ro
g
e
n
e
t
n
o
M
me d ijsk i sp o n zo r i:
Bilten br. 4 ‌‌| Jazz Apprecitation Month 2011 | Izdavač: Jazz Art | www.jazzartassociation.org | [email protected]
Mjesec poštovanja jazza u Crnoj Gori
BILTEN JAM 2011
Izdavač
JAZZ ART
Urednica
Maja Popović
Program JAM 2011.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
Naše peto izdanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
Gosti JAM-a. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Kritika: Veseli mjesec poštovanja jazza u divnoj Crnoj Gori . . . . 8
Utisci: Eli Yamin Quartet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Anketa - učesnici: Nezaboravno iskustvo. . . . . . . . . . . . . . . . 14
Učesnici mjuzikla Norina barka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Kritika: Noć kada smo bili svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
Grupa Baltazar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Književnost i muzika: Jazzologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
Jazz na filmu: Jazz Movies program. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Portreti mladih umjetnika: Iva Kostić, Enes Tahirović i
Filip Gavranović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
Intervju: Virgil Mihaiu, jazz kritičar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Carla Bley u Podgorici
Carla Bley: izvodi sa press konferencije, 5. decembar 2010.. . . . 36
Kritika: Carlas Christmas Carols - Snovi su tako stvarni . . . . . . 38
Naš jesenji program
Saradnici
Sonja DRAGOVIĆ
Anica VUJNOVIĆ
Milena MIŠKOVIĆ
Vojislav PANTIĆ
Vid JERAJ
Virgil MIHAIU
Milan MANDIĆ
Luka MILOŠEVIĆ
Kristina DEDIĆ
Boban MIHAJLOV
Dragana RAKČEVIĆ
KATARINA CVIJOVIĆ
Na crnogorskoj turneji: Eric Legnini Trio. . . . . . . . . . . . . . . . 40
Intervju: Evolucija jazza je u toku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
Muzički velikan u Podgorici: Ralph Towner. . . . . . . . . . . . . . . 43
Grafički dizajn i prelom
Slađana Bajić-BOGDANOVIĆ
Podsjetnik
Foto
Nemanja dabanović
Aleksandar aleksić
Štampa
DPC, Podgorica
Tiraž
300
Zahvalnost saradnicima i autorima
koji su svojim dobrovoljnim radom
doprinijeli sadržaju ovogodišnjeg
Jazz Biltena.
Jazz organizacije
The Jazz Drama Program . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
Jazz at Lincoln Center. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Berklee College of Music . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Intervjui
Pat Metheny . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Jason Moran . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
Jazz skice: Sentimentalno putovanje Bubiše Simića. . . . . . . . . 54
Omaž umjetniku: Boško Petrović. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
50 godina od prvog free jazz albuma: Ornette Coleman . . . . . . 57
Jazz skice: The Last Poets . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
Jazz skice: Django Reinhard. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
In Memoriam 2010/2011. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
Celebrating jam 2011 in Montenegro
Our fifth celebration, by Maja Popovic. . . . . . . . . . . . . . . . . 68
Exhilaration Jazz Appreciation Month 2011 In Beautiful
Montenegro, by Virgil Mihaiu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69
Eli Yamin Jazz Quartet: Unbelievable week in Montenegro. . . . 72
Sailing on the Waves of Joy, by Kristina Dedic . . . . . . . . . . . . 75
02 – 08. 04. 2011. | 11:00
KIC/ velika sala – Podgorica
02.04.2011. | 20:00
KIC/velika sala - Podgorica
Koncert
ELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)
Ugledni američki pijanista, kompozitor i pedagog Eli Yamin i njegov
jazz kvartet rade sa učenicima Umjetničke škole za muziku i balet
Vasa Pavić, horovima i solistima na pripremi koncertnog izvodjenja
mjuzikla Nora`s Ark (Norina barka) 8. aprila. Norina barka je moderna
verzija biblijske priče o potopu na našoj planeti i borbi za opstanak.
Eli Yamin, klavir, Zaid Nasser, saksofon,
Ari Roland, kontrabas, LaFrae Sci , bubnjevi
01. 04. 2011. / 16:30 American Corner, Pljevlja
American Corner Movie Program: Jazz Masters
THELONIOUS MONK – STRAIGHT NO CHASER (Charlotte Zwerin)
dugometražni dokumentarni film
02. 04. 2011. | 20:00 KIC „Budo Tomović“, Podgorica
ELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)
05. 04. 2011. | 20:00 Kraljevsko pozorište Zetski dom, Cetinje
ELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)
06. 04. 2011. | 20:00 Zahumlje, Nikšić
BALTAZAR KVINTET (CG)
Filip Gavranović, gitara, Ivan Marović, klavir, Blažo Tatar, bubnjevi,
Nebojša Miletić, kontrabas
07. 04. 2011. | 20:00 Porto Montenegro/upravna zgrada, Tivat
ELI YAMIN JAZZ QUARTET (SAD)
08. 04. 2011 | 20:00 KIC “Budo Tomović”, Podgorica
ELI YAMIN: NORA`S ARK / jazz mjuzikl (koncertno izvođenje)
Eli Yamin Jazz Quartet, horovi i solisti Umjetničke škole za muziku i balet Vasa Pavić
09. 04. 2011. | 20:00 Klub Evergreen, Kotor
BALTAZAR KVINTET (CG)
11. 04. 2011. | 21:00 KIC “Budo Tomović”, Podgorica
BALTAZAR KVINTET (CG)
04. 04. 2011. / 16:30 American Corner/KIC, Podgorica
American Corner Movie Program: Jazz Masters
BIRD (Clint Eastwood) – dugometražni igrani film
Uvod i komentari: John Carter
04. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat
American Corner Movie Program: Jazz Masters
ELLA FITZGERALD: SOMETHING TO LIVE FOR (Charlotte Zwerin)
dugometražni dokumentarni film
04. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica
Ciklus filmova: Jazz Movies
THE BENNY GOODMAN STORY (Valentine Davies), igrani film
Selekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University
05. 04. 2011 / 16:30 American Corner, Pljevlja
American Corner Movie Program: Jazz Masters
CHARLES MINGUS – TRIUMPH OF THE UNDERDOG (Don McGlynn)
Dugometražni dokumentarni film
05. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat
American Corner Movie Program: Jazz Masters
BIRD (Clint Eastwood), igrani film
05. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica
Ciklus filmova Jazz Movies
SHORT CUTS (Robert Altman), igrani film
Selekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University
Iz arhiva American Corner u Podgorici
01.04.2011 | 19:00
Porto Montenegro
upravna zgrada, Tivat
Plakati: Louis Armstrong
- The King of Jazz
08.04.2011. | 19:00
Porto Montenegro
upravna zgrada, Tivat
Plakati: Duke Ellington
Remembered
06. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro,Yacht Club, Tivat
American Corner Movie Program: Jazz Masters
ONE NIGHT WITH BLUE NOTE, istorijski all-star reunion concert, 1985
(Stephen Reed)
06. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica
Ciklus filmova Jazz Movies
KANSAS CITY (Robert Altman), igrani film
Selekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma
University
07. 04. 2011. / 20:00 KIC/sala DODEST, Podgorica
Ciklus filmova Jazz Movies
01. 04. 2011 | 20:00 Montanaro Jazz Club, Podgorica
Konferencija za novinare povodom dolaska američke grupe
Eli Yamin Jazz Quartet i jam session/učesnici JAM-a
08. 04. 2011 | 22:00 Montanaro Jazz Club, Podgorica
Jam session / učesnici JAM-a
SWEET AND LOWDOWN (Woody Allen), igrani film
Selekcija i komentari: prof. Miša Nedeljković, Oklahoma University
09. 04. 2011. / 19:00 Porto Montenegro, Yacht Club, Tivat
American Corner Movie Program: Jazz Masters
LET`S GET LOST (Bruce Weber) dugometražni dokumentarni film
11. 04. 2011. / 16:30 American Corner/KIC, Podgorica
American Corner Movie Program: Jazz Masters
LET’S GET LOST (Bruce Weber) – dugometražni dokumentarni film
Uvod i komentari: Bennett Lowenthal, otpravnik poslova Ambasade SAD u Crnoj Gori
6. 04. 2011. / 18:00 American Corner/KIC, Podgorica
JAZZ IN THE BEGINNING OF THE 21st CENTURY - BETWEEN UNIVERSAL LANGUAGE & ETHNOCULTURAL IDENTITIES | Jazz na početku 21. vijeka
– Između univerzalnog jezika i etnokulturoloških identiteta Predavač: Virgil Mihau, jazz kritičar i književnik (Rumunija)
11. 04. 2011. / 19:00 Knjižara Karver, Podgorica JazzOLOGIJA, veza između književnosti i jazza Predavač: Vid Jeraj, jazz kritičar i publicista
(Zagreb, Hrvatska)
Naše peto izdanje
M
jesec poštovanja jazza u Crnoj Gori doživio
je svoje peto izdanje u izrazito kreativnoj
at­mosfe­ri. Glavni gost manifestacije bio je Nju­
jorčanin Eli Yamin, umjetnik posvećen jazzu na
različite na­či­ne - kao pijanista i kompozitor, vođa
benda, edukator i producent, koji rado dijeli svoju
umje­tničku viziju i radost muziciranja sa ljudima
širom svijeta. Njegova glavna uloga u našoj proslavi
jazz-a nije slučajana – nakon njegovog prvog go­
stovanja u Crnoj Gori, na turneji sa blues bendom,
2009. godine, upriličenog posredstvom progra­ma
američke vlade The Rhythm Road: American Mu­
sic Abroad, otkrili smo njegove umjetničke ideje
i shva­tili da vizije nemaju granice. I kao što život
ide svojim tokom, ponekad van ustaljenih pravila,
ta­ko smo i mi, sa vjerom da radimo nešto važno,
pre­vazišli sopstvene limite.
Evropska premijera Yaminovog jazz mjuzikla
za djecu „Norina barka“ u Podgorici bila je vrhunac
manifestacije. Pod rukovodstvom profesorica Irene
Rađenović (dječji hor), Vjere Nikolić (kamerni hor)
i Tamare Vujošević Mandić (baletska grupa) preko
70 učenika Umjetničke škole za muziku i balet„Vasa
Pavić“ učestvovalo je u dvomjesečnoj pripremi
mju­­­zikla, nakon koje su uslijedile intenzivne pe­
to­dnevne probe sa autorom i njegovim jazz kvar­
tetotm koje su unijele entuzijastički žar i radost
svih učesnika u ovom projetku. Koncertna verzija
„Norine barke“ bila je mnogo više nego uspješna
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Jazz Appreciation Month
„Mjesec poštovanja jazza” u Crnoj Gori 1-11. april 2011.
evropska premijera u Crnoj Gori, i značila je mla­
dim učesnicima nezaboravno iskustvo otkrivanja
no­vog, učenje, rad i druženje sa vrhunskim pro­fe­
si­onalcima i zaljubljenicima u muziku.
Pored toga, Eli Yamin Jazz Quartet, u sastavu
Eli Yamin, klavir, Zaid Nasser, saksofon, Ari Ro­la­
nd, kontrabas i LaFrae Sci, bubnevi, ostvario je
cr­nogorsku turneju u Podgorici - KIC „Budo To­
mo­­­vić“, kojom je JAM zvanično otvoren, zatim
na Cetinju - Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ i u
Tiv­tu - Porto Montenegro. Paralelno se odvijala i
tur­neja mladog crnogorskog jazz ansambla „Bal­
ta­­zar“, u Kotoru – Klub Evergreen, Nikšiću - Za­
hu­m­lje i Podgorici - KIC. Ovaj uigrani ansambl u
sa­stavu Filip Gavranović, gitara, Ivan Marović, kla­
3
vir/klavijature, Nebojša Miletić, kontrabas i Blažo Tatar,
bu­bnjevi, prvi put se predstavio sa svojom originalnom
muzikom.
Pored koncertnih programa širom Crne Gore, i ove
go­dine smo organizovali, u saradnji sa Američkim uglom
u Podgorici, niz filmskih serijala, u Podgorici, Pljevljima i
Tivtu. Izložbe iz arhiva Američkog ulga u Podgorici: Louis
Armstrong: The King of Jazz i Duke Ellington Remembered,
ove godine vidjela je tivatska publika, a džem sešni su,
na početku i završetku manifestacije, održani u podgori­
čkom jazz klubu Montanaro.
Poseban izbor igranih filmova u podgoričkom KIC-u
pri­redio je i uz uvodne komentare vodio naš cijenjeni sa­
radnik profesor Mihailo Miša Nedeljković, sa Oklahoma
univerziteta. U okviru ciklusa pod naslovom Jazz Movies
prikazani su filmovi: The Benny Goodman Story (Valenti­ne
Davies), Short Cuts (Robert Altman), Kansas City (Robert
Altman) i Sweet and Lowdown (Woody Allen).
Predavanja o jazzu i njegovim mnogobrojnim uti­ca­
ji­ma održali su ugledni predavači iz Rumunije i Hrvat­
ske: kritičar Virgil Mihaiu je tokom svog predavanja Jazz
na početku 21. vijeka - između univerzalnog jezika i etno­
4
kulturoloških identiteta, izložio mnoge varijante jazza, od
Brazila do Azerbejdžana, uz raritetne audio i video pri­
mjere. Publicista i kritičar Vid Jeraj je svojim pre­davanjem
Jazzologija uspio da otkrije različite veze između jazz-a
i književnosti i istakne brojne njihove uti­caje te animira
publiku da improvizuje - čitajući jazz prozu.
U ovogodišnjem biltenu bilježimo sva ova dešava­nja
kroz viđenja učesnika, novinara, kritičara, gledalaca. U do­­
datku biltena podsjećamo, pored ostalog, i na vrhunce
jazz scene u Crnoj Gori tokom sezone 2010/2011 (Carla
Blay Christmas Carols), pred­stavljamo svjetske institucije
i orga­nizacije sa kojima smo neposredno ili posredno po­
vezani, nove knjige, intervjue sa svjetskim umjetnicima
koji će ove godine gostovati u regionu, sve u cilju da se
što više čuje i vidi jazz na našem prostoru, zvučnom i
duhovnom.
Veliku zahvalnost za podršku i partnerstvo ovogodi­
š­nje proslave jazz-a u Crnoj Gori dugujemo svim uče­s­
nicima, saradnicima, partnerima i finan­sijerima među ko­
jima posebno mjesto imaju: Umjetnička škola za muziku i
balet „Vasa Pavić“ u Podgorici, KIC „Budo Tomović“ i Američki
ugao u Podgorici, Američka ambasada u Podgorici, Porto
Montenegro u Tivtu, Ministarstvo kulture, Vlada Crne Gore,
Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju, Crnogorski
Telekom, Podgorička banka Société Générale, Montanaro
Jazz Club u Podgorici, Evergreen Club u Kotoru, Knjižara
Karver u Podgorici, JU Zahumlje u Nikšiću, Štamparija DPC
u Podgorici.
Maja Popović
menadžer projekta JAM 2011
Eli Yamin
je jazz pijanista, kompozitor, pedagog, vođa benda i član Stainway umjetničke
asocijacije. Veseo i poletan način na koji on svira klavir omogućili su mu da nastupa u najboljim koncertnim
halama, na najboljim festivalima širom svijeta: u SAD, Indiji, Kini, Maliju, Japanu, Evropi. Kroz iskustva sa turneja
Eli je uvijek nanovo oduševljen muzikom i njenom moći da podigne, inspiriše i izgradi zajednicu koja obuhvata
čitav svijet.
Eli je master studije iz muzičke pedagogije završio na Leman koledžu pri njujorškom Univerzitetu. Kao jedan
od vodećih padagoga posvećen širenju jazz kulture Eli Yamin jazzu uči biznismene, učenike osnovnih škola,
nastavnike muzičkog obrazovanja i profesore sa fakulteta. On je i savjetnik za program promovisanja američke
muzike u inostranstvu, The Rhythm Road: American Music Abroad, koji realizuju Vlada Sjednjanih Američkih
Država, Nacionalna zadužbina za umjetnost, Univerzitet Fodrham i WBGO radio.
Kao umjetnički direktor neprofitne organizacije The Jazz Drama Program i direktor odsjeka za jazz na Jazz
akademiji Osnovne škole Lincoln Center, Eli mnogo radi sa djecom. Njegovih šest mjuzikala za djecu izvedeni
su pred hiljadama ljudi i u njima su nastupale stotine djece. Snimio je brojne albume, među kojima su „Suns
of Cosmic Consciousness“ sa grupom Solar; „Speak, Spake, Spoke“ sa jazz pjesnikom Kirpalom Gordonom i sa
Warrenom Smithom, Artom Baronom i Claire Daly; „Pushin` 30“, „You Can`t Buy Swing“, i najnoviji, „I Feel So
Glad“, na kojem je radio sa svojim blues bendom, te mjuzikl „Nora`s Ark“.
Eli Yamin gostuje drugi put u Crnoj Gori. Prije tri godine gostovao je kod nas kao lider blues ansambla Eli
Yamin Blues Band u okviru programa Rhythm Road: American Music Abroad (2009).
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
a
M
A
J
Gosti
5
Ari Roland
Kontrabasista
odrastao je unutar njujorkške underground bop scene, gdje se
nalaze samo najbolji muzičari i gdje je muzika uvijek postojala u svom najizazovnijem obliku. Klasično muzičko
obrazovanje stekao je u školi Julliard, u Njujorku. Poznat kao izuzetan profesionalni muzičar još od svojih
tinejdžerskih godina, Ari je brzo ušao među najveće u tom krugu, kao što su saksofonista “C” Sharpe i pijanista
Frank Hewitt. Arija je redovno bilo moguće naći da svira u društvu Jimmya Robinsona, Lou Donaldsona, Juniora
Cooka i Vernel Fournier, koji mu je prenio ezoterična znanja koja samo majstori znaju, stvari koje nikada nećete
naučiti na univerzitetu. Uz časove pokojnog Homera Menscha prevazišao je ograničenja na Juilliardu, nakon
čega se su ga pozivali svi koji se bave ovim poslom. Kako je više volio muzičku slobodu kluba „Smalls“, bio je jedan
od najčešćih izvođača tamo tokom čitave decenije; nastupao je 2-3 puta nedjeljno s velikim Frankom Hewittom
sve do Hewittove smrti, te u nekoliko drugih grupa. Tokom osam godina nastupao je jednom nedjeljno kao
jedan od vođa „Across 7 Street“ benda. Ari kao važne uticaje navodi strastvene, sirove zvuke velikog violinisteinterpretatora Eugene Ysaye, zatim i Fritz Kreisler i George Enescu. Iz svijeta jazza, on navodi Jimmy Blanton,
Oscar Pettiford, Izrael Crosby i Ray Brown, koji su uticali na njegovo stvaralaštvo, zajedno sa muzičarima kao što
su Charlie Parker, Lester Young, Coleman Hawkins, Art Tatum, Bud Powell i Dizzy Gillespi. Veliki umjetnik, bilo
da je slikar, glumac, ili muzičar, je u mogućnosti da uobičajeno pretvori u nešto veće od života. Udar četkice
Van Gogha stvorio je odjek kroz stoljeća. Beskompromisni umjetnik, Roland, pretvara običan „hod“ kontrabasa
u modernu umjetnost.
Radio je sa mnogim zančajnim jazz figurama, kao što su Barry Harris, Betty Carter, Lou Donaldson, Wynton
Marsalis, Marcus Roberts, i Harry Connick, Jr. Kao vođa ansambla izdao je tri albuma koja su dobila komplimen­
te međunarodne kritike. U poslednje tri godine obišao je 26 zemalja zahvaljujući programu “The Rhythm Ro­
ad-American Music Abroad” i druge slične programske turneje. Roland upravo sarađuje u vođenju programa
Bi-Communal Jazz Futures za Američku ambasadu na Kipru i programa American Jazz In Syria za Američku am­
basadu u Siriji.
Ari Roland gostuje po drugi put u Crnoj Gori. Prije tri godine gostovao je kao član njujorškog jazz ansambla
Chris Byars Quartet u okviru programa Rhythm Road: American Music Abroad (2008).
LaFrae Sci,
Bubnjarka
je njujorška
jazz muzičarka, inače diplomirani politikolog i ekono­
mista. Njeni nastupi su česti u raznovrsnim jazz an­sam­
blima. Nasupa i u brodvejskom mjuziklu The Bad And
The Beautiful, Sandre Bernhard. “Različiti su putevi ko­
jima jedan bubnjar može da se kreće, naročito da­nas.
Pošto stalno učim i saznajem nešto novo, smatram da
za mene nije propast da snimam i sviram sa samo je­
d­nim umjetnikom deset godina. Sebe vidim kao bub­
njarku sa bendom ali i bubnjarku koja se može naći u
situaciji da je razdvojena od benda. Kao izvođač svje­
sna sam da mi je potrebno hrabrosti da pogledam u
prav­cu gdje se ljudi još nijesu usudili da idu.”
6
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Godinama je član Eli Yamin Blues Band i Eli Ya­
min Jazz Quartet. Nastupala je širom SAD i Evrope
kao izvođač i predavač. Kao muzički pedagog radi
sa mladima u okviru Lincoln Center Institute, Willie
Mae Rock Camp for Girls i Brooklyn International
School.
LaFrea Sci gostuje po drugi put u Crnoj Gori.
Prije trio godine gostovala je u Crnoj Gori kao član
ansmabla Eli Yamin Blues Band u okviru programa
Rhythm Road: American Music Abroad (2009).
Zaid Nasser
je jedan od najautentičnijih glasova na saksofonu danas. Kao sin jazz i blues
velikana, basiste Jamila Nassera (ranije poznatog kao George Joyner), Zaid je rođen i odgajan na jazz sceni, uče­
ći direktno od jazz legendi. Kao mladi saksofonista često je provodio dane sa Papa Jo Jones, učeći tako lekcije o
jazzu i životu. Na njujorkškoj sceni nastupa već gotovo dvadeset godina. Svirao je sa Cecil Payne, Junior Cook,
Jon Hendricks, i Harold Mabern. U devetnaestoj godini seli se u Memphis gdje je proveo tri godine s Calvin
Newborn’s bendom, krstareći po jugu, nastupajući po klubovima i razvijajući samo svoj, bogat, dubok zvuk.
Po povratku u Njujork, Zaid je radio tri godine sa orguljašem Billom Doggettom, i proveo još tri sa Panamom
Francis u „Savoy Sultans”. U originalnom Smalls jazz klubu, koji je vodio Mitch Borden, on je redovno svirao
gotovo deset godina, vodeći svoj kvartet. Pojavljivao se i kao jedan od vođa kvinteta, pored Mikea Mullinsa,
zatim u „Across 7 Street“ septetu i kao član čuvenog „Subotom kasno uveče“ kvinteta Franka Hewitta. Rano je
učestvovao u snimanju dvije kompozicije koje su bile dio albuma „Jazz Underground: Live At Smalls on Impulse
Records“. Njegov talent je prepoznao i saksofonista/producent Ned Otter i uključio ga je u rad na svom albumu
„The Secrets Inside“ koji je objavila producentska kuća “Two And Four Recording Co“. Njegove albumi su bili
uvršteni na mnoge “top-ten” liste muzičkih kritičara. Redovno
nastupa u Njujorku a veliki dio svoje karijere posvetio je
trenutno internacionalnim turnejama.
Zaidov zvuk je organski i autentičan. Podsjeća na veliku
underground alt saksofon legendu Clarence “C” Shar­pe.
Nasserovi jedinstveni, lični ton i frazeologija otkrivaju za­
mršene, maštovite i domišljate muzičke poteze, utkane u
uske tematske improvizacije. Iako stalno eksperimentiše, on
ni­k ada ne gubi ravnotežu. Njegova izvanredna spretnost u
kretanju po udaljenijim tip­k ama na tom muzičkom puto­
vanju jedno je od obilježja sjajnog improvizatora, onog
ko­ji izbjegava moderne ten­dencije koje vode padu u po­
jednostavljene oblike. Tu je do­sta izazova za slušaoca, ali sni­
manje omogućava otkrivanje čitave te genijalnosti pri­likom
ponovnih slušanja.
U Crnoj Gori gostuje prvi put kao gost udruženja Jazz Art
i manifestacije JAM 2011.
7
kritika
Piše: Virgil Mihaiu, jazz kritičar
Član uredništva jazz magazina Downbeat
Ataše za kulturu pri ambasadi Rumunije u Portugaliji
Direktor Rumunskog kulturnog centra u Lisabonu
April 2011.
Veseli Mjesec
poštovanja jazza 2011
u divnoj Crnoj Gori
F.
S. Fitzgerald, pisac koji je skovao termin „Jazz Age“,
pomenuo je „malu Crnu Goru“ u svom remek-djelu
„The Great Gatsby“ (koje je objavljno gotovo istovremeno
sa prvim izvođenjem Gershwinove „Rapsody in Blue“).
Godine 2006. ova zemlja se vratila na mapu svijeta. Mala
po površini teritorije, ali beskrajna po ljepoti prirode.
U Crnoj Gori se trude da pokažu svoj umjetnički po­­
tencijal. Razvoj jazza tokom poslednjih pedesetak go­
dina pokazao je da ova vrsta muzike posjeduje moć
da transformiše postmoderni etos različitih nacija u je­
dinstvenu estetiku zvuka. Dakle, uprkos tome što ima
manje od 700.000 stanovnika, ova stara/nova zemlja u
tom pogledu brzo napreduje. Crnogorska jazz zajednica
je adekvatno organizaciono tijelo pronašla u udruženju
Jazz Art čije je sjedište u glavnom gradu, Podgorici. Os­
novala ga je Maja Popović 2009. godine i od tada Jazz
Art ima katalitički efekat na muzičare, predavače, uče­
nja­ke i publiku, kroz niz koncerata, radionica, festivala,
pre­davanja, promocija putem masovnih medija... Te iste
godine, nikad ubjedljivija Maja predložila je američkom
kontrabasisti Patricku O’Learyju da napiše „Crnogorsku
jazz svitu“, sačinjenu od crnogorskih narodnih pjesama
i restilizovanu u „third stream“ kompozicije – sinteze
kla­sične muzike i jazz improvizacije – za hor, gudački
an­sambl i jazz kvartet. Djelo su na sceni podgoričkog
Kul­turno-informativnog centra Budo Tomović izveli mla­
di, lokalni muzičari: hor i gudački orkestar, zajedno sa
bendom koji su činili majstor improvizacije, trubač Stjep­­
ko Gut, pijanista Ehud Asherie, bubnjar Tom Melito i kon­
trabasista, kompozitor lično. Ono što su zajedno stvorili
8
vrijedi pogledati. Dobar dio ovog nastupa možete pronaći
na internet stranici YouTube.
Nije ni čudo što su Maja Popović i njen marljivi tim sa
radošću prihvatili ideju da svake godine u svojoj ponovo
rođenoj zemlji organizuju Mjesec poštovanja jazza. Ovaj
projekat – inače, zamisao Instituta Smithsonian iz Va­
šingtona – kao glavni cilj imao je širenje čarolije jazza
na prostore koji do tada nijesu bili izloženi ovoj muzici.
Crnogorsku verziju ove manifestacije Maja opisuje kao
krojenu da zadovolji potrebe domaćeg kulturnog ži­vota.
Program sačinjen od koncerata, predavanja, mu­zičkih
radionica, obrazovnih programa, filmova, izložbi i još
mnogo čega dizajniran je da privuče mlade i stare, učenike
i profesore, amatere i profesionalce. Tako je u aprilu 2011,
uprkos oštroj globalnoj krizi, Crna Gora mogla još jednom
da uživa u ovom jazz prazniku. Koncerti, radionice, filmovi,
izložbe i predavanja su, osim u Podgorici, organizovani
i u još nekoliko crnogorskih gradova – u Kotoru, Tivtu,
Nikšiću, Pljevljima i na Cetinju.
Bio sam počastvovan pozivom da učestvujem u ovo­­
godišnjem Mjesecu poštovanja jazza u Crnoj Gori: da
odr­žim predavanje i prisustvujem nekim od izvanred­nih
momenata manifestacije. Prve večeri organizovana je
konferencija za novinare nakon koje je uslijedilo spontano
jazz muziciranje – čuveni jam session u kom su ovom
prilikom učestvovali lokalni i američki muzičari. Domaćin
je bio Montanaro Jazz Club – zanimljivo dizajnirano, um­
jetničkim fotografijama muzičara iz dvorane slavnih
de­korisano mjesto koje velikodušno vodi poštovalac
i promoter jazza Dragan Senić. Podgoričku jazz scenu
Montenegro u Tivtu, na fantastičnoj obali ove zemlje.
Crnogorski jazz kvintet Baltazar izrazio je svoje
postmodernističko viđenje jazza sa nešto primjesa ECM
zvuka i dobrom dozom individualne kreativnosti, i to
u tri grada – Nikšiću, Kotoru i Podgorici. Ovu grupu či­
ne mladi instrumentalisti Crne Gore od kojih se najviše
očekuje: Filip Gavranović – gitara, Ivan Marović – klavir i
klavijature, Blažo Tatar – bubnjevi, Neboja Miletić – kon­
trabas. Možemo se samo nadati da će oni uspjeti da sa­
čuvaju plamen jazz improvizacije u ovim inspirativ­nim
predjelima. Siguran sam da bi nekoliko poziva za učešće
na stranim festivalima značilo mnogo za njihov budući
razvoj.
Ono što me je zapravo najviše impresioniralo tokom
boravka u Crnoj Gori (pored beskonačne ljepote prirode)
bila je životna snaga, mladalačka energija i umjetnički
potencijal njene malobrojne populacije. Sve ove osobine
bile su na pravi način predstavljene kulminacijom Mje­
seca poštovanja jazza 2011: evropskom premijerom jazz
mjuzikla Norina barka koji je komponovao Eli Yamin a
napisao Clifford Carlson. Ova predstava stvorena je prije
desetak godina u okviru njujorške nevladine organizacije
The Jazz Drama Program koja teži da iskoristi muzičko
pozorište kao način da okupi učenike osnovnih škola
i upozna ih sa jazz muzikom, ali i da kreira mjuzikle na
teme koje zaokupljaju djecu. Prvi put izvedena 2000.
godine, predstava Norina barka bazirana je na sim­pa­
tičnom scenariju o naučnici Nori koja predviđa potop.
