ACTA HISTORIAE
MEDICINAE
STOMATOLOGIAE
PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
2013
NAUČNO DRUŠTVO ZA
ISTORIJU ZDRAVSTVENE KULTURE
ACTA HISTORIAE
MEDICINAE
STOMATOLOGIAE
PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
UREĐIVAČKI ODBOR:
Glavni i odgovorni urednik
Nikola SAMARDŽIĆ (Srbija)
Izvršni urednik
Siniša MIŠIĆ (Srbija)
Predsednik Društva
Eduard DAJČ (Srbija)
Sekretar
Olivera VUKOVIĆ (Srbija)
Tehnički sekretar
Vladimir ABRAMOVIĆ (Srbija)
Članovi
Mirjana ROTER-BLAGOJEVIĆ (Srbija)
Hana LANGO
������������������������������
ALLEN
������������������������
(Velika Britanija)
Zoran ĆOSIĆ (Srbija)
Ružica
BOŽOVIĆ-STAMENOVIĆ
(Srbija)
Milica BAJČETIĆ (Srbija)
Vedrana RAŠIĆ-MILIĆ (Srbija)
Dragan ILIĆ (Srbija)
Lea SCHOLEY (Velika Britanija)
Josip VRANDEČIĆ (Hrvatska)
ACTA HIST. MED. STOM. PHARM. MED. VET.
2013 / 32 / 1 / 1-198 / Beograd / 28. X 2013.
UDC 930 (61+615+619) / ISSN 0352 - 7840
ACTA HISTORIAE
MEDICINAE
STOMATOLOGIAE
PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
Beograd
MMXIII
ANNO XXXII
FASC. I
ACTA HISTORIAE
MEDICINAE
STOMATOLOGIAE
PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
Godišnje se štampa jedna sveska časopisa.
Prva sveska
1961, 1, 1, 1-192.
Štampana je 1961.
CIP - Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
61+615+616.31+619(091)
ACTA historiae medicinae, stomatologiae,
pharmaciae, medicinae veterinariae / glavni i
odgovorni urednik Nikola Samardžić. - God. 21, br.
1/2 (1981)- . - Beograd (Brankova 20/I) : Naučno
društvo za istoriju zdravstvene kulture, 1981- (Beograd
: Službeni glasnik). - 24 cm
Godišnje. - Prekid u izlaženju od 1992-2012. godine.
- Je nastavak: Acta historica medicinae, stomatologiae,
pharmaciae, veterinae = ISSN 0352-7778
ISSN 0352-7840 = Acta historiae medicinae,
stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae
COBISS.SR-ID 3778306
Izdanje ovog časopisa finansijski je pomoglo
Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.
Publishing of this issue was financially aided by the Ministry of Education,
Science and Technological Development of the Republic of Serbia.
SADRŽAJ / CONTENT
Uvodnik / Editorial Introduction
Nikola Samardžić, Istorija zdravstvene kulture i obnova časopisa Acta:
Nove teorijske i istraživačke pretpostavke
Nikola Samardžić, History of Health Culture and Acta Renewal:
New Presumptions in Theory and Research
9
21
Članci / Papers
Siniša Mišić, Upotreba vode u ličnoj higijeni čoveka srednjovekovne Srbije
33
Siniša Mišić, The Usage of Water in Personal Hygiene in Medieval Serbia 36
Marija Kocić, Razvoj zdravstvene službe u Veneciji (M�����������������������
agistrato��������������
alla���������
�������������
sanita��
��������
’)
(Development of Medical Services in Venice)
45
Vladimir Abramović, The Appearance of Plague in Two Minority
Communities: Hungary at the Beginning of the 18th and Hawaii at the End of
the 19th Century (Pojava kuge u dve manjinske zajednice: Ugarska na početku
XVIII i Havaji na kraju XIX veka)
57
Zoran V. Ćosić, K����������������������������������������������������������������
ratak istorijski pregled proučavanja cirkulacije krvi i lečenja
arterijskog pritiska (A Brief Historical Overview of the Study of Blood Flow
and Blood Pressure Treatment)
69
Dragan Ilić, Ethnodentistry Research in Serbia and Montenegro
(Etnostomatološka istraživanja u Srbiji i Crnoj Gori)
79
Zdenko Samaržija, Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu do
ukidanja Vojne krajine (Habsburg Military Healthcare in Slavonia and Srem
Until the Abolition of the Military Frontier)
95
Ivana Ćirić, Major Museum Collections of Medical Instruments in Belgrade
(Velike muzejske zbirke medicinskih instrumenata u Beogradu)
121
Prilozi i osvrti / Contributions and reviews
Radovan Samardžić, Dubrovačko nasleđe u XIX i XX veku (The Heritage of
Dubrovnik in 19th and 20th Century)
135
In memoriam
Prof. dr Slobodan Đorđević (1921-2012) - Haris Dajč
143
Bibliografija / Bibliography
Vladimir Abramović, Istorija medicine i istorija zdravstvene kulture.
Bibliografija Srbije, Hrvatske i Slovenije 1990-2012
149
Vladimir Abramović, Prikazi iz istorije medicine – Evropa
191
Vladimir Abramović, Prikazi iz istorije zdravstvene kulture – Evropa
199
Uputstvo za autore
201
Instruction for authors
205
Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture je svojim osnivanjem 2010. uspostavilo kontinuitet s nekadašnjim Savezom naučnih društava za istoriju zdrav­
stvene kulture Jugoslavije.
Prvi predsednik Naučnog društva bio je prof. Slobodan Đorđević (1921-2012), koji je
bio predsednik Saveza naučnih društava za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije.
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae bio je
časopis Saveza naučnih društava za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije. Časopis
je nekoliko puta menjao naziv:
• 1961-1978 Acta historica medicinae, pharmacie, veterinae;
• 1979-1980 Acta historica medicinae, stomatologiae, pharmaciae, veterinae;
• 1981-1991 Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae
veterinariae;
• 2013Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae
veterinariae;
Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture i uredništvo je obnovom časopisa
uspostavilo kontinuitet s njegovim prethodnim izdanjima.
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
Predgovor
UDK: 94:61(4-12) ; 050.486:61Acta Historiae Medicinae,
Stomatologiae, Pharmaciae, Medicinae Veterinae
ID: 202537740
Nikola Samardžić
Redovni profesor, Odeljenje za istoriju
Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
Čika Ljubina 18-20, 11 000 Beograd, Srbija
[email protected]
ISTORIJA ZDRAVSTVENE KULTURE I OBNOVA ČASOPISA ACTA:
NOVE TEORIJSKE I ISTRAŽIVAČKE PRETPOSTAVKE
Ukoliko se široko tumači, istorija zdravstvene kulture obuhvata istraživanje stvarnosti razvoja i primene znanja i, istovremeno, neznanja i zabluda o medicini i medicinskim naukama; istoriju mentaliteta u kontekstu fizičkog i mentalnog zdravlja;
struktura svakodnevnog i privatnog života; istorije demografije i zaraznih bolesti;
najzad i prošlosti ljudske biologije u istorijskom kontekstu. Zdravstvena kultura
dotiče i kulturu preživljavanja. Na području Zapadnog Balkana i Jugoistočne Evrope
važna je istorija granica: društvo, institucije, međunarodni ugovori, promet ljudi,
roba i mikroorganizama, regulacije i kršenje regulacija. Odnos prema granicama i
razgraničenjima država, nacija, rasa i veroispovesti spada u karakteristike mentaliteta i kulture mišljenja smeštene u paradigme proizvodnje kolektivnih identiteta i
kolektivnih razlika.
Istorija zdravstvene kulture otkriva dvojstvo racionalnih uticaja i tradicionalnih
veština u kojima se prožimaju pozitivna iskustva s magijskim poimanjem života,
stvarnosti i ritualima. Ukoliko je osnovana pretpostavka da su ljudske jedinke mahom racionalne i odgovorne kad su u pitanju zdravlje i životi do kojih im je stalo,
Ovaj rad nastao je u okviru projekta „Modernizacija Zapadnog Balkana“ Ministarstva prosvete,
nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (ev. br. 177009).
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
istorija medicine i njenih srodnih nauka obično otkriva veoma egzaktne osobine
stvarnosti koja je obično u senci ideja i “događaja”.
Razvoj medicinske kulture iscrtava najfinije niti društvenih interakcija. Medicina je
putanja usvajanja sopstvenih i tuđih ideja, znanja i tehnologija, i njihove naknadne
provere. Stanje u zdravstvenoj kulturi otkriva stvarnost društva i njegovih vrednosti:
zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, rađanje, umiranje, fizička i mentalna sposobnost, empatija i društvena solidarnost. Medicina je regulator biološke evolucije,
koja je ljudsku vrstu učinila posebnom. U tom smislu je važna korelacija istorije
medicine i njene primene sa istorijom socijalne zaštite koja je imanentna ljudskim
zajednicama od njihovih početaka. Ljudska vrsta je prva biološka grupacija koja je
izuzeta od prirodno regulisanog biološkog razvoja. Ljudsko društvo je izuzetak
u tom smislu da je dopuštalo razvoj i reprodukciju jedinki koje bi u prirodnom
okruženju bile odbačene kao manje vitalne i sposobne. O medicini kao pozitivnom
i negativnom činiocu u tom smislu postoje različita mišljenja. [1-3]
Rasprave o medicini, u novijoj istoriji, takođe se odnose na važna pitanja nauke,
ili medicinske i socijalne etike. Biološka istorija Jugoistočne Evrope ponekad otkriva fenomene istovremenog viška i nedostatka ljudi, na prostoru koji je oskudan u
prirodnim resursima koji obezbeđuju neometan ekonomski i društveni razvoj.
Dijalog medicinskih i humanističkih nauka zasniva se na potrebi uzajamne podrške
pred izazovima društvene dinamike. Humanističke nauke okrenute su budućnosti
i u tom smislu da je razvoj nauke nepredvidiv, a dinamika toga razvoja iznenađuje
savremenike sumom i bogatstvom otkrića.
Medicina nikad sama za sebe, izdvojena iz istorijskog konteksta, nije mogla davati
važne odgovore na pitanja kolektivnih, društvenih poremećaja. Na drugoj strani,
istorija zdravstvene kulture verovatno je bila zapostavljena pred prioritetima razvoja
fundamentalnih medicinskih nauka.
Medicinski koncepti i medicinska praksa otkrivaju složenu, nekad i skrivenu
mrežu uzajamnih društvenih uticaja. Stanje zdravstvene kulture odražava razvoj
nauke, tehnologije i društvenih odnosa. Pitanja medicine prodiru u osnovna pitanja
društvenog stanja i dinamike: zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, demografija,
starenje i starost, patnja i smrt, istorija rađanja, umiranja, bolesti, bola i zadovoljstva,
odnos prema nezaštićenim društvenim kategorijama i pojedincima, odnos prema
društvenim manjinama, uvođenje, širenje i preobražaji novih ili uvezenih stranih
10
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
ideja i veština. Izuzimajući najnaprednije kulture i novije vreme njihovog razvoja,
prošlost čovečanstva protekla je u umiranju dece, bolovima, traumatskim povredama,
hroničnim i akutnim i neizlečivim bolestima, kratkom, nesrećnom i nedovršenom
prosečnom ljudskom veku. Istovremeno je ljudska vrsta, zahvaljujući medicini i
društvenoj zaštiti (svesnoj ili spontanoj), jedina u biološkom svetu svesno oblikovala
tokove prirodne evolucije, ili ih je učinila sasvim posebnim. Kontrola, izmene i usmeravanje evolucije vrsta namenjenih ishrani i ostalim ljudskim potrebama takođe
dorinose zaključku da je ljudsko društvo odstupilo od prirodnog razvoja u smislu
njegove spontane prakse i logike.
Istorija medicine istovremeno prati promenu obrazaca zdravlja i bolesti, i razvoj
primene medicinskih znanja i veština, profesionalizacije, institucija, obrazovanja,
dijagnostike, terapeutike. Upotreba biomedicinskih otkrića je od kraja XIX veka
ponekad težila da potisne složene društvene, etičke, ekonomske i političke aspekte
bolesti i njihovog lečenja. Savremene rasprave su zasenile fundamentalna pitanja
medicinske nauke i etike. Današnji prioriteti su troškovi lečenja, njihova dostupnost,
ekonomska održivost. Medicina je pod pritiskom globalne demografske eksplozije
i rasprava o troškovima lečenja, o ljudskoj ravnopravnosti ili jednakosti u sistemu
zdravstvene zaštite. Vladine institucije, privatni sektor, analitičari i profesionalci
učestvuju u diskursu prilagođavanja sistema promenljivim ekonomskim i političkom
konjunkturama. Sistem zdravstvene zaštite je jedan od najsloženijih izazova,
ostajući gotovo nerazrešiva kontroverza savremene politike, ekonomije i etike: uloga
države, privatnih ili mešovitih institucija i kompanija, pitanje solidarnosti bogatih sa
siromašnim, podrazumevajući regulaciju te solidarnosti, uloga sistema obrazovanja
(još jedne kontroverze), javnosti, medija, verskih i ostalih ne­vladinih organizacija.
Medicina nije usamljen, izolovan sistem. Odgovori na sva društvena oboljenja nisu
samo medicinski. Društvena pitanja obično ne podrazumevaju isključiva, jednostavna
objašnjenja. Regulacija društvene evolucije u izvesnom smislu, naročito etičkom, u
korelaciji je s pokušajima regulacije evolucije u prirodi. Posebnost čoveka, u odnosu
na ostatak prirode, je i u posebnosti njegove evolucije, koju regulišu društvo, država,
nauke, tehnologija, i u njegovoj sposobnosti da spontano ili namerno uništava čitave
vrste, ili njihove biološke promene prilagođava svojim potrebama.
Demografija i epidemiologija su prioriteti koji doprinose ukidanju granica između
medicinskih i socijalnih sistema i tradicija. Menja se struktura bolesti. U razvijenim
sistemima to više nisu zarazne bolesti koliko hronične i degenerativne, koje prate
nove stilove života. Nove bolesti (gotovo po paradigmi paradoksa o Ahilu i kornjači),
11
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
kao da izmiču naučnim istraživanjima i odgovorima. U razvijenim zajednicama se
zbog niske stopa nataliteta, ali i male smrtnosti dece i povećanja prosečnog životnog
veka, korenito menjaju društvene i ekonomske prilike.
Razvoj globalne civilizacije, uporedo s napretkom svih nauka, omogućio je nove pristupe istoriji ljudskih zajednica koje su se razvijale na marginama, ili izvan domašaja
evropskih uticaja. Odbacivanje evrocentrizma podrazumeva uvide u tokove one
globalne istorije u kojoj su pojedine ljudske zajednice bile ili fizički izolovane, ili
udaljene od vrednosnih uticaja koji su, zahvaljujući upravo globalnom prostiranju
te civilizacije, postali opšti. Postupna demokratizacija nauke, pre svega u njenoj primeni, vremenom i skidanju društvenih barijera obrazovanju i naučnim studijama,
bila je istorijski iskorak zapadne civilizacije koji je njen primer učinio posebnim, dok
su njeni uticaji postali zajedničko dobro globalne zajednice.
I u istorijskoj perspektivi, medicina je jedna od egzaktnih nauka koje svoja interesovanja, metode i primenu vezuju i za moralna načela. Svaka zdravstvena kultura
otkriva složenu strukturu društvenih odnosa, ekonomije, političkog uređenja i kulturnih veza. Istorija zdravstvene kulture je takođe specifičnog porekla. U evropskoj
tradiciji, nju su istraživali lekari, ili istoričari koji su glorifikovali svoju nacionalnu
kulturu i njene značajne ličnosti.
Svaka kulturna grupa u istoriji imala je svoj sistem kategorija bolesti. Istorija bolesti
i njihovog lečenja je jedna od potvrda razlika u istorijskom iskustvu. Disparitete u
zdravstvenoj kulturi nije uspeo da poništi ni savremeni globalni razvoj, institucionalizovan na osnovu iskustva Drugog svetskog rata. Štaviše, pojedinačna iskustva,
pristupi, ekonomski resursi i etički kodovi otkrivaju njihovu raznovrsnost. Prema
podacima Svetske zdravstvene organizacije, u smislu životnih uslova i zdravstvenog
statusa jedna petina čovečanstva nije u boljem stanju od vremena pre dve hiljade
godina.
Prošlost medicine, ljudske biologije u društvenom kontekstu i zdravstvene kulture
naročito se prepoznaje i u prelomnim razdobljima, u diskonitnuitetima istorije civilizacija. Jedan od takvih diskontinuiteta, ujedno i prva pojava koja je objedinila evropski prostor, koji je prvi put bio zajednica povezana istovetnim osećanjem straha,
užasa, beznađa i panike, bila je Crna kuga iz sredine XIV veka. Bila je početak ne
samo zajedničke kolektivne istorije straha, nego i dubok potres koji je dugoročno
izmenio važne društvene odnose. Naredni takav diskontinuitet bio je Prvi svetski
rat, praćen globalnom pandemijom gripa. “Totalni” Drugi svetski rat bio je prva
12
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
globalna prekretnica. Bio je najintenzivnija, najtragičnija politička, društvena,
kulturna, time i zdravstvena kataklizma u čitavoj poznatoj ljudskoj prošlosti. Na
marginama ljudske drame masovnog umiranja i patnji, ostavio je snažna moralna
pitanja upotrebe oružja za masovno uništenje, rasizma, medicinskih eksperimenata
i ideološkog usmeravanja ljudske genetike.
Moderna naučna medicina zasnovana na biološkim ispitivanjima prati se tek od
poznih šezdesetih godina XIX veka. Biomedicina je bila koncept bez istorijskih
presedana, zasnovana na konkretnim otkrićima da bolesti sa sličnim simptomima
izazivaju različiti patogeni, koji deluju nezavisno od uslova poput mentalnog stanja
žrtve ili njenog ekonomskog statusa. Ali su i na početku XXI veka stare infektivne
bolesti (ponekad u mutirajućim oblicima), i dalje najrasprostranjeniji uzročnici
globalne smrtnosti. Samo deo sveta je u postmodernom vremenu, koje je prevladalo predmoderne izazove. Veliki deo stanovnika planete i dalje ne raspolaže
svakodnevnim pristupom izvorima čiste vode i sanitarnim uslovima, i uskraćen je
smišljene i stalne brige o kontroli infektivnih bolesti.
Istorija medicine, naročito moderne naučne medicine, obuhvata složene procese koji
započinju u laboratorijama, a nastavljaju razvoj u, vremenom, sve širim društvenim
krugovima. Moderna nauka i medicina se zasnivaju na dubokim istorijskim korenima, ali njihov neposredan uticaj na društvo i kvalitet života obuhvata svega
poslednjih vek i po. Bez obzira na okolnosti u kojima je globalni uspeh naučne
medicine podudaran globalnom širenju zapadnoevropske civilizacije, daleka prošlost
medicine odnosi se na bogato ljudsko iskustvo koje je uspevalo da prevlada kulturne
i političke granice.
Zapadna nauka je bila uspešna pre svega zahvaljujući sposobnosti da primenjuje
tuđa iskustva i uspostavi kontinuitet zasnovan na racionalističkoj filozofiji. Moderna
naučna medicina, biomedicina, nastala je na Zapadu, ali je i u drugim delovima
sveta, pre 1860, bilo pokušaja suočavanja sa stvarnim uzročnicima bolesti, i samog
definisanja bolesti. Istorija medicine omogućava razumevanje sveukupnosti ljudskog
iskustva. Medicina ima i kulturni i moralni karakter. Napredne medicine u predmodernom vremenu, kineska, indijska, ili pacifička ostrva, u razdoblju od sredine
XVII veka kad su se pojavili zapadnoevropski, potom i severnoamerički trgovci, koje
je pratila oružana sila, moguće je razumeti upravo u njihovom kulturnom kontekstu,
sa sopstvenom logikom i integritetom.
Medicina ukazuje na dominantne kulturne odlike svake zajednice i svakog vremena.
13
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
Odnos prema zdravlju i bolesti deo je složenog sistema ponašanja i vrednosti. Medicina je deo kulture, i ima svoje mesto u strukturi mentaliteta. Otkrivanje sprege
između medicine i opštih kulturnih fenomena otvara uvid u genome ljudskog
ponašanja i ustaljenih normi. Ideje o zdravlju i bolesti pratile su kulturnu evoluciju, preuzimajući nasleđe prethodnih znanja. Medicina je bila jedna od ljudskih
aktivnosti koja je relativno rano pokazivala racionalne tendencije.
Primitivne kulture su često pesimistične u odnosu na svrhu i suštinu života. One
neguju izraženo osećanje individualne i kolekivne krivice u odnosu na nevidljivu
natprirodnu silu koja upravlja svetom. Primitivni pristup religijskom verovanju je
bojažjiv i skeptičan u tom smislu da je uzdržan prema svakome novom znanju i
suštinskoj promeni važna osobina primitivnih kultura. Istorijski karakter zdravstvene kulture ogleda se i u uvažavanju dostignuća primitivne medicine, koja je imala
uspeha u nameštanju fraktura, tretmanu rana, upotrebi masaže ili prirodne farmakoterapije, uključujući specifičnosti odnosa lekara i pacijenta. Kultovi su dugo pratili
razvoj medicinskih nauka i njihove primene.
Bez obzira na svoj spektakularan razvoj, od sredine XIX veka, medicina je sačuvala,
štaviše i dalje razvijala, onaj etički karakter koji ne potpada obavezno egzaktnoj
verifikaciji. U pojedinim sektorima ili slučajevima medicina je zadržala kodekse,
pisane i nepisane običaje ili rituale. Medicina je istorijska pojava, kao proces, kao
dinamika razvoja, i po svome osnovnom karakteru. Medicinska nauka i praksa podrazumevaju upotrebu istorijskog znanja i iskustva. Istorija, opet, podseća na humani aspekt medicine koji se zapostavlja u naučno zasnovanoj medicini koja ističe
ulogu tehnologije. [4]
Istorija se iznova piše. Ne postoji neka “konačna istorija”. Svaka generacija ističe
revizionističke težnje, ne samo zbog novih činjenica. Menjaju se pitanja koja postavljaju nove generacije. Tumačenja, sinteze, podložni su promenama. Istorija nauke
je sama po sebi izvor o znanju, mišljenju, stavovima, nekad i predrasudama svakog
iskoraka, nekad i stagnacije.
Istraživanje istorije je i dijalog sa sadašnjicom. Ali je istorija medicine ostvarila i
dostignuća koja su u tom smislu konačna da su utvrđene činjenice rekonstrukcijom razvoja medicinskih istraživanja, znanja i njihove primene, institucija, ličnosti.
Nimalo slučajno, fokus se pomera na društveni kontekst koji otkriva ulogu bolesti
i lečenja i, uopšte, ljudske biologije, podrazumevajući prevenciju, etiku ili mentalitete. Svaki pacijent, pojedinačno, u medicinskom i istorijskom, zapravo društvenom
14
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
smislu, ostaje poseban primer. Priroda etičkih sistema u medicinskoj praksi otkriva
suštinu kulturnih kodova, običaje, uverenja, predubeđenja, zablude i karaktere. Istorije žena, roda i seksualnosti takođe upućuju na domen medicine i zdravstvene kulture. Studije porodice, promena u populaciji, i materijalnih uslova života i podstakle
su ispitivanje istorijskih obrazaca bolesti.
Bolesti su ključna snaga u prirodi jednog društva, materijalnih uslova i institucija.
Iskustvo sa epidemijama otkriva gotovo sve aspekte društva, politike i kulture. Bolest
je metafora koja je važno sredstvo razumevanja moralnosti, vrednosti i uverenja u
svakoj kulturi.
Medicina je tokom istorije, do najnovijeg vremena, imala ograničeno dejstvo u
obrascima života i smrti. Razvoj savremene medicine otvara i veoma praktično pitanje odnosa troškova i rezultata. Promene u prirodi nataliteta i mortaliteta tumače
važne osobine svake ljudske zajednice. Vremenska razgraničenja epoha, obeležena
demografskim promenama, ukazuju na promene u dubokim i, obično složenim
odnosima rađanja i umiranja, podrazumevajući razumevanje života i smrti samo po
sebi. I kad su “stvarni ljudi” u prošlosti iskušavali “stvarne bolesti”, medicina nije bila
suštinski činilac u promeni obrazaca odnosa, prevencije, lečenja i zdravlja. [5]
Nauke se, najgrublje, dele na fizičke i biheviorističke. Elton Mejo (Elton Mayo;
Harvard), podelio ih je na “uspešne” i “neuspešne”. U prvu kategoriju svrstao je
hemiju i fiziku, u drugu psihologiju i ekonomiju. Dr. Drejk (Drake) smatra da bi i
medicinske nauke trebalo svrstati u neuspešne, jer je bez obzira na sumu naučnog
znanja, ona takođe individualna veština.
Ima nauka koje su čvrsto ustanovljene, kao biologija, i onih u procesu sazrevanja,
poput političkih nauka. Ljudske interakcije pri tom ne dopuštaju da se uzajamno
razgraniče na biološke i društvene. Medicina se može svrstati i među biheviorističke
nauke, budući da su ljudi i njihove interakcije složeni i nepredvidivi. Biheviorističke
nauke su ključne za razumevanje ljudskog društva i individualnog ponašanja. Medicina traga za uzročnicima bolesti i u ljudskim navikama i društvenim odnosima.
Teško je proceniti, pre svega zbog nepoznavanja svih neophodnih činjenica, koje
ostaju izgubljene u prošlosti, u kojoj meri ispitivanje istorije, ili tekućih društvenih
odnosa, doprinosi unapređenju životnih uslova, kulture ili zdravih životnih navika.
Uporedo s tim, može se, ipak, primetiti, da su kulture koje su razumevale prošlost u
smislu korisnog predanja i opšteg ljudskog iskustva, i ulagale u istraživanje i tumačenje
istorije, istovremeno uspešnije razvijale performanse nauke, tehnologije, ekonomije,
15
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
životnih uslova i društvenih odnosa, ujedno i nauke o ljudskom zdravlju.
Ispitivanje prošlosti zdravstvene kulture, pre svega one koja se dotiče današnjice,
može imati etičke ili političke implikacije. Nekad su one i poželjne. Nauka ima pravo da nudi odgovore na savremene izazove: pitanja abortusa, eutanazije, planiranja
porodice, pušenja i regulacije duvanske industrije i potrošnje, istraživačka etika, nuklearna ili genetska istraživanja i njihova primena, ispitivanje stem ćelija, sistemsko
uređenje zdravstvene zaštite. Sve su to, istovremeno, i politička pitanja. Pokrivanje
pitanja mira i izgradnje mira takođe se smatra izuzetno političkim, međutim, nasilje
se, u različitim oblicima, identifikuje kao vodeći globalni problem javnog zdravlja.
Nasilje je istovremeno jedna od najvažnijih tema istorijskog istraživanja. Neke od
veoma usijanih rasprava u medicinskim časopisima bile su usredsređene na pitanja
rata, političke represije, terorizma i odgovora na terorizam, kršenje ljudskih prava, ili
uopšte na pitanja kolektivnog nasilja. International Physicians for the Prevention of
Nuclear War (IPPNW), osvojili su Nobelovu nagradu 1985. za rad na širenju pouzdanih obaveštenja o mogućim katastrofalnim posledicama nuklearnog rata. IPPNW
i BMJ Publishing Group izdavali su Medicine and Global Survival, međunarodni
časopis koji se bavio pitanjima rata, nesreća, ljudskih prava i zaštite prirodne sredine
iz perspektive medicine i javnog zdravlja. [6]
Ukoliko se posmatra u osvetljenju metoda i saznanja makro-istorije, istorija zdravstvene kulture takođe bi mogla ponuditi odgovore na pitanja kako je evropska civilizacija, koja je prethodno vekovima preuzimala istočnjačka znanja i iskustva, uspela
da ostvari svetsku dominaciju, isprva oplovljavajući svetsko more, i kako je svoja
iskustva i standarde učinila opštim, globalnim dobrom? U tom smislu je i globalni uspeh evropske, na istim osnovama postavljene i američke medicine, moguće
delimično objasniti evropskim izumom sistematskog ekonomskog razvoja. Taj izum
inače je vezan za tehnološke inovacije i njihovu, postepeno, sve širu primenu u svakodnevici. Primena tehnološkog razvoja, i njegovo neprestano podsticanje, spadaju
u osnovne karakteristike evropske moderne. Naučni razvoj je postao samostalan,
ličan, personalizovan oblik intelektualnog istraživanja koje je doprinelo oslobađanju
od društvenih stega koje je nametala organizovana religija, i od političkih pritisaka
centralizovane vlasti. Kao racionalan povratak zapostavljenom ili ideologiziranom
antičkom nasleđu, renesansa je otvorila nove putanje istraživačima, pomorcima,
pustolovima, trgovcima, ekonomiji i naučnom razvoju. Vrednosti rada, inicijative i
ulaganja podrazumevale su racionalizaciju i konkretnu upotrebu naučnog saznanja.
Zahvaljujući prihvaćenoj praksi ekonomskog planiranja, koje je uticalo na sazreva­nje
16
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
kulture planiranja budućnosti za koju se podrazumeva da donosi suštinske promene,
Evropljani su učili i na sopstvenom i na tuđem iskustvu. Naučili su da koriste znanje.
Sistematski otpor učenju od ostalih kultura bio je najveći hendikep Kineza na početku
modernog vremena. Arabljane je sputavala dogmatizovana, nereformisana religija, a
njihovo jedinstvo, ono koje je dopustilo Evropljanima da unapred, u načelu, podele
svet i krenu da ga osvajaju, razbijale šizme i plemenske nesuglasice. [7]
Ubrzan razvoj medicine, od sredine XIX veka, zasnivao se na sposobnosti zapadne
civilizacije da preuzima tuđa znanja i iskustva, i otvara prostor istraživanjima, eksperimentima i primeni nauke. Globalni uspeh evropske civilizacije istakao je ulogu
naučnog i tehnološkog razvoja koji je, ubrzanjem istorije i svih strukturalnih promena, podstakao osećanja i razumevanje slobode. [8] Sloboda je, od antike, izvorni
sastojak zapadne kulture, ali je najvažniji podsticaj novom razvoju sloboda koji je
podstakao naučnu revoluciju XVII veka, i njeno dugoročno istorijsko nasleđe, bila
emancipacija od organizovane crkve i njenih državnih aspiracija. Odvajanje države
od crkve bilo je početni iskorak u smislu osvajanja individualnih sloboda. Inače je
organizovana religija nametala etička i epistemološka ograničenja medicini i svim
naukama koje su isticale sposobnost i potrebu čoveka da upravlja procesima koji su se
smatrali isključivim domenom božanskih i ostalih natprirodnih sila. Individualizam
je postao i činilac dugoročnog ekonomskog uspeha. Naučna medicina i njena široka
društvena primena takođe su pripali kontekstu intenzivog ekonomskog zasnovanog na tehnološkim revolucijama XVIII i XIX veka. Uporedni razvoj ekonomije
i medicine zatim se, od početka XX veka, mogao pratiti u sve kraćim, i ubrzanim
ciklusima. Zapadnjaci su vremenom ovladali sklonošću i veštinom da razmišljaju
kvantitativno. Uvođenje induktivnog metoda dopustio je da se posvete uočavanju
posebnosti, ličnih, karakternih crta, različitostima i svakom detalju. [9] Reflek­sivno
usvajanje znanja postalo je i osobina globalne civilizacije. Nauka, tehnologija, komunikacije i tržišna ekonomija smatrale su se, nedavno, nekom vrstom “poslednje”,
postistorijske ideologije (Frensis Fukujama).
Nauke su okrenute i prošlosti i budućnosti. Budućnost je nemoguće proricati na
osnovu utvrđenog znanja o prošlosti. Nemoguće je precizno predvideti budući razvoj ljudskog znanja, time i budućnost složenih društvenih odnosa i pojedinačnih
događaja (Karl Poper). Ubrzano uvećanje ljudskog znanja suočava se, u istorijskom
razvoju, koji obuhvata i sadašnjicu, sa ubrzanim promenama ljudskog društva. Ekstreman rast stanovništva povezan je sa ekstremnim zagađenjem životne sredine koje
izazivaju zastarele tehnologije. Industrijalizacija i globalizacija podrazumevaju ne
17
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
samo društvene, ekonomske i tehnološke promene, nego i pojavu novih bolesti, i
traganje za metodima njihovog sprečavanja i lečenja. Jugoistočna Evopa se i dalje
bavi problemima migracija koje su, od izbijanja Drugog svetskog rata, do najnovijih događaja u toku nasilne jugoslovenske dezintegracije, pokretala ratna dejstva,
nasilna preseljenja, etnička i verska netrpeljivost ili ekstremno siromaštvo. Migracije
podrazumevaju preseljenje ne samo društvenih vrednosti i navika, nego i načina
života, a svaki način života u sebi krije svoje zdrave i svoje nezdrave sklonosti.
Istorijsko znanje i iskustvo su važan oslonac pred izazovom budućnosti. Istorija
zdravstvene kulture u stanju je i da aktivno komunicira sa izazovima sadašnjice.
Globalna urbanizacija, kojom se gradovi stihijski pretvaraju u konglomerate nastanjene ruralnom populacijom i migrantima, okruženi nepreglednim prigradskim
spavaonicama, nameće suočavanje s novim izazovima pred potrebom očuvanja i
unapređenja javnog zdravlja koje korespondira uslovima javnog prostora. Osnovna
pitanja koja se u takvom kontekstu nameću odnose se na uređenje urbanog prostora,
zaštitu životne sredine i kulturno-istorijskog nasleđa, tehnološki razvoj, efikasnost
infrastrukture, strukturu i efikasnost javnih službi, razvoj sistema javnog prevoza,
regionalnu integraciju grada i neposrednog okruženja, ergonomiju i integritet institucija. Planiranje urbane budućnosti ograničeno je i tradicionalnim teškoćama
projekcije budućnosti, pre svega nemogućnost prognoze društvene dinamike i istorijskih incidenata, i neefikasnošću državnih službi koje po svojoj prirodi nisu u
stanju da se prilagode ili podede tržišnim izazovima, a sklone su korupciji i samovoljnoj arbitraži, i, konačno, inferiorne u odnosu na privatan sektor. Slična pitanja
postavljaju se u svakom pojedinačnom sistemu zdravstvene zaštite.
Evropska integracija Zapadnog Balkana inače podrazumeva jedno dubinsko i
racionalno suočavanje sa istorijskim nasleđem koje je doprinelo usporenom razvoju institucionalnih, ekonomskih i društvenih performansi. Unapređenje životnih
uslova u gradovima u kojima, prvi put u svetskoj istoriji, od proteklih decenija,
obitava veći deo ukupne globalne populacije, a gradovi su preuzeli takav primat i
u, istorijski pretežno ruralnoj ili nomadskoj Jugoistočnoj Evropi, zavisi od razvoja
složene strukture javnih ustanova. Javno zdravlje, fizičko i mentalno, u neposrednoj
je zavisnosti od efikasnosti zdravstvenog sektora, od infrastrukture, od unapređenja
urbanog javnog prostora. Urbana istorija Jugoistočne Evrope i dalje traga za zanimljivim i vrednim odgovorima u tom smislu: na koji način su se gradovi prilagođavali
geoklimatskim uslovima, resursima vode, hrane, energenata ili radne snage, kako su
urbana svakodnevica, njihove institucije ili nedostatak institucija delovali na javno
18
Samardžić, N., Istorija zdravstvene kulture i obnova Acta
zdravlje, da li se urbanim planiranjem obraćala pažnja na unapređenje socijalnih
kontakata, time, posredno i javnog zdravlja, kakav je bio pristup čistoj vodi, s kakvim
su se bolestima, i onima povezanim s problemima urbanog razvoja suočavali u svojoj prošlosti, kako su se suočavali sa izazovima bolesti, loše ishrane, siromaštva i
društvene nejednakosti? U kojoj meri se ulagalo u javno obrazovanje, u razvoj profesionalnih veština, osnovnu zdravstvenu zaštitu, pristup i očuvanje čiste vode, odlaganje otpadnih materija, javnu higijenu, rekreaciju i zabavu, transport i komunikacije,
energetiku, uređenje obala i parkova, brigu o deci? Važno je i pitanje antropologije i
kulture urbanog siromaštva. U pomenutom kontekstu zanimljive su uloga i sudbina
etničkih zajednica, enklava i geta.
*
Časopis Acta ostaće posvećen pitanjima koja su ispunjavala njegov sadržaj od osnivanja, 1960. Od toga vremena protekle su, međutim, najmanje dve epohe: oko dve
trećine Hladnog rata, i ona koja je nastupila 1989. Raspad Jugoslavije zaustavio je
početkom devedesetih rad na ovom časopisu koji je bio jugoslovenski, i to je bila
njegova prednost, i objašnjenje uspeha u jednom zavidnom kontinuitetu, koji se
upravo ponovo uspostavlja njegovom obnovom.
Acta se, danas, pojavljuju u globalnoj eri. Nimalo slučajno, Acta će deo sadržaja
i aktivnosti posvetiti pitanjima zaštite mira, stabilnosti, ljudskih prava, urbanog
uređenja i javnog zdravlja. Acta će ostati posvećena pre svega prošlosti i budućnosti
Jugoistočne Evrope, prostora koji je pokrivao Savez naučnih društava za istoriju
zdravstvene kulture Jugoslavije. Društvo je bilo dugo aktivno, 1955-1990, i ostavilo
je tragove koji su dragoceni i neizbrisivi. Jedno je od naših najvažnijih privatnih
naučnih institucija, koje su nastale i razvijale se zahvaljujući ličnom entuzijazmu
i unutrašnjoj prohodnosti nekad zajedničkog jugoslovenskog kulturnog prostora.
Kontekst se, u protekle dve decenije, od nestanka do obnove Društva (1990-2010),
značajno promenio: dezintegrisana je jugoslovenska zajednica, sa svim katastrofalnim posledicama: gubitak više od 100.000 ljudskih života, ranjeni i osakaćeni,
prognani i obespravljeni. Prevlađujući diskurs, logika i kultura protekle dve decenije
bili su u svakom smislu suprotnost ukupnom angažovanju prof. Vere Gavrilović
i Slobodana Đorđevića koji su rukovodili Društvom i časopisom Acta. Upravo
zahvaljujući nasleđu njihovog humanizma i dalekovidosti bilo je moguće, i to je
imalo smisla, obnoviti Društvo i Acta, podrazumevajući potrebno prilagođavanje i
19
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 9-20
sadržaju vremena koje je u međuvremenu proteklo, i potrebama aktuelnog stanja u
nauci i društvenom kontekstu.
Ovaj projeklat nastao je i na uverenju da je obnova svih navedenih performansi
jugoslovenskog društva i njegovog mesta u evropskim i svetskim okvirima zapravo
jedan od imperativa koji se postavljaju pred budućnost razvoja Jugoistočne Evrope
u celini, bez obzira na sve unutrašnje stvarne ili izmišljene razlike. U uverenju da
bi me u toj ideji i danas podržali, i da bi ta ideja, s njima, bila bogatija zahvaljujući
njihovom ogromnom iskustvu, kompetenciji i dobroti, ovaj rad i obnovljeni časopis
Acta posvećujem Veri Gavrilović i Slobodanu Đorđeviću.
Reference:
1. Mazumdar PMH. Eugenics, Human Genetics and Human Hailings. The
Eugenics Society, its Sources and its Critics in Britain. London and New
York: Routledge; 1992.
2. Agar N. Liberal Eugenics : in Defence of Human Enhancement. Blackwell
Publishing; 2004.
3. Glad J. Future Human Evolution. Eugenics in the Twenty-First Century.
Hermitage Publishers; 2006.
4. Brandt AM. Emerging Themes in the History of Medicine. Milbank Q.
1991;69(2):199-214.
5. Halliday R. Medical Futility and the Social Context. J Med Ethics. 1997
Jun;23(3): 148-153.
6. Bloom JD, Sambunjak D, Sondorp E. High-Impact Medical Journals and Peace: A History of Involvement. J Public Health Policy.
2007;28(3):341-355.
7. Lendis D. Bogatstvo i siromaštvo nacija: zašto su jedni bogati, a drugi
siromašni. Beograd; 2004.
8. Patterson O. Freedom. Volume I, Freedom in the Making of Western Culture. New York: Basic Books; 1991.
9. Clunas C. Modernity Global and Local: Consumption and the Rise of the
West. Am Hist Rev. 1999 Dec; 104:1508-1509.
20
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
Nikola Samardžić
Professor, Department of History
Faculty of Philosophy, University of Belgrade
Čika Ljubina 18-20, 11 000 Belgrade, Serbia
[email protected]
HISTORY OF HEALTH CULTURE AND ACTA RENEWAL:
NEW PRESUMPTIONS IN THEORY AND RESEARCH
Taken in wider context, the history of health culture encompasses research of factual
development and knowledge application and, simultaneously, of ignorance and misapprehensions on medicine and medical science; history of mentality related to the
physical and mental health; structures of everyday and private life; history of demography and epidemical diseases; human biology in its historical framework; the
culture of human survival. In the Western Balkans and Southeast Europe a history
of borders is specially noticeable: society, institutions, international contracts, people
trafficking, flow of goods and microorganisms, regulations and their breaching. Relations to boundaries and state, national and religious demarcations are important
features of culture and mentalities implying production of differences and invention
of collective identities.
History of health culture reveals duality of rational influences and traditional skills
where positive experiences are interwoven with rituals and magical perception of
life and reality. If assumption that human individuals are generally rational and
responsible when their health and lives are at stake, history of medicine and related
sciences usually reveal that exact characteristics of reality are more often than not
overshadowed by ideas and “events”.
The development of health culture depicts finest threads of social interaction. The
����������������������������������������������������������������������������������������������
The Ministry of Education, Science and Technology of Serbia supported this study on the basis
of contract No. 177009.
21
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
medicine is a path of acceptance of own and foreign ideas, knowledge and technologies, and of their consequent rechecking. The health culture shapes reveal realities
of a society and its values: health and disease, abundance and poverty, births, deaths,
physical and mental capabilities, empathy and social solidarity. The medicine is a
regulator of the human biological evolution that made this species so special. That
makes important a correlation between history of medicine and its application on
one hand, and a history of social protection, an category immanent to human communities from their beginnings. Human race is the first biological group distanced
from a naturally regulated biological development. Human society is an exception,
for it became the first one to enable development and reproduction of those individuals that would be dismissed as less vital and capable in a natural environment.
Opinions are divided if medicine is a positive or negative factor in that.
Debates on medicine in recent history are also related to important issues of the
science, or medicine and social ethics. Biological history of the Southeast Europe
sometimes reveals phenomena of simultaneous surplus and shortage of people in an
area having deficient resources for unhindered economical and social progress.
The dialogue of medicine and humanistic sciences is based on the need for mutual
support in facing challenges of social dynamics. Humanistic sciences are focused on
the future. They are aware that science development is unpredictable, its dynamics
keep on surprising its contemporaries with a scope and richness of its discoveries.
The medicine was never capable to answer on its own the questions related to collective social disorders. On the other hand, the history of sanitary culture was probably
neglected while development of fundamental medicine sciences was prioritized.
Medical concepts and praxis reveal a complex, sometimes even hidden network of
reciprocal social influences. Level of sanitary culture reflects development of science,
technology and social relations. Medical issues affect basic topics of social situation
and dynamics: health and disease, abundance and poverty, demography, ageing and
old age, suffering and death, the history of births, deaths, diseases, pain and delight,
stance towards unprotected social categories and individuals, stance towards social
minorities, introduction, spreading and transformation of new and imported foreign ideas and skills. If most developed and recent cultures are ignored, history of
humanity consisted of children dying, pain, traumatic injuries, chronic and acute
incurable diseases, short, unhappy and incomplete human life. At the same time,
through medicine and social protection, human race was the only one in biological
22
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
world that wittingly shaped natural evolution or made it very special. The control,
changes and development of those species targeted for nutrition and other human
needs also contribute to the conclusion that human society diverged from natural
development and its spontaneous praxis and logic.
History of medicine simultaneously follows pattern changes regarding health and
diseases and increased application of medical knowledge and skills, professionalization, institutions, education, diagnostics, therapeutics. Use of biomedical discoveries
since late 19th century sometimes overpowered complex social, ethical, economy and
politics aspects of disease and its cure. Modern debates overshadowed fundamental
issues of medicine science and ethics. Today, priorities are treatment costs, their
availability, economic sustainability. Medicine is under pressure of global demographic explosion and discussions over treatment costs, human equality or equality within health care system. Government institutions, private sector, analysts and
professionals take part in discourse on system adaptation to changed economy and
political conjuncture. Health care system is one of the most complex challenges, an
almost insoluble controversy of modern politics, economy and ethics: the role of
the state, private or mixed institutions and companies, solidarity of rich with poor
one and its regulative, the role of education system (another controversy), public,
media, religious and other non-governmental organizations. Medicine never made
a lonely, isolated system, and never was the only response to all social diseases. Social questions usually don’t bring unique answers. Regulation of social evolution in
particular, especially ethical sense is correlated to attempts of evolution regulation in
the nature. Specificity of man in comparison to the rest of the nature is in specificity
of its evolution regulated by society, state, science, technology, and in its ability to
destroy the whole species or biologically change them according to his needs, either
spontaneously or deliberately.
Demography and epidemiology are priorities that contribute towards erasing borders between medical and social systems and traditions. Structure of diseases is being
changed. In development systems those are not anymore communicable diseases,
but chronic and degenerative as a result of new lifestyles. It is as if new diseases
(almost as in paradox paradigm of Achilles and the tortoise) elude new scientific
research and answers. In developed communities, due to low natality, low death rate
of children and increase in average life span, social and economic circumstances are
being radically changed.
23
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
Development of global civilization, together with progress of all sciences, enabled
new approaches to the history of human communities that developed on the margins, or out of reach of European influences. If Eurocentrism is disposed of, an
insight can be achieved into tides of that global history where certain human communities were physically isolated or far from values that became general in the
spreading of that civilization. Gradual democratization of the science, especially of
its application, and removal of social barriers to education and scientific studies that
happened in time, were the big step of Western civilization that made its example
particular and made its influence common asset of global community.
From historical perspective, medicine is one of exact sciences that link their interest, method and application to moral doctrines. Each sanitary culture reveals
complex structure of social relations, economy, political establishment and cultural
links. History of sanitary culture also has specific origin. In European history, it was
researched by physicians or by historians that glorified their national cultures and
their important figures.
Each cultural group in history had its own system of disease categorization. History
of diseases and their cure is one of proofs of differences between historical experiences. Disparities in sanitary culture were not annulled by modern global development, institutionalized on the bases from WWII. Moreover, specific experiences,
approaches, economic resources and ethical codes reveal their diversity. According
to data by World Health Organization, regarding life conditions and health status,
one fifth of humanity is in no better position than 2000 years ago.
The history of medicine, human biology in its social context and sanitary culture is
especially recognizable in breaking periods, in civilization history discontinuities.
One of such discontinuities, also the first event that united Europe and made it
for the first time a community linked by identical feelings of fear, horror, despair
and panic, was The Black Plague (The Black Death) in the mid 14th century. It was
the beginning of common general history of fear, but also a profound quake that
changed important social relations in the long run. The next discontinuity of that
kind was the World War One, followed by influenza pandemic. The “total” World
War Two was a total global turning point. It was the most intensive, the most tragic
political, social, cultural and therefore health cataclysm in entire known human history. On the margins of human drama made of dying and suffering, it left strong
moral questions regarding weapons of mass destruction, medical experiments and
24
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
ideological redirection of human genetics.
Modern scientific medicine based on biological research is being tracked only since
late 1860s. Biomedicine was a concept with no historical precedents, based on certain discoveries that diseases with similar symptoms are being caused by different
pathogens acting independently of conditions, like mental condition of a victim or
its economic status. But even at the beginning of the 21st century old communicable
diseases (sometimes in mutated forms) are still the most widespread causes of global
mortality. Only a fraction of the world is in postmodern times, the ones that overcame premodern challenges. Large proportion of planet’s citizens still have no available everyday sources of clear water and sanitary preconditions; these people are still
devoid of devised and permanent care in control of communicable diseases.
History of the medicine, especially modern scientific medicine, encompasses complex processes starting in laboratories and continuing their development in ever
wider social strata. Modern science and medicine are based on deep historical roots,
but their direct influence on society and life quality are evident only in the last
century and a half. Regardless of circumstances in which a global success of scientific medicine coincides with global spreading of the Western civilization, distant
medicine history is related to rich human experience that managed to overcome
cultural and political borders.
The Western science was successful primarily due to its ability to apply foreign experiences and establish continuity based on rational philosophy. Modern scientific
medicine, biomedicine, emerged in the West, but in the other parts of the world
before 1860 attempts were made to face real causes of disease and to define a disease. History of the medicine enables understanding aggregative nature of human
experience. Medicine is both cultural and moral in character. In the period since
mid 17th century when traders from Europe and later from North America got in
touch with them, progressive medicines of premodern times, Chinese, Indian, the
one from Pacific islands, can be understood only in their cultural context, with their
logics and integrity.
Medicine implies dominant cultural characteristics of each community and each period. Stance towards health and disease is a part of complex system of behavior and
values. Medicine is a part of a culture, has its role in mentality structure. Revelation
of interaction between medicine and general culture phenomena opens an insight
into genomes of human behavior and standing norms. Ideas on health and disease
25
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
followed cultural revolution, taking over heritage of precedent knowledge. Medicine
was one of human activities that relatively early showed rational tendencies.
Primitive cultures are pessimistic towards goal and essence of a life, they nurse
empathic feeling of individual and collective guilt regarding invisible supernatural
force that rules the world. Primitive approach to religious belief is timid and skeptical, so distrust towards each knew knowledge and crucial change make important
attribute of primitive cultures. Historical character of sanitary culture is reflected in
respecting achievements of primitive medicine that was successful in fracture repositioning, wound treatment, use of massage or natural pharmacotherapy, including
specific relation between a physician and a patient. Cults followed development of
medicine sciences and their application for a long time.
Despite its spectacular development since mid 19th century, medicine kept and further improved the ethical character that could not necessarily be exactly verified. In
certain sectors and certain cases medicine kept codices, written or unwritten customs and rituals. Medicine is historical by its basic character. It goes without saying
that medical science and practice use historical knowledge and experience. History,
on the other hand, reminds on human aspect of medicine, the one neglected in science-based medicine that focuses on technology.
History is being rewritten. There is no “final history”. Each generation emphasize
revisionist tendencies, not only because of new facts. Questions raised by new generations are changing. Interpretations and syntheses are being changed. History of
the science is in itself a source on knowledge, thinking, stances, sometimes even on
prejudices of each shift or even stagnation.
History research is also a dialogue with present. History of medicine made some
achievements that are final in sense that facts are established through reconstruction of development of medical research, knowledge and its application, institutions,
personalities. Not coincidentally, focus had shift towards social context revealing role
of disease and cure and, in general, human biology including prevention, ethics and
mentalities. In both medical and historical, i.e. general sense, each individual patient
remains specific example. Nature of ethical systems in medical practice reveals the
essence of cultural codes, customs, beliefs, prejudices, misapprehensions and characters. Research of history of women, gender and sexuality, also are transferred to
medicine and sanitary culture. Study of a family, population changes and material
conditions of living provoked research of disease historical patterns.
26
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
Diseases are key factor in the nature of a society, material conditions and institutions. Experiences with epidemics reveal almost all aspects of a society, politics and
culture. The disease is a metaphor important in understanding morality, values and
beliefs of each culture.
During history all the way to modern times, medicine had limited impact on a
life and death patterns. The development of modern medicine opens very practical question of costs to results ratio. Changes in nature of natality and mortality
interpret important characteristics of each human community. Time delimitations
of different epochs, marked by demographic changes, indicate changes in profound
and usually complex ratios of births and deaths, implying understanding of life and
death. Even when “real people” experienced “real diseases” in history, medicine was
not a crucial factor in changes of relations, prevention, cure and health.
Sciences are, roughly, divided to physical and behavioristic ones. Elton Mayo (Harvard University) divided them into “successful” and “unsuccessful” ones. He put
chemistry and physics into first group, psychology and economy into the other. Dr.
Drake considers that medical sciences should also be put among unsuccessful ones,
for despite the total scientific knowledge they remain individual skill. There are well
established sciences, like biology, and those in fruition process, like political sciences. Human interactions do not let demarcation line to be put between biological
and social ones. Medicine can also be put among behavioristic sciences, since people
and their interactions are complex and unpredictable. Behavioristic sciences are key
to understanding human society and individual behavior. Medicine seeks causes of
human diseases even in human habits and social relations. It is hard to estimate,
primarily due to lack of knowledge on relevant facts that remain lost in the past, to
which extent study of history or current social relations can contribute to improvement of living conditions, culture and healthy living habits. It should be noted that,
in parallel with that, those cultures that understood history and turned it into useful
heritage and general human experience, also investing into research and interpretation of history, at the same time had more success in developing performance of
science, technology, economy, living conditions and social relations, also of science
on human health.
Research of the past of sanitary culture, primarily the one reflecting on present, can
have ethical or political implications. Sometimes they are desirable. Science has a
right to offer answers to modern challenges: issue of abortion, euthanasia, family
27
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
planning, smoking and tobacco manufacturing and consumption regulation, research ethics, nuclear and genetic research and their application, stem cell research,
systematic regulation of health care. These are all, at the same time, political issues.
Covering question of peace and peace building is also considered very political,
but violence in different forms is identified as a prime global problem related to
public health. The violence is simultaneously one of the most important subjects of
historical research. Some very heated debates in medical journals were focused on
issues like war, political repression, terrorism and response to it, violation of human
rights, to issues of collective violence in general. International Physicians for the
Prevention of Nuclear War (IPPNW) received a Nobel prize in 1985 for their work
in spreading reliable information of possible catastrophic outcome of a nuclear war.
IPPNW and BMJ Publishing Group were publishing Medicine and Global Survival,
an international medical journal focused on issues of war, disasters, human rights
and environment protection from medical and sanitary perspective.
If considered in the light of methods and macro-history cognizance, history of
sanitary culture could also offer answers to questions of how European civilization,
for centuries before taking over Eastern knowledge and experience, could achieve
global dominance after sailing seas of the world, and how it could its experience
and standards make a general, global asset? From that point of view, the success of
European, and on the same fundaments based American medicine could be partially explained by European discovery of systematic economical development. That
discovery is also linked to technological innovations and their ever wider use in
everyday life. Application of technological research and its permanent exhortation
belong to basic characteristics of modern Europe. Scientific development became
detached, personal and personalized form of intellectual research that contributed
to liberation from social clamps imposed by organized religion and from political
pressures of centralized government. Like a rational return to neglected and ideologized ancient heritage, the Renaissance opened new paths to researchers, seafarers,
adventurers, merchants, economy and science development.
Value of work, initiative and investments made obvious need to rationalize and
specifically apply scientific knowledge. Due to accepted practice of economy planning that affected culture of future planning, the one that brings significant changes,
Europeans learned from both their own and foreign experience. They learnt how
to use knowledge. Systematic resistance towards learning from other cultures was
the biggest disadvantage of Chinese at the beginning of modern times. Arabs were
28
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
hamstrung by dogmatized, unreformed religion, while their unity, the one that
made Europeans in advance share the world and start their conquests, was broken
by schisms and tribal disputes.
Faster development of medicine since mid 19th century was based on Western
civilization’s ability to take over foreign knowledge and experience and make new
space for research, experiments and science application. Global success of European civilization made prominent a role of scientific and technological development that, through sped-up history and all structural changes, inspired feeling and
understanding of freedom. Freedom is since ancient times an original ingredient
of Western culture, but the most significant stimulus to new freedom development that bolstered scientific revolution in 19th century and its long-term historical
heritage, came from emancipation from organized church and its state aspirations.
Separating church from a state was an initial shift towards conquering individual
freedom. Otherwise, organized religion forced ethical and epistemological limits to
medicine and all those sciences that highlighted man’s ability and need to control
processes that used to be exclusive domain of divine and other supernatural forces.
Individualism became a factor of long-term economical success. Scientific medicine
and its wide use also came within scope of intensive economy development that
resulted from technology revolution in 18th and 19th century. Parallel development
of economy and medicine since beginning of 20th century could be noticed in ever
shorter, sped-up cycles. In time, Westerners mastered vocation and skill to think
in quantitative terms. Introduction of inductive method further led to noticing
specificities, personal character features, diverseness and specific details. Reflexive
acceptance of knowledge became a feature of global civilization. Science, technology, communication and market economy were even lately considered some kind of
“last”, posthistorical ideology.
Sciences are turned towards both past and future. Future is impossible to predict
on the basis of acquired knowledge on the past. It is impossible to exactly predict
future development of human knowledge, therefore a future of complex social relations and individual events (Karl Poper). In the historical development including
current time, accelerated growth of human knowledge is facing accelerated changes
in human society. Extreme growth of population is linked to extreme environment
pollution generated by outdated technologies. Industrialization and globalization
connote not only social, economical and technological changes, but also appearance
of new diseases and quest for methods to prevent and cure them. Southeast Europe
29
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
is still occupied with migration problems, the ones that from WWII till recent
events of forcible disintegration of Yugoslavia initiated wars, forced migrations,
ethnic and religious animosity or extreme poverty. Migrations connote moving not
only of social values and customs, but also of a lifestyle, and each lifestyle hides
within itself healthy and unhealthy inclinations.
Historical knowledge and experience are important footing for future challenges.
History of sanitary culture can actively communicate with challenges of today.
Global urbanization that erratically turn cities into conglomerates of rural population and migrants surrounded by endless suburban dormitories brings about facing new challenges in order to preserve and improve public health correspondent
with public space conditions. Prime questions brought by this context are related to
organization of urban space, protection of environment and cultural historical heritage, technological development, infrastructure efficiency, structure and efficiency of
public services, public transport system development, regional integration between
a city and its surroundings, ergonomics and institution integrity. Planning of urban
future is limited by traditional difficulties to project future, primarily by inability to
predict social dynamics and historical incidents and by inefficiency of government
services. These proved unable to adapt to market challenges, prone to corruption
and self-willed arbitration and finally, inferior to private sector. Similar questions
arise in each individual health care system.
