PRAKTIKUM BR. 2

PRAKTIKUM BR. 2
Izdavač ZADRUGA, 2010.
SADRŽAJ:
I. ZANIMANJE TJEDNA: GRADITELJ ……………………………………………………………..3
1. ARHITEKTURA I STANOVANJE U HRVATSKOJ TRADICIJI ………………………3
II. ZANATI ………………………………………………………………………………………………………12
1. TKANJE: LAN I KONOPLJA …………………………………………………………………….12
- INDUSTRIJSKA KONOPLJA …………………………………………………………………19
2. FARBANJE PISANICA, TRADICIJA U HRVATA ……………………………………….20
- BOJANJE JAJA ……………………………………………………………………………………20
- DRUGE TEHNIKE FARBANJA PISANICA ……………………………………………..22
III. ŽIVOTINJE ……………………………………………………………………………………………….24
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KRAVA ……………………………………………………………….24
2. MUŽNJA KOD KRAVA ………………………………………………………………………….25
3. VRIJEDNOST GNOJIVA ……………………………………………………………………….26
IV. VRT …………………………………………………………………………………………………………..28
1. CVIJEĆE U FARMERSKOM VRT ……………………………………………………………28
1. BOŽUR ……………………………………………………………………………………………28
2. JAGLAC …………………………………………………………………………………………..30
3. JASTUČAC (aubrieta) ……………………………………………………………………….31
4. PERUNIKA ( IRIS ) ………………………………………………………………………..32
5. CIKLAMA ………………………………………………………………………………………..35
6. RUŽA ………………………………………………………………………………………………36
6.1. Podjela i vrste ruža ……………………………………………………………………….36
6.2 Štetnici i bolesti ruža ..……………………………………………………………………36
2. ZAČINSKO BILJE ………………………………………………………………………………….42
1. BOSILJAK ……………………………………………………………………………………….42
2. KOPAR ……………………………………………………………………………………………43
3. MAŽURAN ………………………………………………………………………………………46
4. NEVEN ……………………………………………………………………………………………48
3. GLJIVE ………………………………………………………………………………………………….50
1. BUKOVAČE ……………………………………………………………………………………..51
- UZGOJ GLJIVE BUKOVAČE (ukratko) ……………………………………………..51
- VRSTE MICELIJA ……………………………………………………………………………51
- ČUVANJE BUKOVAČA ……………………………………………………………………52
- UZGOJ BUKOVAČA NA DRVETU ………………………………………………….. 52
4. GLISTE - VRTNI POMAGAČI ……………………………………………………………………54
- KORIŠTENJE EKSTRAKTA HUMUSA GLISTA …………………………………55
5. HUMUS U VRTU ……………………………………………………………………………………..56
- PRIMJENA HUMUSA U CVJEĆARSTVU ………………………………………… 58
V. KUĆA ………………………………………………………………………………………………………..60
1. POKLADE, KORIZMA, USKRS ………………………………………………………………..60
2. USKRŠNJA KUHINJA ……………………………………………………………………………..64
- USKRSNI RECEPTI ……………………………………………………………………………..64
2
I.
ZANIMANJE TJEDNA: GRADITELJ
Č
ovjek se morao negdje skloniti. Izgradio je zaklon. Zatim je izgradio
dom. Ruke graditelja su ruke koje stvaraju. Koje oblikuju, koje
podižu, mijenjaju krajolik. Mijenjaju Farmu. Zato je ovo zanimanje
posebno važno. Gazda farme posebno cijeni graditelje i zato
adekvatno nagrađuje njihove vještine i trud. Graditelji na Farmi grade u skladu
s tradicijom. Time zadivljuju mentora Jožu. Gazda farme posebno mora paziti
na tradicionalne elemente u gradnji. Izgled je bio uvjetovan okolnostima u
kojima su ljudi živjeli.
1. ARHITEKTURA I STANOVANJE U HRVATSKOJ TRADICIJI
Posjedovanje prebivališta, tj. nekog izvdojenog prostora u kojem ljudska bića
mogu zadovoljiti osnovne potrebe, jedna je od najvažnijih pretpostavki
svakidašnjeg življenja. U našoj kulturi ta se pretpostavka ostvaruje kućom,
stambenim objektom.
U okrilju kulture koja je obilježavala način života hrvatskog seljaštva u
razdoblju kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća kuća je bila prostor u kojem
su se između obiteljskih naraštaja prenosila tehnička znanja, društvene norme,
umjetničke tvorbe. Tamo su se obavljali raznovrsni gospodarski poslovi,
rukotvorne djelatnosti, ali i održavali obiteljski i društveni rituali, svečanosti.
U tehnološkom smislu GRADITELJI su bili amateri, ali je njihova prednost
pred profesionalcima bila upućenost u potrebe svakodnevice. Arhitekturu je
određivala svrhovitost. Seoski obrtnici, kako još nazivamo graditelje,
izgrađivali su i stilske specifičnosti, ovisno o podneblju i potrebama gradnje.
Na temelju iskustva gradili su građevine za ljude, životinje, te prateće
gospodarske objekte uvažavajući socološko-kulturološki trenutak i tradicijskoiskustveni diskurs.
Gradnja na Farmi pomiruje tradicijske vrijednosti hrvatskog sela, uvažavajući
pojedine specifičnosti, ali i u duhu izgradnje moderne samoodržive zajednice,
čiji imperativ njeguju eko sela diljem svijeta, temelji se na učenju, istraživanju,
propitivanju uloge i važnosti graditelja. Graditelj je tada osoba koja oblikuje,
osmišljava, mijenja, stvara.
Graditelj na Farmi je, osim toga, arhitekt budućnosti. Njegov rad se cijeni i
podržava. Njegova (ili njezina) fizička spremnost ruši predrasude da je riječ o
muškome poslu. Potiče jednakost i poštovanje svakog ljudskog bića rušeći
predrasude. Žene su kroz povijest radile teške fizičke poslove. Eskimke nose po
130 kg na svojim leđima. Žene su bile te koje su uzgajale povrće, orale njive,
podizale djecu. S razlogom postoji poslovica „Muški posao je gotov kad sunce
zađe, a ženskom se poslu kraj nikad ne nađe.“ Antropolozi kada govore o
ženskom radu kažu: “Rad prijašnjih žena bio je zahtjevan, neprekidan,
raznovrstan i težak. Da se napravi popis primitivnih oblika rada, vidjelo bi se
da su žene imale pet zaduženja na jedno muško.“ Tek je u posljednja 3 stoljeća
žena percipirana kao 'privjesak' muškarcu, tzv. slabiji spol. U gospodskim
kućama i urbanim sredinama žena je viđena kao lutka sklona dokolici, dok je
3
istovremeno žena radnica bila manje plaćena i njezin se rad manje vrednovao
od muškoga. Prije shvaćanja da su žene „slabiji spol“, pod utjecanjem Crkve
bilo je uopćeno shvaćanje diljem patrijarhalnog svijeta (koji je naravno
obuhvaćao i naše krajeve) da su žene imovina muškarca, u svakom slučaju,
manje bitne.
Farma je zajednica ljudi koja njeguje graditeljstvo duha i solidarnosti. Ne
zanemaruje nikoga i ne ističe nikoga osim one koji se svojim doprinosom
potvrđuju i ističu sami.
Kada kažemo da graditelji na Farmi proučavaju tradicijske načine gradnje,
govorimo o prepoznavaju pojedinih elemenata funkcionalonosti seoske
arhitekture koja se u Hrvatskoj razlikovala prema podneblju i načinu života.
Preko arhitekture graditelji na Farmi otkrivaju i način na koji su ljudi nekada
živjeli, kako su doživljavali i odnosili se prema životinjama i biljkama, a kako
jedni prema drugima.
Građevinski materijal u tradicijskoj arhitekturi ovisi o kulturnoj zoni i
materijalu pojedine kulturne zone.
Jadranska kulturna zona po primjeni materijala prepoznaje kamen kao
glavni graditeljski element. Po primjeni građevinskog materijala i građevinskih
tehnika, uporabi stambenih površina te po poimanju prostornih odnosa,
izdvaja se na zapadu i jugu Hrvatske jadranska kulturna zona. U području
priobalja - od Istre do Konavala; dalmatinskog zaleđa - od Bukovice do
jadranskih otoka - od Krka do Mljeta, osnovni je građevni materijal kamen.
Raspon mu je upotrebe velik i okvirno seže od građe za pašnjačke ograde,
morske gatove preko poljskih skloništa i nastambi za domaće životinje do
stambenih i javnih sakralnih zgrada. Raspon tehnike gradnje u kamenu je od
neobrađenog kamena (bez međuvezanja tzv. suhozid), a završava znalački
obrađenim kamenim blokovima kojima su seoski klesari vežući ih žbukom
vješto zidali uživo ili klesali plastične oblike.
Na rubovima krških polja, kraj vrtača, nastala su raštrkana ljudska naselja
sastavljena od međusobno udaljenih objekata, kako bi se između njih, na
svakoj jedinici obradive površine zasijala određena kultura.
Pojedini gospodarski objekt opasivala je ograda tvoreći dvorište (pridvorje,
kortu) ili kao u Istri, kamene portale (portun) s drvenim ili željeznim vratima.
Usprkos razdvojenim kućama, postojalo je zajedničko središte s javnim
objektima (crkvom, grobljem, seosko središte koje bismo danas nazvali trgom
prije bi bio prostor pod nadstrešnicom - kameni stol pod stablom).
Uz morske uvale naselja su se gradila puno gušće, s malim okućnicama
(dvorima) koje su se međusobno doticale. Skupine zgrada bile su odvojene
kamenom popločenim ulicama, a zbog nekadašnje gusarske opasnosti, gradili
su se i zidovi prema moru.
U dalmatinskome zaleđu naselja su često položena na kosinama kako bi zimi
priskrbila toplinu, a ljeti imala ugodnu temperaturu.
Gospodarski objekti, posebice stočarski, bili su zbijeni, nikako neposredno
blizu kuće već na vanjskom obodu sela. Između njih i kuća za stanovanje sadila
se na svakom pedlju humusnog tla mediteranska biljka, začini i druga hrana.
4
Stambene zgrade u cijeloj jadranskoj zoni bile su građene od vapnenca (uživo),
vezanog žbukom, sastavljenom od gašenog vapna i pijeska. Dovratnici i
doprozornici bili su klesani, a mala prozorska okna (50x50 cm) zakrivala bi se
drvenim škurama kako bi zimi čuvala od jakih vjetrova, a ljeti od nepodnošljive
žege. Gradnjom širokih zabatnih zidova štedjelo se na drvenoj građi potrebnoj
za krovnu konstrukciju. Krovovi su bili blagih nagiba. Kao krovni prekrivač
služio je valjkasti crijep (kanalice, kupe) i u novije vrijeme vapnenačke ploče,
ponegdje i trska pa i slama. Jedna od arhitektonskih značajki je ugradnja
kamenih konzola (zub). U obliku plohe na vanjskome zidu kuće konzola je
mogla biti podlogom za vjedro za vodu, a u obliku prstena kao držač drvenih
stupaca za sjenicu, kao i mjesto za vezivanje stoke pri mužnji.
Uz te građevinske značajke istočnojadranska stambena zgrada imala je i svoje
društveno obilježlje.
Kuće su se sastojale od prizemlja i kata - djelomično graditeljski uvjetovane i
vrstom naselja. U raštrkanim selima česte su bile prizemnice, u zbijenim
obalnim naseljima katnice. Prizemnica se primarno sastojala od grijane
prostorije u kojoj se spremalo jelo i boravilo danju. Na nju su se vezale
negrijane prostorije namijenjene spavanju. Pod istim krovom nadovezivalo se
spremište za prirod i oruđe, pa i štala. Istom krugu pripada i potleušica,
jednodijelna kuća prisutna u dalmatinskom zaleđu građena od zidova u suho,
od škrlja ili slame bez stropa s podom od utabane zemlje. U jednom dijelu
imala je ognjište s kojega se dizao dim prema otvoru u krovu (vidjelica). U
drugom dijelu, odvojenom pregradnom gredom od prepletenog pruća zvanog
perda bilo je spremište za stoku.
Mnogo zastupljenija katna nastamba bila je model kuće s okomitom
tendencijom razvoja. Prizmlje takve kuće zauzima spremište za prirod
(konobu), katkad i staju. Vanjske kamene stepenice (stube) vodile su na kat,
šireći se prema vratima u kamenu terasu zvanu balatura (baladura, solar),
položenu na bačvasti svod (voltu) koji je bio izgrađen ispred konobe. Katni je
dio zauzimala kuhinja (kužina) i soba (kamara). U nekim oblicima ovog
graditeljstva, kuhinja se nalazila u prizemlju uz konobu. Središnji dio kuće bilo
je otvoreno ognjište (ognjišće, komin) koji se zadržao do sredine 20. stoljeća.
Ognjište je bilo od ilovače, plohom od opeka nabijeno uz zid. Sofisticiranije bi,
pak, imalo drveni okvir. Uz bočne strane kuhinje stajale bi klupe i drugi
kućanski predmeti izrađeni kod seoskih stolara. Sjedalo bi im bilo poklopac
sanduka za spremanje namirnica.
Kužina je bila središnje mjesto obiteljskog okupljanja i boravljenja. Pa je važno
mjesto imalo ognjište. Loženje vatre predstavljalo je snažan psihološki i
simbolički element.
Uobičajeni pribor za ognjište bio je žarač, hvataljke za žeravicu (mulete) i cijev
od trke za raspirivanje plamena (puhalo). Jelo bi se kuhalo u dubljem
metalnom loncu ili neostakljenom keramičkom posuđu s ručkom (pijata)
obješeno o komoštre; pirjalo u plićim posudama (teče, lopiže) položeno na
željezni stalak (tronoge); peklo na posebnoj metalnoj rešetki (gradele).
Kuhinjska oprema je uključivala i keramičku posudu za pitku vodu zvanu žara,
te drvenu zidnu policu za odlaganje tanjura i zdjelica. Omanji tronošci
5
(škanjići) bili su prikladni za boravak uz ognjište. Visoki stol uz zid je novijeg
datuma i predstavlja gradski utjecaj na seosku kuhinju jadranskog kruga.
Sobe su bile oskudno namještene, od postelja domaće izrade sastavljenje od
dasaka postavljenih preko drvenih nogara. Starci bi zimi noćili u kuhinji, a
djeca bi spavala u kuhinji na prostirkama. Za dojenče bila je predviđena zipka
poluvaljkasta oblika.
Za posteljinu koristile su se navlake od domaćeg platna, pokrivači s vunenom
pređom koji su se stupanjem pretvarali u sukno. Kako u sobama nije bilo peći,
zimi bi krevete zagrijavali keramičkim bocama s toplom vodom ili prenosivom
grijalicom rupičastog poklopca napunjenom žeravicom, a za istu svrhu
ponekad bi koristili i običnu opeku (matun).
Višestruku namjenu u kući imale su škrinje. Bile su ustvari oveći sanduci
ravnog poklopca ukrašene duborezom i crtorezom (drvorezom), niskih
masivnih nogu često u obliku lavlje šape. U kuću supruga često bi ih kao miraz
donosile nevjeste.
Za rasvjetu se rabilo ulje. Keramičke i metalne posudice oblika naslijeđenih od
antike modificirale su se vrlo malo. Dodavani su im mjedeni stalci.
Za higijenu se koristio lavor. Umivalo bi se u kuhinji, rjeđe u sobi. Zahodi se
prvo pojavljuju kao zakloni za gnojište, a vremenom kao prigradnja uz kuću, ali
bez ikakvog ispiranja.
Voda se nosila do kuće i u tom području oduvijek je predstavljala problem.
Tijekom 19. stoljeća kuće se opremaju cisternama s kišnicom.
U modelu domaćinstva u ograđenim dvorištima gospodarski objekti su se
nastavljali na kuću - nastambe za kokoši, svinje, štala za goveda, pčelinjak,
pote za koze i ovce, nadstrešnice za kola i veća oruđa s prostorom za krmivo u
potkrovlju. Objekti su bili izvedeni u kamenim zidovima, pokriveni crijepom ili
biljnim krovom. U zbijenim ljudskim naseljima, pak, životinjske su nastambe
bile također zbijene, na rubovima sela građene od suhozida, krovova
prekrivenih granjem. U tim naseljima postojali su zajednički bunari (vrulji)
gdje su običavali prati rublje.
Za zaklon na udaljenim agrarnim terenima gradile su se kamene kućice
(poljske kućice zvane sinice), koje su bile prostori za odmor i sklanjanje ljudi
od nevremena i za spremanje oruđa. Sinice su bile prislonjene o kamene
ograde-gromače što su omeđivale kultivirana tla ili pašnjake. U Istri se te
kućice, kružne gradnje nazivaju kažuni. Bili su građeni od neobrađenog
kamena u suhozidu, bez komada drva.
Za boravak pastira u dalmatinskom zaleđu gradile su se kućice s torovima za
sklanjanje stoke. Dinarska kulturna zona obuhvaća gorsku Hrvatsku od Like i
Gorskog kotara, Korduna, Banovine do Žumberka. Zbog oštre kontinentalne
klime stambeni objekti ovdje su drugačije građeni. Glavni građevni materijal
bilo je drvo, u prvom redu hrastovina koja se kalala, tesala u brvna, a kasnije
pilila u grede i stupove. Hrastovina se upotrebljavala za oplošje zgrada, dok se
jelovina i smreka pileći se u daščice (šimla, šindra) ili daske koristila za
pokrivanje kosih krovova. Umjesto šindre, u siromašnija vremena koristila se
slama od raži, a kasnije i limene ploče.
Zbog konfiguracije tla razlikujemo raštrkana naselja podignuta na krčevine i na
pašnjacima, te na trasi nekadašnjih karavanskih putova. Gorskokotarska
6
naselja uz Karolinu i Lujzijanu građena u 18. i 19. stoljeću bila su poredana u
nizove, što je različito od prvo spomenutih, ličkih.
Lička je okućnica najčešće građena plotom od dasaka ili kolaca (prošće).
Gospodarstvo je bilo utemeljeno u stočarsko-ratarskoj djelatnosti i zahtijevalo
je više stočnih objekata (štala za goveda, pojate za ovce i koze, konjušnica za
konje, krmećak za svinje) s gnojištem i lokvom za napajanje u neposrednoj
blizini. Uz spremište za kola bila su ratarska pomagala (suša, kolnica) u čijem
se potkrovlju pospremalo sijeno, a na drugom kraju dvorišta bila je duguljasta
građevina od prepletenog pruća za smještaj kukuruznih klipova (kukuruzana) i
posebna ostava za krumpir (trap) iskopana većim dijelom u zemlji i pokrivena
zaštitnim krovićem.
Lička brvnašica prizemna je ili zbog nagiba, polukatna zgrada. Četiri su
masivne grede oslonjene o kamenu podlogu bile temelj na koji se vodoravno
slagalo brvna za zidove. Visok i strm krov mogao je biti šatorlika oblika sa četiri
plohe ili iskošen, ako su dvije plohe na užim stranama bile kraće i stvarale
zabat. Graditelji su krovne strehe znatno produžavali preko oplošja kuće radi
zaštite drvenih stijena od utjecaja oborina. Ponegdje bi produžili jednu stranu,
pod koju bi se sklanjala sitna stoka. Ta se nadstrešnica nazivala ajat ili vajat. U
brvnima su bili usječeni mali prozori (pendžeri) koji su se prije ostakljivanja
pokrivali janjećom mješinom napetom na pomičnom drvenom okviru. Tipično
za ovu gradnju bilo je da se nasuprot ulaznim vratima nalaze vrata prema
dvorištu koja su omogućavala provjetravanje kuhinje. Umjesto dimnjaka na
krovu bio je otvor s pomičnim zaklopcem (badža) koji se posebnim dugačkim
kolcem mogao pokretati. Brvnašica je primarno bila dvodijelna zgrada,
sastavljena od kuhinje (prva kuća, ugljenica) i sobe. Ipak, češće je u
prizidanom dijelu bila ostava i staja (katkad unutarnjim ljestvama spojena s
kuhinjom), a gornja se razina sastojala od sobe, kuhinje i manje sobe. U
stambeni dio brvnašice vodile su vanjske stube na koje se nastavljao trijem
(ganak) postavljen uz jednu ili dvije strane kuće. Nadsvođen drvenom
produžnom strehom i opasan drvenom ogradom završavao je sa zahodom. I u
ličkim kućama dominiralo je kao i u jadranskim ognjište. Dinarsko obilježje
ognjišta je lanac (verige) sastavljen od karika učvršćen na drvenoj gredici koju
su zvali verižnjača. Takvom je ognjištu pripadalo neocakljeno posuđe (lonci)
koje su na ručnom kolu proizvodili lički lončari. Stil namještaja je nisko
ognjište, blizu tlu pa razlikujemo niski stol s kružnom pločom (sinija, stolica),
koji je bio obješen u kut kad se nije jelo. Uz uobičajene tronošce ubraja se i
posebni tronožac s polukružnim naslonom na kojem je sjedila glava obitelji, ili
za cijenjenog gosta. Uz drveni ormar za spremanje mlijeka i kruha stajao je i
badanj s ukiseljenim kupusom, a o zid je bio obješen košič s drvenim žlicama.
Kuhinja nije imala strop, iz nje su vodile ljestve prema krovištu, prema
tavanskom prostoru gdje su bile pored soba prostorija za pohranu suhog mesa,
sanduci sa žitom, brašnom.
7
Peći su bile od ostaklenih keramičkih lončića (petnjaci) i gorjele su cijelo
vrijeme. Sa zaravnjenom gornjom plohom bile su idealne za zagrijavanje
mlijeka pri sirenju, za sušenje odjeće pa i za sjedenje djece.
Postelje su bile na visokim nogama jer su pod njih danju smještali dječje
krevetiće. Pokrivali su se vunenim pokrivačima (biljcima) tkani od runa
vlastitih ovaca obojeni domaćim bojama.
Osvjetlavalo se svijećama od voska, kozjeg loja ili posudicama zvanima lućerne
u čije se laneno stijenje stavljala mast od puha ili jazavca.
Pastiri u Lici boravili su na pašnjacima. Noću su zbog opasnosti od vukova
ovce zatvarili u tor, a u kolibici kraj drvene ograde bio bi im tek ležaj. Kućica je
bila na drvenim gredama, mogla se rastaviti i prenijeti na drugu lokaciju.
Za razliku od ličke kuće, goranska je pod jednim krovom okupljala što više
prostorija. Unutrašnjost kuće je razvedenija, a dvorište siromašnije. Zbog
hladnoće stavljali su pojačanja, oplate od šindre ili dasaka kao oblik toplinske
izolacije. U prizemlju su bile gospodarske prostorije, a kat je bio namijenjen
stanovanju. Glavno boravište u toj kući koja je imala pet ili šest prostorija bila
je hiša/hiža. U njoj je peć od petnjaka, uz pregradni zid u kuhinji, s obiju
strana opasana klupama. U suprotnom kutu postavili bi stol sa stolcima gdje bi
se blagovalo, odmaralo, primalo posjete.