Da bi spasile životinje iz zoološkog vrta u Bronksu, Nora
i njene ćerke iznajmljuju brod, kruzer. Kada izgleda da
su svi spaseni, ispostavi se da je ćerka Fitzi zaboravila da
ponese hranu. Na sreću, životinje shvataju da je sloboda
za opstanak važnija od hrane, i na kraju sarađuju kako bi
pronašle neko jestivo rješenje. Edukativni cilj predstave
bio je da ispriča priču o harmoničnom životu, zajedničkom
radu i saosjećanju sa drugima. Ipak, daleko najbolji dio
priče je onaj muzički.
Maja Popović imala je hvale vrijednu ideju o produk­
ciji ove muzičke predstave za mlade na crnogorskom
tlu, gdje bi Eli Yamin Jazz Quartet bio zadužen za instru­
mentalni dio, a više od 50 djece iz Muzičke škole Vasa Pavić
za horske i solo dionice, kao i za neke simpatične plesne
koreografije. Naravno, veliki hor – koji je, inače, sjajno
vodila Mira Popović - morao je svoje djelove unaprijed
da uvježba. Pravi izazov ove saradnje na daljinu postao
je svima jasan tokom prve nedjelje Mjeseca poštovanja
jazza 2011, kada su se američki instrumentalisti i cr­
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
predstavili su gitarista Filip Gavranović, bubnjar Slaven
Ljujić i dvije pjevačice adolescentkinje – Iva Kostić i Ka­
tarina Bogićević (nažalost, prvi jazzer, trubač i trom­
bonista Crne Gore, Nikola Mitrović, prošle godine je
po­ginuo u nesreći). Veliko zadovoljstvo pričinilo mi je
saznanje o doslednoj moralnoj i materijalnoj podršci koju
razvoju jazza u Crnoj Gori pruža američka ambasada u
Podgorici. Pokazalo se da je otpravnik poslova u ambasadi
Sjedinjenih Država, g. Bennet Lowenthal, ne samo učen
diplomata već čovjek posvećen kulturi i poznavalac jazza,
što je u današnje vrijeme pravi blagoslov.
Glavni gosti ovogodišnje manifestacije bili su članovi
njujorškog jazz benda Eli Yamin Jazz Quartet. Odličan
izbor, imajući u vidu njihove individualne improvizacijske
vještine, široke stilske horizonte, prilagodljivost, homo­
genost i užitak koji za njih predstavlja komunikacija sa
gledaocima. A ovi poslednji – podsjećam vas – bili su
oduševljeni kao što bi bila bilo koja druga jazz publika
iz istočne Evrope. Nastup kvarteta započet je parafrazom
svečane teme O svijetla majska zoro (folklorna melodija;
pjesmu je aranžirao Žarko Mirković i danas je to crno­
gorska himna), u alternaciji sa swing pasažima koji su
evo­cirali porijeklo jazza. Većinu kompozicija prožimao je
blues, ali i gospel, swing, bebop, sa urođenim aluzijama
na rhythm&blues i rock&roll. Pijanista i vokal Eli Yamin ni­je
skrivao divljenje prema Ellingtonu i odsvirao je nekoliko
divnih solo dionica u stilu svog maestra, dok je u ostalim
izvedbama prešao čitav spektar od kao pera lakog pun­
ktualizma do intenzivnog ostinata. Na alt saksofonistu
Zaida Nassera najveći uticaj je imao Sonny Stitt, ali je
brzinom svoje interpretacije on odao dužno poštovanje
Charlieu Parkeru. Originalnost kontrabasiste Arija Ro­
lan­da ogleda se u njegovim vrlo dosljednim soloima
con arco – kada, na primjer, koristi samo gudalo – dok
se tokom pratećih pasaža vraća na uobičajeni pizzicato
„hodajućeg basa“. Bubnjarka LaFrae Sci energično je
naglašavala ritam, a u svojim improvizacijama uspjela je
da nagovijesti melodije i harmonije kroz tanane akcente
perkusija. Muzičari su kompoziciju Just One posvetili Ma­
ji Popović – lijep gest, jer ona je zaista bila nezamjenljiva
kreatorka ove divne svečanosti.
Kvartet Elija Yamina izazvao je slične, entuzijastične
reakcije publike tokom još dva nastupa: u šarmantnom
Kraljevskom pozorištu stare crnogorske prijestonice Ce­
tinje (nalazi se ispod planine Lovćen na čijem vrhu leži
Njegoš, vladar i pjesnik iz XIX vijeka, u mauzoleju koji
je izgradio čuveni vajar Ivan Meštrović) i u marini Porto
9
no­gorski učenici počeli svakodnevno sastajati na pro­
bama. Imajući u vidu koliko su malo vremena imali za
ove probe i, ujedno, muzičke radionice, rezultati su bili
zadivljujući: 8. aprila 2011. godine, prepuna velika sala
KIC-a Budo Tomović u Podgorici bila je svjedok poletnog
performansa koji su izveli tinejdžeri i djeca pjevajući
na engleskom jeziku, i to tako prirodno kao da su već
učestvovali u prethodnim izvođenjima predstave – u
Santa Feu, Ajdahou, Njujorku i drugim američkim gra­
dovima. Zadivljujuća je koordinacija koja je postojala
među izvođačima ovog jazz mjuzikla za djecu – inače,
rada koji zaslužuje da bude referentan u ovom polju.
Činjenica je da autor ni u jednom trenutku nije spustio
muzičke standarde svoje kompozicije. Čak naprotiv: svoje
mlade učenike on je podigao na nivo živahnih učesnika u
pjevačkim i plesnim avanturama na bini. Inače, mislim da
predstavu treba ponoviti na većoj sceni, kako bi učesnici
imali više prostora za kretanje; smatram i da bi je trebalo
„izvoziti“ u zemlje Zapada, kao dokaz umjetničkog po­
tencijala koji ovaj mali narod posjeduje. Eli Yamin ovdje
je upotrijebio svoje ogromno znanje pijaniste, pjevača,
profesora, šoumena i kreativno je upotrijebio tradiciju
koja je nekada američki mjuzikl učinila slavnim, a koja
je stara koliko i Jazz Age. Ovo je zaista bio pravi prikaz
najvećeg američkog doprinosa savremenoj umjetnosti:
širenja poruka jazz muzike u svijetu. Kao što je muzičar i
sam priznao tokom uzbudljive završnice predstave: „Kada
smo stigli u Podgoricu, osjetili smo duh jazza.“ Ushićena
Virgil Mihaiu
10
reakcija publike samo je potvrdila njegove riječi.
Kako jazz uvijek podrazumijeva čvrste spone sa dru­
gim umjetničkim poljima, Maja Popović se pobrinula da
isplanira i nešto „sa strane“. Tako su brojni filmovi inspi­
risani jazzom predstavljeni u Podgorici, Tivtu i Pljevljima.
Većinu njih je odabrao i komentarisao Miša Nedeljković,
profesor Univerziteta Oklahoma. Evo nekih naslova, koji
samo dokazuju visoke standarde selekcije: Thelonious
Mo­nk/Straight No Chaser i Ella Fitzgerald/Something To Li­
ve For koje je režirao Charlotte Zwerin, Short Cuts i Kansas
City - djela Roberta Altmana; Bird Clinta Eastwooda; Sweet
and Lowdown Woodya Allena; Charles Mingus/Triumph
of the Underdog Dona McGlynna, i tako dalje. Dvije iz­
ložbe plakata, posvećene Louisu Armstrongu i Dukeu
Ellingtonu, bile su predstavljene u Tivtu.
Knjižara Karver ugostila je hrvatskog jazz novinara i
promotera avangarde Vida Jeraja, koji je tu održao pre­da­
vanje o vezama između jazza i literature. Američki ugao u
Podgorici bio je domaćin mog predavanja, naslovljenog
Jazz na početku 21. vijeka – između univerzalnog jezika i
etnokulturoloških identiteta. Osnove ove studije ja sam i
ranije prezentovao, i to u samom Institutu Smithsonian
2005. godine, na poziv mog prijatelja Johna Edwarda Has­
sea. Inače, on je čovjek koji je odigrao odlučujuću ulo­gu
u kreiranju projekta Jazz Appreciation Month u svi­jetu. Za
ovakve, tipične jazz slučajnosti, odgovarajuća rumunska
izreka bila bi Cine se aseamana se aduna, ili – svaka ptica
svome jatu leti.
je rumunski jazz kritičar, pisac i diplomata. Diplomirao je 1974. godine na Fakultetu
za strane jezike Univerziteta u Klužu (Cluj - Napoca). Glavne oblasti koje je savladao na fakultetu su engleski i njemački
jezik, dok je kao sporedne izučavao španski i portugalski. U periodu od 1971. do 1983. godine bio je član uređivačkog
tima magazina za kulturu „Echinox“; od 1981. je član rumunskog Udruženja pisaca; od 1983. jedan je od urednika
magazina Međunarodne jazz federacije, „Jazz Forum“ koji je objavljivan u Varšavi. Od 1990. bio je član tima urednika
mjesečnika za kulturu „Steaua“ koji je izdavalo Udruženje pisaca. Godine 1992. postao je profesor-asistent na Muzičkoj
akademiji „G. Dima“ u Klužu, 1993. hohorarni saradnik Udruženja jazz novinara Sjedinjenih Američkih Država a 1996.
član PEN kluba u Rumuniji. Godine 1997. osnovao je Katedru za jazz i postao profesor na predmetu Estetika jazza na
Muzičkoj akademiji u Klužu. Od 1998. je počasni član Češko-rumunske kulturne asocijacije; 1999. je postao član kluba
kritičara „Down Beat Jazz“; a od 2001. godine član je uređivačkog kolegijuma magazina „Down Beat“ u Čikagu. Zvanje
doktora stekao je izradom studije-monografije o F.S. Ficzgerald-u. Od 2004. je član žirija „European Jazz Prize“ u Beču;
2005. je postao član uređivačkog tima magazina za kulturu „Tribuna“, a od 2006. je direktor Rumunskog kulturnog
instituta u Lisabonu i savjetnik u ambasadi Rumunije u Portugalu.
Objavljene knjige: Legea conservarii adolescentei / Zakon očuvanja adolescencije (Dacia, 1977)/poezija; Sighisoara,
Suedia si alte stari de spirit / Sigišoara, Švedska i druga stanja svijesti (Albatros, 1980)/poezija; Indicatiuni pentru balerina
din respiratie / Uputstva za disanje balerine (Eminescu, 1981)/poezija; Cutia de rezonanta / Rezonatorska kutija – eseji
o jazzu iz perspective današnje kulture (Albatros, 1985); Poeme / Pjesme (Dacia, 1986); Jazzorelief / Jazzoreljef (Nemira,
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
1993)/eseji; Paradis pierdut in memorie / Raj izgubljen u pamćenju (Cartea Romaneasca, 1993)/poezija; Incantari &
descantari clujene / Slavopojke i čarolije Kluža (Dacia, 1996)/poezija; Recensamant de epifanii/Popis prosvjetljenja
(Paralela 45, 1999) – dvojezično izdanje poezije koje je na engleski jezik preveo Adam J. Sorkin; Veze sa jazzom u
Portugalu (Alfa Press, 2001)/monografija; Jazzografii pentru imblanzit saxofoniste / Jazzografija za kroćenje NjihSaksofonistkinja (Dacia, 2001)/poezija; Između vremena jazza i postmodernizma: F. Scott Fitzgerald (Editura Universitatii
de Vest, 2003)/monografija; Aur din coama Ariadnei / Gold aus Ariadnes Maehne – Zlato iz Arijadnine kose – dvojezično
izdanje poezije koje je na njemački preveo Rolf-Frieder Marmont (Limes, 2004); Veze sa jazzom u Rumuniji (Institutul
Cultural Roman, 2007)/monografija; Lusoromana punte de vant / Portugalsko-rumunski most od vjetra (Brumar, 2010)/
poezija.
Nagrade: debitantska nagrada za poeziju od izdavačke kuće „Dacia“ – 1977; odlikovanje počasnim ordenom Amicus
Poloniae od Ministarstva kulture Poljske – 1984; nagrada za poeziju od Udruženja pisaca Kluža – 1994; nagrada „Poetry
Book of the Year“ na „Salonul national de carte“ – 1996; nagrada za poeziju od Udruženja pisaca – 1998. i 2002; počasna
titula „Kulturni ambasador Kluža“ dodijeljena od Rumunske opere u Klužu i Transilvanijskog poslovnog centra – 2001;
nagrada za jazz kritiku od Rumunskog centra za radiodifuziju – 2003, i od „Muzza“ fondacije za kulturu – 2008; nagrada
za izvrsnost u promociji portugalsko-rumunskih kulturnih veza od „Movimento Arte Contemporanea“ Lisbon – 2009.
Pisao je za većinu rumunskih časopisa iz oblasti kulture, a svojim radovima doprinosio je i publikacijama koje
se bave kulturom u Portugalu, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Latviji, Švajcarskoj, Rusiji, Hrvatskoj, Sjedinjenim
Američkim Državama, Francuskoj, Brazilu, Srbiji, Austriji, Italiji, Norveškoj, Španiji, Moldaviji, Mađarskoj, Kosta Riki,
Turskoj, Kanadi. Od 1980. godine bavi se i producentskim radom i kao glavni ili gostujući producent producira
programe vezane za kulturu za radio i televizijske stanice širom Evrope.
Nakon 1993. jedan je od osnivača Jazzografije, slobodne forme jazz-poezije koju su na sceni predstavljale različite
grupe sastavljenje od sledećih umjetnika: Alan Tomlinson/trombon (član londonskog Orkestra jazz kompozitora),
Harry Tavitian/klavir, Corneliu Stroe/perkusije, Virgil Mihaiu/poezija, bas gitara, Alex Balanescu/violina, Livia Tulbure/
koreografske improvizacije. Svoju poeziju izvodi na različitim jezicima, sam ili sa timom Jazzografije, u Irskoj, Škotskoj,
Rumuniji, Engleskoj, Austriji, SAD, Njemačkoj, Sjevernoj Irskoj, Mađarskoj, Francuskoj i na svjetskoj izložbi u Lisabonu,
Portugal, 1998. godine. Jazz-poeziju izvodio je i 2008. sa portugalskim improvizatorom, pijanistom João Paulo Esteves
da Silva.
Predavanja o Jazzologiji održao je na mnogim univerzitetima i institutima širom svijeta, kao gostujući predavač.
Prevela sa engleskog: Sonja Dragović
11
u t i s c i
Duh jazza je živ i zdrav
Eli Yamin rtet
a
u
Q
Eli Yamin
kompozitor, pijanista
K
akvu nevjerovatnu nedjelju smo proveli u Crnoj Gori na Jazz Art svirci, slaveći Mjesec poštovanja jazza koji je ovog
puta obilježila koprodukcija crnogorskog Jazz Arta i njujorškog Jazz Drama Programa, realizovana uz podršku
ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori, opštine Podgorica i marine Porto Montenegro. Nijesam ni
sanjao da bi ovo izvođenje Norine barke moglo da bude ovako uspješno. Djeca su bila fantastična! Četrdeset učenika
iz niže muzičke škole, dvadeset iz srednje i osam baletskih plesača oživjeli su šou. Kada sam ja stigao, sva djeca su
znala napamet pjesme iz mjuzikla i pjevala ih sa mnogo ukusa i duha. Dane smo provodili pripremajući scenski nastup,
dorađujući muziku i smišljajući najbolji način da baletske tačke uklopimo u instrumentalne solo dionice i naraciju
na engleskom i crnogorskom jeziku. Uveče, moj jazz kvartet koji čine LaFrae Sci (bubnjevi), Ari Roland (kontrabas) i
Zaid Nasser (saksofon) i ja kao pijanista i vokalni solista, imali smo ukupno tri koncerta. Tokom dana probali smo sa
učenicima. Kakva je to bila nedjelja, puna nadahnuća. Djeca su ovu priču podigla na veći nivo i radila kao profesionalci,
poboljšavajući izgovor riječi pjesama na engleskom i upijajući osjećaj swinga i izraz bluesa. Duh jazza u Crnoj Gori je
živ i zdrav!
Sve pohvale čudesnoj LaFrae Sci koja je bila moja desna ruka i divan koreograf, ali i mnogo više od toga. Veliko
hvala takođe Ariju Rolandu i Zaidu Nasseru što su izdvojili jednu nedjelju iz svojih rasporeda punih drugih, obimnih
dužnosti kulturnih ambasadora, da bi sa tako puno osjećaja djeci približili duh bluesa i ispratili naš zahtjevni izvođački
i muzički raspored.
Hvala nevjerovatnoj viziji i snalažljivosti producentkinje Maje Popović i svim profesorima i saradnicima koji su
radili sa nama, uključujući Irenu Rađenović, Vjeru Nikolić, Tamaru Vujosević Mandić, Miru Popović, Sonju Dragović,
Slobodana Boba Stanišića, Miroslava Stanišića, Milija Malovića, Nemanju Klikovca i Gorana Brnovića. Takođe, hvala
našim prijateljima iz ambasade Sjedinjenih Država koji su podržali ovaj projekat!
12
kontrabas
P
rvi put sam u Crnoj Gori bio prije 3 godine i sanjao
sam o tome da se vratim. Biti ovdje je kao sanjati nešto
magično, zaista. I tako, kada nas je kolega Eli pozvao da
pođemo sa njim ja nijesam razmišljao, pristao sam istog
trenutka. Bio sam oduševljen!
Kod publike me je fasciniralo to što svi znaju čuvene
jazz muzičare i istoriju jazza, sve što pomenemo njima je
već poznato. A mladi muzičari imaju tako dobar osjećaj
za jazz! I ritam! To je prava rijetkost: nije uobičajeno sresti
toliko mladih muzičara sa prirodnim osjećajem za jazz.
U jazz muzici najteže je steći upravo osjećaj i ritam a
ovi mladi muzičari to već imaju. Kao da je jazz oduvijek
bio njihova muzika! Uz sve to, nove kompozicije i teoriju
lako je naučiti.
Kad sam prošli put bio u Crnoj Gori otkrio sam predivnu
zemlju, očaravajuću prirodu. Ovog puta, zapamtiću izu­
zetne ljude koje sam ovdje upoznao.
LaFrae Sci
bubnjevi
J
AM je nevjerovatan program koji spaja i čini bogati­jim
različite kulture i podjednako je uzbudljiv za umjetnika
i publiku.
Zvuči čudno, ali kada sam prvi put dosla u Crnu Goru
mislila sam da su ljudi pomalo hladni. Međutim, već po­­
slije drugog koncerta i par dana rada sa učenicima za­
ključila sam da su Crnogorci ustvari najljubazniji ljudi na
planeti.
Moj život je često improvizacija. Predajem, sviram i
sva­kog trena pokušavam da ostvarim komunikaciju. Ako
bi podvukli crtu, mislim da je komunikacija ta sličnost
između mog načina života i jazz muzike.
Zaid Nasser
saksofon
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Ari Roland
K
ao muzičar mnogo putujem, ali uvijek zapamtim
mje­sta koja su mi se naročito dopala – zapišem po­
nešto o njima i znam da ću se jednog dana vratiti. Ovdje
u Cr­noj Gori pronašao sam nešto čemu ću se vraćati kad
god budem imao vremena: Boku Kotorsku. Tamo je tako
lijepo!
Iznenadilo me je koliko je crnogorska publika entu­
zijastična. Nijesam tako nešto očekivao. Ljudi su željeli da
učestvuju! Naučili smo ih “Summertime” i svi su pjevali u
glas, bilo je predivno. Eli ih je nagovorio da pjevaju blues
i činilo se da svi žele da budu dio onoga što se dešava na
sceni. Za nas muzičare to je veoma važno.
Festival “Mjesec poštovanja jazza” bio je sjajan, ali ja
želim da pričam o ovdašnjim mladim jazzerima. Imao
sam priliku da pričam sa mnogima od njih, i mnogi će
doći u SAD da nastave studije muzike i jazza. Sjećam se
kako sam se osjećao kada sam bio njihovih godina: mno­
go sam želio da naučim da sviram. I ako išta mogu da
uradim da im pomognem, uradiću to: ostaviću im svoju
e-mail adresu da mogu da mi pošalju pitanja, mogu da im
dam uputstva i kompozicije koje treba da vježbaju uko­
liko žele da nauče da improvizuju… Zaista želim da im
pomognem na ovaj način, jer se sjećam tog osjećaja kad
sam čeznuo da naučim da sviram jazz i blues. Ako mogu
da uradim bilo šta što će njih inspirisati da nastave da
sviraju, tu sam!
13
a n k e t a
Nezaboravno
iskustvo
Učenici Umjetničke škole za muziku i balet “Vasa
Pavić” Boban Mihajlov, Dragana Rakčević i Katarina
Cvijović, osmislili su anketu i namijenili je svim
učesnicima koji su učestovali u izvođenju mjuzikla za djecu “Norina
barka” kako bi saznali više o njihovim utiscima. Zabilježili su za bilten i svoje utiske.
Dragana Rakčević
Katarina Cvijović
Nakon sprovedene ankete u našoj školi, shvatili smo
koliko je mladih ljudi zavoljelo jazz i blues muziku.
Svi su raspoloženi za ponovnu saradnju sa Elijem
Yaminom i njegovom ekipom. Bili smo jako vrijedni
i uporni što nas je dovelo do najboljeg rezultata.
Ovaj projekat nam je dao šansu da se maksimalno
pokažemo. Moji utisci su fenomenalni. Svi smo skupa
funkcionisali kao jedno. Lijepo smo se družili, naučili
nešto novo i osjetili duh jazz muzike. Uglavnom,
kompletan utisak je divan. Imamo sreću što smo
mladi i imamo priliku da sarađujemo sa genijalcima.
Kao i većina učesnika u evropskoj premijeri mjuzikla
Norina barka, i ja sam oduševljena ovim projektom
i njegovim autorom Elijem Yaminom i njegovim
bendom. Voljela bih da sve ovo ponovimo i
učestvujemo u sličnim projektima. Ovo je za mene
prvo iskustvo, prvi mjuzikl u mom životu i mislim da
ga nikada neću zaboraviti. Prelijep je osjećaj kada
uložite sav svoj trud i to se isplati, srce mi je bilo
ogramno. Poslije koncerta moji prijatelji i ljudi iz
publike su se takođe radovali, prilazili mi i čestitali.
Mjuzikl je probudio u meni ogromna osjećanja.
Nikada nijesam bila ovako srećna zbog muzike.
Boban Mihajlov
U radu na projektu Norina barka stekli smo mnogo iskustva i još više zavoljeli jazz i
blues. Svima nam se svidjelo kako smo učestvovali u stvaranju muzike i doprinijeli
realizaciji kompletnog projekta. Volio bih da ponovimo ovaj mjuzikl jer smo se dobro
zabavljali. Mislim da bi i Eli Yamin i njegova grupa željela to isto, svi su super, na pravi
način su nas usmjeravali, učili i družili se sa nama. Posebno sam zavolio bubnjarku
LaFrae i kontrabasistu Arija. Kad bih ponovo radili mjuzikl napravio bih scenu u obliku
broda, inovirao bih šminku i kostime. Muzika je bila opuštajuća, sve pjesme su osvojile
moje srce. Solisti su bili slatki. Drugi put želio bih da i ja pjevam solo. Ovo je bilo
vrijedno iskustvo koje će nam pomoći u daljem radu i bavljenju muzikom.
14
Kristina Dedić
Z
a mene, sve je počelo mjesec dana prije sud­bonosnog datuma zapisanog
na aprilskom pro­gramu KIC-a “Budo Tomović”, koji je garantovao po­­novno
preživljavanje najveće poplave ikada za­bi­lježene u istoriji čovječanstva. Tada
mi je bio uručen tekst naratora koji je svjedočio o svim radostima i problemima
sa kojima se suočavala moderna posada broda “Nora’a Ark”.
Ubrzo sam počela da posjećujem probe hora u Muzičkoj školi “Vasa Pavić” u
Podgorici, kako bih čula i bolje razumjela pjesme koje je trebalo da najavim…
Slušajući inspirativne i neodoljive melodije svinga, od­lučila sam da se i sama
priključim horu!
Dok sam uživala pjevajući i učeći tekst na eng­leskom jeziku, Američki ugao je pronašao dječaka koji će taj
isti tekst čitati na našem jeziku. Tada sam znala da je sve spremno i da svakodnevne probe mogu da počnu!
Upoznali smo muzičare iz Amerike koji su prosto zračili svojom unutrašnjom ljepotom i energijom koja je
sve obarala s nogu. Za pet dana (koliko su trajale probe) naučili smo više nego što smo i sanjali da bismo mogli
naučiti na tom mjestu. Puni nade i volje ovi fascinantni ljudi su nam pružili ruku, otvorili svoja srca i misli i pustili
ih da uđu u naše misli, baš kao i one pjesme koje smo pjevušili po cijeli dan!
Željeli su da osjetimo, obično bolnu “priču” bluesa i jazza i da se u tome izvještimo bezmalo kao u osnovnim
elementima muziciranja. Željeli su da nas nauče svakoj osobenoj crti pjesama koje smo pjevali i da dobro
upamtimo po čemu se svaka pjesma ra­z­likuje. Na kraju su nam pokazali kako da sva osjećanja koja su u tim
trenucima plamtjela u nama prenesemo na publiku i sve očaramo sigurnošću, složnošću i veličanstvenošću
lijepih glasova.
Ako ste, za vrijeme izvođenja mjuzikla
“Nora’s Ark” osjećali kako vam duša polako
počinje lelujati po nebesko plavom, tihom
moru sa nekim fantastičnim prizorom i,
ako vam je u ušima odjekivao huk vode i
prigušeno brojanje talentovanih muzičara;
ako ste čuli eho srca sve djece koja su 8.
aprila krasila scenu KIC-a “Budo Tomović” i
ako ste osjetili kako se to raspjevano veče
spušta na vrhove valova o kojima su ta ista
djeca pjevala, onda mora da ste uživali i na
trenutak zaboraviljali na stvarnost koja vas
okružuje. Onda - mora da smo i mi uspjeli da
vam prenesemo naše misli i uđemo u vaše
snove govoreći vam o ljepoti, zajedništvu i
spasenju od sveg lošeg što postoji na ovoj
planeti.
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Plovidba po raspjevanim valovima
15
Norina barka
Jazz mjuzikl za djecu
Autori: Eli Yamin i Clifford Carlson
Nora’s
16
Ark
s
Izvođači:
Eli Yamin Jazz Quartet (New York),
horovi i solisti Umjetničke škole za
muziku i balet “Vasa Pavić” (Podgorica).
Eli Yamin Jazz Quartet
Eli Yamin, klavir
Zaid Nasser, saksofon
Ari Roland, kontrabas
LaFrae Sci, bubnjevi
Uloge - solisti:
Nora - Iva Kostić
Flora - Jovana Jokić
Fitzi - Nataša Jovović
Dora - Andreja Bogojević
Lora - Manja Jovanović
Bugsy – Andrija Marić
Mrs. Tiger - Dragana Rakcević
Mr. Tiger - Ivan Mirković
Mrs. Lion – Katarina Bogićević
Mr. Lion - Luka Đurđević
Mrs. Owl - Milica Vujadinović
Mr. Owl - Ahmet Krnić
Mr. Cheetah - Andrej Sedlak
Mrs. Zebra - Tamara Bakoč
Mr. Zebra - Nemanja Petrović
Mrs. Bison - Katarina Cvijović
Mr. Bison - Marko Janković
Mrs. Gazelle - Jelena Daković
Mr. Gazelle - Boban Mihajlov
Mr. Elephant - Lazar Lazarević
Baletska grupa:
Milorad Radović, Anastasija Stijović,
Ksenija Lalić, Ksenija Džaferović,
Jelena Prelević.
Naracija:
Kristina Dedić i Vuk Vuković
Prevod naracije:
Anica Vujnović
Hor pripremile:
Irena Rađenović – dječji hor
Vjera Nikolić – kamerni hor
Asistent svjetla:
Nemanja Klikovac
Video projekcija:
Goran Brnović
Dizajn:
Slađana Bajić Bogdanović
Majstor svjetla:
Milomir Mili Malović
Majstor tona:
Slobodan Bobo Stanišić
Koreografija:
Tamara Vujošević Mandić
Asistent projekta:
Sonja Dragović
Šminka:
Marija Ivanović
Koordinator projetka:
Mira Popović
Asistent tona:
Miroslav Stanišić
Menadžer projekta:
Maja Popović
17
k r i t i k a
NOVI ATRIBUT MUZIČKOG IDENTITETA CRNE GORE - JAM 2011.
PRVI MJUZIKL NA OVIM PROSTORIMA
Noc kada smo bili svijet
U
vođenje crnogorskih izvođača u jazz program pod­
goričkog KIC-a prevazišlo je sva očekivanja. Kruna
dešavanja “Mjeseca poštovanja jazza” je bilo maestral­no
izvođanje mjuzikla Nora`s Ark (Norina barka) uglednog
njujorškog jazziste Elija Yamina.
Prekretnice su obično diskurzivne i pronalaženje neke
vezivne niti u mnoštvu značenja bitnog trenutka često
daju spontanosti koje se javljaju po njihovom završetku.
To se desilo i po okončanju izvođenja prvog jazz mjuzikla
u Crnoj Gori u punoj sali KIC ,,Budo Tomović“ u Podgorici 8.
aprila, u okviru ,,Mjeseca poštovanja jazza“ ( JAM 2011.).
Ekstatična atmosfera. Nezaboravna interakciji gala
per­formansa crnogorskih izvođača songova iz ,,Norine
bar­ke“ Elija Yamina (Nora’s Ark), i oduševljenog audito­ri­
juma, čiji aplauzi odobravanja i praćenja muzičkog toka
nijesu jenjavali tokom cijele izvedbe .
P OH R A NJE NA MUZI K ALNOST
Za ovaj prostor odlučna novina u godišnjem prog­
ra­mu afirmacije jazza u KIC-u, i u Podgorici, da uvede i
crnogorske izvođače te ključni dio odvoji za program čiji
će glavni akteri biti baš oni, predstavljala je prekretnicu
koja je prevazišla sva očekivanja. Naime, maestralnim
izvođenjem jedne nepoznanice kao što je mjuzikl na
bazi jazza i bluesa, učenici Umjetničke škole za muziku
i balet ,,Vasa Pavić” u Podgorici naznačili su snažno pri­
sustvo slušnog refleksa nacije čije vrhunske emanacije
neopravdano obitavaju u sjenci trivijalne ,,neponošljive
lakoće postojanja” .
