Pregled

INKLUZIJA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Sarajevo,april 2011.g.
Alma Redžović,prof.r.n.
Tel.061/571680
U Bosni i Hercegovini 2004./ 2005. godine započeo je prelazak na devetogodišnje obavezno
osnovno obrazovanje. Reforma se sprovodi u skladu sa iskustvima pedagoške prakse u
zemljama Evrope i svijeta . Do promjena je moralo doći jer se „ svijet u kom će živjeti naša
djeca mijenja četiri puta brže od naših škola“. (Koncepcija devetogodišnjeg odgoja i
obrazovanja.2006:14)
Krenulo se putem modernizacije i poboljšanja kvaliteta, demokratizacije i humanizacije
našeg obrazovnog sistema.Reformom se nastoji sačuvati pozitivno iskustvo i tradicija
postojeće organizacije škole, a unaprijediti njene slabe tačke.
Značajan segment reforme je inkluzija kao relativno noviji koncept u organizaciji savremene
nastave i škole, nastao iz potrebe da se učenici sa posebnim potrebama uključe u redovnu
nastavu.
Stavovi prema osobama s teškoćama u razvoju kao, uostalom, i stavovi prema svim
manjinskim grupama nisu uroĎeni, nego su naučeni, izmeĎu ostalog, i kroz predrasude i
neznanje drugih. Mijenjanje stavova složen je i dugotrajan proces koji se velikim djelom
zasniva i na iskustvu.
Dakle, želimo li da se stavovi društva promijene treba stvarati uvjete u kojima će doći do
interakcije izmeĎu osoba sa i osoba bez teškoća u razvoju. Prvi korak ka tome treba biti
uključivanje djece u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Dosadašnja praksa pokazala je da se
takvom interakcijom stječu pozitivna iskustva (B. Tedorović, 1997).
Na temelju principa socijalnog modela izdan je osnovni dokument UN-a Standardna pravila
za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom (48. zasjedanje Glavne skupštine UN,
20. decembar 1993, Rezolucija 48/96), koji sadržava smjernice za politiku svih država. U tom
se dokumentu posebno ističe razvijanje svijesti o potrebama i pravima osoba s teškoćama u
razvoju, kao što su prava na zdravstvenu zaštitu, rehabilitaciju i pomagala. Država je
obavezna osigurati odgoj i obrazovanje u maksimalno integriranim uvjetima. Isto tako, mora
zakonski ukloniti sve zapreke zapošljavanju osoba s teškoćama u razvoju i pružiti im
socijalnu sigurnost. Svi zakoni i ostale mjere trebaju omogućiti život osoba sa teškoćama u
razvoju u vlastitoj obitelji, uz pružanje dodatnih usluga. Prijeko je potrebno osigurati im sva
prava kao i ostalim graĎanima. TakoĎer se zahtijeva da organizacije osoba s teškoćama u
razvoju i organizacije roditelja, ravnopravno sudjeluju u donošenju odgovarajućih zakonskih
propisa, uklanjajući pritom sve oblike diskriminacije. Delhijskom Deklaracijom UN-a iz
1995. ponovo se naglašava obaveza svih članica UN-a da stvore uvjete za oživotvorenje
načela navedenih u Standardnim pravilima.
U okviru socijalnog modela javlja se model inkluzije. Inkluzija sama po sebi ne
podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, nego uvažavanje različitosti svakog pojedinca. U
tome i jest njena vrijednost, jer nam kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim
razlikama i potrebama omogućava širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj
čovječnosti. Inkluzija svakom pojedincu pruža mogućnost odlučivanja o vlastitom životu i
preuzimanja odgovornosti.
DEFINICIJA I OBRAZLOŢENJE OSNOVNIH POJMOVA
Termin "djeca s posebnim potrebama" je termin kojim se trenutno imenuju djeca koja imaju
smetnje, nedostatke,manjkavosti u svom razvoju, djeca koja su nadprosječne inteligencije i
nadarena, djeca bez roditelja, izbjeglice, povratnici i djeca manjina u nekim
slučajevima.Termin "posebne potrebe" uveden je 1993.g. u dokumentu koji je utvrĎen u
Salamanki, Španija.
