MARIJA MEÐU NAMA
Informativni list Školskih sestara franjevki Krista Kralja
Bosansko-hrvatske provincije
Godina XLI, Sarajevo, ožujak 2011, br. 1/145
Izdaje: Provincijalat ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije
BiH - 71000 SARAJEVO, Bjelave 43,
Tel:+387/33/225-137; tel/fax: 208-629
E-mail: [email protected]
Urednica: s. Kata Karadža, provincijska tajnica
Lektura: s. Dražana Radman
Odgovara: s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica
SADRŽAJ
IZ GENERALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Okružnica vrhovne predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Članice vrhovnoga kapitula 2011. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6
IZ PROVINCIJALATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Okružnica provincijske predstojnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Vizitacija provincijske predstojnice 2011. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
OBAVIJESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
ŽIVOT NA DLANU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Provincijski izborni kapitul . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Svjedočanstvo nade i redovničko poslanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
Mladost Europe u Rotterdamu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Iskustvo izabranja, iskustvo pustinje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
Riječ Božja u mojoj svakodnevici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
NAŠI POKOJNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
PRILOZI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Kongregacijski list . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Poruka pape Benedkta XVI. za korizmu 2011. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Najava Sinode Vrhbosanske nadbiskupije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Ususret beatifikaciji Drinskih mučenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Pismo za 800. obljetnicu utemeljenja Reda siromašnih sestara Sv. Klare . . . . . . . . . . . 43
Slavimo zajedno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Prijateljstvo s Kristom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
Zajedno, bilten VFZ-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
solilokvij
Čekajući na te,
Krist na križu prigiba glavu
da te može poljubiti.
Njegove su ruke raširene
da te može zagrliti.
Njegove su ruke otvorene
da te može primiti.
Njegovo je tijelo raspeto
da se može potpuno dati.
Njegova stopala su prikovana
da ondje može ostati.
Njegov bok je otvoren
da kroz njeg’ možeš kročiti.
Sv. Bonaventura
SRETAN VAM I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
IZ GENERALATA
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
IZ GENERALATA
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
IZ PROVINCIJALATA
USKRS
Iza tamne noći,
u osvit zore
nek’ vjeru mi vrati
Tvoje uskrsnuće,
da u sili Duha Tvoga
mogu i ja uskrsnuti
iz svoga groba.
S. Vatroslava Šimundić
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
10
IZ PROVINCIJALATA
11
OBAVIJESTI
Provincijski izborni kapitul
Dana 3. siječnja u Zagrebu (Držićeva 31/2) na Provincijskom izbornom kapitulu tajnim glasovanjem i apsolutnom većinom glasova izabrane su izaslanice za vrhovni kapitul
2011. godine: s. Ana Antolović, s. Celina Vidak, i s. Kata Karadža, te kandidatkinje za
Vrhovno vijeće: s. Ana Antolović, s. Jela Piljić i s. Celina Vidak.
Plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica
U kapucinskom samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu održana je 28.
i 29. siječnja plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica. Na sjednici su prikazana
izvješća radnih tijela, povjerenstava i koordinatora te je predstavljen rad članova VFZ-a. Našoj s. Krešimiri Skopljaković produžen je mandat članice Povjerenstva za Zlatnu harfu.
Sudjelovala je naša provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević.
Dan posvećenog života
Na 2. veljače naše sestre u Sarajevu i Zagrebu pridružile su se obilježavanju Dana
posvećenog života na planu nadbiskupija. Sudjelovale su na euharistijskim slavljima u katedralama, gdje su uzoriti Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup, i mons. Valentin
Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, svojom pastirskom riječi ohrabrili redovnice i redovnike. Na svečanoj akademiji održanoj na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pozdravnu riječ
uputila je s. Ivanka Mihaljević, predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i
poglavarica u Bosni i Hercegovini.
S. Vlatka Đido promovirana u zvanje mentorice
U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu promovirano je 11. veljače 895
odgajatelja, učitelja, nastavnika i stručnih suradnika iz predškolskih ustanova, osnovnih
i srednjih škola te učeničkih domova u zvanje mentora i savjetnika. Rezultat je to ljubavi
i velikoga zalaganja te stručnosti, ljudskih, pedagoških i metodičkih kvaliteta u odgojno-obrazovnom radu, kako su istaknuli ministar Fuks i ravnatelj Agencije za odgoj i
obrazovanje g. Vinko Filipović.
U zvanje mentorice promovirana je i naša s. Vlatka Đido za kvalitetan i zauzet stručni
i odgojni rad u Učeničkom domu Željezničke tehničke škole u Zagrebu, gdje radi kao
odgajateljica od 1993.
Na promociji su uz s. Vlatku bile s. Anica Jozić i s. Renata Mrvelj.
Povratak u Zajednicu
S. Pacifika Antolović vratila se u Zajednicu 12. veljače nakon tri mjeseca izbivanja. Sestra je nastavila djelovati kao kuharica u Franjevačkom samostanu na Bistriku u Sarajevu,
odakle je i otišla u izbivanje.
Deveta sjednica Skupštine KVRPP BiH
Dana 19. veljače u samostanu Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju održana je
9. sjednica Skupštine KVRPP-a BiH. Na sjednici se promišljalo o aktualnim pitanjima
vezanim za rad KVRPP-a. Sjednicu je sazvala i njome predsjedala s. Ivanka Mihaljević,
predsjednica Konferencije.
12
OBAVIJESTI
Susreti s mladima
U našoj kući u Bugojnu upriličen je 19. i 20. veljače susret za učenike sedmih i osmih
razreda. Susret je vodila s. Blaženka Franjičević uz pomoć drugih sestara. Mladi su promišljali o pitanjima vlastitog identiteta: tko sam, što određuje moju vrijednost kao osobe,
kakvu sliku o sebi imam, kako se predstavljam drugima.
U Jajcu je 25. veljače upriličen susret sličnog sadržaja sa srednjoškolkama, framašicama
i majkama djece s kojom rade naše sestre. S. Blaženki pomagale su s. Lidija Jurišić i s. Iva
Klarić.
Seminar za članice HUVRP-a
Od 28. veljače do 3. ožujka u karmelićanskom samostanu Sv. Ilije u Buškom Blatu
održan je seminar za članice HUVRP-a. Tema seminara bila je Autoritet i animiranje
redovničke zajednice danas, a voditelj o. Jakov Mamić, karmelićanin. Sudjelovala je naša
provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević.
U popodnevnim satima 2. ožujka članice Unije posjetile su našu zajednicu na Gorici u Livnu, gdje ih je uime sestara pozdravila s. Anđelka Jukić, kućna predstojnica. Uz
sestarsko druženje i okrepu s. Elvira Tadić, dopredsjednica HUVRP-a, zahvalila je za
gostoprimstvo uime članica te informirala sestre o pripremama za beatifikaciju Drinskih
mučenica.
S. Finka Topić napustila Zajednicu
S. Finka Topić je 4. ožujka samovoljno napustila Zajednicu iz Josipovaca. Od Vrhovne
uprave primile smo dopis o dopuštenju s. M. Finki Topić da napusti Družbu, Prot. n.
1244/2011, koje je s. Finki dala Kongregacija za Ustanove posvećenog života i Društva
apostolskoga života 8. veljače 2011, Prot. n. 21343/2011. Time je s. Finka oslobođena
zavjeta i svih obaveza koje su je vezale za našu Ustanovu (kan. 692). S. Finka je primila i
potpisala indult 4. ožujka u Zagrebu (Držićeva 31/2).
Prijelaz s. Kerubine Petrović iz naše u Tršćansku provinciju
Dopisom vrhovne predstojnice s. M. Natalije Palac od 7. ožujka 2011 – Prijelaz s.
Kerubine Petrović iz Bosanko-hrvatske u Tršćansku provinciju (Prot. n. 1277/2011)
– odobren je prijelaz s. Kerubine iz naše u Tršćansku provinciju. Tim činom s. Kerubina
prestaje biti članicom naše Provincije.
Seminar za kućne predstojnice
Od 9. do 12. ožujka u karmelićanskom samostanu Sv. Ilije u Buškom Blatu održan
je seminar za kućne predstojnice (II dio). Tema seminara bila je Autoritet i animiranje
redovničke zajednice danas, a voditelj o. Jakov Mamić, karmelićanin. Sudjelovale su i naše
s. Miroljuba Miloš, s. Tihomira Kljajić i s. Ana Oršolić.
Seminar za kandidatice
Od 11. do 13. ožujka u našoj kući u Livnu održan je seminar za kandidatice na temu
Riječ Božja u mojoj svakodnevici. Voditeljica seminara bila je s. Ana Antolović. Sudjelovale su četiri naše i jedna kandidatica iz Mostarske provincije sa svojim odgajateljicama s.
Marijom Mihaljević i s. Slavicom Barbarić.
13
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Seminar za sestre juniorke
U Zagrebu, Držićeva 31/2, održan je 18. i 19. ožujka seminar za naše sestre juniorke.
Tema seminara bila je Iskustvo izabranja, iskustvo pustinje, a voditelj fra Ljubo Kurtović,
odgajatelj bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije. Seminar je organizirala s. Ivka
Lučić, odgajateljica juniorki.
Posjet biskupa Jezerinca sestrama u Držićevoj
Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, posjetio je naše sestre u
Držićevoj 20. ožujka nakon slavlja sv. mise u Župi Sv. Obitelji u Zagrebu.
Susret s biskupom Košićem
Za vrijeme službene vizitacije u Kloštru Ivaniću i Zagrebu provincijska predstojnica s.
Ivanka Mihaljević posjetila je 24. ožujka biskupa Sisačke biskupije mons. Vladu Košića,
zajedno sa s. Anom Oršolić i s. Tihomirom Kljajić. Bio je to prvi susret provincijske predstojnice s biskupom Košićem čijoj je novoosnovanoj biskupiji pripala i naša zajednica u
Kloštru Ivaniću.
Susret biskupa BK BiH i članova KVRPP-a BiH
Dana 30. ožujka u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu
održan je susret biskupa Biskupske konferencije BiH i članova Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH.
Teme susreta bile su Evangelizacija: već učinjeno i što nam je još činiti, o kojoj je
govorio mons. Marko Semren, pomoćni banjolučki biskup; i Djelovanje Povjerenstva
BK BiH za vjerski odgoj u predškolskim ustanova i vjeronauk u školama, o kojem su
govorili mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i s. Ivanka Mihaljević, predsjednica KVRPP-a BiH.
Biskupsko ređenje prvoga vojnog ordinarija u BiH
U katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup
vrhbosanski, zaredio je 2. travnja biskupa mons. Tomu Vukšića za vojnog ordinarija u
Bosni i Hercegovini. Sv. misi s obredom ređenja nazočile su provincijska predstojnica s.
Ivanka Mihaljević i s. Kata Karadža.
14
ŽIVOT NA DLANU
Provincijski izborni kapitul
Provincijski izborni kapitul slavljen je 3. siječnja 2011. u našoj kući u Zagrebu (Držićeva 31/2). Kapitul je započeo jutarnjom molitvom i euharistijskim slavljem u 7 sati na čast
Duhu Svetom, koje je predvodio fra Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske
provincije.
Fra Anto je u homiliji uputio nekoliko poticajnih misli osvrćući se na biblijski ulomak
iz Prve Ivanove poslanice (1 Iv 2, 29 - 3, 6) i Ivanova evanđelja (Iv 1, 29-34). Kazao je da
bi bilo dobro u ozračju Božića i božićne radosti promotriti osobno poslanje i poslanje
naših zajednica meditirajući Riječ koja se nastanila među nama i koja nas poziva da se
otvorimo kraljevstvu koje je vječno te osluhnuti Ivanov poziv da budemo vjerni Kristu
i da ga nasljedujemo. Propovjednik nas je pozvao i da se zapitamo kakav je naš odnos
prema Kristu, koliko je Isus svjetlo u našem osobnom životu i životu naše zajednice.
Ohrabrio nas je da smjelo kročimo za Isusom, pobjednikom nad grijehom i smrću, te da
otvorena srca i očiju budemo Njegovi svjedoci u svijetu.
Radu kapitula prethodio je zaziv Duha Svetoga i molitva pape Ivana Pavla II. Marijo,
majko nade. Provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević pozdravila je sudionice kapitula izrazivši im dobrodošlicu te zaželjevši svima mirnu i blagoslovljenu 2011. godinu,
nakon čega je otvorila provincijski izborni kapitul.
Rad provincijskog izbornog kapitula bio je podijeljen u tri dijela: promišljanje na temu Nadom se veselite uz predavanje s. Kate Karadže: Svjedočanstvo nade i redovničko
poslanje te osvrt s. Ivanke Mihaljević na život naše Provincije; izbor kandidatkinja za
Vrhovno vijeće i izaslanica za redoviti vrhovni kapitul 2011; razmatranje aktualnih pitanja
iz života naše Provincije.
S. Kata Karadža započela je svoje predavanje u 9 sati. Podijelila ga je u tri dijela: 1.
Nada kod Svetoga Franje; 2. Naše poslanje je svjedočiti nadu; 3. Mjesta učenja i odjelotvorenja nade.
Nakon predavanja s. Ivanka se osvrnula na život naše Provincije promatrajući ga u
svjetlu nade. Sukladno dopisu vrhovne predstojnice (Br. 1086/2010) sestre naše Provincije promišljale su o temi vrhovnoga kapitula 2011 – Nadom se veselite i pokušale
odgovoriti na zadana pitanja, odnosno dati vlastito viđenje stvarnosti u kontekstu zadane
teme, što će poslužiti kao pripremni materijal za vrhovni kapitul. S. Ivanka je ukratko
predstavila razmišljanja/odgovore sestara.
Nakon predavanja i osvrta na život Provincije sestre su pozvane na eventualnu dopunu
u diskusiji.
U 9.45 uslijedila je pauza, a u 10 sati nastavile smo s radom. Birale smo izaslanice
za Vrhovni kapitul. Sudionice kapitula dobile su popis svih sestara naše Provincije koje
mogu biti birane za izaslanice Vrhovnoga kapitula.
Nakon glasovanja s. Ivanka je zaključila: „Na provincijskom izbornom kapitulu 3. siječnja 2011. izabrane su kandidatkinje za Vrhovno vijeće: s. Ana Antolović, s. Jela Piljić i
s. Celina Vidak. Izabrane izaslanice za redoviti vrhovni kapitul 2011. su: s. Ana Antolović,
s. Celina Vidak i s. Kata Karadža. Ukoliko neka od ovih sestara bude spriječena, zamijenit
će je s. Amabilis Jurić.“
15
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
U 14.30 nastavilo se s trećim dijelom kapitula u kojemu smo se osvrnule na tekuća
pitanja života i djelovanja naše Provincije.
Sve sudionice kapitula dobile su Pravilnik provincijskoga kapitula, koji smo obnovile 2010, dok su Zaključne dokumente vrhovnih kapitula i plenarnih vijeća dobile sve
sestarske zajednice naših kuća.
S. Ivanka je najavila i priložila raspored vizitacije za 2011. godinu. Naglasak vizitacije
bit će na događaju održavanja vrhovnoga kapitula te na kvaliteti zajedništva i pastoralu
zvanja.
Na završetku kapitula s. Ivanka je uputila završnu riječ: „Evo nas na gotovo samom
kraju ovoga izbornog provincijskog kapitula na kojemu smo izabrale izaslanice za redoviti
vrhovni kapitul koji će se slaviti od 29. svibnja do 12. lipnja 2011. u Grottaferrati na temu
Nadom se veselite (Rim 12,12).
Na ovom kapitulu smo također zastale barem nakratko pred životom naše Provincije
i promotrile odjeke na život koji su nam pristizali iz naših zajednica. Zahvalne smo Bogu
da su u našoj Provinciji, unatoč svakidašnjici koja zna biti siva, očiti znakovi nade. Provinciju doživljavam živom i zahvaljujem Bogu da se doista nadom možemo veseliti.
Čestitam sestrama izaslanicama i zahvaljujem za njihovu sestrinsku raspoloživost. Vjerujem da će Bog i po ovom događaju kapitula blagosloviti našu Provinciju, ispuniti naša
bića, naše odnose, svijet u kojem živimo.
Neka nas Novorođeni Kralj, po zagovoru Svetoga Franje, potakne na veću osjetljivost
i zauzetost kako bismo bile oruđe Božjega mira i Božje zauzetosti za našu Zajednicu,
za naše društvo, za svakoga koga susrećemo. Vjerujem da će Božja dobrota i po nama
postojano preobražavati svijet u kojem nam je darovano i povjereno živjeti. Neka nas
Sveti Franjo pouči kako da evanđelje postane naš život, obnovljen i osvježen.
Raspoloživost koja se doživjela i na ovom kapitulu znak je nade. Hvala vam što mogu
računati na vas. Zahvalna sam dobrom Bogu i svakoj od vas za trud i nesebično zalaganje
koje ste uložile u rad ovoga provincijskog kapitula. Neka bude sve na veću slavu Božju.“
Ovim riječima je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević službeno zatvorila rad
provincijskog izbornog kapitula.
S. Kata Karadža
16
ŽIVOT NA DLANU
Svjedočanstvo nade i redovničko poslanje
Predavanje s. Kate Karadže
Uvod
Prije nekoliko dana završilo se liturgijsko vrijeme došašća, vrijeme iščekivanja, vrijeme
u kojem na poseban način dolazi do izražaja nada. I premda je vrijeme u kojemu živimo
turobno i često beznadno po pitanju osnovnih ljudskih vrednota, vraćati nam je se stalno
na poruku došašća. Poteškoću osjeća i papa Ivan Pavao II. pa piše knjigu Prijeći prag
nade, a papa Benedikt XVI. objavljuje encikliku U nadi spašeni. Nadu u naslovima svojih
djela nemaju samo teolozi. Na buđenje nade danas pozivaju i ljudi iz vrha društvenog i
političkog života. Mnoge ljude muči nutarnja praznina i gubitak smisla života, izgledaju
dezorijentirani, nesigurni, jednostavno rečeno: bez nade. I oni koji su materijalno zbrinuti
i osigurani osjećaju se sve usamljenijima, prepuštenima samima sebi i lišenima ljudske
topline i pomoći. Zabrinjavajući znakovi beznađa koje se katkad očituje i u agresivnosti i
nasilju nesumnjivo su za Crkvu velik izazov kako bi prionula novoj evangelizaciji. Crkva
osjeća da današnjem čovjeku koji lako gubi razloge za život žurno treba navijestiti evanđelje nade.
Nada je jedna od temeljnih riječi biblijske vjere te se gotovo čini da se u određenim
ulomcima vjera i nada mogu jedna drugom zamijeniti. Kršćani su ljudi koji imaju nadu:
nije im znano ono što ih sutra čeka, ali znaju da njihov život ne skončava u ispraznosti.
Možemo postaviti pitanje: Je li vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu
riječ u našem životu? Je li ona djelotvorna, je li poruka koja na nov način oblikuje život
ili je tek puka informacija?
Iz dana u dan u čovjekovu se srcu rađaju mnoge, manje ili veće, nade. Pokatkad mu se
može učiniti da bi, kad bi mu se neka od tih nada ispunila, bio potpuno zadovoljan ili da
ne bi trebao druge nade. U mladosti se može nadati velikoj ljubavi za koju misli da će ga
potpuno ispuniti, ili određenom položaju u zvanju, ovom ili onom uspjehu od presudnog
značenja za ostatak života. No kada se te nade ispune, čovjek ostane pomalo razočaran jer
mu postane jasno da to još uvijek nije ono što je očekivao. Dolazi na vidjelo da treba neku
veću nadu. Postaje potpuno jasno da će ga sasvim zadovoljiti samo nešto beskonačno.
Mi trebamo nade, manje ili veće, koje nas iz dana u dan drže na našem putu. Ali bez nade
koja otvara daljnje perspektive tê svakodnevne nade nisu dovoljne. Ta nada može biti
samo Bog, koji obuhvaća cjelokupnu stvarnost i koji nam može ponuditi i dati ono što
sami svojim silama ne možemo postići.
Istinska nada temelji se u Bogu, koji je u punini vremena uzeo ljudski oblik. Njegovo
kraljevstvo nije neki nestvarni drugi svijet, smješten u neko sutra koje nikada neće doći,
već je njegovo kraljevstvo prisutno tamo gdje ga ljudi ljube i gdje njegova ljubav do nas
dopire. Samo nam njegova ljubav omogućuje da iz dana u dan budemo vedra duha i
ustrajni, ne gubeći polet nade. Istodobno, njegova je ljubav za nas jamstvo da postoji ono
što tek nejasno slutimo a što, ipak, u dubini svoga srca iščekujemo: istinski život.
Kršćanska je nada bitno eshatološki usmjerena. Ona nalazi svoj cilj u Bogu a svoje
utemeljenje u objavi Boga, onoga koji daje i ispunjava obećanja.
Kršćanska je nada kristocentrično obilježena. U Isusu Kristu Božje obećanje biva
ispunjeno te On postaje zalogom konačnoga dovršenja. Isus, koji je sam bio predmet
Božjeg obećanja, obećanja da će Bog postati Emanuel i spasiti svoj narod, postaje i ostva17
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
ritelj novih obećanja. U njemu doživljavamo i ostvarenje najvećeg obećanja i nade za nas
ljude kada je uništio smrt svojim uskrsnućem. U Kristovu uskrsnuću anticipirana je i naša
budućnost. U njegovu je uskrsnuću i naše uskrsnuće obećano.
Kršćanska se nada bitno nalazi u napetosti ispunjenja i dovršenja Božjeg obećanja.
Ono što se u Isusu Kristu u potpunosti ostvarilo, na razini ljudske povijesti i stvorenja
još nije potpuno vidljivo, ali se u nama već ostvaruje prisutnošću Kristova duha. Ovdje
je stalno prisutna napetost koja se u teologiji obično izriče riječima: već da, još ne. Po
Kristovu duhu obećanje uskrsnuća i vječnog života ostvaruje se već ovdje i sada kao anticipacija konačnog dovršenja u budućnosti. U toj napetosti između obećanoga spasenja i
njegova ispunjenja ključnu ulogu ima kršćanska nada. To je i misao vodilja enciklike pape
Benedikta XVI. Spe salvi, u kojoj je Pavlove riječi iz Poslanice Rimljanima U nadi spašeni
protumačio na sljedeći način: „Prema kršćanskoj vjeri, otkupljenje, dakle spasenje, nije
jednostavna, ni uz što vezana datost. Otkupljenje nam je, naime, dano u smislu da nam je
dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću.“
Nada kod Sv. Franje
Nada je stav, krepost i poseban način bivovanja koji se u franjevačkom životu otkriva
optimizmom pred životom. Franjo nije ostavio nikakvu raspravu o nadi, kao ni o drugim
teološkim krepostima, ali je bio svjedok te kreposti. Njegov život i djelovanje bili su toliko nadahnuti nadom da se izražavao s veseljem, optimizmom i beskrajnom živahnošću
hoda prema Bogu, prema Kristu, prema Duhu Svetom te s velikim povjerenjem u Crkvu,
u čovjeka i u život. Nada i povjerenje se prelijevaju u jezik putovanja. Življena nada bila
je njegov duhovni eho i njegov životni dinamizam. Franjina je nada u stalnom odnosu s
vjerom i ljubavlju. Budući da je vjerovao i ljubio, imao je bezgranično povjerenje u Boga,
njegove darove i njegova obećanja.
Bog je ušao u Franjin život, usmjeravao ga prema beskrajnoj ljubavi koja podrazumijeva duboko preispitivanje odnosa prema vrijednostima ovoga svijeta. U takvom stavu
on izriče svoju vjeru u dar Božji. Prema Bonaventuri, Franjo je bio veliki siromah koji se
suobličio s Kristom te je čeznuo neutaživom željom za blaženom nadom.
Stoga je čitav njegov život bio svojevrsno putovanje i traženje. Možemo reći da je
Franjo bio velik u eshatološkoj nadi jer je bezgranično vjerovao u Boga te u njega stavio
svu svoju nadu. Bio je velik i u kršćanskoj nadi jer je imao povjerenje u ljude. Siromašak
je živio sav svoj život u velikoj vjernosti svagdašnjici, ali u posvemašnjem usmjerenju i
odnosu prema budućnosti. Toliko je bio usmjeren na budućnost da, kao pravi putnik,
nikad nije zastao na putu savršenstva (2Čel 210) jer je osjećao kako je tijelom daleko
od Gospodina (LM X,1) prema kome se uputio. Bio je dosljedan u načelima i djelima, a
bio je svjestan da nije učinio sve što je morao učiniti. Svojstveno mu je bilo neprestano
svladavanje zapreka i neprekidni poleti: Smatrajući da još nije stigao dokle je trebalo, neumorno je ustrajao u novoj, svetoj odluci (1Čel 103). Njegova je želja bila tolika da je po
Božjoj milosti neprestano napredovao i od najnižega stupnja stigao do onoga najvišega
tako da je postigao ono što se teško postiže, a to je sklad tijela i duše te osobnu slobodu
(LM XVI,1). Neprestano je od vremena svog obraćenja pa do dana svoje smrti bio na
putu prema ostvarenju svog ideala. Nada ga je držala u takvoj napetosti da je u svakom
času bio spreman na nove početke.
Hvaleći Boga, kaže: Ti si nada naša (PBL 4). I ta ga je nada pretvorila u hodočasnika
beskrajne ljubavi. Za njega je krepost nade bila nadanje u Boga i njegovo obećanje, ali
18
ŽIVOT NA DLANU
je bila i nadanje u druge, s drugima i za druge. Zahvaljujući nadi, život i poruka Franje
Asiškoga obilježeni su kategorijom novoga. Kada njegovi životopisci govore o njemu,
ponavljaju da je bio novi čovjek, novi evanđelist, koji je u Crkvu unio novi duh u kojem
se obnavlja mladost Crkve. On je duboko eshatološki kršćanin koji je znao živjeti duhovnost inicijative, prekidanja sa svime što koči te je bio u stalnoj otvorenosti prema milosti
koja preobražava.
Zato je Franjin životni stav koji je pun nade ostavio dubok trag u franjevačkoj školi.
Više puta je rečeno da je teologija Sv. Bonaventure teologija nade i teologija putovanja.
