obal a
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš
Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije
Makarska
i primorje
Kulturno-povijesni vodič obale
Splitsko-dalmatinske županije
COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ
OBALA
Joško Belamarić
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš
Makarska
i primorje
1
Obala
Kulturno-povijesni
vodič obale
Splitsko-dalmatinske
županije
4
Obala
16
Split
44
Solin
52
Kaštela
62
Trogir
90
Omiš
98
Makarska
i primorje
3
Trogir,
južna obala
OBALA
Kulturno-povijesni vodič obale
Splitsko-dalmatinske županije
Uvodne riječi ove knjižice trebalo bi čitati unakrsno s onima
koje su napisane na prvim stranicama dvaju ranije objavljenih
vodiča zagorskog i otočkog dijela Splitsko-dalmatinske županije, imajući dakako na umu da sva tri zajedno obrađuju samo
dio, makar središnji, šire cjeline Dalmacije. A ona se sastojala
od tri različite fizičko-geografske i posebne antropo-geografske sredine gdje žive “otporni Zagorac, povučeni i štedljivi Bodul”, koji su se s „prevrtljivim građaninom“ sretali u jedinstvenoj civilizacijskoj retorti primorskih gradova.
Antička urbanistička matrica definira danas formu povijesnih
jezgri većine gradova u Dalmaciji (Split, Trogir i Zadar klasični su slučajevi). Nakon provala Avara i Slavena početkom 7. st.
područje rimske Dalmacije svelo se na najuže teritorije gradova: Jader (Zadar), Tragurium (Trogir) i Split – bivšu Diokleci-
4
Split, kapitel na peristilu
janovu palaču (na koji se prenio dio gradskih
atributa obližnje porušene Salone), Ragusium (Dubrovnik) i Dekatera (Kotor) na jugu,
te otoke Arba (Rab), Apsorus (Osor) i Curicum (Krk) u Kvarneru. Formalno su bili pod
jurisdikcijom bizantskog cara, do vremena
kada su je Hrvatskoj priključili kraljevi Petar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir (†1089).
Poslije propasti hrvatske narodne dinastije,
kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije kao pravno-političku cjelinu dobili su početkom 12.
st. ugarski Arpadovići, te potom Anžuvinci.
Na području primorske i zagorske Dalmacije ispisane su neke od najznačajnijih stranica rane hrvatske povijesti o čemu svjedoče brojni sačuvani spomenici, osobito crkve bogatog kamenog namještaja u pravilu
ukrašenim karakterističnom pleternom dekoracijom (9-11. st.) i srednjovjekovne utvrde i gradovi (12-15. st.) koje podižu ugledni
5
6
Egnazio Danti, La Galleria delle carte geografiche u Vatikanu (1572.-85.)
– detalj s prikazom Dalmacije
7
Omiš,
starohrvatska crkva
sv. Petra na Prikom
8
hrvatski plemićki rodovi Šubići, Frankopani, Talovci i Nelipčići, Berislavići, Kačići, Dražojevići – od Nina do Knina, između Zrmanje i Krke, od izvora do ušća Cetine, u dubini Zagore
prema Bosni.
Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti nalazimo u desecima crkvica karakterističnih tlocrtnih rješenja i u predoltarskim pregradama, u pravilu s posvetnim latinskim natpisima.
Lik kralja Krešimira IV. (1058-1074) na prijestolju s pluteja ranoromaničke predoltarske pregrade iz splitske katedrale (u 13.
stoljeću premetnute u krsni zdenac) zasluženo je privukao veliku pozornost znanstvene literature. Bio je to ujedno prvi okrunjeni hrvatski kralj koji je izborio stvarnu jurisdikciju nad dalmatinskim gradovima. Valja ipak podcrtati da je prvim hrvatskim vladarom Dalmacije postao već knez Branimir, u svibnju
879, oslobodivši je po prvi put franačkog i bizantskog vrhovništva, primivši za svoj politički projekt duhovnu zaštitu pape
Ivana VIII. U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogoslužje
u hrvatskoj crkvi.
Granice Dalmacije prema kontinentu su pulsirale tijekom srednjeg vijeka. Ladislav Napuljski prodao ju je 1409. Mletcima za
Stari oltar sv. Dujma
u splitskoj katedrali
100.000 dukata (osim Dubrovnika s njegovim teritorijem). Tanka obalna linija s kolajnom od tek nekoliko gradova, ali s dugim
otočnim pojasom, postupno će se tijekom višestoljetne preobrazbe politički, a onda i etnografski, razdvojiti od matične jezgre koja
nekoć bijaše središte hrvatske državnosti –
s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Makarskim primorjem, dakako i s Ravnim kotarima i Ninom. Ta se jezgra dijelom već koncem 15., dijelom početkom 16. stoljeća našla
pod osmanlijskom upravom.
Uključivanjem u mletački Stato da Mar 14091420. godine, dalmatinski gradovi ušli su pak
u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredozemne države, tada u svom apogeju. U razdoblju mletačkog mira koje je trajalo približno do 1470, odnosno do prvih većih turskih
provala, udareni su temelji specifičnoj varijanti renesansne umjetnosti i književnosti u
9
Svod Jupiterova
hrama u
Dioklecijanovoj
palači
10
Dalmaciji. Hrvatska je renesansna kultura izrazito višejezična.
Latinski bijaše jezik učene i pretenciozne literature, instrument
znanosti i diplomacije; talijanski je omogućavao sve komunikacijske pogodnosti u trgovini i pravu; hrvatski jezik je bio pak
najpogodniji u traženju neposrednog, emocionalno obojenog
iskaza bilo da je riječ o afektivnom stihu, svadbenoj komediji
ili nabožnoj poduci. Neizbježna osmoza među tim jezičnim
svjetovima često daje izrazitu notu originalnosti nizu djela humanističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredinama. Nastaju značajna djela renesansne umjetnosti, arhitekture
i kiparstva na hrvatskoj obali. U svim gradovima tog doba formirale su se istinske humanističke republike. Najvrsniji među
njima obilježili su razvoj umjetnosti i u drugim sredinama, u
unutrašnjosti zemlje, u Ugarskoj i Italiji, gdje su bili prepoznati kao Schiavoni (Hrvati) - poput arhitekta Lucijana i kipara
Franje Vranjanina - Laurane, Ivana Duknovića, i slikara Jurja
Čulinovića, Andrije Medulića, Julija klovića, Federika Benkovića i drugih.
No, već u 16. st. Dalmacija će se naći pod svakodnevnom turskom prijetnjom. Oko 1550. upadi, pljačke i vojne operaci-
Trogir, Firentinčev kip
sv. Sebastijana na istoimenoj crkvi
je svele su Dalmaciju na 100,000 stanovnika.
Široki obod prostora oko Zadra, Šibenika,
Trogira, Splita, Kotora pretvara se u barokno
vrijeme u skupocjeni mehanizam terrapienata, fossa, vanjskih platformi, šiljatih bastiona, kliješta... Nakon osvajanja Klisa, u mletačkom Senatu predlagalo se da se on sruši
– da se u njemu ne utabore Turci – pa se čuo
glas i da se ruši bedem Dioklecijanove palače
(kad je već srušena većina njezinih perimetralnih kula). U isto doba, salonitanski amfiteatar služit će kao otvoreni kamenolom za
gradnju mletačke Sta Maria della Salute. Stoljeća iza 1500-ih godina u Dalmaciji su stoljeća posvemašnje stagnacije. Vrijeme je, međutim, tihe gradnje niza malih, toliko urbanističkih skladnih gradića i malenih mjesta.
Temeljem Campoformijskog mira 1897., svi
mletački posjedi na Jadranu pripali su Austriji, a nakon ratnih turbulencija s početka
11
L. F. Cassas, splitska
luka s lazaretima
(1782.)
E. Vidović,
Splitska luka
12
19. stoljeća, ona je tu cjelinu povezala s Dubrovnikom u pokrajinu Kraljevinu Dalmaciju – izdvojivši 1822. Krk, Cres i Lošinj
u pokrajinu Istru, ostavivši Dalmaciji tek Rab. Hrvatska se, s
čitavom istočnojadranskom obalom, nalazila u habsburškom
Commonwealthu, koji se pred I. svjetski rat trebao transformirati u konfederaciju koja bi podsjećala na današnju Europsku
uniju. Možda ipak malo elegantniju! Razdoblje od 104 godine
pod austrijskom upravom, osobito u zlatnim godinama konjunkture dalmatinskih vina u drugoj polovici 19. st., karakterizira postupno jačanje gospodarskog i kulturnog života čiji refleks su očuvale sve otočke luke, putovi, katastar, i množina samo prividno skromnih spomenika kulture stanovanja.
Gospodarsku osnovicu činila je u prvom redu poljoprivreda.
Velika tradicija vezana je uz uzgoj masline i, osobito, vina. Još
je početkom II. st. pr. Kr. grčki povjesničar i geograf Agatharhid napisao da u svijetu nema boljeg vina od isejskog. Na valu
emigracije u prvim desetljećima 20. st., Hvarani su i Pelješčani u Kaliforniji postali pioniri vinogradarstva. Recentne analize pokazuju da su prvi trsovi glasovitog Zinnfandela došli iz
Kaštela.
Torkul u splitskom
Etnografskom muzeju
Jednako važno bili su ribarstvo i brodogradnja. Dugo jedini pučinski ribari na Mediteranu, Komižani su, na primjer, držali na otoku Visu, po Dalmaciji i na Mediteranu, te na
Atlantskoj obali Španjolske 15 tvornica za
preradu plave ribe. Postoji i niz drugih karakterističnih tipova dalmatinskih brodica
(na početku stoji famozna rimska liburna,
očito preuzeta od “naših” Liburna) čije forme je razradila stoljetna brodograđevna tradicija. Tijekom čitave antike bili su otvoreni kamenolomi između Splitske i Škripa na
Braču i poviše Segeta kraj Trogira. Vrstan
kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih
gradnji, ne uvijek i monumentalnih dimenzija, od starokršćanskog i starohrvatskog,
od renesansnog i baroknog doba do bujnog
19., pa i 20. stoljeća, kada se na posvuda u
13
Salona, ranokršćanska
bazilika na
Manastirinama
Trogir, prikaz Marta
na Radovanovom
portalu
14
Dalmaciji još uvijek čuvao osjećaj za sklad arhitektonskog
komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća.
1900-te su i vrijeme kada se po prvi put znanstveno pristupilo proučavanju ranokršćanske Salone, Dioklecijanove palače,
sv. Donata u Zadru, starohrvatskog graditeljstva, Radovanova
portala u Trogiru, šibenske katedrale ... Hrvatska obala je poznata po izrazito važnim urbanim cjelinama (Dubrovnik, Split
i Trogir su na UNESCO-voj Listi, kao i šibenska katedrala, odnedavna i Stari Grad na Hvaru sa Starigradskim poljem, kao i
više spomenika „nematerijalne baštine“ – hvarska Procesija za
križom; paško i hvarsko čipkarstvo; Festa sv. Vlaha u Dubrovniku; a na pripremnoj Listi su Salona s Dioklecijanovim akveduktom i s bračkim kamenolomima, Veliki i Mali Ston, Korčula, Hvar, te zadarski episkopalni sklop s rimskim forumom,
odnosno sinjska Alka, Vrličko kolo… za desetak godina, dakle, Splitsko-dalmatinska županija će se, po svemu sudeći, moći pohvaliti s čak desetak lokaliteta i kulturnih fenomena upisanih na UNESCO-vu Listu univerzalne svjetske baštine! Ali,
pored takvih spomenika postoje i stotine ne manje vrijednih
spomeničkih sklopova i cjelina koji čine sugestivan okvir spe-
cifičnom načinu svakodnevnog života koji je
očaravao i još uvijek očarava. Riječ je sklopu
kulturnih fakata koji se često još uvijek doživljava kao osobno otkriće, a uskoro će zacijelo biti integriran kao poseban, distinktivan
doprinos univerzalnoj povijesti europske civilizacije.
fra Bone Razmilović,
minijatura iz psaltira
(Muzej franjevačkog
samostana u Poljudu)
15
16
Split
Split
17
Split
E. Hébrard, idealna
rekonstrukcija
Dioklecijanove
palače (1912.)
Split
Dioklecijanova palača i povijesna jezgra.
Splitska povijesna jezgra s Dioklecijanovom palačom među prvim je urbanim cjelinama ušla na listu svjetske baštine UNESCO-a (1979.). Udeseterostručen tijekom prošloga stoljeća, Split
danas dodiruje rubove svoje prirodne pozornice. Smješten je kao
organsko gradsko središte na obali srednje Dalmacije, pred kojom se prostiru značajni otoci (Brač, Hvar, Vis), a u zaleđu polja
Dalmatinske zagore i zapadne Bosne. U zaleđu su mu planine
koje dijeli klanac Klisa između Mosora (1340 m) i Kozjaka (780
m), na kojemu postoje znatne naslage laporovitog vapnenca koje
su koncem 19. st. postale osnovom cementne industrije. S njom
počinje industrijski razvoj koji je pun zamah proteklih desetljeća doživio brodogradnjom, željezarom te industrijom polivinila
– što je danas sve zajedno podložno temeljitom gospodarskom
i ekološkom preispitivanju. Čitava industrijska proizvodnja bila
je potisnuta u pozadinu grada – makar u prostor apsolutne kulturno-povijesne i krajobrazne vrijednosti – omogućujući gradu
da u luci stvori vjerojatno najreprezentativniji terminal putničkog
18
Split
Arkade
peristila
Dioklecijanove
palače
19
Split
Sfinga
na peristilu
20
prometa i najočuvaniju povijesnu luku na Mediteranu. Ugođaj
luke u grad prenosi i danas stara splitska ribarnica na kojoj ribari
na bancima prodaju ono što su prošle noći ulovili, kao što se na
gradskom pazaru prodaje povrće i voće koje se jučer popodne
ubralo u prigradskim poljima i vrtovima.
Grad je i važno sveučilišno središte, kao i sjedište niza znanstvenih instituta i kulturnih institucija. Splićani osobito rado ističu i
svoju sportsku tradiciju u nogometu, košarci, vaterpolu, tenisu,
jedrenju, te niz aseva poput tenisača Gorana Ivaniševića, košarkaša Tonija Kukoča, alpiniste Stipe Božića. Naspram dubokoj povijesnoj ukorijenjenosti i očekivanom tradicionalizmu, današnji
Split pokazuje i gotovo drski modernitet u nizu kulturnih i zabavnih manifestacija. Grad je neiscrpni rasadnik najvažnijih protagonista hrvatske rock-scene, jednako kao i operne, ali i modne
scene. Malo se gdje, naime, toliko pažnje posvećuje stilu odijevanja, posve u skladu s notornom pristalošću i ljepotom gradske
mladosti. Svemu tome pogoduje život koji se kroz cijelu godinu
vodi u eksterijeru grada, na brojnim trgovima i pjacetama, na rivi,
pod blagim nebom.
Split
21
Split
22
J. Marasović,
Idealna rekonstrukcija hramova u središnjem
dijelu Dioklecijanove palače (1998)
Split
23
Split
„Aida“ na Peristilu
Portret Dioklecijanove
supruge Priske u
carevom mauzoleju
Povijest
Grad se razvio iz Palače u koju se povukao car Dioklecijan nakon
abdikacije 1. V. 305. godine. Atribute grada dobio je Split istom
nakon pada obližnje Salone, metropole antičke Dalmacije, oko
640. godine. Od 1105. Split priznaje suverenitet hrvatsko-ugarskih kraljeva stekavši autonomiju na temelju starih municipalnih
prava. Ankonitanac Gargano de Arscindis (1239-42) – u doba
kada je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. morao u Splitu i Trogiru
tražiti azil pred tatarskom najezdom – organizira u gradu upravu
po uzoru na suvremene talijanske gradove. Padom pod mletačku
upravu, 1420. godine dovršeno je razdoblje autonomne komune.
