GODINA VI. Broj 23 Sveti Franjo, 2012. Kad u ideale svoje sumnjat počneš Pjesma sv. Franje Rad - put do Boga i čovjeka Je li crkva u Tuzima svetište sv. Ante? Duh Asiza u Sarajevu Umjesto uvoda Upoznajmo svoju vjeru Idite u miru Na koncu mise - Isusove euharistijske gozbe, nakon blagoslova, svećenik skupljenoj vjerničkoj zajednici kaže: Idite u miru. Uslijed čestog ponavljanja ili zbog žurbe da što prije iziđemo iz crkve, da susretnemo nekoga ili radi neke svoje privatne pobožnosti i molitve, najčešće i ne budemo svjesni o čemu se radi, te na svećenikove riječi Idite u miru, mehanički odgovaramo: Bogu hvala. Naravno, čovjek je često rastresen. I vjernici su ljudi, pa su im i molitve i mise stalni napor da se bude koncentriran. Pa to i jest smisao vjernikova života, da si stalno posvješćuje kako i u svakodnevnici, a ne samo na misi, treba biti sabran, da se stalno treba vladati sukladno onom što vjeruje. A ni Bog, tako vjerujemo, nije kontrolor svih naših i onih malih postupaka i riječi. Bog nije onaj koji će kažnjavati svaku našu nesabranost i koji hoće da mi moramo stalno, baš stalno misliti na njega. On jest „ljubomoran“, ali ne na naš način. No vratimo se našem početku. Svećenikov otpust vjernika s Idite u miru dolazi iz židovske prakse; i ne samo one liturgijske nego i građanske. Židovi su ispraćali svoje prijatelje i posjetitelje riječima Lek le šalom - Idi u miru, odnosno, još preciznije: Idi prema miru! U našim pozdravnim praksama na kraju susreta ili posjeta mi kažemo: Doviđenja, Prijatno, Addio, Bok, Ćao i sl. Možda bi bilo dobro u sve naše otpusne riječi - barem u mislima - uključiti i ovu s mise: Idi prema miru! A mir je unutarnje usklađivanje s korijenom svoga bića, pomireni odnos s Bogom, s ljudima, sobom i svemirom, odakle izvire svako dobro djelo. Mir, koji nije nečinjenje, nego odvažna i pouzdana zauzetost za bolje odnose. Ivan ŠARČEVIĆ 2 Sakramenti su tajna Sakrament svete ispovijedi Sakramenti Oni su slavlja Isusove vjerne zajednice koja se sjeća Isusova života i njegova spasiteljskog djelovanja i osjeća ga prisutnim posred sebe i danas Sakramenti u Katoličkoj crkvi pripadaju temeljnim ostvarenjima crkvenog života: gdje se događaju slavlja sakramenata ondje Crkva na tjelesno-obredni način pokazuje svoj život i živost. Ipak, kršćansko-crkveni sakramenti nisu samo nešto crkveno, nego imaju još dublje žarište u životu i sudbini Isusa iz Nazareta i, na koncu, u svetom Božjem životu koji se priopćuje u ovom svijetu. Početno i trajno oni imaju veze s nečim što je uvijek misterij/tajna, jer je dar. U njima se, naime, daruje milost. Ali ne kao nekakva stvar, nego kao Božja blizina ljudskom životu i povijesti, blizina u onim trenucima u kojima Božje djelovanje mijenja i obogaćuje čovjekov osobni i zajednički život. Crkva je prepoznala i odredila sedam takvih točaka koje obuhvaćaju različita razdoblja i situacije ljudskog življenja. U prvom kršćanskom tisućljeću taj je broj varirao, a i danas je različit u nekim nekatoličkim kršćanskim crkvama. Sakramenti dakle nisu predmeti, nego događanja, slavlja. Svaki sakrament kršćanska zajednica slavi svjesna da sve što jest duguje svetom Bogu te da on slobodno hoće biti u našim ljudskim činima, simbolima i riječima kako bi preko njih nama priopćio od svog života i svoje spasonosne volje. Zato je i prikladno da latinska riječ sacramentum znači upravo ono što je sveto ili ono što posvećuje. Sakramenti dolaze od svete Božje volje te kao situacije i događaji milosti nas pozivaju da se aktivno uključimo u Božje djelovanje i njegovo posvećenje. Nisu magijske radnje Sadržajno uporište kršćanski sakramenti imaju u Isusovu životu. Iz njega i njegova evanđelja oni crpe snagu koja mijenja, oprašta, tješi, osnažuje i ohrabruje, potvrđuje u osobnoj prihvaćenosti i vjernosti, kao i društvenocrkvenom angažmanu. Zbog toga sakramenti jesu dinamična ljudska iskustvena događanja, a ne nekakve magijske radnje i nerazumljiva čaranja. Oni su slavlja Isusove vjerne zajednice koja se sjeća Isusova života i njegova spasiteljskog djelovanja i osjeća ga prisutnim posred sebe i danas. Stoga ispravno slavljeni sakramenti crkvu uvijek potiču da se u Isusovu Duhu ozbiljno angažira u svijetu i za ljude. Miro JELEČEVIĆ 3 Kad u ideale svoje sumnjat počneš Čovjekov pogled treba biti uprt u zvijezde iako hoda po zemlji. Biblijska ga vjera uči da svaka granica ima svoju granicu – čak i ona granica smrti. Tako shvaćena vjera znači pozitivnu i neophodnu snagu života. Ako čovjek počne u to sumnjati, onda je mrtav i prije smrti Vjera je povezana sa sumnjom i sumnja s vjerom kao što je sjena uvijek povezana sa svjetlom. Sumnja neprestano prati vjeru, pročišćuje je od zatvorenosti, samodostatnosti, sigurnosti i samodopadnosti i upućuje u novu neizvjesnost budućnosti, ali je ozbiljno i dovodi u pitanje. Sumnja zacijelo pokazuje da je vjera hod u budućnost i da je ona njezina pratiteljica. Kao što zlo dovodi u pitanje dobro, tako i dobro pobjeđujući zlo otvara novu mogućnost slobode za moguću pojavu zla u novim oblicima. Tako i vjera pobjeđujući sumnju otvara nova obzorja života. Vjera omogućuje hodanje vodama života Na tragu tih spoznaja i iskustava može se ukazati i na zgode iz Isusova života koje označavaju moć vjere, ali uz vjeru i na postojanje sumnje. Jedna od tih zgoda se odnosi na Isusovo