Svjedočanstva o toj duboko pohranjenoj muzikalno­
sti ljudi ovog ,,krša i slobode” mogu se naći u prošlosti, u
vrijeme stasavanja prvih varošica u kojima je pjevanje bi­
18
lo sastavni dio stvarnosti. O tome govori i knjiga ,,U Crnoj
Gori” češkog antropo-muzikologa Ludviga Kube koji je
krajem 19. vijeka notalno i tekstualno zabilježio čak 70.
izvornih pjesama u Andrijevici, Nikšiću, Rijeci Crnojevića,
Podgorici, Kolašinu i na Cetinju.
PRV E O PERE TE CRN E GO RE
Decenijama kasnije, uzrastanjem institucija obra­zo­
vanja javlja se talas muzičkih pedagoga u Crnoj Go­ri koji u
svojim učenicima razvijaju netaknut i čist mu­zički osjećaj
i postižu efekat koji će naći puni izraz u događanjima o
kojima je riječ.
Tokom 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog vi­
jeka u našoj republici uspješno su izvedena prva scen­
sko-muzička djela, prve operete čiji su akteri bili učenici
osnovnih i muzičkih škola a autori neponovljivi umjetnici.
Oni su bili sve: nastavnici, kompozitori, aranžeri, orga­ni­
zatori programa, koreografi i prateći muzičari. Prvi pro­­
gram ove vrste se javlja u Kotoru (Šumske bajke, le­gen­
darne Vide Matjan) a zatim i u Danilovgradu (Sne­ža­na i
sedam patuljaka) ili Andrijevici (Crvenkapa i vuk). Oči­
gledno, sposobnost za scenski nastup kod Crno­goraca, taj
nenadmašni spoj osjećaja za muziku i ples manifestovao
se mnogo ranije.
REN ES AN S A J azz A
Danas, sa izvođenjem ,,Norine barke“, doživljaj muzike
baziran na planetarno prihvaćenom jazzu, koji je odavno
postao akademska disciplina, prerastao je u trenutak s
elementima novog kulturnog identiteta Crne Gore. Pro­
gresivnu ulogu u tom pogledu odigrao je podgorički KIC
i muzičke škole kao institucije.
V EL I KO FI N AL E CRN O GO RS KO G J azz A
Na fonu obećavajućeg razvoja jazza je i podgoričko
izvođenje Yaminovog petog mjuzikla s najvišim scenskomu­zičkim dometim. Jazz se održao baš zahvaljujući insti­
tucijama a pogotovo onima koji u njima djeluju.
Na prvom mjestu to je akademska muzičarka i ured­
nica u KIC-u Maja Popović koja je zamislila i sprovela ,,No­
rinu barku” do velikog finala crnogorskog jazza .
Tu su takođe, umjetnice i profesorke u Muzičkoj ško­
li ,,Vasa Pavić” Vjera Nikolić i Irena Rađenović, koje su
pripremale soliste i hor za mjuzikl, te ton-majstor Bobo
Stanišić i brojna ekipa u organizaciji i tehnici koja je ap­
solutnim profesionalnim nivoom neophodnim za ve­
liki jazz spektakl još jednom dala pravo značenje. Pre­
vazilaženjem monotonog pro-azijatskog trilera dugog
trajanja oni su prišli osvajanju tajni muzike.
Dio tog sedamdesetočlanog vokalnog ansambla koji
je u produkciji Jazz Art-a i KIC-a, izveo mjuzikl činile su i
učesnice prvog čina ovogodišnjeg ,,Mjeseca poštovanja
jazza”(JAM 2011.), jam session koji se u podgoričkom
Mon­tanaro jazz klubu održao 1. aprila: prva dobitnica
stipendije Berklle Coleague of Music (Boston, SAD) iz Cr­
ne Gore Iva Kostić i Katarina Bogićević. Na ovoj uvertiri
učestvovali su i članovi savremene crnogorske fusion jazz
grupe Baltazar sa čijim je koncertom i završen prethodni
JAM.
To ,,poštovanje” odrazilo je sve kriterijume koji jednu
sredinu čine modernom i spremnom za usvajanje kultura
svijeta. Sa njima u noći izvođenja ,,Norine barke” bili smo
svijet .
M je s e c po š tova n ja ja z z a u Cr n o j G o r i
Ujedno, ove državne ustanove kulture neće se po­ka­
zati samo kao revitalizatori muzikalnosti već i izvjesne
bitnosti za savremeni jazz koji je te noći djelovao na
relaciji Njujork - Podgorica.
Tokom prošle decenije pojavila su se mišljenja koja
su naglasila krizu u kojoj se našla umjetnost a samim tim
i jazz. Na primjer, ispitivanje stanja te muzike u SAD na
prekretnici 21. vijeka Stuarta Nicholsona u knjizi ,,Is Jazz
Dead Or Has It Moved To A New Address?” (Da li je jazz
mrtav ili se preselio na neku drugu adresu), kojim se pro­
vocira analiza američke scene u njenom stagnira­nju. On
zaključuje da je danas nasljeđe avangarde i jazz-ro­ka od
60-tih pa tokom 80-tih ignorisan i da se muzičari vraćaju
,,opipiljivijim” stilovima New Orleans, swinga i bi­bapa. Za
ovu priliku najintrigantniji dio u tom djelu je o ,,mladim
lavovima” i neotradicionalistima a posebno o njujorškoj
državnoj instituciji Lincoln Center (u kom radi i Eli Yamin)
koja je poput mnogih sličnih muzičkih škola svih nivoa
postala mjesto preko kog se jazz drugačije vraća u
stvarnost s ,,novom adresom”.
O svojevrsnom putu renesanse jazza Yamin je rekao:
- Jazz zahtijeva podršku. Institucije su pozitivne i po­
trebne su one koje podržavaju jazz poput podgoričke or­
ganizacije Jazz Art. Ključno je da one održe vrijednost
muzike i umjetničkog oblika.
Na temu inspirisanoj tekstom koji je uzbudio jazz
internet i izazvao brojne polemike, Terry-a Teachouta
,,Can Jazz Be Saved” (Mo­že li jazz biti spašen?) iz po­
lovine 2009. u Wall Street Journal, a koji je baziran na
re­zultatima ankete Nacionalne zadužbine umjetnosti
(Na­­tional Endowment for the Arts-NEA) koja sugeriše da
jazzu, zbog publike koja navodno postaje sve starija i sve
malobrojnija, prestoji sumorna budućnost, Eli Yamin je
elaborirao:
- Nije istina da nema mladih izvođača. Od Sijetla do
Vašingtona i Njujorka djeluje stotine mladih muzičara ko­
ji u srednjoj školi sviraju jazz. Oni zatim osnivaju ben­dove
i sviraju po klubovima. Što se tiče top lista ti novi nijesu
promovisani kao jedna Esperanza Spalding, koja je sjajna.
Od novih nada bih istakao 16-togodišnju Nikky Yanofsky,
koja je gostovala svuda, kao i Jasona Morana. On je u svojim
30-tim, i upravo je dobio stipendiju MacArthur Fellowship u
iznosu od petsto hiljada dolara, tzv. Genius Award. Sve to
čini dobro stanje u kojem se jazz danas nalazi - opravdano
optimistički je uzvratio Yamin na kontroverzne ocjene o
sudbini muzike kojom se on bavi.
Milan Mandić
Pobjeda, 16. 04. 2011.
19
r
a
z
a
t
l
a
B
G r u p a
Baltazar
Grupu
stvorili su mladi crnogorski muzičari 2009. godine: pijanista Ivan Marović, kontrabasista Milivoje
Pićurić, bubnjar Blažo Tatar. Grupi se pridružuju kasnije i Filip Gavranović te basista Nebojša Miletić. Nakon par godina
zajedničkog rada i mnogo nastupa, Baltazar je izašao pred domaću publiku tokom ovogodišnjeg izdanja JAM-a i tako
prvi put, u formi cjelovečenjeg koncerta, promovisao svoju autorsku muziku (turneja u Podgorici, Kotoru i Nikšiću).
Utisak da članovi Baltazar tima zajedno zvuče kao dobro naštimovan orkestar za improvizaciju i eksperiment uključučujući i muzičke osnove, tradicional i standardne harmonske prostore u okviru kojih se dešavaju intimne priče mladih
kreativaca. Potraga za sopstvenim muzičkim izrazom je karakterna, puna inspirativnih boja i ideja koje korespondiraju
sa savremenom muzikom i bogatom imaginacijom. Svaki muzičar daje grupi nešto od svog izraza, ideja i uticaja i pretvara je u sasvim konkretan oformljen zvuk.
U nastavku objavljujemo fragmente iz teksta zagrebačkog kritičara Vida Jeraja, koji je kao gost manifestacije Mjesec poštovanja jazza, zapisao susret sa grupom Baltazar i autorom Ivanom Marovićem u online magazinu Jazzin.rs.
Grupu Baltazar zamijetio sam prilikom posjeta Podgorici u aprilu kad sam održao predavanje u Knjižari Karver i
time otpočeo svoju turneju na kojoj sam predstavio flert između književnosti i jazza. Nakon predavanja sam davao
intervju za kulturni prilog dnevnih novina, a kolegica novinarka me nakon razgovora otpratila do Kulturnog centra
“Budo Tomović”. U najboljoj sam nadi ponio saks, da malo izimproviziramo atmosferu, očekujući da će se izroditi
kakav-takav bis. S pozornice me dočekao zvuk kvarteta u sastavu Filip Gavranović - gitara, Nebojša Miletić – kontrabas, Blazo Tatar – bubnjevi i Ivan Marović – električni klavir, u nedostatku najavljenog saxofonista Stefana Pavićevića.
Ugodno iznenađen nastupom kojem nisam htio ni dodati ni oduzeti, – čuo sam samo zadnju pjesmu “Braonkasta
voda”, čiji me stil podsjetio na radove Tima Bernea iz osamdesetih - odlučio sam pričekati bis, koji je izostao.
“Mislim da smo se sastavili prije 3 - 4 godine, tada je to bio trio - Blažo, Milivoje Pićurić - bas, i ja na gitari. Tu i tamo
sviram bas gitaru”, objašnjava mi klavirist, skladatelj i multi-instrumentalist Ivan Marović tijekom pijuckanja točenog
piva u klubu u centru grada. “Mi smo se skupili, jer smo se mahom poznavali sa akademije, i privatno se družili. Iako
20
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
smo članovi grupe Pleme, svirali smo autorske stvari koje bi nastajale u trenutku snimanja. Znači, ful improvizacija,
ali sa nekom formom, takođe improviziranom, i infantilnim temama, u maniru muzike iz istočnoevropskih crtića, a la
Gustav i Profesor Baltazar. Tada smo se zvali Reuma Trio, ali nas organizatori svirki nisu uzimali za ozbiljno, pa smo se
nazvali Baltazar.
Kasnije prelazim na klavir, a u postavu ulaze Filip i Nebojša. Kao i svi jazzeri, sviramo sa svim i svakim u hiljadu
projekata i bendova. Al ako ne računamo jazz-skupine, koje se mogu sastaviti za jedno popodne, onda bih izdvojio
Autumn for Free, post-rock band gdje sviramo Blažo i ja (objavljen pri etiketi ‘Slušaj najglasnije!’), i Pleme – noise/trash
ludilo”. Upoznavši te alternativne projekte, saznajemo da je Ivan svoje prste umočio diljem scene u kojoj sudjeluje
desetak aktivnih jazz muzičara.
Materijal koji su predstavili u Budi nastao je iz interakcije s Filipom Gavranovićem koji u sastav unosi senzibilitet
blizak nasljeđu Pata Methenyja, ali i filmske glazbe. Gavranović je 23-godišnjak rodom iz Pule, koji trenutno studira
jazz-gitaru u Grazu, a otprije je surađivao s Antonia Group, Vigil Quartetom i Bandom od muzike, a učešće u projektu
Blužd najbliže je psihodeličnosti Plemena.
“Filip i ja već dugo sarađujemo u raznim formacijama, i pravimo autorske teme. Riješili smo napokon da te ideje
sprovedemo u djelo, pod već postojećim b(r)endom Baltazar. Ideje potiču od Filipa i mene, s tim što, naravno, na kraju
sve to zajednički aranžiramo. Svi smo studirali muzičku akademiju, osim Blaža, prilično smo različitih senzibiliteta i
ukusa, i iz različitih generacija, a mislim da se dobro nadopunjujemo”, slegnut će ramenima Ivan, uz smiješak sakriven
gustom riđom bradom.
“Filip, na primjer, je sofisticiran svirač, jako ekspresivan i vuče na tu emotivnu notu, kako bi rekao... Blažo swinguje
kao neki vintage-djed-bubnjar, i nije od onih fensi-digitalnih bubnjara, što je super. Nebojša je flegma, al’ voli da zabudali, kao i ja, koji se negdje još nisam oslobodio uticaja Monka i McCoy Tynera, tako nekako”. Već sav uznojen u svojem
večernjem odijelu, povjerio mi je i da na klaviru pokušava napraviti ono što je Coltrane izvodio saksofonom.
21
književnost i muzika
Jazzologija
Autor: Vid Jeraj
A
ko povijest zapadne kulture možemo čitati iz nje­zi­
nih pisanih tragova, onda jazz-standard, kao jedno
stil­ski određeno glazbeno djelo koje nosi svoje značenje,
mo­žemo promatrati kao tekst i komparativnom ga me­
to­­dom su-postaviti pisanom tekstu, u smislu, nekoj
knji­­­ževnoj vrsti. Izdvojeni tako iz nepregledne cjeline
ko­je tu predaju čine, opet su uklopljeni u kontekst (su­
stav povijesno povezanih tekstova) u sklopu kojeg ih je
lako proučavati. Elementi kulture na taj se način mo­gu
poistovjetiti s elementima teksta, koji se mogu na for­
malan način uspoređivati u raznim predajama: mo­gu­će
je istraživati njihovu rasprostranjenost, njihovo ispre­pli­
tanje, moguće je rekonstruirati izvor iz kojeg su pote­kli i
utvrditi način na koji su se proširili1.
U tome smislu, povijest dvadesetog stoljeća, može­mo
iščitavati i kroz susret jazza s lirskim, epskim ili esejisti­č­
kim književnim vrstama, bilo da je taj susret bio povodom
za nastanak muzikološkog eseja kakvog pronalazimo na
om­o­tima starih vinila ploča ili u knjižicama CD-a, bilo
da je riječ o romanu čiji je protagonist jazzist, te pisac
razvija fa­bulu po eksploatacijskom ključu dobrih i loših
aspekata jedne umjetničke biografije, ili gdje metafora
improviza­cije kao puka kategorija nečijeg svjetonazora
oživljava mrtvo slovo sa papira. Autentični šarm nove
glazbene vrste svoju je inkubaciju doživio u New Orleansu
– gradu koji za jazz ima isti značaj kao i Atena za povijest
čovječanstva, a čiji su žitelji, već umakanjem nožnog prsta
u ocean bili povezani s čitavim svijetom – prepoznat je u
metropolama Sjeverne Amerike, u Čikagu i Njujorku, gdje
se nakon inauguracije ‘industrijâ’ slobodnog vremena,
a pogotovo noćnog ži­vota, politički potez zabrane
zlouporabe alkohola spre­ča­vanjem njegove proizvodnje
(28. oktobra 1919.) poklo­pio s vremenom popularizacije
jazza par godina nakon izdavanja prve jazz-ploče (1917.).
1 Cf. R. Matasović, „Kultura i književnost Hetita“, str. 8
22
Doba je to nakon Prvog svjetskog rata, koje su proslavili
pisci tzv. ‘izgubljene generacije’ Ernest Hemingway i Fr­
an­­cis Scott Fitzgerald, od kojih je potonji posebno za­
nim­ljiv jer je čitavom razdoblju i skovao ime. Naime, Za­
konom o prohibiciji pokušava se spriječiti zlouporaba
alkoholnih pića, te čitava se proizvodna industrija prelazi
u sivu zonu, sve do 1933. kad se zakon ukida; dok li je
kvalitativno slabiji alkohol prouzročio smrti i pogodovao
porastu kapitala nepoznatog porijekla. Počinje razdoblje
prohibicije, Jazz Age, odnosno Roaring Twenties, prema
američkom računanju vremena. Duh vremena povezan
je s modernizmom i raskidom s dotadašnjim tradicijama,
što se pogotovo očitovalo u utjecaju metropolitanizacije
koji se širio iz svjetskih centara poput već navedenih New
Orleansa, Njujorka i Čikaga, preko Philadelphije, Pariza,
Berlina i Londona. Došlo je do procvata novih tehnologija
i njihove aplikacije na umjetnost, kulturom pokretnih
slika, ali i radio-odašiljača, te pojave motornih vozila, dok
je avangarda izbijala iz samosvjesnog dizajna i reklamne
industrije. Desetljeće je pogotovo zapljusnuto valom
žen­­ske emancipacije, te su kazališne glumice (poput Eth­
el Barrymore, Elsie Ferguson) postale čak popularnije
i od muških kolega2. U ženskoj modi tada se pojavljuju
tzv. bubi frizure i kratke suknje, što možemo gledati i kroz
stjecanje ženskoga prava na glasanje, a pojedine ‘stvari’
nadilaze kategorije tipično muških ili ženskih. Dok plesna
scena izbacuje pojavu superstara Josephine Baker, iz
subkulturnih pora probija i sve češći lik žene-hedonistice
ne samo u estetskom, odnosno putenom smislu, čemu
pogotovo doprinosi nova samosvjesna umjetnost jazza.
Sumnjivi tajkuni tranzicijskog razdoblja dokumenti­­ra­
ni su kroz lik romana „Veliki Gatsby“ (koji je nakon kazališne
adaptacije, doživio i ekranizaciju) čiji je pripovjedač Jim
2 Cf. Filmska čitanka Ante Peterlića: Filmovi, žanrovi, glumci“, str.
249
3 Cf. V. Mihaiu, „Francis S. Fitzgerald Between the PostModernism and the Jazz Age“
vir, a njegovu poeziju izvodi glazbenička krema poput
te­nor-saksofonista Davida Murraya i udaraljkaša Olua
Dare.
Radnja ovog post-modernističkog romana počinje
po­­javom virusa Jesa Grewa, čije se djelovanje manifesti­
ra u nekontroliranom plesanju inficiranih ljudi i životinja,
čak i lišća na granama drveća u pojedinim slučajevima.
Virus se, nakon inkubacije u New Orleansu širi na velike
američke gradove Njujork i Chicago. Kako drže baštinici
afričkih tradicija u SAD, uopće nije riječ o zarazi, dapače,
riječ je o antivirusu, o izlječenju. Drugu narativnu liniju
ove provokativne štorije, pratimo kroz medijske spletke
koje lansiraju razvojačeni pripadnici templarskog reda
i provokacije kojima (neuspješno!) pokušavaju razjariti
mlade afroameričke intelektualce, ali i doći do Knjige
(Teksta) kojom bi uništili širenje virusa, dok se u trećoj
liniji fabule dužimo sa simpatičnom sektom otimača uk­
radenog kolonijalnog blaga iz velikih američkih muzeja.
Sam je tekst, po svojim metafikcijskim odrednicama
izrazito aktualan i danas, a način na koji je konstruiran,
govori u prilog osjećaju za vizualno oblikovanje kao i
hiper-tekstualnost autora; jer, u njemu nalazimo pozivni­
ce za plesnjake, plakate za koncerte, slike Afroamerikanca
odjevenog u plemenska obilježja sjevernoameričkih in­­
di­janaca4 s kolone Mardi Gras, kao i ilustracije, te ezo­te­
rijske poruke, ucijepljene u tekst, ukratko, razne se­ma­
ntičke fenomene koji se izravno referiraju baš na onu
Barthesovu rečenicu da je tekst otvoreno tkivo koje crpi
iz više različitih kulturnih vrela.
Estetika koju je Reed ustoličio kroz svoje pisanje sam
je nazvao ‘Novi HooDoo’, a riječ je o jednoj etnološkoj i
spiritualnoj potki koja vuče svoje korijene iz tzv. vudua
(voodoo) sinkretičke religije čija su božanstva i demoni
izvučeni iz vjerovanja dvadesetak afričkih plemena i či­ja
je mitologija konstituirana tek na Haitiju, Karipskim oto­
cima i u zemljama Novog svijeta, odnosno na pod­ru­čju
današnje SAD. Usprkos mnogim pojedinačnim ple­­­men­­
skim posebnostima, tim je plemenima bilo zaje­d­­ničko
štovanje predaka, upotreba plesa i glazbe u reli­gij­skim
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Carraway, ratni veteran i pripadnik srednje klase de­set­
kovane nezaposlenošću prepoznao supstancijalnu dr­až
termina ‘mobilnost’ i s rodnog Srednjeg Zapada po­šao
trbuhom za kruhom. Pozornica tog kratkog (ra­nog) postmodernističkog romana3 je Velika Jabuka i sup­kultura
njegovih dokonih bogataša, a jazz-glazba njegov je tihi
soundtrack.
Od početka trećeg poglavlja saznajemo čemu su sličili
svakodnevni tulumi tajanstvenog biznismena Gatsbyja:
kako je njegov skupocjeni Rolls-Royce od osam ujutro i
dugo nakon ponoći poput mini-busa razvozio noćnike iz
centra; kako je imao dva glisera i kako su se gosti sunčali
na plaži pred vilom; kako je osmero slugu skupa s vrtlarom
dovodilo kuću u red jutro za jutrom; kako je jedan sluga
pritiskom na dugme pripremao voćni sok svakoga petka
iz pet sanduka namirnica najmodernijim mehaničkim
sokovnikom i kako su piramide voćnih otpadaka svakog
ponedjeljka napuštale kuću na stražnja vrata; koji se sve
instrumenti, uz pjevače, nalaze u mješovitom orkestru koji
izvodi ‘cocktail music’; te kako je Carraway, kao Gatsbyjev
prvi susjed, bio zapravo jedan od rijetkih koji su dobili
pozivnicu jer bi većina prisutnih na tulume pozivala sebe
same.
Ulazeći u pore romana pronalazimo rasplinute bračne
odnose, muževe u dugačkim i (važnim?) telefonskim
po­­zi­vima i njihove dokone supruge čiji zid šutnje i gu­
bitak prostorne percepcije može imati vrlo znakovita i
modernija tumačenja, dok iz karakterizacije u dijalozima
saznajemo i da velovi tajni kojima je obavijen Gatsbyja
uopće ne čine objektom simpatiziranja svojih gostiju,
naprotiv! Iz tračeva koji se vode u kuloarima njegove vile
saznajemo da jedni čak pomišljaju kako je ubio čovjeka.
Što se tiče samih predstavnika afroameričke književ­
nosti koji su djelovali u to vrijeme, ne smijemo zaboraviti
pripadnike tzv. Harlemske renesanse, odnosno pjesnika
Langstona Hughesa i spisateljicu Zoru Neale Hurston kao
predstavnike onoga što je od 1920-ih prozvano terminom
‘New Negro’. Ironični osvrt na to razdoblje, gledano iz više
različitih perspektiva, pronalazimo u romanu ‘Mumbo
Jumbo’ (1972.) koji je kritika proglasila djelomično far­
som, djelomice satirom, s obzirom da taj tekst to i inte­
ncionalno jest. Ishmael Reed jedan je od eminentnih
afro­američkih javnih intelektualaca koji u stalnom ritmu
ob­javljuje romane i publicistiku, prilično dobro svira kla­
4 Prema podacima koje u edukacijskom filmu o Langstonu Hu­
ghesu za Annenberg Media iznosi Christopher Moore, nositelj
pro­jekta revitalizacije spomenika African Burial Ground na
Man­­hattanu, broj ne-Amerikanaca koji je cirkulirao SAD-om u
tri stoljeća prije donošenja Deklaracije nezavisnosti (1492-1776)
bio je oko 6,5 milijuna, od čega je na Afrikance otpalo 5,5 mi­
lijuna. Groblje je izvorno služilo indijanskim pokojnicima, što
objašnjava socijalnu dinamiku između afričke kulture s onom
američkih indijanaca koji su se međusobno ženili i udavali.
23
svečanostima, kao i opsjednutost duhovima (loas) – po
čemu je, naposljetku, voodoo i zaslužuje svoju repre­
zentaciju kao ritual u današnjoj popularnoj kulturi.
HooDoo je, pak, otišao korak dalje u sinkretičkoj tra­
diciji voodooa i odvija se na pozornici New Orleansa, kao
kulturne paradigme čime hoodoo postaje metafora jedne
kulturne utopije. Pogotovo kroz manifestaciju karnevala
Mardi Grasa, koji sa svojom participativnim duhom još
nije ušao u etnologiju, jer je publika pozvana družiti se
sa njegovim izvođačima, umjesto da samo promatra
procesiju sa strane5.
Kako u svojoj studiji o Reedu i novom HooDoou pi­
še Santiago Juan-Navarro, „Reedova hipoteza o vudu­
is­­tičkoj viziji kulture ovdje se ne zaustavlja, budući da vje­
rovanje i predaja vudua nisu tek ostatak prošlosti koji se
jednom godišnje budi kroz festivalsko slavlje. Dapače,
ona preživljavaju u novim oblicima, jedna od kojih je NeoHooDoo. S tom se odrednicom, Reed odnosi na miješanje
njegovih vjerovanja i predaje s popularnom kulturom
SAD-a. U glazbi je, Charlie Parker, glavni primjer Neo-Hoo­
Doo umjetnika kao inovator i improvizator; među nje­govim
teo­retičarima spominje i Zoru Neal Hurstonovu, radi njenih
studija o haićanskom vuduu, kao i o utjecaju vudua na
afroamerički folklor…“6.
Na zalazu ere jazza u znaku velike gospodarske krize
koja je bez posla ostavila 15-ak milijuna ljudi, od čega
dominantno crnaca, pojavljuje se pisac Henry Miller sa
svojim romanom „Rakova obratnica“ i to u drugoj zoni
američkog utjecaja – u Parizu. Iz evropske prijestolnice
lansiran je stil Art Decoa preko istoimene izložbe iz
1925. godine, koja je utjecala i na ovdašnja kulturna gi­
banja. Pariz je svoju multikulturnu potku tek trebao
osvijestiti, što je i učinio nakon Drugog svjetskog rata,
no mnogim je Amerikancima on postao sinonim za
pozornicu preživljavanja, s obzirom na sve veću političku
prisutnost SAD-a u Europi. Miller je u Parizu 1930-ih
već bio čovjek s dva propala braka za sobom, koji nije
pokrenuo obiteljski biznis, već su ga izdržavale ljubavnice
i što je uglavnom bio marginalac koji nije imao nikakvog
doticaja s književnim krugom oko Hemingwaya, odnosno
Gertrude Stein. Drugim riječima, on je ‘do kraja’ bio i živio
5 U tome smislu i iznenađuje Reedova kritika serije ‘Tremé’
(2010.), koju je o njuorlinskoj glazbenoj sceni snimila televizijska
kuća HBO, jer je čitava parada snimljena s posebnom pažnjom
prema duhu participacije promatrača.
6 http://www.sjuannavarro.com/files/ishmael.reed.pdf
24
ono na čemu su njegovi daleko poznatiji sunarodnjaci
pisali i gradili karijeru. U „Rakovoj obratnici“ pronalazimo
njegove dojmove o posjetu koncertu klasične glazbe na
kojem uopće nije uživao, a kamo li da bi na njega došao
u ugodnom društvu.
Opis koji slijedi, a nalazimo ga u šestom poglavlju,
nakon što pisac uspijeva isprositi novca za kavu i croissa­
nts, počinje s pronalaskom karte za koncert u lavabou;
„uz jedva primjetni miris parfema, na licima izraz dosade,
koncert kao pristojni oblik samomučenja“. Autor primjećuje
kako na koncertu nije nikad bio s ovako praznim želucem,
a u naletu spontane inspiracije niže slike velikog jezera
na kojem se pojavljuju velika jata ptica. Umjesto da opi­
suje estetski sadržaj glazbe na repertoaru, njegov je do­
jam primarno fizički, tako da bilježi sve manifestacije
tijela stavljenog u prisilnu mirnoću, poput kašljanja,
pad u kataleptička stanja. Sa stjenicama, neimaštinom
i prljavštinom kao stilskom prtljagom naturalizma i
eks­pre­sionizma, Millerov senzibilitet vizuri socijalnog
hiper­realizma možemo opravdati preko jazz-glazbe kao
nečega što je bilo društveno osuđeno, da bi tek poslije
postalo društveno prihvaćenim; ni za Debussyja, a niti za
Ravela ne pokazuje simpatije, za razliku od velikog poš­
tovanja koje je imao za djelo Antonina Artauda, odnosno
Lawrencea Durrella i Anaïs Nin.
Kako je Millerovo djelo 1934. objavljeno u Francuskoj
i tek polako pronalazilo svoj put i ugled, ono je u SAD
smatrano pornografskim, tako da je svoju draž i pu­bliku
pronalazilo na privatnim čitanjima. Svoj veliki utje­caj
izvršio je na generaciju pisaca koji su se prozvali Beatni­
cima, od kojih ponajviše na Jacka Kerouaca koji je svoj
roman ‘Na cesti’ napisao na roli papira dugačkoj 37 me­
tara, samo kako ne bi morao umetati nove stranice, čime
je zadržao spontanitet u činu stvaranja.
Beatnici su skupina pisaca koju, uz Kerouaca, sači­
njavaju Allen Ginsberg, Neal Cassady, John Clellon Hol­
mes, Herbert Huncke i William S. Burroughs. Od svih je
njih Kerouac najizravnije bio nadahnut jazzom, o čemu
govori i album „Reads On the Road“ koji je reizdan pri
Ryko Discu, a naposljetku je i napisao poemu „Mexico City
Blues“, dok suradnici Wikipedije smatraju kako je Clellon
Holmesov roman „Horn“ i dalje ponajbolji primjer braka
između žanrova. Međutim, najnovija traganja pokazuju
kako je na beatnike velik utjecaj izvršio i pjesnik Kenneth
Patchen koji je živio na relaciji Njujork-Kalifornija. Autor
mnogih zbirki poezije, kroz suradnju sa skladateljem
Ally­nom Fergusonom, koji je za sobom ostavio trag kao
te­ko­vine afroameričke civilizacije. Da je njihov rad bio
itekako zapažen, primijetio je prvi jamajčanski DJ koji
je u Njujorku zakuhao početke onoga što se zvalo bre­ak
dan­ce, DJ Kool Herc. Ploče koje su snimali The Last Po­ets,
a riječ je u početku bila o samizdatima od očito velikog
simboličkog značaja, cirkulirale su, poput specimena
Neo-HooDooa, sve do Karipskog otočja, Haitija i Jamajke,
ukazujući na veliku važnost jedne generičke tradicije koja
se čas pojavljivala kroz afroameričku kulturu, a čas kroz
subkulturu njezinih anglosaksonskih simpatizera.
