Predmet: Javno priopćenje i protivljenje uvođenju dvojezičnosti u Vukovar Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja traži od Vlade Republike Hrvatske da preispita i povuče odluku o uvođenju dvojezičnosti u grad Vukovar. Bez obzira na rezultate popisa stanovništva iz 2011. godine i ustavnu odredbu koja na temelju rezultata popisa omogudava uvođenje dvojezičnosti u grad Vukovar, Vlada Republike Hrvatske treba pri donošenju odluka uzeti u obzir i ustavnu odredbu kojom se određena prava mogu ograničiti ukoliko su u datom trenutku štetna. Potrebno je uzeti u obzir i slijedede činjenice: Grad Vukovar je 1991. godine do temelja razoren, živote je izgubilo oko 5000 ljudi, najvedim dijelom Hrvata, a preživjelo nesrpsko stanovništo je protjerano. Velki broj ubijenih stanovnika Vukovara zabilježen je i u periodu okupacije ( primjer je obitelj Pakšec) Ne smiju se zanemariti izvješda takozvanog "Izvršnog saveta Opštine Vukovar" iz 1992. godine o 18000 novonaseljenih Srba na područje Vukovara Preko 300 osoba sa područja Vukovara se još uvijek vode kao nestale osobe Obitelji poginulih, zatočenih i nestalih, ubijenih hrvatskih branitelja kao i drugi stradalnici i prognanici su za vrijeme dugogodišnjeg progonstva su po sili zakona stekli nova prebivališta . Svi koji su ostvarili nužno stambeno zbrinjavanje morali su mijenjati prebivalište i odredi se prava na obnovu uništenih kuda i stanova. Oni koji su zbrinuti prema zakonu o obnovi pod kaznenom i materijalnom odgovornošdu su morali pri obnovi potpisati izjavu da ne posjeduju nikakvu drugu useljivu kudu ili stan, a obnovu su dobili prema modelu 35+10 m/2. Istovremeno su Srbi, pa i oni koji su aktivno sudjelovali u agresiji, ali su abolirani, ostvarivali , a i danas ostvaruju obnovu u gabaritima iz 1991. godine iako su u međuvremenu sagradili kude, kupili stanove ili ih dobili na području Srbije ili Bosne i Hercegovine gdje i žive. Oni su danas fiktivni stanovnici Vukovara i mnogih drugih gradova i sela koji ostvaruju sva prava, koji namedu dirilicu u grad u kojem ne žive, a ne tamo gdje žive. Srbi u Republici Hrvatskoj su nakon mirne reintegracije iskoristili mogudnost uvođenja moratorija na odsluženje vojnog roka koji je bio obaveza svakog hrvatskog državljana koji je spadao u kategoriju vojnih obveznika. Republika Hrvatska je pokazala razumijevanje i toleranciju prema osjedajima državljana srpske nacionalnosti kojima je ta obaveza bila mrska. Danas oni ne pokazuju razumijevanje prema žrtvama Domovinskog rata i njihovim obiteljima, kao ni Vlada Republike Hrvatske. Mnoge obitelji žrtava nisu se vratile u Vukovar zbog činjenice da u njemu žive mnogi koji znaju istinu o nestalima i zločinima, mnogi koji su nakon okupacije pljačkali hrvatske kude i stjecali materijalne vrijednosti temelj toga, mnogi koji su podržavali velikosrpsku agresiju, oni koji danas svoje vjerske i druge blagdane obilježavaju na neprimjeren način. U Vukovar se još uvijek nisu vratili ni mnogi prognani Hrvati zato što nemaju od čega živjeti u tom gradu, zato što se provodi politika obaveznog zapošljavanja jedne tredine Srba čime država doprinosi isforsiranom izgledu etničke slike grada. Istovremeno Hrvatima i pridanicima drugih nacionalnih pripadnosti nijedna politika ne garantira zapošljavanje u bilo kojem omjeru. Copyright © Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata RH - Grad Zagreb i Zagrebačka županija Sve navedeno jasno govori o nasilnim promjenama slike etničke strukture Vukovara, o nerealnom prikazu stanja u Vukovaru, o apsurdnosti situacije u kojoj se Vukovar u ovom trenutku nalazi, a u kojem de se zasigurno nadi i neki drugi hrvatski gradovi. Hrvatski narod, branitelji, obitelji žrtava i svi oni koji poštuju