P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 8 AUGUST 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM VRIJEDNOSTI MJESECA RAMAZANA SULTAN FATIH BOJNO POLJE ODLIKE POSTAČA IZ OVOG UMMETA RAMAZAN MJESEC UMMETA KAKO VOLJETI ALLAHA Autor: dr. Ahmed Çağil Format: A5, mehki povez, 106 str. Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja. EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE Autor: Muhammed Zekki Ibrahim Format: A5, tvrdi povez, 283 str. Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet? DžENNETSKE NAGRADE Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki Format: A5, mehki povez, 209 str. Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem broju, okititi. KO MOŽE BITI ŠEJH? Autor: dr. Dilaver Selvi Format: A5, mehki povez, 160 str. Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva. KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA Autor: Imam el-Gazali Format: A5, mehki povez ‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika. SRETNA PORODICA Autor: S. Muhammed Saki Erol Format: A5, mehki povez, 312 str. U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici. KAKO VOLJETI ALLAHA Autor: dr. Ahmed Çağil Format: A5, mehki povez, 106 str. Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?! Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ... Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š., Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja. EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE Autor: Muhammed Zekki Ibrahim Format: A5, tvrdi povez, 283 str. Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi. O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet? DžENNETSKE NAGRADE Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki Format: A5, mehki povez, 209 str. Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama. I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem broju, okititi. KO MOŽE BITI ŠEJH? Autor: dr. Dilaver Selvi Format: A5, mehki povez, 160 str. Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š. zadovoljstva. KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA Autor: Imam el-Gazali Format: A5, mehki povez ‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika. SRETNA PORODICA Autor: S. Muhammed Saki Erol Format: A5, mehki povez, 312 str. U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici. Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ U potrazi za istinskom ljepotom N aša uzvišena vjera – islam utemeljena je na tri stvari: imanu, ibadetu i ahlaku. Nakon potpunog vjerovanja i predanosti u pogledu šest imanskih principa, te permanentnog ispunjavanja pet islamskih šarta, jedina stvar koja može upotpuniti našu vjeru jeste ahlak. To što se ahlak spominje tek poslije imana i islamskih dužnosti samo je slijed u govoru. Inače, iman, islamski propisi i ahlak su u tako tijesnoj vezi da se čak može reći da su jedna cjelina. Nije moguće biti musliman ako se zanemaruje jedna od ove tri stvari ili, pak, ako se smatra nepotrebnom. Naša uzvišena knjiga Kur’an časni upozorava i kritikuje mnoge muslimane zbog njihovog lošeg ahlaka, i pored toga što oni izvršavaju propisane ibadete. S druge strane, Kur’an pohvaljuje one koji imaju lijep ahlak. Naime, poznati ashab Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, ponos svijeta, s.a.v.s., upitan: „Šta će (po)najviše ljude uvesti u džennet?“ On, s.a.v.s., je odgovorio: „Bogobojaznost (takvaluk) i lijepo ponašanje (ahlak)!“ U ovom hadisu naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je uz bogobojaznost – robovanje uzvišenom Gospodaru i ostavljanje djêlâ nepokornosti prema Njemu – spomenuo i lijep ahlak, što je veoma značajna činjenica. Kao što je poznato, sve naše obaveze mogu se grupisati u dvije vrste: obaveze prema Allahu uzvišenom i obaveze prema stvorenjima. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je prvu vrstu obaveza definisao izrazom takvâ (bogobojaznost), a drugu ahlâk (lijepo ponašanje). U principu, ne smijemo zanemariti činjenicu da se ove dvije značajne stvari međusobno upotpunjavaju i 04 da jedna ne može postojati bez druge. Kako god se za onoga koji ne vodi računa o svom komšiji, ne poštuje starije, ne voli mlađe, nema samilosti prema siromahu i nevoljniku i ne poklanja svojoj braći čak ni osmijeh – ne može reći da posjeduje lijep ahlak, također se za njega ne može reći ni da je bogobojazan. Naši učenjaci su u lijep ahlak uvrstili sve lijepe i pohvalne osobine od kojih su: istinoljubivost, ispunjavanje obećanja, povjerljivost, zadovoljstvo onim što se ima, briga o drugima, ljubav i poštovanje, skromnost i uljudnost i mnoge druge. Sve te osobine i vrline oni su sakupili pod jednim imenom – „lijep ahlak“. To potvrđuje i mudrost sadržana u hadisu u kojem naš Vjerovjesnik, ponos svjetova, s.a.v.s., kaže: „Poslan sam da upotpunim lijep ahlak!“ Lijep ahlak je veoma značajna i veličanstvena osobina koja obuhvata svaku etapu života, uljepšava svaki posao i svaki trenutak u njemu, obezbjeđujući pri tome življenje i suživot dostojan čovjeka. U našoj prirodi duboko je uvriježeno stremljenje lijepom ahlaku. Loš ahlak uznemirava svog posjednika i njegovu okolinu, dok lijep ahlak donosi mir i spokoj. Sve to je veoma lahko razlučiti u svakodnevnom životu. Čovjekov najveći kapital pored imana jeste lijep ahlak. Zbog toga ga muslimani trebaju usvajati s velikom marljivošću i trudom. Ahlak je uvjet za postizanje njihovog jedinstva, bratstva i snage, a od koristi je i za ostale ljude. Naime, najdjelotvornija misija u pozivanju u islam jesu muslimani kojima se drugi dive i s ushićenjem gledaju na njih. Muslimani su zaduženi da naređuju dobro i odvraćaju od zla, pa ukoliko ne budu usvojili lijep ahlak, neće moći ispunjavati tu obavezu na odgovarajući način. Tamo gdje nestane lijepog ahlaka, gdje se poremete međuljudski odnosi u svakodnevnom životu, kupoprodaji i društvenim aktivnostima, gdje se uskraćuju prava ljudi, povećava njihova nesigurnost i strahovi – prvo nestane blagoslov u duhovnom, a potom i u materijalnom smislu. Loš ahlak poništava mnoge ibadete, zikrove i virdove. Ostavljajući ono što je dozvoljeno – halal i zamjenjujući ga onim što je zabranjeno – haram, ljudi potpadaju pod šejtanove obmane pa smatraju i vjeruju da su i dalje na pravom putu. Poslije toga slijede mnoge nepravilnosti koje smjenjuju jedna drugu, tako da se haram uvuče u njihovu trgovinu, zaradu i ono čime se hrane ili odijevaju. A Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: „O ljudi! Uistinu je Allah čist od svakog nedostatka i jedino prihvata od vas djela koja su čista od prljavštine i nedostatka. Allah je naredio poslanicima i vjernicima: ‘Poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam ono što vi radite!’ (el-Mu’minun, 51) i: ‘Vjernici, jedite dozvoljena jela koja smo vam podarili!’ (el-Bekare, 172) Čovjek krene na dug put pa onda razbarušene kose i prašnjava lica podigne dlanove prema nebu, upućujući dovu: Gospodaru, moj Gospodaru!, dok su njegovi hrana, piće i odjeća – haram. Pa kako će mu se dova primiti? (Muslim) Priča se da je Serijj es-Sekati, k.s., jedan od Allahovih prijatelja, kupio jednu mjericu (četvrt kilograma) badema za 60 dinara. U svesci, u kojoj je vodio evidenciju o svojoj trgovini, zabilježio je da će istu mjericu prodati za 63 dinara, kako bi ostvario zaradu od 3 dinara. Upravo u tom času cijena badema na tržnici poraste na 90 dinara, a jedan od dobrih trgovaca mu priđe i reče: „Želim kupiti bademe! Za koliko ćeš mi ih prodati?“ „Za 63 dinara!“, odgovori mu Serijj, k.s. Čovjek začuđeno reče: „Ali maloprije su bademi poskupili i sada koštaju 90 dinara!?“ „Neka su poskupili, ovo je moja cijena!“ Čovjek reče: „Ja sam se zakleo uzvišenim Allahom da neću nikoga prevariti, pa ako ćeš mi ih prodati za 90 dinara, kupit ću ih od tebe, a ako ne, onda neću!“ Serijj Sekati, k.s., mu reče: „E, ja ih neću prodati skuplje od 63 dinara!“ i tako se rastaše. Niti je Serijj prodao, a niti je onaj kupio. Dakle, ovakvu ispravnost, poštenje i zadovoljstvo onim što se posjeduje može obezbijediti samo lijep ahlak. Ovo je samo jedan primjer, a lijep ahlak nije samo ono što se tiče trgovine, nego je utjecaj svake vrste djelovanja koja prija čovjekovoj duši, oplemenjuje ga, jača i čini sigurnim u svakom domenu života. Čovjek u svom lijepom ponašanju, ali i u komunikaciji s ljudima, mora voditi računa o svom jeziku i namjeri (nijjetu), jer riječ je glasnik srca. Naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., o tome kaže: „Iman jednog čovjeka neće biti ispravan sve dok ne bude ispravno njegovo srce, a njegovo srce neće biti ispravno sve dok ne bude ispravan i njegov jezik!“ Ukoliko ne shvatimo o kakvoj ispravnosti jezika je riječ u ovome hadisu, nećemo moći izvući ni pouku koju smo dužni usvojiti. Naime, to je jezik čovjeka čije je srce postalo tvrdo zbog njegove oholosti i ponosa, koji u svakom stanju i bez razmišljanja govori laži i koji se ne može obuzdati od ogovaranja i potvaranja drugih, prenošenja njihovih riječi i slično. Navedeni hadis se odnosi na ove i mnoge druge pokuđene osobine jezika. Pored jezika, sve naše organe smo dužni odvratiti od ružnog i ukrasiti lijepim ahlakom. Naša uzvišena vjera jasno nam ukazuje na ono šta trebamo činiti i usmjerava nas svojim naredbama i zabranama kako bi stekli lijep ahlak. Svi Allahovi vjerovjesnici, alejhimus-selam, i Njegovi prijatelji su uzor lijepog ahlaka cijelom čovječanstvu. Čovjek se ponekad može žaliti na svoje loše osobine koje primjećuje kod sebe, ali nije u stanju da ih se oslobodi. Biti svjestan svoga nedostatka i priznati ga kao takvog, Allahovom dozvolom, je polovica uspjeha. Praćenjem svoga ponašanja u određenim situacijama i prilikama možemo se preispitati, pozvati se na odgovornost i pronaći pravo rješenje. Na kraju, ne smijemo zaboraviti da u svakom vremenu postoje nasljednici Allahova Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji su istinski vodiči u upotpunjavanju našega islama i lijepog ahlaka. Tragaocima su kapije uvijek otvorene. Rečeno je: „Allah je lijep i voli ljepotu!“ Najveća ljepota kod nas muslimana jeste lijep ahlak koji izvire iz lijepog srca. Postići takvo srce uvijek je moguće. S pomoći i uputom uzvišenog Gospodara... 05 Dr. Almir Fatić | TEMA 06 U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. (el-Bekare, 185) 07 O mjesecu ramazanu moguće je govoriti sa različitih aspekata: duhovnog, kulturnog, književnog, sociološkog itd. To je stoga što su ramazanski darovi toliko veliki da ih je nemoguće sagledati i imaju takvu duhovnu snagu i utjecaj na život muslimana da se ne može mjeriti ni sa jednim drugim mjesecom. Jednostavno, dani mubarek ramazana su posebni, nesvakidašnji i jedinstveni. Oni donose posebno ozračje u muslimanske kuće, mahale, gradove... u duše i srca muslimana. Nur mubarek ramazana posebno se izlijeva na srca i duše mu’mina koji svoje zadovoljstvo nalaze u intenzivnom robovanju svome Gospodaru. O duhovnim vrijednostima i odlikama mjeseca ramazana mnogo toga je rečeno i napisano. Teško je reći ili dodati bilo šta novo u tom smislu. Ipak, u čast dolaska ovog veličanstvenog mubarek mjeseca i najdražeg gosta u kuće i srca muslimana, korisno je podsjetiti na neke njegove vrijednosti i odlike koje ga izdvajaju od ostalih mjeseci. Jer, riječ je o najčasnijem mjesecu i jedinom mjesecu čije se ime spominje u Kur’anu. U njemu je objavljena najčasnija Knjiga, najčasnijem Božijem robu. U njemu se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava našem Gospodaru. U njemu je najčasnija noć u godini. U njemu se spuštaju najčasniji meleci itd. Ramadan – ime Uzvišenog Allaha Prije nego što navedemo neke od vrijednosti i odlika mjeseca ramazana, koje ćemo ukratko objasniti, potrebno je ukazati na hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome se kaže da je ramadan (ramazan) jedno od imena Allaha, dž.š. Taj hadis glasi: „Ne govorite: Došao je ramadan, jer je Ramadan jedno od imena Uzvišenog Allaha, nego recite – Došao je mjesec ramazan.“ (Bejheki, Sunenu’l-kubra, V/ 201) 1. Mjesec u kome je objavljen Kur’an “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla.” (el-Bekare, 185) Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec ramazan po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za objavljivanje Svoje Riječi – veličanstvenog Kur’ana. I upravo u ovome mjesecu, mjesecu u kome je započelo objavljivanje Kur’ana, Uzvišeni je propisao ibadet posta i time mu dao posebnu počast. Dakle, u ovome mjese08 cu čovječanstvo je darovano veličanstvenim darom od svoga Stvoritelja – časnim Kur’anom, koji je „putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla“. Taj dragocjeni dar prenio nam je najodabraniji Allahov rob, vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., koji je „pečat vjerovjesnika“ i čije poslanstvo traje do Sudnjega dana. Ibadetom posta mi iskazujemo svoju zahvalu Stvoritelju na daru Kur’ana i daru slanja Muhammeda, a.s., koji je „milost svim svjetovima“. To činimo i time što u mubarek ramazanu posebnu pažnju poklanjamo Kur’anu, svakodnevno se družimo s njime, učeći ga i razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su putokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem svijetu. Mubarek ramazan je izvanredna prilika da se iznova suočimo sa Kur’anom i da preispitamo svoj odnos prema Allahovoj Riječi. Je li nam ona samo na jeziku? Ima li Kur’ana u našim djelima i postupcima? 2. Mjesec u kome se otvara džennet a zaključava džehennem U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., otkrio nam je sljedeću istinu: „Kad nastupi mjesec ramazan, otvore se vrata dženneta a zaključaju vrata džehennema, a šejtani se sputaju.“ (Buhari, 1898) Ove Vjerovjesnikove, a.s., riječi, kako vele islamski učenjaci, treba razumjeti na doslovan način, upravo onako kako je rečeno. Također, njima se ukazuje na bereket ramazana i veliko dobro koje s njime dolazi. Otvaranje džennetskih vrata a zatvaranje džehennemskih jeste znak dolaska mubarek ramazana i znak njegove velike vrijednosti, a sputavanje šejtana ukazuje na činjenicu da im se onemogućava uznemiravanje vjernika tokom mubarek ramazana. Imajući na umu spomenuti hadis Muhammeda, a.s., vjernik će u njemu voditi računa o svojim postupcima, više će voditi računa o dobrim djelima, imat će dodatnu motivaciju da ih čini, umanjit će griješenje svojim tjelesnim organima i svojim srcem. 3. Mjesec ibadeta posta “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (el- Bekare, 183) Već smo ukazali na činjenicu da je mubarek ramazanu data posebna počast time što je u njemu propisan ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se rob najbrže približava svome Gospodaru. Jer, ibadetom posta rob zadobiva poseban magfiret (oprost grijeha) kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ebu Hurejre nam također prenosi velike riječi našeg Resulullaha, a.s.: „Ko isposti mjesec ramazan, čvrsto vjerujući i želeći Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari, 38) U hadisu je prvo spomenuta riječ imanen, tj. ko isposti mjesec ramazan čvrsto vjerujući da je ramazanski post strogi farz i da za njega slijedi nagrada kod Uzvišenog Allaha, a zatim ihtisaben, tj. ko računa na nagradu kod Uzvišenog Stvoritelja i posti zarad Allahovog zadovoljstva. Učenjak el-Munavi o ovom hadisu veli sljedeće: „U njemu je iskazana vrijednost ramazana i posta u njemu kojim se postiže magfiret. Iman označava čvrsto uvjerenje, a ihtisab pokornost koja je uvjet postizanja nagrade i magfireta u mjesecu ramazanu. S pokornošću dolazi čist nijet u potčinjavanju Njegovoj naredbi i oslanjanje na Njegovo obećanje.“ (Fejdu’l-kadir, 6/160) Prema tome, musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili stida od drugih ljudi, i za svoj post očekuje nagradu kod Uzvišenog Allaha, a ne kod nekog drugog. 4. Mjesec u kojem je noć „koja je bolja od hiljadu mjeseci“ “Mi smo ga (Kur’an) počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci (...)” (el-Kadr, 1–3) Uzvišeni Allah riječima: „a šta ti misliš šta je noć Kadr?“ – posebno skreće pažnju na vrijednost i značaj noći Kadr. Jer, kako vele komentatori Kur’ana, kad se Uzvišeni na taj način obraća ljudima u Kur’anu, time se ističe i ukazuje na nešto što je posebno važno i veliko. Odgovor na ovo retoričko pitanje uslijedio je u trećem ajetu: „Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci“. Ummet Muhammeda, a.s., počašćen je i odlikovan, između ostaloga, i time što mu je data jedna noć u kojoj je ibadet „bolji“ od ibadeta u periodu od hiljadu mjeseci – što iznosi osamdeset i tri godine i četiri mjeseca! Ta veličanstvena noć je Lejletu’l-kadr, čija duhovna velična i vrijednost nadilazi ljudsko razumijevanje. A da je ta noć u mjesecu ramazanu svjedoči nam sljedeći hadis: Ebu Hurejre, r.a., veli: „Kad je nastupio mjesec ramazan Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Došao vam je mjesec ramazan; mubarek mjesec. Allah vam je naredio da u njemu postite. U njemu se otvaraju vrata 09 dženneta a zatvaraju vrata džehennema. U njemu se šejtani pozatvaraju. U njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Ko bude uskraćen njezinog dobra, taj je, zaista, uskraćen.“ (Nesa’i, 2105) Molimo Uzvišenog Allaha da ne ostanemo uskraćeni za dobro kaderske noći! 5. Mjesec u kome se primaju dove i oslobađa od Vatre “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.” (el-Bekare, 186) Ovaj plemeniti kur’anski ajet dolazi nakon ajeta o postu i mjesecu ramazanu. Time se aludira na činjenicu da je mjesec ramazan jedno od blagoslovljenih vremena za upućivanje dova Allahu, dž.š. Inače, dova je veoma važna u životu jednog muslimana; ona je „oružje muslimana“ i „srž ibadeta“, kako nas je podučio naš Poslanik, a.s. Ebu Se’id, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Uzvišeni Allah svakog dana i noći (u mjesecu 10 ramazanu) oslobađa (ljude od Vatre). I zaista, svakom muslimanu svakog dana i noći prima se dova.“ (el-Be- zzar, Kešf, 962) U drugom hadisu, koga također prenosi Ebu Hurejre, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao da se ‘’postaču dova ne odbija.“ (Musned, 9793) Uistinu, stanje postača u mubarek ramazanu je jedno od časnih stanja vjernika, kad je njegovo srce čisto i misli iskrene, i to je jedan od razloga da se postačeva dova ne odbija. A Allah najbolje zna! Zato, dok postimo mubarek dane mjeseca ramazana a njegove noći provodimo u nafilama i drugim ibadetima, upotrijebimo svoje „oružje“ – molimo i dovimo svome Gospodaru, Koji se odaziva kad se zamoli! 6. Mjesec u kome je umra jednaka hadždžu “Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte!” (el-Bekare, 196) Od Ibn ‘Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao jednoj ženi ensarijki: “Šta te je omelo, pa nisi s nama obavila hadždž?“ Ona odgovori: „Imamo jednu devu (za natapanje) koju je uzjahao otac toga i toga sa svojim sinom – tj. njezin muž i sin – a drugu devu je ostavio da s njome natapamo (palmovik).“ Poslanik, a.s., reče: „E, kad bude mjesec ramazan, u njemu obavi umru, jer je umra u ramazanu jednaka hadždžu.“ (Buhari, 1782) Komentarišući ovaj hadis, imam en-Nevevi, komentator Muslimova Sahiha, kaže da se ovdje misli da je umra obavljena u mjesecu ramazanu jednaka hadždžu u pogledu nagrade (sevapa), a nije jednaka po svemu, jer da je tako, onda bi onaj ko obavi umru u ramazanu, bio oslobođen dužnosti hadždža. (Šerhu Muslim, 9/2) 7. Mjesec nafila Od Abdurrahmana, r.a., prenosi se da je Resulullah, s.a.v.s., jedanput, govoreći o mjesecu ramazanu, rekao: „To je mjesec u kome vam je Allah propisao post, a ja sam vam stavio u običaj da noću klanjate nafilu tokom tog mjeseca, pa ko posti i noću klanja u toku toga mjeseca, vjerujući i nadajući se da će za to biti nagrađen, bit će čist od grijeha kao da je tek od majke rođen.“ (Ibn Madže, 1328) Allahov Poslanik, s.a.v.s., dakle, stavio nam je u običaj da u noćima mjeseca ramazana klanjamo nafilu namaz. Ovdje je riječ o teravih-namazu, koji je sunnet mu’ekkede (pritvrđeni sunnet) za muškarce i žene. Naime, poznato je da je Poslanik, a.s., klanjao nekoliko noći sa ashabima, a nije nastavio klanjati svaku noć zajedno s njima, samo iz bojazni da se taj namaz neće shvatiti kao obavezan. Teravih-namaz kao dobrovoljni namaz predstavlja svojevrsni ramazanski „profit“ koji dodatno uljepšava ramazanske noći, povećava duhovno zadovoljstvo vjernika u zajedničkom ibadetu, jača njihove džematske veze i podstiče na međusobnu ljubav. Kao takav, teravih-namaz jeste simbol ramazanskih noći i znak dobrovoljnog ibadeta muslimana koga oni stoljećima ljubomorno čuvaju i prenose s generacije na generaciju. 8. Mjesec iskupa za sve grijehe Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., običavao reći: „Obavljanje pet vakata namaza, stalno klanjanje džumme i ramazanski post svake godine – to je iskup za sve grijehe koji se počine između njih, ukoliko se čovjek odrekne činjenja velikih grijeha.“ (Musned, 552) O ovoj dimenziji mjeseca ramazana da se zaključiti i iz njegove etimologije. Naime, prema jednome mišljenju arapskih jezikoslovaca, arapska riječ ramadan (ramazan) izvedena je iz riječi remda’, kojom se označava proljetna kiša koja čisti zemlju od njezine prašine. Ovim se hoće kazati da, kao što kiša sapire i čisti zemlju, tako isto i mjesec ramazan sapire i čisti duše i srca muslimana od grijeha i nevaljalština. Također, veli se da je ramazan nazvan tim imenom zato što se njime, tj. njegovim bereketom, spaljuju (jermeda) ljudski grijesi. Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome se kaže: „Ramadan je nazvan tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.“ (er-Razi, et-Tefsiru’l-kebir, V, 91) Prema tome, mjesec ramazan je jedinstvena prilika da bereketom njegova vremena očistimo svoje duše i svoja srca i da iz njih odstranimo zla i negativnosti koje su se u njima nataložile od prošlog ramazana. Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik su obznanili istine o mubarek ramazanu – sad je na nama! Ramazan šerif mubarek olsun! 11 Dr. hfz. Džemail Ibranović Ramazanmjesec žetve O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas da biste se grijeha klonili. (el-Bekare,183.) K ao vid duhovne pripreme, ramazanu predhode mjeseci redžeb i ša’ban. Za njih Muhammed,a.s., kaže: „Redžeb je mjesec Uzvišenog Allaha, ša’ban je moj, a ramazan je mjesec mog ummeta. Allahu moj, spusti na nas bereket u redžebu i ša’banu i daruj nam da dočekamo ramazan.“ Sva tri ova mjeseca su posebni i po mubarek noćima. U redžebu se nalazi Lejletu’r-Regaib i Mi’radž, u ša’banu noć Berata, a u Ramazanu Lejletu’l-Kadr. Ovo su mjeseci duhovnog čišćenja i napredovanja. Zato se kaže: „Mjesec redžep je mjesec pokajanja, mjesec ša’ban mjesec ljubavi, a mjesec ramazan Allahove, dž.š., bli12 zine.“ I još se kaže i ovo: „Redžep je mjesec sijanja, ša’ban zalijevanja, a ramazan je mjesec žetve.“ I uistinu ovo su najpovoljniji mjeseci za mu’mine da odgajaju svoje nefsove što naročito ima posebnu težinu u vremenu opće materijalizacije, vremenu u kojem mi živimo. Blagodati ramazana Muhammed, a.s., kaže: „Mom ummetu je u ramazanu dato pet blagodati koje nisu date nijednom ummetu prije njega: zadah iz usta postača je Allahu draži, ljepši i prijatniji od mirisa miska, meleki mole oprosta za postače sve dok se ne iftare, šejtani budu okovani i vezani u ramazanu, tako da ne mogu ostvariti nad ljudima ono što inače uspijevaju. Allah svaki dan ramazana ukrašava džennet i govori mu: „Moji dobri i čestiti robovi samo što se nisu riješili svoje nevolje i teškoća i došli tebi.“ I bude im oprošteno zadnju noć ramazana.“ Neko je upitao: „Allahov Poslaniče, da li je to Lejletu’l-Kadr?“ Poslanik, a.s., je rekao: „Ne, nego bi najamniku trebalo isplatiti njegovu najamninu po završetku posla.“ hurmu ili gutljaj vode. Ko nahrani postača do sitosti bit će mu oprošteni zbog toga njegovi grijesi i Gospodar će ga napojiti sa mog izvora nakon čega nikada više neće žeđ osjetiti, i u Džennet će ga uvesti. Imat će nagradu za svoj post i nagradu posta onoga kojeg je nahranio, a da se tome ne umanji nimalo od njegove nagrade. To je mjesec čiji je početak milost, sredina je oprost, a kraj je oslobođenje od džehennemske vatre. Ko svojim uposlenicima olakša posao i zadatke u ramazanu Allah će ga osloboditi džehennema.“ Prenosi se da je Omer ibn Hattab, r.a., govorio kad bi nastupao ramazan: „Dobro nam došao naš čistač. Čitav ramazan je dobro. Danju se posti, a noću klanja. Ono što se u njemu udijeli, je kao ono što se udijeli na Allahovom putu.“ Sve navedene aktivnosti vjernik će izvršavati sa punom skrušenošću i pokornosti Allahu. Imajući u vidu kolike su počasti u mjesecu ramazanu, vjernik će čuvati svoj jezik od laži, ogovaranja, besposlenog govora. Svoje udove će čuvati od griješenja, a srce od zavisti spram muslimana i to sve iz bojazni i straha da li će Allah primiti njegove ibadete. Kao vrhunac blagodati ramazana bila bi poruka Allaha Uzvišenog : „Svako dobro djelo koje čovjek uradi umnogostručuje mu se od deset do sedamsto puta, osim posta, on je Moj i samo Ja mogu ocijeniti njegovu pravu vrijednost. Čovjek ostavlja svoje prohtjeve, hranu i piće radi Mene. Post je štit i postač ima dvije radosti : radost iftara i radost zbog susreta sa svojim Gospodarom na kijametskom danu.“ Nafila kao farz Držeći hutbu zadnji dan mjeseca ša’bana Poslanik, a.s., se obratio ashabima: „Ljudi, natkrilio vas je veličanstven i blagoslovljen mjesec : mjesec u kojem je Lejletu’l-Kadr, a ona je bolja od hiljadu mjeseci; mjesec u kojem vam je Allah propisao da postite i da dobrovoljno klanjate noću. Ko u ramazanu učini ikakvo dobro, dobrovoljno i drage volje, to mu se piše kao da je učinio neki farz izvan ramazana. Ko u njemu provede farz, piše mu se kao sedamdeset farzova izvan ramazana. To je mjesec sabura, a nagrada za sabur je Džennet. To je mjesec međusobnog pomaganja, mjesec u kojem se povećava opskrba vjerniku. Ko u ramazanu da iftar postaču, piše mu se kao da je oslobodio roba i praštaju mu se njegovi grijesi.“ Mi smo rekli :“Allahov Poslaniče, mi nismo svi u situaciji da pravimo iftar postaču, na šta on kaza: „Allah će tu nagradu dati i onome ko postaču ponudi gutljaj mlijeka, jednu Aiša,r.a., je kazivala da je Poslanik,a.s., podsticao muslimane na noćni ibadet (teraviju) u ramazanu, mada ih nije time obavezivao. Tako je isto činio i Ebu Bekr, r.a., da bi Omer,r.a., uveo u praksu da se zajednički klanja teravih-namaz u džamiji, za to određujući Ubejj ibn Ka’ba kao imama. Poruke posta u mjesecu ramazanu Post (es-savm) jezički znači ustegnuti se od nečega. U vjerskom smislu znači suzdržavanje od jela, pića, spolnog odnosa i drugih stvari koje kvare post od zore do zalaska sunca. Post jača volju i suzbija prohtjeve tako da se kod vijernika razvija osjećaj bogobojaznosti što je i spomenuto u gore citiranom ajetu: „...da biste se grijeha klonili.“ U socijalnom pogledu post razvija osjećaj jedinstva, međusobne ljubavi i jednakosti među vjernicima kao i osjećaj samilosti među ljudima. Promatrano sa zdravstvenog aspekta, post pročišćava organizam, smanjuje gojaznost. Stoga Poslanik,a.s., kaže: „Postite, bićete zdravi.“ Allahov Poslanik, a.s., je također rekao: „Post i noćni namaz će se na Sudnjem danu zauzeti za roba, pa će post reći: „Gospodaru, po danu mu nisam dao da jede i pije“, a Kur’an će na to dodati: „A ja mu noću nisam dao da spava, pa nam dozvoli da se za njega zauzmemo.“ 13 Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB G aflet 1 (nemarnost srca prema Allahu) povećava jad i tugu. Gaflet odnosi blagodat i sprečava hizmet. Gaflet povećava zavist, a umanjuje samoprijekor i kajanje. Jedan od Allahovih dobrih robova je sanjao svog učitelja. Na snu ga je upitao: „Šta je kod vas (u berzahu, zagrobnom životu) najveći jad i tuga?“ „Jad i tuga gafleta!“, odgovorio je. Neko od dobrih ljudi je sanjao svog oca. Upitao ga je: „Babuka moj, kako si? Kakvo je tvoje stanje?“ Pa mu je odgovorio: „Na dunjaluku sam živio u gafletu (nemarnosti prema Allahu) i umro sam u gafletu!“ U djelu Zuher’ur-Rijâd je navedeno da se Jakub, a.s., pobratimio sa Melekom smrti. Tako ga je Melek smrti jedne prilike obišao, a Jakub, a.s., ga je upitao: „Meleku smrti, jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“ „Došao sam da te zijeretim“, odgovorio je. Jakub, a.s., reče: „Pitat ću te za jednu potrebu.“ „Koju?“, upita melek. „Da me obavjestiš kada se približi moj edžel, kad htjedneš da mi uzmeš dušu.“, reče Jakub, a.s. „Može, poslat ću ti dva ili tri izaslanika.“, odgovori Melek smrti. Pa kada mu se primakao edžel, došao mu je Melek smrti, a Jakub, a.s., ga upita: „Jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“ „Da ti uzmem dušu!“, odgovori. „Zar mi nisi obećao da ćeš mi poslati dva ili tri izaslanika?“ „Jakube, već sam to uradio! Kosa ti je posjedila nakon što je bila crna. Tjelo ti je onemoćalo nakon što je bilo jako. Leđa su ti se povila nakon što su uspravna bila. Ovo su moji izaslanici ljudima prije smrti!“ 1 Evo nekoliko ajeta koji govore o gafletu: “Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.” (el-Enbija, 1); “Ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.” (Junus, 92); “Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” (el-Ea’raf, 179); “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28) 14 Nemarnost srca (gaflet) Ebu Âli ed-Dekkak je rekao: „Ušao sam kod jednog dobrog čovjeka da ga obiđem u njegovoj bolesti. On je bio jedan od velikih šejhova. Oko njega su sjedili njegovi učenici, a on je plakao. Dosegao je duboku starost. Upitao sam ga: ‘Šejhu, zašto plačeš? Je li zato što napuštaš dunjaluk?’ ‘Plačem što sam propustio namaze!’, odgovorio je. Ponovo sam upitao: ‘Kako to, a ti si bio od onih koji su namaz redovno obavljali?’ Pa je objasnio sljedećim riječima: ‘Dočekao sam ovoliku starost, a svaka sedžda mi je bila s gafletom! Nisam podigao glavu (sa rukua niti sa sedžde) osim s gafletom! I evo umirem u gafletu!’“ (ovo je spomenuti šejh rekao iz skromnosti, op.prev.) Ljudi govore… U djelu Ujûnu’l-Ahbâr se spominje da je Šekik el-Belhi rekao: „Ljudi govore troje, a njihova djela pokazuju suprotno. Govore: ‘Mi smo Allahovi robovi!’, a rade djela slobodnih ljudi! Govore: ‘Allah je jamac za našu nafaku!’, a njihova srca se ne smiruju osim sa skupljanjem dunjaluka. I govore: ‘Moramo umrijeti!’, a rade djela onih koji smatraju da nikada umrijeti neće. Pa pogledaj, moj brate, u svoj nefs: kakvim tijelom staješ pred Uzvišenog Allaha, kakvim mu se jezikom odazivaš i šta ćeš Mu reći kada te bude pitao za veliko i malo! Pa spremi odgovore za pitanja, a odgovori moraju biti tačni! ‘I Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.’ (el-Hašr, 18), to jest što radite od dobra i od zla.“ Potom je Šekik posavjetovao prisutne vjernike da ne ostavljaju Njegove zapovjedi i da iskazuju tevhid (Allahovu jednoću) tajno i javno. U hadisu je zabilježeno da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Na nosaču Arša je napisano: ‘Ja se pokoravam onome ko se Meni pokorava! Volim onoga ko Mene voli! Odazivam se onome ko Me zove! Opraštam onome ko od Mene oprosta traži!’“ Pa se pametan čovjek treba Allahu pokoravati: • strahom i iskrenošću u djelima pokornosti, • zadovoljstvom prema Njegovoj odredbi, • strpljivošću na Njegovim iskušenjima i belajima, • zahvalnošću na Njegovim blagodatima i • skromnošću prema Njegovim davanjima! Uzvišeni Allah kaže: „Ko nije zadovoljan Mojom odredbom i nije strpljiv na Mojim iskušenjima i nije zahvlan na Mojim blagodatima i nije skroman prema Mojim darovima, pa nek sebi traži gospodara mimo Mene!“ Neki čovjek se poželio Hasanu el-Basriju, Allah mu se smilovao, riječima: „Ne nalazim slasti u pokornostima (i ibadetima)!“ Pa mu je Hasan na to odgovorio: „Vjerovatno si gledao u lice nekog čovjeka koji se ne boji Allaha!“ Drugi čovjek se istom žalbom, to jest da u pokornostima ne nalazi slasti, požalio Ebu Jezidu el-Bistamiju, Allah mu se smilovao, na što mu je on rekao: „Zato što ti robuješ ibadetima, a ne robuješ Allahu. Robuj Allahu kako bi u ibadetima našao slasti!“ Prenosi se da je neki čovjek stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, zamislio se o tome da li on stvarno samo robuje Allahu, pa je, u svojoj tajni (sirru), bio pozvan: „Lažeš, ti robuješ stvorenjima!“ Pa se pokajao i izolovao od svijeta. Ponovo je otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti robuješ onome što od imetka posjeduješ!“ Potom je sve ono što je posjedovao podjelio kao sadaku. Onda je ponovo otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti robuješ svojoj odjeći!“ Pa je i odjeću podjelio kao sadaku osim onoga što je ostalo na njemu. Zatim je ponovo stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, bio je pozvan: „Sad si iskren! Ti se samo svome Rabbu klanjaš!“ U djelu Revneku’l-Medžâlis je zapisano da je jedan čovjek nekome posudio svoju vreću. Međutim, nije se mogao sjetiti kome ju je posudio. Pa kada je stao na namaz odmah se sjetio. Pošto je predao selam rekao je svome slugi da ode do tog i tog čovjeka i da od njega vrati vreću natrag. Sluga ga je upitao: „Kad si se sjetio?“ „Kad sam bio na namazu.“, odgovorio je. Sluga mu tada reče: „Moj gospodine, tražio si vreću, a ne Stvoritelja!“ Pa ga je vlasnik, zbog bereketa njegovog imana, pustio na slobodu. Zato pametan čovjek treba ostaviti dunjaluk, a robovati Allahu. Treba razmišljati o onome što ga čeka i téžiti ahiretu. Kao što Uzvišeni Allah kaže: „Onome ko bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu (tj. dunjalučka uživanja kao što su odjela, jela i pića) – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela.“ (eš-Šura, 20), zato što mu je iz srca isčupana ljubav prema ahiretu. Zbog toga je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., radi Vjerovjesnika, a.s., tajno podjelio 40.000 zlatnika, a i javno 40.000 zlatnika, tako da mu nije ništa ostalo. Poslanik, a.s., se okretao od dunjalučkih prohtjeva, kao i članovi njegovog ehl-i bejta (porodice). Zbog toga se djevojačko rùho sejjide Fatime ez-Zehre, r.a., kada ju je Poslanik, a.s., udao za hazreti Aliju, sastojalo od uštavljene ovčije kožice i kožnog jastuka koji je bio ispunjen palminim vlaknima. 15 El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE Poslanikovi pozivi Poslanikov, a.s., poziv Ebi Kuhafi, r.a. Taberani bilježi od Esme, kćerke Ebu Bekra, r.a., da je rekla: „Kada je bilo Oslobođenje Mekke, Poslanik, a.s., je rekao Ebu Kuhafi: ‘Primi islam i bit ćeš spašen.’“ 1 Ibn Sa’d (5/451) bilježi od hazreti Esme da je rekla: „Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Mekku, osigurao je i otišao u harem Kabe, došao je Ebu Bekr vodeći svog oca Ebu Kuhafu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., vidio, rekao je: ‘Ebu Bekre, zašto nisi ostavio starca da ja odem njemu?’ Ebu Bekr mu je rekao: ‘Allahov poslaniče, on je preči da dođe tebi, nego da ti odeš njemu.’ Poslanik, s.a.v.s., mu je postavio da sjedne pred njega, stavio je svoju ruku na njegova prsa i rekao: ‘Ebu Kuhafe, primi islam i bit ćeš spašen.’ Ebu Kuhafe je primio islam i posvjedočio. Ušao je kod njega a glava mu je bila bijela od starosti. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Promijenite ove sjedine i krajeve potamnite.’“ Poziv mušricima koji nisu primili islam Bejheki bilježi od Šu’beta ibn Mugire da je rekao: „Prvi dan u kojem sam upoznao Poslanika, s.a.v.s., bio je onda kada sam hodao sa Ebu Džehlom ibn Hišamom kroz jedan od mekanskih sokaka. Sreli smo se s Poslanikom, s.a.v.s., i on je rekao Ebu Džehlu: ‘Ebu Hakeme, pohitaj Allahu i Njegovom Poslaniku. Pozivam te Allahu.’ Ebu Džehl je rekao: ‘Muhammede, a hoćeš li se ti okaniti toga da vrijeđaš naša božanstva? Želiš li da posvjedočimo da si nas pozivao? Svjedočimo da si pozivao. Allaha mi, kada bih znao da je istina ono čemu pozivaš, slijedio bih te.’ Poslanik, s.a.v.s., je otišao, a Ebu Džehl se okrenuo meni i rekao: ‘Allaha mi, znam da je istina ono što on govori, ali me nešto sprječava. Benu Kusajj će govoriti – Od nas je zastor na Kabi. Mi im kažemo – Jeste. Oni kažu – Mi se brinemo o tome da pojimo hadžije. Mi kažemo – Brinete. Oni kažu – U nas 1 16 Hejsemi (5/305) kaže: „Prenosioci su vjerodostojni.“ je Kuća dogovora i sporazuma. Mi kažemo da jeste. Oni kažu – Mi imamo ratnu zastavu. Mi kažemo da imaju. Onda oni hrane, a i mi hranimo gladne putnike i hadžije, pa kada se izmiješaju konjanici i ljudi da oni kažu – Od nas je Vjerovjesnik?! Allaha mi, to ne mogu podnijeti.’“2 Ishak ibn Rahivejh bilježi od Ibn Abbasa da je Velid ibn Mugire došao Poslaniku i on, s.a.v.s, mu je učio nešto iz Kur’ana i kao da se Velidovo srce raznježilo. To je čuo Ebu Džehl pa je otišao do njega i rekao – Amidža, ljudi hoće da ti sakupe novca. On je pitao – A zašto? Ebu Džehl mu je rekao – Zato da bi ti ga dali. Otišao si Muhammedu kako bi izložio što imaš. Velid mu reče – Kurejšije znaju da sam jedan od najbogatijih među njima. Ebu Džehl mu je rekao – Reci o njemu (Muhammedu, s.a.v.s.) nešto čime ćeš potvrditi svoje neslaganje sa njim kako bi to bilo jasno tvojim sunarodnicima. On je pitao – A šta da kažem? Allaha mi, među vama nema čovjeka koji bolje poznaje poeziju od mene, niti stilove, niti iko od vas bolje poznaje džinsku poeziju od mene. Allaha mi, ono što on kazuje nije nalik ničemu od onog što sam spomenuo. Allaha mi, ono što on govori ima svoju slast, prijatno je za slušati. Plodonosno je vrhom a korijenom obilato. Ono što govori nadvisuje sve a nenadmašno je samo po sebi. Ono lomi sve što je pod njim. Ebu Džehl mu je rekao – Tvoj narod neće biti zadovoljan sve dok o njemu ne kažeš nešto hrđavo. On je rekao – Zastani malo da razmislim. Nakon što je razmislio, rekao je – Ovo je samo vradžbina kojom on utječe na ostale. Onda su objavljeni ajeti: “Meni ostavi onoga koga sam ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao i sinove koji su s njim i čast i ugled mu pružio – i još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima našim, – a naprtit ću Ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao – i, proklet bio, kako je proračunao! i još jednom, proklet bio, kako je proračunao!” – Zatim je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: „Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove riječi!“ “U Sekar ću Ja njega baciti – a znaš li ti šta je 2 Ovako je u: Bidaje, 3/64. Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti.” natjerao moga sina da sjaše?! On je rekao – Nije, Allaha (el-Muddessir, 11–29)3 mi, nije on vještac, niti lažljivac.“4 Poslanikov, a.s., poziv dvojici Ibn Asakir bilježi od Muavije, r.a., da je rekao: „Ebu Sufjan je izašao u svoj ljetnjikovac, jašući zajedno sa Hindom. Ja sam išao ispred njih, jašući na svojoj magarici kada smo čuli Poslanika, s.a.v.s. Ebu Sufjan je rekao – Siđi, Muavija, neka Muhammed uzjaše. Ja sam sjahao sa magarice, a uzjahao je Poslanik, s.a.v.s. Išao je neko vrijeme ispred nas, a onda nam se okrenuo i rekao – Ebu Sufjane, sine Harbov. Hindo, kćeri Utbetova. Allaha mi, umrijet ćete, a onda ćete biti proživljeni, i zasigurno će dobar i čestit ući u džennet, a griješnik i nevjernik će ući u džehennem. Govorim vam istinu i vi ste prvi koje upozoravam. Onda je Poslanik, s.a.v.s., proučio: „Ha Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vijesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. ‘Srca naša su’ – govore oni – ‘pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.’ Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna.’ Reci: ‘Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!’ On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja – ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘Pojavite se milom ili silom!’ – ‘Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su.“ (Fussilet, 1–11.) Ebu Sufjan mu je rekao – Jesi li završio, Muhammede? Poslanik, s.a.v.s., je rekao – Jesam. Poslanik, s.a.v.s., je sjahao sa magarice, a ja sam je ponovo uzjahao. Hind se okrenula Ebu Sufjanu i rekla – Zar si zbog ovog vješca Ibn Sa’d (3/55) bilježi od Jezida ibn Rumana da je rekao: „Osman ibn Affan i Talha ibn Ubejdullah su išli za Zubejrom ibn Avvamom i došli su do Poslanika, s.a.v.s. On im je ponudio da prime islam i proučio im nešto iz Kur’ana. Kazao im je islamska načela i obećao im nagradu ako se pokore. Oni su povjerovali i potvrdili istinitost poslanice. Osman je rekao – Allahov poslaniče, skoro sam došao iz Šama. Kada smo bili između Me’ana i Zarke, bili smo kao uspavani. Odjednom smo čuli glas koji je pozivao – Uspavani! Požurite jer se Ahmed pojavio u Mekki. Kada smo došli u Mekku, čuli smo da si dobio poslanicu. Osman je primio islam u samom početku, prije nego je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Erkamovu kuću.“ Ibn Sa’d (3/347) bilježi od Ebu Ubejde ibn Muhammeda ibn Ammara da je rekao: „Ammar ibn Jasir je pričao – Sreo sam Suhejba ibn Sinana na vratima Erkamove kuće, a Poslanik, s.a.v.s., je bio unutra. Pitao sam ga – Šta želiš? On je rekao – A šta ti hoćeš? Rekao sam – Htio sam da uđem kod Muhammeda i čujem šta govori. On je rekao – I ja sam isto htio. Ušli smo kod Poslanika, s.a.v.s., i on nam je ponudio islam. Primili smo islam i čitav taj dan, do noći, smo ostali s njim. Zatim smo izašli iz kuće, krijući se. Ammar i Suhejb su primili islam nakon trideset i nekoliko muslimana prije njih, da je Allah njima zadovoljan.“ Ibn Sa’d (3/608) bilježi od Hubejba ibn Abdurrahmana da je rekao: „Es’ad ibn Zurare i Zekvan ibn Abdikajs su došli u Mekku kako bi dali podršku Utbetu ibn Rebi’atu. Čuli su za Poslanika, s.a.v.s., i otišli do njega. On im je ponudio islam i proučio im nešto iz Kur’ana. Oni su primili islam i nisu ni otišli Utbi. Vratili su se u Medinu. Oni su bili prvi koji su primili islam od stanovnika Medine. 4 3 Ovako je u: Kenz, 7/94. Slično bilježi i Taberani. Hejsemi Ovako bilježi Bejheki od Hakima, a on od Abdullaha ibn (6/20) kaže: „Humejd ibn Munhib mi je nepoznat, dok su Muhammeda San’anija u Mekki, a on od Ishaka. ostali prenosioci pouzdani.“ 17 Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE Odlike postača iz ovog ummeta O d odlika kojima je Uzvišeni Allah počastio ovaj ummet su i velike dobrote i darovi za njegove postače. Spomenut ću najvažnije od tih darova, sa dokazima. Uzvišeni Allah je također odlikovao postače time što je učinio da im njihov post bude neprobojnim štitom od vatre i zastorom koji će ih čuvati od neugodnosti prohtjeva. Allah je odlikovao postače posebnom kapijom dženneta na koja će ući na kijametskom danu, ukazujući time na njihov ugled i vrijednost. Glasnik će pred svima njima povikati: „Gdje su postači?!