SVEUČILIŠTE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI ODSJEK ZA PEDAGOGIJU Kolegij: Obitelj i djeca u riziku Nositelj kolegija: Dr. sc. Jasminka Zloković ODGOJNI „BANKROT“ OBITELJI Esej Student/ica: Elizabeta Vega Studij: Sveučilišni preddiplomski dvopredmetni studij Filozofija-Pedagogija Godina studija: 3. godina Rijeka, 12. travnja 2010. Sadržaj ovoga rada okvirno obuhvaća tri cjeline: problem kojega želim razmotriti - a odnosi se na deficit odgojnih vrijednosti na mikro (obitelj i škola) i makro razini (društvo); zatim ću pokušati pronaći kauzalne veze u njegovoj pojavnosti; i najzad, ponuditi moguće prijedloge i rješenja eminentnih autora iz područja odgoja i obrazovanja. Deficit odgojnih vrijednosti Mnoštvo primjera djece u riziku u svakidašnjici našeg društva svjedoče o nesretnom nedostatku znanja, volje, pozitivne namjere, svega onog što je potrebno kako bi ta naša djeca i mladi stasali u mirne, sigurne, slobodne i cjelovite osobe. Sve veći broj nasilja u školama, različite vrste ovisnosti, kao i razna kriminalna ponašanja - odraz su nezadovoljstva, ljutnje, bijesa, nemoći, bijega od stvarnosti, razočaranja, nedostatka sigurnosti i ljubavi, osjećaja nezaštićenosti u najranijem dobu i tijekom djetinjstva. Većina agresivnih mladih ljudi sklonih nasilju nad slabijima od sebe i sami su bili žrtve nerazumijevanja, nedovoljne komunikacije, ignoriranja, psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja i zlostavljanja. Na žalost, znanstvena su istraživanja najčešće fokusirana na fenomene koji se pojavljuju, u ovim slučajevima kao posljedica, ne zahvaćajući partikularni problem u cijelosti. Tako se pažnja usmjerava samo na dijelove problema, ispuštajući važne kauzalne poveznice, zanemarujući potrebu holističkog pristupa društvenom organizmu. Njeguju li se i kako ljudske vrijednosti i vrline? Djeca, umjesto u okruženju sretne obitelji, gdje će im primjerom biti prenijete dobrota, pravednost, tolerancija, uvažavanje i sl., u nedostatku iste ili njene nedovoljne brige, provode slobodno vrijeme tražeći zadovoljstvo na drugim, često neprimjerenim mjestima. A dok „odgojni“ djelatnici društvene zajednice, više ili manje uspješno, različitim prevencijama pokušavaju sanirati ili barem ublažiti taj problem, ista društvena zajednica, „zabrinuto uočavajući“ epidemiju „virusa“ - propada u krizi morala, licemjerstvu, izvrnutim i lažnim vrijednostima, ne brinući za obitelji, roditelje i njihov svakodnevni opstanak. Kauzalitet pojavnosti Zanimljivost razmišljanja jednog od najvažnijih analitičara društvenih kretanja i javnih stavova u Americi, te zaključci koji iz njega proizlaze, moguće je promatrati i kroz prizmu hrvatske stvarnosti, zajednice, ali i obitelji. „... autor ukazuje na zapanjujuće kulturologijske promjene i nastanak sasvim novih društvenih pravila. Ona se odnose kako na marginalne promjene, tako i na one u srži američkog života, osobito ulaskom javnog u osobnu intimnost i obitelj. Te promjene unijele su sasvim novu dimenziju u živote graĎana u odnosu na posao, školu, crkvu, pa čak i susjedstvo. Prilagodba novim pravilima uzrokovala je brojne poteškoće. Teškoće frustriraju one koji kroz njih prolaze i često ljute nas ostale, nemirno mijenjanje zaposlenja i mjesta stanovanja, i beskonačno razmišljanje o vlastitim unutarnjim potrebama i neizraženim sposobnostima.“1 Jasno je da, iako se radi o američkoj studiji, nezaustavljive promjene na globalnoj razini, tehnološki napredak, izmjena socijalnih struktura, utjecaji medija, sve veće razlike u ekonomskoj moći stanovništva, siromaštvo, svakodnevna borba za posao i održanje života, i te kako nagrizaju hrvatsko društvo, njegove obrazovne i druge javne institucije, hrvatsku obitelj. Najranjivija skupina društva, osim starih i bolesnih, su djeca. Njihova nemoć u borbi protiv stampeda „moderne“ civilizacije ogleda se u odgojnim nedostacima i propustima kako škole tako i obitelji, a gubitak orijentira u moralnim i etičkim vrijednostima rezultira natrpeljivošću, netolerancijom, bijesom i nasiljem. 1 Yankelovich, D. (1994) Nova pravila – traganje za samoispunjenjem u svijetu izokrenutih vrijednosti, u: Status Quaestionis - Journal for philosophical, social and cultural issues, Institut Fontes Sapientiae, Nakladni zavod Globus – Školska knjiga, Zagreb (2007); str. 117. 