Renesansno 15/16. stoljeće obilježeno je jakom humanističkom
djelatnošću s počecima umjetničke literature na hrvatskom jeziku, u čemu se osobito istakao krug oko Marka Marulića, „oca
hrvatske književnosti“.
Tvrdi četverokut Dioklecijanovih zidina ovjenčan nizom kula razvijao se u obruč srednjovjekovnih i renesansnih bedema. Konačnu formu bedemi su dobili sredinom 17. stoljeća u baroknoj zvijezdi karakterističnog vaubanovskog sustava bastiona. Koncem
16. stoljeća grad dobiva atribute glavne izvozne luke na Balkanu.
24
Split
Dioklecijanov
portret iz Nikomedije
(Istanbul, Arheološki muzej)
Gaius Aurelius Valerius
Diocletianus (oko 243.-316.)
polatinjeno je ime prosta vojnika
grčkog imena – Diokles – rodom
iz najbliže okolice tadašnjeg
glavnog grada rimske pokrajine
Dalmacije, Salone. Carem je
proglašen 20. XI. 284. godine. Da bi
zaveo red u Galiji i spriječio pojavu
uzurpatora, imenovao je svog
prijatelja Maksimijana za suvladara
i predao mu zapadni dio imperija
na upravljanje. Godine 293. njih
dvojica uzeli su za suvladare Galerija
i Konstantina Klora, utemeljivši time
tetrarhijski način vladanja. Moglo
bi se reći da je njegova zasluga
što je Carstvo, barem na Istoku,
bilo spašeno. Dapače, u većini
periodizacija rimske povijesti smatra
se da s njim počinje kasnoantičko
razdoblje.
Dioklecijan je osigurao državne
granice, izvršio novu teritorijalnu
podjelu carstva, odvojio vojnu
od civilne uprave preuredivši
unutrašnju organizaciju vojske
i strukturu državne birokracije,
uredio financijski, novčani i poreski
sustav. Premda je u početku bio
tolerantan prema kršćanskoj vjeri,
303. godine izdaje edikt kojim je
zabranjuje, što je izazvalo mnoga
pogubljenja, konfiskaciju imovine,
rušenja crkava. Abdicira 1. V. 305,
te se povlači u Palaču kraj Salone,
prijestolnice rimske provincije
Dalmacija. Dva rimska pisca bilježe
odgovor što ga je Dioklecijan
dao u Carnuntumu (mjesto u
predgrađu današnjeg Beča) svojim
nasljednicima koji su ga 306. pozvali
da se vrati na prijestolje: „Oh, kad
biste vi vidjeli povrće u okolici
Palače, koje ja svojim rukama sadim,
ne biste me ovakvim ponudama
napastovali“. Hrvatski humanisti
renesansnog i baroknog doba
(Koriolan Cipiko, Petar Hektorović,
Jerolim Kavanjin i toliki drugi) – u
traganju za refugijem u kojemu će
biti u izravnom dodiru s prirodom,
u apologiji otiuma, samotnjaštva,
tišine i meditacije, nastojali su u
nasljedovati Dioklecijana u čijoj su
abdikaciji i povlačenju od konfuzije
svijeta vidjeli idealan primjer.
25
Split
R. Adam, Pročelje
Dioklecijanove
palače (1764.)
26
Početak 19. stoljeća u znaku je kratkotrajne ali aktivne francuske
uprave gradom. Djelomično se ruše gradski bedemi, formiraju se
gradski perivoji. U vrijeme austrijske uprave podižu se neorenesansne Prokurative, obnavlja se Dioklecijanov akvedukt od izvora
Jadra do grada.
Dioklecijanova palača, započeta 298., jedno od najznačajnijih
djela kasnoantičke arhitekture ne samo po očuvanosti pojedinih
izvornih dijelova i cjeline, nego i po nizu originalnih arhitektonskih formi koje naviještaju novu ranokršćansku, bizantsku umjetnost i ranosrednjovjekovnu umjetnost. Po svom unutrašnjem i
vanjskom planu predstavlja spoj raskošne carske vile i utvrđenog
logora, s dva bloka tvorničke namjene u sjevernoj polovici. Ima
pravokutan oblik (cca 215 x 180 m), s dvije široke, trijemovima
zasjenjene, okomito ukrštene ulice (Cardo i Decumanus), koje iz
sredine Palače vode na četvora vrata posred svake stranice pravokutnika. U sjevernom dijelu Palače nalazilo se Gynaeceum Iovense
Dalmatiae - Aspalatho (koji se spominje u Notitia Dignitatum, oko
400. godine) – tvornica luksuznih odora za cara, njegovu obitelj,
carski konzistorij, državnu birokraciju i vojsku. Južni dio imao je
rezidencijalni karakter u užem smislu – carske odaje i dvorane.
Dvorane rezidencijalnog kvarta bijahu na katu povezane dugač-
Split
kim trijemom („Kriptoportik“) s 42 širom
otvorene arkada i s tri lože, iz kojih se pružao
vidik na more i obližnje otoke.
„Dioklecijanovi podrumi“. Kroz
mala vrata koja su u renesansno
doba nazvana Porta Aenea Mjedena, i koja su služila za carev
pristup lađi, ulazi se u „podrume“
- zapravo u prizemne dvorane
kojima je funkcija bila da izdignu
prostore careva stana u gornjem
katu. Podrumi Dioklecijanove palače
omogućuju da na temelju njihovih
konstruktivnih elemenata donekle
možemo mentalno rekonstruirati
izgled gornjih odaja, a nekima od
njih shvatiti i izvornu namjenu.
Dio podruma koristio se u ranom
srednjem vijeku za stanovanje,
a u jednoj dvorani pronađeni su
dijelovi turnjačice za proizvodnju
ulja i vina. Kroz srednjovjekovna
stoljeća pretvoren je, međutim, u
monumentalnu otpadnu jamu kuća
koje su usitnile izvornu strukturu
rezidencijalnoga dijela Palače.
Podrumi Dioklecijanove palače,
zajedno s njezinim perimetralnim
bedemima i izvanredno očuvanim
kultnim središtem, predstavljaju
pak vjerojatno najbolje očuvani
antički kompleks ovakve vrste,
Palača bijaše izvorno utvrđena sa šesnaest kula
podignutih na pročeljima prema kopnu, dočim
se ono prema jugu – rastvoreno s monumentalnim arkadama i ložama – dizalo nad tek nedavno arheološki pronađenim i istraženim lučkim
sklopom. Tri reprezentativna kopnena portala
branjena su parovima osmerostranih kula.
Glavne ulice spajaju se u središtu Palače. Južno
od njih, u produžetku Carda, nalazi se otvoreni prostor – Peristil, uokviren s istočne i
zapadne strane monumentalnim stupovljem
s lukovima, usmjeren prema Protironu, odnosno prema Vestibulu carevog stana. Istočno je
Dioklecijanov mauzolej. Vanjski oktogon Mauzoleja bio je obrubljen trijemom na 24 stupa.
Na vijencu koji teče između prvog i drugog
reda stupova u unutrašnjosti nalaze se reljefni
vidljiv gotovo u svom punom
izvornom prostornom volumenu.
Svojom očuvanošću i tipološkom
raznovrsnošću podrumske
dvorane predstavljaju najpotpuniji
kompendij kasnoantičkih tlocrtnih
rješenja uopće u svijetu.
27
Split
Crkvica sv. Martina
u Zlatnim vratima
28
prikazi funeralne simbolike. Osobito su zanimljiva dva medaljona
u kojima arheolozi prepoznaju portrete cara Dioklecijana i ženu
mu Priske. Kupola Mauzoleja je zidana bez drvenih svodnih skela,
slaganjem opeka u obliku lepezastih obrazaca, a u zadnjoj trećini
kupole slaganjem u krugovima.
U osovini mauzoleja u zapadnom sakralnom prostoru nalazi se
izvrsno sačuvani pravokutni hram s kamenim kasetiranim svodom koji je bio posvećen Jupiteru. U istom prostoru na obje strane
prilaza prema Jupitrovom hramu pronađeni su i temelji dvaju svetišta kružnog tlocrta koji su, prema jednom renesansnom opisu,
bili posvećeni Kibeli, odnosno – onaj sjeverni – Veneri.
Već u 5/6. stoljeću bila je u uskom stražarskom hodniku nad Zlatnim vratima „ugrađena“ crkvica posvećena sv. Martinu. Oltarna
pregrada je iz starohrvatskog doba (11. st.), kada je nad crkvicom
bio podignut zvonik poput onoga što se još sačuvao u Zapadnim
vratima.
Pred sjevernim pročeljem bio je u 1069. godine podignut samostan sv. Benedikta, odnosno sv. Eufemije, ukinut u vrijeme
francuske uprave početkom 19. stoljeća. Osim arheoloških ostataka ranoromaničke bazilike, sačuvana je samo kapela bl. Arnira,
koju je podigao Juraj Dalmatinac 1444. godine. U blizini se nalazi
Blagdan sv. Dujma, zaštitnika
grada 7. svibnja. Na predaji o sv.
Dujmu kao učeniku sv. Petra splitska
crkva već od ranoga srednjeg vijeka
gradi tvrdnju o svom apostolskom
podrijetlu. Teorija ide vjerojatno od
prvoga splitskog nadbiskupa Ivana,
koji je došao iz Ravene, iz grada
koji svog zaštitnika Apolinara – po
tradiciji rodom iz Sirije, odakle bi bio
i Dujam – drži Petrovim učenikom.
Tek je don Frane Bulić, utemeljitelj
suvremene hrvatske nacionalne
arheologije dokazao da je Dujam
živio koncem 3. i početkom 4. st.
Split
G. da Santacroce, Split na dlanu sv. Dujma, 1549.
(samostanska crkva u Poljudu)
Dujmov lik prikazan je najranije
na mozaiku u krstionici rimske
katedrale sv. Ivana Lateranskog.
Naći ćemo ga na korskim klupama
i na reljefu nad sjevernim ulazom
u zvonik katedrale u Splitu. Bonino
da Milano podigao mu je 1427.
ciborij s oltarom i sarkofagom,
odakle su mu 1770. moći prenesene
u novi oltar koji je izradio G. M.
Morlaiter. Lik mu se nalazi na
splitskom srednjovjekovnom
novcu i kaptolskim pečatnjacima;
prizore iz života opisuje ciklus slika
P. Ferrarija u koru katedrale (1683.85.). Osobito je značajan prikaz
sv. Dujma s modelom Splita u ruci
naslikan od Girolama da Santacroce
na poliptihu u franjevačkoj crkvi
u Poljudu. Srednjovjekovni Statut
(1312.) nalaže slavljenje blagdana
sv. Dujma. Svečanost svečeva
blagdana (dan njegove mučeničke
smrti je dan njegova novog rođenja
na nebu) predstavljala je cikličko
obnavljanje „fundacionog mita“
grada koji je tog dana slavio svoju
unutrašnju slogu. Za fjeru sv. Duje –
u Splitu se zove Sudamja – izvodili
su se raskošni crkveni obredi i
procesije, natjecanja, predstave,
igrala se tombola, ugovarali su se
brakovi. Bio je to oduvijek i dan
glavnog godišnjeg trgovanja,
kada u grad stižu prodavači sa svih
strana. Bio je to i početak ljetnog
stađuna, dan prvog sladoleda, prvih
trešanja, boba. Sudamja se ponovno
obnavlja. Bit će to i dan službenog
početka turističke sezone.
29
Split
Prokurative
Meštrovićev kip
Grgura Ninskog
30
monumentalni brončani kip Grgura Ninskog koji je 1929.
(izvorno za prostor Peristila) izradio Ivan Meštrović. Grgur Ninski, biskup Nina s početka 10. stoljeća, borio se za slavenski jezik
u bogoslužju u Hrvatskoj.
Nad unutrašnjim stražarskim hodnikom u Željeznim vratima, nad nekadašnjim Decumanusom, bijaše već u 5/6. stoljeću
podignuta crkvica sv. Teodora (zaštitnik bizantske vojske), od
srednjeg vijeka poznatija kao Gospe od Zvonika. Preuređena je
1088/89. podizanjem zvonika, najstarijeg sačuvanog na hrvatskoj
obali Jadrana.
Glavni gradski trg (Platea Sancti Laurentii spominje se prvi put
1255.) oblikovan je u novom dijelu grada izvan zapadnih zidina
Dioklecijanove palače. Do današnjeg oblika rastvorio se 1821. g.
nakon rušenja sklopa kasnogotičkog (15. st.) Kneževa dvora, vijećnice i kazališta, s tamnicom u prizemlju, na njegovoj sjeverozapadnoj strani. Sačuvana je samo gradska loža pod zgradom bivše
Vijećnice. Neposredno pred Zapadnim vratima Dioklecijanove
palače nalazi se sklop palača s romaničkom kulom koja nosi sat iz
15. stoljeća i s ložom gradske straže (danas apoteka) pregrađenom
u barokno doba. Nasuprot je kasnoromanička palača korčulanskog kneza Ćubrijana Žaninića (Ciprian de Ciprianis), vlastelina
Meštrovićev kip Marka Marulića
Split
Marko Marulić središnji je lik
splitske književne renesanse. Već
godinu dana nakon njegove smrti
(1524.) hvarski humanist Vinko
Pribojević označava Marulića jednim
od ključnih uporišta hrvatske
književne baštine: Marko je „druga
luč“ našeg jezika, nakon sv. Jerolima
koji je onda bio uvažavan ne samo
zbog svog dalmatinskog podrijetla
nego i zbog vjerovanja daje
utemeljio glagoljaštvo i glagoljicu –
specifično srednjovjekovno hrvatsko
pismo. Na suvremenike u zavičaju
osobito je djelovala Judita, prva
knjiga tiskana na hrvatskom jeziku.
I sam Marulić bio je svjestan da je
njegova pozicija unutar nacionalne
literarne kulture sukladna onoj
koju je imao Dante u talijanskoj.
Europsku pak slavu stekao je svojim
latinskim djelima koja su doživjela
desetke izdanja, od Portugala i
Engleske do Poljske i Njemačke,
Belgije, Francuske i Italije. Bijahu to
pravi onodobni bestselleri. Njegove
Institucije i Evanđelistar čitali su sveci
Franjo Ksaverski i Ignacije Loyolski,
pisci pikaresknih romana poput
Queveda, ali i heretici poput Henrika
VIII. koji je na marginama ostavio niz
svojih opaski.
U Marulićevom djelu križaju se
tri pjesničke tradicije – latinska,
talijanska i hrvatska, ali i interes za
slikarstvo, kiparstvo, arheologiju,
numizmatiku, epigrafiku,
historiografiju, filologiju,
enciklopedistiku. Taj štovalac
Erazma Rotterdamskog prijateljuje u
Splitu s Tomom Nigrisom Mrčićem,
humanistom i diplomatom, čiji
portret se, naslikan od ponajboljeg
venecijanskog portretista 16. st.,
Lorenza Lotta, čuva u poljudskom
samostanu, uz knjige koje mu
je Marulić oporučno ostavio.
Posljednjih godina marulologija, uz
tiskanje njegovih sabranih dijela,
doživljava izvanredan razvoj.
31
Split
Zapadni dio
splitske luke pod
Marjanom
Romanička bifora na
palači kod
Zlatnih vrata
32
kralja Tvrtka, sa slikovitim ugaonim heksaforama na katu i s kipom sv. Antuna Opata (1394).
Na Voćnom trgu dominiraju ostaci gradskog kaštela podignutog u 15. stoljeću. Sjevernu stranu trga zatvara palača Milesi (17.
st.). Pred njenim južnim pročeljem je postavljen Meštrovićev
spomenik Marku Maruliću (1450-1524), „ocu hrvatske književnosti“, čija latinska djela su doživjela u svoje doba više desetaka
europskih izdanja. Najljepši među novijim gradskim trgovima
je onaj zatvoren sklopom neorenesansnih građevina, nazvanim
po venecijanskim Prokurativama, podignutim na mjestu ranijih
baroknih fortifikacija.