Između ličke i goranske kuće smjestilo se graditeljstvo Žumberka, Banovine,
Korduna gdje se osjeća i panonski utjecaj. Na brežuljkastim predjelima
prevladavaju naselja sastavljena od nekoliko odvojenih zaselaka, s objektima
smještenima na hrpi. Okućnice nisu bile građene, dok su stambeni i
gospodarski objekti locirani bez nekog reda. Zaseoci su većinom nastajali
stvaranjem novih okućnica kao posljedica grananja obitelji. Gradnju ovog
područja obilježavaju kraće grede. Panonsko se obilježlje vidi u krovu ovih
kuća koji je niži i blažeg nagiba, prekriven slamom. Osim jednodijelnih kuća
ovdje ima i dvodijelnih i trodijelnih stambenih objekata. Ulazna kuhinja (veža)
bila je mjesto za pripremanje hrane, a soba (kuća) namijenjena jelu, spavanju,
obavljanju rukotvornih poslova, druženju. Treću su prostoriju nazivali komora
i rabili je kao ostavu.
Gospodarski objekti bili su odvojeni od stambene zgrade. Ti objekti su bili:
štagalj - oveća zgrada kombinirane namjene - štala i poluotvoreni kolnik u
prizemlju, na katu sjenik. Selu su pripadale i vodenice (mlinice), male drvene
zgrade uz potok namijenjene za mljevenje žita. Mlinovi žličari, tipični za ovo
područje, imali su vodno kolo položeno vodoravno. Na odgovarajući mjestima
nastajali su ovakvi pogoni, među kojima se ističu Rastoke kod Slunja.
Panonska kulturna zona proteže se istočnom Hrvatskom, a podijeljena je u
tri skupine koje razlikujemo po osnovi građevinskog materijala i stilu gradnje.
Jednom skupinom dominiraju brvnare, u drugoj je riječ o mješovitoj građi, u
trećoj ilovača čini osnovu građevinskog materijala.
1) Prva skupina obuhvaća područje Pokuplja, Turopolja, Posavine, Moslavine,
zapadne Slavonije. Kao nizinski kraj obilovao je hrastom lužnjakom iz kojeg su
domaći graditelji klesali i tesali po 10 metara dugačke oblice koje su kasnije
pilili i oblikovali skladne i prostrane kuće. Zbog opasnosti od poplava, kuće su
8
bile na visokim stupovima (soje, sohe), a ove sojenice bile su uz Savu, naročito
između Slavonskog Broda i Jasenovca u obliku stambenih zgrada i
gospodarskih objekata kojima je pristup bio preko daščane rampe.
Čardak je turska riječ koja je označavala model niske brvnare-katnice, čiji je
oblik potekao od sojenica. Nakon regulacije vodenih tokova, sojenice gube
svoju namjenu i nizinske kuće postaju uobičajene. Čardaci su imali vezu donjeg
i gornjeg kata sa stepenicama u vanjskom stubištu zvanom shodič. Krov im je
bio polunakošen, od slame ili šindre koji se u 40-ima zamijenio crijepom. Ove
su brvrnare bile užim dijelom okrenute porema vodenom toku ili cesti, pa su
na zabatnom pročelju imale po dva mala prozora (okna).
Drvena je građa bila pristupačna za ukrašavanje pa su prisutni cvjetni motivi,
natpisi, bojenje. Ove kuće su se mogle lako rastaviti i prenijeti po potrebi
numeracijom greda.
Unutarnja organizacija čardaka bila je trodijelnost u dvjema razinama. U
prizemlju dvije zatvorene prostorije (šute) dijeli središnja otvorena podšuta.
Na katu veliku sobu uz ulično pročelje (hižu) središnja kuinja dijeli u manje
sobe uz začetlje. Podšute su imale namjenu gospodarskih spremišta, ali i dom
mladog bračnog para. Dok je ižica redovito bila ostava za škrinje s odjećom,
posuđe, namirnice.
Spavaće sobe imale su krevete uz uzdužne zidove pokrivene domaćom
platnenom posteljinom, kutnu peć, veliki stol. Zimi bi se taj kut popunjavao i
tkalačkim stanovima. Masivna greda je dominirala prostorijom potegnuta duž
stropa. Za njega su zaticali obiteljske dokumente i druge vrijednosti.
Zahod (šekret) je bio priprost, smješten u kut između začelnog zida i ižice,
pristupalo mu se iz hodnika (ganjeka) koji se protezao od stubišta duž kuhinje
i ižice. Osim namjene povezivanja prostora, u hodniku je bila posuda s vodom.
Dvorišni objekti su bili: omanja zgrada s krušnom peći koja se zvala kuvarna.
Njezina namjena je bila pečenje kruha, ali uz nju je stajao i prateći pribor
- mijesilo se tijesto, izbjeljivalo rublje luženjem (posipanjem drvenim pepelom
i zalijevanjem kipućom vodom). Bunari su u dvorištu imali važnu ulogu.
2) U području Međimurja, Zagorja, Prigorja, kalničkog i bilogorskog kraja, te
u većem dijelu Slavonije razlikujemo drugi tip panonske gradnje. Drvena
gradnja kombinirana drugim materijalima. Drvena okosnica, stupovi, grede su
bile od miješanog drva - hrast kitnjak, bukva. Ljeskovina ili tesane daske
stavljale su se u prostor drvenog kostura kuća. Izvana se i iznutra kuća
ožbukavala ilovačom s celuloznim dodacima. Nakon što bi se zid osušio,
premazao bi se vapnom, ali bi se morao često obnavljati zbog nepostojanosti
samog materijala za ožbukavanje. Taj dio posla pripadao bi u ženska
zaduženja. Tako su primjerice u Hrvatskom zagorju kućanice uoči Uskrsa,
Duhova ili Velike Gospe premazivale zid smjesom od ilovače, pšenične pljeve,
balege, a nakon dva dana takvu hižu-mazanku izvana bojile modrom ili
zelenom galicom, a iznutra pobijelile vapnenim mlijekom.
U ovoj gradnji zanimljiv je stražnji zid koji je bio građen od lomljenog kamena.
U tom dijelu kuće nalazila se kuhinja. Ove kuće bile su pretežno prizemnice
nevelikih dimenzija, sastavljene od sobe, kuhinje ili često s dodatkom još jedne
sobe. Neki su uz kućni ulaz imale i predsoblje, deruge otvoreni pretprostor
9
poput niše, tereće mali izbočeni ulaz (kao što je slučaj u Prigorju). U
brežuljkastim područjima ove su kuće bile podzidane. Takve polukatnice ili
katnice imale su dugačak trijem koji je, nastavljajući se na vanjsko stubište,
opasavao jednu ili dvije strane kuće. I ovdje su prizemne prostorije ( pivnice,
zidanice) bile za pohranjivanje živežnih namirnica. Ovu tzv. kanatnu kuću
obilježavao je polukošeni krov pokriven raženom ili pšeničnom slamom.
Graditelji su bili ukućani koji su znali uz pomoć susjeda, rođaka sami postaviti
krov koji bi mu pripremili drugi ukućani (šop). Pokrivanjem su se bavili seoski
majstori krovci.
Potkrovni prostor se koristio za ostavljanje namirnica (suho meso, klipove
kukuruza, zrna graha, sanduk sa žitom (fršlog). Samostojeće zgradice gradile
su se u dvorištu za članove velikih obitelji. Te komorice bile su kućice za
supružnike u prvim godinama braka, a sastojale su se od jedne sobe
(negrijane) s krevetom i škrinjom u koju je pospremljeno ruho. Te škrinje
imale su oblik sarkofaga, sa stranicama od užebljenih dasaka.
U dvorištu je bio štagalj koji je obuhvaćao i prostoriju za mlaćenje žita.
Prostorija ja bila drvenog poda i zato se zvala pod.
Na rubu dvorišta bilo je mjesto peći, pećnici izgrađenoj od kamena. Na njoj su
ljeti na ljesama iznad zapaljene vatre sušili lan i konoplju, ujesen voće.
Mlin bi bio uz seoski potok s okomitim vodnim kolom što je tjeralo mlinske
kamen nadlijevanjem vodnog mlaza.
Predijele s vinogradima dopunjavale su male zgrade (kleti) u koje se
pospremao alat, držale bačve s vinom, ali i u kojima se odmaralo.
3) U ravničarskim predjelima, u kojima su široke ulice (šor) građena su većina
slavonsko-srijemskih sela. Daščana ograda s malom kapijom (za osobni i kolni
promet) otvarala su vrata u dvorište. No gospodarstveni objekti bili su
smješteni duboko u dvorištu. Za ispunu drvene građe graditelji (ukućani) radili
su smjesu od nepečene opeke (prijesna cigla zvana ćerpič koja se radila od
ilovače i pljeve, uobličena u opeku pomoću kalupa i sušila na zraku).
Najzastupljeniji model slavonsko-srijemske kuće bila je prizemnica većinom
užim pročeljem okrenutim prema šoru iako ima i čelom na drum tzv.
orijentacija dužim pročeljem na ulicu.
Relativno strm dvostršan krov ranije pokriven trskom ili šašem, rjeđe slamom,
kasnije pločastim crijepom pogodovao je isticanju trokutastog zabata.
S tavanskim prozorima i inicijalnim porukama (ime vlasnika, godina gradnje)
zabat se isticao u vizualnom dojmu kuće. Pendžeri su bili prozori u prizemlju, a
trijem je povezivao sve kućne prostorije. Riječ je o produženoj krovnoj strehi
poduprtoj duž dvorišnog pročelja stupovima (ranije drvenima, katkad
rezbarenima, oslikanima).
I ovdje je ulična soba bila glavna prostorija namještena stolom (trpeza),
klupama, stolicama sa sjedalima od slame te posteljama. Odlika slavonskog
uređenja je izobilje posteljine, mekane perine u jastucima, domaće platno s
izvezenim navlakama. Kao i škrinje, u obliku sarkofaga ukrašene duborezom.
Za osvjetljavanje koristile su se keramičke posudice-žižak-ispunjen uljem od
10
bundevih koštica, svinjskom masti ili svijeće od pčelinjeg voska ili ovčjeg loja
utaknute u drveni stalak (ćirak) .
Stražnja soba bila je spavaonica gospodara kuće ili za prijem gostiju slično
uređena kao i prednja soba. Između njih nalazila se kuhinja (stari naziv kuća),
u kojoj je do početka 20.stoljeća bilo ognjište(banak), iznad kojeg je bio
dimnjak (odžak).
Dok se još živjelo u proširenim obiteljima, nastavljale su se prostorije i za užu
obitelj s odvojenim ulazima s trijema. Na stabeni niz nadovezivao se
spremišta,staja, kačar( ispunjen kacama sa šljivama), pecara(s rakijskim
kotlom,kazanom), a uz gnojište i zgradica sa zahodom. Uskim dugačkim
dvorom,koji je također imao turski prizvuk, avlija,dvor, dominirao je bunar s
đermom, a središnji položaj je zauzimao ambar za žito pomno ukrašen
rezbarijama kao referenca bogatsva tog konkretnog domaćinstva.
Na prednje nastavljalo se stražnje dvorište s gumnom,utabanom kružnom
ravninom za vršenje žita uz pomoć goveda ili konja, a parcela je završavala
povrtnjakom (baštom). I mlinove su u ovim sredinama pokretali snagom stoke
što je uvjetovalo njihov oblik.
Većina je gospodarstava imalo i gospodarski pogon izvan imanja zvan salaš
smješten uz šumu ili na udaljenim poljima.
Ondje je ljeto provodila većina stoke, kao i ukućani koji su se s njom bavili.
Koliba je na salašu bila nastamba za stočare, ali tu su bile i prateće
gospodarske zgrade –štala za stoku, tor za sitnu stoku, nastambe za perad,
pčelinjak, ambar, štagalj, pušnica za sušenje mesa, spremište za
kukuruz,krušna peć.
U trećoj skupini panonskog kruga koristila se ilovača kao graditeljski materijal.
Tu se ističu i kuće bez drvenog kostura, od nabijene ilovače. Vlažna se ilovača
nabijala na daščane oplate u debljini od pedeset centimetara, a kad bi se
podigao zid, daske bi uklonili i ostavili naboj da se osuši. Na suhu bi podlogu
zatim stavili novi naboj i tako redom do željene visine zida. Prozore i vrata bi
naknadno izrezali. Ove kuće nabijače imale su sjajnu toplinsku izolaciju-ljeti
hladne,zimi tople, no osjetljive zbog vlage koja bi se navukla, temlj im se gradio
od opeke. Kuće nabijače bile su rasprostranjene u Baranji, a gradile su se uz
pomoć seljana, u većim grupama radnika. Sazivala bi se pomoć suseljana tzv.
moba.
11
II. ZANATI
1. TKANJE: LAN I KONOPLJA
Lan i konoplja
Metalni kočnica, drveni kočnice, i češalj za pripremu lana ili konoplje.
Iako su se neki od poslova odvijale izvan kuće, žene su bile odgovorne za
pripremu lana i konoplje za predenje. Postupak obrade lana uključivao je
branje zrelih biljaka, njihovo močenje, uklanjanje vanjskog sloja te potom i
sušenje. Zatim je slijedilo odvjanaje vlakana, češljanje i predenje.
Lan , lat. linum usitatissimum
Ovim leksikom smo obogaćeni zahvaljujući biljci prekrasne plave boje na
laništima u proljetno prosijanim sunčanim danima, žućkastoj u obradi u
vrelini ljeta, a bijeloj u našim rubinama, otarcima, ostalnjacima, zavjesama,
peračama, ponjavama. Ugodno je bilo vidjeti u lipnju njive plavih tepiha kao s
poznatih slika svjetskih impresionista.
Lan-linum usitatissimum, jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka s
kratkim vretenastim korijenom i stabljikom 30-80 centimetara, uspravan i bez
dlaka, biljka je koja je poznata još prije 6 tisuća godina. Egipatske su mumije
umotavane u njena ulja.
Spomenuti plavi cvijetovi se pretvaraju u sjemenke u čahurama koje bi
vrijedne domaćice odvajale mlaćenjem. I tada su znali da, ako nepropisno
proklija laneno sjeme može biti otrovno.
U nas se osobito sijao lan u kontinentalnim, ali vlažnim predjelima jer se zna
da lan traži vlažno tlo. Od lana se uz tekstil pravilo i ulje, a u preradama
12
sapuni, boje i lakovi, neki farmaceutski preparati te stočna hrana od ostatka
iscijeđenog ulja. Također se od njega radio linoleum (linum=lan,
platno+oleum=ulje, vrsta voštanog saga za podove. I linon je prozirno fino
laneno platno zvano batist po francuskom pronalazaču.
Lan je nekad bio najvažnija tekstilna biljka, a sad je iza pamuka.
Sjemenje lana se trebalo sijati u rahlu, dobro usitnjenu zemlju. Ženska čeljad je
uvijek kamčila od domaćina komad zemlje za lan. On je dakako prednost davao
žitaricama. Kako ovaca nije bilo u Posavini u toj mjeri da bi vuna mogla
zamijeniti lan, sijala ga je svaka kuća, ako ne svake godine, barem svake druge.
Dok se konoplja sijekla, ovce strigle, lan se čupao. Počupani lan se kiselio u
našim rijekama i potocima. U dubini nešto više od jednog metra zabijani su
kolčići u obliku kvadrata ili pravokutnika u koji su se onda slagali snopići lana.
I to ne bilo kako, već prvi sloj u smjeru toka vode, a sljedeći poprijeko. Na lan
se stavljalo veće kamenje, a kasnije betonski blokovi.
Obične crvene cigle se nisu smjele rabiti, jer bi isprljale lan. Lan se, ovisno o
temperaturi vode, kiselio tjedan dana, a ako je bilo hladnije i duže. Pranje lana
je također bila radna svečanost. Uglavnom za ženski svijet. Lan se vadio snopić
po snopić pa se dobro ispirao od lišća i nanesenog riječnog mulja. Na laniku se,
a prije svega osunčanom njegovom dijelu, sterao lan za sušenje. Trebalo ga je
povremeno okretati da se pravomjerno osuši.
Konačno skupljanje lana značilo je pravljenje stučaka, dakle posebnih rukoveti
koje će se tući u stupi.
Stupe su posebne drvene naprave od dva dijela.
Gornji dio stupe je imao tri ureza ili zuba, a donji dio pet.
Donji prvi dio je imao utore, ureze, užljebljena mjesta u drvetu u koje su se
uglavljivali zubovi prvog dijela stupe.
Drugi dio ove naprave se udarom noge otvarao i tako dizao gornji dio stupe. U
tim stupama lan se dobro istukao, odvojio se puzder (sitni čvrsti otpaci lana)
od vlakna. Za tuču lana su bile potrebne barem dvije odrasle osobe i jedno
dijete.
1. osoba koja je na stupi i nogom poteže gornji njezin dio, to jest tuče lan.
Poželjno je da ta osoba bude muškarac.
2. osoba je bila žena koja stavlja i okreće stučke u stupi te slaže istučena vlakna
3. dijete koje donosi stučke sa sunca i odnosi istučene na sunce
Naravno, postojala je i pribijena motka između dva stabla ili između kuće i
stabla, tarabe i kuće, stabla i tarabe, svakako u hladu, jer se osoba koja je tukla
lan morala na nešto osloniti. To nije bio nimalo lagan posao te iako su i neke
žene radile na stupi to im nije bilo preporučivo, a osobito ako su bile i
blagoslovljenom stanju.
Nije bilo lako ni sjediti u puzderu i gutati ga okrećući stučke u stupi. Ali, valjalo
je misliti da će lan donijeti tople pokrivače za zimske dane.
Završetkom tuče lana, djecu su čekale metle brezovače i temeljito čišćenje
dvorišta. Puzder bi išao u peć. Bio je dobar za «odlaganje» - potpalu vatre.
Nova etapa u obradi lana bilo je trvenje. Kada bi se skupilo više mladih žena i
djevojaka zvalo se trličanje. Sprava na kojoj se radilo je trlica, napravljena od
13
drveta s jednim urezom u gornjem i dva u donjem dijelu. Anićev rječnik kaže za
trlicu da je dvodjelna naprava kojom se «mlate i čiste konoplja i lan». Mislimo
da izraz mlate nije adekvatan i da treba stajati glagol «tare» (trti). Isto tako
glagol trliti, u značenju rada s trlicom pa shodno tome i glagolska imenica
trljenje i sadašnji prilog glagolski «trleći», mislimo da bi bili bolje izvedeni od
glagola trti.
Trlo se danju u hladovini dudova ili lipa. To su radile djevojke, mlade snahe i
djevojčice.
Spomenuli smo trličanje, koje se odvijalo u dane kada nije bilo kopanja ili
kosidbe. Žene bi se skupile u jednom dvorištu. Donijele bi svoje trlice i uz par
petrolejki, pjevajući, trle lan.
«Pucanje» je iduća faza u kojoj se na okrugloj drvenoj napravi zvanoj puce još
jedanput «prititrale» kučine, ne bi li se istjerao i zadnji ostatak pozdera. Kad su
vlasi tj. vlakna bila do kraja očišćena, napravljena su povjesma i složene
kudiljke, čekale su kasnu jesen i zimu za nastavak obrade to jest njenu novu fazu,
predenje.
Veselo srce kudjelju prede, govorilo se za raspoložena čovjeka, a bilo je veselo i
na našim prelima. Izraz je nastao od glagola presti, a to smo opisali u
«Običajima» uz «Prela, sijela i posijela». I u Bibliji se ističe vrijedna žena koja:
Za predenje (presti znači usukivati, upredati niti prstima i namatati na
vreteno) bila je nužna preslica. Ta drvena naprava (za razliku od biljke istog
imena) imala je: a) presličak, uži dio koji se stavljao za pojas i b) bašluk, širi
gornji dio na koji se stavljala kudjelja.
Preslice su bile često ukrašene motivima iz prirode, voća i cvijeća osobito, a
neke su pravljene u obliku srca što je imalo vrijednost metaforičke poruke.
Momci spretni rezbarenju i pravljenju predmeta od drveta (dvojnice, frulice,
klupice...) poklanjali su svojim odabranicama ukrašene preslice, vretena i
čunkove. I curicama su djedovi, očevi ili starija braća pravili lijepe bojane
preslice. Od malih nogu se učilo djecu radu koji ih čeka.
Najlakše je bilo presti povjesma. To su uglavnom, uz rjeđu vunu, radile bake.
Kudjelju su prele sve žene u kući, a samo one hrabrije, siromašnije i potrebnije
su prele takozvane babače, najgrublje dijelove kudjelje, točnije otpad, iza čijeg
predenja su usne krvarile, a za grožđanu mast žene nisu bile ni čule.
Predivo od kučina se koristilo za «poutku» tj. potku za grublje ponjave
(jednožice) i vreće, a od povjesama za finije tkanje: ponjave koje ne bodu,
14
torbe, tkanice pa i konac za šivanje, a i onaj jači zvan dretva. Djeca su se
«bojala» jednožica «jer bodu». Ispredeni lan se namatao na rašak. Zanimljivi
su nazivi za broj niti na rašku:
1. čišanica -3 žice
2. pasmic - l0 čišanica
Pređa se trebala oprati u parjenicama prelivena lukšijom (opisano pod
naslovom "Obicaji pri pranju rublja"). Taj posao se obavljao za zimska
vremena. «Parenje i ispiranje u čistoj vodi obavljalo se po nekoliko puta kako
bi se dobila što veća bjelina i mekoća.
Poslije parenja predivo se prema kvaliteti razvrstavalo u više dijelova prema
bjelini i mekoći razlikovalo se ono koje će se uporaviti za tkanje šarenih
ponjava, torbica i muških hlača, a koje za košulje, gaće i druge 'mekše' odjevne
predmete».(Jozo Stanić, vidi citat gore...)
Zanimljivo je bilo kako su se ljudi domišljali obojati pređu.
«Crna boja se pravila iz kore jošike – jove. Oljuštenoj kori sirove jošike
dodavalo se malo octa i soli. Sve to stavljalo se zatim u kipuću vodu koja bi se u
posudi dobro 'zatušila' (pokrila), a nakon nekoliko sati u nju bi se stavljala
pređa da odstoji desetak sati. Nakon toga pređa bi se izvadila i dobro isprala u
hladnoj vodi. Ta boja bila je postojana i nije lako izbjeljivala». (Jozo Stanić,
Konoplja – od sjemena do košulje, str. 35., PNK 2000. g.). Tako pripremljeni
lan bio je spreman za tkanje. Kome neće pasti na um stihovi Dragutina
Tadijanovića iz njegove antologijske pjesme:
„Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
…
Moja mati bijelo platno tka.“
Pjesnik je suprostavio dugu noć bjelini platna, pretvorivši tu dugu, gluhu,
pustu noć u bijelu, jer riječ je zimskoj noći u koju pjesnik nastoji unijeti toplinu
drevnom radnjom s ognjišta, a to je tkanje.
Tkanje, kao matafora za život, satkan od niti različitih boja, koji uvijek ima
svoje ishodište na zajedničkoj vatri. Ona kao prapočelo života daje toplinu kao i
tkanje koje će ugrijati onu koja tka iznutra i one za koje tka izvana i iznutra.
Niti, koje se utkivaju vežu tako ljude i materiju u produhovljeno jedinstvo. Sve
niti koje rese pojedinca, od običnog konca ili upletnjaka u kosi djevojčice do
prekrasnih umjetničkih rukotvorina: otaraka, pokrivača za klečanje u crkvi,
pocalica na glavama naših žena... svijale su se u jedno – ljubav - da se učini
radost najbližima kroz nešto što će ostati trajna uspomena.
