URBANISTIČKI VODIČ kroz park-šume središnjeg gradskog područja i kroz dio najužeg središta grada ZAVOD ZA PROSTORNO UREĐENJE GRADA ZAGREBA Zagreb, 2009. Publikacija je namijenjena stručnim posjetiteljima, dijelom i turistima, ali i građanima koji žele nešto više znati o gradu. Ovaj vodič predlaže pješačko-autobusnu rutu u dužini oko 20 km kroz prostor središnjeg dijela Zagreba i kroz prepoznatljive park šume koje dopiru do samog središta grada. Obuhvaćeno područje je površine oko 4,5 km2 (u pravcu sjever-jug oko 4,5 km i približno 1 km u smjeru istok-zapad) gdje se na oko 2% od ukupne površine grada (površina grada Zagreba je oko 220 km2) očitava „urbana mreža“ koja grad čini gradom – sve namjene, funkcije i aktivnosti prisutne u kontekstu posebno vrijednog prirodnog krajolika tj. park šuma centra, obronaka podsljemenskog područja i parkova, u koje su uspješno integrirane izgrađene cjeline – kvalitetni primjeri koje nam je ostavilo nasljeđe. Obilaskom predloženih lokacija nastoji se pokazati kako grad Zagreb kroz povijest poznaje kvalitetne intervencije u područja prirodnog krajolika, kako kvalitetom arhitektonskih ostvarenja, tako i očuvanjem neizgrađenog prostora. Očuvane neizgrađene površine šuma, livada, parkova, vrtova i njihovo uređenje u prethodnom periodu (kroz zadnjih sto godina) pokazuju visoku kulturu investitora, arhitekata-urbanista/planera i gradskih vlasti/izvršnih struktura. Ilica 01. Glavna gradska ulica, duga približno 6,5 km, vodi od središnjeg gradskog Trga bana Jelačića na zapad do Vrapčanske, dalje se nastavlja na Aleju Bologne, zapadni ulaz u grad. Ilica je srednjovjekovni put koji slijedi najniže jugozapadne obronke Medvednice, pa je ostala dijelom vijugava, širine oko 15 m pa sve do 30 m na novijem krajnjem zapadnom dijelu. Prvi put se spominje u 15. st., a Prvom regulatornom osnovom iz 1864. Ilica je obuhvaćena u svom postojećem urbanističkom stanju. Obilježje glavne gradske trgovačke ulice dobiva u 19. st. i zadržava ga do danas. Područje urbaniteta u kojem se isprepliću najvažnija društvena, funkcionalna, oblikovna i simbolička obilježja grada. Građevine su u gornjim etažama pretežito stambene namjene, a prizemlja i ponekad čitave zgrade služe kao prodavaonice, restorani, hoteli, banke, poslovni prostori, kabarei, kazališta, pivovara, vojarne, manja tvornička postrojenja i slično. Na potezu od Trga bana Jelačića do Trga dr. Franje Tuđmana, Ilica čini južno i sjeverno pročelje donjogradskih blokova i kroz njene veže se ulazi u prostore blokovskih dvorišta – ponekad atraktivnijih motiva od uličnih, npr. vrtovi, mali ganjčeci, soliterna stabla, radionice sitnih obrta, igrališta, mala ugostiteljstva… Britanski trg Trg, planiran u dolini potoka Kraljevca Regulatornom osnovom iz 1887, je izgrađen na prijelazu u 20. stoljeće na zapadnom rubu gradskog središta. Namjena mu je višestruka. Od samog početka služi kao zelena tržnica na otvorenom (otvorena 1888.). U memoriji grada trg je poznat kao „Mali plac“ koji uz zelenu tržnicu ima i prepoznatljivu ponudu cvijeća. 