U priču o susretu, odnosno braku jazza i književnosti,
bio on na dulje staze skladan ili ne, odnosno potencirao
li on na otvorenu vezu, s obzirom na kulturna i duhovna
previranja kojima je označeno dvadeseto stoljeće, neizo­
stavno se pomalja i književni podžanr glazbene (auto)
biografije, tako da o gotovo svakom značajnijem imenu
možemo čitati i misli skrojene njegovim ili njezinim ar­
šinima. Svakako jedan od miljokaza na tom putu je i
„Beneath the Underdog“ kontrabasista, skladatelja i vođe
malih sastava Charlesa Mingusa, autobiografija koja u
sebi sadrži odlike pulpa, odjeka proze Bukowskog, ali i
popularne interpretacije psihoanalize, uz jednu temeljnu
dilemu autora, da li će postati svodnik ili nastaviti život
kao siromašni umjetnik. U tom smislu, u knjizi se nalazi i
dijalog, odnosno simultani zapis nekoliko dijaloških linija
koji opisuju strujanje glazbe s pozornice, ali i uzajamne
verbalne interakcije glavnih glazbenih protagonista. S
obzirom da je knjiga dostupna i u prijevodu na srpski jezik,
neka taj primjer posluži kao jasan pokazatelj Mingusove
rečenice da „svatko može zakomplicirati jednostavno,
ali da je kreativnost u tome da se komplicirano učini jed­
nostavnim“ čime se zaključuje ovo naše bavljenje.
M j e s e c po š tova n ja ja z z a u Cr n o j G o r i
najplodonosniji autor glazbe za televizijske serije, izme­
đu ostalog i za ‘Charliejeve anđele’ još je 1957. uglazbio
svoju poeziju, iz čega izdvajam pjesmu „The Murder of
Two Men by a Young Kid Wearing Lemon Covered Gloves“
čija se izvedba može proučiti i na You Tubeu. Osim očitog
utjecaja europskih avangardnih pokreta (dadizam i nad­
re­a­lizam) na njegovu poeziju, ova pjesma govori i u
pri­log američkog održavanja na životu tzv. konkretne
poezije, ali i označavanju sinkopa unutar samog teksta
vrlo rudimentarnim načinom njihova zapisa. U novije
vrijeme na njegovu se poeziju osvrnuo i europski skla­
da­telj i saksofonist Peter Brötzmann sa svojim de­
set­e­­ročlanim orkestrom i CD-om, „Be Music, Night“.
Kao jedan od pjesnika koji je bio pod znatnim Patchenovim
utje­cajem navodi se ime njujorškog pjesnika Lawrencea
Ferlinghettija, čije su pjesme dostupne u hrvatskom
pri­je­vodu zahvaljujući poznanstvu s dubrovačkim pje­
snikom Vojom Sindolićem, koji je ‘The Statue of St. Fran­
cis’, svojevrsnu himnu grada San Francisca objavio u
iz­­danju biblioteke Feral Tribune. Ovaj je ratni veteran
ujedno i vlasnik dvaju diploma, Sveučilišta Columbia, kao
i pariške Sorbonne, a kao predstavnik jazz-poetryja, svoje
je pjesme izvodio uz jazz-sastav koji bi izvodio određeni
standard, a na probi bi se pokušalo uskladiti fraze da idu
uz određene stihove ne bi li se tako uskladio tekst s glaz­
benom pratnjom. Drugi autori koji su slijedili taj primjer
su Kenneth Rexroth, uz spomenutog Langstona Hughesa,
a mogu se poslušati preko You Tubea.
Posljednji u nizu, je skupina The Last Poets, afro­
američki radikali, čija je politička platforma crnački na­
cio­nalizam odnosno samo-potvrđivanje kroz dis­tan­cu
od europskog društva, a u posljednje vrijeme se arti­
kulira i kroz kritiziranje institucije američkog pred­sjed­
nika. Svoje su ime preuzeli od južnoafričkog pjesnika
Kgositsilea koji je govorio kako je prošlo vrijeme u
kojem su pjesnici izricali stihove te je došlo vrijeme da
pjesnici uzmu puške. Kroz primjer pjesme ‘Jazzoetry’ s
njihovog albuma ‘Chastisment’ iz 1972. godine došlo je
do miješanja elemenata funka i jazza s poezijom koja se
bavi socijalnom tematikom, ali i prolazi kroz cjelokupnu
povijest jazza. Naime, njihova pojava koincidira sa uki­
danjem financiranja za afroameričke pedagoške pro­
gra­me u srednjim školama, tako da su, na način sličan
ono­me što je radio Fela Kuti u Nigeriji, prenosili kulturne
25
jazz na filmu
.
1
1
0
2
m
a
r
g
o
r
p
s
e
i
Jazz Mov
po izboru prof. Mihaila Miše Nedeljkovića (Oklahoma University, Fulbright
profesor na Univerzitetu Crne Gore 2010/2011) u okviru manifestacije
Mjesec poštovanja jazza u Crnoj Gori.
The Benny Goodman Story, 1956
The Benny Goodman Story je biogafski film u kome Steve Allen tumači glavnu ulogu, čuvenog Benny Goodmana. U režiji Valentin Daviesa i produkciji
Universala, ovaj film je napravljen po ideji dokumentarne bio drame kakvu
je Universal napravio dve godine ranije, 1954-te (“Glenn Miller Story”). Kopirajući uspešnu priču Glenn Millera ovaj film govori o životu i uspehu drugog
čuvenog Američkog jazziste, Bennya Goodmana. Izuzimajući prvu numeru koju je ustvari sam
Steve Allen – glumac koji je igrao Goodmana zaista odsvirao (kad mladi Goodman pokušava da prođe na audiciji) sve
ostale numere u filmu je za film uživo odsvirao Benny Goodman. Interesantno je takođe pomenuti da se u ovom filmu
pojavljuju sledeći muzičari toga vremena: Lionel Hampton, Martha Tilton, Kid Ory, George Givot, Gene Krupa, Teddy
Wilson. Međutim dok je Ziggy Elman zaista uživo pred kamerama odsvirao svoj trubački solo “And the Angels Sing”
(Dok andjeli sviraju), iz nekog razloga Manny Klein nije uspeo da pred kamerama uživo odsvira svoju parituru pa je
morao da to uradi u studiju naknadno.
Short Cuts, 1993
Permanentnost je izgleda van domašaja. Apokaliptičan događaj samo što se nije ostvario, a ljudi gledaju na život
kao na jednu od nagomilanih situacija koje su se samo tek tako i uzgred dogodile. Ovaj film je napravljen po pričama
Raymond Carver, ali je ovo Altmanova interpretacija dela ovog velikog pisca. Ono što je Carveru i Altmanu u ovom
fil­mu zajedničko je samo neka vrsta samilosti prema ljudima koji su se nekako izdvojili iz života zapostaviviši prijatelje,
svoju religiju, tradiciju. Oni se izdržavaju radeći poslove koji su nekako privremeni. Nije lako izdržavati familiju radeći
kao čistač bazena, šofer, pekar, ili džesista. Ali to su njihve profesije, to je njihov život. Pa koliko je nas završilo na poslovima koje ne volimo a moramo da ih radimo da bi preživeli? Altman je fasciniran “slučajnostima
koje život znače” ili činjenicom što nam se ustvari decenija po decenija života konstantno formira
slučajnostima koje se formiraju oko nas. Tih slučajnosti postanemo svesni tek onda kad se nešto
dogodi i tek kad pokušamo da shvatimo šta nam se to ustvari desilo u životu i otkud mi ovde
i sada?! “Kratki rezovi” je film koji je napravljen tako što je gledalac u svakom trenutku svestan
svih uglova gledanja na događaje, neka vrsta multi-ugla gledanja. Likovi žive u isto vreme u
istom gradu i ponekad se njihove sudbine ukrste ali uglavnom oni nisu ni svesni kako su se to
oni promenili uz pomoć ljudi koje su tako usput i slučajno susreli.
26
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Kansas City, 1996
Kansas City je trideset prvi po redu film u karijeri Robert Altmana. Podseća nas na 30te
godine, na eru depresije i vreme kad je vladao Boss Tom Pendergast a jazz cvetao. Grad
je tada imao jedan od najvećih tzv “red district” u zemlji. Ovo je samo naizgled jedna
prosta priča o čoveku koji je kidnapovao političarevu ženu. Međutim, samo na prvi pogled ova priča je prosta. Altman je odrastao u Kanzasu, imao je samo 9 godina 1934te,
i naravno film je prepun ličnih impresija. Altman se seća jazza koji je dominirao u vazduhu Kanzasa toga vremena. Film je takoreći jazz takmičenje kao i život Kanzasa toga
vremena, koga se u svojoj 71-oj godini, Altman tako setno priseća.
Sweet and Lowdown, 1999
Emmet Ray je čovek koji se ponaša kao veliki pas na ogromnom povodcu. Pas je njegov
talenat i on ga vuče gde on želi da njegov vlasnik ide. Ponekad u filmu Emmet, drugi
najbolji jazz gitarista na svetu, izgleda kao slučajni posmatrač svoga sopstvenog života.
On izgleda kao da samo posmatra svoje sopstvene prste kako proizvode taj magični jazz
zvuk. Kad muzika prestane on postaje bespomoćan. Nema snage ni da održi emotivnu
vezu u svom životu, nema pojma kako život i realnost funkcionišu. Jedini način koji može
da mu pomogne da shvati pravu ljubav je samo onda kad je potpuno izgubi.
Miša Nedeljković
Mihailo Miša Nedeljković je diplomirao na M.F.A. (SAD), magistirirao na U.C.L.A. (SAD),
Film i televizija; Kenkysei, Tokyo Univerzitet; doktorske studije završio na Ohio Universitetu (Ph.D) - SAD.
Radi kao vandredni profesor na Oklahoma Univerzitetu (SAD), na predmetima Studije za film i novinarstvo,
masovne komunikacije i radio-difuzija.
Radio je sa TV Beograd; CBS Los Angđeles; Kablovska televizija Japan; TV i Nacionalni teatar, Beograd;
Pozorišni reditelj, TV reditelj (reditelj u živo TV sportskih i specijalnih događaja), zvanična selekcija dokumentarni film 1985, Internacionalni Festival Monte Karlo, Francuska.
Dobitnik je Fulbright programa stipendija 1983. i 2003. godine, dobio je i Mombusho program stipendije japanskog Ministarstvo prosvjete 1986 godine. Objavljuje knjige iz oblasti masovni mediji i radio-difuzija.
Njegova knjiga “Estetika Film Noar” posvećena je originalnom američkom pravcu filma - Film noir.
Održava kurseve i predavanja iz različitih oblasti: TV režija, Multi Camera studio Produkcija; TV Režija - Multi
Camera, Remote Based Producija; Uvod u Film I TV, Napredni video - produkcija sa jednom kamerom i Istorija filma (s posebnim akcentom Američki film noar, Italijanski neorealizam i remek djela savremene iranske
kinematofrafije).
Miša Nedeljković dobitnik je Fulbright programa stipendije za 2010/2011 i u tom peridu je predavao na
Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Univerzitet Crne Gore, i sarađivao sa crnogorskim institucijama
kulture u cilju promocije američke i svjetske kinematografije.
27
ro
g
e
n
e
t
n
o
M
Enes Tahirović
M
ladi pijanista Enes Tahirović (1991) iz Podgorice, završio je Umjetničku školu
za muziku i balet Vasa Pavić, i u međuvremenu proveo jednu školsku godinu
na Svjetskom koledžu - United World College of Adriatic, Duino, Italija. Već dvije godine studira jazz klavir na Univerzitetu umjetnosti u Gracu (Kunstuniverzitat Graz,
Austrija) u klasi profesora Olafa Polziehna.
Tokom svog klasičnog muzičkog školovanja osvajao je brojne nagrade na takmičenjima mladih muzičara Crne Gore, i intenzivno nastupao na koncertima kao solista
i u kamernim ansamblima. Pohađao je majstorske kurseve kod poznatih pedagoga i pijanista kao što su Vladimir Krpan (Hrvatska), Vladimir Bočkarjov (Crna Gora/Rusija) i Kyoko Hashimoto (Kanada), u organizaciji crnogorskog ogranka EPTA (European Piano Teachers Association).
Čim je u podgoričkog muzičkoj školi zaživio novi školski program (2007), sa mogućnošću da izabere dodatni predmet za učenje, Enes se odlučio za Jazz klavir. Zainteresovan istinski za jazz muziku, od tada je pohađao redovno svoj
izabrani predmet u klasi prof. Milorada Šula Jovovića kao i sve majstorske kurseve koji su bili organizovani u školi u
saaradnji sa KIC-om “Budo Tomović” i udurženjom Jazz Art, čiji je aktivni član od samog os­nivanja 2009. Tako je sticao
znanja od jazz majstora iz raz­ličitih krajeva svijeta: pohađao je jednodnevni kurs Elija Yamina prilikom prve turneje
ovog američkog kompozitora/pijaniste u Crnoj Gori (2009), u okviru svjetske premijere muzičkog djela Montenegro Jazz Suite (2009), Patricka O’Learya, bio je član školskog horskog ansambla; pratio je pjevače na prvom Jazz Art
workshopu koji su vodili Alma i Rale Mićić i aktivno učestvovao na dvonedeljnom međunarodnom jazz seminaru u
Podgorici pod vođstvom prof. Stjepka Guta, jazz trubača i kompozitora i američkog pijaniste Ehuda Asheria (2010) u
okviru manifestacije Mjesec poštovanja jazza – JAM 2010.
Na odsjeku za jazz u okviru Univerziteta umjetnosti u Gracu, svirao je na koncertu Piano Night u okviru predstavljanja klase prof. Olafa Polziehnova, nekoliko nastupa u okviru instrumentalnog jazz ansambla pod vođstvom prof.
Stjepka Guta i u okviru jazz horskog ansambla.
Ovog ljeta pohađao je seminar za jazz muziku, tri nedjelje u Grožnjanu (Hrvatska), gdje je bio aktivano učio i nastupao na završnom koncertu i na koncertu big benda HGM (Hrvatska glazbena mladež).
Ima različite hobije: jazz pjevanje, filmska muzika, kajak, plivanje, skijanje, ples, gluma, bubnjevi i udaraljke. O svojim studijama i novim muzičkim iskustvima Enes kaže:
“Studije u Grazu su bolje nego što sam očekivao: besplatno školovanje, odlični predavači i program na zavidnom
nivou, šta više treba jednom ambicioznom mladom muzičaru osim da prihvati sa obije ruke?
Predmeta ima raznih, i svaki je interesantan sam po sebi i koristan za generalno izgradjivanje studentovog jazz
stila. Pored instrumenta, tu su improvizacija, aranž­man, elektronski instrumenti, klasična tehnika, hor, ritam, solfeđo ili
‘ear training’ kako ga zovu u Americi, različite vrste ansambla: basic groove ensemble, latin ensemble, singers ensemble, pop ensemble, fusion ensemble itd.
Među profesorima su: Renato Chicco (diplomirao na Berklee-ju u istoj generaciji kao i Roy Hargrove, John Scofield
itd.), Howard Curtis, Jim Rotondi (njujorski poznati trubač), Wayne Darling... Moj profesor je Olaf Polziehn, nje­mački
pijanista iz Bona, koji trenutno svira sa najboljim svjetskim jazz muzičarima širom svijeta.
Graz je pravi grad za studiranje, ali i za jazz muzičare. Ima puno mjesta gdje mi studenti nastupamo, u različitim
comboima. Odnedavno sam član našeg jazz hora sa fakulteta i imao sam do sada oko 5 koncerata sa njima, od kojih
su dva bila u elitnim dvoranama u Grazu i u gradiću Weiz, 20-ak kilometara od Graza.
Počeo sam da komponujem, nedavno sam postao ko­m­pozitor i muzički producent jednoj mladoj kompaniji koja
se bavi 3D dizajnom, pravljenjem video igara i krat­kih filmova. Radim takođe i kao aranžer za grupu od osam pijanista,
koju vodi Helmut Iberer, austrijski pija­nista i aranžer.
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
portreti mladih umjetnika
29
portreti mladih umjetnika
Filip
Gavranović
R
ođen je 1. Novembra 1988. godine u Puli (Hrvatska). Počeo je da svira klasičnu gitaru sa 9 godina. U
Podgorici je završio nižu muzičku školu i prva dva razreda srednje u klasi profesora Nedeljka Pejovića, ostatak
srednje je završio u klasi profesora Srđana Bulatovića i
uporedo jazz gitaru u klasi Milorada Šula Jovovića. Godine 2007. upisuje klasičnu gitaru na cetinjskoj Muzičkoj
akademiji (Cetinje, Crna Gora), u klasi profesora Srđana
Bulatovića, koju u novembru 2009. napušta. U maju 2010.
upisuje jazz akademiju u Gracu (Austrija), odsjek jazz gitara u klasi profesora Guido Jeszenszky.
Svirao je u sastavima: “Antonia Group”, “Vigil Quartet”,
“Banda od muzike” i gostovao je na koncertima grupe
“Autumn For Free” i “Baltazar Trio”. Gostovao je na albumu
Vladimira Maraša “10/8” i albumu “Signal Test” grupe “Autumn For Free”. Svirao je u predstavama Crnogorskog Narodnog Pozorišta: ”Kristofor Kolumbo“, “Europa“, “Montenegro Blues”, ”Ajmo na sex“, “Art Export“, radio je muzičku
produkciju za predstavu “Ko se boji Virdžinije Vulf” i “Kad
su žene imale krila” gdje je bio i koautor muzike. 2008.,
2009. i 2010 je svirao na Petrovac Jazz Fest-u. Trenutno
radi sam i vanredni je član sastava “Baltazar”.
Iza sebe ima mnoštvo koncerata sa crnogorskim be­
n­­dovima među kojima najznačajniji jesu tri koncerta
au­­torske muzike (ciklus “There’s No Time” iz 2006.), tri
kon­certa autorske muzike za sastavom “Baltazar” (2011).
Pored toka izdvaja se soundtrack iz kratkog igranog filma
Zdravka Krulja “Kupljeno – Fini neki ljudi” (2008.). Autorski
album je u procesu snimanja.
Kada si odlučio da studiraš jazz? Šta te je na to moti­
visalo?
- Odluku sam donio pri kraju 2009. godine kada sam i
odlučio da napustim studije klasične gitare. Već dugi niz
godina se bavim muzikom koja je mnogo drugačija od
one koju sam studirao na cetinjskoj akademiji tako da
sam vjerovao da će odlazak u Austriju na jazz akademiju
biti ispravniji put za mene.
30
Sa kim sve radiš, sarađuješ u Gracu?
- Jazz gitaru u Gracu predaje Guido Jeszenszky, izvrstan
pedagog i gitarista. Pored mnogih školskih aktivnosti i
koncerata sa kolegama studentima i profesorima kao što
su Stjepko Gut, izdvojio bih saradnju sa Cinziom Cataniom. Cinzia je iste godine kada i ja upisala jazz pjevanje u
Gracu. Pored jazz pjevanja Cinzia se bavi i kompozici­jom
tako da smo već na početku studija otpočeli saradnju. Isprva smo radili kao duo da bi do kraja studija skupa sa
mn­om oformila čitav bend u sastavu Marco Ronca (klavir), Felipe Sequiera de Oliveira (kontrabas) i Oleg Mar­kov
(bubnjevi). Kao duo imamo u pripremi album dok smo
sa bendom već snimili demo CD sa nekoliko autorskih
kompozicija.
Koje predmete pohađaš?
- U toku prve godine sam pratio jazz gitaru, klasičnu gitaru, ansambl gitara, ansambl, jazz klavir, teoriju jazza,
improvizaciju, ritam i solfeđo.
Koji su ti utisci, uslovi za rad?
- Uslovi za rad su fantastični. Sve prostorije za vježbanje u
školi su opremnjene gitarskim pojačalima, bubnjevima...
Samo mi se jednom desilo da moram nositi svoje pojačalo od kuće na probu. Muzička oprema, biblioteka... uvijek su dostupni. U sali preko puta škole je uvijek moguće
izvesti kako školske tako i vanškolske projekte.
Nove inspiracije, novi uticaji?
- Ja sam oduvijek pravio svoju muziku i tu sam pretežno
bio na svoju ruku što to malo ljudi koji me prate dobro
znaju. U Gracu uvijek u jednom dvije sedmice naiđe neko
sa svjetske jazz scene i održi predavanje. Vrlo često bi me
ta predavanja tjerala da brzo odem doma i zatvorim se u
sobu sa gitarom. Naravno, moram biti iskren da te stvari
koje su me navodile na vježbanje i razmišljanje nisu imale mnogo veze sa stvarima kojom se škole bave ali... poznato je da se u školama najmanje uči pogotovo kada je
umjetnost u pitanju. Moram takođe reći da su mi se još
uvijek najluđe stvari na bini dešavale sa kolegama iz sastava Baltazar.
Iva Kostić
I
va Kostić (1992) je
na muzičkoj sceni
Crne Gore prisutna od svoje devete
go­­dine. Bila je učesnik brojnih dječjih i
om­­la­­dinskih muzičkih fe­sti­vala. Prvi CD “Šećer i so” objavila je 2007, nakon
što je os­vojila nagradu “Montefon” Udruženja estradnih
umjetni­ka Crne Gore, za intenzivni rad i razvoj muzičke
karijere. Iste godine Iva učestvuje na pop festivalu u Zrenjaninu gdje osvaja nagradu za najboljeg novog umjetnika festivala. Na festivalu “Sunčane skale” 2008. u Herceg
Novom takođe osvaja nagradu. Isti tip nagrade dobila je i
u Vrnjačkoj Banji na festivalu “Banja 09” a naredne godine
nagradu za najboljeg pjevača.
Završila je Umjetničku školu za muziku i balet Vasa
Pavić u Podgorici, gdje je studirala solo pjevanje u klasi Marine Cuce Franović. Tokom školovanja osvajala je
brojna priznanja i prve nagrade na internacionalnim takmičenjima za solo pjevače: “Bruna Špiler” u Igalu 2007 i
2010, “Lazar Jovanović” u Beogradu 2008. Na takmičenju
mladih muzičara Crne Gore takođe je osvojila prvu nagra­
du 2008.
Želeći da se usavršava u svim oblastima, Iva je tokom
školovanja, pratila nastavu i jazz radionice udruženja Jazz
Art i radila sa poznatim muzičarima kao što su Patrick
O’Leary, Tom Melito, Ehud Asherie, Stjepko Gut, i sa njima
kao članica školskog hora i solistkinja izvela premijerno
djelo “Montenegro Jazz Suite” u Podgorici 2009. a naredne je učestvovala na intenzivnim jazz radionicama Stjepka Guta i Ehuda Asheria i koncertima tokom manifestacije Mjesec poštovanja jazza.
Radila je i sa vrsnim američkim muzičarima koji su gostovali u Podgorici od 2008 do 2011. kao gosti manifestacije JAM. To su bubnjar Leroy Williams, pjevačica Sue
Giles, pijanista Eli Yamin, kontrabasista Ari Roland, bubnjarka LaFrae Sci.
Njen muzički talenat se potvrđuje kroz različite žan­
rove, klasični, jazz i pop, ethno. Učestvovala je na Svjetskoj izložbi kulture EXPO 2010 u Šangaju kao članica crnogorskog ethno-jazz ansambla.
U svojoj 17-oj godini dobila je stipendiju prestižne
Muzičke akademije Berklee College of Music u Bostonu,
što je sjajna potvrda njenog talenta. Prije nego što je započela studije u Bostonu, Iva Kostić je dobila glavnu ulo-
gu u mjuziklu “Norina barka” autora Elija Yamina, koji je
izveden u okviru ovogodišnje manifestacije Mjesec poštovanja jazza u Crnoj Gori.
O svom početnom američkom iskustvu Iva kaže: ”Od
prvog dana dolaska u muzički koledž Berklee, oduševljena sam atmosferom i radom. Izabrala sam predmete
Solfeđo, Harmonija i Aranžiranje. Pored toga, u prvom semestru pohađala sam Muzičku tehniku i ritam za pjevače,
Privatne instrukcije i Engleski - pisanje i komunikacija.
Studiranje na ovom faklutetu nije lako, škola daje mnogo znanja i mogućnosti ali takođe očekuje od vas mnogo truda za postizanje željenih rezultata. Pored muzike
strudiramo istoriju, matematiku, nauke, jer je cilj škole da
svi mi postanemo kompletne ličnosti. Ova škola nas ne
uči samo kako dobro da pjevamo i sviramo već i kako da
uspješno vodimo svoje karijere i pripremaju nas za sve o
čemu moramo voditi računa u muzičkoj industriji.
Otkrila sam mnogo mogućnosti i novih interesova­nja.
Ne želim da budem samo pjevačica, želim više od toga.
Odlučila sam da radim na predmetima Vokalno izvođenje i Filmska muzika. Moj drugi semester sastavljen je iz
sljedećih predmeta: Harmonija, Solfeđo, Napredne tehnike vokalne imporvizacije, Dirigovanje, Srednje-istočni
ansambli, Američki crnački duhovni ansambli, Osnovne
tehnike klavijatura, Privatne instrukcije i afrokubanski ritmovi i udaraljke. Što veoma volim ovdje u školi je da ne
moraš da putuješ svijetom da bi sreo druge muzičke stilove i kulture jer se upravo tu nalazi sve. Ovo mjesto je puno
muzičkih genija, i profesora i studenata. Na primjer, moj
profesor Mitch Haupers je odličan gitarista i pijanista, radi
sa grupom Yelow Jackets, a moja vokalna instruktorka Janice Pendarvis je koncertirala i snimala sa velikanima kao
što su Ray Charles, Al Green, Buddy Guy, Eddie Murphy,
Barry White, Vanessa Williams, Jimmy Cliff, Roberta Flack,
The Rolling Stones, Sting, i mnogi drugi.
U Bostonu i Čikagu sam već imala nastupe i pozvana
sam da budem dio projekta Rhythm of The Universe, koji
je trenutno najveći muzički projekat sa idejom da ujedini sve muzičke kulture. Sa ovom grupom, koja se sastoji
od benda, orkestra, hora, soliste i udaraljki, nastupam 11.
septembra ispred 10.000 ljudi.
Sada teče moj drugi semester i već sam postala cijenjen student. Berklee mi daje vrijedno znanje svakoga
dana i radujem se unaprijed da naučim još mnogo intere­
santnih stvari koje će mi pomoći da postanem sjajan muzičar i ostvarim svoje snove.”
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
portreti mladih umjetnika
31
intervju
Virgil Mihaiu, jazz kritičar
n
a
v
i
d
i
n
c
o
t
s
i
o
Jazz ka
V
irgil Mihaiu je rumunjski pjesnik iz Cluj-Napoce, kul­
tur­nog središta Transilvanije, član Međunarodnog
PEN-ovog kluba, član uredništva časopisa Down Beat i
kulturni ataše Rumunjskog kulturnog centra u Lisabonu.
Autor je devet zbirki poezije i dvije interdisciplinarne studije, ”Jazz Connections in Portugal“ i ”Between Jazz Age
& Post­­modernism: F. Scott Fitzgerald“, te suautor naslova “Russian Jazz New Identity” i “Jazz in Europa”. Poemu
“Sveopća pijesan” prošle mu je godine objavio hrvatski
dvotjednik za kulturu “Zarez”. Govori desetak jezika, a
po­sredstvom Smithsonian Institutea održao je seriju pre­
davanja o jazzu pod totalitarnim režimima u Europi i SAD.
S grupom Jazzographics kao ‘jazz performansom otvorene forme’ izvodi vlastitu poeziju, koja uključuje rumunjske i britanske glazbenike s plesačicom, nastupa na jazzfestivalima u Europi od 1993. Razgovor je nastao prilikom
njegovog posljednjeg posjeta Zagrebu u lipnju 2011.
Kako ste već i otprije upozoravali na određene kul­
turološke sličnosti i podudarnosti između Cluja i Za­
greba, koji su ujedno i bratski gradovi, pronalazite li
u tom smislu i neku rezonanciju s projektom koji je
Maja Popović pokrenula u Podgorici?
Mislim da je to platonički menage a trois na djelu. Vrlo mi
je drago zbog toga jer se cijeli život borim da okončam svoj
život u okviru ovog podneblja, što je poprilično bizaran i
lud plan. Ja sam fasciniran Meštrovićevim Mauzolejem
Njegoša na planini Lovćen... Iako se bojim visine, volio bih
ostaviti kosti pored tog spomenika, a istodobno ostaviti
srce u Cluju, kulturnom centru Transilvanije. Moram re­
ći kako nisam preoriginalan kad to tražim, jer je i sam
Chopin, na umoru inzistirao od svoje sestre da odnese
njegovo srce iz Pariza u Varšavu u kristalnoj kutijici, da bi
kosti položio na groblju Pere Lachais. U biti, odgovor na
njegovu želju leži u tome da bi učinio sve samo da ga se
32
ne pokopa živog. Od ostalih bih anegdota istaknuo i tu,
da prilikom boravka u Crnoj Gori nismo mogli izbiti na
cilj jer je vrh bio odsječen pokrivačem od snijega. Tako
da nas je vozač Mišo spustio i odveo nas na drugo rajsko
mjesto, s kojeg puca pogled na raj s dva otoka – Perast.
Naposljetku, ne vidim ništa loše ni u tome ako bih položio
svoje kosti i u Perastu, ako bi mi srce ostalo u Cluju.
Taj magijski trokut, sa Zagrebom koji s Clujom čini
brat­ski grad, mora da je u sebi sačuvao raniji romanski
sloj, antičku osnovu, uvjeren sam, a po svome vrlo koz­mo­
politskom srednjoeuropskom duhu, uključuje i iznimno
mnogo poštovanja za kulturu. Drago mi je da sam tu istu
stvar osjetio, i u Podgorici, kad govorimo o nevjerojatnoj
uvjerenosti, prodornosti i čvrstini Maje Popović u orga­
nizaciji njezinog čudesnog festivala. Također mo­ram
do­­dati da je u pitanju nekakav tajanstveni odnos, jer
me podsjetio na ono što John Edwards Hasse iz In­sti­­
tu­­ta Smithsonian u Washingtonu, D.C. – on je orga­ni­zi­
rao predavanje poput onog u Zagrebu kojeg ste vi or­
ganizirali, odnosno onog u Podgorici – a govorio mi je
o projektu koji je ustanovljen unatrag 10 godina, im­ple­
mentiran kroz Jazz Apreciation Month, priliku da podsjeti
egzotična mjesta poput Indonezije, Burme i Tajlanda.