Domaće tkanje i domaće platno imalo je u raznim epohama više ili manje bitno
mjesto u životu ljudi, ali je bilo i ranije, dok nije bilo tvorničkog tkanja, kao
danas kad ga ima, jednako vrijedno. Od snovanja tj. namatanja određenog
broja niti, do oku primamljivih uradaka ženske ruke i um je bio usredotočen na
igru ruku i mašte. S raškova koji su određivali na neki način dužinu i širinu
osnove, pređa je namatana na vratila (drveni valjak za namotavanje pređe).
Tako namotana pređa uvodi se u nite i brdo (otud i fraza za čovjeka drugačijeg
15
od drugih «na drugo brdo tkan»). S čekrka, odnosno kolovrata pređa se
namotava na mosure, cijevi koje se stavljaju u čunak. Čunak, pokretni, manji
dio tkalačkog stana izrađivan je u domaćoj obradi.
Uz nogare koje su žene pritiskale za zijev kuda je prolazio čunak, na prednjem
dijelu stana bila je i šira daska koja je povezivala dvije strane stana, a služila je
za sjedenje tkalje. Svakom oku bila je radost ma i centimetar pomaknuti otkani
dio platna, a tkalji posebno. Tkalja nije mogla biti baš svaka žena, a svaka kuća
i nije imala tkalački stan. I tu su se žene pametno ispomagale. Ona koja nije
bila vična tkanju, ali je znala bolje vesti ili plesti pa su se «đorale» tj. mijenjale.
Jedna drugoj bi uradila ono što bolje zna, pa su oba domaćinstva imala sve
potrebno. Svakako, bilo je pojedinki koje su imale umjetničke sposbnosti i
znale gotovo sve kućne radinosti. Čunak i igle u rukama vrijednih i inventivnih
žena stvarali su čuda.
Tkanje, koje je bilo čisto i miješano, grubo i finije tzv. usnivano, nabrano, s
uzorcima, najbolje se odražavalo na našoj narodnoj nošnji, prije svega
rubinama ženskim i muškim. Ipak, ženske su bile raznovrsnije. Zbog potrebe
da se rozaju (plisiraju) tj. slažu u sitne nabore, gornji dio tzv. rukavi i donji dio
rubine zvale su se i roze. Kada bi se žena u njih obukla bio je izraz «spremila se
bresuknje». I doista žena je bila obučena u rubinu a ne u suknju. Rubina je
imala gornji dio sa širokim rukavima pa se taj cijeli dio i zvao samo rukavi. On
je mogao biti i samostalan i nositi se sa suknjom. Donji dio je bio u struku
spojen s gornjim i nabran do stopala. Rukavi su šivani od tzv. pola. Na pr. dvije
pole za rukav, a po dvije za oplećak – prsa i leđa. Oplećak i rukavi se spajaju u
ogrlicu ispod vrata urešenu vezom križića, utkanicom ili nekom drugom
tehnikom. Donji dio rubine je sastavljen od 6-7 pola. Prednji dio, koji je
pokrivala pregača bio je ravan. Stražnji «faltan» tj. nabiran ili rozan u sitne
nabore, obično vezen pri rubovima. Vrlo sitan rad iziskivao je oči sokolove i
sigurnu i vještu ruku (rečeno jezikom sinjskih alkara).
Prije samog «kićenja» ili nabiranja, rubina je stavljana u plavilo i poprimala
modrikastu boju. Izraz kititi, u značenju nabirati, faltati, donosio je novi naziv
«skićena rubina» tj. ona rubina koja je stajala par dana pod kamenom (glačala
se) te zatim zavezana. S obzirom na vrstu tkanja i rubine su imale različita
imena: kajišlije, nabirane su u dužinu, a ukrašavane kericama, uskim
16
raznobojnim čipkicama uzvodilje, izmjeničnog tkanja u tzv. šipkama na pr. 5-7
šipki bore, 5-7 šipki ravnog tkanja.
Rubovi su ukrašavani križićima. bjelače, čisto bijelo rublje s ručno šlinganim
cvjetnim uzorcima – izrezane «očice» obrubljivane su posebnim bijelim
koncem mrkaljice, pri rubovima rukava i donjeg dijela crnom svilicom ili
mulineom (franc. u značenju sukati, upresti svilu; vrsta raznobojnoga konca,
sukno predeno od mulinea, «prskano» sukno) vezle su se šljivice, trešnjice...
crvenke, rađene jednako kao i mrkaljice, samo crvenom bojom i bile su
namijenjene mlađoj ženskoj čeljadi šarenke ili šarenice, princip je isti kao kod
dvaju prethodnih samo sada u različitim bojama, a najčešće crveno, crno i
plavo pritkivače, ukrašavane su običnim bijelim koncem koji je utkivan pri
samo izradi tkanine šljokanice, uz šavove i donje porube našivani su blješteći
okrugli aluminijski komadići bobanice, kićene su okruglim raznobojnim
zrncima svilenice ili svilarke, resila ih je vezena svila koja se vezla u đerđefu
(okviru u koji se stavljalo platno koje se dobro nategnulo kao kod izrade
goblena.
Na odjevnim predmetima bili su zanimljivi takozvani prošivi – prošivci sa cikcak crtama, listićima, laticama, pupovima. Prošivalo se raznim bojama, ali je
bilo pravilo da je uvijek jednom bojom prošivana osnova a drugom izrađen
motiv cvijeta, povrća, voćke, sunca.
Muške rubine nisu trpjele boje. Zato su rašivi na prsima ukrašavani bijelim
nitima. Muške gaće za svečane prigode uz rubove su ukrašavane užom
čipkicom i raspletom platna to jest bijelim vezom. Uz pas je bio porub za povez,
svitnjak (učkur) izrađen od debljih bijelih niti. Uz prošive su ljepotu rubina
isticale ogrlice, gornji dio rubine uz sam vrat. Neke su bile vezene, druge od
širita (čipkastog platna širine od oko 2 cm) i treće od «bisera» (bijelih zrna).
Neke ogrlice su se zvale «merđan» (merđan znači koralj, makar ogrlice nisu
bile baš od koralja), a sastojale su se od posebnih duguljastih zrna.
Naše žene su tkale i živopisne ponjave s umetcima vune ili otpacima stare, na
trake izrezane robe. Otud i vrste ponjava: čunčane, izrađivane maštovitim
potezima čunka različitih uzoraka načinjane, slično ulaganim, rade se
provlačeći kroz niti različite boje vune ili pređe, slažući različite ornamente
(ukrase) jednožice, najprostije ponjave ponekad rađene i od pređe od babača,
koja se inače koristila za slamarice truljarke, utkivani dijelovi starog rublja, a
koje su služile kao «staze», vrste prostirača na podu. Uz (h)asure, prostirke od
rogožine, šaša ili trske su za zimskih dana bile kakva takva zaštita od hladnoće.
Bilo ih je u dvije i više boja. Služile su i kao podmetači na klupama i stolicama,
a i pokrivalo se po potrebi njome.
Iverače, tkaju se čunkom s raznobojnom pređom ulagane, niti se ulažu prstima
kolesare, rađene u obliku kola, okruglih ukrasa u dvije ili više boja. Zvale su se i
ćilimi.
Trulja, truljarka
17
Od ostataka istkanoga, preteklog od ponjave, pravile su se pokrivačepotkoljenače, na kojima se klečalo u crkvi, pokrovci za kolijevke, jastučići za
štokrle (stočići bez naslona), kao i oni ukrasi na sećijama (poširoka, uza zid
postavljena klupa za sjedenje a i za prilijeganje).
Da bismo iscrpili sve blagodati lana treba reći da se od njega tkalo sve potrebno
za život čovjeka, a od finijih niti i plelo. Na kraju ipak spomenimo dijelove
tkalačkoga stana, za one koje će zanimati:
- tkalački stan je naprava izrađena najčešće od bukovine na kojoj su se tkali
tekstilni predmeti, a sastoji se od:
a) dvije stranice sklopljene s ostalim dijelovima u obliku kvadrata
b) nogara ugrađenih u podnice povezanika tzv. stegama
c) sjedište za tkalju (daska povezana s podnicom)
d) vratilo, valjak na tkalačkom stanu oko kojeg se namotava pređa i okreće dok
se platno ne zategne (postoji prednje i zadnje a postavljeno u udubini nogu)
e) svraka ili zatezača ili zapinjača, slična poluzi kojom se zateže tkalo
f) svračica ili podupiračica koja drži svraku da se cijelo vratilo ne vrti
g) dvije manje daščice na prednjem vratilu za opuštanje osnove
h) dvije tanje daščice ili brdilice na koje se pričvršćuje brdo s brdilom i nite;
one reguliraju zijev za vrijeme tlkanja
i) kolotur, kotač sa žlijebom u koji se umeću niti
j) čimbari ili čimberi, željezni dio koji drži platno rastegnuto na tkalačkom
stanu
18
- INDUSTRIJSKA KONOPLJA
Industrijska konoplja sadrži manje od 1% THC psihoaktivnih komponenti
marihuane. Pokušava dobiti visoko na industrijske konoplje je srodan
pokušava doći pijan na pivo bez alkohola.
Konoplja je u svijetu najjačih prirodnih vlakana. To je korišten to izraditi
platno i konop za više od 10.000 godina. Konoplje bio je prvi ikada usjev
uzgaja za proizvodnju tekstila.
Konoplja platno je jače, traje dulje, više otporan na plijesan, i jeftiniji za
proizvodnju od tkanina od pamuka. Konoplje užad su poznati po svojoj snazi i
trajnosti. Originalni Levi Strauss traperice su izrađene od platna od konoplje.
Čak Old Glory bila je napravljena od niti konoplje.
Do 1883, više od 75% svjetske proizvodnje oslanjao se na vlakna konoplje.
Danas industrijska konoplja uzgaja se u Kanadi, Kini, Rusiji, Mađarskoj,
Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Engleskoj, Poljskoj i
mnogim drugim istočnoeuropskim zemljama.
19
2. FARBANJE PISANICA, TRADICIJA U HRVATA
BOJANJE JAJA UOČI USKRSA - poznato je kod svih Hrvata. Dokaz je
Hristovog vaskrsenja; Marija je vidjela čudo:jaja koja je držala u svojoj kući
postala su crvena i iz njih izletjele su ptice. No običaji s jajetom koji se stavljalo
u grobove seže i u pretkršćansko vrijeme. Obojena jaja nađena su već u
pretpovijesnim grobovima. Kod starih Egipćana i drugih naroda postojale su
legende da je svijet nastao iz jajeta. Iz tih raznih starih vjerovanja kršćanstvo je
preuzelo jaje kao simbol ponovnog rađanja i novog vječnog života.
PERUNOVA ŽENA - PERUNIKA - boginja Ljelja-još se naziva šarenom ženom
( po pisanicama oslikanima cvijećem). Pozivanje na matku (majku) smatra se
da se odnosi na Peruniku. Boginju koja je povezana s Bijelom nedjeljom, kad se
u pretkršćansko vrijeme slavio njezin dan. Perunika je bila zaštitnica ljubavi i
braka
SESTRENJE SA SVITOM - POGAČOM obavljalo se u Međimurju jednom
godišnje na Jurjevo. Plesalo se sa pogačom koja je predstavljala božansku
osobu-Peruniku.
Bojanje jaja je stari pretkršćanski običaj. Sv. Augustin u 5. stoljeću spominje da
je jaje kršćanima simbol Kristova uskrsnuća, no tek se u 10. stoljeću počinje
širiti običaj darivanja tog simbola za Uskrs. Povijest prvi put bilježi dokument
o ukrašavanju jaja u srednjovjekovnoj Engleskoj na dvoru kralja Edwarda I. On
je 1290 g. platio umjetnicima da mu zlatnim listićima optoče 450 jaja koja je
potom darovao prijateljima
- BOJANJE JAJA
Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, ljudi su koristili boje koje su našli u prirodi.
To je kombinacija jednostavnog, uspješnog, prirodnog i jeftinog. U tome,
priznat ćete, ima više čari nego u kupovanju umjetnih boja i naljepnica u
trgovačkim centrima. Ukoliko i vi želite imati prirodno obojane pisanice za
Uskrs, iskoristite neki od ovih recepata koje su koristile naše bake.
CRVENA - Jaja kuhajte u vodi u koju ste dodali korijen broča, ciklu ili crveni
radič.
CRVENKASTO-SMEĐA - Ljuske crvenog luka prokuhajte desetak minuta u
vreloj vodi. Dodajte žličicu octa i stavite unutra jaja da se skuhaju.
CRNO-SMEĐA - U vodi za kuhanje jaja prethodno iskuhajte korijen hrasta.
ZELENA - Zelenu boju dobit ćete prokuhate li jaja u vodi zajedno s listovima
koprive, špinata ili poriluka.
ŽUTA - Ljuske oraha kuhajte petnaestak minuta prije nego dodate jaja.
20
LJUBIČASTA - U ljubičasto ćete obojiti pisanice budete li ih kuhali u vodi u
koju ste stavili svježe ubrane ljubičice.
Rađene su od klasičnih - prirodnih
materijala i starinskim tehnikama, a šare
su iz okolice Zagreba, točnije: Prigorja,
Turopolja, Posavine, Banovine i Pokuplja.
Primjer oslikavanja pisanica voskom
Pčelinji vosak, pero i držalo osnovni su pribor… na pero stavi se malo voska,
zagrije se na svijeći pa zatim slika po sirivom jajetu (treba paziti da jaje nije
masno i da je dobro suho). Nakon toga pisanice se boje s lukom. (u zdjelu
stavi se ljuska ljubičastog luka s malo octa). Kad su jaja kuhana, uhvate lijepu
smeđu boju, vosak otpadne a dio koji je bio tretiran, ostane neobojano. Jaja se
mogu malo namastiti s malo špeka kako bi dobila i na boji
Značenje i poruke crteža - simbola
Tako lijepo ukrašene pisanice se nisu koristile za „tucanje", jelo i igru, već su se
poklanjale: za uspomenu, kao poruka i čestitka Uskrsa, znak odanosti i
štovanja, želja za srećom i boljitkom.
•
•
•
•
•
•
Pšenični klas: simbol i želja blagostanja(pšenica bjelica - hraniteljica).
„Budite dobri kao kruh, siti i bogati cijelo ljeto Božje! Kuća Vam bila puna
obilja! Rodite kao pšenica!" poklanjala se gospodarima kuća i mlađim ženskim
osobama.
Istu poruku nosi i vinova loza sa grozdom. Hostija - kruh i vino - dar
Boga, zemlje te rada ljudskih ruku. Prilike pretvorbe tijela i krvi Kristove na
oltaru za vrijeme svete mise.
Hrastova grančica, list i žir: Poruka i želja - simbol dugovječnosti,
snage i muškosti, te sigurnosti i obilja. Poklanja se „glavama" kuća, dječacima,
mladićima...
Križ u svim oblicima: simbol vjere u Isusa Krista. Čuvar od svega Zla i
Zloga. Blagoslov Božji i iskazanje poniznosti u Bogu.
Srce: simbol ljubavi; i Božje i ljudske, čežnje, ljubavne patnje, te poruke
o ljubavi i osjećajima bilo kojeg ljudskog bića.
Sidro: simbol ufanja i nade.
21
•
•
•
•
Riba: ostala kao prvotni kršćanski znak i poruka: „Vjerujem u Krista".
Danas - kao jedna od zajedljivih poruka „Budi izdržljiv i brz kao riba - ali šuti.",
poklanjala bi se iz šale i peckanja osobama „duljeg jezika".
Ptica: bilo u letu ili mirovanju, poklanjala bi se maloj djeci i šutljivim
osobama. Želja - Budi veseo i raspjevan kao ptičica.
Leptir: simbol okretnosti i želje za ljepotom.
Jelova grančica: simbol čvrstine, postojanosti i neprolazne ljepote
(Lijepa moja jelova grančica). Poklanja se ženskim osobama i „gospodinjama".
- DRUGE TEHNIKE FARBANJA PISANICA
Mnoge biljke sadržavaju pigmente koji će obojiti ljusku jajeta, a rabe se
cvjetovi, listovi, plodovi, korijen ili kora.
Listovi crvenog kupusa daju npr. plavu,
plavozelenu i plavoljubičastu boju. Od
smeđe lupine luka ljuska jaja će biti smeđa,
a od ljubičaste lupine crvena do
tamnoljubičasta. Listovi špinata, koprive,
podbjela, bazge, paprati, maslačka te mladi
listovi breze daju žutozelenu do
tamnozelenu boju. Mljeveni šafran, mljeveni
podanak kurkume, korica limuna i naranče
te listovi mrkve jaje će obojiti svijetložuto.
Pisanice će biti ružičaste, obojite li ih sokom od cikle, maline, kupine ili višnje.
Svježe mljevena ili instant kava te indijski čaj jaja će obojiti smeđe, a ljuska
žutih jabuka žutozeleno. Cvjetovi bazge i kamilice daju zlatnožutu boju, a
mljevena crvena paprika narančastu.
Jaja možete bojiti hladnim postupkom, pri
čemu se bilje kuha u vodi 30 - 45 min,
tekućina ocijedi i ohladi na sobnu
temperaturu. U obojenu tekućinu uronite
tvrdokuhana jaja i ostavite ih da stoje
nekoliko minuta do nekoliko sati. Bojite li
jaja kuhanjem, u posudu stavite odabrani
dio biljke, zakuhajte do vrenja, pa kuhajte na
laganoj vatri 30-45 min. Ohladite,
procijedite, dodajte 2 žlice alkoholnog octa,
uronite sirova jaja pa ih kuhajte dok ne
dobijete željenu boju, 10 - 60 min. Izvadite ih, položite na kuhinjski papirnati
ubrus i ostavite da se ohlade i osuše.
Pozor! Tako obojena jaja nisu za jelo, jer upiju miris i okus biljke kojom ste ih
bojali. Osim toga neke biljne boje su i otrovne, a duljim stajanjem i kuhanjem
22
mogu prodrijeti i u unutrašnjost jajeta. Stoga jedite samo tvrdokuhana svježa
neobojena jaja, a pisanice namažite nauljenom vatom, složite ih na travicu u
košaricu i ukrasite uskrsni stol.
Na kraju…
Jaja se tradicionalno najčešće boje na Veliku subotu, a u svakoj se obitelji nađe
netko vješt da ukrasi jaja šaranjem pomoću voska, jetkanjem tj. pisanjem
dušičnom kiselinom ili octom, struganjem obojenog jajeta, kistom i
temperama, sitnom tjesteninom, rižom, kokosovim brašnom, bojama za staklo,
licitarskim bojama, prehrambenim kupovnim bojama, bojama za tekstil…
23
III. ŽIVOTINJE
1. ŽIVOTINJA TJEDNA: KRAVA
Krava je odrasla ženka goveda iz roda Bos.
Mliječna krava se uzgaja zbog proizvodnje
mlijeka, koje se prerađuje u brojne
prehrambene proizvode: konzumno mlijeko,
povlaka, kajmak, razne vrste sireva, puter i sl.
Mladunci krava se zovu telad a bikovi su
mužjaci. Domesticiranje je počelo prvo radi
mesa, a kasnije radi mlijeka i njihove snage
korištene za vuču.
Današnje domaće govedo prvobitno je došlo iz Anatolije i s Bliskog Istoka.
Domesticiranje domaćeg goveda počelo je već u 9. stoljeću p. n. e.. Dokazom se
smatra da su od 8.300. p. n. e. stigli zajedno s poljoprivrednicima na Cipar na
kojem do tada nije bilo goveda.
Od tada su ljudi uzgojili veliki broj različitih pasmina domaćih goveda gdje su
djelomično križali Bos taurus s drugim vrstama goveda. Domesticirane su i
druge vrste goveda, prije svega u Aziji. Tako od podvrste divljeg goveda, zebu,
(Bos primigenius, ponekad Bos taurus) potiče domaće govedo podvrste zebu
(Bos primigenius indicus, ponekad Bos taurus indicus), goveda banteng (Bos
javanicus) potiče balisko domaće govedo (Bos javanicus f. domestica), gajal
(Bos gaurus f. frontalis) potiče od gaura ((Bos gaurus), domaći jak (Bos mutus
f. grunniens) od divljeg jaka (Bos mutus), i, za razliku od pravih goveda iz roda
Bos, u Aziji je domesticiran je i domaći bivol (Bubalus bubalis f. bubalis) iz
roda Bubalus, od azijskog vodenog bivola (Bubalus bubalis). Domaće govedo je
rasprostranjeno širom svijeta, pri čemu su zebu pasmine bolje prilagođene
tropima nego domaća goveda europskog porijekla. Od kraja 15. stoljeća
Europljani dovode domaće govedo u obje Amerike, na niz otoka, u Australiju i
na Novi Zeland gdje se vrlo brzo razvijaju krda podivljalih goveda. Međutim,
od 18. stoljeća ta krda se počinju propadati, iz nikad do kraja objašnjenih
razloga. Danas postoji samo još na otoku Amsterdam jedna populacija
podivljalih domesticiranih goveda.
Najveći broj domaćih goveda koja se uzgajaju radi mesa je u Brazilu, oko 200
milijuna. Domaća goveda uzgojena su u vrlo velikom broju različitih pasmina.
Pri tome, pasmine su rezultat ciljanog odabira životinja koje se međusobno
pare kako bi se dobili potomci određenih svojstava. Pored mesa, mlijeka i kože,
izmet domaćih goveda je vrlo cijenjeno prirodno gnojivo u poljoprivredi, a služi
i kao gorivo. U velikim dijelovima svijeta domaće govedo, posebno volovi,
koriste se i za vuču, a imaju i važnu ulogu u oranju.
24
Pasmine su razvijane ciljanim parenjem roditeljskih životinja s određenim
osobinama, kako bi se kod potomaka sustavno pojačavale željene osobine. Pri
tome, slijedila su se dva glavna smjera, povećanje količine mlijeka i povećanje
količine i kvalitete mesa.
Također, postoje i nastojanja povratnog uzgoja, obrnutog procesu
domesticiranja, pri čemu se pokušava uzgojiti ponovo osnovni oblik divljeg
goveda kakav je bio prije procesa domesticiranja. Ta goveda dobila su ime po
braći Heinz i Lutz Hecku koji su počeli s tom vrstom uzgoja, heckova goveda.
Od 1980-ih jedna populacija tih goveda živi u OOstvaarersplassenu (području
koje je potpuno prepušteno prirodi), gotovo potpuno prepušteni sami sebi.
Najveći broj domaćih goveda postoji u Indiji, (oko 226 milijuna). U Kini ih je
"samo" oko 108, a u SAD-u 96 milijuna.
Krave se uzgajaju u domaćinstvima i na farmama i spada u vrstu životinja koje
se nazivaju preživari.
2. MUŽNJA KOD KRAVA
Postupak mužnje kod krava, kao i kod drugih životinja koje se muzu, mora
proteći što brže, mirnije i bezbolnije. Za vrijeme mužnje u staji mora vladati
red i mir. U tijeku mužnje ne smije se čistiti staja, nositi i raspodjeljivati hrana,
vikati i tući krave, paliti strojeve koji stvaraju buku, dopustiti ulazak pasa,
trčanje djece i odraslih. U zraku staje mora biti što manje prašine i
mikroorganizama kako ne bi došlo do onečišćenja, a time i slabe higijenske
kvalitete mlijeka.
