NAUČNOISTRAŽIVAČKI PROJEKAT GENOCID U
PRIJEDORU
Autor Mr. Emir Ramić
1.
PRIJEDOR JE NAKON SREBRENICE, NAJPLODNOSNIJE POLJE
SMRTI AGRESIJE NA BIH I GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA
Prijedor sa više od 3200 civilnih žrtava agresije i genocida i više od 60 do sada
otkrivenih masovnih grobnica je prva bosanska Srebrenica u kojoj je
sistematski, isplaniran i proveden genocid protiv Bošnjaka i Hrvata.
Prijedor je po broju do sada osuñenih i optuženih pred Meñunarodnim sudom
preavde za područije bivše Jugoslavije (njih preko 30), grad zločinaca.
Kako reće Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom
Penny Marshall otkrio prijedorske logore) “Prijedor je nakon Srebrenice,
najplodonosnije polje smrti bosanskog rata”.
Prijedor je grad genocida, jer je juna 2004. u odluci protiv Slobodana
Miloševića, Meñunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije,
zločine u Prijedoru okarakterisao kao genocid.
Preciznost i profesionalnost Prijedorskog genocida 1996. godine najbolje je
dočarao član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Meñunarodnog krivičnog
tribunala za područije bivše Jugoslavije, pokojni Simo Drljača: “Kod nji’ovi’
džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer
će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići.
Otići će sami.”
Prijedor očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom ponovo obnovi
gradsku ljepotu, srušenu agresojim i genocidom ljudi bez časti.
Neka se više nikad ne ponovi zločin protiv čovjeka i čovječnosti u Prijedoru.
Neka to planetarno zlo bude opomena i podstrek da Bošnjaci idu naprijed.
Neka se to zlo pamti: u ime onih koji su protjerani iz svoga voljenog grada, u
ime onih javno u više navrata silovanih Prijedorčanki, u ime onih koji su čekali
smaknuće svake sekunde, u ime onih koji su bespomoćno gledali zločin nad
svojim najbližim, u ime prijedorskih mrtvih. Prijedorske žrtve imaju pravo na
pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju pravo na kaznu.
Prijedorčani poručuju pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez
obzira koliko dugo to uzme, Prijedorčani se neće umoriti u traženju istine i
pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija
našeg doba htjeli bi da se to zaboravi. Prijedorčani to neće nikada učiniti.
Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti
preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Jer jedan grad, ma koliko bi, ne
čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, čine
prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine. Ti koji još živiš, ne
zaboravi mrtv., Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta.
Vi jeste pokušali ubiti grad Prijedor i njegove grañane, ali upamtite, niste
ubili prijedorsko pamćenje. Ono je jače od svakog zla koje ste učinili
Prijedoru i njigovim grañanima i pratit će vas dok postoji trag o vašem
postojanju. Prijedorsko pamčenje, prijedorskog zločina je pravo i zavjet
prijedorskih žrtava.
KRATKA HISTORIJA PRIJEDORA
ANTICKI PERIOD I PERIOD BOSANSKOG KRALJEVSTVA
Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor kao i čitava dolina Sane je zbog
svoje klime i plodnosti, u prošlosti oduvijek bilo primamljivo za sve osvajače
koji su prolazili kao i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili
najpogodnije mjesto za naseljavanje. To nam govore mnogobrojni predmeti
nañeni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito
brojni na lijevoj obali Sane u području današnjih bošnjačkih sela Zecovi i
Hambarine. Mnogi predmeti iskopani na ovim lokalitetima čuvaju se (valjda još
uvijek) u gradskom muzeju u Prijedoru i zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Istraživanja govore da je ovaj dio Bosne i Hercegovine bio naseljen Ilirskim
plemenima Japodima i Mezijima. Prostor oko Bihaća je naročiti bio poznat po
Japodima, čije se vjersko središte nalazilo u Privilici kod Bihaća, sa kojima je
Rim 171 god. p.n.e počeo dugogodišnji rat, a prostror oko današnjeg Prijedora
je bio naseljen pripadnicima plemena Mezeja. To je bilo Ilirsko pleme, a u
dubokoj starini i najmoćnije. Jedna njihova grana se početkom II Milenija
p.n.e. iselila u Malu Aziju, gdje se u XIII stoljeću p.n.e spominju kao učesnici
trojanskoga rata. U periodu od oko 500 godina nezavisne Bosanske drzave i
Bosanskog kraljevstva ovaj kraj je često mijenjao vlasnike. Jedno vrijeme je
pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Mañarima, u to doba najačoj
državi, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio
pripada Bosni i Hercegovini, što je i sada slučaj. Svim tim velikim previranjima
je uzrok bilo veliko rudno bogatstvo ovih krajeva kao i veoma plodna zemlja. Ali
pošto pisanih, kao i materijalnih tragova o nekom značajnijem naselju u daljoj
prošlosti nema pa se po tome da zaključiti da Prijedor kao organizovano naselje
spada u red relativno mladih gradova u Bosni i Hercegovini.
PERIOD OSMANLIJA
Prvi pisani trag o Prijedoru potiće iz izvještaja o Tursko-austrijskom ratu 1683.
Vrlo pogodan položaj pogodovao je brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i
zanatskog centra, jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu izmeñu
največih sila tog vremena Turske i Austrougraske. 1717 godine poslije
Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su
Kozarac ili Novi (sada Bosanski Novi) dobija svoju Kapetaniju. Grad bijaše
izgrañen na jednom otocčicu koji opasivaše rijeka Sana i Jendek (BerekZabljak), kanal koji ljudska ruka iskopa na močvarnom tlu. Na otočicu
Svinjarici, gdje ono ranije domorodci držahu svinje, niče tvrñava. Oko nje se
stvori podgrañe, varoš. Otočić Svinjarice (Stari Grad), rukavac Sane, Berek i
podjela na otočku "Tursku varoš" i obalnu "Srpsku varoš" dovede nas do
predanja o nastanku Pridora, o Suhom Pridoru (na lijevoj) i Mokrom Pridoru
(na desnoj obali), o korijenu rijeći prodrijeti i rijeći koja je kod Hambarina
mijenjala korito. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad,
Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovaca, Urije i Puharska. Uoći
posljednjeg austro-ugarskog rata (1789-1791), jedan austrijski uhoda napisao
je sljedeće o Prijedoru: "To je utvrñeno mjesto od pedeset do šezdeset turskih
kuća. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se
lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku
do dvjesta, do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i
šumoviti, a istočni nastanjeni i dobro obrañeni i ispresjecani su malim ali
dubokim dolinicama. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog
četverokuta, čija je istočna strana duga sto trideset koraka. Zapadna strana je
na vodi, gdje se nalazi samo jedna okrugla, sindrom pokrivena kula... Kuće su
kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrñen jednim, pedeset
koraka dugim, dvije stope debelim i osam stopa visokim zidom.". Ovaj zapis o
Prijedoru se nalazi u bečkom ratnom arhivu. Predanje kazuje o Crnom Paši,
Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli ovdje. Dopade mu se
šumoviti teren, zanosnost Sane, livade. Uz pomoć vojske rastjera hajduke na
Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od
Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše
Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići. Predanje pominje sumu
Lug u kojoj se nastani Hadži-Paša na mjestu današnjeg Prijedora. On bijasš
bivši aga na Udbini. Njegovi potomci bijahu kapetani pridorski. Prijedor imaše
samo tri kapetana: Hadži-Šaban, Ibrahim-kapetan i Mehmed-kapetan. Prvi se
javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovći, pa poslije
na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi
izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do
učešća u "dubićkom" ratu, kad I umrije u Kulen Vakufu 1795. Sin mu Ibrahimkapetan umrije od kuge 1815. Njega posjeti francuski konzul Farkad Stariji iz
Travnika 1810. Ibrahimov sin Mehmedkapetan nadživje ukidanje kapetanija.
Bi jedan od rijetkih za koga se drži da se nije prikljucio pokretu Gradaščevića,
ali mu sinovi (dvojica) ne propustiše učešće u bici protiv Latasa kod Kozarca.
AUSTROUGARSKA OKUPACIJA
Novija historija Prijedora počinje sa okupacijom Bosne i Hercegovine od strane
Austrougarske -Monarhije 1878 godine i povlačenjem Turske sa ovih prostora.
To je značilo veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i
gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija
u Tursku, što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi
stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brži razvoj
ovog kraja i modernizacija. Ubrzo poslije okupacije sagrañena je i katolička
crkva, tačnije1898 godine kao i 1915 pruga Prijedor-Sanski Most-Srnetica i
dalje preko Drvara za Knin i Split. Početkom 20 vijeka se otvara i pilana
pomoću koje se vršila eksploatacija drveta po kome je ovaj kraj bio poznat.
Čitav predio oko Prijedora bio još od davnina poznat po rudnim bogatstvima,
što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici , Starom Majdanu i Sasinama, tako
da je Austrougarska monarhija 1916 godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne
rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu
staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim
infrastrukturnim komponentama. Iz doba austrougarske lijepo je spomenuti i
jednu legendu vezanu za gradnju male kapelice na staroj pilani u Kozarcu. Ta
pilana je otvorena kao i mnoge druge širom Bosne i Hercegovine radi
eksploatacije šumom bogate Bosne I Hercegovine. Vlasnik pilane, izvjesni
bogataš iz Austrije se za vrijeme rada pilane i nastanio u Kozarcu. Tu se on i
zagledao u jednu lijepu Kozarčanku, bogami i ona u njega. Ali pošto je ona bila
muslimanka, a on katolik i uz to još Austrijanac i okupator, njeni roditelji kao i
čitava okolina su bili protiv te veze. Vlasnik pilane je htio i da oženi lijepu
djevojku ali roditelji ni da čuju. Ona je u meñuvremenu i zatrudnila sa njim. Ne
znajući šta da radi sa sobom i još neroñenim djetetom, nemogavši se boriti
protiv roditelja i mahale, odlučila se na očajnićki korak. Pope se na stijenu
iznad pilane i baci se. To je i bio kraj ljubavi izmeñu nih dvoje. Austrijanac kad
je saznao dade, u spomen te velike ljubavi, napraviti predivnu malu kapelicu
na jednom proplanku na lijevoj obali Starenice, riječice koja tuda protiće. Kad
gradnja bi gotova onako razočaran prodade pilanu i svo imanje i vrati se nazad
u Austriju. Stijenu sa koje se djevojka bacila narod prozva " djevojačka stijena
". Ta stijena i kapelica ostadoše jedina uspomena na taj period.
JUGOSLOVENSKA FEDERACIJA
Iz doba bivše Jugoslavije nemamo baš puno podataka o značajnijim
dogañajima prije 1942. Tu bi bilo važno spomenuti period drugog svjetskog rata
I Prijedorsku rezoluciju u kojoj Bošnjački intelektualci i ulema traže od
tadašnje vlade NDH da se prekine sa zločinima nad pravoslavnim
stanovništvom. To je bio jedinstven primjer pored ostalih rezolucija iz Sarajeva,
Banjaluke, Tuzle ... pobune protiv fašizma u ondašnjoj Evropi. Pored toga 1942
u i oko Prijedora se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svijetskom
ratu - II ofanziva – Kozara koja je dovela do velikog stradanja stanovništva. Za
vrijeme tog rata grad Prijedor biva 3 puta zauziman od strane partizana i
ponovo osvajan od Nijemaca i Ustaša. Kao priznate antifašiste iz toga doba
valja spomenuti Esada Midžića po kome ime nosi srednjoškolski centar, Dr.
Mladena Stojanovića po kome naziv nosi medicinski centar i jedna od osnovnih
škola, a ciji spomenik istiće ispred zgrade opštine kao i Muharema Suljanovića.
Dan grada Prijedora je 16 maj, što je bio dan prvog osloboñenja od Nijemaca u
Drugom svijetskom ratu. Velika razaranja grad je doživio pred sam kraj rata,
koja su nastala kao rezultat neselektiranog bombardovanja od strane
Amerikanaca u završnim operacijama rata.
GENOCID NAD NESRPSKIM STANOVNIŠTVOM APRILA 1992
NAJMRAĆNIJI DIO HISTORIJE PRIJEDORA
Ovaj datum se može slobodno nazvati datumom smrti onakvog grada kakvog
smo mi nekada znali. U noći uoći 1. maja "Meñunarodnog praznika rada"
Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve
maskirne uniforme I okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza
nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu"
da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka
ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali
otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A
film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i
mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve
spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj
pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri
tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale
"arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i
razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. Sa njihovim dolaskom
nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti kao i
mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu. Rezultat svega toga je:
15.000 grañana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu,
većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca.
Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a
najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i
nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko
da prolazi kejom, nečuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji
označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da doñe na
ponočku ili da zapali svijeću, nema ko da prouci Fatihu a ako je kojim
slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim
stvarima, nas grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima
Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge
grañevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša
i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema. Sada poslije pogroma
Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama
Sane, se nalazi na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i
Hercegovine. A samo Sana mirno teće i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka
neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim
ljudima da koraćaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine
u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele.
Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premoščavala etničke
granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i
jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreñenju sa drugim gradovima u
Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih meñunacionalnih sukoba".
KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR
Zategnutost zbog dogañanja u Bosni I Hercegovini pogoršana je propagandom i
političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi
ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo
spomenuli propagandnu aktivnost u općini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz
Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija.
On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez
njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i
vračeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili
objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od
prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je
izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku
počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost,
jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva
propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor
već u proljece 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino
one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli,
takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a
općina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da
rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.Prema izjavi
Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od
njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa
ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori
za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički
miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što
je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predlozila zajednicki
plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje čemo živjeti zajedno", sa
namjerom da pokaže da su skladni meñunacionalni odnosi mogući u novoj
demokratiji. Na plakatu se srpski symbol nalazio izmeñu hrvatskog i
muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima
gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da
ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani
su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s
približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici,
uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje
propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i
nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je
rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih
pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.
U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990,
bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka
stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila
30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane
opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske
snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za
ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu,
voñe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione
stranke iskljuće iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se
postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50%
funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, meñutim,
insistirala na 50% mjesta za sebe. Voñeni su pregovori, uključujući i
improvizovani sastanak izmeñu Srñe Srdića, predsjednika prijedorskog
opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada
Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je
savjetovao lokalnom SDS da nañu rješenje I stranke su se konačno dogovorile
da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj
dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991. Kao
posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac
dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne I Hercegovine i jedan
od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće
izmeñu SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo
dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA.
Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi
argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim
funkcijama u društvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno
podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko
90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim
preduzečima.
UVOD U PREUZIMANJE OPĆINE PRIJEDOR
U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u
stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture
vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala
odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika
zvanične skupstine općine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe
bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan
općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a
njihovo postojanje skrivano je od ne- Srba. Planiranje preuzimanja, koje je
obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP),
odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog
SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je I neovlašteno vraćanje
nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u
zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru. Veza izmeñu zasebnih
srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada
se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu
Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije".
Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i
da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije,
načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko
sarañivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u
Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila
združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti. Na političkom planu,
posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo
buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi
Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su
željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor.
Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina
podijeljena izmeñu Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela
i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni
dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio
rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog
SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu
neutralna, naglašavajući da bi stvarno provoñenje takve podjele u svakom
slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.
PREUZIMANJE GRADA PRIJEDORA
Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz
pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim
jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim
punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima
glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava
sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim
uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom
zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da
mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska općina Prijedor". Muharem Nezirević,
u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano
ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a
Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a
zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio
šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor. Izgovor za
preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska
televizijska stanica, u smislu da je voña teritorijalne odbrane Bosne i
Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i
ometanju JNA za vrijeme povlaćenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva
odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj
spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića,
jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego
završna faza dugo pripremanog plana.
PRIJEDOR NAKON PREUZIMANJA – OSNIVANJE KRIZNOG ŠTABA
Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka
Kriznog štaba ARK. Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, o kojima čemo
govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za
javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje
propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takoñe bio zadužen za
mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u
redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upučivani i pozivi na
predaju oružja, koji su, iako upučeni stanovništvu uopšte, provoñeni samo
prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od
kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogučavala distribuciju oružja
srpskom stanovništvu.
INCIDENT NA HAMBARINAMA
Kao rezultat povećane meñunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su
blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada
nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992.
poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to podrućje. Jedan
automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana
Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na
kontrolnom punktu i putnicima je nareñeno da predaju oružje. Izgleda da su
odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman.
Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog
radija ultimatum stanovnicima Hambarina I okolnih sela da vlastima u
Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. U
ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u
podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne
ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute.
Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u
ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke
sporadicne borbe lokalne voñe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su
mnogi stanovnici već pobjegli u druga podrućja pod muslimanskom ili
hrvatskom vlašću, krečući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu,
prema šumi, koja je takoñe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se
vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno,
jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz
Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.
NAPAD NA PODRUČIJE KOZARCA
Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti izmeñu novih srpskih
vlasti I Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog
stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000
ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao
posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali
i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima
sirom podrućja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili
naoružani muslimanski grañani. Voñeni su pregovori izmeñu delegacije
grañana Kozarca I Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22.
maja 1992. iskljućene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što
je veoma otežavalo ulazak I izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca
upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na
lojalnost i priznaju podreñenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da
predaju svo oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva
sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i
nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je
zapoćeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i
pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti
kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko 50%
Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju izmeñu juna i avgusta
1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno
muslimanskim podrućjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema
opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života". Prilikom napada na Kozarac
pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da
su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac
26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji
koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su
dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska
pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije
uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrañe ili
nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja
1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i
napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi
instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant
Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi
ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama
korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir
Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u
napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su
bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu
borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti
general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju
u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je
zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je
tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji
su odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od
Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati
u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm
ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je
napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada
naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici
vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su
općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom večinom srpski; političke voñe i
funkcioneri u policiji su Srbi.
POSTUPANJE SA NE-SRBIMA
Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o
postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brñanin,
imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih
nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u
sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti
Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj
postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i
ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS
u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog
odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoñe ekstremista koji je putem
medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se
porañaju u banjalučkoj bolnici. Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba
razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje
sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih voña iznosili, a koji su
svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi
rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u
SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima
rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla,
prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan
eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom
politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili
ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju
obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala
paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim
punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako
otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja
izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda,
u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U
skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna
ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom
teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao
da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.
Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj
situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena
im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno
odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i
voñenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao I gubitak socijalnog i
zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili
lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je
definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika
srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni
kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim
uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave.
Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego
u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u
upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna
dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u
ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta
(MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci
prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba
sirom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za
minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna
agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog
osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne
mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskračivana potrebna
dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju
školu. Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su
morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i
Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju,
a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u
krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i
blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila
Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i
na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati
morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni
pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ogranićenja
obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomićno isključivanje
električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije
bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna
milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih
ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru
nareñeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su
podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene,
djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a
žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat
kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja
Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako
bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji
prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one
koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika večina bili
ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova
premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični.
Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000
Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i
oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne
poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak
je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila
u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za
izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih
Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im
je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.
U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i
neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom
ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac,
Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i
svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao
i o potrebi da se unište same "balije".ne bi oštetili. Predoćeni su dokazi o
upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska
pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije
uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao sto su Rajkovići i Podgrañe ili
nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja
1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i
napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi
instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant
Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivse JNA, obavješten je da je 800 ljudi
ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama
korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir
Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u
napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su
bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu
borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general
potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u
borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon
na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila
da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su
odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina,
nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac,
te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili
Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je
napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu ostećene za vrijeme napada
naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici
vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su
općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom većinom srpski; političke voñe i
funkcioneri u policiji su Srbi. Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK poćeo
je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog staba ARK,
Radoslav Brñanin, imao je ekstremna gledista u pogledu velike Srbije i
prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se
neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na
teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto neSrba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao
direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić,
predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog
odbora SDS, kao I izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu,
bio je takoñe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne
dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porañaju u banjalučkoj bolnici.
Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca
iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova
dvojica istaknutih srpskih vodja iznosili, a koji su svojevremeno smatrani
ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a
njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince
izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS
vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se,
premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv.
Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom
prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo
podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju
obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala
paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim
punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako
otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja
izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda,
u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U
skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna
ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom
teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao
da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.
Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj
situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena
im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno
odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i
voñenja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao i gubitak socijalnog i
zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili
lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je
definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika
srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni
kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim
uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave.
Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego
u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u
upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna
dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u
ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta
(MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci
prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba
širom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za
minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna
agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog
osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne
mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna
dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju
školu. Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su
morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i
Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju,
a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u
krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i
blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila
Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i
na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati
morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni
pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja
obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično iskljućivanje
električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije
bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna
milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih
ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru
nareñeno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su
podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene,
djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a
žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat
kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja
Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako
bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji
prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one
koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika većina bili
ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova
premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobićajeni, a životni uslovi stravični.
Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000
Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata I
oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne
poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak
je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila
u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za
izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih
Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im
je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.
U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i
neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom
ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac,
Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i
svega što pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao
i o potrebi da se unište same "balije".
LOGORI
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrućja srpske snage su zatvorile
hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i
Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi
protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i voñeni ili po
direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji sa njima, oružanim snagama
i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su
teškom zlostavljanju, izmeñu ostalog premlačivanju, seksualnom zlostavljanju,
mućenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom
zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu,
pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog
pozdrava. Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske
ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosily uniforme i obično
bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su
zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama", kao što je već pomenuto.
Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan
pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
LOGOR OMARSKA
Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska.
Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra
južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta
1992, kada su zatvorenici prebaćeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je
bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje
36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su
jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani
Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije
velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao
"bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio velika pravougaona zgrada,
postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istoćne strane bio je niz pomićnih
vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo
namijenjeno za održavanje teških kamiona I strojeva koji su se koristili u
rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata
prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom
zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine
hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj
strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji
smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno
od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao
"pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih
bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeñivani. "Bijela kuća"
služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima.
Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takoñe mjesto na koje
su zatvorenici odvoñeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu
vraćali živi. Upravna zgrada bila je djelomićno jednospratnica, s tim da su se
kuhinja I trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže
predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je
travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona
prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i
jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala
"crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja
hangara. Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih
pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su
oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istoćnom
zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u
prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili
izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skućenim
prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je
200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj
prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po
toaletima. I tamo su, meñutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a
često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred
ljetnih vručina držana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati
napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na
vremenske prilike, a poneki čak I mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili
upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok
dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke
kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su
obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri
povratku morali trćati, dok su ih stražari pri ulasku I izlasku često tukli. Imali
su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Meñutim, po dolasku u logor neki
zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji
su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su
tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeñeni nakon
premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog
batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su
dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u
Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je
uskraćivana voda za piće, koja ni inaće nije bila za ljudsku upotrebu, te su se
od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali
čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami
tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju
u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su
muškarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i
akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su
zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim
prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od
svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljeñivanje obićno nekoliko dana poslije dolaska, a
stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući
rukama i nogama. Tokom isljeñivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretućeni.
Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga
rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili
oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške
povrede. Sve se to dogañalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak
se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od
grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.
Nakon isljeñivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom
učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na
isljeñivanje. Naveće bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora,
prozivale odreñene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim
motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad
je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima
zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi
koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su
takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su
pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često
se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roñaci svjedoćili su da otada više
nikad nisu viñeni i da se pretpostavlja da su ubijeni. Žene zatvorene u logoru
Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna
svjedokinja kaže da je pet puta izvoñena i silovana i da su je poslije svakog
silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od
prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika,
koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način
zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja.
Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po
podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na
travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila
na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju
su zatvorenici odvoñeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici
morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i
prazne čahure od metaka. Takoñe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji
su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".
LOGOR KERATERM
Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istoćnom kraju Prijedora, ranije
je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo
zatoćeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili
hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u
prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta
da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom
ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani
u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan
WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio
nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje. Od hrane su dnevno dobijali tanjur
vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mućila glad. Premlaćivanja su
bila veoma česta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i
tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlačivani
noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli
povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su
pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila
česta, a nije bilo lječnićke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom
premlaćivanja. Isljeñivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike
su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su,
ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima. Saslušani su iskazi o masovnom
smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći
zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinaćni
pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150
mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv
curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema
iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva
vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano
kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su
ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način
ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
LOGOR TRNOPOLJE
Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željeznićkoj pruzi Prijedor-Banja
Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i
djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan
Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se
nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio
logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć
radio je ljekar-zatvorenik I nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije
zatvorenicima obezbjeñivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su
ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih
mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je
protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz
logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je,
meñutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji
bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst poćeo
obezbjeñivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeñivanja ili
premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja.
Jedan svjedok, Sulejman Bešlić, izjavio je da je vidio mrtvace s isćupanim
jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom
vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom
logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u
drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom
većeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih.
Jedan svjedok, Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je odreñen da radi
u ambulanti i svjedoćio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u
logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlaña imala
dvanaest godina, i ljećio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane.
Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam
muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je
izjavio sljedeće: Sam čin silovanja, po mom mišljenju -- razgovarao sam s
njima, promatrao njihove reakcije-- imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su
sebi možda objasniti krañe, pa čak I premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su
to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu.
Dotada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su poćela
silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah,
užas. Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo
opasno da se nañu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti
neprijateljske grupe, što znaći da su zapravo bili zatoćeni u logoru. U početku
su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zaštite
od muslimanskih ekstremista. Meñutim, pokazalo se da je umjesto toga logor
bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca,
koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog
nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema
nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije
bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer
je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Uši šuga bili su takoñe
rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj
svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u
improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada i slićnog. Dana 1. oktobra
1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su
potpisali saglasnost da se odriću svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor
Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni
Muslimani I Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda
deportovani iz Bosne i Hercegovine.
2.
GENOCID U PRIJEDORU – PRIJEDORCID
"Nikad ne smije, čovjek, niti narod misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda
lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je
neizlječivo - ako narod digne ruke od sebe." Gete.
Put detaljno planiranog ubijanja Prijedora je počeo 29/30. aprila 1992.
U malo kojem ratu u historiji čovječanstva je za tako kratko vrijeme i na tako
malom prostoru počinjeno toliko zločina koje ne poznaje moderna civilizacija,
kao što je slučaj sa Prijedorom.
Prijedorcid kao pokušaj ubistva čitavog grada i njegovih grañana je upotpunio
svijet zločina novim fenomenološkim formama, do sad nepoznatim u historiji, a
posebno je svjetska javnost zaprepašćena i šokirana saznanjima o masovnosti
izvršenih mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, masovnim
silovanjima, ubijanjima i protjerivanjima Prijedorčana.
Prijedorcid je istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad
Bošnjacima, kao rezultat srpskog imperijalizma i nastojanja da se stvori „Velika
Srbija".
Prijedorcid je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog
identiteta i bića Prijedorčana kroz masovna silovanja, mučenja u
koncentracionim logorima smrti, protjerivanjima, ubijanjima.
Prijedorcid je istina o uništavanju svega postojećeg što održava bošnjački
nacionalni identitet.
Prijedorcid je istina o getoizaciji Bošnjaka u cilju stvaranja „Velike Srbije".
Prijedorcid je istina o pokušaju uništenja Bošnjaka kao nacije i prisvajanju
teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države
svih Srba.
DOKAZI ZA PRIJEDORCID - GENOCID U PRIJEDORU 1992-1995
UVOD
U novembru 1992 godine u Bosni i Hercegovini održani su prvi višestranaki
izbori na kojima su pobijedu odnijele stranke: SDA, SDS i HDZ. Ova činjenica
kao i ranije izdvajanje Slovenije i Hrvatske iz zajednike države stvoritće velike
tenzije u Bosni i Hercegovini. Kako je vrijeme odmicalo predstavnici SDS sve
više su shvatali da neće imati dovoljno političke moći da zadrže Republiku
Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji u kojoj bi dominirali Srbi. U tom cilju SDS je
počeo da poduzima niz aktivnosti u želji da Bosnu i Hercegovinu silom zadržI u
krnjoj Jugoslaviji. Te aktivnosti su imale i vojni i politički i ekonomski karakter.
Kada je započela agresija bivše JNA, na nezavisnu državu Hrvatsku, postalo je
jasno da će i Bosna i Hercegovina vrlo brzo postati meta iste agresije i morati
proglasiti nezavisnost. Osjetivši ovu tendenciju SDS je 16.septembra
1991.proglasio Autonomnu regiju Krajinu kao i niz drugih srpskih oblasti. Ova
regija obuhvatala je sljedeće općine: Banja Luku, Prijedor, Sanski Most, Ključ,
Kotor Varoš, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Prnjavor,
Bosansku Krupu, Bosansku Gradišku, Teslić, Šipovo, Skender Vakuf i Čelinac.
Dana 24.10.1991 godine konstituisana je Skupština srpskog naroda u BiH u
kojoj je dominirao SDS. Ova skupština je 9.1.1992 godine usvojila dekleraciju o
proglašenju Republike Srpskog naroda u BiH u kojoj je decidno stajalo da je
ona sastavni dio savezne jugoslovenske države. Glavni problem u stvaranju i
uspostavljanju srpskih regija je predstavljala činjenica da je na ovim podrujima
živio veliki broj Muslimana, Hrvata i ostalih naroda, koji sebe nisu vidjeli u
okviru srpske hegemonije i Miloševićevog fašizma. Zato je trajno uklanjanje ove
populacije sa teritorija gotovo cijele BiH postao SDSov aksiom koji je i doveo do
genocida nad ovim narodima.
Jedan od prvih elnika ARKa ratni zločlinac Radoslav Br;anin je izjavio da je
prihvatljiv postotak nesrba u srpskoj državi oko 2%. Prema popisu iz
1991godine na podruju Bosanske Krajine ukupno je živjelo 1 191 709
stanovnika od čega je bilo oko polovine Srba 567 293 hiljade. Prema istom
popisu iz 1991. godine na teritoriji općine Prijedor živjelo je 112543 stanovnika
od čega 6316 ili 5,6% Hrvata, 49351 ili 43,9% Bošnjaka, 47581 ili 42,3 Srba i
9,295 ili 8,2 ostalih. Prema podacima iz procesa koji je voñen u Haškom
tribunalu protiv ratnog zloičnca Slobodana Miloševića 1997 godine Prijedor je
imao 39248 stanovnika od čega 397 ili 1% Bošnjaka.
Za samo 5 godina broj Bošnjaka sa 44% spao je na 1%. U cilju progona gotovo
polovine stanovništva ove regije SDS je vrlo brzo formirao krizne štabove u svim
gradovima te krizni štab Autonomne regije Krajine. Ovi štabovi su bili zaduženi
za preuzimanje vlasti u svim općinama i u tom cilju poduzimali su mjere koje
im je nareñivao SDS.
Od aprila do augusta 1992 godine snage bosanskih Srba nasilno uz upotrebu:
JNA, paravojnih formacija, snaga srpske policije, jedinica iz Srbije i tzv Kninske
krajine zauzimaju najve'i broj općina u Bosanskoj Krajini, za koje se smatralo
da stoje na putu ostvarenja genocidnog plana za stvaranje Velike Srbije. Ovo je
rezultiralo ubijanjem i progonom desetina hiljada Muslimana, Hrvata i ostalih
naroda. Smatramo da su kroz ove aktivnosti u potpunosti ispunjeni svi
elementi bića krivčinog djela genocida što ćemo pokušati i dokazati.
UBISTVO ČLANOVA GRUPE
Ako se zna da je ubistvo članova grupe jedna od odrednica bića krivičnog djela
genocida i da se manifestuje kroz uništavanje jedinke kao dijela jedne
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, onda se svako masovnije
ubijanje Bosanac u protekloj agresiji može da procjenjuje kao djelo genocida.
Ovo se posebno lahko dokazuje jer nije teško utvrditi da su se sva ta ubistva
odvijala planski do u tanine sistematski i organizovano što je vrlo bitno za
dokazivanje ovog djela. Ova sistematinost i organizovanost zločina posebno se
može vidjeti na primjeru općine Prijedor, a isti scenarij ponavljan je u svim
drugim općinama koje su srpske snage okupirale.
Poslije više zajednikih sastanaka 29. 4. 1992.godine predstavnici SDS, SDA i
HDZ Prijedor noću u 22 sata postigli su dogovor o ravnomjernoj nacionalnoj
zastupljenosti u općinskom MUPu. Već četiri sata kasnije 30.4.1992. godine u
2,30 sati SDS uz aktivnu pomoć zločinačke JNA nasilno preuzima svu vlast u
Prijedoru. Svi vitalni objekti u gradu preuzeti su bez ikakvog otpora, a dogovori
izigrani.
Već 23.5 1992. godine dolazi do artiljerijskog napada na Hambarine i okolna
sela, a 25.5 1992. godine poćinje napad na Kozarac gdje gine veliki broj civila.
Dan ranije 24.5 1992.godine srpske vlasti su svakako planski otvorile zloglasni
logor Omarska i u njega zatvorili prvih 12 osoba iz grada Prijedora. Isti dan u
prostorije tvornice keramikčih pločica u gradu Prijedoru zatvaraju prvih 7 civila
iz grada što se smatra danom otvaranja logora Keraterm. Nekako istovremeno
jedna fiskulturna sala u Trnopolju pretvara se u još jedan logor gdje se dovode
i zatvaraju žene i djeca iz okupiranih sela. Dan poslije otvoranja u Keratermu je
već bilo više od 200 ljudi, a taj broj se povečavao iz sata u sat. Već1.6. 1992.
godine srpske vlasti su u potpunosti uništile Bošnjačko naselje Stari Grad u
Prijedoru.
Hapšenja nesrpskog stanovništva bili su svakodnevnica tako da je već
10.6.1992. po tvrdnjama jednog zatočenika Omarske u logoru bilo oko 4700
logoraša. Dana 14. 6. 1992.godine uslijedio je napad na sela Kevljani i Sivci u
kojima je ubijeno na desetine Bošnjaka, a stotine zatvoreno u logore.
U vremenu od 20-25 7.1992 godine srpske vlasti potpomognute zločinakom
JNA izvršili su napade na Bošnjaka sela na lijevoj obali Sane: Biščane,
Rizvanoviće, Rakovčane, Hambarine, Čarakovo, Zecove, te Hrvatska sela:
Briševo, Raljaš, Staru Rijeku i druge. Krvavi pir koji je izvo-ñen prvo
artiljerijskim napadima, a potom pješadijskom, rezultirao je ubistvom više
hiljada bošnjačkih i hrvatski civila, a neutvrñen broj odveden je u logore gdje je
kasnije uglavnom likvidiran.
Dan kasnije 26.7.1992.godine u logoru Keraterm učinjen je novi zločin.Bez
ikakvog razloga u spavaonici broj 3 ubijeno je izmeñu 150 i 180 civila koji su tu
bili zatočeni.
Krajem jula 1992 iz logora Omarska odvedeno je u nepoznato oko 50 logoraša
čija su tijela kasnije pronañena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a
31.7.1992.godine iz istog logora odveñeno je tri autobusa zatočenika čija su
tijela pronañena u prirodnoj jami Hrastova Glavica na teritoriji Sanskog Mosta.
Već 6.8. 1992 iz Omarske je u cilju prikrivanja stanja u ovom logoru oko 1500
logoraša deportovano je u logor Manjaća kod Banja Luke, a oko 1200 u logor
Trnopolje. Dio ovih ljudi svoj životni put završio je 21.8.1992.godine u masakru
na Koričanskim stijenama na Vlašiću u kome je iz konvoja autobusa koji su išli
u razmjenu izvedeno i strijeljano oko 200 civila.
Do kraja 1992 godine općina Prijedor je u najvećem dijelu bila očišćena od
nesrba. Da bih se dokazalo da je u Bosanskoj Krajini pokušano uništenje jedne
nacionalne, etnike vjerske grupe dovoljno je pomenuti broj do sada
ekshumiranih nestalih osoba.Ekshumirano je oko 4200 osoba iz 126 masovnih
grobnica i više stotina zajedničkih i pojedinačnih.. U samoproglašenoj
Autonomnoj regiji Krajina nije ostao ni jedan grad u kome nismo našli masovne
grobnice. Ponavljam u svih 15 pronañene su masovne grobnice.
Radilo o pokušaju uništenja svih nesrpskih etnikih, vjerskih, odnosno
nacionalnih zajednica što potvrñuje činjenica da smo ekshumirali veliki broj
masovnih i drugih grobnica u kojima su bili isključivo Hrvati, Romi i drugi.
Naredni podaci najbolje govore o svojevrsnoj geografiji genocida u Bosni.
Prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba, a naravno i po broju masovnih
grobnica ne samo u Krajini već i u Bosni i Hercegovini je Prijedor. Ubijeno je
više hiljada Prijedorčana. Nestalo je oko 3300 osoba oba pola i svih starosnih
dobi. Na teritoriji općine Prijedor ekshumirano je 53 masovne grobnice(od 5 do
456 tijela), 72 zajedničke( 2 do 4 tijela) i 257 pojedinačnih grobnica. Pored
grobnica ekshumiranih na teritoriji općine Prijedor tijela ubijenih Prijedorčana
pronalazili smo u grobnicama u još trinaest drugih gradova.Radi se o: Banja
Luci, Bosanskom Brodu, Beogradu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Krupi,
Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Hrvatskoj
Kostajnici, Oštroj Luci, Sarajevu, Sanskom Mostu, Skender Vakufu. U ovim
gradovima ekshumirano je 10 masovnih, tri zajedničke i 10 pojedinačnih
grobnica. Ekshumiran je i veći broj sekundarnih grobnica u kojima je teško
utvrditi stvarni broj žrtava. Iz svih ,,Prijedorskih,, grobnica do sada je
identificirano 1665 žrtava od čega 1402 izmasovnih grobnica, 186 iz
zajedničkih grobnica i 263 iz pojedinačnih. Meñu identificiranim je 33 ili 1,6%
maloljetnika (djece), 102 ili 6,1 % žena, osobe roñene u 19 vijeku, gluhonijemi,
logoraši, medicinsko osoblje, ratni zarobljenici, vjersko osoblje, slijepi i niz
drugih osoba koje su zaštićene po Ženevskim konvencijama itd. Struktura
identificiranih po godinama je sljedeća: 33 osobe do 18 godina, 69 osoba od 18
do 20 godina, 420 osoba od 20 do 30 godina, 406 osoba od 30 do 40 godina,
241 osoba od 40 do 50 godina, 188 osoba od 50 do 60 godina, 132 osoba od 60
do 70 godina, 45 osoba od 70 do 80 godina, 25 osoba od 80 do 90 godina,
jedna osoba od 90 do 100 godina i tri osobe nepoznatog godišta.
TEŠKE POVREDE FIZIČKOG I MENTALNOG INTEGRITETA
Teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta nesrpskog stanovništva ogledaju
su se najčešće kroz: protuzakonito zatvaranje, ubistva, silovanja,
premlaćivanja, deportacije, prisilni rad i td. Zločinaćke SDS vlasti su gotovo
preko noći formirale logore i druga mjesta zatočenja u gotovo svim gradovima
BiH. Prema podacima Saveza logoraša BiH do sada je evidentirano 652 takva
mjesta.
U Prijedoru je registrovano čak 57 mjesta gdje su zatvarani i ubijani Bošnjaci i
Hrvati pa čak i poneki Srbin atifašista. Treba istaći injenicu da je veliki broj
pronañenih grobnica direktno vezan za logore. Logoraše iz logora Omarska
ekshumirali su iz 5 masovnih grobnica: Stari Kevlani 456, Jakarina kosa 373,
Kevljani 143, Lisac 49, Tomašica 24 i više manjih grobnica. Logoraše iz
Keraterma pronašli smo u jami Hrastova glavica 126. Logoraše iz Trnopolja
pronañeni su u grobnici Redžići, 11 i više manjih grobnica te dio na
Korićanskim stijenama. Iz logora Stadion Ljubija pronañeni su logoraši u
grobnici Redak 74 i Redak Depo 15. Karakterističan je i slučaj kućnog pritvora
i ubistva svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja koji su pronañeni
u jednom bunaru u Rizvanovićima.
U teške povrede mentalnog integriteta spada i kampanja jako rasprostranjenog
silovanja. Bio je to način da se nesrpsko stanovništvo, posebno ženska
populacija ponizi, duhovno uništi, da joj ubiju volju za neki normalan život i
rañanje. Gotovo da nije postojao ni jedan logor, a da u njemu nisu postojala
odjeljenja u koji su zatvarane i silovane žene. I u ovom segmentu zločina
posebno se isticala Omarska.
SDSove vlasti imale su posebnu taktiku prema intelektualcima, vjerskim
službenicima ili bivšim i aktuelnim funkcionerima. U Prijedoru je na najgori
način primjenjen davno opjevan guslarski ,,princip,, iz srpske mitologije:,, Kad
hoćeš protjerati narod, ubi im voñe i hodže, mislioce, bogate i one od prosvjete.
Koliko je ovaj “princip” doslovno primjenjen u Prijedoru govori činjenica da je
za svega nekoliko dana ubijeno oko 200 intelektualaca, imama, svećenika,
političara, profesora, ljekara, itd.
Poseban sluaj narušavanja mentalnog integriteta cijelih porodica je odvoñenje
u nepoznato i nestanak njihovih najmilijih. Za ogroman broj porodica ovo
narušavanje mentalnog integriteta traje i dana. Još uvijek hiljade Prijedorčana i
drugih neznaju ništa o svojim najmilijim. Jednoj majci iz porodice Garibović
odvedeno je šest sinova. Drugoj majci iz porodice Ibrahimagić odveli su muža i
pet sinova. Ekshumirani su iz Jakarine kose, a prepoznati i sahranjeni
2007.godine. U porodici Baić iz Zecova za jedan dan ubili su trinaestoro djece
starosti od nekoliko dana do 18 godina. Do danas nisu pronañeni.
U teške sluajeva narušavanja mentalnog integritete spadaju i rasprostranjena
kampanja rušenja vjerskih objekata, ubistva vjerskog osoblja, uništavanje
groblja. Ubijeni prijedorske imami pronañeni su u Hrastovoj glavici, Starim
Kevljanima i drugim grobnicama, a veliki broj je onih koji su prošli kroz logore.
U jednom trenutku pomažući Haškim istražiteljima na prijedorskoj općini za
dva dana fotografisano je 47 uništenih vjerskih objekata, 44 džamije i tri
katolike crkve.
NAMETANJE USLOVA ŽIVOTA SA CILJEM FIZIČKOG UNIŠTENJA GRUPE
U gradovima pod kontrolom SDSovih ekstremista svim nesrbima je bila
predviñena ista sudbina. Prvo su smijenjeni svi nesrpski funkcioneri sa
funkcija koje su obavljali, a gotovo svi nesrbi su otpušteni sa posla.
Gotovo istovremeno sa otpuštanjem sa posla najveći broj nesrba je izbaćen iz
društvenih stanova, a u privatne kuće i stanove nasilno su useljavane srpske
izbjeglice koje su vrlo brzo, doslovno otimali te stanove i kuće.
Poslije toga slijedilo je oduzimanje automobila, isključenje telefona, počesto
struje, prisilni rad na najtežim fizikim poslovima itd. Sa izbacivanjem sa posla
ljudi su automatski ostajali i bez zdravstvenog osiguranja. Na kraju su ti ljudi
dovedeni u situaciju da imaju samo jednu želju, a to je da odu u ćemu su im
srpske vlasti « velikodušno » pomagale.
SPRJEČAVANJE RAĐANJA
Sprječavanje rañanja ogleda se u činjenici da je genocidni atak bio posebno
usmjeren narazaranje porodične strukture kod nesrpskog stanovništva.
Zločinci su vrlo brzo shvatili da razaranjem prije svega Bošnjakih porodica
razaraju i samu Bosnu i Hercegovinu. Zato se ovaj atak i ispoljavao ubijanjem
svih generacija u porodici. Ubijana su istovremeno djeca valjda da ne odrastu,
žene da ne rañaju, a produktivni muškarci da ne produžuju porodicu.
Hiljade staraca su ubijali vjerovatno zato da nebih odnjegovali ovu malu djecu i
tako ugrozili zamišljenu ,,Veliku Srbiju,,. Potvrda ove teze je u strukturi
ekshumiranih grobnica. U dosada ekshumiranim grobnicama ekshumirano je
oko 92% civila, 12% žena i 2% djece. Vrlo često smo iz grobnica ekshumirali
trudnice.
PRISILNO PREMJEŠTANJE DJECE IZ JEDNE ETNIČKE SKUPINE U
DRUGU
Pojam prisilnog premještanja djece iz jedne etničke skupine u drugu je takoñe
bio izražen u vrijeme protekle agresije. Ovaj oblik je u odnosu na druge bio u
znatno manjem obimu. To nikako ne znaći da je on bio manje bolan od ostalih.
Stotine djece su sa okupiranih teritorija izmještana u druge krajeve, a počesto
u druge države gdje im je mijenjan identitet, a time etnička pripadnost.
ZAKLJUČAK
Šta reći poslije ovih činjenica?
Ovakvo ponašanje i ovakvu logiku mogli su da razviju samo bolesni umovi već
od ranije zaraženi fašističkim i nacionalističkim ideologijama. Zar postoji
ideologija koja može opravdati ubistvo djeteta od 16 dana, trudnice ili starice
od 100 godina? Neki ljudi imaju utisak da su se akcije agresora dešavale na
haotičan naćin. Meñutim ako
neko pobliže analizira situaciju, primjetiće da je isti sistem ponavljan u cijeloj
Bosni Hercegovini. Ko je mogao učiniti ovakve zločine ne samo u Prijedoru već i
u cijeloj Bosni i Hercegovini? Prisjetimo se samo pripreme i popločavanja puta
za izvršenje genocida u Bosni i Hercegovini tako dobro isplaniranog u
ondašnjoj Jugoslaviji koja je već tada imala sve konture Miloševićeve Velike
Srbije.
Za pripreme puta u genocid u Bosni i Hercegovini najznačajniji su bili:
- memorandum Srpske akademije nauka kao politički program sa nacionalnim
legitimitetom, koji oživljava puno ranije zacrtane ciljeve srpskih intelektualaca,
- potreba da se srbijanska ideologija,,uveze,, u Bosnu i Hercegovinu i da služi
kao vodi i opravdanje za zločine i ono što se trebalo dogoditi,
- oblikovanje intelektualne atmosfere tako što će se prekodrinski i pojedini
domaći intelektualci brutalno ustremiti na sve one zajednice koje su stojale na
putu stvaranja Velike Srbije,
-nagla pojava kvazi ,,orjentalista,,i,,islamista,, poput Miroljuba Jevtića koji su
svoje gluposti neukom stanovništvu servirali kao istinu,
-ponašanje Srpske pravoslavne crkve koja je i tada i sada davala moralni
oprost za zločine ili ih otvoreno podržavala.
I bez obzira koliko je ovaj put u genocid bio tako dobro isplaniran i pripremljen
njegovi ideolozi su previdjeli jednu životnu, toliko puta u istoriji dokazanu
istinu, a to je da je ,,fašizam,, kao ideja sam od sebe kancerogen i da ako ga ne
sruši neko drugi, počesto se urušava i sam od sebe. Kod nas se desilo ovo prvo.
Kada je ARBiH 1995. već ušla na teritoriju općine Prijedor i bila na domaku
Karadžićeve lavlje jazbine Banja Luke, stigao je spas od licemjerne
meñunarodne zajednice. Legalna vlada Bosne i Hercegovine prisiljena je da
obustavi oslobodilčaki pohod i tako je ideja Velike Srbije samo djelimično
poražena. Prijedor je nažalost ostao u rukama onih koji su ubili
hiljade Prijedorčana. Neki danas postavljaju pitanje, dali se u Bosni I
Hercegovini, a samim tim i u Bosanskoj Krajini stvarno desio genocid. Haški
tribunal je u procesu ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću 16.6.2004.godine
donio Meñupresudu kojom je Sudsko vijeće potvrdilo da postoji dovoljno
dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Kljuću
i Bosanskom Novom izvršen genocid ( paragrafi 246,288-289 i 323). U Odluci
sudskog vijeća stoji da je Vijeće Miloševiću potvrdilo(citiram): ,,Genocidnu
namjeru i postojanje genocidnog plana da se unšte Bošnjaci kao nacionalna
grupa,,. Svi koji žele mogu ovu presudu vidjeti na Web stranici Haškog
tribunala.
U presudi stoji da su u postupku donošenja presude kao dokazi uzete sljedeće
činjenice:
1.
2.
3.
U tački 181 govori se o napadu srpske vojske na Bišćane i ostala sela na
brdu,
U tački 183 govori se o logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju,
U tački 184 govori se o pravljenju spiska prijedorskih intelektualaca i
njihovom nestanku,
4.
U tački 185 govori se o zločinima u Bišćanima i Čarakovu,
5.
U tački 186 govori se o zločinu na Korićanskim stijenama,
6.
U tački 188 govori se o kupljenju i odvoñenju 300-350 tijela ubijenih na
podruju Bišćana i Rizvanovića
7.
U tačkama 189-200 govori se o do tada nezabilježenim zvjerstvima u
prijedorskim konclogorima.
U ovoj presudi genocid je dokazan u četiri Krajiške općine. Ne treba zaboraviti
ni činjenicu da je do sada za razna djela ratnog zločina u Haškom tribunalu
osuñeno najviše zločinaca iz Prijedora.
KONCENTRACIONI LOGORI SMRTI U PRIJEDORU NA KRAJU 20 VIJEKA
Svjesni smo da većina najodgovornijih zločinaca sa prijedorske opštine nikad
neće doćekati sud pravde kao da i većina nestalih i ubijenih Prijedorčana neće
naći svoj smiraj napaćene duće, ali nesmijemo klonuti duhom. Zločince
moramo proganjati, a odgovorne moramo podsjećati na hiljade dženaza
(sahrana) koje čekaju napaćeno Potkozarje. Ako su jednom prodali nas žive, mi
nesmijemo izdati naše mrtve.
Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prosao kroz najteže,
ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u
kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili s ovoga svijeta, grad kojemu su
ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda tu mora biti spomenut Prijedor. Grad
u kome je 1991. živjelo 49.454 Bosnjaka (44%) danas nema vise ništa
bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su pokopani njegovi nekadašnji
stanovnici, njih 30.000.
U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od
sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora Ljudi. A teško onoj vodi što ostane
odvojena kada se njeno More povuce. Spasa joj niotkuda neće biti. Ali, neka se
ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može
isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati.
Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske općine
najgrozomorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su
zatoćene Bošnjake klali kao zvijeri; gulili im kožu; šive ih spaljivali. Bošnjakinje
su u njima silovali do smrti, a potom ih masakrirali. Srpski su im zločinci
nožem djecu vadili iz utroba i na njihove ih oči komadali.
Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a
slike iz njih užasnule su i najtvrña srca.
1 Koncentracioni logor smrti Omarska
U ovom zloglasnom mučilištu srpski zločinci su na najmonstruozniji način
likvidirali više hiljada Bošnjaka. Do srpsko-crnogorske agresije u ovom mjestu
udaljenom od Prijedora 22 km u pravcu Banje Luke bio je rudnik željezne rude
u kome je bilo uposleno 1.300 radnika. Koncentracioni logor u Omarskoj bio je
aktivan 100 dana, i to od maja do augusta 1992., a kroz njega je prošlo više od
11.000 Bošnjaka s područja prijedorske, sanske, kotorvaroške, donjevakufske,
varcarvakufske, jajačke, šipovske i drugih općina. Zatočenici u ovom logoru
kontinuirano su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: vañene su im oči,
odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se meñusobno
tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; žive su ih
bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomoću posebnih sprava za mućenje
(tzv. skripova).
Najkrvavija stratišta u ovom logoru bile su garderobe i kupatila upravnih
zgrada GMK, tamošnja laboratorija i bivša rudnička kotlovnica, te hala
separacije. Mnogi ubijeni i izmasakrirani odvozeni su na lokalitete kopa Jezero,
kao i na kopove Omarske, starog rudnika Tomašice do kojeg se dolazi starim
makadamskim putem preko kopa Jezero, u napuštena rudarska okna Maričke
i Gradina, te na branu Meñeña s jezerom koje se nalazi na lokalnom putu
Omarska - Meñeña.
U ovom logoru počinjeni su svi mogući zločini, kako ih analitički klasificira
Helsinki Watch: genocid, ubistva, silovanja, mućenja i maltretiranja,
nezakonita hapšenja civilnog stanovništva, progoni ljudi iz političkih,
nacionalnih ili vjerskih razloga, pomaganja u izvršenju zločina... Upravnik ovog
mućilista bio je Željko Meakić. Stražari su u njemu svaku noć u tzv. "bijeloj
kući" ubijali od 5 do 15 ljudi. Gomile mrtvih tijela bile bi pred tom "bijelom
kućom" cijeli naredni dan. Zatvorenike su gonili kroz špalir i tukli ih svim i
svaćim.
Nedžad Bejtić, nakon 503 dana, zatočeništva izišao je na slobodu, zajedno sa
210 svojih drugova. Najprije je bio zatoćen u Omarskoj, potom na Manjaći i, na
koncu, u Batkoviću. O svom stradanju u Omarskoj svjedoći:
"Mućili su me i svezan sam bio na stolici, a krvnik me je udarao samo po
nogama drenovim kolcem, kablom koji na kraju ima privjesak kao buzdohan
od četiri "C" i krst. Krst smo morali ljubiti dok on tuće. Drugi me je udarao
samo aluminijskim linijarom (ostrikom) po kostima i usima. To je žestoko
boljelo. Izvukli bi kaiševe iz četničkih vojnih bluza i dvojica bi ih pilila po mom
vratu dok krv ne otvore. Kosti na laktu nemam, još me bole noge, vrške kostiju
pod vratom su mi razbijene... Utrpavali su me u šeljezni ormarić. Imao sam
103 kg, a četnik me je nogama kao vreću utrpao u taj ormarić, a zatim prevrtao
po podu. Kost kroz kost mi je prolazila."
Bivši zatočenici Nehru Delkić i Nihad Ključanin, takoñer, svjedoće o užasu
Omarske:
"Grupa nas od 136 bila je izdvojena u Omarskoj za strijeljanje. Četnici nisu
imali nafte za autobus. Tako smo bili u jednoj sobi 4,5 x 4,5 m, svi nabijeni. U
tim danima bahnuo je MKCK, valjda, i mi smo deportovani u Manjaću. Jednu
takvu grupu od 160 momaka izdvojili su iz Omarske, malo su ih prihranili,
obukli im bijele uzvratnice majice i maskirna vojna odijela i odveli u Kozarac,
Radmilovo četničko, da bi ih sve pobili kao statište u borbama. Oni su glumili
"Zelene beretke" koje pale Radmilovo, a četnici ga brane i osvajaju."
Preživjeli zatočenici pričaju kako su prisilno morali jesti uginule golubove, piti
mokraću i prerañeno motorno ulje.
Ratni zločinac Duško Tadić, protiv koga se vodio krivični postupak na
Meñunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije
u Hagu, imao je poseban užitak da žive zatočenike sjecka na komade i vrhom
noža ispisuje srpske simbole po njihovu tijelu. Na taj način umorio je policajca
Emira Karabašića.
Envera Alića zločinci su danima mućili, da bi, na koncu, jednog zatocčenika
natjerali da mu zubima odgrize mošnje. Umro je u nesnosnim mukama.
Sakaćenje logorasa im je bila specijalnost, posebno vañenje očiju i odsijecanje
spolnih organa. Jedan od največih krvnika u prijedorskom kraju Zoran
(Vukašina) Valavula, zvani Žune, najviše vremena provodio je u ovom logoru.
Koga je on uzeo u svoj "tretman" nije ga pustao živog. Svjedoci prićaju da je on
likvidirao Mehmeda i Ilijaza Hadžića, Hameda i Jasmina Velića, Nijaza Sivca,
Zijada Klipica, Osmana Husića, Alema Jakupovića i mnoge druge. Kada su
objesili dvojicu brače Hameda i Muju Jukića, danima su se na vrelom suncu
njihova tijela raspadala, a logoraši su morali biti tu i gledati taj grozni prizor
bez mogućnosti da bilo šta ucčine. Priča o stradanju Bošnjaka u Omarskoj
naprosto nema kraja. Zbog toga je dug spisak Srba, ratnih zločinaca,
prijedorskog kraja za kojima je raspisan nalog za hapšenje od meñunarodnog
suda u Hagu sa kog su samo neki privedeni zahvaljujuci snagama SFOR-a kao
što su Miroslav Kvočka, Mladen Radić i Zoran Žigić, zbog genocida koji su
počinili nad civilima u konclogoru "Omarska".
Amnesty International uzeo je izjave skupine Bošnjakinja koje su, kako se
navodi, držali bosanski Srbi u Omarskoj, po kojima se vidi da su one
kontinuirano silovane.
Postoje i mnogobrojna druga svjedočenja o zvjerstvima koja su Srbi počinili nad
Bošnjacima u Omarskoj, kakvo je i kazivanje jednog zatočenika koji je, pored
mnogih drugih, boravio i u ovom koncentracionom logoru.
Nusreta Sivac s još tri zatočenika iz Omarske svjedočila je o stradanju
Bošnjaka u ovom logoru na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima u Beću u
ljeto 1993. godine. Od 5.300 zatočenika, koliko je po njezinu saznanju bilo u
vrijeme njena zatočeništva, bilo je i 36 žena koje su neprestano bile silovane od
strane uprave i stražara u logoru.
"Svaku noć bi izabrali jednu žrtvu koju bi mućili i silovali po cijelu noc.
Najmlañih šest nisu preživjele", navela je ona.