Da­nas se razvoj jazza ne može svesti na iste parametre
koje ste imali prije stotinu godina, primjerice, ono što
se odvija u Rumunsjkoj, Gruziji, Litvi i Letoniji je jednako
interesantno kao i ono što se zbiva u samoj kolijevci jazza.
Na jedan idealistički način to moramo po­državati i stoga
mi je drago da sam u SAD-u naletio na osobe poput Hassea
koji su uspjeli uspostaviti takav svjetonazor, te omogućiti
da se takvo događanje odvija po cijelom svijetu.
Hvala vam na odgovoru koji je i bio uvod u moje slje­
deće pitanje, a koje se tiče da usprkos tome što se
jazz morao razvijati širom svijeta pod najsurovijim
A ono što me uistinu fasciniralo kroz crnogorsku kul­
turu je to što je riječ tek o šačici ljudi. Statistički gledano,
da je zemlja s toliko malim brojem stanovnika u stanju
da bude šampion u vaterpolu, kao i da proizvede dosta
de­centan jazz-događaj i nastup u takvim okolnostima je
uistinu neobično.
Što je, prema vašem mišljenju, ključna stvar za repre­
zentaciju zemalja Srednje i Istočne Europe, i koje su
ličnosti u tom smislu modeli?
Prema mom mišljenju, zemlje Srednje i Istočne Europe
još uvijek jasno iskazuju veliko poštovanje prema kulturi.
Dokazivanje njihovih nacionalnih identiteta je vitalno
po­­vezano s kulturom. A jazz je vlastito sredstvo da se
pre­obrazi, da se izrazi određeni nacionalni osjećaj. Po­
šlo mi je za rukom to otkriti, polaganim koracima. U
Ru­munjskoj, imali smo klavirista i skladatelja Richarda
Os­ha­nitzkog, koji je šezdesetih, u osvit brazilske je­zi­
čne emancipacije, također bio fasciniran onime što je
od tamo čuo. Ali sam je uspostavio prvu sintezu idi­oma
jazza s korijenima rumunjske tradicijske glazbe. Mo­gu
navesti i mnoge druge primjere, povezane s Oschan­
i­t­z­kyjevim. U Poljskoj je to bio Krzysztof Komeda. U
Šved­­s­koj su imali Jana Johanssona, koji se proslavio
plo­­čom ‘Jazz pa Svenska’, izdanom već 1962., što znači
‘Jazz na švedskom’. Postojale su takve osobnosti koje su
iskristalizirale postojanje tih nacionalnih škola. Jedna je
od njih bio Vagif Mustafazadeh, otac Azize MustaphaZadeh (slovkanje se njenog prezimena razlikuje od onog
njenog oca). Ona je danas prilično poznata, međutim,
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
okol­nostima, spomenimo samo u Rumunjskoj pod
Ceausescuom, on uspijeva očuvati i razviti se s ba­ro­
knosću i bogatstvom izraza, u kontekstu među­na­ro­
dne kulture. Sad nakon što su se vremena promijenila,
kad pritiska više nema, možete li reći da smo bogatiji
za nešto čega tu prije nije bilo?
U ovom trenutku bih rekao da su uvjeti isti u idealnom
smislu, po tome što imate ljude poput Boška Petrovića
ili Tomislava Šabana. Moram reći da je riječ o posebnim
osobama, ali koji biološki izumiru, kao i crnogorski trubač
i trombonist Nikola Mimo Mitrović, čija je tragedija daleko
veća jer je poginuo nesretnim slučajem, pao je s krova
kuće u izgradnji. Bio je sjajan glazbenik, živio je u Švedskoj.
Ali, to otvara moju tragičnu povijest jazza Istočne Europe,
mogao bih pridodati i Krzystofa Komedu ili Vagifa Mu­
stafazadeha, odnosno Richarda Oschanitzkyja, koji su
do­slovno ‘mučenici’ i ono što imamo danas je kontinuum
ne­stanka tako nevjerojatnih ličnosti. Radi se o izvornim
talentima i kvaliteti izraza koji su posjedovali mnogo bo­
lje tehničko znanje od ostalih, na razini jednog Monka ili
Mingusa, bili su geniji. Situacija je nezahtjevno složena,
a moram reći da je za mene takav tip umjetnosti poput
toplomjera, zahvaljući kojemu prepoznajete zdravstveno
stanje pacijenta. Pomislite samo na glazbenika iz Hon­
durasa kojeg smo danas sreli na ulici.
Kada bih odvagao posebnosti još nekih glazbenika,
a koje govore o značaju jedne kulture, morao bih spo­
me­nuti Michela Camilla iz Dominikanske republike. Fa­­ci­
nantan je lik, jer je zanimljviji kad se odnosi prema vla­
stitom nasljeđu nego li kad nastupa u New Yorku, jer je u
Njujorku izgubljen među masom od stotina i tisuća um­
je­t­nika, dok je u Dominikanskoj republici nacionalni he­
roj, kao i Chucho Valdes na Kubi, Danilo Perez u Panami
ili Ruben Rada u Urugvaju ili Nguyen Le u Vijetnamu. Ne­
vjerojatan je! Bio sam uistinu iznenađen spoznajom da je
Michel Camillo, u trenutku nastupa u Atheneum Romani
u Bukureštu, kad sam razgovarao s njegovom suprugom,
obnašao funkciju glazbenog direktora Filharmonije u
Santo Domingu, da je poput kulturnog heroja svoje do­
movine i da, naposljetku, tu vezu nije izgubio! Zato se
divim i činjenici da je u Hrvatskoj sačuvano nešto poput
nacionalne jazz-škole. Radi se o glazbenom izrazu koji
je prisutan jednako u umjetnosti, kao i u kulturi, koji je
omogućio toj naciji da preživi. Što sam danas objašnjavao
svojoj kćeri, da ćemo izumrijeti ako vlastitu zemlju ne
budemo vrednovali kroz kulturu.
33
njen je otac bio istinski genij – što je pojam koji se
mo­že pripisati i Oshanitzkyju, s punim pravom. Vagif
Mustafazadeh je stvorio nevjerojatnu sintezu između
jazza i mugama. Azerbejdžan baštini drevnu tradiciju
mugama – glazbe kojom se improviziralo stoljećima,
a zapisalo ju se tek nakon što je tu zemlju progutao
Sovjetski savez. Prije toga, nitko nije mogao ni pomisliti
da ju se može očuvati pismenim putem. Bilo kako bilo,
kad sam 1978. čuo njegovu dvostruku LP ploču, kratko
uoči njegove prerane smrti, za mene je Vagifova vještina
bila jednostavno neodoljiva. Svi su ti likovi, Komeda, Jo­
hansson, Oshanitzky i Mustafazadeh umrli u godinama
kao i otprilike George Gershwin. Što je vrlo neobično – kao
da su bili nekom vrstom proroka koji su morali prerano
nestati. Dosta čudno – zar ne? U slučaju Mustafazadeha,
uspostavio je izrazito autentične elemente izvedene iz
nje­gove vlastite tradicije kojima je stvorio vlastiti jezik.
Bio je vrlo svestran u jazzu, s tehničkim mogućnostima
na klaviru bliskima Cecilu Tayloru ili Billu Evansu, koje je
prilagodio glazbenom prostranstvu (koje je našim ušima
bilo) potpuno nepoznato. Kad stupite u kontakt s takvim
ličnostima, glavom vam prostruji niz pitanja, poput, ‘Što li
se to ovdje događa? Otkud sad oni? Kako uopće mogu po­
stojati pod tako agresivnim režimom?’.
Otkrili ste i da je u sovjetskim republikama uoči Dru­
gog svjetskog rata postojala snažna jazz-scena…
Pronašao sam, primjerice, da je u azijskim sovjetskim
re­publikama, jazz bio čak sredstvom dokazivanja njiho­
vog nacionalnog identiteta. Primjerice, u mnogim su
sovjetskim republikama, postojali značajni big bandovi.
Još 1939. godine, u Bakuu je djelovao big band, mjestu
utoliko nezgrapnom da bi se tamo uopće svirao jazz.
Naravno, povijesno se to može protumačiti činjenicom da
je Baku oduvijek bio vrlo kozmopolitski grad. Početkom
20. stoljeća, crpljenje nafte se proširilo i na Kaspijsko
more, njihovi tajkuni su se trudili pratiti modu, itd. Uvezli
su tadašnje glazbene smjernice, sve stvari koje su bile
u modi. Tako je i Baku imao izravnu vezu s onim što se
zbivalo u svijetu. Na slične razvojne putanje može se
naći i u Bjelorusiji, s big bandom Adolpha Ignatievicha
“Eddieja” Rosnera, kojeg su nazivali europskim Louisom
Armstrongom, koji je pod Staljinom robijao u gulagu, i
tako u nedogled...
34
S obzirom da ste jedan od rijetkih svjetskih uglednika
u kulturi koji govore o važnosti očuvanja vlastite
jazz-tradicije, jeste li možda pokrenuli inicijativu za
spomen-dom Richarda Oschanitztkyja?
Richard Waldemar Oschaitzky, skladatelj, dirigent i pija­
nist, koji je rođen 1939. u Temišvaru, to svakako zaslužuje,
ali se čini da vaša zemlja polaže više nade u takav pro­
jekt. Njegov je brat Petar Oschanitzky dugogodišnji di­ri­
gent Osječke filharmonije, koji je davao intervjue na­šoj
televiziji. Problem je u tome što je strašno zauzet, a kuća
Oschanitzkyjevih u Temišvaru krcata je mnogim vrlo
vrijednim predmetima. Govorim o predivnim sklad­bama
napisanim u svim žanrovima, od pretklasike do kantata,
opus koji je napisao u svom kratkom životu. Sam je doživio
otkrivenje godine 1955., kad je čuo neke bossanove,
naučio je portugalski samo kako bi naučiio te fascinantne
stihove i kroz razne sam osobe saznao da je početkom
1960-ih, u vrijeme kad su nam mogućnosti da nabavimo
bilo što sa zapada bilo prilično bijedne, dobio šansu.
Stupio je u kontakt s brazilskim kulturnim ataše­om, koji
je bio toliko osupnut Oschanitzkyjevim afinitetom za
brazilsku glazbu da mu je dobavio nevjerojatno mnogo
brazilskih ploča. Tako je, malo pomalo, u svome domu
stekao najznačajniju kolekciju brazilske glazbe i bossa
nove u Rumunjskoj, koju nitko ne poznaje, a kamo li da
bi je znao razvrstati. Pitanje je još uvijek otvoreno, i naša
je sramota da to nismo znali procijeniti, a kamo li da smo
tome pristupili kao trajnoj vrijednosti.
Usporedio bih to sa situacijom s Mustafazadehom
ko­ji u Bakuu ima svoj muzej, dakle razlika je ogromna,
is­pred kuće stoji i kip. Preko Hassea sam upoznao i Ame­
ri­kanca koji je i doprinijeo da do tog muzeja dođe; kao
predstavnik jedne medicinsko-farmaceutske tvrtke, to­
liko je bio iznenađen njegovom ličnosti, i djelom koje
je stvorio, da je uvjerio vodstvo tvrtke da editira i objavi
12 LP-ploča koje su objavljene za Mustafazadehova ži­
vota i objavljene pri tvrtki Melodija iz Moskve. Kolekcija
ima sjajnu dokumentaciju i fotografije, a sastoji se od 10
CD-a. Svakako, mi možemo ćaskati o snazi petrodolara,
o Azarbajdžanu kao o zemlji koja ima predstavnika na
Eurosongu, ali mene zanima to što je tako ekscentrična
zemlja koja se nalazi na obroncima Europe u stanju
proizvesti genija, čije su nasljednice (kćerka i supruga)
također zanimljive glazbenice – u stanju je stvoriti pravu
kulturu!
Kakva su vaša istraživačka iskustva sa Staljinom i
umjetnicima koji su djelovali u njegovo doba, pogo­
tovo ako govorimo o jazzu?
Za vrijeme staljinističke represije, već su se mnogi glaz­
benici zražavali i u idiomu jazza. Nakon katastrofalnog
po­četka Drugog svjetskog rata, Staljin je shvatio da će
iz­gubiti rat ako ne donese neki zaokret u svojoj politici.
U tom je razdoblju uspostavio nekakav domoljubni za­
nos ponovnom uspostavom tradicije pravoslavne vjere,
koja je ranije uništena, a istovremeno, ne znam da li ste
vidjeli fotografije – jazz bandovi su održavali koncerte na
prvoj liniji obrane. Vlasnik sam nekih vrlo impresivnih fo­
tografskih dokumenata, poput onih na kojima big ban­
dovi nose trombone, saksofone itd., dok su njihovi ra­tni
dru­govi na tim istim slikama, prikazani s kalašnjikovima.
Ti su sastavi išli s jedne strane fronta na drugu, i promovirali
jazz, baš kao što je Glenn Miller radio na zapadnom bo­
jištu. Gledateljstvo je, čak podsvjesno, shvatilo da taj tip
glazbe u sebi sadrži oslobađajuću snagu, oduševljava ih,
pruža im terapiju duše, koju je tajna policija tako dugo
pritiskala, strahom od koncentracijskih logora, i tako da­
lje, i tako bliže. Teror je bio posvuda, no s druge strane,
postojala je snažna glazbena infrastruktura, neporeciva
glazbena tradicija. Zamislite samo simfonijsku glazbu,
op­er­ u i balet; Stravinski je prvi put eksperimentirao s
jazzom već 1917; Prokofjevljev sjajni orkestralni jezik
pre­t­­hodio je pokretu Treće struje u jazzu, ili tzv. ‘jazz-
suite’ Šoštakoviča iz dvadesetih i tridesetih. Nevjerojatna
avangardna zapažanja desila su se na ruskoj sceni već
1924., imali su tzv. ‘bučne orkestre’. Ti su se fenomeni pre­
klapali s eksperimentima iz drugih kulturnih područja –
spomenimo Tatlina u arhitekturi, Djagiljeva u koreo­gra­fiji
(i ne zaboravite na divljenje koje je Isidora Duncan ima­la
prema ruskom baletu), u slikarstvu (Kandinsky, Chagall),
u književnosti (Hlebnjikov)... Na sreću, od sedamdesetih,
i u toj se zemlji pojavljuju umjetnici-predvodnici, između
kojih prvenstveno Ganelin/ Chekasin/Tarasov Trio. I oni su
imali svoje vlastite prethodnike, ali snaga izraza G/C/T-a
može se usporediti s utjecajem kojeg je imalo Sacre du
Printemps Stravinskog. Oni su prouzročili snažan utjecaj
unutar Rusije, i kasnije, na globalnoj razini. Neobično je,
da su tako fenomenalni glazbenici izgubili svoj simbolički
status nakon sloma totalitarnog režima. ‘Otpor kroz kul­
tu­ru’, koji nam je pomogao da preživimo, izgubio je svoj
značaj, budući da više nije postojao zajednički neprijatelj
koji bi udružio sve te izvrsne ljude koji su slobodu smatrali
vrhovnom ljudskom vrijednošću.
M j esec po štovan j a j az z a u Cr n o j G o r i
Mi ne možemo tvrditi da je jazz i previše popularan,
ali da je vrlo dobro prihvaćen, to možemo. Zato bih se
nadovezao na ono što znam o stanju u Turskoj. Moj je
prijatelj Francesco Martinelli iz Pisa Jazza učinio mnogo
za promociju jazza u Istanbulu i čak naučio turski ka­
ko bi bio što posvećeniji svojoj misiji. Jer, kad se na
Istanbulskom jazz festivalu suočio s onom potpuno za­
grijanom publikom, morate priznati da se nešto do­gađa.
To može sličiti situaciji u Crnoj Gori gdje imate isto tako
javnost senzibiliziranu i zainteresiranu, u jednom gradu
koji nije veći od Osijeka, ali koja mene podsjeća na onu
iz zlatnih vremena Jazz festivala u Sibiuju. Govorimo o
fantastičnom fenomenu koji je potpuno suprotiv ovoj
situaciji koju doživljavamo u kompletno izmanipuliranim
masovnim medijima.
Što je točno značio osjećaj ‘slobode’ i njezino prisustvo
za glazbenike u Rumunjskoj?
Ne samo u usporedbi s ostalim umjetnostima, glazba
je uistinu bila slobodna u sebi samoj. Rumunjski su gla­
zbenici uspjeli sačuvati stanje sinkronije s onim što se
zbivalo u ostatku svijeta. Kroz tridesete se vodila borba
između tradicionalista i umjetnika nastrojenih avangardi.
Kritičar Eugen Lovinescu razvio je zanimljivu Teoriju sin­
kronije. Smatrao je da se naša kultura treba održati u
sinkroniji s glavnim zapadnjačkim tendencijama, bez ob­
zira na naše estetske poglede i nacionalni ponos. Taj je
stav imao odjeka u razdoblje kad je Ceausescu očajnički
pokušavao izolirati zemlju, kao sjevernokorejsku enklavu
unutar Europe. Baš tada je glazba igrala vrlo važnu ulogu
u očuvanju izravne veze, što je u to vrijeme bilo poput
sjemena razdora. I u drugim su umjetnostima postojale
slične tendencije, no kao takve su mogle biti bolje poimane
u glazbi, tako da možemo prihvatiti kao gotovu činjenicu
da se naš glazbeni život održao na natjecateljskoj razini u
odnosu na zapadne standarde.
Razgovarao: Vid Jeraj
35
Carla Bley i Steve Swalow
o albumu „Božićne pjesme“,
pričama i muzici:
izvodi sa press konferencije u
Podgorici, 5. decembar 2010
O
vaj projekat je vjerovatno počeo još dok sam bila dijete: uvijek sam voljela božićne pjesme. Kasnije sam uradila aranžmane nekih, za udžbenik
u izdanju izdavačke kuće za djecu „Scholastic“. Kada sam pravila tu knjigu božićnih pjesama, postarala sam se da tu ne bude lakih nota. Željela sam da sve
note budu napisane upravo onako kako ih je kompozitor zapisao, ili kako su ih
pjevali ljudi iz crkvenog hora. Dobila sam šansu da za tu knjigu, za „Scholastic“,
napravim oko 40 aranžmana božićnih pjesama. Kako sam svirala klavir i orgulje
u crkvi, sve te pjesme sam dobro znala.
Deset godina kasnije, kada sam otišla u Njujork, pozvala sam jazz muzičare
na božićnu zabavu i kazala im da ponesu instrumente. Dala sam im aranžmane, i rekla: „Evo nekih divnih božićnih pjesama koje bismo mogli odsvirati“, i
zatim slušala neke od najboljih muzičara svijeta dok su svirali „Silent Night“. I
uživali su u tome. Onda, godinu dana kasnije, radila sam na projektu u studiju
„Creative Music“ u Vudstoku i opet sam predložila božićne pjesme. Ovog puta
sam napravila još gomilu aranžmana – neki od njih bili su zabavnog karaktera,
a neki, opet, apsolutno klasični.
36
Ko je komponovao prve božićne pjesme i da li one
potiču iz Amerike ili Evrope skoro da je nebitno. Kada pomislite na božićne pjesme, obično su vaše prve asocijacije
vezane za Zapadnu Evropu ili Ameriku. Ja sam pokušala
da tome pristupim drugačije – na primjer, pjesma „Away
in a Manger“: napisala sam je jer je Isus rođen u pustinji,
na Bliskom Istoku – znate, on ne potiče iz Londona! Pjesma „Jesus Marija“ govori o malom Meksikancu koji pita
majku zbog čega su mu dali žensko ime, i majka mu kazuje priču o Isusu i Mariji. Ja volim da pričam o tom „braon Božiću“, umjesto o „bijelom Božiću“. Ovdje se ne radi
samo o ljudima iz Engleske i Njemačke i Amerike; radi se
o čitavom svijetu. I u Africi ljudi pjevaju božićne pjesme.
Mnogi religiozni katolici sviraju mnogo božićne muzike, svud u svijetu, ne samo u Zapadnoj Evropi. „Jingle
Bells“ smo uradili u reggae maniru, koji potiče sa Kariba.
To je, opet, ono „braon“. „It Came upon a Midnight Clear“
uradili smo sa pristupom karakterističnim za New Orleans, kao što to rade ulični duvački orkestri u Nju Orleansu
– i to je prizvuk braon Božića. Samo nemojte to da zaboravite – ja svakako nijesam.
Prije izvjesnog vremena snimila sam album pod nazivom „Looking for America“ i sve na njemu je bilo vezano
za Ameriku, na ovaj ili onaj način. Ali, uključila sam i Južnu
Ameriku - Amerika se prostire na dva kontinenta. Tako je
na ploči bilo i stvari sa tim latino osjećajem – eto, vraćamo se na „braon“ temu! Ali, u ovom trenutku nijesam ni
za šta posebno zainteresovana, osim za muziku velikih
bendova koja nema programski sadržaj. To su samo note.
Ono što sada radim je samo muzika, čista, bez priče. Priče
su rijetkost; ne kazujem ih uvijek.
Car la Bley U Po d g o r i c i
Dakle, sada sam imala policu prepunu ideja za album
božićnih pjesama, ali niko nije želio da čuje za to. Iz „Londonskog duvačkog orkestra“ zamolili su me da napišem
nešto za njih i ja sam odgovorila: „Sjajno! Radiću božićne
pjesme!“ Nikada mi nijesu odgovorili. Jednostavno, nikoga nijesam mogla da zaintersujem za ovu muziku. Svi su
mislili da je to komercijalni poduhvat, nešto kao: „Hajde
da svi obučemo odijelo Djeda Mraza i napravimo zabavni
album o irvasima.“ Nijesam uradila ništa tome slično. Ovo
je za mene sveto. I kada kombunujem stvari, kao na primjer u kompoziciji „Silent Night and Day” za koju sam koristila „Night and Day” i „Silent Night”, to nije neozbiljno.
Desilo se da te dvije kompozicije, spojene, zvuče odlično.
Zato sam ih i spojila.
I napokon, došlo je vrijeme za moj veliki odmor. U
Njemačkoj postoji grad Esen, tamo imaju ogromnu filharmonijsku organizaciju – i predivnu zgradu, mislim da
ju je dizajniro neki čuveni arhitekta. Boravila sam u Esenu i čitavu godinu provela sam radeći na jednoj stvari za
jedan orkestar, na drugoj stvari za drugi orkestar; radila
sam na nekoliko sopstvenih projekata i sa studentskim
„big bendom“. Na samom kraju me je Michael Kaufman,
čovjek koji je vodio filharmoniju, pitao: „A šta bi ti voljela
da uradiš? Šta bi stvarno voljela da uradiš? Šta si oduvijek
željela da uradiš?“ i ja sam rekla: „OK, evo, mada znam da
ćeš odbiti... Božićne pjesme?“ Rekao je: „Da!“ pa sam pitala: „ A mogu li da radim sa duvačkim orkestrom?“ i on je
odgovorio: „Pa i ja sam trombonista! Naravno da bi trebalo da božićne pjesme uradiš sa duvačkim orkestrom!“
Pomislila sam da sam umrla i otišla u raj! Bila sam tako
srećna! I uradili smo to, baš sa ovim ljudima koje ćete čuti
večeras.
Steve Swallow, o Carli:
Ja smatram da je Carla jedna sila prirode i, baš kao što je nemoguće zaustaviti vjetar, mislim da je nemoguće uticati
na pravac u kome će se kretati njena kreativnost. Ja čak nijesam siguran u kolikoj je mjeri ona sama sposobna da to
kontroliše.
Carla piše svakog dana, osim kada smo na turneji i sviramo koncerte - to je za nju vrsta odmora, zato što joj pruža
priliku da makar na kratko napusti proces pisanja muzike. Ali kada smo kod kuće, ona komponuje svakog dana svake
nedjelje, pridržavajući se veoma striktnog i detaljnog rasporeda. Radi sama, u sopstvenom muzičkom studiju. U jednom trenutku tog procesa ja joj mogu pomoći: stvari na kojima radi odsviramo zajedno i tada ona može da ocijeni koliko je praktično to što je napisala. Vrlo sam srećan što joj na taj način mogu biti od koristi. Ali, u suštini, ona je izuzetna
prirodna sila: ja se samo odmaknem i posmatram dok se njeno djelo događa.
izvodi sa press koncerencije u Podgorici, 5. decembar 2010
prevela s engleskog Sonja Dragović
37
S AV R E M E N I T R E N U TA K M O D E R N O G A M E R I Č K O G J azz A - C A R L A B L E Y
i
n
r
a
v
t
s
o
k
a
t
u
s
i
v
Sno
Njena muzika je i velika drama i duboko osmišljen humor. U tradiciji izuzetnih kompozitora,
improvizatora, aranžera i organizatora brojnih big bendova razvila je originalan tip
hipermodernog jazza.
A
utohtonost američkog kulturnog obrasca nalazi svoj
izraz u jazzu koji je osvježio vladajuću muzičku matricu Starog kontinenta i postao obilježje u svakoj avangardnoj strukturi. Njegov harmonijski jezik je evoluirao
od prvih primitivnih početaka sve do atonalnosti, do dodekafonije i ovladavanja kontrapuntskom vještinom.
Analogno razvoju muzičkog govora evoluirao je i
orkestralni aparat jazza, povećavajući ili smanjujući broj
svirača, uvodeći nove instrumente i osavremenjivajući se
rokom, elektronskom muzikom i muzikom svijeta.
Bebop i eksperiment
nove razvojne tendencije su došle od individualističkointelektualnog bebop-a iz 50-tih godina s crnim muzičarima John Coltrane, Telonious Monk, Charles Mingus i
inovatorima, Cecile Taylor i Ornette Coleman, koji su dali
jazzu njegovu opravdanu odvojenost od zapadnjačke
po­pularne forme i anarhično neobaziranje na istu. Tekući,
savremeni i moderni jazz u SAD-u je baziran na reliktima
tog prethodnog stanja kao post-bop.
38
Takvi novi avangardni radovi u kojima se svijet paradoksa posmatra i s dramatične i s duhovite strane, mogu
se naći kod grupa Ider Jazz Orchestras, Microscopic septet, Lounge Lizards, i onima s albumima iz prošle i ove
godine, Jazz Passengers, Anette Peackok ili Brad Chepik,
a posebno u djelu najtrajnije figure eksperimenta u toj
oblasti, dame Carla Bley, koja i u svojoj 72. godini i dalje
stvara i nastupa.
Aktivista avangarde
Zasnovana na bop-u, koji su bijeli muzičari ponudili u formi progresiva, avangarda u jazzu se razvila u Njujorku tokom 60-tih u uslovima koji su zahtijevali samoorganizaciju i kada je prepoznavanje od institucija kao nacionalnog
kulturalnog identiteta bilo strašno daleko.
U talasu širenja te nove muzike posebno aktivna je
bila Carla Bley. U svojim adolescentnim godinama sa svojim djelima ušla je u repertoar uticajnih pijanista “freejazz trenutka” Georgea Russella (1922-2008), koji je radio
na muzičkoj teoriji harmonije zasnovanoj na jazzu a ne
Jazz i parodija
Carla Bley je u tradiciji izuzetnih kompozitora, improvizatora, aranžera i organizatora brojnih big bendova; razvila je sopstven i originalan tip hiper-modernog jazza
širokih formi. I pored zamršenih i ekscentričnih melodija
ona zadržava njihovu nepredvidivost u kompozicijama
asimetrične strukture s tipično avangardnim sindromom
upornog narušavanja formule.
Njena muzika je i velika drama i duboko osmišljen humor, počev od prvog trostrukog LP-ija s fusion operom
,,Escalator Over The Hill” (Eskalatorom preko brda, 1972),
potom ,,Dinner Music” (Muzike za ručak, 1977) , tri godine kasnije, do ironičnog diska ,,I Hate To Sing” (Mrzim da
pjevam) ili prethodnog studijskog albuma s političkim
diskursima ,,Looking for America” (U potrazi za Ameri-
kom, 2003), s big bendom ,,The Lost Chords” (Izgubljeni
akordi) iz predizborne 2003. Ovaj album djeluje kao njen
elaborirani alternativni stav o zemlji čiji san o raju, u stalnom nastajanju i iščezavanju djeluje izgubljeno i tragično
smiješno.
Takav dar za gorkom parodijom proizveo je komparaciju u kojoj je Carla Bley, umjetnica jazza, pijanistkinja
i saksofonistkinja dovođena u duhovnu vezu sa Kurtom
Weillom (1900-1950), svojevremeno vodećim kompozitorom njemačko-jevrejskog porijekla poznatim po sa­ra­
dnji sa Bertoldom Brehtom, majstorom teatra apsurda.
Car la Bley U Po d g o r i c i
evropskoj tradiciji, i Paula Bleya, koji je postao njen prvi
muž u kratkotrajnom braku, kao i vibrafoniste Garya Burtona, koji je album iz 1976. zasnovao na njenom komadu
,, Dreams So Real” (Snovi su tako stvarni), i basiste benda
začetnika avangardnog jazza Ornettea Colemana, Charlie Hadena i tadašnjeg njegovog sastava Liberation Music
Orchestra, koji se obnovio 1982.
Ubrzo postaje počasni član organizacije za afirmaciju mladih stvaraoca Jazz Composers Guild Cecile Taylor,
Sun Ra i drugima, a kasnije sa Michael Mantler, drugim
suprugom, formira produkciju Jazz Composers Orchestra
Associations – JCOA, uz koju početkom 70-tih osniva distributivni centar New Music. Do 1990. objedinjavao nekoliko stotina manjih izdavača klasike, roka i jazza ( kao i
kasnije čuveni ECM ) uključujući i njenu novu sopstvenu i
još uvijek aktivnu Watt Records.
Božićne kompozicije u superiornom
maniru za podgoričku publiku
Sa virtuelne police relikvija porodične kulture optereće­ne
čulnošću Carla Bley je skinula religiozne pjesme o rođe­nju
Gospoda, op remila ih instrumentalističkim aranžmanima
s obrisima apstrahovanih melodija kroz improvizatorske
koruse, u kojima se odvija sva dramatičnost modernog
jazza, i vratila ih u okvir čiste konteplativnosti.
Saznanja da je ona, sa poznatim bekgraundom pronicljivosti, snimila sa pratiocem-basistom Steve Swallow i
manje poznatim njemačkim duvačkim kvintetom Partyka
brass ,,Karline Božićne pjesme” (Carla’s Christmas Carols)
2009. izazvalo je iznenađenje u svijetu modernog jazza.
Zar još jedan populistički ispad? No, ta tematska ograničenost nije onemogućila ovu umjetnicu da ispoštuje
kanone svog izraza s obrisima komičnog i da još jednu
zbirku čistih improvizatorskih viđenja muzike.
