„Znanje napuhuje, ljubav izgrađuje.“ - Home

„Znanje napuhuje, ljubav izgrađuje.“
Biblija
Kada se pogleda današnja formalna crkva u svjetlu cjelokupne biblijske istine,
možemo vidjeti da joj nedostaje znanje. Ponajprije možemo vidjeti da joj
nedostaje osnovno znanje, o samoj biblijskoj strukturi crkve.
Kroz ovu službu, „Savršen zakon slobode“, iznose se između ostalog i takva
biblijska znanja.
Ali, znanje kao znanje nije sve, i ono samo nije dovoljno za čovjekovu nebesku
duhovnu egzistenciju.
Biblija piše:
„ZNANJE NAPUHUJE...“
Znanje je opde poželjno na ovome svijetu, ono daje vlast, određena znanja daju
vlast za određena područja.
To je razlog zašto je znanje
toliko slavljeno u svijetu. Čovjekov duh oslonjen na znanje kao boga, se
napuhuje i čini u svojim očima dostatnim za visoke duhovne pozicije ovoga
svijeta. A tim pozicijama i druge zavarava kroz vlastitu zabludu.
Isus kroz Bibliju upozorava: „Čuvajte se farizejskog kvasca.“
Farizeji su bili oni koji su proučavali starozavjetne spise i oni su bili nešto kao
današnja biblijska škola. Oni su tako posjedovali znanje najvedeg ugleda i
autoriteta, i tako su bili i pozicionirani u narodu. Međutim, oni su slavili znanje
svetih spisa, a ne duh svetih spisa. Tom odvojenošdu, tom zamkom, oni su ušli u
zabludna tumačenja svetih spisa.
Kada
se pred njima pojavio onaj koji je bio sam smisao tih spisa, Isus Krist, oni ga nisu
prepoznali, i konfrontirali su se sa njim.
Također, u ovaj zabludni odnos prema Kristu, oni su poveli i narod, onaj koji su
prevarili ugledom i autoritetom koji su imali među njima, lažno se predstavivši
narodu za nešto što nisu bili.
Dakle, ovo znanje je bilo znanje koje je izgradilo njihov svijet „farizejskim
kvascem“ i ono je bilo odvojeno od svoga smisla, od duha, kojeg je upravo ovo
znanje trebalo donijeti i štititi u čovjeku. Kada se ovaj svijet, ovakvo znanje,
susrelo sa istinom, sa krajnjim smislom, ono je pokazalo svoje lice i donijelo je
djela u skladu sa svojom zabludom.
Ovaj
veliki svijet, napuhani farizejski svijet „puknuo“ je na istini, na Isusu.
„Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to
djelo, kakvo čudo u očima našim!
Tko padne na taj kamen,
smrskat de se, a na koga on padne, satrt de ga.“ Biblija
„Farizejski kvasac“ koji spominje Biblija i na koji nas ona upozorava, je onaj
vrhunski svjetski kvasac, onaj koji se oslanja na duhovno znanje, na znanje kao
boga. Ali kada pogledamo njegove niže razine, tu su svi oni svjetovi koji su
sagrađeni znanjem i na znanju, a koji iznutra nemaju životni smisao, duh, koji se
nastanio u tim znanjem izgrađenim svjetovima.
Biblija, dakle, piše: „Znanje napuhuje....“, ali i nastavlja: „...LJUBAV IZGRAĐUJE.“
To je dakle taj za nebo vrijedan materijal, taj smisao svega. A znanje, ono služi
kao zaštita, putokaz, podupirač...za taj nebeski materijal u čovjeku. Znanje,
dakle služi duši izgrađenoj ljubavlju, i služi za izgradnju duše ljubavlju.
Tako da bi bili izgrađeni ovom ljubavi, da bi se zaštitili u toj ljubavi, potrebno
je da imamo osnovno znanje o ovoj ljubavi. Odnosno da jasno znamo odgovor
na pitanje: Što je ljubav?, ili konkretnije: Tko je ljubav?.
Biblija o tome daje jasan odgovor: Bog je ljubav, Bog je duh- duh je ljubav.
A što je ljubav, odnosno kakva je ta ljubav, o tome govori Biblija od korice do
korice, ali najjasnije o ljubavi piše u samom opisu ljubavi u poslanici
Korindanima 1.13.
„...Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta,
ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne
raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada,
sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje...“
Po ovom opisu, po duhu ovakvog opisa, mi prepoznajemo ljubav.
Biblija daje uputu: „Stablo se poznaje po plodovima“. Plodove bilo kojeg stabla
možemo usporediti sa opisom/plodom ljubavi koji nam daje Biblija, da bi dobili
ispravnu sliku, istinitu poziciju te ljubavi/toga ploda. Odnosno, svaku ljudsku
ljubav možemo usporediti sa ovim duhom, opisom ljubavi koji daje Biblija, i u
odnosu na cjelokupni kontekst, dobit demo istinu o toj ljubavi. Dakle, ljudska
ljubav: njena nesavršenost ili savršenost; njena istina ili laž; sposobnost za nju
kod pojedinca ili njegova nesposobnost; znanje ili neznanje o njoj kod
pojedinca,... se mjeri u usporedbi sa ovom, u Bibliji opisanom ljubavi.
Ovakvo znanje nas čuva, čuva našu ljubav u nama, i za ovo znanje se duh ljubavi
pobrinuo da ga imamo.
Znanje koje dobivamo mora biti u odnosu sa ovom ljubavi. Mora dakle, biti u
odnosu sa Božjom ljubavi, onom koju i kakvu opisuje Biblija. Dakle, to znanje
treba biti čovjekoljubivo, mirotvorno, pomagati čovjekovoj mudroj izgradnji za
svijet koji ga ljubi.
