P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 9
SEPTEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
ISLAM - MISIJA
NEPRESTANOG
DOBRA
TEVBA
(POKAJANJE)
NEBROJENE
MILOSTI
SVJETOVIMA
NAPRIJED
KA ISTANBULU
HIZMET
SLUŽENJE ISLAMU
KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil
Format: A5, mehki povez, 106 str.
Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!
Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...
Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,
Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.
EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim
Format: A5, tvrdi povez, 283 str.
Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno
optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.
O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?
DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki
Format: A5, mehki povez, 209 str.
Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.
I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za
aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako
i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem
broju, okititi.
KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi
Format: A5, mehki povez, 160 str.
Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog
vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij
za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.
zadovoljstva.
KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali
Format: A5, mehki povez
‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet
imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet
ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih
lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.
SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol
Format: A5, mehki povez, 312 str.
U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj
porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u
porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci
i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo
Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne
oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni
dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.
UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 9
SEPTEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
ISLAM - MISIJA
NEPRESTANOG
DOBRA
TEVBA
(POKAJANJE)
NEBROJENE
MILOSTI
SVJETOVIMA
NAPRIJED
KA ISTANBULU
HIZMET
SLUŽENJE ISLAMU
SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo
Tel/Fax: +387 33 624 883
.
ISSN 1840-0930
Za izdavača
MIRZA PAŠIĆ
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN
Redakcija
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ
Dr. ALMIR FATIĆ
Mr. MERIMA ČAMO
MEHMED ĆEMAN
EDIN TOPČIĆ
Design & DTP
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ
Lektor
ALDINA VEISPAHIĆ
Marketing
DŽENAN ZUBEROVIĆ
062 105 430
Distribucija
ENIZ SKEJIĆ
062 410 492
Cijena:
BiH:
Turska:
Hrvatska:
Crna Gora:
Srbija:
Europa:
USA:
3
4
15
2
2
3
4
KM
YTL
Kn
EUR
EUR
EUR
USD
Štampa: Bemust
Redakcija zadržava pravo
dorade objavljenih materijala.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.
Služenje islamu – hizmet
Ono zbog čega je Allah posebno pohvalio Svoje vjerovjesnike jesto
to što su činili veliki hizmet svojim ummetima. Allah ih je nadahnuo da
stalno čine hajrate, dobra djela. Čak je taj njihov hizmet – služenje ljudima i brigu za njih, stavio ispred namaza i zekata, pa kaže: „I učinismo
ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo
im da čine dobra djela (hajrate), i da namaze obavljaju, i da zekat
udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.“ (el-Enbija, 73)
Tako Allah i nas bodri da svi u svom domenu, shodno svojim mogućnostima, pohizmetimo islamu koliko god više možemo: „Zato se
natječite ko će više dobra (hajrata) učiniti.“ (el-Maide, 48)
Pravi vjernici su ovako opisani u 61. ajetu sure el-Mu’minun: „Oni
hitaju da čine dobra djela (hajrate), i radi njih (radi hajrata) druge
pretiču.“ Pa oni koji žele da na kijametskom danu druge preteknu to će
postići svojim hajratima, svojim hizmetima.
Lijepo je kada se čuje da neko hizmeti svojim roditeljima, da hizmeti
jetimima, da služi vjeri i muslimanima. Ranije se često moglo čuti: „Idemo na hizmet!“ Djevojke i hanume bi čistile džamijske tepihe, prozore,
hareme... Momci i odrasli muškarci su kosili travu, urađivali mezarje,
odnosili pomoć nevoljnicima...
Osmanlije su imale jedan poseban običaj uz ramazan. Zvao se ‘diš
kirasi’ ili kirija za zube. Sve redom bi pozivali i postavljali bi im iftare.
Nakon završetka sofre, pri zlazu, bi svakom davali po dukat-dva. Govorili su da je to kirija za zube koje su iftardžije pokretale na njihovim
soframa. Koliko hizmet može ljude uzdići?! I radi njih (radi hajrata, radi
hizmeta) druge pretiču.
Oni koji prednjače u hajratima, u mnogobrojnim vrstama dobrih djela, kroz stalne hizmete, trebaju znati da im je Allah to olakšao. Neka se
nikada ne uzdignu pa sebi pripišu zasluge govoreći: „Ja sam napravio džamiju.“ „Ja sam napravio česmu.“ „Ja sam ga odškolovao.“ itd.
Svako dobro se jedino može učiniti Allahovom dozvolom i Njegovom
podrškom. Mi ne bismo mogli hizmetiti i hajrate činiti da nam Allah nije
to olakšao. „I biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim
djelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti: edenske
perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom
ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti.” (Fatir, 32-33)
Trebamo biti svjesni i toga da hizmeti na prestaju time što ćemo uraditi neko hairli djelo i na njega staviti tačku. Hizmeti su stalni. Trabamo
biti u hizmetima sve dok nam Allah za njih snagu daje.
Neka naši hizmeti budu radi postizanja Allahovog zadovoljstva!
[email protected]
SADRŽAJ
6
19
42
ISLAM - MISIJA
NEPRESTANOG DOBRA
ODLIKE
POSTA
IRANSKA
DžAMIJA
SEMERKANDSEPTEMBAR2009
UVODNA RIJEČ KOLIKI JE HIZMET TOLIKA JE I NAGRADA
Sejjid Saki Erol
4
TEMA ISLAM - MISIJA NEPRESTANOG DOBRA
Dr. Almir Fatić
6
DUHOVNO UZDIZANJE U MJESECU RAMAZANU
Dr. hfz. Džemail Ibranović
12
TEVBA (POKAJANJE)
Imam el-Gazali
14
POZIVI SKUPINI
El-Kandehlevi
16
ODLIKE POSTA
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
SURA EL-MAUN
Ibn Adžibe el-Haseni
20
BIRR, NEOTESANOST, TRI NESREĆE, KUNEM SE...
Allame el-Munavi
22
TAKO MI SUNCA
Emina Ćeman
24
HILJADU I JEDNA KAP
26
SREĆA
Ali Tantavi
28
PISMO PRIJATELJU
Imam Rabbani, k.s.
30
GOVOR STANJA
32
UGOŠĆAVANJE I PRAVA GOSTA
Almedina Tulić
34
PEČAT
Mr. Nezir Krčalo
36
NAPRIJED KA ISTANBULU
Mehmed Ćeman
38
IRANSKA DŽAMIJA
Erol Zubčević
42
NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (I)
Dr. Dželal Ibraković
46
BELKISA
48
ŠTITNA ŽLIJEZDA
Suad Šendelj
50
RAMAZAN ŠERIF MUBAREK OLSUN!
Aida Begić-Zubčević
53
NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović
54
KARAVANA
Edin Topčić
56
TRAVNIK
Mr. Merima Čamo
58
55
Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ
Koliki je
naš hizmet
tolika je
i naša
nagrada
I
z jasne Knjige našeg Uzvišenog Gospodara saznajemo da On Uzvišeni nije ništa stvorio bez cilja
i svrhe. U svakoj stvari leži mudrost njenog stvaranja, počevši od najstinije čestice pa sve do velikih
nebeskih tijela i planeta. Sve je stvoreno s mjerom i u
savršenom skladu.
04
i cilj svoga postojanja, ali zašto ne istražuje svrhu i cilj
svoga bivstvovanja?
Istina je da sva živa i neživa stvorenja imaju uzrok
svoga postojanja. Ako razmislimo o tome da su najsitnija i najjednostavnija živa bića u moru, koja se čak ne
vide ni golim okom, stvorena kako bi izvršavala veoma
značajne funkcije u ovom svijetu, ne možemo reći da
smo mi – kao najčasnija i najsavršenija stvorenja u univerzumu – stvoreni bez ikakvog cilja ili svrhe.
Čovjek je napredovanjem u nauci saznao mudrosti stvaranja određenih stvorenja i tajne njihove svrhe.
Sada znamo da sve stvoreno u sebi sadrži mudrost
postojanja; kako rastinje u dubinama oceana, tako i
sićušni insekti koji žive na njegovoj površini. Kada se
uništi neka vrsta biljaka ili životinja, koja se na prvi pogled čini beznačajna, odmah nastane poremećaj ravnoteže u prirodi. Neka druga vrsta ne može zamjeniti
postojanje prvobitne vrste, jer ne ispunjava cilj i svrhu
njenog postojanja. Upravo iz tog razloga se danas poduzimaju određene mjere za zaštitu biljnih i životinjskih
vrsta kako bi se očuvala ravnoteža prirode.
Naš Uzvišeni Gospodar, koji je znao čovjekov nemar u odnosu na propitivanje cilja svoga postojanja,
potpuno jasno je objavio šta je cilj čovjekovog bivstvovanja: „Ljude i džinove sam stvorio samo da Mi robuju!“ (ez-Zarijat, 56) Objašnjavajući melekima razlog
čovjekobog stvaranja, On Uzvišeni je rekao: „Na Zemlji ću postaviti Svoga halifu!“ (el-Bekare, 30) Halifu,
to jeste: Svoga namjesnika, predstavnika...
Ovdje se nameću sljedeća pitanja: Zašto današnji
čovjek, koji nastoji proniknuti i shvatiti uzrok postojanja
svega stvorenog, ne razmišlja o uzroku svoga postojanja? On vidi da sve stvoreno u univerzumu ima svrhu
Dakle, kada pravimo program za svoj život, moramo obratiti pažnju na ovu temeljnu i najveću istinu.
Ona mora biti naša vodilja u pogledu onoga što činimo i kako se određujemo i usmjeravamo.
Čovjek, koji je stvoren kao najsavršenije biće, i koji
je odabran za robovanje Gospodaru svjetova, i koji
je na ovaj svijet poslan kao Njegov namjesnik – zasigurno nije prepušten samome sebi. Stvoren je da
ispunjava velike dužnosti i obaveze hizmeta. Islam je
jedina vjera koja objašnjava ove istine i u skladu njih
pruža životni program. Mu’min je onaj čovjek koji nastoji da održi čvrstu vezu sa svojim Gospodarom i koji
Njegovu vjeru u cijelosti primjenjuje u svom životu. On
je shvatio cilj svoga postojanja i ispravno se odredio
prema njemu. On se pokorio svome Gospodaru kao
i sva druga stvorenja i sve stvoreno u univerzumu, od
najsitnije čestice do velikih nebeskih tijela. On se predao Njemu. To je značenje riječi islam. Njegovo srce
je pažlivo usmjereno ka izvršavanju Božijih zapovijesti
koje se očekuju od njega. Za njega život nije parče
vremena koje traje od rođenja do smrti, nego je njiva
vječnog Ahireta. On je svjestan da sve što uradi na
ovom svijetu ima isti status sjemena koje se baci u zemlju. Ahiret je mjesto na kojem će on ubrati plodove
svoje sjetve.
Ukoliko pogledamo činjenice s ove tačke gledišta,
može se reći da život jednog mu’mina predstavlja hizmet. Mu’min prvo robovanjem i ibadetom čini hizmet
svom vječnom životu. Trudi se da postigne dobrote i
ljepote Ahireta u skladu Božijeg govora: „Toga Dana
ljudi će se odvojeno pojaviti da im se pokažu njihova
djela: onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet
će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjet
će ga.“ (ez-Zilzal, 6–8) Mu’min čuva Allahove granice
zapovijedi i zabrana. I dok sve to čini, on se ne uzda u
svoja djela, nego nastoji postići zadovoljstvo, milost i
samilost Uzvišenog Gospodara.
Dok radi za svoju budućnost, on ne zaboravlja druge ljude. Ne povlači se od ljudi, već se zbližava s njima.
Radi Allaha se trudi kako bi im pružio samo ono što je
lijepo. Ličnim primjerom i riječima na pravi put ukazuje
prvo svojim bližnjima, a potom i svim drugim ljudima.
To je put i ahlak svih vjerovjesnIka (alejhimus-selam)
kroz cijelu historiju, a danas tako postupaju potpuni
vodiči (kjamil muršidi), osvjetljavajući put muslimana.
Ustvari, lično postojanje jednog mu’mina trebalo bi imati značenje hizmeta. On bi trebao biti insan
koji lijepim i skladnim ponašanjem, svojim poštenjem
i ljudskošću okreće srca ljudi Uzvišenom Hakku i činjenu dobra, tako da oni za njega kažu: „Sva sreća pa
imamo ovakvog čovjeka!“ Aljkavost, nepovjerljivost,
neurednost, nemarnost, grubost, neotesanost i slične
osobine u međuljudskim odnosima čovjeku ne samo
da otežavaju njegovu budućnost, nego i druge ljude
odvraćaju od islama.
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., rekao je: „Najbolji među
ljudima je onaj ko im najviše koristi!“ I u mnogim ajetima naše jasne Knjige veoma značajno mjesto zauzimaju zapovijedi i savjeti koji podstiču na korisne i
hairli hizmete koje trebamo činiti drugim ljudima. Činiti
hizmet ocu i majci, djeci i porodici, a u određenim situacijama i rodbini i drugim ljudima, ispunjavajući njihove potrebe, definisano je šerijatskim propisima koji
su poredani u skali prioriteta od farza do mustehaba.
Da bismo ispunili ono čime nas zadužuje naša vjera, nije uvijet samo materijalno bogatstvo. Danas svaki
čovjek može uraditi nešto korisno u društvu u kojem
se raširilo mnogo pogrešnih stvari. To je toliko široko
polje djelovanja – od osmijeha na licu, preko odgoja djece i ispunjavanja potrebe nevoljnika, do lijepog
odnosa prema komšijama i tako dalje. Posebno treba
obratiti pažnju na činjenicu da se i malom podrškom
organizacijama koje provode hairli akcije može ostvariti veliki hizmet. To u današnje vrijeme ima itekako veliku vrijednost.
Ovdje želim ukazati na još jednu važnu činjenicu,
a to je da svako onaj kome je omogućeno da čini
hizmet drugima svojim materijalnim sredstvima, znanjem ili nekom sposobnošću, mora voditi računa o
tome kako ne bi upao u zamku svoga nefsa i šejtana.
Kod njega ne smije biti oholosti, nadmjenosti i samodopadljivosti zbog onoga što mu je darovao Uzvišeni
Gospodar svjetova, nego mora biti zahvalan na tome i
tražiti oprosta za greške koje je počinio prilikom činjenja hizmeta. Samo na taj način njegov hizmet može se
spasiti od hezimeta (poraza).
Hadže Ubejdullah Ahrar, jedan od velikih evlija, k.s.,
rekao je: „Ja ovaj put nisam postigao čitajući knjige o
tesavvufu, već čineći hizmet ljudima. Svakome sam činio dobro kojem sam se i sâm nadao.“ Dakle, pored
toga što se hizmetom ostvaruje cilj postojanja, njime
se postiže i duhovna potpunost.
Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!
05
Dr. Almir Fatić | TEMA
Islam - misija
neprestanog
dobra
„Nije dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu;
dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige,
i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i
siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za
otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezu
svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u
neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se
Allaha boje i ružnih postupaka klone.“
(el-Bekare, 177)
06
07
M
usliman svoje vjerovanje, svoju pripadnost
islamu i muslimanskome ummetu, svakodnevno i neprestano dokazuje svojim dobrim
djelima i odnosom prema drugim muslimanima, ostalim ljudima i svemu stvorenome. Naime, nije dovoljno
samo znati i spoznati ono što je dobro i ono što je zlo.
Pored toga, ili uz to, dobro treba htjeti, usvojiti, prihvatiti, prakticirati i s drugima podijeliti, a zlu se odlučno i
snažno suprotstaviti. A ovo neizostavno podrazumijeva
činjenicu odgoja (edeba) kao nezaobilaznog faktora u
životu svakog muslimana i muslimanke koji započinje
od najranijih dana i traje sve do kraja života.
Kur’an nas je podučio da je čovjeku olakšano činiti
dobro, odnosno da Uzvišeni Allah pomaže i voli dobročinitelje. Dakle, potrebno je samo htjeti činiti dobro.
Zapravo, dobro je u temelju samoga imana i njegov nerazdvojivi dio. Ili, svi islamski ibadeti, propisi i odredbe,
u krajnjoj liniji, smjeraju da čovjeka usmjere ka dobru i
činjenju dobra te popravljanju i poboljšanju sveukupnih
ljudskih odnosa. Dobro po svojoj definiciji prelazi pojedinačni ljudski interes, jer pojedinačna dobrota rezervirana
samo za čovjeka pojedinca ne znači mnogo, ako nije
podijeljenja s drugima i ako ne čini dio općeg dobra
i ne donosi dobro širem džematu i ljudskoj zajednici.
Prema tome, dobro i činjenje dobra drugima (hizmeta)
je neprestana obaveza svakom muslimanu i muslimanki.
Zato ćemo u nastavku teksta pokušati ukazati na neke
kur’ansko-sunnetske odrednice učenja o dobru, o dužnosti i nužnosti njegova činjenja.
Kur’anska definicija
dobra (birra)
U 177. ajetu sure el-Bekare Uzvišeni Allah veli: „Nije
dobro u tome da okrećete lica svoja prema istoku i
zapadu; dobri su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od
imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i
siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i
za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju,
i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju,
naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i
u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici i oni se Allaha boje
i ružnih postupaka klone.“
Iz ovog časnog ajeta (ajetu’l-birr) uočava se širina
pojma dobra i njegova, da tako kažemo, složena i višedi08
menzionalna struktura, odnosno njegova univerzalnost.
Zapažamo da u pojam dobra (birra) potpada:
•
iman – vjerovanje u: Allaha, dž.š., Ahiret, meleke,
knjige, vjerovjesnike;
•
djelovanje – davanje imetka: rođacima, siročadi,
siromasima, putnicima, prosjacima, zarobljenicima;
•
ibadet – namaz i zekat;
•
ahlak – ispunjavanje preuzetih obaveza, strpljivost u neimaštini, bolesti i boju.
Ova četverodimenzionalna sadržina dobra u suštini
se svodi na dvoje: vjerovanje u Allaha, dž.š., i činjenje
dobrih djela. Vidljivo je, također, da vjerovanje (iman)
nije nikakva apstraktna zamisao; ono je neraskidivo
povezano s djelovanjem čovjeka na Zemlji. Zapravo,
vjerovanje svoju puninu, svoju pravu vrijednost i konačnu potvrdu nalazi u djelovanju, ibadetu, ahlaku i svim
drugim oblicima raznolikih ljudskih odnosa, međusobne
saradnje i uspostavljenjih normi ponašanja. Isto tako,
bitno je uočiti da je dobro u ovakvom svom sadržaju ili
sadržajima trajna i nepromjenjiva kategorija. Dakle, ono
je univerzalno, po svom porijeklu i po svom sadržaju.
Vjerovati
i djelovati
O tome da je vjerovanje neodvojivo od djelovanja,
pored navedenog ajeta, u časnom Kur’anu je podastrto
mnoštvo dokaza i primjera. Također i u hadisima Allahovog Poslanika, a.s. Nemoguće ih je ovdje sve navesti i
pobrojati. Ukazat ćemo tek na neke od njih.
Ono što je uočljivio svakom ozbiljnom čitaocu Kur’ana
jeste to da gdje god se u Kur’anu spominje iman (vjerovanje u Allaha, dž.š.), zajedno s njim spominju se i
dobra djela (amenu ve ‘amilu’s-salihat).
Sadržaj sure el-’Asr (Vrijeme) mnogo govori: „Tako mi
vremena, /ljudi su, doista, na gubitku, /samo ne oni koji
vjeruju i dobra djela čine; i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”
U ovoj plemenitoj suri uočava se četvorostruko dobro:
vjerovanje, djelovanje (na putu dobra i činjenja dobra),
istina i strpljenje, kao vrijednosti koje se međusobno
preporučuju. Imam Šafi’, rahimehullah, je kazao: „Kad
bi ljudi razmislili o ovoj suri, bilo bi im dovoljno.“ Stoga,
razmislimo o ovoj suri; razmislimo šta nam nedostaje!
Vjerovanje bez djelovanja nije dovoljno, odnosno bez
vjerovanja nema dobrih djela i obratno!
Mnogobrojni su hadisi Resulullaha, a.s., iz kojih se
jasno razabire da vjerovanje i činjenje dobra idu zajedno. Evo tri primjera:
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Resulullah, a.s.,
rekao: „Onaj od čijih dosađivanja njegov komšija nije
miran, neće ući u džennet!“ (Muslim, 172)
Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao:
„Kazao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Nije vjernik onaj ko se
zasiti, a njegov komšija bude gladan!’“ (Medžmeu’zZevaid, 306/8)
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je pripovijedio:
„Jedne prilike neki čovjek kaza Resulullahu, a.s.: ‘Božiji
Poslaniče, ima jedna žena koja je poznata po tome što
puno klanja (nafile), puno posti i puno sadaku dijeli,
ali ona bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ Allahov
Poslanik, a.s., reče: ‘Ona je za džehennema!’ Isti čovjek
nastavi: ‘A ima jedna žena koja je poznata po tome da
ne posti baš puno, rijetko kad sadaku daje, a slabo i
(nafile) klanja. Ma u sadaku daje koji komadić sira, ali
ona ne bihuzuri svoje komšije svojim jezikom!’ Allahov
Poslanik, a.s., na to reče: ‘Ona je za dženneta!’“ (Musned Ahmedov, 40/2)
Neprestano
pomaganje u dobru
Međusobno pomaganje u dobru (birr) je nešto što je
svakom vjerniku i vjernici Kur’anom naređeno. Istovremeno se naređuje i ostavljanje zabranjenih i pokuđenih
stvari: „Jedni drugima pomažite u dobru i bogobojaznosti (...)“ A zatim se zabranjuje sudjelovanje u grijehu
i neprijateljstvu: „(...) a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“
(el-Ma’ide, 2)
Ova naredba je – kako veli mufessir Kurtubi – upućena svim ljudima, tj. da se međusobno pomažu u dobru
i bogobojaznosti, zatim da jedni druge podstiču na ono
što je Uzvišeni Allah naredio, tj. da po tome postupaju,
te da zabranjuju ono što je Uzvišeni Allah zabranio,
odnosno da to izbjegavaju. Ovo je u skladu – veli dalje
ovaj glasoviti mufessir – onome što je Vjerovjesnik, a.s.,
kazao: „Onaj ko upućuje na dobro, poput je onoga ko
09
ga čini.“ Stoga je rečeno i suprotno: „Onaj ko upućuje
na zlo, isti je kao onaj koji ga čini.“
Komentatori Kur’ana ponudili su nekoliko tefsirskih
rješenja u vezi s određenjem pojmova dobra (birr) i
bogobojaznosti (takva) u ovom ajetu.
Jedni vele da su ove riječi sinonimne, a da su navedene zajedno zbog naglašavanja, jer, vele ovi: „Svako
dobro je bogobojaznost, a i svaka bogobojaznost je
dobro.“ Mufessir Ibn ‘Atijje kaže da riječ birr obuhvata
obavezne i preporučene dužnosti, a bogobojaznost
se ogleda u obaveznim dužnostima tako da je, smatra
ovaj mufessir, dozvoljeno ove riječi smatrati sinonimima.
El-Maverdi ističe da su ove dvije riječi došle zajedno „jer je u takvaluku Allahovo zadovoljstvo, a u birru
zadovoljstvo ljudi“. Onaj ko ovo oboje objedini, tj. zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i zadovoljstvo ljudi, on će
usavršiti svoju sreću i upotpuniti svoju blagodat.
Čuveni komentator ez-Zamahšeri navodi da riječ elbirr znači el-’afv (praštanje), riječ et-takva znači el-igda’
(obazrivost). No, i sam veli da je dozvoljeno smatrati da
se misli na svako dobro i svaku bogobojaznost. Dakle,
da ove riječi imaju općenito značenje.
Od Ibn ‘Abbasa, r.a., se prenosi da je rekao kako riječ
el-birr označava ono što je naređeno, a riječ et-takva
ono što je zabranjeno.
Jedan komentator smatra da el-birr označava vjerovanje (el-iman), a riječ et-takva sunnet, tj. slijeđenje
sunneta.
Komentator Sehl et-Tusteri veli da el-birr znači et-ta’ah
(pokornost), dok riječ et-takva znači itka’u’l-ma’sijjeh
(čuvanje od griješenja).
Zaključit ćemo riječima mufessira Ibn Džuzejja iz Granade, koji navodi da ove riječi imaju opće značenje, te
10
konstatuje: „Razlika između riječi birr i takva u tome je
što riječ birr ima opće značenja u pogledu obaveznih,
preporučenih i zabranjenih djela. Dakle, birr se odnosi
na sve ono što vodi blizini Uzvišenog Allaha. Riječ takva se odnosi na obavezna i zabranjena djela, ali ne i
na preporučena djela. Dakle, riječ birr ima općenitije
značenje od riječi takva.