Za Serafskog je naučitelja nada sidro svih kreposti. Ona je unutarnji stup ne samo nužan
da spasi od očaja siromaha u pustinji nego zato što podržava vjernika koji se obraća Bogu
u stavu traženja i zahvaljivanja. Vjera upućuje vjernika na put, ali nada ga na njemu drži
i potiče da ide, premda je kasnije ljubav ta koja prati čovjeka-putnika. Nada vjernika drži
u napetosti i usmjeruje prema budućnosti. Ona ulijeva želju te u čovjeku ražaruje iščekivanje Božjeg obećanja. Zahvaljujući nadi, ljudski se život pretvara u napetost i beskrajnu
želju. Čovjek se pretvara u hodočasnika beskrajne ljubavi.
Nada je u franjevaštvu temeljni stav koji od franjevca/franjevke čini biće koje putuje
prema Bogu, ali u zajedništvu s ostalima. Franjo, prorok nade i pjesnik stvaranja, predstavlja sebe i svoje kao tuđince i putnike (2Čel 59). Nada u franjevaštvu označava stav
prema životu i taj se stav pretvara u smjelost, u duh stvaralaštva, u volju za rizikom, u
spremnost za optimizam. Franjo je naraštajima postao čovjek velike evanđeoske i ljudske
smionosti. Njegova Pjesma brata Sunca najočitiji je izraz nade, koja itekako može pomoći
čovjeku našega vremena.
Naše poslanje je svjedočiti nadu
Svatko tko vjeruje u Krista jest biće nade, a redovnice po svome posvećenju imaju još
snažniju obavezu biti nositeljicama nade. Na to nas obavezuje osobnije iskustvo Božjega
poziva i radikalno nasljedovanje Isusa Krista. Redovnički se život temelji na Božjem pozivu. Božji poziv znači izabranje za nešto, konkretno za posvećeni život. To posljedično
znači da Bog preuzima brigu za pozvanu osobu i da ta osoba ulazi u još dublje zajedništvo
s njime. Božji poziv je osobni temelj nade redovnice, sigurnost da će Bog biti prisutan u
njezinu životu i da će ona svoje posvećenje živjeti s Božjom pomoći. Bit je redovničkog
života u nasljedovanju Isusa Krista, donositelja nade i ostvaritelja Božjeg obećanja.
Zato bi redovnica trebala biti osoba koja živi s Kristom u uskom zajedništvu cijeloga života, osoba Kristom zahvaćena, prožeta njegovim mislima i osjećajima, njegovim
nakanama i željama. Ona bi u prvom redu trebala biti učenica i prijateljica Isusa Krista,
učenica koja je oduševljen svojim Učiteljem (usp. Iv. 1,41), prijateljica koja zrači radošću
zbog iskazane ljubavi i povjerenja, uvijek spremna obrazložiti smisao i razlog nade koja
je u Njemu. Nadati se znači nikad ne posustati, u zajedništvu s Kristom graditi sa svim
ljudima dobre volje zajedništvo ljubavi, radosti i mira.
“Mjesta” učenja i odjelotvorenja nade
1. Molitva kao škola nade - Prvo mjesto učenja nade je molitva. Kad me nitko više ne
sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu ni s kim govoriti, nikoga više zazvati, još
uvijek mogu govoriti Bogu. Kada više nema nikoga da mi pomogne on mi može pomoći
(usp. KKC, 2657).
19
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
U homiliji na Prvu Ivanovu poslanicu Sv. Augustin je na lijep način prikazao duboku
vezu između molitve i nade. On definira molitvu kao ostvarenje želje. Čovjek je stvoren
zato da ga Bog sobom ispuni.
Uz budnost u molitvi, dok iščekuje blaženu nadu, Crkva je pozvana da bude raspjevana Njemu na slavu. Evanđeoska budnost koja se napaja nadom i raspjevanost koja izvire
iz iste nade evanđelja međusobno se nadopunjuju. Raspjevanost ne znači tek zvonko i
veselo pjevanje. Ona prvenstveno, u duhu otačkih tumačenja, označava život ispunjen
međusobnom ljubavlju i zajedništvom, to je u prvom redu skladba ljubavi koju izvodi
Duh Sveti u srcima vjernika (usp. Rim 5,5), odnosno simfonija Duha koja nastaje kada
kršćani jedni druge pretječu poštovanjem i srdačno se ljube pravim bratoljubljem (Rim
12,10). Budnošću u molitvi i raspjevanošću Njemu na slavu Crkva se objavljuje svijetu
kao zajednica vjere, ljubavi i nade. Nada nije tek neko pasivno i statično čuvanje stečenih
dobara, nego dar dinamične naravi, nutarnje bdjenje i bujanje duha koje omogućuje i
potiče naš angažirani i kreativni rad.
2. Rad i trpljenje kao mjesta gdje se čovjek uči nadi - Svaki ozbiljan i ispravan čovjekov
rad jest nada na djelu. To je način na koji pokušavamo ostvariti svoje manje ili veće nade,
a to činimo svaki put kada rješavamo ovaj ili onaj zadatak koji se pred nas postavlja.
Trudimo se dati svoj doprinos da se u svijet unese nešto više svjetla i da se otvore vrata
prema budućnosti. Važno je znati da se mogu uvijek nastaviti nadati, čak i onda kada se
čini da u mome osobnom životu ili povijesnom trenutku nema mjesta nadi.
Trpljenje je također dio ljudskoga života. Ono dijelom potječe od naše nesavršenosti
a dijelom od mnoštva grijeha koji su se namnožili tijekom povijesti. Čovjek ne ozdravlja
tako da se kloni i bježi od patnje, nego tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom
ljubavlju. Sposobnost trpljenja ovisi o veličini nade koju nosimo u sebi. Sveci su mogli u
svome životu kročiti onim putem kojim je Krist išao prije njih jer su bili nošeni velikom
nadom.
Zaključak
Himnom nastalim na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće Crkva Majku Božju pozdravlja sa Ave,
maris stella (Zdravo, zvijezdo mora). Čovjekov je život poput putovanja morem povijesti,
često mračnim i uzburkanim, putovanja na kojem otkrivamo zvijezde koje pokazuju put
kojim valja ići. Prave zvijezde u našem životu su osobe koje su znale i znaju živjeti ispravno. One su svjetla nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo koje obasjava sve tmine povijesti.
Ali da bismo došli do Njega, trebamo također neka nama bliža svjetla, a to su osobe koje
zrače svjetlom koje crpu iz njegova svjetla i postaju putokaz na našem putovanju. A koja
bi osoba mogla biti više za nas zvijezda nade od Marije, koja je svojim da samom Bogu
otvorila vrata našega svijeta, koja je postala živi Kovčeg Saveza u kojem se Bog utjelovio
(usp. Iv 1,14)?!
Neka nas u životu prati ponizna ljubav u zajednici te u nadi bile radosne, u nevolji
strpljive, u molitvi postojane, kako nas i potiču riječi Poslanice Rimljanima (12,12).
20
ŽIVOT NA DLANU
Mladost Europe u Rotterdamu
Na izmaku svake kalendarske godine braća iz Taizea organiziraju Europski susret mladih. Takav jedan susret, na kojemu se okupilo preko 40.000 mladih, održan je i u Zagrebu
2006/07. Tom je prilikom papa Benedikt XVI. poručio: Neka se vašim pogledom na
drugoga, vašom pažnjom prema svakome ostvari prisutnost Krista. Ova bi se njegova
misao mogla uzeti kao geslo svakoga novog Susreta, a posebno zadnjeg, organiziranog od
28. 12. 2010. do 1. 1. 2011. godine u Rotterdamu u Nizozemskoj.
Krajem prosinca mladi iz cijele Europe i šire zaputili su se u glavni nizozemski lučki
grad, mnogi pomalo i zabrinuti, ispunjeni određenom dozom straha od nepoznatoga.
Ali budući da je Zajednica iz Taizea utemeljena na vrijednostima koje ne isključuju nego
povezuju, a susreti koje oni organiziraju obilježeni gostoprimstvom i ljubavlju, bez obzira
na osobnu povijest, vjeroispovijest ili kulturu, nedoumice i strahovi nestali su vrlo brzo.
Trideset i treće Hodočašće povjerenja pohodilo je 30.000 mladih, od toga preko 2.000
Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz brojnih zagrebačkih župa organizirani su
autobusi, pa tako i iz župe Svete Obitelji u Držićevoj. Uz stotinjak mladih, koje je vodio
vlč. Mirian Šuvak, na susretu u Nizozemskoj bile smo s. Ivana Pavla i ja.
Iz Zagreba smo krenuli u poslijepodnevnim satima 27. prosinca. Vrijeme putovanja bilo
je odlična prilika za upoznavanje. U Rotterdam smo stigli sljedeći dan oko podne. Uslijedilo
je potom raspoređivanje po mjestima i smještanje u obitelji. Petnaestak mladih iz našeg autobusa bilo je smješteno 40-ak kilometara od Rotterdama, u mjestu Gouda, gradiću poznatu
po proizvodnji sira. U Goudi je tih dana boravilo oko 400 mladih iz Bjelorusije, Bosne i
Hercegovine, Hrvatske, Francuske, Italije, Litve, Poljske, Slovačke i Ukrajine.
Naš dan izgledao je otprilike ovako: doručkovali bismo u obiteljima, a potom smo se
okupljali na zajedničku molitvu u protestantskoj crkvi. Nakon molitve slijedili su susreti
u skupinama u kojima se razgovaralo o Bogu, čovjeku i svijetu općenito te su se razmjenjivala iskustva radosti, suosjećanja i praštanja. Iako su skupine bile jezično šarolike, a
neki nisu uopće znali engleski na kojemu se uglavnom sporazumijevalo, to nije bio velik
problem, zapreka u komunikaciji. Tih dana mnogi su naučili što je jezik ljubavi, jezik
kojim progovara iskustvo života, jezik koji svi razumiju jer izvire iz jednostavnosti srca i
duboke povezanosti s Bogom te temeljne opredijeljenosti za brata čovjeka. Na popodnevnu molitvu i ručak odlazili bismo na roterdamski velesajam (Ahoy), a kasnije su nam
bile ponuđene razne radionice na velesajmu ili u drugim dijelovima grada. Sudjelovali
smo u jednoj koju su organizirali afrički kršćani koji žive u Nizozemskoj. Također smo
iskoristili priliku i posjetili neka značajna mjesta u samom Rotterdamu i Den Haagu.
Večernja molitva i večera označavale su kraj programa za taj dan, a mi bismo se vraćali
u obitelji u koje smo bili smješteni. Od ostalih aktivnosti značajno je spomenuti Festival
naroda koji se održava u novogodišnjoj noći, a u Goudi je organiziran u katoličkoj crkvi.
Mladi iz svake države ukratko se predstavljaju pjesmom ili igrom. U Nizozemskoj se te
noći nebo svijetli od vatrometa, a najradije se jedu uštipci s grožđicama (oliebollen).
Početak nove godine sudionicima Hodočašća povjerenja značio je rastanak i povratak
kućama. Bogatstvo koje smo primili tih dana nemoguće je pretočiti u riječi kojima bi se
dokraja mogla izreći hvala Bogu za darovano, obiteljima za gostoprimstvo, braći iz Taizea
za nesebično darivanje, svima koje smo susreli za ugodno druženje.
S. Kristina Marijanović
21
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Iskustvo izabranja, iskustvo pustinje
U Zagrebu (Držićeva 31/2) održan je seminar za juniorke 18. i 19.
ožujka na temu Iskustvo izabranja,
iskustvo pustinje. Voditelj seminara,
koji je organizirala odgajateljica juniorki s. Ivka Lučić, bio je fra Ljubo
Kurtivić, odgajatelj bogoslova Hercegovačke provincije.
Pitanjem Tko me zove i zašto me
zove? fra Ljubo nas je najprije usmjerio na razmišljanju o našem izabranju
i pozivu. Naš prvi poziv, poziv na
život, bio je mimo nas. Drugi poziv,
poziv u čistoću, siromaštvo i ljubav,
traži naš osobni odgovor u slobodi.
Bitno je da su svi pozivi od Učitelja, a ne način na koji smo pozvani, naglasio je fra
Ljubo. Nije toliko važno da poziv bude shvaćen koliko prihvaćen, a na putu prihvaćanja,
odaziva Učitelj nas hrabri riječima: U svijetu imate muku, ali ja sam pobijedio svijet!
Fra Ljubo je naveo primjer Petra kojemu su trebale vjera i hrabrost da se odvaži izići iz
lađe i da po oluji pođe k Isusu. Poput Petra, i nama je svaki dan izlaziti iz lađe, hodati po
vodi do Isusa, iako je to protivno svim zakonima fizike.
Drugi dan seminara razmišljali smo o postu i pustinji. Voditelj je istaknuo važnost
i vrijednost kršćanskoga posta, koji je izazov našem vremenu, ali i našim zajednicama.
U svijesti potrošačkog društva u kojem živimo post i nemrs kao da ne postoje, ali su
zato jako popularne razne zdravstvene i estetske dijete, vegetarijanstvo, istočne religiozne
vježbe itd. Kakav je post Gospodinu po volji?
Isus nas uči da post, kao i milostinja i molitva, mora izlaziti iz čovjekova srca, mora biti
odraz predanja i ljubavi Ocu, koji vidi u tajnosti, u skrovitosti (Mt 6,18). Isusovi učenici
ne slijede praksu židovskih postova, nego je njihov post vezan uz Isusovu muku i smrt,
to je odaziv na poziv: Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme
svoj križ i neka ide za mnom (Mk 8,34). Dakle post je nešto što je bitno povezano s
Kristom. Kod kršćanskoga posta čovjek ne treba biti okrenut prema sebi (i publici koja
hvali izdržljivost), nego prema Bogu.
Što se tiče pustinje, ona bi trebala biti naša svakodnevica, mjesto gdje živimo iskustvo
Božje prisutnosti! U njoj nije nimalo ugodno boraviti, ali je itekako korisno. U pustoši,
daleko od ljudi, misao postaje izoštrenija, čovjek u svemu prepoznaje Boga, sve je onakvo
kakvo jest, ne gubimo se u beznačajnostima, u sitnim tlapnjama i obmanama proizišlim
iz nesavršene ljudske naravi (Miro Gavran, Krstitelj).
S. Nikolina Mišković
22
ŽIVOT NA DLANU
Riječ Božja u mojoj svakodnevici
Od 11. do 13. ožujka upriličen je u našoj kući u Livnu seminar za četiri kandidatice iz
naše Provincije te jednu iz Hercegovačke. Sudjelovale su i naše odgajateljice: s. Marija
i s. Slavica. Tema seminara bila je Riječ Božja u mojoj svakodnevici, a voditeljica s. Ana
Antolović.
S. Ana nas je uvela u rad, pojasnila značenje korizme i pustinje u našem životu te
govorila o ulozi Božje riječi u životu svakog čovjeka na njegovu putu prema Bogu.
Cilj ovoga seminara bio je upoznati bogatstvo Božje riječi u hodu Božjega naroda,
uvidjeti nužnost oslonjenosti na Božju riječ u svakodnevici i usvojiti metodu molitvenog
čitanja Svetog pisma – Lectio divina.
Radeći na odabranim biblijskim tekstovima zajedno sa s. Anom, uvidjele smo koliko je
važna osobna priprava za čitanje Božje riječi i molitva Duhu Svetom, kako Sveto pismo
trebamo čitati kao što čitamo dobru poeziju, dopuštajući da se njegova poruka taloži duboko u nama. Lectio divina dovodi do ozbiljnoga kršćanskog napretka u iskustvu ljubavi
putem čitanja, razmišljanja, odgovora i odmaranja. Uz osobni i zajednički praktični rad
pokušale smo bolje sagledati i prikazati svoj životni put (prošlost, sadašnjost, budućnost),
tj. svoj životni hod u svjetlu Božje riječi.
Na koncu smo pristupile vrednovanju našega rada na seminaru. Svaka od nas izrekla
je svoj najdraži, najvažniji biblijski citat, koji je uz svoje ime napisala na poticajnoj karti,
nakon čega smo karte međusobno razmijenile.
Druženje i rad završile smo pjesmom u nadi da je posijano dobro sjeme i da će nam
Biblija uvijek biti vjeran pratitelj. Nastojat ćemo barem ne zaboraviti izreku: Kršćanine,
pazi kako živiš: možda budeš jedina Biblija koju će neki ljudi ikada susresti! moleći:
Isuse, osposobi nas za novost svoje riječi. Ohrabri nas da se čitavim bićem odlučimo za
nju. Posluži se nama da i mi budemo život tvoje riječi (S. Lice).
Katarina Dunđer, kandidatica
23
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
NAŠI POKOJNICI
† S. M. Viktorina Pucelj, živjela 92 godine, u Družbi 73 godine, preminula u Brezju
9. veljače 2011.
† S. M. Renee Pfeiffer, živjela 68 godina, u Družbi 50 godina, preminula u Jolietu,
Illinois, 14. veljače 2011.
† S. M. Julia Fernàndez, živjela 74 godine, u Družbi 54 godine, preminula u Formosi, Argentina, 14. veljače 2011.
† S. M. Josefina García López, živjela 90 godina, u Družbi 57 godina, preminula u
San Lorenzu, Argentina, 18. veljače 2011.
† S. M. Klara Krmec, živjela 85 godina, u Družbi 65 godina, preminula u Trstu, 23.
ožujka 2011.
Članovi obitelji naših sestara
† Luca Vujica, majka s. Ines Vujice
† Anto Pranješ, brat s. Jeronime i s. Sidonije Pranješ
† Kata Rašo, majka s. Zvonimire Zubak
† Ivica Piljić, otac s. Jele Piljić
† Filka Suša, majka s. Augustine Suše
† Manda Ištuk, majka s. Bernarde Ištuk
† Draško Barišić, svak s. Ruže Kasalo
STAN
Trâžite me na nebesima,
po rosnim livadama,
rascvalim voćnjacima
i u grobu praznome,
mislite da tu ćete me naći,
a ja sam stan našao
u srcima vašim
i u vašoj braći.
S. Vatroslava Šimundi
ZAHVALA
† Anto Pranješ
Dana 16. prosinca blago je u Gospodinu preminuo naš brat Anto Pranješ. Zahvaljujemo sestrama i svećenicima koji su ispratili na vječni počinak našega dragog brata Antu.
Zahvaljujemo također sestrama koje su nam izrazile sućut pismeno ili telefonski.
Našem bratu Anti neka je vječni pokoj!
S. Jeronima i s. Sidonija Pranješ
24
NAŠI POKOJNICI
† Ivica Piljić
Drage sestre!
Dirnuta sam vašom blizinom, pažnjom i požrtvovnošću prilikom smrti i ispraćaja
moga (našega) oca Ivice. Srdačna hvala sestrama u Grottaferrati, Rimu, Trstu, Zagrebu i
Tramošnici. Osobita hvala Provincijskoj upravi na čelu s provincijskom predstojnicom s.
Ivankom i vama, sestre, koje ste iz mnogih mjesta Bosne i Hrvatske, unatoč velikoj studeni, došle u Tramošnicu 30. prosinca 2010. Svojom nazočnošću, molitvom i pjevanjem
za vrijeme euharistijskoga slavlja proslavile ste Boga, iskazale poštovanje prema našem
dragom ocu, a nama što za njim tugujemo donijele utjehu vjere. Isto tako hvala i svim
svećenicima u Cerniku i Tramošnici koji su ispratili našega oca molitvom i sv. misom.
Hvala i svima vama koje niste mogle doći, ali ste duhom i mislima bile s nama. Hvala za
molitve i izraze sućuti. Neka vam Uskrsli svima bude nagrada!
S. Jela Piljić
† Filka Suša
Dana 25. veljače 2011. preminula je moja majka Finka Suša u 89. godini života. Gospodin ju je pozvao da nagradi njenu dobru dušu za svu ljubav koju je imala prema Njemu
i bližnjima. Draga mama, počivaj zajedno s tatom kod Oca u društvu svetih.
Zahvaljujem s. Celini Vidak i s. Ivanki Mihaljević za dozvolu moga dugogodišnjeg
boravka izvan Zajednice kako bih mogla biti uz bolesnu i nemoćnu majku.
Na poseban način zahvaljujem s. Tihomiri Kljajić, kućnoj predstojnici u Kloštru Ivaniću, koja je u mojoj žalosti preuzela brigu oko dokumentacije i organizacije pokopa
moje majke. Često ju je posjećivala, tješila i od nje uvijek znala izmamiti pokoji smiješak.
Odsrca zahvaljujem i s. Klari Turaliji, s. Maksimilijani Pendeš, s. Andrijani Dankić i s.
Bernardici Sučić za brižnost i pomoć koju su pružale mojoj majci. Zahvaljujem i svim
ostalim sestrama koje su na bilo koji način pomogle mami i meni u ovom kratkom periodu boravka u Kloštru.
Zahvaljujem fra Ivanu Lovriću, koji je mojoj majci redovito dijelio svete sakramente,
posjećivao je, tješio, hrabrio i na kraju ispratio na vječni počinak. Hvala i fra Anđelku
Barunu, koji je predvodio sv. misu zadušnicu, kao i svim svećenicima suslaviteljima. Hvala
lijepa i cijeloj zajednici u Ljubunčiću.
U svoje i ime svoje obitelji zahvaljujem sestrama koje su pjevale na sv. misi zadušnici te
koje su došli na posljednji ispraćaj pokojne mame, pružile nam podršku i izrazile sućut.
S. Augustina Suša
† Manda Ištuk
Dana 6. ožujka, pred početak korizme, preminula je moja majka Manda iznijevši svoj
križ na Kalvariju. U teškim danima boli bilo je mnogo onih koji su pratili mene i moju
obitelj. Hvala mojoj zajednici u Remetama, provincijskoj predstojnici s. Ivanki Mihaljević
i svim sestrama koje su bile sa mnom. Hvala braći franjevcima i karmelićanima koji su
imali razumijevanja tijekom bolesti moje mame. Gospodin vam svima bio nagrada, a
mojoj majci udijelio vječni mir na nebu!
S. Bernarda Ištuk
25
PRILOZI
KONGREGACIJSKI LIST
Iz Rimske regije
Drage sestre!
Vjerojatno ste preko medija saznale da u Rimu doživljavamo sibirsku hladnoću. Ove
godine temperature su padale ispod nule. To je vrlo neobično za nas koji smo navikli na
blagu klimu Rima. Nadamo se da će ožujak donijeti iščekivano proljeće.
U vremenu smo poklada. Naši učenici iz osnovne škole zabavljaju se na snijegu.
S roditeljima su otišli na skijanje od 28. veljače do 5. ožujka, koliko traje bijeli tjedan
(settimana bianca). Djeca iz vrtića proslavit će poklade u školi, obučeni u najrazličitija
maskirna odijelca.
Sve sestre Rimske regije dobile su u ruke tiskane Statute i pravilnike regionalnog i
kućnog kapitula, obnovljene i usvojene na regionalnom kapitulu 2010.
Iako smo i ove godine organizirale dvodnevnu duhovnu obnovu za sve sestre Rimske
regije, predviđenu za 30. travnja i 1. svibnja, obnovu ćemo svesti samo na jedan dan – 30.
travnja. Naime 1. svibnja je beatifikacija pape Ivana Pavla II, na kojoj i mi, uz mnoštvo
ljudi iz cijeloga svijeta, želimo sudjelovati. Svi hoteli i prenoćišta u Rimu već su popunjeni,
uključujući i našu kuću na Piazzi Capreri.
Velikim slavljima u Rimu pridružit ćemo se i mi svojom proslavom 70. obljetnice dolaska naših sestara u Rim. Budući da je kuća u Via dei Colli 10 bila prva naša kuća otvorena
u Rimu i sjedište vrhovne predstojnice, proslava je zakazana za 14. svibnja u Rimu, Piazza
Caprera – Via dei Colli 10. Pozivamo sve sestre da nam se pridruže duhom i molitvom,
sjećajući se s. Terezije Hanželič i svih sestara iz prvih godina njihova boravka u Rimu.
Ovih dana u izdanju RAI-a iz tiska izlazi knjiga kuhinjskih recepata koju je pripremila
naša s. Stella Okadar. Već nekoliko godina na poziv uredništva RAI-a s. Stella sudjeluje u
emisiji Jutro u obitelji u rubrici Quel che passa il Convento (Što nudi samostan). Prezentirala je recepte iz bosanske kuhinje. Uskoro ćemo knjigu imati u rukama, a time i priliku
primijeniti recepte u našim kuhinjama.
Naša s. Paola D’Auria, uz pomoć brojnih dobročinitelja, gradonačelnika Rima g. Giannia Alemanna te mnogih volontera, otvorila je 11. veljače novu kuću u Rimu – Casa
Santa Maria dei Bambini – za djecu s poteškoćama u razvoju. Dosad je funkcionirala
Casa Famiglia za prihvat djece i djevojaka-majki, a sada je djelatnost proširena. S. Paoli
želimo da bude na visini zadatka i da svojim suradnicima bude primjer vjere, ljubavi i
franjevačke jednostavnosti.
Ujedinjene u duhu sa svim sestrama u Družbi, sestrinski vas pozdravljamo.
S. Celina Sarić
26
PRILOZI
Iz Mariborske provincije
Drage sestre!
Minulo je nekoliko mjeseci od posljednjega Kongregacijskog lista i evo nas opet k
vama s nekoliko vijesti iz naše Provincije.
Sestre su sudjelovale na sastancima koje je organizirala Konferencija redovničkih ustanova
Slovenije. Počnimo s najmlađima. S. Ema Alič i s. Marija Šeme bile su od 8. do 12. studenoga
2010. na seminaru za novakinje i novake u Cistercitskom samostanu u Stični. Predavači su predstavili različite teme: poziv, lijepo ponašanje, glazba i liturgija, Sveto pismo, zajednica. Novakinje
su napisale: »S drugim novacima i novakinjama izmijenile smo iskustva duhovnog života, života u
zajednici i osobnog rasta. Mi smo na ovom susretu produbile zahvalnost za pripadnost redovničkoj zajednici, u koju je svaka ponaosob pozvana od Gospodina, i za radost življenja karizme.«
Od 12. do 14. studenoga 2010. u Samostanu sestara uršulinki u Mekinjama sabrala su
se na redoviti susret mlada braća i sestre, među kojima i naše tri juniorke. Produbili su
zanimljivu temu: Moje tijelo – hram Duha Svetoga. Otkrivali su raznolikost i vrijednost
ljudskog tijela, dragocjenost i ljepotu pokreta, odnos između duhovnosti i sporta, razlike
između muške i ženske prirode. Osobit dojam na sudionike susreta ostavila je činjenica da
nam Krist u svetoj misi daruje svoje tijelo te i nas poziva na cjelovito darivanje.