U superiornom maniru Carla je sa pratnjom djelovala
i na sceni pune sale KIC-a u Podgorici. Zapravo već desetak godina, od kako ta institucija organizuje koncerte
poznavaoca jazza i bluesa iz Amerike i Evrope, očitava se
i paradoks oličenom u činjenici da takva događanja prati brojna i pažljiva publika, koja je potekla iz sredine bez
ikakve tradicije jazza i odgovarajućeg programa elektronskih medija u praćenju gostujućih muzičara.
Učešće američke ambasade u organizaciji koncerata
ove vrste govori u prilog tezi da je jazz avangarda prešla dugačak put od nezavisnog i alternativnog stanja do
identifikovanja od strane establišmenta kao nacionalne
prepoznatljivosti visoke umjetnosti.
Milan Mandić
Pobjeda, 11. 12. 2010.
39
na crnogorskoj turneji
Eric Legnini Trio
5. 10. Podgorica…6. 10. Cetinje…7. 10. Kotor
F
rancuski jazz bend Eric Legnini Trio gostovao je u Crnoj Gori od 5 do 8 oktobra. Gostovanje smo realizovali u
saradnji sa Francuskim institutom (Institut Francais) , KIC-om Budo Tomović u Podgorici, Kraljevskim pozorištem
Zetski Dom na Cetinju i Evergreen klubom u Kotoru.
Trio u sastavu Eric Legnini, klavir, Franck Agulhon, bubnjevi i Thomas Bramerie, kontrabas predstavio je originalnu
muziku lidera grupe kao i njegove verzije poznatih jazz standarda. Njegov trio album Trippin` osvojio je brojne nagrade
i priznanja na evropskoj muzičkoj sceni. Njegov novi CD Vox nedavno je nagrađen prestižnom francuskom nagradom
„Victoire du Jazz“ u kategoriji album godine.
Eric Legnini (1970, Huy, Belgija) je jedan od najtalentovanijih pijanista na internacionalnoj jazz sceni. Nakon
dvogodišnjeg iskustva u Njujorku, gdje je radio sa Richiem Beiraschom, sarađuje sa velikim predstavnicima jazza kao
što su Serge Reggiani, Henri Salvador i Claude Nougaro. Istovremeno postaje vjerni saradnik poznatim umjetnicima,
među kojima su Stefano di Battista, Flavio Boltro i Stéphane Belmondo. Svirao je širom svijeta sa poznatim jazz
umjetnicima: John Ruocco, Félix Simtaine, Michel Hatzi, Dré Palemaerts, Emanuel Cisi, Toninho Horta, Philippe
Catherine, Serge Reggiani, Hein van de Geyn, Marcia Maria, Jacques Pelzer, Joe Lovano, Aka Moon Electric, Eric Le
Lann, Aldo Romano, André Ceciarelli i drugi. Ostvario je turneju sa svjetski poznatim Toots Thielemans. Od 1990, Eric
Legnini radi kao profesor na Kraljevskom muzičkom konzervatorijumu u Briselu. O njemu je belgijska televizija snimila
film. Dobitnik je belgijske nagrade Django d’Or 2005 i Octaves de la Musique 2006 u jazz kategoriji i Victoire du Jazz u
Francuskoj 2011.
40
Evolucija jazza
je u toku
intervju
Eric Legnini, pijanista
E
ric Legnini, jedan od najtalentovanijih pijanista na međunarodnoj jazz sceni, ovog oktobra gostovao je u Crnoj
Gori. Na poziv Udruženja Jazz Art i Francuskog Instituta, Legnini je sa svojim bendom koji čine bubnjar Franck
Agulhon i kontrabasista Thomas Bramerie nastupio u Podgorici, Cetinju i Kotoru. Nakon završnog koncerta, sa g.
Legninijem pričali smo o muzici, ljudima, zemljama, priznanjima.
Potičete iz porodice koja se bavila klasičnom muzikom.
Kada ste shvatili da želite da svirate i stvarate jazz?
Odrastao sam u specifičnoj sredini, okružen muzikom:
slušao sam Baha, opere koje je pjevala moja majka,
Pučinija, a u isto vrijeme navukao sam se na muziku sa
radija jer je moj otac volio da sluša rok i fank – Rolling
Stones na primjer, ili Jamesa Browna. Konstantno sam bio
pod uticajem obje strane: klasične, koja je na neki način
predstavljala moje „bijelo“ nasljeđe i gospel muzike koja
me je oduševila još dok sam bio dječak. I moja majka je
voljela da pjeva te gospel melodije. I tako, dok sam tragao
za svojim muzičkim pravcem, gospel i blues uputili su me
ka jazzu. Počeo sam da učim da sviram klavir u tom stilu, da
razmišljam o melodijama koje ću kasnije napisati. Mislim
da me je jazz privlačio jer je tako širok, sveobuhvatan, sa
mnoštvom varijacija.
Imao sam 6 godina kada sam počeo da sviram klasičnu
muziku, a jazz sam otkrio kada mi je bilo 12. Tada je
moje obrazovanje bilo mješavima raznolikih uticaja:
sjećam se da sam imao ploču Crescent Johna Coltranea,
slušao sam Mika Džegera i svirao klasike - različiti stilovi,
sasvim različite vibracije, različita raspolozenja. Tako sam
odrastao. I zato mislim da sebe pronalazim u jazzu: mi
improvizujemo, eksperimentišemo. Neke stvari koje smo
svirali ovdje na koncertima imale su prizvuk roka, i vrlo su
melodične. Mislim da je to uticaj koji su na mene ostavili
Pučini i klasična muzika. Melodija je meni mnogo važna.
Harmonije možete da osjetite i uhvatite kroz melodije.
Proveli ste neko vrijeme u Sjedinjenim Američkim
Državama, predavali ste u Belgiji, svirali u Francuskoj…
Kako se sve to dogodilo ?
Kada sam imao 18 godina otišao sam u Njujork i tamo
ostao dvije godine. Mnogo sam učio i radio za to vrijeme:
svirao sam klavir po 12 sati dnevno, bio sam nevjerovatno
zainteresovan za sve što sam tu mogao da saznam. Onda
sam se vratio u Belgiju i postao najmlađi provesor na
Kraljevskom muzičkom konzervatorijumu u Briselu –
imao sam 20 godina i vodio katedru za jazz klavir. Neko
vrijeme sam ostao u Belgiji – tih godina svirao sam sa
jednim od najvećih jazz muzičara današnjice, virtuozom
na usnoj harmonici Tootsom Thielemansom. Bio sam
vrlo mlad kada sam upoznao nekoliko mladića iz Italije
– danas poznatih muzičara – među kojima su bili Flavio
Boltro i Stefano di Battista. Sa njima sam otišao u Pariz,
i tako je počela ta velika francuska avantura. Imali smo
jazz kvintet koji je ubrzo postao vrlo poznat – čak smo
potpisali ugovor sa Blue Note Records, čuvenom jazz
izdavačkom kućom. U tom periodu počeo sam da često
nastupam i sviram u Francuskoj.
41
Sarađivali ste sa poznatim francuskim muzičarima ta­da.
Imao sam sjajnu priliku da radim sa poznatim francuskim
pop pjevačima, pripadnicima stare škole. Među njima
su Serge Reggiani, Henri Salvador… Rezultat poslednje
takve saradnje bio je album sa Claudeom Nougarom
koji je takodje značajna ličnost francuskog klasičnog
popa. Uvijek sam imao potrebu da radim sa vokalnim
izvođačima, da ne izgubim dodir sa umjetnošću pjevanja.
Možda sam to naslijedio.
Na našem poslednjem albumu, “The Vox”, napokon
sam odlučio da iskoristim vokal i u svojoj m uzici. Napisao
sam pop kompozicije i imao čast da sarađujem sa Krystle
Warren sjajnom američkom pjevačicom koja sada živi u
Parizu i Londonu. Snimali smo i svirali zajedno, kombinujući
jazz i pop. Izveli smo pjesmu „Black President“ koju sam
napisao u čast Fela Kutija i u kojoj se osjeća jak uticaj afro
bita. To je ono što ja radim, u čemu uživam: miješam stvari
koje volim, imporovizujem – a sve to i dalje je jazz.
Osim vokalinih izvođača, Vaši saradnici bili su i mnogi
drugi poznati umjetnici…
Imali smo priliku da snimamo sa Vinceom Mendoza, koji
je aranzirao muziku za Bjork i još neke velike pjevače, radio
sam i sa Wyntonom Marsalisom i Michaelom Breckerom
- velikim američkim muzičarima, snimili smo ploču i
sa Miltonom Nascimentom, koji je jedan od najvećih
brazilskih pjevača iz ‘70ih godina prošlog vijeka, tako
da smo zaista imali sreću da sarađujemo sa nekima od
najboljih i najzanimljivijih muzičara i umjetnika u svijetu.
Da li sada komponujete samo za Trio?
Ranije sam svirao u više bendova ali sada sam posvećen
samo ovom, svom. Fokusiram se na komponovanje i
aranžiranje, a imamo i prilično dobru produkciju: izdamo
jedan album godišnje, ili svake druge godine. Sve to
zahtijeva puno rada, a uz to dosta i putujemo, često smo
na turnejama. Komponovao sam i za nekoliko hip hop
umjetnika – neke od tih kompozicija postale su hitovi u
Francuskoj, ali sada sam se povukao sa te scene jer želim
da se sasvim posvetim jazz muzici i svom bendu. Možda
ono što ja radim nije u stilu klasičnog jazz izvođača, ali
pokušavam da stvaram nešto što povezuje različite pravce
i kulture - elektro, fank, hip hop, soul. Ne volim kada su
stvari sasvim čiste, previše jasne, kad možete reći: OK, ovo
je jazz i nema dalje. Mnogo je toga što utiče na mene i
pokušavam da te uticaje u svom radu iskoristim najbolje
što mogu.
Nastupali ste širom svijeta. Kojih gostovanja se naj­
radije sjećate?
Četo smo imali priliku da sviramo u Africi, nastupali smo u
mnogim afričkim zemljama. Mnogo su mi se dopali ljudi
tamo – muzika je sveprisutna, muzika je prirodno stanje...
I Japan mi se mnogo dopada. Tamo idemo svake godine.
Ljudi u Japanu izuzetno poštuju evropsku kulturu i
muziku, klavir naročito.
Prvi koncert u Crnoj Gori, onaj koji smo imali u Podgorici,
mnogo me je podsjetio na naše gostovanje u Južnoj Koreji
zato što je u oba slučaja publika bila vrlo mlada, ljudi od
dvadeset, trideset godina su došli da nas čuju. Za nas je
to nešto sasvim drugačije, jer smo navikli da sviramo u
velikim koncertnim salama i pozorištima u Francuskoj
gdje uglavnom dolaze stariji ljudi. Ovo je sjajno, energija
je sjajna. Inače, Crna Gora me mnogo podsjeća na Italiju.
Nedavno ste dobili nagradu Victoire du Jazz (Pobjeda
jazza) za album The Vox…
Nominaciju za Victoire du Jazz dobili smo za sve albume
koje smo stvorili zajedno, kao Trio. Ovo je prvi put da smo
dobili tu nagradu, kojom nagrađuju najbolji jazz album.
Mislim da niko ne bi trebalo da stvara muziku da bi nešto
dokazao, i na nagrade gledam kao na priznanja drugih
ljudi, stručnjaka koji na taj način saopštavaju da si stvrio
nešto dobro, da imaš šta da kažeš. Naravno, drago mi je
da smo je dobili – ova nagrada jeste značajna, i najveća
koju muzičar moze dobiti u Francuskoj.
42
Je li Vas iznenadila pozivnica za gostovanje u Crnoj
Gori?
Iznenadila – ne. Bio sam srećan što ste me pozvali, nikad
ranije nijesam bio ovdje. Par puta smo svirali u Sarajevu
i Beogradu. Zaista je zadovoljstvo biti negdje prvi put i
svirati za novu publiku. Možda će neko početi da prati naš
rad, da sluša neku novu muziku... Tako to ide.
George Russel je jednom rekao da jazz muzika ima
po­tencijal da postane nova klasična muzika. Šta Vi
mi­slite o tome?
Između početaka jazz muzike i onoga što je ta muzika
danas desilo se toliko promjena, bilo je toliko različitih
uticaja. Evolucija jazza je još u toku, i mi učetvujemo u tom
procesu. Tragamo za nečim novim. Možda će jednom, u
budućnosti, jazz zaista biti klasična muzika. Ne znam.
Ono što je meni važno jeste da se muzika mijenja, da se u
njoj dešavaju nove, dobre stvari. Neka tako i ostane.
Razgovarala: Sonja Dragović
Muzički velikan u Podgorici – Ralph Towner
u KIC-u 10. novembra 2011.
Naš j esen j i pro gram
Jazz Art predstavlja
Vrhunac sezone
jazz
Svjetski poznati kompozitor i gitarista Ralph Towner gostuje u Podgorici u okviru evropske
turneje. Pokrovitelj koncerta je Ambasada SAD u Crnoj Gori.
R
alph Towner je u svijetu čuveni virtuoz na klasičnoj i dvanaestožičanoj gitari, ali kada bi mogao da bira on bi više
volio da bude poznat kao pisac romana zvuka. Njegove kompozicije naginju ka naraciji, priči o različitim tačkama
gledišta i pokreta.
- Napisati dobru kompoziciju skoro je isto kao i napisati roman. Mora da bude logično - ne možete napraviti nešto
što će samo da postoji i lijepo zvuči, a da nema nikakvu svrhu. U mojim djelima često postoje konflikt i rješenje; kulminacija i rasplet. Zanimljiva stvar o muzici je da je možete pisati tako da kompozicija ima sve elemente literarnog
djela, bez literarnog značenja. Kao kompozitor imate pristup istim emotivnim suptilnostima. Morate da razvijate priču
i uvijek odlažete kraj. Možete koristiti varljive kadence tako da izgleda da stižete do nečega dok u stvari dolazite do
nečeg drugog, a sve to može da se prikaže zanimljivim modulacijama. Slušalac sve te finese interpretira kao emotivne
događaje. Vi stvarate očekivanja. Slušaocima vrlo brzo postane dosadno ako se u vašoj muzici ništa ne dešava.
Tako o svojoj muzici priča Ralph Towner, glavni kompozitor, gitarista i klavijaturista u bendu Oregon – gru­­pi koja
negira granice i uspješno povezuje svjet­sku muziku, jazz i elemente klasike. Zajedno sa in­stru­mentalistom Paulom
McCandlesom, basistom Gle­nom Mooreom i perkusionistom Markom Walkerom, To­wner je osnovao ovaj bend i
doprinio da Oregon ostane aktuelan i kreativan ansambl čak i nakon 40 godina postojanja.
43
Ralph Towner rođen je u državi Vašington 1940. go­
dine, a djetinjstvo je proveo u Oregonu. Počeo je im­
pro­vizovati na klaviru kada mu je bilo četiri godine,
opo­našajući snimke iz razdoblja Drugog svjetskog rata.
Njegova majka je svirala orgulje u crkvi i bila učiteljica
klavira, a svaki član porodice je dobro svirao makar jedan
instrument – i gudački, kao i drveni i limeni duvački
instrumenti bili su zastupljeni u porodičnom orkestru.
Još kao sedmogodišnji dječak Towner je svirao trubu
u lokalnom bendu, a jedno vrijeme je to i formalno
izučavao. Na Univerzitetu u Oregonu studirao je klasičnu
kompoziciju, a nakon što je diplomirao 1963. godine,
pošao je u Beč kako bi učio o klasičnoj gitari – instrumentu
koji je otkrio na završnoj godini studija. Magistrirao je
kompoziciju na Univerzitetu u Oregonu, kod profesora
Homera Kellera. U Njujork se preselio 1968. godine sa
namjerom da počne ozbiljno da radi na karijeri gitariste i
pijaniste-kompozitora.
Od 1970. godine snimio je više od četrdeset albuma
pod svojim imenom, a na koncertima ili pločama sarađivao
je slavnim muzičarima, među kojima su Keith Jarrett,
Egberto Gismonti, Gary Burton, John Abercrombie, Gary
Peacock, Jack DeJohnette, Jan Hammer, Eddie Gomez,
Elvin Jones, Freddie Hubbard, Michel Portal, Dave Holland,
Paul Winter Consort, bendovi Oregon i Weather Report (Joe
Zawinul i Wayne Shorter) i mnogi drugi. Dobio je brojna
priznanja, uključujući dvije njemačke Grammy nagrade
(Deutscher Schallplatten Preis) – 1976. godine za najbolji
jazz album u svijetu (Solistice, sa Janom Garbarekom,
Eberhardom Weberom i Jonom Christensonom), i opet
1988. za ostvarenje Ecotopia na kojem je radio sa ben­
dom Oregon (Paul McCandless, Glen Moore, Trilok Gur­
tu); magazin Downbeat nagradio je njegovu vještinu
izvodjenja na akustičnoj gitari, a dobio je i New York Jazz
Award za najboljeg gitaristu Njujorka. Nastupao je na
kon­certima širom svijeta: u Aziji, Africi, Južnoj Americi,
Istočnoj i Zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu,
Japanu, Meksiku i Sjevernoj Americi, u jazz klubovima i
velikim koncertnim dvoranama kao što su Carnegie Hall
i Lincoln Center u Njujorku, Mozartsaal u Beču i Berlinska
filharmonija. Svirao je i na čuvenom festivalu Woodstock,
1969. godine.
Towner je snimio više od sto pedeset svojih kompozi­
cija instrumentalne muzike. Njegova djela za orkestar
izvodili su broji američki i evropski ansambli. Radio je i na
filmu – pisao je muziku za Un Altra Vita (Drugi život) reditelja
Carla Mazzacuratija, kao i za brojne dokumentarne fil­
44
move. Njegovo djelo je muzika za predstavu L ‘Isola
Incandescente (Užareno ostrvo), adaptiranu prema pisa­nju
Vincenza Consoloa, a komponovao je i za Šekspirov San
ljetnje noći. Brojni plesni koreografi koristili su muziku koju
on stvara - Alvin Ailey, Pilobolus i Murray Louis, između
ostalih. Poštovanje prema Townerovom radu pokazali
su i astronauti programa Apollo – kasetu sa njegovom
muzikom ponijeli su na Mjesec i zvanično nazvali dva
Mjesečeva kratera po naslovima njegovih kompozicija.
Najnovije ostvarenje – Oregon u Moskvi, dupli CD
muzike simfonijskog orkestra – čini deset kompozicija
koje je Towner komponovao za Oregon i orkestar,
snimljene u Moskvi sa simfonijskim orkestrom Čajkovski.
Kompozicija The Templars, četvrta po redu na ovom
albumu, 2001. godine je dobila Grammy nominaciju za
najbolju instrumentalnu kompoziciju.
O procesu pisanja muzike, Towner kaže da je skoro
sve što on radi bazirano na kompoziciji.
- Tako, sjedim i sviram i konačno naiđem na nešto
što može biti ideja, što nije samo prijatan zvuk. Kada
pronadjem početak ideje, ona se izdvoji i počne da
raste, da se izgrađuje. Ako stvari idu dobro, kompozicija
poprimi jedinstven lik i naprosto zahtijeva da se dalje
razvija u određenom pravcu. Pišem sve odjednom. Kada
zađem u ćorsokak i počnem se pitati: “Kuda dalje?”, us­
tanem i prošetam dok se nagovještaj sljedećeg koraka
ne materijalizuje u mojoj glavi. Mogu i da ostavim djelo
na miru neko vrijeme. Ponekad, ako nešto previše svirate,
uđete u polu-gluvo stanje u kome sve zvuči isto.
Kada se radi o izvođenju muzike, Towner teži da
nadmaši svoj instrument:
- Sjajan primjer za to je Miles Davis. Kada slušate
njegovu muziku, nećete nikada reći: “Taj Miles Davis je
tako dobar trubač.” To je zato što vas on svojom muzikom
uvodi u drugi prostor. On je bio majstor pripovjedač.
Izuzetna atmosfera koju je umio da stvori učinila je da se
nikad ne zapitate da li je on umio da svira trubu ili ne.
Umjesto toga, razmišljate o osjećanjima koja muzika
dočarava. Dakle, moj cilj je da sviram instrument dovoljno
dobro, tako da ljudi svu pažnju usmjere na muziku i
zaborave na činjenicu da slušaju gitaru. Ako su ljudi
previše svjesni toga koliko ste dobar gitarista, ili koliko
ste pametni, onda sve to – po meni – počinje da liči na
cirkus. Oštroumnost bi trebao da iskoristite tako da ljude
navedete da zaborave na instrument i način na koji ga
svirate, i dopuste da ih ponese priča koju im kazujete.
Priredila i prevela: Sonja Dragović
Jazz organizacije
The Jazz Drama Program
K
rajem devedesetih godina njujorški pijanista i kompozitor Eli Yamin osmislio je nov,
do tada neviđen način da djecu iz škole u predgrađu upozna sa jazz muzikom. Uz
finansijsku podršku fondacije za obrazovanje „Louis Armstrong”, stipendiju organizacije
„Meet the Composer“ i mnogo entuzijazma, Yamin je zajedno sa nastavnikom i piscem
Cliffordom Carlsonom 1998. godine stvorio svoj prvi jazz mjuzikl, pod naslovom When
Malindy Swings. Mjuzikl baziran na pjesmi afro-američkog pjesnika Paula Laurencea Dunbara izveli su članovi dramske
i muzičke sekcije Osnovne škole „Louis Armstrong“ iz Kvinsa. Uspjeh je bio ogroman: djeca su tokom redovne nastave
dobila priliku da istražuju, stvaraju i bolje upoznaju jazz umjetnost, a priču o njima su radio stanice posvećene jazzu
prenijele u sve krajeve Sjedinjenih Američkih Država. Pet godina i četiri jazz mjuzikla kasnije u Njujroku je zvanično
formirana organizacija Jazz Drama Program, sa ciljem da podrži produkciju originalnih jazz mjuzikala, obezbijedi licencu i pruži podršku školama i zajednicama koje žele da izvedu te mjuzikle, i doprinese stvaranju kulturnog ambijenta u
kome će jazz stvaralaštvo moći da zauzme svoje zasluženo, centralno mjesto.
Koristeći spoj pozorišta i jazza, Jazz Drama Program daje djeci šansu da ispolje kreativnost, uživaju u improvizaciji
i učestvuju u stvaranju umjetničkog djela čak i ako ne sviraju muzički instrument i nijesu dio školskog jazz benda.
Upravo je ta promjena fokusa ono što ovu organizaciju čini drugačijom. Njeni osnivači bili su svjesni da se u Sjedinjenim
Američkim Državama mnogo truda ulaže u nastavu iz oblasti jazza i formiranje jazz bendova u školama, ali da takav
način rada teško može rezultirati masovnim prihvatanjem ove vrste muzike. Zato je njihov pristup drugačiji: i mladi
koja inače nemaju priliku – ili želju – da se bave jazz muzikom, učešćem u nekom od Jazz Drama Program izvođenja
mogu da steknu istinsko jazz iskustvo, da shvate ovu umjetnost i zavole je.
Na zahtjevnim, ali korisnim predavanjima koja organizuje Jazz Drama Program često se okupljaju djeca različitog
porijekla. Organizacija na ovaj način želi da naglasi važnost koju raznolikost ima za jazz stvaralaštvo. Članovi glumačke
postave u svim izvođenjima koja licencira Jazz Drama Program imaju priliku da rade sa profesionalcima i uvježbaju
glas i interpretaciju uz pomoć Elija Yamina i drugih umjetnika-predavača, dok ih profesionalna koreografkinja Shireen
Dickson podučava svingu, južnoafričkim igrama i modernim formama jazz plesa.
“Koristimo beskonačne mogućnosti jazza da ispičamo priče koje su važne djeci”, kaže Eli Yamin. “Jazz je dinamična i
izazovna osnova za kreativnost i stavlja nam na raspolaganje pregršt novih pravaca u kojima pozorište za mlade može
da se razvija, ali i sjajan okvir za obrazovanje djece, utemeljen u najuticajnijoj i najoriginalnijoj američkoj umjetničkoj
formi. Jazz Drama Program daje djeci šansu da iskuse bogatstvo jazza. Svaki novi šou prilagođen je mladim izvođačima,
ali zadržava integritet i kvalitet prave muzike”.
Od 1998. godine, Eli Yamin i Clifford Carlson napisali su pet jazz mjuzikala za djecu. Bavili su se različitim temama:
borba žena za pravo glasa početkom XX vijeka opisana je u djelu Holding the Torch for Liberty (Dižemo baklju za
slobodu), Hear My Voice (Čujte moj glas) govori o odrastanju modernog tinejdžera, Message From Saturn (Poruka
sa Saturna) predstavlja nam iscjeliteljsku moć bluesa, Nora’s Ark (Norina barka) staru priču o potopu priča na nov
način i naglašava važnost saradnje u borbi za slobodu i opstanak, dok je When Malindy Swings (Kada Malindy pleše
sving) interpretacija tradicionalne afro-američke priče o sazrijevanju. Svaki mjuzikl traje 60 do 90 minuta i inspirisan je
stvaralaštvom jazz velikana: Duke Ellington, Louis Armstrong, Sun Ra, Mary Lou Williams i Thelonious Monk samo su
neki od njih. Kako kaže Clifford Calrson: “Stalno se vraćamo njihovim lekcijama o timskom radu, individualnom izrazu,
improvizaciji.
Njihove nastavne metode i dalje nas inspirišu, baš kao i njihova muzika.”
Sonja Dragović
45
Berklee College of Music
B
46
erklee College of Music, Boston, je vodeći koledž u
svijetu namijenjen proučavanju jazza i moderne muzike. Ko­ledž je osnovao Lawrence Berk 1945. Njegovo
prvo ime bilo je Schillinger House, da bi 1954. godine ime
promijenjeno u Berklee College of Music. U vrijeme osnivanja, sve škole u SAD su nudile nastavu samo u klasičnoj
muzici, dok je Lawrence Berk želio da osnuje muzičku
ustanovu koja bi nudila program i u oblasti, u to vrijeme
najpopularnijeg muzičkog pravca, jazza.
Njegova misija je školovanje i obrazovanje učenika
kao i izgrađivanje njihovih muzičkih karijera. Razvijanje
muzikalnosti svih studenata je osnova na kojoj počiva
cjelokupan program ove četvorogodišnja visokoobrazovne ustanove. Zasnovan na jazzu i modernoj
muzici koja svoje korijene ima u afričkoj kulturnoj
dijaspori, njegov sveobuhvatan program je izrazito
savremen i po pristupu i po sadržajima, i obuhvata
glavne muzičke pravce/pokrete našeg vremena. Kroz
teorijsku i praktičnu nastavu, program nastave pokriva
raznovrsne stilove, relevantne tehnologije i pruža
mogućnosti za razvoj karijere profesionalnog muzičara.
Ciljevi i misije:
• Definisanje i usavršavanje induvidualnih talenata
studenata obezbjedjujući im širok spektar
programa
• Omogućavanje studentimа dа svoje muzičko
obrаzovаnje primijene u globаlnom društvu
stičući znanja i iz humanističkih nauka o
globalnim pitanjima koja oblikuju savremeno
doba
• Podsticanje međukulturalne saradnje
• Njegovanje visokih etičkih vrijednosti u svim
aspektima ličnog i profesionalnog života
• Stvaranje sredine za učenje i rad u kojoj se
poštuju lične i kulturne različitosti i nudi niz
usluga i aktivnosti za podršku potrebama
muzičara koji dolaze iz cijelog svijeta.
Održavanje kontinuiteta i vodeće pozicije u
oblasti muzičkog obrazovanja
• Objezbjedjivanje relevantnog nastavnog
programa garantujući vrijednosti akademskih
sloboda i inovacija.
Berklee College of Music okuplja studente i profesore
sa svih strana svijeta koji proučavaju različite vrste muzike.
Kao i na svakoj muzičkoj akademiji, imate obavezne
predmete kao što su klasična i jazz harmonija, kontrapunkt,
dirigovanje, solfeđo, a tu su naravno i predmeti koji se
tiču sviranja na instrumentu. Postoje časovi koji se zovu
„private instruction“, na kojima individualno radite sa
profesorom, jedan na jedan. U prvom i drugom semestru
traju po pola sata, od trećeg do osmog semestra po sat
vremena. Pored individualnih, postoje i grupni časovi.
Na njima profesori rade sa grupom od šest do osam
studenata, i na takvim časovima se najčešće rade različiti
stilovi i tehnike – poliritmije, fusions, afro-kubanska,
brazilska muzika, jazz repertoar...
Svake godine Berklee Colleage of Music organizuje
svjetsku turneju “World Scholarship Tour” u okviru koje
pronalazi nove talente kojima dodjeljuje svoje stipendije,
posjeti više od 40 gradova širom SAD, Evrope, Azije i
Južne Amerike u potrazi za najtalentovanijim muzičarima
- instrumentalistima i vokalistima. U okviru tog programa,
ovaj koledž izdvaja 20 miliona dolara za stipendije
studenata. Tokom prethodne, Berklee tim je održao
audicije i intervjue na svim kontinentima, osim Antartika.
Jedinstveni process audicija i intervjua osmišljen je tako
da demonstrira muzički potencijal svakog kandidata i
ujedno ga priprema za dinamičan proces studiranja na
Berklee-ju.
Ove godine Iva Kostić, učenica Umjetničke škole
za muziku i balet “Vasa Pavić” u Podgorici , položila je
prijemni ispit i dobila jednu od stipendija ove renomirane
škole. Time je ušla u istoriju crnogorske muzike (odjeljak
za jazz) kao prva studentkinja iz Crne Gore na Berklee
College of Music, instituciji koja već šest i po decenija
obrazuje vrhunske muzičke talente. Kao jedan od mnogih
talenata na toj akademiji, Iva Kostić od maja 2011, koristi
Berklee stipendiju od 20.000 dolara što je 70% školarine,
na godišnjem nivou.
Na ovom muzičkom koledžu muzičko obrazovanje
stekli su poznati svjetski muzičari: Diana Krall, John Mayer,
Esperanza Spalding, Bobby Mc Ferrin, članovi benda
Dream Teather; iz našeg regiona vokalista Alma Mićić,
pijanista i kompozitor Vasil Hadžimanov, tombonista Ivan
Ilić, gitarista i kompozitor Rale Mićić i dr.
