Odbrana osnove dina i šejhul-islama od tvrdnji nosioca neznanja
TEHAKUM I MJESTO TEKFIRA MUŠRIKA U VJERI Izdavač Džemat El‐Tewhid – Holandija www.el‐tewhid.com Kompjuterska obrada Ebu Amatullah Naslovna strana Ebu Amatullah 2 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA X
ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL-ISLAMA OD
TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA
TEHAKUM
I
MJESTO TEKFIRA MUŠRIKA U VJERI
1. DIO Autor Ebu Muhammed Beč, Austrija 4. ša'ban 1431 / 16. juli 2010 EBU MUHAMMED
3 4 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Sadržaj Uvod .............................................................................................................................................. 9 1. Odbrana šejhul islama od manipulacije ljudi bez znanja i osnove islama ................................... 21 1.1 Riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje iz „Minhadžus‐sunneh“ ......................................................... 21 1.2 Opisi u govoru šejhul‐islama za koje se veže negacija osnove islama a nakon uspostave argumenta tekfir kufrom kazne ...................................................................................................... 25 1.3 Prvi opis: nepostojanje uvjerenja da je obavezno suditi samo onim što je Allah objavio ........ 25 1.4 Drugi opis: nepostojanje uvjerenja u zabranjenost pridržavanja tagutskog zakona nutrinski i vanjštinski, hukmom, tehakumom, pokornošću i slijeđenjem ....................................................... 32 1.5 Treći opis: ohalaljivanje suđenja onim što Allah nije objavio i tehakuma istom ...................... 41 1.6 Četvrti opis: suđenje tagutskim zakonom i smatranje toga onim čime je potrebno suditi mimo Kur'ana i Sunneta ........................................................................................................................... 42 1.7 Peti opis: nepridržavanje samo Allahovog zakona, hukmom i tehakumom, nutrinski i vanjštinski ....................................................................................................................................... 42 1.8 Naslovi kroz koje ćemo detaljno pobiti šubhe poturene šejhul‐islamu .................................... 45 2. Govor Ibn Tejmijje i ostalih učenjaka sam po sebi nije šerijatski dokaz ..................................... 49 3. Značenje definicije (hadd) islama i aslud‐dina u tekstovima Objave i kod šejhul‐islama Ibn Tejmijje ........................................................................................................................................ 53 3.1 Ostala značenja aslud‐dina u govoru učenih ............................................................................ 54 3.2 Vjerski dokazi iz medinskog perioda ....................................................................................... 103 3.3 Dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika .................................................................................... 111 3.4 Metode ukazivanja pojmova na značenja .............................................................................. 130 3.4.1 Šehadet tevhida i metode ukazivanja na značenje ......................................................... 137 3.4.2 Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja ukazuje na sav aslu dinil islam ........ 137 3.5. Uopštene skretnice u pogledu praktičnog tevhida ................................................................ 138 3.5.1 Pojam 'ibadet se u terminologiji učenjaka koristi u dva značenja .................................. 140 3.5.2 Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i srca .............................................. 140 3.5.3 O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava tagut ............................................... 142 3.6 Moguće je da neke osobe koriste pojam „veliki širk“ i „'ibadet“ u značenjima kalupa i oblika velikog širka i 'ibadeta drugom mimo Allaha, a ne u njihovom suštinskom značenju u vjeri ....... 144 3.6.1 Terminologija Dr. El‐Qarnija u knjizi „Davabitut‐Tekfir“ ................................................. 150 O „tekfiru onoga koji ne tekfiri“ .............................................................................................. 168 Značenje „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima učenjaka da've ................................................. 168 Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni tekfir“ ................................................ 170 3.7 Odricanje od suštinskog velikog širka ..................................................................................... 172 EBU MUHAMMED
5 3.8 Odricanje od svake jedinke taguta i kufr u nju ukazuje na odricanje od svake jedinke suštinskog velikog širka i kufr u njega .......................................................................................... 172 3.9 Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom širku ........................................................... 174 3.10 Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka i pobijanje protivničkih šubhi .............. 179 3.10.1 Ne smije se praviti razlika između vrsta i jedinki istog roda ......................................... 179 3.10.2 Čak se i novotari slažu da se ne smije praviti razlika između jedinki i vrsta bilo kojeg roda koje imaju istu suštinu .................................................................................................... 181 3.10.3 Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na osnovu dini islama ......................... 183 3.10.4 Primjena temelja iz govora Ishaqa sina ’Abdurrahmana .............................................. 193 3.10.5 Vjerski dokazi ukazuju na odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću ....................................................................... 198 3.10.6 Oni koji kažu da u aslud‐din ulazi samo odricanje od kategorije ili roda nam moraju objasniti značenje kolektivne slike „kategorije“ velikog širka i taguta! ................................... 200 3.10.7 Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“ velikog širka, taguta i mušrika ......... 202 4. Definicija aslu dinil islama kod učenjaka islama ...................................................................... 211 4.1 Riječi imama Ibnul‐Qajjima .................................................................................................... 232 4.2 Riječi imama Et‐Taberija ......................................................................................................... 235 4.3 Riječi imama Ibn Kethira ......................................................................................................... 239 4.4 Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana ..................................................................................... 242 4.5 Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba ....................................................................... 245 4.6 Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha ................................................................................... 246 4.7 Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana ................................................................................ 246 4.8 Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i Husejna ......................................................... 249 4.9 Tekfir zbog velikog širka i negacije (ta'tila) Allahovih Imena i Svojstava je najvažnija stvar u kufru u taguta ............................................................................................................................... 251 4.10 Komentar o raznolikosti definicija učenjaka o aslu dinil islamu ........................................... 260 5. Tehakum ulazi u aslud‐din zato što je od tevhidul‐hakimijjeh a tevhid biva srcem, riječima i djelima ....................................................................................................................................... 267 5.1 Tevhidul‐hakimijje bez sumnje ulazi u aslud‐din pa hukm i tehakum takođe ........................ 269 5.2 Šubhe Nusreta i Bilibanija na kojim su izgradili tvrdnju da „tehakum nije od aslud‐dina ....... 270 5.3 Tehakum samo Allahovom zakonu je dio suštine aslud‐dina ................................................. 273 5.4 Citati suvremenika o ulasku tehakuma u aslud‐din ................................................................ 277 5.4.1 Riječi dr. El‐Qarnija iz „Davabitut‐tekfir“ ........................................................................ 277 5.4.2 'Abdulmedžid Eš‐Šazili i aslud‐din ................................................................................... 305 6. Širk propisivanja zakona (širkut‐tešri'i) ................................................................................... 320 6.1 Predmet promjene Allahovog zakona mogu biti sve vrste dinskih propisa ............................ 325 6.2 Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere ............................................................. 331 6.3 Citati učenjaka o tagutijjetu neovisnog propisivanja zakona mimo ili uz Allaha .................... 335 6 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 7. Širk pokornosti i slijeđenja ...................................................................................................... 353 7.1 Vrste ljudi u pogledu velikog širka pokornosti i slijeđenja...................................................... 353 7.2 Ajet iz sure Et‐Tevba i drugi ajeti o velikom širku pokornosti svojim značenjem takođe obuhvataju i mali širk pokornosti ................................................................................................. 363 8. Širk uzimanja taguta za zakon i sudiju ili širk suđenja nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio ....................................................................................................................................... 371 8.1 ’Ibadet u islamu znači tevhid u ’ibadetu pa se i slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom, s obzirom da ulaze u značenje ’ibadeta, takođe želi tevhid .................................... 379 8.2 Dokazi za veliki širk suđenja tagutskim zakonom ................................................................... 380 8.3 Definicija hukma i tehakuma .................................................................................................. 388 8.4 Definicija velikog širka hukma i tehakuma tagutu .................................................................. 389 8.5 Neki dokazi da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu veliki širk i da ima suštinu i propis velikog širka u obredima ................................................................................................... 391 8.6 Ajeti iz sure El‐Ma’ideh o nesuđenju onim što je Allah objavio.............................................. 398 8.7 Povod objave ajeta ................................................................................................................. 401 8.8 Išaret na stavove učenjaka usula u vezi uzimanja propisa iz sveobuhvatnosti teksta ............ 406 8.9 Primjer ubitačnog neznanja nekih „poštovanih učenjaka“ ..................................................... 406 8.10 Stepeni hukma ..................................................................................................................... 419 8.11 Značenje pojma hukm u jeziku ............................................................................................. 422 8.12 Spona jezičkog i vjerskog značenja pojma „hukm“ ............................................................... 423 8.13 Stepeni hukma i obaveze i karakteristike kadije i muftije .................................................... 423 8.14 Vrste sudija sa aspekta opravdanja neznanjem ................................................................... 433 8.15 Primjer za promjenu suštine nekog vjerskog pojma ............................................................ 470 8.16 Primjer promjene nekog od „postavljenih“ šerijatskih propisa ............................................ 471 8.17 Primjer za promjenu obvezujućih šerijatskih propisa ........................................................... 471 9. Mali kufr ili kufr dune kufr u suđenju ...................................................................................... 481 9.1 Granica suštine malog kufra ili kufr dune kufr ....................................................................... 481 9.2 Suština malog kufra u suđenju ............................................................................................... 485 9.3 Uvjeti koji se moraju ispuniti da počinioc malog kufra ne bude kafir velikim kufrom ............ 503 9.4 Citati suvremenika o malom kufru ......................................................................................... 505 10. Veliki širk tehakuma nečem drugom mimo onoga što je Allah objavio .................................. 522 10.1 Podjela ljudi u velikom širku tehakuma sa aspekta opravdanja neznanjem ili te’vilom ....... 525 10.2 Odgovor na neke šubhe u vezi tehakuma ............................................................................ 530 10.3 Odgovor na „šubhu iz arapskih foruma“ .............................................................................. 554 10.4 Mali širk ili kufr u tehakumu ................................................................................................. 558 10.5 O pojedincima koje smo protekfirili zbog tehakuma tagutu ................................................ 568 10.6 Spomen indicija koje ukazuju da su pojedinci koje smo protekfirili zbog dozvoljavanja tehakuma tagutu to zaista uradili ................................................................................................ 569 EBU MUHAMMED
7 10.7 Da li je moguće da takođe postoje osobe koje pojam „tehakum tagutu“ koriste u značenjima koja ne ulaze u suštinski veliki širk tehakuma? ............................................................................ 573 10.8 Osvrt na problematičan dio u govoru Dr. Qarnija ................................................................ 580 10.9 Mes'ela: da li je tehakum nekim drugim jedinkama taguta koji sude šerijatom sprovodeći ono što za sobom povlači Allahov rububijjet tehakum tagutu koji izvodi iz vjere? ...................... 618 10.10 Komentar u vezi „novog stava“ 'Abdullaha El‐Gunejmana ................................................. 619 11. Detaljno pobijanje Nusretovih i Bilibanijevih šubhi na kojim su izgradili vjerovanje da tehakum ne ulazi u aslud‐din .................................................................................................................... 624 11.1 Odgovor na prvu šubhu ........................................................................................................ 625 11.2 Prvi primjer ........................................................................................................................... 628 11.3 Drugi primjer ........................................................................................................................ 630 11.4 Treći primjer ......................................................................................................................... 631 11.5 Metoda spuštanja tekstova objavljenih povodom nevjernika nad muslimanima koji upadnu u „parče“ njihovog značenja ........................................................................................................... 635 11.6 Odgovor na drugi „dokaz“ .................................................................................................... 640 11.7 Odgovor na treći „dokaz“ ..................................................................................................... 641 11.8 Odgovor na četvrti „dokaz“ .................................................................................................. 645 11.9 Razlike između sedžde ’ibadeta i pozdrava .......................................................................... 654 11.10 Odgovor na peti „dokaz“ .................................................................................................... 655 11.11 Odgovor na šesti „dokaz“ ................................................................................................... 664 11.12 Širk u ’aqidetsko‐teoretskom tevhidu ................................................................................ 666 11.13 Širk u ’ibadetu .................................................................................................................... 667 12. Menhedž Ibn Tejmijje u razdvajanju imena i propisa prije i poslije uspostave argumenta ..... 682 12.1 Murdžije, džehmije i definicija aslu dinil islama ................................................................... 683 12.2 Citati Ibnul‐Qajjima i učenjaka Nedžda o mes’eli ................................................................. 709 13. Pojašnjenje da negacija tekfira onih koji ne sude osim plemenskim zakonima za sobom ne povlači postojanje islama osim kod neznalica ............................................................................. 734 13.1 Značenje pojmova el‐mentuq i el‐mefhum .......................................................................... 734 13.2 Tumačenje riječi Ibn Tejmijje ............................................................................................... 736 13.3 Odgovor na argumentaciju protivnika .................................................................................. 737 13.4 Prepreke koje sprečavaju uzimanje oprečnog značenja u obzir ........................................... 740 14. Pojašnjenje značenja riječi šejhul‐islama „jer mnogi ljudi su ušli u islam...“........................... 746 14.1 Oni o kojima je Ibn Tejmijje govorio su sprovodili vlast taguta a nisu greškom pripisivali šerijatu ono što nije od njega želeći sprovođenje Allahove vlasti ................................................ 753 14.2 Pojmom „ohalale“ se misli na praktično ohalaljivanje ......................................................... 758 14.3 Važno tumačenje fetve šejha ’Abdullatifa o kufru mutehakima plemenskim običajima ..... 761 8 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA EBU MUHAMMED
9 Uvod
b
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog va hvala pripada samo Allahu i neka je salavāt i selām na Njegovog roba i poslanika, pečata vjerovjesnika, Muhammeda sina 'Abdullaha, njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede do Sudnjeg Dana. A zatim: S U studiji koja je pred vama, sa Allahovom dozvolom i pomoći, pokušaću objasniti i odgovoriti, na nekoliko aktuelnih i opasnih problematika i šubuhata vezanih za najvažniju stvar u vjerovjesničkom monoteizmu ‐ tevhidu. Počeću sa obaranjem pogrešnog shvatanja kojeg mnogi ljudi danas pripisuju riječima šejhul‐islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, u knjizi „Minhadžus‐sunneh“, a koje se tiče pitanja Allahovog tevhida u „hākimijjetu“, tj. Njegove Jednoće u pitanju propisivanja zakona (tešri'i), suđenju njima (hukm) i traženju presude u svim sporovima i traženju odgovora na svako neznanje o vjerskim pitanjima samo u Allahovoj objavi, Kur'anu koji je Njegova riječ i Sunnetu Njegovog Poslanika, ..
Tokom samog rada i onda kada je to potrebno i svrsishodno, osvrnut ću se na stavove Nusreta Imamovića, da mu Allah popravi stanje, gdje ću najčešće tretirati ona pitanja u kojima vjerujem da je pogriješio. Između Nusreta i mene i onih koji vjeruju u ono u šta ja vjerujem nema puno razilaženja. Slažemo se u većini temelja, a u onim stvarima u kojima nam se Nusret suprotstavlja, on to radi zbog nepotpunog shvatanja određenih pitanja, a možda ponekad iz razloga što nam pripisuje određena ubjeđenja od kojih sam ja čist, neka je hvala Allahu. Mada vjerujem da Nusret nema opravdanja u pripisivanju meni bilo koje stvari koja nije od mog menhedža zbog toga što su moje riječi i predavanja javna i dostupna svakom ko ih želi čuti i znati, i nije nikome teško da ih, prije nego što me neosnovano optuži, nađe te posluša da bi znao šta govorim, u šta vjerujem i u šta pozivam. Dakle, sa te strane on nema opravdanja i to ako se desi nije od osobina pravednih. A sve ostale mogućnosti su između njega i Allaha. 10 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ja sam, prije nego što sam se upustio u pisanje ovih redova, poslušao dva predavanja Nusreta Imamovića. Jedno pod naslovom „Suđenje nečim drugim mimo Allahovog zakona“ i jedno pod naslovom „Propisivanje zakona“ kao što sam pročitao jedno prepisano predavanje od njega. Sve to naravno sa ciljem da dobro shvatim njegov menhedž i ubjeđenje u određenim pitanjima i da ne upadnem u laganje na njega jer laž ne priliči časnom čovjeku a kamoli muslimanu. Taj dio mi je možda uzeo najviše snage i vremena, jer je bilo potrebno da precizno shvatim njegove temelje i dijagnoziram greške kako bih precizno, bez laganja i potvaranja mogao da odgovorim na njih i skrenem mu pažnju na ono što je u njima potrebno precizirati i ispraviti. Iskreno rečeno još uvijek se u određenoj mjeri nalazim pred problemom jer Nusret u mnogim prilikama govori uopštenim izrazima i koristi riječi, dodatke i opise za koje vjerujem da ne veže vjerske propise za njih, iako njihov spomen sugerira pogrešno shvatanje. U mnogim stvarima je dosta uopšten. Pogotovo u pitanju malog kufra u suđenju nečim drugim mimo Allahovog zakona na što nadovezuje propis onoga koji traži od taguta suda (hukma) da riješi spor suđenjem laičkim zakonom, tj. šejtanskim zakonom, što je jedan od predmeta našeg razilaženja. Ja ću, inšaAllah, uvijek tumačiti njegove riječi sa onim što vidim da je kod mene jače, ukazujući na mogućnost da je njima htio kod mene prevagnuto značenje, ali je to u datim situacijama vrlo daleko, zbog svih indicija koje se vežu za njegovo stanje i izreke koje značenju njegovog govora daju stepen kategoričnosti. Ono u čemu se manifestuje naše razilaženje jesu slijedeća pitanja: 1) Mi kažemo da je tevhid Allaha u propisivanju zakona, suđenju njima i pred njima sastavni dio aslud‐dina, bez kojeg nema islama, i nasuprot tome da je ostavljanje širka propisivanja zakona mimo Allaha, širka suđenja (hukma) šejtanskim zakonom, i širka tehakuma, tj. traženja rješenja sporova uzimanjem šejtanskog zakona za sudiju takođe uvjet za ispravnost aslud‐dina, bez kojeg nema islama. Kao što vjerujemo da u suđenju (hukm) drugim propisom mimo Allahovog propisa i tehakumu istom, musliman može upasti u veliki kufr a da ne bude kafir,1 i da može upasti u mali kufr ili kufr dune kufr, koji sam po sebi ne izvodi iz vjere. 1
Ovo se tiče muslimana koji iz neznanja pripiše šerijatu zakon koji nije od njega, nemajući namjeru da sebe učini sudijom mimo ili uz Allaha niti je uzeo za sudiju taguta, i muslimana koji od prvog traži da u sporu presudi sudeći tim zakonom. U ovoj knjizi se nalazi detaljan opis ovih mes’ela! EBU MUHAMMED
11 Sve to sam jasno i glasno, samo Allahovom dobrotom, podrškom i dozvolom, objasnio u lancu dersova o tehakumu kojih ima trideset devet. Allah zna šta je u njima rečeno a nakon Njega svaki pravedan čovjek i onaj koji ima znanja o Božjoj vjeri. Nusret, Allah mu popravio stanje, koliko sam ga ja shvatio, (uopšteno) vjeruje da suđenje šejtanskim zakonom samo po sebi izvodi iz vjere i ruši tevhidul‐
uluhijjeh (Allahovu jednoću u božanstvu) i tevhidur‐rububijeh (Allahovu jednoću u gospodarstvu), kao i propisivanje zakona mimo Allaha. Kao što vjeruje da postoji nešto što se zove mali kufr u pitanjima suđenja i tehakuma, ali je u tome uopšten i neprecizan, a svoj govor puni dodacima koji nisu potrebni i vode u zabludu, jer u govoru učenjaka kojeg posjeduje i u kojeg ima uvid on nije mogao naći precizno objašnjenje ovoga pitanja, iz čega je rezultirala greška u drugim mes'elama. Pored toga Nusret Imamović i Idriz Bilibani kažu da tehakum nije od aslud‐
din!!! Šta god time mislili! Njihova argumentacija u pogledu ove tvrdnje je daleko od naučne preciznosti i ozbiljnosti, što ćemo lahko dokazati, inšaAllah. Iz ovoga je rezultiralo da Nusret i oni koji su sa njim misle da mi u pitanjima hukma (suđenja) i tehakuma (traženja rješenja spora suđenjem) tekfirimo onoga koji vjerski ne zaslužuje tekfir a mi vjerujemo da on i oni koji zagovaraju njegovo mišljenje ne tekfire onoga koji radi tehakum pred tagutem, tj. traži rješenje spora od taguta suda putem uzimanja laičkog šejtanskog zakona za sudiju, a nije prisiljen, kao i onih koji su to dozvolili bez postojanja šubhe prisile u njihovoj argumentaciji, i time ruše svoj islam jer nisu ostvarili odricanje od mušrika. Poput onih koji za dozvoljenost traženja rješenja sporova uzimanjem šejtanskog suda za sudiju uvjetuju postojanje darure, tj. stanja nužde, koja je ispod stanja prisile, ili postojanje nekih drugih uvjeta poput nepostojanja šerijatskih sudnica i slične budalaštine. Nusret takođe svodi, na uopšten i njemu svojstven način, pitanje velikog širka tehakuma na veliki širk pokornosti (širkut‐ta'ah) te zbog toga kaže da je naše shvatanje površno i da ne znamo šta je veliki širk tehakuma i to često dokazuje usporedbom „nekog tehakuma“, od kojeg sam ja možda nevin sa sedždom pozdrava, i spominje slučaj Mu'aza ibn Džebela, /, koji je učinio sedždu pozdrava Poslaniku, ., i nije mu njom 'ibadetio. Kao da u traženju od taguta da spor riješi suđenjem šejtanskim zakonom postoji mogućnost samo „pozdravljanja“ taguta!
Vidjećeš da u malom širku hukma i tehakuma musliman ne sudi šejtanskim zakonom, već sudi Allahovim zakonom ostavljajući jedan dio vjerske obaveze na način koji ga ne izvodi iz vjere i u svojstvu obaviještivača o Allahovom zakonu za 12 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA stanje koje je „konstatovao“ ili ne s karakterom obaviještivača o zakonu već u svojstvu počinioca klasične nepravde koja ne izvodi iz vjere. Da Allah sačuva! Mi vjerujemo da se svaka osoba koja ne negira islam osobama koje upadnu u riječi ili djelo velikog širka hukma ili tehakuma nije odrekla od velikog širka hukma i tehakuma onako kako joj je Allah naredio i nije učinila kufr u njega, s obzirom da ne vjeruje da to djelo za koje kaže da je veliki kufr, ruši tevhid i islam ili kažu da je mali kufr što je još gore, a počinilac malog kufra nije mušrik i kafir. Pa je kod njih onaj koji obožava šejtana još uvijek muvehhid ‐ musliman koji obožava samo Allaha! Zbog toga kažemo da se takve osobe nisu odrekle drugog dina mimo Allahovog, a to je svaka jedinka suštinskog2 velikog širka, i nisu ostvarile naredbu u riječima Allaha „lekum dinukum ve lije din“, tj. „vama vaša vjera a meni moja“ uz prvi ajet iste sure „Reci: „O vi nevjernici!“, što izričito i direktno ukazuje na to da je svaki onaj koji je na drugom dinu mimo dini islama, tj. 'ibadetu nekom drugom mimo Allaha, nemusliman, svejedno da li ga zvali kafirom ili mušrikom. Ovdje se govori o mes'eli sa aspekta njene osnove, a ne o tekfiru određenog mušrika u vanjskoj realnosti i propisu onoga koji ga ne tekfiri, jer ta pitanja imaju svoje uvjete i prepreke kao što je svima poznato. Nijedna osoba neće biti musliman sve dok, pored ostalih opisa koji sačinjavaju aslud‐din, ne bude vjerovala da je islam odricanje od svake jedinke obožavanja nekog drugog mimo Allaha i 'ibadet samo Njemu, i da je onaj koji sprovede islam musliman, a onaj koji odbije 'ibadet Allahu ili obožava nekog drugog mimo Njega ili uz Njega, nemusliman. Moram napomenuti da je u praksi tekfir (negacija islama) onoga koji ne tekfiri mušrika, iako ne sumnjamo da je uvjerenje da mušrik nije musliman uvjet za ispravnost osnove dini islama, teži i opasniji nego tekfir samog mušrika, jer tu imamo mogućnost pogrešnog tumačenja stanja osobe koja je upala u opis velikog širka, bilo da se radi o riječima ili djelima, zbog nejasnoće i zamršenosti stanja ili činjenice da opis podnosi da bude mali širk i slično, što je opšte poznato kada je u pitanju naš put (menhedž). Ovo je pitanje nepoznavanja stanja (džehlul‐hal) ili pogrešnog tumačenja (te'vilul‐hal) stanja mušrika, a sve to ulazi u ono što učenjaci usulul‐fikha tj. islamske pravne metodologije nazivaju „tahqiqul‐menat“, tj. konstatacijom opisa 2
Kažem suštinski da bi time izašle neke slike koje mogu biti mali širk iako u vanjštini nekad mogu imati oblik velikog širka, poput sedžde pozdrava ili boravljenja (’ukufa) na grobovima i slično od oblika kojim se mušrici „privoljavaju“ melekima, vjerovjesnicima ili dobrim ljudima ili lošim ljudima da bi im dali opskrbu (rizq) ili pribavili korist ili odagnali štetu ili zauzimali se za njih kod Uzvišenog Allaha. EBU MUHAMMED
13 za kojeg je Uzvišeni vezao propis, pa neko konstatuje veliki širk a neko mali i slično. Allahulmuste’an! 2) U mes'ele koje su predmet našeg razilaženja, a u pogledu kojih je govor Bilibanija i Nusreta kristalno jasan, spada i mes'ela tekfira (negacije islama) mušrika, tj. onih koji mimo ili uz Allaha obožavaju druge. Znači, da li je uvjerenje da počinioc jasnog velikog širka, tj. obožavaoc nekog drugog mimo Allaha nije musliman ‐ muvehhid onaj koji obožava samo Allaha, uvjet za ispravnost temelja vjere, tj. aslud‐dina ili ne? U smislu da, ako neko u bilom kojem vremenu ili na bilo kojem mjestu, ne vjeruje da je tagut ili mušrik nemusliman, zbog toga i sam nemusliman, iako ne radi veliki širk i obožava samo Allaha, s obzirom da se ova mes'ela tiče aslud‐dina, u kojeg, bez sumnje, ulazi uvjerenje da je islam čistoća od velikog širka, tj. pridruživanja drugih mimo Allaha Njemu u onome što je specifično samo za Njega, srcem, riječima ili djelom. Mi kažemo da je uvjerenje u ništavnost islama i tevhida taguta i mušrika bilo kojom jedinkom suštinskog velikog širka, ili mustekbira koji se ohole pred obožavanjem Allaha, kao i onih koji su srušili uopšteno pridržavanje i slijeđenje (el‐iltizāmul‐mudžmel) samo Allahovog zakona, uvjet za ispravnost osnove dini islama i da se bez toga nikada ne može biti musliman. Nusret i oni koji su sa njim kažu da čovjek može biti musliman iako ne vjeruje da mušrici i mustekbiri nisu muslimani, tj. kažu da „tekfir mušrika“ nije od aslud‐
dina. Po pitanju taguta, za ispravnost aslud‐dina, uslovljavaju „tekfir kategorije ili roda (džinsa) taguta“ a ne svake jedinke iako onaj koji ih ne tekfiri zna da su upali u tagutijjet i veliki širk, ili što je još gore kažu da je obožavanje šejtana mali širk!!! U tome nas Nusret Imamović kritikuje zbog određenih stvari koje se, kako on smatra, tiču naše argumentacije, a od kojih smo mi čisti, a zatim radi isto ono zbog čega je nas kritikovao ili još gore, dokazujući pitanje svojim shvatanjem govora učenjaka, koji je za njega „mutešabih“. A u pitanju tekfira mušrika, on i sijač nereda po zemlji, Bilibani, slijede Ebu Jusufa Midhata sina Hasana Alu Ferradža i Ebu Muhammeda El‐Makdisija, a ne Halidija i Hudajra. U pitanju uvjetovanja tekfira (negacije islama) kategorije ili roda (džinsa) taguta za ispravnost osnove dini islama (aslud‐din) slijedi Halidija a ne Makdisija, koji kaže da tekfir taguta nije uvjet ispravnosti osnove dina. Ovo je takođe uvjerenje sijača nereda po zemlji, Idriza Bilibanija. Tokom ove knjige vidjećeš da su njih dvojica sebi „sklepali“ vjeru od onoga što su „razumjeli“ iz govora „učenjaka“, i da nisu u potpunosti na menhedžu ijednog od njih. 14 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Vrijedno je spomenuti da mi vjerujemo da je negacija islama mušricima i spomenutim uvjet za ispravnost aslud‐dina, i da je moguće da u početku i u određenim situacijama čovjek bude u suštini musliman pod uslovom da vjeruje da taguti, mušrici i mustekbiri pred obožavanjem Allaha, nisu muslimani, iako on lično tekfir (negaciju islama) mušrika nije uvrstio u aslud‐din, odnosno nije ga učinio uvjetom ispravnosti osnove dini islama u bilo kojem vremenu i mjestu. Ovo se tiče osoba koje su tek primile islam, ili odrasle daleko od islamskog znanja poput onih koji žive na dalekim planinama i pustinjama, ili su živjele s nevjernicima u dijarima kufra, kojima iz određenih razloga nikad nije palo na pamet da onaj koji ne zna da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani u stvari ne zna značenje islama, Božije vjere, koje se ogleda u odricanju od svake jedinke lažnih božanstava i obožavanju samo Allaha. Da je uspio dokučiti vezu između njihovog netekfirenja taguta, mušrika i mustekbira i nepoznavanja značenja osnove islama, a ne posjeduju svi ljudi istu inteligenciju, znao bi da onaj koji ne negira islam i tevhid tagutima, mušricima i mustekbirima ili ne zna islam i tevhid ili prkosi Allahu i laže na Njega. Dakle, nije ispravno konstatovao stanje (tahqiqul‐menāt) onih koji ne negiraju islam tagutima, mušricima i mustekbirima, zbog određenog razloga a može ih biti puno. Nepoznati su mu vjerski tekstovi u kojima Gospodar svjetova i Njegov Poslanik, ., pojašnjavaju da je negacija islama i tevhida tagutima, mušricima i mustekbirima od aslud‐dina. To znači da je odricanje od takvih od osnove vjere Uzvišenog Allaha. A muslimanom smo ga nazvali zato što je on lično negirao Božju vjeru tagutima, mušricima i mustekbirima, i time ostvario suštinu kufra u obožavanje nekog drugog mimo Allaha ili oholjenje (istikbār) pred obožavanjem Allaha. Naravno, pod uslovom da ostvari ostale opise koji sačinjavaju aslud‐din, a ovdje govorimo samo o tekfiru taguta, mušrika i mustekbira.
Uspostava argumenta u ovim pitanjima je lakša i do nje dolazi brže nego u ostalim pitanjima temelja (usul) vjere islama s obzirom da su dokazi ove mes'ele očigledni i mnogobrojni u Allahovoj Objavi. Uvrštavanje negacije islama tagutima, mušricima i mustekbirima u aslud‐din i greška u tome je veća i opasnija od greške u vjerovanju da je Kur'an stvoren, bez da je čovjek to vjerovanje izgradio na temeljima čistih džehmija koji negiraju sva Allahova Imena i Svojstva, i od uvjerenja da vjernici neće vidjeti Allaha na Sudnjem Danu i greški u ostalim temeljima ehlus‐sunneh vel‐džema'ah. Sve ove detalje ćemo naravno spomenuti u sklopu ove studije na njima odgovarajućem mjestu. EBU MUHAMMED
15 Naravno, kao što smo se razišli u samim temeljima, među nama, kao neminovan rezultat sporenja u temeljima, su se pojavile mnoge nesuglasice u pogledu tekfira mnogih pojedinaca. Iako se mora spomenuti da je najvažnije da se složimo oko temelja a ako se raziđemo u pogledu pojedinaca a imamo iste temelje, pa i to se da riješiti, jer tekfir pojedinca ima svoja, nama svima poznata, pravila i ne povlači za sobom mržnju i neprijateljstvo ako se radi o greški koju je moguće opravdati, a tekfir pojedinca je pitanje idžtihada, pod uslovom da onaj koji je pogriješio ima ispravne temelje u tevhidu. Ističem da ja u ovoj studiji neću navoditi veliki broj ajeta Allahove Knjige, jer skoro čitava Allahova Knjiga, nek' je slavljen Allah, govori o tevhidu Allaha i tevhidu slijeđenja vjerovjesnika, 'alejhimusselam, a nakon Muhammeda, ., obaveza je svih ljudi i džinna da samo njega slijede, te zbog toga što su nama svima ti ajeti poznati, već ću se koncentrisati na ajete u pogledu čijih tumačenja se Nusret slaže sa mnom da bi ga obavezao na istinu po njegovom temelju. Isto važi za neznalicu i sijača nereda po zemlji, Idriza Bilibanija, koji je itekako posebno zaslužio srdžbu Gospodara Svjetova i vjernika, a Allah sve zna. Takođe, neću navoditi puno citata učenjaka, jer to može uraditi bilo koji magarac koji zna arapski jezik, i takav prilaz vjerskim pitanjima je fenomen protiv kojeg se mora boriti i od kojeg se bojim za islam na našim prostorima. Jer, ako ljudi nisu u stanju da shvate Allahov jasan govor i govor Njegovog Poslanika, ., kako će shvatiti govor učenjaka koji su obični ljudi, i koji je često pun dodataka i opisa za koje oni nisu htjeli vezati šerijatske propise, kojima možda nije nikad palo na pamet da će se nakon nekoliko vjekova pojaviti neko ko će ih instrumentalizirati u cilju postizanja svojih interesa raspirenih šejtanskim vesvesama i ubadanjem. Poznavati citate učenjaka nije islamsko znanje! Islamsko korisno znanje znači biti u stanju shvatiti Allahov govor i govor Njegovog Poslanika, ., a onaj koji je to u stanju uraditi njemu neće biti teško da shvati govor učenjaka i da u njemu primjeti ono što je pogrešno, ili da ustanovi određene opise za koje učenjaci ne vežu šerijatski propis, iako su ih spomenuli. Kada bih ja ili neko od naših protivnika naveli sve ajete na ovu temu i sve citate učenjaka koje znamo, mi bi pred sobom imali knjigu od možda nekoliko hiljada stranica. Sve to nije potrebno, već je potrebno postaviti temelje na osnovu kojih će svaki čovjek shvatiti Allahovu Knjigu a nakon nje i citate tih učenjaka, kako bi se sačuvao od šubhi u vjeri. Da Allah sačuva! 16 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Molim Allaha da sačuva islam od glupaka koji su naučili malo arapskog jezika a zatim se bacili na pretrpavanje svojih pisarija citatima koje tumače svojim bolesnim umovima i srcima, zasnovanim na neznanju! Ako se to desi, još više će otvoriti vrata rušenja osnove dini islama. Međutim, biće kako Allah odredi da bi se ljudi i džinni podjelili na dvije skupine; grupa koju će uputiti i grupa koja će u vatru. Što se tiče metode obraćanja protivnicima, ovog puta nisam osjetio potrebu za grubošću, jer mi je cilj da se sačuva islam i njegovi temelji i da se nikom ne da povoda da ustraje na svojoj grešci, kao što me nije strah da će moja blagost biti uzrokom nečije fitne, što često zna biti slučaj. Ovoga puta će obraz svih nas kao i naši osjećaji i rane zbog zuluma koji se izdešavao biti žrtva uzdizanja Allahove riječi. Ako se ponekad i desi koja žestoka riječ onda je to zbog toga što vjerujem da je takva u tom kontekstu propisana. Uopšteno rečeno smatram da sam u ovoj knjizi prema Nusretu i Bilibaniju, koji su u posljednje dvije godine nanijeli neizmjernu nepravdu islamu i muslimanima i koristili se najodvratnijim metodama, mogao biti puno žešći i grublji, jer Allah je ponizio njihovo shvatanje i put i poklonio muslimanima da ih u Njegovo ime rastave u komadiće kako god da priđu njihovim lažima. Čvrsto vjerujem da nije nemoguće da ćemo se ponovo okupiti oko zajedničkih temelja i da će Uzvišeni Allah ujediniti naša srca, jer je tevhid i slijeđenje Poslanika, ., čudesna stvar a naš Gospodar je kadar da sve učini. Ostaju samo privatne rane koje će Allah, ako bude htio, zaliječiti, iako sam svjestan da postoje loši i bezobrazni ljudi kojima je vrlo teško halaliti, a u ovim dvijema godinama i nešto malo više sam shvatio riječi Ibn Tejmijje u kojima kaže da je sreća jednog roba u tome da svoj odnos prema svim stvorenjima izgradi na osnovi ljubavi i mržnje u ime Allaha. Ja sam ovdje izabrao da se više obraćam Nusretu nego Bilibaniju, jer vidim da je Nusret bliže istini nego Bilibani, a i teže bi mi bilo da sam morao slušati govor obojice i paziti da ih ne potvorim i slično. Iako njih dvojica imaju otprilike iste temelje. A Allah najbolje zna. S ciljem da im približim istinu, ja ću navoditi citate učenjaka koje oni poštuju i priznaju, a neću navoditi riječi Ebu Merjema iz Kuvajta, iako ja ne slijedim njega niti bilo koga drugog, već slijedim Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, .. Da rezimiram! EBU MUHAMMED
17 1) Griješe u uopštenoj izreci da tehakum ne ulazi u aslud‐din. 2) Govor o malom kufru u hukmu i tehakumu i poređenje njega sa „nekim tehakumom“ pred tagutom, tj. traženjem od taguta hukma da presudi sudeći šejtanskim zakonom, je previše uopšten, neprecizan, bezobrazan i opasan a značenje koje se iz njega nameće je nevjerstvo u Allaha. Isti slučaj je i sa poređenjem suđenja zakonom taguta3 ili traženja od taguta da suđenjem njime riješi spor i parnicu (tehakum) sa sedždom pozdrava. Na što su nadovezali neodricanje od onih koji to dozvoljavaju i rade i uvjerenje da su još uvijek muslimani iako su dozvolili veliki širk tehakuma šejtanu bez šubhe prisile ili ga rade! 3) Griješe u tome što uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani nisu uveli u aslud‐din. 4) Štaviše, u jednom predavanju Nusret ne tekfiri mušrike koji su „možda“ upali u veliki širk u „mes'ail khafijjet“, tj. manje poznatim pitanjima. To je bilo uvjerenje Bilibanija, iako su do mene došli „dokumenti“ koji potvrđuju da je Bilibani tokom ove dvije godine naučio da mušrik ne može biti musliman, iako isti on još uvijek ne negira islam mušriku velikim širkom hukma i tehakuma. Što se tiče Nusreta, još nisam saznao da se pokajao od vjerovanja da je onaj koji upadne u veliki širk u „manje poznatim pitanjima“ musliman. 5) Kažu da tekfir nekih jedinki taguta, koji se pripisuju islamu, ne ulazi u aslud‐
din, iako osoba koja ih ne tekfiri zna da rade veliki širk ali ih pravda neznanjem ili misli, što je još gore, da je to mali širk. Kažu, nakon što je Bilibani vjerovao da kufr taguta ne ulazi u aslud‐din, da tekfir džinsa (kategorije/roda) taguta ulazi u aslud‐din. Budalaštinu ovog vjerovanja ćemo raskrinkati u odgovoru na Halidijevu grešku, inšaAllah. 6) Ne tekfire mnoge jedinke za koje znaju da su dozvolile tehakum tagutu i podržavanje taguta glasanjem za njega, iako iste te jedinke govore da je to što su dozvolili veliki širk, ali ga dozvoljavaju na osnovu pravila odagnavanja neke štete manjom od nje. Ovakve nazivaju svojom „selefijskom braćom“! Pored svega ne tekfire milione ljudi koji nisu učinili kufr u taguta! 7) Vrijeđaju din Allaha i nazivaju ga najružnijim imenima, smatrajući ga zabludom, i one koji u njega pozivaju nazivaju slijepcima, zabludjelim, haridžijama, neo‐haridžijama, ekstremistima, novotarcima i drugim ružnim imenima. 8) I mnoge druge stvari... Napominjem da sam sve ove stvari objasnio u različitim predavanjima, posebno u lancu predavanja o tehakumu, ali mnogi ljudi lažu na mene, potvaraju 3
Misli se na zakon kojim sude taguti u vanjskoj realnosti. 18 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA me, i vrše ogromnu propagandu protiv mene i onoga u što pozivam, zabranjuju narodu da slušaju moja predavanja, pa je bilo potrebno da se obratim na ovakav način, sa željom da se dođe do Allahovog zadovoljstva, ne tražeći ništa za sebe, inšaAllah, mimo uspjeha, spasa i ugleda kod Uzvišenog Allaha, a njega će dobiti ko god bude i ustraje na Pravom putu. Allahu moj! Učini sva moja djela ispravnim! Učini ih samo za Tvoje Lice kristalnim i nemoj dati da u njima bude bilo šta za nekog drugog mimo Tebe! Allahu moj! Gospodaru Džibrila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju Nebesa i Zemlje, Poznavaoče skrivenog i vidljivog, Ti ćeš presuditi među Svojim robovima u svemu u čemu se razilaze! Uputi me istini u svemu u čemu se dogodilo razilaženje! Ti uistinu upućuješ koga hoćeš na pravi put! Amin! Od Ebu Muhammeda vođama smutnje i glavešinama zablude, njihovim pomagačima i sljedbenicima.
EBU MUHAMMED
19 20 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ODBRANA ŠEJHUL ISLAMA OD MANIPULACIJE LJUDI BEZ ZNANJA I OSNOVE ISLAMA 

Riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje iz „Minhadžus‐sunneh“ Opisi u govoru šejhul‐islama za koje se veže negacija osnove islama a nakon uspostave argumenta tekfir kufrom kazne 
Prvi opis: nepostojanje uvjerenja da je obavezno suditi samo onim što je Allah objavio 
Drugi opis: mora vjerovati da je zabranjeno pridržavati se tagutskog zakona nutrinski i vanjštinski, hukmom, tehakumom, pokornošću i slijeđenjem 
Treći opis: ohalaljivanje suđenja onim što Allah nije objavio i tehakuma istom 
Četvrti opis: suđenje tagutskim zakonom i smatranje toga onim čime je potrebno suditi mimo Kur'ana i Sunneta 
Peti opis: nepridržavanje samo Allahovog zakona, hukmom i tehakumom, nutrinski i vanjštinski 
Naslovi kroz koje ćemo detaljno pobiti šubhe poturene šejhul‐islamu EBU MUHAMMED
21 1. Odbrana šejhul islama od manipulacije
ljudi bez znanja i osnove islama
Govor Ibn Tejmijje, rahimehullah, kojeg ćemo navesti i odbraniti, danas mnogi ljudi koriste sa ciljem „dokazivanja“ da je onaj koji uzima šejtanski zakon za sudiju, tj. njime sudi ili traži da mu se njime sudi još uvijek musliman, i da nije dozvoljeno negirati mu islam i tevhid prije uspostave argumenta nad njime. Dakle, oni tvrde da su taguti hukma i oni koji traže suđenje njihovim zakonom muslimani, i da njihov islam i tevhid nije srušen opisom tagutijjeta i velikog širka u kojeg su upali. Ovisno od vrste grupacija o kojima govorimo u poglavlju odricanja od velikog širka hukma i tehakuma i taguta i mušrika hukma i tehakuma, oni se međusobno razlikuju u pogledu opisa koje uvjetuju za negaciju islama spomenutim jedinkama taguta i mušrika. Neki dolaze do toga da samo suđenje šejtanskim zakonima nije veliki širk ili kufr u djelu, već za tekfir takve osobe uslovljavaju ohalaljivanje suđenja šejtanskim zakonom i slično, što je posebno poznato kod Albanija i njegovih sljedbenika poput Halebija i drugih prodanih duša, neznalica i saradnika obaveštajnih službi. Nusret u jednom predavanju pod nazivom „Propisivanje Allahovog zakona“ od otprilike dvadesete minute do dvadeset i četvrte, išareti na nas i obavezuje nas da protekfirimo šejhul‐islama Ibn Tejmijje, jer po njegovom shvatanju to proizilazi iz našeg menhedža, jer se Ibn Tejmijje, navodno po našem, nije odrekao od mušrika i taguta a to je kod nas kufr, i mi ga moramo tekfiriti. Objasnićemo da nam to nije obaveza osim kod onoga koji ne shvata pitanje tekfira onoga koji ne tekfiri mušrike i ne zna naš menhedž i Allahov din u tom pitanju. 1.1 Riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje iz „Minhadžussunneh“
U tom citatu je šejhul‐islam rekao: ‫وﻻ رﻳﺐ أن ﻣﻦ ﱂ ﻳﻌﺘﻘﺪ وﺟﻮب اﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻋﻠﻰ رﺳﻮﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺤﻞ أن ﳛﻜﻢ ﺑﲔ‬
‫اﻟﻨﺎس ﲟﺎ ﻳﺮاﻩ ﻫﻮ ﻋﺪﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ اﺗﺒﺎع ﳌﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﻓﺈﻧﻪ ﻣﺎ ﻣﻦ أﻣﺔ إﻻ وﻫﻲ ﺗﺄﻣﺮ ﺑﺎﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻌﺪل‬
‫وﻗﺪ ﻳﻜﻮن اﻟﻌﺪل ﰲ دﻳﻨﻬﺎ ﻣﺎ رآﻩ أﻛﺎﺑﺮﻫﻢ ﺑﻞ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﳌﻨﺘﺴﺒﲔ إﱃ اﻹﺳﻼم ﳛﻜﻤﻮن ﺑﻌﺎدا ﻢ اﻟﱵ ﱂ‬
22 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ﻳﻨﺰﳍﺎ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ ﻛﺴﻮاﻟﻒ اﻟﺒﺎدﻳﺔ وﻛﺄواﻣﺮ اﳌﻄﺎﻋﲔ ﻓﻴﻬﻢ وﻳﺮون أن ﻫﺬا ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻨﺒﻐﻲ اﳊﻜﻢ ﺑﻪ‬
‫دون اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وﻫﺬا ﻫﻮ اﻟﻜﻔﺮ ﻓﺈن ﻛﺜﲑا ﻣﻦ اﻟﻨﺎس أﺳﻠﻤﻮا وﻟﻜﻦ ﻣﻊ ﻫﺬا ﻻ ﳛﻜﻤﻮن إﻻ ﺑﺎﻟﻌﺎدات‬
‫اﳉﺎرﻳﺔ ﳍﻢ اﻟﱵ ﻳﺄﻣﺮ ﺎ اﳌﻄﺎﻋﻮن ﻓﻬﺆﻻء إذا ﻋﺮﻓﻮا أﻧﻪ ﻻ ﳚﻮز اﳊﻜﻢ إﻻ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻠﻢ ﻳﻠﺘﺰﻣﻮا ذﻟﻚ ﺑﻞ‬
...‫ﺟﻬﺎﻻ‬
‫اﺳﺘﺤﻠﻮا أن ﳛﻜﻤﻮا ﲞﻼف ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻢ ﻛﻔﺎر وإﻻ ﻛﺎﻧﻮا‬
„Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir, jer nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njegovom dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani. Štaviše, mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput „sevālifa“4 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'ūn)5 i smatraju6 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)7 kufr. Jer mnogi ljudi su ušli u islam8 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐
mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati9 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri,10 a u suprotnom će biti džahili...“11 Naši protivnici, tumačeći ovaj citat šejhul‐islama, kažu da se iz njegovog govora razumije da su spomenute osobe „koje ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju taguti pokornosti“ muslimani uprkos svim opisima kojim ih je šejhul‐islam opisao. Ti opisi su kao što slijedi:  „...sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput „sevālifa“12 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐
mutā'in) i smatraju13 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta...“ 4
Plemenski zakoni. Na ar. ‫المطاعين‬ od riječi pokornost. Namjerno sam je ostavio u ovom obliku da ne bih izgubio riječ „pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti kojeg u sebi sadrži propisivanje zakona mimo ili uz Allaha. Da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. U ovom se ogleda važnost poznavanja arapskog jezika i vjerske terminologije. 6
Drže, vide... 7
Stavio sam „pravi“ jer je šejh riječ „kufr“ spomenuo sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban vid kufra. 8
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine. 9
Na ar. je riječ ‫التزام‬ koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati. 10
Na ar. kuffar. 11
Minhadžus‐Sunneh 5/83 (Šamilah) 12
Plemenski zakoni. 5
EBU MUHAMMED
23 Ovdje šejhul‐islam nije spomenuo samo opis suđenja (hukma) šejtanskim zakonom koji se tiče djela, već je dodao da pored toga smatraju da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta, i to ulazi u 'aqidu, tj. uvjerenje. O ovome je rekao da je to „taj“ kufr. Dalje...  „...ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐mutā'ūn“...14“ Obrati pažnju kako se ovdje izrazio jer je rekao „...ne sudi osim...“ što znači da nikako ne sude Allahovim zakonom i da pri sebi nemaju osnovu pridržavanja Allahovog šerijata (aslul‐iltizām ili el‐iltizāmul‐mudžmel). Uprkos ovom opisu neki ljudi poput Nusreta i Bilibanija i mnogih prije njih, kažu da su ovakve osobe muslimani i poturaju šejhul‐islamu da ih on smatra muslimanima, a dokaz za tu laž i potvoru na islam i na učenjake islama su im riječi šejhul‐islama:  „Jer mnogi ljudi su ušli u islam15 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐muta'ūn“ (oni kojima se pokorava)... Kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio, pa se ne počnu pridržavati16 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio, su kafiri,17 a u suprotnom će biti džahili...“ „Dokazuju“18 islam spomenutih taguta suda sa riječima šejhu‐islama „su ušli u islam (eslemu)“ i kažu da „činjenica da ih nije protekfirio“, s obzirom da je rekao „...a u suprotnom će biti džahili...“ isto tako ukazuje na to da ih on smatra muslimanima neznalicama a ne kafirima. Ovo nije ništa drugo do dokazivanje islama taguta hukma putem uzimanja u obzir oprečnog značenja19 pojma „nevjernici“, kao da iz govora šejhul‐islama i učenjaka tevhida proizilazi da svaki onaj od čijeg se tekfira sustežu, a upao je u jasan veliki širk, bude musliman! Ovo pitanje je nama poznato a mi ćemo ga u ovoj knjizi, inšaAllah, ponovo dokazati. Dokazat ćemo da se ovdje i u mnogim drugim citatima u kojima se negira tekfir određenih mušrika radi o tekfiru nakon uspostave argumenta iz čije 13
Drže, vide... Oni kojima se pokorava ili taguti pokornosti. 15
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine. 16
Na ar. je riječ ‫التزام‬ koju sam preveo kao „pridržavanje“ i ona će se u ovoj knjizi često ponavljati. 17
Na ar. kuffar. 18
Govor šejhul‐islama nije šerijatski dokaz. Ko kaže da su riječi bilo kojeg učenjaka islama same po sebi vjerski dokaz, je kafir u Uzvišenog Allaha. A šejtan najčešće vara ljude time što im zaledi mozak i srce i uvede ih u slijeđenje onoga što oni razumiju iz riječi učenjaka, a što je često pogrešno shvaćeno. 19
Na ar. mefhumul‐mukhalefeh, tj. ako nisu kafiri onda su muslimani! Iako to ne proizilazi neminovno iz negacije tekfira. 14
24 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA negacije ne proizilazi postojanje islama prije uspostave argumenta. Kao što ću objasniti značenje riječi šejhul‐islama „su ušli u islam“. Ovi ljudi daju prednost oprečnom značenju riječi „kafir“ nad „mentuq“ izrekama, tj. onim jasnim i direktnim izrekama šejhul‐islama u kojima objašnjava da tagut hukma i oni koji traže rješenje sporova putem uzimanja šejtanskog suda i taguta za sudiju nisu muslimani, poturajući time šejhul‐islamu proturječnost od koje se stidi običan razuman musliman a kamoli učenjak. Svaki ozbiljan učenik zna da se mefhumu, tj. oprečnom značenju ne daje prednost nad mentuqom, tj. značenju na koje riječi direktno ukazuju, makar se taj mentuq nalazio na nekom drugom mjestu, a kamoli da daju prednost govoru učenjaka, iako on ne ukazuje na ono što oni žele, nad govorom Uzvišenog Allaha, u kojem je jasno objašnjeno da su oni koji sude šejtanskim zakonom kafiri, jer njihov postupak kategorički ukazuje na to da su ili sebe ili nekog taguta učinili sudijom mimo ili uz Allaha, kao i oni koji traže da im se njime sudi i rješavaju sporovi. Pa bujrum! Nakon toga ljudi poput Nusreta i Bilibanija dolaze do rezultata da nisu svi sudije tagutskim zakonima taguti niti je svaki onaj koji od njih traži da time sude mušrik, a kamoli da onaj koji se njih nije odrekao bude nemusliman! Oni su kod njih ili opravdani neznanjem prije uspostave argumenta, uz postojanje islama, a neki, kao što sam spomenuo, idu tako daleko da ne tekfire osim onoga ko jezikom ohalali suđenje šejtanskim zakonom poput Albanija i njegovih sljedbenika širom svijeta. Na tome je umro Bin Baz. Nusret, Allah mu popravio stanje, na predavanju „Propisivanje zakona“, kroz šalu i išareteći na nas, spominje riječi šejhul‐islama „su ušli u islam“, i kaže da bi zbog toga mnogi morali da protekfire šejhul‐islama!20 Ali odustaje da dalje „dokazuje“ naše greške čiji „kratak“ spomen su učinili uzrokom male šale s ciljem da se opuste učenici na njihovoj medresi! Ovo su bez sumnje riječi onih koji ne znaju značenje osnove islama i koji ne znaju značenje tevhida u vjeri Uzvišenog Allaha, i nisu shvatili o čemu govori šejhul‐islam, mimo činjenice da ne poznaju menhedž šejhul‐islama, rahimehullah, u ovoj mes'eli niti značenje pojmova koje je upotrijebio u ovom kontekstu kao i u mnogim drugim, poput pojma „kafir“ i „ohalale“ i slično. Zato se Nusret, otprilike na minutaži 23:30, osvrće na riječi Ibn Tejmijje „...dozvole ...ustraju“ i slušaocima postavlja pitanje o značenju ovih dodataka a 20
Otprilike kod 23. minute predavanja. EBU MUHAMMED
25 nakon toga ih tumači riječima šejha Muhammeda sina Ibrahima, rahimehullah, bivšeg saudijskog muftije, u kojima govori o malom kufru. Mo'š mislit'?! To je jedan od dokaza da Nusret ne zna razliku između obožavanja šejtana djelom u mes'eli suđenja tagutskim zakonom i mes'ele malog kufra u kojoj musliman ostavlja jedan dio vjerske obaveze, putem jednog od dva načina koje ću ti objasniti u ovoj knjizi, ne čineći time drugog mimo Allaha sudijom. Upravo iz ovog razloga Nusret, koji je po meni pametniji od Bilibanija, a Allah najbolje zna koji od njih dvojice je pametniji, te zbog svog uvjerenja da je širk hukma i širk tehakuma identičan širku pokornosti (širku‐ta'ah), ne tekfiri osobe koje su dozvolile obožavanje šejtana putem tehakuma tagutu, tj. traženjem od taguta da riješi spor suđenjem laičkim ili drugim tagutskim zakonima. Tako ćeš često čuti da Bilibani svoje netekfirenje taguta pokreta Hamas obrazložava time što, prema njegovoj tvrdnji, oni ne propisuju zakone što je i kod njega veliki širk, već sude laičkim zakonima „a to nije veliki širk već veliki kufr“, i druge gluposti od kojih se vjernicima okreće želudac i zbog kojih su stotine molitvi uputili Uzvišenom iz mržnje prema neredu i njegovim sijačima na zemlji. Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik! 1.2 Opisi u govoru šejhul-islama za koje se veže negacija
osnove islama a nakon uspostave argumenta tekfir
kufrom kazne
Prije nego što otpočnem sa objašnjenjem želim da se podsjetimo na sve menate tekfira, tj. opise za koje se u govoru šejhul‐islama, s obzirom da se radi o rušenju aslu dinil‐islama, vjerski veže negacija islama a nakon uspostave argumenta tekfir kufrom koji za sobom povlači kaznu. 1.3 Prvi opis: nepostojanje uvjerenja da je obavezno
suditi samo onim što je Allah objavio
Rekao je šejhul‐islam: „Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah objavio Njegovom Poslaniku kafir...“ Složili su se muslimani da onaj koji ne vjeruje da je obaveza suditi „samo“ Allahovim zakonom nije musliman. Ibn Tejmijje je spomenuo da je takav kafir. A iz 26 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA laži Nusreta i Bilibanija da „tehakum nije od aslud‐dina“ neminovno proizilazi da je moguće da čovjek bude musliman iako ne vjeruje da je obaveza suditi samo šerijatom! Kad' bi samo znali! Ako kažu da vjerovanje u obaveznost toga ulazi u aslud‐din i da čovjek bez toga ne može biti musliman pitamo ih je li to Allah kada je u pitanju tevhid napravio razliku između srca i vanjskih riječi i djela? Pa da se mukeffirati svedu samo na sumnje, uvjerenja i djela srca?! Neka se odluče! Negirati jedno znači negirati drugo, a potvrditi jedno znači potvrditi drugo, bez razlike, osim kod ekstremnih murdžija čiji mezheb ćemo objasniti u toku knjige, a Albani je u pitanju kufra i tekfira gori od svih džehmija koji su se ikad pojavili u historiji muslimana. Ovdje bih volio navesti riječi 'Abdullaha El‐Qarnija, autora knjige „Davabitut‐
tekfir“ koju Nusret posjeduje još od dana kada je bio u Beču pa očekujem da je on prihvata, iako je vrlo moguće da mu je ova knjiga napravila dosta problema u životu. A Allah najbolje zna! Ja ću iz iste kasnije spomenuti nekoliko citata koji ukazuju da suđenje samo šerijatom i pred njim kao i ostavljanje širka suđenja šejtanskim zakonima i traženja da se suđenjem njima rješavaju sporovi itekako ulazi u aslud‐din. To je 'aqida ehlus‐sunneta i džema'ata bez razilaženja među njima. To se kod njih naravno tiče i srca i vanjštine jer oni vjeruju da su riječi i djela srca i vanjštine ruknovi koji sačinjavaju suštinu imana i da se iman povjećava i smanjuje, te da čovjek može postati nevjernikom zbog riječi koju izgovori ili djela koje uradi kao što postaje nevjernikom zbog sumnji srca, nevjerničkih uvjerenja i djela. U svom životu nisam čuo nijednu osobu, koja se pripisuje ehlus‐sunnetu, a da je rekla ono što zagovoraju ovi lašci na Allaha i Njegov din. U tom kontekstu se u knjizi El‐Qarnija spominje iltizām, tj. pridržavanje samo šerijata Uzvišenog Allaha, nutrinom i vanjštinom (bātinen ve zāhiren), s time što je na početku islama dovoljno da to bude na uopšten način dok osoba ne sazna islamske detaljne propise. Tahkim (uzimanje za sudiju) šejtanskog zakona i taguta nutrinski ili vanjštinski ruši islam u svakom mjestu i svakom vremenu jer stoji nasuprot pridržavanja, tj. iltizāma samo zakona Uzvišenog Allaha nutrinski ili vanjštinski. U rečenici Ibn Tejmijje se spominje „menāt“ uvjerenja. Kaže El‐Qarni pod naslovom „Propis određene osobe“: „Stanje onoga koji se pridržava (iltezeme) nečeg drugog mimo šerijata svejedno bio propisivač (mušerri'i) ili sudija (hakim) ne izlazi iz troje. Prvo: da ne zna da je pridržavanje šerijata i tehakum pred njim obavezno...“ EBU MUHAMMED
27 Zatim je spomenuo dvije vrste koje ću možda negdje kasnije spomenuti pa kaže: „Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi Poslanika, ., i da se pridržava njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij.21 Jer je uvjet ostvarenja šehadeta da je Muhammed Allahov Poslanik da zna njegovo značenje koje se ogleda u vjerovanju (tasdiq) u Poslanika, ., i pridržavanju (iltizām) šerijata, uopštenim vjerovanjem i pridržavanjem koji za sobom povlače detaljno vjerovanje i pridržavanje. U ovoj stvari se niko ne pravda neznanjem, te'vilom ili prisilom.22 Otuda, kod pojedinca se neće ostvariti suštinski islam osim time, i na ahiretu neće uspjeti ako ga ne ostvari...“ Zatim kaže: „Što se tiče onoga koji nije neznalica u pogledu obaveznosti pridržavanja šerijata za ostvarenje aslud‐dina, kao što se to očekuje od svakog koji priznaje (potvrđuje) islam, i koji odbije23 šerijat namjernim pridržavanjem24 nečeg mimo njega on je kafir, i tu se ne gleda je li ohalalio ili ne, je li zanijekao ili ne.“25 U ovom citatu kao i u mnogim drugim ćete, Bilibani i Nusrete, inšaAllah, vidjeti, da pridržavanje samo šerijata nutrinom i vanjštinom, tj. hukm njime i tehakum pred njim i ostavljanje širka u tome itekako ulazi u aslud‐din kod svih učenjaka ehlus‐sunneta. Riječi Qarnija u tom značenju su bile jasne. Ovdje se sjetih onog pokvarenog licemjernog „hodže“ iz Beča, koji je bio glavni inicijator hajke protiv islama i muslimana, koji uprkos tome što ima samo završenu Prištinsku Medresu i ne zna arapski jezik i „odiše složenim neznanjem“ i neizmjerivom količinom bezobrazluka u internetskim sobama na Pal Talk‐u i sličnim prilikama sebe lažno naziva „profesorom“, koji je želeći da dokaže kako tehakum ne ulazi u aslud‐din navodio primjer samog sebe, spomenuvši kako je on u svojoj mladosti valjda znao da mu je Allah Bog ali nije znao da mu je dužnost da 21
Kafir u osnovi koji nikad nije ušao u islam. Spomenuo je prisilu zato što govori o „znanju srca“ a čovjek ne može biti prisiljen da nešto „ne zna“ ili na srčano nevjerstvo sumnjama, nevjerničkim uvjerenjima ili djelima srca. U prisili je dozvoljeno izgovoriti samo vanjske riječi kufra a kod nekih učenjaka islama i vanjsko djelo kufra. 23
Svako ko uzme šejtanski zakon za sudiju je tim djelom postao kafir, a to djelo neminovno ukazuje na to da on odbija šerijat. To može biti na dva načina: Prvi: Da neko zamjeni šerijatski zakon tagutskim i učini ga stalnim zakonom koji se slijedi i to je ono što rade današnji taguti. Drugi: Da neko makar u jednom slučaju namjerno presudi suprotnim zakonom na način koji kategorički ukazuje da je sebe ili drugog učinio sudijom mimo ili uz Allaha kao kada bi sudija rekao: „Sudim ti francuskim zakonom“ ili kada bi neka osoba od taguta tražila da joj presudi suđenjem francuskim zakonom iako ga nije učinila dinom koji se treba stalno slijediti. Opis „odbijanja“ se u govoru učenjaka, kao i u riječima El‐Qarnija na ovom mjestu, koristi u kontekstu govora o stanju u kojem je nad nekim uspostavljen argument, što ne znači da onaj koji nije ostvario osnovu pridržavanja samo šerijata kod El‐Qarnija prije uspostave argumenta nije kafir. 24
Pridržavanje, tj. iltizām može biti nutrinsko ili vanjštinsko. 25
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 171 22
28 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA se pridržava samo šerijata suđenjem (hukma) i traženjem suđenja (tahkima i tehakuma), i s obzirom da da on to nije osjećao u „svojoj čistoj duši i fitri“ osjećaj te njegove „čiste fitre“ je dokaz da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“. Tako mi je prenijeto od strane braće iz Tutina. Allahulmuste’an! Ali dove se dižu prema Allahu, i Allah ne zanemaruje zločince već im ostavlja roka do određenog momenta. Teško li se onome koji nered po zemlji čini, mijenja Allahov din i odvraća od Allahovog puta! U nekoliko članaka, čiji je autor Bilibani i to devedeset devet posto, a koje su distrubuirali sljedbenici ove zabludjele skupine, „neko“ „objašnjava“ značenje aslud‐dina i dokazuje da tehakum i negacija islama nemuslimanima nisu od aslud‐
dina i nakon što je „taj neko“ naveo nekoliko citata učenjaka u kojima konstatuju da je tevhidul‐uluhijjeh aslud‐din, trijumfalno, poput najvećeg magarca i bez imalo stida uz maksimum smjelosti, zaključuje, da s obzirom da su učenjaci spomenuli samo tevhidul‐uluhijjeh,26 tehakum i negacija islama nemuslimanima ne ulazi u aslud‐din, pa se u članku pod nazivom „Dokazi za one koji (ne) klimaju glavom“ između ostalog kaže: „Ovi ljudi su u aslud‐din stavili stvari koje pripadaju usulud‐dinu27 na osnovu jasnih dokaza bez ikakve sumnje kao što je po njihovim tvrdnjama odricanje od mušrika i tehakum aslud‐din što nikako ne može biti prihvatljivo a za šta postoje nebrojeni dokazi.28 Spomenut ćemo definicije Aslu‐dina od nekih velikana ovog ummeta kako bi nam ove stvari bile što jasnije...“ Nakon što je glupak spomenuo neke citate učenjaka o aslud‐dinu u kojima se spominje tevhidul‐uluhijje i slično kaže: „Za one koji danas tvrde da odricanje od mušrika i tehakum spadaju u aslud‐din tumačeći “Kako odvojiti i izbaciti iz šehadeta negaciju prije potvrde“, skrećemo im pažnju da se osvrnu na ovu ulemu i da pogledaju kako je šejh Su'ud razumio značenje šehadeta a takođe i svi ostali. Ovakvih definicija ima na hiljade od poznate uleme i priznate uleme ehlu sunneta i kako od potonjih tako i ostalih generacija. Pogledajte braćo kako su ovi uvaženi alimi shvatili šta je aslud‐din i na osnovu toga ga izdefinisali! Kako to da bar na jednom mjestu ne spomenuše tehakum ili 26
Ahmak ne razumije da tevhidul‐hakimijje ulazi u sve vrste tevhida! Temeljima vjere, a ne temelju vjere bez kojeg nema islama. 28
Pogledaj kako ahmak „laže“ da postoje nebrojeni jasni dokazi o tome da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ i da uvjerenje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani muvehhidi takođe ne ulazi u aslud‐din! Allahulmuste’an! 27
EBU MUHAMMED
29 odricanje od mušrika da spadaju u aslud‐din kad se radi o tako važnim meselama bez kojih nema imana. Kako to da to decidno ne razjasniše već ostaviše mene i tebe da sami procjenjujemo i izvlačimo zaključke iz njihovih govora kao što će neki reći „Pogledaj! Ovo ovdje je šejh mislio ovako ondje onako“ kako bi pravdali svoje postupke i šubhe nekim svojim izmišljotinama pripisujući to ovoj uvaženoj ulemi. Kako je moguće da tako opširno razjasniše mnogo manje važne stvari, a o aslud‐
dinu u koji kako ove zabludjele skupine tvrde spada tehakum i odricanje od mušrika, ne rekoše ni riječi. Zato tražimo od njih da donesu dokaz od uleme gdje jasno i precizno definišu aslud‐din da pored vjerovanja u Allaha kloneći se širka spada odricanje od mušrika i tehakum.“ Vidi kako ovaj magarac ne razumije da se tevhidul‐hakimijje veže za svaku od vrsta tevhida, i da kada učenjaci spomenu tevhidul‐uluhijje29 time obuhvataju i tevhidur‐rububijje30 i tevhidul‐esma' ves‐sifat31 koji su temelj tevhidul‐uluhijje, a time i tehakum! Uvjerenje da nemuslimani nisu muslimani je ono što neodvojivo neminovno proizilazi iz shvatanja značenja islama, tj. „lāzim“ čiji nestanak kategorički ukazuje na nestanak osnove islama, a kod nekih je kao što ćeš vidjeti rukn islama. Pa se magarac ne stidi stvorenja niti Gospodara stvorenja! Kaže: „Jedina je razlika ali ogromna u tome što ovi učenjaci zastupaju mišljenje na osnovu jasnih dokaza da u fitri čovjeka nisu urođene ove stvari.“ Na samom početku magarac pravi razliku između aslud‐dina, tj. osnove dina bez koje ne postoji islam i usulud‐dina, tj. temelja vjere koje je Uzvišeni izvadio iz osnove, iako suprotstavljanje njima nakon uspostave argumenta izvodi iz vjere, pa kaže: „Razlika između aslud‐dina i usulid‐dina je u tome što je aslud‐din došao u fitri čovjeka, tj. da svaki insan ima urođeno to kod sebe pa stoga ne može niko biti opravdan i od onih koji nisu imali kod sebe poslanika ili poslanicu a dokaz tome su Kuranski ajeti sure El‐A'araf 172‐174... 29
Jednoća Allaha u zasluzi da samo On bude obožavan, odnosno u božanstvu. Jednoća Allaha u Svojim djelima, odnosno u gospodarstvu. 31
Jednoća Allaha u Imenima i Svojstvima. 30
30 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovaj kur'anski ajet se naziva Misak (obaveza) koju su ljudi dali svome Gospodaru da će samo Njega obožavati ne čineći mu širk, tj. ne smatrajući Mu ništa ravnim i ovo je aslu‐din. Što se tiče usulud‐dina (od osnova vjere) to je sve ono što je došlo sa poslanicom poput odricanja od mušrika, mesele imana, mesele kufra itd...“ Ovaj prokleti odlomak, koji u sebi sadrži veliki broj 'aqidetskih grešaka, najbolje otkriva neznanje magarca koji stoji iza njega, i jasno ukazuje na to da on, nakon što je utemeljio kriterij za pravljenje razlike između aslud‐dina i usulu‐dina, vjeruje da se u prirodi čovjeka (fitri) na kojoj ga je Allah stvorio ne nalazi vjerovanje da je samo Allah Gospodar, Vladar i Upravitelj Koji jedini ima pravo da naređuje i zabranjuje i da se zbog toga u tome ne smije pokoriti nikom mimo Njega iz čega neminovno proizilazi odricanje od taguta propisivanja zakona za stvorenja mimo Allaha, taguta koji sude tim zakonima i tako dalje, kao što iz spomena riječi „stvorenje“ neminovno proizilazi „Stvoritelj“, iako nije izričito spomenut, zbog toga što ne postoji nijedno stvorenje bez Stvoritelja. Magarac tvrdi da se ono što ulazi u usulud‐din ne nalazi u „prirodi čovjeka“ i da ga on ne može dokučiti svojom prirodom, a to je najveća laž, jer čovjek svojom prirodom dokučuje ružnoću nepravde, laganja, bluda, varanja i slično, usljed čega može dokučiti propis njihove zabranjenosti. Musliman koji se nalazi u vremenu fetre32 može, poput kadije muslimana koji, zbog nepostojanja jasnog dokaza u određenoj mes'eli, radi idžtihad, sebi i ostalim muslimanima zabraniti te stvari podređujući njihovu zabranu onome što je spoznao od Allahovih osobina i Njegovih djela koja vidi, a ne zabranjujući ih neovisno od Allahovog vjersko‐
zakonskog htijenja, tj. ne sprovodeći svoje vjersko zakonsko htijenje mimo Njegovog. Kao što može dokučiti ispravnost i ljepotu iskrenosti, pravde, čednosti, pomaganja siromaha i potlačenih i slično i to učiniti propisanim na isti način, poput kadije koji propis pitanja koja ne poznaje podređuje detaljnim propisima i opštim pravilima šerijata koja poznaje, a spoznaja Allahovih osobina i djela je za ovog muslimana u vremenu fetre, tj. mrklog neznanja, poput poznavanja nekih detaljnih propisa i „opštih pravila šerijata“ od strane kadije koji radi idžtihad u nekoj mes'eli i tako dalje. Jer ljudski rod ne može da opstane bez jednog vida naredbe i zabrane, ali musliman ne smije ući pod naredbu i zabranu šejtana i njegovih poslanika među tagutima. Allahulmuste’an! 32
Vrijeme mrklog neznanja i nepostojanja ostataka vjerovjesničkog znanja. EBU MUHAMMED
31 Ovu novotariju je najverovatnije pokupio od nekih, među našom braćom, koji su pogrešno shvatili moj govori i ono što su pročitali u knjigama, pa je brže bolje požurio da im objasni kako tehakum i odricanje od mušrika ne ulazi u aslud‐
din jer ga valjda neko među njima tamo „nije osjetio u svojoj fitri“. Čuj „hodža i fitra“! Ovo ako bi rekli da Bilibani nikad nije prisluškivao predavanja! Govori da „ne činjenje širka“ ulazi u aslud‐din a nakon toga vadi tehakum iz aslud‐dina, iz čega kategorički razumiješ da magarac ne vjeruje da je tehakum tagutu širk i da tehakum samo Gospodaru i Vladaru nebesa i zemlje, iman i 'ibadet kojeg zaslužuje samo Istinski Bog, ne ulazi u aslud‐din!!! Šta je sa namjernim propisivanjem zakona mimo Allaha? Je li „ne činjenje toga“ od aslud‐dina ili ne?! Kada govori o velikom širku spominje riječ „smatraju“ rekavši: „Ovaj kur'anski ajet se naziva Misak (obaveza) koju su ljudi dali svome Gospodaru da će samo Njega obožavati ne čineći mu širk, tj. ne smatrajući Mu ništa ravnim i ovo je aslu‐din.“ Ograničavajući time širk samo na srce jer „smatranje“ biva u srcu, a to je 'aqida džehmija a ne ehlus‐sunneta i tako dalje. Štaviše, za „činjenje širka“ glupak kaže „smatranje ravnim“. Isto tako prokletnik generalizira pa kaže da „mes'ela imana i mes'ela kufra“ ne ulaze u aslud‐din! To na ovakav način nije rekao niko od učenjaka niti učenika muslimana, jer od prvih mes'ela koje se uče o kufru i imanu je da se osnova kufra i imana ne mogu sastaviti i da jedno negira drugo te da kafir nije mu'min i da mu'min nije kafir. Pa da li ovo uvjerenje ulazi u aslud‐din ili ne?! Isti ovaj članak je oštampan u vidu letka od šest stranica kojeg su djelili poznati munafici iz Salzburga. U njima se nalazi, tako mi Allaha, toliko laži na Allaha i Njegov din i prostakluka da čovjek ne može da povjeruje da se neko, koji je na toj razini shvatanja, može usuditi da priča o Uzvišenom Stvoritelju. Dakle, govor je pun greški od početka do kraja, a moj cilj nije da ovdje raskrinkavam pojedinosti ove smjelosti na islam. Neka je Allahovo prokletstvo nad onim koji ga je napisao i širio! Razlika između aslud‐dina i usulud‐dina je u tome što je Allah određeni opis učinio aslud‐dinom a neke stvari iz njega izvadio iako sačinjavaju temelje vjere. To je Allahovo htijenje i presuda, pa se granica aslud‐dina ne uzima iz fitre već iz vjerskih tekstova, iako čovjek biva stvoren na aslud‐dinu i može dokučiti mnoge stvari koje ulaze u usulud‐din, Allahulmuste'an, ali ih to ne uvodi u osnovu dini islama. Ovakvog i sličnog govora od ovih šejtana je puno, a kada budeš vidio kako magarac dokazuje da uvjerenje da nemusliman nije musliman ne ulazi u aslud‐din, shvatićeš kolika je njihova veza sa Allahom, Njegovim dinom i zdravim razumom. 32 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Vratimo se, nakon osvrta na „preddžehennemsku atmosferu i jad“, govoru Qarnija! Dakle, onaj koji ne zna i ne vjeruje u obaveznost iltizāma, tj. pridržavanja samo Allahovog zakona, taj nikad u životu nije ušao u islam i kafir je u osnovi. Prvi kojeg ovo obuhvata je onaj „hodža“ koji kaže da on to nije znao i s obzirom da mangup to nije našao u „svojoj fitri“ to onda nije od aslud‐dina. Da Allah sačuva! 1.4 Drugi opis: nepostojanje uvjerenja u zabranjenost
pridržavanja tagutskog zakona nutrinski i vanjštinski,
hukmom, tehakumom, pokornošću i slijeđenjem
Isto tako kao što mora da vjeruje da mu je obaveza da se pridržava (iltizām) samo šerijata, u hukmu, tehakumu, pokornosti i slijeđenju, nutrinom i vanjštinom, mora znati i vjerovati da je pridržavanje tagutskog zakona kojim sude ljudi koji nemaju nikakve veze sa islamom, neovisno od Allahovog vjersko‐zakonskog htijenja, učinivši sebe gospodarima i bogovima mimo Allaha, u hukmu (suđenju), tehakumu (traženju riješavanja spora suđenjem), slijeđenju i pokornosti, zabranjeno i da je to drugi din mimo dini islama zbog toga što se stvorenje poistovjetilo sa Stvoriteljem u Njegovom najspecifičnijem pravu. Ovdje se pametni među vama mora sa mnom složiti, a ako to ne zna i u to ne vjeruje on je kafir asli. I ovaj „drugi opis“ se neminovno razumije iz prvog, jer među njima postoji neminovna vjerska uzročna povezanost. Ako sruši osnovu pridržavanja samo šerijata, nutrinski ili vanjštinski, znajući samo da ga je Allah vjerski obavezao da se pridržava samo Njegovog šerijata, tj. ne znajući poseban dokaz o zabranjenosti pridržavanja šejtanskog zakona, njegovo znanje o obaveznosti pridržavanja samo šerijata je dovoljno da se nad njim uspostavi argument u pitanju zabranjenosti pridržavanja šejtanskog zakona, i da se zbog toga protekfiri kufrom kazne. A spoznaja fitretske obaveznosti pokornosti samo Stvoritelju u vjersko‐zakonskom htijenju za sobom neminovno povlači spoznaju fitretske zabranjenosti pokornosti stvorenju u neovisnosti od Allahovog vjersko‐zakonskog htijenja. Međutim, ahiretska kazna i propisi slični njoj, ne bivaju osim nakon uspostave poslaničkog argumenta o jednom od dvoga; tj. o vjerskoj obavezi pridržavanja samo šerijata ili vjerskoj zabrani pridržavanja tagutskog zakona. Kako to? Zato što se pojmom 'ibadet u Kur'anu želi tevhid, tj. 'ibadet samo Allahu, pa se shodno tome i hukmom, tehakumom, slijeđenjem i pokornošću želi tevhid Allaha u njima, odnosno suđenje samo Allahovim zakonom, traženje EBU MUHAMMED
33 riješenja sporova suđenjem samo Allahovim zakonom, pokornost i slijeđenje samo Allahovog zakona, itd. Ko bude samo znao da je Allah naredio da se 'ibadeti samo Njemu, ne znajući poseban dokaz o tome da je Allah zabranio širk, njegovo znanje o tome je dovoljno za uspostavu argumenta nad njime, i u pogledu ovoga ću spomenuti fetvu šejha Ebu Batina, rahimehullah, u kojoj ponižava pamet osobe koja, pored tekstova u kojima je Allah naredio da se 'ibadeti samo Njemu, uslovljava dolazak posebnog teksta o zabrani širka. Tu imamo nekoliko mes'ela iz pravne metodologije (usulul‐fikh) koje će nam biti potrebne posebno u pitanju uvjerenja da onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha nije muvehhid u 'ibadetu Allahu. Poput mes'ele da li je naredba nečega zabrana njemu suprotnog i obratno?33 Da li je naredba nečega naredba i za ono bez čega se naređeno ne može ostvariti i obratno? Da li je naredba za nešto naredba za ono što iz njega neminovno proizilazi i od njega nije odvojivo, tj. za njegov lazim i obratno? Npr., da li je Allah naredbom 'ibadeta samo Njemu lično zabranio veliki širk? Ili se zabrana velikog širka ne razumije tekstualnim putem iz teksta naredbe lično već putem posredstva razuma? Da li je zabranom širka Njemu lično tekstualno naredio činjenje 'ibadeta samo Njemu ili se to razumije posredstvom razuma? Da li je naredba 'ibadeta samo Njemu naredba za sve ono što iz nje proizilazi neminovnom uzročnom povezanošću? Da li je zabrana širka Njemu zabrana onoga što iz nje proizilazi neminovnom uzročnom povezanošću? Učenjaci usul‐fikha su se razišli u pogledu detalja ovih mes'ela ali su se svi složili da onaj koji nije izvršio ono što iz naredbe ili zabrane neminovno proizilazi nije ispunio naredbu odnosno zabranu, kao što ćemo vidjeti u govoru Ibn Tejmijje. Što se tiče mes'ele „Da li je naredba nečega lično zabrana suprotnog?“ i „Da li je zabrana nečega lično naredba suprotnog?“, istina u njoj, pored mnoštva mišljenja i diskusija učenjaka usulul‐fikha i islamskog prava, je ono što je konstatovao šejhul‐islam Ibn Tejmijje, Ibnul‐Qajjim i čemu je prioritet dao šejh Eš‐
Šenqiti, rahimehumullah, a to je da naredba nečega nije lično zabrana njemu suprotnog već je za sobom neminovno povlači. Jer, traženje nečega je traženja njega lično i onoga što ulazi u neminovnosti bez kojih se ne ostvaruje njegovo postojanje u svjetlu pravila „Ono bez čega se vadžib ne može upotpuniti je vadžib“ i poput tvojih riječi: „Smiri se!“ koje za sobom povlače zabranu pomjeranja, jer postojanje naređenog nije moguće uz postojanje njemu suprotnog. 33
Sa „obratno“ mislim na pitanje: „Da li je zabrana nečega lično, naredba činjenja suprotnog?“. 34 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Zabrana nečeg za sobom neminovno povlači naredbu njemu suprotnog, jer zabrana nečeg znači traženje njegovog ostavljanja i izvršenja svega što ulazi u neminovnosti ostavljanja poput tvojih riječi: „Ne pomjeraj se!“ koje za sobom neminovno povlače naredbu da se smiriš s obzirom da postojanje zabranjenog nije moguće uz postojanje njemu suprotnog. Ovu mes'elu je Ibn Tejmijje spomenuo u „Medžmu'ul‐fetava“ 10/531‐532, u staroj štampi, a u novoj se nalazi u 5/466. Nakon što je spomenuo riječi Ibn Qudame El‐Makdisija u „Er‐Revdi“: „Naredba nečega je zabrana njemu suprotnog sa aspekta značenja, a što se tiče aspekta teksta ne! Jer njegove riječi „Ustani!“ nisu „Nemoj sjediti!“ već se samo gleda u značenje a ono je traženje ustajanja; da li je ono lično traženje ostavljanja sjedenja...“, Eš‐Šenqiti, rahimehullah, kaže: „Znaj da u pitanju da li je naredba nečega zabrana njemu suprotnog ima tri mezheba (mišljenja): Prvi je da je naredba nečega lično zabrana njemu suprotnog i to je mišljenje većine (džumhura) apologeta. Kažu da je smiraj koji se naređuje sa „Smiri se!“ na primjer lično ostavljanje kretanja, pa je on dakle zabrana kretanja lično i naredba smiraja je zabrana kretanja. Kažu i da je obuhvatanje prostora od strane nekog tijela lično ostavljanje prostora sa kojeg se premjestio, i da je udaljenost od zapada lično blizina istoku a da je on u pogledu na istok blizina a u pogledu na zapad udaljenost. (Kažu) tako je isto i sa traženjem smiraja koje je u pogledu na njega naredba a u pogledu na kretanje zabrana. Oni koji zagovaraju ovo mišljenje su u pogledu naredbe uvjetovali da ono što je naređeno bude određeno i da mu vrijeme bude „tijesno“ a autor to nije spomenuo. Ako nije određeno poput naredbe da se uradi jedan od vidova iskupljenja to nije zabrana njemu suprotnog tako da na primjer u ajetu o iskupljenju nije zabrana suprotnog oslobođenju roba zbog dozvoljenosti ostavljanja oslobađanja roba u osnovi i izvršenja njemu suprotnog i iskupljenja nahranjivanjem na primjer... Isto tako i „vrijeme u kojem ima prostora“; pa naredba namaza na početku vremena nije zabrana rađenja njemu suprotnog u tom vremenu. Štaviše, dozvoljeno je rađenje njemu suprotnog na početku vremena i njegovo okašnjivanje do sredine ili njegovog kraja zbog propisa „vremenskog prostora“. EBU MUHAMMED
35 Njegov komentator,34 Allah mu oprostio, kaže: Ono što se nazire, a Allah najbolje zna, je da je mišljenje apologeta i onih koji su saglasni sa njima od učenjaka usula da je naredba nečega lično zabrana njemu suprotnog izgrađena na njihovoj neispravnoj tvrdnji o tome da se naredba dijeli na dvije vrste: nefsij35 i tekstualna, i da je nefsijj‐naredba od teksta odvojeno značenje koje opstoji u Biću. I prekidanjem pogleda u tekst i uzimanjem u obzir nefsijj‐
govora su tvrdili da je naredba nečega lično zabrana suprotnog, iako je ono za šta se naredba veže traženje a ono čega se zabrana tiče ostavljanje... Ovim postaje očigledno da naredba nije lično zabrana suprotnog i da to nije moguće reći osim na osnovi tvrdnje da je naredba duševno (nefsijj) obraćanje koje opstoji u Biću odvojeno od teksta. To pojašnjava njihovo uvjetovanje da bi naredba bila zabranom suprotnog da naredba bude „duševna“ i time misle na „duševno“ obraćanje koje je odvojeno od forme (teksta). Vezanost ove mes'ele za duševni govor je decidno tvrdio autor „Ed‐
Dija'ul‐Lami'“ i drugi. Autor je na ovo išaretio svojim riječima „sa aspekta značenja, a što se tiče aspekta teksta ne...“ i nije primjetio, jer je ova od mes'ela u kojima se nalazi vatra ispod pepela, jer je osnova ovog govora izgrađena na neispravnoj tvrdnji a to je da je Allahov govor puko značenje koje opstoji u Biću, odvojeno od slova i formi, jer to neispravno mišljenje za sobom povlači da Gospodar nebesa i zemlje nije prozborio formama i slovima riječi Kur'ana. Neispravnost toga je jasna i dodatno će biti objašnjenja u „Temama o Kur'anu“ i „Temama o naredbi“, inšaAllah. Drugi mezheb: naredba nečega nije lično zabrana njemu suprotnog već je za sobom neminovno povlači. I ovo je najjače mišljenje jer tvoje riječi „Smiri se!“ na primjer za sobom povlače zabranu kretanja jer nije moguće postojanje onoga što je naređeno uz rađenje njemu suprotnog zbog nemogućnosti sastavljanja dvije suprotnosti a i ono bez čega se vadžib ne može ostvariti je vadžib kao što je prethodilo. Na ovom mišljenju su većina prijatelja Malika i njemu se vratio El‐
Baqilani u svojim posljednjim djelima a bio je zagovarao prvo. Treći mezheb: da nije ona lično niti je sadrži i to je mišljenje mu'tezilija i El‐Ebjarija od malikija, i Imamul‐haremejna i Gazalija od šafi'ija. Oni koji zagovaraju ovo mišljenje to dokazuju time da je dozvoljeno da onaj koji naređuje u vremenu naredbe nema na umu njemu suprotno, pa ako nema na umu njemu suprotno ne 34
Šejh Eš‐Šenqiti misli na sebe. 35
Od riječi nefs što znači duša, a ovdje se misli na „Allahov nefs“, jer oni kada govore o osobini Allahovog govora potvrđuju samo „duševni“ govor. 36 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA zabranjuje ga jer ne može se zamisliti zabrana nečega a to mu u osnovi nije palo na pamet.36 Na ovo se odgovara da je ostavljanje suprotnog ono što na neodvojiv način neminovno proizilazi (lāzim) iz njegove naredbe, jer nije ispravno sprovođenje naredbe u bilo kojem stanju osim uz ostavljanje suprotnog njoj. Dakle, naredba za sobom neminovno povlači zabranu suprotnog njoj zbog nemogućnosti sastavljanja dvije suprotnosti... U mes'ele koje se nadovezuju na razilaženje u ovom pitanju spadaju riječi čovjeka svojoj ženi: „Ako se suprotstaviš mojoj zabrani ti si taliq (puštena)!“ a nakon toga joj kaže: „Ustani!“, a ona sjedne te njeno sjedenje bude suprotstavljanje njegovoj zabrani na koju je ukazano formom naredbe pa da bude razvedena i po mišljenju da je za sobom neminovno povlači. Pa se razgranava na poznatom razilaženju da li je ono što proizilazi iz mišljenja mišljenje ili ne? Po mišljenju da nije zabrana lično niti je za sobom povlači neće biti razvedena. U mes'ele koje se takođe grade na ovu je kada bi klanjač u svom namazu ukrao ili obukao svilu ili pogledao u haram. Na osnovi da je naredba nečega zabrana suprotnog naredba namaza biva lično zabranom krađe na primjer pa će namaz biti neispravan, po pravilu da zabrana za sobom povlači neispravnost. Pa je krađa lično zabranjena u namazu naredbom obavljanja namaza. Po mišljenju da zabrana za sobom povlači neispravnost namaz će biti neispravan...“37 Ovim govorom sam htio skrenuti pažnju na novotarsko porijeklo prilaza nekih apologeta učenjaka usulul‐fikha ovoj mes'eli i da prikažem plod razilaženja u ovim mes'elama na primjeru nekih fikhskih propisa. Kao što su se svi složili da naredba nečega za sobom neminovno povlači zabranu njemu oprečnog (neqid) a to je ostavljanje sprovođenja naredbe. Npr., naredba čovjeka drugom čovjeku: „Ustani!“. Da li je lično zabrana (činjenja) sjedenja koje je suprotnost (didd) i da li je za sobom povlači i u sebi sadrži ili ne? Razilaze se kao što si vidio! Slažu se da onaj koji sjedne nije izvršio naredbu. Ali slažu se da je naredba: „Ustani!“ zabrana ostavljanja naređenog ili je u sebi sadrži. Komentator „Meraqis‐su'ud“, na str. 190, kaže: ‫ ﻓﻘﻮﻟﻚ ﻗﻢ ﻳﺴﺘﻠﺰم اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ ﺗﺮك‬,‫أﻣﺎ اﻟﻨﻘﻴﺾ اﻟﺬي ﻫﻮ ﺗﺮك اﳌﺄﻣﻮر ﺑﻪ ﻓﺈﻧﻪ ﻲ ﻋﻨﻪ أو ﻳﺘﻀﻤﻨﻪ اﺗﻔﺎﻗﺎ‬
36 Ovo se može reći za stvorenje ali ne za naredbu Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem, jer Allah zna „lāzim“ Svog govora, a i Njegov Poslanik. 37
Mudhekkiretun fi usulil‐fikh od Muhammeda El‐Emina Eš‐Šenqitija, rahimehullah, str. 32‐34 37 EBU MUHAMMED
...‫ﺧﻼف‬
‫اﻟﻘﻴﺎم ﺑﻼ‬
“Što se tiče oprečnog (neqid) koji je ostavljanje naređenog ona je zabrana njega ili ga u sebi sadrži po saglasnosti. Otuda tvoje riječi: “Ustani!„ neminovno povlače zabranu ostavljanja ustajanja bez razilaženja…“ Kada Allah naredi 'ibadet samo Njemu onda je ta ista naredba zabrana ostavljanja sprovođenja 'ibadeta samo Njemu ili je u sebi sadrži i za sobom je povlači po saglasnosti učenjaka usula, bez razilaženja. Ko uradi širk ostavio je naredbu sprovođenja 'ibadeta samo Allahu koja na zabranu ostavljanja sprovođenja 'ibadeta samo Allahu ukazuje tekstualno ili je u sebi sadrži i za sobom je po saglasnosti povlači, a naredbu sprovođenja 'ibadeta samo Allahu svakako nije izvršio i to po saglasnosti svih, uz razilaženje da li je naredba 'ibadeta samo Njemu ukazala na zabranu suprotnog (didd) tekstualno ili posredstvom razuma. Allahulmuste’an! Isto tako po saglasnosti svih nije ostvario naredbu sprovođenja 'ibadeta samo Njemu ako ne izvrši ono što iz nje neminovno proizilazi. Ove mes'ele su se ticale naredbe i zabrane a ne smije se smetnuti sa uma da se pitanje metoda i načina ili vidova ukazivanja pojmova na značenja ne tiče samo naredbe i zabrane već i ostalih pojmova koji na svoja značenja mogu ukazivati jednim od tri vida ukazivanja na koje ćemo se na odgovarajućem mjestu detaljnije osvrnuti: 1) Dilaletul‐mutabeqeh, tj. ukazivanje pojma na cijelo značenje za kojeg je postavljen; 2) Dilaletut‐tedammun, tj. ukazivanja pojma na jedan dio značenja za kojeg je postavljen; 3) Dilaletul‐iltizām, tj. ukazivanje pojma na značenja koja se nalaze izvan njega a koja su od njega neodvojiva, i iz njega proizilaze neminovnom uzročnom povezanošću ili su mu neminovna, poput ukazivanja pojma „čovjek“ na Stvoritelja s obzirom na to da je svako stvorenje dokaz postojanja Stvoritelja i da je postojanje stvorenog bez Stvoritelja nemoguće. Prema Nusretu, Bilibaniju i sljedbenicima te medrese uopšteno šehadet tevhida i poslanstva „ne ukazuje!“ na to da je izvršioc širka mušrik, a izvršioc islama musliman!!!38 Kao što iz njihovih laži proizilazi da, s obzirom da negacija islama mušriku nije od aslud‐dina, ni potvrđivanje islama izvršiocu islama nije od 38
Džahili kažu da vjerovanje da je izvršioc širka mušrik i da nije musliman muvehhid nije od šehadeta LA ILAHE ILLALLAH niti iz njega neodvojivo neminovno proizilazi tako da njegov nestanak znači nestanak osnove šehadeta, usljed čega kažu da tekfir mušrika nije od aslud‐dina! 38 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA aslud‐dina, a to su vallahi, kao što ćeš vidjeti, ogromne riječi i smjelost na ovaj din. Allahulmuste’an! Prema tome iz njihovog mezheba neminovno proizilazi da čovjek koji npr. vidi meleka koji obožava samo Allah dan i noć a zatim ne zna da je taj melek musliman Allahu, onaj koji Ga je učinio jednim, musliman ispravnog islama, pod uslovom da ostavi „širk“, u kojeg, kao što si vidio, ne ulazi širk hukma i tehakuma, i obožava39 samo Allaha! Razumiješ li?! Vidjećeš suštinu ovog menhedža kod odgovora na grešku Ebu Muhammeda El‐Makdisija i Ebu Jusufa Midhata sina Hasana! Vallahi, ako tvrdnja da nije od osnove dina Uzvišenog Allaha da čovjek vjeruje da je onaj koji je sproveo islam i tevhid musliman ‐ muvehhid i Njegov rob s kojim je zadovoljan, ogromna riječ, ja onda ne znam šta je „ogromna riječ na Allaha“!? Ako makar priznaju da je Allah šehadetom tevhida naredio da čovjek vjeruje da je onaj koji sprovede islam i tevhid musliman ‐ muvehhid i da je to uvjerenje učinio sastavnim djelom aslud‐dina onda moraju reći da je uvjerenje da je obožavatelj nekog drugog mimo Njega od aslud‐dina takođe, jer između rukna negacije i rukna potvrde u šehadetu tevhida nema razlike. I nek' je Allah na pomoći! Ove teme se nalaze u poglavlju o „naredbi i zabrani“ i vrstama ukazivanja pojmova na značenja i koje su od njih tekstualne a koje su razumske. Allahulmuste’an! Sve su ovo pitanja iz oblasti usulul‐fikha čiju spoznaju i primjenu su preskočili kolovođe smutnje od neznalica, licemjera i smutljivaca. Kao da šehadetom tevhida muslimanu nije naređeno da vjeruje šta je to islam i ko je musliman a ko mušrik i kakva je razlika među njima! A isti oni u aslud‐
din, kao što ćeš vidjeti, uvode uvjerenje da je mušrik na batilu a muvehhid na istini i ovdje pitamo smutljivce, a Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik, na koji je to način šehadet tevhida i islama ukazao na uvjerenje da je onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha na neistini, a onaj koji 'ibadeti samo Allahu na istini a nije ukazao da je onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha mušrik koji nije musliman, a onaj koji 'ibadeti samo Allahu muvehhid ‐ musliman koji nije nemusliman ili mušrik!? Odakle vam dokaz za prvo i dokaz kojim ste napravili razliku između njega i drugog!? Sram vas i stid bilo banditi jedni! Štaviše, vođe smutnje i glavešine zablude slijede Halidija u uvjerenju da je tekfir kategorije ili roda (džinsa) taguta od aslud‐dina, a tekfir pojedinaca nije, što 39
Iz stava džahila da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ takođe proizilazi da je onaj koji nije ostvario rukn potvrde u tevhid Allaha u hakimijjetu, nutrinski i vanjštinski, musliman koji samo Njega obožava! EBU MUHAMMED
39 znači da je tekfir kategorije ili roda taguta od šehadeta tevhida lično, tj. njegov rukn, ili iz njega neodvojivo vjerskom uzročnom povezanošću proizilazi, tj. njegov lazim, a uskoro ćeš vidjeti riječi Nusreta u kojima se čudi nama, koje naziva „praaavim novotarima“, zbog toga što smo tekfir mušrika uveli u šehadet LA ILAHE ILLALLAH. Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik protiv svakog prkosnog ahmaka bez stida! A sada izvoli riječi šejha Ebu Batina, koje sam ti nagovijestio! Upitan je šejh Ebu Batin, rahimehullah, o mišljenju onoga koji kaže da naredba 'ibadeta samo Allahu ne ukazuje na zabranu širka, te da je potrebno da se posebno zabrani širk, pa je odgovorio: ‫ ﻻ‬،‫ إن اﻷﻣﺮ ﺑﻌﺒﺎدﻩ اﷲ وﺣﺪﻩ‬:‫ ﻣﻦ ﻗﻮﻟﻪ‬،‫ اﳍﺎﺿﻢ ﻟﻜﻼم اﷲ ﻋﻤﺎ أرﻳﺪ ﻣﻨﻪ‬،‫ اﻟﻜﺎذب ﻋﻠﻰ اﷲ‬،‫ﻗﻮل اﳉﺎﻫﻞ‬
‫ واﻟﻮﻋﻴﺪ اﻟﺸﺪﻳﺪ ﻓﻴﻤﻦ ﻗﺎل ﰲ‬،‫ ﻓﻬﺬا ﳐﻄﺊ ﺿﺎل‬،‫ ﺑﻞ ﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك‬،‫ﻳﻔﻴﺪ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك‬
‫ ﻛﻞ ﻣﺎ ورد ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻣﻦ‬:‫ وﻟﻮ أﺻﺎب؛ ﻓﻜﻴﻒ ﲟﻦ ﻗﺎل ﺑﺮأﻳﻪ وأﺧﻄﺄ! وﻗﺪ ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس‬،‫اﻟﻘﺮآن ﺑﺮأﻳﻪ‬
‫ إن ﻗﻮﻟﻪ‬:‫ ﻓﻌﻠﻰ ﻗﻮل ﻫﺬا اﳉﺎﻫﻞ‬.‫ واﻟﻌﻠﻤﺎء‬،‫ ﻓﻤﻌﻨﺎﻫﺎ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ وﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﲨﻴﻊ اﳌﻔﺴﺮﻳﻦ‬,‫اﻷﻣﺮ ﺑﺎﻟﻌﺒﺎدة‬
‫ }وأﻧﺎ‬:‫[ وﻗﻮﻟﻪ‬5 :‫ }إﻳﺎك ﻧﻌﺒﺪ{ ]اﻟﻔﺎﲢﺔ‬:‫[ وﻗﻮﻟﻪ‬21 :‫ }اﻋﺒﺪوا رﺑﻜﻢ اﻟﺬي ﺧﻠﻘﻜﻢ{ ]اﻟﺒﻘﺮة‬:‫ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ‬
:‫[ وﻗﻮﻟﻪ‬56 :‫ }وﻣﺎ ﺧﻠﻘﺖ اﻟﺠﻦ واﻹﻧﺲ إﻻ ﻟﻴﻌﺒﺪون{ ]اﻟﺬارﻳﺎت‬:‫[ وﻗﻮﻟﻪ‬92 :‫رﺑﻜﻢ ﻓﺎﻋﺒﺪون{ ]اﻷﻧﺒﻴﺎء‬
،‫ ﻻ ﻳﻔﻴﺪ اﻟﻨﻬﻲ ﻋﻦ اﻟﺸﺮك؛ ﻓﺈذا ﻛﺎﻧﺖ اﻟﻌﺒﺎدة اﳌﺄﻣﻮر ﺎ‬،‫[ وﳓﻮ ذﻟﻚ‬56 :‫}ﻓﺈﻳﺎي ﻓﺎﻋﺒﺪون{ ]اﻟﻌﻨﻜﺒﻮت‬
:‫ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ؛ اﻟﱵ ﺣﻘﻴﻘﺘﻬﺎ‬:‫ وﻫﻮ ﻣﻌﲎ‬،‫ وﻧﻔﻴﻬﺎ ﻋﻤﻦ ﺳﻮاﻩ‬،‫ ﻫﻮ إﻓﺮاد اﷲ ﺑﺎﻹﳍﻴﺔ‬،‫ﻫﻲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ واﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
‫ ﻓﻘﺪ‬،‫ وﻣﺎ ﳛﺘﺎج إﱃ إﻳﻀﺎح‬،‫ وﻫﺬا أﻣﺮ واﺿﺢ‬،‫ وﻧﻔﻲ اﻟﺸﺮﻛﺔ ﻋﻦ اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ ﻓﻴﻬﺎ‬،‫إﺛﺒﺎت اﻟﻌﺒﺎدة ﷲ وﺣﺪﻩ‬
.‫ﺗﺒﲔ ﺑﻄﻼن ﻗﻮﻟﻪ ﲟﺎ ذﻛﺮﻧﺎﻩ‬
„Riječi neznalice, lažova na Allaha, onoga koji čini nepravdu Allahovom govoru tumačeći ga u neželjenom značenju, rekavši: „Naredba 'ibadeta samo Allahu ne ukazuje na zabranu širka, već je potrebna zabrana širka“; takav je pogriješio i zabludio. Postoji velika prijetnja onome koji govori o Kur'anu svojim mišljenjem makar i pogodio, a kako je tek sa onim koji govori iz svog razmišljanja i pogriješi! Ibn 'Abbas je rekao: „Svaka naredba 'ibadeta spomenuta u Kur'anu znači tevhid“, i na tome su svi mufessiri i učenjaci. Prema riječima neznalice, riječi Uzvišenog: 'Ibadetite vašem Gospodaru, Koji vas je stvorio i riječi: Samo Tebi 'ibadetimo i riječi: Ja sam vaš Gospodar, pa 40 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 'ibadetite Mi, i slično, ne ukazuju na zabranu širka!? Pa ako je značenje naređenog 'ibadeta tevhid a tevhid je činjenje Allaha jednim u božanstvu (ilahijjetu) i njegovo negiranje od svega mimo Njega, i to je značenje LA ILAHE ILLALLAH, čija je suština potvrđivanje 'ibadeta samo Allahu i negacija učesništva uz Uzvišenog Allaha u njemu, a to je poznata stvar koja nije potrebna objašnjenja, onda neispravnost njegovih riječi postaje jasna ovim što smo spomenuli.“40 Pa ko zna da je Allah naredio pridržavanje samo Njegovog šerijata, nutrinom i vanjštinom, time se nad njim uspostavio argument u pogledu zabranjenosti ostavljanja tog pridržavanja i zabrane pridržavanja šejtanskog zakona, hukmom i tehakumom, slijeđenjem i pokornošću. Onaj koji učini sebe ili drugog sudijom mimo Allaha, nutrinski ili vanjštinski, je ostavio Njegov tevhid u hukmu (suđenju) i propisivanju zakona. I nek' je Allah na pomoći! Svako ko ima pameti zna koliko je spomenuti temelj važan, jer mnogi džahili koji za ispravnost osnove dini islama uvjetuju da čovjek vjeruje u obaveznost suđenja samo Allahovim zakonom i tehakuma samo njemu, a Nusret i Bilibani, prema njihovoj tvrdnji da tehakum nije od aslud‐dina, to ne uvjetuju, da Allah sačuva, ne izbacuju iz islama onoga koji ne vjeruje u zabranjenost suđenja tagutskim zakonom i traženja riješavanja sporova suđenjem njime, tj. tehakuma njemu, ili onoga koji to radi, ako ne zna poseban tekst koji mu naređuje da vjeruje u zabranjenost spomenutog i da ga ostavi. Dakle, iako je poznavanjem prvog nad njim uspostavljen argument, nakon kojeg zaslužuje tekfir kufrom kazne, on prije njegove uspostave, zbog vjerovanja u dozvoljenost suđenja tagutom i tehakuma njemu, ili nevjerovanja da je to zabranjeno, ili pak sumnje u pogledu toga ili činjenja istog, nije musliman zbog toga što nije sproveo kufr u veliki širk i u taguta ili što je vjerovao u veliki širk i uradio ga i time povjerovao u taguta. Kao što rekoh, prema nekim ljudima danas, a riječi onih koji kažu da tehakum nije od aslud‐dina na to ukazuju, čak i oni koji ne znaju obaveznost pridržavanja samo Allahovog zakona, i zabranu suprotnog mogu biti opravdani neznanjem, jer to ne ulazi u aslud‐din! Nastavimo sa navođenjem opisa iz govora Ibn Tejmijje za koje se veže propis nestanka islama i tekfira kufrom kazne nakon uspostave argumenta! 40
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/309 EBU MUHAMMED
41 1.5 Treći opis: ohalaljivanje suđenja onim što Allah nije
objavio i tehakuma istom
Ohalaljivanje suđenja odnosno rješavanja sporova ljudi putem suđenja šejtanskim zakonom od strane taguta hukma koji je jedan od jedinki taguta pokornosti kojima se pokorava neovisno od pokornosti Allahu, tj. u apsolutnoj nepokornosti Allahu i mimo slijeđenja šerijata, je kod Ibn Tejmijje veliki kufr. Ko to uradi, kafir je i u pogledu ovoga se slaže čitav ummet! Rekao je Ibn Tejmijje: .‫ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺤﻞ أن ﳛﻜﻢ ﺑﲔ اﻟﻨﺎس ﲟﺎ ﻳﺮاﻩ ﻫﻮ ﻋﺪﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ اﺗﺒﺎع ﳌﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ‬
„Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim što on smatra pravdom, mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio, kafir je.“ 41 Ohalaljivanje može biti jezikom ali nije uvjet za tekfir onoga koji sudi tagutskim zakonom ili traži da mu se sudi kao što kažu braća taguta, a može se zaključiti iz činjenice da su taguti hukma i njegovi robovi zamjenili Allahov zakon za tagutski i posljednji učinili onim koji treba biti slijeđen, a svaki narod tvrdi da je njegov zakon pravda, pa sve to ukazuje na najveći mogući vid kufra u Gospodara nebesa i zemlje, i prema pravilima ehlus‐sunneta i džema'ata neminovno je da je srce osoba koji to rade, i nameću taj zakon ljudima, i kažnjavaju onoga koji se prema njemu „ogriješi“ puno nevjerstva ili u 'aqidi ili u djelima srca, a vanjsko djelo je kod ehlus‐sunneta lično veliki kufr ili srčani kufr iz njega neminovno proizilazi, a ne znak za srčani kufr kao što kažu džehmije. Takav je kafir bez obzira što svojim jezikom kaže da on to nije ohalalio, jer činjenica da je nametanje zakona uz indicije koje postoje pri njima došlo u kontekstu „nametanja pravde“ narodu je najveći vid ohalaljivanja vladanja i suđenja tagutskim zakonima. Ustavi i zakoni taguta izričito ukazuju na to da pravo apsolutnog zakonodavstva posjeduju njihovi parlamenti i više i niže instance vlasti. Pa ima li većeg ohalaljivanja od ovoga čak i po uvjetu onih koji za tekfir taguta hukma uslovljavaju ispoljavanje jezičkog ohalaljivanja!? Kada budemo govorili o greškama Albanija spomenućemo riječi Ibn 'Usejmina o ovoj mes'eli i pojasniti njihovo značenje. 41
Minhadžus‐Sunneh 5/83 (Šamilah) 42 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Kada je u pitanju ohalaljivanje harama pukim djelom imamo primjer kada je Poslanik, ., naredio ashabima da ubiju čovjeka koji je oženio ženu svoga oca i da mu uzmu imetak. Protumačio je njegovo djelo ili kao ohalaljivanje Allahove zabrane ili opiranje i odbijanje pridržavanja nje iz oholosti, a oba opisa su kod ehlus‐sunneh sami po sebi vrste kufra. Kufr ohaljivanja zabranjenog i kufr odbijanja, opiranja i oholosti i slično. Dakle, ovdje imamo još jedan opis a to je ohalaljivanje suđenja šejtanskim zakonom, a maloprije smo spomenuli nepostojanje uvjerenja da je to haram. Ja spominjem još jedan opis koji se nalazi između ova dva iako ga šejhul‐islam nije spomenuo, a to je da čovjek niti vjeruje da je to haram niti da je halal. Znači, nema nikakvo mišljenje u pogledu toga. Takav je kafir u osnovi (kafir asli). 1.6 Četvrti opis: suđenje tagutskim zakonom i
smatranje toga onim čime je potrebno suditi mimo
Kur'ana i Sunneta
 Suđenje (hukm) šejtanskim zakonom i smatranje toga onim čime je potrebno suditi mimo Knjige i Sunneta. Kaže: „Štaviše mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput „sevālifa“ beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'in) i smatraju da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)42 kufr.“ Ovdje je spomenuo opis suđenja tagutskim zakonom a to je djelo kao i opis uvjerenja da je to ono čime je potrebno ili čime se treba suditi mimo Knjige i Sunnneta a posljednji je gori od pukog uvjerenja da je dozvoljeno suditi tagutskim zakonom, jer ovdje se kaže da vjeruju da je to potrebno i ono čime se treba suditi. 1.7 Peti opis: nepridržavanje samo Allahovog zakona,
hukmom i tehakumom, nutrinski i vanjštinski
Na kraju je spomenuo nepridržavanje tevhida Allaha u suđenju (hukmu), rekavši: 42
Stavio sam „pravi“ jer je je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban vid kufra. EBU MUHAMMED
43  „Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati43 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri,44 a u suprotnom će biti džahili...“ Dakle, nepridržavanje tevhida Allaha u hukmu bilo nutrinom (batinen) ili vanjštinom (zahiren) je kufr, bez obzira da li je to ohalalio jezikom ili nije, je li zanijekao ili nije, a Nusret se sa mnom u pogledu ovoga mora složiti, iako mu je ostao problem sa riječima „ušli u islam“, kojeg ćemo riješiti, inšaAllah. A nakon toga je spomenuo „...ohalale...“ što je samo jedan vid rušenja iltizāma samo šerijata, ali ne jedini, i koji se kao što smo rekli kod ehlus‐sunneta može ostvariti srcem, riječima ili djelom. A i da kažemo da su ti ljudi kod šejhul‐islama imali opis pravnog islama na osnovu izgovaranja šehadeta i slično od dokaza pravnog islama kod učenjaka, Nusretu ostaje pitanje šta ćemo uraditi sa njima kada vidimo da imaju pri sebi bilo koji od uzroka rušenja iltizāma (pridržavanja) samo šerijata Allaha, nutrinski ili u vanjštini? Ako bi im Nusret negirao islam, a to zabranjuje njegova tvrdnja da tehakum nije od aslud‐dina, kao i njegovo shvatanje riječi šejhul‐islama, problem koji ostaje nije opasan, već je fikhske prirode a tiče se toga da li ćemo ako su bili opisani pravnim islamom, a nakon što saznamo da nisu vjerovali, što može podrazumijevati da nisu znali da se samo smije i mora pridržavati šerijata Allaha i da je zabranjeno pridržavati se šejtanskog zakona i sprovoditi ga, bilo hukmom, tehakumom, pokornošću ili slijeđenjem, takve nazvati murteddima uzimajući u obzir njihov vanjski tj. pravni islam, s obzirom da je riddet povratak u kufr nakon islama i u pravnom smislu se tiče vanjštine a mi ne znamo stanje srca, ili ćemo ih uprkos njihovom izgovaranju šehadeta i slično kojim su ispoljili „ulazak u islam“ u vanjštini nazvati kafirima u osnovi zbog toga što nam je postalo jasno da nikad nisu ušli u suštinski islam. Čak iako bi im se u vanjštini presudilo da su murteddi zbog suđenja tagutskim zakonom, to ne znači da u suštini ne mogu biti kafiri u osnovi ako svojim srcem nikad nisu ostvarili osnovu dini islama. Ovo nije veliki problem. Ova mes'ela se spominje u pogledu osoba kojima se posvjedoči pravni islam na osnovu nekog dokaza a nakon toga se pokaže da, npr., ne zna osnovu islama i slično, ili u slučaju malodobnog djeteta nevjernika koje ima sposobnost razaznavanja (mumejjiz), koje primi islam pa se otkine prije punoljetstva; da li je kafir aslij ili se tretira murteddom u vanjštini. 43
Na ar. je riječ ‫التزام‬ koju sam preveo kao „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati. Na ar. kuffar. 44
44 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Važno je da se složimo u pitanju negacije islama onoga koji sruši aslud‐din u pogledu pridržavanja samo Allahovog šerijata, nutrinom ili vanjštinom, tj. uvjerenjem ili djelima srca, govorom jezika ili djelima tijela, ili ostavljanjem uvjerenja i djela srca bez kojih nema aslud‐dina kao što smo vidjeli, ili ostavljanjem pridržavanja (iltizāma) šerijata u potpunosti, tj. et‐terkul‐mutlaq, makar se to ticalo samo jednog propisa, što se manifestuje kroz neke vrste kufra poput kufrut‐tevelli (kufra okretanja od pokornosti), ili kufrul‐'irada (kufra izbjegavanja) i kufrul‐istikbār (kufra oholosti) i slično, koje ulaze u kategoriju potpunog ostavljanja. S time što je u vanjskoj realnosti često teško ustanoviti te vrste kufrova. Ali onaj koji upadne u veliki širk i tagutijjet propisivanja zakona, ili tagutijjet suđenja tagutskim zakonom, ili veliki širk tehakuma koji se ogleda u traženju suđenja tagutskim zakonom je mušrik i njegovo djelo kategorički ukazuje na nevjerničko ostavljanje šerijata i pridržavanja (iltizāma) samo njega, jer ko god uradi veliki širk ostavio je tevhid. Ovo sam pojasnio u knjizi „Odgovoru na šubhu poturenu Ibn Kethiru“. Dakle, u govoru šejhul‐islama imamo nepostojanje uvjerenja u obaveznost suđenja Allahovim sudom, ohalaljivanje suđenja zakonom taguta, samo suđenje i smatranje toga onim čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta, i nepridržavanje Allahovog zakona nutrinom ili vanjštinom. Ovo su menati, tj. opisi koje je spomenuo Ibn Tejmijje, rahimehullah, i za koje je vezao propis tekfira. Evo još jednom riječi šejhul‐islama da se bolje urežu u srce: „Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da sudi među ljudima onim što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir. Jer nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njihovom dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani. Štaviše, mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te 'ala, poput „sevālifa“45 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'in)46 i smatraju47 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)48 kufr. 45
Plemenski zakoni. Na ar. ‫المطاعين‬ od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bi izgubio riječ „pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti, a da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. 47
Drže, vide... 48
Stavio sam „pravi“ jer je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći time ukazati na poseban vid kufra. 46
EBU MUHAMMED
45 Jer, mnogi ljudi su ušli u islam49 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati50 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri, a u suprotnom će biti džahili...“ Nema sumnje da bi mi uzelo puno mjesta i vremena kada bih htio da precizno i u potpunosti protumačim riječi Ibn Tejmijje i objasnim prave menate tj. opise za koje se veže tekfir, a koje je Ibn Tejmijje želio svojim govorom, i da anuliram i zanemarim sva ona značenja do kojih se dolazi putem metode oprečnog shvatanja (mefhumul‐mukhalefeh) za koje se prema konsenzusu muslimana u ovom pitanju ne smiju vezati propisi. Tokom ove studije će se, inšaAllah, ponavljati spomen važnih pitanja kao i objašnjenje da se govor Ibn Tejmijje tiče nekih vidova velikog kufra i širka, što ne znači da ne postoje manji vidovi velikog kufra i širka, kao i činjenicu da je u pogledu nekih uvjeta govor Ibn Tejmijje došao u kontekstu tretiranja neke poznate i česte pojave u njegovom vremenu, o kojoj on trenutno govori. Allahulmuste’an! Sljedbenici Albanija su se dočepali ovog citata i unakazili i njega i vjeru igrajući se njime i Allahovim dinom vežući propise tekfira za neželjene opise, tako da je čak i Stalna Komisija za Fetve u Saudijskoj Arabiji izdala fetve u kojima je objasnila greške spomenutih. Ja sam bio u Jordanu kada je rasprava između Dr. Ebu Ruhajjima i 'Alija Halebija bila aktuelna, nakon koje je Ebu Ruhajjim napisao poznatu knjigu u kojoj je otkrio menhedž sljedbenika Albanija i čak poslao pismo Stalnoj Komisiji u kojem im je predstavio 'aqidu sljedbenika Albanija i od njih, zbog naučnog i vjerskog emaneta, zatražio da se oglase što su i učinili. Neki bošnjački studenti, sa kojima sam tada bio kod Dr. Ebu Ruhajjima, su dobro upoznati s tokom odvijanja stvari. 1.8 Naslovi kroz koje ćemo detaljno pobiti šubhe
poturene šejhul-islamu
Detaljno pobijanje ovih šubhi, poturenih šejhul‐islamu, ćemo izvršiti kroz slijedeće naslove pod kojima ćemo konstatovati važne vjerske temelje. 49
Na ar. glagol eslemu u trećem licu množine. Na ar. je riječ ‫التزام‬ koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati. 50
46 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 
Govor šejhu‐islama i bilo kojeg učenjaka na zemljinoj kugli sam po sebi nije šerijatski dokaz, iako šejhul‐islam ovdje nije pogriješio.  Pojašnjenje osnove islama kod šejhul‐islama i tumačenje njegovog govora koji je mnogima nejasan (mutešābih) u svjetlu njegove definicije osnove islama, jer ona je muhkem51 i mentuq52 u ovom pitanju, a neznalice su do svog zaključka došle putem umišljenog oprečnog značenja kojeg su zaključili iz činjenice da je šejhul‐islam prvo protekfirio onoga koji zna a za onoga koji ne zna je rekao da je džahil a ne kafir, a iz ustezanja učenjaka ehlus‐sunneta od tekfira pojedinaca ne proizilazi neminovno potvrđivanje islama istim. Zbog toga što je negirani tekfir onaj koji biva nakon uspostave argumenta, što ne znači da prije toga nije kafir ako nema pri sebi islam čiju je osnovu šejhul‐islam definisao. Isto tako ćemo kao muhkem i mentuq njegovog govora koristiti druge citate koji se naravno grade na njegovu definiciju osnove islama, te u svjetlu njih protumačiti ono što je nekom nejasno, jer najveća pravda je protumačiti njegove riječi njegovim govorom lično.  Pojašnjenje prepreka koje sprečavaju i zabranjuju uzimanje oprečnog značenja u obzir i građenje propisa na njemu.  Riječi Ibn Tejmijje, s obzirom da su postale predmet razilaženja, ne mogu biti „uzete kao dokaz“, jer je pravilo u šerijatu da nije validna „argumentacija“ bilo kojim dokazom koji je postao predmet hipotetičnosti, a šta da se kaže za govor ljudi!  Konstatacija da šejhul‐islam sa aspekta uspostave argumenta prije i poslije njega koristi pojam velikog kufra u dva značenja. Veliki kufr prije uspostave argumenta nad pojedincem koji u tom stanju za sobom ne povlači neke dunjalučke i ahiretske propise poput kažnjavanja i slično, i veliki kufr nakon uspostave argumenta nad pojedincem, i to je onaj koji za sobom povlači kaznu i slično. Što znači da kada šejhul‐islam nekom negira kufr to za sobom ne povlači potvrdu opisa islama istom ako ga pri sebi nema.  Komentar značenja riječi šejhul‐islama „...mnogi ljudi su ušli u islam...“, jer je to problem protivnicima, nekom više nekom manje. Kada sve objasnimo, inšaAllah, svaki iskren čitaoc će u svojim prsima i srcu osjetiti rahatluk i prepoznati istinitost menhedža i shvatanja kojem nas je Allah uputio, velhamdulillah na početku i na kraju. 51
Ono što je jasno i predstavlja temelj kojem se mora vratiti nejasno. Značenje na koje je direktno ukazano. 52
EBU MUHAMMED
47 48 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA GOVOR IBN TEJMIJJE I OSTALIH UČENJAKA SAM PO SEBI NIJE ŠERIJATSKI DOKAZ EBU MUHAMMED
49 2. Govor Ibn Tejmijje i ostalih učenjaka sam po
sebi nije šerijatski dokaz
Kao šerijatski dokaz u islamu se tretiraju samo Kur'an i Sunnet Allahovog Poslanika, ., i oni su osnova. Nakon toga dolaze idžma', tj. konsenzus koji se gradi na dokazu, te qijās, odnosno analogija. Ovo su opšti izvori i dokazi šerijata u pogledu kojih postoji saglasnost. Oni koji se suprotstavljaju analogiji najčešće je potvrđuju i sprovode pod drugim imenom i metodom. Postoje takođe opšti dokazi i izvori šerijata u pogledu kojih se učenjaci razilaze. Ali su se svi složili da govor bilo kojeg čovjeka mimo Allahovog Poslanika Muhammeda, ., nije šerijatski, osim kada je u pitanju pravno mišljenje nekog od ashaba, gdje većina učenjaka pod određenim uvjetima smatra da je pravno mišljenje nekog od ashaba šerijatski dokaz, ali ne zbog njega samog po sebi već što se pretpostavlja da je u suštini utemeljen na dokazima Kur'ana i Sunneta, s obzirom da su ashabi bili svjedoci spuštanja Objave i njenog tumačenja od strane Poslanika, ., i da bolje poznaju vjeru od bilo koga nakon njih, posebno u stanju kada se mišljenje ashaba u pitanju u kojem nije dozvoljen idžtihad podiže na stepen onoga što je rekao Allahov Poslanik, ., lično, tj. daje mu se propis merfu'u hadisa. Tokom knjige ćeš vidjeti govor šejha Muhammeda El‐Emina Eš‐
Šenqitija o ovoj mes'eli. Zbog svega toga se sa pravnim mišljenjem ashaba ne može postupati po ćefu neznalica već se mora staviti na njemu odgovarajuće mjesto kako u hijerarhiji opštih šerijatskih dokaza tako i u pogledu ophođenja sa parcijalnim dokazima Kur'an i Sunneta. Niko od učenjaka islama nije rekao da je govor ostalih ljudi šerijatski dokaz, što znači da je dokazivanje i argumentiranje govorom običnih ljudi među ulemom propao projekat prije svog početka. Prema tome shvatanje Ibn Tejmijje, svejedno odgovaralo istini ili ne, nije šerijatski dokaz. Ko kaže da je govor učenjaka sam po sebi dokaz i da je on vjera, je kafir u Allaha, +, jer je uzeo učenjake za gospodare (erbabe) mimo Allaha i za vjerovjesnike mimo Allahovog Poslanika, ..
Danas imamo grupe ljudi koji svoja mišljenja bukvalno argumentiraju i dokazuju riječima učenjaka daleko od Kur'ana i Sunneta Allahovog Poslanika, ., a problem leži još više u tome što nisu u stanju da ih shvate već ih iskrivljuju. Paradoks je još veći kada kažu da ne razumiju jasan govor Allaha i Njegovog Poslanika, ., i da im za to treba posrednik među učenjacima, a nakon toga ih 50 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA vidiš kako odjednom navodno razumiju govor učenjaka bez posredstva učenjaka! Ovo važi za riječi bilo kojeg učenjaka od selefa i khalefa. Ibn Tejmijje je u ovoj mes'eli na istini, ali ne na onoj koja mu se potura od strane zabludjelih i neznalica. Musliman se treba potruditi da stekne znanje i osposobi sebe za shvatanje tekstova Objave i argumentiranje njima, i da u korijenu prekida svaki pokušaj manipulisanja riječima učenjaka i da odmah na početku odbije prepucavanja sa njihovim citatima, jer to nikuda ne vodi. Riječi učenjaka se mogu navesti nakon argumentiranja šerijatskim dokazima, kao potvrda tog shvatanja ili da se dokaže greška u njima ako je ima, a moram priznati da me najviše izmorilo prepucavanje riječima ljudi. Bitno je znati din i njegove temelje, naučiti i dokučiti temelje učenjaka da bi znali na čemu grade svoje fetve i pravna rješenja. Allahulmuste’an! To kada se nauči lahko je sastaviti sve citate koji na izgled djeluju proturječnim, a u suštini nisu. Govoreći o sebi kažem da u pogledu naše 'aqide nemam problema ni sa jednim citatom učenih koji su došli do mene, pogotovo ne sa onima koje navode vođe sekte kojima odgovaram i oni od kojih oni prenose. Allahulmuste’an! EBU MUHAMMED
51 52 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ZNAČENJE DEFINICIJE (HADD) ISLAMA I ASLUD‐DINA U TEKSTOVIMA OBJAVE I KOD ŠEJHUL‐ISLAMA IBN TEJMIJJE 

