Jesenski susret kućnih predstojnica i Provincijskoga vijeća bio je 6. studenoga 2010.
u Repnju. Susret je obogatio p. Andrej Feguš, OFMkonv. Govorio je o knjizi Umberta
Galimbertija – Uznemirujući gost, u kojoj autor opisuje moderne devalvacije vrijednosti.
Stanje suvremenog društva ima odveć upliva na naše zajednice. Sestre su čule mnogo više
od samog sadržaja knjige: iskustvo p. Feguša u radu s mladima. Govorio je o svojim zapažanjima u susretu s mladima te o izazovima redovničkoga života i života u zajednici.
Od 26. do 28. studenoga 2010. u Repnju smo slavile provincijski kapitul. Glavna zadaća kapitula
bila je izabrati izaslanice za Vrhovni kapitul. Trebalo je izabrati i kandidatkinje za novo Vrhovno vijeće. Kapitul je glasovanjem usvojio obnovljene Provincijske statute i preuređene pravilnike
provincijskog i kućnog kapitula. Sestre kapitularke su se upoznale s rezultatima ankete o znacima
nade i zabrinutostima među nama. Provincijska predstojnica s. Rafaela Glasenčnik izvijestila je o
zbivanjima u Provinciji u posljednjem trogodištu, a provincijska ekonoma s. Mihaela Berčom o
radovima na ekonomskom području. U razgovoru smo dotaknule i niz drugih pitanja.
U subotu, 22. siječnja 2011. u Kući matici u Mariboru održano je zborovanje Provincije. Okupilo se oko 50 sestara. S p. Milanom Bizantom, DJ, razmišljale smo o biblijskim
likovima: o Marti i Mariji, o ženi uhvaćenoj u preljubu, te o autentičnosti u izražavanju
misli i želja među generacijama. Nakon mise i ručka u skupinama smo razgovarale o
tome što nas je dodirnulo iz razmišljanja p. Bizanta. Ovakvi su susreti obogaćujući, jačaju
svijest sestrinstva i izgrađuju jedinstvo u različitosti.
Pastoralna skupina sestara sastala se 5. veljače u Mariboru. Novi mariborski nadbiskup
dr. Marjan Turnšek slikovito im je pokazao razliku između novoga doba (New Age) i
kršćanskog pogleda na život. Sestre su gospodinu nadbiskupu zajedno sa sestrama iz
Kuće matice čestitale na preuzimanju nadbiskupske službe. Moleći na Slomšekovu grobu,
preporučile su mu potrebe Mariborske metropolije i cijele Crkve u Sloveniji. U popodnevnom satima skupina je planirala pastoralno djelovanje.
Ostanimo povezane u molitvi. Svim sestrama želimo milosti punu korizmu i radostan
Uskrs te vas sve srdačno pozdravljamo!
S. Mira Rožanc
27
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Iz Splitske provincije
U provincijalnom središtu u Splitu slavljen je 7. i 8. siječnja izvanredni provincijalni
kapitul, na kojem je usvojen obnovljeni Pravilnik provincijalnoga kapitula, izabrane
zastupnice Provincije za Vrhovni kapitul te razmotrena aktualna pitanja u Provinciji. Rad
kapitula odvijao se prema poticajnoj misli Sv. Pavla Timoteju: Krist je naša nada (usp.
1Tim 1,1). Tim riječima provincijalna predstojnica s. Leonka Bošnjak Čovo pozvala je sve
sestre da unatoč poteškoćama s kojima se susrećemo ne gubimo nadu, nego da revnošću
u apostolskoj djelatnosti budemo uzor drugima u riječi, vladanju, ljubavi, vjeri i čistoći
(usp. 1Tim 4,12), te da riječima i djelima doprinosimo izgradnji zajednice radeći predano
za opće dobro Provincije, Crkve i društva imajući u vidu znakove vremena.
Uoči Svijećnice, uz svečanu Večernju, u kapeli provincijalne kuće postulaturu je započela Marina Fuštar. Okupljena zajednica sestara molila je za nju, da joj Gospodin obasjava
put, rasvjetljuje um i zagrijava srce, a nas da učini potporom na tom putu. Uz blagdan
Blagovijesti radujemo se polaganju prvih zavjeta naše novakinje s. Mirjane Puljiz i početku novicijata postulantice Dragice Karlić.
Dana 5. veljače u Splitu je održan godišnji susret naših sestara katehistica, voditeljica
liturgijskoga pjevanja i sakristanki. Susret na temu Nada, u skladu s ovogodišnjom temom
trajnog odgoja, animirala je naša s. Stela Mijić. Svoje izlaganje i nadahnuće za rad u skupinama temeljila je na biblijskim tekstovima prožetim nadom promatrajući biblijske likove
žena. Polazeći od našeg, ženskog, identiteta i svetopisamskih riječi: Ženo, velika je tvoja
vjera (Mt 15,28), budi uvijek spremna na obrazloženje nade koja je u tebi (1Pt 3,15),
potaknula je nazočne na promišljanje, življenje i svjedočenje nade kao božanskoga dara
koji obuhvaća, pročišćuje, čuva, podržava i širi horizonte vjere vodeći čovjeka k radosti
ljubavi i punini života u Bogu.
S. Marija Petra Vučemilo
Iz Tršćanske provincije
Stalna događanja u našoj Provinciji znak su da živimo i da se mičemo u krilu Crkve
pod okriljem Božjim.
U božićnom vremenu doživjele smo lijepe trenutke. Božićnom priredbom djeca i mladi
u Trstu razveselili su naše štićenice (umirovljene gospođe), svoje roditelje i nas sestre koje
želimo da učenici nama povjereni dožive i njeguju kršćansko ozračje Božića. U Gorici su
pred Božić sestre i štićenice posjetila djeca iz Osnovne škole Standrež i sve ih razveselila
božićnim pjesama i darovima (njihovim rukotvorinama).
Na blagdan Svete Obitelji, zaštitnika naše kuće, u Zavodu smo slavile svečanu svetu
misu, koju je predvodio koparski biskup mons. Metod Pirih, a na objed je stigao i naš
nadbiskup mons. Dino De Antoni. Na Tri kralja sestre su se pridružile procesiji na putu
od Gorice do Kostanjevice, putem kojim su prije 200 godina u ovo marijansko svetište
zajedno s Presvetim sakramentom prvi put došla Mala braća.
Dana 28. prosinca 2010. u provincijalnoj kući u Trstu slavile smo provincijalni kapitul
na kojem smo izabrale zastupnicu za Vrhovni kapitul: s. Alojziju Kutin. U radnom dijelu
kapitula glasovanjem smo usvojile tekst Statuta naše Provincije. Na kapitulu je bila prisutna vrhovna vikarica s. Aleksandra Kuri. Ostala je s nama i sljedeća dva dana, 29. i 30.
28
PRILOZI
prosinca, i vodila božićni duhovni susret, najprije u Trstu, zatim u Gorici. S njom smo
produbile temu nade sagledavši u čemu vidimo u našim zajednicama znakove pomanjkanja nade, ali i njezine klice. Zahvalne smo s. Aleksandri što je mudro i blago vodila ove
susrete.
Na Dan posvećenoga života, 2. veljače, u provincijalnoj kući u Trstu proslavile smo
60. obljetnicu redovničkoga života s. Geme Scheriau. Bilo je jednostavno, srdačno i
svečano.
Posljednjih mjeseci pohađala nas je sestra bolest, koja nas je još tješnje uzajamno povezala u molitvi i pozornosti za potrebe sestara. Provincijalna predstojnica s. Doroteja
Rupnik i druge sestre otpremale su u bolnicu naše bolesnice i svakodnevno ih posjećivale.
Bile smo zabrinute za s. Klaru Krmec, s. Amabilis Štranj i postulanticu Amal, ali, hvala
Bogu, sve su prebrodile kritično stanje i ponovno kod kuće.
Od 17. do 26. veljače u Žabnicama (Camporosso) sestre su ugostile nekoliko skupina
obitelji s brojnom djecom. Skupine su se izmjenjivale svaka tri dana. Najveća je bila
skupina iz župe Polhov Gradec, koju je vodio župnik don Bogdan Oražem.
Znamo da molitvom i zanimanjem pratite naše sestre u Egiptu u ovim teškim danima
straha i nesigurnosti zbog ratnog stanja u toj zemlji. Studentice koje stanuju u našoj kući u
Kairu poslane su svojim kućama, a u Aleksandriju su se konačno uspjele vratiti s. Ahlem
i s. Lavrenca, koje su zbog prekinutih prometnih veza čekale jedna u Trstu a druga u
Gornjem Egiptu, kod roditelja.
I na kraju još jedna radosna vijest: dana 7. i 8. svibnja u našu pokrajinu doći će papa
Benedikt XVI. da nas utvrdi u vjeri. Prvi dan zadržat će se u Akvileji, koja je majka
današnjih 26 biskupija, a drugi u Veneciji, gdje će se okupiti vjernici iz Triveneta.
S. Gabrijela Koncilja
Iz Lemontske provincije
Naše sestre upućuju tople pozdrave svim sestrama u Kongregaciji sa snijegom pokrivenog i vrlo hladnog brežuljka u Lemontu. Bog je stvorio čudesnu zimu ovdje, kao i u
mnogim dijelovima SAD-a!
Dana 23. listopada novi kandidati koji žele postati pridruženim članovima naše Zajednice imali su svoj prvi susret, dan formacije. Prikazana im je prezentacija o povijesti
našega programa za pridružene članove (Associate), s njegovim sastavnim dijelovima i
s onim što ga razlikuje od programa drugih redovničkih zajednica. Kandidati će imati
nekoliko vikend-susreta na kojima će se pripremiti za preuzimanje obaveza na proljeće.
Nadbiskupija Chicago i sav vjernički puk VI. vikarije (kojoj pripada Lemont) oprostili
su se 1. studenoga 2010. od nadbiskupa Gustava Garcia-Sillera, M. Sp. S., posebnim
liturgijskim slavljem. Uzoriti gospodin Franjo kardinal George, OMI, predslavio je euharistiju i propovijedao, a suslavili su mnogobrojni svećenici. Slavlju sv. mise i, kasnije,
oproštajnom domjenku u St. Rita u Cascia High School u Chicagu prisustvovale su i
provincijska predstojnica s. Therese Ann Quigney, s. Ann Barbara Plavac i s. Cynthia
Ann Drozd. Nadbiskup Gustavo bio je omiljen u narodu, uključujući i nas sestre, i svima
će nam nedostajati. Dodijeljena mu je Biskupija Sv. Ante u Texasu, udaljena od Lemonta
više od 790 milja, odnosno1.276 km.
Kućne predstojnice naše Provincije imale su 6. studenoga svoj godišnji susret. S.
Therese Ann im je u kratkim crtama izložila temu: Preporuke provincijskoga kapitula
29
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
održanog u travnju 2010. godine. Podsjetila je da je glavna svrha ovih susreta pomoć
predstojnicama u njihovoj službi vođenja sestara i pozvala ih da se ne umore uvijek iznova započinjati.
Od 13. do 14. studenoga u Lemontu se okupilo 34 naših pridruženih članova radi
duhovne obnove. Voditeljice susreta: s. Therese Ann Quigney i s. Kathryn Frankovich,
zajedno s ostalim članicama tima: s. Barbarom Markovich, s. Annette Shircel i s. Jimene
Alviani, izabrale su temu: Euharistija kao središte života.
Vrijeme osobnog klanjanja pred Presvetim sakramentom u kapeli Sv. Franje omogućilo je sudionicima da u tišini promišljaju o onome što su čuli i vidjeli te o načinu kako to
primijeniti u konkretnome životu.
Druga sjednica našega provincijskog kapitula održana je 20. studenoga. Cilj je bio dvojak: izabrati delegatkinju za Vrhovni kapitul i tri kandidatkinje za novo Vrhovno vijeće, te
pregledati Statute Provincije.
Dana 21. studenoga proslavili smo blagdan Krista Kralja svečanom liturgijom i večerom. Taj blagdan ne samo da označava početak nove liturgijske godine nego nas podsjeća
da smo malen ali značajan dio Kongregacije.
Od 10. do 12. prosinca 8 naših kandidata za pridružene članove imali su svoj drugi
susret. Tema je bila iz duhovnosti Sv. Franje i Sv. Klare. Večer je počela u kapelici, a
zatim se pošlo do blagovaonice gdje je svatko izabrao objekt koji simbolizira naš život,
pokazujući da smo svi uzajamno povezani i da su nam srca franjevačka. Uz pomoć jedne
vježbe s. Therese Ann pripremila je kandidate za trenutak kada će postati pridruženim
članovima naše Zajednice.
U školskoj dvorani 17. prosinca uvečer Mt. Assisi Academy predstavila se svojim božićnim koncertom i izložbom likovnog stvaralaštva. Studenti, obitelji, prijatelji, učenice
te brojne prisutne sestre pozorno su slušali izvedbe solista i zbora. Glasovir i vokalni
solisti uveli su publiku u svečarsko raspoloženje pjevanjem tradicionalnih božićnih pjesama. Mali zbor naših sestara otpjevao je pjesmu Ovo je noć. Svojim likovnim ostvarenjima
učenice su, na radost svih nas, pokazale svoje umjetničke sposobnosti.
Posljednji susret naših kandidata održan je od 4. do 6. veljače. Toga vikenda na programu je bila povijest naše Kongregacije, životopisi naših prvih sestra koje su došle iz
Maribora, s posebnim osvrtom na vrednote koje su očitovale svojim životom i koje su im
bile zajedničke. Molitva, Sv. pismo, franjevačka slavlja i naša karizma također su bili dio
vikenda, kao i obilazak i objašnjenje Sobe baštine.
Nakon hrabre borbe s rijetkom bolešću, u 68. godini života i 50. redovništva preselila
se 14. veljače u ruke Očeve s. Renee Pfeiffer. U vrijeme dugotrajne bolesti teško je disala.
Iako je trpjela tešku bol, nikada se nije žalila. Sačuvala je radost i predanje volji Božjoj.
Ispraćena je i pokopana 18. veljače na groblju Sv. Alfonza. Nedostajat će sestrama i svojoj
obitelji. Počivala u Božjem miru.
Neka vas sve prati Božji blagoslov!
S. Jimene Alviani
30
PRILOZI
Iz Mostarske provincije
Sa svima vama, drage sestre diljem Družbe, želimo podijeliti nekoliko važnijih događaja iz naše Provincije od posljednjih vijesti u Kongregacijskom listu.
Blagdan Svete Obitelji – nebeskog zaštitnika naše Provincije, prema tradiciji, svečano
smo obilježile u našem samostanu u Franjevačkoj 88 u Mostaru. U zahvalnosti i molitvi za
potrebe Provincije, sestrama u mostarskom samostanu pridružile su se i sestre iz Bijeloga
Polja te zajednica iz provincijalne kuće s prov. predstojnicom s. Frankom Bagarić. Misno
slavlje predvodio je provincijal hercegovačkih franjevaca fra Ivan Sesar u zajedništvu s
prov. tajnikom fra Božom Milićem. Razmišljajući u prigodnoj homiliji o otajstvu Betlehemskog događaja, otac provincijal osvrnuo se na stvarnost Božjeg sebedarja i Njegove
čudesne čežnje za čovjekom. “U toj Božjoj okrenutosti čovjeku i naš je redovnički život
božanski vrijedan. Ljubav i patnja, žrtva i radost, bratstvo i sestrinstvo, strah od neizvjesnosti; sve osim grijeha ima smisla,” istaknuo je fra Ivan. Čestitajući nam blagdan,
izrazio je želju da nam kreposni život svete obitelji Isusa, Marije i Josipa bude poticaj na
izgradnju zajedništva koje će pred svima svjedočiti ljepotu redovničkoga života.
Od 13. do 15. siječnja proslavljen je izvanredni provincijalni kapitul. U radnome dijelu
kapitula, na temelju prijedloga sestara iz cijele Provincije i uz stručno vodstvo crkvenoga pravnika fra Velimira Blaževića, člana Provincije Bosne Srebrene, temeljito smo
pregledale Provincijalne statute uskladivši ih s obnovljenim Konstitucijama i Odredbama
Družbe. Sagledale smo i trenutno stanje Provincije razmotrivši što možemo učiniti u
sljedećem razdoblju na duhovnom planu i zajedničkom životu. S pogledom u budućnost
otkrivale smo kamo usmjeriti život i rad sestara, kojim djelatnostima dati prednost…
Tako je razrađen i usvojen Provincijalni plan i program rada za sljedeće petogodište. U
izbornome dijelu kapitula izabrane su izaslanice za Vrhovni kapitul naše Družbe. Zahvaljujemo Gospodinu za prisutnost vrhovne predstojnice s. Natalije Palac među nama i za
njezine korisne poticaje i doprinos radu Kapitula.
Na blagdan Prikazanja Gospodinova okupile smo se u Mostarskoj prvostolnici s ostalim redovnicama i redovnicima koji djeluju u Hercegovini da u zajedništvu s mjesnim
biskupom mons. Ratkom Perićem proslavimo Dan posvećenoga života. Nakon prigode
za sakrament pomirenja uslijedila je euharistija koju je predvodio otac biskup uz suslavlje
novoimenovanoga vojnog ordinarija u BiH, mons. don Tome Vukšića i prisutnih redovnika. Tumačeći u propovijedi evanđeoski odlomak o pismoznancu koji je odlučio slijediti
Isusa, a koji je apostol Matej smjestio među izvješća o Isusovim čudesima, biskup nas je
pokrenuo na razmišljanje o vlastitome pozivu i na duboku zahvalnost za to čudo Božje
ljubavi i dara u nama. Gledajući sebe pozvane i propitkujući se kako živimo naš način
života, uz zapaljene smo svijeće zajednički obnovili svoje zavjete Gospodinu. U svečanoj
i dostojanstvenoj artikulaciji obrasca zavjetovanja dala se naslutiti ne toliko sigurnost u
vlastite snage i neporočan život nego svjedočanstvo nezaslužene ljubavi Boga koji nas
zamilova, predodredi, sebi izabra i posveti… unatoč tome što nema među nama mnogo
mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih (Usp. 1Kor 1,26).
Održana su i dva kruga duhovnih vježbi u ovoj godini: prvi krug je vodio p. Mirko
Nikolić, DI, iz Zagreba, a druge fra Danimir Pezer, OFM, iz Sarajeva. Tako je pedeset
sestara razmatrajući na temu Ustat ću i poći Ocu obnovilo radost povratka u Očevu
kuću. Duhovne obnove za obitelji i mlade, promocija knjige i susret župljana s mjesnim
biskupom, zasjedanje Skupštine KVRPP-a BiH, završni radovi na zgradi Dječjeg vrtića
31
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
samo su neki od sadržaja kojima je samostan u Bijelome Polju živahno zakoračio u drugo
stoljeća života.
Vrijeme od posljednjeg javljanja obilježeno je i zajedničkim susretima skupina sestara
ovisno o apostolatu koji obavljaju. S provincijalnom predstojnicom s. Frankom Bagarić
susrele su se medicinske sestre i one koje rade u dječjim vrtićima, sestre zaposlene u
kućanstvu te katehistice, glazbenice i sestre koje rade u školi. Početkom veljače započeo
je i godišnji službeni pohod provincijalne predstojnice svim sestrama Provincije. Svi ovi
susreti odvijaju su se u ozračju otvorenosti i traženja kako osobni i zajednički život učiniti
plodonosnijim, radosnijim.
Nije izostao ni susret starijih i nemoćnih sestara u prigodi obilježavanja Dana bolesnika. Upriličen je u sestarskome samostanu u Međugorju (Baraći bb), u kojemu žive i
naše najstarije sestre. Misao vodilja susreta bila je Starost – vrijeme služenja evanđelju
“mudrošću srca”. Posvemašnju povezanost koja postoji među naraštajima na duhovit
su način predstavile sestre i najmlađe iz Bijeloga Polja u rekreativnom dijelu susreta nazvanom Nekad i sad. Ističući pozitivne odlike naraštaja sestara koje su nam prethodile,
pokazale su starijim sestrama da nisu u opasnosti da ih se smatra teretom, nego, dapače,
blagoslovom i učiteljicama životne mudrosti.
U zajedništvu s Crkvom u Hrvatskoj radosno iščekujemo pohod svetoga oca Benedikta XVI. Pripremu ovoga povijesnog događaja podupiremo molitvama i otvorenošću za
blagoslov i poruku ohrabrenja i nade u obnovi kršćanskih obitelji i skladnoga mira našega
hrvatskog naroda.
Pred nama je i obilježavanje pedesete obljetnice podružnice u Sarajevu i četrdesete
godine djelovanja naših sestara među hrvatskim iseljenicima u New Yorku. Zahvaljujemo
Bogu za sve sestre koje su snagama ruku i srca podupirale život i kršćanske vrednote onih
kojima su bile poslane.
Ovih dana Gospodin nas je pohodio i križem bolesti. Nakon višegodišnjih bubrežnih
tegoba naša s. Bazilija Galić primorana je poći na dijalizu. Molimo da taj križ koji strpljivo nosi bude blagoslov za sve nas, a nju i druge bolesne sestre preporučamo u vaše
molitve.
U zajednicama se svaki dan molimo Mariji, majci nade za uspjeh vrhovnoga kapitula i
izbor nove Vrhovne uprave. Neka nas i u korizmenom hodu prati njezin zagovor i neka
nam pomogne u stvaranju ozračja mira, radosti i uskrsne nade međusobno i u svijetu. Uz
dobre želje sve vas odsrca pozdravljamo i želimo blagoslovljen Uskrs!
S. Zdenka Kozina
32
PRILOZI
Iz Bosansko-hrvatske provincije
Mir vam i dobro, drage sestre!
Odmah nakon božićnih i novogodišnjih blagdana naša pozornost bila je usmjerena na
slavlje provincijskoga izbornog kapitula, koji smo slavile 3. siječnja 2011. u našoj kući u
Zagrebu (Držićeva 31/2). Provincijski izborni kapitul započeo je jutarnjom molitvom i
euharistijskim slavljem na čast Duhu Svetom koje je predvodio fra Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske provincije.
Pri otvaranju kapitula provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević pozdravila je sudionice i
izrazila im dobrodošlicu te svima poželjela mirnu i blagoslovljenu 2011. godinu. Rad provincijskoga izbornog kapitula bio je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu usredotočile smo se na temu
Nadom se veselite te u tom duhu promišljale uz predavanje Svjedočanstvo nade i redovničko
poslanje, koje je priredila s. Kata Karadža, zamjenica provincijske predstojnice i provincijska tajnica. Nakon predavanja provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević osvrnula se na život naše
Provincije. U izbornom dijelu kapitula izabrale smo kandidatkinje za Vrhovno vijeće i izaslanice
za Vrhovni kapitul. U trećem dijelu razmatrale smo aktualna pitanja iz života naše Provincije.
Sredinom siječnja s. Ivanka je započela kanonsku vizitaciju. Zajedničke i osobne susrete upriličit će u svakoj zajednici, pri čemu će posebnu pozornost usmjeriti na kvalitetu
zajedništva i pastoral zvanja. S obzirom da je pred nama vrhovni kapitul, posebnu pažnju
posvetit će i tome događaju.
Što se tiče događanja izvan Provincije, spomenut ćemo ona koja će na poseban način
obilježiti povijest Crkve u Bosni i Hercegovini te u Republici Hrvatskoj, a o kojima će biti
govora i tijekom cijele godine.
S posebnom radošću primile smo vijest da će papa Benedikt XVI. svojim pohodom
okupiti hrvatski narod u Zagrebačkoj prvostolnici 4. i 5. lipnja te nas tako sve ohrabriti, a
posebno naše obitelji kojima je ovaj susret i posvećen.
Radosna vijest za Crkvu u Bosni i Hercegovini je da će u Sarajevu 24. rujna pet sestara
družbe Kćeri Božje ljubavi biti proglašene blaženima. Drinske mučenice su u teškim
ratnim vremenima vlastitim životom i mučeničkom smrću posvjedočile vjernost Kristu.
Sveti Otac je ovih dana imenovao dva biskupa: mons. Matu Uzinića, (dosadašnji rektor
Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu), koji je imenovan dubrovačkim biskupom,
te mons. Tomu Vukšića (dosadašnji generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije), koji
je imenovan prvim biskupom Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini. Svi ti događaji
bogatstvo su svima nama i našoj Crkvi.
Naše sestre u Sarajevu i Zagrebu pridružile su se na Dan posvećenoga života, 2. veljače,
slavljima na planu nadbiskupija. Sudjelovale su na euharistijskim slavljima u katedralama, gdje su
uzoriti Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup, i mons. Valentin Pozaić, pomoćni biskup
zagrebački, svojom pastirskom riječi ohrabrili redovnice i redovnike. Na svečanoj akademiji
održanoj na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu pozdravnu riječ uputila je s. Ivanka Mihaljević,
predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u Bosni i Hercegovini.
Dana 3. prosinca u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu preminula je naša s. Kazimira
Nedić u 73. godini života i 51. godini redovništva. Pokopana je 7. prosinca na mjesnom
groblju u Kloštru Ivaniću.
Sve vas srdačno pozdravljamo!
S. Kata Karadža
33
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Iz Austrijsko-koruške provincije
Sve sestre naše Družbe pozdravljamo franjevačkim pozdravom Mir i dobro!
Prošlo je prilično vremena od zadnjega javljanja pa nam je drago što vam ponovno možemo posredovati nekoliko vijesti iz naše Provincije i na taj se način uzajamno
povezati.
Od jesenas s. Valentina Rupnik pohađa Pflegeheimleitungschule u Grazu, kamo odlazi
nekoliko dana u mjesecu radi usavršavanja u struci medicinske sestre.