hodanje po moru i Petrov pokušaj da se i sam iskuša u Isusovoj snazi (Mk 14,2232). Petrovu pokušaju prethodi Isusovo upozorenje i poziv: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“. Kad se Petar uplašio oluje i vjetra zavapio je Isusu da mu pomogne, a Isus mu je predbacio: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Iz opisa ove zgode proizlazi da vjera, prema Isusovu shvaćanju, znači izvjesnu hrabrost, da isključuje malodušje i strah te da sumnja znači uvijek nedostatak vjere i potrebu njezina ponovnoga učvršćivanja. U nedostatku vjere - podučava Isus svoje učenike 4 - čovjek počinje tonuti na valovima ne samo Genezaretskoga jezera nego i na valovima mora života. Isusova zgoda hodanja po jezeru i Petrov neuspjeli pokušaj upućuju na još jednu važnu spoznaju koju je potrebno uvažavati u životu. Vjera u najširem smislu riječi nosi život poput pouzdana i čvrsta temelja. Kad se taj temelj počne lomiti i savijati, cijela zgrada života dolazi u veliku opasnost da se uruši. Vjera u egzistencijalnom smislu je stoga najuniverzalnija čovjekova kategorija bez koje bi život bio praktično nemoguć. Naravno da se ovdje pod pojmom vjera ne misli na konfesionalnu religiju nego na znatno dublju stvarnost koja bi se trebala nalaziti u temeljima svih religija i uopće ljudskoga života. Vjera znači uvijek novi pokušaj Druga Isusova zgoda donosi i jednu novu dimenziju vjere. Ona je opisana na kraju Ivanova evanđelja (Iv 21,1-15). Riječ je o Isusovu ukazivanju učenicima poslije uskrsnuća na Genezaretskom jezeru. Isusovo pouskrsno ukazivanje isprepliće se u tom opisu s čudesnim ulovom ribe i zajedničkim objedom na obali jezera. Sedmorica učenika, bez Isusa, cijelu su se noć trudila ne bi li ulovili nešto ribe, ali bez uspjeha. U zoru Isus im se ukazuje kao nepoznat stranac kojega ne prepoznaju. Tek ga prepoznaje Ljubljeni učenik što opet ukazuje da ljubav otvara oči i ondje gdje drugi ne vide. Nakon što su prepoznali Isusa i nakon što su se potužili Isusu da nisu ulovili cijelu noć ništa, Isus im daje savjet: „Bacite mrežu na desnu stranu!“ S logičke i iskustvene strane Isusov savjet nema nikakva realna opravdanja. Iskustvo pokazuje da je cijelonoćni trud bio uzaludan i drugo da je logički teško opravdati postojanje ribe na jednoj i nepostojanje na drugoj strani jedne te iste brodice. Pa ipak, Isusova uputa učenicima nosi dublju poruku. Istinska egzistencijalna vjera uključuje uvijek nov pokušaj i onda kad isku- S vjerom na hodočašću U Godini vjere stvo govori da više nema smisla. Njezina je poruka ohrabrujuća: Ne boj se! Potrebno je još jednom pokušati. Postoji rješenje u životu. Nisu svi putovi dobra zatvoreni. U životu se ne bi smjelo zastati pri prvoj prepreci: treba ići dalje. Neophodno je vjerovati u moć dobra i otvarati put k njemu. Istina je da je iskustvo važno u životu, ali ono nema apsolutnu vrijednost jer bi u tom slučaju stvaralo nepremostive granice čovjekovu životnom hodu naprijed. Dokidajući svemoć iskustva vjera otvara život i pokreće ga naprijed; ona osnažuje čovjekov hod prema idealima života. Istinska vjera doista otvara uvijek iznova nova obzorja života. i o njegovim idealima, kad ga obuzme malodušje, potrebno je smoći snage vjere u nov početak, potrebno je sjetiti se Isusova poziva na nov pokušaj. Uostalom, i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji je živio i umro u Sarajevu, izrekao je u jednoj svojoj pjesmi veliku biblijsku istinu o vjeri: Kad u ideale svoje sumnjat počneš, mrijeti ti ćeš! Čovjekov pogled treba biti uprt u zvijezde iako hoda po zemlji. Biblijska ga vjera uči da svaka granica ima svoju granicu - čak i ona granica smrti. Tako shvaćena vjera znači pozitivnu i neophodnu snagu života. Ako čovjek počne u to sumnjati, onda je mrtav i prije smrti. Božo LUJIĆ Vjera: svaka granica ima svoju granicu Apostolskim pismom Vrata vjere, objavljenim 17. listopada 2011., službeno je papa Benedikt XVI. najavio Godinu vjere, koja će na razini opće Crkve započeti 11. listopada 2012., a završit će 24. studenoga 2013. godine, na svetkovinu Krista Kralja. Dvije važne obljetnice uz koje je vezan početak Godine vjere su: 11. listopada 2012. slavit će se 50. obljetnica početka Drugoga vatikanskog koncila i 20. obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve. A u Vrhbosanskoj nadbiskupiji Vinko kard. Puljić, nadbiskup vrhbosanski, otvorio je još na prošlogodišnju prvu nedjelju došašća Godinu vjere u ovoj mjesnoj crkvi. Neosporno je da je vjera povezana s Bogom kao čovjekovom vertikalom, ali je jednako tako istina da vjera pokazuje svoju snagu tek u odnosu prema drugim ljudima i prema vlastitim nedaćama i poteškoćama. Kad se zatamne obzorja života silama zla, kad nestane snage za novi korak, kad se slome sve životne nade, kad iskrsnu nepremostive nevolje, čak i kad se čovjek nađe pred neizbježnom granicom smrti - i tada vjera daje snagu da se izdrži i štoviše krene naprijed. Kad čovjek podlegne pred sumnjama života, kad počne dvojiti o vrijednostima života 5 Aktualno Pjesma sv. Franje na jednostavan način progovara o univerzalnim vrijednostima, o svemu onom za čim je težio ovaj svetac, i može biti poticajna i u naše vrijeme i za svakog čovjeka Pjesma sv. Franje jedna je od najljepših i istodobno najomiljenijih pjesama koja se veže uz njegovo ime. Pjevaju je i znaju napamet