Ostala značenja aslud‐dina u govoru učenih Vjerski dokazi iz medinskog perioda Dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika Metode ukazivanja pojmova na značenja Šehadet tevhida i metode ukazivanja na značenje Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja ukazuje na sav aslu dinil islam Uopštene skretnice u pogledu praktičnog tevhida Pojam 'ibadet se u terminologiji učenjaka koristi u dva značenja Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i srca O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava tagut Moguće je da neke osobe koriste pojam „veliki širk“ i „'ibadet“ u značenjima kalupa i oblika velikog širka i 'ibadeta drugom mimo Allaha, a ne u njihovom suštinskom značenju u vjeri Terminologija Dr. El‐Qarnija u knjizi „Davabitut‐Tekfir“ O „tekfiru onoga koji ne tekfiri“ Značenje „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima učenjaka da've Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni tekfir“ Odricanje od suštinskog velikog širka Odricanje od svake jedinke taguta i kufr u nju ukazuje na odricanje od svake jedinke suštinskog velikog širka i kufr u njega Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom širku Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka i pobijanje protivničkih šubhi Ne smije se praviti razlika između vrsta i jedinki istog roda Čak se i novotari slažu da se ne smije praviti razlika između jedinki i vrsta bilo kojeg roda koje imaju istu suštinu Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na osnovu dini islama Primjena temelja iz govora Ishaqa sina ’Abdurrahmana Vjerski dokazi ukazuju na odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću Oni koji kažu da u aslud‐din ulazi samo odricanje od kategorije ili roda nam moraju objasniti značenje kolektivne slike „kategorije“ velikog širka i taguta! Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“ velikog širka, taguta i mušrika 53 EBU MUHAMMED
3. Značenje definicije (hadd) islama i aslud-dina
u tekstovima Objave i kod šejhul-islama Ibn
Tejmijje
Svaki musliman i učenik treba znati da se sa pojmom haddul‐islam,53 tj. definicija islama kod učenjaka islama želi ukazati na minimalan opis sastavljen od riječi i djela koji sačinjava suštinu osnove dini islama iz kojeg se dobija ime islama u Allahovoj vjeri i bez kojeg nema tevhida niti ulaska u Džennet. Kada kažemo „riječi i djela“ mislimo na unutrašnje i vanjske riječi i djela, tj. na uvjerenja i djela srca i govor jezikom i rad udovima. Po prioritetnom mišljenju ostavljanja ulaze u djela, inšaAllah, a ako neko kaže da ostavljanja ne ulaze u djela on će u definiciji spomenuti dodatak ostavljanja riječi i djela koje se ne mogu sastati sa osnovom dini islama. U opisu aslu dinil‐islama učestvuju najveći griješnici muslimana i najbolji vjernici, jer je to onaj opis bez kojeg islam ne postoji, a sve ispod njega je nevjerstvo u Allaha. Dakle, učenjaci, pored ostalih upotreba, u osnovi koriste pojam aslu dinil‐islam i haddul‐islam za minimalan opis sastavljen od riječi i djela koji sačinjava suštinu osnove islama kojom čovjek zaslužuje ime islama i ulazak u Džennet ako umre na tome ili ulazak u Džehennem i vječni ostanak u njemu ako umre na suprotnom, da Allah sačuva! Ovo značenje je predmet naše knjige. U vezi ovoga sam na lancu predavanja o tehakumu citirao riječi 'Abdulmedžida Eš‐Šazilija iz knjige „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ gdje govoreći o ulasku praktičnog tevhida u aslud‐din na 383. str. kaže: ‫ﳑﻦ‬ ‫ﻟﻐﲑﻩ‬ ‫ﻳﺘﺤﻘﻖ‬ ‫وﻻ‬ ‫ﻓﺎﺟﺮا‬ ‫أو‬ ‫ﻛﺎن‬ ‫ﺑﺮا‬ ‫ﻣﺴﻠﻢ‬ ‫ﻛﻞ‬ ‫ﰲ‬ ‫وﻳﺘﺤﻘﻖ‬ ‫ﻛﻠﻬﻢ‬ ‫اﳌﺴﻠﻤﻮن‬ ‫ﻓﻴﻪ‬ ‫ﻳﺸﱰك‬ ‫أﻣﺮ‬ ‫اﻟﺪﻳﻦ‬ ‫وأﺻﻞ‬
.‫اﻟﻄﻮاﻏﻴﺖ‬ ‫ﻳﻌﺒﺪ‬
„Aslud‐din je stvar u kojoj učestvuju svi muslimani i koja se ostvaruje kod svakog muslimana, bio časan ili griješan, a ne ostvaruje se kod drugih od onih koji 'ibadete tagutu.“ Kada dođe vrijeme za to, vidjećeš da je Eš‐Šazili praktični dio tevhida koji ulazi u aslud‐din sveo na tevhid Allaha u hukmu (zakonu), tevhid Allaha u obredima i tevhid Allaha u vilajetu, tj. lojalnosti prema Njemu kroz vezanost za 53
Definicija ili granica islama. 54 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Njega Njegovom vjerom iz čega proizilazi ljubav i mržnja u ime Njega i Njegove vjere. 3.1 Ostala značenja aslud-dina u govoru učenih Napominjem da se pojmom aslud‐din u govoru učenjaka ponekad nazivaju stvari koje ne ulaze u prethodno značenje već su u oblasti temelja vjere (usulud‐
din) i stvari koje se ne znaju osim Objavom. Primjer za to su propisi oko kojih su se složili svi vjerovjesnici, 'alejhimusselam, poput zabrane bluda i razvrata, nepravde i laganja, lažnog svjedočenja i ispoljavanja dina (izharud‐din) i slično. Tada kažu da je to aslud‐din u smislu da su se svi vjerovjesnici složili u njihovoj propisanosti, a ne u smislu da je nevjernik onaj koji nešto od toga ne zna i da nema opravdanja u neznanju, kao što je to slučaj u prvom značenju aslud‐dina kojeg se tiče naš govor. Na tu činjenicu ukazao je 'Ali El‐Hudajr, da mu Allah popravi stanje, na početku knjige „Odjeljak (džuz') o aslu dini islama ‐ Tevhid i Poslanica„ u kojoj govori o aslud‐dinu, gdje je iz govora Ibn Tejmijje naveo značenja u kojima neznalica može biti opravdan. Kada je prenosio taj govor El‐Hudajra u svojim odgovorima na net‐u i slično, Bilibani nije skrenuo ljudima pažnju na tu činjenicu, niti je neznalica shvatio da je u govoru 'Alija El‐Hudajra dokaz da je tehakum samo Allahu i ostavljanje tehakuma šejtanskim poslanicima od taguta od aslud‐dina, jer će svakom čovjeku u kaburu biti postavljena tri pitanja: „Ko je tvoj Bog?“, „Ko je tvoj vjerovjesnik?“ i „Koji je tvoj din?“ A ovaj din je predanost Allahu s tevhidom što podrazumijeva pridržavanje samo Njegovog dina, nutrinom i vanjštinom. Allahulmuste'an! Da je ovaj sijač nereda imao imalo stida i veze sa Uzvišenim Allahom shvatio bi da tevhidul‐hakimijje, s obzirom da ulazi pod sve tri vrste tevhida Allaha kao i pod tevhid Poslanika, ., u slijeđenju (tevhidul‐muta'be'ah) i da se Allahov din ogleda u pridržavanju samo Njegovog šerijata, ulazi pod ova tri pitanja, koja će čovjeku biti postavljena u kaburu. Ko je tvoj Bog? Ko je tvoj Poslanik? Koji je tvoj din? Zbog toga što onaj koji sebe ili drugog riječju ili djelom učini sudijom mimo ili uz Allaha, ili ne dao Allah, pridržava se (jeltezim) zakona šejtanskih poslanika, koji najčešće oponašaju Allahove propise, nije ostvario značenje tevhida Allaha u hukmu. Većina slijepih sljedbenika i bolesnih srca je nasjela na laži Bilibanija i EBU MUHAMMED
55 Nusreta pored očitih dokaza i nakon dugogodišnjeg slušanja dersova o tevhidu, imanu i kufru, i to onda kada je došlo do kolizije između vjerovanja u Allaha i vjerovanja u „voljene“. Da Allah sačuva! Na pitanje „Šta je to aslud‐din i šta ulazi u aslud‐din?“, Bilibani, nakon što je naveo citate učenjaka koji govore protiv njegovih laži, jer se u njima spominje ulazak ostavljanja širka u aslud‐dina a tehakum tagutu je veliki širk, sijač nereda po zemlji ,navodi54 riječi 'Alija Hudajra: „Kaže dalje šejh Ali Hudajr u poglavlju kako spoznajemo šta je asl islama (tj. aslud‐
din op. prev): Spoznajemo aslu el islam na osnovu sljedećih stvari: 1. Da su sve vjere složile na njemu. Kaže Uzvišeni: „A mi prije tebe nijednog Poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: Nema drugog boga osim Mene zato mene obožavajte“ (Zatim je šejh spomenuo još par ajeta: Šura 13, Bekare 131 i druge ajete). 2. Spoznajemo na osnovu toga što je to prvi vadžib (zatim je šejh spomenuo hadis Mu'aza kada ga je Poslanik poslao u Jemen jer u hadisu stoji da prvo u što ih Mu'az treba pozvati jeste obožavanje Allaha). 3. Na osnovu toga što je to prvo što se traži od čovjeka (zatim je šejh spomenuo hadis: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed njegov rob i Poslanik“. A prisjeti se da je gore šejhul islam rekao da su dva šehadeta aslud‐din). 4. Spoznajemo isto tako na osnovu toga što je to prva stvar u Islamu. Kaže Uzvišeni: „O ti pokriveni ustani i opominji (a nema sumnje da se ovdje opomena odnosi na opomenu činjenja širka op. prev), i Gospodara svog veličaj (tj. Obožavaj Allaha op. prev), svoje haljine očisti i kumira se kloni.“ (Sve ovo, dakle, ukazuje da Uzvišeni ovdje naređuje da se Allah obožava i da se ostavi obožavanje kipova i bilo čega drugog mimo Allaha a to je aslud‐din op. prev) 5. Spoznajemo na osnovu onoga što je bilo u mekanskom periodu (a poznato je da je u mekanskom periodu bio poziv u tevhid i ostavljanje širka a to je opet aslud‐din. Zatim je šejh ovdje spomenuo riječi šejhul islama oko stvari koje je Allah zabranio u svakom šerijatu a od njih je širk). 54
Njihove izreke i pisarije prenosim najčešće bez ispravljanja greški koje su u njima. 56 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 6. Na osnovu onoga o čemu će rob biti upitan u kabru (zatim je šejh spomenuo hadis Bera ibn Aziba o pitanju dva meleka u grobu: „Ko je tvoj gospodar, koja je tvoja vjera i ko je tvoj poslanik.“ (Završen citat šejha Alija Hudajra iz njegove knjige Aslu dinil islam). Ovo je dakle definicija šejhul islama i uleme Nedžda a sve ove definije iako različite u formi ipak su iste u suštini i dopunjavaju i pojašnjavaju jednu drugu a Allah najbolje zna. Što se tiče toga da li čovjek ima opravdanja u aslud‐dinu mislim da je kroz definicije ove uleme jasno i da nema potrebe za odgovorom. Stim što se mora napraviti razlika između osobe koja pobrka u definiciji aslud‐dina a sama pri sebi ima aslud‐din i između osobe koja pri sebi nema aslud‐dina. Prva osoba se ne tekfiri šta više vidio si da šejh Abdurrahman spominje da je neka ulema pogriješila u tom pojmu, tj. shvatanju aslud‐dina. Dakle to je aslu din. Kao što vidis šejhul islam nije u aslu din spomenuo odricanje od mušrika ili tekfir mušrika itd. Normalno to ne znači da takva stvar ne može izvesti iz vjere ali je razlika u tome što se kod ove zadnje stvari može uzeti u obzir neznanje, tevil, i tome slično. Dok kod prve stvari tj. kod aslu dina to se ne uzima u obzir. Onaj ko ne ostvari aslu din takav nije vjernik i ne uzima se u obzir sebeb radi kojeg nije ostvario aslu din. A Allah najbolje zna. Odgovorio: prof. Idriz Bilibani“ Ovo je odgovor sijača nereda! Ostavio sam ga u originalnoj formi i nisam ispravljao gramatičke, pravopisne i ostale greške a masnim slovima sam ukazao na važne dijelove. Iz svega vidiš da magarac ne smatra da je pridržavanje šejtanskog zakona veliki širk, ili da je suđenje šejtanskim zakonom ili tehakum njemu veliki širk, i da to sve ne ruši tevhid Allaha, jer glupak i njegova braća se neumorno bore da dokažu da „tehakum nije od aslud‐dina“. Allahulmuste’an! Druga stvar, sijač nereda kaže da „odricanje od mušrika i tekfir mušrika ne ulazi u aslud‐din“ pored toga što je citat prenio iz knjige „Džuz' o aslu dinil‐islama – Tevhid i Poslanica„ u kojoj Hudajr spominje da u aslud‐din ulazi mržnja prema tagutima, mušricima, mustekbirima i neprijateljstvo prema njima. Zatim spominje dva stepena u pogledu tekfira: a) Negacija njihovog islama; EBU MUHAMMED
57 b) Njihov tekfir kufrom koji za sobom povlači kaznu. Navodi opšte poznate citate učenjaka da've o razlici između negacije islama i tekfiru kufrom koji za sobom povlači kaznu te da je moguće da neko u zadnjem pogriješi. Iz svega toga razumiješ da je 'Ali El‐Hudajr negaciju islama tagutima, mušricima i mustekbirima uvrstio u aslud‐din!55 Međutim, smutljivci i sljedbenici strasti vide samo ono što im odgovora makar ih to isto lično proklinjalo. Od stvari koje su bile zabranjene još u mekkanskom periodu su „tajni i javni razvrat i nasilje“ pored širka i govora o Allahovoj vjeri bez znanja. Tajni i javni razvrat i nasilje nisu stvari čije neznanje ili počinjenje, ne dao Allah, se ne može nikad sastaviti sa aslud‐dinom. Isto tako iz riječi ovog sijača nereda proizilazi da ulaskom u islam na samom početku i kod prihvatanja šehadeta tevhida, muslimani nisu negirali islam nemuslimanima, štaviše, da to nisu radili u čitavom mekkanskom periodu! Ako ahmak kaže da jesu, nećemo ga pitati od kojeg momenta su to radili, da Allah sačuva nesreće, već ga pitamo zašto to nije uvrstio u aslud‐din? Ako kaže da je negacija islama nemuslimanima poput „tajnog i javnog razvrata i nasilja“ ostaje da se upita zašto nije ukazao na razliku između dva značenja u kojima se koristi aslud‐din? Zar je pravednom čovjeku potreban dodatan dokaz da shvati smjelost ovog stvorenja protiv vjere i nepravdu koju je nanio tevhidu i da'vi u njega i da se radi o bolesniku koji kao papagaj prenosi tuđe riječi a razumije ih kao...? Kada sam prvi put sa ovom osobom pričao na PalTalku, vidio sam da je neznalica i da ne zna islam, a to sam jednom prilikom rekao jednom „njihovom albancu“ koji mi je nakon što sam mu rekao da je džahil rekao da sam „tagut“ usljed čega je Bilibani izgubio kontrolu nad sobom i počeo svoju klovn‐hajku protiv islama i muslimana i javno dokazao i potvrdio moje uvjerenje da ne zna islam. Govorio je da kufr u taguta ne ulazi u aslud‐din i bestidno se razbacivao tražeći govor „makar jednog učenjaka“ koji jasno ukazuje da je kufr u taguta od aslud‐dina a on je „uz sebe imao sve učenjake“ u toj mes'eli, pa je to poslije popravio i umalo ga nije uradio, da bi još uvijek i to nakon dvije godine ostao da tumara u svom neznanju i nepravdi i da ga njegove riječi lično proklinju gdje god se čuju i pojave. Sve do sada navedeno je samo djelić primjera za jad i bezobrazluk ove osobe. Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik! Za čuditi se je kako su „neki ljudi“ dozvolili sebi da budu „braća“ i u „istom saffu“ sa ovim uništivačem islama pod imenom tevhida i odbrane učenjaka i mudžahida! 55
Na puno mjesta ’Ali El‐Hudajr spomenute stvari naziva temeljima tevhida koji sačinjavaju njegovu osnovu, a neke od njih ćemo navesti u ovoj knjizi, inšaAllah. 58 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Nastavimo s našom temom! Može se takođe primjetiti da neki učenjaci pojam aslud‐din ponekad koriste za opise za koje se u određenim situacijama veže propis pravnog, tj. vanjštinskog islama, u smislu ako osoba ne ispolji te opise presuđuje joj se da je kafir u vanjštini, što ne znači da mora biti kafir u suštini ako je ostvario aslud‐din u prvom smislu. Primjer za to su potlačeni muslimani koji žive u nevjerničkim državama (dijarima) i nisu u stanju da ispoljavaju svoj din, kojima se u vanjštini presuđuje propisom nevjerničke države i zajednice sa aspekta uopštenosti. To možemo naći u fetvi šejha Hameda b. 'Atiqa i drugih učenjaka tevhida. Risala šejha Muhammeda „Aslu dini islama i Njegov stub“ koju sam protumačio u lancu predavanja se tiče upravo ove mes'ele. Ja sam tokom predavanja neprestano skretao pažnju na razliku između mes'ele ostavljanja ispoljavanja vjere i mes'ele rušenja aslud‐dina, iako je ispoljavanje vjere bilo uvjet za dobijanje imena aslud‐dina u vanjštini u posebnom značenju, i to je, elhamdulillah, jasno. Međutim, neki siromasi nisu ni čekali da počnem sa predavanjima a već su počeli sa kanonijadom fitni i laži po meni i po menhedžu tevhida, da Allah sačuva, a možda su tek nekad kasnije saznali i naučili o čemu se radi, i u kojim značenjima šejh i njegovi unuci koriste pojam aslud‐dina, kao što su mnoge druge mes'ele učili postepeno. Ali bolje ikad nego nikad! Dakle, u ovoj knjizi koristim pojam aslud‐din u značenju minimalnog opisa sastavljenog od riječi i djela iz kojeg se uzima i dobija ime i opis islama kod Allaha, dželle ve 'ala, i bez kojeg nema spasa na ahiretu. Pitanje pravnog islama pojedincu je skroz druga mes'ela i u osnovi nema veze sa našom. Svaki musliman i ozbiljan student treba da vjeruje da je tevhid Allaha i ostvarenje osnove vjere najvažnija stvar dini islama, i da sve ostalo ne koristi bez postojanja osnove, i da je Allah u Svojoj Knjizi i na jeziku Poslanika, ., u potpunosti objasnio njegovo značenje na način kojeg može shvatiti obični beduin i učenjak. Poslanik ., kaže da je sura El‐Ikhlas trećina Kur'ana. To zato što trećina Kur'ana govori o tevhidu i aslud‐dinu koji je Allahovo pravo, druga o pravima tevhida a ona su detaljni propisi islama, i treća koja govori o vjernicima i nevjernicima, njihovim stanjima na dunjaluku i na ahiretu. A aslu dinil islam se djeli na dva djela: a) Opšti aslu dinil islam na kojeg ukazuju riječi la ilahe illallah i b) Posebni aslu dinil islam na kojeg ukazuje šehadet Muhammedun Resulullah uz prvi dio šehadeta. EBU MUHAMMED
59 Dakle, imamo opšti i posebni aslu dinil‐islam! Prvi se tiče onoga čime su došli svi vjerovjesnici Allaha, a posebni islam se od opšteg razlikuje u detaljnim propisima i zakonima koji se mogu razlikovati od vjerovjesnika do vjerovjesnika, ali je srž njihove vjere ista i opšti aslud‐din kao i mnogi propisi Uzvišenog Gospodara su nepromjenjivi od Adema, 'alejhisselam, prvog čovjeka i vjerovjesnika do Muhammeda, ., zadnjeg poslanika i pečata vjerovjesnika i prvaka među Ademovom djecom. Stvari i propise mimo aslud‐dina u pogledu kojih postoji konsenzus među vjerovjesnicima učenjaci nekad takođe nazivaju opštim islamom zbog toga što su svi vjerovjesnici došli s njima. Ti moraš imati na umu razliku između osnove dini islama bez koje nema islama niti spasa kod Allaha i pitanja poput vjerovanja da je blud i lažno svjedočenje haram i slično. U Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, ., nalazimo pojašnjenje ovog značenja od početka njegove misije do kraja života. U suri El‐Muddeththir, koja je objavljena na samom početku poslaničke misije, Allah naređuje Poslaniku, ., da se kloni idola i da veliča samo Allaha. ﴾٥﴿
ِ
‫﴾ َواﻟﱡﺮ ْﺟَﺰ ﻓَ ْﺎﻫ ُﺠ ْﺮ‬٤﴿ ‫ﻚ ﻓَﻄَ ﱢﻬ ْﺮ‬
َ َ‫﴾ َوﺛِﻴَﺎﺑ‬٣﴿ ‫ﻚ ﻓَ َﻜﺒﱢـ ْﺮ‬
َ ‫﴾ َوَرﺑﱠ‬٢﴿ ‫﴾ ﻗُ ْﻢ ﻓَﺄَﻧْﺬ ْر‬١﴿ ‫ﻳﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ ُﻤ ﱠﺪﺛـﱢُﺮ‬
„O ti, pokriveni! ﴾1﴿ Ustani i opominji! ﴾2﴿ I samo Gospodara svog veličaj! ﴾3﴿ I haljine svoje očisti! ﴾4﴿ I „rudžza“ se kloni! ﴾5﴿56 Šta sve se razumije iz ovih ajeta?! Mufessiri navode da se sa riječu „rudžz“ ovdje misli na idole i kipove. Naravno to je sve obuhvaćeno pojmom tagut i pod njega ulazi sve što ulazi pod značenje pojma tagut, bez obzira da li se radi o živim bićima ili predmetima. Pojam „idol“ obuhvata zakone šejtanskih poslanika i one koji njima sude poput taguta hukma, vračara i slično. Kao što u ajetu imamo negaciju i potvrdu, i to je tevhid. Naredba klonjenja „kumira“ kako prevodi Korkut, tj. idola i kipova odnosno taguta je negacija (la ilahe) a naredba veličanja samo Allaha je potvrda (illallah). Potvrda nije ispravna bez negacije, koju je Allah propisao da bi se ostvario tevhid kao što negacija nije ispravna bez potvrde, a oba rukna su međusobno povezana vjerskom neminovnom uzročnom povezanošću. Zbog toga se u islamu ne kaže da neko vjeruje u Allaha osim ako je ostvario kufr (nevjerstvo) u taguta niti se kaže da je neko ostvario kufr u taguta osim ako vjeruje u Allaha! 56
Sura El‐Muddeththir (74) 1‐5 60 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Iz ovog ajeta se razumije da je samo din Allaha ispravan a da je din „rudžza“ drugi din, i da se samo Allah smije veličati a da se o „rudžz“ mora imati najgore mišljenje, jer stoji nausprot „veličaj“, tj. uradi kufr (nevjerstvo) u „rudžz“, a uraditi kufr u nekoga je najveći vid kidanja veze i to je ono što Allah hoće kada su u pitanju lažni gospodari i božanstva zadovoljni onim na čemu su njihovi robovi! Iz ajeta se takođe razumije da nisu isti oni koji veličaju samo Allaha i oni koji su odbili da veličaju Allaha ili uz Njega veličaju „rudžz“ i da oni nisu na Allahovom dinu! Ovo, vallahi, shvata svako osim čovjeka kome je Allah zapečatio srce i oslijepio ga pred svjetlom Objave. Da Allah sačuva! Ako bi ovim ajetom htio da definišem aslud‐din rekao bih da je aslud‐din napuštanje „rudžza“ i veličanje samo Allaha, i elhamdulillah. Nisu mi potrebne riječi ni ovoga niti onoga, jer sam definisao aslud‐din riječima mog Gospodara i Njegovog Poslanika. Kao što u ajetu imamo sve vrste srčanih 'ibadeta iz kojih rezultira značenje „veličanja Allaha“, poput ljubavi, straha, strahopoštovanja, oslonca i slično a one su obavezan rezultat ispravne spoznaje Uzvišenog. Sve to vjerski nije ispravno bez ostvarenja suprotnog u negaciji la ilahe. Što znači da osoba mora mrzeti „rudžz“ i one koji njih veličaju, ne plašiti se njih mimo Allaha u onome što ne može osim Allah, tj. ne pridružiti ih Allahu u onom što je od Njegovih prava od kojih je „veličanje“ koje ima osnovu u srčanom uvjerenju i 'ibadetima. Prije svega toga vjerovanje da je Allah savršen i da samo On zaslužuje da bude obožavan „veličanjem“ a da „rudžz“ nemaju učesništvo u Allahovim specifikama. Rekao je šejhul‐islam: ‫ﺗﻨﺎزع اﻟﻨﺎس ﰲ اﻷﻣﺮ ﺑﺎﻟﺸﻴﺊ ﻫﻞ ﻳﻜﻮن أﻣﺮا ﺑﻠﻮازﻣﻪ؟ وﻫﻞ ﻳﻜﻮن ﻴﺎ ﻋﻦ ﺿﺪﻩ؟ ﻣﻊ اﺗﻔﺎﻓﻬﻢ ﻋﻠﻰ أن ﻓﻌﻞ‬
...‫اﳌﺄﻣﻮر ﻻ ﻳﻜﻮن إﻻ ﻣﻊ ﻓﻌﻞ ﻟﻮازﻣﻪ وﺗﺮك ﺿﺪﻩ‬
„Ljudi se razilaze u pogledu toga da li naredba nečega biva naredbom za ono što iz nje neminovno proizilazi (levazim)? Da li je ona zabrana suprotnog? Uz njihovu saglasnost da obavljanje naređenog neće biti ostvareno osim uz obavljanje onoga što iz njega putem neminovne uzročne povezanosti proizilazi (levazima) i ostavljanje njemu suprotnog“.57 Znači, učenjaci usula se razilaze da li je „emr“, tj. naredba nečega zabrana njoj suprotnoga i naredba onoga što iz nje neminovno proizilazi (levāzim) iako nisu izričito spomenuti? Kao ukazivanje broja „4“ na parnost (parni broji) ili broja „3“ na neparnost. Ili ukazivanja pojma „čovjek“ na to da nije nešto drugo mimo 57
„Medžmu'ul‐Fetava“ 10/253 EBU MUHAMMED
61 čovjeka poput slona na primjer, ili da je stvoren i da ima Stvoritelja i slično. Ili poput ukazivanja pojma sto ili krevet na uzdignutost iznad zemlje, ili pojma krov na stubove i zidove kuće bez kojih krov ne može postojati, ili rečenice „dva plus dva je...“ na četvorku iako ona nije izričito spomenuta, itd. Isto tako aslud‐din se može razumjeti iz riječi Poslanika, ., koje prenosi Imam Muslim od 'Amra ibn 'Abese Es‐Sulemija, /, gdje 'Amr kaže: ٍ
ٍ
ِ ِ ِ ْ ‫ُﻛْﻨﺖ وأَﻧَﺎ ِﰱ‬
ِ
‫ﺖ‬
َ ‫ﱠﺎس َﻋﻠَﻰ‬
ُ ‫ﱠﻬ ْﻢ ﻟَْﻴ ُﺴﻮا َﻋﻠَﻰ َﺷ ْﻰء َوُﻫ ْﻢ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن اﻷ َْوﺛَﺎ َن ﻓَ َﺴﻤ ْﻌ‬
ُ ‫ﺿﻼَﻟَﺔ َوأَﻧـ‬
َ ُ
َ ‫اﳉَﺎﻫﻠﻴﱠﺔ أَﻇُ ﱡﻦ أَ ﱠن اﻟﻨ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
-‫ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬- ‫ﻮل اﻟﻠﱠﻪ‬
ُ ‫ﺖ َﻋﻠَْﻴﻪ ﻓَﺈ َذا َر ُﺳ‬
ْ ‫ﺑَِﺮ ُﺟ ٍﻞ ﲟَ ﱠﻜﺔَ ُﳜْﱪُ أ‬
ُ ‫َﺧﺒَ ًﺎرا ﻓَـ َﻘ َﻌ ْﺪ‬
ُ ‫ت َﻋﻠَﻰ َراﺣﻠَِﱴ ﻓَـ َﻘﺪ ْﻣ‬
ِ
ِ
ِِ
‫ﺖ َوَﻣﺎ‬
‫ﺖ ﻗَ َﺎل »أَﻧَﺎ ﻧَِ ﱞ‬
ُ ‫ ﻓَـ ُﻘ ْﻠ‬.«‫ﱮ‬
َ ْ‫ﺖ ﻟَﻪُ َﻣﺎ أَﻧ‬
ُ ‫ﺖ َﻋﻠَْﻴﻪ ﲟَ ﱠﻜﺔَ ﻓَـ ُﻘ ْﻠ‬
ُ ‫ﺖ َﺣ ﱠﱴ َد َﺧ ْﻠ‬
ُ ‫ُﻣ ْﺴﺘَ ْﺨﻔﻴًﺎ ُﺟَﺮءَاءُ َﻋﻠَْﻴﻪ ﻗَـ ْﻮُﻣﻪُ ﻓَـﺘَـﻠَﻄﱠْﻔ‬
ٍ ‫ ﻓَـ ُﻘ ْﻠﺖ وﺑِﺄَ ﱢ‬.«‫ﻧَِﱮ ﻗَ َﺎل »أَرﺳﻠَِﲎ اﻟﻠﱠﻪ‬
ِ ِ‫ﻚ ﻗَ َﺎل »أَرﺳﻠَِﲎ ﺑ‬
ِ َ‫ﺼﻠَ ِﺔ اﻷَرﺣ ِﺎم وَﻛﺴ ِﺮ اﻷَوﺛ‬
‫ﺎن َوأَ ْن ﻳـُ َﻮ ﱠﺣ َﺪ‬
َ َ‫ى َﺷ ْﻰء أ َْر َﺳﻠ‬
‫ﱞ‬
ُ
ْ ْ َ َْ
َْ
َْ
َ ُ
.«ٌ‫اﻟﻠﱠﻪُ ﻻَ ﻳُ ْﺸَﺮُك ﺑِِﻪ َﺷ ْﻰء‬
„Dok sam bio u vremenu džahilijeta vjerovao (dhann) sam da su ljudi u zabludi i da nisu na pravom putu ('ala šej'in) s obzirom da 'ibadete58 idolima. Pa sam čuo o nekom čovjeku u Mekki koji obaviještava o različitim stvarima, te sam odjahao do njega i zatekoh Allahovog Poslanika, ., kako se krije, a njegov narod bijaše smio protiv njega. Kriomice sam ušao dok nisam došao do njega u Mekki, pa mu rekoh: „Ko si ti?“ „Ja sam vjerovjesnik!“, reče on. Rekoh: „Šta je to vjerovjesnik?“. „Allah mi je dao poslanstvo!“ Rekoh: „Čime te je obavezao (poslao)?“. On reče: „Da se održavaju rodbinske veze, rušenjem (lomljenjem) idola i da se Allah učini jedinim (juvehhedAllah) i da Mu se ništa ne pridružuje...“.59 Na početku da've u Mekki Poslanik, ., je objašnjavao ljudima da je njegova vjera, na koju ga je Allah obavezao, da se Allah učini jedinim u Svojim pravima i specifikama, i da Mu se u njima niko i ništa ne pridružuje, i da se srcem i vanjštinom sruši kult obožavanja lažnih božanstava mimo Allaha. U ovim riječima Poslanika, ., je objašnjen sav aslud‐din, iako neka slijepa srca to ne vide. Jednom rečenicom u kojoj mu je objasnio aslu dinil‐islam mu je objasnio da onaj koji Allahu pridružuje nije musliman već da je mušrik, i da je musliman onaj koji je ostvario tevhid Allaha, tj. „činjenje Allaha jednim“ nasuprot kojeg stoji opis „pridruživanja Allahu“. 58
Pogledaj kako je ’Amr znao da je ono što rade mušrici ’ibadet a to je ono što ne znaju mnogi koji se pripisuju islamskom znanju i da’vi danas! 59
Sahih Muslim, br. 1967 (Šamilah) 62 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Zato je nemoguće da neko zna značenje islama i tevhida a da ne zna da islam i tevhid nestaju pojavom velikog širka, tj. pridruživanja Allahu i ovo je temelj za tekfir mušrika, tj. uvjerenje da onaj koji obožava nekog drugog mimo Allaha i Njemu ga pridružuje nije muvehhid u obožavanju Allaha, onaj koji je Allaha učinio jednim. Ali neki ljudi slijepih srca danas imaju šubhu pa kažu da se ovo tiče mušrika koji se ne pripisuju islamu, da nas Allah sačuva Svoje srdžbe i od neznanja koje vodi u vječnu kaznu! To što oni kažu, na njima svojstven način, nije rekao niko od muslimana. Pogledaj u poglavlje o riddetu i vidjećeš da se od početka do kraja gradi na tekstovima u kojima su protefkireni mušrici koji nemaju Knjigu, mušrici Židova i kršćana, i munafici koji se pripisuju islamu. Pa se po njihovoj logici mora praviti razlika između kršćana koji vjeruje da je Allah jedan od trojice i čovjeka koji se pripisuje islamu a isto govori?! Ja ću se kasnije, inšaAllah, na to detaljnije osvrnuti. Ovdje nam je cilj da prikažemo aslud‐din na jednostavan način i to tekstovima Objave. Riječi učenjaka mogu doći tek nakon Allahovih i Poslanikovih, ., riječi. U suri Ez‐Zumar, koja je objavljena u Mekki, Allah spominje klonjenje 'ibadeta tagutu i neprestanu predanost i 'ibadet samo Njemu (el‐inabeh), pa kaže: ِ ‫﴾ وأ ُِﻣﺮ‬١١﴿ ‫ﻗُﻞ إِ ﱢﱐ أ ُِﻣﺮت أَ ْن أ َْﻋﺒ َﺪ اﻟﻠﱠﻪ ﳐُْﻠِﺼﺎ ﻟَﻪ اﻟﺪﱢﻳﻦ‬
ِِ
‫ﺎف‬
ُ ‫َﺧ‬
َ ‫ت ﻷَ ْن أَ ُﻛﻮ َن أَﱠوَل اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠﻤ‬
ُْ َ
ُْ
َ ‫﴾ ﻗُ ْﻞ إِ ﱢﱐ أ‬١٢﴿ ‫ﲔ‬
َ ُ ً َ ُ
ْ
ٍ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﺎﻋﺒُ ُﺪوا َﻣﺎ ﺷْﺌﺘُ ْﻢ ﻣ ْﻦ ُدوﻧﻪ ﻗُ ْﻞ‬
ْ َ‫﴾ ﻓ‬١٤﴿ ‫ﺼﺎ ﻟَﻪُ د ِﻳﲏ‬
ُ ‫ﺼْﻴ‬
ً ‫﴾ ﻗُ ِﻞ اﻟﻠﱠﻪَ أ َْﻋﺒُ ُﺪ ﳐُْﻠ‬١٣﴿ ‫اب ﻳَـ ْﻮم َﻋﻈﻴ ٍﻢ‬
َ ‫إِ ْن َﻋ‬
َ ‫ﺖ َرﱢﰊ َﻋ َﺬ‬
ِ ‫ﺎﺳ ِﺮ ﱠ‬
ِ
ِ
ِ
ِ ْ ‫إِ ﱠن‬
‫﴾ َﳍُ ْﻢ ِﻣ ْﻦ ﻓَـ ْﻮﻗِ ِﻬ ْﻢ‬١٥﴿ ‫ﲔ‬
ْ ‫ﻚ ُﻫ َﻮ‬
َ ‫ﻳﻦ َﺧ ِﺴُﺮوا أَﻧْـ ُﻔ َﺴ ُﻬ ْﻢ َوأ َْﻫﻠﻴ ِﻬ ْﻢ ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ أََﻻ َذﻟ‬
ُ ِ‫اﳋُ ْﺴَﺮا ُن اﻟْ ُﻤﺒ‬
َ ‫ﻳﻦ اﻟﺬ‬
َ َ‫اﳋ‬
ِ‫ﱠ‬
ِ
ِ ِ
ِ ِِ ُ ‫ﻚ ُﳜَﱢﻮ‬
ِ
‫ﻮت‬
َ ‫ﻇُﻠَ ٌﻞ ِﻣ َﻦ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوِﻣ ْﻦ َْﲢﺘِ ِﻬ ْﻢ ﻇُﻠَ ٌﻞ َذﻟ‬
َ ُ‫اﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
ْ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫﴾ َواﻟﺬ‬١٦﴿ ‫ف اﻟﻠﱠﻪُ ﺑﻪ ﻋﺒَ َﺎدﻩُ ﻳَﺎ ﻋﺒَﺎد ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮن‬
ِ‫ﱠ‬
ِ ِ
ِ ِ
ِ
‫ﻚ‬
َ ِ‫َﺣ َﺴﻨَﻪُ أُوﻟَﺌ‬
َ ‫أَ ْن ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ‬
ْ ‫ﻳﻦ ﻳَ ْﺴﺘَﻤﻌُﻮ َن اﻟْ َﻘ ْﻮَل ﻓَـﻴَﺘﱠﺒِﻌُﻮ َن أ‬
َ ‫﴾ اﻟﺬ‬١٧﴿ ‫وﻫﺎ َوأَﻧَﺎﺑُﻮا إ َﱃ اﻟﻠﱠﻪ َﳍُ ُﻢ اﻟْﺒُ ْﺸَﺮى ﻓَـﺒَﺸ ْﱢﺮ ﻋﺒَﺎد‬
ِ‫ﱠ‬
ِ
ِ ‫ﻚ ُﻫﻢ أُوﻟُﻮ ْاﻷَﻟْﺒ‬
﴾١٨﴿ ‫ﺎب‬
َ
ْ َ ‫ﻳﻦ َﻫ َﺪ ُاﻫ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪُ َوأُوﻟَﺌ‬
َ ‫اﻟﺬ‬
Reci: „Meni se naređuje da 'ibadetim samo Allahu, čisto ispovjedajući din (poniznost) samo Njemu ﴾11﴿ i naređuje mi se da budem prvi musliman.“ ﴾12﴿ Reci: „Ja se bojim kazne na Velikom danu, ako se prema Gospodaru svom ogriješim.“ ﴾13﴿ Reci: „Samo Allahu 'ibadetim, iskreno Mu ispovjedajući din, ﴾14﴿ a vi, pored Njega, 'ibadetite kome hoćete! Reci: „Stradaće, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje!“ ﴾15﴿ Nad njima će biti naslage vatre, a i ispod njih naslage; time Allah straši robove Svoje. „O robovi Moji, samo se Mene bojte! ﴾16﴿ Za one koji se klone taguta, da EBU MUHAMMED
63 joj 'ibadete,60 i koji se Allahu vraćaju, njima su namijenjenje radosne vijesti, zato obraduj robove Moje, ﴾17﴿ koji Kur'an slušaju i slijede ono najljepše u njemu: njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni. ﴾18﴿61 Šta se može razumjeti iz ovih ajeta?! U ovim ajetima Uzvišeni Allah na početku objašnjava da je aslud‐din 'ibadet samo Allahu bez primjese pridruživanja drugih u Njegovim specifikama. Objašnjava da se taj din zove islam i da je onaj koji ga je ostvario musliman. SubhanAllah! Ovo prvo je opšta definicija aslud‐dina koja je dovoljna svakom da shvati Allahovu poruku. Uprkos tome, nakon što je spomenuo kaznu onih koji 'ibadete drugim, pa su zbog toga mušrici i nisu muslimani, Uzvišeni prelazi na detaljno objašnjenje onoga što je uopštio u prethodnim ajetima pa spominje „klonjenje 'ibadeta tagutu“ i „stalno vraćanje Allahu sa 'ibadetom samo Njemu“. Pa se na osnovu ovoga za aslud‐din može reći da je on klonjenje 'ibadeta tagutu i stalni čisti 'ibadet samo Allahu bez primjesa širka. Ova definicija uzeta iz ajeta koja govori o tevhidu u 'ibadetu u sebi sadrži ostale vrste tevhida jer se tevhidul‐'ibadeh gradi na uvjerenju da je Allah savršeni Gospodar, Vladar i Upravitelj, i da su šteta i korist samo u Njegovoj ruci, i da u Njegovim savršenim osobinama na koje ukazuju i Njegova Imena nema manjkavosti u bilo kojem smislu pa zbog toga samo On zaslužuje da bude Bog i da se samo Njemu približava, i da se samo Njemu pokorava. Ono na šta ova definicija na koju ukazuje šehadet LA ILAHE ILLALLAH putem neminovne uzročne povezanosti (dilaletul‐iltizām) ukazuje jeste da onaj koji 'ibadetI tagutu i pridružuje ga Allahu nije onaj koji čisto 'ibadeti samo Allahu i čini Ga jednim. Odnosno da je jedan mušrik a drugi musliman! Pored svega toga neznalice tvrde da šehadet tevhida ne ukazuje na to da je obožavaoc taguta mušrik a obožavoc samo Allaha musliman!!! Teško li se njima zbog njihove smjelosti! Uvjetovanje klonjenja 'ibadeta tagutu za ostvarenje aslud‐dina se razumije iz činjenice da je Allah na to nadovezao nagradu a na suprotno vječnu kaznu. U ovom ajetu se spominje tagut 'ibadeta uopšteno, a u taj pojam kao i u pojam „rudžz“ ulaze tagut pokornosti i slijeđenja, tagut hukma i tagut rituala kojima se mušrici njima približavaju da bi oni od njih odagnali štetu ili pribavili im korist, 60
Ovo je bukvalan prijevod, a riječ tagut je ovdje došla u ženskom rodu. 61
Sura Ez‐Zumer (39) 11‐18 64 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA opisujući ih djelima i osobinama koje pripadaju samo Uzvišenom i Svetom i obožavajući ih ritualima ('ibadetima) kao što se obožava Uzvišeni. Obrati pažnju na to da se iz riječi „se klone taguta, da joj 'ibadete“ uzima negacija islama i tevhida taguta i onih koji mu 'ibadete. Pa neka je Allah na pomoći! Ovo što smo rekli u pogledu ovih i prethodnih ajeta se kaže kod svih ostalih. Koliko je samo ovaj Kur'an jasan! Ali kada Allah nekom želi kušnju niko ga ne može sačuvati. Zato mi vjerujemo da je kufr u taguta sa svim svojim ruknovima koji se spominju u Kur'anu i Sunnetu a koje nam je ulema objasnila uvjet za ispravnost rukna potvrde, i da je on rukn u cjelini suštine LA ILAHE ILLALLAH. Ako bismo rekli da su mržnja, neprijateljstvo i negacija islama taguta i njihovih robova od lavazima a ne od ruknova, u tome se ne bi ništa promjenilo. Kasnije ćemo objasniti da se tu samo radi o razilaženju u terminologiji; da li se neki opisi nalaze unutar samog šehadeta, tj. da li su njegovi ruknovi ili šehadet na njih ukazuje poput neminovne uzročne povezanosti (dilaletul‐iltizām) i da li je ova vrsta ukazivanja pojma na značenje (dilaletul‐iltizām), tekstualno ili razumsko ukazivanje na lavazime, tj. stvari na koje tim putem ukazuje i koje su neodvojive od osnove iz koje proizilaze tako da njihov nestanak znači nestanak njihove osnove, iz čega dolazi pravilo „zevalul‐lāzim delil 'ala zevalil‐melzum“, tj. „nestanak lazima je dokaz nestanka osnove iz koje proizilazi“. Zbog svega toga vjerujemo, govorimo i pozivamo u vjerovanje da kufr u taguta znači odricanje od velikog širka i tagutijeta, i odricanje od taguta i njihovih robova, tj. vjerovanje da nisu muslimani i to se u poglavlju aslud‐dina o kojem govorimo želi pojmom tekfir mušrika i taguta, koji se ponekad može upotrijebiti u značenju tekfira kufrom kazne, a ne samo u pukoj negaciji islama. Štaviše, pojam tekfir u govoru učenjaka se najčešće upotrebljava u značenju kufra koji za sobom povlači kaznu. Pa je prvi kufr ono što je suprotno osnovi dini islama i s čime se aslud‐din ne može sastati a drugi kufr je suprotstavljanje poslanici bilo kojom vrstom nevjerstva! Mi smo zbog ovog vjerovanja haridžije, neo‐haridžije, ekstremisti (gulati), psihopate, slijepci, zabludjeli i slično. Molim Allaha da popravi stanje Nusretu i Bilibaniju, i svim ostalim koji ne shvataju neka pitanja dina! Amin! Prije neku noć, za vrijeme pisanja ove knjige, subhanAllah, čitah suru El‐
En'am, koja je mekkanska sura, i dođoh do ajeta: EBU MUHAMMED
65 ِ ‫ي َﺷﻲ ٍء أَ ْﻛﺒـﺮ َﺷﻬﺎدةً ﻗُ ِﻞ اﻟﻠﱠﻪ َﺷ ِﻬﻴ ٌﺪ ﺑـﻴ ِﲏ وﺑـﻴـﻨَ ُﻜﻢ وأ‬
‫ﱄ َﻫ َﺬا اﻟْ ُﻘ ْﺮآَ ُن ِﻷُﻧْ ِﺬ َرُﻛ ْﻢ ﺑِِﻪ َوَﻣ ْﻦ ﺑَـﻠَ َﻎ أَﺋِﻨﱠ ُﻜ ْﻢ‬
‫ُوﺣ َﻲ إِ َ ﱠ‬
َ َ ُ َ ْ ‫ﻗُ ْﻞ أَ ﱡ‬
ُ
َ ْ َْ َ َْ
ِ ‫ﻟَﺘَ ْﺸﻬ ُﺪو َن أَ ﱠن ﻣﻊ اﻟﻠﱠ ِﻪ آَ ِﳍﺔً أُﺧﺮى ﻗُﻞ َﻻ أَ ْﺷﻬ ُﺪ ﻗُﻞ إِﱠﳕَﺎ ﻫﻮ إِﻟَﻪ و‬
‫اﺣ ٌﺪ َوإِﻧﱠِﲏ ﺑَِﺮيءٌ ِﳑﱠﺎ ﺗُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن‬
َ
ََ
َ ٌ َُ ْ َ
ْ َْ َ
Reci: „Ko je svjedok najpouzdaniji?“ – i odgovori: „Allah, On je svjedok između mene i vas. Meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. Zar vi zaista svjedočite da pored Allaha ima drugih koji zaslužuju obožavanje? Reci: „Ja ne svjedočim.“ Reci: „Samo je jedan Bog Koji zaslužuje obožavanje, i ja sam beri'i (čist, nevin, nemam ništa sa) od onog što pridružujete“.62 U ovom ajetu se objašnjava da je aslud‐din bera'at, tj. odricanje od svega što mušrici pridružuju Allahu, tj. taguta, i jezičko i praktično svjedočenje da je Allah jedini koji zaslužuje ilahijjet, tj. obožavanje. Odricanje od taguta kategorički ukazuje na odricanje od onih koji ih pridružuju Allahu, a sve to opet u sebi sadrži odricanje od velikog širka koji predstavlja vezu između taguta i mušrika koji su zadovoljni njime. Tagut je zadovoljan da bude obožavan a mušrik je zadovoljan da obožava drugog mimo Allaha. Ovo je značenje kufra u taguta i kufra u veliki širk. S time što je rječitije da se kaže „odričem se od onih koje pridružujete“ što obuhvata odricanje od mušrika i taguta i onoga što ih povezuje od velikog širka nego da se samo kaže „odričem se od širka“ ili da se razloži u tri djela „odričem se od širka, onih koje pridružujete i vas koji pridružujete“! Pa kada će ovo doći do vaših srca! Danas ima nekih jadnika i siromaha koji bi voljeli da se Allah nije izrazio kao što jeste. Harf „ma“ u riječima „mimma tušrikun“ ima značenje prenosne zamjenice, tj. „ellezine“ koja u arapskom jeziku i kod učenjaka usulul‐fikha spada u pojmove koji imaju sveobuhvatno značenje, tj. u elfazul‐'umum koji svojim značenjem „iscrpljuju“ svaku moguću jedinku pri kojoj se ostvarilo to značenje. Rekao je imam mufessira Et‐Taberi, rahimehullah, u tefisru ovog ajeta: ،‫ أن ﻣﻊ اﷲ آﳍﺔ أﺧﺮى‬:‫ ﲟﺎ ﺗﺸﻬﺪون‬،"‫ ﻳﺎ ﳏﻤﺪ "ﻻ أﺷﻬﺪ‬،"‫"ﻗﻞ‬:‫ﰒ ﻗﺎل ﻟﻨﺒﻴﻪ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
‫ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻳﺴﺘﻮﺟﺐ‬،‫ إﳕﺎ ﻫﻮ ﻣﻌﺒﻮد واﺣﺪ‬:‫ ﻳﻘﻮل‬، "‫ﺑﻞ أﺟﺤﺪ ذﻟﻚ وأﻧﻜﺮﻩ "ﻗﻞ إﳕﺎ ﻫﻮ إﻟﻪ واﺣﺪ‬
62
Sura El‐En'am (6) 19 66 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ،‫ﻛﻞ ﺷﺮﻳﻚ ﺗﺪﻋﻮﻧﻪ ﷲ‬
ّ ‫ وإﻧﲏ ﺑﺮيء ﻣﻦ‬:‫ ﻗﻞ‬:‫ ﻳﻘﻮل‬،"‫ﻋﻠﻰ ﺧﻠﻘﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﺒﺎدة "وإﻧﲏ ﺑﺮئ ﳑﺎ ﺗﺸﺮﻛﻮن‬
.‫ وﻻ أدﻋﻮ ﻏﲑﻩ إﳍًﺎ‬،‫ ﻻ أﻋﺒﺪ ﺳﻮى اﷲ ﺷﻴﺌًﺎ‬،‫ وﺗﻌﺒﺪوﻧﻪ ﻣﻌﻪ‬،‫وﺗﻀﻴﻔﻮﻧﻪ إﱃ ﺷﺮﻛﺘﻪ‬
„Zatim je rekao svom vjerovjesniku Muhammedu, .: „Reci!“, o Muhammede: „Ne svjedočim“ ono što vi svjedočite, tj. da uz Allaha ima drugih božanstava. Štaviše ja to niječem i poričem“. „Reci: „Samo jedan je Bog!“ Kaže da postoji samo jedan ma'bud Koji nema sudruga u onome što zaslužuje kod Svojih stvorenja od 'ibadeta. „I ja sam beri'i mimma tušrikun“ Kaže: „Reci: „Ja sam beri'i od svakog sudruga kojeg molite mimo Allaha i kojem pripisujete učešće sa Njim, i 'ibadetite mu uz Njega. Ja mimo Allaha ničemu ne 'ibadetim niti se mimo Njega drugom molim.“ Obrati pažnju na riječ „svakog“ koju je Et‐Taberi uzeo iz čestice „ma“ čiju smo funkciju i značenje objasnili. Tako naši dragi učenjaci koji su nam Allahovom podrškom sačuvali ovaj din idu sa Kur'anom gdje god on bio. Ono što je uopšteno i sveobuhvatno tako mora i ostati i niko iz toga ne smije ništa izuzeti bez dokaza. Suština aslud‐dina, kao što ćeš naučiti, ne može biti predmet izuzimanja u koju ulazi specifiziranje (takhsis) i ograničavanje (taqjid) niti predmet derogacije. Otuda se ne može reći da „kategorija ili rod velikog širka uopšteno“ izvodi iz islama a „neke jedinke velikog širka“ ne, kao što se ne može reći da se „netekfirenje kategorije ili roda taguta i mušrika uopšteno“ ne može sastati sa aslud‐dinom, a „netekfirenje nekih jedinki taguta i mušrika“ može! Zbog toga što je Allah aslud‐din vezao za određeni opis a taj opis u ruknu negacije je „odricanje od velikog širka i mušrika“, tj. od svakog velikog širka i od svih mušrika. Zapamti ovo zlatno pravilo i ne poklanjaj svoj din neznalicama i smutljivcima! Nusret i Bilibani su upali u stravičnu grešku pa su se suprotstavili Allahovim riječima sa shvatanjem Halidija koje on pripisuje određenim učenjacima. Ja ću ti dokazati da je govor Halidija obična glupost i da će se pretvoriti u maglu kada se podvrgne ispitu od strane istine koju je Allah objavio. Zato je musliman dužan da obrati pažnju na tekstove Objave u ovom kontekstu u kojima se spominju elfazul‐
'umum, tj. čestice koje ukazuju na sveobuhvatno značenje koje iscrpljuje svaku moguću jedinku koja mu odgovara. Jadnici kažu: „Da! Ali 'am, tj. sveobuhvatan tekst može biti sužen u propisu.“, tj. da bude predmet takhsisa odnosno izuzimanja. Jeste, i mi se slažemo s tim, ali to se tiče propisa koji se vežu za suštine a ne suština stvari. Takhsis (specifiziranje) sveobuhvatnog ('am) u vjeri je da se nekim 67 EBU MUHAMMED
jedinkama sveobuhvatnog ('am) da propis različit od propisa ostalih jedinki ali ne postoji nijedan pametan čovjek koji specifiziranjem mijenja suštinu stvari. To može da uradi samo džahil ili glupak a ako se desi da neko od učenih upadne u fitnu, zar se u tome smije slijediti!? Evo ti mali primjer! Pojam „el‐insan“ sa određenim članom „el“, u prijevodu „čovjek“, ima sveobuhvatno značenje kojim iscrpljuje svaku jedinku pri kojoj postoji značenje osnove „insanijjeta“ i on obuhvata sve moguće vrste i jedinke ljudi; crnce, bijelce, žutu i crvenu rasu, stare i mlade, muškarce,žene i djecu, zdrave i bolesne, čitave i sakate i slično, sve dok postoji osnova iz koje se dobija ime „insan“ iako fali jedan vid „ljudske potpunosti“ kao što je u slučaju sakatih i bolesnih. Uzvišeni Allah je „el‐insana“ u Svojoj Knjizi opisao određenim opisima i za njega, ovisno od njegovih postupaka, vezao određene propise. Često ga prvo opiše sveobuhvatnim opisom ili propisom a zatim iz njega izdvoji određe jedinke „el‐insana“. Ni u jednom slučaju specifiziranje ili ograničavanje pojma „el‐insan“ u nekim vrstama ili jedinkama nije promjenilo suštinu značenja „insanijjeta“ iz kojeg se dobija ime „el‐insan“. Rekao je Uzvišeni u suri El‐’Asr: ِ ِ ‫إِﱠﻻ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ آَﻣﻨُﻮا وﻋ ِﻤﻠُﻮا اﻟ ﱠ‬
‫اﺻ ْﻮا‬
ْ ِ‫اﺻ ْﻮا ﺑ‬
ََ َ َ
َ ‫ﺎﳊَ ﱢﻖ َوﺗَـ َﻮ‬
َ ‫ﺼﺎﳊَﺎت َوﺗَـ َﻮ‬
﴾٢﴿
ِْ ‫إِ ﱠن‬
‫اﻹﻧْ َﺴﺎ َن ﻟَِﻔﻲ ُﺧ ْﺴ ٍﺮ‬
‫ﺼ ِﺮ‬
ْ ‫َواﻟْ َﻌ‬
ِْ ‫ﺼ‬
﴾٣﴿ ‫ﱪ‬
‫ﺑِﺎﻟ ﱠ‬
﴾١﴿
Tako mi vremena! ﴾1﴿ Uistinu, (svaki) insan je na gubitku, ﴾2﴿ osim onih koji budu vjerovali i dobra djela činili i jedan drugom istinu i strpljenje oporučivali. 63
﴾3﴿ U ovoj kratkoj suri je riječ čovjek na arapskom “insan” došla sa određenim članom “el”, tj. “el‐insan” pa sam zbog toga u zagradi stavio “svaki”. Uzvišeni je prvo presudio da je svaki insan na gubitku i ta presuda, s obzirom da se tiče sveobuhvatnog pojma, obuhvata sve moguće vrste i jedinke insana. To znači da su svi oni na gubitku; arapi i nearapi, muškarci i žene, itd. Nakon toga je Uzvišeni Allah napravio “takhsis”, tj. specifiziranje kojim je iz sveoubuhvatnog propisa “bitka na gubitku” koji se tiče svake jedinke, izuzeo one “koji budu vjerovali i dobra djela činili i jedan drugom istinu i strpljenje oporučivali.” Time je svim jedinkama insana, koje pri sebi budu imale spomenute opise, dao drugi propis, a to je da će oni uspjeti i da nisu na gubitku kao nevjernici. 63
Sura El‐Asr (103) 1‐3 68 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovaj “takhsis” nije zalazio u suštinu pojma “insan” niti za sobom povlači da neke jedinke koje pri sebi imaju “insanijjet” nisu insani ako upadnu u određene opise. A ti, kada budeš čitao Allahovu Knjigu, obrati pažnju na ajete u kojima se govori o “insanu” i opisima i propisima koje je Allaha vezao za njega i na vidove specifiziranja i ograničavanja u njima. Isto važi i za druge kolektivne sveobuhvatne pojmove koji svojim značenjem iscrpljuju svaku moguću jedinku i za one koje je Allah vezao za određene opise poput pojma “islam” čiji su ruknovi kufr u taguta koji podrazumijeva negaciju islama tagutu i njegovim obožavateljima, i iman u Allaha što podrazumijeva vjerovanje da su ostvarioci islama muslimani. Učenjaci islama su za osobe koje na osnovu uopštenih dokaza i predaja koje se tiču “događaja vezanih za pojedince” (qadajal‐e’ajan), vrše specifiziranje osnovnih propisa koje je Zakonodavac vezao za sveobuhvatne pojmove ili one koji su vezani za određene opise, rekli da su zabludjeliji od magarca, kao što ćeš vidjeti u riječima šejha Ishaqa sina ’Abdurrahmana, rahimehullah. Tebi ostaje da izabereš naziv za one koji tvrde da specifiziranje (takhsis) i ograničavanje (taqjid) zalazi u suštine stvari i svoju zabludu primjenjuju nad opisom za kojeg je Allah vezao postojanje aslu dinil islama. Ovi zadnji su gori od magaraca a kada je u pitanju osnova dini islama ja ih nazivama šejtanima ljudi, koliku god bradu da imaju. Moram spomenuti da sam jednom prilikom razgovarao sa jednim magarcem kojeg su ljudi nepravedno okitili nazivima od kojih je taj čist poput „šejha“ i slično, kao što je i islam čist da takvi ljudi budu u njemu šejhovi. Upitah ga da li riječi Uzvišenog „Uistinu, svaki insan je na gubitku“ kategorički ukazuju na svaku jedinku ili hipotetički? Dakle, da li u pojam „insan“ ulazi svaka moguća jedinka? On me pogleda zbunjeno i pun sramote reče da ne zna! Ja mu rekoh: „Iskren si bio!“ Molim Allaha da ga uputi istini a nas sačuva od nezhvalnosti i zablude! Postoji jedna druga mes’ela u metodologiji islamskog prava (usulul‐fikh) o kojoj neznalice i smutljivci misle da se tiče mog postavljenog pitanja a u suštini nije tako niti ta mes’ela ima ikakvog odraza na aslud‐din. Prema onome što sam do sada vidio razilaženje učenjaka u toj mes’eli se odrazilo samo na neke fikhske propise. Mes’ela: Da li sveobuhvatan pojam na svoje jedinke ukazuje kategorički ili hipotetički? EBU MUHAMMED
69 U knjigama usulul‐fikha se nalazi pod naslovom „dilaletul‐’am“, tj. „ukazivanje sveobuhvatnog pojma“. Ovo se tiče propisa koji je vezan za sveobuhvatan pojam i da li vjerski dokaz u kojem je taj propis potvrđen sveobuhvatnom pojmu kategorički ukazuje na njegovu punovažnost za svaku jedinku ili na to ukazuje hipotetički? U ovoj mes’eli učenjaci imaju određene stavove. Evo ti primjer! Rekao je Uzvišeni: 64
Zabranjuje vam se strv. ‫ﻣﺖ َﻋﻠَْﻴ ُﻜ ُﻢ اﻟْ َﻤْﻴﺘَ َﺔ‬
ْ ‫ُﺣﱢﺮ‬
Dakle, zabranjuje vam se jedenje strvi (el‐mejteh). Riječ „el‐mejteh“ je došla sa određenim članom „el“ i ima sveobuhvatno iscrpljujuće značenje svake jedinke. Rečenica u ajetu je „sastavljena“ od sveobuhvatnog pojma „el‐mejteh“ i glagola uz prijedlog i ličnu zamjenicu „zabranjuje vam se“ na arapskom „hurrimet ’alejkum“. Primjena spomenute mes’ele nalaže pitanje da li ovaj dokaz na zabranjenost jedenja svake jedinke strvi ukazuje kategorički ili hipotetički? Šta se nadovezuje na to razilaženje? Sa specifizranjem (takhsisom) se ovdje misli na ograničavanje propisa sveobuhvatnog pojma na neke jedinke gdje se nekima daje različit propis kao što se dogodilo sa jedinkama strvi ribe i skakavca čije konzumiranje je dozvoljeno vjerskim dokazom. Kao prvo, učenjaci su se složili da ukazivanje sveobuhvatnog na jednu jedinku mora biti kategoričko, jer ta „jedna jedinka“65 ne smije postati predmet „specifiziranja“ inače stvar prelazi u derogaciju (en‐neskh), jer derogacija mijenja propis svih jedinki sveobuhvatnog pojma. U pogledu ovoga se svi slažu, a razilaze se u pogledu propisa „ostalih jedinki“ na dva mišljenja: 1) Neki, među kojim su učenjaci hanefijskog mezheba, su mišljenja da „sveobuhvatan pojam“ kategorički ukazuje na punovažnost propisa za sve jedinke sve dok se ne dogodi specifiziranje (takhsis) sveobuhvatnog dokaza. Kada se dogodi specifiziranje, na „ostatak jedinki“ ukazuje hipotetički a ne kategorički. 2) Većina učenjaka, tj. „džuhmhur“ su mišljenja da „sveobuhvatan pojam“ hipotetički ukazuje na punovažnost propisa za ostale jedinke. 64
Sura El‐Maideh (5) 3 U drugom djelu ove knjige prilikom kritike Halidijevog stava će se spomenuti mes’ela: „Do koliko jedinki se sveobuhvatan pojam smije specifizirati“. 65
70 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Šta je značenje kategoričnosti i hipotetičnosti o kojima se ovdje govori? I šta se nadovezuju na razilaženje u ovoj mes’eli? Sa kategoričnošću se ovdje misli na nestanak mogućnosti specifiziranja nastalog iz dokaza, a ne na negaciju mogućnosti specifiziranja apsolutno, pa ako se uspostavi dokaz za njegovo specifiziranje, njegovo ukazivanje na svaku jedinku je hipotetičko. Zagovarači prvog mišljenja to dokazuju time da je sveobuhvatan pojam u jeziku postavljen za iscrpljivanje svih njegovih jedinki, i ovo je ono suštinsko značenje sveobuhvatnog pojma, tako da je obaveza da se tako protumači kada se neograničeno spomene, i nije dozvoljeno odstupiti od njega osim uz dokaz koji ukazuje na njegovo specifiziranje i ograničavanje na neke jedinke. Što se tiče mogućnosti specifiziranja bez uspostavljenosti dokaza za tu mogućnost to je stvar na koju se ne osvrće niti se na nju obazire. Tako da ukazivanje sveobuhvatnog pojma na sve jedinke ostaje kategoričko a mogućnost specifiziranja bez dokaza na to nema nikakvog uticaja, jer ta mogućnost je u kategoriji umišljaja a on se ne uzima u obzir. Zagovarači drugog mišljenja, a oni su većina učenjaka, kažu da je najčešće da propis sveobuhvatnog biva specifiziran, i na to ukazuje iščitavanje šerijatskih tekstova u kojima su spomenute „sveobuhvatne forme“. Tako da nema nijednog sveobuhvatnog pojma a da nije postao predmetom specifiziranja osim rijetkih slučajeva, pa se među učenim čak proširilo da ne postoji sveobuhvatan pojam čiji dio nije specifiziran. Pa s obzirom da je to tako mogućnost specifiziranja je vrlo jaka i nije umišljaj pa shodno tome njegovo ukazivanje na punovažnost propisa za ostale jedinke nije kategorički. Šta je plod ovog razilaženja među učenjacima? 1) Specifiziranje sveobuhvatnog teksta iz Kur’ana „specifičnim“ tekstom kojeg prenose pojedinci (khaberul‐ahad) koji nije na stepenu mutevatira kao Allahova knjiga ili analogijom (qijasom). Učenjaci su se složili da je dozvoljeno da se sveobuhvatni tekst Kur’ana specifizira Kur’anom ili mutevatir sunnetom, ali su se razišli u pogledu dozvoljenosti sa ahad sunnetom, jer je Kur’an mutevatir a sunnet kojeg prenose pojedinci je hipotetičke potvrđenosti a hipotetičko ne posjeduje potrebnu snagu da specifizira ono što je kategorički utvrđeno. To je mišljenje hanefija kod kojih nije dozvoljeno specifiziranje Kur’ana sunnetom kojeg prenose pojedinci, osim kada sveobuhvatan tekst Kur’ana bude specifiziran dokazom koji posjeduje istu snagu poput teksta iz Kur’ana i mutevatir EBU MUHAMMED
71 sunneta, jer nakon specifiziranja njegovo ukazivanje na ostale jedinke postaje hipotetičko (dhanni) te ga može specifizirati ono što je hipotetičko poput predaje koje prenose pojedinci. Kod većine učenjaka je dozvoljeno specifiziranje sveobuhvatnog spomenutog u Kur’anu sa specifizirajućim koji se spominje u predajama koje prenose pojedinci od Poslanika, ., tj. ahad‐predajama. Jer, ahad‐predaje, iako su hipotetičke potvrđenosti, na svoje značenje s obzirom da su specifizirajuće ukazuju kategorički a sveobuhvatan tekst Kur’ana iako je kategoričke utvrđenosti na validnost propisa za ostale jedinke ukazuje hipotetički pa se time izjednačavaju i specifiziranje sveobuhvatnog teksta Kur’ana specifizirajućim ahad‐tekstom biva mogućim. 2) Postupak učenjaka kada dođe do oprečnosti između sveobuhvatnog i specifizirajućeg u određenoj mes’eli. Oni koji kažu da sveobuhvatan kategorički ukazuje na validnost propisa za ostale jedinke potvrđuju oprečnost među njima zbog jednakosti u kategoričnosti ukazivanja. Ako u tom slučaju znaju da je specifizirajući vremenski spomenut povezan sa sveobuhvatnim khas‐tekst se tretira specifizirajućim sveobuhvatnog. Ako je došao kasnije, khas‐tekst se tretira derogirajućim sveobuhvatnog u pogledu nekih jedinki. Ako ne znaju datum spomena khas‐teksta postupa se prema prioritetnijem u svjetlu pravila davanja prioriteta (terdžiha). Ako ni to ne bude moguće, ne argumentira se ni sa jednim. Zagovornici drugog mišljenja, prema kojem sveobuhvatan na punovažnost propisa za ostale jedinke ukazuje hipotetički ne potvrđuju oprečnost između sveobuhvatnog i specifizirajućeg teksta, jer khas‐tekst ukazuje kategorički a sveobuhvatan hipotetički, pa se daje prednost kategoričkom i radi se po njemu. Dakle, specifizira se sveobuhvatni svejedno da li se zna koji je stariji ili ne. Ovo je mišljenje hanbelija, šafi’ija i drugih. Autor knjige „Nethrul‐Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud“, Dr. Muhammed Veled Sejjidi Veled Habib Eš‐Šenkqiti, u kojoj se komentariše hiljadnica u usulul‐fikhu pod nazivom „Meraqis‐su’ud“, koji je tumačio jedan dio a ostali je prije svoje smrti tumačio stari šejh Muhammed El‐Emin Eš‐Šanqiti, rahimehullah, u poglavlju o „sveobuhvatnom“ kod jednog stiha kaže: ‫ﻓﺈذا ﻋﺮﻓﺖ ﻫﺬا ﻋﻠﻤﺖ أن ﻣﺪﻟﻮل اﻟﻌﺎم ﻗﺒﻞ اﻟﱰﻛﻴﺐ ﻛﻞ اﻷﻓﺮاد ﻻ اﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻓﺈذا رﻛﺐ ﻛﺎن‬
...‫اﻷﻓﺮاد‬
‫ﻣﺪﻟﻮﻟﻪ ﻛﻠﻴﺔ ﺣﻴﺚ وﻗﻊ اﳊﻜﻢ ﻋﻠﻰ ﲨﻴﻊ‬
72 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Kada to spoznaš znaćeš da je značenje sveobuhvatnog prije „konstrukcije“ sve jedinke, ne propis za svaku jedinku, a kada se „konstruiše/sastavi“ njegovo značenje je kullijjeh s obzirom da je propis obuhvatio sve jedinke...“66 Znači, kada Allah kaže „el‐mejteh“, tj. strv njeno značenje je sve jedinke, a kada se kaže „zabranjuje vam se jedenje strvi“ njegovo značenje je „kullijjeh“ jer je propis obuhvatio sve jedinke. Značenje pojma „kullijjeh“ u terminologiji usulul‐
fikha znači „povrđenost propisa za svaku jedinku tako da nijedna ne ostane“. Kaže Dr. Muhammed na str. 247: .‫و اﻟﻜﻠﻴﺔ ﻫﻲ ﺛﺒﻮت اﳊﻜﻢ ﻟﻜﻞ واﺣﺪ ﲝﻴﺚ ﻻ ﻳﺒﻘﻰ واﺣﺪ‬
„Kullijjeh je potvrđenost propisa za svakog tako da ne ostane nijedan.“ Uveo sam te u značenje pojma „kullijjeh“ zbog toga što će se tokom knjige u govoru učenjaka spomenuti pojam „kullijj“ kojeg ćemo protumačiti na njegovom mjestu. Autor „Meraqis‐su’ud“, govoreći o svemu ovome, kaže: ‫ﻋﻠﻴﻪ ﰲ اﻟﱰﻛﻴﺐ ﻣﻦ ﺗﻜﻠﻤﺎ‬
‫وﻓﻬﻢ اﻻﺳﺘﻐﺮاق ﻟﻴﺲ ﺟﺰﻣﺎ‬ ‫واﻟﻘﻄﻊ ﻓﻴﻪ ﻣﺬﻫﺐ اﻟﻨﻌﻤﺎن‬ ‫ﻣﺪﻟﻮﻟﻪ ﻛﻠﻴﺔ إن ﺣﻜﻤﺎ‬ ‫وﻫﻮ ﻋﻠﻰ ﻓﺮد ﻳﺪل ﺣﺘﻤﺎ‬
‫ﺑﻞ ﻫﻮ ﻋﻨﺪ اﳉﻞ ﺑﺎﻟﺮﺟﺤﺎن‬
Značenje mu je kullijjeh ako presudi
nad njim u konstrukciji govornik I on na jednu ukazuje obavezno
a značenje iscrpljivanja nije kategoričko 67
Već je kod većine preovladavajuće
a kategoričnost je mezheb Nu’mana68 Kaže Dr. Muhammed: „Tj. ukazivanje sveobuhvatnog na osnovu njegovog značenja a to je jedna jedinka je kategoričko zbog obaveznosti njenog ostanka prilikom specifiziranja... A značenje njegovih riječi „obavezno“ je „decidno“ i „jekinski“, a zatim je ukazao da razumijevanje iscrpljivanja svih jedinki nije „obavezno“ tj. nije stvar koja se kategorički tvrdi, već je hipotetički (madhnun) kao što je na to ukazao svojim riječima: „Već je kod većine prevagnjujuće“, tj. „mišljenje“ (dhann)...“ 66
Nethrul‐Vurud 'ala Mera'qis‐Su'ud, str. 248 Sa hipotetičkim se u prethodnoj mes’eli misli na preovladanost mišljenja da će nešto od preostalih jedinki biti predmet specifiziranja. 68
Ebu Hanife, rahimehullah. 67
EBU MUHAMMED
73 Shvatamo da sa pojmom „hipotetičko“ i „preovladavajuće“ misle na „preovladavajuće mišljenje“ (galebetudh‐dhann). Odnosno da sveobuhvatan tekst putem preovladavajućeg mišljenja ukazuje na važnost propisa za ostale jedinke, tj. da preovladava mišljenje da će nešto od njih biti predmet specifiziranja. Ovo sam spomenuo, jer riječ „hipotetički“ po mom shvatanju ne posjeduje snagu pojma „preovladavajuće mišljenje“. Pa šta je to spriječilo „šejhove” da znaju da pojam el‐insan sam po sebi kategorički ukazuje na svaku jedinku i da pojam “el‐mušrik” takođe sam po sebi takođe kategorički ukazuje na svaku jedinku bez obzira na vjeru kojoj se pripisuje!? Utičemo se Allahu od zla ovog vremena! A onaj „šejh“ se možda prepao ove mes’ele misleći da postoji razilaženje o tome da li riječ „el‐insan“ na svaku svoju jedinku ukazuje kategorički ili „hipotetički“ ne shvativši da se u spomenutoj mes’eli govori o snazi mogućnosti specifiziranja propisa nekih od preostalih jedinki nakon one jedne koja po konsenzusu ne smije biti predmet specifiziranja. Allahulmuste’an! Pa se sustegao od odgovora na pitanje da li riječ „el‐insan“ obuhvata svaku jedinku bijelaca, crnaca i slično!!! Opasni li su „šejhovi ovog vremena“! „Efendije” Nusret, Bilibani i Hisen Ademi nam moraju objasniti kako je i kojim dokazom „magareća eminencija” uspjela „da specifizira” sveobuhvatne tekstove o suštini tevhida i islama pa tvrde da: 1) Ostavljanje širka hukma i tehakuma; 2) Uvjerenje da neke jedinke taguta nisu muslimani. Ne ulazi u aslud‐din!? Iako je Allah pojam islam vezao za opis koji je sačinjen od: 1) Kufra u taguta koji podrazumijeva odricanje od svakog velikog širka i uvjerenje da svaki tagut i mušrik nisu muslimani; 2) Vjerovanja u Allaha koje podrazumijeva lojalnost prema islamu i uvjerenje da su izvršioci islama muslimani. Kako i kojim dokazom su ta značenja „specifiziranjem izvukli“ iz sveobuhvatnih tekstova?! Gdje je taj specifizirajući tekst iz Kur’ana i Sunneta koji presuđuje da neki vidovi velikog širka poput širka propisivanja zakona, suđenja i tehakuma ne stoje nasuprot aslu dinil islama i da se on može sastati s njima? Gdje je taj dokaz koji presuđuje da „neodricanje od nekih jedinki taguta“ ne stoji nasuprot dini islama i da se on može sastati s time, a što su izvukli iz sveobuhvatnih neograničenih dokaza koji presuđuju da „neodricanje od 74 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ stoji nasuprot aslu dinil islama i da se on ne može sastati s tim opisom? Sram i stid ih bilo! Gdje je taj dokaz? Kada je vremenski u odnosu na sveobuhvatni i neograničeni spomenut? Je li došao uz dokaze koji presuđuju da veliki širk i neuvjerenje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani ili je došao nakon njih? Je li pojam širk u Kur’anu prije nego što se dogodilo „vaše specifiziranje“ obuhvatao te jedinke koje „se mogu sastati sa aslu dinil islamom“ ili ne? Da li su pojmovi „el‐mušrik“ i „el‐mušrikun“, čiji tekfir (negacija islama) ulazi u aslud‐din, u Kur’anu i Sunnetu prije nego što se dogodilo „vaše specifiziranje“ obuhvatali sve moguće jedinke mušrika? Kako ćete stati pred Allaha sa vašim lažima na vjeru i njenim iskrivljivanjem ako pameti imate?! Ako je specifizirajući dokaz došao „nakon obaveznosti sprovođenja sveobuhvatnog“ što postaje obavezno od prvog izgovaranja šehadeta tevhida onda je to derogacija a derogacija u aslud‐dinu nije moguća. Mezheb hanefija je da specifizirajući dokaz bude spomenut uz sveobuhvatni, a većina učenjaka dozvoljava da specifizirajući dokaz dođe malo nakon sveobuhvatnog ali pod uslovom da se spomene u vremenu kada je sprovođenje sveobuhvatnog uz specifizrane jedinke vjerska obaveza, a ovdje govorimo o šehadetu tevhida! Da vas naučimo! Vaše laži i smjelost na islam za sobom povlače da se specifizirajući dokaz morao spomenuti uz poziv u la ilahe illallah jer je rad po njemu obavezan od prvog izgovaranja. Pa je od samog početka ljudima moralo biti „objašnjeno“ da se „neke jedinke velikog širka“ mogu sastati sa aslom dinil islama i da netekfirenje nekih jedinki taguta, a kod vas ni tekfir kategorije ili roda mušrika uopšteno ne ulazi u aslud‐din, ne stoji nasuprot islama iz straha da musliman „ne protekfiri onoga koji je upao u veliki širk i koji ne tekfiri neke jedinke mušrika i taguta“ jer to je put haridžija, neoharidžija, ekstremista, novotaraca, slijepaca, zabludjelih skupina... Ovakvi idioti tvrde da su „svi učenjaci na njihovoj strani“!!! Poželite smrt ako istinu govorite! Ili pozovite Allahovo prokletstvo na vas i vaše žene i djecu ako ste slagali na Allaha! Kukavice ste vi od glave do pete od prvog do zadnjeg! Na ova pitanja bi magarci trebali odgovoriti u mes’elama u kojima je moguće specifiziranje i ograničavanje. U pogledu suština, a suština aslud‐dina je temelj Allahove vjere, nije dozvoljeno niti je moguće derogiranje, specifiziranje niti ograničavanje. Šta tek moja drago braćo i poštovane sestre treba reći za ove ljude EBU MUHAMMED
75 koji tvrde da značenje pojma „islam“ iz kojeg se dobija ime „musliman“, kojeg je Allah vezao za opise: 1) Odricanje od svakog velikog širka; 2) Odricanje od svih taguta, mušrika i mustekbira, čija ja osnova uvjerenje da nisu muslimani zbog toga što su upali u veliki širk ili odbijaju obožavanje Allaha. Nije obuhvatilo odricanje od „nekih vidova velikog širka“ i odricanje od „nekih jedinki taguta“. Svi znamo da smutljivci još uvijek nisu počeli da vjeruju da je odricanje od „kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ od aslud‐dina iako vjeruju da „odricanje od kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ ulazi u aslud‐
din! Zamisli prostaka! Kakva je to razlika u vjeri Istinskog Boga između onoga koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha i onoga koji je zadovoljan da obožava drugog mimo Allaha? Naravno da je tagut gori od mušrika, ali koja to razlika nalaže da tekfir jednih ulazi u aslud‐din a tekfir drugih ne osim obožavanje strasti i neznanja na koje ih je navelo obožavanje „sveštenika i monaha“!? Sram ih bilo! Koliko su samo štete nanijeli Allahovoj vjeri! Sa kakvom smjelošću se ova ološ samo usuđuje kada je u pitanju islam!? Znate kakvi su im dokazi? Vidjećete ih, inšaAllah, na kraju ove knjige. U njima nema nijedan dokaz iz Kur’ana i Sunneta osim nekih pokušaja koji najbolje ukazuju na to da su ovi ljudi stranci kada je u pitanju govor o islamu, njegovim disciplinama i metodama argumentacije. Ostali „dokazi“ su za kolovođe ove zabludjele sekte mutešabih citati iz govora učenjaka čije značenje ćemo pojasniti sa lahkoćom i koji idu nama u prilog a ne njima. Da bi još bolje shvatio značenje njihovog menhedža o primjeni „specifiziranja“ kojim iz aslu dinil islama vade opise koji ga sačinjavaju, vadeći „neke jedinke“ iz sveobuhvatnosti pojma „širk“ i „mušrikun“ želim ti navesti još neke primjere. Napominjem da oni kažu da je onaj ko ne negira islam i tevhid „kategoriji ili rodu taguta sveobuhvatno“ kafir jer bez toga nema aslud‐dina ali ko ne negira islam i tevhid nekim jedinkama taguta iako poznaje njihovo stanje i zna da je opis u kojeg su upali tagutijjet i veliki širk, ali ih opravdava neznanjem pa im ne negira islam, ili vjeruje da je njihovo djelo mali kufr pored njegove jasnoće, je kod njih musliman. To ne dokazuju argumentima iz Kur'ana i Sunneta Allahovog Poslanika, ., već riječima i shvatanjem Halidija koji navodno bolje od njih razumije govor uleme 76 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA a oni s druge strane bolje razumiju riječi Halidija ili Alu Ferradža nego govor Allaha koji kod njih u tom pogledu valjda nije dovoljno jasan! Nekim neznalicama među njima, koji su pročitali „dva‐tri reda“ iz knjiga usulul‐fikha ili više ali to očigledno nisu razumjeli, pade na pamet da je to „samo“ vid vađenja nekih jedinki iz sveobuhvatnog teksta specifizirajući ih propisima koji se razlikuju od propisa ostalih jedinki koje nisu izuzete, što ukazuje da Zakonodavac u osnovi nije želio te jedinke sveobuhvatnim tekstom, jer da ih je želio a nakon toga ih „izuzeo“ to bi bila derogacija. Ovo je značenje specifiziranja kod učenjaka usulul‐fikha znali oni to ili ne znali! Evo ti još nekih primjera uz ponovni kratak osvrt na pitanje „strvi“! Allah je zabranio jedenje strvi, tj. „el‐mejteh“ koja se u ajetu spominje sa određenim članom što riječi daje sveobuhvatno značenje, i iz kojega se naravno mora uzeti propis zabranjenosti jedenja svih vrsta i jedinki „el‐mejteh“ (strvi). U hadisu Poslanika, ., se izuzimaju dvije vrste; skakavac i riba, pa je muslimanu dozvoljeno da jede strv ribe i skakavca. Kažu da je ovo primjer za specifiziranje jedinki drugim propisom! Odgovaramo, jeste propisom, ali se specifiziranje tiče propisa a ne suštine strvi, tj. vađenje nekih jedinki iz propisa zabranjenosti konzumiranja ih nije izvela iz bitka strvlju i nije promjenila opšte poznatu suštinu za koju se veže ime „strv“. Dakle, ona se još uvijek zove el‐mejteh, a Poslanik, ., je rekao: „Dozvoljene su nam dvije el‐mejteh“, pa ih je nazvao istim imenom a dao im drugi propis. Dakle, predmet specifiziranja su propisi nekih jedinki a ne suštine! Ali ako bi činjenicu da pojava suštine „strvi“, koja u moždanoj predožbi postoji kao slika, u jedinkama vanjske realnosti iste čini „strvlju“ nazvali propisom onda taj propis takođe ne smije biti predmet specifiziranja. Kao kada bi se reklo da postojanje značenja „insanijjeta“ u jedinkama u vanjskoj realnosti njih čini „insanima“. „Ovaj propis“ ne može biti predmet specifiziranja jer bi se u ovom kontekstu dogodila „promjena suština“ stvari. Ili kao kada bi se reklo da „neke jedinke velikog širka“ ne ruše islam i tevhid iako se suština islama i tevhida sastoji od rukna „ostavljanja svakog velikog širka“. Dalje, Uzvišeni Allah je dio nasljedstva odredio za djecu (el‐evlad), ali ubica svog roditelja nema pravo na nasljedstvo zbog zabrane u hadisu Poslanika, ., u kojem kaže da ubica ne naslijeđuje. Šta je razlika između nekog od (evlada) koje je ubilo i onoga koje nije i ima pravo na nasljedstvo? Razlika je u propisu. Ubica ne EBU MUHAMMED
77 naslijeđuje! Gubi li on zbog toga ime el‐veled69? Ne gubi, već se još uvijek naziva tim imenom! Ime koje dobija, iz suštine koja se ogleda u činjenici da je od vjerski validnog potomstva ubijenog, može promjeniti samo džahil! Ali može se reći da nije više „el‐veled“ u pogledu nasljeđivanja kao što kafir prije uspostave argumenta nije kafir u dozvoljenosti krvi, imetka, časti i vječnoj kazni u Džehennemu. Allah je u ajetu sure El‐Baqara zabranio da se muslimani žene mušrikinjama i zabranio im je da udaju muslimanke za mušrike. Što se tiče žena, ispravno je da se taj ajet tiče mušrikinja koje nemaju Knjigu, a ajet u suri El‐Ma'ideh dozvoljava ženidbu mušrikinjama sljedbenika knjige. Je li specifiziranje mušrikinja sljedbenika knjige propisom dozvoljenosti ženidbe njima promjenio činjenicu da su mušrikinje? Nije i ne može! Prema njihovoj logici bi to, samo kada bi toga bili svjesni, trebali uraditi, jer „metodom specifiziranja“ iz propisa „nepostojanja islama“ izuzimaju pojedinca koji ne tekfiri neke jedinke taguta na spomenuti način, pod uslovom da tekfiri „kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“, dolazeći tako do propisa „postojanja islama“ istog. I to čine Allahovom vjerom! Isto tako po jednom dijelu te logike, s obzirom da se u ajetu u suri El‐Baqara u kojem se zabranjuje udaja muslimanki za mušrike koji nemaju Knjigu ili se ne pripisuju dini islamu, ne bi trebalo biti u osnovi haram udati muslimanku za mušrika koji se pripisuje islamu, jer po nekim od njih ti ajeti se tiču onih zbog kojih su objavljeni a ne svakog ko upadne u veliki širk kao što je moguće da „musliman“ upadne u neke jedinke „manje poznatog velikog širka“ kao što kažu Nusret, Bilibani i Ademi, i da bude musliman! Ne kažem da je ovo njihovo mišljenje u mes'eli udaje muslimanke za počinioca velikog širka ali to proizilazi iz jednog dijela njihovih temelja prema kojem „neke jedinke velikog širka“ ne izvode iz islama. Da me ne bi optužili da lažem, kako bi to oni voljeli, da je to mišljenje Nusreta u pogledu „manje poznatog velikog širka“ navodim slijedeće riječi iz jednog od njegovih predavanja, u kojem je napravio katastrofalne greške u pogledu pravila „Ko ne tekfiri mušrike ili sumnja u njihov kufr ili smatra njihov put ispravnim“ i obavezivao nas na lančani tekfir koji nama nije obaveza „dokazujući“ da smo „praaaaaavi novotari“. Kaže Nusret: „Odkud ti pravo da idžtihadiš kad je ovo asludin? Jesmo li sad shvatili ili će svi biti kafiri do tebe ili ćeš se vratiti na naš mezbeh ehli suneta i reći i ovaj prvi treba mu objasniti, čak i onom prvom koji čini širk kojeg si ti odmah protekfirio možda čak 69
Jednina od evlad. 78 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA i njemu treba objasniti jer se radi možda o mesail el khafijjeh ili nečemu drugom ili možda čak nije ni širk i kufr kako si ti izdefinisao. Jeste li razumili? Dobro! Drago mi je da ste nešto razumili.“70 Dakle, kod ovog neznalice se ne negira islam ni kada čovjek upadne u veliki širk ako se radi o „manje poznatim pitanjima“ (el‐mesa'ilul‐khafijjeh). Da je time mislio na suštinski veliki širk dokazuje to što je nakon toga spomenuo „ili možda čak nije ni širk i kufr“, a prije toga „onom prvom koji čini širk“ što znači da govori o suštinskom velikom širku. Na istoj osnovi su izgradili uvjerenje da se veliki širk u hakimijjetu može sastati sa aslom dinil islama, i da čovjek može biti musliman iako je upao u veliki širk u pitanjima zakona, odnosno hakimijjeta. Ovo je ono što znam o ovom džahilu i jedan od razloga zbog kojih smo zauzeli naš poznati stav prema njemu i njegovim sljedbenicima. Pravilo: Sve što kažemo u pogledu specifiziranja (takhsisa) kažemo u pogledu ograničavanja (taqjiida). Zbog svega toga im kažemo da, ako žele da sprovedu takhsis u pitanju nekih jedinki taguta, to mogu samo učiniti ostavljanjem imena tagutijjeta tagutu zbog suštine koja je pri njemu, a u pogledu nekih jedinki i u određenim stanjima ustezanjem od spuštanja nekih propisa na njega, poput ubijanja, ohalaljivanja imetka, časti i slično. Ovo je kada se radi o tekfiru taguta u propisima koji bivaju nakon uspostave argumenta, tako da se nekada mogu opravdati one osobe koje su pogriješile u spuštanju nekih propisa na taguta uz vjerovanje da su oni taguti i mušrici, tj. nemuslimani, kao što se desilo onim učenicima šejha Muhammeda bin 'Abdulvehhaba koji su pogriješili u nepravljenju razlike između razumijevanja argumenta i njegove uspostave. Nusret je nekad ranije, želeći da dokaže da tekfir taguta ili jedinki taguta nije od osnove kufra u taguta, navodio to pismo šejha Muhammeda svojim učenicima, a zatim im pripisao da su oni vjerovali da su dotični taguti muslimani, i da ih šejh Muhammed nije tekfirio, a na šta ukazuje činjenica da im je nazvao selam! Zatim je, naravno, opalio po onima koji se ne slažu sa njim. 70
Predavanje pod nazivom „8. Vrste velikog širka, licemjerstvo i otpadništvo. Šta negira‐ruši islam?“. Braća su mi prepisala ovo predavanje od dvadeset devete do četrdeset i treće minute, a ova rečenica je među posljednjim. EBU MUHAMMED
79 Danas, preko neke braće, saznajem da je promjenio svoje mišljenje. Ne znam je li ga javno promjenio da to svi znaju kao što su saznali prvu laž, i da kaže da su ti učenici pogriješili u tekfiru ali nisu u negaciji islama, baš onako kao što smo mi uvijek govorili. To je vrlo moguće našao u djelu 'Alija Hudajra, da mu Allah popravi stanje, u kojem tretira opravdanje neznanjem u velikom širku gdje u zagradi kaže da su pogriješili u tekfiru a ne u tešriku, tj. ne u negaciji islama i davanju imena širka spomenutim. Elhamdulillah! Neka su promjenili i treba tako, ali od njih očekujem da se sada jedan drugom izruguju poput jednog licemjera i neznalice koji je lažno stavljen u red daija koji našu braću, poturajući im da mene slijede, pita na kojem su od mojih mišljenja? Onom od juče, prekjuče, itd...? Želeći da dokažu da je promjena mišljenja dokaz da je čovjek na pogrešnom putu. Bože sačuvaj od napasnika ovog vremena! Svima je vrlo dobro poznato šta sam promjenio i kako i kada mi god postane jasno da nešto nisam dobro shvatio i da sam pogriješio opet ću ga promjeniti u ime Allaha. Oni neka truhnu u svojoj oholosti, neznanju i licemjerstvu, dok im Allahova vatra ne izgori lice kojeg nemaju pa u njoj ostanu iskeženih zuba. Na kraju, što je ovdje najvažnije, moram da skrenem pažnju Nusretu da su se učenjaci islama složili da u osnovi islama nema derogacije, niti specifiziranja niti ograničavanja značenja na način kojeg su oni sproveli. Nazvati muslimanom onoga koji se nije odrekao nekog suštinskog velikog širka ili od nekog taguta čije stanje i opis poznaje znači vjerovati u postojanje vjerskog značenja islama uprkos nepostojanju nekih ruknova ili uvjeta bez kojih se ne može ostvariti osnova cjeline i to je u suštini promjena Allahove vjere i derogacija suštine islama na određeno vrijeme; vađenjem iz njega nekog rukna ili šarta ili neophodnog lazima tvrdeći da je ta „novonastala unakažena i promjenjena tvorevina“ Allahov islam. Allahulmustean! To bi ti isto bilo kao kada bi rekli da podne namaz ima svoje ruknove i vi to znate a zatim vidite čovjeka koji je klanjao ispuštajući neke ruknove a zatim, oslanjajući se na vaš princip izuzimanja jedinki, tvrdite da taj čovjek pri sebi ima još uvijek suštinu podne namaza i da se šerijatski naziva obavljačem podne namaza. Ispravno je da u pogledu „obavljača namaza“ izuzmete pojedince samo u propisima, a ne u suštinama pa da kažete da ako je džahil i nije mogao naučiti nije griješan, a u suprotnom jeste, itd. Ali podne namaz nije klanjao. Ili da imate nekog kradljivca, ubicu, „pijača“ vina, „jedača“ kamate, bludnika i slično, koji radi nešto od spomenutog i vi znate šta spomenute suštine u Allahovoj vjeri znače, a zatim njihovog počinioca iz neznanja ili te'vila ne nazovete 80 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA imenom djela kojeg je učinio, na jedno određeno vrijeme i dok mu se ne objasni. Pa određene pojedince nazivate tim imenima a druge koji isto rade iz neznanja i slično nazivate suprotnim ili oprečnim. Kradljivca nazivate onim koji daje sadaku, „pijača“ vina nazivate „pijačem“ vode, onoga koji jede kamatu nazivate onim koji jede halal imetak, bludnika nazivate čednim, a ubicu nazivate onim koji ostavlja ljude u životu. Dakle, neznanje i njegove pratilje od te'vila, slijepog slijeđenja i idžtihada nemaju nikakvog uticaja na promjenu suštine opisa u kojeg je čovjek upao i iz kojeg dobija njegovo ime vjerski, razumski, jezički i fitretski. Islam je kufr u svaki veliki širk, što podrazumijeva negaciju islama tagutima i mušricima, i lojalnost prema Allahu i Njegovom dinu 'ibadetom samo Njemu i vjerovanjem da su izvršioci islama muslimani. Ova osnova dolazi prije mržnje prema tagutima, mušricima i mustekbirima i prije ljubavi prema vjernicima, jer je uvjerenje da su jedni muslimani a drugi nemuslimani osnova ljubavi i mržnje i prijateljevanja i neprijateljevanja koji se nadovezuju na njih. Ako je kod vas tekfir „kategorije ili roda taguta71 sveobuhvatno“, kao što misli Halidi, uvjet za ispravnost aslud‐dina u bilo kojem vremenu i za aslud‐din u kojeg ulazi taj opis se veže postojanje i nepostojanje islama, a onaj koji, netekfireći neke jedinke, ostavi njegovu suštinu kod vas uprkos tome biva muslimanom, onda vam je obaveza da isto to uradite sa suštinom bilo kojeg pojma čije postojanje je vezano za postojanje određenih opisa pa kada dođe neka osoba i upadne u jedinke značenja koje se ne mogu sastati sa osnovom suštine tog pojma, dotičnu osobu nazovete imenom te suštine i pripišite mu njeno posjedovanje kao kada bi bludnika nekim jedinkama bluda nazvali čednim, ubicu nekih jedinki čije ubijanje nije dozvoljeno pravednim, pijača nekih jedinki vina pijačem vode ili onim koji to ne radi i sve ostalo. Zato ću vam kasnije, kada budem objašnjavao da se ne smije praviti razlika između vrsta i jedinki istog roda (džins), spomenuti riječi šejha Ishaqa ibn 'Abdurrahmana u kojim čovjeka koji kolektivnom sveobuhvatnom neograničenom tekstu, koji obuhvata svaku svoju jedinku i onome koji je vezan za određeni opis poput pojma „el‐islam“ i „eš‐širk“, oponira hipotetičkim, uopštenim i dokazima koji se tiču pojedinaca, naziva zabludjelijim od svoga magarca. 71
Bilibani se dugo suprotstavljao nama u vjerovanju da kufr u taguta ulazi u asl dinil islama da bi kasnije uvidio svoju grešku ali upao u drugu, doduše manju u odnosu na prvu, vjerujući da je tekfir kategorije taguta uvjet ispravnosti aslud‐dina a tekfir nekih jedinki nije. Svoje poricanje opšte poznatog među djecom muslimana je nazvao “greškom u definiciji”! EBU MUHAMMED
81 Ove važne koristi u pogledu činjenice da suština aslud‐dina ne može biti predmet specifiziranja (takhsisa) i ograničavanja (taqjiida) na spomenuti način sam zaključio ličnim razmišljanjem primjenjujući nad mes’elom ono što znam i to sam prvi put spomenuo u raspravi sa jednim arapom na jednom od foruma na internetu a Ebu Merjemu Kuvajćaninu se dopalo i to je potvrdio. Isto sam ponovio u odgovoru Ebu Muhammedu El‐Makdisiju kojeg sam napisao tokom pisanja ove knjige za tu i tamo ne više od četiri dana, elhamdulillah. Nakon toga mi je jedan od svršenika medinskog fakulteta, koji se pripisuje ovoj da’vi, skrenuo pažnju da je Eš‐Šazili to takođe spomenuo u svojoj knjizi „Aslud‐din“, sa kojom sam prije toga bio upoznat ali vjerovatno nisam bio shvatio važnost i vezu između njegovih riječi i mes’ela o kojima govorimo a koje su predmet aktuelnog spora. Kaže Eš‐Šazili, spominjući specifike aslud‐dina: ،‫ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺤﻜﻢ ﻻ ﻳﺪﺧﻞ ﻋﻠﻴﻪ ﻧﺴﺦ وﻻ ﲣﺼﻴﺺ وﻻ اﺳﺘﺜﻨﺎء وﻻ ﻳﺘﻐﲑ ﻣﻦ رﺳﺎﻟﺔ إﱃ رﺳﺎﻟﺔ‬- ١
,‫وأﺣﻜﺎﻣﻪ واﺣﺪة ﰲ ﻛﻞ اﻟﺮﺳﺎﻻت ﲞﻼف اﻟﻔﺮوع ﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻳﺘﻐﲑ ﻣﻦ رﺳﺎﻟﺔ إﱃ رﺳﺎﻟﺔ ﺑﻞ وﰱ ﻧﻔﺲ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ‬
.‫وﻣﻨﻬﺎ ﻣﺎ ﻻ ﻳﺘﻐﲑ‬
„1) Aslud‐din je muhkem ne trpi derogaciju, niti specifiziranje niti izuzimanje niti promjenu od poslanice do poslanice. Njegovi propisi su isti u svakoj poslanici suprotno ograncima koji od poslanice do poslanice trpe promjenu, štaviše, u jednoj te istoj poslanici. Među njima ima onih koji se ne mijenjaju.“ Takođe je rekao: ‫ ﻻ ﻳﻘﺒــﻞ رﻛ ــﻦ ﻣــﻦ أرﻛــﺎن اﻟﺤــﺪ ﺑﻐﻴ ــﺮ اﻟــﺮﻛﻦ اﻵﺧ ــﺮ ﻓــﻼ ﻳﻘﺒــﻞ ﺗﺼــﺪﻳﻖ ﺑﻐــﲑ اﻟﺘ ـﺰام وﻻ اﻟﺘ ـﺰام ﺑﻐــﲑ‬- ٣
‫ ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ اﺳﺘﻴﻔﺎء اﳊﺪ ﻛﻠﻪ ﻻﺳﺘﺤﻘﺎق اﻻﺳﻢ واﻟﺼﻔﺔ وﲣﻠﻒ رﻛﻦ ﻣﻦ أرﻛﺎن اﻷﺻﻞ ﻳﺘﺨﻠـﻒ ﺑـﻪ‬،‫ﺗﺼﺪﻳﻖ‬
ْ‫ } َﺧﻠَﻄُـﻮا‬:‫ أﻣـﺎ اﻟﻔـﺮوع ﻓﺎﻟﻐﺎﻟـﺐ ﻓﻴﻬـﺎ أﻻ ﺗـﻼزم ﺑﻴﻨﻬـﺎ ﻟﻘﻮﻟـﻪ ﺗﻌـﺎﱃ‬.‫ واﻟﺪﻳﻦ ﻳﺘﺨﻠﻒ ﺑﺘﺨﻠﻒ اﻷﺻـﻞ‬،‫اﻷﺻﻞ‬
‫ وإن ﻛﺎﻧــﺖ ﺑﻌــﺾ اﻟﺴــﻴﺌﺎت ﲢــﺒﻂ ﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت وﲤﻨــﻊ ﻣــﻦ ﻗﺒــﻮل اﻟــﺒﻌﺾ‬,{‫ﺻــﺎﻟِ ًﺤﺎ َوآ َﺧـ َـﺮ َﺳـﻴﱢﺌًﺎ‬
َ ً‫َﻋ َﻤـﻼ‬
‫اﻵﺧــﺮ وﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت ﻳﻜﻔــﺮ ﻋــﻦ ﺑﻌــﺾ اﻟﺴــﻴﺌﺎت ﻓــﺈن اﳊﺴــﻨﺎت ﻳــﺬﻫﱭ اﻟﺴــﻴﺌﺎت وﺑﻌــﺾ اﳊﺴــﻨﺎت ﳍــﺎ‬
‫ واﻷﺻـﻞ ﻻ ﺗﻔـﺎوت وﻻ‬،‫ﺧﺼﺎﺋﺺ ﰲ اﻟﺘﻜﻔﲑ ﻋﻦ اﻟﺬﻧﻮب ﻟﻴﺴﺖ ﻟﻐﲑﻫﺎ إﻻ أن اﻟﻔﺮوع ﺗﺘﺒﻌﺾ وﺗﺘﻔـﺎوت‬
.‫ﺗﺒﻌﻴﺾ ﺑﻴﻦ أرﻛﺎﻧﻪ‬
„3) Nijedan rukn od ruknova definicije (hadd) se ne prihvata bez drugog rukna. Tako se ne prihvata vjerovanje u istinitost (tasdiq) bez pridržavanja (iltizām) niti pridržavanje bez tasdiqa. Dakle, neophodno je da se ispuni cijela definicija da bi 82 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA se dobilo ime i opis a izostanak jednog od ruknova asla za sobom povlači izostanak asla, a din izostaje izostankom asla. Što se tiče ogranaka, najčešće u pogledu njih je da među njima nema neminovne uzročne povezanosti72 zbog riječi Uzvišenog: ...pomiješali su dobro djelo s drugim, lošim. Iako neka loša djela uništavaju neka dobra djela i sprečavaju da se druga prihvate, a neka dobra djela brišu neka loša djela jer dobra djela odnose loša a neka dobra djela u brisanju grijeha imaju specifičnosti koje nemaju druga, s time što se ogranci rasparčavaju i međusobno variraju. U aslu nema međusobnog variranja niti rasparčanosti među njegovim ruknovima.“ Prema riječima Šazilija nije dozvoljeno reći da se „neki vidovi velikog širka“ mogu sastaviti sa aslud‐dinom a neki ne, niti se smije reći da se „netekfirenje nekih jedinki taguta i mušrika“ može sastati sa aslu dinil islamom a neki ne jer je to šejtansko rasparčavanje. To je menhedž zabludjele sekte na čije zablude i laži ovom knjigom odgovaramo i na njih već više od dvije godine upozoravamo. Tajna u ovoj mes’eli, pored toga što je Uzvišeni ime islama vezao za opis kufra u svaki veliki širk i negaciju islama svakom tagutu, mušriku i mustekbiru, leži u tome što je pravljenje razlike između jedinki i vrsta jednog roda koje imaju istu suštinu pored suprotstavljanja dinu svih poslanika kategorički dokaz o nestanku razuma i zdrave ljudske prirode onih koji to zagovaraju. Razilaženje učenjaka da li je tekfir taguta, mušrika i mustekbira rukn u šehadetu tevhida ili njegov lāzim je čisto terminološke prirode i na njega se, koliko je meni poznato, ništa ne nadovezuje. Riječi onih koji kažu da je rukn su jasne a oni koji kažu da je „lazim“ vjeruju da izostanak „lazima“ kategorički ukazuje na nestanak „melzuma“, tj. osnove iz koje neminovno proizilazi i od koje se ne može odvojiti u bilo kojem stanju. Pa šta je nakon ovoga ostalo šejtanima od ljudi!? Allah ih ubio kuda se odmeću! Vratimo se dokazivanju aslud‐dina sa ajetima Allahove Knjige! Dakle, u Allahovoj Knjizi nalazimo ogroman broj mekkanskih i medinskih ajeta u kojima se spominje značenje osnove islama. Nekada je to uopšteno, ali dovoljno. Nekada se spominju uvjeti i ruknovi, a nekada i „lavazimi“, itd. Uzet ću još jednu suru iz mekkanskog perioda a nakon toga ćemo preći na neke ajete iz 72
Rekoh, ali između ruknova i od njih neodvojivih levazima poput tekfira, mržnje i neprijateljevanja ima itekako, zbog toga što je nestanak levazima kategorički dokaz nestanka osnove iz koje proizilaze, a riječi Eš‐Šazilija ukazuju na saglasnost sa ovom konstatacijom zbog toga što se ograničio samo na spomen „ogranaka“, a od ljudi poput njega se očekuje da ne negiraju međusobnu uzročnu povezanosti između ruknova tevhida i njegovih levazima. EBU MUHAMMED
83 medinskih sura i nećemo duljiti, jer se ovdje ne radi o stvarima koje vođe ove sekte ne znaju, a ono u čemu griješe i prema svemu nisu dokučili podrobno objašnjavamo sa naše tačke gledišta. Sura El‐Kafirun, sura odricanja, koju učenjaci nazivaju jednom od sura ikhlasa ili praktičnog tevhida, koja u sebi sadrži objašnjenje svega u pogledu čega se razilazimo. ‫﴾ َوَﻻ أَﻧَﺎ َﻋﺎﺑِ ٌﺪ َﻣﺎ َﻋﺒَ ْﺪ ُْﰎ‬٣﴿ ‫﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑِ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ‬٢﴿ ‫﴾ َﻻ أ َْﻋﺒُ ُﺪ َﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن‬١﴿ ‫ﻗُ ْﻞ ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن‬
ِ
ِ
ِ
ِ ‫ﱄ ِدﻳ‬
﴾٦﴿ ‫ﻦ‬
َ ‫﴾ ﻟَ ُﻜ ْﻢ دﻳﻨُ ُﻜ ْﻢ َو‬٥﴿ ‫﴾ َوَﻻ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﻋﺎﺑ ُﺪو َن َﻣﺎ أ َْﻋﺒُ ُﺪ‬٤﴿
„Reci: „O kafiri! ﴾1﴿ Ja ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, ﴾2﴿ i vi niste obožavaoci Onoga Kome ja 'ibadetim. ﴾3﴿ Niti sam ja obožavaoc ('abid) onoga kojem ste vi 'ibadetili, ﴾4﴿ a i vi niste obožavaoci Onoga Kojem 'ibadetim. ﴾5﴿ Vi imate vaš din (vjera) a ja imam moj din!73 ﴾6﴿“74 U ovoj mekkanskoj suri Uzvišeni Allah objašnjava vjeru islam koja se sastoji od ruknova odricanja od svega što mušrici obožavaju u šta ulaze taguti koji su s time zadovoljni, te svih mušrika i onoga što ih veže a to je svaki veliki širk. Sve ovo ponovo razumijemo iz čestice „ma“, koja ima sveobuhvatno značenje kada se govori o tagutima mušrika kojim 'ibadete mimo ili uz Allaha. Ako obožavaju meleke, vjerovjesnike ili dobre ljude o kojima znamo da nisu zadovoljni time musliman se odriče velikog širka i mušrika uz lojalnost prema melekima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima, koji ne ulaze u značenje pojma tagut. Prema ovoj suri aslud‐din je ostavljanje 'ibadeta svih mogućih jedinki taguta koje obožavaju njihovi robovi, tj. mušrici putem tog 'ibadeta njima, što je veliki širk. SubhanAllah! Ima li išta rječitije i jasnije od ove sure!? Na kraju dolazi potvrda i pojašnjenje značenja suštine od Allaha željenog odricanja od svih jedinki taguta i mušrika riječima „Vi imate vaš din a ja imam moj din!“ Dakle, svako odricanje od bilo koje jedinke taguta i mušrika, čije stanje je poznato, koje u sebi ne sadrži negaciju tevhida i islama tagutima i mušricima, je nepotpuno i ruši islam, tj. islam se ne ostvaruje sa takvim odricanjem, a ne početku sure je naređenje da im se kaže, što prije svega podrazumijeva uvjerenje, da su oni kafirun. Dakle, nevjernici čiji ma'bud nije samo Allah i koji imaju drugi din. Ovo je značenje sure El‐Kafirun. 73
Ili „Vama vaš din a meni moj din“ Sura Kafirun (109) 1‐6 74
84 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Da ljudi danas imaju pameti shvatili bi tajnu i mudrost u činjenici da Uzvišeni Allah uvijek prvo spominje odricanje od mušrika i taguta a često ne spomene posebno odricanje od širka jer se ono podrazumijeva iz odricanja od taguta i mušrika. U nekim ajetima se spominje odricanje od njihovog djela i da oni nemaju nikakve veze sa našim djelom niti vjernici s njihovim. Značenje obaveznosti pravljenja razlike u vjeri između muslimana ‐ muvehhida i mušrika i taguta se ističe kroz tri stvari: 1) Uzvišeni je naredio da im se kaže da su kafiri; 2) Naredba, s kojom je završena sura, da im se kaže da imaju drugi din; 3) Negacija, spomenuta u sredini sure, tevhidul‐'ibadeh mušricima, jer je Allah naredio da im se negira da su 'abidun onoga Kome on 'ibadeti, tj. da im se negira opis participom aktivnim od glagola 'abede, tj. obožavati, kojeg zaslužuje samo onaj koji Allahu ne čini širk, pa mu je opis tevhida u 'ibadetu stalan, što nije slučaj kod mušrika koji ponekad obožavaju samo Allaha, kao što biva kada se nađu u tjeskobi, a kada ih Allah iz nje izbavi ponovo se vraćaju širku, s time što se mora napomenuti da oni nisu na suštinskom tevhidu ni u onom momentu tjeskobe u kojem se mole samo Allahu zbog toga što ne vjeruju da samo Allah zaslužuje 'ibadet u blagostanju i nemaju namjeru da se toga pridržavaju ako im Allah ukaže pomoć. Kao što sura u sebi sadrži obaveznost vjerovanja da je onaj koji ostvari tevhid 'abid samo Allahu Uzvišenom, tj. musliman predan Allahu s tevhidom. Napominjem da je ispoljavanje dina kojeg je Allah naredio u ovoj suri obaveza i spada u kategoriju obavezne potpunosti imana, koja kada se bez vjerskog opravdanja ostavi za sobom ne povlači nestanak aslud‐dina ali je ogroman grijeh. Kao što ova sura ne ukazuje na to da je musliman dužan u svakom stanju svom sagovorniku u lice reći da je kafir, pogotovo kada se nalazi u stanju pozivanja u Allahov din, tako da svako stanje ima svoj propis. Isto tako napominjem da nije uvjet ispravnosti aslud‐dina da čovjek naziva mušrike imenom mušrik ili kafir već je važno da vjeruje da oni imaju drugi din i da su na batilu i da ma'bud mušrika nije samo Allah. Ovo kažem zato što je moguće da postoje osobe koje imaju aslud‐din a do njih nisu došli tekstovi Objave iz kojih bi mogli naučiti da Gospodar nebesa i zemlje takve naziva mušricima i kafirima. Isto tako je moguće da neko ima aslud‐
din ali ne zna da se Allahova vjera zove islam a pri sebi ima njenu suštinu pa će Allahovom dobrotom ući u Džennet. EBU MUHAMMED
85 Primjer za to je Zejd sin 'Amra sina Nufejla, jedan od monoteista (muvehhida) prije Poslanstva, kojem su jevrejski i kršćanski učenjak rekli da je prava vjera da bude „hanif“ a on upita šta je to hanif pa mu rekoše: „Ne 'ibadeti nikom osim Allahu.“ Što ukazuje da nije znao da se Allahov din naziva imenom „hanifijjeh“ i da je onaj koji ga ostvari „hanif“ iako je on lično bio jedan od njih. Međutim danas je osnova da svi koji se pripisuju dini islamu znaju da se kafir kaže za onoga koji nije musliman, tj. predan samo Allahu svim vidovima 'ibadeta. Dakle, Nusrete, ovo su naši dokazi, a doći će ih još. Činjenicu da izharud‐din, tj. ispoljavanje dina nije uvjet ispravnosti aslud‐dina u suštini nismo uzeli od običnih ljudi već smo je shvatili iz tekstova Objave u kojima Allah osobe koje su iz straha od mušrika krili islam naziva vjernicima i vjernicama. To je i kod tebe jasno! Jedna od katastrofa smutljivca Bilibanija je bila upravo ta što je neulaženje negacije islama (tekfira) tagutima i mušricima „dokazivao“ činjenicom da ostavljanje ispoljavanja negacije islama spomenutim za sobom ne povlači nestanak aslu dinil islama, pa nije napravio razliku između ostavljanja ispoljavanja i nestanka uvjerenja da tagut i mušrik nisu muslimani, i na to je idiot nadovezao da „uvjerenje da tagut i mušrik nisu muslimani“ ne ulazi u aslu dinil islam. On je to spominjao u više prilika a jedan od dokaza za to su oni prokleti letci dijeljeni od strane vođa licemjerstva u najnižim klasama ljudskog roda iz Salzburga u kojim se „laže“: „Dokazi da odricanje od mušrika ne spada u aslud‐din Svima je poznato što ne negira ni ova strana koja tvrdi da ovo spada u aslud‐din da odricanje od mušrika i kufr u taguta izražava se srcem, udovima i riječima, a dokaz tome je Ibrahim, a.s. Međutim stav uleme je da osoba kada se nađe u stanju potlačenosti nemajući snage da ispolji ovo odricanje sa sve tri komponente (srce, udovi, jezik) i nemajući mogućnosti da učini hidžru da je takvom dovoljno da ostane u islamu da se u tom stanju potlačenosti odrekne mušrika samo srcem. Ovo je stvar koju ne negiraju ni ovi što kažu da je odricanje od mušrika i kufr u taguta aslud‐din. Dokaz ovome su muslimani Mekke koji su bili potlačeni i od mušrika odricali se samo u srcu ne ispoljavajući javno jezikom i udovima zbog neposjedovanja snage. Postavlja se pitanje na koje treba dobro obratiti pažnju: “Kako to ako je odricanje od mušrika i kufr u taguta, kako vi tvrdite, aslud‐din za kojeg svi znamo da jedino opravdanje može biti ikrah a spomenuli smo šartove da bi prisila bila prihvatljiva kao prepreka, kako to da sad u stanju potlačenosti dovoljno je samo odricanje u srcu. Zašto su izostali udovi i jezik ako se radi o aslud‐dinu? Iz ovoga 86 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA jasno vidimo da ova stvar nikako ne može biti aslud‐din ili neminovno ispade da su muslimani Mekke bili mušrici zbog izostavljanja šartova za ispravnost aslud‐
dina. Drugo pitanje: “Kako ste se onda složili sa nama da u slučaju potlačenosti dovoljno je odricanje srcem i kako to da niste protekfirili sve one koji su se složili sa ovim vršeći idžtihad po ovom pitanju još od učenjaka prvih generacija. Zašto oni nisu kafiri iako su idžtihadili u aslud‐dinu i složili se da u potlačenosti dovoljno je učiniti odricanje u srcu?“ Ispravio sam veliki broj gramatičkih i pravopisnih greški u ovom citatu a neke sam ostavio da bude svjedok smjelosti ovih bakterija na islamsku nauku. Isto tako pogledaj kako ovaj tekst odiše prostaklukom, neznanjem i prljavštinom srca! U njemu se vide tragovi ubjeđenja šejtana da „kufr u taguta nije od aslud‐dina“ kao što se vidi blentavo poređenje ispoljavanja tekfira i uvjerenja da taguti i mušrici nisu muslimani. Ovaj ahmak i sijač nereda po zemlji zvani Bilibani je izgleda prisluškivao moja predavanja „aslud‐din“ u kojima sam u detaljima objasnio najvažnije mes'ele koje se mogu naći u ovoj knjizi, gdje sam tumačio poslanicu šejha Muhammeda „Temelj dini islama i njegov stub“, i mržnja, srdžba i ljubomora mu najvjerovatnije nisu dali ni da čuje da mi ispoljavanje dina nismo uvrstili u aslu dini islam u smislu da onaj koji ne ispolji svoj din nikako ne može biti musliman. Štaviše, tada smo govor učenjaka Nedžda u kojem se u vanjštini tekfiri onaj koji nije ispoljio din sveli na situaciju postojanja darul islama i mogućnosti hidžre k njemu a pojedincima smo davali opis pravnog islama na osnovu obilježja specifičnih za vjeru islama poput brade, hidžaba i slično, smatrajući ih u dotičnom stanju prevagnjujućim ili kategoričkim dokazom koji ukazuje na izgovaranje šehadeta ili klanjanje namaza. Allahulmuste’an! Isto tako pogledaj kako nas magarac obavezuje da tekfirimo učenjake koji „ostavljanje ispoljavanja“ nisu učinili uvjetom ispravnosti aslu dinil islama bez kojeg nema osnove islama! Pogledaj kako prostak spominje „nekakav idžtihad“ u aslud‐dinu čime je izgleda zarazio Nusreta! Kako njegov govor ukazuje da je „odricanje od mušrika srcem“ od aslu dinil islama iako se oni danas bore upravo protiv toga. Da li to sada znači da se glupak slaže sa nama da uvjerenje da tagut i mušrici nisu musliman ulazi u aslud‐din bez kojeg nema imena ni opisa islama u suštini?! Bože sačuvaj! Zatim ide još dalje sa svojom bahatošću, pa kaže: EBU MUHAMMED
87 „Odgovor na ova pitanja je više nego jasan i neka se svako pripremi kako će stati pred Allaha iako ovi dokazi neminovno ukazuju na suprotno tvrdnjama ovih ljudi.“ Može li ovaj lažov „neminovno“ dokazati da je neko od nas u bilo kojem djeliću vremena vjerovao i govorio da čovjek u suštini ne može biti musliman bez ispoljavanja negacije islama tagutima i mušricima?! Allah ih ubio kuda se odmeću! A zatim neviđeni bezobrazluk kruniše „šejtanskim povraćanjem“, pa kaže: „Imam Sujuti je napisao djelo koje nosi naziv „“Et‐Tazimu vel minne fi enne ebevej Resulillah fil Dženneh“ vezano za ulemu koja smatra da su roditelji Poslanika u Džennetu iako mi znamo da su oni bili mušrici. Ulema Ehlu Sunneta nije protekfirila ove učenjake iako oni ne samo da se nisu odrekli od mušrika već ih staviše u Džennet. Za dokaz su uzeli izmišljeni hadis da je Allah oživio roditelje Poslanika i oni povjerovali u Njega. Iako su nasuprot tome znali da su hadis u Muslimovoj zbirci gdje Poslanik sam kaže da su njegovi roditelji u vatri.“ Pogledaj smjelost ovog smutljivca! Kako dokazuje da srčano negiranje islama mušricima ne ulazi u aslud‐din!? Kako se odgovora na ovaj prostakluk? Lahko! Kažemo da su oni koji su pripisali islam roditeljima Poslanika, ., to uradili nakon što su povjerovali da ih je Allah oživio i da su primili islam, što znači da su imali namjeru pripisivanja islama muslimanima a ne mušricima, i ovo ne naziva „neodricanjem od mušrika“ osim notorna neznalica. „Neodricanje od mušrika“ i nenegiranje islama mušricima, koje izvodi iz vjere, bi se ostvarilo da su rekli da su roditelji Poslanika, ., bili muslimani ‐ muvehhidi prije nego što su primili islam, tj. dok nisu bili na aslu dinil islamu! Da je neko od „učenjaka“ to uradio, pa zar bi pametan musliman oklijevao u pogledu tekfira istih? To što ih „staviše u Džennet“ je neminovan razlog vjerovanja da ih je Allah oživio pa su primili islam, te će ih usljed toga uvesti u Džennet. Dakle, oni nisu imali namjeru nazvati onoga koji je upao u opis velikog širka mušrikom, već su imali namjeru nazvati onoga koji je izvršio islam muslimanom i to su uradili. Ovaj mezheb je bez sumnje neispravan i suprotstavlja se hadisu Poslanika, ., i opšte poznatom u pogledu toga da su njegovi roditelji u vatri, jer su umrli na velikom širku. Ovo nije greška u aslu dinil islamu već se tiče „vjerovanja i poricanja tekstova“ (tasdiq ve reddul‐khaber). Ibn Hadžer u „Fethul‐Bari“, u kojem komentariše Sahih imama Buharije, spominje neke rivajete koji ukazuju da se glava munafika 'Abdullah sin Ubeja sina Selula pokajao i da su neki ljudi povjerovali u to iako su u Allahovoj Knjizi jasni dokazi o tome da je Ibn Selul umro na velikom nifaku. Hoće li magarac i za njih 88 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA reći da „nisu protekfirili kafira“ i da se ta mes'ela tiče aslud‐dina, i ovaj događaj uvrstiti u red svojih „dokaza“? Allahulmuste’an! Ono što ruši aslud‐din jeste da ne negira islam onome koji nije ostvario islam i tevhid koji se sastoji od ostavljanja velikog širka i obožavanja samo Allaha! Ako čovjek povjeruje da je neki nevjernik primio islam i na osnovu toga vjeruje da je musliman, odakle smjelost i manjkavost razuma da se kaže da je to „netekfirenje mušrika“ o kojem se govori u poglavlju o aslu dinil islama i da ga poredi s njime i izjednači njihove propise!? Zaista je ovo neviđen bezobrazluk i ahmakluk! Ako je u nekom društvu opšte poznato da su određene osobe umrle na nevjerstvu poput faraona kojeg je Uzvišeni potopio i slično onda se tekfiri onaj koji ga ne tekfiri jer je porekao opšte poznato u vjeri Uzvišenog. A Jevreji, kršćani i muslimani su se složili da je potopljeni faraon umro kao nevjernik. Isto tako možemo teoretski reći da kada se nad onim koji tvrdi da je Allah oživio roditelje Poslanika, ., pa su primili islam, uspostavi argument da je taj hadis neispravan i da se suprotstavlja autentičnim vjerskim dokazima, isti postaje kafirom zbog laganja na Allaha i poricanja i odbijanja vjerskih tekstova. S druge strane sam u govoru Nusreta vidio stvar koja ga u potpunosti čini kvalifikovanim za kritiku „svog brata“ Bilibanija, gdje Nusret, govoreći o pravilu „Ko ne tekfiri kafira kafir je“, kaže: „Tekfir od strane Allaha i Poslanika za nekog pojedinca gdje se ne može razići oko čega se to odnosi poput riječi tebbet jeda ebi lehebin we tebb ovdje nema mogućnosti nikakvog te'vila. Može li se ovo prote'viliti nekako drugačije? Ne može! Pa dokazi sunneta za Ebu Taliba ili za svoje roditelje za koje je dovio Poslanik; ovakve ko ne tekfiri kafir je i on...“75 Evo, Nusretov govor neograničeno i bez detalja ukazuje da je onaj koji ne tekfiri roditelje Poslanika, ., kafir. Pa ko je preči Bilibanijeve laži i budalaštine? Ja ili njegov brat „šejh Nusret“?! Nakon toga Bilibani spominje govor šejha Sulejmana sina Sehmana kojeg ćemo objasniti u drugom dijelu ove knjige. Kada vidiš kako dokazuje da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“, bojim se da ne dobiješ čir na želucu. 75
Predavanje „8. Vrste velikog širka, licemjerstvo i otpadništvo. Šta negira i ruši islam?“ Prenio sam ga kao što mi je prenešeno! EBU MUHAMMED
89 Tvrditi da mi „samo tako“ tekfirimo onoga koji ne protekfiri onoga koga smo mi protekfirili je preizkalkulirana sistematska laž kojom se služe protivnici ove da've da bi je suzbili i proširili svoje laži. Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik! Sav dunjaluk zna da mi ne tekfirimo osim jasnim (sarih) uzrocima tekfira, i da poznajemo mes'elu tekfira dvosmislenim uzrocima uz uzimanje u obzir indicija i dokaza stanja koji se vežu za osobu i da smo precizno odredili opis svakog velikog širka kojim tekfirimo a kamoli da tekfirimo osobu koja je prote'vilila stanje neke osobe koja je upala u neki od uzroka tekfira. Kako da to bude naš mezheb kada nismo tekfirili onoga koji nije tekfirio panteistu Ibn 'Arabija pravdajući ga time da je nekim riječima želio vjerski prihvatljivo značenje pored činjenice da ovakvo shvatanje vlada među našom braćom što je najbolji dokaz da protivnici lažu na nas!? Ova knjiga je potvrda svega što sam prije govorio i kruna dokaza. Govoreći o suri „El‐Kafirun“ Ibn Tejmijje je rekao: ٍ ‫ﻀﻲ ﺗَـْﻨ ِﺰﻳﻬﻪ ﻋﻦ ُﻛﻞ ﻣﻮ‬
ِ َ‫ } َﻻ أَ ْﻋﺒ ُﺪ ﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒ ُﺪو َن وَﻻ أَﻧْـﺘُﻢ َﻋﺎﺑِ ُﺪو َن ﻣﺎ أَ ْﻋﺒ ُﺪ{ ﻳـ ْﻘﺘ‬:‫ﻓَـ َﻘﻮﻟُﻪ‬
.‫ﻮد ُﻫ ْﻢ‬
ُ ُ‫ﺻﻮف ﺑِﺄَﻧﱠﻪُ َﻣ ْﻌﺒ‬
ُْ
ْ
َ ُ َ ُ
ُ َْ ‫َ ُ َ ْ ﱢ‬
َ ُ َ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِْ ُ‫ﻮدﻩ‬
ْ َ‫ﻷَ ﱠن ُﻛ ﱠﻞ َﻣﺎ َﻋﺒَ َﺪﻩُ اﻟْ َﻜﺎﻓُﺮ َو َﺟﺒ‬
ُ ُ‫ﺖ اﻟْﺒَـَﺮاءَةُ ﻣْﻨﻪُ ﻷَ ﱠن ُﻛ ﱠﻞ َﻣ ْﻦ َﻛﺎ َن َﻛﺎﻓًﺮا َﻻ ﻳَ ُﻜﻮ ُن َﻣ ْﻌﺒ‬
ُ‫اﻹﻟَﻪَ اﻟﱠﺬي ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪﻩ‬
ِ
ِ ِ
ِ
َ ‫ أَ ﱠن َذﻟ‬:‫َﺣ ُﺪ َﻫﺎ‬
َ ‫ َو َذﻟ‬.‫ﻮدﻩُ ﻟَ َﻜﺎ َن ُﻣ ْﺆِﻣﻨًﺎ َﻻ َﻛﺎﻓًﺮا‬
َ َ‫ﻚ ﻳَـﺘ‬
َ ُ‫ إ ْذ ﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن ُﻫ َﻮ َﻣ ْﻌﺒ‬.‫اﻟْ ُﻤ ْﺆﻣ ُﻦ‬
ُ‫ﻚ ﻳَ ْﺴﺘَـ ْﻠ ِﺰُم ﺑَـَﺮاءَﺗَﻪ‬
َ ‫ أ‬.‫ﻀ ﱠﻤ ُﻦ أ ُُﻣ ًﻮرا‬
ِ
ِ
ِ ‫ﺎن ﻣﻦ ﻳـﻌﺒ ُﺪوﻧَـﻬﻢ ِﻣﻦ د‬
ِ ‫ اﻟﺜ‬.‫ون اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
‫ﻮد ُﻫ ْﻢ اﻟْ َﻤ ْﺠ ُﻤﻮعُ َوُﻫ َﻮ َﻻ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ‬
ُ ُ‫ﱠﻬ ْﻢ إ َذا َﻋﺒَ ُﺪوا اﻟﻠﱠﻪَ َو َﻏْﻴـَﺮﻩُ ﻓَ َﻤ ْﻌﺒ‬
ُ ْ ْ ُ ُ ْ َ ْ َ َ‫ﻣ ْﻦ أ َْﻋﻴ‬
ُ ‫ أَﻧـ‬:‫ﱠﺎﱐ‬
ِ
ِ ِ
ِ ‫إﺧ َﻼ‬
...‫ﲔ‬
ْ ‫ ﻓَـﻴَـ ْﻌﺒُ ُﺪﻩُ َﻋﻠَﻰ َو ْﺟﻪ‬.ُ‫ﻮع َﻻ ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ ﱠإﻻ اﻟﻠﱠﻪَ َو ْﺣ َﺪﻩ‬
َ ‫اﻟْ َﻤ ْﺠ ُﻤ‬
َ ْ ‫ص اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ ﻟَﻪُ َﻻ َﻋﻠَﻰ َو ْﺟﻪ اﻟﺸ ْﱢﺮك ﺑَـْﻴـﻨَﻪُ َوﺑَـ‬
„Njegove riječi: „Ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, niti ste vi obožavaoci Onoga Kome ja 'ibadetim“ za sobom povlače njegovu čistoću od cjelog opisanog kao njihov ma'bud. Jer obaveza je odricanje od svega čemu 'ibadeti kafir zbog toga što ma'bud bilo kojeg kafira nije Onaj Kome 'ibadet mu'min, jer da je On njegov ma'bud bio bi mu'min ne kafir. To u sebi sadrži nekoliko stvari. Jedna od njih je: da to za sobom neminovno povlači njegovo odricanje od svake jedinke (ličnosti) onih kojima 'ibadete mimo Allaha. Druga: je da je njihov ma'bud, kada 'ibadete Allahu i drugim mimo Njega, „zbir“ a on ne 'ibadeti „zbiru“; ne 'ibadeti osim Allahu Jedinom, Kojem 'ibadeti sa ikhlasom dina ne na način pridruživanja drugih Njemu...“76 U riječima Ibn Tejmijje „od svake jedinke“ je potvrda našeg razumijevanja i u to ulazi svako živo biće taguta i svaki predmet i tagutski zakon, a to sve 76
Medžmu’ul‐fetava 16/598 (Šamilah) 90 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA podrazumijeva odricanje od svake jedinke koja 'ibadeti tagutu jer u osnovi nema razlike između onoga koji je zadovoljan da obožava i onoga koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha. Ova sura je jedan od glavnih dokaza našeg uvjerenja kojeg branimo i kojem pozivamo u ovoj knjizi. Ona je dokaz da je tekfir mušrika uvjet ispravnosti aslud‐dina i da čovjek ne može biti musliman dok ne negira islam i tevhid svakom tagutu, mušriku i mustekbiru iz vanjske realnosti, čije stanje poznaje. U suri El‐En'am, koja je mekkanska, Uzvišeni Allah posebno spominje pitanje propisivanja zakona mimo Njega i veliki širk pokornosti, iako se iz samog šehadeta tevhida kojem je Poslanik, ., pozivao od samog početka, bez posebnog spominjanja propisivanja zakona mimo Allaha (tešri'i), ili tešrika ili tekfira onoga koji upadne u veliki širk pokornosti ili hukma i tehakuma, s obzirom na to da u opšte značenje 'ibadeta kojeg ne zaslužuje niko mimo Allaha ulaze apsolutna poniznost, apsolutna pokornost, apsolutno slijeđenje, koji se ruše velikim širkom propisivanja zakona mimo Njega, velikim širkom pokornosti tim zakonima (širkut‐
ta'ah), velikim širkom suđenja tagutskim zakonima i velikim širkom tehakuma pred njima, tj. traženja da se suđenjem njima riješavaju sporovi i slično. Kao što ćeš kasnije vidjeti u mom odgovoru protivnicima tevhida veliki širk hukma i tehakuma su kategorički dokaz za veliki širk pokornosti i slijeđenja i sadrže ga u sebi neminovno, dok nije moranje da onaj koji uradi veliki širk pokornosti sudi tim zakonom ili traži da mu se njime sudi, tj. da upadne u širk hukma i tehakuma iako bez sumnje širk pokornosti u sebi sadrži značenje davanja drugom mimo Allaha prava na propisivanje zakona i presudu pa sa ove strane ima veze sa tevhidom u hukmu i tehakumu. Ove vrste širka, koje smo spomenuli, su sve međusobno isprepletene i povezane ali se razlikuju i njihova poglavlja u knjigama tevhida su različita. Greška Nusreta koja kategorički ukazuje na to da on ne zna šta znači tehakum tagutu jeste to što on značenje tehakuma tagutu izjednačava sa širkom pokornosti vraćajući razliku između velikog i malog kufra u njima samo na uvjerenje, a to je velika katastrofa. Vratimo se suri El‐En'am! Mušrici su se u mekkanskom periodu raspravljali sa muslimanima oko propisa zabrane jedenja strvi. Pa je šejtan objavio mušricima da muslimane pitaju kako to vi dozvoljavate da se jede ono što ste svojom rukom zaklali a ne dozvoljavate da se jede ono što je Allah ubio, odnosno zaklao svojim „zlatnim EBU MUHAMMED
91 nožem“, ili slično tome od šejtanskih vesvesa, pa je Allah u toj suri koja je objavljena odjednom, rekao: ِ
ِ
ِ ِ
ِ
‫ﻮﺣﻮ َن إِ َﱃ أ َْوﻟِﻴَﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻟِﻴُ َﺠ ِﺎدﻟُﻮُﻛ ْﻢ َوإِ ْن‬
َ ‫اﺳ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪ َﻋﻠَْﻴﻪ َوإِﻧﱠﻪُ ﻟَﻔ ْﺴ ٌﻖ َوإِ ﱠن اﻟﺸﱠﻴَﺎﻃ‬
ْ ‫َوَﻻ ﺗَﺄْ ُﻛﻠُﻮا ﳑﱠﺎ َﱂْ ﻳُ ْﺬ َﻛ ِﺮ‬
ُ ُ‫ﲔ ﻟَﻴ‬
‫ﻮﻫ ْﻢ إِﻧﱠ ُﻜ ْﻢ ﻟَ ُﻤ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن‬
ُ ‫أَﻃَ ْﻌﺘُ ُﻤ‬
Nemojte jesti ono nad čime nije spomenuto Allahovo ime. To je uistinu grijeh. Šejtani objavljuju svojim štićenicima da bi se s vama raspravljali, pa ako biste im se pokorili, sigurno biste bili mušrici.77 Te je objasnio da je mušrik svako ko im se pokori u tom zakonu, prihvatajući ga srcem ili vanjštinom. Dakle, ako bude govorio da je jedenje strvi halal, takav je mušrik bez obzira na ono što mu je u srcu. Ako taj tagutski zakon prihvati i pokori mu se uz namjeru pridržavanja (iltizāmen) tagutskog zakona takav je mušrik čak i kada ne zna da je Allah zabranio jedenje strvi, a pravi uzrok njegovog tekfira ovdje jeste pridržavanje tagutskog zakona i pokornost njemu bez obzira na vanjski opis i izgled tog pojedinačnog propisa taguta. Međutim, ako se desi da neki musliman, iz opravdanog neznanja, smatra jedenje strvi halalom i taj propis pripisuje vjeri islamu, imavši namjeru pokornosti Allahovom vjersko‐zakonskom htijenju i pridržavanja Njegovog zakona, takvom se ne negira islam sve dok se nad njim ne uspostavi argument o zabranjenosti jedenja strvi u islamu a o ovim važnim aspektima ćemo kasnije govoriti. Isto tako je mušrik svaki onaj koji sudi tim propisom ili traži da mu se njime sudi, čak i da vjeruje ili govori da je jedenje strvi haram. To zbog toga što je propis uvjerenja dozvoljenosti jedenja strvi tagut kojeg je propisao šejtan pa ko bude tražio da mu se njime presudi ili bude njega tahkimio, tj. uzeo za sudiju ili njime sudio, što podrazumijeva tahkim, time je učinio nekog drugog mimo Allaha sudijom i propisivačem zakona. Ovo je osnova iz koje se ne izlazi sa vesvesama. Tokom knjige ću objasniti „vidove i oblike velikog širka u suđenju i traženju presude“ koji ne povlače za sobom gubljenje imena islama prije uspostave argumenta i da se to tiče onog muslimana koji iz neznanja pripiše šerijatu nešto što nije od njega i time upadne u opis propisivanja zakona mimo Allaha i promjenu šerijata, uz namjeru pokornosti Allahovom zakonu i pridržavanja njega. Ali onaj koji traži suđenje tagutskim zakonom je uvijek mušrik jer je namjerno 77
Sura El‐En'am (6) 121 92 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA učinio nekog drugog mimo Allaha sudijom i propisivačem zakona, bez obzira na ono što mu je u srcu. Ajet u suri Et‐Tevba u čijem komentaru se spominje priča 'Adija b. Hatima Et‐
Ta'ija, /, koji nije znao da je pokornost ljudima u prihvatanju zakona suprotnih Allahovim obožavanje tih ljudi i „uzimanje njih za gospodare“, je svima nama poznat. Na ovaj širk pokornosti koji u sebi sadrži ukazivanje na širk propisivača zakona mimo Allaha i širk onih koji ga uzimaju za sudiju, je ukazano u velikom broju mekkanskih sura. Pogledaj suru Eš‐Šua'ra i obrati pažnju kod govora o poslanicima i njihovoj da'vi gdje svojim narodima govore: Bojte se Allaha i pokorite mi se!78 ِ
ِ ‫َﻃﻴﻌ‬
‫ﻮن‬
ُ ‫ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َوأ‬
Znači, pokorite se samo Allahu i samo Njegovom zakonu, kojeg je objavio meni, a pokornost meni je pokornost Allahu. Zašto kažem „samo Njegovom“? Zato što je značenje 'ibadeta u Kur'anu tevhid, pa otuda i naredba slijeđenja i pokornosti znači tevhid u slijeđenju i pokornosti, tj. odricanje od slijeđenja i pokornosti tagutskom zakonu i slijeđenje i pokornost samo Allahovom zakonu, jer se tevhid sastoji od negacije i potvrde i ne biva tevhidom osim uz negaciju i potvrdu. Na jednom mjestu te sure: ﴾١٥٢﴿‫ن‬
َ ‫ﺼﻠِﺤﻮ‬
ْ‫ﻳ‬
ُ
ِ‫ﱠ‬
ِ
ِ
ِ ِ
ِ ‫ﻳﻦ ﻳـُ ْﻔ ِﺴ ُﺪو َن ِﰲ ْاﻷ َْر‬
َ ‫﴾ َوَﻻ ﺗُﻄﻴﻌُﻮا أ َْﻣَﺮ اﻟْ ُﻤ ْﺴ ِﺮﻓ‬١٥٠﴿ ‫ﻓَﺎﺗﱠـ ُﻘﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َوأَﻃﻴﻌُﻮن‬
ُ ‫ض َوَﻻ‬
َ ‫﴾ اﻟﺬ‬١٥١﴿ ‫ﲔ‬
Bojte se Allaha i pokorite mi se! ﴾150﴿ Ne pokoravajte se naredbama onih koji pretjeruju, ﴾151﴿ koji na Zemlji nered čine i red ne zavode! ﴾152﴿79 Ovo je značenje la ilahe illallah jer od značenja riječi „el‐ilah“, tj. „Bog“ jeste „el‐muta'a“ odnosno „Onaj Kojem se pokorava“. Pa treba li pametnom nešto mimo ovih ajeta?! Allahulmuste’an! Ovdje se sjetih jednog jadnika, kojeg ljudi tretiraju kao „velikog šejha“, koji me, želeći da dokaže kako prije ajeta o tehakumu tagutu iz sure En‐Nisa' nije bilo drugih koji na to ukazuju i kako se na to pitanje Objava prije ajeta u suri En‐Nisa' nije osvrnula u smislu kojeg mi zagovaramo i traži mi dokaz pa mu rekoh da su dokaz svi oni ajeti u kojima Allah naređuje slijeđenje i pokornost. Štaviše, 78
Sura Eš‐Šua'ra (26) 126 Sura Eš‐Šua'ra (26) 150‐152 79
93 EBU MUHAMMED
šehadetom la ilahe illallah se nad arapima uspostavio argument u pitanju jednoće Allaha u 'ibadetu, hukmu i tehakumu, pokornosti i slijeđenju i odricanju od taguta, mušrika i mustekbira! U isto vrijeme čudim se kako su ljudi preskočili i zaboravili sve one mekkanske ajete u kojima se spominje zakon i suđenje (hukm) i Allahova jednoća u njemu. Ponavljam, da nemamo ništa drugo osim riječi la ilahe illallah i da poznajemo njihovo vjersko značenje to bi nam bilo dovoljno da shvatimo sve ove mes'ele, kao što će biti dovoljno vjernicima pred Sudnji dan, kada nestane islamskog znanja i ljudi ne budu znali šta je namaz, niti post, niti sadaqa, osim što će ostvariti značenje riječi la ilahe illallah, čime će ih Allah spasiti od vatre. Jer, „ilah“ je na arapskom jeziku između ostalog Onaj koji zaslužuje apsolutnu pokornost i slijeđenje i poniznost. Nema snage niti promjene osim uz Allaha! A ti brate muslimanu i radoznali tragaoče za istinom uzmi Allahovu Knjigu i obrati pažnju na ajete o pokornosti, slijeđenju, poniznosti i hukmu pa će ti sve postati jasno. Ibn 'Abbas, /, je rekao: .‫إذا َﺳﱠﺮك أن ﺗﻌﻠﻢ ﺟﻬﻞ اﻟﻌﺮب ﻓﺎﻗﺮأ ﻣﺎ ﻓﻮق اﻟﺜﻼﺛﲔ واﳌﺎﺋﺔ ﻣﻦ ﺳﻮرة اﻷﻧﻌﺎم‬
„Ako te raduje da saznaš neznanje arapa čitaj suru El‐En’am nakon sto triedesetog ajeta!“80 Rekao je Uzvišeni: ِِِ
ِ
ِ َ‫اﳊﺮ ِث و ْاﻷَﻧْـﻌ ِﺎم ﻧ‬
‫ﺼﻴﺒًﺎ ﻓَـ َﻘﺎﻟُﻮا َﻫ َﺬا ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﺑَِﺰ ْﻋ ِﻤ ِﻬ ْﻢ َوَﻫ َﺬا ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِﻨَﺎ ﻓَ َﻤﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻓَ َﻼ‬
َ َ َْْ ‫َو َﺟ َﻌﻠُﻮا ﻟﻠﱠﻪ ﳑﱠﺎ َذ َرأَ ﻣ َﻦ‬
ِ
ِ
ِ ‫ﺼﻞ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ وﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﻬﻮ ﻳ‬
‫ﻚ َزﻳﱠ َﻦ ﻟِ َﻜﺜِ ٍﲑ ِﻣ َﻦ‬
َ ‫﴾ َوَﻛ َﺬﻟ‬١٣٦﴿ ‫ﺼ ُﻞ إِ َﱃ ُﺷَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ َْﳛ ُﻜ ُﻤﻮ َن‬
ََ
َ َُ
ُ َ‫ﻳ‬
ِِ
ِ
ِ
‫وﻫ ْﻢ َوﻟِﻴَـ ْﻠﺒِ ُﺴﻮا َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ ِدﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوﻟَ ْﻮ َﺷﺎءَ اﻟﻠﱠﻪُ َﻣﺎ ﻓَـ َﻌﻠُﻮﻩُ ﻓَ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ َوَﻣﺎ‬
َ ‫اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ‬
ُ ‫ﲔ ﻗَـْﺘ َﻞ أ َْوَﻻدﻫ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻟﻴُـ ْﺮُد‬
﴾١٣٧﴿
‫ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن‬
Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore: "Ovo je za Allaha" ‐ tvrde oni ‐ " a ovo za božanstva (šureka’) naša!" Međutim, ono što je namijenjeno božanstvima njihovim ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima (šureka’) njihovim. Kako ružno oni sude! ﴾136﴿ Mnogim mušricima su tako isto njihova božanstva (šureka‘) ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u dinu njihovom 80
Tefsir Ibn Kethir 3/347 (Šamilah) 94 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! ﴾137﴿81 Pa su učinili zabranjeno lijepim i propisanim lažući na Allaha. One koji su im to propisali Allah naziva šureka‘, tj. “učesnici”, njihove robove Allah naziva mušricima. Nazvani su „učesnicima“ ili „ortacima“ zato što su im ljudi svojim srcima ili vanjštinom dali „učešće“ u onom što je specifično i posebno samo za Uzvišenog Stvoritelja. Mušrici arapa kojim je poslan Allahov Poslanik, ., su vjerovali da je Allah Stvoritelj svega, i da samo On upravlja stvorenim, i da je u Njegovoj vlasti sluh i vid i da samo On spušta opskrbu. Međutim, skrenuli su u pitanju obožavanja meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi i umiljavali im se različitim postupcima želeći, s obzirom da sebe nisu smatali dostojnim da direktno traže od Allaha, da ih oni približe Allahu. Pa su im se umiljavali različitim vidovima ’ibadeta koji pripadaju samo Allahu, namirisavajući kipove koji simboliziraju na njih, prinoseći im žrtve, određivajući im dio ljetine, boraveći kod njihovih kipova i slično. Možda su neki tražili direktno od meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi da od njih odagnaju štetu i pribave im korist, približavajući im se time, ne bi li oni zamolili Uzvišenog Allaha da od njih odagna štetu i pribavi im korist koje su od njih tražene. Da Allah sačuva zablude! Uzvišeni Allah je u Svojoj Knjizi detaljno objasnio vidove širka predislamskih arapa koji su se lažno pripisivali dinu Isma’ila i Ibrahima, ’alejhimusselam. Uzvišeni dalje kaže: ِ ٌ ‫ﻗَﺎﻟُﻮا ﻫ ِﺬ ِﻩ أَﻧْـﻌﺎم وﺣﺮ‬
ِ
‫ﻮرَﻫﺎ َوأَﻧْـ َﻌ ٌﺎم َﻻ ﻳَ ْﺬ ُﻛُﺮو َن‬
ْ ‫ث ﺣ ْﺠٌﺮ َﻻ ﻳَﻄْ َﻌ ُﻤ َﻬﺎ إِﱠﻻ َﻣ ْﻦ ﻧَ َﺸﺎءُ ﺑَِﺰ ْﻋﻤ ِﻬ ْﻢ َوأَﻧْـ َﻌ ٌﺎم ُﺣﱢﺮَﻣ‬
َْ َ ٌ َ َ
ُ ‫ﺖ ﻇُ ُﻬ‬
ِ ِ
ِِ ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ٌ‫ﺼﺔ‬
ْ
َ ‫﴾ َوﻗَﺎﻟُﻮا َﻣﺎ ِﰲ ﺑُﻄُﻮن َﻫﺬﻩ ْاﻷَﻧْـ َﻌﺎم َﺧﺎﻟ‬١٣٨﴿ ‫اﺳ َﻢ اﻟﻠﱠﻪ َﻋﻠَْﻴـ َﻬﺎ اﻓْ َﱰاءً َﻋﻠَْﻴﻪ َﺳﻴَ ْﺠ ِﺰﻳ ِﻬ ْﻢ ﲟَﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫﴾ ﻗَ ْﺪ‬١٣٩﴿ ‫ﻴﻢ‬
ْ ‫ﻟ ُﺬ ُﻛﻮرﻧَﺎ َوُﳏَﱠﺮٌم َﻋﻠَﻰ أ َْزَواﺟﻨَﺎ َوإ ْن ﻳَ ُﻜ ْﻦ َﻣْﻴﺘَﺔً ﻓَـ ُﻬ ْﻢ ﻓﻴﻪ ُﺷَﺮَﻛﺎءُ َﺳﻴَ ْﺠﺰﻳﻬ ْﻢ َو‬
ٌ ‫ﻴﻢ َﻋﻠ‬
ٌ ‫ﺻ َﻔ ُﻬ ْﻢ إﻧﱠﻪُ َﺣﻜ‬
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ
ِ
‫ﺿﻠﱡﻮا َوَﻣﺎ َﻛﺎﻧُﻮا‬
َ ‫ﻳﻦ ﻗَـﺘَـﻠُﻮا أ َْوَﻻ َد ُﻫ ْﻢ َﺳ َﻔ ًﻬﺎ ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻋ ْﻠ ٍﻢ َو َﺣﱠﺮُﻣﻮا َﻣﺎ َرَزﻗَـ ُﻬ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪُ اﻓِْ َﱰاءً َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ ﻗَ ْﺪ‬
َ ‫َﺧﺴَﺮ اﻟﺬ‬
ِ
ِ
ٍ َ ‫ﺎت و َﻏﻴـﺮ ﻣﻌﺮ‬
ٍ َ ‫ﱠﺎت ﱠﻣﻌﺮ‬
ٍ ‫َﻧﺸﺄَ ﺟﻨ‬
‫ع ﳐُْﺘَﻠِ ًﻔﺎ أُ ُﻛﻠُﻪُ َواﻟﱠﺰﻳْـﺘُﻮ َن‬
ْ ‫وﺷﺎت َواﻟﻨ‬
َ ‫ﱠﺨ َﻞ َواﻟﱠﺰْر‬
َ َ ‫﴾ َوُﻫ َﻮ اﻟﱠﺬي أ‬١٤٠﴿ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫ُﻣ ْﻬﺘَﺪ‬
ُ ْ َ َ ْ َ ‫وﺷ‬
ُْ
ِ
ِ
ِ ٍ
‫ﲔ‬
‫ﺼ ِﺎد ِﻩ َوﻻَ ﺗُ ْﺴ ِﺮﻓُﻮاْ إِﻧﱠﻪُ ﻻَ ُِﳛ ﱡ‬
َ ‫ﺐ اﻟْ ُﻤ ْﺴ ِﺮﻓ‬
َ ‫َواﻟﱡﺮﱠﻣﺎ َن ُﻣﺘَ َﺸﺎ ًﺎ َو َﻏْﻴـَﺮ ُﻣﺘَ َﺸﺎﺑِﻪ ُﻛﻠُﻮاْ ﻣﻦ َﲦَِﺮِﻩ إِ َذا أَْﲦََﺮ َوآﺗُﻮاْ َﺣﻘﱠﻪُ ﻳَـ ْﻮَم َﺣ‬
ِ ‫﴾ وِﻣﻦ اﻷَﻧْـﻌ ِﺎم َﲪﻮﻟَﺔً وﻓَـﺮ ًﺷﺎ ُﻛﻠُﻮاْ ِﳑﱠﺎ رزﻗَ ُﻜﻢ اﻟﻠّﻪ وﻻَ ﺗَـﺘﱠﺒِﻌﻮاْ ﺧﻄُﻮ‬١٤١﴿
ِ َ‫ات اﻟﺸﱠﻴﻄ‬
‫ﲔ‬
ٌ ِ‫ﺎن إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ﱡﻣﺒ‬
ْ
َْ ُ َ َ َ
َ ُ ُ َ ُ ُ ََ
ِ‫ﲔ أَﱠﻣﺎ ا ْﺷﺘَﻤﻠَﺖ ﻋﻠَﻴﻪ‬
ِ
ِ ‫﴾ َﲦَﺎﻧِﻴﺔَ أ َْزو ٍاج ﱢﻣﻦ اﻟ ﱠ‬١٤٢﴿
ِ
‫ﱠ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ْ ‫ﻀﺄْن اﺛْـﻨَـ ْﲔ َوﻣ َﻦ اﻟْ َﻤ ْﻌﺰ اﺛْـﻨَـ ْﲔ ﻗُ ْﻞ آﻟﺬ َﻛَﺮﻳْ ِﻦ َﺣﱠﺮَم أَم اﻷُﻧﺜَـﻴَـ‬
َْ ْ َ
َ َ َ
81
Sura El‐En’am (6) 136‐137 EBU MUHAMMED
95 ِ ِ ‫ﲔ ﻧَـﺒﱢـﺆ ِوﱐ ﺑِﻌِْﻠ ٍﻢ إِن ُﻛﻨﺘﻢ‬
ِ
ِ ْ ‫ﲔ وِﻣﻦ اﻟْﺒَـ َﻘ ِﺮ اﺛْـﻨَـ‬
ِ
‫ﲔ ﻗُ ْﻞ آﻟ ﱠﺬ َﻛَﺮﻳْ ِﻦ َﺣﱠﺮَم‬
ُ ِ ْ ‫أ َْر َﺣ ُﺎم اﻷُﻧﺜَـﻴَـ‬
َ ‫ﺻﺎدﻗ‬
َ ُْ
َ َ ْ ‫﴾ َوﻣ َﻦ ا ِﻹﺑْ ِﻞ اﺛْـﻨَـ‬١٤٣﴿ ‫ﲔ‬
ِ ْ ‫ﺖ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ أ َْر َﺣ ُﺎم اﻷُﻧﺜَـﻴَـ‬
ِ ْ ‫أَِم اﻷُﻧﺜَـﻴَـ‬
‫ﺻﺎ ُﻛ ُﻢ اﻟﻠّﻪُ ِ ـَ َﺬا ﻓَ َﻤ ْﻦ أَﻇْﻠَ ُﻢ ِﳑﱠ ِﻦ اﻓْـﺘَـَﺮى‬
‫ﲔ أ َْم ُﻛﻨﺘُ ْﻢ ُﺷ َﻬ َﺪاء إِ ْذ َو ﱠ‬
ْ َ‫ﲔ أَﱠﻣﺎ ا ْﺷﺘَ َﻤﻠ‬
ِ
ِ
ِِ
ِ ِ ِ ِ
﴾١٤٤﴿ ‫ﲔ‬
َ ‫ﱠﺎس ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻋ ْﻠ ٍﻢ إِ ﱠن اﻟﻠّﻪَ ﻻَ ﻳَـ ْﻬﺪي اﻟْ َﻘ ْﻮَم اﻟﻈﱠﺎﻟﻤ‬
َ ‫َﻋﻠَﻰ اﻟﻠّﻪ َﻛﺬﺑًﺎ ﻟﻴُﻀ ﱠﻞ اﻟﻨ‬
Oni govore: "Ova i ova stoka i ti i ti usjevi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo" ‐ tvrde oni ‐ "a ove i ove kamile je zabranjeno jahati." Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. On će ih, sigurno, zbog onoga što izmišljaju kazniti. ﴾138﴿ Oni govore: "Ono što je u utrobama ove i ove stoke dozvoljeno je samo muškarcima našim, a zabranjeno ženama našim. Ako se plod izjalovi, onda su u tome sudionici." ‐ Allah će ih za neistine njihove koje oni pričaju kazniti, On je Mudri i Sveznajući. ﴾139﴿ Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade. ﴾140﴿ On je taj koji stvara vinograde, poduprte i nepoduprte, i palme i usjeve različita okusa, i masline i šipke, slične i različite ‐ jedite plodove njihove kad plod dadu, i podajte na dan žetve i berbe ono na šta drugi pravo imaju, i ne rasipajte, jer On ne voli rasipnike, ﴾141﴿ i stoku koja se tovari i kolje ‐ jedite dio onoga čime vas Allah opskrbljuje, a ne slijedite šejtanove korake, jer vam je on pravi neprijatelj, ﴾142﴿ i to osam vrsta: par ovaca i par koza ‐ Reci: "Da li je On zabranio mužjake ili ženke ili ono što se nalazi u utrobama ženki?" Kažite mi, i dokažite, ako je istina to što govorite ‐ ﴾143﴿ i par kamila i par goveda. Reci: "Da li je On zabranio mužjake ili ženke ili ono što se nalazi u utrobama ženki? Da li ste vi bili prisutni kad vam je Allah to propisao?" Ima li onda nepravednijeg od onoga koji izmišlja laži o Allahu da bi, ne znajući, ljude u zabludu doveo. Allah, sigurno, neće ukazati na Pravi put ljudima koji su nepravedni. ﴾144﴿82 Dakle, apsolutno slijeđenje šejtanovih koraka (‫)المتابعة المطلقة‬ je isto kao i apsolutna pokornost (‫)الطاعة المطلقة‬ i to je drugi din. Djelimično (nepotpuno) slijeđenje taguta83 (‫)مطلق المتابعة‬ ili djelimična (nepotpuna) pokornost84 (‫لطاعة‬
‫)مطلق‬ tagutima ne izvodi iz vjere već je grijeh. Isto važi i za hukm i tehakum! To je pitanje malog kufra ili velikih grijeha u slijeđenju, pokornosti i hukmu i tehakumu. 82
Sura El‐En’am (6) 138‐144 Ovim terminom se misli na minimum koji se može nazvati slijeđenjem i ovo se tiče velikih grijeha pa naniže poput bluda, konzumiranja strvi i slično. Ne mora značiti da je onaj koji čini blud taj čin ohalalio i slično. Dakle, onaj koji radi blud, slijedi šejtanove stope ali samim bludom ne postaje kafirom, što ne znači da čovjek ne može izaći iz islama zbog riječi nevjerstva koje izgovori ili djela nevjerstva kojeg uradi bez obzira na ono što mu je u srcu, iako vanjsko nevjerstvo za sobom neminovno povlači srčano, bilo u uvjerenjima srca ili njegovim djelima. 84
To je minimum koji se može nazvati pokornošću. O ovome se kaže isto kao i o slijeđenju. 83
96 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Kakva je suština malog kufra u hukmu i tehakuma? Nusret, Bilibani i Ademi to nisu dokučili niti su ga ikad precizno objasnili i greška u toj mes’eli ih je navela na nerazlikovanje između malog i velikog širka i mušrika i muslimana u ovom poglavlju. Ja sam, Allahovom dobrotom, u nekoliko predavanja u „Lancu o tehakumu“ objasnio granicu malog kufra u hukmu i tehakumu a u ovoj studiji ću ga pismeno i detaljno objasniti. Dakle, mušrici su slijedili šejtane džina i ljudi i pokoravali im se u zakonima koji su propisani neovisno od Allaha i koji su s obzirom da je tako i u suštini i vanjštini bili suprotni Allahovim propisima. Jer, „suprotnost Allahovom zakonu“ u govoru učenjaka se tiče dva opisa: 1) Da je propisan neovisno od Allaha, tj. neovisno od Njegovog vjersko‐
zakonskog htijenja, makar u vanjštini bio identičan pojedinačnom propisu Uzvišenog. Ovakav zakon je suprotan Allahovom u osnovi jer ga je propisao šejtan koji se učinio neovisnim od Allaha i mimo toga nameće svoje vjersko‐
zakonsko htijenje; 2) Da je propisan neovisno od Allaha a u vanjštini se razlikuje od Allahovog propisa. Na ovo skrećem pažnju jer ogromna većina ljudi kada čuje pojam „suprotan Allahovom zakonu“ misli samo na suprotnost u vanjštini, pa se na to nadovezuje, ne dao Allah, neodricanje od tagutskog zakona koji je u vanjštini identičan Allahovom, usljed čega neke neznalice tehakum takvom zakonu taguta ne smatraju tehakumom tagutu koji izvodi iz vjere, iako je osoba time vjersko‐
zakonsko htijenje taguta i njegovu ličnost učinilila zakonom i sudijom. Utičemo se Allahu od uzroka Njegova srdžbe! Kao što moram napomenuti da nije moguće da bilo koji detaljan propis taguta u vanjštini bude identičan Allahovim propisima u potpunosti i da među njima postoje esencijalne razlike. Jedna od njih je što Allahovi propisi nakon smrti Njegovog Poslanika, ., ne mogu biti promjenjeni i derogirani a tagutski mogu. Glavna razlika leži u činjenici da je tagutskih zakon izgrađen na neispravnoj osnovi pa je i on sam neispravan bez obzira na svoj oblik i izgled, i jedan je propisan od šejtana a drugi od Istinskog Boga, Gospodara i Vladara. Tako da se za zakon taguta u osnovi uvijek kaže da je suprotan Allahovom zakonu bez obzira na vanjski oblik. Vratimo se ajetima sure El‐En’am i „neznanju i širku predislamskih arapa“! Činjenica da su predislamski arapi svjesno lagali na Allaha i Njegovom dinu lažući pripisivali zakone i propise od kojih je čist ne znači da je tagutijjet i širk EBU MUHAMMED
97 ograničen samo na ovaj opis u smislu da onaj koji od sebe lično propiše neki zakon kojeg ne pripisuje Allahu time ne upada u opis koji se ne može sastaviti sa aslu dinil islamom. Ne! Prema konsenzusu muslimana „tagutijjet i širk“ i opis „promjene zakona“ se sa aspekta onoga kome se taj zakon pripisuje dijeli na dvije vrste: 1) Pripisivanje dotičnog propisa Allahovom dinu. Ovdje se kaže da je, ako je to namjerno uradio ili iz neznanja ali uz postojanje mogućnosti da stekne znanje i kada je ta mes’ela opšte poznata, onaj koji to učini tagut kafir. Ali nije isti onaj koji ne tekfiri onoga koji je to namjerno uradio i onaj koji ne tekfiri onoga koji je to uradio iz neznanja uz uspostavu argumenta nad njime, ako je pogriješio u mes’eli kakvoće uspostave argumenta u opšte poznatim pitanjima. 2) Propisivanje zakona od sebe, tj. neovisno od Allaha. Ovakav je tagut mušrik u bilo kojem stanju i predstavlja jednog od glavešina taguta. Ovo je opis Džingis Khana i današnjih sekularnih i demoktratskih uređenja i sličnih njima. Ovaj ne samo da je „promjenio zakon“ već je promjenio osnovu dinil islama na kojem ga je Allah stvorio koji se ogleda u ostvarenju Božje Jednoće u gospodarstvu, vlasti i božanstvu, jer je srušio pridržavanje Allahove jednoće u propisivanju zakona, a to je djelo koje pripada samo Uzvišenom Stvoritelju. U surama Junus i En‐Nahl, koje su mekkanske, Uzvišeni spominje njihovo laganje na Allaha, pa kaže: ‫ﻗُ ْﻞ أ ََرأَﻳْـﺘُ ْﻢ َﻣﺎ أَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ ِرْزٍق ﻓَ َﺠ َﻌ ْﻠﺘُ ْﻢ ِﻣْﻨﻪُ َﺣَﺮ ًاﻣﺎ َو َﺣ َﻼًﻻ ﻗُ ْﻞ آَﻟﻠﱠﻪُ أ َِذ َن ﻟَ ُﻜ ْﻢ أ َْم َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺗَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن‬
ِ
ِ ِ
ِ‫ﱠ‬
ِ ‫ﻀ ٍﻞ َﻋﻠَﻰ اﻟﻨ‬
‫ﱠﺎس َوﻟَ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮُﻫ ْﻢ َﻻ‬
ْ َ‫ب ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣ ِﺔ إِ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻟَ ُﺬو ﻓ‬
َ ‫ﻳﻦ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ‬
َ ‫﴾ َوَﻣﺎ ﻇَ ﱡﻦ اﻟﺬ‬٥٩﴿
﴾٦٠﴿ ‫ن‬
َ ‫ﻳَ ْﺸ ُﻜُﺮو‬
Reci: "Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?" Recite: "Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?" ﴾59﴿ I šta misle oni koji o Allahu iznose laži, šta će na Sudnjem danu biti? Allah je doista neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina njih ne zahvaljuje. ﴾60﴿85 U suri En‐Nahl kaže Uzvišeni: 85
Sura Junus (10) 59‐60 98 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ِ ‫ﺼﻒ أَﻟْ ِﺴﻨﺘ ُﻜﻢ اﻟْ َﻜ ِﺬب ﻫ َﺬا ﺣ َﻼ ٌل وﻫ َﺬا ﺣﺮام ﻟِﺘـ ْﻔﺘـﺮوا ﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ اﻟْ َﻜ ِﺬ ِ ﱠ‬
ِ ِ
‫ﻳﻦ ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن‬
َ َُ َ ٌ ََ َ َ َ َ َ
َ
َ ‫ب إ ﱠن اﻟﺬ‬
ُ َُ ُ َ‫َوَﻻ ﺗَـ ُﻘﻮﻟُﻮا ﻟ َﻤﺎ ﺗ‬
ِ
ِ
ِ ِ
﴾١١٧﴿ ‫اب أَﻟِﻴﻢ‬
َ ‫َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ‬
ٌ ٌ ‫ﻴﻞ َوَﳍُ ْﻢ َﻋ َﺬ‬
ٌ ‫﴾ َﻣﺘَﺎعٌ ﻗَﻠ‬١١٦﴿ ‫ب َﻻ ﻳـُ ْﻔﻠ ُﺤﻮ َن‬
I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno", da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine ‐ neće uspjeti, ﴾116﴿ kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. ﴾117﴿86 U medinskoj suri El‐Ma’ideh, Uzvišeni spominje: ِ ِ
ِ‫ٍ ِ ﱠ‬
ٍ ِ ِ
ٍ ِ
ٍِ
‫ب َوأَ ْﻛﺜَـُﺮُﻫ ْﻢ‬
َ ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠﻪ اﻟْ َﻜﺬ‬
َ ‫َﻣﺎ َﺟ َﻌ َﻞ اﻟﻠﱠﻪُ ﻣ ْﻦ َﲝ َﲑة َوَﻻ َﺳﺎﺋﺒَﺔ َوَﻻ َوﺻﻴﻠَﺔ َوَﻻ َﺣﺎم َوﻟَﻜ ﱠﻦ اﻟﺬ‬
ِ ‫﴾ وإِ َذا ﻗِﻴﻞ َﳍﻢ ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َﱃ ﻣﺎ أَﻧْـﺰَل اﻟﻠﱠﻪ وإِ َﱃ اﻟﱠﺮﺳ‬١٠٣﴿ ‫َﻻ ﻳـﻌ ِﻘﻠُﻮ َن‬
‫ﻮل ﻗَﺎﻟُﻮا َﺣ ْﺴﺒُـﻨَﺎ َﻣﺎ َو َﺟ ْﺪﻧَﺎ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ آَﺑَﺎءَﻧَﺎ أ ََوﻟَ ْﻮ‬
َْ
ُ
َ
َ ُ َ َ ْ َ ُْ َ
﴾١٠٤﴿
‫َﻛﺎ َن آَﺑَ ُﺎؤُﻫ ْﻢ َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن َﺷْﻴﺌًﺎ َوَﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن!؟‬
Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji su zanevjerovali govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. ﴾103﴿ A kada im se kaže: "Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!", oni odgovaraju: "Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili." ‐ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravome putu bili?! ﴾104﴿87 Dakle, imena i propisi koje su izmislili za određene životinje su njihova laž na Allaha, i u tome se pokoravaju i slijede svoje šejtane i tagute. A ko je nepravedniji od onoga koji uzima Allahova prava i uzima drugog za Boga mimo Njega? Kao što su putem tih propisa određene vrste spomenute stoke posvećivali „svojim božanstvima“ od meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi, želeći da im se time umile, ne bi li ih oni približili Allahu zauzimajući se za njih kod Njega, i od Njega zatražili da od njih odagna štete i nevolje ili pribavi im neku korist. Ekstremni mušrici traže od meleka, i mrtvih vjerovjesnika i dobrih ljudi lično da im daju opskrbu, i od njih odagnaju štetu i pribave im korist, vjerujući da je Allah te mogućnosti poklonio melekima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima. A najekstremniji među mušricima ovog svijeta vjeruju da se htijenje njihovih božanstava ostvaruje bez obzira na ono što Allah hoće i želi, iako na kraju moraju reći da Allah želi ono što oni žele, i da je njihovo „djelo“ ovisno od Njegovog htijenja, moći i stvaranja. A rijetki vjeruju da su njihova božanstva u potpunosti neovisna od Allahovog htijenja, moći i stvaranja. Allahulmuste’an! 86
Sura En‐Nahl (16) 116‐117 Sura El‐Ma’ideh (5) 103‐104 87
EBU MUHAMMED
99 Znači, postoje mušrici koji su bili puno ekstremniji od predislamskih arapskih mušrika. Danas veliki broj grupacija koje se pripisuju islamu slijede put ekstremnih mušrika kada su u pitanju određenja uvjerenja, na šta grade propisanost traženja od stvorenja svega onoga što se može i smije tražiti samo od Stvoritelja stvorenja. Predislamski arapi koji su djeca Isma'ila i Ibrahima, 'alejhimasselam, i koji su amidžići izraelićanima sinovima Ja'kuba sina Ishaqa sina Ibrahima, su jedno vrijeme bili na vjeri tevhida ali kada je proteklo određeno vrijeme i znanje nestalo jedan od njihovih glavešina ih prevari i odvede u širk a da toga nisu bili ni svjesni. Onaj koji je promjenio vjeru Ibrahima, 'alejhisselam, i namjerno propisao nove zakone suprotne Allahovim, i naveo arape da obožavaju meleke, vjerovjesnike i dobre ljude, i da od njih traže zauzimanje i posredstvo kod Allaha molitvom i drugim 'ibadetima, se zvao 'Amr b. Luhajj, Allah ga prokleo. Rekao je Ibn Kethir, rahimehullah: ‫ُﺤ ّﻲ ﺑﻦ ﻗَ َﻤ َﻌﺔ ﻳَ ُﺠﺮ‬
َ ‫ "رأﻳﺖ ﻋﻤﺮو ﺑﻦ ﻟ‬:‫وﻗﺪ ﺛﺒﺖ ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺢ أن رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻗﺎل‬
‫ وﻫﻮ أول ﻣﻦ ﻓﻌﻞ‬،‫ وﻛﺎن ﻫﺬا اﻟﺮﺟﻞ أﺣﺪ ﻣﻠﻮك ﺧﺰاﻋﺔ‬.‫ﺼﺒَﻪ ﻓﻲ اﻟﻨﺎر" ﻷﻧﻪ أول ﻣﻦ ﺳﻴﺐ اﻟﺴﻮاﺋﺐ‬
ْ ُ‫ﻗ‬
.‫ ﻟﻌﻨﻪ اﷲ وﻗﺒﺤﻪ‬،‫ وﻫﻮ اﻟﺬي َﲪَﻞ ﻗﺮﻳﺸﺎ ﻋﻠﻰ ﻋﺒﺎدة اﻷﺻﻨﺎم‬،‫ﻫﺬﻩ اﻷﺷﻴﺎء‬
„U Sahihu je potvrđeno da je Allahov Poslanik, ., rekao: „Vidio sam 'Amra sina Luhajja sina Qame'ah kako vuče svoja crijeva u vatri“. Jer je on prvi koji je uveo „seva'ib“.88 Ovaj čovjek je bio jedan od kraljeva plemena Khuza'ah i on je prvi koji je uradio ove stvari, i on je onaj koji je naveo Kurejšije da 'ibadete kipovima, Allah ga prokleo!“ Ovo je citat iz tefsira Ibn Kethira u suri Eš‐Šura a slično, uz sened hadisa, je spomenuo u tumačenju ajeta sure El‐Ma'ideh kojeg smo naveli. Kod tumačenja ajeta sure Eš‐Šura: ِ
ُ‫أ َْم َﳍُ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛﺎء َﺷَﺮﻋُﻮا َﳍُﻢ ﱢﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َﱂْ ﻳَﺄْ َذن ﺑِﻪ اﻟﻠﱠﻪ‬
Zar oni imaju božanstva (šureka') koji su im od dina propisali ono što Allah nije dozvolio?89 Ibn Kethir je rekao: 88
Množina od sa'ib, koja se spominje u ajetu sure El‐Ma'ideh. Sura Eš‐Šura (42) 21 89
100 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ِ
‫ ﻫﻢ ﻻ ﻳﺘﺒﻌﻮن ﻣﺎ ﺷﺮع اﷲ ﻟﻚ ﻣﻦ‬:‫َﻢ ﻳَﺄْ َذ ْن ﺑِ ِﻪ اﻟﻠﱠﻪُ{ أي‬
ْ ‫ }أ َْم ﻟ َُﻬ ْﻢ ُﺷ َﺮَﻛﺎءُ َﺷ َﺮﻋُﻮا ﻟ َُﻬ ْﻢ ﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ ﻟ‬:‫ﻗﻮﻟﻪ‬
‫ ﻣﻦ اﻟﺒﺤﲑة‬،‫ ﻣﻦ ﲢﺮﱘ ﻣﺎ ﺣﺮﻣﻮا ﻋﻠﻴﻬﻢ‬،‫ ﺑﻞ ﻳﺘﺒﻌﻮن ﻣﺎ ﺷﺮع ﳍﻢ ﺷﻴﺎﻃﻴﻨﻬﻢ ﻣﻦ اﳉﻦ واﻹﻧﺲ‬،‫اﻟﺪﻳﻦ اﻟﻘﻮﱘ‬
‫ اﻟﱵ‬،‫ إﱃ ﳓﻮ ذﻟﻚ ﻣﻦ اﻟﻀﻼﻻت واﳉﻬﺎﻟﺔ اﻟﺒﺎﻃﻠﺔ‬،‫ وﲢﻠﻴﻞ اﳌﻴﺘﺔ واﻟﺪم واﻟﻘﻤﺎر‬،‫واﻟﺴﺎﺋﺒﺔ واﻟﻮﺻﻴﻠﺔ واﳊﺎم‬
.‫ واﻷﻗﻮال اﻟﻔﺎﺳﺪة‬،‫ واﻟﻌﺒﺎدات اﻟﺒﺎﻃﻠﺔ‬،‫ ﻣﻦ اﻟﺘﺤﻠﻴﻞ واﻟﺘﺤﺮﱘ‬،‫ﻛﺎﻧﻮا ﻗﺪ اﺧﱰﻋﻮﻫﺎ ﰲ ﺟﺎﻫﻠﻴﺘﻬﻢ‬
„Njegove riječi: Zar oni imaju božanstva (šureka') koji su im od dina propisali ono što Allah nije dozvolio?, tj. oni ne slijede ispravan din kojeg je Allah propisao tebi, već slijede ono što su im propisali njihovi šejtani od džinna i ljudi od zabranjivanja onog što su im zabranili od behire, sa'ibeh, vesile i hama, i ohalaljivanja strvi, krvi, kocke i slično od lažnih zabluda i neznanja, koje su izmislili u džahilijetu, od tahlila i tahrima90 i lažnih 'ibadeta i neispravnih mišljenja“91 Ajet iz sure Eš‐Šura je dokaz da su oni koji propisuju zakone mimo Allaha kao i oni koji ih u tome slijede i u njima im se na spomenuti način pokoravaju nevjernici. Onaj koji namjerno slaže na Allahov šerijat je tagut kafir, kao i onaj koji ljudima uljepšava veliki širk u 'ibadetu o bilo kojoj vrsti širka da se radi i u njega ih poziva i naređuje ga, da Allah sačuva. Onaj koji ga slijedi u tome je mušrik, rob taguta mimo Uzvišenog Allaha. Oni koji danas lažu na dini islam i kažu da je tehakum tagutu koji je obožavanje taguta i šejtana dozvoljen mimo prisile, prema konsenzusu muslimana su taguti, zbog toga što su veliki širk učinili dinom, i ulaze u značenje ovih ajeta, iako žestina nevjerstva taguta od jednog do drugog može varirati, a oni koji ih u tome slijede su njihovi robovi mušrici. I svi oni lažu na Uzvišenog Allaha, iako je značenje tevhida u Allahovoj knjizi jasno objašnjeno. Iako je opšte poznato među ehlus‐sunnetom da u tehakumu mora postojati opis velikog širka koji se tiče djela, a riječi neznalica koji nevjerstvo mutehakima tagutu uvjetuju srčanim nevjerstvom kategorički ukazuju na to da oni uopšte ne vjeruju da čovjek može pukim djelom i riječima, bez obzira na ono što je u srcu iako vanjski kufr za sobom neminovno povlači srčani, obožavati taguta hukma činom tehakuma. Allah ih ubio kuda se odmeću! Vallahi, sav Kur'an, od početka do kraja, govori o tevhidu i ovim propisima pred kojim su većina ljudi danas slijepi, ali ja navodim neke važne ajete da bi naučili kako da dokažemo naše vjerovanje opšte poznatim argumentima. 90
Ohalaljivanja i oharamljivanja. Mišljenja. 91
EBU MUHAMMED
101 Na početku sure Eš‐Šura Uzvišeni Allah je rekao: ِ
ِ ٍ
‫اﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ ﻓِ ِﻴﻪ‬
‫ِأم ﱠاﲣَ ُﺬوا ِﻣ ْﻦ ُدوﻧِِﻪ أ َْوﻟﻴَﺎءَ ﻓَﺎﻟﻠﱠﻪُ ُﻫ َﻮ اﻟْ َﻮِ ﱡ‬
ْ ‫﴾ َوَﻣﺎ‬٩﴿ ‫ﱄ َوُﻫ َﻮ ُْﳛﻴِﻲ اﻟْ َﻤ ْﻮﺗَﻰ َوُﻫ َﻮ َﻋﻠَﻰ ُﻛ ﱢﻞ َﺷ ْﻲء ﻗَﺪ ٌﻳﺮ‬
ِ ِ ِ ‫ِﻣﻦ ﺷﻲ ٍء ﻓَﺤﻜ‬
ِ
﴾١٠﴿ ‫ﺖ وإِﻟَْﻴ ِﻪ أُﻧِﻴﺐ‬
َ ُ ‫ْﻤﻪُ إ َﱃ اﻟﻠﱠﻪ َذﻟ ُﻜ ُﻢ اﻟﻠﱠﻪُ َرﱢﰊ َﻋﻠَْﻴﻪ ﺗَـ َﻮﱠﻛ ْﻠ‬
ُ ُ َْ ْ
ُ
Zar oni da druge, a ne Njega, za zaštitnike (evlija') uzimaju, a Allah je jedini zaštitnik (velijj)!? On će oživiti umrle, samo je On kadar sve. ﴾9﴿ U čemu god da se raziđete propis/presuda za to je (samo) kod Allaha. To vam je Allah, moj Gospodar. (Samo) na Njega se oslanjam i (samo) Njemu se obraćam. ﴾10﴿92 Znači, u bilo kakvom vašem sporu vi za sudiju smijete uzeti samo Allahov zakon, kojeg je objavio u Knjizi i Sunnetu. To zbog toga što je on vaš Stvoritelj, Vladar, Upravitelj i Mudri Sudac i samo On zaslužuje apsolutnu pokornost, slijeđenje i poniznost i samo Njemu pripada pravo na propisivanje zakona i suđenje među stvorenjima na dunjaluku i ahiretu. Rekao je imam mufessira Et‐Taberi, rahimehullah: ٍ
ِِِ
‫ وﻣﺎ اﺧﺘﻠﻔﺘﻢ أﻳﻬﺎ اﻟﻨﺎس ﻓﻴﻪ ﻣﻦ‬:‫ْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﻳﻘﻮل ﺗﻌﺎﱃ ذﻛﺮﻩ‬
ُ ‫} َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ ﻣ ْﻦ َﺷ ْﻲء ﻓَ ُﺤﻜ‬:‫ﻗﻮﻟﻪ‬
‫ ﻛﻤﺎ‬.‫ ﻓﺈن اﷲ ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻘﻀﻲ ﺑﻴﻨﻜﻢ وﻳﻔﺼﻞ ﻓﻴﻪ اﳊﻜﻢ‬:‫ ﻳﻘﻮل‬.‫ ﻓﺤﻜﻤﻪ إﱃ اﷲ‬،‫ﺷﻲء ﻓﺘﻨﺎزﻋﺘﻢ ﺑﻴﻨﻜﻢ‬
‫ ﺛﻨﺎ‬:‫ ﻗﺎل‬،‫ ﺛﻨﺎ اﳊﺴﻦ‬:‫ ﻗﺎل‬،‫ ﺛﻨﺎ ﻋﻴﺴﻰ; وﺣﺪﺛﲏ اﳊﺎرث‬:‫ ﻗﺎل‬،‫ ﺛﻨﺎ أﺑﻮ ﻋﺎﺻﻢ‬:‫ ﻗﺎل‬،‫ﺣﺪﺛﲏ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﻤﺮو‬
ٍ
ِِِ
‫ْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﻗﺎل‬
ُ ‫} َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ ﻣ ْﻦ َﺷ ْﻲء ﻓَ ُﺤﻜ‬:‫ ﰲ ﻗﻮﻟﻪ‬،‫ ﻋﻦ ﳎﺎﻫﺪ‬،‫ ﻋﻦ اﺑﻦ أﰊ ﳒﻴﺢ‬،‫ورﻗﺎء ﲨﻴﻌﺎ‬
.‫ ﻓﺎﷲ ﳛﻜﻢ ﻓﻴﻪ‬:‫ وﻗﺎل اﳊﺎرث‬،‫ ﻓﻬﻮ ﳛﻜﻢ ﻓﻴﻪ‬:‫اﺑﻦ ﻋﻤﺮو ﰲ ﺣﺪﻳﺜﻪ‬
„Njegove riječi: U čemu god da se raziđete propis mu je (samo) kod Allaha. Kaže nek mu je Spomen uzvišen: O ljudi! U čemu god da se raziđete i međusobno se sporite presuda za to je kod Allaha. Kaže: jer Allah je Onaj Koji sudi među vama i rješava93 (fasl) presudu (hukm) u njemu. Kao što mi je pričao Muhammed b. 'Amr, rekavši:94 pričao nam je Ebu 'Asim: pričao mi je El‐Harith rekavši: „Pričao nam je El‐Hasan, rekavši: „Svima nam je pričao Verqa' od Ibn Ebi Nedžiha od Mudžahida u vezi Njegovih riječi: U čemu god 92
Sura Eš‐Šura (11) 9‐10 Razdvaja, donosi, odlučuje. Faslun‐niza' je rješavanje spora. Nisam navodio navodne znake nakon dvije tačke jer se u lancima prenosioca i njihovim izrekama potreba za time prečesto ponavlja, a bojao sam se da navodni znaci ne odnesu duh lanca prenosioca i njegovu jednostavnost. Time sam na svoju ruku odlučio da govor prenosioca u lancu ostavim bez navodnih znakova i ne podredim ga uobičajenim pravilima u pisanju. A Allah najbolje zna! 93
94
102 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA da se raziđete propis/presuda za to je (samo) kod Allaha. Rekao je Ibn 'Amr u svom govoru: „Pa On sudi u njemu“. El‐Harith je rekao: „Allah sudi u njemu.“ U ovom ajetu je dokaz da se pojmom „hukm“ i glagolom „jahkum“ ne misli samo na „vladanje“95 kao što se često može čuti kod nekih ljudi, već se njima misli na rješavanje spora zakonom i donošenja presude i odluke u njemu, pa nek' je Allah na pomoći. Oni koji su ga ograničili na „vladanje“ veliki širk u hukmu i tehakumu ograničavaju samo na slučaj u kojem tagut hukma zamjeni šerijat drugim zakonom i njime vlada određenim narodom, nameće ga i slično... A ako presudi njime „jednom, dva puta i slično...“ imajući namjeru tahkima istog, tj. činjenja istog zakonom i sudijom, to je kod njih mali kufr pod uslovom da vjeruje da je to što radi zabranjeno! Ovo se da primjetiti u Nusretovim predavanjima. Obrati pažnju kako su Et‐Taberi i ovi učenjaci protefsirili značenja hukma u ajetu u značenju rješavanja spora zakonom, presude i odluke u njemu što podrazumijeva tevhid Allaha u propisivanju zakona i suđenju zakonom. Iz ovoga i mnogih drugih ajeta se razumije da hukm pored značenja vladanja znači suđenje rješavanjem sporova zakonom i obavezivanje drugog na pridržavanje zakona. Nepotpuno je prevoditi glagol hakeme u ovom kontekstu riječju „vladati“ pa da se riječ el‐hakim prevede kao vladar, iako je to dio značenja. Glagol hakeme posebno ukazuje na spomenuto značenje. A „el‐hukmu bigajri ma enzelAllah“96 prvenstveno znači rješavanje sporova suprotnim zakonom ili obavezivanje drugog na suprotan zakon makar ne postojao spor. U malom kufru, kao što ću objasniti, kadija ne rješava spor tagutskim sudom i ne uzima strasti za sudiju već i u toj određenoj parnici i slučaju u osnovi sudi Allahovim zakonom, ali je slijeđenjem strasti ostavio obaveznu potpunost imana, što ga samo po sebi ne izvodi iz vjere ali ga čini velikim griješnikom, ili naređuje ili zabranjuje nešto ali ne u svojstvu sudije čija karakteristika je obavijest o zakonu već u svojstvu nepravednog muslimana koji ono što čini ne pripisuje vjeri i zakonu, a sve ovo se vraća namjeri i a ne uvjerenju kao što misle džahili. 95
Nusret Imamović pojmove „hukm“ i „jahkumu“ u kojima se događa veliki širk često koristi u značenju „vladanja“ i to se takođe može vidjeti u vrlo slabom prijevodu knjige „El‐Mukhtesar“ iz koje Nusret prenosi, pa je moguće da je iz nje „pokupio“ to značenje. 96
Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio. EBU MUHAMMED
103 3.2 Vjerski dokazi iz medinskog perioda
Naravno u medinskim surama imamo mnogobrojne jasne ajete u kojima Allah negira iman ljudima koji sude (hukm) tagutskim zakonom i traže da im se u sporovima njime sudi, ili odbijaju i okreću se od pokornosti Allahu u hukmu i tehakumu. Ovo sve biva djelima i to će biti težište naše rasprave, jer se niko ne razilazi u pogledu srčanih i jezičkih nevjerstava koja neminovno ukazuju na srčana poput ohalaljivanja, mržnje islamskog zakona i slično. U suri El‐Baqara, koja je medinska, Uzvišeni je, pojašnjavajući aslud‐din, rekao: ِ
ِ ُ‫َﻻ إِ ْﻛﺮاﻩ ِﰲ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ ﻗَ ْﺪ ﺗَـﺒـ ﱠﲔ اﻟﱡﺮ ْﺷ ُﺪ ِﻣﻦ اﻟْﻐَﻲ ﻓَﻤﻦ ﻳ ْﻜ ُﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ‬
‫ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌُْﺮَوِة‬
َ ‫ﻮت َوﻳـُ ْﺆِﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـ َﻘﺪ ا ْﺳﺘَ ْﻤ َﺴ‬
ََ
ََ
ْ َ َْ ‫َ ﱢ‬
ِ ‫اﻟْﻮﺛْـ َﻘﻰ َﻻ اﻧِْﻔﺼﺎم َﳍﺎ واﻟﻠﱠﻪ َِﲰ‬
‫ﻴﻢ‬
ٌ ُ ََ ََ
ٌ ‫ﻴﻊ َﻋﻠ‬
ُ
Nema prisile u vjeru. Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko zanevjeruje u taguta i povjeruje u Allaha, prihvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Svečujući i Sveznajući.97 Iz ovoga ajeta zaključujemo da je aslud‐din kufr u taguta i iman u Allaha jer onaj koji to nema pri sebi se nije prihvatio za najčvršću vezu a ona je šehadet la ilahe illallah. Tagut je svako biće koje je zadovoljno da mu se daju prava Uzvišenog Allaha ili svaki predmet kojeg su ljudi i džinni podigli na stepen Istinskog Boga dajući mu nešto od Njegovih specifika. Ko god nekom stvorenju da bilo koje od Allahovih prava, time ’ibadeti glavešini svih taguta a to je Iblis, odnosno šejtan. Pojmom tagut se takođe nazivaju zakoni koje je tagut propisao i svaki zakon koji je suprotan Allahovom i ulazi u „tagute predmeta“. Kufr u taguta kojeg je Allah propisao i naredio i učinio ga jednim od ruknova aslud‐dina predstavlja najveći vid odricanja koji svoju osnovu ima u uvjerenju da tagut nije musliman – muvehhid zbog svog zadovoljstva sa 'ibadetom kojeg mu njegovi robovi mušrici usmjeravaju mimo Allaha. Znači, Uzvišeni Allah opis tekfira taguta, odnosno negacije islama i tevhida tagutu, koji se neminovno razumije iz opisa kufra u taguta, ovim ajetom čini uvjetom za ispravnost imana u Allaha i ruknom u kufru u taguta koji je rukn u aslud‐dinu. Ako iz tekfira taguta zbog 'ibadeta koji mu se usmjerava mimo Allaha a s čime je tagut zadovoljan ne proizilazi negacija islama i tevhida onome koji 'ibadeti tagutu ili mu daje neko od Allahovih prava i to lično ovim ajetom ili ruknom 97
Sura El‐Baqara (2) 256 104 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA negacije u šehadetu tevhida, svejedno da li rekli da se radi o tekstualnom ukazivanju ili ukazivanju teksta na značenje posredstvom razuma po pravilu ukazivanja pojma na ono što iz njega neodvojivo neminovno proizilazi, onda je neko od nas zaista veliki lažov i glupak?! Ja, vallahi, vjerujem da je tekfir svakog mušrika rukn u kufru u svakog taguta, jer riječ tagut je spomenuta sa određenim članom „el“ i kao takva spada u elfazul‐
'umum, tj. sveouhvatne pojmove što znači da se njom želi ukazati na svakog taguta kojeg ljudi obožavaju. Oni koji bez dokaza i slijedeći šejtanske vesvese iz ovoga pojma izvlače nekakve jedinke nek' čekaju Allahovu kaznu nakon svih koje su im do sada došle a da nisu svjesni! Ajet u suri El‐Baqara direktno i tekstualno ukazuje na negaciju islama i tevhida tagutu odnosno na njegov tekfir, jer kufr, tj. nevjerstvo u njega znači kidanje najmanjeg vida lojalnosti a ovdje se govori o kidanju vjerske lojalnosti čija je osnova negacija islama i tevhida onoga koji je zadovoljan mu se daju prava Istinskog Boga. Isto tako riječi neke osobe muslimanu: „Ja sam kafir u tebe!“ u osnovi ukazuju da ga ne smatra muslimanom. Ovo je značenje ove rečenice u šerijatskoj terminologiji. Tekfir taguta je kategorički dokaz ispravnog odricanja od onoga što tagut naređuje i u šta poziva a to je veliki širk i jasan kufr. Napominjem da pojmom „zadovoljstvo da bude obožavan“ želim ukazati na minimum iz kojeg se dobija opis i ime taguta i da većina taguta to izričito traži, naređuje, uljepšava i nameće. Isto tako ovim dodatkom želim spriječiti ulazak meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi u pojam taguta jer oni nisu zadovoljni onim što im pripisuju mušrici od prava Allahovog gospodarstva i božanstva i svetosti, i 'ibadetima koje im mušrici usmjeravaju i kojim ih žele mimo Allaha. Glagolu „jekfur“, prezentu od glagola „kefere“, kojeg sam preveo sa zanevjerovati je uslijedila čestica „bi“ u „bit‐taguti“, tj. „u taguta“, koja značenju kufra u nešto i nekog daje maksimalno značenje. Značenje nevjerstva u nekog i nešto lijepo oslikava Iblisova hutba u Džehennemu. Iblis se u džehennemskoj hutbi odriče svojih sljedbenika i obavještava ih da je još na dunjaluku zanevjerovao u njih i odrekao ih se onog momenta kada su uradili veliki kufr i širk, pa će im reći: ِ ‫إِ ﱢﱐ َﻛ َﻔﺮت ِﲟَﺂ أَ ْﺷﺮْﻛﺘُﻤ‬
‫ﻮن ِﻣﻦ ﻗَـْﺒ ُﻞ‬
ُْ
ُ َ
Ja sam ranije bio zanevjerovao u vaše pridruživanje mene (Allahu).98 98
Sura Ibrahim (14) 22 105 EBU MUHAMMED
U suri El‐Hašr kada čovjeka navede da učini kufr i ovaj ga učini, stoji da šejtan kaže: ‫ﺎف اﻟﻠﱠ َﻪ‬
ُ ‫َﺧ‬
َ ‫ﻓَـﻠَ ﱠﻤﺎ َﻛ َﻔَﺮ ﻗَ َﺎل إِ ﱢﱐ ﺑَِﺮيءٌ ﱢﻣ‬ َ ‫ﻨﻚ إِ ﱢﱐ أ‬
I kada on zanevjeruje on kaže: „Ja se tebe odričem, ja se bojim Allaha...99 Dakle, kufr u nečega i nešto znači odricanje, tj. el‐bera'ah koliko god nekima od vas ova riječ smetala, a Kur'an potvrđuje sam sebe. Odmah u slijedećem ajetu, pred kojim su mnogi slijepi, Allah objašnjava značenje ovog ajeta i kufra u taguta i imana u Allaha, pa kaže: ِ
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ ‫اﻟﻠﱠﻪ وِ ﱡ ﱠ‬
ِ
ِ ِ
‫ﻮت ُﳜْ ِﺮ ُﺟﻮﻧَـ ُﻬ ْﻢ ِﻣ َﻦ اﻟﻨﱡﻮِر‬
ُ ُ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا أ َْوﻟﻴَ ُﺎؤُﻫ ُﻢ اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
َُ
َ ‫ﻳﻦ آَ َﻣﻨُﻮا ُﳜْ ِﺮ ُﺟ ُﻬ ْﻢ ﻣ َﻦ اﻟﻈﱡﻠُ َﻤﺎت إ َﱃ اﻟﻨﱡﻮر َواﻟﺬ‬
َ ‫ﱄ اﻟﺬ‬
ِ ‫إِ َﱃ اﻟﻈﱡﻠُﻤ‬
‫ﺎب اﻟﻨﱠﺎ ِر ُﻫ ْﻢ ﻓِ َﻴﻬﺎ َﺧﺎﻟِ ُﺪو َن‬
َ ِ‫ﺎت أُوﻟَﺌ‬
ْ ‫ﻚأ‬
ُ ‫َﺻ َﺤ‬
َ
Allah je zaštitnik (velijj) onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju, zaštitnici (evlija‘) su tagut i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici vatre, oni će u njemu vječno ostati.100 Iz ajeta zaključujemo da je musliman samo onaj koji je lojalan (jetevella) i vezan samo za Allaha tevhidom i ljubavlju i prijateljevanjem u Njegovo Ime, jer ljubav i prijateljevanje (el‐muvalah) proizilaze iz imana u Allaha i islam. Neki učenjaci će za njih reći da su rukn a neki da su levazim, tj. značenja koje se ne nalaze u pojmu direktno ali iz njega neodvojivo neminovno proizilaze a neće se razići u pogledu toga da bez ljubavi i prijateljavanja u ime Allaha nema aslu dinil islama. Onaj koji je lojalan (jetevella sa vilajetom) prema tagutu 'ibadetom i ljubavlju prema njemu i njegovim robovima i prijateljevanjem (muvalah) prema njima na vjerskoj osnovi, takav je kafir, jer je Allah rekao: vellezine keferu evlija'uhumut‐
tagut, tj. ...oni koji su zanevjerovali njihovi „evlija'“ su tagut. Vilajet prema tagutu u osnovi biva 'ibadetom njemu i davanjem tagutu Allahovih prava kao i nazivanjem njega i njegovih robova muslimanima ‐ muvehhidima. Na ovom svijetu nema ljepše pohvale za neko stvorenje od toga da se kaže da je on musliman ‐ muvehhid samo Allahov rob! Uzvišeni Allah je Svog Poslanika u najuzvišenijim kontekstima za Svoja stvorenja nazvao „Svojim robom“. Pa ima li jasnijeg dokaza od ovoga? 99
Sura El‐Hašr (59) 16 Sura El‐Baqara (2) 257 100
106 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Znači, Allah je one koji su „lojalni“ prema tagutu nazvao nevjernicima odmah nakon ajeta u kojem je asl dinil islama definisao kufrom u taguta i imanom u Allaha. Kakvog smisla ima da se kaže da je prijateljevanje prema tagutu i njegovim robovima na vjerskoj osnovi opis koji se nikad ne može sastati sa aslu dinil islamu a da se nakon toga kaže da je opis taguta i njegovih robova islamom i tevhidom, što podrazumijeva konstataciju da je njihov ma'bud samo Allah, stvar koja se može sastati sa aslu dinil islamom? Kakva je razlika između prijateljevanja sa tagutima i njihovim robovima na vjerskoj osnovi i davanja tagutima i njihovim robovima imena i opisa vjere Uzvišenog Allaha? Allahulmuste’an! Štaviše, onaj koji pomaže tagute i njihove robove protiv muslimana je nevjernik po idžma'u muslimana makar mrzio vjeru taguta i opis njegovog postupka se nikad ne može sastati sa aslu dinil islamom, pa kako da ovaj opis bude na visočijem stepenu od mes'ele netekfirenja taguta i njegovih robova, ili što je još gore davanja njima opisa tevhida i islama!? Isto tako pametni razumiju da je, s obzirom da je kufr u taguta uvjet za ispravnost imana u Allaha, uvjerenje da je vjera taguta pogrešan din isto tako uvjet za ispravnost uvjerenja da je islam jedini ispravan din, i da je mržnja prema tagutu zbog njegovog dina uvjet ispravnosti ljubavi prema Allahu. Mržnja prema robovima taguta je uvjet ispravnost ljubavi prema muslimanima u ime islama, i da je neprijateljstvo prema njemu i njegovim robovima uvjet za ispravnost prijateljevanja sa vjernicima, i da je negiranje islama i tevhida tagutu i njegovim robovima uvjet za ispravnost vjerovanja da su sprovodioci islama i tevhida muvehhidi ‐ muslimani. Zato učenjaci tevhida kažu da je ostvarenje osnove rukna negacije i onoga što slijedi uvjet ispravnosti rukna potvrde; njegove osnove i onoga što slijedi! Jer iz Allahove naredbe da se sprovede rukn negacije neminovno proizilazi naredba da se sprovode rukn potvrde a iz Njegove naredbe da se sprovede rukn potvrde neminovno proizilazi naredba da se sprovede rukn negacije. Iz naredbe odricanja od velikog širka neminovno proizilazi negacija islama i tevhidima mušricima, mržnja i neprijateljevanje prema njima, kao što iz naredbe lojalnosti prema islamu neminovno proizilazi potvrda islama i tevhida muvehhidima ‐ muslimanima i ljubav i prijateljevanje prema njima. Pored svega toga Uzvišeni Allah je zasebno naredio svaki dijelić ruknova negacije i potvrde koji sačinjavaju asl dinil islama, tako da je aslu dinil islam sa svim opisima koji ga u ruknovima negacije i potvrde sačinjavaju, što podrazumijeva njihove levazime, savršena međusobno isprepletena i bez pukotina povezana građevina kojoj nema ravne. Allahulmuste’an! EBU MUHAMMED
107 Nazvati taguta muslimanom uz poznavanje njegovog stanja predstavlja osnovu za rušenje skoro svih opisa iz rukna negacije koji su uvjet za ispravnost imana u Allaha i opisa koji rezultiraju iz njega u ruknu potvrde. Onaj koji tagutu pripiše islam i tevhid, a to je dovoljno jer je time potvrdio da je ma'bud taguta i muslimana jedan te isti će ga voljeti u „ime islama“, prijateljevati prema njemu u „ime islama“ i čak mu pomagati protiv muslimana, pogotovo ako je taj tagut vladar a muslimani „tekfirovci i haridžije“, kao što radi vaša „poštovana ulema“ taguta, koji valjda toliko imaju znanja da još ne znaju šta je kufr u taguta i ko je tagut i ne vide šta njihova „kraljevina“ radi! Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! A mi smo ekstremisti, haridžije i neo‐haridžije, a vaši „učenjaci“ koji vjeruju u taguta i prosipaju krv „vaše braće mudžahida“ su bogobojazni ehlus‐sunnetlije, a vi ste oni koji su uspjeli sastaviti ljubav prema njima i njihovim neprijateljima od „mudžahida“, uprkos tome što sastavljanje dvije suprotnosti nije moguće osim kod munafika, jer u islamu je nemoguće da čovjek bude vjerski prijatelj dvojici neprijatelja na vjerskoj osnovi u ovim mes'elama. Dakle, kufr u taguta znači više nego napuštanje velikog širka i obožavanje samo Allaha. U tom smjeru se rječitost Kur'ana u svim ajetima ogleda u tome da spomene odricanje od taguta i mušrika da bi se iz njega zaključilo odricanje od velikog širka koji je predstavlja vezu između taguta i mušrika. Allahulmuste’an! Zato je Ibn Kethir tumačeći riječi 'Omera u kojima kaže da je tagut šejtan, a mi znamo izreke uleme u vezi taguta i da taguta ima puno i da ima svoje glavešine, rekao: ‫ ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة‬،‫ إﻧﻪ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻗﻮي ﺟﺪًّا ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺸﻤﻞ ﻛﻞ ﺷﺮ ﻛﺎن ﻋﻠﻴﻪ أﻫﻞ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ‬:‫وﻣﻌﲎ ﻗﻮﻟﻪ ﰲ اﻟﻄﺎﻏﻮت‬
.‫اﻷوﺛﺎن واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻬﺎ واﻻﺳﺘﻨﺼﺎر ﺎ‬
„Značenje njegovih riječi u pogledu toga da je tagut šejtan je vrlo jako, jer obuhvata svo zlo na kojem su bili sljedbenici džahilijeta od 'ibadeta idolima, tehakuma njima, i traženja pomoći od njih.“ Pa je Ibn Kehtir, rahimehullah, odricanje od svih mogućih vrsta širka i kufra zaključio iz kufra u ličnost svake jedinke taguta a glavna jedinka taguta je Iblis koji stoji iza svakog taguta koji se manifestuje u živom biću ili predmetu. Među vidovima velikog širka i jasnog kufra koje naređuje Iblis je spomenuo i tehakum i 'ibadet tagutima, iz čega vidimo da učenjaci islama ne prave razliku između tehakuma tagutu i 'ibadeta tagutu ritualima a konstatacija ovog temelja će se ponovljati u ovoj studiji. 108 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Kako onda da Nusret, Bilibani i Ademi kažu da tehakum ne ulazi u aslud‐din i da zbog toga vode rat protiv islama i muslimana?! Znači, kod njih ostavljanje tehakuma tagutima i njihovim zakonima i tahakum samo Allahu i Njegovim zakonima nije od aslud‐dina. Pogotovo ako znamo da neznalice vjeruju da postoji tehakum koji je veliki širk i onaj koji kada se ostavi čovjek postaje kafirom. Kod nekih možda i bez uvjetovanja srčanog kufra! Nema sumnje da se ovdje radi o ogromnoj grešci. Molim Allaha da im popravi stanje! Dakle, pojam tagut i drugi koji se spominju u ajetima ukazuju na obaveznost kufra u sve vrste i jedinke velikog širka te u dvije strane koje su njime vezane; stranu taguta i mušrika. Ovo je pakleni trougao: tagut, veliki širk i mušrik. Mes'ela i pravilo: Nema razlike između onoga koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha i onoga koji obožava nekog ili nešto mimo Uzvišenog Allaha. Ovim pravilom se odgovora blesanima koji kažu da je „tekfir kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ od aslu dinil islama a „tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ nije od aslu dinil islama, tj. onaj koji ne tekfiri „kategoriju ili rod mušrika sveobuhvatno“ ima aslu dinil islam, a onaj koji ne tekfiri „kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“ nema aslu dinil islam. Allahulmuste’an! Koliko god da je blesavo uvjerenje Bilibanija, Nusreta i onih koje oni slijede poput Halidija, na osnovu kojeg pripisuju islam osobi koja nije protekfirila „neke jedinke taguta“ pod uslovom da tekfiri „kategoriju ili rod taguta sveobuhvatno“, vađenje tekfira „kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ iz aslu dinil islama je još luđe. Da Allah sačuva! Uzvišeni Gospodar ne pravi razliku između onoga koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha a to je tagut i onoga koji je zadovoljan da ga obožava mimo Allaha a to je mušrik i tu razliku ne prave ni vjernici, niti ijedan iole razuman čovjek. Subhanallah! Kako je moguće da se nekom koji se pripisuje ljudskoj vrsti dogodi da napravi razliku između ova dva opisa?! Nakon toga kako je moguće da se nekom, koji se pripisuje islamskom znanju, tevhidu i džihadu i odbrani „uleme i mudžahida“ desi da napravi razliku između onoga koji je zadovoljan da bude obožavan i onoga koji je zadovoljan da obožava! Zar ovo ne ukazuje na ogromnu kaznu koja je pogodila Bilibanija, Nusreta i Ademija?! Zar nije zajednički opis za taguta i mušrika „zadovoljstvo obožavanjem drugog mimo Allaha“?! Naravno da jeste! Pa zašto onda šejtani ljudi lažu na EBU MUHAMMED
109 Allaha i kažu da je On napravio razliku između ove dvije skupine?! Gdje je taj argument Allaha i Njegovog Poslanika, ., kojim se to dokazuje?! Allahu dragi! Kako je samo izašlo na vidjelo licemjerstvo svih onih ljudi koji su prihvatili ovo uvjerenje nakon što je do njih došla 'aqida tevhida! Sram ih i stid bilo ako imalo obraza imaju! Na ovu činjenicu sam skretao pažnju u lancu predavanja o tehakumu i u drugim prilikama ukazujući na to da je menhedž Halidija da „tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ ulazi u aslu dinil islama kao i „tekfir kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ jer je tekfir obožavaoca taguta spomenuo u kufru u taguta a „pravilo Halidija“ kojim „izuzima netekfirenje nekih jedinki“ svojim duhom i opisom obuhvata „netekfirenje jedinki taguta i mušrika“. Nakon žaljenja Allahu, subhanehu ve te 'ala, izašao sam pred muslimane i one koji se islamu pripisuju i objašnjavao im da Nusret i Bilibani u toj mes'eli nisu na menhedžu Halidija i da su glupaci napravili razliku između dva ista opisa. Grešku Halidija, Allah ga uputio, ćemo uništiti i njeno pravo porijeklo dokazati u drugom djelu ove knjige. Utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe! Vidite sada ovo! Ljudi znaju da munafik Bilibani i njegova klapa prisluškuju našim predavanjima a Allah zna šta su sve uzeli od nas. Nakon što je licemjer i sijač smutnje sa svojim bratom Nusretom proširio vjerovanje da „tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ ne ulazi u aslu dinil islam a „tekfir kategorije ili roda taguta sveobuhvatno“ ulazi u aslud‐din i da čovjek može biti musliman ako ne tekfiri neke jedinke taguta iako zna da je njihovo djelo veliki širk, pravdajući ih neznanjem, ili pak vjerujući da je opis u kojeg je tagut upao mali širk pored jasnoće postupka taguta, u govoru ovog prokletnika se odjednom pojavljuje „opcija da tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ bude od aslud‐dina. Dokaz za to je razgovor kojeg je vodio jedan od naše braće muslimana sa Bilibanijem. Prije svega želim da svi znaju da se ja nijednom u svom životu nisam anonimno javio bilo kome od kafira i licemjera a kamoli muslimana. Drugo, od kako je nastala ova smutnja u aslu dinil islamu i od kako su mi uzeli mikrofon i spriječili mi da govorim u njihovoj sobi možda sam jednom ili dva puta ušao u nju na nekoliko sekundi, i to u periodu od više od dvije godine. Treće, uvijek sam savjetovao braći da se mušricima ne javljaju anonimno i da ako žele da se raspravljaju sa njima predstave. Četvrto, onoj braći koji ne poznaju detalje mes'ela sam savjetovao da ne ulaze u rasprave. Na svu žalost, u mnogim razgovorima koje su mi braća muslimani poslali, kako bih iskoristio kao argumente kojim ću potvrditi ispravnost onoga što pripisujem protivnicima i da me ne bi nazvali lašcem; to je ono što bi oni voljeli ali 110 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA u Allahovoj ruci je svaka stvar, našao sam mnogo greški u govoru naše braće. Iako se njihove greške naravno ne mogu porediti sa greškama Bilibanija! Na kraju želim reći da mi se želudac grči zbog toga što moram navoditi razgovore sa interneta, bilo da su bili na MSN‐u ili Pal Talk‐u, jer najviše mrzim rekla‐kazala, priče iz komšiluka i prepirke besposlenih „tetki“. Međutim, dokazivanje da ih je Bilibani lično rekao, potrebno je u ovom trenutku. Nije daleko bilo kada je ovaj šejtan, Allah nek' prema njemu postupi kako On želi, naredio da se objavi razgovor vođen između njega i čovjeka sa imenom „Aisha...“ i još nekih, tvrdeći da sam to bio ja i koristeći ga kao „putokaz za raspravu sa tekfirovcima“ iako je taj razgovor, kojeg do dan danas nisam pročitao u cjelosti, najveći dokaz svega ovoga što pripisujemo ovim licemjerima i prkosnicima. Molim Allaha da sačuva islam i muslimane od njihovog zla i laži! Razgovor se vodio između Bilibanija, koji koristi ime „ebu ‐ usama“, i osobe pod imenom „VIP‐PROFESSIONAL“. Izvoli isječke iz njega: „ebu ‐ usama: i kada bi tekfir musrika ebu ‐ usama: svrstali u asludin VIP‐PROFESSIONAL: ebu usama ebu ‐ usama: rekli bi da je tekfir dzinsa (roda) VIP‐PROFESSIONAL: ja te dobro razumijem ebu ‐ usama: musrika ebu ‐ usama: od asludina VIP‐PROFESSIONAL: mislim da ti mene ne razumijes ebu ‐ usama: a aposle bi opet gledali ebu ‐ usama: ali zar se tekfir musrika vip sveo na to da je potrebna logika ebu ‐ usama: zasto ne predemo na dokaze serijatske ebu ‐ usama: na osnovu kojih ebu ‐ usama: si to svrstao u asl?“ Pogledaj kako Bilibani ovdje olahko prilazi pitanju da li u aslu dinil islam ulazi „tekfir kategorije ili roda mušrika sveobuhvatno“ ili ne? Kako se u govoru vidi da je najvažnija stvar za Bilibanija da „tekfir svake jedinke taguta i mušrika“ ne uđe u aslud‐din, jer nakon toga bi morao da protekfiri „svoje poštovane učenjake i mudžahide“! Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Znači, aslu dinil islam se kod njih spustio na stepen „ako bi to rekli onda to svakako ne bi...“, itd. U razgovoru između „VIP‐a i Bilibanija“ se vidi veliki broj njihovih šubhi na koje odgovaramo u ovoj knjizi. Međutim, naša braća muslimani su toliko bili dostojanstveni da se nikad nisu htjeli srozati na stepen objavljivanja privatnih EBU MUHAMMED
111 razgovora sa Bilibanijem na stranicama interneta, za razliku od njega koji je požurio da objavi svoj jad na svojoj jadnoj stranici u kojem je zagovarao da kufr u taguta nije od aslud‐dina i mnoge druge laži na din Uzvišenog Allaha. Ja odavde poručujem toj neznalici da, ako kaže da nije od mene čuo da prema Halidijevom temelju „tekfir kategorije mušrika sveobuhvatno“ mora ući u aslud‐din kao i tekfir kategorije taguta, na sebe i svoju ženu, djecu nećemo dirati, pozove Allahovo prokletstvo. Molim Allaha i nadam se da će jednog dana dati da se odmore islam i muslimani od ovog kova ljudi koje nije stid ni od ljudi ni od Allaha. Ali oni su kukavice! Nikad u životu oni ne smiju izaći sa nama na „mubahalu“ pa da pozovemo Allahovo prokletstvo na onoga ko je slagao na Njegov din! Nikad u životu! Allah ih ubio kuda se odmeću! Na ostatak njihovih zabluda i šubhi ćemo odgovoriti tokom knjige, inšAllah, a do sada spomenuto možeš tretirati kao zaslađeni uvod u preostalu materiju knjige. Ovaj ajet iz sure El‐Baqara, pored sure El‐Kafirun, je jasan dokaz za sve što sam rekao i što ću reći. To su naši dokazi protiv glupaka, a oni ako imaju neke neka ih navedu i protumače da vidimo i to čudo i bruku... 3.3 Dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika
Izvoli jedan dokaz iz sunneta Allahovog Poslanika, .: Imam Muslim, rahimehullah, bilježi: ٍِ
ِ
ِ
ِ ‫ﻴﺪ واﺑﻦ أَِﰊ ﻋﻤﺮ ﻗَ َﺎﻻ ﺣ ﱠﺪﺛَـﻨَﺎ ﻣﺮوا ُن ﻳـﻌﻨِﻴ‬
ٍِ
‫ﺖ‬
‫ﺎن اﻟْ َﻔَﺰا ِر ﱠ‬
ُ ‫ي َﻋ ْﻦ أَِﰊ َﻣﺎﻟﻚ َﻋ ْﻦ أَﺑِﻴﻪ ﻗَ َﺎل َﲰ ْﻌ‬
َ ْ َ ََْ َ
َ
َ َ ُ ُ ْ َ ‫وﺣ ﱠﺪﺛَـﻨَﺎ ُﺳ َﻮﻳْ ُﺪ ﺑْ ُﻦ َﺳﻌ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
ِ
ِ
َ َ‫ } َﻣ ْﻦ ﻗ‬:‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ ﻳَـ ُﻘﻮل‬
َ ‫َر ُﺳ‬
ُ‫ﺎل َﻻ إﻟَﻪَ إ ﱠﻻ اﻟﻠﻪُ َوَﻛ َﻔ َﺮ ﺑ َﻤﺎ ﻳُـ ْﻌﺒَ ُﺪ ﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﻪ َﺣ ُﺮَم َﻣﺎﻟُﻪ‬
َ ‫ﻮل اﻟﻠﱠﻪ‬
ِ
{.‫ﺴﺎﺑُﻪُ َﻋﻠَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
َ ‫َو َد ُﻣﻪُ َوﺣ‬
„Pričao nam je Suvejd b. Se’id i Ibnu Ebi ’Omer rekavši: pričao nam je Mervan misleći na El‐Fezarija od Ebu Malika od njegovog oca da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, ., da kaže: „Ko kaže la ilahe illallah i zanevjeruje u sve čemu se ’ibadeti mimo Allaha, zaštićen mu je imetak i život, a račun će polagati pred Allahom“.101 Upotrijebio je česticu „ma“ koja je sveobuhvatnog značenja usljed čega sam je preveo kao „sve“, koja obuhvata sve moguće jedinke taguta. Iz hadisa se 101
Sahih Muslim, br. 139. (Šamilah) 112 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA razumije da je kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha u šehadetu LA ILAHE ILLALLAH dodatak na ostavljanje 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha, jer Poslanik, ., ne ponavlja dva puta jedno te isto značenje na jednom mjestu bez postojanja razlike među njima u spomenutom kontekstu. Može se reći da je spomen „kufra u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha“ došlo u smislu spomena posebnog nakon sveobuhvatnog i to spada u vidove rječitosti, tj. kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha je obuhvaćen ruknom negacije „la ilahe“ ali ga je Poslanik, ., posebno spomenuo na kraju hadisa da bi istakao njegovu važnost. Kao primjer za spomen posebnog nakon sveobuhvatnog se mogu spomenuti riječi Uzvišenog: ...osim onih koji vjeruju i dobra djela čine..., jer je iman odnosno „vjerovanje“ vjersko značenje u koje ulazi činjenje dobrih djela te spomen dodatka činjenja dobrih djela nakon imana ne znači da on ne ulazi u iman već se radi o isticanju važnosti činjenja dobrih djela i spomenu posebnog nakon sveobuhvatnog. Ako bi neko rekao da činjenje dobrih djela ne ulazi u suštinu imana već je ono što putem međusobne uzročne povezanosti iz imana neminovno proizilazi i da nestanak kategorije činjenja dobrih djela za sobom neminovno povlači nestanak imana u u srcu u 'aqidi ili djelima srca, onda bi se ovdje radilo samo o terminološkom sporu. Dakle, osoba naziva kategoriju činjenja dobrih djela „lazimom“ a ne ruknom imana, ali vjeruje da nestanak lazima neminovno ukazuja na nestanak melzuma, tj. osnove iz koje proizilazi. Najpoznatiji učenjaci ehlus‐sunneta kategoriju činjenja dobrih djela nazivaju ruknom imana i uvode ga u njegovu suštini kao i rukn govora jezikom. Eh sada, ako bi se to primjenilo nad ovim hadisom Poslanika, ., reklo bi se: 1) Kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha je rukn u negaciji, tj. u „la ilahe“ a njegov spomen nakon spomena šehadeta je došao u smislu spomena posebnog nakon sveobuhvatnog i to ne znači da kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha ne ulazi u suštinu rukna negacije, tj. u „la ilahe“ odnosno „nema nikog koji istinski zaslužuje obožavanje“. 2) Kufr u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha je ono što neodvojivo neminovno proizilazi iz rukna negacije i ne ulazi u njegovu suštinu ali njegovo neostvarenje neminovno znači neostvarenje rukna negacije iz kojeg proizilazi zbog neminovne međusobne uzročne povezanost među njima, tj. zbog telazuma. EBU MUHAMMED
113 Mi zaista nalazimo da neki učenjaci negaciju islama i tevhida tagutima i mušricima smatraju ruknom aslu dinil islama, a neki je smatraju „lāzimom“, tj. onim što proizilazi iz ruknova ali njegov nestanak znači nestanak njegove osnove a osnova je sačinjenja od ruknova, što znači da njegov nestanak neminovno znači nestanak ruknova. Uvjet ispravnosti svih ruknova je spoznaja, vjerovanje i ubjeđenje da je islam predanost Allahu tevhidom što se ogleda u čistoći od svakog vida velikog širka i obožavanju samo Allaha. Zato učenjaci kažu da je znanje o značenju šehadeta tevhida u negaciji i potvrdi prvi uvjet prihvaćenosti šehadeta LA ILAHE ILLALLAH. Dakle, razilaženje je čisto terminološke prirode i na njega se, prema onome što je meni poznato, ništa ne nadovezuje, suprotno tvrdnji sijača smutnje koji ne voli da mu se spominju „nekakvi lazimi“! Bože sačuvaj! Šejh 'Abdullatif, rahimehullah, je u knjizi „Misbahuz‐zalam“ odgovorio na različita neznanja i laži 'Osmana sina Mensura i Davuda sina Džirdžisa koji su bili neprijatelji da've tevhida, a prvi je jedno vrijeme ispoljavao prihvatanje da've i podučavao ljude „Knjizi tevhida“, a kasnije se radi prolaznih interesa ovog svijeta odmetnuo, među kojima ovaj filozofira o poznatoj argumentaciji šejha Muhammeda sina 'Abdulvehhaba, rahimehullah, hadisom kojeg smo naveli, pa mu šejh 'Abdullatif kaže: ‫ﱠ‬
‫اﺳﺘﺪل ﺑﺎﳉﻤﻠﺔ اﳌﻌﻄﻮﻓﺔ اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ‬
‫ ﻓﺈﻧﻪ‬،‫وﺗﻘﺮﻳﺮ اﻟﺸﻴﺦ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﳊﺪﻳﺚ ﻣﻦ أﺣﺴﻦ اﻟﺘﻘﺎرﻳﺮ وأد ﱠﳍﺎ وأﺑﻴﻨﻬﺎ‬
‫ وأن ﻻ ﻋﺼﻤﺔ ﲟﺠﱠﺮد اﻟﻘﻮل‬،‫ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ )ﺷﺮط ﰲ ﲢﺮﱘ اﻟﺪم واﳌﺎل‬
‫ واﻟﻜﻔﺮ ﻓﻴﻪ‬،‫واﳌﻌﺮﻓﺔ وﻻ ﲟﺠﺮد ﺗﺮك ﻋﺒﺎدة ﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ(؛ ﺑﻞ ﻻ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ‬
‫ }ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَ ْﻜ ُﻔ ْﺮ‬:‫ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬.‫ وﻫﺬا ﻻ ﺑ ﱠﺪ ﻣﻨﻪ ﰲ اﻹﺳﻼم‬،‫ واﻟﱪاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻌﺮﻓﺔ ﺑﻄﻼﻧﻪ‬،‫ ورﱠدﻩ‬،‫ﺑﻐﻀﻪ وﺗﺮﻛﻪ‬
ِ ُ‫ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ‬
‫ ﻓﺠﻤﻊ ﺑﲔ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ واﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﰲ‬.{‫ﻮت َوﻳُـ ْﺆِﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻤﺴﻚ ﺑﺎﻟﻌﺮوﺛﺔ اﻟﻮﺛﻘﻰ‬
ِ ِ ِ ِ ِ ‫ﺎل إِﺑْـﺮ ِاﻫ‬
ِ
ٌ‫ﻴﻢ ﻷَﺑِﻴﻪ َوﻗَـ ْﻮﻣﻪ إِﻧﱠﻨﻲ ﺑَـ َﺮاء‬
ُ َ َ َ‫ } َوإ ْذ ﻗ‬:‫ ﻛﻘﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ إﺑﺮاﻫﻴﻢ‬.‫ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ وﳍﺎ ﻧﻈﺎﺋﺮ ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ‬
‫ِﻣ ﱠﻤﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن إِﱠﻻ اﻟﱠ ِﺬي ﻓَﻄََﺮﻧِﻲ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ َﺳﻴَـ ْﻬ ِﺪﻳ ِﻦ{ ﻓﺪﻟﱠﺖ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ وﻣﺎ ﻗﺒﻠﻬﺎ ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬
‫ ﻓﺈ ﱠن اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ ﻫﻮ ﺷﻬﺎدة ﻻ إﻟﻪ‬،‫ وﻫﻜﺬا ﻫﺬا اﳊﺪﻳﺚ ﻣﺜﻞ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺎت‬،‫ﺷﺮط ﻻ ﳛﺼﻞ اﻹﺳﻼم ﺑﺪوﻧﻪ‬
.‫ وﻣﻊ ذﻟﻚ ذﻛﺮ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﻌﻪ ﰲ ﺣﺼﻮل اﻻﺳﺘﻤﺴﺎك ﺑﺎﻟﻌﺮوة اﻟﻮﺛﻘﻰ‬،‫إﻻﱠ اﷲ‬
„Konstatacija šejha u vezi ovog hadisa spada u najljepše, najjasnije i najukazivljivije konstatacije. Jer je on drugom nadovezanom rečenicom102 102
Riječima: „I zanevjeruje u sve čemu se ’ibadeti mimo Allaha“. 114 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA argumentovao da je kufr u taguta i ono čemu se 'ibadeti mimo Allaha (uvjet zaštićenosti života i imetka, i da nema zaštićenosti na osnovu pukog izgovaranja i spoznaje niti pukim ostavljanjem 'ibadeta onoga čemu se 'ibadeti mimo Allaha; štaviše, neophodan je kufr (nevjerstvo) u ono103 čemu se 'ibadeti mimo Allaha, a kufr u sebi sadrži njegovu mržnju, odbijanje, odricanje od njega i spoznaju njegove neispravnosti i ovo je neophodno za islam. Rekao je Uzvišeni: Pa ko zanevjeruje u taguta a povjeruje u Allaha prihvatio se za najčvršću vezu. Te je u ovom ajetu sastavio između imana u Allaha i kufra u taguta. U Allahovoj Knjizi ima dosta njemu sličnih. Poput riječi Uzvišenog o Ibrahimu: I kada Ibrahim reče svom ocu i svom narodu: „Ja se uistinu odričem svega104 čemu 'ibadetite osim Onoga Koji me je stvorio, i On će me uputiti!“ Ovaj ajet i ono prije njega ukazuje da je kufr u taguta uvjet bez kojeg se islam ne ostvaruje. Isto tako je ovaj hadis poput ovih ajeta jer iman u Allaha je svjedočenje la ilahe illallah, a on je i pored toga uz njega za ostvarenje prihvatanja za najčvršću vezu spomenuo kufr u taguta.“ Rukn kufra u taguta je u odnosu na rukn potvrde uvjet105 ispravnost rukna potvrde, tj. „illallah“ ali je u cjelini tevhida koji se sastoji od rukna negacije i potvrde rukn.106 Znači, rukn negacije i njegovi djelići su u odnosu na rukn potvrde uvjeti. Kao kada bi se reklo da je stajanje u namazu uvjet za ispravnost pregibanja (ruku'a) iako su oboje ruknovi u cjelini namaza. A između ruknova, kao što sam objasnio, takođe postoji međusobna uzročna povezanost. Allahulmuste'an! Dalje kaže šejh: ‫ ﻓﺈ ﺎ داﻟﺔ ﻋﻠﻰ‬،‫ ﻛﺸﻬﺎدة أن ﻻ إﻟﻪ إﻻﱠ اﷲ‬،‫ ﻓﻴﺪﺧﻞ ﻓﻴﻪ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬،‫وﻗﺪ ﻳﻔﺮد اﻹﳝﺎن وﳜﺺ ﺑﺎﻟﺬﻛﺮ‬
‫ وﻗﺪ ﳚﻤﻊ ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ ﻛﻤﺎ ﰲ ﺣﺪﻳﺚ‬.‫اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ اﳌﺘﻀﻤﻦ ﻟﻠﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﺒﺎدة اﷲ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ‬
‫ وأﻳﻀﺎً ﻓﺈن دﻻﻟﺔ‬،‫ ﺳﻮاء ﻛﺎﻧﺖ اﳉﻤﻠﺔ اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻣﺆﻛﺪة أو ﻣﺆ ﱢﺳﺴﺔ‬،‫ ﻓﻴﺴﺘﻔﺎد ﻣﻌﲎ زاﺋﺪ وﺣﻜﻢ آﺧﺮ‬،‫ﻃﺎرق‬
،‫ وﻣﻌﻠﻮم أن اﳉﻤﻠﺔ اﳌﻌﻄﻮﻓﺔ أﻓﺎدت ﻓﺎﺋﺪة أﺧﺮى‬،‫اﻷﻟﻔﺎظ واﻷﲰﺎء ﲣﺘﻠﻒ ﰲ ﺣﺎل اﻗﱰا ﺎ واﻧﻔﺮادﻫﺎ‬
‫ ﻓﺈن اﻟﻨﻔﻲ‬.‫ وﻛﺬا اﻟﻘﻮل ﺑﺄ ﺎ ﻣﺆﻛﺪة‬،‫ ﻋﻠﻰ اﻟﻘﻮل ﺑﺄ ﺎ ﻣﺆ ﱢﺳﺴﺔ‬،‫وﺣﺼﻞ ﺎ ﺣﻜﻢ ﱂ ﳛﺼﻞ ﺑﺎﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ‬
‫ وﰲ اﳉﻤﻠﺔ‬،‫ﰲ اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ ﻳﺘﻀ ﱠﻤﻦ اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ ﻋﻠﻰ وﺟﻪ اﻟﻌﻤﻮم اﳌﺴﺘﻔﺎد ﻣﻦ اﻟﻨﻔﻲ‬
„...u sve“ jer je čestica „ma“ ima sveobuhvatno značenje. „onoga“ a preveo sam ga u sveobuhvatnom značenju jer se ono želi ajetom. 105
Na ovo skrećem pažnju da šejtan ne bi nekom ubacio misao da Ebu Muhammed kaže da je kufr u taguta ili rukn ili lazim u aslu dinil islamu a učenjaci tevhida kažu da je šart, tj. uvjet. 106
Ovdje nećemo ulaziti u detalje mes’ela koje se nadovezuju na pitanje je li kufr u taguta rukn ili je lazim u aslu dinil islamu ili je nešto u njemu rukn a nešto lazim, itd., da ne bi zbunili čitaoca. 103
104
EBU MUHAMMED
115 ‫ ﺗﻨﺒﻴﻬﺎً ﻋﻠﻰ أﻧﻪ أﺟﻞ ﻣﻌﺎﻧﻴﻬﺎ وأﳘﻬﺎ وﻫﺬا ﻣﺸﻬﻮر‬،‫ﺼﺖ أﺣﺪ اﳌﻌﺎﱐ اﳌﺴﺘﻔﺎدة ﻣﻦ اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ‬
‫اﻷﺧﺮى ﺧ ﱠ‬
‫ "إﻧﻪ ﻻ ﳛﺮم دﻣﻪ وﻣﺎﻟﻪ ﺣﱴ ﻳﻀﻴﻒ إﱃ ذﻟﻚ اﻟﻜﻔﺮ‬:‫ وﻗﻮل اﻟﺸﻴﺦ‬.‫ﰲ ﻛﻼم اﷲ وﻛﻼم رﺳﻮﻟﻪ وﻛﻼم اﻟﻌﺮب‬
.‫ﲟﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ" ﻫﻮ ﻧﺺ اﳊﺪﻳﺚ وﻣﻨﻄﻮﻗﻪ وﺻﺮﳛﻪ‬
„Moguće je da se iman ponekad zasebno i posebno spomene pa da u njega uđe kufr u taguta107, kao šehadet LA ILAHE ILLALLAH jer on ukazuje na iman u Allaha koji u sebi sadrži kufr u taguta i ’ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga. Moguće je da se zajedno spomenu kao što je u hadisu Tariqa108 pa se dobije dodatno značenje i drugi propis, svejedno da li je druga rečenica potvrđujuća ili osnivajuća. Takođe, značenja pojmova i imena su različita u stanju spojenosti i samoće. Poznato je da je nadovezana rečenice ukazala na drugu korist (fajdu) i da se njom ostvario propis koji se nije ostvario prvom rečenicom kako prema mišljenju da je ona osnivajuća tako i prema mišljenju da je ona potvrđujuća. Jer zabrana u prvoj rečenici u sebi sadrži kufr u ono109 čemu se ’ibadeti mimo Allaha na sveobuhvatan način, koji se dobija iz negacije.110 U drugoj rečenici je posebno izdvojeno jedno od značenja koje se dobija iz prve rečenice, sa ciljem skretanja pažnje na to da je ono od njenih najveličanstvenijih i najvažnijih značenja. To je poznato u govoru Allaha i Njegovog Poslanika i u govoru arapa. Riječi šejha: „...i da mu nije zaštićen život i imetak sve dok tome ne doda kufr u ono čemu se ’ibadeti mimo Allaha“ je tekst hadisa, njegov mentuq111 i njegov sarih.112“ ‫ ﻓﺄي ﺟﻬﻞ وﻛﺬب وﻣﻜﺎﺑﺮة ورد‬،‫ وﺧﺎﻟﻔﻪ ﺧﻼﻓﺎً أوﺿﺢ ﻣﻦ اﻟﺸﻤﺲ‬،‫ ﲪﱠﻠﻪ ﻣﺎ ﱂ ﳛﺘﻤﻞ‬:‫وﻫﺬا اﳌﻔﱰي ﻳﻘﻮل‬
‫ وإﻧﻜﺎر ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ ﺷﻴﺨﻨﺎ ﳑﺎ‬،‫ واﻟﻀﻼل ﺑﻌﺪ اﳍﺪى‬،‫ﻟﻠﻨﺼﻮص أﻋﻈﻢ ﻣﻦ ﻫﺬا؟ ﻓﻨﻌﻮذ ﺑﺎﷲ ﻣﻦ اﳉﻬﻞ واﻟﻌﻤﻰ‬
‫ﱠ‬
.ً‫دل ﻋﻠﻴﻪ اﻟﻨﺺ ﻫﻮ اﻟﺒﺎﻃﻞ ﺷﺮﻋﺎً وﻋﻘﻼً وﻟﻐﺔ‬
107
Kada se u šerijatu kaže „iman u Allaha“ u to neminovno ulazi „kufr u taguta“. To je hadis kojeg smo naveli. 109
U sve čemu se ’ibadeti. 110
Autor misli na negaciju „la ilahe“ tj. „nema Boga“ odnosno „nema ma’buda“, tj. „onoga Koji istinski zaslužuje ’ibadet“. Čestica „la“ za koju se kaže „La koja negira kategoriju (en‐nafijetu lildžins)“ i imenica „ilahe“ koja je došla u neodređenoj formi i u kontekstu negacije pa ima sveobuhvatno značenje, ukazuju da se negacijom, koja ima sveobuhvatno značenje iscrpljuje svaka jedinka koja ulazi u značenje kategorije ili roda a to je svako lažno neistinito božanstvo. Nakon negacije, u ruknu potvrde „illallah“ i njime, se iz rukna negacije izuzima Uzvišeni Allah Stvoritelj Nebesa i Zemlje, jer samo On posjeduje osobine apsolutnog savršenstva pa zbog toga samo On istinski zaslužuje da Mu se ’ibadeti. Allahulmuste’an! 111
Značenje na koje direktno ukazuje. 112
Očigledno jasno značenje. 108
116 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Ovaj lažov kaže: „Dao mu je značenje kojeg ne podnosi i suprotstavio mu se suprotstavljanjem jasnijim od sunca.“ Pa koje neznanje, i laž, i oholost i odbijanje tekstova je veće od ovoga? Utičemo se Allahu od neznanja i slijepila i zablude nakon upute! Poricanje onoga što je rekao naš šejh od stvari na koje ukazuje tekst je ono što je neispravno vjerski, razumski i jezički.“ ‫ أو ﻋﻄﻒ اﳋﺎص ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺎم ﻓﻬﻮ دال ﻋﻠﻰ ﺗﻘﺪﻳﺮ ﲟﻨﻄﻮﻗﻪ ﻋﻠﻰ أن اﻟﻜﻔﺮ‬،‫وﻟﻮ ﺟﻌﻠﻨﺎﻩ ﻣﻦ ﻋﻄﻒ اﳌﺮادف‬
‫ وإﻧﻜﺎر‬،‫ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ ﻻ ﺑﺪ ﻣﻨﻪ ﰲ اﻹﳝﺎن واﻹﺳﻼم؛ وﻻ ﻋﺼﻤﺔ ﻟﻠﺪم واﳌﺎل إﻻﱠ ﺑﺬﻟﻚ‬
‫ واﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻣﺆﻛﺪة‬،‫ ﻓﺈن اﻟﻜﻔﺮ ﲟﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ إن ﻛﺎن ﻣﻦ ﻣﺪﻟﻮل اﳉﻤﻠﺔ اﻷوﱃ‬.‫ﻫﺬا ﻣﻜﺎﺑﺮة ﻇﺎﻫﺮة‬
‫ ﻷن اﳊﺎل‬،‫ وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻪ ﻣﺎ ﻳﺴﱰﻳﺢ ﺑﻪ ﻫﺬا اﳌﻌﱰض؛ ﻟﻜﻨﻪ ﻻ ﻳﺘﺄﺗﻰ ﻋﻠﻰ ﻗﻮاﻋﺪ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‬،‫ﻓﺎﳊﻜﻢ اﻟﺬي ﻗﱠﺮرﻩ‬
.‫وﺻﻒ ﻓﻀﻠﺔ ﻣﻔﻬﻢ ﻟﻠﺤﺎﻟﻴﺔ؛ وﻳﺸﱰط ﰲ ﻛﻮن اﳉﻤﻠﺔ ﺣﺎﻻً ﺷﺮوط ﻻ ﺗﺘﺄﺗﻰ ﻫﻨﺎ‬
“Kada bi rekli da se radi o nadovezivanju sinonima, ili nadovezivanju posebnog na sveobuhvatno, on, u svakom slučaju, svojim mentuqom113 ukazuje da je kufr u taguta i ono čemu se ‘ibadeti mimo Allaha neophodno u imanu i islamu; i život i imetak neće biti zaštićeni osim time, a poricanje ovoga je očigledno oholjenje. Jer kufr u ono čemu se ‘ibadeti mimo Allaha ako ulazi u značenje prve rečenice a druga je potvrđujuća propis je ono što je konstatovao,114 i u tome nema ničeg čime se odmara ovaj koji se ispriječava; ali to prema pravilima arapskog jezika nije moguće zbog toga što je stanje (hal) opis dodatka koji pojašnjava značenje stanja (halijjeh) a da bi rečenica došla u značenju stanja (hal) se uslovljavaju uvjeti koji ovdje nisu ostvareni.” ‫ وإﱠﳕﺎ‬،ً‫ ﻓﺎﻟﻮاو ﻻ ﺗﻘﻊ ﺷﺮﻃﺎ‬،‫ )أو ﺟﻌﻠﻨﺎ اﻟﻮاو ﺷﺮﻃﺎً أو ﻟﻠﺤﺎل( ﻛﻼم ﺟﺎﻫﻞ ﺑﻘﻮاﻋﺪ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ ﻻ ﻳﺪرﻳﻬﺎ‬:‫ﻓﻘﻮﻟﻪ‬
،ً‫ ﻓﺈ ﺎ ﲨﻠﺔ ﻓﻌﻠﻴﺔ ﻣﺎﺿﻴﺔ ﻻ ﺗﻘﻊ ﺣﺎﻻ‬،‫ﺗﺼﺢ أن ﺗﻜﻮن ﻟﻠﺤﺎل‬
ّ ‫ واﳉﻤﻠﺔ ﺑﻌﺪﻫﺎ ﻻ‬،‫ﺗﻘﻊ ﻟﻠﻌﻄﻒ واﻟﺘﺸﺮﻳﻚ‬
‫ وﻫﺬا اﻟﻐﻤﺮ‬.‫وﻟﻐﲑ ذﻟﻚ ﻣﻦ ﻣﻮاﻧﻊ اﳊﺎﻟﻴﺔ ﻛﻤﺎ ﻳﻌﻠﻢ ﻣﻦ ﺑﺎب اﳊﺎل ﰲ "اﳋﻼﺻﺔ" وﻏﲑﻫﺎ ﻣﻦ ﻛﺘﺐ اﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‬
‫ أﻳﻦ أﻧﺖ‬،‫ وأﻓﺴﺪ ﺗﺮﻛﻴﺒﺎً ﻣﻦ اﻟﱪﺑﺮ واﻟﺪﻳﻠﻢ‬،ً‫ وﻫﻮ ﻓﻴﻬﺎ أﺷ ّﺪ ﳊﻨﺎ‬،‫ﻳﺮﻣﻲ أﺗﺒﺎع اﻟﺸﻴﺦ ﺑﻌﺪم اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻌﺮﺑﻴﺔ‬
‫وﻣﻌﺮﻓﺔ ﻣﻌﺎﱐ اﳊﺮوف واﻟﱰاﻛﻴﺐ؟‬
“Njegove riječi: “Ili česticu “i” učinili uvjetom ili dali joj funkciju stanja” je govor džahila o pravilima arapskog jezika, onoga koji ga ne poznaje. Jer “i” ne dolazi kao uvjet (šart), već dolazi kao veznik i u značenju davanja učešća, a rečenica nakon 113
Značenje na koje pojam direktno ukazuje! Ono što je konstatovao šejh Muhammed u svojoj poznatoj argumentaciji ovim hadisom koju ćemo spomenuti kasnije. 114
EBU MUHAMMED
117 toga ne može doći u značenju stanja (hala) jer je ona glagolska rečenica u formi prošlog vremena i ne dolazi u značenju stanja, te zbog drugih stvari od prepreka stanja kao što je to poznato u poglavlju o stanju u “El‐Khulasah” i drugim knjigama arapskog jezika. Ovaj neznalica optužuje sljedbenike šejha da ne znaju arapski jezik a on je u njemu žešćeg griješenja i kvarnije konstrukcije od berbera i dejlemija. Pa gdje si ti u odnosu na spoznaju značenja čestica i konstrukcija?”115 Pojam “kufr u sve čemu se ‘ibadeti mimo Allaha” obuhvata više opisa a za značenje napuštanja velikog širka, mržnje i neprijateljstva prema njemu se bez sumnje kaže da je rukn i da šehadet tevhida na njega direktno ukazuje i u sebi ga sadrži. Opisi koji se tiču taguta, mušrika i mustekbira od negacije islama i tevhida, mržnje i neprijateljevanja su predmet razilaženje u terminološkom smislu gdje ih neki nazivaju ruknovima a neki levazimima, tj. onim što proizilazi. Isto to se može reći za svjedočenje islama muslimanima ‐ muvehhidima i ljubav i prijateljevanje prema njima. Kao što rekoh, ovdje se radi o pukom terminološkom razilaženju na koji se ne nadovezuje nijedan meni poznat spor. Iz prethodnog zaključujemo da je moguće da čovjek zna značenje šehadeta, vjeruje u njegovu ispravnost, ostavi širk, i obožava samo Allaha, ali nije musliman zato što nije ostvario kufr u taguta srcem i vanjštinom. U najvažnije opise u kufru u taguta spada vjerovanje da ni on ni njegovi robovi mušrici nisu muslimani ‐ muvehhidi, tj. njihov tekfir, uz obaveznost pravljenja razlike između srčanog i vanjskog tekfira jer posljednji ulazi u obaveznu potpunost. Zato Allah u suri El‐Mumtehaneh, pojašnjavajući vjeru Ibrahima, ., čije slijeđenje je naređeno Muhammedu, ., i njegovim sljedbenicima, prvo spominje odricanje od mušrika a zatim od svega čemu 'ibadete mimo Allaha, pa kaže: ِ ‫ﺖ ﻟَ ُﻜﻢ أُﺳﻮةٌ ﺣﺴﻨَﺔٌ ِﰲ إِﺑـﺮ ِاﻫﻴﻢ واﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﻣﻌﻪ إِ ْذ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَِﻘﻮِﻣ ِﻬﻢ إِﻧﱠﺎ ﺑـﺮاء ِﻣﻨ ُﻜﻢ وِﳑﱠﺎ ﺗَـﻌﺒ ُﺪو َن ِﻣﻦ د‬
‫ون‬
ُ
ُ َ َ َ َ َ َْ
ُْ َ ْ
َُ ْ ْ
َ َ َ ْ ْ ْ َ‫ﻗَ ْﺪ َﻛﺎﻧ‬
ِ
ِ
ِ
َ ‫اﻟﻠﱠﻪ َﻛ َﻔ ْﺮﻧَﺎ ﺑِ ُﻜ ْﻢ َوﺑَ َﺪا ﺑَـْﻴـﻨَـﻨَﺎ َوﺑَـْﻴـﻨَ ُﻜ ُﻢ اﻟْ َﻌ َﺪ َاوةُ َواﻟْﺒَـ ْﻐ‬
ُ‫ﻀﺎء أَﺑَ ًﺪا َﺣ ﱠﱴ ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ َو ْﺣ َﺪﻩ‬
Vi imate divan uzor u Ibrahimu i onima koji su sa njim, kada rekoše svom narodu: „Mi se odričemo od vas i svega čemu 'ibadetite mimo Allaha! Misbahuz‐zalam, str. 162‐164. (Darul‐Hidajeh... ‐ Rijad) 115
118 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će očigledno biti neprijateljstvo i mržnja, zauvijek, sve dok ne povjerujete u Allaha, Njega jedino...116 Ovo je tevhid i aslu dinil islam sa detaljno objašnjenim ruknom negacije i uopštenim ali jasnim ruknom potvrde, jer ispoljavanje tekfira, mržnje i neprijateljstva ukazuje na suprotno u ruknu potvrde. Pa nemojte dozvoliti da padnete na stepen onih kojima je sve potrebno crtati! Nije ovo jedini ajet u kojem Allah spominje mržnju, neprijateljstvo i rušenje aslud‐dina prijateljevanjem prema mušricima i tagutima i slično. To vam je poznato. Tako vam Allaha?! Zašto neki koji iz aslud‐dina izbacuju negaciju islama i tevhida pod izgovorom da je „niđe nema“ u šehadetu u aslud‐din uvode ljubav i prijateljevanje prema muslimanima i mržnju i neprijateljevanje prema mušricima, a ona se isto kao i tekfir u šehadetu direktno ne spominje?! Nema sumnje da se ovdje radi o ljudima koji su slijepi pred svjetlom Objave i ne poznaju arapski jezik, usulul‐fikh i kakvoću ukazivanja pojmova na značenja. Zato sam takvima uvijek govorio a i danas to radim da ako iz aslud‐dina izbace tekfir isto tako iz njega moraju izbaciti ljubav i mržnju, prijateljevanje i neprijateljevanje a ne da prave razliku između tih opisa od kojih svaki predstavlja ili rukn ili lazim u ruknovima negacije i potvrde nakon čega ostaju zbunjeni kao neki njihovi šejhovi čije ćemo riječi kasnije spomenuti. Dakle, protivnici na čije greške u ovoj knjizi odgovoramo moraju znati kojom metodom šehadet tevhida ukazuje na mržnju i neprijateljstvo prema širku, mržnju i neprijateljstvo prema tagutima, mušricima i mustekbirima, ljubav i lojalnost prema islamu i ljubav i prijateljevanje prema muslimanima ‐ muvehhidima. Pa ako se magarci „odluče“ da šehadet tevhida na to ukazuje metodom „tedammuna“, tj. ukazivanjem pojma na jedan dio značenja kojeg u sebi sadrži moraju nam objasniti zašto uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani ‐ muvehhidi, i da su izvršioci islama muslimani ‐ muvehhidi, ne ulazi u to značenje! Ako se odluče za opciju da šehadet tevhida na neka od spomenuta pitanja koja se tiču sljedbenika širka ili islama ukazuje putem „iltizāma“, tj. onoga što iz njega neodvojivo i neminovno proizilazi, neka nam magarci objasne zašto u to značenje ulaze ljubav i mržnja, prijateljevanje i neprijateljevanje, a uvjerenje da su sljedbenici širka nemuslimani, a sljedbenici islama, muslimani – muvehhidi, ne! Ovo kažem jer je kao što si vidio, a tokom knjige ćeš to još bolje upoznati, tekfir mušrika, taguta i mustekbira, i uvjerenje da su izvršioci islama muslimani ‐ 116
Sura El‐Mumtehaneh (60) 4 EBU MUHAMMED
119 muvehhidi ili rukn u šehadetu tevhida ili njegov lazim čiji nestanak ukazuje na nestanak osnove (melzuma) i ukazivanje šehadeta na spomenuto je jasno kao sunce u po' b'jela dana. Allahulmuste’an! Kako se zove onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha i Njemu pridružuje? Muvehhid koji Ga je učinio jednim?! Da Allah sačuva zablude! Kako se zove onaj koji je Allaha učinio jednim? Mušrik koji Mu druge pridružuje?! Ispravan odgovor ovdje je nezaobilizan. Onaj koji pridružuje nije onaj koji je Uzvišenog učinio jednim, a onaj koji Ga je učinio jednim nije onaj koji Mu pridružuje. Nakon što si koliko toliko upoznao određene naučne vjerske temelje možeš shvatiti prostakluk i jad u Nusretovim riječima kada kaže: „...Oni koji nas nepravedno i zulmen i zbog svoje bolesti i zbog svojih grešaka u menhedžu tekfira koji su nas proglasili kafirima već i tako se odnose prema nama, pozivamo da saslušaju gdje su pogriješili i da se pokaju i da se vrate ne menhedž ehlussunneta na kojem su do skoro bili...“ Nakon toga spominje novotarije nekih sekti, poredeći nas sa njima, pa kaže: „...Tako su ovi došli do pravila kojeg imam Muhammed ibn Abdulvehhab spominje kao stvar koja izvodi iz vjere i kaže:“Ko ne tekfiri mušrike i sumnja u njihov kufr ili smatra njihov mezheb ispravnim, učinio je kufr i sam je kafir.“ Pa su odavde izdefinirali pravilo, ko ne tekfiri pravilo – ko ne tekfiri kafira i sam je kafir. Ovo je pravilo, šta je ovo, istina, ovo pravilo je istina, jel tako? Ko mušrike ne tekfiri ili sumnja u njihov kufr ili smatra njihov put ispravnim, da je sam kafir, jel tako? Ovo je braćo istina, ali oni su uzeli ovo pravilo, pa onda uzmu muslimane117 i kažu, ko ih ne tekfiri i on je kafir. Onda su uzeli ovo pravilo i učinili ga od samog šehadeta,118 učinili ga osnovom vjere, najvažnijom stvari u ovoj vjeri, učinili ga, ovo pravilo, temeljem vjere, jel tako? Onda poslije ko god nekog kafira kojeg su oni zamislili da je kafir119 ne protekfiri i on je kafir. I greška je ovde glavna, šta? Što se ovo smatra osnovom vjere, a nije 117
Reći da je onaj koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire musliman je prava laž. Meni nije poznato da smo mi protekfirili jednog jedinog muslimana. Ako Nusret zna da smo mi protekfirili nekog muslimana na osnovu ovog pravila neka nam ga spomene i dokaže da je musliman! On je sigurno musliman po „Nusretovom islamu“. 118
Iz ovoga vidiš da ovaj džahil ne priznaje da tekfir taguta, mušrika i mustekbira ili ulazi u sam šehadet ili šehadet na njega ukazuje metodom dilaletul‐iltizām, tj. putem ukazivanja nekog pojma na značenje koje se nalazi izvan njega ali iz njega neodvojivo i neminovno proizilazi. Ovo je dokaz da je čovjek došao nepozvan na sofru govora o islamu i da je stranac kada je u pitanju arapski jezik i islamske naučne discipline. Allahulmuste’an! 119
Ovo je takođe jedna od njihovih laži na mene i moju braću. Jer opšte poznato je da mi ne tekfirimo onoga koji ne zna stanje neke osobe ili ga pogrešno protumači i da smo često navodili primjer učenjaka islama koji su govor panteiste Ibn ’Arabija protumačili u značenju koje ne izvodi iz vjere. Naravno, radilo se o govoru koji je podnosio takvo tumačenje. 120 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA osnova vjere, znači smatra se temeljem vjere, smatra se šehadetom samim,120 a nije tako, jer i sam šejh Muhammed ibn AbdulVehhab i učenjaci Nedžda nisu to pravilo tako gledali na njega121 iako su ga općenito122 vako izgovarali i govorili ko ne tekfiri kafira i on je kafir, jel tako?“ Govor Nusreta je pun neznanja i na njemu izgrađen od početka do kraja, uzduž i poprijeko. Na njihove glavne šubhe i temelje njihove laži ću odgovoriti u dolazećem djelu knjige uz uvjerenje da je pametnom dovoljno i ovo što sam do sada spomenuo. U tom dersu Nusret, a ovaj citat navodim iz pravednosti prema njemu, i da se ne bi rekli da Ebu Muhammed trga njegove riječi iz konteksta, uz uvjerenje da je njihov kontekst laž na Allaha i da ih nikad ne može navući na prihvatljivo značenje, takođe kaže: „Dobro šta je onda pogrešno ovde kod njih, gdje su oni pogriješili? Zato što su to stavili da je to osnova vjere, a mi kažemo da nije osnova vjere.123 Šta nam je dokaz da nije osnova vjere? Zato što ni sami prave kontradiktornost svojoj tvrdnji!124 Oni kažu osnova je vjere, a onda dođu i šta urade? Kažu ovaj prvi koji učini širk on je mušrik, jel tako, mi se slažemo ‐ onaj koji je učinio širk on je mušrik,125 dođe ovaj drugi i neće da protekfiri ovog prvog ‐ oni kažu mušrik, dobro, dođe ovaj treći i neće da protekfiri ovog drugog, što nije htio protekfirit ovog prvog ‐ kažu ovaj treći nije kafir. Što nije kafir?! Neće da protekfiri kafira! Zašto nije kafir?! Ovo je osnova vjere!Moraš da je primjeniš sad ako je osnova vjere. Šta će onda reći?: „Pa ne misli se to tako bukvalno i općenito.« Aha ‐ vidi sad se ne misli bukvalno i 120
Ovo je dokaz da ovaj stranac poriče da uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani muvehhidi i da su izvršioci islama muslimani muvehhidi, ulazi u aslud‐din i da je od šehadeta la ilahe ilalllah, svejedno rekli da je rukn ili da je lazim. Allah nam je dovoljan protiv njih i divan je On Zaštitnik! 121
Ovo je tvrdnja džahila koji ne razumije govor Allaha i Njegovog Poslanika, ’alejhisselam, a kamoli da razumije govor učenjaka. 122
Glupak želi ovim da kaže da aslud‐din može biti predmet specifiziranja (takhsisa) a to je mes’ela koju smo već dobro objasnili. Elhamdulillah! 123
Obrati pažnju kako ponovo ponavlja da vjeruje da se islam i tevhid ostvaruje bez uvjerenja da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani muvehhidi! 124
Pogledaj tako ti Allaha u ovaj vjerski dokaz! Stvar kojom Nusret dokazuje da negacija islama i tevhida tagutima, mušricima i mustekbirima odnosno njihov tekfir nije od aslud‐dina jeste „naša kontradiktornost“. Bože sačuvaj! Nije mu palo na pamet da se to samo njemu učinilo da smo kontradiktorni, kao što mu se „učinilo“ da šehadet la ilahe illallah ne ukazuje na uvjerenje da onaj koji nema tevhida nije muvehhid a da je onaj koji ga je sproveo muvehhid. Allahulmuste’an! Nije se za čuditi da ne shvata moj govor za kojeg je lično rekao nekim od naše braće iz Salzburga da ga „ne sluša“ kao što Bilibani kaže da ga „ne sluša“ već „slušaju ulemu“. Pa kako onda govorite o mojim stavovima i onome čemu pozivamo ako niste lično čuli šta sam rekao i u šta pozivam! 125
Ovaj ders je izgleda jedan od kasnijih, i u njemu se vidi da je naučio da onaj koji upadne u veliki širk ne može biti musliman već mušrik. To još uvijek ne sprovode kada je u pitanju veliki širk hukma i tehakuma i tekfir (tešrik) onih koji su ga dozvolili bez šubhe prisile, ili onih koji ga rade. Jer „tehakum“ kod njih ne ulazi u aslud‐din!!! Možda i to jednog dana shvate. EBU MUHAMMED
121 općenito, a rekli ste da je od osnove vjere, onda će reći: »Nije ulema tekfirila nikad tog trećeg.« Mi kažemo, ako je ovo osnova vjere onda je ta ulema sva izašla iz vjere, zato što nisu primjenili i sproveli osnovu vjere do kraja. Treća stvar ‐ otkud ulemi pravo da idžtihadi u osnovi vjere kad se sva ulema složila da nema idžtihada u osnovi vjere?“ Ovaj čovjek se izgleda pravi lud ili zaista misli da će njegove manipulacije i trikovi imati efekta a Allah ne daje uspjeh djelima onih koji nered siju. Prije svega, kao što sam rekao, konstatovanje opisa (tahqiqul‐menat) za kojeg je Zakonodavac vezao propis u riječima ili djelima mukellefa iz vanjske realnosti ulazi u domen idžtihada i tu osoba može pogriješiti. Zato ne tekfirimo onoga koji je pogriješio u „tahqiqul‐menat“ i nije protekfrio neku osobu vjerujući da njegove riječi ili djelo ne ukazuju kategorički na veliki širk i jasan kufr. Ovo se naravno tiče slučajeva koji podnose grešku u tumačenju. Govor ovog prkosnika i oholnika ukazuje na to da mi tekfirimo onoga koji ne tekfiri neku jedinku taguta, mušrika ili mustekbira u vanjskoj realnosti, samo ako zamislimo da je prvi mušrik i bez ikakvih pravila, uvjeta i prepreka. Međutim, istina je u skroz nečem drugom. Istina je u činjenici da je ovaj bivši „hodža“ službeno a još uvijek „hodža“ moralno stranac u shvatanju ovih vjerskih poglavlja i mnogim islamskim naučnim discplinama pa nad nama i našem menhedžu presuđuje na osnovu svog smušenog i smiješnog shvatanja želeći da dokaže svojim slijepim sljedbenicima da i on ima „konja za trku“. Razlog zbog kojeg se zaustavljamo kod treće osobe je jasan. Radi se o tome što šehadet ukazuje na tekfir onoga koji ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha ili je zadovoljan time poput taguta, ili odbija da ’ibadeti Allahu poput mustekbira, a ona „druga osoba“ u „lancu“ nije upala u opis vanjskog ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha niti vanjsko odbijanje ’ibadeta Uzvišenom Allahu iako je njena greška, s obzirom da ne tekfiri mušrika, ogromna i kreće se između nepoznavanja značenja tevhida i islama ili prkošenja istini, a oboje stoji nasuprot aslu dinil islama. A treći u lancu je musliman koji iz jednog ili više razloga nije još dokučio da se greška drugog tiče nepoznavanja suštine islama i tevhida, s time što tekfir „trećeg“ u vanjskoj realnosti najčešće nije lahak, i što je „tekfir trećeg“ u „lancu tekfira“ „lazim od lazima“ a šehadet ukazuje samo na lazim, a ne na „lazim od lazima“, tj. na ono što proizilazi iz onoga što proizilazi. A to da li je tekfir mušrika rukn u tevhidu se ne zna osim poslanicom, iako spoznaja tevhida neminovno vodi u tekfir mušrika i taguta i to je ono što je „treći u lancu“, hvala Allahu, sproveo. 122 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ova „treća osoba“ koja se odrekla od širka, taguta i mušrika, i obožava samo Allaha, imajući lojalnost prema vjernicima i odričući se od mustekbira, tim opisom ima aslu dinil islama i možda nikad u životu nije razmišljala o propisu onoga koji ne tekfiri mušrike posebno kada znamo u koliko slika i na koliko načina se može pojaviti opis netekfirenja mušrika. Najpametniji među nama su morali uložiti ogroman trud da konstatuju sve dimenzije vezane za „lančani tekfir“ a kamoli obični neuki musliman. Zbog toga je Uzvišeni Allah za ispravnost osnove dini islama od Svojih robova zatražio da znaju da širk ruši tevhid i da je onaj koji je u njega upao mušrik a onaj koji je ostvario tevhid muvehhid i ovo znanje je prirodno i neminovno za svakog ko je shvatio značenje tevhida. Dakle, mi se držimo tekstova i ne prelazimo ih. Allahulmuste’an! „Trećoj osobi“ koja najčešće griješi zbog toga što vjeruje da negacija islama i tevhida tagutima, mušricima i mustekbirima ne ulazi u aslud‐din, ne bivši svjesna značenja svojih riječi, treba objasniti da onaj koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire ili ne zna islam i tevhid, a takav je mušrik, ili prkosi islamu a takav je gori od njega. Što znači da se tekfir „treće osobe“ gradi na onome što iz njenih riječi neminovno proizilazi a ona toga nije svjesna, niti bi ga se pridržavala kada bi joj bilo objašnjeno. Obavezivati ljude da od početka islama, kao uvjet ispravnosti aslud‐dina, znaju propis „drugog i trećeg i četvrtog... pa do milionitog i u beskraj“ u „lancu tekfira“ je novotarija na koju ne ukazuje ni Kur'an niti Sunnet Allahovog Poslanika, ., i najviše liči na novotariju mu'tezila koji su ostvarenje ulaska u islam uvjetovali poznavanjem njihovih „razumskih pravila“ koja najčešće nisu imali puno veze sa razumom i ljudskom prirodom. A u drugom djelu ove knjige ću ti navesti riječi El‐
Maltija o mezhebu mu'tezilija u lančanom tekfiru u nedogled. Uz napomenu da je predstava o „lančanom tekfiru od trećeg u beskraj“ kao uvjet za ostvarenje aslu dinil islama, iako je odvratna novotarija ovoga vremena, mnogo lakša nego njeno sprovođenje u praksi, odnosno u vanjskoj realnosti. To zbog toga što se opis za kojeg je vezan propis (menat) tokom lanca sve više i više mijenja i udaljuje od osnovnog opisa. Pa nije isti onaj koji nije protekfirio mušrika i onaj koji nije protekfirio onoga koji nije protekfrio onoga koji nije protekfrio onoga koji nije protekfirio onoga koji nije protekfirio ...onoga koji nije ...onoga koji..., itd. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Isto tako mi nevjerstvo onoga koji ne tekfiri tagute, mušrike i mustekbire ne ograničavamo kao Makdisi na odbijanje, poricanje ili nijekanje vjerskih tekstova, EBU MUHAMMED
123 jer to je suprotno tekstovima Objave i iz njega proizilaze najodvratniji opisi kao da je moguće da čovjek bude musliman iako ne zna da onaj koji voli širk i mrzi tevhid iz dna duše i psuje Stvoritelja dan i noć nije musliman, a do njega nisu došli vjerski tekstovi o tekfiru te osobe koje bi mogao poreći, zanijekati, odbiti i slično kada se ne može ostvariti Makdisijev temelj za tekfir onoga koji ne tekfiri tagute, mušrika i mustekbire. Nusret je onaj koji, iz svog neznanja, za tekfir onoga koji ne tekfiri mušrike, tagute i mustekbire uvjetuje poricanje tekstova i slično ponavljajući riječi učenjaka u pogledu kojih je stranac, rekavši: „Kaže dalje, ovdje zapazite ovu stvar, kaže: „Zato što tjera u laž Allaha, subhanehu ve te ’ala, i Poslanika, ., i zato što se suprostavlja idžma’u – konsenzusu ummeta.“ Pa to je mjerilo gdje se primjenjuje ovo pravilo. Onaj ko neće da protekfiri kafira, kojeg je protekfirio Allah, subhanehu ve te ’ala, i Poslanik, ., jasnim i očitim dokazom, on u tom slučaju šta, tjera Allaha i Njegovog Poslanika u laž i konsenzus muslimana i naravno da na njega slijedi pravilo ko ne tekfiri kafira da je i on kafir, na njemu će se onda primjeniti.“ Svaki iole pametan čovjek zna da iz ovoga proizilazi da ona osoba koja nikad u životu nije čula riječi Allaha i Njegovog Poslanika i ne zna za idžma’ muslimana i nađe se na primjer među mušricima predislamskih arapa ili drugih i ne zna da nisu muslimani ‐ muvehhidi koji obožavaju samo Allaha ima aslu dinil islama jer nije utjerao u laž Allaha i Njegovog Poslanika i idžma’ muslimana. Ili da iz toga proizilazi da su ljudi koje je Poslanik, ., pozivao u la ilahe illallah i oni ga izgovore, ostave širk, mrze ge i imaju neprijateljstvo prema njemu i obožavaju samo Allaha, vole tevhid i imaju prijateljevanje prema njemu ali s obzirom da su na početku „islama“ još uvijek ne znaju da arapski mušrici nisu muslimani ‐ muvehhidi, i da Jevreji i kršćani nisu muslimani ‐ muvehhidi, iako zna njihove širkijjate i jasne kufrove, muslimani koji su ostvarili suštinu aslu dinil islama i da će ući u Džennet ako umru na tome, jer nisu porekli riječi Zakonodavca i idžma’a muslimana koji ukazuju na to da su oni koji upadnu u opise širka u koje su upali predislamski arapi, Jevreji i kršćani mušrici. Allahulmuste’an! Ako te nije stid radi šta hoćeš! Ovo je suština njihovog vjerovanja i toga se moraju pridržavati u pogledu osoba koje su na početku „islama“ i svih osoba koje nisu bile u stanju da nauče tekstove koji tekfire one koji upadnu u opise velikog širka. Uistinu, velike riječi izlaze iz njihovih usta! Je li moguće da ovom starom hodžusiji nije palo na pamet šta iz njegovih riječi proizilazi?! Koje su gore? Naše iz kojih prema njegovom pogrešnom 124 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA shvatanju proizilazi lančani tekfir ili njegove koje jasno ukazuju na opis za kojeg se veže propis tekfira onoga koji ne tekfiri tagute, mušrike ili mustekbire, a to je „tjeranje Allaha i Njegovog Poslanika u laž i idžma’a muslimana“. Da Allah sačuva! To biva kada osoba govori bez stida i znanja i kada joj je aslud‐din da ne bude na onome na čemu je Ebu Muhammed! Značenje riječi učenjaka „zbog toga što je utjerao u laž Allaha i Njegovog Poslanika“ ću pojasniti, inšaAllah. Isto tako Nusret u tom svom predavanju zaključuje pa kaže: „Prema tome, ovo pravilo nije tekst ni Kur'ana ni sunneta i nije osnova vjere, nije temelj vjere, nije šehadet LA ILAHE ILLALLAH. Dokaza za to je mnogo...“126 Ovdje potvrđuje sva prethodna buncanja i majevičke monologije i poriče da je tekfir taguta, mušrika i mustekbira osnova vjere, temelj vjere i da ulazi u šehadet la ilahe illallah kao rukn ili kao lazim. Allahulmuste’an! Dokazi koje je spomenuo su hadis Ebu Mu'avije El‐Hakemija u kojem se spominje priča oslobođene robinje kojoj je Poslanik, ., potvrdio pravni islam nakon što je upitao: „Gdje je Allah?“ i „Ko sam ja?“, pa je odgovorila ispravno. Spomenuo je i događaj vezan za učenike šejha Muhammeda koji neke tagute nisu tekfirili tekfirom kazne iako su ih smatrali tagutima. Govor šejha Muhammeda o netekfirenju onih koji 'ibadete turbetu El‐Kivvaz, itd. U ovoj knjizi će biti odgovoreno na sve njihove, meni poznate šubhe i laži na kojima se bazira njihov san. Opaska: nevjerovatno smiješno je to što neznalice tvrde da u šehadet la ilahe illallah ulazi uvjerenje da je ono što radi tagut, mušrik ili mustekbir neispravno (batil) i uvjerenje da se oni nazivaju imenom „oni koji rade batil„ (mubtilun) a da uvjerenje da se ono što rade tagut, mušrik i mustekbir nikada ne može sastati sa aslud‐dinom i uvjerenje da se zbog toga nazivaju imenom „oni koji nisu izvršili tevhid i islam“, tj. „nemuslimani ‐ nemuvehhidi“ ne ulazi u aslud‐din. Ovo nepotpuno shvatanje je danas prošireno među ljudima. Da Allah sačuva! Kaže Bilibani (ebu‐usama) u poznatom razgovoru sa „Aisha_340“ poredeći mes'elu ostavljanja namaza i odricanja mušrika time vadeći tekfir mušrika iz aslud‐
dina: „aisha_340: zato što Namaz dolazi poslije poslanice! ebu ‐ usama: PA ZATO I OVO GORE NE DOLAZI ebu ‐ usama: POSLE POSLANICE 126
Ders Nusreta kojeg sam dobio pod nazivom „Novi ders“, kojeg posjedujemo u pisanoj i audio formi, a trenutno se ne može naći na njihovim stranicima. Sličnih „bisera“ ima u svom dersu kojeg je održao u Goraždu gdje govori o „Najnovijim dešavanjima na terenu“. EBU MUHAMMED
125 aisha_340: i nikome nije naredjen dok se ne upozna sa njim ebu ‐ usama: ISTO I SA ODRICANJEM OD MUŠRIKA aisha_340: Odricanje od Mušrika, pa kako znadose Amr i zejd onda da jeste? ebu ‐ usama: ZATO STO SU ČINILI ŠIRK, OBOŽAVALI DRUGOG MIMO ALLAHA A FITROM JE ZNAO DA JE TO NEISPRAVNO PA NORMALNO DA SU NEISPRAVNI I TI KOJI GA ČINE aisha_340: kako su se to njih odricali i smijavali se sa njima i govorili im vi ste svi mušrici‐mnogobošci, a mi smo jedini na vjeri ebu ‐ usama: DAJ MI DOKAZ DA JE REKAO VI STE MUŠRICI ebu ‐ usama: ?“ Dakle, želi da kaže da je uvjerenje da su mušrici neispravni od aslud‐dina valjda zbog toga što se mora znati da je ono što rade neispravno ali da uvjerenje da su oni mušrici ili kafiri ili nemuslimani ‐ nemuvehhidi nije od aslud‐dina kao da iz spoznaje osnove tevhida ne proizilazi neminovno da je ono što oni rade suprotno tevhidu, tj. obožavanje drugog mimo Allaha. To se ponavlja u razgovoru. Kaže: „ebu ‐ usama: ZATO ŠTO SU FITROM ZNALI DA JE OBOŽAVANJE KIPOVA ŠIRK aisha_340: moguće, hadz aisha_340: neznam za drugo ebu ‐ usama: A ČIM ZNAŠ DA JE TO LOŠE ebu ‐ usama: ZNAŠ aisha_340: ti mi reci? ebu ‐ usama: DA JE I ONAJ KO TO RADI U ZABLUDI ebu ‐ usama: I DANAS KO NE SMATRA DA SU TAKVI U ZABLUDI JE KAFIR aisha_340: koje bio u zabludi? ebu ‐ usama: ALI RIJEČ JE OKO TEKFIRANJA TAKVIH ebu ‐ usama: KAZEM aisha_340: amr i Zejd? ebu ‐ usama: DANAS NA PRIMJER OSOBA OBOŽAVA KABUR ebu ‐ usama: KO NE KAŽE DA JE TAKVA OSOBA U ZABLUDI JE KAFIR ebu ‐ usama: ALI TEKFIR ebu ‐ usama: JE DRUGA STVAR“ U ovom djelu se još jednom vidi spomenuta zabluda. Štaviše, ovaj džahil toliko sebi skače u stomak i potvrđuje da su muvehhidi prije dolaska objave Allahovom Poslaniku, ., poput Zejda sina ’Amra sina Nufejla, znali da je ono što su radili mušrici od obožavanja kipova širk. Kaže džahil: „ZATO ŠTO SU FITROM ZNALI DA JE OBOŽAVANJE KIPOVA ŠIRK“ 126 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ako su znali da je ono što rade veliki širk, zašto nisu znali da je onaj koji to radi mušrik? Zašto to ne ulazi u aslud‐din a uvjerenje da su „neispravni“ ulazi?! Ako je onaj koji radi „neispravno“ neispravan onda je i onaj koji radi širk mušrik! Mislim, gluposti koje je izvaljala i objavila ova osoba nisam čuo u svom čitavom životu. Ime mušrik je ime koje se dobija iz samog djela poput imena: 