“ Pa će ih vidjeti i oni koji budu blizu njih, a i oni koji budu daleko. Upirat će svoje poglede prema njima, izdužujući svoje vratove, sa željom da su i oni u njihovoj sretnoj povorci i sa tugom zbog onoga što su propustili na dunjaluku, trošeći dragocijeno vrijeme u besposlicama. Poslanik, a.s., je rekao: „Post je neprobojni štit od vatre.“ (Ahmed, Bejheki u: Šuab) Ovdje se misli na Poslanik, a.s., nam oslikava te trenutke, govoreći: „U džennetu ima kapija koja se zove Rejjan. Na nju će ući postači na kijametskom danu. Niko osim njih neće na nju ući. Reći će se: ‘Gdje su postači?’ Potom će postači ustati. Pa kad uđu kapija će se zaključati i više niko neće ući.“ (Ahmed, Šajhan) 18 postača koji svoj post sačuva od grijeha, bilo da su grijesi vezani za jezik ili djelo. Zbog toga Poslanik, a.s., podstiče postača da se drži lijepog ponašanja, a ostavi ono što ne valja, kako bi post zaista bio štitom, pa kaže: „Post je štit od vatre. Pa onaj ko zaposti neka ne bude neznalica. A ako neko prema njemu neljudskost pokaže, pa neka ga ne vrijeđa i neka ga ne psuje, neka samo kaže: ‘Ja postim!’“ (en-Nesai) Također je Allah odlikovao postače time što je učinio da je njihov zadah prijatniji, kod Njega, od mirisa miska. Poslanik, a.s., je rekao: „Zadah iz usta postača je kod Allaha prijatniji od mirisa miska.“ Allah je odlikovao postače time što im je dao dvije radosti. Jedna je pri iftaru, a druga pri susretu s Allahom Uzvišenim. Radost pri iftaru je iskreni izraz potpune zahvale Gospodaru Koji je postača podržao da upotpuni post toga dana, Koji mu je podario zdravlje i snagu da može dnevni ibadet obaviti bez manjkavosti, pa je iftardžija u tom svom veselju zapravo u ibadetu. Jer, zahvalnost Allahu je ibadet i zikr. A veselje zbog susreta s Allahom je smirenost uz Allahovo obećanje i potpuno uvjerenje o primljenom djelu, gledajući u veliku nagradu koja se daje za post. Poslanik, a.s., je rekao: „Postač ima dvije radosti. Kada se iftari radostan je i kada sretne svoga Gospodara bit će radostan.“ (Muslim) Allah je odlikovao postače i time što im je u njihovom postu dao zdravlje i lijek za mnoge bolesti. U hadisu se navodi: „Postite bit ćete zdravi.“ (Ibn Sunni, Ebu Nuajm) A Bejheki bilježi preko Alije, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah je objavio jednom od vjerovjesnika Benu Israila da obavijesti svoj narod da će svako onaj ko bude ispostio jedan dan, tražeći time Allahovo zadovoljstvo, biti nagrađen zdravljem za njegovo tijelo i uveličanom nagradom.“ Tajna toga je da post ima čudesan utjecaj na čuvanje vanjskih organa i osnaženje unutarnjih. Post sprečava ulazak pokvarenih elemenata, a izbacuje loše materije, a to je od najvećih pomoći za bogobojaznost. Kao što Uzvišeni veli: „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijaha klonili.“ (el-Bekare, 183) Allah je odlikovao postače i time što će njihova lica udaljiti od vatre, tako da njihove oči neće vidjeti niti jedan prizor iz nje. Poslanik, a.s., je rekao: „Ko isposti jedan dan na Allahovom putu lice će mu biti udaljeno od vatre sedamdeset godina.“ (Ahmed, Šejhan, Nesai, Ibn Madže) A u Nesaijevoj predaji koju bilježi preko Ukbe ibn Amira stoji: „Allah će udaljiti od njega džehennem u razdaljini od sto godina.“ Od onoga čime je Uzvišeni Allah odlikovao postače je i ono što se navodi u Kur’anu od njihovih vrijednosti za koje većina učenjaka smatra da se odnose na postače. Tako se Njegove riječi, u 112. ajetu sure et-Tevbe, essaihun (oni koji putuju) tumače kao es-saimun (oni koji poste), jer postači putuju Allahu Uzvišenom i dolaze u Njegovu blizinu iz razloga što su izašli iz svojih navika i što podnose teškoće gladi i žeđi. Od toga je i ajet: „Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni.” (ez-Zumer, 10), pa je rečeno (u komentarima Kur’ana) da su strpljivi zapravo postači, jer je sabur jedno od imena za post. U tom slučaju, na postača se spuštaju darovi iz riznica dobrote i plemenitosti koje se ne mogu pobrojati i čiju veličinu zna samo apsolutni Gospodar. U isto spada i ajet: „I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.“ (es-Sedžde, 17), pa je rečeno (u tefsirima) da je djelo za koje će biti nagrađeni nagradom kakvu oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je ikom naumpala zapravo post. Allah je odlikovao postača i time što je učinio da je svako njegovo djelo ibadet i pokornost. Pa, ako postač šuti, on je u pokornosti. Ako spava da bi ojačao za stajanje na namazima, on je također u pokornosti. Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Šutnja postača je tespih, san mu je ibadet, dova mu je uslišana, a djelo mu je uvećano.“ (Dejlemi, Ibn Minde) U drugom hadisu se navodi: „Postač ima pri svom iftaru uslišanu dovu.“ (Ibn Madže, Hakim, Ebu Davud et-Tajalisi, Bejheki) U tom trenutku (iftara) može ući i među sretnike koji se oslobađaju od vatre, kao što se navodi u hadisu: „Allah Uzvišeni ima pri svakom iftaru one koje oslobađa od vatre. I tako u svakoj (ramazanskoj) noći.“ (Ibn Madže, Ahmed, Taberani, Bejheki) A sehur je bereket za postača, kako se navodi u hadisu. Allah je odlikovao postača time što je dao veliku nagradu onome ko mu priredi iftar, tako da se postačeva nagrada, svakako, ništa ne umanjuje. Ovaj sevap se dobiva pa makar se iftar sastojao od zalogaja hljeba ili gutljaja vode. Poslanik, a.s., je rekao: „Onaj ko pripremi iftar postaču uz ramazan iz čiste zarade, meleki ga blagosiljaju tokom svih večeri ramazana i Džibril se rukuje sa njim u noći Kadr. A s kim se rukuje Džibril njegove suze liju i srce mu se smekša.“ Jedan čovjek (od prisutnih) upita: „Allahov Poslaniče, a šta kažeš za onoga ko nije ustanju prirediti iftar?“ Reče: „Pa zalogaj hljeba.“ Čovjek ponovo upita: „A ako ni to ne bude ustanju?“ Reče: „Pa šaku hrane.“ „A šta ako ni to ne bude bio ustanju?“, ponovo upita čovjek. Reče: „Pa zdjelicu mlijeka.“ „A šta veliš za onoga koji ni to ne nema?“, ponovo će čovjek. Reče: „Pa gutljaj vode.“ (Ebu Ja’la, Ashabus-sunen, Ibn Hibban) 19 Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID Sura EL-KEVSER (mnogo dobro) Uzvišeni Hakk kaže: 1. Mi smo ti, uistinu, Kevser (mnogo dobro) dali Kevser je mnogo dobro; čast poslanstva koja obuhvata dobro oba svijeta, općenito vođstvo, sreću dunjaluka i ahireta. Rečeno je i da je Kevser rijeka u džennetu, koja je slađa od meda, bjelja od mlijeka, studenija od snijega, čije su strane od bisera i smaragda, a korito od srebra. Ko se sa nje napije nikada neće ožednjeti. Prvi će do Kevsera doći siromašni muhadžiri koji su bili uprljane odjeće, prašnjavih kosa, koji nisu mogli ženiti lijepe djevojke, pred kim se nisu otvarala vrata vlastodržaca, jer su bili nepoznati. Umirali su, a njihove potrebe su ostajale u njihovim prsima. A kada bi se Allahom zaklinjali to bi im Allah i ispunio. I Ibn Abbas, r.a., je Kevser protumačio kao el-hajru’lkesir (mnogo dobro), pa mu je rečeno da ljudi kažu da je Kevser rijeka u džennetu, na što je rekao: „I rijeka spada u to (mnogo) dobro.“ Rečeno je i da Kevser označava Poslanikovu, a.s., mnogobrojnu porodicu (ehli bejt) i sljedbenike. Neki smatraju da se pod Kevserom podrazumijevaju učenjaci i njegov, a.s., ummet. A Kevser može označavati i Kur’an koji obuhvata dobro i dunjaluka i vjere. 20 Moj miljenik Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Moj Gospodaru, uzeo si Ibrahima za prijatelja, Musaa za sagovornika, pa šta si za mene posvetio?“ Pa je objavljen ajet: „Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio.“ (ed-Duha, 6), ali se nije s tim zadovoljio. Pa je objavljeno: „Mi smo ti, uistinu, Kevser dali.“, ali se ni s tim nije zadovoljio. A tako mu i dolikuje – da se ne zadovoljava, jer zadovoljstvo uskraćuje (daljnja davanja). Oslanjanje na postojeće stanje presjeca povećanje (većih stanja). Pa je došao Džibril i rekao Vjerovjesniku, a.s.: „Uzvišeni Allah ti šalje selam i kaže ti: „Ako sam uzeo Ibrahima za prijatelja, Musaa za sagovornika, pa tebe sam uzeo za Svog miljenika! Tako mi Moje moći i veličanstvenosti svakako dajem prednost Mom miljeniku nad Mojim prijeteljem i sagovornikom.“ Pa se Vjerovjesnik, a.s., smirio. 2. pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji Riječca fe, što znači „pa“ je radi ukazivanja redoslijeda. Davanje koje je Uzvišeni podario Poslaniku, a.s., je takvo nešto što niko prije nije dobio, niti će iko poslije njega dobiti. Ono zahtjeva da se ustraje na namazu zbog Gospodara (fe salli li Rabbike) Koji je podario ove veličanstvene blagodati kojima nema premca. Ustraj na namazu trežeći Njegovo zadovoljstvo, a ne poput onih koji su nemarni u namazu i koji se samo prevaraju U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji, onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati. u njemu, kako bi ispunio obaveze zahvale (šukra) na namzu. A namaz obuhvata sve vrste zahvale. ime spominje. A na ahiretu ćeš imati ono što se ne može ni objasniti. ... i kurban kolji Takvom poput tebe se ne može reći da je bez pomena (ebter), nego je ebter onaj ko tebe mrzi, onaj ko će biti zaboravljen i na dunjaluku i na ahiretu. Kolji deve, koje su najbolje blago arapa, pa njihovo meso podijeli onima kojima je pomoć potrebna, za razliku od onih koji potrebne odbijaju i nikome ništa u naručje ne daju. Atijje smatra da se pod namazom ovdje misli na sabah namaz u džematu, a klanje kurbana na Mini. Rečeno je da se pod namazom misli na kurbanski bajram namaz, ali i na namaz općenito. Neki komentatori naredbu ven’har tumače ko stavljanje desnice po lijevici ispod prsa (tahte nahrihi) ili da to označava podizanje ruku pri tekbiru do prsa. Ibn Abbas, r.a., opet veli: „Okreni se prema kibli svojim prsima (bi nahrike).“, tj. u namazu. Ovog mišljenja su i el-Ferra i el-Kilbi. 3. onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati. Svako, bez obzira ko to bio, ko te mrzi će bez potomstva i lijepog spomena ostati. A što se tebe (Muhammede) tiče, pa tvoje potomstvo (ehli bejt), tvoj ugled i tragovi tvoje dobrote će sve do kijametskog dana ostati. Jer, svaki vjernik je od tvoje djece i tvojih potomaka. Tvoje ime se uzdiže sa munara, sa jezika učenjaka i zakira. Počinju sa spomenom Allaha, a zatim se tvoje Rečeno je da je ovaj ajet objavljen u vezi s El-Asom ibn Vailom, koji je Vjerovjesnika, a.s., nazvao ebterom nakon što mu je umro sin Abdullah. Išaret: Poslanikovom, a.s., halifi (duhovnom nasljedniku, varisu, kamili mukemmilu) koji se okitio poslaničkim ahlakom, koji hodi njegovim stopama se kaže: „Mi smo ti uistinu mnogo dobro dali“, jer onaj ko dopre do spoznaje Allaha (ma’rifetullah) on je zadobio mnogo dobro. A „Šta je propustio onaj koji Te je našao?!“ „Pa zato se Gospodaru svome klanjaj“, namazom srca prisutnog. „I kurban kolji“, i zakolji svog nefsa i svoju strast. „Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati“, dok je tvoj pomen trajan. Tvoj život ne prestaje, s obzirom na to da je smrt posjednika takvaluka stvarni život kome nema kraja. A Džunejd je za ajet: „Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati“ rekao: „On će biti presječen po pitanju dosezanja svoje nade u vezi s tobom.“ Neka je Allahov salavat i selam na našeg sejjida Muhammeda i njegovu porodicu. 21 Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR Potpuni iman Poslanik, a.s., je rekao: „Tri stvari ko bude imao zaslužuje nagradu i upotpunio je iman: ahlak – ćudoređe kojim će živjeti i sarađivati sa ljudima, vere’ (da izbjegava sumnjivo kako ne bi počinio zabranjeno) koji će ga priječiti od svega što je Allah Uzvišeni haramom učinio i razum koji će ga odvratiti od neznanja džahilovog.“ (el-Džamiu’s-Sagir, 3423) Komentar: Ko bude imao spomenuto troje zaslužuje nagradu od Allaha i upotpunit će iman u svom srcu. Ahlak: to je sarađivanje sa ljudima tako što će imati dovoljno kontrole, samosvijesti i sposobnosti da se s njima ophodi na lijep način i da priskrbi njihovu pažnju i simpatiju kako bi bio pošteđen njihova zla. Vere’: čuva čovjeka od toga da počini neki od harama i sumnjivih stvari. Razum: pomaže čovjeku da na uvredu nekog grubijana ili neznalice ne uzvrati istom mjerom, nego da mu uzvrati oprostom, podnošenjem uvrede i tome sličnim. Ovaj hadis bilježi i el-Bezzar u svom Musnedu od Enesa, r.a. Porodica Davudova Poslanik, a.s., je rekao: „Tri stvari kome budu dane, dano mu je nešto što je imala Davudova porodica: pravednost u srdžbi i zadovoljstvu, umjerenost u siromaštvu i bogatstvu i strahopoštovanje spram Allaha i javno i tajno.“ (el-Džamiu’s-Sagir, 3431) Komentar: Onaj kome budu dane ove stvari, dana mu je zahvalnost (šukr). On je zahvalan, kao što je bila zahvalna porodica Davudova, kojoj je bilo naređeno: “Trudite se i budite zahvalni, o porodico Davudova!” (Sebe’, 13) Pravednost u srdžbi i zadovoljstvu – kada je čovjek takav onda njegovo srce postane vaga istine i ne može ga uzdrmati srdžba, niti će se poljuljati u zadovoljstvu i postati naklonjeno nekome ili nečemu. On će govoriti istinu zbog istine i Allaha, a ne radi sebe. Ovo je vrlo rijetka osobina, jer većina ljudi, u srdžbi, ne pridaje pažnju onome što će reći ili počiniti. Iz tog razloga je Poslanikova, a.s., dova bila: „Molim Te da istinu govorim i u srdžbi i u zadovoljstvu.“ Umjerenost u siromaštvu i bogatstvu tako da ga bogatstvo ne natjera da ga troši u nečemu pokuđenom i na neispravan način, ali ni da ga njegovo siromaštvo ne učini takvim da iz njega ne izdvoji ono što je obavezan. Strahopoštovanje spram Allaha i tajno i javno, jer je strahopoštovanje ulazak srca na vrata Nebeskog carstva, Svevlasti (melekuta). Tada se kod čovjeka izjednačava ono što čini tajno i ono što čini javno. Kada se čovjeku da ovo troje, onda on bude u stanju ono što je bila u stanju Davudova porodica. U hadisu je naznaka pokuđenosti pokazivanja strahopoštovanja i poniznosti javno ako time istim nije ukrašena i nutrina. To je jedna od srčanih bolesti. Imam Gazali kaže: „Liječenje toga je da se čovjek posveti čuvanju svoje 22 nutrine i srca kako bi nakitio nutarnjim svjetlom svoja vanjska djela i postupke. Na taj način bi bio nakićen bez vidljivog nakita. Bio bi dostojanstven, a ne bi imao pratnje koja bi ukazivala na to dostojanstvo. Bio bi cijenjen, a ne mora imati i takvo porijeklo.“ Neko drugi je rekao: „Davud se uvjerio da ga ljudi ne uvažavaju osim oniliko koliko je Allah dao uvažavanja i poštovanja u njihovim srcima. Spoznao je da je njegovo srce mjesto u koje gleda Hakk.“ Ovaj hadis bilježi i el-Hakim et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a. Temelj vjerovanja Poslanik, a.s., je rekao: „Tri su stvari temelj imana – vjerovanja: ustezanje od proglašavanja nevjernikom zbog nekog grijeha ili proglašavanja nemuslimanom zbog nekog postupka onoga ko kaže la ilahe illellah. I džihad je trajan otkako me Allah poslao pa sve dok se zadnji iz mog ummeta ne bude borio protiv Dedždžala i ne može ga obezvrijediti nepravda nepravednika, niti pravednost pravednika. A iman je u vjerovanju u određenje (kader).“ (el-Džamiu’s-Sagir, 3434) Komentar: Osnova nečega je njegov temelj kojeg ako zamisliš isčupanim i ta stvar će biti isčupana. Hoće se reći da su tri osobine osnova imana. Prvo, obavezno se ustegnuti od života i imetka onoga ko izgovori la ilahe illellah muhammedun resulullah. Treba svjedočiti da je on vjernik, javno. Drugo, takav se neće proglašavati nevjernikom zbog grijeha. I ovo je u svojstvu zabrane. Isto je i sa riječima: „niti zbog nekog počinjenog nedjela proglašavati ga nemuslimanom, bez obzira da li je počinio i veliki grijeh“. On se ostavlja Allahu da On s njim svede račun, za razliku od stava haridžija. Treće, džihad – ubjeđenje je da se džihad provodi otkako je Allah poslao Poslanika, a.s., naredio mu borbu. To je bilo poslije hidžre. Prvo što je naređeno Poslaniku, a.s., bilo je da upozorava, bez borbe, a onda mu je dozvoljeno da se bori ukoliko bi nevjernici prvi započinjali borbu. Zatim je dozvoljeno da započne džihad izvan svetih mjeseci, a na kraju mu je dana općenita dozvola za džihad, sve dok se zadnji iz njegovog ummeta ne budu borili protiv Dedždžala. Tada prestaje džihad. Kraj džihada je učinjen u pojavi Dedždžala, jer poslije njega dolaze Jedžudž i Medžudž i njima se neće moći oprijeti. Nakon što oni propadnu i budu uništeni, neće ostati nijednog nevjernika. Obavezu džihada ne može zanijekati napravedni vladar niti silnik svojim griješenjem. A niti se može vođa svrgavati na nepravedan i griješan način. A iman je u vjerovanju u određenje (kader). Treba vjerovati, dakle, da je Allah odredio sve stvari u ezelu – prapočetku i znao je da će se one dogoditi i ostvariti u vremenu koje je Njemu poznato. Na naročit način. One će se desiti onako kako je On odredio. Kaderije (nazvani ovako zbog svog nijekanja sudbine i određenja), pak, tvrde: Allah zna stvari nakon što se one dese. Dok u djelu Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedan od temeljnih osnova. A jedna od najvećih koristi je vjerovanje u određenje i potvrđivanje istinitosti svega onoga o čemu Vjerovjesnik, a.s., kazuje, a vezano je za gajb, jer on govori ono što Allah hoće i on sve što čini, čini radi Allaha.“ Ovaj hadis bilježi i Ebu Davud od Enesa, r.a. 23 Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU Zakletva melekima Oni u saffove poredani... Oni koji objavu dostavljaju... Oni koji čupaju grubo i oni koji vade blago... M eleki su duhovna bića iz svijeta gajba, našem oku nevidljiva. Stvoreni su prije čovjeka od nura – svjetlosti i dobili određenje da u svemu budu pokorni Allahu, dž.š. U Kur’anu se spominju na sedamdeset i pet mjesta, u različitim kontekstima: meleki su učinili sedždu Ademu, a.s.; donose radosne vijesti o roditeljstvu Ibrahimu, a.s., Zekerijjahu, a.s., i hazreti Merjemi; ima ih sa po dva, tri ili četiri krila; meleki se ne ohole; oni kruže oko Arša slaveći Allaha, dž.š.; spuštaju se na dunjalučko nebo u toku noći Kadra i tako dalje. Zbog njihove izuzetne važnosti, časti i visokog mjesta kod Allaha, dž.š, meleki su predmet zakletve na nekoliko mjesta u Kur’anu. Semerkand donosi riječi klasičnih mufesira o tim zakletvama. Tako Mi onih u redove poredanih (we-s-saffati saffa) i onih koji odvraćaju (fez-zadžirati zedžra) i onih koji opomenu čitaju (fet-talijati zikra) – vaš Bog je, uistinu, Jedan (...) (es-Saffat, 1–4) Većina mufesira smatra da se u ovim ajetima govori o melekima. Oni su na nebesima poredani u safove u kojima obavljaju ibadet. Šejh Ismail Hakki donosi još 24 jedno tumačenje, a to je da se pod safovima misli na redove duša, jer su duše stajale u četiri reda prije nego je Allah, dž.š, stvorio tijela. U prvom redu su bile duše poslanika, u drugom evlija, u trećem duše muslimana, a u četvrtom redu su bile duše nevjernika i licemjera. Drugo svojstvo koje se spominje u zakletvi – „i oni kojih odvraćaju“ – znači da meleki odvraćaju srca ljudi od grijeha, ili odvraćaju šejtane od ljudi. Treće svojstvo – „i onih koji opomenu čitaju“ – opisuje meleke koji čitaju Kur’an. Ali, ako bismo sva svojstva posmatrali odjednom, safovi bi mogli biti aluzija na klanjanje namaza, odvraćanje bi značilo traženje zaštite od šejtana, a čitanje opomene učenje Kur’ana u namazu. Osim meleka, tefsiri navode i druga mišljenja o kome se to govori u spomenutim ajetima. Prema jednom mišljenju, radi se u učenjacima koji pozivaju Allahu, dž.š., stojeći u čvrstim safovima; koji odvaraćaju od lošeg i koji upućuju na islam i šerijat. Prema drugom mišljenju, radi se o kur’anskim ajetima koji imaju svoj ustaljeni red i tako podsjećaju na osobe koje stoje u safovima; ajeti odvraćaju od lošega i upućuju na važnost činjena dobra. zet dunjalukom, pa u međuvremenu u svome srcu osjeti potrebu da se okrene ibadetu – ti pozivi u njegovom srcu su murselat i oni uklanjaju iz čovjekovog srca ljubav prema svemu osim prema Allahu (‘asifat). Ta posljedica postaje vidljiva u svim porama njegovog života, tako da on na kraju čuje samo Allaha, vidio samo Allaha i gleda samo u Njega – to je naširat. Tada mu se otkrivaju svjetla Božijeg Veličanstva, pa čovjek uvidi da samo On zbiljski postoji, i da samo On ima zbiljsko postojanje (farikat). U njegovom srcu i jeziku u tom trenutku ostaje samo spominjanje Allaha – zikr. Tako Mi onih koji čupaju grubo (wen-nazi’ati garqa), i onih koji vade blago (wen-našitati nešta), i onih koji plove brzo (wes-sabihati sebha) pa naređenja izvršavaju žurno (fes-sabiqati sebqa) i sređuju ono što nije sređeno (fel-mudebbirati emra) (...) (en-Nazi’at, 1–5) Tako mi onih koji se jedan za drugim šalju (wel-murslati ‘urfa) pa kao vihor hite (fel-’asifati ‘asfa), i onih koji objavljuju (wen-naširati nešra) pa razdvajaju (fel-fariqati ferqa) i Objavu dostavljaju (fel-mulqijati zikra), opravdanje ili opomenu – sigurno će biti ono čime vam se prijeti! (el-Murselat, 1–7) Imam Razi u svome tefsiru donosi moguća značenja ovih ajeta, pa kaže da se radi o melekima koje Allah, dž.š, „jedne za drugima šalje“ da ljudima donesu blagodat ili pak kaznu. Oni „kao vihor hite“ kada žure da uzmu duše nevjernicima. „Oni objavljuju“ poslanicima objavu, te donose mudrost i znanje, „pa razdvajaju“ istinu od laži i „objavu dostavljaju“ poslanicima. Pored meleka, mufesiri spominju i mogućnost da se u ovim ajetima radi o vjetrovima, ajetima Kur’ana, ili pak poslanicima koji su bili „slani jedan poslije drugoga“, pa je u početku njihov poziv bio slab a zatim je ojačao i „širio se poput vihora“, oni su „objavljivali“ i širili pravu vjeru, „razdvajali“ istinu od laži, te pozivali ljude na „zikr Allaha, dž.