02. Trg je i čvorište prometnica koje vode iz sjevernog dijela grada. Ovdje se križa promet osobnih automobila, vozila javnog prijevoza (tramvaj, autobus, taksi), vozila opskrbe tržnice i okolnih trgovina (trgovine su u prizemlju, a stanovanje na katovima), te pješačkih kretanja (nogostupi i ploha trga). Trg je središte zapadnog dijela grada. Ovdje su smještene i glazbena škola i poštanski ured. Od 2002. na trgu se održava i vrlo popularni nedjeljni „sajam antikviteta“. Sa trga vode prilazi stambenim četvrtima na brežuljcima sjeverno od Ilice. Površina trga je približno 50x100 m + 20x70 m ili 2 ukupno oko 6500 m . Urbanu strukturu čine zgrade različitih namjena, pretežito stambene kuće, poslovni i trgovački prostori, zgrade javne namjene. Prostor je to višestambenih kuća prosječne visine 4 nadzemne etaže. Tu je i nekoliko značajnih građevina, djela poznatih arhitekata. Kuća na broju 10 je djelo Kune Waidmana. U njoj je bio smješten Katolički dom za dječake sv. Josipa. Na krovu te zgrade se i danas nalazi skulptura sv. Josipa. Današnja namjena kuće je stambena. Na južnom dijelu trga je nedavno obnovljeni objekt javnog zahoda koji datira iz 1908. i djelo je arhitekta Ede Šena. Čitav prostor se nalazi na oko 120 m.n.v, što je prosječna visinska kota donjogradskog prostora. Kukuljevićeva ulica 03. Ulica ide od Britanskog trga u smjeru sjevera prema park šumi Zelengaj. Kukuljevićevu ulicu, koja je izgrađena na nadsvođenom potoku Kraljevcu, čini potez dviju paralelnih ulica sa zelenim pojasom između, hortikulturno uređenim kao park s urbanom opremom (klupe, svjetiljke, koševi za otpatke) i parkiralištem. Uzduž paralelnih aleja nalaze se višestambene zgrade, prosječne visine pet etaža. Udaljenost između ta dva niza kuća iznosi oko 35 metara. Krajem 19. stoljeća ovo je bilo naselje jednoetažnih kuća za niže društvene slojeve, pretežito radnike. Kuće su gradske vlasti 1915. odlučile ukloniti zbog njihovog lošeg stanja, no srušene su tek 1963. Na mjestu tih kuća je napravljen park širine 20-25 metara. Potok Kraljevec je reguliran zatvaranjem pod zemlju i postao je dijelom kanalizacijskog sustava u prvoj polovici 20. stoljeća. Među višestambenim zgradama nalaze se i kuće - projekti znamenitih hrvatskih arhitekata. Na broju 26 je zgrada Drage Iblera, a malo sjevernije se nalazi stambena zgrada sa dvoetažnim stanovima, djelo Marijana Haberlea, autora Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Zelengaj 04. Nastavno na sjever proteže se ulica Zelengaj i penje se zavojito u park šumu. Početkom 70-ih godina 20. stoljeća je raskrižje Kraljevca i početka ulice Zelengaj uređeno kao mjesto za rekreaciju u šumi i prostor odmora nakon podulje šetnje zelengajskom šumom koja je oduvijek bila popularno šetalište Zagrepčana. Zelengaj je gradski predio s park šumom i smješten je na obroncima Medvednice uz dolinu potoka Zelengaj, sjeverno od Britanskog trga, između Pantovčaka i Tuškanca. U prošlosti su Zelengaj, Josipovac i Tuškanac činili jedinstveni sklop šuma, voćnjaka, vinograda, oranica i livada koji je planskom urbanizacijom krajem 19. st. osmišljen kao četvrt obiteljskih vila s vrtovima (Nazorova, Zamenhoffova, Kovačićeva). Pantovčak 05. Pantovčak je ulica koja hrptom brežuljka Pantovčaka vodi na sjever (također je i naziv naselja). Do konca 19. stoljeća bila je područje voćnjaka i vinograda, ali početkom 20. stoljeća počela je gradnja kuća za stanovanje. To su bile dvoetažne i troetažne kuće s vrtovima na dijelu prema Britanskom trgu. Gustoća naseljenosti je bila približno 70 stanovnika na hektar. 