Zalim, tj. nepravednik; Zinalučar, tj. bludnik; Murabin, tj. kamatojedac; Kezzab, tj. lažov; Qatil, tj. ubica; Pijač, tj. onaj koji pije, itd. Dakle, ovo spada u kategoriju imena koji se dobijaju iz samog opisa čim se pojavi i znanje o tom je ukorijenjeno u ljudskoj prirodi i jeziku i u spomenutim slučajevima razliku između opisa i onoga koji je u njega upao ne pravi osim ludak, notorni džahil ili prokleti munafik. Ime mušrik spada u kategoriju „imena kojim se kude djela“ (esma’u dhemmil‐efa’al). Volio bih znati kojom je to metodom šehadet la ilahe illallah ukazao da uvjerenje da je mušrik „neispravan“ i „u zabludi“ ulazi u aslud‐din a uvjerenje da je onaj koji čini širk mušrik ne ulazi u aslud‐din? Isto tako moramo pitati ovog džahila da li u aslud‐din ulazi uvjerenje da je ono što radi mušrik veliki širk ili je dovoljno da vjeruje da radi nešto neispravno?! Posljednje je mes’ela odricanja od velikog širka koja se ruši: 1) Nazivanjem velikog širka malim širkom; 2) Nazivanjem velikog širka velikim grijehom pa sve do mekruha koji je batil; 3) Nazivanje velikog širka velikim širkom bez tekfira onoga koji je u njega upao pravdajući ga neznanjem, te’vilom, taqlidom i idžtihadom. Svi ovi opisi ruše značenje odricanja od velikog širka koji ulaze u aslud‐din. Allahulmuste’an! Budalaštine neznalica ne zaslužuju da im se posveti više od ovih redova koje sam naveo samo da bih dokazao da je Bilibani autor i ove šubhe i batila. Isto tako ovdje obavezno moram skrenuti pažnju da onaj ahmak, Nusret, kada se opire i nama buni zbog toga što smo tekfir mušrika uveli u aslud‐din, tj. u sami šehadet la ilahe illallah, u stvari iste kritiku upućuje Halidiju, sebi i svom bratu Bilibaniju a da toga nije ni svjestan. Kako to? EBU MUHAMMED
127 Ahmaci, slijedeći Halidija, lično vjeruju da je tekfir roda taguta sveobuhvatno od aslud‐dina, tj. od šehadeta LA ILAHE ILLALLAH, pa se ovom ahmaku kaže kako to da tekfir roda taguta sveobuhvatno ulazi u šehadet LA ILAHE ILLALLAH, a tekfir roda mušrika koji su zadovoljni da ’ibadete drugom mimo Allaha kao što je tagut zadovoljan da mu se ’ibadeti mimo Allaha, ne ulazi u šehadet LA ILAHE ILLALLAH, svejedno da li rekli da je rukn ili da je lazim. Štaviše, kaže mu se kako je moguće da tekfir roda taguta sveobuhvatno bude od aslud‐dina a tekfir svakog taguta ne?! A Bilibani kao što si vidio otvara mogućnost – od koga li je to samo čuo?! – da tekfir roda mušrika sveobuhvatno bude od aslud‐dina, kao što je tekfir roda taguta sveobuhvatno od aslud‐dina, tj. od šehadeta LA ILAHE ILLALLAH. Pa, ako je tako, kaže im se zašto onda nije moguće da tekfir svakog mušrika bude od aslud‐
dina na kojeg ukazuje šehadet LA ILAHE ILLALLAH?! Što znači da nam ahmak poriče ono što rade njegov šejh, on i Bilibani, lično, ili možda „branioci tevhida i džihada“ vjeruju da je „tekfir roda taguta sveobuhvatno“ od „aslud‐dina koji nema nikakve veze sa šehadetom LA ILAHE ILLALLAH“. Allahulmuste’an! Neka nam to malo pojasne! Allah ih ubio kuda se odmeću! Što se tiče riječi učenjaka u kojima za ispravnost islama određene osobe uvjetuju da vjeruje da je ono što mušrik radi neispravno (batil) i da su oni neispravni (mubtilun) to se mora shvatiti na jedan od dva načina: 1) Da se pojmom batil i mubtilun misli na veliki širk i mušrikun. Rekao je Uzvišeni Allah u suri El‐A’araf: ِ
ِ
ِ
ِ َ ‫وإِ ْذ أَﺧ َﺬ رﺑﱡ‬
‫ﺖ ﺑَِﺮﺑﱢ ُﻜ ْﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ﺑَـﻠَﻰ َﺷ ِﻬ ْﺪﻧَﺎ‬
ُ ‫ﻚ ﻣ ْﻦ ﺑَِﲏ آَ َد َم ﻣ ْﻦ ﻇُ ُﻬﻮِرﻫ ْﻢ ذُﱢرﻳـﱠﺘَـ ُﻬ ْﻢ َوأَ ْﺷ َﻬ َﺪ ُﻫ ْﻢ َﻋﻠَﻰ أَﻧْـ ُﻔﺴ ِﻬ ْﻢ أَﻟَ ْﺴ‬
َ َ َ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫﴾ أ َْو ﺗَـ ُﻘﻮﻟُﻮا إِﱠﳕَﺎ أَ ْﺷَﺮَك آَﺑَ ُﺎؤﻧَﺎ ﻣ ْﻦ ﻗَـْﺒ ُﻞ َوُﻛﻨﱠﺎ ذُﱢرﻳﱠﺔً ﻣ ْﻦ‬١٧٦﴿ ‫ﲔ‬
َ ‫أَ ْن ﺗَـ ُﻘﻮﻟُﻮا ﻳَـ ْﻮَم اﻟْﻘﻴَ َﺎﻣﺔ إِﻧﱠﺎ ُﻛﻨﱠﺎ َﻋ ْﻦ َﻫ َﺬا َﻏﺎﻓﻠ‬
﴾١٧٣﴿ ‫ن‬
َ ‫ﺑَـ ْﻌ ِﺪ ِﻫ ْﻢ أَﻓَـﺘُـ ْﻬﻠِ ُﻜﻨَﺎ ﺑِ َﻤﺎ ﻓَـ َﻌ َﻞ اﻟ ُْﻤ ْﺒ ِﻄﻠُﻮ‬
Kada Gospodar tvoj iz kičmi sinova Adema izvede njihovo potomstvo i uze ih za svjedoke protiv sebe samih: „Zar nisam Ja vaš Gospodar?“ Rekoše: „Jesi! Svjedočimo!“ Da ne biste na Kijametskom danu rekli: „Mi o ovome ništa nismo znali!“ ﴾172﴿ Ili da ne biste rekli: „Pridruživali su samo naši preci ranije a mi smo 128 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA potomstvo nakon njih! Zar ćeš nas uništiti zbog onoga što su uradili mubtilun?!
127
﴾173﴿
Pa se sa riječju mubtilun žele oni „koji su pridruživali“, tj. mušrikun! Ovdje je svaki mušrik mubtil i obratno. Kaže Uzvišeni u suri El‐Hadždž: ِ
ِ
ِِ ِ
ِ
ِ
ْ ‫ﻚ ﺑِﺄَ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ُﻫ َﻮ‬
َ ‫َذﻟ‬
ُ‫اﳊَ ﱡﻖ َوأَ ﱠن َﻣﺎ ﻳَ ْﺪ ُﻋﻮ َن ﻣ ْﻦ ُدوﻧﻪ ُﻫ َﻮ اﻟْﺒَﺎﻃ ُﻞ َوأَ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ُﻫ َﻮ اﻟْ َﻌﻠ ﱡﻲ اﻟْ َﻜﺒﲑ‬
To je zbog toga što je samo Allah istina a ono čemu se oni mimo Njega mole neispravno i što je samo Allah Svevišnji Veliki.128 Iz ovoga ajeta se uzima propis da je svaki tagut batil i da je ’ibadet mušrika bilo kome mimo Allaha batil. Ovaj ajet u sebi sadrži ukazivanje na to da je onaj koji to radi mubtil jer se moli nekom drugom mimo Allaha i obožava ga a onaj koji to radi nije muvehhid ‐ musliman čak i po saglasnosti arapskih beduina koji su to razumjeli samo iz značenja šehadeta la ilahe illallah. Allahulmuste’an! Na šta smo mi spali!? Da objašnjavamo da svaki čovjek razumije da onaj koji obožava nekog drugog mimo Allaha ne obožava samo Allaha pa zbog toga nije musliman ‐ muvehhid svog Gospodara! Dova (molitva) koja se spominje u ajetu obuhvata dvije vrste: 1) Dovu (molitvu) traženja (du’aul‐mes’eleh); 2) Dovu ’ibadeta (du’aul‐’ibadeh), pa se tim pojmom u Allahovoj knjizi misli i na ’ibadet, što ne znači da dova traženja nije ’ibadet takođe. Ovo zaslužuje samo Gospodar nebesa i zemlje. Onaj koji se moli melekima, mrtvim vjerovjesnicima i dobrim ili lošim ljudima, i živim odsutnim ljudima, je mušrik u Allaha velikom širkom koji izvodi iz vjere. Isto tako je i sa onim koji ritualima (’ibadetima) želi nekog drugog mimo Allaha i približava mu se svejedno da li time traži da ga približi Allahu ili da zamoli Allaha da mu pribavi korist i od njega odagna štetu, ili lično od njega traži da to uradi. Utičemo se Allahu uzroka Njegove srdžbe. Uvjerenje da je ono što određene osobe rade „neispravno“ i da su one „neispravne“ mimo tekfira i svjedočenja da je to djelo veliki širk koji izvodi iz islama učenjaci islama uvjetuju u pogledu djela koja se mogu protumačiti na više načina. Primjer za to bi bili postupci „obožavaoca kaburova“ koji se mogu protumačiti kao: 127
Sura El‐A’araf (7) 172‐173 Sura El‐Hadždž (22) 62 128
EBU MUHAMMED
129  Veliki širk;  Mali širk;  Novotarija sa primjesom širka. Može se dogoditi da onaj koji gleda u njih ne zna da li oni ’ibadetom žele mrtvog ili Gospodara mrtvog i slično. Na primjer čovjek čini sedždu u pravcu kabura pa se ljudi raziđu i neki vjeruju da je učinio sedždu Allahu na kaburu pogotovo ako se okrenuo prema kibli, drugi kažu da je učinio sedždu mrtvom i da je želio mrtvog sedždom kao što se želi Allah da bi se umilio mrtvom i da bi ga on približio Allahu i kod Njega uložio dobru riječ za njega, ili od njega odagnao štetu ili pribavio mu korist, a treći kaže da je učinio sedždu pozdrava mrtvom i nije ga njome obožavao. U ovoj situaciji i sličnoj njoj se od muslimana traži da vjeruje da je to djelo neispravno. Ili primjer čovjeka koji kolje žrtvu na kaburu. Neki kažu da je žrtvu zaklao želeći tim djelom Allaha a drugi kažu da je zaklao žrtvu želeći mrtvog. Tu se određenoj osobi najčešće presuđuje na osnovu indicija i dokaza stanja koji se veže za dotično djelo. U ovim situacijama je obaveza svakom muslimanu da vjeruje da je taj postupak neispravan inače je njegov islam u opasnosti. Jer, u najmanju ruku onaj koji kolje na grobovima misli da je Allah taj postupak učinio vjerskim uzrokom za postizanje dobra i odagnavanjem i odbijanjem štete. Ovo pogotovo važi za neuke muslimane koji nisu sposobni da tumače značenje indicija kao učenjaci ili učenici. I tako dalje... Ovo je uopšten odgovor na Bilibanijevu šubhu u vezi govora šejha Sulejmana sina Sehmana, kojeg ću detaljno pojasniti u drugom djelu knjige. Kaže se u raspravi između Bilibanija i Aisha_340: „ebu ‐ usama: riječi Sulejmana ibn Sahmana : "Zatim kada bi pretpostavili da neko od uleme zastane po pitanju kufra nekog od ovih neznalica od džehmijskih mukallida ili neznalica od mukallida obožavalaca grobova mogli bi takvog opravdati da griješi [pogledaj kako se šejh izražava : da griješi a ne kaže da je grešan] i opravdan, a nećemo reći da je time učinio kufr jer niko nije sačuvan od greške. " Fetve imama Nedžda 3/73. ebu ‐ usama: ŠTA JE SAD SA OVIM ŠEJHOM ebu ‐ usama: OPRAVDAVA ebu ‐ usama: OVE LJUDE ? ebu ‐ usama: U SMISLU NJIHOVA NE TEKFIRANJA ebu ‐ usama: UČENJAK NEDŽDA ebu ‐ usama: ETO NIJE DANAŠNJI aisha_340: niko danas ne tekfiri za grijehe! 130 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ebu ‐ usama: PA JEL OVO GRIJEH ebu ‐ usama: OBOŽAVAOCI KABURA ebu ‐ usama: ONAJ KO NE TEKFIRI OBOŽAVAOCE KABURA aisha_340: Niko danas zivi ne tekfiri za grijehe ebu ‐ usama: VIDIŠ LI ŠTA JE SPOMENUO ŠEJH ebu ‐ usama: PROČITAJ ebu ‐ usama: JOS JEDNOM ebu ‐ usama: VIDI O KOJEM SE GRIJEHU RADI ebu ‐ usama: NE ODRICANJU OD MUŠRIKA“ Sve ovo i više od njega će detaljno biti uništeno, inšaAllah, u drugom dijelu knjige u poglavlju o tekfiru mušrika gdje ću protumačiti sve meni poznate za njih problematične citate učenjaka. Ali ponovo podsjećam na to da sam ubjeđen da sam u dosadađnjem djelu knjige postavio temelje za odgovor na svaki „temelj“ i šubhu protivnika. To zna onaj koji zna a ne zna onaj koji neće da zna. Sura El‐Kafirun, ajet iz sure El‐Baqara i ovaj hadis Poslanika, ., pored čitave Allahove knjige i Sunneta Poslanika, su naši dokazi u pogledu toga da je vjerovanje da tagut i mušrici koji obožavaju drugog mimo Allaha nisu muslimani ‐ muvehhidi koji obožavaju samo Allaha uvjet ispravnosti vjerovanja u Allaha i opis bez kojeg se aslu dinil islama ne ostvaruje! Našu vjeru kao što se vidi nismo uzeli iz riječi učenjaka već iz jasnih dokaza na osnovi ispravne metodologije razumijevanja. Dokaz protivnika da tekfir taguta i mušrika nije od aslud‐dina i da to učenjaci islama nisu htjeli reći kada su spominjali određene fetve nisu ajeti i hadisi već neke „fetve“ tih učenjaka koje su bez sumnje pogrešno razumjeli znajući da u pogledu njihovog shvatanja postoji razilaženje između dvije skupine i pored svega toga grade svoj din na njima! Na ovom mjestu ću prekinuti navođenje najvažnijih vjerskih dokaza a u dijelu u kojem budemo raspravljali pitanje tekfira mušrika i taguta i da li je on od aslud‐
dina ili ne ćemo spomenuti mnoge druge dokaze, koji su svima poznati, ali čije značenje nije došlo do mnogih srca zbog naslaga grijeha i koprene koja je nad njima. 3.4 Metode ukazivanja pojmova na značenja
Dakle, šehadet la ilahe illallah Muhammedun Resulullah ukazuje na aslud‐din putem tri metode ukazivanja (dilalat) na značenje. EBU MUHAMMED
131 1) Dilaletul‐mutabaqeh, tj. ukazivanje pojma na svo značenje za koje je riječ postavljena, poput ukazivanja riječi insan i na dušu i na tijelo; 2) Dilaletut‐tedammun, tj. ukazivanje pojma na jedan dio značenja za kojeg je pojam postavljen, poput ukazivanja riječi insan ili na tijelo ili na dušu; 3) Dilaletul‐iltizām, tj. ukazivanje pojma na od njega neodvojivo značenje koje se nalazi van značenja pojma, ali između njega i pojma postoji neminovna uzročna povezanost tj. telazum, poput ukazivanja riječi insan na stvorenost i Stvoritelja, ili ukazivanja riječi auto na fabriku i onoga koji ga je sklopio. U fusnoti komentara Muhammeda sina Ibrahima Alu šejha risale „Kešfuš‐
šubuhat“ čiji je autor šejh Muhammed bin 'Abdulvehhab, rahimehullah, Muhammed sin 'Abdurrahmana sina Qasima kaže: ‫ ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﻠﻰ ﻣﻌﲎ اﻟﺒﻴﺖ )اﻟﺴﻘﻒ‬,‫دﻻﻟﺔ اﳌﻄﺎﺑﻘﺔ ﻫﻲ دﻻﻟﺔ اﻟﻠﻔﻆ ﻋﻠﻰ ﲤﺎم ﻣﺎ وﺿﻊ ﻟﻪ‬
‫ ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﻠﻰ )اﻟﺴﻘﻒ( ﻷن‬,‫ ودﻻﻟﺔ اﻟﺘﻀﻤﻦ ﻛﻮن اﳉﺰء ﰲ ﺿﻤﻦ اﳌﻌﲎ اﳌﻮﺿﻮع ﻟﻪ‬.(‫واﳉﺪران‬
‫ ودﻻﻟﺔ اﻻﻟﺘﺰام ﻛﻮن اﳋﺎرج ﻻزﻣﺎ ﻟﻠﻤﻌﲎ اﳌﻮﺿﻮع ﻟﻪ ﻛﺪﻻﻟﺔ ﻟﻔﻆ‬.‫ﻟﻔﻆ اﻟﺒﻴﺖ ﻋﺒﺎرة ﻋﻦ اﻟﺴﻘﻒ واﳉﺪران‬
‫ وﻻ ﻳﺘﻀﻤﻦ إذ ﻟﻴﺲ اﳊﺎﺋﻂ‬,‫اﻟﺴﻘﻒ ﻋﻠﻰ اﳊﺎﺋﻂ ﻷن اﻟﺴﻘﻒ ﻏﲑ ﻣﻮﺿﻮع ﻟﻠﺤﺎﺋﻂ ﺣﱴ ﻳﻜﻮن ﻣﻄﺎﺑﻘﺎ ﻟﻪ‬
‫ ﻟﻜﻨﻪ‬,‫ﺟﺰءا ﻣﻦ اﻟﺴﻘﻒ ﻛﻤﺎ ﻛﺎن اﻟﺴﻘﻒ ﺟﺰءا ﻣﻦ ﻧﻔﺲ اﻟﺒﻴﺖ وﻛﻤﺎ ﻛﺎن اﳊﺎﺋﻂ ﺟﺰءا ﻣﻦ ﻧﻔﺴﻪ أﻳﻀﺎ‬
.‫ﻛﺎﻟﺮﻓﻴﻖ اﳌﻼزم اﳋﺎرج ﻣﻦ ذات اﻟﺴﻘﻒ اﻟﺬي ﻻ ﻳﻨﻔﻚ ﻋﻨﻪ‬
„Dilaletul‐mutabeqah je ukazivanje pojma na sve za što je postavljen poput ukazivanja riječi „kuća“ na značenje kuće (krov i zidovi). Sadržajno ukazivanje (dilaletut‐tedammun) je bitak parčeta unutar značenja za kojeg je postavljen129 poput ukazivanja pojma „kuća“ na (krov) jer pojam kuća se sastoji od krova i zidova. Nužno uzročno ukazivanje (dilaletul‐iltizām) je bitak vanjskog neophodnim za značenje za koje je postavljen130 poput ukazivana pojma „krov“ na zid jer pojam „krov“ nije postavljen za zid pa da ga on obuhvata mutabaqom, niti ga sadrži jer zid nije dio krova kao što je krov dio kuće lično i kao što je zid takođe dio nje lično, ali je kao neodvojivi pratilac koji se nalazi izvan suštine krova, koji je neodvojiv od njega.“131 Kaže „njihov šejh“ Ibn ’Usejmin u „El‐Qava’idul‐muthla...“: 129
Ukazivanje pojma na parče značenja za kojeg je postavljen. Ukazivanje pojma na stvar koja se nalazi van njega koja je nužna za njega i od njega neodvojiva. 131
Ovo nalazimo u svim knjigama usulul‐fikha. Pogledaj npr. „Revdatun‐Nazir...“ od Ibn Qudame sa komentarom Dr. ’Abdulkerima En‐Nemleh 1/94, izdanje Darul‐’Asimeh. I El‐Bahrul‐muhit od imama Ez‐Zerkešija 2/269 i nakon toga, izdanje Darul‐Kutub. 130
132 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Četvrto pravilo: Ukazivanje imena Uzvišenog Allaha na Njegovo biće i osobine biva putem mutabaqeh, i tedammuna i iltizāma. Primjer za to: „Stvoritelj“ ukazuje na Allahovo biće i osobinu stvaranja putem dilaleletul‐mutabaqeh i ukazuje samo na biće i samo na osobinu stvaranja putem parcijalno‐sadržajnog ukazivanja (tedammun) i ukazuje na osobine znanja i moći putem uzročno‐neminovnog ukazivanja (iltizām). Zbog toga je Allah kada je spomenuo stvaranje nebesa i zemlje rekao: ...da biste znali da je Allah kadar na sve i da je znanjem obuhvatio sve... Et‐Talaq 12 Uzročno‐neminovno ukazivanje (dilaletul‐iltizām) je vrlo korisno za učenika kada razmisli o značenju i Uzvišeni Allah ga podrži da shvati nužnu uzročnu vezu jer time putem samo jednog dokaza dođe do mnogih mes’ela.“132 Protivnici koji kažu da vjerovanje da taguti, mušrici i mustekbiri nisu muslimani ‐ muvehhidi i da su sljedbenici islama muslimani ‐ muvehhidi, ne ulazi u šehadet ili iz njega nužnom uzročnom povezanošću ne proizilazi, su pravi stranci kada je u pitanju shvatanje pojmova i poznavanje metoda njihovog ukazivanja na značenja i primjenu istog. Vrhunac svega je u tome što su oni pogriješili u aslu dinil islamu i prvoj mes’eli koja se za njega veže, da Allah sačuva, i tu nisu bili podržani od strane Gospodara svjetova! Utičemo se Allahu uzroka Njegove srdžbe! Imam Ez‐Zerkeši, rahimehullah, govoreći o ovom poglavlju objašnjava da se ukazivanje pojma na značenje (ed‐dilaleh) dijeli na dvije vrste, pa kaže: „Ono se dijeli na tekstualnu133 (jezičku) i na netekstualnu.134 Druga može biti terminološka (vad’ijje) poput ukazivanja postojanja onoga za što se nešto drugo uvjetuje (mešrut) na postojanje uvjeta (šart), i razumska poput ukazivanja traga na onoga koji ga je ostavio kao ukazivanje dima na vatru i obratno. Prva: tekstualna (lafzijje) se dijeli na razumsku poput ukazivanja glasa na život svog vlasnika, i prirodnu poput ukazivanja „ah“ na bol u prsima, i terminološka. I djeli se na tri: onu za cijelo značenje, sadržajnu, nužno ukazujuću, jer pojam ukazuje ili na cjelinu za koju je postavljen kao prvo. Prvo: je ona koja ukazuje na cjelo značenje poput ukazivanja pojma insan na govoreće živo biće, a druga se ili tiče parčeta njegovog značenja kao prvo a to je parcijalno‐sadržajno ukazivanje kao ukazivanje pojma „insan“ samo na živo biće ili samo na govoreće, i poput 132
El‐Qava’idul‐muthla, str. 14. Izdanje Mektebetus‐sunneh. Na ar. lafzijjeh. 134
Na ar. gajru lafzijje. 133
133 EBU MUHAMMED
ukazivanja vrste na kategoriju. Druga je da bude izvan njegovog značenja a to je uzročno‐neminovno ukazivanje poput njegovog ukazivanja na onoga koji piše ili onoga koji se smije... Sve vrste ukazivanja su se sastavile u pogledu pojma „deset“ jer on ukazuje na cjelinu sastavljenu od jedinki putem ukazivanja na cjelo značenje, na pet parcijalno‐ sadržajno i na parnost135 putem iltizāma.“136 Pojašnjavajući značenje pojma „lāzim“ kojeg smo preveli kao ono što iz nečega neodvojivo i neminovno proizilazi i nalazi se van njega čiji nestanak znači nestanak njegove osnove (melzum) El‐Džurždani ’Ali sin Muhammeda sina ’Alija, rođen 740 g.h. a preselio 816 g.h. je u svojoj knjizi „Et‐Ta’rifat“ rekao: ‫ اﻟﻼزم ﻣﺎ ﳝﺘﻨﻊ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﻟﺸﻲء‬- ١٢٠٦
‫واﻟﻼزم اﻟﺒﲔ ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻜﻔﻲ ﺗﺼﻮر ﻣﻊ ﻣﻠﺰوﻣﻪ ﰲ ﺟﺰم اﻟﻌﻘﻞ ﺑﺎﻟﻠﺰوم ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ ﻛﺎﻻﻧﻘﺴﺎم ﲟﺘﺴﺎوﻳﲔ ﻟﻸرﺑﻌﺔ‬
‫ﻓﺈن ﻣﻦ ﺗﺼﻮر اﻷرﺑﻌﺔ وﺗﺼﻮر اﻻﻧﻘﺴﺎم ﲟﺘﺴﺎوﻳﲔ ﺟﺰم ﲟﺠﺮد ﺗﺼﻮرﳘﺎ ﺑﺄن اﻷرﺑﻌﺔ ﻣﻨﻘﺴﻤﺔ ﲟﺘﺴﺎوﻳﲔ وﻗﺪ‬
‫ﻳﻘﺎل اﻟﺒﲔ ﻋﻠﻰ اﻟﻼزم اﻟﺬي ﻳﻠﺰم ﻣﻦ ﺗﺼﻮر ﻣﻠﺰوﻣﻪ ﺗﺼﻮرﻩ ﻛﻜﻮن اﻹﺛﻨﲔ ﺿﻌﻔﺎ ﻟﻠﻮاﺣﺪ ﻓﺈن ﻣﻦ ﺗﺼﻮر‬
‫اﻻﺛﻨﲔ أدرك أﻧﻪ ﺿﻌﻒ اﻟﻮاﺣﺪ واﳌﻌﲎ اﻷول أﻋﻢ ﻷﻧﻪ ﻣﱴ ﻛﻔﻰ ﺗﺼﻮر اﳌﻠﺰوم ﰲ اﻟﻠﺰوم ﻳﻜﻔﻲ ﺗﺼﻮر‬
‫اﻟﻼزم ﻣﻊ ﺗﺼﻮر اﳌﻠﺰوم ﻓﻴﻘﺎل ﻟﻠﻤﻌﲎ اﻟﺜﺎﱐ اﻟﻼزم اﻟﺒﲔ ﺑﺎﳌﻌﲎ اﻷﺧﺺ وﻟﻴﺲ ﻛﻞ ﻣﺎ ﻳﻜﻔﻲ اﻟﺘﺼﻮرات‬
‫ﻳﻜﻔﻲ ﺗﺼﻮر واﺣﺪ ﻓﻴﻘﺎل ﳍﺬا اﻟﻼزم اﻟﺒﲔ ﺑﺎﳌﻌﲎ اﻷﻋﻢ واﻟﻼزم اﻟﻐﲑ اﻟﺒﲔ ﻫﻮ اﻟﺬي ﻳﻔﺘﻘﺮ ﺟﺰم اﻟﺬﻫﻦ‬
‫ﺑﺎﻟﻠﺰوم ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ إﱃ وﺳﻂ ﻛﺘﺴﺎوي اﻟﺰواﻳﺎ اﻟﺜﻼث ﻟﻠﻘﺎﺋﻤﺘﲔ ﻻ ﻳﻜﻔﻲ ﰲ ﺟﺰم اﻟﺬﻫﻦ ﺑﺄن اﳌﺜﻠﺚ ﻣﺘﺴﺎوي‬
.‫اﻟﺰواﻳﺎ ﻟﻠﻘﺎﺋﻤﺘﲔ ﺑﻞ ﳛﺘﺎج إﱃ وﺳﻂ وﻫﻮ اﻟﱪﻫﺎن اﳍﻨﺪﺳﻲ واﻟﻼزم ﰲ اﻻﺳﺘﻌﻤﺎل ﲟﻌﲎ اﻟﻮاﺟﺐ‬
„1206 – Lāzim je ono što nije moguće odvojiti od nečega Jasan lāzim je onaj u pogledu kojeg je dovoljno steći predodžbu o njegovoj osnovi (melzumu) da bi razum odsječno utvrdio postojanje neminovne uzročne povezanosti među njima, poput djeljivosti broja četiri brojem dva. Jer ko stekne predodžbu o broju četiri i djeljivost dvjema istim decidno će zaključiti na osnovi puke predodžbe o njima da je četiri djeljivo dvjema istim. Može se reći „jasan“ za „lāzim“ čija predodžba neminovno proizilazi iz sticanja predodžbe o njegovoj osnovi (melzum) poput bitka broja dva duplim broja jedan. Jer ko stekne predodžbu o dva, dokučiće da je on duplo od jedan. Prvo značenje je obuhvatnije 135
Tj. da je broj deset parni broj. El‐Bahrul‐muhit 2/269‐270 136
134 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA jer čim je dovoljna predodžba o osnovi za konstataciju uzročne povezanosti dovoljna je predodžba o „lāzimu“ uz predodžbu o „melzumu“. Pa se za drugo značenje kaže „jasan lazim“ u posebnijem značenju... „Lazim koji nije jasan“ je onaj u pogledu kojeg je mozgu (mislima) potreban posrednik da bi ustanovio postojanje međusobne povezanosti između njih poput jednakosti tri ugla u odnosu na dvije okomite.137 Da bi mozak decidno zaključio da je trokut jednakih uglova u odnosu na dvije okomite potreban mu je posrednik a to je geometrički dokaz. U upotrebi „lazim“ znači „vadžib“. ‫وﻻزم اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﺎ ﳝﺘﻨﻊ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻫﻲ ﻣﻊ ﻗﻄﻊ اﻟﻨﻈﺮﻋﻦ اﻟﻌﻮارض ﻛﺎﻟﻀﺤﻚ ﺑﺎﻟﻘﻮة ﻋﻦ‬
‫اﻹﻧﺴﺎن واﻟﻼزم ﻣﻦ اﻟﻔﻌﻞ ﻣﺎ ﳜﺘﺺ ﺑﺎﻟﻔﺎﻋﻞ وﻻزم اﻟﻮﺟﻮد ﻣﺎ ﳝﺘﻨﻊ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻊ ﻋﺎرض‬
.‫ﳐﺼﻮص وﳝﻜﻦ اﻧﻔﻜﺎﻛﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻫﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ ﻫﻲ ﻫﻲ ﻛﺎﻟﺴﻮاد ﻟﻠﺤﺒﺶ‬
„A „lāzim“ suštine je ono što nije moguće odvojiti od suštine sa aspekte nje same bez obzira na prolazna svojstva poput odvojivosti sposobnosti smijanja od insana. „Lāzim“ djela je ono što je specifično za počinioca, a egzistencijalni „lāzim“ je ono što je od suštine uz posebno prolazno svojstvo nemoguće odvojiti a njegova odvojivost od suštine sa aspekta nje same je moguća poput crnila za abesince.“138 Bez ulaženja u detalje i njihova pojašnjenja, cilj navođenja ovih citata je samo da se stekne uvid u govor učenjaka o „lāzimu“ i njegovim vrstama. Ono što je bilo teško prevesti ili eventualno teško shvatiti svakako nema uticaj na mes’ele o kojima govorimo. Rekao je Ez‐Zerkeši, rahimehullah: „Lāzim se dijeli na dvije vrste: lāzim u mozgu (mislima) u smislu da mozak dolazi do njega kod shvatanja značenja, i iz sticanja predodžbe o nečemu proizilazi predodžba o njemu, poput neparnosti za „tri“ i parnosti za „četiri“, svejedno da li je on njegov lāzim u vanjskoj realnosti takođe, poput kreveta u svojoj uzdignutosti iznad zemlje, jer krevet kada god se nađe na zemlji je podignut i kada god se pojavi predodžba o njemu u mozgu on je podignut, ili nije139 poput crnila kada se uzme uz dodatak da je suprotnost „bjelini“, jer sticanje predodžbe o njemu sa ovog aspekta za sobom neminovno povlači sticanje predodžbe o „bjelini“, tako da 137
Namučio sam se u prijevodu ovog dijela i nisam siguran da sam potrefio značenje koje je autor želio ali govori o matematičkom pitanju. 138
Et‐Ta’rifat, str. 244‐245. Izdanje Darul‐kitabil‐’arebi. 139
Nije njegov lazim u vanjskoj realnosti. Allah najbolje zna! EBU MUHAMMED
135 su u mozgu (mislima) međusobno povezani a u vanjskoj realnosti jedno drugo isključuje... Drugi lāzim se tiče egzistencije (vudžud)140 a to je bitak značenja takvim da njegovo ostvarenje u vanjskoj realnosti (kharidž) za sobom povlači ostvarenje vanjskog u njemu...“141 Nakon nekoliko stranica Ez‐Zerkeši nastavlja rekavši: „Nema razilaženja da je ukazivanje dilaletul‐mutabeqeh tekstualno, a u pogledu parcijalno‐sadržajnog i uzročno‐neminovno neodvojivog su se razišli na tri mezheba: Jedan od njih: je da su razumski, jer ukazivanje značenja na njih biva posredstvom. To mišljenje je prihvatio El‐Ghazali i autor „El‐Mahsul“ i odabrao ga Ethirud‐din El‐Ebheri u „Kešful‐haqaiq“ i Es‐Safijj El‐Hindi. Rekavši: „Opisani su razumskim samo zbog toga što se razum osamostaljuje u upotrebi pojma u njima dvoma bez potrebe za upotrebom pojma u njima dvoma od strane jezičara. Ovo je ispravno prema mišljenju onih koji „postavljanje“142 ne uzimaju u obzir u el‐medžazu143 ili zbog toga što je ono što pravi razliku između njihovih značenja, a to su parče i „lāzim“, razum.“ Drugi: da su tekstualni a neki od njih to pripisuju većini, i to je odabrao Vasil u „Šerhu džumelil Khavendži“. Treći: da je parcijalno‐sadržajno ukazivanje tekstualno a uzročno‐neminovno ukazivanje razumsko. To je mišljenje El‐Amidija i Ibnul‐Hadžiba, jer parče ulazi u ono za što je postavljen pojam suprotno „lazimu“ jer se on nalazi van njega. El‐Hindi je rekao: „Ovo je slabo, jer ako se učini tekstualnom zbog toga što se do razumijevanja parčeta iz nje dolazi posredstvom teksta (riječi) pa i nužno uzročno ukazivanje je isto tako jer se „lāzim“ iz njega razumije posredstvom teksta (riječi) koji ukazuje na melzum (osnovu). 140
Ovim primjerom misli na ono što je El‐Džurdžani spomenuo u vezi svojstva crnila za abesince jer su oba nazvali „lazimom u postojanju“. A Allah najbolje zna! El‐Bahrul‐muhit 2/273 142
Postavljanje pojma za neko značenje. 143
El‐medžaz je, kod učenjaka usulul‐fikha, pojam koji se koristi u nekom drugom značenju mimo njegovog osnovnog značenja zbog veze među njima a indicija sprečava njegovu upotrebu u prvobitnom značenju, kao kada bi se reklo: „Zejd je lav!“ Pa je nazvan lavom u prenešenom smislu zbog hrabrosti a Zejd se ne može nazvati pojmom lav u prvobitnom značenju jer je lav životinja. 141
136 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ako je zbog toga što je riječ postavljena za njega posebnim postavljanjem za prvobitno značenje (haqiqah) to je neispravno, ili za prenešeno (medžaz) i prvobitno (haqiqah) značenje kolektivnim (mušterek) postavljanjem, lāzim je takođe takav ako se u obzir uzme postavljanje u prenešenom značenju. Najpreče analogiji među njima je postavljanje. Ako je zbog toga što parče ulazi u značenje a lazim je izvan njega onda je to čisto procjenjivanje i terminologija bez smisla.“ Autor „Ed‐Daqa’iqa“, je rekao: „Ko učini uzročno‐neminovno ukazivanje tekstualnim je pogriješio jer mozak prelazi od pojma do njegovog značenja i od njegovog značenja do neodvojivosti (luzuma), a parcijalno‐sadržajna nije izvan značenja pojma suprotno uzročno‐
neminovno ukazujućoj. A mimo toga svako (ukazivanje) od njih je pripisano tekstu (riječi) i svako od njih je u određenom smislu i sa određenog aspekta razumsko.“144 Ovo razilaženje učenjaka je slično onome kojeg smo spomenuli prilikom govora da li je naredba nečega zabrana njemu suprotnog i naredba za ono što je neodvojivo od naređenog? Ovdje se kao što vidiš govori o tome da li su dilaletut‐
tedammun i dilaletul‐iltizām tekstualni ili razumski? Svi se slažu da se iz jednog pojma razumije ono što je neodvojivo od njega i da onaj koji nije izvršio „lazim“ nije sproveo naređeno. Sve ovo ukazuje na neznanje i smjelost osoba koje su se usudile da kažu da tekfir taguta, mušrika i mustekbira ne ulazi u šehadet ili ne proizilazi iz njega neminovno u smislu da njegov nestanak znači nestanak šehadeta. Dodatno tome značenja na koja šehadet ukazuje putem sve tri metode ukazivanja su vjerska značenja i Uzvišeni Allah kada je naredio šehadet tevhida zna da iz ispravnosti njegove osnove proizilazi tekfir taguta, mušrika i mustekbira, i da s druge strane nestanak tekfira taguta, mušrika i mustekbira znači nestanak šehadeta tevhida zbog vjerske međusobne uzročne povezanosti tevhida i njihovog tekfira. Onaj koji kaže da tevhid i tekfir taguta, mušrika i mustekbira nisu na ovaj način povezani tjera u laž Allaha i Njegovog Poslanika i idžma’a muslimana i mimo Allaha propisuje novi din i drugačiji „šehadet“. Utičemo se Allahu uzroka Njegove srdžbe! El‐Bahrul‐muhit 2/277. 144
EBU MUHAMMED
137 3.4.1 Šehadet tevhida i metode ukazivanja na značenje
Svjedočenje „la ilahe illallah“ putem ukazivanja na cjelo značenje za koje je postavljeno ukazuje na sve vrste tevhida, počevši od tevhida Stvoritelja u obožavanju i pokornosti koji se gradi na uvjerenju da je Allah jedini apsolutni neovisni Gospodar, Vladar i Upravitelj opisan svim osobinama savršenstva a to je teoretsko 'aqidetski tevhid u kojeg ulaze tevhid Allaha u gospodarstvu (tevhidur‐
rububijjeh) i tevhid Allaha u Imenima i Svojstvima (tevhidul‐esma'i ves‐sifat). Parcijalno‐sadržajnim ukazivanjem se ukazuje samo na tevhid u 'ibadetu i pokornosti ili samo na tevhid u rububijjetu ili samo na tevhid u Imenima i Svojstvima. Putem dilaletul‐iltizāma ukazuje na ono što je van njega ali iz njega neminovno proizilazi i od njega je neodvojivo. To bi bili tekfir, mržnja prema tagutima, mušricima i mustekbirima i neprijateljstvo prema njima i uvjerenje da su sljedbenici tevhida muslimani ‐ muvehhidi i ljubav i prijateljevanje prema njima. A oni koji kažu da su spomenuti opis ruknovi tevhida će reći da šehadet na njih ukazuje putem parcijalno‐sadržajnog ukazivanja. 3.4.2 Šehadet tevhida putem sve tri metode ukazivanja
ukazuje na sav aslu dinil islam
Tako šehadet tevhida ukazuje na sav aslu dinil islam putem dilaletul‐
mutabaqah, dilaletut‐tedammun, i dilaletul‐iltizāma. Rekao je šejh ’Abdurrahman sin Hasana, nek’ je Allahova milost nad njima: ،‫ وﻫﻮ ﻻ ﻳﻌﺮف ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ‬،‫ ﲞﻼف ﻣﻦ ﻳﻘﻮﳍﺎ‬،‫ ﻋﻠﻤﺎً ﻳﻨﺎﰲ اﳉﻬﻞ‬،‫ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﲝﻘﻴﻘﺔ ﻣﻌﲎ ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻤﺔ‬
‫ ﻓﺈن‬،‫ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﺮك‬،‫ ﻓﻴﻤﺎ دﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ؛ وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻹﺧﻼص‬،‫ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﻚ‬،‫وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻴﻘﲔ‬
‫ وﻻﺑﺪ ﻣﻦ‬،‫ وﻋﻤﻞ ﺑﻪ‬،‫ وﻳﻌﺎدي ﻣﻦ اﻋﺘﻘﺪﻩ‬،‫ وﻳﻨﻜﺮ ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ‬،‫ وﻫﻮ ﻳﺸﺮك ﰲ اﻟﻌﺒﺎدة‬،‫ﻛﺜﲑا ﻣﻦ اﻟﻨﺎس ﻳﻘﻮﳍﺎ‬
.‫ اﻟﺬي ﻳﻘﻮﳍﺎ ﻣﻦ ﻏﲑ ﺻﺪق‬،‫ ﲞﻼف ﺣﺎل اﳌﻨﺎﻓﻖ‬،‫ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﻜﺬب‬،‫اﻟﺼﺪق‬
„Dakle neophodna je spoznaja značenja ove riječi, znanjem koje isključuje neznanje, suprotno onom koji ih govori a ne zna njihovo značenje. I neophodno je čvrsto ubjeđenje (jeqin) koje isključuje sumnju u pogledu onoga na što ukazuje od tevhida. Neophodan je ikhlas koji isključuje širk, jer mnogi ljudi ih izgovaraju a pridružuju u ’ibadetu i poriču njihovo značenje i neprijateljuju prema onome koji u njega vjeruje i radi po njemu. I neophodna je iskrenost koja isključuje laganje, suprotno stanju munafika koji ih izgovara bez iskrenosti...“ 138 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺮد؛‬،‫وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﻘﺒﻮل‬
[11
:‫ }ﻳﻘﻮﻟﻮن ﺑﺄﻟﺴﻨﺘﻬﻢ ﻣﺎﻟﻴﺲ ﻓﻲ ﻗﻠﻮﺑﻬﻢ{ ]اﻟﻔﺘﺢ‬:‫ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬
‫ وﻏﲑ ذﻟﻚ؛‬،‫ واﻹﺧﻼص‬،‫ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬،‫ ﳌﺎ دﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ‬،‫ وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﶈﺒﺔ‬،‫ وﻻﻳﻌﻤﻞ ﺎ‬،‫ﲞﻼف ﻣﻦ ﻳﻘﻮﳍﺎ‬
،‫ وﻣﺎدﻟﺖ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻄﺎﺑﻘﺔ‬،‫ وﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻻﻧﻘﻴﺎد ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ ﺑﻬﺎ‬،‫ اﳌﻨﺎﰲ ﳋﻼف ﻫﺬﻳﻦ اﻷﻣﺮﻳﻦ‬،‫واﻟﻔﺮح ﺑﺬﻟﻚ‬
.‫ اﻟﺬي ﻻ ﻳﻘﺒﻞ اﷲ دﻳﻨﺎ ﺳﻮاﻩ‬،‫ واﻟﺘﺰاﻣﺎ؛ وﻫﺬا ﻫﻮ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم‬،‫وﺗﻀﻤﻨﺎ‬
„Kao što je rekao Uzvišeni: (Govore svojim jezicima ono što nije u njihovim srcima.) ‐ El‐Feth 11. Neophodno je prihvatanje koje isključuje odbijanje, suprotno onima koji ih izgovaraju a ne rade po njemu. Neophodna je ljubav prema onome na što ukazuju od tevhida i ikhlasa i drugog i radost zbog toga, koje isključuju suprotne ovim dvjema stvarima. Neophodno je povinovanje (pokornost) i rad prema njemu, i onome na što on ukazuje metodom ukazivanja na cjelo značenje (mutabaqah), parcijalno‐sadržajnog (tedammunen) i uzročno‐neminovnog ukazivanja (iltizāmen). Ovo je dini islam mimo kojeg Allah neće prihvatiti drugi din.“145 Nakon svega što smo naveli srećni konstatujemo da se uvođenju spomenutih opisa u aslu dinil islam pod izgovorom da ih u šehadetu nema neće buniti osim čovjek koji ne zna svoj din kako treba i koji je u žestokom sukobu sa ljudskom prirodom, jezikom, i šerijatskim znanjem. Allahulmuste’an! 3.5. Uopštene skretnice u pogledu praktičnog tevhida
Uopšteno rečeno, kada se govori o praktičnom tevhidu, kažemo da on obuhvata tevhid Allaha u 'ibadetu, pokornosti i slijeđenju i hukmu146 i tehakumu. Osnova praktičnog tevhida je u djelima srca koja neminovnom uzročnom povezanošću za sobom povlače pojavu vanjskog praktičnog tevhida. Glavešine onih koji su srušili praktični tevhid su tri vrste taguta koji su uzeli sebi to jedinstveno pravo Uzvišenog Allaha. Pravo da samo On bude obožavan, pravo da samo on bude uzet za Sudiju, pravo da samo Njegova odredba bude slijeđena i pravo da se samo Njegovoj odredbi pokorava. Oni su tagut 'ibadeta, tagut pokornosti i slijeđenja i tagut hukma. A nakon toga dolaze oni koji im 'ibadete mimo Allaha obredima i molitvom, pokornošću i slijeđenjem, i hukmom i tehakumom. 145
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/244 Zakonu i suđenju. 146
EBU MUHAMMED
139 Isto tako ukratko napominjem da se značenje 'ibadeta u uopštenom smislu i sa aspekta njega samog po sebi ogleda u apsolutnoj ljubavi i apsolutnoj poniznosti koje imaju svoju osnovu u spoznaji, uvjerenju i ubjeđenju iz koje rezultiraju drugi srčani ruknovi 'ibadeta koji su neminovan rezultat apsolutne ljubavi i poniznosti srca, a to neminovno za sobom povlači kategoriju vanjskog uopštenog 'ibadeta i robovanja Uzvišenom Allahu koje je rukn u cjelini tevhida. Međutim, detaljne „oblike“ i „kalupe“ 'ibadeta (obreda) u koje se uliva 'ibadet u uopštenom značenju ne smijemo izmišljati već je osnova u njima obaveznost sustezanja sve dok ih Allah ne propiše. Uzvišeni Allah je Svojom objavom propisao savršeni zakon i opisao nam vrste i jedinke kojim ćemo se Njemu približavati ulivajući u njih značenja 'ibadeta u uopštenom smislu; srcem i vanjštinom. Neki od primjera za te „oblike“ i „kalupe“ su sedžda, ili ruku'u (pregibanje) ili qijam (stajanje) u cjelini namaza koji je sam po sebi „oblik i kalup“, zekat, post, hadž, džihad i bilo koji drugi vid jedinki 'ibadeta u posebnom smislu. Ove kalupe su učenjaci nazvali 'ibadetima zbog toga što se očekuje da musliman u njih ulije opšte značenje 'ibadeta te da se putem njih ponizno i sa ljubavlju njihovom osnovom i onim što iz njih neminovno proizilazi od stanja srca i vanjštine približava Uzvišenom Allahu. Svaki vid činjenja tih oblika i kalupa, bez da u njima bude suštinsko značenje 'ibadeta, tj. 'ibadeta u uopštenom smislu, pred nekim drugim mimo Allaha ne predstavlja u islamu usmjeravanje (sarf) suštinskog 'ibadeta drugom mimo Allaha, tj. suštinski veliki širk.147 Jer da je to tako Allah nikad ne bi naredio melekima da urade oblik sedžde, koja je bila sedžda pozdrava i počasti, Ademu, 'alejhisselam, ili ne bi dozvolio da to bude propisano u prijašnjim šerijatima, kao što nam je poznato u kazivanju o sedždi roditelja i braće Jusufa, 'alejhisselam, koji su pred njim učinili sedždu ali ga tom sedždom nisu obožavali. Isto tako svako ko u vanjštini pokazuje usmjeravanje (sarf) oblika i kalupa 'ibadeta Allahu a u njima nema suštinu 'ibadeta u uopštenom smislu, bilo srcem ili vanjštinom, u suštini nije musliman, ali samo Allah zna njegovo pravo stanje i ovo je slučaj munafika koji će biti u najnižim dubinama vatre. Svaki opis od riječi i djela koji je Uzvišeni Allah nazvao velikim širkom i 'ibadetom drugog mimo Njega u sebi sadrži suštinsko rušenje tevhida Uzvišenog Allaha i suštinski 'ibadet drugom mimo Njega, vanjštinski ili nutrinski, tako da muslimanu nije dozvoljeno da zamišlja mogućnost nepostojanja suštinskog 147
Za vrijeme čitanja knjige će ti postati jasno zbog čega sam u ovoj knjizi koristio pojam „suštinski veliki širk“. 140 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 'ibadeta u onome što je Allah nazvao velikim širkom i 'ibadetom drugog mimo Njega, iz čega rezultira zaključak da je moguće da takav ne bude mušrik. 3.5.1 Pojam 'ibadet se u terminologiji učenjaka koristi u
dva značenja
Iz ovoga zaključujemo da se pojam 'ibadet u terminologiji učenjaka koristi u dva značenja: 1) Prvo sa aspekta suštine 'ibadeta samog po sebi i ovo je 'ibadet u uopštenom smislu 2) Drugo u smislu kalupa i oblika koji sami po sebi ne moraju biti 'ibadetom u prvom smislu, svejedno radilo se o munafiku ili osobama koje oblicima i kalupima 'ibadeta ne žele nekog drugog mimo Allaha, tj. ne usmjeravaju ih njima (sarf) mimo Allaha, niti im se približavaju, niti to rade uz neko od značenja kojim se ostvaruje značenje suštinskog 'ibadeta. Pojam „sarful‐
'ibadeti ligajrillah“, tj. usmjeravanje 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha u govoru učenjaka ima posebno značenje i ne obuhvata osobe koje su uradile neki kalup i oblik 'ibadeta u posebnom smislu pred nekim drugim mimo Allaha poput sedžde pozdrava i slično. Jer meleki nisu usmjerili (sarf) sedždu Ademu, niti je Mu'az usmjerio sedždu Poslaniku, ., niti su roditelji Jusufa i njegova braća usmjerili sedždu Jusufu, ali svaki od njih je učinio sedždu pred nekim drugim mimo Allaha i time nije upao u veliki širk. Ne dao Allah! Ovo pravilo nam je važno da bismo razumjeli pitanja suštinskog velikog širka i tekfira, i da bismo mogli odgovoriti na neke greške protivnika. Jer nije moguće govoriti o tekfiru mušrika i onome ko ih ne tekfiri sve dok se precizno ne odredi značenje velikog širka. 3.5.2 Međusobna uzročna povezanost između vanjštine i
srca
Da bi se ovo detaljno shvatilo potrebno je takođe shvatiti suštinu veze između imana srca i imana vanjštine i između kufra i širka srca i kufra i širka vanjštine i značenje postojanja neminovne uzročne povezanosti među njima, tj. telazuma kod učenjaka ehlus‐sunneta i džema'ata. EBU MUHAMMED
141 Dakle, ono što je u vanjštini se u suštinskom smislu ne naziva imanom osim ako u srcu postoji iman. Ono što je Zakonodavac u vanjštini nazvao velikim kufrom i velikim širkom je time nazvano zbog neminovnog postojanja međusobne uzročne povezanosti između njega i kufra u srcu. Pa koga god Allah i Njegov Poslanik zbog određenih riječi i djela protekfire takav je kafir u vanjštini i u srcu. Međutim, bitno je pojasniti zašto sedžda pred nekim drugim mimo Allaha ne mora biti obožavanje onoga pred kojim se učinila, jer to je mnoge navelo da tu sliku i stanje preslikaju na pitanja velikog širka u tehakumu a neke čak i na pitanje psovanja Uzvišenog Allaha kao što se dogodilo Albaniju koji je na osnovu vanjskih indicija pokušavao zaključiti da li je neka osoba kafir u srcu ili ne pa je ovisno od tih indicija neke psovače Allaha tekfirio a neke nije, pa su mnogi džahili počeli govoriti da Albani u pogledu tekfira psovača Uzvišenog Allaha ima dva mišljenja. Da Allah sačuva zablude i smjelosti neznalica! Kada ovo znaš možeš zaključiti da je razlika između oblika sedžde i tehakuma u tome što ne mora značiti da je svako ko učini sedždu pred nekim mimo Allaha njome istog učinio ma'budom, tj. onim kojem se 'ibadeti ali je onaj koji od taguta hukma traži da presudi tagutskim zakonom ili namjerno presudi zakonom kojeg je on lično izmislio time je neminovno učinio drugog ili sebe sudijom mimo Uzvišenog Allaha i srušio svoj tevhid Allaha u hukmu i tehakumu kao što onaj koji čini sedždu 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha ili je traži sebi učinio drugog mimo Allaha ma'budom.148 U hukmu i tehakumu ne postoji značenje pozdrava i počasti niti se za njegov bitak velikim širkom uvjetuje opis približavanja (teqarrub) kao što je to slučaj u velikom širku u obredima! Sve ovo je zabludjele navelo na uvjerenje da je moguće da čovjek upadne u veliki širk hukma i tehakuma a da bude musliman kao što je Albanija njegova novotarija navela da vjeruje da je moguće da neko opsuje Uzvišenog Allaha i da bude musliman, jer obje skupine u tami novotarskih uvjeta za tekfir kod Allaha uslovljavaju srčani kufr i jezičku obavijest o srčanom kufru za tekfir u vanjštini. Ekstremne murždije prije njih, poput džehmija i slično, iako su vjerovali da taj vanjski opis lično nije veliki kufr kao što vanjska dobra djela lično nisu iman, se nisu pridržavali svoje zablude do kraja već su, iako ne potvrđuju neminovnu uzročnu povezanost između vanjštine i srca, protekfirili onoga kojeg su zbog određenih riječi i djela protekfirili Allah i Njegov Poslanik. 148
Onaj kome se ’ibadeti a pravo na to ima samo Allah. 142 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Najekstremniji, o kojima Ibn Tejmijje kaže da su izašli iz islama, kažu da je moguće da onaj kojeg su protekfirili u vanjštini zbog jasnog kufra u riječima i djelima bude vjernik kod Allaha ako u svom srcu nije imao kufr. Zato smo uvijek govorili da je Albani gori od najekstremnijih džehmija kao i svi oni koji hode sličnim putem makar i djelimično i da njihova greška ne spada više u domen greški islamskih sektri od sljedbenika strasti i novotarija već u neostvarenje kufra u taguta, pa se zbog toga ne smiju zvati murdžijama kao što to smatra struja doktora iz Saudijske Arabije i oni koji ih slijede a što je zahvatilo glavešine skupine na čije novotarije i greške odgovaram. Pravilo je da vanjski veliki širk i veliki kufr za sobom neminovno povlače nevjerstvo u uvjerenju srca ili njegovim djelima, pa se na primjer ne smije reći „nije kafir ako nije ohalalio“ i slično od opisa koji se tiču 'aqide ili „nije kafir ako mrzi ono što radi“ jer su zadnjim uzeta u obzir samo neka djela srca a zaboravilo se da osoba vjerski mora biti kafir u vanjštini i u suštini makar neuki ne dokučio onaj opis imana koji je nestao iz njegovog srca ili suprotni koji se pojavio a propisi se svakako vežu za vanjštinu. Činjenica da smo rekli da je u jedinkama (kalupima i oblicima) 'ibadeta osnova sustezanje dok ne dođe šerijatski dokaz ne znači da ne može doći do obožavanja taguta oblicima i kalupima koji nemaju taj oblik u islamskim 'ibadetima kao kada bi neko obožavao tagute plesom, vriskom, zviždanjem, meditacijama, dubljenjem na glavi, stavljenjem cigara u usta kipa ili šta ti ja znam od gluposti koje rade ljudi bez pameti. Ovo kažem jer sam zatekao ljude iz čijih riječi se ovo značenje može razumijeti.149 A spomenuti oblici su 'ibadet tagutu zbog namjere približavanja tagutu njima, ili traženja od njega njima ono što on nije kadar učiniti, ili zbog pridržavanja tagutskog vjersko‐zakonskog htijenja, odnosno njegovog zakona, što predstavlja apsolutnu pokornost i poniznost. 3.5.3 O jedinkama velikog širka putem kojih se obožava
tagut
Učenjaci koji spominju jedinke velikog širka kojima se obožava tagut u pogledu velikog broja istih nisu našli vjerske tekstove u kojima Allah poimenično 149
Kada definišu širk u ’ibadetu prvo definišu ’ibadet u šerijatu i da je to sve ono što je šerijat učinio mustehabbom ili vadžibom pa kažu da je svako ko od toga nešto usmjeri drugom mimo Allaha mušrik, što ne zatvara mogućnost da je veliki širk usmjeriti tagutu neki drugi oblik koji u sebi sadrži značenje približavanja, traženja onoga što obožavani mimo Allaha nije kadar učiniti, ili pridržavanje tagutskog zakonskog htijenja. Pa nek’ je Allah na pomoći! EBU MUHAMMED
143 spominje veliki širk klanja žrtve tagutu, veliki širk tavafa oko taguta i slično. Već su ta imena uzeli iz šerijatskih oblika 'ibadeta samo Allahu s ciljem lakšeg određivanja imena jedinki velikog širka i imena onoga koji upadne u njih te radi pojašnjenja ljudima šta ne smiju raditi, bilo u suštinskom ili samo kalupskom smislu. Kao primjer za to se može navesti oblik i kalup sedžde kojeg je Allah u posljednjoj objavi ograničio na Sebe i zabranio da se ona čini i usmjerava bilo kome drugom mimo ili uz Njega kao i pred bilo kime. Tako su iz činjenice da je klanje žrtve u ime Allaha uz namjeru približavanja Allahu 'ibadet kojim obožavamo Uzvišenog učenjaci rekli da je onaj koji taj 'ibadet usmjeri nekom drugom mimo Njega upao u veliki širk jer ga je time obožavao mimo Allaha. Dakle, za mnoge jedinke velikog širka ne postoji izričit dokaz ali su uzete iz činjenice da se Allah u šerijatu obožava njima i da ih je ograničio na Sebe. Imamo takođe primjer zavjeta (nezr) koji je u šerijatu u osnovi pokuđen ali kada se čovjek zavjetuje meleku, mrtvom ili odsutnom da će mu ako izliječi bolesnika i slično od stvari koje je samo Allah u stanju učiniti, klanjati dva reka'ata ili zaklati žrtvu ili u njegov grob ubaciti nekoliko maraka time postaje mušrik velikim širkom. Pa se iz imena jedinki velikog širka vade imena za one koji su upali u njih pa se kaže mušrik velikim širkom klanja žrtve, mušrik velikim širkom zavjetovanja, mušrik velikim širkom ljubavi, mušrik velikim širkom tehakuma itd. U oblicima koji nisu identični šerijatskim 'ibadetima se dotični mušrik može nazvati opštim imenom širka pa da se samo kaže da je mušrik ili da se u njegovom postupku pokuša dijagnozirati ono šta ga je na to navelo od ljubavi prema tagutu, straha i slično. Pa da to bude veliki širk ljubavi ili veliki širk straha, ili veliki širk nade, itd., uz uvjerenje da je vanjski opis lično veliki širk i veliki kufr. Upravo zbog realne mogućnosti da dotična osoba čineći kalup i oblik 'ibadeta pred nekim drugim mimo Allaha nije imala namjeru usmjeriti mu 'ibadet, u uopštenom ili posebnom smislu,150 želeći njih lično mimo Allaha, ili približavajući im se, ili uz bilo koje drugo značenje kojim se ostvaruje suštinski 'ibadet, iz jednog ili drugog razloga, istu nije dozvoljeno odmah protekfiriti sve dok se ne ostvare uvjeti (šartovi) tekfira pojedinca i nestanu njegove prepreke. S obzirom da se ovdje radi o konstataciji opisa (tahqiqul‐menat) za kojeg je šerijat vezao propis i spuštanju vjerskog temelja na opis u vanjskoj realnosti, može se desiti da se 150
Usmjeravanje (sarf) jedinki ’ibadeta odnosno njihovo posvjećivanje nekom drugom mimo Allaha i željenje drugog mimo Njega je suštinski veliki širk i jedan vid usmjeravanja suštinskog ’ibadeta nekom drugom mimo Allaha. Postoji idžma’ muslimana da je to veliki širk, a na osnovu pravila o neminovnoj uzročnoj povezanosti između vanjštine i srca vjerujemo da u njegovom srcu mora biti kufr u ’aqidi ili u djelima srca. 144 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA muslimani raziđu u pogledu tekfira određene osobe ovisno od odnosa prema određenim pitanjima. Pogotovo kada se radi o pitanju tumačenja indicija i dokaza stanja koji se vežu za određenu osobu, čije djelo ili riječ podnosi tumačenje u drugom značenju a ne u značenju jasnog velikog širka i kufra. Iako je obaveza svakom muslimanu da spusti propis na opis koji je „zahir“ a „zahir“ u ovom slučaju, bez obzira govorili o riječima ili djelima, je značenje koje se automatski nameće slušaocu ili onome koji gleda u nečije stanje nakon poznavanja tradicije naroda te osobe u upotrebi dotičnih riječi i djela, čije značenje, ako se zanemari, za sobom povlači nestanak najveće odlike ljudske rase a to je „razumijevanje i komunikacija“ kao što kaže Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, govoreći o sličnom poglavlju. Ovaj „zahir“ se u normalnim uslovima mora uzeti u obzir iako stanje podnosi neko daleko prevagnuto značenje. U stanju nužde (darure) je prihvatljivo i propisano da se u pogledu nekih osoba uzmu u obzir indicije koje ukazuju na ispravnost i iskrenost njihove tvrdnje da određenim riječima i djelima nisu željeli značenje velikog širka i kufra i da im se ne presudi velikim širkom i kufrom. Ali u jasan (sarih) vanjski veliki širk ili kufr u vjeri nije dozvoljeno upasti osim u stanju prisile (ikraha), kao što se prevagnjujući uopšteno može reći da u kalupe i oblike velikog širka takođe nije dozvoljeno upasti osim u stanju prisile, zbog toga što je razlika između suštinskog jasnog velikog širka i kufra i kalupa i oblika širka i kufra najčešće samo u namjeri a ne u vanjskom obliku, a mi znamo da su učenjaci islama konstatovali zabranu ispoljavanja kufra, misleći time na vanjski oblik. Tako da muslimanu nije dozvoljeno da uradi sedždu pred kipom imajući namjeru činjenja sedžde Allahu osim u stanju prisile. 3.6 Moguće je da neke osobe koriste pojam „veliki širk“
i „'ibadet“ u značenjima kalupa i oblika velikog širka i
'ibadeta drugom mimo Allaha, a ne u njihovom
suštinskom značenju u vjeri
Kada je u pitanju značenje „činjenja kalupa i oblika“ bez suštinskog 'ibadeta odnosno 'ibadeta u uopštenom smislu kao i bez značenja usmjeravanja jedinke 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha koje ulazi u 'ibadet drugog mimo Allaha u uopštenom ili suštinskom smislu, se teoretski može desiti da čujemo nekog učenjaka ili običnog muslimana da kaže da u pitanjima velikog širka postoji opravdanje neznanjem, a koji pojmom „veliki širk“ ne misle na suštinski 'ibadet EBU MUHAMMED
145 nekom drugom mimo Allaha, tj. suštinski veliki širk, niti na usmjeravanje (sarf) jedinke 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha, već misle na činjenje oblika i kalupa pred nekim drugom mimo Allaha, uz drugu namjeru, mimo namjere suštinskog 'ibadeta i mimo namjere usmjeravanja 'ibadeta nekom drugom mimo Njega, tj. bez namjere njegovog posvećivanja njemu ili željenja njega njime, ili približavanja njemu ili bilo kojeg drugog značenja kojim se ostvaruje značenje suštinskog 'ibadeta koje čovjeka čini mušrikom. Naročito ako imaju „poseban“ odnos prema definiciji velikog širka prema kojoj je veliki širk u 'ibadetu „usmjeravanje (sarf) bilo koje vrste ili jedinke 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha“, gdje oni puko činjenje jedinke 'ibadeta pred nekim drugim mimo Allaha bez ulivenosti značenja 'ibadeta u uopštenom smislu u njemu i bez namjere značenja kojim se ostvaruje suštinski 'ibadet drugom mimo Allaha od kojih smo već neke spomenuli, nazivaju „velikim širkom“ ne želeći pojmom „veliki širk“ prethodno konstatovano značenje „usmjeravanja (sarf) 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha“ koje se ovom rečenicom u govoru učenjaka prvobitno želi. Dakle, koriste termin „veliki širk“ ali ne u njegovom originalnom značenju u tekstovima Objave i u govoru učenjaka već u posebnom značenju. Ako se dokaže da je terminologija neke osobe da „činjenje kalupa i oblika“ pred nekim drugim mimo Allaha, bez ulivenosti suštinskog 'ibadeta u njima i bez značenja njihovog usmjeravanja ili posvjećivanja drugom mimo Allaha i željenja njega njime, i približavanja njima, naziva „velikim širkom“ i zagovara uvjerenje da u tom „velikom širku“ postoji opravdanje neznanjem i da je onaj koji upadne u taj „veliki širk“ još uvijek musliman kojeg nije dozvoljeno tekfiriti prije uspostave argumenta, prema takvom nije dozvoljeno postupiti kao prema osobama koje vjeruju da je onaj koji iz neznanja, kojeg od sebe nije mogao odagnati uz ulaganje maksimalnog truda, upadne u suštinski veliki širk, musliman ‐ muvehhid, jer je to upravo onaj opis koji kategorički ukazuje na nepoznavanje tevhida ili na prkošenje tevhidu i time se ruši aslu dinil islam i tevhid u njegovom ruknu ili u njegovom „lazimu“ čiji nestanak ukazuje na nestanak osnove (melzum) iz koje je proizišao a ona je „neposjedovanje ispravne predodžbe“ o dini islamu i tevhidu ili neki drugi opis u 'aqidi ili djelima srca. Međutim, najveći problem je kada dođe neko poput potpisnika proglasa i sličnih njima koji imaju istu novotariju u djelimičnom smislu i govor takvih učenjaka instrumentaliziraju u značenju suštinskog 'ibadeta i suštinskog velikog širka pa kaže da u njemu postoji opravdanje neznanjem, te'vilom,151 taqlidom152 i 151
Pogrešno tumačenje tekstova. 146 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA idžtihadom153 i slično. Mnogi to čak rade kada je u pitanju psovanje vjere i širk u rububijjetu, itd. Potpisnici proglasa to primjenjuju u svim vidovima velikog širka i na tome su bili Nusret i Bilibani da bi danas završili na uvjerenju da tehakum, odnosno tevhidul‐hakimijje, ne ulazi u aslud‐din na što kategorički ukazuju njihove riječi koje smo naveli i koje ćemo navesti. Još uvijek se propagira da učenjaci islama imaju „dva mišljenja“ u mes'eli opravdanja neznanjem u 'ibadetu nekom drugom mimo Allaha!!! Allahulmuste’an! Ovo nam još jednom pokazuje i dokazuje koliko je problematično i opasno kada potonje generacije ili džahili koriste i argumentiraju govorom prethodnih generacija učenjaka nepoznavajući temelje na kojim su oni izgradili svoje fetve i izreke. Ovo nije samo problem u fikhskim poglavljima vezanim za brak, razvod braka, kupoprodaju i slično, već se dogodilo i u poglavljima aslud‐dina, tj. tekfira mušrika i taguta, odnosno svih onih koji nisu ostvarili šehadetom naređeno značenje. Ovdje se moramo prisjetiti riječi Ibnul‐Qajjima, rahimehullah, u kojima kaže da je šteta ovakvih ljudi za vjeru veća nego šteta laika ljekara po tijelo bolesnika. Nema sumnje da smo mi danas svjedoci ogromnih fitni i žrtve prelamanja Allahovim stvaranjem presudnih događaja za islam i muslimane. Kao primjer za upotrebu pojma „'ibadeti“ ili „djelo od djela širka“ ili „oblik od oblika širka“ u spomenutom značenju bih mogao navesti riječi Dr. El‐Qarnija, autora knjige „Pravila tekfira kod ehlus‐sunneta i džema'ata“ u kojoj pojmovima „djelo od djela širka“ ili „oblik od oblika širka“ i „'ibadeti“ naziva činjenje kalupa i oblika ili mes'ele u kojima čovjek nekada može biti opravdan neznanjem, poput sedžde pozdrava ili ohalaljivanja pijenja vina za određenu grupu ljudi kao što je uradio Qudameh bin Maz'un, /. Na greške u ovoj knjizi je pokušao odgovoriti Ahmed El‐Halidi i knjiga je poznata studentima koji izučavaju tevhid i traže istinu. U tom odgovoru Qarniju on upozorava na mnoge propuste u koje je upao Qarni, ali Halidi, iz meni nepoznatog razloga, nije mogao shvatiti zašto Qarni na jednom mjestu kaže da je onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha mušrik i da u tome nema opravdanja u neznanju i te'vilu, a na drugim mjestima iste knjige opravdava počinioca nekog od „djela širka“ ili „oblika širka“ neznanjem pa mu je Halidi na to 152
Slijepo slijeđenje nečijeg mišljenja bez poznavanja dokaza. Ulaganje maksimalnog truda od strane mudžtehida sa ciljem dolaska do vjerskog propisa. 153
EBU MUHAMMED
147 odgovorio svim dokazima i citatima 'uleme iz kojih se zaključuje da se svi muslimani slažu da je onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha mušrik. Halidi je to protumačio kao kontradiktornost Qarnija. Nakon što sam pročitao knjigu Halidija, zaista sam mislio da Qarni opravdava mušrike neznanjem, ali prije nego što sam se upustio u pisanje ovih redova odlučio sam da izučim Qarnijevu knjigu s ciljem da lično vidim njegovo razmišljanje kako u spomenutom pitanju tako i u pitanju tehakuma i da bi upoznao šubhe protivnika i lakše odgovorio na njih. Nakon nekih mojih drugih iskustava ustanovio sam da Qarni ne opravdava onoga koji čini suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha i usmjerava ga njemu, već opradava onoga koji pred njim čini kalupe i oblike koje on naziva „djelima širka“ i „oblicima širka“, tj. mezāhiruš‐širk. U elektronskoj biblioteci „Eš‐Šamilah“ sam pretražio da li se u govoru učenjaka selefa i khalefa spominje pojam „mezahiruš‐širk“. Pretražio sam fetve Ibn Tejmijje i „Ed‐Durerus‐senijjeh“ od učenjaka da've i nisam našao da je neko od njih upotrebljavao pojam „mezāhiruš‐širk“, tj. „oblici širka“. Ali sam istog našao u govoru suvremenika i vidio sam da ga upotrebljavaju u različitim značenjima. Na početku knjige „Komentar Kešfuš‐šubuhata“, od Muhammeda sina Ibrahima, na dvanaestoj strani, takođe sam našao pojam „mezāhirul‐kufr“, tj. „oblici kufra, gdje se kaže: ‫وﻣﻦ أﺳﺒﺎب ﺑﻘﺎء ﻋﺎﻣﺘﻬﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮك أن ﻛﺜﲑا ﳑﻦ ﻳﺪﻋﻲ اﻟﻌﻠﻢ واﻹﻣﺎﻣﺔ ﰲ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻨﻬﻢ ﻳﺸﺎرك ﻋﺒﺎد‬
‫ "ﻫﺬﻩ‬:‫ وإذا ﺷﺪد اﻹﻧﻜﺎر ﻋﻠﻴﻪ واﻧﻘﻄﻌﺖ ﺣﺠﺘﻪ ﻗﺎل‬.‫اﻟﻘﺒﻮر ﰲ ﻋﺒﺎدا ﻢ واﺣﺘﻔﺎﻻ ﻢ وﻳﺄﻛﻞ ﻣﻦ ذﺑﺎﺋﺤﻬﻢ‬
‫ وﻳﻌﺘﺬر ﺑﻌﻀﻬﻢ ﻋﻦ‬.‫ﻣﻈﺎﻫﺮ اﻟﻜﻔﺮ" وﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻤﺔ ﲣﻔﻲ ﲢﺘﻬﺎ أن ﻋﻘﺎﺋﺪﻫﻢ ﰲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﺻﺤﻴﺤﺔ ﺳﻠﻴﻤﺔ‬
‫ أو ﻣﺎ ﻗﺼﺪوا ﺑﻌﺒﺎدة أﺻﺤﺎب اﻟﻘﺒﻮر إﻻ اﷲ ﻓﻼ‬,‫ أو ﺻﻮﻓﻴﺔ‬,‫ أو ﺧﺮاﻓﻴﻮن‬,‫ ﺑﺄ ﻢ ﺟﻬﺎل ﺟﻬﺎل‬:‫ﻋﺎﻣﺘﻬﻢ‬
‫ﳜﺮﺟﻮن ﻣﻦ داﺋﺮة اﻹﺳﻼم ﺬﻩ اﻷﻓﻌﺎل و أﺷﺒﺎﻩ ﻫﺬﻩ اﻟﻌﺒﺎرات اﻟﱵ ﻓﻴﻬﺎ اﻟﺘﻬﻮﻳﻦ ﻣﻦ ﺷﺄن اﻟﺸﺮك أو‬
.‫ﺗﺴﻮﻳﻐﻪ‬
“U razloge ostanka većine njih na širku spada i to što veliki broj onih koji se među njima pozivaju na znanje i imamet u dinu učestvuje sa obožavaocima kaburova u njihovim ‘ibadetima i proslavama i jede meso životinja koje su zaklali. Kada se bude žestok u njegovoj kritici i prekine se njegov argument kaže: „Ovo su oblici kufra!“.154 Ova riječ u sebi krije da su njihova uvjerenja u tevhidu ispravna i 154
Mezāhirul‐kufr. 148 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA zdrava. Neki svoj narod pravdaju govoreći da su oni džahili ili da se povode za bajkama ili da su sufije ili da ’ibadetom mrtvih nisu željeli osim Allaha pa tim djelima ne izlaze iz islama i izreke slične ovima u kojima je olahak odnos prema širku ili njegovo dozvoljavanje.“ U ovom govoru se vidi da ovaj pojam koriste mnogi ljudi koji se pripisuju znanju i imametu u vjeri čineći ga sredstvom preko kojeg izbjegavaju tekfir mušrika. Da Allah sačuva! S druge strane mnogi učenjaci i oni koji se pripisuju znanju ga koriste u značenju suštinskog veliki širka, za postupke koji mogu biti protumačeni kao veliki ili mali širk te za mali širk. Što se mene tiče ja dajem prednost postupku selefa i khalefa uz opasku i uvjerenje da nije problem koristiti „novi termin“ ako se njime želi ispravno značenje i da se mora biti oprezan u pogledu ophođenja sa istim ako postoji opasnost da će iz takve upotrebe proizići ono što je Allah zabranio. Ako u ovoj knjizi budem upotrebljavao pojam „oblici širka“, tj. „mezāhiruš‐
širk“ možda u drugima neću.155 Ovdje to činim zbog toga što ga koristi Qarni i mnogi od naših protivnika, koji nisu shvatili Qarnijev govor. Isto tako sam primjetio da Qarni drugačije tumači riječi šejha Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, rahimehullah, u vezi netekfirenja onoga koji 'ibadeti turbetu El‐
Kivvaz, koje smo mi i svi meni poznati do sada tumačili u značenju ustezanja od tekfira kazne uz potvrđivanje imena širka i suštinskog 'ibadeta turbeta El‐Kivvaz. Ali Qarni ih tumači u smislu da su ti ljudi oko tog turbeta radili stvari u kojima nije morao biti suštinski 'ibadet, tj. u značenju postupaka koje neko može uraditi sa namjerom 'ibadeta ili u značenju novotarije sa primjesom malog širka i slično. On šejhu Muhammedu b. 'Abdulvehhabu, rahimehullah, pripisuje da glagol „ja'budu“, tj. 'ibadeti koristi u drugom značenju mimo značenja suštinskog 'ibadeta. Ovakvo tumačenje značeja glagola „'ibadeti“ i pripisivanje ove terminologije šejhu Muhammedu, iako je kod mene neispravno i katastrofalno a mogu samo slutiti šta je razlog tome, otvorilo mi je vrata da zaključim da nije nemoguće da mnogi ljudi danas koriste istu terminologiju. Uzvišeni Allah pojmom širk i 'ibadet drugom mimo Njega u Svojoj Knjizi u osnovi nije želio osim njihovu suštinu, a to je onaj opis koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom, i mi smo ih stalno tako shvatali. Iz ovoga proizilazi da oni koji „činjenje kalupa i oblika“ pred nekim mimo Allaha i slično nazivaju imenom „veliki širk“ ili „'ibadet“ neće tekfiriti njihovog 155
Mišljenja sam da je Dr. El‐Qarni spomenute pojmove u većini slučajeva upotrebio na ispravnom mjestu. EBU MUHAMMED
149 počinioca, jer vjeruju da on nije upao u suštinu velikog širka i 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha. S druge strane Qarni u knjizi išareti da danas postoje grupe koje pitanje dobijanja imena širka i pravilo tekfira mušrika sprovode u kalupima i oblicima i kažu da je to aslu dinil islam, a mi smo nevini i čisti od toga. Allahulmuste’an! To je greška bez sumnje i tu se obično radi o osobama koje nisu shvatile detalje određenih pitanja, a u svemu tome problem kulminira kada na to nadovežu tekfir onoga koji „ne tekfiri mušrike“ kao što su uradili neki naši momci u pitanju potpisa pa im je Allah dozvolio da shvate svoju grešku. Što se nas tiče, opšte je poznato da mi ne tekfirimo osobu koja ne tekfiri mušrika ako je razlog njegovog ustezanja bilo nepoznavanje (džehlul‐hāl) ili pogrešno tumačenje stanja (te'vilul‐hāl) tog mušrika, usljed njegove nejasnoće i zamršenosti. Velika je nepravda i daleko od istine da nam neko pripisuje da mi prvo protekfirimo nekog pojedinca ili „to zamislimo“ a zatim tekfirimo svakog ko ga ne protekfiri. Ali Allah nam je dovoljan kao Zaštitnik i divan je On Pomagač! To dodatno dokazuje da među nama ima braće koji ne tekfire neke ljude od učenih koje ja tekfirim i ja ih ne smatram kafirima zbog toga već im dajem prostor za idžtihad u tekfiru pojedinca. Isto tako je jedan od braće, koji nam je nedavno zulum učinio, prestao tekfiriti Bin Ladina nakon što ga je tekfirio pa ga nisam zbog toga protekfirio. Kad bih sada čuo nekog od braće da ne tekfiri nekog od pojedinaca, čiji se tekfir proširio među nama, od onih koji su dozvolili tehakum pred tagutom pod izgovorom da nema šerijatskih sudnica, i svoje ustezanje od tekfira argumentira prihvatljivim dokazima, opet ga ne bih tekfirio. Svako će pred Allahom snositi odgovornost kako zbog uvjerenja da je neko musliman tako zbog uvjerenja da je neko kafir. Ovim ne želim da povučem tekfir nekog pojedinca kojeg sam protekfirio. Ne vallah! Ubjeđeniji sam nego što sam ikad bio da su daleko od islama i tevhida i da su krivi za ovaj rat protiv islama i tevhida i ove mubarek da've. Teoretski, ako bi se uspostavilo da je neko od njih koristio pojam „tehakum tagutu“, misleći njime na nešto što nije kufr samo po sebi poput sulha,156 ili uzimanja lične karte,157 ili nekih drugih mogućnosti koje ću spomenuti, te osobe imaju pri sebi veliki broj drugih opisa koji izvode iz vjere islama. Mesdžidi su im puni ljudi koji su kafiri i koji godinama ne znaju značenje tevhida, i ruše ga na 156
Rješenje spora izmirenjem koje se bazira na obostranom zadovoljstvu bez suđenja tagutskim zakonom. Obaviješten sam da Ebu Jusuf Alu Ferradž vađenje lične karte smatra tehakumom. Možda je to razlog zbog kojeg kaže da je „tehakum tagutu“ dozvoljen u daruri a što je i meni lično rekao u jednom telefonskom razgovoru. 157
150 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA jedan ili drugi način i svi se međusobno muslimankaju, cmakaju, bratkaju i udruženo se bore protiv da've tevhida i muslimana. 3.6.1 Terminologija Dr. El-Qarnija u knjizi „DavabitutTekfir“
Prije nego što počnem navoditi dotične citate iz Qarnijeve knjige, moram navesti njegovo shvatanje o menhedžu ehlus‐sunneh u pogledu definicije i značenja aslud‐dina a u tome ću se koncentrisati na najvažniije, a ti čitaoče se pomozi strpljenjem i bogobojaznošću. Kaže Qarni: „Zbog toga se niko ne opravdava,158 od onih do kojih je došla da'va, neznanjem i te'vilom ili prisilom u pogledu uopštenog pridržavanja159 suprotno detaljnom iltizāmu,160 jer se u detaljnom pridržavanju uvjetuje uspostava detaljnog argumenta nad pojedincem i da je sposoban da ga se pridržava. To znači da se ljudi međusobno razlikuju u pogledu dolaska poslaničkog argumenta i nakon njega shodno razlikama svojih mogućnosti. Svejedno ticalo se to spoznaje svih naredbi ili se tiče spoznaje zabrana. U to spadaju i djela vanjskog širka koja mogu biti skrivena nekim ljudima, a moguće je da ih oni rade bez namjere za značenjem s kojim biva širk... ...pa ako je srušio iltizām putem upadanja u neka „djela širka“ na primjer, neophodno je da se nad njim uspostavi argument i da se provjeri njegovo stanje i da mu se prvo ponudi tevba, pa ako odbije i ustraje biva kafirom, a ako se vrati musliman je. Prije toga nije problem ophoditi se prema njemu onako kako nalaže islam, jer mu je to vanjštinsko stanje, osim kada je u pitanju osoba u pogledu koje smo na jeqinu...161“162 U pogledu ovog citata mogu pogriješiti dvije grupe. Prva grupa koja će ga protekfiriti misleći da ne tekfiri mušrike, ne poznavajući njegovu terminologiju. Druga grupa koja će iz njega izvesti opravdanje onih koji čine suštinski veliki širk, i upecati se u mrežu dodatka „skrivena“ te reći da je počinioc velikog širka, ako je taj vid velikog širka bio skriven, opravdan. 158
Govori o tekfiru koji dolazi nakon argumenta. Iltizāma. 160
Pridržavanju. 161
Jeqīn je čvrsto ubjeđenje. 162
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 50‐51 159
EBU MUHAMMED
151 U to su upali Nusret i Bilibani kada je u pitanju tevhidul‐hakimijjeh, tj. veliki širk hukma, tehakuma i propisivanja zakona, jer su našli Halidija da spominje da su danas pitanja hakimijjeta neobjašnjena i skrivena i iz toga razumjeli islam onoga koji sruši tevhid velikim širkom u hukmu, ili tehakumu ili neodricanjem od taguta hukma. Riječi Nusreta u kojima za tekfir mušrika uvjetuje objašnjenje ako se radilo o nekom manje poznatom velikom širku su protekle. To je bio njihov menhedž prije nego što su naučili da su islam i širk dvije suprotnosti i da se ne mogu sastaviti u jednoj ličnosti u isto vrijeme i da počinioc velikog širka mora biti mušrik, ali još uvijek pate od pitanja velikog širka u tevhidul‐hakimijje „koje je danas u oblasti manje poznatih pitanja pa se u njima ne smije negirati islam mušricima“. Kada su neki od njih upitani o 'ibadetu kipovima i slično odgovoriše da to nije manje poznato (skriveno)163 kao tehakum, a riječi šejhul‐islama koje tumačimo protumačiše u značenju pripisivanja aslu dinil islama osobama koje ne sude osim plemenskim zakonima zbog toga što je pitanje tevhida Allaha u hukmu i tehakumu za njih bilo skriveno i manje poznato, ne shvatajući u kojem značenju šejhul‐islam upotrebljava riječi „ušli su i islam“ i da se one ne tiču suštinskog islama već da njima želi reći da su ispoljili ulazak u islam ili da su ušli u „njihov umišljeni islam“ a ne islam Uzvišenog Allaha. A to ćemo dokazati u ovoj knjizi, inšaAllah! Na 74‐toj strani Qarni kaže: „Ovdje se mora reći: Prvo: ne postoji neminovna uzročna povezanost (telazum) između upadanja u neka djela vanjskog kufra i između neznanja značenja dva šehadeta sa jedne strane, niti između upadanja u to i obaveze tekfira pojedinca zbog toga sa druge strane. Svaki musliman mora poznavati značenje dva šehadeta sa aspekta njihovog ukazivanja na tevhid Allaha i na uopšteno pridržavanje šerijata. Ali i pored toga se može desiti da on ne zna neke oblike širka ili da iz neznanja ili te'vila radi nešto što ruši iltizām šerijata, bez imanja namjere za onim čime nastaje kufr u suštini. Zbog toga je ehlus‐sunneh napravio razliku između uopštenog tekfira i tekfira pojedinca i uvjetovali su uspostavu argumenta nad pojedincem prije njegovog tekfira i provjeru njegove namjere u slučaju mogućnosti da njegovim vanjskim 163
Valjda vjeruju da to nikada ne može biti manje poznato a to je neispravno jer je itekako moguće da u nekom vremenu i mjestu ne postoje vjerski tekstovi koji zabranjuju ’ibadet kipovima. Allahulmuste’an! 152 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA djelom nije namjeravao ono čime nastaje kufr. Moguće je da se raziđu da li je argument nad pojedincem uspostavljen ili ne, ali se ne razilaze u pogledu uspostavljanja argumenta i nisu se zadovoljili pukim poznavanjem značenja dva šehadeta, koje je uvjet za njihovo ostvarenje u pogledu znanja o rušiteljima164 (nevaqid) kao što puko upadanje u oblike kufra nisu učinili dovoljnim u ukazivanju na nepoznavanje dva šehadeta.“ Ovdje autor vodi raspravu o pravnom islamu i njegovim znakovima, a nas interesuju njegove riječi „neka djela vanjskog kufra“, i „oblici širka“, jer njima misli, kao što sam napomenuo, na djela poput sedžde koja može biti pozdrav ili 'ibadet i sva druga djela u kojima je to moguće. Sa vanjskim djelima kufra misli na mukeffirate u kojima može biti opravdanja neznanjem poput ohalaljivanja pijenja vina iz neznanja i slično. Ovdje ako se ne zna terminologija ovog čovjeka i sličnih njemu može se desiti da neko pomisli da on u teoriji ne tekfiri mušrike kao što se desilo Halidiju u pogledu „oblika širka“, iako je pojam „djelo kufra“ jasan. Riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah, koje šejh 'Abdurrahman spominje na kraju komentara risale „Osnova dini islama...“: „...ali zbog preovladavanja neznanja i manjkavosti znanja o tragovima poslanice među mnogim od potonjih nije ih moguće tekfiriti time sve dok im se ne objasni ono čime je došao Poslanik, ., od stvari u kojima postupa suprotno...“ Ove riječi Halidi, 'Ali Hudajr i Ebu Merjem i mi smo do sada tumačili kao negaciju tekfira kazne a potvrđivanje imena širka ili kufra širka, međutim Qarni ih tumači kao da Ibn Tejmijje govori o ljudima koji su radili „oblike i kalupe“ širka a ne suštinski širk. Najpreče je da je Qarni pogriješio u tumačenju riječi Ibn Tejmijje, jer je 'Ali El‐Hudajr u „Džuz'u o aslud‐dinu“ spomenuo opise kojim je šejhul‐islam okarakterisao tadašnje mušrike. Tu se radilo o jasnim opisima velikog širka poput dozvoljavanja da se od Poslanika, ., traži pomoć u svemu u čemu se traži od Allaha, ali mi iako kažemo da je Qarni pogriješio u tumačenju riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje ističemo da nije pogriješio u temelju jer čovjek ne opravdava mušrike neznanjem i njegovim pratiljama. Uz činjenicu da nemam lijepo mišljenje o Qarniju i njegovom starom mentoru, Dr. Seferu El‐Havaliju, koji mu je nadzirao ovaj magistarski rad. Kaže Qarni: Poništivačima i negatorima islama. 164
EBU MUHAMMED
153 „U to spada i ono što je spomenuo šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, o nekim stanjima širka u njegovom vremenu, ali im nije presudio kufrom samo na osnovu njihovog upadanja u to... (pa kaže) ...Imam Ibn Tejmijje ne želi ovdje reći da je je onaj koji čini 'ibadet nekom drugom mimo Allaha apsolutno opravdan, već želi reći da nije obaveza tekfiriti onoga koji je upao u nešto od oblika širka dok se nad njim ne uspostavi poslanički argument, zbog mogućnosti da je džahil, i da do njega nije došao argument, ili da je mute'evvil koji ima šubhu zbog koje je opravdan. Dakle, njegov govor ovdje se tiče propisa u vanjštini. Što se tiče onoga koji se približava165 drugom mimo Allaha i 'ibadeti drugom mimo Allaha takav je kafir nutrinom (bātinen) i vanjštinom (zāhiren), uspostavio se argument nad njim ili ne.166 Ali to se ne zna samo na osnovu vanjskog djela pa se zbog toga za tekfir uvjetuje uspostava argumenta.“ Halidi kada je ovo vidio je riječi autora protumačio kao proturječnost. Kako to da na jednom mjestu kaže da onaj koji čini 'ibadet nekom drugom mimo Allaha ili je upao u neke oblike širka može biti opravdan i da njegovo djelo ne ukazuje kategorički na suštinski širk, a odmah nakon toga stoji da je onaj koji se približava ili 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha kafir, nutrinom i vanjštinom, bez obzira na uspostavu argumenta. Qarni i ljudi poput njega pojam 'ibadet167 i ja'budu168 koriste kako u značenju kalupa i oblika 'ibadeta, tako i u suštinskom značenju pojma 'ibadet i to isto preslikavaju na širk pa kažu oblici širka ili možda veliki širk i jušriku169 kao ja'budu. Koje značenje su u dotičnom kontekstu htjeli, moramo zaključiti iz indicija njihovog govora a to nije teško ako znaš da u mes'eli tekfira mušrika imaju ispravan temelj i poznaješ njihov običaj u upotrebi tih termina. Međutim, ja ne znam ni jedan šerijatski tekst u kojem se pojam ja'budu tj. obožava nekog drugog mimo Allaha neograničeno koristi u značenju kalupa a ne suštinskog 'ibadeta i isto važi za pojam jušrikun tj. pridružuju nekog drugog Allahu. 165
Ovdje je spomenuo opis približavanja, tj. „teqarruba“. U ovim riječima je jedan od dokaza da Qarni tekfiri mušrike i da ne vjeruje da čovjek ako ’ibadeti nekom drugom mimo Allaha prije uspostave argumenta nad njim može biti musliman ‐ muvehhid. Dakle, nakon ovoga je navažnije da se precizno odredi značenje velikog širka u ’ibadetu i da se nauče pravila tekfira pojedinca i onoga koji ga ne tekfiri. 167
Robovanje i obožavanje. 168
Prezent glagola obožavati, robovati. 169
Prezent glagola ešreke (od riječi širk) u trećem licu jednine što znači pridruživati. 166
154 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Dakle, ovo je njihova privatna terminologija koju su uveli zbog meni nepoznatog razloga!170 Ako se pojam „jušriku“ koristi u pitanju malog širka onda je taj tekst uvijek popraćen indicijama koje ukazuju na to da se ne radi o velikom širku. Ali da bude ostavljen bez indicija?! Nemoguće! Za nas je najvažnije da ukažemo na to da postoje ljudi koji imaju navedenu terminologiju. Još jednom na stranici 228 kaže: „Da li s obzirom da se samim priznanjem171 ostvaruje argument u aslud‐dinu u smislu da onaj koji upadne u širk i 'ibadeti drugom mimo Allaha ili se ne pridržava šerijata uopšteno nema opravdanja u neznanju i te'vilu, to znači da svako ko upadne u neko djelo od djela vanjskog širka, ili presudi (uzme za sudiju) laičkim zakonom, neminovno mora biti kafirom zbog samog svog vanjštinskog djela?“ Obratite pažnju! Na početku pasusa koristi pojam „'ibadeti“ i „širk“ u suštinskom smislu a na kraju korist pojam „djelo od djela vanjskog širka“ u smislu kalupa poput sedžde Mu'aza Poslaniku, ., kojom je želio pozdrav a ne 'ibadet. Zatim, u pogledu laičkog zakona spominje stvar koja mnogim ljudima može biti razlogom propasti kod Allaha ako ne razumiju terminologiju autora i njemu sličnih, a ja se bojim da je Nusret iz ove knjige „naučio“ poređenje sedžde pozdrava sa tehakumom tagutu i suđenjem šejtanskim zakonima jer ovu knjigu posjeduje odavno i često je pokušavao dokazati našu grešku tim poređenjem. Prije nego što objasnim u čemu je poenta, želim da nastavim sa citatom sve dok ponovo ne dođemo do spomena laičkog zakona jer sam i ja sam na početku razmatranja autorovih riječi zastao i učinilo mi se da autor proturječi sam sebi ali sam na kraju shvatio šta je njima želio, a to nije ono što je možda shvatio Nusret, Allah mu popravio stanje! Kaže Qarni: „Neophodno je da napravimo razliku između propisa kufra u suštinskom smislu i onoga što se veže za srce i presude nad pojedincem sa kufrom u vanjštini zbog toga što nije neminovno da se sa svakim djelom od djela širka u vanjštini željelo ono čime se ostvaruje 'ibadet drugom mimo Allaha, jer je moguće da ga uradi ne 170
Kao da su htjeli da postave temelj za opravdanje Ibn ’Usejmina i sličnih njemu čije riječi ukazuju na netekfirenje mušrika prije uspostave argumenta! 171
Na ar. „iqrar“, kojim se misli na izgovoranje šehedeta tevhida. EBU MUHAMMED
155 u smislu približavanja nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Otuda,neophodno je da se provjeri njegovo stanje prije presude kufrom nad njim da bi se uklonila ta mogućnost, osim ako njegovo djelo apsolutno ne podnosi drugo značenje osim značenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) drugom mimo Allaha. Tada se nad njim presuđuje kufrom zbog nepostojanja mogućnosti da je imao drugu namjeru. Isto tako je i sa onim koji uzme za sudiju172 (sudi) laičke zakone, jer moguće je da to ne radi zbog neznanja o osnovi pridržavanja šerijata, i da tim djelom ne prkosi, već možda misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja šerijata. Pa njegovo neznanje biva sa strane nepostojanja znanja o suprotstavljanju njegovog djela osnovi pridržavanja šerijata ne sa strane neznanja o suštini pridržavanja (iltizām).173 Te je neophodno da se provjeri (stanje) prije tekfira i da se uspostavi argument i ukloni šubha.“174 Kada sam pročitao ovaj govor, odmah sam shvatio koliko može biti opasan za mnoge ljude i bilo mi je čudno zašto autor, nakon cijele knjige i konstatacije da tehakum ulazi u aslud‐din, na kraju spominje rečenicu poput ove iz koje se razumije da se suđenje šejtanskim, tj. laičkim zakonom, odnosno uzimanje njega za sudiju (hakema) može sastati sa aslu dinil islamom, uz opasku da on izričito napominje da se radi o opisu koji ruši osnovu pridržavanja šerijata. Znači, opasnost leži u tome što se iz njegovih riječi može shvatiti uvjerenje da se uzimanje „laičkog zakona“ za sudiju može sastati sa aslu dinil islamom a to je laž na Allaha i Njegovog Poslanika. Na više mjesta u knjizi, autor konstatuje da je iltizām, tj. pridržavanje samo šerijata Allaha hukmom i tehakumom, nutrinom i vanjštinom, uvjet ispravnosti aslud‐dina. Vidjeli smo ga gdje kaže da je onaj koji ne zna da se mora pridržavati samo šerijata kafir u osnovi. Takođe kaže da je kafir onaj koji namjerno presudi tagutskim zakonom, odnosno negira islam zbog tahkima šejtanskog zakona zbog toga što se taj opis nikada ne može sastati sa tevhidom Allaha u hukmu i tehakumu jer je njime učinio sudijom (hakemom) nekog drugog mimo Allaha i sada odjednom ovo! Razmišljao sam o tome da tokom cijele knjige nije pravio razliku između nepostojanja opravdanja neznanjem u usmjeravanju suštinskog 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha i takhima tagutskog zakona, a ovdje to naizgled radi, 172
Tahkim. Zna da šehadet kojeg izgovara nalaže obaveznost pridržavanja šerijata u uopštenom smislu ali ne zna da „njegovo suđenje laičkim zakonom“ ruši osnovu tog pridržavanja! 174
Upozoravam čitaoca da je Qarni u svojoj knjizi napravio niz greški u pitanju mes’ele uspostave argumenta u opšte poznatim pitanjima uslovljavajući uvjete koji su potrebni za uspostavu argumenta u manje poznatim pitanjima (mesa’il khafijjeh). 173
156 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA negirajući islam zbog usmjeravanja 'ibadeta nekom drugom mimo Allaha ostavljajući ga uz opis suđenja laičkim zakonima, rekavši između ostalog da je moguće da osoba koja to radi ne zna da time ruši osnovu držanja samo šerijata iz čega se nameće shvatanje da je neznanje osobe o tome da se njen postupak ne može sastati sa aslu dinil islamom opis koji sprečava negaciju njenog islama. Usljed toga se upitah zašto to isto ne kaže za osobu koja usmjerava suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha i približava mu se jer između ove dvije vrste nema razlike!? Na početku sam pomislio da je pogriješio u suštini i da njegovu grešku mogu dokazati njegovim riječima lično. Na koji način? Putem dokazivanja da se vjerovanjem u obaveznost pridržavanja samo šerijata, hukmom i tehakumom, što je kod autora uvjet ispravnosti aslud‐dina, ostvario argument u pogledu zabrane svakog opisa koji ga ruši poput pridržavanja (iltizām) tagutskog zakona ili uzimanja istog za sudiju makar u jednom pitanju. Menhedž autora je da se izgovaranjem šehadeta, tj. potvrdom ili priznanjem (iqrar) nad čovjekom ostvaruje argument u pogledu Allahove jednoće (tevhida) i pridržavanja samo šerijata Allaha, hukmom i tehakumom i slično. Odgovoriću mu kao što je Ebu Batin odgovorio onome koji je za uspostavljenost argumenta u pogledu zabrane širka pored postojanja naredbe činjenja 'ibadeta samo Allahu uslovio poseban dolazak zabrane činjenja velikog širka uz činjenicu da se pametni ne razilaze da nije od uvjeta tekfira da osoba koja je upala u prestup zna propise koji se na njen prestup nadovezuju. Dokaz za posljednje je da je Allah u suri Et‐Tevba protekfirio ljude koji su se „samo igrali i zabavljali“, tj. koji su se za vrijeme pohoda na Tebuk rugali učenjacima i hafizima ashaba Allahovog Poslanika, ., ne želeći da time postanu nevjernici i ne znajući da se na njihovo „samo igranje i zabavu“ nadovezuje propis tekfira. Allah mi je dao riješenje i neka Mu je neizmjerna hvala. Naime, shvatio sam da autor pojmom „laički zakon“ misli na suprotan propis kojeg neki kadija musliman iz neznanja pripiše Allahovoj vjeri, kao što je ashab Qudameh ibn Maz'un, /, pripisao islamu dozvoljenost pijenja vina dobrim vjernicima, kojeg ashabi nisu protekfirili, ali su od njega tražili da se pokaje ili će ga protekfiriti i ubiti kao murtedda, pa se on pokajao, a Omer je naredio da se izbičuje zbog pijenja vina. Dakle, Qarni ovaj suprotni zakon Allahovom naziva „laičkim zakonom“ i njega poredi sa nekim oblicima širka uz činjenicu da njihovi počinioci ponekad mogu biti opravdani. Onaj koji je upao u oblike širka, uz nepostojanje namjere da tim djelom želi ono čime se ostvaruje značenje suštinskog 'ibadeta EBU MUHAMMED
157 nekom drugom mimo Allaha, a posljednji neznanjem da je to djelo suprotno šerijatu i prije svega nepostojanjem namjere uzimanja tagutskog propisa za zakon i sudiju. Vrati se riječima Qarnija i vidjećeš da ne izlaze iz ovoga! Pa s obzirom da je stvar onakva kakva jeste, kažemo da se mi s Qarnijem u tome u potpunosti slažemo i da smo mi to davnih dana jasno i glasno objašnjavali na našim predavanjima. Ne slažem se sa njegovim terminom, zato što taj termin sugerira neželjena značenja koja ljude izvode iz vjere, ako ih pogrešno shvate, kao što se moguće desilo Nusretu, Allah mu popravio stanje i pomogao mu da izađe na put istine! Primjer kojim bi približio značenje u kojem El‐Qarni upotrebljava pojam „tahkim laičkog zakona“ bi mogao biti da dvojica muslimana posvjedoče kod kadije da je 'Amr pio vino i kadija prihvati to svjedočenje i konstatuje da je 'Amr pio vino, a zatim želeći da ispita stanje 'Amra u vjeri, sazna da je 'Amr dobar vjernik i od onih koji vjeruju i rade dobra djela a zatim se boje Allaha i vjeruju i rade ihsan, kao što se spominje u ajetu sure El‐Ma'ideh, kojeg je Qudameh pogrešno protumačio, pa nakon toga kadija kaže: „Sud je konstatovao da je 'Amr pio vino. S obzirom da je on od vjernika o kojima Allah kaže to i to, sud presuđuje da 'Amr nije počinio grijeh“ te svojim djelom, tj. presudom na stanje 'Amra kojeg je spomenuo i konstatovao spusti propis (hukm) „nemanja grijeha“ iz kojeg se vidi da je kod tog kadije pijenje vina pod tim uvjetima dozvoljeno. Ovo Qarni zove presudom laičkim zakonom zbog toga što ga nije propisao Allah već ga je „postavio čovjek“, a mi je ne nazivamo tim imenom, ne dao Allah, iako je ova presuda tagut, jer iz toga može proizići shvatanje da je onaj koji namjerno uzme tagutski sud za sudiju musliman. Zato smo na lancu predavanja o tehakumu objasnili da sudija može upasti u djelo velikog kufra, a da ne bude kafir i da može presuditi tagutom, a da ne bude kafir. Ali eto, opet nema puno razlike između naše upotrebe pojma „tagut“ u spomenutom kontekstu i autorove upotrebe termina „laički zakoni“ s tim što se čitaocu kod prvog puta, ako ne shvati srž govora, automatski može nametnuti značenje namjernog uzimanja tagutskog laičkog zakona za sudiju. Ako bi kadija rekao: „Sud presuđuje francuskim zakonom“ ili engleskim, ili zakonom Ka'ba sina Ešrefa175 ili zakonom vračara iz „plemena Džuhejne“, takav je 175
Jedan od jevrejskih taguta za vrijeme Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, koji ga je vrijeđao i time srušio svoj ugovor s njim i muslimanima usljed čega su ga muslimani pod vođstvom Muhammeda sina Mesleme, radijAllahu ’anhu, ciljano i preciznim zahvatom eliminirali. 158 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA kafir na licu mjesta po idžma'u muslimana, jer je s time povjerovao176 u taguta i njegov zakon i podigao ga na stepen sudije mimo ili uz Allaha, koji mu ne dolikuje i koji pripada samo Allahu. Time je u pogledu njega prešao granicu svejedno što možda ne zna da se taj zakon taguta u vanjskom opisu suprotstavlja šerijatskom propisu ili što misli da može uzeti tagutski zakon za sudiju ako je njegov propis u vanjštini identičan šerijatskom. Štaviše, kafir je i onaj koji prvom ne negira islam, jer nije izvršio kufr u taguta koji u sebi sadrži tekfir mušrika. I neka je hvala Allahu i na početku i na kraju! Međutim, autor takođe ima čudan govor u pitanju tehakuma zakonima laičkih sudnica u stanju nužde (darure) i Halidi, kada ga je u toj mes'eli kritikovao, nije pogriješio. Ja sam koliko god je to bilo moguće pokušao da izvučem El‐
Qarnija, i u toj mes'eli ću mu, u slučaju da je želio ružno značenje, odgovoriti njegovim govorom lično, jer bi on u tom slučaju sam sebi proturječio. Da nas Allah sačuva urzoka Svoje srdžbe. Njegov govor na tu temu ću spomenuti na odgovarajućem mjestu. Allahulmuste’an! Molim Allaha da sačuva islam i muslimane od svih iskušenja u vjeri! Već sam skrenuo pažnju na to da El‐Qarni slično postupa i sa govorom šejhul‐
islama Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, rahimehullah, u pogledu onoga koji 'ibadeti turbetu El‐Kivvaz, te riječi šejha „'ibadeti“ tumači u značenju kalupa a ne suštinskog 'ibadeta. 'Ali El‐Hudajr, Halidi, Ebu Merjem i mi to tumačimo u smislu negacije tekfira kazne a potvrđivanja imena širka i suštinskog 'ibadeta turbetu, kao što vam je poznato. Kaže El‐Qarni, prenoseći riječi šejha Sulejmana ibn Sehmana, koji objašnjava menhedž šejha Muhammeda u pogledu tekfira i uvjetovanja uspostave argumenta: „Znaj da učenjaci islama i njihova braća među tragaocima za znanjem, koji su na njihovom putu, idu menhedžom šejhul‐islama Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, i da su uzeli u obzir sve njegove riječi o građanima stanovnika Nedžda i njihovim beduinima, koji su živjeli u njegovom vremenu. Pa su uzeli u obzir njegove riječi na “šestom mjestu“ kojeg je prepričao iz biografije (sire) spuštajući ga na beduine stanovnika Nedžda, s obzirom da se pri njima uspostavio opis koji za sobom povlači tekfir, nakon što su pozivani tevhidu Allaha i nakon uspostave argumenta nad njima i upozorenja. Uzeli su i njegove riječi u Vanjskim riječima i djelom. 176
EBU MUHAMMED
159 pismu kojeg je napisao Šerifu kada ga je pitao o stvarima zbog kojih tekfiri ljude i zbog kojih se bori protiv njih. Isto tako ono što je spomenuo u pismu Suvejdiju i da tekfiri ljude sveobuhvatno ('umumen), a isto tako i ono što spominju njegova djeca u tim mes'elama, a mi ćemo navesti ono što su spomenuli. „Rekao je šejhul‐islam Muhammed b. 'Abdulvehhab u svom pismu Šerifu nakon što je spomenuo zbog čega tekfiri ljude i bori se protiv njih od stvari koje su poznate kao njegovi stavovi: „Što se tiče laži i potvore, poput njihovih riječi da mi tekfirimo sveobuhvatno ili da onoga koji je u stanju da u svojoj zemlji ispolji svoj din obavezujemo na hidžru k nama, ili da mi tekfirimo onoga koji ne tekfiri177 i ne bori se, i drugo slično i gore od tog; sve je to laž i potvora i stvar kojom odvraćaju ljude od Allahovog dina i Njegovog Poslanika. Pa ako ne tekfirimo onoga koji 'ibadeti kipu koji je na kaburu Ahmeda El‐
Bedevija zbog njihovog neznanja i nepostojanja nekog ko bi im skrenuo pažnju, pa kako da tekfirimo onoga koji nije učinio širk u Allaha ako ne učini hidžru nama i ne tekfiri178 i ne bori se. Slavljen neka si Ti, ovo je ogromna potvora! Naprotiv, mi tekfirimo četiri vrste zbog njihovog suprotstavljanja Allahu i Njegovom Poslaniku.“ To je suprotno onome na čemu su te neznalice koji tekfire ljude sveobuhvatno179 i tekfire onoga koji nije učinio hidžru kao što je poznato od njih...“. Mi ovaj tekst šejha Muhammeda i šejha Sulejmana razumijemo u potpunosti, ali je problem kada dođu neznalice i ljudi bolesnih srca, koji ne znaju vjeru islam, njene temelje i temelje učenjaka, a zatim svoje stavove počnu „argumentirati“ sličnim citatima. Ima li šta opasnije za nearape, koji se pripisuju islamu, od glupaka koji je nekako naučio samo malo arapskog jezika a zatim se dočepao knjiga i počeo soliti pamet ljudima, pretvarajući se time u šejtanovog glasnogovornika a da toga ni svjestan nije. Tumačeći riječi „...'ibadeti kipu“ El‐Qarni u fusnoti kaže: „Šejh ovdje ne želi reći da je onaj koji 'ibadeti drugom mimo Allaha180 opravdan neznanjem. Predmet ovog govora ovdje je ono što se tiče vanjštinskih propisa. Pa 177
Ova rečenica je „dokaz“ mnogim neznalicama da „tekfir mušrika“ nije od aslu dinil islama. Njeno tumačenje je jedan od ciljeva ove knjige. 178
Ne tekfiri mušrike. 179
Kažu da se nad svakim pojedincem ostvario argument i da je kod Allaha kafir kufrom kazne jer šejh ovdje govori o tekfiru kufrom kazne. Isto tako nije ispravno da musliman vjeruje da je svaki pojedinac u darul‐kufru u suštini mušrik nad kojim nije uspostavljen argument, zbog toga što je moguće da u darul‐kufru žive muslimani koji kriju svoj din a nisu ispoljili jasan kufr i širk. 160 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA kada bi se kategorički znalo da oni imaju namjeru činjenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) Ahmedu El‐Bedeviju ili drugom, ne bi bili opravdani neznanjem.“ Pripisuje šejhul‐islamu Muhammedu da riječ „'ibadeti“ kojom je opisao vanjštinu tih ljudi koristi u ovom citatu u značenju kalupa i oblika a ne u značenju suštinskog 'ibadeta iz kojeg neminovno proizilazi postojanje nevjerstva u vjerovanju ili djelima srca. Iako ovo smatramo greškom u koju je El‐Qarni upao, ističemo da je bitno da nam se ne suprotstavlja u temelju. Ovo važi za svaku osobu koja pogrešno protumači govor učenjaka na način koji ne ruši temelj vjere i koji za sobom povlači optuživanje učenjaka ili običnih muslimana da ne znaju da onaj koji usmjerava suštinski vanjski181 'ibadet nekom drugom mimo Allaha nije musliman. Posljedice pogrešnog shvatanja govora učenjaka u ovoj mes'eli smo lično okusili na svojoj koži u slučaju potpisnika proglasa koji su daleko od tevhida kao nebo od zemlje, a koje su Nusret i Bilibani, nakon sve naše borbe i svoje ćutnje, uzeli za „selefijsku braću“ a nas svrstaše u džehennemsku paščad i haridžije koji „govore bez dokaza“. Tako zalim postade mazlum a mazlum postade zalim. Borci za din postadoše izdajnici vjere a stari dokazani munafici i prodane duše, robovi dinara i dirhema postadoše mudžahidi i mučenici. Teško li se vama od Allaha! Zaista ste prešli sve granice. Varljive li su ovo godine! Obim ove knjige ne dozvoljava da detaljno objašnjavamo govor šejha Sulejmana b. Sehmana i šejha Muhammeda, ali ćemo se na njega površno osvrnuti, inšaAllah. U sklopu ove knjige doći će poglavlje u kojem ćemo obraditi menhedž šejhul‐islama Ibn Tejmijje i šejha Muhammeda i njegovih sljedbenika od djece, unuka i drugih, u mes'eli pravljenja razlike između imena širka ili kufra širka prije uspostave argumenta i imena kufra nakon uspostave argumenta, gdje ćemo ponoviti ono što smo davno objasnili, a to je da se tekfir sa aspekta uspostave argumenta i da li biva prije ili poslije njega djeli na dvije vrste; tekfir prije i tekfir poslije argumenta. Svejedno radilo se o srčanom ili vanjskom suštinskom širku. Vjerujte mi, moja braćo i poštovane sestre u islamu i ostali čitaoci, da mi se od ovoga momenta otvaraju vrata shvatanja osnove jedne druge šubhe Nusreta i 180
Pogledaj kako El‐Qarni koristi pojam „’ibadeti drugom mimo Allaha“ u značenju mimo značenja suštinskog velikog širka i suštinskog obožavanja drugog mimo Allaha. Mi pojam „’ibadeti nekom drugom mimo Allaha“ koristimo u značenju suštinskog velikog širka i ’ibadeta drugom mimo Allaha i nije nam poznat nijedan vjerski tekst u kojem se pojavljuje El‐Qarnijeva upotreba. A Allah najbolje zna! Allahulmuste’an! 181
Ona stvar koja vanjsko djelo čini suštinskim ’ibadetom je namjera a ne uvjerenje, a vanjsko djelo često ne ukazuje kategorički na namjeru. Allahulmuste’an! EBU MUHAMMED
161 Bilibanija, na koju sam odgovorio u raznim predavanjima, koja se ogleda u njihovoj tvrdnji da njima nije obaveza da tekfire počinioca velikog širka prije uspostave argumenta zbog toga što ne prave razliku između kufra i širka „kao mi“ već, kao jedan dio učenjaka ehlus‐sunneta, smatraju da su oni sinonimi.182 Na ovu njihovu šubhu ću, inšaAllah, odgovoriti kada dođe vrijeme za nju. Mutevatir su predaje i dokazi da Bilibani govori da ne mora tekfiriti mutehakima tagutu zbog toga što su učenjaci rekli da je to veliki kufr a nije veliki širk a u jednom interenetskom razgovoru s jednim od naše braće, iz istog razloga ne tekfiri tagute pokreta Hamas. Allahulmuste’an! Paralelno tome vrlo je moguće da su naišli na nekog koji koristi El‐Qarnijevu terminologiju i vidjeli da ne negira islam onome „koji 'ibadeti drugom mimo Allaha“ uz konstataciju da je upao u vanjsko djelo kufra, i zaključili da to ima veze sa razilaženjem učenjaka u pitanju jesu li kufr i širk sinonimi ili ne uz vjerovanje da onaj dio učenjaka koji kaže da su ova dva pojma sinonimi vjeruje da kufr nikako ne biva prije uspostave argumenta i da je to njihov mezheb u pogledu velikog širka takođe.183 Da Allah sačuva! Ukratko rečeno i s ciljem da se razjasne te stvari odmah kako bi mogli nastaviti sa knjigom rahat duše i srca, osnova njihove greške u tome se ogleda u činjenici da nisu shvatili riječi Qarnija ili bilo koga drugog koji ih spominje. Ne znaju njihovu terminologiju i to da oni koriste riječ „'ibadeti“ kako u značenju vanjskih kalupa i oblika tako i u značenju suštinskog 'ibadeta, a isto tako i pojmove oblici širka ili djela širka ili možda čak veliki širk i „jušriku“. Pa su ih zatekli kako u njima opravdavaju neznanjem i ustežu se od tekfira ljudi koji upadnu u neki „oblik širka“, iako ti isti ljudi ne opravdavaju neznanjem onoga koji suštinski 'ibadeti184 nekom drugom mimo Allaha, pa su to sve onda pomješali sa mes'elom koja nema veze s time a tiče se pitanja jesu li kufr i širk jedno te isto ili ne, pripisujući ulemi Nedžda a i nama da vjerujemo da se ime širka mora dobiti iz „kalupa i oblika“. 182
Razilaženje učenjaka u pogledu toga da li su kufr i širk sinonimi ili među njima postoji razlika je čisto terminološko i na njega se na nadovezuje nijedan jedini propis. 183
Na ovo ukazuju stavovi Bilibanija i jednog njegovog „ahbaba“ iz Misra kojeg su lično preda mnom ispoljili rekavši da ne prave razliku između kufra i širka. Među učenjacima islama ne postoji niko ko vjeruje da kufr koji se ne može sastati sa osnovom imana ne biva osim nakon uspostave argumenta, a kamoli da kaže da je to propis širka takođe na osnovi uvjerenja da su kufr i širk sinonimi. Dakle, ovo je još jedna izmišljotina neznalica! 184
Vjerujem da se pojmovi „usmjeravanje ’ibadeta“ i „’ibadeti“ smiju koristiti samo u značenju suštinskog ’ibadeta nekog drugog mimo Allaha, a ako se desi da ga neko upotrebljava u značenju činjenja nekih oblika i kalupa pred nekim drugim mimo Allaha kao što je Mu’az uradio sedždu Poslaniku i kao što je Allah naredio melekima da učine sedždu Ademu vjerujemo da treba ostaviti tu upotrebu i taj pojam koristiti samo u značenju kojeg sam spomenuo. Nisam zapazio da je El‐Qarni pojam „usmjeravanje (sarf) ’ibadeta drugom mimo Allaha“ koristio izvan značenja suštinskog velikog širka iako si vidio da pojam „’ibadeti“ koristi u značenju kalupa i oblika. 162 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ulema Nedžda i mi smo čisti od toga, s time što Qarni spominje u knjizi da danas valjda postoje neki koji to rade, a Allah najbolje zna. Čak i da takvi postoje, Qarnijeva terminologija je diskutabilna i onaj koji dobro poznaje govor učenjaka Nedžda ne može a da ne pomisli da Dr. El‐Qarni ili nije čitao njihove knjige, koliko god to nekima zvučalo čudno, ili ih ne shvata ili namjerno otvara ova vrata radi ciljeva i uz namjere koje su poznate samo Gospodaru džinna i ljudi.185 Ovoliko je ovdje dovoljno. Dakle, mnogi ljudi ne poznaju ni menhedž učenjaka Nedžda niti naš, a to im se nije desilo osim zbog nepoznavanja osnove suštine islama. Jer, da su poznavali suštinu islama nikad ne bi uzeli riječi nekih ljudi poput Qarnija i protumačili ih u značenju suštinskog širka a drugom pripisali da je nedvojbeno na neistini, ili da je to menhedž jednog djela učenjaka kojeg nisu dužni prihvatiti. Da su poznavali suštinu osnove islama kako treba vruhnac koji im se mogao desiti je kada vide riječi Qarnija i drugih ljudi sa sličnom terminologijom koja je za njih trenutno nepoznata, da vjeruju da Qarni opravdava neznanjem i te'vilom počinioca suštinskog velikog širka kao što se dogodilo Halidiju. Na kraju krajeva ni Halidi nije puno kriv obzirom da je Qarni pogriješio u tumačenju značenja citata šejha Muhammeda b. 'Abdulvehhaba, kao što je slučaj sa 'ibadetom kipu na kabru Bedevija. Pored toga kažem da bih, kada bih poznavao detalje situacija koje je pred sobom imao šejh Muhammed, mogao presuditi da li je u ovom pitanju u pravu Qarni ili Halidi, ’Ali El‐Hudajr, Ebu Merjem i mi. Kao što rekoh, među nama, s obzirom da su nam temelji isti, nije problem da drugačije protumačimo određeni slučaj ili citat učenjaka. Problem je da tekfirimo jedan drugog a ne poznajemo terminologiju onoga kojeg smo zbog nje protekfirili, a to opet na kraju ulazi u idžtihad u tekfiru pojedinca iz ljubomore prema vjeri koji se gradi na ispravnim temeljima za kojeg iskreni i kvalifikovan ima nagradu kod Allaha iako pogriješi a to se dešavalo čak i među ashabima. Šta onda reći ako neko od nas u nekoj mes'eli greškom protekfiri čovjeka koji koristi Kur'anske termine o 'ibadetu drugog mimo Allaha i veliki širk za neko svoje „privatno“ značenje, a isti taj se do guše uvalio u ostale mukeffirate kao što su lojalnost prema tagutima, vjerovanje i propagiranje da su taguti muslimani i 185
Mnogi ljudi nisu shvatili menhedž šejha Muhammeda i učenjaka da’ve u pravljenju razlike između tekfira prije i poslije argumenta pa mu zbog toga ili pripisuju da ima dva mišljenja u mes’eli opravdanja neznanjem u velikom širku ili da neke osobe o kojima je rekao da „’ibadete drugom mimo Allaha“ nije protekfirio zato što je njihovo djelo kod njega u datom trenutku podnosilo neko drugo značenje mimo značenja suštinskog ’ibadeta drugih mimo Allaha, pripisujući mu time da pojam „’ibadeti drugom mimo Allaha“ koristi za opise koji nisu suštinski veliki širk. EBU MUHAMMED
163 legitimni vladari kojima se u Allahovom dinu obaveza pokoriti, dozvoljavanje tehakuma tagutu mimo stanja prisile i bez šubhe prisile i slično! Qarni na idućoj strani kaže: „Iz prethodnog govora šejha imama i učenjaka da've je postalo jasno da je njegov menhedž u tekfiru pojedinca menhedž ehlus‐sunneta iz kojeg ne proizilazi neminovno, s obzirom da ne opravdavamo neznanjem u suštinskom širku, da nad svakim koji upadne u nešto od djela vanjskog širka presudimo da je mušrik. Naprotiv, potrebno je da provjerimo njegovo stanje i da uspostavimo argument nad njime u pogledu toga da je ono što on radi 'ibadet kojeg ne zaslužuje osim Allah,186 jer je moguće da on na primjer ne zna da je to 'ibadet.187 To se ne zna osim posebnim dokazom,188 a ne putem opšteg argumenta fitrom i uopštene potvrde. Prema ovome njegov govor u vezi neopravdavanja neznanjem se tumači u smislu suštinskih propisa (ahkāmul‐bātin) i (u smislu) da je onaj koji 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha mušrik jer nije moguće da musliman ne zna da 'ibadet ne zaslužuje osim Allah, jedino, i nije moguće da u tome ima šubhu. Onaj koji to ne zna ili u tome ima šubhu u osnovi (nikad) nije bio musliman. Kao što se njegov govor u pogledu opravdanja neznanjem tumači u smislu onoga što se veže za vanjske presude jer se to tiče parcijalnih stvari, gdje je moguće da musliman ne zna da su širk,189 pa se neće donijeti presuda da je kafir zbog samog upadanja u njih, dok se nad njim ne uspostavi poseban poslanički argument u vezi njega.“190 Eh moja braćo! Ovaj citat je ogromne važnosti za nas a spoznaja postojanja ovakvog načina prilaska stvarima od strane nekih ljudi je bila stvar kojom mi je Allah dao ogroman rahat, elhamdulillah. Prvi put sam se sa ovim tumačenjem 186
Na ar. „la tesihhu illa lillah“. Qarni ne želi reći da onaj koji usmjerava suštinski ’ibadet drugom mimo Allaha ne znajući da je to ’ibadet opravdan jer kao što smo vidjeli čovjek ne opravdava neznanjem u suštinskom velikom širku što je ’aqida svakog muslimana. Već želi reći da ona osoba koja čini „oblik ili kalup“ ’ibadeta pred nekim drugim mimo Allaha ne želeći time „približavanje“ (teqarrub) ili značenje kojim biva ’ibadet poput željenja njega njime i posjvećivanja ’ibadeta njemu, ne znajući da je taj oblik i kalup Uzvišeni propisao ograničivši ga samo na Sebe, u tome nekada može biti opravdana. Iz ovoga se zaključuje jedan drugi propis a to je propis osobe koja zna da je Allah određene oblike i kalupe učinio vidovima ’ibadeta samo Njega i pored toga nastavlja u njihovim činjenju pred drugim mimo Allaha a slučaj takve osobe se često može protumačiti kao izigravanje sa pravom Uzvišenog Allaha koje se ogleda u ograničenosti tog oblika i kalupa samo na Njega, dželle ve ’ala. Dakle, s time nema igre! 188
Oblici i kalupi ’ibadeta, kao i detaljni propisi Uzvišenog, se neznaju osim poslanicom. Ali, značenja pojma ’ibadeta, hukma i tehakuma, slijeđenja i pokornosti u uopštenom smislu su urođeni u čovjeku i bez njih nema tevhida. 189
Ovim riječima Qarni misli na postupke poput „sedžde pozdrava Poslaniku“, ’alejhisselam, koju je uradio Mu’az, radijAllahu ’anhu. 190
Davabitut‐tekfir, str. 234 187
164 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA susreo prošlog ramazana kada sam na jednom od arapskih foruma diskutovao sa jednim arapom, čije su pisarije moguće došle do Nusreta i drugih. Ovo kažem jer sam čuo da ih neki djele po Beču. Taj Arap je u sklopu odgovora neo‐haridžijama u njih uvrstio i „grupu Ebu Merjema Kuvajćanina“, kojeg slijede „neuki stranci“. Ja sam, nakon što sam to saznao, došao na forum i diskusija je počela. Ukratko rečeno, nakon nje sam zaključio da se taj tip svo vrijeme prema nama ophodio kao da mi tekfirimo pojedinca zbog „činjenja kalupa i oblika“, i da tekfirimo onoga koji njih ne tekfiri sve to sa pristrastnom željom da odbrani razne svoje „velikane“ među „mudžahedinima“ i drugim. Ja sam, iako sam mu predočio svoje stavove, pojasnio da ne tekfirimo pojedinca osim zbog jasnog velikog širka. Međutim, on je tokom cijelog našeg razgovora iz riječi „veliki širk“ shvatao značenje kalupa i oblika na način koji će doći nakon nekoliko redova. Iznenadio se kada je čuo da ne tekfirimo onoga koji sumnja u djelić Allahove moći,191 i mnoge druge mes'ele u kojima ne tekfirimo pojedinca počinioca poput “pitanja sedže pozdrava“ a kamoli da tekfirimo onoga koji ga ne tekfiri. Bilo kako bilo, mi smo se ispucali, a ja sam tek kasnije shvatio značenje „njegovih termina“, a ne znam da li je on ikad shvatio značenje naših. Vjerovatno jeste. Ebu Merjem je nakon toga napisao nekoliko odgovora na njegove šubuhate i neznanja, kojim ga je Allah zbog početne namjere da ne traži istinu već da po svaku cijenu brani „mudžahide“ znajući da ne tekfire vladu Hamasa, jer je to opšte poznato u „džihadskim“ krugovima, iskušao, kao što se svo vrijeme trudio da njihov menhedž u pogledu opravdavanja neznanjem svede na kalupe i oblike širka pored toga što na primjer 'Abdulqadir b. 'Abdul'aziz spominje opravdanje onoga koji učini sedždu kipu i slično kao i onoga koji uopšteno negira obračun i proživljenje. Ja ću, na odgovarajućem mjestu, spomenuti teoretski moguća opravdanja onih koji „opravdavaju neznanjem u velikom širku“ i pojasniti pravila kojima se mora podrediti tumačenje njihovih riječi, inšaAllah. Govorio je da „mudžahidi“ kažu da je ono što radi „Hamas“ bez sumnje veliki kufr, ali ih ne tekfire zbog toga što hamasovci imaju šubhu da su prisiljeni i to pripisuje autoru djela „Mi smo zalutala omladina“. Ovo, ako je istina, je menhedž samo nekih od njih koji 191
Ovo se tiče osoba koje vjeruju da su određene stvari „nemoguće“ iako su one u suštini moguće. Pa onaj koji vjeruje da su „nemoguće“ kaže da se Allahova moć ne tiče nemogućeg. Poput osoba koje bi zbog vjerovanja da je zemlja ploča negirale da je nemoguće da Allah stvori da čovjek krene od jedne tačke i nastavi putovati dok se ne vrati na nju, ne znajući da je zemlja okrugla. EBU MUHAMMED
165 izbjegavaju tekfir „Hamasa“ dok njihovi prvaci i glavešine imaju nevjerničko uvjerenje u mes'eli opravdanja neznanjem u velikom širku, pa ne tekfire čak ni učenjake rafidija ako se nad njima nije uspostavio argument a kamoli njihove neznalice kao što ćeš vidjeti u govoru Zavahirija koji se oslanja na „svoju verziju“ knjige „El‐džam’i fi talebil‐’ilm eš‐šerif“ autora 'Abdulqadira sina 'Abdul'aziza. Nakon toga smo posebno pričali o mes'eli mjesta tekfira mušrika u tevhidu kojeg je na početku definisao kao predanost Allahu 'ibadetom i pokornošću i odricanjem od širka i mušrika da bi na kraju naše rasprave, iz razloga koji će ti se dodatno razjasniti iako sam već postavio najvažnije temelje, u definiciji tevhida izostavljao dodatak „odricanje od mušrika“. Ali naša braća su ga tada lovili uvijek na isti način. Ta rasprava je snimljena, elhamdulillah, i moji odgovori su bili duži i sastoje se od četiri dijela, a administracija stranice tog foruma je zaključala temu i zabranila joj prilaz tako da više niko ne može ući, nakon što je jedan od braće iz Kuvajta, uz dogovor sa tim tipom, pozvao Allahovo prokletsvo na onoga koji griješi.192 Da vas ne zamaram... Tokom knjige ćete se upoznati sa mnogo interesantnih stvari, inšaAllah. Vratimo se prethodnom citatu Qarnija! Kao prvo, vidite da on lično konstatuje da nije moguće da čovjek bude musliman ako usmjerava suštinski 'ibadet drugom mimo Allaha iz kojeg neminovno proizilazi nevjerstvo srca, bilo to putem približavanja njemu (teqarrub) ili željenjem onog značenja kojim biva 'ibadet, ili ako ne zna da je to samo Allahovo pravo. Ovo pravilo se tiče svih opisa koji ulaze u pojam 'ibadeta u uopštenom smislu poput značenja pokornosti i slijeđenja u koje neminovno ulazi hukm i tehakum. Isto tako ste vidjeli da Qarni kalupe i oblike naziva pojmom „'ibadeti“ ali ne u suštinskom smislu. Zbog toga sam vam rekao da učenjaci pojmom 'ibadet između ostalog nazivaju „el‐mute'abbedu bihi“, tj. „ono čime nam je naređeno da 'ibadetimo Allahu, približavajući Mu se njime ulivajući u njega suštinski 'ibadet“ u šta ulaze razni oblici poput oblika ruku'a (pregibanja), sedžde i slično. Kao što činjenje toga pred nekim drugim mimo Allaha naziva djelom širka u kojem otvara vrata opravdavanja neznanjem. Ali na koji način? Kaže ako nije znao da je to 'ibadet i da je to pravo samo Uzvišenog Allaha, usljed čega ne zna da je to 192
Zaista je tog čovjeka pogodio musibet, jer je u kasnijim raspravama sa Ebu Merjemom spomenuo stvari koje dokazuju da on više ne zna ni šta je veliki širk. Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik! 166 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA što radi „djelo širk“ jer se ne može znati da li je neka jedinka ili vid 'ibadeta i taj parcijalni oblik „propisani 'ibadet“ osim poslanicom. To je ono na što smo skrenuli pažnju kada smo tumačili značenje šehadeta rekavši da se jedinke 'ibadeta kojim nam je naređeno da se približavamo Allahu ulivajući u njih značenje suštinskog 'ibadeta ne znaju osim Objavom i da u osnovi nije dozvoljeno da ih izmišljamo, te da je zbog toga temelj učenjaka da se u pitanjima 'ibadeta susteže i ništa ne izmišlja dok ne nađemo vjerski dokaz koji ukazuje da je određeni oblik 'ibadet a neki oblik 'ibadeta može biti mustehabb (pohvalno) ili vadžib (obavezno). Zato Qarni na jednom mjestu kaže da je usmjeravanje bilo kojeg, dokazom propisanog, oblika za 'ibadet samo Allahu, bio on mustehabb ili vadžib, nekom drugom mimo Njega veliki širk. Ova činjenica s druge strane ne smije značiti da se suštinski širk ne može desiti preko nekog oblika koji ne postoji u islamskim 'ibadetima, jer to poriče ono što je opšte poznato u vanjskoj realnosti, kao što ne može značiti da ljudi ne mogu obožavati samo Allaha prije dolaska poslanice. A riječi šejhul‐islama o tome da je „ime mušrika“ potvrđeno prije poslanice su poznate, kao što je opšte poznato da je moguće da čovjek ostane na urođenom instinktu (fitri) na kojem ga je Allah stvorio, bivši nevjernik u obožavanje stvorenog i obožavajući samo Allaha, što znači da je „fitra“ u stvari tevhid. Što se tiče riječi El‐Qarnija „...jer je moguće da on na primjer ne zna da je to 'ibadet“ u pasusu: Naprotiv, potrebno je da provjerimo njegovo stanje i da uspostavimo argument nad njime u pogledu toga da je ono što on radi 'ibadet kojeg ne zaslužuje osim Allah,193 jer je moguće da on na primjer ne zna da je to 'ibadet.194“ One su za mene djelimično problematične, jer mi svi znamo da je Mu'az ibn Džebel znao da je sedžda 'ibadet prije nego što je učinio pred Allahovim Poslanikom, ., želeći njome da ga pozdravi a ne da mu 'ibadeti. Tako da ne znam kako bi El‐Qarni odgovorio na ovu primjedbu, osim ako time misli reći da Mu'az 193
Na ar. „la tesihhu illa lillah“. Qarni ne želi reći da onaj koji usmjerava suštinski ’ibadet drugom mimo Allaha ne znajući da je to ’ibadet opravdan jer kao što smo vidjeli čovjek ne opravdava neznanjem u suštinskom velikom širku što je ’aqida svakog muslimana. Već želi reći da ona osoba koja čini „oblik ili kalup“ ’ibadeta pred nekim drugim mimo Allaha ne želeći time „približavanje“ (teqarrub) ili značenje kojim biva ’ibadet poput željenja njega njime i posjvećivanja ’ibadeta njemu, ne znajući da je taj oblik i kalup Uzvišeni ograničio samo na Sebe, u tome nekada može biti opravdana. Iz ovoga se zaključuje jedan drugi propis a to je propis osobe koja zna da je Allah određene oblike i kalupe učinio vidovima ’ibadeta samo Njega i pored toga nastavlja u njihovim činjenju pred drugim mimo Allaha a slučaj takve osobe se često može protumačiti kao izigravanje sa pravom Uzvišenog Allaha koje se ogleda u ograničenosti tog oblika i kalupa samo na Njega, dželle ve ’ala. Dakle, s time nema igre! 194
EBU MUHAMMED
167 ibn Džebel nije znao da je Allah, nakon što je melekima naredio da urade sedždu pred Ademom, i nakon što je sedžda pozdrava bila propisana u zakonima prijašnjih vjerovjesnika, u islamu Allahovog Poslanika, Muhammeda, ., zabranio činjenje sedžde pred stvorenjem i njen oblik ograničio samo na Sebe, bez obzira na to je li zabrana sedžde pozdrava čiji propis je Mu'azu bio nepoznat195 postojala prije tog događaja ili je zabranjena tek u tom trenutku. A Allah najbolje zna! Zbog ovoga su dakle riječi El‐Qarnija „...ne zna da je to 'ibadet“ problematične. Sve što se kaže za „oblik sedžde“ se prema ovoj osnovi može reći za bilo koji oblik šerijatskih 'ibadeta poput tavafa196 i drugih. Tako da se od pravog muslimana očekuje da će, ako nije znao da je Allah naredio da se tavaf obavlja samo oko Njegove kuće, tj. Časne Ka'be, a kojeg možda iz neznanja obavlja oko nekog kabura i slično, ne želeći time da se približi mrtvom ili bilo koje značenje kojim se ostvaruje 'ibadet, isti trenutačno ostaviti. Isto važi na primjer za oblike ljubljenja crnog kamena i propisane oblike dodirivanja Ka'be kojim obožavamo Allaha, a mušrici kao što znamo ljube kaburove koji su „kuće stvorenja“ i njih dodiruju i otiru se od njih. A u protivnom mu se može pripisati neka od vrsta kufra, poput kufra prkosa vjerskim propisima ili izigravanja vjerom i Allahovim pravom i slično. Rečeno za pojedinca važi i za zajednice sa aspekta uopštenosti. A Allah najbolje zna! Napominjem da se pojmom „oblici i kalupi širka“ nazivaju samo oni vanjski uzroci koji podnose tumačenje u nekom drugom značenju mimo značenja velikog širka, i da u njih ne ulaze na primjer moljenje meleka, mrtvih i odsutnih, što spada u traženje od stvorenja ono što je samo Allah u stanju da učini, niti traženje od taguta da propiše zakon ili njime presudi jer tagut vjerski to nije u stanju učiniti, s obzirom da se radi o djelima i osobinama u kojima je Allah apsolutno Jedan i Neovisan kao što je slučaj sa stvaranjem, vlašću i upravljanjem nebesima i zemljom kosmičkom odredbom. Veliki širk u stvaranju, vlasti i upravljanju nebesima i zemljom u sebi sadrži značenje neovisnosti od Allahove kosmičke odrebe ili neostvarenje naređenog imana u Allaha u tim djelima i osobinama, a veliki širk u propisivanju zakona, suđenju i tehakumu, u sebi sadrži neovisnost od Allahove vjersko‐zakonske odrebe i Njegovog vjersko‐zakonskog htijenja. Allahulmuste'an! 195
To ako bi se reklo da je hadis vjerodostojan. Obilaženja oko Ka’be. 196
168 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA O „tekfiru onoga koji ne tekfiri“
Govor o „tekfiru onoga koji ne tekfiri“ kojeg se šejh Muhammed odriče s obzirom na moguća značenja pojma „tekfir“ u njihovoj upotrebi i posebnosti okolnosti tekfira pojedinaca iz vanjske realnosti može protumačiti na više načina iako ja vidim da je osnova u govoru učenjaka Nedžda i ehlussunneta uopšteno da se tekfirom misli na tekfir kazne. Otuda bi značenje njegovih riječi bilo da nije tačno da šejh Muhammed tekfiri kufrom kazne onoga koji ne tekfiri mušrike. Štaviše, nije tačno da šejh Muhammed negira ime islama onome koji ne tekfiri mušrike kufrom kazne kao što se desilo njegovim učenicima u poznatoj fetvi. Čak, vallahi, nije tačno da šejh Muhammed ili bilo koji učenjak negiraju ime islama onome muslimanu koji se, oslanjajući se na prihvatljive argumente, sustegao od negacije islama određenoj osobi! To je i naš menhedž, elhamdulillah. Kako da šejh Muhammed to radi kada on lično ne tekfiri zbog velikih grijeha, višesmislenih uzroka i slično!? Ovdje se sjetih kako je jedan misirac sa imenom 'Abdul‐Akhir Hamad, nekadašnja vodeća ličnost u „El‐Džema'ah el‐islamijjeh“ iz Misra, želeći da upozori na Ebu Merjema i nas, i da objasni ljudima da negacija islama mušricima nije od aslud‐dina, tj. da tekfir mušrika nije od aslud‐dina, spomenuo ove citate tumačeći ih na „svoj način“. Tada je Abdul‐Akhir bio u Bonu a čuo sam da boravi u Njemačkoj. Molim Allaha da mu popravi stanje! Značenje „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima učenjaka
da've
Pojmom „et‐tekfir bil‐'umum“, tj. sveobuhvatni tekfir u navedenom citatu, kojeg se šejh odriče, se misli na vjerovanje da se nad svakim pojedincem ostvario argument bilo u pogledu suštinskog širka a naravno još preče i mes'eli kalupa i oblika, tj. misli se na tekfir kufrom kazne svakog pojedinca u društvu. Ovo značenje je jasno istaknuto u odgovoru šejhovih sinova na slijedeće pitanje: ‫ وﻳﺘﺴﻢ ﺑﺴﻤﺔ‬،‫ ﻣﻦ ﱂ ﺗﺸﻤﻠﻪ داﺋﺮة إﻣﺎﻣﺘﻜﻢ‬:‫ رﲪﻬﻢ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬،‫ﺳﺌﻞ أﺑﻨﺎء اﻟﺸﻴﺦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻟﻮﻫﺎب‬
‫ ﻫﻞ دارﻩ دار ﻛﻔﺮ وﺣﺮب ﻋﻠﻰ اﻟﻌﻤﻮم؟‬،‫دوﻟﺘﻜﻢ‬
„Je li dar (teritorija ili zajednica) onih koje ne obuhvata vaša vlast (imamet) i ne pripisuju se vašoj državi dar kufra i rata (harb) uopšteno?“ EBU MUHAMMED
169 Pa su odgovorili: ‫ ﻓﻬﻮ‬،‫ واﻧﺘﻬﻰ ﻋﻤﺎ ﻰ ﻋﻨﻪ وزﺟﺮ‬،‫ وأﻃﺎع رﺑﻪ ﻓﻴﻤﺎ أﻣﺮ‬،‫ أن ﻣﻦ دان ﺑﺎﻹﺳﻼم‬،‫اﻟﺬي ﻧﻌﺘﻘﺪﻩ وﻧﺪﻳﻦ اﷲ ﺑﻪ‬
‫ وﱂ ﻧﻜﻔﺮ أﺣﺪا دان ﺑﺪﻳﻦ‬،‫ ﻛﻤﺎ دل ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وإﲨﺎع اﻷﻣﺔ‬،‫اﳌﺴﻠﻢ ﺣﺮام اﳌﺎل واﻟﺪم‬
‫ وﻣﻦ‬،‫ ﺑﻞ ﻻ ﻧﻜﻔﺮ إﻻ ﻣﻦ ﻛﻔﺮ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ‬،‫ وﱂ ﻳﺘﺴﻢ ﺑﺴﻤﺔ دوﻟﺘﻨﺎ‬،‫ ﻟﻜﻮﻧﻪ ﱂ ﻳﺪﺧﻞ ﰲ داﺋﺮﺗﻨﺎ‬،‫اﻹﺳﻼم‬
‫ ﻓﻘﺪ ﻛﺬب‬،‫ أو ﻧﻮﺟﺐ اﳍﺠﺮة إﻟﻴﻨﺎ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﻗﺪر ﻋﻠﻰ إﻇﻬﺎر دﻳﻨﻪ ﺑﺒﻠﺪﻩ‬،‫زﻋﻢ أﻧﺎ ﻧﻜﻔﺮ اﻟﻨﺎس ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم‬
.‫واﻓﱰى‬
„Ono u šta mi vjerujemo i čime robujemo Allahu je da je musliman zaštićenog imetka i krvi svako ko robuje dini islamom i pokorava se svom Gopodaru u onome što je naredio i kloni se onoga što je zabranio kao što na to ukazuje Knjiga, Sunnet i idžma‘ ummeta, i nismo protekfirili nikog koji robuje dini islamom zbog toga što nije ušao u „naš krug“ i što se nije pripisao našoj državi. Ne tekfirimo osim onoga kojeg je protekfirio Allah i Njegov Poslanik a ko tvrdi da mi tekfirimo ljude sveobuhvatno ili da onoga koji je kadar da u svojoj zemlji ispolji svoj din obavezujemo na hidžru k nama je slagao i izmislio.“ ‫ وأﻗﺎم ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮك‬،‫ وأﰉ أن ﻳﺪﺧﻞ ﰲ ذﻟﻚ‬،‫ واﻟﻌﻤﻞ ﺑﻔﺮاﺋﺾ اﷲ‬،‫وأﻣﺎ ﻣﻦ ﺑﻠﻐﺘﻪ دﻋﻮﺗﻨﺎ إﱃ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ‬
;‫ ﺑﻞ ﺑﺪارﻩ‬،‫ وﻧﺸﻦ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﻐﺎرة‬،‫ ﻓﻬﺬا ﻧﻜﻔﺮﻩ وﻧﻘﺎﺗﻠﻪ‬،‫ وﺗﺮك ﻓﺮاﺋﺾ اﻹﺳﻼم‬،‫ﺑﺎﷲ‬
„Što se tiče onoga do kojeg je došla naša da’va u tevhid Allaha i u izvršenje Allahovih farzova pa odbije da „uđe“ u to i ostane na širku Allahu i ostavljanju farzova islama, takvog tekfirimo i borimo se protiv njega i napadamo ga. Štaviše i na njegov dar (teritoriju)! ‫ واﳊﺮﻣﲔ واﻟﺸﺎم‬،‫ أن أﻫﻞ اﻟﻴﻤﻦ و ﺎﻣﺔ‬:‫ ﺑﻞ اﻟﺬي ﻧﺘﺤﻘﻖ وﻧﻌﺘﻘﺪﻩ‬،‫وﻛﻞ ﻣﻦ ﻗﺎﺗﻠﻨﺎﻩ ﻓﻘﺪ ﺑﻠﻐﺘﻪ دﻋﻮﺗﻨﺎ‬
‫ ﻣﻦ اﻹﺷﺮاك‬،‫ وﻧﻨﻜﺮ ﻣﺎ ﻋﻠﻴﻪ أﻛﺜﺮ اﻟﻨﺎس‬،‫ وﲢﻘﻘﻮا أﻧﺎ ﻧﺄﻣﺮ ﺑﺈﺧﻼص اﻟﻌﺒﺎدة ﷲ‬،‫ ﻗﺪ ﺑﻠﻐﺘﻬﻢ دﻋﻮﺗﻨﺎ‬،‫واﻟﻌﺮاق‬
‫ وإﻏﺎﺛﺔ اﻟﻠﻬﻔﺎت; وأﻧﺎ ﻧﺄﻣﺮ‬،‫ وﺳﺆاﳍﻢ ﻗﻀﺎء اﳊﺎﺟﺎت‬،‫ واﻻﺳﺘﻐﺎﺛﺔ ﻢ ﻋﻨﺪ اﻟﺸﺪاﺋﺪ‬،‫ﺑﺎﷲ ﻣﻦ دﻋﺎء ﻏﲑ اﷲ‬
‫ وﺳﺎﺋﺮ اﻷﻣﻮر‬،‫ وﺳﺎﺋﺮ أﻣﻮر اﻹﺳﻼم; وﻧﻨﻬﻰ ﻋﻦ اﻟﻔﺤﺸﺎء واﳌﻨﻜﺮات‬،‫ وإﻳﺘﺎء اﻟﺰﻛﺎة‬،‫ﺑﺈﻗﺎم اﻟﺼﻼة‬
‫ ﻓﺈن اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻏﺎر ﻋﻠﻰ ﺑﲏ‬،‫اﳌﺒﺘﺪﻋﺎت; وﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء ﻻ ﲡﺐ دﻋﻮ ﻢ ﻗﺒﻞ اﻟﻘﺘﺎل‬
.‫ وﻏﺰا أﻫﻞ ﻣﻜﺔ ﺑﻼ إﻧﺬار وﻻ دﻋﻮة‬،‫اﳌﺼﻄﻠﻖ وﻫﻢ ﻏﺎرون‬
„Naša da’va je došla do svih protiv kojih smo se borili. Štaviše, ono u što smo činjenično ubjeđeni i u šta vjerujemo je da je naša da’va došla do stanovnika Jemena, Tihame, Dva Harema, Šama i ‘Iraqa, i da su shvatili da mi naređujemo 170 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ikhlas197 ‘ibadeta samo Allahu i da poričemo ono na čemu je većina ljudi od širka Allahu, poput dove drugim mimo Allaha, traženja pomoći od njih u tjeskobi, traženja od njih da ispune želje i potrebe i pomognu u muci, i da mi naređujemo da se klanja namaz i daje zekat i ostale stvari islama. I da zabranjujemo razvrat i zla djela i ostale inovacije. Takve nije obaveza pozivati prije borbe jer je Vjerovjesnik, ., napao Benil‐Mustelaq iznenadno i krenuo u pohod na stanovnike Mekke bez upozorenja ili da’ve.“ ‫ " اﻧﻔﺬ ﻋﻠﻰ رﺳﻠﻚ ﺣﱴ ﺗْﻨﺰل‬:‫ وﻗﺎل‬،‫ ﳌﺎ أﻋﻄﺎﻩ اﻟﺮاﻳﺔ‬،‫وأﻣﺎ ﻗﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻟﻌﻠﻲ ﻳﻮم ﺧﻴﱪ‬ ‫ أن أﻧﺎﺳﺎ ﱂ‬:‫ وأﻣﺎ إذا ﻗﺪرﻧﺎ‬،‫ ﻓﻬﻮ ﻋﻨﺪ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻋﻠﻰ اﻻﺳﺘﺤﺒﺎب‬،"‫ ﰒ ادﻋﻬﻢ إﱃ اﻹﺳﻼم‬،‫ﺑﺴﺎﺣﺘﻬﻢ‬
،‫ ﻓﻴﺪﻋﻮن إﱃ اﻹﺳﻼم‬،‫ ﻓﺈن اﻟﻮاﺟﺐ دﻋﻮ ﻢ أوﻻ ﻗﺒﻞ اﻟﻘﺘﺎل‬،‫ وﱂ ﻳﻌﻠﻤﻮا ﺣﻘﻴﻘﺔ أﻣﺮﻧﺎ‬،‫ﺗﺒﻠﻐﻬﻢ دﻋﻮﺗﻨﺎ‬
‫ ﻓﺈن أﺑﻮا ﺣﻠﺖ دﻣﺎؤﻫﻢ‬،‫ ﰒ ﻳﻜﻒ ﻋﻨﻬﻢ‬،‫ ﻓﺈن أﺟﺎﺑﻮا ﻓﺈﻧﻪ ﻳﻘﺒﻞ ﻣﻨﻬﻢ‬،‫وﺗﻜﺸﻒ ﺷﺒﻬﺘﻬﻢ إن ﻛﺎن ﳍﻢ ﺷﺒﻬﺔ‬
.‫وأﻣﻮاﳍﻢ‬
„Što se tiče njegovih riječi, ., 'Aliji, /, kada mu je dao zastavu i rekao: „Idi spokojno dok ne dođeš do njihovog predgrađa a zatim ih pozovi u islam“, to se kod učenjaka tumači u smislu pohvalnosti (istihbab). Ako bi pretpostavili da postoje ljudi do kojih naša da'va nije došla i koji ne poznaju suštinu naše stvari, takve je obaveza pozvati prije borbe, pa će biti pozvani u islam i šubha će im biti otkonjena ako imaju šubhu. Pa ako se odazovu bit će im prihvaćeno i biće ostavljeni, a ako odbiju, njihovi životi i imetak postaju dozvoljenim.“198 Posljedice pogrešnog shvatanja pojma „sveobuhvatni
tekfir“
Danas postoje neki ljudi koji negacijom „sveobuhvatnog tekfira“ u riječima šejha Muhammeda „dokazuju“ da je on ljude tih zajednica (dijār) smatrao muslimanima sa aspekta uopštenosti i da je obaveza da i mi današnje dijare kufra smatramo muslimanskim ili stanovništvo muslimanima sa aspekta uopštenosti uprkos tome što su danas proširene i nametnute i zavladale sve vrste kufra, od laičkih zakona, njihovih taguta i robova, do oholjenja prema islamu, izigravanja sa njegovim propisima, a da ne govorimo o tome da ljudi ne poznaju suštinu islama. 197
Čistoću od širka. Ed‐Durerus‐senijjeh 9/253 198
EBU MUHAMMED
171 Pogledajte u njihove „daije“, koji se godinama bave „izučavanjem nauka“ koji još uvijek ne znaju šta je suština islama, a isti takav slučaj je i sa „borcima“, među kojima mnogi sigurno imaju dobru namjeru, ali se u svom poznavanju i praktikovanju vjere ne razlikuju puno od svojih „daija“, među kojim su i „poštovani branioci taguta“, koji svojim fetvama ubijaju njihovu braću po menhedžu i obavezuju na pokornost tagutu i desetine stvari od kojih skoro svaka sama po sebi izvodi iz vjere. Dakle, ne smijemo se razići u pogledu temelja, a moguće je da se raziđemo u pogledu pojedinaca, pogotovo u pitanjima koja se tiču tevhidul‐uluhijje199 u kojem je teže ustanoviti opis suštinskog velikog širka u pogledu kojeg se muslimani ne razilaze nego u pitanjima koja se tiču tevhidur‐rububijje200 i slično, ili izreka koje na značenja jače ukazuju nego djela. Ovo je što se tiče tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti ali govor o temeljima je skroz druga stvar i ja u svojoj da'vi govoreći o velikom širku i odricanju od njega i onima koji se nisu odrekli od mušrika sam uvijek govorio o temeljima, a ne sprovođenju toga u vanjskoj realnosti, jer tu dolazi mes'ela nestanka prepreka tekfira pojedinca. Ako vjerujem da je neki pojedinac kafir to je zbog toga što sam u pogledu njegovog slučaja idžtihadio i što sam ubjeđen da zaslužuje tekfir. U slučaju nekih čovjek svoju presudu gradi na ubjeđenju zbog samo jednog uzroka, a u pogledu drugih dobije ubjeđenje zbog skupa stvari i indicija vezanih za te osobe i svi ovi problemi koje imamo danas bi nestali kada bismo imali svoj dar i svoje sudstvo, jer bi se tada muslimani odvojili od mušrika, a u dārul‐islamu ehlul‐kitabije nose odjeću kojom se razlikuju od muslimana. Isto tako bi bilo ako bismo radili po pojašnjenoj metodi odnosa prema činjenju kalupa i oblika 'ibadeta pred stvorenjem ili njemu nakon što smo se složili da se nad narodom sa aspekta uopštenosti uspostavio argument u pogledu toga da je Allah te kalupe i oblike ograničio samo na Sebe i da ih nije dozvoljeno činiti pred stvorenjem ili njemu i ne bi došlo do problematičnih razilaženja u pogledu pojedinaca. Tekfir pojedinca je, kao što rekoh, predmet idžtihada. 199
Tevhidul‐’ibadeh odnosno tevhid Allaha u djelima robova (’ibadet). Ovo je praktični tevhid. Tevhid u gospodarstvu odnosno jednoća Allaha u Svojim djelima. 200
172 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 3.7 Odricanje od suštinskog velikog širka
Sada ćemo preći na drugu važnu temu, inšaAllah, a tiče se mes'ele odricanja od suštinskog velikog širka iako je dodatak „suštinski“ potreban samo u pogledu vanjskih uzroka tekfira koji mogu biti predmet višesmislenosti. Nema sumnje da je odricanje od suštinskog velikog širka uvjet za ispravnost aslu dinil islama i da se odricanje tiče kako kategorije ili roda velikog širka tako i svih vrsta i jedinki suštinskog velikog širka a onaj koji u ovo ne vjeruje je kafir, koji nije učinio kufr u taguta i koji ne zna šta je islam zbog toga što vjeruje da se islam ostvaruje bez odricanja od velikog širka. Kafir je ne samo zbog poricanja tekstova objave, već prije svega zbog neostvarenosti aslud‐dina iz kojeg se izvodi ime i opis islama. Nekim „ljudima“ je puno teško kada se spomene riječ „odricanje“ jer osjećaju i znaju da ona znači više nego rečenica „ostavljanje“ velikog širka. Pričajući o ovim mes'elama sa jednim čovjekom, koji ima šubhe poput Nusreta i Bilibanija, spomenuh riječ „odricanje“ i citat šejha 'Abdurrahmana koji će doći malo kasnije u kojem je upotrijebio ovaj kur'anski termin, on mi reče da je bolje da se kaže „tedžerrud“ (ostavljanje)201 nego odricanje. Rekoh mu, ne vallah, jer se u tekstovima objave koliko je meni poznato na više mjesta spominje riječ odricanje a riječ tedžerrud nikad nisam vidio. 3.8 Odricanje od svake jedinke taguta i kufr u nju
ukazuje na odricanje od svake jedinke suštinskog velikog
širka i kufr u njega
Na obaveznost odricanja od svakog velikog širka između ostalog ukazuje obaveza odricanja od svake jedinke taguta i mušrika. Iako je bez sumnje osnova da se čovjek odrekne širka, ali Allah prvo spominje odricanje od taguta i mušrika da bi shvatili da se onaj koji se k'o bajagi „odriče“ od velikog širka a njime ne tekfiri tagute i mušrike, u stvari nije odrekao od velikog širka onako kako mu je to Allah naredio. Jer, da je tako on bi znao da veliki širk ruši islam pa bi vjerovao u nepostojanje islama i tevhida kod tih taguta i mušrika i tekfirio bi ih. S obzirom da je 'aqida Nusreta i Bilibanija sada da je tekfir kategorije (džinsa) ili roda taguta, 201
Otprilike. EBU MUHAMMED
173 nakon što kod Bilibanija nije bio, uvjet za ispravnost aslud‐dina, ali tekfir nekih vrsta ili jedinki nije, jer je kod njih onaj koji tekfiri kategoriju ili rod taguta a ne tekfiri neke vrste i jedinke musliman, u čemu siromasi slijede Halidija, razumijemo da je suština njihovog menhedža, iako mnogi njihovi sljedbenici toga nisu svjesni, da je onaj koji se odrekao od kategorije ili roda velikog širka ali se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki suštinskog velikog širka isto tako musliman. Kada „objašnjavaju“ to pitanje navode primjere u kojima čovjek koji ne tekfiri neke tagute kaže da je to djelo veliki kufr i suštinski veliki širk ali vjeruje da u njemu ima opravdanja neznanjem i da je onaj ko u njega upadne još uvijek musliman ‐ muvehhid ili neko drugo neprihvatljivo opravdanje, ili vjeruje da je to djelo mali kufr i mali širk, koji ne izvodi iz vjere pa zbog toga ne tekfiri te vrste ili jedinke tagute. Naravno, gore je da čovjek vjeruje da je veliki širk mali širk a vjerovanje da onaj koji upadne u suštinski veliki širk time ne izlazi iz islama i tevhida se ne može sastati sa aslu dinil islamom. Mi smo jasnim tekstovima Objave dokazali da se onaj koji ne negira islam i tevhid zbog suštinskog velikog širka nije odrekao velikog širka a kamoli onaj koji ga smatra malim širkom. Jer, ostavljanje negacije islama i tevhida zbog velikog širka kategorički ukazuje na nepoznavanje islama i tevhida i značenja 'ibadeta nekog drugog mimo Allaha u islamu ili na prkošenje Uzvišenom Allahu. Onaj koji ne pravi razliku između obožavanja taguta i velikih grijeha je još gori. Podsjećam čitaoca da ja ovdje ne govorim o nekom pojedincu u vanjskoj realnosti čije djelo može biti predmet razilaženja, već govorim o temeljima, a kada se dogovorimo oko temelja, preći ćemo na njihovo sprovođenje, a podjela Nusreta i Bilibanija i njihovih prijatelja i sljedbenika predstavlja njihov temelj. Kada riješimo ovo pitanje lahko ćemo lupiti od zid njihovu 'aqidu prema kojoj je onaj koji ne tekfiri kategoriju ili rod taguta nevjernik a musliman ako tekfiri kategoriju ili rod taguta a ne tekfiri neke jedinke ili vrste. Govoreći o ovoj mes'eli, kao što ćemo vidjeti u drugom djelu knjige, kažu da u kategoriju ili rod taguta ulaze taguti Židova, kršćana i drugih skupina koji se ne pripisuju dini islamu i da je onaj koji njih ne tekfiri kafir, a ko ne protekfiri neke jedinke taguta koji se pripisuju dini islamu koji su upali u isto u šta su upali taguti Jevreja i kršćana na primjer je još uvijek musliman ‐ muvehhid opravdan neznanjem. Vidjećeš da iz njihovih riječi proizilazi da ni tekfir taguta Židova i kršćana nije od aslud‐dina i da će morati da prihvate naš menhedž istine ili da ostave svoj temelj i odu dalje u zabludu i da kažu da tekfir taguta Židova i kršćana nije od aslud‐dina kao što tekfir nekih jedinki koji se pripisuju dini islamu nije od aslud‐
dina i mnoge druge laži koje proizilaze iz njihovog temelja. 174 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Mes'ela: iz menhedža onih koji zagovaraju da tekfir nekih vrsta ili jedinki taguta ne ulazi u aslud‐din proizilazi da odricanje od nekih vrsta ili jedinki suštinskog velikog širka ne ulazi u aslud‐din.
3.9 Ibn 'Usejmin i opravdanje neznanjem u velikom
širku
Upoznali smo se se činjenicom da neke osobe koriste termine „djelo od djela širka“ ili „oblik od oblika širka“ i „ja'budu“ tj. 'ibadeti u značenju koje nije suštinski veliki širk i 'ibadet nekom drugom mimo Allaha već u značenjima koja se mogu sastati sa aslud‐dinom; u to ulazi oblici velikog kufra u kojima postoji opravdanje neznanjem, pitanja malog širka i kufra i one slike koje u vanjštini podnose tumačenje u značenju velikog i malog širka. Što se tiče oblika velikog kufra u mes'elema u kojima se može opravdati neznanjem tu nije ništa problematično. Problem može nastati iz upotrebe pojmova „ja'budu“, tj. 'ibadeti ne u značenju suštinskog 'ibadeta, ili pojmova „djelo od djela širka“ ili „veliki širk“ ili „jušriku“ ako time ne misli na suštinski veliki širk pa da neko na to nadoveže uvjerenje da je onaj koji „iz neznanja“ obožava drugog mimo Allaha i pridružuje Mu druge u Njegovim pravima musliman ‐ muvehhid, kao što se danas dogodilo. Ibn 'Usejmin je u svojoj knjizi „Eš‐šerhul‐mumt'i 'ala zadil‐mustaqni'“ spomenuo govor iz kojeg se razumije da vjeruje da je onaj, koji iz opravdanog neznanja 'ibadeti kaburu (grobu) ili nekom evliji, musliman i da ga nije dozvoljeno tekfiriti prije uspostave argumenta. Ali, s obzirom da smo vidjeli da postoji mogućnost da određeni ljudi pojmom „'ibadeti“ ne žele značenje suštinskog 'ibadeta, ostaje mogućnost da Ibn 'Usejmin pojmom „'ibadet kaburu ili evliji“ nije mislio na suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom. Meni je, iskreno rečeno, kada sam prvi put vidio taj govor Ibn 'Usejmina, toliko bilo čudno i teško da povjerujem da se čovjeku sa njegovim znanjem moglo dogoditi da ne zna da onaj koji ne obožava samo Allaha već mimo Njega obožava druge nije musliman ‐ muvehhid. Kako razumjeti riječi Ibn 'Usejmina?! Allahulmuste’an! Izvoli njegove riječi: 175 EBU MUHAMMED
‫وﻟﻜﻦ ﻫﻞ ﺗﻘﺒﻞ دﻋﻮى اﳉﻬﻞ ﻣﻦ ﻛﻞ أﺣﺪ؟‬
‫ ﻻ‬:‫ وﻗﺎل‬،‫ أو اﳊﺞ‬،‫ أو اﻟﺼﻮم‬،‫ أو اﻟﺰﻛﺎة‬،‫ وﺟﺤﺪ اﻟﺼﻼة‬،‫ ﻓﺈن ﻣﻦ ﻋﺎش ﺑﲔ اﳌﺴﻠﻤﲔ‬،‫ ﻻ‬:‫اﻟﺠﻮاب‬
‫ ﻟﻜﻦ ﻟﻮ ﻛﺎن‬،‫ ﻓﻼ ﻳﻘﺒﻞ ﻗﻮﻟﻪ؛ ﻷن ﻫﺬا ﻣﻌﻠﻮم ﺑﺎﻟﻀﺮورة ﻣﻦ دﻳﻦ اﻹﺳﻼم؛ إذ ﻳﻌﺮﻓﻪ اﻟﻌﺎﱂ واﻟﻌﺎﻣﻲ‬،‫أﻋﻠﻢ‬
،‫ ﻓﻴﻘﺒﻞ ﻣﻨﻪ دﻋﻮى اﳉﻬﻞ وﻻ ﻳﻜﻔﺮ‬،‫ أو ﻛﺎن ﻧﺎﺷﺌﺎً ﺑﺒﺎدﻳﺔ ﺑﻌﻴﺪة ﻋﻦ اﻟﻘﺮى واﳌﺪن‬،‫ﺣﺪﻳﺚ ﻋﻬﺪ ﺑﺎﻹﺳﻼم‬
‫ وﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔـ أﻋﲏ ﻣﺴﺄﻟﺔ اﻟﻌﺬر ﺑﺎﳉﻬﻞ ـ ﻣﺴﺄﻟﺔ ﻋﻈﻴﻤﺔ‬،‫وﻟﻜﻦ ﻧﻌﻠﻤﻪ ﻓﺈذا أﺻﺮ ﺑﻌﺪ اﻟﺘﱠﺒﻴﲔ ﺣﻜﻤﻨﺎ ﺑﻜﻔﺮﻩ‬
‫ ﻻ ﻳﻌﺬر ﺑﺎﳉﻬﻞ ﰲ أﺻﻮل‬:‫ ﻓﻤﻦ اﻟﻨﺎس ﻣﻦ أﻃﻠﻖ وﻗﺎل‬.ً‫ وﻫﻲ ﻣﻦ أﻋﻈﻢ اﳌﺴﺎﺋﻞ ﲢﻘﻴﻘﺎً وﺗﺼﻮﻳﺮا‬،‫ﺷﺎﺋﻜﺔ‬
،‫ إﻧﻪ ﻣﺴﻠﻢ‬:‫ وﻳﻘﻮل‬،ً‫ ﻓﻠﻮ وﺟﺪﻧﺎ ﻣﺴﻠﻤﺎً ﰲ ﺑﻌﺾ اﻟﻘﺮى أو اﻟﺒﻮادي اﻟﻨﺎﺋﻴﺔ ﻳﻌﺒﺪ ﻗﱪاً أو وﻟﻴﺎ‬،‫اﻟﺪﻳﻦ ﻛﺎﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
‫ واﻟﺼﺤﻴﺢ أﻧﻪ ﻻ ﻳﻜﻔﺮ؛ ﻷن أول ﺷﻲء ﺟﺎءت ﺑﻪ‬.‫وإﻧﻪ وﺟﺪ آﺑﺎءﻩ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا وﱂ ﻳﻌﻠﻢ ﺑﺄﻧﻪ ﺷﺮك ﻓﻼ ﻳﻌﺬر‬
ِ
‫[ ﻓﻼ ﺑﺪ‬15 :‫ﺚ َر ُﺳﻮﻻً{ ]اﻹﺳﺮاء‬
َ ‫ﻴﻦ َﺣﺘﱠﻰ ﻧَـ ْﺒـ َﻌ‬
َ ‫ } َوَﻣﺎ ُﻛﻨﱠﺎ ُﻣ َﻌ ﱢﺬﺑ‬:‫ وﻣﻊ ذﻟﻚ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،‫اﻟﺮﺳﻞ ﻫﻮ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
.‫ وإﻻ ﻓﻼ ﻳﺴﺘﺤﻖ اﻟﻌﺬاب‬،ً‫أن ﻳﻜﻮن اﻹﻧﺴﺎن ﻇﺎﳌﺎ‬
“Ali da li se od svakog prihvata tvrdnja neznanja? Odgovor: Ne! Jer onaj koji živi među muslimanima i niječe namaz ili zekat ili post ili hadždž i kaže: „Ne znam!“, njegove riječi se ne prihvataju, jer je to neminovno poznato u dini islamu s obzirom da ga zna učenjak i običan čovjek. Ali ako je tek primio islam, ili je odrastao u pustinji dalekoj od gradova od njega će se prihvatiti tvrdnja neznanja i neće se protekfiriti, ali ćemo ga podučiti, pa ako ustraje nakon objašnjenja presudićemo da je kafir. Ova mes’ela, mislim na mes’elu opravdanja neznanjem, je velika i teška, i spada u mes’ele koje su najviše izučavane i predstavljane. Ima ljudi koji su generalizirali i rekli: „Nema opravdanja u temeljima dina kao što je tevhid. Pa kada bi našli muslimana u nekim gradovima ili dalekim pustinjama da ’ibadeti kaburu ili evliji i da govori da je musliman i da je našao svoje pretke na tome i da nije znao da je to širk, ne opravdava se. A ispravno je da se ne tekfiri, jer prva stvar s kojom su došli poslanici je tevhid, a Uzvišeni je pored toga rekao: (Mi ne kažnjavamo sve dok ne pošaljemo poslanika.) ‐ El‐Isra’ 15 Tako da je neophodno da čovjek bude zulumćar, inače ne zaslužuje kaznu.“202 202
Eš‐Šerhul‐mumti’i 6/193 (Šamilah) 176 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ako bi njegove riječi „'ibadeti kaburi ili evliji“ protumačili u smislu suštinskog 'ibadeta a to je ono značenje koje se njome želi u tekstovima Kur'ana i Sunneta, značenje koje se neminovno nameće je da Ibn 'Usejmin vjeruje da je mušrik musliman. Na to ukazuje činjenica da je izabrao da je ispravno da se ne tekfiri onaj koji 'ibadeti kaburi ili evliji a nijednom nije negirao da je musliman kojim se deklariše. Allahulmuste’an! Ako bi rekli da je pojmom „'ibadeti kaburu ili evliji“ mislio na kalupe i oblike poput El‐Qarnija, stvar je jasna i Ibn 'Usejmin ne opravdava neznanjem u suštinskom velikom širku, što je mezheb svih muslimana. Međutim, kako sada presuditi Ibn 'Usejminu u ovoj mes'eli? Vjerujem da je prije svega potrebno da se poznaje njegova „tradicija“ ('urf) u upotrebi pojma „'ibadeti“ jer samo tako možemo odrediti koje značenje je u njegovom govoru „zahir“, tj. ono što se automatski nameće i ono čije zanemarivanje znači obaranje komunikacije koja je specifika ljudskog roda. Bez toga njegov govor ukazuje na preovladavajuće i daleko prevagnuto mišljenje, tj. „radžih i merdžuh“. A preovladavajuće kod mene, koje ne mora biti „zāhir“, je da se njegove riječi „'ibadeti kaburi ili evliji“ protumače u šerijatskoj tradiciji i upotrebi, a to je suštinski 'ibadet nekom drugom mimo Allaha a za očekivati je da ljudi koji se pripisuju znanju, poput Ibn 'Usejmina, koriste vjersku terminologiju i to je osnova. Dalje, ako Ibn 'Usejmin koristi pojam „'ibadeti kaburu ili evliji“ u „privatnom značenju“, a zna značenje tog pojma u šerijatu i da će ljudi iz njega shvatiti da je onaj koji suštinski 'ibadeti nekom drugom mimo Allaha, musliman ‐ muvehhid koji je ostvario 'ibadet samo Allahu, zašto nije na to upozorio?! Jer i El‐Qarni koji se, iz meni nepoznatih razloga, poveo za tom terminologijom je ponavljao više puta da onaj koji 'ibadeti suštinski nekom drugom mimo Allaha ne može biti musliman. To bih uradio i ja u slučaju da koristim njihovu terminologiju i imam ispravno vjerovanje. Treća, kod mene najslabija, mogućnost je da Ibn 'Usejmin govori o suštinskom 'ibadetu nekog drugog mimo Allaha i da negacijom tekfira želi negirati tekfir kufrom kazne i ono što se nadovezuje na kufr nakon uspostave argumenta na što ukazuje njegov govor o kazni i da se potvrđenost islama mušriku u njegovom govoru razumije samo iz oprečnog shvatanja. Međutim, to pobijaju lično njegove riječi u kojima kaže: EBU MUHAMMED
177 „Pa kada bi našli muslimana u nekim gradovima ili dalekim pustinjama da ’ibadeti kaburu ili evliji i da govori da je musliman i da je našao svoje pretke na tome i da nije znao da je to širk, ne opravdava se.“. Pa je rekao: „kada bi našli muslimana“!, tj. muslimana koji 'ibadeti kaburu ili evliji! A opcija kojom bi ga i ovdje mogli izvući je da se kaže da je, mimo toga što se potvrđenost suštinskog islama spomenutom razumije samo metodom oprečnog shvatanja, moguće da Ibn 'Usejmin pojmom „musliman“ želi reći da je takav musliman samo u pravnom smislu, tj. da je musliman samo u nekim propisima poput zaštićenosti života, imetka i krvi i slično, tj. nije kafir u njima kufrom koji biva nakon argumenta. Najbolji način za provjeru ovog stava bi bio da se on i slični njemu upitaju da li će ovaj „musliman“ ako umre na „'ibadetu kaburima i evlijama ući u Džennet“? Pa ako bi to negirao znali bi da mu nije pripisao suštinski islam i tevhid, i da vjeruje da je on u suštini mušrik. Da li je moguće da je El‐Qarni svojim govorom htio postaviti temelje kojim će se spriječiti tekfir Ibn 'Usejmina?! I da li je Ibn 'Usejmin ona osoba na koju neprestano aludira 'Ali El‐Hudajr kada kaže da danas postoje neki koji opravdavaju neznanjem u velikom širku i to dokazuju pitanjima sljedbenika strasti i novotarija od sekti koje su još uvijek unutar okvira islama?! Znamo da je Albani bio u velikom, opšte poznatom musibetu, ali nije nemoguće da je 'Ali El‐Hudajr upravo ciljao na Ibn 'Usejmina kao što sam sto posto ubjeđen da je na nekim mjestima upozoravao na novotariju El‐Qarnija u mes'eli traženja dove od mrtvih poput riječi čovjeka: „O Allahov Poslaniče! Zamoli Allaha da mi oprosti!“ gdje El‐Qarni kaže da je to novotarija, a ne veliki širk i to pripisuje shvatanju Ibn Tejmijje, a 'Ali El‐Hudajr kaže da je to veliki širk. Ja sam prilično dosta pročitao o ovoj mes'eli i došao sam do zaključka da je ona suštinski veliki širk i na nju ću se osvrnuti u drugom djelu ove knjige prilikom govora o šubhi uzetoj iz govora šejha 'Abdullaha sina Muhammeda o Ibn Hadžeru El‐Hejtemiju. Dakle, kod mene je jače da Ibn 'Usejmin nije shvatio vezu između aslu dinil islama i opravdanja neznanjem u suštinskom velikom širku a oni od naše braće koji ne tekfire u sličnim stanjima zbog mogućnosti da osoba nije željela suštinsko značenje 'ibadeta i velikog širka su još uvijek naša braća u vjeri i imaju pravo na idžtihad pod uslovom da su kvalifikovani za njega, uz napomenu da tekfir pojedinca takođe zahtijeva da čovjek poznaje vjerska pravila vezana za to poglavlje. Svima nam je obaveza da onoga momenta kada nam se pokaže šta je „zāhir“ u govoru bilo koje osobe, tj. ono značenje koje se nakon spoznaje upotrebne tradicije te osobe automatski nameće, istoj shodno tome presudimo. 178 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovo je što se tiče Ibn 'Usejmina! Vjerujem da se isto može reći i za govor Ebu Basira i „'Abdulqadira bin 'Abdul'aziza“ i da, iako se iz njega može razumjeti da pripisuju islam i tevhid onome koji 'ibadeti drugom mimo Allaha, kao što se 'ibadeti Allahu, postoji prevagnuta mogućnost da su svojim govorom željeli oblike i kalupe a ne suštinski veliki širk koji se ne može sastati sa islamom posebno kada znamo da se govor uvijek tiče osoba i slučajeva u kojima se ne zna zbog čega i na koji način na primjer tavafi oko kaburova, radi sedždu pred kaburom ili kipom. Međutim, kada pokušaš da opravdaš „'Abdulqadira“ sa ove strane, on ti zatvori vrata svog opravdanja spominjući osobu koja poriče obračun i proživljenje, a da li je moguće da osoba učini „sedždu kipu vjerovjesnika i slično“ a da ona u sebi ne sadrži 'ibadet je diskutabilno i osnova je da se kaže da to nije moguće!?203 Želim reći da riječi određenih osoba mogu ukazivati na opravdanje mušrika neznanjem na preovladavajući način ili slabije od toga ali da postoji prevagnuta mogućnost da žele neko drugo značenje što nalaže spoznaju prirode njihove terminologije. A Allah najbolje zna! Sve ovo kažem radi pravde i zbog toga što mi je teško da povjerujem da onaj koji od početka svog traženja znanja sluša i čita riječi „veliki širk koji izvodi iz milleta i islama“ ne zna da se islam i veliki širk ne mogu sastati i da mušrik nije musliman. Takođe postoji jedna mogućnosti koja se može uzeti u obzir i nju ću spomenuti u drugom djelu ove knjige a tiče se osoba koje mušricima ostavljaju samo „ime islama u nekim propisima“ ne želeći time da kažu da su oni suštinski muslimani ‐ muvehhidi već da su muslimani u nekim propisima poput munafika i da ako umre u tom stanju neće ući u Džennet jer nemaju pri sebi suštinu islama a u Džennet ne ulazi osim musliman ‐ muvehhid. Međutim, ogroman je minus, ako sebe smatraju onima koji poznaju aslud‐
din, to što nisu upozorili slušaoca i čitaoca na to da se iz njihovih riječi ne smije razumjeti da je mušrik musliman. I to je ono što kod nekih može prouzrokovati razumjevanje da je prevagnujuće značenje njihovih riječi presuda mušriku islamom. A Allah im neće nepravdu učiniti. Kao što bez sumnje postoje osobe koje pripisuju islam i obećavaju Džennet osobama koje su upale u suštinski veliki širk bilo da se tiče srca, riječi ili djela tijela. Pa ako je neko u određenom momentu nedovoljno objasnio željeno značenje u svojim riječima, oni koji dolaze nakon njih su iz njihovog govora zaključili nevjerničko značenje koje se ogleda u uvjerenju da je mušrik musliman ‐ muvehhid. Utičemo se Allahu od uzroka Njegove srdžbe! 203
„Abdulqadir” opravdava neznanjem „muslimana“ koji čini sedždu kipu i negira obračun i proživljenje. EBU MUHAMMED
179 Ova zadnja mes'ela je slična stavu Ibn Hadžera El‐Hejtemija koji dar kufra koji je nekad bio pod vlašću islama i muslimana naziva darom islama uzimajući u obzir ono na čemu je taj dar bio ranije, ali dajući mu propise kufra.204 Propisi koji se vežu za kufr se ne znaju osim poslanicom te je moguće da osoba u njima pogriješi. Sve dok nije pogriješio u suštini već u terminima i nekim propisima ne znači da je osoba izgubila aslu dinil islama. Zamislivo je da su neke osobe iz hadisa „zatul‐
envat“ razumjele da je mušrik koji se pripisuje dini islamu „pravno musliman u nekim propisima“ ili da se prema njemu odnosi kao prema muslimanima, ali da to ne znači da vjeruju da osoba koja je upala u opise velikog širka ulazi u Džennet koji je zabranjen mušricima, što znači da mu negiraju tevhid i to je ono što je bitno. Spoznaja ovih opcija i mogućnosti su rezultat našeg razmišljanja i istraživanja i želje za pravdom i nisam ih našao ni u čijem govoru. Allahulmuste’an! Najveći problem je u tome što mnogi ljudi koji su govorili o ovoj mes'eli nisu shvatili vezu između aslu dinil islama i nenegiranja islama i tevhida mušricima, tagutima i mustekbirima. 3.10 Značenje pojmova kategorija ili rod, vrsta i jedinka
i pobijanje protivničkih šubhi
Da bi bolje shvatili o čemu se radi, moramo naučiti šta znače termini kategorija ili rod, vrsta i jedinka i u kakvom odnosu stoje i mogu doći. Arapska riječ za ono što sam preveo kao kategorija ili rod je „džins“, vrsta je „nev'u“ a jedinka je „ferd“. 3.10.1 Ne smije se praviti razlika između vrsta i jedinki
istog roda
Svi pametni ljudi su se složili da se ne smije praviti razlika u propisu između jedinki i vrsta istog roda ili kategorije, zbog toga što imaju istu (zajedničku) suštinu. Pojmom „kategorija ili rod“ (džins) u ovom smislu mislim na sveobuhvatno kolektivno značenje koje ne postoji u vanjskoj realnosti lično, već je u stvari teoretsko‐moždana slika i predodžba o nekom pojmu kada se on spomene kao 204
Dakle, kaže za dār kufra da je dār islama ali mu daje sve propise dāra kufra. 180 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA kada se prilikom spomena riječi insan205 u slušaocu koji zna značenje te riječi neminovno pojavi slika insana. Ta slika u vanjskoj realnosti206 ne postoji osim u svojim jedinkama. Vrste u odnosu na jedinke takođe mogu biti kategorija pa se otuda i za njih može reći da ukazuju na teoretsko‐moždanu sliku, jer u odnosu na jedinku ne postoje lično u vanjskoj realnosti. Riječ koja ukazuje na „džins“, tj. kategoriju ili rod je zajednička ili kolektivna imenica. El‐Džurdžani je rekao: „En‐nev'u (vrsta): je ime koje ukazuje na više stvari koje su različite u ličnostima... – zatim je spomenuo podjelu „vrste“ pa je rekao ‐ ...A „en‐nev'ul‐haqiqi“ (prava vrsta) je kolektivni (kullijj) koji se izriče za jednoga ili za više stvari koje imaju zajedničku suštinu kao odgovor na pitanje: „Šta je to?“ Dakle, kolektivni (el‐kullijj) je džins (kategorija), a „koji se izriče za jednoga“ je išaret na vrstu koja se ograničava na osobu. Njegove riječi: „za više stvari“ se tiču vrste čije su osobe mnogobrojne... Nazvan je njime zbog toga što je njegov bitak vrstom osnovan na razmatranju jedne (iste) suštine u njegovim jedinkama“207 Vrste kategorije insana bi mogli podijeliti, iako to nije jedina mogućnost, na crnce, bijelce, mongoloidne i slično. Podjela bi mogla biti isto na predsjednik, vratar i sportista, ali uzećemo podjelu crnci, bjelci i kinezi. Njihove jedinke bi bile npr. određeni Hasan među bjelcima, određeni Samir među crncima i određeni Muhammed među predstavnicima žute rase. Pojam insan, kao kategorija, je bez sumnje izgrađen od opisa bez kojih ne može opstojati i to su ruknovi njegovog značenja a svaki pojam ima svoje ruknove i svoju osnovu, čiji nestanak znači njegov nestanak. Kao što postoje opisi koji ulaze u oblast potpunosti, čiji nestanak ne znači nestanak osnove. Osnova suštine pojma insan kao kategorije je zajednička za sve njegove vrste i jedinke, jer sve one pri sebi imaju ruknove insanijjeta. Zato svaki čovjek koji poznaje značenje riječi insan i zna da postoje bjelci, crnci i mongoloidni, i vidi Hasana, Samira ili Muhammeda, neće posumnjati da su oni obuhvaćeni značenjem pojma insan koji je zajednička imenica u koju ulaze sve vrste i jedinke koje pri sebi imaju osnovu insanijeta. To je u prirodi (fitri) i razumu ljudi slučaj čak i onda kada neko izgubi dio tijela recimo a ovdje govorimo o aslu insanijjeta u pogledu kojeg se svi ljudi neminovno 205
Čovjek. Na ar. el‐kharidž. 207
Et‐Ta’rifat, str. 317, izdanje Darul‐kitabil‐’arabi. 206
EBU MUHAMMED
181 slažu. Ako bi neko došao i negirao asl insanijeta Hasanu, Samiru ili Muhammedu, svaki pametan čovjek bi rekao da negator asla insanijjeta ne poznaje značenje riječi insan, ili se pravi lud ili je zaista lud, ili se oholi ili namjerno laže. Isto tako bi bilo ako bi negirao da je neka od vrsta poput bjelaca, crnaca ili mongoloida obuhvaćena pojmom insan. Onaj koji im potvrdi insanijjet će naravno među njima napraviti razlike koje postoje ali ne utiču na osnovu insanijjeta. Bjelci su bjeli, crnci su crni, mongoloidi su žuti. Hasan je snažan, Samir je pametan, a Muhammed je plemenit. Sve vrste i jedinke su insani i to je opis koji je zajednički za sve njih. Može se zamisliti da neka osoba, npr., ne zna da su bjelci insani samo pod uslovom da ih nikad nije vidio ili da nije čuo o njima pa zbog toga ne zna značenje riječi „bjelci“ kao kada bi ga neko pitao: „Jesu li bjelci insani?“ i on upita: „Šta ti je to bjelci?“ Tada nije ispravno da mu drugi kaže: „Ti ne znaš šta znači riječ insan!“. Isto se kaže u pogledu osobe koje ne poznaje Samira lično, pa usljed toga negira postojanje njegove ličnosti, iako će prvo značenje koje će mu pasti na pamet biti da se najverovatnije radi o insanu jer je osnova da se imenom Samir naziva čovjek. Takođe je moguće da ne prepozna da li je neka jedinka insan ili nije u slučaju da se taj insan preruši ili se zamaskira nekim krznom ili odjelom tako da onaj koji gleda u njega ne može presuditi da li se radi o insanu ili nekom drugom biću. Pametan o ovakvom ne kaže da oklijeva zbog toga što ne poznaje značenje insana već da čovjek nije mogao presuditi zbog zamršenosti stanja zamaskirane osobe. Znanje o ovome je prirodna i razumska neminovnost. 3.10.2 Čak se i novotari slažu da se ne smije praviti
razlika između jedinki i vrsta bilo kojeg roda koje imaju
istu suštinu208 Ovaj sud važi u svim ostalim primjerima u kojima jedinke i vrste roda imaju istu suštinu209 i to su kao što rekoh shvatili svi ljudi pa i novotari među muslimanima, osim ovih „naših mudžahida“ koji sebe nazivaju ehlis‐sunnetom a o nama kažu da smo džehennemska paščad, havaridži, ili neo‐haridžije, ili tekfirovci, ili gulati (ekstremisti) i mnoge druge gluposti, koje su izrodili njihovi temelji. 208
Jedinke i vrste uvijek imaju istu suštinu! Sve moguće vrste i jedinke istog roda imaju istu (zajedničku) suštinu. 209
182 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA U drugom odgovoru jednom od naše braće u kojem sam pojasnio pitanje potpisa sam naveo primjer murdžija i havaridža i njihovog novotarskog odnosa prema suštini imana. Kod obje sekte je iman jedna cjelina s time što murdžije ne uvode djela u suštinu imana a haridžije uvode i kao ehlus‐sunnet kažu da su sva djela od suštine imana, ali nakon toga kažu da ostavljanje bilo kojeg vadžiba ili činjenje bilo kojeg harama znači nestanak imana u potpunost, jer je iman jedna nerazdjeljiva cijelina koja se ne može rasparčavati. Džehmije ne ubrajaju u suštinu imana ni riječi iako ih uslovljavaju za potvrđivanje islama u vanjštini. Kod obje skupine ono što sačinjava iman ima istu suštinu i može se podijeliti na vrste i jedinke među kojima ne prave razliku. Upravo zbog nepravljenja razlike među vrstama i jedinkama je kod haridžija svako ko ostavi bilo koji vadžib ili uradi bilo koji veliki grijeh kafir, jer je iman jedna nerazdjeljiva cjelina i sve vrste i jedinke koje ga sačinjavaju imaju istu suštinu; suština ostavljanja bilo kojeg vadžiba je da za sobom povlači nestanak imana kao i suština činjenja bilo kojeg velikog grijeha bez razlike među vrstama i jedinkama! Isto će biti i kod džehmija koji su iman ograničili samo na srce pa je kod njih iman samo spoznaja ili tasdiq (vjerovanje da je nešto istina) a nevjerstvo koje je suprotnost imanu je samo neznanje ili tekzib (poricanje) i ko god ostavi neku vrstu ili jedinku znanja ili tasdiqa bez kojih nema aslu dinil islama ili upadne u neku vrstu ili jedinku neznanja ili poricanja koja se ne može sastati sa aslu dinil islamom nema islama. Za slučajeve u kojima je moguće opravdanje neznanjem će svaku vrstu i jedinku nazvati velikim kufrom ili oblikom velikog kufra i reći da ruši islam. Niko među njima nije rekao da ako neko ima osnovu a ostavi neku vrstu ili jedinku bez koje nema aslu dinil islama još uvijek biva muslimanom ili da nije upao u veliki kufr. Sustegneće se samo kod detaljnih stvari koje se ne znaju osim poslanicom poput vjerovanja da je pijenje vina haram i slično. Ehlus‐sunnet, koji je u ovoj mes'eli i u svakoj drugoj na istini, isto tako nije napravio razliku između vrsta i jedinki koje imaju suštinu, ali je shvatio da je iman jedna raščlanjiva suština, koja se sastoji od tri različite suštine koje predstavljaju njegove stepene, pa se zbog toga iman povećava i smanjuje i ne mora značiti da je ako neko ostavi neki vadžib ili uradi neki haram time poništio osnovu imana. Pa kažu da se stepeni imana dijele na tri: 1) Aslul‐iman, tj. osnova imana, a aslud‐din je pojam užeg značenja od pojma aslul‐iman; 2) Obavezna potpunost imana (el‐kemalul‐vadžib); EBU MUHAMMED
183 3) Pohvalna potpunost imana (el‐kemalul‐mustehabb). Prvi je nazvan islamom, drugi imanom a treći ihsanom. Svaki od ovih stepeni ima posebnu suštinu od kojih svaka ima svoje vrste i jedinke. Sve tri ulaze u suštinu vjerskog imana. Ko upadne u nešto što je Allah učinio mukeffirom od opisa koji se ne mogu sastati sa aslu dinil islamom bilo da se radi o riječima, djelima ili ostavljanjima je nevjernik bez obzira da li je to uradio u cjelom značenju ili samo u nekim vrstama ili jedinkama koje se ne mogu sastati sa aslu dinil islamom. Za mukeffirate koji se nekada mogu sastati sa aslu dinil islamom će reći da su mukeffirati i neće praviti razliku među njihovim vrstama i jedinkama jer pametni u tome ne prave razliku! Isto tako će reći za vrste i jedinke obavezne i pohvalne potpunosti pa će reći da ostavljanje bilo kojeg vadžiba i činjenje bilo kojeg velikog grijeha za sobom povlači nestanak obavezne potpunosti imana i da ostavljanje bilo kojeg mustehabba imana i da činjenje bilo kojeg mekruha za sobom povlači nestanak pohvalne potpunosti imana. 3.10.3 Primjena pravila o vrsti i jedinkama istog roda na
osnovu dini islama
Primjenimo prethodno pravilo na aslu dinil islamu! Svaki pametan čovjek, a kamoli musliman, treba razumjeti da temelj islama mora posjedovati opise koji sačinjavaju njegovu osnovu čiji nestanak znači nestanak osnove. Opis o kojem ovdje govorimo je odricanje od velikog širka. Pa obzirom da je odricanje od velikog širka bez sumnje sastavni dio aslu dinil islama i njegov rukn nije moguće napraviti razliku između onoga koji se odrekao od kategorije ili roda velikog širka ali se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki velikog suštinskog širka? Razliku u tome pravi samo čovjek koji je gluplji od onoga koji je gluplji od svog magarca. Rekao je šejh Ishaq b. 'Abdurrahman: ،‫ ﻛﺎﻹﻧﺴﺎن ﻣﺜﻼ‬،‫ اﻟﺼﺎدق ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد اﳉﻨﺲ‬،‫وأﻣﺎ اﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺎم اﻟﻜﻠﻲ اﳌﺴﺘﻐﺮق ﳌﺎ ﺻﻠﺢ ﻟﻪ‬
‫ ﻓﻬﻮ ﻣﻦ اﻟﻜﻠﻴﺎت اﳌﻄﻠﻘﺔ؛ وﻣﻦ زﻋﻢ أﻧﻪ ﻳﻌﺎرض ﺑﺎﶈﺘﻤﻞ أو‬،‫ أو اﻟﺸﺮك‬،‫واﳌﻨﻮط ﺑﺎﻟﻮﺻﻒ ﻛﺎﻹﺳﻼم ﻣﺜﻼ‬
...‫أﻫﻠﻪ‬
‫ أو ﺑﺎﻟﻘﻀﺎﻳﺎ اﻟﻌﻴﻨﻴﺔ ﻓﻬﻮ أﺿﻞ ﻣﻦ ﲪﺎر‬،‫ﺑﺎﺠﻤﻟﻤﻞ‬
„Što se tiče sveobuhvatnog kolektivnog (el‐kullijj) pojma koji iscrpljuje sve što mu odgovara i kojim je ispravno nazvati svaku jedinku od jedinki kategorije/roda (džins) poput (riječi) insan na primjer, i vezanog za opis poput (riječi) islam na 184 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA primjer, ili širk, on spada u neograničene kolektivne cjeline. Onaj koji tvrdi da mu se može oponirati hipotetičkim ili uopštenim (mudžmel), ili slučajevima pojedinaca takav je zabludjeliji od svog magarca...“210 Rekoh, objasnio sam značenje termina „kullijjeh“211 a ovdje se spominje pojam „el‐kullijj“ kojeg sam preveo kao „kolektivan“ Šta znači ovaj pojam u govoru učenjaka? Ez‐Zerkeši je govoreći o podjeli imenice u jednini rekao: „Nakon toga imenica se djeli na al‐kullijj (kolektivnu) i el‐džuz'ij (parcijalnu), jer predodžba o njoj lično ili ne sprečava učesništvo mnogih u njoj ili sprečava; a prva je kolektivna (el‐kullijj). Značenje učesništva ličnosti u njoj je da njeno značenje obuhvata njihova značenja imenom i granicom212 (hadd), ne u značenju da ono postoji u njima... ‐ zatim kaže ‐ ...već postoji u razumu i to je ono što svaki razuman osjeća u sebi od značenja koja bi kada bi ih pripisao odgovarajućim ličnostima njih obuhvatila.“213 Prije nego što nastavim sa primjenom riječi šejha Ishaqa sina 'Abdurrahmana nad temeljima sekte protivnika na čije laži odgovaramo želim objasniti čitaocu prirodu greške u koju je upala osoba o kojoj šejh govori da bi shvatio zbog čega sam ja rekao da je onaj koji zagovara mezheb Nusreta i Bilibanija gluplji od onoga koji je gluplji od svog magarca. Šejh Ishaq sin šejha 'Abdurrahmana u svojoj brilijantnoj risali koja je jedan od najvećih dokaza njegove skromnosti i poznavanja islamske nauke odgovara na greške nepoznate osobe koja je pisala nešto u vezi boravka u dāru širka, tj. među mušricima, i propisima hidžre i putovanja u dar širka a u sklopu svog govora se takođe dotakla značenja ispoljavanja dina i između ostalog područje u kojem je preovladao širk a koje je nekad bilo dar islam zbog toga nazvala daru islamom. Dakle, govori se o propisima hidžre, boravka među mušricima, propisu putovanja u dar širka i tako dalje. Šejh Ishaq, neka je Allahova milost nad njime, je na način koji dolikuje samo vrhunskim učenjacima ukazao na niz greški koje je ta osoba napravila u metodologiji islamskog prava (usulul‐fikhu), pravilima argumentacije iz kojih su rezultirale greške u propisima. Taj nepoznati džahil je teritorije i zajednice kojima je nekada vladao islam a nakon toga je njima preovladao širk i riddet nazvao daru islamom i dao im propise 210
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/425 „Kullijjeh“ u poglavlju propisa koji je vezan za sveobuhvatan pojam znači pravovažnost propisa za svaku jedinku sveobuhvatnog pojma, što je već objašnjeno. 212
Ili definicijom. 213
El‐Bahrul‐muhit 2/285, izdanje Darul‐kutub. 211
EBU MUHAMMED
185 daru islama vezujući ih za ime u kojem je pogriješio. Konstatovao je da se ispoljavanje vjere u tim „dijarima“ ogleda u ispoljavanju dva šehadeta, i obavljanju vjerskih obaveza poput obavljanja namaza, učenja ezana i Kur'ana i slično i na to nadovezao dozvoljenost boravka u daru širka i putovanje u njega zanemarivši značenje ispoljavanja suprotstavljanja mušricima i svakom ko je na pogrešnom putu u onome u čemu su pogriješili. Šejh Ishaq, rahimehullah, je u odgovoru istakao da se te zajednice i teritorije ne nazivaju darom islama i skrenuo pažnju da oni učenjaci koji osvojenim teritorijama islama od strane kafira ili murtedda daju ime islama istim daju propise kufra i da je šejh Ebu Batin, rahimehullah, na čije se riječi ne shvatajući ih džahil oslonio, njima htio reći da ti dijari nemaju propis kafira u osnovi već imaju propis otpadnika i riječi onih koji takvim dijarima daju propise islama uporedio sa netekfirenjem mušrika ističući da je šejh Ebu Batin od toga čist. Da Allah sačuva! Objasnio je da je osnovni propis za boravak u dijarima širka zabranjenost a da je kod nekih učenjaka boravak u dijarima širka dozvoljen samo onima koji su u stanju da ispoljavaju svoj din tj. svoje neslaganje sa uvjerenjem naroda i to rade, a onome koji nije u stanju da to uradi je hidžra obavezna. Kod nekih učenjaka je boravak u dijarima širka apsolutno zabranjen. Objasnio je da je putovanje u dijare širka dozvoljeno samo onoj osobi koja poznaje svoj din i koja će ga ispoljavati i postavio je opšte naučne temelje iz metodologije islamskog prava koji su dovoljni kao dokaz neispravnosti mišljenja protivnika a nakon toga je detaljno odgovorio na svaki protivnikov argument. Kada razmislimo o stavovima protivnika u kojima ga je šejh kritikovao neće nam biti teško da primjetimo da protivnik ni u jednom momentu, osim u pitanju imena daru islama i njegovog propisa, nije pogriješio u suštinama iz kojih se dobijaju imena i opisi, već u propisima koje je Zakonodavac vezao za njih. Šta ovo znači? Dakle, boravak među mušricima je nazvao boravkom među mušricima i nije rekao da neke vrste i jedinke boravka među mušricima nisu boravak među mušricima ili ih nazvao boravkom među muslimanima ili rekao da se neke vrste ili jedinke boravka među mušricima mogu sastati sa boravkom među muslimanima u daru islama. Isto tako nije rekao da neke vrste i jedinke hidžre nisu hidžra ili da se neke vrste i jedinke ostavljanja hidžre mogu sastati sa izvršenjem naređenje hidžre! Nije rekao da neke vrste i jedinke putovanja u dar širka koje je dozvolio nisu putovanje u dar širka niti je rekao da se neke vrste i jedinke putovanja u dar širka mogu sastati sa ostavljanjem putovanja u dar širka. Dakle, džahil koji je gluplji od 186 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA svog magarca nije pogriješio u suštinama stvari i imenima koje se vade iz njih i nije njih učinio predmetom specifiziranja i ograničavanja kao što rade vođe ove zabludjele sekte, već je pogriješio u propisima koji se vežu za ove suštine i njihova imena i u odnosu prema njihovim dokazima. Allahulmuste’an! Šejh Ishaq sin 'Abdurrahmana, Allah im se smilovao, je spomenuo neke njegove greške i laži na islamsku nauku i rekao da su osobe koje prave slične greške gluplje od svog magarca. Navešću ti, inšaAllah, nekoliko važnih citata šejha Ishaqa u pogledu temelja islamske pravne metodologije, u koje ulazi poznavanje pravila argumentacije koji su bili dovoljni za dokazivanje greške džahila. Rekao je šejh Ishaq: ‫ ووﺟﻮب اﻟﺮد إﻟﻴﻬﻤﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد ﻧﻮع ﻫﺬا‬،‫ أﻧﻪ ﺑﻌﺪ اﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﳊﻜﻢ اﻟﺴﻨﺔ واﻟﻘﺮآن‬:‫ﻫﺬا واﻋﻠﻢ‬
‫ ﻓﻼ ﳝﻜﻦ‬،‫ ﻓﻘﺪ أﲨﻊ ﻋﻠﻤﺎء اﻟﺴﻨﺔ أﻧﻪ إذا ﺗﻮاﻃﺄ اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وﺻﺮﻳﺢ اﻟﻌﻘﻞ ﻋﻠﻰ إﺛﺒﺎت ﺣﻜﻢ‬،‫اﻹﻧﺴﺎن‬
‫ أو ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض‬،‫ ﺑﻞ إن ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض ﲰﻌﻴﺎ ﻛﺎن ﻛﺬﺑﺎ ﻗﻄﻌﺎ‬.‫أن ﻳﻌﺎرض ﺛﺒﻮﺗﻪ ﺑﺪﻟﻴﻞ ﺻﺤﻴﺢ ﺻﺮﻳﺢ اﻟﺒﺘﺔ‬
.‫ أو ﻋﻘﻠﻴﺎ ﻓﻜﺬﻟﻚ‬،‫ﺑﻪ أﺧﻄﺄ ﰲ ﻓﻬﻤﻪ‬
„Znaj da nakon predanosti presudi Sunneta i Kur'ana i obaveznosti vraćanja njima svakoj od jedinki vrste ovog insana, postoji idžma' učenjaka sunneta da kada se slože Knjiga i Sunnet i zdrav jasan razum u potvrdi nekog propisa apsolutno nije moguće da se njegovoj potvrđenosti oponira dokazom koji je sahih sarih.214 Već ako je ono što oponira tekst onda je nedvojbeno laž ili je onaj koji se njime suprotstavlja pogriješio u njegovom shvatanju, a isto tako je ako je dokaz razumski.“215 Rekoh, džahil je dozvolio boravak u dāru širka pod uslovom da se muslimanima ne sprečava da obavljaju namaz u džematu i slično od stvari s kojima se slažu i mušrici ili čak prijateljuju prema onima koji to rade, a zanemario uvjet ispoljavanja suprotstavljanja u uvjerenju i time oponirao jasnim sveobuhvatnim neograničenim tekstovima koji naređuju ispoljavanje suprotstavljanja i nije ih specifizirao (takhsis) i ograničio (taqjid) kao što smatra. Onaj koji pod izgovorom specifiziranja ili ograničavanja kaže da se neodricanje od nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili netekfirenje nekih vrsta ili jedinki taguta i mušrika može sastati sa aslu dinil islamom je napravio mnogostruko veću grešku i jasno oponirao najjasnijim, najjačim i autentičnim vjerskim dokazima. 214
Autentičan, jasan. Ed‐Durerus‐senijjeh 12/395 215
EBU MUHAMMED
187 Odavde kažemo vođama ove zabludjele sekte koji nemaju ni slovo „d“ od vjerskog ili razumskog dokaza, osim slijepog slijeđenja ovoga ili onoga, da su ono što imaju pogrešno razumjeli i da se okane laži i magaričluka. Šejh Ishaq je takođe rekao: ‫ ﻓﺄﺟﺐ ﻋﻦ‬،‫ وأﻃﻨﺒﺖ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺎﺋﻞ ﺑﻌﺾ اﻹﻃﻨﺎب‬،‫ ﻗﺪ أرﺧﻴﺖ ﻋﻨﺎن اﻟﻘﻠﻢ ﰲ ﻫﺬا اﻟﺒﺎب‬:‫ﻓﺈن ﻗﻠﺖ‬
‫ اﳉﻮاب ﻋﻦ‬:‫ ﻗﻠﺖ‬.‫ ﻟﺸﺪة اﳊﺎﺟﺔ إﱃ ﻛﺸﻒ ﻫﺬا اﳊﺠﺎب‬،‫ وإن ﺧﺮج ﺑﻨﺎ ﻋﻦ ﻗﺎﻧﻮن اﳉﻮاب‬،‫اﳌﻌﺎرﺿﺔ‬
:‫ أﻣﺎ اﺠﻤﻟﻤﻞ‬.‫ وﻣﻔﺼﻞ‬،‫ ﳎﻤﻞ‬:‫ ﻫﻮ ﻣﻦ وﺟﻬﲔ‬،‫ وإن ﻛﺎن ﻳﺴﺘﻔﺎد ﳑﺎ ﺗﻘﺪم ﳌﻦ ﺟﻌﻞ اﷲ ﻟﻪ ﻧﻮرا‬،‫اﳌﻌﺎرﺿﺔ‬
،‫ أﻧﻪ ﻻ ﺗﻌﺎرض ﺑﲔ ﻧﺼﲔ‬:‫ ﻓﻘﺪ ﺗﻘﺮر ﰲ اﻷﺻﻮل‬،‫ وأﱏ ﻟﻪ ذﻟﻚ‬،‫ﻓﺈﻧﻪ ﻟﻮ ﻛﺎن ﻣﻊ اﺠﻤﻟﻴﺰ ﻧﺺ ﰲ ﳏﻞ اﻟﻨّﺰاع‬
‫ ﻷن اﻟﺴﻨﺔ ﻻ ﺗﺘﻨﺎﻗﺾ‬،‫ وﻻ ﺑﲔ ﳎﻤﻞ وﻣﻔﺼﻞ; ﻷن اﻟﺘﻌﺎرض ﺑﲔ اﻟﻨﺼﲔ ﳏﺎل ﻗﻄﻌﺎ‬،‫وﻻ ﺑﲔ ﻧﺺ وﻇﺎﻫﺮ‬
،‫ ﻓﻴﻘﺪم اﻟﻨﺺ اﻟﺬي ﻻ ﳛﺘﻤﻞ إﻻ ﻣﺪﻟﻮﻻ واﺣﺪا‬،‫ ﻷﻧﻪ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﺻﺤﻴﺤﺎ ﻻ ﺻﺮﳛﺎ‬،‫ وﻟﻮ ﺻﺢ‬،‫وﻻ ﺗﺘﻌﺎرض‬
.‫وﳛﻤﻞ ﻋﻠﻴﻪ ﻣﺎ ﻋﺪاﻩ‬
„Ako kažeš: „Otpustio si uzda pera u ovom poglavlju i u ovim mes'elama si se na izvjestan način proširio, pa sad nam odgovori na protivljenje iako će nas izvesti iz zakona odgovora zbog veličine potrebe za uklanjanjem ovog zastora!“ Rekoh: odgovor na protivljenje, iako ga onaj kome je Allah da svjetlo može uzeti iz prethodnog, biva sa dva aspekta: uopšten i detaljan. Što se tiče uopštenog: kada bi onaj koji dozvoljava posjedovao jasan tekst (nass)216 u predmetu spora, a odakle mu to, konstatovano je u usulu da nema kolizije između dva nassa niti između nassa i zāhira,217 niti između uopštenog218 i objašnjenog,219 zbog toga što je kolizija između dva nassa kategorički nemoguća jer Sunnet međusobno ne kolizira niti se proturječi, čak i da je sahih (autentičan), jer je moguće da bude sahih (autentičan) ali nije sarih (jasan), pa da se da prednost tekstu koji ne podnosi osim jedno značenje a da se ostali protumače u svjetlu njega.“ ‫ وﻻ ﻳﻌﺎرض ﻣﺘﺤﺪ‬،‫ ﻓﺪﻻﻟﺘﻪ ﻇﻨﻴﺔ‬،‫ وﻛﺎن أﺣﺪﳘﺎ أﻇﻬﺮ‬،‫وﻗﺪ ﺻﺮح أﺋﻤﺔ اﻷﺻﻮل ﺑﺄن ﻣﺎ اﺣﺘﻤﻞ ﻣﻌﻨﻴﲔ‬
،‫ وﻻ ﺳﺒﻴﻞ إﱃ ﻧﺴﺦ وﻻ ﲨﻊ‬،‫ ﺑﻞ ﻳﻄﻠﺐ اﻟﺘﻮﻓﻴﻖ; ﰒ ﻟﻮ ﻛﺎن ﻛﻼﳘﺎ ﻣﺘﺤﺪ اﳌﻌﲎ ﰲ اﳌﻘﺎﺑﻠﺔ‬،‫اﳌﻌﲎ إﲨﺎﻋﺎ‬
216
U ovom smislu je nass ono što ima samo jedno značenje. Zahir je pojam ili tekst koji ukazuje na prevagnjujuće značenje uz mogućnost prevagnutog a nekad se tim pojmom želi ono značenje koje se automatski nameće nakon spoznaje upotrebne tradicije govornika. 218
Mudžmel. 219
Mufassal. 217
188 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ ﺧﺼﻮﺻﺎ إذا‬،‫ ﻓﺈﻧﻪ ﻣﻘﺪم ﻋﻠﻰ اﻹﺑﺎﺣﺔ‬،‫ ﻛﺎﳊﻈﺮ ﻣﺜﻼ‬،‫ أو ﲢﻒ اﻟﻘﺮاﺋﻦ‬،‫ﻓﺎﻟﺘﻮﻗﻒ إﱃ أن ﻳﻈﻬﺮ اﻟﱰﺟﻴﺢ‬
،‫ ﰒ إن اﻟﻘﻀﺎﻳﺎ اﻟﻌﻴﻨﻴﺔ ﻣﻘﺼﻮرة ﻋﻠﻰ ﻣﻮاردﻫﺎ‬.‫ ﻷن اﻟﺸﺮع ﺟﺎء ﺑﺎﳌﺼﺎﱀ اﶈﻀﺔ‬،‫ﺻﺎر أﻇﻬﺮ ﰲ ﺳﺪ اﳌﻔﺎﺳﺪ‬
‫ ﻓﻘﺪ ﻗﺮروا أن‬،‫ وﻻ ﺗﻌﺎرض اﻟﻨﺼﻮص ﺑﻮﺟﻪ ﻋﻨﺪ اﻷﺻﻮﻟﻴﲔ; ﰒ ﻟﻮ ﻛﺎن اﳌﻌﺎرض ﻣﺴﺎوﻳﺎ‬،‫ﻻ ﻳﻘﺎس ﻋﻠﻴﻬﺎ‬
‫ ﻓﻜﻴﻒ ﲟﺎ ﻫﻮ دوﻧﻪ؟‬،‫اﳌﺴﺎوي ﻣﺪﻓﻮع‬
„Učenjaci usulul‐fikha su jasno ukazali da ono što podnosi dva značenja, a jedno je prevagnjujuće, ima prevagnjujuće hipotetičko (dhanijjeh) ukazivanje220 a onome koji ima jedno značenje se ne oponira po idžma’u, već se traži mogućnost njihovog spajanja. Zatim ako bi oba posjedovali jedno značenje suprotno drugom a nema puta do derogacije niti njihovog spajanja prelazi se na sustezanje sve dok ne postane jasno koje je prioritetnije, ili na osnovu postojećih indicija, poput zabrane na primjer, jer se njoj daje prednost nad dozvoljenosti, posebno ako postane prečim u preventivi šteta jer šerijat je došao sa čistim koristima. Zatim događaji koji se tiču pojedinaca se ograničavaju na svoja stanja i na njih se ne vrši analogija, i oni ne oponiraju na bilo koji način tekstovima kod učenjaka usula. Zatim ako je oponirajući jednak konstatovali su da se jednak odbacuje, pa kako je tek sa onim što je ispod njega?“ ‫ اﻟﺬي‬،‫وﻛﻞ ﻣﺎ ذﻛﺮﻧﺎ ﳚﺮي ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺘﻨﺎ ﻋﻨﺪ اﻟﺘﺄﻣﻞ واﻟﺘﻔﺼﻴﻞ؛ ﻓﻠﻴﻌﺮض اﺠﻤﻟﻴﺰ ﺑﻀﺎﻋﺘﻪ ﻋﻠﻰ ﻫﺬا اﻷﺻﻞ‬
‫ وﻟﻴﺘﻪ ﲨﻊ ﺑﲔ اﻟﻨﺼﻮص‬.‫ وﻟﻴﺘﻌﻠﻢ ﰒ ﻟﻴﺘﻜﻠﻢ‬،‫ وإن ﱂ ﻳﺘﺨﻠﺺ ﻣﻨﻪ ﻓﻼ ﻳﺪﻋﻲ ﻣﺎ ﻟﻴﺲ ﻟﻪ‬،‫ﻳﺴﻠﻤﻪ أﺋﻤﺔ اﻟﻨﻘﻞ‬
،‫ وأﻋﻄﻰ ﻛﻞ ذي ﺣﻖ ﺣﻘﻪ‬،‫ وﱂ ﻳﻀﺮب اﻟﺼﺮﻳﺢ اﻟﺼﺤﻴﺢ ﺑﺘﻠﻚ اﶈﺘﻤﻼت‬،‫ وﺑﲔ ﻣﺎ ﻳﺴﺘﺪل ﺑﻪ‬،‫اﳌﺘﻘﺪﻣﺔ‬
‫ وﻗﻮﻓﺎ ﻣﻊ اﻟﺮﺧﺼﺔ‬،‫ وﱂ ﻳﻮﺟﺐ اﳍﺠﺮة ﻋﻠﻰ ﻛﻞ أﺣﺪ‬،‫ وﻗﻮﻓﺎ ﻣﻊ اﳌﻨﻊ‬،‫ﻓﻠﻢ ﻳﻨﻒ وﺟﻮب اﳍﺠﺮة ﻋﻦ ﻛﻞ أﺣﺪ‬
.‫ وأﺣﺴﻦ ﻋﺎﻗﺒﺔ وأﺧﻒ ﺿﺮرا‬،‫ ﻓﺈﻧﻪ ﺧﲑ ﻣﻦ اﻹﻃﻼق اﳌﺘﻜﺮر ﰲ ﻋﺒﺎراﺗﻪ‬،‫ﺑﺸﺮوﻃﻬﺎ‬
„Sve što smo spomenuli kada se promisli u detaljima važi u ovoj našoj mes'eli. Pa neka onaj koji dozvoljava procjeni vrijednost svoje robe prema ovoj osnovi koju prihvataju imami predaje pa ako se nije izvukao iz nje nemoj da tvrdi ono što mu ne pripada i neka nauči a zatim neka priča. Kamo sreće da je sastavio prethodne tekstove sa onim čime je argumentirao i da nije opalio po sarihu sahihu tim hipotetičkim stvarima i da je svakom dao njegovo pravo te da nije negirao obaveznost hidžre svakom stajući uz zabranu221 i da nije obavezao hidžru svakom 220
Misli na preovladavajuće mišljenje. Zabranu boravka u dāru širka. 221
EBU MUHAMMED
189 stajući uz dozvolu222 uz njene uvjete, jer to je bolje nego neograničene izreke koje se ponavljaju u njegovom govoru, i ima bolje posljedice i manje je štetno.“ Rekoh, ovdje pitam vođe ove zabludjele sekte, iako suština aslu dinil islama ne može biti predmet specifiziranja i ograničavanja, koji je to dokaz iz Kur'ana, Sunneta ili idžma'a koji jasno ukazuje da se neke vrste suštinskog velikog širka poput „manje poznatog“ suštinskog velikog širka ili velikog širka u hukmu i tehakumu ili netekfirenje nekih vrsta ili jedinki taguta i mušrika može sastati sa aslu dinil islamom i da suština islama koju je Allah vezao za poznati opis još uvijek postoji!? Ljubazno od vas tražimo da nam pokažete taj dokaz! Sram vas bilo! Zatim, da li je taj dokaz kojim ratujete protiv vjere Allaha koju je objavio svim vjerovjesnicima jednog značenja ili ga je moguće protumačiti u svjetlu opšte poznatog? Zatim, ako je taj dokaz „jednak“ u snazi dokazima u kojima Allah suštinu islama veže za opis odricanja od svakog velikog širka i odricanja od svakog taguta i mušrika zašto ne odbacite „te dokaze“?! Kako vas nije stid da citatima učenjaka koji se tiču pojedinaca rušite vjeru Allaha kada su se učenjaci složili da vjerski dokazi koji se tiču događaja vezanih za pojedince nemaju snagu kojom oponiraju autentičnim jasnim vjerskim tekstovima?! Zašto se kada ste vidjeli „oprečnost između vaših dokaza“ i dokaza iz Kur'ana i Sunneta niste sustegli dok vam ne postane jasno „koji su dokazi prioritetniji i jači“?! Na osnovu kojeg pravila ste dali prednost „vašim dokazima“ i riječima Halidija nad jasnim Kur'anskim ajetima, hadisima Allahovog Poslanika, ., i idžma'u svih vjerovjesnika i muslimana?! Je li jača tekstualna sveobuhvatnost ili semantička koja je osnova analogije sličnosti?! Jer ako „imate dokaz u pogledu neke jedinke širka ili taguta i mušrika“ onda vam za svaku drugu treba analogija i to je semantička sveobuhvatnost (el‐'umum el‐ma'navij) pa se morate odlučiti da li je jača tekstualna sveobuhvatnost koja ukazuje na odricanje od svakog velikog širka i svakog taguta i mušrika kao i semantička sveobuhvatnost koja iz nje proizilazi ili „vaša analogija na jedinku o kojoj posjedujete tekst“! Pa na osnovu čega dajete prednost semantičkoj sveobuhvanosti (el‐'umumul‐ma'navii) nad tekstualnom i semantičkom koja je osnova u mes'eli? Dozvolu boravka u dāru širka uz njene uvjete. 222
190 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Zašto ako je stvar došla do specifiziranja i ograničavanja i terdžiha, tj. davanja prednosti (prioriteta) jednom od dokaza a što je dokaz da se radi o idžtihadu kažete da ste vi „ehlus‐sunnet“ a da smo mi sve ono što kažete?! Napominjem da sam ova pitanja naveo da bih dokazao bankrot ovih glupaka i magaraca, čak i da je moguće da aslu dinil islam bude predmet specifiziranja, ograničavanja i slično. Šta tek treba o njima reći kada znamo da aslud‐din ne biva predmetom specifiziranja, ograničavanja, derogacije ili rasparčavanja? Dovoljan nam je Allah protiv vas i divan je On Zaštitnik. Molim Allaha da sačuva islam i muslimane od vaših jezika i srca čime On želi! Teško li se vama i onom za kojim se povodite, zar se nećete opametiti! Pa ako je onaj džahil, koji je neke jedinke boravka u dāru širka i putovanja u njega „dozvolio“ iako ih je nazivao „boravkom“ i „putovanjem“, zaslužio da se o njemu, zbog greške koju je napravio u propisu a prije toga u pravilima argumentacije, kaže da je gluplji od magaraca, pitam vođe smutnje i glavešine zablude da li je gori on ili onaj koji kaže da je neka jedinka velikog širka halal, ili da nije veliki širk, ili kaže da se može sastati sa tevhidom223 pa da čovjek uz njega bude musliman ‐ muvehhid? Isto važi za netekfirenje nekih vrsta i jedinki taguta i mušrika!!224 Nadam se da će Allah dati da ljudi razumiju i nađu istinu u ovim mojim riječima i da će shvatiti žestinu smutnje koju su poveli sijači nereda i smutnje i prkosne notorne neznalice poput Bilibanija, Nusreta, Ademija i ostalih neprijatelja da've tevhida u ovom vremenu. Allah ih ubio kuda se odmeću! Šejh nastavlja: ‫ ﻗﻮل ﺳﺎﻗﻂ ﻻ ﻳﻌﻮل‬،‫ أﻧﻪ اﺳﺘﺪل ﺑﻌﻤﻮﻣﺎت أﺣﺎدﻳﺚ ﻣﻊ ﻣﺎ ﻓﻴﻬﺎ‬:‫ ﻓﻘﻮﻟﻪ ﻋﻦ اﳌﺎﻧﻊ‬:‫وأﻣﺎ اﳉﻮاب اﳌﻔﺼﻞ‬
‫ وﻣﺎ‬،‫ ﻟﺌﻦ ﻛﺎن اﻟﺮد واﻟﻘﺒﻮل ﲟﺠﺮد اﳍﻮى‬،‫ وﻻ ﺳﺒﻘﻪ إﻟﻴﻪ أﺣﺪ ﳑﻦ ﻳﻌﺘﺪ ﺑﻘﻮﻟﻪ وﻳﺮﺟﻊ إﻟﻴﻪ; وﻟﻌﻤﺮ اﷲ‬،‫ﻋﻠﻴﻪ‬
‫ ﻓﺈن اﳋﺼﻢ ﻻ ﻳﻌﺠﺰ ﻋﻦ ﻣﺜﻞ ﻫﺬﻩ‬،‫ ﻫﻮ ﻋﻤﻮﻣﺎت وأﺣﺎدﻳﺚ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﺎ ﻓﻴﻬﺎ‬:‫ ﻳﻘﺎل‬،‫ﻻ ﻳﻼﺋﻢ اﻟﻐﺮض‬
‫ ﺑﻞ ﺑﺎﻟﻌﻠﻢ واﻋﺘﺒﺎر ﺷﺮوﻃﻪ‬،‫ وإن ﻛﺎن اﻟﺮد ﻟﻴﺲ ﺑﺎﳍﻮى‬.‫ ﻓﻼ ﻳﺜﺒﺖ ﻟﻪ ﺣﺠﺔ ﺑﺸﻲء ﻣﻨﻬﺎ أﺻﻼ‬،‫اﻟﻜﻠﻤﺎت‬
‫ ﻻ ﺟﺮم أن‬:‫ وﺣﻴﻨﺌﺬ ﻓﺄﻗﻮل‬،‫ ﰒ اﺗﺒﺎﻋﻬﺎ ﺣﻴﺚ وﺟﺪت‬،‫ ﻓﻼ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻻﺗﻔﺎق أوﻻ ﻋﻠﻰ اﻟﺸﺮوط‬،‫ﻋﻨﺪ أﻫﻠﻪ‬
،‫ ﲞﻼف ﻣﺎ ﻣﻊ اﺠﻤﻟﻴﺰ‬،‫ واﳊﺠﺞ اﻟﺴﺎﻃﻌﺔ اﻟﱵ ﻻ ﲢﺘﻤﻞ ﻏﲑ ﻣﺪﻟﻮل واﺣﺪ‬،‫اﳌﺎﻧﻊ ﻣﻌﻪ اﻟﻨﺼﻮص اﻟﻘﺎﻃﻌﺔ‬
223
Svaki od njih je promjenio vjerski propis velikog širka. A onaj koji kaže da je veliki širk mali ili da se može sastati sa islamom je pogriješio u pogledu njegove suštine. 224
Jer propis netekfirenja spomenutih je nestanak islama i tevhida, a zagovaranje postojanja islama bez tekfira svakog taguta i mušrika je promjena islama u njegovoj suštini. EBU MUHAMMED
191 ‫ ﺑﻞ ﻻ ﻳﻌﻤﻞ ﺎ إﻻ إذا ﺳﻠﻤﺖ ﻋﻦ‬،‫ﻓﺈ ﺎ أﺧﺒﺎر ﺧﺎﺻﺔ ﻻ ﺗﻌﺎرض اﻟﻌﻠﻢ اﳌﻄﻠﻖ اﳌﺴﺘﻐﺮق ﳌﺎ ﺻﻠﺢ ﻟﻪ‬
‫ ﻓﻴﺘﻌﲔ اﳉﻤﻊ ﻛﻤﺎ ﻗﺪﻣﻨﺎ؛ ودﻋﻮاﻫﻢ أ ﺎ‬،‫ وأﻣﺎ إذا ﻛﺎن اﻟﻌﻤﻞ ﺎ ﻳﻔﻀﻲ إﱃ ﺗﺮك اﶈﻜﻢ اﻟﺒﲔ‬.‫ﻣﻌﺎرض‬
،‫ ﻷن اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت ﻋﻨﺪ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻫﻲ دﻋﻮى ﺗﻨﺎول اﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺎم ﻟﻠﻤﺤﻜﻢ اﳋﺎص‬،‫ﻋﻤﻮﻣﺎت ﺧﻄﺄ ﺑﲔ‬
.‫واﳌﻨﺎزع ﻻ ﻳﺴﻠﻢ ذﻟﻚ‬
„Što se tiče detaljnog objašnjenja: njegove riječi o onome koji zabranjuje:225 „Argumentirao je sveobuhvatnostima hadisa pored svega što je u njima.“226 su bezvrijedne riječi na koje se ne osvrće niti ga je u njima pretekao neko od onih čije se riječi uzimaju u obzir i kome se vraća. Tako mi Allaha, ako se odbijanje i prihvatanje radi na osnovu puke strasti pa se o onome što se ne slaže sa interesom kaže da su sveobuhvatnosti hadisa u kojima je ono što je, pa protivnik nije nemoćan da kaže iste te riječi, i da u osnovi ni u čemu ne ostane dokaz za njega. Ako se odbijanje ne gradi na strasti već na znanju i uzimanju u obzir njegovih uvjeta kod učenjaka hadisa onda je prvo potrebna saglasnost u pogledu uvjeta a zatim njihovo slijeđenje gdje god se nađu i tada kažem da onaj koji zabranjuje227 ima kategoričke tekstove i blistave argumente koji ne podnose osim jedno značenje suprotno onome što je uz onoga koji dozvoljava228 jer to su posebne obavijesti koje ne mogu oponirati neograničenom znanju koje iscrpljuje sve što mu odgovara. Štaviše, po njima se ne radi osim kada im ništa ne oponira. Ako rad po njima vodi u ostavljanje jasnog muhkema obaveza ih je sastaviti kao što je prethodilo. Njihova tvrdnja da su oni229 sveobuhvatnosti je jasna greška, zbog toga što su sveobuhvatnosti kod učenjaka tvrdnja da sveobuhvatan tekst obuhvata specifičan (poseban) muhkem, a protivnik to ne priznaje. Što se tiče sveobuhvatnog kolektivnog (el‐kullijj) pojma koji iscrpljuje sve što mu odgovara i kojim je ispravno nazvati svaku jedinku od jedinki kategorije230 (džins) poput (riječi) insan na primjer, i vezanog za opis poput (riječi) islam na primjer, ili širk, on spada u neograničene kolektivne cjeline. Onaj koji tvrdi da mu se može oponirati hipotetičkim231 ili uopštenim (mudžmel), ili slučajevima pojedinaca takav je zabludjeliji od svog magarca.“ 225
Boravak i putovanje u dāru širk osim uz poznate uvjete. Želi reći da su hadisi slabi i da nisu autentični. 227
Zabranjuje boravak i putovanje u dāru širk bez poznatih uvjeta. 228
Boravak u dāru širka i putovanje u njega bez poznatih uvjeta. 229
Dokazi onih koji zabranjuju. 230
Ili roda. 231
Ovo obuhvata i „zāhir“ tj. koji ukazuje na prevagnjujuće značenje uz mogućnosti daljeg prevagnutog značenja. 226
192 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ اﻟﻌﱪة ﺑﻌﻤﻮم‬:‫ ﻓﻬﻮ ﻋﺎم وﻳﻘﺎل ﻓﻴﻪ‬،‫ ﻓﺈذا ﱂ ﻳﻌﺎرض ﲟﺎ ﻫﻮ أوﱃ ﻣﻨﻪ‬،‫أﻣﺎ اﳌﺘﻌﻠﻖ ﺑﺎﻟﺸﺨﺺ ﻓﻬﻮ ﳏﻞ ﻧﻈﺮ‬
‫وﻗﺪ‬..."‫"ﺣﻜﻤﻲ ﻋﻠﻰ اﻟﻮاﺣﺪ ﺣﻜﻤﻲ ﻋﻠﻰ اﳉﻤﺎﻋﺔ‬:‫اﻟﻠﻔﻆ ﻻ ﲞﺼﻮص اﻟﺴﺒﺐ؛ وﻗﺪ رﺟﺢ ﻋﻤﻮﻣﻪ ﲝﺪﻳﺚ‬
‫ اﻟﻤﺘﻌﻠﻖ ﺑﻜﻞ ﻓﺮد ﻣﻦ أﻓﺮاد‬،‫وردت ﺑﺤﻤﺪ اﷲ ﻧﺼﻮص اﻟﻘﺮآن واﻟﺴﻨﺔ ﻓﻲ إﺛﺒﺎت ﻫﺬا اﻟﺤﻜﻢ اﻟﻌﺎم‬
،‫ واﻟﻤﺤﻜﻢ اﻟﺬي ﻫﻮ ﻋﺎم ﻟﺨﻄﺎب‬،‫ ﻓﺠﻌﻞ اﻟﻤﺘﺸﺎﺑﻪ دﻟﻴﻼ ﻗﺎﻃﻌﺎ‬،‫ ﻓﻌﻜﺲ ﻫﺬا اﻟﺰاﻋﻢ اﻟﻘﻀﻴﺔ‬،‫ﺟﻨﺴﻪ‬
‫ إذا ﻋﺎرﺿﻬﺎ ﻣﺎ ﻫﻮ‬،‫ ﺟﻌﻠﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت اﻟﺘﻲ ﻳﻀﻌﻔﻬﺎ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ‬،‫اﳌﻨﻮط ﺑﺎﻷوﺻﺎف اﳌﻄﺎﺑﻖ ﳌﺪﻟﻮﻟﻪ‬
‫ وﺑﻴﻦ اﻟﻤﺤﻜﻢ اﻟﺬي‬،‫ ﻓﺎﷲ اﳌﺴﺘﻌﺎن! وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﻔﺮق ﺑﻴﻦ اﻟﻌﺎم اﻟﻤﻄﻠﻖ اﻟﻤﻄﺎﺑﻖ ﻟﻤﺪﻟﻮﻟﻪ‬.‫أﻗﻮى ﻣﻨﻬﺎ‬
.‫ ﻓﻬﻮ ﺣﺎﻃﺐ ﻟﻴﻞ وﺣﺎﻃﻢ ﺳﻴﻞ‬،‫ﻳﺪﻋﻲ أن اﻟﻌﻤﻮﻣﺎت ﺗﺘﻨﺎوﻟﻪ‬
„Onaj koji je vezan za (određenu) osobu je predmet razmatranja. Pa ako mu ne oponira nešto što je preče od njega on je sveobuhvatan ('am) i u pogledu njega se kaže: „Pouka je u sveobuhvatnosti pojma ne u posebnosti objave“. Njegova sveobuhvatnost je prioritetna hadisom:232 „Moja presuda nad jednim je presuda nad zajednicom.“... ...Veliki broj tekstova Kur'ana i Sunneta je, Allahu hvala, došao potvrđujući ovaj sveobuhvatan propis koji se veže za svaku od jedinki njegove kategorije. A ovaj što (koji) tvrdi (se poziva) je okrenuo stvar naopako pa je mutešabih233 učinio kategoričkim dokazom a muhkem koji je sveobuhvaćujuće u poruci,234 i koji je vezan za opise i obuhvata svoje cijelo značenje, učinio od sveobuhvatnosti koje učenjaci smatraju slabim kada im oponira nešto što je jače od njih. Allahulmuste’an! Onaj koji ne razlikuje između sveobuhvatnog neograničenog (teksta) koji obuhvata svoje cijelo značenje i muhkema za kojeg tvrdi da ga uopštene (izreke) obuhvataju, je skupljač ljuski po noći i onaj što mlati po potoku.“235 Rekoh, vallahi, da su Nusret, Bilibani i Ademi pogriješili u propisima za njih bi se reklo ono što je šejh rekao za ovog čovjeka ali ovi ljudi su načeli suštinu aslu dinil islama i učinili je predmetom specifiziranja i ograničavanja upavši time u promjenu vjere Uzvišenog Allaha a pošto to pripisuju Uzvišenom onda potvrđuju da aslu dinil islam može biti predmet derogacije na određeno vrijeme jer je po njima onaj koji se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili taguta i 232
Učenjaci mu ne daju sveobuhvatno značenje osim ako mu ništa ne oponira. Allahulmuste’an! Ovi daju prednost „sveobuhvatnosti mutešābiha“ govora učenjaka kojem oponira muhkem vjere Uzvišenog Allaha i svih Njegovih poslanika. Bože sačuvaj! 233
Nejasan ili višesmislen. 234
Šerijatskog teksta. 235
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/425‐426 EBU MUHAMMED
193 mušrika musliman sve dok se nad njim uspostavi argument, a to je najveća promjena vjere koja se može dogoditi. Kad' te nije stid čini šta hoćeš! 3.10.4 Primjena temelja iz govora Ishaqa sina
’Abdurrahmana
Dakle, nemoguće je da se sveobuhvatnim kolektivnim riječima koje iscrpljuju svaku jedinku svoga roda (džinsa) poput riječi „insan“ ili onima koje su vezane za opis poput riječi „islam“ ili „širk“ oponira višesmislenim hipotetičkim (muhtemil) ili uopštenim (mudžmel) šerijatskim dokazima niti sa događajima vezanim za pojedince iz vremena Objave. Aslu dinil islam ne može biti predmet specifiziranja ili ograničavanja kada su u pitanju njegovi mnogi sveobuhvatni neograničeni propisi a kamoli njegova suština. Izvoli nekoliko primjera za ovu konstataciju kako u vezi suštine tako u pogledu nekih njenih sveobuhvatnih neograničenih propisa. Rekli smo da je Uzvišeni Allah opis islama vezao za odricanje od svakog velikog širka i od svakog mušrika i to je ono na što ukazuje šehadet LA ILAHE ILLALLAH i bezbrojni šerijatski tekstovi pa je islam na osnovu toga „odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika i obožavanje samo Allaha i lojalnost prema muslimanima“. Suština riječi onih koji kažu da je onaj koji se nije odrekao od nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili mušrika musliman je da islam nije odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika jer su pripisali islam onome koji nije ostvario odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika što kategorički ukazuje na to da je islam kod njih „odricanje od nekih vrsta i jedinki velikog širka i mušrika ali ne svih“ i ovo je oponiranje aslu dinil islamu u njegovoj suštini. Imamo definiciju Uzvišenog Allaha o islamu koja u sebi sadrži opis: 1) Odricanja od svakog velikog širka i svakog mušrika; Imamo definiciju sekte Nusreta, Bilibanija i Ademija i onih koje slijede čije riječi pod plaštom zagovaranja pravila specifiziranja i ograničavanja kategorički ukazuju na to da je islam: 2) Odricanje od nekih vrsta i jedinki velikog širka i mušrika ali ne svih. Ako kažu da to nije njihovo mišljenje već da vjeruju da je islam odricanje od svake poznate vrste i jedinke velikog širka i mušrika obavezujemo ih da negiraju islam onome koji se nije odrekao nekih vrsta ili jedinki velikog širka ili mušrika a 194 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ako nakon toga ponovo potegnu poput magaraca za pravilom specifiziranja i ograničavanja stvar se vraća ponovo na njen početak i tako biva uvijek sa mjesečarima i onim koji buncaju u snu. Ovo je što se tiče suštine! U pogledu sveobuhvatnih neograničenih propisa koji se vežu za aslud‐din možemo navesti slijedeći primjer. Uzvišeni Allah je presudio da će svaki musliman ući u Džennet i da je Džennet zabranjen svakom mušriku, tj. da nijedan mušrik neće ući u Džennet. Rekoh, ni u ovim propisima nije moguće da se dogodi specifiziranje i ograničavanje jer većina ljudi koji se pripisuju islamu ne bi sumnjali da je onaj koji dođe i na osnovu „nekih tekstova“ tvrdi da neke vrste ili jedinke muslimana ne ulaze u Džennet ili da neke vrste ili jedinke mušrika ulaze u Džennet obični magarac ili prodani lažljivi munafik. Ulazak i zabranjenost ulaska u Džennet su propisi koje je Allah vezao za suštinu islama i širka i ne mogu kao što vidiš biti predmet specifiziranja i ograničavanja iako je onaj koji bi u njima pogriješio potvrdio značenje islama i širka i napravio razliku između mušrika i muslimana muvehhida. Allahulmuste’an! Isto tako znamo da je Allah sveobuhvatnim neograničenim propisom rekao da je imetak nevjernika u osnovi halal236 a ako bi neko tvrdio da postoji neki dokaz koji ukazuje da imetak nekih vrsta i jedinki kafira nikad ne postaje halal time bi upao u istu grešku. I ovo je još jedan primjer za propise vezane za aslu dinil islam koji ne smiju biti učinjeni predmetom specifiziranja i ograničavanja. Šta onda reći za ove magarce bez obraza koji su se usudili na najveću promjenu vjere koja se može dogoditi s obzirom da su promjenili značenje dini islama s kojim su poslati svi poslanici i vjerovjesnici i koji je spušten u svakoj objavi Uzvišenog Boga. Specifiziranje i ograničavanje se može dogoditi samo u smislu kojeg smo djelimično objasnili a tiče se nevjernika nad kojim se nije uspostavio argument a mi znamo da je Zakonodavac za nevjerstvo vezao niz propisa na ovom svijetu i na ahiretu i da su neki na snazi prije uspostave argumenta poput zabranjenosti traženja oprosta za mušrike a neki dolaze tek nakon uspostave argumenta poput ohalaljivanja krvi, imetka i časti i vječne kazne u džehennemskoj vatri. Uzvišeni Allah je presudio da će svaki nevjernik nad kojim se uspostavio argument biti vječno u vatri, a ako bi neko, pod izgovorom specifiziranja i ograničavanja, tvrdio da postoje neke vrste i jedinke nevjernika čiji propis nakon 236
Zabranjen je na primjer onda kada između nevjernika u osnovi i muslimana postoji ugovor, ili prije uspostave argumenta nad njima kada je neuspostavljenost argumenta prepreka ohalaljivanja krvi, imetka, časti i vječnosti pojedinca u džehennemskoj kazni. EBU MUHAMMED
195 uspostave argumenta nije vječni ostanak u vatri nijedan iole malo obrazovan musliman ne bi sumnjao da je ovaj daleko od nauke. Ali postoje hadisi Poslanika, ., koje je većina učenjaka ehlus‐sunneta uzela u obzir koji ukazuju na to da će određene skupine nevjernika poput osoba koje su živjele u vremenima i mjestima mrklog neznanja koje od sebe nisu mogle odagnati neznanje pored ulaganja maksimalnog truda ili staraca koji ništa nisu razumjeli ili gluhe osobe i slično biti kušane na Sudnjem Danu i da će im Allah tada poslati poslanika. Pa ako mu se odazovu i prihvate islam ući će u Džennet, a ako mu se suprotstave ući će u vatru. Na ovom svijetu ako se desi da muslimani dođu do takvih skupina nije im dozvoljeno da otpočnu borbu protiv njih sve dok ih ne pozovu u islam. Dakle, pored toga što je sam opis kufra uzrok dozvoljenosti njihove krvi, imetka, časti i poroda i vječnosti u džehennemskoj kazni, postoji prepreka koja zabranjuje da se to u pogledu pojedinca praktično uradi a ona je neuspostavljenost argumenta. I ove vrste i jedinke nevjernika, bilo da se radi o dunjalučkim ili ahiretskim propisima, su primjer za specifiziranje ili ograničavanje propisa koje je Uzvišeni vezao za nevjerstvo u aslud‐dinu. U ovim propisima koji mogu biti predmet specifiziranja i ograničavanja je osoba dužna da se pridržava temelja argumentacije koje je spomenuo šejh Ishaq sin 'Abdurrahmana i da ne oponira sveobuhvatnim kolektivnim tekstovima koji ukazuju na sveobuhvatne neograničene propise već da propise koji se vežu za pojedince ograniči samo na stanje i kontekst u kojem su spomenuti i da po njima radi samo ako ne postoji vjerski tekst koji im oponira a višesmislene i uopštene tekstove mora sastaviti sa autentičnim i jasnim i protumačiti ih u njihovom svjetlu ne rušeći vjerske propise koji su temelji dini islama. Konačno zaključujemo koliki je kredit Nusreta, Bilibanija i Ademija kada je u pitanju poznavanje aslu dinil islama, usulu‐fikha i jezika i u kakvoj zavadi stoje sa zdravom ljudskom prirodom i logikom i ovo je bez sumnje jedan dio kazne Uzvišenog Allaha koja ih je pogodila zbog okretanja od izučavanja tevhida, i na kraju prkošenja i borbe protiv tevhida i njegovih sljedbenika. Kada bi njihove temelje primjenili na pojmove „insan“ i „strv“ to bi značilo da se zbog činjenice da su neke jedinke insana i strvi postale predmet specifiziranja iste više ne nazivaju „insanom“ i „strvlju“ ili da na osnovu višesmislenih i uopštenih dokaza kažu da zagovaraju dozvoljenost jedenja svake strvi što stoji nasuprot jasnim kura'nskim ajetima. 196 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Nusret, Bilibani i Ademi zbog svega proteklog nikad ne mogu naći dokaz za svoje nevjerničke tagutske tvrdnje u kojima se oslanjanju na višesmislene fetve i govor učenjaka, njihove uopštene izreke vezane za slučajeve pojedinaca kojima se ne smije oponirati bilo kojem poznatom i ustaljenom vjerskom temelju a kamoli islamu i tevhidu, koji je isti od Adema, 'alejhisselam, do Muhammeda, .. Ponavljam! Ljubazno od vas tražimo da nam napokon pokažete validan vjerski dokaz koji pravi razliku između vrsta i jedinki iste kategorije ili roda koje imaju istu suštine bilo u pogledu odricanja od velikog širka ili mušrika! Crknite od muke, uistinu Allah zna ono što se krije u ljudskim prsima! Lahko je bez dokaza ponavljati „Mi smo ehlus‐sunneh“ i kada bi to bio vjerski dokaz onda bi svi koji se pripisuju islamu bili na istini jer svi sebe smatraju sljedbenicima sunneta Allahovog Poslanika, .. Njihova metoda me podsjeća na metodu hitlerovog ministra za propagandu, Gebelsa, koji je zagovarao teoriju: „Laži dok ti ne povjeruju!“. Ko želi biti musliman mora imati temelj na osnovu kojeg vjeruje da je svaka osoba koja se ne odriče bilo koje jedinke velikog suštinskog širka kafir. U to između ostalog ulaze veliki širk suđenja zakonima kojima sudi tagut, veliki širk propisivanja zakona, veliki širk pokornosti i veliki širk traženja od taguta da riješi spor suđenjem svojim zakonom što podrazumijeva sprovođenje tagutskog lažnog gospodarstva i božanstva. Ko god sa aspekta samog temelja ne ostvari odricanje od ovih jedinki velikog širka uz tekfir njihovih počinioca nije musliman. Ako ima ispravan temelj mora ga ostvariti čim u vanjskoj realnosti prepozna njegovu sliku koja „opstoji“ u djelima i riječima ljudi. Tu jedino opravdanje može biti da je pogriješio u tumačenju stanja određene osobe ili da nekog u pogledu tumačenja istog slijepo slijedi. Zato ovi sektaši moraju imati uvjerenje da je počinioc spomenutih jedinki velikog širka, kao i svih ostalih, kafir kao i onaj koji im to dozvoli bez šubhe prisile. Nakon toga im je najveća obaveza da vjeruju da onaj koji se nije odrekao svih pa i tih mušrika nije musliman bez pravljenja razlike između vrsta i jedinki. Nije problem ako se raziđemo u praksi. Musibet je ovo što se sada dešava, a to je razilaženje u samim temeljima. Ali ono u šta ja vjerujem jeste da vođe ove sekte ne znaju suštinu širka hukma i tehakuma što će se pokazati u toku knjige, jer kažu da tehakum ne ulazi u aslud‐din, po nekoj njihovoj desetoj terminologiji, i tehakum tagutu kojim se tagut čini sudijom mimo Allaha i onim kojem se apsolutno pokorava porede sa sedždom pozdrava kojom onaj pred kojim je učinjena ne biva uzet za ma'buda (božanstvo) i EBU MUHAMMED
197 kažu da se suština pitanja tehakuma tagutu i suđenja tagutskim zakonima spoznala putem idžtihada a ne postojanjem autentičnih i jasnih tekstova o tome. U listovima koji su djeljeni u njihovim mesdžidima je, između ostalog, stajalo da ne mora biti da je svaki tehakum laičkim sudnicima 'ibadet jer isto kao što se može desiti da munafik obožava Allaha namazom ili nekim drugim vidom 'ibadeta i da ga to ne čini muslimanom. Isto tako je moguće da „musliman“ uradi isto to pred tagutom, imajući u svom srcu kufr u taguta, kao što je munafik u svom srcu imao kufr u Allaha, uprkos tome što je jasnim vanjskim tehakumom tagutu njega učinio sudijom mimo Allaha i onim kojem se pokorava, zaboravljajući da kod učenjaka ehlus‐sunneta čovjek izlazi iz vjere kada upadne u jasan vanjski opis velikog širka i kufra bez obzira na ono što je u srcu. Ja vjerujem da se vođe ove sekte nisu odrekli tih vidova širka i njihovih počinioca od mušrika i onih koji su to dozvolili. Mogućnost da Nusret, Bilibani i Ademi govore o nekom postupku pred tagutom koji sam po sebi nije kufr nazivajaći ga tehakumom tagutu i velikim kufrom i širkom kojeg zabranjuju je prevagnuta i daleka.237 Zbog svega ovoga sam rekao da su Nusretove riječi čudne i uopštene i da ću spomenuti ono što je kod mene značenje koje se samo po sebi nameće kao i ono što je moguće u prevagnutom smislu a u to da je te mes'ele pobrkao i da ih nije shvatio nema sumnje. Pogotovo kada spominju slučaj kadije koji upada u mali kufr kada iz „strasti“ ne presudi kao što mu je Allah naredio jednom i slično tome i opet tu mes'elu porede sa čovjekom koji ode i traži od taguta hukma da mu presudi svojim zakonom?! Kakvog smisla ima ovo poređenje?! Da li je moguće da Nusret koristi riječ tehakum tagutu i ono što samo po sebi nije veliki kufr od „motanja po laičkim sudnicima“ naziva velikim kufrom i da je razilaženje između nas samo terminološke prirode? Ja u to, pored svog unutrašnjeg nagona za pravednošću, ne vjerujem iako ne smijem da kažem da nije nemoguće. A Allah najbolje zna! Traženje da Allah spusti Svoje prokletstvo na onoga koji laže je otvorena opcija do Sudnjeg Dana, pa ako Nusret, Bilibani i Ademi kažu da je razilaženje između nas i njih samo terminološko neka pozovu Allahovo prokletstvo na sebe ako u toj tvrdnji lažu! 237
Da ono što u vjeri nije jasan veliki kufr i širk tehakuma tagutu nazivaju tehakumom tagutu i velikim širkom i kufrom i zabranjuju ga ali ne tekfire onoga koji ga dozvoli ili ga uradi zbog toga što „osjećaju“ da to nije ono što je Allah nazvao tehakumom tagutu. Kao kada bi nazvali sedždu pozdrava velikim širkom i zabranjivali je ali ne tekfire onoga koji je dozvoli ili uradi. 198 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ono što se kaže za riječ insan, islam i širk se kaže i za riječi musliman, mušrik i tagut, jer se radi o vjerskim pojmovima koji su vezani za određene opise. Tekstovi Knjige i Sunneta svojom tekstualnom i semantičkom (ma'navijj) sveobuhvatnošću, kada je u pitanju islam i musliman, širk i mušrik, tagutijjet i tagut, obuhvataju sve vrste i jedinke kao što ukazuju na značenje kategorije. Sjeti se ovdje onog jadnik‐šejha koji nije znao da li riječ „insan“ u suri El‐'Asr kategorički obuhvata i ukazuje na svaku jedinku čovjeka! Allahulmuste’an! 3.10.5 Vjerski dokazi ukazuju na odricanje od svakog
velikog širka i svakog mušrika tekstualnom i
semantičkom sveobuhvatnošću238 Dakle, ajeti i tekstovi Objave tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću obuhvataju odricanje od svake jedinke velikog širka i mušrika. Tekstualna sveobuhvatnost se nalazi u tekstovima koji jezički iscrpljuju svaku jedinku koja im odgovara a semantička (značenjska) sveobuhvatnost se tiče analogije nespomenutih vrsta i jedinki na spomenute i one zbog kojih su izrečeni vjerski tekstovi, zbog učestvovanja u zajedničkom opisu poput zabrane svakog opojnog pića i materije analogijom na u tekstovima spomenutu zabranu pijenja vina. Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: ،‫ ﻳﺘﻨﺎوﻻن ﻋﻤﻮم اﻟﺨﻠﻖ‬،‫ اﻟﻠﺬﻳﻦ ﳘﺎ دﻋﻮة ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬،‫ﻓﺈن ﻧﺼﻮص اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ‬
‫ وﻋﻬﻮد اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﻪ وﺳﻨﺔ رﺳﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ‬،‫ أو ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم اﻟﻤﻌﻨﻮي‬،‫ﺑﺎﻟﻌﻤﻮم اﻟﻠﻔﻈﻲ واﻟﻤﻌﻨﻮي‬
.‫ ﻛﻤﺎ ﺗﻨﺎوﻟﺖ أوﳍﺎ‬،‫وﺳﻠﻢ ﺗﻨﺎول آﺧﺮ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ‬
„Tekstovi Knjige i sunneta, koji su da'va Muhammeda, ., obuhvataju sva stvorenja, tekstualnom i semantičkom sveobuhvatnošću ili sa semantičkom sveobuhvatnošću, i Allahove obaveze u Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, ., se tiču zadnjeg djela ummeta kao što su se ticali prvog djela ummeta.“ ‫ وﻧﻘﻴﺲ أواﺧﺮ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ‬،‫ ﻓﻨﺸﺒﻪ ﺣﺎﻟﻨﺎ ﲝﺎﳍﻢ‬،‫ ﻟﺘﻜﻮن ﻋﱪة ﻟﻨﺎ‬،‫وإﳕﺎ ﻗﺺ اﷲ ﻋﻠﻴﻨﺎ ﻗﺼﺺ اﻷﻣﻢ ﻗﺒﻠﻨﺎ‬
‫ وﻳﻜﻮن ﻟﻠﻜﺎﻓﺮﻳﻦ واﳌﻨﺎﻓﻘﲔ‬،‫ ﺷﺒﻪ ﲟﺎ ﻛﺎن ﻟﻠﻤﺆﻣﻨﲔ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﻘﺪﻣﲔ‬،‫ ﻓﻴﻜﻮن ﻟﻠﻤﺆﻣﻦ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﺄﺧﺮﻳﻦ‬،‫ﺑﺄوﳍﺎ‬
Na ar. „el‐'umumul‐lafzij vel‐ma'navi“. 238
EBU MUHAMMED
199 ِ ‫ }ﻟََﻘ ْﺪ َﻛﺎ َن ﻓِﻲ ﻗَﺼ‬:‫ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل‬،‫ ﺷﺒﻪ ﲟﺎ ﻛﺎن ﻟﻠﻜﺎﻓﺮﻳﻦ واﳌﻨﺎﻓﻘﲔ ﻣﻦ اﳌﺴﺘﻘﺪﻣﲔ‬،‫ﻣﻦ اﳌﺴﺘﺄﺧﺮﻳﻦ‬
‫ﺼ ِﻬ ْﻢ‬
َ
ِ َ‫ِﻋ ْﺒـﺮةٌ ِﻷُوﻟِﻲ ْاﻷَﻟْﺒ‬
.[111 :‫ﺎب َﻣﺎ َﻛﺎ َن َﺣ ِﺪﻳﺜﺎً ﻳُـ ْﻔﺘَـ َﺮى{ ]ﺳﻮرة ﻳﻮﺳﻒ آﻳﺔ‬
َ
„Allah je nama ispričao kazivanja naroda prije nas da bi nam bili pouka, te da bi uporedili naše stanje sa njihovim, i stanje potonjih generacija ovog ummeta sa prvim pa da se mu’min potonjih poistovjeti sa mu’minom prethodnih i da se poistovjete kafiri i munafici potonjih sa kafirima i munaficima prijašnjih, kao što je Uzvišeni rekao: Uistinu u kazivanju o njima je pouka za pametne, i to nije govor koji se izmišlja… Sura Jusuf 111„ ‫ﺸﻰ{ ]ﺳﻮرة‬
َ ‫ }ﻓَﺄَ َﺧ َﺬﻩُ اﻟﻠﱠﻪُ ﻧَ َﻜ‬:‫وﻗﺎل ﳌﺎ ذﻛﺮ ﻗﺼﺔ ﻓﺮﻋﻮن‬
َ ‫ﻚ ﻟ َِﻌ ْﺒـ َﺮةً ﻟِ َﻤ ْﻦ ﻳَ ْﺨ‬
َ ِ‫ﺎل ْاﻵ ِﺧ َﺮِة َو ْاﻷُوﻟَﻰ إِ ﱠن ﻓِﻲ َذﻟ‬
ِ ِ‫ }ﻗَ ْﺪ َﻛﺎ َن ﻟَ ُﻜ ْﻢ آﻳَﺔٌ ﻓِﻲ ﻓِﺌَﺘَـ ْﻴ ِﻦ اﻟْﺘَـ َﻘﺘَﺎ ﻓِﺌَﺔٌ ﺗُـ َﻘﺎﺗِ ُﻞ ﻓِﻲ َﺳﺒ‬:‫ وﻗﺎل‬،[26-25 :‫اﻟﻨﺎزﻋﺎت آﻳﺔ‬
‫ﻴﻞ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوأُ ْﺧ َﺮى‬
ِ ِ ِ َ ِ‫ }إِ ﱠن ﻓِﻲ َذﻟ‬:‫َﻛﺎﻓِﺮةٌ ﻳـﺮوﻧَـﻬﻢ ِﻣﺜْـﻠَﻴ ِﻬﻢ رأْي اﻟْﻌﻴ ِﻦ{ إﱃ ﻗﻮﻟﻪ‬
‫ﺼﺎ ِر{ ]ﺳﻮرة آل ﻋﻤﺮان‬
َْ َ َ ْ ْ ْ ُ ْ َ َ َ
َ ْ‫ﻚ ﻟَﻌ ْﺒـ َﺮًة ﻷُوﻟﻲ ْاﻷَﺑ‬
ِ
‫ ﻓﺄﻣﺮﻧﺎ أن‬،[2 :‫ﺼﺎ ِر{ ]ﺳﻮرة اﳊﺸﺮ آﻳﺔ‬
َ ْ‫ }ﻓَﺎ ْﻋﺘَﺒِ ُﺮوا ﻳَﺎ أُوﻟﻲ ْاﻷَﺑ‬:‫ وﻗﺎل ﰲ ﻗﺼﺔ ﳏﺎﺟﺔ ﺑﲏ اﻟﻨﻀﲑ‬،[13 :‫آﻳﺔ‬
.‫ وﻣﺎ ﻗﺒﻠﻬﺎ‬،‫ﻧﻌﺘﱪ ﺑﺄﺣﻮال اﳌﺴﺘﻘﺪﻣﲔ ﻣﻦ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ‬
„A kada je spomenuo priču faraona je rekao: Pa ga je Allah kaznio zbog zadnje i zbog prve. Uistinu u tome ima pouka za onoga koji se boji – Sura En‐Na'zi'at 25‐
26 – Rekao je: Vi imate znak u dvjema skupinama koje su se suočile. Skupini koja se borila na Allahovom putu i drugoj, kafirskoj. Činilo im se da pred sobom imaju dvostruko više neprijatelja. Sura Alu 'Imran 13. U priči o Benu Nadir je rekao: Pa uzmite pouku o razumom obadereni! Sura El‐Hašr 2. Pa nam je naredio da uzmemo u obzir stanje prethodnih generacija ovog ummeta, i onih prije njih.“239 Rekao je šejh Muhammed, rahimehullah: ‫ واﳌﺮﺟﻊ ﰲ ذﻟﻚ إﱃ ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ‬،‫ اﻧﻈﺮوا ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﻣﻦ أوﻟﻪ إﱃ آﺧﺮﻩ‬،‫ ﻓﺘﻜﻔﲑ ﻫﺆﻻء اﳌﺮﺗﺪﻳﻦ‬،‫إذا ﺛﺒﺖ ﻫﺬا‬
‫ ﻫﻞ ﻗﺎل أﺣﺪ ﻣﻦ أﻫﻞ‬:‫ ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ‬،‫ ﺑﻜﻮن اﻵﻳﺔ ﻧﺰﻟﺖ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر‬،‫ ﻓﺈن ﺟﺎدل ﻣﻨﺎﻓﻖ‬،‫اﳌﻔﺴﺮون واﻷﺋﻤﺔ‬
‫ إن ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺎت ﻻ ﺗﻌﻢ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﺎ ﻣﻦ اﳌﺴﻠﻤﲔ؟ ﻣﻦ ﻗﺎل ﻫﺬا ﻗﺒﻠﻚ؟! وأﻳﻀﺎ‬:‫ أوﳍﻢ وآﺧﺮﻫﻢ‬،‫اﻟﻌﻠﻢ‬
‫ ﳑﻦ‬،‫ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﺎ‬،‫ ﻫﺬا رد ﻋﻠﻰ إﲨﺎع اﻷﻣﺔ؛ ﻓﺈن اﺳﺘﺪﻻﳍﻢ ﺑﺎﻵﻳﺎت اﻟﻨﺎزﻟﺔ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر‬:‫ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ‬
.‫ أﻛﺜﺮ ﻣﻦ أن ﺗﺬﻛﺮ‬،‫اﻧﺘﺴﺐ إﱃ اﻹﺳﻼم‬
239
Ed‐Durerus‐senijjeh 11/174 200 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „S obzirom da je ovo konstatovano, pogledajte što se tiče tekfira tih murtedda u Allahovu Knjigu od početka do kraja; a u tome se vraća onome što su rekli mufessiri i imami. Ako se neki munafik bude raspravljao govoreći da je dotični ajet objavljen zbog kafira. Recite mu: „Da li je neko od učenjaka, od prvog do zadnjeg, rekao da ti ajeti ne obuhvataju onoga ko uradi ono što je u njima od muslimana? Ko je to rekao prije tebe?!“ Isto tako mu recite: „Time se odbija konsenzus ummeta, jer njihovog argumentiranja ajetima koji su objavljeni zbog nevjernika, u pogledu svakog ko uradi ono što je u njima, od onih koji se pripisuju islamu, ima više nego što je moguće spomenuti!“240 Dakle, poglavlje o murteddima se gradi na tekstovima koji govore o narodima vjerovjesnika, Jevrejima, kršćanima, mušricima arapa, i munaficima koji su se pripisivali islamu. 3.10.6 Oni koji kažu da u aslud-din ulazi samo odricanje
od kategorije ili roda nam moraju objasniti značenje
kolektivne slike „kategorije“ velikog širka i taguta!
Dalje vas pitam! S obzirom da smo vidjeli da je „ismul‐džins“, tj. zajednička imenica riječ koja sveobuhvatno ukazuje na značenje iscrpljujući svaku jedinku roda koja mu odgovara a riječi „veliki širk“ i „mušrik“ i „tagut“ su sveobuhvatni vjerski pojmovi i zajedničke imenice za svaku jedinku velikog širka, mušrika i taguta, a vi uslovljavate da bi čovjek bio musliman da se odrekne od „kategorije ili roda“ velikog širka i taguta a ne svakog velikog širka i taguta; tražimo od vas da nam objasnite suštinu tog kolektivnog značenja koje iscprljuje svaku jedinku a koju vi nazivate „džinsom“, tj. kategorijom. Šta mora čovjek zamisliti kada se „odriče od kategorije velikog širka i taguta“? Koje je to značenje? Vrlo me interesuje! SubhanAllah! Šta ćete ovdje reći?! Koje je to kolektivno iscrpljujuće značenje svake jedinke koje je „čovjek spoznao“ a ne prepoznaje njegove jedinke u vanjskoj realnosti? Ovo pitamo iako vjerujemo da nije moguće da se sa vjerskog aspekta kaže da je osoba spoznala kolektivno iscrpljujuće značenje pojmova „veliki širk“, „tagut“ i „mušrik“ a da ne prepoznaje njegove vrste i jedinke. Hoćete li ga ograničiti na obrede ili na širk pokornosti i zašto ako date prednost jednom nad drugim pravite razliku među njima?! Pa ako ga ograničite na Ed‐Durerus‐senijjeh 10/58 240
EBU MUHAMMED
201 jedno od dvoje i kažete na primjer da se mora odreći „taguta ’ibadeta“ mimo „taguta hukma i pokornosti“ kako je moguće da je taj vaš „opravdani musliman“ spoznao da je onaj koji je zadovoljan da bude obožavan mimo Allaha a ne pripisuje se islamu Allahovog Poslanika Muhammeda, ., poput taguta Jevreja i kršćana, a ne zna da je tagut onaj koji je zadovoljan da se obožava mimo Allaha a pripisuje se posebnom islamu?! Dalje, ako u vanjskoj realnosti postoji samo veliki širk pokornosti i veliki širk hukma i tehakuma i stanovnici zemlje ne rade veliki širk u obredima i približavanju nekom drugom mimo Allaha šta je onda značenje „kategorije“ velikog širka i taguta koje se mora odreći? Još uvijek veliki širk i tagut obreda?! Ako kažete da jeste pitamo vas odakle vam to? Ako kažete da čovjek neće biti musliman sve dok ne bude znao tevhid Allaha u ’ibadetu mi kažemo da čovjek neće biti musliman sve dok ne bude znao tevhid Allaha u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju i hukmu i tehakumu; tj. dok ne bude znao sav tevhid kao što mu je Allah naredio i posebno se odrekao velikog širka, taguta i mušrika koje je vidio i o kojima je čuo a onome što nije vidio i čuo i što mu nije palo na pamet ga Uzvišeni neće pitati. Ako kažete da je u tom slučaju obaveza da se odrekne od „kategorije“ velikog širka pokornosti i taguta pokornosti mi vas pitamo kako je moguće da je taj vaš „opravdani musliman“ spoznao da je onaj koji propisuje zakone neovisno od Allaha i njima sudi, a ne pripisuje se posebnom islamu, tagut kojeg obuhvata sveobuhvatno iscprljujuće kolektivno značenje riječi „tagut“ a ne zna da je tagut onaj koji se pripisuje posebnom islamu a radi isto to? Gdje vam je pamet Allahovi neprijatelji! Isto vas pitamo o velikom širku hukma i tehakuma i tagutima hukma. Zatim, ako u vanjskoj realnosti veliki širk hukma i tehakuma rade samo oni koji se pripisuju islamu a Jevreji i kršćani ga ne rade i nije nikad čuo da ga rade niti ih je vidio, je li i tada uvjet ispravnosti kufra u taguta i dio aslud‐dina da vjeruje da su taguti i mušrici hukma Jevreja i kršćana taguti i mušrici a ako pogriješi u pogledu onih koji se pripisuju islamu, a koji to rade, nije?! Ako kažete da jeste pitamo koje je to značenje „taguta hukma“, na osnovu kojeg mora vjerovati da su taguti hukma Jevreja i kršćana, koji to ne rade u vanjskoj realnosti, taguti spoznao, a putem istog nije spoznao da je onaj koji se pripisuje islamu a radi isto tagut?! Zatim, ako to u vanjskoj realnosti rade Jevreji i kršćani a on je spoznajom tevhida Uzvišenog Allaha prepoznao da su tim opisom lično postali taguti i mušrici kako ne spoznaje da taj isti opis čini tagutom i mušrikom onoga koji upadne u 202 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA njega od onih koji se pripisuju islamu ako vjeruje da se taj opis ne može sastati sa tevhidom i islamom?! Je li moguće da čovjek zna značenje bilo koje zajedničke imenice, a ne zna prepoznati njene vrste i jedinke?! Nije! To važi za bilo koju vrstu pojmova; jezičku, tradicionalnu ili vjersku. Važnost ovih pitanja se ogleda i može rezimirati u slijedećim redovima. Dakle, govori se o velikom širku i tagutu! Ako neznalice kažu da je značenje kategorije ili roda velikog širka kojeg se mora odreći „veliki širk u ’ibadetu“ mi kažemo da to nije „kategorija“ već da je to vrsta kategorije. Ako kažu da je to „veliki širk u pokornosti“ mi kažemo da je to takođe vrsta a nije kategorija. Ako kažu da je to „veliki širk hukma i tehakuma“ mi kažemo takođe da je to vrsta a ne kategorija. Odnosno svi ovi vidovi velikog širka pojedinačno predstavljaju dio značenja koji ulazi u sveobuhvatno kolektivno značenje koje smo nazvali „kategorijom“. Isto tako ako kažu da je značenje „kategorije taguta“ kojeg se mora odreći da bi bio musliman „tagut ’ibadeta“ mi kažemo da je to vrsta koja ulazi u sveobuhvatno kolektivno značenje, tj. kategoriju a ne kategorija. Isto im odgovaramo ako značenje kategorije ograniče na bilo koju vrstu taguta, svejedno radilo se o tagutu hukma i tehakuma ili tagutu slijeđenja i pokornosti. Mi znamo da se rod taguta uopšteno dijeli na tri vrste; tagut ’ibadeta, tagut slijeđenja i pokornosti, i tagut hukma i tehakuma. Dakle, nijedno od ovih značenja koje bezobrazni džahili spominuju nije kolektivno i ne može biti uzeto kao kategorija koja obuhvata sve vste i jedinke. Allahulmuste’an! Šta je onda značenje kategorije velikog širka, mušrika i taguta kojeg se mora odreći prilikom izgovaranja šehadeta da bi postao musliman?! Odgovor na to je vrlo lahak! Mora se uzeti kolektivno značenje koje obuhvata sve vrste i jedinke. 3.10.7 Sveobuhvatno kolektivno značenje „kategorije“
velikog širka, taguta i mušrika
Dakle, sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije (džinsa) velikog širka bi bilo: 1) Pridruživanje nekog ili nečega Uzvišenom Allahu u Njegovim pravima, srcem, riječima ili djelom, na način koji se ne može sastati sa islamom i tevhidom. Sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije taguta bi bilo: EBU MUHAMMED
203 2) Svaka ličnost koja je sebi pripisala bilo koje od jedinstvenih prava Uzvišenog Allaha, ili je zadovoljna da joj se pripisuje, srcem, riječima ili djelom, kao i svaki predmet kojeg su ljudi i džinni podigli na taj stepen. Sveobuhvatno kolektivno značenje kategorije mušrika bi bilo: 3) Svako ko pridružuje nekog ili nešto Uzvišenom Allahu u Njegovim jedinstvenim pravima, srcem, riječima ili djelom. Ovo je, o „vjerski kriminalci“, sveobuhvatno kolektivno značenje velikog širka, taguta i mušrika koje obuhvata svaku vrstu i jedinku, čija ispravna predodžba za sobom neminovno povlači prepoznavanje njegovih vrsta i jedinki. S time što je obaveza čovjeku da se prilikom izgovoranja šehadeta tevhida odrekne sveobuhvatnog kolektivnog značenja velikog širka, taguta i mušrika, a zatim njegovih vrsta i jedinki koje vidi u vanjskoj realnosti ili o kojima je čuo. A Allah ga neće pitati o onome što mu nije palo na pamet niti je ikad čuo o njemu. Ako bi neko od neznalica značenje „kategorije“ ograničio na skupine koje se ne pripisuju islamu mi ponavljamo da „oni koji se ne pripisuju islamu“ nisu „kategorija“ već vrsta koja je dio sveobuhvatnog kolektivnog značenja a koja je u odnosu na njene jedinke kolektivna, a sveobuhvatno kolektivno značenje smo precizno odredili. Na kraju podvlačimo da neznanje o ulasku značenja vrste ili jedinke u sveobuhvatno kolektivno značenje znači nepoznavanje sveobuhvatnog kolektivnog značenja i islama i tevhida! Zato vas savjetujem da se pokajete Allahu i da prestanete voditi ovaj narod u zabludu i da vjerujete da čovjek neće biti musliman sve dok se ne bude odrekao od svake jedinke velikog širka i tagutijjeta i mušrika i taguta u vanjskoj realnosti bez obzira na vjeru kojoj se pripisuje i dok ne bude obožavao samo Allaha vjerujući da su oni koji sprovode tevhid muslimani ‐ muvehhidi uz lojalnost prema njima. Rekao je šejh 'Abdurrahman b. Hasan, rahimehullah, govoreći o značenju tevhida uopšteno i o suri El‐Kafirun posebno, išareteći na govor Ibn Kethira o toj suri: ،‫ }ﻗﻞ ﻳﺎ أﻳﻬﺎ اﻟﻜﺎﻓﺮون{ ذﻛﺮ أن ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة‬:‫ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﺳﻮرة‬،‫ رﲪﻪ اﷲ‬،‫ﻓﺪوﻧﻚ ﻛﻼم اﻟﻌﻤﺎد اﺑﻦ ﻛﺜﲑ‬
‫ وأن ﻗﺮﻳﺸﺎً دﻋﻮا رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ‬،‫ وﻫﻲ آﻣﺮة ﺑﺎﻹﺧﻼص‬،‫ اﻟﺬي ﻳﻌﻤﻠﻪ اﳌﺸﺮﻛﻮن‬،‫ﺳﻮرة اﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﻌﻤﻞ‬
‫ وأﻣﺮﻩ ﻓﻴﻬﺎ أن ﻳﺘﱪأ ﻣﻦ‬،‫ وﻳﻌﺒﺪون إﳍﻪ ﺳﻨﺔ؛ ﻓﺄﻧﺰل اﷲ ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة‬،‫اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ إﱃ ﻋﺒﺎدة أوﺛﺎ ﻢ ﺳﻨﺔ‬
204 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA {‫ }وﻻ أﻧﺘﻢ ﻋﺎﺑﺪون ﻣﺎ أﻋﺒﺪ‬،‫ واﻷﻧﺪاد‬،‫ }ﻻ أﻋﺒﺪ ﻣﺎ ﺗﻌﺒﺪون{ ﻳﻌﲏ ﻣﻦ اﻷﺻﻨﺎم‬:‫ ﻓﻘﺎل‬،‫دﻳﻨﻬﻢ ﺑﺎﻟﻜﻠﻴﺔ‬
.‫ ﳏﻤﺪ رﺳﻮل اﷲ؛ واﳌﺸﺮﻛﻮن ﻳﻌﺒﺪون ﻏﲑ اﷲ‬،‫ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬:‫وﻫﻮ اﷲ وﺣﺪﻩ؛ وﳍﺬا ﻛﺎﻧﺖ ﻛﻠﻤﺔ اﻹﺳﻼم‬
„Eto ti govor 'Imada b. Kethira, rahimehullah, u tefsiru sure: Reci: “O vi nevjernici!“. Spomenuo je da je to sura odricanja od djela kojeg rade mušrici, i da ona naređuje ikhlas,241 i da su Kurejšije pozvale Allahovog Poslanika, ., da 'ibadeti njihovim idolima godinu dana, i da oni 'ibadete Njegovom Bogu godinu dana pa je Allah objavio ovu suru i u njoj mu naredio da se u potpunosti odrekne njihovog dina, pa je rekao: Ja ne 'ibadetim onome čemu vi 'ibadetite, tj. od kipova i endada.242 Niti ste vi obožavaoci Onoga Kojem ja 'ibadetim, a to je Allah, jedino. Zbog toga je la ilahe illallah Muhammedun Resulullah riječ islama a mušrici 'ibadete drugim mimo Allaha.“ ‫ وأوﺛﺎ ﻢ؛ ﻓﺄﻣﺮ اﷲ ﻧﺒﻴﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ‬،‫ ﻓﺪﻟﺖ ﻫﺬﻩ اﻟﺴﻮرة اﻟﻜﺮﳝﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة أﺻﻨﺎم اﳌﺸﺮﻛﲔ‬:‫ﻗﻠﺖ‬
،‫ واﻟﻌﺰى‬،‫ اﻟﻼت‬:‫ وأﺻﻨﺎﻣﻬﻢ اﻟﺘﻲ ﻛﺎﻧﺖ ﻣﻮﺟﻮدة ﻓﻲ اﻟﺨﺎرج‬،‫ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أن ﻳﺘﱪأ ﻣﻦ دﻳﻦ اﳌﺸﺮﻛﲔ‬
‫ وﻏﲑﻫﺎ؛‬،‫وﻣﻨﺎة‬
„Rekoh, ova plemenita sura ukazuje na odricanje (bera’ah) od ‘ibadeta kipovima mušrika i njihovih idola. Allah je naredio Svom Vjerovjesniku, ., da se odrekne od dina mušrika i njihovih kipova koji su postojali u „vanjskoj realnosti“; Lata, i ‘Uzza i Menata i drugih…“ ‫ )ﻣﺎ( ذا ﻛﻨﺘﻢ )ﺗﻌﺒﺪون( اﻵﻳﺎت‬:‫ وﻗﻮﻣﻪ‬،‫ أﻧﻪ ﻗﺎل ﻷﺑﻴﻪ‬،‫ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺴﻼم‬،‫وﻗﺪ أﺧﱪ اﷲ ﻋﻦ ﺧﻠﻴﻠﻪ إﺑﺮاﻫﻴﻢ‬
‫ وﻫﻲ ﻣﻮﺟﻮدة ﻓﻲ اﻟﺨﺎرج؛‬،‫[ ﻓﺼﺮح ﺑﻌﺪاوة أﺻﻨﺎﻣﻬﻢ ﺑﺄﻋﻴﺎ ﺎ‬77-70 :‫]اﻟﺸﻌﺮاء‬
„Allah nas je obavijestio o Svom prijatelju Ibrahimu, 'alejhisselam, da je svom ocu i narodu rekao: Sve čemu ste bili ('ibadetili). Eš‐Šu'ara' 70‐77, pa je jasno izrekao neprijateljstvo prema njihovim kipovima lično a oni postoje u „vanjskoj realnosti“ ‫ ﻓﺎﺳﺘﺜﲎ اﳌﻌﺒﻮد‬.‫ ﻟﻜﻨﻬﻢ ﻳﻌﺒﺪون ﻣﻌﻪ اﻷﺻﻨﺎم‬،‫ ﻷ ﻢ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪون اﷲ‬،‫ رب اﻟﻌﺎﳌﲔ‬:‫واﺳﺘﺜﲎ ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ‬
{‫ }أﺋﻔﻜﺎ آﻟﻬﺔ دون اﷲ ﺗﺮﻳﺪون‬:‫ ﻓﺄﺧﱪ ﺗﻌﺎﱃ أﻧﻪ ﻗﺎل ﻟﻘﻮﻣﻪ‬،‫ اﻟﺬي ﻻ ﺗﺼﻠﺢ اﻟﻌﺒﺎدة إﻻ ﻟﻪ‬،‫اﳊﻖ‬
،‫إﻻ اﻟﺬي ﻓﻄﺮﻧﻲ ﻓﺈﻧﻪ ﺳﻴﻬﺪﻳﻦ‬.‫ }إﻧﻨﻲ ﺑﺮاء ﻣﻤﺎ ﺗﻌﺒﺪون‬:‫وأﺧﱪ ﻋﻨﻪ أﻧﻪ ﻗﺎل ﻟﻘﻮﻣﻪ‬
241
Obožavanje Allaha uz čistoću od primjesa širka. Od riječi nidd, a to su oni koje su učinili Allahu ravnim. 242
[86
:‫]اﻟﺼﺎﻓﺎت‬
205 EBU MUHAMMED
‫ ﻓﻌﱪ ﻋﻨﻬﺎ‬،‫ "ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ" ﺑﺈﲨﺎع أﻫﻞ اﳊﻖ‬:‫وﻫﻲ‬
[28-26
...‫اﻟﺨﺎرج‬
:‫وﺟﻌﻠﻬﺎ ﻛﻠﻤﺔ ﺑﺎﻗﻴﺔ ﻓﻲ ﻋﻘﺒﻪ{ ]اﻟﺰﺧﺮف‬
‫ اﻟﺘﻲ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪوﻧﻬﺎ ﻓﻲ‬،‫ﺑﺎﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ‬
„Iz njihovih ma'budata243 je izuzeo Gospodara Svjetova, jer su oni bili 'ibadetili Allahu, ali su uz Njega 'ibadetili kipovima. Pa je izuzeo istinskog ma'buda, pored Kojeg nije ispravno 'ibadetiti drugom. Pa je Uzvišeni obavijestio da je on rekao svom narodu: Zar potvorom hoćete božanstva mimo Allaha?! Es‐Saffat 86. Obavijestio nas je da je on rekao svom narodu: Ja sam uistinu beri'i (odričem se) od svega čemu 'ibadetite, osim Onoga, Koji me je stvorio, i On će me uputiti. I on je učini trajnom riječju za potomstvo svoje... Ez‐Zuhruf 26‐28, a ona je la ilahe illallah prema idžma'u (konsenzusu) sljedbenika istine. Te se o njoj izrazio kroz odricanje (bera'ah) od njihovih ma'budata, kojima su 'ibadetili u vanjskoj realnosti...“244 Dakle značenje „džinsa“ postoji u „vanjskoj realnosti“ a Allah je posredstvom odricanja od „kategorije“ naredio ono čime se u stvari din ostvaruje a to je odricanje svega i svakoga pri kome se ostvarilo značenje „džinsa“ taguta u vanjskoj realnosti. Mezheb Nusreta, Bilibanija i Ademija je da je musliman onaj koji ne zna da je onaj koji se pripisuje posebnom islamu a 'ibadeti Latu i 'Uzza'u i Menatu i drugim tagutima arapa mušrik. U odgovoru Kašmiriju, šejh 'Abdurrahman b. Hasan, rahimehullah, je rekao: ،‫ ﻓﺈن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻫﻮ اﻟﺬي ﺗﻮﱃ ﺑﻴﺎﻧﻪ ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ ﻣﻦ ﻛﺘﺎﺑﻪ‬،‫ﻓﺈذا ﻛﺎن اﻟﻜﻼم ﰲ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬
ِ ُ‫ﻮل إِﱠﻻ ﻧ‬
ٍ ‫ﻚ ِﻣ ْﻦ ر ُﺳ‬
‫ﻮﺣﻲ‬
َ ِ‫ } َوَﻣﺎ أ َْر َﺳﻠْﻨَﺎ ِﻣ ْﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ‬:‫ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،‫وأﲨﻌﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﻟﺮﺳﻞ ﻣﻦ أوﳍﻢ إﱃ آﺧﺮﻫﻢ‬
َ
ِ ‫إِﻟ َْﻴ ِﻪ أَﻧﱠﻪُ ﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ أَﻧَﺎ ﻓَﺎ ْﻋﺒ ُﺪ‬
.[25 :‫ون{ ]ﺳﻮرة اﻷﻧﺒﻴﺎء آﻳﺔ‬
ُ
„Ako je predmet govora objašnjenje značenja la ilahe illallah pa Allah je na više mjesta u Svojoj Knjizi preuzeo objašnjenje toga i poslanici su se na tome od prvog do zadnjeg složili. Kao što je Uzvišeni rekao: Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali a da mu nismo objavili: "Ništa i niko ne zaslužuje ‘ibadet (obožavanje) mimo Mene, zato samo Meni ‘ibadetite!" El‐Enbija’ 25 ِ ِ َ َ‫ }وإِ ْذ ﻗ‬:‫ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،‫ﺑﻞ اﻟﻘﺮآن ﻛﻠﻪ ﰲ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ‬
‫ﻴﻢ ِﻷَﺑِ ِﻴﻪ َوﻗَـ ْﻮِﻣ ِﻪ إِﻧﱠﻨِﻲ ﺑَـ َﺮاءٌ ِﻣ ﱠﻤﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن‬
َ
ُ ‫ﺎل إﺑْـ َﺮاﻫ‬
ِ
ِ
ِِ ِ ِ ِ
ِ
-26 :‫َﻌﻠﱠ ُﻬ ْﻢ ﻳَـ ْﺮِﺟﻌُﻮ َن{ ]ﺳﻮرة اﻟﺰﺧﺮف آﻳﺔ‬
َ ‫إِﱠﻻ اﻟﱠﺬي ﻓَﻄََﺮﻧﻲ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ َﺳﻴَـ ْﻬﺪﻳ ِﻦ َو َﺟ َﻌﻠَ َﻬﺎ َﻛﻠ َﻤﺔً ﺑَﺎﻗﻴَﺔً ﻓﻲ َﻋﻘﺒِﻪ ﻟ‬
243
Sve čemu su činili 'ibadet mimo Allaha iako nisu vjerovali da to što obožavaju stvara mimo Allaha, daje život i usmrćuje i slično. 244
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/259‐260 206 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ ﻛﻘﻮل إﻣﺎم اﳊﻨﻔﺎء ﻋﻠﻴﻪ‬،‫ وإﺧﻼص اﻟﻌﺒﺎدة ﻟﻪ‬.‫ إﻟﻴﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﺳﻮى اﷲ‬:‫[ أي‬28
ِ ِ
ِ ِ
‫ﻚ ﺑِﺎﻟْﻌُ ْﺮَوِة اﻟ ُْﻮﺛْـ َﻘﻰ ﻻ‬
َ ‫اﺳﺘَ ْﻤ َﺴ‬
ْ ‫ }ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَ ْﻜ ُﻔ ْﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏُﻮت َوﻳُـ ْﺆﻣ ْﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ ﻓَـ َﻘﺪ‬:‫ ﰲ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ‬،‫اﻟﺼﻼة واﻟﺴﻼم‬
ِ
.‫ وﻫﻲ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬،[256 :‫ﺼ َﺎم ﻟ ََﻬﺎ{ ]ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة آﻳﺔ‬
َ ‫اﻧْﻔ‬
„Štaviše Kur’an sav govori o objašnjenju njegovog značenja, kao što je Uzvišeni rekao: Kada Ibrahim svom ocu i narodu reče: „Ja sam uistinu beri’i245 od svega246 čemu ‘ibadetite, osim Onoga Koji me je stvorio i On će me uputiti.“ I on je učini trajnom riječju za potomstvo svoje ne bi li se vratili. Ez‐Zuhruf 26‐28, tj. (ne bi li se vratili) njoj od odricanja (bera’ata) od ‘ibadeta svakom ma’budu mimo Allaha i ikhlasa ‘ibadeta samo Njemu poput riječi vođe pravovjernih, ‘alejhisselam, u ovom ajetu. Pa ko zanevjeruje u taguta i vjeruje u Allaha prihvatio se za najčvršću vezu koja se ne kida. El‐Baqara 256, a ona je la ilahe illallah.” ِ‫ﱠ‬
،[17 :‫وﻫﺎ َوأَﻧَﺎﺑُﻮا إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ]ﺳﻮرة اﻟﺰﻣﺮ آﻳﺔ‬
َ ُ‫اﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
َ ‫ﻮت أَ ْن ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ‬
ْ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫ } َواﻟﺬ‬:‫وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬
،‫ وﻣﺎ زﻳﻨﻪ ﻟﻠﻤﺸﺮﻛﲔ ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻣﻌﺒﻮدا ﻢ اﻟﱵ ﻛﺎﻧﻮا ﻳﻌﺒﺪو ﺎ ﻣﻦ دون اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬،‫ اﻟﺸﻴﻄﺎن‬:‫واﻟﻄﺎﻏﻮت‬
‫ وﻣﺎ ﻻ ﳛﺼﻰ ﻛﺜﺮة ﰲ اﻟﻌﺮب واﻟﻌﺠﻢ‬،‫ واﻟﻼت واﻟﻌﺰى وﻣﻨﺎة‬،‫ وأﺻﻨﺎم ﻗﻮم إﺑﺮاﻫﻴﻢ‬،‫ﻛﺄﺻﻨﺎم ﻗﻮم ﻧﻮح‬
‫ وﻏﲑﻫﺎ ﳑﺎ ﻻ ﳛﺼﻰ ﻛﺜﺮة؛ ﻓﻤﻦ‬،‫ ﻛﺄﺻﻨﺎم ﻗﻮم ﻧﻮح‬،‫ وﻫﻲ ﻣﻮﺟﻮدة ﰲ اﳋﺎرج ﻣﻌﻴﻨﺔ ﻣﻌﻠﻮﻣﺔ اﻟﻮﺟﻮد‬.‫وﻏﲑﻫﻢ‬
‫ ﻣﻤﻦ ﻛﺎن ﻳﻌﺒﺪﻩ‬،‫ ﻓﻘﺪ ﺑﺮئ ﻣﻦ ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ‬،‫ﻗﺎل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﺑﺼﺪق وإﺧﻼص وﻳﻘﲔ‬
.‫أﻫﻞ اﻷرض‬
„Rekao je Uzvišeni: Oni koji se klone taguta, da joj247 'ibadete i koji se samo Allahu obraćaju. Ez‐Zumer 17. Tagut je šejtan i sve ono što je uljepšao mušricima od 'ibadeta njihovih ma'budata, kojima su bili 'ibadetili mimo Uzvišenog Allaha, poput kipova naroda Nuha, i kipova naroda Ibrahima, i Lata, Uzza'a, i Menata, i svega drugog, što se zbog svojeg mnoštva među arapima i strancima i drugim ne može izbrojati. Sva ona postoje u vanjskoj realnosti, određena (oličenja) poznate egzistencije, poput kipova naroda Nuha i drugih, koji se zbog svog mnoštva ne mogu izbrojati. Pa ko kaže la ilahe illallah sa sidkom (iskreno) i ikhlasom,248 taj se odrekao svakog ma'buda kojem se 'ibadeti mimo Allaha, od onoga čemu su 'ibadetili stanovnici zemlje“249 245
Odričem se, čist sam... Prenosna zamjenica “ma“ ima sveobuhvatno značenje. Ovdje se riječ tagut koristi u ženskom rodu i ja sam je bukvalno preveo. 248
Samo želeći Allaha, čisto, bez primjesa širka u htijenju i djelu. 249
Ed‐Durerus‐senijjeh 11/242 246
247
EBU MUHAMMED
207 Dakle, ko se ne odrekne svih taguta iz vanjske realnosti nije iskreno i sa ikhlasom rekao LA ILAHE ILLALLAH a osnova svemu tome je spoznaja značenja šehadeta LA ILAHE ILLALLAH! Odricanje taguta i mušrika iz vanjske realnosti je kategorički dokaz da se osoba odriče od velikog širka koji ih spaja. Ali neki ljudi iz sličnih riječi shvataju da se onaj koji ostavi veliki širk, rekavši „iskreno“ i sa „ikhlasom“ LA ILAHE ILLALLAH, odrekao svih ma'buda mimo Allaha, iako ih ne mrzi zbog velikog širka, ne suprotstavlja im se i ne negira tevhid i islam njima i njihovim robovima! Da Allah sačuva! Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: ‫ ﻛﺎن ذﻟﻚ ﳑﺎ ﻳﻌﲔ ﻋﻠﻰ‬،‫ ﻓﺈذا ﻋﺮف ﲢﻘﻖ ﺑﻌﺾ أﻓﺮادﻩ ﰲ اﳋﺎرج‬،‫واﻟﻜﻠﻰ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻛﻠﻴًﺎ إﻻ ﰲ اﻟﺬﻫﻦ‬
‫ ﻻ ﺳﻴﻤﺎ إذا‬،‫ اﻧﺘﺰع ﻣﻨﻪ وﺻ ًﻔﺎ ﻛﻠﻴًﺎ‬،‫ ﻓﺈﻧﻪ إذا أﺣﺲ اﻹﻧﺴﺎن ﺑﺒﻌﺾ اﻷﻓﺮاد اﳋﺎرﺟﻴﺔ‬،‫اﻟﻌﻠﻢ ﺑﻜﻮﻧﻪ ﻛﻠﻴًﺎ ﻣﻮﺟﺒًﺎ‬
.‫ واﻟﻌﻠﻢ ﺑﺜﺒﻮت اﻟﻮﺻﻒ اﳌﺸﱰك ﻷﺻﻞ ﰲ اﳋﺎرج ﻫﻮ أﺻﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﻘﻀﻴﺔ اﻟﻜﻠﻴﺔ‬،‫ﻛﺜﺮت أﻓﺮادﻩ‬
„Kolektivni (el‐kullijj) ne biva kolektivnim (kullijj) osim u umu. Pa kada se spozna ostvarenje nekih njegovih jedinki u vanjskoj realnosti to biva od stvari koje pomažu u spoznaji njegovog bitkom kolektivnim (kullijj) prouzročnim. Jer čovjek kada osjeti neke vanjske jedinke iz njih izvlači kolektivan (kullijj) opis, naročito ako su mu jedinke mnogobrojne, a znanje o postojanju zajedničkog opisa nekog temelja250 u vanjskoj realnosti je osnova za znanje o kolektivnom pitanju (sudu).“ ‫ ﻻ ﻳﻮﺟﺪ‬:‫ وإﻣﺎ أن ﻳﻘﺎل‬،‫ إﻣﺎ أن ﻳﻜﻮن ﺳﺒﺒًﺎ ﰲ ﺣﺼﻮﻟﻪ‬،‫ ﻓﺎﻟﻘﻴﺎس اﻟﺘﻤﺜﻴﻠﻲ أﺻﻞ ﻟﻠﻘﻴﺎس اﻟﺸﻤﻮﱄ‬،‫وﺣﻴﻨﺌﺬ‬
،‫ اﻟﻜﻞ أﻋﻈﻢ ﻣﻦ اﳉﺰء‬:‫ وﻫﺆﻻء ﳝﺜﻠﻮن اﻟﻜﻠﻴﺎت ﲟﺜﻞ ﻗﻮل اﻟﻘﺎﺋﻞ‬،‫ ﻓﻜﻴﻒ ﻳﻜﻮن وﺣﺪﻩ أﻗﻮى ﻣﻨﻪ‬،‫ﺑﺪوﻧﻪ‬
‫ وﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﻠﻲ ﻣﻦ‬.‫ واﻷﺷﻴﺎء اﳌﺴﺎوﻳﺔ ﻟﺸﻲء واﺣﺪ ﻣﺘﺴﺎوﻳﺔ وﳓﻮ ذﻟﻚ‬،‫واﻟﻨﻘﻴﻀﺎن ﻻ ﳚﺘﻤﻌﺎن وﻻ ﻳﺮﺗﻔﻌﺎن‬
‫ وإذا أرﻳﺪ ﲢﻘﻴﻖ ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻴﺔ ﰲ اﻟﻨﻔﺲ ﺿﺮب ﳍﺎ‬،‫ﻫﺬﻩ اﻟﻜﻠﻴﺎت إﻻ وﻗﺪ ﻋﻠﻢ ﻣﻦ أﻓﺮادﻩ اﳋﺎرﺟﺔ أﻣﻮر ﻛﺜﲑة‬
‫ وﺑﲔ اﻧﺘﻔﺎء اﻟﻔﺎرق ﺑﻴﻨﻪ وﺑﲔ ﻏﲑﻩ أو ﺛﺒﻮت اﳉﺎﻣﻊ وﺣﻴﻨﺌﺬ ﳛﻜﻢ اﻟﻌﻘﻞ ﺑﺜﺒﻮت‬.‫اﳌﺜﻞ ﺑﻔﺮد ﻣﻦ أﻓﺮادﻫﺎ‬
.‫ وﻫﺬا ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻗﻴﺎس اﻟﺘﻤﺜﻴﻞ‬،‫اﳊﻜﻢ ﻟﺬﻟﻚ اﳌﺸﱰك اﻟﻜﻠﻲ‬
„S obzirom da je tako, onda je analogija poređenja251 temelj za analogiju obuhvatanja;252 ona je ili uzrok za njeno ostvarenje, ili će se reći da neće postojati bez nje. Pa kako da ona sama bude jača od nje? Oni navode primjere za kolektivne 250
Sa temeljom ovdje misli na mes’elu koja je spomenuta u tekstovima i služi kao „temelj“ u analogiji (qijasu) za nespomenute. 251
El‐qijasut‐temthilij. 252
El‐qijasuš‐šumulij. 208 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA teoretske cjeline (kullijjat) na primjeru riječi onoga koji kaže: „Cjelina je veća od parčeta, oprečnosti se ne mogu sastati niti nestati i stvari za koje je zajednička jedna te ista stvar su identične“ i slično tome. Ne postoji nijedna kolektivna teoretska cjelina (kullijj) od ovih (kullijata) a da od njenih jedinki u vanjskoj realnosti nisu poznate mnogobrojne stvari. Kada se želi ostvarenje ove kolektivne cjeline u umu (duši) za nju se navodi primjer putem spomena neke od njenih jedinki i objašnjava se razlika između nje i drugih ili postojanje zajedničkog opisa; i tada razum presuđuje postojanjem propisa za zajednički opis u kolektivnom.253 Ovo je suština analogije poređenja.“254 Iz ovoga shvatate zašto Poslanik, ., na početku da've kao i u mnogim prilikama, nije spominjao mnoge stvari čijim nepostojanjem vi argumentirate neispravnost našeg shvatanja. Čak i kada je od ljudi tražio „svjedočenje“ šehadeta, čije su značenje znali, on ih je prepustio njihovoj spoznaji tevhida i primjeni spoznaje nad pojavama u vanjskoj realnosti i situacija je tada bila jasna. Vi danas kada se tagut hukma proširio i uvukao u sve pore života umjesto da se borite protiv toga onako kako vam je Allah naredio, izmišljate kojekakve temelje, koji su svojom suštinom ogromna greška, i iz kojih proizilaze kobne stvari i najgori grijesi i prestupi. 253
El‐mušterekul‐kullijj je zajednički opis poput “insanijeta” u arapima, bošnjacima i kinezima na primjer. Među njima postoje mnoge razlike ali je zajedničko za njih da su “insani”. To je njihov el‐mušterekul‐kullij. Kada osoba konstatuje postojanje tog zajedničkog opisa ne pravi u propisu razliku između vrsta i jedinki. 254
Medžmu’ul‐fetava 9/204 (Šamilah) EBU MUHAMMED
209 210 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA DEFINICIJA ASLU DINIL ISLAMA KOD UČENJAKA ISLAMA 