š.“ Međutim, zanimljivo je i tumačenje koje navodi imam Razi, a to je da se u ajetima govori o čovjeku koji je zau- „Oni koji čupaju grubo“ su meleki koji na grub način uzimaju duše iz tijela nevjernika i licemjera, dok su „oni koji vade blago“ meleki koji nježno uzimaju duše vjernicima. „Oni koji plove brzo“ su smrti koje stižu svakog čovjeka ili meleki koji se brzo kreću ili pak zvijezde koje plove svemirom. „Naređenje žurno izvršavaju“ meleki koji žure sa odvođenjem duša nevjenika u vatru, a duša vjernika u džennet. „Oni koji sređuju ono što nije sređeno“ su također meleki zaokupljeni izvršavanjem svojih zadaća – Džibril dostavljanjem objava, Mikail brigom o kiši i rastinju, Israfil puhanjem u sur, a Melek smri uzimanjem duša. Imam Kušejri smatra da objekat, odnosno razlog ovih zakletvi dolazi tek u predzadnjem, to jest, četrdeset i petom ajetu sure, koji glasi: „Tvoja opomena će koristiti samo onome koji ga se bude bojao.“ Ovaj ajet slijedi nakon govora o teškoćama Smaka svijeta, uznemirenim srcima i oborenim pogledima, zatim o proživljavanju, faraonovoj oholosti, Božijem stvaranju, džehennemu i džennetu... Većina mufesira smatra da je razlog ovakvih zvučnih i stilski primamljivih načina zaklinjanja da se privuče čovjekova pažnja na ono zbog čega se Allah, dž.š., ustvari zaklinje: „Vaš Bog je, uistinu – Jedan (...)“ „(...) sigurno će biti ono čime vam se prijeti!“ „Tvoja opomena će koristiti samo onome ko se bude bojao.“ 25 HILJADU I JEDNA KAP Ebu Džehelovo vraćanje duga Čovjek po imenu Iraši je jednog dana sjeo na svoju devu i došao u Mekku. Kada je Ebu Džehel vidio devu, odmah ju je kupio. Ali, ne želeći je platiti, uporno je zamajavao jadnog čovjeka. Bespomoćni čovjek je otišao kod Kabe i tamo je ugledao grupu mušrika. Požalio im se na Ebu Džehela i zamolio ih je da mu pomognu oko naplate deve. Oni su ga, znajući surovo neprijateljstvo Ebu Džehela prema Resulullahu, a.s., iz zabave uputili njemu, koji je upravo tada sjedio nedaleko od njih. Rekoše mu: „Idi kod onog čovjeka što ondje sjedi. On će ti pomoći da uzmeš svoj dug.“ Ovaj čovjek kome je nanešena nepravda još nije postao musliman i nije poznavao Resulullaha, a.s. Nadajući se da će mu pomoći, prišao mu je i rekao: „O Allahov robe! Ja sam jedan siromah. Ebu’l-Hakem (Ebu Džehel) ne želi da mi plati dug. Pitao sam ove ljude za pomoć da naplatim dug. Oni su mi pokazali na tebe. Ti mi oduži moj dug!“ Pejgamber, a.s., je ustao i zajedno sa ovim čovjekom krenuo prema Ebu Džehelovoj kući. Mušrici Kurejša su to vidjeli, zainteresovali su se za ishod svega. Poslali su jednog od njih da vidi kraj i rekli mu: „Idi pratiti ove, vidi šta će uraditi.“ Kada naš Pejgamber, a.s., stiže pred kuću Ebu Džehela, pokuca mu na vrata. Ebu Džehel se oglasi: „Ko je?“ Dobio je odgovor: „Ja sam, Muhammed. Odmah izađi vani.“ Kada je Ebu Džehel otvorio vrata, počeo je mijenjati boje. Resulullah, a.s., mu naredi da odmah isplati dug. Ebu Džehel je bez imalo pogovora ušao u kuću i donio novac. Iraši, koji je naplatio svoju devu, udalji se sretan. Ugledavši Kurejšije, ispričao im je za učinjeno dobro. I čovjek koga su poslali je uzbudljivo potvrdio isto. Pitali su Ebu Džehela: „Šta je bilo s tobom? Nikada te nismo vidjeli takvog!“ On reče: „Vallahi, kada se javio iza vrata neki je strah ušao u mene. Kada sam izašao, vidio sam strašnu devu sa velikim zubima pored njega. Da nisam uradio što je tražio od mene, vallahi bi me ona deva pojela.“ Ensabu’l-Ešraf, 1/145; Delailu’n-Nubuvve/Bejheki, 2/193– 194; el-Bidaje ve’n-Nihaje, 3/50–51. 26 Musab u Medini Druga zakletva (bejat) na Akabi U dvanaestoj godini poslanstva dvanaest muslimana iz U trinaestoj godini poslanstva na Akabi je učinjena Dru- Medine je dalo Pejgamberu, a.s., zakletvu (bejat) na Akabi. ga zakletva (bejat) na Akabi između Pejgambera, s.a.v.s., i Dali su riječ da će biti pokorni Allahu i Njegovom Resulu, a.s. sedamdeset i pet muslimana iz Medine. Tada je pala odluka Kada su tražili nekoga da ih poučava, Resulullah, a.s., je selidbe (hidžre) u Medinu. kao imama i učitelja u Medinu poslao Musab ibn Umejra, r.a. Uzevši prvu riječ, amidža Pejgambera, s.a.v.s., hazreti Uz jednog od najplemenitijih Medinjana Esada ibn Zura- Abbas ovako reče: „O skupino iz Medine! Znate da je Muha- re, kod kojeg je Musab boravio, broj muslimana u Medini se mmed jedan od nas, sin je moga brata, i meni najdraži čo- popeo na četrdeset. vjek. Ako tvrdite da ga želite uzeti kod sebe, dajte mi sigurnu Kada su Esad ibn Zurare i Musab ibn Umejr u jednoj bašti razgovarali sa drugim muslimanima, mušrik Usejd ibn Hudajr bezobrazno ih upita: „Zašto ste vi došli ovamo?! Hoćete da pokvarite našu vjeru?!“ Prelazeći svaku granicu odgoja, još je dodao da, ako ne napuste svoju misiju, njihovi životi će biti u opasnosti. Musab ibn Umejr ga zamoli da samo malo sjedne i sasluša ga i da onda uradi šta želi. Usejd ibn Hudajr prihvati ovaj ljubazni poziv i sjede s njima. Musab, r.a., mu je ispričao glavne poruke islama i proučio mu nekoliko ajeta iz časnog Kur’ana. Usejdovo stanje se promijenilo, te reče: „Kako je to lijep govor! Šta trebam uraditi da uđem u ovu vjeru?“ Musab, r.a., mu reče da se prvo mora okupati, zatim doni- riječ da ga nećete ostaviti bez pomoći i da ćete ga braniti od neprijatelja. Ako ćete ga uzeti, pa ga onda napustiti zbog straha od protivnika, sada odustanite, neka ostane među nama i bude časno čuvan. Esad ibn Zurare, koji je došao na čelu Medinjana, je ovako odgovorio: „Resulullah! Poziv koji si ti danas učinio je ljudima težak poziv. Ti si nas pozvao da se vežemo novoj vjeri, odvojivši nas od stare, i mi smo to prihvatili. Mi ćemo ti dati zakletvu (bejat) jer smo povjerovali u sve što donosiš od Allaha. Tebe ćemo čuvati i braniti onako kako čuvamo svoju djecu i imetak. Pod kakvim god uslovima bilo, ovo je naša zakletva na vezivanje za tebe. Allahov Poslanik ,s.a.v.s., im ovako reče: „Prvi uslov koji jeti šehadet. On je, uradivši što se tražilo, postao musliman. od vas tražim za Allaha je da Njemu ne pripisujete ništa rav- Poslije je rekao: „Ja idem da vam pošaljem nekoga. Ako i on nim i da samo Njemu ibadet činite. A uslov koji tražim za uzvjeruje, u ovom gradu neće ostati nevjernika.“ Otišao je i sebe je da pomažete meni i mojim ashabima i da nas pri- poslao Sa’d ibn Muaza. hvatite i smjestite. Da nas branite od svega od čega sebe Sa’d ibn Muaz je došao stegnutih šaka i srdito je rekao: „O Esade! Jesi li doveo ovog stranca da pokvari ljudima vjeru?“ Musab, r.a., je od njega tražio da se smiri i da ga malo sasluša. Kada je Sa’d pristao da ga sasluša, ispričao mu je osnove islama i proučio mu je nešto iz Kur’ana. Sa’d je poput Usejda bio iznenađen i postao je musliman. Poslije se Musab vratio u kuću Esada ibn Zurare. Tako se islam počeo brzo širiti. U kratkom periodu se, osim nekoliko kuća, islam proširio na čitavu Medinu. Tarihu’t-Taberi, 2/356–359; et-Tabakatu’l-Kubra, 3/110; elKamil fi’t-Tarih, 2/95–98. branite.“ Prvi koji je dao zakletvu je bio Esad ibn Zurare. Zatim su redom svi dali bejat. Nakon što se završio događaj druge zakletve na Akabi, začuo se neki užasan šejtanski glas. Govorio je: „O Kurejšije! Zar niste obaviješteni o tome da oni kojima dajete zakletvu, kuju rat protiv vas.“ Naš Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: „Neka vas ovaj glas ne prepadne. Ovo je glas Allahovog neprijatelja, šejtana.“ Zatim je rekao svima da se vrate svojim kućama. Odatle su se razišli kada je pala noć. Ibn Hišam, 2/52–60; el-Vefa bi ahvali’l-Mustafa, 2/224– 227; Subulu’l-Huda ve’r-Rešad, 3/203–206. 27 Mr. Nezir Krčalo Dvije pustinje 28 M oć izbora ima svaki čovjek, a kako se spasiti od zalutalosti i tumaranja po pustinji odgovor nam daje Mevlana Rumi, k.s.: „Sunnet je put kojim su hodale noge Poslanika, a.s. S desne strane tog puta leži pustinja Džebra, u kojoj džebrija smatra da on nema nikakve moći izbora, pa poriče naredbu i zabranu i koristi pogrešan te’vil; a iz poricanja naredbe i zabrane neumitno slijedi i poricanje dženneta, jer džennet je nagrada za one koji se pokoravaju naredbi, dok je džehennem nagrada za one koji joj se ne pokoravaju. Neću iznositi krajnju tačku do koje sve ovo vodi: mudrom je dovoljan išaret. S lijeve strane tog puta leži pustinja Kadera na kojoj čovjek smatra da je moć stvorenja jača od moći Stvoritelja; a odatle se pojavljuju pokvarenosti (...)“ (Mesnevija V, 330) Gdje moć izbora prebiva? Ona je u duši skrivena u vidu dvije naravi koje su duboko uspavane i moć izbora se pokreće onda kada dva pokazivača koja odgovaraju tim naravima počnu predočavati čovjeku želje radi njegova odabira: melek nadahnjuje na izabiranje dobroga a šejtan, l.a., na odabir zla. U potaji daju ponude i pokazuju stvari na zavjesi koja gajb zastire. Kada se jednog dana podigne zavjesa sa gajba, čovjek će ugledati lica ove dvojice posrednika i iz njihovih riječi će jasno razaznati šta mu je koji iz potaje govorio. Rumi, k.s., nas savjetuje kako bi još za života uzeli pouku, pa nam veli: „Šejtan, l.a., će reći: ‘O ti zatočeniče svoje naravi i tijela, ja sam ti samo pokazivao, ja te prisiljavao nisam.’ S druge strane, melek će reći: ‘Ja sam ti rekao da će ti se, zbog radosti čulne, povećati žalost...’“ Da bi nas potaknuo na razmišljanje, Rumi, k.s., veli da se naredba, zabrana, srdžba, davanje časti i grdnja tiču samo onog koji ima moć izbora, a dokaz za moć izbora jesu naši unutarnji poticaji, želje, osjećaji, koje čak i životinje poznaju, dodaje Rumi. Džebrije, ili oni koji poriču moć izbora, oni poriču i vlastiti unutarnji osjećaj, a na taj način poriču i djelo Gospodara Svemoćnoga, Koji se pokazuje preko tih znakova. Nadalje, Rumi, k.s., tvrdi da je učenje onih koji pripadaju pustinji Džebra pokuđenije od učenja onih koji pripadaju pustinji Kadera, jer ovi potonji ne negiraju unutarnje osjećaje i poticaje, te zaključuje: „(...) izgovor džebrije ne prihvata nijedna religijska sekta i nijedna religija, i da ga taj izgovor neće spasiti od propisnog kažnjavanja za loša djela, koja je on počinio, kao što ni džebrija Iblis nije bio spašen kad je rekao Allahu: ‘Jer si me Ti na grijeh naveo.’“ Stvari se mogu spoznati samo preko njihove suprotnosti, pa i naša svijest kada dobiva saznanja o vanjskom svijetu bez ikakve sumnje jasno razlučuje posredstvom kojeg čula joj je znanje dostavljeno: vidom, sluhom, mirisom... Rumi, k.s., napominje da osim pet tjelesnih, odnosno vanjskih čula čovjek posjeduje isto tako i pet unutarnjih. Budući da vanjska i unutarnja čula kreiraju čovjekovu svjesnost, a rekosmo da unutarnja čula našu moć izbora jasno opažaju, onda je i odgovornost za djela koja budu počinjena na osnovi jasnih unutarnjih poticaja neminovna. Potvrdu za rečeno imamo u Rumijevim riječima: „Unutarnja svijest posjedovanja moći izabiranja ili rada pod prisilom, srdžbe ili ustezanja, prejedanja ili gladi odgovara čulima koja poznaju ili razlikuju žuto od crvenog, malo od velikog, gorko od slatkog, mošus od izmeta, tvrdo od mehkog – čulom dodira – i vruće od hladnog, vrelo od mlakog, mokro od suhog, dodir zida od dodira drveta. Stoga onaj koji poriče unutarnju svijest, poriče i čula, a još je i gori, jer je unutarnja svijest očiglednija od čula, pošto čovjek može sputati čula i spriječiti njihovo djelovanje, dok je nemoguće prepriječiti put doživljaja unutarnje svijesti i zaustaviti ulazak tih doživljaja. A išaret je dovoljan za mudroga.“ (Mesnevija V, 336) Opravdano se postavlja pitanje kako se spasiti ovih dviju pustinja koje desno i lijevo zastranjuju od puta sunneta. Oni koji lutaju desnom pustinjom poriču unutarnja čula i unutarnju svijest, a tu istu unutarnju svijest u vidu neposluha realizuju napolju tako što krše naredbe i zabrane, s tim da ta djela pripisuju Allahu, kao da nisu potekla od njih. S druge strane, oni koji lutaju lijevom pustinjom ne poriču unutarnju svijest, ali ništa ne rade na pročišćenju iste. Kako postići savršenu čistoću unutarnje svijesti. Naravno, najbolji primjer imamo u poslaniku Muhammedu, a.s. Jednom prilikom savjetovao je ashaba Enesa Ibn Malika, te mu veli: „Enese, gledaj da zanoćiš a da u tebi nema nijedne loše misli ni prema kome ni prema čemu, i gledaj da osvaneš a da u tebi nema nijedne loše misli ni prema kome ni prema čemu. To je moj sunnet.“ . Literatura: Marsh, Colin J.: Kurikulum, Zagreb, 1994. Ajanović, Dževdeta: Odgojna funkcija srednje škole, Tešanj, 1995. Rot, Nikola: Psihologija ličnosti, Beograd, 1976. Kukić, Slavo: Sociologija, Sarajevo, 2003 29 Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU Lijepa imena (Ovo pismo je napisano Abdurrahimu, poznatijem kao Hani Hanan, kao odgovor na njegovo pismo. Govori o zabrani uzimanja tarikata od nepotpunog šejha i zabrani davanja imena kojima se oponašaju nevjernici.) N eka i nas i vas Allah Uzvišeni, hurmetom Sejjidi’l-bešera (prvaka čovječanstva), koji je poslan svim ljudima, sačuva od govora kojeg ne prati srčano stanje i od znanja kojeg ne prate djela! Neka su na njega i na njegovu porodicu najvrijedniji salavati i najpotpuniji selami. I neka se Allah smiluje robu koji na ovu dovu kaže – Amin! Brate koji si osposobljen da se na tebi pokazuju potpunosti (kemalat), neka Allah Uzvišeni pokaže snažnim tvoja djela. Ovaj svijet je ahiretska njiva. Pa teško onome ko na njoj ne sije, ko je zapostavio „zemlju“ sposobnosti i upropastio „sjeme“ djela. Ono što treba znati jeste da se „zemlja sposobnosti“ zapušta na način da se na njoj ništa ne sije ili na način da se na nju baca pokvareno i otrovno sjeme što je štetnije, kao što je svima poznato. Pokvareno i otrovno sjeme je i uzimanje tarikata od 30 nepotpunog duhovnog putnika (salik nakis) i slijeđenje njegovog puta, jer nepotpuni slijedi svoju strast (heva). Ono što je sa strašću pomiješano ne daje dobar utjecaj, a ako i utječe, onda samo potpomaže strast, pa se tako dodaje tmina na tminu. Nepotpuni ne razlikuje puteve koji vode do Uzvišenog Allaha od onih koji ne dovode do Njega, jer on sâm nije stigao do blizine Uzvišenog Allaha. On, također, ne razlikuje različite sposobnosti učenika (murida). Pa kada nije sposoban uočiti različite sposobnosti i nije sposoban razlikovati puteve džezbe (srčano privlačenje murida od strane Uzvišenog Hakka) od puteva suluka (muridova zaokupljenost duhovnim vježbama čišćenja nefsa), on će tako murida koji ima sposobnost slijeđenja puta džezbe a nema sposobnost slijeđenja puta suluka „voditi“ putem suluka i tako ga odvesti u zabludu, kao što je i sam zabludio. A kada šejh kamili mukemmil (vodič koga je Allah učinio potpunim i dao mu sposobnost da druge upotpunjava) želi odgojiti takvog učenika i voditi ga duhovnim putem, prvo mora odstraniti ono što je uradio nepotpuni vodič i popraviti ono što je on upropastio, a potom će baciti zdravo sjeme koje odgovara njegovoj sklonosti na „zemlju“ njegove sposobnosti. Tek tada će izniknuti zdravo bilje. „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ (Ibrahim, 24–26) Druženje (sohbet) sa šejhom koji je kamili mukemmil je „crveno zlato“ (izuzetna vrijednost). Njegov pogled (nazar) je lijek, kao i njegove riječi. Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učvrsti na stazi muhammedanskog šerijata! I neka je na njenog posjednika najvrijedniji salat, selam i pozdrav. Jer, u slijeđenju njegovog šerijata je istina, spas i sreća! Svoje pismo završavam sa: neka Allah dodijeli Svoje salavate, selame, tehijjete i berekete na Sejjidi’l-murselina (prvaka svih poslanika). Dopuna pisma Veliko je čudo da mi moj iskreni brat prenosi kako je jedan od njegovih sabesjednika, a iz reda uglednih pjesnika, uzeo kafirski nadimak. Da stvar bude gora, on je jedan od poštovanih prvaka (sadat). Kamo sreće da nije izabrao to ružno ime, čija je ogavnost očita! Musliman treba bježati od takvih imena više nego što bježi od razjarenog lava i treba ih potpuno prezreti, jer su takva imena prezrena kod Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, alejhi’s-salatu ve’s-selam. Muslimanima je naređeno da kafire tretiraju neprijateljima i da prema njima budu oštri, pa je distanciranje od njihovih imena obaveza. A ono što su izrekli pojedini šejhovi, dok su bili savladani sukrom (duhovnim pijanstvom) kao što je hvaljenje kufra – poticanje na vezivanje kršćanskog konopčića i tome slično, to nije vezano za stvarno nego preneseno značenje. Govor duhovno opijenih se ne uzima po vanjskom značenju (jer taj govor ima svoju prenešenu poruku). Oni imaju opravdanje zbog takvih nedozvoljenih stvari, samo zbog toga što su savladani opijenošću. Mada, takvo što postojani prvaci ovog puta nikada ne govore. Oni koji oponašaju opijene nemaju nikakvog opravdanja u njihovom slijeđenju (jer sami nisu opijeni), ni po njima a niti po šerijatu. Svaka stvar ima svoje podesno vrijeme. Ista stvar u drugom, nepodesnom vremenu je pokuđena. Prenesite mu moje insistiranje na promijeni tog imena i na nadijevanju nekog hairli imena koje je u skladu s islamom. To hairli ime odgovara stanju muslimana, njegovom govoru i pripadnosti islamu, vjeri s kojom je zadovoljan Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, alejhi’ssalatu ve’s-selam. Potvore se izbjegavaju tako što ih se čuvamo. Riječi: „Čuvajte se mjesta potvore!“, su riječi onog koji istinu kazuje (Muhammeda, a.s.), na kojima nema nikakve „prašine“. A Uzvišeni kaže: „Uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca.“ (el-Bekare, 221) Neka je selam na onoga koji slijedi Uputu! (Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 23. pismo) 31 GOVOR STANJA Da želiš njima Bilježi se od hazreti Alije da je, tumačeći ajet – „Tog Dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonuli.“ (ez-Zuhruf, 67) rekao: „Dvojica vjer- Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Pošto je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., rekao mu je: ‘Ademe, jedno pripada Meni, jedno pripada tebi, jedno je između Mene i tebe, a jedno je između tebe i Mojih robova. Ono što pripada Meni jeste da Mi robuješ ne pripisujući mi sudruga, ono što pripada tebi jeste da te nagradim za tvoja djela i da ti oprostim, pa Ja sam Oprostivi i Milostivi. Ono što je između Mene i tebe – pa od tebe je traženje i dova, a od Mene je odziv i darivanje. Ono što je između tebe i Mojih robova je da želiš njima ono što želiš sebi!“ nika prijatelja, i dvojica nevjernika prijatelja. Jedan od dvojice vjernika (el-Bejheki: 1112–1113) grozan li je prijatelj!’“ Šuabu’l-Iman, Pouči me Muhammed ibn Hamid je Ebu Bekra el-Verraka zamolio: „Pouči me onome što će me približiti ljudima!“ Pa je rekao: „Ono što će te približiti Allahu je da od Njega tražiš, a ono što će te približiti ljudima je da od njih ne tražiš.“ (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1098) 32 Prijatelji će umrijeti i bit će obradovan džennetom. Tada će se prisjetiti svog prijatelja, pa će reći: ‘Allahu moj, moj prijatelj, taj i taj, preporučivao mi je da Ti robujem, da se pokoravam Tvom Poslaniku, a.s., preporučivao mi je dobro, a odvraćao me od hrđavog, rekao mi je da ću se sresti s Tobom. Allahu moj, ne dozvoli da on, poslije mene, zaluta. Obraduj ga i pokaži mu ono što si meni pokazao, budi zadovoljan njime kao što si zadovoljan sa mnom.’ Onda će umrijeti i drugi vjernik, pa će se sastati njihove duše i bit će rečeno: ‘Neka svaki kaže o onom drugom što ima.’ I jedan i drugi će kazati za svoga prijatelja: ‘Divan li je to brat, prijatelj i drug!’ Kada umre jedan od dvojice nevjernika, reći će mu se da će u džehennem. On će se, tada, sjetiti svog prijatelja i reći: ‘Allahu moj, moj prijatelj mi je preporučivao da Ti griješim i da budem neposlušan Tvom Poslaniku, a.s. Preporučivao mi je hrđavo, a odvraćao od dobrog. Govorio mi je da se neću sresti s Tobom. Allahu moj, nemoj ga uputiti na pravi put, poslije mene, prije nego mu daš da iskusi ono što sam ja iskusio i rasrdiš se na njega kao što si na mene.’ Onda će umrijeti i drugi. Sastavit će ih se dušama, pa će im se reći: ‘Recite šta imate jedan o drugom.’ I jedan i drugi će reći: ‘Grozan li je to brat i (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 9443) Hadis Poslanik, a.s., je rekao: „Svaki musliman koji Allahu uputi dovu, a u kojoj nema grijeha niti presjecanja rodbinskih veza, Allah će mu dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati molbu, ili će mu, poput toga, otklonuti neko zlo, ili će mu, poput toga, odgoditi nagradu za sudnji dan.“ Pomozi nevoljniku Ishak ibn Ubbad el-Basri je ispričao: „Jedne noći sam usnio glasnika koji mi se obratio: ‘Pomozi nevoljniku!’ Pa sam se probudio i rekao (ukućanima): ‘Pogledajte da li neko od naših komšija ima nekakvu potrebu.’ Oni su (nakon provjere) rekli: ‘Ne znamo za takvog.’ Ponovo sam zaspao. Međutim, opet sam čuo istog glasnika: ‘Spavaš, a nisi pomogao nevoljniku?!’ Potom sam ustao i rekao slugi da mi osedla mazgu. Sa sobom sam uzeo tri stotine dirhema. Uzjahao sam mazgu i pustio uzde. Mazga je došla pred mesdžid ispred kojeg su se klanjale dženaze i zastala. Primjetio sam da unutra neko klanja. Kada me je primjetio, povukao se. Približio sam mu se i rekao: ‘Allahov robe, šta te izvelo u ovo vrijeme na ovo mjesto?’ Rekao je: ‘Ja sam prodavač palmova lišća. Imao sam glavnicu od stotinu dirhema, ali je otišla iz mojih ruku, a zadužio sam se sa dvije stotine.’ Izvadio sam dirheme i rekao mu: ‘Uzmi ovih tri stotine dirhema.’ Kad ih je uzeo, upitao sam ga: ‘Poznaješ li me?’ ‘Ne.’, odgovorio je. Rekoh: ‘Ja sam Ishak ibn Ubbad, pa ako te pogodi kakva nedaća, dođi mi! Moja kuća se nalazi na tom i tom mjestu.’ Na to mi je rekao: ‘Allah ti se smilovao, kada me pogodi nedaća usmjerim se Onome Koji te je izveo u ovo vrijeme, pa te doveo do mene!’“ (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1091) Strah i nada Poznati glas Muavije ibn Kurre je ispričao da je bio prisutan dok su dvojica tabiina razgovarala, pa je jedan od njih rekao: „Nadam se (Allahovoj milosti) i strahujem (od Njegove kazne)!“ Pa mu je sabesjednik na to rekao: „Onaj ko se nečemu nada, to i traži, a onaj ko se nečega boji, od toga i bježi. Nije dovoljno da se čovjek nada nečemu, a da isto ne traži, niti je dovoljno da se čovjek nečega boji, a da od istog ne bježi!“ Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Kada čovjek upućuje dove Allahu dok je u blagostanju, ako ga zadesi nevolja i dovu uputi, meleki kažu: ‘Poznati glas od slabašnog čovjeka. Činio je dove dok je u blagostanju bio!’ Pa se zauzmu za njega. A kada čovjek, koji ne upućuje dove dok je u blagostanju, uputi dovu u nevolji, meleki kažu: ‘Nepoznati glas od slabašnog čovjeka. Nije upućivao dove dok je u blagostanju bio.’ Pa se ne zauzmu za njega.“ (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1030) (el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1140) Lijepa naknada Ibn Abbas, r.a., je rekao: „Neće proći nijedna godina a da ljudi u njoj neće umrtviti jedan sunnet, a oživiti jednu novotariju, sve dok sunneti ne isčeznu, a ostanu novotarije. I neće ostati niko ko će raditi po sunnetu, a negirati i osuđivati novotariju, osim onaj kome je Allah učinio da bude ravnodušan prema bijesu ljudi. Oni će se ljutiti njegovom opiranju njihovoj želji i odvraćat će ih od onoga na što su se navikli. Onaj ko bude takav, njemu će Allah dati lijepu naknadu za to. Poslanik, a.s., kaže: ‘Ništa nećeš ostaviti (u ime Allaha) a da ti Allah neće to zamijeniti i nadoknaditi boljim od toga.’ I još je Poslanik, a.s., rekao: ‘U ovom ummetu će stalno biti grupa ljudi koji će se boriti za Allahovu vjeru i njima neće nauditi ponižavanje i ismijavanje onih koji to rade, niti neprijateljstvo onih koji prema njima neprijateljstvo osjećaju.’“ (Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi: Et-Tezkire) 33 FOTO: Erol ZUBČEVIĆ Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST Turska džamija Odlike turske džamije Nakon osvajanja Anadolije 463/1071. hipostilni tip džamije, kako onaj sa masivnim potpornim stubovima za krovnu konstrukciju, tako i onaj sa tankim drvenim stubovima, je bio široko rasprostranjen. Dvije varijante bile su tipično turske: prva džamija sa jednom kupolom, građena na kvadratnoj osnovi i druga džamija građena prema modelu hrišćanske crkve sa uzdužno postavljenom srednjom lađom i sa bočnim lađama. Upadljiva upotreba kupole, kako ispred mihraba, tako i na drugim mjestima, zajednička je svim ovim džamijama. Ponekad može da se javi jedna kupola velikih dimenzija ili, umjesto toga, niz kupola u jednom redu. U VII/XIII vijeku dvorišta izvjesnog broja medresa bila su natkrivena velikim kupolama koje su postavljene u sredini zdanja. Kasnije, u osmansko doba u VIII/ XIV vijeku nastaje tip džamija građenih po šemi medresa koje su se razvile i u Bursi u prvoj polovini sljedećeg vijeka. Kupola natkriva kvadratno područje, a još jedna kupola vanjsko četvrtasto dvorište. Prvi podstrek za upotrebu kupole dolazi, naročito u tehničkom smislu, iz vizantijske arhitekture. Međutim, u okviru turske tradicije morala je 34 postojati psihološka spremnost za prihvatanje ove forme. Kao što je slučaj i sa džamijama ostalih etničkih grupa, pretača turske džamije je privatna kuća, u ovom slučaju jutra, stari kupolasti šator. Nakon osmanskog osvajanja Kostatinopolisa (Istanbul) 857/1453. godine kupola dobija znatno na važnosti. Podstrek ovome bila je velika carska crkva Sveta Sofija. Kao što je bio običaj, odmah nakon pobjede ona je pretvorena u džamiju Aja Sofiju i snadbjevena je mihrabom i minaretima. Njena grandioznost, kupola koja se diže nebu pod oblake i dvije polukupole, kao i ljepota svih njenih dijelova zadivile su osvajače. Savremenik i pisac Tursun-beg bilježi: Ako žudiš za džennetom, oh, sufijo, Ljepšeg dženneta nema od Aja Sofije. A zatim objašnjava: Kakve li kupole! Može se takmičiti sa devet nebeskih sfera. Najbolji majstor je pokazao na ovom djelu svo znanje graditeljstva. Polukupole, koje nadvisuju jedna drugu, uglovi oštri i tupi, svodovi bez premca i bogati ornamenti! Prostranost ove džamije ne samo da je omogućavala okupljanje velikog broja vjernika (džamije u Kordobi i Samari su to već postigle), već je i enterijer bez stubova to omogućavao. U ovakvoj džamiji svi vjernici su mogli da budu okrenuti prema mihrabu, koji je kao i minber bio srazmjerno velik. Razvoj turske carske džamije od 907/1501. do 983/1575. predstavlja samo varijaciju na temu moći. Cilj je sagraditi džamiju istu, ako ne i veću od Aja Sofije, čiji je prečnik 30,49 metara i povezati bočne dijelove pod manjim kupolama i polukupolama sa središnjim prostorom u džamiji. Nastojalo se, ako je bilo moguće, da se umjesto vizantiskog tipa, kod kojeg je naglasak na dužini, načini zgrada tradicionalno muslimanska po širini i da cijela građevina bude skladno zdanje nad kojim dominira visoka centralna kupola. Graditelj Sinan (preselio na Ahiret 996/1588. godine) pokušao je da ovo ostvari u velikim, ali još ne sasvim uspjelim džamijama Šehzade i Sulejmaniji iz 955/1548. i 963/1556. da bi se konačno proslavio sa džamijom Selima II u Jedrenu (977–83/1569–75. godine). Ova otomanska zdanja od sivog kamena bez ukrasa upadaju u oči svojom masivnošću i kompleksnošću pojedinih djelova. Kupole, polukupole i potporni stubovi okružuju centralnu kupolu koja se suvereno ističe. Ovoj masi se suprostavljaju i vješto postižu ravnotežu tanki i šiljati minareti, koji poput strijela streme ka nebu. Osmanske džamije u Konji, Damasku i Kairu dominiraju nebom ovih gradova, a ne zgrade koje su građene po lokalnoj tradiciji, ma koliko da su raskošne i lijepe. Pri konstruisanju kupole turski graditelji su se ugledali na vizantiske modele. Zazirući od iranskog potpornog luka, oni se opredjeljuju za savinasti trouglasti potporni poluluk. Karakteristično je da ovaj način gradnje nisu slijedili Selđuci. Oni su ovaj dio konstrukcije razbijali na niz velikih trouglova koji se naslanjaju na krajnje tačke. Zbog ovih i drugih varijacija je turska arhitektura bila pravi izvor iznenađenja i uživanja. Dok je iranska džamija imala dvojaku namjenu, kao mesdžid i medresa (ponekad i kao prenoćište za musafire), srednjovjekovne medrese u Siriji i Anadoliji imale su još dvije namjene. Služile su kao mjesta za podučavanje kao i mjesto gdje su se nalazili kaburovi osnivača i njihovih porodica. Džamija Murata I Hudavendigara u Izniku izgrađena je sa trojakom funkcijom, kao mesdžid, medresa i prenočište ili isposnička 35 ćelija (zavija). Kao odgovor na ovo javlja se zajednički objekat kulije ili kompleks zajedničkih zgrada, čiji primjeri datiraju od ranog VII/XIV do XII/XVIII vijeka. Veoma velik, mada 36 još neorganizovan, kompleks nastaje u Bursi 802/1399. pod Bajazitom I. Prostor između zidova obuhvatao je dvije kapije i džamiju, medresu, fontanu, kuhinju za siromašne (ima- ret), javno kupatilo (hamam), akvadukt i sultanovu palatu. U blizini je bila bolnica, tekija i karavan-saraj. Ova cjelina je predstavljala društveni šablon koji su sljedile sve velike džamije u Istanbulu i Bursi. Od vremena Mehmeda II Fatiha kulije je simetrično organizovana. Osvajačeva džamija zauzimala je centar velikog trga a sa dvije strane nalazile su se po četri medrese. Selimija – pravo remek-djelo Selimija se gradila od 1569. do 1579. godine. Najveće je dijelo najpoznatijeg osmanskog arhitekta i graditelja Mimara Sinana. Džamija koja je podignuta za Sulejmanovog sina Selima II, u prjestolnici pokrajine Edirine, završena je kada je Sinan zašao već u osamdesete godine. Njen klasični tlocrt nadahnut je Aja Sofijom, ali je Sinan isplanirao građavinu tako da je postavljanjem savršenog kruga na savršeni kvadrat dobio ozbiljno geometrisko remek-djelo u kojem ukrasi igraju sekundarnu ulogu. Sve je podređeno velikom enterijeru, koji je natkriven kupolama, i smislu za uređeni prostor koji on odaje. Za razliku od Aja Sofije, ispred džamjie se nalazi harem sa stubovima, a sama džamija je u žarištu grupe građevina u koju spadaju kaburovi, medresa, bolnica, kuhinja za siromašne i hamami. Ovaj arhitektonski kompleks bio je novost za islamski svjet i njegova harmoničnost bila je izvanredno obilježje turskog graditeljstva. Kako je podignuta na platformi na rubu grada, svojim okvirom vertikalnih linija četiri minareta dominira krajolikom. Minareti su visoki oko devedeset metara a široki samo črtiri metra. Samo su carske džamije smjele imati više minareta. Džamija je posebna jer je imala veću kupolu od Aja Sofije i iznutra izgleda kao da lebdi nepoduprta. Sinan je u Selimiji usavršio ideje i sredstva isprobane u starijim građevinama i postigao otomanski ideal – postavljanje savršenog kruga iznad savršenog kvadrata. Prozori sa svakog sprata osvjetljavaju unutrašnje zidove od kamena boje krema i dekoracije sjajnih tepiha. 37 Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO Sultan Fatih U prethodnom broju našeg časopisa pisali smo o okolnostima pod kojima je sultan Mehmed Fatih stupio na prijestolje. Da bi se, barem približno, shvatila veličina njegovog djela, neophodno je vratiti se u dane njegovog djetinjstva i sagledati okolnosti pod kojima je ovaj veliki musliman odgajan i obrazovan. Nakon toga, preći ćemo na razjašnjavanja okolnosti pod kojima je sultan Fatih ostvario jednu od najvećih pobjeda islama – zauzimanje Istanbula. Sultan Fatihovo rođenje Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Muratovog opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila puna raznih pozitivnih nagovještaja. Domaće životinje su davale mnogo blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, kometa dugog repa se pojavila na podnevnom nebu iznad Istanbula. U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio Kur’an i očekivao novosti o porodu svoje žene. Kad je stigao do sure Muhammed, došao je sluga i donio radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a tako se zvao i otac sultana Murata. 38 Ovo ime je turska varijanta imena Muhammed. On će postati najveći Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli svijet će upoznati sultan Mehmeda II, poznatijeg kao el-Fatih – Osvajač. Osmanlije su izgradili sopstvena pravila u vezi sa svojim dvorom. Za razliku od Bizantijaca, sultana je mogao naslijediti isključivo njegov sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga naslijediti. Svaka sentimentalnost je bila potpuno isključena. Izbor je bio uslovljen isključivo brigom za sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio je uvijek prisutan. Nije bila nikakva rijetkost da na čelo države dođe princ čija je majka bila žena sasvim nepoznatog porijekla, zarobljena u nekom od ratnih pohoda. Nakon što bi prešla na islam, sultan bi oženio takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna drugim ženama koje su oduvijek bile muslimanke. Iz ove činjenice skoro svi zapadni orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je majka sultana Fatiha možda bila kršćanka. Osmanlijski historičari su potpuno saglasni da se njgova majka zvala Hüma-Hatun i da je bila kći Ibrahim-bega Isfendija- ra. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša Sokolović, porijeklom Srbin, nikada ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj varoši, a kamoli veliki vezir. skog dvora i zadobio odgoj i znanja o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to doba pokazivao znake snažne volje i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini, smatrajući da jedan princ ne mora slušati naređenja učitelja. Ipak, i za najljući čelik se nađe odgovarajući kovač. Kovač sultana Fatiha je bio molla Ahmed Gurani. Bio je jedan od naboljih učenjaka tog vremena, pa ga je sultan Murat II pozvao da preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat po učenosti i strogosti. Molla Ahmed se odazvao i doputovao u Manisu, gdje su već po tradiciji odgajani mladi prinčevi. Djetinjstvo i odgoj Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran za prijestolonasljednika. Izbor je pao na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu od medresa u provinciji, kako bi očvrsnuo daleko od udobnosti car- Sultan Murat je poslao pismo molla Guraniju u kojem mu skreće pažnju da nimalo ne štedi mladog princa, koji je, kao i većina prinčeva, bio razmažen. Mehmed je ponovo pokušao sa isprobanim receptom i odbijao izvršavati zadatke koje je dobivao od molla Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao prema princu. Međutim, učeni molla je postupio po uputstvima sultan Murata, pa je tako jednom prilikom išibao mladog princa. Mehmed se požalio ocu na postupak strogog molle, ali podrške nije bilo. Tako je uvidio da nema druge nego ostati u medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske predaje govore da sultan Fatih, koji je u hadisu Allahova Poslanika, a.s., nazvan „divnim“, od tada više nikada nije propustio rani sabah. Pod budnom pažnjom molla Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog sjaja. Mladi princ se okitio visokim znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Također je naučio i nekoliko jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski i italijanski. Osim molla Ahmeda, učitelji sultana Fatiha su bili i molla Yegan, molla Ayas i drugi. Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio da sama nauka, bez odgoja, malo koristi, a često i šteti. Duhovni odgajatelj sultana Fatiha bio je šejh Ak Šemseddin, učenik čuvenog šejha Bajrama Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi princ je u četrnaestoj godini života vodio rasprave o suptilim temama iz islamskih znanosti sa najboljom ulemom tog vremena. Frustriranost kršćana Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na njemu jasno razaznavali znakovi nesvakidašnje ljudske izvrsnosti. Njegova natprosječna inteligencija, široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost i odlučnost ulijevali su poštovanje svakom ko bi s njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo li sve te osobine plaštom stoljetnih iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad nimalo ne začuđuje činjenica da je tako mlada osoba ostvarila neviđeni uspjeh – osvojenje Istanbula. Uprkos njegovim neospornim kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već ne može osporiti genijalnost, onda mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova po39 stignuća. Istraživati ličnost sultana Fatiha, oslanjajući se na bizantijske hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general Halid ibn Velid im je početkom VII stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je tada smatrana „džennetom na zemlji“. Bizantijski car pokreće čitavu imperijalnu armiju od 150.000 vojnika i pokušava protjerati muslimane. Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid, Allahova Sablja, i sa svega 40.000 vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku armadu. Nikada više Bizantijac nije kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju imperijalnu armiju kod Mancikerta, a bizantijski imperator je prisiljen kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost. Nikada više Bizantijac nije kročio u Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje. Konačno, sultan Fatih im preotima Istanbul i posljednje teritorije čime Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće očekivati da će bizantijski pisci reći išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što oni neizmjerno mrze?! Evropa je opet posebna priča. Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu priliku za pljačku i pokrenula „svete“ 40 krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od tri stoljeća kontinuirano je odašiljala svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. Kada su svi napori propali i kada je shvatila svu svoju nemoć, mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul. Kada je riječ o karakteru sultana Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore. Sasvim prirodno, Osmanlije su svog ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje proučavanje ukupnog djela sultana Fatiha i formiranje vlastite slike o njemu. U narednim brojevima našeg časopisa vidjet ćemo svu njegovu veličinu sazdanu od nesvakidašnje pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih sposobnosti i dalekovidosti. Osvajač planira osvajanje Još od ranog djetinjstva sultan Fatih se počeo baviti pripremama za osvajanje Istanbula. Veliki vezir njegovog oca Čandarli Halil-paša nije bio sklon toj ideji. Želio je mir sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli, koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere Osmanskoj državi. Oslonivši se na visoko porijeklo i snažan politički utjecaj, usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Šihabettin-paša i Zaganos-paša, dvojica visokih funkcionera, podržavali su mladog Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula. Mehmed je čitao djela u kojima se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine 1445., kad je imao svega trinaest godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je sa dvojicom odanih paša isplanirao zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se, kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer je mladi Mehmed bez predrasuda za svoje najbliže saradnike uzimao bivše kršćane koji su primili islam. Prema nekim vjerovanjima, iskoristio je snažne porodične veze i iscenirao pobunu janjičara koji se, naime, nisu slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi Mehmed to nerado učinio. Iako se povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik. Diplomatske akcije Smrt sultana Murata je na zapadu primljena sa olakašanjem. U Mletačkoj republici, Rimu, Ðenovi i Parizu su vjerovali da je sultan Mehmed mlad, neiskusan i ukupno nedorastao svom položaju. Pomislili su da će uskoro doći vrijeme za potiskivanje Osmanlija s Balkana. Nezreo sultan na čelu osmanlijske države će im znatno olakšati ovaj zadatak. U to vrijeme Sfrancez, izaslanik posljednjeg bizantijskog cara Konstantina Paleologa, je bio u posjeti kod gruzijskog i trapezuntskog vladara, pokušavajući ih nagovoriti da neki od njih uda svoju kćer za Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila dobrog saveznika i omastila brk dobrim mirazom. U Gruziji mu je objašnjeno da je kod njih običaj da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez razočarao i otišao u Trapezunt. Tamo je srdačno dočekan i obradovan novostima o Muratovoj smrti i ustoličenju sultana Mehmeda: „Dobro došli gospodine. Imamo dobre vijesti za vas. Murat je umro, a mladi Mehmed je sada Sultan.“ Sfrancez je bio dobar poznavalac prilika pa je uzvratio: „Vaša visosti, bojim se da ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, vijest je vrlo žalosna.“ Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez je posjetio novog sultana, čestitao mu i zatražio uvjerenje da neće napadati Bizantiju. Bio je više nego iznenađen sultanovom ljubaznošću. Uvjeravao ga je da je voljan živjeti u miru sa Bizantijom. Kao dokaz tome, odrekao se prihoda iz grčkih gradova u Strumi u korist princa Orhana. Princ Orhan je bio potomak Sulejmana – jednog od sinova sultana Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog zarobljeništva kod Bizantijaca koji su njime često prijetili sultanu Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, koji bi onda mogao potegnuti svoje navodno pravo na prijestolje i tako izazvati građanski rat. Sultan Mehmed je tada odredio visoku sumu za izdržavanje zarobljenog princa. Brzim diplomatskim akcijama sultan Mehmed je sklopio primirje sa Mađarskom i Mletačkom republikom, a umirio je i srpskog despota Ðurađa Brankovića. Time je obezbijedio njihovo nemiješanje u budućem sukobu s Bizantijom. Zatim je izvršio reorganizaciju janjičarskih trupa i na vodeća mjesta postavio ljude koji su mu bili beskrajno odani. Konstantinova nepromišljenost Uskoro je uslijedio jedan događaj koji će pokazivati Konstantinovu političku nezrelost. Njegov izaslanik je došao kod Čandarli Halil-paše, koji je tada sa sultanom boravio u Bursi, sa zahtjevom da se poveća svota za izdržavanje princa Orhana. Bila je to klasična ucjena. Halil-paša se snažno protivio pohodu na Istanbul. Bio je sklon miru sa kršćanima, a oni sada dolaze sa ucjenom i tako mu otežavaju položaj. Stari vezir je digao galamu na Konstantinovog izaslanika: „Vi glupi Grci, dosta mi je vaše neiskrenosti i okolišenja. Prethodni sultan vam je bio trpeljiv i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan ne misli tako. Ako se Konstantin izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog i nepromišljenog zahtjeva, to će biti samo zato što Bog i dalje prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih planova. Vi ste najobičnije budale ako mislite da ćemo se uplašiti zbog vaših fantazija, i to baš sada, kada se tinta na nedavnom sporazumu nije ni osušila. Mi nismo djeca bez snage i razuma. Ako mislite da nešto možete učiniti — samo izvolite. Proglasite Orhana za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare preko Dunava. Pokušajte vratiti gradove koje ste već odavno izgubili. Ali jedno znajte: nećemo vam dozvoliti da bilo šta od toga učinite. Na kraju ćete izgubiti i to malo što vam je ostalo.” Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio je Konstantinovog izaslanika uz obećanje da će to razmotriti kad se vrati u Jedren. 41 Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VIII) Poslanička misija kao jedina autentična historija ljudi J asno je da prvi trenutak opće opasnosti za planetu Zemlju može dovesti do brzog objedinjavanja čovječanstva. Naravno, ta opasnost treba da bude kosmičke naravi, mada svoje izvorište može imati i na samoj Planeti koja je i pod zemljom i vodom nakrcana mogućnostima da eksplodira za vrlo kratko vrijeme. U pretpostavljenoj općoj opasnosti splasnuli bi vještački baloni koji se prikazuju kao „veličine“ i „nezamjenjivi“ na ovoj planeti. Tada bi dominacije i jednih i drugih i trećih i inih bila stvar koja ne može promijeniti situaciju, jer od njih niko nije spreman niti moćan da sačini „niti živu mušicu, a ako bi mu mušica uzela nešto, on to ne bi mogao vratiti“. Danas, kada bi se donijela odluka da se sruše svi postavljeni spomenici, idoli, ikone, slike svetaca i poglavara svih vrsta iz cijele ljudske historije, sigurno je da se ne bi promijenio tok Nila, Misurija, Volge, niti bi se stvorila neka nova životinjska vrsta ili zvijezde promijenile svoj hod? Niti bi se za milimetar produbila ili smanjila voda u okeanima ili se planine srušile. Da li je čovjek uspio da išta promijeni od centralne scenografije izgleda Planete i ustrojstva svemira veličanstvenog? Čak će astronauti reći da se u nekoj određenoj, ne velikoj, visini ne vidi niti 42 jedan grad koji se nama čini tako ogroman, i vječan, uz to. Mogu li ti, u suštini, muzejski eksponati išta uraditi, išta stvoriti, ikome promijeniti njegovu situaciju, donijeti mu čudo, a čudo svi očekuju na svim stranama svijeta? U obrazovnim emisijama i u udžbenicima iz kojih djeca uče širom svijeta o dostignućima moderne nauke govori se o otkrićima koje je čovjek ostvario u eri tehničke (i tehnološke) „revolucije“. Tako se kaže da su elektromagnetski talasi, koji su osnovica prenošenja i svjetlosti i zvuka, tekovina čovječanstva u posljednjem stoljeću. Međutim, od postanka svijeta ti zraci postoje (i šta još ne?), ali i savršeni njihovi prijemnici – oči i uši i kod ljudi i životinja. Pa, nije valjda da su elektromagnetski talasi, nuklearne eksplozije na suncu, udaljenost Zemlje od Sunca i slično ljudska tvorevina sa činom njihovog „pronalaženja“. To su samo fragmenti koji, uz sve ostalo, zahtijevaju odgovor na pitanje: Ko je to savršeno tako stvorio?, a ne: Koji je naučnik to „pronašao“ i razumno objasnio? I odakle naučniku razum i nadahnuće da to „pronađe“? Bez očiju i ušiju (i razuma) ne bi ni on odmakao dalje od mraka. Nezahvalnost Onome Koji je to savršeno stvorio uvodi mrak unatoč „pronalascima“. Zar nije najveći broj „pronalazaka“ iskorišten u dugoročne destruktivne ciljeve i unaprijeđenje ubijanja na ovoj Planeti. Tako se i odlazak u svemir povezuje s koncepcijom „rata zvijezda“. Zar čovjek u takvoj situaciji može očekivati stvarni napredak i razvoj? I jedan i drugi izraz prati kvalitativno novi korak u skladu sa univerzalnim principima. Nažalost, čovjek nije usaglasio harmoničan odnos sa najbližim okruženjem – drugim čovjekom, biljnim i životinjskim svijetom te vazduhom, vodom i zemljištem kao blagodatima – a kamoli da može da spozna utjecaj svoje destruktivnosti i oholosti u svemirskim razmjerama. A i on, pojedinačno, i čitava carstva i „civilizacije“ su samo praška sa ograničenim, izuzetno kratkim, trajanjem. Gdje je Atlantida i faraon gdje je? Gdje su tragovi Atlantide, gradovi prije Velikog potopa, gdje su države i narodi koji se još samo kroz maglovite legende pominju, a bili su od sadašnjeg čovjeka sa mnogo većim mogućnostima? Ova jedna od prijelaznih faza ka konačnom Nestanku sadašnjeg scenografskog općeg uređenja (Kraj svijeta, Smak svijeta) treba biti jedna od odlučujućih, jer je prvi put u svojoj historiji čovječanstvo, putem burnog razvoja elektronskih medija i telekomunikacionih i informacijskih sistema, u situaciji da ima sliku Planete kao stvarnost. Razmjena informacija, internet i kompjuteri, još uvijek nisu postali svojina cijelog čovječanstva zbog ograničenih materijalnih i intelektualnih mogućnosti, ali imaju tu tendenciju nezaustavljivog širenja. Kada ta svijest dobije svoju „kritičnu masu“ onda će proces integracija biti nešto što je normalno i tada će biti suvisla rasprava o svim otvorenim pitanjima. Ta rasprava je danas opterećena sa brojnim predubjeđenjima nastalim iz političkog razmimoilaženja koje je opet ljudskog porijekla. Život kao igra i zabava Jedno od razmimoilaženja, koje se čini suštinskim, je odnos prema Bogu kao Stvoritelju svih svjetova. Upravo je tehnički napredak doprinio da se čovjek sve više osjeća gospodarem „prirode“ i da u tome vidi (samo) svoj doprinos. Istovremeno, svaki ozbiljan naučnik i čovjek prosječnih razumskih sposobnosti je itekako svjestan da je ljudski vijek – ma koliko ga medicina, način ishrane i viši standard života „produžavali“ – ograničen i da nema nijednog živog bića koje nije smrtno. Ovo vrijedi 43 bez obzira na to o kome se radi – prosjaku sa ulice ili vlasniku Mek-Donaldsa (koji je nedavno umro). Istovremeno, svaki naučnik zna da je i planeta Zemlja i cijeli svemir prolaznog karaktera. Dakle, čovjek ne poznaje nijednu kategoriju živog bića koja ima besmrtni karakter. Takva je situacija i sa civilizacijama, velikim carstvima, velikim idejama i filozofijskim sistemima, pokretima. To je ona konačnost koja je istina, u koju nema nikakve sumnje, bez obzira koliko se trudili pojedinci da dokažu „vječnost“ ovoga ili onoga. Zar nije do prije nekoliko godina zapad mislio da „crvena ateistička opasnost sa istoka“ ima dugotrajan karakter, a u socijalističkom lageru se govorilo da je samo komunizam „vječan“? Pametnim ljudima trebalo bi biti jasno da kategorija „vječno“ ni u kom slučaju ne pripada svijetu ljudi, ali ni Zemlji i svemiru, jer će svaki ozbiljan naučnik reći da su to prolazne kategorije, ma koliko (destina, stotina, hiljada ili miliona) godina trajali. „Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj svijet je, zaista, bolji za sve one koji se Allaha boje. ZAŠTO SE NE OPAMETITE?“ (en-Nisa, 32) Takav jedan stav je teško shvatljiv čovjeku koji je vrlo ozbiljno shvatio život i svoje vlastito mjesto na dunjaluku. I ta ozbiljnost, uistinu, proistječe iz zaista ozbiljnog položaja koji mu je dat mnogo ranije sa „prologom na nebu“. Naime, čovjek je preuzeo emanet da bude odgovorni halifa na Zemlji kao planeti. I Planeta je, upravo zbog te činjenice – ugovora, prilagođena od strane Stvoritelja na potpuno savršen način upravo tom jednom nejakom biću. Tom biću su se poklonili i meleci (anđeli), jer je čovjek naučen razumijevanju (suštini) imena svih stvari. Danas će svaki razuman čovjek, a o stručnjacima ne treba ni raspravljati, reći da je Zemlja prilagođena čovjekovoj konstituciji. U skladu s tim je i „atmosfera“, sastav zemljišta i drugi svjetovi koji služe i kao ljudska hrana, odjeća, obuća, izgradnja staništa. Nebo okićeno zvijezdama privlači pažnju čovjeka i mami ga nedodirljivom ljepotom. Sazdano u sedam nebesa, sa najbližim nama vidljivim i golim okom, iskićeno je sazviježđima, a svaka od tih zvjezda služi i kao orijentir ljudima i na kopnu i u moru, ali i zašto ne i u svemirskim istraživanjima: „O družine džîna i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodirite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć.“ (er-Rahman, 33) 44 I pošto je čovjek nejako biće koje se teško može oduprijeti strastima, a i šejtanovim spletkama, koji mu loše postupke njegove dobrim čini, pošto je čovjek sklon zaboravu, oholosti, vlastodržačkih je ambicija, pohlepan, dunjaluk ga brzo okupira, Bog kao najveću svoju milost upućuje poslanike koji donose Uputu za korekciju ponašanja. Bog Milostivi u svojoj savršenosti i dobroti koju je sebi propisao: „On je sebi propisao da bude milostiv“ (al-An’am, 12), upravo spram čovjeka je od samog početka davao Uputu, podsjećanje, znakove, i to za svako doba i u skladu sa napredovanjem čovječanstva. Napredovanje se u ovom smislu može shvatiti samo kao napredovanje u komunikaciji po određenim historijskim dobima. Jasno je i prema arheološkim istraživanjima, ostacima starih civilizacija da je čovječanstvo imalo puteve svog oblikovanog komunikacijskog napredovanja. Mnogi se teoretičari u svijetu bave propašću civilizacija koje su do sada postojale u svijetu, a za mnoge od civilizacija nema ni pomena u tragovima, ali ima nagovještaja u legendama „naroda drevnih“. U samom startu se ove rasprave spotiču u traženju (logičnih) razloga propasti, nalazeći veoma često razloge u poređenju sa vlastitim iskustvom i saznanjima koja njihovo doba ima. Pri tome se najčešće traže razlozi u ideološkoj sferi, kao što su klasne razlike, odnosi među ljudima, dolazak novih tehnika i tehnologija, upotreba radne snage, međunacionalni sukobi, svjetski ratovi, pa i vjerska razmimoilaženja. Čak nerijetko i teolozi, koji žele da se bave analizom historijskih zbivanja, zanemaruju osnovni razlog koji je doprinio ubrzanju propasti određene ljudske zajednice. U principu je propasti prethodilo upozorenje od strane odgovornih ljudi (ili odabranih pojedinaca) iz civilizacija tih doba o tome da se sva zahvalnost treba dugovati Jednom i Jedinom Bogu, Stvoritelju ljudi i svemira veličanstvenog, kao i svih vidljivih i nevidljivih svjetova. To bi se moglo nazvati islamsko poslanstvo koje traje, kako već rekosmo, od prvog čovjekovog koraka na zemlji i njegovog izbacivanja iz dženneta zajedno sa svojom družicom. I to poslanstvo je jedini istinski povijesni kontinuitet u trajanju ljudskog roda koji znači istinske prekretnice i usmjeravanje u pozitivnom smjeru. Stara škola Nekada davno postojalo je pravilo da različita mjesta i prilike zahtjevaju adekvatnu odjeću. Tako, naprimjer, nije bilo zgodno da u pozorište ideš u kupaćem kostimu, ili da na izlet obučeš odijelo. Međutim, čini se da se kod nas to pravilo izgubilo. Nedavno sam posjetila jednu važnu državnu instituciju i na vratima kancelarije dočekao me mlađi, krupniji čovjek, „zavaljen“ u stolici, obučen u bermude i papuče. Mislila sam da je gospodin slučajni posjetilac, možda neki dostavljač pica, međutim, ispostavilo se da dotični tu radi. Drzak i nepristojan, ukratko mi je rekao da sačekam ispred. Kada sam došla na red, gospođa s kojom sam trebala razgovarati o svojoj potrebi me dočekala s cigaretom u ruci, pušući mi dim u lice, dok su neke dvije srednjovječne žene gledale u mene, odmjeravajući svaki detalj koji sam imala na sebi. Vjerovatno su i te dvije srednjovječne tu zaposlene, ali se baš ne „ubijaju“ od posla, pa koriste priliku za analizu gostiju i klijenata, kako bi onda mogle voditi duge i besmislene razgovore o ljudima koji ih se ne tiču. Elem, ja obavih posao kojim sam došla i ponesoh sa sobom gorak ukus. Moja Nana i dan danas, iako se jedva kreće, oblači lijepu garderobu kad ide u granap da kupi hljeb. Još uvijek ima poseban veš i odjeću „za doktora“ koja se ni po koju cijenu ne vadi iz ormara punog mirisnih sapuna. Ukoliko su joj se najavili gosti, ona, iz poštovanja prema njima, oblači svoju najljepšu kućnu haljinu, a ukoliko je moja mama izvodi u grad, ona se polahko i pažljivo sprema. Ukoliko joj nenajavljena „bahnem“ u kuću, moja Nana odlazi u kupatilo da se počešlja i stavi karmin, izvinjavajući se meni, njenoj unuci, što ne izgleda adekvatno. Možda je ovakav pristup nešto što više nema nikakvu vrijednost i što smatramo nekom prevaziđenom „starom“ školom, ali je u suštini naninog „vođenja računa o sebi“ utemeljeno ogromno poštovanje prema drugom čovjeku i prema samom sebi. Aida Begić-Zubčević Danas je poštovanja prema drugim ljudima sve manje, a samim tim i poštovanja ljudi prema samima sebi. Kao što me vrijeđa da mi jedna državna službenica puše dim cigarete u lice, tako me vrijeđa i taksista koji do daske pojačani turbo folk na radiju smatra lijepim dočekom, a to su samo „male“ stvari koje u nizu dovode do toga da mi jedan stariji čovjek psuje majku dok uredno čekam svoj red u pošti. Krajnji slijed događaja dovodi do toga da balavi siledžija pobije nedužne prolaznike na pješačkoj zoni. A sve je krenulo od bermuda... Zanemarivanje elementarnih, mada naizgled nebitnih stvari, kao što je kodeks u oblačenju, dovodi do ubistva. U ovom našem kratkom životu ne postoje nevažne stvari. Jer, onaj ko ne smatra nepristojnim da puši na radnom mjestu dok prima stranku, ne može imati svijest o bilo čemu važnijem za zajednicu kojoj pripada. Mladić koji u šorcu i papučama odlazi na sistematski pregled kod doktora, dozvolit će da starija žena dobije infarkt u punom tramvaju, jer joj neće ustupiti mjesto. Onaj ko ljudima psuje majku iz čista mira, sutra će autom pregaziti nedužne prolaznike. Period koji predstoji, a to je mjesec ramazan, te mubarek mjeseci koji su već tu, su fantastična prilika da čovjek preispita svoje ponašanje i uvjeri se koliko i sam spada u ovu kategoriju razularenih dvonožaca. Zastrašujuća je količina unutrašnje nervoze i napada potrebe da se nešto ružno kaže nekom, koje detektujemo tek kad postimo i u svakom trenutku pokušavamo kontrolirati te napade. Ono što je zastražujuće u tome je pomisao da bismo ružnu riječ sigurno izrekli, a da i ne primjetimo da nemamo svijest da smo na stepenu postača. Divan li je osjećaj barem na trenutak pobijediti hajvana u sebi, a ovi mubarek mjeseci i dani su idealna prilika da sebi priuštimo što više takvih pobjedničkih trenutaka. 45 ODABRANE ŽENE HAZRETI ASIJA Č etiri su žene predvodnice svih žena u džennetu! Merjem – majka Isaova, Hatidža – žena Muhammedova, Fatima – kćerka Muhammedova i Asija – kćerka Muzahimova, žena faraonova.“ (Mutefekun alejhi) „ Vrijeme u kome je živjela Društvene i političke prilike moćnog egipatskog carstva, okarakterisanog dominacijom faraona, sveštenstva i mađioničara utjecale su na izgradnju njene karizmatske ličnosti. Živjeti u vrijeme Musaa, a.s., 46 Haruna, a.s., Juša, a.s., i Hidra, a.s., u vremenu izgradnje i učvršćivanja monoteizma zasigurno je tražilo velike žrtve i uzore. Jedna od njih bila je i Asija, kćer Muzahimova. Uz određena razilaženja, jevrejski, kršćanski i islamski izvori navode gotovo identične činjenice u vezi s njenim životom i svi se slažu da je hazreti Asija, pomajka Allahovog poslanika Musa, a.s., bila jedna od najboljih i najmarkantnijih žena u historiji čovječanstva. Njeno ime u arapskom jeziku je sa elifom i sinom (Asija – sjetna, tužna ), a ne s ajnom i sadom (Asi- ja – neposlušna) kako se ponekad pogrešno izgovara. Svako ko je vladao Egiptom zvao se faraon (egip. per-ao – velika kuća), onaj koji nastanjuje veliku kuću. Smatrao se božanstvom. Faraon Jusufovog vremena zvao se Rejjan ibn Velid. On je upravljanje zemljom prepustio Jusufu, a.s., iako nije bio od njegova naroda. Dao mu je veoma velike ovlasti i blagonaklono je gledao na njega i njegovu rodbinu. Tada su sinovi Israilovi živjeli životom kraljeva, sa svim počastima i ugodnostima. U ovom periodu dva naroda su se u svakodnevnom životu miješala, razmjenjujući svoja znanja i iskustva. Nije bio rijedak slučaj da su se Benu Israil i Egipćani ženili i udavali među sobom. Postoje indicije da je ovaj faraon čak prihvatio Jusufovu vjeru. Utjecaj monoteizma, vjere Ibrahimove i Jakubove, postao je veoma jak u elitnim političkim i intelektualnim krugovima Egipta. Međutim, ipak se to radilo o manjem broju vjernika u usporedbi s ogromnom masom idolopokloničkog puka koji je slijepo slijedio svoju drevnu tradiciju ohrabren magijskim kultovima staroegipatskih svećenika. Nakon Rejjanove smrti vlast naslijedi Kabus ibn Musab. Naudio je žestoko Benu Israilu. Ponizio ih je i izdao naredbu da oni koji su živjeli kao kraljevi postanu njegovo roblje. Veoma mali broj je bio slobodan, bili su vješti zanatlije i trgovci, ali zasigurno su bili građani drugog reda. Ideja monoteizma se održala među Benu Israilom i među nekim Egipćanima i nakon toga. Potajno su ispovijedali vjeru u jednog Boga, Boga Ibrahimova i Jakubova, krijući to od faraona i njegovih uhoda. Imali su radosnu vjest u koju su se uzdali – da će doći dječak koji će ih izbaviti od zuluma – nasilja faraonova. Prisilna udaja Faraon Velid ibn Mus’ab živio je neobično dugo. On je još kao dijete uzet pod pokroviteljstvo male, ali veoma utjecajne, grupe najmudrijih i najodabranijih svećenika Egipta koji su ga podučili svim do tada čovjeku dostupnim znanjima i vještinama. To je izazvalo njegovu gordost , pa kada je veoma mlad zasjeo na prijestolje, naredio je podanicima da mu prinose žrtve, te da ga poštuju i obožavaju kao vrhovno božanstvo na zemlji. Na dvoru je rasla prelijepa Asija, djevojka plemenita porijekla, kćer Muzahimova, sina Ubejdova, čiji je otac bio Rejjan ibn Velid, egipatski vladar iz Jusufovog, a.s., doba. Velid poželje za ženu sebi uzeti Asiju, a ako ne pristane, onda je silom učiniti svojom robinjom. Njen otac se usprotivi tome, govoreći da je ona još vrlo mlada za brak, ali faraon ne odustade nego zaprijeti ocu – ili će dozvoliti njen brak, ili će i nju i cijelu njihovu porodicu uništiti. Asija nije imala puno izbora. Iako je od strane njene rodbine taj brak bio očekivan zbog njihovih 47 veza s kraljevskom porodicom, ona je duboko u sebi priželjkivala da je ta počast mimoiđe, jer je jako dobro poznavala narav svog daljnjeg rođaka, koji je odnedavno postao vladar a, eto, sada će biti i njen muž. Niko u Egiptu nije mogao odbiti faraona. Pogotovo ne ovog rođaka koji je već bio poznat kao tiranin i osvetoljubivi krvnik. Zbog svoje porodice, Asija prihvati brak, odbijajući da bude robinja. Udade se za faraona sa svim počastima i pravilegijama koje joj je taj brak nudio. Živjela je s njim iako je to mrzila. Islamski historičari tvrde da ona nije bila jedina supruga faraona, ali je zasigurno bila jedna od najutjecajnijih. Allah, dž.š., joj je dao takvu karizmu da je čak i sami faraon ponekad osjećao zebnju u njenom prisustvu. Ona je bila jedina između njegovih žena koja se usuđivala javno iznijeti svoj stav pred njim i pred njegovim ministrima. Pobuna Koristila je svoj autoritet kad god je imala priliku da zaštiti nejake. Jedne godine robovi i zemljoradici podigoše pobunu protiv faraona zbog nestašice hrane i nemogućih uslova rada. Zahtijevali su da budu oslobođeni ropstva, te da kao slobodni ljudi žive i rade, ispunjavajući svoje obaveze prema faraonu i carstvu. To je bio jedini uslov i nisu pristajali ni na kakve pregovore. Saznavši za to, faraon naredi da se pokrene moćna vojska i da uništi i pobije sve pobunjenike, njihove pomagače i porodice. Radilo se o trideset hiljada robova. Nakon trodnevnog 48 sukobljavanja deset hiljada je pobijeno, što onih koji su se branili što onih koji su bili u svojim kućama. Ostalih dvadeset hiljada muškaraca i oko deset hiljada žena djece i staraca, okovano je u lance, osuđeno da se bez hrane i vode prži na pustinjskom suncu s naredbom da se tamo poubija, a zatim da im se tijela spale kako bi im se izgubio svaki trag. Kad je Asija saznala za taj faraonov plan, žurno je otišla u njegove odaje, želeći da ga odgovori od toga. Nije odustala sve dok joj nije poklonio živote tih robova. Tražila je da dokaže da ima veliko srce i da može pomilovati i kad je već rekao da se kazni. Potpomognuta Allahovom zaštitom spasila je trideset hiljada ljudskih života i kasnije su njoj u čast podigli tri velika spomenika u gradovima pobune. Uz stalni oprez i opasnosti, izrasla je u veoma mudru i odlučnu ženu. Asijin san Plodne godine donijele su blagostanje u Egiptu. Faraon, umjesto da bude zahvalan na blagostanju i dobroj sreći, sve više se odavao poroku. Priređivao bi slavlja uz mnoštvo bestidnih igračica i robinja. Proglasio se bogom. Ne mogavši slušati njegovo bogohuljenje, s gorčinom na licu, Asija bi se povlačila u odaje. Sjedala je u jedan kut, prekrivajući se crnim plaštom. Brižne služavke bi je obilazile, ali ona bi davala znak da je ostave samu, a onda bi se u potpunoj tišini svoje samoće obraćala jedinom i istinskom Bogu. Bogu Ibrahimovom i Israilovom, Bogu Jusufovom... Noćima je bdjela u molitvama, na podu svoje sobe, dok se u drugom kraju palate njen muž opijao sa svojim prijateljima i zavodljivim robinjama. Prolazili su dani i mjeseci. Jedne noći faraon je pijan naglo upao u Asijine odaje s namjerom da joj naredi da im se pridruži na zabavi. Tražio ju je po sobi. Ušao je u drugu, treću odaju. Na kraju, obišao je cijelu palatu, ali Asiju nije mogao naći. Vratio se svom društvu gdje su nastavili piti i bludničiti do zore, zaboravivši i da je tražio... Zapravo, te noći ona je sjedila u svojoj sobi prekrivena plaštom, moleći Boga Jedinoga da je zaštiti od faraona. Molila je da je on više ne dotiče i da ne zanese dijete s njim. I zaista, njenoj molbi je bilo udovoljeno. Nije imala dijete sa zlikovcem. Te noći kad je zaspala, ugledala je rijeku Nil kako je poplavila Egipat i kako je narod sa svojim građevinama, usjevima i faraonom ponešen ogromnom bujicom. Ugledala je sebe na toj vodi kako u naručju drži dijete, sigurna i zaštićena. Čula je glas koji je rekao da će tom dječaku biti pomajka. Ljubav prema Musau Ludački strah faraona da će se roditi dijete među Benu Israilom koje će mu srušiti kraljevstvo doveo je do ubistva hiljada tek novorođene muške djece, među kojima su mnogi bili prvorođeni sinovi. Ta opsjednutost dovela ga je do dna niskosti do koje čovjek može doći. Asija je izgubila svaku nadu da će se njen muž ikad promjeniti, da će se jednog dana pokajati i izmjeniti svoju zlu narav, da će ikad moći biti bilo kakav normalan odnos iz- među njih dvoje. Potpuno se povukla u sebe i svoje odaje. Izlazila je samo sa svojim sluškinjama u vrtove, gledajući u rijeku i uživajući u laganoj svježini koju je ona donosila. Tog sudbonosnog dana Asija je odmarala sa svojim služavkama uz rijeku, kad je košara uplovila u jedan rukavac Nila koji je tekao kroz vrtove što su pripadali Asijinom dijelu palate. Ustala je sa svoga mjesta i naredila služavkama da joj donesu tu košaru. Neki unutarnji osjećaj govorio joj je da će ta košara donijeti nešto veoma krupno, nešto što će donijeti velike promjene u njenom životu. Pažljivo je otvorila košaru i snažan bljesak je prostrujao njenim umom. Sasvim jasno je vidjela kraj sebe dječaka kojeg je držala u snu. Neopisiva ljubav preplavila je cijelo njeno biće i ona osjeti ogromnu ljubav prema tom djetetu. Podiže ga iz košare, dignu uvis i s radošću na egipatskom jeziku reče svim prisutnim: „Moi-Sieh! Moi-Sieh!