali dobavljana iz drugih zemalja, kao i darovi visokih crvenih i političkih dužnosnika. Etnografska zbirka, vezana uz ove krajeve i vrijeme u kom je nastajala, također je veoma vrijedna. 21 PRIJATELJI FOJNICE FOJNIČKAŠKRINJA Писмо испуњења Borče Panov suvremeni makedonski pjesnik i esejist Rođen je u Radovišu, Republika Makedonija. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu makedonski jezik i književnost južnoslovenskih naroda u Skoplju 1986. Član je Društva pisaca Makedonije od 1998. godine, kao i član predsjedništva Društva. Autor šest pjesničkih knjiga: Šta je Čarli Č video iz naopačke (1991), Ciklonsko oko (1995), Stop Čarli (2002), Takt (2006), Gatanka od stakla (2008) i Bazilika rukopisa (2009). Autor je i osam alternativnih pjesama, kao i više eseja. Njegova prva knjiga Šta je Čarli Č video iz naopačke tiskanu u izdanju naklade „Alfa“ izabrana je za najbolju debitantsku pjesničku knjigu na Struškim večerima poezije, a po natječaju raspisanom od strane Književne omladine Makedonije 1991. godine. Njegova poetska knjiga Takt koja je tiskana u izdavačkoj kući „Dijalog“ u Skoplju 2006. godine našla se u najužem izboru za prestižnu nagradu Aco Šopov za 2006. godinu. Njegova sljedeća poetska knjiga Bazilika rukopisa u izdanju izdavačke kuće „Dijalog“ iz Skoplja, objavljena 2010. godine, također se našla u najužem izboru za prestižnu nagradu Aco Šopov. Njegova poezija je zastupljena u nekoliko antologija suvremene makedonske poezije, kao i u elektronskim medijima i sajtovima kao što su: Blesok, Lirik si, Kuća od stakla, Poem hanter, poezija SCG i dr. Njegova poezija je prevođena na nekoliko svjetskih jezika i to na engleski, njemački, talijanski, ukrajinski, bugarski, slovenački, srpski, francuski i danski jezik. Kao dramski pisac, Borče Panov ima napisano: -Peto kalendarsko vreme 2000. -Grad dvojnik 2001. -Na sred sokaka slepa ulica 2002. -Homo sapiens 2004. -Uhvatite mesečara 2005. -Podeljen od svoga nosa 2006. -Letnji bioskop 2007. Borče Panov radi kao savjetnik za obrazovanje i kulturu u općini Radoviš, ujedno je predsjednik pjesničke manifestacije Karamanovi poetski susreti koje se održavaju u čast i uspomenu na pjesnika i borca Acu Karamanova koji se održava svake godine u Radovišu. U ovoj, 2011. godini, objavit će izbor iz svoje poezije u SAD-u na engleskom, i u Bugarskoj na bugarskom jeziku. Trenutačno živi i radi u Radovišu. 22 BROJ 11 једне ноћи из уздаха дугог уђе Ништа y мој дах и без речи затражи да га насликам без форме, без рефлексије, без звука, без времена што је преостало да одбројава до краја са очима од црнки без ириса у црној рупи спојеним, магнет црни што гута, и проток крви ми преокреће, да бих потонуо и беспомоћно у њему нестао... И осетих тад да са уздахом само могу да га сликам и поглед ка мојим празнинама сам његов вабио за све што ми је одузето било са незаситним гутањем да одузме похлепно све од гутања похлепног да се одузме ... И у мрачном ме је торнаду подигао, а ковитлац гласова из празнине ко' вретено недогледно, свеобухватно замисли ме, ко' зажилице потеже и од мене самог поче да ме чупа, али тад преко заборава до почетка свега усред чупања међу жилицама и мрака сву светлост живота мога из средине торнада сам видео и погледах Ништа смерно и за сваки сам му глас - реч давао да свако није нико и ништа, већ неко што ко' иконица тихо светли у мраку... И дисао сам свом светлошћу љубави у пупчаној вези са којом сам рођен, мој Боже, и све више ирис сам црнкама додавао и у писмо сам Ништа уводио да се мења кроз облике изговора, да не буде само рупа неомеђена SRPANJ/KOLOVOZ 2011. FOJNIČKAŠKRINJA да постане зарез и узвичник које шапћу усамљени и гледају иза сваког зареза, упитника лица тужна, збуњена, у сузама очи од очију што се отварају уплашене очи, драге, дубоке, погледи очајни, скрушени, занемљени, отровни, изгубљени лица која се листају, и ко прошли животи са календара векова занемљен сам их са себе цепао, а уздах мој ко длан смрзао је када дубоко у неизговору његовом зашао, а ипак, само је један неизговор одакле ехо мог даха од тебе само ми се кроз слово враћа Боже од чије средине никада смрт без љубави неће нас неповратно одузети, и у очима, бео босиљак процваст ће због пелина у сузама, да оно што видимо испред себе, не би било сувише за пустош и за нас... ослобађање