Riječi imama Ibnul‐Qajjima Riječi imama Et‐Taberija Riječi imama Ibn Kethira Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i Husejna Tekfir zbog velikog širka i negacije (ta'tila) Allahovih Imena i Svojstava je najvažnija stvar u kufru u taguta Komentar o raznolikosti definicija učenjaka o aslu dinil islamu 211 EBU MUHAMMED
4. Definicija aslu dinil islama kod učenjaka islama
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah: ‫ وﻫﻮ ﲦﻦ اﳉﻨﺔ وﻻ ﻳﺼﺢ إﺳﻼم‬,‫ﻓﺈن اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻫﻮ أﺻﻞ اﻹﳝﺎن وﻫﻮ اﻟﻜﻼم اﻟﻔﺎرق ﺑﲔ أﻫﻞ اﳉﻨﺔ واﻟﻨﺎر‬
.‫أﺣﺪ إﻻ ﺑﻪ‬
„Tevhid je temelj imana a on je govor koji razdvaja stanovnike Dženneta od stanovnika vatre, on je cijena za Džennet, i ničiji islam nije ispravan bez njega.“255 Dakle, ko ne ostvari tevhid neće ući u Džennet jer nema islama, a u Džennet može ući samo muvehhid ‐ musliman. Govorom misli na značenje tevhida na kojeg ukazuju riječi la ilahe illallah ne na puko izgovaranje šehadeta. Takođe je rekao: .‫ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﻻ ﻟﻐﲑﻩ ﺑﺄن ﻳﻜﻮن اﻟﻌﺒﺎدة واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻟﻪ واﻟﺬل وﻫﻮ ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬
„On je potpuna predanost Allahu, ne nekom drugom mimo Njega, time da ’ibadet i pokornost budu samo Njegovi, i poniznost, i on je suština la ilahe illallah.“256 Ovdje se misli na predanost samo Allahu i ’ibadet i apsolutna pokornost i apsolutna poniznost samo Allahu i ko srcem, riječima ili djelima učini nekog drugog mimo Allaha ma’budom257 ili muta’om258 poistovjetio ga je sa Allahom u Njegovim specifikama i time upao u veliki širk. Tagutijjet hukma i širk tehakuma u sebi sadrže širk pokornosti kao što ćeš vidjeti suprotno Nusretovom shvatanju. U ovom citatu vidimo da učenjaci riječ „Ilāh“, tj. „Bog“ između ostalog tumače kao „El‐Muta’u“ odnosno „Onaj Kojem se apsolutno pokorava“ a to je samo Allahovo pravo. Iz toga zaključujemo da je spoznajom značenja riječi „Ilāh“ nad ljudima uspostavljen argument u pogledu tevhida Allaha kako u ’ibadetu tako i u apsolutnoj pokornosti. To je „fitretullah“259 na kojoj ih je Allah stvorio. Rekao je takođe: 255
Meždmu’ul‐fetava 24/235, stara štampa i u „Šamili“. Meždmu’ul‐fetava 5/239, stara štampa i u „Šamili“. 257
Onim kome se ’ibadeti. 258
Onim kome se apsolutno pokorava. 259
Zdrava ljudska priroda i urođeni instinkt. 256
212 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA .‫ واﳋﻀﻮع ﻟﻪ‬,‫ وذﻟﻚ ﳚﻤﻊ ﻣﻌﺮﻓﺘﻪ وﳏﺒﺘﻪ‬,‫ وﻫﻮ أﺻﻞ ﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ‬,‫ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ‬
„On je predanost Allahu, jedino, a ona je temelj ’ibadeta Njemu jedino, a to obuhvata spoznaju Njega, ljubav prema Njemu i poniznost Njemu.“ 260 Tj., apsolutnu predanost, apsolutnu ljubav i apsolutnu poniznost, a osnova svega toga je spoznaja Uzvišenog Allaha i Njegovih prava. Ko Mu u spomenutom pridruži drugog srcem ili vanjštinom je mušrik. Iz riječi poniznost se uzima pokornost, slijeđenje, suđenje (hukma) i tehakum, jer svaki čovjek koji je spoznao Allaha kako treba nikad se neće pokoriti drugom na način kojeg zaslužuje samo Allah a što njegovo srce neminovno mora osjećati. Rekao je: ‫ ودﻳﻦ اﻹﺳﻼم اﻟﺬي‬.‫ إذا ﺧﻀﻊ وذل‬,‫ واﻟﺪﻳﻦ ﻣﺼﺪر دان ﻳﺪﻳﻦ دﻳﻨﺎ‬,‫وﺣﻘﻴﻘﺔ اﻟﻔﺮق أن اﻹﺳﻼم دﻳﻦ‬
‫ارﺗﻀﺎﻩ اﷲ وﺑﻌﺚ ﺑﻪ رﺳﻠﻪ ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ ﻓﺄﺻﻠﻪ ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻫﻮ اﳋﻀﻮع ﷲ وﺣﺪﻩ ﺑﻌﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ‬
‫ وﻣﻦ ﻳﻌﺒﺪﻩ ﺑﻞ اﺳﺘﻜﱪ ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﱂ ﻳﻜﻦ‬,‫ ﻓﻤﻦ ﻋﺒﺪﻩ وﻋﺒﺪ ﻣﻊ إﳍﺎ آﺧﺮ ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﺴﻠﻤﺎ‬.‫دون ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ‬
‫ أﺳﻠﻢ اﻟﺮﺟﻞ إذا‬:‫ وﻫﻮ اﳋﻀﻮع ﻟﻪ واﻟﻌﺒﻮدﻳﺔ ﻟﻪ ﻫﻜﺬا ﻗﺎل أﻫﻞ اﻟﻠﻐﺔ‬,‫ واﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ‬,‫ﻣﺴﻠﻤﺎ‬
.‫اﺳﺘﺴﻠﻢ‬
„Suština razlike je u tome što je islam din, a din je infinitiv od glagola dāne jedīnu dīnen, kada se pokori i ponizi. Dinul‐islam kojim je Allah zadovoljan i kojim je poslao Svoje Poslanike je predanost samo Allahu, jedino. Njegova osnova je u srcu a to je poniznost samo Allahu putem ’ibadeta Njemu, jedino, mimo svega ostalog. Pa ko ’ibadeti Njemu i uz Njega ’ibadeti drugom bogu ne biva muslimanom, a ko ne ’ibadeti Njemu već se oholi pred ’ibadetom Njemu ne biva muslimanom. Islam je istislam (potpuna predanost) Allahu a ona je poniznost Njemu i ropstvo Njemu. Tako su rekli jezičari: Čovjek je esleme kada se u potpunosti preda (istesleme).“261 Takođe je rekao: ‫ }ﺿﺮب اﷲ‬:‫ إذ اﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﻻ ﻟﻐﲑﻩ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬,‫وأﻣﺎ اﻹﺧﻼص ﻓﻬﻮ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﻹﺳﻼم‬
‫ ﻓﻤﻦ ﱂ‬.‫اﻵﻳﺔ‬
29‫اﻟﺰﻣﺮ‬
- {‫ﻣﺜﻼ رﺟﻼ ﻓﻴﻪ ﺷﺮﻛﺎء ﻣﺘﺸﺎﻛﺴﻮن ورﺟﻼ ﺳﻠﻤﺎ ﻟﺮﺟﻞ ﻫﻞ ﻳﺴﺘﻮﻳﺎن ﻣﺜﻼ‬
260
Meždmu’ul‐fetava 20/115, stara štampa i u „Šamili“. Meždmu’ul‐fetava 7/263, stara štampa i u „Šamili“. 261
EBU MUHAMMED
213 ‫ وﻛﻞ ﻣﻦ اﻟﻜﱪ واﻟﺸﺮك ﺿﺪ اﻹﺳﻼم‬,‫ وﻣﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﷲ وﻟﻐﲑﻩ ﻓﻘﺪ أﺷﺮك‬,‫ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﷲ ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻜﱪ‬
.‫واﻹﺳﻼم ﺿﺪ اﻟﺸﺮك‬
„Što se tiče ikhlasa on je suština islama, jer islam je predanost (istislam) Allahu, ne drugim mimo Njega. Kao što je rekao Uzvišeni: Allah navodi primjer čovjeka koji je u vlasništvu ortaka koji se oko njega otimaju i čovjeka koji je predan samo jednom čovjeku. Jesu li njihovi primjeri isti? Ez‐Zumer 29 Pa ko se ne preda Allahu uzoholio se (istekbere), a ko se preda Allahu i drugom mimo Njega pridružio je.262 Svaki od kibra i širka je suprotnost islama a islam je suprotnost širka.“ 263 Rekao je: .‫ اﻹﺷﺮاك واﻻﺳﺘﻜﺒﺎر‬:‫وﳌﺎ ﻛﺎن اﻟﺪﻳﻦ ﻋﻨﺪ اﷲ ﻫﻮ اﻹﺳﻼم واﻹﺳﻼم ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ وﻟﻪ ﺿﺪان‬
‫ ﻓﻤﻌﲎ اﻷﺣﺪ ﻳﻮﺟﺐ‬.‫ وإن ﻛﺎن ﻗﺪ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ‬,‫ﻓﺎﳌﺴﺘﻜﱪ اﺳﺘﻜﱪ ﻋﻦ اﻹﺳﻼم ﻟﻪ واﳌﺸﺮك اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻐﲑﻩ‬
.‫ وﻣﻌﲎ اﻟﺼﻤﺪ ﻳﻮﺟﺐ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻼﺳﺘﻜﺒﺎر‬,‫اﻹﺧﻼص ﷲ اﳌﻨﺎﰲ ﻟﻠﺸﺮك‬
„S obzirom da je pravi din kod Allah islam a islam je predanost Allahu, jedino, a on ima dvije suprotnosti: širk (pridruživanje) i istikbar (oholost) pa se mustekbir uzoholio pred predanošću Njemu a mušrik se predao drugom mimo Njega, iako se predao i Njemu. Otuda značenje El‐Ehad obavezuje na ikhlas Allahu, koji negira širk, a značenje Es‐Samed obavezuje na predanost Allahu, jedino, koja negira istikbar (oholost).“264 Rekao je: „Što se tiče tevhida kojeg je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi i kojeg je objavio u Svojim knjigama i kojim je poslao Svoje poslanike i u pogledu kojeg su se složili muslimani iz svakog naroda, on je kao što su rekli imami: šehadet la ilahe illallah, a on je 'ibadet Allahu, jedino, Koji nema sudruga, kao što je to objasnio u svojim riječima: Vaš Bog je jedan Bog, niko ne zaslužuje 'ibadet (obožavanje) mimo Njega. On je Milostivi, Samilosni. Pa je obavijestio da je samo jedan Bog i da nije dozvoljeno da uzmu drugog za Boga mimo Njega i da se ne 'ibadeti osim Njemu... Širk kojeg je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi je u stvari 'ibadet drugom mimo Njega od stvorenja poput 'ibadeta melekima, zvijezdama, suncu, mjesecu, 262
Upao je u širk. Meždmu’ul‐fetava 10/14, stara štampa i u „Šamili“. 264
Bejanu telbisil‐džehmijjeh 2/309 263
214 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA vjerovjesnicima, ili kipovima koji simboliziraju njih, ili njihovim grobovima ili drugim ljudima i slično od stvari kojih ima mnogo kod tih džehmija i sličnim njima među onim koji smatraju da su dostigli vrhunac tevhida a oni su najvećeg širka među ljudima. Rekao je Uzvišeni: Ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, sigurno će reći: "Allah!", a ti reci? "Mislite li vi da bi oni kojima se, pored Allaha, molite mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini, ili, da bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da mi je podari?" Reci: "Meni je dovoljan Allah, u Njega se pouzdaju oni koji se pouzdavaju. Ez‐Zumer 38 Nevjernici su priznavali tevhidur‐rububijjeh,265 a to je vrhunac kojeg potvrđuju ti apologeti, ako se desi da se sačuvaju od novotarija u njemu, i uprkos tome su bili mušrici jer su bili 'ibadetili drugom mimo Allaha... Allahov din je da Mu se robovi ponize, pa da Mu 'ibadete, jedino, i da Mu se pokoravaju. I to je islam! Pa ko bude želio nešto mimo ovoga za din neće mu se prihvatiti. Isto tako je rekao u drugom ajetu: Allah svjedoči da niko ne zaslužuje ’ibadet266 osim Njega ‐ a i meleki i učeni ‐ i da On postupa pravedno. – Niko ne zaslužuje ’ibadet osim Njega, Silnog i Mudrog! Allahu je prava vjera (din) jedino ‐ islam. Alu ’Imran 18‐19 Pa je nakon što je obavijestio o Svom svjedočenju i svjedočenju meleka i učenih da niko ne zaslužuje da bude obožavan mimo Njega spomenuo da je kod Allaha pravi din islam. El‐Ilāh (Bog) je onaj koji zaslužuje ’ibadet. Što se tiče onoga koji vjeruje da je Allah Gospodar svega i Njegov Stvoritelj i pored toga ’ibadeti drugom mimo Njega on je mušrik svom Gospodaru, onaj koji je uzeo drugog boga mimo Njega. Dakle el‐ilāhijjeh (božanstvo) ne znači stvaranje ili moć stvaranja ili praiskonstvo (vječnost) kao što ga tumače ti novotari u tevhidu među apologetima, jer mušrici arapa i drugih kojima je Allah i Njegov Poslanik posvjedočio da su mušrici nisu bili sumnjali da je Allah Stvoritelj svega i Njegov Rabb (Gospodar). Da je to (značenje) ilāhijje značilo bi da su oni govorili la ilahe illallah. Dakle, ovo je pitanje ogromne važnosti, koje je obaveza naučiti s obzirom da je mnogim grupama temelj islama postao nejasan, pa su počeli upadati u ogromne stvari koje su širk koji negira islam ne smatrajući ih širkom a u tevhid i islam su uveli mnoge neispravne stvari, smatrajući ih od tevhida a one ga u stvari negiraju, a iz islama i tevhida su izbacili mnoge velike stvari, ne smatrajući ih od tevhida, a one su njegov temelj. Tako većina tih apologeta ne definišu tevhid osim onim što se tiče govora, mišljenja i vjerovanja u to, mimo onoga što se tiče djela i htjenja i 265
Tevhid u djelima Gospodara, tj. vjerovanje da je Allah jedan u Svojim djelima. Da nema Boga osim Njega. 266
EBU MUHAMMED
215 uvjerenja u to. Štaviše onaj tevhid koji je neophodan ne biva osim uz tevhid htjenja i namjere a to je tevhid u ’ibadetu i on je ostvarenje šehadeta la ilahe illallah: da sa ’ibadetom želi (traži) Allaha mimo svega ostalog. I to je islam jer islam sadrži u sebi dva temelja: Prvi: predanost Allahu. Drugi: da to bude čisto za Njega tako da niko nema učešća u islamu Njemu. To je predanost Allahu mimo svega ostalog, a sura: Reci: „O vi nevjernici!“ to objašnjava. Nema sumnje da su htijenje i namjera preteknuti znanjem, pa je neophodno da zna i svjedoči la ilahe illallah. Što se tiče teoretsko‐’aqidetskog tevhida, koji je obavijest o Allahu, on je u suri: Reci: „On, Allah, jedan je!, koja je jednaka trećini Kur’ana, i u njoj je Njegovo ime El‐Ehad i Es‐Samed. Svako od ova dva imena ukazuje na suprotno mezhebu tih džehmija kao što smo to objasnili na njemu odgovarajućem mjestu. U ’ibadet Allahu, jedino, ulazi potpuna ljubav samo Allaha, potpuni strah samo od Njega, nada Njemu i oslanac na Njega, jedino, kao što to objašnjava Kur’an na više mjesta. Sve je to aslut‐tevhid (temelj tevhida) kojeg je Allah učinio obaveznim Svojim robovima, i time sav din (vjera) biva Allahu, kao što je Allah naredio Svojim poslanicima i vjernicima da se bore sve do ostvarenja tog cilja gdje kaže: I borite se protiv njih dok smutnje ne nestane i dok sav din (poniznosti) ne bude samo Allahu. Pa ako prestanu, pa Allah vidi sve što oni rade.“267 Rekoh, u ovoj studiji moraš obratiti pažnju na pojam „pokornost“, jer se za njega veže predmet našeg spora iako, kao što smo već rekli, pokornost ulazi u 'ibadet. Pojmovi pokornost i slijeđenje su univerzalni kao i pojam 'ibadet i sav praktični tevhid268 se svodi na njih, kao što se praktični veliki širk i tagutijjet svodi na veliki širk i tagutijjet u 'ibadetu, pokornosti i slijeđenju i hukmu269 i tehakumu.270 Detaljni šerijatski obredi i propisi koji se tiču 'ibadeta, pokornosti i slijeđenja se ne znaju osim putem objave i ne smiju se izmišljati. Dakle, kod šejhul‐islama, kao i kod svih muslimana, se aslud‐din ne ostvaruje osim ostvarenjem rukna negacije i potvrde, tj. islam nestaje upadanjem u širk ili tagutijjet ili oholjenjem pred 'ibadetom Allahu. Ovaj temelj nam je potreban da da 267
El‐Fatava El‐Kubra 5/248‐251 Et‐Tevhidul‐’amelijj, tj. jednoća Allaha u djelima Njegovih robova. Suđenje. 270 Traženje suđenja. 268
269
216 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA bi dokazali da oni „koji ne sude osim aktuelnim običajima“ „muta'una“271 i ne pridržavaju (iltizām) se šerijata kod šejhul‐islama nisu i ne mogu biti muslimani, kao da bi dokazali da kada učenjaci islama negiraju tekfir od mušrika to ne znači da im pripisuju islam, zbog toga što mušrik kod njih ne ulazi u definiciju islama. Štaviše, ni džehmijske grupacije nisu ostavljale vanjski opis islama onome koji upadne u nešto zbog čega je Allah i Njegov Poslanik, ., negirao islam. Mnoge njihove grupacije, iako ne vjeruju da su govor i djelo od suštine imana, kažu da je ostavljanje stvari koje izvode iz vjere (mukeffirāt) od suštine imana, tj. od aslud‐
dina. Dakle, iako imaju novotarsku definiciju aslud‐dina i imana oni negiraju islam mušricima i tagutima, a šta je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao o njima ćeš vidjeti na odgovarajućem mjestu. U jednom dužem govoru u kojem objašnjava granicu (hadd/definiciju) praktičnog tevhida272 i njegove ruknove, a ja ću vam prenijeti samo potreban dio, je rekao: ‫ﻓﺎﻹﺳﻼم ﻳﺘﻀﻤﻦ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ؛ ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ وﻟﻐﲑﻩ ﻛﺎن ﻣﺸﺮﻛﺎ وﻣﻦ ﱂ ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ ﻛﺎن‬
‫ﻣﺴﺘﻜﱪا ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ واﳌﺸﺮك ﺑﻪ واﳌﺴﺘﻜﱪ ﻋﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﻛﺎﻓﺮ واﻻﺳﺘﺴﻼم ﻟﻪ وﺣﺪﻩ ﻳﺘﻀﻤﻦ ﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ‬
...‫ ﻓﻬﺬا دﻳﻦ اﻹﺳﻼم اﻟﺬي ﻻ ﻳﻘﺒﻞ اﷲ ﻏﲑﻩ‬.‫وﻃﺎﻋﺘﻪ وﺣﺪﻩ‬
„Islam u sebi sadrži potpunu predanost samo Allahu. Pa ko se preda Njemu i drugom mimo Njega biva mušrikom a ko se ne preda Njemu biva mustekbirom pred 'ibadetom Njemu. Mušrik Njemu i mustekbir pred 'ibadetom Njemu je kafir. Predanost samo Njemu sadrži u sebi 'ibadet Njemu, jedino, i pokornost Njemu, jedino. Ovo je dinul‐islam pored kojeg Allah ne prima drugu vjeru...“273 Znači, onaj koji ne ostvari tevhid pokornosti samo Allahu, u šta neminovno ulaze hukm i tehakum, nije musliman, i on će biti ili mušrik ili mustekbir. Između širka pokornosti i širka tehakuma postoje neke razlike, ali je velika greška reći ono što govori Nusret koji veliki širk i kufr tehakuma ograničava samo na širk pokornosti po svom privatnom shvatanju prema kojem je moguće da neko uradi tehakum tagutu a da ne upadne u neko od neodvojivih značenja od širka pokornosti i da ne izađe iz islama, jer se iz riječi Nusreta razumije da tehakum tagutu (npr. zakonima laičkih sudnica) kod njega ne izvodi iz islama osim ako u sebi sadrži ohalaljivanje harama ili oharamljivanje halala i slično. Onim kojima se pokorava u zakonu mimo Allaha. Glavni predmet ove knjige je veliki širk i tagutijjet u praktičnom tevhidu. 273
Er‐risaletut‐tedmurijje, str. 52 271 272
EBU MUHAMMED
217 Kaže Nusret, nakon nekolikominutnog tumaranja i razbajavanja neukima po majevičkoj šumi: „Pa ovo upućuje na šta, da taj tehakum treba vidjeti kako je izdefinisan on u šerijatu, koji je to tehakum koji izvodi iz vjere? Pa kaže u ajetu: Uzeli su svoje svećenike i monahe za gospodare mimo Allaha. Kaže Adij ibni Hatim: „Nismo ih uzeli za gospodare.“274 Kaže Resul, .: „Zar nije kad vam ohalale smatrate275 halalom, kad vam oharame smatrate haramom.“ „Jeste.“, „E, to vam je ibadet njima.“ Tehakum koji je ibadet, e to je taj tehakum koji je ibadet, kojeg je Resul, ., izdefinisao kao ibadet, i kaže: »To je vaš ibadet njima.«! Shvatate li braćo? To je taj ibadet, to je taj tehakum koji je ibadet njima! Jel’ tako?“276 Dakle, tehakum koji je kod Nusreta 'ibadet je samo onaj koji u sebi sadrži širk pokornosti i to, kao što si vidio, na Nusretov privatan način s obzirom da ga svodi samo na prihvatanje propisa i zakona taguta poput ohalaljivanja Allahovog harama ili oharamljivanja Allahovog halala, svodeći ga na „srčano smatranje“ lažući time na Allahovog Poslanika, ., i zanemarujući opis činjenje taguta i njegovog zakona sudijom koji u sebi sadrži činjenje taguta „onim kome se pokorava“ što u sebi sadrži značenje koje je, ako nije gore onda je identično značenju prihvatanja zakona i propisa taguta, a to je prihvatanje njegovog hakimijjeta direktno, jer osoba u tehakumu tagutu od taguta traži da sudi svojim tagutskim zakonom. Allahulmuste’an! Pa kako da bude kafir onaj koji vjeruje u sihr i prihvata ga a nije kafir onaj koji traži da se radi sihr!? U jednom drugom predavanju Nusret kaže: „Jer kad se govori o tehakumu i hukmu bi gajri ma enzelellah277 onda se govori istovremeno o širku ta'ah.“278 Nakon toga ga ljudi pitaju: 274
U hadisu je rečeno „Nismo im ’ibadetili!“ a ne „Nismo ih uzeli za gospodare!“. Allahov Poslanik nije rekao „smatrate“ koje ukazuje na „srčano smatranje“ već je rekao „učinite ga“ ili „ohalalite ga“. A vraćanje širka pokornosti na „srčano smatranje“ je stav džehmija. Allahulmuste’an! I ovaj beduin hoće da priča o islamu!? 276
Nusretov ders koji je do mene došao pod nazivom „Novi ders“ kojeg posjedujemo u pretipkanoj i audio formi a koji se kako je meni rečeno ne može naći na njihovim stranicama. To je onaj u kojem je Nusret „u pet minuta“ „pobio“ naše stavove u vezi tehakuma i aslud‐dina! 277
Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio. 278
Širku pokornosti. 275
218 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Pitanje: braća pitaju misle da je širk ta'ah kad se pokori nekome u nekoj stvari koja nije širk i kufr a zadržao je ubjeđenje da je ono zabranjeno npr. neko ga ponudi alkoholom a on pije pokori se njemu???“ Nusret „pojašnjavajući“ odgovara: „Misli se na pokornost uz vjerovanje i ubjeđenje i prihvatanje halala i harama od njih uz prethodno znanje279 da nije...“ Opet mu se postavlja pitanje od minutaže otprilike 01:05 do 01:11: „Na koji način su monasi dozvoljavali i zabranjivali stvari, i mi pitamo šta je halal i haram?“ Odgovara: „Znaš na koji način? Vi pitate šta je halal i haram onda onaj ko vam odgovori odgovara na osnovu ajeta hadisa ili razumjevanja ili analogije ili predaje ashaba ne zna dokaz al' učenjaci su rekli tako... Sve dotle je to u redu. Međutim, da dodje npr., do situacije, da navedemo neku situaciju, boravak na mini poslije 'Arefata i Muzdelife one noći kad se bacaju kamenčići i dođe neko i kaže ne treba ili nečeg drugog gdje svi kažu da je vadžib, „Ne treba, promjeni to!“ i ljudi to prihvate, i kad znaju da je to vadžib povedu se za njim. „Odsjecanje ruke može zatvorom“ to je promjena opšteg propisa, to je ta pokornost u onome što je Allah zabranio, kao kamatu, pa neko dođe pa kaže „Može mala“ ili „Može ako nemaš stana“ imaš i tih primjera, Allah zabranio ženi da se ragolićuje i dođe Cerić „Može i ovo i ono meni je drago što to ima“ zato se ljudi povedu za tim, jel' ovo sad širk ta'ah? Jeste!“280 Ovdje, kao što vidiš, „siromah“ ograničava širk pokornosti (širkut‐ta'ah) samo na vjerovanje, ubjeđenje i prihvatanje promjene Allahovog zakona, a nevjernički tehakum tagutu paralelno tome svodi samo na širk pokornosti ne znavši da tahkim tagutskog zakona, tj. uzimanje njega za sudiju u sebi sadrži širk pokornosti i da je to jedan od njegovih praktičnih vidova, kao što širk pokornosti predstavlja jedan od vidova širka u tevhidul‐hakimijje. Ograničavanje nevjerničkog značenja bilo kojeg vida praktičnog velikog širka samo na srce je put džehmija a Nusret je u ovim pitanjima gori od njih jer pripisuje 279
Iz ovih riječi neko može razumjeti da čovjek ako upadne u širk pokornosti tagutskom zakonu i prihvatanja istog, čak i po njegovim novotarskim uvjetima u kojima ga vraća samo na srce, „bez prethodnog znanja da nije...“, ne postaje mušrikom. Da Allah sačuva! Oni izgleda ne prave razliku između pokornosti svećenicima i monasima u opšte poznatom pitanju i pokornosti tagutima pokornosti iz vanjske realnosti koji propisuju i sude neovisno od Allaha i svoje zakone ne podređuju Njegovom vjersko‐zakonskom htijenju. 280
Predavanje „8. Vrste velikog širka...“ EBU MUHAMMED
219 islam onome koji „ne sudi osim aktuelnim zakonima kojim sude „el‐muta'ūn“ i onim koji tagutski zakon uzimaju za sudiju, tj. rade njegov tahkim. Ovo je značenje mojih riječi u kojima sam rekao da su veliki širk pokornosti i veliki širk hukma i tehakuma različiti ali međusobno isprepleteni. Veliki problem leži takođe u njegovim riječima u kojima kaže da se osoba u širku pokornosti ne tekfiri ako je od onih koji su opravdani u nepoznavanju Allahovog propisa koji je promijenjen. To je istina, ali njegovi sljedbenici su, a njegov govor u sebi sadrži ukazivanje da je to takođe njegovo mišljenje, na to nadovezali da onaj koji se tehakumi tagutu, ne znajući da je dotični propis i zakon taguta suprotan281 šerijatskom, ne postaje kafir! To se od strane njegovih sljedbenika proširilo diljem našeg govornog područja i do mene je lično došla obavijest o tome. Da Allah sačuva! Isto tako se iz njegovog govora razumije da danas tekfiri onoga koji kaže da je dozvoljena „mala kamata“ ili „ako nemaš stana“ ili ako „mu je drago da se neka žena ne pokriva ili to dozvoli“ poput Cerića, a jadnik ne tekfiri onoga koji je dozvolio tehakum tagutu radi manjeg od vrijednosti tog stana i onoga koji obavezuje ljude na pokornost tagutskim vlastima, poput „njihove uleme“ koji svakog ko se suprotstavlja tagutskim vlastima nazivaju nasilnkom, tekfirovcem, haridžijom ili kafirom. Allahulmuste’an! Ovo je ta ćorava škola sa svim njenim izrodima! Tekfiri Cerića zbog toga što je rekao da mu je drago kada u Ferhadiji vidi zajedno pokrivenu i razgolićenu djevojku i zbog dozvoljavanja razgolićavanja, a ne tekfiri onoga koji dozvoli tehakum tagutu i obavezuje na pokornost tagutu i kaže da su tagut i mušrici muslimani!!! Ne tekfiri one koji su ohalali krv „mudžahida“ i koji su dozvolili dolazak američke vojske na Arapsko Poluostrvo a tekfiri zbog spomenutih razloga! Sram vas i stid bilo! 'Ali El‐Hudajr je u jednoj od svojih fetvi objasnio grešku onih koji nevjernički tehakum tagutu svode na širk pokornosti poput Nusreta, Allah ga uputio pravom putu. Izvoli nekoliko fetvi od Hudajra, Allah mu osvjetlio put do Svog zadovoljstva: ‫ﻫﻞ ﺷﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ ﻳﻜﻮن ﺑﻤﺠﺮد اﻟﻌﻤﻞ أم ﺑﺎﻻﺳﺘﺤﻼل؟‬
: ‫اﻟﺠﻮاب‬
281
Iz ovoga se razumije da ne tekfire onoga koji se tehakumi tagutu u zakonima koji su u svom vanjskom opisu identični šerijatskim. 220 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA :‫ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،‫ دون اﻟﻨﻈﺮ إﱃ اﻻﻋﺘﻘﺎد أو اﻻﺳﺘﺤﻼل‬،‫ وﻫﻮ اﻟﻄﺎﻋﺔ‬،‫أﻣﺎ ﺷﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻓﻴﻜﻮن ﲟﺠﺮد اﻟﻌﻤﻞ‬
‫ }إن اﻟﺬﻳﻦ ارﺗﺪوا ﻋﻠﻰ أدﺑﺎرﻫﻢ ﻣﻦ ﺑﻌﺪ ﻣﺎ ﺗﺒﻴﻦ ﻟﻬﻢ‬:‫ وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،{‫}وإن أﻃﻌﺘﻤﻮﻫﻢ إﻧﻜﻢ ﻟﻤﺸﺮﻛﻮن‬
‫اﻟﻬﺪى اﻟﺸﻴﻄﺎن ﺳﻮل ﻟﻬﻢ وأﻣﻠﻰ ﻟﻬﻢ * ذﻟﻚ ﺑﺄﻧﻬﻢ ﻗﺎﻟﻮا ﻟﻠﺬﻳﻦ ﻛﺮﻫﻮا ﻣﺎ ﻧﺰل اﷲ ﺳﻨﻄﻴﻌﻜﻢ ﻓﻲ‬
‫ }اﺗﺨﺬوا أﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧﻬﻢ أرﺑﺎﺑﺎ ﻣﻦ دون اﷲ{ وﻗﺪ ﻓﺴﺮﻫﺎ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ‬:‫ وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،{‫ﺑﻌﺾ اﻷﻣﺮ‬
‫ أﻣﺎ رﺑﻂ ﺷﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ ﺑﺎﻻﻋﺘﻘﺎد أو اﻻﺳﺘﺤﻼل ﻓﻘﻂ؛ ﻓﻬﺬا‬.‫ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ؛ ﺑﺎﻟﻄﺎﻋﺔ ﰲ اﻟﺘﺤﻠﻴﻞ واﻟﺘﺤﺮﱘ‬
.‫ﻣﻨﻬﺞ اﳌﺮﺟﺌﺔ واﳉﻬﻤﻴﺔ‬
„Da li širk pokornosti biva pukim djelom ili ohalaljivanjem? Odgovor: Što se tiče širka pokornosti on biva pukim djelom a to je pokornost bez obzira na uvjerenje ili ohalaljivanje. Rekao je Uzvišeni: A ako im se pokorite vi ste uistinu mušrici! Rekao je Uzvišeni: Oni koji su se vratili svojim stopama nakon što im je uputa postala jasna, šejtan im je uljepšavao i obećavao. To je zbog toga što su govorili onima koji mrze ono što je Allah objavio: „Pokorićemo vam se u nekim stvarima, rekao je Uzvišeni: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za gospodare mimo Allaha. Vjerovjesnik, ., ga je protefsirio pokornošću u ohalaljivanju i oharamljivanju.282 Što se tiče povezivanja širka pokornosti samo sa uvjerenjem ili ohalaljivanjem to je menhedž murdžija i džehmija.“283 Izvoli još! ‫ وذﻟﻚ ﻟﺘﺤﺎﻛﻤﻬﻢ ﰲ‬،‫ﺳﺆال ﻣﺘﻌﻠﻖ ﺑﺸﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻣﻌﻈﻢ أﻫﻞ اﻹﺳﻼم اﻵن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﱃ ﻏﲑ ﺷﺮع اﷲ‬
‫ ﻣﺜﻞ‬- ‫ ﲜﺎﻧﺐ ﺗﻄﺒﻴﻘﻬﺎ ﻟﺒﻌﺾ أﺣﻜﺎم اﻹﺳﻼم‬،‫اﶈﺎﻛﻢ اﻟﻘﻀﺎﺋﻴﺔ واﻟﱵ ﲢﻜﻢ ﺑﻘﻮاﻧﲔ ﻓﺮﻧﺴﻴﺔ وأﺧﺮى ﻏﺮﺑﻴﺔ‬
‫ وﻫﻲ اﻟﱵ‬،‫ ﻓﻬﻞ ﻫﺬا ﻫﻮ اﳌﻘﺼﻮد ﺑﺸﺮك اﻟﻄﺎﻋﺔ؟ وﻣﺎ ﻫﻮ واﺟﺒﻨﺎ ﻣﻨﻬﺎ‬- ‫اﻷﻣﻮر اﳌﺘﻌﻠﻘﺔ ﺑﺎﻟﻄﻼق واﳌﻮارﻳﺚ‬
‫ﲢﻜﻢ ﰲ ﺟﻞ أﺣﻮاﻟﻨﺎ اﻵن؟ ﻋﻠﻤﺎ ﺑﺎن اﻟﺒﻌﺾ ﳑﻦ ﻳﺘﺼﻔﻮن ﺑﺎﻻﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﺪﻳﻦ؛ ﻳﻌﻠﻤﻮن ﻋﺪم ﺷﺮﻋﻴﺔ ﻫﺬﻩ‬
.‫ وﺟﺰاﻛﻢ اﷲ ﺧﲑا‬،‫ ﻧﺮﺟﻮ ﻣﻨﻜﻢ اﻟﺘﻮﺿﻴﺢ‬.‫ وﻣﻊ ذﻟﻚ ﻻ ﻳﺴﺘﻄﻴﻌﻮن أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا ﻟﻐﲑﻫﺎ‬،‫اﶈﺎﻛﻢ‬
282
Praktična pokornost u zakonu. Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“. 283
EBU MUHAMMED
221 :‫اﻟﺠﻮاب‬
‫ أﻣﺎ ﺷﺮك‬.‫ ﻷن ﻓﻴﻪ ﺧﺼﻮﻣﺔ وﺣﻜﻢ ﺑﲔ اﺛﻨﲔ ﻣﺘﺨﺎﺻﻤﲔ‬،‫ﻻ! ﻫﺬا ﺷﺮك اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ‬
.‫ ﳎﻤﻊ ﻋﻠﻴﻬﺎ‬،‫ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﻇﺎﻫﺮة‬،‫اﻟﻄﺎﻋﺔ؛ ﻓﻬﻮ ﰲ اﺗﺒﺎع ﻣﻦ ﻟﻪ أﻣﺮ و ﻲ ﰲ أﻣﺮ ﻋﺎم ﳐﺎﻟﻒ ﻟﻠﺸﺮﻳﻌﺔ‬
„Pitanje se tiče širka pokornosti; većina sljedbenika islama danas se tehakume drugim zakonima mimo Allahovog i to zbog svog tehakuma laičkim sudnicima koje sude francuskim i drugim zapadnjačkim zakonima, pored toga što sprovode neke propise islama, poput pitanja koja se tiču razvoda braka i naslijeđivanja, da li se to želi širkom pokornosti? Šta je naša obaveza prema njima a to su one koje sude u većini naših stanja danas? Znajući da neki koji se opisuju pridržavanjem vjere znaju nelegitimnost tih sudnica a pored toga ne mogu da se tehakume drugim mimo njih. Tražimo objašnjenje od vas, i neka vas Allah nagradi!“ Odgovor: „Ne! To je širk tehakuma drugom mimo Allaha i Njegovog Poslanika jer u njemu postoji spor i presuda između dvojice koji se spore. Što se tiče širka pokornosti on je slijeđenje onoga koji naređuje i zabranjuje u opštoj stvari suprotnoj šerijatu, koja je poznata i koja je predmet idžma’a.“284 Nakon toga je spomenuo da je vadžib naspram njih da se napuste, da se mrze, da se prema njima ima neprijateljstvo da se tekfire njihovi sudije i drugo i da tehakum njime nije dozvoljen osim u prisili tj. da nije dozvoljen tehakum laičkim sudnicima u stanju „darure“ kao što to kažu neki ljudi danas. Nakon toga je naveo nekoliko šerijatskih dokaza uz odgovarajuće citate učenjaka. Allahulmuste’an! Dakle, Hudajr pravi razliku između širka pokornosti i širka hukma i tehakuma tagutskom zakonu! Kao što vidiš buncanja majevičkog „šejha džihada i tevhida“ čak i o širku pokornosti su manjkava, a kamoli o širku hukma i tehakuma. Nastavimo sa citatima šejhul‐islama! Rekao je takođe: ‫وﳍﺬا ﻛﺎن ﻛﻞ ﻣﻦ ﱂ ﻳﻌﺒﺪ اﷲ ﻓﻼ ﺑﺪ أن ﻳﻜﻮن ﻋﺎﺑﺪا ﻟﻐﲑﻩ ﻳﻌﺒﺪ ﻏﲑﻩ ﻓﻴﻜﻮن ﻣﺸﺮﻛﺎ وﻟﻴﺲ ﰲ ﺑﲏ آدم‬
‫ﻗﺴﻢ ﺛﺎﻟﺚ ﺑﻞ إﻣﺎ ﻣﻮﺣﺪ أو ﻣﺸﺮك أوﻣﻦ ﺧﻠﻂ ﻫﺬا ﺬا ﻛﺎﳌﺒﺪﻟﲔ ﻣﻦ أﻫﻞ اﳌﻠﻞ واﻟﻨﺼﺎرى وﻣﻦ‬
.‫أﺷﺒﻬﻬﻢ ﻣﻦ اﻟﻀﻼل اﻟﻤﻨﺘﺴﺒﻴﻦ إﻟﻰ اﻹﺳﻼم‬
284
Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“. 222 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Zbog toga svako ko ne 'ibadeti Allahu neminovno mora biti obožavaoc drugog, pa će biti mušrik i među ljudima nema treće vrste. Ili će biti muvehhid ili mušrik, ili onaj koji je pomiješao jedno s drugim poput onih koji su promjenili285 od sljedbenika vjera, nasranija (kršćana) i njima sličnih od zabludjelih koji se pripisuju islamu.“286 Kasnije će nam takođe trebati i pojam el‐mubeddilun koji dolazi od infinitiva tebdil što znači promjena a tiče se onih koji mijenjaju propise. O tome će biti govora kod širka propisivanja zakona (tešri'i), širka pokornosti, širka hukma i tehakuma. Kao što će nam pojašnjenje te teme biti osnova za konstataciju prave razlike između velikog i malog kufra u pitanju suđenja da bi nakon toga protumačili riječi šejha Muhammeda b. Ibrahima u kojima kaže da je mali kufr u suđenju zakonom ako neko ne presudi onim što je Allah objavio jedanput i slično. Iz govora nekih ljudi, poput Nusreta i Bilibanija, može se razumjeti da je jedina suštinska razlika između velikog kufra i malog kufra u suđenju to što onaj koji to radi u slučaju malog kufra to ne radi iz ubjeđenja, tj. uz srčane kufrove, ili zbog toga što „nije postavio taj zakon sa redoslijedom obavezujući druge na njega“ i zbog nekih drugih opisa koje je spomenuo Muhammed b. Ibrahim u pogledu sudaca laičkim zakonom, koji imaju svoje sudnice, pisane zakone, izvore i knjige, članove i ostale tagutske izmišljotine. Šejhul‐islam Ibn Tejmijje je takođe rekao: „U kategoriju (vidove) prijateljevanja287 prema nevjernicima zbog kojeg je Allah pokudio sljedbenike knjige i munafike je i iman u jedan dio onoga na čemu se od kufra i tehakum njima mimo Allahove knjige. Kao što je Uzvišeni rekao: Zar ne vidiš one kojima je dat dio Knjige, kako vjeruju u džibta i taguta i govore onima koji su zanevjerovali da su na boljem putu nego oni koji su povjerovali? En‐Nisa' 51. Poznato je da je uzrok njegove objave događaj vezan za Ka'ba ibn Ešrefa, jednog od glavešina Židova, kada je otišao mušricima i dao prioritet njihovoj vjeri nad dinom Muhammeda i njegovih prijatelja. Priču smo spomenuli u „Es‐Sārimul‐
Meslūl“, kada smo spomenuli riječi Vjerovjesnika, .: „Ko će se pobrinuti o Ka'bu ibn Ešrefu? Ezijetio je Allaha i Njegovog Poslanika?“. Slične ovom ajetu su riječi Uzvišenog: A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana ‐ za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju, i povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. El‐Baqara 101‐102 285
Na ar. el‐mubeddilun. Medžmu’ul‐Fetava 14/282‐284 287
Na ar. el‐muvalah. 286
EBU MUHAMMED
223 Obavijestio je da su slijedili sihr i da su ostavili Allahovu Knjigu, kao što to rade mnogi Židovi i neki od onih koji se pripisuju islamu, slijedeći knjige sihra, od neprijatelja Ibrahima i Musa'a od filozofa i sličnih njima. To je poput njihovog imana u džibta i taguta. :‫ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﻋﻤﺮ ﺑﻦ اﳋﻄﺎب‬،‫ ﻫﻮ ﻣﻦ اﻷﻋﻤﺎل واﻷﻗﻮال‬:‫ واﳉﺒﺖ‬،‫ اﻟﻄﺎﻏﻲ ﻣﻦ اﻷﻋﻴﺎن‬:‫ﻓﺈن اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻫﻮ‬
‫ واﻟﻄﺮق ﻣﻦ‬،‫ )اﻟﻌﻴﺎﻓﺔ واﻟﻄﲑة‬:‫ واﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺸﻴﻄﺎن؛ وﳍﺬا ﻗﺎل اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬،‫اﳉﺒﺖ اﻟﺴﺤﺮ‬
.‫ رواﻩ أﺑﻮ داود‬.(‫اﳉﺒﺖ‬
Jer tagut je et‐tāgi (onaj koji prelazi granicu) među pojedincima a džibt obuhvata riječi i djela, kao što je rekao 'Omer ibnul Khattab: „El‐Džibt je sihr, a tagut je šejtan“. Zbog toga je Vjerovjesnik, ., rekao: „El‐'Ijafeh i et‐tijereh i et‐tarq288 su od džibta.“ Bilježi ga Ebu Davud. Isto tako i Njegova obavijest o sljedbenicima Knjige, u Njegovim riječima: Reci: "Hoćete li da vam kažem koji su gori od takvih i koje će Allah još teže kazniti? Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio i u majmune i svinje pretvorio, oni koji su 'ibadetili tagutu... El‐Ma'ideh 60., tj. i one koji su 'ibadetili tagutu. Jer je među ehlul‐kitabijama bilo onih koji su upali u širk i 'ibadetili tagutu. Ovdje je spomenuo njihov 'ibadet tagutu, a u El‐Baqara je spomenuo njihovo slijeđenje sihra, a u En‐Nisa' je spomenuo njihovo vjerovanje u oboje: u džibta i u taguta. ِ‫ﱠ‬
‫إﻟىﻚ َوَﻣﺎ‬
َ ‫آﻣﻨُﻮاْ ﺑِ َﻤﺎ أُﻧ ِﺰ َل‬
َ ‫ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰ ُﻋ ُﻤﻮ َن أَﻧﱠـ ُﻬ ْﻢ‬
ْ ‫ }أَﻟ‬:‫ ﻓﻘﺪ ﻗﺎل‬،‫وأﻣﺎ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﻛﺘﺎب اﻟﻠّﻪ‬
َ ‫َﻢ ﺗَـ َﺮ إﻟﻰ اﻟﺬ‬
ِ ِ
ِ ُ‫ﻚ ﻳ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَن ﻳـﺘَﺤﺎ َﻛﻤﻮاْ إﻟﻰ اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
‫ﻮت َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣ ُﺮواْ أَن ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮواْ ﺑِ ِﻪ َوﻳُ ِﺮﻳ ُﺪ اﻟ ﱠ‬
‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ ُن أَن‬
ُ َ ‫أُﻧ ِﺰ َل ﻣﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ‬
ُ َ َ
ِِ
ِ ِ ِ
ِ‫ﻳ‬
ِ ‫َﻧﺰ َل اﻟﻠّﻪُ وإﻟﻰ اﻟ ﱠﺮ ُﺳ‬
‫ﺼﺪﱡو َن‬
َ ‫ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ‬
َ ْ‫ﻮل َرأَﻳ‬
َ ‫ﻴﻞ ﻟ َُﻬ ْﻢ ﺗَـ َﻌﺎﻟ َْﻮاْ إﻟﻰ َﻣﺎ أ‬
ُ َ‫ﺖ اﻟ ُْﻤﻨَﺎﻓﻘﻴ َﻦ ﻳ‬
ُ
َ
َ ‫ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌﻴ ًﺪا َوإ َذا ﻗ‬
‫ ﻓﻌﻠﻮت ﻣﻦ‬:‫ ﻛﻤﺎ أن اﳌﻠﻜﻮت‬.‫ ﻓﻌﻠﻮت ﻣﻦ اﻟﻄﻐﻴﺎن‬:‫ واﻟﻄﺎﻏﻮت‬.[61 ،60 :‫ودا{ ]اﻟﻨﺴﺎء‬
َ ‫َﻋ‬
ً ‫ﺻ ُﺪ‬
ُ ‫ﻨﻚ‬
،‫ ﳎﺎوزة اﳊﺪ‬:‫ واﻟﻄﻐﻴﺎن‬.‫ واﻟﺮﻏﺒﺔ‬،‫ واﻟﺮﻫﺒﺔ‬، ‫ ﻓﻌﻠﻮت ﻣﻦ اﻟﺮﲪﺔ‬:‫ واﻟﺮﻏﺒﻮت‬،‫ واﻟﺮﻫﺒﻮت‬،‫ واﻟﺮﲪﻮت‬.‫اﳌﻠﻚ‬
‫ ﻃﺎﻏﻮت؛ وﳍﺬا ﲰﻲ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ‬:‫ ﻓﺎﳌﻌﺒﻮد ﻣﻦ دون اﻟﻠّﻪ إذا ﱂ ﻳﻜﻦ ﻛﺎرﻫﺎ ﻟﺬﻟﻚ‬.‫وﻫﻮ اﻟﻈﻠﻢ واﻟﺒﻐﻲ‬
.(‫ )وﻳﺘﺒﻊ ﻣﻦ ﻳﻌﺒﺪ اﻟﻄﻮاﻏﻴﺖ اﻟﻄﻮاﻏﻴﺖ‬:‫ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ اﻷﺻﻨﺎم ﻃﻮاﻏﻴﺖ ﰲ اﳊﺪﻳﺚ اﻟﺼﺤﻴﺢ ﳌﺎ ﻗﺎل‬
‫ واﳌﻄﺎع ﰲ اﺗﺒﺎع ﻏﲑ اﳍﺪي ودﻳﻦ اﳊﻖ ـ ﺳﻮاء ﻛﺎن ﻣﻘﺒﻮﻻ ﺧﱪﻩ اﳌﺨﺎﻟﻒ ﻟﻜﺘﺎب‬،‫واﳌﻄﺎع ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﻟﻠّﻪ‬
288
Vidovi sujevernih postupaka koje su radili i na čije znakove su se oslanjali mušrici kao kada neko od njih krene na put i vidi ptice da polete na određenu stranu i to protumači kao znakom da je bolje da ne putuje i slično. 224 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ ﻣﻦ ﺣﺎﻛﻢ ﺑﻐﲑ ﻛﺘﺎب‬،‫ أو ﻣﻄﺎﻋﺎ أﻣﺮﻩ اﳌﺨﺎﻟﻒ ﻷﻣﺮ اﻟﻠّﻪ ـ ﻫﻮ ﻃﺎﻏﻮت؛ وﳍﺬا ﲰﻲ ﻣﻦ ﲢﻮﻛﻢ إﻟﻴﻪ‬،‫اﻟﻠّﻪ‬
...‫اﻟﻠّﻪ ﻃﺎﻏﻮت‬
Što se tiče tehakuma nečem drugom mimo Allahove Knjige, Allah je rekao: Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se tebi objavljuje i što je objavljeno prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu a naređen im je kufr u njega, a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu. A kada im se kaže dođite onome što je Allah objavio i Poslaniku vidiš munafike kako se od tebe okreću. En‐Nisa 60‐61 Tagut je na kalupu fa'luut od riječi tugjan, kao što riječ melekuut dolazi od riječi mulk (vlast), i er‐rahamuut, er‐rahabuut i er‐ragabuut su kalup fa'luut od riječi rahmeh (milost), rehbeh (strah) ragbeh (želja). Tugjan je prelaženje granice, a to je nepravda i nasilje. Zato je svaki ma'bud289 mimo Allaha, ako to ne mrzi, tagut. Zbog toga je Vjerovjesnik, ., u vjerodostojnom hadisu nazvao kipove tagutima, rekavši: „I oni koji su 'ibadetili tagutu će slijediti tagute.“ El‐muta'a (onaj kome se pokorava) u griješenju Allahu,290 i el‐muta'a u slijeđenju nečeg drugog mimo upute i istinske vjere, svejedno da li se radi o onome čija obavijest suprotna Allahovoj Knjizi biva prihvaćena, ili el‐muta'u (onome kojem se pokorava) u naredbi suprotnoj Allahovoj naredbi, je tagut. Zbog toga se hakim (sudija) koji sudi nečim drugim mimo Allahove Knjige, pred kojim se radi tehakum, naziva tagutom...“291 Pogledaj kako je u zadnjoj rečenici povezao tagutijjet hukma i širk tehakuma sa tagutijetom i širkom pokornosti jer onaj koji sebe učini sudijom mimo Allaha je sebe učinio gospodarem i bogom mimo Njega s obzirom da ljudima sudi suprotnim propisanim zakonom i obavezuje ih na pokornost njemu i sebi! Obrati pažnju kako je u ovom citatu nazvao tehakum nevjerničkim prijateljevanjem prema tagutima i mušricima i da je onaj kome se pokorava (el‐
muta'u) neovisno od pokornosti Allahu, a to je griješenje i suprotstavljanje Allahu i neminovno suprotan put osnovi upute islama i istinske vjere, tagut, kao i na sponu između njega i onoga koji mu 'ibadeti a ta spona je tehakum, tj. traženje od njega da uzimanjem svog zakona za sudiju rješava sporove ili traženjem njegovih propisa da bi se njih pridržavao. Isto tako razmisli kako se Allah izrazio, subhanAllah, rekavši: ...vjeruju u taguta, tj. vjeruju u ličnosti i predmete taguta, srcem ili vanjštinom u šta bez sumnje ulazi tehakum. 289
Onaj kome se usmjerava ’ibadet mimo Allaha Sa griješenjem se ovdje misli na kufr, tj. u suprotnosti tevhidu Allahu u pokornosti. 291
Medžmu’ul‐fetava 28/201 (Šamilah) 290
EBU MUHAMMED
225 Allah je naredio da se izvrši kufr u taguta hukma tj. da se ostavi tehakum njemu i srcem i djelom inače se kufr u taguta neće ostvariti, bez obzira na ono što je u srcu čovjeka i da li je on taj tehakum tagutu ili njegove propise uzeo za vjeru (din) ili ne, kao što neki govore. Isto obrati pažnju na riječi Gospodara svjetova: ...slijede ono što kazuju šejtani..., tj. slijede sihr. Iz čega razumijemo da se za svakog ko radi sihr mora reći da ga slijedi makar ga svojim srcem smatrao zabranjenim s time što je pravi sahir od srca uzeo sihr za put i šejtana za boga a onaj koji ga radi iz drugih razloga je uzeo za boga šejtana i prolazne stvari ovog svijeta koje su ga navele na pravljenje sihra. To isto se mora reći i za onoga koji radi bilo koje djelo velikog kufra poput psovanja vjere ili bacanja Kur'ana u prljavštinu ili tehakuma tagutu i slično pa se za onoga koji je učinio tehakum tagutu kaže da mu se i šejtanu pokorio nevjerničkom pokornošću iako je teoretski moguće da mrzi to djelo, taguta i njegov zakon, u slučaju kada ga je njegovo pravo božanstvo navelo na veliki kufr kojeg mrzi, pa je dao prednost onome što voli kao što se Allah voli nad ostavljanjem velikog kufra kojeg mrzi. Ali onaj koji je upao u djelo velikog širka tehakuma, iako se teoretski može zamisliti da ga mrzi, ne voli tevhid Allaha u tehakumu onako kako mu je vjerski naređeno. Širk tehakuma tagutu na ovaj način bi bio poput čovjeka koji od sahira traži da uradi sihr ne bi li mu pomogao u vraćanju prava, ili od nekog traži da baci Kur'an u prljavštinu a traženje kufra je kufr. Pa je traženje suđenja i rješavanja sporova tagutskim zakonom, što je u stvari suština tehakuma, veliki kufr, bez obzira što ne uzima dotični propis taguta za vjeru, što ga ne slijedi u njemu, ili tvrdi da ga mrzi ili da ga ne voli. Ovo je jedan od vidova nevjerničkog tehakuma koji u sebi neminovno sadrži osnovu širka pokornosti jer mutehakim traži od taguta hukma da uzme taguta za sudiju, tj. njegov zakon iza kojeg stoji šejtan što podrazumijeva uzimanje taguta i njegovog zakona za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona ili uz Njega kao i zadovoljstvo sa širkom propisivanja zakona na kojeg se egzistencijalno nadovezuje veliki širk pokornosti, te ili zadovoljstvo sa tagutskim zakonom ili nezadovoljstvo sa šerijatom kako mu je Allah naredio. Ovo je jasno svakom osim čovjeku kojeg su uništile smutnje i polovnjacima u traženju znanja i spoznaji vjere i onome koji je svoje srce napunio zabranjenom ljubavlju prema stvorenjima i stvarima pa nema svjetla da uoči istinu i snage da je se prihvati. Allahulmuste’an! Detalje ovoga ćemo pojasniti kada budemo objasnili Nusretovu grešku u ograničavanju nevjerničkog tehakuma samo na vid u kojem ima veliki širk pokornosti po njegovom privatnom shvatanju. Tj., da je uvjet kojim 226 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA tehakum tagutu izlazi iz velikog širka i kufra da mutehakim tagutu ne ohalali haram ili obratno, tj. da ne prihvati zakon tog taguta292 iako je od njega tražio da uzme laički zakon za sudiju odnosno da učini veliki kufr i širk suđenjem zakonom! Uz ponovnu opasku da je spomenuo opise „smatranja“, „uvjerenja“ i „ubjeđenja“ što je 'aqida murdžija i džehmija. Nusret je u ovo upao samo zbog nepreciznog i nedovoljnog shvatanja suštine velikog širka suđenja (hukma) tagutskim zakonom i neshvatanja razlike između velikog i malog kufra u pitanjima hukma i tehakuma. Najproblematičnije u svemu tome je što on poredi tahkim zakona kojim sude taguti u vanjskoj realnosti sa kadijom koji presudi suprotno, ne određujući precizno kakva je granica opisa postupka ovog kadije kojem je analogijom pridružio osobu koja se tehakumi tagutu iako kadija musliman koji je upao u mali kufr ne uzima drugog mimo Allaha za sudiju već ostavlja obavezu i radi grijeh a tagut hukma uzima drugi zakon za sudiju i sebe čini istim. Eh taj „neodređeni opis postupka muslimanskog sudije“ koji je kod Nusreta mali kufr je onaj opis koji ako se uradi u tehakumu laičkim sudnicima, ali pod uslovom da ne ohalali haram i obratno odnosno da ne prihvati zakon taguta tj. da ne upadne u veliki širk pokornost koji ne biva širkom osim uz opise „smatranja“, „uvjerenja“ i ubjeđenja“, „onaj tehakum koji nije 'ibadet i koji ne izvodi iz vjere“ i koji se poredi sa sedždom pozdrava. Zbog toga Nusret o nama kaže da mi površno shvatamo značenje tehakuma tagutu i da nije svaki tehakum tagutu veliki kufr i širk kao što nije svaki hukm (presuda) muslimanskog kadije veliki kufr i širk upadajući zbog toga i time u najgore grijehe na svijetu. Kaže Nusret: „Za ovih pet minuta293 spomenuću još jednu kobnu grešku a to je da su sam tehakum – suđenje ili vladanje294 mimo onoga što je Allah, subhanehu ve te ’ala, objavio isto tako stavili, šta, u osnovu vjere – u sam šehadet. Može li tehakum tako biti osnova vjere, vidjećemo da ne može nikako295 – zašto? 292
Nisam čuo da je Nusret lično rekao „da ne prihvati zakon taguta“. On je govorio o ohalaljivanju harama i obratno a „prihvatanje zakona taguta“ je opis koji obuhvata sve o čemu je govorio. 293
Obrati pažnju kako „šejh“ to objašnjava za „pet minuta“ samo! 294
Ovo je dokaz da Nusret koristi riječi „hukm“ i „tehakum“ u značenju vladanja njima državom. Zato se u predavanjima može čuti da opis velikog kufra u njima ograničava samo na „vladara“ koji je zamjenio šerijat laičkim zakonom. 295
Pogledaj kako ahmak kaže da „tehakum ne ulazi u šehadet“ i aslud‐din?! Allahulmuste’an! EBU MUHAMMED
227 Zato što ćemo odmah doći do činjenice da su učenjaci i po ovom pitanju, šta, ‐ idžtihadili, a u osnovi vjere nema idžtihada. Pa šta su došli i rekli – da kadija koji inače sudi po šerijatu ali jednom presudi radi svoje strasti, krivo, ne presudi po onome što je Allah objavio, ne presudi kako treba po šerijatu, jel’ tako, šta za njega kažu?: „Nije kafir!“ Pa šta je onda? Griješnik, fasik! Ovo je kufr dune kufr, zato što (postoji)296 predaja od ’Abdullah ibn ’Abbasa da je to kufr dune kufr, da je to mali kufr koji ne izvodi iz vjere ‐ da je to veliki grijeh. Mi kažemo – dobro – na osnovu čega ste općeniti govor297 ’Abdullaha ibn ’Abbasa kufr dune kufr učinili da se odnosi baš na tog kadiju?! Jel’ tako? Jer ovaj govor ’Abdullaha ibn ’Abbasa: “To je kufr dune kufr!“ ili druga rečenica gdje kaže: „Nije to kufr kojem ste vi otišli.“ ‐ znači nije veliki kufr, ovo je općenito,298 nije ’Abdullah ibn ’Abbas rekao: „Kadija koji jednom presudi a inače sudi po šerijatu nije izašao iz vjere nego učinio kufr dune kufr.“299 Nije tako rekao, nego je općenito!300 Na osnovu čega ste vi to sveli da se odnosi samo na tog kadiju – na osnovu idžtihada,301 vratili ste se i gledali, kojom prilikom i kad je to rekao ’Abdullah ibn ’Abbas, onda se to vidjeli haber, odnosno one predaje koje govore o Midžlezu koji je raspravljao tamo sa haridžijama, da im kaže: »Ne, ove emevijske kadije, oni su prihvatili islam i to je njihova vjera, al 296
Ovu sam riječ dodao da bi se kompletirala misao a u meni predočenoj pretipkanoj formi nije postojala. Pogledaj kako se ovaj beduin u islamskoj nauci buni tome što učenjaci islama nisu dali prednost govoru Ibn ’Abbasa nad jasnoćom i sveobuhvatnošću ajeta koji govore o Allahovoj jednoći i velikom širku u hukmu i tehakumu uz idžma’ ehlus‐sunneta da kufr i širk bivaju srcem, riječima i djelima, već su ga ograničili na sliku koja izlazi iz značenja velikog kufra i širka! Ovo je upravo ono o čemu je rekao šejh Ishaq „zabludjelili od magarca“ jer ovaj džahil traži da se riječi Ibn ’Abbasa prenesu na opis velikog kufra i širka u djelima ili želi da kaže, kao što je rekao, da učenjaci nisu ustanovili razliku između malog i velikog širka i kufra osim idžtihadom, a to znači da u pitanjima velikog kufra i širka ne postoje jasni tekstovi pa je zbog toga idžtihad bio dozvoljen jer pravilo glasi „Nema idžtihada uz postojanje teksta!“ Bože sačuvaj! Nije ga ni stid!? Ne znaš ko je gori, on ili Bilibani!? Ali i pored toga prema Nusretu blaže postupam nego prema Bilibaniju. 298
Pogledaj kako džahil ponavlja „ovo je općenito“!!! 299
Nije to rekao, ali je Allah rekao da je kafir onaj koji uzme taguta i njegov zakon za sudiju a ehlus‐sunnet se složio da veliki kufr i širk kao što bivaju srcem i riječima bivaju i djelima, a riječi ovog beduina ukazuju na to da je moguće da kod Ibn ’Abbasa, radijAllahu ’anhuma, ne postoji opis velikog širka i kufra u hukmu i tehakumu u samom djelu već se uslovljava srčano nevjerstvo. Allahulmuste’an! 300
Opet nam „maočki šejh“ skreće pažnju na mogućnost „sveobuhvatnosti općenitih“ riječi ashaba u pogledu čije autentičnosti postoji razilaženje među učenjacima hadisa, koju želi da upotrijebi protiv značenja u pogledu kojeg među muslimanima postoji idžma’a. 301
Nismo na osnovu idžtihada, jer idžtihad nije dozvoljen kada postoje jasni šerijatski tekstovi već smo iz šehadeta la ilahe illallah i mnogobrojnih jasnih ajeta shvatili značenje velikog širka i kufra u hukmu i tehakumu a vjerujemo da Ibn ’Abbas, radijAllahu ’anhuma, nije kafir ili džehmija, da Allah sačuva zablude! 297
228 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA nekad ne presude kako treba,302 to je grijeh kojeg su oni svjesni (jel tako), pa to nije kufr (jel tako).« Vidi sad, na osnovu idžtihada izuzeli ste ovu situaciju, kako može idžtihada biti u osnovi vjere, kako? Može li biti idžtihada u osnovi vjere?303 Ne može! Dobro, kako ste vi onda ulemu koja je idžtihadila osnovu vjere tako prihvatili i slijedite nju u tome? Otkud kad nema u osnovi vjere, ne smije biti slijeđenja, nema slijeđenja?!“. Nakon ovoga dolaze riječi u kojima veliki širk hukma i tehakuma ograničava na širk pokornosti, uz svoje murdžijsko džehmijske uvjete, pa kaže: „Prema tome, vidite da ovo šta? Nije osnova vjere! Da je osnova vjere ništa ne bi bilo izuzeto304 a ako je nešto izuzeto idžtihadom učenjaka kako je ulema onda idžtihadila u osnovi vjere i otkud vam pravo da slijedite učenjake ako su idžtihadili u osnovi vjere? Prema tome tehakum nije od osnove vjere nego vadžib od vadžiba!305 Jel’ tako? Ko ga ostavi u određenoj situaciji, ne jednom ili nekada zbog strasti,306 nego ga ostavi slijedeći nekoga drugog u tahlilu i tahrimu,307 okrećući leđa šerijatu308 itd. 302
Ebu Midžlez nije rekao „ne presude kako treba“ već je rekao „ako nešto od njega ostave“ kao što ćeš vidjeti na odgovarajućem mjestu. Nusret s obzirom da u pet minuta objašnjava ovu temu ne pazi kome šta pripisuje i kako se izražava. Allahulmuste’an! 303
Nusret na svoju tvrdnju da se značenje riječi Ibn ’Abbasa „kufr dune kufr“ i to da li se one tiču praktičnog velikog širka i kufra hukma i tehakuma ili nečeg drugog ne zna osim idžtihadom nadovezuje uvjerenje da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ zbog toga što je postao „predmet idžtihada“ a u aslud‐dinu nema idžtihada! Na ovu šubhu sam odgovorio u ovoj knjizi takođe. 304
Iz ovoga proizilazi da s obzirom da u ’ibadetu i pokornosti postoji mali širk a koji sigurno nije izuzet idžtihadom već jasnim tekstovima „’ibadet i pokornost“ ne ulaze u aslud‐din, a Nusret kaže da oni ulaze u aslud‐din a tehakum ne!!! Pa kakva je razlika između velikog i malog širka u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju, i hukmu i tehakumu?! Problem ovog džahila je u tome što misli da je jedina razlika između velikog i malog širka hukma i tehakuma u onome što biva u srcu čovjeka, ali mimo namjere srca jer džahil nijednom nije spomenuo namjeru! 305
Ovo su riječi kufra, da Allah sačuva, i nema razlike između njih i riječi nekog čovjeka „’ibadet i pokornost“ nisu od aslud‐din već vadžib od vadžiba zbog toga što u njima postoji mali širk. Shvati ovo! 306 Ovo je mali širk bez sumnje; ostaviti obavezu u suđenju bez uzimanja taguta za sudiju djelom. Ali nakon toga dolaze vratolomije. 307
Ovdje praktični veliki širk hukma i tehakuma ograničava na širk pokornosti i slijeđenja a to je greška! A iz ovoga se razumije da ako se tehakumi tagutu i njime sudi bez upadanja u veliki širk pokornosti i slijeđenja nije mušrik, iako to nije moguće i među njima postoje diferencije. 308
Iz ovoga možeš razumijeti da „ako ne okrene leđa šerijatu“ ali slijedi nekog drugog u tahlilu i tahrimu nije kafir. Međutim, vjerujem da Nusret ne želi ovo oprečno značenje iako ga nepreciznost u govoru ubija. Ali se razumije da ako se tehakumi tagutu ili njime sudi ne okrećući leđa šerijatu nije kafir, ne shvatajući da je onaj koji se tehakumi tagutu time okrenuo leđa tehakumu samo šerijatu, zbog toga što su širk i tevhid dvije suprotnosti koje se ne mogu sastati. Ovo je stav ovih sektaša bez imalo sumnje. EBU MUHAMMED
229 želeći nečiji drugi sud,309 ne bude zadovoljan sa Allahovim sudom,310 jel’ tako? Onda je on šta? Munafik311 kod Allaha, tako Allah, subhanehu ve te ’ala, definiše munafika i to je onda djelo312 kufra i širka, sve mimo toga – raspravljamo, jel’ tako, šta je s njim, dokle je to došlo itd.? Jel’ to od tehakuma koji je širk313 ili je to možda nešto iz kojeg može prozići tehakum koji je širk, itd.? Pa tekfirimo samo onoga ko sam učini očito djelo314 širka i kufra, a onoga ko učini neko djelo koje je možda, može bit podrška tom širku i kufru ili možda vodi ka tom širku i kufru, ili možda iz njega proizilazi širk i kufr ali samo to djelo nije širk niti kufr, njega ne tekfirimo dok ne razjasnimo. E tako mi, ehlus‐sunne,315 ne tekfirimo odmah onoga ko ne tekfiri tagute i mušrike, jel’ tako, koji čine širk, a pripisuju se islamu, jel’ tako? Ne tekfirimo ga odmah dok mu ne iznesemo dokaze i razjasnimo i dok ne vidimo šta je. Oni316 kažu tehakum je ’ibadet, ako se posveti nekome drugom, odmah je širk. Mi kažemo, jel’ sedžda’ ibadet? Jest’ – ako neko učini sedždu nekom vladaru ili kralju jel’ odmah mušrik – nije. Ne smiješ odmah reći da je mušrik, zašto, zato što je Mu’az ibni Džebel došao i Resulu ., učinio sedždu iz počasti i poštovanja. Pa jel’ sedžda ibadet? Jest’! Al vidiš da nije svaka sedžda ’ibadet. Jel’ tehakum ’ibadet? Jest’! Al’ vidiš da nije svaki tehakum ibadet. Prema tome, ovo su krupne greške, koji ih se odričemo317 i ne slijedimo taj put. I ovo sam večeras se potrudio,318 da jasno i glasno,319 kažem onima...“320 309
Iz ovoga se može razumijeti da ako se tehakumi tagutu slijedeći nekog drugog u tahlilu i tahrimu „ne želeći njegov sud“ nije kafir! Međutim, i ovdje ćemo „maočkog šejha“ opravdati jer shvatamo da je glavni opis kod njega „slijeđenje nekog drugog u tahlilu i tahrimu“. Mi smo muslimani i pravedni ljudi, hvala Allahu. 310
Iz ovoga se može razumijeti da ako upadne u tehakum tagutu slijedeći nekog drugog u tahlilu i tahrimu ali „zadovoljan je sa Allahovim sudom“ nije kafir! Međutim, i ovdje ćemo ga opravdati i reći da se radi o opisima koje džahil navodi iako nemaju uticaju na ostvarenje minimalnog praktičnog velikog širka i kufra u hukmu i tehakumu. Kao što se bez imalo sumnje razumije da onaj koji se tehakumi tagutu ili njime sudi ali nije nezadovoljan šerijatom nije mušrik, i ovo je shvatanje glavešina ove sekte koje sam im pravedno pripisao. Allahulmuste’an! 311
U vjerskoj terminologiji je munafik onaj koji pokazuje islam a krije kufr a onaj koji pokazuje tehakumu tagutu i suđenje njime je mušrik kafir. 312
Ako je Nusretu važno „djelo kufra i širka“ zašto onda bunca oko srčanih opisa?! Iz ovoga vidiš da džahil vjeruje da vanjsko djelo tehakuma tagutu i suđenja njime ne biva velikim kufrom i širkom osim ako u srcu postoji nevjerstvo, a ne kao ehlus‐sunneh koji vjeruju da je vanjski jasan veliki širk i kufr kategorički dokaz postojanja srčanog nevjerstva, svejedno bilo ono u ’aqidi srca ili njegovim djelima. Džahil jedan! 313
Tehakum tagutu koji je kod Nusreta širk je onaj koji se ograničava na veliki širk pokornosti po njegovom privatnom shvatanju. 314
Ako gleda u „djelo“ zašto spominje „želeći drugi sud“ „nije zadovoljan sa Allahovim sudom“ i druge opise koji se tiču srca?! Ovo je jedna od proturječnosti koje ukazuju na to da čovjek ne zna ono o čemu govori. 315
Ovaj čovjek nije ostvario osnovu islama a naziva se ehlus‐sunnetom! To o sebi može reći bilo ko! 316
Tj., mi kažemo! 317
Beduin se ovim odriče islama iako nema tu namjeru! 230 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Kao prvo, kada se govori o velikom širku pokornosti i slijeđenja i velikom širku hukma i tehakuma, ne spominje se i ne uvjetuje se značenje približavanja nekom drugom mimo Allaha kao što je to slučaj u velikom širku u ’ibadetu, tj. u obredima gdje osoba usmjerava ili posvjećuje određene postupke tagutima želeći od njih direktno ili posredstvom kod Allaha nakon što su im ’ibadetili ili tražeći od njih da posreduju kod Uzvišenog Gospodara. Otuda je neispravno to što se Nusret ograničava na značenje „posvjećivanja tehakuma i njegovog usmjeravanja“ tagutu. U velikom širku pokornosti i slijeđenja, hukma i tehakuma, je poenta u tome što osoba putem njega tagutu daje stepen Gospodara koji propisuje i sudi i Boga kojem se pokorava i čije presude se prihvataju. Pa kao što onaj koji se ’ibadetom približava nekom drugom mimo Allaha istom daje stepen Allaha u jedinstvenoj zasluzi da bude obožavan tako onaj koji sudi uzimajući taguta za sudiju i zakon ili traži rješavanje sporova uzimajući taguta i njegov zakon za sudiju istom daje stepen Uzvišenog Suca i Propisivača zakona i Boga kojem se pokorava u hukmu i tehakumu. Kada tagutu kažeš „Presudi mi tvojim zakonom!“ je gore nego kada nekom kažeš „Budi zadovoljan da budeš obožavan mimo Allaha“ jer tagut hukma dodatno na zadovoljstvo svojim postupkom govori i radi tagutijjet hukma. Preciznije rečeno riječi „Presudi mi tvojim zakonom“ i svaki postupak koji kategorički ukazuje na ovo značenje su poput riječi „Obožavaj sam sebe i svoj zakon!“, jer osoba postaje tagutom hukma samim djelom bez obzira na uvjerenje, iako Nusret kaže da je onaj „koji ne sudi osim plemenskim zakonima koje naređuju taguti“ musliman i to pripisuje Ibn Tejmijji, rahimehullah. Ako uradi tehakum tagutu želeći da mu se približi ili imajući pri sebi neke druge vidove srčanog vjerovanja u njega to je još gore. Što se tiče poređenja sedžde pozdrava koju je Mu’az učinio pred Poslanikom, ., sa tehakumom tagutu, kažemo da je to bolesna i neispravna analogija zbog ogromne razlike između značenja sedžde pozdrava kojom Mu’az nije učinio Poslanika ma’budom (bogom) i tehakuma tagutu kojim osoba kategorički daje tagutu stepen Sudije, Propisivača zakona, i Boga Kojem se pokorava i Čiji zakon se slijedi, bilo da se radi o ličnosti taguta ili njegovom zakonu, uz ili zadovoljstvo tagutskim zakonom ili nezadovoljstvo šerijatom, a širk i tevhid se ne mogu sastati i 318
Pogledaj ovaj prostakluk! Posvetio je pet minuta govoru o ovoj temi i napunio ih desetinama greški i kaže da se „potrudio“ a što se mene tiče ja zaista vjerujem da se on potrudio i da ne može više od ovoga. 319
Njegovu galamu i viku po Majevici pred skupinom neukih ljudi niko od nas nije čuo i da mi ljudi nisu skrenuli pažnju na ovaj „trud“ „maočkog šejha“ ne bih ni čuo ove njegove „jasne i glasne“ riječi. 320
Predavanje koje je do mene došlo pod nazivom „Novi ders“. EBU MUHAMMED
231 nevjerstvo mora biti ili u neostvarenju rukna negacije ili potvrde, nutrinski ili vanjštinki. Zbog toga što tehakum, s obzirom da se značenje velikog širka u njemu ne ogleda u približavanju321 nekom drugom mimo Allaha kao što je to slučaj u velikom širku u obredima i ritualima, ne podnosi značenje pozdravljanja taguta i ukazivanja počasti. Onaj koji bi se usudio da tehakum tagutu nazove pozdravom i počašću ne bi promjenio suštinu tehakuma tagutu i bio bi kafir, kao što ste vi izašli iz islama zbog nepravljenja razlike između sedžde počasti Mu’aza i tehakuma tagutima ličnosti i zakona. Allahulmuste’an! Ako bi primjenio Nusretove temelje na „traženje sihra“ riječima „Uradi sihr“ i svako djelo koje kategoričko ukazuje na „traženje sihra“ od sahira isto ne bi izvodilo iz islama sve dok se ne ostvare nusretovski uvjeti! Isto važi i za „traženje psovanja vjere“. Pa ako Nusret kaže da je djelo „suđenja tagutskim zakonom“ samo po sebi veliki širk i tagutijjet kako je moguće da onaj koji traži rješenje spora ne postaje mušrikom mutehakimom tagutu i robom taguta hukma istim tim opisom samim po sebi, daleko od Nusretovog uvjeta „širka pokornosti“ uz „smatranje“, „uvjerenje“, „ubjeđenje“, „okretanje leđa od šerijata“, „nezadovoljstva šerijatom“ i druge?! U pojam ’ibadet u uopštenom smislu, zbog kojeg nas je Allah stvorio, ulazi značenje ’ibadeta u obredoslovnom smislu, značenje slijeđenja i pokornosti, hukma i tehakuma, a nasuprot njega stoji veliki širk u ’ibadetu i obredima, veliki širk u pokornosti i slijeđenju, i veliki širk u hukmu i tehakumu, srcem, riječju i djelom. Molim Allaha da mu popravi stanje i ukaže mu na sve greške i da mu podari snage da se pokaje! Na odgovarajućem mjestu ćemo spomenuti lijepe fetve šejhova 'Abdurrahmana b. Hasana i Sulejmana b. 'Abdul'aziza, nek' je Allahova milost nad njima, iz njihovog komentara „Knjige tevhida“, koju je napisao, kao što je svima poznato, njihov dedo šejh Muhammed, rahimehullah. Ovim nam je postalo jasno da ljudi opisani u govoru šejhul‐islama u „Minhadžus‐sunneh“, bilo da se radi o tagutima ili mušricima, ne mogu biti muslimani ‐ muvehhidi, jer ne ulaze u njegovu definiciju islama.322 S obzirom da 321
Veliki širk tehakuma tagutu se u svojoj suštini i obrazloženju, pored ostalih spomenutih opisa, vraća na opis „traženja od taguta onoga što je samo Allah „kadar“ da učini“, jer je to djelo koje pripada samo Allahu, a to što je Allah svoje vjersko‐zakonsko htijenje učinio predmetom kušnje džinna i ljudi je njihov problem. 322
Naveo sam nekoliko citata šejhul‐islama u kojima definiše značenje aslu dinil islama i spominje značenje pokornosti. 232 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA smo došli do taguta hukma, i taguta slijeđenja i pokornosti, želim da navedemo još neke citate učenjaka u pogledu ove mes'ele. Vidjeli smo da je šejhul‐islam tagute podijelio na dvije grupe: 1) Tagut obavijesti suprotne Allahovoj i 2) Tagut naredbe suprotne Allahovoj, u čije obavijesti ljudi vjeruju i čijim zakonima se pokoravaju mimo ili uz Allaha. Tagut, bez obzira da li se radilo o razumnim živim bićima ili predmetima je sve ono čime je čovjek prešao granicu tevhida, tj. ropstva i obožavanja ('ibadeta) samo Allahu i onoga na čemu se gradi praktičini tevhid od 'aqidetsko‐teoretskog tevhida. Pojmom 'ibadet mislimo na 'ibadet u uopštenom smislu u kojeg ulazi 'ibadet u obredoslovnom značenju, značenje slijeđenja, pokornosti, hukma i tehakuma. 4.1 Riječi imama Ibnul-Qajjima
Rekao je njegov prijatelj i učenik, Ibnul‐Qajjim, rahimehullah,: „Vjernike njihovo razilaženje ne izvodi iz imana Što se želi reći je da vjernike njihovo razlaženje u nekim mes'alama vezanim za propise ne izvodi iz suštine imana kada predmet spora vrate Allahu i Njegovom Poslaniku, kao što im je to Allah uvjetovao Svojim riječima: O vi koji ste povjerovali pokoravajte se Allahu i pokoravajte se poslaniku i vašim pretpostavljenim! A ako se u nečemu sporite vratite ga (spor) Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i Sudnji Dan. Nema sumnje da propis vezan za uvjet nestaje njegovim nestankom.323 Vraćanje (spora) Allahu i Njegovom Poslaniku je dokaz postojanja svih propisa u Kur'anu i Sunnetu. Od njih je:324 da su Njegove riječi: „A ako se u nečemu sporite“, neodređena čestica325 u kontekstu uvjetovanja koja obuhvata sve u čemu se vjernici spore od pitanja vjere, velikog i malog, poznatih i manje poznatih, a da u Allahovoj Knjizi i 323
Onaj koji ne vraća sporove samo Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, ’alejhisselam, ne vjeruje u Sudnji Dan. 324
Od koristi vezanih za navedeni ajet. 325
Riječ šej’un koju sam preveo sa „nečemu“, tj. bilo čemu, a šej’un znači „nešto“. EBU MUHAMMED
233 kod Njegovog Poslanika ne postoji prois za ono u čemu se spore i da nisu dovoljni ne bi naredio da se (spor) vraća njima, jer nemoguće je da Uzvišeni naredi da se spor vrati onome kod kojeg ne postoji rješenje spora (faslu‐niza'a). Od njih je: da su se ljudi složili da vraćanje Allahu, subhaneh, znači vraćanje Njegovoj Knjizi i da vraćanje Poslaniku, ., znači vraćanje njemu lično dok je živ, i njegovom Sunnetu nakon njegove smrti. Nestanak imana nestankom vraćanja ‫ أﻧﻪ ﺟﻌﻞ ﻫﺬا اﻟﺮد ﻣﻦ ﻣﻮﺟﺒﺎت اﻹﻳﻤﺎن وﻟﻮازﻣﻪ ﻓﺈذا اﻧﺘﻔﻰ ﻫﺬا اﻟﺮد اﻧﺘﻔﻰ اﻹﳝﺎن ﺿﺮورة اﻧﺘﻔﺎء‬:‫وﻣﻨﻬﺎ‬
‫اﻟﻤﻠﺰوم ﻻﻧﺘﻔﺎء ﻻزﻣﻪ وﻻ ﺳﻴﻤﺎ اﻟﺘﻼزم ﺑﲔ ﻫﺬﻳﻦ اﻷﻣﺮﻳﻦ ﻓﺈﻧﻪ ﻣﻦ اﻟﻄﺮﻓﲔ وﻛﻞ ﻣﻨﻬﻤﺎ ﻳﻨﺘﻔﻲ ﺑﺎﻧﺘﻔﺎء‬
‫اﻵﺧﺮ ﰒ أﺧﱪﻫﻢ أن ﻫﺬا اﻟﺮد ﺧﲑ ﳍﻢ وأن ﻋﺎﻗﺒﺘﻪ أﺣﺴﻦ ﻋﺎﻗﺒﺔ ﰒ أﺧﱪ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ أن ﻣﻦ ﲢﺎﻛﻢ أو ﺣﺎﻛﻢ‬
‫إﱃ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻘﺪ ﺣﻜﻢ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﲢﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ واﻟﻄﺎﻏﻮت ﻛﻞ ﻣﺎ ﺗﺠﺎوز ﺑﻪ اﻟﻌﺒﺪ ﺣﺪﻩ ﻣﻦ‬
‫ﻣﻌﺒﻮد أو ﻣﺘﺒﻮع أو ﻣﻄﺎع ﻓﻄﺎﻏﻮت ﻛﻞ ﻗﻮم ﻣﻦ ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﻟﻴﻪ ﻏﻴﺮ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ أو ﻳﻌﺒﺪوﻧﻪ ﻣﻦ دون‬
‫اﷲ أو ﻳﺘﺒﻌﻮﻧﻪ ﻋﻠﻰ ﻏﻴﺮ ﺑﺼﻴﺮة ﻣﻦ اﷲ أو ﻳﻄﻴﻌﻮﻧﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻻ ﻳﻌﻠﻤﻮن أﻧﻪ ﻃﺎﻋﺔ ﷲ ﻓﻬﺬﻩ ﻃﻮاﻏﻴﺖ اﻟﻌﺎﱂ‬
‫إذا ﺗﺄﻣﻠﺘﻬﺎ وﺗﺄﻣﻠﺖ أﺣﻮال اﻟﻨﺎس ﻣﻌﻬﺎ رأﻳﺖ أﻛﺜﺮﻫﻢ ﳑﻦ أﻋﺮض ﻋﻦ ﻋﺒﺎدة اﷲ إﱃ ﻋﺒﺎدة اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﻦ‬
‫اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﷲ وإﱃ اﻟﺮﺳﻮل إﱃ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻋﻦ ﻃﺎﻋﺘﻪ وﻣﺘﺎﺑﻌﺔ رﺳﻮﻟﻪ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت‬
...‫وﻣﺘﺎﺑﻌﺘﻪ‬
Od njih je: da je to vraćanje učinio od stvari na koje iman obavezuje i njegovih lavazima326 pa kada nestane to vraćanje nestane i iman po pravilu neminovnosti nestanka melzuma zbog nestanka njegovog lāzima, naročito kada je u pitanju neminovna uzročna povezanost (telazum) između ove dvije stvari jer potiče sa obje strane i svaka nestaje nestankom druge.327 Zatim ih je obavijestio da je to vraćanje bolje za njih i da su njegove posljedice najljepše posljedice a zatim je, subhaneh, obavijestio da je onaj ko se tehakumi ili uzima sud (hukm) iz nečega drugog mimo onoga čime je poslat Poslanik, uzeo za sudiju taguta i tehakumio se njemu. Tagut je sve ono čime (u čemu) je rob prešao granicu od ma'buda,328 metbu'a329 ili muta'a.330 Otuda, tagut svakog naroda je onaj kome se tehakume mimo Ovdje ono što iz njega uzročno neminovno proizilazi. U ovoj rečenici se vidi primjena pravila o melzumu i lazimu i vezu među njima tj. telazum. Onih kojim se ’ibadeti. 329
Ono što se apsolutno slijedi, tj. ne u velikom grijehu već u nevjerstvu. 330
Ono čemu se apsolutno pokorava, tj. ne u velikom grijehu već u nevjerstvu. 326
327
328 234 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Allaha i Njegovog Poslanika, ili mu 'ibadete mimo Allaha, ili ga slijede bez dokaza od Allaha, ili mu se pokoravaju u onom o čemu ne znaju da je pokornost Allahu. Ovo su (ti) taguti svijeta. Kada o njima razmisliš i razmisliš o stanjima ljudi u odnosu prema njima vidjećeš da je većina njih (odstupila)331 od 'ibadeta Allahu ka 'ibadetu tagutu, i od tehakuma Allahu i Njegovom Poslaniku ka tehakumu tagutu, i od pokornosti Njemu i Njegovom Poslaniku ka tagutu i slijeđenju njega.“332 Pa je tagute podijelio na tagute 'ibadeta, taguta hukma (zakona), i tagute pokornosti i slijeđenja. Iz činjenice da je „ove tagute svijeta“ i njihove opise spomenuo zajedno i razdvojio ih česticom „ili“ zaključujemo da se radi o tri različite vrste i opisa, koji u knjigama učenjaka imaju različita poglavlja, ali svi ovi vidovi velikog širka i tagutijjeta, iako su različiti, su međusobno isprepleteni a širk hukma i tehakuma kategorički ukazuje na širk pokornosti jer širk pokornosti dolazi nakon propisivanja zakona ili suđenja njime a mutehakim tagutu traži suđenje koje u sebi sadrži propisivanje zakona. Maloprije sam napomenuo da Nusret, pored desetina greški, takođe griješi u tome što smatra da tehakum tagutu biva širkom samo onda kada mutehakim ohalali haram ili obratno odnosno „prihvati“ nešto od suprotnog zakona makar taj tagutski propis u nekom djeliću svog vanjskog opisa bio identičan šerijatskom propisu. Kažem djeliću, zato što tagutski propisi iako u vanjštini mogu biti slični ili identični šerijatskim, ipak nisu poput šerijatskih, jer šerijatski propisi između ostalog nikad ne mogu biti stavljeni van snage i derogirani nakon smrti Poslanika, ., i slično. Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, je takođe rekao, definišući značenje osnove islama, bez koje čovjek ne može biti musliman: ‫ ﻓﻤﺎ ﱂ‬،‫ واﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ وﺑﺮﺳﻮﻟﻪ واﺗﺒﺎﻋﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺟﺎءَ ﺑﻪ‬،‫واﻹﺳﻼم ﻫﻮ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ وﻋﺒﺎدﺗﻪ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ‬
.‫ﻳﺄْت اﻟﻌﺒﺪ ﺬا ﻓﻠﻴﺲ ﲟﺴﻠﻢ وإن ﱂ ﻳﻜﻦ ﻛﺎﻓﺮاً ﻣﻌﺎﻧﺪاً ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ ﺟﺎﻫﻞ‬
„Islam je tevhid Allaha i 'ibadet Njemu, jedino, Koji nema sudruga i iman u Allaha i Njegovog Poslanika i slijeđenje njega u svemu čime je došao. I sve dok rob ovo ne ostvari nije musliman. Ako nije kafir prkosnik onda je kafir džahil (neznalica“).“333 331
Ova riječ ne postoji u osnovi knjige. Za to u nekim primjercima stoji „’adelu“ a u nekim „mimmen ’arede ’anhu“. 332
I’lamul‐muweqq’iine 1/58, a u „Šamili“ na stranicama 49‐50. 333
Tariqul‐hidžretejn, str. 411 EBU MUHAMMED
235 Dakle, aslud‐din je iman u Allaha i Njegovog Poslanika, koji se ogleda u tevhidu Allaha i vjerovanju u Poslanika, ., u čiju suštinu ulazi slijeđenje samo Poslanika, ., mimo svih ostalih. Zato mnogi učenjaci kada govore o vrstama tevhida spominju tevhidul‐muta'beah, tj. tevhid u slijeđenju, koji ulazi u opšte značenje tevhidul‐'ibadeh, a neki spominju tevhidul‐hakimijjeh. Zbog svega toga nema smetnje da se kaže i tevhid pokornosti i slijeđenja. Ko bude apsolutno slijedio334 druge mimo Allahovog Poslanika, ., makar u jednom pitanju, takav je mušrik i kafir, čak i ako bi se to desilo čovjeku koji je na opštem tevhidu a nikad nije čuo za poslanike, pa počne apsolutno slijediti ili apsolutno se pokoravati šejtanskim poslanicima i to ulazi u 'ibadet šejtanu kojeg je Allah spomenuo u suri Ja Sin: ‫﴾ َوأَ ْن ْاﻋﺒُ ُﺪ ِوﱐ َﻫ َﺬا ِﺻَﺮا ٌط‬٦٠﴿ ‫ﲔ‬
ٌ ِ‫آد َم أَن ﱠﻻ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪوا اﻟﺸْﱠﻴﻄَﺎ َن إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ﱡﻣﺒ‬
َ ‫أَ َﱂْ أ َْﻋ َﻬ ْﺪ إِﻟَْﻴ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺎ ﺑَِﲏ‬
﴾٦١﴿ ‫ﱡﻣﺴﺘَ ِﻘﻴﻢ‬
ٌ ْ
Zar vam nisam naredio o sinovi Adema da ne 'ibadetite šejtanu, jer on vam je uistinu očiti neprijatelj. ﴾60﴿ I da samo Meni 'ibadetite, to je pravi put. ﴾61﴿335 4.2 Riječi imama Et-Taberija
Rekao je imam Et‐Taberi u komentaru ovog ajeta: ‫آد َم أَ ْن ﻻ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪوا اﻟ ﱠ‬
‫ﻴﻦ{ وﰲ اﻟﻜﻼم ﻣﱰوك‬
َ ‫َﻢ أَ ْﻋ َﻬ ْﺪ إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺎﺑَﻨِﻲ‬
ٌ ِ‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ُﻣﺒ‬
ْ ‫ﻗﻮﻟﻪ }أَﻟ‬
‫ أﱂ أوﺻﻜﻢ وآﻣﺮﻛﻢ ﰲ‬:‫ ﻳﻘﻮل‬،‫ أﱂ أﻋﻬﺪ إﻟﻴﻜﻢ ﻳﺎ ﺑﲏ آدم‬:‫ ﰒ ﻳﻘﺎل‬:‫ وﻫﻮ‬،‫اﺳﺘﻐﲏ ﺑﺪﻻﻟﺔ اﻟﻜﻼم ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻨﻪ‬
‫ إن‬:‫ وأﻗﻮل ﻟﻜﻢ‬:‫ﻴﻦ{ ﻳﻘﻮل‬
ٌ ِ‫اﻟﺪﻧﻴﺎ أن ﻻ ﺗﻌﺒﺪوا اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻓﺘﻄﻴﻌﻮﻩ ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﷲ }إِﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ُﻣﺒ‬
‫ ﻋﻠﻰ‬،‫ﺣﺴﺪا ﻣﻨﻪ ﻟﻪ‬
ً ،‫ ﻷﺑﻴﻜﻢ آدم‬،‫ ﻗﺪ أﺑﺎن ﻟﻜﻢ ﻋﺪاوﺗﻪ ﺑﺎﻣﺘﻨﺎﻋﻪ ﻣﻦ اﻟﺴﺠﻮد‬،‫اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻟﻜﻢ ﻋﺪو ﻣﺒﲔ‬
ِ ‫ وﻗﻮﻟﻪ }وأ‬.‫ ﺣﱴ أﺧﺮﺟﻪ وزوﺟﺘﻪ ﻣﻦ اﳉﻨﺔ‬،‫ وﻏُﺮورﻩ إﻳﺎﻩ‬،‫ﻣﺎ ﻛﺎن اﷲ أﻋﻄﺎﻩ ﻣﻦ اﻟﻜﺮاﻣﺔ‬
‫َن ا ْﻋﺒُ ُﺪوﻧِﻲ َﻫ َﺬا‬
َ
ِ
ِ
‫ وإﻳﺎي‬،‫ﻛﻞ ﻣﺎ ﺳﻮاي ﻣﻦ اﻵﳍﺔ واﻷﻧﺪاد‬
ٌ ‫ﺻ َﺮا‬
ٌ ‫ط ُﻣ ْﺴﺘَﻘ‬
ّ ‫ وأﱂ أﻋﻬﺪ إﻟﻴﻜﻢ أن اﻋﺒﺪوﱐ دون‬:‫ﻴﻢ{ ﻳﻘﻮل‬
.‫ واﻟﻄﺮﻳﻖ اﳌﺴﺘﻘﻴﻢ‬،‫ ﻫﻮ اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺼﺤﻴﺢ‬،‫ وﻣﻌﺼﻴﺔ اﻟﺸﻴﻄﺎن‬،‫ وإﻓﺮاد ﻃﺎﻋﱵ‬،‫ ﻓﺈن إﺧﻼص ﻋﺒﺎدﰐ‬،‫ﻓﺄﻃﻴﻌﻮا‬
334
Na primjer, kada ohalaljuje neki halal ohalaljuje ga zbog toga što ga je tagut neovisno od Allaha ohalalio, a ne zbog toga što ga je Allah ohalalio, i isto se kaže u pogledu ostalih vjeskih propisa. 335
Sura Ja Sin (36) 60‐61 236 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Njegove riječi: Zar vam nisam naredio o sinovi Adema da ne 'ibadetite šejtanu, jer on vam je uistinu očiti neprijatelj? U govoru ima nešto izostavljeno i nespomenuto zbog ukazivanja konteksta na njega. A to je: „A zatim se kaže: „Zar vam nisam naredio o sinovi Adema?“, tj. (kaže) Zar vam nisam oporučio i naredio vam na dunjaluku da ne 'ibadetite šejtanu pokoravajući mu se u griješenju Allahu (on vam je uistinu veliki neprijatelj). Tj. (kaže): „I govorio sam vam da vam je šejtan očiti neprijatelj, koji vam je iskazao svoje neprijateljstvo odbivši da učini sedždu vašem ocu Ademu, iz zavisti prema njemu zbog počasti koju mu je Allah dao, i time što ga je obmanjivao dok njega i njegovu ženu nije izveo iz Dženneta.“ Njegove riječi: I da samo Meni 'ibadetite, ovo je Pravi put, tj. (kaže) zar vam nisam naredio i oporučio da samo Meni 'ibadetite mimo svega ostalog pored Mene od božanstava i endada, i da se samo Meni pokoravate, jer ikhlas u 'ibadetu Meni i činjenje Mene jednim u pokornosti, i suprotstavljanje šejtanu je ispravan din i siratun musteqim (Pravi put).“ SubhanAllah! Pogledaj govor ovih učenjaka selefa, neka je Allahova milost nad njima, koliko je on samo jednostavan i jasan. U ovim riječima imama Et‐
Taberija imamo sve što smo do sada rekli a to je da onaj koji nije ostvario tevhid slijeđenja i pokornosti Allahu u Njegovom dinu i nije izvršio kufr u tagute pokornosti i slijeđenja čiji glavešina je šejtan ne može biti musliman. Ovo je pravi din! Iz ovoga se ne smije razumjeti da čovjek dobija ime širka tek nakon dolaska poslanice do Njega, zbog toga što se ime širka dobija i ime islama nestaje, u bilo kojem vremenu ili mjestu, onog momenta kada se pri osobi pojavi opis koji to za sobom povlači, jer Allah je objasnio značenje islama i ono važi za svakog u bilo kojem vremenu. Ali, od pitanja da li je do čovjeka došla poslanica ili ne ovisi da li će Allah kazniti mušrika odnosno da li će sa nad njim sprovesti određeni propisi na ovom svijetu ili ne, koji stupaju na snagu tek nakon uspostave argumenta. O tome ćemo govoriti u posebnom poglavlju. Definicija islama koju je spomenuo Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, u „Tariqul‐
hidžretejn“ je dokaz da su se ashabi i svi koji ih slijede na Pravom putu složili da čovjek neće biti musliman sve dok ne ostvari islam spomenut u definiciji bez obzira na znanje i neznanje. Ovu konstataciju činim uvodom za pobijanje jedne Bilibanijeve laži na islam i ashabe u kojoj kaže da se od ashaba ne prenosi tekstualni ili jasan govorni idžma' u pogledu toga da onaj koji je je upao u veliki širk nije musliman, već se to prenosi samo iz „njihovog postupka“ u ratu protiv murtedda. EBU MUHAMMED
237 Sama predodžba o suštini Bilibanijevih riječi je dovoljna da shvatiš smjelost ovog stvorenja prema vjeri Uzvišenog Allaha i obim nereda kojeg širi po zemlji jer iz njegovih riječi se razumije da ashabi nisu znali da mušrik nije musliman i da kada su se borili protiv murtedda koje su, kako kaže šejh Muhammed, rahimehullah, tekfirili kao i onoga koji sumnja u njihov kufr, to nisu konstatovali riječima odnosno govorom već samo „postupkom“!!! Ti zamisli kako je prema ahmakovim riječima izgledala ta „komunikacija“ ashaba u pogledu tekfira murtedda i onih koji sumnjaju u njihov kufr, na koju se nadovezuju najveći i najopasniji propisi, ako je u pogledu toga prenešen „samo njihov postupak“. Kao da su ashabi „mumljali“ i „mahali sabljama“ i nisu progovorili nijednu riječ i iz „tog postupka“ mimo kojeg ništa drugo nije preneseno, su učenjaci razumjeli idžma' ashaba u pogledu tekfira otpadnika nakon smrti Poslanika, ., kao i tekfir onoga koji sumnja u njihov kufr i otpadnišvo. Allahulmuste’an! Allah ih ubio kuda se odmeću! Kaže ahmak u jednom od „svojih odgovora“ koji se mogu naći na njihovoj stranici na internetu: „Mesela neopravdanja neznanjem nije mesela oko koje je neko od prijašnjih učenjaka prenio koncenzus.336 Nećeš naći da neko od ranijih učenjaka spominje na primjer koncenzus da nema opravdanja neznanjem u širku ili tome slično.337 Već kasnija ulema, ulema Nedžda, spominje taj koncenzus na osnovu onoga što su vidjeli od govora uleme po pitanju ove mes’ele.338 To se mora uzeti u obzir!339 S druge strane mesela tekfiranja mušrika nije od aslu dina. Šejh Midhat Alu 336
Ovo je laž na učenjake islama, jer Ibnul‐Qajjim je prenio konsezus ehlussunneta u pogledu tekfira u opšte poznatim mes’elama kufrom kazne uz mogućnost sticanja znanja, kao što je naveo definiciju islama iz koje se dobija ime i opis islama i pogledu toga postoji konsenzus. Idžma’ u ovoj mes’eli prenosi takođe šejh Ishaq sin ’Abdurrahmana i šejh ’Abdullatif. Dalje, pitamo ahmaka u kojem se stoljeću pojavilo uvjerenje da je mušrik musliman pod izgovorom opravdanja neznanjem?! Pa kada to shvati shvatiće da je ono što je prije toga bilo konsenzus muslimana, jer niko od muslimana nije sumnjao da mušrik nije musliman makar bio neznalica. 337
Pogledaj u ovaj mahaluški prostakluk! Allahulmuste’an! Kao da je pročitao sve knjige učenjaka!? Hoćeš li naći nekog koji je govorio da u suštinskom velikom širku postoji opravdanje neznanjem i da je mušrik musliman?! Kako da čovjek ne mrzi ovo stvorenje u ime Allaha!!! 338
Znači, činjenica da se prije protivnika da’ve nije pojavio niko ko je zagovarao opravdanje neznanjem u velikom širku i da je mušrik musliman pored idžma’ muslimana da je islam ono što je spomenuo Ibnul‐Qajjim u definiciji islama, ovaj džahil otvara vrata da idžma’ kojeg su prenijeli učenjaci Nedžda nije nedvojben. Zašto onda prenosi od učenjaka Nedžda? Zašto prenosi od običnih ljudi koji su obične neznalice u odnosu na ulemu Nedžda poput Ebu Jusufa Midhata i drugih?! Ili hoće da slijedimo njegovo buncanje ili buncanje onih koje obožava mimo Allaha?! Allahulmuste’an! Ima li nekog ko je ljubomoran prema Allahovoj vjeri da prema ovom čovjeku postupi kao što je Allah naredio, a ne da mu povećava broj i moral!? 339
Ovo je laž na vjeru, jer je to zabranjeno uzeti u obzir zato što je laž! 238 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ferradž340 kaže: "Tekfiranje mušrika koji obožavaju druge mimo Allaha nije od aslu dina koji je obavezan svakom robu da bi njegov islam bio ispravan i njegov iman prihvaćen.341 S druge strane konstatujemo isto tako da netekfiranje mušrika može u određenim situacijama biti djelo koje samo po sebi izvodi iz islama bez uspostavljanja dokaza i odstranjivanja šubhe." Fethu el‐’alijji el‐hamid, str. 255 Dakle, šejh Midhat želi da kaže da mes’ela nije od aslu dina već od usuli itikada, poput mesele imana, namaza342 i njima slične mesele. Stoga kako god nismo protekfirili one koji su oprečni ehli suunetu po pitanju mesele imana i nismo protekfirili onoga ko ne tekfiri ostavljača namaza, naprotiv, ne smatramo ga čak ni grešnim pored toga što je u mes’eli jasan idžma’ ashaba,343 isto tako nećemo protekfiriti onoga ko zastane po pitanju tekfiranja određenih mušrika za koje misle da imaju opravdanja oslanjajući se pri tom na šerijatske tekstove tj. njihove šubhe koje je spomenuo šejh Midhat u „Pravdanju neznanjem pod lupom šerijata“ a i drugi.344 Po pitanju namaza imamo jasan jezički345 idžma ashaba i pored toga smo opravdali one koji nisu istog mišljenja, dok po pitanju pravdanja neznanja imamo njihov postupak ali ne i govor.346 Po pitanju mesele pravdanja neznanjem347 340
Ahmak, nakon što je ubacio sumnju u idžma’ kojeg prenose učenjaci Nedžda prenosi, „riječi jednog“ Midhata koji nije učenjak da bi njima dokazao da tekfir mušrika nije od aslud‐dina?! Ja sam dokazao da je tekfir mušrika itekako od aslud‐dina! Narode moj! Kada ćete se osvijestiti?! 341
Riječi jednog običnog Midhata moramo uzeti u obzir a konsenzus kojeg prenose učenjaci Nedžda u pogledu toga da mušrik nije musliman, nakon jasnih tekstova objave i idžma’ učenjaka i ćutnje sektaša sve do vremena protivnika da’ve je stvar hipotetičke prirode!!! 342
Džahil poredi mes’elu namaza, koja se ne zna osim objavom, sa pitanjem uvjerenja da onaj koji nema tevhida nije muvehhid uprkos tome što je Allah stvorio ljude na tevhidu i njegovoj spoznaji! 343
Ovo je takođe laž, jer u mes’eli propisa ostavljača namaza ne postoji „jasan idžma’ ashaba“ već učenjaci kažu da se radi o „ćutećem idžma’u ashaba“ s obzirom da se od nekih ashaba prenosi tekfir ostavljača namaza a drugi su ćutali i nije poznato da se neko suprotstavio! Da je idžma’ bio jasan kao što kaže ovaj ahmak niko od učenjaka se ne bi sustegao u pitanju tekfira ostavljača namaza! 344
Koji drugi?! Jesu li njihove riječi jače od konsenzusa kojeg prenose „džahili“ učenjaka Nedžda? Jesu li njihove riječi jače od autentničnih jasnih vjerskih tekstova i od idžma’a učenjaka oko definicije islama u kojoj spominju „odricanje od mušrika“ i „kufr u taguta“?! Allah ih ubio kuda se odmeću! Pogledaj šta rade „džihadske selefije“, izrod učenjaka taguta i džehmija! 345
Ovdje dodaje „jezički“ a rekao sam da među ashabima ne postoji jezički idžma! Jedan od tabi’ina po imenu ’Abdullah sin Šeqiqa prenosi od ashaba uopšteno da su smatrali ostavljanje namaza kufrom. Pogledaj šta radi ova štetočina! Kaže da postoji idžma’ u pogledu tekfira ostavljača namaza ali da ne postoji idžma da je musliman musliman i da je mušrik mušrik?! O Allahu moj! Ti ih preuzmi! Tebi ih prepuštam! Izbroj njihov broj, i sve ih uništi i nijednog od njih ne ostavi! 346
Znači, ashabi se nisu jezički i jasno složili da mušrik nije musliman i da musliman nije mušrik!!! Teško tebi, jado jadni! 347
Tekfir kojeg su ashabi sprovodili u borbi protiv otpadnika je tekfir kufrom kazne jer je bilo nakon smrti Poslanika, alejhisselam, i da’va se davnih dana proširila a nad onim koji su se pripisivali islamu pa se nakon toga otkinuli je argument bio uspostavljeniji nego nad rimljanima i perzijancima, tako da je ovaj džahil ponovo naveo pogrešan primjer. Bilibani argumentuje spomenutim događajem u mes’eli nestanka islama upadanjem u veliki širk rekavši da se od ashaba ne prenosi ništa “jasno, tekstualno i jezički” već samo ovo “misteriozno djelo EBU MUHAMMED
239 imamo kao primjer sljedbenike Musejleme oko kojih se ashabi nisu razišli pored njihova džehla ili one koji su uskratili zekat ...i jedno i drugo je dokaz ali želim da kažem da nema sumnje da je ono što se tekstualno prenosi od ashaba jače od onoga što se podrazumijeva iz njihova djela.“348 Nastavimo sa citatima učenjaka! 4.3 Riječi imama Ibn Kethira
Rekao je Ibn Kethir, rahimehullah, u tefsiru dolazećeg ajeta iz sure Alu 'Imran: ِ ‫ﻗُﻞ أ‬
‫َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﻠﱠ َﻪ‬
ْ
﴾٣١﴿
ِ ‫ﻗُﻞ إِ ْن ُﻛْﻨﺘُﻢ ُِﲢﺒﱡﻮ َن اﻟﻠﱠﻪ ﻓَﺎﺗﱠﺒِﻌ ِﻮﱐ ُﳛﺒِﺒ ُﻜﻢ اﻟﻠﱠﻪ وﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ ﻟَ ُﻜﻢ ذُﻧُﻮﺑ ُﻜﻢ واﻟﻠﱠﻪ َﻏ ُﻔ‬
‫ﻴﻢ‬
ٌ ُ َ ْ َ ْ ْ ََ ُ ُ ْ ْ ُ َ
ْ
ٌ ‫ﻮر َرﺣ‬
ْ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﱠ‬
ِ
‫ﱠ‬
﴾٣٢﴿ ‫ﻜﺎﻓﺮﻳﻦ‬
َ ‫َواﻟﱠﺮ ُﺳ‬
‫ﻮل ﻓَﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟ ْﻮا ﻓَﺈ ﱠن اﻟﻠﻪَ َﻻ ُﳛ ﱡ‬
َ َ ْ‫ﺐ اﻟ‬
Reci: „Ako Allaha volite (samo) mene slijedite, i On će vas voljeti i grijehe vam oprostiti. Allah je Onaj Koji prašta i Samilosni.“ ﴾31﴿ Reci: „Pokorite se Allahu i Poslaniku, a ako se okrenete, pa uistinu Allah ne voli kafire. ﴾32﴿349 ‫ وﻟﻴﺲ ﻫﻮ ﻋﻠﻰ اﻟﻄﺮﻳﻘﺔ اﶈﻤﺪﻳﺔ ﻓﺈﻧﻪ ﻛﺎذب ﰲ‬،‫ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ اﻟﻜﺮﳝﺔ ﺣﺎﻛﻤﺔ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﻣﻦ ادﻋﻰ ﳏﺒﺔ اﷲ‬
‫ ﻛﻤﺎ ﺛﺒﺖ ﰲ‬،‫ ﺣﱴ ﻳﺘﺒﻊ اﻟﺸﺮع اﶈﻤﺪي واﻟﺪﻳﻦ اﻟﻨﺒﻮي ﰲ ﲨﻴﻊ أﻗﻮاﻟﻪ وأﺣﻮاﻟﻪ‬،‫دﻋﻮاﻩ ﰲ ﻧﻔﺲ اﻷﻣﺮ‬
ِ
‫ﺲ ﻋﻠﻴﻪ ْأﻣُﺮﻧَﺎ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َرﱡد‬
َ :‫اﻟﺼﺤﻴﺢ ﻋﻦ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻧﻪ ﻗﺎل‬
َ ‫"ﻣ ْﻦ َﻋﻤ َﻞ َﻋ َﻤﻼ ﻟَْﻴ‬
mumljanja” u kojem prema njemu nijedan ashab nije progovorio ni jednu riječi. Allahulmuste’an! Ako ovo liči na ljudski razum a kamoli na slovo “u” od učenika onda je autor ovih riječi uskraćeni jadni siromah! 348
Ashabi su otpadnike tekfirili kufrom kazne a i onoga koji sumnja u njihov kufr, a uvjerenje da musliman nije mušrik i da mušrik nije musliman je daleko prije toga. Iz riječi ovoga ahmaka razumiješ da se ashabi nisu „jezički“ i „jasno“ složili u pogledu neopravdanja otpadnika neznanjem, što znači da je do toga najverovatnije došlo „nerazumljivim artikuliranjem“ ili „urlanjem“ ili „mumljanjem“ ili „mahanjem sablje“ ili nekim drugim „postupkom i djelom“ kojim su mukom jedan drugom dali do znanja da otpadnici i oni koji ih ne tekfire nisu muslimani! Ehlus‐sunnet se složio u pogledu tekfira kufrom kazne onih koji griješe u opšte poznatim mes’elama i taj idžma’ je prenio Ibnul‐Qajjim u istom poglavlju a tekfiru kufrom kazne u opšte poznatim pitanjima uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti sticanja znanja su se suprotstavili samo neki od novotaraca apologeta ali su im negirali islam i dali im propis ehlul‐fetre. Ja kažem da iako bih, radi nastavka rasprave, dopustio ovom ahmaku da ashabi nisu progovorili nijednu riječ u navedenom događaju, njihovo djelo u obliku u kojem se dogodilo jače ukazuje na tekfir nego ćuteći idžma’ ashaba u pogledu tekfira ostavljača namaza ili bilo koje druge mes’ele, jer je sav dunjaluk bez sumnje shvatio da ashabi tekfire murtedde i one kojih ih ne tekfire. Dokaz tome je da se učenjaci nisu razišli u pogledu tekfira sljedbenika Musejleme, i onih koji su se vratili ‘ibadetu kipova ili su učinili kufr u vjerovjesništvo Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selelm. Eto, to kažem! Ahmaku su ruke prazne! 349
Sura Alu 'Imran (3) 31‐32 240 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Ovaj plemeniti ajet je presudio svakom ko tvrdi da voli Allaha a nije na putu Muhammeda, jer je takav lažac u svojoj tvrdnji u pogledu te stvari sve dok ne bude slijedio Muhammedov zakon i vjerovjesnički din u svim svojim riječima i stanjima, kao što je konstatovano u sahihu od Allahovog Poslanika, ., da je rekao: „Ko uradi neko djelo koje nije od našeg (emra)350 odbija mu se.“ Dalje kaže Ibn Kethir u komentaru: Reci: „Pokorite se Allahu i Poslaniku a ako se okrenete, pa uistinu Allah ne voli kafire. ِ ‫ }ﻗُﻞ أ‬:‫ﰒ ﻗﺎل آﻣﺮا ﻟﻜﻞ أﺣﺪ ﻣﻦ ﺧﺎص وﻋﺎم‬
‫ ﺧﺎﻟﻔﻮا ﻋﻦ أﻣﺮﻩ‬:‫ﻮل ﻓَِﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟﱠ ْﻮا{ أي‬
َ ‫َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﻠﱠﻪَ َواﻟ ﱠﺮ ُﺳ‬
ْ
ً
ِ
ِ
ِ
،‫ واﷲ ﻻ ﳛﺐ ﻣﻦ اﺗﺼﻒ ﺑﺬﻟﻚ‬،‫ﻳﻦ{ ﻓﺪل ﻋﻠﻰ أن ﳐﺎﻟﻔﺘﻪ ﰲ اﻟﻄﺮﻳﻘﺔ ﻛﻔﺮ‬
‫}ﻓَِﺈ ﱠن اﻟﻠﱠﻪَ ﻻ ﻳُﺤ ﱡ‬
َ ‫ﺐ اﻟْ َﻜﺎﻓﺮ‬
‫ ورﺳﻮل‬،‫ ﺣﱴ ﻳﺘﺎﺑﻊ اﻟﺮﺳﻮل اﻟﻨﱯ اﻷﻣﻲ ﺧﺎﰎ اﻟﺮﺳﻞ‬،‫وإن ادﻋﻰ وزﻋﻢ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﳛﺐ ﷲ وﻳﺘﻘﺮب إﻟﻴﻪ‬
‫ ﰲ زﻣﺎﻧﻪ ﳌﺎ‬-‫ ﺑﻞ أوﻟﻮ اﻟﻌﺰم ﻣﻨﻬﻢ‬،‫ ﺑﻞ اﳌﺮﺳﻠﻮن‬- ‫اﷲ إﱃ ﲨﻴﻊ اﻟﺜﻘﻠﲔ اﳉﻦ واﻹﻧﺲ اﻟﺬي ﻟﻮ ﻛﺎن اﻷﻧﺒﻴﺎء‬
‫ واﺗﺒﺎع ﺷﺮﻳﻌﺘﻪ‬،‫ واﻟﺪﺧﻮل ﻓﻲ ﻃﺎﻋﺘﻪ‬،‫وﺳﻌﻬﻢ إﻻ اﺗﺒﺎﻋﻪ‬
„Zatim je rekao naređujući svakom: Reci: „Pokorite se Allahu i Poslaniku, a ako se okrenete), tj. ako se suprotstavite njegovoj odredbi (pa uistinu Allah ne voli kafire), što ukazuje da je suprotstavljanje njemu u putu (vjeri, zakonu) kufr. Allah ne voli onoga koji je opisan time iako tvrdi i smatra sebe onim koji voli Allaha i približava Mu se, sve dok ne bude slijedio Poslanika, vjerovjesnika koji ne zna da čita i piše, Pečata vjerovjesnika, i Allahovog Poslanika džinnima i ljudima. Onoga, kojeg bi vjerovjesnici, štaviše poslanici, štaviše 'ulul‐'azm351 među njima, da su bili u njegovom vremenu morali slijediti bez druge opcije, i ući u pokornost njemu i slijeđenje njegovog šerijata.“ Ove citate sam prenio zbog riječi „slijeđenje“ koje je Ibnul‐Qajjim spomenuo u svojoj definiciji a kada se govori o aslud‐dinu misli se na apsolutno slijeđenje iz kojeg izlazi slijeđenje šejtanovih stopa u činjenju velikih grijeha i slično, čije ostavljanje je uvjet za ispravnost obavezne potpunosti slijeđenja, tj. imana. Ako bi zamislili postojanje nekog naroda koji je na tevhidu, svejedno radilo se o kršćanima ili Židovima, koji nisu čuli za Poslanika, ., i imaju opravdanje u neznanju da su dužni slijediti Poslanika, ., jer je njegov zakon derogirao prijašnje, obaveza je smatrati ih muslimanima opštim islamom sve dok se nad 350
Vjere i zakona. Oni su Ibrahim, Mus’a, ’Isa i Nuh, ’alejhihumusselam. Naš Poslanik, ’alejhisselam, ima najveći stepen među božjim poslanicima i vjerovjesnicima. Allah ga je odabrao za posljednjeg vjerovjesnika i poslao ga savršenim šerijatom na kojeg je obavezao sve džinne i ljude do Sudnjeg Dana a ’Isa, ’alejhisselam, kada dođe pred Sudnji dan dolazi kao sudac šerijatom Muhammeda, ’alejhisselam. 351
EBU MUHAMMED
241 njima ne uspostavi argument u pitanju kojeg ne poznaju a u tome su opravdani neznanjem. Jer, ajeti i tekstovi kojima se svi narodi obavezuju na slijeđenje posljednjeg Božijeg Vjerovjesnika, ., nisu objavljeni na početku Objave, već kasnije, i moguće je bilo da neko bude muvehhid ‐ musliman a da ne slijedi zakon Allahovog Poslanika, ., kao što je to bio slučaj sa Nedžašijom, kraljem Abesinije, /, koji je prema mom shvatanju bio musliman ‐ muvehhid prije nego što su ashabi učinili hidžru u Abesiniju. U suri El‐'Araf je Uzvišeni rekao: ِِ ِ ِ ِ ِ ِ ِ
ِ
‫ُﻧﺰل‬
َ ‫﴾ اﺗﱠﺒِﻌُﻮا َﻣﺎ أ‬٢﴿ ‫ﲔ‬
َ ‫ﺎب أ‬
َ ‫ُﻧﺰل إِﻟَْﻴ‬
َ ‫ﺻ ْﺪ ِرَك َﺣَﺮ ٌج ﻣْﻨﻪُ ﻟﺘُـْﻨﺬ َر ﺑِﻪ َوذ ْﻛَﺮى ﻟ ْﻠ ُﻤ ْﺆﻣﻨ‬
ٌ َ‫﴾ ﻛﺘ‬١﴿ ‫أﳌﺺ‬
َ ‫ﻚ ﻓَﻼ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ِﰲ‬
﴾٣﴿ ‫ن‬
َ ‫إِﻟَْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒِﻌُﻮا ِﻣ ْﻦ ُدوﻧِِﻪ أ َْوﻟِﻴَﺎءَ ﻗَﻠِﻴﻼ َﻣﺎ ﺗَ َﺬ ﱠﻛُﺮو‬
Elif Lam Mim Sad. ﴾1﴿ Objavljuje ti se Knjiga ‐ i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka. ﴾2﴿ Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite mimo Njega evlija‘a, ‐ A kako vi malo pouku primate! ﴾3﴿ 352 Rekao je imam Et‐Taberi u komentaru trećeg ajeta: ‫ اﻗﺘﻔﻮا آﺛﺎر اﻟﻨﱯ اﻷﻣﻲ اﻟﺬي ﺟﺎءﻛﻢ‬:‫ُﻧﺰل إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ{ أي‬
َ ‫ }اﺗﱠﺒِ ُﻌﻮا َﻣﺎ أ‬:‫ﰒ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ ﳐﺎﻃﺒًﺎ ﻟﻠﻌﺎﱂ‬
ِ ِِ ِ ِ
‫ ﻻ ﲣﺮﺟﻮا ﻋﻤﺎ ﺟﺎءﻛﻢ‬:‫ﺎء{ أي‬
َ َ‫ } َوﻻ ﺗَـﺘﱠﺒﻌُﻮا ﻣ ْﻦ ُدوﻧﻪ أ َْوﻟﻴ‬،‫ﻛﻞ ﺷﻲء وﻣﻠﻴﻜﻪ‬
ّ ‫ﺑﻜﺘﺎب أﻧﺰل إﻟﻴﻜﻢ ﻣﻦ رب‬
.‫ ﻓﺘﻜﻮﻧﻮا ﻗﺪ ﻋﺪﻟﺘﻢ ﻋﻦ ﺣﻜﻢ اﷲ إﱃ ﺣﻜﻢ ﻏﲑﻩ‬،‫ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل إﱃ ﻏﲑﻩ‬
„Zatim je Uzvišeni rekao obrativši se svijetu: …slijedite ono što vam se objavljuje od vašeg Gospodara, tj. povodite se stopama vjerovjesnika, koji nije znao da čita i da piše, koji vam je došao sa Knjigom objavljenom vama od Gospodara i Vladara svega. I ne slijedite mimo Njega evlija‘, tj. nemojte izlaziti iz onoga čime je došao Poslanik ka drugom mimo njega, pa da time odstupite od Allahovog hukma353 hukmu drugih mimo Njega.“ Njegov komentar ukazuje na isprepletenost širka pokornosti i slijeđenja sa širkom hukma i tehakuma. Volim, vallahi, kada citiramo komentare imama prijašnjih generacija, da se ne svede sve samo na citate učenjaka Nedžda, ili ne dao Allah, na citate učenjaka taguta, kao da se din nije mogao naučiti osim 352
Sura El‐'Araf (7) 1‐3 Zakona, presude, ili propisa. 353
242 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA njihovim posredstvom. To je bolest ovog vremena! Rad na ovoj knjizi mi je samo povećao ubjeđenje da učenjaci Nedžda, Allah im se smilovao, nisu izašli iz okvira shvatanja prvih generacija muslimana. Rekao je imam Ibn Kethir, rahimehullah, u komentaru dove Ibrahima, .: ِ ْ ‫اﺟ َﻌ ْﻠﻨَﺎ ُﻣﺴﻠِﻤ‬
‫ﻚ‬
َ َ‫ﲔ ﻟ‬
ْ ‫َرﺑـﱠﻨَﺎ َو‬
َ ْ
Gosopodaru naš! Učini nas predanim (muslimanima) (samo) Tebi!354 ‫ ﻻ ﻧﺸﺮك ﻣﻌﻚ ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ‬,‫ ﺧﺎﺿﻌﲔ ﻟﻄﺎﻋﺘﻚ‬,‫ واﺟﻌﻠﻨﺎ ﻣﺴﺘﺴﻠﻤﲔ ﻷﻣﺮك‬:‫ ﻳﻌﻨﻴﺎن ﺑﺬﻟﻚ‬:‫ﻗﺎل اﺑﻦ ﺟﺮﻳﺮ‬
.‫ وﻻ ﰲ اﻟﻌﺒﺎدة ﻏﲑك‬,‫أﺣﺪا ﺳﻮاك‬
„Rekao je Ibn Džerir: „Time misle: Učini nas predanim (musteslimejni) samo Tvojoj Odredbi, poniznim u pokornosti (samo)355 Tebi, da Ti u pokornosti ne pridružujemo nikog mimo Tebe, niti u 'ibadetu drugog mimo Tebe.“356 Ima li neko ko će nakon ovih dokaza i citata reći da „pokornost“ ne ulazi u opšte značenje 'ibadeta i da el‐ilah ne znači el‐muta'a kao što znači el‐ma'bud, kao što su nam to pojasnili učenjaci islama?! Allahulmuste’an! 4.4 Riječi šejha Sulejmana sina Sehmana
Rekao je šejh Sulejman b. Sehman, rahimehullah, u risali o tagutu u kojoj se osvrće na govor šejhul‐islama iz „Minhadžus‐sunneh“ kojeg smo naveli i kojeg objašnjavamo: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovima riječima će se razjasniti značenje taguta i obaveznost njegovog napuštanja. Rekao je Uzvišeni Allah: Nema prisile na vjeru ‐ Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko zanevjeruje u taguta a vjeruje u Allaha – prihvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. ‐ A Allah je Svečujući Sveznajući. El‐
Baqara 256 Uzvišeni je objasnio da je onaj koji se prihvatio za najčvršću vezu onaj koji je zanevjerovao u taguta (kufr u taguta); a kufr u njega je spomenuo prije imana u 354
Sura El‐Baqara (2) 128 Ja sam ubacio riječ „samo“ jer se iz pokornosti želi tevhid u pokornosti. 356
Tefsir Ibn Kethir 1/446 355
EBU MUHAMMED
243 Njega, zbog toga što je moguće da neko tvrdi da vjeruje u Allaha a nije napustio taguta, pa mu je tvrdnja lažna. Uzvišeni je rekao: Mi smo svakom narodu poslali poslanika: „Allahu 'ibadetite a taguta se klonite, pa je spomenuo da su svi poslanici poslati sa klonjenjem taguta, pa onaj koji ga se nije klonio postupa suprotno svim poslanicima. Rekao je Uzvišeni: A oni koji se klone taguta, da joj 'ibadete, i koji se (samo) Allahu obraćaju, njima radosna vijest. U ovim ajetima imamo mnogo aspekata koji ukazuju na obaveznost klonjenja njega. Sa klonjenjem njega se želi mržnja prema njemu, neprijateljstvo prema njemu u srcu, vrijeđanje i prikazivanje njega ružnim putem govora, uklanjanje njega rukom kada je to moguće, i napuštanje njega. Onaj koji tvrdi da se klonio taguta a to nije uradio nije rekao istinu. Što se tiče njegove suštine, izreke selefa o njemu su mnogobrojne a najljepše što je rečeno je govor Ibnul‐Qajjima, rahimehullah te 'ala, gdje kaže: „Tagut je sve ono čime (u čemu) je rob prešao granicu od ma'buda,357 metbu'a358 ili muta'a.359 Otuda, tagut svakog naroda je onaj kome se tehakume mimo Allaha i Njegovog Poslanika, ili mu 'ibadete mimo Allaha, ili ga slijede bez dokaza od Allaha, ili mu se pokoravaju u onom o čemu ne znaju da je pokornost Allahu. Ovo su (ti) taguti svijeta. Kada o njima razmisliš i razmisliš o stanjima ljudi u odnosu prema njima vidjećeš da je većina njih (odstupila)360 od 'ibadeta Allahu ka 'ibadetu tagutu, i od tehakuma Allahu i Njegovom Poslaniku ka tehakumu tagutu, i od pokornosti Njemu i Njegovom Poslaniku ka tagutu i slijeđenju njega.“361 Ovo se svodi na to da se taguti djele na tri vrste: tagut hukma, tagut 'ibadeta i tagut pokornosti i slijeđenja a predmet ovih listova je tagut hukma,362 jer su se mnoge grupacije onih koji se pripisuju islamu počele tehakumiti363 običajima svojih predaka i to nazivaju „haqqom“364 „zakonom rifaqah“ poput njihovih riječi „zakon 'Udžmana“, i „zakon Qahtana“ i drugih. I ovo je lično onaj tagut kojeg nam je Allah naredio da ga se klonimo. Šejhul‐islam Ibn Tejmijje u svom „Minhadžu“ i Ibn Kethir u svom „Tefsiru“ su spomenuli da je onaj koji to uradi kafir u Allaha, a Ibn Kethir je dodao: „protiv 357
Onih kojim se čini ’ibadet. Onoga što se apsolutno slijedi. 359
Ono čemu se apsolutno pokorava. 360
Ova riječ ne postoji u osnovi knjige. Za to u nekim primjercima stoji „’adelu“ a u nekim „mimmen ’arede ’anhu“. 361
I’lamul‐muweqq’iin 1/58, a u „Šamili“ str. 49‐50. 362
Pogledaj kako je šejh napravio razliku između ove tri vrste tagutijjeta, velikog širka i taguta i nije rekao da su jedno te isto a nakon toga je rekao da će govoriti o tagutima hukma. Allahulmuste’an! 363
Tražiti propise i rješavanje sporova suđenjem tagutskim zakonima 364
Istinom ili pravom. 358
244 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA koga je se obaveza boriti, dok se ne vrati zakonu Allaha i Njegovog Poslanika“. Šejhul‐islam je rekao: „Nema sumnje da je onaj koji ne vjeruje da je obavezno suditi onim što je Allah objavio Njegovom Poslaniku kafir. Pa ko god dozvoli da među ljudima sudi onim što on smatra pravdom mimo slijeđenja onoga što je Allah objavio je kafir. Jer nema nijednog naroda a da ne naređuje suđenje pravdom. Pravda u njegovom dinu može biti ono što smatraju njihovi velikani. Štaviše, mnogo onih koji se pripisuju islamu sude svojim običajima koje nije objavio Allah, subhanehu ve te'ala, poput „sevālifa“365 beduina i poput naređenja onih kojim se među njima pokorava (el‐mutā'ūn)366 i smatraju367 da je to ono čime treba suditi mimo Knjige i Sunneta i to je (pravi)368 kufr. Jer mnogi ljudi su ušli u islam369 ali uprkos tome ne sude osim aktuelnim običajima koje naređuju „el‐
mutā'ūn“ (oni kojima se pokorava). Oni kada saznaju da nije dozvoljeno suditi osim onim što je Allah objavio pa se ne počnu pridržavati370 (iltizām) toga, već ohalale da sude suprotnim onom što je Allah objavio su kafiri...371“372 U tome je pojašnjenje kufra samog sudije (hakima) i onih koji od njega traže da sudi (mutehakimun) na način kojeg je spomenuo. Isto tako i onaj koji ne vjeruje u obaveznost suđenja onim što je Allah objavio, makar ne bio hakim (sudija), niti mutehakim; razmisli o tome! On je to spomenuo kod riječi Uzvišenog: Ko ne sudi po onome što je Allah objavio, pa ti, oni su pravi kafiri. Ibn Kethir, rahimehullah, je kod riječi Uzvišenog: Zar džahilijetski zakon hoće (žele)?!, rekao: „Uzvišeni poriče svakom ko napusti zakon Allaha koji obuhvata svo dobro i pravdu, i zabranjuje svako zlo, ka nečemu drugom mimo njega od mišljenja, strasti, i termina koje postavljaju (izmišljaju) ljudi, bez oslonca na šerijat Allaha poput 365
Plemenski zakoni. Na ar. ‫المطاعين‬ od riječi pokornost. Ovo sam namjerno ostavio u ovom obliku da ne bih izgubio riječ „pokornost“ jer se ovo tiče mes'ele velikog širka pokornosti kojeg u sebi sadrži propisivanje zakona mimo ili uz Allaha. Da sam rekao „glavešine“ izgubio bih značenje pokornosti. U ovom se ogleda važnost poznavanja arapskog jezika i vjerske terminologije. 367
Drže, vide... 368
Stavio sam „pravi“ jer je je šejh spomenuo riječ „kufr“ sa određenim članom, želeći da time ukaže na poseban vid kufra. 369
Na ar. glagol „eslemu“ u trećem licu množine. 370
Na ar. je riječ „iltizām“ koju sam preveo sa „pridržavanje“ i ona će nam puno trebati. 371
Na ar. „kuffar“. 372
Šejh Sulejman se čak zaustavio kod riječi „kuffar“ i nije naveo dodatak u kojem šejhul‐islam kaže da su džahili ako nisu kafiri?! Šta misliš zbog čega!? Mislim da je to uradio upravo zbog toga da se ne bi desilo ono što se dogodilo Nusretu i drugima koji iz negacije tekfira kufrom kazne vade propis postojanja islama koji je ovdje bez sumnje neželjeno oprečno značenje. A Allah najbolje zna! 366
245 EBU MUHAMMED
onoga čime su sudili sljedbenici džahilijeta i poput onoga čime sude tatari od kraljevskih regulativa (sijasat) uzetih od njihovog kralja Džingis Khana, koji im je postavio (sastavio) Jasik. Radi se o knjizi u kojoj su sakupljeni propisi (zakoni) koje je on uzeo iz različitih zakonodavstava; judeizma, kršćanstva i islamske vjere i drugih, a u njemu ima i velikih broj propisa koje je on uzeo iz svog razmišljanja i strasti, pa je među njegovim narodom postao slijeđenim zakonom, kojem daju prednost nad suđenjem Allahovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, .. Ko god to uradi je kafir protiv koga je se obaveza boriti373 sve dok se ne vrati sudu Allaha i Njegovog Poslanika, tako da mimo njega ne uzima ništa drugo za sudiju, ni u malom ni u velilkom.“374 Zadovoljiću se u ovom poglavlju sa do sada navedenim citatima o tagutu a u poglavlju o velikom širku hukma i tehakuma ćemo navesti ostatak citata učenjaka islama. Allahulmuste’an! Želim spomenuti još neke izreke učenjaka islama u kojima definišu osnovu islama bez koje niko ne može biti musliman. 4.5 Riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba
Rekao je šejh Muhammed b. 'Abdulvehhab, rahimehullah: ,‫ ﻓﻤﻦ اﺳﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ وﻟﻐﲑﻩ ﻓﻬﻮ ﻣﺸﺮك‬,‫ وﻳﺘﻀﻤﻦ اﻹﺧﻼص‬,‫وﻟﻔﻆ اﻹﺳﻼم ﻳﺘﻀﻤﻦ اﻻﺳﺘﺴﻼم واﻻﻧﻘﻴﺎد‬
.‫وﻣﻦ ﱂ ﻳﺴﺘﺴﻠﻢ ﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻣﺴﺘﻜﱪ‬
„Riječ islam sadrži u sebi el‐istislām (potpuna predanost) i povinutost i sadrži u sebi ikhlas. Pa ko se preda Njemu i drugom mimo Njega je mušrik, a ko se ne preda Njemu je mustekbir.“375 Takođe kaže: .‫ واﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﺸﺮك وأﻫﻠﻪ‬,‫ واﻻﻧﻘﻴﺎد ﻟﻪ ﺑﺎﻟﻄﺎﻋﺔ‬,‫ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﺑﺎﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
„On je potpuna predanost Allahu sa tevhidom i povinutost Njemu pokornošću i odricanjem od širka i njegovih sljedbenika (ehluš‐širk).“376 373
Borba o kojoj se ovdje govori sprovodi samo islamska država, tj. zajednica a ne potlačeni pojedinci koji žive u dārovima kufra u vremenu nepostojanja islamske države. Ed‐Durerus‐senijjeh 10/502 375
Ed‐Durerus‐senijjeh 2/83 376
Fetve uleme Nedžda 1/83 374
246 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovu definiciju je takođe spomenuo El‐Halidi u „Podučavanju najvažnijim pitanjima“. Obrati kako je šejh u definiciji islama spomenuo odricanje od širka i mušrika377 kao i pokornost samo Allahu što ukazuje da vjeruje da čovjek ne može biti musliman bez odricanja od svakog velikog širka i svakog mušrika. 4.6 Riječi šejha Sulejmana sina 'Abdullaha
Rekao je šejh Sulejman b. 'Abdillah, rahimehullah: .‫ وﺗﺮك اﻟﺸﺮك‬,‫ واﻻﻧﻘﻴﺎد ﻟﻪ ﺑﻔﻌﻞ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬,‫ﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬
„On je potpuna predanost Allahu, Uzvišen je, i povinutost Njemu sprovođenjem tevhida i ostavljanjem širka.378“379 4.7 Riječi šejha 'Abdurrahmana sina Hasana
Rekao je šejh 'Abdurrahman, rahimehullah: „La ilahe illallah je riječ islama. Nikom se neće ostvariti islam osim spoznajom onoga za što je postavljena i na šta ukazuje, njegovim prihvatanjem, i uz povinutost njemu djelom i ona je riječ ikhlasa, koji negira širk i riječ bogobojaznosti (taqwa).“380 Rekao je dalje: ‫ وﲨﻴﻊ أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ أن اﳌﺮء ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ‬،‫ واﻷﺋﻤﺔ‬،‫ ﻣﻦ اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ واﻟﺘﺎﺑﻌﲔ‬،‫وأﲨﻊ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﺳﻠﻔﺎ وﺧﻠﻔﺎ‬
،‫ واﻟﻘﺪرة‬،‫ وﺑﻐﻀﻬﻢ وﻣﻌﺎدا ﻢ ﲝﺴﺐ اﻟﻄﺎﻗﺔ‬،‫ واﻟﺒﺮاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻤﻦ ﻓﻌﻠﻪ‬،‫إﻻ ﺑﺎﻟﺘﺠﺮد ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ‬
‫ أن‬:‫ "ﻓﺈن ﺣﻖ اﷲ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد‬:‫ ﻛﻤﺎ ﰲ ﺣﺪﻳﺚ ﻣﻌﺎذ اﻟﺬي ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺤﲔ‬،‫وإﺧﻼص اﻷﻋﻤﺎل ﻛﻠﻬﺎ ﷲ‬
.‫ﻳﻌﺒﺪوﻩ وﻻ ﻳﺸﺮﻛﻮا ﺑﻪ ﺷﻴﺊ‬
„Postoji konsenzus (idžma') među 'ulemom prijašnjih (selefa) i potonjih (khalefa) generacija, počevši od ashaba, tabi'ina, imama i svih učenjaka ehlis‐sunneta, da čovjek ne biva muslimanom osim ostavljanjem velikog širka, odricanjem od 377
Širk i ehluš‐širk u njegovim riječima imaju sveobuhvatno značenje. Svakog širka jer je „širk“ spomenuta sa određenim članom i ima sveobuhvatno značenje. Tejsirul‐'azizil‐hamid, str. 110 380
Fetve ‘uleme Nedžda 1/90 378
379
EBU MUHAMMED
247 njega i od onoga ko ga radi,381 mržnjom prema njima, neprijateljstvom prema njima shodno mogućnosti i ikhlasom (čistim usmjeravanjem) djela samo Allahu.“382 Pa je uslovio ostavljanje i odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika, mržnju prema njima zbog širka kojeg rade, koji je gori nego bilo koji mogući grijeh, kao i neprijateljstvo. Osnova odricanja od mušrika je uvjerenje da kod sebe nemaju islam i tevhid i da nisu muslimani, što dolazi iz uvjerenja da je širk suprotan islamu i da je islam suprotan širku, a onaj koji ne vjeruje da mušrik nije musliman i da musliman nije mušrik, se nije odrekao od velikog širka niti je lojalan prema imanu. Onaj koji ga nazove muslimanom je dodatno na prvo upao u nevjerstvo prijateljevanja (muwalāh) prema njemu, koje stoji nasuprot neprijateljevanja prema mušricima, čija je osnova tekfir mušrika. Ove riječi šejha 'Abdurrahmana, u kojima prenosi idžma' učenjaka svih generacija muslimana da čovjek neće biti musliman sve dok se ne odrekne svakog velikog širka i svakog mušrika, su dokaz neispravnosti i prostakluka Bilibanijevih tvdnji koji je u svom repertoaru u najkraćem vremenu postigao niz rekorda u laganju i iskrivljavanju vjere Uzvišenog Allaha uz neviđeno nepostojanje naznaka stida i smjelosti prema islamskim svetinjama. Allahulmuste’an! Dakle, uvjet odricanja od mušrika nisu uslovili samo učenjaci da've zbog nekog „posebnog“ stanja među njima, kao što kažu neki danas, već je to konsenzus muslimana svih generacija, jer se osnova islama i bilo kojeg drugog pojma definiše njegovim ruknovima i daleko od svakog opisa koji ne ulazi u njega. Jer, da je stvar kao što tvrde neki ljudi onda bi se, ovisno od kufrova koji su prošireni u određenom vremenu, prilikom definicije islama trebalo govoriti da je islam „uvjerenje da je dozvoljeno jesti hljeb i tekfir onoga koji ga zabranjuje“, ako se među ljudima proširi zabranjenost jedenja hljeba uz uspostavu argumenta nad njima. Danas postoje neki ličnosti383 koje smatraju da je šejh Muhammed, definišući osnovu islama, tekfir mušrika spomenuo zbog toga što su se u dotičnoj situaciji bili ostvarili svi uzroci za kufr onoga koji ih ne tekfiri, pored toga što je u svakom svom citatu riječ „mušrici“ spomenuo i ostavio u sveobuhvatnom neograničenom smislu.384 381
Odricanjem od svakog velikog širka i svakog mušrika. Ed‐Durerus‐senijje 8/338 i Fetwe 'uleme Nedžda 1/435
Mislim na Ebu Jusufa Alu Ferradža, Allah ga uputio! 384
Nije rekao „ti i ti mušrici“ ili „mušrici mog vremena“. 382
383
248 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Vidjeli smo da je sve to nemoguće, i ponovo ćemo, iz svih prethodnih dokaza, te na primjerima definicija, kao i dokazivanjem osakaćenosti argumentacije onih koji zagovaraju nekakav „takhsīs“ ili pravljenje razlike između vrsta i jedinki koje ulaze u sveobuhvatno kolektivno značenje neke imenice. Ko želi da bude gluplji od magaraca, neka ostavi islam i njegove učenjake na miru! Spomenuta grupa ljudi smatra da se odricanje od mušrika ostvaruje bez uvjerenja da oni nisu muslimani, ali kažu da je mržnja i neprijateljstvo prema njima neophodna! Zamisli! Rekao je šejh 'Abdurrahman: :‫ﻟﻮازم ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬
‫ ﻓﻬﺬا ﺷﺮط ﻋﻈﻴﻢ ﻻ‬،"‫ وﻛﻔﺮ ﲟﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ‬:‫وأﻣﺎ ﻗﻮﻟﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﰲ اﳊﺪﻳﺚ اﻟﺼﺤﻴﺢ‬
‫ وإن ﻟﻢ ﻳﻮﺟﺪ ﻟﻢ ﻳﻜﻦ ﻣﻦ ﻗﺎل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﻣﻌﺼﻮم اﻟﺪم‬،‫ﻳﺼﺢ ﻗﻮل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ إﻻ ﺑﻮﺟﻮدﻩ‬
‫ ﻷن ﻫﺬا ﻫﻮ ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ؛ ﻓﻠﻢ ﻳﻨﻔﻌﻪ اﻟﻘﻮل ﺑﺪون اﻹﺗﻴﺎن ﺑﺎﳌﻌﲎ اﻟﺬي دل ﻋﻠﻴﻪ ﻣﻦ ﺗﺮك‬،‫واﻟﻤﺎل‬
‫ وﻋﺎدى َﻣﻦ‬،‫ وﺗﺒﺮأ ﻣﻨﻪ‬،‫ ﻓﺈذا أﻧﻜﺮ ﻋﺒﺎدة ﻛﻞ ﻣﺎ ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ‬.‫اﻟﺸﺮك واﻟﺒﺮاءة ﻣﻨﻪ وﻣﻤﻦ ﻓﻌﻠﻪ‬
ِ ُ‫ }ﻓَﻤﻦ ﻳ ْﻜ ُﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻄﱠﺎﻏ‬:-‫ﺗﻌﺎﱃ‬- ‫ ﺻﺎر ﻣﺴﻠﻤﺎ ﻣﻌﺼﻮم اﻟﺪم واﻟﻤﺎل؛ وﻫﺬا ﻣﻌﲎ ﻗﻮل اﷲ‬،‫ﻓﻌﻞ ذﻟﻚ‬
‫ﻮت‬
ْ َ َْ
ِ ‫وﻳـﺆِﻣﻦ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـ َﻘ ِﺪ اﺳﺘﻤﺴﻚ ﺑِﺎﻟْﻌﺮوِة اﻟْﻮﺛْـ َﻘﻰ ﻻ اﻧِْﻔﺼﺎم َﳍﺎ واﻟﻠﱠﻪ َِﲰ‬
‫ وﻗﺪ ﻗﻴﺪت ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﰲ‬.{‫ﻴﻢ‬
ٌ ُ َ َ ََ
ْ ُْ َ
ٌ ‫ﻴﻊ َﻋﻠ‬
ُ َ ُْ َ َ ْ َ ْ
...‫وﻋﻤﻼ‬
،‫ واﻋﺘﻘﺎدا‬،‫ ﻗﻮﻻ‬،‫ ﻻ ﺑﺪ ﻣﻦ اﻹﺗﻴﺎن ﲜﻤﻴﻌﻬﺎ‬،‫اﻷﺣﺎدﻳﺚ اﻟﺼﺤﻴﺤﺔ ﺑﻘﻴﻮد ﺛﻘﺎل‬
„Lavāzimi385 značenja la ilahe illallah: Što se tiče njegovih riječi, ., u sahih hadisu: „I zanevjeruje u sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha“; u njima je veliki uvjet bez kojeg riječi la ilahe illallah nisu ispravne i koji ako ne postoji život i imetak onoga koji ih izgovara nisu zaštićeni, jer to je značenje la ilahe illallah pa mu ne koristi izgovaranje bez ostvarenja značenja na kojeg ukazuje od ostavljanja širka i odricanja od njega i onoga koji ga radi. Pa kada porekne 'ibadet svemu čemu se 'ibadeti mimo Allaha i odrekne ga se i neprijateljuje prema onome koji to radi postaje muslimanom, zaštićenog života i imetka. To je značenje Allahovih riječi: Pa ko zanevjeruje u taguta i vjeruje u Allaha, prihvatio se za najčvršću vezu, koja se ne kida. A Allah je Svečujući Sveznajući. Riječi la ilahe illallah su u sahih hadisima uvjetovane teškim uvjetima, koje je sve neophodno ostvariti govorom, vjerovanjem i djelom...“386 385
Značenja koja putem neminovne uzročne povezanosti proizilaze iz osnovnog značenje, čiji nestanak ili rušenje ukazuje na nestanak osnove kakvoće iz koje su rezultirali ili ona koja se neminovno shvataju iz shvatanja osnove iz koje proizilaze. EBU MUHAMMED
249 Obrati pažnju na činjenicu da je zajedno spomenuo ostavljanje širka i odricanje od njega što ukazuje na to da se njima žele dva različita značenja, iako imaju nešto zajedničko, ali je odricanje šireg značenja od ostavljanja, koje je temelj za neprijateljstvo i uvjerenje da mušrik nije musliman. Isto tako učenjaci često u svom govoru zajedno spominju pojmove „odricanje od mušrika“ i „tekfir mušrika“ što ukazuje da se tim pojmovima žele različita značenja. U tom slučaju se tekfirom žele propisi koji dolaze nakon uspostave argumenta poput borbe, ohalaljivanja imetka, života, časti i slično a odricanjem od njih uvjerenje da nisu muslimani i da imaju drugi din i da njihov ma'bud nije samo Allah. Zbog toga je potrebno razumjeti značenje pojma tekfir koji se koristi u određenom kontekstu ili imati na umu terminologiju učenjaka islama kako bi se sačuvali od zablude u koju su upali vođe protivničke skupine. Riječi šejha 'Abdurrahmana su jasne. 4.8 Riječi sinova šejha Muhammeda, 'Abdullaha i
Husejna
Rekli su sinovi šejha Muhammeda, rahimehullah, 'Abdullah i Husejn, u kontekstu odgovora na pitanje koje im je postavljeno: ،‫ أو ﻋﺎداﻫﻢ وﱂ ﻳﻜﻔﺮﻫﻢ‬،‫ وﻟﻜﻦ ﻻ ﻳﻌﺎدي اﳌﺸﺮﻛﲔ‬،‫ رﺟﻞ دﺧﻞ ﻫﺬا اﻟﺪﻳﻦ وأﺣﺒﻪ‬:‫اﳌﺴﺄﻟﺔ اﳊﺎدﻳﺔ ﻋﺸﺮة‬
‫ورﺟﻞ دﺧﻞ ﻫﺬا‬،‫ وﻟﻮ ﱂ ﻳﻌﺮﻓﻮا ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ‬،‫ وﻟﻜﻦ ﻻ أﻗﺪر أن أﻛ ّﻔﺮ أﻫﻞ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬،‫ أﻧﺎ ﻣﺴﻠﻢ‬:‫أو ﻗﺎل‬
.‫ وﻟﻜﻦ ﻣﺎ أﺗﻌﺮﺿﻬﺎ‬،‫ وأﻋﻠﻢ أ ﺎ ﻻ ﺗﻨﻔﻊ وﻻ ﺗﻀﺮ‬،‫ ﻻ أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻘﺒﺎب‬:‫ وﻟﻜﻦ ﻳﻘﻮل‬،‫اﻟﺪﻳﻦ وأﺣﺒﻪ‬
„Jedanaesta mes'ela: čovjek koji je ušao u ovaj din i zavolio ga ali ne neprijateljuje prema mušricima, ili neprijateljuje ali ih nije protekfirio, ili kaže: „Ja sam musliman ali nisam u stanju da tekfirim one koji izgovaraju la ilahe illallah iako ne znaju njihovo značenje“. I čovjek koji je ušao u ovaj din i zavolio ga ali kaže: „Neću se ispriječavati turbetima, znam da ona ne koriste niti nanose štetu, ali neću im se ispriječavati. ‫ وﺻﺪق اﻟﺮﺳﻮل‬،‫ وﻋﻤﻞ ﺑﻤﻮﺟﺒﻪ‬،‫ إﻻ إذا ﻋﺮف اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ودان ﺑﻪ‬،‫ أن اﻟﺮﺟﻞ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ‬:‫اﳉﻮاب‬
:‫ وآﻣﻦ ﺑﻪ وﺑﻤﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ; ﻓﻤﻦ ﻗﺎل‬،‫ وأﻣﺮ ﺑﻪ‬،‫ وأﻃﺎﻋﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﻧﻬﻰ ﻋﻨﻪ‬،‫ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻓﻴﻤﺎ أﺧﺒﺮ ﺑﻪ‬
Medžmu’atur‐Resail vel‐mesa’il 2/27‐28 386
250 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ وﻟﻮ ﻓﻌﻠﻮا اﻟﻜﻔﺮ‬،‫ ﻻ أﺗﻌﺮض أﻫﻞ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ‬:‫ أو ﻗﺎل‬،‫ أو ﻋﺎداﻫﻢ وﱂ ﻳﻜﻔﺮﻫﻢ‬،‫ﻻ أﻋﺎدي اﳌﺸﺮﻛﲔ‬
:‫ ﺑﻞ ﻫﻮ ﳑﻦ ﻗﺎل اﷲ ﻓﻴﻬﻢ‬،‫ ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ‬،‫ أو ﻗﺎل ﻻ أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻘﺒﺎب‬،‫واﻟﺸﺮك وﻋﺎدوا دﻳﻦ اﷲ‬
ِ ‫ﺾ وﻳ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَ ْن ﻳـﺘ‬
ٍ ‫} َوﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن ﻧُـ ْﺆِﻣ ُﻦ ﺑِﺒَـ ْﻌ‬
‫ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎ ِﻓ ُﺮو َن‬
َ ِ‫ﻚ َﺳﺒِﻴﻼً أُوﻟَﺌ‬
َ ِ‫ﱠﺨ ُﺬوا ﺑَـ ْﻴ َﻦ َذﻟ‬
َ
ُ َ ٍ ‫ﺾ َوﻧَ ْﻜ ُﻔ ُﺮ ﺑِﺒَـ ْﻌ‬
ً‫ }ﻻ ﺗَ ِﺠ ُﺪ ﻗَـ ْﻮﻣﺎ‬:‫ ﻓﻘﺎل‬،‫ وﺗﻜﻔﲑﻫﻢ‬،‫ وﻣﻨﺎﺑﺬ ﻢ‬،‫ أوﺟﺐ ﻣﻌﺎداة اﳌﺸﺮﻛﲔ‬:‫ واﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ‬.{ً‫َﺣ ّﻘﺎ‬
ِ ِ
ِ‫ﱠ‬
ِ ِ ِ
‫آﻣﻨُﻮا ﻻ‬
َ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫ }ﻳَﺎ أَﻳﱡـ َﻬﺎ اﻟﺬ‬:‫ اﻵﻳﺔ وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬،{ُ‫ﻳُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑﺎﻟﻠﱠﻪ َواﻟْﻴَـ ْﻮم ْاﻵﺧ ِﺮ ﻳُـ َﻮادﱡو َن َﻣ ْﻦ َﺣﺎ ﱠد اﻟﻠﱠﻪَ َوَر ُﺳﻮﻟَﻪ‬
ِ
ِ
ِ ِ
ِ
ِ
ِ
‫ْﺤ ﱢﻖ ﻳُ ْﺨ ِﺮ ُﺟﻮ َن‬
َ ‫ﺎء ُﻛ ْﻢ ﻣ َﻦ اﻟ‬
َ َ‫ﺗَـﺘﱠﺨ ُﺬوا َﻋ ُﺪ ﱢوي َو َﻋ ُﺪ ﱠوُﻛ ْﻢ أ َْوﻟﻴ‬
َ ‫ﺎء ﺗُـ ْﻠ ُﻘﻮ َن إﻟ َْﻴ ِﻬ ْﻢ ﺑﺎﻟ َْﻤ َﻮ ﱠدة َوﻗَ ْﺪ َﻛ َﻔ ُﺮوا ﺑ َﻤﺎ َﺟ‬
.‫ﻮل َوإِﻳﱠﺎ ُﻛ ْﻢ أَ ْن ﺗُـ ْﺆِﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ{ اﻵﻳﺎت؛ واﷲ أﻋﻠﻢ‬
َ ‫اﻟ ﱠﺮ ُﺳ‬
„Odgovor je da čovjek ne biva muslimanom sve dok ne spozna tevhid i pokorava se njime,387 i radi po onome što on za sobom povlači,388 i vjeruje u istinitost Poslanika, ., u svemu o čemu je obavijestio, i pokori mu se u onome što je zabranio i naredio, i vjeruje u njega i sve čime je došao. „Pa ko kaže: „Neću se suprotstavljati mušricima“, ili im se suprotstavi (mu'adah), ali ih ne tekfiri, ili kaže: „Neću da se ispriječavam ehlu389 „la ilahe illallah“, pa makar radili kufr i širk i neprijatelji bili (suprotstavljali se) Allahovom dinu“, ili kaže: „Neću se ispriječavati turbetima“, takav nije musliman. Naprotiv, on je od onih o kojima je Allah rekao: I govore: „Vjerujemo u neke a u neke ne vjerujemo“ ... do riječi: ...pravi nevjernici. Allah je naredio suprotstavljanje (neprijateljstvo) mušricima, odricanje i odbacivanje i tekfirenje istih. Nećeš naći narod, koji vjeruje u Allaha i Sudnji Dan, da je u ljubavi sa onima koji se suprotstavljaju Allahu. El‐Mudžadileh 22 Kao što kaže: O vi koji ste povjerovali! Ne uzimajte Moje neprijatelje i vaše neprijatelje za prijatelje, ukazujući im ljubav... El‐Mumtehaneh 1390 Riječ „mudžeb“ je objekat glagola evdžebe, koji znači nešto neminovno za sobom povući a ja sam to preveo kao „onome što on za sobom povlači“ i u ovom kontekstu je ona ista kao i riječ „lavazim“ jer se radi o opisima koji neminovno proizilaze iz ostvarenje tevhida u srcu, počevši od njegove spoznaje do ostalih njegovih srčanih ruknova, iz kojih proizilaze ostale vanjske stvari, čiji nestanak ukazuje na nestanak tevhida u srcu. 387
Uzima ga za din. Neminovno za sobom povlači putem uzročne povezanosti. Sa „ehlu“ se ovdje misli na mušrike koji izgovoraju „la ilahe illallah“. 390
Ed‐Durerus‐senijjeh 10/139‐140 388
389
EBU MUHAMMED
251 Ovo je mezheb ehlus‐sunneta i džema'ata, koji vjeruje u neminovnu uzročnu povezanost između vanjštine i srca, kao što svi pametni ljudi vjeruju u neminovnu uzročno povezanost između neke osnove i onih opisa koji se međusobnom neminovnom uzročnom povezanošću usko vežu za nju i od ne ne mogu biti odvojeni. Zato rušenje principa odricanja od mušrika znači nepostojanje tevhida u svakom mjestu i vremenu. Dalje, obrati pažnju kako su i sinovi šejha prvo spomenuli „odricanje“ pa nakon toga „tekfir“, što ukazuje na različitost njima željenih značenja u ovom kontekstu i kako su rekli da osoba ne biva muslimanom dok ne ostvari spomenuto a ova izreke se naravno ne tiče samo njihovog vremena jer je njihov govor opšta definicija islama: „Čovjek ne biva muslimanom prije nego što...“, i ko o ovakvim izrekama tvrdi da se njima misli „..ne biva muslimanom u ovom vremenu...“ je time dokazao svoju ograničenost, neznanje, tendecioznost, smjelost na Allahov din i ismijavanje učenjaka koji dobro znaju kako se treba izraziti i koji zatvaraju sva vrata neshvatanja Allahovih propisa pa i svojih riječi lično. Allahulmuste’an! Čime se mi danas sve moramo bakćati! 4.9 Tekfir zbog velikog širka i negacije (ta'tila) Allahovih
Imena i Svojstava je najvažnija stvar u kufru u taguta
Šejh 'Abdullatif, rahimehullah, u odgovoru Es‐Sahafu pojašnjava da je tekfir zbog širka i ta'tila391 najvažnija stvar u kufr u taguta rekavši: .‫ وﻻ ﻳﺼﻠﻰ ﺧﻠﻔﻪ‬،‫ وأﻃﺎل اﳍﺬﻳﺎن; وزﻋﻢ أن ﻣﻦ ﻛﻔﺮﻫﻢ ﻳﻜﻔﺮ‬،‫واﻟﺼﺤﺎف ﻗﺪ ﺧﻠﻂ ﻫﻨﺎ‬
‫ وأ ﺎ ﻻ ﺗﺼﺢ ﺧﻠﻒ ﻣﻦ‬،‫ وﺑﻪ ﻳﻌﺮف ﺣﻜﻢ اﻟﺼﻼة ﺧﻠﻔﻪ‬،‫ ﻛﻤﺎ ﻗﺪﻣﻨﺎﻩ‬،‫وﻗﺪ ﻋﺮﻓﺖ أن اﳌﺴﺄﻟﺔ ﻓﻴﻬﺎ ﺗﻔﺼﻴﻞ‬
‫ ﻣﻌﺮﻓﺘﻪ واﻟﻌﻤﻞ‬،‫ اﻹﺳﻼم‬:‫ ﻫﻮ‬،‫ أو ﺟﺤﺪ أﲰﺎءﻩ وﺻﻔﺎﺗﻪ ﻟﻜﻔﺮﻩ؛ وأﻫﻢ ﺷﺮوط اﻟﺼﻼة واﻹﻣﺎﻣﺔ‬،‫أﺷﺮك ﺑﺎﷲ‬
،‫ ﻓﻬﻮ أﻓﻀﻞ اﻷﺋﻤﺔ وأﺣﻘﻬﻢ ﺑﺎﻹﻣﺎﻣﺔ‬،‫ ﻓﻠﻢ ﻳﻌﺒﺪ ﺳﻮاﻩ‬،‫ وأﺧﻠﺺ دﻳﻨﻪ ﷲ‬،‫ﺑﻪ; وﻣﻦ ﻛ ّﻔﺮ اﳌﺸﺮﻛﲔ وﻣﻘﺘﻬﻢ‬
.‫ ﻫﻮ أﻫﻢ ﻣﺎ ﻳﺠﺐ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬،‫ﻷن اﻟﺘﻜﻔﻴﺮ ﺑﺎﻟﺸﺮك واﻟﺘﻌﻄﻴﻞ‬
„Es‐Sahaf je ovdje pobrkao i oduljio buncanje tvrdeći da je kafir onaj koji ih tekfiri i ne klanja iza njih. Ti si saznao da mes'ela ima detaljno objašnjenje kao što smo 391
Ovdje negacija koja se tiče Allahovih Imena i Svojstava što može biti u potpunosti ili djelimično. U tom pogledu imamo čiste džehmije, mu'tezile, aš'arije i maturidije. Čiste džehmije negiraju sva Imena i Svojstva, mu'tezile potvrđuju Imena tvrdeći da ona u sebi ne sadrže Svojstva, a posljednji potvrđuju imena ali alegorično tumače neka Svojstva Uzvišenog. Sa ta'tilom se ovdje misli na ta'til prvih. 252 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA prethodno objasnili, i time se zna propisa namaza iza njega i da on nije ispravan iza onoga koji pridružuje (širk) Allahu ili niječe Njegova Imena i Svojstva, zbog njegovog kufra. Najvažniji uvjet namaza i imameta je islam, njegova spoznaja i rad po njemu. Onaj koji tekfiri mušrike i mrzi ih,392 i svoj din čisto ispovijeda Allahu i ne 'ibadeti drugom mimo Njega, takav je najbolji imam i najpreči imameta, jer je tekfir zbog širka i ta'tila najvažnija obaveza u kufr u taguta.“393 Može li čovjek na jasniji način od ovoga ukazati na to da je tekfir mušrika i taguta najvažnija stvar u ruknu kufra u taguta?! Ovim riječima je šejh 'Abdullatif samo potvrdio riječi Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, ., u kojima se prvo spominje odricanje od taguta i mušrika da bi se iz toga zaključilo odricanje od velikog širka koji ih spaja. Međutim, kod Ebu Jusufa Alu Ferradža, Makdisija, i njihovih sljedbenika, i onih koji bi to željeli, poput Nusreta i Bilibanija, negacija islama tagutima i mušricima je zadnja stvar u kufru u taguta. Halidija namjerno nisam spomenuo jer njegova greška nije poput greški spomenutih, iako iz njegovog mezheba proizilazi mezheb Makdisija ili naš mezheb, što ćemo spomenuti u drugom djelu ovog lanca u poglavlju u kojem ćemo detaljnije voditi raspravu sa onim koji smatraju da tekfir mušrika i taguta ne spada u aslud‐dina i asl (osnovu) kufra u taguta. Makdisi je u toj mes'eli zaista puno pogriješio, da nas Allah sačuva Svoje srdžbe. Ebu Jusuf Alu Ferradž nije učenjak i nije naučno sposoban da govori o detaljima ovih mes'ela, iako je svakom kojeg je Allah sačuvao nesreće, vallahi, lahko da shvati ovo pitanje, ali problem je kada čovjek prvo zavoli neki put i njegove velikane, a zatim počne namještati sebi vjeru u tom smjeru. Naravno Nusret, Bilibani i protivnici uopšteno, ovu bolest pripisuju uvijek drugom. Za rješavanje svih tih sporova postoji naučno argumentiranje vraćanjem spora Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, ., što se neće ostvariti osim metodologijom argumentiranja učenjaka selefa u kojoj ih slijede sretni među potonjim generacijama. Kako je moguće da čovjek zna šta je tevhidullah a da ne zna šta je širk Allahu koji veže taguta i njegove robove!? Nije moguće osim u bolesnim umovima! Kako je moguće da čovjek zna šta je tevhidullah i islam a ne zna ko je muvehhid ‐ musliman a ko nije?! Nije moguće! Jer je pravljenje razlike između muslimana i nemuslimana prva stvar koja neminovno rezultira iz shvatanja tevhidullaha i islama. Kao što onaj koji je spoznao značenje riječi sunce time zna 392
Riječ maqt ukazuje na najveći vid mržnje. Ed‐Durerus‐senijjeh 12/264 393
EBU MUHAMMED
253 da sve što pri sebi nema opis sunca nije sunce iako dotičnu stvar nije vidio niti je čuo o njoj. Zbog toga učenjaci kažu da je najbliži „lāzim“ neke stvari da ona nije nešto drugo mimo sebe same. Stotine je drugih fetvi i citata kojima bi mogli ispuniti hiljade stranica, a čiju većinu svi mi znamo, pa je zbog toga, inšaAllah, moguće da se zadovoljimo spomenutim a ostalo prepustimo znanju i upućenosti čitaoca i protivnika. Šehadet la ilahe illallah Muhammedun Resulullah, koji ukazuje na opšti i posebni islam, na svoje značenje, kao što smo već objasnili, ukazuje putem ukazivanja na cjelo značenje, parcijalno‐sadržajnog i uzročno‐neminovnog neodvojivog ukazivanja. Učenjaci islama su se razišli u pogledu toga da li su neki opisi ruknovi šehadeta, koji se nalaze unutar tevhida ili su njegovi levāzimi, ali to razilaženje je puke terminološke prirode, tj. na njega se ne nadovezuje bilo kakvo razilaženje u vjerovanju i praksi, kao što su se učenjaci usulul‐fikha razišli da li je dilaletul‐
iltizām tekstualno ukazivanje ili razumsko odnosno da li neki pojam na svoje levazime ukazuje putem teksta ili posredstva razuma, koji zaključuje međusobnu vezu, ali uzrokom teksta. Razišli su se u pogledu naredbe i zabrane u mes'elama koje sam spomenuo ali su se složili da naredba nečega znači zabranu ostavljanja istog, kao što su se svi složili da onaj koji nije sproveo levazime naredbe, koji iz nje neminovno proizilaze i od nje su neodvojive, nije sproveo ono što mu je naređeno, jer je nestanak levazima dokaz nestanka osnove (melzum) iz koje proizilaze. Izvoli jedan važan citat Ibn Tejmijje o ukazivanju nestanka lāzima na nestanak melzuma u mes'eli imana. Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: ‫ وﻋﻠﻢ أن اﻹﳝﺎن اﻟﺬي ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻣﻦ اﻟﺘﺼﺪﻳﻖ واﳊﺐ وﻏﲑ ذﻟﻚ ﻳﺴﺘﻠﺰم اﻷﻣﻮر اﻟﻈﺎﻫﺮة ﻣﻦ‬,‫إذا ﺗﺒﲔ ﻫﺬا‬
‫ وأﻧﻪ ﳝﺘﻨﻊ ﻣﻘﺎم‬,‫ ﻛﻤﺎ أن اﻟﻘﺼﺪ اﻟﺘﺎم ﻣﻊ اﻟﻘﺪرة ﻳﺴﺘﻠﺰم وﺟﻮد اﳌﺮاد‬,‫اﻷﻗﻮال اﻟﻈﺎﻫﺮة واﻷﻋﻤﺎل اﻟﻈﺎﻫﺮة‬
‫ وﱂ‬,‫اﻹﳝﺎن اﻟﻮاﺟﺐ ﰲ اﻟﻘﻠﺐ ﻣﻦ ﻏﲑ ﻇﻬﻮر ﻣﻮﺟﺐ ذﻟﻚ وﻣﻘﺘﻀﺎﻩ زاﻟﺖ اﻟﺸﺒﻪ اﻟﻌﻠﻤﻴﺔ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ‬
‫ ﻫﻞ ﻫﻮ ﺟﺰء ﻣﻨﻪ داﺧﻞ ﰲ ﻣﺴﻤﺎﻩ ﻓﻴﻜﻮن ﻟﻔﻆ اﻹﳝﺎن‬,‫ ﰲ أن ﻣﻮﺟﺐ اﻹﳝﺎن اﻟﺒﺎﻃﻦ‬,‫ﻳﺒﻖ إﻻ ﻧﺰاع ﻟﻔﻈﻲ‬
‫ ﻓﺘﻜﻮن دﻻﻟﺔ اﻹﳝﺎن ﻋﻠﻴﻪ ﺑﻄﺮﻳﻖ‬,‫داﻻ ﻋﻠﻴﻪ ﺑﺎﻟﺘﻀﻤﻦ واﻟﻌﻤﻮم؟ أو ﻫﻮ ﻻزم ﻟﻺﳝﺎن وﻣﻌﻠﻮل ﻟﻪ وﲦﺮة ﻟﻪ‬
‫اﻟﻠﺰوم؟‬
254 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „S obzirom da je ovo postalo jasno i da se spoznalo da iman koji je u srcu od tasdiqa394 i ljubavi i drugog neminovno prouzrokuje (jestelzim) vanjštinske stvari od vanjskih riječi i vanjskih djela, kao što potpuna namjera uz sposobnost neminovno prouzrokuje postojanje željenog, i da je nemoguće da se u srcu ostvari obavezni iman bez pojave njegovog prouzrokovanog i onog što za sobom povlači, nestaju teoretske nedoumice (šubhe) u ovoj mes'eli i ne ostaje osim terminološki spor u vezi toga da li je prouzrokovano unutrašnjeg imana parče u njemu koje ulazi u njegovo ime pa da pojam iman na njega ukazuje parcijalno‐sadržajnim putem395 i putem 'umūma,396 ili je on lāzim397 imana i njegova posljedica i njegov plod, pa da ukazivanje imana na njega bude putem uzročno‐neminovnog ukazivanja?398“399 Učenjaci su se, kao što sam rekao, razišli u pogledu toga da li lojalnost400 i neprijateljevanje401 ulaze u značenje la ilahe illallah ili se radi o opisima koji su izvan značenja la ilahe illallah ali iz njega neminovno proizilaze i njihov nestanak znači nestanak osnove la ilahe illallah. Kaže Mihmas b. 'Abdillah Muhammed El‐Džel'ud: „Obaveza je svako muslimanu da zna da je Allah svima nama naredio neprijateljstvo prema mušricima i da ne prijateljujemo prema njima i sve nas je obavezao da volimo vjernike i pomažemo im riječju, djelom i uvjerenjem, i obavijestio da je to od uvjeta iman i velikih stvari koje iz njega neminovno proizilaze, pa je negirao iman onome koji ukazuje ljubav onome koji se suprotstavlja Allahu i Njegovom Poslaniku makar se u tom ukazivanju ljubavi radilo o najbližem rođaku. Zbog toga među učenjacima ima onih koji prijateljevanje i neprijateljevanje uvode u značenje la ilahe illallah, a ima i onih koji se ustežu,402 pa bi u ovoj mes'eli imali dva mišljenja. Prvo mišljenje: prijateljevanje i neprijateljevanje je od značenja la ilahe illallah...“ Zatim je spomenuo fetve učenjaka, čiju većinu znamo, hvala Allahu da bi nakon toga rekao: 394
Vjerovanje u istinitost. Putem dilaletut‐tedammun. 396
Sveobuhvatnog ukazivanja. Na ar. umum. 397
Ono što iz njega neminovno proizilazi putem uzročne povezanosti. 398
Putem neminovne uzročne povezanosti. 399
Medžmu’ul‐fetava 7/575, stara štampa i „Šamilah“. 400
El‐muvalāh, tj. prijateljevanje. 401
El‐mu’adāh, tj. suprotstavljanje. 402
Ustežu se od rasprave da li šehadeta tevhida na njih ukazuje parcijalno sadržajnim ili neminovno prouzrokujućim putem. 395
EBU MUHAMMED
255 ‫ ﻫﻞ اﳌﻮاﻻة واﳌﻌﺎداة ﻣﻦ ﻣﻌﲎ »ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ« أم ﻻ؟‬:‫ ﻗﻮل ﻣﻦ ﺗﻮﻗﻒ‬:‫اﻟﻘﻮل اﻟﺜﺎﻧﻲ‬
‫ إﻧﻪ ﳚﺐ ﻋﻠﻰ اﳌﺴﻠﻢ أن ﻳﻌﻠﻢ أن اﷲ اﻓﱰض‬:‫ﻳﻘﻮل اﻟﺸﻴﺦ ﺳﻠﻴﻤﺎن ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﷲ ﺑﻦ ﳏﻤﺪ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻟﻮﻫﺎب‬
‫ وأﺧﱪ أن ذﻟﻚ ﻣﻦ ﺷﺮوط‬،‫ وأوﺟﺐ ﻋﻠﻴﻪ ﳏﺒﺔ اﳌﺆﻣﻨﲔ وﻣﻮاﻻ ﻢ‬،‫ﻋﻠﻴﻪ ﻋﺪاوة اﳌﺸﺮﻛﲔ وﻋﺪم ﻣﻮاﻻ ﻢ‬
‫ وأﻣﺎ ﻛﻮن ذﻟﻚ‬،‫ وﻟﻮ ﻛﺎن أﻗﺮب ﻗﺮﻳﺐ ﰲ اﻟﻨﺴﺐ‬،‫ وﻧﻔﻲ اﻹﳝﺎن ﻋﻤﻦ ﻳﻮاد ﻣﻦ ﺣﺎد اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ‬،‫اﻹﳝﺎن‬
‫ وإﻧﻤﺎ ﻛﻠﻔﻨﺎ ﺑﻤﻌﺮﻓﺔ أن اﷲ‬،‫ ﻓﻠﻢ ﻳﻜﻠﻔﻨﺎ اﷲ ﺑﺎﻟﺒﺤﺚ ﻋﻦ ذﻟﻚ‬،‫ﻣﻦ ﻣﻌﻨﻰ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ أو ﻣﻦ ﻟﻮازﻣﻬﺎ‬
‫ وﻣﻦ ﻋﺮف‬،‫ ﻓﻬﺬا ﻫﻮ اﻟﻐﺮض اﻟﺤﺘﻢ اﻟﺬي ﻻ ﺷﻚ ﻓﻴﻪ‬،‫ﻓﺮض ﻋﻠﻴﻨﺎ ذﻟﻚ وأوﺟﺒﻪ وأوﺟﺐ اﻟﻌﻤﻞ ﺑﻪ‬
.‫أن ذﻟﻚ ﻣﻦ ﻣﻌﻨﺎﻫﺎ وﻟﻮازﻣﻬﺎ ﻓﻬﻮ ﺣﺴﻦ وزﻳﺎدة ﺧﻴﺮ اﻫـ‬
„Drugo mišljenje: mišljenje onih koji se ustežu u pogledu toga da li je prijateljevanje i neprijateljevanje od značenja la ilahe illallah ili nije? Kaže šejh Sulejman b. 'Abdillah: „Obaveza je muslimanu da zna da mu je Allah naredio neprijateljevanje prema mušricima i da ne prijateljuje prema njima i obaveznim mu učinio da voli vjernike i prijateljevanje prema njima, i obavijestio da je to od uvjeta imana i negirao iman onom koji ukazuje ljubav onome koji se suprotstavlja Allahu i Njegovom Poslaniku makar se radilo i o najbližem rođaku. Što se tiče pitanja da li je to od značenja403 la ilahe illallah ili njegovih levazima, Allah nas nije obavezao da to ispitujemo, već nas je obavezao da znamo da nam je to Allah učinio farzom i da ga je učinio obaveznim i da je obavezao na praktično sprovođenje toga. Ovo je ta neminovna mudrost u koju nema sumnje. Za onoga koji spozna da li je to od značenja la ilahe illallah ili je od njegovih levazima je to lijepo i dodatno dobro.“404 Kaže 'Ali El‐Hudajr, molim Allaha da mu popravi stanje i da ga uputi odricanju od uleme taguta i istini u svemu u čemu je pogriješio, u knjizi „El‐Vesit“: ‫ﻓﺼﻞ‬
‫ ﳏﺒﺔ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ وأﻫﻠﻪ‬:‫ﻗﺒﻞ اﻟﺪﺧﻮل ﰲ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدات ﻓﺈن ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻷﻟﻮﻫﻴﺔ ﻳﺘﺒﻌﻪ أﺻﻮل وأرﻛﺎﻧﻪ و ﻫﻲ‬
‫ وﺑﻐﺾ اﻟﺸﺮك وأﻫﻠﻪ وﻣﻌﺎدا ﻢ وﺗﻜﻔﲑﻫﻢ واﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت وأرﻛﺎﻧﻪ ﲬﺴﺔ ذﻛﺮﻫﺎ اﳌﺼﻨﻒ ﰲ‬،‫وﻣﻮاﻻ ﻢ‬
.‫اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
‫رﺳﺎﻟﺔ ﻣﺴﺘﻘﻠﺔ ﺑﻌﻨﻮان رﺳﺎﻟﺔ ﰲ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻣﻮﺟﻮدة ﰲ ﳎﻤﻮﻋﺔ‬
403
Unutar. Medžmu'atut‐tevhid, str. 50‐51 404
256 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Prije nego što počnemo govor o vrstama 'ibadeta, tevhidul‐uluhijjeh slijede temelji i njegovi ruknovi, a oni su: ljubav prema tevhidu i njegovim sljedbenicima i prijateljevanje prema njima, mržnja prema širku i njegovim sljedbenicima, i neprijateljevanje prema njima, njihov tekfir, i kufr u taguta; a on se sastoji od pet ruknova,405 koje je spomenuo autor u posebnoj risali o kufru u taguta, koja se nalazi u „Medžmu'atut‐tevhid“.“ Zatim je počeo navoditi citate učenjaka na ovu temu. Obrati pažnju na to da je spomenute stvari nazvao ruknovima tevhida, a svaki iole obrazovan musliman znači šta znači pojam rukn i da kada rukn bilo koje stvari izostane nestane i suštine te stvari. To bez sumnje zna i Nusret! Samo je problem u tome što je Allah na njega poslao šejtane džinna i ljudi da ga podstiču na zabludu a to se ne dešava osim zbog grijeha kojeg je Allah sigurno ubrojao iako ga čovjek zna zaboraviti. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! 'Ali El‐Hudajr takođe spominje da kufr u taguta ima pet ruknova406 a to su oni opisi, koje smo u međuvremenu svi, hvala Allahu, naučili. Za ostvarenje osnove kufra u taguta se uvjetuje da vjeruje da je 'ibadet tagutu laž i neispravna stvar, da ga mrzi, bude mu neprijatelj, napusti ga, to smatra drugim dinom, i vjeruje da su tagut i njegovi robovi nemuslimani. Ako sazna za pojmove tagut, mušrik, kafir i tekfir, mora ih prihvatiti i sprovoditi ih a ako je u stanju da to sve ispolji on će to uraditi na odgovarajući način i u skladu sa pravilima pozivanja u islam i uzimanju u obzir opšteg stanja muslimana. Ako ne ispolji svoj din, uz mogućnost da to uradi, griješan je ali nije kafir, a nekad se osobi koja ne ispoljava din može presuditi kufrom u vanjštini, što ne znači da nije moguće da ista bude mu'min u suštini. Razmisli kako 'Ali El‐Hudajr nije rekao da se riječi šejha Muhammeda i učenjaka da've tiču samo „njihovog vremena“ u kojem se „nad nekim narodom uspostavio argument“ kao što to tvrdi Ebu Jusuf Alu Ferradž, da ga Allah uputi istini i sačuva islam od njegovih greški! Nakon dvadesetak strana El‐Hudajr kaže: ،‫ واﻟﺒﺮاء‬،‫( وﻟﻮازﻣﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﻮﻻء‬360‫)ص‬
/2
‫ ﻗﺎل اﺑﻦ ﺳﺤﻤﺎن ﰲ اﻟﺪرر‬: ‫وﻣﻨﻬﻢ ﻣﻦ ﺟﻌﻠﻬﺎ ﻣﻦ اﻟﻼزم‬
.‫ أو ﲢﺼﻴﻞ دﻧﻴﺎﻩ؛ وﻫﺬﻩ ﺣﺎل ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس‬،‫ وﻻ ﻳﻼﺋﻤﻪ إﻻ ﻣﺎ واﻓﻖ ﻫﻮاﻩ‬،‫واﻟﻌﻤﻞ ﺑﺸﺮاﺋﻊ اﻹﺳﻼم‬
405
Pogledaj kako ’Ali El‐Hudajr ukazuje da su navedene stvari ruknovi tevhidul‐uluhijjeh a mi znamo šta znači kada je nešto rukn u nečemu! Allahulmuste’an! 406
Što znači da je tekfir mušrika i taguta od aslud‐dina jer je tekfir taguta i mušrika rukn u kufru u taguta. EBU MUHAMMED
257 „Među njima ima i onih koji su ih učinili levazimima. Rekao je Ibn Sehman u Ed‐
Dureru 2/360: „...I njenih lavazima od el‐vela'407 i el‐bera'408 i sprovođenja islamskih propisa. Njemu ne godi osim ono što je u skladu sa njegovim prohtjevima, ili sticanjem dunjaluka, i to je stanje većine ljudi.“ Dakle, nije problem hoće li ih neko tekfir mušrika, taguta i mustekbira i ono što se na njega nadovezuje nazvati ruknovima ili levāzima sve dok se to ne suprotstavlja vjerskom tekstu, već je problem biti džahil pa srušiti opis bez kojeg nema osnove islama i suprotstavljati se istini i njenim sljedbenicima. Nusret i Bilibani i ostali koji su sa njima su u posljednje dvije godine ili manje, imali vremena da zavode narod i manipulišu ljudskim emocijama pod plaštom odbrane „poštovanih učenjaka“ i „mudžahida“, koje protekfiriše „džehennemska paščad“, „neo‐haridžije“, „tekfirovci“ ili „gulati“, kojima ne bi bilo drago kada bi se sada uspostavio „darul‐islam“, i koji su toliki džahili „pa su tekfir mušrika i tehakum uveli u značenje la ilahe illallah“ ili ga učinili onim čiji nestanak znači nestanak osnove la ilahe illallah!!! Ovo je dugačka lista njihovog zuluma prema Allahovom dinu a nakon toga prema sebi i prema nama. Šta onda treba reći na sve to kada vidimo u kakve su sramote, neznanja i bućkuriše upali Nusret i njegova životna nesreća zvana „Bilibani“, a da ne govorimo o ostalim lažovima i licemjerima, koji su pomislili da su ovi događaji najbolja šansa za sticanjem ugleda i ostvarenjem niskih nagona duše i pohota, pakosti,zavisti i mržnje prema Allahovim robovima. Stare neznalice, zulumćari i eksploatatori ljudskih imetaka i emocija odjednom postadoše branioci islama i džihada, dižući svoj „džihad“ na lobanjama i časti islama i vjernika pa sve to bi kušnja za srca munafika i džahila i svih drugih koje Allah bolje zna nego mi, te ih fitne uzdrmaše i ono što su im srca krila izađe na javu, pa neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova Koji razdvaja čisto od prljavog prilazeći zlikovcima sa strane s koje se najmanje nadaju. Molim Allaha da nas učini od dobrih i čistih! Ako ovo nije vrhunac poraza i kušnje šta je onda značenja poraza i kušnje? Da upadneš u desetine kufrova misleći da spadaš u najbolju grupu muslimana i onda ti postane jasno da si svo vrijeme griješio! Ko je taj kojem će Allah dozvoliti da se pokaje nakon svega? Ko je taj koji će dati prednost Allahovom zadovoljstvu i istini nad svojim „obrazom“ i „časti“? Ko je taj koji će priznati da je on bio taj koji 407
Lojalnost i prvrženost. Odricanje. 408
258 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA je svo vrijeme griješio i radio zulum i da je njegov protivnik, kojem je jeo meso dan i noć, bio na istini? Allahulmuste’an! Biće ono što Allah odredi. Onaj koji se istinski pokaje i objavi svoju tevbu i ispravi sve što je greškom pripisao islamu je ljudina u svakom mjestu i vremenu i svi sinovi Adema su griješni a najbolji među njima su oni koji se često i brzo kaju. Zbog svega što je prethodilo naš menhedž se ogleda u konstataciji onoga što je rekao šejh 'Abdullatif, a to je da samo iz nedovoljnog shvatanja i nepotpune predodžbe o suštini tevhida i širka, može proizići rušenje islama iz neznanja, bilo u osnovi rukna negacije409 ili rukna potvrde,410 ili onome što ih prati,411 svejedno nazvali te stvari ruknovima ili levazimima ili se ustegli. Rekao je šejh: „Znaj da ko god ima predstavu o bilo kojoj suštini onakom kakva je ona u vanjskoj realnosti i spozna njenu kakvoću iz njenih za nju specifičnih opisa neminovno zna šta je ruši i šta joj oponira a skrivenost se može dogoditi samo u slučaju neraspoznavanja jedne od dvaju suština ili nepoznavanjem obje kakvoće. Uz nestanak toga i ostvarenje potpune predstave o njima dvjema, ono412 nije nepoznato niti se jedno može pobrkati sa drugim. Koliko je samo grupa nastradalo zbog manjkavosti znanja i nepoznavanja granica i suština!?413 Koliko se zbog toga samo pojavilo greški i muka kao na primjeru pravila koje glasi: „Islam i širk su dvije, jedna drugoj suprotne stvari, ne mogu se sastati, niti nestati tako da nijedna ne ostane“.414 Neznanje o njihovoj suštini415 ili samo o jednoj, uvelo je mnoge u širk i obožavanje ('ibadet) dobrih ljudi i to sve zbog nepoznavanja suština i nemanja ispravne predstave o njima...“416 Šejh 'Abdullatif, rahimehullah, je u odgovoru na potvore Ibn Mensura koji je tvrdio da šejh Muhammed tekfiri muslimane, nazivajući tim imenom one koji su upali u veliki širk, takođe rekao: ‫ وﻻ ﻳﻮﺟﺪ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﺎ‬،‫ﺳﺒﺤﺎﻧﻚ ﻫﺬا ﺘﺎن ﻋﻈﻴﻢ! وأﻣﺎ دﻋﻮى ﻫﺬا اﳌﻔﱰي أن ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ ﳍﺎ ﺣﻜﻢ اﻹﺳﻼم‬
،‫ ﻓﻤﻘﺘﻀﻰ ﻫﺬا اﻟﻘﻮل ﻧﺒﺬ اﻹﺳﻼم وراء اﻟﻈﻬﺮ‬،‫ وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﻦ ﲢﺮم ﻣﻮادﺗﻪ وﻣﻮاﻻﺗﻪ ﻟﻜﻔﺮﻩ وﺷﺮﻛﻪ‬،‫ﻳﻨﺎﻓﻴﻪ‬
409
Rukn negacije je „la ilahe“ a njegova osnova je „odricanje od širka“. Rukn potvrde je „illallah“ a njegova osnova je „lojalnost prema imanu“. Ono što ih prati su npr. u ruknu negacije tekfir, mržnja i neprijateljevanje. 412
Ono što je ruši i što joj oponira. 413
Šerijatskih imena. 414
Ili niti obje nestati. 415
Islama i širka. 416
Minhadžut‐Te'sis, str. 12 410
411
EBU MUHAMMED
259 ‫ ﻗﺪ ﻋﻤﻲ‬- ‫ واﻟﺤﺎﻟﺔ ﻫﺬﻩ‬- ‫ ﻓﺈﻧﻪ‬،‫ واﻻﺧﺘﻼق اﳌﺨﺎﻟﻒ ﻟﻠﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ وإﲨﺎع اﻷﻣﺔ‬،‫واﻹﳝﺎن ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬
‫ وﱂ ﻳﺼﺪق ﲟﺎ أﺧﱪ ﺑﻪ اﻟﻨﱯ‬،‫ وﺗﺼﻮر اﻟﺒﺎﻃﻞ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻋﻠﻴﻪ‬،‫ﻗﻠﺒﻪ ﻋﻦ ﺗﺼﻮر اﻟﺤﻖ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻋﻠﻴﻪ‬
‫ ﻓﺘﻌﲔ رد ﻗﻮﻟﻪ‬،‫ وﻋﺎد اﻟﻀﺮر ﻋﻠﻴﻪ‬،‫ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻣﻦ وﻗﻮع اﻟﺸﺮك ﰲ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ؛ ﻓﺎﻧﻘﻠﺐ ﺗﺼﻮرﻩ‬
.‫ﻫﺬا ﲨﻠﺔ‬
„Slavljen neka si Ti! Ovo je velika potvora! Što se tiče tvrdnje ovog lažova da ovaj ummet ima hukm islama i da u njemu ne postoji ono što ga negira, i da u njemu ne postoji niko prema kome je zabranjeno ukazivati ljubav i prijateljevati prema njemu zbog njegovog kufra i širka. Značenje koje ove riječi za sobom povlače je bacanje islama iza leđa i iman u taguta,417 i izlagana tvorevina suprotna Knjizi, Sunnetu i idžma'u ummeta, a on – s obzirom da je stanje ovako – je slijepog srca kada je u pitanju posjedovanje predodžbe o istini onakom kakva jeste i posjedovanjem predodžbe o neistini onakom kakva jeste, i ne vjeruje u istinitost onoga o čemu je obavijestio Vjerovjesnik, ., od pojave širka u ovom ummetu, pa mu se predodžba izopačila418 i šteta se vratila na njega, te je preostalo samo da se njegove riječi u potpunosti odbiju.“419 Pogledaj kako je šejh 'Abdullatif njegovo netekfirenje mušrika i nazivanje njih muslimanima nazvao „imanom u taguta“ i kako je presudio da je njegov stav dokaz da ne zna značenje islama i širka te kako je konstatovao da se predodžba spomenutog pokvarenjaka izopačila. Zato mi kažemo da vođe ove zabludjele sekte na čije zablude odgovaramo ne znaju šta je islam i tevhid i nemaju ispravnu predodžbu o njemu, uz mogućnost da ga nauče a što nisu uradili, već više od dvije godine prkose i čine nepravdu i šire smutnju. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Zbog toga onaj koji ne zna suštinu velikog širka ne vjeruje da mušrik i mustekbir nisu muslimani ili to zna ali ruši tevhid iz drugog razloga, a onaj koji ne zna suštinu islama ne vjeruje da muslimani ‐ muvehhidi nisu nevjernici. Mušrici Kurejša su se rugali Poslaniku, ., kada ih je pozivao u tevhid, nazivavši njega i ashabe „sabejcima“, jer su znali da su sabejci bili na tevhidu i da se njemu pripisuju što ukazuje da svjesno nisu sprovodili tevhid jer su počeli vjerovati da tevhid znači vrijeđanje i omalovažavanje meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi, tj. „njihovih božanstava“, pa su muslimani ‐ muvehhidi kod njih bili nevjernici na 417
Pogledaj kako je netekfirenje mušrika i nazivanje njih muslimanima nazvao imanom u taguta! Pa misli da su nemuslimani muslimani! 419
Ed‐Durerus‐senijjeh 12/306 418
260 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA neistini, a sebe su smatrali upućenim. Onaj koji poznaje značenje islama i širka neminovno zna razliku između mušrika i muslimana. Koliko mi se samo sviđaju riječi autora knjige „Qava'id fi bejan haqiqatil‐iman 'inde ehlis‐sunneh vel‐džema'ah“, 'Adila b. Muhammeda b. 'Alija Eš‐Šikhanija, u kojim kaže: „Iman, kao što smo prethodno objasnili, nije puki tasdiq srcem ili jezikom ili ispoljavanje imana i njegova tvrdnja. Štaviše, iman ima svoje levazime i uvjete i ruknove i stvari koje povlači za sobom,420 bez kojih se iman neće ostvariti niti će biti ispravan... Iman u Allaha zahtijeva od njegovog sahibije odricanje od širka i njegovih sljedbenika te da nepriteljuje prema Allahovim neprijateljima i da zanevjeruje u taguta, i da ne prijateljuje osim radi Allaha, Slavljen je i Uzvišen.“421 Nakon toga je spomenuo većinu našeg govora. 4.10 Komentar o raznolikosti definicija učenjaka o aslu
dinil islamu
Dakle, činjenica da su učenjaci na različite načine definisali osnovu islama ne predstavlja problem osim bolesnom srcu koje vjeruje u mutešabih a sumnja u ono što je jasno u Allahovoj Knjizi. Ja sam skoro ubjeđen da se učenjaci nisu bojali da će neki beduin iz njihovog vremena iz aslud‐dina izvesti ono čime su ga definirali ili iz njega izbaciti ono što u nekoj od definicija nisu spomenuli kao što se dogodilo Bilibaniju, koji je iz definicije da je aslud‐din „'ibadet jedino Allahu“ „shvatio“ da kufr u taguta ne ulazi u aslud‐din zbog toga što u njoj nije spomenut, i da odricanje od svakog velikog širka i svakog mušrika nije od aslud‐dina, iako je izričito spomenut u definiciji, pod ovim ili onim izgovorom. Može li se dogoditi veća nepravda prema govoru učenjaka od ove?! Da iz definicije izbaciš ono što su spomenuli i ono što se neminovno podrazumijeva u shvatanju i znanju običnog muslimana. Očigledno je da u njihovom vremenu nije postojala bojazan od toga ni za obične muslimane a kamoli za tragaoce za znanjem. Zbog toga vjerujem da je u vremenima smutnje poput našeg najbolje, koliko god je to moguće, objasniti suštinu aslud‐dina spomenom njegovih 420
Na ar. “el‐muqtedejat”. Qava'id fi bejan haqiqatil‐iman 'inde ehlis‐sunneh vel‐džema'ah, str. 414 421
EBU MUHAMMED
261 ruknova, uvjeta i levazima, kao što je to radio šejh Muhammed, rahimehullah, i učenjaci da've nakon njega. Raznolikost u njihovim definicijama me podsjetila na sličnu pojavu u definicijama imana kod učenjaka ehlus‐sunneta vel‐džema'ata, koje je šejhul‐
islam složio objasnivši da među njima nema proturječnosti i suštinske razlike, već da su učenjaci usljed pojava raznih neshvatanja i šubhi spominjali dodatke kojim bi zatvarali vrata novotarijama. Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah. “U tom smislu su riječi selefa i prvaka učenjaka sunneta u definiranju pojma “iman”. Ponekad kažu: “On je riječ i djelo i nijjet.”, ponekad: “On je riječ, djelo, nijjet i slijeđenje sunneta.”, ponekad: “Riječ jezika, vjerovanje srca i rad udovima.” – zatim kaže – “...i sve ove izreke su ispravne, jer kada kažu riječ i djelo, onda u riječ ulazi riječ srca i jezika zajedno, i to se razumije iz pojmova “riječ” i “govor” i slično kada se spomenu bez dodataka.” Zatim kaže: “Ono što želim ovdje reći je da oni od selefa koji su rekli da je iman riječ i djelo misle na riječ srca i jezika i djelo srca i udova (tijela). Oni koji su htjeli da ukažu na ´aqidu smatrajući da se ona ne razumije iz pojma riječ, već samo riječ jezika, ili su se toga pobojali, dodali su ´aqidu srca. Oni koji su rekli riječ, djelo i nijjet, vide da pojam riječ obuhvata ´aqidu i govor jezika ali da je moguće da se iz pojma djelo ne razumije nijjet, pa je dodao to. A ko je dodao slijeđenje sunneta, je to učinio zbog toga što djela nisu voljena od Allaha osim uz slijeđenje Sunneta. Dok oni422 nisu ciljali na bilo koje riječi ili djela, već samo na ono što je od njih propisano. Njima je bio cilj da odgovore murdžijama koji su iman ograničili samo na riječi, pa su rekli da je iman riječ i djelo. Oni koji su ga podijelili na četiri dijela su objasnili šta time žele kao što je upitan Sehl ibn ‘Abdillah Et‐Testeri o imanu i šta je iman, pa je rekao: “Riječ, djelo, nijjet i sunnet, jer ako bi iman bio samo riječ bez djela, to bi onda bio kufr. Ako bismo rekli da je riječ i djelo bez nijjeta, onda bi to bio nifak, a ako bismo rekli da je on riječ, djelo i nijjet bez slijeđenja sunneta, onda bi to bio bid´at.“423 Tako i mi danas, s obzirom da su se pojavile novotarije u aslud‐dinu, spominjemo da je uvjerenje da mušrik, tagut i mustekbir nisu muslimani opis kojie 422
Koji su rekli riječ i djelo. Sura Alu‐Iman (3) 162‐163 423
262 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA se ne može sastati sa aslud‐dinom svejedno nazvali ga ruknom, šartom (uvjetom) ili lāzimom. Suštine se mogu definisati spomenom njihovih ruknova ili spomenom samo njihovih levazima kao što je Ibnul‐Qajjim protumačio značenje “trajne riječi među njegovim potomcima ne bi li se vratili” prijateljevanjem i neprijateljevanjem a šejh Ishaq kaže da je to metoda tumačenja nekog značenja spomenom njegovih levazima. Učenjaci fikha, kada definišu “namaz”, kažu da je to poznati ‘ibadet koji se sastoji od određenih ruknova i koji je uvjetovan određenim uvjetima. Razmisli takođe o tome kako je šejhul‐islam spomenuo riječi i djela u uopštenom smislu ne spominjući njihove vrste i jedinke, i sjeti se njegovih riječi da onoga momenta kada neko prizna da su vanjštinska djela neminovna uzročna posljedica srčanog imana ostaje samo terminološki spor u pitanju toga da li su vanjska djela unutar suštine imana ili su njegov lāzim čiji nestanak kategorički ukazuje na nestanak srčanog imana, a uvjerenje da mušrik, tagut i mustekbir nisu muslimani ulazi u spoznaju i ‘aqidu srca i tiče se spoznaje aslu dinil islama, a očuvanje tog principa u vanjštini izbjegavanjem onoga što ga ruši u riječima, nazivanjem njih muslimanima ili ispoljavanjem sumnje u to jesu li muslimani ili nemuslimani, spada u domen ostavljanja, a ostavljanje spada u djelo po ispravnom mišljenju. U pogledu ajeta iz sure El‐Ma'ideh: ِ‫ﱠ ﱠ‬
ِ ِ
ِ ‫ﺖ َﳍُﻢ أَﻧْـ ُﻔﺴﻬﻢ أَ ْن ﺳ ِﺨ َﻂ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻬﻢ وِﰲ اﻟْﻌ َﺬ‬
ِ
‫اب ُﻫ ْﻢ‬
َ َْ
َ ‫ﺲ َﻣﺎ ﻗَﺪ‬
َ ْ ُ ُ ْ ْ ‫ﱠﻣ‬
َ ‫ﺗَـَﺮى َﻛﺜ ًﲑا ﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ ﻳَـﺘَـ َﻮﻟ ْﻮ َن اﻟﺬ‬
َ ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا ﻟَﺒْﺌ‬
ِ َ‫﴾ وﻟَﻮ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳـ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟﻨِﱠﱯ وﻣﺎ أُﻧْ ِﺰَل إِﻟَﻴ ِﻪ ﻣﺎ ﱠاﲣَ ُﺬوﻫﻢ أَوﻟِﻴﺎء وﻟَ ِﻜ ﱠﻦ َﻛﺜِﲑا ِﻣْﻨـﻬﻢ ﻓ‬٨٠﴿ ‫ﺧﺎﻟِ ُﺪو َن‬
‫ﺎﺳ ُﻘﻮ َن‬
َ
َ ْ
ََ ‫َ ﱢ‬
ُ
َْ
ُْ ً
َ َ َْ ُْ
﴾٨١﴿
Ti vidiš mnoge od njih kako prijateljuju424 prema onim koji su zanevjerovali. Ružno li je zaista ono što sami sebi pripremaju: da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. ﴾80﴿ A da su vjerovali u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni ih ne bi uzeli za evlija‘, ali mnogi od njih su nevjernici.425 426
﴾81﴿ Rekao je Ibn Tejmijje u komentaru ovih ajeta: 424
Ovim pojmom se u vjeri misli na ljubav prema njima na vjerskoj osnovi, ili pomaganje njih protiv muslimana ili nazivanje njih muslimanima. Ovo su vidovi prijateljevanja koji izvode iz islama. Dakle sa pojmom prijateljevanje se ne misli na jezičko značenje riječi. 425
Na. ar. el‐fasiqun, tj. oni koji su svojim griješenjem u potpunosti napustili pokornost Allahu, što znači da se ovdje sa fisqom misli na veliki fisq, a pravilo je da se pojmovi kufr, fisq, zulum i slično koji su neograničeno spomenuti u tekstovima objave shvate u ovom smislu, tj. u smislu onoga što izvodi iz vjere. 426
Sura El‐Ma'ideh (5) 80‐81 EBU MUHAMMED
263 ‫ وﺟﺪ اﳌﺸﺮوط ﲝﺮف "ﻟﻮ" اﻟﱵ ﺗﻘﺘﻀﻲ ﻣﻊ اﻟﺸﺮط اﻧﺘﻔﺎء‬،‫ﻓﺬﻛﺮ ﲨﻠﺔ ﺷﺮﻃﻴﺔ ﺗﻘﺘﻀﻲ أﻧﻪ إذا وﺟﺪ اﻟﺸﺮط‬
ِ
ِ
‫وﻫ ْﻢ أ َْوﻟِﻴَﺎء{ ﻓﺪل ﻋﻠﻰ أن‬
ُ ‫ } َوﻟ َْﻮ َﻛﺎﻧُﻮا ﻳُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑِﺎﷲ واﻟﻨﱠﺒِ ﱢﻲ َوَﻣﺎ أُﻧ ِﺰ َل إِﻟ َْﻴﻪ َﻣﺎ اﺗﱠ َﺨ ُﺬ‬:‫ ﻓﻘﺎل‬،‫اﳌﺸﺮوط‬
‫ ودل ذﻟﻚ ﻋﻠﻰ‬،‫ وﻻ ﳚﺘﻤﻊ اﻹﳝﺎن واﲣﺎذﻫﻢ أوﻟﻴﺎء ﰲ اﻟﻘﻠﺐ‬،‫اﻹﳝﺎن اﳌﺬﻛﻮر ﻳﻨﻔﻲ اﲣﺎذﻫﻢ أوﻟﻴﺎء وﻳﻀﺎدﻩ‬
...‫إﻟﻴﻪ‬
‫ ﻣﺎ ﻓﻌﻞ اﻹﳝﺎن اﻟﻮاﺟﺐ ﻣﻦ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ واﻟﻨﱯ وﻣﺎ أﻧﺰل‬،‫أن ﻣﻦ اﲣﺬﻫﻢ أوﻟﻴﺎء‬
„Spomen uvjetavajuće rečenice za sobom povlači da se, kada se pojavi uvjet pojavi i uvjetovano česticom „da“,427 koja uz uvjet za sobom povlači nestanak uvjetovanog. Pa je rekao: A da su vjerovali u Allaha i vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje oni ih ne bi uzeli za evlija'.428 Ukazuje da spomenuti iman negira njihovo uzimanje za evlija' i oponira mu i da se ne može sastati iman i njihovo uzimanje za evlija' u srcu. To upućuje da onaj koji ih je uzeo za evlija' nije sproveo obavezni429 iman od imana u Allaha i vjerovjesnika i ono što mu se objavljuje.430 Sa obaveznim imanom šejh ovdje misli na osnovu imana jer je u jednom od prethodnih citata osnovu srčanog i vanjskog imana nazvao „obaveznim imanom“, a opšte poznat je idžma' muslimana da je prijateljevanje prema mušricima i nevjernicima rušioc islama, a nazivanje mušrika i mustekbira muslimanima je najveći vid prijateljevanja prema njima, jer se na njega nadovezuje sve ostalo, poput ljubavi i prijateljevanja u ime vjere, kao što s druge strane to znači neostvarivanje principa odricanja od mušrika, čija je osnova uvjerenje da su nemuslimani, i svjedočenje da je njihov ma'bud samo Allah. Allahulmuste’an! Zato pitanje negacije imana mušricima, tagutima i mustekbirima ulazi u sveobuhvatnost neprijateljevanja, i takvi tekstovi su itekako dokaz za mes'elu koja je predmet našeg spora, a koja je toliko jasna u Allahovoj Knjizi da u nju ne sumnja osim osoba kojoj je Allah učinio srce slijepim pred svjetlom objave. Rekao je šejh Hamed b. 'Atiq, rahimehullah: Na ar. “lev”. One za koje su privrženi i prema kojim su lojalni ljubavlju na osnovi vjere, smatranje njih muslimanima, i pomaganje njih protiv muslimana. 429
Ovdje sa obaveznim imanom misli na osnovu imana a ne na obaveznu potpunost! 430 El‐Iman, str. 14 i Medžmu’ul‐fetava 7/17 (Šamilah) 427
428
264 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ وأﻛﺪ إﳚﺎﺑﻪ وﺣﺮم ﻣﻮاﻻ ﻢ‬،‫ﻓﺄﻣﺎ ﻣﻌﺎداة اﻟﻜﻔﺎر واﳌﺸﺮﻛﲔ ﻓﺎﻋﻠﻢ أن اﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ ﻗﺪ أوﺟﺐ ذﻟﻚ‬
‫ ﺣﱴ أﻧﻪ ﻟﻴﺲ ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺣﻜﻢ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻷدﻟﺔ أﻛﺜﺮ وﻻ أﺑﲔ ﻣﻦ ﻫﺬا اﳊﻜﻢ ﺑﻌﺪ‬،‫وﺷﺪد ﻓﻴﻬﺎ‬
.‫ وﲢﺮﱘ ﺿﺪﻩ‬،‫وﺟﻮب اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
„Što se tiče neprijateljstva prema nevjernicima i mušricima, znaj da je Allah, subhanehu ve te 'ala, na to obavezao i potvrdio obligatnost toga, i zabranio prijateljevanje prema njima i to toliko naglasio da u Knjizi Uzvišenog Allaha ne postoji hukm u pogledu kojeg postoji višebrojnijih i jasnijih dokaza od ovog hukma, nakon obaveze tevhida i zabrane njemu suprotnog“.431 Kaže Dr. 'Abdul'aziz El 'Abdullatif, autor knjige „Nevaqidul‐iman el‐qavlijjeh vel‐'amelijjeh“: ‫ واﳊﺬر‬،‫ أو اﻹﻋﺠﺎب ﻢ‬،‫ وﻋﺪم اﻟﺮﻛﻮن إﻟﻴﻬﻢ‬،‫ وﻣﻔﺎرﻗﺘﻬﻢ‬- ً‫ دﻳﻨﺎ‬- ‫واﻟﱪاءة ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﺗﻜﻮن ﺑﺒﻐﻀﻬﻢ‬
‫ وﳓﻮ ذﻟﻚ ﻣﻦ ﻣﻘﺘﻀﻴﺎت‬،‫ وﺟﻬﺎدﻫﻢ ﺑﺎﳌﺎل واﻟﻠﺴﺎن واﻟﺴﻨﺎن‬،ً‫ وﲢﻘﻴﻖ ﳐﺎﻟﻔﺘﻬﻢ ﺷﺮﻋﺎ‬،‫ﻣﻦ اﻟﺘﺸﺒﻪ ﻢ‬
.‫اﻟﻌﺪاوة ﰲ اﷲ‬
„Odricanje od nevjernika biva mržnjom prema njema, dinski (vjerski), napuštanjem njih, nenaklonjenošću njima, ili njihovim simpatisanjem, opreznošću od poistovjećivanja sa njima, ostvarenjem razlikovanja od njih u vjerskom smislu, i džihadom protiv njih govorom, kopljem, i drugim sličnim ovome od stvari koje za sobom povlači neprijateljstvo u ime Allaha“432 Kakvo je to neprijateljstvo prema mušricima i kafirima i odricanje od njih „čovjek ostvario“ ako ne vjeruje da oni imaju drugi din mimo dini islama i tevhida i da njihov ma'bud nije samo Allah?! Dalje, ako su se muslimani složili da je nevjernik svako ko na bilo koji način pomogne nevjernike protiv muslimana, u bilo kojem mjestu ili vremenu bez obzira na neznanje, kako da se muslimani ne slože da nije musliman onaj koji ne vjeruje da mušrik, tagut i mustekbir nisu muslimani, ili ne dao Allah, da vjeruje da su muslimani i da ih tako naziva?! S obzirom da se mes'ela tiče pitanja ljubavi i mržnje, prijateljevanja i neprijateljevanja, nema potrebe da na ovom mjestu spominjemo dodatne šerijatske dokaze i citate učenjaka. Stvar je jasna, hvala Allahu, osim nesrećniku, šejtanovom prijatelju milom ili varkom. En‐Nedžatu vel‐fikak, str. 363 Nevaqidul‐iman el‐qavlijjeh vel‐'amelijjeh, str. 361 431
432
EBU MUHAMMED
265 266 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA TEHAKUM ULAZI U ASLUD‐DIN ZATO ŠTO JE OD TEVHIDUL‐
HAKIMIJJEH A TEVHID BIVA SRCEM, RIJEČIMA I DJELIMA 
Tevhidul‐hakimijje bez sumnje ulazi u aslud‐din pa hukm i tehakum takođe 
Šubhe Nusreta i Bilibanija na kojim su izgradili tvrdnju da „tehakum nije od aslud‐dina 