i mladi i stari. U šest kratkih strofa pjesma progovara o najvažnijim temama i ljudskim osjećanjima: o miru, mržnji i ljubavi, sumnji i vjeri, očaju i nadi, žalosti i radosti, tami i svjetlu. Pjesma je posve u duhu sv. Franje, jer se dotiče onih tema o kojima je on za života pjevao i govorio. Ona pjeva o univerzalnim vrijednostima i gotovo programski sažima sve franjevačke specifičnosti. Apostol mira i ljubavi Mir. Konflikti, ratovi, odsutnost mira, vanjskog, ali i onog unutarnjeg, donose uvijek nesreću ljudima. Jedan od temeljnih uvjeta skladnog života jest upravo mir. Ako se za nešto sv. Franjo zauzimao za svog života, onda je to svakako mir. Budući da je i sam iskusio strahote rata, zarobljenosti i bolesti, znao je koliko konflikti i ratovi donose zla i nesreće ljudima. Zato je cijeloga svog života neumorno naviještao mir među ljudima, a i danas se časti kao svetac mira – čovjek koji je prelazio granice, išao u susret drugima i nosio im mir. I u našem današnjem svijetu, u kojem je vrlo često ugrožen mir, u svijetu u kojem se svakodnevno javljaju novi sukobi, potrebni su glasnici mira. Ljubav. Ljubav je jedna od onih riječi i osjećanja koja su u naše vrijeme devalvirana. Olako se izgovaraju riječi volim te, a često se i najdublji i najintimniji ljubavni osjećaji banaliziraju. A bez ljubavi – prijateljske, bračne, roditeljske – nije lako živjeti. Nema ništa 6 teže i nesnosnije čovjeku u životu od osjećaja da nije voljen. Isto tako, jedno od mučnijih ljudskih iskustava jest neuzvraćena ili iznevjerena ljubav. Tada nastupaju tjeskobe, nezadovoljstva, a nerijetko i mržnja. Ljubav se daruje, ali ljubav zahtijeva da ju se i njeguje i podržava. Svaki čovjek je biće odnosa. Bez odnosa s drugima, bez osjećaja da postoje ljudi koje volimo i koji nas vole, život se pretvara u besmisao. Franji su odnosi s drugima bili vrlo važni. Imao je vremena i suosjećanja i za one koje su svi izbjegavali, ali i za sva Božja stvorenja. Zato su ga mnogi i slijedili. Tko pjeva dvostruko moli Pjesma sv. Franje Protiv očaja za vjeru Vjera. Ništa tako ne može zakomplicirati čovjekov život kao sumnje. Čovjek je često u životu sumnjičav. Što stariji, to sumnjičaviji. Loša iskustva s drugima, rane, traume i frustracije koje nakon toga ostaju, čovjeka čine opreznim, a nerijetko i sumnjičavim prema drugima. Mnogi se, zbog negativnih iskustava, zatvaraju u sebe, s nepovjerenjem i na distanci prema drugima. S druge strane, ponajmanje je sumnje u sebe i u svoje vlastite postupke. Mnogi ljudi svoje vlastito djelovanje smatraju neupitnim, ali zato su jako sumnjičavi prema drugima. Sumnje nisu zaobilazile ni sv. Franju. Zato je molio za vjeru, vjeru koja je sposobna vjerovati i onda kad za to nema sigurnih razloga, vjeru koja nudi povjerenje i traži ga i onda kad se čini da je sve izgubljeno. Nada. Ako nešto karakterizira suvremenog čovjeka, unatoč i mnogim poboljšanjima života, onda je to očaj. Poznavatelji ljudske psihe i duše govore o sve većem broju očajnih ljudi i kod onih za koje se misli da imaju sve na ovom svijetu. Očaj je posljedica naših razočarenja u sebe, u druge ljude, svijet, pa i u Boga. Očaj je posljedica neostvarenih čežnji i snova. Sv. Franjo je imao puno želja i snova u svojoj mladosti, tako bar izvještavaju njegovi životopisci. Mnogi od njih se nisu ostvarili. Ali je opet podržavao nadu, onu nadu koja podržava smisao života, koja se otkriva i ukazuje s onu stranu neostvarenih snova, koja svoje utemeljenje ima u drugima i u Bogu i njegovim obećanjima. U radosti prema svjetlu Radost. Žalost je gotovo svakodnevno prisutna u životu ljudi. Žalimo za prošlim vremenima, za dragim ljudima, žalimo ponekad i nad samima sobom, vlastitim životnim neuspjesima i nesrećama. Upravo u našoj zemlji puno je ožalošćenih, nesretnih, neutješenih. Puno je onih koji svakodnevno oplakuju svoje gubitke, smrt drage osobe, vlastite i nesreće drugih, propala prijateljstva i ljubavi. I Franjo je imao puno razloga za žalost. Početni prezir onih najbližih pa i vlastitih roditelja i dragih prijatelja, nerazumijevanje i ismijavanje od svojih sumještana, pa i od onih koji su ga pratili – do svoje subraće. Ali je unatoč tome pronalazio izvore i razloge radosti u ovom svijetu. Vidio ih je u drugima, u Božjim stvorenjima, u siromasima pa i u gubavcima. Pokušavao je živjeti i svjedočiti iskrenu radost, radost koja nije plod trenutnog zadovoljstva niti je namje- štena. Radost je bila njegov životni stav i program. On je, za razliku od nekih suvremenih mistika, bio radostan mistik, vjernik, čovjek. Svjetlo. Kad promatramo svijet oko sebe, dosta toga nam se može učiniti mračnim i tamnim. Puno je loših stvari koje se nama i drugima događaju. Često nas možda i više bole patnje drugih - onih koje volimo, dragih osoba. Puno je i mračnih ljudskih misli kojima se želi napakostiti drugima. Mogli bismo svakodnevno proklinjati tamnu stranu ovoga svijeta. I u samima sebi otkrivamo puno mraka - mračnih misli, planova, želja, iako najmanje primjećujemo vlastite mrakove. Ponekad imamo osjećaj da cijeli svijet ide tamnim putovima - putovima laži, obmana, prevara, smišljenih pokvarenosti i zluradosti. Ali u svijetu postoji i svjetlo, u očima drugih, u njihovoj dobroti i naklonosti, čestitosti i poštenju. U svijetu postoji i puno dobra koje se često i ne primjećuje jer smo