Mužnja se može vršiti ručno ili strojno. Kod oba je načina mužnje važno
slijediti upute kako bi se mužnja obavila na pravilan način.
Prije početka mužnje kravama treba svezati rep. Muzač prije mužnje mora
oprati ruke i osušiti ih. Zatim se vrši izmuzivanje prvih mlazeva mlijeka na
crnu podlogu ili u posebnu pliticu kako bi se ustanovile eventualne promjene
(promjene boje i konzistencije). Prvi se mlazevi nikako ne smiju izmusti na pod
staje ili u ruku muzača. Ako se primjete promjene na mlijeku, mora se pozvati
veterinara, a mlijeko nije za predavanje sakupljaču.
Nakon toga vime se pažljivo opere mlakom vodom (dobro bi bilo uz dodatak
dezinficijensa) i obriše čistom krpom ili papirnatom maramicom.
Dobro je koristiti vlažne papirnate maramice koje služe za jednokratnu
upotrebu i nikad ne koristiti jednu maramicu za više krava. Poslije pranja
vimena poželjno je vime izmasirati (rukom, ali i muzilica može masirati).
Masaža vimena je podražaj koji izaziva da hipofiza počinje lučiti hormon
OKSITOCIN. Sam postupak mužnje mora teći neprekidno 5-8 minuta (u
vremenu izlučivanja oksitocina).
25
Pri ručnoj mužnji muzač sjedi s desne strane krave (tako da mu lijevo koljeno
skoro dodiruje nogu krave) i posudu u koju muze drži među koljenima.
Najprije se muzu prednje četvrti vimena jer se iza njih lakše muze mlijeko iz
zadnjih četvrti. Muzač za mužnju mora koristiti samo šake. Sisa se zahvati
dlanom, stisnu se palac i kažiprst i približe ostala tri prsta odozgo prema dolje
tako da se istisne mlijeko te se taj postupak ponavlja. Sise se ne smiju istezati
prema dolje jer to može biti opasno za zdravstveno stanje vimena.
Nakon izmuzivanja zadnjih mlazeva mlijeka vrh svake sise potrebno je uroniti
u dezinficijent, ili poprskati otopinom dezinficijensa.
Tako oprano posuđe stavi se u priručnu mljekaru okrenuto prema dolje da se
ocijedi i osuši. Prije sljedeće mužnje, ako je obavljena dezinfekcija, preporuča
se ispiranje čistom vrućom vodom.
Higijena staje, mužnja i postupak s mlijekom nakon mužnje važni su čimbenici
koji utječu na kvalitetu mlijeka. Mlijeko koje je dobiveno na nehigijenski način
nije prikladno za proizvodnju mliječnih proizvoda. U skoroj budućnosti i na
našem će se području početi mlijeko plaćati prema mikrobiološkoj kvaliteti,
odnosno cijena mlijeka bit će usklađena s kriterijima predviđenim u
pravilniku. Zato je od izuzetne važnosti držati se osnovnih uvjeta za dobivanje
kvalitetnog mlijeka, a to je temeljito čišćenje, dezinfekcija muznog aparata i
opreme za mužnju te prikladno čuvanje mlijeka do isporuke.
3.VRIJEDNOST GNOJIVA
Stajski gnoj je smjesa gustih i tekućih izmeta domaćih životinja i slame .
Njegova vrijednost ovisi o vrsti životinje,vrsti prehrane, starosti životinje, vrsti
stelje, postupku skladištenja i načinu primjene na polju.
Prosječan sastav je: 0.20-0.60% dusika (N),0.04-0.30% fosfora (P2O5), 0.100.80% kalija (K2O), 0.07-1,00% kalcija (CaO) i 0.03-0.06% magnezija (MgO).
Osim ovih sastojaka obično ima i bora,cinka,molibdena i mangana u manjim
količinama.
Stajski gnoj možemo razvrstati po porijeklu na: goveđi, ovčji, konjski, svinjski i
gnoj od peradi. Prema sadržaju vode djelimo ga na topli i hladni. Topli gnoj je
gnoj konja, magaraca, ovaca, koza, mazgi i mula, a hladni gnoj je gnoj goveda i
svinja.
KONJSKI GNOJ:
- brzo se razgrađuje, djeluje kratko ali energično
- odličan je za teška glinena i hladna tla jer razdvaja čestice tla
- konjski gnoj često se upotrabljava kao izvor topline
(bioenergija) u toplim lijehama ili klijalištima
26
OVČJI GNOJ:
- sličan je konjskom, ali je bogatiji hranjivima
- sadržava dosta dušika a trajnost mu je do dvije godine.
GOVEĐI GNOJ:
- je hladan zbog velikog sadržaja vode. Značajan je jer se najviše proizvodi. Vrlo
dobar je za pješčana tla, jer povezuje raspršene čestice tla, a teža tla čini
rahlijima. U tlu djeluje dulje od konjskoga, barem 3-4 godine. Tovna goveda
daju najbolji stajski gnoj.
SVINJSKI GNOJ:
- spada u hladna gnojiva. Ima najmanje dušika od svih stajskih gnojiva. Jedna
svinja proizvede 20 puta veću količinu gnoja od svoje težine, a tovna svinja i
više ako se tovi u tovilištu s dovoljno slame kao stelje.
GNOJ PERADI:
- vrlo vrijedno gnojivo jer sadržava sve hranjive tvari.Uglavnom se koristi za
prihranjivanje površinskih kultura. Dobro djeluje na rast ali treba paziti na
kolicinu (0.8 kg po kvadratnom metru).
Teška tla gnoje se rjeđe ali s većim količinama stajskog gnoja (svake 4 godine)
a lakša tla svake 3 godine. U toploj i suhoj klimi laka i pjeskovita tla treba
gnojiti češće jer gnoj djeluje 2-3 godine pa i kraće.
Govedo od 500 kg proizvede godišnje 10 tona gnoja, junica od 350 kg 6 tona,
konj tezak 500 kg 6 tona, krmača od 150 kg 2 tone, svinja od 100 kg 1,5 tona,
ovca od 50 kg 0,5 tona.
1 kubni metar svježega slamnatoga stajskoga gnoja teži 300-400 kg, 1 kubni
metar poluzreloga stajskoga gnoja teži 500-600 kg, 1 kubni metar zreloga
stajskoga gnoja teži 650-750 kg, 1 kubni metar potpuno zreloga zbitoga
stajskoga gnoja teži 800-900 kg.
27
IV. VRT
1. CVIJEĆE U FARMERSKOM VRTU
ima se konačno povukla i iz najhladnjih krajeva naše zemlje. Još nas
ponegdje mogu iznenaditi kasni mrazovi, no proljeće je zaista stiglo.
Sunčaniji dani i više temperature potiču brojne biljke na brzi rast i
bogatu cvatnju. Nakon zimskog sivila zaželjeli smo se nježnog zelenila
i raznovrsnih boja cvjetnica. Ocvale šafrane, jetrenke i sunovrate
zamjenjuje druga postava proljetnog cvijeća. Možda ste lani negdje u vrtu
posadili male ljubičice čiji cvijet sliči maćuhicama. Nemojte se iznenaditi ako
ih nađete i na drugim mjestima. One nisu dugovječne, no rado se rasijavaju.
Kultivari sase (Pulsatila vulgaris) otvaraju svoje čupave zvonolike cvjetove u
bijeloj, ljubičastoplavoj ili zagasitocrvenoj boji. Prikladne su za kamenjare, no
rastu i u običnoj vrtnoj zemlji, ako je tlo ocjedito, a stanište sunčano.
Z
Između drveća i grmova šire se mladi izbojci malog zimzelena (Vinca minor).
Posebno su lijepi kultivari 'Bowles' s velikim plavim cvjetovima. Sorta 'Alba'
ima nešto sitnije cvjetove i gusto prekriva tlo. Kao dobar pokrivač tla rijetko se,
na žalost, koristi krespin (Epimedium). Osim atraktivnim kožastim lišćem, ova
trajnica privlači i sitnijim, no brojnim cvjetićima.
1. BOŽUR
Opis:
Biljka s trajnim korijenom i okruglom sočnom
stabljikom koja naraste do 60cm i na kojoj su
perasto razdijeljeni i urezani listovi. Pojedinačni
dvospolni cvjetovi slični ružama, najčešće su
purpurnocrveni, ali i bijeli i ružičasti. Plod je
dlakavi tobolac.
Vrijeme cvatnje: Svibanj-lipanj.
Miris i okus: Bez mirisa, gorka okusa. Tek iskopani
korijen ima neugodan odvaratan vonj, ali se nakon
sušenja izgubi.
Stanište:
Najčešće se uzgaja kao vrtna ukrasna biljka, a u
prirodi raste po planinskim uvalama.
Branje i prerada:
Beremo cvijet, korijen i sjeme božura. Cvijet za vrijeme cvatnje, a korijen sjeme
božura. Cvijet za vrijeme, a korijen se kad je star najmanje 2 godine, vadi u
rano proljeće ili u kasnu jesen te suši na toplom mjestu. Sjeme se sabire krajem
rujna. Cijela biljka je otrovna, a naručito cvijet, pa se preporučuje veliki oprez
prilikom branja.
28
Ljekoviti sadržaj:
Cvijet sadrži antocijanske boje peonidina, tanin; korijen glikozide peoniflorin,
peregrinin, eterična ulja, peonol i treslovinu, a cijela biljka sadrži još organske
kiseline, mast, smollu, škrob, kalcijev oksalat, glukozu i saharozu. Sjeme sadrži
masno ulje, treslovinu, boju i šećer.
Toksičnost:
Alkaloid peregrinin koga najviše ima u
cvijetu izaziva simptome trovanja.
Otrovni dijelovi biljke:
list, cvijet, korijen - cijela biljka.
Simptomi trovanja:
glavobolja, tegobe s gutanjem hrane i
sline, jaki grčevi, nadražaj crijeva,
poremećaji vida te neosjetljivost donjih
udova.
Tinktura:
200 grama mješavine suhih listova i cvjetova, 1 litra 60 postotnog alkohola
Priprema - Suho lišće smrvimo i prelijemo alkoholom. Držimo na toplom
mjestu 30 dana. Procijedimo.
Uporaba: Uzimamo 5-15 kapi 3 puta na dan s 2dl vode ili čaja.
Kontraindikacije:
Trudnicama je zabranjena uporaba božura u bilo kojem obliku.
Božur je zakonom zaštićena vrsta, tercijarni relikt i rijetka biljka, zaštićen i u
našim krajevima te se ne smije brati. Ljekovit je po mnogočemu, a može
poslužiti kao antibakterik, antiepileptik, a ntispazmatik, antitusik, emenagog,
narkotik i sedativ.
Poznat je pod drugim imenima kao božurak, kraljev cvijet, kurjak i trojačke
rože. Paeonia je ime dobila po grčkom bogu zdravlja Paeonu. Božur je već tada
bio omiljeni lijek za liječenje epilepsije, žutice, bolesti bubrega i mjehura, a
sjemenke božura rabile su se za čarolije. Hipokrat ga je rabio za liječenje
epilepsije.
Mnogi autori naglašavaju otrovnost te rizičnost uporabe bilo kojeg dijela
božura, dok novija provjerena znanstvena saznanja govore da alkaloid
peregrinin sužava bubrežne kapilare, utječe na uterus i pospješuje zgrušavanje
krvi te se preporučuje homeopatska uporaba matične tinkture.
Osim homeopatskog liječenja pod liječničkom kontrolom, svako drugo
liječenje valja izbjegavati. Zapadna pučka medicina rabi božur za liječenje:
epilepsije, grčeva općenito, gihta, hemeorida, kašlja, varikoznih vena, slabih
živaca te za izazivanje mjesečnice.
29
Ljekovito djelovanje:
Korijen božura djelotvoran je u liječenju:
- grčeva i to epileptičnih i grčeva mokraćnog mjehura i bubrega, grčeva u djece,
menstrualnih grčeva
- krvi
- bolesti živaca kao što su živčane slabosti, neuralgija, padavica, histerija,
posljedice pretrpljenog straha
- bolesti bubrega i mjehura
- bronhijalnog napada, astme
- bolesti jetre tj žutice
- stezanja ili grčenja periferije srca
- epilepsije
- hormonalnih tegoba u žena za vrijeme ciklusa, te za izazivanje mjesečnice.
U pučkoj medicini nekad su se cvijet i sjeme božura koristili za liječenje
- epilepsije
- grčeva crijeva i želuca
- jakog grčevitog kašlja.
Danas se cvijet najčešće rabi u kombinaciji čajeva za inhalaciju astmatičara te
za liječenje kašlja hripavca, dakako, pod liječničkim nadzorom.
2. JAGLAC
Primula veris, Primula vulgaris
Ovaj cvijet sadrži preko 500
različitih vrsta porijeklom iz
Europe, Azije i S. Amerike.
Uglavnom su to otporne
višegodišnje biljke a najpoznatije
vrste su P.vulgaris i P.obconica
Otporna zeljasta trajnica. Voli polusunčan
ili sunčan položaj, te propusno i vlažno tlo.
Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem biljke u ranu jesen. Cvate cijelo
proljeće. Proljetni jaglac na dugačkoj čvrstoj stabljici nosi mnogo sitnih
tamnožutih cvjetova, a listovi su kraći i oblikuju rozetu. Velecvjetni jaglac na
niskoj stabljici nosi samo jedan blijedožuti cvijet narančasta središta, a listovi
su dugoljastiji, dužine kao i cvjetna stabljika. Velecvjetni jaglac, za razliku od
proljetnog, nije za uzgoj u zatvorenom.
Primula potječe od latinske riječi što znači prvi i kao jedan od vijesnika
proljeća , gotovo u svim bojama duge, laganog mirisa privlači pčele i leptire.
Jaglaci (Primula) su prve proljetnice koje postoje u različitim bojama a koje
možete saditi u vrtovima odnosno na otvorenom. Postoje jednogodišnje i
višegodisnje varijacije ove biljke
Jaglaci su načelno vrtno cvijeće, no, mogu se uzgajati i kao sobne biljke.
30
Djelomice spadaju u jednogodišnje zeljaste biljke, a djelomice u trajnice.
Listovi imaju peteljku, no katkada mogu biti i bez nje, kad rastu u prizemnim
rozetama. Poredak cvjetova, oblik i boja ovise o vrsti i sorti. Kao lončanica,
jaglac može cvasti i tokom zime ali i u proljeće, dok kao vrtna biljka cvate u
uglavnom tokom proljeća.
Jaglaci se mogu se saditi u vrtu no i u loncanicama kao balkonski odnosno
kućni ukras. Jaglac voli sunčano do polusunčano tlo tokom hladna vremena no
kada zatopli uglavnom voli sjenovita područja.
Primula vulgaris je jastučasti jaglac koji se moze saditi u cvjetne posude i
cvate od prosinca do svibnja. To je varijetet kojeg često možete naći u
prodajnim centrima a nakon cvatnje više se ne mogu uzgajati kao sobna biljka
pa ih možete presadite u vrt.
Zemlja u kojoj su zasađeni jaglaci mora biti dobropropusna i vlažna.
Dohranjujte s gnojivima sastava 5-10-5. Razmnožava se nakon cvatnje
dijeljenjem ili u ranu jesen sadnicama koje su posađene tokom ljeta iz sjemena.
Vrste Primula beesiana, Primula bulleyana, Primula japonica i Primula
polyantha su otporne i na hladnocu a Primula obconica je trajnica koja podnosi
iste takve uvjete. Neki ljudi su alergicni na etericna uljaiz Primule obconica te
vodite i o tome brigu.
Pazite, u Hrvatskoj je divlji sumski jaglac zasticen: Porodica: PRIMULACEAE jaglaci Vrsta: Primula kitaibeliana Schott, 1852. Narodni naziv: kitejbelov
jaglac Datum zastite:
3. JASTUČAC (aubrieta)
Niska puzajuća trajnica koja se sadi u kamenjar ili u vrt na početak gredice.
Samonikla raste u planinskim područjima mediteranskih država i u Maloj
Aziji. Cvjeta od travnja do lipnja, a sitni cvjetići uzgojenih varieteta mogu biti
plavi, ružičasti ili ljubičasti. Voli sunčana mjesta i dobro drenirano tlo. Raste
veoma brzo, tako da ju je najbolje malo prikratiti
kad ocvate kako ne bi zavladala kamenjarom ili
vrtom. Razmnožava se sjemenom, dijeljenjem
grumena u jesen ili zakorjenjivanjem reznica nakon
cvatnje
Jastučac u vrtovima cvate već u rano proljeće
plavim i ljubičastim cvjetovima. Ova bilja je
pokrivač tla i možete ju saditi između korijenja
drveća i uz zidove na sunčanim i polusjenovitim
mjestima. Pazite da nikada ne ostane suha
31
Eksploziju boja priređuju nam jastučasti plamenci. Paleta boja ide od bijele,
svijetlo ljubičastoplave, ružičaste do izrazito crvene. Osim plamenca, kamenjar
ili suhozid krase gušarka (Arabis) sa bijelim i gromotulja (Alyssum) sa žutim
cvjetovima. Kasnije im se pridruže niski pakujci (Aquilegia flabellata). Ako mu
mjesto odgovara, plavi jastučac (Aubrieta) proširi se toliko da sliči plavom
moru.
4.PERUNIKA ( IRIS )
Hrvatski naziv perunika dolazi od Peruna, boga groma, a naziv iris od
starogrčke božice duge (iris = duga).
Kajkavski naziv za peruniku je leluja ili ljeljuja, u Podravini nazivaju je
aleluja što znači sveti cvijet, a ostali narodni nazivi za ovaj cvijet prate
božanske poveznice - bogiša, cvit nebeski, kaćun nebeski, ili se odnose na
sabljasti (mačasti) oblik listova - mačinac, mačak, sabljarka, sabljić ili špade
(lat. spadix) u Istri.
Hrvatski nacionalni cvijet
Jeste li znali da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2000. godine
proglasila iris nacionalnim cvijetom Hrvatske? Time se Hrvatska pridružila
mnogim zemljama koje na ovaj način slave svoja prirodna bogatstva. Hrvatski
naziv perunika dolazi od naziva staroslavenskog boga groma Peruna i njegove
žene Perunike, dok latinski naziv iris dolazi od naziva starogrčke božice duge
Iris, koja je kao glasnica bogova dugom šarala s visina prenoseći poruku na
zemlju.
Vjerovalo se da bi tamo gdje je duga dotaknula tlo ili grom udario u zemlju
izrastao iris, tj. perunika, vjerojatno svaki put druge boje. Brojne vrste
perunika kod nas rastu samoniklo i to na krševitim stijenama jadranske obale,
a neke od njih, koje su ujedno i endemi (ne nalaze se na ni jednom drugom
staništu u svijetu) naše flore jesu hrvatska perunika (Iris croatica), patuljasta
jadranska perunika (Iris adriatica), ilirska perunika (Iris illyrica) i jadranska ili
blijeda perunika (Iris pseudopallida). U starom Egiptu perunika je
predstavljala kraljevski i božanski simbol moći i uzvišenosti, a zbog iznimne
ljepote, raznolikosti boja i oblika njezinih cvjetova danas je još zovu i „orhideja
sjevera“. Rod perunika sadrži oko 300 vrsta uspravnih trajnica s podzemnim
rizomom, lukovicom ili ponekad mesnato zadebljalim korijenom koje nalazimo
na raznim staništima širom sjeverne hemisfere. Uzgajaju se uglavnom zbog
prekrasnih boja i oblika svojih cvjetova. Samo neke od njih su trajno zelene,
dok je većina listopadna, a listovi zimi potpuno odumiru ili na biljci ostaje
samo lepeza kratkih listova. Neki imaju period mirovanja ljeti. Većina perunika
cvate od proljeća do ljeta. Neke, većinom hibridi bradate perunike, cvatu
ponovo iste godine, ali im je potrebna posebna njega kako bi ponovno procvali
u hladnijim klimatskim područjima.
Visoke vrste perunika pogodne su za mješovite ili travnate obrube, dok su niže
vrste i kultivari, kao i one koje traže dobro drenirano tlo, pogodne za sadnju u
kamenjarima i na uzvišenim gredicama. One kojima je potreban potpuno
sušan period mirovanja mogu se uzgajati u posebnim uzgajalištima za
lukovičasto bilje ili u alpinarijima. Svega nekoliko vrsta koje nisu otporne na
hladnoću trebaju zaštitu staklenika. Svi dijelovi biljke mogu izazvati probavne
smetnje, a doticaj kože sa sokom može izazvati iritaciju. Botanički perunike se
dijele u nekoliko podrodova i odjela, a u hortikulturi ih dijelimo na dvije glavne
skupine: perunike koje imaju pod zemljom rizom i perunike koje rastu iz
lukovice.
Uzgojni zahtjevi perunika koje rastu iz
rizoma
U ovu grupu spadaju:
1. Bradate perunike koje rastu u dobro dreniranoj,
plodnoj, neutralno do lagano kiseloj zemlji, na
potpuno sunčanim položajima. Zalijevati ih treba
skromno za vrijeme rasta i držati tlo potpuno suho
u razdoblju mirovanja. Svoj naziv dobile su po
dlačicama koje se nalaze na središnjem dijelu latica
koje vise prema dolje. Svaki aktivni rizom potjera
svake godine nekoliko novih izdanaka pa se ove
biljke vrlo brzo šire. Razmnožavaju se dijeljenjem
rizoma od sredine ljeta do rane jeseni. Cvatu od
kraja travnja pa do lipnja. Njihovi rizomi sade se
plitko i djelomično vire iz zemlje ili ih pokrijemo tankim slojem zemlje u
vrelijim klimatskim podnebljima. Izbjegavajte prihranjivanje biljaka gnojivima
koja sadrže velike količine dušika ili malčiranje organskim tvarima jer mogu
uzrokovati truljenje rizoma. Dijeliti ih možete diobom rizoma od sredine ljeta
do rane jeseni, svake treće ili pete godine, kada biljka postane prevelika ili
izgubi svoju vitalnost. Podijeljene rizome posadite u svježu zemlju na razmaku
od 8-30 cm, ovisno o veličini biljke.
2. Bezbrade perunike (perunike koje na laticama koje vise prema dolje nemaju
dlačice) također spadaju u grupu perunika koje rastu iz rizoma. Ova grupa
obuhvaća velik broj vrsta koje se dosta razlikuju po svojim uzgojnim
zahtjevima. Većina voli dobro drenirano, neutralno do slabo kiselo ilovasto tlo,
puno sunca ili djelomičnu sjenu. Ovdje spadaju i vodene perunike koje vole
vlažno ili vrlo mokro, humusom bogato tlo. Nalazimo ih na rubovima jezera ili
potoka. Za razliku od njih Unguiculare irisi traže grubo drenirano, neutralno
do alkalno tlo i potpuno sunčani položaj pa su idealni za sadnju na kamenjaru
ili na bazi osunčanog suhozida. Ova vrsta inače cvate od jeseni do proljeća.