Pomozi druge u
onome što najbolje znaš
Ono što nam se čini posebno važnim naglasiti kada
govorimo o ovom ajetu jeste da se arapskim glagolom
te’avenû (jedni drugima pomažite) u imperativnoj formi
naglašava trajno značenje, što će reći da obaveza činjenja dobra i pomaganja u dobru nikada ne prestaje. Musliman svoju misiju na putu dobra ne završava riječima:
Ja sam to i to jednom uradio i dosta od mene! Ovakva
logika je suprotna kur’anskom pozivu na neprestano
dobro. Umjesto toga, musliman će, u okviru svojih mogućnosti, neprestano biti u funkciji dobra i pomaganja
drugima u tome. Stoga želimo posebno istaći mišljenje
jednog mufessira koji kaže da ima više načina međusobnog pomaganja u dobru i bogobojaznosti. Tako je
obaveza onog učenog (u ma kojoj oblasti ili struci) da
pomaže drugim ljudima svojim znanjem i da ih poduči; obaveza bogatog je da pomaže svojim novcem ili
imetkom; obaveza sposobnog u bilo čemu je da poduči
druge ljude toj vještini i tako redom.
U jednom takvom društvu do izražaja dolaze sposobnosti (kompetencije) svakog pojedinca koje on zatim
prenese na druge. On u tome ne škrtari, ne manipuliše
drugim ljudima niti ih vara. A svako je obdaren nečim
posebnim i u nečemu se posebno ističe. Samo u tom
ozračju moguća je zdrava i korisna konkurencija na
koju Kur’an aludira znamenitim riječima: „Natječite se
u dobrima!“ (el-Ma’ide, 48)
...i ne prigovaraj
za učenjeno dobro
na licu zemlje. Naveden je i razlog te počasti: „Vi ste
narod (ummet) najbolji od svih koji se ikada pojavio:
tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate
i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110) I iz ovoga ajeta
uočavamo da misija dobra i sustezanja od zla ne ostaje
Kur’an i hadis nam skreću pažnju da za učinjeno
dobro nekome nipošto ne prigovaramo ili, ne daj Bože,
vrijeđamo. Poslušajmo jasne riječi i upute našeg Stvoritelja: „One koji troše imetke svoje na Allahovu putu,
a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i
uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova; ničega
se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“
samo kod pojedinca. Kur’an traži da se i drugi podstiču
„Lijepa riječ i izvinjenje vrijedniji su od milostinje koju
prati vrijeđanje. A Allah nije ni o kome ovisan i blag
je. Vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem
i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj
da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni
u onaj svijet; oni su slični litici s oskudnom zemljom
kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. A onima
koji neće da vjeruju, Allah neće ukazati na pravi put.“
od toga – uvjet našeg bitisanja i opstanka kao ummeta
(el-Bekare, 262–264)
od zla ili će Allah morati uskoro na vas poslati kaznu
Allahov Poslanik, a.s., također jasno upozorava da
za onoga ko prigovara za učinjeno dobro nema mjesta
u džennetu: Ebu Bekr es-Siddik, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: „U džennet neće ući onaj ko
vara, onaj ko mrzi, onaj ko škrtari i onaj ko prigovara za
dobro koje je nekome učinio!“ (Tirmizi, 1963)
pa ćete vi Njega moliti, a On vam se neće odazivati!“
Ummet islama –
ummet dobra
Na koncu, muslimani kao ummet islama u Kur’anu
su označeni kao najbolji ummet koji se ikada pojavio
na dobro i sprečavaju od zla. U najmanju ruku, kako
nam je poznato iz onog čuvenog hadisa, da zlo drugoga
makar srcem osudimo, iako je to vid najslabijeg imana.
Vječni kur’anski princip činjenja dobra i odvraćanja od
zla nije stvar dobre volje pojedinca. On je mnogo više
islama. Allahov Poslanik, a.s., u jednom hadisu upozorio
je na katastrofalne posljedice ukoliko se zanemari ovaj
veliki princip islama.
Naime, Huzejfe el-Jemani, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci
je moja duša, ili ćete vi naređivati dobro a odvraćati
(Tirmizi, 2169)
Iz još jednog kur’anskog ajeta zapaža se veliki značaj
ovog principa u životu vjernika u kome je ovaj princip
spomenut prije namaza i zekata: „A vjernici i vjernice su
prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a
od nevaljalih odvraćaju i namaz obavljaju, i zekat daju,
i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni
kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista
silan i mudar.“ (et-Tevbe, 71)
11
Dr. hfz. Džemail Ibranović
Duhovno uzdizanje u
mjesecu Ramazanu
V
eličina mjeseca ramazana se ogleda, između
ostalog, i u tome što sadrži sve potrebne komponente za duhovnu izgradnju vjernika. To su,
prije svega, post, povlačenje (osamljivanje), razmišljanje, bdijenje (noćni namaz). Vrhunac ovog duhovnog
puta bi trebao biti doživljaj Noći odredbe, tj. Lejletu’lkadra.
Osamljivanje (i’tikaf)
Uz ramazanski post, kao sredstvo odgajanja duše
(nefsa) kroz kontrolu hrane i nutarnjih osjećanja, praksu
osamljivanja nalazimo i kod prijašnjih naroda. Tako, naprimjer, Allah Uzvišeni kada govori o Ka’bi preporučuje
Ibrahimu i Ismaili slijedeće: „Hram Moj očistite za one
koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili, (el-akifin) i
koji budu namaz obavljali.“ (el-Bekare, 125)
Isto tako u kazivanju o Musau, a.s., i sinovima Israilovim nakon prelaska preko mora Allah Uzvišeni nas
obavještava: „I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo i oni naiđoše na narod koji je provodio vrijeme
pored svojih kumira (ja’kufun).“ (el-Ea’raf, 138)
Mi, naravno, ovdje želimo istaći posebno praksu
Muhammeda, a.s., i njegovih časnih žena, naročito
u zadnjoj trećini ramazana. Buhraija prenosi od Aiše,
r.a., da je rekla: „Kada bi nastupilo deset zadnjih dana
12
ramazana, Vjerovjesnik bi pritegao svoje haljine (povukao se od supruga), oživljavao svoju svaku noć većom
pobožnošću i budio svoje ukućane i ljude u i’tikafu radi
pobožnosti. Noći u i’tikafu Muhammed, a.s., je provodio
klanjajući nafile, učeći Kur’an, razne dove, bodreći i
ashabe riječima: ‘Ne pretvarajte svoje kuće u grobove!’
Njegova je nakana naravno bila da muslimani što manje
spavaju a, s druge strane, da rade što više korisnih dijela
za sebe i svoju zajednicu.“
Zejneba ibn Mesleme kaže: „Kada bi nastupilo posljednjih deset dana ramazana, Vjerovjesnik ne bi ostavio od svojih ukućana nikoga sposobnog za ma kakvu
pobožnost a da ga ne bi na nju podstrekivao.“
Od Ebu Seleme se prenosi da je rekao: „Pitao sam
Ebu Sejjida, a on je bio iskren i rekao: ‘Bili smo s Vjerovjesnikom, a.s., u i’tikafu drugih deset dana ramazana.
On je izašao dvadeseti dan ujutro i održao hutbu, rekavši: ‘Pokazana mi je Noć kadr, samo se je sada više
ne sjećam’, ili je rekao: ‘samo sam je već zaboravio,
pa je tražite u zadnjih deset neparnih noći ramazana.
Ja sam se zaista vidio kako činim sedždu na vodi i blatu.’ Ko god je bio u i’tikafu s Božijim Poslanikom, a.s.,
rekao mu je neka se povrati opet u i’tikaf. Tako smo se
i mi povratili. Na nebu nismo vidjeli ni komadić oblaka.
Potom se naoblačilo i kiša udarila tako jako da je i krov
džamije, koji je bio od palminog granja, prokisnuo. Zatim
je nastupilo vrijeme namaza i vidio sam Božijeg Poslanika, a.s., gdje čini sedždu na vodi i blatu i trag tog blata
sam vidio na njegovom čelu.’“
Osjetiti ton samoće
Imam Gazali kaže da je korist osamljivanja u odagnavanju stvari koje nas odvlače, a, s druge strane, u
discipliniranju slušanja i gledanja. Samoća je odvodni
kanal srca pri čemu je srce kao bazen u koji se slijevaju
ogavne, zamućene i prljave vode iz rijeka naših osjetila.
Cilj duhovnog treninga jest upravo pražnjenje tog bazena od tih voda i blata koje se od njih nakupilo, kako
bi bazen provrio, proključao čistom vodom. Kako se
bazen može iscrpiti, kad se rijeke još u njega ulijevaju i
obnavljaju dotok više nego što voda otječe? Zato nema
druge nego pritegnuti osjetila onoliko koliko je neophodno da budu djelotvorna. To se može ostvariti samo
osamljivanjem u zatamljenoj sobi. Ako nema zatamljenog prostora, onda neka osoba svoju glavu pogne u
svoja njedra ili se umota kakvim haljetkom ili ogrtačem.
U takvom stanju osoba će čuti zaziv Istinitog i svjedočiti
Veličanstvo Hadreta Rububijjetskog. Zar ne vidiš kako je
Allahov Poslanik, a.s., bio zazvan kad bijaše u takvom
stanju: „Ti umotani!“, i: „Ti pokriveni!“
Poruke Noći odredbe
Allah Uzvišeni kaže: „Mi smo ga počeli objavljivati
u Noći kadr, a šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć kadr
je bolja od hiljadu mjeseci. Meleki i Džibril s dozvolom Gospodara svoga spuštaju se u njoj zbog odluke svake. Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“
(el-Kadr, 1–5)
Prema tradicionalom naučavanju islamskwe uleme
prevlađuje mišljenje da je u ovoj noći cjelokupan Kur’an
spušten na dunjalučko nebo u bejtul-izze (kuću veličanstvenosti), a zatim odatle postepeno objavljivan na
Zemlju u toku slijedeće dvadeset i tri godine.
Sejjid Abdulkadir Gejlani u svom djelu El-Gunjeh
kaže: „Noć kadr znači noć veličine i mudrosti, jer Allah
Uzvišeni u njoj određuje sudbinu za čitavu slijedeću
godinu.“ Jahja ibn Nedžih kaže: „Među Benu Israilom
je bio jedan čovjek koji je nosio oružje hiljadu mjeseci
boreći se na Allahovom putu, što je Allahov Poslanik,
a.s., spomenuo svojim ashabima a oni se jako začudili
tome. Tada je Allah Uzvišeni objavio: ‘Noć kadr je bolja
od hiljadu mjeseci.’ Što znači da je bolja za vas od tih
hiljadu mjeseci u kojima je taj čovjek nosio oružje boreći
se na Allahovom putu. Kaže se da je njegovo ime bilo
Šem’un (Šemuel) pobožnjak (abid) od Benu Israila, a
neki kažu da se zvao Šemsun.“
Iako postoji više mišljenja, ashabi i općenito ulema
zauzeli su stav da je ova vrijedna noć dvadeset i sedme noći mjeseca ramazana. Kao potpora tom stavu
navodi se i činjenica da je i zamjenica „ona“ (hije) koja
se odnosi na ovu mubarek noć dvadeset i sedma riječ
od ukupno trideset riječi koliko ih ima ova sura. Imajući
u vidu kolika je važnost ove noći, nužno je pripremiti
se za taj veličanstveni trenutak kako bi doživjeli ono
što naš narod kaže „otvaranje nebesa“. Ovo podrazumijeva praktični rad na sebi, svome egu, jastvu, koji
najčešće biva preprekom duhovnim otkrovenjima. Prema hadiskim predanjima mi znamo da meleki koji se
spuštaju te noći ne ulaze u prostorije gdje ima kipova,
slika, nečisti i dr.
Sam čovjek je poput kuće ili, kako kaže imam Gazali,
poput države. Čovjek u sebi sadrži i niske pobude kao
što su škrtost, zavidnost, oholost, mržnja spram muslimana i dr. To su sve nečisti koje treba izbaciti iz svoje
kuće da bi dočekali meleke. Kazujući o prepoznatljivim
znakovima ove noći, sejjid Abdulkadir kaže slijedeće:
„Noć kadra je blaga i ujednačena, a ne vrela ili hladna. U
njoj se ne čuje lajanje pasa a sunce pri svitanju izgleda
kao disk bez zraka i liči na bakrenu zdjelu.“
Kako provesti Lejletu’l-kadr
Muhammed, a.s., kaže: „Onaj ko bude proveo Noć
kadra u ibadetu s vjerom, s ubjeđenjem da će mu biti
primljeno i oprošteno, da će biti nagrađen za to, njemu
se opraštaju svi grijesi koje je počinio u prošlosti.“
Aiša, r.a., je jednom upitala Poslanika, a.s.: „Božiji
Poslaniče, šta je najbolje učiti u toj noći. Poslanik, a.s.,
je proučio: ‘Gospodaru moj, Ti si onaj Koji prašta, Plemeniti, Ti voliš praštanje pa Te molim da mi oprostiš.’“
Ibn Abbas kaže: „Onoga koji bude klanjao dva rekata u toj noći, na prvom i drugom rekatu prouči fatihu
i sedam ihlasa, isto tako i na drugom fatihu i sedam
ihlasa te nakon što preda selam prouči: ‘Estagfirullah we
etubu ilejhi’ sedamdeset puta – Allah će počastiti time
što će mu oprostiti sve grijehe, ne samo njemu, nego i
njegovim roditeljima.
13
Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Tevba (pokajanje)
T
evba je obaveza svakog muslimana i svake muslimanke! Uzvišeni Allah kaže: „Učinite pokajanje
Allahu iskreno!“ (et-Tahrim, 8), a naredba označava obavezu. I kaže Uzvišeni: „I ne budite kao oni koji
su zaboravili Allaha (...)“, tj. kao oni koji su dali Allahu
ugovor pa su onda Njegovu Knjigu za leđa bacili, „(...)
pa je On učinio da sami sebe zaborave (...)“, tj. učinio je
da zaborave vlastita stanja, pa tako nisu svoje nefsove
suzbijali od zlih, niti su sebi pribavili dobrih djela. A rekao
je Vjerovjesnik, a.s.: „Ko voli susret s Allahom i Allah voli
susret s njim, a ko ne želi susret s Allahom ni Allah ne
želi susret s njim!“, „(...) to su pravi griješnici.“ (el-Hašr,
19), tj. prestupnici koji su svoj ugovor pogazili, koji su s
pravog puta, milosti i oprosta skrenuli.
Griješnika (fâsika) ima dvije vrste: griješnik – nevjernik
i griješnik – zločinac. Griješnik – nevjernik ne vjeruje u
Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., i on je s puta upute
skrenuo na put zablude. Kao što Uzvišeni kaže: „I zato
se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga.“ (el-Kehf,
50), tj. izašao iz pokornosti Njegove zapovjedi da bude
vjernik. Griješnik – zločinac pije alkohol, jede zabranjeno, čini zinaluk, neposlušan je Uzvišenom Allahu, on je
sišao s puta ibadeta i ušao na put neposlušnosti, ali ne
ispoljava širk (mnogoboštvo).
Razlika među njima je u tome što za griješnika – nevjernika nema nade za oprost grijeha, osim sa šehadetom (svjedočenjem vjere) i tevbom (pokajanjem), prije
njegove smrti. Za griješnika – zločinca postoji nada za
oprost uz tevbu i kajanje prije smrti. Jer, za svaki grijeh
čiji je izvor nefsanski prohtjev postoji nada za oprost, a
za grijeh čiji je izvor oholost ne postoji nada za oprost.
Iblisov grijeh je potekao iz oholosti...
Zato se trebaš pokajati, prije smrti, za sve svoje grijehe kako bi se mogao nadati da će ti Allah tevbu primiti.
Kao što Uzvišeni Allah veli: „On prima pokajanje od
robova Svojih i prašta rđave postupke.“ (eš-Šura, 25),
tj. zbog tevbe (pokajanja) prelazi preko loših njihovih
djela. A Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Onaj koji se kaje
za grijehe je poput onoga koji nema grijeha!“
14
Nekakav čovjek je svoje grijehe bilježio u svoj dîvân.
Tako je jedne prilike počinio nekakav grijeh i, kada je
otvorio svoju bilježnicu da ga zapiše, nije zatekao ništa
osim Njegovih Riječi: „Allah će njihova rđava djela u
dobra promijeniti.“ (el-Furkan, 70), tj. širk će zamijeniti
imanom, zinaluk će zamijeniti oprostom a neposlušnost
će zamijeniti pokornošću.
Pokajanje jednog mladića
Prenosi se da je jedne prilike Omer, r.a., prolazio ulicama Medine. U susret mu je dolazio jedan mladić koji je
pod odjećom nosio flašu. Omer, r.a., ga je upitao: „Mladiću, šta to nosiš pod odjećom?“ U flaši je, zapravo, bilo
vino. Mladić se zastidio da kaže da nosi vino, pa je u sebi
zamolio Allaha da ga ne osramoti pred Omerom, da ga
sačuva te sramote. Zauzvrat, više nikada neće piti alkohol.
Mladić je rekao: „Zapovjedniče pravovjernih, ja nosim
sirće!“ „Pokaži mi, da pogledam!“, reče Omer. Mladić
je izvadio flašu ispod svoje odjeće. Kad je Omer, r.a.,
pogledao flašu, vidio je da je unutra bilo sirće!
Pa pogledaj kako se stvorenje pokajalo iz straha prema stvorenju! Uzvišeni Allah je zbog toga vino pretvorio
u sirće, jer je znao da je tevba mladića bila potpuno
iskrena (nesûh).
Kada bi se griješnik, onaj koji nema nikakvih dobrih
djela, pokajao iskrenim pokajanjem (tevbeten nesûhan),
Uzvišeni Allah bi vino njegovih loših djela zamijenio sirćetom pokornosti.
Ebu Hurejre, r.a., je ispričao: „Jedne noći, nakon što
sam s Resulullahom, a.s., klanjao jaciju namaz, izašao
sam (iz džamije) i na putu sreo jednu ženu. Rekla mi
je: ‘Ebu Hurejre! Počinila sam grijeh, pa ima li za mene
pokajanja?’ Upitao sam: ‘Koji je tvoj grijeh?’ Rekla je:
‘Počinila sam zinaluk! Pa sam to svoje iz zinaluka rođeno
djete ubila!’ Rekao sam joj: ‘Propala si i upropastila se!
Tako mi Allaha, za tebe nema tevbe!’ Žena je tada pala
u nesvjest. Otišao sam od nje i u sebi rekao: ‘Dajem
fetvu, a Resulullah, a.s., među nama!’ Vratio sam mu
se i o svemu ga obavijestio.
Resulullah, a.s., mi je na to rekao: ‘Kako ćeš joj to
reći: Propala si i upropastila se! Pa gdje si ti od ovog
ajeta: ‘Ali onima koji se pokaju i dobra djela čine, Allah
će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah
prašta i samilostan je.’ (el-Furkan, 70) Izašao sam na
ulicu i tražio ko će me uputiti na ženu koja mi je postavila
pitanje. Kada sam je našao i obavijestio o onome što je
rekao Allahov Poslanik, a.s., žena je od sreće duboko
udahnula i rekla: ‘Imam voćnjak kojeg dajem, radi Allaha
i Njegovog Poslanika, u sadaku!’“
Utbe i Hasan el-Basri
Hikaja o Utbetu’l-Gulamu, Allah mu se smilovao:
Bio je od velikih griješnika, poznat po svojim zločinima i pijenju alkohola. Jednog dana ušao je u medžlis
(predavanje, sohbet) Hasana el-Basrija, koji je u tom
momentu učio ajet: „Zar nije vrijeme da se vjernicima
srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje
spomene?!“ (el-Hadid, 16), tj. zar nije došlo vrijeme
da se vaša srca strahom ispune? Šejh je tumačio ovaj
ajet usljed čega su ljudi počeli da plaču. Između njih je
ustao jedan mladić koji je pitao: „Bogobojazni, hoće li
Uzvišeni Allah primiti griješnika i zločinca poput mene,
ako se pokaje?“
Šejh reče: „Svakako, Allah prima tevbu za tvoje grijehe i zlodjela!“ Kada je Utbetu’l-Gulam čuo ovaj govor,
njegovo lice je požutjelo a udovi su mu počeli da se
tresu. Vrisnuo je i pao u nesvjest. Kada je došao sebi,
prišao mu je Hasan i citirao stih:
Potom je Utbe podigao glavu i proučio tri dove. Zamolio je:
Moj Allahu, ako si primio moju tevbu i oprostio moje
grijehe, pa počasti me razumijevanjem i pamćenjem
tako da zapamtim sve ono što od znanja i Kur’ana čujem!
Moj Allahu, počasti me lijepim glasom tako de se
svakom onome ko čuje moje učenje smekša srce, pa
makar mu srce i najokrutnije bilo!
Moj Allahu, počasti me halal nafakom i opskrbi me
odakle se i ne nadam!
Pa je Allah uslišao sve tri njegove molbe tako da
mu se razumijevanje i pamćenje mnogo povećalo.
Kada bi učio Kur’an, svako ko bi čuo njegovo učenje,
učinio bi pokajanje. Svaki dan bi na njegovu sofru bile postavljene dvije lepine i čorba, a niko nije znao ko je to činio.
Ovako je bilo njegovo stanje sve dok nije s dunjaluka
otišao.
Ovo je stanje onoga ko se istinski vratio Uzvišenom
Allahu. Jer, Uzvišeni Allah neće dopustiti da propadne
nagrada onih koji dobra djela čine.
Znaci primljene tevbe
Jedan od učenjaka je bio upitan o tome da li rob
može znati kada je njegovo pokajanje primljeno, pa je
odgovorio: „Nema definitivnog suda o tome, ali za to
postoje određeni znaci:
•
da rob ne vidi svog nefsa bezgriješnim,
Mladiću, koji griješiš prema Vlasniku Arša, znaš li koja
je kazna za âsije?
•
da ne bude obijestan,
•
da je svjestan da ga Gospodar posmatra,
Za âsije – griješnike je Seîr, koji huči.
Žestina toga dana âsije će za čupe dohvatiti.
Ako možeš trpjeti Njegovu vatru, onda griješi,
a ako to nisi u stanju, onda se grijeha kloni!
U onome što si do sada od grijeha počinio,
tvoja je duša već zarobljena,
pa potrudi se da od sada iskren budeš!!
•
da se druži s dobrim ljudima,
•
da napusti društvo griješnika,
•
da malo od dunjaluka vidi velikim,
•
da veliko od ahiretskih djela vidi malim,
•
da mu srce bude obuzeto brigom o ispunjavanju
Allahovih naredbi,
Pa je Utbe opet žestoko vrisnuo i ponovo pao u nesvjest. Kada je sebi došao, upitao je: „Šejhu, da li će
Milostivi Gospodar primiti pokajanje nekog prokletog
poput mene? Šejh reče: „Da li tevbu osornog roba prima
iko drugi osim Gospodara Oprostivog?“
•
da čuva svoj jezik,
•
da bude uposlen razmišljanjem,
•
da je tužan, potišten i
•
da se stalno kaje za protekle grijehe.“
15
El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Pozivi skupini
I
bn Džerir bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da su se sastali
Utbe i Šejbe, sinovi Rebi’ata, Ebu Sufjan ibn Harb,
neki čovjek iz Benu Abdi’d-Dara, Ebu’l-Bahteri, pobratim Benu Eseda, Esved ibn Abdilmuttalib ibn Esed,
Zem’a ibn Esved, Velid ibn Mugire, Ebu Džehl ibn Hišam, Abdullah ibn Ebi Umejje, Umejje ibn Halef, A’s ibn
Vail, Nebih i Munebbih, sinovi Hadždžadža Sehmijje,
u dvorištu Kabe nakon zalaska sunca. Neki od njih je
rekao nekome: „Pošaljite nekoga Muhammedu, izložite
mu svoje argumente kako biste imali opravdanje pred
ostalim ljudima.“ Oni su mu poslali poruku: „Uglednici
tvog naroda su se okupili kako bi pričali s tobom.“
Poslanik, a.s., im je pohitao, nadajući se da su oni
promijenili svoj stav po pitanju njegovog, a.s., pozivanja
u islam. Bilo mu je stalo da oni uvide pravi put i boljelo
ga je to što su tvrdoglavi u svojoj zabludi. Kada je sjeo
s njima, oni su rekli: „Muhammede, poslali smo po tebe
kako bismo umirili savjest. Allaha nam, ne znamo da
među Arapima ima iko ko je u svom plemenu uradio ono
što si ti uradio u svom. Izvrijeđao si pretke, omalovažio
vjeru, izgrdio uglednike, izvrijeđao božanstva, rascijepao
zajednicu i nije ostalo ništa što bi nas moglo povrijediti a
da ga nisi i počinio. Ako pričaš tu priču koju širiš želeći
time imetak, sakupit ćemo ti od naših imetaka tako da
budeš najbogatiji među nama. Ako želiš čast, učinit
ćemo te najčasnijim među nama. Ako želiš vlast, učinit
ćemo te našim kraljem. Ako to činiš zato što ti je došao
i obuzeo te Reijj – a džina koji bi obuzeo čovjeka zvali
su Reijj – a moguće je da je to, sakupit ćemo sredstva
i tražiti ti lijeka i izliječiti te, ili te se odreći.“
Poslanik, a.s., im je rekao: „Sa mnom nije ništa od
toga što ste nabrojali. Niti sam došao želeći vaš imetak, niti čast, niti vlast nad vama. Allah me poslao kao
poslanika vama i objavio mi je Knjigu. Naredio mi je
da vam budem donosilac radosnih vijesti i upozoritelj.