zaslijepljeni zlom i jer su naše oči navikle na mrak i tamu. Zato treba po primjeru sv. Franje moliti za dar očiju koje primjećuju svjetlo, makar ono bilo i slabo i jedva vidljivo. Dobre stvari najčešće i ne svijetle jako. Zato su potrebne oči koje primjećuju mala i slabašna svjetla dobra u ovome svijetu. Drago BOJIĆ 7 Aleksandar Saša Zvjagina, Franjo i Klara (kapelica školskih sestara franjevki u Livnu) Godina sv. Klare Rad - put do Boga i čovjeka Čovjek se radom izriče, a u molitvi nadahnjuje. Isto tako rad i molitva put su čovjeka drugom čovjeku, ali i put čovjeka Bogu Ljeto je prošlo. Godišnji odmori su iza nas. U proteklom vremenu mnogi su nastojali odvojiti poneki “komad” vremena kako bi se odmorili od svakodnevnih poslova, opterećenja i briga te, kako se obično kaže, napuniti baterije za dane koji su pred njima. Iako je bilo vrijeme odmora, vjerujem da je nekima bilo teško potpuno ostaviti po strani obveze koje ih uskoro čekaju. pisca rad čovjekov poziv? Nije li Božja riječ upućena prvim ljudima obrađujte zemlju poziv koji lebdi nad čitavom poviješću čovječanstva, do današnjeg dana! Međutim, promatrajući čovjeka i njegov odnos prema radu lako uočavamo da je čovjek rad doživljavao na različite načine. Kako su Franjo - prvi franjevac - i Klara prva franjevka - gledali na rad? Za Franju i njegovu braću koji su se opredijelili za naziv Manja braća kao i za Klaru i njezine siromašne sestre rad, a posebno manualni rad je milost. Na koji način je rad doživljavao kao milost? Franjo u petom poglavlju Potvrđenog pravila kaže: “Ona braća, kojoj je Gospodin dao milost rada, neka rade vjerno i predano tako da, isključivši besposlenost koja je neprijatelj duše, ne ugase duh svete molitve i pobožnosti, kojemu treba da služe ostale vremenite stvari. Od plaće za rad, za sebe i za svoju braću, mogu primati što je potrebno za tijelo, osim denara ili novca, a i to ponizno, kako dolikuje Božjim slugama i sljedbenicima presvetoga siromaštva.” Za njega je rad milost jer je doživljavao da je sam čovjek, njegova djelatnost već od samih početaka besplatni dar Božji. Franjo potiče braću da rade, ali i da kroz rad daju hvalu Bogu. Franjo doživljava da je sve besplatni dar koji on prima s radošću i udivljenjem te kroz rad nastoji zahvaliti Bogu za sve darovano. Rad je milost Radom protiv dokolice Pred nama je novo godišnje doba i vrijeme od nas traži nove snage. Sve nekako upućuje na rad, i to na intenzivan rad u kojem treba dati sve od sebe da budemo dobri na radnom mjestu, u školi ili negdje drugdje. Rad čovjeka ispunjava. Čovjek se osjeća dobro kad doprinosi sebi i svojoj zajednici vlastitim radom. I prve stranice Biblije pozivaju čovjeka na rad. Nije li u očima biblijskog 8 I Klara u sedmom poglavlju svoga Pravila govori o radu: “Sestre kojima je Gospodin dao milost da rade, neka rade vjerno i pobožno poslije Trećega časa u poslu časnu i korisnu zajednici, tako da odstranivši dokolicu - neprijateljicu duše, ne utrnu u sebi duha svete molitve i pobožnosti, komu moraju služiti ostale vremenite stvari.” Klara i sestre prihvaćaju manualni rad, posebno ono što je bilo rašireno među ženama onoga vremena, predenje i tkanje. Mnogi će potvrditi da je i sama Klara bila neumorna u radu. Rado je izrađivala oltarnike i korporale za asiške crkve. Nije prestala raditi ni u trenucima kad ju je pritisnula bolest te je kroz punih 28 godina na bolesničkoj postelji radila i isto tako poticala sestre na rad. Franjo i Klara vide u radu prikladno sredstvo za uklanjanje besposlice za borbu protiv mlitavosti i sebičnosti koje sputavaju i osiromašuju žar pobožnosti. Zanimljiva je opomena koju je Franjo uputio jednom bratu koji nije sudjelovao u poslu: “Idi, brate muho svojim putem, jer želiš jesti znoj svoje braće i biti u Božjem poslu besposlen” (2Čel 75). Uz to spominju se i druge Franjine riječi: “Hoću da sva moja braća rade i da se vježbaju, a oni koji ne umiju, neka nauče pojedine zanate... Da bismo ljudima bili manje dosadni i da nam u besposlici ne bi srce ili jezik lutao po onom što je nedopušteno” (2Čel 161). Rad kako ga Franjo doživljava čovjeka oplemenjuje, razvija njegove talente i osobne darove. Svaki rad ima dostojanstvo Franjo će u duhu sv. Benedikta jako vrednovati manualni rad koji je do njihovih vremena bio pridržan ponajviše za robove, te se kao takav smatrao manje vrijednim. Franjo, prihvaćanjem takvoga rada, uči nas da svaki rad ima dostojanstvo, da se čovjek ne cijeni prvenstveno po onome što radi, kojim se poslom bavi i koji društveni status polazeći od rada u društvu zauzima. Ora et labora koji su Franjo i Klara prihvatili i provodili govori o prožetosti njihova rada i molitve. Čovjek se radom izriče, a u molitvi nadahnjuje. Isto tako rad i molitva, molitva i rad put su čovjeka drugom čovjeku, ali i put čovjeka Bogu. S. Kata KARADŽA Narodne izreke: O RADU Raditi znači moliti. Latinska Potrebno je brzo raditi ono što nije važno, da bi se polako moglo raditi ono što je važno. Kineska Blago onome tko živi od svojih ruku. Albanska Učeni bez rada, kao oblak bez kiše. Arapska Nema slatkog bez znoja. Engleska Kako će izleći piliće onaj koji ne sjedi na jajima? Nizozemska Mnogo posla, malo prepirki. Njemačka Bolje je besplatno raditi nego nikako ne raditi. Perzijska Od rada se vol nikad nije udebljao. Talijanska Oduzmi rad iz