U vrijeme došašća naši krizmanici u Klagenfurtu zajedno sa s. Martom Gregari posjetili
su starije i bolesne osobe u župi: u bolnicama, privatnim kućama, domovima i obradovali
ih svojim božićnim čestitkama i pažnjom. Bolesne štićenice našega domu u Bleiburgu
oduševili su učenici iz mjesne škole. Bilo je to lijepo iskustvo i za jedne i za druge.
U prosincu smo proslavile 50. rođendan naše provincijske predstojnice s. Veronike
Supan, dan kad je susrela Abrahama. U Klagenfurtu smo joj čestitale jutarnjom sv. misom i blagdanskim stolom, a u Št. Petru molitvom Večernje i proslavom Božića, koje su
organizirali nastavnici.
Dana 29. prosinca 2010. imale smo božićni susret na temu ovogodišnjega vrhovnog
kapitula: U nadi budite radosni. O tome smo razmišljale u prijepodnevnim satima.
Poslije ručka imale smo provincijski kapitul na kojem smo usvojile obnovljene Statute
i izabrale zastupnicu za Vrhovni kapitul.
U siječnju je bio Dan otvorenih vrata u našoj školi u Št. Petru, gdje su učenice sa
svojim nastavnicima imale priliku pokazati svoje vještine na svim područjima. Bilo je
mnogo posjetitelja i zanimanja za našu školu.
Veljača je obilovala događanjima. Prigodom Dana posvećenoga života pozvani su svi
redovnici i redovnice Klagenfurtske biskupije na popodnevni susret s našim biskupom
u Št. Juriju na Dugom jezeru. Svojim nagovorom biskup nas je ohrabrio da ne gubimo
nadu, nego da svojim životom, radom i molitvom radosno svjedočimo Boga. Neka naša
vrata budu otvorena svima koji traže razgovor ili savjet, bez obzira na etničku pripadnost,
vjeru i društveni položaj. Svi smo mi Božja djeca i crkvena vrata moraju biti otvorena
svima.
U Tinju je 3. veljače bio dan molitve za duhovna zvanja koju su pripremile s. Andreja
Starz i s. Valentina Rupnik. Iste večeri u Št. Petru igrala se misijska tombola. Bilo je mnogo vrijednih nagrada. Glavni zgoditak bio je iPad, a pripao je s. Serafini Roblek. Prihod
od tombole namijenjen je p. Mihi Drevenšku, misionaru u Zambiji.
Na svršetku prvog semestra u kapeli Školskih sestara u Št. Petru izvedena je Glazbena
misa tisuću zvona, koja je prvi put izvedena 1987. Posjećenost je bila velika, oduševljenje
još veće.
Sredinom veljače većina sestara sudjelovala je na duhovnim vježbama u Št. Petru.
Vodio ih je P. Lavrencij Anžel, OFM. Duhovno su se obnovile i skupile snage za daljnje
vršenje svoga poslanja.
S. Andreja Starz
34
PRILOZI
Iz Paragvajske provincije
S radošću i zahvalnošću Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom i Sv. Franjom, želimo podijeliti sa svima vama, drage sestre, događaje s
početka godine 2011.
Dana 21. siječnja, na godišnjicu osnivanja naše Provincije i na blagdan Sv. Agneze,
djevice i mučenice, čije ime nosi naša kuća, proslavili smo velik i značajan događaj za
našu redovničku obitelj: za vrijeme euharistijskoga slavlja u kapeli provincijalne kuće s.
Evanilda Ramirez Cabrera položila je doživotne zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti
u nazočnosti susestara, rodbine i prijatelja. Nakon sv. mise, dok smo bili pri obiteljskom
stolu, prolomio se silovit pljusak, koji smo svi interpretirali kao posebnu milost Božju,
izlivenu na Provinciju.
Dana 2. veljače, na spomen Prikazanja Gospodinova u hramu, radosno smo zahvalile
dobrom Bogu za dar zvanja i za 25 godina velikodušne predanosti naše s. Irme Velazquez
Britez.
I kao da ovo nije bilo dovoljno, istoga dana proslavile smo i 50. obljetnicu redovničkoga života, bezuvjetne predanosti i vjernosti Gospodinu naših sestara: s. Carmelite Villalba
Acosta, s. Adeline Cuttier i s. Delie Espinola Meden. One su se odazvale pozivu Očevu i
u vjeri pošle sklopiti vječni Savez s Onim koji ih je prvi ljubio te slijediti Isusa, siromašnog
i raspetog. Povijest je to ljubavi i iskušenja, uspjeha i vjernog predanja, koja zahvaljujući
stalnom svjetlu i nadahnuću Duha Svetoga, korak po korak, dovodi do smislena života.
U ovom zahvalnom slavlju, vrlo znakovitom za našu redovničku obitelj, pridružili su
nam se svećenici, redovnici, obitelji, prijatelji i dobročinitelji slavljenica te s velikom zahvalnošću i radošću proslavili 25. i 50. obljetnicu njihova hoda za stopama Ljubljenoga.
Svakoj sestri u svim provincijama naše drage Kongregacije, koja po milosti i prisutnosti
Očevoj hodi prema nebeskoj domovini, sestrinski pozdrav!
S. Lourdes López G.
35
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA KORIZMU 2011.
S Kristom ste suukopani u krštenju, s njime ste i uskrsli
Draga braćo i sestre, korizma, koja nas vodi prema proslavi svetog Uskrsa, za Crkvu je vrlo
dragocjeno i važno liturgijsko vrijeme. Tim povodom vam s radošću upućujem posebnu riječ
kako bi se to vrijeme živjelo s dužnom zauzetošću. Dok upire svoj pogled prema konačnom
susretu sa svojim Zaručnikom u vječnom Vazmu, crkvena zajednica, ustrajna u molitvi i djelatnoj
ljubavi, snažnije prianja čišćenju u duhu da izobilnije iz otajstva utjelovljenja crpi novi život u
Kristu Gospodinu (usp. Predslovlje Prve korizmene nedjelje).
1. Taj isti nam je život već prenesen na dan našega krštenja, kada je, nakon što smo postali
dionicima Kristove smrti i uskrsnuća, započela za nas radosna i zanosna pustolovina učenika
(Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2010). Sveti Pavao u svojim poslanicama opetovano ustrajava na jedinstvenom zajedništvu sa Sinom Božjim ostvarenom u toj kupelji.
Činjenica da u većini slučajeva ljudi krštenje primaju još kao djeca ističe da je riječ o Božjem daru:
nitko ne zaslužuje vječni život vlastitim snagama. Božje milosrđe, koje briše grijeh i daje nam
iskusiti u vlastitim životima kako je to imati isto mišljenje kao i u Kristu Isusu (Fil 2,5), besplatno
se daje čovjeku.
Apostol naroda, u Poslanici Filipljanima, izražava značenje preobrazbe koja se ostvaruje dioništvom u Kristovoj smrti i uskrsnuću, naznačujući njegov krajnji cilj, a taj je da upoznam
njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen
smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3, 10-11). Krštenje nije zato neki obred iz
prošlosti, već susret s Kristom koji oblikuje čitav život krštenika, daje mu božanski život i poziva
ga na iskreno obraćenje; potaknuto i poduprto milošću, ono omogućuje kršteniku postići mjeru
uzrasta punine Kristove.
Posebna veza povezuje krštenje s korizmom kao pogodnim vremenom da se iskusi milost
koja spašava. Oci Drugoga vatikanskog koncila potaknuli su sve pastire Crkve da koriste obilatije… krsne elemente svojstvene korizmenoj liturgiji (Sacrosanctum concilium, 109). Crkva naime
oduvijek povezuje uskrsno bdjenje s krsnim slavljem: u tom se sakramentu ostvaruje ono veliko
otajstvo po kojem čovjek umire grijehu, postaje dionikom novoga života u Kristu uskrslom i
prima istoga onog Duha Božjega koji je uskrisio Isusa od mrtvih (usp. Rim 8,11). Taj besplatni
dar mora se uvijek iznova oživljavati u svakome od nas, a korizma nam pruža put sličan katekumenatu, koji je za kršćane prve Crkve, kao i za današnje katekumene, nezamjenjiva škola vjere i
kršćanskog života: oni doista žive krštenje kao čin od odsudne važnosti za cio svoj život.
2. Da bismo se ozbiljno zaputili na put prema Uskrsu i pripravili se za proslavu Gospodinova
uskrsnuća – najradosniju i najsvečaniju svetkovinu čitave liturgijske godine – ima li išta primjerenije od toga da dopustimo da nas vodi Božja riječ? Zato nas Crkva, u evanđeoskim tekstovima
koji se čitaju na korizmene nedjelje, vodi k posebno snažnom susretu s Gospodinom, pomažući
nam ponovno proći dionice puta kršćanske inicijacije: katekumenima to služi kao priprava za
primanje sakramenta preporođenja, a onima koji su već kršteni da učine nove i odlučne korake u
nasljedovanju Krista i u punijem darivanju njemu.
Prva nedjelja korizmenog puta otkriva naše ljudsko stanje na ovoj zemlji. Pobjednička borba
protiv napasti, kojom započinje Isusovo poslanje, poziv je čovjeku da postane svjestan vlastite
36
PRILOZI
krhkosti da bi prihvatio milost koja oslobađa od grijeha i ulijeva novu snagu u Kristu, koji je Put,
Istina i Život (usp. Ordo Initiationis Christianae Adultorum, br. 25). Snažan je to podsjetnik
kako kršćanska vjera uključuje, po Isusovu primjeru i u jedinstvu s njim, borbu protiv upravljača
ovoga mračnoga svijeta (Ef 6,12), u kojem je đavao na djelu i neumorno, do dana današnjeg,
napastuje svakoga onog koji se želi približiti Gospodinu: Krist iz nje izlazi kao pobjednik da
otvori također naše srce nadi i vodi nas kako bismo pobijedili zasjede zloga.
Evanđeoski ulomak o Gospodinovu preobraženju stavlja pred naše oči Kristovu slavu, koja
anticipira uskrsnuće i koja najavljuje divinizaciju čovjeka. Kršćanska zajednica postaje svjesna
da je, poput apostola Petra, Jakova i Ivana, povedena na goru visoku, u osamu (Mt 17,1) da
ponovno primi u Kristu, kao sinovi i kćeri u Sinu, dar Božje milosti: Ovo je Sin moj, Ljubljeni!
U njemu mi sva milina! Slušajte ga! (r. 5). To je poziv udaljiti se od svakodnevne buke i uroniti
u Božju prisutnost: on nam želi, svakoga dana, prenijeti riječ koja prodire u dubine našega duha,
gdje razlikuje dobro i zlo (usp. Heb 4,12) i jača volju da slijedimo Gospodina.
Gospodinova molba Samarijanki: Daj mi piti! (Iv 4,7), koju slušamo u liturgiji treće korizmene
nedjelje, izražava veliku Božju ljubav prema svakom čovjeku i želi pobuditi u našem srcu želju za
darom vode koja struji u život vječni (r. 14): to je dar Duha Svetoga, koji čini vjernike istinskim
klanjateljima koji će se moliti Ocu u duhu i istini (r. 23). Samo ta voda može utažiti našu žeđ za
dobrom, istinom i ljepotom! Samo ta voda, koju nam je dao Sin, može natopiti pustinje nemirne i
nezadovoljne duše, dok ne pronađe spokoj u Bogu, prema glasovitim riječima svetog Augustina.
Nedjelja slijepca od rođenja predstavlja Krista kao svjetlo svijeta. Evanđelje nas sve postavlja
pred pitanje: Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?. Slijepac od rođenja s radošću odgovara: Vjerujem,
Gospodine! (Iv 9,35.38), govoreći uime svih vjernika. Čudo ozdravljenja znak je da Krist, zajedno
s vidom, želi otvoriti oči našeg duha, da naša vjera postane sve dublja te uzmognemo prepoznati u
njemu jedinog Spasitelja. On prosvjetljuje sve tmine života i vodi čovjeka da živi kao sin svjetla.
Kada nam se, na petu korizmenu nedjelju, proglašava Lazarovo uskrsnuće, nalazimo se pred
vratima posljednjeg misterija našega života: Ja sam uskrsnuće i život… Vjeruješ li ovo? (Iv 11,2526). Za kršćansku je zajednicu kucnuo čas da, zajedno s Martom, ponovno iskreno stavi čitavu
svoju nadu u Isusa iz Nazareta: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji
dolazi na svijet! (r. 27). Zajedništvo s Kristom u ovome životu pripravlja nas da prijeđemo granicu smrti kako bismo zauvijek živjeli s njim. Vjera u uskrsnuće od mrtvih i nada vječnog života
otvaraju naše oči prema posljednjem smislu našega života: Bog je stvorio čovjeka za uskrsnuće i
za život i ta istina daje istinsku i konačnu dimenziju povijesti ljudi, njihovu osobnom i društvenom životu, kulturi, politici, ekonomiji. Bez svjetla vjere cio svemir ostaje zatvoren u grobu bez
budućnosti i nade.
Korizma nalazi svoje ispunjenje u Vazmenom trodnevlju, osobito u velikom bdjenju u svetoj
noći: obnovom krsnih obećanja ponovno potvrđujemo da je Krist Gospodar našega života,
onoga života koji nam je Bog objavio kada smo ponovno rođeni iz vode i Duha Svetoga, i ponovno potvrđujemo naše čvrsto opredjeljenje da ćemo uzvratiti na djelovanje milosti da bismo
bili njegovi učenici.
3. Naše uranjanje u Kristovu smrt i uskrsnuće po sakramentu krštenja potiče nas svakoga
dana oslobađati naše srce tereta materijalnih stvari, egoističnog odnosa sa zemljom koji nas
osiromašuje i sprečava da budemo raspoloživi i otvoreni Bogu i bližnjemu. U Kristu se Bog
objavio kao Ljubav (usp. 1 Iv 4,7-10). Kristov križ, besjeda o križu, očituje spasenjsku moć Boga
(usp. 1 Kor 1,18), koji se daruje da ponovno pridigne čovjeka i donese mu spasenje: ljubav u
njezinu najradikalnijem obliku (usp. enc. Deus caritas est, 12). Tradicionalnim praksama posta,
milostinje i molitve, koje predstavljaju izraze naše zauzetosti oko obraćenja, korizma uči živjeti
37
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Kristovu ljubav na sve radikalniji način. Post, koji može imati različite motivacije, zadobiva za
kršćanina duboko religijsko značenje: osiromašivanjem svoga stola učimo pobjeđivati sebičnost
da bismo živjeli u logici dara i ljubavi; odricanjem od nečega – i to ne samo od onoga što nam
je suvišno – učimo odvraćati pogled od svoga ja da bismo otkrili Nekoga pored nas i prepoznali
Boga u licima mnoge naše braće. Post ne samo da ne čini vjernika potištenim nego ga, naprotiv,
sve više otvara Bogu i potrebama ljudi te tako omogućava da se ljubav prema Bogu pretoči u
ljubav prema bližnjemu (usp. Mk 12, 31).
Na našem putu često se također suočavamo s napašću da imamo sve više, tj. pohlepom za
novcem, koja ugrožava primat Boga u našem životu. Žudnja za posjedovanjem izaziva nasilje,
izrabljivanje i smrt; zato Crkva, osobito u korizmeno vrijeme, podsjeća na praksu milostinje, tj.
na sposobnost dijeljenja. Klanjanje dobrima naime ne samo da udaljava čovjeka od drugoga nego ga čini sve siromašnijim i nesretnijim, zavarava ga, obmanjuje i ne ostvaruje ono što obećava
jer postavlja materijalne stvari na mjesto koje pripada Bogu, jedinom izvoru života. Kako čovjek
može shvatiti Božju očinsku dobrotu ako mu je srce puno sebičnosti i vlastitih planova kojima
se zavarava da si može zajamčiti budućnost? Čovjek je tada u napasti da, baš poput bogataša iz
prispodobe, pomisli: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge... Poznat nam je
Gospodinov sud: Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! (Lk 12,19-20). Praksa
milostinje podsjetnik je da Bog mora uvijek biti na prvome mjestu, kao i na pozornost prema
drugome, kako bismo ponovno otkrili našega dobrog Oca i primili njegovo milosrđe.
U čitavom korizmenom vremenu Crkva nam nudi s posebnim obiljem Božju riječ. Njezinim
razmatranjem i interioriziranjem a zatim i svakodnevnim življenjem učimo dragocjeni i nezamjenjivi oblik molitve, jer nas pozorno slušanje Boga, koji nastavlja govoriti našemu srcu, hrani na
putu vjere koji smo započeli na dan krštenja. Vjera nam omogućava također steći novu svijest o
vremenu: naime bez perspektive vječnosti i transcendencije ono naprosto upravlja našim koracima prema obzoru bez budućnosti. U molitvi međutim nalazimo vremena za Boga, da shvatimo
da riječi njegove neće uminuti (usp. Mk 13,31), da uđemo u ono prisno zajedništvo s njim koje
nam nitko neće moći oteti (usp. Iv 16,22) i koje nas otvara nadi koja ne razočarava – vječnom
životu.
Ukratko, tijekom korizmenog puta, na kojem smo pozvani razmatrati otajstvo križa, upoznajemo
zajedništvo u patnjama njegovim (Fil 3, 10) da bismo ostvarili duboko obraćenje našega života,
tako da dopustimo da nas preobrazi djelovanje Duha Svetoga, kao svetog Pavla na putu za Damask,
i oslobodimo se svoje sebičnosti, pobjeđujući nagon za dominiranjem nad drugima i otvarajući se
Kristovoj ljubavi. Korzima predstavlja pogodno vrijeme da spoznamo naše slabosti i prihvatimo,
iskrenim preispitivanjem vlastitoga života, obnoviteljsku milost sakramenta pokore te odlučno upravimo svoje korake prema Kristu.
Draga braćo i sestre, po osobnom susretu s našim Otkupiteljem i postu, milostinji i molitvi put
obraćenja prema Uskrsu vodi nas k ponovnom otkrivanju našega krštenja. Obnovimo u ovoj korizmi
prihvaćanje milosti koju nam je Bog dao u tome času, da nas ona prosvjetljuje i vodi u svim našim
djelima. Ono što taj sakrament označava i ostvaruje, pozvani smo živjeti svakoga dana u sve velikodušnijem i autentičnijem nasljedovanju Krista. Na tome našem putu povjerimo se Djevici Mariji, koja
je rodila Božju riječ u vjeri i tijelu, da bismo poput nje uronili u smrt i uskrsnuće njezina Sina Isusa i
imali vječni život.
Vatikan, 26. veljače 2011.
38
PRILOZI
39
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
40
PRILOZI
41
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
42
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
KONFERENCIJA GENERALNIH MINISTARA
PRVOGA FRANJEVAČKOG REDA I TOR-a
Pismo za 800. obljetnicu utemeljenja Reda siromašnih sestara Sv. Klare
Gospodin dao mir svima vama, Siromašne sestre Svete Klare!
Još je živa jeka slavlja utemeljenja Prvoga franjevačkog reda i sad smo već svi okrenuti
prema 2012. godini da zahvalimo Gospodinu za 800 godina Klarina posvećenja u Porcijunkuli. Obljetnica nije spomen slavne prošlosti, nego je događaj koji postaje memorijom,
s ciljem da i iz vlastite prošlosti crpimo dodatni zanos da obnovimo volju da služimo
Crkvi.
Pozvane od Duha da slijedite Krista siromašnoga, raspetoga i uskrsloga, živeći sveto
Evanđelje u poslušnosti, bez ikakvog vlasništva i u čistoći, čuvarice ste klarijanske karizme, posvećene žene koje surađuju sa svijetom kontemplirajući znakove koje Duh sije i širi
u povijesti. U osluškivanju Boga i danas govorite srcu muškaraca i žena našega vremena
jezikom ljubavi, čije riječi prodiru u korijen egzistencije koju Bog nastanjuje.
Čvrsto se držite polazišta
Spominjati se vlastitoga poziva pruža prigodu da si ponovno posvijestimo motivacije vlastitoga da Bogu. Iščitavajući ponovno svoju povijest poziva, vraćate se susretu s
Gospodinom koji se dogodio po Riječi, po nekoj osobi, po nekome događaju ili nekom
iskustvu. Nakon početnih teškoća odlučile ste slijediti Isusa Krista, dopuštajući njemu i
njegovu Evanđelju da vas određuje. Privuklo vas je iskustvo Franje i Klare, i njihovo da
Kristu se po vama nastavlja u vremenu. Svjesni da su različite zgode i nezgode promicale
i uvjetovale čistoću vaše Forma vitae, da su različite stoljetne naslage ponekad preinačile
izvornu intuiciju, uvjereni smo da se obljetnica utemeljenja vašega Reda ne može ograničiti na to da bude samo jednostavno obnavljanje uspomene.
Što želimo slaviti zajedno: spomen na jedno pravilo ili sjećanje na Božju povijest s
vama koja se kroz vjekove ostvarivala u vremenu i koja vam još i danas daje zanos da
opslužujete sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći? Kako ponovno iznijeti na svjetlo, u njegovoj cjelovitosti, način života
koji svima čini vidljivim i vjerodostojnim da je Sin Božji postao za nas put što nam ga je
riječju i primjerom pokazao i poučio nas preblaženi otac Franjo, njegov pravi ljubitelj
i nasljedovatelj? Kako vi i danas možete biti u Crkvi i za cijelu franjevačku obitelj živi
spomen onoga što smo svi mi, kao krštenici, pozvani živjeti?
Znamo da trošite najbolje snage da budete vjerne onom što ste izabrale i obećale
Benedikt XVI. na 23. općoj skupštini Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta, 1. studenoga 2009.
PrKl I, 2, FF 2750
OprKl 5, FF 2824
43
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
i, upravo stoga, osjećamo hitnost da zajedno s vama nanovo iščitavamo ovaj povijesni
trenutak, koordinate vašega života kao Siromašnih sestara koje je Bog postavio u Crkvu,
u franjevačku obitelj i u svijet.
Živeći Evanđelje...
U društvu bombardiranom slikama gdje je pojedinac gurnut da traži trajno predstavljanje sebe, vas je Duh pozvao da budete jednostavan znak Božje prisutnosti. Znamo da nije
uvijek lako, osobito kad to zahtijeva trajno evanđeosko obraćenje uma, srca, ponašanja,
struktura vaše osobnosti, da biste bile značajne i da ne biste upale u lako svjetovno takmičenje, da ne biste trgovale stožerima vašega života.
Dok se poruka koja proizlazi iz vašega svjedočenja izražava strukturama, znakovima
i simbolima, Pravilo što ga je Klara napisala traži danas od njezinih kćeri da evanđeoski
život žive kao siromašne sine glossa. Znamo da u bratstvima Duh Božji potiče da se traži,
da se evanđeoski razlučuje, da se održi budnom pozornost i da se razmotre strukture
koje ne dopuštaju da se izravno odsijeva Božju prisutnost. Stoga ste pozvane ponovno
razmotriti znakove i simbole kako bi bili shvatljivi u ovom vremenu u kojem je sve prijeporno i sumnjivo; također i sveto koje ne upućuje na ono Božje riskira da uđe u logiku
upotrijebi i baci.
Od posvećenih se traži da izražavaju ono apsolutno Božje. Vi ste, na poseban način,
pozvane živjeti životom utemeljenim na znakovima i simbolima koji ne upućuju na prazninu jalove indoktrinacije, ritualizma ili aktivizma, nego na to da danas umijemo spajati
korijene prošlosti i proroštvo budućnosti: strukture, znakove i simbole koji jednostavno
pokazuju Boga.
Kako možete biti svjedokinjama njegove nazočnosti načinom života što ga je jednom
Duh povjerio Klari i koji nastavlja povjeravati vama u ovom vremenu u kojemu se čini da
slabe najelementarnije koordinate egzistencije?
Dok se cijeli svijet vrtoglavo vrti, vi, u stabilnosti, činite vidljivim da Bog oduvijek čeka
muškarce i žene našega vremena da ih ljubi.
Hraneći se Božjom riječi, vi je utjelovljujete u svakidašnjici poslušnošću u vjeri. Vjera
u Krista nije događaj stečen jednom zauvijek, nego je dar Duha. Ona traži stalan odgoj,
stoga je treba slaviti, ispovijedati i živjeti. Njegovanjem liturgije svjedočite da Bog, Otac
koji se čini bliskim svakom stvorenju, poziva čovječanstvo da u povijesti stoji u njegovoj
nazočnosti. Postanite u svakidašnjici vidljivi tražitelji Boga, na način hodočasnika u svijetu i prosjaka smisla.
Ako liturgija daje formu našoj vjeri, onda vjera, da bi bila uvjerljiva, treba nalaziti
odjeka u svakidašnjici života na osobnoj i bratskoj razini. Nije dovoljno dakle misliti da se
vjeruje, nužno je da slavljeno otajstvo u svakomu ostvari lice Kristovo. I danas je proširen
rascjep između vjere i života.
Pomozite nam da nanovo provjeravamo naša slavlja: njegovanje liturgije časova i
euharistije, dok je trajno usmjerena na hvaljenje Boga, treba omogućiti, po klarijanskoj
jednostavnosti, milost prisutnosti uskrslog Gospodina.
Dajući se prožeti Duhom i oblikovati Evanđeljem, vi ste posvećene žene koje se predaju Bogu. Po primjeru Franje i Klare, vi, Siromašne sestre, imate u sebi, kao i Djevica,
Usp. Služenje autoriteta i posluh 7
44
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Onoga koji obuhvaća svaku stvar i sve stvari. Svjedočite u šutnji da kontemplirate Krista
Evanđelja, da ga snažno ljubite, da nasljedujete njegove kreposti.
Kazujte nam stoga svojim životom ono što čujete, ono što gledate svojim očima, ono
što kontemplirate i što vaše ruke dotiču od Riječi života. Nastavite naviještati svojim
postojanjem, živeći mističnu dimenziju, da Bog postoji, da je Bog ljubav.
U ovom svijetu koji se čini ravnodušnim prema Bogu pozvane ste da upućujete na
prisutnost otajstva koje ima lice Oca. Samo tražeći strastveno Krista i njegovo kraljevstvo
možemo stati uz muškarce i žene našega vremena s nadom u srcu, svjesni da smo dio iste
užetom povezane skupine planinara. Dajte nam da vidimo ljepotu, da se uvijek osjećamo
osobama na putu koje svaki dan u povijesti igraju kartu na život s Bogom.