Dostavio sam vam poslanice svoga Gospodara i ukazivao vam i savjetovao vas. Ako primite od mene ono
što vam nudim i s čime vam dolazim, to je vaša čast i
na dunjaluku i na ahiretu. Ako to odbijete, ja ću sačekati Allahovu odredbu po pitanju mene i vas i Njegovu
presudu među nama.“
16
Oni su rekli: „Muhammede, ako ne želiš da primiš
ono što ti nudimo, tebi je poznato da nema naroda koji
živi na manjem prostoru od nas, niti koji je siromašniji
od nas, niti koji živi tegobnijim životom od nas. Zamoli
svog Gospodara, u naše ime, Onog Koji te poslao s tim
što te poslao, da ova brda oko nas poravna i da nam
učini našu domovinu prostranom, da kroz nju učini da
protječu rijeke kao što protječu kroz Šam i Irak. Neka
proživi naše pretke koji su izumrli i neka među njima
bude i Kusajj ibn Kilab. On je bio iskren i uvažen plemić.
Mi ćemo ih pitati o onom što tvrdiš, da li je istina ili nije?
Ako učiniš ono što tražimo od tebe i ako oni potvrde istinitost toga što tvrdiš, i mi ćemo ti povjerovati. Tad ćemo
ti priznati tvoje mjesto i ugled kod Allaha i znat ćemo da
te je, uistinu, poslao kao poslanika i da je onako kako
tvrdiš.“ Poslanik, a.s., im je rekao: „Nisam poslan s time.
Došao sam vam od Allaha s onim s čime me poslao.
Dostavio sam vam poslanicu. Ako to prihvatite, to vam
je sreća i dunjaluka i ahireta, a ako odbijete, ja ću sačekati Allahovu odredbu i Njegovu presudu između
mene i vas.“ Oni su mu rekli: „Ako nećeš učiniti ono što
tražimo od tebe, onda zamoli svog Gospodara, u naše
ime, da pošalje meleka koji će potvrditi istinitost onog
što tvrdiš i koji će nas odvratiti od tebe, koji će ti dati
palmovike i riznice, i zlatne i srebrne dvorce, i koji će te
poštedjeti onoga u čemu te vidimo da radiš. Ti ideš na
tržnice i nastojiš da zaradiš kao što i mi svi zarađujemo.
Na taj način ćemo znati tvoj ugled i mjesto kod tvog
Gospodara, ako si Poslanik kao što tvrdiš.“
Poslanik, a.s., im je rekao: „Neću to uraditi. Ja nisam
onaj koji bi takvo što tražio od svoga Gospodara, niti
sam poslan s takvim nečim. Allah me poslao kao donosioca radosnih vijesti i upozoritelja. Ako primite ono
s čime sam došao, to vam je sreća i na dunjaluku i na
ahiretu, a ako odbijete, sačekat ću Allahovu odredbu i
Njegovu presudu između mene i vas.“ Oni su mu rekli:
„Onda učini da na nas padne nebeski svod, kao što
tvrdiš da tvoj Gospodar može učiniti ako hoće. Mi ti ne
vjerujemo, osim da takvo što se desi.“ Poslanik, a.s.,
im je rekao: „To je Allahova volja, ako hoće to će i učiniti.“ Oni su mu rekli: „Muhammede, zar tvoj Gospodar
nije trebao znati da ćemo sjesti s tobom i da ćemo ti
reći to što smo ti rekli? Mogao ti je kazati kako da nam
odgovoriš i da ti kaže šta će On učiniti s nama ako ne
prihvatimo ono što nam nudiš. Čuli smo da ti to kazuje
neki čovjek iz Jemame koji se zove Rahman, a mi, Allaha
nam, nikada nećemo povjerovati u Rahmana. Na ovaj
način smo završili s tobom. Allaha nam, nećemo te
ostaviti na miru i nećemo te pustiti da sprovodiš to što
si započeo sve dok ili te ne uništimo ili ti uništiš nas.“
Jedan od njih je rekao: „Mi obožavamo meleke, a oni
su Allahove kćeri.“ Neki je rekao: „Nećemo ti vjerovati
sve dok nam ne dovedeš Allaha i meleke da ih jasno
vidimo.“
Kada su to izgovorili, Poslanik, a.s., je ustao a s njim
je ustao i Abdullah ibn Ebi Umejje ibn Mugire ibn Abdillah ibn Omer ibn Mahzum, sin njegove, a.s., tetke
po ocu Atike, kćerke Abdu’l-Muttaliba, i rekao: „Muhammede, tvoji sunarodnici su ti ponudili što su ponudili
a ti nisi primio. Onda su te pitali neke stvari kojima bi
mogao potvrditi svoje mjesto i ugled kod Allaha, a ni to
nisi htio da udovoljiš. Tražili su od tebe nešto čime bi ih
zastrašio. Allaha mi, neću povjerovati u tebe sve dok ne
budeš imao stepenice do nebesa kojim ćeš se uspeti na
moje oči do nebesa i odatle doći s ispisanim listovima u
pratnji četiri meleka koji će potvrditi da je onako kako ti
govoriš. Allaha mi, kada bi i to učinio, sumnjam da bih
ti povjerovao. Onda je otišao od Poslanika, a.s., koji je
otišao svojoj kući, tužan i žalostan zbog onog što mu se
desilo i što se nisu ispunila njegova očekivanja koja je
imao kada su ga pozvali te zbog njihove tvrdoglavosti
i upornosti u zabludi.1
Ebu Nu’ajm bilježi od Mahmuda ibn Lebida, pobratima Benu Adbu’l-Ešhela da je rekao: „Kada je Ebu Hajsem2 Enes ibn Rafi’ došao u Mekku, u društvu mladića,
među kojima i Ijas ibn Mu’az, r.a., iz plemena Abdu’lEšhela, kako bi tražili savezništvo protiv svojih neprijatelja iz Hazredža, Poslanik, a.s., je čuo za njih i otišao do
njih. Pitao ih je: „Ima li među vama neko zainteresovan
za dobro s kojim sam došao?“ Oni su pitali: „A koje
je to dobro?“ On je rekao: „Ja sam Allahov Poslanik i
1
Ovako ga prenosi Zijad ibn Abdullah Bikai od Ibn Ishaka,
a on od nekog učenjaka, a on od Seida ibn Džubejra i
Ikrime, a oni od Ibn Abbasa, r.a. Ovako je u Ibn Kesirovom
tefsiru, 3/62, i u: Bidaje, 3/50.
2
U: Ebu Hajeser Enes ibn Nafi’, Medžme’.
17
Allah me poslao ljudima da ih pozivam Allahu, kako bi
robovali Allahu i kako Mu ne bi pripisivali ništa. On mi
je objavio Knjigu.“ Onda im je naveo temelje islama i
proučio im neke ajete iz Kur’ana. Ijas ibn Muaz, a bio
je vrlo mlad, rekao je: „Ljudi, ovo je, Allaha mi, veliko
dobro koje bi trebali prihvatiti.“ Ebu Hajsem Enes ibn
Rafi’ uzeo je šaku zemlje i njome udario u lice Ijasa ibn
Muaza. Onda je rekao: „Ti ušuti. Došli smo iz drugog
razloga.“ Ijas je ušutio. Poslanik, a.s., ustao je i otišao,
a oni su se vratili u Medinu. Dogodila se bitka između
Evsa i Hazredža i u toj bici je poginuo Ijas ibn Muaz.
Mahmud ibn Lebid priča: „Jedan moj saplemenik koji
je prisustvovao njegovoj smrti mi je rekao: ‘Čuli smo ga
kako izgovara la ilahe illellah, uči tekbir i tesbih sve do
smrti.’ Niko nije sumnjao da je umro kao musliman. On
je prihvatio islam još na onom sastanku s Poslanikom,
a.s., kad je od Poslanika, a.s., čuo što je čuo.“3
Poziv na okupljalištima
Ibn Sa’d bilježi od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: „Kada
je objavljen ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu.’
(eš- Šu’ara, 214) Vjerovjesnik, a.s., se ispeo na Mervu, a
onda povikao: ‘Potomci Fihra!’, pa su mu došli Kurejšije.
Ebu Leheb ibn Abdu’l-Muttalib je rekao: ‘Evo potoma3
Ovako je u: Kenzu-l-ummal, 7/11. Ovo bilježe i Ahmed i
Taberani i njegovi prenosioci su pouzdani, kao što kaže
Hejsemi, 6/36. Ibn Ishak u Megazi bilježi s lancem prenosilaca od Mahmuda ibn Lebida slično. Još neki prenose
i bilježe ovu predaju od Ibn Ishaka, a on je neko ko je
ka Fihra, došli su i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekao
je: ‘Potomci Galibovi!’, Benu Muharib i Benu Haris, od
dvojice sinova Fihrovih, su se vratili. Poslanik, a.s., rekao je: ‘Potomci Luejja, sina Galibovog!’ Onda su se
vratili kućama potomci Tijemu’l-Edrema sina Galibovog.
Poslanik, a.s., povikao je: ‘Potomci Ka’ba ibn Luejja!’
Onda su otišli potomci Amira, sina Luejjovog. Poslanik,
a.s., povikao je: ‘Potomci Murreta ibn Ka’ba!’, pa su se
vratili potomci Adijja sina Ka’bovog, potomci Sehmovi i
potomci Džumeha sina Amrovog, sina Husajsovog sina
Ka’bovog, sina Luejjovog. Poslanik, a.s., pozvao je:
‘Potomci Kilaba ibn Murreta!’, onda su se vratili potomci
Mahzuma ibn Jakzata ibn Murreta i potomci Tijema ibn
Murreta. Poslanik, a.s., prozvao je: ‘Potomci Kusajjovi!’,
onda su se vratili potomci Zehreta ibn Kilaba. Poslanik,
a.s., prozvao je: ‘Potomci Abdumenafovi!’, a kućama
su se vratili potomci Abdu’d-Dara ibn Kusajja i potomci
Eseda ibn Abdu’l-Uzzaa ibn Kusajja i potomci Abda ibn
Kusajja. Onda je Ebu Leheb rekao: ‘Evo ostali su potomci Abudmenafovi i reci šta imaš.’ Poslanik, a.s., rekao
je: ‘Allah mi je naredio da opomenem svoju najbližu
rodbinu, a vi ste mi najbliži srodnici od svih Kurejšija.
Ja vas ne mogu zaštititi od Allaha niti vam mogu pomoći na ahiretu, osim ako kažete: la ilahe illallah. Ako
to izgovorite, to će mi pomoći da se zauzmem za vas
kod vašeg Gospodara, a time ćete zadužiti Arape i zbog
te rečenice će vam se pokoriti nearapi.’ Ebu Leheb je
rekao: ‘Proklet da si! Zar si nas zbog toga pozvao?!’
Onda je Allah objavio: ‘Neka propadne Ebu Leheb, i
propao je!’ (el-Leheb, 1) U značenju: Proklete su ruke
Ebu Leheba.“4
prenosio vjerodostojne hadise, kao što stoji u: Isabe,
1/91.
18
4
Ovako je u: Kenz, 1/277.
Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Odlike
posta
U
zvišeni Allah je, za razliku od ostalih ibadeta,
nagradu za post pripisao Sebi, pa je rekao:
„Post je Moj i Ja za njega nagrađujem!“ Tako
je post odlikovan nad drugim djelima čime se ukazuje na
njegovu veliku počast koja je tolika da umovi ne mogu
dokučiti veličinu njegove nagrade.
U postu se, za razliku od drugih ibadeta, krije tajna
Allahovog samedijjeta. Neovisnost od hrane i ostalih
prohtjeva je od svojstava Uzvišenog, zato post On pripisuje Sebi. S ove tačke gledišta el-Kurtubi veli: „Djela
robova odgovaraju njihovim stanjima, osim posta. Post
odgovara Hakkovom svojstvu. Pa kao da Uzvišeni kaže:
‘Post približava Meni, s nečim što je od Mojih svojstava.’“
Postom se također ostavljaju želje nefsa radi Allaha Uzvišenog. To nema u drugim ibadetima. Ihram pri
hadžu i umri dokida mnoge dozvoljene stvari kao što su
upotreba misvaka, sastajanje sa ženama, lov, odjeća, ali
tada nije zabranjeno jelo i piće na kojima počiva život.
U namazu je zabranjeno jelo i piće, ali ta zabrana je
kratka, traje svega nekoliko minuta.
Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i to da
će im njihov post biti šefatdžija (zagovornik) na Sudnjem
danu. Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi da je Resulullah,
a.s., rekao: „Post i Kur’an će biti zagovornici robu na
kijametskom danu. Post će reći: ‘Rabbi, zabranio sam
mu hranu i prohtjeve, pa primi moj zagovor za njega.’
A Kur’an će reći: ‘Zabranio sam mu spavanje noću,
pa primi moj zagovor za njega.’ Pa će im zagovor biti
primljen!“ (Ahmed, et-Taberani, Ibn Ebi’d-dunja i Hakim)
Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i
to da se Allah obavezao da će onoga ko ožedni svoje
tijelo u vrućim danima napojiti na Kijametskom danu
kada ljudi budi u velikoj žeđi. Prenosilac hadisa koji
o ovome govori ashab Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., zbog
ovolike nagrade je upravo tražio najvruće dane pa je
u njima postio.
Vjerovjesnik, a.s., je obavijestio da je post zekat na
tijelo. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s.,
rekao: „Svaka stvar ima svoj zekat, a zekat tijela je post.
Post je polovica sabura!“ (Ibn Madže)
Od počasti kojima je Allah odlikovao postače je i
to da je post u mjesecu ramazanu uzrokom oprosta grijeha. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko provede Lejletu’l-kadr vjerujući i očekivajući nagradu, bit će mu oprošteni
raniji grijesi; i ko isposti ramazan vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“
(Buhari, Muslim, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže)
19
Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura
EL-MAUN
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče?
Pa to je onaj koji grubo odbija siroče,
i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.
A teško onima koji, kada namaz obavljaju,
namaz svoj kako treba ne izvršavaju,
koji se samo pretvaraju
i nikome ništa ni u naručje ne daju!
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče?
2. Pa to je onaj koji grubo odbija siroče.
Da li znaš ovog koji poriče nagradu i kaznu Kijametskog
dana ili onoga koji poriče islam? Ako želiš da ga znaš, to je
onaj koji jetima grubo odbija i ružno ga od sebe udaljava.
20
Rečeno je da se ovi ajeti odnose na Ebu Džehela, kojem je bio povjeren jedan jetim. Jedne prilike taj jetim mu je došao, bez odjeće, tražeći svoj
novac, pa ga je Ebu Džehel žestoko odgurnuo.
Rečeno je i da su ovi ajeti vezani za el-Velida ibn Mugiru
i za el-Asa ibn Vaila. Neki vele da se odnose na Ebu
Sufjana, koji je jedne prilike zaklao bravče pa mu je
jedan jetim zatražio mesa, a on ga natjerao štapom.
A smatra se da je ajet općenit i da se odnosi na sve one
koji imaju ovakva svojstva.
Zatim je rekao: „Izbjeći rijaluk (pretvaranje) je jako
teško. U hadisu se navodi: ‘Rijaluk je skriveniji od hoda
crnog mrava u mrkloj noći po crnoj stijeni.’“
3. i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.
Neki vele da se ovi ajeti odnose na one koji nisu
iskreni u svojim djelima, niti od svojih nefsova traže
suštinu iskrenosti. Od Allaha im ne dolazi pomoć koja
će ih odvojiti od viđenja (mišljenja) ljudi i ukrašavanja
prema njima.
Ne podstiče ni svoje ukućane niti imućne ljude da se
nahrani siromah, a on to sâm pogotovo ne čini.
Znak poricanja onog svijeta je sprečavanje dobra i
uznemiravanje nemoćnih. A onaj koji vjeruje u nagradu
i ko je ubjeđen da kazna postoji, on se boji Allahove
kazne i srdžbe.
4. A teško onima koji, kada namaz obavljaju,
5. namaz svoj kako treba ne izvršavaju,
6. koji se samo pretvaraju
pred ljudima, sa svojim djelima, da bi ih ljudi hvalili.
7. i nikome ništa ni u naručje ne daju!
To jest ne daju zekat.
Ovi ajeti su vezani za licemjere (munafike) koji ne
vode brigu o namazima, jer nisu uvjereni u njenu obavezu.
Prenoseći od drugih, el-Kevaši veli: „Ajet se ne odnosi na sehv (zaborav) u namazu, od kojeg nijedan
musliman nije lišen (pa je propisana sehvi-sedžda). Resulullah, a.s., je imao sehv.“ A ovo mišljenje pojačavaju
riječi Enesa: „Hvala Allahu koji nije rekao: fi salatihim
(u svom namazu), jer, pošto je rečeno: an salatihim,
onda je značanje: oni su nemarni prema namazu tako
što ga ostavljaju i vrlo malo vode računa o njemu. A
da je rečeno: fi salatihim, onda bi značenje bilo: sehv
ih pogađa u njihovom namazu. A od toga bi se zaista
bilo jako teško spasiti.“
Ibn Ata kaže: „U Kur’anu ne postoji prijetnja a da iza
nje nema plemenitog obećanja, osim u Njegovim riječima: ‘A teško onima koji, kada namaz obavljaju, namaz
svoj kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju.’“
Spomenuta je prijetnja za onoga ko obavlja namaz
bez prisutnog srca, pa šta je s onim ko nikako ne klanja?!
Potom je el-Kevaši nastavio: „Od onoga što upućuje da se ovi ajeti ne odnose na onoga koji je stupio u
namaz iskreno, pa ga pogodio zaborav, a on iskazuje
poštovanje prema namazu i islamskim propisima, je
svojstvo: ‘koji se samo pretvaraju’.“
Rečeno je da je el-Maun sve ono što ljudima svakodnevno treba, kao što su sjekira, voda, vatra i tome
slično. Ili, el-Maun je svako pomagalo, kao što su lonac
i zdjela. Ili, sve ono što se ne smije nikome zabranjivati,
poput vode, soli i vatre.
Ikrime je rekao: „Nije ‘téško’ onom ko ne daje ove
stvari, nego onome ko ovo sve objedini, pa se u namazu pretvara i ne vodi brige o njemu i ove spomenute
stvari nikome ne daje.“
Ibn Aziz veli: „El-Maun u džahilijjetu je svako davanje
i korist, a el-Maun u islamu je zekat i pokornost.“
U Buhariji se navodi: „El-Maun je svako dobro, njegov vrh je zekat, a njegovo dno posuđena alatka. A
Allah najbolje zna.“
Išaret:
Din je ispoljavanje islama, imana i ihsana. Onaj ko
ovo troje objedini, ima čistu nutrinu. On posjeduje blagost, milost, plemenitost i darežljivost. Postigao je stupanj ihlasa (iskrenosti) i okusio je pravu slast robovanja.
A onaj ko nije dopro do stupnja ihsana (dobročinstva),
njegova nutrina i dalje nosi silinu, oštrinu, škrtost i tračke
rijaluka.
El-Kušejri veli: „Ajeti ukazuju na one koji su prikriveni
od tajni i suptilnosti namaza. Nemarni su da bi primjećivali namaske ‘izvore’ i ‘puteve’. Ne poznaju namaske
znanosti i mudrosti. Oni se pretvaraju u svojim djelima i
stanjima tako što ih pripisuju svojim tamnim nefsovima.
Sprečavaju el-Maun, tj. ono što koristi duhovnom tragaocu na putu prema Hakku od upute i savjeta.
Od Allaha je uputa i podrška.
Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi.
21
Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR
Birr–dobro, dobročinstvo
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari iz riznica dobročinstva-birra: sakriti sadaku, sakriti nevolju i sakriti pritužbu. Uzvišeni Allah kaže:–
Kada iskušam svog roba pa on osaburi i ne požali se na Mene onim koji ga dođu obići, njegovo meso zamijenim
drugim mesom koje je bolje od onog koje je imao, krv mu zamijenim boljom. Ako ga ozdravim, ozdravim ga bez
grijeha, a ako ga usmrtim, onda je u Mojoj milosti.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3439)
Komentar:
Sakriti sadaku tako da ljevica ne zna šta je dala desnica (a to je daleko od toga da se čovjek želi pokazati i
proslaviti, daleko od rijaluka. Stručnjaci fikha dodaju:–Međutim, ako je onaj koji daje sadaku neko na koga se
ugleda, onda je bolje da takav javno da sadaku.) Sakriti nevolju od ljudi i sakriti od njih pritužbu. Neće im se žaliti
na svoju tugu i nedaću. Ako se žali, žalit će se samo Allahu. Uzvišeni Allah kaže da kada iskuša roba, bolešću ili
nečim sličnim, pa čovjek osaburi na tome i ne požali se posjetiocima koji su mu došli u bolesti, zamijenit ću mu
meso koje je izgubio u bolesti boljim od njega, i krv koju je temperatura i groznica oslabila, boljom krvi. Ako mu
budem odredio da ozdravi, oprostit ću mu sve grijehe koje je počinio, pa će nastaviti život kao od dana kada ga
je majka rodila, kao što je u jednoj predaji. Očito je da bolest briše čak i velike grijehe. A ako ga usmrtim, usmrtit
ću ga kao nekoga ko je prekriven Mojom milošću.
Neotesanost
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari koje ukazuju na neotesanost: da muškarac mokri stojeći, da otare svoje čelo prije nego završi
sa svojim namazom ili da puše dok je na sedždi.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3435)
Komentar:
Mokriti stojeći je dozvoljeno samo u nuždi, kao što je i Poslanik, s.a.v.s., činio kada je bio prinuđen. Da potare
čelo od prašine ili kamenčića kada se podigne sa sedžde, a prije nego završi svoj namaz, makar se radilo i o
dobrovoljnom namazu (nafili), ili da opuše prašinu sa mjesta na kojem će činiti sedždu- kao što se navodi u
komentaru Taberanijevog bilježenja ovog hadisa.
22
Tri nesreće
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari nesreća: imam (vođa, namjesnik, rukovodilac) koji, ako činiš dobro, ne cijeni ga, a ako pogriješiš
ne prašta greške. Komšija koji ako vidi neko dobro od tebe, sakrije ga, a ako vidi nešto hrđavo razglasi ga. I žena
koja, ako si s njom, vrijeđa te, a ako nisi s njom, vara te.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3444)
Komentar:
Imam koji nije zadovoljan tvojim uspjehom, ali koji svaku tvoju pogrešku i propust ne prašta nego ga kažnjava.
Komšija koji, ako zna za neko tvoje dobro koje si počinio, prikriva ga i čini se kao da ništa o tome ne zna, a ako vidi
da si počinio nešto hrđavo, to proširi među ljudima kako bi te što više osramotio i ponizio i na to se nadovezuje
uvreda časti i mahana. Žena, misli se na suprugu, koja, ako si kod nje, vrijeđa te riječima i postupcima, a ako si
odsutan, onda će te varati, ili preljubom ili na neki drugi način, tako što će ti rastrošno se odnositi prema imetku,
neće voditi računa o tome koliko i kako troši. Bilo koje od ovoga troga je velika nedaća i nevolja, a ako se desi
da imaju sve tri odjednom, onda je to katastrofa i trajna žalost.
Kunem se...
Poslanik, a.s., je rekao:
„Za tri se stvari kunem: Allah neće učiniti nekoga ko ima udjela u islamu, kao nekoga ko nema nikakva udjela, a tri su dijela islama: namaz, post i zekat. Allah neće uzeti u zaštitu nekog čovjeka a na kijametskom danu
ga prepustiti nekome drugom. I neće čovjek zavoljeti neke ljude a da ga Allah neće učiniti da bude s njima.
Za četvrtu stvar kada bih se zakleo, nadao bih se da ne bih bio griješan: Allah neće sakriti i prikriti čovjeka na
dunjaluku a da ga neće sakriti i na ahiretu.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3446)
Komentar:
Za tri stvari se kunem da su suštinski takve. Neće učiniti istim onoga ko ima udjela u sljedećim svojstvima,
kao nekoga ko nema udjela. Neće ih učiniti jednakim na ahiretu. Tri su dijela islama: pet propisanih namaza,
post mjeseca ramazana i zekat u svim oblicima. To je jedna od tri stvari, druga je da Allah neće uzeti u zaštitu
nijednog svog roba na dunjaluku, tako što će ga čuvati i davati mu podršku, a onda ga prepustiti nekom drugom
na kijametskom danu, nego će ga, kako god ga je čuvao i štitio na dunjaluku, koja je oranica ahireta, čuvati i
paziti i neće ga prepuštati drugom. Treće je da neće čovjek zavoljeti neke ljude na dunjaluku a da ga Allah neće
proživjeti s njima. Čovjek je s onim koga voli. Četvrta stvar je za koju se nadam da, kada bih se zakleo za nju,
kao što sam se zakleo na prethodne tri, ne bih bio griješan zbog zakletve, a to je da neće Allah pokriti sramotu
čovjeka na dunjaluku, a da je neće pokriti i na ahiretu.