Bila je prisiljena raditi 14 sati dnevno u zatvorskom restoranu. U svojoj izjavi
dalje je potvrdila da su srpski vojnici svakog dana vozili tijela ubijenih logoraša
u obližnji "rudnik zlata", gdje su njihova tijela spaljivana, kako bi prikrili svoje
zločine. Opisala je i kako su jednu grupu zatočenika cijeli dan mučili, a potom
neke žive zapalili naočigled njihovih drugova. Jedna pravnica koja je bila
zatočena u ovome logoru potvrdila je da je ovdje ubijeno 3.800 logoraša.
Posebno su izdvajani, mučeni i na kraju ubijani imami, ljekari, intelekualci i
ugledni Bošnjaci. Tako je ratni zločinac Zoran Žigić iz Prijedora u ovom
konclogoru ubio 12 ljekara Bošnjaka, čak i svog ljekara iz Kozarca dr. Jusufa
Pašića.
2 Trnopolje
U ovome mjestu, koje se nalazi 15 km južno od Prijedora, Srbi su 27. maja
1992. godine formirali više koncentracionih logora. Prostori na kojima su
formirani konclogori bili su: Dom mladih, Osnovna škola, skladište
grañevinskog materijala i sporstsko igralište. Svi ovi objekti su bili ograñeni
bodljikavom žicom visine dva metra. Snimci tog logora, posebno fotografija
logorasa Fikreta Alića načinjeni su 5. augusta 1992. godine. U tim trnopoljskim
konclogorima nalazilo se izmedju 5.000 i 8.000 zatočenika. Pošto su logori
otkriveni, skinuta je žica i postavljen natpis "Sabirni centar". Upravnik logora
bio je Slobodan Kuruzović, direktor škole "16. maj" iz Prijedora. Meñu
zatočenicima bilo je mnogo žena, starijih i djece.
Dana 21. augusta 1992. godine Srbi su povezli oko 250 zatočenika, od 17
godina pa nadalje, prema Travniku, navodno radi razmjene. Na Koričanskim
stijenama, na Vlašiću svi su oni postrojeni nad jednom provalijom, a potom su
na njih pucali iz automatskog naoružanja. Pošto su popadali u provaliju, po
leševima su ponovo pucali, kako niko ne bi preživio. Od ovih nesretnika
preživjela su samo dvojica i o tome dali iscrpne izjave. Prema njihovu
svjedočenju, za ovu masovnu egzekuciju Bošnjaka najodgovorniji je Dragan
Mrña. O ovom zločinu pisao je i Helsinki Watch.
Mnogi preživjeli zatočenici iz Trnopolja posvjedočili su kako su srpski zločinci
noću odvodili žene i potom ih silovali. Ovo je potvrdio Amnesty International.
"Dvadeset dana nakon dolaska u logor bio sam svjedok silovanja djevojčice od
13 godina. Jedne noći su oko 20 djevojčica odveli iz Trnopolja prema Kozarcu.
Ja sam s njima do tada bio u školi. Oni su došli po njih oko 12 sati noću, zašli
su po prostorijama, osvjetljavali lampom, odvodili djevojčice. Pola tih djevojčica
vratile su se izmrcvarene, razderane odjeće i one su nam prišale da su silovane.
Plakale su i prišale svojim majkama, rekle su da su četnici ubijali one koje su
se opirale. O sudbini onih koje se nisu vratile ne znamo ništa. Neke od
preživjelih teško su se razboljele od posljedica..."
Dva brata Mitrovića, jedan zvani Hibrid, a drugi Mladen, bili su stražari u ovom
logoru. Noću su uz svjetlo baterijske lampe birali meñu zatočenicama mlañe
žene i djevojke, te ih izvodili i silovali. Meñu muškarcima srpski su zločinci
birali poznanike i noću ih odvodili na oko 300 m udaljen ribnjak "Saničani"
gdje su ih ubijali i u isti bacali. Ovdje je bačeno preko 1.000 tijela ubijenih
zatočenika. Velike zločine u Trnopolju, takoñer, pocinili su brača Čavići, te Žare
zvani Faca koji je svaki dan išao od spavaonice do spavaonice, tražeći svoje
poznanike i vršnjake kako bi ih mućio. Neke je i ubijao.
Meñu zatočenim Bonjacima svoje kumove i komšije tražio je i zločinac Zoran
Žigić ZŽga, bivši policajac, a kad ih je pronašao, nad njima se divljački
iživljavao. Jedanput ga je, čak, upravnik logora, zloglasni Slobodan, razoružao,
jer je u nastupu bijesa pucao po zatočenicima.
Nastavnik Mićo Radulovi strašno je i krvoločno zlostavljao svoje učenike i
njihove roditelje. Meñu najistaknutijim krvolocima svakako su i Dušan - Dule
(Ostoje) Tadić i njegov brat. Oni su, naime, kao srpski policajci, u prvim
danima agresije u Kozarcu ispred pravoslavne crkve sa saradnicima strijeljali
preko pedeset redovnih i rezervnih policajaca Bošnjaka koji su se predali.
Inaće, Srbi u Trnopolju činili su neviñena zvjerstva. Sjekli su logorašima
genitalije, tjerali ih da jedni drugima grizu testise i mućili ih jos na stotinu
načina. Uza sve ovo, zatočenici su mučeni glañu i žeñu: svaki treći dan dobivali
su po komadić hljeba, tako da nisu bili u stanju da se kreću od gladi.
3 Keraterm
U ovoj nekadašnjoj tvornici keramičkih pločica u Prijedoru Srbi su 26. maja
1992. formirali koncentracioni logor i u njega zatvorili 3.000 Bošnjaka.
Upravnik ovog mučilišta bio je monstrum s nadimkom Ćupo, star oko 25
godina, a čsu mu bili Zoran Žigić, Mladenko Cica, Duško Sikirica, Dule Banović
i neki Knežević. Srpski policajci iz Prijedora dirigirali su svim zločinima što su
počinjeni u ovom logoru.
Nakon napada na Hambarine i Kozarac, srpski agresor je u ovaj logor zatvorio
više hiljada Bošnjaka i izložio ih neviñenom mučenju. Posebno su se zločinci
naslañivali promatrajući zatočenike u samrtničkom hropcu, pošto su ih
prethodno do smrti pretukli. Toliko bi ih, naime, izmućili da bi smrt došla kao
milost. Pustali su ih da umiru danima. Tako su, naprimjer, najprije stravićno
mućili Emsuda (Safeta) Bahonjića, tridesetogodišnjeg mladića kome su polomili
čašice na koljenima i gotovo sve kosti, a onda ga ostavili, tako da je punih šest
dana umirao u najtežim mukama.
U logoru Keraterm izvršeni su masovni pokolji Bošnjaka. Kada je prilikom
napada na Kozarac ubijen brat predsjednika tzv. Crvenog krsta pri logoru,
srpski zločinci su izvršili odmazdu nad zatočenicima i po kratkom postupku
prve noći likvidirali 230, druge 50, a treće 30 Bošnjaka. Od 30. maja do 4. juna
1992. u ovom logoru ubijeno je vise od 1.000 Bošnjaka. Krajem jula iste godine
za jednu noć u "paviljonu br. 3" ubijeno je više od 1.200 Bošnjaka. Razlog tog
monstruoznog pokolja bilo je to što su stražari zatekli neke zatočenike da
klanjaju.
Meñu najkrvoločnijim mučiteljima preživjeli zatočenici spominju sinove Pilipa
Koncara - Branka, Milana i Petra. Njih trojica su u noći 26. na 27. juli 1992.
izmeñu jedan i dva sata poslije ponoci ušli s mitraljezima u treću spavaonicu
ovog logora u kojoj je bilo 250 logoraša, uglavnom iz Hambarina, Čarakova,
Biščana i Rakovčana, i na njih otvorili vatru. Pred svanuće, pokupljeni su svi
ubijeni i teško ranjeni, kao i zatočenici iz druge barake, potrpani u sleper i
odvezeni u nepoznatom pravcu. Od tada im se gubi trag. Na putu kojim je
otišao sleper ostao je širok krvav trag. I sinovi Srete Banovića, blizanci Zoran i
Goran, bili su pravi monstrumi. Svakodnevno su divljali po logoru. Šta su sve
radili N. D. iz kozarca prića:
"Bože Jedini, šta li im sve ne pada na pamet! Izvode logorase na pistu logora,
muće ih na stotinu načina, gase im cigarete na usnim školjkama, urezuju im
krstove na licu, čelu ili grudima, tjeraju da pjevaju četnićke pjesme, probadaju
nam ruke bajonetama, tjeraju da jedni druge tućemo. Kad ponekad i dobijemo
nekakav obrok, komanduju trk u spavaone i pucaju za nama u noge. A ranjeni
nisu smjeli ni pomisliti da traže ljekarsku pomoć. Mnogi su umirali u najvećim
mukama. Njih dvojica su pred nama svima ubili jednog momka, dana 2.
augusta, starog 23 godine..."
Dana 27. jula 1992. ubijeno je 149, a ranjeno 45 zatočenika. Ležali su
razbacani po cesti, da bi ih odvezli kamionima u masovnu grobnicu u Tomašici.
Za zakopavanje ubijenih logorske vlasti uzimale su svakodnevno po 10-20
zatočenika i oni se više nisu vračali u logor. I ubijene i ranjene logoraše odvozili
su u kop Jezero. Jednog dana tamo je odvezeno preko 100 ubijenih i 59
ranjenih logorasa.
Ratni zločinac Zoran Žigić je 22. jula 1992. ubio 169 nedužnih ljudi. Oni koji
nisu odmah umrli iskrvarili su jer im niko nije smio pomoći. Oštrinu svoga
noža provjeravao je odsijecajući uši zatočenicima, npr. Suadu Halvadžiji. Na
očigled brojnih logoraša zaklao je Šefika Sijačića, Mehmeda Kljajića, Esada i
Nermina Mušića, Ibrahima i Zaima Hamulića, Idriza Jakupovića, Idriza i
Džemila Mezića i mnoge druge.
Uvjeti u logoru bili su stravični. U jednoj prostoriji nalazilo se izmedju 200 i
300 zatočenika. Nuždu su vršili u bure. Bili su bez ikakva liječničkog nadzora,
tako da su često umirali od zadobivenih rana koje su se inficirale. Ako je
logoraše trebalo prebaciti u neki drugi logor, a tamo nije bilo mjesta, "višak" su
ubijali, obično masovno, u prostoriji. One koji su pokušali da se spase
navaljujući na vrata, stražari su ubijali iz pušaka.
U ovom logoru zločinci su organizirano izvodili silovanja. Njih je nareñivao
osobno upravnik Čupo. Silovanjima su bile izložene i djevojcice od sedam
godina, koje su nakon toga umirale. Jednu ženu neprestano je silovalo 20
zločinaca. Preživjele žrtve obično su ubijane na svirep način.
4 Topola
Ovaj logor nastavio je s radom i kada su ostali na ovom području zatvoreni. O
zvjerstvima koja su tamo vršena ništa se još uvijek ne zna.
5 Jaruge
6 Karan
7 Tomasica
U napuštenom rudniku u ovom mjestu 20 km južno od Prijedora Srbi su držali
preko 4.000 zatočenih Bošnjaka. Ovaj logor bio je odreñen za likvidaciju svih
zatočenika koji su tu dovedeni. To se obično činilo po kratkom postupku. Iz
ovog logora se, prema izjavi preživjelih logoraša s područja Prijedora, niko živ
nije vratio. Na ovom lokalitetu postoji više masovnih grobnica ubijenih
Bošnjaka. To su napuštene rudarske jame u koje su tijela ubijenih dovožena
kamionima iz Hambarina, Prijedora, Kozarca, Keraterma i drugih mjesta.
8 Đela
U ovom selu bilo je zatočeno više od 220 Bošnjaka.
9 Kevljani
Ovdje je, takoñer, bilo zatočeno blizu 2.000 Bošnjaka.
10 Brezičani
I ovdje je bilo zatočeno oko 2.000 Bošnjaka.
11 "Sportski centar" u Prijedoru
U njemu je bilo 2.600 zatočenih Bošnjaka.
12 Rudnik Ljubija
Brojao je oko 2.300 zatočenika.
13 Sivac
U ovom selu bilo je zatočeno 238 Bošnjaka. Prilikom njihova hapšenja 14. juna
1992. ubijeno je nekoliko stotina ljudi, koje su zakopali u masovnoj grobnici na
mjesnom groblju i po njivama unaokolo. Jedna masovna grobnica nalazi se
tridesetak metara od mekteba.
14 Senkovac
15 Majdan
16 Logor "Ciglane" u Prijedoru
U njemu je bilo zatočeno oko 1.000 Bošnjaka svih uzrasta, pa i čitave obitelji.
Žene su silovane, a djeca bacana u plamteću peć. Teroristi ratnog zločinca
Vojislava Šešelja izdvajali su po pet zatočenika i ubijali ih iz pištolja ili nožem.
17 Logor u Puharskoj
18 Hrustovo
U garaži Hruste Merdanovića srpski zločinci su samo u jednom danu bombama
ubili 30 Bošnjaka.
19 DIP "Jela" blizu Kozarca
Konclogor u kome su pripadnici srpskih oružanih snaga silovali Bošnjakinje.
Podrucje Kozarca sa dvanaest njegovih sela (Kozaruša, Kamićani, Mujkanovići,
Brñani, Trnopolje, Kevljani, Hadžići, Jakupovići Donji, Jakupovići Gornji,
Kararići, Sivci i Hrnjaci) najviše je nastradalo. Srušeno je svih dvanaest
džamija na području te mjesne zajednice. Počinjena su masovna ubistva
Kozarčana, a mnogi su odvedeni u koncentracione logore. Veliki broj Bošnjaka
se iz tih konclogora nikada nije vratio. Oni koji su preživjeli i dalje trpe strašne
posljedice fizičke i psihičke torture.
20 Mrakovica na Kozari
Četnićkim zločinima u prijedorskom području nije bilo kraja. Nisu im bila
dovoljna ubijanja i maltretiranja, te silovanja, nego su se bavili i prodajom
djevojaka Bošnjakinja. Tako su zarobljene djevojke odvoñene na Mrakovicu, na
Kozari, gdje su ih držali u zatočeništvu i gdje su dolazili artiljerci i "junaci"
Republike Srpske kojima je komandirao pukovnik Radmilo Zeljaja. Ni jedna od
tih Bošnjakinja više nikada nije viñena, pa je pretpostavka da su nakon
kontinuiranih silovanja pobijene. Jedan od fantomskih trgovaca bio je i ratni
zločinac Zoran Žigić, monstrum iz Prijedora, koji treba za svoje zločine
odgovarati pred Meñunarodnim sudom u Hagu.
21 Brezina
22 Tukovi
23 Kratelj
Svi prijedorski imami prosli su kroz jedan ili vise spomenutih srpskih
kazamata, meñu kojima i muftija Hasan -ef. Makić. Dvojica imama su ubijena,
a dvojici se gubi svaki trag.
Prijedor je danas dio Republike Srpske, grad koji se 1992. na zločinački
način "oslobodio" najboljeg dijela svojeg stanovništva. 1992. g. u
Prijedoru je izvršen velik zločin protiv čovječanstva. Masovna ubojstva
intelektualaca, masovna silovanja i gotovo u cjelosti izvršeno etničko
čišćenje Prijedora od Hrvata i Bošnjaka bila je završnica genocida
počinjenog u Prijedoru. Tu su nastali i najgori konc logori u Bosni i
Hercegovini.
IZVRŠIOCI ZLOČINA PRIJEDORCIDA - GENOCIDA U PRIJEDORU
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti
zapravo I nema. I nema kraja.Smrću je samo obasijana staza uspona od
gnijezda do zvijezda", Mehmedalija Mak Dizdar, « Smrt «
GLAVNI ORGANIZATORI I ČLANOVI KRIZNOG ŠTABA
1. Sño SRDIĆ - zubar iz Prijedora, jedan od najbližih saradnika Radovana
Kardžića
1. Savo KESICĆ ŽORZ - bivši taksista
2. Nenad MORAĆA - karatista, besposličar
3. Brane BERIĆ REBAC - veterenarski bolničar
4. Mile dr RADETIĆ - ginekolog, osnivać SDS Prijedora,
5. Dragan RADETIĆ - vojni tuzžilac u srpskoj vojsci
6. Predrag RADETIĆ - od prvog dana u redovima srpske vojske
7.Milomir STAKIĆ - liječnik, predsjednik srpske opštine Prijedor
8 Milorad Mićo KOVAČEVIĆ - liječnik, predsjednik Izvršnog odbora opštine
Prijedor
Izvrsioci Milorada Miće Kovačevića
1. Veljko ing. HRGAR - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
2. Dule MILJUŠ - strucčnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
3. Branko Raca HRNJAK - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora
5. Simo MIŠKOVIĆ - bivši milicioner, predsjednik SDS
6. Simo DRLJAĆA - nečelnik srpske milicije
7. Slobodan KURUZOVIĆ - komandant logora Trnopolje - nastavnim
matematike
8. Mile MUTIĆ - direktor Srpskog Radio Prijedora i Srpskog Kozarskog vjesnika
Sljedbenici Mile Mutića
9. Rade MUTĆ
10. Zivko EČIM
11.Ostoja KESAR
12. Mira KUNIĆ
13. Dragan SAVANOVIĆ - predsjednik Kluba poslanika SDS
14. Slavko BUDMIR - konadant Srpskog sekreterijata za Narodnu odbranu
15. Milovan DRAGIĆ - direktor Srpskog komunalnog preduzeća
16. Slobodan BALABAN - produkator četnićkog legla u Rudniku željezne rude
Ljubija
17. Dusan KURNOGA - ideolog "četničke omladine", snadbijevač Srba
benzinom i naftom
18. Bogdan DELIĆ - direktor gimnazije u Prijedoru
Izvršioci zločina genocida
1. Vladmir ARSIĆ - pukovnik koji je pgazio sve Zenevske konvencije
2.Radmilo ZELJAJA - major, na ulazu u Kozarac lično je postavio tablu sa
"Radmilovo' I tako gradu koga je srušio dao svoje ime
3. Zoran KARLICA - kapetan, komandant jedinice koja vršila etničko čišćenje
Prijedora
4. Drago TUBIN - mehaničar i rezervni poručnik, odgovoran za masovno
ubijanje 320 ljudi u Partizanskoj nulici i Lukavici u Prijedoru
5.Savan RUNJO - nastavnik ONO i DSZ , major, komandant četnićke jedinice u
Gornjim Podgradcima i bivši komandant Kasarne u Prijedoru
Logor Omarska
Organiztori i sponzori
1. Milan ANDIĆ - trgovac, specijalizirao se u iznuñivanju dragocjenosti od
bogatijih
Prijedorćana, obečavajući im slobodu
2. Nedo DELIĆ - vlasnik restorana "Evropa'
3. Rajko STUPAR PALE - trgovac, vlasnik restorana"Pale", kriv je za ubistva i
pljačke
svih prijedorskih privatnika.
Uprava logora Omarska
1. Komandant: Željko MEJAKIĆ - komandant logora, milicioner,
2. Upravnik: Drago PRCAĆ - upravnik logora, penzionisani milicioner
3. Zamjenik: Milorad TADIĆ BRK - pomočnik upravnika logora taksista
4. Miroslav KVOČKA - Jedno vrijeme komandant logora
Radnici rudnika želejzne rude Ljubija, Srbi koji su zlostavljali i
maltretirali logoraše u logoru Omarska, kamionima odvozili ubijene
logoraše
1. Dragan PEŠEVIĆ PESA
2. Milorad DARDA
3. Vlado KOBAS
4. Zdravko BJELOBRK
5. Miloš RADIĆ BRKO
6. Petar PERO MRĐA
Prijeki sud u logoru Omarska
1. Slavko BERETA - advokat
2. Zivko DRAGOSAVLJEVIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
3. Draško ZEC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
4. Milenko TOMIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru
Službenice u logoru Omarska
1. Nada MARKOVSKI - radnica Milicije u Prijedoru
2. Slavica LAKIĆ - radnica Službe državne bezbjednosti
3. Nevenka SIKMAN - radnica Milicije
4.Darinka LUJIĆ - radnica Milicije
Ispitivaći u logoru Omarska
1. Ranko MIJIĆ - šef ispitivaća, načelnik kriminalističke službe u SUP Prijedor
2. Mirko JESIĆ - bivši radnik Službe državne bezbjednosti
3. Ranko BUCALO - radnik Službe državne bezbjednosti
4. Goran NOVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti
5. Dragan RADAKOVIĆ - nastavnik likovnog odgoja
6. Dragoje MEJAKIĆ - radnik Milicije
7 Rade KNEŽEVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti
8. Ilija BJELIĆ - radnik Milicije
9. Obrad DESPOTOVIĆ - radnik Milicije
10. Nebojsa TOMČIĆ - radnik Milicije
11. Nenad LUKIĆ - radnik Milicije
12. Miroslav ZORIĆ - radnik Milicije
13. Nebojsa BABIĆ - profesor elektrotehnike
14. Ratko MILOSAVLJEVIĆ - agronom
15. Žarko TEJIĆ - radnik Milicije
16. Zoran KRNETA - radnik Milicije
17. Milan JENJETOVIĆ - radnik Milicije, vozać autobusa kojim su dolazili
ispitivaći u logor Omarska, tukao logoraše
Voñe smjena u logoru Omarska
1. Mlaño RADIĆ KRKAN - radnik Milicije
2. Momir GRUBAN ČKALJA - radnik Milicije
3. Milojica KOS KRLE – konobar
Stražari u logoru Omarska
1. Goran GRUBAN - ubio veterinara Seada Sivca
2.Goran PASPALJ GOPA - ubio R.Hadžalića i G. Ka.
3. Nedeljko ŠOŠKAN SOLE - ubojica
4. Zoran KVOČKA - ubojica Enesa Alića
5. Stevan STEVANOVIĆ - ubojica
6. Miroslav STOJNIĆ - ubojica
7. Milutin POPOVIĆ POP - ubojica
8. Draženko PREDOJEVICĆ - ubojica { na slici TV CNN}
9. Zeljko PRCAĆ
10. Nenad VRHOVAC
11. Nenad PENIĆ NESO
12. Ratko MRKIĆ - ubojica
13. ŽUNE - ubojica
14. Dušan LONČAR DUDO - ubojica
15. STAKIĆ
16. JOKIĆ - ubojica
17. Marinko ROSAVA - ubojica
18. Uroš URE - ubojica
19. Ranko BERIĆ
20. MIČKO - ubojica
21. MIKA
22. RAKAJ - ubojica
23. Popović CVITONJA
24. Stole KOKA - poslovoña prodavnice "oka"
25. Branko PIRVAN ČELO - ubojica
26. Stanko KRIVAJA - ubojica
27. Mile ROSIĆ
28. Drasko GRUBAN
29. Zoran DELIĆ - bivši fudbaker, ubojica
30. Dušan JOKIĆ - mesar
31. Milojica MILE PANIĆ
32. Živko MARMAT ŽUTI - ubojica
33. Zoran ROMANIĆ DŽAJA - vlasnik diskoteke u Omarskoj
34. Rade RITAN
35. PAVLIĆ
Logor Keraterm
Komandanti straža logora Keraterm
1.Dusko SIKIRICA - komandant logora Keraterm
2. Damir DOŠEN - nareñivao ubostva logoraša
3. Dragan FUSTAR - nareñivao ubostva logoraša
4. Dragan KOLUNDŽIJA - nareñivao ubostva logoraša
Stražari u logoru Keraterm
1. Zoran ŽIGIĆ - taksista, poznati kriminalac, počinio velikie zločine u:
Rakovčanima, Čarakovu, Zecovi, Žeger, Rizvanovići, Bišćani, Sredice
2. Dušan KNEZEVIĆ - mesar, dolazio ubijati u logor Omarska
3. Goran LAJIĆ - višestruki kriminalac bez zuba
4. KAJIN - komandir straže u logoru Keraterm
5. Nenad BANOVIĆ ČUPO - pripadnik bande Zorana Zigica
6. Predrag BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigića
7. Dragan KONDIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića
8. Nikica JANJIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića
9. Nedeljko TIMARAC - pripadnik bande Zorana Zigića
Ispitivaći u logoru Keraterm
1. Mira JANKOVIĆ - isljednik u Miliciji
2. Gostimir MODIĆ - isljednik u Miliciji
3. Živko JOVIĆ - isljednik u Miliciji
4. Branko ŠILJEG - isljednik u Miliciji
5. Jugoslav RODIĆ - isljednik u Miliciji
6. Radomir RODIĆ - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti
7. Dragan RADETIĆ – advokat
Logor Trnopolje
Slobodan KURUZOVIĆ - Komandant logora Trnopolje
Pomočnici komandanta logora Trnopolje
1. Brača BALABAN - tjelohranitelji Slobodana Kuruzovića
2. Pero ČURGUZ - pomoćnik komandanta logora Trnopolje
3. Vesna STOJANOVIĆ - dobrovoljka
4. Blanka BRKIĆ - dobrovoljka
5. Brane BERIĆ REBAC - deportirao logoraše u stočnim vagonima prema
Doboju
Komandanti straža u logoru Trnopolje
1. Radenko ŠPIRIĆ - radnik:"Električnog" Prijedor
2. Jezdimir TOPIĆ - nastavnik
3. Čedo MANDIĆ - radnik Milicije
Stražari u logoru Trnopolje
1. Boško LAKIĆ - ubojica
2. Aco OSTOJIĆ - vozac
3. Zoran ŠTRBAC
4. Boro GRUBIĆ- novinar
5. LIŠĆANSKI
6. Milutin MANDIĆ MANDOV - radnik Milicije
7. ČURGUZ
Spisak ostalih zločinaca prijedorskog genocida
Ovaj spisak je sačinjen na osnovu autentičnih svjedočenja preživjelih
logoraša i izbjeglica u sabirnim centrima Karlovac i Resnik kod Zagreba
1. MARKO PAVIĆ - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti , sada
direktor PTT
2. JOSIĆ KRSTAN - profesor, komandant grada
3. KAURIN DRAGAN - ekonomista, direktor ' Celuloze"
4. VUKOJA JOVAN - Direktor centra za socijalni rad
5. NEŠKOV MILANKO - profeosr, bugarin po prijeklu, naredjivao ubistva
6. DOŠEN ĐORĐE ĐOLE - ubojica, ubio I. Jurica Putu i N. Bajramovića
7. ŽIGIĆ ZORAN - taksista, ubojica po narudžbi
8. KNEGINJIĆ ZORAN TACNA - konobar
9. KANTAR SNJEŽANA - medicinska sestra
10. SLAVKO BUDIMIR - komandant srpske TO
11. RADIŠIĆ MARKO - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti
12. MARMUT ŠPIRO - načelnik Vojnog odsjeka
13. DRAGIĆ MILOVAN - direktor Komunalnog Prijedor
14. SAVIĆ MIRKO - inžinjer, direktor "Prijedorčanke "
15. VEJINOVIć RANKO - ekonomista, direktor "Opresse", sada "Srpskog glasa"
16. ALEKSIĆ DUŠAN - direktor osnovne skole
17. DALJEVIĆ RAJKO - radnik Milicije
18. CRNČEVIĆ NEDELJKO - stolar
19. STANIĆ ANA - profesor
20. STANIĆ JOVO - profesor
21. DALJEVIĆ MILUTIN - profesor
22.NOŽINIĆ ŽIZA - predsjednica Kola srpskih sestara
23. NOŽINIĆ NEBOJŠA - politolog, srpski dobrovoljac
24. ZGONJANIN BORO - mesar
25. KANTAR ZDRAVKO - radnik u Ljubiji
26. ŠIPKA VUKASIN - ekonomista
27. LEKIĆ SLOBODAN - radnik 'Agrounije"
28. VUJMILOVIĆ NENAD - major, komandant četničke jedinice u napadima na
Gradačac
29. DUJO MILANKO - radnik Komunalnog
30. JOVICČIĆ MIRKO - profesor
31. OSTOJIĆ RADE - inzinjer u " Celulozi"
32. ĐURĐEVIC MILAN - profesor
33. BAJIĆ BOŽIDAR - ekonomista u "Autransportu"
34. GORNJIĆ SLOBODAN - direktor Službe društvenog knjigovodstva
35. MEDAREVIĆ LJUBAN - radnik Službe društvenog knjigovodstva
36. OBRADOVIĆ RADOVAN COLE - arhitekt
37. OBRADOVIĆ PETAR PEKISA - električar
38. BERIĆ DUŠKO - radnik u "Kolskoj"
39. AGBABA MLADEN - službenik
40. KOVRLIJA MIRKO - profesor
41. TOPIć RANKO - ekonomista, direktor tvornice keksa "Josip Kraš", sada "
Mira"
42. VILA RANKO - pravnik
43. MACANOVIĆ LJUBO - pravnik
44. SIMATOVIĆ MOMIR - vodoinstalater
45. EGIĆ NIKOLA - vozac
46. STOJANOVIĆ MLADEN - profesor i direktor Ekonomske skole
47. DELIĆ BOGDAN - profesor i direktor gimnazije
48. MIŠKOVIĆ SLOBODAN - profesor
49. ZORIĆ LAZO - profesor
50. SANIČANIN MIRKO - tehnicar
51. JOVEŠ RATKO - profesor
52. RADETIĆ DRAGAN - advokat, nacelnik Vojne policije
53. ŽEZELJ BRANKO - vozać
54. RADAKOVIĆ BRANE - vozać
55. JEŠIC GORAN - vozać
56. ROSIĆ MILAN - zidar
57. VUJINOVIĆ DANE - inžinjer
58. KECMAN BRANE - direktor 'Kozara putevi"
59. BURUDŽIJA MIRKO - hirurg
60. SOVILJ RADOMIR - profesor, ideolog SDS, kasnije prešao u Srpsku
radikalnu stranku
61. MANOJLOVIĆ NIKOLA - inžinjer, direktor "Kolska", četnik dobrovoljac
62. MACURA ŽELJKO - liječnik, srpski dobrovoljac
63. KOBAS MIRKO - medicinski tehniČar, ubojica bez ruke
64. TORBICA ZDRAVKO - radnik Milicije, ubojica
65. STUPAR NENAD SMIT - srpski dobrovoljac
66. MRĐA DADO - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica
67. BABIĆ ZORAN - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica
68. STUPAR BOŠKO - pripadnik četnicke jedinice iz Tukova
69. BABIĆ LJUBAN - geometar, predsjednik SDS Tukovi
70. BALTIĆ SRETKO - vozać
71. BALTIĆ VLADO - vozać
72. BALTIĆ MIŠO - radnik Kumunalnog
73.BOSANČIĆ MOMČILO 74. BAŠKOT MARKO
75. BUJIĆ LUKA - ubojica
76. BILBIJA RADE - četnićki vojvoda, naredio masakr u Staroj Rijeci
77. DESNICA ZDRAVKO
78. DOBRIJEVIĆ MIŠO - četnicki vojvoda
79. DOŠEN STOJAN - izvršilac masakra u bolnici u Banja Luci
80. DRCA LJUBAN - mesar
81. ĐAKOVIC MIRKO - lugar
82. EČIM JOVO GLOCO - privatnik, saučesnik u ubojstvu Halila Dedića
83. EČIM NENAD GERA - muzičar
84. GRUBLJEŠIC MIRKO - načelnik za privredu u Opštini Prijedor
85. GRUBLJAŠIĆ OSTOJA - ubijao po Kozarcu
86. GUSLOV NIKOLA
87. KOLAR SLAVKO - ubojica
88. KOLAR MIODRAG- klao kamom po selima oko Prijedor
89. KNEZEVIĆ DRAŽEN - penzioner
90. KOTORAS BRANKO - koljac iz Puharske
91. KOTORAS DRAŠKO - radnik u Toplani
92. KOTORAS JOVO - radnik u Ciglani
93. KOVAČEVIĆ VUKAŠIN - geometar
94. MANOJLOVIĆ MILOŠ - geometar
95. MILUTINOVIĆ MILOVAN - major
96. MILUTINOVIĆ - karatista
97. MITROVIĆ DRAGO, PERO I SLOBODAN
98. PEKIJA MILAN
99. RAUS DUŠAN, MILROAD I RAJKO
100. SAVANOVIĆ MIRKO
101. SRDIĆ DRAGOJE - bivši oficir JNA
102. SRDIĆ ŽIVKO - radnik "Celuloze"
103. TELEBAK RAJKO - lugar
104. TOMIĆ BRANE - radnik 'Borca"
105. TOPIĆ DRAGAN - nastavnik, direktor Pozorista
106. TUBIN RAJKO - radnik 'Autotransporta"
107. TUBIN VELJKO
108. VUČKOVIĆ MIHAJLO - radnik
109. VUČKOVIĆ NEĐO
110. VUČKOVIĆ NEĐO II - učesnik masakra u bolnici u Banja Luci
111. ZEC SIMO - nastavnik
112. ZELENIKA BRACO - električar
113. ŽIGIĆ MILENKO - trgovac
114. GRBIĆ MILKA - socijalna radnica
115. TRMOSLJANIN DRENA - učiteljica, pljačkala bošnjacke kuće
116. ŠIPKA MILAN - inžinjer
117. BABIĆ KACA - pravnica
118. JANDRIĆ VLADO - tehničar
119. TRAVAR MILAN - radnik Milicije
120. TRAVAR RANKO - načelnik za privredu
121. MRĐAS MILE - ekonomista
122. VUKOJEVIĆ DRENA - daktilografkinja
123. MARIN MIRKO - nastavnik
124. PANIĆ JOVO - vozać
125. MARJANOVIĆ OSTOJA - inžinjer, direktor Rudnika željezne rude Ljubija
126. BECNER ZORAN - vozać
127. RADIŠIĆ MIRJANA - profesorica
128. VRACAR MILENKO - profesor
129. MAKSIMOVIĆ BRANKO BRANJA - pravnik, predsjednik Srpske radikalne
stranke
130. VRACAR M. MILENKO - guverner u RS
131. ROMANIĆ ŽELJKO - privatnik
132. SUKIĆ RADE - ekonomista
133. STOJAKOVIĆ TOMO - radnik Milicije
134. ŽELIC ŽELE - pripadnik četnicke jedinice"Zaran Karlica", ubio više od 150
Kozarčana
135.KMEZIĆ RAJKO - vikend četnik iz Minhena
136. GAVRANOVIĆ NEĐO - vikend četnik iz Minhena
137. BUJIć MIćO - komandir milicije u Rakeličima
138. PILIPOVIĆ RADE - privatnik
139. SURTOV RAJKO - nastavnik, četnićki vojvoda iz Gomjenice
140. SURTOV ZORAN - nastavnik
141. BAJIĆ ZORAN - nogometaš
142. MAKSIMOVIĆ DRAGAN - ubojica iz Čele
143. BALABAN MILE - direktor u 'Celulozi'
144 BABIĆ BORO - direktor Uprave za prihode
145. BEŠIĆ MIRA - profesorica
146. TOPOLA RANKO - službenik
147. GLIGIĆ DUŠAN - trgovac
148. SAVIĆ LAZO - trgovac
149. GVOZDEN ZDRAVKO - trgovac
150. GVOZDEN RAJKO RAJS - trgovac
151. GRBIĆ MILE - trgovac
152. RAJČEVIC MILOŠ - direktor Srednješkolskog centra
153. MILIĆ ALEKSANDAR - profesor
154. ANTIĆ SLOBODAN - profesor
155. PANIĆ MILKA - medicinska sestra
156. RAĐENOVIĆ LJUBAN - profesor
157. RAĐENOVIC KAMENKO - pukovnik, podpredsjednik Srpske radikalne
stranke
158. RADOJKA EDEKOV - direktorica Bolnice
159. MILANOVIC SNJEŽANA - liječnica
160. ŽIGIĆ DANKA - medicinska sestra
161. ĐUKIC RAJKO - liječnik
162. PEKIJA MIRKO - trgovac, specijalista za pljačku bošnjačke imovine
163. GRANDIĆ MILEVA - otjerala u logor 15 susjeda
164. CRNIĆ BRANKA - pljačkala bošnjačke kuće
165. AGBABA JOVAN CICO - pljačkao kuće
166. RITAN BRANISALV - voña 'Delija", sprske paravojske
167 KANTAR NENAD - proglasen ratnim zločincem u Hrvatskoj
168. ZRNIĆ NENAD NESO - voĐa tkz. Grobara
169. PREDOJEVIĆ ZORAN - trgovac
170. MAZALIĆ MILORAD - kapetan
171. KANTAR NEBOJŠA - penzioner
172. ČAĐO MLADJEN - radnik Milicije
173. TADIĆ BOGDAN - pravnik
174. TADIĆ SLOBODAN - nastavnik i muzičar
175. TOPIĆ BORO - vlasnik 'Uniprometa", ratni profiter
176. MARČETIĆ BORKO - zidar, učesnik masakra u Kozarcu
177. SAVIĆ DUŠAN - kapetan komandant Kriznog štaba Rakelići
178. ANTONIĆ SLAVKO - inžinjer
179. RAJLIĆ RADOVAN - tehničar, komandant Kasarne u Prijedoru
180. TOPIĆ JEZDIMIR - nastavnik, komandant straže u logoru Trnopolju
181. RUJEVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara
182. KESIĆ MIRKO - osnivač samostalnog odreda ubojica
183. MRKIĆ VASKRSIJA - službenik u Komunalnom
184. DOČINOVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara
185. BUCALO VASO - službenik
186. MACURA MILUTIN - zidar
187. DRAGOJEVIĆ MILAN - mesar
188. STUPAR RADOMIR - šofer, ubojica iz Pakraca, izvršilac zločina u logoru
Keratermu
189 MIJIĆ RELJA-radnik u Keramici
190. RADOŠEVIĆ ACO- nastavnik
191. ZORIĆ BORO - privatni ugostitelj
192. JOKSIMOVIĆ MILE TICA - službenik
193. TRKULJA ZORAN - službenik
194. BRKOVIĆ MILORAD - srpski dobrovoljac
195. ĐENADIJA MARKO - radnik u Milicij
196. DALJEVIĆ RADOVAN - milicioner
197. GRUBLJEŠIĆ MILUTIN - mesar, učestvovao u masakru u Kozarcu i
"Brdu"
198. MILIĆ MILORAD PINGP - dobrovoljac u četničkoj jedinici iz Omarske
199. RADANOVIĆ MOMČILO CIGO - komandir četnika iz Omarske
200. SUPIĆ DRAGAN - čelnik četničke omladine, palio kuće u Starom gradu I
Prijedoru
201. MILOŠEVIĆ SRETEN SREJA - službenik, etnički očistio Skelu i Raškovac
202. KECMAN MLADEN - rukometaš, pljačkao po Prijedoru
203. MARKUS - rukometaš, četnik dobrovoljac
204. KECMAN LJILJA - službenica, pljačkala zlato i devize
205. MADŽAR STOJAN - višestruki kriminalac, pripadnik četničke vojne
policije
206. BLAGOJEVIĆ RADOŠ - direktor Srpske banke
207. TUBIN VUKAŠIN - inžinjer
208. PLEMIĆ NIKOLA - opljačkao i prisvojio Tvornicu 'Borac" Travnik, pogon
Prijedor
209. OBRADOVIĆ STEVO - inžinjer, dobrovoljac na ratištima
210. ŠEVA STOJAN - referent u vojnom odsjeku, pravio spiskove za
mobilizaciju
211. PEKIJA NENAD - pripadnik Interventnog voda, uselio se u stan dr.
Osmana Mahmukljina
Izvor: Kolika je u Prijedoru Čaršija - Zapisi za nezaborav - Nusret Sivac, u
izdanju Bonik - Bosansko-novinska izdavačka kuća Sarajevo
SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA PRIJEDORU
1. Čaršijsku džamiju u Prijedoru (1750.-60.) zapalili su 30. maja 1992. godine
srpski
zločinci, a potom je srušili; materijal je odvezen na različita mjesta izvan grada,
a na
njezinu mjestu napravljen je park.
2. Stara džamija u Kozarcu sravnjena je sa zemljom, kao i kompleks
nadgrobnih spomenika oko nje.
3. Glavna džamija u naselju Deri - Kozarac takoñer je sravnjena sa zemljom.
4. Šarena džamija u Mutnik - Gradu do temelja je porušena od strane Srba.
Sagradjena je prije 300 godina. Poznata je bila po dobroj akustici.
5. Džamija u Kamićanima, izgrañena u vrijeme Austro-Ugarske a obnovljena
1990.,takodjer je srušena.
6. U selu Kalata džamija je izbrisana s lica zemlje. Sagrañena je u vrijeme
austrougarskog perioda a drveni minaret je zamijenjen zidanim 1980.
7. Džamija u Kozaruši, izgrañena u vrijeme austro-ugarske vlasti u BiH, isto
tako je
srušena od srpskih zlocinaca.
8. Sravnjena je sa zemljom džamija u Mujkanovićima.
9. Ni džamija u Brñanima više ne postoji, jer su je srušili srpski zločinci.
Na njezina vrata ratni zločinac Zoran Žigić zakovao je Mehmeda Sudžuku.
10. U Gornjim Jakupovićima džamija je posve razorena od strane srpskih
zločinaca.
11. Novosagrañena džamija u Kevljanima pretvorena je u ruševinu.
12. Džamija u Zagradu uništena je, a temelji su joj poravnati.
13. U Starom gradu džamija je srušena.
14. Džamija u džematu Ćela (1966.) paljena je tokom oktobra 1992. u nekoliko
navrata. Minirana je 15. januara 1993. Prije miniranja Srbi su iz nje odnijeli
sve što se moglo odnijeti. Cijelo selo pretvorili su u koncentracioni logor.
15. U Ališićima džamija je srušena.
16. Džamija u Brezičanima takoñer je srušena.
17. Razorena je džamija u Zecovima, a imam Rasim-ef. Ćeman odveden je u
nepoznatom pravcu.
18. Džamija u Čarakovu (1959.) zapaljena je a potom potpuno srušena u ljeto
1992. Dana 23. decembra 1997. godine naoćigled snaga UN Srbi su teskim
mašinama uklanjali posljednje tragove svoga zločina nad ovim sakralnim
objektom.
Pred njom su srpske oružane snage ubile imama Sulejman-ef. Dizdarevića i još
18
muslimana, potom iz džamije iznijeli nekoliko ćilima, bacili na njih i zapalili ih.
Šehidi u ovom masakru su: Sulejman-ef. Dizdarević, Husein Sušić, Rasim
Sušić,Hasib Musić, Zekir Musić, Hilmo Musić, Fahrudin Musić, Husein Kljajić,
Raif i Reuf Avdić, Kemo Kahteran, Emir Čaušević, Avdo Mujdžić i njegov sin,
Rahim Mujdžić i njegova dva sina, te Ekrem Mujdžić. Svjedoci ovoga srpskog
genocida su dvojica preživjelih: Sušić Sejad i Ibrahim.
19. Džamija u Hambarinama takoñer je srušena.
20. Srušena je i džamija u Rizvanovićima iz 1990. Već 20. jula 1992. Srbi su je
pokušali srušiti ručnim raketnim bacaćima. Potom su je zapalili. Nakon
progona muslimana minaret su srušili eksplozivom, da bi u septembru 1996.
do temelja porušili džamiju..
21. U Rakovćanima džamija je srušena.
22. Džamija u Bišćanima takoñer je srušena.
23. Srušena je i džamija u Čejrecima.
24. U Gornjoj Puharskoj džamija je razorena.
25. Džamija u Donjoj Puharskoj (1977.) takoñer je razorena 31. avgusta 1992.
Prilikom pada munare smrtno su stradali sin imama Osmana-ef. Kusurana,
Zikret i njegova žena.
26. Razorena je i džamija u Ljubiji koja datira iz austrougarskog perioda, a
njezinog imama Hasan-ef. Bešliju Srbi su odveli u koncentracioni logor
Omarska, gdje mu se izgubio svaki trag.
27. U Hrnićima srpski zločinci su džamiju srušili do temelja.
28. U Trnopolju je, takoñer, džamija srušena do temelja od strane Srba.
29. U džematu Duračci srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju.
30. U Hadžićima su, isto tako, srpski zločinci uništili džamiju.
31. U džematu Bastasi srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju
paljenjem i
miniranjem u septembru 1994. Dva puta ju je palio Došan Đorñe Đole, ali se
prvi put
ugasila iako je sva od drvene grañe. Slavko Torbica je pokušavao zaštititi
džamiju od
rušenja ali su ga poslali na ratište dok nisu obavili svoje monstruozno djelo.
Ona potjeće iz austro-ugarskog perioda.
32. U džematu Mutnik do temelja je porušena i druga džamija.
33. U Hrustićima mesdžid su zapalili srpski zločinci.
34. Mesdžid u selu Alići - Forići takoñer je izgorio.
35. Mesdžid u selu Alići - Softići takoñer je zapaljen od strane srpskih
zločinaca.
36. Izgorio je i mesdžid u Srednjim Jakupovićima.
37. Mesdžid u Mahmuljini takoñer je spaljen.
38. Spaljen je i mesdžid u Grozdaničima.
39. U džematu Sivci mesdžid su zapalili srpski zločinci.
40. U džematu Matrici srpski zločinci su razorili dva mesdžida.
41. To su isto učinili sa mesdžidom u Garibima srpski zločinci.
42. Takoñer, sa mesdžidom u Karićima.
43. Te u Kenjarima.
44. Pa u Deri.
45. Potom u Suhom Brodu.
46. Isto tako, i u Hadžićima.
47. Zatim, u Gomjenici.
48. I u Hegićima mesdžid su unistili srpski zločinci.
49. Velika vakufska zgrada sa stanom glavnoga prijedorskog imama, profesora
Hasan-ef. Makića, njegovom bibliotekom, u kojoj se nalazio i rukopis tek
zavrsenog prijevoda petog sveska Sahihu-l-Buharije, vakufskom bibliotekom,
uredima Odbora Islamske zajednice s bogatim arhivom - zapaljena je, a potom
buldožerima porušena. Hasan -efendiju Makica Srbi su odveli u koncentracioni
logor u Trnopolju kod Prijedora, pa u Omarsku i, na koncu, na Manjacu kod
Banje Luke. U ovim logorima, izložen svim iskušenjima, on je proveo više od
četiri mjeseca.
50. Do temelja su uništene vakufske kuće sa imamskim stanovima i
mektebima u sljedećim dzematima: Mutnik - Grad, Kozaruša, Mujkanovići,
Brñani, Hrnići, Garibi, Trnopolje, Duračci, Kamičani, Alići - Softići, Dera,
Kalata, G. Jakupovići, Srednji Jakupovići, Kevljani, Hadžići, Gomjenica,
Zagrad, D. Puharska, G. Puharska, Ćela, Bastaši, Čarakovo (dvije), Zecovi,
Hambarine, Rakovćani, Rizvanovići, Bišćani, Brezičani, Čejreci i Ljubija,
ukupno 32.
51. Takoñer je uništeno 30 gusulhana.
52. Srpski zločinci su razorili i 28 abdesthana.
53. Islamska zajednica je oštećena i za šest poslovnih prostora koje su razorili
srpski
zločinci.
54. Uništeno je 36 dvorišnih zgrada Islamske zajednice.
55. Srpski zločinci su srušili u Kamičanima jedino turbe na području
prijedorske općine. Turbe je bilo situirano kilometar od džamije, na putu prema
Kozarcu. Podignuto je u znak paznje prema jednom šehidu u vrijeme Omerpaše Latasa 1851.
3
UNIŠTAVANJE PRIJEDORSKE BOŠNJAČKE ELITE JE JEDNA
OD TEMELJNIH FAZA GENOCIDA U PRIJEDORU
POJAM ELITOCIDA
Elitocid je sistematsko, planirano neutraliziranje uticaja etlitnih slojeva
Bošnjaka. Pojam elitocid kao pojam postoji u naučno-pravnoj teoriji, a posebno
u teorijama koje se bave istraživanjem zločina genocida, gdje se spominje kao
jedna od njegovih početnih faza. Dakle, obično se prvo eliminira voñstvo grupe
da bi totalno istrebljenje bilo što uspješnije. Agresija na BiH je bila unaprijed
osmišljena i razrañena, a kao metode ostvarivanja ciljeva agresije primjenjivali
su se različiti oblici zločinačkog djelovanja, izmeñu ostalog i socijalna
dekapitacija Bošnjaka. Tri različita tipa elitocida; prvi je sam sebi svrha,
uništenje neke elite da bi se ovladalo odreñenom grupom. Primjer za to je
strijeljanje 19.000 poljskih oficira kod Katyna; Rusi nisu počinili genocid nad
Poljacima, ali elitocid,, jesu. Drugi tip elitocida je dekapitacija stanovništva koja
se sprovodi kao dio genocidnog poduhvata. Klasičan primjer je ubijanje
uticajnih Armenaca 1917. godine u Istanbulu, gdje su ljudi faktički preko noći
odvedeni i pobijeni, što je bio uvod u genocid. I, na kraju, elitocid kao
zamjenska radnja za genocid, što se desilo u BiH. Elitocid je bio jedna od
metoda koje za trajnu posljedicu imaju učinak jednak klasičnom genocidu, i to
"genocidu na duge staze", koji će svoje stvarne efekte pokazati tek kroz 20-30
godina.
Sam pojam čišćenje je neukusan jer sugerira nešto pozitivno. Kad čistiš, nešto
što je bilo loše praviš dobrim. Zapravo se radi o eufemizmu kojim se opisuje
stanje nakon zločina, sa ciljem da se negira, banalizira genocid. Kad Biljana
Plavšić kaže da Srbi nisu počinili genocid nego etničko čišćenje, ona zlobno
miješa dva pojma. Genocid je zločin u našem i u meñunarodnom pravu, ima
svoje činjenično stanje i elemente. Etničko čišćenje nije krivično djelo, nego
ishod. Ne može etničko čišćenje biti instrument ako njime već opisujemo ishod.
Genocid, pak, može biti krajnji cilj zločinačkog poduhvata, ali mislim da se u
slučaju BiH radilo o ratu koji je za cilj imao prije svega etničku homogenizaciju
zemlje i uspostavu Velike Srbije, a ne prosto istrebljenje Bošnjaka.
Bošnjačko ubijanje još uvijek traje jer se ljudi ne vraćaju u svoje domove.
Suština genocida je u tome da jedna skupina bude uništena, nije bitno na koji
način. U Prijedoru je fokus bio na uništenju muškog, vojno i reproduktivno
sposobnog stanovništva. Tamo mi je bilo najlakše dokazati elitocid jer su skoro
svi ljudi koji su nešto značili u zajednici bili pobijeni. Tako se zajednica
Prijedočana raspršuje, nema više svoju koherentnost jer je izgubila niti koje su
je držale zajedno. Ta skupina Prijedorčana koja trenutno dolje živi potpuno je
izolirana i nema apsolutno nikakvog uticaja na zajednicu. Sad Dodik, a ne
Prijedorčani, odlučuje šta će biti s njima. Elitocid se osjeća svakodnevno - ljudi
u Prijedoru su mi ukazali na sasvim konkretne probleme: nemaju pravnika da
im napiše pismo, nemaju kompetentne ljude koji bi ih predstavljali. Ostali su
bez glasa.
Općeprihvaćena definicija genocida je zastarjela i mora se mijenjati jer se
zasniva na Lemkinovim identifikacionim elementima, a njemu je podloga bila
Holokaust. Vrlo je malo vjerovatno da će se ikad više ponoviti zločin takvih
razmjera. Zbog toga je nezahvalno promatrati druge zločine kroz prizmu
Holokausta. U Rwandi nije bio problem dokazati genocid jer je bio toliko očit i
masovan da se niko nije ni trudio da ga pokuša kamuflirati. Zato nije bilo
pošteno prema BiH.
Što se tiče kolektivne srpske odgovornosti, mislim da ona postoji, jer u onom
trenutku kad ti prihvatiš da tvoje rukovodstvo čini zločine da bi tebi bilo bolje ti si kolektivno odgovoran. Niti jedan od elemenata elitocida nije bio ispunjen u
slučaju zločina nad Srbima jer Bošnjaci nisu bili u stanju takvo što isplanirati,
bili su napadnuti. Nigdje nije pokazana ni dokazana namjera da se Srbi unište.
I kad se govori o zločinima Hrvata nad Bošnjacima, i tu su prisutni elementi
elitocida.
Presuda Meñunarodnog suda pravde nije pokazala ništa što već nije Haški
tribunal učinio prije nje, a sudije su doslovno tražile papir na kom je Milošević
zahtijevao da se Bošnjaci istrijebe.
Kompletan proces bespotrebno ispolitiziran i da je bilo nerealno očekivati da se
jedna država osudi za genocid. Sama optužnica je pogrešno koncipirana jer se
išlo na dokazivanje zločina koji je još trajao. Vjerujem da naša tužba ne bi pala
da je ovdje stanovništvo bilo više uključeno u sam proces. Nadao sam se i, na
kraju krajeva, očekivao sam da će presuda glasiti da se genocid desio u
Istočnoj i Zapadnoj Bosni, jer se i desio. Oni su tražili dokaz očite namjere, a
mi ne možemo izvoditi takve dokaze jer se u pravnoj praksi namjera
rekonstruira na osnovu indicija, okolnosti i činjeničnih stanja koji su se u tom
trenutku dešavali. Znači, deduktivnim putem se rekonstruira namjera. Na
kraju krajeva, ne postoji ni dokument u kojem Hitler nareñuje da treba uništiti
sve Jevreje. Pominje se "konačno rješenje", ali je to širok i sveobuhvatan pojam.
Tu je proces protiv Eichmanna u Jerusalemu imao značajnu ulogu - tužitelji su
uspjeli sistem genocida dokazati na osnovu voznih redova, na osnovu popisa
stanovništva, žutih traka itd. Sve su to bile indicije koje su ukazivale na
namjeru da se Jevreji unište. Sasvim je očito da sudsko vijeće nije ni
namjeravalo osuditi Srbiju.
Ne mogu nama presude biti materijal za dnevnopolitičko potkusurivanje.
Presude su presude, one mogu važiti ili ne važiti, biti dobro ili loše sastavljene.
Ja joj ne pridajem važnost u političkom smislu zato što političari time ne čine
dobro ni zemlji ni ljudima. Političari trebaju biti pragmatici, a ljudi se trebaju
približiti jedni drugima. U svakom slučaju, puno mi je važnije da se zločini
istražuju, da se o njima piše, da se otvore arhive, da se o tom što više stručno
priča. Ja nemam potrebu nekom iz Beograda dokazivati šta su oni ovdje
uradili, ja to vrlo dobro znam. Ne treba meni Dodikovo priznanje da je u
Srebrenici bio genocid, ako ja imam naučnu podlogu za to.
Mi nismo ni dobili ni izgubili rat. Jevreji su svoj dobili jer su opstali. Sigurno je
da treba tražiti odštetu, sigurno je da žrtvama treba dati neki poseban status,
da im se na neki način pokušaju kompenzirati gubici, iako znamo da je to
nemoguće. Ja lično ne želim biti žrtva i ne želim iz te pozicije da tražim nešto za
sebe. Dakle, iz pozicije žrtve ništa nećemo napraviti. Pa i u ratu nas svijet nije
shvatio ozbiljno dok Armija BiH nije postala ofanzivna. Žive li Srebreničani išta
bolje zbog toga što su političarima puna usta genocida? Ne žive! Takve stvari
naprosto nisu pametne, ni u političkom, ni bilo kom drugom smislu.
Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja odreñenih
elita, te odreñenih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje
stanovništvo. To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije,
poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi
elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli
strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način
nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom
okruženju, a elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko
uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež.
Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju
egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je
napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka.
U proljeće godine 1992 britanska TV-reporter Michael Nicholson je prvi put
upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i
Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski
progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru,
zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko
mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko,
Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih
nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za
posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.
Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno uklanjanja elitnih segmenata
lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno
zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za
objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida
protiv Bošnjaka. Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika
sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se
može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od
genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i
znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno
nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji od
dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, voñe) i latinske imenice occidio
(ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno
eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i
klasifikaciji elitocida u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje,
definiranjući uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih
faza genocida u Bosni i Hercegovini.On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao:
koherentan u vremenu i prostoru, meñusobno zavisan proces, sustavno
planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije
utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u cilju vladavine nad Bošnjacima
i njihovim teritorijama.
Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini bila uništenje bošnjačkih
elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima žive i uspostavljanja srpske
vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i
fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne
revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem
raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija
bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini
ima genocidni karakter.
NEVINO POGUBLJENA PRIJEDORSKA BOŠNJAČKA ELITA SVJEDOĆI DA
SMRT NIJE KRAJ, SMRT JE POČETAK ISTINE I PRAVDE
ŠEHID ESAD SADIKOVIĆ, DOKAZ PRIJEDORSKOG ELITOCIDA
Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu
Poljana u naselju Zagrad organiziran ispračaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci
ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na
zajedničkom ispračaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i
imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je:Sadiković Hasiba Esad,
17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor
Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve
bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni
i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“.
Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher
komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju
u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade
Mutića po naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski
vjesnik u kojoj je izmeñu ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu
najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku
Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju
gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i
kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne
identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani
nisu bili toliko važni“. Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u
Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog
puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim
izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o
navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast
osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.
„Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno
da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato
sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za
narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.
U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje
koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su
kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na
vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom
mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.
Naše duše se neće smiriti sve dok se ne nañu i kazne ubice Ese i svih Esa
širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog
duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je
nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti
svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju
jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo
je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko
pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard
prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija je oličenje
renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.
Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnićki poziv kojim je
pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i
zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove
život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali
svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini?
Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih
intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni
personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada
neće ostvariti. Planetarna pravda če pobjediti povratkom digniteta i dužnog
dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.
PRIJEDOR – GRAD KOLEKTIVNE KRIVICE
Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji
čak I od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj
civila, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajao genocid. Zato se u
Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici Srba. Mi
Prijedorčani volimo svoj Prijedor, a voljeti znači uvijek se vraćti i sjecati, jer zlo
u Prijedoru neće ostati nekažnjeno. Zločin u Prijedoru je največi bošnjački I
bosanskohercegovački svjedok i simbol ljudskog zla največih razmjera, oličenog
u največoj agresiji, največem genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu,
urbicidu, največem zločinu protiv čovječanstva i največem ratnom zločinu. U
Prijedoru je izvršena agresija SRJ {Srbije i Crne Gore} u saradnji sa domačim
srpskim vojnim i policijskim formacijama I paraformacijama. {Pored tenkova I
gomila ljudskog otpada tkz. JNA, pored zločinacćkih vojnih i policijskih
formacija domačih srpskih zločinaca, u agresiji su učestvovali i pripadnici
paravojnih formacija koji su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima",
"šešeljovcima"}. U Prijedoru je izvršen genocid, masovno, namjerno,
organizovano ubijanje, protjerivanje prije svega Bošnjaka, a zatim i Hrvata.