Kontemplativno iskustvo Klare nas propitkuje. Ako ona poziva Janju Prašku da se sva
stavi u sliku Isusa Krista (usp. 3PJa 12-13), i danas traži od vas da se dadnete preobraziti
putem kontemplacije, da darujete svoju egzistenciju u neprekidnom traženju Boga, da se
oslobodite svega onoga što zauzima njegovo mjesto i da ljubite dokraja.
Ako Bog danas traži od svih kršćana da budu odrasli u vjeri, s većim se pravom od vas,
posvećenih žena, traži odrasla vjera koja će znati pripovijedati vaše novo iskustvo susreta
s Gospodinom, da odgovorite s nadom, ondje gdje jeste, na duboka pitanja muškaraca i
žena našega vremena. Samo onaj tko neprestano korača pod Božjim pogledom može se
staviti u osluškivanje onoga tko traži smisao.
Hvala za vaše neumorno traženje Boga: sloboda življena u njemu je poziv da svaki dan
uranjamo u otajstvo, da vjerujemo da Bog jest jer ste ga susrele.
kao siromašne…
U ovom vremenu u kojemu samo nekolicina plovi u obilju, a velik dio osoba nema
se čime ni nahraniti, vama, Siromašne sestre Sv. Klare, Franjo nastavlja povjeravati svoju posljednju volju: Ja, neznatni brat Franjo, hoću da nasljedujem život i siromaštvo
najvišega Gospodina našega Isusa Krista i njegove presvete Majke, i hoću da ustrajem u
njemu do kraja; i molim vas, moje gospođe, i savjetujem vas da u tom presvetom životu
i siromaštvu trajno živite. I mnogo se čuvajte da po čijoj nauci ili savjetu nikada ni
najmanje od njega ne odstupite.
Vas je, Siromašne Klarine sestre, Bog stavio na stvarno mjesto da budete znak osporavan, ne zato da branite strukture, nego da - kao siromašne - svaki dan izabirete da
radikalno živite Evanđelje.
Svako bratstvo postaje alternativan znak u mjestima obilja i znak nade među onima koji
žive u oskudnosti, samo ako se svjedoči vlastito predanje i povjerenje u Oca koga nam je
Isus Krist objavio. Nije riječ o nekom ideološkom ili intelektualnom siromaštvu, nego o
stilu života koji svjedoči potpuno povjerenje u Oca koje se uobličuje u svakodnevnici egzistencije. Ima naime u svijetu nekih iskustava bratstva koja izabiru da svjedoče život krajnje
Usp. 3PJa 26, FF 2893
Benedikt XVI, Opća audijencija, 27. siječnja 2010.
Usp. Iv 1,1
1Iv 4,8
PosVo FF 140
45
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
trijezan i umjeren, da budu solidarni sa siromasima i da se pouzdaju samo u Providnost,
da žive svaki dan od Providnosti, iz povjerenja da se stavljaju u ruke Božje.10
Ne dopustite da vas išta i itko odvrati od te odluke. Provjeravajte temelji li se različitost
mišljenja unutar vašega Reda na zajedničkom traženju da budete vjerne Isusu Kristu i
njegovu Evanđelju ili možda obrana stilova života ne upućuje više na Svevišnjega. Bog
nastavlja zvati neke da budu proroci, ne zato da se sami slave, nego da budu znak njegove
ljubavi, njegove blizine čovječanstvu: Gospodin reče: „Vidio sam jade svoga naroda u
Egiptu i čuo sam tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove“.11
Kazujte nam stilom siromašna, trijezna, ponizna života svoju vjeru u Providnost Božju: Siromaštvo je znak pripadnosti njemu, ono je jamstvo vjerodostojnosti kraljevstva
Božjega već prisutnoga među nama. Ono je sve uvjerljiviji znak u našim danima kad je
riječ o siromaštvu koje se živi u bratstvu, s jednostavnim i bitnim stilom života koji je
izričaj zajedništva i prepuštanja volji Božjoj.12
Učinite da okusimo radost slobode jer, kontemplirajući, vidite Boga u svakom trenutku
života. Dokažite nam da ne slijedite današnje mode, da niste u konkurenciji s mondenošću,
u kojoj prividan izgled, samoslavlje, individualizam, upućenost samo na sebe pretendiraju
da izblijede remek-djelo Božje. Pripovijedajte nam svoju povijest s Bogom koja se hrani
šutnjom, osluškivanjem, dubokim duhovnim životom.
Živeći u čvrstoći pokazujte nam ono što je istinski bitno, lijepo, autentično. Znamo da
je Bog istinsko ljudsko bogatstvo13 i da siromaštvo oslobađa od ropstva stvari i umjetnih
potreba prema kojima potiče potrošačko društvo: pomozite nam da ponovno otkrijemo
da je Krist jedino blago za koje se uistinu isplati živjeti.14 Za Klaru i Franju presveto
siromaštvo nije jednostavno neka krepost, niti je samo odreknuće stvari, nego je osobito jedno ime i jedno lice: lice Isusa Krista siromašnoga i raspetoga (usp. 2PJa 19). Za
njih oboje kontemplacija siromašnoga Krista ne svodi se na neku lijepo mističnu teoriju
odreknuća, nego se utjelovljuje u stvarno, konkretno, bitno siromaštvo.15 Pogledajmo
njihovo svjedočanstvo: oboje su ljubili siromaštvo da bi nasljedovali Krista s potpunom
predanošću i slobodom da budu i za nas poziv da njegujemo unutarnje siromaštvo kako
bismo rasli u povjerenju u Boga, ujedinjujući također stil trijezna života i odreknuće materijalnih dobara.16
Pozvane da slijedite, na njegov način, siromašnoga Krista, da prigrlite dakle siromaštvo,
trebate pronalaziti, ako je potrebno, nove oblike da ga izrazite17 proročkim duhom putem
jasnijeg svjedočenja osobnoga i zajedničkoga siromaštva,18 upravo kako su učinili Franjo
10 Benedikt XVI, Opća audijencija, 13. siječnja 2010.
11 Usp. Izl 3,7
12 Fra Giacomo Bini, OFM, generalni ministar, u: L’Osservatore Romano, 1. veljače 2003, str. 6.
13 Usp. Vita consecrata 90
14 Usp. Ponovno krenuti od Krista, 22
15 Usp. Chiara d’Assisi e di oggi, fr. José Carballo, n.dj., str. 15-16.
16 Usp. Benedikt XVI, Opća audijencija, 27. siječnja 2010.
17 Usp. Perfectae caritatis 13
18 Instrumentum laboris IX. biskupske sinode O Bogu posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi
i svijetu, 1994, 53
46
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
i Klara. Inkulturacija nekih bratstava što se suobličuju sa siromašnima koji žive u njihovu
ambijentu ponekad je iznenađujuća. Kad uzajamno dijelite s onima koji nemaju, kad izabirete živjeti od nužnoga, kad ne gomilate, kad se povjeravate bratstvu, činite vjerodostojnim
izbor siromaštva jer živite svoju vjeru u Boga, Oca koji se brine za čovječanstvo.
u svetom jedinstvu…
Sadašnji svijet, uronjen u globalno selo, riskira da postane pozornicom na kojoj se miču svi i nitko. Mnoštvo doista riskira da ostane zapetljano u mrežu anonimnosti: individue
koje gube osjećaj pripadnosti obitelji, skupini, povijesti čini se da napreduju bez svoga
imena i bez poznavanja nekoga ti.
Vi, premda u samostanu, živite u tom društvu u kojem se umnažaju ne-mjesta i gdje
sve utječe da život strukturira izvan vremena i bez smisla. Pojedinci često kruže bez
svijesti vlastitog identiteta, osiromašeni u komunikaciji s drugim s kim se uspostavljaju
odnosi koji se često hrane uhodanom običnošću.
Vi, u čvrstoći, odražavate u povijesti nazočnost Boga koji daje smisao svakidašnjem
življenju. Vi ste važan znak u Crkvi, u franjevačkoj obitelji i u svijetu jer nam u ovom
vremenu, u kojemu svatko zahtijeva svoja prava ili živi u funkciji vlastitoga ja, svojim
odnosima nastavljate kazivati da je još moguće zaigrati na kartu ljubavi.
U svijetu koji želi svesti pojedinca na potrošača uronjenoga u zakone velikoga tržišta
vi igrate na kartu autentičnih odnosa koji se hrane šutnjom, osluškivanjem, iščekivanjem,
praštanjem, besplatnošću, darivanjem, predanjem samoga sebe u vjeri, poštivanjem različitosti uloga, odnosima koji teže za tim da učine da osoba raste u slobodi, sukladno
uzrastu Krista. Danas naime, dok je opći mentalitet protegnut prema izravnavanju uloga,
vi nam pokazujete kako biti zaručnica, majka i sestra19: u vašim bratstvima spajate čvrstoću i slatkoću, autoritet i empatiju, odgovornost i slobodu, samostalnost i povjerenje.
Prihvaćajući svaku sestru kao jedinstvenu i neponovljivu, pokazujete svijetu Božje
remek-djelo koje je dio stvorenoga što ga vi čuvate. Ljubite svaku osobu u njezinoj cjelovitosti, sačinjenoj od biološke, psihološke i duhovne razine, prožete Duhom, koja se ne
može svesti na samo jednu dimenziju.
Raširenim primjerima netolerancije, nepoštivanja, sumnje, ugnjetavanja, vi odgovarate
tako što ste uvijek jedna s drugom i zajedno, kao bratstvo, u srcu muškaraca i žena našega
vremena, u dijalogu sa svima onima koji kucaju na vaše samostane. Pomozite nam da
budemo osobe slušanja, da promičemo evanđeoske odnose, duboko ljudske, koji imaju za
cilj uzajamno prihvaćanje svakog različitog. Značajno je za nas zapaziti da vi u običnosti
tražite uvijek sve više sreću drugoga, želite biti za drugoga20.
Crpeći iz kontemplacije novi način kako biti posvećena žena, učite u školi Duha povezivati trajnu pozornost za Boga i za sestre. Zapažamo u vama stalan hod da se oslobodite
svakog egoizma. Ne brinite se da pod svaku cijenu budete središte svijeta i svemira: živite
sukladno ekonomiji dara, sukladno duhovnosti zajedništva, ljubav ne mjerite količinom
ili brojem i ne zahtijevate je od drugoga kao neko svoje pravo. Označava vas radost
darovana u besplatnosti, što ste naučile iz iskustva Kristove ljubavi.
Imamo potrebu da iz vaših laboratorija kulture, koja se temelji na Evanđelju, crpimo
metodu koja bi nam pomogla da povezujemo etičke vrijednosti sa socijalnim vrijedno19 1PJa 12, FF 2863
20 Usp. Deus caritas est 7
47
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
stima, da možemo radikalno živjeti sukladno Bogu Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu…,
Bogu Isusa Krista i da budemo nositelji evanđelja po kulturi pravde i mira.
Znakovita je briga koju pokazujete prema formaciji. Ne dopustite da bude samo poučavanje, nego imajte pred očima umijeće bivovanja. Prodirite emotivnom inteligencijom
u ono što učite i što držite značajnim za vašu egzistenciju i egzistenciju drugih. Svjedočite
u svakidašnjici, po ljudskom sazrijevanju koje podržava trajno obraćenje, da je moguće
slijediti Isusa Krista kao siromašne sestre.
Vi za mnoge predstavljate oazu mira gdje se muškarci i žene mogu propitkivati o Otajstvu koje obavija i prožima život. Pozvane ste učiniti vjerodostojnim da je želja za Bogom
u dubini svakog stvorenja i da Bog neprestano traži muškarca i ženu da, u slobodi, sa
svakim uspostavi odnos utemeljen na ljubavi. Znamo koliko na sebe uzimate brige svijeta
i kako nastavljate pred Bogom moliti i zagovarati. Gledajući vas, podsjećate nas da treba
sanjati zajedno da se evanđeoski svijet učini vidljivim.
Uvjereni smo da svjedočanstvo svetog jedinstva danas zahtijeva razmišljanje o odnosu
između Prvoga i Drugoga reda. Ne možemo ne znati da je jedan i isti Duh učinio da
franjevci i one siromašne žene iziđu iz ovoga svijeta.21
Koji značaj ta istina ima u našemu životu? Jesmo li uvjereni da nam sveto jedinstvo
omogućuju da prihvatimo, u različitosti poziva, duboku potpunost dimenzija Crkve,
koju Sabor definira potpuno gorljivom u djelovanju i predanom kontemplaciji. […] Ako
nije prihvatljivo da ženski ogranak bude podložan onom muškom, ni potpuna odijeljenost ne predstavlja prihvatljivo rješenje. Štoviše, to bi bila šteta kako za franjevce tako i
za sestre. Naši redovi naprotiv mogu pružiti Crkvi i svijetu svjedočenje zdrave i nužne
komplementarnosti življene među dvama ograncima i u stavu velikoga i uzajamnoga poštivanja, ali istodobno i zajedništva i recipročne pomoći, da to bude slika Crkve
– zajedništva.22
Možda je došao trenutak da učvrstimo odnos koji bi znao spajati samostalnost i
uzajamnost. Svjesni smo da se karizma svetoga jedinstva ne živi u zamjenjivanju niti u
tutorstvu, nego u stavu osluškivanja jedni drugih i obratno, u uzajamnom poštivanju, u
kontemplativnom stavu, da učinimo vidljivima zajednička bogatstva i različitosti koje čine
lijepom vlastitu specifičnost i vjerodostojnim svjedočenje zajedništva življenoga u Bogu,
bez zbrke i bez ovisnosti.
Gospodin vas blagoslovio i čuvao
Želimo s vama sanjati kako bi Klara mogla vidjeti ostvareno Pravilo u njegovoj cjelovitosti među svojim kćerima. Ako je aktualnost Franje i Klare pred očima svih, to je
stoga što Bog još nastavlja igrati na nas, i na vas osobito, kako bi se izvorno nadahnuće
koje je Duh jednoga dana povjerio našim utemeljiteljima moglo uobličiti danas. Tko zna
koji utjecaj može još imati u ovom vremenu svjedočenje Siromašnih sestara Sv. Klare na
Crkvu i na svijet!
S Franjom želimo obnoviti naše zauzimanje za vas: Budući da ste po božanskom na21 2Čel 204
22 Uzajamnost i komplementarnost Manje braće i Sestara klarisa, Relacija generalnoga ministra fra
Hermanna Schalücka na Međunarodnom kongresu asistenata Federacije kontemplativnih franjevačkih sestara (3 rujna 1996)
48
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
dahnuću postale kćerima i službenicama vrhovnoga svevišnjeg Kralja i nebeskoga Oca,
zaručile se s Duhom Svetim odabirući da živite prema savršenosti svetoga Evanđelja,
hoću i obećavam za sebe i za svoju braću uvijek voditi o vama marljivu brigu i posebnu
skrb.23 I s Klarom vas molimo da budete uvijek brižne da obdržavate ono što ste obećale
Gospodinu.24
Na slavu Kristovu!
Fra José Rodríguez Carballo, OFM, generalni ministar
Fra Mauro Jöhri, OFMCap, generalni ministar
Fra Marco Tasca, OFMConv, generalni ministar
Fra Michael Higgins, TOR, generalni ministar
Rim, 2. veljače 2011.
23 PrKl VI, 3-4.
24 BlKl 16.
49
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Slavimo zajedno
Na početku Pisma Konferencije generalnih ministara Prvoga franjevačkog reda i TORa za 800. obljetnicu utemeljenja Reda siromašnih sestara Sv. Klare, generali se pitaju: ‘’Što
želimo slaviti zajedno…?’’ (Rim, 2. veljače 2011).
Tko promotri navedeno Pismo, vidjet će gdje je u odnosu na Sv. Klaru i sestre klarise te
osjetiti kako treba i želi slaviti 800. obljetnicu utemeljenja Reda klarisa. Dok čitam to Pismo,
sjećam se pisama i Govora blagopokojnog pape Ivana Pavla II. sestrama klarisama iz 1982. te
generalnih ministara naših redova iz 1991, 2002. i 2003. (skupljenih u knjigu: Sveta Klara Asiška – Pisma uz jubileje, 1193. – 1253. - 2003.) Ziral, Mostar-Zagreb, 2003). Čitam ta pisma u
kontekstu sadašnjega povijesnog trenutka naše mnogolike franjevačke obitelji, Crkve i svijeta
pa osjećam kako su bila proročka i kako su i danas vrlo aktualna.
Dakle što danas mnogolika franjevačka obitelj želi i treba slaviti zajedno? Vjerujem da
svatko od sestara i braće sluti u sebi odgovor, ovisno o plodovima minulih jubileja o Sv.
Klari i klarisama. Vrijedi čitati spomenuta pisma i njima se koristiti.
Polazim od spontanoga govora pape Ivana Pavla II. klarisama u bazilici Sv. Klare u
Asizu, 14. ožujka 1982. (nav. dj., str. 109-112). Naime izvan programa, za boravka u Asizu, zaustavio se Sveti Otac u bazilici Sv. Klare i iza zatvorenih vrata obratio se sestrama.
‘’Radostan sam zbog ovog posjeta… Prihvatio sam prijedlog, jer je nemoguće rastaviti
ova dva imena: Franjo i Klara; ova dva fenomena: Franjo i Klara; ove dvije legende:
Franjo i Klara… Nemoguće je razdvojiti imena Franje i Klare, ova dva fenomena, ove
dvije legende, legende svetosti… Franjo i Klara su stvarnost koja je razumljiva jedino po
kršćanskim, duhovnim i nebeskim mjerilima… Ostaje način na koji je Franjo promatrao
svoju sestru, način na koji, s Kristom zaručen, promatra samoga sebe u njezinoj slici, slici
zaručnice Kristove, mistične zaručnice s kojom izgrađuje svoju svetost. Promatra samoga
sebe kao brata, siromaška u slici ove autentične Kristove zaručnice u kojoj pronalazi
sliku Presvete Marije, savršene zaručnice Duha Svetoga. Franjo i Klara nisu samo ljudska
legenda, nego božanska, dostojna razmatranja i kontemplacije’’ (str. 109-110).
‘’Zabrinut sam i zabrinuti smo mi biskupi… zbog opadanja ženskih zvanja, ženskih
redovničkih zvanja. Čini se da suvremena žena, prije svega djevojka, ne čuje ovaj poziv.
Dakle, pozivam vas na molitvu, želim da ponovite u našem vremenu čudo sv. Franje i
sv. Klare… Sveti je Franjo otkrio Boga, ali ga je onda s novim žarom iznova otkrio s
Klarom.
U našem vremenu potrebno je nanovo otkriti svetu Klaru jer je to važno za život
Crkve. Ne znate li da ste vi, skrivene i nepoznate, važne za život Crkve; koliki problemi i
koliko toga ovisi o vama. Potrebno je otkriće vaše karizme i zvanja; oživljavanje Franjine
i Klarine božanske legende’’ (str. 111).
Tko dotakne tu čudesnu tajnu, tu čudesnu uzajamnost kojom su naši sveci milošću Božjom
izgradili svoju svetost, ne može ostati imun. Neka nas u naše dane pokrene iznova ‘’jedan i
isti Duh’’ (2 Čel 204) da u različitosti poziva i poslanja naši redovi pruže našim zajednicama,
Crkvi i svijetu svjedočenje zdrave i nužne komplementarnosti življene među našim ograncima
i u stavu velikog i uzajamnoga poštivanja, ali istodobno i zajedništva i recipročne pomoći (usp.
Pisma).
Eto, te mogućnosti pune nade slavimo zajedno na naš franjevački način kroz jubilarnu
godinu.
S. Renata Mrvelj
50
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Prijateljstvo s Kristom
Franjevački put prijateljstva s Bogom jednostavan je i
dubok, zahtijeva potpun i iskren odnos s Bogom. Središte
prijateljstva je u odnosu. Usmjeriti srce prema Bogu jest
temelj prijateljstva s Njim. Bog dolazi dijeliti život s nama
u osobi Isusa Krista.
Klara Asiška – učiteljica kontemplacije
Kada Klara Asiška piše Janji Praškoj da razmišlja i
razmatra Zaručnika kojemu je posvetila život, ona moli i
potiče Janju da postane prijateljica raspetoga Krista. Klara
kaže Janji: gledaj, promišljaj, kontemplativno motri. Klara pod tim riječima podrazumijeva
sljedeće: Boravi, zadrži se na tajni utjelovljene Riječi koja je patila i bila raspeta iz ljubavi
prema nama. Kušaj skrovitu Božju slatkoću u misteriju. Osjećaj što prijatelj osjeća. Iskusi Božju ljubav skrivenu u tijelu koje je postalo najneuglednijim, prezrenim, izudaranim,
mnogostruko bičevanim. Klara nije površna u svojim uputama Janji. Ona nije molila Janju
da promatra ili razmatra raspetoga Krista kao da gleda portret. Klara moli Janju da bude
prožeta onim što vidi te da postane preobražena u ono što voli.
Klara opisuje lik raspetoga Krista kao ogledalo i savjetuje Janji da se u njemu oglēdā. Riječ
ogledalo (speculum) znači refleksija, razmišljanje, umovanje, kontemplacija ili razmatranje.
Za Klaru Krist je ogledalo u kojem nam se Bog objavljuje. Mi u ogledalu križa otkrivamo
istinu o sebi, tko smo, otkrivamo vlastiti identitet. Klara piše: Stavi svoj duh u ogledalo vječnosti, stavi dušu svoju u sjaj slave, stavi srce svoje u lik božanske biti i kontemplacijom svu
sebe preobrazi u sliku njegova božanstva, da i sama osjetiš što osjećaju prijatelji kušajući
skrovitu slatkoću, koju je sam Bog od početka pridržao svojim ljubiteljima (3 PJ 12).
Moleći Janju da preobrazi cijelo svoje biće u sliku svemogućega Boga, ona pokazuje da
je slika na koju smo stvoreni – naš um, duša i srce – u ogledalu Raspetog. U slici raspetoga
Krista je slika naše ljudske bogosličnosti koja ljubi do te mjere da se sva daruje. Živjeti u
ovoj slici znači postati jedno s onim koga volim. Klara piše: potpuno ljubi onoga koji je
sebe svega predao za tvoju ljubav (3 PJ 15). Živjeti u slici ogledala znači biti preobražen u
sliku, noseći raspetoga Krista u vlastitom tijelu. Klara nastavlja sa svojim savjetima Janji:
Kako ga je dakle slavna Djevica djevicā nosila tjelesno, tako ga i ti, bez ikakve sumnje,
slijedeći njezine stope, osobito poniznost i siromaštvo, možeš duhovno nositi. Obuhvatit
ćeš onoga koji tebe i sve obuhvaća, posjedovat ćeš ono što će tebe jače posjedovati nego
ostale posjede raspadljivoga svijeta (3 PJ 24).
Franjo i Klara – Kristovi prijatelji
Slično Klarinu promišljanju prijateljstva s Bogom, i Franjo je bio Kristov prijatelj jer
je nosio tragove Kristova križa i time postao njemu sličan. Opisujući Franju kao Kristova
prijatelja, Bonaventura piše: Gospodin pozva poniznog svog prijatelja. S Bonaventurina
Bonaventure, Sermon on the Feast of the Transferal, Engl. Trans. FA:ED II, 738.
51
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
gledišta, poniznost je preduvjet za prijateljstvo s Kristom. Ako želimo biti prijatelji s
Kristom, moramo sjesti na najniža i zadnja mjesta stola našega života. Prijateljstvo s
Kristom je milost. To je poziv za ulazak u jedinstvo s Bogom. U evanđelju o gozbi čitamo: prijatelju pomakni se naviše. Prema Bonaventuri, Franjo je bio vjeran Gospodinov
prijatelj jer je izabrao sjesti na najniže mjesto. Franjo nije tražio slavu za sebe na ovom
svijetu, nego se smatrao grešnim, neukim i nepoučenim čovjekom (EpOrd 39). Franjo je
bio ugodni Božji prijatelj jer se trudio oko čistoće srca pokorom i strpljivošću. On je bio
blizak prijatelj jer se poistovjetio s Kristom u stigmama – tragovi Kristova raspeća krasili
su i Franjino tijelo. Biti Kristov prijatelj znači biti spreman ljubiti onako kako je Krist sve
nas ljubio, sućutnom ljubavi za druge.
Najčešće želimo pomoći svojim prijateljima tako da ih skinemo s križa. Želimo im
sreću i da uživaju život. Ali, nema sumnje, žrtva je dio prijateljstva. Isus kaže: Nitko
nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje (Iv 15,13). Ako bi
prijateljstvo bilo neprestano traženje sretnih dana bez dijeljenja žalosti, ne bi bilo pravo
prijateljstvo, nego neka vrsta narcizma ili sebeljublja. Ljubiti drugoga zbog drugoga znači
ljubiti kao što ljubi Bog. Samo onaj koji zna, koji je doživio i iskusio sućutnu ljubav može
dijeliti ljubav s drugima. U svojim pismima Klara moli Janju da bude prijatelj Kristov
učeći ljubiti kao Krist. Gledajući Božju ljubav prolivenu na križu raspetog Zaručnika,
Janja je rasla u istom duhu sebedarujuće ljubavi.
Tako, za Franjine i Klarine sljedbenike, ljubiti Boga znači ljubiti Raspetog. Bonaventura tvrdi da što više ulazimo u duboki odnos s Bogom, to više postajemo razapeti svijetu,
tj. želimo patiti iz ljubavi za druge. Sućutna ljubav je naporna jer svi mi vrlo često želimo
ići životom individualizma i privatnosti. Postojanošću u molitvi i produbljivanjem istine
o Bogu postajemo otvoreniji milosti, oslanjamo se na Božje milosrđe i tako put ljubavi
samopredanja postaje lakši. Franjevački put jest put ljubavi, put sebedarja, put prema
suobličenju s Kristom.