1907. godine je sagrađena osnovna škola na raskrižju sa Hercegovačkom ulicom, a 2000. je dovršena gradnja crkve. Na gornjem dijelu Pantovčaka, sjeverno od Hercegovačke ulice i osnovne škole, nalazio se posjed baruna Nikolića i vinogradi istaknute obitelji Jelačić. Oko 1910. izgrađen je nastavak ulice prema sjeveru, tj. prema Gornjem i Donjem Prekrižju čime ulica postaje dio rezidencijalne gradske četvrti. Koncem drugog svjetskog rata dovršen je i posljednji nastavak ulice do Vile Weiss. Vila Zagorje i Vila Weiss 06. Na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Pantovčaka, u sklopu park-šume Pantovčak su vila Zagorje i vila Weiss, odnosno hortikulturno uređeni kompleks predsjedničkih dvora. Vila Zagorje danas služi za službene dočeke i u njoj je smješten Ured predsjednika Republike Hrvatske. Gradnja vile je počela 1960. za potrebe tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita. Vilu su dizajnirali poznati hrvatski arhitekti Drago Ibler, Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović. Smještena je u prostranom, hortikulturno uređenom parku. Čitav kompleks je dio park šume Pantovčak i dimenzija je približno 600 m (I-Z) x 1800 m (S-J). Veletrgovac Weiss je koncem 19. stoljeća na reprezentativnoj lokaciji u Šestinama sagradio drvenu vilu s tornjem, u rustikalnom stilu, prema projektu poznatog arhitekta Hermanna Bollea, autora mirogojskih arkada i nove zagrebačke katedrale. Stara vila je srušena između dva svjetska rata, a ponovno ju je sagradio 1942. kao drvenu konstrukciju s velikim slamnatim krovom Ivan Zemljak, znameniti arhitekt hrvatske moderne, koji je ujedno oblikovao i vrt vile. Danas je vila dio predsjedničkog kompleksa i u vlasništvu je Vlade. Perivojem je povezana sa Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku. Gornje i Donje Prekrižje 07. Područje u sjevernom dijelu grada, između Šestina, Pantovčaka i Cmroka. Prema jugu se prostiru park šume Prekrižje, Kraljevec i Zelengaj, kroz koje se može pješačkim stazama, čak i biciklom, spustiti u samo središte grada. Tu su velike parcele, uz ulicu široke do 40 m, s uglavnom dvoetažnim obiteljskim kućama i vrtovima prema cesti – kuća je „skrivena“ u parkovnom krajoliku. Obiteljske kuće na tom potezu su djela znamenitih hrvatskih arhitekata poput Stjepana Planića, Kazimira Ostrogovića i dr. Cmrok 08. Cmrok je livada u park šumi Tuškanac-Dubravkin put-Cmrok. Naziv joj potječe od njemačkog izraza „zum Rok“ (k sv. Roku). To je livada na brijegu medvedničkog prigorja, unutar park-šume Tuškanac, između ulice Tuškanac i Jurjevske ulice. Sredinom 80-ih godina 19. stoljeća, Cmrok je postao popularno izletište i šetalište Zagrepčana i tu su se održavali prvi skijaški tečajevi u Zagrebu. Ovdje je Franjo Bučar 1894. godine Zagrepčanima prvi put pokazao vještine „snježnog sklizanja“. U 19. stoljeću je ovdje bilo svega nekoliko vila u vlasništvu pripadnika viših društvenih slojeva. Vila na Tuškancu br. 100 je sagrađena oko 1830. godine na parceli dimenzija 200x170 m (3,4 ha), za prvog gospodarskog stručnjaka Hrvatskoslavonskog gospodarskog društva Carla Heinricha Meyera von Klinggräffa i djelo je arhitekta Bartola Felbingera. Posjed se nalazi na najvišoj točki Tuškanca, na približno 235 m.n.v. Vila je bila okružena vinogradom, parkovno uređenim voćnjakom, ribnjakom, ružičnjakom i prostranom livadom sa šetnicom. Još i danas je uz parkovno uređenje tu vrt i vinograd. Na Gornjem Prekrižju 2 nalazi se vila Hirschler s početka 1930-ih, sagrađena prema nacrtima Slavka Löwyja. Do 2000. godine je u njoj bio smješten popularni restoran „Šumski dvor“, ali sada je napuštena. Dubravkin put 09. Dubravkin put je pješačka staza uređena unutar park šume Tuškanac u drugoj polovici 19. stoljeća. U duljini oko 2 km, dolinom potoka povezuje Cmrok sa središtem grada. Izvorno se zvala Sofijin put, po supruzi bana Josipa Jelačića. Sadašnji naziv je dobila 1949. godine po naslovnom liku iz djela