“, što je na staroegipatskom značilo – „moj sin“. Asija ga je ovako nazvala, odajući mu najveću počast. Svi su prihvatili to ime. Sluškinje na obali uskliknuše i sve se sabraše u neizmjernoj želji da ga dotaknu. S faraonom nije imala djece i zato to iskoristi kao priliku da ga posini i da svoju majčinsku ljubav upotpuni dobročinstvima prema njemu. Asija ustade odlučna da dijete pokaže faraonu, jer prema tadašnjem običaju bio joj je potreban njegov pristanak za to. Ako ga on uzme u ruke i poljubi, to bi značilo da ga priznaje za svoga sina. Sigurnim korakom ušla je s djetetom u faraonove odaje. Bio je sam. Dalek u nekim svojim promišljanjima. Širom je otvorio oči i gledao u Asiju s dječakom u naručju. Govori čije je to dijete, kojeg je roda i zašto mi ga donosiš. Dijete smo našli u rijeci. Ne znamo čije je niti odakle dolazi. Muško je. Ja se bojim da je to dijete Benu Israila, Asija! Zato ga baci u rijeku odakle je i došao, nek bude hrana krokodilima. Neću ga baciti, a nemoj ni ti! Ako ga baciš, baci i mene! Nil ga je donio. Ko zna možda ga tvoji bogovi šalju nama kao blagoslov. Možemo ga posiniti a može nam i radost naša biti. Faraon je šutio. Osjećao je Asijinu ljubav i potrebu da ima to dijete uz sebe. Znao je da već dugo ona u svojim odajama osamljena tuguje. Želio joj je udovoljiti. Faraon uze Musaa iz Asijinog naručja, podiže ga u vis i poljubi u čelo. Ti si ga našla pa ti reci kako da ga nazovemo! Već sam mu dala ime, zovem ga Moi-Sieh (Soj sin)! Moj sin, Moj sin – ponavljao je faraon, gledajući u dijete.Tako je Musa cijelog svog života nosio egipatsko, a ne hebrejsko ime. Časni Kur’an ga naziva Mu-Sa. Nađoše ga u rijeci kraj drveta, „Mu“ je voda, „Sa“ je drvo. Traženje dojilje Musa zaplaka pa on naredi da ga uzme sa sobom i nađe mu dojilju. Tad se desi prvi veliki problem. Dječak je odbijao sve dojilje. Poku49 šavali su na različite načine da ga nahrane, ali on je odbijao i njegov plač je postajao sve snažniji. Nemajući rješenja, Asija naredi da dojenče odneseu na pijacu, ne bi li našli nekoga da ga podoji. Ponuđena je i velika nagrada. I Allah, dž.š., odredi da sestra Musaova dovede sluškinje s dvora do majke njegove, čije grudi odmah prihvati i potpuno se smiri i nahrani. Muštulukdžije odmah vijest donesoše Asiji, a ona, želeći da dječaka odgaja u svojoj blizini, ponudi doilji smještaj i život na dvoru. Tu bi imala sve neophodno za zdrav i smiren život koji bi omogućio dovoljno mlijeka za odrastanje dječaka. Dojilja, Musaova majka, je to odbila, rekavši da ona ima muža i drugu djecu o kojoj nema ko brinuti. Međutim, dojit će dječaka radi milosti faraona i radi potrebe da opskrbi svoju porodicu, pa ili neka ga pošalju s njom ili nek’ joj ga svaki dan donose. Asija teško pristade na ovo odvajanje od djeteta ali, zato što je još bio nejak i mali, odredi da on boravi u njihovoj kući, s tim da joj ga svaki dan donose na dvor. Spremila je bogate darove dojilji i odredila da kuća bude redovno opskrbljivana, kako bi ona mogla samo da se posveti brizi i odgajanju dječaka. Od radosti što ga vidi, majka umalo da se ne odade pred faraonovim ljudima, ali Allah, dž.š., je učvrstio njeno srce pa nakon kraćeg razgovora utvrdi da će joj rizničar plaćati tovar žita i povrća mjesečno i jednu kravu godišnje u zamjenu za njen hizmet oko Musaa i njegovo dojenje. Tako će biti sve do treće godine, kad dijete treba da 50 se vrati na dvor. Musaova majka je vjerovatno prva žena u historiji ljudskog roda koja je direktno plaćana za dojenje i brigu oko vlastitog djeteta. Allah, dž.š., prikri pravo srodstvo majke i dječaka i tako ih zaštiti od faraonova zuluma. Porodica Musaova živjela je u izobilju, a dječak je rastao okružen dvostrukom ljubavlju – ljubavlju rođene majke, kojoj ga je Uzvišeni Gospodar vratio i ljubavlju pomajke Asije, koja je činila razna dobročinstva da omogući njegovo što bolje odrastanje. Prema nekim islamskim historičarima ovaj period je zasigurno zbližio Asiju i Musaovu majku. Iako je bio mali kad je doveden na dvor – samo tri godine, jasno je da je poznavao svoju pravu porodicu, brata Haruna. Vjerovatno je da je Asija puno pomogla u tome. Odvajanje od Musaa Nakon ubistva u odbrani jednog od stanovnika grada – Kopta, Musa, a.s., je žurno napustio grad. Znao je da ga pred faraonom ne može odbraniti ništa, pa ni zaštita Asije. Ukazala se izvrsna prilika onima koji ga nisu voljeli da ga ocrne i da ga maknu s dvora. Asija je otugovala ovaj rastanak, danima se raspitivala i nudila nagradu onima koji joj donesu neki haber o Musau, ali nerednih deset godina njegovo boravljenje kod Šuajba, a.s., bit će prikriveno ljudima s dvora. Pa i Asiji. Nakon što se Musa vratio iz Medjena u Egipat kao poslanik, s misijom da izbavi narod Benu Israila od faraonova izrabljivanja i zuluma, njena radost bila je ogromna. Tajno, da faraon ne sazna, susrela se s Musaom i uzvjerovala u njegovo poslanstvo. Vjerovala je u riječi djeteta kojeg je odgajala. Bila je ponosna na uzvišenu misiju koja mu je dodjeljana. I sama je puno činila da ublaži nepravdu prema Benu Israilu, ali znala je da s faraonom neće biti lahko. Zato je upozorila Musaa, bojeći se i strepeći za njega. Vjera i iskušenje Âsija, žena faraonova, krila je iman od svog muža. Kada je faraon za to saznao, odmah je naredio da je kazne, ne prezajući ni od čega. Mučili su je na razne načine. Faraon bi je ubjeđivao: „Odreci se svoje vjere!“ Međutim, ona je bila postojana u imanu. Donosili su velike kolčeve s kojim bi je tukli. Ponovo bi joj faraon govorio: „Odreci se svoje vjere!“ Ponosna i dostojanstvena , Âsija mu je odgovorila: „Imaš vlast nad mojim tjelom, ali moje srce je u zaštiti moga Gospodra! Da me u komadiće izrežeš, moja bi ljubav prema Njemu samo porasla!“ Potom je pored nje prošao Musa, a.s., koga Âsija zovnu: „Obavjesti me, Musa, je li moj Gospodar sa mnom zadovoljan, ili je na mene srdit!“ Musa, a.s., joj odgovori: „Âsija, meleki na nebesima te čekaju, čeznu za tobom. A Allah se tobom ponosi! Traži šta želiš, bit će ti udovoljeno!“ Ona reče: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u džennetu i spasi me od faraona i mučnja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (et-Tahrim, 11) Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Faraonovu ženu su kažnjavali na sunčevoj žegi. Kada bi se oni koji su je mučili od nje odmaknuli, meleki bi joj svojim krilima pravili hlad. Gledala bi svoju kuću u džennetu!“ Hasan el-Basri je za nju rekao: „Allah je Âsiju na najljepši način spasio i džennet joj podario. Ona tamo jede i pije!“ Asija je umrla prije izlaska iz egipta Benu Israila i faraonova potpunog uništenja. I danas u Egiptu postoje ostaci kamenja koje se naziva „Asijin mekam“. Brojna predanja i legende se vežu za čudotvorna svojstva tog kamenja. Mnogi su vidjeli zanimljiva snoviđenja ako bi zaspali na tom mjestu. Allah zna najbolje. Odlike Asije u hadisima Abdullah ibn Abass je rekao: „ Allahov Poslanik je jednom prilikom po zemlji povukao četiri linije i upitao: ‘Znate li šta je ovo?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’, odgovorili su, pa je Poslanik rekao: ‘Najodabranije žene koje će ući u džennet su: Hatidža, kćerka Huvejlidova; Fatima, kćerka Muhammedova; Merjema, kćerka Imranova i Asija, kćerka Muzahimova, žena faraonova.’“ Od žena su ti kao primjer dovoljne ove četiri odabrane žene. Svaka od njih brinula se o jednom poslaniku. Asija o Musau još dok je bio dijete, Merjem o svome sinu Isau, Hatidža se brinula o Muhamedu, a.s., petnaest godina prije objave i više od deset godina nakon početka objave. Štitila je Poslanika svojim imetkom, ugledom i životom, neka je Allah zadovoljan s njom a i ona s Njim. Abdulah ibn Omer je rekao: „Jednom prilikom je Džibril sišao Allahovom Poslaniku. Kad mu je počeo prenositi objavu, naišla je Hatidža te je Džibril upitao: ‘Ko je ovo, Muhammede?’ ‘Ovo je prva vjernica u mom ummetu.’, odgovori Poslanik. Na to je Džibril rekao: ‘Imam za nju poruku od Uzvišenog Gospodara. On joj šalje selam i radosnu vijest o kući od dragulja u džennetu, koja je daleko od vatre i u kojoj neće biti nikakva zamora, niti buke.“ Ona je rekla: ‘Allah je Selam, od Njega je selam i neka je na vas dvojicu selam. Kakva je to kuća od dragulja?’, a Poslanik joj je odgovorio: ‘Od izdubljenog zrna bisera, između kuće Mejremine i kuće Asijine. I one će mi biti žene na Kijametskom danu.’“ Ebu Davud je rekao: „Dok je Hatidža bila u bolesti od koje će umrijeti, Allahov Poslanik je ušao kod nje i rekao joj: ‘Hatidža, teško mi te ovakvu gledati, ali je veliki hajr i u onome što je Allah teškim učinio. Znaš li da će mi Allah pored tebe u džennetu za ženu dati i Merjem, kćerku Imranovu; Kulsum, sestru Musaovu i Asiju, faraonovu ženu.’ Na to je ona rekla: ‘Čuo si da će ti Allah tako dati, Poslaniče?’ ‘Jesam.’, odgovorio je. Zatim je ona rekla: ‘Sa slogom i sinovima.’“ Svi znamo da je ona za svoga života bila jedina supruga Poslanika i da su sve ostale tek nakon njene smrti došle u Poslanikovu kuću. Bila je to Asija, velika žena vjernica. Svom mužu tiraninu je odbila sudjelovanje u nevjerovanju i nasilju. Uzvišeni Allah ju je učinio primjerom svakom vjerniku i vjernici sve do Sudnjeg dana. Pohvalio ju je u Svojoj knjizi. 51 Edin Topčić | PRIČA Bojno polje Skup će sigurno poražen biti i oni će se u bijeg dati! (el-Kamer, 45) O n se prenu! Vrata su se naglo otvorila i kroz njih je ušao kurir. Stao je mirno pred njega i salutirao. Stajao je tako nepomično, čekajući da mu dadne znak kako bi nastavio sa svojim zadatakom. General, pomalo mutna pogleda, smušeno je gledao u kurira i pitao se šta hoće ovaj vojnik. To je trajalo svega nekoliko djelića sekunde, koliko mu je trebalo da se sjeti... Pokretom ruke dade mu znak da nastavi. „Evo, Generale, dostavljam vam uobičajene jutarnje izvještaje. Ima poneka dobra, ali tu je i pregršt loših. Inšallah, izdržat ćemo!“, završi kurir s pomalo zabrinutim tonom u glasu, ali i s nadom! Nije bilo puno dobrih vijesti. Zapravo, bila je samo jedna dobra vijest. „Pojačanja dolaze do mraka! Uz Allahovu pomoć, izdržite do tad!“, glasila je poruka. Treba izdržati! Mislio je General. Dušmani su se prema dojavama izviđača i špijuna grupisali cijelu noć. Kao da su znali za dolazak pojačanja. I ovaj dan bio je za njih presudan. Istina, neprijatelj ih drži pod opsadom, ali ako ne slome otpor branilaca do mraka, za pojačanja koja stižu bit će glineni golubovi. Generalovu pažnju zaokupi izvještaj o vremenu. 52 Kiša je noćas padala po odbrambenim, ali i po redovima neprijateljskih vojski. Izvidnice su također javile da je među dušmanima bilo dosta sukoba i nemira i da su probdjeli prilično nemirnu noć. „Kakva je vama bila noć, vojniče?“ Kurir se malo zacrveni i reče: „Pa, Generale, desilo se nešto veoma čudno! Pozaspali smo svi u isto vrijeme, a tu je bila i kiša i vjetar... nekako smo se poslije probudili jači i hrabriji!“ General je dao kuriru znak da ode. Sada je mislio o jednoj davnoj bici u kojoj je zajednica malih i slabih pobijedila daleko veću i jaču skupinu. Ta kiša i spavanje su lijep išaret, ali njemu kao nekome kome je povjerena odbrana Vezira i Stožera išareti malo pomažu. Brinulo ga je što su ss zadnjom kapi kiše večeras i posljednjim pregrupisavanjem dušmana njegove manevarske mogućnosti iscrpljene. Brinulo ga je što ne može učiniti ništa više osim da se grčevito brani do posljednjeg vojnika kojeg ima na raspolaganju. Eh, čudno je ovo bojno polje, mislio je. Već je trideset i treća godina kako se dvije vojske bore. Jedna koja želi uništenje i propast, a druga koja želi konačni spas. Nekad pobijede ovi prvi i zarobe Vezira, pa ga tjeraju da čini ono što ne želi i što mu je zabranjeno, ponižavaju ga i tjeraju da proklinje samog sebe i samom sebi zlo čini. Nekad trijumfujemo mi pa je i Vezir takav da je Allah zadovoljan s njim. Bilo je i godina okupacije, ali je bilo i godina kad je skoro bio pa mir. Nikad nije bilo ovako – da je Stožer pod opsadom i da je ishod ove borbe toliko neizvjestan. General žustro ustade, popravi uniformu i krenu u ovaj dan. Dan velike pobjede ili teškog poraza. Sunce se polahko pripremalo da izađe. Izlazak sunca u oku posmatrača je divan, ali je u oku nekih slutnja na dvije vojske koje se spremaju da svojim oružjim zapale nebo i zemlju. Već odjekuje topovska paljba i među rovovima vojnici stežu svoje puške, neki uče molitve, a neki prokletstva. Dvije vojske spremaju se da se sukobe u najvećoj žestini i... krenulo je! S jedne strane čuše se zvjerski urlici, a na drugoj branioci uzvikivaše: „Allah je jedan! Allah je najveći, Allah je najveći!“ General ugleda redove kako se sukobljavaju i podiže ruke učeći: „Gospodaru moj, ispuni Svoje obećanje! Molim Te, Gospodaru moj! Ti nam pomozi, mi čvrsto vjerujemo u Tvoju riječ!“ Borbe su započele. Izvještaji su u počektu bili ohrabrujući. Branioci su odolijevali, bitka potraja nekoliko sahata, a linije se održaše. Nastupi predah, pa dušamani opet navališe. Sunce je već bilo visoko na nebu kad kuriri počeše javljati da su neke linije pale. General osjeti zebnju u srcu. Redovi branilaca bili su preplavljenji vojskom dušmana kao što voda preplavi plodna polja kad probije nasipe. Sad je samo bilo pitanje vremena kad će doći do Stožera i kad će ga okupirati! Treba izdržati, mislio je General. Izdao je naređenje, svoje posljednje naređenje! On i još stotinu ostaju da brane Vezira. General u tom času pomisli na jednu staru izreku. „Ljudi kada su zdravi, imaju hiljadu želja, ali kada su bolesni, imaju samo jednu!“ Mislio je kako ova izreka nije sasvim tačna. Ljudi samo misle da su zdravi i žude za dunjalukom, a srce koje spozna da je bolesno, ono vapi za svojim Rabbom i željom da bude zadovoljno sa Njim i On zadovoljan sa srcem. se boriti protiv vas do posljednjeg.“, uzviknu General! Čudno je ovo bojno polje, mislio je, dvije vojske se stalno bore za njega. Jedna želi da ga uništi i upropasti, a druga vojska žudi za tim da ga spasi i sačuva... Nije prošao tren kad se Stožer zatrese od siline letjelica i oklopnih vozila, a malo zatim opet se začuše puškaranje i eksplozije. Jedna vojska u sebi nosi hiljade praznih želja, a druga nastoji sve te želje zamijeniti za jednu. General je izdao svoju posljednju zapovijed, otkočio je pištoj i krenuo prema vezirskoj odaji. Uđe kod njega s još petericom i prouči: Gospodaru moj, ako strada ova skupina ljudi danas, neće Te drugi vjerovati. Gospodaru moj, Ti ako hoćeš od danas možeš učiniti da te niko nikad više ne vjeruje!!! Eh, čudno je ovo bojno Na Generala se spusti mehka ruka Vezira. polje, mislio je. Već je On ugleda njegovo umorno lice, a Vezir reče: trideset i treća godina kako Polako, polahko Generale, ne navaljuj na svoga Gospodara! se dvije vojske bore. Jedna koja želi uništenje i propast, a druga koja želi konačni spas. Nekad pobijede ovi Znam da jesam kriv što smo u ovakvoj situaciji, moji grijesi i nemarnost doveli su me do ponora, ali osaburi, Allah će nas pomoći i sačuvati. On je zaista Milostivi Koji mnogo prašta! želi i što mu je zabranjeno, Prve puške odjeknuše u Stožeru, a zatim nekoliko eksplozija i nastupi intenzivno puškaranje. Nije prošlo dugo, puškaranje prestade! Svi branioci su pobijeđeni i čuje se topot koraka u hodniku. Malo zatim, začu se došaptavanje i riječi: ponižavaju ga i tjeraju da „Mi samo želimo Vezira, vama nećemo učiniti nažao!“ proklinje samog sebe i „Mi smo ovdje da ga branimo do posljednjeg i tako će biti. Pokušajte učiniti ono što ste naumili, mi ćemo prvi i zarobe Vezira, pa ga tjeraju da čini ono što ne samom sebi zlo čini. General pogleda na sat i vidje da je sunce zašlo. Dug dan je završen i pojačanja su stigla. Vani se začu ezan koji poziva ljude na akšam, a malo zatim i novi koraci i glas koji poziva: „Skup dušmanski je poražen i neprijatelj se dao u bijeg. Vezire i Generale vrijeme je za molitvu i vi se molitivi odazovite! Neka vam je mubarek ramazan! Allah pomaže one koji se na Njega oslanjaju i koji su strpljivi. Stigao je mjesec oprosta i sigurnosti... Čudno je ovo bojno polje, mislio je General. Dvije se vojske bore za njega. Jedni žele da ga upropaste i unište, a drugi da ga spase i sačuvaju. Jedna vojska je šejtanska i njegovih pomagača, a druge su Allahove, melekske, poslaničke i Allahovih Dobrih. Čudno je ovo bojno polje zvano čovjek. Čudan je ovo Stožer što se srcem zove i ko ima vlast nad njim, ima vlast nad cijelim čovjekom. Srce, kad je loše, obuhvata ga prljavština, a kad je dobro, Allah kaže da Njega to srce obuhvata. Allah je dao ramazan da se vjernička srca okrijepe i oporave jer je u njima spas, a srca drugih su zarobljena i u nadi da će ih neko osloboditi... Tako je razmišljao General i na kraju, sretan što je srce opet spašeno, okrenu svoje lice prema kibli i pade na sedždu suznim očima slaveći Onog Koji je Uzvišen... 53 Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA Plavi solarni automobil stiže na ulice sljedeće godine Italijanska autodizajnerska kompanija Pininfarina zajedno sa francuskim proizvođačem baterija Bollore je oficijelno potvrdila spremnost „Plavog automobila“ (Blue car) za industrijsku proizvodnju. Ovaj novi solarni automobil se očekuje na evropskim ulicama već u proljeće 2010. Predhodno prezentovan u Ženevi, Plavi automobil je u potpunosti električno vozilo sa pet vrata, opremljeno solarnim panelima na krovu. Vozilo je dimenzija: 3,65 metara dužine, 1,6 metara visine i 1,72 metara širine. Pogon čini električni motor 50kW koji omogućuje ubrzanje od 0 do 60km/h u 6,3 sekunde i maksimalnu brzinu od 130km/h. Solarni paneli na krovu generišu dio potrebne energije za električne sisteme vozila, a revolucionarne LMP (Lithium Metal Polymer) baterije omogućavaju vožnju od preko 250km do narednog punjenja. Prema navodima proizvođača svi materijali korišteni za ovaj automobil imaju vrlo mali negativan utjecaj na okolinu, a očekivana proizvodnja iznosi 60.000 vozila godišnje. 54 Lista zemalja najodgovornijih za cyber (računarski) kriminal Jedna od najuglednijih kompanija u polju računarske sigurnosti Symantec željela je saznati koje zemlje su najviše odgovorne za cyber kriminal i počela studiozno analizirati mjesta gdje se kriminalna aktivnost uglavnom dešava i odakle su zlonamjerni kodovi potekli. Symantec je ubrzo uvidio da se zemlje sa najviše brzih internet konekcija plasiraju visoko na listu jer su konstantno povezani sistemi izuzetno atraktivan plijen cyber kriminalaca. Prema njihovoj listi prva tri mjesta su zauzeli Sjedinjena Aamerička Država, Kina i Njemačka – zemlje sa visokom koncentracijom brzih (broadband) konekcija. Samo u Sjedinjenoj Američkoj Državi se prošle godine manifestovalo 23% svijetskih kriminalnih cyber aktivnosti. Da bi napravio listu, Symantec je pobrojao maliciozne kodove i software koje ometa normalno funkcionisanje kompjutera, potom rangirao zemlje po prisutnosti ili kreaciji tzv. spam zombija koji su zapravo oteti računari sa kojima neko daljinski upravlja i koristi ih za distribuciju spama drugim ljudima. Njihov izvještaj je također uzeo u obzir količinu web stranica napravljenih da bi se na prevaru od korisnika dobili brojevi računa u bankama ili druge personalne informacije, te broj bot-inficiranih računara koji mogu biti kontrolisani od kriminalaca s drugih lokacija. I na kraju, Symantec je rangirao zemlje po tome gdje su napadi inicirani. Lista izgleda ovako: 20. Izrael, 19. Australija, 18. Argentina, 17. Meksiko, 16. Japan, 15. Tajvan, 14. Južna Koreja, 13. Kanada, 12. Rusija, 11. Indija, 10. Poljska, 9. Turska, 8. Francuska, 7. Italija, 6. Španija, 5. Brazil, 4. Britanija, 3. Njemačka, 2. Kina i 1. Sjedinjena Aamerička Država. 10 najpogrešnijih tehnoloških predviđanja 1. „Ne postoji razlog zašto bi bilo ko želio računar kući.“ – Ken Olson, predsjednik i osnivač DEC-a 1977. 2. „Nikada nećemo napraviti 32-bitni operativni sistem.“ – Bill Gates 3. „Raketa nikada neće biti u stanju napustiti atmosferu Zemlje.