Tehakum samo Allahovom zakonu je dio suštine aslud‐dina Citati suvremenika o ulasku tehakuma u aslud‐din Riječi dr. El‐Qarnija iz „Davabitut‐tekfir“ 'Abdulmedžid Eš‐Šazili i aslud‐din EBU MUHAMMED
267 5. Tehakum ulazi u aslud-din zato što je od
tevhidul-hakimijjeh a tevhid biva srcem, riječima
i djelima
Kao što sam uvijek govorio, a i nakon svega što je prethodilo, vjerujem bez imalo sumnje, da tehakum u smislu odricanja od velikog širka tehakuma tagutu i ostvarenja tehakuma samo pred Knjigom i Sunnetom, ulazi u aslud‐din, i da je to 'aqida ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, i da čovjek neće biti musliman sve dok se ne odrekne velikog širka tehakuma i mušrika tehakuma i taguta hukma. Kao što vjerujemo da su se svi muslimani složili da je onaj koji upadne u opis velikog širka tehakuma tagutu mušrik. Sljedbenici ehlus‐sunneta i džema'ata kao i ekstremne džehmije, koji se u pitanju tekfira dijele na dvije vrste: 1) Prva kaže da je vanjski kufr dokaz postojanja srčanog kufra iako srce i vanjština međusobno nisu uzročno povezani pa jedni kufr svode na značenje poricanja a drugi na neznanje. 2) Drugi kažu da je takav kafir u vanjštini ali je moguće da bude mu'min kod Allaha uprkos tome što je počinio jasan kufr, analogno mukrehu (prisiljeni) koji izgovori ili učini jasan kufr bivši smirenog srca u imanu, koji je zbog toga kod Allaha mu'min.433 Mes'ela i važno osnovno pravilo: mali i veliki kufr su različiti i u suštini i obliku i u propisu! Ovo naše vjerovanje ne stoji u oprečnosti sa našim uvjerenjem da u pitanju hukma (suđenja) i tehakuma (traženju rješenja spora suđenjem zakonom) postoji opis koji se u šerijatu naziva malim kufrom uz napomenu na jednu vjersku i razumsku neminovnost, a to je da je nemoguće da vanjski opis malog kufra bude apsolutno identičan vanjskom opisu velikog kufra u vjeri Uzvišenog. Ovo u suštini važi i za srce, riječi i djela, ali sam se ograničio samo na vanjski opis zbog toga što su vanjski opisi od uzroka tekfira u riječima i djelima predmet tekfira i odricanja od mušrika u vanjskoj realnosti. 433
Mukreh koji je opravdan je onaj koji je usljed djelovanja prisile izgubio odabir srca i njegovo htijenje, a onaj koji nije prisiljen ima potpun odabir i htijenje. 268 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Onaj koji u srcu krije nevjerstvo a pokazuje tevhid je munafik kod Allaha, musliman u vanjštini. Ovo pravilo je osnova, jer riječ ili djelo velikog kufra i širka samo po sebi izvodi iz islama a riječ ili djelo malog kufra i širka ne izvodi iz islama osim uz srčano nevjerstvo. Tako da je iz početka neispravno da se razlika između malog i velikog širka u hukmu i tehakumu traži samo u 'aqidi i djelima srca! Zapamti ovo i shvati ga Allah će te sačuvati od mnogih zabluda! Što se kaže za jednu vrstu ili jedinku velikog kufra i širka se kaže za ostale. Psovanje Allaha i vjere i svaki drugi opis koji izvodi iz vjere islama po idžma'u muslimana ne može nikad sam po sebi biti mali kufr i na ovo sam bezbroj puta u svojim predavanjima skrenuo pažnju objašnjavajući braći da je mali kufr i širk u hukmu i tehakumu sve ono što nije veliki kufr i širk te da nam, nakon što smo precizno naučili granicu opisa velikog kufra i širka, ostaje samo da precizno odredimo granicu i opis malog kufra i malog širka. Na ovo se nadovezuje da svako ko postavi pravilo prema kojem kaže da je razlika između velikog i malog kufra i širka u hukmu i tehakumu u tome što mali kufr biva kada bez srčanog nevjerstva upadne u isti onaj vanjski opis koji je veliki kufr i širk u pitanju hukma i tehakuma, takav se u suštini nije odrekao od velikog širka i kufra hukma i tehakuma. Suština njegovog mezheba i 'aqide je da to djelo samo po sebi nije veliki kufr i širk, i ovo je suština onoga na čemu su Nusret i Bilibani. Tu je grešku siromah napravio čak i u „njegovom širku pokornosti“, a kakvo mu je tek stanje u velikom širku hukma i tehakuma!? Iz njihovih riječi razumiješ da ona osoba koja presudi tagutskim zakonom i uzme ga za sudiju (tahkim) jednom ili dva puta i slično, a Nusret u jednom predavanju kaže: „...i još jednom“ ‐ pod uslovom da „tu presudu ne učini stalnom“ i da ne upadne u srčano nevjerstva poput „uvjerenja“, „ubjeđenja“, „nezadovoljstva šerijatom“ i „okretanja leđa od njega“, nije tagut hukma već je upala u mali širk i to pripisuje bivšem muftiji Saudijske Arabije Muhammedu sinu Ibrahima, čije će riječi doći. Dakle, kod njega je jedina razlika između malog i velikog kufra u hukmu i tehakumu u tome što se nije ostvario Nusretov uvjet za „njegov širk pokornosti“ i što nije upao u srčano nevjerstvo. Zbog toga kažu da je musliman onaj koji se tehakumi tagutu i dozvoli tehakum tagutu na spomenuti način! Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Da je stvar kao što kaže Nusret i njegov nesrećni ahbab nikad niko od onih koji se pripisuju islamu samim djelom i riječima ne bi izašao iz vjere islama zbog tehakuma tagutu i suđenja njime, jer je potrebno samo da ne ohalali haram i obratno i da svojim srcem mrzi taguta i njegov zakon i da voli šerijat! Allahulmuste’an! EBU MUHAMMED
269 Preslikano na mes'elu psovanja Allaha i vjere ili rađenja sihra, to bi bilo poput osobe koja kaže da je psovanje Allaha i vjere bez obzira na srčano uvjerenje i djela srca samo po sebi veliki kufr,434 ali ako to neko uradi jednom ili dva puta i slično ili to traži, ne ohalalivši ga, ili, uopšteno rečeno, u svom srcu nema nijedan opis velikog kufra, već je to učinio slijedivši strasti, ili ne uzimavši to za din i menhedž i opšte pravilo, takav je kafir malim kufrom i nije izašao iz islama. Ko ovako nešto kaže, u pogledu bilo kojeg velikog kufra koji je predmet idžma'a ehlus‐sunneta, takav je kafir jer se nije odrekao od dotičnog velikog širka i kufra i njihovih sljedbenika. Pravljenje razlike u propisu između psovanja vjere i velikog širka i kufra hukma i tehakuma ili bilo koje druge vrste ili jedinke velikog širka i kufra u riječima ili djelima nije dozvoljeno. Opise „ili ne uzimavši to za din i menhedž i opšte pravilo“ sam namjerno naveo, jer se spominju u Nusretovom i Bilibanijevom govoru, Allah im popravio stanje, kada govore o malom kufru u hukmu i tehakumu, iako je bilo dovoljno da samo spomenom jedan „njihov opis“ a on je „učinivši to radi slijeđenja strasti“, kojeg oni „puno vole“. Želim reći da je napravio ogromnu grešku ko na takav način napravi razliku između vanjskog velikog i malog kufra, i da je suština njegovih riječi da opis velikog kufra sam po sebi ne izvodi iz vjere i da je gori od ekstremnih džehmija zbog toga što takve ne tekfiri ni u vanjštini, štaviše, smatra ih najboljim muslimanima koji su opravdani ovim ili onim, a mi smo prema njima najgora stvorenja među muslimanima. Allahulmuste’an! 5.1 Tevhidul-hakimijje bez sumnje ulazi u aslud-din pa
hukm i tehakum takođe
Naravno da pitanje tehakuma na spomenuti način mora ući u aslud‐din jer su učenjaci potonjih generacija ehlus‐sunneh vel‐džema'ata među vrstama tevhida spomenuli tevhidul‐hakimijjeh, tj. tevhid Allaha u zakonu i suđenju a onaj koji se buni upotrebi ovog termina mora uraditi isto i u pogledu termina tevhidul‐
uluhijjeh,435 tevhidur‐rububijjeh,436 tevhidul‐esma'i ves‐sifat,437 tevhidut‐talebi vel‐
434
Nisam nikad čuo da su Nusret i Bilibani „jasno i glasno“ konstatovali opis velikog kufra i širka u samom djelu hukma i tehakuma, bez ulaženje u uvjerenje i djela srca i slično. 435
Tevhid u božanstvu. 436
Tevhid u gospodarstvu. 437
Tevhid u Imenima i Svojstvima. 270 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA qasd,438 tevhidul‐ma'rifeti vel‐ithbat439 i svim drugim koje spominju učenjaci selefa i khalefa, iako oni nisu izričito spomenuti u tekstovima Objave, već su ih učenjaci zaključili i spomenuli te podjele sa ciljem olakšavanja muslimanima da nauče Allahov din i to se tiče svih termina u raznim islamskim naučnim disciplinama koji nisu izričito spomenuti u Knjizi i Sunnetu. Nusret, Bilibani i mnogi drugi, iako znaju da kod učenjaka postoji nešto što se zove tevhidul‐hakimijje i znaju da kod nas ima nešto što se zove mali kufr u hukmu i tehakumu, kažu da tehakum ne ulazi u aslud‐din a to je džehmijska novotarija. Ovako uopštavanje ove izreke je veliki kufr jer su time porekli tekstove Objave, koji su vezali ime islama za opis tevhida Allaha pridržavanjem (iltizām) samo Njegovog dina i zakona, u šta ulazi očuvanje tevhida propisivanja zakona, suđenja i tehakuma odricanjem od velikog širka u njima i predanošću samo Allahu. Oni se u toj svojoj tvrdnji oslanjanju na nekoliko pogrešnih shvatanja a sve to ima porijeklo u činjenici da nisu precizno odredili opis velikog kufra u suđenju šerijatu suprotnim zakonom, kao što bez sumnje nisu naučili granicu aslu dinil islama. 5.2 Šubhe Nusreta i Bilibanija na kojim su izgradili
tvrdnju da „tehakum nije od aslud-dina
Kažu: 1) Rivajeti koji se u pitanju malog kufra prenose od Ibn 'Abbasa, /, i drugih selefa, koji se spominju kod ajeta: Oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici ukazuju da postoji nešto što je mali kufr u hukmu i tehakumu a „riječi Ibn 'Abbasa su općenite“ i ne zna se da li je on njima želio suđenjem tagutskim zakonom ili ne osim idžtihadom, a sve do čega se došlo idžtihadom nije od aslud‐dina.440 438
Tevhida traženja i namjere, a on je drugi naziv za tevhidul‐uluhijjeh i tevhidul‐’ibadeh. Tevhid spoznaje i potvrde, a on obuhvata tevhidur‐rububijjeh i tevhidul‐esma’i ves‐sifat. 440
Već smo ukazali na neispravnost ove tvrdnje i objasnili na čemu se gradi i da ona u sebi sadrži optuživanje Ibn ’Abbasa da je kafir ili džehmija, a ja ovdje konstatujem čak i u pogledu činjenice da Ibn ’Abbas svojim riječima nije želio suđenje tagutskim zakonom da se do tog zaključka nije došlo idžtihadom već idžma’om muslimana, jer se ne prenosi ni od koga da je rekao da je Ibn ’Abbas pogriješio ili da je upao u kufr ili postao kafir, ne dao Allah, što kategorički ukazuje da svojim riječima „kufr dune kufr“ nije želio suđenje tagutskim zakonom. Isto važi i za ostale selefe od kojih se prenose izreke o malom kufru. Pa da li je preče ovo što sam ja rekao ili Nusretove riskantne tvrdnje? Ponavljam, ovo važi čak i za Ibn ’Abbasa a kamoli za samu konstataciju tevhida u hukmu i tehakumu. 439
EBU MUHAMMED
271 2) Opis kojeg sam načeo pod tačkom jedan a to je da je granica opisa malog kufra koji se spominje u njihovim izrekama „predmet idžtihada“ i da se ne zna precizno koje je značenje Ibn 'Abbas time želio i oni koji tvrde da time nije mislio na suđenje tagutskim zakonom to samo dokazuju činjenicom da u vrijeme Ibn 'Abbasa i drugih selefa nije bilo sudija koji sude tagutskim zakonom, iz čega zaključuju da Ibn 'Abbas neminovno govori o drugom opisu a sve što je zaključeno na osnovu idžtihada nikad ne može biti od suštine aslud‐dina a postojanje tog idžtihada opet potvrđuje postojanje „učenjaka“ danas koji suđenje tagutskim zakonima smatraju malim kufrom, poput Albanija, Bin Baza i drugih. 3) „Dokazivanje“ „islama“ onih koji iz neznanja sude tagutskim ili plemenskim zakonima riječima šejhul‐islama koje su osnovna teme knjige: „...jer puno ljudi je ušlo u islam ali pored toga ne sude osim...“ iz kojih Nusret i Bilibani razumiju da je šejhul‐islam potvrdio islam onim koji ne sude osim tagutskim zakonom što je dokaz da to ne ulazi u aslud‐din, jer da je tako ne bi ih smatrao muslimanima. 4) Poređenje tehakuma tagutu i suđenja tagutskim zakonom makar u jednoj mes'eli sa sedždom pozdrava koju je Mu'aza učinio Poslaniku, ., koja nije bila sedžda 'ibadeta. Zaključuju da pošto je sedžda „'ibadet“ a Mu'az je „usmjerio Poslaniku“ ne želivši njom 'ibadet i time nije postao mušrikom isto tako i onaj koji sudi tagutskim zakonom ili se tehakumi tagutu tražeći rješavanje spora suđenjem tagutskim zakonom, ne želeći time 'ibadet tagutu, bez srčanog nevjerstva, nije mušrik, što ukazuje da tehakum ne ulazi u aslud‐din. 'Ibadet koji se mora ostvariti u tehakumu tagutu i suđenju tagutom, da bi nekog izveli iz islama, je „tahlil i tahrim“,441 kao što je „poznato“ u slučaju 'Adija b. Hatima, /. Pa ko sudi tagutskim zakonom ili tehakumom tagutu traži da mu se sudi tagutskim zakonom a nije upao u tahlil i tahrim je još uvijek musliman. 5) Kažu da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum tagutu veliki kufr a ne veliki širk, pa onda na to nadovezuju pravila o kojim Allah nikakvog dokaza nije objavio kao što to radi Bilibani, a i Nusret nije daleko od njega. 6) Kažu tekfir onoga koji sudi tagutskim zakonom ili se tehakumi pred njim je obaveza samo onih koji prave razliku između širka i kufra a kufr i širk su kod njih sinonimi, te im valjda zbog toga nije obaveza da ih tekfire! Napominjem da ranije pod istim izgovorom nisu tekfirili ni počinioca velikog širka u 'ibadetu da bi na kraju završili na riječima da postoji razlika između širka 'ibadetom i širka u hukmu i tehakumu te da u posljednjem ne mogu tekfiriti zbog toga što je ova mes'ela 441
Ohalaljivanje i oharamljivanje. 272 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA nepoznata ljudima i to dokazuju riječima šejhul‐islama, koje tumačimo u ovoj knjizi braneći ih od njihovih avantura. Sve to završava neposjedovanjem precizne predodžbe o opisu malog kufra i širka u pitanju suđenja iz čega rezultira općenit govor, pogrešno shvatajući riječi šejha Muhammeda b. Ibrahima na koje se „oslanjaju“, a na šta se onda nadovezuje neposjedovanje precizne predodžbe o opisu velikog širka u kufru hukma i tehakuma tagutu. Još uvijek se čudim kako im se moglo dogoditi da slučaj kadije koji namjerno pogrešno presudi, na način koji ga sam po sebi ne izvodi iz vjere, uporede sa osobom koja traži rješenje spora tahkimom (uzimanjem za sudiju) tagutskog zakona a tahkim taguta izvodi iz vjere?! Razlog tome je što ne znaju razliku između granica opisa velikog i malog kufra u hukmu, jer ako znaš precizno šta je veliki širk i kufr u hukmu znaćeš da je onaj koji je to tražio, a to je mutehakim, kafir. Zapamti ovo! Nusret, a nakon njega Bilibani, se s nama slažu u pogledu toga da je propisivanje zakona mimo Allaha veliki širk i da je onaj koji to radi od glavešina taguta, i da je širk pokornosti koji se ogleda u tahlilu i tahrimu, tj. promjeni zakona, takođe od stvari koje izvode iz vjere ali ne znam da li će to sprovesti nad svakom osobom u bilo kojem vremenu ili mjestu jer još uvijek imaju problema sa shvatanjem granice aslu dinil islama, na šta ukazuje njihovo shvatanje riječi šejhul‐
islama Ibn Tejmijje kojima pripisuju islam onome „koji ne sudi osim plemenskim zakonima“. Nakon što navedem riječi nekih kod njih prihvaćenih suvremenika u pogledu toga da tehakum ulazi u aslud‐din, osvrnuću se ukratko na širk propisivanja zakona i širk pokornosti, da bih nakon toga detaljno ušao u određivanje granice opisa velikog kufra u hukmu iz kojeg ćemo shvatiti razliku između njega i malog kufra, kao što ćemo shvatiti značenje poređenja tehakuma tagutu sa „neodređenim opisom“ velikog i malog kufra kod Nusreta, a nakon njega Bilibanija. EBU MUHAMMED
273 5.3 Tehakum samo Allahovom zakonu je dio suštine
aslud-dina
Naučili smo do sada kao i u našim predavanjima da se tevhid Allaha u hukmu (zakonu) veže za sve tri vrste tevhida a navikli smo se na trostruku podjelu tevhida na: 1) Tevhidur‐rububijeh, odnosno jednoća Allaha u Njegovim djelima ili gospodarstvu; 2) Tevhidul‐uluhijjeh, odnosno jednoća Allaha u djelima Njegovih robova ili u božanstvu; 3) Tevhidul‐esma'i ves‐sifat, odnosno jednoća Allaha u Njegovim Imenima i Svojstvima. 'Ali Hudajr govoreći o načinu podjele tevhida kod učenjaka selefa i khalefa, nakon što je spomenuo nama poznato, kaže: „Je li dozvoljeno da kažemo da se tevhid djeli na četiri vrste i da mu dodamo tevhidul‐hakimijje tj. činjenje Allaha jednim u hukmu? Posebno bavljenje sa tevhidul‐hakimijje i njegov odvojen spomen nije bilo prisutno osim u zadnjim stoljećima, tj. u trinaestom hidžretskom stoljeću i nije vidljivo izdvojen u spomenu osim nakon što su postavljeni laički zakoni pa se pojaviše oni koji su govorili o njemu i o tome da je hukm (zakon) samo Allahov, iako su se njegovi počeci počeli javljati u vremenu Ibn Tejmijje i Ibn Kethira u Jasiku442 tatara. Kažemo da danas postoje neki koji imaju poseban stav prema onima koji govore o tevhidul‐hakimijje, koji se gradi na kritici „struje buđenja“443 ili gradeći to na nekim događajima a ne na činjenici da se tu radi o naučnom pitanju. Izdavane su i fetve u kojima se onaj koji inovira tevhidu‐hakimijje proglašava novotarom. Ispravno je da nema smetnje u tome da se doda tevhidul‐hakimijje i da se o takvom ne kaže da je novotar. Proglašavanje novotarom zbog toga je greška jer prema tome i oni koji su podjelili tevhid na dvije vrste, pa oni nakon njih koji su ga podijelili na tri vrste isto tako trebaju biti novotari! Među učenjacima ima i onih koji su podjelili tevhid na pet vrsta pa su dodali tevhidul‐mutabe'ah, je li i takav novotar? Pravilo je da ne smeta razići se u terminologiji ako je ona ispravnog značenja i da stanje vanjske realnosti zahtijeva 442
„Jasik“ je zakonodavstvo Tatara. Na ar. „tejjarus‐sahveh“. 443
274 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA isticanje određenog tevhida i brigu o njemu i da se učini zasebnom vrstom, iako ulazi u vrste prije njega. Nema smetnje u tome i za to imamo puno primjera. Hakimijjeh ulazi u tevhidul‐esma'i ves‐sifat i gradi se na imenu El‐Hakem, kao što je u hadisu: Allah, On je El‐Hakem i samo Njemu pripada hukm, i na upravljanju a ono je od značenja rububijjeta, tj. upravljanju putem naredbe i zabrane. Kakva je novotarija u tome?... Isto kažemo da među učenjacima ima onih koji su uvjete la ilahe illallah sveli na sedam. Neki su idžtihadili i sveli ih na osam pa su spomenuli uvjet kufra u taguta iako se on nalazi unutar sedam uvjeta, ali zbog njegove važnosti ga je odvojio od uvjeta ljubavi i učinio ga odvojenim. Je li takav kod njih novotar? Isto tako je i sa imanom. Neki selefi su ga sveli na dvije riječi „riječi i djelo“, pa kada su novotari došli sa novom neki su rekli „riječi, djelo i uvjerenje“, pa kada su murdžije počele pričati o djelu selefi su rekli „uvjerenje, riječi i sprovođenje ruknova“ pa su dodali riječ erkan444 s ciljem pojašnjenja, a neki su ga definisali sa „riječ, djelo, uvjerenje i nijjet“ a neki su dodali „...i slijeđenje“ i sve što je prethodilo je ispravno. Ali, svaki put kada situacija nalaže pojašnjenje ili zbog važnosti nečega selefi su dodavali shodno tome i to nije izmišljeni dodatak, već se uopšteno izrečeno i isprepleteno nalazi u govoru prethodnih. Prema njihovom pravilu treba biti novotar i onaj koji je dodao na „dvije riječi“ u imanu! S time da je bolje da se ustale termini i da se iz njih ne vade novi pa da ih postane puno i da se oduže, a ustaljeni su na tri vrste; er‐rububijjeh, el‐uluhijjeh, el‐asma'u ves‐sifat. To su spoznali isčitavanjem i razmatranjem ajeta i hadisa pa su našli da tevhid ne izlazi iz ove tri vrste te su ga utemeljili na tri osnove ili vrste. Nijedna vrsta ne izlazi iz ove tri. I neće se izdvojiti niti izvesti bilo koja vrsta a da ne bude uzeta iz ove tri. Zbog toga je ovo najljepša podjela, jer je sveobuhvatna i sprečava ulazak stranog u nju, precizna i ostvaruje željeno. A Allah najbolje zna.“445 Stari 'Abdullah El‐Gunejman, o ovom pitanju, u jednoj fetvi takođe kaže: ‫ﻣﺎ رأﻳﻜﻢ ﰲ إﻧﻜﺎر ﺗﻮﺣﻴﺪ اﳊﺎﻛﻤﻴﺔ؟ وﻫﻞ إﻓﺮادﻩ ﺑﻘﺴﻢ ﻣﺴﺘﻘﻞ ﺧﺮوج ﻋﻦ ﻣﺬﻫﺐ اﻟﺴﻠﻒ؟ وﰲ أي أﻧﻮاع‬
‫اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ ﻳﺪﺧﻞ ﻫﺬا اﻟﻘﺴﻢ؟‬
„Šta mislite o poricanju tevhidul‐hakimijjeh? Da li je njegov spomen kao zasebna vrsta izlazak iz mezheba selefa? U koju vrstu tevhida ulazi ova vrsta?“ 444
Množina od riječi „rukn“. El‐Vesit. 445
EBU MUHAMMED
275 :‫اﻟﺠﻮاب‬
‫ وﻟﻜﻨﻪ داﺧﻞ ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة‬،‫ ﻓﻬﻮ ﻧﻮع ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬،‫ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﳊﺎﻛﻤﻴﺔ ﻻ ﳚﻮز إﻧﻜﺎرﻩ‬.‫اﳊﻤﺪ ﷲ‬
‫ ﻓﻬﻮ داﺧﻞ ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ‬- ‫ ﻳﻌﲏ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬- ‫ أﻣﺎ ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﷲ؛ ﻓﻬﻮ‬- ‫ ﻛﺸﺨﺺ‬- ‫ﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﻟﻠﺤﺎﻛﻢ ﻧﻔﺴﻪ‬
‫ ﻓﻬﻮ ﻳﻜﻮن‬،‫ ﻓﻴﺠﺐ أن ﻳﻜﻮن اﻟﺮب اﳌﺘﺼﺮف ﻫﻮ اﻟﺬي ﻟﻪ اﳊﻜﻢ‬،‫ ﻷن اﳊﺎﻛﻢ ﻫﻮ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬،‫اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ‬
‫أﻣﺎ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ اﻟﺘﻄﺒﻴﻖ واﻟﻌﻤﻞ؛ ﻓﺎﻟﻌﺒﺪ‬. ‫داﺧﻼً ﰲ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ اﳊﻜﻢ واﻷﻣﺮ واﻟﻨﻬﻲ واﻟﺘﺼﺮف‬
‫ ﻷﻧﻪ‬،‫ وﺟﻌﻠﻪ ﻗﺴﻤﺎً راﺑﻌﺎ ﻟﻴﺲ ﻟﻪ وﺟﻪ‬.‫ ﻓﻬﻮ ﻣﻦ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة ﻣﻦ ﻫﺬﻩ اﳉﻬﺔ‬،‫ﻣﻜﻠﻒ ﺑﺎﺗﺒﺎع ﺣﻜﻢ اﷲ‬
‫ واﻷﻣﺮ ﺳﻬﻞ ﻓﻴﻪ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ‬،‫ واﻟﺘﻘﺴﻴﻢ ﺑﻼ ﻣﻘﺘﻀﻰ ﻳﻜﻮن زﻳﺎدة ﻛﻼم ﻻ داﻋﻲ ﻟﻪ‬،‫داﺧﻞ ﰲ اﻷﻗﺴﺎم اﻟﺜﻼﺛﺔ‬
.‫ وﻻ ﳏﺬور ﻓﻴﻪ‬،‫ إذا ﺟﻌﻞ ﻗﺴﻤﺎً ﻣﺴﺘﻘﻼً ﻓﻬﻮ ﻣﺮادف‬،‫ﺣﺎل‬
„Odgovor: Hvala Allahu! Nije dozvoljeno poricati tevhidul‐hakimijjeh jer je on jedna od vrsta tevhida, ali s obzirom na sudiju (vladara) samog po sebi, kao osobu, ulazi u tevhidul‐’ibadeh, a u odnosu na Allaha on, tj. tevhid, ulazi u tevhidur‐rububijjeh, jer Sudija je samo Uzvišeni Allah pa je obaveza da Gospodar Koji Upravlja bude Onaj Kome pripada sud, tako da on sa aspekta suđenja, naredbe i zabrane i upravljanja, ulazi u tevhidur‐rububijjeh. Što se tiče sprovođenja i djela rob je obavezan da slijedi Allahov zakon i to je od tevhidul‐’ibadeh sa ove strane. Da se učini četvrtom vrstom nema smisla jer ulazi u tri vrste a podjela bez povoda je samo dodatan govor za kojeg nema potrebe, iako je stvar u tome lahka u svakom stanju jer ako ga učine neovisnom vrstom on je sinonim i u tome nema ništa zabranjeno.“446 Dakle, Nusretu i Bilibaniju je trebalo biti dovoljno da se sjete povezanosti pitanja Allahove jednoće u hukmu sa vrstama tevhida, ili činjenice da su neki posebno spomenuli tevhidul‐hakimijjeh, da zaključe da kao što onaj koji sruši tevhidul‐uluhijjeh širkom ili istikbarom u 'ibadetu ili u teoretsko‐'aqidetskom tevhidu rušenjem principa zasluge Allaha da bude Jedini Bog nema islama. Onaj koji sruši osnovu tevhidul‐hakimijjeh, bilo širkom propisivanja zakona ili širkom suđenja ili širkom traženja suđenja ili ohološću i okretanjem, takođe nema islama, i da to, s obzirom da se tevhid sastoji od riječi i djela, može biti srcem, riječima ili djelima bez dodatnog uvjetovanja srčanog nevjerstva za tekfir onoga koji upadne u veliki širk i kufr u riječima ili djelima. 446
Fetva sa „Minbera tevhida i džihada“. 276 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovo iz razloga što u tevhidul‐hakimijjeh postoji opis malog širka koji ruši obaveznu potpunost imana, ali ne oponira činjenici da je tevhidul‐hakimijjeh rukn od ruknova vjere i dio suštine aslud‐dina, kao što postojanje malog širka u 'ibadetu, slijeđenju i pokornosti, ne oponira činjenici da je tevhidul‐uluhijjeh rukn od ruknova vjere i dio suštine aslu dinil islama. Isto tako i činjenica da čovjek može učiniti i mali širk u rububijjetu recimo, smatrajući uzrocima određene stvari koje Allah nije učinio uzrocima, niti su kao takvi poznati u znanju i iskustvu ljudi, uz osnovu oslonca na Allaha, poput nošenja konca oko ruke s ciljem odagnavanja nevolje. Ovo je mali širk u rububijjetu i uluhijjetu jer je pripisao uzročnost nečem što je ne posjeduje i vezao srce za njega na način koji ga ne izvodi iz vjere ali je mali širk, da Allah sačuva. Dakle, postojanje opisa malog širka i kufra u bilo kojoj od vrsta tevhida pametnog ne navodi da kaže da određena vrsta tevhida, njene vrste i jedinke koje sačinjavaju njenu osnovu, svejedno radilo se od odricanja od velikog širka ili lojalnosti prema tevhidu, nije rukn od ruknova Allahove vjere i sastavni dio aslu dinil islama. Ovo je uzrok Nusretove i Bilibanijeve greške, Allah ih uputio istini! Činjenica da Nusret priznaje da postoji veliki širk propisivanja zakona i veliki širk pokornosti i da zna da to ulazi u pitanja tevhidul‐hakimijjeh i uprkos tome govori da tehakum ne ulazi u aslud‐din samo dodatno dokazuje da on ostvarenje pridržavanja (iltizāma) samo Allahove vjere, očuvanjem prinicipa Allahove jednoće u propisivanju zakona, hukma i tehakuma, nutrinom i vanjštinom, ne smatra uvjetom ispravnosti osnove islama, ili dijelom njegove suštine, bez koje ne postoji aslu dini islam, i to shvatanje potkrijepljuje svojim neshvatanjem riječi Ibn Tejmijje iz „Minhadža“, što je jasan dokaz da on nije spoznao suštinu islama. Da nas Allah sačuva uzroka Svoje srdžbe! Na samom početku ovih previranja su imali probleme i sa tekfirom mušrika u 'ibadetu prije uspostave argumenta govoreći da je to obaveza samo onoga koji pravi razliku između širka i kufra a kasnije su valjda shvatilli da takav mora biti mušrik, a možda su i to izgradili na pogrešnim temeljima, ali neke vrste i jedinke mušrika u pokornosti, slijeđenju, hukmu i tehakumu, još uvijek smatraju muslimanima, posebno one koji to rade iz neznanja, oslanjajući se na citat Ibn Tejmijje i druge njihove šubhe koje sam spomenuo. Zbog svega što je prethodilo kažem da je mezheb ehlus‐sunneta i džema'ata vjerovanje da je odricanje od svih vrsta i jedinki velikog širka u hakimijjetu i ostvarenje Allahove Jednoće u njemu, uvjet za ispravnost aslud‐dina ili dio njegove suštine. EBU MUHAMMED
277 To je jasno u govoru svih selefa i khalefa kao i govoru suvremenika čije knjige i mišljenja sam upoznao. To je čak i mišljenje branioca taguta, njihove „poštovane uleme“, kao i Makdisija i ostalih. U to nema sumnje! Nusret i Bilibani se boje da ću, ako priznaju da pitanja velikog širka hakimijjeta ulaze u aslud‐din, biti u pravu u svemu što sam rekao i kažem i onda će njihova laž pasti u vodu, i neće više imati osnovu kojom bi mogli braniti svoje velikane. Danas je aslud‐din kod mnogih postalo da kontriraju Ebu Muhammedu šta god on da kaže. Da Allah sačuva! 5.4 Citati suvremenika o ulasku tehakuma u aslud-din
5.4.1 Riječi dr. El-Qarnija iz „Davabitut-tekfir“
Izvoli citate Qarnija iz knjige „Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah“: ‫ ﺗﺠﺮﻳﺪ اﻟﻤﺘﺎﺑﻌﺔ ﻟﻠﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬:ً‫ﺛﺎﻧﻴﺎ‬
،‫ ﺗﺼﺪﻳﻘﺎً واﻟﺘﺰاﻣﺎً إﲨﺎﻟﻴﲔ‬،ً‫ واﻻﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﺑﺎﻃﻨﺎً وﻇﺎﻫﺮا‬،‫وﺣﻘﻴﻘﺘﻪ ﺗﺼﺪﻳﻖ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
‫ﻳﻨﺸﺄ ﻋﻨﻬﻤﺎ اﻟﺘﺼﺪﻳﻖ ﺑﻜﻞ ﻣﺎ ﳜﱪ ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ واﻻﻟﺘﺰام ﺑﻜﻞ ﻣﺎ ﻳﺮد ﰲ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﻣﻦ‬
‫ واﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﺑﺄﺣﻜﺎﻣﻬﺎ ﻣﻊ ﲢﻘﻴﻖ‬،‫ واﻟﺮﺿﻰ ﺎ‬،‫ وﻳﺘﺤﻘﻖ اﻻﻟﺘﺰام اﻟﺒﺎﻃﻦ ﺑﻘﺒﻮل اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ‬.‫ﻃﻠﺐ اﻟﻔﻌﻞ أو اﻟﱰك‬
.‫ اﻟﺬي ﻫﻮ أﻳﻀﺎً ﺷﺮط ﰲ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻦ ﺣﻴﺚ اﳉﻤﻠﺔ‬،‫اﻻﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ اﻟﻈﺎﻫﺮ‬
„Drugo: slijeđenje samo Poslanika, . Suština toga ja vjerovanje u istinitost (obavijesti) Poslanika, ., i pridržavanje šerijata nutrinom i vanjštinom, uopštenim vjerovanjem i pridržavanjem iz kojeg rezultira vjerovanje u sve o čemu je obavijestio Poslanik, ., i pridržavanje svega što se spominje u šerijatu od traženja djela ili ostavljanja. Nutrinsko pridržavanje se ostvaruje prihvatanjem447 šerijata, zadovoljstvom njime i predanošću njegovim propisima uz ostvarenje pridržavanja vanjskim djelom koje je u uopštenom smislu takođe uvjet u aslud‐dinu.“448 Autor ovdje govori o osnovi nutrinskog i vanjskog pridržavanja, a ne o onome koje ulazi u domen obavezne potpunosti imana u kojem se dešava mali kufr i veliki grijesi. Dodatkom „uopšteno“ želi reći da čovjek može biti musliman ako opravdano ne zna jedinke nekih vjerskih propisa ili obavijesti, ali naravno pod uslovom da ne 'ibadeti šejtanu i tagutu, jer se za osobu koja živi u vremenu ili 447
Obrati na pažnju na to da je opis „prihvatanja“ šerijata ovdje spomenuo unutar nutrinskog pridržavanja. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 45 448
278 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA mjestu mrklog neznanja (fetre) i povjeruje ili se pokori lažnim vjerovjesnicima u njihovom zakonu ili obavijestima o gajbu,449 što im objavljuje šejtan, ne kaže da nije mušrik zato što nije znala detalje Allahovih propisa i obavijesti! Upravo ovo je 'ibadet šejtanu koji se spominje u suri Ja Sin. Dakle, nepoznavanje detaljnih propisa šerijata i vjerskih obavijesti nema veze sa 'ibadetom, slijeđenjem i pokornošću i tehakumu tagutima i vjerovanjem u njih, a to sam objasnio na početnim stranicima ove knjige. Kaže El‐Qarni: ِ‫ﱠ‬
‫ﻚ ﻳُ ِﺮﻳ ُﺪو َن‬
َ ِ‫ﻚ َوَﻣﺎ أُﻧ ِﺰ َل ِﻣﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ‬
َ ‫آﻣﻨُﻮاْ ﺑِ َﻤﺎ أُﻧ ِﺰ َل إِﻟ َْﻴ‬
َ ‫ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن أَﻧﱠـ ُﻬ ْﻢ‬
ْ ‫ }أَﻟ‬:‫وﻳﻘﻮل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬
َ ‫َﻢ ﺗَـ َﺮ إِﻟَﻰ اﻟﺬ‬
ِ ‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ ُن أَن ﻳ‬
ِ ُ‫أَن ﻳـﺘَﺤﺎ َﻛﻤﻮاْ إِﻟَﻰ اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
‫ﻮت َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣ ُﺮواْ أَن ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮواْ ﺑِ ِﻪ َوﻳُ ِﺮﻳ ُﺪ اﻟ ﱠ‬
{‫ﺿﻼَﻻً ﺑَ ِﻌﻴ ًﺪا‬
َ ‫ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ‬
ُ
ُ َ َ
‫ و أن‬،‫ ﻓﻴﻬﺎ ﻧﻔﻲ اﻹﳝﺎن ﻋﻤﻦ ﻳﺮﻳﺪ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﻏﲑ ﺷﺮﻳﻌﺔ اﷲ‬،‫ وﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ ﻛﺎﻟﱵ ﻗﺒﻠﻬﺎ‬.[60/‫]اﻟﻨﺴﺎء‬
‫ إذ ﻛﻴﻒ ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮن إﱃ‬،‫ادﻋﺎءﻫﻢ اﻹﳝﺎن ﻣﻊ ﲢﺎﻛﻤﻬﻢ إﱃ ﻏﲑ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ زﻋﻢ ﺑﺎﻃﻞ وادﻋﺎء ﻣﺘﻨﺎﻗﺾ‬
.‫ ﰒ ﻳﺰﻋﻤﻮن ﻣﻊ ذﻟﻚ أ ﻢ ﻣﺆﻣﻨﻮن ﺑﺸﺮع اﷲ‬،‫اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻫﻮ ﻛﻞ ﻣﺎ ﻋﺪا ﺷﺮع اﷲ‬
„Rekao je Uzvišeni Allah: Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i što je objavljeno prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu a naređeno im je da zanevjeruju u njega, a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu. En‐Nisa' 60 Ovaj ajet je poput onoga prije njega. U njemu se negira iman onom koji se tehakumi nečem drugom mimo Allahovog šerijata i o tome da je njihova tvrdnja imana uz tehakum nečem drugom mimo šerijata neispravna i kontradiktorna tvrdnja, jer kako da se tehakume tagutu, a on je sve mimo Allahovog zakona, a zatim pored toga da tvrde da vjeruju u Allahov zakon!?450 Kaže: ،‫ وﻟﻮ ﺣﺼﻞ ﻣﻨﻪ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﻟﻪ ﰲ اﻟﻈﺎﻫﺮ‬،‫ﻷن اﳌﺆﻣﻦ ﻻ ﳝﻜﻦ أن ﻳﺮﺿﻰ ﲝﻜﻢ ﻏﲑ ﺣﻜﻢ اﷲ ﻋﻠﻰ اﳊﻘﻴﻘﺔ‬
‫ﻀﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َوَر ُﺳﻮﻟُﻪُ أ َْﻣ ًﺮا أَن ﻳَ ُﻜﻮ َن‬
َ َ‫ } َوَﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﻤ ْﺆِﻣ ٍﻦ َوﻻ ُﻣ ْﺆِﻣﻨَ ٍﺔ إِ َذا ﻗ‬:‫ وﳍﺬا ﻗﺎل اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬.‫ﻟﺸﻬﻮة أو ﳓﻮﻫﺎ‬
ِ ‫ﻟَﻬﻢ اﻟ‬
‫ ﻓﺎﻟﺮﺿﻰ ﺑﺪﻳﻦ اﷲ واﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﺷﺮط ﻓﻲ ﺗﺤﻘﻴﻖ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ‬.[36/‫ْﺨﻴَـ َﺮةُ ِﻣ ْﻦ أ َْﻣ ِﺮِﻫ ْﻢ{ ]اﻷﺣﺰاب‬
ُُ
.‫اﻟﺬي ﻻ ﻧﺠﺎة ﺑﺪوﻧﻪ‬
Apsolutno nepoznato i skriveno, a to je ono što zna samo Uzvišeni Allah. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 46 449
450
EBU MUHAMMED
279 „Jer nemoguće je da mu’min bude zadovoljan451 zakonom (presudom) nekog drugog mimo Allaha u suštini, čak i da se od njega dogodi vanjska mukhalefeh,452 zbog strasti i slično. Zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome nahođenju postupaju… El‐Ahzab 36 Dakle, zadovoljsto Allahovim dinom453 i tehakum njemu je uvjet za ostvarenje aslud‐dina, bez kojeg nema uspjeha.“454 Sa vanjskom „mukhalefeh“, tj. postupanjem suprotnim šerijatu kojim se ruši obavezna potpunost tevhidul‐hakimijjeta, autor misli na mali kufr a ne na opis velikog kufra, koji prema Nusretu i Bilibaniju ako se uradi jedanput i slično, ali iz strasti uz ostale „novotarske uvjete“, ne izvodi iz vjere. Spominjući „zadovoljstvo“, koje je rukn srčanog pridržavanja, i tehakum, koji je rukn vanjskog pridržavanja (iltizāma), autor ne želi reći da onaj koji je zadovoljan samo sa Allahovim zakonom i mrzi sud taguta a zatim se tehakumi tagutu, nije srušio aslud‐din, već je cilj autora da objasni da je vanjsko pridržavanje samo šerijata uvjet za ostvarenje aslud‐dina, što se u pogledu djela ruši kako tehakumom tagutu, koji je djelo, tako i okretanjem od tehakuma šerijatu, tj. kufrom tevelli, koji ulazi u oblast apsolutnog ostavljanja, i to je kufr, kao što je ostavljanje rukna ili kategorije djela veliki kufr, uz podsjetnicu da svaki veliki širk neminovno ukazuje na nevjerničko ostavljanje, jer onaj koji upadne u veliki širk je time ostavio tevhid. Na ovo upozoravam jer ima puno bolesnih srca koji se igraju sa govorom Allaha i Njegovog Poslanika, kao i sa govorom ljudi. Sami sebi štete! Govoreći upravo o tome da čovjek neće biti musliman kod Allaha ako odbije pridržavanje samo šerijata, hukmom i tehakumom, ili ne ostavi pridržavanje tagutskog zakona, hukmom ili tehakumom, bez obzira na njegovo srčano uvjerenje, i u kontekstu govora o nekim Židovima koji su ispoljavali svoje vjerovanje u to da je Muhammed, ., Allahov poslanik, ali se nisu htjeli povinuti njegovom putu, autor kaže: 451
Ko god se tehakumi tagutu zadovoljan je tim djelom iako ne mora značiti da voli njegov zakon i da mrzi Allahov, i on je ili zadovoljan sa tagutskim zakonom ili nije zadovoljan samo šerijatom onako kako mu je Allah naredio, a autor ne želi tekfir počinioca tehakuma tagutu uvjetovati srčanim nevjerstvom jer je to put džehmija i ekstremnih murdžija. 452
Postupanje suprotno naređenom. 453
Ovo je jedan od opisa koji je rukn u nutrinskom pridržavanju šerijata, a tehakum se tiče vanjštine. 454
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 47. 280 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Mnogi su potvrdili istinitost Allahovog Poslanika, ., i to posvjedočili i priznali, i on im pored toga nije presudio islamom zbog nepostojanja zadovoljstva sa šerijatom, i pokornosti njemu i slijeđenja455 Poslanika, .. Primjer za to je predaja Safvana b. 'Assala, koji kaže: „Jedan Židov reče svom prijatelju: „Hajd' sa nama kod ovog vjerovjesnika!“. Njegov prijatelj reče: „Nemoj govoriti da je vjerovjesnik, jer ako te čuje imaće četiri oka“, pa su došli Allahovom Poslaniku, ., i upitali ga o devet jasnih znakova, pa im je odgovorio: „Ne pridružujte Allahu ništa, ne kradite, ne činite blud, ne ubijajte onoga čije je ubistvo Allah zabranio osim s pravom, nemojte nevinog privoditi vladaru, nemojte činiti sihr, ne jedite kamatu, ne optužujte čednu ženu za blud, i ne bježite sa bojnog polja, i vama posebno Židovi, da se ne ogriješite o dan subote.“, pa mu poljubiše ruke i noge i rekoše: „Svjedočimo da si vjerovjesnik!“ Reče: „Šta vas sprečava od moga slijeđenja?“ Rekoše: „Davud je zamolio da u njegovom potomstvu uvijek bude vjerovjesnika i bojimo se da nas ne ubiju Židovi ako bismo te slijedili.“ Kaže autor: ‫ ﻟﻜﻦ ﳌﺎ ﱂ ﻳﻘﺒﻼ اﺗﺒﺎﻋﻪ واﻻﻟﺘﺰام‬،‫ وﺷﻬﺎد ﻢ ﻟﻪ ﺑﺄﻧﻪ ﻧﱯ‬،‫ﻓﺎﻧﻈﺮ إﱃ ﺗﺼﺪﻳﻘﻬﻢ ﻟﻠﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
،‫ ﺑﻞ ﺑﻘﻴﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﻔﺮﳘﺎ اﻷﺻﻠﻲ‬،‫ﲟﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ ﻣﻦ ﺷﺮع ﱂ ﳛﻜﻢ ﳍﻤﺎ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﺑﺎﻹﺳﻼم‬
‫ﻓﺪل ذﻟﻚ ﻋﻠﻰ أﻧﻪ ﻻﺑﺪ ﻓﻲ ﺗﺤﻘﻴﻖ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻊ اﻋﺘﻘﺎد أن دﻳﻦ اﷲ ﺣﻖ ﻣﻦ ﻗﺒﻮﻟﻪ واﻟﺮﺿﻰ ﺑﻪ و‬
.‫اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ وﺣﺪﻩ‬
„Pogledaj u njihovo vjerovanje u istinitost Poslanika, ., i njihovo svjedočenje da je on vjerovjesnik, ali s obzirom da nisu prihvatili njegovo slijeđenje i pridržavanje (iltizām) onoga čime je došao od zakona, Poslanik, ., im nije presudio islamom. Oni su ostali na svom osnovnom kufru (kufr asli). To upućuje na to da je za ostvarenje aslud‐dina uz uvjerenje da je din Allaha istina, potrebno njegovo prihvatanje, zadovoljstvo njime, i tehakum njemu, jedino.“456 Dakle tehakum jedino šerijatu je od aslud‐dina i ulazi u uopšteno vanjsko pridržavanje (iltizām) Allahovog zakona, koji se ruši istikbarom457 ili širkom458 koji biva tehakumom tagutu. Tevhida pokornosti i slijeđenja. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 48 Oholjenjem pred tehakumom šerijatu. 458
Pridruživanje nekog drugog Allahu u onome što je specifično za Njega. 455
456
457
EBU MUHAMMED
281 Mes'ele: a) Uopšteni tasdiq (vjerovanje u istinitost) i iltizām za sobom neminovno povlače vjerovanje u istinitost svake jedinke vjerskih obavijesti, i pridržavanje svake naredbe ili zabrane koju vjernik sazna. b) Činjenjem velikih grijeha ili malog kufra i ostavljanjem obaveza čije ostavljanje za sobom ne povlači tekfir, se ruši obavezna potpunost iltizāma šerijata a ne njegova osnova. Kaže: :‫ اﻻﻟﺘﺰام اﻟﻈﺎﻫﺮ‬.٢
‫ﻻﺑﺪ ﻣﻦ اﻟﺘﻨﺒﻴﻪ ﻫﻨﺎ إﱃ أن اﻟﻐﺎﻳﺔ ﻣﻦ اﻟﻜﻼم ﻋﻦ اﻻﻟﺘﺰام اﻟﻈﺎﻫﺮ وﻛﻮﻧﻪ ﻣﻦ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ ﻫﻲ ﺑﻴﺎن اﳊﻜﻢ‬
‫ واﺷﱰاط ﺗﻼزم‬،‫ ﻋﻨﺪ اﻟﻜﻼم ﻋﻦ ﺣﻘﻴﻘﺔ اﻹﳝﺎن‬،‫ ﻛﻤﺎ أﲨﻊ ﻋﻠﻴﻪ أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ واﳉﻤﺎﻋﺔ‬،‫اﻟﺸﺮﻋﻲ ﳍﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ‬
.‫اﻟﻈﺎﻫﺮ واﻟﺒﺎﻃﻦ‬
„2. Vanjsko pridržavanje: Neophodno je napomenuti da je cilj govora o vanjskom pridržavanju i njegovom bitku od aslud‐dina da se objasni šerijatski propis za ovo pitanje onako kao što se u pogledu njega složio (idžma') ehlus‐sunneh vel‐džema'ah kod govora o suštini imana i uvjetovanju neminovne uzročne povezanosti (telazum) između vanjštine i nutrine.“ Dakle, ovo je predmet idžma'a kod ehlus‐sunneta i džema'ata. Kaže: ‫ﻓﻜﻞ ﻣﺴﻠﻢ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳﻜﻮن ﻋﺎﳌﺎ ﲟﺪﻟﻮل اﻟﺸﻬﺎدﺗﲔ ﻣﻦ ﺟﻬﺔ دﻻﻟﺘﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺗﻮﺣﻴﺪ اﷲ واﻻﻟﺘﺰام اﺠﻤﻟﻤﻞ‬
‫ ﻟﻜﻨﻪ ﻣﻊ ذﻟﻚ ﻗﺪ ﳚﻬﻞ ﺑﻌﺾ ﻣﻈﺎﻫﺮ اﻟﺸﺮك أو ﻳﻌﻤﻞ ﻣﺎ ﻫﻮ ﻣﻨﺎﻗﺾ ﻟﻼﻟﺘﺰام ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﺟﺎﻫﻼ‬,‫ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ‬
.‫أو ﻣﺘﺄوﻻ ﻣﻦ ﻏﲑ ﻗﺼﺪ إﱃ ﻣﺎ ﺑﻪ اﻟﻜﻔﺮ ﻋﻠﻰ اﳊﻘﻴﻘﺔ‬
„Neophodno je da svaki musliman zna značenje dva šehadeta sa strane njihovog ukazivanja na tevhid Allaha i uopšteno pridržavanje šerijata, ali je moguće da uz to ne zna neke oblike širka ili da iz neznanja ili te'vila radi nešto što ruši pridržavanje šerijata, bez namjere onoga čime biva kufr u suštini.“459 Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 74‐75 459
282 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Željeno oblicima širka smo pojasnili. Ono što ruši uopšteno pridržavanje šerijata, a u njemu se može opravdati neznanjem, obuhvata, npr., ohalaljivanje nekih zabranjenih stvari i obratno, uz uvjerenje da je to od Allahovog zakona a ne slijeđenje tagutskog zakona što je osnova suštinskog širka, a ko god to uradi uzimajući taguski zakon za sudiju (tahkimut‐tagut) imao je namjeru činjenja djela koje se u suštini ne može sastati sa aslud‐dinom, makar to i ne znao, jer je uzimanje tagutskog zakona za sudiju veliki kufr a za tekfir se ne uvjetuje da čovjek ima namjeru da postane kafir. Uopštenim pridržavanjem šerijata se misli na pridržavanje njega „jedinog“ kao što je prije nekoliko redova rekao o tehakumu, jer se pojmom „'ibadet“ u Kur'anu misli na 'ibadet „jedino“ Allahu u kojeg ulaze pojmovi hukma, tehakuma, pokornosti, slijeđenja, ljubavi, oslonca, straha, nade i slično od opisa koji sačinjavaju suštinu osnove imana, a učenjaci su značenja riječi El‐Ilāh (Bog) uzeli iz Allahove Knjige nakon spoznaje arapskog jezika, jer je Uzvišeni Allah u Knjizi, od početka do kraja, detaljno objasnio značenja koja ulaze u sveobuhvatnost pojma 'ibadet u uopštenom smislu, kao i njegove vrste i jedinke koje se tiču nutrine i vanjštine. Kaže: „Kufrur‐redd (kufr odbijanja) Uvod: Neophodno je za ostvarenje imana u Poslanika, ., i ono čime je došao da vjerovanje u njegovu istinitost i uopšteno pridržavanje šerijata, nutrinom i vanjštinom. Kao što za ostvarenje imana nije dovoljno puko ostvarenje pridržavanja šerijata bez vjerovanja u istinitost (tasdiq), isto tako puki tasdiq nije dovoljan bez ostvarenja uopštenog pridržavanja. To zbog toga što priznanje da je Muhammed Allahov Poslanik za sobom povlači prihvatanje onoga čime je došao, tasdiqom i povinutošću,460 jer u pogledu prihvatanja onoga čime je došao, ., je dovoljno puko uvjerenje i tasdiq, a što se tiče „traženja“ (taleba)461 tu je uz tasdiq potrebno ostvarenje pridržavanja kao što je Uzvišeni rekao: Nismo nijednog poslanika poslali osim da bi mu se pokoravalo Allahovom dozvolom. En‐Nisa' 63 460
Pokornošću. Ovdje je vanjsku pokornost nazvao „prihvatanjem“! Traženja rađenja djela ili ostavljanja zabranjenog od strane Zakonodavca. 461
EBU MUHAMMED
283 Prema tome, kufrur‐redd može biti ili tjeranjem u laž (tekdhib) i ohalaljivanjem koje ruši tasdiq, ili okretanjem (et‐tevelli) i izbjegavanjem (i'irad) koje ruši pridržavanje, svejedno radilo se o nutrinskom ili vanjštinskom pridržavanju. Sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon uspostave poslaničkog argumenta i njegove istaknutosti pojedincu, u smislu da njegovo tjeranje u laž462 i ohalaljivanje i upadanje u ono što ruši uopšteno pridržavanje ne bude zbog te'vila i šubhe kojom bi mogao biti opravdan.“463 Ovaj citat nam je puno važan, jer u njemu autor dobro objašnjava da nema osnove islama bez uopštene vanjske pokornosti Allahu i da njen nestanak znači nestanak islama kao i nestanak srčanog odnosno nutrinskog pridržavanja. Zatim je spomenuo neke vrste kufra kojim se ruši srčano ili vanjsko pridržavanje. Tjeranje u laž i ohalaljivanje ruše 'aqidetsko srčano a okretanje464 i izbjegavanje465 su opisi koji se tiču praktičnog tevhida. Što se tiče kako djela srca tako i djela tjela, i ovi opisi ruše osnovu srčanog i vanjskog pridržavanja (iltizāma), jer između djela tijela i djela srca postoji neminovna uzročna povezanost kao što postoji između govora jezika i govora srca, tj. njegove 'aqide. U srcu onoga koji upadne u jasan vanjski kufr neminovno mora nestati imana, bilo da se tiče djela srca bez kojih nema imana ili se tiče 'aqide srca a nestanak djela srca je neminovan dokaz nestanka korisnog vjerovanja srca. Riječi autora „I sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon uspostave poslaničkog argumenta i njegove istaknutosti pojedincu“ se ne smiju apsolutno shvatiti u ovom smislu, jer se tiču detaljnih propisa vjere a ne njene osnove a i sam autor se slaže da je onaj koji utjera tevhid u laž ili ohalali suštinski širk kafir bez obzira na uspostavljenost argument. Autor ovdje govori o osobama koje su upale u vidove rušenja uopštenog pridržavanja bez namjere tahkima i pokornosti tagutskom neovisnom vjersko‐zakonskom htijenju. Tj. o onima koji neke suprotne propise iz neznanja pripisuju šerijatu, čiji islam se ne smije negirati sve dok se nad njima ne uspostavi argument. S time što se na riječi autora dodaje da je moguće da osoba upadne u nevjerstvo neznanja, uz uspostavu argumenta nad njom, a to biva onda kada se suprotstavljanje dogodilo u opšte poznatoj mes'eli uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti saznanja, što znači 462
Na ar. et‐takdhib. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 137 Na ar. et‐tevelli. 465
Na ar. el‐i’irad. 463
464
284 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA da je greška nevjerstvo onih nad kojima je uspostavljen argument ograničiti samo na kufr 'inata i spomenute vrste nevjerstva koje ulaze u njega. Obrati pažnju da je kod autora kufr okretanja i kufr izbjegavanja sam po sebi veliki kufr u vanjskim djelima, bez obzira na srce,466 a to će nam trebati kada budemo došli do jedne mes'ele u tehakumu, u kojoj ćemo pokušati da ga izvučemo iz greške, gdje ću, ako bi se pretpostavilo da je želio ružno značenje, dotičnu grešku i nepotpunost između ostalog dokazti ovim njegovim temeljom. I neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova! Dalje kaže, govoreći o propisivanju zakona i suđenju tagutskim zakonom, spominjući mezheb „murdžija“ – a vjerujem da autor puno griješi u nazivanju određenih ljudi murdžijama kao i njegov mentor što ću objasniti na odgovarajućem mjestu – koji propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje tagutskim zakonima ne smatraju velikom kufrom i širkom, misleći najvjerovatnije na Albanija i njegove sljedbenike širom svijeta: „Drugo: Suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio: Murdžije kao što nisu napravile razliku između suprotnog postupanja (mukhalefeh) ostavljanjem kategorije (džinsa) djela i suprotnog postupanja ostavljanjem nekih djela, isto tako ovdje nisu napravili razliku između suprotnog postupanja činjenjem grijeha i suprotnog postupanja pridržavanjem nečeg drugog mimo šerijata propisivanjem zakona mimo Allaha, pa su sve to učinili grijehom, a zatim su na to nadovezali da onaj koji propiše zakon mimo Allaha i promjeni propise šerijata ne postaje kafirom svojim djelom, jer njegovo djelo kod njih nije kufr, već se uvjetuje ohalaljivanje, kojim se pojedincu ne može presuditi osim kada ga ispolji govorom, ne pukim prkošenjem ('inatom) i suprotnim postupanjem djelom. Pored grozote mišljenja da onaj koji ostavi kategoriju djela ne postaje kafirom, mišljenje da propisivanje zakona mimo Allaha nije kufr je još groznije.“467 Nakon ovoga je govorio o opasnosti te greške zbog toga što se za tagutijjet vladara i njegovog zakona veže puno propisa iz različitih fikhskih poglavlja. Ono u čemu se ne slažemo sa autorom u ovom citatu je njegovo uvjerenje da je onaj koji kaže da je propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje njima mali kufr musliman i da se takvi ljudi nazivaju murdžijama. Osnova je, nakon svega što je prethodilo, da su takvi ljudi kafiri jer se nisu odrekli od velikog širka i nisu učinili 466
Ali za sobom neminovno povlači ove dvije vrste nevjerstva u djelima srca. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 162 467
EBU MUHAMMED
285 kufr u njega te da je ogroman zulum porediti ih čak i sa ekstremnim džehmijama jer su oni takve tekfirili u vanjštini, uz postojanje razilaženja među njihovim grupacijama u pogledu suštinskog kufra. O tome ću govoriti u drugom dijelu knjige kada budemo detaljno raspravljali pitanje tekfira mušrika i da li je on uvjet za ispravnost aslud‐dina ili ne. Očigledno je da su mnogi pisci danas bili pod raznim pritiscima i da im je bilo teško da se suprotstave onome što je prošireno među ljudima i da presude Allahovim propisom nad svojim velikanima i onim koje široke mase neznalica vole i okivaju ih u zvijezde pa se sav govor okreće oko toga da se određeni ljudi po svaku cijenu ostave u islamu. Jednostavno, ne postoji „šubha“ ili govor uleme u kojem im se prividi neki dokaz za njih a da ne pohrle za njim, tumačeći ga po svom ćefu. Kaže: „Zatim ostavljanje kategorije djela, ako zamislimo da se može dogoditi, nije osim puko ostavljanje, a što se tiče propisivanja zakona mimo Allaha to je, dodatno na to što je ostavljanje šerijata i nepridržavanje njega, pridržavanje drugog zakona, pa se sastalo ostavljanje šerijata sa pridržavanjem nečeg drugog mimo njega.“468 Kaže: „Treća razlika je da se ostavljanje kategorije djela – takođe ako bi zamislili njegovo ostvarenje – tiče samo presude pojedincu, a što se tiče propisivanja zakona mimo Allaha, pa kao što se tiče presude nad pojedincem pri kojem se to ostvarilo, ono takođe obuhvata i presudu nad laičkim zakonima, i nad društvima koja sude njime, i razliku između dārul‐islama i dārul‐kufra. Dakle, oblast propisivanja zakona mimo Allaha je opširnija od puke presude pojedincu. Ali pored toga postoje neki koji ne prave razliku između propisivanja zakona mimo onoga što je Allah objavio i suđenja nečim drugim mimo Allahovog zakona u određenom slučaju zbog strasti, uz bitak šerijata osnovom469 kojoj se tehakumi.“470 U zadnjem djelu govori o malom kufru, i njegova izreka za nas ne predstavlja nikakav problem, ali je drugima kušnja. Jer, mi ćemo dokazati da onaj koji u 468
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163 Obrati pažnju kako je rekao da u samoj slici malog kufra postoji osnova pridržavanja šerijata i to je ono što mnogi ne mogu da shvate. Dakle, u ovom slučaju kadija ili vladar ne sude zakonom taguta već sude šerijatom ali su ostavili jedan dio obaveze i učinili jedan vid harama čiju prirodu ću objasniti u poglavlju o malom kufru. 470
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163 469
286 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA određenom pitanju i slučaju upada u mali kufr u istom tom pitanju pri sebi ima osnovu pridržavanja Allahovog zakona, iako u domenu obavezne potpunosti ne sudi Allahovim zakonom, i ove dvije stvari nisu suprotnosti koje se ne mogu sastaviti, jer se radi o dvije različite suštine; osnovi pridžravanja Allahovog zakona čije rušenje znači nestanak vjere u potpunosti, i suprotno postupanje nepravednim suđenjem i presudom, na način koji ruši obaveznu potpunost pridržavanja Allahovog zakona, a ne njegovu osnovu. Zato sam u sklopu svojih predavanja govorio da počinioc malog kufra u istom tom pitanju sudi šerijatu, objašnjavajući da se to odnosi na osnovu, ali da sudi nepravedno, objašnjavajući da se to tiče obavezne potpunosti, a dvije stvari različitih suština se itekako mogu sastati, i ovo je 'aqida ehlus‐sunneta i džema'ata koji vjeruju da je moguće da se sastane osnova imana sa velikim grijesima ili malim kufrom, jer se iman povećava i smanjuje. A onaj, braći poznat, neznalica i nesrećnik je požurio da se pobuni i nasmije mojoj tvrdnji da neko može nepravedno suditi šerijatom, poturajući mi da sam time rekao da je šerijat nepravedan, ne shvatajući suštinu mes'ele, jer se siromah nadojio zabluda raznih Allahovih neprijatelja u ruhu svršenika fakulteta, magistara, doktora i ostalih voštanih figura. Međutim, kod Nusreta i Bilibanija nikad nećeš čuti detaljno razgraničavanje opisa velikog i malog kufra, već se sva razlika svodi na to da je počinioc malog kufra onaj koji presudi suprotno šerijatu jedanput i slično slijedeći svoje strasti, bez kufra ohalaljivanja ili srčanog kufra, tako da ispade da u mes'eli suđenja tagutskim zakonom u vanjskim riječima i djelima ne postoji opis koji je sam po sebi veliki kufr i širk, bez obzira na srce. Allahu moj, osim onoga što kažu u vezi vladara koji je taj zakon nametnuo i učinio ga stalnim, zamjenivši njime zakon i propis Uzvišenog Allaha. Razlog tome je što nisu upućeni preciznom shvatanju opisa velikog kufra i širka. Činjenica je da ostavljanje širka propisivanja zakona mimo Allaha i širka pokornosti, koje priznaju, u bilo kojem mjestu ili vremenu, nisu uvrstili u aslud‐
din, na što ukazuje njihovo buncanje da „tehakum“ ne ulazi u aslud‐din, a smotano tumačenje riječi šejhul‐islama Ibn Tejmijje je vrhunac svega. Ne znam na čemu su danas, jer su vrlo tihi kada se radi o javnoj ispravci stavova. Kaže Qarni: „Prvi slučaj znači odbijanje šerijata i rušenje principa pridržavanja dina i izlazak iz milleta. Što se tiče drugog slučaja, on ne prelazi granicu bilo kojeg grijeha, koji ne ruši aslud‐din, niti je sam po sebi kufr, jer se griješnik pored toga što je suprotno EBU MUHAMMED
287 postupio obaveznom471 pridržavanju, pridržava šerijata, i predan je Allahovom hukmu, i uvjeren da je učinio grijeh. To se nije moguće ostvariti kod onoga koji je promjenio Allahov din i odbio Njegov šerijat i propisao zakon mimo Allaha. Nepravljenje razlike između ova dva stanja je polazište naopakog shvatanja u ovom opasnom pitanju. Oni se drže nekih izreka koje su spomenute u pogledu propisa onoga koji sudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio u određenom pitanju, i da kadija i sudija pri kome se to ostvarilo ne biva kafirom osim uz uvjet ohalaljivanja. Govor selefa o ovom pitanju je ispravan, ali je shvatanje suvremenih murdžija u dokučivanju njegove suštine i opisa za kojeg se veže propis (menat) nepotpuno“472 Rekoh, kao i shvatanje Nusreta i Bilibanija koji porede kadiju muslimana, koji pri sebi ima osnovu pridržavanja šerijata i ruši obaveznu potpunost u dotičnom pitanju, sa osobom koja od taguta hukma traži da riješi spor suđenjem tagutskim zakonom, i koji vjernike u džibta i taguta, od onih koji su dozvolili tehakum tagutu i davanje glasova tagutu smatraju svojom „selefijskom braćom“. Allahulmuste’an! Nakon što je naveo rivajete Ibn 'Abbasa, i dijalog Ebu Midžleza sa haridžijama, te govor braće Mahmuda i Ahmeda Šakira, autor kaže: „Ovim se zna da se onaj koji je uvjetovao ohalaljivanje za kufr onoga koji mijenja propise šerijata, ne može držati onoga što je spomenuto od selefa u tefsiru ajeta; tj. da se njima želi kufr dune kufr, i zulm dune zulm,473 i fisq dune fisq.474 Iako je mišljenje tih selefa samo po sebi ispravno u pogledu onoga o čemu govore,475 ono se prema najispravnijem ne tiče značenja koje se u osnovi želi ajetima. Štaviše, njihov kontekst ukazuje da se se kufrom, zulmom i fiskom u njima želi veliki kufr, veliki zulum i veliki fisk.“476 Kaže: 471
Vidi kako kaže „obaveznom pridržavanju“, a ne kaže „osnovi pridržavanja“! Što znači da čovjek ne sudi tagutskim zakonom niti traži da mu se njime sudi već je ostavio obaveznu potpunost pridržavanja šerijata. Allahulmuste’an! 472
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 163‐164 473
Mala nepravda a ne velika nepravda koja izvodi iz vjere. 474
Malo griješenje a ne veliko griješenje koje izvodi iz vjere. 475
Iz riječi Nusreta i Bilibanija razumiješ da oni otvaraju vrata da je moguće da je Ibn ’Abbas svojim riječima htio reći da je ono djelo koje su radili Židovi zbog kojih je objavljen ajet samo po sebi mali kufr, jer kažu da smo idžtihadom odredili značenje njegovih riječi. Vidi ove smijelosti na Allaha a zatim na najučenije ashabe Allahovog Poslanika, ’alejhisselam! 476
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 165 288 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „S ciljem dodatnog pojašnjenja propisa ove mes’ele i jasnog ukazivanja na to da je propisivanje zakona mimo Allaha kufr koji izvodi iz vjere, i na to da su propisivanje zakona i suđenje drugim šerijatom477 mimo Allahovog kufr, i na razliku između ove mes’ele i mes’ele sudije muslimana koji u određenom pitanju presudi suprotno istini; zbog svega toga neohodno je da prikažemo izreke učenjaka ehlus‐sunneta u ovom pitanju, posebno one čije su riječi i fetve došli kao propis onoga što su u zemljama muslimana doživjeli i vidjeli od tahkima478 nečeg drugog mimo šerijata.“479 Zatim je spomenuo da se to desilo za vrijeme tatarskih osvajanja islamskih država kada su donijeli „Jasik“, i nakon pada „Osmanskog hilafeta“, i raspadanja „zemalja muslimana“ i zapadanja pod zapadnu sekularističku vlast, a zatim povlačenja zapadne kolonizacije u vanjštini uz ostanak različitih laičkih zakona izvorom za tehakum i parničenje u „zemljama muslimana“! Autor kao da ne zna da su njegovi djedovi, učenjaci Nedžda i vojske muslimana, smatrale Osmansku državu darom kufra a stanovništvo sa aspekta uopštenosti nemuslimanima, ili se ovdje radi o namjernim potezima?! Isti slučaj imamo i sa vođama Kaide koji sigurno znaju stav učenjaka Nedžda u pogledu Osmanske države, kao što znaju i njeno stanje, ali je neprestano nazivaju islamskim hilafetom pod izgovorom da se učenjaci ne smiju slijediti u svemu. Rekoh, to je riječ istine kojom se željela laž. Allahulmuste’an! Kaže: „Propis određene osobe: „Stanje onoga koji se pridržava (iltezeme) nečeg drugog mimo šerijata svejedno bio mušerri'i (propisivač) ili sudija (hakim)480 ne izlazi iz tri mogućnosti: Prvo: da ne zna za obavezu pridržavanja šerijata i tehakuma pred njim.481 Drugo: da to zna, ali namjerno odbija482 šerijat, ne kao neznalica ni mute'vvil. 477
Vidi kako je rekao „drugim šerijatom“! Od uzimanja tagutskih zakona za zakon i taguta za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 167 480
Autor propisivača zakona mimo Allaha i sudiju tagutskim zakonom naziva onim koji se pridržava nečeg drugog mimo šerijata. 481
Samo pred njim kao što je rekao na drugim mjestima. 482
Iz riječi „odbija“ se razumije da autor presudu osobe koja namjerno presudi tagutskim zakonom tretira odbijanjem Allahovog zakona kojim je trebao presuditi. To je bez sumnje ispravno zbog toga što je kada se govori o sudijama osnova da oni presuđuju uz svojstvo obaviještivača o zakonu i uz namjeru tahkima istog. 478
479
EBU MUHAMMED
289 Treće: da zna za obaveznost pridržavanja šerijata, ali ne zna da njegovo djelo oponira osnovi pridržavanja šerijata zbog toga što ne zna šerijatski propis u tome, tako da njegovo djelo ne biva odbijanjem njega (redd), ili iz te'vila, ne namjeravajući odbijanje (redd) Allahovog zakona kad bi znao za njega.483 Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi484 Poslanika, . i da se pridržava njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij.485 Jer uvjet ostvarenja šehadeta da je Muhammed Allahov Poslanik je da zna njegovo značenje koje se ogleda u vjerovanju (tasdiq) u Poslanika, ., i pridržavanju (iltizām) šerijata, uopštenim vjerovanjem i pridržavanjem koji za sobom povlače detaljno vjerovanje i pridržavanje. U ovoj stvari se niko ne opravdava neznanjem i te'vilom ili prisilom.486 Otuda kod pojedinca se neće ostvariti suštinski islam osim time i na ahiretu neće uspjeti ako ga ne ostvari.487 Ali mi to, kada je u pitanju stanje pojedinca, ne znamo samo na osnovu vanjskog djela, jer on kao što je moguće da bude džahil o obaveznosti pridržavanja šerijata za ostvarenje aslud‐dina, moguće je i da ne bude neznalica, pa će presuda u tome ostati vezana za suštinu,488 osim ako to ne saznamo putem obavijesti pojedinca o sebi ili putem njegovog priznanja, tako da ne ostaje nijedna druga mogućnost osim da je neznalica o suštini uvjetovanosti pridržavanja šerijata za aslud‐din. Što se tiče onoga koji nije neznalica u pogledu obaveznosti pridržavanja šerijata za ostvarenje aslud‐dina ‐ kao što se to očekuje od svakog koji priznaje (potvrđuje) islam – i koji odbije489 šerijat namjernim pridržavanjem nečeg mimo njega on je kafir, i tu se ne gleda je li ohalalio ili ne, je li zanijekao ili ne.490 483
Ovdje se misli na muslimana koji vjeri islam pripiše propis koji nije od nje, misleći da je od nje, jer se muslimani ne razilaze u pogledu toga da je onaj koji ima namjeru tahkima zakona svega što sudi neovisno od Allaha mušrik i kafir, bez obzira na oblik i opis dotičnog propisa. 484
Da slijedi samo Poslanika! 485
Kafir u osnovi koji nikad nije ušao u islam, poput onog starog licemjera koji je svojim neznanjem o obaveznosti pridržavanja samo šerijata hukmom i tehakumom dokazivao da „tehakum“ ne ulazi u aslud‐din. 486
Zato što se radi o neznanju, jer te niko ne može prisiliti na neznanje. Isto tako te niko ne može prisiliti da srcem uradiš kufr a riječi autora se moraju shvatiti u tome značenju, zbog toga što je opšte poznato da je ikrah tj. prisila prepreka tekfira, s time što postoji razilaženje među učenjacima da li se ona tiče samo riječi ili važi i za djela. 487
Ovo je još jedan dokaz da pridržavanje samo šerijata hukmom i tehakumom i odricanje od velikog širka hukma i tehakuma ulazi u aslud‐din bez kojeg se ne dobije ime i opis islama i bez kojeg se ne ulazi u Džennet. 488
U tom slučaju samo Allah zna da li osoba posjeduje znanje o obaveznosti pridržavanja samo šerijata ili prema tome će mu presuditi na ahiretu ako na tome umre, a nama ostaje vanjština. 489
Svako ko uzme šejtanski zakon za sudiju je kafir tim djelom a ti to djelo neminovno ukazuje da on odbija šerijat. Autor ovdje govori o muslimanu koji „namjerno“ uzme suprotan zakon za sudiju u nekom pitanju. 490
Ko namjerno propisuje mimo Allaha ili namjerno sudi drugim zakonom ili traži da mu se sudi je kafir mušrik istim tim djelom bez obzira na ono što je u njegovom srcu. Tako da Nusret, Bilibani i ostali vodiči klape svoje uvjete „jedanput i slično“ i „slijedivši strasti“ mogu da okače mačku o rep! Hasbunallah ’alejhim ve ni’mel‐vekil! 290 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovaj opis je predmet spora između ehlus‐sunneta i murdžija.491 Dakle, radi se o sporu u pogledu presude nad pojedincem,492 koji je rezultirao iz spora u pogledu suštine imana i kufra u šerijatu, onako kao što je prethodno objašnjeno. Što se tiče onoga koji zna za obaveznost pridržavanja šerijata za ostvarenje šehadeta da je Muhammed Allahov Poslanik, a pri kojem se u vanjštini ostvarilo suprotno postupanje pridržavanjem nečeg drugog mimo šerijata, ali ne u smislu odbijanja šerijata već možda zbog toga što misli da njegovo djelo ne ruši suštinu pridržavanja;493 eh ovdje je neophodno uspostaviti argument nad pojedincem i odgovoriti na njegovu šubhu dok ne sazna da je ono što je uradio odbijanje šerijata. Pa ako ustraje na svom djelu kafir je, jer ga tada nije uradio osim odbijajući šerijat i to je menat kufra ovdje“494 Iz njegovog riječi: „Pa ko ne zna da mu je obaveza da slijedi Poslanika, . i da se pridržava njegovog šerijata uopšteno takav je kafir aslij“ se vidi nevjerstvo onog pokvarenjaka koji dokazajući da tehakum nije od aslud‐dina kaže da je on dok je bio mlađi valjda znao da mu je Allah Bog ali nije znao da se mora pridržavati samo šerijata, hukmom i tehakumom,495 a dokaz da to nije od aslud‐
dina je „njegova fitra“. Ova novotarija dokazivanja aslud‐dina sa fitrom se mora u korijenu sasijeći, da Allah sačuva, jer ljudi preko „fitre“ propisuju zakon i vjeru mimo Allaha a da toga nisu ni svjesni. Ovdje govorim o osobi koja se u javnosti predstavlja sa prefiksom profesora iako ima završenu samo prištinsku medresu, i što je najodvratnije, njegova „braća selefije i mudžahidi“ to sve gledaju i dopuštaju. Allahulmuste’an! Imaju takođe još jednog koji se u javnosti predstavlja kao profesor a koji je završio tri godine fakulteta u Jordanu, pa je istjeran zbog jedne stvari koju neću spomenuti. Bitno mi je samo da istaknem o kakvom kovu ljudi se radi kako u vjerskom tako i u opšte cijenjenom ljudskom smislu. 491
Stare murždije kažu da opis nije lično veliki kufr ali ukazuje na srčani kufr poput svjedočenja svjedoka o nečemu, ne putem uzročne povezanosti, i tekfire onoga koji u njega upadne. Allahulmuste’an! Ovi danas, koji ne tekfire tagute hukma, nisu murdžije zato što nisu muslimani, jer nisu izvršilii kufr u taguta. 492
Kod presude nad pojedincem postoje još neki precizni opisi koji se u određenim okvirima mogu uzeti u obzir, a koje ću spomenuti kasnije, inšaAllah. 493
Ovo se tiče osobe koja iz neznanja ili te’vila pripiše šerijatu nešto što nije od njega, a ne čovjeka koji namjerno uzima drugog za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona. 494
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 171‐172 495
Ovo je dokaz da nije znao da mu je Allah Bog, osim ako misli da je znao da mu je Allah Stvoritelj kao što su vjerovali mušrici arapa i kao što vjeruje Iblis, a posljednji zna bez imalo sumnje da samo Allah zaslužuje hukm i tehakum. EBU MUHAMMED
291 Naravno, riječi autora obuhvataju i Nusreta i Bilibanija koji ne vjeruju da je uopšteno pridržavanje šerijata, nutrinom i vanjštinom, hukmom i tehakumom,496 uvjet za ispravnost aslud‐dina u bilo kojem mjestu ili vremenu, s obzirom da je Allah Taj koji je opisao i ograničio značenje islama, koje važi za svakog i zauvijek. Njihov „dokaz“ kao što si vidio su riječi šejhul‐islama u „Minhadžu“ i druge gluposti koje su od svojih „šejhova“ naučili metodom „iz usta u usta“ a mi smo „samouka džehennemska paščad“. Neka je Allahovo prokletstvo nad demagogijom, manipulacijom i laganjem! Dalje, nema sumnje da autor griješi kada kufr onoga koji se „pridržava“ drugog zakona mimo šerijata vraća samo na opis odbijanja šerijata. To se može reći u pogledu čovjeka koji je šerijatu pripisivao propise koji nisu od njega a nad kojim se ostvario argument i nestala šubha i koji u tome ustraje. Takav je kafir kufrom prkošenja ili bilo kojom vrstom kufra koja ulazi u kufr prkošenja. Ali čovjek takođe može biti kafir kufrom kazne ako pogriješi u opšte poznatoj mes'eli uz uspostavljenost argumenta postojanjem mogućnosti saznanja iako je neznalica i njegove šubhe nisu uklonjene, i nije imao namjeru odbijanja šerijata. U pogledu tekfira kufrom kazne u opšte poznatim mes'elama, gdje je neznalica sam kriv za svoje neznanje, je Ibnul‐Qajjim prenio nama svima poznat idžma' ehlus‐
sunneta u svojoj knjizi „Tariqul‐hidžretejn“. A u pogledu osoba koje u osnovi imaju namjeru tahkima tagutskog vjersko‐
zakonskog htijenja, tj. njegovog zakona, neovisno od Allahovog, je istina da se kaže da je uzrok njegovog kufra „pridržavanje i prihvatanje drugog zakona“, što je samo po sebi suštinski veliki širk, bilo da se radi o hukmu ili tehakumu, ali kažemo da to „pridržavanje drugog zakona“ neminovno i stalno ukazuje na nevjerničko ostavljanje pridržavanje tevhida Allaha u hakimijjetu, nutrinski ili vanjštinski, a autor je lično konstatovao da pridržavanje samo šerijata, nutrinski i vanjštinski ulazi u aslud‐din, i da onaj koji ga nije ostvario nije musliman bez obzira na uspostavu argumenta. Ako ovaj opis naziva „kufrom odbijanja“ onda bi jedina zamjerka bila u tome što vjerujem da je pogriješio u imenu ove vrste kufra, s obzirom da se nevjerstvo odbijanja više tiče odbijanja poslaničkog argumenta ili nepridržavanja istog, a ne rušenja tevhida neovisnim propisivanjem zakona mimo ili uz Allaha ili neovisnog suđenja prije uspostave argumenta, i tehakuma istim na isti način. Svakoj osoba koja ne bude shvatila vrste kufra i opise za koje se vežu propisi prijeti opasnost da iz riječi autora ove knjige i drugih izvuku propise koji mu nisu 496
Tevhidom u njima! 292 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA padali na pamet, postavljajući svoje privatne uvjete za ostvarenje odbijanja šerijata, kao kada bi iz njegovih riječi shvatili tekfir samo onih koji su šerijat zamjenili laičkim zakonima i iste učinili obaveznim i njima vladaju i obavezuju na tehakum njima, a to nije uvjet za ostvarenje minimuma značenja velikog širka u propisivanju zakona, suđenju (hukmu) i tehakumu. Jer, počinioc svakog kufra je kafir, poput psovača, iako psovanje nije uzeo za svoj din, ili čak vjeruje da je psovanje vjere zabranjeno ili mrzi psovanje vjere ali ga radi zbog prolaznih stvari ovog svijeta koje više voli i slično. Zato kažemo da činjenica da su taguti današnjice postavili zakone, ispisali knjige o njima, koje su učinili njihovim izvorima, sa redoslijedom, obavezujući druge na njih i slično, mimo toga što je jasan veliki širk i kufr, ukazuje na dodatak u kufru a to je da oni u njih zaista vjeruju i da ih smatraju lijepim i pravednim, ili čak boljim od šerijata. Dakle, nemoguće je da to neko uradi a da smatra da je šerijat ljepši, savršeniji, pravedniji i slično, i da u svom srcu ima osnovu potčinjenosti i prihvatanja Allahovog dina. Ali to ne znači da ne postoji opis velikog kufra i širka u hukmu i tehakuma u djelima koji je na manjem stepenu od spomenutog. Ovako se razumiju riječi učenjaka! Zaključak je da nema islama bez uopštenog pridržavanja (samo) Allahovog zakona, nutrinom i vanjštinom, što počinje iz znanja srca, a završava na ostvarenju toga djelima srca i udova, i ostavljanjima srca i udova. Ako čovjek nikad nije čuo za Allahov objavljeni zakon ne smije se „pridržavati“ šejtanskog zakona i nečijeg od pokornosti Allahu neovisnog htijenja, jer je to veliki kufr i širk u bilo kojem stanju. U toj situaciji će postupiti poput kadije koji ne zna detaljne islamske propise te će na osnovu onoga što je spoznao od Allahovih osobina i djela idžtihadom pokušati doći do onoga čime bi Allah mogao biti zadovoljan, ali ne u svojstvu neovisnog propisivača zakona mimo Allaha, već u svojstvu otkrivača Allahovih propisa i sprovođenja onoga što za sobom povlači Njegov Rububijjet i Uluhijjet, odnosno Gospodarstvo i Božanstvo, jer ljudska vrsta ne može živjeti bez nekog vida naredbe i zabrane. Ovo smo, hvala Allahu, objasnili na našim predavanjima o tehakumu. Ogromna je greška skupine o kojoj govorimo kad' bi samo znali! ’Ali El‐Hudajr, da ga Allah uputi onome čime je zadovoljan, govoreći o greški u pogledu naziva nekih vrsta nevjerstva uz uvjerenje da je vanjska riječ ili djelo lično uzrok i razlog kufra, kaže: ‫ ﺳﻮف ﻧﺘﻜﻠﻢ إن ﺷﺎء اﷲ ﺑﻌﺪ أﺳﻄﺮ ﻋﻦ‬: ‫ﻗﺎﻋﺪة ﻛﺒﺮى ﰲ ﲢﺪﻳﺪ ﻧﻮع اﻟﻌﺒﺎدة اﻟﱵ ﺻﺮﻓﺖ ﻟﻐﲑ اﷲ‬
‫ أ ـ أن‬:‫ ﻟﻜﻦ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳُﻌﺮف أن ﻫﻨﺎك ﻗﻮاﻋﺪ ﰲ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ وﻫﻲ‬،‫اﻟﻌﺒﺎدات وﲢﺪﻳﺪ ﻣﺴﻤﻴﺎت أﻧﻮاﻋﻬﺎ‬
EBU MUHAMMED
293 ‫ﲢﺪﻳﺪ ﻧﻮع ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻌﺒﺎدة ﻻ دﺧﻞ ﻟﻪ ﺑﺎﻟﺘﻜﻔﲑ واﻹﺧﺮاج ﻋﻦ اﳌﻠﺔ ﻓﻤﺜﻼ إذا وﻗﻊ ﺧﻼف ﻫﻞ ﻫﺬا ﺷﺮك‬
‫ ﻓﻜﻮﻧﻪ ﺷﺮﻛﺎ ﻫﺬا واﻗﻊ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﺣﺎل وﻣﻨﺎﻃﻪ اﻟﻔﻌﻞ ﻟﻜﻦ اﳋﻼف ﰲ ﻣﺴﻤﻰ‬،‫رﺟﺎء أم ﺷﺮك ﰲ اﶈﺒﺔ‬
‫ أو ﻗﻴﻞ ﻫﺬا ﻛﻔﺮ اﺳﺘﻜﺒﺎر أم ﻛﻔﺮ إﺑﺎء أم ﻋﻨﺎد؟ ﻓﻜﻮﻧﻪ ﻛﻔﺮا ﻫﺬا واﻗﻊ ﻋﻠﻰ ﻛﻞ ﺣﺎل ﻟﻜﻦ اﳋﻼف‬،‫اﻟﻨﻮع‬
‫ وﻋﻠﻰ ﻫﺬﻩ اﻟﻘﺎﻋﺪة ﻓﺎﳋﻼف ﰲ ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻨﻮع ـ إذا ﻛﺎن ﻟﻪ ﺣﻆ ﻣﻦ اﻟﻠﻐﺔ ـ إذا اﺗﻔﻘﻨﺎ أﻧﻪ‬،‫ﰲ ﻣﺴﻤﻰ اﻟﻨﻮع‬
‫ﻛﻔﺮ أﻛﱪ أو ﺷﺮك أﻛﱪ ﻓﺎﳋﻼف ﺑﻌﺪ ذﻟﻚ ﺧﻼف ﻓﻴﻪ ﺧﻄﺄ وﺻﻮاب وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻪ ﺳﻨﺔ أو ﺑﺪﻋﺔ ﳐﺮﺟﻪ إﱃ‬
.‫ﻣﺬاﻫﺐ أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع‬
„Najveće pravilo: o određivanju vrste ’ibadeta koji je usmjeren drugom mimo Allaha. Progovorićemo, inšaAllah, nakon nekoliko redova o ’ibadetima i određivanju njihovih imena i vrsta, ali se mora znati da postoje pravila za tu mes’elu, a ona su: a) određivanje vrste imena ’ibadeta nema veze sa tekfirom i izbacivanjem iz vjere; na primjer ako se desi razilaženje je li to širk nade ili je širk ljubavi; dakle, činjenica da se radi o širku je prisutna u svakom slučaju i da je njegov menat (opis) djelo,497 ali se razilaženje tiče imena vrste, ili da se pokrene dilema da li je kufr oholjenja ili kufr odbijanja ili prkosa? Činjenica da se radi o kufru je u svakom slučaju ostvarena, ali se razlaz tiče imena vrste. Prema tome, ako se razilaženje tiče imena vrste – ako ima smisla u jeziku – ako se složimo da je veliki kufr ili veliki širk, razilaženje koje ostaje nakon toga se svodi samo na to šta je istina a šta greška i u njemu se ne kaže sunnet i bid’at, koji izvodi u mezhebe sljedbenika strasti i novotarija“ ‫ب ـ إﳕﺎ اﳋﻼف اﻟﺬي ﻓﻴﻪ ﺳﻨﺔ وﺑﺪﻋﺔ ﻣﻦ ﺑﺪع أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع ﻫﻲ اﳋﻼف ﰲ أﺳﺒﺎب اﻟﻜﻔﺮ‬
‫ ﻷﻧﻪ ﺑﺈﲨﺎع أﻫﻞ اﻟﺴﻨﺔ أن اﻟﻜﻔﺮ إﻣﺎ ﻗﻮل أو ﻋﻤﻞ أو اﻋﺘﻘﺎد ـ وﺑﻌﻀﻬﻢ ﻳﺰﻳﺪ أو‬،‫وﻣﻮﺟﺒﺎت اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك‬
‫ ﻓﺎﻟﻘﺎﻋﺪة ﰲ‬،‫ﺷﻚ ـ ﻓﻤﺜﻼ ﻣﻦ ﺧﺎﻟﻒ وﱂ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ أو اﻟﻘﻮل ﻓﻬﺬا ﻣﺒﺘﺪع ﺑﺪﻋﺔ أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع‬
‫ ج ـ إذا ﲰﻰ ﺳﺒﺒﺎ ﺑﺎﺳﻢ آﺧﺮ ﻣﺜﻞ أن‬.‫ واﷲ اﻋﻠﻢ‬،‫ﻫﺬا أن اﳌﺨﺎﻟﻔﺔ ﰲ اﻷﻧﻮاع ﻟﻴﺲ ﻛﺎﳌﺨﺎﻟﻔﺔ ﰲ اﻷﺳﺒﺎب‬
‫ﻳﻜﻮن ﺳﺒﺐ اﻟﻜﻔﺮ أو اﻟﺸﺮك ﻫﻮ اﻟﻌﻤﻞ ﻓﻠﻢ ﻳﻌﻠّﻘﻪ ﺑﺎﻟﻌﻤﻞ ﺑﻞ ﺑﺎﻟﻘﻠﺐ أو اﻻﻋﺘﻘﺎد ﻣﺜﻞ اﻟﺬﺑﺢ ﻟﻐﲑ اﷲ ﻗﺎل‬
‫إﻧﻪ ﺷﺮك ﻷﻧﻪ اﻋﺘﻘﺪ ﺑﻘﻠﺒﻪ أو ﺳﺠﺪ ﻟﺼﻨﻢ ﻓﻘﺎل ﻫﺬا ﺧﺮج ﻋﻦ اﳌﻠﺔ ﻷﻧﻪ اﻋﺘﻘﺪ ﺑﻘﻠﺒﻪ ﻓﺴﺠﺪ ﻓﻬﺬا اﻟﻜﻼم‬
.‫ وأﻣﺜﺎل ذﻟﻚ‬،‫ﻣﻦ ﻛﻼم أﻫﻞ اﻷﻫﻮاء واﻟﺒﺪع‬
497
Nusret i Bilibani „menat“ za kojeg je Allah vezao propis tekfira sudije tagutom i mutehakima tagutu vraćaju ili na srce ili na to da ga osoba učini stalnim zakonom kojem se vraćaju sporovi. To je ono što sam uz pravednost prema njima shvatio iz njihovih stavova. 294 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „b) Razilaženje u kojem postoji sunnet i bid'at od novotarija sljedbenika strasti i novotarija je razilaženje koje se tiče uzroka kufra i prouzročnika498 kufra i širka, jer po idžma'u ehlus‐sunneta kufr biva riječju, ili djelima ili uvjerenjem, a neki dodaju ili sumnjom; pa na primjer onaj koji se suprotstavi i ne tekfiri djelom ili riječima, takav je novotar novotarijom sljedbenika strasti i novotarija. Dakle, pravilo je ovdje da razilaženje u pitanjima vrsta nije poput razilaženja u pitanju uzroka, a Allah najbolje zna! c) Ako nazove uzrok drugim imenom kao kada bi uzrok kufra ili širka bilo djelo i on ga ne veže za djelo već za srce ili uvjerenje, poput klanja žrtve drugom mimo Allaha gdje kaže da je to širk jer je svojim srcem vjerovao... ili da učini sedždu kipu pa da kaže da je taj izašao iz vjere jer je svojim srcem vjerovao... Ovakav govor i sličan njemu je govor sljedbenika strasti i novotarija.499“500 Ovaj citat sam naveo da bih zatvorio vrata šejtanu u prethodno spomenutom pitanju u kojem je El‐Qarni veliki kufr i širk pridržavanja nekog drugog zakona mimo šerijata naizgled apsolutno vratio na kufr odbijanja, čime želim reći da je El‐
Qarni pogriješio u pogledu imena vrste kufra, ali nije pogriješio u pogledu uzroka kufra, jer tekfiri samim vanjskim riječima ili djelom i ne ide putem novotara koji kažu „onaj koji propisuje zakone mimo Allaha ili sudi tagutskim zakonima je kafir zbog toga što vjeruje... ili svojim srcem mrzi...“ i slično od novotarskih avantura koje ukazuju da čovjek ne vjeruje da kufr lično biva vanjskim djelima i riječima već ga ograničava na srce iako vjeruje da su riječi i djela svjedoci postojanja srčanog kufra. Ovo je novotarija, ali može se sastati sa aslud‐dinom, međutim, kada mezheb ehlus‐sunneta u ovoj mes'eli postane opšte poznat onaj koji u njoj pogriješi uz postojanje mogućnosti da ga nauči je kafir kufrom kazne po idžma'u ehlus‐
sunneta kojeg je prenio Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, u „Tariqul‐hidžretejn“. Vrhunac tragične komedije čiji završetak njeni akteri zaslužuju se ogleda u postupku Bilibanija koji kaže da suđenje drugim zakonima mimo Allahovih nije veliki širk već veliki kufr, a zatim na to nadovezuje propise od kojih su čisti novotarci i svi razumni ljudi, što nikad u životu nisam vidio. Da Allah sačuva! Pa zbog toga što je suđenje tagutskim zakonom valjda „veliki kufr“ a nije „veliki širk“, a Bilibani kao što kaže „ne pravi razliku između kufra i širka“ onaj koji je upao u taj veliki kufr je opravdan neznanjem i drugim pronalascima Bilibanija, što valjda Onoga što za sobom povlači... Zbog toga kažem da oni koji ne tekfire taguta hukma i mušrike tehakuma nisu murdžije i džehmije muslimani već su kafiri zbog toga što nisu ostvarili odricanje i kufr u veliki širk, tagute i mušrike. Allahulmuste’an! 500
El‐Vesit. 498
499
EBU MUHAMMED
295 nije slučaj sa onim koji čini „veliki širk“ poput onoga koji propisuje zakone mimo Allaha, a to sve opet, tj. pitanja hakimijjeta na način kojeg smo spomenuli nisu uvjet za ostvarenje aslud‐dina! Ovo je Bilibanijev temelj i stav u pogledu taguta pokreta „Hamas“ koji po njemu nisu nevjernici zbog toga što nisu propisali zakone mimo Allaha, iako je to laž, već „samo sude sa 'Arafatovim zakonima“ a posljednje je veliki kufr a ne veliki širk kao propisivanje zakona, pa se mogu opravdati neznanjem i njegovim pratiljama, kao što im je „pronašao“ opravdanje „prisilom“ a tokom pisanja ove knjige je jedan od članova šerijatske komisije na stranici Makdisija pod imenom Ebul Velid El‐Makdisi izdao fetvu u kojoj pojedinačno tekfire tagute Hamasa, njihovu vojsku i policiju, ne opravdavajući ih neznanjem jer su upali u veliki širk, niti prisilom. Možda je spomenem na odgovarajućem mjestu, inšaAllah. Na kraju, zar sve ovo nije dovoljan razlog da se čovjek iskreno upita: „Šta se ovo danas dešava o Allahu moj!? Koliko su ta stvorenja kod Tebe nevažna kada si dao da njima vladaju ćoravi lažljivci čiju ćoravost doživljavaju vrhuncem ljepote i blagodati!“. Allahulmuste’an! Mes'ela: Ko kaže da propisivanje zakona mimo Allaha i suđenje tagutskim zakonima nije veliki kufr ili širk samo po sebi, već je svjedok ili dokaz unutrašnjeg kufra, a tekfiri tagute hukma, je džehmija ekstremni murdžija. Mes'ela: Ko od njih kaže da je takav kafir u vanjštini a da je moguće da bude mu'min u srcu, na osnovi vjerovanja u razdvojivost vanjštine od nutrine, takav je skinuo omču islama sa svog vrata kao što kaže Ibn Tejmijje, rahimehullah. Mes'ela: Ko kaže da je vanjski opis mali kufr ili širk i da su taguti hukma muslimani je kafir, jer nije ostvario kufr u veliki širk ili kufr i kufr u taguta. Mes'ela: Ko kaže da je vanjski opis jasan veliki kufr i širk i tagute hukma koji su upali u njih opravdava neznanjem ili pogrešnim tumačenjem vjerskih tekstova, pa ih naziva muslimanima, takav je njihov brat, jer se nije odrekao od širka, mušrika i taguta, bio ko bio, makar to mnogima bilo mrsko! 296 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA El‐Qarni takođe kaže: „Kriterij uspostavljanja argumenta nad pojedincem Uvod: Osnova je da se pojedinac ne tekfiri osim nakon što je do njega došao poslanički argument. Ali dolaskom poslaničkog argumenta se može misliti na puki opšti dolazak kojim se uspostavlja argument u aslud‐dinu, koji se ogleda u 'ibadetu Allahu i približavanju Njemu, jedino, i pridržavanju šerijata uopšteno.501 Kao što je moguće da se uspostavom argumenta želi ono što se tiče detalja poslaničkog argumenta i detaljnog pridržavanja sprovođenjem naredbi i ostavljanjem zabrana a u tome nije dovoljno ostvarenje argumenta pukim opštim dolaskom, već je potrebno da se ostvari detaljni dolazak takođe. Odavde znamo da je mišljenje, prema kojem je neznanje opravdanje u apsolutnom smislu, u alud‐dinu i drugom, pogrešno, kao što je mišljenje po kojem neznanje nije opravdanje u apsolutnom smislu, takođe pogrešno. Naprotiv, potrebno je pravljenje razlike između suprotnog postupanja (mukhalefeh) rušenjem aslud‐
dina i onoga u čemu se suprotno postupanje tiče detaljnog pridržavanja.502“503 Upadanje u rušenje parcijalnog ili detaljnog pridržavanja ruši aslud‐din nakon uspostave argumenta a prije toga ne, iako je dotični opis sam po sebi od rušioca islama i ovo se tiče opravdanog nepoznavanja nekih šerijatskih propisa i pripisivanja istih vjeri islamu, a ne traženja od onih koji sprovode tagutski rububijjet i uluhijjet, tj. njihovo lažno gospodarstvo i božanstvo da sude ili rješavaju sporove suđenjem tagutskim zakonom, jer zabrana toga se zna iz uvjerenja da je Allah jedini Gospodar i Bog i da niko nema učešća u Allahovom pravu na propisivanje zakona i suđenja među stvorenjima, i iz vjerovanja da je musliman samo onaj koji sprovede tevhid Uzvišenog Allaha u Njegovim specifičnostima, a ko ovo ne razumije nije naučio vjeru svog Stvoritelja. Nastavljam citat: „Zatim, neophodno je pored toga napraviti razliku između propisa suštine i kriterija opravdavanja u njima, i propisa vanjštine i kriterija opravdavanja u njima, i da se izbjegne miješanje između ove dvije stvari. 501
Ovim dodatkom izlazi opravdano nepoznavanje detaljnih vjerskih propisa i obavijesti od strane pojedinca. Poput osobe koja, npr., ne zna neke detaljne vjerske obavijesti ili ne sprovodi neke detaljne vjerske naredbe ili ne ostavlja neke detaljne vjerske zabrane, ali pri sebi ima uopšteno vjerovanje i pridržavanje bez kojeg se ne ostvaruje aslu dinil islam. 503
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 225 502
EBU MUHAMMED
297 Ovu uopštenost treba detaljno pojasniti spomenom: 1. Onoga što za sobom povlači (muqteda) priznanje aslud‐dina. 2. Opis za kojeg se veže propis vjerske obveznosti (teklifa) u detaljnom pridržavanju. Muqteda504 priznanja aslud‐dina Neophodno je za ostvarenje priznanja dva šehadeta, koji su značenje aslud‐dina na kojeg ukazuju metodom ukazivanja na cijelo značenje:  Poznavati njihovo značenje u uopštenom smislu;  Pridržavanje tog značenja;  Ostavljanje onoga što ga ruši. Ove tri stvari su međusobno povezane i neminovne za ostvarenje aslud‐dina, jer nije moguće da se dva šehadeta ostvare bez znanja o njihovom značenju ili uz činjenje onoga što ih ruši. Otuda je uvjetovanje znanja o njima u uopštenom smislu kao uvjetovanje ostavljanja onoga što ih ruši, jer nije moguće ostvarenje aslud‐dina u početku osim nakon znanja o njegovoj suštini, niti je moguće da ta osnova (asl) ostane uz ono što je ruši. Ovim ovdje se ne želi objašnjenje suštine aslud‐dina niti suštine onoga što ga ruši. To je detaljno prethodilo u dva prošla poglavlja, već se želi objasniti uvjetovanje znanja o značenju dva šehadeta za njihovo ostvarenje i to da je njihovo puko priznavanje dovoljno za uspostavu argumenta nad pojedincem u dvije stvari, a one su: Prvo: da je 'ibadet jedino zasluga Allaha i ostvarenje toga tevhidom i nerušenje njega širkom. Drugo: uspostava argumenta u pogledu uopštenog pridržavanja šerijata.505 Ove dvije stvari su aslud‐din i njegova suština. Što se tiče suštine tevhida ona se ogleda u čistom okretanju bića i namjere, i htijenja i približavanja Allahu, jedino, i to je osnova svih 'ibadeta i njihov duh; pa ko ga usmjeri nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha takav je upao u širk i nema opravdanja u neznanju u tome. Štaviše, argument u njemu je uspostavljen nad svim sinovima Adema putem Ono što nešto za sobom povlači. Pridržavanje samo šerijata, i u ovo ulazi hukm i tehakum i propisivanje zakona i odricanje od velikog širka propisivanja zakona, hukma i tehakuma jer to ruši tevhid. 504
505
298 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA onoga što za sobom povlači fitra (ljudski urođeni instinkt) a poslanički argument u njemu se ostvario dolaskom poslanice, dodatno na argument fitre. Što se tiče suštine uopštenog pridržavanja šerijata, ona je slijeđenje Vjerovjesnika, ., i povinutost Allahovom hukmu i Njegovom zakonu,506 i onaj koji ne ostvari ovo pridržavanje neće biti musliman u dunjalučkim propisima. Rekao je Poslanik, .: „Tako mi Onoga u Čijoj Ruci je moja duša, neće o meni čuti niko iz ovog ummeta, bio Židov ili nasranija,507 a zatim umrijeti ne povjerovavši u mene a da ne bude od stanovnika vatre.“ Pa nad kime god se ostvari poslanički argument a zatim se njega ne pridržava takav je kafir u dunjalučkim i ahiretskim propisima....“508 Zatim kaže nakon nekoliko redova: „Temelj bitka priznanja (potvrde) argumentom nad svakim koji ga je potvrdio je da onaj koji potvrđuje šehadet mora znati suštinu onoga što je potvrdio od uvjetovanja ostvarenja tevhida i pridržavanja šerijata, pa kada to sazna neminovno mora znati da širk i uopšteno nepridržavanje šerijata ruši aslud‐
din.509 Pa ako se okrene bićem i približi se nekom drugom mimo Allaha takav je mušrik i nije opravdan neznanjem, a ako se ne pridržava šerijata u smislu nepostojanja zadovoljstva510 s njime i pokornosti511 njemu, takav je kafir, ne opravdava se neznanjem zbog uspostave argumenta nad njime samim priznanjem njega.512“513 Masno obojene rečenice su temelj za vjerovanje da su tagut, mušrik i mustekbir nemuslimani i da je njihov tekfir uvjet za ispravnost aslud‐dina, jer musliman mora znati da svaka jedinka velikog širka ili kufra koji se ne može sastati sa aslu dinil islamom ruši aslud‐din. U pogledu pridržavanja šerijata je spomenuo dva opisa: 506
Povinutost i pokornost „samo“ Allahovom hukmu i zakonu jer se pojmom ’ibadet i svime što u njega ulazi u Allahovoj Knjizi želi „tevhid“. 507
Kur’anski naziv za kršćane, koji u osnovi nije ime kuđenja jer su se njime nazivali muvehhidi sljedbenika ’Isa’a, ’alejhisselam, ali je njegovom upotrebom za mušrike od strane Zakonodavca postao imenom kuđenja. 508
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 227 509
Eh, kada bi vođe smutnje i glavešine zablude znale značenje šehadeta, znali bi da neovisno propisivanje zakona mimo ili uz Allaha, suđenje njima i tehakum tagutu ruši aslud‐din! 510
Ovom jedinkom se ruši osnova nutrinskog pridržavanja. 511
Pokornost obuhvata tevhid u hukmu i tehakumu i spomenutim opisom se ruši osnova vanjskog pridržavanja. Nestankom osnove vanjske pokornosti neminovno nestaje osnova srčane pokornosti, i to obuhvata na primjer kufrut‐tevelli, tj. kufr okretanja od pokornosti šerijatu i širk propisivanja, suđenja i tehakuma. To je to! 512
Šehadeta la ilahe illallah Muhammedun Resulullah. 513
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 227 EBU MUHAMMED
299 1) Zadovoljstvo koje se tiče nutrine; 2) Pokornost i povinutost koja se tiče djela srca i tijela, koja se ruši nevjerničkim ostavljanjem ili pridržavanjem tagutskog zakona hukmom ili tehakumom, ili namjernim propisivanjem zakona mimo Allaha. Na kraju navodim već spomenuti citat koji za neke može biti problematičan: „S obzirom da se samim priznanjem ostvaruje argument u aslud‐dinu u smislu da onaj koji upadne u širk i 'ibadeti drugom mimo Allaha, ili se ne pridržava šerijata uopšteno, nema opravdanja u neznanju i te'vilu, da li to znači da svako ko upadne u neko djelo od djela vanjskog širka ili presudi514 laičkim515 zakonom, neminovno mora biti kafirom zbog samog njegovog vanjštinskog djela? Neophodno je da napravimo razliku između propisa kufra u suštinskom smislu i onoga što se veže za srce i presude nad pojedincem sa kufrom u vanjštini516 zbog toga što nije neminovno da se sa svakim djelom od djela širka u vanjštini željelo ono čime se ostvaruje 'ibadet drugom mimo Allaha, jer je moguće da ga uradi ne u smislu približavanja nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Otuda, neophodno je da se provjeri njegovo stanje prije presude kufrom nad njim da bi se ta mogućnost uklonila, osim ako njegovo djelo apsolutno ne podnosi drugo značenje osim značenja 'ibadeta i približavanja (teqarrub) drugom mimo Allaha. Tada se nad njim presuđuje kufrom zbog nepostojanja mogućnosti da je imao drugu namjeru.517 Isto tako je i sa onim koji uzme za sudiju518 (tahkimi) laičke zakone, jer moguće je da to ne radi zbog neznanja o osnovi pridržavanja šerijata, i da tim djelom ne prkosi, već možda misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja šerijata.519 Pa njegovo neznanje biva sa strane nepostojanja znanja o suprotstavljanju njegovog djela osnovi pridržavanja šerijata ne sa strane 514
Autor je rekao „presudi“, na ar. „hakeme bi...“ a nije rekao „uzme za sudiju“ na ar. „hakkeme“ od kojeg dolazi riječ „tahkim“. 515
Laičkim zakonom autor ovdje misli na zakon ili propis koji nije vjerski a kojeg musliman iz neznanja ili te’vila pripisuje šerijatu, a ne na osobu koja namjerno uzima nekog drugog za sudiju mimo Allaha i Njegovog zakona, a tehakum tagutima iz vanjske realnosti ne biva osim namjerno, jer se zna da tagut hukma sprovodi lažno gospodarstvo šejtana i sebe obožavajući time Iblisa i samog sebe. Allahulmuste’an! 516
Na primjer, ako osoba ne ispolji da je uzela zakon taguta iz vanjske realnosti, koji sprovode svoje i šejtanovo lažno gospodarstvo (rububijjeh) time obožavajući šejtana i sebe, za sudiju, postoji mogućnost da jeimala namjeru uzimanja Allaha i Njegovog zakona za sudiju ne znajući da dotični propis nije od šerijata, suštinski sud o njoj se prepušta Allahu, a njena vanjština je u ovom kontekstu višesmislena. 517
Pogledaj kako je rekao „namjeru“ a ne „uvjerenje“ ili „ubjeđenje“ i slično od džehmijskih uvjeta! 518
Autor je ovdje upotrijebio riječi “tahkim” od glagola “hakkeme”. 519
Ako autor ovom rečenicom misli na osobu koja uzima za sudiju šejtanove sudije i njihove zakone i o njoj kaže da „misli da to njegovo djelo ne ruši suštinu njegovog pridržavanja šerijata“ i takvog ostavlja u islamu, je napravio najveću grešku. Da Allah sačuva! Ali ja sam ponudio riješenje da bi izbjegao najgore značenje. 300 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA neznanja o suštini pridržavanja (iltizāma).520 Te je neophodno da se provjeri (stanje) prije tekfira i da se uspostavi argument i ukloni šubha.“521 Kao što smo na početku knjige rekli, autor pojmom „tahkimul‐qanun“ tj. „uzimanje laičkog zakona za sudiju“ misli na slučaj u kojem sudija musliman iz neznanja pripiše islamu neki propis koji nije od njega ili mu nešto negira i svaki suprotan propis šerijatu se može nazvati tagutom pa i laičkim zakonom; nije u tome problem. Ali ne smijemo biti žrtve termina pa da izjednačimo slučaj ovog muslimana sa osobom koja je namjerno uzela suprotan zakon za sudiju, bilo da se radi o nekom zakonu u vanjskoj realnosti, kojim sude taguti hukma poput robova demokratije i sekularizma, sprovodeći šejtansko‐tagutsko lažno gospodarstvo i božanstvo i namećući stvorenjima svoj teklif (obveznosti) i obavezujući ih na njega, da Allah sačuva. Ili se radi o čovjeku koji je u dotičnom pitanju namjerno uzeo svoje strasti za sudiju522 i taj propis pripisao konstatovanom opisu kojeg ima pred sobom u „određenom slučaju“, kao što su Židovi, čija priča je bila povod objave ajeta sure El‐Ma'ideh, bili uzeli Poslanika, ., za sudiju (tahkimili ga), a imali su namjeru da im presudi suprotnim zakonom, iako su vjerovali da taj zakon nije Allahov zakon, i da je Njegov zakon kamenovanje ženjenih bludnika do smrti. Dakle, razlika između ova dva vida tahkima se ogleda u namjeri i strani koja se uzima za sudiju! Zato Stalna Komisija za Fetve definušući značenje taguta, kao što ćeš kasnije vidjeti, kaže da je tagut svaki onaj koji namjerno presudi nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, i isto to prenosi El‐Bagavi, rahimehullah, od učenjaka islama sveobuhvatno ('umumen). To ćemo, inšaAllah, malo kasnije objasniti. U citatu autora vidimo, bez sumnje, da je tahkim laičkog zakona veliki kufr ili rušioc islama sam po sebi, što znači da se u tom opisu za nevjerstvo njegovog počinioca ne uvjetuje zadovoljstvo srca sa laičkim zakonom ili drugi nevjernički opisi koji bivaju u srcu, bilo da se tiče srčanog vjerovanja ili srčanih djela, iako, kao što smo rekli, iz kufra u djelima tijela neminovno rezultira kufr u djelima srca, zbog njihove uzročne povezanosti. 520
Zna da šehadet kojeg izgovara nalaže obaveznost pridržavanja šerijata u uopštenom smislu ali ne zna da „njegovo suđenje laičkim zakonom“ ruši osnovu tog pridržavanja! 521
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 228 522
U ovom slučaju to uvijek biva namjerno, a iz mojih riječi „namjerno“ se ne smije uzimati oprečno značenje. EBU MUHAMMED
301 Ako bi neko pokušao da protumači riječi Dr. El‐Qarnija u značenju uzimanja taguta hukma i njihovog zakona za sudiju, a ne namjere uzimanja Allaha i Njegovog zakona za sudiju uz grešku u vjerovanju da je dotični propis od Allahovog dina, kažemo da to pobijaju temelji koje je El‐Qarni lično postavio, a oni su: 1) Čovjek neće biti musliman sve dok ne bude uopšteno znao i vjerovao da se mora pridržavati samo Allahovog zakona hukmom i tehakumom i da nepridržavanje samo Allahovog zakona, što biva uzimanjem taguta hukma i njegovog zakona za sudiju ili zakonodavca, ruši aslud‐din. Ovaj se dio tiče srca. 2) Čovjek neće biti musliman sve dok ne ostvari uopšteno vanjsko pridržavanje samo šerijata, pokornošću i slijeđenjem, hukmom i tehakumom, i ostavljanjem pridržavanja tagutskog zakona pokornošću i slijeđenjem, propisivanjem zakona, hukmom ili tehakumom. I ovo se tiče vanjštine. Sve ovo kategorički ukazuje da El‐Qarni kada je u pitanju vanjštinsko pridržavanje vjeruje da čovjek ne može biti musliman sve dok ne ostavi veliki širk propisivanja zakona mimo Allaha, i hukma i tehakuma tagutima hukma i njihovim zakonima, i da ne pravi razliku između osnove nutrinskog i vanjštinskog pridržavanja samo šerijata. U „problematičnom pasusu“ je kao opravdanje spomenuo: 1) Ne mora značiti da to osoba radi iz neznanja o potrebi osnove pridržavanja samo šerijata za ostvarenje aslud‐dina, i ovo se tiče srca; 2) Ili misli da njegov postupak ne ruši osnovu pridržavanja šerijata a i ovo se tiče srca. Tako da bi prema tumačenju nastranog i naopakog srca opisi koji se tiču osnove vanjskog pridržavanja ostali bez uticaja a to poriče El‐Qarnijeva knjiga od početka do kraja. Što znači da su ostale dvije mogućnosti: 1) El‐Qarni time misli na muslimana koji je imao namjeru uzimanja Allaha i Njegovog zakona za sudiju ali je pogriješio u pripisivanju dotičnog propisa, koji u vanjštini može biti identičan propisima taguta hukma iz vanjske realnosti, šerijatu Uzvišenog Allaha. Ovo je moj odabir i iznalaženje riješenja za Dr. El‐
Qarnija. 2) El‐Qarni misli na osobu koja ima namjeru da uzme taguta i njegov zakon za sudiju, ali pošto ona ne zna da se taj opis ne može sastati sa aslu dinil islamom ili misli da može, El‐Qarni je opravdava i ostavlja u islamu. Ovo je nevjerstvo i prema meni zmačenje koje El‐Qarni nije želio iako to nije nemoguće. A Allah najbolje zna! 302 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Na prioritetnost prve opcije u tumačenju riječi El‐Qarnija ukazuje i to što je u jednom od već navedenih citata u kojima je govorio o „kufru odbijanja“ rekavši da on kao i neke druge vrste kufra koje je spomenuo a koje ulaze u „kufr odbijanja“ ulaze u „kufr prkosa“, tj. „kufr 'inata“. Kaže El‐Qarni: „Prema tome, kufrur‐redd može biti ili tjeranjem u laž (tekdhib) i ohalaljivanjem koje ruši tasdiq, ili okretanjem (et‐tevelli) i izbjegavanjem (i'irad) koje ruši pridržavanje, svejedeno radilo se o nutrinskom ili vanjštinskom pridržavanju. Sve ovo ulazi u kufr 'inata (prkosa), koji biva nakon uspostave poslaničkog argumenta i njegove istaknutosti pojedincu, u smislu da njegovo tjeranje u laž523 i ohalaljivanje i upadanje u ono što ruši uopšteno pridržavanje ne bude zbog te'vila i šubhe kojom bi mogao biti opravdan.“524 Ovo se može ticati samo musliman nad kojim se uspostavio argument da propis kojeg je uzeo za zakon i sudiju nije propisan od strane Uzvišenog Zakonodavca, jer u protivnom iz toga proizilazi da El‐Qarni u aslud‐dinu opravdava neznanjem onoga koji nije ostvario osnovu nutrinskog ili vanjštinskog pridržavanja ili da pravi razliku među njima uvodeći u aslud‐din samo nutrinsko pridržavanje mimo vanjštinskog, a oboje je, kao što je, hvala Allahu, postalo jasno, neispravno, i ne može se pripisati Dr. El‐Qarniju, iako je njegov govor neoprezan. Nastavimo sa njegovim citatima! Kaže Qarni, da ga Allah uputi istini: „Kriterij opravdanja šubhom Opravdanje šubhom i te'vilom ne znači da je apsolutno opravdan svako ko to tvrdi, već je opravdanje šubhom ograničeno time da ne smije biti u aslud‐dinu koji je 'ibadet samo Allahu, jedino, i tehakum šerijatu,525 i to je značenje dva šehadeta. Kao što nema opravdavanja šubhom u svemu mimo toga od stvari koje se tiču detaljnog pridržavanja uz nepostojanje mogućnosti da onaj koji se na nju poziva u suštini nije utjerivač u laž niti ohalaljivač. 1‐ Što se tiče nepostojanja opravdanja šubhom u onome što se veže za značenje dva šehadeta, to je zbog toga što njihovo ostvarenje uz neznanje o njihovom značenju ili pojavom šubhe u pogledu njih nije moguće. 523
Na ar. et‐takdhib. Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 137 „I tehakum samo šerijatu“ kojim se uspostavio argument zabranjenosti tehakuma nečem drugom mimo njega od zakona taguta iz vanjske realnosti. 524
525
EBU MUHAMMED
303 Pa ko sebi „dozvoli“ širk u 'ibadetu Allahu ili mimo Njega uzme posrednike u gospodarstvu od kojih traži i na koje se oslanja kao što se od Allaha traži i kao što se na Njega oslanja, ili vjeruje da je nešto drugo mimo šerijata od džahilijetskih zakona potpunije od njega, ili sebi „dozvoli“ netehakumljenje šerijatu,526 ili tvrdi da obveznosti (tekalif) spadaju sa njega, ili slijedi ili vjeruje onome koji sebi pripisuje vjerovjesništvo,527 ili mrzi Allahov zakon, i u svemu tome i njemu slično tvrdi da je mute'evvil, neće se od njega prihvatiti i neće biti opravdan šubhom.528“529 Današnji taguti propisivanja zakona mimo Allaha i suđenja njima, koji svoje od sebe neovisno i od šejtana propisane zakone nameću Allahovim stvorenjima, ne samo da tim djelom dokazuju da se oni ne pridržavaju Allahovog „teklifa“, već ljudima nameću svoj teklif i tjeraju ih da uđu u svoj din. Vallahi, u njihov kufr ne sumnja osoba koja poznaje vjerovjesnički islam, a onaj koji sumnja u njihov kufr je vallahi kafir poput njih, o bilo kome da se radi i bilo kakvu titulu da ima, a ako zna istinu i pored toga ih naziva muslimanima takav je glavešina zablude i pravi tagut, koji je napravio najveću promjenu u Allahovom dinu, i u njega se mora učiniti kufr kao što je Allah naredio. Kako da sumnja u kufr onih koji su Allahovim stvorenjima nametnuli pridržavanje svog teklifa ili da ih naziva muslimanima, ili da se u njihovom redovima bori protiv istinske vjere i pozivača u nju i boraca da riječ istine bude gornja? Ovdje, o Nusrete i ti čitaoče, se sjeti svakog onoga pokvarenog hodže ili „učenjaka“ za kojeg znaš da je nemoguće da nije poznavao stanje taguta hukma u svojoj državi i da nije moguće da je trideset godina bio prisiljen i „da ga je snajperista možda držao na nišanu“, i da nije opravdan ako bi lagao da on lično misli da su njegovi taguti prisiljeni od strane zapadnih ili istočnih taguta. Čuvajte se Allaha i Njegove kazne kada je u pitanju Njegov din! Držite se njegove osnove i temelja i učinite kufr u svakog taguta i okrenite svoje biće samo Allahu, jer možda sretnete svog Gospodara kao muslimani, koji su se sačuvali od širka i tagutijjeta i onih koji vjeruju u džibta i taguta! Čuvaj se Nusrete od ljudi bez 526
To između ostalog biva dozvoljavanjem tehakuma zakonu taguta, jer širk i islam su dvije suprotnosti koje se ne mogu sastati i jedno isključuje drugo, tako da se onaj koji se tehakumi tagutu ne tehakumi samo šerijatu. 527
Makar ga slijedio u jednom propisu, i što se kaže za slijeđenje se kaže i za tehakum, što ukazuje na neispravnost mišljenja onih koji mutehakima tagut ne tekfire ako „nije znao da je dotični detaljni propis i zakon taguta suprotan šerijatu“!!! Allahu sačuvaj! 528
Postoji idžma’ ehlus‐sunneta da se argument u opšte poznatim mes’elama ostvaruje pukim postojanjem mogućnosti dolaska do znanja, bez obzira na šubhu čovjeka. Ovo je jedna od mes’ela u kojoj je El‐Qarni bio neprecizan i nepotpun. 529
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 261 304 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA pameti! Onih čija svaka druga riječ dokazuje da nikad nisu osjetili miris tevhida i islama! Allah nam je dovoljan i divan je On zaštitnik! Zato autor nastavlja, pa kaže: „Zbog toga postoji konsenzus među muslimanima u pogledu tekfira batinija od nusajrija, druza, isma'ilija i sličnih njima, i da se oni ne pravdaju šubhom, jer je suština njihovog mezheba da ne 'ibadete Allahu i da se ne pridržavaju propisa islama. Štaviše, oni ih tumače na način koji ni u bilo kojem stanju nema smisla. Zbog toga su prote'vilili vanjske propise islama poput namaza, zekata, posta i hadždža na način u kojem se kategorički zna da u njemu nemaju šubhu. Zbog toga su Židovi i kršćani manjeg kufra od njih. Njima se uz sve ovo ne potvrđuje islam makar priznavali dva šehadeta i pozivali se na islam, osim onih među njima čija je tevba postala jasna, pa 'ibadeti samo Allahu i pridržava se samo Njegovog šerijata i ostavi sve na čemu je od laži i neispravnog te'vila.“530 Ovo je zadnji citat u knjizi u kojem je El‐Qarni spomenuo pojam „aslud‐din“ u smislu uvjetovanja tehakuma samo šerijatu za njegovu ispravnost i u to nema sumnje. Ja kažem, vallahi, da su današnji taguti, robovi demokratije i sekularizma, i ostalih arapskih i međunarodnih tagutskih režima, sistema i puteva, gori od ovih sekti, jer se ne kriju iza islama, već sebi otvoreno pripisuju rububijjet i uluhijjet, i svoje vjere snagom koju imaju nameću drugima, smatrajući svojim neprijateljem svakog muslimana boreći se protiv muslimana ne ostavljajući nijedno moguće sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva, špijunirajući ih, maltretirajući ih, rušeći njihova „ljudska prava“, ubacujući „crve“ u njihove zajednice da prave probleme koje će pripisati islamu i muslimanima i tako dalje. Pored svega što nam rade i nakon našeg znanja o Allahovoj vjeri kojom su došli svi poslanici neko od nas treba da učini kufr u Allaha vjerujući da su taguti i njihovi pomagači od „hodža“ i „učenjaka“ i njihovih „vojski“ muslimani?! HasbunAllahu ve ni'mel‐vekil! Uskoro će se sresti sve partije spora na najpravednijem sudu i pred Najpravednijim Sudijom, Koji će nam suditi Kur'anom i Sunnetom Svog Poslanika, ., a taguti hukma i njihovi zakoni će biti gorivo paklene vatre a da su bili božanstva kao što su tvrdili sigurno u Džehennem ne bi ušli! Rekao je Uzvišeni u suri El‐Enbija': 530
Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐džema'ah, str. 261 EBU MUHAMMED
305 ِ ِ
ِ ِ
ِ
‫وﻫﺎ َوُﻛﻞﱞ‬
َ ‫﴾ ﻟَ ْﻮ َﻛﺎ َن َﻫ ُﺆَﻻء آَﳍَﺔً َﻣﺎ َوَر ُد‬٩٨﴿ ‫ﱠﻢ أَﻧْـﺘُ ْﻢ َﳍَﺎ َوا ِرُدو َن‬
َ ‫إِﻧﱠ ُﻜ ْﻢ َوَﻣﺎ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن ﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ َﺣ‬
ُ‫ﺼ‬
َ ‫ﺐ َﺟ َﻬﻨ‬
﴾٩٩﴿ ‫ن‬
َ ‫ﻓِ َﻴﻬﺎ َﺧﺎﻟِ ُﺪو‬
Uistinu, vi i oni kojima 'ibadetite mimo Allaha ćete biti džehennemsko gorivo! Zasigurno ćete u njega ući! ﴾98﴿ Da su oni bili bogovi ne bi u njega ušli, i svi će u njemu vječno ostati. ﴾99﴿531 Završio sam sa citatima iz knjige „Davabitut‐tekfir 'inde ehlus‐sunneh vel‐
džema'ah“ autora Dr. 'Adullaha El‐Qarnija, nadajući se da će vođe smutnje i glavešine zablude i svako ko traži istinu u njoj naći ono što mu je izmaklo, ne da bi vjerovali u Qarnija, što ni ja ne želim, već da bi vjerovali u Gospodara i Boga Muhammeda sina 'Abdullaha, ., i svih ostalih vjerovjesnika. Prelazimo na citate ’Abdulmedžida Eš‐Šazilija! 5.4.2 'Abdulmedžid Eš-Šazili i aslud-din
Na početku želim navesti njegove riječi iz knjige „Aslud‐din“ u kojoj objašnjava značenje aslud‐dina kako u teoretsko‐’aqidetskom tevhidu, koji je osnova na kojoj se gradi vanjski tevhid, tako i u vanjskom praktičnom tevhidu, koji je predmet našeg spora i ove knjige. Kaže u knjizi „Aslud‐din“ nakon što je spomenuo riječ „granica“ (hadd)532 islama: ‫ وﻫﻮ أﻗﻞ ﻣﺎ ﻳﻨﻄﺒﻖ ﺑﻪ اﻻﺳﻢ ﻋﻠﻰ ﻣﺴﻤﺎﻩ؛ وﻟﻴﺲ اﳌﻘﺼﻮد ﺑﻪ اﻟﺘﻌﺮﻳﻒ‬،‫اﳌﻘﺼﻮد ﺑـ )اﳊﺪ( ﻫﻨﺎ اﳌﻌﲎ اﻻﺻﻄﻼﺣﻲ‬
‫اﳌﻨﻄﻘﻰ اﻟﺬى ﻻ ﻳﺘﺼﻮر ﻛﻨﻪ أو ﻣﺎﻫﻴﺔ أو ﺣﻘﻴﻘﺔ ﻟﻠﻤﺤﺪود ﺑﺪوﻧﻪ وﻫﻮ اﳌﻌﲎ اﻟﺬى ﻋﺎرﺿﻪ ﺷﻴﺦ اﻹﺳﻼم وﻏﲑﻩ‬
.‫ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ ﻛﺜﲑة‬
„Granicom (haddom) se ovdje misli na terminološko značenje a ono je minimum kojim ime obuhvata ono što je njime nazvano. Željeno ovim nije definicija logičara bez koje se suština ili kakvoća ograničenog ne može predočiti a to je značenje kojem se šejhul‐islam i drugi suprotstavio na više mjesta.“533 Pa je objasnio da pojmom granica islama ili aslud‐din misli na minimalan opis sastavljen od riječi srca i jezika, djela srca i udova i ostavljanja stvari koje izvode iz 531
Sura El‐Enbija' (21) 98‐99 Definicija. 533
Suprotstavio se stavu logičara u pogledu definicije. 532
306 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA vjere, za kojeg se veže ime islam, u bilo kojem vremenu ili mjestu, i u kojem nema opravdanja neznanjem, te'vilom i slično, što znači da je onaj koji ga ostvari musliman i da je onaj koji ga nema nemusliman. Mi smo naučili da ta osnova ima svoje uvjete, ruknove, i stvari koje iz nje uzročnom povezanošću neminovno proizilaze (levāzim), čiji nestanak, bez razilaženja među muslimanima i razumnim, znači nepostojanje osnove iz koje neminovno proizilazi i od koje je neodvojiva. Allah je, s obzirom da zna suštinu osnove imana i šta iz nje neminovno proizilazi kad god se ostvari osnova srčanog imana, negirao iman počiniocima i ostavljačima mnogih stvari, što ukazuje da nestanak levāzima ili pojava opisa koji se ne može sastati sa aslud‐dinom neminovno znači nestanak osnove iz koje proizilaze. Bitno je ovdje da se sjetiš da iz spoznaje tevhida neminovno proizilazi spoznaja širka i da iz spoznaje značenja muslimana neminovno proizilazi spoznaja nemuslimana. Eš‐Šazili kaže da se praktični tevhid sastoji od tri rukna bez kojih ne može postojati: 1) Tevhid Allaha u zakonu (hukmu); 2) Tevhid Allaha u obredima (en‐nusuk); 3) Tevhid Allaha u lojalnosti (vilajetu); Kaže Eš‐Šazili: ‫ وﰱ ﻫﺬﻩ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ‬.(‫ وﻫﻮ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﻤﻠﻲ )ﺗﻮﺣﻴﺪ اﻟﻌﺒﺎدة‬:‫ﻓﻼﺑﺪ ﻣﻦ ﻣﻌﺮﻓﺔ أرﻛﺎن اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
‫ ﻫﻮ ﻗﺒﻮل ﺷﺮع اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وﻫﻮ‬:‫ اﻟﺮﻛﻦ اﻷول‬:‫ﻳﺘﻜﻠﻢ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ ﻋﻦ رﻛﻨﲔ ﻣﻦ أرﻛﺎن ﻫﺬا اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
‫ ﻫﻮ ﻧﻔﻲ اﻟﻨﺴﻚ ﻋﻦ ﻏﲑ اﷲ‬:‫ اﻟﺮﻛﻦ اﻟﺜﺎﱐ‬.‫ﻣﻌﲎ اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم اﻟﺬي أرﺳﻠﺖ ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰﻟﺖ ﺑﻪ اﻟﻜﺘﺐ‬
.‫ﻋﺰ وﺟﻞ‬
“Neophodno je spoznati ruknove druge vrste tevhida, a to je praktični tevhid (tevhidul‐’ibadeh) a u ovoj risali534 šejhul‐islam govori o dva rukna tevhida: Prvi rukn: prihvatanje535 Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega i to je značenje opšteg islama s kojim su poslati poslanici i objavljenje knjige. Drugi rukn: negacija obreda nekom drugom mimo Allaha, +.“ 534
Er‐risaletut‐tedmurijjeh, str. 167 S obzirom da govori o praktičnom tevhidu razumijemo da pojmom „prihvatanje“ misli na djela srca i tijela, a ne na ’aqidu srca. 535
307 EBU MUHAMMED
‫ ﰒ‬،‫ وﻓﺴـﺮ اﻻﺳﺘﺴـﻼم ﺑﺎﻟﻄﺎﻋـﺔ‬،‫ ﺑﺄﻧﻪ اﻻﺳﺘﺴـﻼم‬:‫ ﻓﺴﺮ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم‬:‫وﰱ ﺑﻴﺎن ﻣﻌﲎ اﻟﺮﻛﻦ اﻷول‬
‫ وﻛﻼﳘــﺎ‬،‫ـﺘﻜﺒﺎرا‬
ً ‫ ﺷــﺮًﻛﺎ أو اﺳـ‬,‫ ﻓــﺈذا ﺟﻌﻠــﺖ ﻟﻐــﲑ اﷲ ﻣﻌــﻪ أو ﻣــﻦ دوﻧــﻪ ﻛﺎﻧــﺖ ﻛﻔـ ًـﺮا‬،‫ﻗﺼــﺮﻫﺎ ﻋﻠــﻰ اﷲ وﺣــﺪﻩ‬
.‫ﻛﻔﺮ‬
“Pojašnjavajući prvi rukn: Ibn Tejmijje je značenje opšteg islama protumačio istislamom a istislam je protumačio kao pokornost, a zatim ju je sveo na Allaha, jedino. Pa ako se da nekom drugom mimo Allaha, uz Njega ili mimo Njega, biva kufrom, širkom ili ohološću (istikbar), a oboje su kufr.” :‫واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻧﻮﻋﺎن‬
.‫ ﻫﻮ ﻗﺒﻮل اﳊﻜﻢ واﻟﺪﺧﻮل ﲢﺖ أﺣﻜﺎم اﻟﺘﻜﻠﻴﻒ ﻟﻠﻤﻮﱃ ﻋﺰ وﺟﻞ وﺣﺪﻩ‬:‫اﻷول‬
‫ ﻷن اﳌﺨﺎﻟﻔـﺔ ﻓﻴـﻪ ﻻ‬،‫ واﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻟﻴﺲ ﻫـﻮ اﳌﻘﺼـﻮد ﻣـﻦ ﻛـﻼم اﺑـﻦ ﺗﻴﻤﻴـﺔ‬.‫ ﻫﻮ اﻟﺪﺧﻮل ﰲ اﻷﻋﻤﺎل‬:‫اﻟﺜﺎﻧﻲ‬
‫ـﻮرا ﻋﻠـﻰ‬
ً ‫ ﻓﻴﻜـﻮن ﻛﻼﻣـﻪ ﻣﻘﺼ‬،‫ وﻫﻮ ﻣﻌﻠﻮم اﻟﺒﻄﻼن ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﺑﺎﻟﻀـﺮورة‬،‫ﻛﻔﺮا إﻻ ﻋﻠﻰ ﻣﺬﻫﺐ اﳋﻮارج‬
ً ‫ﺗﻜﻮن‬
...‫اﻟﻨﻮع اﻷول‬
„Pokornost se djeli na dvije vrste: Prva: prihvatanje536 zakona i ulazak jedino pod propise teklifa Zaštitnika, +. Druga: ulazak u djelo.537 Druga vrsta nije predmet govora Ibn Tejmijje, jer suprotno postupanje u njoj ne biva kufrom osim po mezhebu haridžija, čija neispravnost je neminovno poznata u vjeri, tako da se njegov govor svodi na prvu vrstu...“538 Iz njegovih riječi „prihvatanje Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega“ se ne smije dogoditi ono što se dogodilo nekim ljudima poput Nusreta, a o Bilibaniju da ne govorim, a to je da se nevjernički tehakum tagutu svodi na „prihvatanje tagutskog zakona“ riječima srca, tj. srčano uvjerenje ili samo na značenje ohalaljivanja harama i obratno i da se usljed toga zaključuje da „onaj koji se tehakumi tagutu a nije prihvatio njegov zakon nije upao u veliki širk“, jer ko god se tehakumi tagutu prihvatio je njegov zakon i hakimijjet a ostavio Allahov. Međutim greška Nusreta leži u tome što je smetnuo sa uma opis nevjerničkog tehakuma koji stoji uz suđenje tagutskim zakonom tj. da nevjernički 536
Obrati pažnju! Misli na djela srca i tijela! Ovo je termin Eš‐Šazilija kojeg koriste svi koji su naučili od njega, a željeno njime objašnjava u, nakon njega spomenutim riječima. 538
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 138 537
308 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA tehakum tagutu između ostalog znači traženje od taguta hukma, riječima ili djelom, da riješi spor uzimanjem njegovog zakona za sudiju, odnosno bukvalno rečeno traženjem od njega da učini kufr suđenja tagutom, a šejtan ljudima uljepšava kufr nazivajući ga lijepim ili drugačijim imenima. Ovaj opis nevjerničkog tehakuma u sebi mimo praktičnog kufra, neminovno sadrži zadovoljstvo sa djelom taguta hukma kao i sa samim zakonom jer ga je tražio,539 ili „nepostojanje vjerski naređenog zadovoljstva šerijatom“, kao što tagutijjet suđenja drugim zakonom u sebi sadrži zadovoljstvo šejtanovim zakonom i svojim i njegovim hakimijjetom mimo Allahovog. Propisivanje zakona mimo Allaha je osnova širka pokornosti koji se ogleda u prihvatanju zakona taguta, bilo da se radi o promjeni Allahovog zakona ohalaljivanjem harama i obratno, ili prihvatanju zakona taguta koji je u vanjskom opisu identičan šerijatskom propisu, jer pravi menat kufra u širku pokornosti je prihvatanje tagutskog zakona, kako god on izgledao, bilo srcem ili vanjštinom. Zbog toga smo rekli da širk hukma i tehakuma kategorički ukazuje na širk pokornosti te da su ove vrste širka i kufra međusobno isprepletene, a onaj koji ograniči nevjernički tehakum samo na prihvatanje zakona u 'aqidetskom ili samo srčanom smislu, smetnuvši sa uma značenje traženja suđenja suprotnim zakonima je upao u najveći grijeh. Otuda je tehakum u ovom smislu nevjernička pokornost tagutu hukma u osnovi suštine širka pokornosti koja se ogleda u suđenju propisanim tagutskim zakonom. Naše gledanje na mes’elu nije površno kao što se to Nusretu pričinilo, već je njegov stav nepotpun i krajnje opasan. Ono što je kod Nusreta nevjernički tehakum, a svodi se samo na širk pokornosti, ali na džehmijski način, je kod nas drugi opis nevjerničkog tehakuma, koji se može desiti i bez postojanja spora a to je traženje propisa taguta da bi ga se pridržavao (iltizām), i vjerujemo da to biva djelima srca i tijela, kao što može biti riječima srca i govorom jezika, a u Nusretovom govoru nisam nijednom vidio opis velikog širka pokornosti u djelu koji izvodi iz vjere, već se poput džehmija vrti samo oko srca ili poput Kerramija oko govora jezikom. Zato sam u lancu predavanja o tehakumu objasnio da tehakum tagutu znači: 1) Traženje riješenja spora hukmom, tj. suđenjem tagutskim zakonom riječima ili djelima; 2) Traženje tagutskog propisa da bi ga se pridržavao, riječima ili djelima, makar ne postojao spor. 539
Riječima ili djelima. EBU MUHAMMED
309 Molim Allaha da im olakša da shvate svoj propust i da se prihvate istine! Upravo zbog toga kažemo da je muslimanu u stanju nužde (darure) dozvoljeno da se brani na sudu pod uvjetom da ne upadne u spomenutu definiciju tehakuma tagutu, riječima ili djelima, i da ispolji svoj din, kao što je pod istim uvjetima dozvoljeno da svjedoči na sudu. Da Allah sačuva muslimane od poniženja u hramovima taguta! Zbog spomenutih opisa nikad nismo tekfirili niti to danas radimo! S druge strane, tokom ovih dešavanje su se pojavili neki džahili koji su u pitanju odbrane na sudu taguta upali u ekstremizam definišući nevjernički tehakum djelom sudije, tj. rješavanjem spora, i onda, na neki njima svojstven način, na to nadovezuju da je onaj koji se brani, ne tražeći od taguta da uzima zakon za sudiju već odbijajući od sebe njegovu presudu, kafir, jer je nevjernički tehakum „rješavanje spora“!!! Onaj koji se brani je, prema njima, valjda upao u ono što radi sudija a to je „rješavanje spora“ koje je kod njih tehakum tagutu! Allahulmuste’an! Ne zna čovjek da li da se smije ili da plače! Obavijestio me je jedan od braće studenata koji ne laže da me ovi džahili sto posto tekfire zbog toga što sam dozvolio da se musliman pod spomenutim uslovima brani na sudu taguta, a među grupacijama, koji se pripisuju ovim džahilima, se proširilo kako mi ne znamo šta je to tehakum tagutu ili kako smo popustili u mes'eli tehakuma! Najparadoksalnije je to što ovi džahili, koji me izgleda tekfire zbog spomenutog, ne tekfire Makdisija koji u toj mes'eli ima isto mišljenje, niti tekfire Nusreta, Bilibanija i Ademija, koji dozvoljavaju više od toga, i koji su upali u više uzroka tekfira, već ih uzimaju za braću muslimane u ime Allaha u borbi protiv „onih koji tekfire najbolje ljude“! Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik! O momcima koji su na pogan način pružili ruke i jezike protiv nas i ove da've kažem kao što je rekao imam Malik: „Nikome ne halalim!“, mimo toga što se dove dižu prema Allahu i što Allah neće zaboraviti i zanemariti djela zulumćara, i neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova. Ima li veće kazne nego kada te Allah kuša da upadneš u kufr i jasan nifak, a ti sebe smatraš najboljim i najučenijim muslimanom! Ali, samo polako, vidjećemo čija će biti zadnja i protiv koga će Allah okrenuti Svoje vojske i srca Svojih stvorenja! Ko bude tražio ugled među ljudima na račun svoje vjere, ne plašeći se Allaha zbog zuluma kojeg je nanio vjeri i Njegovim stvorenjima i robovima, skupo će ga platiti, a nakon toga će njegov ugled biti gažen nogama najponiženijih i mimo Allaha neće naći ni Zaštitnika ni Pomagača, pa nek' čekaju i mi ćemo čekati; imamo vremena do smrti. 310 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Dalje kaže Eš‐Šazili: ‫ ﺣﻖ اﷲ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد ﻓﻲ ﻛﻞ ﻓﻌﻞ ﻣﻦ‬:‫ وﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﺒﻴﺎن ﻳﺘﻀﺢ اﳌﻌﲎ اﻟﺜﺎﻟﺚ ﻟﻠﻔﻆ اﻟﻌﺒﺎدة اﻟﺬي ﻫﻮ‬- ٣
‫اﺟﻌﺎ إﻟﻰ اﻟﻌﺒﺎدات أو اﻟﻌﺎدات أو اﳌﻌﺎﻣﻼت وﻫﻮ ﻣﻌﲎ ﻳﺘﻔﻖ ﰲ دﻻﻟﺘﻪ ﻣﻊ ﻣﻌﲎ‬
ً ‫أﻓﻌﺎﻟﻬﻢ ﺳﻮاء ﻛﺎن ر‬
‫ وﻣﻌﻨﺎﻩ ﻗﺒﻮل‬،‫ وﻫﻮ ﻣﻌﲎ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ‬،‫اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺎم اﻟﺬي أرﺳﻠﺖ ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰﻟﺖ ﺑﻪ اﻟﻜﺘﺐ‬
‫ وﻫﻮ ﻣﻌﲎ اﻟﻌﺒﺎدة اﺠﻤﻟﺮد‬.‫ اﻟﺘﺰام ﺷﺮﻳﻌﺔ اﻟﺮﺳﻮل ﲨﻠﺔ وﻋﻠﻰ اﻟﻐﻴﺐ‬:‫ﺣﻜﻢ اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ أو ﺑﻌﺒﺎرة أﺧﺮى‬
،‫ واﻟﻌﺒﺎدة ﺬا اﳌﻌﲎ ﻫﻲ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬.‫اﻟﺮاﺟﻊ إﱃ أﺻﻞ اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺬي ﻫﻮ رﻛﻦ ﻣﻦ أرﻛﺎن اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﱐ ﻣﻦ اﻟﺘﻮﺣﻴﺪ‬
:‫ وﻛﺬﻟﻚ ﻳﻘﻮل اﻟﻨﺴﻔﻲ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬.‫وأﻏﻠﺐ أﻟﻔﺎظ اﻟﻌﺒﺎدة ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻫﻲ ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﻨﻮع اﻟﺜﺎﻟﺚ‬
ِ‫ﱠ‬
ِ‫ﱠ‬
:[21:‫ اﻵﻳﺔ‬،‫ﻳﻦ ِﻣﻦ ﻗَـ ْﺒﻠِ ُﻜ ْﻢ ﻟ ََﻌﻠﱠ ُﻜ ْﻢ ﺗَـﺘﱠـ ُﻘﻮ َن{ ]ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة‬
َ ‫ﱠﺎس ا ْﻋﺒُ ُﺪواْ َرﺑﱠ ُﻜ ُﻢ اﻟﺬي َﺧﻠَ َﻘ ُﻜ ْﻢ َواﻟﺬ‬
ُ ‫}ﻳَﺎ أَﻳﱡـ َﻬﺎ اﻟﻨ‬
‫ ﻛﻞ ﻋﺒﺎدة ﰲ اﻟﻘﺮآن ﻓﻬﻲ ﺗﻮﺣﻴﺪ؛ إﺣﺘﺞ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﺑﺄﻧﻪ ﺧﺎﻟﻘﻬﻢ‬:‫ ﻗﺎل اﺑﻦ ﻋﺒﺎس‬،‫ وﺣﺪوﻩ‬:‫„ﻓﺎﻋﺒﺪوا رﺑﻜﻢ‬
‫وﺧﺎﻟﻖ ﻣﻦ ﻗﺒﻠﻬﻢ ﻷ ﻢ ﻛﺎﻧﻮا ﻣﻘﺮﻳﻦ ﺑﺬﻟﻚ ﻓﻘﻴﻞ ﳍﻢ إن ﻛﻨﺘﻢ ﻣﻘﺮﻳﻦ ﺑﺄﻧﻪ ﺧﺎﻟﻘﻜﻢ ﻓﺎﻋﺒﺪوﻩ وﻻ ﺗﻌﺒﺪوا‬
.“‫ ﺗﻮﺣﻴﺪﻩ واﻟﺘﺰام ﺷﺮاﺋﻌﻪ‬:‫ „اﻟﻌﺒﺎدة ﻫﻨﺎ‬:‫ وﻳﻘﻮل اﻟﻘﺮﻃﱯ ﰲ ﺗﻔﺴﲑ ﻧﻔﺲ اﻵﻳﺔ‬.“‫ﻏﲑﻩ‬
„3 – Ovim pojašnjenjem je postalo jasno treće značenje pojma 'ibadet koji je Allahovo pravo nad robovima u svakom od njihovih djela, svejedno vraćalo se 'ibadetima ili 'adetima, ili međuljudskim odnosima, i to je značenje koje se u svom ukazivanju podudara sa značenjem opšteg islama kojim su poslati poslanici i objavljene knjige. To je značenje istislama Allahu, Jedinom, čije je značenje prihvatanje Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega, ili drugačije rečeno pridržavanje šerijata Poslanika uopšteno, i u gajbu,540 i to je čisto značenje 'ibadeta koje se vraća aslud‐dinu, koje je rukn od ruknova ove vrste tevhida. 'Ibadet u ovom značenju je tevhid. Većina riječi 'ibadet u Kur'anu su u ovom trećem značenju. Isto to kaže En‐Nesefi u tefsiru riječi Uzvišenog: O ljudi! 'Ibadetite vašem Gospodaru, Koji vas je stvorio, i one prije vas, ne bi li ste se bojali. El‐Baqara 21, „'ibadetite vašem Gospodaru“, tj. učinite ga jednim. Kaže Ibn 'Abbas:“ Svaki 'ibadet u Kur'anu je tevhid.“ On je nad njima uspostavio argument činjenicom da je On njihov Stvoritelj i Stvoritelj onih koji su bili prije njih, jer su to bili priznavali, pa im je rečeno ako priznajete da vam je On Stvoritelj, onda Mu 'ibadetite i ne 'ibadetite drugom mimo Njega.“541 Qurtubi u tefsiru istog ajeta kaže: „'Ibadet ovdje je Njegov tevhid i pridržavanje Njegovih propisa“ 540
Vjerujući u skriveno koje zna samo Allah. Tefsir Nesefija, str. 173 541
EBU MUHAMMED
311 Zatim kaže: ‫وﻳﻘﻮل اﺑﻦ اﻟﻘﻴﻢ ﻋﻦ رﻛﻦ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ وﻫﻮ ﻗﺒﻮل ﺷﺮع اﷲ ورﻓﺾ ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وﻫﻮ اﻻﺳﺘﺴﻼم ﷲ وﺣﺪﻩ وﻫﻮ اﻟﺘﺰام‬
...‫اﻟﻐﻴﺐ‬
‫ ﲨﻠﺔ وﻋﻠﻰ‬,‫ﺷﺮﻳﻌﺔ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
„Rekao je Ibnul‐Qajjim, rahimehullah, o ruknu tehakuma, a on je prihvatanje Allahovog zakona i odbijanje svega drugog mimo Njega, a on je istislam (potpuna predanost) Allahu, Jedinom, a to je pridržavanje šerijata Poslanika, sallallau ’alejhi ve sellem, uopšteno i uz gajb...“542 Pa je tehakum nazvao ruknom,543 a svi znamo da nijedna cjelina ne postoji kad joj nestane jedan od ruknova, pa kako onda da tehakum ne bude od aslud‐
dina? Nema sumnje da je onaj koji se tehakumi tagutu srušio pridržavanje samo šerijata, svejedno da li je zakon taguta uzeo za din ili ne,544 jer je traženje suđenja tagutskim zakonom kufr, kao i samo suđenje njime, svejedno ohalalio to ili ne, zanijekao vjerski propis ili ne, bio zadovoljan ili ne, a pravilo je da je svaki počinioc kufra, koji nije prisiljen, zadovoljan onim što je rekao i uradio, i da je prsa učinio prostranim za kufr, kao što se kaže u ajetu prisile u suri En‐Nahl. Takođe kaže: „Sažetak svega ovoga je da tevhidul‐'ibadeh, koji se tiče djela u aslud‐dinu, ne izlazi iz tri značenja. Ona su: 1. Hukm pripada samo Allahu bez sudruga: Hukm ne pripada osim Allahu! Naredio je da ne 'ibadetite osim Njemu. To je istinska vjera.545 Hukm je oporuka546 Zakonodavca obveznicima, putem traženja,547 ostavljanja mogućnosti na izbor548 ili postavljanja.549 2. Vilajet pripada samo Allahu bez sudruga: Zar da drugog mimo Allaha uzmem za Zaštitnika i Zar da mimo Allaha uzimaju evlija', pa Allah, On je jedini Velijj i 542
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 173 Siromah Nusret kaže da je „Vadžib od vadžiba“ kao što si vidio, okliznuvši se na mes’eli malog kufra u tehakumu. 544
Time je ostavio din Allaha, a ostavljanje Allahovog dina je din šejtana. 545
Poznati ajet iz sure Jusuf. 546
Na ar. „khitab“. 547
Traženje činjenja djela i ovo obuhvata mustehabb i vadžib ili traženja ostavljanja djela i ovo obuhvata mekruh i haram. 548
Ovo se tiče mubaha, tj. dozvoljenog. 549
Ovo se tiče „postavljenih šerijatskih propisa“ poput uvjeta, prepreka, uzroka i slično. Nazvani su „postavljenim“ zato što je Zakonodavac postavio neke opise kao uvjete, prepreke ili uzroke za obvezujuće šerijatske propise koji se tiču postupaka vjerskih obveznika. 543
312 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Vaš zaštitnik (velijj) je samo Allah, i Njegov Poslanik, i oni koji su povjerovali i Moj Velijj je samo Allah, Onaj Koji je objavio Knjigu, i On se brine o dobrima. Vilajet je da si privržen (lojalan) za Allaha, subhaneh, i da prijateljuješ radi Njega subhanehu ve te'ala.550 3. Obredi pripadaju samo Allahu bez sudruga: Reci: „Uistinu moj namaz, i moji obredi, i moj život i moja smrt pripadaju Allahu Gospodaru svjetova, Ne činite sedždu suncu, niti mjesecu! Činite sedždu Allahu, Onome Koji ih je stvorio ako samo Njemu 'ibadetite. Obredi su čisto Allahovo pravo, koji ne prihvataju saučesništvo, suprotno hukmu, jer je pokornost Poslaniku pokornost Allahu, a halal je ono što je ohalalio Poslanik i haram ono što je oharamio, i suprotno vilajetu, jer je vilajet prema vjernicima radi Allaha vilajet Allahu, subhanehu ve te'ala. Način vezanosti ovih ruknova sa tevhidul‐'ibadeh, kao što je objašnjeno u govoru Ibn Tejmijje u njegovim risalama i knjigama, kojeg smo prenijeli, je slijedeći: Činjenje Allaha jednim u hukmu:551 1. Jer je to tefsir islama, jer islam je istislam552 a to se neće ostvariti osim prihvatanjem553 propisa. Pa ko se preda Allahu i drugom mimo Njega takav je mušrik554 a ko odbije Allahovu odredbu njemu je mustekbir, a svaki od njih je kafir. Opšti islam555 je tevhidul‐'ibadeh, a on je din mimo kojeg Allah drugi ne prima ni od prvih ni od zadnjih generacija. Tekst556 na to ukazuje sa dva aspekta: 1. Sa aspekta ukazivanja da je islam vjera svih poslanika i sa aspekta da je islam značenje tevhidul‐'ibadeh, koji je din svih poslanika. 2. On ulazi u značenje 'ibadeta s obzirom da je 'ibadet ljubav, strah, nada, veličanje i pokornost. A dokaz ovdje je „pokornost“. 3. Sa aspekta njegovog bitka činjenjem Allaha jednim (ifrād) u onom što ne pripada osim Allahu: 550
Ova tačka je temelj za uvjerenje da čovjek ne može biti musliman sve dok ne bude vjerovao da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani. 551
Tevhid Allaha u hukmu. 552
Potpuna predanost. 553
Ne smiješ smetnuti sa uma da autor pojmom „prihvatanje zakona“ misli na praktično značenje koje se tiče djela srca i tijela jer govori o tevhidul‐’ibadeh odnosno praktičnom tevhidu. 554
Ko „prihvati“ zakon taguta što biva propisivanjem zakona mimo Allaha, ili hukmom i tehakumom, je mušrik. 555
Onaj s kojim su došli svi poslanici i spuštene sve knjige. 556
Vjerski tekstovi. 313 EBU MUHAMMED
‫أَﻓَـﻐَْﻴـَﺮ اﻟﻠّ ِﻪ أَﺑْـﺘَﻐِﻲ َﺣ َﻜ ًﻤﺎ‬
Zar da nekog drugog mimo Allaha uzmem za Hakema/Sudiju! 557 4. Mutevatir tekstovi o nevjerstvu onoga koji suprotno postupa.558 5. Naredba njega nije zakasnila,559 štaviše on je temelj onoga u šta su pozivali od tevhida.560“561 Eš‐Šazili takođe kaže: ‫ ﻳﺘﻀﺢ ﻣﻦ اﻻﺳﺘﻘﺮاء اﻟﻘﺮآﱐ أن ﺣﻜﻢ اﻟﻜﻔﺮ إﳕﺎ ﻳﺴﺎق ﰲ اﻷﺣﻮال‬:‫وﻗﺒﻞ أن ﻧﻨﻬﻲ اﳌﻮﺿﻮع ﲤﺎﻣﺎ ﻧﻘﻮل‬
:‫اﻟﺘﺎﻟﻴﺔ ﰲ ﻣﻮﺿﻮع اﳊﻜﻢ واﻟﺘﺸﺮﻳﻊ‬
„Prije nego što završimo temu u potpunosti kažemo: jasno je iz izučavanja Kur’ana da se propis kufra u temi hukma (suđenja) i tešri’a (propisivanja zakona) tiče samo slijedećih stanja: ‫ اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ ﺑﺘﺤﻠﻴﻞ اﳊﺮام أو ﲢﺮﱘ اﳊﻼل أو ﺗﻐﻴﲑ أﺣﻜﺎم اﻟﻮﺿﻊ أو إﺳﻘﺎط اﻟﻮاﺟﺐ وﻫﺬا ﻫﻮ ﺣﻜﻢ‬.1
.‫اﻟﺸﺮﻛﺎء‬
1. Propisivanje zakona ohalaljivanjem harama ili oharamljivanjem halala ili promjenom „postavljenih“ propisa ili anuliranjem (obaranjem) vadžiba, i ovo je propis „eš‐šureka’“ (sudruga). :‫ وﺑﺎﻟﻨﺴﺒﺔ ﻟﻐﲑﻫﻢ‬.2
.‫أ – رﻓﺾ ﺣﻜﻢ اﷲ ﺑﺎﻟﺘﺤﺮﱘ وﻫﻮ اﻻﺳﺘﺤﻼل رﺟﻮﻋﺎ إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى أو ﻣﻦ ﻏﲑ رﺟﻮع‬
2. Što se tiče drugih mimo njih: a) Odbijanje Allahove presude o zabrani a to je ohalaljivanje (istihlāl) vraćanjem drugom šerijatu ili bez vraćanja. 557
Sura El‐En’am (6) 114 Onoga koji sudi tagutskim zakonom ili traži da mu se njime sudi. 559
Ovo će ti trebati prilikom pobijanja Nusretove jadne argumentacije „hadisom robinje“ koju je Poslanik pitao: „Gdje je Allah?“ i „Ko sam ja?“ pa je odgovorila te joj je pripisao islam, iz čega Nusret zaključuje da ono čemu nije podučena ne ulazi u aslud‐din jer pravilo je da „nije dozvoljeno okasniti pojašnjenje izvan vremena potrebe za njim“. Allahulmuste’an! 560
Ono na što ukazuje sam šehadet la ilahe illallah, osim kod onih koji od šehadeta ne razumiju ono što su razumjeli mušrici arapa, svejedno radilo se o ekstremnim sufijama i rafidijama ili Nusretu i Bilibaniju i onima koji ih slijede, koji su izvadili tehakum iz osnove la ilahe illallah. 561
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 176‐177 558
314 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA .‫ب – رﻓﺾ ﺣﻜﻢ اﷲ ﺑﺎﻹﳚﺎب وﻫﻮ اﻹﺑﺎء ﻣﻦ ﻗﺒﻮل اﻟﻔﺮاﺋﺾ رﺟﻮﻋﺎ إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى أو ﻣﻦ ﻏﲑ رﺟﻮع‬
b) Odbijanje Allahove presude o obligatnosti (vudžubu) a to je odbijanje (el‐ība’) prihvatanja fardova vraćanjem drugom šerijatu ili bez vraćanja. .‫ج – اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى ﻏﲑ ﺷﺮﻳﻌﺔ اﷲ وإﱃ ﺣﻜﻢ آﺧﺮ ﻏﲑ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ‬
.‫ وﺿﻊ اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ أو اﻟﺸﺨﺺ ﻣﻮﺿﻊ اﳊﻜﻢ ﻟﲑﺟﻊ إﻟﻴﻪ أو إﻟﻴﻬﺎ ﻋﻨﺪ اﻟﺘﻨﺎزع‬:‫د – اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ‬
‫ه – اﳊﻜﻢ ﲟﻮﺟﺐ ﺷﺮﻳﻌﺔ أﺧﺮى ﻏﲑ ﺷﺮﻳﻌﺔ اﷲ وﻫﻮ اﻟﻘﻀﺎء ﺎ ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ اﻟﻨﺰاع وإﺟﺮاﺋﻬﺎ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﰲ‬
.‫ﻣﻌﺎﻣﻼ ﻢ وﺣﻴﺎ ﻢ اﻟﻴﻮﻣﻴﺔ‬
.‫وﻫﺬﻩ اﳋﻤﺴﺔ ﻳﺪﺧﻞ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﻦ اﲣﺬ إﳍﻪ ﻫﻮاﻩ وﻣﻦ أﺷﺮك ﺑﺎﷲ ﻏﲑﻩ‬
.‫واﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ أﻋﻠﻢ – وﺑﻪ وﺣﺪﻩ اﻟﺘﻮﻓﻴﻖ‬
c) Tehakum drugom šerijatu mimo Allahovog šerijata i drugom sudiji mimo Allaha i Njegovog Poslanika. d) Et‐tahkim: stavljanje zakona (šerijata) ili osobe na stepen sudije (zakona) da bi se vraćalo njima prilikom sporenja. e) Suđenje/presuda (hukm) prema onom što za sobom povlači drugi šerijat mimo Allahovog šerijata a to je suđenje njime (el‐qada’) u sporovima i njegovo sprovođenje nad njima u njihovim međuljudskim odnosima i svakodnevnom životu. U ovo petoro ulazi onaj koji je uzeo svoju strast za boga i onaj koji je pridružio Allahu drugog mimo Njega. Allah, subhanehu ve te ’ala, najbolje zna i podrška je samo od Njega“.562 I tako dalje i tako dalje... Dakle, trećina knjige Šazilija govori o tome da je tehakum rukn od ruknova tevhida te da zbog toga neminovno ulazi u aslud‐din bez kojeg nema islama niti uspjeha, i zaista se čudim kako je moguće da neko kaže da je propisivanje zakona mimo Allaha veliki širk, i da je prihvatanje tuđih zakona hukmom i tehakumom veliki širk, i uprkos tome kaže da tehakum ne ulazi u aslud‐din! Allahulmuste’an! Da li se tu radi osim o nepoznavanju suštine osnove islama i svemu što se na to nadovezuje?! Molim Allaha da ih uputi na pravi put i da sačuva islam i 562
Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman, str. 437. EBU MUHAMMED
315 muslimane od njihovog zla! Molim Allaha da se osveti svakom licemjeru, oholniku i pokvarenjaku, koji Ga se ne boji i koji nije propustio nijednu priliku za sijanjem nereda na zemlji a da je nije iskoristio i udvostručio! Dakle, ne smije biti sumnje u pogledu toga da su se učenjaci ehlus‐sunneta složili da je ostvarenje tevhida Allaha u hukmu i tehakumu rukn od ruknova tevhida i aslud‐dina, a ekstremne murdžije koji djela ne uvode u suštinu imana se slažu da se počiniocu nekog od vanjskih uzroka kufra i tekfira u vanjštini mora presuditi kufrom a razilaze se po pitanju suštinskog propisa pa neki kažu da je moguće da u suštini bude mu'min iako je u vanjštini kafir, a o takvima šejhul‐islam kaže da su izašli iz islama. Tvrdnja Nusreta i Bilibanija je sama po sebi gora nego novotarija ekstremnih murdžija jer vjeruju da tehakum ne ulazi u aslud‐din i da čovjek može biti musliman iako nije ostvario nutrinske i vanjštinske ruknove tehakuma u ruknu potvrde u šehadetu,563 ili u ruknu negacije u šehadetu tevhida564 odričući se velikog širka tehakuma, „dokazujući“ sve to riječima šejhul‐islama iz „Minhadžus‐
sunneh“ da bi time sačuvali svoje voljene od tekfira Uzvišenog Zakonodavca. Ako kažu da vjeruju da uvjerenje u zabranjenost tehakuma tagutu i odricanje od uvjerenja dozvoljenosti tehakuma tagutu ulazi u aslud‐din mi im odgovoramo da ehlus‐sunnet ne pravi razliku između uvjerenja i djela i da u aslud‐din kod njih ulaze uvjerenja srca, djela srca, govor jezika i djela tijela, i to bi još jednom dokazalo da imamo posla sa ljudima koji su gori od džehmija, jer imaju temelje džehmija u imanu i kufru, s obzirom da sve vraćaju na srce, a ne tekfire mušrike i tagute. Znači ostaje im da izaberu da mes'ela tehakuma ne ulazi u aslud‐din ni u 'aqidetskom smislu a to je vanjština njihovog prokletog govora ili da naprave razliku između srčanih i vanjskih opisa a to je mezheb ekstremnih murdžija, a mušrike tehakuma i tagute koji su to dozvolili bez šubhe prisile svakako ne tekfire. Da Allah sačuva! Ljudi poput njih su posljednji koji drugog smiju optužiti da prvo izmisli temelj koji mu paše a onda traži bilo kakvu podršku u dokazima šerijata makar ona bila i umišljena. U jednom od svojih predavanja Nusret se razbacuje po Majevici pred bukvama i ljudima koji su poput šupljih palminih debla pa kaže: 563
Rukn potrvde u šehadetu je „illallah“. Rukn negacije u šehadet je „la ilahe“. 564
316 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „One koji nas nepravedno i zulmen i zbog svoje bolesti i zbog svojih grešaka u menhedžu tekfira koji su nas proglasili kafirima već i tako se odnose prema nama,565 pozivamo da saslušaju gdje su pogriješili i da se pokaju i da se vrate na menhedž ehlussunneta na kojem su do skoro bili. Pogriješili su u dvije važne stvari i dvije velike stvari, dvije velike osnove, a to je put svih novotara, svi novotari kroz čitavu istoriju, šta su uradili, prvo dođu i izmisle neku novu osnovu u vjeri, jel tako, sami nešto skontaju i kažu ovo je osnova vjere, a to ne bude osnova vjere ili izmisle neko pravilo u vjeri ili im se učini da je to pravilo u vjeri, a onda ko god to pravilo ne prihvati oni ga tekfire, oni ga protekfire, i to je put svih novotara... sve novotarije svode se na to ‐ na haridžije, na rafidije, na kaderije i na murdžije. Svi su došli sa nekim svojim pravilima misleći da je to neko važno pravilo, koje su oni izdefinisali u vjeri, a onda ko ne prihvati to pravilo, uglavnom su ga smatrali zabludjelim, zalutalim i tekfirili ga.“566 Nakon toga se, kao što si djelimično vidio, „potrudio“ da objasni da smo pogriješili u našem uvjerenju da „tehakum i uvjerenje da tagut, mušrik i mustekbir nisu muslimani ne ulaze u aslud‐din“! A „dokaze“ si vidio a imaćeš priliku da dublje pogledaš u „magični sanduk“ Nusreta i Bilibanija, s kojim se slažu i mnogi drugi koji ovdje nisu spomenuti! Šta bi mi sve mogli reći o njima nakon što je postalo očigledno da oni pri sebi nemaju ni „a“ od vjerske argumentacije! Dovoljan nam je Allah i divan je Zaštitnik! Najgluplje mi je u svemu tome to što smatraju da postoji veliki širk propisivanja zakona, i veliki širk pokornosti, i veliki širk hukma i tehakuma kojeg nepravilno svode na širk pokornosti i uprkos tome govore da nije od aslud‐dina! Pa valjda i kod njih nešto od ovih opisa mora ući u aslud‐din?! Allahulmuste’an! I ako neke uvedu u njega a druge ne kakva je razlika među ovim vrstama i jedinkama velikog širka koje stoje nasuprot osnove islama?! Ako posegnu za pravljenjem razlike između srca i vanjštine ponovo smo se vratili na džehmijski početak i mušrički kraj. Zadovoljiću se navedenim citatima 'Abdulmedžida Eš‐Šazilija uz ponovnu napomenu da trećina njegove knjige „Haddul‐islam ve haqiqatul‐iman“ i „Aslud‐
din“ dokazuju da je praktično prihvatanje samo Allahovog zakona i odbijanje svega mimo njega rukn od ruknova tevhida i sastavni dio aslud‐dina iz kojeg se dobija ime i opis islama i bez kojeg nema uspjeha i spasa na ahiretu, što znači da sam mogao navesti još citata na ovu temu. Ovo govori iako je on lično oteo imetak muslimana koji su imali kuće u Maoči! Predavanje koje je meni predočeno pod imenom „Novi ders“. 565
566
EBU MUHAMMED
317 Došli smo do velikog širka propisivanja zakona (širkut‐tešri'i), nakon čega ću preći na govor o velikom širku pokornosti, a onda na veliki širk suđenja (hukma), koji kod njih nije preciziran, da bi ga na kraju povezali sa velikim širkom tehakuma, jer onaj koji priznaje postojanje velikog širka u samom djelu u pogledu hukma isto to mora priznati kada je u pitanju tehakum. U sklopu spomenutih tema ću detaljno objasniti suštinu i granicu malog kufra i širka i rješiti ono što je u govoru nekih učenjaka za većinu ljudi danas bilo problematično i kobno. 318 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA EBU MUHAMMED
319 ŠIRK PROPISIVANJA ZAKONA (ŠIRKUT‐TEŠRI'I) 