Rezultat agresije i genocida je: 20.000 grañana Prijedora se vodi kao ubijeni i
nestali, 35.000 u izbjeglištvu. U Prijedoru je izvršen etnocid, namjerno,
organizovano i masovno ubijanje, mučenje, protjerivanje i silovanje prije svega
Bošnjaka i Bošnjakinja. Cilj etnocida je bio potpuno oslobadjanje Prijedora i
okoline od bilo kakvog traga bosnjačke kulture, duhovnosti, tradicije. U
Prijedoru je izvršen urbicid, organizovano i namjerno uništavanje grada i
njegove duše - gradskih ljudi. Čitava područija grada kao što su: Čarsija, Stari
grad, Zagrad, Hambarine, Kozarac, su sravnjeni sa zemljom. Ljudi protjerani i
ubijeni, a njihova imovina i kulturna i duhovna baština uništeni. U Prijedoru je
izvršen ekocid, organizovano uništavanje bošnjačke tradicionalne kulturne i
duhovne okoline. Na podrucijima koji su etnicki očišćeni i na kojima su bili
vrijedni spomenici bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, zločinci su
podigli štale, parkinge, i druge slične objekte koji su pokušali sakriti
viševjekovno bivstvovanje bošnjačke kulture u Prijedoru. Od gradski četvrti i
ulica napravljene su deponije smeča. U Prijedoru je izvršen kulturocid,
namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke I bosanskohercegovačke
kulture i tradicije. U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera sa
ciljem uništenja ponosa i duhovnog prkosa Bošnjakinje-Prijedorčanke sa ciljem
uništenja ponosa žene, muslimanke, majke, kčerke, djevojke, nane, sestre.
Prema nekim procjenama silovano je više od 5 hiljada prijedorčanki. Silovanje
je zbog svoje zločinaćke okrutnosti postalo zlopčin protiv čovjećnosti poslije
agresije i genocida u BiH. U Prijedoru je izvržen masovni zločin namjernog i
organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najokrutnija
logora smrti u toku agresije I genocida u BiH Omarska, Trnopolje i Keraterm
ubjeno je i mučeno više od 10 hiljada Bošnjaka i Hrvata. Koncentracioni logori
koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od
svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri,
gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a
potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na
njihove im oči komadali (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str.
134-145). Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini
otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrña srca. Iako su svi logori u našoj
zemlji bili priča strave I užasa, svaka za sebe, ovi u prijedorskoj opčini su
naročito bili teški da bi Njemacki nacisti od njih mogli učiti! Svi gore nabrojani
zločini su karakteristični i za cijelo područije BiH.
Ono što zločin u Prijedoru izdvaja od drugih jeste elitocid, zločin nesagledivih
razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju
bošnjačke političke, kulturne, naučne, ekonomske i sportske elite u ime
totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio
zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina pripadnika bošnjačke elite je na
najbrutalniji način ubijeno. Ubijeni su samo zato čto su imenom odavali svoju
umutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu.
Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa. Pokrenule su nas slike
iz logora u okolici Prijedora koje su potresle gotovo cijeli svijet. Tvrditi da će se
prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju,
najobičnija je iluzija. Istovremeno u Parisu i Zurichu je objavljena knjiga dvoje
francuskih novinara,: Isabelle Wesselingh i Arnauda Vaulerina, pod naslovom "
Bosna:: Zivo sjecanje ", u kojoj pomenuti autori istrazuju zlocin genocida u
Prijedoru. Predgovor knjizi je napisao nobelovac Elie Wiesel. O motivima ovog
istrazivanja govori jedan od autora, novinarka agencije France Prese, Isabelle
Wesselingh. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora iz 1992. godine
koje smo vidjeli u medijima i koje su potresle gotovo cijeli svijet, pa i nas u
Francuskoj. Nakon rata otišli smo u Prijedor koji je bio poprištem brutalne
kampanje etničkog čišćenja što su ga izveli srpski nacionalisti. Željeli smo
vidjeti kako, nekoliko godina kasnije, žive ljudi u mjestu u kojem su se dogodile
takve strahote. Kako, jedni pored drugih, sada žive povratnici i neki od onih
koji su sudjelovali u njihovom progonu. Vjerovali smo da je Prijedor, na
odreñeni način, simbolizirao karakter rata u Bosni i Hercegovini, kao što su to i
opsada Sarajeva i sudbina Srebrenice, ali da je ono što se dogañalo u tom
gradu ostalo nepoznato meñunarodnoj javnosti. Razgovarali smo s mnogo ljudi,
sa žiteljima tog grada, sa stručnjacima, ljudima iz Haškog tribunala, pregledali
smo ogromnu dokumentarnu grñu. Prijedor je bio grad s gotovo jednakim
udjelom bošnjačkog i srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji koja je živjela
složno i zajedno. Da bi postigli stvaranje kompaktnog etničkog teritorija, srpski
su nacionalisti morali zbilja uložiti veliki napor kako bi pokrenuki kampanju
razdvajanja ljudi. Prvo je tamošnje Srbe, koji na prvim slobodnim izborima nisu
toliko glasali za SDS, koliko za reformiste Ante Markovica, trebalo uvjeriti da su
ugroženi. Prijedor je bio ključna tačka za spajanje teritorija pod srpskom
kontrolom u Bosni i u Hrvatskoj i zato je bilo neophodno staviti ga pod punu
kontrolu. nema sumnje da su mediji odigrali vrlo važnu ulogu u postizanju tog
cilja. Keraterm, Trnopolje i Omarska su predstavljali ključna mjesta u tom
procesu. Najmanje 7,000 civila bilo je smješteno u te logore. Njihova je
uspostava bila pažljivo planirana i nema nikakve sumnje da su bili dio opčeg
plana etničkog čišćenja ovog dijela Bosne. Postojanje logora stvaralo je strah I
paniku kod ostalog stanovništva, tako da su imali i značajnu psihološku ulogu.
Procesi pred Haškim tribunalom dokazali su kako su uvjeti u logorima bili
užasni, kako su ljudi mučeni I ubijani, samo zato što su bili druge etničke
pripadnosti. Režim u Omarskoj je bio najgori. Mučenje je bilo sistematično,
stotine ljudi su ubijene, ali tačan broj nije nikada utvrñen jer nisu otkrivena
tijela žrtava. U Omarskoj je, meñu oko 3,000 zatočenika, bilo samo 37 žena.
One su svake noći bile izložene seksualnom nasilju. Stigli smo u Prijedor
početkom 2002. i kad prvi put uñete u grad sve se čini normalnim. Nema
oštečenih zgrada, barem ne onako kao u Mostaru, recimo. Meñutim, kad
izañete van Prijedora, vidite veliki broj potpuno uništenih kuća, ali vidite i neke
koje su netaknute zato što su u njima živjeli Srbi. Mnogo se ljudi do sada
vratilo, možda njih oko 10,000. Sve dok ne počnete razgovarati s ljudima, život
vam se čini normalnim. Meñutim, ubrzo vam postaje jasno da nije dovoljno
nekome samo vratiti kuću i neku vrstu sigurnosti. Rane su duboke i bolne.
Bošnjački povratnici ne žele novi rat, niti se žele svetiti jer im njihovo
dostojanstvo ne dopušta da se spuste na isti nivo s onima koji su im radili o
glavi. No, minimum koji žele priznanje je njihovih patnji, prizanje da su se
zločini dogodili, a sve to kao neku vrstu jamstva da se takve strahote više neće
ponoviti. Oni ne mogu prihvatiti stajalište po kojem je najbolje sve zaboraviti i
krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Bošnjaci žele da mjesta njihovih
stradanja budu obilježena, da se barem jedan od zatočenićkih logora pretvori u
muzej. To je uvjet bez čijeg ispunjenja za njih nema ni pomirbe. Što se tiće
srpskih vlasti u Prijedoru oni su danas nešto umjerenije. Gradonačelnica je
učinila dosta da se osigura povratak, ali je svaka priča o prošlosti potpuni
tabuu. Bilo smo šokirani kada smo čuli uznemirijuće srpske teorije o tome što
desilo u Prijedoru 1992. Pričali su nam kako su logori zapravo bili sabirni
centri, pa čak da su služili kao centri za zaštitu izbjeglica, što je izmišljotina.
Prijedor kao dan opčine sada slavi datum kada su nacionalisti preuzeli vlast i
počeli kampanju etničkog čišcenja. Škola u Trnopolju, koja je bila dio
zatočenićkog logora, kao svoj dan slavi datum otvaranja logora. To je užasno
uznemirujuće, a lokalne vlasti ne čine ništa da bi se ove stvari promijenile.
Kada se radi o gledanju na prošlost Božnjaci i Srbi u Prijedoru žive u
paralelnim svjetovima. Glavni zaključak ove knjige je da je neophodno suočiti
se s vlastitom prošlošću, bez obzira na to kakva je ona zbilja bila. Naveli smo tri
evropska primjera koja pokazuju kako su i druge zemlje prolazile kroz takve
probleme i kako Bosna nije izuzetak kada se radi o zločinima počinjenim u ime
interesa odreñene skupine ljudi. U Španjolskoj, naprimjer, desetlječima je
dominiralo uvjerenje da ne treba govoriti o grañanskom ratu i da će to biti
dovoljno da dvije strane normalno žive jedna pored druge. Sad se takvo
uvjerenje nastoji nametnuti i u Bosni, pa i od strane meñunarodne zajednice
koja poručuje: obnovimo ekonomiju, zaboravimo prošlost i u Bosni će biti
dobro. No, vratimo li se ponovo primjeru Španjolske, vidjet čemo da je i ona
bila usmjeravana ka evropskoj integraciji kao jednom od načina da se
prevaziñu problemi neprocesirane prošlosti. Meñutim, u posljednjih nekoliko
godina Španjolci ponovo pričaju o svojoj povijesti jer su njezine rane duboke I
nezaliječene. Iskopavaju se masovne grobnice, traga se za 30,000 ljudi nestalih
u Grañanskom ratu, baš kao i u Bosni. Izdaju se nove knjige, vode se rasprave,
a neki od bivših čelnika preuzeli su odgovornost za stvari koje su se dogañale u
vrijeme Frankovog režima. Dakle, tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti
kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija.
DA LI IMAMO SNAGE DA MISLIMO U POSTGENOCIDNOJ EGZISTENCIJI?
Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja
bosanskohercegovačkog grañanina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje
i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem
pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih
bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se
dešava? Da li imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?
Genocid nad Bošnajcima ne tiče se više samo Bošnjaka – on je od kraja 20-og
stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti. Pitanje genocida je pitanje
cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na
evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN,
Evropske Unije. Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi
Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima.
Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu
Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara
2007.) nadreñena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja.
Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i
priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi
od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji
proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu RS
očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj
svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je
postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni
koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički
antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se
bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili nežele da shvate da
se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se
priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine.
Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH? Danas
ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama,
jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije, ne može se na osnovu
genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu
Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci
sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski
narod. Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima pretvoriti u „manifestacije
obilježavanja genocida“, a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.
Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od
nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni grañani. Oni su, češće,
ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U
gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u
kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim
zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga
da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih
prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na
rub smrti. " (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova
misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost,
knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom:
imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku
onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži
osnovne podatke o ubijenim. Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i
bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su
Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na
more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i
samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir,
pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog
"Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju
Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i
rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje
gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo
predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405
prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od
8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni I Hercegovini: najveći dio njih,
zajedno sa oko 6300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju
Bosnu.
SMRT PRIJEDORSKIH ŠEHIDA NIJE UZALUDNA
Prijedorski šehidi su ostavili neizbrisiv trag svjedočenja o zlotvorima i ubicama.
Oni su žrtve jednog od najsvirepijeg, najstrašnijeg i najužasnijeg žločina ikad
počinjenog protiv čovjeka. Oni su šehidi-mučenici koji su svoj život dali za našu
i slobodu svih ljudi dobre volje. Oni imaju nešto reći o svojoj smrti; oni imaju
nešto reći svakom čovjeku koji je ostao nijem iza zastora dok su ih nevine
mučili i ubijali; oni imaju nešto reći svakom političaru koji je nagovarao ljude
na mržnju i netrpeljivost; oni imaju nešto reći svakom svešteniku koji nije
pozivao na Božju zapovijed „Ne ubij"; oni imaju nešto reći svakom intelektualcu
koji je iznevjerio čast ljudskoga uma; oni imaju nešto reći svakom Europljaninu
koji se nije oglasio protiv genocida.
Oni govore svima nama da se moramo probuditi, da se moramo opametiti, da
se moramo ujediniti u zaštiti od zla zlih ljudi. Oni nam govore da osim što se
mora znati ko ih je ubio, mora se spoznati i filozofija koja proizvodi ubice kao
što su ubice ovih ljudi. Smrt ovih ljudi nam govori da moramo predano i
bezprekidno raditi kako se zločin protiv čovjeka u Bosni i Hercegovini, u
Europi, u svijetu, više nikome i nikada ne bi ponovio. Moramo raditi na
suživotu i toleranciji koja vodi našu zajednicu i naše društvo putem mira i
suživota, a ne putem sukoba i isključivosti.
Smrt prijedorskih šehida nije uzaludna. Povijest nas uči da ljudska žrtva može
biti razlog za novi početak u povijesti jednog naroda. Nevina krv prijedorskih
šehida živa je rana na savjesti čovječanstva.
Preživjeli prijedorčani, nemojte padati u očaj i beznañe, nemojte pomišljati na
osvetu nasiljem.
Vjerujte i borite se za istinu i pravdu. Mi ne smijemo izgubiti vjeru u Boga; mi
ne smijemo izgubiti poštovanje prema našim komšijama. Moramo vjerovati da
će se jednoga dana i najgori ljudi opametiti tako da moraju poštivati ljudsko
pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.
Bošnjaci su autohtona zajednica moralne tradicije, koja s ponosam zna da
nosi svoj bol i patnju. U svako doba bošnjačka zajednica je imala ljude koji su
bili savjest čovječanstva, koji su branili istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo.
Bosnjaci odbacuju mržnju, ne prihvataju nasilje i osuñuju teror uvijek i na
svakom mjestu. Bošnjačka zajednica je sposobna da se suoči sa svim
izazovima i zato ne prihvata da joj se podmeću bilo kakvi tajni spiskovi koji
treba da zaplaše njenu djecu, koji treba da uznemiravaju njihove komšije, koji
treba da šire islamofobiju. Stoga traži da se objavi puna istina o terorizmu.
Traži od države da nam se jasno i nedvosmisleno kaže puna istina o sigurnosti
u BiH. Norod koji u svom sjećanju ima genocid osjetljiv je na nepoznanice, na
poluistine i na sumnjičenja koja graniče sa pitanjem života i smrti. Dosta nam
je straha, neizvjesnosti i nesigurnosti. Dosta nam je sumnjničenja. Mi smo
narod koji nikome zla ne misli i zato hoćemo da to bude jasno i nedvosmisleno
svima - našim komšijama i našim prijateljima u svijetu. Mi smo duboko
svjesni zajedničke nam sudbine; mi znamo jedni za druge; mi brinemo o našoj
zajednici. Jer, dok god budemo brinuli o našoj zajednici, ona će biti i postojati
za dobrobit svakog našeg čovjeka.
Prijedor, gradom čine Prijedorčani. Imao je Prijedor ljude, a ljudi su imali
Prijedor. Ali tih ljudi više nema. Nestanak ljudi od Prijedora, kao ljudska,
bošnjačka i prijedorska tragedija. “Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo
kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi... Dušu jednog grada, čine
prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi I sudbine”...
Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže,
ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u
kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su
ubili dužu I pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u
kojemu je po posljednjem popisu (1991.) živjelo 49.454 Bošnjaka (44%), danas
više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski
pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u največem broju Bošnjaci, a djelimično i
Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno
postao največe stratište u Bosni i Hercegovini. U njemu nema više onih što su
posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg
Mora - Ljudi... A teško onoj void što ostane odvojena kada se njeno More
povuće! Spasa joj niotkuda neće biti!... Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More
u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog
blata koje može More progutati. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom
dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila
je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581
(42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%)
izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao
pripadnici drugih nacionalnosti. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992.
godine, snage policije i vojske SRJ I bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu
nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogañaja koje je
organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština
opštine. Do kraja 1992., ti dogañaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska
skor kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i
članovi Kriznog štaba su:
GLAVNI ORGANIZATORI PRIJEDORSKOG ELITOCIDA
- Srño Srdić-zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen
Bošnjakinjom;
- Mile dr Radetić-ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;
- Milomir dr Stakić, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe
svojih voña sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i
Brñanina revnosno izvršavao, organizator osnivanja koncentracionih logora
Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila,
organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru
gdje je ubijeno oko 20,000 civila i brutalno silovano oko 5000 žena i djevojaka,
naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka
Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada
Sadikovića-eksperta UN,
-Simo Mišković- predsjednik SDS,sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni
izvrišitelj,
- Simo Drljača-pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje
koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoñenje i odvoñenje u logore,
potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuča,
-Slobodan Kuruzović-nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu
saglasnost izvršena su mnoga ubijan ja i silovanja u Trnopolju, obogatio se
pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata,
- Mile Mutić-nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski
vjesnik i Radio Prijedor, pretvorio Kozarski vjesnik u srpski, isticao se u
fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i
Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listi za
smaknuča,
-Dragan Savanović-predsjednik Kluba poslanika SDS,
- Slavko Budimir-komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu,
potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata,
- Milovan Dragić-ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka i
Hrvata,
- Slobodan Balaban-inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji
su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz
Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i
tehničara,
- Dušan Kurnoga-ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve
državne robne rezerve nafte i bemzina,
-Bogdan Delić-profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika,
-Vladimir Arsić-pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio
stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao,
- Radmilo Zeljaja-major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom
Radmilovo i tako gradu koga je srušio dao svoje ime, komandovao operacijama
etničkog čiščenja Prijerora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u
masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobañanje iz
logora,
-Zoran Karlica rezervni kapetan, lični učesnik etničkog čiščenja Prijedora,
- Drago Tubin, rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile
zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno
strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici, kada je brutalno ubijeno 320
ljudi,
- Savan Runjo nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku
četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika,
-Zeljko Mejakić, komandant koncentracionog logora Omarska.
- Duško Sikirica-komandant koncentracionog logora Keraterm,
Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru silom, Krizni štab je za ne-Srbe,
uglavnom Bošnjake i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života,
uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Zbog tih ograničenja, ne-Srbi su
ostali zatvoreni u onim selima i dijelovima opštine u kojima su živjeli. Zatim su,
počev od kraja maja 1992., na te oblasti izvršeni žestoki napadi širokih
razmjera od strane vojske SRJ i vojske Republike Srpske (VRS), paravojnih
snaga, teritorijalne odbrane, policijskih jedinica i civila koje su ove snage
naoružale. Snage bosanskih Srba su zarobile mnoge Bošnjake i Hrvate koji su
preživjeli te prve artiljerijske I pješadijske napade i prebacile ih u zatočeničke
objekte koji su bili osnovani i radili po direktivama Kriznog štaba. Od maja do
augusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su
odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje preko
10.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja. Logor
Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska,
otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. Meñu zatočenicima su bili vojno
sposobni muškarci, te politički, privredni i društveni rukovodioci I intelektualci
iz redova Bošnjaka i Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. Logor
Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na "novoj"
cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra grada Prijedora. U logoru
Keraterm, većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci. U logorima
Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ta ispitivanja su često
bila praćena batinama. Surovo batinanje, ubijanje i drugi oblici fizičkog i
psihičkog zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, bili su uobičajena
pojava u logorima Omarska I Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su
često dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i
druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni
rukovodioci iz redova Bošnjaka I Hrvata, intelektualci, imućniji grañani i neSrbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim
Srbima, podvrgavani naročitom premljaćivanju i zlostavljanju, često sa
smrtnim ishodom. Nije preživjelo najmanje nekoliko hiljada zatočenika, od
kojih su neki identifikovani, a neki nisu. Pored toga, logorima Omarska i
Keraterm upravljalo se na način sračunat da se ne-Srbi diskriminiraju i
podjarme, nehumanim djelima i okrutnim postupanjem. Ta djela su
obuhvatala nametanje surovih životnih uslova zatočenicima. Voñena je
smišljena politika prenatrpavanja i uskraćivanja osnovnih životnih potrepština,
uključujući nedovoljno hrane, zagañenu vodu, nedovoljnu ili nikakvu
medicinsku njegu i život u nehigijenskim i stiješnjenim uslovima. U logoru se i
psihičko i fizičko stanje zatvorenika znatno pogoršalo i živjeli su u neprekidnom
strahu. Nakon što je meñunarodna zajednica saznala za postojanje logora
Omarska i Keraterm, vlasti bosanskih Srba su u augustu 1992. zatvorile ova
dva logora, a preživjele zatočenike prebacile u ostale objekte u opštini Prijedor,
uključujući logor Trnopolje, i logor Manjača u opštini Banja Luka. Skoro svi
preživjeli iz tih objekata na kraju su prisilno premješteni ili deportovani sa tog
područja.
4
PRIJEDORSKI MEMORICID – PROGRAMIRANI ZABORAV I
NEGIRANJE PRIJEDORSKOG GENOCIDA
Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i
Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u
Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253
Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90
posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je
stradalo u Omarskoj. Meñu žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru
se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima
prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.
POKRETAČKA SILA GENOCIDA VIŠE SE NALAZI U PROSTORU MEĐU
LJUDIMA, NEGO U NJIMA SAMIMA
Gotovo tri decenije nakon II svjetskog rata, akademska istraživanja ogenocidu
bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i
drugih genocida u II svjetskom ratu užasnula je svijet, no činise da je trebao
proteći odreñeni vremenski period da se naučnici suočesa uzrocima i načinima
tog kolektivnog aktiviranja mračne strane ljudskeprirode. Naime, odgañanja
suštinske analize genocida mogu se potražiti i u činjenici da genocid nije značio
samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora.
Čovječanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su
počinile nacističke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za
masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do II svjetskog rata.
Meñutim, uništenja naroda od njihovih neprijatelja poznata su još od antičkih
vremena. Primjeri su brojni: potpuno uništenje Troje koja je spaljena,
muškarci pogubljeni, a žene i djevojčice odvedene u ropstvo. Ratovi koje je u
13. stoljeću vodio Džingis Kan, posebno protiv kineskog imperija, imali su sve
simbole genocida. Križarski ratovi, od 11. do 13. stoljeća, kojima je bio cilj
osloboditi Jeruzalem od islamske vlasti, takoñer su primjer genocidnih ratova.
Opsada Jeruzalema od 1099. bila je posebno surova, jer su križari bezmilosti
ubijali sve koji su im se našli na putu- muškarce, žene i djecu, a kada je
ubijanje prestalo, izvan gradskih zidina ostale su „piramide spaljenih tijela“.1
Genocid je izvršen i nad domorodačkim narodima u vrijeme kolonijalnih
osvajanja, nad muslimanima u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu,
kao i nad Armenima u I svjetskom ratu. Ovo je samo kratka lista
povijesnihprimjera genocida izvršenih prije i tokom Prvog svjetskog rata, kojoj
ćemo se u ovoj knjizi često vraćati. Dakle nakon osloboñenja koncentracionog
logora Aušvic, nisu bile povijesna novina i očigledno je da je Hitler, kao brižljivi
student svjetske povijesti, imao od koga da uči. Holokaust, ili„shoah“, kako se
naziva genocid nad Jevrejima u svrhu naglašavanja specifičnosti stradanja
jevrejskog naroda, svakako da je drugačiji u odnosu na druge genocide u
povijesti. Specifičnost koja ga je odredila u javnom i akademskom diskursu
jeste da je to prvi zločin tolikih razmjera sa kojim se putem mass medija
suočila svjetska javnost, ali što je mnogo važnije, i „svjetska savjest“. Rezultati
suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razočaravajući. Lekcija
naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju
genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obrañena da
je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i
Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih
stavova svjetske akademske zajednice reflektirala se i na stavove
meñunarodne zajednice koja je svojom politikom praktično bila kolaborator
agresora, i ne samo da nije spriječila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo
na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji
genocida u odreñenoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je
genocid nad Jevrejima za vrijeme II svjetskog rata jednostavno neshvatljiv
ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa
nekim drugim sličnim dogañajima u povijesti. Da bi zaštitili„status“
holokausta, za ono što se dogañalo u Bosni i Hercegovini ti akademski krugovi
koristili su eufemizam „etničko čiščenje“, a za Ruandu „plemensko nasilje“, što
u medijskim izvještajima nije zvučalo kao„najgori zločin“ i svjetske političare
nije obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove
„relalivističke perspektive“zagovarali da se optužba za „genocid“ treba po svaku
cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: „Optužba za genocid,
za razliku od optužbe za ratne zločine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga
od krivice oslobaña drugu stranu (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek
prate zahtjevi da se navodni počinioci kazne ne samo za navodna djela
genocida, nego i za djela koja prate genocid.“ S druge strane, veliki je broj
autora koji smatraju da su intelektualci kojisu zagovarali relativistički pristup
ratovima u bivšoj Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida:
„Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o
bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednačavanja žrtve sa
agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv
čovječnosti.“
DANAS SE ISTRAŽIVAČI SLAŽU DA JE ZLOČIN KOGA SU POČINILE
SRPSKE SNAGE U BIH GENOCID
Danas može se reći da meñu istraživačima genocida postoji saglasnost da je
zločin koji su počinile srpske snage u Bosni i Hercegovini genocid, kao što
postoji konsenzus da je genocid počinjen i u Ruandi. Rezolucijom UN-a zločini
Crvenih Kmera takoñer su okarakterizirani kao genocid, te je osnovan i
Meñunarodni tribunal za Kambodžu. Konferencija Meñunarodne asocijacije
istraživača genocida (IAGS), koja je održana u julu 2007. u Sarajevu, pokazala
je dramatičnu promjenu u stavovima svjetskih naučnika u vezi sa definicijom
genocida. Većina prezentiranih eseja i diskusija bile su orijentirane ka
postizanju inkluzivnije definicije genocida, u svrhu ranog prepoznavanja i
efektivnije prevencije. S druge strane, na političkom nivou, osim genocida u
Srebrenici koji je izvršen u julu 1995., genocidni proces od 1992. do 1995.u
Bosni i Hercegovini još uvijek se negira, čemu povoda daje i dominantna
sudska praksa. Meñunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi put je
pravosnažno potvrdio genocid u Srebrenici presudom protiv generala Vojske
Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. Meñutim, ta je presuda vremenski
ograničena na juli 1995., a teritorijalno na Srebrenicu i mjesta izvršenja
genocida. Zločine počinjene u istočnoj Bosni tokom 1992. godine ICTY tretira
kao zločine protiv čovječnosti, osim što je optužnica u slučaju Milošević zločine
u istočnojBosni počinjene tokom 1992. okarakterizirala kao genocid.
Uptužnice protiv Karadžića i Mladića zločine u istonoj Bosni od 1992. takoñer
karakteriziraju kao genocid.Tokom suñenja Slobodanu Miloševiću izneseni su
brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini genocid započeo još u
proljeće 1992. godine, što je potvrñeno i meñupresudom u ovom slučaju od
16.6.2004. Naime, prema ovoj meñupresudi, genocid je potvrñen u sedam
bosanskohercegovačkih gradova: Brčkom, Prijedoru,Sanskom Mostu,
Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Optužnice na ICTY protiv
Karadžića i Mladića zločine u istočnoj Bosni od 1992. takoñer karakteriziraju
kao genocid. Na državnom nivou, u Sudu Bosne i Hercegovine takoñer su
voñeni i vode se postupci za zločine počinjene na području istočne Bosne, ali se
i ti zločini kvalificiraju kao zločini protiv čovječnosti. Presuda od 26. februara
2007., u predmetu pred Meñunarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu, u procesu
BiH protiv Srbije na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida,
takoñer potiče na dodatna istraživanja. Ova presuda - koja je kao genocid
okvalificirala samo masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, a ostale
masovne zločine srpskih snaga u Bosni kao zločine protiv čovječnosti i ratne
zločine- uspostavila je veoma visok, praktično nedostižan standard za
dokazivanje genocida. Ovakav stav sudija ima krajnje negativne posljedice na
kvalifikaciju masovnih zločina koji se u ovom trenutku u ime države izvršavaju
u Darfuru i Gazi. Naime, dovoñenje standarda za dokazivanje genocida na
prihvatljiv nivo u svakom slučaju bi imalo mnogo ozbiljnije posljedice za mnoge
države. PresudeICTY and ICJ-a nisu jedine presude meñunarodnih sudova u
kojima se može naći potvrda za pravnu kvalifikaciju zločina u Bosni i
Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu
prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. srpske snage u Doboju počinile
genocid nad Bošnjacima. Naime, Jorgić je u Njemačkoj 1999. osuñen za
genocid, da bi se nakon toga žalio Evropskom sudu za ljudska prava. Meñutim,
sudije u Strasbourgu su podržale presudu njemačkog suda. Usprkos velikom
broju autorskih djela o ovoj temi, mali je broj studija koje bi pomogle da se,
komparativnom metodom, pomoću teorija o genocidu, identificiraju uzroci
genocida u Bosni i Hercegovini sa posebnim fokusom na tako masovno učešće
srpskog stanovništva u ovom zločinu. Kao što smo vidjeli, situacije u kojima
većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, nisu
historijska novina. Osnivanjem Meñunarodnog krivičnog tribunala za bivšu
Jugoslaviju(ICTY), krivica za genocid je individualizirana. Individualiziranje
krivice je civilizacijska tekovina i u osnovi je pravosudnih institucija
demokratskih država. Osim istraživanja pojedinačne krivice, istraživači su
okrenuti i istraživanju političkih, vojnih i ideoloških uzroka genocida. Manji
broj istraživača suočava se sa kolektivnom prirodom genocida od počinilaca,
stojeći na stanovištu da je državni vrh taj koji osmišljava i provodi genocid. To
je naravno korektno razumijevanje genocidnog procesa,meñutim, rijetki
istraživači se suočavaju i sa neprijatnom činjenicom da je za genocid potrebno
odobrenje većine pripadnika naroda u čije ime se genocid provodi. Pitanja kao
što su: Kako je moguće da toliki broj ljudi učestvuje u genocidu? Da li nam
genocid ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode? U kojim se uvjetima ta
mračna strana može aktivirati?, ne postavljaju se dovoljno često.
Komparativna metoda koja je primijenjena s namjerom da se što bolje
razumije pojam genocida, ne samo genocid u Bosni i Hercegovini, već općenito,
pokazuje neosporni kapacitet ljudskih bića da jedni drugima čine zlo.
ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIH GENOCIDA JESTE DA IZA NJIH
STOJI DRŽAVA
Jedna od zajedničkih karakteristika svih zločina genocida u povijesti jeste da
iza njih stoji država. Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih
ljudi od birokratskog državnog aparata. Ulogu državne birokracije ističu svi
ozbiljniji teoretičari genocida, jer genocid nije moguće provesti bez organizirane
birokracije koja ima zajednički cilj, a to je uništenje cijelog ili dijela jednog
naroda. Takoñer, posebnu ulogu u genocidu imaju i tzv. paravojne snage,
zapravo specijalne snage koje služe za masovna ubistva i protjerivanja naroda
žrtve. Zajednicke karakteristike historijskih primjera genocida su ulogu
državne birokracije, potom polarizaciju stanovništva i dehumanizaciju
nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja žrtvu. Genocid je proces
za koji je potreban državni plan i podrazumijeva precizno definiranu
hijerarhiju. Meñutim, to je i proces za koji je neophodno mobilizirati sve slojeve
stanovništva, te je genocid u tom smislu i'socijalni proces“. Religija ima veoma
značajnu ulogu u mobilizaciji masa. Prema historijskim primjerima genocida,
žrtva nije nužno bez mogućnosti da se brani, ali je država koja provodi genocid
dominantna u vojnom smislu u odnosu na žrtvu. Genocid karakterizira
odsustvo sankcija, ali se to odnosi i na meñunarodnu zajednicu, koja je, kao
pasivni posmatrač, često saučesnik u genocidu. Osim toga, svaki genocid ima i
svoju ekonomsku pozadinu, osvajačke namjerei agresivne planove.
Analizirajući genocid nad Jevrejima, Raul Hilberg detaljno je opisao totalitarni i
zastrašujući birokratski proces, koji je, da bi bio ostvaren, morao obuhvatiti
cjelokupnu organiziranu zajednicu. Prema riječima Hilberga, operacija
istrebljenja Jevreja „se u svojoj cjelini doima, kada danas gledamo na to, kao
mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki bezbojan i vrlo banalan. Meñutim,
taj niz vrlo običnih aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama,
uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju, pretvorio se u proces masovnog
uništenja“. Birokratski aparat koordinira i kontrolira isprepletenu mrežu
aktivnosti koje imaju jedan zajednički cilj -istrebljenje naroda žrtve u
potpunosti ili jednog njegovog dijela. U tom smislu, funkcioniranje ekonomije,
vojnih i policijskih snaga, crkve, te svih ostalih civilnih i vojnih službi potpuno
je usklañeno.
Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od JNA, dok je srpska
teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv
nesrpskom stanovništvu na predaju oružja. Srpske vlasti su takoñer pozivale
ljude da doñu na odreñena mjesta i svojim potpisom izraze lojalnost srpskoj
vlasti. To su uglavnom bili stadioni, sportske dvorane, osnovne i srednje škole,
tvorničke hale, magacini itd. Na tim mjestima dešavali su se genocidni akti,
masovna ubistva, mučenja i silovanja žena Tokom istraživanja genocida u
Bosni i Hercegovini, Samantha Power je intervjuirala Jona Westerna, koji je
1992. radio kao analitičar u State Department's Bureau of Intelligence
(Obavještajnom uredu State Departmenta). Interpretacija dogañaja u Bosni i
Hercegovini potvrñuje da je genocidni plan i sistem realizacijetog plana bio
prepoznatljiv još od ranih dana agresije. Western kaže da je od aprila 1992.
svakog dana morao letimično pregledati oko 1.000 dokumenata koji su stizali iz
BiH, a koji su svjedočili o masovnim ratnim zločinima. Bili su to dokumenti
različitih profila iz otvorenih izvora- izvještaji lokalnih i stranih novinara,
humanitarnih radnika, kao i satelitski obavještajni podaci, klasificirani
izvještaji obavještajaca na terenu i slično. Satelitske slike koji je dobijao imale
su, prema njegovim riječi- ma, površnu blagost. Western je u junu 1992.
svakodnevno gleda satelitske snimke koji su ga podsjećali na zvjezdano nebo,
sa stotinama blistavih malih zvijezda. Meñutim, znao je da to nisu zvijezde već
stotine malih vatri oko kojih su se skupljale izbjeglice koje su Srbi protjerali iz
svojih domova. Western i njegov kolega iz CIA-e već su 4. jula došli do
nevjerovatnih podataka koji su potvrdili sistematski razrañenu mrežu srpskih
koncentracionih logora širom Bosne i Hercegovine. Osim što su potvrdili mrežu
logora, analizom su došli do veoma čvrstih zaključaka da je srpska taktika u
Brčkom u sjevernoj Bosni bila ista kao i ona u Zvorniku u istočnoj Bosni i
Prijedoru u zapadnoj Bosni. Naime, ova analiza je sugerirala da su genocidno
čišćenje i vojni napadibili planirani i koordinirani. Westernove zaključke bilježi
Samantha Power.
„Bosanska srpska artiljerija bi započela napad na odreñeno selo. Srpske
paramilitarne snage bi počele pješadijski napad, ubijajući naoružane ljude i
hapseći nenaoružane ljude, a izbezumljene žene i djecu bi natjerali u bijeg.
Kada bi se većina srpskih snaga pomjerila prema sljedećem selu, odreñeni broj
paramilitarnih i regularnih snaga ostao bi da 'počisti teren“. U roku od nekoliko
sati, oni bi popljačkali selo, ubili stoku i zapalili krovove kuća. Život nesrba na
srpskoj teritoriji bio je zabranjen. Svakog dana oko 10.000 Bosanaca u strahu
je bježalo iz svojih kuća.“20 Nakon ove analize, Western kaže da su potezi
srpske vojske bili predvidivi. „Vidjeli smo napade kako dolaze posmatrajući
naš kompjuterski terminal, skenirajući satelitske slike, ili ponekad tek
gledajući televiziju. Znali smo šta će bosanski Srbi uraditi sljedeće i tu nije bilo
ništa što bismo mogli da uradimo. Zamislite da možete reći: 'Ovo selo će
umrijeti za dvadana' -a da pritom niste mogli ništa uraditi, već samo poslati
izvještaj prema predviñenom lancu izvještavanja (prema vrhu). Veliki je broj
dokaza, akademskih, obavještajnih i novinarskih analiza sa istim zaključcima.
Ponavljati da je genocid u Bosni Hercegovini bio planiran, izveden koordinirano
i sa jasnom namjerom kako na političkom i vojnom vrhu, tako i na najnižim
nivoima, čini se ponavljati ono što je očigledno.22 Meñutim, priču Johna
Westerna- koji je zbog negiranja genocida od američkog političkog vrha iz
moralnih razloga dao ostavku -izabrali smo zbog toga što je temeljena na
autentičnoj obavještajnoj analizi iz prvih dana rata koja je potvrdila postojanje
genocidnog sistema, ali i zbog toga što potvrñuje da je američki politički vrh od
samog početka agresije i genocida posjedovao podatke o zločinima, te da je
hinjenje neznanja bilo samo izgovor za pasivnost meñunarodne zajednice.
Satelitski snimci koje je analizirao John Western bile su zapravo slike
realizacije srpskih strateških ciljeva.
TRAGEDIJA PRIJEDORA PREDSTAVLJA NEUPOREDIVO SREDSTVO ZA
SPOZNAJU O MOGUĆNOSTIMA LJUDSKE VRSTE
Jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke,
mostovi. Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove
naravi i sudbine
Gotovo pet stoljeća nakon lomače koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi
da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u
Prijedoru. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i
historičara da krenu u zločin protiv pamćenja, u memoricid, divljačko
uništavanje kolektivnog pamćenjea bošnjačkog naroda u Prijedoru.
Protok vremena u Prijedoru u vremenu zla nismo mjerili danima, sedmicama,
godinama, nego eksplozijama i umiranjima
Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na
genocid u Prijedoru, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sječanje.
“U ime žrtava genocida – zločincima niko nema pravo oprostiti!
U ime života budućih generacija – ne smijemo zaboraviti!
Ko oprosti i zaboravi – pridružio se zločincima!”
Riječ je o stradanjima Bošnjaka, teškoj sudbini u novijoj historiji postojanja
ovog evropskog naroda na prijedorskoj vjetrometini. Tačno je da su bošnjačke
žrtve padale pod različitim nosačima stjegova s krstovima, pa ipak srpskopravoslavna zavjera, različita od svih drugih, primijenila je programirani sistem
potpunog istrebljenja i posljednjeg bošnjačkog uha u Prijedoru. Da ovo nije
naša proizvoljna optužba upućena na adresu “ugroženoga” srpskog naroda,
potvrñuju mnogobrojni podaci o sistematskom i planskom istrebljenju
bošnjačkoga naroda od strane tog istog “ugroženog” naroda u Prijedoru.
Genocid nad Bošnjacima u Prijedoru je godinama brižljivo pripreman od
najumnijih srpskih glava. Svijet, Evropa, ali i Bosna i Hercegovina su ostali
slijepi i nijemi na sve ono što se dešava u ovom napaćenom gradu. Bol
Prijedorskih Bošnjaka, nažalost, nije u isto vrijeme i bol svijeta, krik preklanih i
silovanih Prijedočanki nije uzbudio bezdušne u svijetu. Scenarij velikosrpskoga
agresora može se i dalje nesmetano odvijati, iako ne posve po njegovu planu,
jer Bošnjaci, usprkos ravnodušnima, nisu i neće prihvatiti vlastiti nestanak.
Predaje ne može biti unatoč žrtvama i cijeni koju valja platiti, a to, očigledno,
srpski stratezi ovog neviñenog genocida nad Bošnjacima nisu predvidjeli.
Prijedorski genocid je najokrutniji, najsuroviji i največi po razmjerama od svih
u Bosni i Hercegovini. U ovaj zločin bilo je uključeno sve srpsko i crnogorsko
što gmiže do najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Takoñe
veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencije. Namjera
je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag Virovitica davno
zapisanih planova Garačanina, Moljevića i poslednjeg memoranduma SANU-a (
srpska akademija nauka i umjetnosti ).
Stradanja civila u Prijedoru su ogromna u ljudskim žrtvama tako da se
slobodno može nazvati kataklizma ili gernika. Takoñe treba kazati da je u
Prijedoru izvršen urbicid, kulturocid, ekocid, etnocid, elitocid. U ovom genocidu
je vazno naglasiti da su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili.
Bočnjački narod iako u početku nenaoružan i na prevaru opkoljen smogao je
snage i suprostavio se agresoru, gdje su i te kako osjetili Bošnjačku snagu.
Ništa više nije kao prije. Bošnjaci nikada više neće dozvoliti da budu klati kao
jagnjad, a u Prijedoru su pokazali da hoće, znaju i umiju udarac da uzvrate.
MEMORICID
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju
bošnjačkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje grada, njegove kulture, historije,
tradicije.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje bosanskohercegovačke države i
društva u Prijedoru.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i
bosanskog duha.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih principa, vrijednosti i
najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije.
Genocid nad bošnjačkim narodom u Prijedoru još uvijek traje. Njegov cilj je
poznat: da se Bosna i Hercegovina podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe.
Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i
Franje Tuñmana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga
genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne i Hercegovine.
Nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke,
zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne
ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci
mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina
nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile –
pridružile su se krugu učesnika u genocidu nad Bošnjacima. Nijedan detalj
stradanja i patnje Bošnjaka – nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi
srušeni objekt – ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora
zapisati i pred savjest čovječanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je
agresor, a ko stradalnik, ko je napadač, a ko branitelj, ko je terorist, pljačkaš i
razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos
planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu
razgradnju i uništenje. Slovo istine britkije je od sablje. Ono ovdje kazuje
onoliko koliko smo mi saznali i zabilježili – da se zna, nikada ne zaboravi i
genocid nad Bošnjacima više ne ponovi.
TRAGEDIJA PRIJEDORA PREOBRAŽAVA SRCE
Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjačka osveta biti ne silom i
zločinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili - kulturna i duhovna dobra
i to na istim mjestima. Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša čuva,
čisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti
koliko vrijedna bošnjačka ruka može ponovo izgraditi. Rušitelji nisu računali
da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će
izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo
džamije. Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjački sedaku koja ostaje
trajno svjedočiti o zločinima. Rušitelji su osnažili bošnjačku svijest o tome da je
duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do
samih Bošnjaka. Rušitelji, osakačenih duša i siromašnog duha su tako nanijeli
sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zločince koji će odgovarati na
ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjačkog bića.
Istodobno s provoñenjem monstruoznog plana genocida, srpski su zločinci na
područiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali
ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjačkog naroda, njegove
kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije.
Sustavno su, najčešće miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje
su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjačkog
naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno
iskazivali kao vjernici. Meñutim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu
vjernici, već barbari. O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u
svijetu se jako malo zna, najviše što meñunarodna zajednica nije potpuno bila
na strani žrtve, a to će reči onih koje su progonili zagovornici monstruoznog
plana o stvaranju velike Srbije.
Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na području Prijedora krivnja
je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su
nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su začetnici
i največi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UNa uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvolična politika velikih i močnih sila, koje
iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom
postaju suučesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. I
bošnjačko političko liderstvo nije sagledalo verličinu prijedorske tragedije.
Uz presutni blagoslov svjetskih močnika, srpski su ekstremisti na području
Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjačke kulture i
tradicije. U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema
Bošnjacima, i u kojem je području načinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja
se prvo doznalo kroz pokazivanje stravičnih scena u logorima Omarska,
Trnopolje i Keraterm, malo je poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647
civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o čemu svjedoći Nusret Sivac, I
sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedočanstvu “Kolika je u Prijedoru čaršija”).
U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših
džamija srpski zločinci su posijali travu. Rušenje objekata bošnjačke kulture i
tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i
memoricida podmetnuli meñunarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije
nastavka ostvarivanja zločinaćkog nauma rušenja za njih tuñih bogomolja.
Budući je svijet iskazao bezosječajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski
ekstremisti, nastavili su svoj zločinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao
uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih
džamija zločinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada
počinitelji teškog zločina nisu otkriveni, pa se logički zaključuje da je policijski
sat i uveden da bi se zločini nad civilnimi vjerskim objektima mogli činiti i
počiniti.
Da su srpske vlasti bile u dosluhu s počiniteljima govori podosta činjenica.
Prva je svakako ta da su zločini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog
sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojničke patrole
kojima je bila dužnost nadzirati gradsko područje, pa ipak nisu zamijetili
kamione koji su bili bučni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili
stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije
nikada uhičen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na
uporištima ekstremista čim je - odjekom detonacija, plamenim signalom ili
telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim
odnosom prema džamijama kojeg su očitovali velikosrpski ekstremisti, koji
nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom području
dominiraju isključivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio
cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji.
Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja.
U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su
šovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili
mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih
službenika. Zločinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom
hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi
nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom, vjekovnim znakom muslimanskog
vjerskog službenika. Napadali su i vrlo časne i vrlo stare meñu njima.
Ne učiniti ništa u slučaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga
treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego
meñunarodnu ali i bošnjačku zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može
izgraditi na mržnji. Poštovanje čovjeka, svakog čovjeka i svih ljudi mora biti
glavni poticaj svačijeg naprezanja da se izgradi mir. Slučaj prijedorskog
genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za četnika i velikosrpske
šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima
morali bi praviti kakve-takve razlike. U provoñenju rasne diskriminacije oni se
drže pitanja - “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja.
Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene,
ugledne imame.
Svjetski statističari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici
meñunarodnih organizacija i jedinica UN-a, s večinom naznačenih primjera
prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i
svjetske močne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele,
najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapečak proklamirana
načela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etničko
čišćenje na nekom prostoru (čitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati
bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim
nastojanjem da ne pružaju pomoć žrtvi, dakle potlačenim i obespravljenim, u
stvari su suučesnici u izvršenim zločinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer
nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopče sakralnim objektima, jer nisu
srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske
močnike da napokon zaštite - žrtvu. Toliko nasilništva i toliko zločina nad
bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su počinili velikosrpski šovinisti na
području Prijedora, malo tko je očekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se
i zašto.
Jer, velikosrpski ekspanzionistički plan ne dopušta postojanje bilo kakvih
tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da
je na ovom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom prostoru živio netko drugi
izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju
povijest, ovog sada okupiranog područja. Taj rasistički program, začudo,
prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni
riječju ustali protiv holokausta i uništavanja čak najvrednijih povijesnokulturnih spomenika na ovom području. Neprijatno su iznenadile i dvije
znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje
su, u meñuvremenu, promijenile u naslovu područje svog djelovanja (postale
su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile
želju nalogodavaca - znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ...
pa na izlozbi “Banjaluka - središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, prireñenoj
početkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog
razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u
Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zločinaćkih planova? Jasno,
hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih močnika, i njihova dvostruka mjerila
i šutnja bošnjačkih lidera pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario
svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta
iskazali, na području Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zločin
samo stoga što grañani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i
kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu.
Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od
prolječa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim
prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost,
odlučnosti UN-a i močnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo
meñunarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za
provoñenje velikosrpskih, krajnje šovinističkih planova u život. Zbog toga je i
svijet suučesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom područiju
koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Velikosrpska
prevretnička vlast tzv. Republike Srpske, njena zločinačka paravojska u
saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred očima fairzejske
svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog
uništenja starosjedilačkog bošnjačkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno
se služeli svim oblicima fizičkog i pihičkog terora, ubojstvima i deportacijama,
srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu
njihovu kulturno-povjesnu baštinu. Činilo se da je, bez pravog otpora
civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaestostoljetnoj
opstojnosti bošnjačkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je
dozvolio stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave. Zločinci su prošli
nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u
konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su
drugačije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski
duh.
Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde
odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i
barbarsko uništavanje čitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg
bošnjačkog naroda. To je novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila i
meñunarodnih organizacija u ovim ničim izazvanim zločinima protiv
čovječnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u
povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zločinima kroz
povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma.
Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid
nad prijedorčanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru
dogañalo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašističke ubojice
svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se
isključivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zličinci dovršavali svoj krvavi
posao likvidacije svojih dojučerašnjih susjeda, roñaka i radnih kolega samo
zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj sili." Bošnjaci još nisu apsolvirali na
pravi način genocid nad njima. Bošnjačko sječanje blijedi, a da nikoga ne
uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se
I meñunarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao
prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako
lošu budučnost. Potisnuto sječanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a
od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad
zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi način i tako u pomirenju uči
rasterečeni. Od zaborava nema sreće. Samo sačuvano sjećanje na genocid može
biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do
kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje.
Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se
likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige,
njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje
im drugu kulturu i izmisli drugu povijest - narod onda počne polako
zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Tragedija
Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima
ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći
netaknut nakon silaska u pakao Prijedora.
TUŽILAŠTVO MKTJ MILOMIRA STAKIĆA SMATRA KRIVIČNO ODGOVORNIM ZA GENOC
Tužilac Džoana Korner je konstatovala da su se u Prijedoru bosanski Srbi
"tokom 1992. ustremili na svoje nesrpske komšije sa svirepošću koja se može
objasniti samo atmosferom straha i mržnje koju su svjesno stvarali ljudi poput
optuženog Milomira Stakića. Rukovodstvo bosanskih Srba, počev od Radovana
Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, pa do predsjednika opština,
sprovodilo je - po rječima Kornerove - isti "opšti projekat ili plan kontinuiranog
iseljavanja nesrpskog stanovnistva iz onih oblasti koje su bile predviñene za
ulazak u sastav srpske drzave". Pomenuto iseljavanje je, tvrdi tužilac, trebalo
da bude obavljeno putem svjesnog pribjegavanja zločinačkoj politici: na samom
početku su nesrpskim radnicima bila oduzeta sva prava, sloboda kretanja i
odgovarajuća sudska zaštita; potom je čitava stvar eskalirala u napade na sela
i regione, uništavanje svojine i svjesno rušenje vjerskih ustanova. Oni koji nisu
poginuli u tim napadima, rekla je tužilac, bili su odvedeni u logore, gde su se
odvijala pogubljenja i mučenja, dok su "oni koji su bili pušteni iz logora zajedno
sa hiljadama drugih civila bili deportovani iz oblasti u kojima su njihove
porodice živjele decenijama i generacijama". Tužilaštvo Stakića smatra krivično
odgovornim za genocid.
SVE U JEDNOM SRPSKOM SELU KOD PRIJEDORA - SVE JE BILO
ORGANIZOVANO ZA GENOCID
Prvi svjedok optužbe u slučaju prijedorskog genocida bio je Robert Donia,
američki stručnjak za historiju Balkana i veteran meñu svjedocima u
tribunalu. On je svoje svedočenje počeo iznošenjem historijske i društvene
pozadine dogañaja koji su opisani u optužnici. Na procesu Milomiru Stakiću,
optužnom za genocid i zločine protiv čovječnosti u prijedorskom regionu, sud je
preslušao emisiju lokalnog radija, snimljenu u aprilu 1995., u povodu
trogodišnjice "preuzimanja vlasti". "Sve i u jednom selu, u svakom naselju
srpskom, sve je bilo organizovano," rekao je šef prijedorske policije Simo
Drljača, na svečanosti povodom trogodišnjice "preuzimanja vlasti" u tom gradu
u noći izmeñu 29. i 30 aprila 1992. godine. Time je jedan od glavnih aktera tih
zbivanja potvrdio tezu tužilaštva da je nasilan dolazak na vlast u Prijedoru,
čime je označen početak etničkog čišćenja u cijelom regionu, bio "dugo
pripreman plan". Detalje tog plana je u ekspertskom izvještaju na početku
suñenja obrazložio doktor Robert Donja (Donia), profesor historije
Kalifornijskog univerziteta. Profesor Donja je bio i prvi svjedok
tužbe na ovom procesu.
RADIO NADMETANJE PRIJEDORSKIH ZLOČINACA – ČIJA JE ULOGA BILA
VEĆA U PRIJEDROSKOM GENOCIDU
Kao novi dokaz o "dugo pripremanom planu" tužilaštvo je prezentiralo audiotraku, zaplijenjenu 1997. godine u Radio Prijedoru. Traka sadrži razgovor sa
Simom Miškovićem, tadašnjim predsjednikom SDS u Prijedoru, Milanom
Kovačevićem, predsjednikom Izvršnog vijeća, te Slobodanom Kuruzovićem i
Simom Drljačom, koje je Krizni štab zadužio za vojnu i policijsku stranu
operacije preuzimanja vlasti. O trogodišnjici "preuzimanja", svi su se nadmetali
čija je uloga bila veća i značajnija u tom dogañaju.
"Moj plan je bio da preuzimanje vlasti izvršimo neradnim danom, u subotu ili
nedjelju, kako bismo izbjegli nepotrebne sukobe," rekao je Simo Mišković,
tadašnji predsjednik prijedorskog ogranka Srpske demokratske stranke.
Meñutim, po njegovim sopstvenim riječima, shvatio je da je u zabludi kad ga je
komandant brigade JNA, stacionirane u Prijedoru, pukovnik Arsić, upitao: "A
od koga ćeš subotom i nedjeljom preuzeti vlast, kad se ne radi?"
Na sastanku 29. aprila u 17 časova, održanom u kasarni, po riječima
Slobodana Kuruzovića, pukovnik Arsić - "ratnik koji je već prošao Slavoniju" je rekao "da je to najbolje uraditi sad, na brzinu, odmah".
Tako je odlučeno da se vlast preuzme u četiri sata ujutro, 30. aprila. "Imali smo
štab, vlada je bila formirana, sve je to pripremljeno i napravljeno, i mi smo fino
sačekali taj trenutak koji smo sebi odredili i onda smo u četiri sata tako i
napravili. Išlo je onako kako smo zamislili. Uradili smo kako smo uradili,"
rekao je Milan Kovačević u emisiji kojom je prijedorski radio obilježio jubilej
"preuzimanja vlasti."
"Ostalo je teklo onako kako je teklo," rekao je i Simo Mišković. Sva četvorica su
istakli da je vlast preuzeta u "rekordno kratkom vremenu". Razlika je bila samo
u tome što je, po jednima, to obavljeno za 20, po drugima za 28 minuta.
Meñutim, svi su složni u tome da je etnički čista vlast počela funkcionisati već
u šest časova ujutro. U institucije vlasti, Skupštinu, MUP, SDK, uključujući,
kako su sami rekli, radio Prijedor i list "Kozarski vjesnik", nesrbima je
zabranjen pristup.
Svi su potom istakli zadovoljstvo što je cijela operacija tako izvedena da nije
bilo "povrijeñenih ili, ne daj bože, ubijenih", kako je rekao Simo Mišković.
Možda te zore, čija trogodišnjica je proslavljena, mrtvih nije bilo. Meñutim,
prema svjedočenju Mevludina Sejmenovića, tadašnjeg poslanika prijedorskog
regiona u parlamentu BiH, od 18 Bošnjaka i Hrvata, od kojih je "uzeta vlast",
samo su trojica ostali živi. Nije preživio ni predsjednik opštine Prijedor
Muhamed Ćehajić koji je na toj funkciji bio do 4 sata 30. aprila 1992. godine.
Trijumfom u zoru tog dana otvoren je put za napade i paljenje sela sa
nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog
kojih se danas vode procesi u Haškom tribunalu. Meñu njima i proces doktoru
Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku prijedorskog kriznog štaba, koji je, kao
član tima za preuzimanje vlasti, optužen za "koordinaciju i izvršenje operativne
faze trajnog uklanjanja nesrba" iz opštine Prijedor.
DOKTOR ROBERT DONJA, PRVI SVJEDOK OPTUŽBE NA SUĐENJU
MILOMIRU STAKIĆU, SVJEDOĆI O NAČINU NA KOJI JE SDS 1992.
PREUZELA VLAST U PRIJEDORU
Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživač u
Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor ekspertskog izvještaja
koji je tužilaštvo prezentiralo na suñenju dr Milomiru Stakiću, bivšem
predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja
se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu.
Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS
nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na
noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora
u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine.
Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na
osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u
socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj
okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoñe postao
simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i činjenicu da
je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje
Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini
opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su
sačinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je
skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od
109 opština u Bosni i Hercegovini.
Kako je u takvoj situaciji SDS, u čijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić
osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo
pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim riječima i član
predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao
proglašenje Republike Srpske.
Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu
štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji način
je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od
takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko
osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u
sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih
funkcija, uključujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor
Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se
nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao
upravo optuženi Milomir Stakić.
S kolikom pažnjom i preciznošću je doktor Robert Donja radio na svom
izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju
organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj
"strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode
osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i
varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom
tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentičnost tog dokumenta.
Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentičnost uz pomoć jedne tabele
koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj
citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identični. "Strogo
povjerljiva Uputstva" su očigledno dugo bila u rukama lidera SDS.
Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je
kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na
nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za
napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i
zločine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu.
PRIJEDORSKA OPTUŽNICA
Bivši predsjednik Skupštine opštine Prijedor Milomir Stakić, je očito pažljivo
pročitao i pravilno shvatio "Prijedorsku optužnicu" sa koje je Haški tribunal
skinuo pečat 11. jula 1997. - dan nakon hapšenja dr Milana Kovačevića i
pogibije Sime Drljače u prvoj akciji koju su pripadnici SFOR izveli protiv
optuženih za ratne zločine.