European integration of Western Balkans anyway connotes serious and rational
facing with historical heritage that slowed down development of institutional,
economic and social performances. In the last decades, for the first time, majority
of global population lives in cities. Such primacy was achieved even by cities in
historically predominantly rural and nomadic Southeast Europe. The improvement
of living conditions in cities depend on development of complex public institutions
structure. Public health, both physical and mental, is directly dependent on health
sector efficiency, infrastructure and urban public space development. Urban history
of Southeast Europe is still seeking interesting and rewarding answers: how cities
adapted to geo-climatic conditions, resources of water, food, energy sources or manpower; how urban day-to-day life and presence or absence of institutions affected
public health; did urban planning paid attention to improvement of social contacts
and, indirectly, of public health; what was availability of clean water; what diseases
were urban dwellers facing and what diseases are linked with urban development
problems; how citizens dealt with challenges of diseases, bad nutrition, poverty and
30
Samardžić, N., History of Health Culture and Acta Renewal
social inequality? How much was invested into public education, development of
professional skills, basic health care, accessibility and preservation of clean water,
waste disposal, public hygiene, recreation and amusement, transport and communication, energy, banks and parks regulation, childcare? The issues of anthropology
and urban poverty culture are also important. They make interesting the role and
destiny of ethnic communities, enclaves and ghettos.
*
Journal Acta will remain focused on those issues that made its contents since establishing in 1960. At least two epochs passed since: two thirds of the Cold War and
another one that started in 1989. Breakdown of Yugoslavia in early 1990s interrupted this journal which was Yugoslav journal. It was its advantage and explains
the success of its continuity, the one reestablished by its revival.
Acta is nowadays published in a global era. Not by chance, Acta will devote some
of its content to issues related to protection of peace, stability, human rights, urban
regulation and public health. Acta will remain devoted primarily to past and future
of Southeast Europe, a region once covered by Association of scientific societies for
history of sanitary culture of Yugoslavia. The Association was active in a long period
1955-1990 and left mark that is precious and indelible. It was one of the most
important independent scientific institutions that came into being and developed
primarily due to enthusiastic individuals and inner communication within then
joint Yugoslav cultural space. In two decades between disappearance and revival
of the Association (1990-2010), the context changed dramatically: Yugoslav community was disintegrated with dreadful consequences: loss of more than 100,000
lives, injured and mutilated people, deported and devoid of human rights. Dominant discourse, logic and culture in past two decades were in every way contrary to
overall engagement of professors Vera Gavrilović and Slobodan Đorđević that led
the Association and journal Acta. Heritage of their humanism and vision made it
possible and useful to revive both the Association and Acta, with adaptation to the
times that passed by and to the needs of science in current social context.
This project came up also from belief that revival of mentioned performances of
Yugoslav society and its place in European and global framework is actually an
imperative to future development of Southeast Europe en bloc, despite all real or
31
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 21-32
contrived differences within. Confident that they would support and enrich this
idea through their huge experience, competence and benevolence, this paper and
revived journal Acta I devote to Vera Gavrilović and Slobodan Đorđević.
32
Mišić, S., Upotreba vode u ličnoj higijeni
Izvorni naučni članak
UDK: 94:613.41/.47(497.11)”04/14”
ID: 202538252
Siniša Mišić
Redovni profesor, Odeljenje za istoriju
Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
Čika Ljubina 18 – 20, 11 000 Beograd, Srbija
[email protected]
UPOTREBA VODE U LIČNOJ HIGIJENI ČOVEKA
SREDNJOVEKOVNE SRBIJE
Apstrakt: Rad se bavi istorijom lične higijene srednjovekovnog čoveka u Srbiji.
Na osnovu medicinskih spisa, arheoloških nalaza i likovnih izvora vidljiva je svakodnevna upotreba vode u ličnoj higijeni (umivanje, pranje ruku i nogu, kupanje,
pranje veša). Srednji vek potiskuje javna kupatila, ali se pojavljuju privatna, a na
termalnim izvorima se organizuju banje (javna kupatila).
Ključne reči: voda, higijena, banja, Srbija
Ne MeSH: pranje, kupanje, srednji vek
Upotreba slatke vode u privatnom životu je višestruka. U kupicama i raznim vrstama
krčaga donosila se voda u kuću za piće, umivanje, pranje i kupanje. Ženski članovi
kuće su bili zaduženi za snabdevanje kuće vodom za kućne potrebe i da odlaze na
Ovaj rad nastao je u okviru projekta „Naselje i stanovništvo srpskih zemalja u poznom srednjem
veku“ Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (ev. br. 177010).
33
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 33-37
reke i potoke da peru veš. U Kotoru se veš prao na reci Škudri. [1] Voda se pila iz
čaša i pehara, a za njeno donošenje korišćeni su bokali i krčazi, među kojima se
razlikuju kondiri veliki i mali, ibrici i badraci. [2, 3] Srednjovekovni umetnici su
verno slikali čaše i putire, posebno prilikom slikanja „Svadbe u Kani“. [4] Voda se
donosila sa izvora i bunara. Javni bunari na trgovima po gradovima i studenci po
selima opšta su pojava u srednjovekovnim srpskim zemljama. Bunari za snabdevanje
vodom su postojali u svim tvrđavama, gradovima i palatama. Pojedini dvorovi su
imali i sanitarne čvorove što je činilo život u njima udobnijim. U tom pogledu ističu
se palate u Golubcu, Smederevu, Peći, Beogradu. [5] Međutim, u mnogim srpskim gradovima vodovoda nije ni bilo ili su već postojeći zapušteni i loše održavani
(Skoplje, Zemun). U celoj Evropi, pa i na Balkanu, loša higijena, upotreba ustajale
vode izazivaju kod stanovništva razne bolesti, a stalno je prisutna malarična groznica i sve paratifusne groznice. Po tadašnjim shvatanjima najstrašniju bolest onog
vremena – kugu – izaziva nezdrav vazduh koji nastaje raspadanjem leševa i vode.
[6] Zbog svega ovog primetno je nastojanje, posebno viših slojeva društva, da se
obezbedi kvalitetna pijaća voda.
Tekuće i izvorske vode igraju veliku ulogu u ličnoj higijeni srednjovekovnih ljudi.
Svi su se bar jednom dnevno umivali, a vlastela je svakako prala ruke pre i posle
jela, posebno ako se obedovalo prstima. Na Zapadu je pranje ruku predhodilo svakom obedovanju i njime se svaki obed okončavao. [3] Pri pranju ruku sluga je iz
vrča polivao vodu na ruke, a ispod je drugom rukom držao posudu ovalnog oblika
(rukomije) u kojoj se prikupljala voda od opranih ruku. Ovaj način pranja ruku je
prikazan u Starom Nagoričinu (1317) u sceni „Pilat pere ruke“. [7] Ovde je srednjovekovni umetnik oslikao scenu koja mu je bila poznata iz svakodnevnog života.
Na žalost, nema ni posrednih podataka o zavisnom stanovništvu, ali se može pretpostaviti da je pod uticajem crkve i iz straha od bolesti i ono redovno održavalo
osnovnu ličnu higijenu. U crkvu se nije moglo ići prljav i neopran, a verski život je
zahtevao prisustvo u crkvi barem u nedelju.
Za razliku od antičkog Rima i njegovih čuvenih termi, u srednjem veku kupanje se
obično obavljalo u prostorijama u kojima se spavalo. Pored pranja ruku naši likovni
izvori prikazuju i scene sa pranjem nogu. Srednjovekovni slikar Starog Nagoričina je
u sceni „Pranje nogu“ prikazao realnu radnju i sud u kome se peru noge. To je posuda
okruglog oblika, nešto dublja, sa postoljem i kratkim stubićem. [7] Pošto se kupanje
povlači u sferu privatnog, javna kupatila potpadaju pod propise i nadzor, a imućniji
slojevi grade svoja privatna kupatila. Aleksandar, mitropolit nikejski, dospevši u zat34
Mišić, S., Upotreba vode u ličnoj higijeni
vor žali se da mu nedostaje udobnost privatnosti kupatila. [8] Rimska kupatila su se
očuvala izvesno vreme, ali se sve više namenjuju bolesnicima. Za kupanje izvan kuće
ostaju reke i bazeni po banjama. Srednjovekovna Srbija je bila bogata termalnim
izvorima (Banja Pribojska, Banja kod Mitrovice) koji su bili u upotrebi. Neki od
njih (Gamzigrad) bili su u upotrebi i u antičko vreme. U povelji Svetog Đorđa kod
Skoplja pominje se njiva i banja u njoj. [9] Jasno je da se radi o termalnom izvoru
što predstavlja posebnu vrednost pa se zbog toga i navodi u povelji.
Pod uticajem crkve od VIII veka počinje uzdržavanje od čestog kupanja, tako da
će se u Vizantiji XII veka kupanje tri puta nedeljno smatrati preteranim. Kalendari
su propisivali, u zavisnosti od godišnjeg doba, tri do osam kupanja mesečno. [10]
U higijenskim spisima, koji su bili prisutni u srednjovekovnoj Srbiji, preporučuje se
češće kupanje u junu i polivanje nogu hladnom vodom, ali se u avgustu treba čuvati
hladne vode. U novembru se preporučuje kupanje, a u decembru ne, dok se u januaru
valja češće kupati. [6] Može se verovati da su se ovih uputstava pridržavali bar oni
pismeni i njihova okolina, a da se deo prostog sveta donekle ugledao na njih.
Dolaskom vizantijskih princeza na srpski dvor, prvo Jevdokije, žene Stefana
Nemanjića, pa Ane, žene kralja Radoslava, a zatim i Simonide 1299. godine, žene
kralja Milutina, izvršen je snažan uticaj Vizantije na svakodnevni život dvora i vlastele.
Može se zaključiti da je taj uticaj bio vidljiv i u ovoj sferi života. Krajem srednjeg
veka na Zapadu kade i kupatila postaju toliko obične da više nema uzdržavanja
od čestog pranja tela. Kupa se u kadi u spavaćoj sobi ili parnom kupatilu. U Srbiji
se takođe kupa u spavaćoj sobi. Sudeći prema dosadašnjim arheološkim nalazima
prostorija sa uređajima za zagrevanje vode izgleda da nije bilo. Sauna postaje raširen
običaj u germanskom i slovenskom svetu. Godine 1416. grad Baden ima oko 30
javnih kupatila. [11] Naši izvori ne govore o javnim kupatilima u Srbiji. Moralo ih
je biti makar u banjama koje su korišćene i u lekovite svrhe. U povelji Svetog Đorđa
Skoropostižnog kod Skoplja, određuje se da jedna četvrtina vode reke Slivštice ide
na potrebu manastiru i banji. [9] Ovde se očigledno radilo o kupatilu, a pošto je
odredba o vodi Slivštice postojala i pre kralja Milutina (1300) verovatno je i banja
(kupatilo) iz predhodnih, vizantijskih vremena. Dolaskom srpske vlasti ono je nastavilo da funkcioniše.
Ovde je potrebno naglasiti da freske naših vladara i velikaša (kralj Milutin, car
Dušan, despot Stefan Lazarević, despot Jovan Oliver, Vlatko Paskačić) odaju negovane ljude dugih kosa i brada, što je zahtevalo njihovo redovno pranje i uopšte
35
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 33-37
negu tela. Slika o „prljavom i zamašćenom“ srednjovekovnom vlastelinu i čoveku je
stereotip koji uglavnom ne odgovara istorijskim činjenicama. [3]
Posredan dokaz o vođenju računa o ličnoj higijeni nalazimo i u medicinskim spisima.
Tako se za poremećaj u radu organa za varenje, kao uzrok navodi, između ostalog, to
što su mnogi ljudi navikli da se kupaju, a nemaju uvek uslova za to. Tretman lečenja
predviđa i kupanje u mlakoj vodi. [12] Ovde se posredno govori o navici kupanja
srednjovekovnog čoveka što govori o tome da su mnogi pažljivo vodili računa o
ličnoj higijeni. Takođe, mala deca su morala redovno da se kupaju. Kupanje malog deteta srednjovekovni slikari su prikazivali u ciklusu „Rođenja“ Bogorodice ili
Isusa. Iz prikaza ove scene vidi se kako se ova radnja obavljala. Deca su kupana u
posudi koja je bila veoma slična krstionici. To je okrugla, dublja posuda sa postoljem
i kratkim stubićem. Bila je metalna ili od mermera. Dok jedna ženska osoba sipa
vodu u posudu iz bokala, druga koja drži dete, desnu ruku drži u posudi probajući
tako toplotu vode. Ova scena je lepo prikazana na freskama „Rođenje Bogorodice“
u Svetom Ahiliju u Arilju (1296) i u Kraljevoj crkvi u Studenici (1313/1314), kao i
na freski „Rođenje Hristovo“ u Sopoćanima, na severnom zidu podkupolnog prostora. [7, 13] Slikar je ovde slikajući religijsku predstavu prikazivao svet i predmete
svoga vremena. Seosko i stanovništvo katuna bilo je upućeno na kupanje u rekama i
potocima, ili na kupanje u kući, u buretu, čabru ili koritu. U gradovima je lična higijena bila razvijenija, posebno tamo gde su bile velike kolonije dubrovačkih trgovaca
(Prizren, Novo Brdo, Beograd, Smederevo).
U našim srednjovekovnim tekstovima iz medicine, za lečenje nekih bolesti
(groznica) preporučuje se kupanje u mlakoj vodi, a neke vrste lekova za određenu
bolest (jetra) treba da se popiju pri kupanju – „u banji“. [6] Sam termin upućuje
na posebnu prostoriju (banju – kupatilo), a ne na kupanje u buretu ili koritu. Da je
srednjovekovni pisac pravio razliku između ova dva načina kupanja vidi se i iz hilandarskog medicinskog kodeksa gde se za lečenje groznice, između ostalog, propisuje
da se pacijent najpre „banja u buretu, a ne u banji“ i da voda nije mnogo topla. Pri
tome da umiva lice i ruke ružinom vodicom. [14] Jasno je da se ovde preporučeno
kupanje obavlja u buretu, a ne kupatilu (kadi). U okviru imućnih kuća, posebno u
gradovima, mogla je postojati i posebna prostorija za kupanje – „banja“. Posebno
uređeno kupatilo za sada nije posvedočeno u arheološkim nalazima ispitanih palata
u srednjovekovnoj Srbiji.
36
Mišić, S., Upotreba vode u ličnoj higijeni
Reference:
1) Живковић T. Црквена организација у српским земљама: (рани средњи
век). Београд; 2004.
2) Бикић В. Кухиња и трпеза: посуђе у свакодневном животу. у:
Марјановић-Душанић С, Поповић Д, ур. Приватни живот у српским
земљама средњег века. Београд; 2004. 51 – 66.
3) Мишић С. Коришћење унутрашњих вода у српским земљама средњег
века. Београд; 2007.
4) Тодић Б. Грачаница – сликарство. Београд; 1988.
5) Милошевић Г. Становање у средњовековној Србији. Београд; 1997.
6) Катић Р. Српска средњовековна медицина. Горњи Милановац; 1990.
7) Радојчић С. Старо српско сликарство. Београд; 1966.
8) Аријес Ф, Диби Ж, ур. Историја приватног живота 1. Од Римског
царства до 1000. године. Београд; 2000.
9) Илиевска К, Мошин ВА, ур. Споменици за средновековната и поновата
историја на Македонија 1. Скопје; 1975.
10)Breje L. Vizantijska civilizacija. Beograd; 1976.
11)Аријес Ф, Диби Ж, ур. Историја приватног живота 2. Од феудалне
Европе до Ренесансе. Београд; 2001.
12)Лазић М, Котарчић Љ, ур. Средњовековни медицински списи. Стара
српска књижевност 24. Београд; 1988.
13)Ђурић ВЈ. Сопоћани. Београд; 1991.
14)Трифуновић Ђ. Чуло мириса код старих српских писаца. Блгария и
Србия в контекста на византийската цивилизация. София; 2005.
37
38
Mišić, S., Usage of Water in Personal Hygiene
Siniša Mišić
Professor, Department of History
Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
Čika Ljubina 18 – 20, 11 000 Beograd, Srbija
simisic�����������
@����������
f���������
.��������
bg������
.�����
ac���
.��
rs
THE USAGE OF WATER IN PERSONAL HYGIENE
IN MEDIEVAL SERBIA
Abstract: The aim of this paper is to show the history of personal hygiene in medieval Serbia. The everyday use of water in personal hygiene (washing of one’s face,
hands and feet, bathing, laundry) is documented in medical writings, archaeological
findings and visual art. There is a suppression of public baths during the Middle
Ages, but the emergence of private baths is evident, along with arrangement of spas
(public baths) at thermal sources.
Keywords: water, hygiene, health resorts, Serbia
Non MeSH: bathing, Middle Ages, washing
The usage of freshwater in private life is manifold. The water for washing, drink and
bathing was brought into the house in various cups and jugs. Female members of
the household were responsible for the water supply as well as the laundry, which
was performed at rivers and streams. In the city of Kotor, the laundry was performed
The Ministry of Education, Science and Technology of Serbia supported this study on the basis
of contract No. 177010.
39
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 39-44
on the river Škudra. [1] Water was drunk from cups and goblets, and for its supply
the pitchers and jugs were used, among which different types of kondirs (type of jug
– large and small), ewers and badracs (type of pitcher) are discerned. [2, 3] Medieval
artists have accurately presented cups and chalices, especially when painting the
„Wedding at Cana“. [4] The water was brought from springs and wells. Public wells
in city squares and villages were commonplace in medieval Serbian lands. Wells also
existed in all forts, cities and palaces. Particular courts had sanitary facilities, which
made residence more comfortable. In that aspect the palaces in Golubac, Smederevo,
Peć and Belgrade stand out. [5] However, in many Serbian cities, waterworks were
non existent, and those available were neglected and poorly maintained (Skoplje,
Zemun). In whole of Europe, and on Balkans as well, bad hygiene and usage of stagnant water have caused various diseases among population, and the malaria and all
types of typhoid fevers were rampant. In accordance with existing conceptions, the
most dreaded disease of the era – the plague – was caused by unhealthy air, which
is in turn generated by decomposing corpses and water. [6] Because of all that, the
effort to secure quality drinking water is evident, especially among higher echelons
of society.
The running and spring waters played very important role for hygiene of medieval
people. Everyone was washing his or hers face at least once daily, and the aristocracy
washed its hands before and after meals, especially if the food was consumed with
fingers. In the West, every meal was preceded and completed with the washing of
the hands. [3] While washing hands, the servant poured water from a jug and simultaneously held an oval-shaped vessel in which water from washing was collected.
This manner of washing of the hands is shown in the church of Staro Nagoričane
(1317) in the scene “Pilate washes his hands”. [7] The medieval artist presented
there the familiar scene from everyday life. Unfortunately, we have no data on the
subordinated populace, but it can be assumed that they kept the basic hygiene, out
of the fear of disease and under church influence. One couldn’t enter church while
being dirty and unwashed, and the religious life demanded church presence at least
on Sunday.
Unlike ancient Rome and its famous thermae, bathing in Middle Ages was usually
conducted in sleeping chambers or bedrooms. Besides hand washing, our sources
depict the scenes of washing of the feet. Medieval painter of Staro Nagoričane has
shown realistic act and vessel in the scene “Washing of the feet.” The vessel presented is round, somewhat deeper, with pedestal and short pole. [7] Because bathing
40
Mišić, S., Usage of Water in Personal Hygiene
withdraws into private sphere, public baths fall under regulations and scrutiny, and
wealthier classes build their own private baths. Metropolitan of Nicaea, Alexander,
complained during his imprisonment that he missed comfort and privacy of bath.
[8] Roman baths continued to exist for some time, but they were increasingly dedicated to the ill. For bathing outside one’s house, rivers and pools in spas remained.
Medieval Serbia was rich in operational thermal sources (spas of Priboj and Mitrovica). Some of them (Gamzigrad) were used during the antiquity. In charter of the
monastery of St. George near the city of Skoplje, the cultivated field and spa was
mentioned. [9] It is obvious that a thermal source was meant. It represents special
value; therefore it’s mentioned in the charter.
Under the church influence begins, from 8th century on, restraint from frequent bathing. In 12th century Byzantium bathing three times a week was considered excessive. [10] The calendars prescribed three to eight baths per month,
depending on a season. In scriptures on hygiene, which were present in medieval
Serbia, more frequent bathing in June was prescribed, along with perfusion of feet
with cold water, but one should keep away from cold water in August. Bathing is
advised in November, but not in December, while in January more frequent baths
are recommended. [6] It is probable that these guidelines were followed by literate
people and their surroundings, and that part of the commoners looked up to them,
at least to some extent.
With the arrival of Byzantine princesses on Serbian court, at first Eudocia, the
wife of Stefan Nemanjić, then Anna, the wife of King Radoslav, and subsequently
Simonide in 1299, the wife of King Milutin, the strong influence of Byzantium
was exerted on everyday life of court and nobility. It may be concluded that this
influence was visible in this sphere of life as well. The bathing tubs and baths are
so common at the end of Middle Ages in the West, that there’s no more restraint
from frequent body washing. Bathing was conducted in bedroom or steam bath.
In Serbia, bathing is conducted in bedrooms too, and it seems that, according to
the archaeological research, rooms with devices for heating water were nonexistent.
Sauna becomes widespread custom in both Germanic and Slavic worlds. In 1416
the city of Baden had around 30 public baths. [11] Our sources are silent regarding
the question of public baths in Serbia. They had to exist, at least in spas that were
used for medicinal purposes. In the charter of the monastery of St. George near the
city of Skoplje, it is ruled that one quarter of the water from river Slivštica was to
be used by the monastery and its spa. [9] It is obvious that the bath was meant, and
41
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 39-44
because this regulation existed before King Milutin (1300), probably the bath (spa)
itself was from previous, Byzantine times. It continued to operate after the arrival of
Serbian rule.
It is necessary to emphasize that frescoes of Serbian medieval rulers and aristocrats (King Milutin, Emperor Dušan, Despot Stefan Lazarević, Despot Jovan
Oliver, and Vlatko Paskačić) give the impression of men with well kept long hairs
and beards, which demanded orderly washing and general body care. The image of
“dirty and greasy” medieval nobleman and commoner is stereotype that in general
doesn’t correspond with historical facts. [3]
The circumstantial evidence on personal hygiene is found in medical scriptures. Thus the cause given for disorder of the digestive system is, among others,
that many people bathe, but without adequate facilities. The treatment envisages
bathing in mild water. [12] This is the indirect mention of medieval bathing habits, which indicates that a lot of people took care of their personal hygiene. Also,
small children had to be bathed regularly. Medieval painters displayed bathing of
an infant in the cycle of “Birth” of Jesus or Virgin Mary. The representation of this
scene shows us how this action was performed. The children were bathed in a vessel
which looked very much like baptistery. It is a round, deep vessel with pedestal and
pole. It was made from metal or marble. While one woman pours water from the
pitcher, the other one holds the child, while trying the temperature of the water
with her right hand. This scene is beautifully presented on the frescoes “The Birth
of Virgin Mary” in the church of St. Ahilije in Arilje (1296) and in the King’s
church in Studenica (1313/1314), as well as on the fresco “The Birth of Christ” in
the monastery Sopoćani, on the northern wall under the dome. [7, 13] There the
painter depicted the world and objects of his time. The inhabitants of villages and
katuns (pastures) were bathing in rivers and streams, or at the house in barrels, tubs
or troughs. In cities, personal hygiene was more developed, especially where large
colonies of merchants from Dubrovnik were present (Prizren, Novo Brdo, Beograd,
Smederevo).
In Serbian medieval medical texts, recommended treatment for certain diseases (fevers) was bath in the mild water. Certain types of remedies for particular
disease (liver) should be drunk while bathing – “in the spa”. [6] The term itself refers
to a special room (spa – bath), and not to the bathing in a tub or in a barrel. It can be
seen from the medical codex of Hilandar that the medieval writer made distinction
42
Mišić, S., Usage of Water in Personal Hygiene
between this two types of bath. According to this codex, the treatment for the fever
required, among other things, that the patient bathes first “in the barrel, and not in
the spa”, and that the water is not very warm. During this procedure, the patient
should wash his or hers hands and face with rosewater. [14] It is clear that this
document recommends bathing in a barrel and not in the bathroom (bathtub). In
wealthier houses, especially in cities, special premises for bathing could exist – “the
spa”. Specially arranged bathroom has not been corroborated in the archaeologically
surveyed palaces in medieval Serbia.
References:
1) Живковић T. Црквена организација у српским земљама: (рани средњи
век) [The church organization in Serbian lands]. Београд; 2004.
2) Бикић В. Кухиња и трпеза: посуђе у свакодневном животу [The kitchen and the table: dishes in everyday life]. In: Марјановић-Душанић С,
Поповић Д, editors. Приватни живот у српским земљама средњег века.
Београд; 2004. 51-66.
3) Мишић С. Коришћење унутрашњих вода у српским земљама средњег
века [The usage of internal waters in Serbian medieval lands]. Београд;
2007.
4) Тодић Б. Грачаница – сликарство [Gračanica – The painting]. Београд;
1988.
5) Милошевић Г. Становање у средњовековној Србији [The housing in
medieval Serbia]. Београд; 1997.
6) Катић Р. Српска средњовековна медицина [The Serbian medieval medicine]. Горњи Милановац; 1990.
7) Радојчић С. Старо српско сликарство [The old Serbian painting]. Београд;
1966.
8) Аријес Ф, Диби Ж, editors. Историја приватног живота [The history of
private life] 1. Од Римског царства до 1000. gодине. Београд; 2000.
9) Илиевска К, Мошин ВА, editors. Споменици за средновековната и
поновата историја на Македонија [The monuments of medieval and modern history of Macedonia] 1, Скопје; 1975.
43
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 39-44
10)Breje L. Vizantijska civilizacija [The Byzantine civilization]. Beograd;
1976.
11)Аријес Ф, Диби Ж, editors. Историја приватног живота [The history of
private life] 2. Од феудалне Европе до Ренесансе. Београд; 2001.
12) Лазић М, Котарчић Љ, editors. Средњовековни медицински списи
[The medieval medical writings]. Стара српска књижевност 24. Београд;
1988.
13)Ђурић ВЈ. Сопоћани [Sopoćani]. Београд; 1991.
14)Трифуновић Ђ. Чуло мириса код старих српских писаца [The sense of
smell of old Serbian writers]. Блгария и Србия в контекста на византийската
цивилизация. София; 2005.
44
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
Izvorni naučni članak
UDK: 616.981.45(450.341)”13/17” ; 614.2(450.341)”13/17”
ID: 202539020
Marija Kocić
Naučni saradnik, Odeljenje za istoriju
Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
Čika Ljubina 18 – 20, 11 000 Beograd, Srbija
[email protected]
RAZVOJ ZDRAVSTVENE SLUŽBE U VENECIJI
(MAGISTRATO�������������
ALLA��������
������������
SANITA�
�������’)
Apstrakt: Ovaj rad prati razvoj sanitarnih službi u Veneciji, od trenutka kada
se za njima javila potreba u razvijenom obliku, i koje su bile u funkciji da kraja
nezavisnosti Venecije. Venecija je doživela svoj najveći uspon tokom ovog perioda
zahvaljujući trgovini sa Levantom. Međutim, kao što je istorija pokazala, to je imalo
i negativne strane. Jedna od njih je bila kuga, koja je kosila stanovništvo Evrope u
više navrata, pri čemu nikoga nije štedela, pa ni Veneciju.
Ključne reči: kuga, lazaret, Crna Smrt
Ne MeSH: Venecija, Magistrato������������
����������������������
alla�������
�����������
Sanit�
������à
Key words: plague, lazaret, Black Death
Non MeSH: Venice, Magistrato alla Sanità
Ovaj rad nastao je u okviru projekta „Modernizacija Zapadnog Balkana“ Ministarstva prosvete,
nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (ev. br. 177009).
45
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
Početkom drugog milenijuma Venecija je počela da razvija trgovinu sa istočnim
Mediteranom, zahvaljujući olakšicama koje je dobila od slabih vladara Vizantije. U
ovom periodu uspostavljeni kontakti tokom narednih vekova dalje su unapređivani.
S druge strane, obično stanovništvo kratkog životnog veka bilo je okrenuto lokalnoj
sredini u kojoj je tražilo leka za sve svoje bolesti, u doba kada je način lečenja gravitirao je između nalaženja utehe u natprirodnom i pučkog sujeverja.
Prekretnicu u istoriji Evrope predstavlja velika epidmija kuge poznata kao
Crna Smrt, po svom karakteru vrsta bubonske kuge. Na tlu Evrope kuga se prvo
pojavila u Mesini na Siciliji oktobra 1347, zbog čega pojedini istoričari pretpostavljaju da je ona došla sa Istoka. Kugu izaziva bacil Yersina pestis. Ova bakterija duguljastog je oblika i egzistira u stomaku insekta Xenopsilla cheopsis (koga prenose
pacovi). Jedna Yersina pestis može se razmnožiti na hiljade jedinica za samo sat
vremena. Bibliografija radova koji se odnose na Crnu Smrt i kugu u ranomodernoj
Evropi posebno onih koji su publikovani u Italiji, objavljena je u:� Testi����������������
���������������
poseduti�������
������
dalla�
biblioteca����������������������������������������������������������������������
Scienze��������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������������
della��������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
Storia�������������������������������������������������
�������������������������������������������������������
e�����������������������������������������������
������������������������������������������������
della�����������������������������������������
����������������������������������������������
documentazione��������������������������
����������������������������������������
storica������������������
�������������������������
la���������������
�����������������
Peste���������
��������������
del�����
��������
1348. [1] Po
teritorijalnom obimu gde se epidemija proširila ona predstavlja jedinstveni slučaj u
istoriji predmoderne Evrope. Kuga je za samo nekoliko godina (1347-1351) koliko
je trajala ova epidemija, odnela trećinu stanovništva Starog Kontinenta. [2, 3 pp300310] Od toga vremena ona postaje endemična pojava u svim delovima Evrope tokom naredna tri stoleća. Iako postoje nedoumice zbog čega se Crna Smrt pokazala
ovako razornom, ona je po obično stanovništvo i sve vladajuće hijerarhije imala
katastrofalne posledice. Jednačeći je sa Božijom kaznom koja se sručila na hrišćane
zbog njihovih grehova, katolička crkva osim elegičnog patosa u njenoj deskripciji,
nije mogla da ponudi drugi način za saniranje njenih posledica.
Venecija je Crnu Smrt iskusila na vrlo bolan način. Veliki deo njenih podanika
postao je žrtva epidemije, sa kojom njene vlasti (na tadašnjem nivou) nisu umele da
se izbore. Tek nakon što je kuga odnela značajan broj žrtava Veliko Veće izabralo
je 1348. tri člana, koji su dobili ovlašćenje da prate koliko ljudi dnevno umire u
pojedinim delovima grada i organizuju njihovu sahranu. Propisi doneti te godine
ostali su na snazi tokom prve polovine�������������������������������������������
XV
������������������������������������������
veka. [4 pp753] Nakon što se Crna Smrt
povukla interesovanje vlasti za sanitarne mere odjednom je splasnulo.
Početkom treće decenije XV veka Venecija je pokušala da proširi svoju teritoriju na
istočnoj jadranskoj obali. Pod udarac njenog oružja dospeli su Bar, Ulcinj i Skadar.
Ovo je izazvalo strah da kuga koja se pojavila u tim oblastima ne bude preneta na
46
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
teritoriju Venecije. Ovo se razaznaje iz pisanja Marina Sanuda, koji prepričava odluku
iz 1423, donetu upravo ovim povodom. Senat je rešio da sagradi karantin na mestu
gde se nalazila crkva sv. Marije od Nazareta. Pošto je ovo mesto pripadalo monasima
sv. Augustina, predviđeno je da im bude ustupljena zemlja u delu grada poznatom
kao San���������
Chimento.�������������������������������������������������������������������
�������� Majstor Gabrijel ovlašćen je za izgradnju lazareta i organizaciju
njegovog osoblja, koje je trebalo da broji četiri služitelja za obolele muškarce i isto
toliko za nadgledanje obolelih žena. Lazaret je trebalo da ima priora i kapelana sa
platom od 40 dukata godišnje, dok su ukupni troškovi njegovog izdržavanja padali
na teret Officio��������
del����
�������
sal.��������������������������������������������������������������
��� Deo
�������������������������������������������������������������
Marina Sanuda koji se odnosi na osnivanje prvog lazareta
u Veneciji navodimo u originalu, jer se jezik kojim se on izražava, u određenoj meri
razlikuje od današnjeg italijanskog�: Per la peste che scomenzò in questa Terra fo preso in
Pregadi []or per Nazaretto, dove debe star amorbodi, il luogo di Sanata Maria di Nazaret, qual erra d’ i f[r]atti di Santo Augustin della Caritade, et foli datto per cambio il luogo
di San Cimento et questo fo fatto per mezo di maistro Cabriel de l’ ordine delli Eremitani
et fo preso di fabricar detto locho per li amorbatti dove li fosse dà il viver e medegadi e fatto
uno prior con quatro serventi per li homeni et 4 per le femene e uno capellan con ducati 40
a l’anno et le spesse, et si paga la dita spesa per l’ Officio del Sal. [5; I p22]
Kada se pojavila nova opasnost od kuge Senat je 17. oktobra 1440. ponovo imenovao
trojicu plemića „da ispitaju i prouče uzroke koji dovode do kvarenja vazduha�������
”������
. [2]
Prema odluci donetoj 1464. trebalo je da se �����������������������������������������
“����������������������������������������
naš Gospod i zaštitnik Isus Hrist“ moli
za milost. Od patrijarha je traženo da na prve znake kuge naredi čitanje molitvi u
svim crkvama i manastirima u gradu, da bi se odvratila opasnost od opake bolesti.
Apelovanje na verski sentiment logično je u uslovima kada je katolička crkva još
uvek imala najviše uticaja na formiranje stava prema svemu što je okruživalo čoveka,
pa i prema bolesti. Tom prilikom Senat da imenovao dvojicu građana (popolani)
u svakoj gradskoj četvrti (sestiere). Svako od njih dobijao je platu, najviše 4 dukata mesečno iz Ufficio��������
�������
del����
���
Sal. �����������������������������������������������
Oni su zaduženi da redovno obilaze poverene im
četvrti i da svakog za koga posumnjaju da je oboleo od kuge odmah smeste u lazaret,
„na način koji odgovara njihovom društvenom statusu“. Njihov prevoz morao je
biti završen u najkraćem roku. U tu svrhu stajala su im na raspolaganju dva broda
iznajmljena od Provveditore al Sali. Pored njih, druga dva broda stajala su usidrena
u delu grada pozatom kao Nova Zemlja (�Terra�����
����
Nova)�������������������������������
i dva na Rijaltu. Izabrani popolani trebali su da vode računa o tome da kuće onih za koje se utvrde da su oboleli
od kuge budu propisno evakuisane. Po nalogu Senata oni su bili dužni da ubede
njihove stanare da napuste grad. Pri svemu tome oni su imali prava da im ponude
i određenu sumu novca, da bi ih privoleli na takvu odluku. U obavljanju dužnosti
47
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
oni su mogli da se konsultuju sa don Fulgencijem, koji se dobrovoljno ponudio da
posećuje zaražene osobe. [6] Navedena mera predstavljala je u datim okolnostima
praktično rešenje u sistemu, koji još uvek nije posedovao instituciju zaduženu za
zaštitu javnog zdravlja.
Ustanova poznata kao Nazaret pokazala se od velike pomoći u odbrani grada od
širenja zaraze. Međutim, ona nije mogla biti potpuno efikasna zbog toga što su se
mnogi koji su napustili lazaret nakon što su bili izlečeni vraćali u grad, prenoseći
zarazu osobama s kojima su dolazili u kontakt. Provveditore al Sali dobio je 1468.
ovlašćenje da sagradi novi karantin (locum) na mestu Vigna Murata. Svi����������
oni koji
napust����������������������������������������������������������������������������
e���������������������������������������������������������������������������
lazaret�������������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������������
nakon što se
��������������������������������������������������������
izle�����������������������������������������������
�����������������������������������������������������
e�����������������������������������������������
morali����������������������������������������
����������������������������������������������
su
���������������������������������������
preći
������������������������������������
u karantin��������������������
����������������������������
i�������������������
tamo provesti 40
dana. Tek nakon toga mogli su se vratiti u grad. Kako je mesto Vinja Murata pripadalo monasima sv. Đorđa predviđeno je da im Provveditore al Sali isplaćuje 50
dukata mesečno na ime rente. Senat je ove providure ovlastio punom odgovornošću
za sve troškove, koji budu nastali u toku izgradnje ovog karantina. [6]
Kontakti sa Osmanskim carstvom koji su tokom XV veka postali češći, i trgovina
sa Levantom i severnoafičkom obalom (koje su važile za izvorišta kuge), nagonili
su vlasti u Veneciji da budno motre na zdravstveno stanje, u prvom redu mornara
i stranaca. Vlastima je postalo jasno da su mesta u gradu koja su naseljavali mornari bila prva zahvaćena kugom. [4 pp753] U
��������������������������������������
razdoblju od 1456. do 1528. kuga je
���
14 puta pogodila Veneciju. [6] Posebno se po njeno stanovništvo pokazala opasna
epidemija iz 1478. Kuga iz 1479. ne pominje se u analima koji tretiraju ovaj period
zbog čega se može pretpostaviti da ona nije imala po stanovništvo Venecije razorne
posledice. [7 pp245-249] Veliki broj žrtava koje je kuga tom prilikom odnela otkrile
su Senatu potrebu da izdvoji posebnu Magistraturu, kojoj bi bio poveren nadzor
nad zdravljem stanovnika u slučaju epidemije. [4 pp753] Ovo predstavlja preloman momenat u istoriji Venecije, kada se po prvi put javila potreba za formiranjem
posebnog tela, koje je kasnije postalo nosilac njene zdravstvene kulture. Senat je
1485. izglasao dekret, koji je predviđao imenovanje trojice plemića sa zvanjem sopra la�������������������
������������������
Sanit�������������
à �����������
della������
�����
Terra. Oni su imenovani na godinu dana, nakon čega su druga
trojica plemića preuzimala njihova ovlašćenja. [4 pp754] Kako ga je Vetor Sandi u
XVIII�����������������������������������������������������������������������������
veku
����������������������������������������������������������������������������
razumeo taj propis�����������������������������������������������������
on��������������������������������������������������
����������������������������������������������������
nij����������������������������������������������
e���������������������������������������������
znači���������������������������������������
o��������������������������������������
da su pomenuti
�������������������������������
službenici d����������
elovali u
okviru posebn��������������������������������������
og������������������������������������
Magistra���������������������������
ta�������������������������
, već su ostali
����������������
u okviru� Ufficio��������
al�����
�������
Sali.����������������������
���� Za svoj rad dobijali
su platu upravo iz ovog Magistrata. [4 pp754] Savremeni���������������������������
istoričari smatraju da je
najkasnije do 1490. došlo do izdvajanja zdravstvenog ureda u Veneciji. [6] Karlo
Ćipola smatra da je na osnovu odluke Senata od 7. januara 1486. bio ustanovljen
48
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
Zdravstveni Magistrat (Magistrato������������
alla�������
�����������
Sanit�
������à)�����������������������������������
. Pomenuta odluka predviđala je da
se svake godine biraju tri plemića sa zvanjem Provveditori����������
al�������
���������
Sanit�
������à. Oni koji su tom
prilikom nominovani od strane Senata, nisu smeli da odbiju ovu službu. [2]
Ono što je posebno plašilo mletačke vlasti u vreme epidemije kuge bila je raspojasanost i kriminalno ponašanje, u porastu posebno kod nižih slojeva gradskog
stanovništva, koje je bilo najbrojnije. Strah od smrti budio je u ljudima sentimente
nesvojstvene običnim okolnostima. Spoznaja da sutrašnji dan možda neće dočekati
uticalo je da mnoge potencijalne žrtve pomora počnu da namiruju svoje u normalnim okolnostima neprimerene sklonosti. Raspusničko ponašanje koje je nekontrolisanu seksualnost koristilo kao ventil u emocionalnoj samoodbrani od suočavanja
sa smrću, uticao je na pad javnog morala. Međutim, ono što je posebno brinulo
vlasti predstavljala je činjenica da su se upravo u vreme epidemije dešavali teški
zločini, rastao broj krivičnih dela, i u krajnju ruku, postojala potencijalna opasnost
od pobune.
Sa razvojem zdravstvene službe u Veneciji pod državnu regulativu dospele su i
obaveze medikusa, na koje se odnosi odluka Senata iz 1514. Kada je Magistrat
za zdravstvo obavešten o sumnji da je neka osoba obolela od kuge on je u roku od
nekoliko sati, najviše dana, morao da pošalje medikusa da pregleda bolesnika i utvrdi
da li se radi o kugi. Pored toga i da li na telu obolelog postoje „apostema��������������
, carbon������
������������
over�
�����
altro������
segno”����������������������������������������������������������������������������
����� , karakteristični za ovu bolest. Ukoliko bude potvrđeno da se radilo o kugi
mesto je moralo odmah biti stavljeno pod karantin, zajedno sa svim stanovnicima
i onima koji su dolazili u kontakt sa zaraženom osobom. Zatim su na lice mesta
izlazili notar i pomoćnik Magistrata da bi pod zakletvom ispitali stanovnike. Prvi je
bio ispitivan vlasnik kuće, potom i ostali kako bi se utvrdilo odakle je poticala bolest.
Ovaj zakon je od značaja jer je utvrdio ponašanje medikusa, koji je bio u obavezi
da obolelima i onim osobama sa kojima su oni bili u kontaktu pruži neophodnu
zdravstvenu negu. Medikus je po ovom zakonu morao da odleži u karantinu 22
dana, bez obzira da li je bio u fizičkom kontaktu sa obolelim ili je stajao ispred vrata
i samo ispitivao njegov urin. [6]
Tokom XVI veka u nekoliko navrata (1504, 1537, 1553, 1582) preuzimane su mere
koje su upotpunile njen rad. Njima je bila određena organizacija i obaveze svakog
podanika na poštovanju donetih mera, posebno u��������������������������������
vreme epidemije.���������������
[4 pp755-756]
U ovom veku velika epidemija pogodila je 1576. Veneciju, čijim se istraživanjem
bavio Paolo Preto. [8] Kuga ovog puta nije ostala ograničena samo na teritoriju
49
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
Venecije, već je zahvatila veliki deo Apeninskog poluostrva. Prema zaključcima pojedinih istoričara u ovom dobu epidemija kuge nije bila toliko česta, ali je zato imala
ubojitije dejstvo. Tokom epidemije 1576. u gradu je umrlo 25% od ukupnog broj
stanovnika. [6]
Do kraja XVI veka Venecija je posedovala dobro organizovanu zdravstvenu službu,
čiji je obrazac funkcionisanja pokušala nametnuti i svojim kolonijama. Svi gradovi
i trgovačka uporišta, posebno ona koja su imala razvijenu trgovinu sa Levantom,
morala su da poštuju odredbe Zdravstvenog Magistrata, u prvom redu one koje su se
odnosile na karantin. Kada je Fajns Morison iz Alepa, gde se zadržao nekoliko dana,
hteo da otputuje za Kandiju, koja je tada bila sastavni deo Mletačke Republike, on
je morao da izdrži karantin (kako ga navodi u itineraru Quarantana). U Alepu je u
to vreme (1596) rezidirao mletački konzul, koji je bio u obavezi da izda dokumenat
Morisonu, jer je on odavde odlazio na deo mletačke teritorije. Ovo je poslužilo kao
odličan povod Fajnsu Morisonu da se upozna sa propisima, koje je mletačka vlast u
ovo vreme naširoko primenjivala. Putnici koji su iz Alepa odlazili u Italiju morali su
sa sobom da ponesu i zdravstvenu potvrdu (����������������������������
�����������������������������
Testimonie������������������
of���������������
�����������������
Health��������
��������������
)�������
zvanu Boletino
pre nego pođu ili se vrate. Kako je ovaj putnik primetio Venecija je bila mnogo
rigoroznija u tim stvarima, nego ostale italijanske države. Kao glavni razlog toga
Morison navodi njenu trgovinu sa Carigradom, u kome je kuga neprestano bila
prisutna. [9; II pp75] Nasuprot Veneciji Osmansko carstvo kasnilo je sa izgradnjom
sanitarnog sistema, ali je i ono od XVII veka počelo intenzivnije da primenjuje
sistem karantina. [10] Međutim, na sve evropske države u organizaciji zdravstvene
službe, pre svega, karantina imala je najveći uticaj Venecija i druge italijanske države,
koje su prve počele da primenjuju ovaj vid zaštite. [11]
Između 1613. i 1666. Evropa je bila opustošena serijom epidemij��â�������������
������������
kuge. Prema
skorijim istraživanjima epidemije koje se javljaju u razdoblju od 1613. do 1635. pripadaju ciklusu koji je određen kao “indijski”. Time je ukazano da je glavno polazište
bacila koji je pet decenija u ciklusima odnosio stanovnike Starog Kontinenta, bila
Indija (1611). Drugi ciklus koji otpočinje već 1636. i traje do 1666. određen je kao
„levantski������������������������������������������������������������������������
”�����������������������������������������������������������������������
, pri čemu je za njeno izvorište ubiciran Carigrad. Ono što je posebno
pogodovalo da kuga punih pet decenija pustoši Evropu predstavlja činjenica da se
ona od 1618. do 1659. nalazila u konstantnom ratu. [12] Kao posledica latentne
opasnosti od pojave kuge i, s druge strane, razvoja međunarodnog prava, koje se u
razmiricama Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648) uobličavalo, došlo je do sklapanja
prvog međudržavnog sporazuma, koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu u slučaju
50
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
kuge. Sporazum je zaključen 5. septembra 1652. između Velikog toskanskog vojvodstva i Republike Đenove, dok su njegove odredbe predviđale zajedničko delovanje
njihovih zdravstvenih službi na saniranju posledica kuge. [13]
Za jednu od najvećih epidemija kuge koja je pogodila Apeninsko poluostrvo tokom XVII veka odgovorna je bila nemačka vojska, koja je septembra 1629. upala
u severnu Italiju. Navedeni stav potiče od Alesandra Tadina, fizika i jedno vreme
prvog čoveka zdravstvene službe u Milanskom vojvodstvu. O nemačkim vojnicima
koji su se ulogorili kod jezera Komo Tadino piše:� questa gente Alemana per il più del
tempo contaminata di peste, per la mala regola del vivere, & anche per esser molto sporca
in ogni cosa. [14 p13]������������������������������������������������������������
Tadino aludira na činjenicu da su nemački vojnici već bili
zaraženi kugom pre nego što su upali u Italiju, a kao glavni povod tome ističe nehigijenu i njihov loš način života. Batista Nani prihvatio je ovaj stav. [15; I p495, 16]
Početkom 1630. za novog mletačkog dužda izabran je Nikolo Kontarini, u vreme
dok je Venecija bila zauzeta odbranom Mantove. U to vreme kuga je uveliko kosila
sukobljene vojske, zbog koje je španski general Spinola ostao bez velikog broja vojnika. Marija, sestra španskog kralja, koja je obećana za nevestu Ferdinandu, kralju
Ugarske i sinu habsburškog cara, iz Španije je doputovala s velikom pratnjom u
Napulj. Ovde je odlučeno da putovanje nastave morem od Trsta a odatle u Beč, jer
je kuga uveliko pustošila teritoriju od Đenove do Milana. I Francuska vojska koja
je ratovala u severnoj Italiji postala je žrtva ove epidemije. [17 pp322,338-339, 15,
18]
Zaplašeni smrću koja je lebdela nad njima, stanovnici Venecije po ko zna koji put
potražili su spas u molitvama. Senat je sudeći na osnovu tadašnjih istorija apelovao
na ljudsku svest da ostane pribrana, delujući na podanike putem njihovog verskog
sentimenta. Priređivane su veličanstvene verske procesije u kojima su uzeli učešće
najugledniji ljudi države. S odobrenjem pape kanonizovan je nekadašnji mletački
patrijarh Lorenco Đustinijani. Navodimo reči iz Nanijevog dela: But in the State
of the Venetians, and in the City, the malignant influence exceeded the remedies, till the
Senate vowing a magnificient Temple, under the protection of our Lady of health, sending
a rich Lamp of Gold to Loretto, a resolving to sollicite with the Pope the canonization of
the blessed Lorenco Justiniani, Patrician and Patriarch of the City, besides publick and
private Prayers, with Alms and Fasting, God being pacified, the scourage ceased. Whereupon towards the end of the year, the City was with great solemnity published free from
Contagion, but the scars remained for a long time. [17 p350] Tokom epidemije 16291632 od kuge stradalo prema pojedinim računicama 30% mletačkih podanika. [6]
51
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
Po istoričaru, gotovo savremeniku tih dešavanja, Batisti Naniju tokom te epidemije
kuga je odnela 60.000 ljudi u gradu i 500.000 u Terafermi. [17 p350]
Slika 1 Naslovna strana knjige Alesandra Tadina objavljena u Milanu 1648.
Jedan od značajnih opisa lazareta (karantina) u Veneciji sredinom XVII�������������
veka potiče
od��������������������������������������������������������������
don Martinucija����������������������������������������������
,���������������������������������������������
koji je priredio knjigu ��������������������
Frančeska Sansovina Venecija Najplemenitiji Grad. Martinucijev doprinos ovom delu je nesumnjiv, jer je on u formi dopuna (adittiones) zabeležio promene u urbanoj strukturi Venecije, koje su se desile
tokom prve polovine XVII����������������������������������������������������������
veka�����������������������������������������������������
. Prema ovom delu oba lazareta Stari i Novi nalazili
su se u gradskoj četvrti Santa������
Croce.
����� Za
������������������
Stari lazaret (Lazaretto Vecchio) Sansovino je
zabeležio kako je crkva sv. Lazara u prvo vreme služila za lečenje leproznih lica. Oba
lazareta, sudeći prema opisu Martinucija, bila su izdvojena na ostrvu. Građevinu
koju Sansovino pominje kao Stari Lazaret zapravo predstavlja karantin, koji je Senat odlučio da sagradi 1423. Na ovom mestu Sansovino potpuno preuzima podatke
koje je u svoje vreme izneo Marin Sanudo. Ove redove Sansovino je napisao krajem
52
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
XVI veka kao očevidac kuge, koja je opustošila Veneciju i njenu Terafermu 1576.
Po njegovom opisu Stari Lazaret imao je priora s „dostojnom platom“, nekoliko
medika mada ne navodi njihov tačan broj „& altre persone pronte per i seruigi degli
ammalati“. [19 p232] Tokom ove epidemije u ovom lazaretu pomoć je potražilo
8.000 zaraženih osoba. [19 p232]
Karantin koji je nastao preko puta Starog Lazareta 1468. do vreme kada je Sansovino
zasnovao svoj rad već bio poznat među stanovnicima Venecije kao Novi (Lazaretto
Nouovo). On je imao 100 prostorija za bolesnike i karantin u kome je osoba, koja je
napustila Stari Lazaret, morala da provede u kontumaciji 22 dana. Sansovino koji je
tokom kuge izgubio jedanaestogodišnju kćer i suprugu dobro je upoznao organizaciju institucija, gde su one jedno vreme potražile utočište. Čovek koji je na najgori
način iskusio kugu zabeležio je da je tokom ove epidemije 8.000 do 10.000 ljudi
prebačeno u lazarete na više od 3.000 barki. [19 p233] Priređivač Sansovine knjige
don Martinuci primećuje sredinom XVII��������������������������������������
������������������������������������������
veka da se tokom epidemije 1630-1631
pokazao sav njihov nedostatak. Usled velikog broja obolelih nedostajali su medici,
hirurzi i lica “opremljena odgovarajućim lekovima”.����������������������������
[19 p233]������������������
Ovakvi komentari
otkrivaju da je pojavom krize u Veneciji, među prvima stradala njena zdravstvena
služba. U sklopu reforme 1628. odlučeno je da se za potrebe ovog Magistrata na
godišnjem nivou iz blagajne izdvaja 4.000 dukata.����������
[20 p220]
Sve do 1721. zdravstvena služba Venecije smatrana
������������������������������������
je�������������������������
bez premca u Evropi. ���
Holandski konzul tražio je detaljne informacije u vezi sa njenom organizacijom i
funkcionisanjem. [2] U ovo vreme zdravstvena služba ponovo je postala aktuelna
usled strahovite epidemije kuge koja je pogodila Marsej. Ona je podstakla Ludovika
Muratorija da napiše kraći traktat u kome je primarno mesto stekao opis obolelih od kuge. Njih Muratori, zasnivajući svoje delo na izveštajima medikusa prema
očiglednim simptomima koje je bolest na njihovom telu izazvala, klasifikuje u četiri
grupe, pri čemu razmatra svaku pojedinačno, predlažući lekove i medicinski tretman za svaku. [21] Zdravstvena služba u Veneciji tokom pomenutog veka razvijala
se u skladu s napretkom u nauci, u prvom redu u medicini. Prvi registrovani esnaf
medika u istoriji Venecije zabelžen je 1321, kada je i nastao njegov statut. Međutim,
nakon osnivanja Magistrato alla Sanità rad i prijem članova u ovom esnafu postao
je predmet nadzora ovog tela. Više puta je u istoriji Venecije posebnim zakonskim
regulativama utvrđivan način bavljena medika lekarskom praksom, za šta je, pre svega, bio potreban doktorat odbranjen na jednom od tadašnjih univerziteta. U XVIII�
veka primećuje se veća sekularizacija������������������������������������������������
obrazovanja, što je slučaj i sa najznačajnijim
53
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
mletačkom obrazovnom istitucijom – Univerzitetom u Padovi. U pomenutom veku
detaljno se uređuje medicinska praksa i uslovi pod kojima se lekari mogu baviti svojim profesijom, anticipirajući pojavu zakonodavstva o zdravstvu. [20 pp 208-226] U
tom smeru kreću se i obaveze, kojima je Zdravstveni magistrat u ovom periodu bio
opterećen.
Reference:
1. Testi�����������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������
poseduti��������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
dalla��������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������
biblioteca���������������������������������������������
��������������������������������������������
Scienze�������������������������������������
������������������������������������
della�������������������������������
������������������������������
Storia������������������������
�����������������������
e����������������������
���������������������
della����������������
���������������
documentazione�
storica������������������������������������������������������������������������
la���������������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������������
Peste���������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������
del�����������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������
1348. Università
����������������������������������������������������
degli studi di Milano Bibioteca di Scienze dell Storia e della Documentazione Storica (Medioevo, Età Moderna,
Età Contemporanea). http://www.
�������������������������������������������������������
sba.unimi.it/files/bstoria/peste.pdf, 1-6.
(19. 11. 2011)
2. Cipolla CM. Public Health and the Medical Profession in the Renaissance.
Cambridge: Cambridge University Press; 1976.
3. Sabellici MA. Historiae Rerum Venetarum Ab Urbe Condita Libri XXXIII.
u: Degl’ Istorici delle cose Veneziane I quali hanno scritto per Pubblico Decreto. tom. I-X. Venezia: Appreso il Lovisa; 1718.
4. Sandi V. Principi di Storia Civile della Repubblica di Venezia dalla sua fondazione sino all’ anno di N. S. 1700. Della parte seconda che contiene i
tempi sono al 1500. Volume secondo. Dall’ anno 1450. sino al 1500. Venezia:
Presso Sebastian Coleti; 1755.
5. Sanudo, MG. La vite dei Dogi, 1423-1474. vol. I-II. [pr. Frison C������������
].����������
Venezia:
La Malcontenta; 1999.
6. Chambers D, Fletcher J, Pullan B, ur. Venice. A Documentary History
1450-1630. Toronto: Renaissance Society of America, University of Toronto
Press; 2001.
7. Sagredo A, ur. Annali Veneti dall’ Anno 1457. al 1500. del Senatore Domenico Malipiero ordinati e abbreviati del Senatore Francesco Londo. u:
Archivio Storico Italiano ossia Raccolta di opere e docmenti rieguardanti la
Storia d’ Italia tomo VII parte Primo. Firenze: Gio Pietro Vieusseux; 1843.
8. Preto P. Peste e società a Venezia nel 1576. Venezia: Neri Poza; 1978.
9. Moryson F. An Itinerary Containing his Ten Yeers Travell through the
Twelve Dominions of Germany, Bohmer-Land, Sweitzerland, Netherland,
Denmarke, Poland, Italy, Turkey, France, England, Scotland, & Ireland. I-IV.
54
Kocić, M., Razvoj zdravstvene službe u Veneciji
Glazgow: Printed at University Press; 1907.
10.Panzac D. Quarantaines et lazarets: l’ Europe et la peste d’Orient (XVIIeXXe siècles). Aix-en-Provence: Edisud; 1986.
11.Vanzan-Marchini NE. Venezia e i lazzaretti mediterranei. Venezia: Edizioni
della Laguna�������
; 2004.
12.Cipolla CM. Cristofano and the Plague. A Study in the History of Public
Health in The Age of Galileo. Berkeley-Los Angeles: University of California Press; 1973.
13.Cipolla CM. Fighting the Plague in Seventeenth Century Italy. Wisconsin:
The University of Wisconsin Press; 1981.
14.Tadino A. Raguaglio dell’ origine et Giornali sucessi della Gran Peste. Contagiosa, Venefica, & Malefica seguita nella città di Milano, & suo Ducato
dall’ Anno 1629. sino all’ Anno 1632. Con le loro successive Provisioni, &
Ordini. In Milano: Per Filippo Ghisolfi; 1648.
15.Nani B. Historia della Republica di Veneta. vol. I-II. In Venetia: Per Combi,
& La Noù.;������
1686.
�����
16.Ripamonti G. La Peste di Milano del 1630. ������������������������������
Libri cinqui. Cavati dagli Annali della Città e scritti per ordine dei LX Decurioni. Milano: Tipoigrafia e
Libreria Perolla e E.;������
1841.
17.Nani B. The History of the Affairs of Europe in this present Age, But more
particularl����������������������������
y of the Republick of Venice. London: Printed for J. M. for John
Starkley; 1673.
�����
18.Nani B. Historia della Republica Veneta, Degl’ Istorici delle cose Veneziane,
I quali hanno scritto per Pubblico Decreto. tom. VIII-IX. Venezia: Apresso
in Lovisa; 1722.
19.Sansovino F. Venetia. Città Nobilissima, et singolare. Descritta in XIIII
Libri. Con aggiunta di tutte le Cose Notabili della stessa Città, fatte & occorse dall’ Anno 1580. sino al presente 1663. da don G. Martinioni. Venetia:
Apresso Steffano Curti�������
; 1663.
20.Sandi V. Principi di storia civile della Repubblica di Venezia. Dall’ anno di
N.S. 1700. sino all’ anno 1767. vol. I-III. Venezia: Presso Sebastian Coletti;
1769.