U svijetu su se razvile brojne klasifikacije za djecu s posebnim potrebama.
Na našim prostorima prihvaćena je sljedeća klasifikacija:
djeca s oštećenjem vida ( slijepa i slabovidna djeca )
djeca s oštećenjem sluha ( gluha i nagluha djeca )
djeca s mentalnom retardacijom ( laka mentalna retardacija, umjerena mentalna
retardacija, teža mentalna retardacija i teška mentalna retardacija )
djeca s poremećajem verbalne i glasovne komunikacije
djeca s motoričkim poremećajima i hroničnim bolestima
djeca s kombinovanim smetnjama
* Djeca s poremećajem u ponašanju nisu obuhvaćena postojećim Pravilnikom o
kategorizaciji s obzirom da nisu razvojno ometena, a ukoliko su psihički ometeni u razvoju i
iskazuju poremećaj ponašanja ličnosti to pripadaju vrsti ometenosti pod nazivom djeca sa
mentalnim smetnjama.
Nedostaci i smetnje svih ovih osoba mogu biti lako, umjereno, teže i teško izraženi.
Inkluzija/uključivanje djece s posebnim potrebama u redovan školski sistem je pojam koji se
već duže vrijeme upotrebljava u teorijsku raspravu i praktične svrhe kad su u pitanju djeca sa
smetnjama u razvoju u svijetu, a u našoj zemlji se od skora uvodi.
Škola se mora prilagođavati djeci, a ne da se djeca prilagođavaju prema potrebama
škole.
Za uključivanje i napredovanje djece s posebnim potrebama u redovne škole potrebno je da
svaka škola ima stručni tim koji čine:
-pedagog ,logoped,psiholog ,socijalni radnik ,defektolog ( odreĎene specijalnosti ).
Nastavnici u školama su u vrhu osoba koji prvi primjete / otkriju dijete s posebnim
potrebama, teškoćama u ponašanju te teškoćama u učenju koje mogu biti više ili manje
izražene.Već nakon nekoliko mjeseci djeca s posebnim potrebama pokazuju zaostajanje u
savladavanju gradiva i opšte pomanjkanje snalažljivosti u odnosu na svoje vršnjake.Zato je
najbolje da nastavnik opservira učenika, bilježi sve njegove uspjehe i eventualne neuspjehe i
preporuči dijete na ocjenu njegovih psiho – fizičkih sposobnosti (Komisiji za kategorizaciju).
Prvi korak u primjeni individualizirane nastave je identifikacija individualnih razlika meĎu
učenicima.
Indentifikacija se vrši na nekoliko načina: nastavnikova opservacija; razgovor nastavnika sa
učenicima; usmeno i pismeno provjeravanje...
Opservacija
Metoda posmatranja, u ovom slučaju učenika sa posebnim potrebama za vrijeme rada na
nastavi,za vrijeme odmora, slobodnih aktivnosti i igre učenika.
Cilj opservacije
Što bolje upoznati učenika sa poteškoćama u razvoju kroz prepoznavanje njihovih potencijala,
sposobnosti i ograničenja kako bi se postigla i njezina svrha, a to je izrada primjerenog
programa školovanja i rehabilitacije.
Program provođenja opservacije sadrţi:
Praćenje psihčkih i fizičkih osobina djeteta značajnih za uspješno savladavanje odgojno –
obrazovnih zadataka.
Praćenje emocijalnih i socijalnih osobina djeteta značajnih za uspješno ostvarivanje odgoja i
obrazovanja.
Izbor najboljih metoda i oblika rada sa djetetom.
* Podaci opservacije služe kao osnova za:
Izradu programa rada
Praćenju promjena u razvoju učenika
OdreĎivanje oblika školovanja.