Naime, u paragrafu 12 te optužnice se navodi ko je - uz Kovačevića i Drljaču bio stalni član opštinskog Kriznog štaba SDS pod čijim je rukovodstvom, po
tužiocu, sprovoñen genocid na nesrpskim stanovništvom Prijedora i okoline.
Pored Kovačevića, kao predsjednika opštinskog Izvršnog odbora i
potpredsjednika Kriznog štaba i Drljače, kao šefa policije, u tom se paragrafu
navode još i predsjednik Skupštine opštine Prijedor, zatim predsjednik
Opštinskog odbora SDS, pa komandant Teritorijalne odbrane, kao i komandant
lokalnog garnizona JNA. Svi oni su, navodi se u paragrafu 12 optužnice,
"zajednički radili na planiranju i donošenju odluka o čitavom nizu operacija u
vezi sa voñenjem sukoba i uništavanjem zajednica bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata u opštini..."
Formulacija nije ostavljala mjesta sumnji da su i njihova imena na zapečaćenoj
optužnici, pa se Milomir Stakić, prepoznavši se na spisku, pod hitno spakovao i
sklonio u Srbiju. Nije isključeno da su tako postupili i ostali koji se prepoznali
u paragrafu 12, te da bi i oni uskoro mogli da budu izručeni Tribunalu pošto
Srbija - kako je prošle sedmice u Hagu izjavio njen ministar pravde - "neće više
da bude sabirni centar za ratne zločince koji su državljani drugih zemalja."
Spisak kandidata za "Prijedorsku optužnicu" je još u julu 1994. objavila
Komisija eksperata UN u svom završnom izveštaju podnijetom Savjetu
bezbjednosti i Generalnoj skupštini i prosljeñenom - zajedno sa kompletnom
dokumentacijom - tužilaštvu Haškog tribunala. Komisiju eksperata (tzv.
Basiunijevu) su, podsjetimo, oktobra 1992. formirale UN sa zadatkom da
ispitaju izvještaje o teškim kršenjima meñunarodnog humanitarnog prava na
teritoriji bivše Jugoslavije. Komisija je posebno detaljno istražila slučaj etničkog
čišćenja u opštini Prijedor, zaključujući da se tamošnja zbivanja "bez sumnje
mogu okarakterisati kao zločin protiv čovječnosti", a da je, šta više "vrlo
vjerovatno da će u zakonskom postupku ti dogañaji biti kvalifikovani kao
genocid." U izvještaju se navodi i kompletan spisak članova Kriznog štaba, pod
čijim su rukovodstvom izvršeni ti zločini. Na spisku su pukovnik Vladimir
Arsić, major Radmilo Zeljaja, major Slobodan Kuruzović, šef policije Simo
Drljača, gradonačelnik Prijedora Milomir Stakić, predsednik Izvršnog saveta
Milan Kovačević, predsednik opštinskog SDS Simo Mišković i predsednik
Crvenog krsta Srño Srdić.
Originalna "Prijedorska optužnica", podignuta 13. marta 1997, tereti Milomira
Stakića (kao i poginulog Drljaču i preminulog Kovačević) u samo jednoj tački za
zločin nad zločinima - genocid - izvršen s namjerom uništavanja djela etničkih i
vjerskih grupa bosanskih Muslimana i Hrvata. Uoči suñenja Milanu
Kovačeviću, u junu 1998, tužilaštvo je izmenilo tu optužnicu, dopunjujući je sa
14 novih tačaka. Izmenjenom optužnicom Kovačeviću je, pored genocida,
pripisano još i učešće u istrebljivanju Muslimana i Hrvata, njihovom progonu
na političkim, rasnim i verskim osnovama, namjernim ubistvima, mučenju,
okrutnom postupanju, deportaciji, bezobzirnom razaranju gradova i sela, te
nezakonitom uništavanju i oduzimanju imovine. Vrlo je verovatno da će na
sličan način biti izmenjena i optužnica protiv Stakića, tako da se neće teretiti
samo za genocid, već i za sva ostala djela u nadležnosti Tribunala: zločine
protiv čovečnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kao i kršenja zakona ili
običaja ratovanja.
U "Prijedorskoj optužnici" se opisuje preuzimanje vlasti maja 1992. od strane
srpskih snaga pod komandom i kontrolom Kriznog štaba; zatim uvoñenje
striktnih ograničenja za ne-Srbe u opštini; pa koordinirani napadi JNA, TO,
paravojnih formacija i policije - praćeni intenzivnom artiljerijskom vatrom - na
okolna muslimanska i hrvatska sela. Sljedi, potom, opis zarobljavanja hiljada
muslimanskih i hrvatskih civila, te njihovog prinudnog marša do logora
Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i do policijske stanice u Prijedoru. Akcija
"čišćenja" Muslimana i Hrvata iz Kozarca, okolnih sela i samog Prijedora je,
prema optužnici, trajala nekoliko nedelja, a poslednja vojna operacija šireg
obima izvršena je 20. jula 1992. u muslimanskim selima regiona poznatog kao
"Brdo", na zapadnoj obali rjeke Sane, gde su pokušale da se sklone izbjeglice iz
prethodno napadnutih i "očišćenih" sela. Kasnije u optužnici se navodi da je
jedne noći krajem jula 1992. u Omarskoj pogubljeno više od 150 muškaraca
vojnog uzrasta, zarobljenih u regionu "Brdo."
Optužnica, zatim, detaljno opisuje zloglasne prijedorske logore i stravične
uslove u njima: ubistva, prebijanja, silovanja, mučenja, fizička i psihička
zlostavljanja, izgladnjivanja, ponižavanja... a sve to od strane "vojnog i
policijskog osoblja i njihovih agenata, pod kontrolom vojnih i civilnih članova
Kriznog štaba." Oni su, zaključuje se u optužnici, "u sprezi sa drugima,
planirali, podsticali i naredili uspostavljanje logora Omarska, Keraterm i
Trnopolje i zatočavanje u njima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz
opštine Prijedor, pod uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništavanja
zatočenika i sa namjerom da unište dio bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata, kao takvih ." Postojanje namjere da se neka etnička grupa "uništi kao
takva" je, naime, bitan element za kvalifikovanje vrhunskog zločina genocida.
Uz to, Stakiću i ostalim optuženim članovima Kriznog štaba se, kao nosiocima
vlasti u opštini Prijedor, pripisuje i tzv. komandna odgovornost: da su, naime,
"znali ili imali razloga da znaju da njima podreñeno osoblje logora ubija i
nanosi teške fizičke i psihičke povrede bosanskim Muslimanima i Hrvatima, sa
namjerom da ih unište kao dio nacionalne, etničke ili vjerske grupe... a nisu
preuzeli neophodne i razumne mjere da ta djela spreče ili kazne njihove
izvršioce."
Na početku suñenja Milanu Kovačeviću tužilaštvo je prezentiralo "statistiku
genocida", odnosno podatke o izmeni demografske strukture opštine Prijedor
tokom 1992. i 1993. godine. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u
Prijedoru je živjelo oko 50.000 Muslimana i malo više od 6.000 Hrvata. Dvije
godine kasnije, objavio je jula 1993. "Kozarski vjesnik" pozivajući se na
Opštinsku komisiju za popis, u Prijedoru i okolnim selima bilo je još samo
6.000 muslimana i oko 3.000 katolika, dok je procenat pravoslavnog
stanovništva opštine sa 42,5 odsto u 1991. za samo dvije godine skočio na 96,3
odsto. Takva promjena etničkog sastava stanovništva se, smatra tužilaštvo, ne
može objasniti ni na koji drugi način nego genocidom nad nesrpskim
stanovništvom opštine Prijedor.
Od 16 suñenja koliko ih je dosad započeto u Tribunalu (10 završenih, 2
prekinuta i 4 u toku), čak četiri su se bavila zbivanjima u Prijedoru i tamošnjim
logorima. Duško Tadić je zbog zločina u tim logorima osuñen na 20 godina
zatvora, u toku su suñenja zapovjednicima Omarske i Keraterma, a suñenje
Kovačeviću je prekinuto nakon samo dvije sedmice zbog smrti optuženog.
Prijedor i njegovi logori, meñutim, imaju značajno mjesto i u prvoj, tzv. opštoj
optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i u optužnici protiv
Radoslava Brñanina i generala Momira Talića, koji čekaju na početak suñenja
za genocid u Bosanskoj Krajini
Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i
Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u
Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i
Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto
najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u
Omarskoj. Meñu žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta
klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog
udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.
Nakon rata, prema nalogu Haškog tribunala koji ga je optužio za genocid, 10.
jula 1997. godine SFOR je uhapsio Milana Kovačevića, direktora prijedorske
bolnice, a Simu Drljaču, bivšeg šefa ratne prijedorske policije, optuženog
takoñer za genocid, ubili su britanski vojnici, jer je prilikom hapšenja na jezeru
Gradina kod Omarske otvorio vatru na njih i jednog ranio.
Drljača je bio centralna ličnost u etničkom čišćenju prijedorskog kraja 1992.
godine, uključujući i formiranje zloglasnih logora Keraterm i Omarska. Milan
Kovačević umro je 1. avgusta 1998. godine u Ševeningenu, ne dočekavši da mu
se dokaže optužnica za genocid.
O razmjerama zločina u Prijedoru najbolje govori lista osuñenih Srba u Hagu:
dr. Milomir Stakić (40 godina, bio osuñen doživotno), Zoran Žigić (25), Mlaño
Radić (20), Duško Tadić (20), Darko Mrña (17), Duško Sikirica (15), Predrag
Banović (8), Miroslav Kvočka (7), Milojica Kos (6), Damir Došen (5), Dragoljub
Prcać (5) i Dragan Kolundžija (3).
Duško Tadić je prvi osuñenik Haškog tribunala, uhapšen je u Minhenu
(Njemačka) 1994. godine, a osuñen za ubistva, mučenja i zločine protiv
čovječnosti 14. jula 1997. godine.
Na Sudu BiH prvostepenom presudom osuñeni su Dušan Knežević na 31
godinu, Željko Meakić na 21, Momčilo Gruban na 11, Dušan Fuštar na devet
godina, a još osam prijedorskih Srba na istom sudu čeka suñenje za zločin na
Korićanskim stijenama. Takoñer su na banjalučkom Okružnom sudu za zločine
nad nesrbima Prijedora osuñeni Draško Krndija na 20 godina, Radoslav
Knežević i Drago Radaković na po 10, Pero Ćurić na osam, te Stojan Bešir i
Boro Milojica na po sedam godina zatvora.
Prijedorski zločini najveći su po razmjerama u BiH tokom 1992. godine, a čak
šest osuñenih zločinaca (Mrña, Sikirica, Banović, Fuštar, Došen i Kolundžija)
priznali su zločine kako bi dobili manje godina robije.
EKSPERT ZA DEMOGRAFIJU EVA TABO PREDSTAVILA STUDIJU
POPULACIJSKE PROMJENE U PRIJEDORU OD 1991. DO 1997
U ljeto 1993. prijedorski "Kozarski vjesnik" je u tekstu "Ko smo mi i koliko nas
je" trijumfalno saopštio rezultate "popisa stanovništva" koji je napravila
opštinska komisija. Prema tom tekstu, koji je pročitan u haškoj sudnici u
dokaznom postupku protiv Milomira Stakića, optuženog za genocid i druge
zločine počinjene nešto prije tog "popisa", u prijedorskoj opštini je živjelo
"53.637 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti, 3.169 katoličke i 6.124
muslimana".
Dvije godine ranije, u martu 1991. napravljen je posljednji zvanični popis
stanovništva u bivšoj Jugoslaviji i struktura populacije bila je sasvim drugačija:
na istom prostoru živio je 49.351 stanovnik koji se izjasnio kao Musliman,
47.581 je bio broj Srba, a 6.316 Hrvata.
Izmeñu tog popisa, napravljenog po standardima koji se za to primjenjuju u
svim zemljama svijeta i onog lokalnog, "prijedorske opštinske komisije", koji je
optužnica nazvala anketom, desilo se "preuzimanje vlasti", poslije kojeg su
uslijedili napadi na bošnjačka i hrvatska sela, logori Trnopolje, Omaraska,
Manjača i Keraterm, spaljene kuće i konvoji izbjeglica u nepoznato.
Meñutim, linija pada broja nesrpskog stanovništva nastavila je da se spušta i
poslije 1993. da bi najnižu tačku zabilježila 1997. godine. Tada su komisije
Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, oslanjajući se na podatke
popisa iz 1991., napravile biračke spiskove za lokalne izbore, i konstatovale da
je stanovništvo prijedorske opštine gotovo prepolovljeno. Umjesto 112 543
stanovnika, koliko ih je bilo 1991. tada je u opštini živio 61.001 stanovnik. Za
51.542 osobe ili 45,8 % stanovništva upisano je "bez podataka". Ubijeni,
prognani, izbjegli? Nema tačnih statističkih podataka, ali o činjenicama
drastičnog pada stanovništva svaki dan, kao svjedoci na suñenju doktoru
Milomiru Stakiću, govore žrtve i očevici "smrti ili prisilnog odlaska većine
nesrpskog stanovništva opštine Prijedor", kako stoji u optužnici.
Oslanjajući se na podatke iz popisa 1991., a zatim na ankete prijedorskih vlasti
iz 1993. i 1995., demograf Eva Tabo (Ewa Tabeau) je napravila grafičke prikaze
činjenica o padu stanovništva i obrazložila ih pred sudijskim vijećem kao
svjedok tužilaštva.
"Najveći pad zabilježila je nacionalna grupacija koja je 1991. bila najbrojnija, a
to su Muslimani", rekla je ona i to potkrijepila činjenicom da su sa 49 351
stanovnikom oni tada sačinjavali 43 procenta populacije u opštini Prijedor.
Dvije godine kasnije, 1993, prema anketi lokalne komisije za popis, taj
postotak je iznosio 9,3 da bi 1995. pao na 5,4 odsto a zatim, 1997. godine, na
samo 1,4%.
Što se tiče srpskog stanovništva, objašnjavala je Eva Tabo statističke činjenice,
slika je obrnuta. Grafički prikaz pokazuje nagao uspon. Po popisu iz 1991, u
prijedorskoj opštini je živio 47.581 Srbin, što je sačinjavalo 42,3% populacije.
Dvije godine kasnije, taj postotak se gotovo udvostručio (81,5), da bi 1997.
iznosio 87,1%.
Postotak hrvatske populacije je sa 5,6% u vrijeme posljednjeg zvaničnog popisa
spao na 3 procenta 1997. godine.
U unakrsnom ispitivanju, advokat Džon (John) Ostojić je Evu Tabo pitao da li
je u svom istraživanju uzela u obzir "dobrovoljno kretanje muslimanskog
stanovništva iz prijedorskog regiona u aprilu i maju 1992. godine?" Po njemu,
izmeñu 15 i 20 hiljada ljudi je u tom periodu "dobrovoljno napustilo to
područje preselilo se u Sarajevo."
"Nemam konkretne informacije o tome," odgovorila je Eva Tabo.
"Ukoliko biste imali takvu informaciju, da li bi ona drastično promijenila
zaključke do kojih ste došli u vašem izvještaju?" bilo je drugo pitanje" Džona
Ostojića.
"Da, ali svi raspoloživi podaci govore suprotno," bio je odgovor.
Omarska, Keraterm, Trnopolje, samo su dio užasa prijedorskog ljeta 1992,
kada je ovaj krajiški grad, u kojem su Bošnjaci činili većinu, pretvoren u
kolektivno mučilište. Zatvorenici su u tim logorima bili izloženi najsurovijem
mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju. Prema
nekim procjenama, samo u logorima je ubijeno više od deset hiljada ljudi.
ZLOČINCI U PRIJEDORU
Vladimir Arsić: Komandant 43. mehanizovane brigade. Kada je SDS preuzeo
vlast u Prijedoru, Arsić, inače pukovnik JNA, postao je član Kriznog štaba.
Sredinom maja sela na Brdu dobila su ultimatum da predaju oružje. Nakon što
je ultimatum istekao, a oružje nije predato, Arsić je naredio napad na ta sela
(Hambarine, Rakovčani), što je za rezultat imalo masovan pokolj stanovnika
ovih sela. Arsić je, tvrdi se, i danas oficir VRS-a.
Radmilo Zeljaja: Prijeratni kapetan JNA koji je i prije početka rata otvoreno
surañivao sa SDS- -om, zahvaljujući posredovanju Dragomira Kaurina,
tadašnjeg direktora prijedorskog "Celpaka". Zeljaja je predvodio Vojnu policiju
43. brigade u napadu na Čarakovce, čije je stanovništvo takoñer masakrirano.
Preživjeli su deportovani u Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Zeljaja je, takoñer, i
danas oficir VRS-a.
Darko Mrña: Prijeratni koreograf u prijedorskom KUD-u, u ratu je bio
pripadnik Vojne policije Pete kozarske brigade (pod komandom Pere Čolića,
koji je nakon umirovljenja postao vlasnik pilane na Palama, op.a.). Trojica koji
su preživjeli masakr na Korićanskim stijenama, gdje je ubijeno oko 220 ljudi na
putu iz Krajine ka Travniku i teritoriji pod kontrolom AR BiH, identificirali su
ga kao jednog od počinitelja tog zločina. Živi u Prijedoru u ulici Tukovi, u
strahu od hapšenja i suñenja u Haagu.
Najveći kreatori genocida na banjalučkoj regiji su general-pukovnik Momir
Talić, komandant Prvog korpusa VRS, umro je 28. maja 2003. godine na VMA
u Beogradu, dok je Radoslav Brñanin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne
regije Krajina, osuñen na 32 godine zatvora za ratne zločine u Bosanskoj
Krajini od aprila do decembra 1992. godine, a osloboñen je optužbi za genocid i
saučesništvo u genocidu zbog nedostatka dokaza. Njima uz rame bio je Stojan
Župljanin, koji je bio u bjekstvu od 2001. godine, a uhapšen je 11. juna 2008.
godine u Pančevu. Župljanin je bio načelnik Centra službi bezbjednosti u
Banjoj Luci i najviši policijski funkcioner u Kriznom štabu Autonomne regije
Krajina. On je imao operativnu kontrolu nad općinskim i regionalnim
policijskim snagama, uključujući i one zadužene za logore u Bosanskoj krajini.
5
ZLOČIN U PRIJEDORU JE TAČKA PREKO KOJE SE NE MOŽE
PREĆI
Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih službenika, masovna silovanja i na
koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i
Hrvata bila je zavrsnica genocida počinjenog u Prijedoru. 'Jer Ti još živiš, ne
zaboravi mrtve, Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta" Werner
Schachinger Bošnjaci dolaze.
Prije srpske agresije i genocida 1992-1995 u Bosni i Hercegovini, Prijedor je bio
tipična multinacionalna opština sa 112, 543 stanovnika. Dvije najbrojnije
nacije bili su Bošnjaci I Srbi koji su tu živjeli zajedno sa manjim brojem Hrvata,
Jugoslavena i pripadnika drugih nacija i nacionalnih manjina. Prema
rezultatima popisa iz 1991. godine, preuzetim iz Haškog Tribunala /Predmet
broj: IT -95-8-PT, u Prijedoru je živjelo 49,351 Bošnjaka, 47,582 Srba, 6,316
Hrvata, 6,459 Jugoslavena i 2,836 pripadnika različitih nacionalnih manjina.
Prijedor je bio poznat kao opština u kojoj su živjele mnogobrojne nacionalne
manjine; pored pripadnika bh. konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Srba i Hrvata),
17 različitih manjinskih skupina živjelo je na području opštine prije rata 1992 1995. godine. Najbrojniji meñu njima bili su Česi, Ukrajinci, Slovenci i Romi. S
obzirom da se nalazio na koridoru koji je povezivao snage Srba iz Krajine u
Hrvatskoj sa Srbijom, Prijedor je u toku agresije 1992 -1995 postao strateški
važna tačka za srpske agresore.
U aprilu 1992. godine, srpske agresorske snage okupirale su grad i preuzele
kontrolu nad prijedorskom opštinom, nakon čega je uslijedila brutalna
kampanja genocida, ekocida, kulturocida, etnocida, urbicida, elitocida i
etničkog čišcenja. Najprije je otpočelo granatiranje sela naseljenih Bošnjacima
što je tamošnje stanovnike natjeralo u bijeg. Večina tog stanovništva je onda
odvedena u logore, a mnogi su od njih su masovno pogubljeni. Srpske
agresorske snage su u narednih nekoliko sedmica nastavile sa hapšenjem
civila po Prijedoru, obližnjem Kozarcu i drugim dijelovima opštine. Upravo je u
tom periodu Prijedor postao zloglasno mjesto budući da je na njegovom
teritoriju formirano više koncentracionih logora. Srpske agresorske snage u
Prijedoru odvodile su Bošnjake u zloglasne logore Omarsku, Keraterm i
Trnopolje, gdje je, prema zvaničnim izvještajima, preko 6,000 ne -Srba bilo
zatočeno u periodu od maja do avgusta 1992. godine. Ovi logori su bili mjesta u
kojim su vršeni najgori zločini u Evropi poslije Drugog svjetskog rata: “U prva
dva logora, Omarska i Karaterm, vršena su ubistva, mučenja, silovanja i
brutalna ispitivanja zatočenih. Treći je logor Trnopolje imao drugu svrhu,
funkcionirao je kao sabirni centar odakle su se vršila, masovna protjerivanja
žena , djece, i staraca, mada su se i tamo dešavala ubistva, mučenja I
silovanja. Uslovi koji su vladali u Omarskoj i Keratermu opisani su u više
optužnica pred Haškim tribunalom. Oko 40 žena bilo je zatvoreno u posebnom
odjeljenju logora Omarska gdje su voñene na ispitivanja i silovane.
Na osnovu podataka Udruženja Prijedorčanki Izvor iz Sanskog Mosta i NVO
Mostovi prijateljstva, iz Rizvanovića kod Prijedora, preko 3,227 ljudi nesrpske
nacionalnosti ubijeno je u toku genocida u Prijedoru. Prema informacijama sa
kojima raspolaže Komisija za traženje nestalih osoba FBiH, posmrtni ostaci
peko 1,800 nestalih još nisu identifikovani. Nakon potpisivanja Okvirnog
sporazuma o sistematizovanom I centralizovanom prikupljanju ante moretem
podataka o nestalim osobama koji su 3. septembra 2003. godine potpisali BiH
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Federalna komisije za traženje
nestalih, Komisija za traženje nestalih osoba RS -a i Meñunarodni komitet
crvenog krsta, kampanja prikupljanja ante mortem podataka obavljena je od
strane specijalnih timova pod pokroviteljstvom Meñunarodnog crvenog krsta
sačinjenih od jednog predstavnika lokalne organizacije Crvenog krsta, i jednog
predstavnika nevladine organizacije Mostovi prijateljstva , u svojstvu
predstavnika porodica nestalih. Prva faza prikupljanja ante moretem podataka
trajala je od 28. oktobra do 12. decembra, 2003. godine. U toku te faze timovi
Meñunarodnog crvenog krsta sakupili su 248 upitnika o ante mortem
podacima. Druga faza prikupljanja podataka organizovana je u julu i avgustu
2004. godine u vrijeme kada mnogi članovi porodica nestalih dolaze iz dijaspore
u BiH na odmor. Izvještaj Helsinki Watch -a o zločinima počinjenim u
Prijedoru, objavljen u januaru 1997. g odine Agresija, i genocid 1992-1995.
godine ostavili su traga na sve aspekte života u Prijedoru, izmijenivši u velikoj
mjeri demografsku, ekonomsku, kulturnu i društvenu sliku Opštine.
Procjenjuje se da je više od 35,000 prijedorskih Bošnjaka izbjeglo u treče zemlje
za vrijeme rata. Negdje oko 8,000 ih je ostalo u Bosni i Hercegovini. Nekih
6,300 prijedorskih Hrvata takoñe je izbjeglo iz opštine za vrijeme agresije I
genocida. Sadašnje procjene govore da se broj stanovnika Opštine smanjio sa
nekih 112,000 na 95,000. Seoska populacija cini 52% , a gradska 48% od
ukupnog broja stanovnika. U sadašnje procjene ukljuceno je i oko 17,000
raseljenih i izbjeglica, uglavnom Srba iz drugih djelova BiH i Hrvatske.
Ukoliko analitičar ratnih dešavanja u posljednjem ratu na području Prijedora
posmatra u kontekstu definicije "genocid", onda će se samo potvrditi sve
karakteristike koje se vezuju za ovaj pojam. I ne samo da će se gonocid
pokazati i dokazati u Prijedoru, nego će se egzaktno potvrditi u širem značenju
ove riječi. Jer nisu u Prijedoru samo počinjeni zločini koji imaju obilježja
genocida nego je ovdje počinjen izmeñu ostalog zločin protiv čovječnosti i ratni
zločin oličeni u urbicidu, kulturocidu, elitocidu, etnocidu, ekocidu, silovanju,
mučenju, protjerivanju i ubijanju. U Prijedoru nije ni bilo kolasičnog rata uz
učešće dvije vojske. Ono malo samoinicijativno formiranih jedinica koje su
činili dobrovoljci iz reda Bošnjačkog i Hrvatskog naroda, bili su kako brojčano
tako i tehnički nespremni za oružani sukob pa samim tim i bezopasni za Srbe.
Dokazano je ovo i u Haškom Tribunalu. Oni su se pokušali organizirati samo u
cilju odbrane vlastite porodice i vlastitog doma a sve je iskorišteno uz precizno
planiranje ( prodaja naoružanja) i medijsku propagandu za početak dešavanja
u kojima su Bošnjačke i Hrvatske zajednice izvukli kraj koji su u glavi imali
samo planeri svega ovoga. Ako se zna da je I opštinska vlast u Prijedoru
prethodno preuzeta od strane SDS na nelegalan način od vlasti koja je
konstituisana nakon rezultata prvih višestranačkih izbora, sa ove vremenske
distance se sasvim objektivno može složiti mozaik koji će samo potvrditi tezu
postavljenu na samom početku.
Bilans u periodu od 92-95 izgleda otprilike ovako: najmanje 3.227 ubijenih
Bošnjaka i Hrvata. Riječ je o civilnom stanovništvu koji je trenutno evidentiran
u knjizi "Ni krivi ni duzni". Ovdje se nalazi i 123 djece te 228 žena. Brojne žrtve
stradale su u najzloglasnijim koncentracionim logorima ikada formiranim
nakon Hitlera, a ciljevi su im bili isti: zastrašiti, ubiti i deportovati preživjele što
dalje od matičnog područja sa takvim "utiscima" da nikada ne pomisle na
povratak. Ovdje se ne smiju zaboraviti ni uništavanja nepokretne imovine u
vlasništvu Bošnjaka i Hrvata kada je uništeno gotovo 10.000 kuća, više od 50
kulturnih i vjerskih spomenika, otpuštanja s posla svih nakon što je "nova"
vlast "otela" vlast od legalne strukture. Uništavanje cjelokupne imovine
Islamske i Katolicke vjerske zajednice bio je pokušaj da se zastraše i same
vjesrke voñe koji su svoje vjernike valjda trebali okupljati negdje na drugom
mjestu a nikada i nikako u Prijedoru. Masovna ubistva intelektualaca, vjerskih
službenika, masovna silovanja i na koncu gotovo u cjelosti izvršeno etničko
čišćenje opštine Prijedor od Bošnjaka i Hrvata bila je zavrsnica genocida
počinjenog u Prijedoru.
6
Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i
ne zaboravi genocid u Prijedoru
Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi
genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se
sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i
smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrañuje i
preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamćenje je ogledalo u koje su uperene
oči Božanstva obasjavajuću ljudska bića. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne
mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i
ukazivanjem da zlo i bolest postoje.
Ovo je govor suza prijedorskih majki.
Ovo je prijedorski tabut koji svjedoči.
Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je
sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali
kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom
korzu, smjenjuju i nestaju.
Ovo je mali pokušaj da se isčupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i
bošnjačkoj historiji, vječno pisanoj životima nevinih.
Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo naučili i izučili zlo prema nama, da
nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem,
usvojenu nacioanalnu ideju.
Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin
prešutjeti.
Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde.
Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su
poniženi.
Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u
njihove duše.
Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po
patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi.
U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu,
Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski
Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli
na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i
čekali dan kada će voñeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom
Miloševićem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje
su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko
uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je
u pretežno bošnjačkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani,
Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i
djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom
i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo
barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne grañani drugog reda, već
unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i "velike srpske države". Dobili su
trake ne kao Jevreji u doba nacizma, već mnogo gore, sa dozvolom kretanja od
samo dva sta dnevno i sa nemogućnošću da kupuju u dobro snabdjevenim
srpskim radnjama i opljačkane bošnjačkih robe. Tu bi već "žuta jevrejska
traka" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog
nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće
praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju.
Bilans srpskih barbara i divljaka u Prijedoru
Prema analizi Udruženja stanovnika općine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine
u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega:
Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih
2,835
{izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661
stanovnika od čega:
Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621
{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991.
godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048.
Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što
ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi "Ni krivi ni dužni", knjiga nestalih općine
Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorčanki "Izvor", ukupan broj nestalih sa
područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih izmeñu
naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj
protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. "Krizni štab" opčine Prijedor govori
takoñer o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih.
Neizvjesna sudbina je izmeñu 10,767 i 27,767 ljudi.
Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga
što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina.
Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima
svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo
ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni
dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde.
Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije
moguće ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i
pravdu. Genocid u Prijedoru je sjećanje na prošlost, ali i pogled u budućnost,
koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo
kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, već su to duše koje gledaju, vide i
čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se
odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji
svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.
Koliko su smo krivi za tišinu i maglu u kojima nestaje istina o zločinu genocida
u Prijedoru?
U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih
dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije,
duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i
bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti
čovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida,
urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive
muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni
mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor najveće stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u
Evropi. Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali
hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poručuju da će pravda stići
svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je
život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji
dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konačno srušio barijeru izmeñu
svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije
i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa
težinom genocidnih djela, počinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani
- Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod
kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i
presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i
da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To
je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi
uključimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski,
pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izañu na
vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.
Ono što genocid u Prijedoru izdvaja od drugih jeste zločin elitocid, logori i
zločin silovanja
Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom,
namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio
totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja
bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio
zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su
ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju
unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje
bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni,
pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su
bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog
ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od
volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep način ubijeni su:
Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić
Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike,
Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih
predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik,
Nadarević Ekrem - nastavnik.
Čineći svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji
dalo povoda da ih istrijebi.
Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić
- mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf
Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak
svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj
grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i
Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu
Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe
toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može
doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih
krvižednih voña, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno
pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim
ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći.
Zločin silovanja
U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio
uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene
uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više
od 5000 uglavnom Bošnjakinja.
Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki.
Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi "Molila sam da me
ubiju", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom:
"Nema praštanja" Citat pod šifrom: "Nema prašatanja" "Od danas rañaš samo
srpsku djecu.
Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, idući
sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite.
Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas
odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović.
Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući.
Jedne noći u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: "Od danas rañaš
samo srpsku djecu". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da će doći
ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela
sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: "Vidi ti Turkinje, otima se,
neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla". "Neću da ubijem tako
lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda". Dva puta me je nožem zarezao.
Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke
bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola
sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram
kauča. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala
sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na
papiru je pisalo:
"O moj Bože Slobodane,
Pogledaj me sa visina
I podari svojoj Srbiji
Nebeskog Srpskog sina"
Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok
me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i
izgovaram glasno tekst sa papira. "Ako to ne budeš radila, dovešću još
desetoricu da te raščejreče. razvale, a djecu ti pokolju". Poslušala sam, moleću
Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno
izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo
Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i
rekao mi: "E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je
sada očišćena". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora
Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne
želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili
muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u
novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u
Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz
Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zločin, zločin nad
istinom i sve bi se sutra opet ponovilo."
U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a
oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu.
Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema
vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuñuju, jer smatraju da su bili
“politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u
najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru
bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali
nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima
svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid,
urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su
u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog
tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima
Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu,
posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u
Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u
agresiji i genocidu. Za njih je to bio grañanski rat. U centralnom dijelu
Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti
se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava
Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je
zastava države BiH. U čitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može
se naći samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja
je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred
najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da ćete u svakoj osnovnoj školi naći
bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohañaju samo srpska djeca, govore
mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te
napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom
skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima
onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu
šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su
bošnjački povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje
sugrañane srpske nacionalnosti.
Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moći otcijepiti
zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka
zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeñuje,
ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju
sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez
koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir.
U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuñeni, kad
su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na
način kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci
moraju pred sud pravde. Istina se mora reči i zapisati. U ime prijedorčana niko
ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima.
Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u
kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće
gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin
činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrañen.
Meñunarodna zajednica još daje podršku onima koji su činili zločine, a ne
žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo
dobro došli, još su zločinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a
u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i
svijeta, jer se meñunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je
imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva
sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred očima slobodarskog svijeta.
Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u
jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog
pjesnika. "Nagrada Hajnrih Hajne" za književnost je, inače, najvažnija literarna
nagrada u Njemačkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada
Diseldorfa, su povrijeñene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je
Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za
genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst "Pravda za
Srbiju". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno
angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u
BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke?
Zašto se "slučaj Handke" ponavlja? Odgovor je jasan, meñunarodna zajednica
je ucjenjena od Karadžića i Mladića da će ova dvojica reči istinu koji svijetski
lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke
radi za takvu nemoralnu meñunarodnu zajednicu.
Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragičnost ljudskog
ništa u sveopcem ništavilu, "civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureñene”
Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zločina, čovjek Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime
svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog
naroda su zatvorena za sve one koji hoće poništiti čovjeka, zatirati narod,
ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan,
izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve
one koji su s onu stranu ljudskosti.
Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško,
jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neće, a
oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom
korzu susreću zločince.
Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, čija hrabrost ostaje vječno
zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane
čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neće potamniti u vremenu
kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više
nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da
buduće generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti
u odbrani čovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli
svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to
drugo i drugačije nije antiljudsko i anticivilizacijsko.
Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti
život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrñave
u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: spriječiti da more
nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom,
dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako
novoroñeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i
državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu.
20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba
da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da osude zločine i optužene
izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili
smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u
Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se grañani Srbije
upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u
prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je
poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još
teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali
da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi
najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne
zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik
"Đeneralu" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi,
vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi,
istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu
nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih
zločina treba takoñe podignuti u svim centrima svijetske političke moći, da
podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv
čovjeka.
7
Put zločina: Genocid u Prijedoru
Priča o Prijedorskom zločinu jeste priča o planiranom genocidu i agresiji,
te i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske
monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka
1.Dio - Ubij, pali, pljačkaj!
U noći uoći 1. maja "Meñunarodnog praznika rada" 1992. Prijedor je osvanuo
preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme okićene
simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je
odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo
vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj
Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne
uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja.
Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se
nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje
roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim
prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i
zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima",
"belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice
ovoga nekad mirnog i pitomog grada. S njihovim dolaskom nestao je i Prijedor
onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti, kao i mnogi mirni dobri
ljudi koji su Prijedoru davali dušu.
Rezultat svega toga: 15.000 grañana Prijedora se vode kao ubijeni i nestali,
35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i
kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po
mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske,
Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno.
Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, ne čuje se više ezan sa
munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog
dana Ramazana. Nema ko da doñe na ponoćku ili da zapali svijeću, nema ko
da prouči Fatihu, a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje.
Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, naš grad će zauvijek ostati poznat
po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem
broju ratnih zločinaca. Mnoge grañevine su srušene ali najtužnije od svega je to
što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema.
SIMBOL BRATSTVA I JEDINSTVA: Poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i
kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, nalazi se na
neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A
samo Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu
budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da
koračaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini
Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je
dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošćavala etničke granice.
Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva
bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreñenju sa drugim gradovima u Bosni i
Hercegovini ovdje nije bilo većih meñunacionalnih sukoba".
Zategnutost zbog dogañanja u Bosni i Hercegovini pogoršana je propagandom i
političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi
ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Vrijedi ponoviti
iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog
radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su
bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim
vozilom i vraćeni s fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji
nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti
vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje.
Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su
naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao
odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja.
Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini
Prijedor već u proljeće 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva,
već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i s Pala. Takva propaganda
imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila
izuzetak.
SRBI NEĆE ZAJEDNIČKI PLAKAT: U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile
da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije. Prema izjavi
Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od
njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa
ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori
za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički
miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što
je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predložila zajednički
plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje ćemo živjeti zajedno", sa
namjerom da pokaže da su skladni meñunacionalni odnosi mogući u novoj
demokratiji. Na plakatu se srpski sombol nalazio izmeñu hrvatskog i
muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima
gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da
ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani
su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali.
S približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici,
uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje
propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i
nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je
rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih
pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.
PODJELA VLASTI: U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u
novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih
jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora,
SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke,
takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i
Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva
odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou
općine. U tom smislu, voñe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou
republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade.
Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA
imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo
na preostalih 50%. SDS je, meñutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Voñeni
su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak izmeñu Srñe Srdića,
predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića,
predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA
Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nañu rješenje I
stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ
jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u
Prijedoru u januaru 1991.
UVOD U PREVRAT: Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor
Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike
Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja
dogovora, iskrsle su poteškoće izmeñu SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u
organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i
načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su
uzeli Srbi.
U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u
stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture
vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala
odvojenu srpsku skupštinu, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe
bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan
općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a
njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je
obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP),
odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog
SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje
nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u
zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.
Veza izmeñu zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan
Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila
Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom
buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je
preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije.
Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski
vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarañivala" sa vojskom i političarima, te da
je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih
poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i
vojnih vlasti.
SRPSKI PRIJEDOR U SRPSKOJ DRŽAVI: Na političkom planu, posljednji
sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je
htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju
ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se
povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je
70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena izmeñu
Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada
Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada
Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za
Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio
da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna,
naglašavajući da bi stvarno provoñenje takve podjele u svakom slučaju bilo
veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.
Tridesetog aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz
pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim
jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim
punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima
glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava
sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim
uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica,
Dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da
mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska opština Prijedor". Muharem Nezirević,
u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano
ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a
Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine,
a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio
šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor.
TELEFAKS JE KRIV ZA SVE: Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29.
aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je voña
teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim
teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlačenja iz
te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno
ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti
Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije
bilo spontana reakcija na telefaks nego završna faza dugo pripremanog plana.
Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka
Kriznog štaba ARK (Autonomna Regija Krajina). Pored restrikcija vezanih za
život ne-Srba, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za
javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje
propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takoñe bio zadužen za
mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u
redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upućivani i pozivi na
predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provoñeni samo
prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od
kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja
srpskom stanovništvu.
INCIDENT NA HAMBARINAMA: Kao rezultat povećane meñunacionalne
napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih.
Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji
se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga
na to područje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se
nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke
paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je
nareñeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u
kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab
općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima
Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na
kontrolnom punktu, kao i sve oružje.
U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u
podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne
ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute.
Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u
ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke
sporadične borbe lokalne voñe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su
mnogi stanovnici već pobjegli u druga područja pod muslimanskom ili
hrvatskom vlašću, krećući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu,
prema šumi, koja je takoñe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se
vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno,
jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz
Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.
NAPAD NA KOZARAC: Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti
izmeñu novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija
muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo
je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili
muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne
punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi
postavljeni na raznim mjestima širom područja Kozarca, kao i neslužbena
stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski grañani.
Voñeni su pregovori izmeñu delegacije grañana Kozarca i Kriznog štaba općine
Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i
postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz grada.
Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO
Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podreñenost novim vlastima u
srpskoj općini Prijedor, te da predaju sve oružje. Proširile su se glasine o
egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što
je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija,
napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je
uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je
ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28.
maja 1992. uništeno oko pedeset odsto Kozarca, dok je preostala šteta nastala
u razdoblju izmeñu juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od
stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim područjima, vojnici su
krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez
života".
Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini.
Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je
dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992, vojnici povezani sa
srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže
svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska
kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku
od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska
sela kao što su Rajkovići i Podgrañe ili nisu granatirana uopšte, ili su
granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je
dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Već 27. maja 1992. visoki
vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General
potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše
JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je
1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je
ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom
brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je
direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac,
kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom
vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao
narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima.
OMILJENI SRPSKI HOBI – PLJAČKA: Za vrijeme napada civilno stanovništvo
potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske
pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge
kolone civila koji su odvoñeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za
razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon
napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u
logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta
područje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme
napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski
stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih područja doselili su se u Kozarac.
Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogromnom većinom srpski; političke
voñe i funkcioneri u policiji su redom Srbi.
BRĐANINOV FAŠIZAM: Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je
donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK,
Radoslav Brñanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i
prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se
neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na
teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto neSrba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao
direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić,
predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog
odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu,
bio je takoñe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne
dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porañaju u banjalučkoj bolnici.
Takoñe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca
iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna".
Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih voña iznosili, a koji su
svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi
rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u
SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima
rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeñu ostalog otpuštani su s posla,
prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan
eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom
politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili
ovo podrućje. Do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa
politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici
SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili
ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom
politikom, Krizni štab ARK počeo je primjenjivati ekstremna ograničenja na
kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK,
uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski
krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.
TAKTIKA TERORA: Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili
su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za
mobilizaciju, ograničena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere
koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla,
zabranu otvaranja i voñenja privatnih firmi, napad na njihove objekte, kao i
gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti.
Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna
mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog
pravog predstavnika srpskog naroda".
Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki
crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama
koji su se vozali po Banja Luci i od grañana tražili lične isprave. Lica koja bi
uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoñena u zatvor nego u zgradu
posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od
maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o
poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom
izvještaju iz 1993. godine Meñunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK)
konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da
mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog
područja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju
nesrpskog stanovništva u ovom području osnovana je državna agencija da
pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u
maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv
ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna
dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohañaju osnovnu i srednju
školu.
Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali
otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje i propaganda protiv muslimana i
Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju,
a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u
krugu općine takoñe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i
blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila
Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i
na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati
morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni
pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja
obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično isključivanje
električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije
bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna
milijarde dinara.
Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30.
maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareñeno je da
bijelim krpama označe svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u
dvije grupe: muškarce izmeñu 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce.
Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor
Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari
Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi
preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli
razlikovati.
Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a
nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u
logorima u tom području, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo
užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja
i mučenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini
Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je
samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim
uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo
kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio
kako je potvrñena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini
Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih
nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za
evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno,
odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.
U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i
neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom
ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac,
Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i
svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao
i o potrebi da se unište same "balije".
2.Dio - Srpski monstrumi vole logore
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile
hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i
Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi
protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i voñeni ili po
direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i
policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom
zlostavljanju, izmeñu ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju,
mučenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom
zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu,
pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog
pozdrava.
Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili
mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosile uniforme i obično bili
naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su
zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama". Pripadnicima paravojnih
organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da
zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
ZLOGLASNA OMARSKA: Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim
uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne
rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od
25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebačeni u
Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika,
uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi
su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli
bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko
Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i
dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio
velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene
istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele
zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i
strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.
Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko
četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani
sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara.
Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili s
unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore
opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara
i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista",
nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili
smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeñivani. "Bijela kuća"
služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima.
Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takoñe mjesto na koje
su zatvorenici odvoñeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu
vraćali živi.
Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da su se kuhinja i
trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže
predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je
travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuća", mala pravougaona
prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i
jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala
"crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja
hangara.
BEZ HRANE I VODE: Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku,
obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i
nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti
prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili
napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi
ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u
veoma skučenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu
spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriju od 40 kvadratnih
metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno čak 300 ljudi. Ostali
zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, meñutim, zatvorenici bili
nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata
pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena.
Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki
neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i
mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su
zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura
razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog
graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po
trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih
stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da
pojedu obrok. Meñutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni
vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj
kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki
zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeñeni nakon premlaćivanja u
logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i
povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma
na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više.
Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni
inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali.
PREBIJANJA, UBISTVA I SILOVANJA: Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici
su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad
batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i
malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti
za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna
oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci
pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se
otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što
su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za
plastični bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljeñivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a
stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući
rukama i nogama. Tokom isljeñivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni.
Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga
rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili
oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške
povrede. Sve se to dogañalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak
se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od
grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.
Nakon isljeñivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom
učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na
isljeñivanje. Naveče bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora,
prozivale odreñene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim
motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad
je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima
zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi
koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su
takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su
pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često
se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roñaci svjedočili su da otada više
nikad nisu viñeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.
Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih
prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvoñena i silovana i
da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih
grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo
zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i
nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih
učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih
premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe
leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se
izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.
"Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvoñeni radi
premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često
su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takoñe
su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u
"crvenoj kući".
UŽAS ZVANI KERATERM: Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na
istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je
25. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili
natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su
grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj
prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije
nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez
ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani
jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su
dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za
pranje.
Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno
ih je mučila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su napadani
motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često
prozivani i premlaćivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni
modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu
vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja.
Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječničke njege niti za bolesti, niti za povrede
nanesene tokom premlaćivanja. Isljeñivanja su se odvijala uz premlaćivanje.
Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže
novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.
Saslušani su svjedoci o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da
su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon
čega su uslijedili pojedinačni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro
prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je
zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je
sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra.
Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta.
Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici
držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog
svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
TRNOPOLJE, CENTAR ZA SILOVANJE: Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu,
na željezničkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade
zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani
stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od
jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna
zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen
bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radili su ljekarzatvorenik i nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima
obezbjeñivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što
su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se
mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo
koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po
okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, meñutim, bilo opasno jer je
tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su
na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst počeo obezbjeñivati nešto hrane.
Nije postojao redovni režim isljeñivanja ili premlaćivanja kao u drugim
logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja.
Svjedok Sulejman Bešlić izjavio je da je vidio mrtvace s isčupanim jezicima
zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela
zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru
nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u
drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom
večeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih.
Svjedok Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je odreñen da radi u
ambulanti i svjedočio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru.
On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlaña imala
dvanaest godina, i lječio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane.
Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam
muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je
izjavio sljedeće: “Sam čin silovanja, po mom mišljenju - razgovarao sam s
njima, promatrao njihove reakcije - imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su
sebi možda objasniti krañe, pa čak i premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su
to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu.
Do tada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su počela
silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah,
užas”.
ZBORNO MESTO ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE: Trnopolje je, bar povremeno, bio
otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nañu napolju, gdje su ih
u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znači da su zapravo bili
zatočeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu
zatvoreni radi “vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista”. Meñutim,
pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno
stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove
Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u
logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od
dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju.
Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je postojala samo jedna pumpa za cijeli
logor. Uš i šuga bili su takoñe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije
bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi
morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada.
Prvog oktobra 1992, ili negde oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog
logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriču svih svojih materijalnih
dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog
čišćenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj
ili Keratermu, iz Trnopolja deportovani iz Bosne i Hercegovine.
UBIJANJE PRIJEDORA: Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je
prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike
zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa
ovog svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda je to
svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991) živjelo
49.351 Bošnjaka (43,9%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih
grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u najvećem
broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po
obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao najveće stratište u Bosni i
Hercegovini.
Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543
stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se
kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao
Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih
nacionalnosti.
SPISAK ZLOČINACA: U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage
policije i vojske SRJ i bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom
Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogañaja koje je organizirao i
kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do
kraja 1992, ti dogañaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skoro
kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i
članovi Kriznog štaba bili su:
* Srño Srdić: zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen
Bošnjakinjom;
* Dr Mile Radetić: ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;
* Dr Milomir Stakić: lekar, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve
naredbe svojih voña sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića,
Kuprešanina i Brñanina revnosno izvršavao. Bio organizator osnivanja
koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko
10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za
genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20.000 civila i brutalno silovano oko
5.000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada
Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN;
*Simo Mišković: predsjednik SDS, sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni
izvrišitelj;
*Simo Drljača: pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje
koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoñenje i odvoñenje u logore,
potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuća;
* Slobodan Kuruzović: nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu
saglasnost izvršena su mnoga ubistva i silovanja u Trnopolju, obogatio se
pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata;
* Mile Mutić: nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski
vjesnik i Radio Prijedor. Pretvorio Kozarski vjesnik u srpsko šovinističko glasilo,
isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad
Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na
listu za smaknuće;
* Dragan Savanović: predsjednik Kluba poslanika SDS;
* Slavko Budimir: komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu,
potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata;
* Milovan Dragić: ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I
Hrvata;
* Slobodan Balaban: inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji
su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz
Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i
tehničara;
* Dušan Kurnoga: ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve
državne robne rezerve nafte i benzina;
* Bogdan Delić: profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika;
* Vladimir Arsić: pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio
stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao;
* Radmilo Zeljaja: major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom
“Radmilovo” i tako gradu kojeg je srušio dao svoje ime. Komandovao
operacijama etničkog čiščenja Prijedora, formirao koncentracione logore smrti i
učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za
oslobañanje iz logora;
* Zoran Karlica: rezervni kapetan, učesnik etničkog čišćenja Prijedora;
* Drago Tubin: rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile
zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno
strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici kada je brutalno ubijeno 320
ljudi;
* Savan Runjo: nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku
četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika;
* Željko Mejakić: komandant koncentracionog logora Omarska.
* Duško Sikirica: komandant koncentracionog logora Keraterm;
MONSTRUMI, UGLEDNI SRBI: Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični,
mirni grañani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi,
direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u
kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno
etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju
živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili
obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u
koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. Voltaireova misao
“Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik” otvara knjigu nestalih općine
Prijedor na punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom:
imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku
onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži
osnovne podatke o ubijenim.
Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na
obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga
najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru
kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90
miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj
tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je
imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske
visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj
fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela
u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro.
Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje
tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i
Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko
Vlašića su prognani u srednju Bosnu…
BIVŠI KOMANDANT LOGORA KERATERM NA SLOBODI:
Haški tribunal usvojio 21. jul 2010. zahtev za prevremeno puštanje na slobodu
Duška Sikirice, nekadašnjeg komandanta logora Keraterm, pošto je u zatvoru u
Austriji odslužio dve trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne, saopšteno je iz
Tribunala. Sikirici je prevremeno osloboñenje omogućeno pošto je Tribunal u
obzir uzeo da je osuñenik “priznao krivicu i izrazio kajanje zbog počinjenih
zločina”, kao i da se, prema izveštajima austrijskih vlasti, “dobro ponašao
tokom izdržavanja zatvorske kazne”.
U saopštenju predsednika suda Patrika Robinsona kaže se da je Tribunal od
austrijskih vlasti obavešten da je Sikirica, prema austrijskom zakonu, ispunio
uslove za puštanje na uslovnu slobodu. Optužnica protiv Sikirice podignuta je
21. jula 1995. godine, zbog kršenja pravila i običaja ratovanja, počinjenog
genocida i zločina protiv čovečnosti izvršenih dok je bio komadant logora
Keraterm kod Prijedora, u Bosni i Hercegovini. Uhapšen je i prebačen u Hag
25. juna 2000. godine, gde se na prvom pojavaljivanju pred sudom izjasnio da
nije kriv ni po jednoj od tački optužnice.
Po optužbi ICTY, Duško Sikirica je znao je za nehumane uslove u logoru, kao i
da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani, te nije
spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Ubio je
jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osmog oktobra 2001.
godine priznao je krivicu za progon nesrpskog stanovništva iz Prijedora,
uključujući odgovornost za mučenja, seksualna zlostavljanja i nehumano
postupanje.
Na Sudu u Hagu izjavio je: “Prije rata u Bosni, svi smo živjeli zajedno u
dobrosusjedskim odnosima, bez obzira na to ko i šta smo bili. Prijedor, za
tadašnje jugoslovenske prilike, bio je dobro mjesto za život i naravno za suživot.
Ja sam imao prijateljstva od kojih su mnoga prevazilazila razna nacionalna
ograničenja i razlike. Kada je nažalost stigao rat, morali smo ići gdje nam je
rečeno jer nismo imali velikog izbora: ili slušati nareñenja, odbiti ih, ili
dezertirati. Mene su poslali u Keraterm, mada bih u to vrijeme radije otišao u
neko drugo mjesto, nego tamo, jer ići raditi u Keratermu je bila najgora stvar
koja mi se mogla desiti.
Nakon dogañaja 1992, lično sam bio u prilici vidjeti kakve su bile posljedice na
srpske izbjeglice koji su zbog sličnih dogañaja došli u Prijedor, te sam mogao
zamisliti šta su proživljavali ljudi koji su morali napustiti Prijedor. U potpunosti
razumijem da su ti dogañaj imali razarajuće posljedice i da i danas imaju
uticaje na Muslimane, neki od kojih su bili moji prijatelji.
Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da
strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo.
Osjećam samo žaljenje za sve živote koje su izgubljeni i živote koji su narušeni
u Keratermu i Prijedoru 1992. u dogañajima kojima sam nažalost i ja
doprinijeo. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći
da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u
stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada.
Razumijem da preuzimajući odgovornost za moju ulogu u ovim dogañajima
moram biti kažnjen i nadam se da će ovo što se desilo meni biti dobra lekcija za
bilo koga i bilo gdje koji se nañe u sličnoj situaciji u budućnosti. I stvarno se
nadam da će mi biti oprošteno, iako razumijem da to nekima neće biti lako.
Ujedno se nadam da će mi moja porodica oprostiti jer sam svojom
nesmotrenošću i njihove živote doveo u nezavidan položaj. Nadam se da će ovo
što se meni desilo doprinijeti bržem povratku Muslimana svojim kućama i
bržem i efikasnijem pomirenju svih naroda. Shvatam da ću, kao posljedica ovog
slučaja, biti odsutan iz Prijedora duže vrijeme, ali želim da vas uvjerim, vaše
visosti, da kad se jednog dana vratim kući, ja ću biti taj koji će s najvišim
ubjeñenjem govoriti protiv ovakvih ludosti. Ja se nadam da ćete prihvatiti moju
žalost i kajanje za sve što sam učinio i ono što nisam”.
3 Dio - Firer Stakić, gospodar tuñih života
Meñunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine
počinjene, izmeñu ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40
godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i
primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti
spram omraženih Bošnjaka
U predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u
Prijedoru tokom rata, 10. i 11. septembra 2002, pred Haškim tribunalom
svedočio je dr Idriz Merdžanić. Imao je 33 godine kada je u aprilu 1992. počeo
rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr Merdžanić nije primijetio nikakve
probleme izmeñu različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Meñu
Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr Merdžanić, dodajući: “Mislim
da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”
„UMRITE, BALIJE“: U noći izmeñu 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele
vlast u gradu Prijedoru. Dr Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve
važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i Doma zdravlja u Prijedoru,
te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu.
Dana 24. maja 1992, oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a
da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to
vrijeme, dr Merdžanić je radio u ambulanti u Kozarcu. Tokom dva dana koliko
je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeñeni u granatiranju.
Meñu njima se nalazilo i dvoje djece: “Jedno dijete, žensko, kojem su obje
noge, potkoljenice, bile odbijene. Curica je umirala”. Idriz Merdžanić je
pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu.
“Umrite Balije, umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti”.
Kad su stigli u logor Trnopolje, dr Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u
ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon
provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to
vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg
mjesta,” pričao je dr Merdžanić. Muškarci su odvajani od žena. Većina
muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u zgradu
mjesne zajednice.
LOGORAŠI PLAĆAJU HLEB SRPSKOM CRVENOM KRSTU: Drugog dana po
njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr Merdžanića, “počela je
vrlo glasna pucnjava.”. On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se
dešava: “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.”
Idriz Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i
svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na
početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni
krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb.
Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Merdžanić
je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili
njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Meñunarodni crveni
krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u
logor.
Kada su dr Merdžanić i njegove kolege stigli u Trnopolje, u logoru je bilo nešto
vode, ali kako je bila žućkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili.
Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode: ljudi se nisu
mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su
se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da
se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.
Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom,
preko koje se, prema riječima dr Merdžanića, moglo lako preskočiti: “Ali čak i
da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna
crta, ne bi smio niko preći”. Razlog: na različitim mjestima bili su postavljeni
mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.
SILOVANJE, SRPSKI HOBI: U mjesecima koje je dr Merdžanić proveo u
logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora
ambulante, doktor i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze
u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one
koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile
pomoć. Dr Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel
bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je
otkrio da su zaista bile silovane. Pred Haškim Tribunalom, Idriz Merdžanić je
izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kad
su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne
kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u
kasarnu. Taj vojnik je osloboñen.
U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala, a jedna od
prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika.
Merdžanić i njegove kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske
vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu
i doktor Idriz i njegove kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio,
uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža.
Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je
presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je
vukao za sobom.
DOKAZI O STRADANJU: Jedan od kolega dr Merdžanića je imao fotoaparat
kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one
mogle dokazati šta se dogañalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje
ambulante je povrijeñene zatočenike fotografisalo krišom. Kad je u avgustu
1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr Merdžanić im
je uspio predati film.
Prema riječima svjedoka, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad
Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila
premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je
jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su
bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je
čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr Merdžanić je izjavio da je u logoru
Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im
osoblje ambulante nije moglo dati odgovarajuće lijekove. Idriz je bio jedan od
posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio
u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao
napustiti zatočenički logor Trnopolje, a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom
se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr Merdžanića, kao i većine
Muslimana u Prijedoru, jeste uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002, dr.