3. Perunike s krestom (cvjetovi na sredini latica koje vise prema dolje imaju
lagano uzdignuće nalik na krestu) također spadaju u ovu grupu, a za rast im je
potrebna vlažna, humusom bogata zemlja na sunčanom ili polusjenovitom
položaju. Zalijevati ih treba skromno za vrijeme rasta i supstrat držati lagano
vlažnim za vrijeme mirovanja.
33
Uzgojni zahtjevi perunika koje rastu iz
lukovica
Cvjetovi ovih perunika nemaju dlačice na
donjim laticama i cvatu od kasne zime do
sredine ljeta, ovisno o vrsti. Dijelimo ih na tri
grupe: Reticulata irise koji imaju mrežasti
omotač oko lukovice, Juno irise koji imaju
mesnate korjenčiće na lukovici i Xiphium
irise koji uključuju nizozemske, engleske i
španjolske grupe. Vrlo su popularni kao
vrtno cvijeće pogodno za rez. Za sve je karakteristično da imaju period
mirovanja ljeti. Većina je vrlo laka za uzgoj, no neke sjevernoafričke vrste
osjetljive su na hladnoću. Za rast im je potrebna dobro drenirana, neutralna do
lagano alkalna zemlja i sunčani položaj. Za vrijeme rasta treba ih zalijevati
skromno, a za vrijeme mirovanja održavati supstrat samo lagano vlažnim.
Kada ih presađujete, treba paziti da se ne oštete mesnati korjenčići Juno irisa.
Razmnožavanje
Sjeme perunika sije se u sandučiće ili na hladnu
zaštićenu gredicu u jesen ili u proljeće. Perunike
s rizomom razmnožavaju se diobom rizoma ili
diobom grmova, a perunike koje rastu iz
lukovica razmnožavaju se odvajanjem postranih
lukovica i odmah sade na mjesto gdje će cvasti,
obično od sredine ljeta do rane jeseni.
Štetnici i bolesti
Glavni nametnici koji nanose štetu listovima, cvjetovima, lukovicama i
rizomima perunika uglavnom su puževi. Listove nekih vodenih perunika mogu
oštetiti ličinke nekih opnokrilaca koje se hrane uglavnom lišćem i mogu
uzrokovati velike štete. Mnoge perunike osjetljive su na virusne bolesti koje
prenose kukci, a bradate perunike osjetljive su na bakterijsko truljenje rizoma.
Bezbrade perunike, naročito sibirska perunika, osjetljiva je na sivu plijesan
(botritis). Isto tako, trips može uništiti njezino lišće. Gljivica koja uzrokuje
plavocrnu točkastu pjegavost može uništiti lukovice Reticulata perunika. Sve
zaražene lukovice treba uništiti kako bi se spriječilo širenje bolesti.
34
5. CIKLAMA
Ciklame su lukovičaste biljke koje dobro podnose niske temperature, rastu u
sjenovitim i svježim staništima. Jednostavan su način ukrašavanja vrtnog
prostora, a ujedno uljepšavaju balkone cvatnjom u jesenskim sandučićima.
Cvatu elegantno i donose bogatstvo boja, u širokoj paleti od bijele, ružičaste,
crvene, ljubičaste, boje vina i lavande, dvobojne kombinacije do kovrčavog
ruba latica. Listovi su zeleni, srcolika oblika,
nerijetko obrubljeni srebrnastom ili zlatnom
čipkom. Mogu se nabaviti u velikom broju
hibrida. Ciklame otporne na hladnoću, npr.
ciklama sa srebrnasto-zelenim listovima
poput bršljana ili Cyclamen hederifolium
koja cvate u jesen ružičastim i bijelim
cvjetovima. Ova vrsta dobro uspijeva u
kamenim vrtovima, ispod drveće i grmlja,
kao divlji srodnik. Cyclamen coum cvjeta od
kasne zime do proljeća u tamnocrvenoj,
ružičastoj i bijeloj boji. Listovi su prošarani
srebrnastim šarama. Zahtijevaju sunčane i zaštićene položaje. Cvatuće ciklame
ne podnose pregrijane prostorije sa suhim zrakom. U takvim će uvjetima
cvjetovi i listovi brzo uvenuti. Preporučuje se držati ih u negrijanim
prostorijama s optimalnom temperaturom između 12 i 15 stupnjeva ili između
dvostrukih prozora gdje će ujedno imati i obilje svjetla i cvjetat će nekoliko
tjedana. Ciklame dulje traju ako teglu napunite dopola zemljom i na nju stavite
biljku zajedno s njezinim vlastitim loncem. Metoda se pokazala opravdanom i
kod balkonskih sandučića.
Zalijevati ih trebate oprezno, uz vanjski rub
lukovice, koja djelomično viri iz zemlje,
pazeći da ne smočimo gomolj i nadzemni
dio. Najbolja je metoda uranjanje lonaca u
vodu. Uvenule lisne i cvjetne peteljke treba
redovito otkidati naglim povlačenjem prema
gore. Za vrijeme cvatnje potrebna je
prihrana tekućim gnojivom jednom u dva
tjedna. Nakon cvatnje smanjite zalijevanje
dok se listovi postupno ne osuše kako bi
biljka imala period mirovanja. Premjestite
lonac na svježije mjesto, a kad prođe
opasnost od mrazova, možete ga staviti u vrt ili na balkon i ne zalijevajte do
sredine ljeta. Kada počnu razvijati nove listove, gomolji se presade do polovice
u svježi supstrat i smjeste na svježe i sjenovito mjesto, gdje su dobro prezimile i
prošle zime uz redovito zalijevanje.
35
6. RUŽA
Ružu nazivaju kraljicom cvijeća. Došla nam je iz Kine i po njoj je cijela
porodica biljaka dobila naziv Rosaceae. Budući
da je kraljica cvijeća, ne čudi što su je mnogi
moćnici još u srednjem vijeku odabirali za
obilježje roda na svojim grbovima. Ružu
možete naći i u literaturi i likovnoj umjetnosti
kao čestu temu. Prije se više vodila briga kako
bi se postigao zadivljujući izgled, (i zanemaren
je miris) no danas se više uzgajaju vrste koje
mirišu i otporne su na bolesti.
Postoji više od 25 000 vrsta ruža
različitih boja, mirisa i oblika. Ruža voli
sunčana i prozračna mjesta, a rastu na
različitim vrstama tla, iako im najviše
odgovara glinasto tlo. Postoje vrste
kojima odgovara rast u sjeni. Kada je o
zalijevanju riječ, ruže je potrebno
zalijevati većim količinama vode koja će
doprijeti u dubinu i na taj način postati
dostupna korijenju u dubljim slojevima.
6.1. Podjela i vrste ruža
Vrlo često se može čuti
za:
Čajevke ruže krupnog
cvata koje cvatu cijelo
ljeto izazvale su
svojedobno senzaciju
među europskim
uzgajateljima.
Ruže koje cvatu u
kiticama ili floribunda nastale su križanjem između ruža krupnog cvata i
višecvjetne ruže. Cvatu tijekom cijelog ljeta.
Suvremene ruže potječu od stalnocvjetajućih ruža koje su zatim
hibridizirane. Prve suvremene ruže datiraju iz 1867. godine.
36
Patuljaste ruže su sve koje su niže od pola metra.
Divlje ruže rastu isključivo u prirodi snažnog rasta i cvatu jednom na godinu.
Starinske ruže cvjetaju jednom ili dva puta u sezoni i vrlo su mirisne.
Grmolike ruže cvatu cijelo ljeto u velikim grmovima, a mogu se koristiti i
kao pokrivačice tla.
Penjačice koje se često koriste za žive zidove i pregrade.
Sadnja ruža
Idealno vrijeme za sadnju ruža je studeni no
možete ih saditi i u rano proljeće do travnja.
Noćni mrazovi ne mogu oštetiti ružu no morate
paziti da se korijen nikada ne smrzne. To znači
da ih, posebice prve godine, treba zaštititi
plastičnim vrećama i slamom.
Za sadnju ruža si morate uzeti dovoljno vremena, jer je potrebno iskopati jamu
dimenzija barem 40x40x40 cm. Ruže sadimo u pojedinačne jame, pazeći da
mjesto cijepljenja bude oko tri prsta ispod površine tla. Korijenje mora
slobodno visjeti, a ne savijati se uz stjenke jame
u koju se ruža sadi. Pazite da je mjesto
cijepljenja ispod razine tla, jer će tako cijepljeno
mjesto biti zaštićeno od hladnoće tijekom prve
zime kada je mlada ruža najosjetljivija.
Sadite li stablašice, u jamu najprije postavite
jedan štap jer biste njegovim naknadnim
postavljanjem mogli oštetiti korijen.
Nikada ne zalijevajte jamu prije sadnje, već
zalijte sadnicu kada je zasađena. Preporučuje se
namakati ruže prije sadnje u vodi, a nakon toga odrežite trule i tanke grane te
one dijelove koji pokazuju znakove bolesti.
Gnojidba ruža
Nekad se za gnojidbu ruža koristio samo stajski gnoj. On se stavljao uglavnom
u podnožje grma u jesen kako bi pritom i štitio korijenje od mraza. Kako se
raspadao tako su snijeg i kiša ispirali hranjive tvari u tlo do korijenja. Ruže
možete gnojiti stajskim gnojivom, ali pazite da koristite samo suho gnojivo jer
svježe sadrži puno amonijaka koji može izazvati palež listova. Posljednje
dohranjivanje se mora provesti krajem lipnja, a prvo možete napraviti u
studenom. Danas u trgovinama možete nabaviti mineralna gnojiva s malim
postotkom dušika, ali visokim postotkom fosfora i kalija koji potiču bogati cvat.
Mineralna gnojiva dodajte dva puta na godinu u ožujku i u lipnju. Prilikom
37
gnojidbe gredicu obvezno plitko okopajte i razgrnite zemlju koju ste prije zime
nagrnuli na podnožje ruža. Dodajte kompost ili dozreli stajski gnoj, te
kompleksno mineralno gnojivo bez klora koji šteti ružama sastava 7:14:21 ili
5:20:30.
Orezivanje ruža
Kako, kada i koliko orezati ružu je najčešća tema rasprava no orezivanje ovisi u
prvom redu o njezinu uzgojnom obliku. Ruže orezujemo čim se temperature
zraka ustabile, dakle od ožujka, a u nekim krajevima već i u veljači.
Najpovoljniji je trenutak za to kada krenu prvi izboji, kako bismo bili sigurni
da nećemo odrezati izboje za koje smo mislili da su smrzli. Nakon rezidbe
slijedi obvezna obrada tla oko
ruža, te njihova prihrana
organskim i mineralnim
gnojivima.
Orezivanje ruža se može
suziti na tri najčešće
korištena načina:
Orezivanje suvremenih ruža
(može se koristiti za
velikocvjetne ruže, čajevke, floribunde, ruže patio i minijaturne ruže) Najprije
odstranite sve odumrle grane što bliže zemlji. Odstranite sve stabljike koje
rastu prema sredini grma kako biste osigurali više zraka. Prikratite sve
pretanke izdanke do zemlje jer oni nikada neće dobro cvasti. Odstranite sve
stare i debele stabljike i odumrle čvorove te koristite velike škare s dugim
ručkama ako je potrebno. Prikratite preostale zdrave izdanke na visinu od oko
20-30 cm, budući da cvjetove formiraju na mladim izdancima.
Orezivanje grmolikih ruža. (može se koristiti za engleske, starinske, divlje i
parkovne ruže) Najprije odstranite sve odumrle grane, tanke zamršene izboje,
tanke vretenaste izboje te ostavite tri do sedam stabljika. Odrežite postrane
izboje tako da svaki na sebi ima po dva spavajuća pupa. Prikratite izboje na 40
do 60 cm visine, odnosno prikratite ih na jednu trećinu.
Orezivanje ruža penjačica. Ove ruže se orezuju suzdržano i to tako da ostavite
okomite izboje koliko je god moguće netaknute, a izboje sa strane skratite na
tri spavajuća pupa. Njegujte svake godine brzorastuće izboje koji niknu jer
stari glavni izboji kada odrvene proizvode manje cvjetova. Čekate li predugo s
odstranjivanjem starih grada, one će odrvenjeti i neće moći više proizvoditi
nove izboje. Zapamtite da najljepše cvatu izboji stari 2 godine.
38
6.2 Štetnici i bolesti ruža
Ružina lisna uš (MACROSIPHUM ROSAE)
Ovi nametnici izravno oslabljuju ružu hraneći se
sočnim mladim dijelovima na vrhu ružine stabljike.
Uši nadalje izlučuju i mednu rosu na koju se
naseljuju gljive čađavice, ali uglavnom upućuju na
to da je nešto pogrešno: ili je ruža na propuhu ili na
vlažnom mjestu. Najbolje je odmah skinuti uši s
mladih izboja i pupoljaka jakim mlazom vode i to
prskajući odozdo prema gore. Osim insekticidima,
lisnih se uši možete riješiti koristeći biljne pripravke kao što su kopriva (1 kg
svježe koprive s 200-300 g suhe ostavite u 10 l vode da odstoji 24 sata te
tekućinom pošpricajte vaše ruže svaka 3 do pet dana).
Ružin savijač (ARCHIPS ROSANA)
Ovaj nametnik uzrokuje kovrčanje listova
ruže, koji zatim žute i otpadaju. Uzrok su
malene ličinke nalik gusjenicama koje
odrasli kukac odlaže u pupoljke i mlade
listove. Gusjenice javljaju rano u proljeće, iz
jaja koja su prezimila oštećujući pupove i tek
razvijeno lišće. Suzbijati ga treba u samom
početku pojave gusjenice. Kada se zaraza
primijeti, oboljele dijelove potrebno je
odrezati te obvezno spaliti. Jedino ćemo na taj način spriječiti daljnje širenje
zaraze. Ptice se obilno hrane tim gusjenicama i utječu na smanjenje zaraze.
Napadnutu biljku potrebno je poprskati zaštitnim sredstvom.
39
Pepelnica (SPHAEROTHECA PANNOSA)
Ovo je najraširenija bolest ruža koja se javlja
od sredine ljeta, a posljedica je gljivice
Shaerotheca pannosa var. Rosae koja se
razvija za toplog i vlažnog vremena. Na
cvjetnim pupovima, listovima i izbojima
javljaju se bjelkaste pepeljaste nakupine od
kojih dolazi do kržljanja i deformacije
listova. Vršci listova, pupovi i mladi izboji
izgledaju kao da su posuti brašnom, a listovi
se i kovrčaju. Razvoju ove bolesti pogoduju
vlažno
vrijeme,
nagle
promjene
temperature, nedostatak svjetla, pa čak i pretjerana upotreba gnojiva. Gljivica
ne ulazi u ružu, ali se njezine spore raznose vjetrom. Kod pojave pepelnice
zaražene je biljne dijelove potrebno uništiti spaljivanjem, a biljku poprskati
zaštitnim sredstvom (fungicidom). Protiv pepelnice pomaže i prskanje lišća
mlijekom.
Hrđa (PHRAGMIDUM SPP)
Ova bolest nanosi fatalne štete na ružama,
a uzrokovana je gljivicama Phragmidium
tuberculatum. Bolest se pojavljuje na
izbojima i lišću ruže u obliku narančastih
oteklina koje postaju smeđe i crne. Kod
manje zaraze pomoći će rezanje zaraženih
dijelova i njihovo spaljivanje.
Plamenjača (PSEUDOPERONOSPORA SPARSA)
Plamenjaču mnogi često miješaju s pepelnicom jer ova bolest također izaziva
žućenje lišća i promjene na peteljkama i
izbojima u vidu tamnih pjega raznih
veličina. Uznapredovala bolest uzrokuje
opadanje lišća već kod laganog protresanja
grana. I dok su kod pepelnice zaraženi biljni
dijelovi prekriveni pepeljastim prevlakama
koje se daju ukloniti trljanjem, kod
plamenjače je lice lišća prekriveno
smeđecrvenim mrljama, a naličje sivkastim
prevlakama koje se trljanjem ne daju
odstraniti.
40
Zvjezdasta plijesan ili zvjezdasta pjegavost (MARSONNINA ROSE)
Bolest se lako prepozna po tamno smeđim do crnim
pjegama nepravilna oblika koje se javljaju na gornjoj
strani lista i promjera su od 2 do 12 mm. Naknadno
listovi žute i otpadaju te već ljeti možete primijetiti
karakterističnu sliku ogoljelih grmova ruža. Ruže je
potrebno tretirati već u svibnju.
Gljivice prezimljuju na otpalom lišću ili na granama
ruže pa je važno skupljati otpalo lišće i orezivati
zaražene grane te ih spaliti.
41
2. ZAČINSKO BILJE
1. BOSILJAK
I
zvor i opis: Bosiljak je
začinska biljka koja se uzgaja u
mnogim vrtovima. Dolazi iz
Sredozemlja i tamošnjoj kuhinji
daje karakterističnu aromu. Naraste do
pola metra, ima grubu stabljiku sa
svijetlo zelenim, glatkim i nabranim
listovima. Cvjetovi su sitni, bijeli do
ružičasti.
Sadnja/sijanje: Bosiljak je najbolje sijati
na gredice koje su prethodno pognojene
stajskim gnojem. Voli biti u društvu s
krumpirom i rajčicom, a s njih također tjera štetočine. U vrtu u kojem je
zasađen također povoljno utječe na zdravlje krastavaca.
Uzgoj: Bosiljak je jednogodišnja biljka, koja cvate od lipnja do rujna. U vrtu
mu odgovaraju osunčana i od vjetra zaštićena mjesta, a zimi ga možemo
uzgajati u loncu za cvijeće uz prozor, gdje ima dovoljno svjetla. Bosiljak treba
dosta vode, zato ga je potrebno redovito zalijevati. Preporučljivo je povremeno
otrgnuti dijelove stabljika s cvjetnim pupovima i vrhove, jer se biljka tako
ljepše oblikuje u širinu. Bosiljak je jako osjetljiv na vodu stajaćicu, zato treba
voditi računa o tome da voda oko biljke dobro otječe.
Bolesti i štetočine: Bosiljak napadaju različite štetočine, koje vrlo rado
napadaju lišće. To su prije svega različiti kukci koji grickaju listove, lisne uši,
koje se nasele na listove kao i stjenice i tripsi. I puževi jako vole lišće, pa im
postavljamo mamce. Na listovima se pojavljuju i virusne bolesti, osobito
mozaik lucerne, a od gljivičnih bolesti ima puno pjegavosti.
Osobito ako dugo pada kiša, na listovima se pojavljuju smeđe do sive pjege,
koje uzrokuju neupotrebljivost bosiljka.
Branje: Za korištenje beremo prije svega listove bosiljka. Beremo ih
postupno, s biljke beremo samo mlade listove. Ako je moguće, beremo ih prije
cvatnje, najbolje ujutro – da sačuvaju aromu.
Skladištenje: Najbolje je upotrijebiti svježe listove bosiljka, a možemo ih i
posušiti – same ili zajedno s cijelom biljkom. Posušeno zgnječimo rukama i
spremimo u nepropusnu zatvorenu posudu. Ako je posuda od stakla, neka stoji
u tamnom prostoru.
42
Korištenje:
Kuhanje: Bosiljak je nezamjenjiv u jelima od rajčice. Dodajemo ga i juhama od
povrća i varivima, prije svega varivima od graha i graška, biljnim namazima,
pečenkama i pečenim ribama.
Ljekovitost: U domaćem ljekarništvu bosiljak se koristi za poticanje apetita,
poticanje probave, olakšavanje bolova i grčeva u želucu. Najbolje je koristiti
sok od svježih listova bosiljka, a pomaže i čaj od posušenih. Bosiljak potiče
stvaranje mlijeka kod dojilja, lagano dezinficira, djeluje diuretički i blago je
sredstvo za smirenje. Štiti srce od stresa, snizuje krvni tlak i razinu kolesterola.
Koristan je također za dijabetičare, jer uravnotežuje količinu šećera u krvi. A
vrlo je učinkovit u liječenju kašlja, prehlade, bronhitisa, upale plućne
maramice i astme, te također u snižavanju visoke tjelesne temperature.
Bosiljak, ako ga uzgajamo na prozorskoj polici, tjera muhe. U prošlosti se često
koristio za posipanje prostora i ormara s odjećom, jer dezificira i i ima ugodan
miris, te tjera uši i buhe. Vrlo umirujuće djeluje i kupka u koju stavimo osušene
listove bosiljka. Sok svježe biljke, razrijeđen prokuhanom vodom dobar je
tonik za kožu.
2. KOPAR ( Anethum graveolens ), porodica Apiaceae, štitarke
Porodica: štitarke (Umbeliferae)
Druga imena: slatki anis, komorač
Opis biljke
Kopar je jednogodišnja aromatična biljka
srodna komoraču koja naraste 80-120 cm u
visinu, ovisno o uvjetima. Listovi su mu
plavo-zeleni, prizemni nešto veći, a na višim
dijelovima biljke manji. Cvjetovi su udruženi
u štitaste cvasti i žute su ili žuto-zelene boje.
Iz njih se razvijaju jajoliki plodovi koji se
sastoje od dviju sjemenki što se lako razdvoje kada sazrije.
Podrijetlo i rasprostranjenost
Domovinom kopra neki smatraju južnu Europu, a drugi Indiju i Iran. Ta
skromna biljka brzo se raširila i u druge krajeve suptropske i umjerene klime.
U nas raste gotovo svuda, a veća proizvodnja proširila se razvojem
prehrambene industrije zbog vrlo traženog eteričnog ulja. Kod nas ga najviše
uzgajaju u Slavoniji.
Ljekovite i djelotvorne tvari
To je u prvom redu eterično ulje koje sadrži 50-60% karvona. Kako mnogi
ljekoviti učinci nisu uzrokovani samo prisutnošću eteričnog ulja, može se s
pravom pretpostaviti da je u biljci sadržan još niz ljekovitih tvari koje do sada
još nisu istražene.
Ljekovito djelovanje
43
Kopar je ljekovita biljka vrlo cijenjena u narodu još u starom vijeku. U
faraonskim grobnicama kod Tebe iz vremena oko 1500 godina pr. n. e. našlo se
u glinenim posudama ne samo zrna pšenice nego i dijelova grančica i plodova
kopra. U Zakonu (kapitular) Karla Velikog (812. n.e.) preporučuje se uzgoj
kopra. Kopar nije samo zdravo povrće ili začinska biljka, nego krije i ljekovitu
moć koja ne zaostaje za ljekovitošću komorača ili kima. Plodovi kopra i
gornji izdanci s jedva ili potpuno rascvjetanim štitom, popareni dobrim bijelim
vinom, umiruju trbobolju i stezanje u želucu, djeluju protiv vjetrova i
nadutosti, pospješuju stolicu i izlučivanje mokraće, a pospješuju i sekreciju
mlijeka kod žena koje doje.
Ako biljku pelina i plodove kopra poparite vrućim vinom, ostavite da to odstoji,
zatim procijedite, dobit ćete odlično sredstvo protiv svih želučanih poteškoća,
a taj pripravak ujedno pobuđuje apetit. Kopar se upotrebljava u farmaceutskoj
i kozmetičkoj industriji, te u prehrambenoj, osobito kao začin u
mesnatim proizvodima.
Morfološke karakteristike
Danas se uzgaja jednogodišnji kopar čije eterično ulje ima najbolju aromu.