Pripremila: Milena Mišković
Izvor: http://www.berklee.edu
L
inkoln Centar je vodeći svjetski centar za izvođačke umjetnosti. Osnovan u maju
1959. godine u Njujorku kao “velika avantura za kulturu”, danas je to kompleks
koji obuhvata 11 organizacija i 29 koncertnih dvorana, i umnogome doprinosi kulturnom i umjetničkom životu ovog grada. Organizacije koje čine Linkoln Centar
bave se muzikom, pozorištem, operom, baletom, filmom, i svake godine prirede na
hiljade performansa, obrazovnih programa, muzičkih turneja i drugih događaja. Među ovim organizacijama je i Jazz
at Lincoln Center (Jazz u Linkoln Centru).
Jazz u Linkoln Centru je neprofitna umjetnička institucija posvećena jazzu i sa ciljem da inspiriše i obrazuje jazz
publiku. Uz svjetski poznati istoimeni orkestar i sveobuhvatan niz gostujućih umjetnika, Jazz u Linkoln Centru promoviše
jedinstvenu viziju za dalji razvoj jazz umjetnosti time što tokom čitave godine organizuje izvođenja, obrazovne
programe i emisije za publiku svih uzrasta. Ove produkcije uključuju koncerte, nacionalne i međunarodne turneje,
gostovanja poznatih stvaralaca, koncertne serije, nedjeljne radio programe koji se emituju u čitavim SAD, televizijske
emisije, snimanja, publikacije, godišnje takmičenje srednjoškolskih jazz bendova, kurikulum poštovanja jazza za
studente, muzička izdanja, koncerte i nastavu za djecu, predavanja, kurseve za obrazovanje odraslih, radionice za
studente i pedagoge i interaktivne web stranice. Pod vodstvom umjetničkog direktora Wyntona Marsalisa, predsjednce
Lise Schiff i izvršnog direktora Adriana Ellisa, Jazz u Linkoln Centru svake sezone organizuje hiljade događaja kako u
svom domu u Njujorku - dvorani Frederick P. Rose, tako i širom ostatka svijeta.
U ime američkog Biroa za kulturu i obrazovanje, Jazz u Linkoln Centru vodi program “The Rhythm Road: American
Music Abroad” koji nastoji da američku muziku približi svjetskoj publici – naročito u onim zemljama koje američki
jazz i blues umjetnici obično ne posjećuju. Od 2005. godine je u sklopu ovog programa organizovano po 10 turneja
godišnje, a muzičari su posjetili preko 100 zemalja na 5 kontinenata. Iako se Jazz u Linkoln Centru bavi projektima poput
ovog i radi na promovisanju razumijevanja i međunarodne saradnje u domenu kulture i umjetnosti, u ovoj instituciji
ne zaboravljaju važnost vraćanja osnovama. Tako se serija koncerata pod nazivom “Jazz za najmlađe” bavi temama kao
što su “Ko je Duke Ellington?”, “Šta je
improvizacija?”, “Kakav je jazz stil New
Orleans?”. Kako kažu domaćini dvo­rane
Frederick P. Rose: od elegantnih kon­ce­
rtnih nastupa orkestra “Jazz u Lin­koln
Centru”, preko zabavnih obra­zov­nih
pro­grama koji unose zvuk i osjećaj ja­
zza u živote hiljada djece i odraslih do
inovativnih programa saradnje sa um­
je­­t­nicima, Jazz u Linkoln Centru nu­di
muziciranje vrhunskog kvaliteta i uni­­­
ver­zalno prijateljstvo. “Time što jazz
mu­­ziku šaljemo na turneju oko svi­­jeta, a
um­jetnike i publiku iz svih kra­jeva svije­
ta pozivamo u svoj dom u Njujorku, mi
oku­­pljamo ljude sa ja­s­nom namjerom:
da zajedno uživamo u mu­zici. Naš moto
je – Dobrodošli!“
Jaz z o rg an i z ac i j e
Jazz at Lincoln Center
Sonja Dragović
47
jazz skice
Pat Metheny, heroj modernog jazza
m
a
d
e
l
G
pesme
kroz
retrovizor
I
mpresivnoj kolekciji priznanja koje je stekao tokom ka­
rijere, među kojima je 18 Gremija (rekordan broj među
jazz muzičarima) u 10 različitih kategorija, Pat Metheny
je na ulasku u 2011. godinu dodao i nagrade čitalaca
ma­gazina Down Beat, za najbolji album (“Orchestrion”) i
naj­boljeg gitaristu u 2010. godini. Posle egzibicionog is­
kustva sa mehaničkim orkestrom (klaviri, marimba, vib­
rafon, udaraljke, „naštimovane flaše“...) koji je pokretao
svojom gitarom putem MIDI-ja i sistema solenoida, našao
se na potpuno drugačijem iskušenju - sam sa gitarom i
pesmama iz mladosti. Ove nedelje svetlost dana ugledao
je Metinijev novi album „What It’s All About“ (Nonesuch/
Mascom Records). A 27. oktobra ove godine, heroj mo­
dernog jazza će u Sava centru otvoriti 27. Beogradski jazz
festival.
„What It’s All About“ je prvi album u karijeri bez vaših
kompozicija. Da li postoji neki poseban razlog za ta­
kvu odluku?
Pisao sam mnogo poslednjih godina. Bio je to intenzivan
autorski period, sa veoma kompleksnim albumima poput
„Orchestrion“ i „The Way Up“, kao i muzikom za trio, pa
sam odjednom osetio da bi bilo lepo da malo sviram i
muziku koju je napisao neko drugi. Ovo je muzika koju
zaista volim, pesme sa kojima sam živeo ceo život. Uhva­
tio sam sebe kako ih sviram, jednu pa drugu, i vremenom
je postalo jasno da se bavim stvaranjem albuma.
48
Nemoguće je odoleti utisku da je „What It’s All About“
nastavak solo albuma „One Quiet Night“ - čak i omot
poseduje sličnu atmosferu. Šta je po vama najveća
razlika, osim što svirate pesme drugih ljudi?
Za mene, solo sviranje je počelo sa bariton gitarom. Sni­
majući „One Quiet Night“, samo sam otkrivao šta je mo­
guće uraditi sa njom, jer nikad ranije nisam iskusio tu
vrstu štimovanja, ili taj tip instrumenta. Od tada je prošlo
deset godina i svirao sam je skoro na svakom koncertu.
Ona je otvorila novi prozor za mene – vrstama glasova
(voicings) koje mogu da izvučem, njihovim rasponom,
mo­gućnošću da zađem u veoma duboke registre. Pa, sad
imam mnogo više iskustva - to nije pod obavezno bolje ili
lošije, ali jeste različito. Više osećam prirodu instrumenta.
Neke od njih su veoma drugačije od originala, po­put
„Pipeline“, „Garota de Ipanema“ ili „Slow Hot Wind“...
Nisam baš puno o tome brinuo. Šta god bi iskrslo ja sam
išao za tim u fazonu „ovako ja to čujem“. Slažem se da su
te pesme prilično daleko od onog od čega sam pošao.
Ali sa njima sam živeo 40-50 godina, pa je prirodno da će
moj današnji osećaj prema njima biti drugačiji. „Pipeline“
i „Girl From Ipanema“ su posebno zanimljive, kao dve od
prve tri pesme koje sam ikad naučio da sviram na gitari –
one su prešle ceo put sa mnom. Moj pogled na sve pesme
na albumu bio je na poetski način. Nije se radilo o tome
da budu doslovne verzije, već više kao „pogled na njih“,
posmatranje tih pesama kroz retrovizor.
Kakvu reakciju na novi album očekujete od fanova?
Ne brinem mnogo o fanovima, kritičarima, diskografskim
kućama... I zaista sam srećan da su ljudi iz različitih raz­
loga u raznim trenucima nešto voleli. Ima ljudi koji su
voleli ovo, a nisu voleli ono drugo, ali mene nije bilo
briga. Uvek pokušavam da sviram najbolje što mogu. Ne
želim da zvučim sebično, ali zaista sviram samo radi sebe,
jer bilo šta drugo je nagađanje. Ne planiram da se svidim
drugima – ako se to desi, sjajno je.
Gary Barton, John Schofield i Michael Brecker, vaši
pri­jatelji i kolege, su mi svojevremeno istakli The Be­
a­tles kao jedan od najvećih uticaja iz pop sveta. Sa­da
i vi obrađujete muziku ovog benda. Sa kakvim emo­
cijama?
Teško je dodati bilo šta diskusiji o The Beatles. Ljudi
mnogo pričaju o jazzu, popu i roku, kao klasičnim sti­lo­­
vima muzike, a, iskreno, ja sam mnogo manje zain­te­re­
sovan za stil, a mnogo više za kreativnost. I kad god tra­
žim primer kreativnosti, ista imena izlaze - Bach, Charlie
Parker... Individualci su redefinisali muziku kreativnim
za­laganjima. I The Beatles su za mene fenomen na jed­
nom kreativnom nivou. Kada razmišljaš o opsegu stvari
koje su uradili, o neverovatnom kvalitetu melodičnog
pisa­nja, to je zadivljujuće. Nismo videli ništa ni približno
to­me u pop muzici! Za album sam odabrao „And I Love
Her“, koja je njihova rana pesma, ali jedna od onih gde
svaka pojedinačna nota ne može biti nijedna druga. Ona
poseduje tu maksimalnu količinu neizbežnosti.
I nter v j u
Koji kriterijum je preovladao u izboru pesama?
U jezgru svakog komada muzike mora da postoji neki
aspekt jedinstvenosti da bih je zavoleo - zaokret, čudna
promena akorda, melodijska fraza koja zaista udara,
vrsta osećaja koju pesma emituje. Ove pesme dolaze iz
specifičnog jezika - pisanja pop muzike u vremenu kad je
harmonija još uvek bila deo igre. Znate, ja i danas slušam
pop, i sviđa mi se dosta toga, ali mislim da je prošlo mno­
go vremena otkad smo na listama imali numere koje su
posedovale kompleksnost pesme „Alfie“. Mnogo akora­da
se tu menja - čak i u pesmama poput „Cherish“, grupe
The Association, tipičnog pop benda iz 60-ih. To je bio
je­dan od kriterijuma, na albumu nema pesama koje su
bazirane samo na jednom akordu.
„Orchestrion“ je takođe solo ostvarenje, ali radikalno
drugačije od novog albuma. Šta su po vama glavne
sličnosti?
Kada sad pogledam solo albume, u šta treba ubrojiti i
„Zero Tolerance For Silence“ i „New Chautauqua“, kao i
„Secret Story“ koji je mogao da se završi tako što bi ga
sa­mostalno uradio, očigledno imam veoma širok opseg
interesovanja kao muzičar, i upravo u tome osećam iza­
zov. Šta to jedna osoba može da uradi, kako možeš da
osvetliš svoje ideje u tom formatu? Zaista je velika razlika
između „Orchestrion“ i „What It’s All About“, ali mislim da
moja senzibilnost, šta god to bilo, izlazi iz oba albuma ljudi kažu da je prepoznaju dok ih slušaju.
Koliko ste morali da naučite o instrumentima uklju­
čenim u „Orchestrion“, da bi iskazali prave note, zvu­
kove, raspoloženja?
To je bio poseban izazov i avantura na svakom nivou. Po­
stojalo je pitanje: „da li će to uopšte funkcionisati?“ Kada
pogledaš sve detalje u vezi instrumenata, to je bio eks­
treman projekat. A ja sam imao veoma malo vremena od
trenutka kad su pronalazači i inženjeri isporučili instru­
mente do momenta kad je trebalo da snimim album,
49
pa nisam bio u prilici da ih sve shvatim onoliko koliko
bih želeo. U takvim okolnostima sam pružio koliko sam
mogao i zadovoljan sam rezultatom. Muzika predstavlja
jedan od mojih najkompleksnijih poduhvata ikad. Zbog
prirode instrumenata, načina na koji rade, možeš da do­
biješ različite rezultate, koji nisu pod obavezno ona­kvi
kakve bi ljudi očekivali - moguće je postići veće nijanse i
detaljnije verzije zvukova. Zato očekujem da ću raditi više
na tom planu, to je neverovatno bogato polje za rad.
U jesen ove godine ponovo ćete raditi sa starim par­
tnerima, basistom Larryem Grenadierom i bubnja­rom
Billom Stewartom. Kakva su vaša očekivanja i kakvu
ćete muziku izvoditi?
To je veoma dobro pitanje, a nisam siguran da sada im­
am spreman bilo kakav odgovor. Uzbuđen sam što ću
pono­vo raditi sa njima, publici se taj trio veoma dopao.
Primetio sam nešto interesantno: izgleda da treba da
prođe desetak godina da ljudi zaista svare neki projekat.
Sad postoji više interesovanja za bend nego što je bilo
onomad. Larry i Bill čine jednu od najboljih modernih ri­
tam sekcija, a dva albuma koje smo snimili su bili ve­oma
uticajni. Pa, siguran sam da ćemo se podsetiti tog vre­
mena, ali, imam i ideju da radimo nešto potpuno različito.
Sa takvim muzičarima je moguće svirati bilo šta – moje
pesme, free ili straight ahead jazz.
Četvrti put ćete posetiti Beograd, posle 1982. i 1991.
godine sa Pat Metheny Group, i koncerta trija 2004.
godine. Kakav je osećaj vratiti se na mesta na kojima
ste bili, svirajući starim fanovima i novim klincima?
To uglavnom opisuje kakav je moj život, predstavlja­jući
opseg mog postojanja kao muzičara. Volim da svi­ram,
da gledam publiku i primetim njihova različita oče­ki­
vanja i iskustva. Pa, svaka prilika je velika privilegija. Sva­
kom koncertu pristupam ozbiljno, svirajući kao da mi
je poslednji put u životu. Mislim da ljudi znaju tu moju
osobinu - da će svaki koncert biti poseban.
Mnogo puta sam video kako, boraveći na nekom
evropskom festivalu, šetate okolo i osluškujete kole­
ge. Čime objašnjavate vašu radoznalost?
Pa, više od svega, ja sam fan muzike. Čak i kad sviram, ne
razmišljam o njoj drugačije nego kada idem da slušam
ne­kog drugog. Ja je slušam. A za mene je slušanje ključ
50
sviranja. Pa, interesantno mi je da hodam po ulici, ili da
slušam nekog ko zaista dobro svira. Čak i kad odem da
slušam ljude koji ne sviraju dobro, uvek dobijem nešto iz
toga. Radoznao sam da saznam šta se dešava i ko šta radi.
U projektima sa različitim ljudima, od Michaela Brec­
kera do Brad Mehldau, vaše lice odaje veliku radost
uče­stvovanja...
Bio sam veoma srećan da radim skoro sa svim mojim
omiljenim muzičarima. Svirao sam i sa Herbije Hancock,
Ornette Colemanom, imao sam divnu priliku da pro­drem
duboko u projekte sa ljudima koji su moji veliki heroji.
Ništa nije tako uzbudljivo kao kad se nađeš u mo­gućnosti
da podeliš scenu sa umetnicima tog nivoa.
U vašoj muzici i intervjuima može se prepoznati oz­bi­
ljna ljubav prema muzici Orneta Kolmena, John Col­
trane i Wayne Shortera. Šta ti zvuci saksofona zna­če
za vas?
Saksofon je veliki jazz instrument, ima najviši dinamički
opseg i potencijal da izvede toliko različitih stvari, koje
su vokalne i prirodne. Saksofon predstavlja model za sve
instrumente po pitanju projekcije zvuka. Ali ljude koje
ste pomenuli volim ne samo zato što su saksofonisti, već
zato što su divna ljudska stvorenja. To izlazi iz njihove
muzike, iznad i izvan bilo čega drugog. Ta trojica, a ja bih
im dodao i Charliea Parkera, postavili su standard ovog o
čemu pričamo.
Vi ste redak primer nekog ko je popularan među
„običnim“ ljubiteljima muzike, ali i visoko priznat kod
najozbiljnije jazz kritike. Kako balansirate između ta
dva sveta?
Kao što sam ranije rekao, ne brinem puno o tome. Jedina
stvar koju sigurno znam je - šta ja volim. A veoma sam
ozbiljan fan muzike, nema previše toga što je uzgredno
za mene. Sve je na neki način hardcore, ubrajajući u to
i slušanje pop pesama iz 60-ih! Ja ih slušam istom pos­
većenošću kao da slušam bilo šta drugo. Znate - bio sam
gore, bio sam dole, bio sam popularan ili ne baš toliko
popularan, hvaljen ili osporavan od kritike, i iskreno ništa od toga nije toliko važno. Jedino što je važno je da
sviraš dobre note!
Vojislav Pantić
Intervju: Jason Moran
I nter v j u
jazz skice
foto by Tim Dickeson
Podgorička publika pamti njegov koncert 2007. godine u KIC-u. Objavljujemo djelimičnu
verziju intervjua iz lista „Politika“, od 30. oktobra 2010. godine. Početkom ovog ljeta, Jason
Moran je počašćen triplom krunom u godišnjem glasanju kritičara prestižnog američkog
magazina Down Beat – za izvođača (apsolutna kategorija), album „Ten“ i pijanistu godine.
Na osnovu rezultata ove ankete, Jason Moran je vodeća ličnost savremenog jazza.
Hajde da
i
š
u
o
m
e
j
u
t
rese
J
ason Moran je pijanista fascinatne tehnike, kom­­pozi­
tor visokog kreativnog dara i vođa trija The Band­wagon
koji pred publikom uvek gore kao da im je poslednja svirka u životu. Na svojim projektima de­mon­strira otvorenost
za zvučne eksperimente, uklju­ču­jući upo­trebu semplera,
starih snimaka jazz pevača i ma­tema­­tičkih modela. Inspiracije traži i u klasici, folkloru da­­lekih kultura i ru­ralnom
bluesu, povezujući ih u matri­cu otvorenu izvan jazz zajednice. Uz solo karijeru, član je i kvarteta Charles Lloyda, kao i sastava Overtone, sa Chris Potterom, Daveom
Hollandom i Ericom Harlandom. Jason Moran i The Bandwagon su zvezde poslednje večeri 26. Beogradskog jazz
festivala, 31. oktobra u Studentskom kulturnom centru,
kojom prilikom će promovisati novi album „Ten“.
51
foto by Tim Dickeson
- Ovim ostvarenjem proslavljamo desetogodišnjicu ra­
da sastava The Bandwagon. Snimili smo kompozicije
ko­je sam pisao za filmove i balet, muziku inspirisanu
Jimi Hendrix... To je klasična ploča našeg trija, ne­ma
drugih muzičara. Muzika je ponekad agresivnija, po­ne­
kad nežnija. Zvuči sveže i čisto, mislim da je to dosad naš
najlepši album.
Sa kakvom motivacijom ulazite u studio?
- Želim da budem siguran da su moji albumi međusobno
različiti. Snimao sam solo, u triju ili u većem formatu, uži­
vo, pa blues album „Same Mother“ – to je kao da skakućeš
po raznim teritorijama. I kada bi ljudi sada poslušali neki
od ovih albuma suočili bi se sa realnostima gde sam u od­
ređenom trenutku bio kao muzičar.
Vaš blues projekat je mnoge iznenadio...
- Ja sam iz Teksasa, a blues je u Teksasu deo zvuka,
odrastao sam sa njim. U jazz svetu blues se smatra kao
prljavi rođak. Jazzeri misle da su blueseri priglupi, da
umeju da sviraju samo u određenim tonalitetima, a blues
muzičari misle da su jazzeri suviše rigidni, da nemaju dušu.
Hteo sam da kažem da je blues otvoren kao i jazz. Dalje,
u vreme rada na albumu je moja majka umirala, pa sam i
ja prolazio kroz taj stvarni j... blues. S druge strane, volim
da radim albume koje moji vršnjaci nikad ne bi uradili, to
je izazov. Zašto mi izbegavamo nešto? Većina na pomen
bluesa pomisli na John Lee Hookera, B B Kinga ili Jimija
Hendrixa, a ja bih vo­leo da snimim pesmu Alberta Kinga,
jer je moj rođak svirao sa njim.
52
Imate li omiljene blues izvođače?
- Lightnin Hopkins, koji je takođe iz Hjustona. A bio sam
i fan Alberta Kinga. A kad sam odrastao, svirao sam sa
Cassandrom Wilson, a on je odlepljivala za Robertom
Johnsonom. To ja doživljavam i kulturološki. B B King i
Muddy Waters su odrasli na pamučnim poljima - blues
je zaista afričko-američka istorija. To je - stvarno. Ja bih
voleo da muzika ostane povezana sa kulturom, bilo da je
to američka, svetska ili ekonomska kultura. Da reflektuje
st­vari koje se danas dešavaju. A to blues uspešno radi. I
ne bih voleo da se bluesom bavi samo Vinton Marsalis,
koji misli da samo on može da priča o bluesu! Ne - mnogi
mogu da pričaju, i da ga sviraju različito.
Kako bi ste opisali album „Artist in Residence“?
- Pojam Artist in Residence potiče iz muzejske prakse.
Angažovali bi nekog umetnika da bude tu i nekoliko
meseci radi na nekom delu, pa da posle izloži to na čemu
je radio. Pa sam se i ja našao u nekim takvim situacijama,
koje su bile vezane za muzeje. Pisao sam muziku koja
je bila inspirisana umetnošću. Na tom albumu sam ob­
javio nekoliko kompozicija napisanih u saradnji sa mu­
zejima. Među njima je i numera u kojoj koristim koru,
tradicionalni afrički instrument, koja je bila naručena od
Jazz at Lincoln Center, povodom otvaranja nove zgrade.
To je bila još jedna prilika da razmišljam o bluesu, znajući
šta Vinton (direktor centra, op.a.) misli, pa sam hteo da
pokažem svoju verziju bluesa, razmišljajući iz aspekta
robovlasničkog društva. Upotreba kore ostvarila veze sa
Afrikom i robovima koji su stizali preko Atlantika.
Zanimaju vas i umetnici izvan muzike – režiseri Akira
Kurosawa i Takeshi Kitano, slikari Basquiat i Gustav
Klimt...
- Ako sutra odeš u muzej moderne umetnosti u Njujorku,
čućeš moju muziku – jedan umetnik je radio video pro­
jekat i zamolio me je da ga ozvučim. Bio sam fan mnogih
modernih umetnika, pa sam došao u Njujork i postao
deo njihove zajednice. Kao i Duke Ellington - on je bio
u vezi sa slikarima, koreografima, piscima. Ja bih voleo
da budem deo tog kontinuuma. Mnoge stvari koje u
poslednje vreme sviram inspirisane su razgovorima sa
vizuelnim umet­nicima.
Otkud interesovanje za japanski film?
- Kad sam završio koledž, gledao sam po 11-12 filmova
nedeljno. Završili smo školu - eto slobode! Potom sam
išao u Japan 1998. godine sa Cassandrom Wilson, pa sam
po povratku počeo da istražujem japanske filmove. A on­
da sam video intervju sa Martin Scorsese, koji je pričao
o Kurosavi. Pa, ja volim Scorsesea – a ko je Kuro­sawa?
Onda pogledam, a Kurosava ima i moderne, ali i istorijske
Monk ostaje najveći uticaj. Nedavno ste osmislili
performans koji evocira uspomene na njegov čuveni
koncert u Town Hall-u...
- Svirao sam klavir 6-7 godina pre nego što sam čuo
Monka. Ali on je učinio da nastavim da sviram, jer sam
želeo da prestanem. Čuvši njega, otvorile su se nove mo­
gućnosti. Zaključio sam da može da bude zabavno i da
može da zvuči drugačije. Ja sam svirao Mozarta, a Monk
definitivno nije Mozart. On me je na neki način spasao.
Dao mi je stil života - da poželim da budem jazz muzičar
i pijanista. Na tom performansu može da se stekne uti­
sak kao da istorija ide napred-nazad. Pričam i o njego­vom
i o svom životu. A onda odjednom, ja više ne znam o či­jem
životu pričam! Kao da se utopilo jedno u drugo. Zaista se
radi o izvesnoj dualnosti ili, bolje rečeno, singularnosti,
jer ja sam samo jedna osoba. Monk je odgovoran za ono
što jesam. I on sedi ovde danas! To je veoma lično. I svako
ko vidi tu predstavu, znaće: Jason zaista voli Theloniousa
Monka!
Ali, na koncertima ipak retko svirate Monka...
- Neko vreme nisam javno svirao Monkovu muziku, zato
što mi je suviše bliska. To je kao kada bi pričao o svojim
problemima svaki dan sa svakim. Monkova muzika nosi
posebno breme za mene. Ako počnem da je sviram, ja ću
zaista pokazati koliko je on deo mog sviranja. Pa ja to ne
želim da pokažem toliko brzo - za sada još uvek više sviram
privatno, na džem sešnima, polako se oslobađajući.
Kakve principe imate u podučavanju?
- Želim da otkrijem šta student radi najbolje, i da to
akcentujem. Šta to zaista dobro radiš? Posle ćemo da se
bavimo i stvarima koje ne radiš dobro, ali hajde da se fo­
kusiramo na ono što najbolje radiš. Šta želiš da dobiješ iz
muzike. Šta TI želiš. Ja ću ti pokazati neke stvari i možda
će one koincidirati, a možda i neće. Ali, na kraju, šta je ono
što želiš da dobiješ, da radiš, hajde to da radimo!
Pisali ste i muziku za balet?
- To je Lines Ballet Company iz San Franciska. Ja sam ori­
ginalno te numere izveo sam na klaviru kao hrpu im­
pro­vizacija, a oni su mi rekli - ovo je savršeno, moraš da
sviraš upravo tako! Tako sam morao da transkribujem te
improvizacije, pa smo to odsvirali u triju. Ako sviraš za ba­
letsku trupu, ti ustvari sviraš za te igrače, a oni dalje pričaju
tvoju priču publici, muzika ide kroz njih. Divno je gledati
pokrete u formi, muškarce i žene kako plešu zajedno i
prave strukture, to je živa umetnost. Ona je pokretljiva,
menja oblik i teksturu, tempo - i to je muzika!
I nter v j u
filmove – divno je sagledati njegovu viziju is­torije. Isto je
i sa muzikom. Čuješ kako Kit Jaret priča o Ravelu – pa, ko
je taj Ravel? Moram da ga poslušam! I tako završiš učeći...
Želim da ljudi osete da su moja vrata širom otvorena, za
Martina Scorsesea, Akira Kurosawu, Dukea Ellingtona,
Ravela i - Bjork!
Na koncertu upotrebljavate i trake sa snimljenim fra­
g­­mentima starih pesama, čak puštate i prenos ko­
šarkaške utakmice u Litvaniji! Da li je to sve una­pred
planirano?
- Nekad imam plan, a nekad ga nemam. Nekad samo po­
gledam šta je na disku i pomislim – o, mogli bi sad ovo
da slušamo! Naime, kada odsviramo neko veliko parče
muzike, šta uraditi posle toga? Hajde da resetujemo uši!
Kao blok reklama. U SAD imaš tri bloka reklama u svakoj
TV emisiji. Osam minuta programa, pa reklame. To je
užasno. Pa na to gledam i kao na neke lepše reklamne
blokove. Hajde da poslušamo Billie Holiday – kakav divan
zvuk za reklamni blok! To je veoma retka stvar da bend i
publika slušaju istu stvar zajedno, umesto da bend svira,
a publika sluša bend.
Posebno je zanimljivo kad preko tih traka svirate, kao
u pesmi sa rečima „Life“, „Live“, „Time“...
- Napisao sam dugačku numeru koja ozvučava svetsku
izložbu Quilts of Gee’s Bend iz Alabame. U pitanju su
geometrijski, arhitekturalni vezovi žena-robova iz Džis
benda (Alabama). Oblici koji se kreću, divne boje. A dok
žene prave te kiltove, one pevaju. Pesma koju sam upo­
trebio zove se „You Ain’t Got But One Life To Live. You
Better Take Your Time.“ (Imaš samo jedan život. Iskoristi
ga dobro.) A ja sam samo ostavio reči „Life“, „Live“, „Time“
(život, živeti, vreme), a ostali deo pesme sam isekao. To je
veoma metidativno i zaista inspirativno za našu svirku.
Šta očekujete od novih gradova, novih sredina u
kojima nastupate?
- Stalno tražim svežu reakciju publike. To nas tera da
sviramo više i bolje. Tražimo gladnu publiku, publiku
ko­ja je spremna. Inspirišu me muzika, ljudi, hrana, ili je­
zik. Tako u Litvaniji, kad smo čuli taj čudni jezik, pomislio
sam - o, imam dva sata u hotelu, hajde da brzo napišem
pesmu, dok to ne zaboravim. Boraviti na novim mestima
uvek provocira drugačije reakcije. Ako pijem neko novo
pivo dok sviram, to će imati snažan efekat i na muziku.
Vojislav Pantić
53
jazz skice
Vojislav Bubiša Simić: „Sentimentalno putovanje“ (Clio, 2011)
a
š
i
b
u
B
Sav
taj
Bubiša
j
Sav ta
„Kad pokušam da se setim nekog događaja iz ranog detinjstva, nikad nisam siguran da
li se stvarno sećam, ili su sećanja izmešana s pričama koje sam slušao i slikama sa starih
fotografija.“
Vojislav Simić
S
vetosavski bal 1990, prvi posle četiri i po decenije, Vojislav Simić proziva „Kraljevsko kolo“. Nisam još bio za smoking,
niti za odelo, ali sasvim su mi dobro išli Štrausovi valceri i tanga, kojima je moju generaciju između ostalih učio
i čika Branko Belić, jedan od junaka „Sentimentalnog putovanja“. Pre nego što nas je zapljusnuo novi talas, skinuli
smo pokrete za tvist gledajući „Grlom u jagode“ – seriju za koju je muziku napisao Zoran Simjanović, o čijem uspehu
sa Elipsama u Bugarskoj 1968. godine takođe u knjizi svedoči Simić. Jazz je imao paralelan tok. U početku, bio je to
pogled na orkestar koji je pratio pevače na festivalima zabavne muzike kasnih 60-ih i upečatljivog dirigenta sa velikim
zaliscima i još većim zulufima. Potom se taj orkestar pojavljivao u raznim TV emisijama, bez pevača, a noga je počela
da prepoznaje ritam svinga. Kada ga je jednom uhvatila, niko više nije mogao da je obuzda.