Merdžanić nije bio u Prijedoru od 1992. godine. Kada ga je sudija Wolfgang
Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se
1992. godine desilo na području Prijedora, dr Merdžanić je rekao da vjeruje da
su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se
suprotstave Muslimanima i Hrvatima: “Neko je morao ubijediti mog komšiju
Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me
treba ubiti”.
Tom prilikom je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako
dugo? Šta sam uradio? Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše
uradio? Gospodin Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u
vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić,
koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za
desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega?
Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su
nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”
SKICA ZA KRVAVU BIOGRAFIJU: Milomir Stakić je roñen 19. januara 1962.
godine u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je
ljekar. Kao istaknuti član SDS u Prijedoru, 4. januara 1991. izabran je za
potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor. Osam mjeseci kasnije, 11.
septembra 1991. Milomir Stakić je izabran za potpredsjednika Opštinskog
odbora SDS u Prijedoru; od 17. januara 1992. godine bio je predsjednik
paralelne Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Nakon što je SDS silom
preuzeo vlast, 30. aprila 1992, imenovan je predsjednikom SDS-ovog Kriznog
štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom „Ratno predsjedništvo“.
Dvadesetog maja 1992. Milomir Stakić je zvanično imenovan za predsjednika
Kriznog štaba opštine Prijedor.
Optuženi Stakić je bio uključen u planiranje i uspostavljanje paralelne srpske
vlasti, kriznog štaba i policije u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje
vlasti. U svojim mnogobrojnim ulogama podsticao je te na druge načine
pomagao i podržavao počinjenje zločina počinjenih u opštini Prijedor;
organizovao je i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile kampanju
progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja je uključivala
nametanje životnih uslova koji će nesrpsko stanovništvo prisiliti da napusti to
područje, kao i deportacije i prisilno istjerivanje.
Takoñe, učestvovao je u radu Kriznog štaba i aktivno izvršavao svoje dužnosti
predsjednika. Predsjedavao je sastancima Kriznog štaba i potpisao većinu
nareñenja/odluka koje je Krizni štab izdao. Ta nareñenja/odluke uključivali su
nareñenje o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija je glavna
namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog odnosa za sva lica
zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te zabranjivanje pojedinačnog
puštanja zatočenika na slobodu.
DOKTOR UHAPŠEN U SRBIJI: Pod melodramatičnim naslovom „Krenuo na
roditeljski, stigao pred Tribunal“, beogradski Glas javnosti doneo je 23. marta
2001. tužnu vest o hapšenju Milomira Stakića. Evo šta su u ono doba pisale
ove patriotske novine: Radnici MUP Srbije uhapsili su Milomira Stakića (39),
državljanina BiH, u četvrtak u Beogradu, jer je utvrñeno da se nalazi na
listi optuženih Meñunarodnog suda za ratne zločine i predat je
predstavnicima Tribunala“, saopštila je Pres služba Vlade Republike
Srbije.
- Milomir Stakić jeste bio predsednik opštine, ali predsednici opština,
prema tada važećim propisima, nisu odlučivali ni o čemu. Njemu se ne
može pripisati ništa od onoga što se zbivalo u Omarskoj, Keratermu i
Trnopolju - navodi Stakićev blizak poznanik iz Prijedora, želeći da ostane
anoniman.
Predsednika Skupštine opštine Prijedor u toku i neposredno posle
bosansko-hercegovackog rata, dr Milomira Stakića, u četvrtak uveče u
Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak, odvela su nepoznata lica
u civilu, rekao je njegov brat Milorad, odbijajući da detaljnije govori o
ovom slucaju. Milorad Stakić je izjavio da su njegovog brata ispred zgrade
u kojoj je stanovao sačekali nepoznati muskarci u belom "jugu" i poveli ga
sa sobom. Milomir Stakić se, prema rečima njegovog brata, porodici javio
telefonom.
U kratkom razgovoru rekao je samo da će se vratiti u petak, ali se u toku
dana nije pojavio. Miomir Stakić nije bio na javnoj optužnici glavnog
tužioca Haškog suda. Nezvanično se govorilo da je 1997. godine napustio
Prijedor, jer je sumnjao da je na tajnoj listi Haškog suda, odnosno, da je
optužen za zločine nad muslimanima i Hrvatima. U dosadašnjim
suñenjima Prijedorčanima optuženim za ratne zločine u logorima u
Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, koja se odvijaju pred većima Haškog
suda, ime dr Milomira Stakića, bar prema izveštajima medija, uopšte nije
spominjano.
Stakićevom odlasku iz Prijedora prethodili su dogañaji koji su se zbili 10.
jula 1997. Prvi - Sfor je, prilikom pokušaja hapšenja, ubio bivšeg načelnika
prijedorske policije Simu Drljaču. Drugi - istog dana uhapšen je i odveden
u Hag dr Milan Kovačević. Drljača i Kovačević - ratni predsednik Izvršnog
odbora SO Prijedor i predsednik Kriznog štaba ove opštine - bili su na
tajnim listama Haškog suda koji ih je teretio za ratne zločine počinjene od
aprila do kraja 1992. godine.
MUSLIMANSKE INJEKCIJE ZA SRPSKE TRUDNICE: Ivo Atlija je roñen u
Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na
sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992, kada je počeo rat, živio je u
gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku
željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.
U svom svjedočenju pred Meñunarodnim sudom, u procesu protiv Milomira
Stakića, Ivo Atlija je izjavio da je klima izmeñu tri etničke skupine u toj opštini
postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990.
godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda
Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije
svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama,
fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima”
objasnio je Atlija. Meñu mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija
je naveo izvještaj Radija Prijedora u kojem se tvrdilo da je „dr Mirsad Mujadžić
srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rañaju žensku djecu, kako
bi se smanjio natalitet meñu Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine!“.
Svjedok je izjavio da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu
propagandu bez pogovora. Opisivao je da je u to vrijeme viñao kako sve više
ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on
poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe
zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo
ili “džamahirija”.
Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći izmeñu 29. i 30. aprila 1992,
Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten s posla: “Otišao sam ujutro na posao
i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike,
srpske zastave ispred zgrade opštine”. Nakon što mu je rečeno da se vrati kući,
Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je
ostao nekoliko narednih mjeseci. Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj
visini, mogao je da vidi šta se dogaña u drugim selima u okolini, izmeñu ostalog
i u selima koja su bila većinom muslimanska. Meñu njima je bilo i selo
Hambarine, koje je, po Atlijinim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992.
u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i vidim vojnike
kako se kreću u pravcu Hambarina. Mogao sam da vidim kuće kako gore.
Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je on. Na dan napada,
oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela:
“Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da
siluju žene i pale kuće”.
Bez upozorenja 27. maja 1992. granatirano je Briševo. Njegovo selo nije pružilo
nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici
sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u
legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće
u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području
napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima
srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je
veliki broj ustaša i Zelenih beretki likvidiran.
MASAKR U BRIŠEVU: Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo
granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe
hranu i medicinske potrepštine: “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije
mogao ući i niko nije mogao izaći,” ispričao je svedok u sudnici. Dvoje ljudi koji
su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače,
stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih
povrtnjaka. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i
premlaćivanja koja je Atlija takoñe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992, došla
su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je
kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku
i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom
jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala
jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili
posjekotine.
Dana 23. jula 1992, Atlijin roñak je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi
iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste
Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992, Atliju je probudila
eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće, dok je on
trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje
artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma
u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara
od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziñu i da svako ide svojoj
kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli.
Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,”
rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”
Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu
vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako
udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom.
Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su
Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gañali su ga
Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli,
tjerali su ga da trči od jednog do drugog vojnika. “Pero je plakao,” izjavio je
Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je
naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika
kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”
S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako
pljačkaju televizore, klima ureñaje, videorekordere, radio aparate i namještaj.
Uokolo sela je takoñe bilo razbacano 68 leševa, meñu kojima je bilo 14 žena,
dva dječaka mlaña od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz
druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U selu Stara
Rijeka, pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa:
„Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su
virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije
nisu imali više od 20 godina.
U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim
ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je
vidio pored tijela: “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami
sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da
iskopaju grob“. U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, jer
je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da
napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić im je rekao da mogu otići i zauzeti prazne
kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Meñutim, Ivo
Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u
Zagreb. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s
Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim
snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su
prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom
svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002.
godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da
živi u selo Briševo.
BJEKSTVO ZA ŽIVOT: Samir Poljak je roñen u selu Jakupovići, u opštini
Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba,
Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih. Kad su u
proljeće 1992. srpske vlasti nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor,
Samir je tada imao 19 godina, pohañao je srednju tehničku školu i živio s
roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom.
“Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u
školu, pošto su moji roditelji smatrali zbog moje lične sigurnosti da je najbolje
da ne idem”.
Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom
srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao
odgovor na to, nekoliko sela – meñu kojima i selo gde je Poljak živeo –
organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi
zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..
Samir se sjeća: “Tog dana, 24. maja, situacija je bila jako napeta. Na radiju
sam čuo najavu, rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao
Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina biti napadnuti”. Kako je bio
sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke gdje je već bila njegova
majka, a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od
roñaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom
probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Meñunarodnom sudu: “Rekli
su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu.
Takoreći niko ništa nije uzeo sa sobom. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo
prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.
Uveče su Samir i njegovi roditelji su stigli u Brñane, gdje je živio otac njegove
snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve
vrijeme proveli u podrumu. Sutradan su čuli da je Kozarac pao i da je izdato
nareñenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon
što su ovo čuli, većina ljudi, meñu kojima i Samirovi roditelji pješke su krenuli
ka Kozarcu. Zajedno sa snahinim bratom, Samir je odlučio da umjesto toga
pokušaju da odu u Hrvatsku; ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno
sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje. Ujutru su
naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i
pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca,
ali takoñe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao
oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok
ili prošao vojnu obuku.
U SRPSKOM ZAROBLJENIŠTVU: Kad su se zaustavili da se odmore kod
memorijalne fontane posvećene palim žrtvima iz Drugog svjetskog rata na
Kozari, iznenada su čuli pucanj. Meñutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima:
“Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak”. Nedugo zatim,
meñutim, oko njih je započela pucnjava. Samir se prisjeća: “Sjedili smo,
odmarali smo se. Tišina je bila. U jednom momentu je počela pucnjava na više
mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz
brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da
bježim”. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati
otpor. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”
Ljudi su počeli da se predaju. Samir i njegov roñak nisu znali šta da rade. Tada
su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se
predaju; Samir je pomislio: “Kad se oni predaju, predaćemo se i mi”. Kada su
izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže
ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je
Samir neke prepoznao kao stare uniforme JNA. Jedan od vojnika je šutnuo
Samira u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su
zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta
vam je ovo trebalo? Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi
mislili? Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su vas snage
napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i Knina.
Dok su skupljali oružje po šumi, Samir je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put.
Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo
primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit,
novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli
ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio
pogoñen u oko i bio očigledno mrtav.
Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove
ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli,
vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom
suncu. “Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce.
”Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi meñu
kojima je Samir prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u neku zgradu. Počeli su
vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi.
Rañe me ubijte.’” Tada je Samir čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina.
Nikad poslije toga niko nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada
izdvojeni iz grupe.
Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo
kupatilo. Samir je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko
prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo.
Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na
vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici
su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je
Hamid, lokalni hodža, koji se takoñe predao na Kozari. Samir se prisjeća:
“Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u
tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore,
nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu,
sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio
na stolici”.
DOLAZAK U OMARSKU: Nakon tri dana, Samir je saznao da će biti
premešteni. Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi,
zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta. Vojnici su
stajali u špaliru do autobusa i udarali zatočenike puškama dok su ovi trčali do
autobusa. Samir i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede
spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode. Posle nekog vremena,
autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir
vojnika koji su ih tukli. Samir je brzo otrčao do zgrade koja je izgledala kao
garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su
kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u
zatočenički logor.
Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, Samir je bio zatočen u toj garaži
sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško
opisati. To je bilo užasno, neopisivo. Pakao“. Garaža je bila toliko pretrpana da
su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se
okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da
nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Bilo je jako vruće. Nije bilo
dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen,
skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo
mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na
zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno
počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja”.
PO METODAMA AUŠVICA: Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju
pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali
da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve: “Bilo je užasno. Jednostavno,
borba za opstanak. Niko se više brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za
tu vodu kao životinje, samo da doñeš do te kapljice vode da se malo napiješ”.
Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i
unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno meñusobno borili da bi ga
dobili.
Već prve večeri, dva momka su se ugušila… „Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko
se nije osvrtao na njih. Bili smo u takvom stanju da se svak za sebe samo
brinuo. Nije nikakva osjećanja budila činjenica što on leži tu mrtav. Do juče
smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek. Bilo je užasno”. Neki
od ljudi su počeli da haluciniraju: “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlañi je
bio... počeo je da halucinira. ’Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici.
Pobiće nas’. Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz
mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo".
Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izañu napolje da
bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji
su se ugušili. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije
pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”.
Samir priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao ogromna radost što je napolju, van zagušljujućeg zatvora: “Osjećao sam se
predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati,
bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, ta trava,
taj miris zraka”. Nakon deset dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu
prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki
drugi roñaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Samir je isljeñivan
tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj
pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.
Vojnici su takoñe mnogo puta ispitivali i tukli Samirovog oca. Jednog dana,
odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Samir priča: “On se vratio otprilike oko
12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio
je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan
znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”. Nakon sat vremena, neko je došao do
vrata i ponovo prozvao Samirovog oca: “Sjećam se dobro da je ustao i da je
krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”.
Samir više nikad nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvoñeni
noću nije se vratio.
U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Meñutim, Samir je
ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika: “Mi koji smo
ostali, bilo nas je jako strah. Mislili smo da će nas pobiti”. Meñutim, sljedećeg
dana, svaki od zatvorenika je dobio krevet - prvi put u tri mjeseca da je Samir
mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se
poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste
toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro par momaka, išli
su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu
stajala dugo. Sjećam se: kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se tijelo
raspalo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu...“.
Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su
držani. Meñutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i
predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica. Na
kraju, Samir je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992,
kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu
je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je osloboñen nakon razmjene
zarobljenika: “Ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ako se
može reći da sam normalan”.
Samir je 1994. godine napustio Bosnu. Nikad nije video svoje roñake koji su
držani u logoru Omarska: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Njihova tijela još
nisu pronañena“.
PRESUDA PROTIV STAKIĆA: Izrečena je 31. jula 2003. Milomir Stakić je
proglašen kriv po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za
kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuñen je na 40 godina zatvora.
Dio 4 - Savršeni lanac srpskih zločina
Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je
okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i
ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem,
makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan
Karadžić, politički voña ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o
“sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada
su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali
sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti
Ratna dešavanja u Prijedoru – pisala je Suzana Anñelić u „Slobodnoj Bosni“ specifična su u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove. Godinu dana
je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo ubijanje, a
prijedorski logori prizivali su sjećanja na slične nacističke tvorevine. Broj
odgovornih za ratne zločine u Prijedoru je toliki da se može govoriti o
kolektivnoj odgovornosti srpskih žitelja ovog grada koji su u velikom broju
podržali zločine SDS i njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su
učestvovali u pljačkanju bošnjačkih naselja i zlostavljanju svojih komšija
unutar logorskih ograda.
BIZARNI ENTUZIJAZAM SRPSKIH MUČITELJA: Broj umrlih u prijedorskim
logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva.
Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se
krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku
oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički voña ovih zločinaca,
uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je
izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se
dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju
sliku logora u Krajini napravio je američki State Department i seriju ovih
izvještaja poslao je Vijeću sigurnosti UN, ali kada je svijet odlučio reagovati već
je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizički oštećeni.
Izvještaji State Departmenta sadrže stravična svjedočenja. U jednom od njih
koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim
centrima” navedeni su primjeri surovosti teško pojmljivi ljudskom razumu
poput onoga koji iznosi jedan od preživjelih zatvorenika logora Omarska.
“Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl
suzuki mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom
tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto
žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na
motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U Prijedoru se pokazalo da nisu postojale
granice bizarnog entuzijazma za mučitelje koji su sa zadovoljstvom činili
zločine.
Svedoči o tome još jedan tekst Suzane Anñelić koja se bavila sudbinom ratnog
zločinca Darka Mrñe zvanog Dado (presudom od 31. marta 2004, osuñen na
zatvorsku kaznu od 17 godina). Prijedorčanin Darko Mrña naizgled je živio
monotoni palanački život. Dane je provodio ribareći uz Sanu ili sa društvom u
gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a više reketiranjem imućnijih
sugrañana. Ovaj nekadašnji koreograf u prijedorskom kulturno-umjetničkom
društvu, u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske jedinice
i jedna od uzdanica prijedorskog šefa policije Sime Drljače, kojeg je Haški
tribunal optužio za ratne zločine, a koji je 1998. ubijen prilikom pokušaja
hapšenja. Osim Drljače, na javnim optužnicama Tribunala našla su se trideset
tri prijedorska Srbina, uključujući i ratnog gradonačelnika Milomira Stakića,
nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Milana Kovačevića, te brojni
čuvari zloglasnih prijedorskih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor,
drugi po veličini grad u sjeverozapadnoj Bosni, do rata je imao 112 hiljada
stanovnika od kojih su Bošnjaci činili većinu, bilo ih je skoro 50 hiljada.
Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon što su srpske snage u maju
1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opštine Prijedor
upisano je 3.227 imena, ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konačan.
KORIĆANSKE STIJENE: Darko Mrña nije bio na javnoj optužnici ali je
strahovao da će biti uhapšen i odveden u Hag i sklanjao bi se daleko od
javnosti kada bi neki od njegovih sugrañana bio uhapšen. Kasnije bi se ponovo
vratio svojim uobičajenim navikama. Prijedorski Bošnjaci, od kojih su mnogi
nosili “uspomene” na njegova batinanja, sretali su ga na ulici baš kao i mnoge
slične njemu čija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od najvećih zločinaca uz
Simu Drljaču”, pričali su mnogi. Pamtili su ga kao logorskog čuvara koji je
zatvorenike tukao do smrti. Svjedoci koji su preživjeli stravični masakr na
Korićanskim stijenama na planini Vlašić kada je ubijeno više od 200 Bošnjaka
imenovali su ga kao jednog od izvršilaca ovog zločina. Da Mrña nije bezrazložno
strahovao, pokazalo se 13. juna 2002. godine kada su ga u Prijedoru uhapsili
vojnici SFOR-a. Dan kasnije otpečaćena je optužnica koja je protiv njega
podignuta 16. aprila 2002. koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti, kršenje
zakona i običaja rata.
ZLOČINCI IZ PRIJEDORA - JOŠ UVIJEK NA SLOBODI: Očito, ni danas mnogi
Srbi nisu spremni prihvatiti odgovornost za zločine ne samo u prijedorskoj
policiji, nego i u najodgovornijim institucijama Republike Srpske. Tako je
nakon hapšenja Darka Mrñe protestovao Siniša Đorñević, savjetnik premijera
Mladena Ivanića za odnose sa Tribunalom. Pitao je zašto Tribunal nije otpečatio
optužnicu protiv Mrñe i dostavio je Vladi RS čime bi omogućio Mrñi da se preda
ili da ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa, jasno je zašto nije. O spremnosti
policije ovog entiteta da hapsi lica koja potražuje Tribunal dovoljno govori
činjenica da u Prijedoru, nadomak Bošnjaka i Hrvata koji se vraćaju svojim
kućama, još uvijek slobodno žive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih i
upravljali tim logorima poput Željka Meakića, komandanta Omarske, koji je
sedam godina bio na javnoj optužnici Tribunala, da bi tek onda otišao u Hag.
Upravnik logora Trnopolje Slobodan Kuruzović bio je zamjenik direktora u
jednoj od prijedorskih osnovnih škola i istaknuti član SDS (preminuo je, a da
nije uhapšen i osuñen za svoje zločine). U prijedorskoj policiji bila je zaposlena
ratna garnitura policajaca i nekadašnjih logorskih čuvara koji su uživali zaštitu
Mirka Tufegdžije, načelnika policije, takoñe ratnog kadra.
Dakle, gradom slobodno šetaju odgovorni za zločine, tako da je prilika za
dokazivanje kooperativnosti i više nego dovoljno. Ipak, pomenimo procjenu
jedne od meñunarodnih organizacija kako u Bosni i Hercegovini živi oko 20
hiljada ljudi koji su odgovorni za ratne zločine - kao izvršitelji, učesnici ili
podstrekači zločina i da veći dio njih vjerovatno nikada neće odgovarati za svoja
nedjela. Žive kao ugledni ljudi, neki su čak na funkcijama ili su još uvijek
uticajni u svojim sredinama. S vremena na vrijeme, njihov relativno miran život
pomuti vijest o nečijem hapšenju ili najava novih optužnica u Hagu. Veliki broj
njihovih žrtava i danas se vode kao nestali i za istinom o njima porodice još
uvijek tragaju.
STRAVIČAN POKOLJ: Darko Mrña je bio komandir interventnog voda
specijalne policijske jedinice koja je 21. augusta 1992. strijeljala više od 200
Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Bošnjaci koji su tada pobijeni povedeni su
iz logora Trnopolje uz objašnjenje da će autobusima biti prevezeni do Travnika i
razmijenjeni nakon što su pod pritiskom meñunarodne javnosti srpske vlasti
bile prisiljene raspustiti logore. Konvoju logoraša koji su pratili pripadnici
srpske vojske i policije pridružilo se više od hiljadu stanovnika sela Tukovi.
Kolona je zaustavljena kod sela Smetovi na planini Vlašić kada je Darko Mrña
naredio da se izdvoje muškarci. Žene i djeca su nastavili putovanje do
Travnika, a muškarci su prevezeni do planinskog lokaliteta Korićanske stijene.
Dovedeni su do provalije i nareñeno im je da kleknu licem prema ambisu.
Darko Mrña je izdavao zapovijedi i ispratio ih u smrt riječima: “Ovdje ćemo
obaviti razmjenu, živi za žive, a mrtvi... zna se”. Policajci su zapucali, njihove
žrtve su padali niz strme ivice stijena. Ipak, šest zatvorenika je preživjelo da bi
mogli svjedočiti o ovom stravičnom pokolju. Najmlañi od njih, tada
šesnaestogodišnjak, Sanemir Kljajić, proveo je dvanaest dana u provaliji meñu
mrtvim tijelima. Puzajući je došao do rijeke Ugar i trinaesti dan uspio izaći iz
ambisa, ali se onesvijestio pokušavajući ubrati nekoliko šljiva. Seljak koji ga je
pronašao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz
batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujući tome što je bio
registriran od strane Meñunarodnog crvenog krsta i danas živi u jednoj
evropskoj zemlji. Na Korićanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidže.
Svoja svjedočenja preživjeli su ispričali haškim istražiteljima. Prema njihovim
procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tačan broj još uvijek nije
utvrñen, niti je izvršena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku
optužnice navedena su imena 238 bošnjačkih muškaraca koji su posljednji put
viñeni u ovom konvoju. Odreñeni broj muškaraca ipak je sa konvojem stigao u
Travnik, bili su to oni koji su živote otkupili zlatom, novcem i drugim
vrijednostima koje su imali kod sebe.
KO JE SAKRIO ZLOČIN: Darko Mrña je jedan od neposrednih izvršilaca ovog
masakra zbog kojeg je odgovarao pred Haškim tribunalom. Meñutim, on je bio
samo karika u savršenom lancu zločina. Za masakr koji su počinili prijedorski
policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se kretao prema Travniku
bio je u njihovoj nadležnosti. “Na Korićanskim stijenama, na starom putu od
Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog sastava MUP iz
Prijedora napravila je stravičan zločin nad civilima”, stajalo je u depeši koju je
dan nakon masakra potpukovnik Boško Peulić, tadašnji komandant 122.
pješadijske brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa, poslao na adrese
organa bezbjednosti Vojske i MUP tadašnje Srpske Republike Bosne i
Hercegovine. Ali, zločin na Korićanima je prošao nekažnjeno.
Iako je postojala informacija o počinjenom zločinu nadležno tužilaštvo nije
reagovalo, kao ni tadašnji ministar policije Mićo Stanišić, niti načelnik
banjalučkog CSB-a Stojan Župljanin. Nije se zanimao ni tamošnji načelnik
resora državne bezbjednosti Nedeljko Kesić. Angažovao se samo ministar
odbrane general Bogdan Subotić, ali samo na zataškavanju istrage o ovom
zločinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zaštite uklonili su
tragove zločina s lica mjesta, a konačno čišćenje lokacije završio je Simo
Drljača sa svojim ljudima. Mrñina policijska jedinica bila je regularna policijska
jedinica pod kontrolom opštinskog Kriznog štaba koji je, opet, bio odgovoran
Kriznom štabu AR Krajina. Upravo zato, za zločin na Korićanskim stijenama
pred Tribunalom u Hagu odgovarali su i politički lideri Krajine. Ovaj zločin
stavlja se na teret i Milomiru Stakiću, ratnom gradonačelniku Prijedora, ali i
najvišem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog štaba Radoslavu
Brñaninu i generalu Momiru Taliću, nekadašnjem komandantu Prvog krajiškog
korpusa.
ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME
POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU): U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem
maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan
Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i
oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne
uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i
djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su
ubijana! Uzmu najmlañe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo
ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i
potajno bi nam žene donosile hranu.
Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi.
Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti
prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su
imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela
Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se
hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas
nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo
došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.
Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog
mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30
policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri
sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina
koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao
policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo
znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora
Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza
njihovih leña prijetili.
Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo
htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo
disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u
Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj
je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio voña
autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da
će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nañu. Skinuo je punu
jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.
Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju
da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje
prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta.
Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi
sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.
Kad smo krenuli iz Skendera nareñeno je da svi legnemo na dno autobusa.
Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad
smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!"
Tu smo stajali oko sat vremena. Voña puta i vozač su izišli, došao je unutra
jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina,
prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi
se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu
autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.
Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda
idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići
glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da
most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti
boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili.
Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziñemo van iz autobusa i da se
postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona,
isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo
nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra,
tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima.
Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili
uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i
stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i
autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama
Darko Mrña, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11
ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!
Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko
pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao
tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo
stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20
kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju
oni koje predaju našoj vojsci.
Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,...
a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa.
Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo
jasno šta se dogaña. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj
četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"
Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili
pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je
ubijao Darko Mrña. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine".
On je ubijao!
Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa
sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov
mlañi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlañi brat. Dok
smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude.
On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili
na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili
ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.
Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je
pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za
koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila
duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On
je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika.
"Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam
pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se
mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni
stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je
pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je
kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio
bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.
Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda
čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na
prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne
primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U
meñuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg
konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.
Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge.
Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti
krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što
sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi,
mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli
puške i počeli pucat.
Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke.
Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam
predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio
sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu
noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz
vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i
uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku
krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi
kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta.
Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku
paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje
drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole.
Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.
Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga
sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali
su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino
sreñeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu
potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali
ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko
viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za
mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno
na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina
sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio
konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se
provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju
i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i
tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri
dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno
muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i
hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam
prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom
Meñunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).
Dio 5 – Kosturi koji govore
„Ljubi bližnjeg svog“ poznatog američkog, americki novinar Peter Maasse
Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983.
do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New
York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega
svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A
Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize.
Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i
Slate.
Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni
svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma,
grañen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u
salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na
drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade
općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu
vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno
jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa
Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da
čuje.
Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara
udaljene Banja Luke. Šta se kog ñavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi
ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su
ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao
je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi
dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod
punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država!
Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i
pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.
KOVAČEVIĆ, LUD OD ROĐENJA: Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji
anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su
vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo
ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao
je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema
njemu osjećati gañenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni
izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena
Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije
šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.
„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.
Kovačević je bio ludak od roñenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Roñen je,
za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici
Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba,
Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je
bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima
Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je
bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici
da je neko ko je roñen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio
sopstvenim lancem logora.
Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u
svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje
bilježi život i suñenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuñenom na
smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf
Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su
prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir. Bio je personifikacija
„banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput
Eichmanna. Voñe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice
zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti
koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva
silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri
iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone
sljedbenika.
Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost.
Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo
pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat,
vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića,
srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je
bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala
Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv
Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su
hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu
porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su
mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život,
za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput
„prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko
vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.
DIREKTOR GENOCIDA: Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je
bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su
Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine. Na
početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih
muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a
Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat.
Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od
toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom
našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je
novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.”
Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.
Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore,
kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrñeg oraha – zvanog
Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio
samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u
jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja
kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o
čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako
je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.
Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim
tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest
pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili
megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako
izañu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su
Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se
granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima
i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva
dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i
kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.
Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca
skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je
živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viñenijeg
Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije,
poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu
mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku
noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk
pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok
Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili
vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje
političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više
nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata.
Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje
sam ja sad htio obići.
STRAH OD NOVINARA: Kovačević je nastavio da priča o odlasku u crkvu.
„Dobro”, rekli smo, „idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da
posjetimo vaše logore. Ako nemate šta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je
trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog
šefa policije, Simu Drljaču, da nas odvede u tri logora u tom području –
Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili.
Šačica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet već bio
upozoren, i Kovačević je počeo čistiti svoj gulag, spirajući krvave mrlje, odvozeći
leševe i komade tijela i zatvarajući najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti
da bacimo jedan „higijenski” pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo
milo, jer i taj posjet „Potemkinovim logorima” bio je dovoljno zastrašujući;
dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.
Simo Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača,
koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je
nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera.
„Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo
nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a
posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali
odvedite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli
prema tvornici keramike Keraterm u predgrañu Prijedora. Procurila je vijest da
su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u
skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeñi, ležeći u
smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže
bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvoñeni iz skladišta su obično bili
nasmrt mučeni.
Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše.
Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko
dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je
pet minuta da obiñemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona;
tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan,
pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni
traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo
nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici
nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.
UKLANJANJE DOKAZA: Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se
vratimo u kombi. Tražili smo da uñemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta
pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u
kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije
našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje
na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od
televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih
ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se
opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili
smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami
završiti u zatvoru. Baš tako.
Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu
školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar –
Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava
žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa
dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to
bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo,
ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili,
neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba,
zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru
šćućuriti – nadajući se oslobañanju.
Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi
se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim
očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz
Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenañujuće dobro hodaju za ljude bez
mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti.
Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu
ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto
sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih
hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.
Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se
sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako
gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili
zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o
logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji?
Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana
Karadžića, voñi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx
ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da
jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u
nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim
očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.
LOGORAŠKA DRAMA: U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz
najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A
žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da,
dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su
sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na
izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine
namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer,
žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli
su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje
su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio
one najgore logore kad je u njima bilo najgore.
Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole
koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a
da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na
augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna
kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega.
Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći,
mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban
naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili
tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leña i počeo
prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leña i počelo nas
slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i
htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim
siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan
zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi
osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve
torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena
ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave.
Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.
Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Poñite za mnom.
Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i,
osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio?
Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u
koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena,
mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi
šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u
stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez
kreveta. A ja tu nisam smio biti.
RUTINSKE LIKVIDACIJE: Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se
sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj
sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena
imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg
kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti.
Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda
šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja,
zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevoñenje. Vlatka je
dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava
pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.
Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset
godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno
modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u
cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove
otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ.
Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti.
Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća
dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari
rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja.
Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.
ŠIFRA „DAHAU“: Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju
sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u
Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je
bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je
strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se
služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan
čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram
kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu,
tukli njih.”
Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.
„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”
Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to
hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu. Prišao
sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled
pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”
Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo
se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne
američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf.
Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj
situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi
je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne
mogu vjerovati.”
JAD I ČEMER: Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa
posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek’
ti je sretno? Jer, ostavljaš osuñenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima
razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra
dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola
kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet
hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa.
Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uñeš u logor i izañeš a da te niko
ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo –
izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku
koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.
Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u
Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i
naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što
je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika
stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa
osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda
jednostavno otuda odeš - slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer,
na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj
strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš
u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.
UŽAS U OČIMA ZATVORENIKA OMARSKE: Sljedeća stanica je bila Omarska.
Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih
mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta
tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana
prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre
skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je
očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra
pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više
od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje
su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti
okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu
mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno
izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar
ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.
Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima
nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo
gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što
se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad
dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim
slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da
ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su,
meñutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako
što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se
našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku
oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im
decenije da ubiju šest miliona Jevreja.
Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na
dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga
isljeñivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela
kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored
ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske
ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i
pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”,
umirali su od žeñi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na
njih doñe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili
vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji
su umirali brzo i bezbolno.
STRAŽARI KAO BOGOVI: Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz
Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi
pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno
govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u
logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta
pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje
od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili
svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su
ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do
toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.
Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu,
rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo.
Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza
radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola žena sa ogromnim grudima.
„Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik,
idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama
razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom
curom iza leña. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa
nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.
Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog
istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne dogaña se često da postavljaš pitanja čovjeku
koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu
okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr Mengeleom? Ali, ovaj
čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam
bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da
nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju
su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobañani čim bi se utvrdilo da nisu
igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom
prebacivani su, radi suñenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao
se. Naravno da nije.
„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.
Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.
Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog
istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom
uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim.
Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da
je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično,
on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.
SRPSKA PROPAGANDA NA DELU: Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni
smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste.
Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvoñeni u sobu u grupama po
dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni.
Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha - jedini
dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali
tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara
izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu,
gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od
dokoličarenja i zijevanja koje viñate u drugim zatvorima. Samo strah od sile,
zastrašujuće sile.
Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja.
Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su
to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni
povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača.
To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su
se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao
u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja,
ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave,
nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi,
bilo koje riječi, mogle ubiti.
„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.
Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je
bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da
intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je,
kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok
negdje izmeñu metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u
crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i
imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni
kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara
dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim
rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu.
Bili smo u zatvorenom prostoru.
LAŽI I STRAH: Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam.
Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.
„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije.
Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.
„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka
me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još
jednom, posljednji put.
„Je li tačno da mučite zatvorenike?”
Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u
jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.
„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.
Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih
kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do
prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi.
Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa
zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta
Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za
mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe.
Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju.
Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko
kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog
poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je
reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao
jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti
otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina
bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.
„Dobro, dobro”, promrmljao je.
Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi
se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet
praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u
ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci
obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad
odemo, a stražari više ne budu morali da glume?
NADAM SE DA ĆEŠ GORETI U PAKLU: Pretpostavljam da je moj bijes na
momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja
barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog
snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju
razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji
su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.
Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli
smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je
Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da
bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je
nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli
ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je
prije toga Kovačević psovao.
„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput
njega.”
Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno
prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina
kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i
onda, naveče, za Beograd - kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme
za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa
svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas
odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim
situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene
je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani.
Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uñe u kombi, tiho u
vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”
ŠOKANTNI IZVEŠTAJI O LOGORIMA SMRTI: Cijela istina je isplivala na
vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili
osloboñeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli
slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i
pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada
prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo
kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN.
Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od
najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine,
pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši
zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:
„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl
suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom
tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto
žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na
motocikl i u punoj se brzini odvezao.”
Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka?
Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to
podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža - nema razlike u
mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da
je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško
povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa
testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih
logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.
Jedan preživjeli, Emin Jakubović, je novinarima rekao da mu je neki od
tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da
im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao
testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u
Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima
vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj
prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio
zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je
bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao
sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po
imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada
sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao
sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica
preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on
povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je
gledao.
„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”
Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za
ratne zločine izdao je meñunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog
Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Meñu
optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao
muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.
BESKONAČNI UŽAS: Hiljade muslimanskih žrtava vas navodi da posumnjate u
aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće
moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik
mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen
kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži
zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je
on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je
osloboñena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu
prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, nek’ mi bilo ko
to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku
svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke.
Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš?
Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se
smučio i Edgar Allan Poeu.
Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći
mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje.
(Slušao sam o ovakvim dogañajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću
prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari,
neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se
pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu
kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida,
ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još
ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te
pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.
Ti si zakon, i osjećaš se božanski.
Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi
mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu
samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se
osloboñeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki
tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile
su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina,
a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak
primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.
„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je
Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici meñusobno tuku.
Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno,
a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to
nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak.
Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je
izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”
To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili
velikom broju zatvorenika da se meñusobno tuku. To ih je beskrajno
zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar
nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je
zadovoljstvo pričinjavala tuča izmeñu članova iste obitelji. Braći bi nareñivali
da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom
koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra
meñu stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti
onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li
dovoljno jako, bićeš ubijen.”
OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili
svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći
tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi
ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti
stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leña drugih
zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na
prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je
odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da
nañe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan
dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset
pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim
zločinima.
Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se
dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj
polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne
trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao
patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izañu iz svojih skrovitih
jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih
odoljelo?
Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State
Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog
izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena
u Trnopolju:
Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih
djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset
metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su
zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak
kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su
tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u
stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih
vojnika - uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo,
ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”.
Djevojkama je bilo nareñeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su
odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.
Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug.
Muškarci su sjedili van kruga - pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja
procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu
djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda
izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da
je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju
svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je
on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane.
Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da
mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile.
Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi
silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu,
ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam
muškaraca prije nego što se onesvijestila.
Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se
većini ljudi gadi, ali neke uzbuñuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna
Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći,
dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga
što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa
autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni.
Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u
Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta
1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme
stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao
hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora.
Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored
jezera Gradina.
8
ZLOČIN U KOZARCU
Zločin u Kozarcu je tačka preko koje se ne može preći bez suočavanja s
istinom. Kozarac ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi... Dušu
Kozarca, čine prvenstveno Kozarčani, njihove naravi i sudbine. Moj Kozarac,
stari grade za te cijela Bosna znade Stara kula i gradske zidine tebe krase od
davnine. Danas je Kozarac simbol zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i
zločina genocida I agresije. Danas je Kozarac simbol bošnjačke i
bosanskohercegovačke nade. Danas je Kozarac dokaz ljubavi grañana prema
svojim rodnim mjestima. Danas je Kozarac simbol neuništivosti ideje Bosne i
bosanskog duha, oličenih u harmoniji I miru gdje se prijateljstvo i razlike meñu
ljudima njeguju i poštuju, uz samo jedan uslov, pobjedu istine i pravde o
zlocinu.
KOZARAC – SIMBOL ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI
HISTORIJA GRADA KOZARCA
Kozarac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1334. godine, pod
imenom Kozara (Cazara, Kotzura). Vec 1360. godine postaje slobodni kraljevski
grad. Cijelim pomenutim razdobljem Kozarac je bio središte Sanske župe.
Tokom 14. i 15. stolječa smjenjivalo se bosansko i ugarsko (mañarsko)
gospodarstvo nad Kozarcom. Tako ostaje sve do 1518. godine, kada Kozarac
ulazi u sastav močne Osmanske imperije. Svoj najveći procvat Kozarac je
doživio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je sa manjim prekidima trajala
ok 360 godina (1518.-1878.). U razdoblju od 1687. do 1835. godine Kozarac je
administrativno-upravno i sudsko središte istoimene Kapetanije. Vrijeme
višestoljetne osmanske vladavine završava 06. septembra 1878. godine kada su
austrougarske trupe zaposjele Kozarac i susjedni Prijedor. Tokom vladavine
Austro-Ugarske monarhije Kozarac je polahko počeo da gubi značaj koji je imao
u prethodnom vremenu. Poreñenja radi, Banja Luka se spominje u
dokumentima od šestog februara 1494, a Prijedor od četvrtog Oktobra 1757.
godine. U 16-tom vijeku, Kozarac je bio zanatsko mjesto i urbani centar u regiji
sjevero-zapadnog dijela BiH. U decembru 1910 u Kozarcu je otvorena prva
ženska škola u kojoj je pohañalo preko 30 učenica. Dakle, grañani ovog mjesta
su vodili računa o obrazovanju mladih, a posebno žena. Svaki centimetar ove
plodne zemlje je bio iskorišten za bogatstvo njene privrede i za ostala
ekonomska dobra. Problem nezaposlenosti nije postojao. Populacija u Kozarcu
se dvostruko povećavala skoro svakih četrdeset godina. 1910. populacija
stanovništva je bila 5.910, u 1955 bila je 13.473 da bi u 1991.godini,
populacija stanovništva dostigla preko 27.000 od čega su 95% bili Bošnjaci, a
5% su bili pripadnici 16 različitih nacija (Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Romi itd.) Ova
zajednica je živjela u harmoniji i miru gdje se prijateljstvo i razlika meñu
ljudima njegovala i poštovala. Tokom 1960-tih godina, mnogi ljudi iz Kozarca
su otišli u druge evropske zemlje radi obrazovanja i zaposlenja. Oni su se
vraćali u Kozarac noseći sa sobom nova široka iskustva i novac koji su zaradili
u tim zemljama. Svoja materijalna sredstva i znanje su investirali u razvoj
privrede u ovoj regiji. Regija je bila bogata sa raznim kulturnim koji su tada
posjetili Kozarac, njegovu ljepotu i bogatstvo su uporeñivali sa Svicarskom.
Danas, oni koji se vraćaju u Kozarac žele da učine sve kako bi vratili stari sjaj i
još veću ljepotu Kozarcu. 1334: U zaseoku Mahmuljini u blizini današnjeg
Kozarca postoji crkva Svetog Martina. 10 februar 1360: Na ovaj dan se prvi put
spominje Kozarac, tada sjedište Sanske župe. Iz ovog podatka se vidi da je
Kozarac stariji od Prijedora i Banja Luke, koji se prvi put spominju 1757
odnosno 1494 godine. 1415: Vladar Kozarca je do ove godine Vuk Denžić. 1415
godine on kralju Sigismundu poklanja Kozarac, kojeg ovaj 1435 godine, na ime
duga, predaje knezu Ivanu Blagajskom. 1463: Otomanska imperija zauzima
Bosnu. Kozarac do 1518 ostaje izvan Otomanske Imperije. Iz tog doba spominje
se jaka utvrda površine od oko 2000 kvadratnih metara. Nemarom vlasti I
stanovništva ostataka ove utvrde više nema. Jedino što je ostalo je današnje
ime četvrti gdje je utvrda (djelimično) nalazila, naime Stari Grad. 1518: Turska
zauzima Kozarac, koji je od sada samo jedan od brojnih utvrda na sjevernoj
granici. Turska poduzima podhvat izgradnje nove utvrde, čiji se ostatci i danas
mogu vidjeti u centru Kozarca. 1687: Kostajnica pada pod Austrougarsku,
veliki dio njenog stanovništva se seli u Kozarac, koji postaje sjedište kapetanije.
Kapetanije su lokalne institucije, tipične za ovaj dio Otomanske Imperije.
Kozarac je, do njihovog ukidanja imao pet kapetana Mustafa (do 1730), Murat
(1730- ± 1760), Omer (±1760-1798), Mustafa I zadnji kapetan, Mehmed-beg.
Posljednji kozarački kapetan je umro 1859 godine i njegov mezar se još uvijek
nalazi u centru Kozarca, preko puta Mutničke džamije. Do 1930 godine ulaz na
mezarje krasila je tabla sa tekstom: “dobrom Mehmed-begu, kapetanu
Kozarca”. 1736: utvrda u Kozarcu dobija vazan odbranbeni status i biva
proširena. Ove godine se gradi I Kozaračka kula, koja i danas dominira
Kozarcem. Tvrñava se širi na 15.000 kvadratnih metara, nepravilnog je oblika i
opasana je zidovima visine 4 i sirine 1 metar. Na sve četiri strane se gradi ulaz
u grad, a u centru se izgrañuje Gradska džamija. Jedini odbranbeni bastion
sačuvan do današnjih dana je onaj u Ulici Maršala Tita, gdje se prije 1992
godine nalazio ugostiteljski objekat “Bašta”. 1835: Reformama u Otomanskoj
Imperiji ukidaju se kapetanije a umjesto njih nastaju muselimluci. U pogledu
moči, vlasti i privilegija muselimluci se uopšte ne mogu porediti sa
kapetanijama. Na ovaj korak u Krajini se diže ustanak, koji brzo biva ugušen.
1839: Turska država je prešla svoj zenit i naslučuje se njen kraj. Kozaračka
tvrñava gubi svoj status ( i samim tim i posadu) i biva prepuštena zubu
vremena. 1851:Ponovo se diže ustanak u Krajini. Pod kontrolom ustanika
nalaze se Cazin, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bosanka Krupa,
Bosanski Novi, Sanski Most, Jajce, Stara Gradiška i Banja Luka. Kod Jajca
ustanike, na putu za Travnik, sjedište vezira Bosanskog, zaustavlja Omer Paša
Latas, koji već 6 aprila zauzima Banja Luku. Iz ovog grada on kreče prema
Kozarcu za odlučnu bitku sa ustanicima, 7 aprila 1851 godine. Linija odbrane
kod Kozarca popušta brzo i borba se seli u centar grada (nakon bitke Omer
Paša Latas prebiva na jednom proplanku više Kozarca, koji se danas zove
Pašini konaci). Ipak, prije ovoga on, iz osvete, pali Kozarac. Sa Kozaračkog
Kamena Omer Paša Latas 1851 godine uživa u ovom monstrouznom prizoru,
koji se od tada ponovio samo 1992 godine. Ovo uništenje ostavlja svoje oziljke.
6 septembar 1878: Bez otpora, “šapatom” Kozarac pada pod Austrougarsku.
Njegov položaj, u administrativnom i vojnom pogledu drastično opada. 1963:
Kozarac gubi status opštine i podpada pod opštinu Prijedor. 1 mart 1992:
Narod Kozarca masovno se izražava za nezavisnost Bosne i Hercegovine. 30
april 1992: Agresor preuzima kontrolu nad Prijedorom i večim dijelom opštine.
Pored prijedorskog sela Hambarine samo Kozarac ostaje slobodna teritorija u
ovom dijelu Bosanske Krajine. Maj 1992: Bivša JNA zauzima Hambarine.
Početkom mjeseca Kozarac biva odsječen od svijeta. Autobuske linije za i kroz
Kozarac su prekinute ili rerutirane, dok je telefonski saobračaj moguć samo na
području centrale Kozarac. Počinje sa radom amaterska radio stanica RadioKozarac. 11 maja na sastanku vlasti tri mjesne zajednice, Kozarac, Kamičani i
Kozaruša u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu donosi se odluka o
osnivanju opštine Kozarac. 24 maj 1992, 14: 15: Sa svih pozicija oko Kozarca
počinje granatiranje. Dva dana kasnije padaju Kozaruša i Kamičani, a dan
kasnije i Kozarac, čime nestaje zadnja slobodna teritorija. Za ovo vrijeme na
Kozarac je palo oko 25000 granata i nekoliko raketa tipa zemlja-zemlja. Narod
Kozarca se transportuje u logore smrti i Kozarac postaje svoje višegodisnje
postojanje kao sablasni grad, koji će biti sve do 1997 godine, kada počinje
povratak njegovih stanovnika. Agresor mijenja ime grada u Radmilovac po
jednom od voña vojske koji je izgubio život pri napadu na Kozarac. Ovo ime se
odmah nakon prvih povrataka briše zahvaljujući odlično organizovanom
povratku. Danas je Kozarac dokaz ljubavi Bosanaca prema svojim rodnim
mjestima. U meñuvremenu broj stanovnika raste, ekonomija raste i broj
nezaposlenih se znatno smanjuje. Poznat je po tome da iz drugih dijelova BiH
ljudi nalaze radna mjesta u Kozarcu.
ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU
U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana
bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u
izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama
"Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U
cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih
mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki
Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika
"etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije". Iz svih primjera koje
navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu
izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva
kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i
nagrañene". Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i
pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su
izvršili prisilno odvoñenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u
njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili
brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeñu,
premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim
predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja,
seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja. Žrtva je, najčešće, bila
podvrgnuta "kombini-ranom zločinu", što potvrñuju brojni primjeri mučenja
provoñeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica
mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glañu i žeñu mučenim
žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz
smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na
rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagañenu i zaraženu vodu, a u
nekim primjerima i strojna prerañena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine,
destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su
zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći. Mučenja
premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i
predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari,
pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno
ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viñenih i novih
pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s
drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih
profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići;
bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim
kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i
sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leña, skakali su sa
stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u
zrak i bacane na betonske podloge. Neistraženo je područje samoubojstava; u
predočenoj se grañi zapaža veliki broj pokušaja I značajan broj izvršenih
samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u
kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i
tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani. Kastriranja su
zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači.
Silovanja žena su provoñena, po grañi koju sam obradio za navedene logore, u
Keratermu I Omarskoj. Silovalo se i po nareñenju upravnika logora. Silovane
su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale
tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog
čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se,
nažalost, još uvijek samo nagaña: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da
je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na
Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i
meñunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!
POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU
Kozarac je bio jedan mali grad smiješten odprilike 12 kilometara istočno od
Prijedora, u podnožju planine Kozare. Bez obzira na veličinu grada Kozarac je
bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim
radnjama. Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovništva.
Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi živjelo tu, a radilo u
Zapadnoj Europi. Pošto je to u velikoj večini bilo muslimansko stanovništvo, a
što je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao
veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica
(nacionalni park). Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane
srpsko-četnićkih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave
sa radom u čisto srpskoj "miliciji" te da nose srpsku uniformu sa srpskim
oznakama. Prije napada na Kozarac, Srbi su izvrsili razmiještanja svoje teške
artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani
Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budušnost. Večinu svojih
artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je
bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inaće strateški važnog položaja
srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim
artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle
iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj
prijedorske srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom "Vukovi"
prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po
vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oči pucalo
po njihovim džamijama. Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila
sa natpisima "Vukovi iz Vukovara". Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno
je sa zemljom. Pošto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije I velikog djela
Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu. Pred napad na
Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoružanje
od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni
nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču. Telefonske i električne veze sa
Kozarcom bile su prekinute, a područje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna
autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav
promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske.
Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine Prijedor primio je jednu
delegaciju iz
Kozarca te im rekao:
“1) Kozaračka policija mora da se preda.
2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.
3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”
Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Mñutim
uslijedio je napad srbočetnićke vojske. Pred sami napad na Kozarac objavili su
preko radija Prijedor da postoje "barikade" na putu Prijedor-Banja Luka kod
sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone,
meñutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa
tog dijela. Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti
Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na
Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz
Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s
tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri)
sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600
(pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra. U noći izmeñu 25 i 26/5/92
sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima
ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih
strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je
potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna
sela su odmah paljena što je unijelo paniku meñu stanovništvom koje je bilo u
okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih
okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili
zaklon u šumama u podnožju Kozare. U napadu su večinom učestvovali srpska
TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su
na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake "Bijelih
orlova", a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri "C" to su bili Srbi iz Banja
Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takoñe paravojna jedinica sastavljena od
Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani "Cigo". Za
vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići,
Softići, Brñani i Jakupovići. Negova grupa je takoñe počinila mnogobrojna
ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili
iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali. Nakon ulaska
srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali
stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su
izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je
poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi
za strijeljanje. Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj
stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a
zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio
Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste.
Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima
i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brñana u Kozarac. Kolona je
prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena
i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti. Skoro svi ti
"poluvojnici" (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u
vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune
džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer
su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u
njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete. Sve izbjeglice koje
su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih
vozila I upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i
auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći... Ovaj traktor je dobar, skoro
nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već
bio oteo i parkirao iza zgrade) itd. To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane
kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo 'amo nebi li primjetili kod grañana
nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam
bio u toj koloni koja je sišla iz Brñana) kod svakog srpskog vojnika oči su
svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola.
Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada grañana, svi su
bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti
negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve
strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se dogaña i nisu znali za strah ni
prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još
uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je
krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta
počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta
da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na
magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci)
išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će
stići, a niti šta će se dalje desiti. Na djelu puta od benzinske pumpe do
autobusne stanice Sušići, odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu
grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako
ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se
isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći... To pucaju Zelene
Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo. Bila je to samo glupa izmišljotina
jer trbalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se
dalje prema Kozaruši. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug
I pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore,
meñutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je
bila izložena četnićkom psovanju i vrijeñanju, često su vikali... Eto šta vam
Alija uradi je-bo vam on majku. Svi u koloni su čutke i pognute glave išli dalje.
Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja lična dokumenta. Činili su
to krišom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz džepa i spustili ga niz nogu a
zatim šutnuli malo dalje u travu, tako da četnici ne primjete. Zašto su to činili,
teško je naći odgovor, ali u strahu čovjek pomišlja na svašta. Tako je
mučenićka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti
autobusi I ukrcavati žene, djecu i starce, te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U
početko Srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom, samo su znali da da ih treba
odvesti što dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme držali iza robne kuće
Patrija u Prijedoru, a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u meñuvremenu
osnovali logor. Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobuske stanice
Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za
svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali,
radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu, ruke
naslonjene na autobus, a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su
na brzinu postavili nekoliko pitanja. Kako se zoveš? Odakle si? Gdje ti je
puška? Ako mu kežeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono
pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica ili
kundak pod rebra ili udarac čizmom. Svaki muškarac pojedinačno kad bi
prošao tu torturu tad je mogao da uñe u autobus. Kad je autobus bio pun da
se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom
puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan
preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi. Jedan dio ljudi
odvežen je u Keraterm, a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno
dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su četnićki
očišćena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u
Trnopolje. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan
broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće I silovali, a zatim ih vratili
u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na
Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje
su ih takoñe sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od
velikog broja srpskih oficira I vojnika, zločinci su ih pobili. Nakon nekoliko
sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju, koja nije imala
vrata, a ni stakla na prozorima, počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni
su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i grañevinskog materijala (u
nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog
centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane
Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i
Hercegovine.
Logor Trnopolje
Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno
pljačkanje, a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca, koje je
trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni
dimni oblak, a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je
udaljen od Kozarca oko 6 km. Težak je to osječaj kad je čovjek zatvoren u
jednom četnićkom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda
svoju vlastitu kuću kako gori I polako nestaje u plamenu. Gori kuća, a gori i
njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja. Nakon sve te pljačke i paljenja
neki od Srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po
Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.
Logor Omarska
Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima
Keraterm, Omarska I Trnopolje ubijeno izmeñu 5.000-6.000 civila. Jedan od
logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe, a
zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja.
Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je
naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bole spaljene i
porušene, a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim
su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv "Radmilovo" po četnićkom
komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime "Radmirovac". Poslije
promjene imena Srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji
"Srna" kao srpski grad kojeg su razrušile Zelene Beretke. Ali to nije urodilo
plodom jer svi su znali da je to Kozarac. Da bih opravdao tolika ubojstva i
ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja
Luci je izjavio. Citat: U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih
extremista koji su sprečavali da se doñe do mirnog rješenja. Večina je bila sa
Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Večinu snadbjevanja i
materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u
Zagrebu. Kraj citata. Simo Dljaća je obrazložio razlog srpskog napada na
Kozarac ovako. Citat. “Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila
jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.” Kraj citata. Zatim je otpočela
jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u
opštinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da
se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz
ekonomskih razloga i otišao negdje u Evropu za boljim životom. U to vrijeme
Kozarac je opsjednut od strane srpske milicije i vojske koje su zauzimali svaku
kuću, u kojoj bi se još moglo živjeti. Jer sići sa brda iz onih šupa pa doći u
zgradu, za njih je to velika promjena.
KOZARAC - SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE
Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac - Djeca su vojska najjača!
Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je
poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im
humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji
kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili "da umru", već da žive. Evo gradića u
kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem
ima hljeba za sve, pa čak i za "gastarbajtere" Poñete li magistralnim putem od
Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše - Novog Grada,
jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike
Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa
ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se
tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska I Trnopolje, i
koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u
unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što
proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm… I dok još
uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5.
augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim
krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim
redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet
Republika Srpska. Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog
izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa
zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo
je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine
Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, Intelektualci naprijed, ostali
stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta,
kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana,
štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je
pohañalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji
je izgrañen samodoprinosom tamošnjih grañana preusmjeren je u Prijedor, pa
Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode.
"Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca", kaže
Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj
skupštini Republike Srpske. Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito
izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se
u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili
planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića.
Izmeñu 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili
neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih
raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u
izviñačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u
zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca - pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i
pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su
poveli i djecu. U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u
Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik…
Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je
tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom
obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka
vladina organizacija THW. Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je
obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a
onda je izgrañen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim
sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli
kazati da se rodio pred školom i sav život proveo izmeñu školske table i klupa,
4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U
početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali
kuće, ali poslije su se smirili. Prst u uho "Mi smo 17. maja 1999. uputili
Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u
Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom
zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće
više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku", kaže Mujagić. On je tada
okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu
po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu,
niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične
knjige. Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne
zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava.
Meñutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem,
bratom osuñenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska
omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se
nisu dali - uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da
se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se
povukli i usput zgradu minirali. "Meñutim", kaže Sead Čirkin, "mi smo je
popravili i 21. februara ove godine organizirali školu." Danas ova zgradica, osim
naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola "Ćirilo I Metodije".
Jedna velika prostorija pregrañena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je
opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u
jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite,
pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna
učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i
Hercegovine, ali da im je nareñeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane
granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a
djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas
odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i
u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci,
dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi.
Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici
su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom. Nastava se
odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje
bosanskog jezika. Meñutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva
takoñer predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako
odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije I geografije. Dakle,
prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima
Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su
iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri
nastavnice historije. Meñutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka
Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj
Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne
žele, pa "govori samo ono što ona žele da čuju". (Nažalost, za vrijeme našeg
boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.) U Osnovnoj školi
"Ćirilo i Metodije" vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz
Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od
Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca takoñer obavezno uče ćirilicu,
ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj,
Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka - u školi
su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas,
jasno I glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i
gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno. Od logoraša do policajca I dok djeca
čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što
nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u
Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode grañevinski materijal I
koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara,
prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi…
Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u
potrazi za poslom. Osim njih, redovni "gastarbajteri" na kozaračkim
"bauštelama" su i Zeničani. Tamo ih je godišnje izmeñu dvije i tri stotine; fizički
radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim
novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada
Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta
jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog…
Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali
kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna
kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo
Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri
Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac
Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od
onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu
1992. godine obišla i zgrozila svijet. Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj
17. roñendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on
13. august slavi kao svoj roñendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u
Republiku Srpsku, ali je "pomalo ogrubio i oguglao". Ovaj nekadašnji logoraš
kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu
kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: "Nikada mi, otkako sam se vratio,
niko nije rekao nijednu ružnu riječ." Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili
povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub "Bratstvo" i lovačku
sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK
"Bratstvo" izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba.
Dragičević I njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas
žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta,
odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao
kad i Bošnjaci, i vratio se '93. godine. "Kad sam došao, doživio sam duboko
razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila
opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide
glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da
popravljam stadion. Rekao sam im - djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se
komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez
dileme izabrali za trenera. Sada je 'Bratstvo' u Četvrtoj meñuopćinskoj ligi, ali
se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira
naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi", kaže trener Dragičević i s
ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na
svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli. Kozarčani su vlastima
Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali
do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo.
Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se
oni – Vlada RS-a, kao, pribojavaju za "ekonomsku održivost Kozarca". No,
Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su
se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative. Dok smo napuštali Kozarac,
kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao
kako oni ne žele stati na ovome. "Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od
50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali.
Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz
budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što
nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i
ureñenje mezarja." I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u
Kozarcu žive dobro, dodao: "Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još
i bolje." Snježana Mulić-Bušatlija
KOZARAC SIMBOL LJUBAVI PREMA SVOJIM RODNIM MJESTIMA
Nije mirisalo na dobro. Kozarac i Kozarcani doživjeli su, ako ne največu, a ono
jednu od največih katastrofa u historiji ljudskog roda. I to naočigled kurve
Europe, Ujedinjenih naroda i svijeta uopće. Poslije stravičnih snimaka iz
srpskih koncentracionih logora, klasičnih fašističkih, kakvi su bili oni u
Omarskoj, Trnopolju i drugdje, svijetu je pomalo probuñena memorija u kojoj
su negdje daleko I duboko ostali neki prizori iz Dahaua, Osvjencima, ili
Jasenovca, recimo. Tako je to nekako formulirao i tadašnji predsjednik SAD-a
Georg Busch. Samo formulirao. Ali i on i svijet su, ipak, ako nije preblag izraz,
gledali tragediju zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i tragediju jednoga
naroda, auropskijeg od mnogih europskih naroda koji je bio kriv samo zato što
su neki njegovi daleki preci, da bi saćuvali živu glavu, promijenili vjeru. Neki
drugi narodi, a naročito jedan, čuvajući vjeru, što je sasvim uredu, nehotićno
su izmijenili vlastitu genetiku, što nikako nije bilo uredu, ali na osvajače okupatore, surove i bezobzirne kakvi su bili oni koji su dojezdili na ove prostore
krajem 14. i u 15. stoljeću, nije se moglo bitnije utjecati. Amerika još nije bila
otkrivena, a nije bilo ni galija, ni mekenzija, ni morijona ni UN. Sada je bilo
svega i zato smo mi, Bošnjaci, prorijeñeni i raseljeniji nego onomad Jevreji.
Hoćemo li opstati, ovakvi kakvi smo, a veličanstveni smo i dobrodušni smo I
Europejci smo, a ne Turci i Azijati kao neki tamo i onamo - vidjet čemo. A evo
kako su dvoje Amerikanaca vidjeli tragediju Kozarca i Kozarčana. Novinar Peter
Maass napisao je knjigu o tragediji BiH i Bošnjaka, a u toj knjizi za mene, i ne
samo za mene, najšokantiniji i najuzbuljiviji su oni detalji koji Maass prenosi iz
reportaže američke novinarke Mary Battiata koju je ta novinarka objavila u
uglednom američkom dnevniku Washington Post. Prenosim dijelove teksta
onako kako je to uradilo Osloboñenje od 10. septembra 1998. godine: "...Kad je
većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja
čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrdeg oraha - zvanog Kozarac - gradića
od 25.000 stanovnika, uglavnom muslimana, koji se nalazio samo desetak
kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od
najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata iz Vashington Posta
napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišcenju Kozarca, i ja koristim
detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad prakticno zbrisan
sa lica zemlje. "...Granatiranje je počelo 24. maja, (1992. op. V.G.) nakon što je
Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata padalo je na grad
svake minute iz 12 pravaca. Nakon nekoliko sati granatiranje je prestalo, a Srbi
su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi,
samo ako izañu iz podruma i predaju se. Narod je to I uradio, i gotovo istog
trena kad su Muslimani koji su se odlučili na predaju napunili ulice, nastavilo
se granatiranje. Bila je to prevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim
udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda.
Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se
predaju i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade. Ovaj put Srbi su
izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni,
krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je
na balkonu I upirao prstom na svakog viñenijeg muslimana - gradonačelnika,
šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake.
Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta ili su ih odveli u obližnju kuću
gdje su ih zaklali. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz
grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma
Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome
napravio film, malo je Amerikanaca znalo ili vjerovalo da se takvo nešto
dogodilo. Ovo je bio eliticid. Sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog
vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila.
Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je prava klanica.
Preživjeli su satjerani u koncentracione logore..." Do mene u Sarajevu dopirale
su potresne i, pokatkad, protivrječne informacije o sudbini Kozarca I
Kozarčana. Pojedinosti su mi postajale malo jasnije kada sam dobio fragmente
neke vrste dnevnika moga sina Amira koji je ilegalno u Prijedoru i Banjoj Luci
proveo nekoliko dramatičnih mjeseci. Naravno, tek u izravnim kontaktima sa
Kozarčanima, po izalsku iz Sarajeva za Novu 1994. godinu sudbina zavičaja i
zavičajnih ljudi postala mi je još jasnija... Zbog cega, radi cega, zašto? - pitao
sam se u svome feljtonu koji sam, poslije šokantnih informacija iz Kozarca u
ljeto 1992. godine objavljivao u Otvorenom programu TV BiH. Evo barem
dijelova toga feljtona. Sretni su ljudi koji maju čitav zavičaj. Mi, naturalizirane
Sarajlije, uvijek smo živjeli u izvjesnoj prednosti: ako te Sarajevo jednoga dana
odbaci - pravac zavičaj. A kuda da odu Sarajlije? Prave, roñene Sarajlije? Mi
smo imali kuda. Zavičaj nas je uvijek čekao kao toplo materino krilo. Jedan
zločinac iz neke brdovite vukojebine kod Foče pokušao je sa svojim
istomišljenicima uništiti moj zavicaj. I, djelimično je uspio u tome. Sada sam i
po sili i po opredjeljenju postao i ostao Sarajlija. I, za sada niti hoću niti mogu
iz ove kože i iz ovog grada. A taj zločinac, čije ime ni kada bude mrtav neće biti
vrijedno spomena, još u martu 1991. godine rekao mi je: "Kozarac je
najantisrpskije raspoložena kasaba u Jugoslaviji ..." Baš tako je rekao,
spominjuci Jugoslaviju - zemlju u koju su on i njemu slični, zalažuci se
kobajagi za nju, tako bezdušno razorili i nepovratno, nekada plemenitu ideju o
jugoslovenstvu, gurnuli u zapećak historije. Rekao je to stoga što upravo u
Kozarcu, meñu tada malobrojnim Srbima i brojnim Muslimanima, u svom
pohodu sa najmračnijim fašistickim idejama, nije naišao na podrušku.
Podmukao, surov i sirov, iskompleksiran do vampirske mizantropije, smišljao
je pakleni plan kako uništiti Kozarac i promijeniti mu ime. A moj natalni grad
pojavljuje se pod imenom Kozarac čak 134 godine prije prvog pisanog traga o
nastanku Banje Luke ili čak 300 godina prije postanka susjednog Prijedora. Za
radoznale evo preciznog podatka: Kozarac se prvi put spominje 10. aprila 1360.
godine kao sjedište Sanske župe. Dva puta u svojoj dugoj historiji doživio je
razaranja do temelja: prvi put dogodilo se to 7. aprila 1851. godine. Turski
intervencionista serasker Omer-paša Latas, bivši Mihajlo, zapalio je Kozarac do
temelja i za sobom, na bojnom polju ostavio 100 mrtvih i 60 ranjenih
Kozarčana. Drugi put, čudne li ironije, opet u proljeće, Kozarac je doživio
razaranje u maju 1992. godine. Razlika i razmjere rušenja su sukladne sa
ondašnjom i doskorašnjom veličinom Kozarca. Latas, kao poturica gori od
Turčina, doduše, nije rušio bogomolje. Nije ubijao ni nenaoružan narod. Neki
zlikovac koji je komandovao napadom na Kozarac porušio je, kako čujem, sve
kozaračke džamije. Ne raspolažem pouzdanim podacima o broju nevinih žrtava.
Znam pouzdano da su hiljade Kozarčana odvedene u logore u Trnopolju i
Omarskoj sa nekom slabom nadom da će možda preživjeti. Neki su odvedeni na
Manjaču i u Staru Gradišku gdje im se, izgleda, gubi svaki trag... Razuman
čovjek teško može naći ijedan racionalan argument kojim bi mogao objasniti
toliki rušilacki, zločinacki poriv u onima koji su ovo mjesto rušili. Meni, kao
Kozarčaninu po roñenju, to je još teže. Surovo neraspoloženje prema Kozarcu
datira odavno, a kulminiralo je prije nekoliko godina kada je jednom
pravoslavcu, nesuñenom ili suñenom ugostitelju iz Kozarca, navodno, stiglo
prijeteće anonimno pismo u kojem mu je zaprijećeno da će mu kafić letjeti u
vazduh. Tada je beogradska štampa na sva zvona pisala o ugroženosti Srba u
Kozarcu. Niko tada nije napisao da je taj isti potencijalni ugostitelj, gradeći
kafić, javno rekao kako u njegov lokal "nikada neće kročiti tursko uvo".
Vjerovatno je pri tome mislio na domaće Bosanske Muslimane. One iste
Muslimane koji su malobrojne Srbe u Kozarcu prihvatili kao svoje najroñenije.
Muslimani su za svoje Srbe u Kozarcu, početkom 20. stoljeća izgradili veliku
crkvu, jednu od najljepših u Bosanskoj krajini. Oni su, spektakularno, čak iz
Beča, za tu crkvu dopremili veliko zvono čije su izlivanje sami platili. To su oni
isti Muslimani koji su upravo oko te crkve od februara 1992. godine uspostavili
stalne straže da slučajno neki srpski ekstremista ne bi bilo čime oskrnavio taj
objekat, jer bi i to moglo poslužiti kao povod za zločine nad Bosanskim
Muslimanima. Mi znamo priču o janjetu koje muti vodu nizvodno od vrela i
vuka... Stotine, pa nije pretjerano kazati i hiljade Kozarčana, palo je u
direktnim okršajima u stvarnoj borbi izmedu Davida i Golijata, braneći kućni
prag, kućno ognjište, rodnu grudu, zavičaj i rodnu Bosnu, braneći
najelementarnije ljudsko pravo - pravo na goli život... A šta je bilo sa
malobrojnim Srbima iz Kozarca? Oni su, kako naslućujem, onoliko koliko su
im slabašne mogucnosti dozvoljavale, navodno, pokušavali stati u odbranu
svojih dobrih susjeda. Prema prilično nepouzdanim informacijama koje, ne
mogu provjeriti, tako se prema mojim Kozarčanima postavio i Božo Dragičević,
prvi direktor pune osmoljetke u Kozarcu, dobri komšija u cijoj sam blizini
rastao. Onaj, pak, vlasnik kafića u koji neće kročiti tursko uvo, dočekao je
svojih pet minuta. Tek će se čuti kako ih je iskoristio. I to je činjenica pred
kojom ostajem sleñen. Jer, poznavao sam mu dobro oca Ostoju. Bio je jedan od
mlañih prvoboraca iz onog narodnooslobodilačkog rata. Ostoja je bio jedan od
onih neustrašivih Kozarčana kojima se divila moja generacija. Dvojici svojih
sinova koje sam poznavao, Ostaja Tadic dao je imena Mladen I Stojan kao
trajno podsjećanje na slavnog komandanta, humanistu i najpolularnijeg
prijedorskog liječnika izmeñu dva rata, na doktora Mladena Stojanovica. U
ovim trenucima prisjećam se premijere filma Mithata Mutpcica Doktor Mladen
u Ljubiji 1974. godine. U filmu, o slavnom ljekaru - humanisti i revolucionaru
Mladenu Stojanoviću, snimljenom prema sinopsisu vrlo kontraverznog Rade
Bašica, koji je nekom grubom greškom svojevremeno proglašen i za narodnog
heroja, jedan Tadić, koji je na početku rata bio desna ruka Mladena
Stojanovića, odmeće se iz partizana u četnike. Taj Tadić u filmu organizira
ubistvo slavnog komandanta doktora Mladena. (U stvarnosti to je uradio četnik
Rade Radić). Sada već pokojni Ostoja Tadić, otac Duška, stvarnog zlocinca iz
1992. godine, historijsku filmsku neistinu nije mogao podnijeti. Noćima je
dolazio na Partizansko groblje u Kozarcu i spavao pored groba svog ratnog
komandanta Rade Kondića. Posvunoć se jadao svome mrtvom komandantu.
Bile su to sablazne noćne scene na partizanskom groblju u Kozarcu. Tješio sam
ga u partizanskom groblju koje se nalazi(lo) u blizini moje rodne kuće i govorio
mu da se film nije strogo držao historijskih fakata i da ostala imena, osim
imena Mladena Stojanovića, nisu autentična. - A zašto Rade Bašić nije stavio
ime nekog Bašica jer je iz redova Bašica bilo i četnika, a iz redova Tadića nije? –
grmio je i plakao Ostoja Tadić. Nisam znao odgovor. Ostoju Tadića demantiralo
vrijeme i roñeni sin. Jedna umjetnička, u ovom slučaju filmska istina, nažalost
postala je zbiljska.
9
GENOCID U PRIJEDORU NE SMIJEMO ZABORAVITI
Početkom 1992. god. Prijedor je preko noći postao središte genocida.Na
meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Srbije koja je
forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića
REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU
Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije
Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više
novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor
nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska,
i osobito balkanska budućnost mora biti prinuñena da sebe odredi prema
onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić)
"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine,
najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali
Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima
silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu
iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida",
Sarajevo 1995., str. 134-145).
"Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno
o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o
četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali
takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina
koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut)
“Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta
ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije
muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno
preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz
koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu
razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu
uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog
režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih
bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji
su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada,
kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od
njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo
područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je
upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije
u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage
ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su
potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glañu nedužne civile, a bile su
veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom
otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate
Press-a Cheryl Wittenauer)
Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato
snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo
krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond).
Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u
Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen
iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i meñu
prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže:
“Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od
Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio,
susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali
da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u
Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Meñunarodnog crvenog krsta.
Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska.
Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uñem. Da bi me odvratili, pucali su nam
iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju.
Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi
dozvolili da proñem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji
se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao
gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da
mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je
jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini
Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne
mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to
prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me
i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na
prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta
stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.
Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i
da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković )
Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994.
Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata
logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona.
Nareñeno je da izañu ili da se iznesu svi teško povrijeñeni ili pretjerano
izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na
liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan
života. Nikada ih niko više nije vidio."
Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka
zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi,
Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na
zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje,
majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po
ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih
psihički unište. Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne,
da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i
taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje.
Takoñe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima
kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i
Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi
nakon Drugog svjetskog rata. (Kongresmen Russ Carnahan. )
„Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ.
Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu
javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske
javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za
ratne zločine“. (Matias Hellman)
IZDVOJENO I RAZLIČITO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD U PRESUDI
MKTJ U SLUČAJU TADIĆ
U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od
delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i
Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena
odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija
i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov
efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom
komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje
ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne
Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi
su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak.
Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u
svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu
na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz
Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne
Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad
VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu
efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem
kriterijumu zavisnosti i kontrole. Meñutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva
navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu
osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan
element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo
Izdvojeno i različito mišljenje.
U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom
vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna
Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu
na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Meñutim, kao što to
obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz
predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole
nije nužno.
Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom
oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"),
SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je
izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše
kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od
SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ
je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA.
Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se
tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje
plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na
kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju".
Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu
Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog
vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom
VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše
odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su
dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV,
uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob.
Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog
augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi. (Iz presuda MKTJ. )
MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U LOGORU SMRTI
Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“
(„Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je
dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o
otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su
otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi - Bošnjaka I Hrvata, zatočenih u
četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno
čekali sigurnu smrt. Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te
suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim
„Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost
američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade
kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu
„Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i
Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“. Kao jedan od 15 uglednih svjetskih
djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na
oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana,
naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao
je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u
Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“
(„Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington,
DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu
Ekonomiju u meñunarodnim odnosima (School of Economics in international
relations)
ROY GUTMAN IZ KNJIGE SVJEDOK GENOCIDA
Iskazi dvojice nedavno osloboñenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da
su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je
ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča
ostati zatvoreno dok ne umru. Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih
predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se meñunarodne
organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti
sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore.
To nije omogučeno niti Meñunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj
organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza
u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji
nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora,
odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu
zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da
zatočenici logora predstavljaju čitavu političku I kulturnu elitu grada Prijedora.
On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u
skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu
pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef
delegacije Meñunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za
sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima
smrti, pustili da u njih uñemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi,
imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u
ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski
premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti
potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za
zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je
Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od
Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji
prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja
Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s
kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju
riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija. Mehu, 63,
zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine
svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom
Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u
lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je osloboñen, kako on vjeruje, zbog
svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u
kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih
tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana
uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u
vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca
pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no
svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih
zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40
muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Meñunarodne
humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya
pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva
potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od
mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati
s nekim od preživjelih. Meñunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna
dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u
Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je
vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa
slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u
Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna
zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno
oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino
tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je
prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi
11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata
komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema
navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska
dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je takoñer zatočeno u
otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho
kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za
odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike
koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo
nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta
rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta
gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna
Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu
stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti
zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih
trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su
hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu.
Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u
ponedjeljak u Ženevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz
Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito
premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj I dva druga u kojima se
nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom
razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se
nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube - sedam mu je zuba izbijeno
tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska
uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na
rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te
nastavlja pričati da su, meñutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali
vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara.
Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno
otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u
Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u
ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti
sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio
takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti
osloboñeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se
spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U
utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da
se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se
dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana
zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U
zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla
brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili rasporeñeni na različitim razinama
utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B.
Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog
nedavno osloboñenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho
otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i
premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je
učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u
jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije
priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima,
odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni
ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema
njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskihčetnika,
rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam z apovjednik nije
Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam
da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini
pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela
B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlañi muškarci, u
dobi izmeñu 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje,
selo izmeñu Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor.
Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se
nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri
jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji
dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne
otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila roñake koji se još uvijek nalaze tamo,
rekla je u intervjuu voñenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio
ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlañi od 18 ili
stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni
uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i
sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su meñu
zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini,
drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Meñu njima su zubarice,
ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno
štrajkaju glañu.
GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA – PROF. DR. FERID MUHIĆ
Nikako nisam mogao da povjerujem u ono što mi je, već cijeli sat, pričala ova
žena!
Došao sam čim su mi javili da su iz Bosne stigle tri žene sa djecom; jedna u
Pirok, druga Telino, treča u Bogovinje. Sve tri su rodom iz Bosne, udate za
Albance iz okoline Tetova. Kao i mnogi ljudi iz Makedonije, i oni su u Bosni
otvorili skromne dučane, uklopili se u život i poženili djevojkama iz lokalne
sredine. Sjedimo u gostinskoj sobi u Bogovinju, selu u podnožju Šar Planine, u
kući roditelja njenog muža. Njen muž, njegov mlañi brat, ženin otac, sa svoja
dva sina, (njezina dva brata) ubijeni su u Kozarcu, u dvorištu porodične kuće.
Uz ženu se pripile dvije curice, od 9 i 7 godina. Sve slušaju, ali i one kao i ja
ništa ne vjeruju, niti mogu pojmiti da je to što čuju išta drugo sem riječi iz
nekog mračnog snoviñenja. Sin, koji ima samo tri godine, igra se napolju sa
drugom djecom. Da ne bi šta čuo! "Nekoliko dana prije Dana Ustanka BiH, 27
jula, radio Prijedor je javljao da će jedinice JNA obezbijediti mir i sigurnost
grañana. Onda su jedno jutro došli, sazvali sve ljude iz Kozarca, i izvršili
prozivku. Ljude starije od 60 i mlañe od 16 godina su pustili, ostalima su rekli
da će ih odvesti u Prijedor radi provjere dokumenata. Nama ženama naredili su
da pokupimo djecu, da uñemo u kuće, legnemo na pod uza zid, zatvorimo vrata
I prozore i da ne izlazimo dok nas oni ne pozovu. Ja sam tako uradila, onaj
mali je spavao u kući, curice su bile uz mene. I tada je pripucalo. Mislila sam
da neće nikada prestati. Nisam mogla izdržati; rekla sam curicama da ostanu
na podu, da paze na brata, a onda sam istrčala napolje. Bili su to prvi mrtvaci
koje sam vidjela u životu. Moj muž, moj djever, moj babo, moja dva brata. Onaj
mlañi je trebao u avgustu napuniti sedamnaestu! ...Mislim da su su u Kozarcu
ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne
stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije
nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri
dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli
su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na
ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod
njom su ostali i djed, i babo, I amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima!
...a mi smo dugo tako išli pješke. Pred mrak, ušli smo u neko selo. Oficir je
kratko zaustavio kolonu pred nekom {kolom i naredio patroli da provjeri
objekat. Poslije malo vremena, iz {kole su izišli vojnici i prijavili da u podrumu
ima 19 žena i 22 djece. Znate kako treba postupiti! Mislim da je rekao tako, ili
Vi znate {ta treba! Oni su brzo iz kamiona izvadili nekoliko dasaka, zakovali
ulazna vrata na školi, polili svuda po vratima, prozorima i po zgradi benzina iz
dva kanistera i zapalili. Nas su potjerali dalje. Dok smo onako umorni i skrhani
zamicali, škola je već sva gorila...zanočili smo pod otvorenim nebom...utovarili
su nas u kamione...dok nismo stigli u Travnik..." I tu sam najzad shvatio da je
sve što govori, sušta istina! Još sam samo u prekidima hvatao poneki podatak,
ime grada, datum. Potpuno me obuzela, još tačnije, savladala I paralisala
svijest o ključnoj činjenici da upravo slušam riječi poslije kojih nikada više
moje viñenje i doživljaj svijeta neče biti isti! Da tim mirnim glasom, glasom iz
prazne kuće, kao iza nekog brda, glasom koji kao da i nije njezin, i kao da se
ništa od cijele priče nikako ne odnosi na nju, ona to meni saopštava
neumoljivu faktografiju. Dok god nije bilo dovoljno strašno, dok je god moglo
biti i gore i užasnije, nikako nisam mogao prihvatiti da je moguče. Znao sam da
se veliko zla u ljudima ne može zauzdati. Cijelo vrijeme sam mislio: Ako je ovo
istina, onda bi morala do}i jo{ crnja priča! Kad prekoraći onu zadnju liniju, kad
se sunovrati preko onog nevidljivog ruba, čovjek pada. Ne da se ne može
zaustaviti – iako je sigurno da ne može! – nego čovjek se tada ne želi zaustaviti,
on žudi za padom, on bi da pad potraje što duže, da se pada što brže, {to
dublje, do samog mračnog dna. Djelovanje te gravitacije perverznosti isto toliko
je egzaktno i neumitno u subjektivnoj ljudskoj istoriji, kao i ono kojim
gravitacija djeluje u svijetu objekata astronomije i fizike. Razlika je samo u
tome što objekti padaju samo kad ih nešto ili neko gurne; subjekti se sami
odluče za pad, skaču i srljaju. I zato sam odjednom shvatio da to mora biti
istina. Da su ljudi u uniformama JNA iz priče ove nestvarno mirne žene, veoma
stvarno prekoračili i poslednju granicu, otisnuli se preko onog ruba,
dobrovoljno, jedva čekaju}i, drhteći od jeze i požude, uz slast i zanos, i da će
padati koliko god je dubok bezdan, i još će ubrzavati taj pad ako ikako bude
moguče! I eto, odjednom me uvjerila ta škola, te skrivene, uplačene žene, što
grle i stiću uza se djecu, i onda posebno još ta djeca! – To je toliko logičan
detalj, takav krunski dokaz da se sve to zaista desilo, a ne prividjelo u zloj
slutnji! Ta djeca! Upravo sama nevjerovatnost tog doga|aja, učinila mi je
sasvim vjerodostojnom cijelu priču, sve brojke i svaki detalj u njoj. Tako su se
potpuno (smijem li se ovdje reči – savršeno!?) ta djeca uklopila u način
djelovanja one crne jame nazvane ljudska mržnja, u koju sve propada, i iz koje
se ništa i niko nikada nije vratio nazad na svjetlo. Ni na svjetlo dana, ni u
svjetlo uma. Sačuvan je, a nije provjeren, podatak da je Giordano Bruno,
tokom čitavog inkvizicijskog postupka izdržao sve muke i ostao tvrd, i u odluci i
na suzi. I da je tek kada je prinijeta buktinja lomači na kojoj je bio vezan, prolio
suzu. "Sada je kasno da `ali. Što nisi plakao ranije?!" rekao mu je svečenik.
"Nije kasno, nego je prije vremena! Ne žalim ja zbog sebe, nego što sam vidio
kako čete jednog dana i djecu spaljivati!" Slušajući ovu svetu ženu (strašna
mora koja je zadesila, kao u nekom poravnanju višeg reda, osula je oko nje
nježni sjaj svetosti, zalog kojim onaj svijet ponekad utješi velike stradalnike)
shvatio sam da je i ona apokrifna priča istinita: Giordano Bruno, na tren pred
sopstvenu smrt u vatri, mogao je vidjeti i svakako je vidio, tamo na Piazza dei
Fiori, u gradu Rimu, 25 maja 1600-te godine, i zapaljenu školu i te male
Bošnjake, svoju najroñeniju djecu, kako gore, 390 godina kasnije! Jer to su
tada, zbog iste sudbine, uistinu I postala njegova djeca! Zato ih je vidjeo! Tako
je doznao da će ta djeca imati još goru sudbinu čak i od njega samoga, i da će
tako, dok je svijeta i vijeka, postati njegova roñena i najroñenija djeca. Jer
njega su njegovi inkvizitori spalili na lomaći zbog uvjerenosti u istinu koje se on
nije htjeo odreći! Njegovu djecu, ovi drugi inkvizitori, spalili su na lomaći puke
mržnje, bez ikakvog drugog razloga! A onu suzu, o kojoj govori pergamentni
rotulus, prolio je Giordano Bruno da ublaži užas u dječijim dušama. Tako se, u
onoj zapaljenoj školi kod Prijedora, Giordano Bruno se najzad sastao sa svojom
djecom, koju je naslutio i kroz plamen ugledao još na sopstvenoj lomači! I
zagrlio ih. Znao je da su i zločinci koji su ovu djecu zapalili, oni isti inkvizitori
koji su njega osudili na lomaču: Ko je spreman da ubije roditelje samo zbog
razlike u shvatanjima svijeta, spreman je da bez ikakvog razloga pobije i
njihovu djecu.
U BOSANSKOJ KRAJINI JE IZVRŠEN GENOCID
er ovdje se ne živi da bi se živjelo, Ovdje se ne živi da bi se umiralo, Ovdje se
umire da bi se živjelo", Mehmedalija Mak Dizdar, Zapis o zemlji Besima
Kahrimanovic objavila je nekoliko svjedocenja gradana, bivših logoraša, u
kojima je raskrinkana ratna prošlost zvanicnika OSA, SIPA... I drugih državnih
institucija, a koji su tokom rata djelovali u logorima Keraterm i Omarska.
Danas će (PONEDJELJAK) Ekspertni tim za traženje nestalih na području
Bosanske krajine vršiti radove ekshumacije iz novootkrivene masovne grobnice
na lokalitetu Redka kod Ljubije, općina Prijedor. Posljednjeg petka ovdje su, od
strane članova ovog tima, uočeni skeletni ostaci najmanje sedam žrtava. Ovo je
potvrda da je posrijedi 52. po redu masovna grobnica pronañena na području
općine Prijedor jer su u proteklom razdoblju od 1998. godine ovdje locirane i
ekshumirane pedestijedna masovna grobnica koje su krile od pet do 456
žrtava. O masovnim grobnicama kao dokazu izvršene agresije i genocidu u BiH
u Trnovi kod Sanskog Mosta govorio je Jasmin Odobašić, zamjenik načelnika
Federalne komisije za traženje nestalih i osoba koja je do ove godine bila na
čelu ovog tima za ekshumacije. Tribina je organizirana u povodu obilježavanja
majskih dana u Sanskom Mostu. Da bi se djelo okvalifikovalo kao genocid isto
mora sadržavati osnovne elemente genocida koje su propisane Konvencijom o
genocidu. Ovi elementu su u cjelosti ispunjeni i u Bosanskoj krajini,
jugoistočnoj Bosni i Sarajevu, kazao je izmeñu ostalog Odobašić. Ako je genocid
pokušaj istrebljenja jedne etničke, vjerske i nacionalne skupine, onda je to na
ovim prostorima dokazano masovnim likvidacijama i progonima Bošnjaka i
Hrvata te uništavanjem vjerskih objekata, ustvrdio je izmeñu ostalog Odobašić.
Granatiranja, hapšenja i formiranje koncentracionih logora, uvjeti su druge
tačke Konvencije što je direktno za posljedicu imalo smanjenje prirodnog
priraštaja ovih grupa. Kao dodatni dokaz da je na prostorima Bosanske krajine
tokom posljednjeg agresorskog rata izvršen sistematski genocid Odobašić
nalazi u činjenici da je na područjima svih opština koje su ulazile u sastav tzv.
ARK pronañene masovne grobnice sa žrtvama nad kojim je prethodno počinjen
genocid. U sklopu obilježavanja majskih dana u Općinskoj vjećnici Sanski
Most u subotu navečer obavljena je promocija knjige pod nazivom «Agresija na
BiH» autora prof. Smaila Čekića. Promotori su bili prof. Ismet Dizdarević i prof.
Bećir Macić.
Miodrag Deretić, aktualni ministar rada, boračke i invalidske zaštite u
Vladi RS
DA, BIO SAM U GRUPI KOJA JE UHAPSILA PORODICU MEDUNJANIN
Mjesto ministra za rad, boračku i invalidsku zaštitu u posljednjem sazivu Vlade
RS pripalo je Miodragu- Miši Deretiću iz Prijedora. U razgovoru sa dopisnicom
Osloboñenja kaže da u rodni grad dolazi iz Zagreba uoči rata na Božić, 25.
decembra. Na posljednjim lokalnim izborima ispred Srpske radikalne stranke
bio je kandidat za načelnika opštine. Inače riječ je o treneru teakwoondo klubu
«Kozara» i okorjelom sportskom radniku. Kako je redakcija našeg lista upoznata
sa jednim detaljom iz ratne prošlosti Miodraga Deretića, valjalo je ove tvrdnje
provjeriti iz prve ruke. Na upit da li je lično učestvovao u hapšenju porodice
Medunjanin na Kozari 1992. godine, Deretić bez posebne pripreme odgovara
potvrdno. Mogu ja vama odgovoriti da nisam, no to ne bi bila istina. Jesam.
Mobilisan sam 19. maja, veli Deretić, i nakon ovog proveo sam na pripremama
tri dana na Manjači. Dobili smo zadatak da pronañemo Bećira Medunjanina i
Seda Čirkina. Porodicu Medunjanin sa još četiri vojnika pronašli smo 9. ili 10.
juna na Kozari. Pronašli smo ih u Rajkovićima, skrivali su se u jednoj zemunici
gdje smo pronašli i odreñenu dokumentaciju. Ona se odnosila na pisane
materijale oko vojnih aktivnosti, civilne odbrane i odreñenih aktivnosti
patriotske lige. Nakon njihovog hapšenja, nareñeno nam je da ih odvedemo u
kasarnu. Kada su uhapšeni Medunjanini, došli su novinari Živko Ećim i Rade
Mutić, veli Deretić. (Rade Mutić je aktualni portparol CJB Banja Luka, op.a.).
Sve je zabilježeno a potom i emitovano na dnevniku SRT-a i «Kozarskom
vjesniku». Ja i ta četiri vojnika u kompanjoli odvezli smo i predali ih u kasarnu,
žive i zdrave. Nisam pojma imao šta se s njima desilo. Tek kasnije kroz
dokumentaciju saznao sam da su oni završili tragično. Nedugo nakon ovog, 21.
jula upućen sam na Gradačac gdje sam ranjen 16. decembra. Prije godinu
dana razgovarao sam sa jedinim preživjelim članom porodice Medunjanin, veli
Deretić, sa Anesom koji sada živi u Zenici. --- Bećir ubijen u Omarskoj, Sadeta
na «razmjeni»---- Bećir Medunjanin je iz kasarne na kratko prebačen u
Keraterm a potom u Omarsku. Ovdje je ubijen nakon dva-tri dana
zatočeništva. Sadeta Medunjanin je pod izgovorom da idu na razmjenu, u
prepunom autobusu logoraša «upućena» na razmjenu u Bihać iz Omarske 15.
jula. Autobus je nosio oznaku Auto-škola «Vojislav Šešelj». Njeni posmrtni
ostaci pronañeni su sa ostalim nerazmjenjenim logorašima u masovnoj grobnici
Lisac kod Bosanske Krupe. U zbijegu Kozarčana ubijen je i njihov 22-godišnji
sin Haris.
«SAD ZNATE ŠTO VAM JE ČINITI S NJIMA»!
Nesnošljiva augostovska vrućina dvadeset prvog dana po redu augusta ove
godine bila je podnošljiva za posjetioce masakra na Korićanskim stijenama od
vrućine koja je pratila slični, daleko brojniji, konvoj prognanika prije dvanaest
godina. Fikret Hirkić iz Kozarca na Korićanskim stijenama izgubio je tri brata,
Šefika, Ismeta i Rifeta. Veli ovdje je učinjeno ono što normalan čovjek teško
može i zamisliti. I pored ogromne porodične tragedije, Fikret sa porodicom živi
u Kozarcu. Meñu nešto malo sitnih koščica pronañenih na Korićanskim
stijenama, pronañeno je njih nekoliko koje pripadaju trojici nesretnih Hirkića.
Fikret se nada da će uz pomoć onih koji tragaju za nestalim, ali i uz Božju
pomoć, pronaći posmrtne ostatke braće, ostalih ovdje ubijenih roñaka i
prijatelja. Jer to je veli, jedino još što se za njih može učiniti. Dostojno ih
sahraniti. Sejdo Hodžić prije dvanaest godina bio je meñu prognanicima iz
Prijedora . Bio je i ove godine. Iako se ovo desilo prije dvanaest godina Sejdina
su sjećanja svježa kao da se sve desilo jučer. Bio sam logoraš u logoru
Trnopolje i nakon što su nas ugurali u autobuse kao stoku, ispratio nas je
upravnik logora Slobodan Kuruzović riječima, «Sad znate šta vam je činiti s
njima». «Kada sam ovo čuo, pokušao sam izaći iz autobusa jer slutio sam šta bi
nas moglo snaći. Nisam uspio u svom naumu jer je gužva bila neopisiva. Strah,
košmar, gužva, vrućina.» Sejdo se slučajno nije našao meñu onima koji su
odvojeni za strijeljanje. Ili slučajno je preživio. Kada su «ljuti ratnici»
prijedorskog interventnog voda policije pljačkali prognanike, do Sejde je došao
lično Darko Mrña. On je jedina osoba koje je iz ove mnogobrojne postave
osuñena za zločin počinjen na Korićanskim stijenama. Kada je Sejdo pružio
praznu ruku ka Mrñi, ovaj ga upita jeli to znak da više nemaju para i zlata.
Kada sam rekao da nema, Darko Mrña me je krvnički udario pištoljem u glavu i
pao sam obliven krvlju. Kada sam došao svijesti, žene su mi previle ranu. Sav
krvav sa povezom oko glave prošao sam pored stražara. Na Korićanskim
stijenama ubijeni su mu od amidže i od tetke sinovi. Bešić Ismeta na
Korićanskim stijenama izgubila je sina Nihada, trojicu braće, zeta Jasima
Fazlića, prijatelja Šeru Blaževića.... Sin Ismet tek bio došao iz JNA. Ismetina
Fatiha nad bezdanom Korićanskih stijena traje nekako dugo. Njenu ovu kao i
sve prošle i buduće Fatihe upućene za smiraj sinovljeve duše prekidaju jecaji iz
dubine majčine duše. Fatima Fazlić u ime Udruženja Prijedorčanki «Izvor» i u
ime porodica ubijenih još jednom je javnost podsjetila na muke i nevinost i
ovdje ubijenih žrtva i nepravdu prema njima i porodicama koja se čini
nečinjenjem ništa. Uz Darka Mrñu i 265 žrtava od kojih je njih 12 preživjelo
strijeljanje, na Korićanskim stijema 21. augusta 1992. godine bili su još
Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević i Branko Topola.
Milutin Čaño i Dule Janković bili su šefovi ovog interventnog voda. Porodice se
s pravom ptaju kada će Vlada RS podnijeti izvještaj za zločin na Korićanskim
stijenama koji bi pomogao u pronalasku posmrtnih ostataka žrtava ali i policiji
manjeg bh. entitea kako bi se skinula anathema kolektivne odgovornosti sa
svih pripadnika policijskih snaga. Fatimine riječi i ove godine su odzvanjale u
provaliji dubokoj preko 300 metara, u kanjonu Ugra razbijajući se tako o
kamene gromade Vlašića. I ove godine u ovaj ponor bačene su bijele ruže. U
provaliji Korićanskih stijena pronañene su miješane sitne i najsitnije koščice
dvadesetak žrtava što su pokazali rezultati DNK analiza. Ovi rezultati su
pokazali još jednu stravičnu činjenicu. Meñu ubijenim Prijedorčanima
identifikovani su I posmrtni ostaci osobe iz Kotor Varoši koja je ubijena u ovom
gradu a iz znanih razloga, tijelo mu je premješteno na Korićanske stijene gdje je
bačeno meñu ubijene logoraše. Avdić Munevera predstavnica Udruženja
porodica šehida, zarobljenih i nestalih iz općine Kotor Varoš sa sjedištem u
Travniku, tvrdi da je ova osoba ubijena u Kotor Varoši ranije no što su ubijeni
Prijedorčanai, a posmrtni ostaci su mu izmješteni u novembru 1992. godine.
Za zločine počinjene nad Kotorvaroškim Bošnjacima i Hrvatima u Njemačkoj je
jedino osuñen Đurañ Kušljić 2000. godine na doživotnu robiju. Zbog ovog i ovih
ratnih zločina Udruženja porodica ubijenih Bošnjaka i Hrvata Bosanske krajine
insistirat će na formiranju Komisije za ispitivanje svih zločina počinjenih na
ovim prostorima.
KO SU SVE BILI ISLJEDNICI U OMARSKOJ ?
Priejdorski logoraši i dalje čekaju odgovore relevantnih domaćih I ino
čimbenika,
Ne mogu shvatiti da je isljednik iz koncentracionog logora Omarska Goran
Nović imenovan na visoku državnu funkciju. Dragi Bože, ima li pravde na ovom
svijetu, pita se ovih dana kroz suze, vidno uznemirena jedna od najstarijih
preživjelih logorašica ovog logora Zlata Bilajac (73) iz Prijedora. Ovih dana
vračaju mi se u sjećanja sve one slike iz logora, scene u vrijeme ispitivanja
zatočenika koje cu ponijeti sa sobom u mezar. I danas jasno čujem njihove
bespomoćne i umiruće krike iz sala za ispitivanje koje su noću nama, ženama,
služile za spavanje, kazuje Zlata. Nakon što smo cjeli dan provodili na radnoj
obavezi u restoranu, noću smo spavale u ovim sobama gdje su danju vršena
ispitivanja. Prvo smo morali očistiti I oprati krv sa poda, zidova pa i plafona.
Svaku narednu noć zaticali smo užasne prizore u ovim prostorijama a ponekad
čak i zaboravljene predmete s kojima su logoraši mučeni i prebijani od strane
isljednika, pocijepane i krvlju natopljene potkošulje ili majice logoraša. Mene
su optužili tako što su mi stavili na teret izmišljotinu da sam kao dobrovoljni
davalac krvi 157 puta izjavila da ću nastaviti ovaj humani posao pod uvjetom
da ce moja krv biti namjenjena isključivo za pružanje pomoći Muslimanima a
ne Srbima !? Ovo je priča koja se svakodnevno, sasvim slikovito i uvjerljivo
može čuti od onih koji su uspjeli preživjeti pakao Omarske, najzloglasnijeg
logora u Prijedoru i BiH u vrijeme posljednjeg rata. Radi očitih propusta u radu
domaćih i ino zvaničnika prilikom imenovanja pojedinih kadrova valja ih
podsjetiti na osobe koje su tokom postojanja ovog logora vršili bitnu,
isljedničku funkciju. Šef isljedničkog tima u Omarskoj bio je Ranko Mijić, a
isljednički tim činili su: Mirko Ješić, Ranko Bucalo, Goran Nović, Dragan
Radaković, Dragoje – Drago Mejakić, Rade Knežević, Ilija Bijelić, Obrad
Despotović, Nebojša Tomčić, Nenad Babić, Nenad Lakić, Miroslav Zorić, Ratko
Milosavljević i Žarko Tejić. Ova evidencija poznata je i Haškom tribunalu ali
očito ne i domaćoj javnosti. Za neinformisane jedan bitan detalj, ime Gorana
Novića, nedavno imenovanog direktora Direktorijata za obrazovanje kadrova
Obavještajnosigurnosne agencije pominje se u transkriptima Haškog tribunala
na stranicama 4736 i 4737. Svjesni su logoraši iz Prijedora da će se medijska
prašina oko imenovanja Gorana Novića stišati za koji dan. Jer u Republičkom
inspektorijatu rada radi bivši isljednik Nenad Lakić, inače Novićev partner
prilikom isljeñivanja logoraša. Njihove isljedničke metode izmeñu ostalih nisu
prezivjeli Asaf Kapetanović, Sead Sivac, Idriz Jakupović. Mehmedalija
Kapetanović uspio je preživjeti teško premlačivanje ali je naknadno mučki
ubijen sa predsjednikom Opštine Prijedor Muhamedom Čehajićem. Ostali bivši
isljednici su uglavnom u penziji. Njihov tadašnji šef Ranko Mijić trenutno je
direktor Filijale Nove banjalučke banke u Prijedoru, Miroslav Zorić je preminuo
posljednje jeseni, Ratko Milosavljević je opštinski službenik, Nebojša Tomčić je
našao uhljebljenje u Novim rudnicima Ljubija….Ali logoraši svakako imaju
pravo da dobiju odgovor na jedno jedino pitanje: kako ?
UTVRDITI ODGOVORNOST NAJODGOVORNIJIH
Slavica Lakić, zapisničar iz logora Omarska,
Slavica Lakić jedna je od 307 otpuštenih radnika službi OBS RS I FOSS-a i to
nakon tridesetak godina staža u raznim službama SDB i dugo godina jedina sa
srednjom stručnom spremom na posalu daktilografa. Kada joj je uručen otkaz,
bila je jedina žena i tehničko lice kojoj je sistematizacijom ukinuto radon
mjesto. Očekivala je da će se reforme unutar OSA BiH obaviti na najbolji
mogući način; izborom mladih, obrazovanih i kadrova bez ratne hipoteke.
Evidentno je da su unutar službe Operativnog centra Prijedor ostali ljudi koji
nisu zaslužili da budu njeni pripadnici, tvrdi Slavica Lakić. Duško Jelisić bio je
pretpostavljeni Slavice Lukić 1992. godine. Riječ je o badži ili pašancu Sime
Drljače, ratnog načelnika CJB Prijedor, koji je po «službenoj dužnosti» i nalogu
Drljače iz Bosanske Dubice stigao na mjesto šefa detašmana SDB i isljednika u
konc logor Keraterm. Aktualni načelnik detašmana OSA u Prijedoru je Radomir
Rodić, takoñer bivši isljednik koncentracionog logora Keraterm. Ovdje je
uposlen i Jugoslav Rodić, osoba koja je isljeñivala zatočenike u susjednom
Sanskom Mostu kao i pomenuti Duško Jelisić, isljednik iz Keraterma i njihov
pretpostavljeni iz ratnog perioda. Goran Nović je, kao što je javnosti poznato,
bio isljednik u koncentracionom logoru Omarska, dok je Slavica Lakić obavljala
poslove njegovog i zapisničara ostalih isljednika. Slavica tvrdi da se Goran
Nović nepravedno nalazi na meti preživjelih logoraša dok se, prema njenim
tvrdnjama, krivica i odgovornost nalazi na tadašnjem šefu detašmana Dušku
Jelisiću. On je, tvrdi Slavica, bio pretpostavljeni kako Goranu Noviću i ostalim
istražiteljima, tako i njoj samoj. Slavica tvrdi da preživjeli logoraši pokušavaju
složiti kockice odgovornosti za zločine počinjene u logoru i, prema njenim
tvrdnjama, prozivaju manje odgovorne zaboravljajući glavne aktere. ---Znali a
ćutali--- Na upit da li je bila u prilici vidjeti ubistva i premlaćivanja zatočenika,
ona odgovara. Naravno da smo svi mi bili svjedoci, sve smo znali ali smo ćutali.
Šta sam mogla kao žena protiv ekstremističko nastrojenih ljudi ? Bojala sam se
za sebe i svoju porodicu. ---Bila Haški svjedok ---- Slavica Lakić svjedočila je u
svojstvu obrane dvojici prijedorskih Srba za zločine počinjene u Omarskoj;
Dragi Prcaću i Miroslavu Kvočki. Oba su odslužili zatvorske kazne a Slavica
kaže da su po hijerarhiji bili ispred čistačica. Ali i po odgovornosti.
Najodgovorniji se slobodno šetaju ulicama Prijedora i brinu o bezbjednosti
sugrañana.
GORAN NOVIĆ - ISTRAŽITELJ U OMARSKOJ IMENOVAN ZA
DIREKTORA KADROVSKE SLUŽBE U OSA
Kako se na kraju isplatio istražiteljski staž juniora Novića u logoru Omarska
Najnovije imenovanje Gorana Novića za direktora direktorijata za obrazovanje
katrova službe OSA-e, inače ratnog istražitelja u koncentracionom logoru
Omarska kod Prijedora, u ovom gradu je primljeno sa gnušanjem. Nejasno je
još uvijek i to kako je Gorana Novica zaobišla smjena od strane bivšeg visokog
predstavnika za BiH kada su u paketu smjenjeni svi istražitelji koncentarcionih
logora na području Prijedora. Predrag Ceranic nedavo smjenjeni pripadnik
OBS-a RS smatra da se ovakve i slične odluke donose olako, kao da u
najmanju ruku u BiH ne postoji javnost kojoj su poznate činjenice. Ako se
uzme u obzir da je supruga Gorana Novica, Dijana Novic – Mazalic i pored
činjenice da nikada nije prebacila 50 posto sudijske norme, da još uvijek
stanuje u stanu koji je predmet sudskog spora, na sličan način imenovana za
sudiju Suda u Prijedoru, onda imenovanje juniora Novica bilo je za očekivati. I
pored toga što su istražitelji SFORa vršili ispitivanje izmeñu ostalih i preživje
logoraše o ratnoj prošlosti juniora Novica, očigledno preovladele su svastrane
urgencije strica Sredoja Novica, inače aktualnog direktora SIPA-e, kao i u prvih
ljudi OSA-e Almira Džuve i Riste Zarica. Muharem Murselovic jedan od
prezivjelih logoraša koncentracionog logora Omarska najnovije imenovanje
Gorana Novica ocjenjuje «naprertkom planetarne brzine» . Prema njegovim
riječima dželati u svakom slučaju napreduju i u svakom slučaju ne odgovaraju
za počinjene zločine koji su se dogodili tokom rata u BiH. On kao žrtva smatra
da se zločin debelo isplatio ogromnoj vecini aktera koji su bili ili planeri ili
izvršioci. Oni su uznapredovali ne odgovarajuci za počinjene zločine ali i
imenovanjima u društvenoj hijerarhiji, ocjenjuje Murselovic. On smatra da sa
ovom najnovijom činjenicom treba upoznati preživjele logaraše jer ovo prelazi
mjeru zdrave pameti. Mladen Grahovac za najnovija dogañanja oko OSA-e i
SIPAe kaže da su prevršila svaku mjeru. Bez obzira što mediji uglavnom
ukazuju na kadrove koje biraju nacionalne stranke, koji su odreda sa debelom
ratnom prošlošcu, čelnici i oni zaduženi za imenovanja, ni najmanje ne
pometaju. Grahovac očekuje da ce Goran Novic, kako je imenovan za direkotra
direktorijata za obrazovanje kadrova službe OSA-e, prvi praktični kurs održati
u Omarskoj I Keratermu kako bi mladim kadrovicima prenio i praktično
znanje. Nusreta Sivac preživjela logorašica logora Omarska imenovanje Gorana
Novica shvata kao neukusnu šalu u koju ne može povjerovati. Kao član
upravnih organa Udruženja logoraša opštine Prijedor u suradnji sa ostalim
članovima uputit ce na sve relevantne adrese i instance koje odlučuju o ovome
oštar proterst. Sivčeva se pita da li su oni koji odlučuju o (de)certifikaciji uopce
pitali Gorana Novica za njegovu ratnu prošlos o čemu je i Osloboñenje pisalo u
nekoliko navrata.
Zločin koji se desio septembra 1995. godine nad prijedorskim rimokatoličkim
svećenikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima Božanom I
Josipom, još uvijek je nerazrješen
Oko ovog zločina vodila su se, ili se trebaju voditi, tri odvojena predmeta, imena
aktera koji su na bilo koji način učestvovali u ovom zločinačkom činu koji je
počinjen nad civilima u Prijedoru javnosti su još uvijek nepoznati. Prvi od ovih
procesa nedavno je okončan oslobañajućom presudom za jedanest prijedorskih
policajaca koje je optužnica teretirila za protivpravno držanje u pritvoru ove
tročlane porodice. Oslobañajuća presuda izrečena im je 11. februara ove godine
od strane Okružnog suda u Banajojluci jer je postupkom utvrñeno da se nije
radilo o protivpravom držanju u kućnom pritvoru porodice Matanović. Drugi
postupak je u toku pred istim sudom a odnosi se na uništavanje imovine,
rušenje pastoralnog Župnog centra i pljačku ovdašnjeg Caritasa. Nepoznato je
pred kojim sudom i kada će početi proces za treći segment ovog zločina: za
likvidaciju porodice Matanović. U netom okončanom postupku ustanovljeno je
da je tadašnji načelnik CJB Priejdor Simo Drljača naredio 19. septembra 1995.
godine «povlačenje» policijskih dežurstava koju su obezbjeñivali policajci PS II
Prijedor – Urije a pred kućom porodice Matanović. Navodno, te se noći očekivao
dolazak predstavnika Meñunarodnog crvenog križa, u cilju evakuacije i
razmjene ove porodice. Dvojica svjedoka zločina koji je uslijedio tvrde meñutim
da su ove noći troje Matanovića po nareñenju Sime Drljače odvedeni iz
porodične kuće od strane tadašnjih policajaca. U ovom odvoñenju i njihovoj
likvidaciji učestvovali su Đorñe Došen-Đole, Dado Mrña i Milutin Čaño. Đorñe
Došen je naprasno preminuo prije dvije godine . Riječ je o aktivnom učesniku
etničkog čišćenja u Prijedoru i akteru brojnih likvidacija prijedorskih nesrba.
Nakon rata pod dejstvom alkohola često je znao reći da će «progovoriti» i otkriti
naredbodavce brojnih zločina koje je i sam izvršavao. Njegova majka koja je
preminula poslije njega, sumnjala je da je Đole maknut po nečijem nareñenju
iz straha da ne progovori. Milutin Čaño je u Prijedoru. Dado Mrña se nalazi na
izdržavanaju sedamnaestogodišnje zatvorske kazne u Španiji nakon što mu je
Pretresno vijeće Haškog tribunala 31. marta prošle godine izreklo ovu presudu.
Mrña je priznao vlastito učešće u zločinu počinjenom na Korićanskim
stijenama nad grupom od oko 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata 21. augusta
1992. godine gdje je učesvovao kao pripadnik tzv. interventnog voda policije.
Simu Draljaču je Haški tribunal teretio za genocid i zbog pružanja otpora
likvidiran je u akciji hapšenja od strane pripadnika SFOR-a. Prema izjavama
istih svjedoka, Matanovići su do mjesta likvidacije, do Bišćana prebačeni u
crnom mercedesu. Prvo su likvidirani Božana i Josip pa Tomislav. Nakon ovog
bačeni su u bunar. Njihovi ostaci, izmeñu ostalog sa lisicama na rukama i
čahurama, pronañeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića. U cilju
prikrivanja dokaza o počinjenom zločinu vozilo je zapaljeno na Hambarinama u
jednoj provaliji. Ovdje se sada nalaze stotine tona grañevinskog materijala koji
je odlagan u akcijama raščišćavanja povratničkih naselja
U Starim Kevljanima protekle sedmice hiljade kubika zemljišta vraćeno je u
najveću masovnu grobnicu do sad pronañenu u Bosanskoj Krajini.
Prvi put ovdje su članovi tima za traženje nestalih boravili 13. augusta kada je
uočeno prisustvo skeletnih ostataka. Prethodno su grobnicu «otkrili» 2000.
godine. Jasmin Odobašić načelnik Federalne komisije za traženje nestalih
ekshumacije u ovoj grobnici cijeni kao najsloženije i najobimnije do sad uopće
rañene u BiH. Kasnije će biti ustanovljeno da je grobnica dimenzija 20 i 5
metara, na pojedinim dijelovima dubine i do 6 metara. Vremenski uvjeti vrlo
često su bili ograničavajući faktor. U nekoliko navrata svoju pomoć pružale su
vatrogasne jedinice. Nakon gotovo tri mjeseca rada, 08. novembra otpočelo je
višednevno zatrpavanje grobnice u kojoj se nalazilo 456 kompletnih I
nekompletnih skeletnih ostataka prijedorskih žrtava. I ovaj put, kako su
odmicale ekshumacije, slagao se mozaik o porijeklu žrtava, kako i odakle je
doveženo njih 456. Najveći broj njih bivši su zatočenici koncentracionog logora
Omarska, druga grupa prvo je bila zatočena u Keratermu a potom u drugom
logoru, – Omarskoj, likvidirani. Treću grupu žrtava čine likvidirani ljudi na
Hambarionama, Čarakovu i samom gradu Prijedoru u Pratizanskoj ulici, tvrdi
Odobašić. Meñu žrtvama Starih Kevljana značajan je broj intelektualaca što
potvrñuje pretpostavke da se '92 u Prijedoru želio obezglaviti Bonjački i
Hrvatski narod likvidacijama intelektualaca koji su se pod čudnim okolnostima
našli u ovoj grobnici. DNA nalazi utvrdit će sa sigurnošću identitet žrtava a
tada će se doći do više odgovora na još uvijek brojna i otvorena pitanja pod
imenom masovna grobnica Stari Kevljani. Nejasna je i veza ove sa grbnicom
koja je bila udaljena odavde svega 300 metara a nalazila se u haremu ovdašnje
džamije. 74 kompletna i 73 nekompletna tijela iz ove grobnice ekshumirana su
od strane Haških stručnjaka 1999. godine, prisjeća se Odobašić. On koji punih
deset godina traga za nestalim smatrao je, kako kaže, da su konačno stvari u
BiH krenule u pozitivnom smijeru. No nakon Starih Kevljana ostao je mučan
utisak da ni nakon pronalaska blizu 500 nevino ubijenih civilnih žrtava, žrtava
koncentracionih logora, grobnicu udaljenu svega 20-ak kilometara od Banja
Luke - administrativnog sjedišta tzv. RS, niko od političara, policijskih, vojnih
ili pravosudnih organa nije se udostojio doći na lice mjesta. Pravosudni organi
RS upravo su u Starim Kevljanima imali fantastičnu šansu da se mrlja pod
imenom Omarska sapere sa poštenih Srba tako što su bili u prilici da
procesuiraju ovaj slučaj. Bili smo voljni prepustiti im ovaj slučaj na
procesuiranje, tvrdi Odobašić, tim prije što sa pravnog aspekta ovo nije bio
težak slučaj. Jer poznati su egzekutori žrtava u Omarskoj, imena onih koji su
ih dovezli ovdje pa čak i to ko je kopao ovu grobnicu. Tako je propuštena još
jedna prilika za dokazivanje profesionalnosti i stručnosti pravosudnih organa u
RS. Odobašičća, koji već deset godina iskopava mrtve , njega koji je samo u
Bosanskoj krajini iskopao 4000 žrtava iz 110 masovnih grobnica, u Prijedoru je
ekshumairao 2.250 žrtava iz 50 grobnica, najviše boli to što u RS još uvijek
nema Vili Branta. Dugo ga neće ni biti, zaključio je na kraju Odobašić, jer svaki
put iznova se pred slikama Starih Kevljana poput nojeva glave zabijaju u
pijesak.
Umjesto evakuacije od strane MKCK uslijedila likvidacija,
MATANOVIĆI NISU BILI U KUĆNOM PRITVORU ?!
Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci od 2001. godine voñen je krivični
postupak protiv okrivljernih prijedorskih policajaca Ranka Jakovljevića,
Miroslava Čañe, Mile Rodića, Dražena Rakovića, Rade Savića, Gojka Kesića,
Zorana Banovića, Miroslava Zeca, Đorña Jelčića, Zorana Milojice i Slobodana
Muzgonje, radi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za
protivpravno pritvaranje rimo-katoličkog svećenika Tomislava Matanovića I
njegovih roditelja Božane i Josipa u Prijedoru u periodu od 24. augusta do 19.
septembra 1995. godine. U petak 11. februara ove godine odlukom sudskog
vijeća banjalučkog Okružnog suda za jedanaest policajaca izrečena je
oslobañajuća presuda. Za ovo vrijeme održane su 23 glavne rasprave I
četrdesetak istražnih ročišta. U toku dokaznog postupka nesporno je utvrñeno
da je prije noći izmeñu 24. i 25. augusta 1995. godine došlo do tajnog sastanka
u zgradi CJB Prijedor. Voñenjem postupka nije se uspjelo utvrditi ko je sastanak
organizovao niti ko je od rukovodećeg kadra ovdje bio, ali je evidentno da
prvookrivljeni Ranko Jakovljević nije prisustvovao istom. Shodno dogovoru sa
sastanka, noću izmeñu 24. 08. oko 20 sati od strane dežurnog iz CJB Prijedor
pozivaju se mnogobrojni policajci da se jave na radno mjesto jer se radilo o
vanrednom dogañaju. U narednih trideset minuta policajci se javljaju na
dužnost što je potvrñeno u izjavama svjedoka Gorana Kusonjića i Mirka
Madžara. Njima je nareñeno da se jave nadreñenom Boži Kos nakon čega su
upućeni ka dvorištu katoličke crkve. Ovdje su svi prilazi crkvi već bili blokirani
od strane policije a došlo je i do nestanka električne energije. Po izjavi Mirka
Madžara proizilazi da su Goran Kusonjić i tadašnji načelnik odjeljenja polcije
CJB Milutin Čaño izveli katoličkog svećenika i njegovog oca Tomislava te ih
odveli u CJB. Istraga je ovdje zastala u mjestu; nema podatka koliko dugo su
zadržani, kao ni to ko je s njima obavio razgovor. Nakon ovog, Tomislav i Josip
su prebačeni u porodičnu kuću gdje se nalazila i Božana.----- Drugi krivični
postupak-----Po odlasku Tomislava i Josipa iz župnog ureda u CJB Prijedor,
dolazi do rušenja pastoralnog centra, uzimanja I odvoženja humanitarne
pomoći «Caritasa». Utvrñeno je da je ovo činjeno od strane pripadnika Policijske
stanice I u Prijedoru. Za ovo krivično djelo pred Okružnim Tužilaštvom i Sudom
Banja Luka u toku je drugi krivični postupak protiv 21 lica.------ Iz izjave
Vjekoslava Gotfalda zna se samo to da mu je pokojni Tomislav prenio da mu je
radi sigurnosti ponuñeno izmještanje na lokaciju Ljubije, ne precizirajući gdje
bi to tačno bilo. Pokojni Tomislav je tražio da ih premjeste u porodičnu kuću na
Urijama gdje bi se osjećali prijatnije, što je i urañeno ove kritične noći.
Porodična kuća locirana je na području mjesne nadležnosti PS II, gdje je
prvookrivljeni bio komandir. Od dežurnog te noći traže se dva policajca za
obezbjeñenje porodične kuće Matanović što je i učinjeno. Kada se narednog
dana Ranko Jakovljević pojavio na radnom mjestu, pomoćnik ga izvještava da
je došlo do dežurstva kada Jakovljević nastoji da dežurstva daju policajci koji
su komšije Matanovića kako se ne bi osjećali neprijatno i sigurnije. Za sve
vrijeme izvoñenja dokaza glavne rasprave niti jednim dokazom nije utvrñeno da
je porodica Matanović držana u kućnom pritvoru a nije dokazano ni da je
Ranko Jakovljević naredio i organizovao držanje porodice Matanović u kućnom
pritvoru, jer je ovu naredbu izdao načelnik CJB Simo Drljača. U toku postupka
saslušani su brojni svjedoci . Upravna okolnost dokazivanja da li je porodica
Matanović bila, ili nije bila, u kućnom pritvoru, potvrdili su da porodica
Matanović nije bila u kućnom pritvoru. Josip Matanović u ovo vrijeme je išao
slobodno u nabavku živežnih namirnica, jedna svjedokinja je potvrdila da ga je
viñala često kada je tokom razgovora pokojni Josip priznao da se sada osjećaju
sigurno. Kada je ova naredba provoñena u djelo u Prijedoru je bilo haotična
situacija zbog priliva izbjeglica iz Drvara, Sanskog Mosta, Ključa, kada su ljudi
nesrpskih nacionalnosti preko noći bili izbacivani iz stanova i kuća zbog
pomanjkanja stambenog prostora. Draško Zec potvrdio je da su Matanovići
imali osjećaj da se oni obezbjeñuju radi nekakve razmjene. Živeći u ovom
ubjeñenju, Josip i Božana Matanović su sa porodicom Vujičić, koji su saslušani
u ovom postupku, zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kod advokata
Miodraga Deretića. Ugovor su potom ovjerili u Upravi javnih prihoda Prijedoru
kao i Osnovnom sudu. Drenka Radulović administrativna radnica suda
posvjedočila je da tokom potpisivanja ugovora nije primjetila nikakvu manu
volje nad ugovornim stranama što bi je sprječavalo da isti ovjeri. Svo ovo
vrijeme u njihovom prisustvu nije bilo policije. Prilikom napuštanja dvorišta
skretana im je pažnja da mogu ići van dvorišta ali na vlastitu odgovornost.
Ranku Jakovljeviću je 19. septembra po nalogu načelnika CJB Prijedor Sime
Drljače nareñeno da povuče dežurstvo ispred kuće porodice Matanović. Ovo
radi toga jer tokom noći treba doći Meñunarodnui crveni krst da porodicu
Matanović vodi na razmjenu. Takoñer je nareñeno Ranku Jakovljeviću da se
jedan od ključeva kuće porodice Matanović donese načelniku Drljači, što je on i
učinio. Istraga se nije više bavila utvrñivanjem relevantnih činjenica; ko je
došao, kad je došao, kako i kuda je odveo Matanoviće iz kuće kao ni to, ko je
izvršio ovaj gnusni zločin, kaže advokat Draško Zec. --- Pronañeni u bunaru--Posmrtni ostaci troje Matanovića pronañeni su u jesen 2001. godine u bunaru
Sulje Kekića u Rizvanovićima kod Prijedora sa lisicama na rukama. U
meñuvremenu, bunar je zatrpan. -----Znao ishod na početku ---- Dugogodišnje
iskustvo advokata Draška Zeca, odbarne prvookrivljenog, govorilo mu je da od
jedanaest okrivljenih policajaca niko ne može biti krivično odgovoran jer
Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je prvookrivljeni
Ranko Jakovljević organizovao i naredio a ostali okrivljeni provodili u djelo
naredbu obezbjeñenja porodice Matanović. Niti jedan dokaz Tužilaštva nije
upućivao na zaključak da je porodica Matanović bila u kućnom pritvoru jer to
niti jedan svjedok nije potvrdio u izjavama. Rimokatolički svećenici koji su
dolazili u ovo vrijeme porodici Matanović nisu potvrdili da je bio u pitanju
kućni pritvoru. Po nalogu biskupa Franje Komarice dolazili su bez najave.
Svaki put su nesmetano ulazili u dvorište i bez prisustva policije obavljali
nesmetane razgovore. Jednom od svećenika tokom ove posjete pokojni svećenik
Tomislav je predao za biskupiju više od 9.000 SFR.
PRONAĐENE ŽRTVE NAD KOJIMA JE ZVRŠEN DVOSTRUKI ZLOČIN
Na lokalitetu Starih Kevljana
Članovi ekspertnog tima za tražemnje nestalih na području Bosanske krajine
vrše ekshumacije žrtava iz masovne grobnice. Riječ je o jednoj jedinoj grobnici
u kojoj je do sada pronañeno 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih
ostataka civilnih žrtava proteklog rata. Radi se o prijedorskim Bošnjacima i
Hrvatima koji su po zamisli Srpske demokratske stranke mogli sačinjavati
maksimum 5 posto stanovništva u Prijedoru kako nebi bio ugrožen nadmoć i
premoć svega onoga što je bilo zacrtano u ideologiji srpske tvorine na tlu BiH.
Sav “višak” Bošnjaka i Hrvata postao je žrtvom masovnih egzekucija, silovanja i
deportovanja i nivo od 5 posto bio je ostvaren u prijedorskoj praksi 1992.
godine a održao se sve do 1999. godine. U Prijedoru je prije rata bilo većinsko
Bošnjačko stanovnništvo i činilo je 49,5 posto a Hrvatsko stanovnništvo činilo
je 5,6 posto ovdašnjeg življa. Četrdesetak u ovoj masovnoj grobnici pronañenih
osobnih dokumenata svjedoče da se meñu žrtvama nalaze i likvidirani logoraši
koncentracionih logora Keraterm i Omarska kod Prijedora te žrtve prethodno
premještene iz brojnih pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica širom
prijedorske opštine. Krajnji cilj jeste bio prikrivanje počinujenih zločina nad
civilima te bolesni umovi počiniše tako nad nedužnim ljudima dvostruke
zločine.
IZVJEŠTAJ IZ OMARSKE FESTIVAL MRTVIH
Ovaj rat je bio strava i užas… nepotrebni,uzaludni festival mrtvih. 1992 mi je
ukradeno sve osim života … a opet mi je ostalo puno! To je prvo sto mi na um
pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao
džehenem. Prije posjete logoru Omarska otišli smo u grupi žena na šehidsko
mezarje…previše humki, odmah mi upade u oči. Previše bijelih nišana ko u
filmu “Kosa”…. A koliko je još kostiju pod Kozarom što mirno čekaju svoj
nišan? Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i još uvijek
nisam. Stajati ispred stotinu i više bijelih nišana nedužnih sugrañana, u
pozadini veliki Kozarački kamen, znajući da sam i ja tamo mogao ležati, čitajući
imena poznatih, običnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih više nema. A samo za
mjesec će ih jos 140 biti položeno iz masovne grobnice u kojoj je ležalo 376…
Tiho sam plakao hodajući i slikajući… kao dijete. Svuda nišani. I na svakom
stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u
kojoj su etnički očišćeni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina
Omarske… A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan…
prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina
KAKVO UŽASNO MJESTO ...KAKAV FESTIVAL MRTVIH . KOJI OSJEĆAJ.
NIŠTA TAMO VIŠE NE PODSJEĆA NA ’92 NISTA OSIM ZGRADA… I NIŠTA
VIŠE I NE TREBA MRTVI TAMO JOŠ UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH… I
oni su mene, odmah pa se polako primakli ...kao da su čućali na svakom
čosku…slušali kako opisujem dogañaje i datume, važne momente, doba dana.
Lica, krike i suze, leševe izmrcvarene, iskasapljene, žuti kamion, imena,
spalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak… I bili
zadovoljni ako njih spomenem. Neopisivo! Taj osjećaj nije lak a nije ni težak.
Ponovo u logoru, … moj bosanski Auschwitz. Moja Remarkova “Iskra života”.
Ne ubija ti dušu i razum (jos sam živ i smijem se, hodam, spavam pijem i
grlim… uživam u životu, znaći ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti.
Taj mir nije prirodan. Osječas neku silu koja je jaka, ogromna,skoro da te
dodiruje a ne vidiš je. I iako znaš da ti neće ništa, da si jedan od njih… opet
nešto ne štima…. BIO si jedan od njih i zato ti neće ništa… ali sada više nisi,
pa te gledaju…. Tužno mirno, neugodno te gledaju…ljuti su. I danas dani se
pitaju zašto? Kao i onda kad su im imena prozivali? Kao onda kada je ljuti glas
ispred vrata pročitao i njegovo ime… sumrak je vec bio. On tad brzo odgovori:
“Ja… idem”. A onda u strahu, tresući se od neugode, tražeći poglede onih što
ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino što ima, što
se još zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije
nego što je izguran s praga, već tučen i psovan zato što ne žuri, iako trci. Ta
jakna, jedino što ga je u dugim junskim danima podsječalo na kuću. Kuću koja
je poluprazna, opljačkana, već nestala u plamenu. Prljava jakna koja je još
samo služila da ublaži trnce i bol u već ogoljelim kukovima nakon dugog
ležanja na hladnim pločicama. Jakna koju je čvrsto držao i u hodu oblacio dok
je zbunjenog uplašenog pogleda izlazio napolje… Ista ta jakna po kojoj ga je
uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici
meñu desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila
dobra bosanska duša i zadnje misli prije posljednjeg mraka. “Što baš ja? Kud
ću majko? Bože, moj Bože samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje,
Vlasić, Travnik,… kud bilo. Kući, … ako može ikako kući, umoran sam…
gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pričati
komšiji ovaj ružni san… nešto me mrko gledaju ovi stražari… a i kasno je … ne
valja što je kasno… neće ovo na dobro… “ Zidovi te gledaju … Bijela i crvena
kuća te posmatraju nekako čudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a
stomak ti se okreće.
Sve dok se zidovi ne počeše pomjerati (nisam ni išao unutra a i napolju su se
već udružili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna. Idi odavde, idi
sad, dobro je… Kakvo užasno mjesto na ovom dunajluku. Bilo je dobro otići
jednom … ali i nikad više. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na
zemlji! A onda na kraju, polako sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom… na
onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. izguran iz autobusa sa
rukama na vratu i pretresan prije nego što su me ugurali u Mujinu sobu…
punu tužnih lica, razbijenih.. sobu bez kreveta. lica poredanih uz zidove, svi
sjedeći na jaknama…na smrt osuñenih zato što su drugačiji. Upalio sam auto i
polako krenuo, odahnuo i zasuzio bacajući svoju novu jaknu na zadnje
sjedište.
U NJEMAČKU - PREKO SRBIJE
("Komšiluk na probi"...; "Kozarski vjesnik" BR. 866)
"Odlazak komšija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala
sumnja da je taj odlazak organizovan, tim više što pomenuti putnici ne žele da
putuju preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske". To kaže novinar Rade
Mutić u "Kozarskom" od 24 aprila 1992. godine. Prethodno R. Mutić napominje
da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Još nije
poznat slučaj da su žitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili
ratu, išli u navedena odredišta preko Srbije. Da navedena rečenica nije
naglašena i da u tekstu ne predstavlja završni, udarni argument, pomislio bi da
se radi o grafolapsusu. Do tog "geografskog" teksta je drugi tekst u kome Rade
Mutić navodi da su "hosovci oteli deset tona biljne masti rukovoñeni mržnjom
prema Krajini". Dan iza Mutićeva teksta, grupa uniformisanih je počela
presretati autobuse iz Prijedora i vračati ih na njihova polazišta. Moglo bi se
reći da se radi o politčkom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu
opljačkani. Devize će se možda i vratiti vlasnicima, ali zašto sve to? Dakle još
jedan Mutićev biser u čitavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U
toku njegovog "ratnog perioda" kada je tako decidno izvještavao sa fronta, činio
je to veoma savjesno. U "Kozarskom" su se reñale slike četa, fotografije ljudi,
tekstovi u stilu "jedan mupovac manje", a iznad fotografija onoga koji je
doprinio da imamo "jednog mupovca manje". Dalje: R. Mutić na frontu snima
trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce "V kozarske brigade",
opremu, naoružanje, razgovore, starješine. Kasete se umnožavaju u Prijedoru,
distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice završava
u Zagrebu. Hrvatska obavještajna služba nije imala revnosnijeg radnika na
bojištu od Rade Mutića. Mutić bi morao znati da 99% ratnih izvještaća u svijetu
prolazi kroz posebne obuke prije nego što ih pošalju na kakav front, i da svaki,
osim što izvještava javnost u svom domicilu, izvještava i obavještajnu službu
svoje zemlje. Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o
nikakvom "organizovanom" odlasku Muslimana, već o mas-psihozi i strahu
kada ljudi bježe ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan
nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i
Hrvatska i Slovenija. U "Kozarskom" se pojavljuju tekstovi o "glasinama". Tačno
da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila
"zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolskog uzrasta". No, sada se ne
radi o glasinama. Takve iste "glasine" širile su se Sarajevom, Mostarom,
Capljinom, Kupresom, Bos. Krupom, Bos. Brodom, Zvornikom... U "mirnim
urbanim sredinama" samo rukaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro
prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je
pun-prepun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko
važni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo još malo,
toliko malo... Glasina je kada R. Mutić u svom izvještaju kaže da su "Srbi u
Prijedoru odbili da žive u "džamahiriji" u kojoj bi Muslimani željeli živjeti"".
Opet ti kažem, moj Mutiću: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BIH ne želi da živi
u "džamahiriji", ni u bilo čemu nalik. Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem,
kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu. Sklon sam još mnogim
porocima. Dakle kod Alaha izuzetno loše kotiram. A još, što je najgore, unuk
sam a la rahmetile efendije hodže Derviša Sadikovića. Ni preko veze ne mogu u
dženet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema šanse za
"džamahiriju". Ali ta "džamahirija" je dosada bila argument za mnoge SDSpolitičare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog "argumenta", sa čim će "srpski
lideri", prepadati srpski narod? I Muslimani i Srbi su toliko slični da je
najmanje važno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednički se dobila škartna
sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani grañanin,
kojeg će prihvatiti strano tržište. Autor : Dr. Eso Sadikovic
ODLOMAK IZ KNJIGE KOZARAC VEHIDA GUNIĆA
Najnovija knjiga pod naslovom Kozarac i Kozarčani zapravo je moja druga
knjiga kojom se vraćam zavičaju, zavičajnim temama i uspomenama iz
mladosti. Malo je gradova i njihovih žitelja u historiji civilizacije koji su doživjeli
takvo zlo kao što je u surovom, rušilačkom i vandalskom napadu u maju 1992.
godine doživio Kozarac - pitomi gradić pod groom Kozarom. Knjigom Kozarac i
Kozarčan bavim se šestostoljetnom historijim Kozarca i tragedijom toga grada i
njegovih žitelja. Pokušao sam ustrojiti i najtužniji spisak ispisan do sada u
dugoj historiji ovog veličanstvenog kraja i gradića. U knjizi se nalazi tužni
spisak oko hiljadu Kozarčana I Kozarčanki koji se, u nedostatku smjelijeg i,
možda, adekvatnijeg izraza, za sada, vode kao nestali. Knjiga je ilustrirana sa
oko 90 fotografija, od kojih sam najveći broj snimio u maju 1991. i u maju,
junu i julu 2000. godine. Za one koji su sudbinski vezani za budućnost Bosne i
Bošnjaka, kao i za one koji su, poput mene, snažnim emocijama vezani za
zavičaj, a Kozarac je molj zavičaj, evo nekoliko citata iz knjige: ...Upravo
činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima,
smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali,
stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je
zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao
nezagañen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao
najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav
onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao
mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju
Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti...
Spomenik u slavu revolucije
Krajišnici su se dugo pripremali da na dostojan način obilježe Kozaru i
kozarsku epopeju. Kozara je doista bila epopeja po tome što su desetine hiljada
ljudi, žena i djece, pretežno srpske nacionalnosti, vjerujući prije svega doktoru
Mladenu Stojanoviću, krenuli u zbjeg na Kozari koja se potom našla u
neprijateljskom obruču. Partizani su uspjeli na Patriji izmeñu Bos. Dubice i
Prijedora probiti obruč i izvući se u Podgrmeč, a narod - zbjeg, uglavnom je
završio u logorima. Najviše u logoru Jasenovac. Sada, iz ovog ugla, ne mislim
da je Kozara bila velika epopeja po individualnim ili masovnim herojstvima
nekih Stanića i Tadića, pa i Gunića (mislim na amidžu Murata), ali jeste bila
epopeja po masovnom stradanju stanovništva. Tu vrstu vlastitih nedoumica
pokušavao sam, barem djelimično, razriješiti negdje krajem maja ili početkom
juna 1972. godine, ispod Kozaračke kule i ostatatka Kozaračke tabije, dok sam
ispijao dobru Tulinu kahvu sa jednim od najznamenitijih Bošnjaka svih
vremena, sa našim velikim piscem Skenderom Kulenovićem i neponovljim
snimateljem i dobrim piscem Janom Beranom. Beran je tada snimao televizijski
film o Skenderu, Paležu i postanku poeme Stojanka majka Knežopoljka.
Priznajem, tada nisam znao da Skender ima možda i bolju i veću poemu od
Stojanke, da ima našu bošnjačku poemu Na pravi put sam ti izašo, majko.
Helem, nejse, dok se Skender raspitivao za svoje Kulenovićevsko krilo u
Kozarcu (znao je za Ibrahim-bega Kulenovića – Hidajetovog, Namkinog,
Mehinog i Rešadovog oca), dotle sam ja, bojeći se da ga nekim nespretnim i
neumjesnim pitanjem neću slučajno povrijediti, smišljao kako da ga upitam da
li je Kozara stvarno bila tako velika epopeja, kako se o njoj govori: - Bila je. I tu
nema nikakvih dilema – odgovorio je Skender. A kad Skender tako kaže, onda,
zaista, tu više nema dilema. Danas mi je žao što tada nisam više propitivao tu
doista u svakom pogledu veliku gromadu - ljudeskaru Skendera, pjesnika
Skendera i Skendera Bošnjaka mnogo većeg nego što smo danas kadri i
pretpostaviti. Ali, kako lanjskoj kiši ne treba kabanica, mi idemo dalje Dakle,
Krajišnici su se dugo pripremali da što dostojnije obilježe kozarsku epopeju.
Godine 1970. raspisan je veliki konkurs za idejno rješenje spomenika na
Kozari. Prispjelo je mnogo radova, ali je žiri, ne dvoumeći se, prihvatio rješenje
koje je ponudio Dušan Džamonja, veliki i značajni vajar, porijeklom iz Bileće,
koji je tada živio u Zagrebu i Vrsaru kod Rovinja. Spomenik na Kozari otkrio je
drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula
na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i
Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena
jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz
Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne
snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca,
uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost.
Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla
nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil
smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu
svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim
reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radiostanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio
Nejmanove zabilješke. Kao mlañi kolega dao sam se u potjeru za papirima, a
Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim –
otišla je u nepovrat. Što se, pak, samog spomenika tiče, isticano je da on
svojom monumentalnošću budi različite asocijacije. Oni, pak, zbog kojih je
grañen, a imali su sreću pa su preživjeli zbjeg, logore i ostalo, pred samim
monumentom su ostajali zbunjeni ne uspijevajući dokučiti autorovu misao i
poruku. Svojom monumentalnošću spomenik na Kozari bio je na tragu velikih
spomenika iz vremena
socrealizma. Po svojoj, pak, estetskoj dimenziji, modernosti i hermetičnosti,
Džamonjin spomenik uopće nije pripadao tom pravcu nego najmodernijim
evropskim strujanjima u kojima je autorovo ime bilo i ostalo jedno od
istaknutijih. Sada se prisjećam da je Tito na Mrakovici, ispred Memorijalnoig
zida na kojem su se nalazila imena oko osam hiljada Kozarčana stradalih u
ratu, zapalio vječitu vatru. Baklju sa vatrom drugu Titu dodao je najmlañi sin
Aide i Hamdije Mahmuljin, tadašnji najbolji učenik O.Š. “Rade Kondić” iz
Kozarca Nagib Mahmuljin. Sa bratom Omerom, poslije logora Trnopolje,
Omarska i Manjača, dospio je negdje do Vlašića gdje se bratu i njemu gubi
svaki trag. Bio je čovjek koji je samo za dobrotu znao. Na mitingu u Prijedoru,
poslije otkrivanja spomenika na Kozari, Tito je rekao da je “Kozara bila naša
prva velika epopeja u kojoj je učestvovao i naoružan i nenaoružan narod...” Za
spomenik na Kozari rekao je da ga podsjeća na narodnu priču o braći i sedam
prutova - samo jedinstveni smo jaki. Tada smo vjerovali Titu. Danas vjerujmo
sebi: samo jedinstveni i dobronamjerni, prije svega prema svome narodu i
predstavnicima svoga naroda, a potom i prema drugima, Bošnjaci mogu
opstati. U protivnom - nema nas. Šta je ovim Kozarčanin, autor - reporter želio
reći? Pa, rekao je! Jer, nema više onoga Džamonje, onog zanosa i one vjere u
onakav suživot koji će podizati slične monumente u slavu umrlih, nevino
pogubljenih, u slavu dobrih stradalih Bošnjaka koji su htjeli suživot a drugi su
ih mrzili, izmeñu ostaloga i zbog takve njihove ljubavi i želje. Ne dam da se
zaboravi. Sve bude i proñe. Ono što se zapiše ostaje. Neka i moja knjiga bude
spomenik mojim Kozarčanima koji su nedužno stradali u logorima i kojekuda
po zemlji za koju su ionako mnogi bili spremni umrijeti. Umrli su nasilničkom
smrću, umoreni rukama onih kojima smo do jučer vjerovali. Samo dragi Bog
zna da li je neko iz stroja nestalih koji ovdje donosim slučajno preživio. Za sada
se uglavnom vode kao nestali. Daj, Bože, da je tako pa da se opet odnekud
pojave. Zato i ja u svojoj naivnoj dobronamjernosti nasjedam toj formulaciji: n e
s t a l i. Ovdje objavljujem nepotpuni spisak samo onih stradalnika koji su
roñeni na širem području Kozarca, koji su živjeli na širem kozaračkom
području, a koji se, za sada, vode kao nestali od 1992. do kraja agresije 1995.
Desi li se da je neko preživio – bit će to moja najdraža materijalna pogreška.
Takoñer, moguće su i druge, sigurno sasvim nehotične slovne greške. Molim za
razumijevanje I oprost onih koji će, možda, imati razloga za prigovor. Spisak
nije potpun. Knjiga nestalih i umorenih Kozarčana nije dokraja napisana. Ona,
nažalost, ostaje otvorena za nova dopisivanja...
Ponovo u zavičaju
Dugo, veoma dugo, prikupljao sam snage za suočavanje sa zavičajem, poslije
osmogodišnje meñusobne odvojenosti. U toj mojoj neodlučnosti bilo je nekog
teškog i teško kontroliranog straha kakvog do tada nisam poznavao; teški strah
pred činjenicom da ću se suočiti sa tragedijama u nizu, sa mozaikom tragedija,
zapravo, pa sam se pribojavao da li će moje srce i moj ionako visoki krvni
pritisak sve to moći izdržati. General Ćuskić mi je govorio kako se ne trebam
bojati, ako treba ići će sa mnom ili za mnom još neko. Insistirao je da odem
gore i da, iz čisto psiholoških razloga, prenoćim koju noć u Kozarcu. Naravno,
nisam mu objašnjavao da ja, iako baš i nisam pretjerano hrabar poput njega ili
kozaračkog Tite ili kozaračkog Vajte, naprimjer, nemam tu vrstu straha što on
pretpostavlja da je imam. Ovo je strah od suočavanja sa uspomenama koje su
do jučer imale i svoj materijalni oblik, koje su sada stvarno samo uspomena,
možda samo apstrakcija. Tako sam to nekako mislio, i bez ikoga, sam samcat,
kad mi se učinilo da ću to moći izdržati, početkom maja 2000. godine zaputio
sam se u Kozarac. Šećer je pao, usta se suše, srce ubrzano kuca, tlak raste do
neslućene visine, nedostaje mi zraka, bubnja mi u ušima. Evo me u Orlovcima.
Preznojavam se. Otvaram prozor na automobilu i odjedanput me obojmi neki
mio osjećaj. Kao da me nježno pomilova majčina ruka i kao da me zapahnu
najljepši miris iz Nanine sehare oblijepljene nekim šarenim krep-papirom. Taj
mi je miris često bio dostupan, ali sadržina misterioznog šarenila u sehari
ostajala je neka Nanina tajna. Za mene je bila lijepa jer je bila nedukočiva.
Pamtim i sada taj miris, taj intenzivni miris dunje (tunje), mošusa, nekog
bajramskog safuna što je Nane dobila za Bajram. Tek, divno je i nedokučivo
mirisalo. Eto, taj daleki miris djetinjstva, miris Kozare i blagi zefir odozgo sa
Mrakovice, pa izmeñu Kozaračkog i Zečijeg kamena sada me pomilovaše i ja
radosno zatreperih pred teškom nepoznanicom kojoj sam se pomalo izgubljeno,
znatiželjno i uzbuñeno primicao... Eno igrališta, eno našeg kozaračkog stadiona
na kojem nije ni započela ni završila moja fudbalska karijera. Nisam imao ni
trunke talenta za fudbal. Mnogi drugi jesu: Vasif i Nihad Balić, pa neki Bahto
poslije onog rata, pa jedan sin Smaila Sušića koji je poslije nešto radio u
vazduhoplovstvu, Alija Sarač, Refik Trepić, Hajrudin Garibović, Eno Bešić,
Ibrahim Suka Sušić, pa Husnija Hune Fazlić, pa golman Redžo Kreja
Karabašić, Asim Kuko Mujagić, Abdulah Kusuran, Mitar Medarević, Osman
Turkanović, pa braća Mujo, Meho i Šefik Šanta, pa Boško Božin, Mustafa
Džihić Trbić, Hamdija Hodžić, Mustafa Hodžić...A gdje je taj i taj? – pitat će
mnogi. Ne mogu se sviju sjetiti, ali neke ne mogu i neću nikada zaboraviti.
Nikada ni kao fudbalera ni kao čovjeka neću zaboraviti neponovljivoga Rešu
Rešada Kulenovića. Da je igrao u bilo kojem velikom klubu na svijetu, bio bi
veliki fudbaler. Za mene je bio i ostao najveći. Neponovljivi krajiški derbi Uz ovo
naše igralište, ovu našu Marakanu, naš Nep-stadion, vezuje me jedna draga
uspomena I jedna velika novinarska podvala u kojoj sam direktno i, možda,
nekorektno sudjelovao. Bila je 1974. godina. U Minhenu se održavalo Svjetsko
fudbalsko prvenstvo, ili finale nekog svjetskog kupa ili nešto svjetski važno, a
fudbalsko. Sve oči onih koji smatraju da je fudbal najvažnija uzgredna stvar na
svijetu bile su uprte u Minhen i u Pelea koji je tamo doputovao kao počasni
gost. A upravo te godine naše Bratstvo doživjelo je najveći uspjeh u ne baš
dugoj historiji. Nekakav oblik prve utakmice igrao je kozarački Zmaj od Bosne
kod crkve protiv nekoga iz Otoke 1937.godine. Ali to nije važno, već je važna ta
1974. godina. Te je godine, naime, Bratstvo postalo član Krajiške zonske lige. I
upravo u vrijeme finala u Minhenu, Bratstvo je u Kozarcu igralo svoju
utakmicu života – derbi protiv OFK Prijedora. Nama je bilo važnije pobijediti
Prijedor, nego Real ili Vašaš, ili Bajren, recimo. Tada sam bio dopisnik Radiotelevizije Sarajevo iz Prijedora, pa sam procijenio da bi ta utakmica, bez obzira
na nizak rang takmičenja, mogla biti zanimljiva i za televizijske gledatelje.
Pozvao sam urednika nedjeljnog TV-dnevnika (znao sam da će to biti Mufid
Memija) i rekao mu: – I mala mjesta imaju svoje fudbalske svečanosti. U
nedjelju je u Kozarcu utakmica za historiju. Bez obzira što se ne radi čak ni o
Drugoj ligi s koje, takoñer, ne objavljujemo filmske izvještaje, mislim da bi ovaj
susret mogao biti posebno zanimljiv. Pucat će prangije, trešnjevi topovi,
kubure, trocijevke, vebeerovi, patovi i pamovi, trzajni topovi iz prošlog i
bestrzajni iz budućeg rata. Radi se o najvećem fudbalskom derbiju u historiji
krajiškog fudbala – rekao sam mu. – Prertjeruješ, ali snimaj. Računaj na dvije
minute u dnevniku. Tvoja je briga kako ćeš dopremiti film – rekao mi je
Memija. Uvalio sam se u golem, ali drag posao. Dotadašnjeg sekretara komiteta
u Prijedoru i profesionalnog pilota, koji se već spremao da ide za pilota u
Beograd, druga Cvijića molio sam da nam u nedjelju pripremi avion i najavi let
sa Urija za Sarajevo. Organizatoru TV-Sarajevo zapovijedio sam da nas čeka na
Sportskom aerodromu Butmir iza 18 sati jer ću avionom iz Prijedora donijeti
film. Neka filmska laboratorija bude spremna za brzo razvijanje filma budući da
će prilog “ići” u Dnevniku u 19 I 30. Sve sam, dakle, poduzeo i u nedjelju,
odmah poslije podne zaputio se u Kozarac. I tu počinje moje uplitanje u “mutne
radnje”. Susret je, zbog velike važnosti, vodio neki poznati i važni sudija Zrilić iz
Banje Luke. Približio sam mu se pred početak susreta. Kada je u mojim
rukama video profesionalnu filmsku kameru “Bolex” upitao me: – Nije, valjda,
da će ovo biti na televiziji? – Hoće ako pobijedi Bratstvo – rekoh mu prividno
nezainteresirano. Naši čitatelji mogu samo pretpostaviti šta je tada, te 1974.
godine, za mnoge ljude značilo pojavljivanje na televiziji. Meni se čini da je i
danas mnogima pojavljivanje na televiziji veoma važno. Tek, ja sam sudiji
“ubacio” neku bubicu, pretpostavljajući (opravdano) da je i njemu važno
pojaviti se na televiziji. Prvo poluvrijeme prošlo je bez golova. Upao sam u našu
svlačionicu i rekao igračima: – Momci, hoćete li vi igrati ili ćete se zajebavati? –
Zatvorili su igru. Igraju klasični bunker. Ne možemo ga probiti. – Ako Bratstvo
ne pobijedi, ja ću, poslije utakmice, ovdje, na igralištu izvaditi film iz kamere,
osvijetliti ga i bacati - zaprijetio sam igračima znajući da im je vema stalo do
toga da se i oni, barem jedanput pojave na televiziji. – Dajemo i dat ćemo sve od
sebe! – obećaše mi. Ne sjećam se ko je tada trenirao kozaračke fudbalere.
Prijedorčane je trenirao nekada slavni fudbaler evropske klase Idriz Hošić koji
se upravo bio vratio iz Njemačke u kojoj je završio svoju aktivnu igračku
karijeru. S njim sam se, u njegovom malom trenerskom kutku na terenu
zapričao na početku drugog poluvremena kad se odjedanput prolomi: “Go!”
Zapucaše puške i pištolji, lahka artiljerija i sve. Šta ćeš sada, Vehide, žalosna ti
majka. Pade go, a ja ne snimih, a toliko sam toga poduzeo da, eventualno,
ovjekovječim ovu utakmicu. Šta ću, kud ću i kako ću, razmišljam navratnanos,
pa brže-bolje, još dok su trajali pucnjava i euforija, utrčim na teren, na centar
kojem su se približavali igrači i jednog i drugog tima kako bi prijedorski
fudbaleri krenuli sa centra. – Ko dade go? – pitam sudija Zrilića – Onaj tamo –
pokaza mi on, čini mi se na Turkanovića. – Imam veliki problem; nisam snimio
pogodak. Morat ćemo još jedanput to ponoviti da snimim – rekoh sudiji. –
Nema problema, samo razgovarajte sa golmanom – kaže on, a potom se obrati
fudbalerima: – Drug nije snimio ovaj gol, pa ćemo još jedanput ponoviti
situaciju. Ja sam se zaputio prema golmanu OF Prijedora. Mislim da se
prezivao Suljanović i da mu je nadimak bio Feluga. Bio je dobar golman. Rekoh
mu šta me snašlo i dodadoh da je on i tako I tako primio gol i da ćemo ponoviti
situaciju kako bih mogao snimiti taj pogodak. Neka uradi isto što je uradio
kada je primao gol. – On je pucao sa desnog krila, ali mi je pogled bio malo
zaklonjen. – Opet će tako pucati. – Neka puca. – Ne smiješ odbraniti! – To ćemo
vidjeti. Stao sam iz gola (onaj go s južne strane do Mehanove veterinsrake
stanice), pripremio kameru I dao znak da igrači krenu. Neko je Turkanu (ako je
bio Turkan) dodao loptu, a on je, iz zatrke i iz sve snage, opalio po Feluginom
golu. Feluga nije ni trepnuo. Kozarac i kozaračka dolina ponovo su se prolomili
od ovacija, navijanja i pucnjave. Mnogi su povjerovali da je pao još jedan gol. Ja
sam, na briznu skupio svoju opremu i pojurio na Aerodrom Urije gdje me već
čekao pilot Cvijić sa upaljenim motorom. Poletjeli smo prema Sarajevu... Te
večeri u Dnevniku Televizije Sarajevo objavili smo moj izvještaj sa “najvećeg
fudbalskog derbija u historiji”. Gledaoci tada nisu ni pretpostavljali da su
vidjeli lažni gol postignut na nezaboravnoj utakmici na kojoj se pucalo, slavilo i
pjevalo. Bila je to fudbalska predstava za nezaborav. Radujem se svakom
nasem buducem susretu. Prijedorcani su se konacno poceli buditi.
BUDUĆNOST MORA BITI PRINUĐENA DA SEBE ODREDI PREMA ZLOČINU
Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida,
etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju
srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i
ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad
Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne
Meñunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpskocrnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja,
silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o
postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne
i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani
svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima.
Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što
nije dokazan genocid u Prijedoru pred Meñunarodnim sudom pravde, da će
najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u
Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni
dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila
ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronañene, nekažnjene, ako istina
i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim
žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo
vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih
nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi,
grañani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da
zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na
život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti.
Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i
pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave
ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme
agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i
Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima
imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini.
Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred
Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci.
Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj
reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i
integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa
nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju
istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i
hapšenju ratnih zločinaca.
Prijedorski Srbi, budite ubijeñeni da prognani Prijedorčani neće odustati od
borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi,
dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne
izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće
dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava
prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.
Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački
način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg
stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i
Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih
intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja
i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno
organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata.
Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa
tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima
koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti,
nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost
na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije
pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske
zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato,
Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili.
GENOCID OLIČENJE SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE - OLIČENJE
BEZUMLJA, MRŽNJE, NETOLERANCIJE, NELJUDSKOSTI
Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovjećnosti i teškim povredama
meñunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću
zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen
genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije,
tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je
uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski
Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite
odgovornosti za poćinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne
nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina,
popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac,
nedoumicu i nelagodnost. Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od
ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što
više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida,
urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba.
Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovjećanstvu o neophodnosti
stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zloèin protiv
čovjećnosti cilj, a ne posljedica rata. Svaki prijedorski Srbin mora osjećati
saodgovornost za postupak svojih politièkih i duhovnih voña.Svaki prijedorski
Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista
okonćan genocid. Jer svako zlo u historiji čovjećanstva ostaje kao mogućnost
dugo nakon samog dogañaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom.
Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju
ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti
Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.
ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU
Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za
povezivanje istoćnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog
velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao
veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je,
ujedno, omoguæavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele
veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni
teritorija, gdje je interes nalazila i Tuñmanova velikohrvatska politika. U takvim
uvjetima, velikosrpsko političko i vojno voñstvo je prema ovom prostoru
primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti,
zastrašiti, dezorganizirati i, konaèno, uništiti Bošnjake i, u odreñenom
trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su
znaèajne sljedeæe agresorske djelatnosti:
1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u
službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su
prihvatali velikosrpsku politiku.
2. Povlaćenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.
3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovoñenje sa
drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su
svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim
Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere
odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na
opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su
paravojne četnićke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba
naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u èijem sastavu
su djelovale četnićke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti
Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i
tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za
širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama,
realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U
takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne
smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa èetnicima mogla raditi što želi.
Mnogi Bošnjaci su tada odluèili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”,
pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj
odlazak biti dugoroèniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske
politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se
suprotstavi sve oèitijim genocidnim namjerama.
4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko
voðstvo preduzelo je drastiène mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile
pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na
Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i
prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija
komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te
spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.
5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest
srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti
Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju
na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom rijeèi”. Te aktivnosti
bile su naroèito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne
pripreme za zloèinaèke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah poèetkom
oružane agresije 1992. godine.
FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE
Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske
rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i
jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo.
Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.Naredbom
Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao
potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav
Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi
mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje
jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO,
kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim
preduzeæima, odreñivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuæa shodno
ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su
naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o èemu su davane naredbe najviših
komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992.
godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji
Prijedora i Bosanske krajine, tako da æe, upravo tim oružjem, ubrzo biti
izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. U funkciji genocida formiraju se
srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba
državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zloèinci
Miloševiæ i Karadžić, zajedno sa èelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su
djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u
jednu državu. U tom pogledu politièko i vojno voðstvo iz Beograda posebno
brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na
teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristièna je
posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru
Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića.
Spomenuti korpusi su, na podruèju opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja
srpskih dobrovoljaèkih jedinica. Meñunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine,
bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru
Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se
propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja,
juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima.
Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o èemu svjedoèe mnoge
otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju
deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije
i muèenja bošnjaèkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi
Bošnjaci su zatvarani i muèeni i u mnogim drugim mjestima. Svaki pokušaj
odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje
srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje
realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj.
Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih
Bošnjaka bio je naèin ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na
tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka
presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih
tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije
usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji
pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao
oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim
zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat voñen protiv Prijedorčana u
muèenièkom gradu ostaje otvorena rana.
PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA
Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol
patnje bošnjačkog naroda æe dugo pamtiti muèenièku smrt nedužnih ljudi.
Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U
krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom
od strane domaćih i uvoznih èetnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo.
Mnogi su ubijeni pred oèima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i
zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim
stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje
nestale. Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog
stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive
uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i
socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji oèekuje
bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu. Prijedorčani
petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet
osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i
Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto
da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im
51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska.
Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.
PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU
U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima?
Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom
biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorèana koji
opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu
spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u
ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da
obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i
procesuiramo zloèince. Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorèani ne
smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorèani æe zauvijek pamtiti,
prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je
opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom poèetku. Govoru
mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u èinove
užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjeæanje i pamæenje
danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku buduænost. Genocid u
Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne
okrutnosti zloèinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite
ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeæa u srcu Evrope samo pola stoljeća
nakon što je u Aušvicu reèeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od
pravila veæ ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja
nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja
čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin
protiv čovječnosti i zloèin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u
Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne
smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za
svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina
savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja,
pamćenja i bošnjačkog uzdizanja. Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti
širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu,
svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je
i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili
Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer
je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne
sjeæa i ne osvrće na grozote èina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog
ubojstva nevinih Prijedorčana. Prijedorčani poruèuju: pravda je preduvjet
održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se
neæe umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u
Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi.
Prijedroèani to neæe nikada uraditi. Prijedorčani će vjeèno pamtiti svoje mrtve,
držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu.
Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu:
nikada više ne samo pričom nego i djelom.
DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA
Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi
genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se
sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i
smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrañuje i
preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamæenje je ogledalo u koje su uperene
oèi Božanstva obasjavajuću ljudska biæa. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne
mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i
ukazivanjem da zlo i bolest postoje. Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo
je prijedorski tabut koji svjedoći. Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne
odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor
života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada
opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju. Ovo je
mali pokušaj da se isćupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i
bošnjačkoj historiji, vjeèno pisanoj životima nevinih. Ovo je mali dokaz da mi
Bošnjaci još nismo nauèili i izuèili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu
nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu
ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin
prešutjeti. Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i
pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi
su poniženi. Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci
htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po
nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru
ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu,
Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski
Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli
na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i
čekali dan kada će voñeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom
Miloševiæem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka,
koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i
stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992.
godine, kada je u pretežno bošnjaèkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine,
Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500
ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti
sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali
na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne grañani drugog
reda, veæ unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i \"velike srpske države\".
Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, veæ mnogo gore, sa dozvolom
kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemoguænošću da kupuju u dobro
snabdjevenim srpskim radnjama i opljaèkane bošnjaèkih robe. Tu bi veæ
\"žuta jevrejska traka\" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su
konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima
nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju
BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU
Prema analizi Udruženja stanovnika opæine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine
u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351,
Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički
zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od èega:
Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621{ izvor: Zavod za statistiku BiH i
popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom
broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u
Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema
knjizi \"Ni krivi ni dužni\", knjiga nestalih opæine Prijedor u izdanju Udruženja
Prijedorèanki \"Izvor\", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227.
Razlika u broju ubijenih i nestalih izmeñu naznačena dva izvora iznosi 2,054.
Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko
20,000. Tzv. \"Krizni štab\" opčine Prijedor govori takoñer o 20,000
protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna
sudbina je izmeñu 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena,
nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije
14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je
pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a
iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih
budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni
pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće
izbrisati bol, nije moguæe ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da
dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sječanje na prošlost, ali i
pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde.
Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, veæ su
to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni
koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu.
Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.
KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU
U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih
dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije,
duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i
bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti
èovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida,
urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive
muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni
mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor najveæe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u
Evropi.
Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u
borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poruèuju da će pravda stiæi svakog
zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar
Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno
moćan psihološki reaktor koji bi konaèno srušio barijeru izmeðu svijesti o
zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije
namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom
genocidnih djela, poèinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod
kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i
presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i
da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida. To
je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi
ukljuèimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski,
pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izañu na
vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.
ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA
Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom,
namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio
totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja
bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio
zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su
ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju
unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje
bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni,
pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su
bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog
ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od
volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep naèin ubijeni su:
Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić
Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike,
Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih
predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik,
Nadareviæ Ekrem - nastavnik. Čineæi svoj častan posao, imali su veliki ugled
u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi. Samo zato što su
bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog,
Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor,
Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa,
Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno
ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija
srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim
ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki
prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji
knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih voña, koji je
željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u
kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova
časna ljudska elita danas mogla pomoći.
ZLOČIN SILOVANJA
U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio
uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene
uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više
od 5000 uglavnom Bošnjakinja. Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih
majki. Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi \"Molila sam
da me ubiju\", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod
šifrom: \"Nema praštanja\"
OD DANAS RAĐAŠ SAMO SRPSKU DJECU
Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, iduæi
sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite.
Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas
odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović.
Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući.
Jedne noæi u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: \"Od danas
rañaš samo srpsku djecu\". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da
æe doći ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me
poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: \"Vidi ti
Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla\".
\"Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda\". Dva
puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa
mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke
pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na
ormar, koji je stajao naspram kauća. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga
dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto
tako može napisati, a na papiru je pisalo:
\"O moj Bože Slobodane,
Pogledaj me sa visina
I podari svojoj Srbiji
Nebeskog Srpskog sina\"
Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok
me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i
izgovaram glasno tekst sa papira. \"Ako to ne budeš radila, dovešću još
desetoricu da te raščejreće. razvale, a djecu ti pokolju\". Poslušala sam, moleću
Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno
izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo
Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i
rekao mi: \"E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je
sada očišćena\". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla
logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim.
Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili
muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u
novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u
Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz
Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zloèin, zloèin nad
istinom i sve bi se sutra opet ponovilo.\"
BITI 1992. GODINE BOŠNJAK U PRIJEDORU JE BILO STRAŠNO
U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a
oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu.
Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema
vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuñuju, jer smatraju da su bili
“politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u
najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru
bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali
nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima
svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid,
urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su
u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog
tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima
Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu,
posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u
Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u
agresiji i genocidu. Za njih je to bio grañanski rat. U centralnom dijelu
Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti
se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava
Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je
zastava države BiH. U èitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može
se naæi samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija
koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred
najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da čete u svakoj osnovnoj školi naći
bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohañaju samo srpska djeca, govore
mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te
napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom
skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima
onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu
šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su
bošnjaèki povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje
sugraðane srpske nacionalnosti. Prijedorskim zločincima treba biti jasno da:
nikad niko neće moæi otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je
Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo
oteti, jer se zemlja ili nasljeñuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH
gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo
žrtava rata na istinu i pravdu, bez koji se ne može graditi stabilan i pravedan
mir. U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuñeni,
kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na
naèin kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci
moraju pred sud pravde. Istina se mora reći i zapisati. U ime prijedorčana niko
ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima. Genocid u Prijedoru je
potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim
sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom,
a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog
osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrañen. Meñunarodna zajednica
još daje podršku onima koji su èinili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji
upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su
zloèinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade
oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se
meñunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se
genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od
Londona, usred demokratske Evrope, pred oèima slobodarskog svijeta.
Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u
jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog
pjesnika. \"Nagrada Hajnrih Hajne\" za književnost je, inaće, najvažnija
literarna nagrada u Njemaèkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio
Parlament grada Diseldorfa, su povrijeñene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci
su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje
njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio
tekst \"Pravda za Srbiju\". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u
Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade
agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet
imamo aferu Handke? Zašto se \"sluèaj Handke\" ponavlja? Odgovor je jasan,
meñunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da æe ova dvojica
reèi istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko
budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu meðunarodnu zajednicu.
Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragićnost ljudskog
ništa u sveopcem ništavilu, \"civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureðene”
Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zloèina, čovjek Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime
svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog
naroda su zatvorena za sve one koji hoæe poništiti čovjeka, zatirati narod,
ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan,
izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve
one koji su s onu stranu ljudskosti. Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u
skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored
svog mučitelja. Zaboraviti nikada neæe, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok
svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince. Prijedor
ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, èija hrabrost ostaje vječno
zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane
čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neæe potamniti u vremenu
kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više
nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da
buduæe generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i
odanosti u odbrani èovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo
kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev
ako to drugo i drugaèije nije antiljudsko i anticivilizacijsko. Nakon svega
Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj,
naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrñave u odbrani i
jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: sprijeèiti da more nedužnih
žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u
srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novoroñeno
bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je
ravan počinjenom zločinu. 20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u
srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da
osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje
reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost.
Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se
grañani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da
se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa
istinom, koja je poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a
sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje.
Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na
Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u
BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave
spomenik \"Ðeneralu\" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično
kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate
istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao
posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej
ratnih zločina treba takoñe podignuti u svim centrima svijetske politièke moći,
da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv
čovjeka.
10
POUKE I PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU
Cijeli svijet je bio svjedok situacije u prijedorskoj opštini kad su u avgustu
1992. emitovani šokantni televizijski snimci iz logora Trnopolje,
Keraterm i Omarska, koji su potvrdili da politički i vojni šefovi bosanskih
Srba, na prvom mjestu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, zaista i realizuju
politiku genocida i etničkog čišćenja. U Prijedoru je uoči rata 43%
stanovništva bilo muslimanske nacionalnosti, a krajem rata ni jedan
procenat.
BILO KAKAV PRITISAK ILI POKUŠAJ NAVIKAVANJA ŽRTVE DA PRIHVATI
STANJE USPOSTAVLJENO GENOCIDOM JE ČIN GENOCIDA
Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida,
etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju
srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i
ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad
Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne
Meñunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpskocrnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja,
silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o
postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne
i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani
svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima.
Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što
nije dokazan genocid u Prijedoru pred Meñunarodnim sudom pravde, da će
najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u
Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni
dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila
ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronañene, nekažnjene, ako istina
i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim
žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo
vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih
nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi,
grañani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da
zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na
život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti
Internacionalni sud pravde je 26. februara 2007. godine svojom pravosnažnom
presudom u slucaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio:
„Da je Srbija prekršila obavezu da sprijeci genocid na što je bila obavezna na
osnovu Konvencije o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida, koji se odnosi
na genocid pocinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.” Sud je utvrdio da su
genocid pocinile vlasti i institucije „Republike Srpske”, posebno Vojska (VRS) i
Policija (MUP) „Republike Srpske” i da je Srbija imala obavezu da sprijeci
genocid. Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim
ustavnim i pravnim aranzmanima za državu Bosnu i Hercegovinu. Presuda
Internacionalnog suda pravde je nadredena svim ustavnim aranzmanima koji
se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljucujuci i Aneks IV Dejtonskog
sporazuma.
Ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Jugoslovenska narodna armija (JNA)
pokrenuli su rat i izvrsili agresiju u 1992. godini protiv Republike Bosne i
Hercegovine sa ciljem stvaranja etnicki ciste Velike Srbije sto je dovelo do
ubijanja, genocida i stradanja nevidjenog u Evropi poslije Drugog svjestkog
rata. Pravosnaznim Rezolucijama broj 752 i 757 od 1992. godine, Savjet
bezbjednosti Ujedinjenih nacija je usvojio ekonomske sankcije i politicku
izolaciju Srbije i Crne Gore kao kaznu za agresiju na Republiku Bosnu i
Hercegovinu.
U privremenim mjerama Internacionalnog suda pravde od 13. septembra
1993. godine, “Sud je ubiljezio da, od vremena Naredbe [Srbiji i Crnoj Gori] od
8. aprila 1993. godine, i pored vise rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih
nacija, “stanovnistvo Bosne i Hercegovine je izlozeno strasnom stradanju i
gubitaku zivota koje sokira savjest covjecanstva i u flagrantnoj je suprotnosti
sa zakonom morala”.”
Cilj agresije i genocida protiv gradjana Republike Bosne i Hercegovine je bio
stvaranje etnicki ciste Velike Srbije na racun teritorije Republike Bosne i
Hercegovine. Zakonitost i pravda u slucaju Bosne i Hercegovine ce biti
ostvareni samo nakon sto ce izvsiocima agresije i genocida biti oduzeto ono sto
su ostvarili kao svoj cilj. Na osnovu Internacionalnog prava i gradjanskog
prava, sve sto je steceno na ilegalan nacin ne moze biti priznato kao legalno.
Dayton-ski sporazum potpisan u Parizu u decembru 1995. je nagradio
agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom podjelom Republike
Bosne i Hercegovine na dva “entiteta”: “Federaciju Bosne i Hercegovine” i
“Republiku Srpsku”, namecuci nepravedan i samo-paralizirajuci ustavni sistem
koji je rezultirao neefekasnim strukturama vlasti. Agresijom i genocidom je
zrtva, drzava Republika Bosna i Hercegovina, prisiljena na Dayton-ski
sporazum i Dayton-ski ustav. Na osnovu Konvencije o sprecavanju i
kažnjavanju zlocina genocida, nista ne moze opravdati potcinjavanje gradjana
Bosne i Hercegovine jurisdikciji ustavnog, pravnog i politickog uredjenja
Dayton-ske Bosne i Hercegovine.
Na osnovu Povelje UN-a, Ujedinjene Nacije su bile obavezne da zastite svoju
clanicu, Republiku Bosnu i Hercegovinu, od agresije i genocida, a ne da
nagrade izvsioce agresije i genocida sa teritorijom drzave zrtve.
TO SE MOŽE DEFINIRATI JEDINO KAO GENOCID – TUŽILAC NIKOLI
KUMDŽANU
Po tužiocu Nikoli Kumdžanu/Nicolas Koumjian, Milorad Stakić je učestvovao u
tim zločinima "strašnih razmjera", logistički pomažući onima koji su ih počinili,
to jest paramilitarcima, vojsci, policiji i srpskim civilima. Zbog toga ga je
optužio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U završnoj riječi
na sudjenju dr Milomiru Stakiću, tužitelj tvrdi da je izvan razumne sumnje
dokazao da se prijedorski zločini iz 1992. godine "mogu definirati jedino kao
genocid"
"Dokazi pokazuju da je kampanja genocida, koju su u opštini Prijedor provodili
vojska, policija i civilne vlasti, bila koordinirana od strane civilnih vlasti kroz
tijela poput Kriznog štaba i Savjeta za narodnu odbranu, kojima je
predsjedavao optuženi dr Milomir Stakić" - istakao je danas tužitelj Nikolas
Kumdjan/Nicholas Koumjian u završnoj riječi na sudjenju za genocid i druge
zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom prijedorske opštine.
Koumjian je naglasio da sudjenje dr Stakiću nije "predmet protiv srpskog
naroda u Prijedoru ili Republici Srpskoj, već protiv jednog od pojedinaca koji su
mijenjali granice BiH tako što su ubijali, silovali, protjerivali i uništavali
zajednice u kojima su ljudi različitih nacionalnosti vjekovima živjeli zajedno".
Podsjetio je da su hiljade Bošnjaka i Hrvata nestale, njihovi domovi i vjerski
objekti uništeni, a tijela žrtava skrivana kako se preživjeli stanovnici te regije
ne bi mogli vratiti ni zbog grobova svojih voljenih. "To se može definirati jedino
kao genocid" - rekao je tužitelj.
Prijedorski Krizni štab je, prema tužiteljevim riječima, "odobravao i usmjeravao
vojne i policijske akcije" kao što su etničko čišćenje nesrpskih sela ili ubistva i
zlostavljanja počinjena u prijedorskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje,
a predsjednik Kriznog štaba je vodio medijsku kampanju i davao politička
opravdanja za počinjene zločine, "obmanjujući srpsko stanovništvo" tvrdnjama
kako su ugroženi od strane svojih nesrpskih sugradjana.
Tužiteljstvo smatra da je izvan razumne sumnje dokazalo čvrstu saradnju
civilnih vlasti s vojskom i policijom. Tužitelj Koumjian je to potkrijepio
dokazima da je Krizni štab upućivao ultimatume i prijetnje neposredno prije
nego što bi uslijedila granatiranja bošnjačkih i hrvatskih sela. Tvrdio je da su
srpske vlasti, u maju 1992., iskoristile napade na vojne konvoje kod
Hambarina i Kozarca kako bi započeli kampanju progona. "Reakcije vojske
prevazilazile su okvire incidenata koji su se desili na kontrolnim punktovima.
Očišćeno je 7 sela područja Brdo. Civilno stanovništvo tih sela je pozatvarano u
logore" podsjetio je tužitelj.
Tužitelj je, zatim, ukazao na brojne odluke Kriznog štaba koje je izvršila policija
i podsjetio da su predsjednik opštine i načelnik policije vrlo često vidjani
zajedno.