Dakle uzići k Bogu znači ući u tajnu Božje ljubavi, posebno kada je ova tajna ljubavi
izražena u raspetom Kristu. Što dublje ulazimo u prijateljstvo s Kristom, to više razmišljamo o prijateljstvu s njim i o spremnosti ljubiti svoje bližnje. Postoji kratka židovska
pripovijetka koja potiče na važnost odnosa s Bogom: Mlađa je žena pitala stariju koje je
najteže životno breme. Starija joj je žena odgovorila: ne nositi ništa. Ljubav koja daje
život i vodi do punine života jest upravo ljubav prema drugome, prema bližnjemu. To je
oblik molitve koji je zaista dar. Ova molitva je najjasnije izražena u onima koji su prijatelji
Božji.
Franjo je postao Kristov prijatelj jer je nastojao slijediti stope Sina koji je živio iz
duboke ljubavi u poslušnosti Ocu. Poslušnost je dovela Isusa do proročkih naviještanja
kraljevstva usprkos suprotnostima, nerazumijevanju i odbacivanju. Franjo napominje da
nam je Krist ostavio primjer da idemo stopama njegovim (2P 13). U Nepotvrđenom pravilu Franjo kaže: Prijatelji su nam, dakle, svi oni koji nam nepravedno nanose nevolje i
tjeskobe, sramotu i nepravde, boli i muke, mučeništvo i smrt; moramo ih mnogo ljubiti,
jer od ovoga što nam oni nanose imamo vječni život (NPr 22,3-4). Franjino razmišljanje
izgleda kontradiktorno ljudskom duhu: obično ne smatramo prijateljima one koji nam
nanose zlo i koji nas ranjavaju. Ali Franjo ovdje razmišlja nad evanđeoskom porukom
Isto.
Isto, 743.
Mary Jo Leddy, Reweaving Religious Life: Beyond the Liberal Model, 1990, 46.
52
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
kršćanske ljubavi: Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju... I ako dobro činite
onima koji vama dobro čine, kakva će vam biti nagrada? I grešnici čine to isto (Lk 6,2733). Ovdje je ključ prijateljstva s Bogom. Od nas se traži da ljubimo na transcendentan
način, da idemo iznad naših prirodnih mogućnosti, da proširimo svoju ljubav jer Bog živi
u neprijatelju i onome koji nas ranjava. Onaj koji ljubi Boga ljubeći neprijatelja prijatelj je
Kristov. Franjo je postigao taj stupanj ljubavi u svome životu, ali, sigurni smo, ne laganim
putem. Priča i iskustvo s gubavcem govori nam da se trgovac robe mijenja u prosjaka.
Njegovi životopisci govore da mu je kao mladiću bilo odurno lice gubavca. Pogođen
Božjom milošću, doživio je promjenu srca te se jednoga dana sagnuo, poljubio gubavca i
utisnuo mu nešto novaca u sakatu ruku. Poljubac gubavčeve ruke ostao je zabilježen kao
prekretnica Franjina života. Počeo je činiti pokoru i nastojao postići duh milosrdne ljubavi. U njemu se počinje stvarati prostor za one koji su odbačeni i on ih prihvaća. Zagrljaj
gubavca naučio je Franju zagrliti gubavca u samome sebi. Tek kada je došao do jasnijeg
poznavanja samog sebe, kada je spoznao svoju vlastitu slabost, neznatnost i malenost,
Franjo je mogao vidjeti veličinu Boga u gubavcu i onima koji su odbačeni i neprimjetni
u društvu.
Dok priča o gubavcu simbolizira Franjino prijateljstvo s Bogom, biblijska slika koja
najbolje očituje prijateljstvo s Bogom jest ona o dobrom pastiru. To je slika kojom se
Franjo služi u svojim pismima. Prihvatio ju je iz Ivanova evanđelja gdje autor govori o
Isusu kao dobrom pastiru koji poznaje ovce svoje, njegove ovce poznaju njega i on život
svoj polaže za njih, iz ljubavi i slobodno (usp. Iv 10,14-18). Veće ljubavi od ove nema:
položiti život za svoje prijatelje (Iv 15,13), što je učinio Krist, dobri pastir.
Franju je privukla slika dobrog pastira jer govori o dragom i lijepom odnosu između
Oca i Sina. Ljubiti Oca, s Franjina gledišta, znači postati sličan Sinu, raspetom u ljubavi. Franjo je upozoravao i opominjao protiv površnog razumijevanja Dobrog Pastira te
podsjećao na djela svetaca koji su ga nasljedovali. U Opomeni je ostavio sljedeće riječi:
stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoćemo da
primimo hvalu i čast govoreći o njima (OP 6,3). Franjo je bio čovjek akcije i djelovanja
te je želio da njegovi sljedbenici žive u duhu Kristove raspete ljubavi u svijetu nasilja,
gramzivosti, dominiranja i vladanja. U šestoj opomeni Franjo navodi što konkretno znači
slijediti Krista, dobrog pastira. Oni koji žele slaviti Boga moraju biti spremni žrtvovati
svoje živote: Svi, braćo, gledajmo Dobroga Pastira, koji je, da spasi svoje ovce, podnio
muku križa. Gospodina su njegove ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gladi,
u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Gospodina primile život vječni.
Franjin žar ljubavi i želja za mučeništvom
Za Franju prispodoba o dobrom pastiru odražava veliku Božju ljubav. Prepoznao je
da smo Pastirovom žrtvom sjedinjeni s Ocem. Tu misao ističe u Nepotvrđenom pravilu: I njemu se utječimo kao pastiru i nadgledniku naših duša; on kaže: Ja sam pastir
dobri koji pasem svoje ovce i polažem svoj život za svoje ovce. Vi ste pak svi braća! I
Ocem zvati nemojte nikoga na zemlji! Jedan je, naime, vaš Otac, koji je na nebesima.
Niti se nazivajte učiteljima; jedan je, naime, vaš Učitelj, koji je na nebesima, Krist
(NPr 22, 32-55).
Dakle držimo riječi, život i nauk i sveto Evanđelje onoga koji se udostojao moliti za
nas svoga Oca i očitovati nam njegovo ime govoreći: Oče, proslavi mene kod sebe onom
53
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
slavom koju imadoh kod tebe. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od
Zloga. Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječi vjerovati u mene,
da svi budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao i da si ljubio njih kao što si mene
ljubio (Iv 17,17-23).
Franjo je vjerovao da onaj koji slijedi Dobrog Pastira mora biti spreman položiti svoj
život kao što je to Krist učinio iz ljubavi prema Bogu. Onaj tko ima duh mučeništva jest
pravi Božji prijatelj. Čak ako netko i nije doveden do stvarnog mučeništva, a imajući duh
za mučeništvo, s Franjina gledišta, pridružuje se Kristu kao zaručniku i bratu. U Drugom
pismu vjernicima Franjo pokazuje da biti zaručnik znači biti pridružen Kristu na tako
blizak način da cijeli život postaje nasljedovanje Krista u onoj mjeri u kojoj posjeduje
Kristov duh. Ovo sjedinjenje s Bogom, u duhu žrtvene ljubavi, plod je molitve. Sjedinjenje s Bogom za Franju nije neka vrsta anđeoskog stanja koje oslobađa ili izuzima životne
poteškoće. Upravo obrnuto. Sjedinjenje s Bogom znači biti sličan Sinu, potpuno pažljiv
volji Očevoj iz ljubavi i poslušnosti. Kristova ljubav nagnala je Franju da dobrovoljno
izabere smrt te se podvrgne volji Očevoj. Ako sažmemo ove misli u svjetlu Franjina
života i pisanja, možemo reći da biti sjedinjen s Ocem znači slijediti put križa. Ljubiti u
duhu mučeništva je put k sreći i vječni život.
U Bonavneturinu životopisu piše da je Franjo imao velik žar ljubavi i želju za mučeništvom, nasljedujući Kristov primjer. On piše: Zato je i sam, raspaljen onom savršenom
ljubavlju koja izgoni strah, po čežnji za mučeništvom sebe prikazivao Gospodinu kao
živu žrtvu da bi se odužio Kristu koji je umjesto nas umro, ali i da ostale potakne na
ljubav prema Bogu (LM 9.5). Ova želja za mučeništvom nagnala je Franju da ide u Egipat
oko 1219. da propovijeda evanđelje muslimanima. Bonaventura nam govori da su Franjo
i njegov pratitelj brat Iluminato bili žestoko napadnuti od saracenskih strijelaca koji su na
njih nasrnuli kao vukovi na ovce. Nemilo su ih navlačili, rugali im se, batinali ih i sapeli
u lance (LM 9.8).
Međutim Franjo je ipak odlučio nastaviti put prema sultanu da propovijeda evanđelje. Stojeći pred sultanom, Franjo je naviještao radosnu vijest Isusa Krista primjerom
mira i ljubavi. Proklamirao je i propovijedao ono što je živio – život kršćanina. Prema
Bonaventuri, sultan je bio zadivljen Franjinim primjerom te je zauzeo stav još većeg poštovanja. Napokon mu je ponudio mnogo skupocjenih darova, koje je čovjek Božji - jer
nije žudio za zemaljskim stvarima, nego samo za spasom duša – sve prezreo kao smeće.
Dakle sultan se nije obratio na kršćanstvo, ali su obojica otkrili zajedničke temeljne
vrijednosti - da su braća. Franjo i sultan postali su prijatelji jer su bili spremni nadići
svoje vlastite granice tako da uđu u život drugih iz poštovanja i uzajamne ljubavi. Ova
epizoda Franjina života odražava njegovu duhovnost prijateljstva koja je usredotočena
na križ.
Duhovno prijateljstvo znači biti suobličen Kristu i ljubiti kako je on ljubio, čak i po
cijenu života. Veza ljubavi ne samo da je u skladu s Kristom, nego vodi sjedinjenju s
Ocem; štoviše, Otac je objavljen u i po onome koji je prijatelj Kristov. Za Franju, apostolsko djelovanje ne nastaje od ili iz Božje kontemplacije. To jest Božja kontemplacija
jer isti Duh ljubavi izlazi da se sjedini s bližnjima ili braćom i sestrama u istom Duhu
ljubavi koji nas pridružuje Bogu i osposobljava da vidimo Božju istinu u stvarnosti
vlastitog svijeta. Franjina želja za susretom sa sultanom, da propovijeda evanđelje bila
je želja potpunog sjedinjena s Bogom, poput Sina, u poslušnosti volji Očevoj. Ljubiti
i postati ono što volimo odražava dubok stupanj prijateljstva s Kristom, kao što ga
nalazimo u Franji.
54
IZ FRANJEVAČKE DUHOVNOSTI
Klarin odnos sa siromašnim i raspetim Kristom
Za Klaru Asišku, prijateljstvo s Kristom ostavlja neotuđivu baštinu prijateljstva
samopredajne ljubavi. Dok Franjo naglašava mučeništvo, Klara naglašava osobnu
preobrazbu sjedinjenjem s raspetim Zaručnikom. Za razliku od Franje, Klarina pisma
odražavaju više osobni odnos sa siromašnim raspetim Kristom. Ona upućuje Janju na
njegovanje dubokog prijateljstva s Krstom koje će je dovesti do punine njezina identiteta
u Bogu. U Prvom pismu Janji Klara piše: Ohrabrite se u svetoj službi, započetoj gorućom željom siromašnoga Propetog, koji je za sve nas podnio muku križa... i pomirujući
nas s Bogom Ocem. (1PJ 13-14). Klara ne poziva Janju na život patnje, nego na život
ljubavi, ali put će je voditi kroz patnju nasljedujući stope raspetog Zaručnika. Janja prihvaća Boga neizmjerne ljubavi koji joj dolazi u slabosti tijela. Klara piše: … siromašna
djevice, prigrli Krista siromašnoga (2PJ 18). Ovaj Zaručnik bio je izudaran, prezren
i najneugledniji među ljudima. Klara vidi jamstvo ovog puta u ogledalu križa Svetog
Damjana. Ona je promatrala ovo ogledalo skoro četrdeset godina svoga života i opisuje
parametre ogledala kao siromaštvo, poniznost, bezbrojne napore i muke, neizrecivu
ljubav. Siromaštvo je granica križa. Ovdje vidimo Utjelovljenje i shvaćamo siromašne
jaslice u kojima je Isus rođen i pelene u kojima je ovijen. Poniznost je vanjština križa
gdje podrazumijevamo Isusov život, njegov neizrecivi trud, muku i breme. Ljubav, djela
milosrđa su dubina križa, središte gdje se Zaručnikova ljubav učinila vidljivom. Ovo je
ogledalo nevidljivoga Boga i ogledalo našega lika, stoga je to, samo ogledalo, stavljeno
na drvo križa (4PJ 24). Klara pokazuje da nasljedovati Krista znači gledati njegove
tragove, stope siromaštva, brojnih napora i muka, poniznosti i ljubavi u ogledalu križa.
Klara je bila sigurna da će Janja biti preobražena u onoga koga voli ako bude promatrala ovo ogledalo svakodnevno. Bila je uvjerena da će promatranje raspetog Boga dovesti
Janju do sreće, radosti i sudjelovanja na vječnoj gozbi. Klara se nije stidjela svojih
ambicija za vječnu sreću. Kao i Franjo, Klara je vidjela da se takva sreća može postići
samo sjedinjenjem sa raspetim Zaručnikom. Njezino razmišljanje slijedi istodobnost
suprotnosti: „Ako s njim trpiš, s njim ćeš kraljevati, ako s njim budeš suosjećala, s njim
ćeš se radovati, ako na križu tjeskobe s njim budeš umrla, s njime ćeš u sjaju svetaca
nebeske stanove posjedovati“ (2PJ 21-22). Klarine misli odražavaju važnost kršćanske
poruke: materijalne stvari prolaze, a samo vječna obećanja žive.
Misterij cijeloga ljudskog truda i nastojanja - život i sreća - stječe se kroz patnju i
smrt. Postati prijatelj Kristov znači otkriti ovu tajnu stazu i put života iako je to staza
koja se suprotstavlja našim prirodnim sklonostima i ljudskim osjećajima. Prijateljstvo
s Kristom osigurava ulazak u ovu nepoznatu i žalosnu stazu, put križa u kojem ćemo
steći mir i sreću neba. Nije to staza koja poriče sve ideale popularne kulture, kako se
često čuje. Zapadna kultura ne samo da izaziva smrt kao dio života nego nudi površinsko shvaćanje prijateljstva. Svaki prijatelj koji postane teret i breme vjerojatno je
vrijedan jednosmjerne karte. Mi ne vjerujemo da trebamo patiti za svoje prijatelje ili još
manje dati živote za njih. S Klarina gledišta, prijateljstvo s Bogom, koje ne može biti
odvojeno od prijateljstva s ljudima, zahtijeva da križ bude u središtu prijateljstva, jer to
je staza koja nas vodi životu. Samo onaj koji poznaje Krista vjeruje da put prijateljstva
koji uključuje patnju iz ljubavi za druge, a možda i smrt, vodi punini života, vodi u nadu
vječnog života.
55
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Prijateljstvo s Kristom - ljubav na djelu
Prijateljstvo s Kristom, za Franju i Klaru, pokazuje se u djelovanju. Ljubav, koja se
međusobno očituje, utemeljena na siromaštvu i poniznosti mora biti prakticirana u svakodnevnom životu i djelima pokazana (NPr 11,6). Franjo govori svojim sljedbenicima
da se trebaju radovati sreći i dobru drugih kao svojemu vlastitom dobru (ExpPat 5); da
trebaju ljubiti braću i sestre i kada su bolesni i kada im ovi ne mogu uzvratiti (OP 24);
ljubiti braću i sestre koji su sagriješili (EpMin 9-11); ljubiti neprijatelje svoje i dobro činiti
onima koji ih progone (NPr 22,1). Za Franju, ljubiti neprijatelje je znak Duha, sveto
djelovanje. Poniznost, strpljivost i želja da imaju duh Gospodnji je plod molitve (PPr
10,10-11). Franjo tvrdi da neprijatelja istinski ljubi onaj tko se ne žalosti zbog nepravde
koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše (OP 9).
Klara, također, živi u istom duhu raspete ljubavi. Na procesu njezine kanonizacije
mnogi su svjedoci govorili o Klarinoj samopredajnoj ljubavi prema sestrama, kako je
prala madrace bolesnih sestara, kako je ljubila noge sestrama koje su radile u domaćinstvu
i kako je obranila samostan od provalnika Saracena držeći monstrancu koja je sadržavala
euharistiju, tijelo Kristovo. Klara je, prema svjedočenju jedne sestre, prije nego se razboljela, željela u one dijelove Maroka gdje je rečeno da su braća pretrpjela mučeništvo. To
pokazuje da je Klarin duh bio vrlo blizak Franjinu.
Ono što su Klara i Franjo vidjeli u tajni raspetog Krista jest Bog samopredajne ljubavi.
Bio je to Bog koji je zahvatio njihove živote. Oni su bili uvjereni da patnja i trpljenje
za druge iz ljubavi, nasljedujući primjer raspetog Krista, vodi k sreći, sjedinjenju i miru
jer to je put prijateljstva s Bogom. Njihovo shvaćanje prijateljstva nije bilo bazirano na
potrebama i željama, nego na čežnji uzajamnosti, ispunjenju i sreći, za koje su vjerovali da
se mogu naći samo u Bogu. Oni su otkrili ovu stazu prijateljstva u nečemu što mi obično
odbacujemo - u križu. Oni su razumjeli da je prijateljstvo uzajamnost čežnji: Božja čežnja
za nama i naša čežnja za Bogom. Zato je križ znak prijateljstva, znak bezuvjetne Božje
ljubavi za nas ili, možemo reći, jamstvo Božjeg prijateljstva s nama.
Ako zaista želimo prijateljstvo s Bogom, moramo se pitati kakvog Boga želimo za
prijatelja. Ako negdje pronađemo odgovor odijeljen od križa, uvijek ćemo tražiti ideale
radosti i sreće na pogrešnom mjestu. Franjo i Klara jamče nam da je sreća prijateljstva s
Bogom u neobičnom odnosu patnje i ljubavi. Ako smo spremni ljubiti na način patnje,
bit ćemo na njihovu putu prijateljstva s Bogom. Da, prijateljstvo s Bogom može biti neobično, ali ponovno to nije uobičajeni, svakodnevni Bog. Tko želi prijateljstvo s Bogom,
mora ljubiti do smrti. Ljudi koji su buntovnici obično se uvlače u nezgode, neprilike jer
čine sulude stvari. Zamisli biti buntovnik za kraljevstvo Božje! Samo razmisli što se može
dogoditi. Božji prijatelji međusobno se ljube na cijeloj kugli zemaljskoj. Nebo se otvara u
našoj sredini. Nebo je otvoreno među nama. Imamo moć da se to dogodi.
Priredila: S. Kata Karadža
(Prema tekstu Ilie Delio, Franciscan prayer, St. Anthony Messenger Press, 93-106)
56
Glasilo Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Godina 35. Uskrs 2011. Broj: 33
Gle, cijela priroda naznačuje buduće uskrsnuće: Sunce zalazi i opet izlazi, zvijezde
zalaze i ponovno se vraćaju, cvijeće vene i cvjeta, grmovi stalno dobivaju mlado lišće
nakon što su ostali bez njega, a iz umirućeg sjemenja klija novi život.
Kako je s cvijećem u zimi, tako je s tijelom u vremenitosti ovoga svijeta: prividno
zamrli, oboje ipak kriju svježu životnu snagu.
Zašto pun nestrpljenja zahtijevaš da tijelo već sada ponovno zaživi, dok još vladaju
mraz i zima? Ta i za tijelo moramo pričekati proljeće!
(Marcus Minucius Felix, kršćanski apologet iz 2/3. st. u djelu Octavius)
***
Prvo proljeće Crkve
„Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedničkom životu, lomljenju kruha i u
molitvama. Strah spopadaše svakoga, jer su apostoli činili mnoge čudesne znakove. Svi
koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko. Prodavali bi pokretna i
nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prema njegovoj potrebi. Kao što su svaki dan
postojano - kao po dogovoru - bili u Hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno
uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda.
A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.“ (Dj 2,42-47)
***
SRETAN I VESEO USKRS !
Ništa se vrijedno, lijepo i dobro ne rađa bez muke i uskrsnuće dolazi tek nakon patnje i umiranja
Koliko smo puta pokušali požeti gdje nismo sijali, izbiti za sebe neku korist gdje se nismo znojili? Nastojali smo prečacem postići uspjeh mukotrpnih i dugih putovanja. Htjeli
smo se sačuvati od nepotrebne muke, ne rasipati nerazumno životne snage. Ukratko,
željeli smo živjeti. I svaki put smo se onda morali uvjeriti, nekad i s vrlo gorkim posljedicama, da to ne ide. Još smo dobro prošli ako nas je neko takvo iskustvo sačuvalo od
novih pokušaja da idemo životnim prečacima. Svijet je tako mudro sazdan da se ne isplati
nikakav životni prečac.
Kao školarci imali smo iz nekog predmeta lekcijā koje smo slabo ili nikako shvatili.
Bile su nam preteške jer smo prije toga propustili steći određeno predznanje ili su naši
talenti na tom području bili prekratki. Uz to smo se ponekad bojali ili stidjeli zamoliti
57
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
profesora da nam ih dodatno objasni. Tako smo ostali prikraćeni za znanje, zbog čega
možda i danas u nečemu šepamo.
U Evanđelju čitamo da je tako nekako bilo i s Isusovim učenicima. Isus im je održao
jednu nastavnu jedinicu koju oni nikako nisu razumjeli, a bojali su se pitati ga, kaže Evanđelje (usp. Mk 9,30-37). Govor je o Isusovoj patnji, koju je Isus unaprijed najavio i kroz
koju je morao proći prije uskrsnuća. Patnja je jedno od ključnih životnih pitanja za svakog
čovjeka, a za današnjeg zapadnog, naviklog na lagodan život, svakako i najteže. To pitanje
Isusovi učenici u ono vrijeme još nisu bili razumjeli. I umjesto da o tome intenzivno
razmišljaju ili mole Učitelja da im to razjasni, oni zapodjenuše razgovor o sasvim drugoj
temi: Tko je među njima najveći?!
Nelagoda s patnjom i napast da se tu temu zamijeni nekom lakšom i suvremenijom
tinja, ponekad i bukti, i u nama, današnjim Isusovim učenicima. Toliko je ugodnijih tema,
toliko je prilika da misli odlutaju i dugo ostanu na tim temama! Zar nam se to ne događa
svaki dan? Ali ostaje istina: osim puta patnje nema drugog puta do blaženog uskrsnuća.
Uzaludna su sva naša razmišljanja poput: Možda Isus ipak nije mislio tako ozbiljno, Pa
kršćanski se život da uskladiti s normalnim ljudskim životom, Ta nismo više u srednjem
vijeku i slično, jer Isus uporno zahtijeva da prvo riješimo pitanje patnje - prihvaćajući i
živeći je dragovoljno - pa tek onda sanjamo o uskrsnuću. Isus zahtijeva ništa manje nego
da prihvatimo i živimo sudbinu zrna, koje mora prvo umrijeti pa onda obilato uskrsnuti.
Nemalo griješimo ako živimo i naviještamo vjeru nezahtjevno: ako govorimo samo o
ljepotama neba, bez naglaska na činjenici da se u nebo, po Isusovim riječima, ipak dolazi
samo na uska vrata i trnovitim putem. Prorjeđujemo svoje redove kad svoje kandidate
novačimo kako to rade svjetovna zvanja: prednostima života u zajednici, gdje je pojedinac
posve oslobođen svagdanje brige za radno mjesto, kruh i krov nad glavom. Redovnički i
svećenički redovi znatno su bolje i kvalitetnije popunjeni kad se u njih novači predstavljanjem cjelovite Božje volje, svega nauma Božjeg (Dj 20,27), što ga Bog ima s našim
životima.
U nagovoru austrijskim biskupima (posjet ad limina, 05.11.2005.) Papa je - znajući
da se u Austriji u naviještanju vjere neke teme izbjegavaju, a druge nedovoljno obrađuju
- upozorio biskupe: Ne stvarajte si iluzije. Katoličko poučavanje u vjeri koje se nudi
osakaćeno proturječje je u sebi i ne može biti trajno plodno. Propovijedanje Kraljevstva
Božjeg uvijek ide ruku pod ruku sa zahtjevom za obraćenjem i s ljubavlju, koja daje
hrabrost, koja pokazuje put, koja uči shvatiti da je s Božjom milošću moguće i ono što je
prividno nemoguće... Dajte ljudima u nesigurnostima ovog vremena i društva sigurnost
neprikraćene vjere Crkve.
Nesigurnosti vremena i društva još će podugo potrajati - sve do ponovnog Gospodinova dolaska. Valja dotle držati i živjeti neprikraćenu vjeru Crkve da nam je kroz mnoge
nevolje ući u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Jer u Božjem je planu ne spašavati Kristove
sljedbenike od patnje i smrti, nego ih po patnji i smrti privoditi slavi uskrsnuća.
58
Zajedno
ZAPISNIK
plenarne sjednice Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH
održane u Zagrebu 28. siječnja 2011.
U samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu 28. siječnja održana je
plenarna sjednica Vijeća franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pod
predsjedanjem dr. fra Ivana Sesara, predsjednika Vijeća i provincijala Hercegovačke franjevačke provincije.
Na sjednici su sudjelovali sljedeći poglavari i poglavarice franjevačkih zajednica:
fra Ivan Sesar, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM i predsjednik Vijeća; s. Ivanka Mihaljević, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki
Krista Kralja, Provincija Prečistog Srca Marijina, i potpredsjednica Vijeća; fra Ljudevit
Maračić, provincijal Hrvatske provincije Sv. Jeronima franj. konventualaca i treći član Predsjedništva Vijeća; fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene;
fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja; fra Željko
Železnjak, provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda; fra Josip Sopta, provincijal Franjevačke provincije Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri; fra Ivica Petanjak,
provincijal Hrvatske kapucinske provincije Sv. Leopolda B. Mandića; fra Ivan Paponja,
provincijal Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša Sv. Jeronima; s. Nevenka
Grgat, vrhovna poglavarica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne; s. Ružica Barić, vrhovna poglavarica Sestara franjevki Bezgrješnog Začeća iz Dubrovnika; s. Franciska Molnar,
provincijska predstojnica Milosrdnih sestara sv. Križa; s. Leonka Bošnjak Čovo, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja, Provincija Presvetog Srca Isusova; s.