Predmet promjene Allahovog zakona mogu biti sve vrste dinskih propisa Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere Citati učenjaka o tagutijjetu neovisnog propisivanja zakona mimo ili uz Allaha 320 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 6. Širk propisivanja zakona (širkut-tešri'i)
Nusret i Bilibani se slažu da postoji nešto što se zove veliki širk u propisivanju zakona mimo ili uz Uzvišenog Allaha koji biva riječima ili djelima i da je onaj koji upadne u ovaj opis jedan od glavešina taguta ali uprkos tome, i iz meni neshvatljivog razloga, kažu da tehakum samo šerijatu ne ulazi u aslud‐din! Vidjeli smo da Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi nije napravio razliku između kipova koji su obožavani mimo Njega i između onih koji mimo ili uz Njega propisuju zakone te je kipove nazvao imenom šureka’ (ortacima) kao što je i propisivače zakona nazvao šureka’. ِِِ
ِ
ِ َ‫اﳊﺮ ِث و ْاﻷَﻧْـﻌ ِﺎم ﻧ‬
‫ﺼﻴﺒًﺎ ﻓَـ َﻘﺎﻟُﻮا َﻫ َﺬا ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﺑَِﺰ ْﻋ ِﻤ ِﻬ ْﻢ َوَﻫ َﺬا ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِﻨَﺎ ﻓَ َﻤﺎ َﻛﺎ َن ﻟِ ُﺸَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ ﻓَ َﻼ‬
َ َ َْْ ‫َو َﺟ َﻌﻠُﻮا ﻟﻠﱠﻪ ﳑﱠﺎ َذ َرأَ ﻣ َﻦ‬
ِ
ِ
ِ ‫ﺼﻞ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ وﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ ﻓَـﻬﻮ ﻳ‬
‫ﻚ َزﻳﱠ َﻦ ﻟِ َﻜﺜِ ٍﲑ ِﻣ َﻦ‬
َ ‫﴾ َوَﻛ َﺬﻟ‬١٣٦﴿ ‫ﺼ ُﻞ إِ َﱃ ُﺷَﺮَﻛﺎﺋِ ِﻬ ْﻢ َﺳﺎءَ َﻣﺎ َْﳛ ُﻜ ُﻤﻮ َن‬
ََ
َ َُ
ُ َ‫ﻳ‬
ِِ
ِ
ِ
‫وﻫ ْﻢ َوﻟِﻴَـ ْﻠﺒِ ُﺴﻮا َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ ِدﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوﻟَ ْﻮ َﺷﺎءَ اﻟﻠﱠﻪُ َﻣﺎ ﻓَـ َﻌﻠُﻮﻩُ ﻓَ َﺬ ْرُﻫ ْﻢ َوَﻣﺎ‬
َ ‫اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ‬
ُ ‫ﲔ ﻗَـْﺘ َﻞ أ َْوَﻻدﻫ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛ ُﺎؤُﻫ ْﻢ ﻟﻴُـ ْﺮُد‬
﴾١٣٧﴿
‫ﻳَـ ْﻔﺘَـُﺮو َن‬
Oni određuju567 za Allaha dio ljetine i dio stoke, koju je On stvorio, pa govore: "Ovo je za Allaha" ‐ tvrde oni ‐ "a ovo za naša božanstva (šureka‘)!" Međutim, ono što je namijenjeno njihovim božanstvima (šureka‘) ne stiže Allahu, dok ono što je određeno za Allaha stiže božanstvima (šureka‘) njihovim. Kako ružno oni sude! ﴾136﴿ Mnogim mušricima su tako isto njihova božanstva (šureka‘) ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u dinu njihovom zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i ono što izmišljaju ostavi! 568
﴾137﴿ Pa je u prvom ajetu riječju šureka’ nazvao kipove a u drugom one koji im propisuju zakone mimo Allaha koji su im uljepšali ubijanje vlastite djece. U suri Eš‐Šura: 567
Ovaj opis obuhvata djelo onih koji to rade. Sura El‐En’am (6) 136 568
ِ
ُ‫أ َْم َﳍُ ْﻢ ُﺷَﺮَﻛﺎء َﺷَﺮﻋُﻮا َﳍُﻢ ﱢﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َﱂْ ﻳَﺄْ َذن ﺑِﻪ اﻟﻠﱠﻪ‬
EBU MUHAMMED
321 Zar oni imaju božanstva (šureka') koji im od dina propisuju ono što Allah nije dozvolio?!569 Pa je propisivače zakona nazvao šureka’! Dalje, riječju erbāb, koja je množina riječi rabb (gospodar), Allah je nazvao one koji su sebe podigli na Njegov stepen propisujući zakone mimo ili uz Njega, i koje su ljudi podigli na taj stepen, a prvi su zadovoljni time, pokoravajući im se prihvatanjem njihovog zakona, bilo da se radi o ohalaljivanju harama ili obratno ili bilo kojem drugom vidu prihvatanja zakona, kao i one kojima usmjeravaju i posvjećuju razne vrste ’ibadeta, ili vjeruju da se Allah utjelovio u njima ili sjedinio s njima i tako dalje. Međutim, kada su u pitanju vjerovjesnici, meleki i dobri ljudi, koje ljudi obožavaju i koje su podigli na stepen Gospodara i Božanstva, kaže se da ih je neko uzeo za erbabe i njih nije dozvoljeno nazvati imenom erbāb ili tagut, jer oni nisu zadovoljni time niti su to od njih tražili. Rekao je Uzvišeni u suri Et‐Tevba: ِ ‫ون اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤ ِﺴﻴﺢ اﺑﻦ ﻣﺮَﱘ وﻣﺎ أ ُِﻣﺮوا إِﱠﻻ ﻟِﻴـﻌﺒ ُﺪوا إِ َﳍﺎ و‬
ِ ‫ﱠاﲣَ ُﺬوا أَﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎﻧَـﻬﻢ أَرﺑﺎﺑﺎ ِﻣﻦ د‬
‫اﺣ ًﺪا َﻻ إِﻟَﻪَ إِﱠﻻ‬
ُ ْ ً َْ ْ ُ َ ْ ُ َ ْ ُ َ َ ْ
َ ً ُْ َ
ُ َ َ َ َْ َ ْ َ َ َ
‫ُﻫ َﻮ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َﻋ ﱠﻤﺎ ﻳُ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن‬
Uzeli su svoje svećenike570 i monahe571 za erbabe mimo Allaha, i Mesiha sina Merjeminog, a nije im naređeno bilo osim da ’ibadete samo Jednom Bogu, nema Boga mimo Njega. Slavljen neka je On šta mu pridružuju!572 U ovom ajetu je u jednom te istom kontekstu zajedno spomenuo veliki širk u dovi, propisivanju zakona i pokornosti na kojeg veliki širk hukma i tehakuma kategorički ukazuje, kao i veliki širk inkarnacije ili utjelovljenja s obzirom da kršćani vjeruju da je Allah sjedinjen sa ’Isaom, a neki vjeruju da se Allah utjelovio u njega, i da još uvijek postoji razlika između božanskog i ljudskog u njemu, kao što Židovi isto kažu za ’Uzejra, a neki koji se pripisuju islamu kao Ibn ’Arebi i drugi to kažu za sve stvoreno. Allah je sve to nazvao ’ibadetom i širkom, i između ovih vrsta i jedinki velikog širka ne pravi razliku osim kafir koji ne zna Allaha i Njegov din. A koliko je samo takvih, koji se obraćaju neukom narodu, vodeći ih na najperfidniji način u 569
Sura Eš‐Šura (42) 21 Na ar. „ahbar“ tj. učenjake. 571
Na ar. „ruhban“ tj. pobožnjake. 572
Sura Et‐Tevba (9) 31 570
322 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Džehennem!? Ljudi čitavog života klanjaju i poste, a nikad nisu ušli u islam! U ajetu sure Alu ’Imran, kojim je Poslanik, ., slavši pisma okolnim bizantijskim vladarima, iste pozivao u islam, se kaže: ِ ‫ﺎب ﺗَـﻌﺎﻟَﻮا إِ َﱃ َﻛﻠِﻤ ٍﺔ ﺳﻮ ٍاء ﺑـﻴـﻨَـﻨَﺎ وﺑـﻴـﻨَ ُﻜﻢ أﱠَﻻ ﻧَـﻌﺒ َﺪ إِﱠﻻ اﻟﻠﱠﻪ وَﻻ ﻧُ ْﺸ ِﺮَك ﺑِِﻪ َﺷﻴﺌﺎ وَﻻ ﻳـﺘ‬
ِ َ‫ﻗُﻞ ﻳﺎ أ َْﻫﻞ اﻟْ ِﻜﺘ‬
‫ﱠﺨ َﺬ‬
ُْ
َ َ ًْ
ْ َ
ْ َْ َ َْ َ َ َ
ََ
َ َ ْ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﻀﺎ أ َْرﺑَﺎﺑًﺎ ﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ ﻓَﺈ ْن ﺗَـ َﻮﻟﱠْﻮا ﻓَـ ُﻘﻮﻟُﻮا ا ْﺷ َﻬ ُﺪوا ﺑﺄَﻧﱠﺎ ُﻣ ْﺴﻠ ُﻤﻮ َن‬
ً ‫ﻀﻨَﺎ ﺑَـ ْﻌ‬
ُ ‫ﺑَـ ْﻌ‬
Reci: „O sljedbenici knjige! Dođite zajedničkoj riječi između vas i nas; da ne ’ibadetimo osim Allahu, i da Mu ništa ne pridružujemo, i da ne uzimamo jedni druge za erbabe mimo Allaha.“ A ako se okrenu recite: „Posvjedočite da smo mi muslimani!“573 Dakle, dođite da ostvarimo značenje Allahove jednoće u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju, i hukmu i tehakumu, vjerujući da je Allah svojim Bićem iznad svega što je stvorio i da je odvojen od stvorenja, i da se nije utjelovio niti sjedinio s bilo kime od Njegovih stvorenja, makar bili vjerovjesnici i Njemu najbliži meleki! To je islam! Ko ga ne sprovede nije musliman iako jezikom govori la ilahe illallah čije izgovaranje je bila zajednička riječ između muslimana i mnogih koji su ih tada izgovarali od Židova i kršćana, a mnogi ih danas isto tako samo izgovaraju, jer islam nije samo izgovaranje la ilahe illallah, već sprovođenje značenja na koje la ilahe illallah ukazuje putem ukazivanja na cijelo značenje, parcijalno‐sadržajnog i uzročno‐neminovnog ukazivanja, kako nutrinom tako i vanjštinom. Uzvišeni je u istoj suri rekao: ِ
ِ
ِ
ِ ‫ﱠﺎس ُﻛﻮﻧُﻮا ِﻋﺒﺎدا ِﱄ ِﻣﻦ د‬
ِ ‫ﻮل ﻟِﻠﻨ‬
‫ون اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﻟَ ِﻜ ْﻦ ُﻛﻮﻧُﻮا‬
ْ ‫ﺎب َو‬
َ ‫ْﻢ َواﻟﻨﱡﺒُـ ﱠﻮةَ ﰒُﱠ ﻳَـ ُﻘ‬
ُ ْ
ًَ
َ َ‫َﻣﺎ َﻛﺎ َن ﻟﺒَ َﺸ ٍﺮ أَ ْن ﻳـُ ْﺆﺗﻴَﻪُ اﻟﻠﱠﻪُ اﻟْﻜﺘ‬
َ ‫اﳊُﻜ‬
ِ
ِ
ِ
ِ ‫رﺑﱠﺎﻧِﻴﱢ‬
‫ﲔ أ َْرﺑَﺎﺑًﺎ‬
َ ‫﴾ َوَﻻ ﻳَﺄْ ُﻣَﺮُﻛ ْﻢ أَ ْن ﺗَـﺘﱠﺨ ُﺬوا اﻟْ َﻤ َﻼﺋ َﻜﺔَ َواﻟﻨﱠﺒِﻴﱢ‬٧٩﴿ ‫ﺎب َوِﲟَﺎ ُﻛْﻨﺘُ ْﻢ ﺗَ ْﺪ ُر ُﺳﻮ َن‬
َ َ
َ َ‫ﲔ ﲟَﺎ ُﻛْﻨﺘُ ْﻢ ﺗـُ َﻌﻠﱢ ُﻤﻮ َن اﻟْﻜﺘ‬
ِ
ِ
ِ
﴾٨٠﴿ ‫ن‬
َ ‫أَﻳَﺄْ ُﻣُﺮُﻛ ْﻢ ﺑﺎﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ ﺑَـ ْﻌ َﺪ إ ْذ أَﻧْـﺘُ ْﻢ ُﻣ ْﺴﻠ ُﻤﻮ‬
Ne priliči nijednom čovjeku, da mu Allah da Knjigu, i zakon i vjerovjesništvo, a da zatim kaže ljudima: „Budite moji robovi mimo Allaha!“, već: „Budite božji obzirom da ste podučavali Knjizi i obzirom da ste učili!“, ﴾79﴿ niti će vam narediti da uzmete meleke i vjerovjesnike za erbabe. Zar da vam naredi kufr nakon što ste muslimani postali?! ﴾80﴿574 573
Sura Alu ’Imran (3) 64 Sura Alu ’Imran (3) 79‐80 574
EBU MUHAMMED
323 Dakle, kufr je uzimati drugog za rabba mimo Allaha makar se radilo o najbližim melekima i plemenitim poslanicima, a u to ulazi veliki širk propisivanja zakona, veliki širk pokornosti tagutima hukma koji su erbabi onome koji im se pokorava, i veliki širk hukma i tehakuma kao i druge vrste i jedinke velikog širka, s time što je tagut gori od mušrika, jer je sebe pridružio Allahu ili je zadovoljan time a nije svaki mušrik tagut. Mufessiri selefa su takođe spomenuli da je onaj koji se moli melekima i vjerovjesnicima nakon smrti ili u odsutnosti ili od njih traži da zatraže od Allaha iste uzeo za erbabe, što znači da je tim riječima i djelom postao mušrik, i da je učinio veliki širk u božanstvu i gospodarstvu. Ako bi melekima i vjerovjesnicima, nakon smrti pripisao htjenje i djelo neovisno od Allaha, ili vjerovao da im je Allah dao neograničenu dozvolu da rade šta hoće time je upao u najekstremniji vid velikog širka u rububijjetu u kojeg nisu upali ni mušrici arapa kojima je poslan Allahov Poslanik Muhammed, ., čiji širk se ogledao u usmjeravanju raznih vidova ’ibadeta melekima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima da bi se zauzimali za njih kod Allaha, ili u direktnom traženju od njih da zatraže od Allaha. Sve ovo je veliki širk i uzimanje drugog za boga i gospodara koje se ne može sastati sa aslu dinil islamom. Mes’ela: Kada se riječ rabb spomene sama, obuhvata značenje riječi ilah, a kada se spomene uz nju obuhvata značenje gospodarstva a riječ ilah značenje božanstva. U ajetu o „ugovoru“ Uzvišeni obaviještava da je Ademovo potomstvo upitao „E lestu birabbikum?“, tj. „Zar nisam vaš Gospodar?“, a ime Gospodar (Rabb) u ovom ajetu obuhvata značenje Boga (Ilah) i Rabba svakako. U hadisu u kojem nas Poslanik, ., obaviještava da će meleki Munkir i Nekir čovjeka nakon njegove smrti u berzehu upitati „Ko je tvoj Rabb?“ i ime Rabb u ovom hadisu obuhvata značenje Boga (Ilaha) što znači da meleki prije svega pitaju o značenju na koje šehadet direktno ukazuje a to je tevhidul‐’ibadeh ili tevhidul‐
uluhijjeh odnosno „Ko je tvoj Bog?“, tj. „Ko ga si obožavao?“. U navedenim ajetima je riječ „rabb“ spomenuta sama pa obuhvata i značenje riječi „ilah“ odnosno „bog“ ili „božanstvo“. Što znači da su ih oni svojim ’ibadetom, slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom učinili božanstvima i time im pripisali osobine gospodarstva poput propisivanja vjere i zakona, upravljanja svemirom, svejedno vjerovali da im je to Allah dozvolio ili vjerovali da to rade neovisno od Allaha, a pitanje onih koji vjeruju da su stvorenja Bog lično ili 324 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA da u njima ima neko svojstvo koje nije stvoreno već je vječno je najekstremniji vid poistovjećivanja stvorenog sa Stvoriteljem. Allah je uzeo obećanje od svih vjerovjesnika prije Muhammeda, ., da će, ako ga zateknu, u njega vjerovati i pomagati ga, tj. da će pored opšteg islama na kojem su bili slijediti njegov vjerozakon, koji se od prijašnjih razlikuje u detaljnim propisima. Zato nije moguće da Allah za vrijeme Ibrahima bude Jedan Jedini, a da za vrijeme ’Uzejra ili ’Isa’a „ima sinove ili drugu“; to su izmišljotine onih koji ne znaju Uzvišenog Stvoritelja, niti je moguće da se pojmovi islam, ’ibadet, širk i tagut, u dotičnim vjerozakonima razlikuju, jer je osnova dini islama od Adema do Muhammeda, ., jedna te ista. Rekao je Uzvišeni: ِ ٍ ِ ِ
‫ﱢق ﻟِ َﻤﺎ َﻣ َﻌ ُﻜ ْﻢ ﻟَﺘُـ ْﺆِﻣﻨُ ﱠﻦ ﺑِِﻪ‬
ٌ ‫ْﻤ ٍﺔ ﰒُﱠ َﺟﺎءَ ُﻛ ْﻢ َر ُﺳ‬
ٌ ‫ﺼﺪ‬
َ َ‫َﺧ َﺬ اﻟﻠﱠﻪُ ِﻣﻴﺜ‬
َ ‫ﺎق اﻟﻨﱠﺒِﻴﱢ‬
َ ‫َوإِ ْذ أ‬
َ ‫ﻮل ُﻣ‬
َ ‫ﲔ ﻟَ َﻤﺎ آَﺗَـْﻴﺘُ ُﻜ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﻛﺘَﺎب َوﺣﻜ‬
ِِ
ِ
ِ
﴾٨١﴿ ‫ﺪﻳﻦ‬
ْ ِ‫َﺧ ْﺬ ُْﰎ َﻋﻠَﻰ َذﻟ ُﻜ ْﻢ إ‬
َ ‫ﺼُﺮﻧﱠﻪُ ﻗَ َﺎل أَأَﻗْـَﺮْرُْﰎ َوأ‬
ُ ‫َوﻟَﺘَـْﻨ‬
َ ‫ﺻ ِﺮي ﻗَﺎﻟُﻮا أَﻗْـَﺮْرﻧَﺎ ﻗَ َﺎل ﻓَﺎ ْﺷ َﻬ ُﺪوا َوأَﻧَﺎ َﻣ َﻌ ُﻜ ْﻢ ﻣ َﻦ اﻟﺸﱠﺎﻫ‬
ِ ‫﴾ أَﻓَـﻐَﻴـﺮ ِدﻳ ِﻦ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﻳـﺒـﻐُﻮ َن وﻟَﻪ أَﺳﻠَﻢ ﻣﻦ ِﰲ اﻟ ﱠﺴﻤﺎو‬٨٢﴿ ‫ﺎﺳ ُﻘﻮ َن‬
ِ ‫ﻚ ﻫﻢ اﻟْ َﻔ‬
ِ َ ِ‫ﻓَﻤﻦ ﺗَـﻮﱠﱃ ﺑـﻌ َﺪ َذﻟ‬
‫ات‬
َْ َ ْ َ
ْ َ َ ْ ُ َ َْ
ََ
َْ
ُ ُ َ ‫ﻚ ﻓَﺄُوﻟَﺌ‬
ِ
ِ ‫َو ْاﻷ َْر‬
﴾٨٣﴿ ‫ن‬
َ ‫ض ﻃَ ْﻮ ًﻋﺎ َوَﻛ ْﺮًﻫﺎ َوإِﻟَْﻴﻪ ﻳـُْﺮ َﺟﻌُﻮ‬
Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao ‐ obavezu uzeo: "Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li sigurno u njega vjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?" ‐ Oni su odgovarali: "Pristajemo!" ‐ "Budite, onda, svjedoci" ‐ rekao bi On ‐ "a i Ja ću s vama svjedočiti." ﴾81﴿ A oni koji se poslije toga okrenu575 oni su doista nevjernici. ﴾82﴿ Zar pored Allahove žele drugi (din) vjeru, a Njemu su se, htjeli ili ne htjeli, apsolutno predali i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti! ﴾83﴿576 Zato se Poslanik, ., naljutio kada je vidio ’Omera da čita Tevrat, objasnivši mu da to muslimanima nije potrebno, i to da je Musa, ’alejhisselam, ne bi imao drugi izbor osim da slijedi zakon Muhammeda, ., iako je ’Omer čitao Tevrat samo iz radoznalosti. Zatim je naredio Svom Poslaniku da im kaže da je osnova vjere svih vjerovjesnika ista i da se raznolikost propisa njihovih vjera tiče samo nekih detaljnih pitanja, zbog različitosti mjesta i vremena i drugih razloga, i da ih obavijesti da Allah ne prihvata nijednu drugu vjeru mimo islama, kako opšteg tako 575
Od pokornosti srcem i tijelom. Sura Alu ’Imran (3) 81‐83 576
EBU MUHAMMED
325 i posebnog islama, nakon saznanja o dolasku Allahovog Poslanika Muhammeda, ., ili postojanja mogućnosti da to sazna. ِ ِ
ِ ِ
ِ
ِ ‫ﺎﻋﻴﻞ وإِﺳﺤﻖ وﻳـﻌ ُﻘﻮب واﻷ‬
ِ ‫ﺎط وَﻣﺎ أ‬
ِ
ِ
‫ﻮﺳﻰ‬
ْ َ َ ْ َ َ َ َ ْ َ َ َ‫ﻴﻢ َوإِ ْﲰ‬
َ ‫ُوﰐَ ُﻣ‬
َ َ‫َﺳﺒ‬
َ ‫ﻗُ ْﻞ َآﻣﻨﱠﺎ ﺑﺎﻟﻠّﻪ َوَﻣﺎ أُﻧﺰَل َﻋﻠَْﻴـﻨَﺎ َوَﻣﺎ أُﻧﺰَل َﻋﻠَﻰ إﺑْـَﺮاﻫ‬
ِ
ِ ِ
‫﴾ َوَﻣﻦ ﻳَـْﺒﺘَ ِﻎ َﻏْﻴـَﺮ ا ِﻹ ْﺳﻼَِم ِدﻳﻨًﺎ‬٨٤﴿ ‫َﺣ ٍﺪ ﱢﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ َوَْﳓ ُﻦ ﻟَﻪُ ُﻣ ْﺴﻠِ ُﻤﻮ َن‬
َ ْ ‫ﻴﺴﻰ َواﻟﻨﱠﺒِﻴﱡﻮ َن ﻣﻦ ﱠرﱢ ْﻢ ﻻَ ﻧـُ َﻔﱢﺮ ُق ﺑَـ‬
َ‫ﲔأ‬
َ ‫َوﻋ‬
ِ ِ
ِ ْ ‫اﻵﺧﺮِة ِﻣﻦ‬
ِ
﴾٨٥﴿ ‫ﺎﺳ ِﺮﻳﻦ‬
َ َ ‫ﻓَـﻠَﻦ ﻳـُ ْﻘﺒَ َﻞ ﻣْﻨﻪُ َوُﻫ َﻮ ﰲ‬
َ َ‫اﳋ‬
Reci: „Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaqu, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau i vjerovjesnicima ‐ od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku među njima ne pravimo, i mi smo muslimani (predani) samo Njemu.“ ﴾84﴿ A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu biti od gubitnika. ﴾85﴿577 Zbog toga su se muslimani složili, kao što prenosi Ibn Kethir, da je onaj koji se tehakumi derogiranim zakonima Allaha kafir, a kamoli onaj koji se tehakumi zakonima taguta i šejtana! 6.1 Predmet promjene Allahovog zakona mogu biti sve
vrste dinskih propisa
Namjerno propisivanje zakona mimo ili uz Allaha je kao što smo vidjeli veliki širk odnosno tagutijjet, a opis propisivanja578 u sebi često sadrži promjenu579 (tebdil) Allahovog zakona čiji predmet može biti bilo koja od vrsta Allahovih propisa. Tj. može se ticati Allahovih obavezujućih propisa koji se tiču djela obveznika poput propisa pohvalnosti, obligatnosti, pokuđenosti i zabranjenosti ili dozvoljenosti, ili Allahovih „postavljenih zakona“ poput uvjeta, prepreka ili uzroka i slično. Npr., gdje se radi o o određenim opisima koje je Allah „postavio“ kao uvjete, ili prepreke ili uzroke za određene propise, poput zalaska sunca kao uvjet obaveznosti klanjanja akšam namaza, ili malodobnosti kao prepreka ostvarenje šerijatske obveznosti, ili pojava mjesečnog krvarenja kod žene kao prepreka 577
Sura Alu ’Imran (3) 84‐85 Bez obzira je li namjerno ili nenamjerno što se može dogoditi muslimanu, koji nije imao namjeru da propiše nešto suprotno dini islamu. 579
Ovo je jedno od stanja, jer moguće je da onaj koji namjerno neovisno propisuje zakone mimo ili uz Allaha propiše zakon koji je identičan Allahovom, ali toga ne vadi iz bitka tagutom. 578
326 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA obaveznosti posta ili uzroka obaveznosti njegovog ostavljanja, ili izostavljanja nekog od ruknova namaza kao uzrok njegove neispravnosti, ili propisivanja zakona mimo Allaha kao uzrok obaveznosti tekfira i slično. Ovo zbog toga što se šerijatski propisi djele na šerijatske obavezujuće i šerijatske „postavljene“ propise. Kao što se propisivanje zakona mimo Allaha može ostvariti promjenom suštine vjerskih imena i pojmova, kao kada bi im nešto dodao ili oduzeo, a to se može ticati pojmova iman, kufr, islam, širk, kamata, blud i slično, jer riječ din je sveobuhvatan pojam za sve do sada spomenuto. Ko oduzme nešto iz suštine imana ili nešto na nju doda upao je u promjenu vjere Allaha i time u isto vrijeme u opis odbijanja vjerskih tekstova o toj suštini, a to može biti namjerno ili nenamjerno, a može se desiti da je kafir onaj koji to nenamjerno uradi ako se radi o pitanju koje je u vjeri neminovno poznato u određenom stanju. Ako iz suštine kamate izvadi neke vidove ili joj neke doda koji nisu od nje, ili isto uradi sa pojmom blud i slično ili promjeni neke šerijatske obavijesti. Dakle, tiče se čitavog dina bilo da se radi o šerijatskim praktičnim i postavljenim propisima ili vjerskim obavijestima i ovome se ne čudi osim onaj koji je smetnuo sa uma da su neki učenjaci ehlus‐sunneta ’aqidetska djela koja su napisali nazvali imenom „Šeri’ah“ poput El‐Adžurrija, rahimehullah, a sve ovo obuhvata pojam promjene vjere, tj. tebdīl koji se pojavljuje kako u opisu propisivanja mimo Allaha tako i u suđenju nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio koje u sebi sadrži obavijest o zakonu i namjeru uzimanja propisa za zakon. Međutim, ovdje postoji jedna stvar ogromne važnosti koju smo podrobno objasnili u lancu predavanja o „tehakumu“, a tiče se podjele onih koji upadaju u opis propisivanja mimo Allaha sa aspekta opravdanja neznanjem, te’vilom, idžtihadom ili taqlidom, gdje smo ih podjelili na dvije vrste: 1) Onaj koji propisuje neovisno od Allaha, tj. iz početka ima namjeru neovisnosti od pridržavanja Allahovog vjersko‐zakonskog htijenja, tj. Njegovog zakona, i ova vrsta je najpreča za značenje termina „propisivati mimo ili uz Allaha“. Otuda, svako čije riječi ili djela kategorički ukazuju na to da on sebi pripisuje pravo na neovisno propisivanje zakona je tagut u kojeg je obavezno izvršiti kufr, i ovakva osoba ne može biti muslimanom, u bilo kojem mjestu ili vremenu, niti onaj koji nije izvršio kufr u njega. Sve što osobe ove vrste propišu neovisno od Allaha je tagut jer je poteklo iz tagutijjeta, svejedno da li je taj opis u nekim svojim osobinama identičan ili suprotan šerijatskom propisu, a prihvatanje i pokornost, ili pridržavanje bilo čega EBU MUHAMMED
327 od njegovih propisa je veliki širk. Postoji fikhsko pravilo koje glasi: „Ono što slijedi neku osnovu nema poseban propis“. Iz ovoga možeš zaključiti grešku onih koji veliki širk pokornosti svode samo na prihvatanje ohalaljivanje harama i obratno a istina je da se veliki širk pokornosti tiče prihvatanja zakona taguta uopšteno bez obzira na njegov vanjski opis, pa ko na primjer vjeruje u zabranjenost bluda pokoravajući se u tome tagutu i slijedeći njega i njegov zakon je kafir iako je Uzvišeni Allah takođe zabranio blud. Ova osoba je nevjernik zbog toga što slijedi i pokorava se tagutu i njegovom zakonu. Dakle, nije ohalalio haram niti oharamio halal kao što uvjetuje Nusret već je prihvatio taguta i njegov zakon. Ako ono što je propisao nameće ljudima i kažnjava ih ako se suprotstavljaju njegovom zakonu to je dodatni opis nevjerstva i tama iznad tame, što znači da iz govora učenjaka u kojem spominju određene opise dodatnog nevjerstva ne smijemo zaključiti da manje od njih nije nevjerstvo, a to se najčešće dešava neznalicama i bolesnim srcima, koji vjeruju u džibta i taguta. Ova vrsta je jedan od glavešina taguta, i ovakav se sa aspekta imena islama i tagutijjeta i širka ne opravdava neznanjem. Štaviše, kufr u njega je uvjet ispravnosti islama i onaj ko ga ne izvrši nije musliman, bez obzira na svoje neznanje, ali kazna ne biva osim nakon uspostave argumenta. Ova prva vrsta se tiče taguta demokratije, sekularizma, nacionalizma i njihovih institucija, koje su sebi dale pravo na apsolutno propisivanje zakona i neovisno propisuju zakone mimo Allaha. Na spomenuto ukazuju njihove svete knjige koje zovu „ustav“ a svoje prethodnike imaju u faraonu, Džingis Khanu i svim prijašnjim tagutima koji su pri sebi imali isti opis. U njihov kufr ne sumnja osim kafir, koji ne poznaje značenje islama i tevhida i koji dodatno na to time poriče tekstove Kur'ana i Sunneta i opšte poznato među svim muslimanima. Kaže Ahmed Šakir, rahimehullah: „Zar je pored ovoga u zakonu Allaha dozvoljeno da muslimani u svojim zemljama sude zakonodavstvom uzetim iz zakondavstava idolopokloničke Evrope!? Štaviše, zakonom koji je predmet neispravnih mišljenja i strasti, kojeg mijenjaju kad' god požele, čiji postavljač ne mari da li se slaže sa šerijatom Allaha ili ne... Stvar u ovim laičkim zakonima je jasna kao sunce! To je jasan veliki kufr, bez imalo nejasnoće i kruženja, i niko ko se pripisuje islamu, o kom god se rdilo, nema 328 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA opravdanja u pogledu rada po njima, ili poniznosti njima ili njihovom priznavanju.“580 Takođe kaže: „U zemljama muslimana vidimo zakone koji su im nametnuti, koji su preneseni iz nevjerničke idolopokloničke Evrope. Radi se o zakonima koji se esencijalno suprotstavljaju islamu u mnogim svojim temeljima i ograncima. Štaviše, u nekim od njih se nalaze stvari koje ruše islam, i to je jasna i neminovna stvar, u pogledu koje se ne suprotstavlja osim onaj koji sam sebe obmanjuje i koji ne zna svoj din ili nesvjesno neprijateljuje prema njemu. Oni se u mnogim svojim propisima takođe slažu sa islamskim zakonodavstvom ili u najmanju ruku ne oponiraju mu. Rad po njima u zemljama muslimana nije dozvoljen, čak ni u onome što se slaže sa islamskim zakonodavstvom, jer onaj koji ga je postavljao, kada ga je postavljao, nije gledao na to da li se on slaže sa islamom ili mu se suprotstavlja. Već je samo gledao da se slaže sa zakonima Evrope i njenim principima i pravilima, učinivši njih temeljem kojem se treba vraćati. On time postaje griješnik murtedd, svejedno da li je postavio zakone koji se slažu sa islamom ili mu se suprostavljaju!“581 Ovaj propis je jasno objašnjen u Kur’anu, jer ako je onaj koji je neovisno propisao zakon mimo Allaha mijenjajući propise Njegovog dina tagut, mušrik i kafir, onda je još preče da bude kafir onaj koji je srušio din svojim tagutijjetom i promjenom osnove tevhida na kojem ga je Allah stvorio. Onaj koji namjerno i neovisno propisuje mimo ili uz Allaha je tagut koji je promjenio osnovu tevhida na kojem je stvoren! A svjesna promjena Allahovog zakona, koja u sebi teoretski ne mora sadržati namjeru neovisnosti u propisivanju zakona, neminovno mora značiti namjerno i svjesno laganje na Allaha i to je ono što su radili mušrici Arapa. Mora biti jedno od dvoga. Šejh Muhammed El‐Emin Eš‐Šenqiti je, nakon što je protumačio neke ajete u vezi Allahove jednoće u zakonu i pokornosti navevši spomenute ajete iz sure El‐
En'am i sure Et‐Tevba, rekao: ‫ أن اﷲ ﺟﻞ وﻋﻼ ﰲ ﺳﻮرة اﻟﻨﺴﺎء ﱠﺑﲔ أن ﻣﻦ ﻳﺮﻳﺪون أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﱃ ﻏﲑ‬:‫وﻣﻦ أﺻﺮح اﻷدﻟﺔ ﰲ ﻫﺬا‬
‫ وﻣﺎذﻟﻚ إﻻ ﻷن دﻋﻮاﻫﻢ اﻹﳝﺎن ﻣﻊ إرادة اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ‬،‫ﻣﺎﺷﺮﻋﻪ اﷲ ﻳﺘﻌﺠﺐ ﻣﻦ زﻋﻤﻬﻢ أ ﻢ ﻣﺆﻣﻨﻮن‬
‫ }أﻟﻢ ﺗﺮ إﻟﻰ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺰﻋﻤﻮن‬:‫ وذﻟﻚ ﰲ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬،‫اﻟﻄﺎﻏﻮت ﺑﺎﻟﻐﺔ ﻣﻦ اﻟﻜﺬب ﻣﺎﳛﺼﻞ ﻣﻨﻪ اﻟﻌﺠﺐ‬
580
'Umdetut‐tefsir 4/171 Kelimetul‐haqq, str. 95 581
EBU MUHAMMED
329 ‫أﻧﻬﻢ آﻣﻨﻮا ﺑﻤﺎ أﻧﺰل إﻟﻴﻚ وﻣﺎأﻧﺰل ﻣﻦ ﻗﺒﻠﻚ ﻳﺮﻳﺪون أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﻟﻰ اﻟﻄﺎﻏﻮت وﻗﺪ أ ُِﻣﺮوا أن‬
‫ و ـﺬﻩ اﻟﻨﺼـﻮص اﻟﺴﻤﺎوﻳـﺔ اﻟﱵ ذﻛـﺮﻧﺎ ﻳﻈﻬـﺮ ﻏﺎﻳﺔ‬.{ً‫ﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ وﻳﺮﻳﺪ اﻟﺸﻴﻄﺎن أن ﻳﻀﻠﻬﻢ ﺿﻼﻻ ﺑﻌﻴﺪا‬
‫ أن اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺘﺒﻌﻮن اﻟﻘﻮاﻧﲔ اﻟﻮﺿﻌﻴﺔ اﻟﱵ ﺷﺮﻋﻬﺎ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﻋﻠﻰ أﻟﺴﻨﺔ أوﻟﻴﺎﺋﻪ ﳐﺎﻟﻔﺔ ﳌﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ‬:‫اﻟﻈﻬﻮر‬
‫ أﻧﻪ ﻻﻳﺸﻚ ﰲ ﻛﻔﺮﻫﻢ وﺷﺮﻛﻬﻢ إﻻ ﻣﻦ ﻃﻤﺲ اﷲ‬،‫ﺟﻞ وﻋﻼ ﻋﻠﻰ أﻟﺴﻨﺔ رﺳﻠﻪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻬﻢ وﺳﻠﻢ‬
.‫ وأﻋﻤﺎﻩ ﻋﻦ ﻧﻮر اﻟﻮﺣﻲ ﻣﺜﻠﻬﻢ‬،‫ﺑﺼﲑﺗﻪ‬
„Od najjasnijih dokaza u tome je to da je Allah, Uzvišen je i Veličanstven, u suri En‐
Nisa’ objasnio da je se za čuditi tvrdnji imana582 onome koji hoće (želi) da se tehakumi nečem drugom mimo onoga što je Allah propisao. To nije ni zbog čega drugog osim što je njihova tvrdnja imana uz htijenje tehakuma tagutu dostigla toliki stepen laži, koji izaziva čuđenje. To je u Njegovim riječima, Uzvišen je: Zar nisi vidio one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i što je objavljeno prije tebe, hoće (žele) da se tehakume tagutu, a naređeno im je da zanevjeruju u njega, a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu. Ovim nebeskim tekstovima, koje smo spomenuli, postaje apsolutno jasno da u kufr i širk onih koji slijede laičke zakone583 koje je propisao šejtan na jeziku svojih prijatelja, u suprotnosti onom što je Allah propisao na jeziku Svojih poslanika, sallallahu ’alejhim ve sellem, Uzvišen je i Veličanstven, ne sumnja osim onaj kome je Allah oslijepio srce pred svjetlom objave, poput njih.“584 Pogledaj u riječi ove hodajuće islamske enciklopedije, šejha Muhammeda El‐
Emina, rahimehullah, o onome koji sumnja u kufr propisivača zakona mimo Allaha i onih koji ih slijede i pokoravaju im se hukmom i tehakumom, i onda razmisli o kufru onih koji lično propisuju i koji ih slijede i pokoravaju im se hukmom i tehakumom! Rekao je šejh Muhammed El‐Emin, rahimehullah, takođe: ً‫ ﻓﺎﻟﺬي ﻳﺘﺒﻊ ﻧﻈﺎﻣﺎ‬،‫ ﻻ ﻓﺮق ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ اﻟﺒﺘﺔ‬،‫ واﻹﺷﺮاك ﺑﻪ ﰲ ﻋﺒﺎدﺗﻪ ﻛﻠﻬﺎ ﲟﻌﲎ واﺣﺪ‬،‫اﻹﺷﺮاك ﺑﺎﷲ ﰲ ﺣﻜﻤﻪ‬
‫ وﻻ ﻓﺮق ﺑﻴﻨﻬﻤﺎ اﻟﺒﺘﺔ ﺑﻮﺟﻪ ﻣﻦ‬،‫ ﻛﺎﻟﺬي ﻳﻌﺒﺪ اﻟﺼﻨﻢ وﻳﺴﺠﺪ ﻟﻠﻮﺛﻦ‬،‫ وﺗﺸﺮﻳﻌﺎً ﻏﲑ ﺗﺸﺮﻳﻊ اﷲ‬،‫ﻏﲑ ﻧﻈﺎم اﷲ‬
.‫ وﻛﻼﳘﺎ ﻣﺸﺮك ﺑﺎﷲ‬،‫ ﻓﻬﻤﺎ واﺣﺪ‬،‫اﻟﻮﺟﻮﻩ‬
582
Tvrdnji da su mu'mini. Pogledaj kako je povezao tehakum tagutu sa slijeđenjem i pokornošću laičkih zakona, ali ne na način kojeg zagovara Nusret, Allah ga uputio! 584
Adva‘ul‐Bejan 3/259 (Šamilah) 583
330 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „Širk Allahu u Njegovom hukmu i širk Njemu u 'ibadetu Njemu su jednog značenja, i među njima nema nikakve razlike. Jer onaj koji slijedi585 neki drugi zakon (nizam) mimo Allahovog nizama, i drugo zakonodavstvo mimo Allahovog zakonodavstva je poput onoga koji 'ibadeti kipu i čini sedždu idolu. Među njima nema nikakve razlike u bilo kojem pogledu. Oboje je jedno te isto, i obojca su mušrici Allahu“586 Prije prvog citata na istoj stranici u njegovom Tefsiru je rekao: ِِ
ِ
‫َﺣ ًﺪا{ أن ﻣﺘﺒﻌﻲ أﺣﻜﺎم اﳌﺸﺮﻋﲔ ﻏﲑ ﻣﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ أ ﻢ‬
َ ‫ } َوﻻ ﻳُ ْﺸ ِﺮ ُك ﻓﻲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ‬- :‫وﻳﻔﻬﻢ ﻣﻦ ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺔ‬
‫ ﻛﻘﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﻦ اﺗﺒﻊ ﺗﺸﺮﻳﻊ اﻟﺸﻴﻄﺎن ﰲ إﺑﺎﺣﺔ اﳌﻴﺘﺔ‬،‫ وﻫﺬا اﳌﻔﻬﻮم ﺟﺎء ﻣﺒﻴﻨﺎً ﰲ آﻳﺎت أﺧﺮ‬،‫ﻣﺸﺮﻛﻮن ﺑﺎﷲ‬
‫ }وﻻ ﺗﺄﻛﻠﻮا ﻣﻤﺎ ﻟﻢ ﻳﺬﻛﺮ اﺳﻢ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وإﻧﻪ ﻟﻔﺴﻖ وإن اﻟﺸﻴﺎﻃﻴﻦ ﻟﻴﻮﺣﻮن‬- :‫ﺑﺪﻋﻮى أ ﺎ ذﺑﻴﺤﺔ اﷲ‬
‫ واﺗﺒﺎع‬،‫ وﻫﺬا اﻹﺷﺮاك ﰲ اﻟﻄﺎﻋﺔ‬،‫إﻟﻰ أوﻟﻴﺎﺋﻬﻢ ﻟﻴﺠﺎدﻟﻮﻛﻢ وإن أﻃﻌﺘﻤﻮﻫﻢ إﻧﻜﻢ ﻟﻤﺸﺮﻛﻮن{ ﺑﻄﺎﻋﺘﻬﻢ‬
‫َﻢ أَ ْﻋ َﻬ ْﺪ إِﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ﻳَﺎ ﺑَﻨِﻲ‬
ْ ‫ }أَﻟ‬- :‫ ﻫﻮ اﳌﺮاد ﺑﻌﺒﺎدة اﻟﺸﻴﻄﺎن ﰲ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬،‫اﻟﺘﺸﺮﻳﻊ اﳌﺨﺎﻟﻒ ﳌﺎ ﺷﺮﻋﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬
ِ ٌ ‫ﺻﺮا‬
ِ
ِ
ِ
ِ
‫آد َم أَن ﻻﱠ ﺗَـ ْﻌﺒُ ُﺪوا اﻟ ﱠ‬
‫ آﻳﺔ‬،‫ﻴﻢ{ ]ﻳﺲ‬
َ
ٌ ‫ط ﱡﻣ ْﺴﺘَﻘ‬
َ ‫{ َوأَ ْن ا ْﻋﺒُ ُﺪوﻧﻲ َﻫ َﺬا‬60} ‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إﻧﱠﻪُ ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻋ ُﺪ ﱞو ﱡﻣﺒﻴ ٌﻦ‬
ِ ‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن َﻛﺎ َن ﻟِﻠ ﱠﺮ ْﺣﻤ ِﻦ َﻋ‬
ِ ‫[ وﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ﻋﻦ ﻧﺒﻴﻪ إﺑﺮاﻫﻴﻢ }ﻳﺎ أَﺑ‬61 ،60
‫ﺸ ْﻴﻄَﺎ َن إِ ﱠن اﻟ ﱠ‬
‫ﺖ ﻻ ﺗَـ ْﻌﺒُ ِﺪ اﻟ ﱠ‬
{‫ﺼﻴًّﺎ‬
َ َ
َ
[44 ‫ آﻳﺔ‬،‫]ﻣﺮﱘ‬
„Iz ovog ajeta „I nikog ne pridružuje u Svom hukmu“587 se razumije da su oni koji slijede588 propise propisivača nečeg drugog mimo onog što je Allah propisao, mušrici Allahu. Ovo značenje je došlo objašnjeno u drugim ajetim, poput Njegovih riječi o onome koji slijedi zakon šejtana u ohalaljivanju strvi pod izgovorom da ju je Allah zaklao: I ne jedite od onoga nad čime nije spomenuto Allahovo ime, i to je uistinu fisq. A šejtani objavljuju svojim štićenicima da se sa vama raspravljaju, i ako im se pokorite vi ste uistinu mušrici sa pokornošću njima. Ovaj širk u pokornosti i slijeđenju suprotnog zakona onome što je Uzvišeni Allah propisao je željeno ’ibadetom šejtanu u riječima Uzvišenog: „Zar vam nisam naredio o sinovi Adema da ne 'ibadetite šejtanu? On vam je uistinu očiti neprijatelj. I da samo Meni 'ibadetite, to je pravi put.“ Ja Sin 60‐61 I Njegovim riječima o Ibrahimu: O oče! Ne 'ibadeti šejtanu, uistinu je šejtan Milostivom neposlušan. Merjem 44“589 585
Ovdje povezuje veliki širk hukma i tehakuma sa velikim širkom slijeđenja i pokornosti ali na način protivnika! Adva‘ul‐Bejan 7/48 (Šamilah) 587
U svojoj presudi! 588
Ovo biva srcem, riječima ili djelima. 589
Adva‘ul‐Bejan 4/83 i pogledati 3/440 (Šamilah) 586
EBU MUHAMMED
331 I desetine drugih citata, za koje bih, kada bi ih htio sve navesti, trebao hiljadu strana, ali sve to nije znanje. Tekstovi o ovoj temi u Knjizi i Sunnetu su toliko jasni da me strah da se ne izgubi njihovo značenje kada ih neko počne tumačiti! Ovaj neovisni propisivač mimo Allaha, svejedno da li se radi o obavijesti suprotnoj Allahovoj, ili o naredbi suprotnoj Allahovoj, biva tagutom bez obzira na uvjerenje srca, i nije neminovno da on, iako je postavio taj zakon, njime sudi među ljudima kao što to rade sudije i kadije. Sudija tagutskim zakonom je drugi glavešina taguta kojeg je šejh Muhammed b. ’Abdulvehhab, rahimehullah, spomenuo. 6.2 Druga vrsta onih koji upadaju u opis promjene vjere
2) Čovjek musliman koji nenamjerno, želeći pokornost Allahu, upadne u inovaciju novog zakona, pripisivajući ga iz neznanja ili te'vila vjeri Uzvišenog Allaha, tj. upadne u promjenu vjerozakona, svejedno ticalo se to obavijesti ili šerijatskih obavezujućih ili „postavljenih“ propisa.590 To se dešavalo ashabima, tabi'inima, i svim nakon njih, jer svaka greška u vjeri, pripisivanjem njoj onoga što nije od nje, znači promjenu vjere, s time što je najvažnije istaći da ova osoba nema namjeru propisivanja mimo Allaha već misli da je ono što je pripisao vjeri Uzvišenog Njegov din. Predmet ove nenamjerne promjene mogu biti vjerske obavijesti, šerijatski obvezujući i postavljeni propisi kao i suštine vjerskih imena. Zato svaka novotarija u sebi sadrži opis promjene zakona i dio ove vrste širka, i na ovo značenje učenjaci skreću pažnju u svojim knjigama. To se može naći u govoru Šatibija i Ibn Tejmijje, rahmetullah 'alejhim, kao i kod drugih učenjaka. Na lancu predavanja o tehakumu smo objasnili da opravdanje ovakve osobe neznanjem ovisi od vrste mes'ele u kojoj se dogodila greška odnosno promjena; pa ako je osoba upala u opis promjene vjere u pitanjima koja su opšte poznata u dini islamu takav je kafir na licu mjesta, jer je u oblasti opšte poznatih pitanja u nekoj sredini za uspostavu argumenta dovoljno postojanje mogućnosti saznanja propisa po idžma'u ehlus‐sunneta kojeg je prenio Ibnul‐Qajjim u „Tariqul‐
hidžretejn“. 590
Namjerno ponavljam „obavijesti i obje vrste šerijatskih propisa“ jer se tagut hukma uopšteno može podijeliti na taguta obavijesti (khaber) i taguta odredbe (emr). 332 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Sve vrste opravdanih neznalica, mimo aslud‐dina, obuhvata pravilo koje se spominje u govoru učenjaka a to su njihove riječi „...ako ljudi poput njega ne poznaju istu stvar...“. U predavanjima o tehakumu smo rekli da se ta greška može dogoditi u: 