21.Muratori, LA. Dettaglio della Peste di Marsiglia Publicato da i Medici che
hanno operato in essa, con alcune osservazioni. In Milano: Nella stamperia
di Felice-Carlo Mosca; 1721.
55
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 45-56
Summary
The development of medical services in Venice started in the mid 14th century and
it was predominantly influenced by the outbreak of the plague (Black Death), after
which the first health care regulations were introduced. Several decades on, the organization of the health care service was finalized. Regulations passed by the Senate
in the mid 15th century were of major importance. Several decades later, a separate
Magistrate (Magistrato alla Sanità) was set up to deal with public health care. This
institution continued to operate in an almost unchanged form until the final fall of
the Republic of Venice in 1797.
Rad predat: 12. 2. 2013.
Recenziran: 16. 3. 2013.
Prihvaćen: 25. 3. 2013.
56
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
Original Scientific Article
UDC: 616.981.45(460)”17” ; 616.981.45(739.9)”18”
ID: 202540556
Vladimir Abramović
PhD Candidate, Department of History
Faculty of Philosophy, University of Belgrade
Čika Ljubina 18-20, 11 000 Belgrade, Serbia
[email protected]
THE APPEARANCE OF PLAGUE IN TWO MINORITY COMMUNITIES:
HUNGARY AT THE BEGINNING OF THE 18TH
AND HAWAII AT THE END OF THE 19TH CENTURY
Abstract: Throughout centuries, plague was the most dreaded disease that scourged
humankind. The emotional and psychological imprint of its consequences left considerable evidences in arts, literature, music, film and even general consciousness. In
this paper, however, we are concerned with the response of authorities to the occurrence of this disease by studying two examples of plague outbreak – one in Hungary
in the early 1700’s and another in Hawaii at the tail end of 1800’s. The temporal and
spatial distance between two observed examples is used to underline the similarity
of governmental attitudes toward affected minority communities, especially those
considered responsible for the plague outbreak. Besides literature which addresses
the subject, the collection of the 18th century sources from archives of Court War
Council and Court Chamber in Vienna, as well as sources from Hungarian archives,
were used.
Keywords: plague, 18th and 19th century, Hungary, Hawaii, government, coercion
����������������������������������������������������������������������������������������������
The Ministry of Education, Science and Technology of Serbia supported this study on the basis
of contract No. 177009.�
57
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 57-67
Non MeSH: minority communities
Ključne reči: kuga, XVIII i XIX vek, Ugarska, Havaji, vlada, prinuda
Ne MeSH: manjinske zajednice
Introduction
“From plague, famine and war deliver us, O Lord” was a prayer that had been said
through centuries by people stricken by those scourges. The “plague” here is understood as any disease that took numerous victims in the course of millennia of human
existence. The great epidemic that had occurred during the reign of the Byzantine
Emperor Justinian (541-542), the medieval Black Death (1348-1349) and later
outbursts of this disease during early modern era were also referred as the “plague”.
The topic of this paper, however, is not the very nature of the disease, but the reactions of governments on its occurrence and the attitude of authorities toward
stricken minority communities, and especially toward those communities that were
somehow considered responsible for the outbreak and spreading of the disease. We
shall try to draw parallels between two cases of plague outbreak: epidemic of plague
amidst Serbian community in Hungary at the beginning of the 18th century (17081713) and the plague epidemic among Chinese community in Hawaii at the end of
the 19th century (1900-1901). This temporal and spatial distance emphasizes that
not only the attitude toward the communities in which plague first appeared is
very similar, but shows that government escalated the use of means of coercion
in the same way in order to implement its decisions. Those methods encompass a
wide array of measures: introduction of quarantines and closure of the diseased or
suspected of sickness into separate camps; imposition of doctors and medical staff;
and in the end, use of the army, or the threats that it will be used. The governments
always act authoritatively, regardless where they draw their legitimacy from.
It should be noted at the very beginning that, according to the newest research, [1]
Black Death epidemic in the 14th century and the similar epidemics in the following
centuries (up until 1670) weren’t occurrences of bubonic plague caused by bacteria
Yersinia pestis, but they were caused by filovirus which is related to modern-day
Ebola. Numerous causes have been given to support this theory, such as: its high
speed of transmission, a long incubation period, occurrence in unfavorable climatic
58
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
conditions, its appearance throughout the year and occurrence in latitudes that do
not favor the survival of the fleas (Greenland, Iceland, Scandinavia) – which suggests that the Black Death wasn’t caused by plague germ, which is much slower to
spread between people and has a much shorter period of incubation. Also, plague
would rarely infect several members of a household in which contagion had occurred, while the Black Death reaped the whole families. It is interesting to note the
uneven results of the use of the quarantine, because it was very effective in preventing the spread of the Black Death, while it wasn’t of great importance in stopping
the plague. [1-4]
Historical background
In order to better understand the context in which these events occur, we shall
briefly present the history of Eastern Europe in the early 18th century; than the
history of American annexation of Hawaii; and in the end, the chronology of the
last global pandemic of plague 1894-1950. At the dawn of the 18th century Europe
was engulfed in flames of two great wars; in the West the War of Spanish Succession (1700-1714) was raging, while in the East Great Northern War (1700-1721)
was fought. At the same time, the uprising of Francis II Rakocsi (Rákóczi Ferenc,
1676-1735) erupted in Hungary (1703-1711), which was one of the largest rebellions against the Habsburgs during centuries of their rule. As it’s often the case,
the ravages of war are inevitably followed by the epidemics. The plague appeared in
the Balkan provinces of the Ottoman Empire, and then gradually spread through
Hungary, than across Eastern Europe, Russia, Poland, Brandenburg, Sweden and
the Baltic coast. The exact number of victims of this outbreak is not known. It is
assumed that about 215.000 people died only in Brandenburg. It can therefore be
assumed that the total number of casualties was over one million. [5-8]
As for the history of Hawaii is concerned, we can say that the U.S. expansion, when
it reached the shores of Pacific in the late 19th century, naturally transferred itself
over this vast ocean. From this perspective, the annexation of Hawaii can be viewed
as an adventitious step. During the second half of 19th century Hawaii saw a large
immigration of “white” Americans, who were rich merchants and plantation owners
or missionaries who have set themselves the goal to convert the indigenous population to Christianity. In addition to this emigration, we should note that the Hawaii
was also home to the large Chinese and Japanese community. As the American
59
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 57-67
settlers had much greater socio-political influence, they arranged a coup in collusion
with part of Hawaiian aristocracy and overthrew the last Queen Liliuokalani and
declared union with the United States. However, since this action was performed
ad-hoc and without knowledge of Washington, both President Grover Cleveland
and the Congress did not confirm the annexation. Only with the outbreak of Spanish-American War in 1898, strategic importance of Hawaii was realized, as a supply
point on the way to the theater of war in the Philippines. Only then was the annexation officially proclaimed. The provisional government, pending the territorial
status, was conferred to Sanford Ballard Doyle, who was prominent leader of annexationists. When the plague arrived by ship from Hong Kong, he established
the Health Board manned by eminent physicians whose task was to combat the
epidemic. [9]
One should bear in mind the distinction between the nature of government in the
Habsburg monarchy and the post-annexationist authorities in Hawaii. The Habsburg
government acts in an age where monarch ruled by divine right, which ultimately
makes the character of his authority unquestionable. On the other hand, although
the Hawaii Health Board had virtually unlimited power, the nature of their position
actually acts as a limiting factor. They are essentially a group of citizens entrusted
with the administration of the city in the time of crisis. Therefore, they were more
susceptible to the influence of various formal and informal groups. [9]
Although the Habsburg government sees that its orders are carried out without
much scruple, one must admit that its regime is, in certain aspects, much more
favorable than the U.S. administration in Hawaii. Habsburg authorities are ambivalent: they are able to mitigate intolerance toward minority communities in case
that, for example, well-being of Serbian merchants contributes to the state economy.
Also, the endangered Serbs received firewood at the expense of the city or state
budget. [10 pp 132,133,173] We should point out that this lenient attitude was
influenced by the armed assistance rendered to the dynasty by Serbs during combat
with Rakocsi’s insurgents. In the contrast, the U.S. government in the Hawaii had
a very different, more consistent view of the minorities, but it cannot be said that it
was absolutely blind towards humanitarian problems – detainees in the camps were
provided with food and clothing at the public expense. [9] However, government
did not consider welfare of all its subjects as necessary for prosperity of the country.
This problematic was viewed through racist prism, in the line with anti-Chinese
legislation on the mainland United States, which were, in turn, in accordance with
60
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
then widespread racist attitudes. For example, quarantine enforced during epidemic
was conducted in such a way that it hindered business of Chinese traders. [9]
The last plague pandemic and its chronology
How the plague did struck this Pacific island at the tail end of the 19th century? The
last plague pandemic originated somewhere in Southern China in the middle of the
19th century. It was reported in Hong Kong in 1894 and from that point on it spread
across the world via wide commercial networks and waterways. The epidemic had
reached world’s major ports: Buenos Aires (1900), Cape Town (1899), Porto (1899),
Bombay (1896), Alexandria (1899), Sydney (1900), San Francisco (1900) and Honolulu (1899), among others. Apart from the suffering that it had caused directly,
bubonic plague become an endemic disease (as it was transferred to the local population of wild rodents) in some parts of the world that it visited, namely the Argentine
pampas, prairies of South-Western USA, South African savannas and parts of Indian
subcontinent. It is estimated that the number of deaths around the globe from this
outbreak counts millions and tens of millions. The last significant outbreak of plague
associated with this pandemic occurred in Peru and Argentina in 1945. [11,12]
Methods used to prevent disease
Furthermore, we will show which measures were used in the prevention of epidemics. At first, we shall see what we can put together from 18th century sources.
They say that the cities’ authorities took action, but it’s rarely stated what those
actions actually were. In the dispatches sent by the Court War Council to the generals in the field or cities’ administrations, instructions to take precautions are often
mentioned, but again without indicating specific measures. Also, letters and reports
from the officers to the Court War Council have been preserved; they mention
that “all feasible measures” have been taken. However, apart from referring to the
quarantine and the incineration of houses and clothing of the diseased, there are no
reports on other actions. [10 pp160,161,170, 13 pp118,119,240,241,265,266,277,
14 pp65,69,168,183,189,190,238]
However, some things can be inferred from the Hungarian General Norm of
Health, which was enacted in 1770. The procedures discussed there are: the prevention of contact between infected and healthy and the ban on all public gatherings.
61
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 57-67
At border crossings, cattle had to go upstream in shallow rivers or streams. Pets had
to be tied and held in separate cages. Stray dogs and cats had to be driven away or
killed on the spot, because they were considered as the main carriers of the disease.
It is interesting to note that there is no recommendation to eradicate rats because of
epidemiological reasons. Only the 20th century brought a shift in this regard, when
the systematic destruction of rats was conducted during the plague epidemic in
San Francisco in 1907. [2] Papers and letters were regularly disinfected with sulfur
fumes. In the case of the outbreak of epidemic, letters were rinsed in the solution
of vinegar (hot or cold). Sometimes, salt water (warm or cold) was used instead
of vinegar. Naturally, the implementation of quarantine was worked out in great
detail. Those who survived the quarantine would have to take a bath in vinegar
before being released. Bales of cotton and wool were opened and exposed to the air
for a period of forty days, the same time span as the duration of the quarantine. It
was thought that the fresh air destroys the plague. It is interesting to note that this
measure was very effective, because fleas - whether they are infected by the plague
or not - cannot survive more than thirty-eight days without a host. Therefore, this
measure effectively prevented the spread of the disease. [15]
Two hundred years later in Hawaii, hygiene measures have not significantly changed,
although it was known that the bacteria Yersinia pestis was the cause of bubonic
plague. Sulfuric fumes were still used as a means of disinfection of clothing of the
diseased. Quarantine and baths were also lavishly used. Since Honolulu is the port
city, special traps for rats were used, which were intended to prevent their movement
across the bindings that connected ships to the quay. The only new assets applied are
those that were created as a result of efforts of Koch and Pasteur in the field of bacteriology – the vaccine and serum against the plague. Unfortunately for the patients,
serum was not proven effective, while the vaccine had only a half-effect. [9]
Governmental use of coercive measures
How the escalation of coercive measures used by the government can be followed
in different eras, and what parallels can be drawn between the bearings of the two
governments towards minorities? What can be said about the reactions of these
communities? The immediately apparent thing is that the Serbian and Chinese
populations were both living in the separate neighborhoods of their respective cit62
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
ies. It should be noted that these districts were not homogeneous. For example, in
the Serbian quarters of Hungarian cities (although Buda and Pest are the most
mentioned, the sources tell us about other areas, such as: Arad, Komoran, Szeged,
Csongrad) along with Serbs lived Armenians, Cincars and other nations. A similar
situation was in Honolulu Chinatown, where besides the Chinese, who were the
most numerous, Japanese and Hawaiians also lived. This lodging arrangement enabled the authorities a simpler implementation of the quarantine. [9] In addition
to the closing of vulnerable population in their district, authorities resorted to the
transfer of patients and potential patients in the special camps. In Hungary existing lazarettos were used, while in Hawaii government built shacks and set up the
impromptu tent village in which the vulnerable population was interned. Also, one
must not overlook the conviction of state authorities and the general public that
the minorities – Serbs and Jews in Hungary, and Chinese in Hawaii – were to be
blamed for the epidemic. [9,13 pp311,312]
The burning of the houses of affected people was the most striking measure used.
The government in Hungary soon resorted to this method, because they had previous experience with the plague. In addition to that, one of the reasons cited for
resorting to the burning was the unwillingness of the Serbian community to enforce
the decrees prescribed by the city government. That is, the Serbs did not want to
empty the infected houses or take the medicine. [10 pp323,324] Board of Health
in Hawaii had passed quickly through the array of means that were at its disposal,
and finally decided to burn the homes of the afflicted, which was the most radical
method of struggle against the epidemic. The special tragedy of this decision lies in
the fact that, due to unforeseen circumstances (sudden changes in the direction of
blowing wind), fire spontaneously affected much more space than previously anticipated, so the whole Chinatown was burned to the ground. [9] Although it seems
that the intention of the Health Board was not to destroy the entire neighborhood,
this event still provokes controversy. [11] One can notice the existence of the same
sentiment in people who have lost their homes due to burning, regardless of era in
question. Also, there was awareness in minority communities that implemented
measures were used with particular severity against them. In order to illustrate this,
we cite the words of a Serbian birov (city official) from Buda: “We see that this
disease affects others as well, but they are not subjected to the burning like we are.”
[16,17]
The further evidence of the escalation of the means of coercion was a threat to use
63
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 57-67
the military, and ultimately its use. On several occasions the city authorities in Hungary issued warnings that the army will be activated to guarantee the enforcement
of the regulations. We cite some examples below: Serbs in Buda were threatened
that the army will intervene in the case that city porters refuse to transport infected
patients. [10 pp 137, 138] Then, the Serbs were not exempt from payment of the
contribution (war tax), in spite of the epidemic. This tax collection was conducted in
Buda under the threat of military execution. [10 p150] Finally, Pest Magistrate took
measures against the plague (ban on all public gatherings was issued, the quarantine
proclaimed and the incineration of infected houses began) and threatened with
use of the military in an event that Serbs try to resist the implementation of these
decisions. [10 p324] Regarding the use of the military in Hawaii, things there were
conducted in different manner. Initially a group of citizens - volunteers was used,
but due to the extreme negative reaction of Chinatown residents, monitoring of the
quarantine and implementation of other decisions of the Health Board was taken
over the U.S. military. That work was eventually entrusted to the National Guard.
[9]
Resistance of minorities towards measures taken
We can note that in both cases there was a rapprochement between the minority
communities who had been unified in a certain way by the disease and governmental pressure. There are recorded cases of convergence between Orthodox Serbs and
Calvinists in the cities of Hungary, as well as Serbs and Jews during the burial of
victims of the epidemic. Court War Council strongly urged that these phenomena
are not to be allowed. [13 pp319,320, 14 p197] In Honolulu, there was a joint
demonstration of the Japanese and the Chinese community, who protested against
the pressure to which they were exposed. [9]
An unusual type of resistance was the refusal to take medication. We do not know
the exact reason why Serbs did not want to be treated, though refusal was mentioned
in several reports. [10 pp323,324,401] We have a preserved report which says that
a Serb prevented the treatment of his daughter with medicaments. She was then
taken away to the quarantine, where she later died. There is, however, no mention of
the reasons for the rejection of medical care. [13 pp304,305] We are better informed
why the Chinese immigrants refused to cooperate. They favored their traditional
64
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
doctors; Western medicine was repugnant to them, and there was a widespread propaganda against the drugs of “white devils”. The particularly hated measure by the
Chinese was the burning of dead bodies, because it undermined their taboo - they
believed that cremation destroys both the body and the soul. [9]
Conclusion
Finally, we can conclude that the reaction of the authorities in the defense of public
health did not change significantly between the two periods considered. We are
not concerned with the emotional experience of the epidemic, because it remained
the same throughout the millennia of human existence. It is important to note the
observable immutability of the reactions of bureaucratic and administrative elites to
the epidemic; we can even say that, over time, these actions turned to be even more
repressive. Another noticeable trend is the escalation of the means of repression,
which began with the declaration of quarantine, then use of the fire, and use of the
military in the end.
References:
1. Scott S, Duncan CJ. Biology of Plagues: Evidence from Historical Populations. Cambridge University Press (Virtual Publishing); 2003.
2. Emmeluth D. Deadly Diseases and Epidemics: Plague. Philadelphia; 2005.
3. McNeill WH. Plagues and Peoples. Garden City, New York; 1976.
4. Diamond J. Guns Germs and Steel: The Fates of Human Societies. New
York; 1999.
5. Bromley JS, editor. The New Cambridge Modern History, Vol. 6: The Rise
of Great Britain and Russia 1688 – 1715/25. Cambridge; 1971.
6. Grünberg A. Pestsäulen in Österreich. Vienna; 1960.
7. Kis D. Transylvanian refugees and the plague in 1708-1709. Orvostort Kozl.
1993;39(1-4):83-105.
65
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 57-67
8. Karoly L. Public health of county of Tolna in the 18th century. Orvostort
Kozl. 2000;45(1-4);51-76
9. Mohr JC. Plague and Fire: Battling Black Death and 1900 Burning of
Honolulu’s Chinatown. New York; 2005.
10.Гавриловић С, editor. Извори о Србима у Угарској с краја XVII и
почетком XVIII века [Sources on Serbs in Hungary from the end of the
17th to the beginning of the 18th century], IV. Београд; 2005.
11.Echenberg M. Plague Ports: The Global urban impact of Bubonic Plague
Between 1894 and 1901. New York; 2007.
12.Echenberg M. Pestis Redux: The Initial Years of the Third Bubonic Plague
Pandemic, 1894 – 1901. J World Hist 2002;13(2);429-449.
13.Гавриловић С, editor. Извори о Србима у Угарској с краја XVII и
почетком XVIII века [Sources on Serbs in Hungary from the end of the
17th to the beginning of the 18th century], III. Београд; 2003.
14.Гавриловић С, editor. Извори о Србима у Угарској с краја XVII и
почетком XVIII века [Sources on Serbs in Hungary from the end of the
17th to the beginning of the 18th century], V, Исписи, преписи и преводи
из доба Ракоцијевог устанка (1703 – 1711) [Prints, transcripts and translations from the time of Rakocsi’s uprising 1703-1711]. Београд; 2005.
15.Balazs P. Empiric physiology in epidemiologic doctrines of the 18th century, Hungarian General Norm of Health in 1770. Acta Physiol Hung.
2006;93(1);23-32.
16.Поповић Д. Срби у Војводини, II, Од Карловачког мира 1699 до
Темишварског сабора 1790 [Serbs in Vojvodina between Peace of Karlowitz 1699 and Council of Temeswar 1790]. Нови Сад; 1959.
17.Поповић Д. Срби у Будиму од 1690 до 1740 [Serbs in Buda 1690-1740].
Београд; 1952.
66
Abramović, V., The Appearance of Plague in Two Minority Communities
Rezime
Kuga je tokom vekova bila jedna od najužasnijih bolesti koja je pustošila čovečanstvo.
Njene emocionalne i psihološke posledice su ostavile znatne tragove u umetnosti,
literaturi, filmu, pa čak i u kolektivnoj svesti. Interesantno je posmatrati i kako su
se državne vlasti odnosile prema ovoj pošasti. Proučavanjem dva primera epidemije
- jedne u Ugarskoj sa početka XVIII veka i druge na Havajima sa kraja XIX veka
- može se podvući sličnost odnosa državnih vlasti prema stanovništvu zahvaćenom
epidemijom, pogotovo u slučajevima kada se to stanovništvo smatralo odgovornim
za izbijanje epidemije. Možemo zaključiti da se reakcije vlasti u odbrani javnog
zdravlja nisu značajno promenile između dve razmatrane epohe. Pri tome se ne misli
na emocionalni doživljaj epidemije, jer je on ostao isti kroz milenijume ljudskog
postojanja. Primećuje se postojanost u reakciji birokratskih i administrativnih elita
na epidemiju, čak se može govoriti i o tome da vremenom te akcije postaju represivnije. Uočljiv je trend eskalacije primenjenih sredstava, koje su počinjale objavom
karantina, zatim upotrebom vatre, do pretnje vojskom i na kraju njene upotrebe.
Submitted: 21. 3. 2013.
Reviewed: 27. 4. 2013.
Accepted: 16. 6. 2013.
67
68
Ćosić, Z., Istorijski pregled proučavanja cirkulacije i lečenja pritiska
Pregledni naučni članak
UDK: 616.12-008.331.1-085
ID: 202541836
Zoran V. Ćosić
Docent, Univerzitet u Novom Pazaru
Klini��������������������������
������������������������
ki kardiolog specijalista
Klini����������������������������������������������������
čko-b�����������������������������������������������
olnički Centar “Dr Dragiša Mišović - Dedinje”
Heroja Milana Tepića 1, 11000 Beograd, Srbija
[email protected]
KRATAK ISTORIJSKI PREGLED PROUČAVANJA CIRKULACIJE KRVI
I LEČENJA ARTERIJSKOG PRITISKA
Apstrakt: Rad je posvećen istoriji proučavanja arterijskog pritiska od antičkog
perioda do XX veka. Galenova saznanja su smatrana tačnim sve do 1628. i otkrića
Vilijama Harveja, koji je prvi prepoznao ulogu srca u pokretanju krvotoka. On je
svoje otkriće objavio u knjizi De motu cordis koja je izvršila veliki uticaj na kasnije
procedure merenja krvnog pritiska. Početkom XX veka merenje krvnog pritiska
postaje rutinski postupak, da bi u drugoj polovini XX veka bio drastično unapređen
upotrebom savremenih farmaceutskih sredstava.
Ključne reči: cirkulacija, puls, arterijski pritisak
Ne MeSH: lečenje, posmatranje kroz epohe
Keywords: circulation, pulse, arterial pressure
Non MeSH: treatment, historical overview
Arterijski pritisak je pritisak koji pravi krv pritiskom na zidove arterija. Arterijska
hipertezija je stanje u kojem je prisutan povišen pritisak u arterijskom krvotoku.
69
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 69-78
Arterijski pritisak se menja tokom dana u zavisnosti od aktivnosti organizma, temperature, ishrane, emocionalnog stanja, fizičkog stanja ili lekova koji se uzimaju.
[1] Arterijski
��������������������������������������������������������������������������������
pritisak je strogo kontrolisana fiziološka varijabla i konstantno se
održava u okvirima normalnih intervala, ali se tokom 24 sata može približiti ekstremnim vrednostima (bilo u smislu povišenja ili sniženja vrednosti) iz različitih
uzroka (npr. teška telesna aktivnost). Ukoliko su vrednosti trajno povišene, dolazi
do stanja hipertenzije. Arterijska������������������������������������������������
����������������������������������������������������������
�����������������������������������������������
hipertenzija�����������������������������������
����������������������������������
predstavlja�����������������������
����������������������
najmasovniju����������
���������
hroni����
��
nu�
nezaraznu� bolest�����������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������������
savremenog������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������
ove�������������������������������������������������
�����������������������������������������������
anstva������������������������������������������
i����������������������������������������
�����������������������������������������
jedan����������������������������������
���������������������������������������
od�������������������������������
���������������������������������
najzna������������������������
������������������������������
����������������������
ajnijih����������������
preventabilnih�
���������������
faktora�������������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������
rizika������������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������
sr���������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
ane�����������������������������������������������������������
, ���������������������������������������������������������
cerebrovaskularne����������������������������������������
, ��������������������������������������
renovaskularne������������������������
�����������������������
i����������������������
���������������������
periferne������������
�����������
vaskularne� ���
bolesti��������������
�����������
oveka�������
. [2,3]
Merenje���������������������������������������������������������������������������
i�������������������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������������
pra���������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������
enje����������������������������������������������������������������
vrednosti������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������
arterijskog������������������������������������������
�����������������������������������������������������
pritiska���������������������������������
�����������������������������������������
u�������������������������������
��������������������������������
organizmu���������������������
������������������������������
������������������
oveka��������������
po�����������
�������������
���������
elo�������
je����
������
da�
���
se�����������������������������������������������������������������������������
prepoznaje������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������������
kao��������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������
rutinski�����������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
deo�������������������������������������������������
����������������������������������������������������
klini�������������������������������������������
������������������������������������������������
�����������������������������������������
kog���������������������������������������
pregleda������������������������������
��������������������������������������
i����������������������������
�����������������������������
evaluacije�����������������
���������������������������
tek�������������
����������������
po����������
������������
��������
etkom����
XX
veka.����������������������������������������������������������������������������������
[4] Puls se posmatra i odredjuje mnogo vekova ranije, jer je fizički i praktično
bio dostupniji za praćenje i merenje. [4] Tuma�����������������������������������
���������������������������������������
���������������������������������
enje������������������������������
�����������������������������
arterijskog������������������
�����������������
pulsa������������
�����������
je���������
��������
predmet�
medicinske�����������������������������������������������������������������������
pa��������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������
ž�������������������������������������������������������������������
nje����������������������������������������������������������������
sa
���������������������������������������������������������������
dugom istorijom���������������������������������������������
i�������������������������������������������
��������������������������������������������
pomo��������������������������������������
������������������������������������������
������������������������������������
u������������������������������������
kvaliteta��������������������������
�����������������������������������
pulsa��������������������
�������������������������
se
�������������������
tada indirektno�
pratila�����������������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������������
i���������������������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������������
hipertenzija��������������������������������������������������������������
. [5] Prosta��������������������������������������������������
��������������������������������������������������������
�������������������������������������������������
palpacija����������������������������������������
���������������������������������������
pulsa����������������������������������
���������������������������������
je�������������������������������
������������������������������
opisana�����������������������
����������������������
kod�������������������
������������������
Egip��������������
������������
ana����������
���������
u��������
�������
starom�
veku�����������������������������������������������������������������������������
, ���������������������������������������������������������������������������
ali������������������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������������
stvarno����������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������
merenje��������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������
pritiska�����������������������������������������������
����������������������������������������������
krvi������������������������������������������
�����������������������������������������
u����������������������������������������
���������������������������������������
pojedinim������������������������������
�����������������������������
delovima���������������������
��������������������
cirkulacije���������
��������
po������
����
inje�
sredinom���������������������������������������������������������������
XVIII ��������������������������������������������������������
veka����������������������������������������������������
eksperimetima��������������������������������������
���������������������������������������������������
Stivena Hejlsa (���������������������
Stephen��������������
Hales).������
�������������
[6,7]
U �����������������������������������
kineskim���������������������������
��������������������������
dokumetima����������������
���������������
poznatijim�����
����
kao� Yellow� ���������
Emperor��
’�s Classic� ���
of� ���������
Internal�
Medicine pominje se puls protoka krvi: ”���������������������������������������
Ni�������������������������������������
š������������������������������������
ta����������������������������������
ne�������������������������������
���������������������������������
nadma�������������������������
������������������������������
š������������������������
uje���������������������
ispitivanje���������
��������������������
pulsa���
��������i���
zbog������������������������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������������������
toga�������������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������
se����������������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������������
ne�������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������
smeju�������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������
praviti�����������������������������������������������������
����������������������������������������������������
gre�������������������������������������������������
š������������������������������������������������
ke����������������������������������������������
���������������������������������������������
prilikom�������������������������������������
������������������������������������
njegovog����������������������������
���������������������������
ispitivanja����������������
. ��������������
Prepoznavanje�
predominacije�������������������������������������
������������������������������������
Jinga�������������������������������
������������������������������
ili���������������������������
��������������������������
Janga���������������������
��������������������
mo������������������
ž�����������������
e����������������
���������������
se razlikovati� ������������������������������
blagim������������������������
�����������������������
oslabljenim������������
�����������
pulsom�����
����
slabijeg�����������������������������������������������������������������������������
pritiska��������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������������
i������������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������
jakim������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������������
grani������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������
����������������������������������������������������
nim��������������������������������������������������
pulsom�������������������������������������������
�������������������������������������������������
. Srce�������������������������������������
�����������������������������������������
uti���������������������������������
������������������������������������
�������������������������������
e�������������������������������
na����������������������������
������������������������������
silu�����������������������
���������������������������
i���������������������
����������������������
puni����������������
��������������������
pulsom���������
���������������
krv�����
��������
”. U�
��
pomenutom�������������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������
delu��������������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������
dalje��������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
sledi��������������������������������������������������������
: ”�����������������������������������������������������
Ukoliko����������������������������������������������
���������������������������������������������
se�������������������������������������������
������������������������������������������
koristi�����������������������������������
����������������������������������
previ�����������������������������
š����������������������������
e���������������������������
��������������������������
soli����������������������
���������������������
u��������������������
�������������������
hrani��������������
�������������
puls���������
��������
postaje�
tvr�����������
��������
i���������
”. [8,9]
Postoji�����������������������������������������������������������������������������
i���������������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������������
opis����������������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������������
hipertezije����������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������������
je�������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������
u�����������������������������������������������������
������������������������������������������������������
spisu�����������������������������������������������
����������������������������������������������������
drevnog���������������������������������������
����������������������������������������������
indijskog�����������������������������
��������������������������������������
doktora���������������������
����������������������������
Sushruta������������
��������������������
iz���������
�����������
VI �����
veka�
pre�������������������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������������
na����������������������������������������������������������������������������
š���������������������������������������������������������������������������
e��������������������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������������
ere����������������������������������������������������������������������
, ��������������������������������������������������������������������
u�������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������
kojoj�������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������
je����������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������
opisano��������������������������������������������������
�������������������������������������������������
preko��������������������������������������������
300 hirur����������������������������������
���������������������������������������
š���������������������������������
kih������������������������������
�����������������������������
procedura��������������������
�������������������
i������������������
120 hirur��������
�������������
š�������
kih����
���
instrumenata�������������������������������������������������������������������������
u�����������������������������������������������������������������������
������������������������������������������������������������������������
kojoj�����������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������
je��������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������
humana�������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
hirurgija���������������������������������������������
������������������������������������������������������
klasifikovana�������������������������������
��������������������������������������������
u�����������������������������
������������������������������
8 kategorija����������������
��������������������������
. On������������
��������������
je���������
�����������
ž�������
iveo���i���
praktikovao�����������������������������������������������
����������������������������������������������
svoje�����������������������������������������
����������������������������������������
le��������������������������������������
������������������������������������
enje���������������������������������
��������������������������������
na������������������������������
�����������������������������
obalama����������������������
���������������������
Ganga����������������
���������������
u��������������
�������������
oblasti������
�����
koja� �����������������������
bi���������������������
��������������������
odgovarala����������
���������
lokaciji�
dana���������������������������������������������������������������������������������
š��������������������������������������������������������������������������������
njeg����������������������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������������������
grada����������������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������������
Benares��������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
u������������������������������������������������������������
�����������������������������������������������������������
severnoj���������������������������������������������������
��������������������������������������������������
Indiji��������������������������������������������
. [10] Tekst��������������������������������
�������������������������������������
�������������������������������
je�����������������������������
����������������������������
preveden��������������������
�������������������
na�����������������
����������������
arapski���������
��������
jezik���
��u�
VIII ��������������������������������������������������������������������������������
veku����������������������������������������������������������������������������
. Glavni��������������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������������������
na�����������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������������
in��������������������������������������������������������������
le�����������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
���������������������������������������������������������
enja������������������������������������������������������
sastojao���������������������������������������������
�����������������������������������������������������
se������������������������������������������
��������������������������������������������
u����������������������������������������
�����������������������������������������
smanjenju������������������������������
���������������������������������������
volumena���������������������
�����������������������������
krvi����������������
��������������������
i��������������
���������������
to�����������
�������������
pu��������
����������
š�������
tanjem�
krvi�����������������������������������������������������������
iz��������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������
vene���������������������������������������������������
�������������������������������������������������������
ili�����������������������������������������������
��������������������������������������������������
pomo������������������������������������������
����������������������������������������������
����������������������������������������
u����������������������������������������
pijavica�������������������������������
���������������������������������������
. [11] Venesekcija�������������
������������������������
kod���������
������������
jakog���
��������i��� �������������������
“������������������
stvrdnutog��������
” pulsa�
������
je��������������������������������������������������������������
prisutna�����������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������
kao�������������������������������������������������
����������������������������������������������������
terapija����������������������������������������
������������������������������������������������
izbora���������������������������������
���������������������������������������
i�������������������������������
��������������������������������
u�����������������������������
������������������������������
arapskom��������������������
����������������������������
tekstu�������������
�������������������
������������
Al����������
���������
Azkhora��(Terapija). [12] N��a�
tom�����������������������������������������������������������������������������
pristupu��������������������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������������������
se�����������������������������������������������������������������
�������������������������������������������������������������������
zasniva���������������������������������������������������������
����������������������������������������������������������������
i�������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������
venesekcija�������������������������������������������
������������������������������������������������������
kod���������������������������������������
������������������������������������������
apopleksije���������������������������
��������������������������������������
. �������������������������
Indirektno se prepoznaje
70
Ćosić, Z., Istorijski pregled proučavanja cirkulacije i lečenja pritiska
da neki faktor u krvotoku pravi sve te manifestacije i problem. Danas znamo da
je to povišeni pritisak. U tom dobu važila je i jedna interesantna rečenica koja je
primenjiva i u kasnijim vremenima: “Ništa nije pogubnije za čoveka u godinama od
vrhunskog kuvara koji radi za njega i lepe mlade ljubavnice pored njega”.
U vreme Periklove Atine delovao je Hipokrat sa Kosa, utemeljivač zapadne medicine. On prepoznaje problem neumerene ishrane i gojaznosti i tvrdi da je iznenadna
smrt mnogo češća kod debelih nego kod mršavih. [13] Hipokrat je verovao da je
paraliza posledica apopleksije, a apopleksija poledica pletore mozga. Ispitujući lezije on je napravio opservaciju da se paraliza događa na strani suprotnoj od lezije.
Venesekcija koja može smanjiti pritisak bila je preporučena od strane Hipokratove
škole radi sprečavanja cerebralne pletore. Ovaj metod je ostao primarni način lečenja
moždanog udara do XVIII veka. Erazistrat sa Samosa (304 p.n.e. - 250 p.n.e.) je
zajedno sa svojim kolegom Herofilom, čuvenim anatomom sa Samosa, osnovao
školu medicine u Aleksandriji. [14] Pokrovitelji škole bili su Ptolemej II Filadelf i
Ptolemej III Euerget. On je prvi ostavio pisani trag o srčanim zaliscima i zaključio
da srce nije centar osećaja nego da je pumpa. Prepoznao je i opisao razliku između
vena i arterija. “Vena se izdiže iz dela gde arterije, koje se kasnije prostiru po celom
telu nastaju, i prodire u – sanguineous ventricle – komoru; i arterija izlazi iz dela gde
vene nastaju i prodire ka komori srca.” [15] U svom opisu krvotoka nije bio do kraja
jasan, ali izgleda da je shvatio i pretpostavio da su venski i arterijski sistem na neki
način povezani suprotno dotadašnjim shvatanjima. U sledećem pasusu istog teksta
[15] stoji da je njegov stav drugačiji od ostalih koji su pretpostavljali da vene izlaze
iz jetre, a arterije iz srca i da je povezao da je srce izvorište i vena i arterija. Bio je vrlo
blizu otkrića krvotoka, ali ipak je na to moralo da se sačeka još preko 1600 godina.
Trikuspidalna valvula srca je dobila ime od Erazistrata. On je imao negativan stav
prema puštanju krvi i primeni purgativa u medicini. Njegove metode lečenja bazirale
su se na posebnim vrstama dijete, kupanju u posebnim kupkama, fizičkom treningu,
frikciji. Za hirurguju je epohalna njegova primena katetera. [14-16] Rimska medicina je takođe bila usmerena na praćenje i razumevanje stanja pulsa.
Kornelijus Celsijus je 30. godine n.e. opisao povećanje frekvencije i pritisak pulsa
za vreme fizičkog napora i duševnog uzbudjenja. [17] Klaudije Galen (129–200),
poznatiji kao Galen iz Pergama, bio je poznati rimski doktor i filozof grčkog porekla. [18] Njegove teorije su imale veliki uticaj na zapadnu medicinu. Galenov opis
anatomske građe temeljio se na seciranju majmuna, pošto obdukcije ljudi nisu bile
dozvoljene u njegovo doba, za razliku od vremena prvih Ptolemeja kada su one bile
71
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 69-78
dozvoljena na preminulim osuđenicima na smrt. [14,20] U okviru Hipokratove teorije telesnih tečnosti Galen razvija taj deo dalje predpostavkom da razlike u ljudskim
ponašanjima i raspoloženjima dolaze kao posledica neravnoteže odnosa četiri telesne tečnosti: krvi, žute žuči, crne žuči, sluzi. Galen je verovao da se cirkulacija sastoji
od dva jednosmerna sistema distribucije. Njegovo shvatanje bilo je da je venska krv
vezana za jetru, odakle je distribuirana i preuzimana od organa tela. Smatrao je da
arterijska krv nastaje u srcu. Njegovi stavovi u vezi apopleksije i pletore usporili su
razvoj i razumevanje celog problema imajući u vidu i njegov nesporan autoritet koji
se protegao na čitav milenijum. Tvrdio je da je puls tj. pritisak pulsa kod apopleksije
slab i negirao je da pletoricndi pulsni sindrom opisan od strane Erazistrata povezan
s moždanim udarom – šlogom. [9,14] U medicinini tog doba bilo je široko ukorenjeno pogrešno mišljenje da je apopleksija poseban medicinski entitet bez posebne
veze sa povišenim pritiskom. [15]
Galenov opis rada srca, arterija i vena održao se sve do 1628, kad je Vilijam Harvej (William Harvey) opisao krvotok sa srcem kao pogonskom pumpom [20,21]
i pojavom pisanih opisa i ilustracija ljudske anatomije koje je napravio Andreas
Vezalijus (Andreas Vesalius) 1543. Postoje pisani tragovi o postojanju pulmolarne
cirkulacije zabeženi od strane Ibn An - Nafisa (1210-1280, Kairo). [21] Na Zapadu
prvi tragovi drugačijeg razmišljanja nalaze se kod španskog doktora Migela Serveta
(Michael Servetus) koji je spaljen kao jeretik od strane kalvinista 1553. u svojoj 42.
godini. Slična razmišljanja u vezi sa krvotokom nalaze se u radu italijanskog anatomiste Kolomboa (�����������������������������������������������������������
Matteo Realdo Colombo��������������������������������������
) koji je umro 1560. prirodnom smrću.
Andrea Cezalpino (Andrea Cesalpino; 1524-1603), lični lekar pape Klementa VIII,
u svojim pismima prvi put spominje cirkulaciju krvi i pojmove mali i veliki krvotok. U XIX veku studenti medicine i dalje su čitali Galenova dela kako bi naučili
osnovne medicinske pojmove.
Savremeno shvatanje cirkulacije i sledstveno tome arterijskog pritiska počelo je
otkrićima i proučavanjima Vilijama Harveja (1578-1657), koji shvata i opisuje sistemsku cirkulaciju u knjizi De motu cordis. Objavljena 1628, ona sadrži 72 stranice i
bavi se opisima cirkulacije krvi. Sadrži 17 poglavlja, koja daju opis akcije srca i puta
kretanja krvi. Cirkulacija krvi nije razmatrana kao teorija nego je definisana. [20]
Harvi se bavio mehaničkim procesom cirkulacije. On nije razjasnio što se događa s
krvlju kada uđe u srce, jetru ili mozak. U skladu sa vremenom u kome je živeo bio je
opterećen tradicionalnim idejama i argumentima. On je bio učenik klasične antičke
72
Ćosić, Z., Istorijski pregled proučavanja cirkulacije i lečenja pritiska
medicine i autoriteta Aristotela u verovanju da je srce središnji organ tela i osnovni
princip života. Harvijevo otkriće cirkulacije naišlo je na veliki otpor u tadašnjim
medicinskim krugovima što je izazvalo i finasijsku propast njegove privatne prakse.
Njegova rojalistička politička uverenja i lični odnos sa Čarlsom I za vreme Engleske
revolucije nisu ga činili baš najomiljenijom ličnošću toga vremena.
Malpigi (���������������������������������������������������������������������������
Marcello Malpighi����������������������������������������������������������
) je 1661. prepoznao i objasnio plućni kapilarni krvotok.
Gaspar Azeli (��������������������������������������������������������������������
Gaspare Aselli������������������������������������������������������
) otkrio je hilusne krvne sudove 1622. Boreli (�������
Giovanni Alfonso Borelli���������������������������������������������������������������
) je iste godine zaokružio dotadašnja otkića i saznanja u svom
delu De Motu animalium u kojem objašnjava hemodinamiku i rad srčanog mišića.
Koristeći prvi mikroskop, Malpigi je 1665. otkrio crvena krvna zrnca u krvotoku
žabe. Ričard Lover (Richard Lower; 1631-1691) je ustanovio razliku krvi izmedju
venske i arterijske krvi i povezuje to sa ciklusom respiracije. Dokazuje da se ta promena boje krvi događa u plućima. Osnove za merenje krvnog pritiska postavljenje
su od strane Stivena Hejlsa eksperimentom merenja pritiska kod konja 1733. Hejls
je živeo i radio na Univerzitetu u Kembridžu od 1702. Sa Vilijemom Stuklijem
(William Stukeley) se bavio proučavanjem vrsta lokalne faune u oblasti Kembridža.
Astronomija mu je bila druga oblast kojom je se bavio tako da je konstruisao model
mašinu koja ilustruje kretanje planeta. Ali za nas je najznačajniji njegov rad u oblasti
fiziologije; on je u dvorištu svoje kuće sprovodio eksperimente s konjima. [7] On
uspeva da izmeri arterijski krvni pritisak invazivnom metodom i to pomoću cevčice
koju ubacuje u karotidnu arteriju i povezuje je sa vertikalnom staklenom tubom u
kojoj se nivo menja u zavisnosti od pritiska krvi. Tim eksperimentom započinje
ekgzaktno proučavanje problema pritiska krvi. U svojim kasnijom eksperimentima
određuje i kapacitet srčanih komora kod eksperimetalnih životinja.
Pedeset godina posle Hejlsa, Mari Poazije ( Jean
������������������������������������
Leonard Marie Poiseuille;������
17991878) nastavlja put proučavanja arterijskog pritiska. On je poznatiji po svom radu
iz oblasti viskoziteta nego po uvođenju u upotrebu manometra od žive za merenje
pritiska i radovima na proučavanju otpora kardiovaskularnog sistema. [22] Rođen
je 1799. u Parizu, a postao je doktor 1828. Poazije je napisao doktorsku disertaciju
o upotrebi živinog manometra za merenje arterijskog krvnog pritiska. On je spojio
manometar sa kanilom ispunjenom kalijum karbonatom koji se ponašao kao antikoagulant i kanila je plasirana direktno u arteriju eksperimentalne životinje. Manje
arterije su bile kanalikulirane i Poazije je dokazao da postoji pritisak i u malim
krvnim sudovima. Osim toga, u tom radu on konstatuje da protok krvi postoji u
malim krvnim sudovima. Pritisak krvi u arterijama ne utiče na pritisak venskih krv73
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 69-78
nih sudova. Pored toga proučavao je fiziologiju krvotoka ali je prepoznao i značaj
viskoziteta krvi. [22] Prvi je počeo meriti krvni pritisak pomoću živinog manometra
invazivno. Njegov hemodinamometar je poslužio Karlu Ludvigu (Carl Ludwig) da
po njegovom obrascu načini kimograf.
Istorija medicine beleži inicijalne opise hipertezije i razmatranja te bolesti od strane
Tomasa Janga (Thomas Young) 1808. [23] On je bio osoba izuzetno širokih naučnih
interesovanja, od razvoja teorije i talasne prirode svetlosti do učešća u prevođenju
teksta sa kamena iz Rozete. Proučavao je i merio vrednosti krvotoka na eksperimentalnim psima. Dobio je vrlo precizne mere i vrednosti, kao i odnos u samom
krvotoku.
Poazijeovi radovi omogućili su Karlu Ludvigu [24] da razvije kimograf 1847. U
svom članku: A contribution to the knowledge of the influence exerted by the respiratory movements on the course of the blood in the aortic system Ludvig, koji je bio inače
profesor antomije u Lajpcigu, otkriva grafički metod zapisivanja podataka merenja.
Povezuje kanilu i manometar od žive sa dobošom – cilindrom premazanim ili nadimljenim čađu na kome se perom kontinuirano ucrtavaju dobijene mere. Firord
(Karl von ������������������������������������������������������������������������
Vierordt) je 1885. konstruisao sfigmomanometar. [5] Mare (Etienne Jules
Marey) je 1860. unapredio i dopunio tu metodu.
Karl fon Baš (�����������������������������������������������������������������
Samuel Siegfried Karl von Basch)���������������������������������
je 1880. konstruisao živin manometar sa gumenom manžetnom. [25] On je registrovao sistolni pritisak kao snagu
potrebnu da se oblaterira puls. Riva Roči (�������������������������������������
Scipione Riva
����������������������������
Rocci) je 1896. razvio
gumenu manžetnu na naduvavanje koja okludira arteriju nadlaktice. [26] On je detektovao samo sistolni pritisak i to na osnovu toga što je paplpirao prvi puls koji bi
mogao da oseti laganim izduvavanjem manžetne.
Kliford Olbat (Clifford Allbutt) 1895. uvodi koncept hipertezivne bolesti kao generalizovane vaskularne bolesti nezavisne od pojave glomerulonefritisa. [27] Prezentovao je svoje viđenje senilne platore kao generalizovanog vaskularnog oboljenja.
Odvojio je hipertenziju od generalizovane ateroskleroze i prepoznao ih kao dve
različite bolesti. Esencijalna hipertezija kao klinički entitet biva prepoznata tek
nakon razvoja neinvazivnih metoda merenja arterijske hipertezije kod ljudi i to
početkom XX veka.
Merenje arterijskog krvnog pritiska postaje rutinska procedura od Nikolaja
Sergejeviča Korotkova. [28] On je 1905. opisao zvuke koje je čuo stetoskopom pos74
Ćosić, Z., Istorijski pregled proučavanja cirkulacije i lečenja pritiska
tavljenim na brahijalnu arteriju ispod Ročijeve naduvne manžetne za vreme laganog
izduvavanja iste. Kortokov je bio profesor Carske vojne medicinske akademije u
Petrogradu u isto vreme kada je Pavlov tamo bio profesor fiziologije. On je u svom
radu precizno definisao na dve strane zvuke koji definišu sistolni i dijastolni pritisak.
Kliničko merenje i praćenje pritiska se raširilo po svetu. [29] Oto Frank (Otto Frank)
uvodi naziv Hypertensia esentiale, [30] a Džejnvej (���������������������������
Theodore Caldwell Janeway��)
1913. uvodi u upotrebu pojam Hipertenzivska kardiovaskularna bolest.
Istraživanja sprovedena dvadesetih godina prošlog veka otkrile su uticaj povišenog
arterijskog pritiska na zdravlje populacije. Mogućnosti lečenja bile su ograničene, a
smrtni ishod nelečene bolesti i njegovih komplikacija učestao. Tek u drugoj polovini
XX veka dolazi do značajnih dostignuća u terapiji hipertezije. Pojava hidro hlor
tiazida 1950. tiazidnog diuretika je jedan od tih pomaka. Otkriven je i stavljen u
upotrebu netoksičan i efikasan lek. Šezdesetih godina prošlog veka pojavlju se beta
blokatori, a kasnije i ACE inhibitor. Bilo je potrebno više decenija od kliničkog prepoznavanja značaja povišenog arterijskog pritiska do perioda mogućnosti njegove
efikasne kontrole.
Reference�:
1. Practice Guidelines for Primary Care Physicians: 2003 ESH/ESC Hypertension Guidelines. J Hypertens. 2003;21(10):1779-1795.
2. Chobanian AV, Bakris GL, Black HR, Cushman WC, Green LA, Izzo JL et
al. The Seventh report of the Joint National Committee on prevention, detection, evaluation, and treatment of high blood pressure. The JNC 7 report.
JAMA. 2003;289:2560–2572.
3. Ćosić Z, Matunović R. Hipertenzija. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika;
2011. 13
4. Laragh J, Brenner B. Hypertension. New
��������������������������������������
York: Raven press; 1995. Chapter
Historical Development of Antihipertensive Treatment; 2741-2747.
5. Jeremy Booth. A short history of blood pressure measurement. Proc Roy
Soc Med. 1977 Nov;70(11):793-799.
6. Gispen JGW. “Measuring” the patient in ancient Egyptian medical texts.
Janus. 1957;54:224-227.
75
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 69-78
7. Hales S. Statistical essays: containing Hemostatics. London: Innys and
Manby; 1933.
8. The Yellow Emperor’s Classic of Internal Medicine. [Trans. Ilza Veith].
London: University of California Press; 2002.
9. Ruskin A. Classics in arterial hypertension. Springefild IL: Chales C Thomas; 1956.
10.Roy PN, Mehra KS, Deshpande PJ. ��������������������������������������
Cataract surgery performed before 800
BC. Br J Ophthalmol. 1975 Mar;59(3):171
11.Saraf S, Parihar RS. Sushruta: The first Plastic Surgeon in 600 BC. Internet
J Plast Surg. 2007;4(2).
12.Largah JH, Brenner BM. Hypertension pathophysiology, diagnosis and
management. New York: Raven Press; 1995. 2741-2751.
13.Hippocrates. Genuine work of Hippocrates, 2 vols. [F. Adams, trans]. London: Sydenham Society; 1849.
14.Dajč E. Erazistrat sa Samosa antički Harvej. Beograd:
�������� Jantar grupa; 2007.
15.Smith W, ed. A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology. Boston: Little, Brown and co.; 1867. http://quod.lib.umich.
edu/m/moa/ACL3129.0001.001/16
16.Aufderheide AC, Rodriguez-Martin C, Langsjoen O. The Cambridge Encyclopedia of Human Paleopathology. Cambridge University Press: 1998.
17.Celsus ACC. De Re Medicina [W. Spencer, trans]. London:
�����������������
Hineman;
1935.
18.Galen C. Introduction in Pulus and Teuthram. [M.Gregorz, interp]. London: Guliel Rovillinus; 1959.
19.Frampton M. Embodiments of Will: Anatomical and Physiological Theories of Voluntary Animal Motionfrom Greek Antiquity to the Latin Middle
Ages, 400 BC–AD 1300. Saarbrücken: VDM Verlag; 2008. 180–323.
20.Harvey W. De
��������������������������������
Motu Cordis. Frankfurt; 1628.
21.Ackerknecht EH. A Short History of Medicine. Baltimore: The Johns Hopkins University Press; 1982. 114-117.
22.Poiseuille JLM. Recherches expérimental sur le movement des liquides dans
les tubes de tres petites diametres. Arch Gen Med. 1828;550-554.
76
Ćosić, Z., Istorijski pregled proučavanja cirkulacije i lečenja pritiska
23.Young TJ: The Croonian Lecture: On the functions of the heart and arteries.
Philos Trans R Soc Lond. 1809;1:1-31.
24.Ludwig C. Beitraege zur Kenntniss des einflusses der respirations-bewegungeb auf den Blutlauf im Aortensysteme. Arch Anat Physiol Wissen
Med (Muller’s Arch). 1847;242-302.
25.von Basch S: Ueber die Messung des Blutdrucks beim Menschen. Z Klin
Med. 1880;2:79-96.
26.Riva-Rocci S. Un nuovo sfigmomanometro. Gaza Med Torino.
1896;47:981-1001.
27.Allbutt TC. Senile plethora or high arterial pressure in elderly persons.
Transaction of Hunter Society 1895-1896, 77th session. 1986; 38-57.
28.Korotkov NS: K voprosu metodakh uzsledovaniya krovyanovo davleniya.
Izvestiya Imperatorskoi Voenno-Meditsinskoy Akademii (Rep Imper MilMed Acca St Petersburg). 1905;11:365-367.
29.Jenaway TC. The Clinical study of blood-pressure. New York: D. Appeleton;
1907.
30.Frank O. Ein neues optisches fermanometer. Z Biol. 1925;82:49-57.
Summary
Arterial pressure is exerted by blood on arterial walls. Arterial hypertension is a
condition which is characterized by increased pressure in arterial bloodstream. Every time when hearth makes a beat (i.e. makes a contraction) it pumps blood in the
arteries. The measuring and monitoring of arterial pressure values in human organism has not been recognized as a routine part of clinical examination and evaluation
until 20th century. On the other hand, the pulse has been monitored and determined
for centuries before, as it is physically and practically more accessible for monitoring
and measuring. Galen’s description of the function of hearth, arteries and veins was
considered correct up until 1628, when William Harvey (1578-1657) described
bloodstream with hearth as a driving pump. Our contemporary understanding of
77
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 69-78
circulation and therefore arterial pressure begins with William Harvey’s discoveries,
who understood and published systematic circulation in his book De motu cordis. The
measurement of arterial blood pressure becomes a routine procedure since Nikolai
Sergeyevich Korotkoff, who in 1905 described the sounds audible with stethoscope
which was positioned on brachial artery below Riva-Rocci’s inflatable cuff during
its gradual deflating. The research conducted during 1920’s had discovered the influence of increased arterial pressure on health of general population. The possibilities
of treatment were limited and fatal outcome of untreated disease and its complications frequent. Only in the second half of 20th century the breakthrough was
achieved. The appearance of hydrochlorothiazide in 1950 (diuretic of the thiazide
class) is one of such discoveries�.
Poslat: 16. 2. 2013.
Recenziran: 30. 3. 2013.
Prihvaćen: 1. 5. 2013.
78
Ilić, D., Ethnodentistry
Review Article
UDC: 615.89(497.11+497.16) ; 616.31(091)(497.11+497.16)
ID: 202542604
Dragan Ilić
Assistant, Endodontics clinic
Faculty of Dental Medicine, University in Belgrade
Dr. Subotića 8, 11000 Belgrade, Serbia
[email protected]
ETHNODENTISTRY RESEARCH
IN SERBIA AND MONTENEGRO
Abstract: Ethnodentistry (E), the branch of ethnomedicine, might be defined as
the scientific discipline which deals with collection and study on the folk customs
in the scope of the knowledge on the causes and treating of the oral diseases,
teeth and gums and orofacial diseases and anomaly. E records the survived empiric dentist’s experiences, archaic terms and witchcraft elements and influence of
magic elements to the oral hygiene. The first E research in Serbia were ran by Vera
Gavrilović (1972), the professor-lecturer on the history of dentistry. There were no
approved method for this pioneer research thus preliminary study resulted in many
mistakes which pointed out to the construction of the adequate questionnaire valid
for ethnodentistry research. Because of that and due to the political situation in the
former Yugoslavia and later events (1991-2001), the polling was continued from
2002 to 2008. The aim of this research was to record the present folk dentistry
knowledge (health culture) in 31 representative areas of Serbia and six of Montenegro (by the help of trained inquirers) concerning the data about treatment of oral
and orofacial tissues (teeth, gums), dentist’s standing as well as magic and religious
elements involved in. The data were collected through the authors and students
of Faculty of Stomatology in Belgrade using modification of original method
79
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
on the sample of rural regions on the old person who were non-professional or
“professional’’ folk dentists and herbalists by the additional help of local physicians
and dentists. Operation on 1125 survey sheets classified into five groups revealed
the most data about toothache (61) and the least (7) of magic recipes. The most
valuable obtained data considered to be about plants whose active ingredients has
not been yet used in dental pharmaceutical industry. The valuable suggestions might
be directed to the contemporary applied pharmacology and those herbs that are
growing on the still unpoluted isolated spots. Collected data might be of use for
some social sciences (ethnology, linguistics, history etc.) Analysis of data pointed
out to the very few wrong methods of treatment in traditional dentistry whereas
majority of them noted as beneficial ones what depicted the health culture level of
every single investigated region.
Keywords: ethnomedicine, folk medicine, phytotherapy
Non MeSH: ethnodentistry, ethnopharmacy, ethnobotanic, traditional dentistry,
folk dentistry
Ključne reči: etnomedicina, narodna medicina, fitoterapija
Ne MeSH: etnostomatologija, etnofarmacija, etnobotanika, tradicionalna zubna
medicina, narodna zubna medicina
Background
Ethnodentistry (E), the branch of ethnomedicine, deals with collection and study of
the folk customs about causes and treatment of oral and orofacial regions. [1] This
medicine branch also notes survived empirical dentist skills, wealth and diversity of
its terminology, influence of magic elements on the oral hygiene and treatment of
orofacial region, particularly in part of people who was in close contact to the natural
surroundings. Synonyms for E that could be found in contemporary literature such
as folk dentistry, folk dental medicine, traditional dental medicine and traditional
dentistry denote the same meaning. E besides ehnomedicine, ethnopharmacy and
ethnoveterinary medicine present the branches of folk health culture. E is to be considered as interdisciplinary and composite field of science hence the data obtained
from investigation should be assumed much wider, i.e. systematically through the
prism of archaeology, history, general medicine, pharmacy, sociology and culturo­
80
Ilić, D., Ethnodentistry
logy of the specific region. [2]
E investigations on the based on the clinical and laboratory tests on the scope of
phototherapy had done all over the world mostly collecting the folk prescriptions
in the large and middle-developed but densely populated countries (China, Brazil
and India). The reason for doing so is still high participation of dental folk medicine
in everday’s life there, still cheap and what is the most important, reachable and
at high level of dentistry knowledge. [2-8] Those countries’ studies encourage the
scientists to investigate the hidden recipes and active substances in medicinal herbs,
useful for modern man exposed to stresses and suffering from the incurable diseases
throughout the life.