ruku, oduzeo si kruh iz usta. Uzbečka Da bi se dobila čašica riže, treba proliti čašu znoja. Vijetnamska 99 Crkva sv. Ante u Tuzima Župa Tuzi posvećena sv. Anti Je li crkva u Tuzima svetište sv. Ante? Poznato je da je sv. Anto Padovanski štovan po cijelome svijetu, zato se i zove svetac svega svijeta. I kod nas Albanaca pobožnost prema ovome svecu je velika. Na nacionalnoj razini, pored ostalih, imamo vrlo poznato svetište u Ljaču (Albanija), gdje godišnje to sveto mjesto posjećuju tisuće i tisuće hodočasnika. Svetište je posebno posjećeno utorcima dok traje pobožnost 13 10 Kod nas u Barskoj nadbiskupiji sv. Anto se također štuje, na poseban način smo povezani mi u Franjevačkoj misiji. Ovu tvrdnju ću potkrijepiti sa nekoliko činjenica: Sv. Antun je patron župe Tuzi, koja je najveća u našoj Nadbiskupiji. Tuzi je inače sjedište Franjevačke misije u Crnoj Gori. Iako je župna crkva, iz originalnog plana (1931) se vidi da je predviđena kao svetište. Zapravo, takvom ju je zamislio p. Marjan Prelaj koji je prvi predložio tadašnjem Barskom nadbiskupu, da se osnuje ova župa. On ima najviše zasluga za gradnju ove crkve i za osnivanje župe. Novosagrađeni Pastoralni centar u Tuzima nosi ime ovoga Čudotvorca. Župa Koja slavi sv. Antuna sa gostima; to je zapravo, kao i u ostalim župama Sjeverne Albanije, plemenska svetkovina. Ovdje se slavi sv. Antun kao što se u drugim dijelovima ovoga područja slave Velika Gospa, sv. Marko i dr. Na razini Misije već 13 godina se tiska mjesečnik Glasnik S. Antuna. Kao i svugdje po svijetu gdje djeluju franjevci, i kod nas je poznat Kruh svetog Antuna. Amatersko kazalište koje djeluje u okviru i pod vodstvom Misije sa ponosom nosi ime sv. Antuna. Ime Antun u raznim oblicima je veoma često kod nas Albanaca: Ndue, Nosh, Noc, Anton, Ton, Tonin, Antonia, Tone, Tonka... Na njegov blagdan/spomendan po župama se priređuje blagoslov djece. U Tuzima je to poseban događaj i proslavlja se vrlo svečano. Svečeve sličice i kipovi po kućama, darovi, molitve kao i brojne zapaljene svijeće pred njegovim kipom, te mnogobrojne misne nakane odraz su prave pobožnosti prema ovome svecu. Sve to pokazuje da je sv. Ante i danas jako prisutan među današnjim albanskim vjernicima. On sa svojom posrednošću kod Boga i dalje čini čudesa. Iz povijesti ove župe valja u tom smislu spomenuti događaj od prije točno osamdeset godina, atentat na p. Marjana Prelaja dok je slavio sv. misu na sam spomendan sv. Antuna, 13. lipnja 1932. P. Prelaja su vjernici spasili na doista čudesan način. I dan-danas stariji ljudi vrlo zorno pričaju o ovom nemilom događaju, prenoseći na mlađe naraštaje svoje uvjerenje da se radilo o Božjem čudu koje su oni doživjeli. Ovakvih i sličnih primjera ima mnogo među našim vjernicima, koji zagovor i uslišanje njihovih molitvi po zagovoru sv. Ante smatraju normalnim. Želja vjernika da crkva u Tuzima bude svetište sv. Ante Iz svega se rečenoga samo po sebi postavlja pitanje, može li se crkva u Tuzima, posvećena sv. Anti, tretirati kao svetište, u najmanju ruku na razini Barske nadbiskupije? I gore navedene činjenice su, smatram, najbolji odgovor na ovo pitanje. Nije ovo samo formalno pitanje, nego je i želja, i duboko osjećanje samih vjernika naše župe i čitavog ovoga kraja koji izuzetno štuju i prizivaju sv. Antu. Molimo da se ova želja štovatelja sv. Ante ispuni na slavu Boga stvoritelja Neba i Zemlje, na spasenje vjernika i svih ljudi dobre volje. Sv. Ante, moli za nas! Župnik Fra Paško GOJČAJ Crtež župne crkve u Tuzima utoraka sv. Ante, a kulminacija pobožnosti i slavlja je na njegov spomendan (13. lipnja). Uz katolike, štuju ga i mnogi nekatolici pa i nekršćani. Kosovo ima nekoliko župa koje su posvećene ovome svecu (Priština, Binč i Glođani), ali je kao svetište najpoznatija ona u Ðakovici. Unutrašnjost crkve sv. Ante u Tuzima Župe sv. Ante Padovanskog ŽUPA SVETOG ANTE PADOVANSKOG u Tuzima osnovana je 1928. godine. Župna crkva počela se graditi 1934. a dovršena je 1963. godine. Župa je 1974. imala 4.743 vjernika a danas ih ima 4.000. Prema riječima župnika, preko 60% njih dolazi na nedjeljnu svetu misu i mnogi primaju sakramente. 11 Knjižica s programom Me|unarodnog mirovnog susreta u Sarajevu S povodom Duh Asiza u Sarajevu Duh Asiza dolazi u Sarajevo. Petnaest godina nakon povijesnog posjeta blaženog Ivana Pavla II. ovom gradu, koji je on učinio godinu dana nakon završetka rata, ponovno ćemo osobno prihvatiti riječi koje je Papa izgovorio čim je stigao, 12. travnja, 1997: “Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! To je poruka ovog stoljeća i ovog tisućljeća koji su se već približili svome svršetku... 