velikog hrvatskog pisca Ivana Gundulića. Jabuka 10. Glazbeni klub osnovan 1968. koji djeluje na adresi Jabukovac 28 kultno je mjesto zagrebačke rock scene. Osim što funkcionira kao disco klub, povremeno se u njemu održavaju i koncerti domaćih i stranih glazbenika. Klub je važan i zbog promocije mladih neafirmiranih sastava. Tijekom 1990ih tadašnje vodstvo kluba je organiziralo niz zapaženih festivala „Fiju briju“ i „Zagreb gori“. Saloon 11. Još jedno zagrebačko kultno mjesto za izlaske koje je otvoreno 1970. u prostorijama Košarkaškog kluba Lokomotiva (danas Cibona) na Tuškancu 1a. Za razliku od „rockerske“ Jabuke, Saloon uživa reputaciju „šminkerskog“ mjesta na koje izlaze poznati iz javnog života. Unatoč tome i u Saloonu se može zabaviti uz kvalitetnu rock i elektronsku glazbu. Ruby Tuesday je jedan od klupskih programa po kojem je klub prepoznatljiv. Jurjevska ulica 12. Izgradnja ceste je počela u prvoj polovici 19. stoljeća na hrptu brežuljka s namjerom da postane sjeverni izlaz iz „intra muros medieval Gradec“, preko Ilirskog trga, prema „extra muros“ Cmroku. S obje strane ulice izgrađene su kuće u nizu umjerene visine: pretežito su to jednoetažne i dvoetažne stambene kuće. Na broju 10 nalazi se rodna kuća hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša. Nakon raskrižja s Mlinarskom ulicom, sjeverni dio Jurjevske pun je dvorišta sa stambenim kućama i vilama. S istočne se strane prostire na površini od 7000 m2 Jurjevski perivoj. Nastao je početkom 20. stoljeća na mjestu bivšeg groblja kao projekt arhitekta Zvonimira Frölicha. Namjena ovog parkovnog proširenja nogostupa uz istočnu stranu Jurjevske se često mijenjala kroz povijest, ovisno o potrebama. U 14. stoljeću je ovdje „kod kestena“ bilo groblje za sirotinju, kasnije je postalo groblje za stanovnike Gradeca. U 17. stoljeću je sagrađena nova kapela sv. Jurja, a groblje je do 19. stoljeća postalo jedno od najvećih na području Zagreba. Nakon otvorenja groblja Mirogoj 1876. godine, groblje je preseljeno, odnosno zatvoreno, a prostor s očuvanom bogatom vegetacijom se postupno pretvara u park. Početkom 20. stoljeća kapela je s pročeljem renovirana, a groblje je postalo longitudinalni park kao „proširenje uličnog nogostupa“ s „uspomenama na groblje“. Na zapadnoj strani Jurjevske se najstarija gradska nalazi vodosprema iz 1878. Mlinarska ulica 13. Ulica od davnih vremena spaja srednjovjekovni Gradec s dolinom potoka Medveščaka. Naziv je dobila po mlinovima smještenim uzduž potoka. Na svom sjevernom dijelu ulica ima stambeni karakter zbog obiteljskih kuća s vrtovima, ali spuštajući se prema Gupčevoj zvijezdi sve više poprima javni karakter sa zgradama mješovite namjene, srednje gustoće izgrađenosti zbog krajobraznih značajki. U tom dijelu se nalaze osnovna škola, glazbena škola i škola za medicinske sestre, za koju je 1937. projekt izradila Zoja Dumengjić, poznata arhitektica zdravstvenih ustanova. Ilirski trg 14. Trg je nazvan u čast Ilirskog pokreta – hrvatskog kulturnopolitičkog pokreta iz prve polovice 19. stoljeća. Potaknut europskim romantizmom i sličnim kretanjima diljem Europe, pokret je rezultirao preporodom narodne kulture, književnosti i jezika, te dokidanjem ostataka feudalnih društvenih odnosa i jačanjem građanskog društva. Iako nije postigao sve političke ciljeve, odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju hrvatske nacije. Prvotno ime trga bilo je Kipni trg i nalazio se izvan zidina Gradeca, a s njega su kretali prometni pravci prema Medvednici i u drugim smjerovima. U 18. stoljeću je na trgu stajao kip raspetog Krista. Krajem 19. stoljeća je podno Popovog tornja dovršena sjeverna promenada, nazvana po Stanku Vrazu, pjesniku i jednom od ilirskih preporoditelja. 