Među srednjovjekovnim kućama podignutim na mjestu antičkih
trijemova Carda ističe se palača de Augubio – trgovca doseljenog
u 15. stoljeću iz talijanskog Gubbija – s dvorišnim portalom koji
je isklesala radionica Jurja Dalmatinca. U obližnjoj Žarkovoj ulici
nalazi se palača ob. Papalić (sjedište Muzeja grada), kompleks
zgrada koje je u jedinstvenu cjelinu povezao projekt Jurja Dalmatinca sredinom 15. stoljeća. Ljepotom arhitektonske izvedbe
ističe se zatvoreno dvorište s bogato ukrašenim portalom i ložom,
te dvorana prvog kata s reprezentativnom kvadriforom i obnovljenim drvenim stropom.
Split
U središtu franjevačkog samostana na obali, koji je u 20. stoljeću radikalno preinačio
svoj nekadašnji izgled, nalazi se ranogotički
klaustar iz prve polovice 14. stoljeća. U crkvi
se nalaze grobnice poznatih splitskih ličnosti
poput povjesničara Tome Arhiđakona (12001258), književnika Marka Marulića (14501534), skladatelja Ivana Lukačića (1587-1648),
pjesnika Jerolima Kavanjina (1643-1714). Od
umjetnina najznačajnije je slikano raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina s početka 15. stoljeća.
Uz sjeverno pročelje crkve sv. Frane put se diže
prema slikovitom Varošu, na padini Marjana,
u čijem spletu ulica se još uvijek nalazi velik
broj karakterističnih kuća splitskih pučana, težaka i ribara. Od crkava treba izdvojiti ranoromaničkog Sv. Nikolu (poč. 12. stoljeća). S prve
marjanske „Vidilice“, pred Židovskim grobljem, pruža se nezaboravan pogled na Split
i okolicu. Marjan je refugij splitskih pjesnika,
umjetnika, i zaljubljenih parova, osobito od
pretprošlog stoljeća kada se započelo njegovim
pošumljavanjem.
Marjan
Split i Marjan žive u nerazdvojnoj
fizičkoj i simboličkoj simbiozi, i
mnogi su smatrali da su vidici s
marjanskih vrhova motivirali samu
gradnju Dioklecijanove Palače.
U percepciji Splićana to brdo, s
vrhom od 183 m, stoljećima je bilo
čarobna gora. U srednjovjekovnim
se ispravama naziva Kyrieleison ili
Mons Golgota, što – uz tolike crkvice
i pustinjačke stanove na njemu –
govori o sakralnom karakteru koji je
za grad oduvijek imao.
Stube iznad romaničke crkve sv.
Nikole Putnika poviše „vidilice“
i židovskog groblja (koje se tu
nalazi već od konca 16. st.) vode
prema prvom vrhu Marjana, gdje
je Zoološki vrt, dočim put prema
zapadu vodi novim vidikovcima,
sve do ermitaža Sv. Jere (druga pol.
15. st.). Odatle se spušta prema rtu
Marjana do romaničke crkve Sv. Jurja
podignute na mjestu nekadašnjeg
antičkog hrama posvećenog Dijani.
U crkvi sv. Jere nalazi se kameni
renesansni oltar s prikazom sv.
Jerolima u svom pustinjačkom
„studiolu“, s reljefima sv. Ivana
Krstitelja i sv. Antuna Pustinjaka
sa strana, što ga je 1480. isklesao
Andrija Aleši. Iznad vrata crkve čitaju
se Jerolimove riječi: Mihi oppidum
carcer, solitudo paradisus est (Meni je
grad tamnica, a samoća raj).
Kulturno-povijesne i znanstvene
institucije uokolo njega tvore čitav
sustav. Ondje se nalaze: prebogati
Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika; dvije Meštrovićeve
galerije koje su pravi ulomak
uređenog svemira u gradu u
kojemu gotovo divlje pulsira bilo
modernog urbanističkog razvoja;
nekadašnja Titova vila koja bi mogla
biti kao Brijuni pod Marjanom;
MEDILS – Mediteranski institut za
znanstveno proučavanja života, koji
nam potvrđuje da Split nije samo
grad prošlosti nego i uzbudljive
budućnosti; Oceanografski institut
na krajnjem jugozapadnom rtu.
Marjan – to su oba plućna krila
Splita.
33
Split
Propovjedaonica
(1257)
34
Katedrala. Ironijom povijesti, muzolej najgorljivijeg persekutora kršćana transformirat će se već kroz 5. st. u kršćansku katedralu. Splitska stolnica matična je crkva iz koje je u ranom
srednjem vijeku krenula kristijanizacija u širokom hrvatskom
zaleđu. Splitski nadbiskup, metropolita, nosio je naslov primas
Dalmatiae et totius Croatiae, prvak Dalmacije i cijele Hrvatske,
što je bilo potkrijepljeno legendom o splitskom zaštitniku sv.
Dujmu kao učeniku sv. Petra. Sredinom 13. stoljeća počeo se
graditi, na mjestu prostaze nekadašnjeg Mauzoleja, zvonik katedrale. Po vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu, i po samoj ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje, ondje gdje bi trebao biti „najtvrđi“ - na
Jadranskoj obali nema mu analogija. Između 1890. i 1908. bio
iz temelja restauriran uz više izmjena izvornog izgleda, osobito
u završnom katu. Vrijeme početka gradnje otkriva nestali natpis iz 1257. g. koji je spominjao Kolafisu („Golubicu“), udovicu
splitskoga kneza Ivana Frankopana, kao donatoricu zvonika,
dok joj lokalna tradicija pridaje i zaslugu za podizanje propovjedaonice u katedrali.
Split
Korske klupe (sredina 13. st.)
Nad glavnim portalom nalazi se maleni sarkofag dviju ugarskih princeza, kćerki kralja
Bele IV., umrlih od kuge na Klisu 1242. godine. Od umjetnina u katedrali ističu se vratnice koje je 1214. u orahovini izrezbario Splićanin Andrija Buvina. Desni bočni oltar katedrale bio je posvećen sv. Dujmu. Oltarski ciborij pod kojim se vidi lik sveca na sarkofagu
podigao je Bonino da Milano 1427. godine.
Oltar pod ciborijem suzaštitnika Splita, solinskog mučenika Staša (Anastasius – akvilejski tangar koji je došao u Salonu, da bi bio
bačen u Jadro s mlinskim kamenom oko vrata), izradio je 1448. najbolji hrvatski graditelj i kipar svog doba Juraj Matejev (rodom iz
Zadra), arhitekt glasovite šibenske katedrale i brojnih drugih spomenika na obje obale
Jadrana. Prostor katedrale proširio je početkom 17. stoljeća nadbiskup Markantun Dominis dogradnjom novog kora, odstranivši
35
Split
Barokni
glavni oltar
zid iza glavnog oltara. Tu su sačuvana dva duga naslona korskih klupa bliska Buvininu stilu.
U Riznici katedrale poviše sakristije čuva se Evanđelistar sv.
Dujma (druga pol. 6. st.), najstariji rukopis pisan na pergameni
sačuvan na tlu Hrvatske, u Split dospio zajedno s moćima sv.
Dujma iz Solina. Tu su i drugi srednjovjekovni kodeksi, dragocjeni arhivski dokumenti, rukopis Tome Arhiđakona (+ 1268)
– Historia Salonitana, brojni moćnici, srebrna pala s oltara sv.
Dujma iz prve pol. 14. stoljeća.
Krstionica. U 13. stoljeću u unutrašnjosti Krstionice postavljen je krsni zdenac sastavljen od ploča oltarske pregrade (iz
druge pol. 11. st.), koja se izvorno nalazila u katedrali. Na jednoj od ploča krsnog zdenca nalazi se prikaz hrvatskog kralja
Krešimira IV., najraniji prikaz jednog europskog kralja u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi. Kasetirani svod hrama utjecao je svojim oblikom na dalmatinsku ranorenesansnu arhitekturu, što se najbolje očituje na Alešijevoj krstionici u Trogiru (1450-1467) i kapeli bl. Ivana koju je u trogirskoj stolnici
podigao Nikola Firentinac (ugovor iz 1468).
36
Split
Zvonik
katedrale
Petar Krešimir IV.
na pluteju ugrađenom
u krsni zdenac
Vratnice Andrije Buvine (1214.)
37
Split
38
Sarkofag s prikazom Dobrog pastira
Tranzena s crkve kralja
Zvonimira u Biskupiji kraj Knina
Arheološki muzej u Splitu, utemeljen
godine 1820., najstariji je muzej u
Hrvatskoj. Zgrada Muzeja građena
je 1912-1914. Posjeduje bogati fond
arheoloških predmeta iz prethistorije,
iz doba grčke kolonizacije Jadrana,
rimskog, starokršćanskog razdoblja
te ranog srednjeg vijeka. Spomenici
pretežno potječu s područja srednje
Dalmacije, najvećim dijelom iz Salone.
Uz Arheološki muzej vezani su i počeci
arheološke znanosti u Hrvatskoj, a
svjetski ugled – potvrđen najnovijim
istraživanjima i izdanjima – pribavio
mu je njegov dugogodišnji ravnatelj
Frane Bulić, osobito nakon održavanja
I. međunarodnog kongresa za
starokršćansku arheologiju (Solin - Split
1894.). Stotinu godina poslije Muzej je
priredio veliki jubilarni kongres istog
naslova.
Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika osnovan je u Kninu 1893.
godine. Poslije Drugog svjetskog
rata preseljen je u Split, a od 1976.
godine nalazi se u sadašnjoj zgradi.
Muzej posjeduje bogatu zbirku
ranosrednjovjekovnih kamenih
spomenika, kao i zbirke oružja, oruđa,
nakita, novca i predmeta svakodnevne
upotrebe. Naročito su važni epigrafski
spomenici od 9. do 12. stoljeća na kojima
nalazimo imena hrvatskih vladara i
drugih visokih dostojanstvenika, koji
predstavljaju bogati „arhiv u kamenu“,
rijedak u tadašnjoj Europi. Nalazi iz
starohrvatskih grobova pružaju obilnu
građu za izučavanje gospodarskog,
kulturnog i političkog života hrvatskog
naroda u ranom srednjem vijeku.
Oko Muzeja prikazani su temelji triju
osnovnih tipova predromaničkih crkava
iz starohrvatskog vremena, kao i nekoliko
stećaka iz 14. i 15. stoljeća koji dočaravaju
izgled nekropola tog doba.
Juraj Dalmatinac,
portal Papalićeve palače
Split
A. Aleši, reljef s prikazom sv. Jeronima
Galerija umjetnina. Osnovana je
1931. godine. Stalno su izložene slike i
skulpture od 14. stoljeća do najnovijeg
doba. Povremene su izložbe suvremenih
umjetnika. Svojim likovnim vrijednostima
ističu se djela Andrije Alešija i Jurja
Ćulinovića iz 15., Andrije Medulića iz 16.,
Mateja Pončuna i Federika Benkovića iz
17. stoljeća, te slike mletačkih majstora
gotike, renesanse i baroka. Galerija izlaže
vrijedne ikone od 15. do 19. stoljeća.
Najbrojnija su djela značajnih hrvatskih
umjetnika Bukovca, Medovića, Deškovića,
Meštrovića, Vidovića i Joba. Odnedavna
je Galerija umjetnina dobila za svoje
domicilno sjedište prostore Stare bolnice
pred sjevernim zidom Dioklecijanove
palače, postavši jezgrom jednog od
vodećih galerijskih centrara u Hrvatskoj.
Muzej grada Splita osnovan je 1946.
godine. Smješten je u sjeveroistočnom
dijelu Dioklecijanove palače, u sklopu
srednjovjekovnih zgrada medu kojima
središnje mjesto zauzima kasnogotička
palača obitelji Papalić, projekt i djelo
domaćeg majstora Jurja Dalmatinca i
njegova klesarsko-graditeljskog kruga
(oko 1450.).
U unutrašnjosti, u stalnom muzejskom
postavu, izložen je isječak iz povijesti
grada i to razdoblje autonomne gradske
komune (12.-14. st.), gdje se ističu gradski
Statut, grb i novac, te romanička skulptura
sa zvonika katedrale. Prikazano je i
razdoblje mletačke uprave (15.-18. st.)
gdje središnje mjesto pripada književnom
krugu Marka Marulića. Potrebno je
još istaknuti i Libro d’Oro te gotičkorenesansne škrinje. Izloženo je i oružje
koje se koristilo u bitkama za obranu
Splita.
Nakon temeljitog višegodišnjeg
restauratorskog zahvata unutar sklopa
Muzeja, u obnovljenom postavu značajno
mjesto dobile su i zbirke splitske
građanske kulture iz posljednja dva
stoljeća.
39
Split
Pročelje vile
Ivana Meštrovića
Etnografski muzej Osnovan je 1910. godine
unutar zgrade stare komunalne vijećnice,
a od 2000. djeluje unutar restauriranog
sklopa nekadašnjeg samostana sv. Klare u
jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove
palače, izuzetne stilske stratigrafije. Prikazuje
kroz niz zbirki prepunih raritetnih artefakata
etnografiju cijele Dalmacije, osobito
najtipičnije nošnje cijelog područja od kojih
se pojedine ističu bogatstvom veza (one iz
Ravnih kotara, Knina, Vrlike, Imotskog, Poljica).
Druge su karakteristične po bijelom vezu
(iz Sinja, Dalmatinske zagore), ili po čipki (iz
Primoštena, Novigrada i Paga).
Prikazani su različiti zanati: lončarstvo,
pletarstvo, te rukotvorine (drvorezbarstvo,
prerada vune, izrada opanaka i slično). Dan
je i prikaz osnovnih oblika gospodarstva.
Prikazani su raznovrsni instrumenti, srebrni
nakit te tipovi oružja.
40
Odjeća Varošanke iz sredine 19. st.
Split
Galerija Meštrović. Galerija je osnovana
darovnicom Ivana Meštrovića, najvažnijeg
hrvatskog kipara 20. stoljeća, umjetnika
europskih odjeka, koji je zadnjih
desetljeća života djelovao u SAD-u.
Otvorena je 1952. godine u zgradi koju je
po vlastitu planu podigao Ivan Meštrović
od 1931. do 1939. godine. Zgrada je
bila kombinacija stambenih prostorija
i dvorana za izlaganje umjetnina te
ateliera za umjetnički rad. Umjetnik je
ondje živio do Drugog svjetskog rata. U
parku su izložene brončane skulpture. U
dvoranama Galerije čuvaju se umjetnine
od mramora, kamena, drva, bronce,
uljene slike na platnu te razni crteži. Dio
umjetnina izložen je u Meštrovićevu
Kašteletu, nekada ljetnikovcu stare
splitske obitelji Kavanjin - Capogrosso
iz 17 st.
Galerija slika Emanuela Vidovića,
najprominentnijeg splitskog umjetnika 20.
stoljeća, u klasicističkoj kući uz Srebrena
vrata Dioklecijanove palače.
Vidovićev atelier
41
Vranjic
E. Vidović,
veduta Vranjica
(Arheološki muzej)
Vranjic
Nekoć pitomi otočić, u rimsko doba u sklopu salonitanske luke.
Iz tog vremena sačuvani su mnogi fragmenti ugrađeni u kuće u
samom mjestu. U srednjem vijeku Vranjic se spominje kao otok
s kaštelom i posjedom splitskog nadbiskupa, stradao u doba
mletačko-turskih ratovanja. Iza druge pol. 17. st. naseljavaju ga
ljudi iz Zagore, uglavnom od Drniša. Župna crkva Sv. Martina
obnovljena je 1729., pregrađena 1915. i 1928., oslikana tada vrijednim freskama Joze Kljakovića, odnosno Vjekoslava Paraća. Tu
su rođena i dva ugledna arheologa i povjesničara, don Luka Jelić
(1863-1922) i don Frane Bulić (1846-1934). Prije pola stoljeća još
je privlačio izletnike iz Splita i oko slikara (Emanuel Vidović je
načinio pet veduta Vranjica), da bi se danas našao u industrijskom ambijentu.