23
Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU
Tako
mi Sunca
(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet napustila, te svake večeri o zemlju
ono glavu svoju razbija. I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’
Ti se on se puni, pa potom svijest izgubi! (M. F. Attar)
U
prethodnim tekstovima o kur’anskim zakletvama spomenuli smo da se Allah, dž.š, zaklinje
onime što zauzima važno i visoko mjesto među
stvorenjima, pa su objekti Njegovih zakletvi Kur’an, meleki, Poslanikove, a.s., riječi, vrijeme, dan Smaka svijeta,
Levhi-Mahfuz... Međutim, među najčešćim zakletvama
su one u kojima se zaklinje Suncem, Mjesecom, zvijezdama, Zemljom, nebom, danom, noću. To su ujedno i
stilski najupečatljivije zakletve zbog riječce zakletve –
waw, koja se ponavlja i plijeni slušaočevu pažnju kao,
naprimjer, u suri Noć kada Allah, dž.š., kaže: we’l-lejli izâ
jagšâ, we’n-nehâri izâ tedžellâ, we mâ haleka’z-zekkere
we’l-unsâ... Navest ćemo neka mišljenja mufessira tek
o dvije sure u kojima se Allah, dž.š., zaklinje nebeskim
tijelima. To će biti sure eš-Šems (Sunce) i et-Târik (Zvijezda Danica).
Uspjet će samo
onaj ko je očisti...
Allah, dž.š, se u suri eš-Šems zaklinje sedam puta:
Tako Mi Sunca i svjetla njegova; i Mjeseca kada ga prati;
i dana kada ga vidljivim učini; i noći kada ga zakloni;
24
i neba i Onoga Koji ga sazda; i Zemlje i Onoga Koji je
ravnom učini; i duše i Onoga Koji je stvori, pa joj put
dobra i put zla shvatljivim učini... Sve to Kur’an spominje
da bi naglasio važnost obavijesti vezane za dušu: Uspjet
će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je
na stranputicu odvodi!
Sunce je najveća vidljiva manifestacija svjetlosti. Ono
je velika Božija blagodat bez koje život na Zemlji ne
bi bio moguć. Imam Razi o važnosti Sunca i njegove
svjetlosti kaže: „Znaj da su naučnici noću kao mrtvi. Tek
kada se pojavi prvi tračak svjetlosti Sunca, pred njima se
otvara prozor, pa oni gledaju kako se svemu udahnjuje
život i kako mrtvo postaje živo.“
Zbog toga što je izvor svjetlosti, Sunce je postalo
simbolom za sve što razbija tamu i donosi istinu. Tako
Muhammed, a.s., sebe poredi sa Suncem kada kaže:
„Ja sam sunce, a moji drugovi (ashabi) su poput zvijezda.“
Mjesec se u Kur’anu spominje dvadest i sedam puta,
a zanimljivo je da isto toliko dana traje njegovo obilaženje oko Sunca. On prati Sunce, uzimajući od njega
svjetlost, pa tokom prve polovine mjeseca postaje sve
veći i puniji.
ku Arapa ta riječ označava sve ono što dolazi noću, a ne
Šejh Ismail Hakki u Suncu vidi aluziju na božansko
savršenstvo, dok je Mjesec aluzija na čovjekovu čistu
dušu. Tako je čista duša manifestacija Božijeg savršenstva, kao što je Mjesec manifestacija Sunčeve svjetlosti,
pošto Mjesec sam po sebi ne svijetli nego reflektira
Sunčevo svjetlo. Čista duša na kojoj se manifestiraju
Allahova, dž.š., svojstva svijetli i upućuje druge, kao što
Mjesec u tamnoj noći osvjetljava put.
posjetilac. Ona je jedno od velikih Božijih znamenja, pa
U nastavku sure Kur’an se zaklinje danom koji je
ustvari rezultat pojavljivanja Sunca, te noću koja je posljedica zalaska Sunca. Šejh Ismail Hakki kaže da je noć
očitovanje Božijeg imena El-Mudill (Onaj Koji u zabludi
ostavlja), dok je dan očitovanje imena El-Hâdî (Onaj
Koji upućuje).
traju da su to meleki, što se i spominje u drugim ajetima.
Nebo kojeg je Svemoćni Stvoritelj uzdigao visoko
bez stubova koji bi ga pridržavali, kako se spominje na
drugom mjestu u Kur’anu, i Zemlja koju je rasprostro su
dokazi Njegove moći za one koji budu htjeli razmišljati
o ovim zakletvama.
Ibn Adžibe o odnosu neba i Zemlje kaže da je nebo
hakikat, dok je zemlja šerijat. Tarikat je miradž pomoću
kojeg se uspinje na nebo, pa ko nema tarikata on ne
posjeduje ni način dostizanja hakikata.
Posljednja zakletva je zakletva dušom, najprefinjenijim i najčasnijim Božijim stvorenjem, pa ko nju takvu
očisti on će uspjeti, a ko se usudi isprljati je sramnim
djelima, pa on će uistinu propasti.
Noćni
posjetilac
Pored Sunca i Mjeseca Kur’an često spominje i zvijezde, kao što su zakletve: „Tako Mi neba sazviježđima
okićenog!; I kunem se zvijezdama koje se skrivaju (...);
I kunem se časom kad se zvijezde gube!; Tako Mi neba
punog zvjezdanih puteva (...)“
Spomenut ćemo ovdje tumačenje prvih ajeta sure
Et-Târik: „Tako mi neba i Danice! A znaš li ti šta je Danica? Zvijezda blistava! Nema čovjeka nad kojim neko
ne bdije.“
Et- Târik je riječ koju prevodioci Kur’ana na naš jezik
prevode kao „zvijezda Danica“. Mufessiri kažu da u jezi-
pojavljuje se danju. Takva je ova zvijezda, ona je noćni
On pita: „A znaš li ti šta je Danica?“ i odmah nakon toga
daje Svoj odgovor, podsjećajući čovjeka na to koliko je
njegovo znanje krhko.
„Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije“ – to je istina
zbog koje se Allah, dž.š., zaklinje „noćnim posjetiocem“.
Ko to bdije nad svakim čovjekom? Neki mufessiri smaOni prate čovjeka, pišu njegova djela, nagovaraju ga
na dobro.
Drugi mufessiri smatraju da se u ovom ajetu misli na
Allaha, dž.š. On je El-Hafâz (Čuvar), El-Muhejmin (Koji
sve prati), Er-Rekîb (Koji pazi na svaku kretnju). Zato
nema koristi onaj čovjek koji svoje grijehe čini a skriva
ih od ljudi, jer Allah, dž.š, dobro vidi njegove sramote.
Tragom toga, tefsir Rûhu’l-bejân bilježi predaju da
je Ibn Omer, r.a., jednom prilikom prošao kraj dječaka
koji je čuvao stado ovaca. Zatražio je od njega da mu
da jednu ovcu.
Dječak mu reče da ne može to uraditi pošto on nije
vlasnik stada. Ibn Omer, želeći vidjeti njegovu reakciju,
predloži da mu ipak da jednu ovcu a da vlasniku stada
kaže da ju je pojeo vuk. Dječak ga, iznenađen tim prijedlogom, upita: „A gdje je Allah!?“ Bilježi se da je Ibn
Omer, r.a., dugo plakao kad bi se sjetio ovog dječaka
koji je toliko čvrsto bio uvjeren da je Allah, dž.š, istinski
Vlasnik svega, i da On sve vidi.
Sunce, Mjesec, Zemlja, nebo, zvijezde – sve su to velika Božija znamenja pred čijom veličinom dah zastaje.
Ipak, kao što je rekao Ibrahim, a.s., koji ih je posmatrao,
sve su one âfilîn – oni koji zalaze, samo je Allah, njihov
Stvoritelj, vječan.
O tome je pjevao i poznati pjesnik Attar u svojim stihovima: „(...) Iz ljubavi prema Tebi i Sunce je pamet napustila, te svake večeri o zemlju ono glavu svoju razbija.
I Mjesec se pusti raspada zbog Tvoje ljubavi, diveć’ Ti
se on se puni, pa potom svijest izgubi!“
25
HILJADU I JEDNA KAP
Obraćanje
umrlima
U Bitci na Bedru na strani muslimana je palo četrnaest šehida, dok je ubijeno sedamdeset mušrika. Od toga su dvadeset i četiri osobe bile od poglavara Kurejšija. Tijela tih dvadeset i četvero, među kojima su bili i Ebu Džehl i Umejje ibn
Halef, koji je svojevremeno mučio svog roba Bilali Habešija,
na kraju bitke bačena su u jednu prljavu jamu na Bedru. (Ebu
Leheb, koji nije učestvovao u ratu, umro je sedmicu dana nakon vijesti o porazu, od teške kožne bolesti.) Kada se boja
lica muslimana Ebu Huzejfe, r.a., promijenila od tuge dok je
ubacivao tijelo svoga oca, mušrika Utbu ibn Rebiu, Allahov
poslanik, s.a.v.s., ga upita:
- Ebu Huzejfe! Je li ti nešto palo na srce zbog stanja tvog
oca?
- Ne, Resulallah! Nego sam se nadao da će kvaliteti koje
sam vidio kod oca dovesti ga u islam. Rastužilo me što je
umro u poricanju.
Tri dana nakon bitke Pejgamber, s.a.v.s., prišao je toj jami i
ovako se obratio tim tijelima:
- Sine toga i toga, Utbe ibn Rebia, Umejje ibn Halef, Ebu
Džehl ibn Hišam! Vi ste od onih koji su se najgore ponašali
prema Poslaniku. Lagali ste na mene, a drugi su vjerovali.
Otjerali ste me iz domovine, a drugi su me prihvatili. Ratovali
ste sa mnom, a drugi su mi pomagali. Vidjeli ste da se ispunilo obećanje Allaha i Njegovog Poslanika, zar ne? Mi smo
vidjeli da se obećanje našeg Gospodara obistinilo!
Ovakav nastup Allahovog Poslanika, a.s., je privukao pažnju ashaba koji su se nalazili u njegovoj blizini. Hazreti Omer
iznenađeno upita:
- Resulallah! Je li ti pričaš s beživotnim tijelima? Kako oni
mogu čuti tvoje riječi pa im se obraćaš?
Naš Resulullah, s.a.v.s., ovako odgovori:
- Kunem se Allahom da sve što sam sada rekao vi niste
čuli nimalo bolje od njih. Ali oni ne mogu odgovoriti. Oni su vidjeli da se ispunilo Allahovo obećanje njima o kazni (azabu).
Kada se Bedr ispraznio, viđen je melek Džebrail, a.s., naoružan na konju. Otišao je, uzevši dozvolu od Allahova Poslanika, a.s.
El-Vakidi: Kitabu’l-Megazi (Bejrut, 1989), 1/112–13;
Tarihu’t-Taberi, 2/456–57; Bejheki: Delailu’n-Nubuvve,
3/9293, 131.
26
Umejrov
plan atentata
Prvi ezan
i ikamet
Desilo se odmah nakon Bitke na Bedru. Poglavari mušrika Umejr ibn Vehb i Safvan ibn Umejje su u Mekki razgovarali o umrlima na Bedru. Na Bedru je zarobljen i sin Umejra.
Ovako je rekao Safvanu:
U prvoj hidžretskoj godini u Medini je napravljena poslanikova džamija. Dogovaralo se kod Resulullaha, a.s., o tematici pozivanja džemata na pet dnevnih namaza. Neki su
predložili da se namaz oglašava zvonom, ali nije prihvaćeno jer je to kršćanski običaj. Traženo je da se svira u trubu,
ali nije bilo uredu, jer pripada jevrejima. Neki su rekli da se
zapali vatra na visokom mjestu, nije prihvaćeno zbog vatropoklonika. Bilo je predloženo još i to da se digne zastava za
vrijeme namaza, ali ni to se nije svidjelo Resulullahu, s.a.v.s.
- Da nemam djece i dugova, pod izgovorom zarobljenog
sina bih otišao u Medinu i ubio Muhammeda.
- Ako to uradiš, vratit ću tvoje dugove i paziti tvoju porodicu.
- Onda neka ovaj dogovor ostane među nama!
Umejr, naoštrivši sablju, zaputi se i stiže u Medinu. Omer,
r.a., koji ga je vidio sa sabljom ispred mesdžida, posumnja i
javi to Resulullahu, s.a.v.s. Na Poslanikovu, a.s., želju, kako
ga je uhvatio tako ga je i pustio na miru. Resulullah reče:
- Omere pusti ga. A ti, Umejr, priđi!
Onda ga je pitao zašto je došao. Umejr reče:
- Došao sam zbog zarobljenika koji je u vašim rukama.
Budite dobri prema njemu.
- Šta je onda ta sablja na tvom vratu?
- Neka su proklete sablje! Zar imamo neku korist od njih?
- Reci mi istinu. Zašto si došao?
- Kao što sam rekao, došao sam samo zbog toga.
- Razgovarao si sa Safvanom o mrtvima na Bedru. Safvan
ti je obećao platiti dugove i paziti djecu ako me ubiješ. Nakon dogovora došao si da me ubiješ. Ali Allah je to spriječio.
- Svjedočim da si ti Allahov Poslanik. Niko nije znao za
taj razgovor osim mene i Safvana. Kunem se Allahom da ti
ovo niko osim Allaha nije mogao javiti. Hvala Allahu koji me
uputio na pravi put! Svjedočim da nema drugog Boga osim
Allaha, Muhammed je Allahov rob i poslanik.
Umejr je postao iskreni musliman. Resulullah, s.a.v.s., je
ovako rekao:
- Naučite brata Kur’anu i vjeri i oslobodite zarobljenika!
Tako su uradili. Onda se Umejr vratio u Mekku da poziva
ljude u islam. Dosta ljudi je zbog njega ušlo u vjeru.
Ibn Hišam: es-Siretu’n-Nebevijje, 2/272–74; Ibnu Esir:
Usdu’l-Gabe, 3/421–22; Delailu’n-Nubuvve, 3/147–149.
Upravo tih dana ensarija Abdullah ibn Zejd, r.a., je usnio
slijedeće: Došla mu je jedna veličanstvena osoba u zelenom
odijelu, sa zvonom u rukama. Abdullah, r.a., želi od njega
kupiti to zvono. Na pitanje šta će mu, odgovara da želi s njim
pozivati džemat na namaz. Čovjek mu predlaže da mu da
nešto bolje i, počevši s „Allahu ekber, Allahu ekber...“, prouči
cijeli ezan. Malo se udaljio, te opet prišao i naučio šta treba
učiti prije farz namaza (ikamet).
Kada je svanulo, Abdullah, r.a., je otišao kod Pejgambera,
s.a.v.s., i ispričao mu san. Resulullah, s.a.v.s., je rekao:
„Inšallah, san je istinit. To što si vidio nauči Bilala, neka on
prouči ezan. Jer je njegov glas jači i oštriji od tvog.“
Upućivanjem Abdullaha, r.a., rečenicu po rečenicu, Bilali
Habeši je tada proučio prvi sabahski ezan. Odmah nakon
toga je došla i Allahova objava vezana za ezan. Na taj način
se obistinila objava koja je došla na san. Kada je Omer, r.a.,
čuo Bilala Habešija kako uči ezan, odmah je potrčao Resulullahu, a.s., i rekao:
- Resulallah! Kunem se Allahom, isti sam ezan vidio u snu.
- Objava je došla prije tebe – reče.
Legitiman nastanak ezana je čvrst u Kur’anu i sunnetu i
jedan je od simbola islama. Gdje god bilo na svijetu, i na
kojem se god jeziku govorilo, ezan na arapskom jeziku svi
shvataju i razumiju značenje i svrhu. Na taj način islamsko
vjerovanje i ibadet odjekuju ezanom na arapskom jeziku,
bez prestanka na cijelom svijetu.
Abdurrezzak: el-Musannef (Bejrut, 1983), 1/455–56;
Bejheki: es-Sunenu’l-Kubra, (Bejrut, 1994), 1/573–75; etTabakatu’l-Kebir, 1/212–13; Ibn Hišam, 2/121–123.
27
Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR
Sreća
U
životopisu poznatog njemačkog filozofa Kanta
pročitao sam da je njegov komšija imao pijetla
kojeg je postavljao na pločnik u blizini njegove
radne sobe.
Kada god bi Kant pristupio radu, pijetao bi zakukurikao i ometao ga, te skretao mu pažnju i misli. Kada
više nije mogao izdržati, poslao je svoga slugu da kupi
tog pijetla i zakolje ga, a onda da ga pripremi i skuha za
ručak. Za tu prigodu pozvao je i svog prijatelja. Čekali
su ručak uz razgovor. Kant mu je govorio o pijetlovom
uznemiravanju i želji da sada, kada ga ne bude, mirno
radi svoj posao i razmišlja u tišini.
Ušao je sluga s hranom i, uz izvinjenje, rekao da je
komšija odbio da proda pijetla pa je kupio na pijaci drugog. Kant se trznuo i primjetio da pijetao i dalje kukuriče!
Razmišljao sam o ovom velikom filozofu te primjetio da je bio nesretan zato što je pijetao kukurikao, a
isto tako se radovao kada je i dalje nastavio kukurikati.
Stvarnost se nije promijenila,već se njegovo stanje promijenilo. Njegova duša je ta koja ga je učinila nesretnim,
a i sretnim. Rekao sam: „Dokle god je sreća u našim
rukama, zašto je tražimo od drugih?! Dokle god je blizu
nas, zašto je gonimo od nas, idući k njoj putem koji nije
njen i ulazeći joj na vrata koja nisu njena?!
28
Želimo da zakoljemo pijetla da bi se odmorili od njegova glasa, a kada bi ga zaklali, našli bi drugih stotinu
pijetlova koji hodaju zemljom. Pa zašto ne odstranimo iz
glave pijetlove, ako ih ne možemo odstraniti sa zemlje?
Zašto ne začepimo uši od njih, ako nismo u stanju da ih
ušutkamo? Zašto ne načinimo naše prohtjeve u skladu
s onim što postoji, ako ne možemo da učinimo ono što
postoji skladno i shodno našim prohtjevima?
Spavam u kući pa me ne bude točkovi vozila od kojih
se zemlja trese, niti koraci koji odjekuju zrakom, niti me
bude svirene auta koje mrtve podignu, ali me budi mali
šum u kućnom prostoru i blagi korak na tlu. Ako spavam
u hotelu, ne budi me ništa izvan moje sobe. Ako spavam u vozu, ne uznemirava me priča onih koji sjede do
mene niti me uznemirava buka voza koji me potresuje.
Kako podnosim to sve ovdje, a ne podnosimo tamo i
uznemirava me tamo ono što me ne uznemirava ovdje?!
Čujem vas kako došaptavate, govoreći: filozofija i
mašta. Da, to je filozofija, ali nije svaka filozofija buncanje. Da,to je mašta, ali cijeli život su mašte koje se
povećavaju i smanjuju. Radujemo se njima ili žalimo, ili
je to nešto kao mašta.
Dva čovjeka iste tjelesne snage nose isti teret – jedan
se žali i buni kao da je nosio dva tereta, a drugi se smije
i pjevuši kao da nije ništa nosio!
tražio i pitao mudrace. Oni su se krišom smijali od stida
prema njemu te mu govorili da crijeva nastanuje crv, a
ne zmija. On nije vjerovao! Stigao je do vještog doktora,
upućenog u duševne bolesti koji je čuo za njegovu priču. Doktor mu je nasuo purgativ (sredstvo za čišćenje
crijeva), te ga poslao u toalet u koji je ostavio zmiju.
Kada je ugledao zmiju, zablještalo mu je lice i tijelo se
pokrenulo te je osjetio ozdravljenje i skočio brzim trkom,
a bio je ušao sav iznemogao, jaukajući. Poslije toga nije
nikada više obolio.
Učenjak nije ozdravio zbog toga što je u njemu bila
zmija pa izašla, već zbog toga što je zmija bila u njegovoj glavi pa otišla, zato jer je probudio snagu svoje
duše koja je spavala.
Zaista u čovjekovoj duši je snaga. Ako bismo saznali
kako je iskoristiti, donijela bi nam čuda. Ova snaga zaspe, pa je probudi strah ili radost.
Dva čovjeka iste tjelesne građe boluju istu bolest –
jedan je pesimist i boji se, očekuje smrt, sebi šteti pa se
i ne izvuče iz toga. Drugi se strpi i optimist je, očekuje
ozdravljenje i doziva ga, pa mu i dođe! Presuđena im je
obojici smrt, pa vidiš kako se prvi uzruja i uplaši pa umre
hiljadu puta prije smrti, a drugi se drži sa stvarnošću i
upravlja razmišljanjem i svjestan je, pa, ako se i ne spasi
smrti, ne ubije ga prije toga predrasuda!
Vidiš jakog i čvrstog čovjeka, sposobnog, genija za
rat i sigurnost, koji nije mogao bez cigarete ni jednu
minutu. Pripaljivao je jednu za drugom po čitav dan.
Ako bi je izgubio, kao da je pamet izgubio i pogorša
mu se stanje. Tako ga zadesi rat pa jednog dana nađe
uz sebe samo jednu cigaretu. Više nema, te je ostavi
do trenutka kada će biti najteže i kada će se situacija
zategnuti i briga povećati i tako ostane čitavu sedmicu
bez duhana, sabureći i nadajući se u jednu cigaretu
koju ima. Kada uvidi sve to, ostavi pušenje i okrene se
od njega, jer je odbio da njegova sreća bude zavisna
od jednog omota duhana.
Hudari i zmija
Historičara Hudarija, uvaženog učenjaka, pri kraju
života zadesio je privid. Obolio je od predrasude da se u
njegovim crijevima nalazi zmija. Obraćao se doktorima,
Zamislite da neko od vas osvane bolestan, slabog
tijela, neodrživ, ne može da se prevrne sa strane na
stranu, pa ugleda zmiju kako mu se približava a nema
nikoga ko bi je odstranio. Skočo bi iz postelje kao da
nisi ni bio bolestan niti slabog tijela? Ili se vratiš kući s
posla umoran i gladan, ne želeći ništa osim stolice da
se na njoj što prije odmoriš, a onda ugledaš telegram
od drage i voljene osobe da dolazi s puta ili pismo preporučeno od ministra u kojem te poziva kako bi tvoj
položaj unaprijedio. Odmah bi osjetio okretnost, lahkoću
i zadovoljstvo da potrčiš ka stanici ili uredu ministra?
Ova snaga je izvor sreće. Proizilazi iz nje kao što voda
izbija iz stijene, čista i pitka, pa je opet ostavljaš i piješ
s ustajalih izvora i pomućenih riječica.
Čitaoci! Vi ste bogataši, samo što ne znate veličinu
bogatstva koje posjedujete, pa ga bacate njegovim
potcjenjivanjem i odricanjem. Zadesi vas glavobolja,
trbobolja ili zubobolja, pa dunjaluk vidite crnim i tmurnim. A zašto ga niste vidjeli bijelim i blistavim dok ste
zdravi bili?! Čuvate se hrane, zabranjuju vam je dok ste
bolesni, pa zaželite komadić hljeba i mesa i zavidite
onome ko ih jede. A zašto niste znali njihovu slast i ukus
prije bolesti?! Zašto ne cijenite i ne spoznate blagodati
Nastavlja se...
prije nego ih izgubite?!“
S arapskog preveo: Elvedin Muminović
29
Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
O vrijednostima
mjeseca ramazana
(Ovo pismo je napisano sejjidu, nekibu Feridu el-Buhariju.
Govori o čovjekovoj sveobuhvatnosti i vrijednostima mjeseca ramazana.)
N
eka vas Uzvišeni Allah učini postojanim na
putu vaših plemenitih očeva (sejjida). Neka
vas sačuva od svega onoga što donosi žal i
tugu, protekom mjeseci i dana.
Znaj da su Allahove evlije s Uzvišenim Allahom, kao
što je potvrđeno hadisom: „Čovjek je s onim koga voli.“
Vezanost za tijelo jedna je od zapreka tog zajedništva
(meijjeta) i spojenosti. Ali, nakon odvajanja od tog materijalnog mjesta i napuštanja tog tamnog okvira, dolazi
do krajnje blizine i stalne spojenosti. Smrt je most koji
voljenog dovodi do Voljenog – je objašnjenje spomenutog značenja. A u Njegovim riječima: „Ko se nada
susretu s Allahom, (neka dobro zna da) će zaista Allahova odredba doći.“ (el-Ankebut, 5) je utjeha za one koji
posjeduju čežnju i ukaz na to objašnjenje.