Poznatim pitanjima; Skrivenim pitanjima; Djeliću poznatog pitanja; Djeliću skrivenog pitanja, iako ne postoji potreba za ovom tačkom jer je skrivenost pitanja sama po sebi dovoljna;  Nekoj mes'eli koja je predmet idžma'a, koja može biti ili poznata ili skrivena;  U mes'elama u kojima postoji razilaženje među učenjacima, tj. ograncima u pogledu kojih ne postoji jasan dokaz iz Knjige, Sunneta ili idžma'a. Ovdje napominjemo da onaj učenjak koji svoj idžtihad gradi na pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, ., i koji u nekom skrivenom ili manje poznatom pitanju pokušava da dođe do vjerskog propisa koristeći se propisanom metodologijom argumentiranja, ima jednu nagradu ako pogriješi, ali kada mu istina postane jasna dužan je da svoje mišljenje lupi od zid, i da slijedi Sunnet Poslanika, ., tj. istinu u dotičnom pitanju, jer njegovo mišljenje nije vjera Uzvišenog Allaha. Onaj koji nije kvalifikovan, a govori o određenom pitanju bez znanja i propisane osnove, griješan je makar i kada bi slučajno potrefio istinu, a kamoli da ima nagradu, a smjelost na idžtihad u vjerskim pitanjima bez posjedovanja vjerske naučne kvalifikacije ulazi u oblast malog kufra. Da Allah sačuva! Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah: ِ
ِِ ِ ِ ‫ِ ِ ِ ِ ﱠ‬
ِ ِ‫اﳊﺎﻛِ ِﻢ اﻟْﻤ َﺨﺎﻟ‬
‫ﻒ ِﳊُ ْﻜ ِﻢ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوَر ُﺳﻮﻟِِﻪ َﻛﺎ َن‬
َْ ‫ْﻢ‬
ُ
َ ‫َوَﻣ َﱴ ﺗَـَﺮَك اﻟْ َﻌﺎﱂُ َﻣﺎ َﻋﻠ َﻤﻪُ ﻣ ْﻦ ﻛﺘَﺎب اﻟﻠﻪ َو ُﺳﻨﱠﺔ َر ُﺳﻮﻟﻪ َواﺗـﱠﺒَ َﻊ ُﺣﻜ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﻚ ﻓَ َﻼ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ِﻓﻲ‬
َ ‫ﺎب أُﻧْ ِﺰ َل إﻟ َْﻴ‬
ٌ َ‫ }اﻟﻤﺺ{ }ﻛﺘ‬:‫ُﻣ ْﺮﺗَﺪًّا َﻛﺎﻓًﺮا ﻳَ ْﺴﺘَﺤ ﱡﻖ اﻟْﻌُ ُﻘﻮﺑَﺔَ ِﰲ اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َو ْاﻵﺧَﺮِة ﻗَ َﺎل ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ‬
ِ ِ ‫ﺻ ْﺪ ِر َك ﺣﺮج ِﻣ ْﻨﻪُ ﻟِﺘُـ ْﻨ ِﺬر ﺑِ ِﻪ وِذ ْﻛﺮى ﻟِﻠ‬
‫ﻴﻦ{ }اﺗﱠﺒِﻌُﻮا َﻣﺎ أُﻧْ ِﺰ َل إﻟ َْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ ُﻜ ْﻢ َوَﻻ ﺗَـﺘﱠﺒِﻌُﻮا ِﻣ ْﻦ ُدوﻧِِﻪ‬
َ
ٌ ََ
ُ َ َ َ
َ ‫ْﻤ ْﺆﻣﻨ‬
ِ ‫ وﻟَﻮ ﺿ ِﺮب وﺣﺒِﺲ وأ‬.{‫أَوﻟِﻴﺎء ﻗَﻠِ ًﻴﻼ ﻣﺎ ﺗَ َﺬ ﱠﻛﺮو َن‬
ِ‫ُوذي ﺑِﺄَﻧْـﻮ ِاع ْاﻷَ َذى ﻟِﻴ َﺪع ﻣﺎ ﻋﻠِﻤﻪ ِﻣﻦ َﺷﺮِع اﻟﻠﱠ ِﻪ ورﺳﻮﻟِﻪ‬
َ
ََْ
ُ ََ
ُ
ْ ْ َُ َ َ َ َ
َ َ َ َ َُ َ ُ َْ
ِ ِ ِ ‫اب اﻟﻠﱠ ِﻪ ﺑﻞ ﻋﻠَﻴ ِﻪ أَ ْن ﻳ‬
ِ ِ‫ﱠ‬
ِ ‫ﺎﻋﻪُ واﺗـﱠﺒﻊ ﺣﻜْﻢ َﻏ ِْﲑِﻩ َﻛﺎ َن ﻣﺴﺘَ ِﺤﻘًّﺎ ﻟِﻌ َﺬ‬
‫ي ِﰲ اﻟﻠﱠ ِﻪ ﻓَـ َﻬ ِﺬ ِﻩ‬
ْ َ َْ َْ
َ
ُْ
َ ‫ﺼ َﱪ َوإ ْن أُوذ‬
ُ ‫اﻟﺬي َﳚ‬
َ ُ َ َ َ ُ َ‫ﺐ اﺗـﱢﺒ‬
ِ ِ
ِ
ِ
ِ ‫ }اﻟﻢ{ }أ‬:‫ﺎﻋ ِﻬﻢ ﻗَ َﺎل اﻟﻠﱠﻪ ﺗَـﻌ َﺎﱃ‬
‫آﻣﻨﱠﺎ َو ُﻫ ْﻢ َﻻ‬
َ ‫ﱠﺎس أَ ْن ﻳُـ ْﺘـ َﺮُﻛﻮا أَ ْن ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮا‬
َ
َ ُ
َ ‫َﺣﺴ‬
ُ ‫ﺐ اﻟﻨ‬
ْ َ‫ُﺳﻨﱠﺔُ اﻟﻠﱠﻪ ِﰲ ْاﻷَﻧْﺒﻴَﺎء َوأَﺗْـﺒ‬
ِ ِ ‫ﻳـ ْﻔﺘـﻨﻮ َن{ }وﻟََﻘ ْﺪ ﻓَـﺘـﻨﱠﺎ اﻟﱠ ِﺬ‬
ِ‫ﱠ‬
ِِ
.{‫ﻴﻦ‬
َُ ُ
َ
َ ‫ﻳﻦ‬
َ
َ ‫ﺻ َﺪﻗُﻮا َوﻟَﻴَـ ْﻌﻠَ َﻤ ﱠﻦ اﻟْ َﻜﺎذﺑ‬
َ ‫ﻳﻦ ﻣ ْﻦ ﻗَـ ْﺒﻠ ِﻬ ْﻢ ﻓَـﻠَﻴَـ ْﻌﻠَ َﻤ ﱠﻦ اﻟﻠﱠﻪُ اﻟﺬ‬
َ
EBU MUHAMMED
333 „Onog momenta kada učenjak ostavi ono što zna od Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika i slijedi sud sudije (vladara) suprotan sudu Allaha i Njegovog Poslanika, biva murteddom kafirom, zaslužuje kaznu na dunjaluku i na ahiretu. Rekao je Uzvišeni: Elif‐Lam‐Mim‐Sad. ﴾1﴿ Ovo je Knjiga koju Smo ti spustili, pa nek' ne bude u tvojim prsima tegobe zbog nje, da bi njome opominjao i kao pouku vjernicima. ﴾2﴿ Slijedite ono što vam je objavljeno od vašeg Gospodara i ne slijedite mimo Njega božanstva. Malo vi pouku primate. ﴾3﴿ El‐A'raf 1‐3 Ako bi bio tučen i zatvaran i bude mu se činio ezijet591 na razne načine kako bi ostavio ono što zna od zakona Allaha i Njegovog Poslanika, kojeg je obaveza slijediti, i bude slijedio sud nekog drugog, zaslužuje Allahovu kaznu. Njemu je obaveza da se strpi makar doživljavao neprijatnosti u ime Allaha. Ovo je Allahov sunnet prema vjerovjesnicima i njihovim sljedbenicima. Rekao je Uzvišeni Allah: Elif‐Lam‐Mim. ﴾3﴿ Zar ljudi misle da će biti ostavljen ako kažu: „Povjerovali smo!“ a da ne budu provjereni (iskušani)? ﴾2﴿ Mi smo kušali one prije njih i Allah će sigurno ukazati na one koji su iskreni i sigurno će ukazati na lažljivce. ﴾3﴿ El‐
'Ankebut 1‐3“592 Podjela koju sam naveo je opšte poznata među učenjacima i učenicima islama! Kada se nad drugom vrstom uspostavi argument i ona ustraje na svom postupku, onda se pridružuje prvoj jer ih tada obuhvata opis namjerne promjene vjere, tj. namjernog propisivanja zakona, uz opasku da je druga vrsta ako ustraje na svom postupku i to nastavi pripisivati islamu gora od prve vrste sa strane da namjerno laže na Allaha, dok prvi svoje propise u osnovi ne pripisuje islamu, a nije nemoguće da to uradi, jer se prenosi da je Džingis Khan tvrdio da dobija objavu od Uzvišenog Allaha. Allahulmuste’an! Početnicima skrećem pažnju na to da je u mnogim pitanjima koja su predmet razilaženja među učenjacima teško uspostaviti argument nad zagovornikom drugog mišljenja, jer dokazi često podnose i jedno i drugo mišljenje, s time što nema sumnje da istina suštinski mora biti samo u jednom od mišljenja, pa zbog toga mora postojati vjerski propisana tolerancija u takvoj vrsti razilaženja kao što je postojala stoljećima, i kao što će postojati među muslimanima do Sudnjeg dana. Kakvoća uspostave argumenta nad osobama iz druge vrste se razlikuje diferentnošću kategorija pitanja, i početnici u traženju znanja ne mogu ni sanjati o tome da u mnogim pitanjima nad nekim uspostave argument. Štaviše, ti njihovi 591
Neprijatnosti. Medžmu'ul‐Fetava 5/373 592
334 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA pokušaji često vode do rušenja jedinstva muslimana, koje je preče očuvati nego spriječiti razlaz u onome što podnosi razilaženje. Činjenicu da se za onoga koji pogriješi u nekoj mes'eli, koja u datom stanju može biti predmet opravdanja neznanjem, ne kaže da je odbio vjersku obavijest ili propis, s obzirom da je posljednje kufr, iako je pogriješio, a mudžtehid ima jednu nagradu ako pogriješi, pored ostalih opšte poznatih izreka učenjaka, potvrđuju riječi Ibn Tejmijje, rahimehullah: ,‫ ﻟﻜﻦ ﻗﺪ ﻳﻌﻔﻰ ﻋﻤﺎ ﺧﻔﻴﺖ ﻓﻴﻪ ﻃﺮق اﻟﻌﻠﻢ‬,‫ دق أو ﺟﻞ‬,‫وﰲ اﳊﻘﻴﻘﺔ ﻓﻜﻞ رد ﳋﱪ اﷲ أو أﻣﺮﻩ ﻓﻬﻮ ﻛﻔﺮ‬
...‫واﻷواﻣﺮ‬
‫وﻛﺎن أﻣﺮا ﻳﺴﲑا ﰲ اﻟﻔﺮوع ﲞﻼف ﻣﺎ ﻇﻬﺮ أﻣﺮﻩ وﻛﺎن ﻣﻦ دﻋﺎﺋﻢ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻦ اﻷﺧﺒﺎر‬
„U suštini je svako odbijanja Allahove obavijesti ili Njegove naredbe kufr, radilo se o malom ili velikom, ali u pogledu stvari u kojima su putevi znanja manje poznati593 a tiče se lakših stvari od ogranaka može biti oprošteno, što nije slučaj u poznatim stvarima, koje su od stubova vjere, od obavijesti i naredb594 i...“595 Citat je uzet iz knjige „Šerhul‐'Umdeh“ od Ibn Tejmijje. Učenjaci usulul‐fikha su u poglavlju o „idžtihadu“ diskutovali o pitanju da li je svaki mudžtehid u „ograncima“ (furu'u) „pogodio“ ili je istina samo u jednom od njihovih mišljenja, a ostali su pogriješili iako imaju nagradu za idžtihad. Većina učenjaka je na tome da je istina kod Allaha samo jedna i da ju je usljed toga samo jedan među njima pogodio, jer nemoguće je da jedna te ista stvar za nekog bude halal a za drugog haram. Neki kažu da su u „ograncima“ svi „pogodili“ i to mišljenje se pripisuje većini apologeta. Drugi kažu da su oni koji su pogriješili „pogodili“ u svom djelu a ono je ulaganje maksimalnog truda i nezasluživanje grijeha, ali je istina ipak u jednom od mišljenja. A od nekih se prenosi da su rekli da istina u „ograncima“ kod Allaha nije samo u jednom mišljenju. Kao primjer pogledaj ovu mes'elu u „Revdatun‐nadhir...“ od Ibn Qudame El‐
Makdisija i bilo kojoj drugoj od knjiga usulul‐fikha. Štaviše, mnogi početnici nisu u stanju uspostaviti argument u mes'elama sljedbenika novotarija i strasti. 593
Skriveni. Pogledaj kako Ibn Tejmijje spominje „obavijesti i naredbe“!!! A promjena i odbijanje se može desiti u njima. 595
El‐Bejan el‐ezhar fil‐ferq bejneš‐širkil‐ekberi vel‐asgar, str. 10. 594
EBU MUHAMMED
335 6.3 Citati učenjaka o tagutijjetu neovisnog propisivanja
zakona mimo ili uz Allaha
Puno je citata učenjaka na temu tagutijjeta propisivanja zakona. Navešćemo neke, inšaAllah, uz napomenu da navođenje citata učenjaka nije znanje, već je znanje sposobnost neovisnog ispravnog shvatanja vjerskih tekstova, a to je u pitanjima koji su predmet spora obaveza beduina iz pustinje. Komentarišući 37. ajet iz sure Et‐Tevba: ِ ‫ﱠﺴﻲء ِزﻳﺎدةٌ ِﰲ اﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ ﻳ ِِ ﱠ‬
ِ ِ
ِ
ِ
َُ
َ َ ُ ‫إِﱠﳕَﺎ اﻟﻨ‬
ُ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮواْ ُﳛﻠﱢﻮﻧَﻪُ َﻋ ًﺎﻣﺎ َوُﳛَﱢﺮُﻣﻮﻧَﻪُ َﻋ ًﺎﻣﺎ ﻟﱢﻴُـ َﻮاﻃ ُﺆواْ ﻋ ﱠﺪ َة َﻣﺎ َﺣﱠﺮَم اﻟﻠّﻪ‬
َ ‫ﻀ ﱡﻞ ﺑﻪ اﻟﺬ‬
‫ﻓَـﻴُ ِﺤﻠﱡﻮاْ َﻣﺎ َﺣﱠﺮَم اﻟﻠّﻪُ ُزﻳﱢ َﻦ َﳍُ ْﻢ ُﺳﻮءُ أ َْﻋ َﻤﺎﳍِِ ْﻢ َواﻟﻠّﻪُ ﻻَ ﻳَـ ْﻬ ِﺪي اﻟْ َﻘ ْﻮَم اﻟْ َﻜﺎﻓِ ِﺮﻳﻦ‬
Premještanje svetih mjeseci je samo dodatak na nevjerstvo, čime se nevjernici odvode u zabludu: jedne godine ga proglašavaju običnim (halal), a druge godine ga čine svetim (haram) da bi ispunili broj onih mjeseci koje je Allah učinio svetim, pa ohalaljuju one koje je Allah učinio svetim. Uljepašano im je zlo njihovih djela. A Allah neće uputiti na pravi put nevjernički narod.596 Ibn Kethir, rahimehullah, je u svom „Tefsiru“ rekao: ‫ﺗﺼﺮﻓﻬﻢ ﰲ ﺷﺮع اﷲ ﺑﺂراﺋﻬﻢ اﻟﻔﺎﺳﺪة وﺗﻐﻴﲑﻫﻢ أﺣﻜﺎم اﷲ ﺑﺄﻫﻮاﺋﻬﻢ‬
ّ ‫ﻫﺬا ﳑﺎ ذم اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﻪ اﳌﺸﺮﻛﲔ ﻣﻦ‬
‫ﻣﺎأﺣ ّﻞ اﷲ ـ إﱃ ﻗﻮﻟﻪ ـ ﻓﻜﺎﻧﻮا ﻗﺪ أﺣﺪﺛﻮا ﻗﺒﻞ اﻹﺳﻼم ﲟﺪة ﲢﻠﻴﻞ‬
َ ‫ﻣﺎﺣﺮم اﷲ وﲢﺮﳝﻬﻢ‬
ّ ‫ وﲢﻠﻴﻠﻬﻢ‬،‫اﻟﺒﺎردة‬
‫ﺣﺮم اﷲ اﻷﺷﻬﺮ‬
ّ ‫اﶈﺮم‬
ّ ‫ ﻓﻴُﺤﻠﻮن اﻟﺸﻬﺮ اﳊﺮام‬،‫ﻓﺄﺧﺮوﻩ إﱃ ﺻﻔﺮ‬
ّ
ّ ‫ ﻟﻴﻮاﻃﺌﻮا ﻋﺪة ﻣﺎ‬،‫وﳛﺮﻣﻮن اﻟﺸﻬﺮ اﳊﻼل‬
.‫اﻷرﺑﻌﺔ‬
„Ovo spada u stvari zbog kojih je Uzvišeni Allah pokudio mušrike, od njihove promjene Allahovog šerijata svojim neispravnim mišljenjima, i njihovog mijenjanja Allahovih propisa svojim hladnim strastima, i njihovog ohalaljivanja onoga što je Allah zabranio i zabranjivanja onoga što je Allah ohalalio... ‐ do riječi ‐ ...neko vrijeme prije islama oni su inovirali ohalaljivanje al‐muharrema597 i premještali ga do safera,598 te bi ohalaljivali sveti mjesec a oharamljivali599 obični mjesec da bi ispunili broj četiri mjeseca, koja je Allah učinio svetim.“600 596
Sura Et‐Tevba (9) 37 Hidžretski mjesec. 598
Hidžretski mjesec. 599
Činili svetim ili zaštićenim. 600
Tefsir Ibn Kethir 4/150 (Šamilah) 597
336 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Premještanje svetih mjeseci (en‐nesi') predstavlja zakon suprotan šerijatu Allaha, dželle ve 'ala, u pogledu svetih mjeseci, a oni su redžeb, zul‐ka'deh, zul‐
hidždžeh i el‐muharrem. U tim mjesecima je Uzvišeni bio zabranio borbu, a oni bi u džahilijetu, kada bi htjeli ratovati u nekom od svetih mjeseci taj mjesec „ohalaljivali“, a „oharamljivali“ (svetim činili) neki drugi mjesec od običnih mjeseci, da bi ispunili broj onih koje je Allah učinio svetim, tj. da bi postigli broj svetih mjeseci. Allah je objasnio da je ovo propisivanje i promjena, koja se suprotstavlja Njegovom zakonu i propisu, dodatak u nevjerstvu, a dodatak na nevjerstvo je nevjerstvo. Ebu Mensur El‐Bagdadi, rahimehullah, je objašnjavajući karakteristike sekti koje su izašle iz okvira islama, u svome djelu „El‐ferqu bejnel‐fireq“ rekao: ‫ ﻓﻠﻴﺲ ﻫﻮ ﻣﻦ أﻣﺔ‬،‫ أو َﺣّﺮم ﻣﺎ أﺑﺎﺣﻪ اﻟﻘﺮآن ﻧﺼﺎً ﻻﳛﺘﻤﻞ اﻟﺘﺄوﻳﻞ‬،‫ﻣﺎﻧﺺ اﻟﻘﺮآن ﻋﻠﻰ ﲢﺮﳝﻪ‬
‫أو أﺑﺎح‬
ّ
.‫اﻹﺳﻼم وﻻ ﻛﺮاﻣﺔ‬
„...ili ohalali ono što je Kur'an (jasnim tekstom) zabranio, ili zabrani ono što je Kur'an (jasnim tekstom) dozvolio, tekstom koji ne može biti predmet te'vila, takav nije od ummeta islama, bez imalo ustručavanja.601“602 Onaj koji, neovisno, propisuje zakone mimo Allaha je tagut i preči da ne bude musliman po idžma’u muslimana. Rekao je Ibn Hazm, rahimehullah, a citate prenosim iz knjige „Trijumf vjerovjesničkog monoteizma“: „Ako bi vjerovao da neko poslije smrti Vjerovjesnika, ., ima pravo da zabrani nešto što je bilo halal do momenta njegove smrti ili da ohalali nešto što je bilo haram do momenta njegove smrti, ., ili da vadžibom učini neki hadd603 koji nije bio vadžib do momenta njegove smrti, ., ili da propiše zakon (šeri'at) koji nije bio za vrijeme njegovog života, ., onda je takav kafir mušrik, njegova krv i imetak su halal i njegov propis je propis murtedda bez ikakve razlike.“604 Rekao je dalje: „Što se tiče onoga koji misli da neko poslije smrti Allahovog Poslanika, ., može derogirati hadis Vjerovjesnika, ., i inovirati neki zakon kojeg nije bilo za vrijeme 601
Bukvalan prijevod zadnjeg dijela rečenice je: „ne zaslužuje počast“. El‐Farqu bejnel‐fireq, str. 11 (Šamilah) 603
Šerijatski određena sankcija. 604
El‐Ihkam 1/71 (Šamilah) 602
EBU MUHAMMED
337 njegovog života, ., takav je zanevjerovao i uradio širk, halal mu je krv i imetak i pridružuje se idolopoklonicima zbog svog poricanja riječi Uzvišenog Allaha: Danas Sam vam upotpunio vašu vjeru, i usavršio Svoju blagodat prema vama, i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera. El‐Ma’ideh 3 Rekao je Uzvišeni: Ko bude želio neku drugu vjeru mimo islama, neće mu biti primljena, a na ahiretu će biti od izgubljenih. Alu 'Imran 85 Pa ko god bude tvrdio da se nešto što je u njegovom vremenu, ., imalo određeni propis, promijenilo nakon njegove smrti, taj time želi drugi din (vjeru) mimo islama, jer ti 'ibadeti, i propisi, i zabranjenje stvari, i dozvoljene stvari, i naređene stvari koje su bile u njegovom vremenu, ., su islam sa kojim je Allah nama zadovoljan; islam nisu drugi propisi mimo njih. Pa ko god ostavi nešto od njih ostavio je islam, a ko inovira druge mimo njih inovirao je nešto mimo islama. U ono o čemu nas je Allah obavijestio da ga je upotpunio nema nikakve sumnje, a svaki hadith i ajet koji su došli nakon objave ovoga ajeta su u stvari samo tefsir onoga što je prije objavljeno, pojašnjenje njegove uopštenosti i potvrda prijašnje stvari. Podrška je od Uzvišenog Allaha.“605 Rekao je: „...i da je onaj koji presudi sudom Indžila u stvari za koju nema dokazni tekst iz Objave u šeri'atu islama kafir mušrik koji je izašao iz islama...“606 Rekao je: „Takođe nema razlike između dozvoljenosti propisivanja nekog suda poput obaveznosti ili dozvoljenosti na osnovu ličnog mišljenja, bez da su Uzvišeni ili Njegov Poslanik, ., ukazali na njega, i anuliranja nekog propisa kojeg je Allah propisao na jeziku Svoga Poslanika, ., na osnovu ličnog mišljenja. Onaj koji pravi razliku između ove dvije stvari sudi neistinom i laže607 i svaka od njih je kufr bez imalo skrivenosti u njemu.“608 Rekao je: 605
El‐Ihkam 2/260‐261 (Šamilah) El‐Ihkam 5/162 (Šamilah) 607
Slično obuhvata one koji kažu da mutehakim tagutu postaje mušrikom samo kada „odbije šerijat“ a po njihovom to biva kada postoje šerijatske sudnice, što ukazuje da kod njih tehakum tagutu nije kufr sam po sebi već ga na nevjernički način svode na „odbijanje šerijata“. 608
El‐Ihkam 6/204 (Šamilah) 606
338 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA „...jer inoviranje propisa (sudova) biva na jedan od četiri načina: ili da obori obavezujući fard poput anuliranja nekih namaza, ili nečega od posta, ili nečega od zekata, ili nečega od hadždža, ili djela hadda za zinaluk, ili hadda za potvoru, ili da sve to anulira, ili da doda na nešto od njih, ili da inovira novi fard, ili da ohalali zabranjeno poput ohalaljivanja svinjskog mesa, vina i strvine, ili da oharami dozvoljeno, poput dozvole mesa ovna i sl. O kojem god načinu da se radi, njegov zagovornik je kafir mušrik, pridružuje se Židovima i kršćanima. Fard je svakog muslimana da ubije609 onoga koji dozvoli nešto od ovoga bez traženja pokajanja (istitabeh) niti primanja tevbe ako bi se pokajao, te uzimanje njegovog imetka za državnu kasu muslimana (bejtul‐mal), jer je promijenio svoj din, a . je rekao: „Ko promjeni svoj din ubijte ga!“ Utječemo se Allahu od srdžbe radi neistine koja bi nas dovela do ovih uništavajućih stvari.“610 Ako je ovo propis osobe koja upadne u spomenuto u opšte poznatim pitanjima, kakav je onda propis taguta koji neovisno propisuju zakone mimo Allaha, iste nameću i ljude kažnjavaju ako ih se ne pridržavaju?! Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah: ‫ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ }أم ﻟﻬﻢ ﺷﺮﻛﺎء ﺷﺮﻋﻮا ﻟﻬﻢ ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﻟﻢ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ{ ﻓﻤﻦ ﻧﺪب إﱃ ﺷﻲء ﻳﺘﻘﺮب ﺑﻪ إﱃ‬
‫اﷲ أو أوﺟﺒﻪ ﺑﻘﻮﻟﻪ أو ﻓﻌﻠﻪ ﻣﻦ ﻏﲑ أن ﻳﺸﺮﻋﻪ اﷲ ﻓﻘﺪ ﺷﺮع ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﱂ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ وﻣﻦ اﺗﺒﻌﻪ ﰲ ذﻟﻚ‬
‫ ﻧﻌﻢ ﻗﺪ ﻳﻜﻮن ﻣﺘﺄوﻻ ﰲ ﻫﺬا اﻟﺸﺮع ﻓﻴﻐﻔﺮ ﻟﻪ‬.‫ﻓﻘﺪ اﲣﺬﻩ ﺷﺮﻳﻜﺎ ﷲ ﺷﺮع ﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﺪﻳﻦ ﻣﺎﱂ ﻳﺄذن ﺑﻪ اﷲ‬
‫ﻷﺟﻞ ﺗﺄوﻳﻠﻪ إذا ﻛﺎن ﳎﺘﻬﺪا اﻻﺟﺘﻬﺎد اﻟﺬي ﻳﻌﻔﻲ ﻓﻴﻪ ﻋﻦ اﳌﺨﻄﺊ وﻳﺜﺎب أﻳﻀﺎ ﻋﻠﻰ اﺟﺘﻬﺎدﻩ ﻟﻜﻦ ﻻ‬
‫ﳚﻮز اﺗﺒﺎﻋﻪ ﰲ ذﻟﻚ ﻛﻤﺎﻻ ﳚﻮز اﺗﺒﺎع ﺳﺎﺋﺮ ﻣﻦ ﻗﺎل أو ﻋﻤﻞ ﻗﻮﻻ أو ﻋﻤﻼ ﻗﺪ ﻋﻠﻢ اﻟﺼﻮاب ﰲ ﺧﻼﻓﻪ‬
...‫وإن ﻛﺎن اﻟﻘﺎﺋﻞ أو اﻟﻔﺎﻋﻞ ﻣﺄﺟﻮرا أو ﻣﻌﺬورا‬
„Rekao je Uzvišeni: Zar oni imaju „šureka“ (božanstva), koja im od vjere propisuju ono što Allah nije dozvolio? Eš‐Šura 21 Pa ko nešto čime se približava Allahu učini mendubom ili ga svojom riječju ili djelom611 učini obaveznim a da to Allah nije propisao, propisao je od vjere ono što 609
Osnova je da se ovaj propis sprovodi samo za vrijeme postojanja islamske države. El‐Ihkam 6/264 (Šamilah) 611
Pogledaj kako je spomenuo „riječju i djelom“ a govori o propisivanju zakona! 610
EBU MUHAMMED
339 Allah nije dozvolio. Onaj koji ga u tome slijedi uzeo ga je za „šerika“ (druga, ortaka) Allahu, koji mu je propisao od vjere ono što Allah nije dozvolio. Da, moguće je da bude mute’evvil u tom zakonu pa da mu zbog te’vila bude oprošteno ako je mudžtehid idžtihadom u kojem se oprašta onome koji pogriješi i da takođe bude nagrađen zbog svog idžtihada, ali nije dozvoljeno njegovo slijeđenje u tome kao što nije dozvoljeno slijeđenje ostalih koji kažu neko mišljenje ili urade neko djelo o kojima se zna da je istina u suprotnom iako će zagovarač i počinilac biti nagrađeni ili će im biti oprošteno...“612 Nakon toga je spomenuo ajet iz sure Et‐Tevba o uzimanju učenjaka i pobožnjaka za gospodare i bogove i rekao da ko god pripiše vjeri nešto što nije od nje ima udio u postupku učenjaka i pobožnjaka koji bivaju slijeđeni u promjeni vjere Uzvišenog Allaha. Mes’ela: Kako se iz djela „pobožnjaka“ razumije promjena dina? Odgovor je više nego jasan, a ovaj temelj je vrlo koristan; naime, pobožnjak tvrdi da obožava Allaha, a za ono čime Ga obožava će reći ili da ga je Allah propisao ili da ga je on neovisno propisao, a većina onih koji se pripisuju islamu i obožavaju Allaha ne propisuju neovisno, već upadaju u novotarije polazeći od traženja Allahovog propisa i Njegovog zakonodavstva. Dakle, njegovo djelo kategorički ukazuje na uvjerenje da je dotični vid ’ibadeta kojeg radi od islama, i da bi to shvatili nije potrebno da ga izgovori jezikom. Kada se nad njim uspostavi argument da je ono što radi novotarija i da nije od Allahovog dina ostaju dva opisa: 1) Da ga još uvijek smatra Allahovim dinom, a to je veliki kufr i širk; 2) Da se približava Allahu haramom što je takođe veliki kufr. Postoji treća opcija koja se u opšte poznatim mes’elama ne uzima u obzir a to je da mu se ponovo pojavila neka šubha pa novotariju koju je izmislio ili u kojoj slijedi drugog ponovo smatra vjerom Uzvišenog Allaha, a osoba koja je posjedovala mogućnost sticanja znanja se ne opravdava šubhom u opšte poznatim mes’elama. Važno je da shvatimo važnost dodatka „riječima ili djelima“ u govoru Ibn Tejmijje, jer će nam to koristiti kod govora o sudijama čija osnova je obavijest o 612
Iqtidaus‐siratil‐musteqim, str. 268 340 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA zakonu i uzimanje zakona za sudiju, bilo da se radi o muslimanima ili tagutima, a veliki širk hukma i tehakuma kao što biva srcem, biva riječima i djelima! Ibn Tejmijje, rahimehullah, je takođe rekao: ِ ِ ِ ْ ‫وﻣﻌﻠُﻮم ﺑِ ِﺎﻻ‬
ِِ
ِ ِ
ِِ
ِْ ‫ﺎع َﻏ ِْﲑ ِدﻳ ِﻦ‬
‫اﻹ ْﺳ َﻼِم أ َْو‬
َ ‫ﲔ أَ ﱠن َﻣ ْﻦ َﺳ ﱠﻮ‬
َ َ‫غ اﺗـﱢﺒ‬
َ ‫ﲔ َوﺑِﺎﺗﱢـ َﻔﺎق َﲨﻴ ِﻊ اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠﻤ‬
َ ‫ﺿﻄَﺮا ِر ﻣ ْﻦ دﻳ ِﻦ اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠﻤ‬
ٌ ْ ََ
ِ
ٍ
ِ
ِ
ِ
ٍ
ِ
ِ ‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﻛﺎﻓٌﺮ َوُﻫ َﻮ َﻛ ُﻜ ْﻔ ِﺮ َﻣ ْﻦ َآﻣ َﻦ ﺑِﺒَـ ْﻌ‬
‫ﺾ اﻟْﻜﺘَﺎب َوَﻛ َﻔَﺮ‬
َ َ‫اﺗـﱢﺒ‬
َ ‫ﺎع َﺷ ِﺮ َﻳﻌﺔ َﻏ ِْﲑ َﺷ ِﺮ َﻳﻌﺔ ُﳏَ ﱠﻤﺪ‬
ِ‫ﱠ‬
ِ ِ ِ ‫ﺑِﺒـ ْﻌ‬
‫ﻳﻦ ﻳَ ْﻜ ُﻔ ُﺮو َن ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َوُر ُﺳﻠِ ِﻪ َوﻳُ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَ ْن ﻳُـ َﻔ ﱢﺮﻗُﻮا ﺑَـ ْﻴ َﻦ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوُر ُﺳﻠِ ِﻪ‬
َ ‫ }إ ﱠن اﻟﺬ‬:‫ﺾ اﻟْﻜﺘَﺎب َﻛ َﻤﺎ ﻗَ َﺎل ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ‬
َ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ٍ ‫َوﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن ﻧُـ ْﺆﻣ ُﻦ ﺑﺒَـ ْﻌ‬
ٍ ‫ﺾ َوﻧَ ْﻜ ُﻔ ُﺮ ﺑﺒَـ ْﻌ‬
‫ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓ ُﺮو َن‬
َ ‫ﻚ َﺳﺒ ًﻴﻼ{ }أُوﻟَﺌ‬
َ ‫ﺾ َوﻳُ ِﺮﻳ ُﺪو َن أَ ْن ﻳَـﺘﱠﺨ ُﺬوا ﺑَـ ْﻴ َﻦ َذﻟ‬
ِ ِ
.{‫ﻳﻦ َﻋ َﺬاﺑًﺎ ُﻣ ِﻬﻴﻨًﺎ‬
َ ‫َﺣ ًّﻘﺎ َوأَ ْﻋﺘَ ْﺪﻧَﺎ ﻟ ْﻠ َﻜﺎﻓ ِﺮ‬
„Neminovno je poznato u vjeri muslimana a i po saglasnosti svih muslimana da je svako ko dozvoli slijeđenje nekog drugog dina613 mimo islama ili slijeđenje nekog drugog šeri'ata mimo šeri'ata Muhammeda, ., kafir.614 Njegov kufr je kao kufr onih koji vjeruju u jedan dio Knjige a nevjernici su u drugi. Kao što je rekao Uzvišeni: Oni koji ne vjeruju u Allaha i Njegove Poslanike, i žele da razdvoje između Allaha i Njegovih poslanika govoreći: „Vjerujemo u neke, a u neke ne vjerujemo“ i žele da uzmu put između toga; ti, oni su pravi nevjernici, a Mi smo nevjernicima pripremili ponižavajuću kaznu. En‐Nisa’ 150‐151615 Šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: ِ
ِ
‫ }أ َْم ﻟ َُﻬ ْﻢ ُﺷ َﺮَﻛﺎءُ َﺷ َﺮﻋُﻮا ﻟ َُﻬ ْﻢ‬:‫ﻮز اﺗـﱢﺒَﺎﻋُﻪُ َﻛ َﻤﺎ ﻗَ َﺎل‬
َ ‫َوَﻣ ْﻦ ﺑَﺪ‬
ُ ُ‫ع َﺷ ْﺮ ًﻋﺎ ﻓَ َﺸ ْﺮﻋُﻪُ ﺑَﺎﻃ ٌﻞ َﻻ َﳚ‬
َ ‫ع ْاﻷَﻧْﺒِﻴَﺎء َواﺑْـﺘَ َﺪ‬
َ ‫ﱠل َﺷ ْﺮ‬
ِ ‫ِِ ﱠ‬
ِ
ٍ ‫ﻮد واﻟﻨﱠﺼﺎرى ِﻷَﻧـﱠﻬﻢ ﲤََ ﱠﺴ ُﻜﻮا ﺑِ َﺸﺮِع ﻣﺒﺪ‬
ٍ ‫ﱠل َﻣْﻨ ُﺴ‬
ُ‫ َواَﻟﻠﱠﻪ‬.‫ﻮخ‬
ْ ‫ﻣ َﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ ﻟ‬
َُ ْ
ُْ
َ َ َ ُ ‫َﻢ ﻳَﺄْ َذ ْن ﺑﻪ اﻟﻠﻪُ{ َوﳍََﺬا َﻛ َﻔَﺮ اﻟْﻴَـ ُﻬ‬
ِِ ِ
َِ ‫أَوﺟﺐ ﻋﻠَﻰ‬
ِِ ِ
‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ َﺧ َﺎﰎُ اﻟﱡﺮ ُﺳ ِﻞ ؛ ﻓَـ َﻌﻠَﻰ‬
ْ ‫ﲨﻴ ِﻊ‬
َ َ َْ
َ ‫اﳋَْﻠ ِﻖ أَ ْن ﻳـُ ْﺆﻣﻨُﻮا ﲜَﻤﻴ ِﻊ ُﻛﺘُﺒِﻪ َوُر ُﺳﻠﻪ َوُﳏَ ﱠﻤ ٌﺪ‬
ِ ِِ
ِ
ِ
َِ
ِ ِ ِ ِِ
‫ﺎب‬
ْ ‫ﲨﻴ ِﻊ‬
ُ َ‫اﳋَْﻠ ِﻖ اﺗـﱢﺒَﺎﻋُﻪُ َواﺗـﱢﺒَﺎعُ َﻣﺎ َﺷَﺮ َﻋﻪُ ﻣ ْﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َوُﻫ َﻮ َﻣﺎ أَﺗَﻰ ﺑﻪ ﻣ ْﻦ اﻟْﻜﺘَﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ ﻓَ َﻤﺎ َﺟﺎءَ ﺑﻪ اﻟْﻜﺘ‬
ِ ‫اﳋ ْﻠ ِﻖ اﺗـﱢﺒﺎﻋﻪ؛ وﻟَﻴ‬
ِ
ِ ِ‫ﱠ‬
‫وج َﻋْﻨﻪُ َوُﻫ َﻮ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟﱠ ِﺬي ﻳـُ َﻘﺎﺗِ ُﻞ‬
ْ ‫َﺣ ِﺪ‬
َ‫ﺲﻷ‬
ُ ‫اﳋُُﺮ‬
ُ ‫َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔُ َوُﻫ َﻮ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟﺬي َﳚ‬
َ ْ َ ُ ُ َ َْ ‫ﺐ َﻋﻠَﻰ َﲨﻴ ِﻊ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِِ
‫ﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔُ َﻛ َﻤﺎ ﻗَ َﺎل‬
ُ ُ‫ َو ُﺳﻴ‬.ُ‫ﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ‬
َ ‫ﺼ ُﺮ َﻫ َﺬا اﻟﺸ ْﱠﺮ‬
َ ‫ﻮف اﻟْ ُﻤ ْﺴﻠﻤ‬
ُ ‫ﲔ ﺗَـْﻨ‬
ُ َ‫َﻋﻠَْﻴﻪ اﻟْ ُﻤ َﺠﺎﻫ ُﺪو َن َوُﻫ َﻮ اﻟْﻜﺘ‬
ُ َ‫ع َوُﻫ َﻮ اﻟْﻜﺘ‬
ِ ُ ‫ }أَﻣﺮﻧَﺎ رﺳ‬:‫ﺟﺎﺑِﺮ ﺑﻦ ﻋﺒ ِﺪ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
‫ َﻣ ْﻦ‬- ‫ﻒ‬
‫ ﻳَـ ْﻌﻨِﻲ اﻟ ﱠ‬- ‫ب ﺑِ َﻬ َﺬا‬
ْ َ‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ أَ ﱠن ﻧ‬
َ ‫ﺴ ْﻴ‬
َ ‫ﻮل اﻟﻠﱠﻪ‬
َ ‫ﻀ ِﺮ‬
ُ َ ََ
َْ ُ ْ ُ َ
...{‫ﻒ‬
َ ‫ﺼ َﺤ‬
ْ ‫ ﻳَـ ْﻌﻨِﻲ اﻟ ُْﻤ‬.‫َﺧ َﺮ َج َﻋ ْﻦ َﻫ َﺬا‬
613
Sa riječju „din“ se misli na vjeru ili zakon globalno i parcijalno. Isto tako je kafir svako ko dozvoli uzimanje tagutskog zakona za sudiju i traženje riješenja spora suđenjem njima, jer veliki širk slijeđenja i hukma i tehakuma su različiti ali isprepleteni. 615
Medžmu’ul‐fetava 28/524 (Šamilah) 614
EBU MUHAMMED
341 „Ko promijeni zakon vjerovjesnika i uvede novi zakon, njegov zakon je neispravan i njegovo slijeđenje nije dozvoljeno, kao što je Uzvišeni rekao: Zar oni imaju božanstva, koja im od vjere propisuju ono što Allah nije dozvolio. Eš‐Šura 21 Zbog toga su Židovi i kršćani postali nevjernicima, obzirom da su se prihvatili izmijenjenog i derogiranog zakona.616 Allah je sva stvorenja obavezao da vjeruju u sve Njegove knjige i Njegove poslanike i Muhammeda, ., pečata poslanika; dakle, svim stvorenjima je obaveza njegovo slijeđenje i slijeđenje onoga što im je propisao od dina a to je ono čime je došao od Knjige i Sunneta. Ono čime je došla Knjiga i Sunnet je zakon kojeg je svim stvorenjima obaveza slijediti; niko nema pravo da izađe iz njega i to je zakon zbog kojeg se bore mudžahedini i to je Knjiga i Sunnet. I sablje muslimana pomažu ovaj zakon a on je Knjiga i Sunnet kao što je rekao Džabir sin ’Abdullah: „Naredio nam je Allahov Poslanik, ., da ovim, tj. sabljom, udarimo ko izađe iz ovoga, tj. mushafa...“617 Rekao je Ibn Tejmijje: ِ
ِ
ِ
ِ ِِ ِ ِ
‫ﺲ‬
َ ‫ﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔُ اﻟﱠﺬي ﺑَـ َﻌ‬
َ ‫ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ َر ُﺳﻮﻟَﻪُ ؛ ﻓَِﺈ ﱠن َﻫ َﺬا اﻟﺸ ْﱠﺮ‬
ُ َ‫اﻟﺸ ْﱠﺮِع اﻟْ ُﻤﻨَـﱠﺰل ﻣ ْﻦ ﻋْﻨﺪ اﻟﻠﱠﻪ ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ َوُﻫ َﻮ اﻟْﻜﺘ‬...
َ ‫ع ﻟَْﻴ‬
ِ
...‫ﻛﺎﻓِﺮ‬
ْ ‫اﳋَْﻠ ِﻖ‬
ْ ‫َﺣ ِﺪ ِﻣ ْﻦ‬
َ‫ﻷ‬
ُ ‫اﳋُُﺮ‬
ٌ َ ‫وج َﻋْﻨﻪُ َوَﻻ َﳜُْﺮ ُج َﻋْﻨﻪُ ﱠإﻻ‬
„Šeri'at spušten od Uzvišenog Allah je Knjiga i Sunnet kojim je Allah poslao Svog Poslanika; nikom od stvorenja nije dozvoljeno da izađe iz ovog šeri'ata, i ne izlazi iz njega osim kafir.“618 Ko namjerno propiše mimo ili uz Allaha je time izašao iz šerijata i osnove tevhida na kojoj ga je Allah stvorio i postao tagut. Rekao je šejhul‐islam, rahimehullah: ‫ﻛﺎن‬ ‫ﻋﻠﻴﻪ؛‬ ‫اﺠﻤﻟﻤﻊ‬ ‫اﻟﺸﺮع‬ ‫ﺑﺪل‬ ‫أو‬ ‫ﻋﻠﻴﻪ؛‬ ‫اﺠﻤﻟﻤﻊ‬ ‫اﳊﻼل‬ ‫ﺣﺮم‬ ‫أو‬ ‫ﻋﻠﻴﻪ؛‬ ‫اﺠﻤﻟﻤﻊ‬ ‫اﳊﺮام‬ ‫ﺣﻠﻞ‬ ‫ﻣﱴ‬ ‫واﻹﻧﺴﺎن‬...
ِ
ِ ْ َ‫اﻟْ َﻘﻮﻟ‬ ‫َﺣ ِﺪ‬
ُ‫اﻟﻠﱠﻪ‬ ‫أَﻧْـ َﺰ َل‬ ‫ﺑِ َﻤﺎ‬ ‫ﻳَ ْﺤ ُﻜ ْﻢ‬ ‫َﻢ‬
ْ ‫ﻟ‬ ‫} َوَﻣ ْﻦ‬ :‫ﲔ‬
ْ َ ‫أ‬ ‫ َﻋﻠَﻰ‬ ُ‫ﻗَـ ْﻮﻟُﻪ‬ ‫ﻧَـَﺰَل‬ ‫ َﻫ َﺬا‬ ‫ﻣﺜْ ِﻞ‬ ‫ َوِﰲ‬ .‫اﻟﻔﻘﻬﺎء‬ ‫ﺑﺎﺗﻔﺎق‬ ‫ﻣﺮﺗﺪا‬ ‫ﻛﺎﻓﺮا‬
ِ
.ُ‫اﻟﻠﱠﻪ‬ ‫أَﻧْـَﺰَل‬ ‫ َﻣﺎ‬ ‫ﺑِﻐَ ِْﲑ‬ ‫ﻟِْﻠ ُﺤ ْﻜ ِﻢ‬ ‫اﻟْ ُﻤ ْﺴﺘَ ِﺤ ﱡﻞ‬ ‫ ُﻫ َﻮ‬ ‫َي‬
َ ِ‫ﻓَﺄُوﻟَﺌ‬
ْ ‫أ‬ {‫ﻟْ َﻜﺎﻓ ُﺮو َن‬ ‫ ُﻫ ُﻢ‬ ‫ﻚ‬
„Kada čovjek ohalali haram u pogledu kojeg postoji idžma' ili oharami halal u pogledu kojeg postoji idžma' ili promjeni zakon u pogledu kojeg postoji idžma', 616
Onaj koji ga je namjerno propisao mimo Allaha je tagut i rabb i bog onih koji mu se pokoravaju i slijede ga i njemu se tehakume. 617
Medžmu’ul‐fetava 35/365 (Šamilah) 618
Medžmu’ul‐fetava 11/262 (Šamilah) 342 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA postaje kafirom murteddom po saglasnosti pravnika. Povodom stanja, poput ovoga, je prema jednom od dva mišljenja619 objavljen: A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici, tj. onaj koji ohalali presudu nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio.“.620 Nakon toga je pojasnio u kojim značenjima ljudi koriste pojam „eš‐šer'u“, tj. zakon, rekavši: :‫وﻟﻔﻆ اﻟﺸﺮع ﻳﻘﺎل ﰲ ﻋﺮف اﻟﻨﺎس ﻋﻠﻰ ﺛﻼﺛﺔ ﻣﻌﺎن‬
‫ وﻣﻦ ﺧﺎﻟﻔﻪ وﺟﺒﺖ‬،‫ وﻫﻮ ﻣﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻫﺬا ﳚﺐ اﺗﺒﺎﻋﻪ‬:‫اﻟﺸﺮع اﻟﻤﻨﺰل‬
.‫ﻋﻘﻮﺑﺘﻪ‬
‫ وﻻ‬،‫ وﻫﻮ آراء اﻟﻌﻠﻤﺎء اﺠﻤﻟﺘﻬﺪﻳﻦ ﻓﻴﻬﺎ ﻛﻤﺬﻫﺐ ﻣﺎﻟﻚ وﳓﻮﻩ ﻓﻬﺬا ﻳﺴﻮغ اﺗﺒﺎﻋﻪ‬:[‫واﻟﺜﺎﻧﻲ ]اﻟﺸﺮع اﻟﻤﺆول‬
.‫ وﻻ ﳝﻨﻊ ﻋﻤﻮم اﻟﻨﺎس ﻣﻨﻪ‬،‫ﳚﺐ وﻻ ﳛﺮم وﻟﻴﺲ ﻷﺣﺪ أن ﻳﻠﺰم ﻋﻤﻮم اﻟﻨﺎس ﺑﻪ‬
‫ وﻫﻮ اﻟﻜﺬب ﻋﻠﻰ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ أو ﻋﻠﻰ اﻟﻨﺎس ﺑﺸﻬﺎدات اﻟﺰور وﳓﻮﻫﺎ؛ واﻟﻈﻠﻢ‬:[‫واﻟﺜﺎﻟﺚ ]اﻟﺸﺮع اﻟﻤﺒﺪل‬
‫ ﻛﻤﻦ ﻗﺎل إن اﻟﺪم واﳌﻴﺘﺔ ﺣﻼل ـ وﻟﻮ ﻗﺎل ﻫﺬا‬،‫اﻟﺒﲔ ﻓﻤﻦ ﻗﺎل إن ﻫﺬا ﻣﻦ ﺷﺮع اﷲ ﻓﻘﺪ ﻛﻔﺮ ﺑﻼ ﻧﺰاع‬
.‫ﻣﺬﻫﺒﻲ وﻧﺤﻮ ذﻟﻚ‬
„Pojam „zakon“ se u tradiciji ljudi koristi u tri značenja: Objavljeni zakon: a on je ono čime je došao Poslanik, ., i njega je obavezno slijediti, a ko postupi suprotno njemu obaveza ga je kazniti. Drugo, protumačeni zakon: su mišljenja uleme koji su u njima radili idžtihad poput mezheba Malika i slično tome. Ovo je dozvoljeno sljiediti, a nije obavezno niti je zabranjeno, i niko nema pravo da sve ljude obaveže na njega niti da svim ljudima to zabrani. 619
Prema onome što sam shvatio iz riječi učenjaka dva mišljenja koja Ibn Tejmijje ovdje spominje obuhvataju dva postupka koja se spominju u povodu objave ajeta: 1) Postupak onih koji su promjenili Allahov zakon i učinili promjenjeni zakon stalnim zakonom i onim čime se sudi, i to je ono što su uradili Židovi koji su se sakupili i dogovorili da Allahov propis obaveznog kamenovanja ženjenog bludnika do smrti promjene bičevanjem i mazanjem ugljom i ostalo što se spominje... 2) Postupak onih koji su njime nakon toga sudili iako nisu učestvovali u prvoj promjeni u njegovom činjenju stalnim. Dakle, prvi su ga riječima i djelima učinili Allahovim dinom, i time pravdom i vrhuncem halala, a drugi njime sude i pridržavaju ga se, iako su obje vrste vjerovale i znale da promjenjeni zakon nije Allahov. Znači, iz riječi Ibn Tejmijje se ne smije razumjeti ono što žele proklete džehmije a to je da među učenjacima ehlus‐sunneta ima nekih koji kažu da je uzimanje tagutskog zakona za sudiju riječima ili djelima mali kufr odnosno kufr dune kufr!!! Niti znači da spomen jednog opisa isključuje drugi jer je ograničavanje na spomen jednog opisa kojim se ukazuje na sveobuhvatno značenje opšte poznato među učenjacima selefa. A Allah najbolje zna! 620
Medžmu’ul‐fetava 3/267 (Šamilah) EBU MUHAMMED
343 Treće, promjenjeni zakon: a on je laž na Allaha i Njegovog Poslanika, ili na ljude, lažnim svjedočenjem i slično tome; i čisti zulum. Ko kaže da je to od Allahovog zakona, kafir je bez sporenja poput onoga koji kaže da je krv i strv halal, makar rekao to je moj mezheb621 i slično tome...“622 Dakle, kafir je kada to kaže makar ga pripisao sebi, ali tek nakon uspostave argumenta ako se radi o muslimanu koji je nenamjerno pogriješio u manje poznatim pitanjima, a ako njegova vanjština ukazuje da on to radi namjerno ili u svojstvu neovisnog propisivača mimo Allaha takav je odmah kafir i tagut. Šejhul‐islam, rekavši „u pogledu kojeg postoji idžma'“, nije htio reći da promjena Allahovog zakona u pitanjima u kojima ne postoji 'idžma'a samo po sebi nije veliki kufr, već želi reći da se u pitanjima 'idžma'a kada su neminovno poznata u određenom društvu odmah tekfiri zbog uspostavljenosti argumenta u njima u tom stanju. To je opšte poznato u njegovim knjigama i knjigama drugih učenjaka. Tako da propisivač zakona mimo ili uz Allaha ulazi u riječi Poslanika, .: „Ko promjeni svoj din ubijte ga“, ali, potrebno je znati detalje pitanja u pogledu opravdanja neznanjem i slično kao što je prethodilo. Onaj koji neovisno propisuje, sudi, i tehakumi se tagutu je promjenio osnovu tevhida na kojem ga je Allah stvorio, a onaj koji ne zna da ovakvi nisu muslimani ne zna islam i tevhid. Rekao je Ibn Tejmijje takođe: ِ
ِ
ِ
ِ ِ ِ ِ
‫ﲔ واﻵﺧﺮﻳﻦ‬
َ ‫ﺐ َﻋﻠَﻰ ْاﻷَﱠوﻟ‬
َ َ‫ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﻣﺎ ﺛَـﺒ‬:‫أَﱠﻣﺎ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟْ ُﻤﻨَـﱠﺰُل‬
ُ ‫ﺖ َﻋ ْﻦ اﻟﱠﺮ ُﺳﻮل ﻣ ْﻦ اﻟْﻜﺘَﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ َوَﻫ َﺬا اﻟﺸ ْﱠﺮعُ َﳚ‬
ِ ‫اﺗـﱢﺒﺎﻋﻪ وأَﻓْﻀﻞ أَوﻟِﻴ ِﺎء اﻟﻠﱠ ِﻪ أَ ْﻛﻤﻠُﻬﻢ اﺗـﱢﺒﺎﻋﺎ ﻟَﻪ وﻣﻦ َﱂ ﻳـ ْﻠﺘ ِﺰم ﻫ َﺬا اﻟﺸﱠﺮع أَو ﻃَﻌﻦ ﻓِ ِﻴﻪ أَو ﺟ ﱠﻮز ِﻷ‬
‫وج‬
َ ْ َ َ ْ ْ ََ ُ ً َ ْ ُ َ
َ ََ ْ
َ ْ ُ َ َ ُُ َ
ُ ‫َﺣﺪ ا ْﳋُُﺮ‬
ََ ْ َْ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﱠ‬
‫َﺣ َﻜﺎم ﻓَـ َﻬ َﺬا َﻣ ْﻦ ﻗَـﻠﱠ َﺪ‬
ْ ‫اﺟﺘَـ َﻬ َﺪ ﻓﻴﻪ اﻟْﻌُﻠَ َﻤﺎءُ ﻣ ْﻦ ْاﻷ‬
ْ ‫ َوأَﱠﻣﺎ اﻟْ ُﻤ َﺆﱠو ُل ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﻣﺎ‬.‫ﺎب َوإﻻ ﻗُﺘ َﻞ‬
َ َ‫ﺎب ﻓَﺈ ْن ﺗ‬
ُ َ‫َﻋْﻨﻪُ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ ﻳُ ْﺴﺘَﺘ‬
ِ َ ‫ﻓِ ِﻴﻪ إﻣﺎﻣﺎ ِﻣﻦ ْاﻷَﺋِ ﱠﻤ ِﺔ ﺳﺎ‬
ِ
ٍ ‫ﱠﺎس اﻟْﺘَِﺰا ُم ﻗَـﻮِل َإﻣ ٍﺎم ُﻣ َﻌ ﱠ‬
ِ ‫ﺐ َﻋﻠَﻰ اﻟﻨ‬
‫ﱠل ﻓَـ ُﻬ َﻮ‬
ُ ‫ َوأَﱠﻣﺎ اﻟﺸ ْﱠﺮعُ اﻟْ ُﻤﺒَﺪ‬.‫ﲔ‬
َ ‫غ َذﻟ‬
َ
ْ ًَ
ْ
ُ ‫ﻚ ﻟَﻪُ َوَﻻ َﳚ‬
ِ ‫ْاﻷ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ْﻢ ﺑِﻐَ ِْﲑ َﻣﺎ‬
ْ ‫ﺖ ﻣْﻨﻪُ َو‬
ُ ‫َﺣﺎد‬
ْ ‫ﺖ ِﰲ اﻟﺸ ْﱠﺮِع َوﻟَْﻴ َﺴ‬
ْ َ‫ﻳﺚ اﻟْ َﻤ ْﻜ ُﺬوﺑَﺔُ َواﻟﺘﱠـ َﻔﺎﺳﲑُ اﻟْ َﻤ ْﻘﻠُﻮﺑَﺔُ َواﻟْﺒِ َﺪعُ اﻟْ ُﻤﻀﻠﱠﺔُ اﻟﱠِﱵ أ ُْدﺧﻠ‬
َ
ُ ‫اﳊُﻜ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
ِ
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
‫ْﻢ‬
ْ ‫ْﻢ‬
َ ‫ ﻓَـ َﻬ َﺬا َوَْﳓ ُﻮﻩُ َﻻ َﳛ ﱡﻞ ﻷ‬.ُ‫أَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﻪ‬
ُ ‫ َوإﳕَﺎ ُﺣﻜ‬.ُ‫َﺣﺪ اﺗـﱢﺒَﺎﻋُﻪ‬
ُ ‫اﳊُﻜﺎم ﺑﺎﻟﻈﺎﻫﺮ َواَﻟﻠﻪُ ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ ﻳَـﺘَـ َﻮﱃ اﻟ ﱠﺴَﺮاﺋَﺮ َو ُﺣﻜ‬
ِِ
ِ ِِ ْ
:‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ أَﻧﱠﻪُ ﻗَ َﺎل‬
ِ ‫ﺼ ِﺤ‬
‫ﺖ ِﰲ اﻟ ﱠ‬
‫ﻴﺢ َﻋ ْﻦ اﻟﻨِ ﱢ‬
َ َ‫ ﻓَـ َﻘ ْﺪ ﺛَـﺒ‬.‫ﻴﻞ ْاﻷَ ْﺷﻴَﺎءَ َﻋ ْﻦ َﺣ َﻘﺎﺋﻘ َﻬﺎ‬
َ ‫ﱠﱯ‬
ُ ‫اﳊَﺎﻛﻢ َﻻ ُﳛ‬
ِ َ‫}إﻧﱠ ُﻜﻢ ﺗَ ْﺨﺘ‬
ِ
ٍ ‫ْﺤ َﻦ ﺑِ ُﺤ ﱠﺠﺘِ ِﻪ ِﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ‬
‫َﺳ َﻤ ُﻊ‬
َ ‫َﻲ َوﻟ ََﻌ ﱠﻞ ﺑَـ ْﻌ‬
‫ﺼ ُﻤﻮ َن إﻟ ﱠ‬
ْ ‫ َوإِﻧﱠ َﻤﺎ أَﻗْﻀﻲ ﺑِﻨَ ْﺤ ِﻮ َﻣﺎ أ‬.‫ﺾ‬
َ ‫ﻀ ُﻜ ْﻢ أَ ْن ﻳَ ُﻜﻮ َن أَﻟ‬
ْ
621
Treći vid suđenja je neovisno suđenje mimo Allaha poput neovisnog propisivanja mimo Allaha, a prvo podrazumijeva drugo, jer onaj koji neovisno sudi je time propisao zakon makar samo za tu presudu. 622
Medžmu’ul‐fetava 3/268 (Šamilah) 344 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ِ ‫ﻀﻴﺖ ﻟَﻪ ِﻣﻦ أ‬
‫اﳊُ ﱠﻜ ِﺎم َو َﺳﻴﱢ ُﺪ‬
ْ ‫َﺧ ِﻴﻪ َﺷ ْﻴﺌًﺎ ﻓَ َﻼ ﻳَﺄْ ُﺧ ُﺬﻩُ ﻓَِﺈﻧﱠ َﻤﺎ أَﻗْﻄَ ُﻊ ﻟَﻪُ ﻗِﻄ َْﻌﺔً ِﻣ ْﻦ اﻟﻨﱠﺎ ِر{ ﻓَـ َﻬ َﺬا ﻗَـ ْﻮ ُل َإﻣ ِﺎم‬
ْ ُ ْ َ َ‫ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻗ‬
ِ
.‫آد َم‬
َ ‫َوﻟَﺪ‬
“Objavljeni šerijat: je ono što je konstatovano od Poslanika od Knjige i Sunneta i slijeđenje ovog šerijata je obaveza prvim i posljednjim a najbolji Allahove evlije su oni koji ga najpotpunije slijede, a od onoga koji se ne pridržava ovog zakona ili ga vrijeđa ili nekom dozvoli izlazak iz nega, se traži da se pokaje a u suprotnom se ubija. A „protumačeni“ je ono u čemu su učenjaci idžtihadili od propisa; u ovom ko slijepo siljedi nekog od imama to je dozvoljeno a ljudima nije obaveza da se pridržavaju mišljenja određenog imama. Što se tiče „promjenjenog šerijata“ to su slagani hadisi i izokrenuti tefsiri i zabludjele novotarije koje su uveden u šerijat a nisu od njega i suđenje nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio. Ovo i slično njemu nije dozvoljeno slijediti, a presuda sudija se tiče vanjštine a Allah preuzima tajne, a presuda sudije ne mijenja suštinu stvari. U Sahihu je potvrđeno da je Vjerovjesnik, ., rekao: „Vi se sporite preda mnom i možda neki od vas bude u svom argumentiranju riječitiji od drugih, a ja samo sudim prema onome što čujem; pa kome presudim nečim od njegovog brata nemoj da ga uzme, jer ono što mu dodijeljujem je parče vatre.“ Ovo su riječi imama sudija i prvaka Ademove djece.“ ِ ‫ ﻓَِﺈ ْن أَﺻﺎب ﻓَـﻠَﻪُ أ‬: ‫وﻗَ َﺎل ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪ ﻋﻠَﻴ ِﻪ وﺳﻠﱠﻢ }إ َذا اﺟﺘَـ َﻬ َﺪ اﻟْﺤﺎﻛِﻢ‬
ُ‫اﺟﺘَـ َﻬ َﺪ ﻓَﺄَ ْﺧﻄَﺄَ ﻓَـﻠَﻪ‬
ْ ‫َﺟ َﺮان َوإِ َذا‬
ْ
ْ
َ َ
َ
ُ َ
َ
َ ََ َْ ُ
ِ
ِ ‫ﺎض ﻓِﻲ اﻟ‬
ِ ‫ﺎﺿﻴ‬
ِ
ٍ َ‫ﺎن ﻓِﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوﻗ‬
‫ﻀﻰ ﺑِ ِﻪ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓِﻲ‬
َ َ‫ْﺤ ﱠﻖ َوﻗ‬
َ ‫َﺟ ٌﺮ{ " َوﻗَ َﺎل }اﻟْ ُﻘ‬
ْ‫أ‬
َ ‫ َر ُﺟ ٌﻞ َﻋﻠ َﻢ اﻟ‬.‫ْﺠﻨﱠﺔ‬
َ
َ َ‫ ﻗ‬:ٌ‫ﻀﺎةُ ﺛََﻼﺛَﺔ‬
ِ
ِ
ِ ‫ﻀﻰ ﻟِﻠﻨﱠ‬
."{‫ﻀﻰ ﺑِ ِﺨ َﻼ ِﻓ ِﻪ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓِﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر‬
َ َ‫ْﺤ ﱠﻖ َوﻗ‬
َ َ‫ْﺠﻨ ِﱠﺔ َوَر ُﺟ ٌﻞ ﻗ‬
َ ‫ﺎس ﺑِ َﺠ ْﻬ ِﻞ ﻓَـ ُﻬ َﻮ ﻓﻲ اﻟﻨﱠﺎ ِر َوَر ُﺟ ٌﻞ َﻋﻠ َﻢ اﻟ‬
َ ‫اﻟ‬
ِ
ِ
ِ
ِ ِ ِ
‫ﻀ ٍﺎﻩ‬
َ ‫َوَﻣ ْﻦ َﺧَﺮ َج َﻋ ْﻦ اﻟﺸ ْﱠﺮِع اﻟﱠﺬي ﺑَـ َﻌ‬
َ ‫ﺻﻠﱠﻰ اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَْﻴﻪ َو َﺳﻠﱠ َﻢ ﻇَﺎﻧًّﺎ أَﻧﱠﻪُ ُﻣﺘﱠﺒِ ٌﻊ ﻟ ْﻠ َﺤﻘﻴ َﻘﺔ ﻓَِﺈﻧﱠﻪُ ُﻣ‬
َ ‫ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ ُﳏَ ﱠﻤ ًﺪا‬
ِ ِ‫ﻟِْﻠﻤ ْﺸ ِﺮﻛِﲔ اﻟْﻤ َﻜ ﱢﺬﺑ‬
...‫ﺳ ِﻞ‬
َ ُ َ ُ
ُ ‫ﲔ ﻟﻠﱡﺮ‬
„Rekao je, .: „Kada sudija/vladar (hakim) idžtihadi i pogodi ima dvije nagrade, a kada idžtihadi i pogriješi ima jednu nagradu“. Rekao je: „Trojica je kadija: dvojica kadija u vatri i jedan u Džennetu. Čovjek koji je prepoznao istinu i njom presudio je u Džennetu i čovjek koji ljudima sudi neznanjem, takav je u vatri, i čovjek koji je prepoznao istinu i presudio suprotno njoj takav je u vatri.“ EBU MUHAMMED
345 Ko izađe iz zakona kojim je Allah poslao Muhammeda, ., misleći da slijedi „haqiqu“ takav oponaša mušrike koji poriču poslanike...“ ِ ‫ﻮك ﻃَ ِﺮ ِﻳﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ وﺗَـ َﻌ َﺎﱃ ِﳑﱠﺎ ﻳَـ َﻘ ُﻊ ِﰲ ﻗَـ ْﻠ‬
‫ﺐ اﻟْ َﻌْﺒ ِﺪ ِﻣ ْﻦ اﻟ ﱠﺬ ْو ِق َواﻟْ َﻮ ْﺟ ِﺪ‬
ْ ‫َوأَﱠﻣﺎ‬
ُ ُ‫"اﳊَِﻘﻴ َﻘﺔُ اﻟْﺒِ ْﺪ ِﻋﻴﱠﺔُ" ﻓَ ِﻬ َﻲ ُﺳﻠ‬
َ
ِ
ِ
ِ
ِ ِ
‫ﱠﺼ َﺎرى ﻓَـ ُﻬ ْﻢ ﺗَ َﺎرةً ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﺗَ َﺎرةً ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪو َن‬
َ ‫ َﻛﻄَ ِﺮ ِﻳﻖ اﻟﻨ‬.‫َواﻟْ َﻤ َﺤﺒﱠﺔ َوا ْﳍََﻮى ﻣ ْﻦ َﻏ ِْﲑ اﺗـﱢﺒَ ِﺎع اﻟْﻜﺘَﺎب َواﻟ ﱡﺴﻨﱠﺔ‬
ِ ‫ َﻛﺎﻟﻨﱠﺼﺎرى اﻟْﻤ ْﺸ ِﺮﻛِ ﱠ‬.‫ﺑِﻐ ِﲑ أَﻣ ِﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
ِ ِ ِ
َ ُ ََ
َ‫ﻴﺢ اﺑْ َﻦ َﻣ ْﺮَﱘ‬
ْ ‫ﻳﻦ ﱠاﲣَ ُﺬوا أ‬
ْ َْ
َ ‫َﺣﺒَ َﺎرُﳘْ َﻮُرْﻫﺒَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ أ َْرﺑَﺎﺑًﺎ َﻣ ْﻦ ُدون اﻟﻠﱠﻪ َواﻟْ َﻤﺴ‬
َ ‫ﲔ اﻟﺬ‬
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
.ُ‫َواﺑْـﺘَ َﺪﻋُﻮا اﻟﱠﺮْﻫﺒَﺎﻧﻴﱠﺔَ ﻓَﺄَ ْﺷَﺮُﻛﻮا ﺑﺎَﻟﻠﱠﻪ َﻣﺎ َﱂْ ﻳـُﻨَـﱢﺰْل ﺑﻪ ُﺳ ْﻠﻄَﺎﻧًﺎ َو َﺷَﺮﻋُﻮا ﻣ ْﻦ اﻟﺪﱢﻳ ِﻦ َﻣﺎ َﱂْ ﻳَﺄْ َذ ْن ﺑﻪ اﻟﻠﱠﻪ‬
„Što se tiče „novotarske haqiqeh“,623 ona je kretanje Allahovim putem, subhanehu ve te ’ala, od stvari koje rob osjeti u svom srcu od ukusa, doživljaja, ljubavi i strasti bez slijeđenja Knjige i Sunneta, poput puta nasranija koji nekad ’ibadete drugom mimo Allaha a nekad ’ibadete bez Allahove naredbe, poput nasranija mušrika koji su uzeli svoje učenjake i pobožnjake za erbabe mimo Allaha i Mesiha sina Merjema, i koji su inovirali monaštvo pa su pridružili Allahu ono o čemu nikakvog dokaza nije objavio i od dina propisali ono što Allah nije dozvolio.624 Rekao je: ‫واﻟﺘﺒﺪﻳﻞ ﻧﻮﻋﺎن أﺣﺪﳘﺎ ان ﻳﻨﺎﻗﻀﻮا ﺧﱪﻩ واﻟﺜﺎﱐ أن ﻳﻨﺎﻗﻀﻮا أﻣﺮﻩ ﻓﺎن اﷲ ﺑﻌﺜﻪ ﺑﺎﳍﺪى ودﻳﻦ اﳊﻖ وﻫﻮ‬
‫ﺻﺎدق ﻓﻴﻤﺎ أﺧﱪ ﺑﻪ ﻋﻦ اﷲ آﻣﺮ ﲟﺎ أﻣﺮ اﷲ ﺑﻪ ﻛﻤﺎ ﻗﺎل ﻣﻦ ﻳﻄﻊ اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻘﺪ أﻃﺎع اﷲ وأﻫﻞ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ‬
‫اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻀﻴﻔﻮن اﱃ دﻳﻨﻪ وﺷﺮﻋﻪ ﻣﺎ ﻟﻴﺲ ﻣﻨﻪ وﻫﻢ أﻫﻞ اﻟﺸﺮع اﳌﺒﺪل ﺗﺎرة ﻳﻨﺎﻗﻀﻮﻧﻪ ﰲ ﺧﱪﻩ ﻓﻴﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ‬
‫أو ﻳﺜﺒﺘﻮن ﻣﺎ ﻧﻔﺎﻩ ﻛﺎﳉﻬﻤﻴﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ ﺻﻔﺎت اﷲ وأﲰﺎﺋﻪ واﻟﻘﺪرﻳﺔ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ‬
‫ﻗﺪر اﷲ وﻣﺸﻴﺌﺘﻪ وﺧﻠﻘﻪ وﻗﺪرﺗﻪ واﻟﻘﺪرﻳﺔ اﺠﻤﻟﱪة اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻨﻔﻮن ﻣﺎ أﺛﺒﺘﻪ ﻣﻦ ﻋﺪل اﷲ وﺣﻜﻤﺘﻪ ورﲪﺘﻪ وﻳﺜﺒﺘﻮن‬
‫ﻣﺎ ﻧﻔﺎﻩ ﻣﻦ اﻟﻈﻠﻢ واﻟﻌﺒﺚ واﻟﺒﺨﻞ وﳓﻮ ذﻟﻚ ﻋﻨﻪ وأﻣﺜﺎل ذﻟﻚ وﻣﺴﺴﺎﺋﻞ أﺻﻮل اﻟﺪﻳﻦ ﻋﺎﻣﺘﻬﺎ ﻣﻦ ﻫﺬا‬
‫اﻟﺒﺎب ﰒ إ ﻢ اﻳﻀﺎ ﻳﻮﺟﺒﻮن ﻣﺎﱂ ﻳﻮﺟﺒﻪ ﺑﻞ ﺣﺮﻣﻪ وﳛﺮﻣﻮن ﻣﺎ ﱂ ﳛﺮﻣﻪ ﺑﻞ أوﺟﺒﻪ ﻓﻴﻮﺟﺒﻮن اﻋﺘﻘﺎد ﻫﺬﻩ‬
.‫اﻻﻗﻮال واﳌﺬاﻫﺐ اﳌﻨﺎﻗﻀﺔ ﳋﱪﻩ وﻣﻮاﻻة أﻣﻠﻬﺎ وﻣﻌﺎداة ﻣﻦ ﺧﺎﻟﻔﻬﺎ‬
„Promjena (tebdil) se dijeli na dvije vrste: jedan od njih je da se suprotstave njegovoj obavijesti i druga da se suprotstave njegovoj naredbi. Jer, Allah ga je 623
Prije ove rečenice je spomenuo koja značenja se razumiju iz pojma „haqiqah“ kojeg koriste oni koji sude suprotno šerijatu. Riječ obuhvata dva zabranjena značenja: a) opravdanje kaderom i tvrdnja da je presuda suprotnim zakonom Allahovo određenje. b) presuda novotarijama do kojih su došli pogrešnim putem. 624
Medžmu’ul‐fetava 11/507‐509 346 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA poslao sa uputom i dinom istine a on je iskren u onome o čemu od Allaha obaviještava, i naređivač onoga što Allah naređuje kao što je rekao: Ko se pokori poslaniku pokorio se Allahu Oni koji mijenjaju (ehlut‐tebdil) dodaju Njegovom dinu i zakonu što nije od njega i oni su sljedbenici promjenjenog šerijata; nekad mu se suprotstavljaju u njegovoj obavijesti pa negiraju ono što je potvrdio ili potvrđuju ono što je negirao poput džehmija koji negiraju ono što je potvrdio od Allahovih svojstava i imena, i kaderija koji negiraju ono što je potvrdio od Allahovog kadera i Njegovog htijenja, stvaranja i moći, i kaderija mudžbireh koji negiraju ono što je potvrdio od Allahove pravde, mudrosti i milosti i potvrđuju ono što je Sebi negirao od nepravde, igranja, škrtosti i slično tome. Mes’ele usulud‐dina (temelja dina) su većinom ovakve. Zatim oni takođe obavezuju na ono što nije obaveznim učinio, štaviše zabranio ga je, i zabranjuju ono što nije zabranio, štaviše, učinio ga je obaveznim, pa obavezuju na vjerovanje u ta mišljenja i mezhebe koji se suprotstavljaju Njegovoj obavijesti, na lojalnost prema njihovim625 sljedbenicima i neprijateljevanje prema onome koji im626 se suprotstavi...“627 Ovaj citat potvrđuje moje riječi o tome da predmet promjene dina bivaju obavijesti i naredbe; a tagut se uopšteno može podijeliti na taguta obavijesti suprotne Allahovoj i taguta naredbe suprotne Allahovoj. Allahulmuste’an! Citata šejhul‐islama o ovim temama ima puno! Rekao je Eš‐Šatibi, rahimehullah: ‫ﻓﺼﻞ‬
‫وﻳﺘﻌﻠﻖ ﺬا اﳌﻮﺿﻊ ﻣﺴﺎﺋﻞ‬
‫ أن ﲢﺮﱘ اﳊﻼل وﻣﺎ أﺷﺒﻪ ذﻟﻚ ﻳﺘﺼﻮر ﰲ أوﺟﻪ‬:‫إﺣﺪاﻫﺎ‬
‫ اﻟﺘﺤﺮﱘ اﳊﻘﻴﻘﻲ وﻫﻮ اﻟﻮاﻗﻊ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﻛﺎﻟﺒﺤﲑة واﻟﺴﺎﺋﺒﺔ واﻟﻮﺻﻴﻠﺔ واﳊﺎﻣﻲ وﺟﻴﻤﻊ ﻣﺎ ذﻛﺮ اﷲ‬:‫اﻷول‬
‫ }وﻻ ﺗﻘﻮﻟﻮا ﻟﻤﺎ ﺗﺼﻒ أﻟﺴﻨﺘﻜﻢ اﻟﻜﺬب ﻫﺬا‬:‫ﺗﻌﺎﱃ ﲢﺮﳝﻪ ﻋﻦ اﻟﻜﻔﺎر ﺑﺎﻟﺮأي اﶈﺾ وﻣﻨﻪ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬
.‫ﺣﻼل وﻫﺬا ﺣﺮام ﻟﺘﻔﺘﺮوا ﻋﻠﻰ اﷲ اﻟﻜﺬب{ وﻣﺎ أﺷﺒﻬﻪ ﻣﻦ اﻟﺘﺤﺮﱘ اﻟﻮاﻗﻊ ﰲ اﻹﺳﻼم رأﻳﺎ ﳎﺮدا‬
„Poglavlje: 625
Sljedbenicima tih stavova. Suprotstavi se stavovima. 627
En‐Nubuvvat, str. 68‐69 (Šamilah) 626
EBU MUHAMMED
347 Za ovo se vežu neka pitanja: Prvo: da se oharamljivanje halala može zamisliti na više načina: (Prvi) suštinsko oharamljivanje – a to se događa od strane kafira – poput Behire, Sa'ibe, Vesile i Hama, i svega što je Allah Uzvišeni spomenuo, od stvari koje su nevjernici oharamili pukim mišljenjem. Toga se tiču i riječi Uzvišenog: I ne govorite neistine jezicima svojim: "Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno", da biste tako o Allahu neistine iznosili... En‐Nahl 116, i slično tome od oharamljivanja pukim mišljenjem među sljedbenicima islama...“628 Rekao je šejh Muhammed sin 'Abdulvehhaba, rahimehullah: „Znaj, Uzvišeni Allah ti se smilovao, da je prvo što je Allah čovjeku fardom učinio (naredio), kufr u taguta i iman u Allaha. Dokaz tome su Njegove riječi, Uzvišen neka je: Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Samo Allahu 'ibadetite i klonite se taguta. En‐Nahl 36 Što se tiče svojstva (kakvoće) kufra u taguta; (pa) da si uvjeren u neispravnost 'ibadeta nekom ili nečem mimo Allaha, da ga ostaviš, da ga mrziš, da protekfiriš one koji to rade i da im se suprotstaviš (neprijateljstvo). Vjerovati u Allaha znači da si uvjeren ('aqida) da je Allah el‐ilah el‐ma'bud (Bog koji zaslužuje 'ibadet), jedino, mimo svih ostalih pored Njega, i da sve vrste 'ibadeta čisto (ikhlas) usmjeriš samo Allahu, i da ih negiraš svakom obožavanom mimo Njega, da voliš sljedbenike ikhlasa i da prijateljuješ (el‐vela') sa njima, i da mrziš sljedbenike širka i da im se suprotstavljaš. Ovo je millet Ibrahima, kojeg odbija samo bezumni, i to je onaj uzor o kojem nas je Allah obavijestio u Svojim riječima: Vi imate divan uzor u Ibrahimu i onima koji su s njim, kada rekoše svom narodu: „Mi se odričemo vas i svega čemu 'ibadetite mimo Allaha. Zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će očigledne biti neprijateljstvo i mržnja, zauvijek, sve dok ne povjerujete jedino u Allaha. El‐
Mumtehaneh 4 A tagut je opšti pojam. Pa, sve čemu se 'ibadeti mimo Allaha a zadovoljno/an je da mu se 'ibadeti, bilo da se radi o obožavanom (ma'bud), ili slijeđenom (metbu'u) ili onome kome ili čemu se pokorava u nepokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku,629 je tagut. Taguta ima puno, a glavnih pet su: 628
El‐I'tisam 1/256 (Šamilah) Pogledaj kako je šejh Muhammed spomenuo taguta ’ibadeta, slijeđenja i pokornosti kao Ibnul‐Qajjim, ali nije zasebno spomenuo taguta propisivanja zakona i suđenja iako će ih navesti kao drugog i trećeg među 629
348 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Prvi: Šejtan, pozivač u 'ibadet nekom drugom mimo Uzvišenog Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: Zar vam nisam naredio, o sinovi Adema: „Nemojte 'ibadetiti šejtanu! On vam je uistinu otvoreni neprijatelj“. Ja Sin 60 Drugi: Nepravedni sudija (hakim), koji mijenja propise Uzvišenog Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: Zar nisi vidio one koji «tvrde» da vjeruju u ono što ti se objavljuje i u ono što je objavljeno prije tebe, hoće/žele da se tehakume tagutu, a naređeno im je da zanevjeruju u njega. A šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu. En‐Nisa 60 Treći: Onaj koji sudi nečim što Allah nije objavio.630 Dokaz tome su riječi Uzvišenog: I ko ne bude sudio onim što je Allah objavio, pa ti, oni su pravi nevjernici. El‐Mai'da 44“631 Propisivač zakona mimo ili uz Allaha je drugi među glavešinama taguta, i on je tagut koji je spomenut u ajetu kao što riječ tagut u ajetu obuhvata i zakone kojim sudi, zbog čega je ličnost postala tagutom. Isto tako pojam tagut u ajetu obuhvata i onoga koji sudi tagutskim zakonom, iako je taj zakon propisan od strane nekog drugog taguta, a sudac zakonom taguta je treći od glavešina taguta. Međutim, šejh Muhammed, pošto je spomenuo ajet sure En‐Nisa’ kod druge vrste, je za treću ostavio ajet iz sure El‐Ma’ideh. O ajetu iz sure El‐Mai’deh kažemo da obuhvata i propisivača i onoga koji uzima tagutski zakon za sudiju, bez obzira da li je on to ohalalio ili ne, kao što tagutijjet i veliki širk suđenja šejtanskim zakonom i traženja istog u sebi sadrži zadovoljstvo sa širkom propisivanja zakona i širkom pokornosti koji je manji od njega jer slijedi velikom širku propisivanja zakona i od njega ovisi. Ajet sure El‐Ma’ideh se takođe mogao uzeti kao dokaz za širk propisivanja zakona, jer se u povodu objave spominje da su se Židovi bili dogovorili da Allahov propis obaveznog kamenovanja ženjenog bludnika do smrti zamjene propisom bičevanja i mazanja ugljem i još nekim radnjama kojim su željeli osramotiti bludnika. Oni su poznavali Allahov propis, znali su da rade nešto zabranjeno i da je to njihova izmišljotina, a Allah ih je pored tog uvjerenja i znanja zbog inovacije tog propisa proglasio nevjernicima, kao i zbog pukog čina suđenja njime i traženja da se njime sudi, i ovo je hukm i tehakum. glavešinama taguta!!! Ovaj i svaki drugi citat učenih se mora shvatiti u značenju kojeg smo istakli a to je da su ova tri vida tagutijjeta međusobno različiti ali isprepleteni. 630
Iz činjenice da šejh Muhammed nije zasebno spomenuo taguta hukma se razumije da ih čini vrstama taguta pokornosti i slijeđenja i to je istina bez imalo sumnje, kao što su taguti pokornosti i slijeđenja vrste taguta ’ibadeta u uopštenom smislu. 631
Medžmu'atut‐tevhid str. 329‐330 i Ed‐Durerus‐senijje 1/161‐163 EBU MUHAMMED
349 Tagut je među njima, bez imalo sumnje, bio i onaj koji ga sprovodi bez obzira na to što priznaje da to nije Allahov propis, i čin suđenja ne ohalaljuje, jer je jedan od jevrejskih učenjaka priznao Allahovom Poslaniku, ., da to nije Allahov propis i objasnio mu razlog njihove promjene Allahovog zakona, i spomenuo faze kroz koje su prošli dok promjenjeni zakon nisu učinili dinom. Dakle, opis za kojeg se veže propis tekfira je „propisivanje zakona mimo Allaha“ i „suđenje promjenjenim zakonom“ i „traženje suđenja njime“ a što sve za sobom neminovno povlači nevjerstvo „okretanja od pokornosti samo Allahu“ ili druge vrste nevjerstva koje ulaze u „nevjerničko ostavljanje“, tj. „apsolutno ostavljanje (et‐terkul‐mutlaq) ili „nevjerničko nesuđenje onim što je Allah objavio“ jer u ajetu se kaže „lem jahkum“, tj. „ne bude sudio“. Što znači da se propis tekfira veže za „nesuđenje“; otuda, onaj koji namjerno propiše zakon mimo Allaha ili uzme zakon taguta za sudiju632 je upao u vrhunac „nesuđenja onim što je Allah objavio“ kao što onaj koji traži da se propiše zakon mimo Allaha ili traži da mu se presudi zakonom taguta traži vrhunac „nesuđenja onim što je Allah objavio“. Pa nek’ je Allah na pomoći! Ovdje je, sa ciljem sasjecanja Nusretovog neshvatanja, obavezno konstatovati da su oni nevjernici bez obzira na to da li su svojim srcima prihvatili promjenu zakona ili ne, ili čak govore da ne prihvataju promjenjeni zakon, jer opis za kojeg se veže tekfir je vansko „propisivanje“ i „suđenje“ njime. Kako mali kufr i širk izlazi iz ovoga, objasnit ću malo kasnije. Iz istog razloga vjerujemo i kažemo da je opis za kojeg se veže tekfir u nevjerničkom tehakumu „traženje od taguta hukma da sudi zakonom taguta“, bez obzira na to da li ga mutehakim prihvata za svoj din ili ne, i bez obzira na srčana nevjerstva, kao što je traženje činjenja sihra i psovanja vjere veliki kufr, bez obzira na spomenute problematične opise. Ovo je izmaklo protivnicima ove da’ve! Onaj koji traži zakon i propis od nekog drugog mimo Allaha, da bi ga prihvatio i uzeo ga za svoj din ne mora zbog toga ići u sudnicu, iz čega razumiješ da se opis tekfira u tehakumu tagutu ne tiče samo „prihvatanja zakona taguta“ na Nusretov način ograničavanja nevjerničkog tehakuma na veliki širk pokornosti, već se tiče traženja od njega da sudi svojim tagutom, a to može biti riječima ili djelima kao i svaka jedinka velikog širka, što je gore od velikog širka pokornosti, jer se veliki širk pokornosti i slijeđenja gradi na širku propisivanja i širku suđenja tagutom i ne postoji bez njih. Pa ako Nusret prizna da je suđenje zakonom taguta 632
Ovo biva uvijek namjerno. Nenamjerno uzimanje suprotnog zakona za sudiju se može desiti muslimanu koji pogriješi u pogledu Allahovog propisa. 350 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA gore od širka pokornosti, mora priznati da je traženje suđenja zakonom tagutom, tj. tehakum njemu takođe gori od širka pokornosti!? Ali kao što sam rekao, on pri sebi u ovim pitanjima ima niz nepotpunih shvatanja koji su bili direktan uzrok nastanka nepreciznosti i uopštenosti u njegovim riječima na šta je, svjesno ili nesvjesno, nadovezao ogromne nepravde prema vjeri i nama. Što se tiče vjere vjerujem da to radi nesvjesno ali nije opravdan, a što se tiče nas mislim da se ne sekira puno o našim pravima i osnovi na kojoj je izgradio svoje neprijateljevanje prema nama i onome što ga ja na njega ponukalo. Iduća tema je veliki širk pokornosti i slijeđenja koji se do sada već uveliko razjasnio. EBU MUHAMMED
351 352 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ŠIRK POKORNOSTI I SLIJEĐENJA 