The E studies in Balkan countries gave encouraging results (Macedonia, Bulgaria,
Romania) where people used to apply knowledge and experience of folk dentistry
like in Serbia due to the lack of educated doctors of dentistry. [9,10]
Traditional dental medicine has been developing through the centuries in the Serbia and Montenengo (SM), where the first manuscripts had originated in medieval
period (Hilandar medical codex, Chodos collection etc). Interesting material for
E research is still unprepared and insufficiently analysed (translated into Serbian)
beginning with rare medieval Serbian medical manuscripts (Hilandar monasteries) that were concerned to the empirical, traditional and magic ways of treatment
on the stomatological diseases and pathological descriptions as well. In that way,
compound interventions have been applied only upon independency in 19th century when population advanced culturally and many educated doctors of dentistry
schooled abroad began to arrive in Serbia.
In previous centuries folk dentistry played important role concerning many wars,
wounds, diseases and injuries left behind. In addition, Vuk Karadzic in his “Serbian
glossary’’ mentioned around 130 medicinal plants. At the end of 19th century the
famous Serbian physician Vladan Đorđević wrote a book ’’Folk medicine’’ then
followed the others such as Vasa Pelagić who wrote about prevention and treatment
of oral and tooth disease, cited medicinal herbs and other methods. [11] This inheritage was of great importance during and after The First and Second World War.
Even after the Second World War, when public health was free of charge, medicinal
plants were still popular for the common person. [8] Then systematically research
began on the medicinal herbs conducting by J. Tucakov, French PhD scholar in
81
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
pharmacognosy in the scope of Institute for pharmacognosy at the Faculty of Pharmacy in the late 1940’s in Belgrade. As the first Serbian educated scientist in that
field, he wrote ’’Treatment by herbs’’ of many reprints where lot of dentistry plants
were mentioned.
As to our knowledge, there were no data from accessible sources of similar E. research had operated up to 1972 in Serbia and other Yugoslav republics. Then J.
Tucakov gathered several enthusiasts in order to begin systematically research of the
folk tradition on medicine, dentistry, veterinary medicine and pharmacy emphasized
on critical and studiously observation of collected data. Four years later on (1976),
they published the results of the first E. study ’’Folk health culture in the Socialist
Republic of Serbia’’. [12]
In the last century, up to 1970’s, in the field of E. doctors of dentistry in the country
also did not use organized and systematically research that were only operated by
ethnologists who did it only casually. Yet in 1972. V. Gavrilovic, Belgrade Faculty
of Stomatology (BFS) professor, began to work on pioneer E. study continuously
up to 1991. Concerning the methodology, preliminary study was designed to find
real good way of data collection. The final years students of BFS were included into
research from 1976 and on through the summer terrain practice. Some of them collected the data using E. inquiry upon return to their domicile regions. All activities
were conducted and supervised by VG within the BFS curriculum on “History of
dentistry” including new trained associates members (lecturer’s stuff ). The pioneer
mistakes that were dismissed in early 1980’s when cleared questionnaire method
began to give high quality results. Unfortunately, due to the socio-political situation
in Serbia (1991-2001) E. research was stagnant but continued not until 2003, when
some results about recipes for teeth and oral disease collected from SM had been
reported. [13]
There is need to record the ancestor’s dental medicine tradition as much as possible
credible due to the strong and modern influence of the West, East and Mediterranean regions which threatens to erase that ample canon of folk dentistry. Here is
J.Tucakov to say : “...it would be the great responsibility in front of history not to
collect so precious folk medicine treasure created through the sufferings, pains and
tears...” [12]
Concerning before mentioned, the close aims of this E. study were:
82
Ilić, D., Ethnodentistry
- collecting of folk tradition knowledge about causes and symptoms of mouth
and tooth diseases (dental care, oral hygiene, and correlation to the general
health condition)
- studying on specific folk dental practice (professional traditional dentists,
their curing doctrine and instruments, dentistry trade teaching, level of dental health culture, sorcerers and witch-doctors, patients’ attitude toward folk
dentists and contemporary dentistry)
- analysis of folk dentist terminology and knowledge on curing of dental diseases (jaw, gums and facial tissues as well as remedies preparation)
- magic and religious influence to the folk dentistry
Material and method
This research was conducted on the subject that means small groups of domicile
population to whom traditional dentistry was not official profession, several folk
herbalist (healer), folk dentists as well as old persons from cities and distant villages
and settlements who dealt with folk dentistry deep in the past. Collected data
from all of them were recorded “from memory”, i.e. through the family background
unfortunately without written papers arising from their own practice and lessons
from “teachers”. Data of some Serbian regions gave doctors of dentistry and GP’s
who secondarily gathered them from local old patients, folk-dentists and herbalists.
This collecting method was proposed to be enough authentic for all regions in the
country.
Preliminary study pointed out to the most appropriate data collecting way as immediate terrain method, whether it was individual or team. That method assumed
direct data obtaining from all of those poled (subjects) through previously designed
questionnaire. The research was running by the help of the trained pollsters: doctors
of dentistry and students of BFS (final academic years). The polsters were warned
about language during the pool where inquiry answers should be respect in the sense
of exact noting in local dialect. Doing so, the original idioms could be regularly and
linguistically interpret and explain.
83
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
The data were obtained from 31 representative places around Serbia. The neighbouring regions of Serbia were also investigated by the same methodology where
Serbs are prevailing or minority population by the help of BSF students originated
from those places in order to make comparative analysis.**
The research is still in progress in the areas of East Serbia and Banat to cover the
territory of whole country. The study was done by the questionnaire consisted of the
next summarized content written in plain folk language:
I. Recipes about oral, teeth and gums hygiene and are, teeth bleaching,
tooth eruption and replacement as well as folk terminology concerning
aforementioned
II. Recipes about mouth sore (thrush, cold sore, aphtha, herpes) diseases of lips,
tongue and skin around mouth and folk expression about them
III.Recipes for tooth, gums and jaws treatment as well as folk terms about
them
IV.The profession of folk dentist, training and their instruments
V. Magical (sorcery) rituals for tooth eruption, care of sound and treatment of
rotten teeth.
The filled-in lists of questionnaire were classified by places (Tab.1) and statistically
operated (Tab. 2).
Vicinity of Sombor, Subotica, Novi Sad, Vršac, Bela Crkva, Eastern Srem, Pančevo, Požarevac,
Šabac, Bogatić, Loznica, Obrenovac, villages around Belgrade, Bukulja and Venčac, Smederevska
Palanka, Ćuprija, Čačak, Kraljevo, Kruševac, Niš, Pirot, Vranje, Kuršumlija, Prijepolje, Priboj and
settlements on the mountains Fruška gora Rudnik, Divčibare, Tara, Zlatibor and Kopaonik.
** (Mediterranean and landlocked areas of Montenegro - Pljevlja, Podgorica, Bar, Kotor, Herceg-Novi, Nikšić, Bosnia/Republika Srpska - Bjeljina, Brčko, Kozara, Banja Luka, Podrinje and
FYROM – Macedonian villages around Kumanovo and Skopje). The data of those regions are
not prepared in this paper.
84
Ilić, D., Ethnodentistry
Results and results discussion
The results of collected and partially worked out data are stored at the Department
for History on Dentistry (FSB) that was managed by Prof. VG and Prof. Danica
Zagradjanin at present. Classified and prepared material consists of total 1024 enquiry sheets (535 from period of 1972-1975, 489 from 1976-1991 and 2002-2008
period). The 41 data were obtained averagely by inquiry form that was 41984 informations for whole research.
The most enquiry lists were harvested in region of Šumadija where the highest
number of research points were situated on especially during summer training
course and voluntary masses 948 (83,4%). Precisely, the most plentiful Šumadija
localities were Kruševac 650 (63.4%) and Ćuprija 297 (20.5%).
The majority of interesting folk terminology data (“folk dental idioms”) has still not
worked out that would be classified as peculiar methodology unit of this research.
The most answers from group I) are more or less similar prescriptions where 27
were noted (20.7% of total research data). These recipes and those from group 2)
and 3) could be summarized as: teas (decocts, infusions, macerates), extracts, herbal
mixture with or without combination of edible fruits, teas combined of mineral
ingredients and/or woody parts of plants, herbal mixtures with addition of pure
chemicals (alcohol, methylated spirit) or Mediterranean or subtropic fruits (lemon,
lavender, rosemary, clove, coffee grains) and some animal products (milk, cattle
dung).
The ample source of stomatitis presents group II (26 recipes -20.0% out of all data).
Those were healing recipes of herbal mixtures and dietetic dishes. They are required
to be the longer the better in contact to oral mucosa to expose salutary remedy effect. Very many idioms were recorded for variants of mouth sore conditions.
Based on the gathered data the most voluminous was group III (61 recipes – 46.9%
out of all). That goes without saying if considering the great significance of dental
pain for common peasant who is away even from provincial city and occupied by
everyday’s farmer chores having no time for qualified dentist visit.
Nine folk dental therapists (men) were enquired and described in the group IV
(6.9% out of all data). They were classified into four character types: 1) dental trade
that is well kept secret learned from his ancestor handing on to succeeding genera85
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
tion within the family (four subjects). They are believed that trade secret discovering
out of the family brings to the loss of curing power; 2) dental trade learned from
the “teacher” handing down to others (one answer); 3) like type 2) but keeps healing secret only for himself (three enquired persons), 4) dental skilfulness learned
as self-taught where “secret of treatment” confides only to his close relatives (one
inquired).
Some of them learned dental treatment interventions during war or military service
especially extractions in position of doctor’s assistant (apprentice). In peacetime, at
homeland, they used their own instruments (forceps) made of iron or combined
with wooden handle or equipment brought from military ambulance. There were
“operators” who charged for the services by reasonable prices, some used compensation payment while others treat free of charge.
Group V contains only seven different “recipes of magic power” (5.5% out of all).
Minority of those answers point out to the high rate of failure by that way of treatment among the people who are more and more enlightened even in isolated spots.
They give up more and more magic remedies accepting new therapy methods, but
still preserve the custom of folk traditional substantial prescriptions (I, II and III
groups’ recipes) empirically approved as beneficial ones.
The authors of this study put the great effort into interpretation of medicinal herbs
names and their synonyms as well as for classification on the similar, slightly varied
prescriptions by composition and preparation mode that might be useful for botanical systematization of the phytotherapeutical species.
There were many folk jargons recorded about anatomical dental terms in all questionnaire groups as well as for diseases and medicinal plants that is interesting material for ethnolinguistical research.
Discussion and conclusion
In addition to, considering the study on the whole, the aim of this research was
to explain the good and bad ways of archaic treatment and remedies through the
centuries, to establish among that crowd what is doctrinary and medicinal right but
what is unscientifically and wrong, harmful to one’s health (toxic or inefficient).
The copious resulting material might be of confidential origin due to voluminous
86
Ilić, D., Ethnodentistry
results and the direct method of data collecting, immediately obtained from the
subjects such as “folk therapists” – healers and common people, often illiterate ones,
even from isolated highland and lowland regions of Serbia.
The contemporary dental pharmacology and pharmacognosy should be benefited
on the base of recorded recipes using herbs of still unpolluted areas around SM. The
similar situation has already occurred in India upon completion of E. research (done
in 2004) where 16 brand new herbal species discovered for treatment of dentalgia,
aphtha, alveolar pyorrhoea, dental plaque and dental caries prevention. Those plants,
up to that time, had not been recognized and classified in Indian ethnobotanical
and phytotaxonomy literature! [6]
Italian ethnologists made the same recording several herbal recipes in Albanian
immigrant population in Southern Italy unknown up to then. The added animal
constituents were similar to the Serbian mixture-prescriptions. [5]
The plain population, mostly villagers and farmers were compelled to use cheap
and “within reach” medicaments, which are amazingly similar to both Serbian and
Dinka population (African mostly Christian Ethiopian-Sudanese tribe). Both of
them used the ash mixture of burned cow dung for teeth cleaning by fingers. [14]
Some of recorded plants in our E study have the similar beneficial effect like sage.
What a pity they are still not in use concerning the present of sage extracts in
many dental products for oral care exposing, even five useful act such as antioxidant,
antimicrobial, antifungicidal, adstringent, antiinflamatory and odorant. [15] Those
plants are categorized into several pharmacological groups.
They expose useful effect in dental medicine through the next active principles:
alkaloids, heterosides, saponins, ethereal oils of aromatic herbs, tannins, flavonoids,
mucinous matters, phytocides, vitamins etc. Most of them demonstrate antioxidative, immunostimulating and anticancerous effects.
As to our knowledge, beside mineral substances the next inapplicable plant species
and their derivatives in dental phytotherapy were noted in this E. study.** The benefit
sialogogues, antisecretolytics, tonics, adstringents, styptics, antiseptics, sedatives, antineuralgics,
anaesthetics, vulneraries, antibiotics and corrigenses
** broom, rosemary, chilli, coltsfoot flower, yellow iris, licorice, marigold, black grapes, cranberry,
spinach, henbane, celandine, walnut leaf, onion, petal and oil of red rose, immortelle, garlic,
87
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
of the study might be attributed to botany, botanic terminology, pharmacognosy
and ethnopharmacy.
As far as wrong mode of traditional dental treatment, the most of sorcery and magic
curing was noted in rural, very isolated places of Serbia. Nowadays, in those regions
more and more experienced advantageous herbal prescriptions are in use even near
contemporary dental offices. However, traditional dental recipes are often adjuvant
and even competitive to modern ones because it is cheap and previously experienced
as effective one.
Unfortunately, there are still no ways to collect the E. treasure from Kosovo and
Metohia region due to political situation. That region would be of great interest
due to existence of numerous isolated settlements with preserved customs in time
interval too distant from contemporary life concerning ethnical and religious aspect
of mixed population situated there.
The obtained data from the neighbouring countries (Republika Srpska, FYROM
- Macedonia) have not yet operated in the scope of comparative analysis. They will
be useful for study of immigrant change of life conditions and adaptation to new
environments, similarity and differences of folk dental medicine knowledge in Serbia and Serbs who live abroad, neighbouring nations, ethnic and religious groups.
Usefulness of comparative analysis showed the ethnomedicinal studies in the regions
of Eskimos, Papua island tribes, East Africans and Amazonian Brazil etc. [16,17]
It is appropriately to quote the urgent and pressing words of Serbian pioneer in E,
ethnomedicine and ethnopharmacy directed to generations to come. They pointed
out even in 1976 of necessity to speed up the data analysis of E research in much
detail because “...there is need to record the grandfather’s medicine as soon as possible and truly because accelerative urban changes threatens to all of that heritage
bring out of oblivion up to the end of 20th century...” [12] The confirmation of
aforementioned could find in academician Prof. dr K. Todorovic foreword of book
“700 years in medicine in Serbs”. There he wrote “...Serbs were going through the
history through the different phases of military glory and power, advanced social
root/leaf of blackberry, dandelion juice, yarrow, nettle, plantain, basil, chips of pine log, madder,
common mallow, radish, grape hyacinth, rue, bilberry, blueweed, barberry, elder, calamus, hedge
bindweed, orchid, pine marten resin, grain brandy, incense.
Brčko, Bijeljina, Banjaluka, Trebinje, Kumanovo, Mediterranean and
Montenegro
88
landlocked areas of
Ilić, D., Ethnodentistry
structure and cultural ascent, then fall and internal trouble, discord, and mutual
rivalry and clashes, military ups and downs as well as long slavery, migrations and
suffering where even bare life of nation was sometimes endangered...” [18]
Besides mainly biological aspect E in this study, socio-cultural focus might be of
great importance for social science (ethnolinguistics, history etc.) analysed by professionals in those fields. Overall mentioned points to significance of carried out E
research and data operations what altogether calls for further extension of our study
encompassing the multidisciplinary approach and comparative analysis thoroughly.
Table 1
Distribution of 1024 classified questionnaires by enquiry sites around Serbia
Sombor
Subotica
Pančevo
2 Novi Sad
2 Fruška Gora
1 Šabac
8 Vršac
1 Bela Crkva
1 Loznica
Požarevac
1 Bogatić
1 Obrenovac
Ćuprija
Rudnik
Niš
Pirot
297
2
1
2
Divčibare
Tara
Vranje
Kuršumlija
2
1
1
1
Zlatibor
Čačak
Kopaonik
Prijepolje
2 East Srem
7 Beograd
1 Bukulja/
Venčac
2 Smeder.
Palanka
2 Kraljevo
1 Kruševac
1 Priboj
1 TOTAL
2
24
2
1
4
649
2
1024
Table 2
Summarized table of different recipes and folk dentist’s data
Group
I
II
III
IV
V
TOTAL
27
26
61
9
7
130
Data
20,7%
20,0%
46,9%
6,9%
5,5%
100%
89
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
Figure 1. Map of inquiry spots in Serbia
90
Ilić, D., Ethnodentistry
References:
1. Gavrilović V. Uvod u stomatologiju. Beograd: Medicinska knjiga; 1986.
180-99.
2. Živanović S. Medicinska antropologija. Beograd: Pešić i sinovi; 2005.
110-11.
3. Fukuchi K. et al. Inhibition of herpes simplex virus infection by tannins and
related compounds. Antiviral Res 1989;11(5-6):285-98.
4. Sudworth R. The Use of Aloe Vera in Dentistry. 1997.
Positive
health.
available:
http://www.positivehealth.
com//aloe-vera/the-use-of-aloe-vera-in-dentistry
5. Pieroni A, Quave C, Nebel S, Heinrich M. Ethnopharmacy of the ethnic Albanians (Arbëreshë) of northern Basilicata, Italy. Fitoterapia. 2002
Jun;73(3):217-41.
6. Patel VK, Venkatakrishna-Bhatt H Folklore therapeutic indigenous plants in
periodontal disorders in India (review, experimental and clinical approach).
Quintessenz. 1971;22(7):25.
7. Shen Jia et al. Hierarchy evaluation of pharmacological effects of Chinese
herbal complex. 2007.
8. Herndon CN, Uiterloo M, Uremaru A., Plotkin MJ, Emanuels-Smith G,
Jitan J. Disease concepts and treatment by tribal healers of an Amazonian
forest culture. J Ethnobiol Ethnomed. 2009;5:27-49.
9. Bratoeva K, Bekyarova G, Kiselova Y, Ivanova D. Effect of Bulgarian herb
extracts of polyphenols on metabolic disorders – induced by high-fructose
diet. Trakia Journal of Sciences. 2010;8(Suppl. 2):56-60.
10.Nedelcheva AM., Dogan Y. and Guarrera PM. Plants traditionally used
to make brooms in several European countries. Journ of Ethnobiology and
Ethnomedicine. 2007;3:20.
11.Karadžić V. Sabrana dela, knjiga XVIII. Beograd: Prosveta; 1972. 12.Pelagić V. Narodni učitelj. Beograd: Narodna kultura; 1940.
13.Dragić M, Tucakov J, Divljanović D, Gavrilović V. Narodna zdravstvena
kultura u SR Srbiji. Beograd: Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture
91
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 79-93
Jugoslavije; 1976. 7-10, 43-98, 100-101, 116-118, 179-214.
14.Ilić VD, Jović P, Djukanović D. Ethnostomatological research in Serbia and
Montenegro. Book of abstracts: 1st Balkan Congress on History of Medicine. Ohrid: FYRO Macedonia; 2003.
15.Willis MS, Harris LE, Hergenrader PJ. On traditional dental extractions
case reports from Dinka and Nuer en route to restoration. Br Dent J.
2008;204:121-4.
16.www.share.com/question/are-the-health-benefits-sage
17.Živanović S. Bolesti drevnih ljudi. Beograd: Pešić i sinovi; 2000. 236-237.
18.Živanović S. Medicinska antropologija. Beograd: Pešić i sinovi; 2005.
133,135,155-6.
19.Todorović K. 700 godina medicine u Srba. (monografija). Beograd: Srpska
Akademija Nauke i Umetnosti; 1971.
Rezime
Etnostomatologija (E), grana etnomedicine, može se definisati kao disciplina koja
se bavi prikupljanjem i izučavanjem običaja jednog naroda u vezi usne duplje i zuba,
tj. uzrocima i lečenju oboljenja usta, zuba i orofacijalne regije. E takođe beleži bogatstvo narodne terminologije i uticaj magijskih i religijskih elemenata u narodnoj
zubnoj medicini. Sveobuhvatna pionirska istraživanja iz ove oblasti započela je na
našim prostorima prof. dr Vera Gavrilović sa Stomatološkog fakulteta u Beogradu
sa grupom entuzijasta još davne 1972. Prikupljeni podaci s terena dobijeni prvobitnom metodologijom ukazali su na greške koje su neminovne u svakom pionirskom poduhvatu. Iz tih razloga kao i zbog istorijskih zbivanja u zemlji (1991-2001)
istraživanja su intenzivnije nastavljena modifikovanom prvobitnom metodologijom
(2002-2008). Ona su imala za cilj utvrđivanje stanja (nivoa) narodnih znanja o
veštini lečenja zuba, desni i usne duplje uopšte, u savremenom okruženju u raznim
reprezentativnim krajevima zemlje. Anketni list je sadržavao pitanja u vezi: narodnih
znanja o nezi i lečenju desni i zuba, ustobolje, narodnih lekara-zubara i magijskih
92
Ilić, D., Ethnodentistry
i religijskih elementima pri lečenja usta i zuba kao i narodnih zubarskih termina.
Odgovori iz ankete su dobijeni od lokalnog stanovništva kojima narodno zubarstvo
nije bila profesija a takodje i od narodnih lekara-vidara, travara, ‘’narodnih zubara’’
kao i starijih lica iz sela i zabačenih zaselaka koji su se nekada profesionalno bavili
narodnim zubarstvom ili sporadično ponegde to čine još i danas. Za pojedine oblasti
anketirani su tamošnji doktori stomatologije ili medicine koji su podatke sekundarno dobijali od intervjuisanih pacijenata i nadri-lekara, zubara-berbera i travara. U
istraživanju su učestvovali i obučeni anketari: stomatolozi i studenti završnih godina
stomatologije sa Stomatološkog fakulteta u Beogradu. Podacima su obuhvaćeni
skoro svi regioni Srbije (31) i Crne Gore (6 lokaliteta). Obradom 1125 anketa podaci
su klasifikovani u pet grupa. Za zubobolju je zabeleženo najviše biljnih preskripcija
(61) dok je magijskih ‘’recepata’’ bilo najmanje (7). Kao najkorisniji podaci mogu
se izdvojiti recepti u kojima su zastupljene biljke čiji se aktivni principi još uvek
ne primenjuju u dentalnoj farmaceutskoj industriji. Značajne sugestije mogle bi se
stoga uputiti savremenoj prime­njenoj stomatološkoj farmakologiji (farmakognoziji
i fitoterapiji) u smislu primene tih biljaka koje se na sreću još uvek mogu naći u
industrijalizacijom nezagađenim zabačenim oblastima. Rezultati ovog istraživanja
pružaju mogućnost za dalju analizu u pojedinim društvenim naukama (etnologija,
lingvistika, itd.) Analizom podataka dobijeno je vrlo malo pogrešnih metoda lečenja
tradicionalnim zubarstvom dok je većina bila ispravna što se pozitivno odražava na
kulturni i zdravstveni nivo proučavanog regiona.
Submitted: 22. 6. 2013.
Reviewed: 7. 8. 2013.
Accepted: 17. 9. 2013.
93
94
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
Pregledni naučni članak
UDK: 61(091)(436)
ID: 202542860
Zdenko Samaržija
Osijek, Republika Hrvatska
[email protected]
HABSBURŠKO VOJNO ZDRAVSTVO U SLAVONIJI I SRIJEMU
DO UKIDANJA VOJNE KRAJINE
Apstrakt: Autor problematizira nastanak i razvoj vojnoga zdravstva u Slavoniji i
Srijemu, koje se nije obaziralo na razdjelnicu na civilni i vojni dio toga područja.
Kronološki i strukturalno pojašnjava uzroke nastanka Sanitarnoga kordona unutar
sustava Vojne krajine i objašnjava etape razvoja humane i animalne medicine, apotekarstva i javnozdravstvenih službi.
Ključne riječi: socijalne službe, medicina, veterinarstvo, ljekarništvo
Ne MeSH: Vojna krajina
Keywords: social services, medicine, veterinary, pharmacy
Non MeSH: Military Frontier
Habsburšku vlast u Baranji, Slavoniji i Srijemu, koja je trajala od konca XVII stoljeća
do 1918. godine, do svršetka Prvoga svjetskoga rata, obilježile su stalne promjene, pa
i turbulentne, što se nije pozitivno odrazilo na društveni razvoj, osobito razvoj gospodarstva. Isprva su Habsburgovci podredili Slavoniju i Srijem upravi vojske (Vojnokomorska uprava sa sjedištem u Osijeku), no već početkom XVIII stoljeća postojale
su naznake vojnoga dijela u Posavini, a civilnih oblika upravljanja u središnjim i podunavsko-podravskim dijelovima Srijema i Slavonije. Premda je u Bačkoj i Baranji
95
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
prevladavalo hrvatsko stanovništvo, postale su te regije integralni dio Ugarskoga
Kraljevstva – dio Bačke naslonjen na obalu Tise priključen je Vojnoj krajini jer je
Banat još neko vrijeme ostao u rukama Turaka. Sredinom XVIII stoljeća Slavoniju
i Srijem podijelili su Habsburgovci na:
• Militar ili Vojnu krajinu, koja je bila podijeljena u Petrovaradinsku pukovniju
sa sjedištem u Srijemskoj Mitrovici, Brodsku pukovniju sa sjedištem u
Vinkovcima, i Gradišku pukovniju sa sjedištem u Staroj Gradiški, a kasnije
u Novoj Gradiški – pukovnije su se dijelile u okruge ili satnije (kumpanje ili
kompanije)
• Paoriju ili civilni dio, koji je bio podijeljen u Virovitičku županiju sa
sjedištem u Osijeku, Požešku županiju i Srijemsku županiju sa sjedištem u
Vukovaru. Županije su dijelile u vlastelinstva kojima su upravljali plemići;
kasnije su se, neovisno od vlastelinstava, županije dijelile na podžupanije ili
kotare. [1]
Kirurzi-ranarnici i vojni liječnici dolaze u Viroviticu, Požegu, Osijek i Petrovaradin s habsburškom vojskom, a vjerojatno su s njima, ili netom iza njih, došli i prvi
ljekarnici – mnogi kirurzi i liječnici bili su redovnici-laici i klerici. U Petrovaradinu,
Osijeku, Virovitici i Požegi bili su stacionari za ranjene i oboljele habsburške vojnike. Kako je fronta odmicala prema istoku i prema Savi, gasili su se vojni stacionari
i pomicali bliže bojišnici; vrlo oprezno možemo pretpostaviti, u Pakracu i Iloku,
gdje je bilo strateških razloga za gradnju hospitalnu vojnu infrastrukturu. Neki su
kirurzi ostali u gradovima i organizirali pozadinsku zdravstvenu službu, osobito ako
se zadržala komanda ili komora, ili se demobilizirali te težili k sreći u slavonskim,
baranjskim i srijemskim gradovima. Poput ostalih obrtnika, čim ih je bilo nekoliko,
kirurzi su udružili i potpomagali. [2-5]
Nije poznato gdje se nalazila bolnica u Virovitici – možda ima istine u predaji da
se bolnica nalazila u nekadašnjim samostanima, franjevačkom i dominikanskom,
koje su Turci prilagodili militarnim potrebama i potrebama saraja. [6, 7] Bolnica
u Požegi bila je pored Kamenitih vrata u nekom prostoru na kat naslonjenom na
gradski bedem prilagođenom za potrebe bolnice. Djelovala je do (najkasnije početka)
1698. Godine, kada se u nju naseljavaju isusovci, a da je bila prostrana svjedoči i to
što su isusovci u njoj pokrenuli nastavu za tridesetak učenika. [8] Petrovaradinska bolnica, zapravo golem sklop drvenih paviljona na lokalitetu Las, zabilježila je
u jednom trenutku 1692. godine 3000 pacijenata, s opaskom da se ranijih godina
96
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
u petrovaradinskoj bolnici liječilo u isto vrijeme i 5000 vojnika. Gradnja bolnice
koštala je astronomskih 52.258 forinti, a podignuta je zalaganjem i potporom kardinala Kolonića. Gradnja današnje petrovaradinske utvrde počela je 18. listopada
1692. pod zapovjedništvom Matije Kaiserfelda. [9, 10] Prva osječka bolnica bila je
u nekadašnjoj medresi pokraj Kasim-pašine džamije, na mjestu gdje je danas crkva
Svetoga Mihovila. [11]
Osim brige o zdravlju vojnika, prvi vojni kirurzi su pružali pomoć i građanima.
U Osijeku je 1694. godine zabilježen prvi porod carskim rezom, što nije mogla
izvesti primalja već samo obrazovan liječnik ili vješt kirurg. Iz 1698. godine potječu
prvi podaci o održavanju higijene osječkih ulica i načinima skrbi za ratne udovice i
siročad. [11]
Osijek je još u srednjem vijeku imao velik utvrđen prostor čiji je raster ulica vidljiv
i danas i ne čudi što su Habsburgovci odredili Osijek za vojno središte novoosvojenih podunavskih područja. Ubrzo su porušene osmanlijske građevinske prilagodbe
srednjovjekovne osječke utvrde, osobito sakralne, i počela je gradnja današnjih bedema-bastiona i drugih vojnih objekata. Gradnja tvrđavske infrastrukture završena
je 1721. godine. [11]
Vojna bolnica u osječkoj Tvrđi građena je između 1726. i 1730. godine na zapadnoj
strani Tvrđe u Glavnoj ulici. Bila je to uzorna Vojna bolnica smještena u raskošnoj
zgradi sa dva krila, u kojoj je nekoć stanovao turski dizdar i koja je do devedesetih
godina XX stoljeća odgovarala vojnohospitalnoj svrsi. U njoj su pomoć pružali i
civilima nastanjenim u Tvrđi, osobito u dobu epidemija.
Vojna ljekarna u osječkoj Tvrđi stajala je nasuprot ulaza u Vojnu bolnicu, na južnoj
strani iste ulice. Pored nje je bila nadaleko čuvena gostionica K bijelom vuku. Osječka
ljekarna je uvoznim lijekovima opskrbljivala vojne, civilne i dijelom redovničke ljekarne Slavonije, Baranje i Srijema – Vojna ljekarna preselit će se u bolničku zgradu
1874. godine. [3, 4, 12]
Kao kuriozitet možemo navesti da su Paulusa Sirmegha ubili razbojnici 15. listopada
1717. godine dok se iz Batine vraćao u Osijek. Bio je voditelj osječke vojne ljekarne,
provisor apothecae bellicae. Pokopan je u kripti crkve Svetoga Mihovila. [13, 14]
Civilnih bolnica nije bilo, a nisu bile ni potrebne. Doktori medicine rijetko su
navraćali u Slavoniju, ako izuzmemo Osijek, a još se rjeđe zadržavali u našim krajevi97
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
ma. Medicinska tehnologija bila je skromna, farmaceutskih proizvoda industrijske
proizvodnje nije bilo, osobito ne preparata za urgentno davanje ni tekućina koje se
daju intravenozno i nije bilo potrebe da stanje oboljelih danonoćno prate medicinski
djelatnici. Obitelji su brinule za oboljele članove obitelji, viši kler i redovnici su imali
vlastitu medicinsku skrb (katoličkog dijecezanskoga svećenstva nije bilo do sredine
XVIII stoljeća na područjima Zagrebačke biskupije, odnosno druge polovice XVIII
stoljeća na području Pečuške biskupije i području Srijemske biskupije; pastoral su
obavljali franjevci i isusovci – o pravoslavnom parohijskom svećenstvu brinule se
njihove obitelji), a u dobu ratova nicale su velike privremene bolnice ili su ranjeni i
bolesni vojnici smješteni u samostane. Beskućnici, duševni bolesnici, profesionalni
prosjaci i ini pripadnici marginalnih skupina imali su bolničku skrb u ksenodohiju – ksenodohije su vodili franjevci. U Majuru, podgrađu Petrovaradinske utvrde,
sagrađen je ksenodohij, što pokazuje kako je Petrovaradin, kao i Osijek i Požega,
odmah po uspostavljanju habsburške vlasti privukao mnoge seljake, trgovce i obrtnike. Za napuštenu djecu građena su sirotišta, o kojima su financijski skrbili gradski
magistrati, plemstvo i klerikalne udruge, a vodili ih franjevci. [6, 8, 12, 14-20]
Sanitarni kordon nije nastao odjednom. U XV stoljeću uočile su mletačke i dubrovačke
vlasti nisku higijensku razinu Osmanlijskoga Carstva, te su koncem XVI stoljeća
osnovali lazarete na skalama – graničnim prijelazima – te tako nadzirale trgovinu,
ali i širenje bolesti iz Osmanlijskoga Carstva. Girolamo Fracastoro (1483-1553)
idejni je začetnik sanitarnih kordona. Osim što je izvanredno opisao sifilis, izdao je
knjigu O zarazi i zaraznim bolestima. Smatra da se zarazne bolesti prenose klicama
i to dodirom, predmetima ili zrakom na manje udaljenosti, i da je prevencija jedina
učinkovita borba protiv zaraznih bolesti. Osobnom i javnom higijenom, osobito
pokapanjem mrtvih te dezinfekcijom i izolacijom oboljelih, spriječit će se ulazak
klica u organizam.
Poučeni njihovim iskustvima, habsburške su vlasti još u XVI stoljeću organizirale
sanitarne službe, u XVII stoljeću donijele i nekoliko zakona – oni će biti osnovica
sanitarnoga zakonodavstva Vojne krajine u XVIII stoljeću. Carski patent o zaštiti
od kuge (1710) dao je Dvorskoj sanitetskoj komisiji glavnu riječ na polju zdravstva
u Vojnoj krajini, ali i bio osnovica za donošenje niza uredbi kojima se od 1713. do
1728. godine uređuje kužni red i uspostavlja trajna protuepidemijska zaštita duž
granice prema Osmanlijskom Carstvu – a ona je bila duga približno 1900 kilometara i protezala se od Karpata do Jadrana. [20, 5] Na ovom mjestu možemo navesti
i odredbu iz Patenta cara Karla VI kojim je osnovan Sanitarni kordon 22. listopada
98
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
1728. godine „Nasuprot turskim područjima treba zbog neposredne opasnosti od
zaraznih bolesti urediti stalnu protuobranu prilagođenu prema težini okolnosti.“
Slavonska sanitarna komisija osnovana je 1730. godine. Sjedište joj je bilo u Osijeku,
a obuhvaćala je područja od Petrovaradina duž Dunava do Zemuna pa Savom do
ušća Une u Savu kod Jasenovca te do zapadnih međa Virovitice, odnosno obuhvatit
će cijelu Slavonsku vojnu krajinu, to jest Petrovaradinsku, Brodsku i Gradiščansku
pukovniju, te područja Srijemske, Požeške i Virovitičke županije. Od 1756. godine
Slavonska sanitarna komisija podređena je Sanitarnoj komisiji Banske Hrvatske
koja obuhvaća sve kontumce prema Osmanlijskom Carstvu od Zemuna do Senja.
[20, 5]
Slavonski generalat dio je Vojne krajine i bio je podređen isprva Ratnom vijeću
u Grazu, a od 1743. godine Dvorskom ratnom vijeću u Beču. Osnovan je 1701.
godine i u početku imao je sjedište u Osijeku. Između 1783. i 1792. sjedište ujedinjenih Slavonske gene­ralkomande i Banatske generalkomande iz Temišvara bilo je
u Petrovaradinu. Nakon razdvajanja zapovjedništvo je ostalo u Petrovaradinu, a od
1848. godine do ukidanja Vojne krajine u Zagrebu. [20]
Slika 1 Prije regulacija Dunava i Drave u prvoj polovici XIX stoljeća, njihovo ušće
bilo je tridesetak kilometara zapadnije, kod Osijeka. Do tada plovidba većih brodova
do Osijeka prije regulacija Dunava i Drave nije bila nimalo laka
99
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
Apatin je luka osječke komande i skladište baruta, olovnih zrna, dvopeka, usoljene
ribe i mesa i drugih namirnice potrebnih vojsci, osobito lijekova i sanitetskoga
materijala. Lijekovi su nabavljani diljem svijeta i dopremani Dunavom do Apatina
odmah po habsburškom osvajanju ovoga dijela Podunavlja, odakle su ljekovito bilje,
sirovine za preparate (najskuplje su bile tinkture i ini ekstrakti napravljeni u manufakturnim radnjama Beča i drugih farmaceutskih središta) i lijekove distribuirali
preko Osijeka za vojne ljekarne u pukovnijskim središtima i Brodu na Savi, a odatle
po satnijskim ljekarnama – put brodom od Apatina do Osijeka zahtijevao je mnoge
brodarske vještine zbog brojnih rukavaca, povremenih ada i ritova koje su ovisile o
vodostaju ovih rijeka. Roba se skladištila u golemim drvenim halama, a nakon 1739.
godine skladišta se grade od opeke. Tada je rekonstruirano pristanište, sagrađena je
vojarna, upravna zgrada pristaništa koje je otvoreno i za civilne brodove. Podignute
su kuće za časnike i stanovi za lađare, ribare i vodiče konja, te konjušnice i skladišta
hrane za konje. Duž Dunava od Beča pa sve do Apatina uređena je kopitnica – staza
za uzvodnu konjsku vuču lađa, šajki i čamaca; lađe su uzvodno vukli i kmetovi, što je
bila teška rabota i golem namet vlastelinstvima, kao i kažnjenici. Ubrzo su se u Apatin doselili trgovci, ribari, lađari i obrtnici potrebni za rad baze. Većina doseljenih su
bili Nijemci, kolonizatori cara Karla VI. Godine 1748. počela je velika kameralna
kolonizacija Nijemaca, a Apatin je proglašen vratima kolonizatora.
Vojna bolnica u Apatinu podignula je 1758. godine sredstvima Dvorske komore i
bila je subordinirana osječkoj, petrovaradinskoj i pakračkoj (i iločkoj) vojnoj bolnici,
a iz nje se nadzirao i rad stacionara u pukovnijskim središtima i u Brodu na Savi.
U apatinskoj bolnici su radila tri liječnika i relativno brojno pomoćno medicinsko
osoblje – u Apatinu još od 1749. godine rade dva ljekarnika i tri kirurga.
Petrovaradinska Vojna bolnica preseljena je s Lasa, gdje je koncem XVII stoljeća podignut golemi kompleks drvenih baraka za potrebe ratne bolnice, u petrovardinsku
tvrđavu. Gradnja objekata na Lasu ne bi bila racionalna – udaljenost, skupoća, …
– pa je Josip II 1783. odredio da se dio petrovaradinskoga franjevačkoga samostana
pretvori u Vojnu bolnicu. Godine 1786. uočio je Josip II vlastitu pogrešku i odredio
da se cijeli franjevački samostan pretvori u Vojnu bolnicu, što je ostalo do danas. [9,
10, 15, 21, 22]
Stara Gradiška, Vinkovci i Srijemska Mitrovica bili su središta graničarskih pukovnija. Pukovnije su osnovane 1747. godine, a razvile su se iz ranijih krajiških
upravnih struktura. Uz njih je od 1762. djelovao i Šajkaški bataljun u sastavu Du100
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
navske flote. Sjedište šajkaša, dobro naoružanih i lako pokretljivih lađa, bilo je u
Petrovaradinu. U središtima graničarskih pukovnija osnovani su medicinski stožeri,
vojne ljekarne i stacionari s nekoliko kreveta – iz stacionara razvit će se u prvoj polovici XIX stoljeća vojne bolnice. Vojne vlasti odredili su da ljekarnici sami skupljaju
ljekovito bilje i botaniziraju, tj. uzgajaju ljekovite biljke te izvode pokuse sa sadnjom
biljaka. Istu obavezu imali su i satnijski liječnici, većinom kirurzi, koji su morali
imati priručnu ljekarnu s lijekovima kako za hitne slučajeve tako i lijekovima i zavojnim materijalom za zahtjevnije zahvate. U Vojnoj krajini postojali su strogi propisi
nadzora hrane i bunara te o čistoći okoliša i stanova, a nadzor nad izvršavanjem
propisa imao je pukovnijski liječnik. Osobito je bila razvijena mrtvozornička služba.
Svakoga pokojnika pregledala je stručna osoba. Bilo je zabranjeno ljubiti pokojnika,
držati ga dugo u prostoriji u kojoj obitavaju njegovi ukućani i moralo ga se propisno
ukopati. [2, 9, 10, 15, 21, 22]
U kumpanjama ili satnijama djelovali su kirurzi i primalje. Osigurali su u kumpanijskom središtu prostor za stacionar i skladište za lijekove sigurno od vlage i zaštićeno
od provala. Ako bi se pojavila kakva zaraza u ataru, bili su dužni izvještavati pukovnijski medicinski stožer svakih pet dana, a u razdobljima bez opasnosti epidemija
izvješća su slali jednom tjedno. Slični propisi koji se tiču nadzora i izvještavanja vrijedili su i kod zaraza stoke. U stacionar bi smjestiti i oboljele od nepoznatih bolesti
i svakodnevno izvještavali nadređene o zdravstvenom stanju oboljelih.
U Vojnoj krajini je nepozivanje primalje na porod bilo kažnjivo, a od 1818. godine
je carskom odlukom bio zabranjeno na porod zvati seoske žene. Od 1859. godine
plaćanje primalja i nadzor nad njihovim radom nemaju više vojne vlasti već su satnijske primalje u Vojnoj krajini postale općinske primalje s određenom godišnjom
plaćom.
Ljekarne u satnijama nadzirao je jednom godišnje pukovnijski liječnik i izvješća slao
središnjoj komadi, a liječnici u satnijama često su provjeravali stanje lijekova i uvjete
u kojima se čuvaju preparati, lijekovi i prostorima u kojima se suši i pohranjuje
ljekovito bilje. Priručne ljekarne satnijskih liječnika nadzirao je pukovnijski liječnik.
Osobito su pazili na zgradu u kojoj je ljekarna (suhoća podruma i zidova, kvaliteta
podova i zaštita od glodavaca i požara, čistoća tavanskih prostora na kojima se sušilo
ljekovito bilje, opća higijena ljekarničkoga prostora), inventar ljekarne (ormari,
posuđe, vage i utezi) te načine čuvanje snažnih lijekova i otrova. [2, 4, 7, 11, 23-27]
U satnijskim ljekarnama su imali lijekove protiv svraba (crni sapun i sumpor), ludila
101
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
(sudorifera, purgativa, emetica, vesicatia, a ako antiphlogistička sredstva nisu pomogla, za nesretnika se govorilo da ga tišti nesretna ljubav protiv koje, naravno, nema
lijeka), kuge (kamfor, valeriana), želučanih kiselina i srčanih bolesti, a na zalihi su
imali i najfrekventnije veterinarske lijekove. Pravljenje preparata i lijekova bilo je
određeno vojnim farmakopejama, koje je izdavala središnja vojna vlast. Ljekarnici
su lijek smjeli izdati samo na recept pukovnijskoga liječnika, satnijskoga liječnika i
drugih kirurga – ako je recept izdao kirurg-brijač, na receptu je morao biti potpis
satnijskoga liječnika. Lijekove i praškove umatali su u stari papir i tako ih izdavali.
Pomno su bilježili izdane lijekove u posebno čuvanim bilježnicama, koje su služile
kao osnovica financijskoga obračuna i stanja zaliha u ljekarnama u satnijama. Premda su krajišnici imali prava na neke besplatne lijekove, rijetko su ih koristili uzdajući
se u Božju providnost, zagovore svetaca i pučku farmakopeju. Unatoč otporu seljaka-vojnika, vlasti su poticale korištenje lijekova i afirmaciju akademske medicine.
Krajišnicima je bilo zabranjeno nagrađivati liječnike i ljekarnike, a oboljelima na
čardacima su liječnici morali dolaziti u pohode i donosili su propisane lijekove pri
čemu su im često pomagali konjanici-überreiteri. Dopuštenje za osnivanje ljekarne
davale je središnja vojna vlast (isprva Beč, kasnije Pešta, a od sredine XIX stoljeća
Zagreb) nakon konzultacija s pukovnijskim liječnikom. U Vojnoj krajini postojale
su u prvoj polovici XIX stoljeća:
• garnizonske ljekarne u središtima pukovnija,
• vojničke ljekarne u manjim mjestima i
• građanske ljekarne, koje su lijekove nabavljali za potrebe civila i (uz ugovore)
vojnika.
Godine 1644. je car Ferdinand izdao Zakon o ljekarnama kojim su propisane cijene
lijekova, uvjeti za stjecanje dozvole za rad ljekarnika i nadzor nad ljekarnama. Sastav i izrada lijekova propisani su Farmakopejom, službenim dokumentom, brižno
uređenom i često revidiranim. Najstarija je bila u upotrebi od 1686. do 1770. godine.
Godine 1774. izlazi prvo izdanje nove Farmakopeje za naše krajeve, koja je do 1794.
godine doživjela pet izdanja.
Kada bi odlazili na ratišta diljem Europe, vojnici iz Vojne krajine imali su svoju
zdravstvenu službu s potrebnim lijekovima, najčešće za ublažavanje bolova i stavljanje obloga te previjanja otvorenih rana. S mobiliziranim seljacima iz civilnoga
dijela na bojišnicu išli su franjevci, kao duhovnici, ali i kao vidari. [2, 4, 7, 11, 23-26,
28]
102
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
I u civilnim i u vojnim dijelovima Slavonije i Srijema ljekarnici su obavljali zadaće
hitne medicinske skrbi. Dobro su prepoznavali akutna stanja, znali su prema njima
reagirati i imali lijekove i preparate koje su davali pacijentima u tim stanjima. Tržište
apotekarskih proizvoda uspostavljeno je nakon ukidanja isusovaca i prestanka
franjevačkog angažmana u liječenju stanovništva. U drugoj polovici XVIII stoljeća
trgovačka društva dobila su privilegij neplaćanja poreza na lijekove i počelo se u
ljekarništvo širiti privatno poduzetništvo – vlasti su predale nabavku i opskrbu lijekova privatnicima i prestale obrazovati vojne ljekarnike koje do tada nisu dovoljno
koristili. Do tada je o nabavci i distribuciji lijekova i sirovina za galenske preparate
brinulo posebno vojno ravnateljstvo. Odmicanje povlaštenih staleža iz trgovine
ljekovitim biljem i lijekovima, otvorilo je tržište i podignulo kakvoću farmaceutskih
proizvoda i znatno im snizilo cijenu, učinilo ih dostupnim većini stanovništva te
punilo državnu riznicu i budžete lokalnih vlasti. Ljekarnu je mogao otvoriti samo
onaj svršeni farmaceut, koji je imao dovoljno novca za opremanje ljekarne i apotekarskih i skladišnih prostora te nabavku lijekova i sirovina za lijekove i preparate. [2,
4, 7, 11, 23-27, 29]
Ljekarnik je morao imati kuću, vlastitu ili u najmu, propisanih dimenzija zaštićenu
od vlage i provala. Kuća je morala imati odijeljeni ljekarnički (trgovački) i skladišni
(apotekarski) prostor te prostor za pripremu preparata. Na zalihi je moralo biti raznih
vrsta (i količina) lijekova i sirovina za galenske preparate, koje su propisale važeće
farmakopeje; od ukupno 867 vrsta dopuštenih lijekova u Austrijskoj Carevini, godine 1854. u našim krajevima ljekarnici su morali na zalihi imati 396 lijekova, masti,
prahova, čajeva, ulja, sirupa, tinktura i ekstrakata. Ljekarna je morala imati nekoliko
vrsta vaga, utega, menzura, posuda, plamenika, hvataljki i drugih potrepština za
pravljenje ekstrakata i tinktura.
Unatoč podjeli na civilni i vojni dio, vojarne su stajale u većim naseljima civilnoga
dijela Slavonije i Srijema. Vojni objekti, skladišta, isturene posade i vojarne su bile
u Vukovaru, Irigu, Valpovu, Virovitici, Požegi, Pakracu, a možda povremeno i još u
nekim trgovištima i varošicama Virovitičke županije, Srijemske županije i Požeške
županije. U vojarnama je stacionirano između 100 i 400 profesionalnih vojnika s
vlastitom medicinskom infrastrukturom (kirurzi, kupalištarci, ljekarnici, veterinari),
a vojska je za svoje potrebe u civilnom dijelu Slavonije i Srijema gradila priručne
stacionare i vojne bolnice. [30, 31]
Zemun je kao i Brod na Savi i Srijemska Mitrovica bio slobodni graničarski komu103
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
nitet od 1751. godine. U to je vrijeme kapetan Zemunske satnije bio Ivan Podgoračan,
zagovornik napretka Zemuna i okolice. Sjajno su surađivale vojne i civilne vlasti, te
uredi državne uprave (pošta, carina, …), pa je Zemun ubrzo postao naselje obrtnika
i trgovaca udruženih u čak 12 cehova, a već sredinom XVIII stoljeća osnivaju se
manufakturne radionice, dvije kavane – bile su to prve kavane u ovom dijelu Podunavlja – a početkom XIX stoljeća i tvornice. Kada je 1739. godine ustanovljena
granica na Savi između Osmanlijskoga Carstva i Habsburške Monarhije, osnovan
je u Zemunu središnji granični prijelaz. [9, 10, 15, 21, 22]
Srijemska Mitrovica imala je najzamršeniji status od svih gradova Vojne krajine.
U sastav Habsburške Monarhije ušla je nakon mira u Požarevcu 1718. godine i
priključena je feudalnim posjedima. Godine 1745. izdvojena je iz vlastelinstva obitelji
Pejačević i pripojena Vojnoj krajini. Od 1747. godine je sjedište Petrovaradinske
pukovnije, premda su neke pukovnijske službe ostale u Petrovaradinu. Srijemska
Mitrovica je 1765. godine, kao i Brod na Savi, proglašena slobodnim graničarskim
komunitetom i civilne su strukture osnažile i dobrim se dijelom nametnule vojnim
upravnim strukturama (vojni komuniteti bili su i Petrovaradin, Srijemski Karlovci, Zemun i Brod na Savi). Osnivanje mitrovačkoga kontumca, jednog od četiri
najvažnija na savskoj granici, potaknulo je naseljavanje trgovaca i obrtnika iz cijele
Monarhije slobodnije nego u bilo koji drugi krajiški grad pa se na ovom području
sreću različiti pristupi zdravlju i liječenju. No, pretvaranje kontumca u rastel (1777)
usporio je razvoj Srijemske Mitrovice i umjesto grada trgovaca i obrtnika, Mitrovica
se pretvara u grad vojnika-seljaka. Godine 1806. osnovana je civilna ljekarna, koja je,
vjerojatno, odmah objedinila i vojnu ljekarnu, koja je bila u Srijemskoj Mitrovici od
osnutka Pukovnije. [9, 10, 15, 21, 22]
Brod na Savi je izuzet iz uprave Brodske pukovnije i podređen izravno (osječkoj, a
kasnije petrovaradinskoj) Slavonskoj generalkomandi – Brod je bio slobodni vojni
komunitet i njim su upravljali nadkapetan i vojvoda; nadkapetana su postavljale
vojne strukture, a vojvodu birali predstavnici građana. Prvi stanovnici postturskoga
Broda bili su vojnici, koji su radili na obnovi srednjovjekovne utvrde. Obnovu Broda
vodio je franjevac Augustin Jarić (ili možda Jaharić), a kasnije je zapovjednik Broda
postao pukovnik Mihovil Kyba. Godine 1716. nakratko Turci ponovno osvajaju
Brod, a kako su pri povlačenju uništili brodsku utvrdu, gradi se od 1722. do 1741.
današnja tvrđava, golema i impresivna – Brod je sredinom XVIII stoljeća bio možda
i najbolje utvrđeni grad na razmeđu habsburške i osmanlijske sfere, a smještajni
kapacitet kretao se oko 4000 do 5000 stacioniranih vojnika. Tvrđava je imala golema
104
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
skladišta hrane, vlastite pekare, klaonicu i mesnice, no unatoč dobro organiziranoj
opskrbi vojnih potrepština, vojska je svejedno bila veliki potrošač dobara koje proizvode civili, što se osobito isplatilo brodskim trgovcima i obrtnicima, ali i seljacima
iz okolice. Približno 2500 vojnika bilo je 1762. godine koncentrirano u tvrđavi i
okolnim stražarnicama i potrebovale su mnoge pomoćne službe i uzrokovale naseljavanje u podgrađe brodske utvrde trgovaca, gostioničara i raznih obrtnika. [32-34]
Brodska Vojna bolnica i ljekarna osnovane su početkom XVIII stoljeća i bile su u
staroj brodskoj tvrđavi. Civili su po pitanjima zdravstva bili prepušteni sami sebi.
Unutar nove tvrđavske cjeline sagrađena je Vojna bolnica koja je imala 25 kreveta,
ljekarnu i mrtvačnicu. U njoj su se mogli liječiti i civili, ako su namirili troškove
lijekova i liječenja. [32-34]
O vremenu osnutka, djelovanju i ustrojstvu Vojne bolnice u Pakracu tako malo
znamo, valjda stoga što se nije nalazila na području Vojne krajine već u Požeškoj
županiji. Možemo pretpostaviti da je bolnica ostatak ratne infrastrukture iz 1737.
godine, ili još ranijih ratova, a možda je bila smještena u srednjovjekovnoj utvrdi ili u
njenoj neposrednoj blizini ili negdje uz rijeku Pakru – isto tako, moguće je da je bila
na više lokacija i da je tijekom pola vijeka mijenjala lokacije na području današnjega
Pakraca. Nije čudo što je 1754. godine bila u lošem stanju i da su županijske vlasti
razmišljale preselili je u Požegu, zajedno s liječnikom i kapelanom. No, unatoč svim
nedostacima, pakračka Vojna bolnica uspjela je usporiti razvoj medicinske infrastrukture Gradiške pukovnije u čijem je zaleđu bila. Vjerojatno je demobilizirana
i u drugoj polovici XVIII stoljeća se utopila u Bolnici za stidne i kužne bolesti u
Pakracu. [8, 16]
Bolnica za stidne i kužne bolesti u Pakracu osnovana je u drugoj polovici XVIII
stoljeća. Grof Antun Janković darovao je, svakako ne prije 1770. godine dok nije
dovršena obnova, nekadašnji dvorac baruna Trenka da bi u njemu bila bolnica za
liječenje veneričnih bolesti, koje su tada harale Slavonijom i Srijemom. Nedaleko
Pakraca izbija jodna mineralna voda koja, tvrdila je onodobna stručna javnost,
pomaže pri liječenju sifilisa i izvrsna je nadopuna lijekovima za liječenje različitih
urogenitalnih i spolnih bolesti kod muškaraca i žena. Uobičajilo se okriviti baruna
Trenka i njegove pandure za mnoge nevolje pa tako i za prenošenje spolnih bolesti u
Slavoniju, osobito u Pakrac i okolicu te Požeštinu, što bi tek trebalo istražiti.
Termalna lipička voda smirivala je upale zglobova, uha, oka i upalne promjene na
koži, ubrzavala je zacjeljivanje rana nakon ozljede ili operacije, a njezinim pijen105
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
jem pojačavao se tek i jačao organizam. Bila je nadaleko poznata po blagotvornim
učincima na oboljele od spolnih bolesti, osobito sifilisa, pa su oboljele slali u pakračku
bolnicu i lipičke kupke na liječenje i oporavak. Isprva, naravno, pacijente iz okolice,
ubrzo po osnivanju pakračke bolnice oboljele iz cijele Slavonije i Srijema, i civile i
vojnike, a kada se lipička voda afirmirala, na liječenje su dolazili viši slojevi iz cijele
Monarhije pa i velikodostojnici bečkoga dvora. [8, 16]
U Daruvaru je grof Janković z���������������������������������������������������������
a bolesne
�������������������������������������������������������
vojnike, koje se ovamo na rehabilitaciju šalju
iz čitave Slavonije, sagradio vojarnu. [8, 16] Vojnu bolnicu u Iloku pratimo od 1784.
godine, no s pravom možemo pretpostaviti da je osnovana puno prije ucrtavanja na
plan grada Iloka. Nalazila se, vjerojatno, u istočnom dijelu Donjega grada duž ceste
koja vodi prema Neštinu, gdje je stajao turski saraj. Godine 1794. vojne su vlasti
tražile da se podigne vojna bolnica u Rumi, ili barem stacionar, da se oboljele ne
prebacuje čak do Iloka, na što se oglušila Srijemska županija. [9, 10, 15, 30, 31]
Higijenom slavonskih i srijemskih krajiških naselja vlast se počinje baviti sredinom
XVIII stoljeća. Uvode sanitarne službe, ulice postaju čišće, trgovi se popločavaju, a
pse-lutalice lovi živoderska služba. Strvinari zbrinjavaju životinjski otpad u klaonicama, zaduženi su za higijenu tržnica i zakapaju uginulu stoku. Svaku sumnjivu uginulu životinju dužni su prijaviti najbližem kirurgu ili doktoru medicine. Noćobdije
su odgovorne za protupožarnu zaštitu, kopaju se bunari, a vlasti potiču otvaranje
javnih kupaonica. Isušuju se močvare. Premošćuju se potoci i rječice, grade se skele
na velikim rijekama, obnavljaju se trase rimskih putova, koji sada postaju široki
drumovi, uz koje se (postupno i uz prisilu) preseljava većina stanovnika. Naselja se
grade planski, groblja se preseljavaju izvan naselja, propisuje se položaj stambenih
objekata i bunara prema gnojnici, stajama, oborima i zahodu. [8, 5]
Vojska je morala biti sita, sigurna, zdrava i jeftina, zaštićena od nepotrebne invalidnosti i prijevremene smrti što je moglo biti samo uz vrsnu liječničku i ljekarničku
službu. Kako bi to postigli, organizirali su zdravstvenu zaštitu seljaka-vojnika u
pukovnijama i satnijama i stacionarnih vojnika u vojarnama, ali i civila koji žive u
Vojnoj krajini. Zamišljeno je da u središtu pukovnije djeluju dva vojna liječnika, a
u središtima satnija kirurg-ranarnik (u prvoj polovici XIX stoljeća niži liječnik), no
često su liječnička mjesta bila upražnjena pa su privremeno zapošljavani kirurziranarnici i patroni kirurgije. Slične modele primijenili su i u civilnim dijelovima
Slavonije i Srijema, samo s puno manje liječnička a više kirurga. [4, 5, 8]
Socijalna zaštita Vojne krajine prebačena je na proširenu obitelj. Po uzoru na mili106
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
tarnu društvenu organizaciju Pruske, poticalo se seljake da žive u kućnim zadrugama. Uobičajilo se u historiografiji povezivati krajiške kućne zadruge s tradicijskim
oblicima obiteljskoga života Slavena, što svakako mora doživjeti povijesnu reviziju
jer demografija opovrgava narativna vrela, na kojima se bazira stav starije historiografije. Sredinom XVIII stoljeća u civilnim dijelovima Slavonije svega oko 4,5% seljaka živi u proširenim obiteljima, u drugoj polovici istoga stoljeća oko 10%, a sredinom XIX stoljeća i približno 25% obitelji živi u zadrugama, dok većina stanovnika
živi u obiteljima do 10 članova poredanih u rodbinskoj vertikali rijetko većoj od tri
generacije. U Baranji u prvoj polovici XVIII stoljeća u proširenim obiteljima živi
oko 8% stanovništva, od toga u obiteljima s četiri i više odraslih bračnih parova živi
približno 1,8% stanovnika. Zadruge su skrbile o ranjenicima, invalidima, udovicama
i djeci bez roditelja, a to se moglo samo ako je unutar kuće živjela proširena obitelj.