Međutim, stanja nemoćnih, onih koje su usporile raznorazne vezanosti i zapreke, koji su bez prijema kod
istinskih velikana vjere, su razrušena i bez učinka. Šartove koje treba ispuniti da bi se okoristilo uzimanjem
fejza od ruhanijjeta velikana, k.s., ne može ispuniti svaka
osoba.
Pa neka je potpuna hvala Uzvišenom Allahu, Darovatelju i Dobročinitelju, što je omogućio odgajanje ovih
potrebnih ovisnika i što je omogućio da njihovi pomagači u ovom strašnom i opasnom vremenu budu ljudi iz
Vjerovjesnikove porodice, neka je na njega salat, selam
i tehijjet, a što je uzrok sklada ove velike silsile (duhovni
lanac) i uzrok čvrstine nakšibendijske veze (nisbet). A
nije ni čudo da je to upravo tako, jer se, u ovim od vjere
30
otuđenim područjima čiji su dobri stanovnici malobrojni,
radi o ovoj čvrstoj vezi Poslanikove porodice. Podesno je
da njihovi odgajatelji i čuvari budu iz ehli bejta. Njihovo
pomaganje duhovnih putnika je najpreče i najdostojnije, kako se ne bi imalo potrebe da ovo veliko carstvo
(duhovni put) bude upotpunjeno s nekima mimo njih.
Pa kao što putnici ovog duhovnog puta trebaju biti
zahvalni na ovoj neprocjenljivoj blagodati, tako i ovo
visoko carstvo (ehli bejt) treba biti zahvalno što ima
čast da ih štiti.
Čovjekova
sveobuhvatnost
Kao što čovjek ima potrebu za unutrašnjom objedinjenošću, on također ima potrebu i za vanjskom objedinjenošću. Čak je ova posljednja ispred u redoslijedu. Insan
je stvoren s najviše potreba. Veličina njegove potrebe
se očituje u njegovoj objedinjenosti. Njemu samom je
potrebno ono što je potrebno svemu ostalom. Vezan je
za sve ono za čim ima potrebu. Njegove vezanosti su
mnogobrojnije od vezanosti svih ostalih stvorenja. Opet,
svaka veza rezultira okretanju od osjećaja prisustva
Uzvišenog. Tako da je insan, s ovog aspekta, najlišeniji
od svih stvorenja.
Opet, uzrok njegove odlikovanosti je sa strane njegove objedinjenosti. Zbog toga je njegovo ogledalo
najpotpunije. Ono što se odražava na ogledalima svih
stvorenja, to se odražava na samo jednom čovječijem
ogledalu. Pa je, s ove strane, čovjek najvrijednije stvorenje, a sa strane potreba je najpokvarenije stvorenje.
Od ljudi je Muhammed, a.s., koji je od najboljih najbolji,
a od ljudi je i prokleti Ebu Džehel, koji je od najgorih.
Nema sumnje da ste vi jamac za vanjsku objedinjenost ovih duhovnih putnika, uz pomoć Uzvišenog Allaha.
A zbog tačnosti (poslaničkog) iskaza: „Sin je tajna svog
oca!“, postoji potpuna nada i za postizanje nutarnje
objedinjenosti, također vašim uzrokom.
Vrijednosti
mjeseca ramazana
Pošto je vaše pismo došlo u mubarek mjesecu ramazanu, palo mi je na um da napišem nešto o vrijednostima ovog izuzetnog mjeseca.
Treba znati da je mjesec ramazan veliki mjesec. Sve
nafile od namaza, zikra, sadake i tome slično, u ovom
mjesecu, su na rangu ispunjavanja farza u ostalim mjesecima. A onaj ko izvrši farz u ovom mjesecu je kao
onaj ko izvrši sedamdeset farzova u drugim mjesecima.
Onome ko priredi iftar postaču, to će biti razlog oprosta njegovih grijeha, oslobađanja od vatre i uzimanja
nagrade kao što ima i postač, s tim da se postačeva
nagrada ne umanjuje.
Onome ko olakša najamniku poslove u ramazanu,
Allah će oprostiti i oslobodit će ga od vatre. Allahov
Poslanik, a.s., bi oslobađao zarobljenike čim bi nastupio
mjesec ramazan. U njemu bi davao sadaku svakom
prosjaku.
Onoga ko u ovom mjesecu bude potpomognut da
radi hajrate i dobra djela, Allahova pomoć će pratiti i u
ostatku godine, a ko ovaj mjesec provede u nemaru,
tako će mu proteći i ostatak godine. Stoga treba uložiti
maksimalan trud za postizanje srčane prisutnosti (hudur), koristeći blagodati ovog mjeseca.
Uzvišeni Allah u svakoj ramazanskoj noći oslobađa
od vatre hiljade ljudi koji su je zaslužili. U ovom mjesecu
se otvaraju dženetske kapije, zatvaraju džehenemske i
povezuju se šejtani. Otvaraju se kapije milosti.
Požurivanje s iftarom a oduljivanje sa sehurom je
sunnet. Vjerovjesnik, a.s., je mnogo vodio računa o ovome, možda stoga što je htio pokazati pravu ovisnost
koja odgovara njegovom mekamu (stupnju) istinskog
robovanja.
Sunnet je iftariti se hurmama i proučiti ovu dovu:
Zehebe’z-zameu vebtelleti’l-urûku ve sebete’l-edžru
inšallahu teala. (Otišla je žeđ, nakvasile su se tetive i
nagrada je, inšallahu teala, upisana.)
Klanjanje teravije u ovom mjesecu i kur’anska hatma je od potvrđenih sunneta koji rađaju mnogobrojnim
plodovima.
Neka nam Uzvišeni Allah hurmetom Njegovog Miljenika, alejhi ve alihi’s-salatu ve’s-selam, od Sebe podršku
pruži. (Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.,
Mektubat, tom I, 45. pismo)
31
GOVOR STANJA
Biljeg traženja
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je došao nekakav čovjek Vjerovjesniku,
a.s., i požalio mu se na neimaštinu: „Allahov Poslaniče, došao sam ti
od svojih ukućana, a mislim da će već neko od njih umrijeti dok im se
vratim.“ Poslanik mu je rekao: „Vrati se i vidi imaš li išta.“ Čovjek se vratio s jednom prostirkom i čašom: „Allahov Poslaniče, ovo je prostirka,
jedan njen dio bi prostirali a drugim njenim dijelom bi se pokrivali. A
ovo je čaša iz koje su pili.“ Resulullah, a.s., je upitao: „Ko će ih kupiti za
jedan dirhem?“ Jedan od prisutnih je rekao: „Ja ću, Resulullah.“ Pa je
on, a.s., ponovo upitao: „Ko daje više od dirhema?“ Neko od prisutnih
reče: „Ja ih uzimam za dva dirhima.“ „Tvoji su“, reče. Potom je pozvao
čovjeka i rekao mu: „Za jedan dirhem kupi sjekiru, a za drugi hranu
svojoj porodici.“ Čovjek je tako i postupio a zatim se ponovo vratio
Vjerovjesniku, a.s., koji mu reče: „Otiđi u ovu dolinu i nemoj ostaviti ni
grma ni trnja niti drveta. I ne dolazi mi petnaest dana.“ Čovjek je otišao
i zaradio deset dirhema. Pa mu je onda Resulullah, a.s., rekao: „Idi pa
za pet dirhema kupi hrane za svoju porodicu a za drugih pet odjeću za
njih.“ Čovjek reče: „Resulullah, Allah mi je dao berićet u onome što si
mi naredio.“ Resulullah, a.s., mu reče: „Ovo je bolje nego da dođeš na
kijametski dan s biljegom traženja na svom licu. Traženje je dozvoljeno
samo trojici: onom ko ima krv (ranu) koja mu pričinjava veliku bol, onome ko ima veoma težak dug i onome ko je u krajnjem siromaštvu.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1201)
Zahvala
Neko od ispravnih prethodnika (selefi salih) je
rekao: „Kada me nevolja spopadne, ja se na njoj
Allahu zbog četiri stvari zahvalim: Zahvalim se
Allahu zbog toga što nije došla nevolja veća od
Poslanik, a.s.,
je rekao:
„Tri stvari čovjek
ne može izbjeći:
zlu slutnju
(pesimizam), loše
mišljenje i zavist.
Od zle slutnje će te
spasiti da po njoj
ne radiš, od lošeg
mišljenja će te
spasiti da o njemu
ne govoriš, a od
zavisti će te spasiti
da bratu ne želiš
zlo.“
Hatemov
tevekkul
Muhammed ibn Ebi Abdan je ispričao da je Hatem
el-Esam bio upitan: „Na čemu si izgradio ovakav
tevekkul (oslanjanje na Allaha Uzvišenog)?“ Odgo-
postojeće, zahvalim Mu se što mi je dao strplje-
vorio je: „Na četiri osnove – znam da moju nafaku
nje na njoj, zahvalim Mu se na opomeni koju mi
niko drugi ne može pojesti, pa se za to ne brinem;
je poslao i zahvalim Mu se što mi nedaću nije u
znam da niko drugi neće uraditi moj posao, pa se
vjeri mojoj (nego u dunjaluku) dao.
time zanimam; znam da će mi smrt doći iznenada,
(Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn
Abbasu, str.: 88–89)
32
Hadis
pa je preduprijeđujem i znam da sam pod Allahovim
pogledom u svakom stanju, pa Ga se stidim.
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1274)
Ima li pšenice
Sufjan es-Sevri je rekao: „Ako želiš da se posvetiš ibadetu, prvo pogledaj ima li u kući pšenice.
Ako ne bude pšenice, prvo je zaradi pa se onda
posveti ibadetu.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1269)
Sabur – glava
Ali ibn Ebi Talib, r.a., je rekao: „Sabur pri imanu je što
i glava tijelu. Nema imana onaj ko nema sabura.“
(Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 86)
Svakog časa
Korica hljeba
Uvejs el-Kareni, r.a., bi se znao za koricu hljeba nagađati s psima. Jednom je pas na njega zalajao, a
on mu se obratio: „Pseto, nemoj uznemiravati onoga ko tebe ne uznemirava! Ti jedi ispred sebe, a ja
ću jesti ispred sebe, pa ako uđem u džennet – bolji
sam od tebe, a ako budem u džehennemu – ti si
bolji od mene.
(Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn Abbasu, str.: 88)
Zadovoljstvo
Abdulaziz ibn Ebi Ruvvad je ostao bez oka dvadeset godina. Jednog dana ga je zagledao njegov sin, rekavši: „Oče, pa ti si ostao bez oka!“
Ebu Derda, r.a., je za Allahove riječi: „Svakog časa
On se zanima nečim.“ (er-Rahman, 29), rekao:
„Oprašta grijeh, otklanja teškoću, odaziva se dovi,
uzdiže neke ljude a druge ponizuje.“
To je ovaj prokomentarisao: „Da, moj sinko, za-
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1102)
(Ibn Redžeb el-Hanbeli, Poslanikov savjet Ibn
Zadnja
trećina noći
Svojim učenicima Ahmed ibn er-Rifai je govorio:
„Djeco, budite s početkom zadnje trećine noći
i ne propuštajte to, jer nema nijedne noći a da
se u njenoj zadnjoj trećini s neba ne spuštaju i
ne dijele darovi, zajedno s Allahovom podrškom
koja oživljava srca. Dijele se onima koji su budni
a uskraćuju onima koji spavaju.
(eš-Ša’rani, el-Envaru’l-Kudsijje)
dovoljstvo Allahovom odredbom odnijelo je oko
tvoga oca prije dvadeset godina.“
Abbasu, str.: 87)
Jedan smjer
Ebu Medjen el-Magribi, Allah mu se smilovao, je
rekao: „Srca vide samo u jednom smjeru, pa ako
su okrenuta u nekom smjeru, ne vide ono što je na
ostalim smjerovima. Tako, ako je srce usmjereno ka
ovom svijetu (dunjaluku), ono ne vidi onaj svijet (ahiret), ako je usmjereno ka onom svijetu, ne vidi ovaj
svijet, a ako je usmjereno ka Allahovom prisustvu,
ne vidi ni ovaj ni onaj svijet.
(eš-Ša’rani, el-Envaru’l-Kudsijje)
33
Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI
Ugošćavanje
i prava gosta
U
bošnjačkoj muslimanskoj
porodici uvijek se posvećivala velika pažnja dočekivanju gostiju i njihovom ugošćavanju. To ide toliko daleko da je u
svakoj dobrostojećoj kući postojala
tzv. musafirska soba ili bar posteljina
za goste. U nekim selima i gradovima postojali su objekti u kojima su
musafiri bili smješteni i nesebično
usluživani. Upravo postojanje takvih
kuća – musafirhana rezultat je uzvišenog učenja islama, koji je svaki
segment ljudskog života obradio i
dao mu smisao i značaj.
U narodu se često čuje poslovica:
„Svakog gosta, dva sahata dosta.“,
međutim, stav islama se drastično
razlikuje od citirane poslovice. Musliman se prema svemu ophodi s
obilnom ljubavlju i skrivenim dobročinstvom, tako i prema ljudima koji
su mu učinili tu čast i posjetili ga.
Ebu Šurejh el-Huzai, r.a., prenosi
da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko
vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka
počasti gosta njegovom nagradom.“ Prisutni su upitali: „A šta je
njegova nagrada, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Njegov dan i
noć. Ugošćavanje i gostoprimstvo
je tri dana, a sve iznad toga je sadaka.“ Ovim se jasno ističe da islam
daje gostu, musafiru određena pra34
va koja uglavnom manje-više svaki
domaćin poznaje. Ja sam ta pravila
usvojila od svoje majke, ona opet
od svoje i tako to ide generacijama,
prenosi se s koljena na koljeno.
Prema tome, svaki domaćin zna
kako ugostiti svoga gosta. Zna da
prilikom njihova dočekivanja treba
biti vedra i nasmijana lica, prijatna
govora i široka srca, kako bi se musafiri osjećali dobrodošli u tu kuću.
Od edeba je ustati i dočekati gosta.
Uvijek žurimo s ugošćavanjem,
odnosno postavljanjem sofre. Domaćin nikad ne pita gosta: Jesi l’
gladan? Hoćeš da ti šta iznesem?,
već, ako ima nijet, treba da mu iznese. Ako nema nijet ništa iznijeti, onda
neka ne spominje hranu. Mudraci
su rekli: „Kada vam dođu siromasi
ili putnici, požurite da ih nahranite;
kada vam dođu učenjaci, okoristite
se njihovim znanjem; a kada vam
dođu učači Kur’ana, uputite ih mihrabu.“
U našoj bošnjačkoj tradiciji adet
je prvo musafira ugostiti sokom i
kahvom, da bi se osvježio, pa tek
onda se prelazi za sofru. Sjećam
se kada bismo imali goste koliko je
moja nena čuvala i njegovala tradiciju prilikom pristupanja sofri. Ulazila
bi u sobu gdje treba biti postavljena
sofra i prilazila prvo domaćinu no-
seći bardak u desnoj ruci a peškir
i posudu, najčešće lavor, u lijevoj
ruci i pomagala mu da opere ruke,
a potom gostima po starini, ili bi kretala s njihove desne strane kako su
posjedali. Nakon jela ponavljao bi se
isti obred s tim što bi se domaćinu
zadnjem polijevalo na ruke.
Taj običaj se i danas zadržao u
nekim mjestima, ali, da se domaćica ne bi plaho zahmetila, danas
je to olakšano time što bi se gost
jednostavno uputio tamo gdje može
oprati ruke. Nakon ugošćavanja i
jela, uputi se dova Bogu dragom za
domaćina i njegovu porodicu.
Gostu treba iznijeti od onoga što
se ima u kući. Ako nema ništa, ne
treba radi toga zaduživati se i nešto u zajam uzimati, te time sebi i
svojoj porodici poteškoće izazivati. Ulema je saglasna da je tekelluf
(preopterećenje) da gosta ponudiš
onim što ti inače ne jedeš ili da mu
ponudiš skupocjena i delicates jela.
Fudajl je govorio: „Ljudi presjecaju
veze tekellufom, čovjek pozove svog
prijatelja pa se preoptereti i prezaduži, te ga time odvrati da mu ponovo
dođe.“
Prenosi se da su Junusa, a.s., posjetili prijatelji pa im on iznio mesa i
povrća kojeg je sam uzgojio, te reče:
„Jedite! Da nije Allah prokleo one
koji se preopterećuju i bespotrebno izlažu trošku, i ja bih sebe izdao
trošku.“
Od običaja je da se prvo iznosi
lagahna hrana da bi se oni koji to
hoće mogli zadovoljiti samo i s njom.
Običaj rasipnika je da prvo iznose
tešku hranu, pa zatim jedu lagahnu,
jer tako još više rasplamsavaju proždrljivost, a to je suprotno sunnetu.
Od sunneta prve generacije muslimana je bilo iznošenje sve hrane
odjedanput i redanje svih posuda
s hranom na sofru tako da je svako
mogao jesti ono što mu se sviđa pa
makar bila samo jedna vrsta hrane.
Tako se ne bi isčekivala bolja i najukusnija.
se spriječile moguće sumnje i ogovaranja.
Naravno, kako gosti imaju svoja
prava, tako ih imaju i oni koji ugošćuju, domaćini. Ukoliko se nađemo u ulozi gosta, ispoštovat ćemo
vrijeme kada smo se najavili ili pozvani u goste, da se domaćin ne bi
uznemirio zbog našeg eventualnog
kašnjenja. Musafir ne bi trebao da
pretjeruje i da bude opterećenje za
domaćina.
Koliko su se gosti cijenili, još u
vrijeme Vjerovjesnika, a.s., svjedoči
primjer jednog od ashaba koji je dao
prednost svome gostu u hrani nad
sobom i svojom porodicom.
Također, neka od prava gosta s
kojima je domaćin dužan da ga upozna su; da mu pokaže pravac kible,
mjesto gdje će se abdestiti i toalet.
Ebu Hurejre, r.a., kazuje da je neki
čovjek došao Vjerovjesniku, a.s., pa
je poslao da pita njegove supruge
za hranu. Rekle su mu: „Mi nemamo ništa osim vode.“ Pa je Allahov
Poslanik, a.s., upitao: „Ko će ovoga
ugostiti?“ Jedan od ensarija je rekao: „Ja ću.“ Otišao je s njim svojoj
ženi i rekao joj: „Počasti gosta Allahovog Poslanika, a.s.“ Žena reče:
„Nemamo ništa osim hrane za djecu.“ Muž joj reče: „Pripremi hranu
i svjetiljku, pa kada djeca htjednu
večeru, uspavaj ih.“ Ona je tako pripremila hranu i svjetiljku, uspavala
djecu, a potom ustala kao da želi
popraviti fitilj na svjetiljci. Zatim je
ugasila da bi se njih dvoje pretvarali da jedu. Tu noć prenoćiše gladni.
Sutradan ujutro Allahov Poslanik,
a.s., reče: „Noćas se Allah nasmijao
ili zadivio vašem postupku.“
Ispraćaj gosta do ulaza jedan je
od sastavnih elemenata ugošćavanja. Ukoliko je u pitanju muškarac,
ispratit će ga domaćin – muškarac,
a ako dođe ženska osoba, ispratit
će je žena – domaćin. Upravo da bi
Ovaj slučaj je bio povod objavljivanja sljedećeg ajeta: „I više vole
njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomislenosti, oni će sigurno
uspjeti.“ (el-Hašr, 9)
Od edeba je da se hrana ne diže
dok se svi u potpunosti ne zadovolje, tj. dok sami gosti ne dignu ruke
od sofre kao znak upotpunjenja jela.
Domaćin treba da je taj koji zadnji
diže ruku sa sofre, a ne prije ostalih,
jer bi se u protivnom i oni postidjeli
i prestali s jelom.
Prenosi se kako je Enes ibn Malik,
r.a., a i drugi ashabi, iznosio gostima od onoga što su imali od suhog
mesa i suhih datula, govoreći: „Ne
znamo ko će nositi veći teret; onaj
koji omalovažava ono što mu se
iznese ili onaj koji prezire ono što
ima za iznijeti.“
35
Mr. Nezir Krčalo
Pečat
V
ećina osjeća slast pri pomisli na znak pečata
koji će biti utisnut na njihovoj diplomi, a koja nije
ništa drugo do potvrda za njihovo djelomično
znanje usvojeno djelomičnim umom (ratio) o nekom
aspektu Stvarnosti. Ovaj vid opčaravajuće ili magijske
svijesti uzrokovan „papirom“ zvanične obrazovne institucije svoje korijene vuče još iz antičke grčke misli
koja se utemeljila na uvjerenju da je jednu jedinstvenu
Stvarnost (Tewhid) moguće proučavati i spoznati samo
ako postoji jasna distinkcija između njenog metafizičkog
i fizičkog obzira.
Ova dihotomija biva razlogom utemeljenja različitih
filozofskih disciplina koje su zasebnim misaonim naporom nastojale izgraditi cjeloviti filozofski sistem. Uporedo
s ovim procesom zasnovat će se zasebni teološki sistemi s različitim saznanjima i uvjerenjima koji se kao takvi
međusobno razilaze ili isključuju. Kada se, na koncu,
tome pridodaju raznolika saznanja različitih naučnih
disciplina, onda jedna jedinstvena Stvarnost onome
koji je nastoji spoznati nalikuje na lice koje se ogleda
36
u ogledalu razbijenom na hiljadu komadića. Nikada se
znak pečata ne može staviti na odvojene dijelove, a
da se i istinski pečat, pečat znanja, ne može staviti na
odvojene djeliće znanja Rumi, k.s., objašnjava ovako:
Zlato, um tvoj, u komadićima je, o sumnjičavi:
Kako ću znak pečata na komadiće utisnuti?
(Mesnevija IV, 348)
Pa, ipak, na djeliće znanja utiskuje se znak pečata koji
samo napuhuje „kesu“ našeg ja-stva o kojem najmanje
znanja imamo. Da je pitanje o ljudskom jastvu presudno
u ukupnom pothvatu spoznavanja, dovoljno nam govori
hazreti Alijeva izreka: „Ko poznaje svoju dušu (ja-stvo),
poznaje i svoga Gospodara.“
Psihologija ga najčešće imenuje „egom“ (lat. ego –
ja), dok ga etika naziva „sopstvom“. Kur’anski znak za
ja-stvo je nefs, a isti pojam u hebrejskom jeziku označen je riječju nepeš. Nadalje, u grčkom jeziku psyche
(„psiha“) ima isto značenje, a u engleskom riječ self,
odnosno soul. U svakodnevnom govoru, pa čak i u
nečeg takvog. Prvome je korijen znanja u Svetom, te je i
samo znanje neodvojivo od svetosti. Modernom čovjeku
nisu sveti ni znanje ni njegov korijen, jer on smatra da
nema ničeg što bi moglo biti izvor znanja višeg reda u
odnosu na ono koje proistječe iz mogućnosti ratia. Ovo
stanje, stanje odvojenog ili „slobodnolebdećeg“ uma i
na osnovi njega stečenog znanja Rumi, k.s., opisuje
sljedećim riječima:
Znaj da naspram daha
Kutba (Gavsa) vremena
Znanje zahirsko je kao uzimanje
tejemmuma kad vode ima.
(Mesnevija IV, 163)
naučnom diskursu, jednostavno se označava riječju
„duša“. Uzimati olahko znanje o duši znak je neupućenosti, jer Mevlana Rumi, k.s., za dušu (nefs) veli da
može biti šira od kosmosa.
Nepoznavanje duše (ego, nefs i tako dalje) zapriječeno je mnoštvom činilaca, a sve ove „mladice“ izrastaju
iz triju vrsta znanja koje spoznavalac sebi priskrbljuje:
1. slijeđenjem autoriteta znanja prenijetog od drugih (tradicija);
2. vlastito misaono istraživanje i prosuđivanje;
3. neposredno iskustvo ili doživljavanje Stvarnosti.
U perspektivi ovako reduciranog ega nema svetog
korijena znanja. Taj korijen je sami ego sa svojim djelomičnim umom ili ratiom kao najvišom mogućnošću
pojedinca. Tako djelomični um zamijenjuje Um, a tjelesna osjetila unutarnju prosvijetljenost. Za razliku od
tradicijskog čovjeka, koji je okrenut Umu kao najvišoj
riznici znanja, moderni čovjek poriče čak i postojanje
Budući da je Bog Istina, čovjek nije ništa drugo do
njeno pokazanje. U središtu čovjekovog ja-stva jeste Božije Jastvo kao izvor svetog znanja i znanja svetog. Ono
je središte i izvor istinske ljudske umnosti. U Kur’anu
to središte označeno je riječju qalb (svjetlosno srce ili
umni dio duše koji može da pojmi sve kosmičke tajne,
jer se, kako kaže Rumi, k.s., širi bez ograničenja). Um
je posve Božiji, a ljudski samo onoliko koliko čovjek
putem qalba ili „prijemnika“ sudjeluje u njemu. On je
metakosmički princip, svjetlost i viđenje; izvor je bivanja
i znanja, kako subjektivne ljudske svjesnosti tako i svega
stvorenog. Kada Um u punini prožima središte duše
(qalb), onda njihovo spajanje rađa savršenu i posvećenu
dušu ili ja-stvo koje u konačnici posjeduje prosvjetljeni
ili islamizirani ratio.