Kopar ima mesnat, slabo
rasčlanjen korijen, dug 5-20 cm, zeljastu stabljiku visine 40-150 cm, ovisno o
uvjetima u kojima raste. Listovi su
skupljeni u rozetu, izrazito zelene boje. Kada biljka stvori cvjetnu stabljiku,
perasto razdijeljeni listovi odumiru.
Svaka grana završava štitastim cvatom promjera 15-20 cm, a cvatovi su
sastavljeni od sitnih, narančastožutih
cvjetića. Plodovi su plosnato jajasti, smeđi, dugi 5-6 mm, široki 3-4 i promjera
0.5-1 mm. Masa 1000 sjemenki
iznosi 1-2 g.
Cijela biljka kopra sadrži eterično ulje, a najviše ga ima u punoj zriobi, 0,81,6%. Vegetacija kopra traje samo 100 do 120 dana. Zrelo i dobro dosušeno
sjeme klijavo je dvije do tri godine.
Optimalna temperatura za klijanje je 10 do 17 dana, a do oblikovanja stabljike
prođe 35-40 dana.
Kada su povoljni klimatski uvjeti, od početka klijanja do punog cvata prođe
samo 50-70 dana.
Od početka cvjetanja do potpunog sazrijevanja prođe 40-50 dana. Sjeme
dozrijeva vrlo nejednoliko i sklono je osipanju.
Ekološki uvjeti:
Kopar nije osjetljiv na kvalitetu tla ni klimu. Ne zahtijeva mnogo topline i
odgovara mu umjereno vlažna
klima. Na nedostatak vlage je osjetljiv dok niče i na početku cvjetanja. Na
neutralnim tlima s dubokim i
rastresitim oraničnim slojem daje najbolji prinos. Na kiselim tlima ne uspijeva.
Tehnologija uzgoja - Plodored
Budući je kopar biljka kratke vegetacije, dobro se uklapa u plodored. Nestaje
rano s tla i ostavlja ga
bez korova.
44
Priprema tla:
Drljanje u jesen je obavezno, kao i za većinu sitnog sjemena koje u fazi klijanja
i nicanja treba
povećanu vlagu tla. Priprema u proljeće počinje ravnanjem tla, a završava
minimalnim brojem operacija.
Sjetvena površina mora biti idealno pripremljena, jer ako nije, sjeme uopće
neće niknuti. Poželjno je jedno
valjanje laganim valjkom prije i poslije žetve.
Sjetva:
O namjeni kopra ovisi rok sjetve. Ako se sije radi sjemena ili za dobivanje
eteričnog ulja u
mliječnovoštanoj zriobi, najbolje ga je posijati u ožujku. Ako se upotrebljava
kao začin, može se posijati u
proljeće, od sredine ožujka do sredine svibnja i ljeti od sredine srpnja do
sredine kolovoza.
Sjetva se izvodi na dubinu 1-1,5 cm sijačicom za žitarice i trave. Pri sjetvi kopra
za začin, razmak između
redova može biti 12-24 cm, a za sjeme 24-36 cm. Uz 100-200 klijavih zrna po
dužnom metru reda potrebno je
16-18 kg, odnosno 10-12 kg sjemena po hektaru.
Njega usjeva:
Od štetnika kopru znatnije štete mogu nanijeti sovica, lisna uš i njima slični
nametnici.
Branje kopra:
Kopar za začin kosi se u početku vlatanja, kada je biljka visoka 30–40 cm. Tako
rano pokošena daje
još jednu žetvu u istoj godini. Pokošena herba se može osušiti samo u
termičkoj sušari, s tim da ne smije
svježa dulje stajati. Može se postići prinos 6-8 t svježe herbe po hektaru. Ako se
kopar koristi za dobivanje
eteričnog ulja, najbolje ga je pokositi prije no što se oblikuju plodovi, jer se
tada smanjuje udio eteričnog ulja u
biljci. Kosi se na visini 30 cm od površine tla. Prinos tako pokošene svježe
herbe može biti 15-20 t po hektaru
s 2 do 2,8% udjela eteričnog ulja.
Prinos eteričnog ulja može iznositi 2-55 kg/ha. Košnja se obavlja vučenim
samoutovarnim kombajnom
za kamilicu.
Proizvodnja sjemena:
Prema dozrijevanju ploda određuje se vrijeme sjetve. Sjeme s vršnih dijelova
biljke je najkvalitetnije, te
se kopar žanje kada oni dozru. Žanje se žitnim kombajnom bez strujanja zraka.
Prinos može biti 0,8-1 t po
hektaru. Ako se sjeme upotrijebi za destilaciju, može se dobiti 9-15 kg eteričnog
ulja po hektaru.
45
3.MAŽURAN
Općenito o mažuranu
Mažuran (Origanum majorana) još
poznat pod nazivima majoran,
majorana, majuran, mažurana,
mažuran vrtni, mažuran divlji.
Podrijetlom je iz Male Azije i sjeverne
Afrike.
Karakteristike mažurana
Mažuran je vrlo sličan okusom svom rođaku origanu (Oreganum vulgare L. ).
U zemljama istočnog Sredozemlja često se ne radi razlika u uporabi ova dva
začina. To je dovelo čak do toga da se u mnogim kuharicama kaže da ih je teško
razlikovati, šta nije istina.
Razlika je u mirisu i aromi. Mažuran ima jedan slatkasti, pomalo cvjetni miris,
te slatko-gorki okus, koji blago podsjeća na pepermint.
Origano je mirisom i aromom puno intenzivniji.
Mažuran naraste do 50 cm visine. Ima tanke, pomalo crvenkaste, vrlo
razgranate stabljike, te sitne, srcolike, malim dlačicama pokrivene listove.
Mažuran kao začin u kuhinji
Kao začin ga često, za razliku od origana, kombiniramo s drugim začinima. S
timijanom čini izvrsnu kombinaciju za jela od iznutrica (jetra), s klekovim
bobicama se koristi u mesnim i jelima od divljači.
Samog ga koristimo u juhama i varivima, umacima, jelima od peradi,
krumpira, paštetama.
Fino doziran mažuran koristimo u jelima od ribe.
Slaže se s već spomenutim timijanon, klekovim bobicama, bosiljkom i
ružmarinom.
Mažuran se koristi svijež, onda je aromatičniji, jelima se dodaje list na kraju
kuhanja, jer dužim kuhanjem gubi aromu.
Mažuran možemo koristiti i sušen, tada koristimo cijelu biljku, sa stabljikom i
cvijetom. Sušenog dodajemo na početku kuhanja.
Ljekoviti dijelovi biljke: Cijela cvatuća biljka - Majoranae herba
Ljekovite i djelotvorne tvari: Glavni sastojak je eterično ulje, kojega ima i do
0,6%, ovisno o kvaliteti posušene biljke.
Učinak dopunjuju gorke tvari i tanini.
Medicinsko djelovanje mažurana
U medicini mažuran pomaže protiv grčeva, pomaže izlučivanje kod upala grla,
te općenito umiruje živce.
46
Čaj od mažurana pomaže kod prehlada i bronhitisa. U kozmetičkoj industriji
mažuran se koristi u preparatima za njegu nečiste i masne kože.
Ljekovita svojstva i primjena: Brojni liječnici i danas propisuju mažuran
kao lijek protiv želučanih, crijevnih i žučih tegoba. Bolesnici redom potvrđuju
dobar učinak kod slabe probave, pomanjkanja teka, nadutosti, grčeva i
proljeva.
Mažuran pomaže i kod glavobolje, migrene, vrtoglavice i epilepsije.
Drugi liječnici smatraju mažuran samo vrlo dobrim i zdravim začinom.
Još su veće razlike u tumačenju vrijednosti mažuranove masti koja je nekoć
bila vrlo cijenjena kao sredstvo protiv hunjavice, za mazanje protiv
bolova pojedinih živaca te u liječenju uganuća, rana i čireva.
Trebalo bi svakako mažuran isprobati i kao suhu biljku i mast.
Priprema masti od mažurana: Čajnu žličicu u prah zdrobljena
mažurana prelijemo čajnom žličicom vinske kiseline i ostavimo tu
mješavinu nekoliko sati. Zatim dodamo čajnu žličicu svježega, neslanog
maslaca i sve skupa grijemo u vodenoj kupelji oko 10 minuta.
Sve procijedimo kroz rupčić i ostavimo neka se hladi. Tom mašću,
koja je vrlo aromatična, možemo mazati nos i izvana i iznutra.
Ta se mast slabo čuva, te je priređujemo u manjim količinama.
Trajnija, a također djelotvorna mast od mažurana priređuje
se s bijelim vazelinom, iako kažu da je mast priređena s maslacem
neusporedivo bolja.
Za vanjsku upotrebu upotrebljava se: ili iz svježih biljaka u cvatu
destilirano eterično ulje, ili se za kućnu upotrebu svježe biljke
mažurana stavljaju močiti u maslinovo ulje. Moči se na suncu tijekom 23 tjedna. Tim se uljem mažu proširene vene koje se potom omotaju
zavojem.
Ulje se također upotrebljava za masažu kod gihta,
reumatizma, ukočenih zglobova nakon dulje bolesti,
kod napornog pješačenja, kod otvrdnuća žlijezda ili
kod kvržica na prsima.
Kod bolova i pritiska u želucu iznenađujuće pomaže stavljanje na želudac
toplog obloga pripremljenog od mažurana u cvatu, gusto ukuhanog u
bijelom vinu. Isti oblog smanjuje ugrušanu krv i ublažuje
bolove kod iščašenja.
47
4. NEVEN (Calendula officinalis, porodica Asteraceae)
Neven je većinom jednogodišnja zeljasta biljka,
rijetko dvogodišnja. Naraste 30-50 cm u visinu. Ima
razgranate, uspravne, dlakave stabljike. Listovi su
također dlakavi, duguljasti, donji se postupno sužuju
u kratku okriljenu peteljku, a gornji listovi su
sjedeći. Glavica je tamno-žute do narančaste boje, u
promjeru 2 do 5 cm, građena od obodnih jezičastih i
središnjih cjevastih cvjetova.
Vrijeme cvatnje: cvjetovi nevena skupljaju se tijekom lipnja, srpnja i
kolovoza.
Miris i okus: cvjetovi mirišu osebujno po nevenu, okus im je gorak, a listovi
slatkasto-gorki.
Terapijska primjena nevena (Calendula officinalis) potječe iz starog
Egipta, odakle se proširila u Europu. Neven je bio poznat u svim antičkim
kulturama kao ljekovita biljka za liječenje bolesti kože, probavnih organa,
upalnih i infektivnih bolesti, kao ljekovito sredstvo protiv žutice, kuge i nekih
lakših oboljenja, ali i kao začin i čarobna biljka.
Ime „calendula“ dobiva od latinske imenice „calendae“ (prvi dan u mjesecu), a
povezuje se s tim što se cvjetovi otvaraju s izlaskom sunca, a zatvaraju sa
zalaskom. Inače, u narodu je neven poznat kao barometar za kišu: ako su
cvjetovi ujutro zatvoreni, tada će u tijekom dana sigurno padati kiša! Neven,
čija je domovina južna Europa, uzgaja se posvuda u umjerenim područjima
Europe, u vrtovima, a može se naći i "divlji" uz putove i plotove. Srodan je s
tratinčicom.
Branje i prerada: cijele razvijene cvjetove nevena beremo za vrijeme
sunčana vremena, te ih sušimo na toplom i prozračnom mjestu u hladu (radi
očuvanja prirodne boje - inače, nevenovi cvjetovi koriste se i kao prirodna boja
u prehrambenoj industriji, ili za bojenje kupki). Sušenje mora biti brzo, na
temperaturi do 35 stupnjeva. Od osušenih cvjetova odvajaju se latice od čaške
te se još dosušuju. Od svježih cvjetova može se napraviti tinktura ili mast.
Listovi se beru rjeđe.
Ljekoviti sadržaj: kalendulin, karotinoidi, albumin, likopen, flavonoidi,
organske kiseline: jabučna, salicilna, palmatinska, voloksantin, citroksantin,
rubiksantin, smole, žuto mastilo, šećer, bjelančevine, encimi, guma, fitosterol,
kalcij, sumpor, vitamin A-karotenoid, esencijalno ulje koje sadrži
seskviterpenske okside. Droga između ostalog sadrži i puno triterpena:
amirine, arnidiol, faradiol. Sadrži 2-5% saponozida.
Neven je, s pravom se može reći, “biljka kože”, jer nema kožne bolesti u kojoj
neven ne može pomoći, rabili ga za vanjsku ili unutarnju primjenu i to u
liječenju akni, bradavica, cista, čireva, ekcema, psorijaze i seboreje, hemoroida,
herpes zostera, fistula, impetiga, kožnih upala, ljuštenja kože, masne kože lica,
48
mastitisa, opeklina, osipa, raznih infekcija kože, urtikarije, rana (gnojnih rana),
rana koje teško zarastaju, ugriza i uboda insekata itd.
Macerat nevena (dobiven maceriranjem u nekom biljnom ulju, hladno
prešanom nerafiniranom, poput sezama, maslinovog ili makadamijinog ulja) je
apsolutno prirodan kozmetik koji štiti i njeguje, kako mladu tako i zrelu kožu.
Kožu omekšava, tonizira i vlaži, zbog čega je važan sastojak preparata za njegu
kože tijela i ruku.
Neven dakle pomaže kod doslovno svih bolesti, nečistoća, rana i nezdravih
stanja kože kao i kod bolesti limfe.
Neven u liječenju vanjskih i unutarnjih oboljenja djeluje tako da:
- pospješuje znojenje,
- pojačava izlučivanje mokraće,
- umiruje grčeve (crijeva, želuca i glatkih mišića),
- uravnotežuje mjesečni ciklus,
- liječi bolesti živaca,
- liječi bolesti unutarnjih organa, želuca, jetara i žuči (žučne tegobe!),
- koristi se za razna ispiranja izvana i iznutra, kod povreda, upala i infekcija,
dekubitusa i modrica,
- vrlo ljekovito djeluje u liječenju bolesti vena,
- djeluje antikancerozno i to kod rana kože, maternice, želuca i grla...
Za vanjsku uporabu neven koristimo u obliku uljnog macerata (alkoholni
macerat se još naziva i tinktura) kod liječenja rana, opeklina i upalnih bolesti
kože, ekcema i psorijaze, dekubitusa, modrica, sprečava nastanak ožiljaka itd.
Uljni macerat nanosi se na kožu lokalno, najmanje dva puta na dan.
Znanstveno je dokazano da terpenski alkoholi i flavonoidi sadržani u nevenu
uništavaju različite bakterije, viruse i gljivice, a osim toga sprečavaju upale.
Kod unutarnje primjene neven uzimamo kao infuz (čaj) ili kao tinkturu kod
žučnih tegoba, bolnih grčeva, menstrualnih grčeva, čira na želucu ili
dvanaesniku, te s ciljem diaforetičnog i diuretičkog djelovanja:
- alkoholni macerat, tj. tinktura, uzima se u dozi do 2 g na dan (kao koleretik)
- infuz se priprema od 2 g droge na 250 mL vruće vode, nakon čega odstoji 15
minuta i pije se tri puta na dan pola sata prije obroka. Kod lokalnog ispiranja
kože ili za grgljanje mogu se koristiti i veće koncentracije: 4 g droge na 250 mL.
Neven se dobro miješa s ostalim ljekovitim biljem poput maslačka, gospine
trave, gaveza, stolisnika i sl. U terapijskim se mješavinama ulje nevena često
miješa s uljem gospine trave (kantariona) s kojim djeluje sinergistički i tvori
mješavinu vrlo širokih terapijskih svojstava. U mješavini biljnih ulja macerat
nevena dodaje se u količini do 25 %.
Kontraindikacije:
Kontraindikacija najčešće nema, no česte su alergije kod osoba alergičnih na
ambroziju. Kod trudnica je potreban oprez pri oralnom uzimanju zbog
emenagognog djelovanja, te kod estrogen ovisnih tumora (poput nekih tumora
dojke i jajnika). Ne koristiti u kombinaciji s barbituratima.
49
3. GLJIVE
1. BUKOVAČE
Osnovne značajke bukovače
- Klasifikacija
Prema sistematici gljiva bukovača spada u:
Razred: Basidiomycetes
Red: Agaricales
Porodica: Lentinacae
Rod: Pleurotus
Vrsta: Pleurotus Ostreatus (Jacq. ex Fr./Kumer)
- Morfološke značajke:
Klobuk:
Ima oblik ostrige, jezika, polulijevka ili lopatice. Širok 7-23 cm mahom.
Redovito je ekscentričan ili nepotpuno kružan, osim pojedinih primjeraka koji
stoje u sredini busena, na gornjoj strani panja. Rub je podvinut ili barem
djelomice podvinut. Debela se kožica doima masno i glatko; lako se da zguliti
cijelom površinom. Boja klobuka može biti crnoljubičasta, smeđa, crnosmeđa,
sivosmeđa ili siva, kod mladih biljaka plavičasta. U udubljenom tjemenu
klobuk je često bijelo brašnast.
Listići:
Vrlo nisko silazni i k tome se crtkasto produžuju i do 4 cm (gotovo do dna
stručka), razmjerno su gusti i tanki, široki 4-8 mm; bijeli, svijetlo krem ili sivi,
a ponekad s plavkastim odsjajem. Većinom su račvasti.
Otrusina:
Blijedo krem ili blijedo ružičasta.
50
Stručak:
Ponekad se uopće i ne razvije; 1-6/1-2,5 cm. Vrlo je ekscentričan do lateralan
(sasvim postrance prelazi u klobuk), nadolje je uži i zakrivljen, a klobuk stoji
vodoravno, bijel i zrnasto baršunast (barem pri vrhu), prema dnu gotovo
pamučasto obložen. Pun i tvrd. Većinom srastao s drugim korijenima
zahvaljujući zajedničkoj osnovi
Meso:
Tanko, osim na mjestima spoja sa stručkom, elastično, starenjem sve tvrđe,
počevši od stručka dok ne postane kao pluto. Bijelo, okus ugodan, miris tipično
gljivasti, podsjeća na anis ili brašno, a kad se počne kvariti, miriše na plijesan.
Spore:
U masi su ljubičasto sive, valjkaste, 8-11/3-4 µm.
Kemijske reakcije:
Meso sa sumpornom kiselinom postane smeđe crveno, listići sa sulfovanilnom
najprije pocrvene, zatim postanu ljubičasti.
Stanište:
U prirodi raste u kasnu jesen i zimi, busenasto na panjevima i odumrlom
listopadnom drveću. Najčešće se može naći na bukvama, topolama i orasima
ali i na vrbama, bagremima, jablanima i drugom drveću.
- UZGOJ GLJIVE BUKOVAČE (ukratko)
-
Bukovača je prava gljiva za one koji se tek počinju baviti gljivarstvom
jer raste gotovo sama
Ali to je i gljiva o kojoj sanjaju mnogi gurmani, a njom ne oskudijevaju mnogi
restorani.
- VRSTE MICELIJA
Pri uzgoju ove gljive važno je znati da postoji nekoliko vrsta micelija.
Dijeli se na ljetne i zimske, a od svih postoji nekoliko vrsta različite kvalitete.
Bukovaču možete uzgajati na slami svih vrsta žitarica, na kukuruzovini, na
piljevini, na drvenim oblicama, panjevima, ALI PREPORUČUJE SE SLAMA.
Prorastanje micelija traje 11-25 dana, ovisi o uvjetima, temperaturi zraka.
Supstrat će se oblikovati poput panja.
Prva berba počinje nakon 26 - 34 dana nakon sadnje micelija.
Gljive možete brati četiri do pet puta, s tim što ćete u prve dvije berbe dobiti
čak 70% uroda.
Supstrat koji ostane možete iskoristiti kao dobro gnojivo za vrt.
51
- ČUVANJE BUKOVAČA
Mogu se čuvati osam dana nakon berbe na temperaturi od 2˚C do 4˚C.
Poslije tog vremena nije više jestiva i mora se baciti.
Može se konzervirati kiseljenjem ili osušiti
-
jednostavno se uzgaja
uzgaja se na različitim podlogama,
velika tolerancija prema temperaturi
nema velikih rizika pri uzgoju, kao, npr., kod šampinjona,
ima velike prinose
prilično je otporna na bolest i štetočine
- UZGOJ BUKOVAČE NA DRVETU
Sojevi bukovače
Pleurotus ostreatus:
Ovo je najpoznatija vrsta bukovače u Europi. Ova gljiva pri uzgoju daje dobar
prirod. Boja joj varira od plavkaste do nešto svjetlije nijanse. Klobuci su dosta
veliki i do 20 cm, a raste na temperaturi 10-15°C.
Pleurotus florida:
Zemlja podrijetla je Sjeverna Amerika. U Mađarskoj je proizvodnja ove gljive
počela 70-ih godina, a uzgaja se i u mnogim drugim europskim zemljama.
Klobuci su manji, svjetlije boje i slabo mesnati, a gljive su dosta krhke. Rastu
na temperaturi 10-15°C.
Primjena u praksi:
U našim uvjetima najčešće koristimo micelij zimske bukovače (Pleurotus
ostreatus). Dobro se pokazala i hibridna bukovača Pleurotus saeca. Zimska
bukovača se javlja u jesen do smrzavanja i niskih temperatura, te rano u
proljeće. Hibridna se javlja u dijelu godine kada ima dosta kiše, te kada
temperature nisu više od 33°C.
Izbor, priprema i vlažnost drveta
Za uzgoj bukovače najpogodnije su oblice, trupci i panjevi (jer bukovača je
saprofit i parazit) i raste na vrbama, topolama, brezama, orasima (meko drvo),
bukvi, hrastu, grabu, kestenu (tvrdo drvo) itd. Priprema drva je kao i za shiitake, s time da su dimenzije oblica nešto drugačije. Poželjno je da oblice budu
dužine do pola metra (što su duže to je teže manipuliranje), a promjera 15-30
cm. Vlaga je nešto veća - oko 50%, a provjerava se tako da se izbuši rupa
promjera 2 cm, dubine 5-10 cm i nastala piljevina stisne u šaci. Ako je
zgrudana, vlažnost je dobra, a ako nije zgrudana, vlažnost je preniska. Kod
preniske vlažnosti drvo treba potopiti i ostaviti dva dana u vodi.
52
Nasađivanje drva micelijem
Zasijavanje možemo raditi tijekom cijele godine, ali je najbolje u proljeće zbog
tendencije porasta temperature. Za uzgoj bukovače na drvu koristi se više
metoda:
- metoda bušenja rupa
- metoda kolutova,
- metoda proreza
- metoda isječka
Metoda bušenja rupa
Na oblici radimo rupe dubine 3-5(10) cm i promjera 2-3 cm. Zasijavamo
micelijem na isti način opisan kod uzgoja shii-takea te zatvaramo čepovima od
stiropora (neki proizvođači to rade vlažnom vatom ili komadićem vlažnog
kartona) na koji dolazi vrući parafin. Inokulirane oblice se postavljaju u PVC
vreću (da imaju dovoljno ugljik dioksida i vlage) na kojoj se izbuši nekoliko
rupa. Tako upakiranu oblicu postavi se na toplo mjesto (ne izravno na sunce).