Sastav stručnog tima za opservaciju
Škola u kojoj se provodi opservacija dužna je izraditi program opservacije.
Program izraĎuje stručni tim. Tim radi u sastavu:
-učitelj / nastavnik predmetne nastave škole u kojoj se ostvaruje pedagoška opservacija;
defektolog – stručni saradnik; pedagog; psiholog; liječnik primarne zaštite, a po njegovoj
ocjeni i liječnik odreĎene specijalnosti; predstavnik komisije koja je uputila dijete na
opservaciju ili stručnjak kojega je ona odredila ;roditelj (saradnja sa roditeljima važna je u
toku opservacije budući da su roditelji ti koji najbolje poznaju potrebe vlastitog djeteta i mogu
pomoći savjetima i prijedlozima);socijalni radnik.
Ako ustanova za osnovno školovanje nema u sastavu nekog od navedenih stručnjaka, mora ga
angažovati vanjskom saradnjom.
Koordinator stručnog tima za opservaciju u osnovnim školama u pravilu je defektolog,
odnosno pedagog.
Opservacija učenika može trajati najduže tri mjeseca.
Preduslovi za uspješno sprovođenje integracije
Uspješna implementacija integracije u odgojno-obrazovnom sistemu podrazumijeva
osiguravanje odreĎenih preduslova odnosno pretpostavki. Pretpostavke koje je potrebno
osigurati za uspješno provoĎenje integracije djece sa posebnim potrebama mogu se podijeliti
na:
-organizacijske pretpostavke;-objektivne pretpostavke;-subjektivne pretpostavke.
Sve pretpostavke predstavljaju jedinstvo, meĎusobno se isprepliću, nadopunjuju i uvjetuju
jedna drugu.
Organizacijske pretpostavke integracije
Organizacijske pretpostavke integracije se odnose na pitanja kao što su organizacija
dijagnostičkih postupaka i praćenja, modele rada sa djecom sa posebnim potrebama, te
organizaciju dodatnih rehabilitacijskih programa. U ovu skupinu pretpostavki spadaju i
zakonski propisi koji regulišu provoĎenje procesa inegracije.
Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju
Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju (Sl.novine KS 10/2004) regulisano je i pitanje
odgoja, obrazovanja i rehabilitacije djece s posebnim potrebama.
U članu 1. ovog zakona stoji:
“Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju utvrĎuju se principi osnovnog odgoja i
obrazovanja učenika/učenica normalnog psihičkog razvoja, učenika/učenica s posebnim
potrebama (slušno oštećenih, slijepih, slabovidnih, ometenih u psihičkom razvoju idr.),
osnovnog muzičkog obrazovanja, osnovnog baletskog obrazovanja, dodatnog obrazovanja
nadarenih učenika i osnovnog obrazovanja odraslih, koje se ostvaruje u ustanovama osnovnog
odgoja i obrazovanja”.
U članu 2. ovog zakona stoji:
“Odgoj i obrazovanje djece i mladih sa posebnim potrebama je od prioritetnog javnog interesa
i sastavni je dio jedinstvenog obrazovnog sistema.
Specijalno obrazovanje organizira se i provodi u skladu sa ovim zakonom”.
Član 26. glasi:
“U redovnoj osnonovnoj školi realizira se nastavni plan i program za učenike normalnog
psihičkog razvoja i dodatni programi za nadarene učenike, individualni prilagoĎeni za djecu s
posebnim potrebama i nastavni plan i program za odrasle.
U odjeljenje redovne osnovne škole može se uključiti i dijete sa posebnim potrebama, s kojim
se realizira individualni prilagoĎeni plan i program.
Odgojno-obrazovni rad s sjecom sa posebnim potrebama odvija se i u redovnim osnovnim
školama na osnovu principa integriranog odgoja i obrazovanja, što znači da svi učenici,
uključujući i djecu sa posebnim potrebama, imaju pravo da budu u redovnim odjeljenjima , s
tim što je rad sa učenicima s posebnim potrebama integralni dio odgojno-obrazovnih
aktivnosti unutar odjeljenja.