Antičke spolije na
vranjičkoj kući
42
Vranjic
Župna crkva sv. Martina
43
44
Solin
Solin
45
Solin
Sklop ranokršćanskih
bazilika s
baptisterijem
L. F. Cassas,
Dioklecijanov
akvedukt na
Dujmovcu (1782.)
46
Solin
Na pristrancima Kozjaka i Mosora na mjestu današnjeg Solina,
oko riječnog ušća koje je kratki tok Jadra bio začuđujuće raširio,
razvio se u prethistorijsko doba grozd naselja koja su u rimsko
ranocarsko doba koagulirala u grad koji se u prvim povijesnim
dokumentima navodi u singularnom i pluralnom obliku - kao
Salona i Salonae. Salona bijaše uporište i luka ilirskih Delmata
koja se zarana našla u sferi interesa Grka u Jadranu. Odmah nakon uspostave rimske dominacije nad cjelinom istočnog Jadrana,
Salona postaje glavni emporij za prostranu delmatsku unutrašnjost. Nakon dovršenih rimsko-delmatskih sukoba, zbog vjernosti Cezaru u građanskom ratu, Salona bijaše od njegova sinovca
Oktavijana, kasnijeg Augusta, podignuta u čast nezavisne rimske
kolonije – colonia Martia Julia Salonae (između 43. i 30. god. pr.
Kr.). Već za cara Tiberija, namjesnik Publije Kornelije Dolabela
(14-20. god. n. e.) trasira iz Salone čak pet zrakasto usmjerenih
cesta prema unutrašnjosti provincije, koje će, nakon što pomognu
vojnoj i upravnoj konsolidaciji rimske vlasti na novoosvojenim
prostranstvima, postati prvorazrednim gospodarskim i kulturnim faktorima. Postaje središtem čitave provincije Dalmacije i
Solin
kozmopolitsko središte Jadrana, a cvat doživljava u Dioklecijanovo doba, kada dobiva počasni naslov Valeria (carevo gentilno ime). Od
4. do 6. stoljeća postaje važan centar kršćanstva. Pada pod udarom Avara i Slavena malo
prije 640. godine.
Tihe Salonitana (poč. 4. st.)
Iz prve rimske faze sačuvan je dio trakta gradskih zidina s monumentalnim vratima – tzv.
Porta Caesarea s trodijelnim ulaznim prostorom, flankirana oktogonalnim kulama. Grad
se ubrzo širi prema zapadu i istoku te je u 2.
stoljeću opasan novim bedemima. Forum se
(dugačak 70 m, širok 45 m) nalazio u središtu
grada pri moru. U Dioklecijanovo doba, kada
se u Saloni podižu novi hramovi (zadnji poganski), grade fabrike (tvornica oružja), preuređuje se i sklop kapitolija s teatrom.
U sjeverozapadnom kutu grada početkom 2.
stoljeća podignut je amfiteatar, u sklopu izgradnje zapadnog bedema Salone. Može se
47
Solin
Sarkofag s prikazom
Hipolita i Fedre
(Split, Arheološki
muzej)
precizno rekonstruirati njegov izvorni izgled. Gledalište je imalo
13.400 sjedaćih, a procjenjuje se da je mogao odjednom primiti
oko 20.000 gledalaca (malo više od nešto starijeg pulskog amfiteatra).
Idealna rekonstrukcije
ranokršćanske
katedrale
U istočnom dijelu grada podignuta je u 4. st. basilica urbana, a
potom u 5. st. nova, znatno veća. Uz nju je prigrađena krstionica
sa svečanom dvoranom konsignatorija za pripremu katakumena.
Uz spomenutu baziliku u 6. st. prislonila se nova, križna tlocrta,
oblikujući karakterističan sklop dvojnih bazilika (geminae). Bile
su povezane narteksom, a čitav sklop je organski bio spojen s episkopalnom palačom. Od osam ostalih bazilika, najkompleksnija
je ona na Manastirinama. Na arhitravu glavnih vrata uklesan je
natpis: „Bože naš, budi milostiv rimskoj državi“ (Deus noster,
propitius esto rei publicae Romanae), što je očito izravan odjek
duge krize na izmaku antičkog doba. U kripti privatnog mauzoleja pobožne matrone Asklepije i njena muža na nekropoli na
Marusincu bio je sahranjen sv. Staš (tangar iz Akvileje, mučen za
Dioklecijana u Saloni 304.), suzaštitnik Splita.
Memorijalnu zbirku i radni prostor Arheološkog muzeja u samoj Saloni dao je sagraditi don Frane Bulić povodom održavanja
48
Solin
Sklop ranokršćanske bazilike
49
Solin
Idealna
rekonstrukcija
baptisterija
Prvog kongresa za starokršćansku arheologiju 1894. Godine.
Zgradi je nadjenuo ime Tusculum, po glasovitom Ciceronovu
ljetnikovcu kraj Rima. Pod čempresima na zapadnom rubu Manastirina nalazi se don Franin sarkofag s natpisom koji je (još u
sredini života) sam sastavio, nadahnut salonitanskim kršćanskim
natpisima: Hoc in tumulo iacet Franciscus Bulić ... servans reverenda limina sanctorum (U ovom grobu počiva Frane Bulić ... čuvajući časne ostatke svetaca).
Starohrvatski Solin razvio se uz rijeku Jadro istočno od ruševina
Salone. Istražene su crkve podignute od hrvatskih kraljeva: crkve
sv. Marije i sv. Stjepana od Otoka, gdje je 1898. pronađena glasovita ploča s natpisom kraljice Jelene (+ 976); crkva u Gradini
(koja bi mogla biti adaptirana ranokršćanska građevina) i „Šuplja
crkva“ – krunidbena crkva kralja Zvonimira (11. st.).
V. Bukovac,
portret
don Frane Bulića
50
Solin
Nadgrobna ploča kraljice Jelene.
Na 26. kolovoza 1898. u 11 sati
zazvonila su sva crkvena zvona
obznanjujući da je arheolog don
Frane Bulić otkrio nadgrobnu
ploču hrvatske kraljice Jelene u
ruševinama njezine zadudžbine,
crkve sv. Marije na Gospinu otoku
u Solinu, gdje se nalazio kraljevski
mauzolej. Sastavivši natpis Bulić je iz
sitnih ulomaka uništenog sarkofaga
uspio rekonstruirati čitav natpis koji
teče ovako:
U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA
JELENA, ŽENA KRALJA MIHAJLA II,
MATI STJEPANA KRALJA, KOJA JE
BILA VLADARICA. DNE 8. LISTOPADA
UMRIJE. OVDJE BI SAHRANJENA
GODINE OD UPUĆENJA
GOSPODNJEGA 967. ONA KOJA
JE ZA ŽIVOTA BILA KRALJEVSTVU
MAJKA POSTADE MAJKOM SIROTA
I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO
POGLEDAVŠI, ČOVJEČE, RECI: BOŽE,
SMILUJ JOJ SE DUŠI! Natpis je osobito važno povijesno
vrelo prvoga reda temeljem kojega
je uspostavljena genealogija
hrvatskih vladara 10. stoljeća.
Gospa od Otoka
51
52
Kaštela
Kaštela
53
Kaštela
Kaštel Novi i Štafilić
Kaštela
Kaštela – zajedničko ime sedam naselja koja su se razvila uz renesansne plemićke kaštele na obali između Solina i Trogira, vezane uz polja pod planinom Kozjak. Građeni su, naravno, ne samo
radi obrane kolona od turskih i gusarskih uskakanja, nego i da bi
vlasnici u njima „uživali ljepote proljeća”. Veći dio Kaštelanskog
polja pripadao je u antičko doba salonitanskom ageru, a dio oko
Sicula (poviše današnjeg Resnika) u doba cara Klaudija (46. g. n.
e.) centurijacijom je dodijeljen veteranima. Sredinom 7. st. naseljuju ga Hrvati, s nizom sela pod Kozjakom, te s kraljevskim
dvorima Trpimirovića u Bijaćima, Solinu i na Klisu.
Prvi kaštel, Sućurac, sagradio je splitski nadbiskup A. Gualdo
1392., a proširili su ga B. Averoldo 1488. i B. Zane 1510. godine.
U novoj župnoj crkvi čuva se luk oltarne pregrade s natpisom iz
starohrvatskoga doba. Uz starije naselje na brdu nalazi se crkvica
Sv. Jure od Putalja, zadudžbina kneza Mislava (oko 835.-845.),
koju je splitskoj crkvi darovao njegov sin knez Trpimir, glasovitom darovnicom od 4. III. 852. godine. Uokolo je istražena velika srednjovjekovna nekropola u kojoj se pokapalo sve do 16.
st., kada je groblje Kaštel Sućurca premješteno kod kasnogotičke
54
Kaštela
Idealna rekonstrukcija
kaštela Vitturi-Lukšić
crkve Gospa od Dilata („Na Hladih“) – gdje se
štuje čudotvorna Gospina ikona, rad radionice
Dujma Vuškovića iz sredine 15. st.
Kaštel Gomilicu podigle su 1529. na otočiću
Gomilama splitske benediktinke, uz posjed
(Pustica) koji im je 1078. darovao kralj Zvonimir. Romanička crkva Sv. Kuzme i Damjana
posvećena je 1160., nad ostacima antičke vile
i ranokršćanske bazilike. U župskoj crkvi sv.
Jerolima je drveno raspelo, djelo fra Fulgencija Bakotića (sredina 18. st.), te slike Gaspare
Dizianija.
Kaštel Kambelovac, također izvorno okružen
morem, podigla je 1478. splitska ob. Cambi.
Usred naselja je njihova kula i palača s lijepim
renesansnim balkonom.
Kaštel Lukšić započeli su graditi trogirski
Vitturi 1487., a iz temelja su ga preuredili
1563. braća Jakov i Jerolim, kao što se čita na
latinskom natpisu duž galerije nad slikovitim
55
Kaštela
Ulaz u kaštea
Vitturi-Lukšić
56
dvorištem. Obnovljen je 2001. godine, za agilni Zavičajni muzej
Kaštela, Pučku glazbu i Knjižnicu.
Stara župska crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije je iz 1515., a nova iz
1800-ih. U nju je u 19. st. prenesen oltar bl. Arnira, djelo Jurja
Dalmatinca (1448), iz crkve splitskih benediktinki pred Zlatnim
vratima. Reljef s kamenovanjem splitskog nadbiskupa Arnira (od
Poljičana 1180.) na svečevu sarkofagu, predstavlja antologijsko
djelo ranorenesansne skulpture.
U blizini je Kaštel Rušinac (1482), s crkvicom ovijenom bršljanom u kojoj je grob Miljenka i Dobrile, hrvatskih Romea i Julije.
Uz osnovnu školu je lijep arboretum.
Kaštel Stari. Podigao ga je 1476. (i obnovio nakon požara 1492.)
trogirski humanista Koriolan Cipiko (v. Trogir), prethodeći tolikim trogirskim patricijima koji su gradili i obnavljali svoje ladanjske kaštele na obali koja je putopisce podsjećala na Lago di Garda.
Koriolan je sam obrađivao svoj vrt, pa ga lokalni barokni pisci
uspoređuju s Dioklecijanom koji je, prema predaji, bio zanesen
hortikulturom. Natpis na kaštelu govori da je sagrađen ex manubiis Asiaticis, plijenom s azijskih strana, gdje je Koriolan služio
kao admiral mletačke ratne mornarice.
Kaštela
Kaštel ob. Cambi
57
Kaštela
Kaštel Novi
Idealna
rekonstrukcija
kaštela Pavla Cipika
58
Na Brcama, slikovitom glavnom seoskom trgu pred kaštelom,
dominira, osobito u ljetnim mjesecima, divovska srebrna lipa zasađena tek 1952., na mjestu prastarih brijestova koji su preživjeli
u đardinu istočno od mjesta sve dok se poslije černobilske katastrofe nisu preko noći sasušili.
Iznad sela je predromanička crkva sv. Jurja na Radunu, a na vrhu
Kozjaka, visoko poviše mjesta crkvica Sv. Ivana od Birnja (12. st.;
obnovljena 1444.) koju pohode svi Kaštelani na blagdan sv. Ivana
Svitnjaka 24. lipnja.
Kaštel Novi sagradio je 1512. Pavao Cipiko. Renesansna crkvica sv. Roka je iz 1586., gradska loža i toranj sa satom iz 18. st,
a zvonik uz župsku crkvu sv. Petra podignut je sredinom 19. st.
najvjerojatnije prema projektima Vicka Andrića.
Kaštel Štafilić podigao je 1508. na otočiću trogirski pl. Stjepan
Štafilić. Župnu crkvu sagradio je u 18. st. Ignacije Macanović. Blizu je nedovršena kula Nehaj, izvorno u vlasništvu trogirske ob.
Lodi, poslije splitskih Papalića.
U laguni Resnik istraženi su ostaci helenističke luke i rimskoga
naselja. U blizini se traže Siculi, kolonija osnovana u vrijeme
cara Klaudija za veterane, koja nastavlja ulogu koju je u predrimsko doba obalni emporij stanovništva okupljenog oko važnog
Kaštela
Starohrvatska crkva sv. Jurja na Radunu
59
Kaštela
gradinskog naselja na Nofru, odnosno Velikom Bijaću, 2 km poviše
obale. Bijaći su jedan od povremenih dvorova hrvatskih narodnih
vladara, s ostacima trobrodne bazilike Sv. Marte, građene na temeljima antičkog zdanja. Knez Trpimir izdao je u Bijaćima ispravu
koja se smatra prvim hrvatskim diplomatskim dokumentom. Otkriveni kameni i mramorni ulomci bogatog pleternog namještaja
(iz više faza od 9-11. st.) izloženi su u splitskom MHAS-u.
Ciborij iz sv. Marte na Bijaćima
60
Biblijski vrt na Stomoriji
Kaštela
Pantan. Tri kilometra istočno
od Trogira, na mjestu koje se u
srednjem vijeku zove Blato, a
kasnije Pantan (lat. palus = blato, tal.
pantano = kaljuža), nalazi se sklop
fortificiranih renesansnih mlinica,
na mjestu ranijih srednjovjekovnih,
a možda i antičkih mlinica. Naizgled
netaknuti krajolik bio je modeliran
ljudskom rukom: oblikovani su
bazeni s ustavama, vodni kanali,
pristupni put sa sjeverne strane i
kanal za brodove koji su pristajali
uz mol pred mlinicama. Formirani
su ribnjaci, izvori spominju solane...
Na istom mjestu nalazila su se četiri
mlina koja je 1520. godine podigao
„na kraljevskom zemljištu“ trogirski
plemić Teodor Vitturi, dozvolom
hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika
II., do koje je došao zagovorom
glasovitog Trogiranina, hrvatskog
bana Petra Berislavića.
Unutrašnjost mlinica podijeljena je u
tri dijela od kojih je središnji, unutar
kule, nisko zasveden prelomljenim
svodom. Kula je imala niz puškarnica
i pokretni most na ulazu s morske
strane. Duž sjevernog zida u
unutrašnjosti zgrade ugrađeno je
osam mlinskih kamenova s drvenim
koševima za žito iznad njih. Voda
dotiče iz obližnjeg izvora ponornice,
u podanku brda Krban, koja se
izgrađenim nasipom akumulira
i regulira u „jezeru“ sjeverno od
zgrade mlinica.
Tijekom Drugog svjetskog
rata mlinice su bile zapaljene
i bombardirane. Godine 1958.
izvršena je njihova preventivna
statička sanacija. U rujnu 1991.
jugoslavenska avijacija raketama je
razorila zapadni dio, krovište i južno
pročelje s molom, ali je čitav sklop
recentno restauriran. Godine 2001.
Pantan, s fortificiranim renesansnim
mlinicama, proglašen je posebnim
ornitološko-ihtiološkim rezervatom.