Na ovom mestu možemo citirati zapis Artura Evansa iz 1875. „… ovdje je svaka
zajednica neka vrsta dobrovoljnog društva; zajednički dom je samo azil za stare,
bolnica za bolesne; u doba rata nije beznačajna korist Vojne granice, gdje je svaka
kućna zajednica obrazovala bolnicu za onesposobljene vojnike te zajednice…“
Nadzor nad životom seljaka-vojnika bio je lakši u koliko je postojala odgovorna
osoba. Za ne pozivanje primalje na porod, kućni starješina plaćao je u drugoj polovici XVIII stoljeća 2 forinte, što je bio za seljake golem iznos. Zbog grijeha ukućana
nerijetko se batinalo kućnog starješinu, koji je nakon surove kazne strogo nadzirao
ponašanja svojih ukućana. Obrtničke obitelji nisu bile brojne, svi su bili okupirani
cjelodnevnim radom pa su oboljeli članovi obrtničkih obitelji odlazili u bolnicu na
liječenje. Ceh je snosio troškove bolničkoga liječenja i oporavka članova obrtničkih
obitelji, ali i šegrta, kalfi, siročadi i udovica svojih članova. Isto tako, vlastelinstva su
snosile troškove bolničkoga liječenja za vlastelinske činovnike i članove njihovih
obitelji i to kao čin milosrđa, a ne obaveze. [2, 4, 5, 10, 12, 14, 15, 19, 20]
Vojno zdravstvo
Josefinium je akademija za više i niže vojne liječnike. Počela je s radom 1785/86.
godine, a iz Medicinsko-kirurške jo­ze­finske akademije izlazili su vojni liječnici,
kirurzi-ranarnici i kupalištari. Po završetku petogodišnjega studija kandidati su
branili disertaciju i dobivali titulu višeg vojnog liječnika, magistra za očne bolesti i
porodništva te postajali pukovnijski liječnici i šefovi bolničkih odjela. Od 1827. godine kandidati koji su završili trogodišnji studij medicine dobivali su naziv niži vojni
liječnik – do tada je obrazovanje nižih vojnih liječnika trajalo nešto kraće. Josefinom je
107
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
organizirao veterinarsku edukaciju na nekoliko razina.
Civilno zdravstvo
Medicina se od druge polovice XVIII stoljeća studirala u Beču, Pešti i Pragu, a
povremenih medicinskih učilišta bilo je Ugarskoj, Češkoj i Austriji; inozemni
diplomanti morali su nostrificirati diplome. Kirurgija se vraća u okvire akademske
medicine i već u prvoj polovici XIX stoljeća kirurške zahvate u bolnicama obavljaju
samo svršeni liječnici. Studenti medicine polažu i kolegij iz veterinarske medicine, a
nakon svršenog studiju humane medicine mogu specijalizirati veterinarsku medicinu na dvogodišnjem stručnom studiju.
Doktori medicine zaposleni u civilnim ustanovama i viši vojni liječnici i dalje prate
zarazne bolesti ljudi i životinja i vodeće su osobe za unapređenje javnoga zdravstva
u zoni svoje odgovornosti – pukovnije ili županije. Poput današnjih sudskih vještaka,
procjenjuju rad tuženih medicinskih djelatnika. Osobito nadziru rad konjskih vidara. Organiziraju tečajeve i ispite za medicinske djelatnike, prate i vrednuju njihov
rad i, dakako, pomažu oboljelima i ozlijeđenima.
Tabela 1
Vojno zdravstvo
Pukovnijski liječnik
Satnijski liječnik
Patron kirurgije; kirurg-veterinar
Kirurg-ranarnik
Kirurg-brijač
Kovač koji vadi zube
Redovnički
Franjevci – Brod
Kirurzi
na Savi, Ruma,
Zemun
Primalje
108
Civilno zdravstvo
Županijski fizik
Gradski/kotarski fizik
Patron kirurgije; kirurg-veterinar
Kirurg ranarnik
Kirurg-brijač
Kovač koji vadi zube
Redovnički Isusovci – Požega (javno
djelovanje)
kirurzi
Franjevci – Virovitica
(javno djelovanje),
Našice, Osijek, Vukovar,
Šarengrad (?), Ilok
Primalje
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
Ljekarnici
Vojni – Brod na
Savi, Vinkovci,
Petrovaradin,
Srijemska
Mitrovica
Civilni –
Petrovaradin
Redovnicifranjevci
– Zemun (javno
djelovanje ?),
Brod na Savi
Überreiter
Ljekarnici
Vojni – Osijek
Civilni – Osijek
Redovnici-franjevci
– Virovitica, Našice,
Osijek, Vukovar,
Šarengrad (?), Ilok
Redovnici-isusovci
- Požega (javno
djelovanje)
Pukovnijski liječnik (Stabsarzt) i kirurzi raznih profila bili su najvažniji medicinski
djelatnici u pukovnijama. Najviše obrazovan medicinski djelatnik bio je pukovnijski
liječnik, no to nije nužno značilo da je i doktor medicine.
Obrazovanje djelatnika veterinarske medicine počelo je sredinom XVIII stoljeća
na austrijskim medicinskim učilištima kao dopunski studij doktora medicine. Niži
vojni liječnici, viši vojni liječnici i doktori medicine mogli su kroz cijelo XVIII
stoljeće nastaviti dvogodišnji stručni poslijediplomski studij veterinarske medicine
i obavljati najviše vojne i civilne veterinarske službe. Srednji medicinski djelatnici,
kirurzi-brijači i kirurzi-ranarnici, mogli su polagati ispiti iz veterinarske medicine i
zapošljavati se na vojnim i civilnim veterinarskim poslovima. Bilo je kirurga-ranarnika koji su nastavili studirali medicinu na vojnom učilištu i njih zovemo patronima
kirurgije i porodništva. Ako su položili ispite i iz veterinarske medicine, nosili su
titulu kirurga-veterinara i mogli su obnašati više vojne i civilne veterinarske službe.
Konjski vidari bili su prvi akademski obrazovani liječnici veterinarske medicine
koji nisu studirali humanu medicinu već samo veterinu, tj. nakon polaganja ispita
za kirurga-ranarnika studirali su dvije godine veterinu. Živinar-veterinar je nakon
gimnazijske male mature studirao u prvoj polovici XIX stoljeća veterinarsku medicinu na vojnom učilištu dvije godine, a u drugoj polovici XIX stoljeća studij je trajao
109
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
tri godine. Nakon diplomiranja su nadzirali su rad veterinarskih radnika – konjskih
vidara, kirurga-veterinara, kirurga-ranarnika, kirurga-brijača i kuršmida; kovačkuršmid je bio pomoćnik srednjim i višim veterinarskim djelatnicima. Na prijedlog
kirurga-ranarnika s položenim veterinarskim ispitom su kovači posebno vješti u
potkivanju konja odlazili početkom XIX stoljeća na šestomjesečni tečaj na vojno
medicinsko učilište. Nakon tečaja su pred posebnom komisijom koju je predvodio
pukovnijski liječnik polagali poseban ispit i dobivali zvanje kuršmida. [36] Überreiter (jahač) je bio isluženi narednik ili koji drugi niži časnik, koji je na konju obavljao
hitnu ambulantnu službu u kompaniji i raznosio lijekove oboljelima.
Franjevce su nerijetko mobilizirali za pohode kao duhovnike, ali i kirurge i ljekarnike, što je franjevcima otvaralo mogućnost izučavanja ratnih rana i novih
kirurških tehnika te provjeravanja kakvoće pojedinih preparata. U vojsci su dobro
izučili zanat, primali savjete od iskusnih i obrazovanih kirurga-ranarnika i doktora
medicine, a na bojišnici podlijegali kontroli svoga rada. Svakoga petka u 11 sati
zvoni petrovaradinska crkva Svetoga Roka u spomen na pobjedu Eugena Savojskog
5. kolovoza 1716. godine protiv Damad Ali-paše kod Tekija pored Petrovaradina.
Vrela navode da je pored tekijske kapele održana 8. kolovoza misa zahvalnica za
pobjedu nad osmanlijskom vojskom koju su služila 74 vojna svećenika (dijecezanski
svećenici, isusovci, franjevci, karmelićani, augustinci i ostali redovnici), koji su prije
bitke obavljali dušobrižničku službu, a nakon bitke pomagali ranjenicima.
Obogaćeni takvim iskustvima oplemenili su slavonsku medicinu praktičnim savjetima kirurzima-brijačima i kirurzima-ranarnicima, a obavljali su i sami kirurške zahvate, pa i u području abdomena. Zasluga je franjevaca što racionalni postupci ulaze
u praksu pučke medicine. Nesebično dijeleći iskustva što su ih stekli na bojišnicama
i znanja koja su stekli obrazovanjem, u praksu tradicionalnoga liječenja unose nove
tvari i postupke, koji su u pravilu racionalni i djelotvorni, te potiskuju stare postupke
galenske i srednjovjekovne medicine. Donosili su s bojišnice kirurška pomagala i ine
medicinske alatke poput stomatoloških kliješta, a sa samostanskim majstorima ih i
sami izrađivali te prodavali ili dijelili. [6, 8, 12, 14-18, 20]
Godine 1788. u cernički franjevački samostan je smještena vojna bolnica, a nešto
kasnije i u požeški samostan. Naredne godine pojavila se među ranjenicima zaraza
od koje je umrlo 8 cerničkih franjevaca, a u Požegi su umrla dva redovnika. Naime,
car Josip II uvukao je Habsburšku Monarhiju u još jedan Dubički rat protiv Turaka
kako bi pomogao ruskoj carici Katarini da protjera Osmanlije iz Europe, koji su
110
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
nastavili njegovi nasljednici i u kojem nije bilo značajnijih teritorijalnih pomaka. [8,
16] Franjevci su napustili Požegu 1789. godine i u nju se vratili iz Velike već 1796.
godine. Za to je vrijeme u samostanu bila vojna bolnica, a crkva Svetoga Duha je
desakralizirana i služila je kao skladište. [8, 16]
Početak XIX stoljeća obilježili su ratovi protiv Francuza. Kako bi se zaustavilo
širenje ideja Francuske revolucije, a kada je u protuudaru Napoleon zaprijetio rušenju
Monarhije, prebacio je bečki dvor krunu, dragocjenosti i riznicu u Osijek i Petrovaradin – ispod petrovaradinske utvrde iskopano je čak 16 kilometara tunela. Bečka
monarhija trpjela je od Napoleona brojne udare i bila prisiljena na znatne teritorijalne ustupke pa je odgovorila pregrupiranjem trupa i gradnjom bolničkih prostora
u sigurnijim područjima. Regimenta Erdödy uselila se u prostorije konjičke vojarne
u Virovitici i otvorila je 1805. godine bolnicu. Ubrzo je prostore preuzela regimenta
Vincent, koja je između 1809. i 1812. godine sagradila golemu virovitičku vojarnu.
Prestankom ratova bolnica nije ugašena već je teret održavanja bolnice spušten na
gradski magistrat pa su godine 1825. Virovitičani tražili da se Vojna bolnica iseli iz
njihovoga grada zbog ogromnih troškova. Međutim, vojne vlasti su imale drugačije
planove – sagraditi Divizijsku bolnicu u Virovitici. Bolnica je dovršena 1838. godine,
koja nije bila Virovitičanima na trošku, ali se u njoj nisu liječili Virovitičani. Godine
1849. Divizijska bolnica postala je vojni rehabilitacioni centar. [1, 5]
Vojna bolnica između Bilja, Kneževa i Vardarca sagrađena je vjerojatno za vrijeme
vladavine Josipa II, no u punoj je funkciji bila za vrijeme ratova protiv Napoleona
i kao bolnica i kao logor za zarobljene francuske vojnike. Od početka XIX stoljeća
u Dardi djeluje ljekarna, no na žalost mnogi baranjski medikohistorijski procesi još
uvijek nisu ušli u fokus hrvatske historiografije. [11]
Uspon Zemuna, Srijemske Mitrovice i cijeloga Srijema posljedica je živahne trgovine sa Srbijom u koji se obogatio trgovačko-stočarski sloj nakon što je vlast učvrstio
Miloš Obrenović. Miloš i vladari nakon njega su priznavali suverenitet Osmanlijskoga Carstva, no taj se suverenitet sve slabije osjećao. Splet pozitivnih povijesnih okolnosti i odlučna volja (uz mnoge žrtve) Srba za neovisnošću oslobodili su Kneževinu
Srbiju osmanlijske vlasti. [9, 10, 15, 21, 22]
Uspon Broda na Savi omogućili su isti razlozi – uspostava Miloševe vlasti u Srbiji.
Trgovci Turci, Cincari, Vlasi, Bugari, Grci, Makedonci zaobilazili su Beograd i
preusmjerili su trgovačke putove prema graničnom prijelazu kod Broda na Savi.
[32-34]
111
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
Gašenje središnje Vojne bolnice u Apatinu – u prvoj polovici XIX stoljeća preseljena
je apatinska Vojna bolnica u Sombor – potaknulo je gradnju bolničke infrastrukture
u Novoj Gradiški, Vinkovcima, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu te u Osijeku, Petrovaradinu i Slavonskom Brodu, ali i u civilnim dijelovima Slavonije i Srijema. Nakon
što su obrazovali dovoljan broj liječnika i srednjeg medicinskog osoblja, vlasti su
u prvoj polovici XIX stoljeća potaknule osnivanje mreže bolnica u Vojnoj krajini.
Gradnja bolnica nije opteretila državnu riznicu jer je središnja vlast troškove gradnje
i održavanja bolnica u cijelosti prebacila na budžete ambijentalnih vlasti što je dodatnim porezima opteretilo lokalno stanovništvo pa su i civili koji žive Vojnoj krajini
dobili pravo liječenja u vojnim bolnicama.
Bolnica u Srijemskoj Mitrovici počela je s radom 1826. godine, a blagoslovio ju je
mitrovački župnik Stanić, agilni svećenik i generator mnogih modernizacijskih procesa u Srijemskoj Mitrovici. Odmah je počela primati i građanstvo pa je dogradnja
drvenih paviljona počela već naredne godine. Narednih desetljeća nastao je bolnički
kompleks drvenih baraka i paviljona.
Premda je postojala potreba za bolnicom u Vinkovcima, nije bilo sredstava za njenu
izgradnju i održavanje te plaće osoblja. Pokušaji da se dragovoljnim prilozima prikupe potrebna sredstva su propali, sve do 1831. godine, kada je u prizemlju Pukovnijskoga zatvora otvorena bolnica s 12 kreveta u tri sobe, a pored nje je bila i
pukovnijska ljekarna.
Brodska Vojna bolnica sagrađena je u sklopu gradnje brodske tvrđave i imala je
25 kreveta u 12 nadsvođenih komora u bedemima tvrđe (u južnom krilu lijevog
kavalira), kako samo ime kaže, kazamata, tamnih, mračnih prostora. U istom sklopu
nalazila se i ljekarna, kupaonica, praonica i mrtvačnica. Približno 100 godina nisu
se povećavali bolnički kapaciteti pa 1834. godine prostori bolnice nisu bili dovoljni
ni za liječenje vojske, a kamoli civila. Od 19. svibnja 1835. godine brodska Vojna
bolnica prihvaća sve bolesnike brodskoga komuniteta, a troškove održavanja bolnice
preuzimaju, uz vojsku, i karitativne udruge, gradski magistrat i snažni pojedinci koji
žive u Brodu i okolici.
Bolnica u Novoj Gradiški osnovana je 1846. godine kako bi bila bolnica Gradiške
pukovnije, a otvorena je u ranije napravljenoj zgradi, koja je oblikom, pozicijom
i smještajnim kapacitetima (76 kreveta), te pomoćnim zgradama odgovarala onodobnim vojnim bolnicama. U njoj su radili kirurzi i vojni liječnici, a prvi doktor
medicine u Novu Gradišku došao je 1873. godine.
112
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
Petrovaradin je sredinom XIX stoljeća imao tri bolnice – golemi lazaret na Lasu,
suvremenu vojnu bolnicu u prostorima nekadašnjeg franjevačkoga samostana te
Građansku bolnicu osnovanu 1848. godine na Starom Majuru, petrovaradinskom
podgrađu, sagrađena u vrijeme haranja kolere.
U civilnim dijelovima Slavonije i Srijema bolnice organiziraju vjerske udruge,
bratovštine, nošene filantropskim nakanama te plemići i gradske elite, a vojne bolnice u civilnim dijelovima Srijema i Slavonije (Virovitica, Vukovar, Osijek, Ilok, …)
ostaju u nadležnosti i pod patronatom središnjih vlasti i u njima se ne liječe civili, pa
ni plemići ni redovnici. Rad bolnice organizirao je pukovnijski liječnik, a uz njega
je u bolnici radio i sekundarni liječnik, često i sam doktor medicine ili viši vojni
liječnik. O kuhinju i rublju bolesnika obično je brinula ravnateljeva supruga, koja
je imala pomoćnicu. Srednje i niže poslove obavljali su patroni kirurgije, kirurziranarnici i bolničari, koji su bili plaćeni za svoj rad. Troškove hrane i lijekova snosile
za oboljele časnike i vojnike vojne vlasti, obrtnicima i članovima njihovih obitelji
te šegrtima i kalfama liječenje je plaćao ceh, poduzetnici svojim radnicima, obitelji
za svoje članove, a općine za siromašne. Svaka je bolnica imala ekonomiju (oranice,
livade, vrt te organiziran uzgoj životinja) iz koje je dobivala hranu za oboljele i
osoblje. Obnove, osuvremenjivanja i dogradnje financirane su rijetkim dotacijama
gradskih magistrata ili iz sredstava zaklada, oporuka, milodara i dobrovoljnih priloga
iz crkvenih škrabica. [30-34]
U gradove, trgovišta i varošice na civilnom i vojnom području Slavonije i Srijema
u drugoj polovici XVIII stoljeća i prvih desetljeća XIX stoljeća stizali su putujući
liječnici i zubari, koji su naplaćivali usluge, ali i opsjenari i redikuli koji su koristeći
moći uvjeravanja i jeftine trikove prodavali čudotvorne preparate (neškodljive vodice,
prahove, gelove, ulja i masti), dijagnosticirali, masirali, mazali oboljele kojekakvim
mastima i gelovima te vadili zube. Obično su pratili putujuće kazališne družine
i cirkuse te svoje predstave organizirali na kirvajima i hodočasničkim mjestima i
uopće na mjestima gdje se okuplja mnoštvo. Protiv njih su medicinski djelatnici
često dizali tužbe. Od pohlepe za lakom zaradom nisu bili imuni ni vojni ranarnici,
koji su pratili stacionarne trupe, koji su prodavali čudotvorne napitke koji liječe sve
bolesti. [2, 4, 5, 10, 12, 14, 19, 20, 35]
Garnizonske ljekarne bile su u Novoj Gradiški, Vinkovcima i Srijemskoj Mitrovici,
vojne bolničke ljekarne u Osijeku, Slavonskom Brodu i Petrovaradinu, a u središtima
kumpanija priručne ljekarne s osnovnim lijekovima. Osječka vojna ljekarna brinula je
113
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
o opskrbi lijekovima vojske u Novogradiškoj, Brodskoj i Petrovaradinskoj pukovniji
– ne znamo gdje se nalazila prva vinkovačka vojna ljekarna; sigurno znamo da je
bila uz stacionar, no još uvijek nismo detektirali gdje se nalazilo središte vojnoga
zdravstva u Vinkovcima od sredine XVIII stoljeća pa do formiranja bolnice 1831.
godine. U Vojnu krajinu se, kapilarno i uz otpor središnjih vlasti, naseljava civilno
stanovništvo – obrtnici, trgovci, učitelji… [2, 4, 7, 11, 23-27]
Godine 1804. su privatizirane ljekarne u gradovima Vojne krajine, osim bolničkih
ljekarni. Zakupci ljekarna morali su imati dovoljno lijekova za potrebe vojske i svakom su oboljelom vojniku morali izdati lijek, imao li on novaca ili ne. Kasnije su
naplaćivali lijekove od graničara ili njegove obitelji ili od komande mjesta, što je
nerijetko dovodilo do parnica. Vojnici su, naime, lijekove i pripravke dobivali besplatno ako su se ozlijedili ili razboljeli za vrijeme obavljanje službe, a polovicu cijene
plaćali su ako su se razboljeli u slobodno vrijeme. Civili su plaćali punu cijenu lijeka.
[2, 4, 7, 11, 23-27]
Skupljanje pijavica bio je monopol Vojne krajine. Pijavice su se izvozile u Francusku,
a sakupljači su bili dužni određen broj pijavica predati pukovnijskim ili satnijskim
medicinskim djelatnicima.
Vukovarska Vojna bolnica osnovana je 1849. godine. Naime, u svibnju te godine u
Vukovar je došao ban Josip Jelačić s namjerom da prebaci trupe u Bačku. Hrvatske
vojnike uhvatila je u Bačkoj kolera, od koje su umrla i tri vojna liječnika. U Vukovaru
je na inicijativu bana Josipa Jelačića podignuta improvizirana drvena bolnica, koju je
vodio Viktor Spitzer, kotarski liječnik u Vukovaru od 1845. godine. Za zasluge ga je
pohvalio Josip Jelačić. [30, 31]
Vojna bolnica u Franjevačkom samostanu u Brodu na Savi (I) profunkcionirala je
22. kolovoza 1849. godine. Toga dana je u Brod stiglo približno 150 ranjenika iz
Temišvara i Arada, koji su smješteni u devet prostorija i po hodniku. Bolnica je
ugašena u prosincu iste godine ne zbog izlječenja bolesnih i ranjenih već zbog toga
što je umro zapovjednik bolnice, ali i drugi bolnički ranarnik. Kroničar samostana
bilježi da su franjevci nekoliko mjeseci trpjeli nesnosan smrad, koji je, očito, dolazio
od ranjenika. [32-34] U Cerni oko 1850. godine djelovala je Graničarska bolnica
za spolne bolesti, koje su uz alkoholizam, bile najveći zdravstveni problem Vojne
krajine. [30, 31]
Vojna bolnica u Franjevačkom samostanu u Brodu na Savi (II) iz 1854. godine os114
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
novana je odlukom Carsko-kraljevskog tvrđavskog zapovjedništva u Brodu. Franjevci su morali isprazniti zgradu u koju je vojska obijelila i postavila 500 bolničkih
kreveta. U samostanu nije boravio ni jedan pacijent, a u jesen se bolnica iselila.
[32-34]
Mnoge javnozdravstvene uredbe Vojne krajine pokazale su se učinkovitima pa su
se higijenske (i druge) navade širile i u civilni dio Slavonije i Srijema. Pozitivne pomake u Vojnoj krajini zapazili su vođe zemalja u okruženja pa su primijenili krajiška
iskustva na području pod svojom vlasti. Godine 1830. sultan je dozvolio otvaranje
zdravstvenih ustanova, bolnica i ljekarni. Godine 1838. u Carigradu prvi put se na
međunarodnoj konferenciji dogovaralo (i dogovorilo) oko suzbijanja kuge i kolere.
Osmanlijsko Carstvo počelo je provoditi mjere kakve se provode u središnjoj Europi,
a Austrija je kao pokazatelj podrške i povjerenja ukinula 1842. godine kontumac u
Zemunu – reforme u osmanlijskoj medicini počele su 1827. godine kada se osniva
novo medicinsko učilište po europskim uzusima, a koje vode osmanlijski liječnici
obrazovani u Europi. Dostignuća europske medicinske znanosti primijenjena su
i u azijskim i afričkim dijelovima Osmanlijskoga Carstva i naglo su se poboljšale
epidemiološke prilike u Carstvu. Regulacije srednjega toka Dunava završene su
1828. godine, a naredne godine je Osmanlijsko Carstvo dopustilo promet Dunavom
od Zemuna do Crnoga mora pa je Europa dobila još jedan međunarodni prometni
koridor. Znatno je ojačala trgovina Dunavom pa je funkcioniranje Sanitarnoga
kordona postalo bespredmetno. Internacionalizacija zdravstvene zaštite osobito
se pojačala nakon 1851. godine nakon Međunarodna zdravstvena konferencija u
Parizu te osnivanja Crvenog križa. [37]
Ukidanju Vojne krajine 1881. godine prethodilo je, dakle, nekoliko reformi Osmanlijskoga Carstva, koje su završile bankrotom (1875), da bi potom u Bosni i Hercegovini buknulo nekoliko međusobno nepovezanih ustanaka protiv središnje vlasti.
Odluku da Austro-Ugarska Monarhija okupira Bosnu i Hercegovinu i ima suverenitet nad Kraljevinom Srbijom i Kneževinom Crnom Gorom donio je Berlinski
kongres 1876. godine. Političari Banske Hrvatske tražili su od bečkih i peštanskih
vlasti da se slavonski dio Vojne krajine pripoji slavonskim županijama i tako podredi
vlasti Hrvatskoga sabora i bana. [1, 2, 4, 5, 10, 11, 14, 15, 19, 20, 35]
Umjesto zaključka: Vojna krajina ispunila je svrhu. Stvorila je animozitet prema
Osmanlijskom Carstvu, vojno obrazovala seljake i koristila njihove potencijale na
europskim ratištima, uvela intenzivnu poljoprivredu nasuprot ranije sakupljačke
115
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
privrede s ekstenzivnim stočarstvom, a Sanitarni kordon je zaustavio širenje nekih
epidemija. [37] Promijenjen je izgled sela, odijeljeni su prostori za život ljudi i prostori za život životinja, gnojnice i bunari su građeni na dovoljnoj udaljenosti, kuće su
veće, prozračnije i s ostakljenim prozorima, a u prostorijama boravi manje ljudi nego
prije. Podižu se u gradovima ubožnice sa siromašne, iznemogle i duševne bolesnike, te
sirotišta i bolnice. U gradove Vojne krajine dolazi medicinsko osoblje (kirurzi raznih
specijalnosti, farmaceuti) i vojni i civilni liječnici koji educiraju primalje. Otvaraju se
škole, isprva na njemačkom jeziku, forsira se naseljavanje obrtnika i trgovaca, a uz
djecu iz viših slojeva i staleža, obrazuju se i našijenci. Studiraju na učilištima diljem
Monarhije i vraćaju se kao profesori, farmaceuti, pravnici, politehničari, liječnici i
veterinari te uz ostale liječnike i druge medicinske djelatnike djeluju i prosvjetiteljski
i kao pokretači društvenih i sportskih udruga i zaklada te šire pozitivno ozračje i u
civilnim dijelovima Slavonije i Srijema.
Reference:
1. Beuc I. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije. Zagreb; 1995.
2. Bazala V. Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama. Zagreb; 1943.
3. Belicza B. Ranarnici u zdravstvenoj povijesti Hrvatske. Saopćenja (Pliva).
1973;16:213-223.
4. Belicza B. Zdravstvo i zdravstvene prilike Slavonije u 18. stoljeću. U: Čalić
D, Berber Đ, urednici. Zbornik radova Peti znanstveni sabor Slavonije i
Baranje; 1987 oktobar 22-23; Vinkovci. Osijek; 1991. 297-300.
5. Samaržija Z. Slavonija i Srijem. U: Vitale B, urednik. Četiri stoljeća javnog
zdravstva i biomedicine u Hrvatskoj – Mala zemlja duge medicinske tradicije
u globalnoj medicini 21. stoljeća. Zagreb; 2007.
6. Cvekan P. Virovitica i franjevci. Virovitica; 1977.
7. Fatović-Ferenčić S. Franjevačka ljekarna u Virovitici. U: Martinčić J,
Hackenberger D, urednici. Zbornik radova Međunarodni simpozij 725
godina franjevaca u Virovitici; 2005 oktobar 17-19; Virovitica. Virovitica;
2006. 211-216.
8. Kempf J. Požega. Zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i
kr. grada Požege i Požeške županije. Požega; 1910.
9. Jeremić R. Prilozi istoriji zdravstvene kulture Jugoslavije i Balkanskoga
116
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
poluostrva. Beograd; 1977.
10.Jovin S. Istorija medicine i zdravstvene kulture na tlu današnje Vojvodine
1718-1849. Novi Sad; 1998.
11.Bösendorfer J. Liječništvo i ljekarništvo u starom Osijeku. Jugoslavenska
zastava. 1934;2:24.
12.Utvić V. Zdravstvo u Slavoniji do oslobođenja od Turaka. U: Čalić D, Berber
Đ, urednici. Zbornik radova Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje; 1987
oktobar 22-23; Vinkovci. Osijek; 1991. 529-556.
13.Utvić V, Šenberger J. Zdravstvo u Osijeku u doba prosvijećenog apsolutizma.
U: Roglić J, urednik. Zbornik radova Znanstvenoga skupa Osijek kao
polarizacijsko žarište; 1980 travanj 10-12; Osijek. Osijek; 1981. 529-536.
14.Utvić V, Milošević B, Fališevac J. Razvoj medicine u Slavoniji – od prvih
početaka do II svjetskog rata. U: Radauš V, urednik. Zbornik radova Prvi
znanstveni sabor Slavonije i Baranje; 1970 maj 17-19; Osijek. Osijek; 1970.
529-556.
15.Jeremić R. Zdravstvene prilike u jugoslovenskim zemljama do kraja XIX
veka. Zagreb; 1935.
16.Kern H. Jodna kupelj Lipik i njezine toplice. Zagreb; 1877.
17.Korade M. Doprinos isusovaca liječenju i razvoju medicine u Hrvatskoj u
17. i 18. stoljeću. Acta facultatis medicae fluminensis. 1992;3-4:193-206.
18.Mandić N. Znanstveni i edukativni pristup razvitku medicine u Osijeku.
U: Roglić J, urednik. Zbornik radova znanstvenoga skupa Osijek kao
polarizacijsko žarište; 1980 travanj 10-12; Osijek. Osijek; 1981. 523-528.
19.Thaller L. Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji od 1770. do 1850.
Karlovac; 1927.
20.Thaller L. Zdravstvo Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Lijec Vjesn.
1944;1:24.
21.Gavrilović S. Srem od kraja XVII do sredine XVIII veka. Novi Sad; 1979.
22.Jeremić R. Medicinske prilike u Zemunu. Beograd; 1937.
23.Grdinić V. Ljekarništvo na tlu Hrvatske: nasljeđe, vizije i ostvarenja. Zagreb;
1997.
24.Grdinić V. Ilustrirana povijest hrvatskog ljekarništva. Zagreb; 1997.
25.Mićić M. Osnivanje prvih apoteka u Sremu. Farmaceut. 1966;23:23-27.
26.Mićić M. Farmacija u Sremu 1758-1918. Novi Sad; 1987.
117
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 95-119
27.Tartalja H. Kratki pregled povijesti farmacije. Zagreb; 1952.
28.Bazala V. Pregled povijesti zdravstvenog graditeljstva na području
Socijalističke Republike Hrvatske – kulturno-historijski razvoj lječilišnih i
zdravstvenih ustanova. Arhitektura. 1975;152/153:5-36.
29.Barbarić J, Šojat V. Zdravstveni izvještaji županijskih fizika Križevačke,
Varaždinske, Virovitičke i Zagrebačke županije za 1785. godinu.
Raspr Grada Povij Znan. 1989;5(1):104.
30.Dorn A. Prilozi poznavanju prošlosti zdravstvenih prilika u Vukovaru u 18.
stoljeću. Lijec Vjesn. 1963;85:11-40.
31.Dorn A. Razvoj zdravstvenih ustanova u Vukovaru. U: Mihailović V,
urednik. Medicinski centar Vukovar: razvoj zdravstva i medicinskih službi
Vukovarske komune. Vukovar; 1976.
32.Kronika franjevačkoga samostana u Brodu na Savi I–IV. Slavonski Brod;
1995.
33.Balen I. Povijesni razvoj zdravstva u Slavonskom Brodu. U: Živaković-Kerže
Z, urednik. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Slavonskom Brodu u
povodu 750. obljetnice prvog pisanog spomena imena Brod; 1994 oktobar
13-15; Slavonski Brod. Slavonski Brod; 2002. 343-345.
34.Ilić T. Razvoj zdravstvenih prilika u Brodu do 1871. godine. U: Jelić A,
urednik. Razvoj zdravstva na području općine Slavonski Brod. Slavonski
Brod; 1975.
35.Maksimović J. Zdravstveno higijenske prilike u Vojvodini u XVIII i XIX
veku i njihov uticaj na rađanje i odrastanje dece. U: Rađanje i odrastanje
seoske dece u Vojvodini. Novi Sad; 2001.
36.Brozović L. Prilog povijesti veterinarstva u Hrvata. U: Topolnik E, urednik.
Poseban otisak iz Spomenice Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
1919-1959. Zagreb; 1959. 97-122.
37.Utvić V, Čeović S. Nedoumice oko uspješnosti Sanitarnog kordona Vojne
krajine u suzbijanju kuge. U: Čalić D, Berber Đ, urednici. Četvrti znanstveni
sabor Slavonije i Baranje; 1983 oktobar 26-28; Slavonska Požega, Zvečevo.
Osijek 1984. 680-696.
118
Samaržija, Z., Habsburško vojno zdravstvo u Slavoniji i Srijemu
Summary
The Military Frontier fulfilled its purpose. It had created animosity toward the
Ottoman Empire; gave military training to farmers and used their potential on
the European battlefields. Frontier introduced intensive agriculture instead of earlier foraging economy with extensive agriculture and stopped the spread of some
epidemics by means of sanitary cordon. The Military Frontier changed the look of
the villages by separating human and animal living space. Manures and wells were
built at a sufficient distance, the houses were large, airy and with glass windows;
in its rooms stayed fewer people than before. In the cities housing for the poor,
infirm and mentally ill were build, as well as orphanages and hospitals. The cities
of the Military Frontier attracted medical staff (surgeons of different specialties,
pharmacists), and military and civilian doctors who educated midwives. Schools
were opened, the settlement of craftsmen and traders was forced, and the children
from the upper strata and classes, as well as scientists were educated. They studied at
universities across the Habsburg Monarchy and returned as teachers, pharmacists,
lawyers, polytechnicians, doctors and veterinarians. Along with other physicians and
medical professionals they acted as founders of social and sporting associations and
foundations, and helped improve the general atmosphere in civilian areas of Slavonia and Srem.
Poslat: 12. 6. 2013.
Recenziran: 1. 8. 2013.
Prihvaćen: 7. 9. 2013.
119
120
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
Review Article
UDC: 615.47(497.11) ; 069.51:615.47(497.11)
ID BROJ: 202543372
Ivana Ćirić
PhD Candidate, Department of Art History
Faculty of Philosophy, University of Belgrade
Čika Ljubina 18-20, 11 000 Belgrade, Serbia
[email protected]
MAJOR MUSEUM COLLECTIONS OF MEDICAL INSTRUMENTS
IN BELGRADE
Abstract: The leading vision of the paper is to present existing medical instruments
among the Belgrade museums collections. Therefore, five museums and theirs collections of medical instruments will be displayed followed by brief explanations. The
origins of medical practice can be traced in several ways: written sources, the legacy
of art, and escavated medical objects. In order to present several objects dated in 1st
- 4th century, author examines the medicine practice in the territory of former Upper Moesia (Moesia Superior) and Pannonia Inferior, then Ager Singidunensis and
Kosmaj area. Along side, the medical apparatus from recent medical history are also
shortly presented. Some examples are accompanied by photos or draws.
Keywords: instruments, museum, history of medicine
Non MeSH: museum collections
Ključne reči: instrumenti, muzej, istorija medicine
Ne MeSH: muzejske kolekcije
121
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
The Belgrade City Museum holds several prominent antique collections consisting of medical instruments dating from the 1st to the 4th century CE. They were
found (with a few exceptions) within a territory in the jurisdiction of the Belgrade
City Museum and the National Museum in Belgrade. The geographic origins of
these objects include two provinces, the former Upper Moesia (Moesia Superior) and
Pannonia Inferior then Ager Singidunensis and Kosmaj area - where Roman metal
mines [10, p11] as well as one of the largest silver mine were located. [10, pp13-14]
The most important city of Moesia was Singidun with its surrounding lands, which
was conquered by Romans, starting in the 1st century BC. Moesia was formally
organized into a province later on, around 6 CE, when its governor Caecina Severus
was first mentioned. This was the time when the name - Singidun was romanized
and changed to Singidunum. The city was an important strategic place along Via
Militaris, a Roman road that linked the settlements and forts along the Danube
limes until the fifth century. Singidunum reached its peak by arriving of the Legion
IV Flavia Felix around 86 CE when Moesia was divided into two provinces.
This legion built a square castrum (fort), [10,p18] located in the Upper Town (today’s
Kalemegdan). The fortress was an important military checkpoint [11, pp16-17] surrounded by craft workshops. [10,p19] [12] Facts speak for the importance of Singidunum - Legion camp, which was among the largest in Upper Moesia. [3,p304] The
area now known as Student Square was surrounded by thermae, [10,p18] necropolis
was scattered widely around the Kalemegdan fortress, and the Fortress well, water
pipes stretching along an area known today as Vračar as well as pottery and coins
were found. [11,p17] During the reign of the emperor Hadrian, in the middle of the
2nd century, Singidunum gained a status and privileges of a municipio (municipium)
and during the first half of the third century it became a colony. [13,p80]
The establishment of the Roman legions in the territory of Singidunum caused
urbanization in various aspects in the society of the time. Revealed medical and
pharmacological instruments such as forceps, probes, scalpels, special knives, and
others, have shown that there were medicus [14] in Singidunum who took care
about the health of its residents. The profession of Medicus also implied knowledge
of pharmacology, making medicines, and aromatic balsams. [14, 15, 16,p4, 17] A
stamp of an ophthalmologist, [14] discovered in the Lower Town of Kalemegdan,
and gravestones of deceased doctors from the territory of Upper Moesia, reliably
confirm the presence of various medical services in the territory of the Roman Singidunum. [17]
122
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
However, as a profession, medicine in ancient Roman Society was far less appreciated then in ancient Greece. Doctors were freed Greek slaves, enjoying some esteem
among their customers. Hence, the social standing of doctors was quite low. Because
recovery rates were so low and there were no formal requirements for entrance to
the profession, many people were skeptical. Medical training consisted mostly of
apprentice work and anyone could call himself a doctor especially if his methods
were mostly successful.
Large numbers of instruments in the collection “certainly confirms the presence of
doctors with different titles: archiatri populares (municipal doctors), medicus chirurgus
(surgeon), medicus clinicus (doctor in hospital), medicus ocularius (oculist) and others”.
[10, p240]
The best surviving examples of the tools at a surgeon’s disposal in the 1st century BC
from which we can see the actual look of surgical tools used in Ancient Rome are
excavated from The House of the Surgeon at Pompeii. “Since there was relatively little
innovation in surgery and surgical tools from the time of Hippocrates (5th century
BC.) and Claudius Galen (2nd century CE.), this collection is typical of surgical
practice for nearly a millenium..”. [18] (Photo Picture 2)
The discovered instruments are the best analogy for establishing and comfirming the
origins of ancient Roman medical instruments in the collections from the Belgrade
City Museum and The National Museum in Belgrade. Most of the instruments
were very similar to those used today; the biggest change is in the materials from
which they are made of.
*
The medical instruments from Antique collections in the Belgrade City Museum
are made of stone, silver and bronze, with the techniques of casting, engraving and
cutting. These instruments originate from 2nd – 3rd century BC. [14] Preciousness
and durability of bronze as well as other possibilities of its manufacture [10, p8,21]
made it very popular in the Ancient Rome. Basic techniques for making bronze
objects were casting and forging. In this maner a few instruments from the above
mentioned collection were made from: five probes, two pincers (vulsella), two spoons,
shears, two scalpels (scapellus) and a double purpose instrument. [10,pp240-243]
123
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
Probes were widely spread instruments, commonly used in medicine and pharmacy.
Probes from the collection are consisted of long handle and while two probes have
spatula-shaped upper part, the others have olive-shape instead. The termination of
probes is in the shape of olive or point. Among those are three simple probes (auriscalpium) used for various purposes. It is assumed that longer auriscalpia were used
in medicine while others were used in pharmacology and cosmetology.[10,p241]
The longest probe is 15,8 cm and the smallest one 5,9 cm long. Additional instruments were also widely used in different purposes.
Both pincers from the collection have blunt ends and rounded head and they are
around 5 cm long.
Spoons were used in different occasions including measuring and heating of medicaments. [10,p241] These collections possess two spoons; one of them 14,4 cm long
and the other one 15,5 cm long. One type of shears has 10.1 cm in length; its escavation site is still unknown. It is included into this collection as well; these shears are
10.1 cm long.
Scalpel was as it is today, the most basic instrument for every doctor, especially when
it comes to surgery. They were used for delicate and precise cuts. The two scalpels
from the collection are 7.3 cm and 6.1cm long. They were made as knives with leaflike blades and square-shaped handles. Scalpels usually had an oval or triangular
scoop, which is missing on these two speciments. One of the two was decorated with
silver encrusting. [10,p240] It has been assumed for a long time that the leaf-shape
part is a scalpel blade too. But, this part was forged all together with the handle and
did not contain sharp enough edges. Furthermore, it was obvious that some parts
are missing (due to pieces that were striking out of a handle part). Recent researches
have proven that the missing part was particularly used for cutting tissue and for
deeper penetration into the tissue. With most instruments detected with a slot or
slit for inserting special iron pins (which were able to be removed and replaced) at
the other end of the handle, scientists concluded that what was considered to be a
blade-shaped leaves, was never used for cutting wounds but instead used for treat
and healing. Therefore, we can conclude that the Roman scalpel was a dual-purpose
instrument. [10,p240, 17]
Double purpose instrument (stilus) is 12,5 cm long with flat upper part, 1 cm wide,
have pointed end and it is supposed that it was used for teeth extraction.
124
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
The National Museum in Belgrade has two collections (Dunjic and Kosmaj) containing medical instruments. [19, 20] The collections include items from legacy
Dunjic and objects escavated from Kosmaj necropolis originating from 1st to 4th
century B.C. The collections are very similar and it is commonly thought, that these
collections could give us better understing of the role which Kosmaj and its surroundings had in Roman society. [10,p17,21, 19] [20, 21]
Two knives from the collection are different shapes and sizes and had different
purposes. One of them is with long handle and has beaten blade surface. [10,p240]
It was used for scull trepanation. [16,p5, 22, 23] An overall length of this knife is
16 cm. The other one is 19 cm long and it was used for ophthalmological purposes.
It has a long handle, decorated in the upper section and it ends with leaf-like shape
with cutting edge on both side. [10, p240]
Four probes from the collections are very similar to ones previously described
(situated in The Belgrade City Museum collection) - one auriscalpium (13,7 cm
length), one specillum oricularium (13,4 cm length), one spathomela – acus (15,6
cm length) (Draw 1) and cyathiscomela (17,4 length). [10,p241]
Double purpose instrument (stilus) from this collection is 13,9 cm long with flat
upper part and 0,9 cm wide having a very pointed end. (Draw 2)
The next instrument is a pincer, 8 cm long. It was accidentally found in Grocka and
it is very similar to nowadays pincers. [10,p241]
Within the Museum of Science and Techology there is a special department – The
Museum of Serbian Medical Society. Since 2007 The Museum of the Serbian
Medical Society has been a part of the Museum of Science and Technology. Its
first permanent exhibition was opened on 27th March 2012. Within the exhibition
“Medicine in Serbia through centuries” items collected under Serbian Medical Society since 1872 have been presented covering the period from the late Paleolithic
period to the present day. The oldest artifact in the exhibition is a fracture treated
ulna of Cro-Magnon, estimated at 7,000 years old. [24] Besides, there are some
medical instruments escavated from Viminacium which originate from 1st and 2nd
century CE. (Photo Picture 3) A few displayed scrapers (Photo Picture 4) we can
also considered to be a sort of medical instrument due to its purpose to remove the
excess of oil from the skin of athlets after the training. [25]
125
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
The other interesting medical objects within exhibition of a fairly recent age will be
shortly examined and presented in the next chapter.
The history of medicine and development of diverse instruments can be traced in
two different ways. Archaeologically – by written sources as well as by the physical
shape of instruments and Anthropologically – based on skeletal remains. The objects
from the collections described, indicates, undoubtedly, the existence of diseases and
treatments on the teritory of Serbia 2000 years ago. For further tracking of these
occurrences, escavations in Viminacium are of particular importance. During the
last few decades, 1300 skeletal remains were escavated along with different objects
burried alongside. [16, 22, 23] By the conditions of bones a couple of things were
observed. There were some wounds and diseases that were neglected or not treated
at all, thus indicating social stratification in terms of medical care, or intervention of low-skilled doctor. Needless to say, parallel existence of higly professional
rehabilitated injuries indicate the existence of highly skilled doctors. Therefore we
can conclude that medicine was well-developed at that time and that some surgeons
skillfully used different blades and instruments when performing.
*
The collection – Medical Technology – from the Museum of Science and Technology, holds in fifty two items belonging to various fields of medicine. It was formed
entirely of gifts and the biggest donor was the Institute of Pathophysiology at the
Faculty of Medicine in Belgrade. Those are mostly ophthalmologic instruments and
their production date can be traced from 1927 onwards. The oldest item is an X-ray
cabinet from 1927. It is worth mentioning also a dental office that was purchased in
Paris in 1936. [26]
The biggest part of permanent collection Medicine in Serbia through centuries
(within The Museum of the Serbian Medical Society) are medical apparatus and
instruments dated from 19th century onwards. The content from the 19th century
Medical Bag (Photo picture 5) reveals the common medical accessories at the time:
nozzle (made of plated brass), pocket surgical supplies, bandages… Some of them
are no longer in use because they are not suitable for sterilization. Next interesting item is the first instrument for embryo transfer, patented during the 1970’s by
doctor Petar Radović. Unfortunately, this patent was never tested and the Nobel
Prize in the field of artificial insemination went to doctor Robert Edwards in 2010.
[25] Long bones fixator, gynecological apparatus, gas masks from the First World
126
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
War, the invention of anesthesia and X-rays and many other instruments, accompanied by document and pictures shows the level of achievements of medicine in our
country.
This brief display would not be complete without mentioning maybe the precious
ones and certainly the unique medical instruments preserved amoung the Electrical
collection in the Nikola Tesla Museum. These instruments for the high-frequency
treatment originate from the beginning of 20th century. Within this collection there
are two such instruments. While one is complete the other is missing parts. It is
assumed that this was a prototype and that there were more then a few models of
this instrument. Instrument is preserved in original wooden box along with fabric
paneling on the inside part of the box. Further information about it cannot be traced,
because it is still under research. As we know, instruments with similar functions
were used in medical practice during the 19th century. These instruments were expensive and bulky and there were no evidence of their benefits so they went out of
use.
Conclusion
By presenting some medical instruments within the Belgrade museums collections
we could clearly observe and conclude that the migration of people and cultures had
great influence on development of medicine. We can also conclude that there was a
time in history when medicine was treated as a practice (dealing with the treatment)
and that there was a time when it was considered to be a science. [1] Nowadays
medicine use acquired experience of centuries and combines the two approaches.
Although we can confirm the advances and breakthroughs of medicine, the same
thousand year old diseases still exist. Perhaps this journey forward is actually just
a small step at the wheel of history which repeats itself. The fact is that we know
a little about the medicine of ancient pyramid builders and it may be that they
had brought with them greater secret than we can imagine. Therefore, we must not
neglect the study of medical history because it may give us a remarkable revelation
if we find out that by going back to the past we can reveal the future.
127
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
Photo picture 1 – Surgical tools. Relief from outer enclosure wall of the temple Kom
Ombo. Available from: http://puffin.creighton.edu/museums/greiner/surgery1.htm
Photo picture 2 - Battlefield surgery. Fresco from Pompei. Allegorical representation of
wounded Aeneas, surgeon extracting an arrowhead with forceps. Available from: http://
clendening.kumc.edu/dc/rm/a_197p.jpg
128
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
Draw 1 - Spathomela – acus. The National Museum in Belgrade, Collection Dunjic.
Draw 2 - Double purpose instrument (stilus). The National Museum in Belgrade,
Collection Dunjic.
129
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
Photo picture 3 – Some of medical instruments escavated from Viminacium. The
Museum of the Serbian Medical Society
Photo picture 4 – Scrapers. The Museum of the Serbian Medical Society
130
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
Photo picture 5 – Medical bag from 19 century. The Museum
of the Serbian Medical Society
References:
1.
Pavlović B. Od praistorije do savremene medicinske nauke. Annals of
Studenica, 9th International Inter University Scientific Meeting [Internet],
Academy of Studenica; 2003 (6) [cited 2012 August 5]. Available from:
http://www.onk.ns.ac.rs/letopis/Lsa2003/A-1-pavlovic.htm
2.
Maksimović J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine. Novi Sad: Medicinski fakultet; 2001.
3.
Gavela B, Kovačević J, Vasić R, Jovanović V. Arheologija. Beograd: Univerzitet u Beogradu; 1997.
4.
Grmek MD, Glesinger L, Dragić M, Pintar I, Levental Z, Dragić Đ. History of medicine. In: Šerger A, editor. Medical encyclopedia. Vol. V. Zagreb:
Jugoslovenski leksikografski zavod; 1970. 354-394.
5.
Exploring Ancient World Cultures, Readings from the Ancient Near East.
Hammurabi’s Code of Laws [Internet]. University of Evansville; 1997.
131
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
[cited 2012 August 5]. Available from: http://eawc.evansville.edu/anthology/hammurabi.htm
6.
Horstmanshoff HFJ, Stol M, Tilburg CLV, eds. Magic and Rationality in
Ancient Near Eastern and Graeco-Roman Medicine. Leiden; Boston: Brill
Academic Publication; 2004.
7.
Stol M. Epilepsy in Babylonia. Groningen: Styx Publications; 1993.
8.
Lyons SA. Medicine in Roman Times. Health Guidance, Medical History
[Internet]. Date unknown [cited 2012 August 3]. Available from: http://
www.healthguidance.org/entry/6340/1/Medicine-in-Roman-Times.html
9.
University of Virginia Health Sistem [Internet]. Claude Moore Health Sciense Library: Etruscan and Roman Medicine; Date unknown [cited 2012
August 5]. Available from: http://www.hsl.virginia.edu/historical/artifacts/
antiqua/etruscan.cfm
10.
Krunić S, editor. Antique bronze from Singidunum. Belgrade: Belgrade City
Museum; 1997.
11.
Kanic F. Srbija – Zemlja i Stanovništvo [monograph on the Internet]. Scribd.
Date unknown [cited 2012 August 5], [about 1017pp.]. Available from: http://
www.scribd.com/doc/14428868/F-Kanic-Srbija-Zemlja-i-Stanovnistvo
12.
Cvetković-Tomašević G. Arheološki lokalitet na Kosančićevom vencu br. 1216 u Beogradu - neki rezultati sondiranja. Saopštenja. 1981;XIII:177-197.
13.
Mirković M. Rimski gradovi na Dunavu u Gornjoj Meziji. Beograd; 1968.
14.
Muzej Grada Beograda [Internet]. Medicinski Instrumenti; 2010 [cited 2012 August 4], [1 screen]. Available from: http://www.mgb.org.
rs/sr/zbirke/antika/picture/antika/141-medicinski-instrumenti
15.
Blic online [Internet]. U moru otkrivena kutija sa tabletama iz rimskog doba;
Tanjug 2011 July 10 [cited 2012 August 4]. Available from: http://www.
blic.rs/Slobodno-vreme/Zanimljivosti/265077/U-moru-otkrivena-kutijasa-tabletama-iz-rimskog-doba
16.
Scribd [Internet]. Fizička Antropologija Rimskog Doba i Ranog
Srednjeg veka. Date unknown [cited 2012 August 4], [about 16pp.].
Available
from:
http://www.scribd.com/doc/
88554915/Fizicka
- Antropologija-Rimskog-Doba-i-Ranog-Srednjeg-V
17.
Krunić S. Rimski skalpeli i drugi hirurški instrumenti iz gornje mezije. Annals of Studenica, 9th International Inter University Scientific Meeting [Internet], Academy of Studenica; 2003(6) [cited 2012 August 5]. Available
132
Ćirić, I., Major Museum Collections of Medical Instruments
from: http://www.onk.ns.ac.rs/letopis/Lsa2003/A-3-krunic.htm
18.
University of Virginia Health Sistem [Internet]. Claude Moore Health
Sciense Library: Surgical Instruments from Ancient Rome; Date unknown
[cited 2012 August 4]. Available from: http://www.hsl.virginia.edu/historical/artifacts/antiqua/instruments.cfm
19.
Narodni Muzej [Internet]. Zbirka Dunjić; 2010 [cited 2012 August 5], [1 screen]. Available from: http://www.narodnimuzej.
rs/zbirke/zbirke-narodnog-muzeja/antika/zbirka-dunjic/
20.
Narodni Muzej [Internet]. Zbirka Kosmaj; 2010 [cited 2012 August 5], [1 screen]. Available from: http://www.narodnimuzej.
rs/zbirke/zbirke-narodnog-muzeja/antika/zbirka-kosmaj/
21.
Glumac M. Antički Kosmaj. Sopot: Centar za kulturu; 2009.
22.
Mikić Ž. Trepanacija lobanja na Antičkom Viminacijumu – Antropološke
informacije. Arheologija i prirodne nauke [Internet]. 2006 [cited 2012 August 2]; 1:9-14. Available from: http://www.viminacium.org.rs/ELibrary/
arch_sci/Volume_1/index.html?language=srpski&pagenum=7&pngsize=1
23.
Spasić-Đurić D. Grob Lekara iz Viminacijuma/Medical Doctor’s Crypt in
Viminacium. Timočki Medicinski Glasnik [Internet]. 2004 [cited 2012 August 5]; 29(1):24-26. Available from: http://www.tmg.org.rs/v29s128.htm
24.
Muzej Nauke i Tehnike – Odeljenje Muzej Srpskog lekarskog društva
[Internet]. [cited 2012 August 5], [1 screen]. Available from: http://www.
muzejnt.rs/en/490
25.
Pejić M. Blic online -Pogledajte eksponate: Medicina u Srbiji kroz vekove
[Internet]. 2012 [cited 2012 Avgust 5], [1 screen] Available from: http://
www.blic.rs/Vesti/Drustvo/314330/Pogledajte-eksponate-Medicina-uSrbiji-kroz-vekove
26.
Muzej Nauke i Tehnike, Collection of Medical Technology [Internet]. [cited
2012 August 5], [1 screen]. Available from: http://www.muzejnt.rs/en/245
133
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 121-134
Rezime
U uvodnom delu rada razmatra se istorijski razvoj medicine objašnjavajući da
se počeci medicinske prakse mogu pratiti na nekoliko načina: putem pisanih izvora, preko vizuelnih predstava (slika) kao i posredstvom pronađenih medicinskih
predmeta.
Dalje u tekstu pretstavljaju se medicinski instrumenti datovani između I i IV veka i
razmatra se medicinska praksa na teritoriji nekadašnjih rimskih provincija Gornje
Mezije i Panonije, kao i u okolini Singidunuma i Kosmaja. Nakon toga prikazani
su medicinski aparati i predmeti iz skorije istorije, od kojih su neki propraćeni i
vizuelnom dokumentacijom kao što su slike i crteži.
Glavni cilj rada bio je da se predstave postojeći medicinski instrumenti i predmeti
koji se nalaze u okviru kolekcija beogradskih muzeja. Shodno tome, prikazane su
zbirke iz pet muzeja, a pojedini predmeti su detaljnije obrađeni.
Poslat: 8. 2. 2013.
Recenziran: 12. 4. 2013.
Prihvaćen: 17. 5. 2013.
134
Samardžić, R., Dubrovačko nasleđe u XIX i XX veku
Radovan Samardžić
DUBROVAČKO NASLEĐE U XIX I XX VEKU*
Proučavanje dubrovačkog zaveštanja započeto je, nakon konačne smrti Republike,
metodom gotovo diletantskim; danas, međutim, u tome poslu su prisutna sredstva
ponekad ravna svetskim naučnim mogućnostima. Ovaj raspon, dug više od jednog stoleća, smanjuje se prevlašću nedovoljnih naučnih metoda u proučavanju
dubrovačke istorije kroz ceo XIX vek, a do izvesne mere i posle toga. Nalazimo se,
ipak, pred fenomenom koji zahteva objašnjenje: kako je došlo do preobražaja jednog naučnog zanimanja, preobražaja uočljivog tim pre što su dubrovačke studije, na
svom početku, znatno zaostajale za drugim područjima istoriografskog delovanja, a
danas ih, možda, u ponečem, a osobito u naučnom metodu, i prevazilaze?
Sjaj prošlosti Dubrovnika, vekovima slobodnog do oluje koja je zbrisala i neuporedivo veće državne tvorevine, trajao je dugo ne ugašen, u slovenskom svetu uopšte,
a u samom gradu pogotovu. Bio je to sjaj koji je zajednička osećanja, osobito u
razdoblju romantizma, dovodio do divnih uzbuđenja i koji je mnoge zanosio do
stanja kad se nije težilo drukčijem saznanju. U izvesnim istorijskim trenucima
kolektivna svest se zadovoljava osećanjima prošlosti do mere kad se za naučnim
otkrićima istorije ne teži ni u obrazovanim krugovima. U Dubrovniku, i daleko oko
njega, prevlast varljivih utisaka da je poimanje njegove istorije onaj deo zajedničke
i pojedinačne svesti koji se, kao obavezan, pretpostavlja naročito je došla do izražaja
zahvaljujući vrsti i sadržini njegovih tradicija i načinu kako su one iz jedne epohe u
drugu prenesene.