Franka Bagarić, provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja, Provincija
Sv. Obitelji; s. Anica Jureta, provincijska predstojnica Sestara franjevki misionarki iz Asiza,
Hrvatska provincija Sv. Maksimilijana Kolbea; s. Marijana Merdita, provincijska predstojnica
Crnogorske provincije franjevki Bezgrešnog Začeća, Cetinje; br. Stjepan Kelčić, nacionalni
ministar Franjevačkoga svjetovnog reda u Hrvatskoj; s. Mirjana Pinezić, zamjenica s. Albine
Zec, regionalne predsjednice Male franjevačke obitelji, Regija Hrvatska-Slovenija; s. Dragica
Petrović, odgovorna grupe, Svjetovni institut Misionarki Kristova Kraljevstva.
Sjednici nisu nazočile i svoj nedolazak su ispričale: s. Nelija Pavlović, provincijska
predstojnica Družbe kćeri milosrđa TSR Sv. Franje, Hrvatska provincija Krista Kralja, i s.
Nives Kanevčev, nacionalna ministrica Franjevačkoga svjetovnog reda u BiH.
U prvom dijelu sjednice sudjelovali su pročelnici povjerenstava koja djeluju pri Vijeću:
fra Mirko Kemiveš, pročenik Povjerenstva za duhovnost, fra Ivan Ševo, pročelnik
Povjerenstva za studijsku i izdavačku djelatnost, fra Petar Antun Kinderić, pročelnik
Povjerenstva za Zlatnu harfu, fra Mijo Džolan, ravnatelj Franjevačkog instituta za kulturu mira, i fra Pero Vrebac, koordinator za izdavanje Franjevačkih izvora.
Nakon molitve te pozdrava i dobrodošlice predsjednik Vijeća fra Ivan Sesar predstavio
je sljedeći
Dnevni red:
1. Izvješća radnih tijela, povjerenstava, koordinatora:
a) FSR:
• za Hrvatsku: nacionalni ministar brat Stjepan Kelčić
• za BiH: nacionalna ministrica s. Nives Kanevčev
59
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
b) FRAMA:
• za Hrvatsku: fra Milan Krišto, nacionalni duhovni asistent
• za BiH: fra Josip Vlašić, nacionalni duhovi asistent
c) List franjevačkih zajednica Brat Franjo: s. Antica-Nada Čepulić, glavna urednica
d) Radna tijela:
• Povjerenstvo za duhovnost: fra Mirko Kemiveš
• Povjerenstvo za studijsku i izdavačku djelatnost: fra Ivan Ševo
• Povjerenstvo za Zlatnu harfu: fra Petar Antun Kinderić
• Povjerenstvo za apostolat i evangelizaciju
• Franjevački institut za kulturu mira: fra Mijo Džolan
• Koordinator za izdavanje Franjevačkih izvora: fra Pero Vrebac
2. Rad članova VFZ
a) Izbor Upravnoga vijeća Franjevačkog instituta za kulturu mira
b) Usvajanje zapisnika sa sjednice VFZ-a od 21. lipnja 2010.
c) Usvajanje Statuta VFZ-a
d) Financiranje Franjevačkog instituta za kulturu mira
e) Godišnje blagajničko izvješće za 2010.
f) Distribucija izdanja VFZ-a
g) Rasprava o visini članarine za 2011.
e) Program rada za 2011.
3. Razno
Usvojen je predloženi dnevni red sjednice, nakon čega su uslijedila izvješća radnih
tijela, povjerenstava i koordinatora.
1a) Izvješće o radu Franjevačkoga svjetovnog reda u Hrvatskoj podnio je nacionalni
ministar brat Stjepan Kelčić. Predstavio se nazočnima kao novi nacionalni ministar te je izložio rad
FSR-a tijekom protekle godine. Između ostalog, istaknuo je Četvrti nacionalni izborni kapitul na
kojem je izabrano novo Nacionalno vijeće, a koji je održan od 8. do 10. listopada 2010. u Samoboru. Također je spomenuo da su održani izborni kapituli u trima područnim bratstvima.
U izvješću je istaknuto obilježavanje 10. obljetnice preustroja Hrvatskoga nacionalnog
bratstva u 5 područja. Također je istaknuta formacija, koja je imala prioritet u djelovanju
FSR, kao i izdavanje Zbornika radova s formacijskih susreta. Ustanovljena je radna skupina za prevođenje odgovarajućih inozemnih materijala. U izradi je internetska stranica
FSR-a i radi se na uređenju novog broja lista Bratstvo.
FSR je razvio široku socijalno-karitativnu djelatnost. Navedeno je sljedeće:
• Prihvatilište Ruže sv. Franje u Rijeci (zbrinuto oko 250 beskućnika)
• Časopis za beskućnike Ulične svjetiljke (dosad tiskano 11 brojeva s ukupno više
od 70.000 primjeraka)
• Akcija Mladi protiv gladi - Socijalna samoposluga u Rijeci
• Pučka kuhinja pri samostanu Sv. Franje na Kaptolu 9 u Zagrebu (dnevno se podijeli 150 toplih obroka siromasima)
• Započet projekt za poboljšanje života romske populacije u Rijeci
• Mobilni tim za palijativnu skrb pri samostanu Sv. Franje na Kaptolu 9 (20 pacijenata s različitim bolestima)
60
Zajedno
• Udruga Veronikin rubac u Osijeku (pruža njegu i pomoć starim i nemoćnim
osobama)
FSR nastavlja organizirati obilježavanje dana Duh Asiza. Također, u skrbi za sve stvoreno,
prati razvoj događaja oko projekta Družbe Adrije, zauzima se za ekološko gospodarenje otpadom i stvara bazu svojih projekata i inicijativa. Usko surađuje s Framom. Priprema tiskanje
novog Obrednika FSR-a. Priprema se za održavanje Drugoga nacionalnog tematskog susreta za
formaciju te za sudjelovanje na redovitom generalnom kapitulu FSR-a u Sao Paolu (Brazil).
Za nastavak svojih aktivnosti u ovoj godini FSR moli financijsku pomoć Vijeća u
iznosu od 20.000 kuna.
Izvješće o radu Franjevačkoga svjetovnog reda u BiH pripremila je nacionalna
ministrica s. Nives Kanevčev. Izvješće je pročitao fra Josip Vlašić. Istaknute su sljedeće
obavljene aktivnosti:
• održavanje sjednice Nacionalnog vijeća;
• održavanje seminara za voditelje FSR-a;
• održavanje izbornog kapitula Bosanskog bratstva FSR-a;
• hodočašće Bosanskog bratstva FSR-a kraljici Katarini u Kraljevu Sutjesku;
• seminar Duhovnost i formacija u FSR-u (Članovi FSR-a iz Hrvatske održali su za
FSR u BiH trodnevni seminar Svjetovni franjevac u suvremenom svijetu);
• razne aktivnosti održane po pojedinim mjesnim bratstvima FSR-a.
• Za 2011. planirano je:
o nacionalni izborni kapitul;
o rad na dovršenju Statuta nacionalnog bratstva FSR-a u BiH;
o posvećivanje posebne pozornosti formaciji članova FSR-a.
1b) Izvješće o radu Franjevačke mladeži u Hrvatskoj podnio je nacionalni duhovni asistent fra Milan Krišto. U izvješću su istaknute sljedeće aktivnosti:
• održavanje triju sjednica Nacionalnog vijeća, dviju sjednica Nacionalnog izvršnog
odbora te Trinaeste nacionalne i Šeste izborne skupštine Frame;
• izbor Nacionalnog vijeća i vodstva u trima područnim bratstvima;
• hod Frame pod nazivom Na izvor života;
• seminar za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima (više od 500 framaša
sudjelovalo je na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Zadru);
• suradnja Frame s FSR-om (postoji posebno Povjerenstvo za suradnju);
• zauzimanje za pravilno gospodarenje vodom i otpadom, za palijativnu skrb, za
radnička prava i čist okoliš (prate projekt Družba Adrija);
• već dvije godine Frama radi na tome da joj se prizna pravna osobnost;
• izrada Pravilnika Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata Frame;
• važnost duhovne asistencije što je Frami već 10 godina pružaju Milosrdne sestre
sv. Križa iz Đakova i Školske sestre franjevke iz Splita.
• Frama već 18 godina izdaje list Tau.
• Za 2011. planirano je:
o Osmi nacionalni susret Frame;
o Međunarodni susret Frame u Madridu (kolovoz 2011);
o Peti nacionalni susret za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima.
o Podneseno je i financijsko izvješće te zamolba da Vijeće pomogne planirane aktivnosti Frame u Hrvatskoj novčanim iznosom od 38.900 kuna.
61
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
Izvješće o radu Franjevačke mladeži u BiH podnio je nacionalni duhovni asistent
fra Josip Vlašić, koji je izvijestio o događanjima u Frami na nacionalnoj razini BiH te
posebno u Bosanskom a posebno u Hercegovačkom područnom bratstvu.
Na nacionalnoj razini:
• održan je u Sarajevu Framafest 2010. s izdavanjem CD-a;
• priprema za izdavanje Statuta.
U Bosanskom bratstvu (1.500 framaša) održani su:
• Dan ekologije Frame;
• Duhovni kapitul;
• Sportski susret Frame.
U Hercegovačkom bratstvu (oko 1.500 framaša) održani su:
• seminar za članove dramskih sekcija;
• godišnja skupština bratstva;
• seminar za framaše kandidate za FSR;
• seminar za animatore;
• seminar za članove glazbenih sekcija.
Na nacionalnoj razini za 2011. planira se:
• Izborna skupština i izglasavanje Statuta;
• tiskanje Statuta;
• sudjelovanje na Međunarodnom susretu Frame u Madridu;
• Framafest 2011;
• stjecanje pravne osobnosti u državi.
Bosansko bratstvo za 2011. planira:
• Godišnju skupštinu;
• seminar za animatore,
• Dan ekologije,
• sudjelovanje u Franjevačkom maršu;
• Sportski susret.
Hercegovačko bratstvo za 2011. planira:
• seminar za članove dramskih sekcija;
• molitveni seminar za framaše-maturante;
• mjesne kvizove i Olimpijadu znanja o fra Didaku Buntiću;
• Izbornu skupštinu;
• hodočašće u Asiz;
• kampiranje u planinskom području;
• školu animiranja i seminar za članove glazbenih sekcija.
Za planirane aktivnosti Frame u BiH moli se financijska pomoć Vijeća u iznosu od
30.000 kuna.
1c) Izvješće o listu franjevačkih zajednica Brat Franjo podnijela je glavna urednica lista s. Antica-Nada Čepulić. List je u 2010. izašao šest puta. Zadržano je prijašnjih
11 rubrika, uvedeno 6 novih stalnih te 6 povremenih rubrika, dok su se dvije prigodne
rubrike ugasile. List i dalje ima 36 stranica. U 2010. list Brat Franjo dobio je nov grafički
izgled, a broj suradnika je 25-30.
Za 2011. u planu je obilježavanje jubilarne godine Sv. Klare Asiške, zatim teme o obitelji, Papin pohod Hrvatskoj, intervjui s osobama zainteresiranim za franjevaštvo, teme o
hrvatskim franjevačkim slugama i službenicima Božjim te teme iz franjevačke povijesti.
62
Zajedno
Urednica je posebno naglasila važnost rubrike Iz života naših bratstava i zamolila sve
nazočne da šalju vijesti iz svojih zajednica.
Uredništvo lista i suradnici rade volonterski, skromna naknada isplaćuje se samo grafičkom uredniku. Stoga je urednica zamolila financijsku pomoć Vijeća u iznosu od 10.000
kuna.
1d) Radna tijela:
Izvješće o radu Povjerenstva za duhovnost podnio je pročelnik fra Mirko Kemiveš. Povjerenstvo je održalo prvi sastanak 6. prosinca 2010, a svrha sastanka bila je
planiranje za 2011.
Fra Mirko je izvijestio da Povjerenstvo predlaže sljedeće aktivnosti tijekom 2011. godine: izdavanje Hardickovih Komentara Pravila TOR-a i Esserovih Komentara Oporuke
Sv. Franje, predstavljanje knjiga M. Bartolija Iuridica franciscana i Klara Asiška te zbornika Verba Domini mei.
Povodom 800. obljetnice utemeljenja Reda Sv. Klare Povjerenstvo predlaže održavanje
Studijskih dana o Spisima Sv. Klare kod klarisa u Mikulićima 2012, nakon blagdana
Sv. Franje. Za taj događaj bilo bi potrebno naći predavače koji bi obradili teme što ih je
predložila s. Tarzicija Čičmak, OSC (11 tema). Poteškoća je u tome što se predložene
teme podudaraju s temama prijašnjih skupova. Stoga mole pomoć Vijeća u odabiru tema.
Zaključeno je da Povjerenstvo predloži Vijeću određene teme koje bi Vijeće razmotrilo
i odobrilo.
Također je naglašeno kako je potrebno zadržati trećoredske susrete u Zagrebu (subotom drugoga tjedna u studenom) i obilježavanje dana Duh Asiza na Kaptolu i na Sv.
Duhu u Zagrebu.
Izvješće o radu Povjerenstva za studijsku i izdavačku djelatnost podnio je
pročelnik Povjerenstva fra Ivan Ševo. Istaknuo je da se kao pročelnik obratio članovima
svoga Povjerenstva i pozvao ih na komunikaciju i izmjenu iskustava, ali od njih nije dobio
odgovor. Predlaže sljedeće:
• usvajanje Pravilnika Povjerenstva;
• provjeriti dokle se stiglo s izdavanjem Povijesti franjevaštva;
• provjeriti što je s tiskanjem Esserovih Komentara Oporuke Sv. Franje;
• provjeriti što je s projektom (iz 2006.) Svijetli zaboravljeni likovi naše franjevačke povijesti;
• u bližoj budućnosti pokrenuti izdavanje niza svezaka, opširno i temeljito obrađenih, o franjevačkim svecima i blaženicima u svim franjevačkim redovima i ograncima od
13. stoljeća do danas (Franjevački perivoj);
• napraviti reprint-izdanje Životopisa Sv. Franje Tome Čelanskog.
Izvješće o radu Povjerenstva za Zlatnu harfu podnio je pročelnik fra Petar Antun
Kinderić. Istaknuo je da su članovi Povjerenstva izrazili želju ostati u sklopu Povjerenstva
za apostolat i evangelizaciju. Jedna od poteškoća je i pomanjkanje ideja u odbiru tema
za Zlatnu harfu.. Fra Petar je također darovao sudionicima knjigu koja je nedavno izašla
iz tiska.
Na prošlogodišnjoj Zlatnoj harfi sudjelovalo je 6.680 djece u 137 dječjih zborova. Po
(nad)biskupijama u HR: u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Srijemskoj biskupiji ZH se
održala u 5 mjesta, sveukupno 26 zborova s 1.170 djece; u Zagrebačkoj nadbiskupiji 11
63
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
dječjih zborova s 500 djece; u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji 33 zbora s 1.450 djece; u
Zadarskoj nadbiskupiji 17 zborova sa 750 djece, u Varaždinskoj biskupiji 9 zborova sa
oko 350 djece; u Sisačkoj biskupiji 5 zborova s 300 djece.
Iz pridodanog izvješća s. Krešimire Skopljaković za BiH fra Petar je istaknuo sljedeće:
u BiH su nastupila 23 zbora s ukupno 1.060 djece. Zlatna harfa je i dalje potrebna. Tema
za 2011. izabrana je po koralnoj pjesmi Salve, sposa Dei - Zdravo, zaručnice Božja.
U financijskom izvješću, navodeći primitke i izdatke, fra Petar ističe da su realni troškovi za knjigu Zlatna harfa oko 50.000 kuna. Vijeće bi trebalo nadoknaditi nedostatak od
30.000 kuna za knjigu, a za redovite izdatke 7.000 kuna.
Usvojen je prijedlog Povjerenstva za Zlatnu harfu da se njihov plan rada usvaja na
lipanjskoj sjednici Vijeća. Također je jednoglasno reizabrana s. Krešimira Skopljaković,
ŠSF, kao članica Povjerenstva.
Nakon stanke za kavu nastavilo se s radom. Prije početka rada fra Ljudevit Maračić
ukratko je predstavio i preporučio (i svima darovao) vrijednu knjigu fra Ivana Karlića,
OFMConv, Franjevački tihi pregaoci o Kristu i Mariji.
Izvješće o radu Povjerenstva za apostolat i evangelizaciju – Budući da fra Stipe
Nimac, OFM, pročelnik Povjerenstva za apostolat i evangelizaciju, nije prihvatio mandat,
izvješće o radu Povjerenstva nije podneseno. Fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća, istaknuo
je da fra Stipe Nimac pravno još nije razriješen službe pa je predložio rješavanje ovoga
problema u drugom dijelu sjednice.
Izvješće o radu Franjevačkog instituta za kulturu mira podnio je ravnatelj fra
Mijo Džolan. Nabrojio je projekte za koje je Institut dobio i određenu financijsku potporu. Planirani projekti su:
• izdavanje knjige prof. dr. Inge Tomić-Koludrović;
• tiskanje Vodiča za animatore PMSS-a (Pravde, mira i skrbi za stvorenja);
• projekt s mladima u Kninu;
• prekogranični projekt HR-BiH Zaštita prirode i okoliša;
• kolegij Sv. Franjo i ekologija na Sveučilištu u Mostaru;
• projekt Franjevačka ljetna škola kulture i mira;
• simpozij o Ustavu BiH;
• trogodišnji projekt Čemu treba reći DA, a čemu NE na globalnom tržištu.
Fra Mijo je naglasio dobru suradnju s FSR-om te da Institut ima mrežu suradnika.
Naglasio je također da je u prošloj godini više vremena posvećeno planiranju, dok se u
ovoj, 2011, planira realizacija spomenutih projekata.
Fra Mijo je prikazao financijsko stanje Instituta. Naglasio je da određene dobivene
donacije Institut mora upotrijebiti za spomenute projekte po želji donatora, a za hladni
pogon Instituta moli pomoć Vijeća od 200.000 kuna.
Naglašeno je da se kao franjevačka obitelj trebamo uključiti u obilježavanje dana Duh
Asiza, a Institut je za to prikladan.
Izvješće o Franjevačkim izvorima podnio je koordinator za izdavanje Franjevačkih
izvora fra Pero Vrebac. Istaknuo je da su završeni gotovo svi prijevodi, osim: Kronike fra
Salimbenea Parmskog, koju prevodi fra Josip Mrnjavac (dovršetak je predviđen do 20.
veljače 2011), te Pravila Leona XIII. i Pravila Pavla VI, koje prevodi prof. Antica-Nada
Čepulić. Također je istaknuto da za nekoliko djela treba još obaviti lekturu (biblijsku,
jezičnu i franjevačku). Ujednačavanje tekstova radi gđa Anita Konjicija. Kratice su dogo64
Zajedno
vorili franciskolozi i franciskologinje, a zadnju riječ, tj. stručni osvrt, dat će prof. dr. Ivo
Pranjković. Korekturu i redakturu obavit će prof. Ante Šoljić.
Fra Pero je istaknuo da je potrebno napisati predgovor i uvod za Franjevačke izvore.
Uredničko vijeće predlaže da predgovor napiše uime Vijeća predsjednik fra Ivan Sesar,
a uvod u Franjevačke izvore onaj koga Vijeće imenuje glavnim urednikom. Uredničko
vijeće predlaže da glavni urednik bude dosadašnji koordinator.
Prijelom teksta uradit će se najvjerojatnije u ožujku. Sinoptičke tabele prevest će s
talijanskog fra Marinko Pejić, OFM, a kazala će prirediti gđa Anita Konjicija.
Uredničko vijeće predlaže sljedeći oblik izdanja: 1 svezak (oko 2.000 stranica) formata
talijanskog izdanja, s kutijom tvrdog uveza, tamnocrvene boje, biblijski papir, dvije vrpce,
kartica s latinskim i hrvatskim kraticama te sadržajem knjiga; uz knjigu i CD.
Tri su ponude za tiskanje knjige, najbolja je ponuda Tiskare Zrinski. Tiskanje bi moglo
biti u lipnju. Dosad je isplaćeno 39.849 €.
Nakon što je predsjednik Vijeća zahvalio fra Peri i odao priznanje za uloženi trud,
prešlo se na diskusiju o nakladi Franjevačkih izvora, o kriteriju kako ih podijeliti po
zajednicama, o prodajnoj cijeni i o drugim pojedinostima. O određenim zaključcima vezanim za Franjevačke izvore predviđena je rasprava u popodnevnom radu.
U 12.30 uslijedio je ručak, a u 14.30 nastavljen je rad sjednice.
2a) Izbor Upravnog vijeća Franjevačkog instituta za kulturu mira – Predsjednik Vijeća fra Ivan Sesar podsjetio je nazočne da Upravno vijeće sukladno Statutu
FIKM-a ima pet članova, čiji mandat traje 3 godine. Po službenoj dužnosti fra Mijo
Džolan, ravnatelj Instituta, i fra Ivan Sesar, predsjednik VFZ-a, članovi su Upravnog
vijeća. Potrebna su još 3 člana, rekao je fra Ivan te upitao nazočne za prijedloge. Nakon
diskusije i prijedloga jednoglasno su izabrani sljedeći članovi Vijeća: s. Leonka Bošnjak
Čovo, s. Franka Bagarić i fra Josip Sopta.
2b) Uslijedilo je usvajanje Zapisnika sa sjednice VFZ-a održane u Mostaru 21. lipnja
2010. Na zapisnik nije bilo primjedbi te je jednoglasno usvojen.
2c) Rasprava o predloženom Nacrtu Statuta VFZ-a i usvajanje Statuta
Nakon što su nazočni članovi dobili primjerke Nacrta Statua VFZ-a, dogovoreno je da
se čita članak po članak. Na većinu članaka nije bilo primjedbi, izuzev kod 8. članka, gdje
je umjesto predloženoga teksta u Nacrtu Statuta usvojen sljedeći tekst: Tajnika Vijeća
tajnim glasovanjem, relativnom većinom, izabire Vijeće na tri godine. Tajnik nije član
Vijeća. Ista osoba može biti birana više puta. S izabranim tajnikom treba se sklopiti
ugovor o radu, valjan i u građanskom pravu. Također kod 15. članka razgovaralo se
o Povjerenstvu za apostolat i evangelizaciju te o ukidanju ovoga Povjerenstva. Nakon
diskusije jednoglasno je odlučeno da se ukine Povjerenstvo za apostolat i evangelizaciju.
Uslijedilo je glasovanje za Statut u cjelini. Statut je usvojen jednoglasno.
2d) Godišnje blagajničko izvješće za 2010. podnio je Anto Matković, tajnik i blagajnik VFZ-a. Pripremio je dvije verzije izvješća:
• opširno izvješće na 23 stranice (dato predsjedniku i potpredsjednici te još dva
primjerka dostupna svima)
• kraće izvješće na 5 stranica (dato na uvid svakom članu)
Na izvješće nije bilo primjedbi.
65
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
2e) Izdanja VFZ-a – Razgovaralo se o tiskanju Franjevačkih izvora. Nakon diskusije
glasovanjem je odlučeno da se tiska 4.000 primjeraka. Odlučeno je da se Izvori podijele
po franjevačkim zajednicama prema broju svečano zavjetovanih članova. Također je spomenuto kako je potrebno primjerke Franjevačkih izvora darovati Vladi, svim ministrima
te pojedinim ustanovama. O pojedinostima dogovorit ćemo se na sljedećoj sjednici u
lipnju, kazao je fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća.
2f) Financijska potpora projektima VFZ-a – Vijeće se osvrnulo na izvješće o radu FIKMa. Fra Mijo Džolan, ravnatelj Instituta, traži financijsku pomoć Vijeća u iznosu od 200.000 kuna.
Članovi Vijeća jednoglasno su odobrili financijsku pomoć Institutu u visini traženog iznosa.
Također je jednoglasno odlučeno da se listu franjevačkih zajednica Brat Franjo odobri
financijska pomoć u iznosu od 10.000 kuna, Frami u HR i BiH po 30.000 kuna i FSR-u
u HR i BiH po 20.000 kuna.
Odobreno je da se od prodaje knjige Zlatna harfa, čija je cijena prema odluci Vijeća
50 kuna, fra Petru Kinderiću nadoknadi trošak od 30.000 kuna za tiskanje knjige i 7.000
kuna za tekuće troškove.
Jednoglasno je prihvaćeno da fra Pero Vrebac bude glavni urednik Franjevačkih izvora te da napiše uvodnu riječ, a predsjednik Vijeća fra Ivan Sesar da napiše predgovor za
Franjevačke izvore.
2g) Rasprava o članarini za 2011. – Jednoglasno je prihvaćeno da članarina za
Vijeće ostane kao i dosad.
2h) Prihvaća se prijedlog fra Mirka Kemiveša, pročelnika Povjerenstva za duhovnost,
o održavanju Studijskih dana o Spisima Sv. Klare. Dogovoreno je da fra Mirko razgovara
sa sestrama klarisama te do lipnja dostavi Vijeću konkretne prijedloge. Nisu prihvaćeni
drugi prijedlozi iz fra Mirkova izvješća.
3. Razno
a) Fra Lovro Gavran pismeno je podnio Vijeću prijedlog da se na Franjevačkoj teologiji
u Sarajevu pokrene Franjevački studij (zasad master, kasnije licencijat i doktorat), ukoliko su
i druge franjevačke zajednice spremne slati svoje članove u Sarajevo (umjesto kao dosad u
Rim, Canterbury ili u Ameriku). O ovom prijedlogu raspravljat će se na sljedećoj sjednici.
b) Razgovaralo se o obilježavanju obljetnice dolaska Sv. Franje na našu obalu, ali nije
dogovoreno ništa zajedničko.
c) Razmatrano je pismo sestara klarisa iz Zagreba upućeno Vijeću, kojim pozivaju
na sudjelovanje u otvaranju početka proslave Osamstote obljetnice početka Drugoga
franjevačkog reda u njihovoj samostanskoj crkvi. Odlučeno je da se razgovara sa sestrama
klarisama u čemu bi se konkretno sastojalo to sudjelovanje.