61
62
Trogir
Trogir
63
Trogir
Trogir
Trogir je grad-vodozemac, star toliko da mu temelji – ilirski, helenistički i rimski, pod današnjim srednjovjekovnim – doslovno
rastu iz Jadrana. Prostor prapovijesnog naselja bio je više-manje
istovjetan povijesnom Tragurionu koji je bio otok, ili otok uskom
prevlakom povezan s kopnom. Nalazi sežu do 2000. pr. Kr. Poslije
219. pr. Kr. (svršetkom Drugog ilirskog rata) postao je važnim
lučkim emporijem isejske zajednice (Issa, Vis). Jedan grčki natpis
uzidan u dvorištu samostana benediktinki uz južna vrata spominje magistrate matične kolonije Isse koji su upravljali njenim
filijalnim kolonijama na kopnu. Raster ulica i stambenih blokova
(insule omjera 1:2,5) središnjeg dijela grada pokazuje ortogonalnost karakterističnu za grčko urbanističko planiranje.
U 1. st. pr. Kr. spominje se kao oppidum civium Romanorum. U
maloj palači Cipiko na glavnom trgu pronađen je pločnik koji je
pripadao agori-forumu. Oko Trogira se sačuvala cjelina centurija
odijeljena od salonitanskog agera, što ukazuje na kasniju limitaciju. To se vezuje uz Plinijevu vijest da je car Klaudije poslao
svoje veterane u mjesto Siculi (današnji Resnik kraj Trogira). Isti
64
Trogir
pisac kaže za Trogir da je bio marmore notum
– glasovit po mramoru, vrsnom kamenu, koji
se radi lakoće modeliranja i zlaćane boje koju
mu daje poliranje našao na svim važnijim dekorativnim dijelovima Dioklecijanove palače
(Zlatna vrata, portali careva mauzoleja i Jupitrova hrama), a poslije na Radovanovu portalu
i Duknovićevim skulpturama.
Trogir je preživio avaro-slavenska rušenja kroz
prvu polovicu 7. st., s još nekoliko antičkih naselja na kopnu (Zadar, Split, Kotor), emancipirajući se nakon rušenja Salone kao samostalna
civitas. Hrvatski vladari i župani povremeno su
boravili u Trogiru, rezidirajući u obližnjim Bijaćima. Najizrazitiji trogirski spomenik iz tog
vremena je baziličica sv. Martina (sv. Barbare)
na glavnom kardu, iza gradske lože na trgu.
Nakon propasti samostalne hrvatske države, za kralja se okrunio Arpadović Koloman
1102. u Biogradu, a presudnu ulogu u mirnom
65
Trogir
Fedor Karačaj,
veduta Trogira sa
zapada oko 1830.
Kaštel Kamerlengo
preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i gradovima na obali imao je trogirski biskup Ivan (+ 1111.), kojeg će Trogir, zbog mnogih čuda
kojima se iskazao, slaviti poslije kao blaženika i gradskog zaštitnika. Srednji vijek je vrijeme istinske samosvijesti i prizivanja vlastite povijesne linije, dakako antičkih korijena. Komuna sklapa
ugovor o savezu s Ankonom (1236., ali i 1415.) pozivajući se na
zajedničko antičko podrijetlo: Trogir nasljeduje Issu, pa je preko
nje, jednako kao i Ankona, sicilskog postanja. Antika kao alter
ego očituje se na gradnji trogirske katedrale i palača u gradu, jednako kao što se deklarativno pokazuje na splitskom zvoniku.
Trogirani kroz srednji vijek za knezove biraju hrvatske feudalce,
mahom iz moćnog roda Šubića (v. glasoviti epitaf kneza Mladena
Šubića iz 1348. u katedrali u kojemu ga zovu „štitom Hrvata“ –
clipeus Croatorum). Grad se nakon Zadarskog mira 1358. našao
kao važna točka na anžuvinskom meridijanu između Napulja,
Ugarske i Baltika. Jednu od bitki mletačko-đenoveškog sraza
1378. Trogirani su mogli gledati usred luke. U nizu istaknutih ličnosti trogirskog srednjeg vijeka nalazi se i bl. Augustin Kažotić.
66
Zvonici sv. Ivana Krstitelja i katedrale
Trogir
U lipnju 1420. mletačka flota osvojila je Trogir, kao jedan od zadnjih gradova koji se nije
htio predati Veneciji nakon što je 1409. kupila
Dalmaciju od Ladislava Napuljskog za 100.000
dukata. Bombardman je trajao više dana uz
mnogo mrtvih i mnogo porušenih kuća i palača, oštećenih kula i zidina. Jedan od prvih
akata novog mletačkog Velikog vijeća u Trogiru odnosi se zabranu službene upotrebe hrvatskog jezika: 22. V. 1426. Vijeće naređuje da
se u njemu ne smije govoriti na drugom jeziku
nego na talijanskom i latinskom. S druge strane, upravo se u mletačkoj Dalmaciji (naravno
u Dubrovačkoj republici posebno), rađala u to
doba hrvatska renesansna književnost, doslovce jedina među slavenskim književnostima na
pučkom jeziku, koja je u samoj Dalmaciji bila
kudikamo važnija od one pisane na lokalnom
talijanskom jeziku. Ne slučajno, baš u Trogiru
se sačuvala najvažnija antologija hrvatskih tekstova iz 15. i 16. stoljeća, koje je u rukopisu pod
67
Trogir
Trogirska
južna obala
Kip sv. Ivana nad
gradskim vratima
nazivom Vartal kompilirao Petar Lucić za potrebe časnih sestara
samostana sv. Nikole.
U renesansno vrijeme u gradu se formira istinska humanistička
republika s čitavom plejadom imena među kojima strši ime Koriolana Cipika (1425-1493). On je nedaleko od grada, za sigurnost
svojih kolona i ladanje, podigao kaštel (Kaštel Stari) – prvi u nizu
oko Trogira. Petar Cipico, Koriolanov otac (+ 1440.), sabirač je
spomenika i kodeksa, „jedan od prvih arheologa humanističke
Europe“. Pretpostavka je da je upravo on 1423. prepisao Petronijev fragment, glasovitu Trimalhionovu gozbu. Mogao bi se spomenuti i niz drugih trogirskih humanista, iz obitelji Andreis i Lucić,
Sobota, Berislavić, Štafilić, Dragač, Kvarko. Ivan Lucić opravdano
se drži ocem hrvatske historiografije.
U drugoj polovici 13. st. i kroz 14. stoljeće ovalnom prstenu romaničkog grada, refleksu izvorne geološke forme niskog otočića
na kojemu je Trogir formiran, dograđen je Borgo-Varoš (Pasike).
U anžuvinsko vrijeme zadnje četvrtine 14. st. (do 1417.) Varoš je
opasana zidinama, utvrđena kulama. Sredinom 15. st. dovršena
je gradnja velikog kaštela Kamerlengo (po camerlengu - kneževom blagajniku) na jugozapadnom uglu. Osobito zanimljivo
68
Trogir
Kaštel Kamerlengo
69
Trogir
Vijećnica, crkva
sv. Sebastijana i loža
na glavnom trgu
Kula Vitturi
rješenje bilo je ostvarenje puta kojim se s kopna, preko mosta,
kroz prostor između zidova renesansnog predziđa i starijih gradskih bedema (na trasi današnje ceste) moglo bez ulaženja u grad,
oko istočnog dijela grada, prići mostu za Čiovo. Godine 1646.
ruši se stari most prema kopnu i gradi novi, pokretni; ojačavaju
se barbakani, grade široke platforme i barokni bastioni prema sjeveru. Za francuske uprave gradom poč. 19. st. počinje „sanitarno
rušenje“ gradskih bedema, nastavljeno za austrijske vlasti koja
osobito nastoji regulirati Fošu (ranije mnogo širi kanal između
grada i kopna) radi taloženja blata.
U sklopu zidina bilo je više gradskih vrata. Nad sjevernim kopnenim stoji kip bl. Ivana Trogirskoga atribuiran Boninu Milancu (1420-ih). Južna, morska vrata, manirističkog stila djelo
su radionice Bokanića (1593). Na njima su se sačuvale i drvene
vratnice okovane masivnim čavlima. Uz njih je loža koja je služila za one koji bi zakasnili nakon večernjeg zatvaranja vrata (a
poslije za ribarnicu). Na plaštu srednjovjekovnog gradskog zida
prema jugu sačuvane su još kula Vitturi, u sklopu ženskog benediktinskog samostana sv. Nikole, i kula sv. Nikole, zapadno od
morskih vrata.
70
Sjeverna gradska vrata
Trogir
Glavni gradski trg. Program oblikovanja glavnog gradskog trga u Trogiru, na mjestu rimskog foruma, započeo je 1300-ih godina gradnjom komunalne lože i Vijećnice. Svoj zaokruženi izgled dobio nizom zahvata sredinom 15.
stoljeća, u doba stvarne obnove grada. Unutrašnje dvorište općinske palače ima obilježja
kasnogotičkog stila, sa stubištem koje je prema
tradiciji izradio Matej Gojković, protomajstor
zvonika iz 1420-ih godina. Preoblikovao ju je
Nikola Firentinac 1480-ih godina, te potom
Tripun Bokanić (do 1608.). U zidove palače
uzidani su mnogobrojni plemićki grbovi.
Sv. Sebastijan s tornjem gradskog sata. U
doba strašne kuge 1465/66. (uz 2000 umrlih),
odlučeno je da se ubuduće slavi svetkovina
sv. Sebastijana. Godine 1476. ispunjen je zavjet grada i prema projektu Nikole Firentinca
počela se graditi crkva smjestivši se u ranijem
atriju šesterolisne crkve sv. Marije. Gradnja
je dovršena do 1482. Godine. Djelomično
je rekonstruiran renesansni oltar s kipom sv.
71
Trogir
Nikola Firentinac,
„Oltar pravde“
Kip sv. Ivana
Trogirskog u loži
Sebastijana, koji je, kao i kip istog sveca na pročelju, djelo Nikole
Firentinca, dok bi kip Otkupitelja mogao biti Alešijev. Unutrašnjost je nedavno uređena kao memorijalni prostor trogirskim
braniteljima palim u Domovinskom ratu.
Gradska loža je prvotno bila u nivou s trgom, povezana sa šesterolisnom starohrvatskom crkvom Sv. Marije (arheološki prezentirana u predvorju Pinakoteke). Među preoblikovanim kasnoantičkim kapitelima koji krune niz reutiliziranih stupova, razlikuje
se tek ugaoni, kasnoromanički košarasti kapitel. „Oltar Pravde“ je
remek-djelo Nikole Firentinca (inaugurirano 15. XI. 1471.), koji
je povisio pločnik lože, preoblikovavši je u reprezentativnu sudačku tribinu. Tripun Bokanić je isklesao novi sudački stol (1606.) te
postavio novu ogradu lože s balustrima. Reljef s konjaničkim likom hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića (+ 1520.) isklesao
je 1938. Ivan Meštrović.
Sv. Barbara (izvorno posvećena sv. Martinu). Mala trobrodna
bazilika sagrađena u 11. st. preoblikovanjem ranije crkve, o kojoj
govori i natpis na gredi predoltarske pregrade sa spomenom Petra
i njegove žene Dobrice. Dugo je bila desakralizirana, do obnove
1931. i nove 1980-ih godina.
72
Trifore Andrije Alešija
nad glavnim ulazom u palaču Cipiko
Trogir
Nikola Firentinac, anđeo na
južnom portalu palače Cipiko
Mala Cipikova palača. Nasuprot baziličice sv.
Martina. Poviše stepenica u dvorištu Male Cipikove palače u Trogiru na kojoj je radio Nikola Firentinac iza sredine sedamdesetih godina
15. stoljeća, nalazi se reljef s portretom Alviza
Cipika, Koriolanova sina, ovjenčanog pjesnika
i kasnije visokorangiranog prelata. Pročelje
palače prema trgu restaurirao je Ignacije Macanović.
Velika Cipikova palača. Otac i sin, Petar i Koriolan Cipiko uspjeli su, očito po određenom
obiteljskom programu i ciljanim ženidbama,
zauzeti čitavu zapadnu stranu glavnog trga sa
svoje dvije palače – nasuprot Vijećnici, katedrali i ostalim javnim građevinama – providjevši ih neuobičajeno brojnim grbovima obitelji, s očitim prinčevskim pretenzijama. Južni
portal, s medaljonima anđela koji nose Koriolanovo geslo NOSCE TE IPSUM (Upoznaj
samoga sebe), djelo je Nikole Firentinca oko
1470. godine Sjeverni portal, nasuprot portalu
73
Trogir
Luneta Radovanova
portala (1240)
Propovjedaonica
(oko 1257)
katedrale, djelo je Ivana Duknovića (početkom 1480-ih), ukomponiran, međutim, na tom mjestu zajedno s Alešijevim triforama
(premetnutim u balkonske otvore) istom sredinom 17. st., nakon
što se sklop palače podijelio između dvojice braće i restaurirao
nakon devastacije od strane milicije koja se palačom koristila kao
kasarnom u Ciparskom ratu. U prostorima palače danas djeluju
Glazbena škola, Narodna glazba, dio gradskih službi, Konzervatorski odjel, a dio je u privatnom vlasništvu.
Katedrala. Prilikom statičke sanacije temelja zvonika 1903. nađen
je žrtvenik posvećen Heri, što bi moglo ukazivati na pretpostavku
da je na mjestu današnje katedrale postojalo svetište barem iz grčko-rimskog doba. Novi temelji katedrale Sv. Lovre blagoslovljeni
su početkom 13. stoljeća, nakon što je u mletačkom rušenju grada
1171. stradala starija.
Romanička katedrala koncipirana je kao trobrodna bazilika s
glavnom lađom znatno širom i višom od bočnih brodova. U luneti južnih vrata nalazi se natpis iz 1213. koji spominje biskupa
Treguana „toskanskoga roda“ i gradskog kneza Iliju, vjerojatno
od roda Kačića. Nad predvorjem katedrale diže se zvonik započet u drugoj polovici 13. stoljeća. Ipak, zvonik koji danas vidimo
74
Zvonik katedrale
Trogir
75
Trogir
Nikola Firentinac,
putto na frizu u
krstionici
Andrija Aleši, sv.
Jeronim u luneti
krstionice
nastao je u obnovi čitava katedralnog sklopa, teško oštećenog u
bombardiranju grada u lipnju 1420. Radove na njegovom prvom
katu vode Matija Gojković i majstor Stjepan, otac kipara Ivana
Duknovića. Drugi kat nosi sve stilske značajke mletačke cvjetne
gotike, dočim je zadnji kat s piramidom dovršio Tripun Bokanić
1603. godine.
Nad središnjim dijelom glavne lađe katedrale visi veliko raspelo Blaža Jurjeva Trogiranina (vraćeno 2001. na mjesto za koje
je izvorno slikano). Stoji visoko nad ulazom u prezbiterij čije je
korske klupe od 1439. godine rezbario Ivan Budislavić, čime je
zaključena višedesetljetna kampanja preoblikovanja unutrašnjosti katedrale nakon bombardmana mletačke flote 1420. godine.
Sjeverni luk ranogotičkog predvorja i prolaz kroza nj zatvorila je
pak krstionica koju je gradio Andrija Aleši uz asistenciju Nikole
Ivanova Firentinca (1460-1467). Krstionica je karakterističan primjer sinteze kasnogotičkih i ranorenesansnih stilskih značajki, ne
bez ugledanja u splitsku krstionicu (ex Jupitrov hram) karakterističnog kasetiranog svoda.
Na sjevernoj strani katedrale zavjetom Nikice Sobote sagrađena
je kapela sv. Jerolima (1438-1446; majstori Nikola Račić i Marco
76
nose pilastre portala. Na čeonoj strani
pilastara uz vrata niže se nepotpuni ciklus
Mjeseci u godini (Ožujak i Travanj s lijeve,
Prosinac, Siječanj i Veljača s desne strane)
prikazanih kroz karakteristične radove i s
odgovarajućim znakovima zodijaka. Tako se
u cijeloj donjoj zoni razvija sustav prizora s
temom grijeha i stanja ljudskog roda prije
donošenja prvih zakona.