Rad s djecom s posebnim potrebama može da bude u manjim grupama u školi ili kao
pojedinačni rad sa nastavnikom – defektologom.
Odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama odvija se u specijalnoj školi ili ustanovi.
Mogućnost prelaska učenika iz specijalne u redovnu osnovnu školu zavisi od pedagoškog,
psihološkog, defektološkog, logopedskog i socijalnog statusa učenika/učenica. Procjenu vrši
specijalna osnovna škola ili ustanova.
Uz obučavanje učenika i unaprijrĎenju njihovih sposobnosti, da bi se što prije vratili u školu
najbližu njihovom mjestu stanovanja, specijalne škole odgovorne su i za obučavanje roditelja
učenika s posebnim potrebama kao i za obučavanje roditelja učenika s posebnim potrebama, s
ciljem povratka ili zadržavanja učenika u redovnoj osnovnoj školi najbližu njihovom mjestu
stanovanja”.
U član 27. je navedeno sljedeće:
“Djeca sa posebnim potrebama imaju pravo na trajanje školovanja kako je propisano članom
3. i 4. ovog zakona. Djeca s posebnim potrebama imaju pravo na individualni nastavni plan i
program čijom se realizacijom ostvaruju ciljevi i zadaci nastave, a prilagoĎeni mogućnostima
učenika. Ustanove koje obrazuju učenike sa posebnim potrebama imaju pravo na posebna
budžetska sredtva da bi se pokrili troškovi posebnog programa ili da bi školsko okruženje bilo
prilagoĎeno fizičkim potrebama učenika/učenica.”
Član 28. glasi:
“Škola je odgovorna za evidentiranje i opis posebnih potreba učenika i za opći plan
zadovoljenja tih potreba uz pomoć specijalizirane službe ili odgovarajućih stručnjaka.
Individualni prilagoĎeni plan i program izraĎuje razredni nastavnik u saradnju sa stručnim
timom ( pedagog, defektolog, logoped). Stručni tim prati realizaciju individualnog
prilagoĎenog plana I programa. Roditelj treba da bude upoznat sa izradom individualnog
prilagoĎenog programa. Stručni tim u redovnoj osnovnoj školi čine: pedagog-psiholog, ili
pedagog, defektolog, logoped. Zadaci stručnog tima su: analiza dokumentacije učenika
upisanih u prvi razred, odreĎivanje defektološkog, logopedskog, pedagoško-edukativnog
statusa, izrada individualnog prilagoĎenog programa rada, praćenje metodičko-didaktičke
realizacije, provoĎenje defektološkog i logopedskog tretmana, saradnja sa nastavnicima i
roditeljima i evauliranje individualnog prilagoĎenog plana i programa.”
U članu 49. stoji:
“Ako u toku školovanja kod učenika nastupe promjene koje zahtjevaju prijelaz iz specijalne
osnovne škole u redovnu ili iz redovne u specijalnu, škola će u toj školskoj godini uputiti
učenika komisiji za ocjenjivanje sposobnosti djece sa smetnjama u razvoju.”
Član 54. kaže:
“Ocjenjivanje u osnovnoj školi je brojčano i opisno. Ocjenjivanje u osnovnoj školi je javno i
kontinuirano. Odredbe ovog člana se primjenjuju na specijalno obrazovanje. Umjesto ocjena
učenici sa posebnim potrebama dobijaju pismeni godišnji izvještaj koji opisuje rezultate koje
je postigao učenik u realizaciji nastavnog plana i programa. Ukoliko su problemi učenika
ograničeni i ako im specijalno obrazovanje omogućava da budu ocijenjeni na redovan način,
onda im se daju i ocjene.”