1 Tko je odgovoran? Ono što većina nas danas čini jest „prebacivanje loptice“ odgovornosti drugome. Za „neprihvatljivo“ ponašanje djece nastavnici krivnju bezrezervno svaljuju na roditelje, pozivajući se na „loš“ kućni odgoj i šaljući djecu na „razgovor“ psihologu ili pedagogu; u nemogućnosti rješavanja problema stručni suradnici pozivaju roditelje u školu - takoĎer na razgovore; roditelji opravdanje za svoju smanjenu odgojnu učinkovitost nalaze u produženom radnom vremenu, lošoj financijskoj situaciji, ekonomskim problemima, u bolestima stečenima uslijed ubrzanog životnog tempa: depresijama i sličnim psihičkim disfunkcijama, etc – ukratko, nedostatnom i „poremećenom“ vremenu. Pa je li to baš tako? Uistinu, znamo li uopće što želimo od djece, kakvi bi to (odrasli) ljudi trebali postati, kojim vrijednostima bi trebali težiti i kako usvojene vrijednosti njegovati? Teoretičari odgoja i obrazovanja će o odgoju teoretizirati pokušavajući „znanstvenim“ metodama pronaći opće pravilo odgojnog postupanja, zatvarajući oči pred lošim ili nikakvim rezultatima takvoga razmišljanja. Roditelji, koji su i sami (pre)često odrastali u ozračju nezadostatne odgojne edukacije prethodnog naraštaja, ne pronalazeći uzore u današnjem kapitalističkom društvu ekonomskog profita, postaju slijepi za ionako rijetke pojedince koji pokušavaju ukazati na svjetlost, nasuprot medijske zbrke nasilja, reklama, korumpiranih političara, ukazati na pogrešnost smjera kojim idemo, puteva kojima kročimo. Ne smijemo zanemariti niti utjecaj crkve na obitelj, jer će u državi koje je stanovništvo pretežito religiozno, nada u svećenike kao očekivane nositelje vrlina biti ojačana očekivanjima odgojnog uzora. Na žalost, čak i danas dok govorimo o pravima pojedinca i vrijednostima čovjeka, katolička crkva zastupa diskriminaciju spolova (ženino mjesto i uloga u društvu i obitelji još uvijek je podreĎena, muškarac je ˝glava˝ obitelji), u svećenićkim odorama su samo muškarci (u Hrvatskoj postoji samo jedna svećenica koja vodi mise), pod krinkom zastupanja svetosti života crkva provodi psihološko nasilje nad ženama (zabranjuje se kontracepcija i šira edukacija i dr.), bogati se na redovnim prihodima od naroda (mise, pomasti, blagoslovi kuća i sl.) iako se izdvaja novac za crkvu iz državnog proračuna, propovijeda moral i etičke vrijednosti dok u njihovim redovima svećenici siluju djecu i vrše nad nevinima nasilje, a homoseksualci postaju kardinali i biskupi. U isto vrijeme, katolička crkva uvučena je u sve pore društvenog života do te mjere da se prešutno ignoriraju djeca koja ne polaze vjeronauk u redovnim školama, ili ako su neke druge vjere, za politička pitanja konzultira se sveta stolica, a svećenici blagoslivljaju oružje na ratištima. Ujedno, razne vrste opijata u društvu dostupne su svima, te sve više pojedinaca postaje ovisnicima koji postaju teret toj istoj državi u kojoj žive. Države se nastoje, više ili manje uspješno, boriti sa ljudskim slabostima čineći samo ono što neće ugrožavati njen globalni prosperitet. Primjere nalazimo svugdje; od duhanskih industrija, proizvodnje alkohola, droga i sl., države ubiru velike poreze koji su zajamčeni i redovni priliv njihovih budžeta. Nažalost, sve više je država koje na taj način nastoje pratiti ekonomski razvoj smanjujući kvalitetu, svrhu i bit samog života. O vrlinama učimo od filozofa iz nekih davnih vremena, a sve smo manje u stanju objasniti njihovo značenje. Korisnost postaje svrha pravednosti a vrline nepotrebna investicija. Je li uistinu uvijek odgovoran „netko drugi“ i je li uistinu teško nešto učiniti? Smatram rješenje vrlo jednostavnim, no proces promjena vlastitih uvjerenja je dug i tijekom vremena možemo izgubiti iz vida cjelinu, te zaboraviti postavljene ciljeve. 