“ – New York Times, 1936. 4. „Let mašinama težim od zraka je nepraktičan i nebitan, ako ne i u potpunosti nemoguć.“ – Simon Newcomb; Wright braća su poletjela 18 mjeseci kasnije. 5. „Nikada neće biti napravljen avion veći od ovoga.“ – inžinjer Boeinga poslije prvog leta modela 247 koji je imao dva motora i prevozio deset putnika. 6. „Telefon ima previše nedostataka da bi se ikada mogao ozbiljno razmotriti kao sredstvo komunikacije. Taj uređaj nema nikakav značaj za nas.“ – Western Union, interni memo, 1878. 7. „Televizija neće biti u stanju da održi bilo koje tržište duže od prvih šest mjeseci. Ljudima će brzo dosaditi buljenje u tu drvenu kutiju svaku večer.“ – Darryl Zanuck, filmski producent, 1946. 8. „Ideja da će konjica biti zamjenjena ovim čeličnim kaučevima je apsurdna.“ – komentar savjetnika maršala Haiga nakon tenkovske demonstracije, 1916. 9. „Ne postoji ni najmanja indikacija da će se ikada moći generisati nuklearna energija.“ – Albert Einstein, 1932. 10. „Praktično ne postoji nikakva šansa da komunikacioni sateliti u svemiru mogu biti korišteni radi postizanja boljih telefonskih, telegrafskih, televizijskih i radijskih servisa u Sjedinjenim Američkim Državama.“ – T. Craven, Povjerenik FCC, 1961. (prvi komercijalni satelit je počeo sa radom 1965) 55 Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI Godišnji odmor u zavičaju Lj eto je došlo – i u kalendaru i onako. Sunce sija žestoko, vreline se usvakodnevnile, ulice obnažile... (Ulice, usput, odavna liče na epizode južnoameričkih sapunica: skoro pa koje god žensko biće hoda na dvije noge potrudilo se da obznani svoje tjelesne «znamenitosti», i kada jesu i kada nisu za toga.) Obnažena je i riječ, koja se u to doba svake godine popne na stupce, u eter, na velike papire velikih plakata. «Valja na odmor!», titra ponad asfaltiranih ugrijanih površina i plazi iz auspuha automobila. Kada se izgovori riječ «odmor», misli se otisnu u fantaziju vrele pješčane plaže, bistre morske vode ili egzotičnih redova palmi na nekoj pre56 kookeanskoj ostrvskoj idili. Mašta se i dalje može razvijati, sve dok je ne zaustave lokalne vijesti na nekoj od mahalskih RTV-stanica: regres je, zbog globalne recesije, smanjen, topli obrok je smanjen, plaća je umanjena za onoliko procenata koliko zahtijevaju moćnici iz bijeloga finansijskog svijeta, a naši nemoćnici im poslušnički klimaju glavom, zaokupljeni razrađivanjem načina za namirivanje vlastitih «umanjenja». No, odmah po okončavanju «vijesti», zaredaju se reklame i oglasi. Zabrinutom slušaocu i gledaocu, kojem baš i nisu najjasniji pojmovi «recesija», «globalno» i sl., nude se brojne opcije za provođenje «godišnjeg odmora» negdje na nekoj «destinaciji». Nije mu najjasnije ni ono «već od» u cijenama «povoljnih aranžmana», sve dok mu se ne obznane mogućnosti vlastitog novčanika, u kojem nema «već od» nego «samo do». Glava porodice u tom pogledu je isti kao većina drugih glava porodica. Želja za odmorom i odmaranjem je velika i krajem proljeća se dodatno povećava. Valjda gonjen podsvjesnom željom za tim jedinstvenim ljudskim izumom koji omogućuje jednom godišnje da se insan zaustavi, predahne i obazre oko sebe (a i na sebe, vala), i umor se nekako intenzivnije javlja i on ga osjeti jačim no inače. Kada, bezbeli, i mnogi drugi, i njegov se porodični savjet sasta- dove, svoje skromne vidike uvećati jednim zalaskom sunca, okružen porodicom... A što fali i odmoru na planini? Ili u obilasku domovine? Ili u turističkom putovanju u drugu neku zemlju? Ili odlasku na vjersko putovanje? Ili provođenju ljeta u zavičaju? Jer, u suštini, sama «destinacija» je, uglavnom, mjesto koje se nalazi izvan mjesta življenja i rada, a na kojem se vrijeme provodi u ljenčarenju i trošenju ušteđenoga ili pozajmljenog novca. Glava porodice zato i misli da nije nešto posebno važno (mada nije nebitno) gdje će se provesti godišnji odmor, nego s koliko sredstava će se to učiniti, koliko će vremena imati na raspolaganju, hoće li biti još kakva društva, hoće li taj odmor proizvesti zbiljski odmor i oporavak insana ili će biti samo još jedan povod za malograđansko hvalisanje na poslu i na kurtoaznim sijelima. vi da vijeća o odmoru. Nije to baš uvijek doslovno vijećanje, jer katkada bude i usputni razgovor tokom neke usputne vožnje ili šetnje. Najprije se raspravlja o tome kuda na odmor. Djeca bi na more, supruga bi na more! I glava porodice bi na more, ali mu nekako ne ide uz njegov ukupni habitus i back ground to razgolićeno ležanje na suncu po cijeli dan, naročito u hrpi tjelesa u istom stanju. «Ma imaju plaže na kojima su muški kupači odvojeni od ženskih!», informira ga prijatelj, koji je prošle godine bio baš na takvom jednom odredištu. Glava kuće nema ništa protiv onih koji idu na takve odmore, ali bi više volio obučen šetati pored kakve vode, obići neke čuvene gra- Na početku rečenog vijećanja sasma ozbiljno se raspravljalo o odmoru u inozemstvu. Malo daljem! No, vidi belaja, kako nemamo biometrijske pasoše, ta mogućnost otpada. «Što bi bilo lijepo da odemo na naše more», ushićena je bila supruga tokom jednoga zajedničkog povratka kući s posla. Imala je i razrađenu opciju: prijateljica joj se povjerila kako imaju tamo neki pojeftini apartmani, s toliko kreveta, šporeta, natkasni... A mogli bismo ponijeti od kuće povrća, voća, konzervi, sokova, kahve, ulja, šećera... jer je to sve tamo «užasno skupo». Sreća je što ne moraju nositi rešo ili kuhalo. Primamljivom se činila i opcija jezera u unutrašnjosti domovine. Nju je iznio jedan od mnogih dokonih prijatelja, koji barataju površnim in- formacijama. Obećao je da će ispitati uslove smještaja, cijene i sve ostalo što je važno u odlučivanju. I na tome i ostao. Kolega s posla je hvalisavo spominjao bungalovsko naselje u svome zavičaju. Istina, on sam nikada nije tamo odsjedao, ali je čuo da je lijepo. Drugi je, pak, hvalio šumska prostranstva i netom završenu žičaru u svome kraju. Crnogorični ozon i prostranstva bijele bukve su bili valjda elementi koji bi trebalo da privuku glavu porodice i njegovu porodicu na odmor. Onaj je opet pričao o jeftinim agencijskim aranžmanima na jadranskoj obali, o poznaniku koji je slučajno naletio na samu samcatu kuću u jednoj usamljenoj morskoj uvali i koja mu je zabadava bila na raspolaganju cijelu sedmicu... Helem, svašta se tu vrtjelo od ponuda i mogućnosti. A onda je došao i taj dan! Opterećen nepotpunim informacijama i neodređenim željama o tome kuda zbilja može krenuti na odmor, glava porodice je u preduzeću konačno dobio rješenje o korištenju godišnjeg odmora. Nije ga pratilo ono o tzv. naknadi za korištenje godišnjeg odmora, tj. regresu. Tada je sam odlučio: ima novaca taman onoliko da tih par sedmica svoga odmora provede u zavičaju. «Draga, to je jedinstvena prilika da obiđemo rodbinu, i tvoju i moju, koju nismo obilazili od lanjskog odmora!», sizifovski je pokušavao utješiti svoju neutješnu suprugu glava porodice, dok su se vozili u svome trošnom automobilu. 57 Mr. Merima Čamo | GRADOVI JAJCE U središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na ušću Plive u Vrbas, okružen šumovitim planinama, nalazi se grad Jajce. Smješten je na poplavljenom tlu i novim naslagama sedre od kojih se sastoji litica, visoka preko dvadeset metara, preko koje Pliva pravi poznati vodopad. Njegovi kristalni slapovi koji snažno sjeku korito Vrbasa tvore jedan od dvanaest najljepših vodopada u svijetu. Dosadašnji arheološki nalazi pokazuju da je ovaj teren bio naseljen još u predhistoriji, dok ostaci Mitrinog hrama sa kultnim reljefom perzijskog božanstva svjetlosti svjedoče da je u poznom antičkom dobu tu postojalo naselje. Kraj oko Plive poseban značaj dobiva početkom XV stoljeća, zahvaljujući splitskom hercegu i bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću (conte di Jajcze), koji je ovu lokaciju odabrao za jedno od svojih sjedišta. Tako u pismu svojoj budućoj ženi on napisa: „(...) gradim novi grad najljepši u Bosni (...)“ Gradnja novog grada na Plivi počela je 1396. godine od kada datira i prvi spomen na ovo urbano naselje. Grad je prvobitno bio osmišljen kao velelepni dvor po uzoru na venecijanske palače, ali je ćud ondašnjeg vremena promijenila tu nakanu preobrazivši ga u tvrđavu čija je primarna funkcija bila odbrambenog karaktera. To je umnogome olakšala već postojeća citadela koja se nadograđivala shodno potrebama onih koji su odlučivali o sudbini Jajca. Krajem XIV i početkom XV stoljeća grad proživljava svoj politički i kulturni uspon, a kasnije, pred kraj bosanske države, postaje stalna rezidencija posljednjih bosanskih kraljeva. Za pomenuto razdoblje veže se i formiranje Jajačke banovine sa sjedištem u Jajcu (sa županijama Vrbas, Sana i Dubica), koja je obuhvatala preko dvadeset onovremenih utvrđenih gradova (Banja Luku, Travnik, Kozarac, Jezero i tako dalje). Nakon pada pod osmansku vlast 1528. godine, grad je iznova utvrđivan (dograđuje se baruthana) i postaje važno vojno uporište pod čijim okriljem raste drugačiji urbani ambijent. U Jajcu se podižu džamije i tekije, razvijaju zanati, otvaraju medrese i mualimhane (Karađoz-begova mualimhana), grade karavan-saraji, hanovi, bezistani, mostovi, mlinovi i dućani. U šeheru su, pored navedenih zdanja, bile smještene i tabhane „To je Kadiluk u Bosanskom Ejaletu, u rangu Kadiluka od stotinu i pedeset aspri. Nahije su mu jako bogate... Grad se uzdiže do nebeskog svoda.” (E. Čelebi, Putopis) 58 za preradu sirove ovčije kože i kozije kože koja je bila unosan domaći artikl za izvoz. Iz osmanskog perioda sačuvano je nekoliko objekata među kojima su jedna tekija i musafirhana, džamija Esme sultanije sagrađena 1753. godine (Čaršijska džamija), preuređena kula iz XIV stoljeća (sahat kula), te nekoliko privatnih kuća. Jedna od prvih jajačkih tekija (kadirijskog tarikata) nalazila se u blizini pomenute džamije a nestala je u velikom požaru koji je zahvatio grad. Nema podataka o tome da je tekija ponovo izgrađena, ali se pouzdanim čini izvor prema kojem je podignuta nova u selu Vrbica (Šehitluci) pored Jajca. U prvoj godini austrougarske uprave grad je imao 3.229 stanovnika i 645 kuća. Uspješna realizacija ranije zacrtanih planova dvojne vlasti manifestirala se u nizu novih gradskih kompleksa kao što je općinska ambulanta, opća osnovna škola, zanatska škola, gradska čitaonica, moderan vodovod, električna hidrocentrala, hotel u tirolskom stilu itd. Pored toga, izgrađena je cesta Jajce – Banja Luka dolinom Vrbasa kao i željeznička pruga Jajce – Lašva i Jajce – Mliništa. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije Jajce je bilo središte sreza u kojem je 1931. godine počeo sa radom Narodni univerzitet, dok je u Drugom svjetskom ratu, 1943. godine, u ovom gradu konstituirana nova Jugoslavija. Od 1945. godine Jajce stasava u politički, ekonomski i kulturni centar srednjobosanske regije. Veliki razvojni potencijal Jajce je imalo u oblasti turizma te se nerijetko u literaturi može pronaći interesantan atribut ovog naselja – „muzej pod vedrim nebom“. Taj biser Bosne, muzej u kojeg su priroda i prethodne generacije pohranile dvadeset i dva nacionalna spomenika, velikim dijelom je uništen tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Poslije rata uslijedili su projekti obnove devastiranog kulturnog nasljeđa među kojima se kao primaran izdvaja restauriranje stare Čaršijske džamije (Esme sultanije), koja je u potpunosti srušena 1993. godine. Postojećim vrijednosnim kompleksom grad Jajce je u postratnom periodu nominiran za listu svjetske baštine UNESKO-a. U posljednjih četrnaest godina Jajce ima status općine u Srednjobosanskom kantonu, koji objedinjuje još deset općina (Bugojno, Busovača, Donji Vakuf, Travnik, Kiseljak i tako dalje) što predstavlja 12% sveukupne površine Federacije Bosne i Hercegovine. Bilješke: 1. Anđelić, Pavao: Doba srednjovjekovne bosanske države: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984. 2. Čelebi, Evlija: Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967. 3. Čehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986. 4. Grupa autora, Ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine (Monografije mjesta), NIP, Beograd, 1970. 59 Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE Holesterol G dje svrstati priču o holesterolu? U bolesti jetre, ili možda bolesti krvožilnog sistema? Najispravnije bi bilo pisati o ljudskoj gramzivosti ili pisati o tome šta je to „glad očiju“ ili kao naslov staviti “Smišljeno samoubistvo na duge staze”. Zašto? Holesterol (kolesterol) najtiši je i najpodmukliji ubica na planeti. Stvaramo ga, ohrabrujemo da raste i razvija se, a on nam vraća podršku u obliku kojekakvih bolesti i poremećaja. Jednostavna čajna mješavina koja se može koristiti kod blago povišenih nivoa holesterola i triglicerida u krvi. Kopriva list (Urtica dioica) 20 grama Artičoka (Cynara scolymus) 15 grama Kantarion cvjet (Hyperici flos)20 grama Kunica cvijet (Millefolii flos) 15 grama Maslačak korijen (Taraxaci radix) 25 grama Tri supene kašike mješavine preliti sa 7dcl hladne vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati do ključanja, ohladiti i procijediti. Piti tri puta na dan po 2dcl čaja. Tzv. savremeni čovjek svjesno i uporno živi, radi i misli na način koji pogoduje razvoju bilo koje bolesti, a pogotovo razvoju visokih koncentracija holesterola u krvi. Jednostavno je. Holesterol koristi ljudske slabosti kao što su želja za uživanjem u hrani, alkoholu, duhanu. On koristi glad ljudskih očiju, a na kraju i svijet zagađene, neprirodne hrane koja se upotrebljava u nerazumnim količinama. No, bez obzira na sve, treba priznati da bez holesterola ne bismo mogli živjeti, jer je jedan od glavnih učesnika u funkcijama koje su od životne važnosti. Bez njega ne bismo mogli misliti, pa čak ni disati. Svako nervno vlakno mozga i leđne (kičmene) moždine obloženo je masnom ovojnicom koja je, doslovno, natopljena holesterolom. Kada je ova masna ovojnica promijenjena, dolazi do bolesti kao što je M.S. (multipla skleroza). Holesterol igra važnu ulogu u 60 žučnoj kesici, pomaže stvaranju D vitamina i učestvuje u stvaranju različitih hormona. Šta još reći? Ovaj naš masni prijatelj ubica se nalazi u omotaču svake ćelije našeg organizma, bez izostatka. Ko još ne zna da se mast ne topi u vodi? Upravo stoga teško je objasniti eliminaciju holesterola iz organizma. Jetra ima glavnu riječ kod regulacije nivoa holesterola u organizmu. Masnoće koje se unesu hranom, razgrađuju enzimi gušterače (pankreasa) i crijeva. Kada se pojavi višak holesterola u krvi (cirkulaciji), on počinje da se taloži na unutarnjim zidovima arterija i u jetri. Nauka dijeli holesterol na loši (LDL) i dobri (HDL). Ovaj tzv. dobri holesterol nalazi se u nezasićenim masnoćama, a loši u zasićenim masnoćama. U suštini, holesterol nije zao kada ga u organizmu nema previše. Šta stvarno utječe na nivo holesterola u krvi? To su dob, spol, ishrana, pojedine bolesti, navike, a u zadnje vrijeme javljaju se tvrdnje o naslijedstvu. Strah me je da ćemo, zbog vlastite nemoći, za sve probleme početi kriviti nasljedne faktore. Medicinska nauka kaže da u cirkulaciji čovjeka postoje četiri osnovna tipa, tzv. lipida: trigliceridi, slobodni holesterol, estri holesterola, fosfolipidi. Napravljena je podjela po tipovima povećanja masnoća u krvi. Generalna podjela je na: A – primarna genetska hiperlipopote-inemija, B – sekundarna hiperlipopoteinemija. Grupa A: tip l, tip IIA, tip IIB, tip III, tip IV, tip V. Objašnjenje za grupu A i njene tipove komplikovano je i nije mu mjesto u ovom kratkom pisanju. Grupa B može biti lakše objašnjena. To je trenutno povećanje nivoa masti u krvi uzrokovano nekontrolisanim dijabetesom, bolešću bubrega, bolešću štitne žlijezde ili jetre. Liječenje sekundarnog poremećaja sastoji se od liječenja bolesti koja može utjecati na povišenje masti, naravno, ako je to moguće. Nažalost, niti jedno farmakološko sredstvo nije dovoljno efikasno niti bezazleno. Naprotiv, komplikacije su brojne. Svi farmakološki lijekovi protiv povišenog holesterola u krvi metabolizuju se u jetri i ona prva strada kod duže upotrebe takvih sredstava. Nije ovo nikakvo huljenje na zvaničnu farmaciju, već čista i nepobitna istina. Pa, šta tačno činiti? Osnova je ograničenje unosa masti, pa i onih koje nazivaju poluzasićenim; ograničenje, tj. prekid unosa alkohola i viška kalorija; prekidanje fizičke neaktivnosti i sl. U modi su visoko nezasićene masne kiseline iz Omega-3 porodice koje su jedinstven sastojak ribljih ulja. Tačnije radi se o EPA i DHA (eikosapentenoična i dokosaheksanoična kiselina) i ima mnogo toga u čemu mogu da pomognu. Usporavaju aterosklerozu, snižavaju nivo lošeg holesterola i nivo triglicerida u krvi, smanjuju viskoznost krvi i pomažu u prevenciji infarkta srca i moždanog udara, jačaju imunološki sistem, ublažavaju reumatoidni artritis. Da ne podlegnete kojekakvim komercijalnim trikovima, treba znati da samo Omega-3 masne kiseline smanjuju holesterol i trigliceride u krvi. NAPOMENA: Ne uzimajte Omega-3 ukoliko koristite antikoagulantna sredstva jer one mogu da ometaju i pojačaju dejstvo lijekova. Farmacija na ovom polju gubi bitku, jer su neki lijekovi čak zabranjeni za upotrebu zbog svog izuzetno lošeg dejstva na organizam. Najveći problem smo mi sami sebi. Ono smo što jedemo i pijemo. Ne vjeruju mnogi da puno mesa izaziva agresivnost, nervozu i na kraju probleme sa želucem, pankreasom ili debelim crijevom. Bolest koja ne boli za većinu ljudi nije bolest i ne shvataju je ozbiljno. Posljedice koje izaziva neliječeni povišeni holesterol u krvi mogu biti: masna jetra, angina pektoris, povišen krvni pritisak, ateroskleroza, srčani ili moždani udar. Za početak ćemo dati prijedlog kojeg bi trebali uvažiti svi oni koji se bore sa visokim koncentracijama holesterola i triglicerida u krvi. Nije teško pogoditi da se radi o smjernicama za ishranu. Termini „dozvoljeno“ i „nije dozvoljeno“ za one koji žele pobjediti u borbi sa holesterolom trebali bi biti shvaćeni doslovno. Nije dozvoljeno : Punomasni sirevi (gauda, trapist, sjenički sir, travnički sir i slično), punomasno mlijeko, pavlaka, kajmak, maslac, margarin, punomasni sirevi za mazanje, slatko vrhnje; Govedina, janjeće pečenje, suho meso, sudžuka, tačnije – svi suhomesnati proizvodi, salame, paštete, svinjetina, žumance jajeta, sva hrana pržena u ulju, pomfrit, restovani krompir, pohovana hrana, majoneza; Čokolada, kolači, bijeli šećer, gazirani sokovi, sokovi spravljeni sa šećerom, sladoled, alkohol; Bijelo brašno i svi proizvodi od bijelog brašna, uštipci, krofne, lisnata tijesta. Izbjegavajte proizvode koji sadrže „hidrogenisana“ ulja. Aditivi u hrani povećavaju nivo holesterola isto kao što to čine i kontraceptivne pilule. Na prvi pogled, lista onoga što ne treba konzumirati čini se kao zatvorska kazna i mučenje. U električnom mlinu za kafu pomješati i dobro samljeti: 30 grama sjemenki susama 30 grama mekinja (ovsene ili ječmene) 40 grama sjemenki lana 20 grama sjemena komorača Na ovo dodati 30 grama kurkume u prahu i 15 grama cimeta. Sve dobro izmješati. Uzimati ujutro i uvečer po jednu supenu kašiku. Može se uzimati sa malo jogurta. Eliminaciji „tihih ubica“ doprinosi uzimanje bjelog luka i medvjeđeg luka (srijemuš). Da bi terapija bila potpuna i uspješna, neophodni su i neki vitaminsko-mineralni dodaci. Najkorisniji od njih je vitamin E, koji je izuzetan antioksidans, štiti krvne žile i jača imunološki sistem, a uništava i opasne „slobodne radikale“. Kod onih težih i tvrdokornijih slučajeva preporučuje se uzimanje soja lecitina, koji uistinu pomaže sagorijevanju i eliminaciji lošeg holesterola. 61 Nije tako, jer sjetite se izreke da svaki užitak ima i svoju cijenu a kolika je ona to ne znamo. Dozvoljeno: Svo povrće i voće, proizvodi od raženog, ječmenog i heljdinog brašna, zobene pahuljice; Svježi kravlji sir, mlijeko sa malim procentom masnoće, mliječne kulture, kefir, surutka, bjelance jajeta; Riba, piletina, puretina, lešo teletina, riža, soja i prizvodi od soje, heljda, razni vegetarijanski proizvodi, maslinovo, sojino i susamovo ulje, keksi od integralnog brašna i bez šećera, med, razni začini, prirodni neslađeni sokovi, limunada slađena medom ili umjetnim sladilom, kisela voda i slično. U posljednje vrijeme proizvođači hrane nude tzv. light proizvode . Još jedna mala, slatka laž u službi dobre zarade, jer to vam je isto kao light cigareta. Evo i nekoliko originalnih receptura za spravljanje potpuno prirodnih lijekova za borbu sa povišenim ho- 62 Za ovaj pripravak treba promješati i mikserom dobro umutiti: 1 kg meda 150 ml jabukovog sirćeta 50 ml tinkture Artičoke 30 gr Kurkume u prahu 15 gr cimeta u prahu Uzimati ujutro i predvečer po jednu supenu kašiku sa malo vode. Izuzetno efikasan i kvalitetan lijek koji možete preporučiti svima koji imaju problema sa povišenim holesterolom. lesterolom i trigliceridima u krvi. Potrebno vam je samo malo dobre volje i želje da pomognete sebi. Uz malo truda napravite jedan od narednih lijekova i uvjerite se da je priroda istinsko čudo. 00 Ebu Hamid Muhammed el-Gazali El-Maqsad Prijevod i bilješke Dr. Almir Fati´c Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014 KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način mladima rješenje njihovih problema. Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke. 00
© Copyright 2024 Paperzz