Objektivne pretpostavke
Objektivnih pretpostavki ima mnogo, a najznačajnije se odnose na previsoke obrazovne
zahtjeve u programima školovanja, školske zgrade imaju brojne arhitektonske barijere,
razredna odjeljenja broje prosječno više od 30 učenika, škole su nedovoljno opremljene
savremenom tehnologijom, a vrlo često izostaje potrebna finansijska posrška.
Subjektivne pretpostavke
“Subjektivne pretpostavke integracije odnose se u prvom redu na subjekte uključene u proces
odgoja i obrazovanja i (re)habilitacije djece sa posebnim potrebama: djeca s teškoćama u
razvoju, učitelji, nastavnici, ravnatelji ili rukovodioci škole, profesori edukacijske
rehabilitacije, ostali stručnjaci,
Individualizirani programi
Planiranje i programiranje ukupnih aktivnosti koje podrazumijeva realizacija odgojnoobrazovnih ciljeva je složena i zahtijevna nastavnikova obaveza. Ako u odjeljenju ima i
učenike s teškoćama u razvoju i učenju - sve postaje složenije i osjetljivije.
Osnovno je pitanje kako prilagoditi program učenicima koji se razlikuju po sposobnostima,
iskustvu, motivaciji, emocionalnoj i socijalnoj zrelosti i drugim važnim osobinama (kvalitetu
pažnje, istrajnosti u radu, samokontoli).
P r i l a g o Ď e n i program je individualizirani program zasnovan na pretpostavkama:
Poznavanje realnog stupnja učenikovog znanja i njegovih sposobnosti
Poznavanje karakteristika ličnosti djeteta koje mogu utjecati na brže ili sporije napredovanje
(preosjetljivost, indiferentnost, razdražljivost, sklonost nepredvidivim reakcijama)
Poznavanje dječijih želja, u čemu je uspješno
Definiranje ciljeva odgojno-obrazovnog procesa u skladu s karakteristikama odjeljenja i
individualnih potreba učenika
Postavljanje kraćih ciljeva, slijeda prioriteta (socijalizacija, veoma jednostavni sadržaji,
osjećanje sigurnosti, pa potom povećavanje zahtjeva)
Po mogućnosti predvidjeti koliko učenik sudjeluje u realizaciji obaveza u okviru zajedničkog
programa, a gdje je potreban poseban pristup.
Na nivo stručnog tima odrediti kriterije, načine evaluacije ciljeva odgoja i obrazovanja.
Nemoguće je sačiniti Izvedbeni program unaprijed, bez poznavanja svih važnih pretpostavki,
niti program koji bi u svim segmentima odgovarao učenicima istog uzrasta, u istoj školi, a u
različitim odjeljenjima. I samo odjeljenje “oblikuje “ psihologiju djeteta.
“Provjeravanje, mijenjanje i unapreĎivanje rada moguće je ostvariti samo kroz školsku
praksu. Nastavni program mora odražavati učenikovu prirodu i njegove specifične potrebe.
Program u uvjetima integracije uputno je usmjeriti prema dvama specifičnim ciljevima, na
zadovoljavanje specifičnih potreba i na sredstva za zadovoljavanje tih potreba.
Važno je uočiti šta je bitno, odnosno odlučujuće za napredovanje i osposobljavanje učenika
za kasniji život i oko toga koncentrirati programske sadržaje.”
LITERATURA:
1.O.Šarenac,Teorija i praksa specijalnog školstva u BiH,Tuzla,2003.
2.O.Šarenac,Integracija osoba sa posebnim potrebama u Bosni i Hercegovini,Skoplje,2001.g.
3.Čehić E.,Zbornik društvena i odgojna briga o osobama sa posebnim potrebama,Tuzla,2001.
4.Službene novine KS 10/2004.g.
5.M.Ilić,Odnos nastave i razvoja učenika,Društvo pedagoga RS,Banja Luka,1999.
6.Časopisi za nastavnu teoriju i praksu“Didaktički putokazi“,2005-2010.

Download Report