Bliskoznačnica za Božiji Um u filozofiji jest tzv. Logos,
dok ga sufijska nauka imenuje Muhammedanska ili Prvostvorena Svjetlost ili, jednostavno, ‘Aql.
Mi smo već ranije ukazivali na nužnost traženja duhovnog učitelja koji će osposobiti naš „prijemnik“, a
učitelj je već ovdje ahiretski ljekar našeg srca i duše. Iz
prethodno rečenog može se naslutiti koliku važnost ima
naše središte, „prijemnik“ ili srce u postizanju naše svjesnosti, jer kakav „prijemnik“ (srce), takvo je i vjerovanje,
a kakav um, takvo je i poimanje. Jednom riječju, po srcu
se prepoznaje pečat naše umnosti. No, ukoliko srce ne
bude osposobljeno za prijem Uma (Svjetlosti), onda se
može dogoditi ono na što nas upozorava Rumi, k.s.:
Srce ovo je tvoj pečat – pazi zato,
Da pečat ne postane plijen šejtanov!
(Mesnevija IV, 137)
37
Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Naprijed
ka Istanbulu
U
ranijim brojevima našeg
časopisa smo iznijeli kraći
pregled razvoja i uspona
Osmanske države. Nakon što smo
u prošlom broju iznijeli osnovne naznake o ličnosti sultana Fatiha, sada
ćemo pisati o njegovom najvećem
djelu – operaciji zauzimanja Istanbula. S obzirom na to da je riječ
o pobjedi nad pobjedama, nastojat
ćemo iznijeti što više detalja o ovom
važnom događaju.
Rumeli
Hisar
Kad je zima prošla, sultan
Mehmed se vratio u Jedren. Okružio
se grupom zapadnjaka, prvenstveno Italijana, s kojima je razgovarao
o velikanima klasične antike i o njihovim modelima vladanja. Izvršio
je dodatne reforme u janjičarskom
korpusu i postavio nove namjesnike
u nekim provincijama. Namjesnicima je naredio da počnu prikupljati
rezerve hrane i ratnog materijala. Također je naredio gradnju brodovlja.
Zatim mu je sinula ideja o gradnji
tvrđave na evropskoj strani Bosfora, zbog čega je izdao naređenja o
mobilizaciji radne snage i prikupljanju kamena, drveta, čelika i ostalog
potrebnog materijala.
Novost o planovima za izgradnju
tvrđave se poput munje proširila sve
do Istanbula i grčkih kolonija oko
38
Crnog mora i otoka u Egejskom
moru. Bizantijci su bili očajni. Kad
je Konstantin preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke,
sultan Fatih je odgovorio: „Vi Grci
ste nevjerni i povezani s Mađarima.
Pred Bitku kod Varne htjeli ste spriječiti moga oca Murata da pređe
u Evropu. Moj otac se tada zakleo
da će izgraditi tvrđavu na evropskoj
strani, pa ja evo sada ostvarujem
očevu zakletvu, jer je on bio spriječen da to učini. Uostalom, ko me
može spriječiti da u svojoj zemlji
gradim šta hoću? Izvijestite vašeg
cara da se sadašnji sultan ne može
porediti s prijašnjim sultanima. Ono
što oni nisu mogli – ja mogu, što oni
nisu htjeli – ja hoću.” Poruka je bila
jasna kao dan.
Uprkos protivljenju velikog vezira
Čandarli Halil-paše i još nekolicine
starijih službenika, odluka sultana
Fatiha o gradnji utvrde je bila neopoziva. Njihovi argumenti o preuranjenosti takvog poteza nisu uvaženi.
Sredinom marta počele su posljednje pripreme za gradnju utvrde.
Neposredno prije toga odaslano je
nekoliko brodova da obezbjeđuju
radove s morske strane. Dovedene su snažne jedinice koje će štititi
gradilište s kopna. Logistika je radila kao precizna mašina. Sa svih
strana Carstva dolazili su zidari, kovači, krečari i ostali radnici. Građa
je stizala morem na transportnim
brodovima, a radovi su počeli sredinom aprila. Sultan Mehmed je lično
prisustvovao. Zaklan je kurban, proučena dova i posao je otpočeo. U
radovima je učestvovao sultan, kao
i njegova svita. Ovim činom je dato
do znanja koliko je važna gradnja
utvrde. Projektant utvrde bio je sultan Mehmed. U pitanju je bio veliki
kompleks zidina trokutaste osnove
s četiri velike i trinaest manjih kula,
uz pristanište. Ova građevina se naziva utvrdom, ali po svojim dimenzijama ona je zapravo bila jedan mali
grad. Radovi su dobro napredovali.
Radne snage nije manjkalo, kao
ni građevinskog materijala. Nakon
užurbanog danonoćnog rada, tvrđava je završena 31. augusta 1452.
godine, četiri i po mjeseca od početka radova. Tvrđava je nazvana
Boğaz-kesen – „Onaj koji presjeca
moreuz“. Vremenom, tvrđava je dobila naziv Rumeli-hisar – „Evropska
tvrđava“.
Za vrijeme dok je trajala gradnja
utvrde, Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se
u tom trenutku zadesili u Istanbulu.
Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na
koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje
besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada
šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se
pripremi za bitku“ – bio je sultanov
odgovor. Nakon zahtjeva za povišicu svote kojom će izdržavati princa
Orhana, kojim je prijetio sultanu, ovo
je bila druga katastrofalna greška Bizantijaca. Očito je da do posljednjeg
dana nisu shvatali svu odlučnost i
čvrstinu sultana Fatiha. Nemajući nikakvih ozbiljnih načina kojim bi ga
spriječili u toj nakani, posezali su za
očajnim mjerama koje su samo dodatno učvrstile sultanove namjere.
Nasuprot ovoj tvrđavi je Anadoluhisar – „Anadolska tvrđava“, koju je
sazidao sultan Bajazit. Upravo na
tom mjestu moreuz je najuži. Razdaljina između dvije tvrđave je 702
metra. U obe tvrđave su postavljeni
topovi koji će otvarati vatru na svaki
brod koji pokuša proći moreuzom
bez dopuštenja Osmanlija. Topovi su bili zaista impozantni. Svaki
je ispaljivao kamenu đulad težine
oko 270 kilograma. Cilj pomorske
blokade je bio sprečavanje dotura
pomoći Istanbulu iz Crnog mora, a
moreuz Dardanele je već bio pod
kontrolom Osmanlija. Ispočetka, svi
brodovi su poštovali odluku sultana
Fatiha. A onda su tri mletačka broda
okušala sreću i pokušala proći bez
zaustavljanja. Dva broda su uspjela
proći a treći je potopljen.
Konstantinova
potraga za
saveznikom
Konstantin je grozničavom brzinom vršio pripreme za sada već
sigurnu opsadu. Poslao je izaslanike
na zapad sa zahtjevima za pomoć.
Reakcije sa zapada bile su katastrofalne po Istanbul. Nakon potpunog
poraza kod Varne, nijedan zapadnjački vladar nije imao snage za novi
okršaj s Osmanlijama. Francuska se
oporavljala od stogodišnjeg rata, a
i burgundijski vojvoda Filip Dobri
joj je zadavao određene probleme.
Sam Filip je bio vatreni krstaš, ali se
s užasom prisjećao ropstva svoga
oca Žana, kojeg Osmanlije zarobiše u Bici kod Nikopolja. Engleska
39
je također bila potpuno iznurena
Stogodišnjim ratom, pa nije mogla
ništa učiniti. Mletački senat je dugo
razmatrao bizantijski zahtjev za pomoć. Jedan dio senata se ponadao
da će nakon zauzeća Istanbula
oživjeti trgovina u gradu. Drugi su
iznijeli bojazan da će, nakon Istanbula, doći na red njihove kolonije
u Grčkoj i Egejskom moru. Njihovim
zapovjednicima u Galati date su
dvosmislene naredbe. Oni trebaju
pomagati kršćane, ali ne napadajući Osmanlije i ne izazivajući ih. U
tom trenutku taktiziranje je bio njihov
najbolji mogući potez. Ðenovljani su
slično postupili. Zbog ukupne situacije u kojoj su se nalazili, nisu mogli
poduzeti ništa konkretno. Građanstvu su izdali proglas da postupa
po vlastitoj svijesti i prosudbi. Svojim
predstavnicima u Galati (Italijanska
trgovačka kolonija koja se nalazila
nasuprot tadašnjem Istanbulu, s
druge strane Zlatnog Roga) dali su
instrukcije da pregovaraju s Osmanlijama kako bi bili pošteđeni napada
dok traje napad na Istanbul. Niko od
zapadnjaka nije bio spreman na individualnu akciju. Svako se posvetio
svojim problemima. Ipak, postojala
je opća prešutna saglasnost za moguće učešće u odbrani Istanbula, ali
samo u velikoj koaliciji.
Na potezu je bio papa. Bez obzira što nije imao potpuni utjecaj na
sve zapadnjačke vladare, mogao
je pokrenuti koaliciju velikih razmjera i pozvati u odbranu kršćanstva.
Međutim, papinska vlast je odavno
zapala u duboka neslaganja s pravoslavljem. Sada se papi ukazala
prilika da „urazumi tvrdoglave pravoslavce“ i cijeli kršćanaski svijet
stavi pod svoj utjecaj.
40
Nesloga
kršćana
Osnovni razlog zapadnjačke neodlučnosti u ozbiljnom pomaganju
ugroženom Istanbulu leži u jednom
događaju koji se zbio oko 400 godina ranije.
U ljeto 1054. godine, za vrijeme
popodnevne službe u crkvi Svete
Sofije, u crkvu su ušla tri kardinala
katoličke crkve. Već nekoliko dana
su boravili u gradu kao papini izaslanici. Vodili su teške i bezuspješne
pregovore sa svojom istočnom braćom. Izgubivši strpljenje, kardinali
su se odlučili na odvažnu akciju.
Ušli su u crkvu noseći sa sobom
dokument koji će rezultirati razjedinjenjem kršćanstva. Stigavši do
velikog oltara, položili su papinsku
bulu o ekskomuniciranju pravoslavaca iz kršćanske crkve i izašli van.
Dva dana nakon toga, kardinali su
se ukrcali na brod koji je otplovio ka
Rimu. U Istanbulu su organizovane
masovne demonstracije protiv njihovog postupka. Nemiri su se stišali
tek nakon što je bačeno prokletstvo
na papino izaslanstvo, a papinska
bula o ekskomunikaciji pravoslavaca javno spaljena. Ovaj događaj
je bio početak procesa poznatog
kao Velika šizma ili Crkveni raskol.
Razilaženje crkava će zadati teške
rane kršćanstvu. Međusobno proklinjanje je službeno povučeno tek
1965. godine, ali rane su ostale sve
do danas. Posljednji bizantijski imperator Konstantin Dragaš će osjetiti
sve posljedice tog događaja.
Ovaj incident je zapravo kulminacija neslaganja koja je godinama
trajala između zapadne i istočne
crkve. Istočnjaci su vršili obrede na
grčkom jeziku, a zapadnjaci na la-
tinskom. Imali su različite poglede
na neka teološka pitanja, drugačije
su organizovali svoje crkve i, što je
najvažnije, imali su različite poglede oko uloge pape. Naime, papa je
falsifikovao dokument kojim ga je
Konstantin Veliki ovlastio da vlada
Zapadnim carstvom i Rimom, dok
bi carevi trebali boraviti u Istanbulu. Odatle iznose njihovo pravo postavljanja careva i pravo vladanja
cijelim svijetom, pa tako i crkvama.
Bizantijci nisu bili spremni prihvatiti
toliki papin utjecaj, jer se, u najmanju ruku, nisu smatrali nimalo manje
vrijednim od zapadnjaka. Naročito
ih je vrijeđao stav pape prema njihovim carevima koji su za njega
bili tek konstantinopoljski carevi, a
ne stvarni vladari cijelog Rimskog
carstva. Krajnja granica do koje
su Bizantijci bili spremni ići je ta da
rimski patrijarh (papa) ima počasno
mjesto među ostalim patrijarsima.
Ipak, sve upućuje na to da je problem bio duboko političke, a ne teološke prirode.
Pregovori
crkava
Pokušaji ujedinjenja dviju crkava
su se protezali 178 godina. Mihailo
VIII Paleolog bio je prvi bizantijski car
koji je pokrenuo ozbiljne pregovore,
iako je i prije toga bilo nekih pokušaja. Na saboru u Lionu 1274. godine
s papom Grigorijem X je dogovorena unija. Međutim, prava pozadina
ovih pregovora je bila politička, a
ne vjerska. Uprkos naporima s obje
strane, unija je raskinuta 1283. godine.
Zatim su uslijedila putovanja bizantijskih careva na zapad, s najmerom sklapanja saveza i obezbjeđiva-
nja pomoći protiv sve jačih Turaka
Seldžuka. Uslijedili su sporazumi
u Konstanci 1418, Firenci 1437. i
1439. godine. Nakon dogotrajnih i
mukotrpnih pregovora, ujedinjenje
crkava je konačno postignuto. Papa
je konačno postigao svoj cilj. Sada
je i pravoslavna crkva pod njegovom upravom. Sačinjen je dokument o ujedinjenju, a širom Evrope
su zazvonila crkvena zvona.
Kad su se vratili u Istanbul, delegati su dočekani s općim negodovanjem, pa su mnogi od njih povukli
svoj pristanak. Grad je bio podijeljen
po pitanju ujedinjenja. Bizantijski car
i plemstvo oko njega, oficiri i državni
službenici, su bili za ujedinjenje, a
većina sveštenstva i građanstvo je
bilo apsolutno protiv. Strasti su se
podigle do te mjere da je papa izjednačen s antihristom. Građani Istanbula su tada toliko zamrzili papu da
su svojim psima davali ime Rimski
Papa. Tako je Firentinski sporazum
propao prije nego se osušila tinta
na papiru.
Konstantin Dragaš je od svojih
prethodnika naslijedio problem ujedinjenja crkava, ali je bio spreman
izručiti crkveno suverenstvo za spas
Bizantije. Na čelo protivnika unije
stao je Georgije Skolarije, istaknuti
svećenik, kasnije poznat pod monaškim imenom Genadij.
Grčki narod je bio na stajalištu da
je bolje prihvatiti osmanlijsku vlast,
jer su se osvjedočili u njihovu pravednost kao i u divljaštvo i okrutnost
zapadnjaka. Čitavo stoljeće i po su
posmatrali kako se Osmanlije odnose prema pravoslavnom stanovništvu u Anadoliji i na Balkanu, a vidjeli
su i ponašanje krstaša sa zapada
tokom mnogobrojnih krstaških pohoda. Posebno bolno za Bizantijce
je bilo razaranje Istanbula, svirepa
ubistva, pljačka i silovanja nakon
što su krstaši zauzeli grad. Tako je
mislio i bizantijski zapovjednik vojske Luka Notaras: „Bolji je sultanov
turban od kardinalske mitre.“ Iako
nije iznosio svoje otvoreno protivljenje uniji crkava, zbog takvog stava,
Luka Notaras će izgubiti Konstantinovo povjerenje. Naredne godine
Osmanlije će opsjesti Istanbul i napasti ga snažnom silom. Umjesto
Luki Notarasu, zapovjedniku vojske
– velikom duksu, odbrana grada će
biti povjerena Italijanu Ðustinijaniju.
Katolička misa
u Aja Sofiji
U maju mjesecu 1452. godine u
Istanbul je stigao Isidor, bivši ruski
mitropolit koji je nakon svrgnuća
u Rusiji otišao kod pape koji ga je
postavio na dužnost izaslanika u
Istanbulu. Usput je skupio oko 200
dobro naoružanih plaćenika i u njihovoj pratnji stigao u grad. Iako je
200 vojnika bila slaba pomoć gradu,
bio je to razlog nadanja da će uskoro pristići ozbiljna pomoć. Pristalice
unije crkava su sada znatno ojačali.
U atmosferi velikog straha i vjerske histerije, u crkvi Svete Sofije
organizovana je svečana liturgija
povodom unije dviju crkava. Bilo je
to u decembru 1452. godine. Okupilo se mnogo svećenstva u najraskošnijim odorama, car Konstantin
Dragaš sa svitom i mnogobrojnim
plemstvom i ruski kardinal kao papin izaslanik. Odziv stanovnika grada je bio vrlo slab. U molitvama je
spomenuto papino ime, kao i ime
odsutnog istanbulskog patrijarha, a
pročitane su i odredbe koje su proizašle iz Firentinskog sporazuma o
uniji crkava. Nakon toga je izvršen
crkveni obred po propisima katoličke crkve. Obred je bio političkog a
ne vjerskog karaktera i poslužio je
kao jeftina demonstracija jedinstva
crkava uperenog protiv Osmanlija.
Stanovnici Istanbula nikada nisu
srcem prihvatili uniju crkava, pa nisu
više odlazili u crkvu Svete Sofije niti u
druge crkve gdje su se obredi obavljali po katoličkim propisima. Takve
crkve su smatrali nečistima. Tako su
Grci progutali gorku pilulu od koje
nisu imali nikakvog lijeka. Pomoć sa
zapada nikada nije stigla.
41
Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Iranska džamija
U
Iranu arapski tip džamije
bio je veoma rasprostranjen, što se može vidjeti
po sačuvanim džamijama u Dameganu (II/VIII vijek), Najinu (IV/X vijek)
i u jednoj džamiji iskopanoj u Susi.
Zadržao se i do relativno novijeg
doba, o čemu svjedoči džamija iz
XIII/XIX vijeka nedavno otkrivena u
Meragi, u sjeverozapadnom Iranu.
Ali jedan drugi specifično iranski tip
džamije, zvan džamija-kiosk, istovremeno se javlja uz arapski tip. On
42
nastavlja tradicionalnu formu – čahar tak – hrama ognja, koji je bio četvrtasto zdanje, s četiri široka lučna
otvora, nadsvodena kupolom. Ova
građevina, često bez harema, bila
je prilično mala, te je prvenstveno
primjenjivana u malim gradovima i
selima. Da bi se izbjegao ovaj nedostatak, ponekad su na kupolasto
zdanje dodavani bočni prostori. Ovaj
novi dio, pošto je građen od opeke,
mogao je da odoli zubu vremena.
Glavna odlika kasnijeg razvoja
sastojala se od kombinovanja kupole i harema, a na svakoj se nalazio u sredini ivan. Prvi ivan je bio
ulaz, drugi i treći bili su u središtu
bočnih krila, dok se četvrti, prilično
plitak, nasuprot ulazu, otvarao prema velkom prostoru koji je vodio do
mihraba i koji je služio kao neka vrsta maksure. Najstarija očuvana četveroivanska džamija, konstruisana
kao jedna cjelina, nalazi se u malom
gradu Zavarehu i datira iz 520/1135.
godine. Najveća i najimpozantnija
građevina ovog tipa je Mesdžid džuma u Isfahanu.
Strukture tipa s ivanom građene
su po uzoru na iransku kuću, s jednim, dva ili četiri ivana. U seldžučkom periodu ovaj veliki četveroivanski tip se koristio za tek ustanovljenu
teološku školu ili medresu. Ovaj tip
zdanja je stoga bio veoma rasprostranjen. U medresi su se prostrani
ivani koristili kao učionice, a učenici su bili smješteni u dijelu koji se
nalazi u sredini i bio je na jedan ili
dva sprata. Kombinacija prostora
ivan-tipa i kupolastog mihrabskog
prostora inspirisana je drugim iranskim prototipom, palatom koja se
također koristi plitkim ivan-ulazom
za kupolastu kraljevsku dvoranu.
Dvije činjenice govore o prevladavanju medresa. Prvo, svi geografski
priručnici i putnici iz prve polovine
VIII/XIV vijeka u Iranu govore više
o medresama nego o džamijama
i drugo, medrese, građene poput
one koju je podigao sultan Husejn
1118–26/1706–14. na Čahar Bagu u
Isfahanu, se po stilu nimalo ne razlikuju od velikih džamija iz seldžučkog
i kasnijih perioda.
Impozantnost iranske džamije
naglašavaju dva minareta sa svake
strane kapije, a postoje i sa strana
ivana. Mukarne, vrlo nepodesno
prevedene kao svodovi u vidu saća,
predstavljaju još jednu dekorativnu
karakteristiku. U početku su one
ubacivane kao element za pojačavanje konstrukcije, između četri
potporna luka u središnjoj zoni, tj.
između mihraba i kupole. One su se
sastojale od cik-cak redova poluniša u kojima je drugi, onaj viši red, i
tako redom, u sve manjem broju.
Mukarne su se prenijele iz Irana na
cijeli muslimanski svjet i postale su
karakteristika i sakralne i svjetovne
arhitekture. Mukarne su korištene
kao element zidnog vijenca ili za
prekrivanje neravnih površina. Visoke niše bogato ukrašenih ulaza
u sirijske i anadolske medrese dale
su mogućnost za raskošno primjenjivanje mukarni. Najveličanstveniji primjeri u zemljama Magreba je
Karavinska džamija u Fesu iz VI/XII
vijeka i Alhambra u Granadi, koja se
može pohvaliti još raskošnijom varijantom poznatom kao svod u stalaktitima. To su vertikalni elementi koji
se spuštaju iz vrha svake pojedine
niše.
Kompleksnost i novotarstvo kod
iranske džamije u svakom slučaju
moraju da oduševe. Znatnim proširivanjem ivana postiže se određeni
ritam. Velika dvorana s kupolom jasno ukazuje na pravac kibla-zida.
Na ovaj način je potisnuta monotonija trijemova i umanjen je nedostatak orijentacije u prostoru arapske
džamije. Izdvojeni dijelovi, koji su
se nalazili bočno i na ulaznoj strani
harema, korišteni su kao prostori za
musafire. Područje mihraba odvojeno je od mase vjernika u bočnim krilima teškim nosačima velike kupole.
Irance privlači grandioznost cjeline,
kao i višestrukost namjene ovakve
43
džamije. Ona postaje uzor u građenju medresa i džamija. Pošto vodi
porijeklo od iranske kuće, sasvim je
prirodno što se ovaj nacrt koristio i
za karavan-saraje, a u Anadoliji i Siriji
čak i za bolnice.
U Indiji iz ovog tipa džamije nastaje podtip – mogulska džamija, a
44
što se tiče medrese, iranski tip se
vjerno prenosi kroz cijeli islam.
Medresa
Medresa doslovano znači „mjesto podučavanja“, škola. U užem
smislu, pojam označava vrstu islamske visoke škole. S medresom je na-
stala jedna islamska institucija čiji je
izgled bio određen objedinjavanjem
prostora za obavljanje molitve, učionicama, bibliotekom i internatom za
studente, a mogle su imati duhovni
ili svjetovni karakter. Biblioteka je sadržavala, pored islamske literature,
i tekstove iz matematike, medicine,
gramatike, astronomije, geografije
i filozofije.
Najstarije medrese su imale privatni karakter a, razvojem institucije, medresa uskoro postaje sastavni dio džamije, ili se gradi u njenoj
neposrednoj blizini. Osnivanjem
medrese al-Nizamija 1066. godine
u Bagdadu sistem medresa dostiže
svoj prvi vrhunac i postaje putokaz
za osnivanje drugih, od države finansiranih škola.
Kao rasadnici islama u srednjem
vijeku bile su medrese u Kordobi,
Toledu, Damasku, Medini, Semerkandu i Buhari. Medresa je u Turskoj,
kao i po većim gradovim na Balkanu
(Sarajevo i Skoplje), bila kulturni centar odakle je izlazila kasnija ulema.
45
Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (IX)
Nebrojene
milosti
svjetovima (I)
Č
ovjek teško može da razmišlja u nekim drugim
kategorijama izuzev onog fonda naučenih imena koje je sam kroz iskustvo i ljudsku edukaciju
stekao. Teško da može drugačije i da razmišlja, jer se
odavno odrodio od osnovnog puta za kojeg je i naš
istinski praotac svih ljudi Adem, a.s., posvjedočio, ali za
kojeg smo se i mi svi pojedinačno kao stvoreni „entiteti“
obavezali i posvjedočili da je Allah, dž.š., naš jedini
Gospodar. Ali, mi smo bića sklona zaboravu i mnogo
toga je, zbog zagađenosti naših duša i načina života
kojeg živimo, umnožavajući zastranjivanja iz generacije
u generaciju, nestalo iz naše momorije. Pod utivajima
raznih „sistema“ mijenjali smo, kao ljudska vrsta, svoju
svrhu, postajući materijal za rasprave, a „svrhovitost“
našeg postojanja je postalo najznačajnije pitanje silnih
rasprava, brojnih knjiga, filmova, mudrovanja i nadmudrivanja… Puno se mašta poigrala s ljudima u potrazi
za „racionalnim“ i „nedvosmislenim“ odgovorima na
pitanja ko smo, šta smo i zašto smo ovdje, pa su se
ljudi pogubili – najblaže rečeno.