анђела као једног од два гласа са којима живиш у једном грлу анђела што се са тобом родио једне ноћи иза три тачке пророчанства иза које не стајаше ни једна звезда, само моја машта за светлошћу, једног јутра када сам твоја црвена и бела крвна зрнца нанизао као ноте у тишини у једној малој црквици на крају света... Анђео дисања Понекад корачамо рубом наших живота ко мјесечари кроз неке друге животе и опет, држимо се као заруке са дахом и уздахом, анђеле мој, као што се два света држе кроз дисање и као бели летњи облаци један се у другог претварамо један увек невиђен од другог... И тако ко' што сунце расте на месечини кроз једну плиму пуној наде шапутања и једну тужну осеку неизговора, говориш ми колико су се данашњи људи заборавили па дане, ко' непрочитана писма у поштанским сандучићима ноћи остављају, говориш ми, да је након дугих лутања само загрљај једини калуп утехе... Говориш, а очи жедне својих суза вежу ми душу усред пустиње папира и речи што се као дине премештају кроз форме једног ветра пуног наде наговештавају да се приближава тренутак када ћу на јутарњем прагу очекивања наћи фосил дана који ће бити твоје и моје испунење анђеле мој као два света који се држе кроз дисање, а све звезде над нама неће бити ништа према томе како један другом светлимо, док на рамену мом чувам твој дах као да је сва светлост мог живота превод Радмила Станкович Црквица на крају света ... када реч ко земља ти тежи оса дана и ноћи, моменат ће постати око кога време никада више неће бити само приближавање Сунцу, или удаљивање од звезда, а писмо што од мене ће ти доћи неће бити само сан, већ и зрак твога постојања засијано у мени стисни смрт зеницом, пробуди се још једном из вечности и изговори SRPANJ/KOLOVOZ 2011. BROJ 11 23 DUHOVNI KUTAK FOJNIČKAŠKRINJA J oš uvijek traje vrijeme odmora i brojnih hodočašća. Oko blagdana Velike (Male) Gospe, mnoštva će hrliti prema svetištima. Moglo bi se reći: uvijek je tako bilo. Zaista, taj vjernički hod, to čašćenje hodom nosi u sebi određenu očaranost vjere. Doduše, ta očaranost, nerijetko je površinska, odveć znakovna (izvanjska), a manje značenjska (nutarnja, duhovna). Ali, valja u tom hodu vjere prepoznati – pa i kod površinskih hodočasnika – barem vjerničku želju. Hodočasnici – hodajući u vjeri – "vježbaju" želju za Bogom. Sveti Augustin, razmišljajući o potrebi molitve, veli da molitelj upravo moleći vježba želju. Hodočasnik je molitelj. Često, raspjevani molitelj. Poneseni molitelj. Nije li takvo stanje duše (i tijela) vježbanje za Bogom? U određenom smislu, to je i "čuvanje" želje za Bogom, da želja ne oslabi, da u vjernika ne umre želja. Dogodi li se potonje, čovjek vjernik je izgubio najvažniju duhovnu polugu. Dogodilo mu se nešto odista teško. Možda "brodolom" vjere. Hodočastiti je dobro. Može li se čak kazati: hodočastiti se mora! Jer, stalno treba njegovati želju za Bogom. Hodočašća su dobra slika takve želje, te ih valja podržavati. Ali, pri tome je nužno produbljivati duhovni cilj hodočašća. Nije li Kristova Majka najsjajniji model takvoga putovanja u vjeri? Crkva je s pravom naziva pravom vjernicom Novoga Zavjeta. To nadasve vrijedi za njezin "put" vjere, povjerenja i predanosti. Ali, ona je i fizič- 24 Hodočastiti se mora? Priredio Nikica Vujica ki hodočastila, o čemu svjedoče evanđelisti. Sveti Luka donosi: "Njegovi su roditelji išli u Jeruzalem svake godine o blagdanu Pashe. Kad je Isusu bilo dvanaest godina, hodočastiše s njim prema običaju Blagdana.". (Lk 2, 41–42). Marijino stanje duše u tim hodočašćima ostaje primjer za sve hodočasnike. Hodočašće u sebi sadrži duhovnost i poticaj za daljnji rast. O hodočašću svjedoče mnogi mladi i stari, iz svih krajeva naše Bosne, koji su se odvažili poći na put traženja sebe i Boga uz pomoć Blažene Djevice Marije, naše Majke. Hodočašće je iskustvo koje se ne zaboravlja. Jednom je prilikom jedan fratar ispričao priču o "osjećaju divljenja", koji se u njemu često ponavlja, i to zahvaljujući hodočašću i svemu ostalom vezanom za hodočašće. To iskustvo je poziv i svima nama da budemo ljudi otvoreni za "osjećaj divljenja", da budemo ljudi koji se znaju začuditi i oduševiti, te zaljubiti u ono što se događa. To će biti najjasniji znak osjećaja da smo živi u životu kojega svakako treba otkriti i proživjeti. Zaista, hodočašće je iskustvo