Današnja cjelina portala nije nastala
istodobno: prvotni arhitektonski i
ikonografski program Radovanovog portala
značajno je proširen u zadnjoj trećini 13.
stoljeća. Na izradi novog ranogotičkog
okvira sudjelovalo je nekoliko majstora,
a sadržaj mu podcrtao temu Grijeha i
Otkupljenja ljudskog roda. Kipovi golih
Adama i Eve, postavljeni na lavove,
predstavljaju Istočni grijeh, a prizori iz
Kristova života i Muke – Otkupljenje čovjeka.
Na vanjskim pilastrima (na mjestu gdje
je Radovan bio predvidio prikaze ostalih
Mjeseci) isklesano je šest apostola, također u
nepotpunu nizu, kao posrednici Otkupljenja.
Na drugom vanjskom luku koji se razvija oko
lunete u jezgri gornje zone, nižu se prizori:
Bijeg u Egipat (na lijevom kraju), Krštenje
u Jordanu (na suprotnoj strani), Iskušenje
Krista u pustinji (iznad Krštenja), te Ulazak u
Jeruzalem, Pranje nogu, Uhićenje i Bičevanje
Kristovo, Raspeće i Uskrsnuće s Tri Marije.
Radovanovim nastavljačima treba pripisati
i gradnju čitavog predvorja katedrale, te
ciborij i osmerostranu propovjedaonicu u
unutrašnjosti.
Trogir
Radovanov portal. Istinski zaštitni
znak trogirskog kiparstva jest majstor
Radovan, najznačajniji kipar hrvatske
srednjovjekovne umjetnosti. Potpisao se
na glavnom portalu u zapisu koji teče pod
lunetom i reljefima Navještenja sa strana,
gdje ga se slavi kao „najboljeg od svih
u ovoj umjetnosti“ (CUNCTIS HAC ARTE
PRECLARUM).
U središtu gornje zone portala nalazi se
luneta unutar koje je Radovan uspio u
jedinstvenu kompoziciju povezati prikaze
Kristova rođenja, Putovanja triju kraljeva
i Poklonstva pastira. Na dva kraja pri
dnu luka koji se svija oko lunete majstor
je prikazao Navještenje, po sredini luka
Poklonstvo kraljeva, desno još Josipov
san, a sa strana grupe anđela u slavi.
Radovanova luneta prvi je europski
timpanon koji Kristovo rođenje uzima za
centralnu temu čitava pročelja. Polazište
u čitanju jest luneta - isklesana „à double
face“ s prikazom Rođenja na prednjoj i sa
znakom križa na stražnjoj strani, jedna i
druga proviđena neuobičajeno iscrpnim
didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama.
Vanjski okvir portala snažno je naznačen
kipovima lavova na konzolama. Desno je
lav koji gnječi zmaja, lijevo lavica koja u
šapama drži janje, dok pod njom spavaju
dva lavića. Na podnožju portala isklesano
je osam telamona koji na svojim plećima
77
Trogir
Kapela bl. Ivana
Trogirskog
Moćnici ruku bl.
Ivana Trogirskog
Gruatto), a 1447. započeto je temeljito preoblikovanje sakristije.
Dovršio ju je A. Aleši 1460. Godine. Rezbareni i intarzirani kasnogotički ormar u sakristiji rad je Trogiranina Grgura Vidova
(1457.), kojega je iz Venecije u grad doveo Koriolan Cipiko (u
svojstvu operarija katedrale). U Riznici se čuvaju liturgijski predmeti i moćnici; pečatnjak trogirskog kaptola, dar Elizabete rođ.
Kotromanić, udov. kralja Ludovika Anžuvinca (1483.); srebrni
vrč koji je prema tradiciji također darovala kraljica Elizabeta;
mitra biskupa Kažotića iz sredine 14. st. optočena biserjem; bjelokosni oltarić radionice Embriachi (poč. 15. st.); srebrni križ, rad
avinjonskih zlatara (oko 1310-1320.) – sve umjetnine nedavno
odlično restaurirane i interpretirane. Znamenita je i izvezena kapuljača biskupskog pluvijala (kraj 15. st.) s prikazom sv. Martina
na konju koji dariva prosjaka.
Odmah po svršetku gradnje krstionice ugovoreno je podizanje
nove kapele bl. Ivana Ursinija (1468.), koja je po amalgamu arhitekture i kamene skulpture antologijski je primjer umjetnosti 15. st.
Važno je posjetiti Pinakoteku katedrale u župskom dvoru (poliptih s glavnog oltara katedrale iz 1270-ih; djela Blaža Jurjeva
Trogiranina, Quirizia da Murano, Gentile Bellinija, radionice
78
Trogir
Paola Veneziana, Dujma Vuškovića, niz iluminiranih kodeksa). U predvorju Pinakoteke
vide se arheološki prezentirani ostaci šesterolisne crkve Sv. Marije koja se spominje već
početkom 8. st., a srušena je 1851. godine.
Nedavno je otkrivena jedna od njenih apsida
u zidu crkvice sv. Sebastijana, sa zanimljivim
renesansnim grafitima na žbuci. Kroz srednji
vijek pod njenim prozorom prema trgu stajao
je sarkofag nad kojim su Trogirani običavali
polagati zavjete.
Valja obligatno posjetiti lapidarij renesansnih
skulptura u romaničkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, koja je pripadala glasovitom benediktinskom muškom samostanu. Veliko Oplakivanje
na južnom zidu, jedno od najljepših djela Nikole Firentinca i renesansne skulpture uopće,
obično se veže uz tragičnu smrt žene Koriolana Cipika 1492., ali je vjerojatnije da je nastalo
za oltar nad grobom njegova oca Petra, 1470ih godina.
Kapela bl. Ivana Trogirskog.
Sačuvana je „krštenica“ kapele –
neuobičajeno iscrpan Ugovor o
početku njene gradnje, sklopljen 4.
I. 1468. u Trogiru, između operarija
katedrale Nikole Cipriana, klesara
Andrije Alešija i Koriolana Cipika,
prokuratora Nikole Firentinca. Kapela
je prava antologija renesansnih
skulptura Andrije Alešija, Nikole
Firentinca, Ivana Duknovića, a za
nju su bile isklesane i četiri statue
Alessandra Vittorije (premještene
uz atiku zvonika nakon baroknih
preinaka, kada su otvorena četiri
prozora na mjestu izvornih niša s
kipovima). Pokretač projekta i gradnje
Kapele bio je Koriolan Cipiko. Kapela
je, međutim, u kiparskom pogledu
ipak prvenstveno djelo Nikole
Firentinca, Donatellovog učenika.
U galeriji kipova u kapeli ističe se
Duknovićevo remek-djelo (oko
1482.) – sv. Ivan Evanđelista, kip (drugi
od ulaza s lijeve strane) koji pod
svečevom togom krije lik Alviza, sina
Koriolana Cipika, visoko uzdignutog
u prelatskoj časti i pjesničkoj slavi.
Lijevo je kip sv. Tome, također
Duknovićevo djelo, ali jedno od
posljednjih (1508.). Među ostalim
kipovima u kapeli, među djelima
Nikole Firentinca i njegove radionice,
najljepši su sv. Ivan Evanđelista
(oko 1482.) i sv. Pavao (1489.) u
zoni apostola, Krunjenje Marijino
(oko 1480.) u luneti pod svodom –
galerijom anđeoskih dječjih lica, kao
i niz putta koji simbolički nose teret
vijenca stojeći na pilastrima između
niša s apostolima, te u prizemlju
niz putta sa zubljama, simbolima
vječnog života. Poprsje Stvoritelja
u medaljonu sred svoda barokni je
faksimil oštećenog Firentinčevog (u
lapidariju Muzeja grada), rad Ignacija
Macanovića iz 1778. Godine. Gradnja
kapele i njeno dovršenje pred svečani
prijenos tijela sv. Ivana Trogirskog,
te detaljan opis čitave svečanosti
koja se zbila u proljeće 1681. godine,
ocrtani su u izvanredno slojevitom
rukopisu jednog od sudionika,
poznatog trogirskog povjesničara
Pavla Andreisa. Kroz dva svoja prva
stoljeća bila je mauzolej biskupa
Jakova Turlona (+ 1483.) te kapela
presvetog sakramenta, jer je tijelo bl.
Ivana preneseno u kapelu tek 1681.
U renesansnu kapelu unosi se gotički
sarkofag, a uz njega postavljaju
barokni anđeli; konačno se podiže
oltar svecu zbog kojega je cijela
kapela i građena.
79
Trogir
Dominikanski
samostan u
prvom planu
Kairos
(Zbirka samostana
benediktinki)
80
Samostan benediktinki Sv. Nikole. Crkva uz samostan (utemeljen 1066.), podignuta na mjestu predromaničke crkvice sv.
Dujma. Unutrašnjost je radikalno barokizirana sredinom 18. stoljeća (interesantni barokni štuko-ukrasi i oltari). Nad slikovitim
klaustrom Tripun Bokanić podigao je 1598. zvonik. Na južnom
zidu dvorišta uzidan je grčki natpis (2. st. pr. Kr.) koji spominje
gradske magistrate. U dragocjenoj zbirci umjetnina izložen je
znameniti Kairos, reljef s likom najmlađeg Zeusova sina – božanstva sretnog trenutka (4./3. st. pr. Kr., po Lizipovu predlošku).
Otkriven je 1928. u kući koja je nekoć bila u vlasnosti ob. Statilić.
Reljef s prikazom Ahileja koji sluša Prijamove molbe da mu dade
Hektorovo tijelo (3. st.) otkriven je u arheološkim istraživanjima
u crkvi. Među slikama ističu se ikona Gospe s Djetetom (druga pol. 13. st. bliska ruci Majstora buranske Bogorodice), te djela
Paola Veneziana, Blaža Jurjeva Trogiranina, Antonija Zanchija,
Nikole Grassija, uz niz predmeta liturgijskog ruha i posuđe.
Sv. Dominik. Samostan je utemeljen 1265. Jednobrodna crkva
gradi se kroz 14. st. Osrednji mletački kipar Nikola Dente izradio
je 1372. lunetu portala s prikazima Gospe s Djetetom između bl.
Augustina Kažotića i sv. Magdalene. Uz noge blaženika kleči kao
donatorica njegova sestra Bitkula, pobožna trogirska matrona. U
Ivan Duknović. Ivan Duknović
(Joannes Duhnovich; Ioannes Dalmata),
rođen oko 1440. u Trogiru, umro nakon
1509., sin je Stjepana, jednog od
važnijih graditelja trogirske katedrale.
Nakon prvih klesarskih poduka u
zavičaju, usavršio se u Italiji. U Rimu
1470-ih dobiva niz važnih narudžbi,
osobito od kardinala Pietra Barba, ubrzo
pape Pavla II. kojemu je klesao (zajedno
s Minom da Fiesole) grobnicu u staroj
bazilici sv. Petra, najmonumentalnije
djelo te vrste čitavog 15. stoljeća.
Neobičan odjek slave koju je stekao u
Vječnom gradu vidimo u činjenici što se
jedna Duknovićeva mramorna Gospa
s Djetetom našla i nad grobom pape
Ivana Pavla II., po njegovoj oporučnoj
želji.
Početkom 1480-ih radi u rodnom
Trogiru. Kip sv. Ivana Evanđeliste,
koji je klesao za kapelu bl. Ivana
Trogirskoga u katedrali, prva je uistinu
slobodno stojeća trodimenzionalna
skulptura u nas. Nakon intermezza u
zavičaju, Duknović je radio više godina
Trogir
Blaž Jurjev Trogiranin, Gospa u ružičnjaku
na dvoru kralja Matijaša Korvina u
Ugarskoj gdje se istakao toliko da
mu je kralj 1488. darovao dvorac
Majkovecz. U nizu antologijskih djela
koja je ostavio taj najznačajniji hrvatski
renesansni umjetnik spomenimo
reljefe Bogorodica u padovanskom
i trogirskom gradskom muzeju, kip
sv. Vlaha u dubrovačkom Kneževu
dvoru, poprsje humanista Carla Zena
u mletačkom Museo Correr, te –
vjerojatno kao zadnje – grobnicu bl.
Girolama Gianellija u katedrali u Anconi.
Dražesni putto grbonoša s glavnog
portala palače Cipiko (također
Duknovićevo djelo), koja se nalazi preko
puta trogirske katedrale, jedan je od
zaštitnih znakova hrvatske renesansne
i najznačajniji artefakt trogirskog
gradskog muzeja. Putto s gorućom
zubljom stoji raskoračen na rostri
galije, zavijorenog plašta, kao na vjetru,
aludirajući očito na admiralsku funkciju
koju je obnašao Koriolan Cipiko u
mletačkoj floti na Levantu (1470-1474).
Duknovićev opus, izložen danas u
Berlinu i Parizu, Rimu i Budimpešti,
Trogiru i Dubrovniku, daje nam
autentičnu sliku najviših umjetničkih
i intelektualnih dosega skulpture
nastale u tijesnom odnosu između
najprobranijih naručitelja i umjetnika
formiranog u epicentru europske
renesanse, umjetnika koji je uspio,
surađujući primjerice s više važnih
toskanskih kipara, sačuvati i izrazito
individualni izraz i, još više, vlastiti
temperament.
Ivan Duknović, putto s grbom ob. Cipiko
81
Trogir
82
unutrašnjosti je grobnica trogirskih humanista Ivana i Šimuna
Sobote s kojima se ugasila loza te važne trogirske obitelji, djelo
Nikole Firentinca (1469.). Lijevo od trijumfalnog luka je krasan
drveni oltar sa slikom Obrezivanja Krista Palme Mlađeg (1607.).
U savezničkom bombardiranju Trogira 1944. teško je oštećen
samostanski klaustar. U samostanskoj zbirci izložene su vrijedne
umjetnine (kopča pluvijala s minijaturom i poliptih Blaža Jurjeva
Trogiranina, te kasnogotički relikvijari iz dominikanske crkve sv.
Križa na Čiovu).
Sv. Petar. Crkva je pripadala drugom ženskom benediktinskom
samostanu, građenom uz srednjovjekovnu crkvicu sv. Platona.
Od samostanskog klaustra ostalo je dvorište s baroknom krunom
bunara. Dopojasni lik sv. Petra uzidan nad baroknim portalom
crkve isklesao je Nikola Firentinac vjerojatno kasnih 1480-ih
godina. Među slikama u crkvi zanimljive su one A. Zanchija, A.
Molinarija i G. Lazzarinija. Krajem 17. st. djeluje u Trogiru kipar Jakov Jučen radeći niz lijepih kompozicija u polikromiranom
drvetu, pa je on možda mogao raditi na kasetiranom stropu i na
kućištu orgulja. Na glavnom oltaru su drveni kipovi sv. Petra i
Pavla.
Trogir
U nizu plemićkih palača i kuća ističe se, uz
već spomenute na glavnom trgu, palača Lucić unutar sklopa višekratno preoblikovanih
kuća, prislonjenog uz južne gradske zidine.
Pročelje prema sjeveru s krasnim renesansnim
portalom, te dvorište s arkadama i s balkonima
Palača Garagnin (od 1840.
Garagnin-Fanfogna) preuređena
je 1966. u Muzej grada Trogira.
Sastavljena je od čitava sklopa
kuća različitih stilskih odlika
(prema glavnoj ulici ističe se
trifora s grbovima ob. Lipavić,
vjerojatno djelo A. Alešija)
kojima je zamašnim baroknim
preuređenjem dan zajednički
nazivnik, osobito s monumentalnim
sjevernim pročeljem (1763.), te s
raskošnim salonima i stubištima u
unutrašnjosti. Knjižnica Garagnin
Fanfogna s nizom bibliofilskih
rariteta (u izvornom ambijentu, s
oslikanim stropovima i ormarima
iz 19. st.) predstavlja jednu od
rijetko sačuvanih starih biblioteka
u Dalmaciji. U muzejskoj postavi,
pored vrijednog namještaja,
slika i kipova, arhivskih isprava i
knjiga, izložen je i portret jednog
od vlasnika palače, Ivana Luke
Garagnina ml. (1764.-1841.),
poslanika kod Napoleona 1808.
godine u Parizu, prvog počasnog
konzervatora spomenika u
Dalmaciji. Osobito je slikovit pločnik
dvorišta (I. Macanović), u čijem
uglu je sačuvana mala romanička
katnica. Lapidarij je otvoren
(1987.) u prizemlju nekadašnjeg
gospodarskog krila u dvorištu,
nakon temeljitih arheoloških
istraživanja koja su u znatnoj mjeri
definirala spoznaje o najranijoj
povijesti grada. Prezentirani su ostaci
helenističkog i srednjovjekovnog
ziđa, kasnoantičke grobnice na svod.