Uz pristanak domaćina jednoglasno je odlučeno da sljedeća sjednica Vijeća bude 20.
lipnja 2011. u samostanu Sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu.
Zapisao:
Anto Matković, tajnik Vijeća
Odobrili:
Fra Ivan Sesar, predsjednik Vijeća
S. Ivanka Mihaljević, potpredsjednica Vijeća
66
Zajedno
Početkom lipnja Hrvatsku će posjetiti papa Benedikt XVI. Naša Crkva čeka ga s ljubavlju u molitvi. On danas nosi teški teret službe što ju je Gospodin povjerio Petru.
Koliko samo čimbenika danas u svijetu rastače tkivo Crkve, a Petar naših dana čvrsto drži
kormilo Kristove lađe da ne propadne ništa od onoga što mu je Gospodin povjerio! U
zajedničkoj zauzetosti za Crkvu pozdravimo dragoga Gosta i ovom molitvom za Crkvu,
što ju je sastavio Sv. Ćiril neposredno prije svoje smrti.
Gospodine, Bože moj, …
… usliši moju molitvu i očuvaj svoje vjerničko stado kojemu si za predstojnika dao mene,
neprikladnoga i nedostojnoga. Umnoži svoju Crkvu brojčano i privedi sve k jedinstvu. Učini je
izvrsnim narodom, jednodušnim u tvojoj pravoj vjeri i pravom ispovijedanju. Udahni srcima
vjernika riječ nauka. Jer tvoj je dar da si nas primio da propovijedamo Kristovo evanđelje, da
revnosno pozivamo ljude na dobra djela i da smijemo činiti ono što ti se sviđa.Vraćam ti one
što si mi ih dao, jer su tvoji. Vodi ih svojom čvrstom desnicom, sačuvaj ih pod zaštitom svojih
krila kako bi svi slavili i veličali tvoje ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Pozorno osluškivati pitanje što i danas tinja u mnogim mladim srcima:
Tko će probuditi u nama redovnicu, redovnika, svećenika ?
Iz Isusovih riječi Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da
pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9,37) i Doista, mnogo je zvanih, a malo izabranih (Mt
22,14) nameće nam se misao da sudbina žetve Gospodnje zapravo uvelike ovisi o ljudima.
Gospodarevo sudjelovanje u žetvi sasvim je zajamčeno. On će uvijek dati dovoljno radnika ako ga se moli. On već sam od sebe poziva mnoge, a o ljudima ovisi hoće li se mnogi
i odazvati. Gospodar daje i milost i snagu da se mogu odazvati, ali ostavlja ljudskoj volji
slobodu odaziva. Njegov način nije prisiljavati, nego pridobivati ljubavlju.
Dakle vrlo je važna čovjekova dragovoljna i usrdna molitva za dovoljan broj radnika
te čovjekov slobodan odaziv na Božji poziv. U oba slučaja u pitanju je čovjekova volja.
Ona se dâ mijenjati, odnosno odgajati pridobivanjem ljubavlju. Odgoj je primjer i ljubav
– ništa drugo, napisao je Friedrich Fröbel prije više od 150 godina. Volja treba dovoljan
razlog za odabir ili odbacivanje nečega. Što je veća stvar o kojoj se mora odlučiti, potreban
joj je jači razlog. Svednevice je suočena s odlučivanjem, nekad se mora odlučiti u istom
trenutku. Slobodna je odlučiti se za ovo ili ono, ali nije i ne može biti slobodna od samog
odlučivanja: ne može izbjeći odlučivanje jer je i neodlučivanje neka odluka. Tu je prilika
za roditelje, odgajatelje i druge da savjetom pomognu mladom čovjeku u odlučivanju i
pritom probude u njemu jedno od više mogućih zvanja za koja mu je Bog dao uvjete.
Danas se živi vrtoglavo brzo. Život je pun iznenađenja. Stalno se mora računati s nečim novim. Svaka nespremnost da se ide ukorak sa životnim zahtjevima otežava ne samo
život nego i ono temeljno: biti čovjek. Zato se mora stalno učiti: učiti živjeti, učiti ljubiti,
učiti umirati. Pa i učiti kako donositi odluke. I kako drugima pomagati u tome.
Kršćani žive u svijetu punom suprotnosti i nenaklonjenosti kršćanima. Najsudbonosnije je
pitanje kršćanskog redovništva i svećeništva danas i uvijek: kako dati volji dovoljno razloga da
se, unatoč svim drugačijim trendovima u svijetu, isplati neopozivo odlučiti za Isusov križni put
poniznog služenja u zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva. Dati slobodi mladog čovjeka
dovoljan razlog i motiv za tu odluku znači probuditi u njemu redovničko ili svećeničko zvanje.
Nekoć je Gospodin sam hodao zemljom i tražio radnike za svoj vinograd. U njegovim
božanskim riječima Pođi za mnom bili su sadržani i motiv i snaga i odgovor na možebitna pitanja pozvanih. Pozvani su ostavljali kuće i obitelji, imanja i svaku drugu zemaljsku
67
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
sigurnost da bi slijedili njega koji nema gdje bi naslonio glavu (Mt 8,20b). Danas zemljom
više ne kroči sam Gospodin, nego njegovo otajstveno Tijelo – Crkva. Sada udovi toga
Tijela imaju Gospodinovu zadaću: s njegovim riječima na usnama, s njegovim argumentima u govoru, s križem u središtu svoga života, sa srcem punim vječnosti pristupati
mladim ljudima i reći: Pođi za mnom! Mnoge su odluke u životu pitanje pravog trenutka
i pravog načina pristupa. Pravi trenutak može se nekako iščitati. Način se dâ naučiti. Ali
argumenti pristupa moraju se svakako imati. Mladi čovjek želi u onome tko ga poziva
vidjeti samog Isusa na djelu. Traži vidljiv dokaz da se taj nije prevario u odluci. Kako
redovnički i svećenički životni uspjeh nije plod većeg znanja ili umijeća nego veće vjere,
mladi čovjek želi u njemu vidjeti upravo plodove, čak samo čudo vjere: želi dokaz da
duhovno zvanje ima viši životni smisao, dublje tumačenje života, bolja rješenja za patnje i
druge nevolje, da može nositi veće terete i trpjeti veće nepravde nego druga zvanja i uz to
živjeti radosnije od njih. Tako, tko dolazi s inventarom sveca u sebi, najbolji je novačitelj
za duhovna zvanja. Jer tko vidi sveca, morao bi u njemu vidjeti samoga Krista. Ne treba
ga tražiti dalje.
I u našem vremenu ima svetaca. I danas Gospodin polaže u mnoga mlada srca klicu
duhovnog poziva. Zato će, čvrsto se nadamo, biti i odaziva. Martin Buber u svojim Pričama hasida donosi ovu zgodicu: Rabin Schlomo pita: Što je najgore što se može dogoditi
čovjeku? I odgovara: Kad čovjek zaboravi da je kraljevsko dijete! Iz ovoga se nameće
zaključak da čovjeka treba podsjećati na njegovo dostojanstvo, buditi u njemu svijest
o tom dostojanstvu. Slično je s duhovnim zvanjima. U mnogim mladim srcima tinja
duhovni poziv. Treba ga samo – probuditi.
KONGREGACIJA ZA KLERIKE (3. dio)
Euharistijsko klanjanje za posvećenje svećenika i duhovno majčinstvo
Prijevod 2. njemačkog izdanja iz 2009. godine
Eliza Vaughan
Biblijska je činjenica da se svećenička zvanja moraju izmoliti. Sam Isus podvlači to
u Evanđelju, kad kaže: Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, gospodara žetve
da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9,37-38). Neobično lijep primjer sasvim svećenički
raspoložene žene i majke, koja je veoma mnogo molila za svećenička zvanja, je primjer
engleske majke obitelji Elize Vaughan.
Eliza je potekla iz protestantske obitelji, iz obitelji Rolls, koja će u kasnijim godinama konstruirati čuvene Rolls-Royse. Ali već kao djevojčica za vrijeme svog odgoja
u Francuskoj bila je duboko zadivljena uzornim zauzimanjem Katoličke crkve za
siromahe.
Udavši se u ljeto 1830. za pukovnika Johna Francisa Vaughana, ujesen je, unatoč
protivljenju njezine rodbine, prešla na katoličku vjeru. Taj je korak učinila s unutarnjim
uvjerenjem, a ne samo zato jer se udala u tradicijom bogatu, poznatu katoličku obitelj
Engleske. Preci te obitelji radije su za vrijeme engleskog progona katolika pod kraljicom
Elizabetom I. (1558-1603) prihvatili zatvor i lišavanje imanja nego da iznevjere svoju
vjeru.
Courtfield, sjedište obitelji, u tim je desetljećima terora postao utočište za progonjene
svećenike, mjesto na kojem se često potajno slavila sv. misna žrtva. Otada su, doduše,
prošla gotovo tri stoljeća, ali u katoličkom stavu te obitelji ništa se nije promijenilo.
68
Zajedno
Poklonimo Bogu svoju djecu
Duboko obraćena u srcu, Eliza je revnosno predložila svome mužu da svoju djecu
poklone Bogu. Uz to, ova spomena vrijedna žena učinila si je navikom da se svakodnevno
klanja jedan sat pred Presvetim u kućnoj kapeli u Courtfieldu. Pritom je molila Boga za
veliku obitelj, za mnoga duhovna zvanja među svojom djecom. I bila je uslišana! Četrnaestero djece nadarila je životom, pri čemu je uskoro nakon rođenja posljednjeg djeteta
umrla 1853. Ali od trinaestero žive djece šest od osam sinova postali su svećenici: dvojica
su bili svećenici-redovnici, jedan svjetovni svećenik, jedan biskup, jedan nadbiskup i jedan
kardinal. Od pet kćeri četiri su postale redovnice. Kakav blagoslov za obitelj i kakav odraz
na cijelu Englesku!
Sva Vaughanova djeca doživjela su veselo i sretno djetinjstvo jer je njihova svetačka
majka tako dobro znala u odgoju, na sasvim prirodan način, duhovni život i vjerske obveze
istovremeno spojiti sa zadovoljstvom i vedrinom. Zahvaljujući majci, kod Vaughanovih
su molitva i svakodnevna sv. misa u kućnoj kapeli jednako samorazumljivo pripadale
svakodnevici kao i glazba, šport, amatersko kazalište, jahanje i igre. Djeci nikad nije bilo
dosadno kad im je majka pričala o svecima, koji su im sve više postajali poput pouzdanih
prijatelja. I za njegovanje bolesnika i patnika u okolini majka Vaughan rado je uzimala
za pratnju svoju djecu, koja su u takvim prigodama učila biti velikodušna, žrtvovati se i
poklanjati siromasima svoju ušteđevinu ili igračku.
Kratko nakon rođenja njezina 14. djeteta, Johna, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon
njezine smrti pukovnik Vaughan, koji je stalno bio uvjeren da mu je Elizu poklonila Božja
providnost, napisao je u jednom pismu: Danas sam prilikom klanjanja zahvalio Gospodinu
što sam mu mogao natrag pokloniti svoju tako dragu suprugu. Istresao sam mu svoje srce
puno zahvalnosti što mi je dao Elizu kao uzor i voditeljicu, s kojom me još i sad povezuje
nerazdruživa duhovna veza. Kakvu divnu utjehu i kakvu milost mi ona posreduje! Još
uvijek je vidim kakvu sam je uvijek vidio pred Presvetim: u njezinoj čistoj i tako ljudskoj
ljubaznosti, koja se za vrijeme molitve zrcalila na njezinom lijepom licu.
Radnici u vinogradu Gospodnjem
Brojna zvanja iz braka Vaughanovih doista su jedinstvena ostavština u britanskoj povijesti i blagoslov koji je proizašao prije svega od majke Elize: Kad je Herbert, najstariji
sin, sa 16 godina priopćio svojim roditeljima da želi postati svećenik, reakcije su bile vrlo
različite. Majka, koja je za to mnogo molila, samo se nasmiješila i rekla: Dijete, to sam
već davno znala. Otac je, dakako, trebao neko vrijeme da se s tim pomiri jer je upravo
u svoga najstarijeg, u nasljednika, polagao velike nade i mislio da će on napraviti sjajnu
vojnu karijeru. Ta kako je mogao znati da će upravo Herbert jednom kao nadbiskup Westminstera postati utemeljitelj Misionara iz Mill Hilla i kardinal. Ipak, i otac se priklonio te
je napisao jednom prijatelju: Ako Bog hoće Herberta za sebe, onda može uzeti i sve druge.
Dok se Reginald oženio, a isto tako i Francis Baynham, koji je naslijedio obiteljski posjed,
Gospodin je doista pozvao još devetero Vaughanove djece. Roger, drugi po starini, postao
je benediktinski prior, a kasnije omiljeni nadbiskup Sydneya u Australiji, gdje je dao sagraditi biskupsku katedralu. Kenelm je postao cistercit, a kasnije svjetovni svećenik. Joseph,
četvrti Vaughanov sin, postao je kao i njegov brat Roger benediktinski prior i utemeljitelj
jedne nove opatije. Bernhard, najživahniji od svih, koji je volio ples i šport te sudjelovao
69
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
u svakoj šali, postao je isusovac. O danu prije njegova ulaska (u Družbu Isusovu) priča
se da je otišao još na jedan bal i rekao svojoj plesnoj partnerici: Ovaj ples, koji plešem
s Vama, moj je posljednji ples jer ću postati isusovac! Začuđena, djevojka je odgovorila:
Dajte, molim Vas! Želite postati isusovac? Vi koji ljubite svijet i tako izvrsno plešete?
Njegov višeznačan ali nadasve lijep odgovor glasio je: Upravo stoga posvećujem se Bogu.
Johna, najmlađega, za svećenika je zaredio njegov najstariji brat Herbert. John je kasnije
postao biskup Salforda u Engleskoj. Od pet kćeri te obitelji četiri su stupile u samostan.
Gladis je otišla u Red pohođenja, Teresa je postala milosrdnica, Claire je postala klarisa, a
Mary priorica kod augustinki. Margaret, peta kći Vaughanovih, htjela je postati redovnica,
što je pak bilo nemoguće zbog njezina slabašnog zdravlja. Ali ona je živjela i kod kuće na
Bogu posvećen način, a zadnje godine provela je u samostanu.
Blažena Marija Deluil Martiny (1841-1884)
Prije kojih 120 godina počeo je Isus u nekoliko privatnih objava povjeravati svoj plan
za obnovu svećenstva Bogu posvećenim ženama u samostanima i u svijetu. Duhovnim
majkama povjerio je Svećeničko djelo. Jedna od preteča toga djela za svećenike je blažena
Marija Deluil Martiny. Svoju najintimniju želju srca ona je ovako izrazila: Žrtvovati se za
duše lijepo je i veliko djelo! Ali predati se za duše svećenika... tako je lijepo, tako veliko
da bi čovjek za to morao imati tisuću života i tisuću srdaca! ... Rado bih dala svoj život
da Krist nađe u svećenicima ono što On od njih očekuje! Rado bih ga dala ako bi samo
jedan jedini od njih savršeno ostvario Njegov božanski plan! Doista, ona je sa 43 godine
kao mučenica zapečatila svoje svećeničko majčinstvo svojom krvlju. Njezine posljednje
riječi bile su: To je za Djelo, za Svećeničko djelo!
Časna službenica Louise Marguerite Claret de la Touche (1868-1915)
Godinama je Isus pripremao i Louisu Margueritu Claret de la Touche za njezin apostolat za obnovu svećenika. Ona je izvijestila kako joj se Gospodin ukazao 5. lipnja 1902.
u predvečerje blagdana Srca Isusova za vrijeme klanjanja:
Molila sam Ga za naš mali novicijat. Usrdno sam Ga molila da mi dadne nekoliko
duša, koje bih mogla oblikovati za Njega. On mi je tad odgovorio: Dat ću ti muške duše.
Nadasve začuđena tim riječima, čiji smisao nisam razumjela, ustrajala sam u šutnji.
Onda mi Isus reče: Dat ću ti svećeničke duše. Još više time začuđena, rekla sam mu: Isuse
moj, kako ćeš to ostvariti? On mi je onda pokazao Djelo koje On priprema kako bi svijet
zagrijao ljubavlju. Isus joj je dalje objasnio da se zbog toga želi obratiti svećenicima: Kao
što sam prije 1900 godina s dvanaest muževa - a to su bili svećenici - mogao obnoviti
svijet, tako bih mogao danas obnoviti svijet s dvanaest svećenika. Ali to moraju biti
sveti svećenici. U daljnjem tijeku Gospodin joj je dao da konkretno vidi tu Svećeničku
udrugu. To je posebna Udruga svećenika, djelo koje obuhvaća cijeli svijet, napisala je ona.
Želi li svećenik u njoj izvršiti svoje poslanje i navijestiti Isusovo milosrđe, mora prvo
sam biti u svom srcu prožet Isusom i u svom duhu obasjan ljubavlju. Svećenici trebaju
međusobno njegovati jedinstvo, biti jedno srce i jedna duša i nikad se međusobno ne
ometati u svojem djelovanju.
Louise Marguerite je u svojoj knjizi Srce Isusovo i svećenstvo tako izvrsno pisala o svećeništvu
da su mnogi svećenici mislili da autor toga mora biti neki iskusan svećenik. Jedan je isusovac čak
izjavio: Ne znam od koga je ta knjiga, ali jedno znam sigurno: to nije djelo neke žene!
70
Zajedno
Lu Monferrato
Zapućujemo se u malo mjesto Lu u sjevernoj Italiji. To selo s nekoliko tisuća stanovnika
leži u ruralnom kraju 90 kilometara istočno od Torina. Do danas bi ta općina zacijelo ostala
nepoznata da nije 1881. nekoliko majki obitelji donijelo odluku s ozbiljnim posljedicama.
Neke od tih majki nosile su u srcu želju da jedan od njihovih sinova postane svećenik
ili da jedna kći stavi svoj život potpuno u službu Bogu. I tako su počele, pod vodstvom
svoga župnika mons. Alessandra Canora, skupljati se svakog utorka pred tabernakulom
da se klanjaju Gospodinu s molbom za duhovna zvanja. S istom nakanom primale su
svake prve nedjelje u mjesecu sv. pričest. Nakon sv. mise sve su majke molile zajedno za
svećenička zvanja.
Po pouzdanoj molitvi tih majki i po otvorenosti roditelja došli su u obitelji mir i atmosfera
radosne kršćanske pobožnosti tako da su djeca mnogo lakše mogla prepoznati svoje zvanje.
Ako je Gospodin rekao Mnogo je zvanih, ali je malo izabranih (Mt 22,14), onda to
moramo ovako shvatiti: Mnogi će biti pozvani, ali samo malo će ih na to odgovoriti. Bog
je uslišao molitvu ovih majki na tako izvanredan način kako to nitko ne bi očekivao.
Iz tog malog mjesta proizišla su 323 zvanja: 152 redovnička i dijecezanska svećenika i
171 sestra. Pripadaju 41 različitoj družbi. Iz nekih obitelji proizišla su čak tri do četiri zvanja.
Najpoznatiji je primjer obitelji Rinaldi. Iz te obitelji Bog je pozvao sedmero djece. Dvoje od
njih postalo je sestrama salezijankama, a obje su kao hrabre misionarske pionirke poslane u
Santa Domingo. Od sinova petorica su postali svećenici, a svi su stupili u salezijance. Najpoznatiji od petorice braće Rinaldi je Filippo Rinaldi, treći Don Boscov nasljednik, kojeg je papa
Ivan Pavao II. Proglasio blaženim 29. travnja 1990. godine. Doista, mnoga zvanja su postala
salezijanci. Nije to slučajno, jer je Don Bosco četiri puta u svom životu posjetio selo Lu. Svetac
je zajedno sa svojim duhovnim sinom Filippom Rinaldijem proslavio i njegovu mladu misu u
Luu. Filippo se uvijek rado sjećao vjere obiteljī iz Lua: Vjera je to koja je učinila da naši očevi
i majke kažu: Djecu nam je Bog poklonio, pa ako ih On zove, ne možemo ipak reći ne.
Luigi Borghina i Pietro Rota tako su vjerno živjeli Don Boscovu duhovnost da je jedan
nazvan brazilskim Don Boscom, a drugi valtelinskim Don Boscom. Iz Lua je potekao
i mons. Evasion Colli, nadbiskup Parme, o kojem je Ivan XXIII. rekao: On je trebao
postati papa, ne ja. On je imao sve da postane velik papa.
Svakih deset godina sastaju se ti svećenici i redovnice koji su još na životu u svom zavičajnom mjestu. Don Mario Meda, dugogodišnji župnik u Luu, priča kako je taj sastanak ustvari
prava i istinska svetkovina, svetkovina zahvale Bogu, koji je Luu učinio tako velike stvari.
Molitva koju su molile majke u Luu bila je kratka, jednostavna i duboka: Bože, daj da
jedan od mojih sinova postane svećenik! Ja osobno želim živjeti kao dobra kršćanka i želim svoju djecu uputiti u svako dobro da bih dobila milost da Tebi, Gospodine, mognem
pokloniti jednoga dobrog svećenika.
Blažena Alessandrina da Costa (1904-1955)
I primjer iz života Alessandrine da Costa, koja je 25. travnja 2004. proglašena blaženom, pokazuje na dojmljiv način kakvu preobrazbenu moć i kakav vidljiv učinak može
imati nevidljiva žrtva jedne bespomoćne, bolesne djevojke.
Bilo je to 1941. Alessandrina je pisala svom duhovnom vođi o. Marianu Pinhu da ju
je Isus zamolio: Kćeri moja, u Lisabonu živi jedan svećenik koji je blizu toga da bude
71
Marija među nama, ožujak 2011, br. 1/145
vječno izgubljen. On Me vrijeđa na zao način. Zovni svoga duhovnog vođu i moli ga za
dopuštenje da te za vrijeme muke pustim da na poseban način trpiš za tu dušu.
Nakon što je dobila dopuštenje, Alessandrina je strašno trpjela. Osjećala je težinu pogrešaka tog svećenika, koji nije želio znati za Boga i kanio se prokleti. Sirota djevojka doživjela
je na sebi pakleno stanje u kojem je svećenik bio i usrdno je molila: Ne u pakao, ne! Nudim
se kao žrtva za njega... dokle god Ti hoćeš. Čula je čak ime i prezime tog svećenika!
O. Pinho želio je dokraja proučiti tu stvar pa se dao raspitati kod lisabonskoga kardinala da li mu trenutno neki od njegovih svećenika zadaje posebnu brigu. Kardinal je
otvoreno potvrdio da se stvarno sasvim posebno brine zbog jednog svećenika. A kad je
čak spomenuo njegovo ime, bilo je to isto ime koje je Isus rekao Alessandrini.
Nekoliko mjeseci kasnije ispričao je ocu Pinhu njegov svećenički prijatelj don Davide
Novais neobičan slučaj. Don Davide je upravo držao duhovne vježbe u Fatimi, u kojima je
sudjelovao i jedan skroman gospodin, koji je svojim uzornim ponašanjem svima ugodno
upao u oči. Zadnje večeri duhovnih vježbi dobio je taj gospodin iznenada srčani napadaj.
Zatražio je svećenika te se mogao ispovjediti i primiti sv. pričest. Malo nakon toga umro
je – potpuno pomiren s Bogom. Ispostavilo se da je taj kao laik odjeveni gospodin i sam
bio svećenik, i to onaj za čije se obraćenje Alessandrina borila tako snažno.
(nastavlja se)
Iz odabranih misli Sv. Ivana Marije Vianneya:
Čak i kušnje imaju svoje dobro
Kao što dobar vojnik ne poznaje strah od borbe, tako se ni dobar kršćanin ne smije
bojati kušnji. U vojarni su svi vojnici hrabri, ali na bojišnici se dijele na hrabre i kukavice.
Najveća je kušnja ne imati nikakvu kušnju. Mogli bismo gotovo reći da se radujemo kad
smo kušani. Naime to je vrijeme žetve za dušu, gdje ona skuplja blago za nebo. Kao za
žetvu, čovjek ustaje ranom zorom i teško se muči. Ipak, pritom se ne tuži i ne stenje jer
bogato skuplja u svoju žitnicu. Đavao kuša samo duše koje se žele otkinuti od grijeha i
one koje su u milosti. Druge mu ionako pripadaju, ne treba ih kušati.
Kad bismo bili uistinu prožeti svetom Božjom nazočnošću, lako bi nam bilo oduprijeti
se neprijatelju. Nikada ne bismo griješili kada bismo pomišljali da nas Bog gleda.
Neki se svetac jednom nakon kušnje požali našem Gospodinu: Pa gdje si bio, predragi
moj Isuse, za vrijeme ove strašne oluje? Gospodin mu odgovori: Bio sam usred tvoga
srca, i činilo mi je radost gledati te kako se boriš.
Kršćanin mora uvijek biti spreman za borbu. Kao što se u ratnim vremenima uvijek
postavljaju straže da paze približava li se neprijatelj, tako i mi moramo uvijek biti na
oprezu da nam neprijatelj ne postavi zamku i ne navali na nas.
(Preveo A. M. iz : J. Frossard, Ausgewählte Gedanken des hl.Pfarres von Ars, str. 33)
Izdaje:
Vijeće franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
Tajništvo: Prilaz Gjure Deželića 75, HR-10000 Zagreb, tel.: (01) 3765-061, faks: (01)
3765-062, mob.:098/9244-901,
e-mail: [email protected]
Odgovara: dr. fra Ivan Sesar, OFM, predsjednik Vijeća
Uređuje: Anto Matković, tajnik Vijeća
72

Opširnije! - "ŠIROKI BRIJEG"

SV. LEOPOLD MANDIĆ - Hrvatska katolička zajednica Darmstadt

smrt nije kraj - Zupa

MARIJA MEĐU NAMA - Školske sestre franjevke

PRIČA O LJUBAVI, JANU I SREĆI Ima jedan dječak imenom

Pomoć Hrvatskom Čuntiću - Udruga branitelja 151. samoborske

TOP LISTA NAJČITANIJIH NASLOVA ZA LISTOPAD 2012

Marija među nama, listopad 2010

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII XIX

Ufanje