Savremeni (zapadni) čovjek ima čitav kategorijalni logički aparat koji podrazumijeva stalnu iskustvenu
provjeru. Duboko u sebi svjestan da je slabo biće koje
ne poznaje dovoljno ni samog sebe, a kamoli svjetove
46
oko sebe, ograničava se na osjećaj samozadovoljstva i
posmatranja sebe samog u veličanstvenoj ulozi. Suočen
s postojanjem vođa koji su, manje ili više, sebe postavili
visoko iznad običnog svijeta, suočen s postojanjem velikih naučnika, a u savremeno vrijeme i sa „zvijezdama“
u raznim oblastima života čijem se životu i uspjehu dive
mase, stvarajući savremeno idolopoklonstvo – čovjek
se identifikuje s njima. Ograničenih spoznajnih i saznajnih mogućnosti čovjek je jednostavno prinuđen da živi
u sumnji i sebe posmatra u potencijalno uvijek većim
mogućnostima od onih koje su stvarne. Zato mu je potrebna Uputa, koja ima usmjeravajući karakter i koja ga
vraća na ono mjesto koje mu pripada kao pojedinačnoj
ličnosti koja ima svoju odgovornost spram produženja
ljudske vrste i odgoja te vrste u skladu s osnovicom
generičkog morala koji se nalazi u svim ljudskim dobima
i epohama kao prepoznatljivi simbol. To je približno isto
tumačenje pojmova „dobra“ i „zla“, te sadržaja koji idu
uz te pojmove u najširem smislu te riječi. Osnovna podjela čovječanstva je, ipak, ne ona na narode i države,
nego na one koji vjeruju i koji ne vjeruju u Boga. Druga
podjela, koja proističe iz ove prve, je podjela na one koji
su mnogobožci, sljedbenici Knjige i muslimani.
Tako se na ljudskoj ravni to posmatra pojednostavljeno
i, kao mnogo toga u ljudskom životu i historiji civilizacija,
smatra „istinom“ koju su ljudi fragmentarno i često koncenzusom usvojili kao „istinu“. Izbjegavanje Razloga i
cjeline Procesa u kojem je svaka jedinka i svaka ćelija
nedokučivi univerzum sâm za sebe, čiju ovodunjalučku
dimenziju i trajanje zna samo Onaj Koji je to sve stvorio,
dovodi ljude do pojednostavljenih zaključaka.
Kada smo poslaničku misiju definirali kao islamsku
poslaničku misiju, onda smo svjesni toga da će iz dosadašnjeg pojmovnog vokabulara to biti shvaćeno kao
neki novi pokušaj širenja „islamskog fundamentalizma“.
Takav stav ide od strane zagriženih protivnika islama
koji, obično, imaju pogrešnu predstavu o islamu, bolujući stereotipima, odnosno jedne manjine koja vrlo
dobro shvata poruke islama, ali zbog svojih stvorenih
privilegija ne želi da se one šire. Istina je da samo islam
posmatra poslanički kontinuitet od prvog čovjeka, koji
je već, nakon svog pokajanja zbog greške učinjene u
džennetu (raju) nakon izričite zabrane, dobio oprost od
svoga Stvoritelja, ali i dobio određene upute. Te upute
je trebalo prenositi na generacije koje su dolazile u pokrenutom procesu stvaranja čovjeka od „kapi sjemena“.
Da li je istina uvijek ono
što se proglasi za istinu?
To je, našim jezikom rečeno, princip (zakonitost) Božijeg Stvaranja, kojeg ljudi (naučnici) samo dotiču kroz
pojedinačne slučajeve, ne vodeći računa o cjelini, razlozima i ograničenosti svog uma koji ne može da spozna
univerzalnost cjelokupnog ovog vaseljenskog procesa.
Pojednostavljivanje izaziva improvizacije u traganju za
Istinom i najčešće je povezano s negiranjem Razloga i
Uzroka. Onog trenutka kada čvojek pomisli i to prihvati
na javan način, dobivajući potvrdu od drugih ljudskih
jedinki da je dokučio „istinu“, on se osamostaljuje i u
svojoj oholosti izbjegava da koristi razum u propitivanju
dalje suštine. Tada je on neodgovoran halifa (namjesnik)
koji u ime „naučnog otkrića“ gubi zahvalnost prema
Onom Koji je stvorio sve, ali i čovjeku dao mogućnost
da, pomoću odgovornog korištenja razuma, propituje
i traga za Istinom. Onda se, zbog nedostatka zahvalnosti, krene stramputicama u zabludi u kojima se stvari
izokreću i izopačavaju do perverznog nivoa. Tako se
onda dolazi do teorije o „slučajnostima“, za koju se
može reći da je glavna u tzv. naučnom pristupu. Da
nabrojimo samo neke „slučajnosti“ koje se tako tretiraju
u najvećem broju udžbenika osnovnih, srednjih i visokih
škola, skoro pa u cijelom svijetu. Takva je teorija „prvog
praska“, formiranja planetarnih sistema, formiranja života na Zemlji, teorija evolucije, postanak čovjeka od
majmuna, korištenje vatre, pronalazak metala, „prirodne
pojave i nepogode“, rađanje i život čovjeka, bogatstvo
i siromaštvo, ljudske zajednice i „civilizacije“, bolesti,
kraj svijeta i tako dalje. Za sve, zaista, postoje racionalni i razumski razlozi, ali oni ni u kom slučaju nisu plod
„slučajnosti“, ali ni utjecaja pojedinaca, bilo da se radi o
vladarima, „svecima“, naučnicima, „čudotvorcima“, pop
zvijezdama, košarkaškim superstarovima, poslovnim
mangnatima, vojskovođama, pa čak, u ovom kontekstu,
i o poslanicima da je riječ. Svako od njih je samo jedan
novi ibret, nova pouka, novo iskušenje. Svi su oni smrtni
ljudi, s pojedinačnim sudbinama, traumama i iskušenjima u etapi egzistencije koja se zove ovodunjalučka
egzistencija. Svi poslanici su ukazivali da je Bog Jedan
i da je samo On vrijedan hvale i iskrenog robovanja.
(nastavlja se...)
47
ODABRANE ŽENE
BELKISA (I)
P
ošto o porijeklu Belkise postoji interesantno predanje,
navest ćemo ga u potpunosti, a potom govoriti o njenoj velikoj
ulozi u periodu Sulejmana, a.s.
U predanju se navodi: Kralj od
Sabe pošao je u lov. Duboko je
zašao u šumu, ostavivši svoje pratioce iza sebe. Izašavši na jednu čistinu, opazio je dvije zmije kako se
bore. Jedna je bila crna, a druga bijela. Kad je crna nadvladala bijelu i
htjela da joj zada smrtonosni ugriz,
kralj je odapeo strijelu i usmrtio je
i tako spasio bijelu zmiju. Te noći,
kad je kralj pošao na počinak, u
svojoj sobi ugledao je neku siluetu. Jako se uplašio jer je straža bila
veoma jaka i niko tu, pored straže,
nije mogao ući. Tad začu riječi:
- Ne boj se mene, ja sam džin.
Vrata i zidovi meni ne predstavljaju nikakvu prepreku. Kroz njih
prolazim kao ti kroz zrak ili vodu.
Kralj još zaprepašten upita:
- Zašto si me posjetio i šta hoćeš
od mene?
- Došao sam da te nagradim za
tvoje dobro koje si mi učinio. Život
si mi danas spasio. Sjećaš li se
crne zmije koju si ubio u šumi? To
je bio sin mog ljutog neprijatelja od
koga si me ti na vješt način izbavio.
Ja sam ona bijela zmija i sin jednog
velikog vladara među džinima. Dakle, šta mogu za tebe učiniti kako bi
ti na dostojan način uzvratio?
- A šta mi nudiš?
48
- Ja posjedujem neizmjerno blago tako da mogu tvoje riznice do
vrha ispuniti.
- Ah ne, reče kralj. Na tom ti zahvaljujem, ja sam i sâm već s velikim blagom obdaren. Šta mi još
možeš ponuditi?
- Posjedujem veliko znanje o liječenju i ljekovitim biljkama. Ako hoćeš, prenijet ću ga na tebe pa ćeš
imati znanje koje drugi nemaju.
- Ne, odgovori kralj. Znam i sâm
nešto od tih stvari. Ni to nije ono što
bih poželio.
- Onda imam jedan drugi prijedlog za tebe. Nudim ti moju sestru
za ženu. Ona je vila takve ljepote da
joj na zemlji nama ravne.
Ovo se svidje kralju. On otpoče pripreme za sklapanje bračnog
ugovora u koji je spadao i jedan
poseban vilin uslov. U njemu ona
nije tražila nikakav ovozemni imetak, nego samo da ne postavlja
pitanja na njene postupke. Ne treba joj prigovarati pa makar ti njeni
postupci izgledali besmisleni i nerazumljivi. Kad dođe vrijeme, ona
će ih sama objasniti. Neka je on ne
pritišće pitanjima. Ako ovo prihvati, mora dobro paziti da ne zabravi
svoje obećanje, pa čak ni u srdžbi.
Ako to prekrši, ona dobiva pravo da
brak raskine i svih obaveza se oslobodi i tada će je izgubiti zauvijek.
Kralj pristade, smatrajući da su
djevojčini zahtjevi lahki. Bračni ugovor je potpisan i vila se pokaza kralju. Čim ju je ugledao, njena ljepota
i ljupkost su ga očarali. Volio ju je
dubinom svoje duše. Nakon godinu dana sretnog života, vila mu
rodi kćer. Kralj se potajno nadao
sinu, ali, kad je ušao majci i djetetu i ugledao prelijepu kćer, njegovo
srce je poskočilo od radosti.
Poljubivši svoju kraljicu rekao je:
- Možda nam sljedeći put Gospodar podari sina.
Kraljica klimnu glavom, a onda
uze dijete za nožicu i baci ga u
otvoreno ognjište. Vatra buknu i
dijete nestade u njoj. Zabezeknuti
kralj nije mogao riječ progovoriti.
Kad je došao sebi, sjeti se ugovora
pod kojim je sklopljen brak, pa je
odustao od toga da pita za razlog
njenog tako zastrašujućeg postupka. Toliko ju je volio da život bez nje
nije mogao ni zamisliti. Stoga je
svoju bol u sebi nosio, plačući tajno
za svojom kćerkicom.
Sljedeće godine rodio im se sin.
Kralj je pohitao da čestita svojoj supruzi i da riječi blagoslova izgovori
nad djetetom. Dok je stajao na vratima sobe pojavi se naizgled bijesan pas s velikim zubima. Ovaj put
majka uze dijete za ruku i baci ga
psu koji ga u zraku zgrabi i s njim
nestade. Izbezumljen i nemoćan
kralj nije ni riječ izustio.
Jednoga dana kralj je bio obavješten da se njegov najljući naprijatelj približava granici njegova carstva. Podigao je veliku vojsku protiv
njega. Kralj odmah poče s pripremama za rat. Pred samu bitku došao mu je jedan glasnik i rekao:
- Moj kralju, bitka nije ni počela,
a
mi
smo već poraženi. Pred nama
je neprijatelj, a iza nas
nema ni kapi vode niti mrvice hljeba. Kraljica je sve naše
mijehove rasporila, tako da je sva
voda u pijesku nestala, a uz to je
rižu i brašno s pijeskom pomiješala pa je i to sasvim neupotrebljivo.
Čuvši ovo, kralj izgubi strpljenje pa,
nahrupivši u kraljičinu sobu, povika:
- Šta još sve od tebe moramo da
podnesemo? Sada si nas nepromišljeno neprijatelju isporučila, jer
kako bez zaliha vode i hrane da im
se suprotstavimo? Kad se kćerka
naša rodila, bacila si je u vatru, a
našeg sina psu da ga rastrga. I to
ti nije bilo dovoljno, nego nas još
želiš isporučiti smrtnom neprijatelju
u ruke. Šta smo ti to učinili pa tako
okrutno s nama postupaš?
I kralj je najzad izrekao svu gorčinu koju je toliko dugo u svom
srcu skrivao. Kad je završio, vila mu
reče:
- Je li to sve?
- Da, to je sve, reče nesretni kralj.
- Dobro, sada ću ti sve objasniti.
Do ovog trenutka si bio strpljiv i držao si se onog što smo utanačili. To
je bilo dobro od tebe. Ali tvoja strpljivost nije izdržala i čas rastanka
je došao. Od sada se naši putevi
razdvajaju i ti me više dok živiš nećeš vidjeti. Još samo da ti objasnim
Kad
zazvižda
drugi put, pojavi se jedan džin s kraljevim sinom
i ona reče:
smisao mojih postupaka koji su ti
tako velike poteškoće prouzrokovali.
- Dala sam ga na odgoj mome
narodu. On će, također, s tobom
ostati.
Prvo, znaj da je tvog velikog vezira neprijatelj podmitio s velikom
sumom novaca kako bi hranu i
vodu tvojoj vojsci zatrovao. Da su
to probali, svi bi bez izuzetka pomrli
i neprijatelj bi nesmetano umarširao. Ja sam učinila to što sam učinila za dobro ove zemlje i sigurnost
tvoga carstva. U to se lahko možeš
uvjeriti. Pozovi glavnog vezira i od
njega zahtjevaj da pojede i popije
nešto od onoga što je preostalo.
Potom zazvižda treći put pa se
iskupi vojska džina i ifrita koji su bili
vilina rodbina. Raspiriše strašnu
oluju i vjetrove prema neprijateljskoj vojsci tako da oni spas golih
života potražiše u paničnom bijegu. Za sobom su ostavili svo svoje
oružje i opremu.
Na rastanku, vila se oprosti:
- Eto uzmi ratni plijen, kćer i sina,
ali mene više nikad nećeš vidjeti.
Drugo, nastavila je vila, našu
kćer sam predala na brigu jednoj
od mojih hizmećarki među džinima.
Ona je sada tu.
Nestanak voljene osobe kod
kralja je prouzrokovao nepodnošljivu bol. Mislio je da je nemoguće da
sa svojim slomljenim srcem upravlja carstvom. Stoga se odrekao
svoga položaja, obukao željezne
sandale i sa željeznim štapom otišao. Tumarao je brdima, šumama i
pustinjama beznadežno tražeći voljenu. Niko ga više nije vidio i on je
u priče ušao kao onaj koga su džini
spopali ludilom.
Vila kratko zazvižda i kralj
pred sobom ugleda veliku džinkinju, koja je na svojim koljenima držala njegovu kćer.
- Ovo je tvoja kćerka i ona će uz
tebe ostati, reče vila.
Njegovo prijestolje je ostalo prazno sve dok mu kćer nije
postala punoljetna i preuzela
upravljanje nad carstvom. Zvala
sa Belkisa, kraljica od Sabe...
(nastavlja se)
Kada je na poziv kralja vezir došao, odlučno je odbijao da išta od
toga proba. Naposlijetku su mu
nasilno u grlo usuli nekoliko kapi
vode, od kojih je za samo par sekundi izdahnuo. Tako se kralj uvjerio u istinitost njenih riječi.
49
doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE
Štitna žlijezda
N
ajveća je žlijezda u vratu i teži između 30 i 60
grama, a nalazi se u prednjem dijelu vrata,
odmah ispod tzv. Ademove jabučice, ispred
grkljana. Ima oblik leptira s dva režnja (LOBUSA), koji
se dijele na lijevi i desni. Posao koji obavlja štitnjača
je uzimanje joda unešenog u organizam preko raznih
namirnica. Jod je glavni sastojak hormona ove žlijezde i
neophodan je za njihovu proizvodnju. Najvažniji hormoni
štitnjače su:
•
TIROKSIN (T4) i
•
TRIJODTIRONIN (T3).
Važni su za odvijanje metaboličkih procesa, rast i
razvoj. Metabolizam organizma zavisi od ovih hormona,
pa je stoga važno da je njihov balans i proizvodnja u
granicama normale. Kao organ, žlijezda je složena, a
pod kontrolom je žlijezde hipofize koja stimuliše rad
štitnjače.
Jedno laičko poređenje odnosa i sistema rada hipofiza – štitnjača:
Štitna žlijezda je pećnica, a hipofiza nešto poput pametnog termostata.
Okruženje koje smo stvorili sami sebi i onakvo kakvo
jeste utječe na to da su bolesti štitnjače česte. Pogađaju oba spola, ali su češće kod žena. To je cijeli niz
50
poremećaja koji su povezani s proizvodnjom hormona,
pojavom čvorića, upalama itd.
1. OBIČNA GUŠA – Guša (struma) je povećanje
štitnjače. Može pritiskati strukture vrata, otežavati
gutanje i disanje. Bolest je uzrokovana nedovoljnim unosom joda. Može nastati u pubertetu,
trudnoći ili menopauzi. Danas je ovakav oblik
bolesti rjeđi nego prije.
2. HIPERTIREOZA – Poremećaj u kojem štitna žlijezda luči previše hormona što uzrokuje ubrzan
metabolizam. Javljaju se palpitacije (lupanje
srca), nepodnošenje vrućine, znojenje, brzo
umaranje, neodređen bol u mišićima, pojačana
nervoza, poremećaj sna (nesanica), pojačana
aktivnost crijeva, poremećaj menstrualnog ciklusa. Dolazi do drhtanja ruku koje može biti jače
ili slabije izraženo, srce ubrzano radi, a mršanje je karakteristika koja se teško može izbjeći.
Ponekad se javlja i ispadanje kose. Bez obzira na
uzroke hipertireoze, simptomi su u većini slučajeva isti. Apetit se pojačava, a mršanje je sve očitije.
Nekada dolazi i do drugačijih zbunjujućih dešavanja, kao što je debljanje. Kako bolest odmiče, a
ne liječi se, dolazi do bolova u grudima i gubitka
daha. Svi simptomi razvijaju se u najvećem broju
slučajeva, postepeno i nekada slabo primjetno.
Najčešće se radi o pretjeranoj aktivnosti žlijezde,
ali sve češće za višak izlučenih hormona može
biti kriv i čvor. Pri ovakvim poremećajima obavezna je ljekarska dijagnoza i kontrola. Hipertireozu
nije teško dijagnosticirati. Mjeri se nivo hormona
T3 i T4 u krvi, a nivo hormona TSH ukazuje na
preveliku aktivnost štitnjače (mala količina). Radiološka dijagnostika nam daje uvid u veličinu,
oblik i druga dešavanja sa štitnjačom.Terapija
radioaktivnim jodom je nekada diskutabilna. Traje
od jednog do dva mjeseca, ali iza toga se često
javlja druga krajnost – premala aktivnost štitne
žlijezde.Antitiroidni lijekovi su prva i najčešća terapija, djeluju na sposobnost žlijezde da stvara
hormone.Treći način je hirurška intervencija. Kao
i kod primjene radioaktivnog joda, i poslije operacije se može javiti hipotireoza. Ali, kada postoji
stvarni razlog za hirurškom intervencijom, onda
to ne treba niti odgađati niti izbjegavati.
3. HIPOTIREOZA – Smanjena proizvodnja i lučenje
hormona pri čemu se javljaju problemi s usporenim metabolizmom. Pojavljuju se umor, slabost, suha i gruba koža, debljanje, problemi sa
zglobovima, hladnoća postaje bauk. Simptomi
su šaroliki, često suprotni onima koji se javljaju
kod hipertireoze. Javljaju se i grčevi stomaka i
mišića, zatvor stolice, depresija, pa čak i oslabljeno pamćenje. Neki se žale na jedno, neki
na drugo, a kod nekih se javljaju svi nabrojani simptomi. Jedan od uzroka može biti upala
štitnjače, koja ošteti ili uništi dijelove žlijezde
koja zbog toga više ne radi punim kapacitetom.
Drugi uzrok mogu biti medicinske terapije o kojima je već bilo govora.
Postoji još uzroka, kao što je onaj koji
prouzrokuje hipofiza koja luči malo
TSH hormona, no to je već teža tema.
Ako se ne liječe, simptomi postaju sve teži i teži.
Liječenje obično traje čitav život, a svodi se na
unos onoga što nedostaje. Mora se biti pod strogom kontrolom lječnika koji će tačno odrediti
koliko lijeka se treba uzimati. Unos veće količine
dovodi do osteoporoze. Kod onih sa slabim srcem može doći do pogoršanja itd.
4. TIROIDITIS – Upala štitne žlijezde, a postoji ih
nekoliko vrsta. Svaka se liječi drugačije. Ljekarski
nadzor je neophodan i nezamjenjiv.
5. ČVOROVI – Izrasline u tkivu štitnjače stvorene
od samog tkiva žlijezde, ali se nekada radi i o
cistama punim tekućine. Većina čvorova ne uzrokuje simptome. Rijetko su bolni. Mora se biti pod
nadzorom ljekara i hirurga. Tri su pitanja koja se
u takvim slučajevima često nameću:
•
pravi li smetnje strukturama u vratu?
•
luči li previše hormona?
•
je li dobroćudan ili zloćudan?
Sve bolesti štitne žlijezde treba uporno liječiti jer su
posljedice raznih poremećaja teže nego sama bolest.
Definitivno, zračenje je opasno za štitnjaču. Ne zračenje od radioloških pretraga, nego zračenje kojem smo
izloženi svi, zahvaljujući tehnološkom napretku.
Liječenje bolesti štitne žlijezde prirodnim lijekovima
je moguće, no ljekarski nadzor je obavezan. Najbolja
kombinacija je prirodna i ljekarska terapija.
Nažalost, kao i kod drugih bolesti, pacijenti se javljaju
kada je bolest u odmakloj fazi, teško im je pridržavati
se propisanih mjera, u suštini ne žele pomoći sami sebi
a očekuju od ljekara i terapeuta čudo od lijeka i brzo
izlječenje, što ne postoji, za sada.
PRIJE OPISA MOGUĆIH PRIRODNIH LIJEKOVA,
UPOREDNA TABLICA ZA MOGUĆE RAZLIKOVANJE BOLESTI ŠTITNJAČE:
•
•
•
•
•
•
HIPERTIREOZA
oštre crte lica, mršanje, izbuljene oči
vlažna i fina koža, suha kosa koja u
nekim slučajevima ispada
lupanje srca, ubrzan rad srca
proljev, pretjerano aktivna probava;
napetost, drhtanje, iscrpljenost, slabi
mišići
poremećaj menstrualnog ciklusa
•
•
•
•
•
•
•
HIPOTIREOZA
debljina, tromost, moguća promuklost
suha, gruba koža
poremećaj srčanog ritma s povišenim
krvnim pritiskom
pojačan apetit, zatvor stolice, debljanje
usporen životni ritam, problemi s
pamćenjem
usporeni refleksi
poremećaj menstrualnog ciklusa
51
HIPERTIREOZA
Mala zabluda je da morska so ima više joda od kuhinjske, jer se kristalizacijom gubi onaj potrebni
višak. Šta učiniti i kako liječiti ovakvo stanje prirodnim lijekovima? Jedan od prvih lijekova koji nam je
pri ruci su alge. Sadrže radioaktivni jod prijeko potreban kod ovakvog poremećaja. Koristiti ih treba u
svim oblicima. Kao čajni pripravak, kao tinkturu, kao dodatak hrani.
Kako spraviti tinkturu od algi?
Alge spaliti i 50 grama dobijenog pepela staviti u 250 grama 60% apotekarskog alkohola. Ostaviti da
stoji petnaest dana. Nakon toga procijediti, profiltrirati i spremno je za upotrebu.
1. dan....................1 kap
2. dan....................2 kapi
3. dan....................3 kapi
4. dan....................4 kapi
5. dan....................5 kapi
Svaki naredni dan se povećava za jednu kap, dok ne dođete do dvadeset kapi. Tada se količina lijeka
počne smanjivati u suprotnom smjeru dok se ne dođe do jedne kapi.
Lupanja srca, srčane nervoze koje su posljedica bolesti štitne žlijezde istinski uklanja i spriječava
tinktura biljke koju naš narod zove vučja stapka (LYCOPUS EUROPAEUS).
U homeopatskom obliku još je jača i treba je koristiti. Dakle, LYCOPUS 4 X ili LYCOPUS 2 X tri puta na
dan po deset kapi.
Mješavina:
- imela......................20 grama
- matičnjak...............20 grama
- troskot...................20 grama
- veronika.................30 grama
- kantarion...............10 grama
spriječava i odlaže moguće komplikacije koje pravi poremećaj u radu štitne žlijezde, snižava krvni
pritisak, blago umiruje, čisti krv, potiče na mokrenje.
Uz sve ovo, obavezna je ljekarska kontrola.
HOMEOPATIJA: Prije svega, odbaciti sve stimulanse – kafu, alkohol, colu, čokoladu, duhan. Uzimati
vatamin E, vitamine B kompleksa, vitamin C.
ARSEN-IODATUM 12 X – dva puta dnevno može biti od pomoći.
IODUM 6 X – tri puta dnevno isto tako može donijeti vidno olakšanje.