Među artefaktima najznačajnije su
skulpture Ivana Duknovića, Andrije
Alešija i Nikole Firentinca, uz niz
skulptura od antike do baroka.
Koncem 18. st. obitelj Garagnin
uredila je u ono doba znamenit
perivoj s lapidarijem (uglavnom
solinski ulomci) na kopnu preko
mosta, nedaleko izvora Dobrića,
sa zgradama koje je projektirao
Giannantonio Selva (projektant
teatra La Fenice u Veneciji, ali
i Garagninovog ljetnikovca u
obližnjim Divuljama).
83
Trogir
Maslina iz 5.-6. st.
na Sudanelu poviše
Trogira
Biskupski
kaštel u Marini
84
vezuju se uz preuređenje palače kojeg se poduhvatio Jerolim Lucić, djed glasovitog povjesničara Ivana Lucića u prvoj pol. 16. st.
Dio prizemlja i prvog kata sklopa nedavno je uređen kao Gradska
knjižnica.
Seget. Godine 1564. trogirski plemić Jakov Rotondo dobio je
dozvolu gradnje kule uz utvrđeno selo. Cesta od Travarice pred
Trogirom prema Segetu bila je zasjenjena prelijepim stablima,
posječenim pred ratne operacije 1648. godine.
Marina. Nastaje kao planirano naselje za obranu kolona koji su
radili na imanjima trogirskih biskupa (glasovito ulje i suhe smokve). Četverokutnu kulu s konzolno istaknutim kruništem (izvorno s pokretnim mostom) gradio je 1495. biskup Francesco Marcello. Ime je dobilo po crkvi sv. Marine na ulazu u mjesto.
Trogir
Seget
85
Stobreč
Stobreč i ušće
Žrnovnice
Žrnovnica
sTOBREČ
Stobreč na ušću rijeke Žrnovnice zvao se u antičko doba Epetium.
Prvotno grčko-isejska naseobina, u rimsko doba postao je središtem jedne gradske prefekture u sklopu salonitanskog agera. Istražen je tek trakt gradskih bedema s vratima iz grčkog razdoblja.
Između Mosora i mora pruža se dugačka gorska kosa što dijeli
Srednja Poljica od Primorskih poljica. Stanovnici mosorskih sela
osobito su ponosni na povijest svoje Poljičke knežije („Seljačke republike“), originalne srednjovjekovne državne organizacije od 12
seoskih općina (svaka sa svojim knezom). Teritorij joj je omeđen
rijekom Žrnovnicom, morem i „koljenom“ Cetine ispod Zadvarja.
Poljičani su plaćali Turcima harač, Veneciji davali danak i vojnike, ali je Knežija imala vlastite zakone (Poljički Statut), koji su,
pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanistu Thomasa Morea
(1478-1535) u pisanju njegove „Utopije“. Službeni jezik bio je hrvatski čakavski, pisan „bosančicom“ (hrvatska varijanta ćirilice).
Autonomiju je zadržala sve do krvave bitke kod Strožanca 1807. u
ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljički knez Ivan
Ćović ruskim je brodom pobjegao u Rusiju. (Više o fenomenu Po-
86
Stobreč
Idealna rekonstrukcija helenističkog Epetija (B. Gabričević)
Reljef s prikazom sv. Jurja na
župskoj crkvi u Žrnovnici
ljičke knežije vidi u sukladnom vodiču Zagore.)
Svako selo Primorskih Poljica naziva svoj dio
planine posebnim imenom, najčešće po titularima drevnih crkvica ili božanstava (Perun nad
Žrnovnicom bio je slavenski bog gromovnik).
Na rubu flišnog pojasa pod samom kosom nalazi se niz slikovitih drevnih sela (Podstrana,
Jesenice, Duće). Uz more, kod crkve Sv. Martina u Podstrani nalazila se rimska naseobina
Pituntum o kojoj svjedoče brojni arheološki
87
Stobreč
Dvojna crkva
groblju u Jesenicama
Nikola Firentinac,
kip sv. Stjepana
88
nalazi od kojih su najsugestivniji fragmenti sarkofaga uzidani u
ogradni zid starog dijela groblja kod te crkve. Na jeseničkom groblju poviše Sumpetra nalazi se zanimljiva dvojna crkva Sv. Stjepana i Sv. Ante s predromaničkom oltarskom pregradom iz 11. st. i
s kipom sv. Stjepana Nikole Firentinca. Na groblju je spomenik
Mati Brničeviću koji je streljan početkom 1918. kao jedan od vođe
pobune mornara u austrougarskoj Boki Kotorskoj. U blizini je bio
samostan Sv. Petra u Selu, koji je u posljednjoj četvrtini 11. st., na
ruševinama starokršćanske crkve, osnovao bogati Splićanin Petar
Crni. Srušen je vjerojatno za tatarske provale 1242. godine. Poznat
je po zborniku isprava koji je prvorazredni izvor za poznavanje
socio-gospodarskih odnosa hrvatskog ranog srednjeg vijeka. (Supetarski kartular izložen je u Riznici splitske katedrale.) U župnoj
crkvi u Dućama je lijepa pala Vlahe Bukovca.
U nastavku te planine prema jugoistoku, preko kanjona Cetine,
proteže se Omiška Dinara, povezujući se na Dupcima / Vrulji s
ograncima Biokova. „Vruja“ (ime dobila po jakim podmorskim
izvorima) je mjesto gdje se spajaju omiška i makarska riviera, gdje
se otvara jedan od rijetkih putova prema Zagori. Niz starih sela
(Stanići, Lokva Rogoznica, Medići, Mimice, Marušići, Pisak)
poznat je danas po krasnim šljunčanim plažama.
Stobreč
Supetarski kartular
(riznica splitske katedrale)
89
Omiš
Fedor Karačaj, veduta Omiša oko 1830.
90
Omiš
91
Omiš
Ušće Cetine
Zvonik
župske crkve
Omiš
Na lijevoj obali ušća Cetine (Nestos – prema Pseudoskilakovu
Periplusu iz 4. st. pr. Kr. – otud ime ilirskog plemena Nesti, poslije Onastini) razvio se rimski Oneum, možda na granici između
dviju većih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa. Naselje
Onastina nalazilo se u zaselku Baučićima u Borku iznad Omiša. Susjedi su im bili Narestini u Jesenicama (Nareste), odnosno
Tugarama, a njima Pituntini u današnjoj Podstrani (Pituntium)
i u pripadajućoj unutrašnjosti (Srinjine, Dubrava). Onaeum vjerojatno nije imao urbani karakter u rimsko doba, kao ni ostala
spomenuta naselja u Primorskim Poljicima.
Natpis s neke javne zgrade iz doba cara Klaudija (51. ili 52. god.)
i reljef s likom bakhantice najznačajniji su omiški spomenici iz
antičkog doba. Prvi se čuva u gradskoj muzejskoj zbirci, drugi u
splitskom Arheološkom muzeju. Još značajniji je ćirilični natpis
s kraja 12. st., nađen na starom omiškom groblju, koji spominje
kneza Miroslava Kačića koji je poč. 13. knezovao na susjednom
Braču i Hvaru.
92
Kanjon Cetine sa Zakučcom u pozadini,
gdje je svetište sv. Leopolda Mandića
Omiš
Omiški gusari. U srednjem vijeku
Omiš je tvrdo uporište neretvanskih
gusara. Mlečani 839. sklapaju ugovor
(vjerojatno kraj današnjeg Svetog
Martina na pola puta između Omiša i
Splita) s hrvatskim knezom Mislavom
i neretljanskim knezom Družakom
po kojemu će njihovi brodovi
nenapadani ploviti kroz neretljanske
vode. No god. 874. sâm papa Ivan VIII.
piše hrvatskom knezu Domagoju da
obuzda gusare. Mlečani su Omiškim
gusarima plaćali danak za slobodnu
plovidbu, koji se zvao „pravda“. Osim
Mlečanima Omiški gusari prkosili su
i moćnom bizantskom caru Manuelu
Komnenu(1120.-1180.) i njemačkorimskom caru Fridriku I, kralju
Jeruzalema i Sicilije(1152-1190.)
Omiš je sjedište Knezova Kačića,
koji će zadavati glavobolju svim
jadranskim gradovima, pa će nastojati
da s njima sklope mirovne ugovore
(Kotor 1167; Dubrovnik 1180). Od
1222. do 1226. pokrenut je protiv
njih rat koji vodi Andrija II, a potiče
sâm papa. “Sâm prirodni položaj
njihova grada napastovao ih je da se
bave gusarstvom”, veli jedan barokni
putopisac. Napadaju i brodove
Fridriha II. pred obalama Apulije.
Ratuju osobito sa Splitom koji je bio
pod mletačkom vlasti, pustoše njegov
teritorij na Braču i Šolti.
Dominaciju na Jadranu stekli su
omiški gusari hrabrošću i posebnom
konstrukcijom brodovlja. Omiški
gusari su koristili brodove na vesla,
omiške strijele, plitka gaza koji im je
omogućavao brzinu manevriranja i, u
slučaju opasnosti, povlačenja u korito
Cetine koje je bilo branjeno i samo
njima vidljivim podvodnim zidom
(Mostina) na samom ušću Cetine.
Među ljetnim omiškim turističkim
atrakcijama (uz festival dalmatinskih
klapa, koncerte klasične glazbe,
rafting…) sve veću pažnju izazivaju
manifestacije poput „Omiških
gusarskih večeri“ i „Gusarske bitke“
s pitoresknom rekonstrukcijom
bitke koju su omiški gusari vodili s
mletačkom mornaricom.
93
Omiš
Babnjača
poviše Prikog
Renesansna
monofora
Trg uz crkvu pod prijetećim klisurama predstavlja jednu od
najslikovitijih urbanističkih minijatura baroknog razdoblja na
hrvatskoj obali. Župna crkva sv. Mihovila posvećena 1629.,
podignuta je na temeljima starije. Portal odaje dojam drvenog
oltarskog retabla, ali je karakterističan za ranobarokne klesarske
srednje-dalmatinske radionice poput one ob. Bokanić. U unutrašnjosti se nalazi monumentalni drveni pozlaćeni glavni oltar;
pred njim kip Gospe, djelo F. Čućića, korčulanskog drvorezbara
druge pol. 16. st.; kasnogotičko polikromirano raspelo J. Petrovića (sredina 15. st.); te slike J. Palme Mlađeg, M. Ingolija i M.
Ponzonija-Pončuna.
Na gradskom „cardu“ koji povezuje dvoja gradska vrata nalazi se
više kuća koje su zadržale izvorne funkcije u prizemlju (prodaja slanih srdela iz barila, vina iz bačava i sl.). Renesansna „Kuća
sretnog čovjeka“ (1545.) dobila je ime po natpisu na profiliranom luku portala: GRACIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI
IN HOC MUNDO. (Zahvaljujem ti, Gospodine, što sam bio na
ovom svijetu). Sklop crkvica sv. Roka (17. st.) i sv. Duha (1585.) s
lijepo usklađenim dvostrukim stubištem i sa gradskim sat-zvonikom, stoji nad prolazom u gornji grad (Funtana).
94
Omiš
Uz samu rijeku, na mjestu nekadašnjih zapadnih gradskih vrata poč. 19. st. oblikovana
je skladna plokata (Poljički trg), čiju sjevernu
stranu zatvara barokna palača Caralipeo-Despotović s hrvatskim natpisom iz 16. st. (Choia
godir ovdi dogde / Veselo opet doma pogde).
Na zapadnim gradskim vratima izgrađenim
1541. postavljen je povijesni grb Omiša. Na
drugom kraju glavne ulice u gradu, u bloku pred
istočnim gradskim vratima je Gradski muzej s
malom ali reprezentativnom zbirkom (poljička
zastava i statut) i lapidarijem (antički nalazi s
Borka, ćirilični natpis iz doba Kačića...).
Portal župske crkve sv. Mihovila
Gradskom jezgrom dominira tvrđava Peovica
iz 13. st. (Mirabela), temeljito restaurirana nakon što ju je porušio udar groma 1979. Godine. Središnja komunikacija, i razdjelnica starog
i novog Omiša, je Fošal, sav u sjeni golemih
platana, sa slikovitom Ribarnicom i Pazarom.
Ime Fošalu dolazi od jarka uz gradske zidine
95
Omiš
Starigrad
poviše Omiša
Vrulja
koje su porušene 1862. godine. Istočno od istočnih gradskih vrata
nalazi se staro groblje s crkvicom sv. Luke, te s nizom antičkih
sarkofaga i renesansnih i baroknih nadgrobnih ploča omiškog
plemstva – sigurno najsugestivnija takva cjelina pod otvorenim
nebom na hrvatskoj obali. Franjevački samostan na Skalicama
istočno od grada utemeljen je 1716. kad su fratri sklanjajući se
pred Turcima došli iz Prološkog blata.
Starigrad (Fortica; 245 m), srednjovjekovna tvrđava iznad Borka,
dodatno utvrđivana u 16. i 17. st. predstavlja jedinstven vidikovac
na grad, otoke preko puta i Poljica u zaleđu. Obnavlja se nesvakidašnjim entuzijazmom grupe Omišana. Prilazi joj se stazom iz
samog grada ili dvadesetminutnom šetnjom, koja se pamti kao
pravi planinarski izlet, markiranom stazom od ceste iz Baučića.
Na desnoj obali Cetine, na ušću rijeke, nalazi se crkvica Sv. Petra na Priku, jedna od najznačajnijih starohrvatskih građevina iz
9-11. stoljeća. (Obrađena je opširnije, povijesno pripadajući arealu Poljičke knežije, u vodiču Zagore.)
Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima pastrva, omiljeno su izletište (i kupalište) do kojeg je najljepše brodom
iz Omiša.
96
Omiš
Ušće Cetine u pogledu s vrha Mosora
97
98
Makarska
Makarska
99
Makarska
MAKARSKA I PRIMORJE
Makarsko primorje, najpitomiji jadranski kraj, od davnine je
omeđeno Vruljom i Baćinom pred ušćem Neretve, te bilom Biokova impozantnim poput Alpa. Najviši vrh stoji vidljivih 1762
m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. radi
gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći
i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake
godine. Cesta do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja dopuštena samo od zore do sumraka. Od 1981. širi prirodni okvir
same planine (19.550 ha) proglašen je zaštićenim parkom prirode
o kojemu skrbi posebna javna ustanova. Time će se zasigurno u
neposrednoj budućnosti steći uvjeti da se cijeli taj prostor tretira
i kao nacionalni park, zacijelo i uz proširenje zone zaštite. Godine 1984. na 16,5 ha područja iznad sela Kotišine oblikovan je
Biokovski botanički vrt. Utemeljio ga je franjevac i znanstvenik
Jure Radić (1920-1990) radi uzgoja i zaštite najznačajnijeg biokovskog bilja. On je trasirao i „Poučni ekološki put“ dugačak 33
km, od njegove rodne kuće u Baškoj Vodi do Sv. Jure na Biokovu,
odnosno do ulaznih vrata Instituta „Planina i more“ sjeverno od
Franjevačkog samostana u Makarskoj, u kojemu je 1963. utemeljio i glasoviti Malakološki muzej.