Micelij će prorasti drvo za 2-3-6-9 mjeseci (zavisno od uvjeta držanja). Nakon
prorastanja oblice treba ukopati u zemlju 10-15 cm, okomito u hlad (da
stvorene hife crpe iz zemlje vodu). Gljive se tijekom prve godine pojavljuju
samo na rupama, a sljedećih godina širom drveta. Radi održavanja vlage
stupiće treba jednom na tjedan polijevati vodom.
Metoda kolutova
Krajevi svježeg drveta s korom (koje je duljine do pola metra i deblje od 25
cm.), odrežu se u kolut debljine 4 cm. Između kolutova i oblice postavi se
micelij u sloju od 5 mm, i kolutove pričvrstimo čavlima. Oko oblice gdje se
nalazi micelij pričvrsti se traka najlonske folije da se micelij zaštiti od
isušivanja i ispadanja. Ovako pripremljene oblice postave se u PVC vreću kao i
kod prethodne metode. Na isti način se može obraditi i svježe posječen panj, s
time da se postavlja samo jedan kolut.
Metoda proreza
Radi li se s većim oblicama (1 m i više), na dva, tri (ili više) mjesta napravi se
prorez motornom ili ručnom pilom, okomito na trupac. Rez treba biti do dvije
trećine promjera. Ako se radi s manjim oblicama veličine do 50 cm, dovoljan je
jedan prorez. U proreze se stavlja micelij, te prorez umotamo najlon folijom da
se micelij ne isuši ili ispadne. Tako pripremljene oblice postavljaju se na mjesto
za prorašćivanje u trap.
Metoda isječka
Na panjevima koji su u zemlji, pilom se napravi isječak ili klin. Rupa se ispuni
micelijem, te isječak vrati natrag i pričvrsti čavlom, a panj se prekrije
tkaninom. Kad micelij proraste, najlon se skida. Gljive rastu sve dok u
panjevima ima hrane, što je kod mekog drveta 3-4 godine, a kod tvrdog i do 8
godina.
53
4.GLISTE - VRTNI POMAGAČI
K
alifornijska crvena glista je vrsta
gliste duljine 5 do 8 cm. Crvene je
boje. Kalifornijska glista je
dobivena umjetnom selekcijom iz
velike vrste crvenih glista Lumbricus
rubellus iz razreda maločekinjaša
(Oligochaeta).
U prirodi srodnike kalifornijske gliste
nalazimo u stajskom gnoju i gomilama
raznog otpada. Ako želite uzgajati gliste na otvorenom, morate voditi računa o
klimatskim i hidrološkim karakteristikama prostora. Leglo se postavlja u
pravcu sjever-jug, ili sjeverozapad-jugoistok. Taj je polažaj legla bitan zbog što
boljeg korištenja topline u proljetnim i jesenskim mjesecima. Osim toga, leglo
se postavlja tako da mu vjetar piri u "čelo", a ne u bok, a postavlja se na ravni
teren. Dobro treba paziti da leglo nije na udaru poplavnih ili visokih
podzemnih voda. Gnojivo za gnojidbu određuje se na osnovi pH i rezervnog
sadržaja kalcija u tlu, jer nedostatak kalcija izaziva fiziološke poremećaje.
Za tzv. kalifornijske gliste potrebno je da budu u "izoliranom" okruženju jer ih
inače unište krtice, miševi i ptice. «Kuću» od glista se ne smije staviti direktno
na sunce, treba je staviti negdje ispod drveta ili u bilo kakav drugi hlad.
Zreli stajski gnoj ove gliste koriste kao hranu, prerađujući ga na taj način u
humus.
Hrane se i lišćem, travom, sijenom, a najbolje im je davati karton, no važno je
da taj isti karton nije tiskan da se ne otruju tintom.
Ljeti im svaki dan treba dati vode.
Humus kalifornijskih glista proizveden je iz kvalitetnog stajskog gnoja radom
glista pri čemu se koncentriraju korisni mineralni sastojci, a organska tvar
prelazi u za biljke najpogodniji oblik. Pri tome nestaju štetne bakterije, a
iznimno se umnože humusni mikroorganizmi koji čine najvredniji dio ovog
humusa. Kvalitetan humus ima sitnozrnatu, sipku strukturu i uzornu vlažnost.
Zbog toga se humus ne smije nikada osušiti prije i tijekom upotrebe – sitni
humus gubi velik dio hranidbene vrijednosti.
UPOTREBA HUMUSA
Lončanice se mogu prihranjivati kroz cijelu godinu dodavanjem do 5%
volumena posude (1-2 jušne žlice za lončić promjera 12 cm ili odgovarajuća
količina za veće posude). Humus se umiješa u površinski sloj zemlje i dobro
zalije. Kod presađivanja se na litru tresetne "zemlje za cvijeće" dodaje do 0,1
litre humusa. Za uzgoj presadnica cvijeća i povrća ne treba dodavati više 1 – 2
jušne žlice humusa na litru pjeskovito – tresetne smjese. Prilikom presađivanja
presadnica stavlja se u svaku jamicu 0,5 dl humusa, neposredno uz korijen.
54
Kod sadnje voćaka, vinove loze i maslina u svaku se jamu stavlja 0,5 – 2 litre
humusa oko korijena, miješajući ga s usitnjenim tlom. Prihrana voćaka i loze
obavlja se ukopavanjem u površinski sloj 0,5 – 1 litre humusa po m2 tla u
krugu krošnje. Poželjno je zaliti poslije sadnje.
- KORIŠTENJE EKSTRAKTA HUMUSA GLISTA
Ako se svježi, vlažan humus potopi u vodu (bilo u vreći od gustog tkanja ili
slobodno) jedan dio hranjivih sastojaka prelazi u otopinu. Ova otopina se može
koristiti za prihranjivanje bilja preko lišća (folijarno prihranjivanje)
primjenom prskalica.
Drugi način je zalijevanje biljaka navedenom otopinom (ekstraktom) veće
koncentracije. Svakako da se u ekstrakt humusa mogu dodati manje količine
otopina umjetnih gnojiva (kompleksnih ili pojedinih komponenti) i mikro
elemenata radi obogaćivanja hranjivim sastojcima ili organskih fungicida i
insekticida radi zaštite od bolesti i štetočina.
Za pripremanje ekstrakta se koristi 0,1-0,2 1 humusa na litru vode. Humus
treba ostati potopljen preko noći. Zaostali talog se koristi kao normalno
gnojivo i ima još uvijek veliku vrijednost.
Za folijarno prihranjivanje se na opisani način dobiveni ekstrakt razrjeđuje s 10
dijelova vode. U takvu razrijeđenu otopinu dodaju se eventualni dodaci, osim
bakarnih preparata.
Ekstraktu se može dodati određena količina topivih umjetnih gnojiva radi
povećanja koncentracije hranjivih tvari i tako dobivenom otopinom zalijevati.
Ova otopina humusnih komponenti se ponekad naziva "humusna voda".
Odlične efekte daje u primjeni na površinama pod povrćem.
55
5. HUMUS U VRTU
KORIŠTENJE HUMUSA KOD SADNJE POVRĆA
Za razliku od primjene humusa pri sijanju, kod sadnje presadnica on se ne
rasipa po cijeloj površini polja, već se ubacuje u jamice za sadnju. Tako se
materijal ekonomičnije troši, a efekti su bolji. Opet treba naglasiti da se ne
smije dopustiti sušenje humusa u jamicama, već se odmah u njega sade
sadnice i to tako da cijela korijenova bala bude u dodiru s humusom. Vrlo
dobri rezultati se postižu ako se presadnice tijekom sadnje drže u posudi s
razmuljenom manjom količinom humusa od glista, tako da je korijen dobro
namočen i prekriven humusnim slojem. Nakon pravilnog razmještanja
korijena i biljke, jamu treba što prije popuniti zemljom i zaliti. Tako treba
raditi pri sadnji manjih količina presadnica voća i povrća jer bi kod velikog
broja bilo veliki gubitak vremena.
U pravilu, presadnice povrća se ukapaju nešto dublje nego što su rasle u
klijalištu, neke vrste čak do kotiledona (nepravih listova koji izlaze iz same
sjemenke).
Uz opisani postupak i ako su presadnice bile dovoljno svježe, a pri
presađivanju se izbjegava vruće podnevno sunce, presadnice ne pokazuju
posljedice šoka i uspjeh je garantiran.
Evo podataka za neke uobičajene vrste povrća:
Rajčica (paradajz)
Dovoljno je u jamicu staviti 0,2 - 0,3 1 humusa, položiti korijen i zatrpati
rahlom zemljom. Sadnica se ukopava do ispod prvih listova, u kosom položaju:
iz ukopanog dijela stabljike izrast će dodatni korjenovi koji će uvelike olakšati
prehranu biljke u punom rodu. Odmah po sadnji treba obilno zaliti. Sljedeće
dodavanje humusa je poslije berbe prvih plodova, pri čemu se humus plitko
ukopa oko korijena biljke tijekom okapanja i plijevljenja. Uz pretpostavku da je
provedeno normalno gnojenje umjetnim gnojem, na parcelama gnojenim
humusom glista dobiju se ljepši i kvalitetniji plodovi izrazito osvježavajućeg
okusa. Prema literaturi, povećanje količine vitamina C je i do 100 %. Biljke
pokazuju veću otpornost na bolesti i razvijeniji je korijenov sustav. Na takvo
djelovanje ima utjecaja i sadržaj biološki aktivnog kalcija u humusu.
56
Kupus i kelj
Kako ove dvije kulture (a i njima srodne: koleraba, kelj pupčar (prokulica),
brokula i dr.) imaju jak i dubok korijenov sustav, potrebno im je korijen
obložiti humusom prilikom sadnje i to s oko 0,1 - 0,5 1 humusa kojeg se dio
izmiješa sa zemljom u kojoj će se razvijati korijen.
Ne treba naglašavati da su ove biljke veliki potrošači hranjivih tvari, te je
svakako potrebna prihrana mineralnim gnojivima, posebno dušikom. One
zahtijevaju i veće količine kalcija tijekom razvoja pa ga treba više dodavati
tijekom proizvodnje humusa koji će se upotrijebiti u ove svrhe.
Paprika
Za ovu "razmaženu" biljku, koja za svoj razvoj zahtijeva veoma dobre uvjete:
dobro zagnojenu zemlju, bogatu dušikom i kalijem, neutralnu reakciju tla,
mnogo vlage i topline, potrebno je kod sadnje u jamicu staviti do 0,1-0,5 litara
humusa. Ostalo kao kod rajčice. Ako se sade moderne sorte visokih prinosa i
krupnih plodova (npr. "kalifornijsko čudo" ili "giallo quatro", kao i neke
domaće vrste), potrebno je tijekom razvoja dodavati humus, a i umjetna
gnojiva. Samo tako se mogu postići zaista kvalitetni urodi. Upotrebom humusa
se i inače visoke koncentracije vitamina C mogu povećati i preko 100 %.
Također se poboljšava izgled i aroma.
Feferon
Kod nekih vrsta kratkih feferona (tzv."čili"), upotrebom humusa glista postiže
se, uz pravilnu njegu tijekom zimskih mjeseci, višegodišnja cvatnja i rađanje na
istoj stabljici, jasno pri uzgoju u zaštićenom prostoru. Kod paprika je inače uz
primjenu humusa glista opaženo povećanje broja listova, cvjetova i veća i
razgranatija krošnja.
Patlidžan
Vrlo povoljno reagira na upotrebu humusa glista, dajući veći broj krupnijih
plodova, a cijela biljka je čvršća i otpornija na bolesti. Kod presađivanja se u
jamicu unosi 0,2 – 0,5 litara humusa. Kasnije se dohranjuje ukopavanjem
humusa u površinski sloj zemlje oko biljke i zalijevanjem.
57
Mrkva, peršin, celer
Premda se za ove kulture ne preporučuje korištenje stajskog gnojiva, već samo
umjetnih, humus glista se može bez bojazni upotrijebiti, kako uoči sijanja, tako
i kao prehrana. Tako uzgojeno povrće ima bolji ukus i miris, a u literaturi se
spominje povećanje količine vitamina C u mrkvi i do 500 %, a slično treba
očekivati i u pogledu betakarotena.
Krumpir
Uzgajan uz humus glista sadrži i do 200 % više C vitamina, a cijela biljka je
bujnija i otpornija na bolesti. Ako se u pripremi humusa koristi dolomitni prah
ili dolomitno vapno, uslijed povećane koncentracije magnezija (Mg) prinosi će
biti još povećani, jer je poznato da je taj element ključ proizvodnje krumpira.
Slične pozitivne rezultate pokazuju i sve ostale vrste povrća kada se uzgajaju na
zemljištu obogaćenom humusom glista. Poboljšanja se primjećuju već pri
upotrebi i mnogo manjih količina humusa od prije navedenih. Mnogo veće
količine humusa neće dati očekivani još veći porast kvalitete i kvantitete. Kako
je humus relativno skup, ne preporučuje se pretjerivanje u količinama. U tom
slučaju mogu povećani troškovi gnojenja zemljišta poništiti dobivenu korist.
Količine humusa koje bi činile do 30 % zemljišne smjese, supstrata, koriste se
samo u stakleničkoj proizvodnji i za uzgoj skupocjenih egzotičnih biljaka. I
tada treba koristiti najkvalitetniji, potpuno zreo humus.
Posebno područje upotrebe humusom vrlo bogatih smjesa je proizvodnja
"zdrave hrane", pri kojoj se želi potpuno izbjeći korištenje bilo kakvih umjetnih
gnojiva i dodataka. U tom slučaju se sve potrebe, pa i one u makro elementima
(NPK) pokrivaju iz humusa. Treba ipak naglasiti da su te količine ograničene i
često nedostatne za neke biljke te se brzo iscrpljuju.
Općenito se smatra da je najracionalnije i najefektnije upotrijebiti do 10 %
humusa u površinskom sloju zemlje. Dodatak NPK gnojiva treba obavljati
prema rezultatima analize uzoraka zemljišta, tj. dodavati one komponente koje
nedostaju. Jedino tako se postiže ekonomija uloženih sredstava i sprečava
suvišno i štetno zasićenje zemljišta kemijskim solima.
- PRIMJENA HUMUSA U CVJEĆARSTVU
Nakon svega što je rečeno o svojstvima i primjeni humusa glista do sada,
vjerojatno je nepotrebno govoriti o očekivanim pozitivnim efektima njegove
primjene u cvjećarskoj proizvodnji. Zato će se dati najosnovniji podaci o
načinu upotrebe.
Intenzivni uzgoj rezanog cvijeća, na primjer karanfila ili gerbera, zbog brzog
iscrpljivanja zemljišta zahtijeva poklanjanje iznimne pažnje obnavljanju gnojenju i aktiviranju tla. Dodavanje mineralnih gnojiva nije problem, njih je
lako nabaviti.
Obično korišteni stajski gnoj se vrlo razlikuje od jedne do druge količine koja
se nabavlja, osobito kad se dobiva iz više izvora. Za njegovo sazrijevanje
trebaju relativno velike površine. Svjež je čak i štetan.
Gotov kvalitetan humus glista zahtijeva manje prostora i manipulacije,
pogodne je strukture za upotrebu, ima veliku sposobnost biološke regeneracije
tla "zasoljenog" zbog stalne upotrebe umjetnih gnojiva. S obzirom na te
karakteristike je nezamjenjiv, pa nije čudno što Nizozemska uvozi velike
58
količine humusa glista.
Lončanice su tipični potrošači najfinije zemljišne smjese koja omogućava
dugotrajno cvjetanje i lijep izgled biljaka. I ovdje dodatak humusa glista u
količini 3 - 15 % daje vrlo dobre rezultate. Osim aktivirajućeg i hranjivog
djelovanja, on djeluje kao "pufer", korigirajući kiselo djelovanje dodanog
treseta. Razne vrste palmi, kale, primule, paprati, hoye, dracene i mnoge druge
vrste odlično rastu uz primjenu humusa glista. Udio humusa u smjesama za
cvijeće ne treba prijeći 5 -10 % već i zbog toga što organska tvar humusa uz
bogatu vlažnost s vremenom nestaje pa se smanjuje volumen supstrata u
cvjetnom loncu.
Ruže daju pozitivnu reakciju na gnojenje humusom glista. Cijeli grm se
intenzivnije razvija i daje više pupova. Gnojenje se obavlja slično kao kod
voćaka i loze: ukopavanjem u bliskoj okolici korijena. Tako gnojene ruže lakše
podnose sušu i hladnoću, kao i napad ušiju i gljivičnih bolesti.
59
V. KUĆA
1. POKLADE, KORIZMA, USKRS
P
oklade su običaji stari, pjevali su i naši prethodnici, opuštajući se 2-3
dana prije korizme. U te dane stol je bio mrsniji uz obavezne krafne ili
“njeko tjesto pečeno u masti”. A ta naša domaća svinjska mast često
se bijelila poput snijega, dobro čuvana u kantama.
Naše “mačkare” su se domišljale kako se obući, pa se možda s nekim tim
oblačenjem i našaliti. Kopirati nečiju manu!
Iako takva vrsta oblačenja nije karakteristična samo za poklade, nego se
oblačilo u različite odore i kada se išlo po mladino ruho, u pokladama je to ipak
jače, izraženije.
Djeca su se također “mačkarala” (pa i zaradila koje jaje, jabuku ili banku), ali
su se i bojala starijih koji su predstavljali neke osobe kojih su se oni i inače
bojali. I ne samo stariji!
Naša mladež je te dane išla duže na igranku. Naše raskršće između dva Hasića i
Mikića te Sarića kraja bilo je puno mlađeg, pa i starijeg svijeta… Ako nije bilo
previše blata, igralo se kolo, a ako je vrijeme bilo ružno, išlo se u donjehasićku
čitaonicu “na školište” kako se govorilo.
Dolazilo je dosta momaka iz Slavonije (sinovi naših odseljenika). Dolazili su
“tražiti cure” iz naših sela. Brojne naše djevojke su se udale u Slavoniju (tetka
Ruža Sarić, Troćo; Ivka Meščić, Luja Baće Evića, Marinka Šinko, kao i njezina
svekrva Bratićka; Jela Sarić, Blaževa, Luja Mate Sarića...), kao i iz Slavonije u
naša sela (Eva Matice Pejić, strina Ambrenica Ivanka, supruga Mate Đure
Mikića...)
Rijeka Sava je uvijek i bez mostova bila poveznica hrvatskoga življa s obje
strane rijeke.
Čitam da su se pokladni običaji obnovili i da je u donjanskoj školi bilo veselo.
Kad god narod nađe motiv veselju, dobro je da iza svega što je prolazio i još
prolazi, razgali dušu.
Stekla sam dojam da kad god dođemo u kuće naših povratnika doživimo pravu
blagdansku atmosferu. A kako li je lijepo kada se skupimo u većem broju!
Bit ove narodne zabave bila je i ostala proveseliti se na neki drugačiji način, u
nekim drugačijim okolnostima, pokazati se onakvim kakvim bi pojedinac htio
ponekad biti, ali ga priječe običaji sredine u kojoj živi. Pod maskom se može na
trenutak zaboraviti stvarnost i “biti maska, a ne ja”. Dakle, i naši Hasićani su
ostali “u trendu”.
Veselili su se od nedjelje do utorka u ponoć, dakle prije Čiste srijede, tj.
korizme. Jelo se mrsno (negdje se poklade zovu i “mesojeđe”). Skoro da je bilo
“nužno” pojesti nešto slasno i mrsno, jer se znalo da “nema mrsa do Uskrsa”.
Možda, ako ”padne” koji blagdan tijekom korizme, npr. Blagovijest koja je
uvijek u to vrijeme, 25. ožujka. Pred taj blagdan (kao inače za blagdane, ali za
taj posebno) trebalo je pošteno pomesti avliju. Predvečer su se palile vatre i
obilježavalo da je do Božića još 9 mjeseci.
Za poklade su i strože majke dopuštale mladima da ostanu duže na “igranki”,
jer se znalo da sljedećih mjesec i pol dana neće biti ni svadbi ni zabava nikakve
vrste.
60
Mi smo kao djeca često miješali Čistu i Veliku srijedu. Izraz Pepelnica se rijetko
upotrebljavao, iako je narod znao što je pepeljenje i išao na obred pepeljenja.
Ispričat ću vam ovdje jedan istinit događaj koji može zvučati i kao anegdota.
Znamo da su u bivšoj državi profesori bili pod povećalom, da su religiozne
teme bile zabranjene, da su se prebrojavali učenici, a kamoli da se neki
profesor odlučio krenuti na Božićnu polnoćku. Pojedini moćnici su tražili da mi
profesori ispitujemo na Božić baš te đake koji su bili na polnoći i to što strože.
Naravno da u tome ozračju ni đaci ni kasniji studenti nisu mogli, ako nisu bili
iz vjerskih obitelji, znati ni religiozne termine.
Ali, književnik Miroslav Krleža ipak je u svojem tekstu upotrijebio izraz
“PEPELNICA”.
Mlada profesorica objašnjava đacima tu “nepoznatu riječ”.
Pepelnica je pepeljara, rekla je, a grupa učenika se grohotom nasmijala.
Problem je došao i do Nastavničkoga vijeća, jer je trebalo kazniti učenike koji
izrugali profesoricu.
Na pitanje stručnjaka što je zapravo rekla, profesorica je uvrijeđeno ponovila
isto. I mnogi članovi tadašnjeg SK su reagirali neodobravajuće. Đaci nisu
kažnjeni, ali primjer pokazuje dokle neznanje može ići.
No, vratimo se korizmi.
Kroz 40 dana život vjernika naših sela bio je osmišljen. Župnici su objašnjavali
simboliku broja 40 (40 godina povratak Židova iz ropstva Egipatskoga,
Mojsije je na Sinaju 40 dana, 40 dana je trajao potop u Noino vrijeme, Isus 40
dana provodi u molitvi u pustinji, 40 dana je od Uskrsa do Uzašaća...)
Čekalo se i pripravljalo za nešto veliko, najveće. Moram priznati da je djeci bilo
draže Došašće ili Advenat. Iščekivalo se nešto radosnije. Znali smo da je uvijek
ljepše kada se rodi dijete, nego kad netko umre. Nismo još shvaćali cijenu
Kristove otkupiteljske muke i smrti.
Pjesme nisu bile u Došašću tužne kao u Korizmi, a događale su se i ljepše stvari
u našim avlijama: mesare, pečenice, položaji...
U korizmi je valjalo biti ozbiljniji. Nitko nije pjevao, a radio, tko ga je imao, bio
je isključen. Zdušno se išlo, kako za božićnu pripravu na zornice, tako sada na
pobožnost križnoga puta. Svakoga petka učenici iz Osmoljetke sa šamačke
Duge žurili su sa svojim očevima, kojima je završavalo radno vrijeme, u našu
župsku crkvu. Tu bi se sastajale cijele obitelji. Naime, majke bi prispjele s
ostalom djecom koja nisu bila u popodnevnoj smjeni u školi na pobožnost.
Običaj je bio da su žene dolazile, ako ne u potpuno crnoj odjeći, a ono u
tamnijoj svakako. To je bilo i vrijeme “kajanja” za Isusom (preko Bosne to zovu
“rušenje”).
Korizmene nedjelje nisu zvane rednim brojevima već starinskim nazivima
“Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Glušnica, Cvjetnica”.