12 Logiku neljudskog nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira... Neka Bog udijeli Bosni i Hercegovini, kao i svem pučanstvu Balkana, Europe i svijeta, da nikada ne prestane doba mira u pravdi.” Neka iz Sarajeva, koje je istinsko srce Europe, odjekne velika poruka mira za cijeli svijet! Tako je najavljeno u programu Međunarodnog mirovnog susreta u Sarajevu pod geslom Naša je budućnost živjeti zajedno Religije i kulture u dijalogu. Bio je to međureligijski dijaloško-molitveni susret, od 9. do 11. rujna-septembra 2012, u organizaciji Zajednice svetog Egidija, Islamske zajednice u BiH, Srpske pravoslavne crkve, Vrhbosansko-sarajevske nadbiskupije i Jevrejske zajednice BiH. Zajednica svetog Egidija, glavni organizator, poznat je kao pokret koji se u duhu Drugog vatikanskog sabora zalaže za obnovu Katoličke crkve i kršćanstva za život svijeta u slobodi i miru. Načela kojima se ta Zajednica vodi od svog početka jesu: molitva, evangelizacija, opcija za siromašne, ekumenizam i dijalog. Zajednica svetog Egidija nastala je 1968. u Rimu inicijativom mladih kršćana ispod dvadeset godina života. Andrea Riccardi, koji je bio još učenik, okupio je mlade katolike da slušaju i provode evanđelje u životu. Uzori u tom bili su im posebno prva kršćanska zajednica i sv. Franjo Asiški. Sam naziv zajednice dolazi od sv. Egidija, opata, iz 5. stoljeća, koji ima svoju crkvu u Rimu, gdje su se mladi počeli okupljati na svoje sastanke. Aktualnost pak života i djelovanja Zajednica je dobila odlukom pape Ivana Pavla II. o svjetskom međureligijskom dijaloško-molitvenom susretu u Asizu 27. listopada 1986. radi izgradnje pravednog miru svijetu. Izražavamo veliku radost i zahvalnost zbog održavanja takvog značajnog međunarodnog skupa u Sarajevu kao simbolu europskog Jeruzalema po svojem multireligijskom i multikulturnom modelu života u prošlosti. Svrha ovog skupa je sigurno da potvrdi vrijednost toga modela Sarajeva kao glavnog grada BiH također u sadašnjosti i budućnosti ove države, koja je danas paradigma svijeta, i po tom ima veliko značenje i za cijeli sadašnji i budući multireligijski i multikulturalni svijet radi življenja zajedno u pravdi, istini, slobodi i miru. Opravdano nadanje da će to Sarajevo i postati, usprkos tragičnom ratu 1992-1995. Pouzdanje za to daje i onaj plamičak duha koji su ovdje čuvali i razvijali također franjevci u Sarajevu, skupljajući svake godine predstavnike svih religija u crkvi sv. Ante na Bistriku na sličan dijaloško-molitveni susret kao što je ovaj danas u Sarajevu. Zato iznenađuje mnoge što se u organizaciju i rad ovog skupa nije uključilo franjevce Bosne Srebrene u Sarajevu, nego se tako prešućuje njihovo djelovanje motivirano upravo Duhom Asiza, jer ih se isključilo iz aktivnog sudjelovanja na ovom znamenitom našem i svjetskom događaju, kako se očito pokazuje u programu održavanja toga skupa. Ali to franjevce sigurno neće omesti za takav njihov rad, jednak duhu Zajednice svetog Egidija. Uvjereni smo zaista da bez dijaloga i mira među religijama, nema ni dijaloga i mira među ljudima, narodima i državama svijeta, kao i kod nas u BiH. Molitva sv. Franji u Sarajevu 1992. Mi smo u velikoj nevolji, ovdje u našoj i tvojoj Bosni, a sutra možda ničijoj, pa te skrušeno molimo: pomozi nam! Sa svih strana dolaze neki čudni ljudi: u jednoj ruci nose povelje i darove, a u drugoj mač, i mi se ne možemo ničemu dobrom nadati. Nas je zahvatio požar i neko ludo krvavo kolo, i ne vidimo spasa ni iza jednog brda, doli da tvoj glas odjekne poljima i gorama u kojima su i ptice rijetki stanovnici. Molimo ti se, sv. Franjo, baci samo jedan pogled ponad naših glava, dok još nisu potonule u crnu zemlju. Anđelko VULETIĆ Fra Luka MARKEŠIĆ 13 Kronika Franjevački medijski centar Svjetlo riječi i Franjevački samostan sv. Ante na Bistriku priredili su 7. lipnja 2012. godine u Maloj galeriji sv. Ante predstavljanje knjige Osuđeni na nadu autora fra Ljube Lucića. Ovdje svakako treba naglasiti da predstavljanje ove knjige nije slučajno priređeno u ovom lijepom prostoru; upravo je fra Ljubo svojim životom i djelom na najbolji način povezivao ove dvije naše franjevačke ustanove: devet godina bio je glavni urednik revije Svjetlo riječi i još duže vremena svojim tekstovima punio njezine stranice, a svojim dugogodišnjim životom na Bistriku postao je brojnim Sarajlijama „zaštitni znak“ samostana sv. Ante. Knjiga Osuđeni na nadu - Deset godina jednog fratarskog bilježenja (1984-1995) izišla je u izdanju Svjetla riječi i Franjevačkog samostana Rama-Šćit. Riječ je o odabranim fra Ljubinim tekstovima koje je pisao od 1984. pa sve do pred smrt 1995. godine, a objavljivani su u Svjetlu riječi, Danima i Stećku, dok neki tekstovi nisu 14 dosad uopće bili objavljeni. O knjizi su na svečanosti predstavljanja govorili prof. Sulejman Bosto, književnik Ivan Lovrenović i fra Ivan Šarčević. Tiskana je u povodu 80. obljetnice fra Ljubina rođenja, a tematski je podijeljena na tri cjeline: Ja i moj neprijatelj, Grci, Turci i Latini, te Ubili su Bosnu. Iako je to daleko od predratnih godina, prema prosudbama nekih članova naše bistričke franjevačke zajednice, na blagdan sv. Ante Padovanskog 13. lipnja 2012. godine pohodilo je njegovo svetište na Bistriku nešto više hodočasnika nego prethodnih godina i zajedno s nama proslavilo patron naše crkve i samostana. Mise smo slavili u uobičajeno vrijeme (6, 7, 8, 9, 10, 11, 13, 16, 17, 18 i 20 sati), a one malo svečanije predslavili su ravnatelj Katoličkog školskog centra u Sarajevu vlč. Ivica Mršo (11 sati) i pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar (18 sati). Pod svim se misama propovijedalo, kao i na misama trodnevnice, koja je bila duhovna priprava za našu proslavu blagdana ovoga najomiljenijeg sveca cijeloga svijeta. S proslave blagdana sv. Ante S predstavljanja fra Ljubine knjige Toplo i burno ljeto U kući provincijalata na Kovačićima u Sarajevu održan je od 14. do 20. lipnja 2012. godine Kapitularni kongres na kojem je nova fra Janko Ćuro uprava