koje ne treba uljepšavati, ali valja reći da je to prigoda za vjeru, susret, Boga, kao što to mogu biti tisuće drugih trenutaka ako im se pristupi čistim, slobodnim i raspoloživim srcem. Hodočašće je iskustvo ho- BROJ 11 danja koje nas udaljava od nečega i uvodi u nov oblik postojanja. Što je neka osoba više obuzeta evanđeoskim poimanjem, to više osjeća hodočašće kao prirodnu dimenziju čovjeka. Ovo veliko osobno iskustvo stavlja u međuodnos mnoge vrijednosti nametnute sigurnim i nepokretnim životom (privatnim vlasništvom, udobnim foteljama, zidovima kuće...). Hodočašće je iskustvo izlaska. Sama riječ "izlazak" daje osjećaj ostavljanja, ali ujedno i osjećaj težnje prema nečemu, daje osjećaj da cilj postoji. Naš je život stalni izlazak iz jedne stvarnosti radi ulaska u novu; napuštamo jedan trenutak da bismo ušli u drugi, napustit ćemo život da bismo ušli u svjetlo Kristovo. Hodočašćem govorimo da ovdje, na svijetu, nema stalnog boravka, da smo na putu, da tek moramo prispjeti, tražiti cilj, da smo putnici između dvaju svjetova, ljudi na prijelazu, pokrenuti i u kretanju, da smo kormilari na zadanom putu, veli K. Rahner. Hodočašće je određujući element s velikim simboličkim značenjem za cijeli život. Iskustvo pravoga napora oživljava nas, pokreće fizički i psihički te omogućava pronalaženje smisla žrtve. To je iskustvo postojanja bratom i sestrom u punini divljenja. Na početku je to teško, ali s vremenom postaje užitak: dijeli se vrijeme, hrana, napor, pjesma, riječ, srce. To je iskustvo naroda Izraelova, koji je postao zajednicom hodajući pustinjom; iskustvo pojedinca koji otkriva da je od životnoga značenja biti dijelom zajednice. Čovjek koji se upustio u sva ova iskustva ostaje ono malo stvorenje koje radi, moli, veseli se, tuguje, služi, oprašta, sluša i govori. U isto vrijeme doživljava da kraljevstvo Božje nije negdje, već ovdje. SRPANJ/KOLOVOZ 2011. KUHINJA FOJNIČKAŠKRINJA Uzljevak sa kukuruznim brašnom i špinatom U ovo godišnje doba kada ima raznih zelenih listova (blitva, špinat, žara i dr.) često čujem kako se netko počastio kukuruznim uzljevakom. Jelo tako jednostavno, a ukusno. Kada pitam za recept odgovore mi „ma tu nema recepta, svega staviš koliko hoćeš“. Prilikom pravljenja ovog jela vodila sam računa koliko čega stavljam pa sam dobila ovaj recept. U djetinjstvu mojih roditelja, kada bi se na stolu našlo ovakvo jelo, bila bi to prava poslastica. Nadam se da će biti i vama. Priredila Božana Tuka PRIPREMA 4 jaja 300 g špinata 300 g kukuruznog brašna (palente) 5 žlica bijelog brašna 1 prašak za pecivo ½ l jogurta 2 dl mlijeka soli po želji mast Špinat očistiti, sitno narezati, zatim nasoliti da omekša. Umutiti jaja, dodati jogurt te mlijeko i sve zajedno miješati. Dodati špinat, obje vrste brašna i prašak za pecivo. Soli dodati po želji. Sve dobro izmiješati kako bi se dobila smjesa kao za palačinke. Smjesa ne bi trebala biti tvrda. Staviti smjesu u veću tepsiju u kojoj smo prethodno zagrijali mast. Peći na 250°C oko 30 min. Kada je uzljevak gotov preliti ga mlijekom. HOTEL "STARI GRAD" 10 komfornih soba, četiri apartmana, restoran, pivnica, čuvani parking... RESTORAN "STARI GRAD" ugodan ambijent, vrhunska usluga, bogata gastronomska ponuda, živa muzika - idealno mjesto za poslovne I obiteljske ručkove, romantične večere, rođendane, promocije... Informacije i rezervacije tel. 063 993 093 CATERING USLUGE: 063 478 464 OLD CITY PUB house party, acoustic nights, koncerti, promocije pića, užarena atmosfera, ples I ludi provod... pravo mjesto za Vas [email protected] www.prokoskojezero.com SRPANJ/KOLOVOZ 2011. BROJ 11 25 OldTimer Club F O J N I C A OLD TIMER KLUB FOJNICA Fojnica, Rike Vrička 5/7 tel./faks: 030/830 001; tel.: 063/369 126 e-mail: [email protected] IZ SAMOSTANSKE RIZNICE Fojnički grbovnik GRB SRBIJE Ovakav grb Srbije (crveno polje s bijelim križem u sredini oko kojega su poredane četiri sjekire od halebarde - viteško oružje) javlja se u 14. stoljeću. U vrijeme kada kralj Dragutin (1276.-1282.) preuzme sjeverni dio Srbije, prisvaja on sebi i ovaj grb, a kralju Milutinu, koji je vladao u južnom dijelu Srbije, ostao je grb Raške. Budući da se od tog doba Srbija širila prema sjeveru, ovaj grb će preuzimati sve veću važnost i tako će postati jedinim grbom Srbije.
© Copyright 2024 Paperzz