žrtvu Vukovara niti su se osvedivali, niti de to činiti, ali nisu zaboravili da je glavna vukovarska ulica koja je do sredine 1992. godine nosila naziv Stjepana Radida te godine preimenovana u ulicu Puniše Račida, a ulica Brade Radid u ulicu Vukašina Šoškočanina. Neki koji su tada odlučivali o promjenama i danas su u Vukovaru . Tada su službena izvješda pisali latinicom, a danas žele dirilicu. Vukovarci nisu zaboravili niti da su upravo sredinom 1991. godine u Vukovaru osvanule table sa diriličnim natpisima iako ih do tada nije bilo i da je to bio pokušaj ostvarivanja velikosrpske politike. Mi nismo protivnici njegovanja kulturne baštine, vjerskih običaja ili očuvanja bilo kojih drugih nacionalnih vrijednosti bilo koje od nacionalnih manjina, ali nemamo pravo podržati, dopustiti ili sudjelovati u omalovažavanju žrtava onih koji su svoje živote uložili u obranu Vukovara i Republike Hrvatske. Uvođenje dvojezičnosti i dirilice je teror nad svima koji su stradali na bilo koji način, koji su branili Republiku Hrvatsku i grad Vukovar. Republika Hrvatska je dužna ispoštovati volju svojih građana, posebno onih koji su je stvorili. Vlada Republike Hrvatske je dužna raditi na izgradnji mira i stabilnosti, a radi mira i stabilnosti potrebno je provesti javnu raspravu, ali i referendum ako to narod traži. Dužnosnici su dužni odnositi se prema Vukovaru i njegovim braniteljima i žrtvama onako kako to dolikuje, ne smiju zaboraviti da nisu na vlasti zato što ih je njihova mudrost, pamet ili sposobnost dovela tamo nego zato što su hrvatski branitelji stvorili državu koja se zove Republika Hrvatska i koja im omogudava baviti se politikom. Hrvatski dužnosnici ne smiju govoriti da je Vukovar hrvatski onoliko koliko bude poštovao zakone, pogotovo ako znamo da ni bivši ni sadašnji dužnosnici nisu poštovali i ne poštuju zakone u svim segmentima, ali su bili ili jesu hrvatski ministri, načelnici, pročelnici, gradonačelnici,... Hrvatski dužnosnici su se izborili za sramodenje kao kazneno djelo, a pojedini javno svojim izjavama i ponašanjem sramote jedni druge međusobno, sramote Katoličku crkvu, hrvatske građane, hrvatske branitelje i žrtve. Vrlo vješto se zaobilaze zakoni ako je njima to u interesu. ili se bez tarnsparentnih i kvalitetnih javnih rasprava preko nodi mijenjaju zakoni kako bi se ostvarili politički ciljevi. A za one koji su stradali zbog velikosrpske agresije nema sluha, nema osjedaja, nema potreba za promišljanje, dijalog, rasprave, dopune i izmjene zakona, donošenje odluka i uredbi. Njihove osjedaje, želje, potrebe i zahtjeve se naziva pamfletima, zaboravlja se da oni nisu samo obitelji žrtava, da nisu samo branitelji koji su jednom "davno" ( 1991.) stvarali državu, ginuli za državu. Oni su živo bide ove države, njen sastavni dio, njen temelj i utvrda, oni ved 23 godine dišu njen zrak i vole svaki njen kutak, rade i stvaraju, oni 23 godine paze da joj se ne ponovi 1991. godina. Oni ved 23 godine opraštaju, podnose i trpe, ali oni ne zaboravljaju. Iz svih navedenih razloga u potpunosti podržavamo zahtjeve i obrazloženja iz Proglasa Stožera za obranu Hrvatskog Vukovara upudenog hrvatskim institucijama i javnosti, a vezano za dvojezičnost u Vukovaru. Pozivamo i sve ostale udruge i građane Republike Hrvatske da podrže Proglas Stožera za obranu Copyright © Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata RH - Grad Zagreb i Zagrebačka županija Hrvatskog Vukovara , a Vladu Republike Hrvatske pozivamo na preispitivanje svoje odluke i namjere da je provede. S poštovanjem U Zagrebu, 11. siječnja 2013. Ljiljana Alvir, predsjednica SUOZNHB Copyright © Udruga udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata RH - Grad Zagreb i Zagrebačka županija