Provincije Bosne Srebrene, uz ostalo, razmatrala i personalni razmještaj članova cjelokupne franjevačke zajednice. Što se tiče samo samostana sv. Ante na Bistriku uprava je odlučila da novi gvardijan u samostanu bude fra Ivan Šarčević, samostanski vikar fra Luka Markešić i ekonom samostana fra Perica Vidić. Iz samostana na Bistriku odlaze fra Pero Vrebac na Neđariće, gdje će obnašati službu duhovnika studenata-bogoslova, i fra Danijel Rajić u Visoko, gdje će biti meštar postulanata i provincijski asistent Frame i FSR-a, a u naš samostan dolazi fra Janko Ćuro, ravnatelj FMC Svjetlo riječi. Dodajmo također da u našoj kući stanuje i fra Drago Bojić, od ovoga Kapitularnog kongresa novi glavni urednik revije Svjetlo riječi koji tu službu nasljeđuje od fra Ivana Šarčevića. U četvrtak 28. lipnja 2012. godine u 19 sati, na uočnicu svetkovine sv. Petra i Pavla, upriličena je u Maloj galeriji svetog Ante svečanost otvorenja izložbe slika fra Perice Vidića, dosadašnjega gvardijana našega samostana. Bila su izložena ukupno 43 njegova likovna djela većeg formata, od kojih su njih 15 rađena u tehnici ulja na platnu, 16 suhi pastel i 18 pastel. U poprilično opuštenoj i spontanoj atmosferi nazočnima su se u Maloj galeriji s nekoliko prigodnih riječi obratili fra Luka Markešić i akademik Vladimir Premec. Bila je ovo također izvrsna prigoda da se fra Perici čestita imendan! Fra Perica je uzvratio uputivši i sam riječi pozdrava nazočnima te zahvalivši ponajprije na čestitkama, a onda i onima koji budu aktivno sudjelovali na projektu prikupljanja novčanih sredstava za obnovu našega samostana. Naime, ova je izložba bila prodajnog karaktera, a sav novčani prihod od prodaje slika bio je namijenjen Od 17. kolovoza 2012. u našem samostanu za obnovu krova i fasade samostana sv. živi i radi i s. Branislava Sičaja Ante. 15 Muški zbor Chor Leoni iz Vancouvera (Kanada) održao je u našoj crkvi u nedjelju 1. srpnja 2012. godine cjelovečernji koncert sakralnih i nacionalnih kanadsko-američkih pjesama. Nastup u crkvi sv. Ante bio je jedan od njihovih koncerata na turneji po gradovima u zemljama bivše Jugoslavije (Bugojno, Zagreb, Ljubljana) i Europe (Italija). Zbor je prominentni kanadski klasični muški ansambl, sastavljen od 46 pjevača, koji je postao slavan već nakon svog osnivanja. Osnovala ga je dirigentica Diane Loomer 1992. godine. Poznat je po svom punom zvuku, tehničkoj preciznosti, inovativnom programu, svestranosti i predanosti stvaranju i izvođenju djela kanadskih kompozitora. Tijekom petnaestak dana mjeseca kolovoza ove godine (2012) obnovili su radnici firme Transportbeton, u vlasništvu Ivana Anića iz Kiseljaka, masivni zid koji jugoistočno od samostana sv. Ante, na kutu gdje se spajaju Hendina i Hulusina ulica, dijeli naš vrt od tih ulica. Poodavno građen i na način kako se gradilo prije 16 U ponedjeljak 27. kolovoza 2012. godine započeli su radnici privatne tvrtke Color-paleta d. o. o. iz Sarajeva s postavljanjem skela na zapadnoj i južnoj strani samostana sv. Ante kako bi nakon toga pristupili obnovi fasade na samostanu. Vlasnik tvrtke je gosp. Jozo Jozić iz Sarajeva, a tvrtka se već dobro potvrdila u restauraciji i rekonstrukciji sakralnih objekata u Sarajevu i diljem Bosne i Hercegovine; u Sarajevu je npr. već radila na obnovi sinagoge, katoličke katedrale, stare pravoslavne crkve itd. Prije nekoliko godina ova je ista tvrtka radila također unutarnju i vanjsku fasadu na crkvi sv. Ante. Večernje sate u utorak 11. rujna 2012. godine ispunila su na Bistriku dva zanimljiva i nadasve lijepa događaja. Prvi se zbio u našoj crkvi kada su se na redovnoj misi utorkom u 18 sati oko oltara okupila šestorica svećenika-franjevca Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije Obnova samostana Chor Leoni iz Vancouvera više desetljeća zid se proljetos počeo obrušavati i predstavljati ozbiljnu smetnju za prolaz ulicama kako automobilima tako i pješacima. koje je u ovoj istoj crkvi davne 1966. godine za svećenike zaredio tadašnji vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Alaupović. Misu je predvodio fra Stjepan Pavić, a oko njega su bili njegove kolege: fra Rafael Ivankić, fra Gabrijel Mioč, fra Alojzije Bošnjak, fra Augustin Tomas i fra Josip Božić; misu su također suslavili gvardijan fra Ivan Šarčević i fra Marijan Karaula. Nakon toga je u našoj Maloj galeriji sv. Ante otvorena izložba slika tridesetorice renomiranih francuskih umjetnika pod nazivom Poziv iz Tuzle. Slike su nastale kao poticaj dijalogu i ohrabrenje nastajanju bolje komunikacije među različitim narodima i kulturama s ovih naših prostora. Projekt je inicirao Gerard Cardonne, general francuske vojske u mirovini i pjesnik, koji je u vrijeme nedavnog rata nekoliko puta boravio u Bosni i Hercegovini. Nastala djela su poklonjena franjevačkom samostanu u Tuzli. Izložbu je otvorio gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, a osim njega nazočnima su se s nekoliko prigodnih riječi obratili i Jovan Divjak, fra Zdravko Anđić i fra Ivan Šarčević te Sanjin Lugić, umjetnik i restaurator koji je također itekako doprinio vrlo uspješnom ostvarenju ovoga projekta. Postalo je već uobičajeno da pjesnik Gradimir Gojer svaku svoju novu knjigu poezije prvi put predstavi javnosti u našoj Maloj galeriji svetog Ante. Tako je bilo i u srijedu 26. rujna 2012. godine