Dubrovačka Republika je stalno nastojala na čuvanju arhivskog materijala, jer su
u njoj odavno bili svesni da je uvek neizvesno kad svojim novim značenjem može
progovoriti bilo koji akt, sve do privatno-pravnih ugovora njenih građana: ona je
počivala na interesima, ali, još više, na politici koja je te interese najcelishodnije
raspoređivala i koristila. U stalnoj političkoj prenapregnutosti, dubrovačka vlada je
Rad je prvi put objavljen u broju Acta iz 1969.
135
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 135-141
postajala krajnje svesna da sve, u Republici, zavisi od njenih odluka i da se, izvan njih,
ne sme odigrati ništa što bi i u najmanjoj meri moglo uticati na njenu budućnost.
Zbog toga je Dubrovnik, među državama sličnog tipa, bio gotovo izuzetan po tome
što kod pojedinaca nije smišljeno podržavao istorijsko zanimanje, i može se reći da
nikada nije imao svog zvaničnog i plaćenog istoriografa.
Uporedo s tim, Dubrovčani su se u svojim diplomatskim naporima oslanjali ne
samo na dokumente i pojedine istoričare u odnosu sa njenim susedima nego i na
tradicije, zapisivane ili pamćene. Poreklo ovih tradicija sasvim je daleko, i sumnje
nema, doseže do onih dugih, usporenih, zamagljenih vremena u srednjem veku kad
se istorijsko pamćenje mahom svodilo na oskudan izbor pojedinosti, dovoljnih da
stvore i održe legendu, ili je, ponegde, bilo kržljavo i šturo. Privikavanje tradicijama
odigralo se osobito u XV i XVI veku, kad je nastao najveći broj dubrovačkih anala, u
kojima su predanja doživela trenutke preobražaja u pisana istoriografska dela i na taj
način prešla u trajno pamćenje i u drugu fazu svog pojačanog dejstva. Dubrovčani
su se svesno trudili da na svoje tradicije, koje, prirodom svog sastava, nisu mogle biti
štetne, priviknu i svoje partnere u spoljašnjoj politici: ako se u njih, na drugoj strani,
htelo verovati, one su uvek delovale uzbudljivije i korisnije nego dokumenti koji su
svojim znatno složenijim sadržajem i mnogo pouzdanijim pravnim iskazima mogli
izazvati i neočekivana tumačenja i nastupe. Na predanja se oslanjalo tim pre što
svaki odnos, u prošlosti ostvaren, nije ni bio zasnovan na dokumentima i što se do
mnogih akata došlo nakon prethodnog dejstva tradicija. Poverenje u predanja, uvek
podložna razumskim intervencijama, uvrežilo se u Dubrovniku i zbog toga što su
njegovi zaštitinici, Turska, Španija i papa, prihvatajući malu republiku kao izvesnu
neophodnost, veoma često zahtevali bilo kakvo objašnjenje pa da je ponovo, posle
kriza, uzmu u svoje zaštitiničko okrilje.
Dubrovčani su dali, iz krugova svojih humanista i erudita, niz znatnih istoričara
i starinara, Luja Crijevića Tuberona, Mavra Orbina, Jakova Lukarevića, Đura
Matijaševića, Iva Aletina, Anselma Bandurovića, Sara Crijevića, Sebastijana
Dolčija, Ivana-Mariju Matijaševića i Antuna Sorkočevića među najistaknutijim.
Oni su delovali u zavisnosti od razvitka istorijskih metoda u Evropi i u skladu,
obično, s prosekom, a ponekad i sa najvišim dometima savremenog istoriografskog
stvaralaštva. Netačno je reći da je to za dubrovačku vladu i za njihove sugrađane bila
stvar pisaca u koju se nije trebalo uplitati. Ali bi, isto tako, bila zabluda poverovati da
su oni, koji su određivali politiku Republike, pregledavali njihova dela kao bi saznali
istinu; isto kao što ni u zajedničkoj svesti Dubrovčana sve veća omiljenost sopst136
Samardžić, R., Dubrovačko nasleđe u XIX i XX veku
vene prošlosti nije bila samo posledica postepenog rasprostiranja znanja crpenog iz
knjiga nego, znatno više, bujanja predanja gde god se ono, da bi progovorilo svojim
značenjem, moglo pojaviti. Osveštavanje usmenih tradicija i opšta popustljivost pred
njihovim autoritetom možda se najbolje daju dokazati onim mestom koje su imale,
skoro obezbeđeno, i u delima najozbiljnijih pisaca.
Čitav ovaj irealni svet nastavio je da živi, kao da se ništa nije dogodilo, i posle ukidanja Republike. Iz jedne epohe u drugu svet tradicija je prenesen svešću onih koji
su imali nesreću da takvu prekretnicu dožive. Postupnim prilagođavanjem saznanju
da je ono, što se odigralo, doista konačna istina i sužavanjem broja onih koji su bili
svedoci Republike i na koje se sve osobitije gledalo, to zaveštanje je postalo samo
punije, sadržajnije i življe. Jedna istorijska svest davno ukorenjena, vekovima već na
čvrstoj osnovi dubrovačkog i slovenskog rodoljublja, sačinjena od zaljubljenosti u
izuzetno zanimljivu prošlost slobodnog grada među silnima, od poverenja, gotovo
neograničenog, u nesavladivu veštinu i nedokučivu mudrost njegove vlade i diplomata i, možda najmanje, od poznavanja izvesnih događaja, često ispreturanih, i
niza ličnosti, sve više legendarnih, ušla je, padom Republike, u novu fazu sopstvene
regeneracije i stalnog dopunjavanja melanholičnim vraćanjem u prošlost, svetliju
i pouzdaniju od sadašnjice, prisećanjima onog što se nekad doživelo i čulo i sve
smišljenijim tragajnem za njenim mrtvim spomenima. Udaljavanjem od Dubrovnika, ova tradicionalna predstava njegove istorije bledela je pred sadržinom, ali je samo
čvrsnula opštim poimanjem njene dragocene izuzetnosti.
Prevlast tradicija nad naučnim saznanjem istorije u mnogome je, i to štetno, odredila
razvitak istoriografije o Dubrovniku tokom XIX i XX veka. Tradicija je, kao i uvek,
izazivala osećanje zadovoljene radoznalosti, pouzdanosti u istorijskom snalaženju,
potkrepljenog patriotizma. Pored toga je sprečavala prodor kritičkih metoda i širih
koncepcija, ostavljajući ponekad u diletantskoj sputanosti i među naivnim horizontima i one koji su za sve to, svojim obrazovanjem, nisu morali biti predodređeni.
Najzad, što posebno valja istaći, jer je sličan fenomen prisutan u razvitku gotovo
svake istoriografije, istorijska tradicija o Dubrovniku dobila je vremenom klasičnu
vrednost i, shodno tome, neprikosnoven autoritet u određivanju koncepcija njegove
istorije i u izboru, putem istraživanja, novih pojedinosti. Predstava, nekada stvorena,
u suštini se, i pored otkrića nepoznatih činjenica, nije menjala. A to je usporavalo
istorijsku misao koja je u nas, i na drugim područjima, zapadala u slične okvire
prethodno stvorenih smetnji, iracionalnog konzervativizma, komoditeta u izboru
jednostavnih metodoloških načela.
137
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 135-141
S druge strane, međutim, neugasivi blesak dubrovačkih tradicija delovao je, na
izuzetan način, i podsticajno da se, uza sva zadržavanja, naučno zanimanje za istoriju
Dubrovnika održi plodonosnim. Ovim pristupamo jednom od najprijatnijih fenomena u razvitku savremene istoriografije: da su se studije o jednoj završenoj istoriji obnavljale i, sve šire, rasprostirale zahvaljujući, pre svega, njoj samoj, uticajima kojima
je ona vršila sopstvenom sadržinom i značenjem. Jer, mora se naglasiti, proučavanje
nacionalnih istorija i opšteg istorijskog razvoja uzima se kao obaveza koja je izazvana
sastavom i potrebama kolektivne svesti i inercijom naučnog razvitka i koja se ispunjava uz svesrdnu pomoć, samoniklu ili organizovanu, drukčijih zajedničkih potreba,
pre svega društvenih, nacionalnih i političkih. Istorija Dubrovnika, međutim, uza
sve svoje oblikovanje u ukras, od najlepših, na reveru nacionalnih parada prošlog
veka i uza sve produženo trajanje dubrovačkog rodoljublja, prevashodno je delovala
svojom sadržajnošću i mamila na proučavanja bogatstvom svojih fenomena. Prema
savremenim naučnim shvatanjima, Dubrovnik je postao oblast koju treba ispitati već
samim tim što nauka, bez obzira na praktične posledice, mora razrešiti ona čvorna
mesta društvenog i privrednog razvitka koja su najizuzetnija i najzanimljivija svojom unutrašnjom složenošću. A do tih shvatanja se vremenom došlo i zahvaljujući
trajnom dejstvu uticaja istoriografskog nasleđa Dubrovnika i njegovih živih istorijskih predanja koja su stalno podsticala da se nad jednu prošlost, punu zanimljivih
fenomena, istraživači nadnose sve dublje i da, najzad, prekorače među koje je istorijsku svest o Dubrovniku delila od objektivnih saznanja.
U arhivske fondove i rukopisne zbirke Dubrovnika dugo decenija se, u XIX veku,
zalazilo s namerom da se pregleda ono za što se već znalo da postoji; ili da se, u
časovima dokolice, prelistavaju zakonski zbornici, povelje i pisma, testamenti, spisi
već poznatih, ali neobjavljenih analista, biografa i crkvenih hroničara. Bez obzira
na zlosrećnu sudbinu Dubrovačkog arhiva u tuđinskim rukama i lutanja njegovih
fondova, gotovo da se fizički oseća linija ustručavanja, bojazni i straha koja je mnoge
zadržavala na njegovom pragu bezmalo sve do juče. Neki su kasnije bili skloni da ovu
liniju netačno i nepravedno proglase međom koju može da izazove jedino diletantska
neupućenost. Javljala su se, zatim, mišljenja, i dalje neopravdana, o opštoj kulturnoj
indiferentnosti kao uzroku naučne nepokretnosti i tradicionalizma. Pouzdano je,
ipak, da se sporim razvitkom kritičkih metoda bečke filološke škole koja je svoje
uticaje mogla rasprostirati jedino u malim i zaostalim istoriografijama, onim koje je
silan uspon istorijske misli i izraza u zapadnoj Evropi XIX veka ostavljao uplašenim,
i time, izazivajući zbunjenost, privremeno usporavao njihov razvitak. Uticaj bečkih
naučnika delovao je na stanje u dubrovačkim studijama ne samo zbog toga što su se
138
Samardžić, R., Dubrovačko nasleđe u XIX i XX veku
oni oko tog područja, već samom svojom okrenutošću ka jugoistoku, počeli starati:
proces emancipacije jugoslovenske naučne misli značio je, u mnogome, izdvajanje,
veoma postupno, iz horizonata koji su ti naučnici ocrtali, pri čemu se, shodno prirodi
stvari, moralo služiti njihovim metodima. A time se stvar svodila na dugo zadovoljavanje najvažnijim aktima jedne istorije i na njihovoj analizi pretežno filološkog
karaktera.
Sve ovo, ipak, kad se zadrži na Dubrovniku, mora ostati na bliskoj periferiji
objašnjenja. Očevidni tragovi jedne istorije, koja je nedavno zaključena i koja je
produžavala svoj život u preostalim svedocima, u razbuđenim tradicijama, u
zajedničkom osećanju punom divljenja i ljubavi, kladno su dospevali u saglasnost sa
znatnim zaveštanjem ranijih istoričara i starinara, od prvih neveštih analista do pisaca prožetih racionalističkim duhom prosvetiteljske epohe. U ovakvoj konstelaciji,
nastojanja oko sintetičkih zaokruživanja nametala su se gotovo kao neminovnost
u prirodnom redosledu razvitka jedne istoriografije. Ova naklonjenost sintezi,
očevidna u dubrovačkim studijama, objašnjiva je pogotovu od trenutka kad se uzme
u obzir da je ona prisutna i u dosta dugim decenijama zastoja jugoslovenske istoriografije u celini, iako, u raznim sredinama, izazvanog možda drugačijim povodima.
Od Fran-Marije Apendinija do Luja Vojnovića pokušaji da se dubrovačka istorija,
bar iz nekog posebnog ugla, pregleda u celini nisu prestajali. Apendini je bio znatan
starinar, ugledan jezikoslovac, marljiv sakupljač književne i folklorne građe, dovoljno
upućen u zvanična akta Dubrovnika. Dajući, međutim, istorijsku osnovu svom delu,
on se oslonio na ranije analiste više nego što je morao, i to ne samo u izboru podataka nego i u koncepcijama celine. Radovi Koste Vojnovića o državnom, sudskom, crkvenom i fiskalnom uređenju Dubrovnika imaju prostrane okvire i određen
raspored izlaganja koji odgovara karakteru i sistemu institucija na koje se osvrtao.
Vojnović se, uza sve to, poslužio već postojećim predstavama i samo ih je utvrdio
građom koja mu se, kao najevidentnija, našla pri ruci. Današnji čitalac onog kratkog
pregleda dubrovačke istorije i starina koji je napisao Josip Đelčić teško bi, prema tom
opisu, mogao zaključiti da je njegov autor bio pasionirani skupljač i znalac vidljivih
tragova dubrovačke istorije i, znatan niz godina, najbolje upućen u arhivske fondove
Dubrovnika. Ivan Stojanović je preveo u svoj jezik već davno zastarelu istoriju Dubrovnika Johana Kristofa Engela, proširio je svojim razmišljanjima i sastavio svoju
istoriju dubrovačke književnosti, - i sve to, sumnje nema, iskreno zanesen značajem,
vrednostima i lepotom onoga na čemu radi, upućen, usto, u bezbroj pojedinosti koje
nije samo znao nego i osećao; ali on je, čini se, namerno svemu pretpostavio svoj
sintetički pogled na stvari i zaključnu misao o Dubrovniku. Sav u nastojanju da
139
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 135-141
se prikaže dostojnim naslednikom starih Dubrovčana, prijatno obrazovan, dosta
ležeran u svojim istorijskim uopštavanjima jer je Kročea, kod koga je učio, shvatio na
svoj način, Lujo Vojnović je ispitivao građu o Dubrovniku samo usput ili izuzetno,
obično u rukopisnim zaostavštinama poslednje vlastele, ali se nije ustručavao da
sastavlja sintetičke preglede koji, iako puni šarma, ponekad suviše podsećaju na
dubrovačke analiste XV-XVI veka. Krug se zatvarao na mestu gde je i počinjao.
Neprihvatljiva su izvesna mišljenja da je do oživljavanja istorijskih studija o Dubrovniku došlo u procesu ispitivanja dubrovačke arhivske građe za balkansku istoriju: kao osobit fenomen prošlosti, taj grad se nametao istraživačima i u razdobljima njihovog pasivnog držanja prema sličnim društvenim i državnim oblicima
nekadašnjeg života. Isto tako je, međutim, neodrživo shvatanje da su dubrovačke
studije ušle u novu fazu svog razvitka svesrdnijim angažovanjem predstavnika bečke
filološko-kritičke škole. Ako se tu, na primer, misli na Konstantina Jirečeka ili Milana Rešetara, do takvog mišljenja se došlo zbog jedne omaške u znanju: i Rešetar,
uzet kao istoričar, i još više, Jireček široko su prevazišli okvire škole iz koje su potekli u stvari onog časa kada su, posredno ili neposredno, počeli zahvatati iz bogatih
riznica dubrovačkog arhiva. Pored toga, taj odsutni trenutak se odigrao i u prisustvu
drugih naučnika, Valtazara Bogišića ili Natka Nodila među prvima, koji su, značeći
za jugoslovensku istoriografiju silan uzlet, svojim bavljenjem Dubrovnikom uzdigli
za nekoliko stepeni više ne samo nivo dubrovačkih studija nego i zahteve naučnog
bavljenja tim područjem. Prodor u arhiv, koji je time izvršen, dovešće do novog
rađanja Dubrovnika, ovog puta, uz tradicije, i rečitošću nedoglednih hiljada njegovih dokumenata. Najzad oslobođena, možda i od same sebe, prošlost Dubrovnika
će, iz dana u dan, postajati sve više istorija naučno ispitivana i, u mnogoj pojedinosti,
utvrđivana; a sa njom zajedno i istorija onog prostranog balkanskog zaleđa bez kojeg
Dubrovnik nikada ne bi postao najblistaviji dragulj jugoslovenskog Jadrana.
Dubrovačke studije se danas nalaze u takvoj fazi da se može pomišljati i na sagledavanje, njihovim posredstvom, i onih fenomena prošlog života koji su do nedavno
bili zanemareni. Ovo se pre svega odnosi na biološke osnove i uslove egzistencije
nekadašnjih ljudskih grupa, na klimatske podobnosti, na promene u vegetaciji,
mogućnosti i sadržinu ishrane, umnoženost i dejstvo bolesti, telesni sastav i otpornost ljudi, a od ovoga pa do ispitivanja raznovrsnih psihičkih fenomena, naročito u
stanjima kolektivne svesti, nije daleko, kao što ni mi, verovatno, nismo daleko od trenutka da, pored ostalog i uz pomoć dubrovačke arhivske građe, počnemo svestranije
ispitivati onu psihičku prirodu i ona neočekivana reagovanja koja prošlog čoveka od
140
Samardžić, R., Dubrovačko nasleđe u XIX i XX veku
nas ne samo u saznanjima nego i u osećanjima u mnogome odvajaju. Treba se nadati
da će ovaj skup označiti i svesrdnije pokretanje takvog rada.
THE HERITAGE OF DUBROVNIK IN 19th AND 20th CENTURY
By its content rather traditional in spirit and expression, the historiography of Dubrovnik grew rather slowly during 19th century, for several reasons. First because of
the unusual attachment to traditions and ideas inherited from the Dubrovnik’s past,
and then because of the very infrequent use of archival documents. Dubrovnik’s historiography maintained the same characteristics of the provincial amateurism even
when it was written by well known historians outside Dubrovnik. New elements
in the historiography of Dubrovnik did manifest themselves with the resumption
of archival research, publication of documents and broadening of themes related
to Dubrovnik. Due to such developments, the historiography of Dubrovnik is endowed today with modern scientific methods, so we can devote ourselves to the
appearance of those phenomena of ancient life that were neglected until now; this
primarily refers to the biological basis and conditions of existence of former human
groups.
141
142
Dajč, H., In memoriam
IN MEMORIAM
Prof. dr Slobodan Đorđević
(1921-2012)
Kao jedan od osnivača Saveza naučnih društava za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, prof. dr Slobodan
�����������������������������������������������������������������
Đorđević je���������������������������������������������
zaslužan za osnivanje i pokretanja časopisa
Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae koj�������������
i������������
je društvo
počelo da izdaje 1961. godine i čiji je bio prvi urednik. Urednik i član redakcije
pomenutog časopisa je bio sve do 1991. godine do kada je društvo postojalo, ali
se sa raspadom države i društvo ugasilo. Međutim i pored podmaklih godina prof.
Đorđević uspeo je u suton svog života da obnovi Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulure krajem 2010. godine koje je uspostavilo kontinuitet rada Saveza naučnih
društava za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, nakon devetnaest godina pauze.
Prvi broj Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae koji
je izašao 2013. godine nakon preko dve decenije pauze je proizvod njegovog velikog
entuzijazma i energije uprkos godinama i zdravstvenom stanju.
Slobodan Đorđević je rođen u Valjevu 24. aprila 1921. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, gde je upisao Medicinski fakultet 1940. godine. Usled
početka rata prekinuo je studije 1941. da bi se krajem 1944. pridružio partizanima
i učestvovao u završnim operacijama za oslobođenje zemlje. Demobilisan
���������������������
je 1945.
godine i studije nastavlja naredne godine. Medicinski fakultet je završio 1950. sa
prosečnom ocenom 8.5. U toku studija ga je zapazio profesor otorinolaringologije
Milan Fotić koji ga je još kao apsolventa primio na Otorinolaringološku kliniku
Medicinskog fakulteta. Specijalističke studije je započeo 1951. kad je izabran za
pomoćnika i zamenika prof. Fotića. U zvanje asistenta na Medicinskom fakultetu
izabran je 1952. godine. Nakon odlaska prof. Fotića, iz političkih razloga, sa mesta
upravnika klinike, Slobodan Đorđević ostaje vršilac dužnosti upravnika ORL klinike do 1955. godine kada završava specijalističke studije. Pomoćnik i zamenik na
Otorinolaringološkoj klinici bio je od 1955. do 1961. Godine 1959. habilitovan je
radom “Prilog izučavanju tireopatskih distorfija s obzirom na oštećenje kohlearnog
i vestibularnog aparata” i izabran je za docenta na Medicinskom fakultetu. Godine
1962. je izabran za honorarnog docenta na Stomatološkom fakultetu u Beogradu, a
1964. za honorarnog docenta Medicinskog fakulteta Univerziteta u Nišu.
143
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 143-147
U toku 1961. preduzeo je studijsko istraživanje u Poljskoj, a 1964. proveo je osam
meseci na usavršavanju u Francuskoj na klinikama u: Parizu, Bordou, Lionu, Nansiju, Strazburu i Monpeljeu. Iste godine je odbranio i magistarski rad u Francuskoj
pod nazivom “Strana tela u otorinolaringologiji i njihove komplikacije”, nakon
čega je izabran u zvanje asistenta stranca Univerziteta u Parizu. Dalje usavršavanje
Slobodan Đorđević je nastavio u Austriji, Grčkoj, Italiji, Čehoslovačkoj i Španiji.
Izabran je za vanrednog profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu 1966. sa 97
objavljenih naučno-istraživačkih radova. Osim u Evropi������������������������������
,�����������������������������
prof. Đorđević je radio i u
Africi, od 1972. do 1978. godine. U Niameju (Nigerija) izabran je 1975. za redovnog
profesora, tamo je bio i direktor Otorinolaringološke klinike Medicinskog fakulteta,
kao i koordinator prodekan na Medicinskom fakultetu. Nakon toga je vršio dužnost
direktora ORL klinike u Abidžanu (Obala Slonovače). Po povratku u Beograd 1978.
je penzionisan, ali je i dalje ostao veoma aktivan u različitim strukovnim uduženjima
od kojih je pojedina i osnovao.
Prof. Đorđević je publikovao preko 190 naučnih radova u međunarodnim i domaćim
časopisima. Najveći deo radova je iz oblasti ORL, ali je značajan broj odnosi na
oblast istorije medicine i zdravstvene kulture. Objavio je i dva udžbenika od kojih
je “Praktična otorinolaringologija za studente medicine i stomatologije” imala tri
izdanja (1968, 1973, 1975). Bio je recenzent, urednik i član redakcije više domaćih
i stranih časopisa: Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae, Acta Medica Iugoslavica, Bulletin Scientifique, Symposia Otorinolaringologica,
Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, Medicinski glasnik, Medicinska istraživanja, Kardiologija, Nauka i priroda i dr.
Za svoj dugi rad prof. Đorđević je dobio brojne nagrade i priznanja: Orden rada
sa zlatnim vencem, Orden rada sa crvenom zastavom, Plakete Saveza lekarskih
društava Jugoslavije, Povelje društva za istoriju zdravstvene kulture, Plakete i Povelje
Srpskog lekarskog društva, Povelje Udruženja potomaka učesnika oslobodilačkih
ratova 1912-1918, �����������������������������������������
����������������������������������������
Plakete ORL klinike u Beogradu, Diplome ������������������
“Ante Šercer” ORL
klinike Sveučilišta u Zagrebu, Plakete Medicinskog fakulteta u Beogradu, Plakete
Stomatološkog fakulteta u Beogradu, Plakete Medicinskog fakulteta u Nišu i dr.
Bio je član brojnih stručnih društava i udruženja: Jugoslovenskog udruženja za
otorinolaringologiju,���������������������������������������������������������������
��������������������������������������������������������������
Udruženja za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju, Udruženja
za alergologiju, Udruženja kanceloroga Jugoslavije, Udruženja za cervikofacijalnu
hirurgiju, Saveza lekarskih društava Jugoslavije, Srpskog lekarskog društva gde je
144
Dajč, H., In memoriam
bio i predsednik sekcije za istoriju medicine. Bio je član Srpske književne zadruge,
Uprave Crvenog krsta, Matice srpske, Udruženja francuskih đaka i Saveza naučnih
društava za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije.
U vremenu kad su revnosni studenti medicine i drugih fakulteta sekli reakcionarima
kravate i bacali im šešire, profesor Đorđević je nosio leptir mašnu, on i njegov
profesor histologije i čuveni erotolog dr Aleksandar Đ. Kostić. Hrabrost i istrajnost
je zadržao do kraja života i uspešno je udahnuo novi život istoriji zdravstvene kulture u drugoj deceniji 21. veka. Smrću prof. dr Slobodana Đorđevića u 91. godini
života Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture izgubilo je svog predsednika,
osnivača i jednog od najvećih istoričara medicine na ovim prostorima.
����������
Haris Dajč
IN MEMORIAM
Prof. Dr. Slobodan Đorđević
(1921-2012)
As one of the founders of Association of scientific societies for history of sanitary
culture of Yugoslavia, prof. dr Slobodan Đorđević merited establishment of journal
Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae, published by
that association since 1961. He was editor and board member of that journal all the
way to 1991, when association dismembered together with the former state. Despite
his age, prof. Đorđević managed to organize in 2010 Scientific society for history
of sanitary culture that made continuance of former Association 19 years later. The
first issue of Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae
published in 2013 is a product of his huge enthusiasm and energy despite his age
and withering health.
145
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 143-147
Slobodan Đorđević was born in Valjevo on April 24 1921. He finished prime school
and gymnasium in Belgrade, where he enrolled Faculty of Medicine in 1940. He delayed his studies due to war in 1941, and in 1944 he joined partisan forces and took
part in final liberation operations. Demobilized in 1945, he continued his studies in
1946 and attained his degree in 1950, with average mark 8.5. During his studies he
was noticed by ORL professor Milan Fotić, so even before he finished his studies
he joined ORL clinics of Faculty of Medicine. In 1951 he became resident doctor
and assistant to prof. Fotić. In 1952 he was named assistant professor. When professor Fotić was forced to free position of clinics manager, Slobodan Đorđević was
named acting manager until 1955. He was assistant and deputy manager of ORL
clinics from 1955 to 1961. In 1959 he was habilitated with paper “A contribution to
thyreopathic dystrophies research, considering damages to cochlear and vestibular
apparatus” and was named docent of Faculty of Medicine. In 1962 he has named
honorary docent of Faculty of Dentistry in Belgrade, in 1964 a honorary docent of
Faculty of Medicine in Niš.
In 1961 he made research study in Poland, and in 1964 he improved his knowledge in French clinics (Paris, Bordeaux, Lyon, Nancy, Strasbourg, Montpellier). He
received in France a master degree with his work “Foreign bodies in otorhinolaryngology and their complications” and was named foreign assistant professor at
the University of Paris. He further specialized in Austria, Greece, Italy, Czechoslovakia and Spain. When he was named associate professor of Faculty of Medicine
in Belgrade in 1966, he had 97 scientific papers published. Besides Europe, prof.
Đorđević worked in Africa from 1972 to 1978. In Niamey (Nigeria) in 1975 was
named university professor and manager of ORL clinics. After that, he managed
ORL clinics in Abidjan (Ivory Coast). He returned to Belgrade in 1978 and was
pensioned, but remained very active in different vocational associations, some of
which he founded.
Professor Đorđević published more than 190 scientific papers in international and
national journals. Most of them are related to ORL, but significant portion discuss medicine history and sanitary culture. He also published two textbooks, and
“Practical otorhinolaryngology for medicine and dentistry students” was published
on three occasions (1968, 1973, 1975). He was reviewer, editor and board member
in several national and international journals: Acta Historiae Medicinae Stomatologiae Pharmaciae Medicinae Veterinae, Acta Medica Iugoslavica, Bulletin Scientifique,
Symposia Otorinolaringologica, Srpski arhiv za celokupno lekarstvo, Medicinski glasnik,
146
Dajč, H., In memoriam
Medicinska istraživanja, Kardiologija, Nauka i priroda etc.
For his long-term contribution prof. Đorđević received numerous awards and acknowledgments: Medal of work with golden garland, Medal of work with red flag,
plaquette from Association of medical societies of Yugoslavia, charter from History
of sanitary culture Society, plaquette and charter from Serbian medical society, charter from Association of descendants of participants in liberation wars 1912-1918,
charter from ORL clinics in Belgrade, diploma “Ante Šercer” from ORL clinics of
Zagreb university, plaquette from Faculty of Medicine in Belgrade, plaquette from
Faculty of Dentistry in Belgrade, plaquette from Faculty of Medicine in Niš, etc.
He was a member of numerous expert societies and associations: Yugoslav association for otorhinolaryngology, Association for plastic and reconstructive surgery, Association for allergology, Association of cancerology of Yugoslavia, Association for
cervico-facial surgery, Association of medical societies of Yugoslavia, Serbian medical society where he chaired medicine history section. He was a member of Serbian
literature cooperative, Red cross, Matica srpska, Association of French students and
Association of scientific societies for history of sanitary culture of Yugoslavia.
In times when zealous students of medicine and other faculties cut ties and throw
hats of reactionists, professor Đorđević wore bow-tie like his histology professor
and famous erotologist Dr. Aleksandar Đ. Kostić. That courage and endurance he
kept until the end of his life and brought new life to history of sanitary culture in
second decade of 21st century. By death of professor Dr. Slobodan Đorđević at the
age of 91, Scientific society for history of sanitary culture lost its president, founder
and one of the best medicine historians in this region.
Haris Dajč
147
148
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Bibliografija
UDK: 016:61(091)(497)”1990/2012” ;
016:614(091)(497)”1990/2012”
ID BROJ: 202565388
ISTORIJA MEDICINE I ISTORIJA ZDRAVSTVENE KULTURE.
BIBLIOGRAFIJA SRBIJE, HRVATSKE I SLOVENIJE 1990-2012
Sastavio: Vladimir Abramović
1990:
Aранитовић, Добрило. “Прилози историји здравствене културе пљеваљског
краја” Брезнички записи 1/1 (1990), 80-87
Arko, Urška. “80 let obstoja šolske medicine na slovenskem” Zdravstveno varstvo
29/1-2-3 (1990), 2-4
Cid, Felip, Nuria Gorina. „Museology and knowledge of medicine“ Acta Facultatis
medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 47-52
Jelić, Roman. „Zadarski hospitali“ Medica Jadertina 20 supl (1990), 295-305
Jovin, Slavko. Doktor Severijan Zavišić, prvi Srbin fizijatar. [S. l. : s. n.], 1990
Juba, Ferencz. „Ancient naval medicine in the Mediterranean Sea“ Acta Facultatis
medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 89-92
Lippi, Donatella. „History of medicine Mediterranean civilizations“ Acta Facultatis
medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 107-108
Međunarodni simpozij iz povijesti medicine, Crikvenica, 21.-24.05.1990. urednik
Ante Škrobonja. Crikvenica: Znanstveno društvo za povijest zdravstvene
kulture, Thalassotherapia 1990
Bibliografija je sastavljena na osnovu kataloga i klasifikacije Narodne biblioteke Srbije, Nacionalne i sveučilišne knjižnice Hrvatske i Narodne in univerzitetne knjižnice Slovenije.
149
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Mihanović, Mate. „Tečaj iz sportske medicine za liječnike 1939. godine“ Povijest
sporta 21/87 (1990), 40-43
Milović, Đorđe. “Sanitarno-ekološki problemi u starim sjevernokvarnerskim statutima” Acta Facultatis medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 53-56
Peternelj Uran, Lejla, Ante Škrobonja. “Zdravstvene prilike u Kopru od 13. do
17. stoljeća” u Međunarodni simpozij iz povijesti medicine, Crikvenica, 21.24.05.1990. urednik Ante Škrobonja. Crikvenica: Znanstveno društvo za
povijest zdravstvene kulture, Thalassotherapia 1990, 21
Peternelj Uran, Lejla, Ante Škrobonja. “Koparski liječnici i kirurzi od 14. do 17.
stoljeća” Pomorska medicina 5 (1990), 33-40
Pfeifer, Jože. “Prominentni idrijski zdravniki, ranocelniki in lekarnarji” Primorska
srečanja 15, 112, 660-663
Simpozij Začetki povojnega zobozdravstva na Slovenskem 1945-1955. urednici
Ivo Pavšič, Velimir Vulikić. Ljubljana: Znanstveno društvo za zgodovino
zdravstvene kulture Slovenije, Skupnost zobozdravstvenih delavcev narodnoosvobodilne vojske in partizanskih odredov Slovenije, 1990
Šimunković, Ljerka. “Kuga u proglasima Mletačke Republike” Acta Facultatis medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 69-72
Škrobonja, Ante. “Zdravstvene ustanove u srednjevjekovnim kvarnerskim gradovima” Vjesnik medicinskih sestara i medicinskih tehničara Hrvatske 28/3-4
(1990), 66-76
Vidal, Maria. “Giorgio Baglivi tra osservazione clinica e speculazioni iatromeccaniche” Atti (Centro di ricerche storiche, Rovigno) 20 (1989-1990), 133-214
Živković, Pavo. “Prevencija i liječenje kuge sredinom XIV. stoljeća u Bosni i u Humu”
Acta Facultatis medicae Fluminensis 15/3-4 (1990), 65-67
1991:
Bevillacqua, Claudio. “De thermis apud insulas claras” Medicina (Rijeka) 27/3-4
(1991), 137-139
Gourevitch, Danielle. “L’alimentation vegetale de famine dans l’Empire Romain au
IIeme siecle de notre ere: un temoignage de Galien” Acta Facultatis medicae
Fluminensis 16/1-2 (1991), 59-63
Кастратовић�����������
, Душан����
���������
��
���. Историја� медицине�
��������� Пожаревачког�������
������������� округа:
������ (18221914). Пожаревац��������������������
: Медицински��������
������������������
центар�, 1991
�������
150
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Pavlica, Dane. “Uloga žena u razvoju zdravstvene službe u Slavoniji u NOB-u” Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 1 (1991), 245-256
Pušnik, Friderik. “Medicina renesanse in dunajska medicinska fakulteta v času Andreja Perlacha (1490-1551)” Časopis za zgodovino in narodopisje 62/2 (1991),
237-250
Subotić, Radovan. “Osnivanje Medicinskog fakulteta u Zagrebu” Liječnički vjesnik 113/1-2 (1991), 47-49
Vulikić, Velimir. Zobozdravstvo na Slovenskem do leta 1940. Domžale: Znanstveno
društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 1991
Zbornik za zgodovino naravoslovja in tehnike. urednik Sandi Sitar. Ljubljana: Slovenska matica, 1991.
Znanstveni kolokvij «Crkva u povijesti zdravstvene kulture Hrvatske». urednik
Ante Škrobonja. Rijeka: Znanstveno društvo za povijest zdravstvene
kulture, 1991
1992:
70 let ljubljanske reševalne postaje. urednik Andrej Fink. Ljubljana: Reševalna postaja
Ljubljana, 1992
Belaj, Vitomir. “Uloga vjere u pučkom liječenju i shvaćanju bolesti u Hrvata” Acta
Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 215-219
Belicza, Biserka. “Foundation of the Zagreb School of Medicine” Croatian medical
journal 33/4 (1992), 163-179
Cibic, Ivan, Pavla Jerina-Lah. “Ob 50.obletnici prihoda prvih slovenskih zdravnikov
v enote NOV in PO Slovenije” Zdravstveni vestnik 61/3 (1992), 171-172
Cvekan, Paškal. “Doprinos franjevaca s područja Hrvatske franjevačke provincije
svetih Ćirila i Metoda u slušbi zdravstvene kulture” Acta Facultatis medicae
Fluminensis 17/3-4 (1992), 139-152
Fatović-Ferenčić, Stella, Snježana Šain. “Zdravstvena djelatnost sestara milosrdnica u sjevernoj Hrvatskoj u 19. stoljeću” Acta Facultatis medicae Fluminensis
17/3-4 (1992), 153-157
Gaberc, Slavko. “Pionirji, Santorio Santorio (1561-1636)” Gea 2/8-9 (avgust-september 1992), 44-47
Jović, Nebojša. “Epilepsija u srpskim srednjevekovnim medicinskim i drugim spi151
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
sima” Srpski arhiv za celokupno lekarstvo 120/11-12 (1992), 367-370
Jurdana, Stanko, Vladimir Uremović. “Važnost crkvenih redova u povijesti medicine
i farmacije kvarnerskoga područja” Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/34 (1992), 167-176
Korade, Mijo. “Doprinos isusovaca liječenju i razvoju medicine u Hrvata u 17. i 18.
stoljeću” Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 193-206
Mirković, Marija. “Ikonološki programi zidnih slika u samostanskim ljekarnama
hrvatskih pavlina i franjevaca” Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4
(1992), 119-129
Mušič, Drago. “Zaslužni zdravnik dr. Anton Muznik in njegova medicinskosocialna
monografija ‘Goriška klima’ (Clima goritiense) in še kaj” Zdravstveni vestnik
61/1 (1992), 45-47
Pušnik, Friderik. “Andrej Perlach, naš rojak, dekan artistične fakultete in štirikratni
dekan medicinske fakultete ter rektor dunajske univerze” Zdravniški vestnik
61/5-6 (1992), 243-244
Rimac-Lasić, Smilja, Ante Škrobonja. “Tri ljekaruše imotskih franjevaca” Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 183-191
Sekulić, Ante, Ante Sekulić ml. “Medicinska djelatnost pavlina u hrvatskoj prošlosti”
Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 177-182
Škrobonja, Ante, Dragica Bobinac, Jadranka Varljen, Ante Simonić, Vlasta Linić
Vlahović. “Rijeka Medical School: development of higher education and
medicine in Rijeka“ Croatian medical journal 33/2-3 (1992), 126-133
Šimunković, Ljerka. “Franjevci u zdravstvenoj prošlosti Dalmacije” Acta Facultatis
medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 207-213
Vrdoljak, Blanka. “Zdravstveno-karitativno djelovanje sestara milosrdnica u Rijeci i
okolici” Acta Facultatis medicae Fluminensis 17/3-4 (1992), 221-227
1993:
Andolšek-Jeras, Lidija. “The history of medicine in Slovenia with a special regard
to the Ljubljana school of obstetrics and gynecology” u: Book of abstracts: 8th
Congress of European Association of Gynaecologists and Obstetricians Ljubljana,
October 13-16, 1993, Slovenia. Ljubljana, 1993
Kovačević, Jovo. “Kastratović D.: Istorija medicine požarevačkog okruga (18221914), Požarevac, 1991.” Vojnosanitetski pregled 50/2, 202
152
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Langus, Viktor. “Kako sta Banting in Best odkrila insulin” Sladkorna bolezen 14/15
(januar/junij 1993), 16, 8
Lukačević, Josip. “Nekoliko podataka iz arhivske građe o ulozi položaju tradicionalne humane i veterinarske medicine s obzirom na znanstvenu medicinu 18. i
19. stoljeća u Hrvatskoj” Veterinarska stanica 24/2 (1993), 93-98
Ljubičić, Mate, Željko Baklaić, Darko Ropac, Nikola Benić, Miroslav Svjetličić and
Ivan Vodopija. “Preventive medicine in Croatia through time and space”
Acta medica Croatica 47/3 (1993), 107-111
Mala knjiga o velikom nasljeđu hrvatske preventivne medicine. Zagreb : Imunološki
zavod, 1993
Mandić, Nikola, Ivan Karner, Lada Zibar. “Development of medicine in Osijek”
Croatian medical journal 34/1 (1993), 78-83
Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim - Paracelsus: doktor obeh
medicin, alkemist, astrolog, filozof, fizik, reformator medicine in večni popotnik.
uredio Edvard Glaser. Maribor: Mariborske lekarne, Farmadent, 1993
Zupanič Slavec, Zvonka. “Inštitut za zgodovino medicine: zgodovina medicine” Za
srce 2/3 (1993), 8-10
Živković, Roko. “Development of internal medicine in Croatia” Acta medica Croatica 47/4-5 (1993), 145-153
1994:
Bačić, Jurica. “Dubrovnik medicine 1667 earthquake to 1808 fall of the Republic”
Croatian medical journal 35/4 (1994), 245-250
Bačić, Jurica. “Medicine in Dubrovnik until the 1667 earthquake” Croatian medical
journal 35/2 (1994), 113-120
Бала, Ференц, Берислав М. Берић, Богдан Брукнер, Милорад Велисављев,
Живојин Гавриловић, Софија Живановић, Петар Милошевић, Антал
Хегедиш. Историја медицине и здравствене културе на тлу данашње
Војводине. I. Нови Сад: Матица српска, Српска академија наука и
уметности, Огранак, 1994
Gjurić, Zvonimir. “Povijest i razvoj športske medicine u Hrvatskoj” Povijest
športa 25/101 (1994), 47-52
Glesinger, Lavoslav. “Epidemije kuge: ili jahači apokalipse ponovo među nama”
Priroda (Zagreb) 84/808-809 (1994), 6-9
153
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Košir, Tone. “Splošna medicina v obdobju 1945-1980” Zdravstveno varstvo 33/5-67 (1994), 139-144
Lang, Slobodan, Jelka Petrak. “Dubrovnik’s tradition of exellence in medicine”
Croatian medical journal 35/2 (1994), 67-68
Latković, Barbara, Majda Ustar-Latkovič. “Kirurško zdravljenje tuberkuloze skozi
čas” Zdrav dih za navdih 2/3 (december 1994), 22
Muževič, Boris. Medicina skozi čas. Poljuden prikaz razvoja medicine najstarejših kultur. Kranj: Anothes, 1994
Piasek, Gustav. “Odgovor gradskog fizika dr. Bernarda Vilima Muellera gradskom
magistratu u povodu jednog porođajnog zahvata varaždinskog liječnika dr.
Josipa Mlinarića” Liječnički vjesnik 116/11-12 (1994), 319-322
Sirovica, Stjepan. “Zabilješka o otoku Žirju u povijesti medicine Dalmacije povodom jedne epidemije malarije” Žirajski libar 1/1 (1994), 207-219
Šuštaršič, Janez. Zgodovina nuklearne medicine v Sloveniji. Ljubljana: Institute of
oncology, 1994
Velisavljev, Milorad. “Istorija medicine i zdravstvene kulture na tlu današnje Vojvodine” u: Istorija medicine i zdravstvene kulture na tlu današnje Vojvodine. I.
Novi Sad: Matica srpska, Srpska akademija nauka i umetnosti, Ogranak u
Novom Sadu, 1994, 295-330
1995:
50 let Reševalne službe Velenje: ob 50-ti obletnici Reševalne postaje Velenje. priredio Jože
Zapušek. Velenje : s.n., 1995
50 let Inštituta za sodno medicino: 1945-1995. urednik Jože Balažic. Ljubljana: Medicinska fakulteta, Inštitut za sodno medicino, 1995
Amin Awad, Henri. “Phytotherapy of skin diseases in Egypt from ancient times to
folk medicine” Acta Facultatis medicae Fluminensis 20/2 (1995), 97-99
Belicza, Biserka. “Prof. dr. Lujo Thaller in predavanja iz zgodovine medicine na
Medicinski fakulteti v Zagrebu” u: Med medicino in literaturo. Prvi Pintarjevi
dnevi [tudi] Srečanje medikohistorikov Alpe-Jadran, Ljubljana, 14. - 15. 10.
1994. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, 1995,
319-326
Cindrič, Alojz. “Kočevski študenti na Dunajski univerzi (1365-1917): gradivo za
proučevanje kočevskega izobraženstva” Kronika 43/3 (1995), 95-102
154
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Giordani, Francesco. “Bagni di mare e sanatori marini al tempo di Luigi Concetti”
Acta Facultatis medicae Fluminensis 20/2 (1995), 91-95
Glaser, Edvard. “Arhivarji medicinske zgodovinske miselnosti v Sloveniji” u: Med
medicino in literaturo. Prvi Pintarjevi dnevi [tudi] Srečanje medikohistorikov
Alpe-Jadran, Ljubljana, 14. - 15. 10. 1994. Ljubljana: Inštitut za zgodovino
medicine Medicinske fakultete, 1995, 287-306
Kocijančič, Mario. “Pomen predavanj iz zgodovine medicine v dobi ustanavljanja
popolne Medicinske fakultete v Ljubljani” u: Med medicino in literaturo.
Prvi Pintarjevi dnevi [tudi] Srečanje medikohistorikov Alpe-Jadran, Ljubljana,
14. - 15. 10. 1994. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske
fakultete, 1995, 307-311
Latković, Barbara, Majda Ustar-Latkovič. “Kirurško zdravljenje tuberkuloze skozi
čas. 2. del” Zdrav dih za navdih 3/1 (april 1995), 16-17
Marolt, Janez. “Medicina v antiki kot temelj oz. prolog njenega nadaljnjega razvoja”
u: Med medicino in literaturo. Prvi Pintarjevi dnevi [tudi] Srečanje medikohistorikov Alpe-Jadran, Ljubljana, 14. - 15. 10. 1994. Ljubljana: Inštitut za
zgodovino medicine Medicinske fakultete, 1995, 327-332
Medicinski in socialni pogledi na ljubljanski potres 1895: ob 50-letnici Inštituta za zgodovino medicine in 100-letnici bolnišnice na Zaloški cesti v Ljubljani. Pintarjevi dnevi, Srečanje zgodovinarjev medicine Alpe-Jadran, Ljubljana, 20. - 21.
4. 1995. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Inštitut za zgodovino
medicine Medicinske fakultete, 1995
Med medicino in literaturo: ob 60-letnici predmeta zgodovina medicine na MF v Ljubljani. Prvi Pintarjevi dnevi,Srečanje medikohistorikov Alpe-Jadran, Ljubljana,
14. - 15. 10. 1994. urednik Zvonka Zupanič-Slavec. Ljubljana: Inštitut za
zgodovino medicine Medicinske fakultete, 1995
Muževič, Boris. Medicina skozi čas. Poljuden prikaz razvoja medicine najstarejših kultur. Kranj: Vid, 1995
Popović, Miloš. “O vrednovanju cena zdravstvenih usluga krajem prošlog veka” Acta
chirurgica Iugoslavica 42/2 43/1 (1995/1996), 119-123
Prijatelj, Anton. “Anton Muznik - protomedik goriški” Isis 4/1 (januar 1995),
64-65
Rakočević, Zoran. “Sto godina od otkrića X-zraka. - Biografija W.C. Roentgena”
Stomatološki glasnik Srbije 42/4 (1995), 247-251
Шрауд, Франц фон. Историја куге у Срему: 1795-1796. превод Јован
155
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Валрабенштајн. Нови Сад: Научно друштво за историју здравствене
културе Војводине, 1995
Šuštaršič, Janez. “Zgodovina nuklearne medicine v Sloveniji” Bilten DVRT 12/1
(1995), 18-29
Велисављев, Милорад Д. “Кратак преглед историје здравствене културе
војвођанских градова” Свеске Матице српске. Серија природних наука
26/4 (1995), 5-30
Vidrih-Perko, Verena. “Robert J. Curtis: Garum and Salsamenta. Production and
Commerce in Materia Medica. Studies in Ancient Medicine. Ed. J. Scarborough, vol.3, Leiden, New York, Koebenhavn, Köln 1991” Arheološki vestnik 46 (1995), 349-352
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Janez Bleiweis - zdravstveni prosvetitelj” Medicinski
razgledi 34/3 (1995), 395-404
Zurak, Ive. “Prilog povijesti zdravstva i zdravstvene kulture u Rijeci do kraja XIX.
stoljeća” Ljetopis (Medicinska škola Rijeka) (1994/1995), 1-5
1996:
Antolič, Ivo. “Zgodovina medicine: Velimir Vulikić: Oče slovenskega zobozdravstva
dr. Jože Rant” Zdravniški vestnik 65/4-5 (apr.-maj 1996), 294
Boezzio, Barbara, Zvonka Zupanič-Slavec. “Zgodovina zdravstva se bo na ogled
postavila: Slovenski zdravstveni muzej v ustanavljanju” Jana 25/41 (1996),
42
Dikić, Nenad, Miloš Bajčetić. Kinoteka doktora Frankenštajna: celuloidna istorija
medicine. Beograd: Stubovi kulture, Jugoslovenska kinoteka, 1996
Grmek, Mirko Dražen. “Zelo malo je povsem novih bolezni, doslej so bile le prekrite
z drugimi, starejšimi boleznimi: o današnji uporabnosti zgodovine medicine”
Delo 38/134 (12.VI.1996), 9
Kocijančič, Mario. “Socialna zgodovina medicine: zdravstvena politika in medicina
v času industrializacije Britanije: poročilo s konference Društva za socialno
zgodovino medicine, University of Walles, Swansea, 15.-16. september 1995”
Delo + varnost 41/2 (1996), 84-85
Kocijančič, Mario. “35. mednarodni kongres zgodovine medicine: otok Kos, Grčija
2. do 8. september 1996” Zdravniški vestnik 65/12 (dec. 1996), 702-703
Osredkar, Radko. “Zgodovina tehnologije. 28, Zdravniki za vsakogar” Življenje in
156
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
tehnika 47 (september 1996), 10-17
Osredkar, Radko. “Zgodovina tehnologije. 29, Rokodelsko zdrav” Življenje in tehnika
47 (oktober 1996), 11-18
Soban, Darinka. “Operater je odločilno odkritje pospremil s stavkom: ‘Gospoda, to
ni sleparija’: šele 150 let anestezije” Delo 38/240 (16.X.1996), 12
Studen, Andrej. “Medicinski in socialni pogledi na ljubljanski potres 1895. Pintarjevi dnevi: zbornik referatov. Urednica Zvonka Zupančič Slavec. Ljubljana,
Inštitut za zgodovino medicine, 1995” Zgodovinski časopis 50/3 (1996),
461-462
Tomljenović, Braco. “Tjelesni odgoj u školama Gospića prije I. svjetskog rata” Povijest hrvatskog športa 27/110 (1996), 41-45
Zupanič Slavec, Zvonka. “Early development of social-medical institutions in Slovenia” u: Book of abstracts.35th International congress on the history of medicine,
2nd-8th September 1996, Kos Island, Greece. Kos Island: s. n., 1996, 68
Zupanič Slavec, Zvonka. “Zgodovina medicine med Britanci” Zdravniški vestnik
65/6 (1996), 341-345
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Janez Bleiweis - zdravstveni prosvetitelj” u: Dr. Janez
Bleiweis in njegov čas. Kranj: Gorenjski muzej, 1996, 39-47
Zupanič Slavec, Zvonka. “Zgodovinski pogled na rakave bolezni” Proteus 58/9-10
(maj-junij 1996), 421-424
Židov, Nena. “Oris homeopatije v Sloveniji od začetka 19. stoletja do danes” Etnolog
[Nova vrsta] 57/6 (1996), 329-335
1997:
Anžič, Sonja, Marjana Kos. “Dunajski pogovori o socialni zgodovini medicine, Dunaj, 5. - 7. december 1996“ Arhivi 20/1-2 (1997), 256-259
Bačić, Jurica. Magistri medicine srednjovjekovnog Dubrovnika: (14. i 15. stoljeće).
Zagreb: Medicinska naklada, 1997
Kirn, Milan. Iz zdravstva na Kamniškem: 1881-1940: spremljanje smrtnosti in rojevanja po matičnih knjigah. uredila i dopunila Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, 1997
Klemen, Jernej. “’Kaj imenujemo bolezni uma’: zgodovina psihiatrije v Ljubljani v
19. in začetku 20. stoletja” Viceversa 18 (1997), 28-38
157
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Maksimović, Jovan. “Dva milenijuma medicine u Sremskoj Mitrovici (I)” Sunčani
sat 6/7 (1997), 97-113
Profesor dr. Jože Rant - organizator slovenskega zobozdravstva: spominski simpozij ob
stoletnici rojstva prof. dr. J. Ranta z mednarodno udeležbo. Četrti Pintarjevi dnevi, Ljubljana, 18. - 19. april 1996. uredili Velimir Vulikić i Zvonka Zupanič
Slavec. Ljubljani: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete,
1997
Rudelić, Ivan, Eugen Rudelić, Robert Rudelić. Povijest medicine u južnoj Istri: u okviru svjetskih zbivanja. Pula, 1997
Stolnik, Stjepan. “140 godina tjelesne i zdravstvene kulture učenika u Varaždinu”
Napredak (Zagreb. 1991) 138/4 (1997), 474-476
Štupnikar, Jože. “Srednjeveška medicina in skrb Cerkve za bolnike” V zarji stoletij
(1997), 25-50
Toplak-Ostan, Majda, Dunja Obersnel-Kveder. “Kratek zgodovinski razvoj zdravstvenega varstva žensk in otrok” Zdravstveno varstvo 36/1-2 (1997), 17-21
Zupanič Slavec, Zvonka. “Brief history of medicine in Slovenia” Vesalius 3/2 (1997),
75-84
Zupanič Slavec, Zvonka. Z očmi zdravnice : ugledni pisci družno z medicino. Ljubljana:
Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 1997
Живић, Радослав С. Великани нишке медицине. Ниш: Просвета, 1997
1998:
Ђорђевић, Драгиша. Историја панчевачке зубне медицине. Панчево:
Историјски архив, Ден сателит, Књижара “Прота Васа”, 1998
Glaser, Edvard. “Kratek pregled dogajanj okoli Medikohistorične sekcije Slovenije
Slovenskega zdravniškega društva in Znanstvenega društva za zgodovino
zdravstvene kulture Slovenije - podružnice Maribor. 1” Zdravniški vestnik
67/12 (dec. 1998), 759-760
Ivan Ott. “Dr. Milan Nemčić (1844-1930): liječnik-pisac-znanstvenik” Svjetlo (Karlovac. 1884) 3/4 (1998)
Jajić, Ivo, Zrinka Jajić. “Povijesni pregled razvoja fizikalne medicine i rehabilitacije u
Hrvatskoj” Fizikalna medicina i rehabilitacija 15/1-2 (1998), 27-30
Jovin, Slavko. Историја медицине и здравствене културе на тлу данашње
Војводине: 1718-1849. II/1. Нови Сад: Матица српска, Одељење за
158
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
природне науке, 1998
Kornhauser, Pavle. “Pogled 30 let nazaj: razvoj etične misli na področju intenzivne
terapije otroka pri nas” Slovenska pediatrija 5/2 (1998), 27-32
Manestar, Darko, Ante Škrobonja. “Prispevek dr. J. Cattija k slovenskemu sadjarstvu”
Zbornik za zgodovino naravoslovja in tehnike 13/14 (1998), 325-333
Maksimović, Jovan. “Dva milenijuma medicine u Sremskoj Mitrovici (II)” Sunčani
sat 7/8 (1998), 53-72
Ружић, Зоран. “Историја здравствене културе Крагујевца и њен утицај на
савремену здравствену заштиту овог подручја” Medicinski časopis 37/12 (1998), 40-49
Sto let rentgenskih žarkov: skozi prizmo medicine, veterine in medikohistorikov. urednik
Edvard Glaser. Maribor: Medikohistorična sekcija Slovenije SZD, 1998
Vladimir Cvitanović. “Vojni liječnici u Karlovcu: s posebnim osvrtom na domovinski rat” Svjetlo (Karlovac. 1884) 3/4 (1998)
Zupanič Slavec, Zvonka, Franc Štolfa. Dr. Ivan Oražen (1869-1921): dobrotnik
Medicinske fakultete in slovenskega naroda. Ljubljana: Medicinska fakulteta,
1998
Zupanič Slavec, Zvonka. “Endemski sifilis med Slovenci v 1. polovici 19. stoletja”
Zbornik za zgodovino naravoslovja in tehnike 13/14 (1998), 247-260
“Zdravstvene prilike ‘na putu beogradskom...a devetnaest dana od Carigrada’” Medicinski časopis 37/1-2 (1998), 12-71
1999:
Arko, Urška. “90-letnica šolske medicine na slovenskem: uvodnik ob praznovanju
90-letnice šolske medicina na slovenskem” Zdravniški vestnik 68/5 (maj
1999), 323-326
Borisov, Peter. “O Hacquetovem značaju” Zgodovinski časopis 53/4 (1999), 455-482
Dolenc, Milan. Zagovori v slovenski ljudski medicini ter zarotitve in apokrifne molitve.
uredili i dopunili: Zvonka Zupanič Slavec, Marija Makarovič. Ljubljana:
Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 1999
Dugac, Željko. “Frescos and graffitos as witnesses of mass death” u: Etnološki in
antropološki vidiki preučevanja smrti. Ljubljana: Slovenski etnografski muzej,
1999
159
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Engelhardt, Dietrich von. “Teaching history of medicine in the perspective of ‘medical humanities’” Croatian medical journal 40/1 (1999), 1-7
Hriberšek, Matej. “Hipokratova prisega: iz starih časov” Lepotni bazar 1/1 (1999),
9
Hriberšek, Matej. “Dišave v antiki. Del 1: iz starih časov” Lepotni bazar 1/2 (1999),
18
Hriberšek, Matej. “Dišave v antiki. Del 2: iz starih časov” Lepotni bazar 1/3 (1999),
15
Hriberšek, Matej. “Dišave v antiki. Del 3: iz starih časov” Lepotni bazar 1/4 (1999),
12-13
Hriberšek, Matej. Medicinska terminologija v kozmetiki: učbenik za interno uporabo za
izobraževanje kozmetični tehnik. Ljubljana: Zavod za tehnično izobraževanje,
1999
Hoechner, Francesca. “The influence of the medieval academic medicine on the
work of the Baasel midwives” Otium (Zagreb) 7/8 (1999/2000), 95-99
Konjajev, Zora. Zvestoba Hipokratu : spomini in pričevanja partizanskega zdravnika
dr. Luke - akademika Franca Novaka (1908-1999). Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, 1999
Koselj, Miha. “The history of diabetic services for adults in Slovenia” Slovenska pediatrija 6/3 (1999), 61-64
Pedziwiatr, Maria J. “Role of history and philosophy of medicine in the professional
formation of a physician: writings of polish school of philosophy of medicine” Croatian medical journal 40/1 (1999), 14-19
Štolfa, Franc, Zvonka Zupanič Slavec. Zdravnik in skladatelj dr. Anton Schwab: za
130-letnico rojstva. Ljubljani: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske
fakultete, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije,
1999
Зa здравље: из историје народне медицине и здравствене културе. IV и V
научни скуп Зајечар 1989. и 1997. Зајечар: Народни музеј, Завод за
заштиту здравља, 1999
Zgrablić, Milan. Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci: uz okolnosti koje su utjecale
na njezin razvoj. Opatija: Menora, 1999
2000:
160
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Dolgan, Marjan. “Zdravnik Anton Muznik v prozi Ivana Preglja” Primorska srečanja
24/227 (2000), 178-182
Hipokrat. Kanon medicine; Vazduh voda mjesto. preveo, uvodnu studiju sačinio i
komentare dodao dr Marko Višić. Podgorica: Oktoih, 2000
Kosanović, Miloš, Drago Brilej, Iztok A. Pilih. “Zgodovinski oris razvoja zunanjih
fiksatorjev in indikacije za njihovo uporabo” u: Osteosinteza z zunanjim fiksatorjem tretje generacije. Ljubljana: Medicinska fakulteta, Katedra za kirurgijo;
Celje: Splošna in učna bolnišnica, 2000
Marušič, Branko. “Zdravnik dr. Anton Muznik (1726-1803)” u: Goriško podnebje.
Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2000
“Odmerek zgodovine: medicina se je v zadnjih letih precej spremenila, a veliko je
ostalo enako” Mladina 8 (21. feb. 2000), 48-49
Павловић, Будимир. Bosiljka-Bosa Milošević: lekar, pedagog i prosvetitelj. Beograd: Bobby Bomont, 2000
Skalerič, Uroš. “Parodontalna medicina - stičišče med stomatologijo in medicino”
Zdravniški vestnik 69/3 (2000), III-23-III-27
За здравље: из историје народне медицине и здравствене културе. VI научни
скуп Рајачке пивнице, Зајечар 1999. уредник Томислав Мијовић.
Зајечар: Народни музеј, Завод за заштиту здравља, 2000
Ženska v farmaciji, medicini in naravoslovju: mednarodni simpozij v Mariboru, 16.
septembra 2000. Urednik Štefan Predin. Maribor: Mariborske lekarne, 2000
Znanstevni skup Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici, Rijeka, 19.-20. listopada
2000. urednik Ante Škrobonja. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2000
2001:
Bačić, Jurica. “Prilog povijesti zdravstvene kulture Dubrovačkog primorja XIV. i XV.
stoljeća” Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka 8 (2001), 187-197
Bogin, Barry. “Human adolescence: life history, evolution, and health” Zdravstveno
varstvo 40 suppl (2001), 9-24
Borovečki, Ana, Slobodan Lang. Povijesno-medicinski vodič kroz medicinu starog
Dubrovnika. Zagreb: Medicinski fakultet, Škola narodnog zdravlja “Andrija
Štampar”, 2001
161
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Deželna vlada v Ljubljani: 1861-1918. Kolera 1866-1910. delni arhivski inventar:
signatura fonda AS 33. popisala Katarina Keber. Ljubljana: Arhiv Republike
Slovenije, 2001.
Fatović-Ferenčić, Stella. “The chair of dermatovenerology at Zagreb School of
Medicine: on the occasion of the 80th anniversary of its foundation: (19212001)” Acta dermatovenerologica Croatica 9/4 (2001), 267-273
Ignjatović, Mile. “Laza K. Lazarević (1851-1891)” Vojnosanitetski pregled 58/6
(2001), 695-701
Keber, Katarina. Socialna zgodovina medicine: raziskovanja na robu modernega zgodovinopisja? Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 2001
Keber, Katarina. “Socialna zgodovina medicine: raziskovanja na robu modernega
zgodovinopisja?” Zgodovinski časopis 55/2 (2001), 269-273
Klemenc, Matjaž. “Medietatem unius castelli quod dicitur Siliganum et medietatem
unius villeque sclavorum lingua vocatur Gorizia” Zdravniški vestnik 70/11
(2001), 609-610
Košir, Tone. Splošna medicina v Sloveniji: zgodovinski pregled do leta 1992. Ljubljana:
Združenje zdravnikov družinske medicine SZD, 2001
Krajnc, Ivan. “Internistična služba: klinični oddelek za interno medicino” u: Splošna
bolnišnica Maribor. urednik Cirila Toplak. Maribor: Splošna bolnišnica,
2001, 112-118
Puklavec, Ludvik. “Oddelek za nuklearno medicino” u: Splošna bolnišnica Maribor.
urednik Cirila Toplak. Maribor: Splošna bolnišnica, 2001, 147-151
Soban, Darinka. “Zdravnik, gozdar in zgodnji ekolog August Bier (1861-1949)”
Proteus 63/9-10 (maj-jun. 2001), 412-414
Srebrni jubilej perinatalne medicine v Sloveniji: zbornik prispevkov, Ljubljana, 14.
november 2001. urednk Živa Novak Antolič. Ljubljana: Združenje za perinatalno medicino, Slovensko zdravniško društvo, Klinični oddelek za perinatologijo, Ginekološka klinika, KC Ljubljana, 2001.
Stefanović, Ljubomir J. “Počeci nuklearne medicine i nastanak prvih nuklearnomedicinskih institucija u Jugoslaviji” Medicus 2/1 (maj 2001), 7-13
Trampuž, Andrej. “Lekcija iz leta 1847: odporne bakterije v slovenskih bolnišnicah”
Delo 43/33 (10. feb. 2001), 14
Wraber, Tone. “Simpozij ob petstoletnici rojstva P. A. Mattiolija v Sieni” Proteus
63/7 (mar. 2001), 316-317
162
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Vuković, Žarko. “Časopis Urgentna medicina i istorija medicine” Halo 94 5/18
(2001), 9-15
Zadravec, Jože. Razvoj zdravstva v Prekmurju do leta 1941. dopunila i uredila Zvonka
Zupanič Slavec. Murska Sobota: Eurotrade Print, 2001
За здравље: из историје народне медицине и здравствене културе. VII научни
скуп Рајачке пивнице, Зајечар 2000. уредник Томислав Мијовић.
Зајечар: Народни музеј, Завод за заштиту здравља “Тимок”, 2001
Zekić, Jasenko. “Veliko rimsko kazalište u Puli ‘extra muros’; Nekoliko fragmenata
o razvoju medicine u rimskoj Puli; Pulski tramvaj, simbol grada s početka
dvadesetoga stoljeća” Nova Istra 6/1(17) (2001), 195-206
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Friedrich Keesbacher (1831-1901), ein in Slowenien
taetiger Tiroler Artz : Anlaesslich seines 170. Geburtstages und 100. Todestages” Wiener Klinische Wochenschrift 113/17-18 (2001), 701-703
Zupanič Slavec, Zvonka. “Veliki dosežki medicine v 19. in 20. stoletju” u: Splošna
bolnišnica Maribor. urednik Cirila Toplak. Maribor: Splošna bolnišnica,
2001, 22-30
Zupanič Slavec, Zvonka. “Zvezda slovenske medicine (dr. Marko Gerbec)” Ljubljana
6/11-12 (november/december 2001), 58
Zupanič Slavec, Zvonka. “Vpliv Santorijevih del na Dubrovčana Đura Armena Baglivija” Medicinski razgledi 40/4 (2001), 443-450
Zupanič Slavec, Zvonka. Endemski sifilis-škrljevska bolezen na Slovenskem: razvoj in
širenje bolezni po naših krajih v prvi polovici 19. stoletja. Ljubljana: Medicinska
fakulteta Univerze, Inšitut za zgodovino medicine, cop. 2001
2002:
Adam, Philippe, Claudine Herzlich. Sociologija bolezni in medicine. preveli Ida
Rawdan, Jožica Centa. Ljubljana: Društvo pljučnih in alergijskih bolnikov
Slovenije, 2002
Bavdek, Srdan V. “Lavrin, Janez Krstnik” u: Enciklopedija Slovenije 16: A-Ž. urednik
Marjan Javornik. Ljubljana: Mladinska knjiga, 2002, 119
Brumec, Viljem. “Peter Borisov - osemdesetletnik” Zdravniški vestnik 71/2 (2002),
120
Buklijaš, Tatjana. “Četiri oporuke zadarskih liječnika iz prve polovice 17.
stoljeća: prilozi poznavanju povijesti medicine i društvene povijesti” Povijesni
163
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
prilozi 20/21 (2001/2002), 29-43
Zwitter, Matjaž. “Dorothy Reed and Hodgkin’s disease: a reflection after a century” International journal of radiation oncology, biology, physics 53/2 (2002),
366-375
Ćurčić, Milorad, Josip Dadasović. “Dvadeset godina Psihijatrijske sekcije Srpskog
lekarskog društva : Društva lekara Vojvodine, 1982-2001” Medicinski pregled
55/3-4 (2002), 153-160
Fatović-Ferenčić, Stella. “Liječnički vjesnik u povijesti medicine i povijest medicine
u Liječničkome vjesniku : u povodu 125. obljetnice izlaženja Liječničkog
vjesnika” Liječnički vjesnik 124/5 (2002), 165-169
Ignjatović, Mile D. “Laza K. Lazarević, 1851-1891 (2. deo)” Vojnosanitetski pregled
59/1 (2002), 87-93
Ignjatović, Mile D. “Izučavanje istorije vojne medicine i hirurgije” Vojnosanitetski
pregled 59/4 (2002), 429-435
Jović, Pavle. “Vojni lekari (prvi državni pitomci za studije medicine u inostranstvu)”
Vojnosanitetski pregled 59/2 (2002), 215-216
Јовић, Павле. Први медицински уџбеници објављени после оснивања
Медицинског факултета у Београду. Б. м.: б. и., 2002
Kaić, Zvonimir. “Razvoj stomatologije u Hrvatskoj” Acta stomatologica Croatica 36/1
(2002), 5-28
Majcen, Nineta. “Medlaboratorijska preskušanja v kemiji” Kemija v šoli 14/3 (oktober 2002), 389
Medicinski razgledi: štirideset let! Ljubljana: Medicinski razgledi, 2002
Milović, Ivan S. “Slučaj sudskomedicinskog veštačenja ekshumacijom u prvoj polovini 19. veka u Crnoj Gori” Srpski arhiv za celokupno lekarstvo 130/1-2
(2002), 54-55
Павловић, Будимир. Историја српске медицине. Београд: Службени лист СРЈ,
Свентовид, 2002
Radoš, Nikola. Urologija koja to nije. Zagreb: Družba “Braća Hrvatskoga
zmaja”, 2002
Stojiljković, Miloš P., Jovo Zeljković, Vladimir Tadić. “Iz istorije Vojnomedicinske
akademije: I Vojne bolnice u Beogradu od 1836. do 1938. godine” Vojnosanitetski pregled 59/3 (2002), 329-333
164
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Stojiljković, Miloš P., Jovo Zeljković, Vladimir Tadić. “Iz istorije Vojnomedicinske
akademije: II (prijemno i hirurško odeljenje)” Vojnosanitetski pregled 59/4
(2002), 437-441
Stojiljković, Miloš P., Jovo Zeljković, Vladimir Tadić. “Iz istorije Vojnomedicinske
akademije: III (ostala odeljenja hirurških grana)” Vojnosanitetski pregled 59/5
(2002), 563-567
Stojiljković, Miloš P., Jovo Zeljković, Vladimir Tadić. “Iz istorije Vojnomedicinske akademije: IV-Interno odeljenje” Vojnosanitetski pregled 59/6 (2002),
689-694
Škrobonja, Ante, Ivica Kontošić. “Bernardino Ramazzini’s De morbis artificum
diatriba or three hundred years from the beginning of modern occupational
medicine” Arhiv za higijenu rada i toksikologiju 53/1 (2002), 31-36
Šljapić, Živa, Miljana Šljapić-Roganović. “Dečja zaštita u Vršcu i njen razvoj” Medicinski pregled 55/9-10 (2002), 431-435
Špirić, Željko, Miloje Preradović, Jovo Zeljković. “Iz istorije srpske i jugoslovenske
vojne psihijatrije: nastanak i razvoj Klinike za psihijatriju Vojnomedicinske
akademije od 1932. do 2002. godine” Vojnosanitetski pregled 59/6 (2002),
681-687
Štolfa, Marko. “Jakob Strauss (1533-1590): zdravnik, filozof in astronom” Radiks 12
(februar 2002), 24
Tadić, Vladimir. “Bolje ikad...: četrdeset prva godišnjica Instituta za naučne informacije” Vojnosanitetski pregled 59/2 (2002), 217-220
Vuga, Vanja. “Medicina športa - zgodovina in oris dejavnosti” Sanitas et labor 2/2
(2002), 7-14
Vuković, Božo. Istorija medicine kroz praksu. Podgorica: Institut za zdravlje Crne
Gore, 2002
Znoj, Romina. “Staroegipčanska bolnišnica” Isis 11/8-9 (2002), 80-81
Zupanič Slavec, Zvonka. “Memento mori, Ljubljana in Celje” Radiks 12 (februar
2002), 37-39
Zupanič Slavec, Zvonka. “Škrljevska bolest u Slovenaca” Liječnički vjesnik 124
(2002), 150-155
Zupanič Slavec, Zvonka. “Lipič za zdravo Ljubljano” Ljubljana 7/9-10 (2002), 59
Zupanič Slavec, Zvonka. “Felix vita nova!” Zbornik Celjskega literarnega društva.
glavni urednik Zoran Pevec. Celje: Celjsko literarno društvo, 2002
165
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Zupanič Slavec, Zvonka. “Goriški zdravniki: ob 1000-letnici prvega pisnega
imenovanja Goriške” Goriški letnik 29 (2002), 173-214
Zupanič Slavec, Zvonka, Polona Šeško. “Skrivnost oštevilčenih lobanj” Mag 8/46
(13. nov. 2002), 40-42
Zupanič Slavec, Zvonka. Družinska povezanost grofov Celjskih: identifikacijska in
epigenetska raziskava njihovih lobanj. Ljubljana: ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2002
2003:
Bohak, Janko. “Psihoterapevtska dejavnost v helenističnem času in prostoru” u: Kaj
deluje v psihoterapiji. Drugi študijski dnevi SKZP, 7-8 junij 2002, Rogla, Slovenija. Maribor: Slovenska krovna zveza za psihoterapijo, 2003, 174-180
Caput-Jogunica, Romana, Nikola Jurković. 40 godina tjelesne i zdravstvene kulture na
Sveučilištu u Zagrebu: (1963-2003). Zagreb: Školska knjiga, 2003
Dervišević, Edvin, Vesna Dervišević, Arif Dervišević, Vedran Hadžić. Tui-na kitajska masaža z osnovami tradicionalne kitajske medicine. Ljubljana: Belladona
Publishing Centre, cop. 2003
Flis, Vojko. “La Specola v Firencah” u: Izbrana poglavja iz kirurgije. uredili Kazimir
Miksić i Vojko Flis. Maribor: Obzorja, 2003, 356-358
Jurca, Jože. “Balthasar Hacquet in veterinarstvo” Hacquetia 2/2 (2003), 75-84
Klemenčič, Marijan M. “Fran Viljem Lipič: Topografija c.-kr. deželnega glavnega
mesta Ljubljane, Ljubljana 2003: Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 630 strani” Geografski vestnik 75/1 (2003), 117
Lipič, Fran Viljem. Topografija c.-kr. deželnega glavnega mesta Ljubljane z vidika
naravoslovja in medicine, zdravstvene ureditve in biostatike. prevela Marjeta
Oblak. uredila Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Znanstveno društvo za
zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2003
Lippich, Fr. Wilhelm. Topographie der k. k. Provinzialhauptstadt Laibach, in Bezug
auf Natur- und Heilkunde, Medizinalordnung und Biostatik. uredila Zvonka
Zupanič Slavec. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske
fakultete, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije,
2003
Maksimović, Jovan. “Istorijat lečenja skorbuta i nepravda učinjena Karlovčanu dr
Maksimu Nikoliću-Miškovićevom u XIX veku” Medicinski pregled 56/5-6
(2003), 295-298
166
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Maksimović, Jovan. “Razvoj babičke službe u Vojvodini” Medicinski pregled 56/7-8
(2003), 385-388
Medicinska fakulteta Univerze v Ljubljani: 1919-1945. uredili France Urlep, Miroslav
Kališnik, Peter Borisov. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, Zdravniška zbornica Slovenije, 2003
Prunk, Janko. “Politično in kulturno življenje Slovencev v prvi Jugoslaviji” u: Medicinska fakulteta Univerze v Ljubljani. uredili France Urlep, Miroslav Kališnik,
Peter Borisov. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine Medicinske
fakultete, Zdravniška zbornica Slovenije, 2003, 15-25
Serše, Aleksandra. “Dr. Fran Viljem Lipič, Topografija c.-kr. deželnega glavnega
mesta Ljubljane, Ljubljana 1834. Faksimile, prevod in spremne študije
(urednica Zvonka Zupanič Slavec, prevajalka Marjeta Oblak). Znanstveno
društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije. Ljubljana 2003. 630
strani (prevod in študije)” Arhivi 26/2 (2003), 409-411
Škrjanc, Renata. “Spomin na zdravnika in humanista: letošnji Pintarjevi dnevi so
bili posvečeni kranjskemu zdravniku in humanistu dr. Karlu Petriču. Pintarjevo plaketo je prejel prim. Mario Kocijančič” Gorenjski glas 56/91 (18. nov.
2003), 1
Škrobonja, Ante, Amir Muzur, Vlasta Rotschild. Povijest medicine za praktičare.
Rijeka: “Adamić”, 2003
Zupanič Slavec, Zvonka. “Od medicinskih sistemov 18. stoletja do klinične medicine 19. stoletja: medicina v Lipičevi Topografiji” u: Fran Viljem Lipič.
Topografija c.-kr. deželnega glavnega mesta Ljubljane z vidika naravoslovja in
medicine, zdravstvene ureditve in biostatike. Ljubljana: Znanstveno društvo za
zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2003, 587-612
Zupanič Slavec, Zvonka. “Ivan Pintar: 1888-1963” u: Medicinska fakulteta Univerze
v Ljubljani. uredili France Urlep, Miroslav Kališnik, Peter Borisov. Ljubljana:
Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, Zdravniška zbornica
Slovenije, 2003, 165-173
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Viljem Kovač in prva otroška bolnišnica pri Slovencih”
u: Slovenska kronika XIX. Stoletja. Ljubljana: Nova revija, 2001-2003, 92
Zupanič Slavec, Zvonka. “Mlekarice ne obolevajo za črnimi kozami” u: Slovenska
kronika XIX. Stoletja. Ljubljana: Nova revija, 2001-2003, 146-147
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Janez Bleiweis za slovensko zdravništvo” u: Slovenska
kronika XIX. Stoletja. Ljubljana: Nova revija, 2001-2003, 274-275
167
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prispevek nobelovcev k razvoju medicine v prvi polovici
20. stoletja” Medicinski razgledi 42/3 (september 2003), 277-285
Žajdela, Ivo. “Topografija Ljubljane (1834)” Demokracija 8/27 (3. jul. 2003), 46-47
2004:
5. znanstveni skup Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici, Rijeka, 5. i 6. studenog
2004. urednik Josip Ažman. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2004 Arias, Ingrid. “Slowenische Medizinstudentinnen und Ärztinnen in Wien und
Niederösterreich” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und
Wien. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte
der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 38-9, 70-1
Bakašun, Vjekoslav. “Četiri desetljeća časopisa ‘Medicina’” Medicina (Supplement) 42(40)/1 (2004), 6-12
Bankl, Hans. Bolni Habsburžani: bolezni in počutje vladarske rodbine. prevod Jakobina Slapar, Marjeta Kočevar. spremne študije Igor Grdina, Marijan M.
Klemenčič, Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2004
Čustonja, Zrinko. Razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatski
športski muzej, 2004
Dolgan, Marjan. “Meje medicine ali zdravnik Anton Muznik v prozi Ivana Preglja”
u: Slovenska književnost tako ali drugače. urednik Marjan Dolgan. Ljubljani:
Slovenska matica, 2004, 53-66
Ђорђевић, Драгиша. Историја панчевачке медицине до 1944. године. Панчево:
Ден Сателит, 2004
Fatović-Ferenčić, Stella, Tatjana Buklijaš. “On weather, medicine and a weather
stand: a history echoing into the present” Acta medico-historica Adriatica 2/2
(2004), 213-226
Globokar, Roman. “Bioetika - etika življenja” Bogoslovni vestnik 64/3 (2004),
423-436
Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien. urednik Zvonka Zupanič
Slavec. preveli na nemački Britta Greier-Greiner, Franz Mandelc. prevela
na slovenački Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte
der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004
168
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Hernja-Masten, Marija. “O ptujskem zdravstvu do nastanka javne bolnišnice” u:
Zbornik Splošne bolnišnice dr. Jožeta Potrča Ptuj. Urednik Ljubica Šuligoj. Ptuj:
Splošna bolnišnica dr. Jožeta Potrča, Mestna občina; Ljubljana: Ministrstvo
za šolstvo, znanost in šport RS, 2004, 101-124
Horn, Sonia. “Andreas Perlach (1490-1551)” u: Grenzüberschreitende Medizin
zwischen Ljubljana und Wien. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana:
Institut für Geschichte der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für
Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 37, 69
Ignjatović, Mile D. “Srpsko ratno hirurško iskustvo (1876-1918) V deo: ratna
hirurgija u Srbiji u Prvom svetskom ratu” Vojnosanitetski pregled 61/3 (2004),
331-342
Jajčević, Zdenko. Izložba povodom 110. obljetnice tečaja za učitelje gimnastike i 45.
obljetnice Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb: Hrvatski
športski muzej, Kineziološki fakultet, 2004
Јовановић, Војислав П. Историја ветеринарске медицине и здравствене
културе на тлу данашње Војводине. Нови Сад: Матица српска, 2004
Knežević, Srebrica. “Osnivanje sekcije za istoriju medicine SLD” Timočki medicinski
glasnik 29 Suppl. 1 (2004), 17-23
Le Fanu, James. “Uspon i pad moderne medicine” Treći program Hrvatskog radija 67/68 (2004/2005), 27-76
Lovrečič, Branka. “Položaj komplementarne medicine v Sloveniji” Kognitivna
znanost. uredili Andrej Ule, Matjaž Gams, Gregor Repovš. Ljubljana: Institut “Jožef Stefan”, 2004, 59-62
Milićević, Mirjana. “Spisak radova iz istorije medicine objavljenih u časopisu
‘Timočki medicinski glasnik’” Timočki medicinski glasnik 29 Suppl. 1 (2004),
14-16
Muzur, Amir. “Kratka povijest tiskanih medicinskih znanstvenih časopisa” Medicina
(Supplement) 42(40)/1 (2004), 17-20
Nećak, Dušan. “Prof. dr. Wertheim und die slowenischen Gynäkologen” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien. urednik Zvonka
Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät,
Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 27-29
Nikić, Andrija. preveo Jozo Kraljević. “Franciscans and medicine in Herzegovina”
169
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Acta medico-historica Adriatica 2/2 (2004), 155-170
Nikić, Andrija. Franciscans and medicine in Herzegovina. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2004
Pivec, Gregor. “Bolnišnica v Mariboru od ustanovitve do 2. svetovne vojne” Zdravniški
vestnik 73/4 (2004), 327-330
Radovi sa prethodnih naučnih skupova istorije medicine i narodne zdravstvene kulture.
urednik Nebojša Paunković. Zaječar: Podružnica srpskog lekarskog društva
u Zaječaru, 2004.
Sente, Marko. “Istorijat audiologije” Medicinski pregled 57/11-12 (2004), 611-616
Sitar, Sandi. “Paracelsus: utemeljitelj moderne medicine” Gea 14/5 (2004), 72-75
Stadler, Angelika. “Slowenische Ärztinnen im ersten Weltkrieg” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien. urednik Zvonka Zupanič Slavec.
Ljubljana: Institut für Geschichte der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische
Universitätsklinik, 2004, 40-2, 72-3
Šuštar, Branko. “Dr. Fran Viljem Lipič, Topografija c.-kr. deželnega glavnega mesta
Ljubljane, Ljubljana 1834” Šolska kronika 13(37)/1 (2004), 196-197
Vukas, Duje. “Riječki doprinos hrvatskoj medicinskoj misli: (uz 40. obljetnicu
“Medicine”)” Medicina (Supplement) 42(40)/1 (2004), 13-16
Zalokar, Jurij. “Nekaj za zdravstvo zanimivih drobcev iz zgodovine” Isis 13/7 (1. julij
2004), 62-63
Znoj, Romina. “Očesne bolezni v starem Egiptu” Isis 13/3 (marec 2004), 47
Zupanič Slavec, Zvonka. “Bereicherung durch Kontakte und Verbindungen”
u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien. urednik
Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte der Medizin,
Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche
Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 1-2
Zupanič Slavec, Zvonka. “Die Welt des Wissens, der Erfahrungen und der Zusammenarbeit” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien.
urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte der
Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 3-4, 43-4
Zupanič Slavec, Zvonka. “Beruehmte Aerzte zwischen Ljubljana und Wien”
u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und Wien. urednik
170
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte der Medizin,
Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche
Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 13-9, 51-6
Zupanič Slavec, Zvonka. “Morbus Skrljevo - endemischer Syphilis und die Beiträge
der Wiener dermatovenerologen zum Verstaendnis und zur Ausrottung
dieser Krankheit (1790-1860)” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen
Ljubljana und Wien. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für
Geschichte der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte,
Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004,
20-3, 57-9
Zupanič Slavec, Zvonka. “Identifikationsstudie an den schädeln der Grafen und
Fürsten von Cilli: (dievon 1360 bis 1456 in einem Gemeinschaftsgrab
bestattet wurden)” u: Grenzüberschreitende Medizin zwischen Ljubljana und
Wien. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Institut für Geschichte
der Medizin, Medizinische Fakultät, Institut für Geschichte, Geisteswissenschaftliche Fakultät, Gynäkologische Universitätsklinik, 2004, 24-6, 60-1
Zupanič Slavec, Zvonka. “Znani voditelji, njihove bolezni in zdravniki: vpliv bolezni
na življenje in delo velikih vladarjev” Večer 60/290 (2004), 45
Zupanič Slavec, Zvonka. “Obrazi patografije: znani oblastniki, njihove bolezni in
zdravniki” u: Bolni Habsburžani. Ljubljana: Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2004, 147-160
Žižek, Ivan. “Medicina v antičnem obdobju” u: Zbornik Splošne bolnišnice dr. Jožeta
Potrča Ptuj. Urednik Ljubica Šuligoj. Ptuj: Splošna bolnišnica dr. Jožeta
Potrča, Mestna občina; Ljubljana: Ministrstvo za šolstvo, znanost in šport
RS, 2004, 93-99
2005:
6. Znanstveni skup Rijeka i riječani u medicinskoj povjesnici: zdravstveno školstvo u
Rijeci do otvaranja Medicinskog fakulteta 1955., Rijeka, Medicinski fakultet, 4.
i 5. studenoga 2005. urednik Ante Škrobonja. Rijeka: Hrvatsko zdravstveno
društvo za povijest zdravstvene kulture, 2005
Brumec, Viljem. zapisali Ana Murko, Tilen Zamuda. “Pogovor: prof. Viljem Brumec” Medicinski mesečnik 1/3 (2005), 2-4
Čebašek-Travnik, Zdenka. “Kaj je dr. Lipič vedel o alkoholni politiki že pred 170
leti” u: Fran Viljem Lipič. Osnovne značilnosti dipsobiostatike - zlorabe alkohola oziroma na podlagi zdravniškega opazovanja nastala politično-statistična
predstavitev njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in življenjski dobi.
171
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino
zdravstvene kulture Slovenije, 2005, 41-54
Čeperković, Zoran. “Srpska medicina u srednjem veku” Opšta medicina 11/1-2
(2005), 82-84
Fatović-Ferenčić, Stella. “Otok kao motiv i inspiracija u djelu Romana Jelića” Medica
Jadertina. Supplement 35/1-2 (2005), 13-15
Fischinger, J. “Historical development of otolaryngology (ORL) in Slovenia between 1880 and 1920” Journal of laryngology and otology. Supplement 119/30
(2005), 95-98
Jamnicki Dojmi, Mirko. “Dvije medikohistorijske teme u radovima dr. Romana
Jelića” Medica Jadertina. Supplement 35/1-2 (2005), 21-26
Jović, Rajko M. “Hiljadu laringektomija na univerzitetskoj klinici za bolesti uva, grla
i nosa u Novom Sadu: istorijski osvrt uz prikaz značajnih podataka lečenja
malignih tumora larinksa” Medicinski pregled 58/1-2 (2005), 89-93
Keber, Katarina. “Epidemija kolere na Pivki leta 1855” u: Slavenski zbornik. odabrao
i uredio Janko Boštjančič. Vrhnika: Galerija 2, 2005, 25-26
Keber, Katarina. “Kranjski obrambni mehanizem za zaščito pred prvo epidemijo
kolere v Evropi” Kronika 53/3 (2005), 351-364
Kocijančič, Mario. “Zakonodaja javnega zdravstva na slovenskem od F. V. Lipiča
do I. Pirca (1814-1940)” u: Razvoj javnega zdravstva na Slovenskem med
prvo in drugo svetovno vojno; Dr. Ivo Pirc (1891-1967) - utemeljitelj javnega
zdravstva na slovenskem. urednik Zvonka Zupanič Slavec. Ljubljana: Inštitut
za varovanje zdravja RS, 2005, 31-40
Kočevar, Marjeta. “K prevodu” u: Fran Viljem Lipič. Osnovne značilnosti dipsobiostatike - zlorabe alkohola oziroma na podlagi zdravniškega opazovanja nastala
politično-statistična predstavitev njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in
življenjski dobi. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2005, 19-20
Korin, Nikola. Izabrani radovi. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest
zdravstvene kulture, Adamić, 2005
Lipič, Fran Viljem. Osnovne značilnosti dipsobiostatike - zlorabe alkohola oziroma
na podlagi zdravniškega opazovanja nastala politično-statistična predstavitev
njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in življenjski dobi. urednik
Zvonka Zupanič Slavec. prevod Marjeta Kočevar. prevod na engleski Alan
McConnell-Duff, prevod na nemački Doris Debenjak. Ljubljana: Založba
172
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture
Slovenije, 2005
Магдић, Адела. “Павловић Будимир: Историја српске медицине, Београд,
2002” Флогистон 13 (2005), 177-180
Mašić, Izet. Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: “Avicena”,
2005
Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci: 1955-2005. glavni urednik Anton Škrobonja.
prevod na engleski jezik Zorica Tešin Peršić, Milivoj Vodopija. Rijeka: Medicinski fakultet Sveučilišta, 2005. Mikić, Želimir. “Bolnice škotskih žena: 90-godišnjica njihovog delovanja u Srbiji”
Medicinski pregled 58/11-12 (2005), 597-608
Milović, Đorđe. Prilozi za povijest zdravstvene kulture. Rijeka: Hrvatsko povijesno
društvo za povijest zdravstvene kulture, Adamić, 2005
Milović, Đorđe. Izabrani članci. urednik Ante Škrobonja. Rijeka: Adamić, Hrvatsko
znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2005
Mlinar, Anton. Evtanazija: zgodovinski pregled, današnji položaj in etična refleksija.
Ljubljana: Študentska založba, 2005
Muzur, Amir, Ante Škrobonja. “Roots of medical thought and tradition in Rijeka
and circumstances of fundation of the Rijeka School of Medicine” Acta
medico-historica Adriatica 4/2 (2005), 177-194
Pengov, Andrej. “Die Viehhaltung und das Veterinärwesen in der deutschen
Sprachinsel Gottschee” Wiener Tierärztliche Monatschrift 92/8 (2005),
182-190
Perović, Slavko. “Roman Jelić i nahodišta” Medica Jadertina. Supplement 35/1-2
(2005), 17-20
Пешаљ, Јован. “Између врача и лекара: обележја здравствене културе” у:
Приватни живот у српским земљама у освит модерног доба. приредио
Александар Фотић. Београд: Clio, 2005
Radovančević, Ljubomir. “Nikola Korin, Izabrani radovi, Biblioteka AMHA, knj.
1., Rijeka, Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture,
Adamić, 2005” Acta medico-historica Adriatica 4/2 (2005), 277-278
Radovančević, Ljubomir. “Đorđe Milović, Prilozi za povijest zdravstvene kulture,
Biblioteka AMHA, knj. 2., Rijeka, Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Adamić, 2005” Acta medico-historica Adriatica 4/2
173
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
(2005), 279-280
Serše, Aleksandra. “Dr. Fran Viljem Lipič, Osnovne značilnosti DIPSOBIOSTATIKE (Grundzuge zur Dipsobiostatik), oziroma predstavitev posledic zlorabe alkohola, Ljubljana 1834. Prevod, spremne študije in ponatis izvirnika
(urednica Zvonka Zupanič Slavec; prevajalka Marjeta Oblak). Založba ZRC
SAZU : Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije,
Ljubljana 2005, 420 strani” Arhivi 28/2 (2005), 427-428
Vujaklija-Stipanović, Ksenija. “Povijest transfuzijske medicine: razvoj transfuzijske
medicine u Rijeci” Medicina (Rijeka) 42(41)/2 (2005), 143-150
Zbornik študentov Medicinske fakultete v Ljubljani: 2004/05. Ljubljana: Univerza v
Ljubljani, Medicinska fakulteta, 2005
Zupanič Slavec, Zvonka. “Endemski sifilis - škrljevska bolezen na slovenskem” Radiks 15 (2005), 32-35
Zupanič Slavec, Zvonka. zapisala Vesna Pintarič. “Intervju z Zvonko Zupanič
Slavec” Profil 2 (2005), 21-22
Zupanič Slavec, Zvonka. “The Skrljevo disease (endemic syphilis) in the Slovene
lands” Journal of paleopathology 17/1 (2005), 37-38
Zupanič Slavec, Zvonka, Nina Erjavc. “Dušan Kos: O melanholiji, karierizmu, nasilju
in žrtvah: tržaška afera Gallenberg: prikaz: zgodovina medicine” Zdravniški
vestnik 74 (2005), 259-262
Zupanič Slavec, Zvonka. “Lipičeva Dipsobiostatika - za zmeraj sodobna knjiga pri
nas in v svetu” u: Fran Viljem Lipič. Osnovne značilnosti dipsobiostatike zlorabe alkohola oziroma na podlagi zdravniškega opazovanja nastala političnostatistična predstavitev njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in
življenjski dobi. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2005, 9-17 Zupanič Slavec, Zvonka. “Lipičev znanstveni prvenec v protialkoholni literaturi”
u: Fran Viljem Lipič. Osnovne značilnosti dipsobiostatike - zlorabe alkohola
oziroma na podlagi zdravniškega opazovanja nastala politično-statistična
predstavitev njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in življenjski dobi.
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino
zdravstvene kulture Slovenije, 2005, 23-40
Zupanič Slavec, Zvonka. “Alkoholizem kot družbeni in zdravstveni problem od
starih civilizacij do danes” u: Fran Viljem Lipič. Osnovne značilnosti dipsobiostatike - zlorabe alkohola oziroma na podlagi zdravniškega opazovanja nastala
politično-statistična predstavitev njenih posledic, ki se odražajo na prebivalstvu in
174
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
življenjski dobi. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2005, 63-79
Življenje teče. uredile Irena Bricl, Natalija Lampreht, Marjeta Potočnik. Ljubljana:
Zavod RS za transfuzijsko medicino, 2005
2006:
40 let perinatalne medicine v Sloveniji: mednarodni znanstveni simpozij Maribor, 16. 6.
2006. urednik Iztok Takač. prevod na engleski Marijana Gajšek Marchetti.
Maribor: Splošna bolnišnica, cop. 2006
7. znanstveni skup Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici, Rijeka, Medicinski fakultet
3. i 4. studenoga 2006. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest
zdravstvene kulture, 2006
Brajušković, Goran. “Sto četrdeset godina genetike” Vojnosanitetski pregled 63/5
(2006), 509-512
Zielhofer, Jože. “Ob 130-letnici rojstva in 70-letnici smrti generala Maistra” Skozi
čas (2006), 119-122
Conić, Živojin. “Prilog istoriji nastanka i razvoja službe fizikalne medicine i rehabilitacije u Srbiji” Medicinski pregled 59, Suppl. 1 (2006), 9-12
Đurđević, Nina. Začetki in prihodnost medicine: raziskovalno področje zdravstvo,
veterina, šport: raziskovalna naloga. Maribor: Osnovna šola Borisa Kidriča,
2006
Golob, Milan. “Štiri desetletja perinatalne medicine v Sloveniji” Naša bolnišnica 7/56 (maj/jun. 2006), 12-13
Hojs, Radovan. “Oddelek za gastroenterologijo - del Kliničnega oddelka za interno
medicino Maribor” u: Internistična gastroenterologija Maribor. Maribor:
Splošna bolnišnica, 2006, 19
Hriberšek, Matej. “Fran Viljem Lipič in njegovo delo Bolezni Ljubljančanov” Monitor ISH 8/2 (2006), 229-233
Ignjatović, Mile. “Salerno” Vojnosanitetski pregled 63/1 (2006), 77-85
Ignjatović, Mile D. “Rat i mir: 1. deo - rat - pregled istorije vojske i ratova iz vojnosanitetskog ugla” Vojnosanitetski pregled 63/2 (2006), 193-202
Ignjatović, Mile. “Istorijski pregled razvoja vojnog saniteta - 1. deo” Vojnosanitetski
pregled 63/4 (2006), 415-423
175
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Ignjatović, Mile. “Istorijski pregled razvoja vojnog saniteta: 2. deo” Vojnosanitetski
pregled 63/5 (2006), 513-522
Ignjatović, Mile. “Istorijski pregled razvoja ratne hirurgije - 1. deo” Vojnosanitetski
pregled 63/6 (2006), 619-624
Ignjatović, Mile. “Istorijski pregled razvoja ratne hirurgije - 2. deo” Vojnosanitetski
pregled 63/7 (2006), 685-690
Ignjatović, Mile. “Istorijski pregled razvoja ratne hirurgije - 3. deo” Vojnosanitetski
pregled 63/8 (2006), 770-774
Ivančić, Tomislav. The discovery of spiritual therapy. prevod sa hrvatskog Ana Živković.
Zagreb: Teovizija; Salzburg: Grafocommerce, 2006
Jeretin, Stojan. Od etrove narkoze do anesteziologije. Mariboru: Medicinska fakulteta,
Oddelek za zgodovino medicine, 2006
Jovanović Simić, Jelena. “Serbian medical society’s museum of Serbian medicine”
Acta medico-historica Adriatica 4/2 (2006), 323-330
Kordić, Šime. Svetoj Apoloniji u čast. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest
zdravstvene kulture, 2006
Lipič, Fran Viljem. “Bolezni Ljubljančanov (Morbi Lubeanorum) - maj, november”
Keria 8/2 (2006), 101-124
Lipič, Fran Viljem. “Bolezni Ljubljančanov - avgust” Monitor ISH 8/2 (2006),
234-244
Lešničar, Gorazd. “Ob stoletnici delovanja Oddelka za infekcijske bolezni in
vročinska stanja Splošne bolnišnice v Celju (1906-2006)” Zdravniški vestnik
75/11 (nov. 2006), 745-748
Milenković, Sanja, Biljana Putniković, Milan B. Jovanović, Iva Berisavac, Marko
Marković. “Od Kontumca do Kliničko-bolničkog centra Zemun - Beograd
(1730-2005)” Vojnosanitetski pregled 63/7 ( Jul 2006), 691-695.
Nedok, Aleksandar S. “Prvi slovenski zdravniki in njihovi potomci v sanitetni službi
srbske vojske od leta 1864 do 1918” Zdravniški vestnik 75/3 (mar. 2006),
196-202
Pivec, Gregor. “Maribor General Hospital from its foundation until World War II”
Wiener klinische Wochenschrift.118, suppl. 2 (2006), 2-5
Soban, Darinka, Jože Rupreht. “UNESCO - za varstvo zgodovine vojne medicine v
Sloveniji” Zdravniški vestnik 75/3 (mar. 2006), 183-191
176
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Takač, Iztok. “40 let sodobne perinatalne medicine v Mariboru: ob mednarodnem
znanstvenem simpoziju “40 let perinatalne medicine v Sloveniji” in 40-letnici
sodobne perinatologije v Mariboru” u: 40 let perinatalne medicine v Sloveniji.
urednik Iztok Takač. Maribor: Splošna bolnišnica, cop. 2006, 35-165
Takač, Iztok. “Pol stoletja načrtovanja družine v Mariboru: ob mednarodnem
znanstvenem simpoziju 50 let načrtovanja družine v Mariboru in 50-letnici organiziranega načrtovanja družine v Mariboru” u: 50 let načrtovanja
družine v Mariboru. urednik Iztok Takač. Maribor: Univerzitetni klinični
center, 2007, 31-176
Topler, Vladimir. “110-letnica Splošne bolnišnice Slovenj Gradec - kronološki
pregled” Zdravniški vestnik 75/12 (2006), 865-868
Turk, Zmago. “Razvoj fizikalne in rehabilitacijske medicine v Splošni bolnišnici
Maribor” u: Rehabilitacija ramenskega sklepa po poškodbi. Strokovno srečanje
fizioterapevtov mariborske regije, Maribor 6. april 2006. Maribor: Splošna
bolnišnica, 2006, 9-14
Wokaunn, Mario. “Between stigma and dawn of medicine: the last leprosarium in
Croatia” Croatian medical journal 47/5 (2006), 759-766
Zbornik študentov Medicinske fakultete v Ljubljani: 2005/06. Ljubljana: Univerza v
Ljubljani, Medicinska fakulteta, 2006
Zdravković, Marija. “Istorijat razvoja tkivnog doplera: kad svetlost zvezda osvetli
miokardnu funkciju” Medicinski pregled 59/1-2 (2006), 85-87
Zdravković, Marija. “Rene Favaloro: hirurg koji je obuzdao koronarnu bolest” Medicinski pregled 59/5-6 (2006), 281-285
Zupanič Slavec, Zvonka. “Kuga, sifilis, gripa - epidemije so naša usoda” Dnevnik
56/75 (18. mar. 2006), 34-35
Zupanič Slavec, Zvonka. “Iz tradicije Inštituta za varovanje zdravja RS: razvoj slovenskega javnega zdravstva med leti 1918 in 1941” u: Seminar iz socialne medicine, higiene, epidemiologije in zdravstvene ekonomikeza pripravnike zdravnike
in zobozdravnike, Ljubljana 5 - 9 junij 2006. Ljubljana: Inštitut za varovanje
zdravje Republike Slovenije, 2006, 1-3
Železnik, Urška. “Med naravnim in družbenim: zgodovina epidemičnih bolezni v
ponovnem branju” Acta Histriae 14/2 (2006), 393-414
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Fran Viljem Lipič, Osnovne značilnosti dipsobiostatike” Vestnik 37/1-2 (2006), 18
Železnik, Urška. “Med naravnim in družbenim: zgodovina epidemičnih bolezni v
177
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
ponovnem branju” Acta Histriae 14/2 (2006), 393-414
2007:
Arsić, D. “Počeci i razvoj medicinske delatnosti u Pomoravskom okrugu” Zdravstvena zaštita 36/3 (2007), 61-63
Borovček, Andrija. Građa za povijest kineziologije u karlovačkom kraju.
Karlovac: Književni krug, 2007
Ćurčić, Milorad, Laslo Tari. “Lekari Jevreji u Senti od 1822. do 1944. godine” Medicinski pregled 60/3-4 (2007), 199-204
Дајч, Едуард. Еразитрат са Самоса: антички Харвеј. Земун: Јантар група,
2007
Devečerski, Gordana, Kosta Savić i Branislav Bobić. “Istorija razvoja službe za
fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vojvodini” Medicinski pregled 60/11-12
(2007), 657-661
Hriberšek, Matej. “K prevodu Lipičevih Bolezni Ljubljančanov (Morbi Lubeanorum)” u: Fran Viljem Lipič. Bolezni Ljubljančanov, ki jih je leta 1828 opazoval
Fran Viljem Lipič, doktor medicine, poprej zdravnik ordinarij mesta Ljubljana,
sedaj na univerzi v Padovi redni profesor medicinske prakse. Ljubljana: Založba
ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture
Slovenije, 2007, 21-27
Hudoletnjak Grgić, Maja. Medicina i metoda: hipokratski spis O staroj medicini.
Zagreb: KruZak, 2007
Ignjatović, Mile. “Velikani ratne hirurgije - 2. deo” Vojnosanitetski pregled 64/2
(2007), 163-170
Ignjatović, Mile. “Velikani ratne hirurgije - 3. deo” Vojnosanitetski pregled 64/4
(2007), 283-295
Ivanišević, Goran. “Balneologija - od empirije do medicine utemeljene na dokazima”
Fizikalna i rehabilitacijska medicina 21/1-2 (2007), 150-162
Jaunig, Senta. “Dr. Tomaž Furlan versus bela smrt: zdravnik, ki je pisal s klicaji!”
Zgodovina za vse 14/1 (2007), 121-130
Jenko, Mojca, Matevž Pustišek. “Tehnološka oprema pametnih domov” Rehabilitacija 6 suppl. 1 (mar. 2007), 88-93
Krnić, Anton. “Giuseppe and aloysius Frari’s workers on rabies and histrory of frari
madical family of Šibenik” Croatian medical journal 48/3 (2007), 378-390
178
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Kostnapfel, Janko. “Partizanske bolnišnice Snežnik” Zdravniški vestnik 76/1 (jan.
2007), 65-66
Košutić, Damir. “The life and work of Marko Godina: in memory of a pioneer
in reconstructive microsurgery” Journal of plastic, reconstructive & aesthetic
surgery 60/10 (2007), 1171-1172
Malčić, Mladen. “Uloga javne vatrogasne postrojbe u masovnim nesrećama i
katastrofama” Liječnički vjesnik. Suplement 129/5 (2007), 58-63
Milović, Đorđe. “Tragovi zdravstvene kulture u Eklogi iz 726. godine” Acta medicohistorica Adriatica 5/1 (2007), 21-36
Pantović, Mihailo, Srđan Milovanović, Dragan Ravanić, Vesna Pantović. “Cornerstones of serbian medicine: dr Mladen Jankovic” Medicus 8/4 (dec. 2007),
156-158
Popović, Ljubodrag. “Kako je nastala današnja Vojnomedicinska Akademija” Vojnosanitetski pregled 64/3 (2007), 227-238
Raos, Nenad. “Liječenje živom u povijesti medicine” Farmaceutski glasnik 63/7-8
(2007), 453-463
Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici: jubilarci u Riječkoj medicinskoj povjesnici: Valter Rukavina, Stjepan Urban i Zvonimir Sušić: slobodne teme: zbornik sažetaka.
8. znanstveni skup “Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici”, Rijeka, 9. i 10.
studenoga 2007. urednik Anja Petaros. Rijeka, Hrvatsko znanstveno društvo
za povijest zdravstvene kulture, 2007
Šreter, Herman fon. Zapažanja vojnoga ljekara prilikom boravka u Crnoj Gori dr.
filozofije i medicine Hermana fon Šretera. preveli i priredili Veselin Vujović i
Dragan Zečević. Cetinje: V. Vujović, 2007
Štamfelj, I. “Ugotavljanje vrste dveh zob iz predzgodovinskega obdobja” Zobozdravstveni vestnik 62/1 (2007), 3-8
Štolfa, Franc. “Trideset let Znanstvenega društva za zgodovino zdravstvene kulture
Slovenije” Radiks 17 (2007), 40-42
Švarc-Janjanin, Sanja. “Udio nekolicine liječnica u novijoj povijesti koprivničke
medicine” Podravina (Samobor) 6/12 (2007), 46-53
Takač, Iztok. “Pol stoletja načrtovanja družine v Mariboru: ob mednarodnem
znanstvenem simpoziju 50 let načrtovanja družine v Mariboru in 50-letnici organiziranega načrtovanja družine v Mariboru” u: 50 let načrtovanja
družine v Mariboru. urednik Iztok Takač. Maribor: Univerzitetni klinični
center, 2007, 31-176
179
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Turk, Zmago, D. Lonzarić. “Fizijatar: jučer, danas, sutra” u: Zbornik radova. Prvi
kongres fizijatara Crne Gore, Igalo, 11-15. 7. 2007. Igalo: Udruženje fizijatara
Crne Gore, Institut “Dr Simo Milošević”, 2007, 23-32
Urlep, France. “Današnji pogled zdravnika splošne medicine na Lipičevo prakso in
njegove bolnike” u: Fran Viljem Lipič. Bolezni Ljubljančanov, ki jih je leta
1828 opazoval Fran Viljem Lipič, doktor medicine, poprej zdravnik ordinarij
mesta Ljubljana, sedaj na univerzi v Padovi redni profesor medicinske prakse.
Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, Znanstveno društvo za zgodovino
zdravstvene kulture Slovenije, 2007, 31-47
Зборник радова са XV научног скупа Историја медицине, фармације и народне
медицине, одржаног 24-25. маја 2006. године у Зајечару. главни и
одговорни уредник Момчило Павловић. Београд: Институт за савремену
историју; Зајечар: Историјски архив “Тимочка крајина”, 2007
Zdravković, Darko, Dragoljub Bilanović, Srđan Dikić, Marija Zdravković i Nikola
Milinić. “William Stewart Halsted: 110 godina hirurških rukavica” Medicinski pregled 60/7-8 (2007), 405-408
Zdravković, Slađana. “Istorija medicine, farmacije i narodne medicine, Zbornik
radova sa XV naučnog skupa održanog 24-25. maja 2006. u Zaječaru, Beograd-Zaječar, 2007” Istorija 20. veka 25/2 (2007), 209-211
Zupanič Slavec, Zvonka. “Pomen zdravnika in vloga zdravstva v času dr. Štefana
Kočevarja (1808-1883)” Zdravniški vestnik 76/1 (jan. 2007), 62-64
Zupanič Slavec, Zvonka. Javno zdravstvo 20. stoletja in njegov soustvarjalec dr. Bojan
Pirc. Ljubljana: Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, Inštitut za varovanje zdravja RS, 2007
2008:
Antić, Vukašin. “Australijska medicinska misija sa srpskom vojskom na Solunskom
frontu” Vojnosanitetski pregled 65/2 (2008), 179-183
Boranić, Milivoj. “Ruđer Bošković Institute, Zagreb: department of experimental
biology and medicine” Periodicum biologorum. Supplement 110/1 (2008),
19-38
Borko, Elko. “Prva mariborska učbenika” Naša bolnišnica 97-8 (avg.-sep. 2008),
40-41
Brumec, Viljem. Kratka zgodovina medicine. Maribor: Pivec, 2008
Čulo, Filip . “University of Zagreb, School of Medicine: Department of Physiology”
180
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Periodicum biologorum. Supplement 110/1 (2008), 55-65
Drecun, Vasilije. “Medicina u starom Egiptu” Zdravstvena zaštita 37/5 (2008),
11-16
Đenić, Nebojša. “Povodom 130 godina postojanja Vojne bolnice u Nišu: januar 1878
- januar 2008” Vojnosanitetski pregled 65/1 (2008), 69-80
Eldar, Reuben, Lajos Kullmann, Crt Marincek, Katarina Sekelj-Kauzlarić, Olga
Švestkova, Miroslav Palat. “Rehabilitation medicine in countries of Central/
Eastern Europe: rehabilitation in practice” Disability and rehabilitation 30/2
(2008), 134-141
Fister, Miša. “Lipič in njegova knjiga Bolezni Ljubljančanov” Medicinski razgledi
47/1 (2008), 109-111
Ilić, Dragan V. “Bartolomeo Eustahije - pisac prvog štampanog dela zubne medicine” Vojnosanitetski pregled 65/9 (2008), 715-718
Hipokrat. Kanon medicine; Vazduh voda mjesto. sa starohelenskog preveo, uvodnu
studiju sačinio i komentare dodao Marko Višić. Podgorica: Unireks, 2008
Holubar, Karl. “Salomon Stricker (1834-1898): a pioneer micro-biologist” Rad
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Medicinske znanosti 32/499 (2008),
29-34
Katić, Relja V. “Pregled istorijskog razvoja srpske srednjovekovne naučne medicine”
Zdravstvena zaštita 37/2 (2008), 21-26
Keber, Katarina. “Fran Viljem Lipič: Bolezni Ljubljančanov, ki jih je leta 1828 opazoval Fran Viljem Lipič, doktor medicine, poprej zdravnik ordinarij mesta
Ljubljana ... Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU: Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2007” Kronika 56 (2008),
112-114
Keber, Katarina. “Bolnice in upravno-zdravstvena ureditev v Mežiški dolini na prelomu 19. stoletja” u: Iz zgodovine Koroške. odgovorni urednik Miha Preinfalk.
Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 2008, 323-336
Kecmanović, Z. “Dijagnoze očnih oboljenja u Kneževini Srbiji postavljene od doktora celokupne medicine” Acta ophthalmologica 34/1-2 (2008), 59-61
Korać, Nina. “Neki aspekti antičke medicine” Arheologija i prirodne nauke 4 (2008),
27-36
Kornhauser, Pavle. “Spomini ob 50-letnici “Ljubljanskega modela otroške kirurgije”
in 40-letnici intenzivne terapije otroka v Sloveniji” Slovenska pediatrija 15/3
181
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
(2008), 195-204
Kostnapfel, Janko. “Partizansko zdravstvo” Zdravniški vestnik 77/1 (jan. 2008),
73-76
Лалошевић, Душан. Др Адолф Хемпт и оснивање Пастеровог завода у Новом
Саду. Нови Сад: Медицински факултет, Научно друштво за историју
здравствене културе Војводине, Друштво за популаризацију науке,
2008:
Lipovec Čebron, Uršula. Krožere zdravja in bolezni: tradicionalna in komplementarne
medicine v Istri. Ljubljana: Filozofska fakulteta, Oddelek za etnologijo in
kulturno antropologijo, 2008
Mithans, Gašper. “Uršula Lipovec Čebron: Krožere zdravja in bolezni: tradicionalna in komplementarne medicine v Istri. Ljubljana, Filozofska fakulteta,
Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo, 2008, 218 str” Acta Histriae
16/4 (2008), 671-674
Obreza, Aleš. “Tradicionalna Kitajska medicina” u: Strokovno posvetovanje ob predstavitvi tretjega dopolnila k drugi izdaji Formulariuma Slovenicuma (FS 2.3),
Ljubljana, oktober 2008. Ljubljana: Javna agencija RS za zdravila in medicinske pripomočke, 2008, 41-45
Osterc, Jože. “Bleiweis - pospeševalec živinoreje” Slovenian veterinary research 45
suppl. 12 (2008), 113-120
Peternelj Uran, Lejla. “Koparski liječnici i kirurzi od XIV. do XVII. stoljeća” u: Medicina svud oko nas. Urednik Ante Škrobonja. Rijeka: Digital point tiskara,
2008, 69-80
Reljin, Ignjat. Pregled istorije srednjovekovne medicine. Novi Sad: Litostudio, 2008
Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici: zbornik sažetaka. 9. znanstveni skup, Rijeka, Medicinski fakultet, 7. i 8. studenoga 2008. urednik Anja Petaros. [S. l.]:
Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2008
Takač, Iztok. “Hospitalna ginekologija in porodništvo v Mariboru od leta 1928
do 2008 : ob mednarodnem znanstvenem simpoziju 80 let hospitalne
ginekologije in porodništva v Mariboru ter ob 80-letnici organizirane hospitalne ginekologije in porodništva v Mariboru” u: 80 let hospitalne ginekologije
in porodništva v Mariboru. Maribor: Univerzitetni klinični center, 2008,
41-328
Timotić, Branivoje, Milutin Obradović. Istorija medicine: hronologija najznačajnijih
182
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
otkrića u oblasti medicine, stomatologije i farmacije. Beograd: Elit - Medica,
2008
Todorović, Kosta. “700 godina medicine u Srba” Zdravstvena zaštita 37/2 (2008),
19-20
Zdravstveno varstvo v Šaleški dolini skozi čas: ob 50-letnici Zdravstvenega doma Velenje (1958-2008). Zbornik znanstvenega srečanja. 10. Pintarjevi dnevi [tudi]
Srečanje zgodovinarjev medicine, Velenje, 12. december, 2008. urednik France
Urlep. Velenje: Zdravstveni dom; Ljubljana: Znanstveno društvo za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2008.
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prispevek medicine k blaginji človeštva v drugi polovici
20. stoletja” Medicinski razgledi 47/3 (2008), 323-326
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prispevek medicine k blaginji človeštva v drugi polovici
20. stoletja” Medicinski razgledi 47/3 (sep. 2008), 323-326
2009:
10. znanstveni skup Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici, Rijeka, 6. i 7. studenoga
2009. urednik Anja Petaros. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest
zdravstvene kulture, 2009
90 let Medicinske fakultete Univerze v Ljubljani: (1919-2009). urednik Samo Ribarič.