2 Mogući prijedlozi i rješenja Krajem šezdesetih u SAD, Matthew Lipman, autor programa Filozofija s djecom2, osmislio je način kako približiti djeci sve ono što ih zanima. „Program polazi od uvjerenja da su djeca po prirodi filozofi; od malena se znaju čuditi i pitati o svijetu oko sebe. Krivnju za to što to poslije prestaju raditi snose odrasli, koji ne znaju što bi učinili s mnoštvom njihovih neobičnih pitanja, i škola koja ne mari za ta pitanja, već štoviše, učenike zasipa mnoštvom odgovora.... Osnivači programa smatraju da filozofska diskusija u istraživačkoj zajednici pomaže razviti temeljne spretnosti i dispozicije, koji će učenicima omogućiti aktivan život u društvu. U razredu stvara situaciju u kojoj se učenici počinju meĎusobno slušati i poštovati, povezivati teme koje ih neposredno, osobno zanimaju, primjerice: ljubav i prijateljstvo i univerzalno filozofske teme, kao što su osobni identitet i slobodna volja; počinju istraživati uvjerenja i vrijednosti drugih i tako ujedno razvijaju svoje vlastite poglede i stavove; uče se jasnoći razmišljanja i promišljenog zaključivanja; uče odgovorno ponašanje te razložno odlučivanje i djelovanje. Empirijska istraživanja programa filozofije za djecu pokazuju pozitivne učinke na kakvoću mišljenja, posebno dijalogičnost i argumentaciju (Santi, 1993); uspješno prenošenje vrijednosti demokratskih zajednica (Raith, 1992); pozitivan utjecaj na samopoštovanje učenika (Sasseville, 1994), ... ako navedemo samo nekolicinu studija.“3 Ovi oblici rada s djecom danas se uspješno primjenjuju u cijelom svijetu, a zbog njegove učinkovitosti za program su se ozbiljnije počeli zanimati i filozofi odgoja, pedagozi i didaktičari. 4 Sljedeći primjer učinkovitosti pozitivnog djelovanja na razini škola jest uvoĎenje sustava „Joge u svakodnevnom životu“. Autorica Mrnjaus K. navodi: „Istražujući stav da se u Hrvatskoj trenutno kad je riječ o pitanju vrijednosti i odgoja za vrijednosti čini jako malo ili gotovo ništa, došla sam do popisa mnogobrojnih projekata i inicijativa kojima se prenose i razvijaju vrijednosti kod djece i mladih, a koje su dokaz da se u Hrvatskoj ipak puno radi na prenošenjuu tzv. pravih, pozitivnih, općeljudskih vrijednosti.... Od 2003. do 2006. godine u suradnji s Ministarstvom znanosti, prosvjete i športa provodio se trogodišnji program pod nazivom „Obuka prosvjetnih djelatnika za primjenu vježbi iz sustava `Joga u svakodnevnom životu` u dodatnim obrazovnim programima“. Program je imao za cilj unapreĎenje i podršku tjelesnom, psihičkom i društvenom zdravlju svih sudionika u nastavnom procesu te facilitaciju samoga nastavnog procesa. U programu je sudjelovalo 200-tinjak osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika iz cijele Hrvatske... Glavni ciljevi „Joge u svakodnevnom životu“ postižu se ljubavlju i pomaganjem svim živim bićima; poštujući život, čuvajući prirodu i okoliš; unutrašnjim mirom; hraneći se punovrijednom vegetarijanskom hranom; čistim mislima, pozitivnim životom; tjelesnim, mentalnim i duhovnim vježbama; tolerancijom prema svim narodima, kulturama i religijama.“5 Moguće je dakle, prema ovim svijetlim primjerima, pozitivnim djelovanjem utjecati na kvalitetu odgoja mladog naraštaja, ali i društva kao ljudske zajednice, ujedno preuzimajući odgovornost za vlastito postupanje ne prebacujući je „nekome drugom“, jer upravo na nama kao edukacijskim djelatnicima leži najveća odgovornost prema čovjeku, ali ujedno i radost kreativnog stvaralaštva. 2 U Engleskoj češće korišten izraz; Šimenc, M. (2008) Znanje kao bitni popratni proizvod istraživačke zajednice, Filozofski fakultet Ljubljana, u: Metodički ogledi – časopis za filozofiju odgoja, Zagreb - Vol. 15 (2008), 1; str. 48. 3 Vidjeti izvor u 2 4 Vidjeti izvor u 2; Daniel, 1977; Haynes, 2002; Lelux, (2005), str. 47. 5 Mahesvarananda, 2000: 11, u: Mrnjaus, K. (2008) Pedagoška promišljanja o vrijednostima – Projekti u školama kojima se prenose i razvijaju određene vrijednosti kod djece i mladih, Filozofski fakultet Sveučilišta Rijeka, str. 47. 3 Literatura: Mrnjaus, K. (2008) Pedagoška promišljanja o vrijednostima – Projekti u školama kojima se prenose i razvijaju određene vrijednosti kod djece i mladih, Filozofski fakultet Sveučilišta, Rijeka Šimenc, M. (2008) Znanje kao bitni popratni proizvod istraživačke zajednice, Filozofski fakultet Ljubljana, u: Metodički ogledi – časopis za filozofiju odgoja Vol. 15 (2008) 1, Zagreb Yankelovich, D. (1994) Nova pravila – traganje za samoispunjenjem u svijetu izokrenutih vrijednosti, u: Status Quaestionis - Journal for philosophical, social and cultural issues, Institut Fontes Sapientiae, Nakladni zavod Globus – Školska knjiga, Zagreb (2007) 4