kada su o njegovoj nedavno objavljenoj knjizi s naslovom Sidro zrelosti govorili recenzenti akademik Vladimir Premec i književnik Bakir Makarović. Marijan KARAULA Bend Antonius u Subotici U petak 24. kolovoza 2012. u dvorištu subotičkog studija Radio Marije održan je koncert kršćanske duhovne glazbe s početkom u 21 h. Naziv koncerta glasio je: Deus meus et omnia (Bog moj i sve moje). Na koncertu su nastupali: Apostoli Radio Marije, Magdi Bošnjak, grupa Ebredeš, Trio Radio Marije i prijatelji s Robertom Tilijem, a glavni gost je bio bend Antonius koji djeluje u sklopu Frame u crkvi sv. Ante na Bistriku. Radio Marija je koncert uživo prenosila preko svog službenog internet portala. Na kraju koncerta svi izvođači zajedno su izveli na hrvatskom i mađarskom jeziku nekoliko poznatih duhovnih pjesama. Istoga dana na valovima Radio Marije članovi su benda s fra Danijelom Rajićem, provincijskim asistentom Frame Bosne Srebrene, gostovali u specijalnoj emisiji povodom spomenutog koncerta u kojoj nisu krili zadovoljstvo i radost zbog dolaska u Suboticu. Slušatelji su se mogli upoznati i sa svim drugim aktivnostima, sekcijama i susretima Frame Sarajevo te s projektima za mlade u Bosni. Na dan koncerta u 18 h bend Antonius pjevao je na sv. misi koju je predvodio fra Danijel u prostorijama studija Radio Marije. U subotu su članovi benda imali priliku s domaćinima obići grad i posjetiti Marijino svetište na Bunariću. Ispunjeni Božjom radošću, s pjesmom na usnama, mladi su krenuli natrag u svoje drago Sarajevo. Ana KEŠIĆ 17 Nastup benda Antonius u Subotici Kronika Kultura Oglasna plo~a Dani Matice hrvatske u Sarajevu 2012. Srijeda 10. listopada u 19 sati IZLOŽBA LIKOVNIH DJELA GALERIJE ŠIMUN Dubrave – Brčko Mala galerija svetog Ante Samostan sv. Ante, Franjevačka 6, Sarajevo Ponedjeljak 22. listopada u 19 sati IZLOŽBA LIKOVNIH RADOVA UČENIKA SARAJEVSKIH OSNOVNIH ŠKOLA Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Sime Milutinovića Sarajlije 1, Sarajevo Subota 13. listopada u 19 sati MATICA HRVATSKA VINKOVCI – SARAJEVU S LJUBAVLJU Franjevački međunarodni studentski centar Zagrebačka 18, Sarajevo Ponedjeljak 15. listopada u 19 sati PREDSTAVLJANJE ČASOPISA HRVATSKA MISAO br. 44, posvećenog Ivi Andriću u povodu 120 godina od rođenja Katolički školski centar Sv. Josip – knjižnica Ivo Andrić Mehmed–paše Sokolovića 11, Sarajevo Subota 20. listopada u 19 sati NASTUP GRADIŠĆANSKIH HRVATA S TAMBURAŠKOM GRUPOM HARMONIJA Katolički školski centar Sv. Josip Mehmed–paše Sokolovića 11, Sarajevo Srijeda 24. listopada u 19 sati PREDSTAVLJANJE ZBORNIKA PROZNIH I POETSKIH RADOVA SARAJEVSKIH SREDNJOŠKOLACA Katolički školski centar Sv. Josip Mehmed–paše Sokolovića 11, Sarajevo Subota 27. listopada u 19 sati KONCERT Nastupaju : Katarina Kikić, sopran; Jasmin Bašić, tenor; Davor Ljubić, klavir Bošnjački institut Mula Mustafe Bašeskije 21, Sarajevo Utorak 30. listopada u 19 sati GLAZBENA VEČER SARAJEVSKIH GIMNAZIJA Dom oružanih snaga BiH Zelenih beretki 6, Sarajevo 18 ULAZ SLOBODAN KALENDAR DOGA\AJA Utorak 9. listopada Nova akademska godina. Početak predavanja na Studentskoj tribini u našem samostanu. Srijeda 10. listopada U Maloj galeriji svetog Ante izložba likovnih djela iz Galerije Šimun u Dubravama. Svečanost otvorenja u 19 sati. Utorak 23. listopada Duh Asiza. Nakon slavlja mise u crkvi, u 19 sati u Maloj galeriji svetog Ante susret religija. Četvrtak 1. studenog Svetkovina Svih svetih. Mise u našoj crkvi u 8, 11 i 18 sati. Posjet groblju Sveti Josip na Koševu. Petak 2. studenog Spomen svih vjernih mrtvih (Dušni dan). Mise u našoj crkvi u 7.30 i 18 sati. Posjet groblju na Barama. Nedjelja 25. studenog Svetkovina Krista Kralja. Zadnja nedjelja crkvene godine. Mise u našoj crkvi u 8. 9.30, 11, 12 i 18 sati. Subota i nedjelja 8. i 9. prosinca Tradicionalni Mali božićni sajam u prostorijama našega samostana i Maloj galeriji sv. Ante. MISE U NAŠOJ CRKVI Nedjeljom: u 8, 9.30, 11, 12 i 18 sati. Svaki utorak posvećen je sv. Anti i mise su uz pobožnost sv. Anti u 8 i 18 sati. Nakon večernje mise predavanje za studente i mladež te druženje u samostanskoj dvorani. Radnim danom samostanska misa s jutarnjom je u 7.30 sati, te večernja misa u 18 sati. Prije svake mise može se potražiti svećenika za ispovijed i uvijek dogovoriti vrijeme za duhovni razgovor. U crkvi se tijekom godine održavaju brojni glazbeni koncerti, a samostanska Mala galerija Sveti Anto je otvorena za susrete raznih udruga, za održavanje različitih vjerskih i kulturnih priredbi, okruglih stolova i znanstvenih predavanja. Tiskanje ovoga broja našega Glasnika sv. Ante pomogla je tiskara SUTON - [iroki Brijeg Iskreno zahvaljujemo! Nakladnik: Franjevački samostan sv. Ante, Sarajevo, Franjevačka 6 Tel: 033/236 107, fax: 033/236 108 E-mail: [email protected] www.svantosarajevo.org Glavni urednik: Marijan Karaula Lektura: Ivo Pranjkovi} Fotografija: Marijan Karaula Grafički urednik: M.S. [trika Tisak: SUTON - [iroki Brijeg 19 Sa sv. Franjom zapaljen i sam je zahvaćao druge ne noseći ništa bez čega je mogao zaljubljenik u Njegovo lice ljubio je, tješio nosio Njegovu riječ kažu i do hrvatskih obala i kopna a ako to i nije tako istina je da njegovi stoljećima djeluju u svim dijelovima domovine zahvaćeni Duhom donoseći duh ljubeći dom i domovinu Adolf POLEGUBIĆ
© Copyright 2024 Paperzz