A Božji duh ljubavi nam svjedoči u korist ovakvoga znanja.
Znanje o slobodi, o kojem se govori u službi, „Savršen zakon slobode“, je uvjet
za ljubav.Biblija piše: “Gdje je duh, tu je sloboda.“
Samo slobodni ljudi su slobodni za ljubav.
Priča o slobodi i ropstvu, u suštini je priča o slobodi za ljubav i neslobodi za
ljubav.
I to prvenstveno za
ljubav Božju.
Svaki pojedinac i tvorevina koja je u ropstvu, bilo preko same strukture koja ne
uvjetuje slobodu, bilo po osobnim izborima, je u stanju neslobode za Božju
ljubav. Takvu instituciju, pojedinca, duh može pohoditi, odnosno ljubav može
pohoditi, ali trajno, u sili i punini ostati na njemu, ne može.
Biblija piše: „Na koga duh sleti i OSTANE NA NJEMU...,“ za ovakvoga je Bog
svjedočio da jeste njegov, Božji.
Što to znači
„ostane na njemu“?
To znači da duh Božji nije samo sletio na trenutak, na opomenu, na trenutnu
milost, nego da je on sletio na nekoga tko ima izgrađenost, uslove koji
odgovaraju izgrađenosti i uslovima za slobodu, koja je sa duhom Božjim.
Kroz svoj hod sam vidjela pojedince i crkve za koje mi je bilo presvjedočeno, da
koliko god su oni molili, da je duh bio spriječen da tu trajnije ostane, jer se nije
odustajalo od pogrešnih stvari, od onih koji sputavaju slobodu. Tako su oni sami
molili za blagoslov, i oni sami smetali za blagoslov.
Ovdje treba napomenuti da razlikujemo tjelesnu i duhovnu slobodu. U Bibliji
piše kako su se Izraelci u ropstvu tužili Bogu: “Robovi nama vladaju!“.Oni su
ovim zapravo rekli ovo: Robovi vladaju nama robovima. Ili još preciznije: Robovi
vladaju nama, nama koji znamo što je sloboda i znamo da nam ona ne ovisi o
ovim robovima koji nam vladaju.
Kako su oni mogli prepoznati ove „slobodne“ kao robove? Zato što su znali što
je sloboda iznutra, u duhu.
U svojoj domovini, dok nisu
bili pod kaznom, Izraelci su bili obrazovani o toj slobodi Božjim zakonima i
objavama, strukturi društva koja je nastala po Božjom mudrosti. Duh slobode
se njegovao u ovom društvu, po njemu su bili Božji narod.
Ovu slobodu nam ne daje svijet, a niti je svijet može uzeti. Tako i ljubav za koju
je sloboda uslov, nam tako ne može biti spriječena.
U Novom Zavjetu, upravo zbog ovakvog stanja sa slobodom, apostol govori
vjernicima da onaj tko je rob ne traži slobode, nego da odgovorno obavlja svoju
dužnost.
Božji duh, duh ljubavi, je rekao svoje u odnosu na čovjeka i ta ljubav koja čini
djela ljubavi, je učinila svoje:
Biblija piše: „Bog je tako ljubio (cijeli) svijet da je dao svog jedinorođenog sina
da nijedan
koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.“
Po ovome, svijet i nema neki razlog za brigu.
Ipak, da li je tako?
Bog je ljubio svijet, ali da li je svijet ljubio njega?
Za realiziranu međusobnu ljubav, je potrebno dvoje.
Bog ljubi one koji se nazivaju kršdanima, ali da li oni ljube njega?
Da li oni pristaju na slobodu za ljubav, na principe slobode koji otvaraju prostor
za ljubav?
Da li oni pristaju na
uvjete za realizaciju te ljubavi?
Koliko pristaju na tu slobodu? Koliko uopde znaju što je to sloboda i što je to
ljubav?
Koliko poznaju duh ljubavi,
a koliko su zavedeni svjetovnim interpretacijama ljubavi?
Isus je rekao svom suputniku: Toliko sam sa tobom, a nisi me upoznao.
Znanje o slobodi je tako, kako smo mogli vidjeti, znanje kojim se crkva čisti od
ropstva, zlostavljanja, prljavosti, nedostojnosti... Vidjeli smo da, kada se
propovijeda samo znanje u crkvama, izgrađuje se jedna ohola, arogantna crkva.
I mi smo imali prilike u doskorašnjem vremenu, u ekstremnijem obliku vidjeti
takva kretanja i pojave unutar kršdanstva.
Također, kada se unutar crkve propovijeda samo ljubav, izgrađuje se jedna
naivna crkva koja zaživi jednim duhovno nerealnim životom, podvojenim
životom. Jer u svakodnevnom životu ona je, takva bez znanja, upudena na
snalaženje i tako gubi ovakvu ljubav i svoj vlastiti put.
Ljubav i znanje su dakle, dvije komponente, koje treba uvijek imati na umu pri
izgradnji sebe samoga kao i svake tvorevine.
Biblija piše: „Moj narod gine,
jer nema znanja.“
Znanje je važno.
A ljubav, još važnija. Vidjeli smo o tome priču o „farizejskom kvascu“ i njihovoj
praznini za smisao, za život, za čovjekoljubivost.
U ljubavi i znanju trebamo napredovati paralelno. Jedno čuva drugo.
Na ovaj način dakle, de zaručnica Kristova biti pripremljena da duh sleti i
OSTANE na njoj.
Tako de Kristova
zaručnica biti i ostati zaogrnuta u njegov plašt/ogrtač, u duh ljubavi. U svoju
svečanu bijelu haljinu.
Samo na taj način de crkva, ona koja je zaručnica Kristova, postati modna, čista i
svečano odjevena.
I tako spremno dočekati svoj dan. Zar ne ?

Download Report