Postoji u homeopatskoj medicini još dosta efikasnih lijekova za pomoć kod hipertireodizma, no o
njihovoj upotrebi potrebna je konsultacija s profesionalnim homeopatom. Mislim na lijekove poput
TIROIDINUMA, KALI-IODATUMA, SPONGIE itd.
UPOZORENJE: Svjedok sam, kao i mnogi drugi, da se bolesnicima nude kojekakvi lijekovi, oblozi, napici.
Treba ih se čuvati, a mnogima (lijekovima) i smijati. Čudno je kako bolesnici i pored svih upozorenja
gube vrijeme i novac, a što je najgore i zdravlje, pokušavajući liječiti se onim što ne liječi.
52
RAMAZAN ŠERIF
MUBAREK OLSUN!
Aida Begić-Zubčević
O
dricanje od jela i pića, što čini jedan dio posta
muslimana, u očima onih koji to ne prakticiraju djeluje kao nešto najradikalnije što čovjek
može uraditi sam sebi. Zamisli, ne jedeš i ne piješ, a živiš
i radiš najnormalnije!? Ustvari, jedan od prvih fenomena
kojih se sjećam vezanih za post je doživljaj vremena.
Ma nije to samo doživljaj, to je fakat! Eto, uzmimo jedan
prosječan, ležerni ramazanski dan. Recimo da se naspavam ujutro i radni dan počnem nešto kasnije nego
obično. Onda, ne popivši kafu, što je već sat vremena
uštede, počnem sa završavanjem obaveza. I radim,
radim i sve završim. Pogledam na sat, a tek jedan poslije
podne. Namaz maksimalno „razvučem“ ne bi li bar na
to otišlo nekih pola sata. Završim, a ono prošlo tek sedam do deset minuta. Sabirem po glavi, imam još šestsedam sati do iftara. Dobro, dva sata mogu spremati
iftar. Znači, ostaje mi nekih pet sati vremena. Običnim
danom, od pola dva do šest popodne najčešće i ne
znam kako mi prođe. Što bi se reklo – dok se okrenem,
ono već akšam, a ovako minut ko sat, sat ko godina...
Hajd, nekako dođe do tog svečanog trenutka pripreme iftara. Kao u inat, ono meso se zgotovi, čini mi
se pola sata ranije nego inače. Krompir kao da se od
pogleda ispekao, a salatu onda i ne pravim, jer imam još
sat do iftara, pa mi je bolje da proučim štogod. Sjednem,
učim, učim, učim a ono tek prošlo petnaest minuta. U
međuvremenu stigne neko od ukućana, pa je to dobra
prilika da se zametne kavga, međutim i ona nekako brzo
plane i splasne, pa svak ode na svoju stranu u beskraj
posljednjih dvadeset minuta do iftara.
Onda se pitam – je li moguće da „običnim“ danima
sedam sati dnevno jedem i pijem!? Pa kontam – da idem
u šumu loviti ručak, ne bi mi trebalo sedam sati deverati
oko toga. Znači, nešto je drugo u pitanju.
Kad znaš da postiš, onda ti nema druge nego se
u potpunosti fokusirati na ono što u datom momentu
radiš. Znači, ako pišeš tekst, nećeš tristo puta ustati po
čašu vode, po keks, po kafu, cigaru i slično. Već, sjedi
i piši! Onda se one minute „srkanja“, puhanja, hodanja
pretvaraju u razmišljanje o onome što trebaš uraditi, pa
je rezultat brzo i uspješno završen posao. Ako kuhaš,
nećeš probavati, zapaliti, bespotrebno „torokati“ na telefon (jer nemaš snage ni volje za uludo prosipanje riječi),
već ćeš pažnju i energiju usmjeriti na kuhanje i posao
završiti neobično brzo.
Znači, kad tijelu i strastima oduzmeš pogonsko gorivo, onda ti ostaje duh i ono što te suštinski odvaja od
ostalih dvonožaca, tronožaca, četvoronožaca... Ili, može
i ovako – ostaje ti duh i ono što te još uvijek izjednačava
s onima koji broje više od dvije noge. To što te izjednačava s njima vrišti iznutra i ne da ti da u miru Božijem
ispostiš jedan dan. Al’ mi najčešće za nemir krivimo
nekog ili nešto drugo.
Sjećam se da sam prvih godina posta bila ubijeđena
da je za sve one nervoze i srklete koje sam osjećala
jedini krivac šejtan prokleti. Skoro da sam ga mogla
vidjeti kako me izaziva da kažem ili uradim nešto ružno,
posebno pred iftar. Kad sam saznala da su svi ti prokletnici svezani tokom mubarek mjeseca, laknulo mi je, ali
sam se i užasnula. Shvatila sam, dakle, da više nemam
koga kriviti za svoju rugobu. Taj ramazan mi je bio jedan
od najupečatljivijih. Kad god bih pomislila kako bih onu
s natapiranom frizurom u redu ispred sebe najradije
nokautirala, morala sam se sjetiti da to ja želim, a ne
da me neko nagovara. Kad bih krenula prema džamiji,
a neki unutrašnji glas mi se usprotivio ružnim riječima,
da ne kažem – „skresao sve po spisku“, znala sam da
je taj glas moj, a nije došapnut sa strane. I tako sam se
duboko razočarala u sebe, ali i dobila realniju sliku o
sopstvenom stanju.
Prije, možda, dvije godine krenem na iftar kod roditelja i sretnem jednog kolegu. Sav zajapuren u licu, polulud kaže ide i on negdje na iftar, al’ ga slomiše šejtani!
Ja mu onako u mimohodu kažem da su svezani, a on
me pogleda užasnutim pogledom, zastade, razmisli i
ode zadeveran. Mislim da su mu preostali dani posta
prošli u spoznaji o sopstvenoj životinjskoj prirodi protiv
koje se valja boriti iz dana u dan, iz godine u godinu, iz
ramazana u ramazan...
Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
NASA-ini planovi za budućnost
U vremenu kada NASA obilježava četrdeset godina od slijetanja čovjeka na Mjesec, pojavljuju se neke informacije kako
bi NASA-ine svemirske misije mogle hronološki izgledati u narednim godinama:
30. 08. 2009.
Prvi test leta nove generacije raketa
Ares.
09. 10. 2009.
Satelit za lunarne obzervacije The
Lunar Crater Observation and Sensing Satellite, lansiran ranije ove
godine, će stići do svog odredišta
– južnog pola Mjeseca.
14. 10. 2009.
NASA će lansirati Solar Dynamics Observatory (SDO), čije je cilj
izučavanje svemirskih prilika uzrokovanih sunčevom aktivnošću.
Prema predviđanjima stručnjaka
sunčeva aktivnost bi u nekoliko
narednih godina mogla uzrokovati
haos u našim komunikacionim i
električnim sistemima. Vjeruje se
da će SDO biti u stanju takve manifestacije učiniti lakšim za uočiti i
predvidjeti.
30.08.2009. - ARES
novembar 2009. NASA će lansirati Wide-Field Infrared Survey Explorer, koji će napraviti mape neba u spektrumu infracrvene. Također će se koristiti za
detektovanje objekata bližih Zemlji.
januar 2010.
Misija Glory će biti lansirana. Ovaj
satelit u niskoj orbiti će proučavati
Zemljinu energetsku uravnoteženost, uključujući totalne vrijednosti
solarne radijacije te utjecaj aerosola i karbona.
jun 2010.
Zajednički projekat NASA-e i nekoliko drugih vladinih agencija SAD-a
pod nazivom National Polar-Orbiting Operational Environmental
Satellite System će biti pokrenut.
Cilj ovog projekta je satelitsko mjerenje temperature atmosferskog
omotača i površine okeana.
2010.
Space Shuttle NASA planira povući
iz upotrebe, mada još uvijek nema
adekvatnu alternativu za dosezanje Međunarodne svemirske stanice (ISS).
54
14.10.2009. - SDO
01. 2010. - GLORY
Cepelin dvadeset i prvog stoljeća
Španska kompanija Turtle Airships
radi na planovima izgradnje luksuznog
solarnog vazduhoplova koji će prevoziti putnike od New Yorka do Pariza.
Vanjska strana vazduhoplova će biti
pokrivena izuzetno lahkim solarnim
ćelijama tipa Kadmium-Indium-Germanium (CIG), koje su sposobne generisati dovoljno električne energije da
se letjelica u prosječnim vremenskim
uslovima kreće brzinom od šezdeset i
četiri kilometra na sat. Ostatak potrebne
pogonske snage obezbjeđuju hibridni
dizel motori. Poznata slabost koju dizel
motori ispoljavaju na visinama većim od
devet kilometara riješena je tako što su
konstruktori u samom planiranju letjelice dramatično smanjili plafon letenja.
Interesantno je i spomenuti da je letjelica u stanju bezbjedno sletjeti, kako na
kopno tako i na vodu.
Jedini problem koji ovaj vazduhoplov sprečava da leti su u ovom trenutku finansije, ali se kompanija nada da će prototip u
izgradnji finansijerima demonstrirati svoju tržišnu isplativost.
2010.
Akvarius satelit se lansira da bi napravio
prvu globalnu mapu koncentracije soli na
površini okeana.
18. 03. 2011.
Sonda Messenger započinje jednogodišnju orbitu oko Merkura.
2011.
Svemirska letjelica Juno će biti lansirana
na Jupiter da proučava strukturu i razvoj
ove najveće planete u Solarnom sistemu.
jesen 2011.
Istraživačko vozilo Mars Science Laboratory će biti lansirano na Mars s ciljem
procijene da li je ova planeta nekada bila
naseljena.
maj 2012.
Dva satelita će biti lansirana u orbitu Zemlje da bi unaprijedila naše razumjevanje
kako solarne oluje utječu na zemaljske
radijacione omotače i atmosferu. Projekat se naziva The Radiation Belt Storm
Probe.
2012.
Istraživačko vozilo Mars Science Laboratory će stići na Mars i, ako sve bude
proteklo bez problema, na toj planeti
funkcionisati 687 zemaljskih dana u potrazi za tragovima života.
Nastavlja se...
2010. - AKVARIUS
2011. - JUNO
55
Edin Topčić | PRIČA
Karavana
„Osjećam dah Milostivog iz pravca Jemena!“ (hadis)
Z
nam da nije u redu biti ponosan na samog sebe, jer ništa
nije tvoja zasluga, ali uvijek
sam se pitala da li mač ima pravo
biti ponosan na junaka koji ga drži u
ruci i njime bije dušmane, pa makar
taj mač i nije mač nego grančica.
Obična krhka grančica ili čak manje
od toga – tek obična slamčica!?
Nije bitno, znam kakav je meni
osjećaj što me je makar taj insan
vodio kroz pustinju do Mekke i Časne kible.
Mi nismo kao vi. Nama je Allah
ipak dao da vidimo više od samih
odijela s kojima su ljudi vanjštinom
zaogrnuti. Nama nekako prvo u oči
padaju odijela bogobojaznosti i ono
što ide uz to, a ova odijela kojim se
oni ukrašavaju za druge nama su
sporedna i nevažna.
Od ruke koja je mehka i mirišljava
nama je draža ona koja se prema
nama ophodi lijepo i nježno, pa makar ona bila gruba i žuljevita kao što
je to Uvejsova. I neka je takva! Pa,
ko bi nas vodio i čvrsto držao s ovim
užetom ako nas on ne vodi!?
Mi smo zahvalne Allahu, dž.š., jer
nas je stvorio tako da ljudi od nas
imaju mnoge koristi. Ali, opet, oni
misle da smo varljive, kao što je ovaj
pustinjski vjetar i pijesak varljiv. Dobri Uvejs nije takav. Njegov pogled
kao da nam je govorio da zna! Kao
da zna da mi izgaramo u želji da im
56
pohizmetimo do posljednjeg atoma
naše snage.
Uzvišen je ovaj mjesec i njegovih
prvih deset dana. Sada se u Mekki
odmaraju hadžije iz Jemena. Putovanje bijaše lahko, a kako i ne bi kad
nas vodi ovaj dobri čovjek iz Karana. Stalno su nas pratili rojevi ptica
koje su pjevale i učile. One su letjele
ispred karavane i govorile kojotima
i drugim zvijerima da se sklone, jer
dolazi čovjek s kojim su Allah i Njegov Poslanik zadovoljni, čovjek koji
nosi znamenja na svojoj lijevoj strani
i na dlanu svoje ruke.
Kroz gradove kroz koje smo prošli
ptice bi učile:
“Dođi, dođi,
ko god da jesi,
bilo da si tragalac,
bilo nevjernik,
bilo da se moliš vatri.
Naša karavana
nije karavana očaja.
I ako si hiljadu puta
prekršio svoja obećanja,
dođi, dođi,
i još jednom dođi.”
Uvejs kao da bi se nasmiješo na
to i samo ćutke vodio karavanu. Zastao bi da se ljudi i životinje od napora puta odmore. Jedan se vrabac
pohvalio da mu je Uvejs nakon ovih
stihova rekao da ne pripada njemu
čast da ih on prenese ljudima nego
nekom drugom, ali vrabcima ionako
nije vjerovati svaku riječ koju kažu.
Stigli smo s hajrom u Mekku i
sada je na hadžijama da obave
obrede hadždža.
Ljudi su, kao što rekoh, čudni. Oni
ne vide ono što je bitno nego ono
što je samo očima važno. Boje se
Uvejsa i tjeraju ga od sebe. On kao
da je i volio da im nije na očima.
Srce je čudan organ – prlja se kao
što se čovjek prlja i zahtjeva stalno
čišćenje. Srca su kao ruke s kojima
se izađe vani. Kada se dođe kući,
ruke se operu a voda prljava iako
ništa nije s njima dirano.
Dok se karavana odmarala u
Mekki, posjetiše nas dvojica. Nisu
oni bili obučeni kao mi. Ne mislim
na odjeću koja se gleda okom. Vidjelo se na njima da su kao zvijezde
na nebu za koje Muhammed, a.s.,
Mi smo zahvalne Allahu, dž.š., jer nas je stvorio tako da ljudi od nas imaju mnoge koristi.
Ali, opet, oni misle da smo varljive, kao što je ovaj pustinjski vjetar i pijesak varljiv.
Dobri Uvejs nije takav. Njegov pogled kao da nam je govorio da zna! Kao da zna da mi
izgaramo u želji da im pohizmetimo do posljednjeg atoma naše snage.
jednom reče da, ako ih slijedimo,
nikada nećemo zalutati.
Ukazali su nam čast samo zato
jer smo karavana iz Karana i što
nekoga traže. To su bili Omer i Ali,
obavještavale su nas ptice. I ptice
su neprestano zikr Uzvišenog Gospodara činile.
Jedan starac iz Karana reče: „To
je jedan pomalo lud čovjek. On je
nepoznat, siromašan, beznačajan,
bijedan, bezvrijedan!“
Omer ga je upitao gdje da ga pronađe. Iza svojih odmjerenih riječi on
je kiptio. Čak smo i mi osjetili žestinu
Omerovu i malo smo se uskomešali
radi toga.
Čovjek iz Karana pokaza u kojem pravcu da traže dobrog insana
iz Karana.
Ptice su nam poslije pričale da
su Omer i Ali otišli do Uvejsa i tamo
su ga zatekli kako klanja. Ptice su
se čudile a i mi smo se čudile da
su Omer i Ali došli do njega samo
radi toga kako bi on činio dovu za
ummet i za njih.
Ptice su rekle da su mu još poklonili i ogrtač, ali ga Uvejs ne htjede
obući nego ga poljubi. Jedan vrabac
još reče da je, nakon što je uputio
Allahu dovu, rekao: „Allah, dž.š., je
oprostio i nagradio toliko Muhammedovih, a.s., sljedbenika koliko
ima dlaka na ovcama kod plemena
Rebia i Mazher.“
Još uvijek se pitam da li mač ima
pravo biti ponosan na junaka koji
se bori s njim ili, u mom slučaju, da
budem samo vođena na čelu karavane od strane ovog čovjeka. Nema
veze što neki ljudi misle da smo varljive, mi kamile služimo ljudima do
posljednjeg atoma snage.
Biti u njegovoj blizini znači zadobiti makar malo od onoga s čim ga je
Allah počastio, osjetititi onu čistoću
i iskrenost u vjeri. On je razlog zbog
kojeg je Muhammed, a.s., poljubio
Aišine oči. Ponos je pomalo teška
Omer i Ali su otišli, a mi smo se s
Uvesjom zaputili nazad.
riječ, ali se mi deve iz Karana osjeća-
Ponosne smo što je naš život posvećen tome da hizmetimo ljudima.
odveo i s hadždža vratio jedan insan
mo počašćenim što nas je sigurno
kao što je to bio Uvejs el-Karani.
57
Mr. Merima Čamo | GRADOVI
TRAVNIK
G
rad Travnik se razvio na obalama rijeke Lašve,
između planina Vlašića i Vilenice. Ova živopisna i plodna kotlina, koja povezuje dolinu rijeke
Bosne i dolinu rijeke Vrbas, brižljivo je pohranila materijalne tragove organiziranog načina života svojstvenog
za različite historijske periode. Na nekoliko lokaliteta u
lašvanskoj dolini pronađeni su ostaci naselja iz neolita,
fragmenti gradina iz bronzanog i željeznog doba, dok
se u naslagama prosijanog riječnog pijeska i nakupinama željezne troske zrcale nakane starih Rimljana da
se stalnom eksploatacijom lašvanskog zlata i željezne
rude pomognu romanske legije, izgrade vojne utvrde,
bazilike, naselja i drumovi, kako u ovom kraju tako i šire.
Prema sadržaju Povelje ugarskog kralja Bele IV, od
1244. godine, ovo područje, tačnije poriječje rijeke
Lašve, nalazilo se u sastavu istoimene župe. U periodu bosanske samostalnosti izgrađena je tvrđava (Stari
grad – Kastel) koja svojom velepnom kulom, masivnim
58
bedemom, pristupnim mostom i pokretnim nasljeđem
ustrajno prkosi vremenu, čineći tako ovaj impresivni
bastion najbolje očuvanim objektom fortifikacione arhitekture iz prve polovine XV stoljeća na čitavom prostoru
Bosne i Hercegovine.
Šeher koji briše
hrđu sa srca
Pitomi klanac Lašve nesebično je prigrlio hladan
ornamentirani kamen srednjovjekovnih stećaka, te ne
čudi činjenica da Travnik u odnosu na ostala gradska
naselja s područja središnje Bosne ima pozamašnu
riznicu ovog vrijednog bosanskog mramorja. Travnik se
prvi put spominje u jednom izvještaju iz 1463. godine u
kojem se navodi da je turska vojska osvojila grad, što
kasnije potvrđuje i osmanski povjesničar Dursun-beg,
kazujući kako se u Travniku, početkom juna pomenute
godine, obreo sultan Mehmed II sa silnom vojskom,
pripremajući se za napad na utvrđeni grad Jajce, stolno mjesto ondašnje bosanske države. Pod turskom
vladavinom grad osjetno napreduje, naročito u oblasti
građevinarstva i ekonomije. Uz razrađen proces urbanizacije, unapređenje zanatstva i trgovine u lašvanskom
klancu se postepeno formira grad, islamsko-orijentalnog tipa, sa 7.000 stanovnika. Ovaj „evropski Istanbul“,
kako su ga nazivali putnici namjernici, šeher koji „(...)
čovjeku briše hrđu sa srca (...)“, kako reče mostarski
pjesnik Bulbulija, opravdao je ove atribute izgradnjom
urbanih kompleksa karakterističnih za područje Bosne i
Hercegovine u osmanskom periodu, koje su stanovnici
šehera svakodnevno oplemenjivali svojom radnom etikom, vjerskim načelima, kulturom stanovanja itd.
U Putopisu E. Čelebije pronalazimo kratak opis šeher
Travnika, kojeg on naziva „rajskom baščom“ kroz koju
protječe preko hiljadu vrela što izviru ispod okolnih planina i koji ima „dovoljno prostranu čaršiju (Donja čaršija),
te jedanaest mahala s dvije hiljade prizemnih i jednospratnih kuća građenih od tvrdog materijala, pokrivenih
šindrom“. Travničke čaršije − Donja i Gornja (zadužbina
legatora Mehmed-paše Kukavice) ukrašene džamijama
(Jeni džamija, Sulejmanija ili Šarena džamija, Hadži
Ali-begova džamija, Konaturska džamija i tako dalje),
tekijama, mektebima, medresama (Elči Ibrahim-pašina
medresa), dućanima, konakom, sahat kulama i sunčanim satom, bezistanima, hamamima... tvorile su jezgro
grada, osebujne panorame koja je vjerno prikazivala
sklad između vještački stvorenog ambijenta i ćudljive
planinske prirode.
Vezirski
grad
Krajem XVII stoljeća osmanske vlasti Travnik nominiraju vezirskom prijestolnicom, te će sve do polovine
XIX stoljeća domaća i svjetska javnost Travnik tretirati
kao vezirski grad a nerijetko i kao glavni grad Bosanskog pašaluka. Na prostoru šehera podignut je veći
broj otvorenih i zatvorenih turbeta, većinom uz čaršijske/
zadužbinarske džamije, čime su Osmanlije nastojali sačuvati sjećanje na ime i djelo istaknutih vezira, učenjaka,
pjesnika itd. Ovu rajsku bašču, za svoje dugogodišnje
rezidencije (od 1807. godine pa nadalje), odabrali su i
francuski i austrijski konzuli. Evropski izaslanici će svojim
djelovanjem u okviru zadatih političkih ciljeva ubrzati
procese kolonizacije i presirane modernizacije koji su
na prelomu stoljeća sukcesivno u postojeću panoramu
Travnika unosili multiformne pojave, mijenjajući gradski
način života koji se neprekidno upotpunjavao inovacijama različite prirode raznorodnim kulturnim stilovima
i drugačijim potrebama koje su posljedično uslovile
primjenu novih urbanističkih programa.
Državna uprava, kao najznačajniji investitor, znatnim
ulaganjima u izgradnju željezničke i cestovne mreže
privrednih, stambenih, sakralnih, obrazovnih, administrativnih, zdravstvenih i drugih javnih objekata, izvršila
je krupne promjene u izgledu, veličini i funkcionisanju
grada na Lašvi. Kraj austrugarskog perioda u Bosni i
Hercegovini Travnik dočekuje kao okrug (oblast) s deset srezova, a 1929. godine status grada se mijenja
činom pripajanja Splitskoj banovini, kasnije Banovini
Hrvatskoj. U urbanom pogledu grad se naročito razvio
poslije Drugog svjetskog rata. Travničku hroniku u periodu socijalizma karakterizira poboljšanje i rast životnog
standarda ljudi, što je rezultat industrijalizacije i razvoja
niza društvenih djelatnosti, naročito prosvjete, kulture,
zdravstva i socijalne zaštite uslovljenog značajnim erarnim materijalnim stimulansima.
U gradu se, tokom narednih decenija, uspostavlja
kontinuitet tekstilne, obućarske, drvne, duhanske i prehrambene industrije. Uporedo se razvijaju i poljoprivredna dobra, te Travnik postaje nadaleko poznat po
izvornom planinskom proizvodu – travničkom (vlašičkom) siru. Nedaleko od Travnika izgrađeno je veliko
industrijsko naselje Novi Travnik (na popisu iz 1981.
godine ubilježeno kao Pucarevo). U postratnom periodu
ova gradska jedinica obuhvata značajne kapacitete u
kojima se mogu realizirati raznovrsni privredni, društveni,
kulturni i sportski sadržaji a kao jedna od urbanih posebnosti izdvaja se Izložbeni muzejski prostor – Zavičajna
zbirka s botaničkom baštom.
Bilješke:
Čelebi, Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Kreševljaković i Korkut, Travnik u prošlosti 1464–
1878. (naročito kao glavni grad Bosne 1699–1850),
Biblioteka Zavičajnog muzeja Travnik, Travnik, 1961.
Sujoldžić, Enver, Džamije Travnika, Zavičajni muzej
Travnika u saradnji sa ŠIP Borac Travnik, Travnik, 1998.
Udovičić, Martin, Travnik u vrijeme vezira: 1699–1851,
Zavičajni Muzej Travnik, Travnik, 1973.
59
00
Ebu Hamid Muhammed el-Gazali
El-Maqsad
Prijevod i bilješke Dr. Almir Fati´c
Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014
KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom
zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom
modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati
mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način
mladima rješenje njihovih problema.
Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim
novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar.
Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.
00
NARUDŽBE NA TELEFON: +387 61 803 014
NARUDŽBE NA TELEFON: +387 61 803 014
00

VDJE (letak br.369)!

Voda u životu i kulturi muslimana, 1. dio

ovdje - BOSNA MUSLIM

MJESEC UMMETA - BOSNA MUSLIM

FENOMEN KVAZIUČENJAKA - Ehlus

Ovdje - BOSNA MUSLIM

Ovdje - BOSNA MUSLIM

Ispravna Božija vjera - PDF

1 O predbajramskim danima i noćima u svjetlu Kur`ana i