1844. godine je uz Popov toranj sagrađena mala kavana Palainovka, nazvana po donatoru, koja i danas postoji pod istim imenom. Na središtu trga nalazi se kapelica sv. Križa, djelo Hermanna Bolea iz 1892. Kuće oko trga su stambene, ali se uz njih nalazi i škola za klasični balet. Popov toranj 15. Popov toranj je sjeveroistočna kula podignuta sredinom 13. stoljeća nakon provale Tatara na obrambenim zidinama Gradeca. Naziv zahvaljuje građanima Gradeca koji su joj nadjenuli ime jer je bila vlasništvo zagrebačkog biskupa. Toranj je kamene konstrukcije, debljine zidova 2 m i visine dva kata. Svoju funkciju je izgubio u 17. stoljeću kad je prestala opasnost od osmanlijske agresije. Početkom 20. stoljeća dograđen je treći kat s kupolom za teleskop zvjezdarnice. Zvjezdarnica je utemeljena na poticaj Hrvatskog prirodoslovnog društva i svečano je otvorena 1903. godine. Još uvijek je u funkciji. Gupčeva zvijezda 16. Gupčeva zvijezda je važno raskrižje u sjevernom dijelu grada. Početkom 20. stoljeća je dobilo naziv Zvijezda, a kasnije je preimenovano u Gupčeva zvijezda po vođi seljačke bune iz 1573. godine. U neposrednom susjedstvu su smještene bolnice, javnozdravstvene institucije i kuće za stanovanje, prosječne visine četiri kata. Gustoća naseljenosti je srednja i iznosi oko 150 st/ha. Tramvajsko stajalište/nadstrešnica na Gupčevoj zvijezdi je odličan primjer urbane opreme. Idejni projekt su 1933. godine načinili Juraj Denzler i Mladen Kauzlarić, a izvedbu projekta je vodio Zvonimir Kavurić. Stajalište je nedavno obnovljeno u svom izvornom obliku. Sa Gupčeve zvijezde se pružaju prekrasne vizure na okolne „zelene zone“ zagrebačkog urbanog pejzaža. Medveščak 17. Ulicom Medveščak, raskošnog profila, s obostranim drvoredom i nogostupima širine do 4 m, kolnicima i izdvojenim potezom javnog tramvajskog pravca u sredini širine oko 15 m, pristupa se u središte grada. To je prometni pravac koji iz zona rahle gradnje uklopljene u pejsažno okruženje i s vrtovima vodi prema gradnji većih gustoća, odnosno zoni višestambenih ugrađenih kuća. Sadašnja ulica Medveščak je nastala iznad zatvorenog korita potoka Medveščaka. Potok je 1930. godine preusmjeren u kanalizacijski sustav projektom koji je financirao Zagrebački električni tramvaj. U blizini Gupčeve zvijezde, odnosno ulice Medveščak, je najveće gradsko groblje Mirogoj. Od 1931. do 1954. groblje Mirogoj je bilo povezano tramvajskom linijom sa središtem grada. Zbog teške nesreće 31. listopada 1954. u kojoj je poginulo 19 ljudi, a 37 ih je bilo teško ozlijeđeno, tramvajska linija je ukinuta. Tramvajski promet Mirogojskom je ponovno uspostavljen 1964. godine, ali samo privremeno. 1967. je trajno obustavljen, a do Mirogoja voze autobusi. Gjuro 2 i Mala scena 18. Na samom početku ulice Medveščak, na kućnom broju 2, nalazi se zgrada koja od 1980-ih udomljava kazalište Malu scenu i popularni klub Gjuro 2 koji se nalazi u podrumskom dijelu. Repertoar kazališta je uglavnom posvećen predstavama za djecu i mladež, ali prati i suvremenu svjetsku dramsku produkciju s predstavama za stariju publiku. Od samih početaka Gjuro nije klasičan disco klub, Gjuro je multimedijalna scena. Publika Gjure su mladi i znatiželjni ljudi zainteresirani za knjigu, kazalište, likovnu i glazbenu umjetnost, i to na najvišem sadržajnom i formalnom