Iako korizmeni dani padaju uglavnom u pretproljetno i proljetno doba i
počinju radovi i u vrtlacima, žene su se trudile ne raditi petkom teže poslove
(za ženu je ionako uvijek bilo puno posla u kući).
Poseban običaj se događao za Cvjetnicu. To je običaj djevojačkog umivanja u
proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. I
“santrač” (ograda oko bunara) je bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast
vodi i cvijeću, mladosti i proljeću.
61
Pripremale su se grane propupanih “maca” i drugog prolistalog proljetnog
drveća, koje će se s cvijećem nositi u procesiji na velikoj cvjetničkoj sv. misi,
koja je dulje trajala od običnih nedjeljnih misa. Za čitanje se posebno
pripremao naš djed Ilija Stanić, koji je već u ono vrijeme vrlo odano obavljao
službu čitača u našoj župnoj zajednici. Sa svojim dugim i uvijek urednim
brcima budio je u nama poštovanje prema riječi koju čita i sebi osobno.
Inače od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki
petak.
Svi idu na sv. Ispovijed. Uskrsnoj ispovijedi prethodilo je ispitivanje
vjeronauka “mlađarije”, koju su u kućama pripremali bake i djedovi uglavnom.
Bila je sramota ne znati “što je parok pitao”, a što je još gore to bi ubrzo znalo i
cijelo selo. “Biserje sv. Ante” je bilo u rukama mladih u kojeg su krišom
pogledavali dok su ih djed i baka ispitivali. Oni su to znali napamet, a kasnije i
njihova unučad. Znanje vjerskih istina tako se prenosilo s koljena na koljeno.
Stariji su za uskrnu ispovijed uz simboličan prilog dobivali “cedulju” s pečatom
župe i s njome išli na ispovijed. Pretpostavljam da se tako vodila i neka
statistika o broju ispovjeđenih i pričešćenih za Uskrs.
Zašto samo za Uskrs? Vjerojatno poštujući 3. crkvenu zapovijed, da se vjernik
barem jedanput na godinu ispovijedi i pričesti. “Svake se godine najmanje
jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti”.
Kroz veliki tjedan kuća se temeljito čisti, skupljaju se jaja, a s tavana skidaju
kobasice, kuljen i šunka namijenjeni za posvećenje.
Domaćice su se trudile i bila im je velika čast ako su uspjele, zbog meteroloških
prilika, uzgojiti cvijeće koje će ponijeti u crkvu osobito kada budu išle s djecom
“ljubiti Isusa”. Pjevači su kroz cijelu korizmu, a posebno u velikome tjednu
uvježbavali omiljeni u našem kraju “Gospin plač”. Naš čiča Mirko Amrožić bio
je neumorni djelatnik u obučavanju mladih pravilnome pjevanju. Strpljiv iznad
svega, blage naravi, predan poslu koji je na slavu Božju volonterski obavljao.
Na Veliki četvrtak su crkve bile prepune, a na Veliki petak od l5 sati su obredi
Muke i smrti Isusove.
Mnoštvo vjernika je dolazilo u želji da čuje “Gospin plač”. Kako je napisan u
dijalogiziranoj formi u osmercima:
“Što ste stali redovnici?
Što radite o misnici?
Što se zgodi jur vidite
Zašto dakle, ne cvilite?...“
Tako se i pjeva pa je to pravo crkveno skazanje.
Osobito je bilo zanimljivo kada bi prvi put u ulozi Gospe nastupale djevojčice.
Pazilo se komu se daje uloga Gospe. Nije bio presudan samo lijep, nego i dobar
glas o toj djevojci. Ulogu Gospe je pjevalo nekoliko osoba. Svaka po tri kitice.
Ulogu Isusa je uvijek pjevao svećenik, a ulogu pjevača, kazivača sav kor, a i
vjernici.
Dakako, Veliki petak je dan strogog posta i nemrsa. Mnogi mlađi muškarci su
se trudili ne jesti baš ništa nego samo piti vodu. Ni ostali se nisu prejedali.
Kuhala se mlada kopriva, ako je bila ozelenila, krumpiri pečeni u pećnici,
kasnije riba u kukuruznom brašnu ili puževi.
Na Veliku subotu djevojke su u crkvu nosile posvećenje, koje se sastojalo od
malo soli, šunke, kulena, šaranih jaja, pogače, mladog luka i sira…
62
Lijepo ukrašene korpe s našim otarcima čunčanim i vezenim bile su blagdan za
oči u rukama mladih djevojaka i snaha.
Gljiva upaljena pred crkvom, nosila se do kuće, jer se u narodu vjerovalo da će
ona odagnati zmije (simbol zla). To nema veze s crkvenim vjerovanjem, ali je
ostalo kao tradicija.
I subotom dopodne, a zapravo i cijeli dan, se postilo. Posvećenje se naime, nije
smjelo jesti do uskrsnoga jutra.
Naravno da je djeci tih dana bilo najdraže pratiti bojanje, tj. šaranje jaja.
Osobito su bila lijepa ona jaja koja su ukrašavana voskom. Boja nije bilo nego
se bojalo lupinama crvenoga luka, koje su davale lijepo tamno narančastu boju
te travama koje su ostavljale trag zelene boje. Ove pak pomiješane davale su još
jednu nijansu boje.
Majka je odredila djeci broj tučaka, a valjalo se sjetiti i djece iz susjedstva i
rodbine.
I na uskrsnu polnoćku išao je tko je god mogao. Bilo je malo toplije od božićne
polnoćke pa je crkva uvijek za vrijeme obreda bila prepuna. Lijepi običaj
“ponove”, tj. nekoga barem maloga dara ni za Uskrs nije izostao. Netko je od
ukućana dobio maramu, netko kapu, netko zapreg (kecelju), čarape i sl.
Svakako svatko prema svojim mogućnostima.
Iza “danje” mise rane ili pučke (večernjih još nije bilo) i blagdanskoga ručka
popodne se provodilo u igri “tucanja jaja”. Tko bi kome razbio tučak, dobivao
bi ga od protivnika. Prije toga se o zube provjeravala jačina “vrška i šope”
jajeta. Bočno se nije smjelo udarati. A ako bi se nekoga uhvatilo da vara,
računalo bi mu se u dvostruki “grijeh”, jer vara i jer to čini baš na Uskrs.
Pročulo bi se brzo tko je taj varalica i sramota bi ostala.
Kada bi se jaja porazbijala, pobjednici su “sileno” išli našim sokacima s
“poštenom zaradom” koja je valjda jedino na Uskrs tolerirana.
Iza su se djevojčice igrale o zid loptom tzv. igre ”pet-deset”, gdje bi različitim
položajima ruke udarale loptu od 10 do 1. Dječake je oduvijek privlačio
nogomet, a blagdani su bili prava prigoda za to. Samo neka je bio suh teren!
Nije se radilo ni drugi ni treći dan Uskrsa. Posjećivala se rodbina i prikupljala
snaga za težačke poslove, jer je proljeće zvalo na njivu.
63
2. USKRŠNJA KUHINJA
USKRSNI RECEPTI
S
večanosti Uskrsa pridonosi i bogatstvo blagdanskog stola - od šunke,
mladoga luka i kuhanih jaja, preko domaće juhe i pečenja, do kuglofa,
pince i slasnih torti.
- ŠUNKA U KRUHU
Šunka u kruhu obično se peče za
Uskrs, Novu godinu i razne velike
proslave. Zaželite li se njezina
mirisa i okusa, tijestom možete
obložiti i manji komad šunke.
Sastojci za 10 osoba
1 sušena šunka (oko 1 kg)
Za tijesto:
500 g oštrog brašna tip 500
1 vrećica suhog instant kvasca
250 ml vode
sol
Postupak
1. U brašno umiješajte malo soli i kvasac pa mlakom vodom umijesite tijesto. Ostavite
neka se tijesto diže oko 20 minuta, a zatim ga razvaljajte.
2. Na sredinu stavite prethodno opranu i obrisanu šunku pa je obložite tijestom.
3. Omotanu šunku položite na namašćeni lim i stavite u zagrijanu pećnicu. Pecite na
200°C oko 90 minuta.
4. Kada se pečena šunka u tijestu ohladi, prerežite tijesto po polovici visine sve
naokolo te podignite gornji dio kao poklopac i tako servirajte.
Posluživanje
Šunku poslužite narezanu na ploške uz kruh u kojem se pekla, naribani hren, kuhana
jaja i mladi luk.
Savjet
Kada tijesto dobije boju, prekrijte ga alufolijom.
64
- USKRSNA JANJETINA
Iako je najbolja o Uskrsu, kad su mladi i meso i krumpir, ovu janjetinu možete
prirediti i u drugim, s obzirom na veličinu komada svakako svečanijim
prilikama kad je za stolom više osoba.
Sastojci za 8 osoba:
1 janjeći but (oko 2 kg)
100 ml ulja
50 ml limunova soka
2 žlice Vegete
3 češnja češnjaka
1 žličica origana
ružmarin
papar u prahu
Za prilog:
2 kg mladog krumpira
Postupak
1. Janjeći but očistite i operite. Odvojite meso od kosti i malo ga potucite batom za
meso.
2. U odgovarajućoj zdjelici pomiješajte Vegetu, limunov sok, ružmarin, papar u
prahu, origano i protisnuti češnjak pa tom marinadom natrljajte pripremljenu
janjetinu. Savijte je u roladu i pričvrstite čačkalicama.
3. U većoj tavi zagrijte ulje, mesnu roladu popecite sa svih strana, a zatim je stavite
peći u zagrijanu pećnicu na 200°C.
4. Roladu pecite oko 2 sata, a tijekom pečenja zalijevajte umakom od pečenja i
podlijevajte toplom vodom. Pred kraj dodajte mladi krumpir i dopecite.
Posluživanje
Toploj roladi izvadite čačkalice, narežite je na ploške i poslužite s pečenim
krumpirima i mladim lukom.
Savjet
Prije dodavanja pečenju krumpir posolite, dodajte mljevenu papriku, malo ulja i sve
zajedno izmiješajte.
65
- JANJEĆA ROLADA S KRUMPIROM
Iako priprema ovog jela zahtijeva puno vremena i vještine, trud će uzvratiti
gastronomski užitak koji umiju prepoznati samo najveći znalci.
Sastojci za 4 osobe
1 janjeća plećka s rebrima
50 g češnjaka
2 grančice svježeg timijana ili žličica sušenog
100 ml ulja
3 glavice luka
200 g mrkve
celerov korijen
sol, papar
1 žlica Vegete
Za prilog:
1 kg krumpira
300 g mrkve
2 češnja češnjaka
muškatni oraščić
sol, papar
30 g maslaca
350 ml vrhnja za kuhanje
1 žličica Vegete
Postupak
1. Meso janjeće plećke pažljivo odvojite od kosti i pospite Vegetom te nasjeckanim
češnjakom i timijanom. Savijte ga i zavežite kuharskim koncem.
2. Kosti koje ste izvadili posolite, popaprite i prelijte s 50 ml ulja. Stavite ih peći u
zagrijanu pećnicu na 200°C i pecite oko 30 minuta bez podlijevanja.
3. Povrće očistite i narežite na veće kocke.
4. U dubljoj posudi na preostalom ulju popecite mesnu roladu sa svih strana. Nakon
toga dodajte povrće i sve zalijte litrom vode. Dodajte pečene kosti i zajedno kuhajte
oko sat i pol, dok meso ne omekša.
5. Kuhano meso izvadite na dasku, maknite konac, a umak procijedite.
6. Krumpir i mrkvu operite i ogulite. Krumpir narežite na tanke ploške, a mrkvu na
uzdužne trake debljine 1 mm. Krumpir malo posolite, pospite Vegetom, paprom i
naribanim muškatnim oraščićem.
7. Odgovarajuću vatrostalnu posudu premažite maslacem, a dno posude pokrijte
trećinom narezanog krumpira. Na to složite polovicu pripremljene mrkve i dio
češnjaka narezanog na ploškice. Postupak ponovite sve dok ne potrošite namirnice, a
završite krumpirom.
8. Prelijte vrhnjem za kuhanje, prekrijte pergamentnim papirom i pecite u zagrijanoj
pećnici na 200°C oko 40 minuta.
Posluživanje
Kuhanu janjeću roladu narežite na ploške, prelijte umakom kojem ste dodali listiće
timijana i poslužite uz zapečeni krumpir s mrkvom.
Savjet
Umjesto janjeće plećke možete upotrijebiti jaretinu ili teletinu.
Mala tajna
Zapečene će kosti dati posebnu aromu ovome jelu
66
- PUNJENA TELEĆA PRSA
Građanska, posebice srednjoeuropska kuhinja, teleća prsa obožava puniti
raznoraznim nadjevima. Iako pripada složenijima, ovaj je zaista vrijedan truda.
Sastojci za 6 osoba
2 kg telećih prsa
Za nadjev:
3 pivska pereca
250 ml mlijeka
1 glavica luka
2 vezice peršina
200 g bukovača
50 g maslaca
ribana limunova korica
2 žlice limunova soka
1 žlica krušnih mrvica
2 jaja
sol
svježe mljeveni papar
muškatni oraščić
50 ml ulja
timijan
50 do 100 ml bijelog vina
1 žlica Vegete
Postupak
1. Telećim prsima odvojite kosti i suvišnu masnoću pa u meso zarežite džep. (Ovako
pripremljeno meso možete naručiti kod mesara.)
2. Za nadjev perece narežite i prelijte kipućim mlijekom. Ostavite neka malo odstoje
pokriveni. Luk i peršin nasjeckajte, klobuke gljiva narežite na fine trake, a stručke
narežite na kockice.
3. Na 2 žlice maslaca propirjajte luk, nasjeckani peršin i gljive. Pirjajte oko 5 minuta
dok ne ispari tekućina.
4. Preostali maslac pjenasto umiješajte pa mu dodajte koricu i sok limuna, namočene
perece, razmućena jaja, pripremljene gljive i mrvice. Posolite, popaprite, dodajte
muškatni oraščić i Vegetu.
5. Nadjenite prsa i pričvrstite otvor. Izvana meso malo posolite. Ulje zagrijte u plehu i
dobro popecite meso s obiju strana na jakoj vatri. Zatim u pleh dolijte malo vode i
pecite pokriveno aluminijskom folijom oko sat i pol na temperaturi od 200°C. Pred
kraj pečenja skinite foliju, zalijte vinom u koje ste umiješali malo timijana.
6. Pečena teleća prsa ostavite 15 minuta mirovati, a zatim ih narežite na komade,
složite na tanjur i prelijte umakom od pečenja.
Posluživanje
Kao prilog ovom iznimno ukusnom jelu možete poslužiti razne vrste svježe salate ili
kuhano povrće i pirjane bukovače.
Savjet
Na isti način možete nadjenuti teleći flam ili teleću plećku.
Mala tajna
Gljive se prethodno propirjaju kako tijekom pečenja mesa ne bi pustile višak tekućine
pa nadjev na taj način ostaje kompaktan.
67
- PAŠTICADA
Sastojci
75 dag goveđeg buta
suha slanina
češnjak
nekoliko klinčića
1-2 glavice luka
korijena od celera
1 dl prošeka
vinski ocat (kvasina)
10 dag masti
sol i papar
ribani muškatni oraščić
1 žlica pirea od rajčice
1 žlica mrvica
juha ili voda
Priprema
Goveđi but dobro operite, ocijedite i nabodite s nekoliko klinčića, češnjakom koji ste
prethodno duguljasto narezali, te suhom slaninom pa tako pripremljeno meso
ostavite da preko noći odleži u octu. U posudu stavite mast ili ulje, dodajte sitno
nasjeckani luk, korijen celera, malo soli, papra i naribani muškatni oraščić. Dodajte
meso i pržite na srednjoj vatri sa svih strana dok meso ne ostane bez soka. Zalijte
zatim meso prošekom, dodajte koncentrat juhe te kuhajte pokriveno na laganoj vatri,
dolijevajući vodu po potrebi dok meso ne omekša. Kad je gotovo, izvadite meso i
narežite ga na ploške te ih ponovno vratite u preostali sok i kuhajte još oko pola sata.
U slučaju da sok nije dovoljno gust i taman (treba biti tamnosmeđ), poprži se na malo
masti žličica mrvica veoma sitno prosijanih i užuti se žličica pirea od rajčica te se
doda mesu prije nego što je gotovo. Poslužiti s valjušcima od krumpira odnosno
njokima.
68
- SALATA OD ROTKVICA
Sastojci za 4 osobe:
2 vezice rotkvica
1/2 glavice zelene salate
2 mlada ili crvena luka
Umak:
3 žlice octa
1 vezica nasjeckanog vlasca
1 vezica nasjeckanog peršina
1/2 žličice soli
papar
na vrhu noža paprike u prahu
2 žlice ulja
Rotkvice očistiti, oprati i osušiti. Narezati ih na tanke ploškice. Zelenu salatu oprati i
osušiti. Luk oljuštiti i narezati na ploškice. Rotkvice, zelenu salatu i luk staviti u
zdjelu. Pripremiti umak od octa, vlasca, peršina, soli, papra i paprike. Na kraju dodati
ulje. Umak preliti preko salate
69
-
PINCA
Sastojci:
1 kg brašna
2 vrećice DI-GO kvasca
20 dag maslaca 20 dag šećera
1 žličica vanilin šećera
5 žumanjaka
4 dl mlijeka
malo ruma, rakije i soli
korica limuna i naranče
1 jaje
malo grubo tucanog šećera za premazivanje.
Priprema:
Brašno i DI-GO kvasac ravnomjerno izmiješati. Omekšan maslac na sobnoj
temperaturi dodati u brašno te skupa zamijesiti. U sredini napraviti udubinu pa
dodati šećer, žumanjke, vanilin šećer, ribanu koricu limuna i naranče, rum, rakiju i
malo soli, pa mlakim mlijekom umijesiti čvrsto tijesto. Dobro ga izraditi da površina
postane glatka, a čvrstoća mora biti veća od bilo kojeg dizanog tijesta. Ovako izrađeno
tijesto staviti dizati na toplo mjesto dok ne udvostruči obujam. Nakon toga tijesto
premijesiti i razdijeliti na 3-4 komada, koje treba oblikovati u kugle. Svaku kuglu
posebno staviti u namašten papir pa ponovno staviti dizati. Dobro dignutim pincama
napraviti tri duboka reza s gornje strane, od sredine prema dolje u tri smjera. Svaku
pincu premazati tučenim jajem i posuti grubim šećerom. Peći u pećnici na 200° C,
30-40 minuta.
70
- MLIJEČNA PLETENICA
Za pripremu ove fine pletenice odlučite se o Uskrsu. Poželite li, možete je
ukrasiti i pisanicama.
Sastojci
300 g oštrog brašna tip 500
200 g glatkog brašna tip 500
1 vrećica suhog instant kvasca
2 jaja
sol
50 g maslaca
50 g šećera
1 vrećica Vanilin šećera
200 ml mlijeka
limunova korica
Za premazivanje:
1 bjelance
Postupak
1. Brašno dobro pomiješajte s kvascem, dodajte šećer, vanilin šećer, rastopljeni
maslac, razmućena jaja, malo soli i naribanu limunovu koricu. Malo promiješajte pa
toplim mlijekom umijesite glatko tijesto. Prekrijte ga kuhinjskom krpom i ostavite na
toplom mjestu neka se diže.
2. Dignuto tijesto lagano premijesite i razdijelite na dva dijela, i to jedan komad od
1/3 tijesta, a drugi od 2/3 tijesta. Oba komada oblikujte duguljasto, svaki zarežite po
duljini gotovo do vrha na tri dijela i ispletite dvije pletenice jednako dugačke.
3. Užu pletenicu položite na širu, ostavite još kratko da se diže, premažite bjelancem,
pospite šećerom i stavite peći oko 50 minuta na temperaturi od 180°C.
Posluživanje
Mliječnu pletenicu možete poslužiti za uskrsni doručak sa šunkom, kuhanim jajima i
mladim lukom.
Savjet
U tijesto možete umiješati grožđice ili kandirano voće.
71
- KROŠTULE
Opis:
Kroštule nisu tvrde fritule. Kroštule su jedan okusom jednostavni, slatki, jedinstveni,
hrskavi dalmatinski kulinarski proizvod od kojeg se treba čuvati kao od vraga. Koliko
god da ih napravite, nikad ih neće biti dosta. Prava napast za ovisnike o
ugljikohidratima.
Priprema:
U zdjelu dodamo žumanjke, šećer, mlijeko, ulje, rakiju, malo naribane limunove
korice, prstohvat soli i sve zajedno izmiješamo. Smjesi zatim dodajemo brašno, što
bolje izmiješamo kuhačom pa preselimo na brašnom posipanu dasku i rukama
umijesimo polutvrdo tijesto. Valjkom razvaljamo pravokutnik debljine 5 mm, a
ukrasnim kotačićem izrežemo vrpce veličine 10 x 3 cm. Svaku vrpcu nožićem malo
zarežemo po sredini i kroz taj otvor provučemo jedan kraj tijesta. Pržimo na toplom
ulju do zlatnožute boje. Pržene kroštule ocijedimo i još vruće posipamo šećerom u
prahu.
- USKRSNI KOLAČI OTOKA BRAČA
Sastojci:
Sirnice i garitule mijese se od istoga tijesta.
1 kg brašna,
10 jaja,
25 dag šećera,
15 dag masnoće,
1 dcl toploga mlijeka s 8 dag kvasca,
1 dcl kruškovca,
izribana kora od naranče i limuna
Priprema:
Na toplu mjestu ostavi se kvasac u mlakom mlijeku, u koje smo dodali 1 žlicu šećera i
1 žlicu brašna. Miješa se šećer s masnoćom i 6 žumanaca. Toj se smjesi, dobro
umućenoj, dodaje brašno (polovica predviđene količine) i 4 cijela jaja. U rijetku
smjesu ulije se uzdigli kvasac. Sve se dobro lupa drvenom žlicom dok se tijesto ne
odvoji. Ostavi se na toplom da uskisne. (To zna potrajati i nekoliko sati.) Kad smjesa
udvostruči obujam, doda se ostatak brašna i zamijesi meko tijesto. Ponovno se diže
(nekoliko sati). Dvaput uzdiglo tijesto podijeli se u četiri jednaka dijela. Od tri dijela
umijese se lijepe, okrugle lopte, a od četvrtoga dvije garitule. Garitula se mijesi tako
da se napravi dugački tanki valjak od tijesta. Na sredinu se utisne tvrdo kuhano jaje, a
potom se oko njega savije tijesto i isplete pletenica dugačka 30-ak centimetara. Ovako
pripremljeni oblici ostave se ponovno dizati. Lim u kojem će se sirnice peći treba
obložiti masnim papirom, na to složiti sirnice, uzdigle duboko zarezati nožicama iz tri
smjera, tako da se rezovi spajaju u središtu (kao "Mercedesov" znak). Prije stavljanja
u peć, tijesto se namaže žumancem koje smo razrijedili vodom, da poprime privlačnu
rumenu boju. Peče se na tihoj vatri (150 stupnjeva). Polupečene sirnice i garitule
(nakon 20 minuta) vade se iz peći i ukrašavaju zašećerenim snijegom od bjelanaca
povrh kojega smo posuli razdrobljene kocke šećera. Vraćaju se u peć i nastavljaju peći
20-ak minuta.
72
73