Ljubljana: Medicinska fakulteta, 2009
100 let šolske medicine na Slovenskem: 1909-2009. Zbornik prispevkov. V. kongres šolske
in visokošolske medicine Slovenije, Ljubljana, 9. in 10. oktober 2009. uredili
Mojca Juričič, Jožica Mugoša. Ljubljana: Sekcija za šolsko in visokošolsko
medicino pri SZD, 2009
Arko, Jasna. “Po krivici pozabljeni Koprčani: zgodovina medicine, koprski zdravniki
in kirurgi od 14. do 17. stoletja pod prizmo mag. Lejle Uran Peternelj,
zdravnice v SBI” Primorske novice 63/81 (31. mar. 2009), 12
Arnež, Tine. “Plastična kirurgija: preteklost, sedanjost, prihodnost” Zdravniški vestnik 78/1 (2009), 45-52
Bilić, Vilijam. Povijest kirurgije. Zagreb: Medicinska naklada, Hrvatska donorska
mreža, 2009
Borisov, Peter. Zgodovina medicine: poskus sinteze medicinske misli. Maribor: Pivec,
2009
Borko, Elko. “Pomembna medikohistorična knjiga: Viljem Brumec: Kratka zgo183
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
dovina medicine” Večer 65/38 (16. feb. 2009), 13
Borko, Elko. “Viljem Brumec, Kratka zgodovina medicine” Studia Historica Slovenica 9/2-3 (2009), 693-697
Burnik, Janez. “Bolezni in njihovo zdravljenje: tema meseca” Gea 19/3 (mar. 2009),
14-21
Burnik, Janez. “Stanka Ravnik, Mišo Serjanik: Ob 50-letnici Zdravstvenega doma
Bohinj in Babice v Bohinju: zgodovina medicine, Ljubljana 2009” Zdravniški
vestnik 78/12 (december 2009), 791
Klun, Boris. “Zvonka Zupanič Slavec, Tuberkuloza: kuga 19. in 20. stoletja na Slovenskem na primeru sanatorija Golnik 1921-1998” Zdravniški vestnik 78/10
(okt. 2009), 585
Marinček, Črt. “From the iron hand to hand transplantation” Rehabilitacija v prihodnosti 8 suppl. 1 (2009), 106-109
Meljnikov, Igor, Branka Radojčić, Slobodan Grebeldinger, Nikola Radojčić. “Istorijat hirurgije crvuljka” Medicinski pregled 62/9-10 (2009), 489-492
Peternelj Uran, Lejla. “Po krivici pozabljeni Koprčani: koprski zdravniki in kirurgi
od 14. do 17. stoletja pod prizmo mag. Lejle Uran Peternelj, zdravnice v
SBI” Primorske novice 63/81 (7. apr. 2009), 12
Radojičić, Branka, Radoica Jokić, Slobodan Grebeldinger, Igor Meljnikov i Nikola
Radojčić. “Istorijat minimalno invazivne hirurgije” Medicinski pregled 62/1112 (2009), 597-602
Svoljšak, Petra. “Pisanje kot zdravilo ali oznanilo bodočim rodovom : po slovenskih
spominskih poteh Vélike vojne” u: Mednarodni znanstveni sestanek Priče in
pričevanja preteklosti. urednici Katarina Šmid, Urška Železnik. Koper: Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče, 2009, 121
Turza, Karel, Sandra Radenović. Pojmovnici za izborne predmete: Uvod u nauku,
Komunikacija u medicini, Stanovništvo, ekologija, medicina, Istorija medicine.
Beograd: Medicinski fakultet Univerziteta, CIBID, 2009
Viktor Finderle (1902-1964): liječnik, znanstvenik, inovator, humanist i domoljub.
Zbornik radova znanstvenog skupa prigodom 100. obljetnice rođenja i 50.
obljetnice patentiranja njegovog vakuum ekstraktora. Rijeka: Hrvatsko
znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Medicinski fakultet
Sveučilišta, 2009
Zbirka veterinarskih instrumenata iz Muzeja za povijest veterinarstva: spoznaje iz
hrvatske veterinarske povijesti. U povodu 90-te godišnjice Veterinarskog fakulteta
184
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
Sveučilišta u Zagrebu. autori izložbe i teksta Vesna Vučevac Bajt ... [et al.].
Zagreb: Veterinarski fakultet, 2009
Zupanič Slavec, Zvonka. “Devetdeset let Medicinske fakultete Univerze v Ljubljani
(1919-2009)” Zdravniški vestnik 78/11 (nov. 2009), 659-672
Zupanič Slavec, Zvonka, Ksenija Slavec. “Šolska medicina na Slovenskem med prvo
in drugo svetovno vojno (1918-1941) ; Ob 100-letnici šolske medicine na
Slovenskem (1909-2009)” Zdravniški vestnik 78/12 (dec. 2009), 755-768
Zupanič Slavec, Zvonka. Tuberkuloza: kuga 19. in 20. stoletja na slovenskem: na primeru sanatorija Golnik 1921-1998. Ljubljana: Inštitut za zgodovino medicine
Medicinske fakultete Univerze, Bolnišnica Golnik, Znanstveno društvo za
zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, 2009
Železnik, Urška. “Zvonka Zupanič Slavec: Tuberkuloza, kuga 19. in 20. stoletja na
Slovenskem na primeru sanatorija Golnik (1921-1998). Ljubljana, Golnik,
Inštitut za zgodovino medicine Medicinske fakultete, Znanstveno društvo
za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije, Bolnišnica Golnik, 2009” Acta
Histriae 17/4 (2009), 795-796
2010:
Borko, Elko, Viljem Brumec, Boža Janžekovič, Gregor Pivec. “Zgodovina
Medikohistorične sekcije Slovenskega zdravniškega društva” Zdravniški
vestnik 79/12 (dec. 2010), 870-876
Borko, Elko. “Prof. dr. Peter Borisov, prim. Franc Štolfa in prim. Velimir Vulikić častni člani Medikohistorične sekcije SZD” Isis 19/12 (1. dec. 2010), 39-40
Bukovčan Žufika, Tanja. “Medicina u kandžama etnologije : mala regionalna povijest transformacije tradicijske medicine u medicinsku antropologiju” Studia ethnologica Croatica 22 (2010), 215-235
Darovec, Jože. “Prim. Jože Felc, dr. med.” Zdravniški vestnik 79/9 (2010),
D105-D106
Dugački, Vladimir. Opera selecta. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Medicinski fakultet Sveučilišta, Digital point
tiskara, 2010
Fizikalna in rehabilitacijska medicina nekoč, danes in jutri: zbornik strokovnih prispevkov
ob 50 letnici Inštituta za fizikalno in rehabilitacijsko medicino v UKC Maribor.
urednik Dušan Čelan. Maribor: Univerzitetni klinični center, 2010
Flander, Benjamin. “Spolnost, oblast, subjekt: pet minut Foucaultove zgodovine sek185
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
sualnosti : k razpravi o(b) predlogu Družinskega zakonika” Pravnik 65/7-8
(2010), 463-493
Forstnerič-Hajnšek, Melita. “Častni člani Brumec, Berčičeva, Hartman” Večer 66/47
(27. feb. 2010), 19
Gonzalez-Crussi, Frank. Medicina: kratka povijest. prevod Marija Mrčela. Zagreb:
Alfa, 2010
Hrvaćanin, Slobodanka. Etika sa istorijom medicine i stomatologije: za studente stomatologije i medicine. Banja Luka: Medicinski fakultet, 2010
Keber, Katarina. “Zdravnik Moriz Gauster in njegova zdravstvena statistika iz leta
1859” Arhivi 33/2 (2010), 287-295
Koren, Srečko. “Prof. dr. Miha Likar, dr. med., univ. dipl. biol. (1923-2010): in memoriam” Zdravniški vestnik 79/9 (sep. 2010), D103-D104
Kruščić, Aleksandar. “Zgodovinarji medicine na strokovnem izletu v Slovenskih
goricah” Isis 19/6 (1. jun. 2010), 88-89
Kržišnik, Ciril. “Petdeset let prve otroške bolnišnice na Slovenskem” Slovenska pediatrija 17/4 (2010), 198-203
Likar, Miha. Novice o kužnih boleznih: razmišljanja ob branju raziskovalnih prispevkov
o porajajočih se nalezljivih boleznih iz vsega sveta v prvem desetletju 21. stoletja.
Ljubljana: Zdravstvena fakulteta, 2010
Marušič, Branko. “Zvonka Zupanič Slavec, Tuberkuloza. Kuga 19. in 20. stoletja na
Slovenskem na primeru sanatorija Golnik 1921-1998. Ljubljana: Inštitut za
zgodovino medicine Medicinske fakultete Univerze v Ljubljani, 2009. 343
strani.” Zgodovinski časopis 64/3-4 (142) (2010), 502-504
Mikić, Želimir. “Rukavice ljubavi” Medicinski pregled 63/1-2 (2010), 133-137
Prunk, Janko, Peter Borisov. “Zgodovina medicine za vse radovedne” Delo 52/50 (3.
mar. 2010), 18
Skitek, Milan. “Vplivi in posledice konsolidacije in avtomatizacije na vodenje medicinskega laboratorija” u: Celostna avtomatizacija in procesno vodenje medicinskega laboratorija. urednik Milan Skitek. Ljubljana: Klinični center, Klinični
inštitut za klinično kemijo in biokemijo, 2010, 79-88
Škerjanc, Tadeja. “Učenci raziskali zgodovino medicine in lekarništva” Večer 66/244
(20. okt. 2010), 17
Riječko ljekarništvo i privatna medicinska praksa u XXI. stoljeću: uspjeh utemeljen na
bogatoj tradiciji; slobodne teme. 11. znanstveni skup Rijeka i Riječani u medicin186
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
skoj povjesnici, Rijeka, 8. prosinca 2010. urednici Anja Petaros, Igor Salopek.
Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2010
Timotić, Mirjana. Istorija srpske medicine, stomatologije i farmacije. Beograd: Obeležja,
2010
Turza, Karel, Sandra Radenović. Pojmovnici za izborne predmete: Uvod u nauku,
Komunikacija u medicini, Stanovništvo, ekologija, medicina, Istorija medicine.
Beograd: Medicinski fakultet Univerziteta, CIBID, 2010
Urlep-Šalinović, Veronika. “Razvojna pot transfuzijske dejavnosti v Mariboru” u:
Varnost in kakovost v transfuzijski medicini. Strokovno srečanje ob 60. obletnici
transfuzijske dejavnosti v Univerzitetnem kliničnem centru Maribor z mednarodno udeležbo, Maribor, 7. in 8. maj 2010. Maribor: Univerzitetni klinični
center, 2010, 9-27
Zupanič Slavec, Zvonka, Ksenija Slavec. “Prvi slovenski šolski zdravniki in njihovo
delo med leti 1909 in 1941 : ob 100-letnici šolske medicine na Slovenskem
(1909-2009). Del 1” Isis 19/4 (2010), 41-43
Zupanič Slavec, Zvonka, Ksenija Slavec. “Franjo Radšel (1899-1987), organizator
boja proti tuberkulozi v severovzhodni Sloveniji v letih 1936 do 1976: za
110-letnico rojstva” Zdravniški vestnik 79/11 (2010), 806-814
Zupanič Slavec, Zvonka. “Alkoholizem kot družbeni in zdravstveni problem od
starih civilizacij do danes” Medicinski razgledi 49/3 (sep. 2010), 325-332
Zupanič Slavec, Zvonka. “Franjo Radšel (1899-1987), organizator boja proti tuberkulozi v severovzhodni Sloveniji v letih 1936 do 1976” Zdravniški vestnik
79/11 (nov. 2010), 806-814
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prva učitelja interne medicine in kirurgije na popolni
Medicinski fakulteti v Ljubljani, Igor Tavčar in Božidar Lavrič” Isis 19/11
(1. nov. 2010), 34-42
Zupanič Slavec, Zvonka. “Pol stoletja slovenske kirurgije na odprtem srca (19582008)” Zdravniški vestnik 79/12 (dec. 2010), 843-852
Železnik, Urška. “Zdravnik med idealom in resničnostjo: zdravniško delo in ljudski
odnos do zdravja in medicine v 19. stoletju” Acta medico-historica Adriatica
8/2 (2010), 293-328
2011:
800 година српске медицине: зборник радова 15. Студеничке академије.
уредник Брана Димитријевић. Београд: Infinitas, Српско лекарско
187
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
друштво, 2011
800 година српске медицине: зборник радова Другог научног скупа 800 година
српске медицине. уредник Брана Димитријевић. Београд: Infinitas,
Српско лекарско друштво, 2011
Borko, Elko, Aleksander Kruščić. “Zgodovina medicine in zdravstva mariborskih
avtorjev” Naša bolnišnica 12/1-2 (jan.-feb. 2011), 12
Borko, Elko. “Sestanek Medikohistorične sekcije in Znanstvenega društva za zgodovino zdravstvene kulture Slovenije v Mariboru” Isis 20/12 (1. dec. 2011),
108-110
Bumbaširević, Marko Ž., Tomislav Palibrk, Aleksandar L. Lešić, Ljubomir M.
Đurašić. “Baron Gijom Dipitren, Guillaume Dupuytren (1777-1835)” Acta
chirurgica Iugoslavica 18 58/3 (2011), 15-19
Čukić, Goran. “Istorija medicine i teorija zdravog društva” Timočki medicinski glasnik
36 suppl. 1 (2011), 112-113
Dragošev, Gordana. “Susret medicine i tehnologije kroz istoriju” Inspirium 1/2
(2011), 26-27
Ertl, Katja. “V UKM razstava o dosežkih in zmotah medicine : odprli razstavo
Zgodovina medicine in zdravstva mariborskih avtorjev” Večer 67/11 (14. jan.
2011), 19
Gajić, Vladimir. “Zaboravljeni velikani medicine : baron Dominik-Žan Larej (17661842)” Medicinski pregled 64/1-2 (2011), 97-100
Gajić, Vladimir. “Kardiopulmonalna reanimacija kroz vekove” Medicinski pregled
64/3-4 (2011), 234-239
Ignjatović, Mile. “Gušavost u radovima velikih umetnika” Timočki medicinski glasnik
36 suppl. 1 (2011), 6
Janežič, Kristina, Zvonka Zupanič Slavec, Eda Vrtačnik Bokal. “Zunajtelesna
oploditev - od zamisli do prvega otroka : ob Nobelovi nagradi 2010 za
medicino s področja zunajtelesne oploditve” Zdravniški vestnik 80/9 (2011),
710-718
Kaštelan, Petar. Libar od likarij don Petra Kaštelana. pripremili i obradili Nikola
Kujunžić et al. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene
kulture, Medicinski fakultet Sveučilišta, Digital point tiskara, 2011
Krstić, Miomir, Ljiljana Mirković, Dragoljub Pantović, Sveto Pantović, Tijana
Janjić. “’Osnovi nauke o porodajima’ dr Miladina Veličkovića, prvi udžbenik
188
Abramović, V., Bibliografija 1990-2012
akušerstva kod nas” Medicinski pregled 64/9-10 (2011), 511-514.
Lešić, Aleksandar R, Želimir Mikić, Marko Ž. Bumbaširević. “Profesor dr Borivoje
Gradojević - prvi univerzitetski nastavnik ortopedije u Srbiji” Acta chirurgica
Iugoslavica 19 58/1 (2011), 9-13
Marinković, Živorad, Slobodanka Đukić. “Istorijsko-medicinski pregled obolevanja
vojskovođa, vladara i državnika od sifilisa” Medicinski pregled 64/7-8 (2011),
423-427
Muzur, Amir. “Opatija - evropsko sejmišče zdravniških in lekarniških idej in patentov s konca 19. in z začetka 20. stoletja” Zdravniški vestnik 80/11 (nov.
2011), 860-864
Peternelj Uran, Lejla. “The physicians and surgeons of Koper from the 14th to the
17th century” Collegium antropologicum 35/1 (2011), 107-114
Pivec, Gregor. Zgodovina medicine 20. stoletja: prispevki k prikazu razvoja medicinske
stroke in zdravstvenega sistema. Maribor: Pivec, 2011
Prilozi istoriji zdravstvene kulture Srbije. urednik Spira Strahinjić. Niš: Medicinski
fakultet Univerziteta, Akademija medicinskih nauka SLD, 2011
Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici: zbornik sažetaka. 12. znanstveni skup Rijeka
i Riječani u medicinskoj povjestici, Rijeka 11. studenog 2011. urednik Robert
Doričić. Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, 2011
Toplak, Gabrijel. “Razstava o zgodovini mariborske medicine” Večer 67/32 (9. feb.
2011), 17
Turza, Karel, Sandra Radenović. Pojmovnici za izborne predmete: Uvod u nauku,
Komunikacija u medicini, Stanovništvo, ekologija, medicina, Istorija medicine.
Beograd: Medicinski fakultet Univerziteta, CIBID, 2011
Včeraj, danes, jutri: 90 let Klinike Golnik. uredili Katja Sušnik, Mitja Košnik, Anja
Blažun. Golnik: Klinika, 2011
Voga, Gorazd. “The evolution of understanding and treatment of shock” u: Zbornik
predavanj. 20. Simpozij intenzivne medicine in 17. Seminar intenzivne medicine za medicinske sestre in zdravstvene tehnike, Bled, maj 2011. Bled: Slovensko združenje za intenzivno medicino, 2011, 18-20
V’lčkova-Laškoska, Marija T, Dimitri S. Laskoski, Teofani V. Koseva. “Archangel
Michael healing the 7 lepers: a fresco in the Lesnovo monastery through the
eyes of a dermatologist” Archives of dermatology 147/6 ( Jun. 2011), 660
189
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 149-190
Znanstveni skup “Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici” 2000-2009: zbornik
sažetaka izlaganja s kazalom imena i uvodnom studijom. priredio Igor Eterović.
Rijeka: Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, Medicinski fakultet Sveučilišta, Digital IN, 2011
Zupanič Slavec, Zvonka. “Dr. Ivo Pirc (1891-1967) in razvoj javnega zdravja na
Slovenskem (1923-1941)” Zdravniški vestnik 81/2 (feb. 2011), 163-171
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prof. dr. Bojan Pirc (1901-1991), mednarodno uveljavljeni zdravstveni statistik - ob 110-letnici rojstva” Zdravniški vestnik 80/3
(mar. 2011), 194-202
Zupanič Slavec, Zvonka. “Prof. dr. Peter Borisov: (1921-2011)” Zdravniški vestnik
80/11 (maj 2011), D55-D56
Zupanič Slavec, Zvonka. “Mednarodno pionirsko protialkoholno delo (1834) F. V.
Lipiča (1799-1845)” Zdravniški vestnik 80/6 (jun. 2011), 506-515
Zupanič Slavec, Zvonka, Ksenija Slavec. “Prva generacija medicincev na popolni
Medicinski fakulteti v Ljubljani leta 1945: ob 65-letnici vpisa” Zdravniški
vestnik 80/7-8 (jul.-avg. 2011), 599-613
Zupanič Slavec, Zvonka. “Svetovna zdravstvena organizacija skozi čas in delovanje
prof. Roberta Neubauerja na Ceylonu leta 1953” Zdravniški vestnik 80/12
(dec. 2011), 963-968
Zupanič Slavec, Zvonka. Tuberculosis (1860-1960): Slovenia’s Golnik Sanatorium and
TB in Central Europe. translation by Donald Reindl, Dawn Reindl, Simona
Lapajna. Frakfurt am Main: Peter Lang, 2011
Železnik, Urška. “Laura J. McGough: Gender, sexuality, and syphilis in early modern Venice: the disease that came to stay. Palgrave Macmillan, 216 str” Acta
Histriae 19/1-2 (2011), 323-326
2012:
Borko, Elko. “Gregor Pivec: Zgodovina medicine 20. stoletja : prispevki k prikazu
razvoja medicinske stroke in zdravstvenega sistema” Isis 21/2 (1. februar
2012), 83
Janžekovič, Boža. “Srečanje ljubiteljev zgodovine medicine” Naša bolnišnica 13/1-2
(2012), 12
190
Abramović, V., Prikazi iz istorije medicine
PRIKAZI IZ ISTORIJE MEDICINE – EVROPA
Sastavio: Vladimir Abramović
Aldrich, Robert. Prikaz Curing the Colonizers: Hydrotherapy, climatology and French
colonial spas, od Eric T. Jennings. African Affairs 107/426 (2008): 139-140.
Alduy, Cécile. Prikaz Midwifery, Obstetrics and the Rise of Gynaecology: The Uses of a
Sixteenth-Century Compendium. Women and Gender in the Early Modern World,
od Helen King. Renaissance Quarterly 61/2 (Summer 2008): 624-625
Anderson, Stuart. Prikaz Penicillin: Triumph and Tragedy, od Robert Bud. Notes and
Records of the Royal Society of London 62/3 (Sep. 20, 2008): 335-336
Auger, Jean-Francois. Prikaz The History of Imperial College London, 1907–2007:
Higher Education and Research in Science, Technology and Medicine, od Hannah Gay. The British Journal for the History of Science 42/4 (December 2009):
630-631
Bud, Robert. Prikaz Antimicrobial Drugs: Chronicle of a Twentieth Century Medical
Triumph, od David Greenwood. British Medical Journal 336/7657 ( Jun. 14,
2008): 1379
Burton, Chris. Prikaz Doing Medicine Together: Germany and Russia between the
Wars, od Susan Gross Solomon (ur.). The Russian Review 67/1 ( January
2008): 143-144
Berridge, Virginia. Prikaz For their own good: The transformation of English workingclass healthculture 1880-1970, od Lucinda McCray Beier. Oral History 37/2,
Community and Creativity (Autumn 2009): 114-115
Bynum, W. F. Prikaz Happy Accidents: Serendipity in Modern Medical Breakthroughs,
od Morton A. Meyers. British Medical Journal 335/7630 (Dec. 1, 2007):
1157
Bivins, Roberta. Prikaz The Western Medical Tradition 1800 to 2000, od W. F. Bynum,
191
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 191-197
Anne Hardy, Stephen Jacyna, Christopher Lawrence i E. M. Tansey. The
British Journal for the History of Science 41/2 ( June 2008): 279-280
Duffin, Jacalyn. Prikaz Alternative Medicine? A History, od Roberta Bivins. The British Journal for the History of Science 42/2 ( June 2009): 284–285
Davidowitz, Goggy. Prikaz Ecological Developmental Biology: Integrating Epigenetics,
Medicine and Evolution, od Scott F. Gilbert i David Epel. Integrative &
Comparative Biology 49/6 (December 2009): 727-729
Davis, Mike. Prikaz Plague Ports: The Global Urban Impact of Bubonic Plague, 1894–
1901, od Myron Echenberg. Pacific Historical Review 77/2 (May 2008):
325-327
Davies, Peter. Prikaz The Nhs after 60: For Patients or Profits?, od John Lister. British
Medical Journal 337/7660 ( Jul. 5, 2008): 55
Gilman, Ernest B. Prikaz Women, Medicine and Theatre, 1500–1750: Literary Mountebanks and Performing Quacks, od M. A. Peg Katritzky. Renaissance Quarterly
61/2 (Summer 2008): 622-623
Jones, Jeffrey W. Prikaz Medicines for the Soviet Masses during World War II, od Mary
Schaeffer Conroy. Slavic Review 69/2 (Summer 2010): 512-513
Jones, Claire. Prikaz Burroughs Wellcome & Co.: Knowledge, Trust and Profit, and
the Transformation of the British Pharmaceutical Industry, 1880–1940, od Roy
Church i E. M. Tansey Lancaster. The British Journal for the History of Science
42/2 ( June 2009): 288 – 289
Ellis, Harold. Prikaz History on a Knife Edge Blood and Guts: A History of Surgery
(BBC Television). British Medical Journal 337/7668 (Aug. 30, 2008): 518
Fara, Patricia. Prikazi The History of Medicine: A Very Short Introduction, od William
Bynum. i Science and Religion: A Very Short Introduction, od Thomas Dixon.
The British Journal for the History of Science 42/2 ( June 2009): 293–294
Fogarty, Damien. Prikaz Dropsy, Dialysis, Transplant: A Short History of Failing Kidneys, od Steven J. Peitzman. British Medical Journal 337/7669 (Sep. 6, 2008):
582
Greer, Scott L. Prikaz Differential Diagnoses: A Comparative History of Health Care
Problems and Solutions in the United States and France, od Paul V. Dutton.
Industrial and Labor Relations Review 61/4 ( Jul., 2008): 587-588
Hyer, Janet. Prikaz Women’s Health in Post-Soviet Russia: The Politics of Intervention,
od Rivkin-Fish i Michele Bloomington. The Russian Review 67/1 ( January
2008): 178-179
192
Abramović, V., Prikazi iz istorije medicine
Humphreys, Margaret. Prikaz Searching Eyes: Privacy, the State, and Disease Surveillance in America, od Amy L. Fairchild, Ronald Bayer i James Colgrove.
Technology and Culture 50 (April, 2009): 480-481
Hamlin, Christopher. Prikaz The Great Stink of Paris and the Nineteenth-Century
Struggle against Filth and Germs, od David S. Barnes. The British Journal for
the History of Science 40/3 (September 2007): 449-450
Harris, Bernard. Prikaz Unemployment, poverty and health in interwar South Wales,
od Steven Thomson. Economic History Review 60/4 (2007): 842-843
Harris, Bernard. Prikaz Low income, social growth and good health: a history of twelve
countries, od James C. Riley Economic History Review 62/1 (2009): 244-245
Hartley, Heather. Prikazi The Medicalization of Society: On the Transformation of
Human Conditions into Treatable Disorders, od Peter Conrad. i Inclusion: The
Politics of Difference in Medical Research, od Steven Epstein. Contemporary
Sociology 38/1 ( Jan., 2009): 14-17
Hutton, Sarah. Prikaz Europe’s Physician: The Various Life of Sir Theodore de Mayerne,
od Hugh Trevor-Roper. The British Journal for the History of Science 42/3
(September 2009): 456-457
Hausmann, Guido. Prikaz Städte im östlichen Europa: Zur Problematik von Modernisierung und Raum vom Spätmittelalter bis zum 20. Jahrhundert, od Carsten
Goehrke i Bianka Pietrow-Ennker Slavic Review 67/1 (Spring, 2008):
189-190
Hersch, Matthew H. Prikaz Testing the Limits: Aviation Medicine and the Origins of
Manned Space Flight, od Maura Phillips Mackowski. Technology and Culture
48/4 (October 2007): 897-899
Houck, Judith A. Prikaz A Surgical Temptation: The Demonization of the Foreskin and
the Rise of Circumcision in Britain, od Robert Darby. The British Journal for the
History of Science 40/3 (September 2007): 450–452
Hooker, Claire. Prikaz The Bovine Scourge: Meat, Tuberculosis, and Public Health,
1850-1914, od Kier Waddington. Agricultural History 82/4 (Fall, 2008):
534-535
Eakin, Marshall C. Prikaz Science in the Spanish and Portuguese Empires, 1500-1800,
od Daniela Bleichmar, Paula De Vos, Kristin Huffine, i Kevin Sheehan (ur.).
The Americas 66/3 ( January 2010): 426-428
Kemp, Martin. Prikaz Visualizing Medieval Medicine and Natural History, 1200–
1550, od Jean A. Givens, Karen M. Reeds i Alain Touwaide (eds.). The British Journal for the History of Science 42/4 (December 2009): 602-603
193
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 191-197
Klein, Ursula. Prikaz An Element of Controversy: The Life of Chlorine in Science, Medicine, Technology and War, od Hasok Chang i Catherine Jackson (ur.). The
British Journal for the History of Science 42/1 (March 2009): 128 – 130
Klestinec, Cynthia. Prikaz Medical Charlatanism in Early Modern Italy, od David C.
Gentilcore. Renaissance Quarterly 60/4 (Winter 2007): 1408-1409
Klestinec, Cynthia. Prikaz With Words and Knives: Learning Medical Dispassion in
Early Modern England, od Lynda Payne. Renaissance Quarterly 61/4 (Winter
2008): 1355-1356
Crane, Barbara B. Prikaz The Cairo Consensus: Demographic Surveys, Women’s Empowerment, and Regime Change in Population Policy, od Saul Halfon. Studies
in Family Planning 39/1 (Mar., 2008): 85-87
Crozier, Anna. Prikaz Colonial Madness: psychiatry in French North Africa, od Richard C. Keller. Africa 79/3 (August 2009): 472-473
Cooper, Farah Karim. Prikaz Performing Maternity in Early Modern England, Kathryn M. Moncrief i Kathryn R. McPherson (ur.). Review of English Studies 60/243 (2008): 136-138
Quin, John. Prikaz Karl Brandt: The Nazi Doctor—Medicine and Power in the Third
Reich, od Ulf Schmidt. British Medical Journal 335/7613 (4 August 2007):
261
Lempa, Heikki. Prikaz Naked Germany: Health, Race and the Nation, od Chad Ross.
Journal of the History of Sexuality 18/3 (September 2009): 532-536
Leong, Elaine. Prikaz From physick to pharmacology: five hundred years of British drug
Retailing, od Louise Hill Curth (ur.). Economic History Review 60/4 (2007):
850-851
Lynch, Katherine A. Prikaz Hospital Politics in Seventeenth-Century France: The
Crown, Urban Elites and the Poor, od Tim McHugh. Renaissance Quarterly
61/1 (Spring 2008). 205-207
Mazza, Roberto. Prikaz The Ottoman Army 1914–1918: Disease and Death on the
Battlefield, od Ikmet Özdemir. Bulletin of the School of Oriental and African
Studies 72/1 (February 2009): 168-169
Martin, Colin. Prikaz izložbe Sex and Drugs and Rock and Roll: The Wellcome Collection. British Medical Journal 334/7608 ( Jun. 30, 2007): 1374-1375
Miller, Laura. Prikaz Heredity Produced: At the Crossroads of Biology, Politics, and Culture, 1500-1870, od Staffan Müller-Wille i Hans-Jörg Rheinberg. Journal for
Early Modern Cultural Studies 8/2 Climate and Crisis (Fall - Winter,2008):
194
Abramović, V., Prikazi iz istorije medicine
144-147
McCann, James C. Prikaz The Making of a Tropical Disease: A Short History of Malaria, od Randall M. Packard. The International Journal of African Historical
Studies 41/2 (2008): 315-318
McNeil, David O. Prikaz Leprosy in Premodern Medicine: A Malady of the Whole Body,
od Luke Demaitre. Renaissance Quarterly 61/2 (Summer 2008): 625-627
Mendelson, Sara H. Prikaz Vernacular Bodies: The Politics of Reproduction in Early
Modern England, od Mary E. Fissell. Journal of the History of Sexuality 18/3
(September 2009): 522-526
Moskoff, William. Prikaz Tobacco in Russian History and Culture: From the Seventeenth Century to the Present, od Matthew P. Romaniello i Tricia Starks.
Slavic Review 69/3 (Fall 2010): 756-757
Noymer, Andrew. Prikaz The Black Death, 1346-1353: The Complete History, od
Ole J. Benedictow. Population and Development Review 33/3 (Sep., 2007):
616-627
Papagaroufali, Eleni. Prikaz Bodies of Knowledge: The Medicalization of Reproduction
in Greece, od Eugenia Georges. American Ethnologist 37/1 (February 2010):
169-170
Pemberton, Neil. Prikaz Dr. Golem: How to Think about Medicine, od Harry Collins
i Trevor Pinch. The British Journal for the History of Science 40/3 (September
2007): 464–465
Pickstone, John. Prikaz The Practice of Reform in Health, Medicine, and Science, 1500–
2000: Essays for Charles Webster, od Margaret Pelling and Scott Mandelbrote
(ur.). The British Journal for the History of Science 40/3 (September 2007):
465–466
Pratt, Joan Klobe. Prikaz The Soviet Pharmaceutical Business during Its First Two
Decades (1917–1937), od Mary Schaeffer Conroy. The Russian Review 67/1
( January 2008): 145-146
Reeds, Karen. Prikazi Pedanius Dioscorides of Anarzarbus. De materia medica. Altertumswissenschaftliche Texte und Studien 38, od Lily Y. Beck (prev). i Inventing
the Indigenous: Local Knowledge and Natural History in Early Modern Europe,
od Alix Cooper. Renaissance Quarterly 61/2 (Summer 2008): 627-630
Richardson, Gerry. Prikaz The Political Economy Of Health Care. A Clinical Perspective, od Julian Tudor Hart. Journal of Epidemiology and Community Health
61/11 (November 2007): 1014
195
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 191-197
Ritter, Gerhard A. Prikaz The Origin of the Welfare State in England and Germany,
1850-1914, od E. P. Hennock. Geschichte und Gesellschaft 34/2 (Apr. - Jun.,
2008): 292-300
Ritvo, Harriet. Prikaz Mad Dogs and Englishmen: Rabies in Britain, 1830–2000, od
Neil Pemberton and Michael Worboys. The British Journal for the History of
Science 42/2 ( June 2009): 290 – 291
Robinson, Michael F. Prikaz Science and Empire in the Atlantic World, od James
Delbourgo i Nicholas Dew (ur.). The British Journal for the History of Science
42/3 (September 2009): 461-462
Rutkin, H. Darrel. Prikaz English Almanacs, Astrology and Popular Medicine: 1550–
1700, od Louise H. Curth. The British Journal for the History of Science 41/4
(December 2008): 606–608
Samuel, Sajay. Prikaz The Institutionalization of Social Welfare: A Study of Medicalizing Management, od Mikael Holmqvist. Administrative Science Quarterly
53/4 (Dec., 2008): 765-767
Sinclair, Leonard. Prikaz The Natural History of Disease, od John A. Ryle. British
Medical Journal 336/7656 ( Jun. 7, 2008): 1313
Siraisi, Nancy G. Prikaz The Renaissance Hospital: Healing the Body and Healing
the Soul, od John Henderson. Renaissance Quarterly 60/2 (Summer 2007):
637-639
Siraisi, Nancy G. Prikaz Sensata Veritas. L’affiorare dell’anatomia patologica, ancora
innominata, in scritti di anatomisti del ’500, od Giorgio Weber. Renaissance
Quarterly 61/1 (Spring 2008): 255-256
Smith, Graham. Prikaz Remembering Yesterday, Caring Today: Reminiscence in Dementia Care, od Pam Schweitzer i Errollyn Bruce. Oral History 37/1 Forty
Years 1969-2009 (Spring 2009): 115-116
Smith, Pamela H. Prikazi Chymists and Chymistry: Studies in the History of Alchemy
and Early Modern Chemistry, od Lawrence M. Principe (ur.). i The Salt of the
Earth: Natural Philosophy, Medicine, and Chymistry in England, 1650–1750,
od Anna Marie Roos. The British Journal for the History of Science 42/1 (March
2009): 130 – 132
Sturdy, Steve. Prikazi Allergy: The History of a Modern Malady, od Mark Jackson. i
Breathing Space: How Allergies Shape Our Lives and Landscapes, od Gregg
Mitman. The British Journal for the History of Science 42/2 ( June 2009):
282–284
196
Abramović, V., Prikazi iz istorije medicine
Stewart, John. Prikaz Financing medicine: the British experience since 1750, od Martin
Gorsky i Sally Sheard (ur.). Economic History Review 60/3 (2007): 602-603
Shackelford, Jole. Prikaz Matters of Exchange: Commerce, Medicine, and Science in the
Dutch Golden Age, od Harold J. Cook. Renaissance Quarterly 61/1 (Spring
2008): 254-255
Shaughnessy, Allen. Prikaz On Speed: The Many Lives of Amphetamine, od Nicolas
Rasmussen. British Medical Journal 337/7661 ( Jul. 12, 2008): 115
Thomson, Mathew. Prikaz Mental illness and learning disability since 1850: finding
a place for mental disorder in the United Kingdom, od Pamela Dale i Joseph
Melling (ur.). Economic History Review 61/4 (2008): 1012-1013
Trevor, Douglas. Prikaz Melancholy and the Care of the Soul: Religion, Moral Philosophy and Madness in Early Modern England, od Jeremy Schmidt. Renaissance
Quarterly 61/2 (Summer 2008): 664-666
Weber, Thomes P. Prikazi Cold Wars, Deadly Fevers: Malaria Eradication in Mexico
1955–1975, od Marcos Cueto., The Conquest of Malaria: Italy, 1900–1962,
od Frank M. Snowden. i Healing the Land and the Nation: Malaria and
the Zionist Project in Palestine, 1920–1947, od Sandra M. Sufian. The British
Journal for the History of Science 42/2 ( June 2009): 291-293
Wilson, Adrian. Prikaz, Childbirth and the Display of Authority in Early Modern
France, od Lianne McTavish. The British Journal for the History of Science
42/2 ( June 2009): 285–287
Wilson, Mark L. Prikaz Outbreak Investigations around the World: Case Studies in
Infectious Disease Field Epidemiology, od Mark S. Dworkin. Environmental
Health Perspectives 118/3 (Mar., 2010): A138
Winslow, Michelle. Prikaz A Matter of Life and Death: Conversation with Pathologists,
od Sue Armstrong. Oral History 37/2 Community and Creativity (Autumn
2009): 115-116
Warriner, David. Prikaz The Oxford Handbook of Clinical Medicine. British Medical
Journal 336/7640 (Feb. 16, 2008): 393
Woods, Robert. Prikaz Population and disease: transforming English society, 1550–
1850, od Peter Razzell. Economic History Review 61/4 (2008): 998-100
Zhmud, Leonid. Prikaz Medicine and Philosophy in Classical Antiquity: Doctors and
Philosophers on Nature, Soul, Health and Disease, od Philip J. van der Eijk. The
Classical World 102/1 (Fall, 2008): 90-91
197
198
Abramović, V., Prikazi iz istorije zdravstvene kulture
PRIKAZI IZ ISTORIJE ZDRAVSTVENE KULTURE – EVROPA
Sastavio: Vladimir Abramović
Broude, Tomer. Prikaz WTO: Technical Barriers and SPS Measures, od Riidiger Wolfrum, Peter-Tobias Stoll i Anja Seibert-Fohr (ur.). The American Journal of
International Law 102/4 (Oct., 2008): 936-939
Evans, Richard J. Prikaz Germans on Drugs: The Complications of Modernization in
Hamburg, od Robert P. Stephens i Ann Arbor. Central European History 41/2
( Jun., 2008): 338-340
Philipson, Tomas J., Posner, Richard A. Prikaz Obesity, Business and Public Policy, od
Zoltan J. Acs i Alan Lyles’s (ur.). Journal of Economic Literature 46/4 (Dec.,
2008): 974-982
Gardner, Kirsten E. Prikaz Building Genetic Medicine: Breast Cancer, Technology, and
the Comparative Politics of Health Care, od Shobita Parthasarathy. Technology
and Culture 50 (April 2009): 478-479
Hau, Michael. Prikaz Muscular Judaism. The Jewish Body and the Politics of Regeneration, od Todd Samuel Presner. German Studies Review 31/2 (May, 2008):
413-414
Cody, Lisa Forman. Prikaz Sins of the Flesh: Responding to Sexual Disease in Early
Modern Europe, od Kevin Siena (ur.). Journal of the History of Sexuality 18/3
(September 2009): 536-541
Kosak, Jennifer Clarke. Prikaz Medicine and Philosophy in Classical Antiquity: Doctors
and Philosophers on Nature, Soul, Health and Disease, od Philip J. van der Eijk.
International Journal of the Classical Tradition 15/2 ( June, 2008): 301-303
Kotarba, Joseph A. Prikaz Drugs, Clubs and Young People: Sociological and Public
199
Acta hist. med. stom. pharm, med. vet. / 2013 / 32 / 1 / 199-200
Health Perspectives, od Bill Sanders (ur.). Contemporary Sociology 37/1 ( Jan.,
2008): 46-48
Cooper, Timothy. Prikaz Testimonies of the City: Identity, Community and Change in
a Contemporary Urban World, od Richard Rodger i Joanna Herbert (ur.). Oral
History 36/2 (Autumn, 2008): 110-111
Lesko, Jason. Prikaz Devices and Designs: Medical Technologies in Historical Perspective, od Carsten Timmermann i Julie Anderson (ur.). Technology and Culture
49/2 (April 2008): 516-517
Littlewood, Roland. Prikaz Medical Anthropology: Regional Perspectives and Shared
Concerns, od Francine Saillant i Serge Genest (ur.). Journal of Anthropological
Research 64/2 (Summer, 2008): 298-299
McLaren, Lindsay. Prikaz Successful Societies: How Institutions and Culture Affect
Health, od Peter A. Hall i Michele Lamont (ur.). Canadian Public Policy/
Analyse de Politiques 36/3 (September/septembre 2010): 404-406
Melling, Joseph. Prikaz Miners’ lung: a history of dust disease in British coal mining,
od Arthur McIvor i Ronald Johnston (ur.). Economic History Review 61/2
(2008): 514-515
Morrissey, Susan. Prikaz Madness and the Mad in Russian Culture, od Angela Brintlinger i Ilya Vinitsky (ur.). Slavic Review 67/4 (Winter, 2008):
1034-1035
Ó Gráda, Cormac. Prikaz Fertility, Class, and Gender in Britain, 1860–1940, od
Simon Szreter. The Journal of Modern History 70/4 (December 1998):
943-945
Ranum, Orest. Prikaz Law, City, and King: Legal Culture, Municipal Politics, and
State Formation in Early Modern Dijon, od Michael P. Breen. Renaissance
Quarterly 612 (Summer 2008): 559-561
Simms, D. L. Prikaz The Health and Safety of Workers: Case Studies in the Politics
of Professional Responsibility, od Ronald Bayer (ur.). Technology and Culture
31/1 ( Jan., 1990): 149-150
Stewart, John. Prikaz Public health and municipal policy making: Britain and Sweden, 1900–1940, od Marjaana Niemi. Economic History Review 61/2 (2008):
508-509
Schmidt, Jeremy. Prikaz The Culture of Flushing: A Social and Legal History of Sewage, od Jamie Benidickson. Canadian Public Policy/Analyse de Politiques 34/1
(Mar., 2008): 134-135
200
UPUTSTVO ZA AUTORE O PISANJU RADOVA ZA
ACTA HISTORIAE MEDICINAE STOMATOLOGIAE PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae je časopis koji se bavi temama
istorije zdravstvene kulture (medicine, farmacije, stomatologije i veterine), mentaliteta, privatnog
života, urbane i ruralne svakodnevice i životnih uslova, strukture gradskih i seoskih naselja, istorijom
demografije, granica (strukture, institucije, promet ljudi i robe, kretanje zaraza, regulacije i kršenje
regulacija), zdravstvene deontologije kao i istorijom arhitekture i urbanizma u kontekstu istorije
zdravstvene kulture i institucija. Časopis izdaje jednu svesku godišnje, uz objavljivanje: originalnih
radova, preglednih radova, saopštenja, pregleda literature, izveštaja s kongresa i stručnih skupova,
stručne vesti, prikaza knjiga i dopisa za rubrike Sećanje, In memoriam i Promemoria, kao i komentare i pisma Uredništvu u vezi s objavljenim radovima.
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae objavljuje radove koji
nisu ranije objavljivani. Mogu se prihvatiti i radovi in extenso koji su prethodno delimično izloženi
na naučnom ili stručnom skupu. Prihvaćeni radovi objavljuju se po redosledu koji određuje uređivački
odbor na predlog glavnog i odgovornog urednika.
Za objavljene radove se ne isplaćuje honorar, a autorska prava se prenose na izdavača. Rukopisi i
prilozi se ne vraćaju. Za reprodukciju ili ponovno objavljivanje nekog segmenta rada publikovanog u
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae neophodna je saglasnost
izdavača. Imovinska prava autora traju za života autora i 70 godina posle njegove smrti. Ako časopis
u kome je rad prvobitno izdat i dalje postoji, savetuje se da se kontaktira urednik za dozvolu.
Prispeli rukopis Uređivački odbor šalje recenzentima radi stručne procene. Ukoliko recenzenti
predlože izmene ili dopune, kopija recenzije se dostavlja autoru s molbom da unese tražene izmene
u tekst rada ili da argumentovano obrazloži svoje neslaganje s primedbama recenzenta. Vremenski
rok za ponovno dostavljanje rada je 4 nedelje od dana kada je recenziran rukopis manuskripta poslat
autoru za korespodenciju elektronskim putem. Konačnu odluku o prihvatanju rada za štampu donosi
glavni i odgovorni urednik.
Osnovna uputstva
Prihvaćeni radovi štampaju se na srpskom jeziku, engleskom jeziku ili dvojezično (srpski i engleski),
uz obavezu autora da je sam odgovoran za prevod rada. Prednost prilikom objavljivanja imaju radovi
na engleskom jeziku ili dvojezično.
201
Tekst rada kucati u programu za obradu teksta Word, latinicom, sa dvostrukim proredom, isključivo
fontom Times New Roman i veličinom slova 12 tačaka (12 pt). Sve margine podesiti na 25 mm,
veličinu stranice na format A4, a tekst kucati sa obostranim poravnanjem (justified) i uvlačenjem
svakog pasusa za 10 mm, bez deljenja reči (hifenacije). Ne koristiti tabulatore i uzastopne prazne
karaktere (space) radi poravnanja teksta, već alatke za kontrolu poravnanja na lenjiru i Toolbars. Posle
svakog znaka interpunkcije staviti samo jedan prazan karakter. Ako se u tekstu koriste specijalni
znaci (simboli), koristiti font Symbol. Stranice numerisati redom u okviru donje margine, počev od
naslovne strane.
Naslovna strana. Na posebnoj, prvoj stranici rukopisa treba navesti sledeće:
a)
naslov rada bez skraćenica
b)
puna imena i prezimena autora (bez titula)
c)
pun (zvaničan) naziv ustanova u kojima autori rade, mesto i državu, redosledom koji odgovara redosledu autora (navesti sve afilijacije)
d)
email adresu jednog od autora radi korespondencije
e)
ukoliko je rad prethodno saopšten na nekom stručnom skupu, navesti zvaničan naziv skupa,
mesto i vreme održavanja
f )
napomene i zahvalnice se navode u fusnoti na prvoj strani (vidi dole)
Kratak sadržaj rada: Uz originalni rad, saopštenje, pregled literature ili prikaz knjige, na posebnoj
stranici treba priložiti apstrakt (kratak sadržaj rada) obima 200-300 reči (ne računajući naslov,
ime(na) autora, afilijacije i ključne reči).
Ključne reči. Ispod kratkog sadržaja navesti ključne reči (od tri do šest). U izboru ključnih reči koristiti
Medical Subject Headings – MeSH (http://gateway.nlm.nih.gov). U slučaju da je upotreba ključnih
reči koje se ne nalaze u MeSH-u neophodna, potrebno je da ih autor posebno navede ispod ključnih
reči, a iza oznake „Ne MeSH“ (Non MeSH na engleskom).
Ukoliko je rad napisan samo na srpskom jeziku, potrebno je priložiti kratak rezime na engleskom
jeziku (Summary) sa ključnim rečima (Keywords).
Struktura rada. Svi podnaslovi se pišu boldovano malim slovima.
Originalni rad treba da bude organizovan prema shemi IMRAD (Introduction, Methods, Results
and Discussion). Za deskriptivna naučna područja ovakva struktura nije obavezna.
Ostali rukopisi (saopštenja, izveštaji, prikaz knjiga, dopisi i komentari) nemaju posebno definisanu
strukturu.
Obim rukopisa. Dozvoljeni obim celokupnog rukopisa rada – koji čine naslovna strana, kratak sadržaj,
202
tekst rada, spisak literature, svi prilozi, odnosno potpisi za njih i legenda (tabele, slike, fotografije,
grafici, sheme, crteži), kratak sadržaj na engleskom jeziku (ukoliko je rad na srpskom jeziku) – iznosi
50.000 karaktera sa razmacima (spaces) za originalni rad, saopštenje i pregledne radove. Dozvoljeni
obim za radove iz ostalih rubrika iznosi 9.000 karaktera sa razmacima.
Tekst rukopisa. Prevod pojmova iz strane literature treba da bude u duhu srpskog jezika. Sve strane
reči ili sintagme za koje postoji odgovarajuće ime u našem jeziku zameniti tim nazivom. Kada se
skraćenice ili akronimi pojavljuju u tekstu, obavezno je kod prvog pojavljivanja u zagradi navesti pun
naziv značenja skraćenice odnosno akronima.
Tabela (Table). Tabele se označavaju arapskim brojevima po redosledu navođenja u tekstu. Naziv
tabele staviti iznad tabele. Tabele raditi isključivo u programu Word, kroz meni Table–Insert–Table,
uz definisanje tačnog broja kolona i redova koji će činiti mrežu tabele. Desnim klikom na mišu
– pomoću opcija Merge Cells i Split Cells – spajati, odnosno deliti ćelije. Koristiti font Times New
Roman, veličina slova 12 pt, sa jednostrukim proredom i bez uvlačenja teksta. Korišćene skraćenice
u tabeli treba objasniti u legendi ispod tabele.
Slike, fotografije, grafici (Image, photo picture, figure): Slike, fotografije i grafici se označavaju arapskim
brojevima po redosledu navođenja u tekstu, sa nazivom na srpskom i engleskom jeziku. Nazive na
srpskom i engleskom jeziku pisati ispod slike, fotografije ili grafika.
Napomene i zahvalnice. Navesti sve one koji su doprineli stvaranju rada, a ne ispunjavaju merila za
autorstvo, kao što su osobe koje obezbeđuju tehničku pomoć, pomoć u pisanju rada ili rukovode
odeljenjem koje obezbeđuje opštu podršku. Finansijska i materijalna pomoć, u obliku sponzorstva,
stipendija, poklona, opreme, lekova i drugo, treba takođe da bude navedena. Ukoliko je rad deo
diplomskog rada, magistarske teze, doktorske disertacije potrebno je i to naznačiti u fusnoti na prvoj
strani. Ukoliko je rad urađen u okviru naučno-istraživačkog projekta, potrebno je navesti broj projekta kao i zvaničan naziv ustanove koja je finansirala istraživanje. Sve napomene i zahvalnice se
navode u fusnoti na prvoj strani.
Literatura. Podaci o korišćenoj literaturi u tekstu označavaju se arapskim brojevima u uglastim zagradama – npr. [1, 2] i to onim redosledom kojim se pojavljuju u tekstu. Reference numerisati rednim
arapskim brojevima prema redosledu navođenja u tekstu. Broj referenci ne bi trebalo da bude veći od
50. Reference se citiraju prema tzv. vankuverskim pravilima (Vankuverski stil), koja su zasnovana na
formatima koja koriste National Library of Medicine i Index Medicus. Naslove časopisa skraćivati
takođe prema načinu koji koristi Index Medicus. Za radove koji imaju do šest autora navesti sve
autore, a za radove koji imaju više od šest autora navesti prva tri i et al.
Propratno pismo
Uz slanje rukopisa obavezno priložiti izjavu o autorstvu.
Takođe je potrebno dostaviti kopije svih dozvola za: reprodukovanje prethodno objavljenog materi-
203
jala, upotrebu ilustracija i objavljivanje informacija o poznatim ljudima ili imenovanje ljudi koji su
doprineli izradi rada.
Slanje rukopisa
Rukopis rada i svi prilozi uz rad dostavljaju se :
1.
preporučenom pošiljkom na adresu redakcije Brankova 20/I, 11000 Beograd. Rukopis rada
dostaviti odštampan jednostrano na beloj hartiji formata A4 u tri primerka zajedno sa diskom (CD) na kom je snimljen identičan tekst koji je i na papiru. Svaku tabelu odštampati
na posebnom listu papira i dostaviti po jedan primerak uz svaku kopiju rada (ukupno tri
primerka tabele za rad koji se predaje). Za svaku sliku ili fotografiju dostaviti tri primerka ili tri seta. Primaju se isključivo originalne fotografije (crno-bele ili u boji). Obeležiti
svaku fotografiju na poleđini. Fotografije snimljene digitalnim fotoaparatom dostaviti na
CD i odštampane na papiru, vodeći računa o kvalitetu (oštrini) i veličini digitalnog zapisa.
Poželjno je da rezolucija bude najmanje 150 dpi, kao i format fotografije 10×15 cm, a format
zapisa *JPG. Ukoliko autori nisu u mogućnosti da dostave originalne fotografije, treba ih
skenirati kao Grayscale sa rezolucijom 300 dpi, u originalnoj veličini i snimiti na CD.
2.
elektronski na e-mail: poslati ceo rad sa svim prilozima na [email protected] ili
[email protected]
204
ACTA HISTORIAE MEDICINAE STOMATOLOGIAE PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE – INSTRUCTION FOR AUTHORS
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae is a journal which covers
topics from the history of health culture (medicine, pharmacy, dentistry and veterinary), mentality,
private life, urban and rural everyday life and life conditions, structures of urban and rural habitats,
history of demographics, borders (structures, institutions, movement of people and transport of
goods, infection spreading, regulations and regulation breaches), health deontology, as well as the
history of architecture and urbanism in the context of history of health culture and institutions. The
journal publishes one issue per year. The journal publishes: original papers, review articles, reports,
overviews of literature, reports from congresses and scientific conferences, academic news, book
reviews and memos for sections Memory, In memoriam and Promemoria, as well as comments and
letters to the Editors regarding published papers.
Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae publishes previously unpublished papers. The in extenso papers, that were partially presented on scientific or academic conference, are acceptable. Accepted papers are published in order determined by the editorial board on
suggestion of editor-in-chief.
A fee for published papers is not paid, while copyright is transferred to the publisher. Manuscripts
and contributions are not returned. For reproduction or re-publishing of paper previously published in Acta historiae medicinae, stomatologiae, pharmaciae, medicinae veterinariae the consent
of publisher is required. Author’s property rights last for a lifetime and 70 years after death. If the
journal in which the paper was previously published still exists, it is advised to contact the editor for
permission.
The editorial board sends manuscripts to the reviewers for expert evaluation. If reviewers suggest
changes or amendments, the copy of review is submitted to the author with a request to alter text or
to argumentatively explain disagreement with reviewers’ remarks. The dead line for re-submission is
4 weeks since delivery of reviewed manuscript by email. The final decision of approval for publication
is made by editor in chief.
Basic instructions
The accepted papers are printed in Serbian, English or bi-lingual (Serbian and English). The authors
are responsible for translation. The advantage is given to the papers in English or bi-lingual.
The text of the paper should be typed in Microsoft Word, double spacing, font Times New Roman,
12 pt. All margins should be 25 mm, format of the page A4, justified. Every new paragraph should
205
be indented 10 mm, without hyphenation. Do not use tabulators or empty characters (space) for text
alignment. Use ruler and Toolbars instead. After punctuation, leave only one empty character. If the
use of special characters (symbols) is needed, use Symbol font. Pages should be numbered in lower
margin, starting on title page.
Title page. The separate, first page of manuscript should include the following:
a)
Title of the paper without abbreviations
c)
Full (official) name of institutions where authors work, city and state, in order corresponding to the sequence of authors
b)
d)
e)
f )
Full names and surnames of authors (without titles)
Email of one of the authors should be given for correspondence
In case that the paper was previously held at an academic conference, the official title of the
conference should be stated, along with time and place
Notes and acknowledgments are listed in the footnote on the first page (see below)
Brief content: along with original paper, review article, overview of the literature, or book review,
the abstract should be given on a separate page. The abstract length should be 200-300 words (not
including title, name(s) of authors, affiliation and keywords)
Key words: under the short summary, the authors should provide keywords (between three and six).
While choosing keywords please use Medical Subject Headings – MeSH (http://gateway.nlm.nih.
gov). In case that the use of keywords which are not included in MeSH is necessary, the author is
obliged to specify them below, after label “Non MeSH”.
The structure of the paper. All subtitles should be written in bold letters (sentence case).
The original paper should follow IMRAD (Introduction, Methods, Results and Discussion) scheme.
For descriptive scientific areas this scheme is not mandatory.
Other manuscripts (reports, comments, memos, book reviews, and comments) don’t have specially
defined structure.
The length of the manuscript. The allowed length of the entire manuscript – i.e. title page, brief content,
text of the paper, literature, all contributions and legends (tables, pictures, photographs, graphics,
schemes, drawings) – is 50.000 characters with spaces for original paper, review article, report and
overview of literature. The allowed length for other types of papers is 9.000 characters with spaces.
Table. Tables are marked with Arabic numerals in order of appearance in the text. The title should be
above the table. Tables should be composed in Microsoft Word, through menu Table-Insert-Table,
with defining exact number of columns and lines that will form the grid of the table. Use options
Merge Cells and Split Cells for editing cells in the table. Use font Times New Roman, 12 pt, single
spacing, without indentation. Abbreviations should be explained in legend below table.
206
Pictures, photographs, graphics (image, photo picture, and figure): Pictures, photographs and graphics
are marked with Arabic numerals in order of appearance in text. The titles should be written under
pictures, photographs and graphics.
Notes and acknowledgments. Include all persons who contributed to the paper, but who do not meet
the criteria for authorship; such as those who provide technical assistance, help with writing or those
who run the department that provides general support. Financial and material aid, such as sponsorships, scholarships, gifts, equipment, medicine etc, should also be noted. If the paper was produced
as a part of scientific-research project, it is needed to place the number of the project and official
name of the institution which finances the research. All notes and acknowledgments are listed in the
footnote on the first page
Literature. Citations are marked with Arabic numerals in square brackets – i.e. [1, 2] – in order of
appearance. The number of references should not be greater than 50. References are quoted according to Vancouver style, which is based on formats used by National Library of Medicine and Index
Medicus. The titles of journals should be abbreviated according to Index Medicus. List all authors for
papers with up to six authors; for papers with more than six authors list the first three et al.
Cover letter
It is mandatory to submit declaration of authorship along with manuscript.
It is also necessary to submit copies of all permits for: reproduction of previously published material,
use of illustrations and publishing information about famous people or the names of people who
contributed to the paper.
Manuscript submission
The manuscript and all accompanying documents should be sent to:
1)
By registered mail to the address of redaction – Brankova 20/I, 11000 Belgrade,
Serbia. The manuscript should be printed on A4 format, single page, in three copies, along with CD with identical text. Every table should be printed on a separate
paper and delivered in three copies. Deliver three copies of each photograph or
picture. Only original photographs are accepted. Every photo should be marked on
the back. Photographs made with digital camera should be submitted on CD, as
well as printed. Recommended resolution is 150 dpi; recommended size of the picture is 10x15 cm. Format should be .JPG. If authors are unable to provide original
photographs, they should scan them instead (Grayscale, 300 dpi, original size) and
deliver them on CD.
2)
By email: submit paper with all enclosures to [email protected] or ndzizk@gmail.
com
207
ACTA HISTORIAE
MEDICINAE STOMATOLOGIAE PHARMACIAE
MEDICINAE VETERINARIAE
Glavni i odgovorni urednik:
Prof. dr Nikola SAMARDŽIĆ ([email protected])
Sekretar Uređivačkog odbora:
Dr Olivera VUKOVIĆ
Izdavač i vlasnik:
Naučno društvo za istoriju zdravstvene kulture
(11000 Beograd, Brankova 20/I)
Predsednik Društva:
Dr Eduard DAJČ
Generalni sekretar Društva:
Prof. dr Nikola SAMARDŽIĆ
Sekretar Društva:
Haris DAJČ
(hdajc@�����������
f.bg.ac.rs�)
Pretplata i ekspedicija:
Vladimir ABRAMOVIĆ (vabramov@�����������
f.bg.ac.rs�)
Štampa:
Službeni glasnik
Tiraž:
200
www.actahistorica.com
208

Tomislav Bradić, Hrvatska

View - Jewish Community of Bosnia and Herzegovina

ZA KRAJ 2012 FOR THE END OF 2012

Knjiga o Uni (2011) - European Union Prize for Literature

View - Jewish Community of Bosnia and Herzegovina

pdf

pdf

pdf

Katalog izložbe