nivou. Ribnjak 19. Javni park i ulica u središtu grada između Kaptola i Šalate. Struktura visoke gradnje javlja se na istočnoj strani ulice Ribnjak kao prijelaz prema donjogradskoj urbanoj cjelini. Dio Kaptolskih posjeda koje početkom 19. st. počinje uređivati biskup Alagović, pretvorivši stare ribnjake u romantični engleski park. Ulica Ribnjak izgrađena je uz park, s relativno visokim kućama s istočne strane prema Šalati. Među njima su i kuće arhitekata zagrebačke moderne – Ribnjak 16 (Drago Ibler) i Ribnjak 20 (Slavko Löwy). Interpolacija Studija BiF na broju 40 primjer je novije gradnje. Novakova 20. Primjer vrijednih arhitektonskih građevina na terenu podbrežja izrazito zahtjevne konfiguracije. Stambene vile, dvadesetak kuća s više stanova, remek-djela hrvatskih arhitekata međuratnog razdoblja (1930 - 1940). Novakova ulica je jedinstvena urbana cjelina nastala na spoju povijesne gradske jezgre i novonastalih naselja u podsljemenskoj zoni. Odluka o parcelaciji bila je donesena u regulatornoj osnovi 1931., a nakon toga se ubrzo započelo s gradnjom obiteljskih i najamnih stambenih vila, većinom izgrađenih do drugog svjetskog rata. Ulica je bila zamišljena kao cjelina i od početka gradnje uspoređivana je sa sličnim uzorima modernih naselja građenih u međuratnom razdoblju u Europi. Arhitektonsko-urbanistička vrijednost ostvarena je gradnjom na zahtjevnom terenu, gdje su zgrade usječene u padine uz serpentinastu cestu. Unatoč dogradnjama i raznim intervencijama, obiteljske i najamne stambene vile u Novakovoj primjeri su vrhunskih dometa moderne arhitekture, racionalno oblikovanih volumena i funkcionalnih prostornih organizacija. Novakova je model „dovršenog“ ambijenta unutar Zagreba, što je (kulturom investitora, vještinom arhitekata, omogućeno razumijevanjem urbanista) visokom kulturnom razinom zagrebačke sredine početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Šalata 21. Šalata je predio na brežuljku između Grškovićeve ulice na sjeveru, Ribnjaka na zapadu i Voćarske ulice na istoku, koji se spušta prema jugu do Vlaške ulice, odnosno do samog središta grada. Danas je Šalata dio grada na kojemu se sjeverno nalazi bolnički kompleks, zapadno je individualno stanovanje, a južno je prostor rekreacije i športa, odnosno to je gradsko područje gdje se uz kvalitetno stanovanje nalaze i sadržaji važni za čitav grad – Športsko rekreacijski centar Šalata i Medicinski fakultet sa kliničkom bolnicom. Športski kompleks autora arhitekta Franje Bahovca se sastoji od stadiona, tribina, bazena, teniskih terena, klupske kućice… Uređenje kompleksa započeto je 30-ih godina 20.st., a za Univerzijadu 1987. ŠRC je obnovljen i proširen. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je osnovan 1917. Godine 1919. napravljen je projekt za izgradnju klinika na Šalati, a njegovi su autori Franjo Gabrić (diplomirao 1902.na arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Grazu i od 1918. predstojnik Građevinske uprave za gradnju Medicinskog fakulteta u Zagrebu) i Stjepan Hribar (diplomirao arhitekturu u Dresdenu 1914.) i nakon I svjetskog rata radio kao projektant na gradnji Medicinskog fakulteta, te projektirao i generalni građevni plan za izvođenje kompleksa Medicinskog fakulteta na Šalati u Zagrebu (1919.