100
Makarska
101
Makarska
Katedrala
sv. Marka i Jerka
Ivan Rendić,
spomenik fra Andrije
Kačića Miošića
102
Makarska – antičko naselje Muccurum (u 6. st.) ili Mokron (u
Konstantina Porfirogeneta u 10. st.) – nastala je u podnožju Biokova, u eliptičnoj uvali koju zaklanjaju dva poluotočića, Sv. Petar
i Osejava. Na poluotoku sv. Petra stajala je prethistorijska ilirska
gradina i potom rimski gospodarski sklop, pa kasnoantički kastrum i srednjovjekovna utvrda s crkvom (porušena u mletačkoturskim ratovima; novija srušena 1963., obnovljena 1993.). Prirodni amfiteatar u kojem se svila Makarska, danas je u zelenilu
koje je tek 1880-ih počelo skrivati suri krš gordog Biokova.
U povijesnoj jezgri očuvano je nekoliko vrijednih baroknih sklopova i palača (Ivanišević, Alačević, Karalipeo-Mrkušić itd.). Tijekom 18. zapadno od glavnog trga duž uzdužne komunikacije
prekinute manjim poprečnim ulicama, podignuto je nekoliko
stambenih blokova s nizom lijepih baroknih palača, prema zaokruženom urbanističkom planu. U vrijeme mletačke uprave
Makarska ponovno dobiva biskupiju (1695.). Na glavnom trgu
sagrađena je katedrala Sv. Marka i Jerka (1700-1776), prema
projektima vojnih inženjera Francesca Melchiorija u Bartola Riviere. Glavni oltar je djelo Pietra Onigha (1786.). Pred crkvom
je česma, rad Giuseppea Bisaggia iz 1775., obnovljena 1989., te
spomenik najčitanijem hrvatskom pjesniku fra Andriji Kačiću
Miošiću, podignut 1889., remek djelo Ivana Rendića.
Makarska
Franjevački samostan u Makarskoj
utemeljen je 1502. uz crkvu Sv.
Marije. Ponovno je građen nakon
Ciparskog rata (1570-1573) i dovršen
1614., s klaustrom koji na tri strane
ima rustične arkade i trijemove
na stupovima na katu. Zvonik je
dovršen 1715. Godine. Stara crkva sv.
Marije danas služi kao pinakoteka.
Nova crkva građena po nacrtu
Stjepana Podhorskog dovršena
je 1940. Godine. Uz samostan
se formirala Franjevačka visoka
bogoslovija (od ranijeg filozofskog
učilišta provincije Bosne Srebrene)
s bogatim arhivom i knjižnicom.
Dio samostana udomio je izuzetnu
malakološku zbirku, a uza nj djeluje
i Institut biokovske vegetacije koji je
utemeljio fra Jure Radić.
Klaustar franjevačkog samostana
103
Makarska
Urbanistički je zanimljiv sklop Male obale (Marineta) s prijelaza
18/19. st, te dio obale u kojemu se ističe kasnobarokno pročelje
crkve Sv. Filipa iz 1757., s niskim zvonikom (danas zbirka crkvenih umjetnina). Uz nju je postojao samostan filipinaca koji je utemeljio biskup Blašković.
Treba posjetiti i svetište u Vepricu, oblikovano zauzimanjem biskupa Jurja Carića oko špilje slične onoj kod Lurda. Privlači pobožni narod od Cetine do Neretve, iz Zagore i s otoka.
Baška Voda. Ime mjesta dolazi od Basta, karakterističnog podbiokovskog sela, danas većim dijelom napuštenoga. Bast se spominje među selima u „Primorju“, koje Hrvojev sinovac vojvoda Juraj
Hrvatinić-Vojsalić 1424. vraća kao djedovinu krajinsko-humskoj
vlasteoskoj obitelji Jurjevića, koji su duhovnu pastvu povjerili franjevcima. Još do nedavna grandioznim platoom pod Biokovom
„gospodarile“ su ovce i koze (bilo ih je do 5-6.000) omogućavajući proizvodnju glasovitog sira. Osobito slikovit je zadnji dobro
sačuvani sklop karakteristične podbiokovske pučke arhitekture
pod bijelim kamenim krovovima u zaseoku Ribarovići, kao i
pastirski stanovi u Starom selu, na terasama u stijenama visoko
poviše crkvice sv. Roka.
104
Makarska
105
Makarska
U samoj luci je nedavno otkriven antički brodolom, što dodatno
potvrđuje pretpostavku da tu treba locirati rimski Biston koji u
svojoj Kozmografiji spominje Anonim iz Ravene u 7. st. I kasnobarokna crkvica Sv. Lovre vjerojatno je sagrađena na antičkom
lokalitetu.
Brela Donja. Raštrkano mjesto s dobro branjenim ruralnim
sklopovima (vjerojatno na poziciji antičke Berulije), nastalo je
spuštanjem žitelja podbiokovskih zaselaka uz more. Tu je 1710.
poduzetni makarski biskup Nikola Bijanković (koji je u to doba
definirao makarski urbanitet) sagradio filipinski hospicij, nažalost srušen. Ostala je samo tradicija Bijankovićeva bora uz morsko žalo, pod kojim je taj biskup svete uspomene meditirao. Uz
župnu crkvu iz 19. st. (na mjestu ranije), među borovima i dubovima, nalazi se srednjovjekovno groblje.
Tučepi. Ostaci antičke arhitekture na južnim obroncima brda Sutvid i ulomci starokršćanskog kamenog namještaja na mjesnom
groblju, gdje ima i više srednjovjekovnih nadgrobnih ploča, svjedoče o kontinuitetu naselja. Crkvica sv. Jurja je s kraja 11. st. Podignuta je unutar rastera rimske vile i na ostacima kasnoantičke
baziličice, a uz nju je postojao i mali pustinjački cenobij. Lokalna
legenda prenosila je da je tu pokopan Petar Candiano, mletački
106
dužd koji je poginuo 18. X. 887. u bitci s Neretljanima, nakon čega su Mlečani s hrvatskim
knezom Branimirom (888.) sklopili ugovor o
plaćanju danka za slobodnu plovidbu Jadranom i trgovanje.
Makarska
Sv. Jure u Tučepima
Župna crkva u Gornjim Tučepima
107
Makarska
Podgora
Župna crkva u
Gornjoj Podgori
Podgora. Mjesto se razvilo u više zaselaka uz more, te uz cestu
prema Vrgorcu. Tu su 1700-ih podignute kule protiv Turaka. Blizu su bila obilna vrela pitke vode i ljekovito slano vrelo Klokun.
Obitelj Mrkušić sagradila je uz more (danas preinačeni) kasnobarokni ljetnikovac s osmerostranom klasicističkom kapelom Srca
Isusova (1802).
Klasicistička župna crkva Svih Svetih (18. st.) u sredini Gornje
Podgore jedna je od reprezentativnijih građevina Makarskog primorja podignutih nakon odlaska Turaka. Crkva Sv. Tekle, na ranosrednjovjekovnom lokalitetu Sutikla, građena na mjestu crkve
dvaput srušene u potresu, nedavno je iz temelja obnovljena. Uz
srednjovjekovne ploče na groblju je spomenik u bronci, rad Ivana
Rendića, podignut Mihovilu Pavlinoviću (1830-1887) hrvatskom
preporodnom političaru koji je radio na sjedinjenju Dalmacije s
ostalom Hrvatskom, zaslužnom što je Makarska bila prvom općinom koja je stekla prvu hrvatsku autonomnu upravu (1865.) u
Dalmaciji. Iznad luke je monumentalni spomenik galebova krila
(1962.) podignut u spomen osnivanja prve partizanske flote 1942.
upravo u Podgori.
108
Makarska
Ivan Rendić, spomenik Mihovila Pavlinovića
109
Makarska
Igrane
Drašnice. U gotičkoj crkvi sv. Stjepana nad selom nađen je rimski
natpis i natpis sa spomenom hercega Stjepana iz 1444. Godine.
Igrane. Na groblju s novijom crkvom otkrivena je apsida srednjovjekovne crkvice Sv. Spasa. Nad selom kojim dominira neoromanički zvonik podignut 1920. kao kopija zvonika splitske katedrale,
nalazi se barokna župna crkva Gospe od Ružarija, te Zalina kula
iz 17. st. U zaselku Markovićima, u maslinicima, nalazi se ranoromanička baziličica Sv. Mihovila, najznačajniji srednjovjekovni
spomenik u Makarskom primorju. Zanimljiv je njen pseudobazilikalni krov (poput suvremenih crkvica na Bolu i Pučišćima na
Braču, Starom Gradu na Hvaru i na Sušcu).
Živogošće. Franjevački samostan Sv. Križa gradili su ga mostarski fratri koji su 1563. morali bježati i lutati po Hercegovini
i Imotskoj krajini dok se 1614. nisu tu skrasili i 1620. sagradili
crkvu posvetivši je zaštitniku Bosne Srebrene – svetome Križu.
Pod samostanom je veliki izvor slatke vode koji za oseke ostaje na
suhom. Rimski epigram Licinijana i Pelagije uklesan nad njim u
živu stijenu, nad morem, posvećen tom vrelu i zemlji darovateljici
ušao je u mnoge antologije latinskih natpisa, pa zaslužuje da ga
se, barem dijelom, donese u originalu: Quis queat arcanum sapi-
110
Makarska
Franjevački samostan u Živogošću
ens pernoscere fontis? nasceris e scopulis, fons,
moriture fretis. (Koji će razuman stvor u tajnu
proniknut vrela? Vrelo, rodi te hrid, u moru
tebi je mrijet.)
111
Makarska
Zaostrog
Franjevački
samostan u
Zaostrogu
112
U starom selu je 1902. podignuta neoromanička crkva Sv. Dominika, na mjestu nekadašnje stare župne crkve Sv. Arnira. Na groblju se nalazi više ukrašenih srednjovjekovnih nadgrobnih ploča.
Prostor je ograđen visokim zidom s puškarnicama, jer je služio i
kao refugij u mletačko-turskim ratovima u 17. st.
Zaostrog. U ranom srednjem vijeku naselje se spominje kao
Ostrog. Uz natpise je pronađen i reljef s prikazom Mitrine taurobolije (izložen u samostanskoj zbirci). U mjestu je prvo građen
augustinski samostan, ali ga 1468. preuzeše bosanski franjevci.
Dovršen je u 17. st. gradnjom kasnorenesansnog klaustra. U crkvi
su mramorni oltari i lijepi drveni kor, poprsja pjesnika Andrije
Kačića Miošića i Ivana Despota, djela Ivana Rendića, a osobito
su značajne orgulje Petra Nakića, orguljara rodom iz Skradina,
proslavljenog u Veneciji u 18. st. U bogatoj samostanskoj zbirci,
posebno su važni etnografski predmeti.
Podaca. Na srednjovjekovnom mjesnom groblju u blizini romantičnih ruševina napuštenog sela i kule iz 17. st., nalazi se ranoromanička crkvica Sv. Ivana iz 12. st. Obnovljena je u 15. st. i oslikana zavjetnim križevima postavši mauzolejom knezova iz drevnog
roda Kačića. Uz nju je 1762. podignuta barokna župna crkva Sv.
Stjepana. Izdvojeni zvonik dao je 1888. podići bogati mještanin
Makarska
Podaca
Ivan Cvitanović-Tomić, jedan od graditelja Sueskog kanala. Pri ulazu u selo karakterističnih
kamenih kuća, stoji kula sagrađena 1700-ih
godina.
113
Makarska
Drvenik
Kačićev
spomenik u Bristu
114
Brist. U staroj župnoj crkvi sv. Margarite iz 1741. (na temeljima
starije) nalaze se grobovi Kačića, a u blizini masivni urešeni stećak. U zaselku Kačića, stoji rodna kuća fra Andrije Kačića Miošića – „hrvatskog Homera“ – filozofsko-teološkog, pučko-prosvjetiteljskog pisca i pjesnika silna utjecaja u 18. i 19. st. U „Razgovoru
ugodnom naroda slovinskog“, sabrao je u obliku narodne pjesme
najvažnije događaje uz hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nova
župna crkva sv. Mare u neoromaničkom slogu podignuta je 1870.
Godine. Pored nje je Meštrovićev spomenik fra Andriji Kačiću
Miošiću. Uz morsku obalu je kroz 18. st. izgrađeno nekoliko ladanjsko-gospodarskih sklopova, među kojima je sačuvana skladna dvokatnica sklopa Diana – Kačić Miošić, s antičkim spolijama,
s lijepim baroknim balkonom.
Gradac. Ime mu dolazi od ruševina utvrde podignute za obranu
od Turaka u 17. st. U prostoru Gradca odigrala se 1666. jedna od
važnijih bitki između mletačke i turske vojske, čiji tijek detaljno
prikazuje crtež jednog sudionika, vojnog inženjera Josipa Santinija. U selu nad magistralom je dvokatna kula podignuta 1661.
Godine. U blizini, uz baroknu crkvu, nalazi se seosko groblje.
U Drugom svjetskom ratu talijanski fašisti spalili su gotovo sve
kuće.
Makarska
Reljef s prikazom Mitre
(zbirka samostana u
Zaostrogu)
115
Makarska
116
Drvenik
Drvenik. Mjesto s ruševinama barokne kule na glavici sjeverno
od mjesta. U zidovima i temeljima gotičke (barokizirane) crkve
Sv. Jurja nalazi se nekoliko srednjovjekovnih nadgrobnih ploča.
U Donjoj Vali su jedan uz drugog dva ladanjska sklopa obitelji
Ivičević, iz 18. st.
Antičku Aroniju koju spominju Tabula Peutingeriana i Anonim
iz Ravene u novije se vrijeme traži u području Zadvarja – Brela,
odakle bi se nadziralo važno čvorište oko prijevoja na Dupcima i
kod velikog koljena Cetine. Zadvarje (Dvare, Duare) bijaše srednjovjekovni grad i važna tvrđava, poprište krvavih borbi s Turcima u Kandijskom ratu u 17. st.
Makarska
117
ZAGREB
PULA
OSIJEK
KARLOVAC
RIJEKA
SENJ
ZADAR
ŠIBENIK
TROGIR
Split
Šolta Brač
Vis
OMIŠ
MAKARSKA
Hvar
DUBROVNIK
A1
118
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Prilaz braće Kaliterna 10/I
HR-21000 Split CROATIA
tel./fax: +385 (0)21 490 032,
490 033, 490 036
e-mail: [email protected]
www.dalmatia.hr
A1
Drašnice
Igrane
Živogošće
Zaostrog
Podaca
Brist
119
Izdavač:
Splitsko-dalmatinska županija
Upravni odjel za pomorstvo i turizam
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Za izdavača: dipl. oec. Joško Stella
dr. sc. Mili Razović
Urednik:
dr. sc. Joško Belamarić
Tekst: dr. sc. Joško Belamarić
Lektura: Mirko Sardelić
Koncept i dizajn: Mario Brzić
Fotografije:
Živko Bačić
Tonko Bartulović
Mario Brzić
Ivna Bučan
Boris Kragić
Ivo Kraljević
Ivo Pervan
Ante Verzotti
Arhiva MIM-a
Arhiva 3LHD
Arhiva Turističke zajednice
Splitsko-dalmatinske županije
Grafička priprema: Studio Tempera Nova
Tisak: TIPOMAT Tiskara
2010.
120
COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ
obal a
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš
Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije
Makarska
i primorje
Kulturno-povijesni vodič obale
Splitsko-dalmatinske županije

80 VIKTORIJANSKO DOBA (DOBA ARSENA ILI 19

uhrvatskoj kuda ploviti, ©to vidjeti s pomorskim kartama, jućni dio

OGLAS za radno mjesto diplomirani knjižničar, na određeno puno

Krstić Živko - Živko Krstić

Okolica

Preuzmite program Okruglog stola

LIKOVNA UMJETNOST - radni materijal za 3. razred

O NAMA - Moje Tezoro - Antikvarijat i galerija

GRADSKE ZIDINE

ODLUKA o dodjeli potpora iz programa „Potpore za turističke

letak arheologija.cdr