Vrste ljudi u pogledu velikog širka pokornosti i slijeđenja Ajet iz sure Et‐Tevba i drugi ajeti o velikom širku pokornosti svojim značenjem takođe obuhvataju i mali širk pokornosti EBU MUHAMMED
353 7. Širk pokornosti i slijeđenja
Iz svega što je prethodilo je postalo jasno da se širk pokornosti i slijeđenja ogleda u prihvatanju i pokornosti suprotnom zakonu, srcem ili vanjštinom; svejedno je. 7.1 Vrste ljudi u pogledu velikog širka pokornosti i
slijeđenja
Kao što smo ljude u pogledu širka propisivanja zakona mimo ili uz Allaha podjelili na dvije vrste, isto tako ih u pogledu velikog širka pokornosti i sa aspekta opravdanja neznanjem djelimo na dvije vrste: 1) Oni koji u osnovi i namjerno prihvataju zakon taguta tj. pokoravaju mu se i slijede ga, oni čiji cilj je tagutsko vjersko‐zakonsko htijenje. Ovakvi su mušrici u svakom mjestu i vremenu i nemaju opravdanja u neznanju, kao i njihova božanstva i gospodari, koji im propisuju zakone neovisno od Allaha.633 Dakle, njihova prva namjera i osnova je pokornost i slijeđenje zakona nekog drugog mimo Allaha i ovdje kao i u velikom širku propisivanja i suđenja i tehakuma, ne igra nikakvu ulogu da li je zakon taguta propisivanja ili suđenja u vanjštini identičan šerijatskom ili ne. Npr., Allah je zabranio blud, ali ko se pridržava ovog zakona, nutrinski ili vanjštinski, pokoravajući se u njemu tagutu hukma i slijedeći njega, a ne samo Uzvišenog Zakonodavca, takav je mušrik velikim širkom pokornosti, koji nema opravdanja u neznanju ili te’vilu pa zbog toga dobija ime velikog širka prije uspostave argumenta nad njime. 2) Muslimani koji nesvjesno upadnu u pokornost i slijeđenje „promjenjenog zakona“, slijeđenjem i pokornošću učenjaka, pobožnjaka, reisul‐ulema, „muftija i ostalih koji manipulišu narodom, ili onih koji su nesvjesno i nenamjerno upali u promjenu Allahovog zakona, bilo da se radi o obavijesti ili naredbi. Ova grupa stoji nasuprot druge grupe koju smo spomenuli kod velikog širka propisivanja zakona. Opravdanje pojedinaca druge grupe neznanjem ili te’vilom i drugim pratiljama neznanja, ovisi od vrste mes’ele u kojoj se dogodilo slijeđenje i pokornost u promjeni zakona. Podjelu mes’ela sa ovog aspekta smo već imali, objasnili smo njenu srž i nećemo je više ponavljati. 633
Rade „et‐tašri’ul‐mutlaq“, odnosno „apsolutno propisivanje zakona“. 354 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Mes’ela: Mali kufr ili širk u pokornosti i slijeđenju. Sada ovdje imamo jednu mes’elu koju nismo imali kod velikog širka propisivanja zakona mimo Allaha,634 a može se nazvati slijeđenjem i pokornošću koja nije veliki kufr i širk, ili mes’elom malog kufra ili širka slijeđenja i pokornosti, koja se tiče osoba koje govore ili rade određene zabranjene stvari, ne upadajući u pokornost i slijeđenje u promjeni vjere ili njeno prihvatanje, ni srcem niti vanjštinom. Poput osoba koje rade blud, jedu svinjsko meso, ogovaraju muslimane i prenose riječi a to nisu ohalalili, niti to rade pokoravajući se zakonu taguta i slijedeći ga. Mi znamo da je vjerovanje ehlus‐sunneta da su, npr., bludnik i onaj koji jede svinjsko meso veliki griješnici, ali da nisu kafiri, osim ako uz to upadnu u neki vid srčanog nevjerstva koje se tiče riječi ili djela srca. Ako se desi da neki musliman fasiq slijedi nečije stope ili mu se „pokorava“ u činjenju bluda ili prestupa vezanih za kamatu, ali nije prihvatio promjenu vjere, ni srcem ni vanjštinom, odnosno nije mu se pokorio u zakonu niti ga slijedi u zakonu, takav nije kafir, već je musliman fasiq, a tekfir ovakvih je put haridžija. Zamisli da neki tagut hukma kaže muslimanu: „U mom zakonu je blud dozvoljen. Uradi blud daću ti milion dolara!“ ili „Uradi blud slijedeći moj zakon!“ i musliman, ne dao Allah, radi tih milion dolara uradi blud ali nije upao u bilo koji vid srčanog nevjerstva, time nije postao mušrikom velikim širkom pokornosti i slijeđenja, bez obzira što je ponuda stigla od strane taguta hukma, a mi znamo da je Iblis najveći tagut i da on ljudima naređuje da rade loša djela i da oni u tome slijede šejtanske stope i djelo, ali nevjernicima postaju samo kada upadnu u opis velikog kufra ili širka, a ne zbog upadanja u mali kufr ili širk ili velike grijehe i slično. Na ovu vrstu širka, kao što si vidio, ukazuju mnogi kur’anski ajeti i hadisi Poslanika, ., kao što mnogi tekstovi Objave ukazuju na to da počinioc velikih grijeha nije kafir, već fasiq, pod uslovom da ne upadne u srčano nevjerstvo prilikom velikog grijeha u riječima ili djelima, i u pogledu toga se suprotstavljaju samo haridžije, a mu’tezilije kažu da je takav na ahiretu kafir a na dunjaluku fasiq, na stepenu između dva stepena. Šejh Muhammed b. ’Abdilvehhab, rahimehullah, je u „Risali o tevhidu i širku, imanu i kufru“ rekao: 634
Možda je moguće da se kaže da je svaki mali širk u pokornosti i slijeđenju, hukmu i tehakumu, mali širk u propisivanju zakona, s obzirom da vodi u njega. A Allah najbolje zna! EBU MUHAMMED
355 „Treća vrsta: širk u pokornosti. Dokaz za njega su riječi Uzvišenog: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za gospodare (božanstva, erbabe) mimo Allaha i Mesiha sina Merjeminog, a nije im bilo naređeno osim da ’ibadete samo jednom Bogu. Nema dostojnog obožavanja osim Njega, slavljen neka je On, šta (Mu) pridružuju. Tefsir ovoga ajeta, u kojem nema ništa problematično, jeste da je on pokornost635 učenjacima i pobožnjacima u griješenju636 Allahu, a ne upućivanjem molitve njima, kao što ga je protumačio Poslanik, . 'Adiju b. Hatimu, kada ga je upitao rekavši: „Ne ’ibadetimo im?!“637 Pa mu je spomenuo da je njihov 'ibadet njima pokornost njima u griješenju.“ Griješenjem misli na osnovu griješenja koje ruši osnovu pokornosti Allahu, a ne na griješenje koje stoji nasuprot rušenja obavezne potpunosti pokornosti Allahu, čije ostavljanje za sobom povlači mali fisq ili veliki grijeh a ne veliki kufr. Zato je u suri Merjem na jeziku Ibrahima, ’alejhisselam, rečeno: Uistinu je šejtan prema Milostivom griješan/neposlušan, tj. griješenjem koje ga je učinilo tagutom. Rekao je: „Riječi Uzvišenog Allaha: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za erbabe mimo Allaha..., Allahov Poslanik, ., je u hadisu 'Adija ibn Hatima protumačio ovim na čemu ste vi danas u temeljima i ograncima. Ne znam da su vas nadmašili za zrno gorušice... Isto tako su ga protumačili i mufessiri, i nije mi poznato da među njima (u tom pogledu) ima razilaženja. U najljepše spada ono što je rekao Ebul‐'Alijeh: „Oni im nisu ’ibadetili.638 A da su im to naredili oni im se ne bi pokorili, već su našli Allahovu Knjigu, pa su rekli: „Nećemo ni u čemu preticati našu 'ulemu. Što nam narede pridržavaćemo ga se, a ono što nam zabrane ćemo ostaviti...“639 Dakle, nisu ih obožavali ritualima i obredima, jer oni ljudi koji značenje pojma ’ibadet svode samo na rituale i obrede teže upadaju u tu vrstu velikog širka. Zbog toga ih šejtani džinna i ljudi obmanjuju i odvode u širk u pokornosti i slijeđenja, 635
Prihvatanjem suprotnog zakona nutrinski ili vanjštinski. Apsolutnim ostavljanjem pokornosti samo Njemu u zakonu što biva prihvatanjem suprotnog zakona. 637
’Adi, radijAllahu ’anhu, iako je bio jedan od kršćanskih učenjaka nije znao da je pokornost drugom mimo Allaha prihvatanjem suprotnog zakona jedan od vidova ’ibadeta. 638
U ritualnom obredoslovnom smislu, jer većina ljudi ograničava značenje ’ibadeta na posvjećivanje obreda nekom drugom mimo Allaha a ne znaju značenje širka pokornosti, hukma i tehakuma! 639
Ed‐Durerus‐senijjeh 1/40 636
356 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA hukmu i tehakumu i slično, mijenjajući mu ime, ne nazivajući ga ’ibadetom nekom drugom mimo Allaha i velikim širkom, jer ljudi se svojom prirodom zgražavaju od imena obožavanja nekog drugog mimo Allaha iako to možda rade dan i noć a da toga nisu ni svjesni. Kada neko od nas pokuša da im učini uslugu i iskreno im ukaže na najopasniji grijeh ne bi li se pokajali Allahu i krenuli Pravim putem radi svoje lične koristi, učine nas metom svih oružja kojim raspolažu. Allahulmuste’an! A vjera većine ljudi danas je „pusti mozak na ispašu a nek’ drugi vjeruje i uči za tebe“. Rekao je šejh Muhammed sin ’Abdulvehhaba, rahimehullah: „Nema razilaženja izmenu mene i vas u tome da je obavezno slijediti učene kada se slože (u mišljenju), ali, problematika je u tome da li, kada se oni raziđu, ja moram prihvatiti istinu od onoga koji dođe sa njom i da vratim mes'elu Allahu i Poslaniku, povodeći se za (metodom) učenih, ili ću uzeti mišljenje nekih od njih bez dokaza, smatrajuću da je istina u njegovom mišljenju? Vi ste na ovom drugom, što je Allah pokudio i nazvao ga širkom, a to je uzimanje uleme za „erbabe“ (gospodare), a ja sam na prvom; njemu pozivam, na toj osnovi diskutujem. Pa ako bi istina bila kod vas mi bismo se njoj vratili i prihvatili je od vas.“640 Šejh Muhammed je takođe rekao: „Znaj, Allah ti se smilovao, da se značenje LA ILAHE ILLALLAH sastoji od negacije i potvrde. „LA ILAHE“ je negacija, a „ILLALLAH“ potvrda. Negira četiri stvari i potvrđuje četiri stvari. U negirano ulaze božanstva, taguti, endadi i erbabi (gospodari)... A erbabi su oni koji ti daju fetvu suprotnu istini, pa im se pokoriš, u skladu sa riječima Uzvišenog: Uzeli su svoje učenjake i pobožnjake za gospodare (božanstva, erbabe) mimo Allaha i Mesiha sina Merjeminog, a nije im bilo naređeno osim da ’ibadete samo jednom Bogu. Nema dostojnog obožavanja osim Njega, slavljen neka je On, šta (Mu) pridružuju.“641 U ovim divnim riječima šejha Muhammeda, nek’ je Allahova milost nad njime, je potvrda svega što sam do sada rekao u pogledu toga da u negirano sa česticom „la“ u negaciji „la ilahe“, tj. „nema boga...“ koja se zove „la koja negira džins (rod)“ ulaze sve vrste i jedinke taguta poput taguta ’ibadeta, pokornosti i slijeđenja i hukma i tehakuma, a onaj koji kaže da riječ la ilahe illallah sama po sebi i od samog početka da’ve ne negira spomenuto je neznalica i neprijatelj tevhida i islama; najpreči ovom opisu su Nusret i Bilibani i svi koji se slažu sa njima od onih koji kažu da „tehakum i odricanje od mušrika ’ibadeta, pokornosti i 640
Ed‐Durerus‐senijjeh 1/45 Ed‐Durerus‐senijjeh 2/122 641
EBU MUHAMMED
357 slijeđenja, hukma i tehakuma i tekfir nekih jedinki taguta ne ulazi u aslud‐din“. Allahulmuste’an! Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje u „Zbirci Fetvi“: ‫ﻗﺎل أﺑﻮ اﻟﺒﺨﱰى أﻣﺎ أ ﻢ ﱂ ﻳﺼﻠﻮا ﳍﻢ وﻟﻮ أﻣﺮوﻫﻢ أن ﻳﻌﺒﺪوﻫﻢ ﻣﻦ دون اﷲ ﻣﺎ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ وﻟﻜﻦ أﻣﺮوﻫﻢ‬
‫ وﻗﺎل اﻟﺮﺑﻴﻊ ﺑﻦ أﻧﺲ ﻗﻠﺖ ﻷﰉ‬،‫ﻓﺠﻌﻠﻮا ﺣﻼل اﷲ ﺣﺮاﻣﻪ وﺣﺮاﻣﻪ ﺣﻼﻟﻪ ﻓﺄﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﻓﻜﺎﻧﺖ ﺗﻠﻚ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ‬
‫اﻟﻌﺎﻟﻴﺔ ﻛﻴﻒ ﻛﺎﻧﺖ ﺗﻠﻚ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ ﰲ ﺑﲎ إﺳﺮاﺋﻴﻞ ﻗﺎل ﻛﺎﻧﺖ اﻟﺮﺑﻮﺑﻴﺔ أ ﻢ وﺟﺪوا ﰲ ﻛﺘﺎب اﷲ ﻣﺎ أﻣﺮوا ﺑﻪ‬
‫ ﻓﺎﺳﺘﻨﺼﺤﻮا‬،‫و ﻮا ﻋﻨﻪ ﻓﻘﺎﻟﻮا ﻟﻦ ﻧﺴﺒﻖ أﺣﺒﺎرﻧﺎ ﺑﺸﻲء ﻓﻤﺎ أﻣﺮوﻧﺎ ﺑﻪ اﺋﺘﻤﺮﻧﺎ وﻣﺎ ﻮﻧﺎ ﻋﻨﻪ اﻧﺘﻬﻴﻨﺎ ﻟﻘﻮﳍﻢ‬
‫ ﻓﻘﺪ ّﺑﲔ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أن ﻋﺒﺎد ﻢ إﻳﺎﻫﻢ ﻛﺎﻧﺖ ﰲ‬،‫اﻟﺮﺟﺎل وﻧﺒﺬوا ﻛﺘﺎب اﷲ وراء ﻇﻬﻮرﻫﻢ‬
.‫ﲢﻠﻴﻞ اﳊﺮام وﲢﺮﱘ اﳊﻼل ﻻ أ ﻢ ﺻﻠﻮا ﳍﻢ وﺻﺎﻣﻮا ﳍﻢ ودﻋﻮﻫﻢ ﻣﻦ دون اﷲ ﻓﻬﺬﻩ ﻋﺒﺎدة ﻟﻠﺮﺟﺎل‬
„Ebul‐Bakhteri je rekao: „Oni se nisu njima klanjali. Da su im naredili da im 'ibadete mimo Allaha ne bi im se pokorili, ali naredili su im pa su učinili Allahov halal haramom i Njegov haram halalom, pa su im se pokorili, pa je to bio rububijjeh.» 642 Rekao je Er‐Rebi' b. Enes: „Upitao sam Abul‐'Alijeh: „Kako je došlo do tog rububijjeta kod Sinova Israila?“ On odgovori: „Taj rububijjet se ogleda u tome da su oni našli u Allahovoj knjizi ono što im je naređeno i što im je zabranjeno pa su rekli: „Nećemo ništa raditi prije naših učenjaka. Ono što nam narede radićemo a što nam zabrane ostavićemo na osnovu njihovih riječi, pa uzeše ljude za „zakonodavce“ i odbaciše Allahovu knjigu iza svojih leđa.“ Vjerovjesnik, ., je objasnio da je njihov 'ibadet njima bio u ohalaljivanju harama i oharamljivanju halala, ne u tome da su im se klanjali, i njima postili i dovu im činili mimo Allaha. Ovo je 'ibadet ljudima.“643 Dakle, naređenje kod njih je ono što im učenjaci naređuju, zabrana ono što im zabranjuju a din ono što im propisuju, bez obzira na Allahove propise i obavijesti. Šejhul‐islam nakon toga spominje kategorije ljudi u pogledu pokornosti i dijeli ih na dvije grupe. Ja ću ti prvo navesti citat koji se tiče prve: ‫وﻫﺆﻻء اﻟﺬﻳﻦ اﲣﺬوا أﺣﺒﺎرﻫﻢ ورﻫﺒﺎ ﻢ أرﺑﺎﺑﺎ ﺣﻴﺚ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﰲ ﲢﻠﻴﻞ ﻣﺎ ﺣﺮم اﷲ وﲢﺮﱘ ﻣﺎ أﺣﻞ اﷲ‬
‫ أن ﻳﻌﻠﻤﻮا أ ﻢ ﺑﺪﻟﻮا دﻳﻦ اﷲ ﻓﻴﺘﺒﻌﻮ ﻢ ﻋﻠﻰ اﻟﺘﺒﺪﻳﻞ ﻓﻴﻌﺘﻘﺪون ﲢﻠﻴﻞ ﻣﺎ‬:‫ أﺣﺪﻫﺎ‬:‫ﻳﻜﻮﻧﻮن ﻋﻠﻰ وﺟﻬﲔ‬
‫ﺣﺮم اﷲ وﲢﺮﱘ ﻣﺎ أﺣﻞ اﷲ إﺗﺒﺎﻋﺎ ﻟﺮؤﺳﺎﺋﻬﻢ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻬﻢ أ ﻢ ﺧﺎﻟﻔﻮا دﻳﻦ اﻟﺮﺳﻞ ﻓﻬﺬا ﻛﻔﺮ وﻗﺪ ﺟﻌﻠﻪ اﷲ‬
642
Gospodarstvo koje se spominje u ajetu. Medžmu’ul‐fetava 7/67 (Šamilah) 643
358 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ ﻓﻜﺎن ﻣﻦ اﺗﺒﻊ ﻏﲑﻩ ﰲ ﺧﻼف اﻟﺪﻳﻦ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻪ‬، ‫ورﺳﻮﻟﻪ ﺷﺮﻛﺎ وإن ﱂ ﻳﻜﻮﻧﻮا ﻳﺼﻠﻮن ﳍﻢ وﻳﺴﺠﺪون ﳍﻢ‬
.‫أﻧﻪ ﺧﻼف اﻟﺪﻳﻦ واﻋﺘﻘﺪ ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ ذﻟﻚ دون ﻣﺎ ﻗﺎﻟﻪ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻣﺸﺮﻛﺎ ﻣﺜﻞ ﻫﺆﻻء‬
„Oni koji su uzeli učenjake svoje i pobožnjake svoje za „erbabe“ pokorivši im se u ohalaljivanju onoga što je Allah zabranio i zabranjivanju onoga što je Allah dozvolio se dijele na dvije vrste: Prva: da znaju da su oni promijenili Allahov din, pa ih slijede u promjeni, i vjeruju u dozvoljenost onoga što je Allah zabranio i zabranjenost onoga što je Allah dozvolio, slijedivši svoje glavešine, znajući da su se oni suprotstavili dinu poslanika. Ovo je kufr, a Allah i Njegov Poslanik su ga učinili širkom iako im se nisu klanjali i sedždu im činili. Otuda je svako ko slijedi drugoga u suprotnosti vjeri, znajući da je to suprotno vjeri, i vjeruje u ono što je taj rekao mimo onoga što je rekao Allah i Njegov Poslanik, mušrik poput njih.“ Sa aspekta osnove mes’ele, kaže se da se veliki širk pokornosti ostvaruje srcem, jezikom ili djelom, a to da Ibn Tejmijje ne uvjetuje kufr mušrika velikim širkom pokornosti srčanim uvjerenjem ili kufrom je opšte poznato od njega i ostalih učenja ehlus‐sunneta i džema’ata. A kada i kako će se na riječi ili djela određene osobe spustiti ovaj temelj ulazi u poglavlje o tekfiru pojedinca koje ima svoja pravila uz napomenu da u velikom širku nema opravdanja neznanjem ili te’vilom kada je u pitanju dobijanje imena širka. Uz važnu napomenu da je obrazloženje kufra mušrika širkom pokornosti vjerovanjem u suprotno, nakon što je poznavao Allahov zakon i vjerovao u propisanost istog suprotno razumu zbog toga što je nemoguće da čovjek zna da je nešto kod Allaha halal i da čvrsto vjeruje u to bez imalo šubhe a nakon toga više ne zna da je to halal i u to ne vjeruje. To je nemoguće! Šejhul‐islam je konstatovao isto a Eš‐Šazili je o tome govorio u svojoj knjizi „Haddul‐iman...“. Rekao je: ‫ أن ﻳﻜﻮن اﻋﺘﻘﺎدﻫﻢ وإﳝﺎ ﻢ ﺑﺘﺤﺮﱘ اﳊﻼل وﲢﻠﻴﻞ اﳊﺮام ﺛﺎﺑﺘﺎ ﻟﻜﻨﻬﻢ أﻃﺎﻋﻮﻫﻢ ﰲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﷲ ﻛﻤﺎ‬:‫واﻟﺜﺎﱐ‬
‫ﻳﻔﻌﻞ اﳌﺴﻠﻢ ﻣﺎ ﻳﻔﻌﻠﻪ ﻣﻦ اﳌﻌﺎﺻﻲ اﻟﱵ ﻳﻌﺘﻘﺪ أ ﺎ ﻣﻌﺎص ﻓﻬﺆﻻء ﳍﻢ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﳍﻢ ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﺬﻧﻮب ﻛﻤﺎ‬
‫ﺛﺒﺖ ﰲ اﻟﺼﺤﻴﺢ ﻋﻦ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أﻧﻪ ﻗﺎل إﳕﺎ اﻟﻄﺎﻋﺔ ﰲ اﳌﻌﺮوف وﻗﺎل ﻋﻠﻰ اﳌﺴﻠﻢ اﻟﺴﻤﻊ‬
‫ وﻗﺎل ﻻ ﻃﺎﻋﺔ ﻟﻤﺨﻠﻮق ﻓﻲ ﻣﻌﺼﻴﺔ اﻟﺨﺎﻟﻖ وﻗﺎل ﻣﻦ‬،‫واﻟﻄﺎﻋﺔ ﻓﻴﻤﺎ أﺣﺐ أو ﻛﺮﻩ ﻣﺎ ﱂ ﻳﺆﻣﺮ ﲟﻌﺼﻴﺔ‬
.‫أﻣﺮﻛﻢ ﺑﻤﻌﺼﻴﺔ اﷲ ﻓﻼ ﺗﻄﻴﻌﻮﻩ‬
EBU MUHAMMED
359 „Druga: da njihovo uvjerenje i njihov iman u pogledu zabranjenosti halala i dozvoljenosti harama bude ispravan, ali im se pokoravaju u griješenju Allahu kao što musliman čini ono što čini od grijeha644 vjerujući da su to grijesi. Takvi imaju propis njima sličnih od griješnika, kao što se u sahihu od Vjerovjesnika ., vjerodostojno prenosi da je rekao: „Pokornost biva samo u dobrom», i da je rekao: „Obaveza je muslimanu da sluša i da se pokorava u onome što voli i u onome što mu je mrsko, sve dok mu se naredi griješenje“. Rekao je: „Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Allahu“ i „Ko god vam naredi da se ogriješite prema Allahu nemojte mu se pokoriti.“...“645 Kao što vidiš, ova kategorija se tiče činjenja velikih grijeha, koji ne izvode iz vjere, normalno bez srčanih nevjerstva u ’aqidi ili djelima srca, kao i bez vanjštinskog pridržavanja zakona taguta i namjere istog. Ljudi ove kategorije imaju imena i propise koji se tiču muslimana griješnika, tj. fasiqa. Nakon toga je rekao o mudžtehidu i prirodi mes'ele u kojoj se opravdava: ‫ﰒ ذﻟﻚ اﶈﺮم ﻟﻠﺤﻼل واﶈﻠﻞ ﻟﻠﺤﺮام إن ﻛﺎن ﳎﺘﻬﺪا ﻗﺼﺪﻩ إﺗﺒﺎع اﻟﺮﺳﻮل ﻟﻜﻦ ﺧﻔﻰ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﻖ ﰲ ﻧﻔﺲ‬
‫ وﻟﻜﻦ‬،‫اﻷﻣﺮ وﻗﺪ اﺗﻘﻰ اﷲ ﻣﺎ اﺳﺘﻄﺎع ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﺆاﺧﺬﻩ اﷲ ﲞﻄﺌﻪ ﺑﻞ ﻳﺜﻴﺒﻪ ﻋﻠﻰ اﺟﺘﻬﺎدﻩ اﻟﺬي أﻃﺎع ﺑﻪ رﺑﻪ‬
‫ﻣﻦ ﻋﻠﻢ أن ﻫﺬا ﺧﻄﺄ ﻓﻴﻤﺎ ﺟﺎء ﺑﻪ اﻟﺮﺳﻮل ﰒ اﺗﺒﻌﻪ ﻋﻠﻰ ﺧﻄﺌﻪ وﻋﺪل ﻋﻦ ﻗﻮل اﻟﺮﺳﻮل ﻓﻬﺬا ﻟﻪ ﻧﺼﻴﺐ‬
‫ﻣﻦ ﻫﺬا اﻟﺸﺮك اﻟﺬي ذﻣﻪ اﷲ ﻻ ﺳﻴﻤﺎ إن اﺗﺒﻊ ﰲ ذﻟﻚ ﻫﻮاﻩ وﻧﺼﺮﻩ ﺑﺎﻟﻠﺴﺎن واﻟﻴﺪ ﻣﻊ ﻋﻠﻤﻪ ﺑﺄﻧﻪ ﳐﺎﻟﻒ‬
‫ﻟﻠﺮﺳﻮل ﻓﻬﺬا ﺷﺮك ﻳﺴﺘﺤﻖ ﺻﺎﺣﺒﻪ اﻟﻌﻘﻮﺑﺔ ﻋﻠﻴﻪ وﳍﺬا اﺗﻔﻖ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻋﻠﻰ أﻧﻪ إذا ﻋﺮف اﳊﻖ ﻻ ﳚﻮز ﻟﻪ‬
.‫ﺗﻘﻠﻴﺪ أﺣﺪ ﰲ ﺧﻼﻓﻪ وإﳕﺎ ﺗﻨﺎزﻋﻮا ﰲ ﺟﻮاز اﻟﺘﻘﻠﻴﺪ ﻟﻠﻘﺎدر ﻋﻠﻰ اﻻﺳﺘﺪﻻل‬
„Zatim, taj zabranjivač halala i ohalaljivač harama, ako je mudžtehid čija je namjera slijeđenje Poslanika, ali skrivena mu je bila istina u konkretnom slučaju, i bojao se je Allaha koliko je mogao, takvog Allah neće kazniti zbog njegove greške. Štaviše, nagradiće ga za njegov idžtihad kojim se pokorio svome Gospodaru. Ali onaj koji zna da je to greška s kojom nije došao Poslanik, a zatim ga slijedi u toj grešci i odstupi646 od riječi Poslanika, ima udio u ovom širku, kojeg 644
Da bi pojasnio razliku između velikog širka pokornosti u djelima i velikog grijeha u djelima je spomeuo opis „kao što musliman čini ono što čini od grijeha vjerujući da su to grijesi“. Tj., radi ih ali ne pridržavajući se tagutskog zakona. Ova razlika mora biti sačuvana u ’aqidetskom smislu i moraju se zatvoriti vrata ograničavanja razlike između velikog kufra i širka i velikih grijeha jedino na srce. Allahulmuste’an! Nusret je, nakon što nije bio podržan da nađe razliku u vanjskom opisu između velikog i malog širka u hukmu i tehakumu, je poletio za srčanim opisima, pa se desilo ono što se desilo, i isto važi za njegovu nesreću Bilibanija. 645
Medžmu’ul‐fetava 7/70 (Šamilah) 646
Riječ „odstupi“, koja se pojavljuje u govoru učenjaka, je bila kamen spoticaja mnogim neznalicama i mušricima ovog vremena pa su na to nadovezali da onaj koji se tehakumi tagutima hukma a „ne odstupi“ od šerijata, što 360 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA je Allah pokudio, naročito ako u tome bude slijedio svoju strast i pomogao ga govorom i rukom, znajući da se taj suprotstavlja Poslaniku. Ovo je širk, čiji počinioc zaslužuje kaznu zbog njega. Zbog toga su se učenjaci složili da onome koji spozna istinu nije dozvoljeno bilo koga slijepo slijediti (taqlīd) u suprotnosti njoj, a razišli su se samo u pogledu dozvoljenosti slijepog slijeđenja sposobnom da razmatra dokaze.“647 Izvoli citat iz knjige koju sam kao odgovor na predavanje „Tekfir“ od S. I. spremao još 2005 god., ali sam bio spriječen da ga dovršim i objavim, da bi onda 2006 god. izdao knjigu „Trijumf vjerovjesničkog monoteizma“ kojom sam odgovorio na nebuloze i buncanja S.I‐a u novini „Saff“, prenijevši u njoj veliki dio onog što sam pisao u prvom odgovoru. Allahulmuste’an! Izvoli citat, naravno uz neke „estetske“ promjene: „'Ali b. Hudajr, komentariše riječi šejha Muhammeda sina ’Abdulvehhaba, rahimehullah, kao i podjelu šejhul‐islama Ibn Tejmijje, rahimehullah, pa u svojoj knjizi „El‐Vesit“ pod naslovom o širku pokornosti kaže: „Rezime značenja govora Ibn Tejmijje se ogleda u slijedećoj podjeli: a) Da se pokorava učenjacima i vladarima vjerujući da oni imaju pravo na ohalaljivanje i zabranjivanje. To je veliki širk. b) Da im se pokorava u grijesima vjerujući da su oni pogriješili u tome i da je njegova pokornost njima greška, ali ih slijedi iz strasti. Ovo je grijeh i propis za ovoga je poput propisa za njemu slične od počinioca grijeha. Ovo je značenje riječi Ibn Tejmijje, ali ovdje je problematična uopštena i neobjašnjena izreka autora,648 jer autor nije napravio podjelu, već je rekao: „Pokornost u griješenju...“ i rekao je: „U kojem nema ništa problematično...“ Pa kako? prema nekim biva kada „ne postoje šerijatske sudnice“ a kod drugih možda ima šire značenje, ne biva mušrikom. Da Allah sačuva! Isti ovi ne primjećuju da se ovdje kao prvo govori o osobama koje traže propis Allaha i da se konstatuje da je svako ko zna propis Allaha a zagovara suprotni odstupio od Allahovog propisa, a tehakumom tagutima hukma koji ne biva osim namjerno se automatski dobija ime širka i nestaje islam i tevhid i nastupa odstupanje od njega, kao što osoba postaje kafirom ako pogriješi u opšte poznatim mes’elama kada god zagovara suprotan propis šerijatu makar vjerovala da je dotični propis Allahov propis, i to po idžma’u ehlus‐
sunneta kojeg prenosi Ibnul‐Qajjim u „Tariqul‐hidžretejn“. Pa kako da se onda kaže za onoga koji se tehakumi tagutu da je musliman, pod izgovorom da nije znao da je zakon taguta suprotan Allahovom, ili pod izgovorom da nije odstupio od tehakuma samo šerijatu?! 647
Medžmu’ul‐fetava 7/71 (Šamilah) 648
Šejha Muhammeda čiju risalu ’Ali El‐Hudajr tumači a risalu je nazvao „Risala o tevhidu, širku, kufru i nifaku“. EBU MUHAMMED
361 Najvažnija mes'ela u širku pokornosti je da im se pokori u „tahlilu“ (ohalaljivanju) i „tahrimu“ (zabranjivanju), tj. u zakonodavstvu (tešri'i).649 Pa ako propišu650 i njihovo ohalaljivanje i zabranjivanje bude imalo karakter opšteg zakonodavstva651 onda ima poseban propis, a onda kada nema karakter opšteg zakonodavstva ima poseban propis652 i njega se tiču riječi Ibn Tejmijje,653 dok ga se, ako ima karakter opšteg zakonodavstva, tiču riječi autora, što za sobom povlači podijelu na dvije grupe: Prva grupa: da učenjaci, pobožnjaci i vladari ohalaljuju i zabranjuju u opštem smislu i opštim stvarima. Primjer za to bi bio da neki učenjak da fetvu i učini je „opštom“ za sve ljude, kao kada bi rekao da je vino halal, ili neku „opštu“ fetvu da je nešto od dozvoljenih stvari (mubahat), poput rada i drugog, haram. Ovdje se uslovljava karakter sveobuhvatnosti (općenitosti) fetve. Ta sveobuhvatnost se zaključuje iz «sveobuhvatnih, opštih» riječi (termina), kojima se obuhvataju svi ljudi. Ona se, uz ovu karakteristiku, tretira zakonodavstvom (tešri'i) i zakonom (qanun). Isto bi bilo kao kada bi propisao laički zakon sveobuhvatnog karaktera, što je kufr.654 Ali, ako to rade vladari, kraljevi, zakonodavci (qanunijjun) on se naziva laičkim655 zakonom, a ako to potekne od učenjaka i pobožnjaka naziva se „tahlilom“ i „tahrimom“. Ako bi se u pogledu toga složilo pleme ili neka zajednica, to se naziva „tradicijom“ ('urf, teqalid) i „selum“656 širkovskog karaktera. Ali ako bi im se dobrovoljno pokorio u tom grijehu, koji ima taj karakter, propis bi u svakom slučaju bio isti. Ovakav postaje nevjernikom bez obzira na svoje uvjerenje, što bi bio i slučaj ako bi se pokorio zakonodavcima657 laičkih zakona.658 U ovom slučaju se ne gleda u njegovo uvjerenje ('aqidu). 649
U propisivanju zakona. Učenjaci i pobožnjaci. 651
Ovdje se govori o situacijama kada neki „učenjak“ upadne u promjenu zakona na način u kojem nema opravdanja u neznanju i pogrešnom tumačenju, u opšte poznatom pitanju gdje automatski postaje mušrik murtedd, kao kada bi rekao da je pijenje vina uopšteno halal, jer opšta zabrana pijenja vina je neminovno poznata u dinil islamu. 652
Riječi šejha Muhammeda u risali se tiču osobe koja upadne u promjenu zakona u opšte poznatom pitanju a riječi Ibn Tejmijje se tiču kategorije pitanja u kojima se može opravdati neznanjem, te’vilom i slično. 653
Ibn Tejmijje svojim riječima tretira pitanje učenjaka koji nije pogriješio u opšte poznatom pitanju. 654
Neovisno propisivanje zakona mimo ili uz Allaha je samo po sebi, bez obzira je li propisani zakon sveobuhvatnog karaktera ili ne. 655
Možda je ovo razlog zbog kojeg El‐Qarni koristi pojam „laički zakon“, a poznato je da živi u kraljevini. 656
Arapska riječ kojom su plemena nazivala svoje zakone. 657
Propisivačima. 658
U pokoravanju onim koji propisuju neovisno od Allaha se ne gleda da li je mes’ela opšte poznata ili manje poznata jer se radi o tagutima čiji zakon u osnovi nije od Allaha, ali ’Ali El‐Hudajr poredi onoga koji se pokori u promjeni zakona u opšte poznatim mes’elama sa onim koji se pokorava propisivačima laičkih zakona. Propisivači plemenskih zakona ako propisuju neovisno od pokornosti Allahu su poput propisivača laičkih zakona danas. 650
362 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ovo mora biti u stvarima u pogledu kojih postoji konsenzus (idžma'), iz okvira poznatih mes'ela (mesail zahire) a ne manje poznatih (khafijje), niti onih u pogledu kojih postoji razilaženje,659 poput ohalaljivanja vina, zinaluka, brijanja brade, dozvoljavanje kamate. Ovo je odabir autora. Uzvišeni je rekao: Nemojte jesti ono pri čemu nije spomenuto Allahovo ime... ‐ do riječi ‐ ...a ako im se pokorite uistinu ste mušrici. Ovaj ajet, kao što se spominje u povodu objave, se tiče jednog sveobuhvatnog tradicionalnog propisa ('urf) oko kojeg su se složile Kurejšije, pa je Allah obavijestio da bi, ako bi se dogodila pokornost u tom sveobuhvatnom 'urfu i ako bi insan radio660 po njemu, to bio veliki širk pokornosti. Tu je takođe i hadis 'Adija b. Hatima, kojeg je spomenuo autor. Druga grupa: tiče se konkretne situacije (biva u užem smislu), kao kada bi neki učenjak samo tebi dao posebnu fetvu; ovo je predmet govora iz podjele Ibn Tejmijje. Ako bi ti on dao fetvu o dozvoljenosti griješenja i ti vjerovao da on ima pravo na to,661 to bi bio kufr, ali ako bi ti bio uvjeren da je on pogriješio, ali mu se radi strasti pokoriš i činiš grijeh, onda je to griješenje. Ovo je u skladu sa govorom selefa u komentaru ajeta Uzeli su svoje svećenike i monahe..., kao što je rekao Ebul 'Alijeh... Dakle, riječ „pokornost“ u komentaru autora se tiče „opšte stvari“ sa karakterom zakonodavstva, a njegove riječi „u griješenju“ se tiču poznatih stvari u pogledu kojih postoji konsenzus (idžma'), poput vina, zinaluka i dr. U tom smislu određeni član „el“ u riječi „griješenje“ (el‐ma'sijeh) ima funkciju davanja užeg smisla riječi „griješenje“.662“663 Okoristili smo se od komentara 'Alija b. Hudajra. Naučili smo da ako takvu stvar urade zakonodavci laičkih zakona, vladari, kraljevi, nju nazivamo laičkim zakonom.664 Ako se to desi od strane islamskih učenjaka ili pobožnjaka onda se to zove tahlil i tahrim. 659
Ovo je dokaz da govori o situacijama u kojima odmah postaje murteddom, i nema opravdanja u idžtihadu i slično. 660
Pogledaj kako ’Ali El‐Hudajr stavlja akcenat na djelo a prije toga je skrenuo pažnju na to da kufr mušrika velikim širkom pokorosti nije uvjetovan srčanim nevjerstvom kao što misle džehmije i mušrici. Da Allah sačuva! 661
Ili imao namjeru slijeđenja suprotnog zakona i pokornosti njemu makar ne vjerovao da on ima pravo na to!!! Zapamti ovo dobro! 662
Pokornost u griješenju prema Allahu prihvatanjem suprotnog zakona, riječima ili djelima, u opšte poznatoj mes’eli. 663
Ovdje prestaje citata Hudajrovih riječi. 664
Na ar. „el‐qanunul‐vadi’ijjj“. EBU MUHAMMED
363 Međutim, ako je u pitanju plemenski zakon ili zakon različitih ljudskih zajednica onda se to naziva tradicijom ('urf) ili na ar. „selum“. To su dakle termini, koje bi trebali koristiti ako bi htjeli biti precizni.“665 Da bih ti pojasnio riječi ’Alija El‐Hudajra navešću slijedeći primjer. Musliman u džihadu doživi frakturu lobanje i odžunupi se po noći, pa upita nekog od muslimana o šerijatskom propisu za svoj slučaj, tj. da li je dozvoljeno da uzme tejemmum i ovaj mu kaže da nije već da mora da se okupa. Ili da muftija dozvoli nekom muslimanu da pije vino, koristeći ga kao lijek, upavši u grešku u pogledu okvira prinude (darure) misleći da se dotični nalazi u stanju darure i to mu dozvoli, a u stvari griješi. Njihov postupak je, bez sumnje, promjena propisa šerijata za dotičnu situaciju, ali nije isto kao kad bi rekao da je pijenje vina uopšteno halal, gdje postaje murteddom onda kada je zabrana pijenja vina opšte poznata. Po Hudajru šejh Muhammed u naslovu želi drugu sliku a Ibn Tejmijje prvu. A Allah najbolje zna! 7.2 Ajet iz sure Et-Tevba i drugi ajeti o velikom širku
pokornosti svojim značenjem takođe obuhvataju i mali
širk pokornosti
Važna mes’ela i zlatno pravilo: Vidio si da šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kod govora o ajetu o velikom širku pokornosti iz sure Et‐Tevba kod kojeg se spominje priča ’Adija sina Hatima Et‐Taija, /, spominje podjelu koja obuhvata veliki i mali širk pokornosti. Šta se iz ovoga razumije a šta se ne smije razumjeti? Iz ovoga se razumije da taj ajet, s obzirom da su potrebni pojmovi u njemu spomenuti „neograničeno“, svojim značenjem u osnovi obuhvata veliki širk pokornosti. Ovo je zlatno pravilo u svakom šerijatskom tekstu u kojem se neko vjersko ime ili suština spominje neograničeno koje se mora protumačiti u „apsolutnom smislu“, tj. kao „el‐haqiqatul‐mutlaqah“ odnosno u maksimalnom značenju, a osnova u govoru Zakonodavca je željenje „maksimalnog značenja“ osim kada indicije, koje mogu biti u istom tekstu ili u drugom, ukazuju da se Ovdje se završava prenos iz planiranog „prvog odgovora“ S.I.‐u. 665
364 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA određenim pojmom htjelo „minimalno značenje“, tj. „mutlaqul‐haqiqah“, kojim se može nazvati neka suština, a to bi ovdje bio mali širk pokornosti. Ali kao što smo rekli ajet sure Et‐Tevba kategorički ukazuje na veliki širk pokornosti. Međutim, pored svega toga, ovaj ajet obuhvata i značenje malog širka pokornosti i može se „spustiti na njega“ i ovo je mes’ela „argumentiranja ajetima koji su objavljeni povodom kafira i mušrika nad muslimanima“, a to je radio Allahov Poslanik, ., lično, a nakon njega ashabi, i pametni učenjaci islama. Ali poređenje između dvije slike biva samo u djeliću koji je za njih dvije „zajednički“ dok su njihova imena i propisi različiti. Pa se za onoga koji je upao u veliki širk pokornosti, riječima ili djelima, kaže da je mušrik ili kafir i daju mu se propisi nevjernika uz njihovu različitost prije i poslije argumenta, a onome koji je upao u mali širk pokornosti, riječima ili djelima, se daju imena i propisi muslimana koji upadaju u mali širk ili velike grijehe, koji su poznati kod ehlus‐sunneta i spomenuti u ’aqidetskim poglavljima o vjerskim imenima i propisima. Ehlus‐
sunnet se idžma’om složio da mali širk i veliki grijesi sami po sebi ne izvode iz islama. Opis koji je zajednički za veliki i mali širk pokornosti jeste „vid pokornosti drugom mimo Allaha“ koje ne izvodi iz vjere a to bi mogli nazvati „minimalnom pokornosti u nepokornosti Allahu“, tj. „mutlaqut‐ta’ah fi ma’sijetillah“. Nazvao sam je minimalnom zbog toga što je to značenje najmanje što je potrebno i dovoljno da se neko nazove „pokornim drugom mimo Allaha u nepokornosti Allahu“ iako ga ta pokornost ne izvodi iz vjere. Pravilo: Dakle, iako ajeti obuhvataju oba značenja, njihovi predmeti a to su veliki i mali širk i oni koji u njih upadnu imaju različita vjerska imena i propise. U pogledu ovoga se ne buni osim džahil koji ne pravi razliku između metode selefa u ovoj mes’eli i puta haridžija koji ajete o nevjernicima spuštaju na počinioce velikih grijeha od muslimana dajući im vjerska imena i propise velikog kufra i širka, poput prezrenog lažova iz Makedonije koji je vodio filozofske monologe o nekim koji idu putem haridžija zbog toga što spuštaju ajete objavljene povodom nevjernika na muslimane. Haridžije su jedno a mi smo drugo a prezreni magarac i lažov ostaje prezreni magarac i lažov. Ibn Tejmijje, rahimehullah, nakon što je spomenuo ajet iz sure Et‐Tevba i mnoge druge u kojima se govori o nevjernicima i u kojima se neograničeno spominju mnoga vjerska imena i opisi, propisi i prijetnje, je rekao: EBU MUHAMMED
365 ِِ
ِ ْ ‫َﻻ رﻳْﺐ أَﻧـ َﱠﻬﺎ ﺗَـﺘَـﻨَﺎو ُل "اﻟﺸﱢﺮَﻛ‬
‫ﺎﻋﺘِ ِﻪ؛‬
ً ْ‫َﺻﻐََﺮ َو ْاﻷَ ْﻛﺒَـَﺮ َوﺗَـﺘَـﻨَ َﺎو ُل أَﻳ‬
َ َ‫اﺳﺘَ ْﻜﺒَـَﺮ َﻋ ﱠﻤﺎ أ ََﻣَﺮﻩُ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﻪ ﻣ ْﻦ ﻃ‬
ْ ‫ ْاﻷ‬:"‫ﲔ‬
ْ ‫ﻀﺎ َﻣ ْﻦ‬
َ
َ َ
ْ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ‫اﻹﻟَﻪَ ُﻫﻮ اﻟْﻤﺴﺘَ ِﺤ ﱡﻖ ﻟِْﻠﻌِﺒ َﺎد ِة ﻓَ ُﻜ ﱡﻞ ﻣﺎ ﻳـ ْﻌﺒ ُﺪ ﺑِِﻪ اﻟﻠﱠﻪُ ﻓَـﻬﻮ ِﻣﻦ ﲤََﺎم‬
ِ
ِ
‫ﱠ‬
‫ﱠ‬
َ ‫ﻓَِﺈ ﱠن َذﻟ‬
َُ َ
َ
ْ َُ
ْ ُ َ ِْ ‫ﻚ ﻣ ْﻦ َْﲢﻘﻴﻖ ﻗَـ ْﻮل َﻻ إﻟَﻪَ إﻻ اﻟﻠﻪُ؛ ﻓَﺈ ﱠن‬
ِ ِ ِ
ِ ِ ِ‫ﺾ ِﻋﺒﺎدﺗِِﻪ ﺳ ِﺎﻣﻌﺎ ﻣ ِﻄﻴﻌﺎ ِﰲ َذﻟ‬
‫ َﻻ إﻟَﻪَ ﱠإﻻ اﻟﻠﱠﻪُ ِﰲ‬:‫ﱢﻖ ﻗَـ ْﻮَل‬
َ
ْ ‫ﻚ ﻟﻐَ ِْﲑﻩ؛ َﱂْ ُﳛَﻘ‬
ْ ‫ﺗَﺄَﻟﱡﻪ اﻟْﻌﺒَﺎد ﻟَﻪُ ﻓَ َﻤ ْﻦ‬
ً ُ ً َ َ َ ِ ‫اﺳﺘَ ْﻜﺒَـَﺮ َﻋ ْﻦ ﺑَـ ْﻌ‬
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ
...‫َرﺑَﺎﺑًﺎ‬
ْ ‫ﻳﻦ ﱠاﲣَ ُﺬوا أ‬
ْ ‫َﺣﺒَ َﺎرُﻫ ْﻢ َوُرْﻫﺒَﺎﻧَـ ُﻬ ْﻢ أ‬
َ ‫ َوَﻫ ُﺆَﻻء اﻟﺬ‬.‫َﻫ َﺬا اﻟْ َﻤ َﻘﺎم‬
„Nema sumnje da oni obuhvataju oba širka: mali i veliki, i da takođe obuhvataju onoga koji se uzoholio (istikbār) pred onim što mu je Allah naredio od pokornosti Njemu, jer to ulazi u sprovođenje riječi LA ILAHE ILLALLAH, jer Bog (El‐Ilāh) je Onaj koji zaslužuje ’ibadet a sve čime se ’ibadeti Allahu ulazi u potpunost obožavanja robova Njega, pa ko se uzoholi od jednog djela ’ibadeta Njemu, u tome slušajući i pokoravajući se drugom, nije ostvario riječi LA ILAHE ILLALLAH na ovom mjestu. A oni koji su uzeli svoje svećenike i monahe za erbabe...666“667 Ovaj citat potvrđuje sve što sam objasnio. On takođe ukazuje na to da odricanje od velikog širka pokornosti i taguta pokornosti ulazi u ostvarenje značenja LA ILAHE ILLALLAH, tj. u aslud‐din i da čovjek neće biti musliman sve dok ne ostvari odricanje od velikog širka pokornosti i taguta i mušrika pokornosti i dok se ne pokori samo Allahu onim što je naredio, uz lojalnost prema muvehhidima i odricanje od onih koji su se uzoholili od pokornosti samo Allahu, tj. od mustekbira. O velikom širku hukma i tehakuma i tagutima hukma i tehakuma se kaže isto, jer među njima u vjeri Uzvišenog Allaha nema nikakve razlike. Allahulmuste’an! Ovo je ono što se treba naučiti, razumjeti i vjerovati!!! A šta se ne smije razumjeti? Ne smije se razumjeti da, pošto u „tevhidu pokornosti i slijeđenja“ postoji mali širk ili mali kufr kojeg učenjaci i mufessiri spominju kod ajeta koji govore o velikom širku i kufru pokornosti i slijeđenja ili kod ajeta koji govore o pokornosti samo Allahu, ta „pokornost i slijeđenje ne ulazi u aslud‐din“. Ovo se nipošto ne smije razumijeti! Zbog čega ovo spominjem?! Ovo spominjem s ciljem postavljanja temelja za pobijanje katastrofalne greške u koju su upali Nusret i Bilibani koji su, nakon što su kod poznatog ajeta sure El‐Ma’ide: A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici, u raznim knjigama Tefsira našli izreke Ibn 666
Odavde počinje poznati citat koji u sebi sadrži spomenutu podjelu. Medžmu’ul‐fetava 7/70 (Šamilah) 667
366 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ’Abbasa i drugih selefa nakon njega o malom kufru ili takozvanom kufr dune kufr u suđenju nečim drugim mimo onoga što je Allah objavio, zaključili, putem niza džahilskih argumentacija, da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“. To si već mogao vidjeti u govoru Nusreta, a govor iz „prokletih letaka“, iza kojeg stoji Bilibani a Nusretov govor ga potvrđuje, ću spomenuti na odgovarajućem mjestu, inšaAllah. Ovo se nipošto ne smije razumjeti! Postavljeni temelji i zlatna pravila ti ukazuju da su Nusret i njegov ahbab Bilibani, zbog svog ličnog temelja, obavezni vjerovati i reći da „pokornost i slijeđenje ne ulaze u aslud‐din“, ili da budem što precizniji, a to je predmet našeg spora, da „odricanje od velikog širka pokornosti i slijeđenja, da ne govorimo o odricanju od taguta i mušrika pokornosti i slijeđenja, ne ulazi u aslud‐din“, zbog toga što se kod tumačenja dotičnih ajeta spominje kufr dune kufr i širk dune širk odnosno mali kufr i mali širk. Allahulmuste’an! Ovo je ono što ih neminovno kači ako imaju pameti i obraza. Štaviše, obaveza im je, a to će se kasnije ponoviti, da kažu da „’ibadet ne ulazi u aslud‐din“ ili da „odricanje od velikog širka u ’ibadetu ne ulazi u aslud‐din“ jer se kod ajeta o velikom širku u ’ibadetu u tefsirima učenjaka spominje mali širk u ’ibadetu takođe. Štaviše, spominju hadise Poslanika, ., o rija’u (pretvaranju) ili riječi „Šta Allah hoće i ti“ koje su mali širk i druge vidove malog kufra i širka. Da li to sada treba značiti da „’ibadet ne ulazi u aslud‐din“, ne dao Allah?! Odgovor na ovo pitanje, kao i ono što im je obaveza promjeniti u pitanju hukma i tehakuma, je više nego jasan. Šta se još ne smije razumjeti? Ne smije se razumjeti da je jedina razlika između velikog i malog širka i kufra pokornosti u uvjerenju čovjeka, odnosno u srčanim opisima, kao što neznalice i neprijatelji islama, svjesno ili nesvjesno, spominju kod hukma i tehakuma, već se kao vjerski temelj i sa istog aspekta mora konstatovati da između velikog i malog širka i kufra pokornosti postoji nutrinska i vanjštinska razlika, iako je u pogledu pojedinaca konstatovanje određenog opisa često problematično i osoba mora posegnuti za indicijama i dokazima koji se vežu za stanje određene osobe. Ali, kao vjerski temelj i sa istog aspekta se mora vjerovati da riječi i djelo velikog širka i kufra pokornosti i slijeđenja u suštini nisu kao riječi i djelo malog širka i kufra pokornosti i slijeđenja. Kada ovo shvate i priznaju dužni su da isto sprovedu kada je u pitanju hukm i tehakum i da kažu da veliki širk i kufr hukma i tehakuma kao i veliki širk pokornosti može biti srcem, riječima ili djelima, i da između nutrinskog i EBU MUHAMMED
367 vanjštinskog opisa velikog i malog kufra i širka hukma i tehakuma postoji suštinska razlika, bez obzira što se u pitanju tekfira pojedinca, zbog dvosmislenosti njegovih riječi i djela i postojanja željenja nekog drugog značenja njima, može dogoditi da se muslimani raziđu i da neki kažu da je upao u opis velikog širka a drugi kažu da je upao u opis malog širka. Ali činjenica da je pitanje tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti pitanje idžtihada u kojem se moguće razići ne dozvoljava mijenjanje vjerskih temelja i propisivanje suprotnih, što se kategorički ogleda u Nusretovoj i Bilibanijevoj novotariji u kojoj se nijednom ne vidi precizan vanjski opis velikog širka i kufra hukma i tehakuma tagutu, već se kufr sudije tagutom i mutehakima tagutu uvjetuje srčanim opisima i drugim neodređenim, uopštenim i nepreciznim, tako da Nusretu uopšte ne koristi kada kaže „To je taj ’ibadet“ ili „To je taj tehakum“ jer u tih „pet minuta“ niti u drugim „minutama“ nije ništa objasnio, već je govorio o onome što ne zna. U pogledu tekfira pojedinca u vanjskoj realnosti se razilaženje, kao što je bilo moguće u pokornosti i slijeđenju i hukmu i tehakumu, može dogoditi i u oblasti ’ibadeta u ritualnom obredoslovnom smislu što je očigledno u govoru učenjaka o „obožavaocima kaburova“ na primjer. Jer ponekad se može razići da li je onaj koji se otire od kabur, ili radi sedždu prema grobu, ili radi tavaf oko kabura, ili dodiruje kabur, ili ga ljubi, ili ga namirisava, ili ga prekriva pokrivačem, upao u veliki ili mali širk. Da je suštinska razlika između vanjskog velikog i malog širka u ’ibadetu, zbog svega toga, samo u srčanim opisima ili drugim nepotrebnim, neće reći osim neotesani ahmak koji se usudio na govor o onome što ne zna. Allahulmuste’an! Zaključiti iz govora učenjaka i njihovog razilaženja u pogledu pojedinaca iz vanjske relanosti da odricanje od velikog širka u ’ibadetu, pokornosti i slijeđenju, hukmu i tehakumu, kao i od taguta i mušrika ’ibadeta, pokornosti i slijeđenja, hukma i tehakuma, ne ulazi u aslud‐din neće osim ahmak veći od prvog. O Allahu moj! Šta se ovo dešava danas!? Lažovima i prkosnicima nije ostao nijedan način da se izvuku osim da kažu da su svojim riječima da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ željeli pravu vjersku suštinu malog kufra u hukmu i tehakumu što bi onda značilo da sam ja taj koji je rekao da činjenje malog kufra u hukmu i tehakumu ruši aslud‐
din! Hoće li posegnuti za ovom kartom?! Allah najbolje zna! Poslušaj moja javna, opšte poznata predavanja, od početka do kraja, pa ćeš shvatiti o kakvom se zulumu ovdje radi i koliko bi nisko bilo kada bi, nakon što je neistini razbijen mozak, rekli da „su mislili“ da sam ja rekao da odricanje od malog kufra ulazi u aslud‐din. Allah mi je dovoljan i divan je On Zaštitnik! Meni nije poznat nijedan „pravi tekfirovac“ koji zna rivajete Ibn ’Abbasa i ostalih selefa, koji 368 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA su među nama opšte poznati već petnaest godina, koji kaže da „odricanje od malog kufra hukma i tehakuma ulazi u aslud‐din“. Zato savjetujem kolovođama smutnje i zablude da se boje Uzvišenog Allaha i da se što prije pokaju jer ne znaju koliko dugo će vrata Tevba za njih biti otvorena kod Uzvišenog Stvoritelja. Ovim sam ti skrenuo pažnju na ono što se mora i što se ne smije razumjeti! EBU MUHAMMED
369 370 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ŠIRK UZIMANJA TAGUTA ZA ZAKON I SUDIJU ILI ŠIRK SUĐENJA NEČIM DRUGIM MIMO ONOGA ŠTO JE ALLAH OBJAVIO 
’Ibadet u islamu znači tevhid u ’ibadetu pa se i slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom, s obzirom da ulaze u značenje ’ibadeta, takođe želi tevhid 



Dokazi za veliki širk suđenja tagutskim zakonom 











Definicija hukma i tehakuma Definicija velikog širka hukma i tehakuma tagutu Neki dokazi da je suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu veliki širk i da ima suštinu i propis velikog širka u obredima Ajeti iz sure El‐Ma’ideh o nesuđenju onim što je Allah objavio Povod objave ajeta Išaret na stavove učenjaka usula u vezi uzimanja propisa iz sveobuhvatnosti teksta Primjer ubitačnog neznanja nekih „poštovanih učenjaka“ Stepeni hukma Značenje pojma hukm u jeziku Spona jezičkog i vjerskog značenja pojma „hukm“ Stepeni hukma i obaveze i karakteristike kadije i muftije Vrste sudija sa aspekta opravdanja neznanjem Primjer za promjenu suštine nekog vjerskog pojma Primjer promjene nekog od “postavljenih” šerijatskih propisa Primjer za promjenu obvezujućih šerijatskih propisa EBU MUHAMMED
371 8. Širk uzimanja taguta za zakon i sudiju ili širk
suđenja nečim drugim mimo onoga što je Allah
objavio
Ovaj vid velikog širka se može dogoditi srcem, ili riječima ili djelima a ja ću se u ovoj mes'eli koncentrisati na vanjski aspekt odnosno na vanjske riječi i na djela, jer se ne razilazimo u pogledu tekfira onoga koji je upao u bilo koji oblik srčanog nevjerstva668 u tevhidul‐hakimijje. To je ono čemu se nadam iako iz Nusretovog i Bilibanijevog uvjerenja da da „tehakum ne ulazi u aslud‐din“ obavezno proizilazi da se opisi srčanog nevjerstva, bilo da se radi o uvjerenjima ili djelima srca, iako su kod njih veliki kufr sami po sebi, mogu sastati sa aslu dinil islamom. To je ono što proizilazi, pa zato moraju pripisati islam onome koji voli tagutski zakon i koji vjeruje da je suđenje njime dozvoljeno i slično. Ako kažu da se toga ne pridržavaju iz toga razumijemo da kod njih „srčani tehakum ulazi u aslud‐
din“ i na osnovu toga ih pozivamo da izjednače propis nutrine i vanjštine jer ehlus‐
sunnet vjeruje da tevhid biva riječima i djelima srca, riječima jezika i djelima tijela, pa prema tome i veliki širk koji stoji nasuprot tevhida biva riječima i djelima srca, govorom jezika i djelima tijela. Ekstremne murdžije, kao što smo rekli, iako vjeruju da rukn djela tijela i govor jezika ne ulaze u suštinu tevhida i imana tekfire onoga kojeg su protekfirili Allah i Njegov Poslanik, ., a najekstremniji u historiji otvaraju mogućnost da psovač Allaha na primjer kojeg tekfire u vanjštini bude vjernik u srcu, odnosno kod Allaha. Pa ko potvrdi da se opis za kojeg je Zakonodavac vezao propis tekfira u ovoj vrsti velikog širka tiče riječi i djela i precizno ga spozna shvatiće pravo značenje velikog širka tehakuma tagutu, kao što smo ga i mi shvatili, i da on može biti riječima i djelima bez novotarskog uvjetovanja srčanih nevjerstava. Ako ne bude precizno spoznao opis za kojeg se veže tekfir u velikom širku suđenja tagutskim zakonom ili uzimanja taguta za sudiju na to će nadovezati pogrešnu predodžbu i 668
Osim u pogledu „srčanog htijenja i namjere“ za suđenjem tagutskim zakonom ili tehakumom istom, bez nevjerničkih uvjerenja. Ako kažu da suđenje tagutskim zakonom i tehakum njemu samo po sebi nije veliki kufr osim uz nevjernička uvjerenja i djela srca poput ljubavi prema njemu i mržnje prema šerijatu, moraju reći da „srčano htijenje i namjera“ nije veliki kufr i širk samo po sebi. A ako kažu da jeste moraju reći da je djelo hukma i tehakuma tagutu, koje je rezultat srčanog htijenja i namjere, veliki širk i kufr samo po sebi. Ovako učenjaci islama postupaju prema murždijama i džehmijama. 372 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA stav o velikom širku tehakuma tagutu kao što se desilo Nusretu, Allah mu popravio stanje, i Bilibaniju. Meni je od početka bilo jasno da je konstatacija vanjskog opisa, za kojeg se veže tekfir u ovoj mes'eli, ključna stvar za dokazivanje greške Nusreta i Bilibanija u pitanjima tevhidul‐hakimijjeh u kojima su pogriješili, i da oni ne mogu izbjeći priznavanje ispravnosti našeg stava u pogledu tehakuma tagutu osim da izbjegnu istinu u mes'eli suđenja tagutskim zakonom odnosno uzimanja njega za sudiju, jer su ove dvije mes'ele usko povezane. Učenjaci islama su onoga koji namjerno mijenja propise, i onoga koji namjerno sudi promjenjenim zakonom nazvali tagutom, a onoga koji je upao u veliki širk pokornosti mušrikom a ne tagutom, što na samom početku znači da Nusret uzrok tagutijjeta sudije tagutskim zakonima ne smije svesti na širk pokornosti, već na neki grozniji opis, a to je tahkim taguta, tj. uzimanje nekog drugog za sudiju mimo Allaha, makar se radilo o uzimanju taguta samog sebe i svojih strasti za sudiju. Pa ako uzrok tagutijjeta sudije nije samo veliki širk pokornosti, onda je usljed toga nedvojbeno pogrešno svesti opis velikog širka u tehakumu tagutu samo na veliki širk pokornosti, pogotovo na Nusretov način. Da Allah sačuva! Jer, nije neminovno da sudija koji uzme drugog mimo Allaha za hakema (sudiju) srcem prihvata promjenu Allahovog zakona, o bilo kakvoj slici promjene da se radi, a ova činjenica se izuzetno jasno ističe u mes'eli u kojoj bi sudija u nekom pitanju presudio zakonom taguta koji je u vanjštini identičan šerijatskom propisu, kao kada bi, nakon što je ustanovio blud već ženjenog ili udavate te nestanak svih prepreka za sprovođenje sankcije (hadd) kamenovanja do smrti nad pojedincem, presudio, riječima ili djelom, nekim zakonom mimo Allahovoga. Neka ovdje bude zakon Džingis Khana ili bilo koji drugi tagutski zakon koji je u vanjštini identičan šerijatskom u dotičnom propisu, jer taguti su iz zakona Uzvišenog Allaha uzeli ogroman broj propisa. Dakle, bitno je da se radi o suđenju tagutskim zakonom, vanjskim riječima i djelima bez obzira na srce, a ovo ne biva osim namjerno, s obzirom da je opšte poznato da tagut ne sudi šerijatom niti sprovodi ono što za sobom povlači Allahovo gospodarstvo i Njegova vlast. Allahulmuste’an! U pogledu činjenice da je ovo veliki širk i da je onaj koji upadne u njega tagut se muslimani ne razilaze jer ovo je značenje tahkima taguta i prelaženja granice pokornosti samo Allahu, sa zakonom taguta, a to je tagutijjet. Moguće je takođe da je taj sudija u tom trenutku izmislio zakon i propis i da se ne pridržava zakona EBU MUHAMMED
373 neke druge osobe, kao što je moguće da ima namjeru da ga učini zakonom i propisom samo za taj slučaj i za dvije minute. Allahulmuste’an! Hoće li Nusret i Bilibani reći da se ovdje radi o malom kufru zbog toga što ne postoji opis ohalaljivanja harama i obratno, niti opis „prihvatanja tuđeg zakona“, po njihovom privatnom shvatanju, ili zbog toga što se radi o jednom slučaju u kojem je sudija presudio svojim strastima? Masno obojene riječi su dodaci koji su prouzrokovali njihove greške! Ako kažu da je ovim postao tagut, ne ostaje im osim da priznaju da je menat669 kufra ovdje upravo vanjski tahkim taguta. Time su ga izjednačili sa Allahom i Njegovom Objavom i Allahu i Njegovoj Knjizi su učinili šejtana i njegovu knjigu ravnim, a ako kažu da ovakav nije kafir sve dok se ne ostvare njihovi „umišljeni uslovi“, time, po ne znam koji put, dokazuju da su daleko od shvatanja osnove dini islama i čak početništva u traženju znanja o tevhidu, koji je osnova svih drugih naučnih disciplna, pa ako ne znaju tevhid kako da poznaju ostale nauke, a onaj koji ne zna tevhid i bori se protiv njega i njegovih sljedbenika je šejtan a ne islamski učenjak ili islamski učenik. Kada priznaju da je vanjski tahkim taguta lično veliki kufr moraju priznati da je mutehakim tagutu koji traži upravo taj opis kafir kao i sudija tagutskim zakonom, bez obzira na srčana nevjerstva i ohalaljivanje harama i obratno, i na to da li je mutehakim tagutu prihvatio dotični zakona za svoj lični din tj. zakon. Vanjski tahkim taguta i tehakum njemu je nevjernička pokornost šejtanu u osnovi670 suštine djela samo suđenja ili traženja suđenja671 na kojoj se gradi veliki širk pokornosti koji ne postoji bez propisivanja zakona i suđenja njime, koji su gori od njega, jer propisivač i sudija su taguti a onaj koji se pokorava je mušrik. Sjeti se primjera onoga koji radi sihr ili traži njegovo činjenje, ili onoga koji psuje vjeru i onoga koji to traži, a da nijedan od njih ne uzme sihr i psovanje vjere za din niti da ohalali ono što radi i traži i slično, jer to nije moranje po idžma'u razumnih. Neko će reći ja ne psujem vjeru niti tražim da se psuje! Kažemo, tako je! Zato te šejtan nije mogao tu prevariti, ali te je prevario da tražiš od taguta da ti presudi radeći tahkim taguta, kojeg ti ne naziveš širkom već vraćanjem prava i odagnavanjem veće štete podnošenjem manje, ili malim širkom, koji je dozvoljen u prinudi (daruri) i slično. 669
Opis za kojeg je Zakonodavac vezao propis. Uvjetom „u osnovi“ izlazi obavezna potpunost čije rušenje ne izvodi iz vjere iako je grijeh, kao i ono što je manje od nje poput pohvalne potpunosti. 671
S ciljem riješavanja spora. 670
374 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Upravo ovdje je lijepo da navedem riječi 'Alija El‐Hudajra, Allah mu popravio stanje, u kojima konstatuje opis za kojeg se veže tekfir u velikom širku suđenja tagutskim zakonom. Izvoli pitanje koje mu je postavljeno i njegov odgovor: ‫ أم أن اﳌﺴﺄﻟﺔ ﳍﺎ ﺗﻔﺼﻴﻞ؟ أرﺟﻮ ﺗﻮﺿﻴﺢ اﳉﻮاب ﻷن ﻫﺬا اﻷﻣﺮ‬،‫ﻫﻞ ﻣﻦ ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ؛ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﻌﻴﻨﻪ‬
‫أﻟﺘﺒﺲ ﻋﻠﻲ ﻛﺜﲑا؟‬
„Da li onaj koji ne sudi onim što je Allah objavio biva kafirom lično, ili u mes’eli postoji detaljno objašnjenje? Želim pojašnjen odgovor, jer mi je ova stvar puno zamršena?!“ :‫اﻟﺠﻮاب‬
.‫ وإﳕﺎ ﺣﻜﻢ ﺑﻘﺎﻧﻮن أو ﻧﻈﺎم أو ﻻﺋﺤﺔ أو ﺗﻌﻤﻴﻢ ﳐﺎﻟﻒ ﻟﻠﺸﺮع؛ ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ ﺑﻌﻴﻨﻪ‬،‫إذا ﱂ ﳛﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ‬
‫ ﻓﻌﻞ ﻛﺒﲑة ﻣﻦ ﻛﺒﺎﺋﺮ‬،‫ إﳕﺎ ﻫﻮ ﻣﺬﻧﺐ ﻋﺎﺻﻲ‬،‫ وﻟﻴﺲ ﻋﻦ ﻗﺎﻧﻮن؛ ﻓﻬﺬا ﻟﻴﺲ ﻛﺎﻓﺮ‬،‫أﻣﺎ إذا ﺣﻜﻢ ﻮى‬
.‫اﻟﺬﻧﻮب‬
„Odgovor:  Kada ne sudi672 onim što je Allah objavio već sudi zakonodavstvom ili uređenjem,673 ili statutom,674 ili dekretom suprotnim šerijatu, takav je kafir lično.  Ako sudi zbog strasti,675 ali ne qanunom, takav nije kafir, već je griješnik ’asija koji je uradio jedan od velikih grijeha.“676 Znači, veliki griješnik je kada ostavi obaveznu potpunost ne uzimajući suprotan zakon šerijatu za sudiju makar ga uzeo iz svoje strasti. Kako to biva u malom kufru i da u njemu kadija još uvijek uzima šerijat za sudiju, ili nekad to ne radi uopšte u svojstvu obaviještivača o zakonu ili onoga koji uzima drugog za sudiju, već kao čisti zulumćar malim zulmom, ćeš naučiti i vidjeti u poglavlju o malom kufru u suđenju. Pojam „suprotnim šerijatu“ obuhvata dva značenja: 1) Suprotan zakon iz neznanja pripisan Allahovom i smatran takvim, a ovakav je u vanjštini suprotan šerijatskom. 672
Pogledaj kako je ’Ali El‐Hudajr precizan te kaže „ne sudi“ kao što je spomenuto u ajetu sure El‐Ma’ideh a nije rekao „sudi nečim drugim mimo onog što je Allah objavio“. 673
Na ar. „nidham“. 674
Na ar. ‫الئحة‬
675
U prvom slučaju u kojem sudi suprotnim zakonom ne sprečava tekfir to što slijedi svoje strasti kao što misle neznalice. 676
Fetva uzeta sa „Minbera tevhida i džihada“ koja je objavljena na forumu „Selefijjun“. EBU MUHAMMED
375 2) Zakon kojim sude taguti iz vanjske relanosti koji je u osnovi suprotan šerijatu jer ga je tagut propisao za sprovođenje svog lažnog gospodarstva (rububijjeta) tražeći od ljudi da ga obožavaju pokornošću u zakonu, a koji u vanjštini može biti identičan šerijatskim propisima. Što se tiče govora’Alija El‐Hudajra vidim da obuhvata laičke zakone i dekrete, zakonske tabele i uređenja kralja države koja ga je prije deset godina bacila u tamnicu, koji su suprotni šerijatu. Izvoli još jedan odgovor El‐Hudajra na pitanje sličnog sadržaja: ‫ وﻗﺮﻳﺐ‬،‫ ﲣﺮج ﻣﻦ "ﺟﺎﻣﻌﺔ اﻹﻣﺎم" وﻳﻌﻤﻞ ﻛﻘﺎﺿﻲ ﰲ إﻣﺎرة ﻣﻦ اﻹﻣﺎرات‬،‫ﺷﺨﺺ ﻣﻦ أﻗﺎرﺑﻨﺎ اﻟﻘﺮﻳﺒﲔ ﺟﺪا‬
‫ وﻫﻢ ﻳﺘﺤﺠﺠﻮن ﺑﺄن ﺣﻜﺎﻣﻬﻢ ﻳَ ّﺪﻋﻮن ﲢﻜﻴﻢ‬،‫آﺧﺮ ﻳﻌﻤﻞ ﻛﻤﺤﻘﻖ ﰲ "ﻫﻴﺌﺔ اﻟﺘﺤﻘﻴﻖ واﻻدﻋﺎء اﻟﻌﺎم‬
‫ﻓﻬﻞ ﳚﺐ ﻧﺼﺤﻬﻢ ﻟﱰك وﻇﺎﺋﻔﻬﻢ؟ وإذا ﻫﻢ أﺻﺮوا ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻫﻢ ﻋﻠﻴﻪ ﻓﻬﻞ ﳚﺐ ﺑﻐﻀﻬﻢ واﻟﺘﱪي‬. ‫اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ‬
‫ﻣﻨﻬﻢ؟‬
„Osoba koja mi je vrlo blizak rođak je apsolvent „Univerziteta Imam“ i radi kao kadija u jednom od Emirata i drugi rođak koji radi kao inspektor u „Istražnoj komisiji i javnom tužilaštvu“ a opravdavaju se da njihovi vladari tvrde da uzimaju šerijat za sudiju (tahkimuš‐šeri’ah). Je li obaveza savjetovati im da ostave svoj posao? Ako ustraju u onome na čemu su je li obaveza njihova mržnja i odricanje od njih?“ :‫اﻟﺠﻮاب‬
‫ أﻣﺎ اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﳛﻜﻢ‬.‫ ﻓﺠﺰاﻩ اﷲ ﺧﲑا‬،‫ وﻗﺎم ﲟﺎ ﳚﺐ ﻋﻠﻴﻪ‬،‫اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﻳﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﺸﺮﻳﻌﺔ؛ ﻫﺬا ﳏﺴﻦ‬
‫ ﻓﻴُﺤﺐ ﲟﺎ ﻣﻌﻪ ﻣﻦ‬،‫ أﺗﻰ ﻛﺒﲑة ﻣﻦ ﻛﺒﺎﺋﺮ اﻟﺬﻧﻮب‬،‫ ﻓﺎﺳﻖ‬،‫ﻋﻦ ﻫﻮى ﰲ اﻟﻘﻀﻴﺔ اﳌﻌﻴﻨﺔ؛ ﻓﻬﺬا ﻋﺎص ﷲ‬
‫ أﻣﺎ إن ﻛﺎن اﻟﻘﺎﺿﻲ ﻳﻌﻤﻞ ﺑﺎﻟﻘﻮاﻧﲔ أو اﻟﻠﻮاﺋﺢ واﻟﺘﻌﺎﻣﻴﻢ اﳌﺨﺎﻟﻔﺔ‬.‫اﻹﳝﺎن وﻳُﺒﻐﺾ ﲟﺎ ﻣﻌﻪ ﻣﻦ اﳌﻌﺼﻴﺔ‬
‫ }وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﺤﻜﻢ ﺑﻤﺎ أﻧﺰل اﷲ‬:‫ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬.‫ ﻓﻴُﺒﻐﺾ وﻳُﻌﺎدى وﻳُﻜﻔﺮ‬،‫ﻟﻠﺸﺮﻳﻌﺔ؛ ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ ﻣﺮﺗﺪ ﺑﻌﻴﻨﻪ‬
‫ }اﻟﻘﻀﺎة ﺛﻼﺛﺔ؛ ﻗﺎض ﻓﻲ اﻟﺠﻨﺔ وﻗﺎﺿﻴﺎن ﻓﻲ‬:‫ﻓﺄوﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻜﺎﻓﺮون{ وﻗﺎل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
‫ ﻣﺎ‬.‫ واﻟﺬي ﰲ اﻟﻨﺎر اﻟﻘﺎﺿﻲ اﳉﺎﺋﺮ واﻟﻘﺎﺿﻲ اﳉﺎﻫﻞ‬،‫ ﻓﺬﻛﺮ أن اﻟﻘﺎﺿﻲ اﻟﺬي ﰲ اﳉﻨﺔ ﻫﻮ اﻟﻌﺎدل‬،{‫اﻟﻨﺎر‬
.‫اﻟﺬي ﰲ "اﻻدﻋﺎء اﻟﻌﺎم"؛ ﻓﻼ أدري ﻣﺎ ﻋﻤﻠﻪ‬
„Odgovor: Kadija koji radi po šerijatu je dobročinitelj (muhsin) i uradio je ono što mu je obaveza, i neka ga Allah nagradi. 376 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Što se tiče kadije koji u određenom slučaju sudi strastima,677 takav je griješan Allahu, fasiq, koji je uradio jedan od velikih grijeha, i voli se shodno imanu koji je pri njemu a mrzi se shodno griješenju koje je kod njega. Ako kadija radi678 po laičkim zakonima679 ili dekretima koji se suprotstavljaju šerijatu, takav je kafir murtedd lično, pa se mrzi, neprijateljuje se prema njemu, i tekfiri se. Rekao je Uzvišeni: A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, ti, oni su pravi nevjernici. Rekao je .: „Trojica je kadija. Kadija u Džennetu i dvojica u vatri.“, pa je spomenuo da je pravedni kadija u Džennetu a onaj koji će biti u vatri je nepravedni kadija i kadija džahil. Što se tiče onoga koji je u „Javnom Tužilaštvu“ ja ne znam680 šta on radi.“681 Rekoh, ako je kafir lično kada sudi onim što je spomenuo ’Ali El‐Hudajr, prepuštamo Nusretu i Bilibaniju da nas obavijeste o propisu onoga koji od takvog sudije radeći traži, riječima ili djelima, da uradi ono što je veliki kufr!? Allahulmuste’an! Najsmiješnije je to što Bilibani u jednom od „svojih odgovora“ jednom prenosi sličnu fetvu ’Alija El‐Hudajra i uprkos tome nije sposoban da sabere dva i dva i da izjednači dvije iste stvari. Izvoli Bilibanijev prijevod (?)! Razlika izmedju suđenja i propisivanja Pitanje: Koja je razlika između suđenja po onome što Allah nije objavio i propisivanja šerijata (zakona) mimo Allahova – a to je ono što je prošireno u raznim islamskim državama? I šta je od ovoga mali kufr a šta veliki kufr? I da li je 677
Ovo je kadija koji ne uzima suprotan zakon za sudiju, a zbog čega El‐Hudajr spominje dodatak „u određenom slučaju“ ćemo vidjeti u njegovim riječima iz komentara Kitabut‐tevhid kada budemo govorili o malom kufru, jer u njemu tekfiri ovakvog ako taj opis preovladava u njegovim postupcima, iako vanjštinski nije uzeo suprotan zakon za sudiju, gdje El‐Hudajr opis preovladanosti takvog suđenja uzima za dokaz neispravnosti ’aqide. Zbog čega to itekako ima smisla ćeš vidjeti na tom mjestu. Allahulmuste’an! 678
Rekoh, pogledaj kako je El‐Hudajr vezao propis za vanjski opis djela rekavši „ako kadija radi“ i to uporedi sa govorom neznalica koji se lažno i nepravedno otiru o stavove ovoga čovjeka. 679
Na ar. „qavanin“. 680
Ovo je obaveza muftije! Kada god ne zna stanje o kojem treba da izda vjerski propis dužan je da ne izdaje fetvu, a ne kao Ibn Baz kojeg neki vole opravdavati nepoznavanjem stanja i slično što znači da je njihov najbolji šejh izdavao fetve bez ostvarenja neophodnih uvjeta. Ovo je metoda onih koji ne vide da time „srozavaju“ svog šejha na nivo prezrenog džahila. 681
Fetva je uzeta sa „Minbera...“ a prethodno objavljena na forumu „Selefijjun.“ EBU MUHAMMED
377 sud po onome što Allah nije objavio stvar koja izvodi iz vjere ili pak spada u uslove potpunosti imana? Odgovor: Razlika između njih je u tome što je zakonodavstvo – tešri' užeg značenja od suda po onome što Allah nije objavio. A sud po onome što Allah nije objavio je uopćenitiji pojam. To zbog toga što onaj ko ne sudi po onome što je Allah objavio može suditi na osnovu zakonodavstva (tj. da donese sud propisujući određeni zakon op. prev.), a može donijeti sud i na osnovu prohtjeva i strasti bez zakonodavstva. Što se tiče tešria – zakonodavstva, to je veliki kufr bez ikakvog detaljnog pojašnjenja, i on predstavlja veliki kufr u djelu. Neće se gledati u ubjeđenje osobe. Uzvišeni kaže: "Zar oni imaju bogove – šureka' koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?" A što se tiče suda po onome što Allah nije objavio tu ima detaljnog pojašnjenja: ‐ Ako presudi iz strasti i prohtjeva u određenim pitanjima onda je to mali kufr. Zbog hadisa. "Ima tri vrste kadija: dvojica u vatri a jedan u Džennet..." Zatim je Poslanik, ., spomenuo kadiju koji je džahil i kadija koji sudi iz prohtjeva, a ovo zadnje je dokaz našoj meseli. Hadis bilježe ehlu sunen (tj. Tirmizi, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže, op. prev.). ‐ A ako presudi donoseći zakon, sistem, običaj i tome slično od stvari koje su oprečne šerijatu, onda je to veliki kufr. Uzvišeni kaže: "A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio oni su nevjernici." I kaže uzvišeni: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ga zaniječu." I kaže Uzvišeni: "Oni pored Allaha za bogove uzeše svećenike svoje i monahe svoje." A Allahov Poslanik, ., je ajet protumačio pokornošću u ohalaljivanju i oharamaljivanju (tahlilu i tahrimu). I kaže Uzvišeni: "A ako im se pokorite onda ste mušrici." Šta je od ovoga mali kufr a šta veliki kufr? Odgovor je da u sudu po onome što Allah nije objavio ima podrobnijeg pojašnjenja, može biti veliki kufr koji ruši iman i millet kao kada bi doneo sud na osnovu zakona, običaja, i tešri'a koji je oprečan šerijatu. Ako presudi na osnovu prohtjeva i strasti onda je to mali kufr koji je oprečan vadžib imanu (a ne i aslul iman ‐ imanu koji je osnova i bez kojeg nema islama op.prev.) Zbog hadisa: "Ima tri vrste kadija: dvojica u vatri a jedan u Džennet..." Zatim je Poslanik, ., 378 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA spomenuo kadiju koji je džahil i kadija koji sudi iz prohtjeva, a ovo zadnje je dokaz našoj meseli. A što se tiče tešria ‐ zakonodavstva ‐ koje je oprečno šerijatu to je veliki kufr i u tome nema dodatnog pojašnjenja. I da li je sud po onome što Allah nije objavio stvar koja izvodi iz vjere ili pak spada u uslove potpunosti imana? Odgovor je da u sudu po onome što Allah nije objavio ima podrobnijeg pojašnjenja, može biti veliki kufr koji ruši iman i millet kao kada bi doneo sud na osnovu zakona, običaja, i tešria koji je oprečan šerijatu. Ako presudi iz strasti i prohtjeva u određenim pitanjima onda je to mali kufr koji je oprečan vadžib imanu (imanu koji je obaveza). Šejh Ali ibn Hudajr El‐Hudajr Preveo: Ebu Usama ‐ Idriz Bilibani“ Bilibani nije naveo izvor ovih fetvi niti arapski tekst da provjerimo njegov prijevod, ali u njemu postoje dvije stvari koje ne liče na ’Alija El‐Hudajra; prva su riječi Bilibanija u zagradi gdje se, nakon Hudajrovih riječi, kaže „može suditi na osnovu zakonodavstva (tj. da donese sud propisujući određeni zakon op. prev.)“ jer riječi El‐Hudajra „može suditi na osnovu zakondavstva“ ne znače „propisivanje određenog zakona“ kao što je rekao ovaj ahmak, već znače „suđenje zakonodavstvom“, zbog toga što sudija sudi zakonom kojeg je propisao drugi i to je razlika između pukog sudije zakonom taguta i propisivača zakona mimo Allaha. Allahulmuste’an! Ovo prezreno biće nije ostavilo na miru ni ’Alija El‐Hudajra kojem se na silu pripisuje a nevin je od njega i od njegovog vjerovanja, i on i Nusret! Isto tako riječ „doneseći zakon“ u Bilibanijevom prijevodu „A ako presudi donoseći zakon, sistem, običaj i tome slično od stvari koje su oprečne šerijatu, onda je to veliki kufr.“ ne liči na govor El‐Hudajra, jer tagutijjet taguta suđenja se ogleda u uzimanju zakona taguta za sudiju ili zakon riječima ili djelima a tagutijjet propisivača zakona je neovisno propisivanje zakona mimo Allaha. Na ovo skrećem pažnju zbog toga što riječi ovog džahila, koje je izgleda sebi tendeciozno naštelio, ukazuju da onaj koji sudi tagutskim zakonom ali nije „donio taj zakon“ ili „nije ga propisao“ nije tagut. Prepuštam ovog štetočinu Allahovoj mudrosti i pravdi! Ali on na kraju ipak spominje ono što se treba reći a to je „donio sud“ zakonom taguta, tj. „ako presudi radeći zakonom taguta“ kafir je velikim kufrom bez detaljnog objašenjenja, i ovo je vjerovanje ehlus‐sunneta i džema’ata. EBU MUHAMMED
379 Eh, ovdje pitamo neznalice i smutljivce, s obzirom da osoba postoje kafirom samo ako donese sud na osnovu tagutskog zakona, a to je slučaj „hakima“, kakav je propis onoga koji traži od taguta hukma u laičkim sudnicama da riješi spor suđenjem laičkim zakonom?! Zašto pravite razliku između ova dva opisa?! Oni naravno imaju „dva džokera“ kojim izbjegavaju istinu: 1) Tehakum ne ulazi u aslud‐din. 2) Možda osoba ne zna da se dotični propis suprotstavlja šerijatskom, kao da onaj koji ide kod taguta hukma da mu presudi od njega traži Allahov propis u kojem je pogriješio i pripisao ga islamu!? Ali ako taj propis ne pripiše islamu, a puko traženje suđenja tagutskim zakonom je veliki kufr, ostaje „prvi džoker“, a to je da tehakum na ulazi u aslud‐
din. Allahulmust’ean! 8.1 ’Ibadet u islamu znači tevhid u ’ibadetu pa se i
slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom, s
obzirom da ulaze u značenje ’ibadeta, takođe želi tevhid
Važne mes'ele: Temeljenje pravila vezanih za ovu vrstu velikog širka počinje konstatacijom da se pojmovima 'ibadet, slijeđenje i pokornost, hukm, tahkim i tehakum, želi tevhid, a tevhid biva riječima i djelima; rječima srca i jezika, i djelima srca i tijela, koji ne biva tevhidom osim uz negaciju i potvrdu. Dakle, Allah nas je stvorio radi 'ibadeta Njemu, odnosno da ostvarimo tevhid 'ibadeta Njega, subhanehu ve te'ala, a u značenje pojma 'ibadet ulazi slijeđenje i pokornost, hukm i tehakum, pa ako se pojmom 'ibadet želi tevhid onda se pojmovima slijeđenje i pokornost, hukm i tehakum, takođe želi tevhid, nutrinski i vanjštinski. Princip tevhida, sa svim vrstama i jedinkama koje ga sačinjavaju, se ruši vrstom kufra potpunog ostavljanja 'ibadeta682 u kojeg ulazi kufr oholosti,683 kufr okretanja684 ili kufr izbjegavanja,685 ili vrstom kufra 'ibadeta nekom drugom mimo 682
U kojeg ulazi slijeđenje i pokornost i hukm i tehakum. Kufrul‐isktibar. 684
Kufrut‐tevelli. 685
Kufrul‐’irad. 683
380 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Allaha, u ritualnom obredoslovnom smislu, slijeđenjem i pokornošću, hukmom i tehakumom, a ova vrsta velikog kufra je veliki širk, a apsolutno ostavljanje i 'ibadet drugom mimo Allaha se mogu ostvariti srcem, ili riječima ili djelima. 'Ibadet drugom mimo Allaha ruši osnovu rukna negacije LA ILAHE a apsolutno ostavljanje 'ibadeta Allahu ruši osnovu rukna potvrde ILLALLAH. Zlatno pravilo: Ostvarenje velikog širka ne ovisi od vrsta kufra koje ulaze u apsolutno ostavljanje, ali iz 'ibadeta drugom mimo Allaha proizilazi apsolutno ostavljanje osnove tevhida jer ko upadne u veliki širk ostavio je tevhid, kao što ostvarenje kufra apsolutnog ostavljanja ne ovisi od velikog širka, iako iz apsolutnog ostavljanja 'ibadeta Allahu neminovno proizilazi 'ibadet šejtanu. Zbog toga je neispravno reći da propisivač zakona mimo Allaha neovisno, sudija tagutskim zakonom ili mutehakim tagutu ne postaju mušricima osim ostvarenjem neke od vrsta kufra oholosti, okretanja ili izbjegavanja, kao što je neispravno reći da kafir kufrom oholosti, okretanja ili izbjegavanja ne postaje kafirom osim ako upadne u 'ibadet nekom drugom mimo Allaha. Pa kao što za kufr propisivača i onoga koji mu se pokorava i slijedi ga nije bio uslov da to uradi iz oholosti npr. već je bilo dovoljno da upadne u opis propisivanja ili slijeđenja nije ni u širku suđenja tagutskim zakonom uslov tekfira da to uradi iz oholosti, okretanja ili izbjegavanja šerijata i slično, već je dovoljno da osoba upadne u opis uzimanja taguta i njegovog zakona za sudiju, za kojeg se u riječima Uzvišenog Zakonodavca veže propis tekfira. 8.2 Dokazi za veliki širk suđenja tagutskim zakonom
Dokazi za ovu vrstu velikog širka su mnobrojni; od njih su slijedeći: Iz sure El‐En'am: ِ ‫أَﻓَـﻐﻴـﺮ اﻟﻠﱠ ِﻪ أَﺑـﺘﻐِﻲ ﺣ َﻜﻤﺎ وﻫﻮ اﻟﱠ ِﺬي أَﻧْـﺰَل إِﻟَﻴ ُﻜﻢ اﻟْ ِﻜﺘﺎب ﻣ َﻔ ﱠ ﱠ‬
ِ
‫ﺎب ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن أَﻧﱠﻪُ ُﻣﻨَـﱠﺰٌل‬
ُ َ‫ﻳﻦ آَﺗَـْﻴـﻨ‬
َ َ‫ﺎﻫ ُﻢ اﻟْﻜﺘ‬
ُ َ َ ُ ْ َ
َ ‫ﺼ ًﻼ َواﻟﺬ‬
َ ُ َ ً َ َْ
َ َْ
ِ
ِ
‫ﻳﻦ‬
ْ ِ‫ﻚ ﺑ‬
َ ‫ِﻣ ْﻦ َرﺑﱢ‬
َ ‫ﺎﳊَ ﱢﻖ ﻓَ َﻼ ﺗَ ُﻜﻮﻧَ ﱠﻦ ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﻤ َﱰ‬
Zar da drugog mimo Allaha želim/uzimam za sudiju, a On je Onaj Koji vam je objavio Knjigu, detaljno objašnjenu?! A oni kojima smo Mi dali Knjigu dobro EBU MUHAMMED
381 znaju da je ona objavljena od tvog Gospodara sa istinom i istinito, zato ti nikako ne budi od onih koji sumnjaju!686 Znači, zar da uzimam nekog drugog mimo Allaha za sudiju, srcem, ili riječima ili djelima, u obavijestima ili u praktičnim propisima, a on je Savršeni Znalac, Onaj koji govori apsolutnu istinu, i Najpravedniji Sudac, Koji je čist od svakog vida manjkavosti? Nema zaslužnog obožavanja, slijeđenja i pokornosti, i hukma i tehakuma, mimo Njega, On nema sudruga, ni pomagača, niti se kod Njega bilo ko za nekog može zauzimati bez Njegove dozvole i zadovoljstva. Zato Uzvišeni kaže u idućem ajetu: ِ ‫ﱢل ﻟِ َﻜﻠِﻤﺎﺗِِﻪ وﻫﻮ اﻟ ﱠﺴ ِﻤ‬
ِ ‫وَﲤﱠ‬
ِ ‫ﻚ ِﺻ ْﺪﻗًﺎ و َﻋ ْﺪﻻً ﻻﱠ ﻣﺒﺪ‬
‫ﻴﻢ‬
َ ‫ﺖ َرﺑﱢ‬
ْ َ
ُ ‫ﺖ َﻛﻠ َﻤ‬
َُ
ُ
َ
ََُ َ
ُ ‫ﻴﻊ اﻟْ َﻌﻠ‬
Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On je Svečujući Sveznajući.687 Dakle, one su vrhunac istine u obavijestima o prošlosti i budućnosti i skrivenom svijetu i vrhunac pravde u propisima kojim je obavezao Svoje robove, a onaj ko kaže da se riječju „ebtegi“ koju sam preveo kao „uzimam“ ili „želim“ misli samo na srčane opise, ili samo na riječi, i da to ne obuhvata dijela, ostaje da isto to kaže u pogledu slijedećih ajeta: ِ ِ
ِ ِ
ِ
ِ ْ ‫اﻵﺧﺮِة ِﻣﻦ‬
‫ﻳﻦ‬
َ َ ‫َوَﻣﻦ ﻳَـْﺒﺘَ ِﻎ َﻏْﻴـَﺮ ا ِﻹ ْﺳﻼَم دﻳﻨًﺎ ﻓَـﻠَﻦ ﻳـُ ْﻘﺒَ َﻞ ﻣْﻨﻪُ َوُﻫ َﻮ ﰲ‬
َ ‫اﳋَﺎﺳ ِﺮ‬
Ko bude želio/uzeo neki drugi din mimo islama, neće mu biti primljen, a na ahiretu će biti od gubitnika.688 ‫ب ُﻛ ﱢﻞ َﺷ ْﻲ ٍء‬
‫ﻗُ ْﻞ أَ َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠّ ِﻪ أَﺑْﻐِﻲ َرﺑًّﺎ َوُﻫ َﻮ َر ﱡ‬
Reci: „Zar mimo Allaha da uzmem/želim/tražim nekog drugog za Rabba, a On je Rabb svega!?689 ِ
‫ﲔ‬
‫ﻗَ َﺎل أَ َﻏْﻴـَﺮ اﻟﻠّ ِﻪ أَﺑْﻐِﻴ ُﻜ ْﻢ إِﻟَ ًـﻬﺎ َوُﻫ َﻮ ﻓَ ﱠ‬
َ ‫ﻀﻠَ ُﻜ ْﻢ َﻋﻠَﻰ اﻟْ َﻌﺎﻟَﻤ‬
Reče: „Zar nekog drugog mimo Allaha da vam tražim za boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao!?“.690 686
Sura El‐En'am (6) 114 Sura El‐En'am (6) 115 688
Sura 'Alu Imran (3) 85 689
Sura El‐En'am (6) 164 690
Sura El‐A’raf (7) 140 687
382 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Vidimo da su ajeti koji govore o jednoći Allaha u hukmu, svejedno ticalo se to obavijesti ili praktičnih propisa, izrečeni istim izrazom kao i ajeti o rububijjetu i uluhijjetu, i ajeti uzimanja nečeg drugog za din mimo Allahovog dina. Konstatovali smo da psovač vjere nije na dini islamu, iako nije uzeo psovku za din, ili se pripisao nekoj u vanjskoj realnosti poznatoj vjeri mimo islama; pa kao što se u pogledu tekfira psovača ne uslovljava da psovač uzme psovku za din isto tako se za tekfir sudije tagutskim zakonom ne uvjetuje da uzme zakon taguta za din, ali njihov din nije dinil islam iako se njemu pripisuju. Uzeti nevjerstvo ili opšte poznati grijeh za din je dodatno nevjerstvo i tama iznad tame. Rekao je Ibn Tejmijje u vezi navedenog ajeta iz sure El‐En’am: ِ
ِ
ِ ِ
‫ﺎك َﻏْﻴـُﺮﻩُ َﱂْ ﻳَ ُﻜ ْﻦ‬
َ َ‫ ﻓَـﻠَ ْﻮ َﱂْ ﻳَ ُﻜ ْﻦ ُﻫﻨ‬.(‫ﺼ ًﻼ‬
‫ﺎب ُﻣ َﻔ ﱠ‬
َ َ‫ )أَﻓَـﻐَْﻴـَﺮ اﻟﻠﱠﻪ أَﺑْـﺘَﻐﻲ َﺣ َﻜ ًﻤﺎ َوُﻫ َﻮ اﻟﱠﺬي أَﻧْـَﺰَل إﻟَْﻴ ُﻜ ُﻢ اﻟْﻜﺘ‬:‫َوﻗَ َﺎل‬
ِْ ‫اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮُﻛﻮ َن أ ََﻣﺮوﻩُ ﺑِﻌِﺒَ َﺎد ِة َﻏ ِْﲑ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوَﻻ ﱢاﲣَ ِﺎذ َﻏ ِْﲑ اﻟﻠﱠ ِﻪ َوﻟِﻴًّﺎ َوَﻻ َﺣ َﻜ ًﻤﺎ ﻓَـﻠَ ْﻢ ﻳَ ُﻜﻮﻧُﻮا ﻳَ ْﺴﺘَ ِﺤﻘﱡﻮ َن‬
‫اﻹﻧْ َﻜ َﺎر ﻓَـﻠَ ﱠﻤﺎ أَﻧْ َﻜَﺮ‬
ُ
ِ‫ﻮت َﻏ ٍﲑ ﳝُْ ِﻜﻦ ِﻋﺒﺎدﺗُﻪ واِ ﱢﲣﺎذُﻩ وﻟِﻴًّﺎ وﺣﻜْﻤﺎ وأَﻧﱠﻪ ﻣﻦ ﻓَـﻌﻞ َذﻟ‬
ِ
ِ
ِ‫ﻚ ﻓَـﻬﻮ ﻣ ْﺸ ِﺮٌك ﺑِﺎَﻟﻠﱠﻪ‬
‫ﱠ‬
َ ‫َﻋﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ َذﻟ‬
ْ
ُ َُ َ َ َ ْ َ ُ َ ً ُ َ َ ُ َ َ ُ َ َ ُ
ُ‫ﻚ َدل َﻋﻠَﻰ ﺛـُﺒ‬
ِ
ِ
ِ
‫آﺧَﺮ ﻓَـﺘَـ ْﻘﻌُ َﺪ‬
َ ِ‫آﺧَﺮ ﻓَـﺘَ ُﻜﻮ َن ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ َﻌ ﱠﺬﺑ‬
َ ‫ )َﻻ َْﲡ َﻌ ْﻞ َﻣ َﻊ اﻟﻠﱠﻪ إ َﳍًﺎ‬:‫ﲔ( َوﻗَ َﺎل‬
َ ‫ )ﻓَ َﻼ ﺗَ ْﺪعُ َﻣ َﻊ اﻟﻠﱠﻪ إ َﳍًﺎ‬:‫َﻛ َﻤﺎ ﻗَ َﺎل ﺗَـ َﻌ َﺎﱃ‬
ِ ُ ‫ﻣ ْﺬﻣﻮﻣﺎ ﳐَْ ُﺬ ًوﻻ( وأَﻣﺜ‬
.‫ﻚ‬
َ ‫ﺎل َذﻟ‬
َْ َ
ًُ َ
„Rekao je: Zar da drugog mimo Allaha želim/uzimam za sudiju, a On je Onaj Koji vam je objavio Knjigu, detaljno objašnjenu?! Pa da tada nije postojao neko mimo Njega mušrici mu ne bi naredili ’ibadet drugog mimo Allaha niti uzimanje drugog mimo Allaha za velijja niti hakema (sudiju); (da nije postojao drugi mimo Njega) ne bi zaslužili ukor. Kada ih je ukorio zbog toga to ukazuje na postojanje drugog čiji ’ibadet, uzimanje za velijja i hakema (sudiju) je moguće, i da je onaj koji to uradi mušrik Allahu, kao što je rekao Uzvišeni: Nemoj se mimo Allaha moliti drugom bogu pa da budeš od kažnjenih. Rekao je: Nemoj uz Allaha činiti drugog boga pa da ostaneš pokuđen ostavljen na cjedilu!...“691 Rekao je šejhul‐islam Ibn Tejmijje, rahimehullah: ‫ أن اﳊﻜﻢ ﺑﺎﻟﻌﺪل واﺟﺐ ﻣﻄﻠﻘﺎ ﰲ ﻛﻞ زﻣﺎن وﻣﻜﺎن ﻋﻠﻰ ﻛﻞ أﺣﺪ وﻟﻜﻞ أﺣﺪ واﳊﻜﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل‬:‫واﳌﻘﺼﻮد‬
‫اﷲ ﻋﻠﻰ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﻫﻮ ﻋﺪل ﺧﺎص وﻫﻮ أﻛﻤﻞ أﻧﻮاع اﻟﻌﺪل وأﺣﺴﻨﻬﺎ واﳊﻜﻢ ﺑﻪ واﺟﺐ‬
691
Medžmu’ul‐fetava 2/330 (Šamilah) 383 EBU MUHAMMED
‫ﻋﻠﻰ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻛﻞ ﻣﻦ اﺗﺒﻌﻪ وﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﻠﺘﺰم ﺣﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ وﻫﺬا واﺟﺐ‬
ِ ‫ } َﻛﺎ َن اﻟﻨﱠﺎس أُﱠﻣﺔً و‬:‫ﻋﻠﻰ اﻷﻣﺔ ﰲ ﻛﻞ ﻣﺎ ﺗﻨﺎزﻋﺖ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻷﻣﻮر اﻹﻋﺘﻘﺎدﻳﺔ واﻟﻌﻤﻠﻴﺔ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬
ً‫اﺣ َﺪة‬
َ
ُ
ِ ِ ‫ْﻜﺘَﺎب ﺑِﺎﻟْﺤ ﱢﻖ ﻟِﻴﺤ ُﻜﻢ ﺑـﻴﻦ اﻟﻨ‬
ِ
ِ
ِ
‫ﻴﻦُ ﺑَ ﱢ‬
‫ﻴﻤﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ُﻔﻮا ﻓِ ِﻴﻪ‬
َ ‫ﻓَـﺒَـ َﻌ‬
َ ‫ﱠﺎس ﻓ‬
َ ‫ﺚ اﻟﻠﱠﻪُ اﻟﻨﱠﺒﻴﱢ‬
َ ْ َ َ ْ َ َ َ ‫ﻳﻦ َوأَﻧْـ َﺰ َل َﻣ َﻌ ُﻬ ُﻢ اﻟ‬
َ ‫ﻳﻦ َوُﻣ ْﻨﺬ ِر‬
َ ‫ﺸ ِﺮ‬
ِ
ِ
ِ ‫وﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ َ ِ ِ ﱠ‬
‫ } َوَﻣﺎ ا ْﺧﺘَـﻠَ ْﻔﺘُ ْﻢ‬:‫ﺎت{ ﺳﻮرة اﻟﺒﻘﺮة وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ‬
ُ َ‫ﺎءﺗْـ ُﻬ ُﻢ اﻟْﺒَـﻴﱢـﻨ‬
ََ
َ ‫ﻒ ﻓﻴﻪ إِﻵ اﻟﺬ‬
َ ‫ﻳﻦ أُوﺗُﻮﻩُ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ َﻣﺎ َﺟ‬
ِ‫ }ﻓَِﺈ ْن ﺗَـﻨَ َﺎز ْﻋﺘُﻢ ﻓِﻲ َﺷﻲ ٍء ﻓَـﺮدﱡوﻩُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠﻪ‬:‫ﻓِ ِﻴﻪ ِﻣﻦ َﺷﻲ ٍء ﻓَﺤﻜْﻤﻪُ إِﻟَﻰ اﻟﻠﱠ ِﻪ{ ﺳﻮرة اﻟﺸﻮرى وﻗﺎل‬
ْ
ُ ُ ْ ْ
ُ ْ
ِ ‫واﻟ ﱠﺮ ُﺳ‬
.‫ﻮل{ ﺳﻮرة اﻟﻨﺴﺎء‬
َ
„Želi se reći da je suđenje pravdom obaveza u apsolutnom smislu, u svakom vremenu i mjestu i svakom pojedincu. Suđenje onim što je objavljeno Muhammedu, ., je posebna pravda, i ono je najpotpunija i najljepša vrsta pravde, i suđenje njime je obaveza Vjerovjesniku, ., i svakom ko ga slijedi. A onaj koji se ne pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika je kafir. I to je obaveza ummetu u svemu u čemu se spore od ’aqidetskih i praktičnih stvari. Rekao je Uzvišeni: Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se razilazei. A u pogledu nje se nisu razišli osim oni kojima je ona data nakon što su im već bili došli jasni dokazi; Sura El‐
Baqara 213 Kaže Uzvišeni: U čemu god da se raziđete propis za to je kod Allaha. To vam je, eto, Allah, Gospodar moj ‐ u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam. Sura Eš‐
Šura 10 Rekao je: Ako se u bilo čemu sporite vratite ga Allahu i Poslaniku. Sura En‐
Nisa’“692 Uzimanje drugog mimo Allaha za obožavanog (ma’buda), ili zaštitnika (velijja), ili sudiju (hakema) može biti srcem, ili riječima ili djelima, a sura El‐En’am je mekkanska. U dokaze za veliki širk suđenja tagutskim zakonom spadaju riječi Uzvišenog: I u Svom hukmu/presudi nikog ne pridružuje.693 ِِ
‫َﺣ ًﺪا‬
َ ‫َوَﻻ ﻳُ ْﺸ ِﺮُك ِﰲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ‬
A po drugom kiraetu: 692
Ove riječi su dio govora šejhul‐islama iz „Minhadžus‐sunneh“ kojeg tumačimo u ovoj knjizi. Sura El‐Kehf (18) 26 693
384 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA Ne pridružuj nikog u Njegovom hukmu.694 ِِ
‫َﺣ ًﺪا‬
َ ‫َوَﻻ ﺗُ ْﺸ ِﺮْك ِﰲ ُﺣﻜْﻤﻪ أ‬
Dakle, On ne pridružuje Sebi nikog u kosmičkoj (qaderskoj) odredbi i presudi niti u vjerskoj, koja se sastoji od obavijesti i propisa, jer je samo On stvorio i samo On može naređivati, i samo On zaslužuje apsolutnu pokornost, kao što je rekao u suri El‐A’araf: 695
Samo Njemu pripada stvaranje i odredba. ‫اﳋَْﻠ ُﻖ َواﻷ َْﻣُﺮ‬
ْ ُ‫أَﻻَ ﻟَﻪ‬
Zato onaj koji prizna da svo stvaranje pripada samo Allahu neminovno mora priznati da apsolutna odredba pripada samo Njemu, jer to ulazi u jednoću u stvaranju, upravljanju i vladanju, i da samo On zaslužuje pokornost i pokoriti se samo Njemu i to je ono što neminovno proizilazi iz tevhidur‐rububijjeh i ono na što šehadet tevhida direktno ukazuje od tevhidul‐uluhijje. Onaj koji propisivanjem zakona, hukmom i tehakumom upadne u veliki širk u u pogledu vjerske odredbe, kao da je onome, kojem je dao učešće u vjerskoj odredbi pripisao stvaranje stvorenja i vladanje njima, jer pravo na apsolutnu vjersku odredbu ima samo Stvoritelj i Apsolutni Vladar. Da Allah sačuva! Ako kaže da mu nije pripisao stvaranje, a to naravno ne rade osim ekstremisti među mušricima, kažemo da kao što vjeruje da je Allah jedini Stvoritelj mora vjerovati da je Allah Jedini Vladar, Upravitelj i Sudija i samo Njegov zakon slijediti i Njemu se pokoravati, suđenjem samo Njegovim zakonom i traženjem rješenja sporova suđenjem samo Njegovim zakonom, i ’ibadetom samo Uzvišenom Allahu mimo svega stvorenog što je apsolutno ovisno od Njega a On je Apsolutno Neovisni Hvale Dostojni. Tako u pogledu Gospodara svega stvorenog iz jednoće u stvaranju proizilazi jednoća u odredbi a iz jednoće u odredbi proizilazi jednoća u stvaranju, jer ova dva opisa su vjerski međusobno povezana neminovnom uzročnom povezanošću. To svaki razuman i zdrav čovjek osjeća u svojoj prirodi i instinktu čak i kada je u pitanju njegova vlast i upravljanje, pa ćeš ga zateći kako ne dozvoljava da njegovim imetkom kojeg je on zaradio upravlja drugi, ili u njemu ima učešće, ili u pitanju njegove djece ili žene. Ako bi neko zatražio učešće u imetku on ga zabranjuje pod izgovorom da je to njegov imetak i da ga je on zaradio, a ako bi mu 694
Sura El‐Kehf (18) 26 Sura El‐A’araf (7) 54 695
EBU MUHAMMED
385 se žena „pokoravala komšiji“ u „nepokornosti njemu“ buni se tome pod izgovorom da je ona njegova žena a ne komšijina. Isto se kaže i u pogledu djece. Zgražavanje će biti veće ako bi njegova žena i djeca dali učešće njegovom neprijatelju u onome u čemu njegovi neprijatelji nemaju nikakvog udjela. A sve to će biti još groznije ako je taj čovjek objavio neprijateljstvo neprijatelju zbog nepoštovanja, zavisti i mržnje prema njegovoj ženi i djeci. Allahulmuste’an! Rekao je Uzvišeni u suri Er‐Rum: ِِ
ِ
ِ
ِ
ِ
َ
ْ ‫ب ﻟَ ُﻜ ْﻢ َﻣﺜَ ًﻼ ﻣ ْﻦ أَﻧْـ ُﻔﺴ ُﻜ ْﻢ َﻫ ْﻞ ﻟَ ُﻜ ْﻢ ﻣ ْﻦ َﻣﺎ َﻣﻠَ َﻜ‬
َ ‫ﺿَﺮ‬
ٌ‫ﺖ أَْﳝَﺎﻧُ ُﻜ ْﻢ ﻣ ْﻦ ُﺷَﺮَﻛﺎءَ ِﰲ َﻣﺎ َرَزﻗْـﻨَﺎ ُﻛ ْﻢ ﻓَﺄَﻧْـﺘُ ْﻢ ﻓﻴﻪ َﺳ َﻮاء‬
ٍ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
‫ﱠ‬
‫ﻳﻦ ﻇَﻠَ ُﻤﻮا أ َْﻫ َﻮاءَ ُﻫ ْﻢ‬
‫ﻚ ﻧـُ َﻔ ﱢ‬
َ ‫َﲣَﺎﻓُﻮﻧَـ ُﻬ ْﻢ َﻛﺨﻴ َﻔﺘ ُﻜ ْﻢ أَﻧْـ ُﻔ َﺴ ُﻜ ْﻢ َﻛ َﺬﻟ‬
َ ‫﴾ ﺑَ ِﻞ اﺗـﱠﺒَ َﻊ اﻟﺬ‬٢٨﴿ ‫ﺼ ُﻞ ْاﻵَﻳَﺎت ﻟ َﻘ ْﻮم ﻳَـ ْﻌﻘﻠُﻮ َن‬
ِ
ِ
ِ
ِ ِ
‫ﻚ ﻟِﻠﺪﱢﻳ ِﻦ َﺣﻨِﻴ ًﻔﺎ ﻓِﻄَْﺮةَ اﻟﻠﱠ ِﻪ اﻟﱠِﱵ‬
َ ‫﴾ ﻓَﺄَﻗ ْﻢ َو ْﺟ َﻬ‬٢٩﴿ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫ﺑِﻐَ ِْﲑ ﻋ ْﻠ ٍﻢ ﻓَ َﻤ ْﻦ ﻳَـ ْﻬﺪي َﻣ ْﻦ أ‬
َ ‫َﺿ ﱠﻞ اﻟﻠﱠﻪُ َوَﻣﺎ َﳍُ ْﻢ ﻣ ْﻦ ﻧَﺎﺻ ِﺮ‬
ِ ‫ﻓَﻄَﺮ اﻟﻨﱠﺎس ﻋﻠَﻴـﻬﺎ َﻻ ﺗَـﺒ ِﺪ‬
ِ
ِ
ِ ‫ﱢﻳﻦ اﻟْ َﻘﻴﱢ ُﻢ َوﻟَ ِﻜ ﱠﻦ أَ ْﻛﺜَـَﺮ اﻟﻨ‬
‫ﲔ إِﻟَْﻴ ِﻪ‬
َ ‫ﻳﻞ ﳋَْﻠ ِﻖ اﻟﻠﱠ ِﻪ َذﻟ‬
َ ِ‫﴾ ُﻣﻨﻴﺒ‬٣٠﴿ ‫ﱠﺎس َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن‬
َْ َ َ َ
ُ ‫ﻚ اﻟﺪ‬
َ ْ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ٍ
‫ﱠ‬
‫ﻳﻦ ﻓَـﱠﺮﻗُﻮا دﻳﻨَـ ُﻬ ْﻢ َوَﻛﺎﻧُﻮا ﺷﻴَـ ًﻌﺎ ُﻛ ﱡﻞ ﺣ ْﺰب ﲟَﺎ‬
‫ﻴﻤﻮا اﻟ ﱠ‬
َ ‫ﺼ َﻼ َة َوَﻻ ﺗَ ُﻜﻮﻧُﻮا ﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ‬
ُ ‫َواﺗﱠـ ُﻘﻮﻩُ َوأَﻗ‬
َ ‫﴾ ﻣ َﻦ اﻟﺬ‬٣١﴿ ‫ﲔ‬
﴾٣٢﴿ ‫ن‬
َ ‫ﻟَ َﺪﻳْ ِﻬ ْﻢ ﻓَ ِﺮ ُﺣﻮ‬
Allah navodi primjer od vas samih; imate li vi u onome što posjedujete partnere u onome čime Smo vas opskrbili pa ih se bojite kao što se bojite samih sebe? Tako Mi detaljno objašnjavamo znakove narodu koji ima razum. ﴾28﴿ Nemate! Već oni koji su u nepravdu upali slijede svoje strasti, bez imalo znanja, pa ko će uputiti onoga koga je Allah u zabludu odveo?! I za njih neće biti pomagača. ﴾29﴿ Zato ti okreni lice svoje prema pravoj vjeri, kao hanif! To je Allahova fitra na kojoj je ljude stvorio, nema promjene Allahovom stvaranju. To je istinska vjera ali većina ljudi ne zna. ﴾30﴿ Iskreno se (samo) Njemu vraćajući i bojte Ga se i uspostavite namaz i nemojte biti od mušrika! ﴾31﴿ Od onih koji su rascijepkali svoj din i podijelili se na stranke, svaka stranka sretna zbog onoga na čemu je! 696
﴾32﴿ Rekao je Uzvišeni u suri En‐Nahl: ِ
ِ َ‫﴾ وَﳚﻌﻠُﻮ َن ﻟِﻠﱠ ِﻪ اﻟْﺒـﻨ‬٥٦﴿ ‫ﺼﻴﺒﺎ ِﳑﱠﺎ رزﻗْـﻨَﺎﻫﻢ ﺗَﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ﻟَﺘﺴﺄَﻟُ ﱠﻦ ﻋ ﱠﻤﺎ ُﻛْﻨﺘﻢ ﺗَـ ْﻔﺘـﺮو َن‬
ِ
‫ﺎت‬
َْ َ
َ
ً َ‫َوَْﳚ َﻌﻠُﻮ َن ﻟ َﻤﺎ َﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮ َن ﻧ‬
ْ ُ ََ
َُ ْ ُ َ ْ ُ
ِ
ِ
ِ
‫﴾ ﻳَـﺘَـ َﻮ َارى ِﻣ َﻦ‬٥٨﴿ ‫ﻴﻢ‬
َ ‫﴾ َوإ َذا ﺑُﺸَﱢﺮ أ‬٥٧﴿ ‫ُﺳْﺒ َﺤﺎﻧَﻪُ َوَﳍُ ْﻢ َﻣﺎ ﻳَ ْﺸﺘَـ ُﻬﻮ َن‬
ٌ ‫َﺣ ُﺪ ُﻫ ْﻢ ﺑ ْﺎﻷُﻧْـﺜَﻰ ﻇَ ﱠﻞ َو ْﺟ ُﻬﻪُ ُﻣ ْﺴ َﻮًّدا َوُﻫ َﻮ َﻛﻈ‬
696
Sura Er‐Rum (30) 28‐32. Ovo je moj prijevod ajeta. 386 ِِ
‫ﻳﻦ َﻻ‬
َ ‫ﻟﻠﱠﺬ‬
ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ﴾٥٩﴿
ِ
ِ ِ
ٍ ‫ﻮء ﻣﺎ ﺑﺸﱢﺮ ﺑِِﻪ أَﳝُْ ِﺴ ُﻜﻪ ﻋﻠَﻰ ﻫ‬
ِ ‫ﻮن أ َْم ﻳ ُﺪ ﱡﺳﻪُ ِﰲ اﻟﺘـﱡﺮ‬
‫اب أََﻻ َﺳﺎءَ َﻣﺎ َْﳛ ُﻜ ُﻤﻮ َن‬
ُ َ ُ
َ
َ
َ ُ َ ‫اﻟْ َﻘ ْﻮم ﻣ ْﻦ ُﺳ‬
ِ ْ ‫ﻳـ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن ﺑِ ْﺎﻵَ ِﺧﺮِة ﻣﺜَﻞ اﻟ ﱠﺴﻮِء وﻟِﻠﱠ ِﻪ اﻟْﻤﺜَﻞ ْاﻷ َْﻋﻠَﻰ وﻫﻮ اﻟْﻌ ِﺰﻳﺰ‬
﴾٦٠﴿ ‫ﻜﻴﻢ‬
ُ َ ََُ
ُ
ُ َ‫اﳊ‬
ُ َ َ ْ ُ َ َ
I određuju onome što ne znaju udio od onoga čime Smo ih opskrbili. Tako mi Allaha, bićete pitani o onome što ste izmišljali! ﴾56﴿ Određuju Allahu kćeri, slavljen nek’ je On, a sebi ono što im se dopada. ﴾57﴿ A kada se nekom od njih donese radosna vijest da je dobio kćer lice mu ostane crno a on krijući srdžbu. ﴾58﴿ Krije se od naroda zbog zla kojim je obradovan, da li da ga zadrži uz sramotu ili da ga zakopa u zemlju? Uistinu je ružno ono čime presuđuju! ﴾59﴿ Onima koji ne vjeruju u ahiret pripada najgori primjer a Allahu pripada najuzvišeniji primjer i On je Silni i Mudri. ﴾60﴿697 Rekao je Uzvišeni:
ِ ‫وإِ َذا ﺑﺸﱢﺮ أَﺣﺪﻫﻢ ِﲟﺎ ﺿﺮ‬
ِ
‫اﳊِْﻠﻴَ ِﺔ َوُﻫ َﻮ ِﰲ‬
ْ ‫﴾ أ ََوَﻣ ْﻦ ﻳـُﻨَ ﱠﺸﺄُ ِﰲ‬١٧﴿ ‫ﻴﻢ‬
َ ََ َ ْ ُ ُ َ َ ُ َ
ٌ ‫ب ﻟﻠﱠﺮ ْﲪَ ِﻦ َﻣﺜَ ًﻼ ﻇَ ﱠﻞ َو ْﺟ ُﻬﻪُ ُﻣ ْﺴ َﻮًّدا َوُﻫ َﻮ َﻛﻈ‬
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ
ِ ِ‫اﳋ‬
ِ َ ‫ﺎد اﻟﱠﺮ ْﲪَ ِﻦ إِﻧَﺎﺛًﺎ أ‬
ٍِ
‫ﺐ َﺷ َﻬ َﺎدﺗـُ ُﻬ ْﻢ‬
ُ َ‫ﻳﻦ ُﻫ ْﻢ ﻋﺒ‬
َ ْ
َ ‫﴾ َو َﺟ َﻌﻠُﻮا اﻟْ َﻤ َﻼﺋ َﻜﺔَ اﻟﺬ‬١٨﴿ ‫ﺼﺎم َﻏْﻴـُﺮ ُﻣﺒﲔ‬
ُ َ‫َﺷﻬ ُﺪوا َﺧ ْﻠ َﻘ ُﻬ ْﻢ َﺳﺘُﻜْﺘ‬
﴾١٩﴿ ‫ن‬
َ ‫َوﻳُ ْﺴﺄَﻟُﻮ‬
I kada se nekom od njih donese radosna vijest o onome što pripisuje Milostivom, lice mu postane crno a on krije srdžbu. ﴾17﴿ Zar ona koja raste u haljinama i u raspravi nije retorična?! ﴾18﴿ A učiniše meleke koji su robovi Milostivog kćerima! Zar su bili svjedoci njihovog stvaranja?! Njihovo svjedočenje će biti zapisano i biće pitani. ﴾19﴿698 Dakle, nevjernici ljudi i džinna Uzvišenom Stvoritelju pripisuju „primjere“ kojim nisu zadovoljni sebi i svaki razuman čovjek zna da Onaj Koji je sve stvorio i Koji je Uzvišen i Savršen jedini zaslužuje da bude obožavan, da se samo Njemu pokorava slijeđenjem samo njegovih poslanika, ’alejhimusselam, i znaju da je neispravno dati učešće stvorenom u onome što pripada samo Njemu. Allahulmuste’an! Šejtani džina i ljudi imaju za cilj da preuzmu jedan dio vladanja Allahovim stvorenjima, i da mijenjaju Njegov din, zakon i stvaranje, a to je oponašanje Allaha u gospodarstvu, vladanju i upravljanju, a tražeći od stvorenja da im se pokoravaju u nepokornosti Stvoritelju, bilo kojom vrstom ili jedinkom ’ibadeta, traže od njih da ih mimo Allaha obožavaju, i to je onaj širk u rububijjetu i uluhijjetu koji je Sura En‐Nahl (16) 56‐60. Prijevod je takođe moj. Sura Ez‐Zuhruf (43) 17 697
698
EBU MUHAMMED
387 danas obuhvatio skoro sav svijet, i kojeg se sačuvao samo mali broj odabranih Allahovih stvorenja. Rekao je šejh Muhammed sin ’Abdulvehhaba, rahimehullah, tumačeći spomenuti ajet iz sure El‐Kehf: „Šesto: činjenica da u Svom hukmu ne pridružuje nikog. Sedmo: zabrana pridruživanja (išrak) stvorenja u Allahovom hukmu (presudi), prema kiraetu zabrane.699“700 U dokaze za veliki širk suđenja tagutskim zakonom ulaze takođe riječi Uzvišenog: ِ‫ﱠ‬
ِ ‫َﻃﻴﻌﻮا اﻟﻠﱠﻪ وأ‬
ِ
ِ ‫ﻮل َوأ‬
‫ُوﱄ ْاﻷ َْﻣ ِﺮ ِﻣْﻨ ُﻜ ْﻢ ﻓَِﺈ ْن ﺗَـﻨَ َﺎز ْﻋﺘُ ْﻢ ِﰲ َﺷ ْﻲ ٍء ﻓَـُﺮﱡدوﻩُ إِ َﱃ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
َ ‫َﻃﻴﻌُﻮا اﻟﱠﺮ ُﺳ‬
َ َ ُ ‫ﻳﻦ آَ َﻣﻨُﻮا أ‬
َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ‬
ِ ِ ِ
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ
ِ ‫واﻟﱠﺮﺳ‬
‫ﻳﻦ ﻳَـ ْﺰﻋُ ُﻤﻮ َن‬
َ ‫ﻮل إِ ْن ُﻛ ْﻨﺘُ ْﻢ ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮ َن ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ َواﻟْﻴَـ ْﻮم ْاﻵَﺧ ِﺮ َذﻟ‬
ْ ‫ﻚ َﺧْﻴـٌﺮ َوأ‬
ُ َ
َ ‫﴾ أَ َﱂْ ﺗَـَﺮ إ َﱃ اﻟﺬ‬٥٩﴿ ‫َﺣ َﺴ ُﻦ ﺗَﺄْ ِو ًﻳﻼ‬
ِ
ِ ُ‫ﻳﺪو َن أَ ْن ﻳـﺘﺤﺎ َﻛﻤﻮا إِ َﱃ اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
ِ
ِ‫ﻮت وﻗَ ْﺪ أ ُِﻣﺮوا أَ ْن ﻳ ْﻜ ُﻔﺮوا ﺑِﻪ‬
ِ
ُ ‫ﻚ ﻳُِﺮ‬
َ ‫ﻚ َوَﻣﺎ أُﻧْ ِﺰَل ﻣ ْﻦ ﻗَـْﺒﻠ‬
َ ‫ﱠﻬ ْﻢ آَ َﻣﻨُﻮا ﲟَﺎ أُﻧْ ِﺰَل إِﻟَْﻴ‬
ُ ‫أَﻧـ‬
ُ َ ََ
ُ َ
ُ َ
ِ ‫ﻳﺪ اﻟﺸﱠﻴﻄَﺎ ُن أَ ْن ﻳ‬
﴾٦٠﴿ ‫ﻴﺪا‬
ً ِ‫ﺿ َﻼًﻻ ﺑَﻌ‬
َ ‫ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ‬
ْ ُ ‫َوﻳُِﺮ‬
ُ
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku701 i zapovjednicima vašim. A ako se u bilo čemu sporite vratite ga Allahu i Poslaniku ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to je bolje i tako se najbolje tumači i ima najbolje posljedice. ﴾59﴿ Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak hoće/žele da se tehakume tagutu,702 a naređeno im je da zanevjeruju703 u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. ﴾60﴿ 704 Ovaj ajet kao što je dokaz za širk tehakuma tagutu je takođe dokaz i za širk suđenja tagutskim zakon, jer, kao što si vidio, imaju istu osnovu, s time što sudija sudi tagutskim zakonom i time postaje tagut, a mutehakim tagutu traži suđenje tagutskim zakonom. Obojica su mušrici bez obzira na srčana uvjerenja. 699
Na arapskom je rečeno „džezm“, misli se na izostavljanje vokala zadnjeg slova što u mnogim glagolima biva u zapovednoj formi, u koju ulazi zabranjivanje. Ne kaže se ve la tušriku već va la tušrik, pa se izostavlja vokal „u“. Tarikhu Nedžd, str. 554. 701
Samo Allahu i Njegovom Poslaniku. 702
Kod Korkuta: „...žele da im se pred šejtanom sudi“. 703
Kod Korkuta: „...da ne vjeruju u njega“. 704
Sura En‐Nisa’ (4) 59‐60 700
388 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA 8.3 Definicija hukma i tehakuma
Dva navedena ajeta u sebi sadrže definiciju hukma i tehakuma i ako bi htjeli da pomoću ova dva ajeta definišemo hukm i tehakum mogli bismo reći da je vjerski naređeni hukm koji ulazi u ’ibadet Uzvišenom Allahu: 1. Rješavanje sporova ljudi vraćanjem predmeta spora Kur’anu i Sunnetu kao što radi kadija ili obavezivanje ljudi na pridržavanje propisa Kur’ana i Sunneta bez obzira na postojanje ili nepostojanje spora, kao što radi islamska vlast. Dakle, hukm u osnovi je rješavanje spora suđenjem zakonom i to je ono što radi sudija (hakim) a ne mutehakim kao što kažu neki „ljudi“ za čiji opis mi fali riječi i volje. Vjerski naređeni tehakum koji ulazi u ’ibadet Allaha, dželle ve ’ala, je; 2. Vraćanje predmeta spora (reddun‐niza’i) islamskom sudiji da u njemu presudi, tj. da ga riješi uzimanjem Kur’ana i Sunneta za zakon i Onoga Koji ih je propisao za Sudiju, kao što rade mutehakimi šerijatu u slučaju postojanja spora, ili traženje znanja o nekoj stvari da bi je se pridržavao, bilo da se radi o obavijestima ili propisima, čak i onda kada spor ne postoji, u slučaju kada osoba ne zna dotičnu vjersku obavijest i propis. Suđenje vraćanjem spora (reddun‐niza’) Kur’anu i Sunnetu uzimajući njih za zakon i Onoga koji ih je propisao za Sudiju kao i traženje rješenja spora vraćanjem spora (reddun‐niza’) Kur’anu i u Sunnetu na isti način, može biti srcem, jezikom ili djelom, a nas ovdje interesuje vanjština od riječi i djela, jer samo Allah zna ono što je u srcu ljudi, pa zbog toga Zakonodavac nije vezao propise za ono što je u srcu, već za ono što iz njega neminovno proizilazi iz riječi i djela. Onaj koji je tehakum definisao samo kao „rješavanje spora“ (faddun‐niza’i) ne samo da nije ispravno definisao značenje suđenja zakonom, jer njegova definicija obuhvata i rješavanje sporova izmirenjem (sulh) u kojem kadija ili musliman ne mora suditi zakonom već posreduje između zavađenih stranki u dolasku do pomirenja na osnovi obostranog zadovoljstva s time što musliman pazi da ne pređe granice šerijata, već je očigledno pogriješio u definiciji tehakuma jer mutehakim „ne rješava spor“ već ga riješava onaj koji sudi, a svojim tekfirom onih koji su dozvolili branjenje na sudu pod uslovom da osoba ne traži od taguta hukma suđenje zakonom taguta, ni riječima ni djelima, već se trudi da od sebe odbije presudu taguta je upao u menhedž haridžija. Što je najparadoksalnije ista ta osoba o kojoj mi je rečeno da me sto posto tekfiri, ne tekfiri „svoje voljene“ koji su dozvolili isto poput Makdisija i prema onome što je meni poznato sve „mudžahide“, ili su dozvolili još više od toga, već EBU MUHAMMED
389 ih uzima za svoju braću u vjeri, povećavajući njihov broj i moral protiv muslimana, boreći se tako protiv da’ve tevhida i njenih sljedbenika koji su sigurno bolji od mušrika i onih koji se nisu odrekli od njih, kakvi god da su ti muslimani. Allah mi je dovoljan i divan je On Zaštitnik protiv svakog licemjera i oholog prkosnika i džahila bez stida i obraza! Ako ovo nije licemjerstvo i najveći ljudski jad i čemer i oličenje izbezumljenosti ja ne znam šta je! Kažu ko god se ufati za „kvaku“ sudnice je kafir!? Da Allah sačuva! Zar i onda kada ode u sudnicu da uradi iman i da ne uradi kufr!? Na ovo ćemo se ponovo vratiti u poglavlju o velikom širku tehakuma. 8.4 Definicija velikog širka hukma i tehakuma tagutu
Nakon što smo shvatili značenje vjerski naređenog hukma i tehakuma možemo paralelno tome odrediti značenje mušričkog hukma i tehakuma pa kažemo da je veliki širk hukma: 1. Rješavanje spora namjernim vraćanjem istog nekom drugom mimo Allaha kao što radi tagut hukma u slučaju spora ili namjerno obavezivanje nekog na pridržavanje nekog drugog propisa i zakona mimo Allahovog, kao što rade tagutske vlasti. Ovo može biti srcem, ili riječima ili djelima. A veliki širk tehakuma je: 2. Traženje od taguta hukma da riješi spor vraćanjem istog nekom drugom zakonu mimo Allahovog tj. uzimanjem tagutskog zakona i onoga koji ga je propisao za sudiju i zakon ili traženje bilo kojeg propisa od taguta da bi ga se pridržavao makar ne postojao spor, kao kada bi čovjek kod svoje kuće listao po laičkom zakonu tražeći neki propis da bi ga se pridržavao. Ova vrsta velikog širka može biti srcem, riječima ili djelima. Pravilo: Jasan vanjski kufr i širk je kategorički dokaz srčanog nevjerstva ali vanjski iman nije kategorički dokaz srčanog imana, jer munafici ispoljavaju iman a u srcu kriju kufr. Suđenje šerijatom i traženje riješenja sporova suđenjem šerijatom od strane vjernika je dokaz i vid zadovoljstva Allahom kao Gospodarom, Muhammedom, ., kao vjerovjesnikom, i islamom kao dinom, a suđenje tagutskim zakonom i traženje riješenja spora suđenjem njime je dokaz zadovoljstva opisom suđenja i 390 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA traženja i dokaz neostvarenosti apsolutnog vjerski naređenog zadovoljstva samo sa šerijatom, jer apsolutno zadovoljstvo samo sa šerijatom za sobom neminovno povlači mržnju i nezadovoljstvo suđenjem tagutskim zakonom i traženje istog zbog neminovne uzročne povezanosti koja je među njima. Zbog toga je upadanje u veliki širk hukma i tehakuma kategorički dokaz nekog od srčanih nevjerstava, a može ih biti puno, i za tekfir onoga koji upadne u ovaj veliki širk se ne uvjetuje, kao što misle džahili, da zakon taguta uzme za svoj din u kojeg vjeruje i kojeg se pridržava kao što se pridržava šerijata, već je dovoljno da se dogodi sam opis. Pravo božanstvo taguta hukma i mutehakima tagutu je ono što ga navelo na riječi ili djela velikog kufra ili širka, što znači da je tagut hukma i mutehakim tagutu koje je Allah nazvao mušricima moraju biti mušrici u pravom smislu. Ono što je navelo taguta hukma i mutehakima tagutu na kufr u riječima i djelima to može biti ljubav prema nekom ili nečem ili strah od njega i slično. Allahulmuste’an! Moguće je da čovjek uradi sihr ili da prinese žrtvu džinnima iz ljubavi prema bolesnoj ženi, uz mržnju prema opisu u kojeg je upao, ali ljubav prema bolesnoj ženi je veća od mržnje prema tom opisu, a takav je kafir srcem i vanjštinom, zbog opisa u kojeg je upao, a njegovo pravo božanstvo je žena koju je ljubavlju podigao na stepen Uzvišenog Boga kojeg srca obožavaju apsolutnom ljubavlju. Da je ovaj volio Allaha apsolutnom ljubavlju, ljubav prema ženi nikada ga ne bi navela da uradi djelo sihra ili prinošenja žrtve džinnima koje mrzi i koje nije uzeo za din, iako je ostavio aslu dinil islam. Hoće li Nusret, Bilibani i ostali smutljivci i neznalice i nakon ovoga reći da tagut hukma i mutehakim tagutu ne postaju nevjernici ako ne uzmu zakon taguta za din, i ako ga mrze i mrze ono što rade, a „vole Allaha, Njegovog Poslanika i Njegov din“?! Nadam se da neće. Mes’ela: Nazivanje suđenja tagutskim zakonom velikim kufrom a ne velikim širkom ne mijenja njegovu suštinu i propis a to je nemogućnost sastajanja sa aslu dinil islamom i da jedno isključuje drugo. Bilibani, da ga Allah uputi istini, uporno i naporno, pored svih vjerskih dokaza i idžma’a muslimana, tvrdi da suđenje tagutskim zakonom i tehakum tagutu nije veliki širk već je veliki kufr, a zatim, što je najgore u tome, na to nadovezuje šejtanske propise od kojih su čisti svi učenjaci i učenici islama, otvarajući vrata opravdanja neznanjem „počiniocu velikog kufra“ hukma i tehakuma tagutu pod 391 EBU MUHAMMED
izgovorom da nije upao u „veliki širk“, uprkos tome što je razilaženje učenjaka u pogledu toga da li su kufr i širk sinonimi ili se radi o pojmovima različite prirode i suštine čisto terminološko razilaženje na koje se ne nadovezuje nijedno jedino razilaženje u praksi. 8.5 Neki dokazi da je suđenje tagutskim zakonom i
tehakum njemu veliki širk i da ima suštinu i propis
velikog širka u obredima
Ahmak je, kao i što mu se ranije dešavalo, svjesno ili nesvjesno, smetnuo sa uma da je Allah u ajetu o tehakumu u suri En‐Nisa’ rekao: ...a šejtan želi da ih odvede u daleku zabludu.705 ِ ‫ﻳﺪ اﻟﺸﱠﻴﻄَﺎ ُن أَن ﻳ‬
‫ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌِ ًﻴﺪا‬
َ ‫ﻀﻠﱠ ُﻬ ْﻢ‬
ْ ُ ‫َوﻳُِﺮ‬
ُ
U istoj suri, o širku uopšteno, Uzvišeni kaže: ِ ِ‫إِ ﱠن اﻟﻠّﻪ ﻻَ ﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ أَن ﻳ ْﺸﺮَك ﺑِِﻪ وﻳـ ْﻐ ِﻔﺮ ﻣﺎ دو َن َذﻟ‬
ِ
‫ﺿﻼَﻻً ﺑَﻌِ ًﻴﺪا‬
َ
َ ‫ﺿ ﱠﻞ‬
َ ‫ﻚ ﻟ َﻤﻦ ﻳَ َﺸﺎء َوَﻣﻦ ﻳُ ْﺸ ِﺮْك ﺑِﺎﻟﻠّﻪ ﻓَـ َﻘ ْﺪ‬
ُ َ ُ ََ َ ُ ُ َ َ
Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se drugi pridružuje a oprostiće ono što je manje od toga kome bude htio. A onaj koji pridružuje Allahu je skrenuo u daleku zabludu.706 Pa je suđenje tagutskim zakonom i traženje rješenja spora suđenjem njime nazvao „dalekom zabludom“ kao što je širk uopšteno i neograničeno nazvao „dalekom zabludom“. Zašto Bilibani zaboravi ove ajete!? Allahulmuste’an! Uistinu je ovo stvorenje nanijelo ogromnu nepravdu islamu, muslimanima i onim koji traže istinu. Meni ne preostaje ništa drugo do vraćanje Allahu i pisanje ovih redova a Allah nam je dovoljan i divan je On Zaštitnik. Allah je prokleo učenjake koji kriju znanje i obavijestio da ih proklinju oni koji proklinju, a šta reći onda za ove ljude koji već dvije godine lažu na Allaha i na Njegovu vjeru, pripisujući joj najodvratnije stvari?! Kakva su to srca koja nose u svojim prsima!! Nastavimo sa navođenjem dokaza za ovu vrstu velikog širka! Navedeni ajeti sure En‐Nisa’ iz kojih smo uzeli definiciju hukma i tehakuma se završavaju riječima Uzvišenog: 705
Sura En‐Nisa’ (4) 60 Sura En‐Nisa’ (4) 116 706
392 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ِ
ِ َ ‫ﻓَ َﻼ ورﺑﱢﻚ َﻻ ﻳـﺆِﻣﻨﻮ َن ﺣ ﱠﱴ ُﳛ ﱢﻜﻤ‬
ِ
‫ﺖ َوﻳُ َﺴﻠﱢ ُﻤﻮا‬
َ َ‫ﻴﻤﺎ َﺷ َﺠَﺮ ﺑَـْﻴـﻨَـ ُﻬ ْﻢ ﰒُﱠ َﻻ َِﳚ ُﺪوا ِﰲ أَﻧْـ ُﻔﺴ ِﻬ ْﻢ َﺣَﺮ ًﺟﺎ ﳑﱠﺎ ﻗ‬
َ ‫ﻀْﻴ‬
َ ‫ﻮك ﻓ‬
ُ َ َ ُ ُْ َ ََ
ِ
‫ﻴﻤﺎ‬
ً ‫ﺗَ ْﺴﻠ‬
Ne! Tako mi tvog Gospodara! Neće vjerovati sve dok (samo) tebe ne uzmu za sudiju u svemu u čemu se međusobno spore, a nakon toga u svojim dušama ne osjete nikakvu tegobu zbog onog čime si presudio, i dok se u potpunosti ne pokore.707 Pojam „tahkim“ koji se spominje u ajetu se tiče vanjskog djela odnosno islama,708 i znači „uzeti nekog za sudiju ili nešto za zakon“, nestanak tegobe i srčanog opiranja, koji stoje nasuprot prostranosti prsa i srčanog prihvatanja i povinutosti, je uvjet ispravnosti imana, jer kada se iman i islam zajedno spomenu, iman obuhvata srčane opise a islam vanjske. Opis „ostvarenja potpune predanosti i pokornosti“ u ajetu se tiče stepena ihsana, iako opis tahkima samo Poslanika, ., u sebi sadrži osnovu predanosti i pokornosti. Tumačenje ajeta: tahkimom Poslanika, ., se, s obzirom da ulazi u značenje ’ibadeta kojim se u Kur’anu želi tevhid, takođe želi činjenje Allaha jednim (tevhidullah) tahkimom samo Njegovog Zakona, kojeg je objavio Svom Poslaniku, ., srcem, riječima ili djelima. Ovaj tahkim se kao i ’ibadet ruši na dva načina: apsolutnim ostavljanjem u kojeg ulazi kufr okretanja, izbjegavanja, i oholosti, ili tahkima nekog ili nečeg drugog mimo Allaha i Njegovog zakona, a to je veliki širk samo po sebi i neovisno od vrsta kufra koje ulaze u apsolutno ostavljanje, s time što stalno napominjemo da je kufr apsolutnog ostavljanja u vanjskoj realnosti najlakše ustanoviti pojavom velikog širka, jer onaj koji uradi širk je ostavio tevhid. Zbog toga je Allah čovjeka koji je htio da mu se sudi pred tagutom opisao širkom i okretanjem od Kur’ana i Sunneta a širk tehakuma tagutu kada postoji mogućnost suđenja pred šerijatom i vraćanje prava putem šerijatskih sudnica je grozniji od velikog širka tehakuma tagutu u mjestima i vremenima u kojim ne postoje islamski sudije i sudnice i u njemu je značenje ostavljanja i okretanja od šerijata izraženije i veće. Rekao je Es‐Sa’di: 707
Sura En‐Nisa’ (4) 65 Kada se spomene islam uz iman onda se islam tiče vanjštine, a iman se tiče srca. U ovom ajetu je Uzvišeni spomenuo „tahkim“ uz srčane opise, iz čega se razumije da se tahkim tiče „vanjskog opisa“, tj. islama. 708
393 EBU MUHAMMED
‫ ﰲ ﻛﻞ ﺷﻲء‬:‫ أي‬،‫ﰒ أﻗﺴﻢ ﺗﻌﺎﱃ ﺑﻨﻔﺴﻪ اﻟﻜﺮﳝﺔ أ ﻢ ﻻ ﻳﺆﻣﻨﻮن ﺣﱴ ﳛﻜﻤﻮا رﺳﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ‬
‫ ﰒ ﻻ ﻳﻜﻔﻲ ﻫﺬا‬،‫ ﻓﺈ ﺎ ﻻ ﺗﻜﻮن إﻻ ﻣﺴﺘﻨﺪة ﻟﻠﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ‬،‫ ﲞﻼف ﻣﺴﺎﺋﻞ اﻹﲨﺎع‬،‫ﳛﺼﻞ ﻓﻴﻪ اﺧﺘﻼف‬
‫ ﰒ ﻻ ﻳﻜﻔﻲ ذﻟﻚ‬،‫ وﻛﻮ ﻢ ﳛﻜﻤﻮﻧﻪ ﻋﻠﻰ وﺟﻪ اﻹﻏﻤﺎض‬،‫اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﺣﱴ ﻳﻨﺘﻔﻲ اﳊﺮج ﻣﻦ ﻗﻠﻮ ﻢ واﻟﻀﻴﻖ‬
‫ ﻓﺎﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﰲ ﻣﻘﺎم‬.‫ واﻧﻘﻴﺎد ﺑﺎﻟﻈﺎﻫﺮ واﻟﺒﺎﻃﻦ‬،‫ وﻃﻤﺄﻧﻴﻨﺔ ﻧﻔﺲ‬،‫ﺗﺴﻠﻴﻤﺎ ﺑﺎﻧﺸﺮاح ﺻﺪر‬
ً ‫ﺣﱴ ﻳﺴﻠﻤﻮا ﳊﻜﻤﻪ‬
،‫ﻓﻤﻦ اﺳﺘﻜﻤﻞ ﻫﺬﻩ اﳌﺮاﺗﺐ وﻛﻤﻠﻬﺎ‬
َ .‫ واﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﰲ ﻣﻘﺎم اﻹﺣﺴﺎن‬،‫ واﻧﺘﻔﺎء اﳊﺮج ﰲ ﻣﻘﺎم اﻹﳝﺎن‬،‫اﻹﺳﻼم‬
‫ ﻣﻊ‬،‫وﻣﻦ ﺗﺮﻛﻪ‬
َ ،‫ﻓﻤﻦ ﺗﺮك ﻫﺬا اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ اﳌﺬﻛﻮر ﻏﲑ ﻣﻠﺘﺰم ﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ‬
َ .‫ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻜﻤﻞ ﻣﺮاﺗﺐ اﻟﺪﻳﻦ ﻛﻠﻬﺎ‬
.‫اﻟﻌﺎﺻﲔ‬
‫اﻟﺘﺰاﻣﻪ ﻓﻠﻪ ﺣﻜﻢ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ‬
„Zatim se Uzvišeni Svojim plemenitim Nefsom zakleo da oni neće vjerovati sve dok ne uzmu Njegovog Poslanika za sudiju u onom u čemu se spore: tj. u svemu u čemu se dogodi razilaženje, suprotno mes’elama idžma’,709 jer one ne bivaju osim oslonjene na Knjigu i Sunnet. Zatim, taj tahkim nije dovoljan sve dok u njihovim srcima ne nestane tegobe i tjeskobe, i dok ga ne budu uzimali za sudiju (tahkim) na ponizan način. Zatim to nije dovoljno sve dok se u potpunosti ne predaju njegovoj presudi, prostranih prsa, smirene duše, i vanjskom i unutrašnjom povinutošću. Dakle, tahkim je na mjestu islama, nestanak tegobe na mjestu imana, a predanost na mjestu ihsana. Ko upotpuni ove stepene upotpunio je sve stepene dina. Pa ko ostavi710 spomenuti tahkim ne pridržavajući ga se (iltizām) je kafir, a ko ga ostavi uz pridržavanje (iltizām) njega,711 njegov propis je poput propisa njemu sličnih griješnika.“712 Iltizām (pridržavanje) tahkima Poslanika, ., kao što smo rekli, se ruši nevjerničkim ostavljanjem, ili velikim širkom, nutrinski ili vanjštinski, svejedno da li je zakon taguta uzeo za svoj din ili ne, i ovo ruši osnovu pridržavanja samo Allahovog zakona. Onaj koji u dotičnom pitanju sačuva osnovu pridržavanja i u suđenju, slijedeći svoje strasti, ostavi obaveznu potpunost (el‐kemalul‐vadžib) pridržavanja je griješnik koji je upao u mali kufr, i njegov propis je poput propisa njemu sličnih griješnika. Es‐Sa’di je ove riječi uzeo od Ibn Tejmijje, koji je govoreći o istom ajetu u „Minhadžus‐sunneh“ rekao: 709
Učenjaci se ne razilaze kada postoji idžma’ kojeg znaju. Ovim misli na „apsolutno ostavljanje“ koje je veliki kufr i ono je „apsolutno nepridržavanje“. Uz osnovu pridržavanja njega srcem, riječima i djelima, ali ostavi obaveznu potpunost, i ovo je mali kufr. 712
Tejsirul‐Kerimir‐Rahman, str. 173 710
711
394 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ‫ﻓﻤﻦ ﱂ ﻳﻠﺘﺰم ﲢﻜﻴﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﻓﻴﻤﺎ ﺷﺠﺮ ﺑﻴﻨﻬﻢ ﻓﻘﺪ أﻗﺴﻢ اﷲ ﺑﻨﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻻ ﻳﺆﻣﻦ وأﻣﺎ ﻣﻦ ﻛﺎن ﻣﻠﺘﺰﻣﺎ‬
.‫ﳊﻜﻢ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ ﺑﺎﻃﻨﺎ وﻇﺎﻫﺮا ﻟﻜﻦ ﻋﺼﻰ واﺗﺒﻊ ﻫﻮاﻩ ﻓﻬﺬا ﲟﻨﺰﻟﺔ أﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﺼﺎة‬
„Pa ko se ne pridržava tahkima Allaha i Njegovog Poslanika u onome u čemu se međusobno spore, Allah se zakleo svojim Nefsom da on ne vjeruje. Što se tiče onoga koji se nutrinom i vanjštinom pridržava zakona Allaha i Njegovog Poslanika, ali ogriješi se i slijedi svoje strasti, takav je na stepenu njemu sličnih griješnika.“ Ja sam vam skrenuo pažnju da počinioc malog kufra u istom tom postupku ima osnovu pridržavanja šerijata Allaha, dželle ve ’ala, i da mali kufr nikad ne može biti opis koji se tiče velikog kufra, i da Nusret a kamoli Bilibani tu mes’elu ne znaju precizno, pa se zbog toga ne usuđuju da o njoj dublje govore već je „objašnjavaju u pet minuta“. Ali, usuđuju se da na svom shvatanju grade vjeru i odnos prema ljudima! Izvoli pročitati riječi Ibn Hazma, rahimehullah, po pitanju ajeta: Ne! Tako Mi Gospodara tvoga! Neće vjerovati sve dok...713 ...‫ﺣ ﱠﱴ‬
َ
َ
‫ﻚ ﻻَ ﻳـُ ْﺆِﻣﻨُﻮ َن‬
َ ‫ﻓَﻼَ َوَرﺑﱢ‬
‫ ووﺻﻴﺘﻪ ﻋﺰ وﺟﻞ‬,‫ وأﻳﻘﻦ أن ﻫﺬ اﻟﻌﻬﺪ ﻋﻬﺪ رﺑﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬,‫ﻫﺬﻩ ﻛﺎﻓﻴﺔ ﳌﻦ ﻋﻘﻞ وﺣﺬر وآﻣﻦ ﺑﺎﷲ واﻟﻴﻮم اﻵﺧﺮ‬
‫ ﰲ‬,‫ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ‬,‫ ﻓﺈن وﺟﺪ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ ﳑﺎ ﻗﻀﺎﻩ رﺳﻮل اﷲ‬,‫ ﻓﻠﻴﻔﺘﺶ اﻹﻧﺴﺎن ﻧﻔﺴﻪ‬,‫اﻟﻮاردة ﻋﻠﻴﻪ‬
‫ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و‬,‫ أو وﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﻏﲑ ﻣﺴﻠﻤﺔ ﳌﺎ ﺟﺎءﻩ ﻋﻦ رﺳﻮل اﷲ‬,‫ﻛﻞ ﺧﱪ ﻳﺼﺤﺤﻪ ﳑﺎ ﻗﺪ ﺑﻠﻐﻪ‬
‫ أو وﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﲢﻜﻢ ﻓﻴﻤﺎ‬,‫ أو إﱃ ﻗﻴﺎﺳﻪ و اﺳﺘﺤﺴﺎﻧﻪ‬,‫ ووﺟﺪ ﻧﻔﺴﻪ ﻣﺎﺋﻠﺔ إﱃ ﻗﻮل ﻓﻼن وﻓﻼن‬,‫ﺳﻠﻢ‬
‫ وﻗﻮﻟﻪ اﳊﻖ إﻧﻪ‬,‫ ﻓﻠﻴﻌﻠﻢ أن اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﻗﺪ أﻗﺴﻢ‬...,‫ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ‬,‫ﻧﺎزﻋﺖ ﻓﻴﻪ أﺣﺪا دون رﺳﻮل اﷲ‬
.‫ و ﻻ ﺳﺒﻴﻞ إﱃ ﻗﺴﻢ ﺛﺎﻟﺚ‬,‫ و إذا ﱂ ﻳﻜﻦ ﻣﺆﻣﻨﺎ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ‬,‫ وﺻﺪق اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬.‫ﻟﻴﺲ ﻣﺆﻣﻨﺎ‬
„Ovaj (ajet) je dovoljan svakom ko razumije, i ko strahuje i vjeruje u Allaha i Sudnji Dan, i ko je ubjeđen da je ova zakletva zakletva njegovog Uzvišenog Gospodara i Njegova oporuka, +, koja ga je stigla. Zato neka svaki čovjek preispita sebe, pa ako u svojoj duši osjeti nešto naspram presude Poslanika, ., u bilo kojoj obavijesti koja je došla do njega, i koju on cijeni ispravnom (sahih), ili osjeti da mu duša nije predana onome čime je došao Allahov Poslanik, ., i nađe svoju dušu (sebe) naklonu riječima toga i toga, ili njegovoj analogiji (qijasu) i njegovom 713
Sura En‐Nisa’ (4) 65 EBU MUHAMMED
395 preferiranju,714 ili nađe svoju dušu da u onome u čemu se sa nekim spori uzima nekog drugoga za sudiju mimo Allahovog Poslanika, . ...Neka zna da se Uzvišeni Allah zakleo, a Njegove riječi su istina, da on nije mu'min, i istinu je rekao Uzvišeni Allah. Pa ako nije mu'min, onda je kafir, a puta do treće grupe nema.“715 Ibn Hazm je u komentaru istoga ajeta takođe rekao: ‫ﻓﻨﺺ ﺗﻌﺎﱃ وأﻗﺴﻢ ﺑﻨﻔﺴﻪ أﻧﻪ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺆﻣﻨﺎ إﻻ ﺑﺘﺤﻜﻴﻢ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ﰲ ﻛﻞ ﻣﺎ ﻋﻦ ﰒ‬
‫ وأﻧﻪ ﻫﻮ‬,‫ ﻓﺼﺢ أن اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﺷﻲء ﻏﲑ اﻟﺘﺴﻠﻴﻢ ﺑﺎﻟﻘﻠﺐ‬.‫ﻳﺴﻠﻢ ﺑﻘﻠﺒﻪ وﻻ ﳚﺪ ﰲ ﻧﻔﺴﻪ ﺣﺮﺟﺎ ﳑﺎ ﻗﻀﻰ‬
.‫اﻹﳝﺎن اﻟﺬي ﻻ إﳝﺎن ﱂ ﱂ ﻳﺄت ﺑﻪ‬
„Uzvišeni je jasno ukazao i Sobom se zakleo da neće biti mu'minom osim uzimanjem (samo) Vjerovjesnika, ., za sudiju u svemu što je sporno, a zatim da se svojim srcem sasvim pokori i u svojoj duši ne osjeti nikakve tegobe. Na osnovu toga ispravno se da zaključiti da je tahkim nešto drugo mimo predanosti (pokornosti) srcem, i da je on (tj. tahkim) onaj iman bez kojeg onaj koji ga ne ostvari nema imana.“716 Rekao je takođe u „Ed‐Durreh“, str. 338: ‫ ﻣﻊ أن‬,‫ وأﺧﱪاﷲ ﺗﻌﺎﱃ أﻧﻪ ﻻ إﳝﺎن إﻻ ﺑﺬﻟﻚ‬,‫ إﳝﺎﻧﺎ‬,‫ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬,‫ﻓﺴﻤﻰ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ﲢﻜﻴﻢ اﻟﻨﱯ‬
‫ ﻷن اﻟﺘﺤﻜﻴﻢ ﻋﻤﻞ وﻻ‬,‫ ﻓﺼﺢ ﻳﻘﻴﻨﺎ أن اﻹﳝﺎن ﻋﻤﻞ وﻋﻘﺪ وﻗﻮل‬,‫ﻻ ﻳﻮﺟﺪ ﰲ اﻟﺼﺪر ﺣﺮج ﳑﺎ ﻗﻀﻰ‬
.‫ وﻣﻊ ﻋﺪم اﳊﺮج ﰲ اﻟﺼﺪر وﻫﻮ ﻋﻘﺪ‬,‫ﻳﻜﻮن إﻻ ﻣﻊ اﻟﻘﻮل‬
„Uzvišeni Allah je tahkim Vjerovjesnika, ., nazvao imanom, i Uzvišeni Allah je obavijestio da nema imana osim s time, uz nepostojanje tegobe u prsima zbog onoga što je presudio. Na osnovu toga, nesumnjivo (jekinski) je ispravno da iman obuhvata djela, 'aqidu i govor, jer, tahkim je djelo, a ne biva osim govorom uz nepostojanje tegobe u prsima, a to je 'aqida.“ Pravilo je da se negacija imana u ajetu u riječima „neće vjerovati sve dok...“ tiče čitave suštine (el‐haqiqatul‐mutlaqah), tj. da onaj koji u potpunosti ostavi tahkim vjerovjesnika, ., ili upadne u tahkim tagutskog zakona kod sebe nema osnovu imana, i negirani iman u ajetu se ne smije protumačiti u značenju obavezne potpunosti tj. da je onaj koji u potpunosti ostavi tahkim Vjerovjesnika, 714
Pravnom preferiranju, na ar. istihsan. Istihsan je jedan od „opštih dokaza šerijata“ u pogledu kojih postoji razilaženje među učenjacima. 715
El‐Ihkam 1/95‐96 (Šamilah) 716
El‐faslu bejnel milel ven‐nihal 3/109 (Šamilah) 396 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA ., ili upadne u tahkim tagutskog zakona, musliman griješnik koji je time srušio obaveznu potpunost imana a ne njegovu osnovu. To se ne smije reći zbog toga što ne postoji nijedan validan dokaz koji negaciju imana u ovom ajetu vraća na obaveznu potpunost imana niti je moguće da u tome postoji specifiziranje (takhsis) jer se mes’ela tiče tevhida i velikog širka tahkima taguta i velikog kufra potpunog ostavljanja. Dokazi kojim neki argumentuju zabranjeno u suštini, govore o malom kufru u suđenju i rušenju obavezne potpunosti uz osnovu pridržavanja šerijata. O tome ćemo govoriti u poglavlju o malom kufru. Ponekad sudija ili musliman može presuditi nepravedno a da ne upadne u nevjerničko ostavljanje pridržavanja šerijata niti u uzimanje tagutskog zakona za sudiju i zakon, i da time ne izađe iz vjere islama ali upada u grijeh veći od bluda, jedenja svinjskog mesa i kamate. Dakle, spomenuti ajet se mora tumačiti kao što sam rekao i to je ono na čemu su učenjaci ehlus‐sunneta i svi muslimani. Allahulmuste’an! Džahili takođe trebaju znati da u hadisu koji se kod ovog ajeta spominje kao povod objave o sporu između Ez‐Zubejra i jednog ensarije, ne postoji dokaz za njihovo nevjerničko mišljenje, kojeg grade na tome da Poslanik, ., vjeruje da je onaj koji nije zadovoljan sa njegovom presudom ili traži suđenje tagutskim zakonom i presudu iz njega musliman. Jednom sam pričao sa jednim „šejhom“ kojem najviše dolikuje ime magarca, koji je oprobao svoju sreću u konstataciji da Poslanik, ., nije protekfirio osobu koja nije bila zadovoljna njegovom presudom, misleći na ensariju koji se sa Zubejrom sporio oko vode, pa kada sam ga stegao na kraju ispade da „šejh“ takve tekfiri, a Poslanik, ., ne. Kada je vidio šta je uradio nije imao hrabrosti da kaže da to nije pripisao Poslaniku, ., već je ćutio želeći da pomislim da nije, pa sam bojeći se da me Allah ne kazni što sjedim sa njim a on optužuje Poslanika, ., da ne negira islam onim koji nisu zadovoljni njegovom presudom, ustao i napustio mjesto na kojem smo se sastali. El‐Halidi je u „Odgovoru Er‐Risu“ koji je tvrdio isto što i ovaj „šejh“ konstatovao istinu koju sam vam prenio. Ja sam na predavanju o tehakumu, nakon što je do mene došla obavijest da se „ovaj argument“ proširio među „bošnjačkim mudžahidima“, skrenuo pažnju na tu grešku. Dovoljan mi je Allah i divan je On Zaštitnik. Veza ajeta o tahkimu sa velikim širkom suđenja tagutskim zakonom je očigledna i ogleda se u tome što tahkim tagutskog zakona, zbog kojeg je Uzvišeni EBU MUHAMMED
397 Allah negirao iman, neminovno podrazumijeva „apsolutno nesuđenje ili netahkmiljenje“ zakona kojeg je Allah objavio Svom Poslaniku, ., a čovjek neće biti musliman sve dok ne bude tahkimio samo Poslanika, ., u svakom sporu, a to se ruši ili apsolutnim ostavljanjem tahkima ili tahkimom tagutskog zakona. Izvoli još nekoliko važnih citata učenjaka koji ukazuju na to da je vanjski opis tahkima i tehakuma tagutu iman u taguta i kufr u Allaha! Šejh Muhammed Džemalud‐Din El‐Qasimi, rahimehullah, je u svom poznatom tefsiru „Mehasinut‐te'vil“ u komentaru šezdesetog ajeta sure En‐Nisa', o kojem smo prozborili, rekao: ‫ ﻛﻤﺎ أن اﻟﻜﻔﺮ‬,‫ وﻻ ﺷﻚ أن اﻹﳝﺎن ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ﻛﻔﺮ ﺑﺎﷲ‬.‫ﻓﺠﻌﻞ اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻳﻜﻮن إﳝﺎﻧﺎ ﺑﻪ‬
.‫ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت إﳝﺎن ﺑﺎﷲ‬
„Pa je tehakum tagutu učinio imanom u njega a nema sumnje da je iman u taguta kufr u Allaha kao što je kufr u taguta iman u Allaha.“717 Šejh Sulejman sin ’Abdullaha sina Muhammeda, rahimehumullah, je komentarišući šezdeseti ajet sure En‐Nisa', u svojoj knjizi „Tejsirul‐'Azizil‐Hamid“ u kojoj je tumačio „Kitabut‐tevhid“, djelo svog djeda, šejha Muhammeda, rekao: ‫ وأن‬,‫وﰲ اﻷﻳﺔ دﻟﻴﻞ ﻋﻠﻰ أن ﺗﺮك اﻟﺘﺤﺎﻛﻢ إﱃ اﻟﻄﺎﻏﻮت اﻟﺬي ﻫﻮ ﻣﺎ ﺳﻮى اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ ﻣﻦ اﻟﻔﺮاﺋﺾ‬
.‫اﳌﺘﺤﺎﻛﻢ إﻟﻴﻪ ﻏﲑ ﻣﺆﻣﻦ ﺑﻞ وﻻ ﻣﺴﻠﻢ‬
„U ajetu je dokaz da je ostavljanje tehakuma tagutu, koji obuhvata sve mimo Knjige i Sunneta, od farzova, i da mutehakim njemu nije mu'min. Štaviše, ni musliman.“ Rekoh, hvala Allahu, +, pa je šejh rekao da mutehakim tagutu nije ni musliman, jer bi mi u protivnom smutljivci „selefijske bratije“ iskopali oči, tvrdeći da šejh negirajući iman nije želio negaciju islama. Ova filozofija je njihova izgubljenja mudrost! Isto tako je šejh Sulejman rekavši „ostavljanje tehakuma tagutu“ zatvorio vrata svim onim koji tvrde da je moguće da mutehakim tagutu riječima ili djelima ostane u islamu pod uslovom „da u srcu nema kufr!?“. Jer, time je, za ispravnost aslu dinil islama, uvjetovao ostavljanje tehakuma tagutu riječima ili djelima. Nek’ je Allahova milost nad njime i svim učenjacima islama! Dakle, tahkim i tehakum su djela koja se moraju ograničiti samo na Allahov zakon, a onaj koji tahkimi tagutski zakon ili mu se tehakumi je upao u veliki širk i 717
To je tako zbog njihove međusobne uzročne povezanosti. 398 ODBRANA OSNOVE DINA I ŠEJHUL‐ISLAMA OD TVRDNJI NOSIOCA NEZNANJA vjerovanje u taguta svojom vanjštinom, jer uvjet kufra u taguta nije samo da ga mrziš i da ne prihvatiš njegove propise i slično, kao što to govore džahili, već je uvjet ispravnosti kufra u taguta hukma da ostaviš tehakum i tahkim njegovog zakona, srcem i vanjštinom. Riječi šejha Sulejmana ćemo u poglavlju o tehakumu navesti u cjelosti uz riječi njegovog brata šejha ’Abdurrahmana sina Hasana, nek’ je Allahova milost nad njima. Veliki je broj citata učenjaka koji se mogu navesti kod određenih ajeta, ali, kao što rekoh, navođenje citata se ne računa islamskim znanjem. Znanje je sposobnost shvatanja Kur’ana i Sunneta Poslanika, .. Vjerski tekstovi o pitanjima osnove i ostalih temelja vjere su toliko jasni da se bojim da ne postanu nejasni navođenjem govora običnih ljudi. Slijepo slijeđenje u osnovama vjere je u osnovi zabranjeno ali neki ljudi hoće da se obožavaju mimo Allaha i da vjera bude ono što oni kažu, narede i zabrane. 8.6 Ajeti iz sure El-Ma’ideh o nesuđenju onim što je
Allah objavio
U dokaze za ovu vrstu velikog širka spadaju riječi Uzvišenog: ِ
‫ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟْ َﻜﺎﻓُِﺮو َن‬
َ ِ‫َﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓَﺄ ُْوﻟَـﺌ‬
َ ‫َوَﻣﻦ ﱠﱂْ َْﳛ ُﻜﻢ ﲟَﺎ أ‬
A oni koji ne sude onim što je Allah objavio, ti, oni su pravi kafiri.718 ِ
‫ﻚ ُﻫ ُﻢ اﻟﻈﱠﺎﻟِ ُﻤﻮ َن‬
َ ِ‫أﻧﺰَل اﻟﻠّﻪُ ﻓَﺄ ُْوﻟَـﺌ‬
َ ‫َوَﻣﻦ ﱠﱂْ َْﳛ ُﻜﻢ ﲟَﺎ‬
A oni koji ne

VDJE (letak br.369)!

Pitanja i Odgovori – Mektebska Nastava za Prvi Stupanj

Ispravna Božija vjera - PDF

Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u Islamu

Voda u životu i kulturi muslimana, 1. dio

SJEĆANJE NA PROFESORA NIJAZA ŠUKRIĆA Nijaz Šukrić, četvrto

FETVE I SAVJETI - dr. Sukrija Ramic Ima li nade da se

Untitled - Islam Land

zbirka prica tekst