-1920.) i projektirao osnove za pojedine institute i klinike). Fakultet je započeo s radom školske godine 1917/1918. U sklopu fakulteta djeluje i veći broj zavoda i klinika, pa je na Šalati otpočela s radom 1921. i Klinička bolnica Medicinskog fakuleta. Javne građevine Medicinskog fakulteta i Kliničkog bolničkog centra na Šalati su važni objekti u urbanoj matrici grada, kao i značajan dio gradskog urbanističko-arhitektonskog nasljeđa u okvirima moderne arhitekture međuratnog perioda (između I i II svjetskog rata). Voćarsko naselje 22. Stambeni nizovi ugrađenih obiteljskih kuća u Voćarskom naselju su primjer kvalitetnog planiranja razmjerno blizu gradskog središta, na južnoj padini podbrežja. Površina naselja je oko 2,5 ha (približno 260 x 100 m) i podijeljeno je na stambenu zonu i na zonu pratećih sadržaja stambenog naselja (dječji vrtić i društveni dom, te skupna garaža). Prosječna veličina parcele je oko 200 m2, gustoća je približno 70 st/ha, 25 stanova/ha. Projekt datira iz ranih 1960-ih, projektanti su bili Mirko Maretić i Vladimir Ivanović, izvođač „Udarnik“, a prvi stanovnici su uselili 1964. Naselje se sastoji od 61 kuće u 4 niza (21+12+14+14), visine P+1, 1 kuća/1 stan, 28 garaža, cca 180 stanovnika (3 stanovnika/stan). Obilježje naselja je i minimalan udio kolnog prometa jer su skupne garaže postavljene na kolni ulaz u naselje. Dodatna kvaliteta je dobra pješačka povezanost sa centrom i sa ŠRC Šalata, te jedinstveno hortikulturno uređenje. Današnje stanje naselja potvrđuje zadržana izvorna urbanistička i arhitektonska obilježja (iznimno dogradnje). Naselje zbog svoje mikrolokacije čini prijelaznu zonu između niske individualne gradnje i visoke gradnje urbanog središta. Petrova 23. Ulica u užem gradskom središtu, povezuje Vlašku od crkve sv. Petra do Bukovačke, tj. do zapadne granice Parka Maksimir. Prema zamisli biskupa Haulika srednjovjekovni put je preuređen u prometnicu prema parku Maksimir (spomeniku parkovne arhitekture prema Zakonu o zaštiti prirode). U zapadnom dijelu Petrova je uglavnom izgrađena dvokatnim stambenim zgradama iz 1920-tih i 1930-tih godina. Na početku ulice nalaze se dva primjera novije kvalitetne gradnje - zgrada arhitekta Branka Kincla na kućnom broju 1 iz 1983. i stambena zgrada arhitekta Borisa Krstulovića na adresi Petretićev trg 2 iz 1960. Na sjevernoj strani ulice nalazi se kompleks Klinike za ženske bolesti i porode, sagrađen 1913. i veća stambena slobodnostojeća zgrada uz Lobmayerove stube, projekt Egona Steinmana iz 1936. Vlaška - Stara Vlaška 24. Vlaška je središnja gradska ulica što se proteže od Bakačeve , nekada južnih vrata Kaptola podno utvrda katedrale, pa do Kvaternikovog trga na istoku. Početak današnje Vlaške je najstariji nastanjeni dio Zagreba, spominje se već u 12.st. Prostorno je organiziran kao inzula – uske izdužene parcele okomite na komunikaciju. Stara Vlaška je ulica sa jednokatnom visinom građanskih kuća s kraja 18. i početka 19.st., primjer ujednačenog mjerila i homogenosti strukture. Zaključak: . Predložene lokacije pokazuju kako grad Zagreb poznaje zdravo planiranje u kontekstu održivog razvoja. Potrebe gradogradnje sadašnjeg trenutka trebalo bi rješavati obzirno, „dograđujući“ kvalitetne primjere koje nam je ostavilo nasljeđe. Ljetna pozornica, arhitekt Kazimir Ostrogovićl Podaci: Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba; PUP Donji grad – prijedlog; PUP Tuškanac; PUP Pantovčak – Prekrižje; Zagrebački leksikon; Povijesni identitet sjevernog područja grada Zagreba, podbrežja Medvednice; Tipologija individualne izgradnje na sjevernom području grada Zagreba, podbrežja Medvednice; Prostor 12/2004 Radna grupa: Dubravka Žic, dia; Ivan Lončarić, prof.geogr. i pov; Maja Bubrić, arh.teh; Ana-Marija Rajčić, dia.