"Dokazi jasno pokazuju da je bilo svima poznato kako je Simo Drljača, na kojeg
odbrana prebacuje krivicu za zločine u logorima, bio ubica i siledžija. Mi
tvrdimo da je Drljača bio siledžija doktora Stakića jer je on uprkos kriminalnoj
naravi postavljen na mjesto načelnika policije i to od strane skupštine opštine"
- rekao je Koumjian. "Dr Stakić nikada nije kritikovao policijske snage zbog
zvjerstava koja su počinjena u logorima i nije ništa učinio kako bi spriječio
načelnika policije da ubija nedužne ljude" - tvrdio je tužitelj.
Logori su, tvrdi tužitelj, bili dio plana etničkog čišćenja opštine Prijedor i njima
je upravljao Krizni štab uz pomoć vojske i policije, što je na prikazanom
snimku razgovora sa stranim novinarima potvrdio i sam dr Stakić. Tužitelj je,
tokom završne riječi, sudskom vijeću prikazao snimke najpotresnijih
svjedočenja bivših zatočenika, podsjećajući na stravične slike zlostavljanja u
prijedorskim logorima.
"Milomir Stakić nipošto nije bio naivan i nesposoban, kako ga je obrana
nastojala prikazati. Iz svjedočenja brojnih svjedoka smo saznali da je bio
inteligentan, ambiciozan, dobro informiran i da je imao stvarnu vlast na
položajima na kojima je bio" - zaključio je tužitelj, dodavši kako je Stakić 1992.
godine u Prijedoru bio predsjednik opštine, Kriznog štaba, Savjeta za narodnu
odbranu i kasnije ratnog predsjedništva. Koumjian je tokom svog izlaganja
pustio i snimak njemačke televizije na kojoj "prvi čovjek opštine Prijedor"
upozorava novinarku da su "muslimanski ekstremisti i džihadisti iz Prijedora
pobjegli upravo u Njemačku i Zapadnu Europu te bi se Europljani uskoro mogli
susresti sa istim problemom kao Srbi u Prijedoru".
Tužitelj Nicholas Koumjian tvrdi da je optuženi Milomir Stakić djelovao sa
genocidnom namjerom, da nije ništa učinio kako bi spriječio zločine i da nikada
nije izrazio žaljenje zbog prijedorskih zločina 1992.
Ukazujući da bivši predsjednik Kriznog štaba Prijedor, dr Milomir Stakić, nije
samo saučesnik genocida i drugih zločina počinjenih na području prijedorske
općine 1992., već da je od samog početka djelovao sa genocidnom namjerom,
tužitelj Nicholas Koumjian/Nikolas Kumdjan je na kraju svoje završne riječi
zatražio kaznu dioživotnog zatvora za optuženog.
Prema tužitelju, dokazi koji su prezentirani "pokazuju da je optuženi imao
ključnu ulogu u zločinima koji su počinjeni" u Prijedoru 1992. Haški tribunal
je, podsjetio je Koumjian, osnovan kako bi krivično gonio najodgovornije za
najteže zločine na području bivše Jugoslavije, a dr Stakić je, po njemu, kao
"prvi čovjek" prijedorske opštine, najodgovorniji za hiljade ubijenih i desetine
hiljada prognanih u kampanji terora sprovodjenoj 1992. nad nesrpskim
stanovništvom u regiji.
"Njihove su kuće spaljene, zaplijenjena im je imovina i poduzete su sve mjere
da se ti ljudi nikada više ne vrate svojim domovima" - rekao je tužitelj dodajući
kako hiljade Prijedorčana dijele istu sudbinu i ne znaju gdje su im grobovi
najmilijih i jesu li im obitelji uopće mrtve - "iako sve ukazuje na to".
Ukazujući da dr Stakić nije učinio ništa da bi pomogao progonjenim
Bošnjacima i Hrvatima, da nije ni pokušao spriječiti zločine i da nikada nije
izrazio ni najmanje kajanje radi onoga što se dogodilo, tuDoktor Robert Donja,
prvi svjedok optužbe na suñenju Milomiru Stakiću, svjedoči o načinu na koji je
SDS 1992. preuzeo vlast u Prijedoru
Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i
istraživač u Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor
ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na upravo započetom
suñenju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba
Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok
tužbe na ovom procesu.
Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS
nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na
noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora
u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine.
Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na
osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u
socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj
okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoñe postao
simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i činjenicu da
je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje
Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini
opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su
sačinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je
skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od
109 opština u Bosni i Hercegovini.
Kako je u takvoj situaciji SDS, u čijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić
osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo
pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim riječima i član
predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao
proglašenje Republike Srpske.
Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu
štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji način
je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od
takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko
osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u
sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih
funkcija, uključujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor
Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se
nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao
upravo optuženi Milomir Stakić.
S kolikom pažnjom i preciznošću je doktor Robert Donja radio na svom
izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju
organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj
"strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode
osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i
varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom
tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentičnost tog dokumenta.
Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentičnost uz pomoć jedne tabele
koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj
citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identični. "Strogo
povjerljiva Uputstva" su očigledno dugo bila u rukama lidera SDS.
Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je
kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na
nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za
napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i
zločine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu.
POUKE GENOCIDA U PRIJEDORU
Ratna odšteta
Analizom slučaja "Nikaragva protiv SAD". Ova centralnoamerička država od
SAD je tražila 13 milijardi dolara za smrt 30.000 ljudi te zbog uništavanja
polovine zemlje. U BiH izginulo oko 250.000 ljudi i ogromne štete su nanesene
cijeloj državi. Ratna odšteta za BiH iznosi stotinu milijardi dolara. Meñunarodni
susdovi trebaju narediti Srbiji da plati štetu BiH.
Ukidanje Republike Srpske
Meñunarodni sudovi moraju odlučiti da RS bude ukinuta. Ukidanjem RS, BiH
postaje normalna država koja se može pridružiti EU i NATO-u.
Tužba i za agresiju i za genocid
Srbija i Crna Gora su rukovodile de facto, trupama Radovana Karadžića te da
se ne radi o grañanskom ratu, već o agresiji.
PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU
1. Zločin u Prijedoru je opomena Prijedorčanima, Bošnjacima i svim
prijateljima BiH. Žrtve tog stravičnog zločina svjedoće o neuništivosti Prijedora,
bošnjačkog naroda, ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i
razuma. Prijedorski zločin treba pokrenuti akciju Bošnjaka - Prijedorčana
protiv sve jačeg nametanja zaborava, ne za osvetu koja je strana bošnjačkom
biču, već za zrnce istine i pravde za novu Prijedorsku, Bošnjačku i Bosansku
djecu koja moraju doživjeti dan kada će pravda i istina biti zadovoljene, u ime
njihove bolje i sretnije budučnosti. Zločin u Prijedoru je i potsjetnik na ono šta
se može dogoditi kada voñe jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u
zločin.
2. Za prijedorsko - bošnjačku dušu, koja je po svojoj tradiciji otvorena,
svojevrsno zatvaranje I isključivanje iz zajedništva prijatelja ideje Bosne i
bosanskog duha predstavlja bijeg u besperspektivnu samoizolaciju. Zato
Prijedorčani trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci i kao
Prijedorčani učinili sve što su trebali? Radeli li danas ono što je za njihovo opće
dobro, ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije te svojim postupcima
nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vračanje Prijedora, tamo gdje
on iostinski i pripada, ideji Bosne? Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u
oblikovanju Bosne i Hercegovine. Pridonijeli su razvoju svoje države,
sudjelujući u stvaranju bh nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći
jedinsvtenu, demokratsku BiH. Prijedorčani su svoj nacionalni identitet očuvali
i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu
vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog
duha. To je ozbiljni izazov koji se kao zadatak mora pretočiti u neku vrstu
kulturne promocije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni
preporod u agresiji i genocidu osakačenog grada Prijedora. Prijedorčani su
pozvani s odgovornošču u punoj se mjeri uključiti u kreiranje novog Prijedora,
a time i nove BiH.
3. Prijedorčani imaju budučnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru,
kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što
imaju svoj neiništivi grad, Prijedor.
4. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuñuje osvetu, već je
sječanje na neuništivost Prijedora, prijedorčana, Bošnjaka i ideje Bosne i
bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je
bosanskohercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode,
unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati I
tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i
civilizacija.
5. Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili njima i
njihovom gradu. Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih
interesa, okrenuti leña istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj falscifiranoj
historiji, nepravdi, i zaboravu, što ih uporno u dejtonskoj nedržavi BiH hoče još
uvjek nametnuti oni koji su oništavali srce i dušu Prijedora. Hoće li
Prijedorčana stidjeti unuci, paunuci, što iz grešaka svojih predaka nauk ne
naučiše, već greške ponoviše u korist vlastitite i štete za svoje protivnike, što ne
zapisaše, ne zabilježe. Jer agresija I genocid protiv Prijedorčana traje u
kontinuitetu. Jesu li se u pamčenju Prijedorčana ugasile slike užasa i zla, a
sad zarad ovoživotnih prolaznih užitaka i biološkog komfora od danas do sutra.
Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji,
zapisom o patnji. Zašto deset godina poslije Prijedorčani moraju još uvijek
podnositi pogled pun mržnje i podsmjeha od strane agresora?
6. Agresija na državu BiH okončana je krajem 1995.godine, voljom glavnih
meñunarodnih političkih i vojnih autoriteta, ali je ostavila mnoga mnoga
nerješena pitanja stvorena je država koju historija nije zabilježaila sa takvim
političko-pravnim statusom koja može biti novo sjeme zla za eventualne sukobe
u budučnosti. Država BiH je hiljdugodišnja historijska, pravna i faktička
činjenica, koju mnogi osvajači nisu mogli uništiti, što na kraju nije pošlo za
rukom, ni srpskim, ni hrvatskim neofašistima, obilato potpomognutim
bjelosvjetskim istomišljenicima na kraju dvadesetog vijeka.
7. Ako je historija učiteljica života, a jeste, šta je to Bošnjake naučila u
proteklih deset genocidnih zatiranja njihovog prava na postojanje, njihovih
korjena, njihove kulture i
tradicije da sebi dozvole luksuz, još jednog pogroma nezapamčenog od
stradanja Jevreja pod šinjelom Hitlerovog nacizma i fašizma. Brzom zaboravu,
naivnosti i merhametluku. Prijedorski genocid je put opamečivanja bošnjačkog
biča.
8. Ako smo do jučer bili samo bilježnici stradanja i patnje, uz poneki vapaj o
našoj slavnoj prošlosti, učili tuñu slavnu historiju, a sprijećavani na sve
moguče načine da ravnopravno progovorimo o našem hiljadugodišnjem
trajanju - više nismo.
9. Danas smo svijesniji vlastite historije, otvoreno govorimo i pišemo o njoj,
ostali smo ono što smo oduvijek bili - narod - nacija, kojeg više niko neće
svojatati i osporavati. Bošnjaci Prijedora koji su preživjeli strahote agresije i
genocida neće zaboraviti ljudsko zlo oličeno u ubijanju i zatiranju svega
bošnjačkog. Prijedorski Bošnjaci su zahvaljujući žrtvovanju mnogih istinskih
Prijedorčana sačuvali svoju historiju, kulturu, identitet, trag I lice.
10. Prijedorski Bošnjaci su obavezni svjedočiti istinu, zbog vlastite budučnosti,
budučnosti bošnjačke mladeži i budučnosti BiH.
11. Spremnost Bošnjaka na žrtvu, odanost svojoj kulturi, historiji i tradiciji,
lična hrabrost I odanost prema BiH, ostaju tarjne konstante bošnjačkog biča.
Prividni mir ne smije zavarati Bošnjake. Trn u oko agresorima na bošnjačko
biče je bošnjačko otrežnjenje i nacionalno osvješčenje.
12. Priznanje samosvijesti bošnjačke nacije nije nikakav istoricizam iz
političkih razloga, već nesušna potreba priznanja samosvijesti bošnjačkog
entiteta, mogučnosti da upoznajući sopstveni identitet, Bošnjaci prestanu biti
predmetom prisvajanja, objektom kritike zbog navodne izdaje {Bošnjaci su
potomci autohtonog slovenskog življa, koji je po dolasku Osmanskog carstva
primio islam, ne nasilno i uz prinudu kako se to opisuje u desetercu I pjeva uz
gusle, već iz čistih ovozemaljskih motiva koji se kreču od ekonomskih,
socijalnih I političkih poriva do motiva vezanih za krvnu osvetu}, i dežurnim
krivcem za sve nedaće ostalih. Afirmacijom sopstvenog identiteta, Bošnjaci tek
postaju ravnopravni grañani na svojoj teritoriji i dobiju mogučnost da se
steknu sa pravima manjina u ostalim državama Balkana.
13. Bošnjaštvo je jedinstvena mogučnost očuvanja nacionalnog identiteta,
prevazilaženje posljedica genocida koji je uslovio deformiranje bošnjačke
svijesti i jačanje patriotske svijesti prema državi BiH.
14.Unutarbošnjačke podjele su simptomi bošnjačke bolesti, to je ideologija
žrtve i symptom bošnjačkog neznanja.To je znak šta ostaje od čovjeka, kojeg je
izgorio strah i koji je moralno umro. Zato neznanje i strah kao uzrok, a moralni
pad kao posljedica ne smiju biti pogoni ya proizvodnju bošnjačkih podjela.
15.Čovjek je biče koje svoj život ostvaruje preko sječanja niz prošlost, i ukoliko
se to otkine od njega onda ostaje samo privid od njega. Bošnjaci nesmije
postati tužni
susncokreti koji se okreču prema centrima moći, kako bi pronašli mogučnost
da ih ogrije sunce milostinje.
16.Bošnjaci se trebaju otkriti svima, dati sebe, moraju da daju i primaju i
samo onaj koji je spreman na obe ove radnje neće izaći sa puta kojim idu
savremene nacije. U suprotnom Bošnjaci su ousuñeni na smrt getom i
asimilacijom.
UTVRĐIVANJE ČINJENICA O GENOCIDU U PRIJDORU
Meñunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je sud Ujedinjenih
nacija koji se bavi zločinima počinjenim tokom sukoba na Balkanu tokom
1990-tih godina. Od svog osnivanja u maju 1993. godine nepovratno je
promenio sliku meñunarodnog humanitarnog prava i pružio mogućnost
žrtvama da iskažu strahote koje su videli i doživeli.
Svojim odlukama bez presedana koje se tiču genocida, ratnih zločina i zločina
protiv čovečnosti, Meñunarodni sud je pokazao da visoki položaj nekog
pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja. Sud je pokazao da lica
osumnjičena da snose najveću odgovornost za počinjena zverstva mogu biti
pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana,
štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane "kolektivno odgovornim".
Meñunarodni sud je postavio temelje za ono što je danas prihvaćeni standard
za rešavanje sukoba i proces razvoja nakon sukoba širom sveta. Konkretno,
voñe osumnjičene za masovne zločine će biti izvedene pred lice pravde.
Meñunarodni sud je dokazao da je efikasna i transparentna meñunardona
pravda moguća.
Meñunarodni sud je doprineo neospornom utvrñivanju istorijskih činjenica,
boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom
nedavnom prošlošću. Zločini počinjeni širom ovog regiona ne mogu više biti
porečeni. Na primer, dokazano je van razumne sumnje da masovno ubistvo u
Srebrenici predstavlja genocid. Sudije su takoñe donele odluku da su silovanja
koja su počinili pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba korišćena kao
sredstvo terora, a sudije na suñenju u predmetu Kvočka i drugi su utvrdile da
se “paklena orgija progona” odigrala u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje
u severozapadnoj Bosni.
Meñunarodni sud je izvan razumne sumnje utvrdio ključne činjenice u vezi sa
zločinima počinjenim u bivšoj Jugoslaviji. Sudije Meñunarodnog suda su
pritom pažljivo razmatrale svjedočenja očevidaca, preživjelih i počinilaca,
forenzičke podatke, kao i često dotad neviñene dokumentarne i video dokaze.
Presude Meñunarodnog suda su doprinijele stvaranju istorijskog zapisa o
dogañajima, borbi protiv negiranja i sprečavanju pokušaja revizionizma, te
stvorile temelje za buduće inicijative u tranziciji pravosuña na području bivše
Jugoslavije.
Kako teče rad na MKSJ, na vidjelo su izašli važni elementi istorijskog zapisa o
sukobima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog vijeka. Ključne
činjenice o zločinima, koje su nekad bile predmet spora, MKSJ je utvrdio izvan
razumne sumnje.
Primjer za to može se naći u jednoj od presuda Meñunarodnog krivičnog suda o
zločinima počinjenim u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini:
"Dana 30. aprila 1992. srpske snage su preuzele kontrolu nad Prijedorom. Po
zauzimanju Prijedora ubrzo je uslijedilo izbacivanje nesrba, bosanskih
Muslimana ili Hrvata, sa odgovornih funkcija. Mnogi su na kraju izgubili
posao, njihova djeca više nisu mogla ići u školu, a na radiju se emitirala
antimuslimanska i antihrvatska propaganda… Kako bi spriječili svaku pomisao
Hrvata i prije svega Muslimana na otpor, Srbi odlučuju privesti sve nesrbe koji
bi mogli predstavljati opasnost, tako da počinju hapsiti osobe koje su
predstavljale odreñeni autoritet, uključujući i onaj moralni, ili su raspolagale
odreñenom moći, naročito ekonomskom. Istovremeno se muškarci odvajajaju
od žena, djece i starijih osoba, jer ih treba ispitati. Prikladno je stoga, smatraju
Srbi, one nesrbe koji još nisu otišli iz regije okupiti u centre. Na taj način
stvoreni su centri Omarska, Keraterm i Trnopolje… No, dokazi predočeni pred
Vijećem ukazuju na to da o njima ne smijemo govoriti kao o istražnim ili
sabirnim centrima, nego kao o logorima… Iz početka zamišljen da djeluje
petnaestak dana, logor [Omarska] je u stvarnosti funkcionirao do otprilike 20.
augusta 1992. Tokom tog perioda od gotovo tri mjeseca kroz logor je prošlo
najmanje 3.334 zatočenika. Njima valja pridodati tridesetak žena, od kojih su
mnoge u tom kraju bile ugledne. Sve zatočenike ispituju. Gotovo ih sve tuku.
Mnogi neće iz logora izaći živi". (Tužilac protiv Kvočke i drugih, IT-98-30/1,
Sažetak presude, 2. novembar 2001.)
Uz dokaze predočene na suñenju, utvrñivanju činjenica uveliko su doprinijela
priznanja optuženih o krivici. Izjave koje često prate takva priznanja o krivici
potvrñuju dokaze koje su prikupili istražitelji Meñunarodnog suda i time
doprinose stvaranju nepobitnog prikaza dijela dogañaja u ratovima devedesetih
godina. U drugoj presudi u vezi sa zločinima počinjenim u Prijedoru, sudije su
se u stvaranju potpune slike uslova u logoru Keraterm u okolini Prijedora, osim
na fizičke dokaze i iskaze svjedoka, oslonile i na priznanje optuženog – Duška
Sikirice - o krivici:
"Sikirica je prihvatio da je ubio jednog od zatočenika u logoru [Keraterm] tako
što ga je ustrijelio u glavu. Povrh toga, on prihvata da postoje značajni dokazi o
ubistvima drugih ljudi u Keratermu tokom perioda dok je on obavljao svoju
dužnost…Osim lišavanja života, Sikirica je prihvatio da postoje dokazi da su u
logoru vršena premlaćivanja, silovanja i seksualni delikti, kao i zastrašivanje,
ponižavanje i psihološko zlostavljanje zatočenika. On nadalje prihvata da
postoji mnogo dokaza da su zatočenici bili podvrgnuti nehumanim uslovima
tokom zatočenja u logoru Keraterm". (Tužilac protiv Sikirice i drugih, IT-95-8,
22. mart 2006. Milomir Stakić, Prijedor - 40 godina zatvora
- Milomir Stakić, Prijedor - 40 godina zatvora
http://www.icty.org/x/cases/stakic/acjug/bcs/060322.pdf
http://www.icty.org/x/cases/stakic/acjug/bcs/060322bcs_summary.pdf
http://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731.pdf
http://www.icty.org/x/cases/stakic/tjug/bcs/030731_summary_bcs.pdf
28. februar 2005. Kvočka i drugi "Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje”
- Miroslav Kvočka: 7 godina zatvora
-Dragoljub Prcać: 5 godina zatvora
-Milojica Kos: 6 godina zatvora
-Mlaño Radić: 20 godina zatvora
-Zoran Žigić: 25 godina zatvora
http://www.icty.org/x/cases/kvocka/acjug/bcs/050228.pdf
http://www.icty.org/x/cases/kvocka/acjug/bcs/050228bcs_summary.pdf
http://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102.pdf
http://www.icty.org/x/cases/kvocka/tjug/bcs/011102bcs_summary.pdf
13. novembar 2001. Sikirica i drugi "Logor Keraterm"
-Duško Sikirica: 15 godina zatvora
-Damir Došen: 5 godina zatvora
-Dragan Koundžija: 3 godine zatvora
http://www.icty.org/x/cases/sikirica/tjug/bcs/sik-tj011113b.pdf
http://www.icty.org/x/cases/sikirica/tjug/bcs/011113bcs_summary.pdf
26. januar 2000. Duško Tadić "Prijedor"
- Duško Tadić "Prijedor" 20 godina zatvora
http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/bcs/000126_1.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/en/000126_summary_en.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/991111.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/991111_Tadi_summary_bcs.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/bcs/990715.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/acjug/en/990715_summary_en.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/en/970714_Tadic_summary_en.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/bcs/970507.pdf
http://www.icty.org/x/cases/tadic/tjug/en/970507_Tadic_summar_en.pdf
HRONOLOGIJA GENOCIDA U PRIJEDORU
U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., snage bosanskih Srba preuzele
su fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom
Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prema popisu
stanovništva iz 1991., broj stanovnika je iznosio oko 112.543: 49.351 (43,9%)
izjašnjavali su se kao Muslimani; 47.581 (42,3%) izjašnjavali su se kao Srbi;
6.316 (5,6%) izjašnjavali su se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjašnjavali su se kao
Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) izjašnjavali su se kao pripadnici drugih naroda.
U novembru 1990. godine u čitavoj Bosni i Hercegovini, uključujući opštinu
Prijedor, održani su demokratski izbori. Postojale su tri glavne stranke, od
kojih se svaka poistovjećivala sa jednom od tri glavne grupe stanovništva.
Stranka demokratske akcije (SDA) je uglavnom bila smatrana muslimanskom
nacionalnom strankom. Srpska demokratska stranka (SDS) se smatrala
glavnom srpskom nacionalnom strankom. Hrvatska demokratska zajednica
(HDZ) smatrana je hrvatskom nacionalnom strankom. U republičkoj Skupštini
najveći broj mjesta osvojila je SDA, a dalje redom po broju mjesta SDS, HDZ i
zatim ostale stranke. U opštini Prijedor, od 90 mjesta u Skupštini opštine SDA
je osvojila 30 mjesta, SDS 28 mjesta, HDZ je osvojila 2 mjesta, a 30 mjesta su
podijelile ostale stranke.
U vrijeme održavanja izbora 1990., činilo se mogućim da Slovenija i Hrvatska
proglase nezavisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
(SFRJ). Tokom 1991., pojavila se mogućnost da i Bosna i Hercegovina proglasi
nezavisnost, protivno željama SDS-a. Rezultati izbora 1990. značili su da SDS
neće biti u mogućnosti da demokratskim sredstvima spriječi otcjepljenje Bosne
i Hercegovine od SFRJ. Voñe SDS-a objavile su, meñutim, da se Srbi Bosne i
Hercegovine ne mogu prisiliti da izañu iz Jugoslavije. Kao posljedica toga,
odreñena područja Bosne i Hercegovine u kojima je srpsko stanovništvo imalo
relativnu većinu počela su da se organizuju u formalne regionalne strukture
zvane "zajednice opština". Jedna od tih zajednica bila je i "Zajednica opština
Bosanske Krajine" sa sjedištem u Banjoj Luci, koja je osnovana 25. aprila
1991.
Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. juna 1991., činilo se
sve vjerovatnijim da će i Bosna i Hercegovina proglasiti nezavisnost. SDS je
stoga ubrzao stvaranje zasebnog srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. U ljeto
i jesen 1991., "zajednice opština" kojima su dominirali Srbi transformisane su
u četiri "srpske autonomne oblasti" i jednu "srpsku autonomnu regiju". Dana
16. septembra 1991., "Zajednica opština Bosanske Krajine" transformisala se u
"Autonomnu regiju Krajina" ("ARK"). Premda opština Prijedor nije ušla u ARK,
dana 17. januara 1992. "Skupština srpskog naroda opštine Prijedor" je
proglasila da se "srpske teritorije opštine Prijedor" "pripajaju" "ARK-u". U
opštini Prijedor, slično kao i u drugim opštinama gdje Srbi nisu predstavljali
relativnu većinu stanovništva, osnovana je zasebna paralelna "Skupština
srpskog naroda opštine Prijedor", shodno "Uputstvu za organizaciju i djelovanje
organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima" koje je
izdao Glavni odbor SDS-a 19. decembra 1991. Prva sjednica te "Skupštine"
zakazana je za 7. januar 1992.
Dana 24. oktobra 1991. formirana je zasebna "Skupština srpskog naroda u
Bosni i Hercegovini", u kojoj je dominirao SDS. Dana 9. januara 1992., ta
"Skupština" je usvojila "Deklaraciju o proglašenju Srpske Republike Bosne i
Hercegovine". Proglašeno je da teritoriju te "republike" čine "područja srpskih
autonomnih oblasti i regija i drugih srpskih etničkih cjelina u Bosni i
Hercegovini, uključujući i područja u kojima je srpski narod ostao u manjini
zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu ...", te da je ta
republika sastavni dio savezne države Jugoslavije. Dana 12. augusta 1992. ime
te "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" promijenjeno je u "Republika
Srpska".
Sa stanovišta voña SDS-a, značajno prisustvo bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata koji su živjeli u područjima za koja se tvrdilo da su "srpske
teritorije" predstavljalo je veliku prepreku stvaranju te "republike". Stoga je
stvaranje te "republike" i obezbjeñivanje njenih granica u krajnjoj liniji
uključivalo trajno uklanjanje gotovo svih bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata.
U tu svrhu, voñe SDS-a u opštini Prijedor i drugdje poticale su i širile
propagandu koja je bosanske Muslimane i bosanske Hrvate prikazivala kao
fanatike koji namjeravaju da počine genocid nad srpskim narodom kako bi
preuzeli kontrolu u Bosni i Hercegovini. Svrha te propagande bila je da se
meñu bosanskim Srbima stvori podrška programu SDS-a i spremnost da čine
zločine protiv svojih komšija pod parolom odbrane srpskog naroda.
U početku je zajednički cilj tog zločinačkog poduhvata bio trajno prisilno
uklanjanje iz opštine Prijedor većine nesrpskih stanovnika, prvenstveno
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, počinjenjem krivičnih djela koja se
navode u ovoj drugoj izmijenjenoj optužnici (reorganizovanoj), što je uključivalo
i kampanju progona ne-Srba u opštini Prijedor, koja je, kako je zamišljeno,
trebala da postane dio nove srpske države. Taj zločinački poduhvat započet je
prije nego što je "Skupština srpskog naroda opštine Prijedor" 17. januara 1992.
proglasila "pripajanje" "srpskih teritorija opštine Prijedor" "ARK-u". Otprilike od
22. maja 1992., kampanja je eskalirala do te mjere da je obuhvatala djelimično
uništenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru, kao takvih,
naročito njihovog voñstva. Taj poduhvat je postojao najmanje do 30. septembra
1992.
"Uputstvo za organizaciju i djelovanje organa srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini u vanrednim okolnostima" od 19. decembra 1991., koje je izdao
Glavni odbor SDS-a, predstavljalo je obrazac za preuzimanje vlasti od strane
SDS-a u opštinama kao što je Prijedor. Jedan od elemenata tog obrasca bio je
osnivanje "kriznih štabova" SDS-a u svakoj opštini. Struktura "Kriznog štaba"
Prijedor definisana je 27. decembra 1991.
U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992., snage bosanskih Srba preuzele su
fizičku kontrolu nad gradom Prijedorom. To preuzimanje vlasti potaklo je niz
dogañaja koje je organizovao i njima rukovodio najprije "Krizni štab" odnosno
tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", a kasnije grupa pojedinaca koji su
djelovali na osnovu svojih položaja u novim srpskim strukturama opštinske
vlasti. Do kraja godine, ti će dogañaji dovesti do smrti ili prisilnog odlaska
većine nesrpskog stanovništva opštine Prijedor.
Nakon što je manja grupa koja je pružala otpor, a koju su sačinjavali
uglavnom bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, 31. maja 1992. ili
otprilike tog datuma neuspješno pokušala osvojiti grad Prijedor od
bosanskih Srba, srpske vlasti su taj incident iskoristile kao izliku kako bi
opravdale i ubrzale svoju kampanju, koja je već bila u toku, za trajno
uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz Prijedora
Nakon što je manja grupa koja je pružala otpor, a koju su sačinjavali uglavnom
bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, 31. maja 1992. ili otprilike tog datuma
neuspješno pokušala osvojiti grad Prijedor od bosanskih Srba, srpske vlasti su
taj incident iskoristile kao izliku kako bi opravdale i ubrzale svoju kampanju,
koja je već bila u toku, za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata iz Prijedora. U satima neposredno nakon napada, na hiljade
ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, meñu kojima
su bili i muškarci i žene i djeca, odvedeno je iz svojih domova i autobusima
prevezeno u zatočeničke objekte na više mjesta u opštini Prijedor, meñu
ostalim u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje. Mnogi ne-Srbi, prvenstveno
bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijeni su u Prijedoru u periodu
neposredno nakon napada. Kasnije su oštećene ili uništene mnoge kuće neSrba uz rijeku Sanu, preko koje je grupa koja je pružala otpor prešla kako bi
ušla u Prijedor. Dio grada Prijedora koji se zove "Stari grad", u kojem su
stanovali gotovo isključivo bosanski Muslimani, u velikoj je mjeri razoren.
U zatočeničkim objektima, snage bosanskih Srba, odnosno lica pod njihovom
kontrolom, ubile su, mučile i podvrgavale drugim oblicima nečovječnog
postupanja mnoge zatvorenike, a naročito su na meti bile istaknute ličnosti ugledni
intelektualci,
stručnjaci,
privrednici,
političari
i
vjerske
voñe.
Minimalna je procjena da je u periodu izmeñu kraja maja 1992. i početka
augusta 1992. život izgubilo na stotine zatočenika, od kojih su mnogi
identifikovani. Nakon što je meñunarodna zajednica saznala za postojanje
zatočeničkih logora, srpske vlasti su u augustu 1992. zatvorile logore Omarska
i Keraterm, a preživjele prebacile u preostale objekte u opštini Prijedor i u logor
Manjača u opštini Banja Luka. Na kraju su gotovo svi preživjeli iz tih objekata
prisilno premješteni ili deportovani iz tog područja.
Krizni štabovi SDS-a su bili formirani po uzoru na slična tijela koja su
postojala kao dio odbrambenog sistema SFRJ i za koja je bilo predviñeno da
preuzmu funkcije opštinskih i drugih skupština u vrijeme ratnog ili vanrednog
stanja kada ove nisu u mogućnosti da funkcionišu. "Krizni štabovi" SDS-a
osnovani su i na regionalnom i na opštinskom nivou kao tijela koja će biti
zadužena za koordinaciju i sprovoñenje glavnine operativne faze plana za
uklanjanje ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, i
preuzimanje vlasti u regijama i opštinama.
SDS-ov opštinski "Krizni štab" u Prijedoru oformljen je kao organ izvršne i
zakonodavne vlasti u opštini Prijedor koja je nakon preuzimanja vlasti bila pod
srpskom kontrolom. Formiranje tog "Kriznog štaba" zvanično je u maju 1992.
objavila "Skupština opštine" Prijedor, koja je Milomira STAKIĆA imenovala
"predsjednikom" "Kriznog štaba". Odlukom je predviñeno da ovlasti "Kriznog
štaba" uključuju koordinaciju funkcija vlasti, odbranu teritorije opštine,
obezbjeñenje sigurnosti stanovništva i imovine i organizovanje "svih drugih
vidova života i rada".
Dana 18. maja 1992. "Krizni štab ARK-a" objavio je da su "krizni štabovi"
najviši organi vlasti u opštinama. Dana 26. maja 1992., "Krizni štab AR
Krajina" proglasio se najvišim organom vlasti u "AR Krajini" i konstatovao da
su njegove odluke obavezujuće za sve "krizne štabove" u opštinama.
Prijedorski "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog štaba preuzeli su, dakle,
ovlašćenja nad lokalnim oružanim snagama koje su učestvovale u napadima
na mjesta u opštini Prijedor nastanjena pretežno bosanskim Muslimanima i
bosanskim
Hrvatima;
hapšenjem
i
zatočavanjem
ne-Srba,
prvenstveno
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru; uspostavom i radom
zatočeničkih
objekata
u
Prijedoru;
deportacijom
odnosno
prisilnim
premještanjem ne-Srba, prvenstveno bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata, van područja opštine Prijedor; te nad lokalnim službenim licima koja
su imala mogućnost voditi istrage, hapsiti i krivično goniti.
Meñu preduzetim radnjama, prijedorski "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici
tog "Kriznog štaba" kojima je predsjedavao Milomir STAKIĆ, de iure ili de
facto, preuzeli su kontrolu nad medijima u Prijedoru i propagirali kampanju
diskriminacije ne-Srba; naredili mobilizaciju vojnih obveznika; uspostavili
zatočeničke objekte; zabranili puštanje zatočenika na slobodu; zabranili
povratak zatočenika u Prijedor; naručivali osnovne potrepštine za vojsku i
policiju; izdavali nareñenja vojnoj policiji i Stanici javne bezbjednosti u
Prijedoru; naredili prekid radnog odnosa za zatočenike zaposlene u javnom i
privatnom sektoru; i uspostavili lokalne "krizne štabove" u opštini Prijedor te ih
zadužili da, izmeñu ostalog, održavaju efikasan nivo odbrane i osiguraju sve
neophodne uslove za uspješnu oružanu borbu, kontrolišu bezbjednost
teritorije, koordinišu dejstva vojske i policije, dostavljaju izvještaje "Kriznom
štabu" opštine Prijedor odnosno tijelima-nasljednicima tog "Kriznog štaba" i
redovno ga informišu. "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-nasljednici tog
"Kriznog štaba", djelovao je kao jedinstven organ, a meñu njegovim članovima
bile su vojne i policijske starješine te starješine teritorijalne odbrane. Njegove
odluke i nareñenja potpisivao je "predsjednik".
Odmah nakon prisilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, "Krizni štab" je neSrbima, prvenstveno bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,
nametnuo stroga ograničenja u svim sferama života, uključujući i slobodu
kretanja i pravo na zaposlenje
Odmah nakon prisilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, "Krizni štab" je neSrbima,
prvenstveno
bosanskim
Muslimanima
i
bosanskim
Hrvatima,
nametnuo stroga ograničenja u svim sferama života, uključujući i slobodu
kretanja i pravo na zaposlenje. Ta ograničenja su imala za posljedicu
zadržavanje nesrpskog stanovništva u selima i dijelovima opštine u kojima je
živjelo. Počev od kraja maja 1992. godine, snage bosanskih Srba počele su sa
žestokim napadima širokih razmjera na ta područja. Mnoge bosanske
Muslimane i bosanske Hrvate koji su preživjeli te početne artiljerijske i
pješadijske napade snage bosanskih Srba lišile su slobode i prebacile u
zatočeničke objekte koji su uspostavljeni i voñeni po uputstvima Kriznog štaba,
odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba".
Dana 31. maja odnosno 10. juna 1992., opštinski "krizni štabovi" SDS-a
preimenovani
su
odlukom
"Predsjedništva"
"Srpske
Republike
Bosne
i
Hercegovine" u "ratna predsjedništva", a zatim u "ratna povjereništva". "Ratna
predsjedništva"/"ratna povjereništva" u biti su zadržala istu strukturu i ovlasti
kao "krizni štabovi" i u javnosti su i dalje bili poznati kao "krizni štabovi".
U Bosni i Hercegovini je opštinski savjet za narodnu odbranu bio odgovoran,
izmeñu ostalog, za planiranje, pripremu i voñenje odbrane opštine, prema
smjernicama
skupštine
opštine.
Milomir
STAKIĆ
je
bio "predsjednik"
"Opštinskog savjeta za narodnu odbranu" opštine Prijedor.
Genocid, saučesništva u genocidu, ubistva
U razdoblju od 30. aprila 1992. ili otprilike tog datuma pa do 30. septembra
1992., "Krizni štab" u Prijedoru, odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba",
nareñivala su, poticala i sprovodila, ili na drugi način pomagala i podržavala
izvršenje kampanje kojoj je cilj bio trajno uklanjanje većine bosanskih
Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor. Izvršenje te kampanje, koja
je obuhvatala kampanju progona, eskaliralo je u periodu od 22. maja 1992. ili
otprilike od tog datuma pa do 30. septembra 1992., te je osim prisilnog
premještanja obuhvatilo: (a) ubijanje bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata;
(b)
nanošenje
teške
tjelesne
ili
duševne
povrede
bosanskim
Muslimanima i bosanskim Hrvatima; i (c) smišljeno nametanje bosanskim
Muslimanima i bosanskim Hrvatima uslova života sračunatih da dovedu do
fizičkog
uništenja
dijela
bosansko-muslimanskog
i
bosansko-hrvatskog
stanovništva kao takvog.
Kako bi sproveli tu kampanju, članovi "Kriznog štaba" u Prijedoru, kojem je,
najprije su uveli mjere ograničenja slobode kretanja kojima je bosansko-
muslimansko
i
bosansko-hrvatsko
stanovništvo
zadržano
u
selima
i
područjima u kojima je živjelo. Zatim je "Krizni štab", odnosno tijela-nasljednici
tog "Kriznog štaba", naredio ili podstaknuo napade na ta područja združenim
snagama 43. motorizovane brigade, 5. kozaračke brigade i drugih jedinica,
jedinica "Teritorijalne odbrane" (TO) iz Prijedora, redovnog i rezervnog sastava
policije iz opštine Prijedor i iz drugih mjesta, te paravojnih jedinica koje je
organizovao i opremio SDS.
Dana 23. maja 1992. ili oko tog datuma, otprilike tri sedmice nakon
preuzimanja vlasti od strane Srba u Prijedoru, "Krizni štab", je podstaknuo i
naredio koordinirani napad snaga bosanskih Srba na područja opštine Prijedor
koja su bila pretežno nastanjena bosanskim Muslimanima i bosanskim
Hrvatima. Napadi su počeli na području oko sela Hambarine i Kozarac. Taj je
napad
primorao
na
hiljade
stanovnika
Kozarca,
uglavnom
bosanskih
Muslimana, da bježe iz svojih domova.
Napadi na sela i područja u kojima su živjeli pretežno bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati ponekad bi započeli granatiranjem iz teškog artiljerijskog
oruña u kojem su gañane kuće i poslovni prostori, i u kojem su mnogi poginuli.
Nakon granatiranja, snage bosanskih Srba ušle bi na to područje i sakupljale
preživjele. Krećući se od sela do sela, snage bosanskih Srba pogubile bi mnoge
bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, te pljačkale i uništavale njihove
domove. Nakon što su sakupljene velike grupe bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata i natjerane da pješače do sabirališta radi prebacivanja u
logore i druge zatočeničke objekte, mnogi muškarci su izdvajani iz grupa i
pogubljivani. Napadi na dijelove opštine gdje su bosanski Muslimani i bosanski
Hrvati bili gusto naseljeni počeli su u maju 1992. i potrajali su tokom čitavog
juna i jula 1992. Ubistva su se dogodila za vrijeme odnosno nakon tih napada i
“etničkog čišćenja”. Neki od incidenata uključuju sljedeća ubistva:
ubistvo više ljudi u Kozarcu i okolnim područjima izmeñu maja i juna
1992.;
ubistvo više ljudi u kući Mehmeda Šahorića u Kamičanima 26. maja
1992. ili oko tog datuma;
ubistvo više ljudi u selu Hambarine izmeñu maja i jula 1992.;
ubistvo više muškaraca u selu Jaskići 14. juna 1992. ili oko tog
datuma;
ubistvo više muškaraca u selu Sivci 14. jula 1992. ili oko tog datuma;
ubistvo više muškaraca u selu Bišćani tokom mjeseca jula 1992.;
ubistvo više ljudi u selu Čarakovo i okolnim područjima tokom mjeseca
jula 1992.;
ubistvo više ljudi u selu Briševo 24. jula 1992. ili oko tog datuma;
ubistvo više muškaraca na fudbalskom stadionu u Ljubiji 25. jula
1992. ili oko tog datuma;
ubistvo više muškaraca (najmanje 60 nesrpskih civila mu{kog spola,
razli~ite starosti) u području rudnika željezne rude Ljubija (na mjestu
poznatom i kao “Redak” ili “Kipe”) 25. jula 1992. ili oko tog datuma;
Mnogi od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su preživjeli napade
snaga bosanskih Srba uhapšeni su i odvedeni u jedan ili više zatočeničkih
logora, meñu kojima su logori Trnopolje, Keraterm i Omarska koji su bili
uspostavljeni po nareñenju "Kriznog štaba". Za vrijeme dok su logori bili u
funkciji, vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za te
logore, njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima - a koji su svi
potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba" - bili su odgovorni za ubistvo i nestanak stotina zatočenika
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata. Neki od incidenata u kojima su
snage bosanskih Srba lišavale života bosanske Muslimane i bosanske Hrvate u
logorima i zatočeničkim objektima, odnosno nakon njihovog odvoñenja iz tih
lokacija, uključuju sljedeće:
ubistvo više ljudi u kasarni u Benkovcu krajem maja 1992.;
ubistvo/pogubljenje vatrom iz mitraljeza izmeñu 100 i 150 muškaraca
sa podru~ja Brda, koji su bili zato~eni u "prostoriji br. 3" u logoru Keraterm,
od 24. na 25. jula 1992.;
na dan ubistva u “prostoriji br. 3” ili oko tog datuma, u loogru Keraterm
pogubljeno je jo{ oko 20 muškaraca;
ubistvo oko 100 zatvorenika krajem jula 1992. u logoru Omarska
nakon čišćenja područja Brda;
ubistvo oko 50 muškaraca i žena koji su autobusom odvezeni iz logora
Omarska krajem jula 1992., ostaci barem nekih od njih ekshumirani su iz
jame Lisac (opština Bosanska Krupa);
ubistvo oko 120 muškaraca koji su u dva autobusa odvezeni iz logora
Keraterm i Omarska 5. augusta 1992. ili oko tog datuma, a ostaci barem
nekih od njih ekshumirani su na Hrastovoj Glavici (opština Sanski Most);
ubistvo više muškaraca pred samim logorom Manjača nakon što su
dovezeni iz logora Omarska 6. augusta 1992. ili oko tog datuma;
pogubljenje, kod Korićanskih stijena na planini Vlašić, oko 200
muškaraca iz konvoja kojeg je dio krenuo iz logora Trnopolje 21. augusta
1992. ili oko tog datuma;
ubistvo više ljudi u logoru Omarska izmeñu otprilike 27. maja i otprilike
21. augusta 1992.;
ubistvo više ljudi u logoru Keraterm izmeñu 24. maja i 5. augusta
1992.;
ubistvo više ljudi u logoru Trnopolje izmeñu otprilike 25. maja i
otprilike 30. septembra 1992.
Vojni i policijski kadrovi bosanskih Srba koji su bili zaduženi za te logore,
njihovo osoblje i druga lica koja su imala pristup logorima - a koji su svi
potpadali pod vlast i kontrolu "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba" - takoñe su nanijeli tešku duševnu i tjelesnu povredu
zatočenicima bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima tako što su ih
podvrgavali seksualnom zlostavljanju, mučenju, premlaćivanju i pljački,
iznuñivanju i drugim oblicima psihičkog i fizičkog nasilja. U Omarskoj i
Keratermu su teška premlaćivanja i mučenje zatvorenika bili uobičajena
pojava. Osoblje logora, uključujući stražare i druge koji su zalazili u logore i
fizički zlostavljali zatočenike, služili su se tokom tih premlaćivanja raznim
oružjem i predmetima, uključujući drvene palice, metalne šipke i alatke, debele
industrijske kablove, kundake i noževe. Nakon premlaćivanja, mučenja ili
seksualnog zlostavljanja, zatočenike bi odnijeli, odvukli ili natjerali da se vrate
u svoje sobe, obično im pri tom ne ukazavši nikakvu ljekarsku njegu za njihove
povrede.
Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje smišljeno su voñeni na način sračunat
da se zatočenicima nametnu uslovi kojima je cilj bio da dovedu do njihovog
fizičkog uništenja, s namjerom da se djelimično unište bosanski Muslimani i
bosanski Hrvati kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva. Uslovi su
bili užasni i surovi. Dnevni obroci hrane, kad bi ih zatočenici uopšte i dobili,
bili su jedva dovoljni za preživljavanje. Zatočenicima je pružana nedostatna ili
nikakva ljekarska njega, a higijenski uslovi bili su više nego nezadovoljavajući.
Zatočenici u logorima i zatočeničkim objektima bili su podvrgavani ili
prisiljavani da prisustvuju nehumanim djelima, koja su uključivala ubistvo,
silovanje i seksualno zlostavljanje, mučenje, premlaćivanje, pljačkanje i
iznu|ivanje, kao i druge oblike psihičkog i fizičkog nasilja. U logoru Trnopolje,
zatočenice su podvrgavane seksualnom zlostavljanju, silovanju i mučenju od
strane osoblja logora, policije, vojske i drugih koji su imali pristupa u logor. U
mnogim slučajevima, žene i djevojke odvoñene su iz logora i silovane, mučene
ili seksualno zlostavljane na drugim lokacijama.
Nakon što su meñunarodni mediji krajem jula i početkom augusta 1992.
razotkrili postojanje logora u opštini Prijedor, uslijedio je jedan od više valova
masovnih
deportacija
i
prisilnog
premještanja
bosanskih
Muslimana
i
bosanskih Hrvata. Dana 21. augusta 1992. ili oko tog datuma, jedan od
konvoja, dio kojeg je krenuo iz logora Trnopolje i koji su kontrolirale snage
bosanskih Srba meñu kojima je bila i prijedorska policija, zaustavio se na cesti
na planini Vlašić. Snage bosanskih Srba naredile su da oko 200 muškaraca
izañe iz autobusa i ukrcale ih u dva druga autobusa. Ti autobusi su odvezeni
na lokaciju Korićanske stijene. Snage bosanskih Srba naredile su tim
muškarcima da izañu iz autobusa uz rub provalije i pogubile su sve osim
nekolicine koji su uspjeli pobjeći.
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u
dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,
koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje i
pripremu kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona. Izmeñu
otprilike 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992. Krizni štab” odnosno tijelanasljednika tog “Kriznog štaba”, je nareñivao, poticao i sprovodio ili na drugi
način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. Od
otprilike 22. maja 1992., ta kampanja je eskalirala te je obuhvatila djelimično
uništenje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u Prijedoru kao takvih,
naročito njihovog voñstva.
To je postignuto ubijanjem i pogubljenjem
pripadnika tih grupa, nanošenjem teške tjelesne i duševne povrede drugim
njihovim pripadnicima i zatočavanjem bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata iz opštine Prijedor u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje pod
uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništenja zatočenika.
Izmeñu otprilike 22. maja 1992. i 30. septembra 1992., snage bosanskih Srba
pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba"
se spremaju ubijati bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, nanositi tešku
tjelesnu ili duševnu povredu bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima,
te podvrgnuti bosanske Muslimane i bosanske Hrvate uslovima sračunatim da
dovedu do njihovog fizičkog uništenja u zatočeničkim logorima, ili da su to već i
učinili; a sve s namjerom da se bosanski Muslimani i bosanski Hrvati u
Prijedoru djelimično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa, kao takva
- a on nije preduzeo nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni
njihove počinioce.
Progoni
Od 30. aprila 1992., "Krizni štab" je nareñivao, odobravao ili sprovodio sve
stroža ograničenja za ne-Srbe u opštini Prijedor. Na osnovu uputstava "Kriznog
štaba" "Autonomne regije Krajina" (ARK), svi ne-Srbi, prvenstveno bosanski
Muslimani i bosanski Hrvati, koji su bili na položajima u tijelima opštinske
vlasti bili su uklonjeni sa svojih položaja. Milomir STAKIĆ je potpisao neka
rješenja o razrješenju s dužnosti i na ta mjesta odmah postavio "lojalne" Srbe.
Preduzeća i privredne organizacije slijedili su taj primjer i otpustili gotovo sve
zaposlene ne-Srbe. Privatna i poslovna imovina bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata, i pokretna i nepokretna, bila je opljačkana i oteta.
Meñu ograničenja koja je nametnuo "Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog
"Kriznog štaba" spadale su i barikade na cestama koje su podignute širom
opštine, naročito oko sela i područja nastanjenih pretežno bosanskim
Muslimanima i bosanskim Hrvatima, te u gradu Prijedoru. U gradu Prijedoru
kontrolni punktovi su postavljeni u velikim stambenim kompleksima, radi
provjere identiteta osoba koje ulaze i izlaze iz zgrada.
Mnoge stanovnike, bosanske Muslimane i bosanske Hrvate, koji su preživjeli
gorepomenute napade, snage bosanskih Srba uhapsile su, prisilile da u
kolonama pješače do sabirališta i odvele u jedan od zatočeničkih objekata
uspostavljenih po nareñenju "Kriznog štaba". Za vrijeme tog procesa hapšenja i
premještanja, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati bili su izloženi verbalnom i
fizičkom nasilju, meñu njima i mnogi muškarci koje su izvodili iz kolona i tukli
ili ustrijelili. Mnogi zatvorenici, bosanski Muslimani i bosanski Hrvati,
muškarci i žene, odvoñeni su u policijske stanice, kasarne i druge zatočeničke
objekte u opštini Prijedor, gdje su neki surovo zlostavljani i/ili maltretirani, i
fizički i psihički. Mnogi od tih zato~enika (ve}ina bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata koje su uhapsile snage bosanskih Srba) odvedeni su u logor
Omarska, Keraterm ili Trnopolje.
U zatočeničkim objektima radilo je i vodilo ih vojno i policijsko osoblje i njihovi
agenti pod kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika
tog "Kriznog štaba". Sem toga, pristup u logor imali su i drugi pripadnici
policije i vojske bosanskih Srba, kao i civili, koji nisu bili direktno rasporeñeni
u logor. Te su osobe, u sprezi s osobljem logora ili uz saglasnost tog osoblja,
zatočenike podvrgavale fizičkom zlostavljanju, uključujući i mučenje i ubistva,
kao i psihičkom nasilju. Ni u jednom zatočeničkom objektu zatočenicima nije
omogućen sudski postupak. Bili su zatočeni i podvrgnuti nasilju prvenstveno
zbog svog nacionalnog, etničkog, političkog ili vjerskog identiteta.
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab u dosluhu
sa
članovima
ili
pristašama
SDS-a,
planira,
organizovao,
koordinisao,
podupirao i na drugi način pomagao i podržavao planiranje i pripremu
kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih
Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona. Izmeñu otprilike 30. aprila
1992. i 30. septembra 1992., "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba", je nareñivao, poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i
podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje nad
pripadnicima
bosansko-muslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva
počinjena su djela opisana u paragrafima 42-49 i 53-56 zbog njihovog
političkog, rasnog ili vjerskog identiteta.
Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., srpske snage pod kontrolom
"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba" čine djela
opisana u paragrafima 42-49 i 53-56 gore, ili da su ih već počinile.
Mučenje, okrutno postupanje
U logorima i drugim zatočeničkim objektima zatočenici su bili podvrgnuti
nehumanim uslovima, mučenju i drugim oblicima fizičkog nasilja, stalnom
ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom strahovanju od smrti. U zatočeničkim
objektima radilo je i vodilo ih vojno i policijsko osoblje i njihovi agenti pod
direktnom kontrolom prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika
tog "Kriznog štaba". Ovaj paragraf se odnosi na iste ~injeni~ne okolnosti kao i
paragraf 64.
Vec od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u
dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,
koordinisao, podupirao i na drugi način pomagao i podržavao kampanju za
trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu ostalog uključivala počinjenje
djela opisanih u paragrafima 53-56 i 60. Izmeñu otprilike 30. aprila 1992. i 30.
septembra 1992., članovi "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba", nareñuju, potiću i sprovode, ili na drugi način pomažu i
podržavaju izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje
bosansko-muslimansko
i
bosansko-hrvatsko
stanovništvo
namjerno
je
podvrgnuto nehumanim uslovima, mučenju i drugim oblicima fizičkog nasilja,
stalnom ponižavanju, degradaciji i svakodnevnom strahovanju od smrti od
strane vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, koji su bili pod kontrolom
prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba".
"Krizni štab" odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", upodstakli su,
nareñivali, koordinisali, podupirali i na druge načine pomagali i podržavali
počinjenje tih djela. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., snage
bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafima 53-56 i 60.
Deportacija, nehumana djela
Početkom juna 1992. počeo je niz masovnih prisilnih premještanja bosanskomuslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva iz Prijedora u područja
Bosne i Hercegovine pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine, te u Hrvatsku.
Prisilna premještanja i deportacije organizovali su, direktno i indirektno,
prijedorska policija i drugi opštinski organi koji su djelovali po uputstvima
"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba". Prije nego što će
biti prisilno premješteni, većina bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata
morali su potpisati dokumente kojima svoju imovinu prenose na "republiku"
bosanskih Srba. Prisilna premještanja i deportacije nastavili su se tokom
čitavog mjeseca septembra 1992., što je rezultiralo protjerivanjem većine
bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u
dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,
koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao kampanju za
trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine
Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu ostalog uključivala počinjenje
djela opisanih u paragrafu 64. Izmeñu otprilike 30. aprila 1992. i 30.
septembra 1992., Krizni štab je, sa drugim članovima "Kriznog štaba" odnosno
tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba", nareñivao, poticao i sprovodio, ili na
drugi način pomagao i podržavao izvršenje te kampanje u opštini Prijedor. U
sklopu te kampanje bosansko-muslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo
prisilno je premještano i deportovano iz opštine Prijedor. Nadalje, "Krizni štab"
odnosno tijela-nasljednici tog "Kriznog štaba", podstakli su, nareñivali,
koordinisali, podupirali i na druge načine pomagali i podržavali počinjenje djela
opisanih u paragrafu 64 gore. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992.,
Snage
bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-
nasljednika tog "Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafu 64, ili da su ih
već počinile.
Bezobzirno razaranje ili pustošenje gradova, naselja ili sela, uništavanje ili
hotimično nanošenje štete ustanovama namjenjenim religiji, pljačkanje
javne ili private imovine
Za vrijeme i nakon napada na dijelove opštine Prijedor nastanjene pretežno
bosanskim Muslimanima i bosanskih Hrvatima, srpske snage pod kontrolom
prijedorskog "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba"
sistematski su pljačkale i uništavale sela i imovinu bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata, uključujući kuće, radnje, džamije i crkve. Razaranje je bilo
širokih razmjera, a na nekim mjestima ostali su samo dijelovi zgrada i šuta.
Razorena je većina džamija u gradovima Prijedor i Kozarac. Bosanskomuslimansko i bosansko-hrvatsko stanovništvo nije pružilo značajan otpor tim
napadima. Slijedi spisak nekih od nesrpskih ustanova namijenjenih religiji koje
su oštećene ili uništene u opštini Prijedor izmeñu 30. aprila i 30. septembra
1992. godine:
džamija u Donjoj Ljubiji u maju 1992. godine;
džamija u Hambarinama 24. maja 1992. ili oko tog datuma;
džamija u Kozaruši krajem maja 1992. godine;
"Čaršijska" ili gradska džamija u Prijedoru 30. maja 1992. ili oko tog
datuma;
"Mutnička" džamija u Kozarcu krajem maja ili početkom juna 1992.
godine;
džamija u Starom gradu u Prijedoru izmeñu 30. maja i 20. juna 1992.
godine;
džamija u Kamičanima u junu 1992. godine;
džamija u Bišćanima 20. jula 1992. ili oko tog datuma;
katolička crkva u Briševu 29. jula 1992. ili oko tog datuma;
katolička crkva u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko tog datuma;
džamija u naselju Puharska u Prijedoru 28. augusta 1992. ili oko tog
datuma.
Već od 11. septembra 1991. pa do 30. septembra 1992., Krizni štab je, u
dosluhu sa drugim članovima ili pristašama SDS-a, planirao, organizovao,
koordinisao, podupirao ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje i
pripremu kampanje za trajno uklanjanje većine bosanskih Muslimana i
bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor putem kampanje progona koja je izmeñu
ostalog uključivala počinjenje djela opisanih u paragrafu 68. Izmeñu otprilike
30. aprila 1992. i 30. septembra 1992., Krizni štab je, sa drugim članovima
"Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog "Kriznog štaba", nareñivao,
poticao i sprovodio, ili na drugi način pomagao i podržavao izvršenje te
kampanje u opštini Prijedor. U sklopu te kampanje sela i imovina bosanskomuslimanskog i bosansko-hrvatskog stanovništva namjerno su i bezobzirno
pljačkana i uništavana. Izmeñu 30. aprila 1992. i 30. septembra 1992. Snage
bosanskih Srba pod kontrolom "Kriznog štaba" odnosno tijela-nasljednika tog
"Kriznog štaba" čine djela opisana u paragrafu 68.

Historijat arheoloških istraživanja bosanskohercegovačkog dijela

LAKŠE DO VIZA - Bosnian Media Group

U - Bosnian Media Group

Izlet u NDH

bosnian media groupbosnian media groupbosnian media group

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

BIOMEDICINSKA ISTRAŽIVANJA Učestalost karcinoma dojke u

GRAD PRIJEDOR INTEGRALNA STRATEGIJA

haber 53.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

Dijaspora Jan 2008 - Bosnian Media Group