„Sentimentalno putovanje“ je knjiga o građanskom Beogradu, banjskim letovalištima u kojima se pre Drugog
svetskog rata svirao jazz, putovanjima vozom po Srbiji i motorima po Istri, skijanjima pre žičara i ratraka, žurevima bez
turbo folka. Njeni heroji su legende starog Beograda - muzičari, bokseri, glumci, advokati, farmaceuti. Jedan pas, dva
klavira, omiljene kafane, kartaroške igre, hajduci, kraljevi i partizani. Jazz ne dominira ovom knjigom, kako bi mogli
da očekujemo. Ali je jazz sistematski prožima: strast autora prema ovoj muzici je sveprisutna, od kako je za petnaesti
rođendan dobio na poklon dve ploče Kaunta Bejzija (koga je mnogo godina kasnije upoznao). Potom osniva školski
jazz orkestar (Rođa Milivojević - harmonika, Pavle Minh – klavir, Predrag Knežević Kneža - violina), inati se sa čuvenim
kompozitorom Milojem Milojevićem, pa peva “I’m In The Mood For Love”, pod klavirom za opijene skojevce. Zvezdane
noći na Kalemegdanu, trijumf Big benda u Juan les Pines, koncerti i snimanja, put u kolevku jazza. Diskretno i stav:
Archie Shepp i Bill Dixon „nisu mnogo interesantni“, a gitarski „prangijaški“ blues puni lokale po Nju Orleansu.
Sa stranica knjige zrači zaboravljeni jezik, zanimanja i predmeti: bandisti sviraju talambase, Prečani po Kruševcu
naručuju kapuciner, ministri se prevrću po šipki kao cirkuzaneri, mlekadžije dolaze čezama sa ogromnim čeličnim
kantama, ledadžije čakljama vade ledene table za ajskasnu. Pišinger torta, kandirano voće i kokosovi orasi u finoj
delikatesnoj radnji „Veljković“. Krajcarice i klikeri, prangije i prskalice-šištalice. Zabranjeno „troking“ cupkanje i mondeni
sa frulicama na prvim posleratnim igrankama. Mali istorijski čas bez krvavih bitaka, ekonomske krize, političkih
prevrata.
Šezdesetak priča podeljeno je u četiri poglavlja: „Priče mojih predaka“ (dve babe, tata i mama), „Priče iz mog života“
(uglavnom pokrivajući period od rođenja 1924. do kraja 50-ih), „Take the A-Train“ („veliko motociklističko putovanje
po Jugoslaviji“, turneje Jazz orkestra RTB po Istočnoj Evropi, susreti sa Ellingtonom i Basiem, zapisi iz Nju Orleansa i sa
zapadne obale SAD, putopis iz Brazila) i „Stardust“ (priče o preminulim kolegama, velikanima naše muzike). Pogovor je
inspirativno napisao Milan Vlajčić, pominjući u njemu niz velikih majstora svetskog pera (Eko, Kolakovski, Miloš, Gras,
Grin, Nabokov, Mihiz, Matić...), Predraga Milojevića i Miroslava Radojčića, Beatles i Jagger, što – i da nije eksplicitno
izrečeno – neminovno i ovog autora (umetnika, propagatora) stavlja u narečeni niz. Pitkosti knjige ne doprinosi
samo čist, precizni Simićev jezik, već i njegova elokventnost, duhovitost, oduševljavanje detaljima, odustajanje
od suvoparne hronologije, kao i efektno razbijanje klasične forme (uvodno poglavlje počinje navođenjem lica54
Po d sj etn i k
pripovedača kao u pravoj drami; „Radio-drama“ sadrži četiri vesele „pričice“, a „Snovi“ pet
snova sa tumačenjem; sećanje na nastup u Bugarskoj završava se receptom za „Sirenje po
šopski“). Ugao pripovedača koji nema nameru da piše istoriju, već da, kao pored nekog
kamina u kasnu noć, ispriča svoja sećanja onako kako su mu se urezala u pamćenje
dopušta sitnije propuste – tri (umesto četiri) brata Nevil, sa sestrom (umesto Charlesovom
ćerkom) Scharmen, koncert Josephine Baker 1968. u Skopju povodom trogodišnjice
(umesto petogodišnjice) zemljotresa, nastup Roy Hargrove na jazz festivalu (umesto solo
koncertu) u Beogradu, 1959. i 1960. kao godine istog festivala u Juan les Pines-u.
„Sentimentalno putovanje“ Vojislava Simića jeste njegova autobiografija, ali glavni
junaci su Beograd, Srbija, muzika i, posebno, jazz. Doprinos autora sjaju ove četvorice
glavnih junaka nam je poznata i zato će on ovde osvetliti likove Štuleta Jovanovića, Baćka
Genića, ili nekog trećeg, šetati Ribarskom Banjom, gledati „Betovena u farmerkama“. Ako
jako pažljivo čitamo, saznaćemo da je, osim klavira, svirao gitaru i kontrabas, studirao
prava i diplomirao dirigovanje (sve razbacano po knjizi!). Ali, nećemo saznati da je bio jedan od pionira u tumačenju
balkanskog folklora jezikom jazza („Svadbena igra kraj Bistrice“, „Čaje šukarije“, ciklus gradskih pesama...) A imena
dva lika autor će genijalno prećutati. Samo za njega će ostati ime muze koja je inspirisala „Ljubavnu pesmu br. 1“, na
Uskršnje veče u proleće 1947. godine, na divnom „bosendorferu“ u porodičnom građanskom miru Kruševca. Samo
mala slika pod Pančićevim vrhom otkrivaće njegovog udbaškog islednika koji mu je kasnije postao „neobični prijatelj“.
Čitalac neće saznati ni zašto ga zovu Bubiša...
Da li sam sanjao Svetosavski bal čitajući o njemu u ovoj knjizi? Uspomene sam sačuvao u ormanu u bakinoj sobi. Tu,
na polici, spava koverat sa citatom Jerzya Kosinskog. U njemu su razna pisma, dopisnice iz Bola na Braču, par pletenih
ukrasnih čarapa kupljenih od neke bake na Beogradskom sajmu kada se 90-ih zaratilo, žabica za kosu, propusnice sa
koncerata i, evo je... Otvaram beli omot, unutra je fotografija, dve čaše vermuta za stolom, ispod nje piše – 26.01.1990.
Svetosavski bal. I ja putujem.
Vojislav Pantić
Objavljeno u listu „Politika“, 29. januara 2011. godine
omaž umjetniku
Zvezdana prašina sa
a
n
o
f
a
r
b
i
v
g
zaboravljeno
T
og ponedeljka, 10. januara, negde iza podneva, iz
Hrvatskog društva skladatelja stiglo je saopštenje –
pre­minuo Boško Petrović. Nekoliko sati kasnije, dobio
sam mejl beogradskog jazz saksofoniste, uveče se javio
sarajevski jazz kritičar, a sutradan je stigla poruka i od
kolege iz Barija. Tužne vesti se brzo šire: Asošijeted pres
i brojne druge svetske agencije pisale su o odlasku
velikana hrvatskog jazza.
Sećanje me je vratilo u Kolarac, juna 1982. godine,
na koncert Seksteta Marković-Gut sa Clarkom Terriyem i
Boškom Petrovićem. Boško je doveo prijatelja iz Amerike,
sekstet im je zakuvao srpski pasulj, nas nekoliko desetina
bez karte uporno je čekalo da se obezbeđenje umilostivi
i pusti nas da svedočimo prazniku jazza. Onda sledeći
fleš – B.P. Club u oktobru 1989. godine, veseli sešni na
Zagrebačkom jazz sajmu. Petrović u ulozi domaćina
55
zabave uveseljava društvo za svojim stolom, trči do šanka
da donese belo vino, zatim seda za vibrafon – pa tako u
krug, do jutra, i sledeće noći opet. Konačno je pred očima
Novi sad, novembar 2002, slušamo koncert Boškovog
trija sa gitaristom Primožem Grašičem i basistom Mariom
Mavrinom, a onda se društvance okuplja u bekstejdžu –
nazdravljamo susretu na koji smo isuviše dugo čekali.
Boško Petrović rođen je u Bjelovaru, 1935. godine.
Svirao je violinu, harmoniku i bubnjeve pre nego što
će u podrumu Radio Zagreba pronaći zaboravljeni
vibrafon, oduvati s njega prašinu i (kako je kasnije tvrdio)
„odsvirati prvi blues u životu“. Osnivač je Zagrebačkog
jazz kvarteta (ZJQ), sastava evropskog renomea i
jedne od najznačajnijih postava u jazz istoriji bivše
zemlje (Boško Petrović – vibrafon, Davor Kajfeš – klavir,
Miljenko Prohaska ili Krešimir Remeta – kontrabas, Silvije
Glojnarić – bubnjevi). Priznanje koliko vrede najbolje im
je odao trubač Art Farmer, pridružujući se kasnije da bi
kvartet prerastao u kvintet. Vremenom je Boško Petrović
postao, jednostavno, „B.P.“ predstavljajući nam nove
postave - B.P. Convention i B.P. Convention Big Band. A
1988. je otvorio B.P. Club, u kom se, naravno, rodio B.P.
Club All Stars. Snimio je desetine ploča, napisao veliki
broj kompozicija, među prvima je počeo da stvara jazz
sa primesama folklornih motiva Balkana, kao i udružio
snage sa domaćim rok muzičarima. Vodio je letnju školu
u Grožnjanu, popularizovao jazz autorskim emisijama na
radiju i TV, organizovao niz festivala, pokrenuo izdavačku
kuću Jazzette... Festival u Korku (Irska) dodelio mu je
2005. godine titulu Evropskog jazz majstora.
Prošle godine, obeležavajući Petrovićev 75. rođendan i
pet decenija od osnivanja ZJQ, produkcija Croatia Records
objavila je četvorostruki album „B.P. Collection“. Izdanje
sadrži blizu pet sati muzike iz raznih perioda, te knjižicu
56
od 52 strane, za koju su tekstove napisali Aleksandar
Dragaš, Dražen Vrdoljak i Davor Hrvoj. Na fotografijama
sa majstorom: Satchmo, Dizzy, Tito Puente, Stan Getz, B B
King... Slike jedne karijere: ZJQ u TV studiju 1961, kvintet
Boška Petrovića u Montreu 1970, B.P. Convention u Oslu
1985. godine... Već njih posmatrajući, kao da čujemo zvuk
Boškovog vibrafona.
Prvi album „Feel So Fine – Boško Petrović & Fri­
ends“ predstavlja kolekciju Boškovih susreta sa slavnim
kolegama iz sveta, od čuvenog „Sastanka u studiju“ Ra­
dio Beograda sa Jeromeom Richardsonom i Juliusom
Watkinsom (1960), preko saradnje ZJQ sa Big Džoom
Tarnerom (1965), druženja sa Clarkom Terryem (1982)
i Kennyem Drewom (1985), do živih snimaka iz B.P.
Club-a, sa Tootsom Thielemansom (1990) i Jamesom
Newtonom (1993). Zapisi iz 60-ih potvrđuju rano stečeni
visoki kvalitet Petrovića i njegovih prijatelja – sešni sa
legendama jazza prikazuju ih kao ravnopravne aktere,
snimak „In Walked Bud“ sa nastupa ZJQ u Hajdelbergu
je biser kolekcije i pravi putokaz glavnih uzora (Modern
Jazz Quartet), džemovanje sa Terryem i Thielemansom
miriše šarmom opuštenog i neponovljivog, autorska „To
Zagreb With Love“ je novi trag ka Johnu Lewisu, balada
koja savršeno ozvučava Petrovićevu ljubav prema gradu
u kom je stvarao.
Drugi album „B.P. Club After Dark – Boško Petrović
Meets Joe Pass“ osvetljava saradnju dvojice umetnika u
različitim kontekstima (duet, trio, kvintet, jazz kvartet plus
gudački kvartet), u Zagrebu, Gracu i Beču, u studiju i uživo.
Repertoar čine popularni standardi, uglavnom baladnog
karaktera („Emily“, „Nuages“, „Manha De Carnaval“, „Na­
ture Boy“), u kojima razliveni tonovi vibrafona i topli
zvuci gitare izvanredno dolaze do izražaja. Dobar balans
ovakvim raspoloženjima daju naslovna numera i Dičićeva
kompozicija „Blues For Joe“, obe u formi bluesa, što je
prilika da se među muzičarima pošteno zakuva.
Sledi zapis sa pomenutog nastupa na Novosadskom
jazz festivalu „With Pain I Was Born“ – Boško Petrović
Trio“. Naslovna numera, kojom je koncert otvoren,
pred­stavlja jednu od ključnih kompozicija Petrovićevog
opusa, kao briljantan rani primer upotrebe balkanskog
folklora u jazzu (još sredinom 60-ih!) Naspram make­
donskih uticaja u ovoj temi simpatično stoji „Oberkrainer
Lullaby“ inspirisana slovenačkom pesmom „Po jezeru
bliz’ Triglava“, odnosno citiranje srpske „Ima dana“ u „Si­
gurd’s Garden“. Balade „Don’t Explain“ i „A Nightingale
Sang In Berkeley Square“ (duet Grašič-Mavrin) izdvajaju
kestar zvuči moćno, bilo da je u pitanju sving, gruv ili
tempo valcera, snabdevajući solistu raskošnim bojama. U
Boškovim solo deonicama moguće je otkriti koliko uživa
u takvoj pratnji, nudeći više individualnog doprinosa
nego što je tipičan slučaj u ovakvim situacijama.
Jazzeri nastavljaju da žive u nama muzikom koju su
stvorili. „B.P. Collection“ je izvrstan prikaz stvaralaštva
velikog umetnika, predstavljajući istovremeno i osnovnu
matricu onima koji će tek upoznavati Petrovićev rad, kao
i lepo sećanje nama koji smo bili privilegovani da živimo
u njegovo vreme.
Po d sj etn i k
se iz drugog, standardnog dela programa. Bonus ovom
zapisu čine zapanjujuće kvalitetan snimak sa Bledskog
jazz festivala 1960, sa gitaristom Damirom Dičićem i
kontrabasistom Zdravkom Šatrakom („The Man I Love“),
te pravi šlag na torti: 11-minutni potpuri kompozicija
Džona Luisa („Slavic Smile“/ „Django“/„Skating in Central
Park“) sa nastupa trija u B.P. Club-u.
Finale kolekcije „Round Midnight – Boško Petrović &
Big Band RTV Slovenija“ nalazi heroja ove priče u jednako
omiljenom okruženju velikog orkestra. Osim standarda
iz pera Bennya Golsona, Neala Heftia, Errolla Garnera,
Georgea Gershwina i drugih, u programu su se na­šle i
četiri Petrovićeve kompozicije, te jedna Jožeta Privšeka.
Većinu aranžmana sjajno je raspisao Lojze Kranjčan. Or­
Vojislav Pantić
objavljeno u listu “Politika”, 19. februara 2011. godine
5 0 g o d ina od pr vog f r ee j a z z a l bu ma
Pola veka jazz slobode
Pre tačno pet decenija snimljena je ploča koja će potpuno pomeriti granice u muzici - „Free
Jazz“, Ornettea Colemana. I danas izaziva iste kontroverze.
„Pojam o sebi (koncept sebe)“. „Ovo je jedna izuzetna ploča – izuzetna na toliko načina da je teško znati odakle
da krenemo“, reči su kojima je Martin Williams počeo tekst za omot albuma „Free Jazz“. O Colemanu su, zabeležio je
Alfred Spellman („Četiri života u bibap biznisu“, 1966), govorili: „Promeniće celokupan kurs jazza“, „On je prevara“, „On
je genije“, „Nema formu“, „Svinguje pakleno“, „Idem kući da slušam ploče Bennya Goodmana“, „Sviđa mi se, ali uopšte
ne kapiram šta radi“... A James Collier („Istorija jazza“, 1978) zasuo ga je nije-kvalifikacijama poput: „nije znao iz kojih se
tonova akordi sastoje... nije umeo valjano da čita i piše note... nije mu bila jasna muzička teorija“, donoseći zaključak
da ga treba posmatrati kao „primitivnog i naivnog umetnika“! Još kasnije, i sam sam Colemana doživeo kao babarogu
za plašenje jazz početnika: ne znam šta je o njemu mislio moj prvi urednik, legendarni Stevan Markićević, ali znam da
bi se, kad god bi na gramofonima zavrteli bilo šta „slobodnije“, uvek oglasio sa „o, kakvo davljenje mačaka!“
„Sviram čistu emociju“. I sa kolegama je bilo slično. Pre nego što su John Lewis i Persy Heath, polovina Modern Jazz
Quarteta, širom jazz zajednice hvalili Kolmena i trubača Dona Cherrya kao „moguće najveće pokretače u jazzu“, sredili
im školovanje u Lenoxu, Massachusetts, i ugovor za Atlantic Records, ekipa iz Los Anđelesa puštala je Colemana da
svira solo tek kad se publika raziđe, blues gitarista P. W. Crayton mu je plaćao da ne svira (!), a Dexter Gordon jednom
bukvalno naredio da siđe sa podijuma.
57
„Akordi su samo imena za zvukove, kojima imena uopšte ne trebaju, pošto imena ponekad zbunjuju“. A tek
publika! U Baton Rouge, Louisiana, prebili su ga i polomili mu saksofon! Danas bi možda zvali policiju? Na jazz festivalu
u Španiji, prošle zime, jedan posetilac pozvao je organe reda tvrdeći da njujorški saksofonista (avangardista) Larry Ochs
„ne svira jazz“ (i policajac je potvrdio). A sutradan se oglasio Vinton Marsalis, veliki šerif Jazz policije, obećavajući da će
mu poslati paket sa svojim „jazz pločama“. Ali, evo i svežeg kontraprimera: na roterdamskom festivalu North Sea Jazz,
prozivanom za komercijalizaciju i puritanizam, ove godine je upravo Coleman izabran za „Rezidencijalnog umetnika“,
nastupajući tri puta sa brojnim eminentnim gostima (Charlie Haden, Joshua Redman, James Blood Ulmer...).
„Kada sam shvatio da mogu da pravim greške odlučio sam da pronađem nešto zanimljivo“. „Nazivali su to,
uglavnom u negativnom kontekstu, nova stvar, kao da je u pitanju neki naučno-fantastični monstrum“, pisao je
Spellman. Coleman je i sam davao povoda imenujući svoje albume: „Nešto drugo“ („Something Else“, 1958), „Sutra –
58
Po d sj etn i k
pitanje je“ („Tomorrow Is The Question“, 1959), „Oblik jazza koji dolazi“ („The Shape of Jazz To Come“, 1959), „Promena
veka“ („Change Of The Century“, 1960), „Ovo je naša muzika“ („This Is Our Music“, 1961). Na debiju je razbio 12-taktovnu
formu bluesa šireći je na 17 i 25 taktova. Potom je iz benda izbacio klavir. Zatim je objavio vanvremensku baladu
„Lonely Woman“ uz koju uopšte nije moglo da se pleše. Na svakom novom snimanju imao je manje obzira prema
harmoniji, melodiji, intonaciji, ritmu. Preciznije – prema klasičnim poimanjima ovih kategorija.
„Duvaj ono što osećaš – bilo šta. Sviraj ono što misliš, ideju u svojim mislima – raskini sa konvencijom i
stagnacijom – pobegni!“. A onda je 21. decembra 1960. godine ušetao u njujorški studio da snimi ploču kojom će
pomeriti granice svega dotad stvorenog u muzici – „Free Jazz“. U „dvostrukom kvartetu“ okupili su se Eric Dolphy (bas
klarinet), Don Cherry (džepna truba), Freddy Hubbard (truba), Scott LaFaro i Charlie Haden (kontrabas), Billy Higgins
i Ed Blackwell (bubnjevi). Na stereo snimku, Coleman, Cherry, LaFaro i Higgins se čuju po levom, a druga četvorica po
desnom kanalu. „Formu“ čini šest glavnih delova, razdvojenih različitim tipovima uvodnih ideja: atonalnim polifonim
fanfarama haotične brzine, atonalnim horskim serijama nota sviranih sa zadrškom i unisonom kolektivnom linijom
koju je unapred raspisao Coleman. Sve ostalo predstavljalo je „neprekidnu slobodnu improvizaciju... snimljenu u
jednom pokušaju, na jednom studijskom sešnu“, svedočio je Williams. Ukupno trajanje - 37 minuta i 3 sekunde, ili baš
onoliko koliko je bilo moguće staviti na dve strane long play vinyla.
„Drži se svojih korena. Ponekad sviram veselo. Ponekad tužno. Ali sve vreme sviram život“. Delovi izbacuju
pojedince u prvi plan – najpre četiri duvača (Coleman 10, ostali po 5 minuta), zatim par basista (9), pa bubnjari (3 mi­
nuta). Oslobođeni stega, oni „sviraju sebe“: Cherry najavangardnije, Hubbard najkonzervativnije, Coleman i Dolp­hy
u stalnom kolebanju između krajnosti, „Haden i LaFaro najtonalnije, Blackwell (doboš i prelazi) i Higgins (činele) u
simbiotičkom muzičkom zagrljaju“ (iz recenzije Gunther Schuller). Nijedan, međutim, nije sam u svojoj akciji – ostali
ga hrane, provociraju, uparuju se ili suprotstavljaju oprečne ideje. Ta koncepcija, naravno, liči na dixieland (diksilend),
kao što bubnjari mahnito svinguju, a Coleman obuče kostim bluesera ili se igra odmetnutog učenika Charliea Parkera.
Drugim rečima – cela istorija jazza bila je na tanjiru, samo je servirana u novom kontekstu. Ali, bile su tu i interpretativne
inovacije, poput oponašanja vrisaka, jecaja, govora. Na Colemanov predlog - svirali su „muziku umesto pozadine“,
izražavajući misli i emocije umesto da budu „samo pozadina za emocije“.
„Moja muzika... je više kao disanje – prirodno, oslobođeno vreme. Ljudi su zaboravili kako je divno biti
prirodan. Čak i u ljubavi“. Album je snimao legendarni Tom Dowd. Braća Ahmet i Nesuhi Ertegan aminovali su
projekat, objavljujući ploču u septembru sledeće godine u luksuznom duplom omotu. U unutrašnjosti je bio Vilijamsov
tekst (levo) i reprodukcija platna „Belo svetlo“ („White Light“) slavnog apstraktnog ekspresioniste Jackson Pollocka
(desno). Bušeni prednji omot otkriva deo ove slike pored teksta „Free Jazz – A Collective Improvisation By Ornette
Coleman Double Quartet“. Taman da vas začara pre nego što i poslušate album...
„Ne slušaj ljude kada ti govore kako da sviraš“. Ništa više nije moglo da bude isto: ni za protagoniste ovog ekscesa
niti za brojne sledbenike ili protivnike. Danas znamo da osmorica aktera nisu bili slučajni rodonačelnici pravca koji
je po albumu dobio ime, već ljudi jedinstvenog talenta koji su neobuzdani mladalački ekspresionizam tako efektno
ispustili iz sebe. Ipak, nisu upali u klopku ponavljanja, već su se pojedinačno ili zajedno razvijali u različitim pravcima.
Proces oslobađanja, oličen u jazzu, a koji su započeli diksilendaši sa parobroda Misisipija, etablirali kraljevi svinga,
radikalizovali baperi, pripremajući teren za modalne improvizacije Milesa i Coltranea, free jazzeri su sproveli do samog
kraja (pripisivali su im i socijalno/rasno oslobađanje), novim generacijama ostavljajući da iz ovog bogatstva odaberu,
ili postave neki novi muzički manifest.
Vojislav Pantić
U tekstu su istaknuti izvodi iz „Harmolodičkog manifesta“ („Harmolodic Manifesto“), Ornetta Colemana.
objavljeno u listu “Politika”, 25. decembra 2010. godine
59
jazz skice
The Last Poets – pioniri hip-hopa tijesno povezani s militantnim crnačkim nacionalizmom
Jedna potpuno
a
c
i
r
p
a
g
dru
G
rupa The Last Poets osnovana je na 19. svibnja
1969., rođendan Malcolma X-a u istočnom Harlemu,
nedugo nakon smrti lidera afroameričke zajednice Mar­
tina Luthera Kinga, poznatog po krilatici, »Napokon slo­­
bodni, napokon slobodni«. Osnivači su bili Felipe Lu­ci­
ano, Gylan Kaine i David Nelson, iza kojih je ostao “Ri­
ght On!” soundtrack istoimenog filma Herberta Dan­ska
iz 1970. godine. Taj a capella album snimljen je uži­vo
pred malobrojnom publikom, a pomrsivši žanrove an­
gažiranim stihovima u pop-kulturu uveo jezik ulice, vul­
garizme poput ‘fuck’, uz sintagme koje su citirali i The
Pro­digy u hitu “Voodoo People”. Gylan Kaine predstavio
je svoj projekt na 49-om Ljubljana Jazz Festivalu, dok se
Felipe Luciano kroz novinarstvo i aktivizam nekoliko puta
kandidirao kao političar na lokalnoj razini. Tek je dru­ga
postava – Abiodun Oyewole, Umar Bin Hasan, Dža­­lal
60
Mansur Nuridin i udaraljkaš Nilaja Obabi, s Oyewo­leom
dobila markantnog i polemičkog frontmena. S Oye­wo­
leom i Hasanom smo započeli razgovor uoči na­stupa na
zatvaranju 6. VIP Zagreb Jazz Festivala 14. no­vembra.
Sintagma ‘posljednji pjesnici’ izvedena je iz djela ju­
žnoafričkog pjesnika Little Willieja Kgositsilea. On je na­
pisao pjesmu ‘Hod prema suncu’ o eri posljednjih pje­­
snika, prije nego li će puške potpuno preuzeti ulogu
ko­ju su imali naša riječ, glazba i ples. «The Last Poets» je
antologijska ploča koja je direktnom prodajom na ko­n­
certima dostigla brojku od 400,000 samo u tri mjeseca.
U produkciji Alana Douglasa koji je radio i s Hendrixom,
ušla je među deset najprodavanijih albuma u SAD tog
vremena, ostavši miljokaz kojeg se nije dalo zaobići niti
previdjeti. Skladba s albuma “Wake Up, Niggers” uvrštena
je i na soundtrack filma “Performance” Donalda Cammella
i Nicholasa Roega u kojem su glavne uloge tumačili Mick
Jagger i James Fox. »Brojke jesu djelomično napuhane, ali
smo toliko otprilike i prodali, zahvaljujući ljubavi našega
naroda... Bili smo revolucionarni glas i narod nam je pružio
potporu – kao glasu tog razdoblja, mladi i drski – jer smo
ga inspirirali. Kad smo počeli izvoditi svoje pjesme diljem
SAD-a, još nismo imali snimku, ali nakon što smo to riješili a
to se pročulo, ljudi su načisto poludjeli i morali su ga imati...
40 godina poslije, CD našeg prvoga albuma je još uvijek
bestseler naših turneja«, izjavio je Oyewole za ‘Vreme’.
Na scenu je stupio i Bin Hassan, koji napušta grupu
nakon drugog albuma «This Is Madness», zahvaljujući
či­jem je politički intoniranom pjesništvu grupa ušla na
popis protuobavještajnog programa administracije Ri­
charda Nixona. »Ti me, 19- i 20-godišnji mladići – oni pje­
vaju radikalne, inovativne, eksplozivne i uznemirujuće tek­
stove o bijelcima i crncima u kontekstu američke drame o
naglašava Oyewole. Tijekom nastupa ismijavao je ame­
ričkog predsjednika Barracka Obamu kao marionetu
ban­karskih elita.
U tom se trenutku u razgovor ubacio i Don «Baba­
tunde» Easton, udaraljkaš iz generacije koja je krajem se­
damdesetih stasala u Njujorku. «‘Pokret crne umjetno­sti’
u odnosu na pokret ‘crne moći’ htio je doprijeti i do ljudi
van SAD-a kako bi nas i oni poduprli. I usprkos tome što
smo imali zakonske odredbe koje su nam u našoj zemlji
branile ostvarenje tog sna – branile nam pravo na vlastiti
dućan, vlastite kuće, i na određeni način, otkos vlastite
okućnice». Hasan dodaje i da su se bili prisiljeni politizirati.
«Kao snaga, kao armija, morali smo se pobrinuti sami za
sebe, imati svoj pleksus (mrežu – nap. au.) i napredovati,
protiv bremena događaja iz 1921. u Oklahomi».
Kako saznajemo preko Ramona Livingstona, glumcem
dugo zabranjivanog filma ‘The Spook Who Sat by the Door’
iz 1973. godine, 1. je lipnja 1921. u okrugu poznatom
kao ‘Crnački Wall Street’, u gradu Tulsa, savezne države
Oklahoma, bombardirano, spaljeno, zaklano i vatrenim
oružjem ubijeno oko 3,000 žitelja četvrti, a uništeno oko
600 poduzeća, iza čega je, o čemu se tek ove godine
počelo pisati u američkim medijima, stajao Ku Klux Klan.
Uništena je 21 crkva, 21 restoran, 30 dućana i dva kina,
plus bolnica, banka, pošta, knjižnice, škola, odvjetnički
ured i pola tuceta osobnih aviona, pa čak i autobusni
prijevoz. «Htjeli smo imati vlastite dućane, banke, lijekove
i vlasništvo... Bijelci su bili ljubomorni na naše stvaralaštvo
i našu lojalnosti spram preživljavanja u svoj toj bolesti i
ludosti, sve su htjeli spaliti, kako bi kasnije mogli reći da
Po d s j e tn i k
rasnoj integraciji i segregaciji itd – na trenutke spominju
na izvođenje nečega [potpunoma drugačijega]... dok smo
nas dvojica bila baš tamo, upravo u tom razdoblju, skupa s
našim precima, ljudima koji su nam davali da nastupamo,
onima koji su vjerovali u nas i svima ostalima iz crnačke za­
jednice. A mi im možemo prenijeti gdje su sad u odnosu na
ono gdje smo svi bili nekad... Nevjerojatno je upravo to, da
smo uopće u Hrvatskoj, godine 2010., da smo uopće živi i
da radimo i da smo plaćeni bolje nego nekad, radi našeg
talenta i da usprkos svemu možemo komunicirati s ljudima.
Ljudi uživaju u tome što radimo, no dok smo bili mlađi,
možda biste rado znali i to, da smo pokušavali rasturiti
baš sve, do kraja... No, to je bila drukčija priča. I, naravno,
da nismo uprskali stvar...», zastane Hassan, da bi Oyewon
poentirao, «Priča bi zacijelo bila potpuno drukčija».
Na trećem albumu «Chastisment» grupa uvodi basgitaru i nastaje tzv. ‘jazzoetry’ štih, poezija s elementima
jazza i funka, a kratkotrajnim povratkom Hasana nastaje
album free-jazz poezije «At Last», tek djelomično ob­
ja­vljen na CD-u. U ostatku sedamdesetih grupa gubi
kontinuitet, bez obzira bili razlozi za to tendenciozni
ili ne. Oyewole je iz protesta provalio u podružnicu Ku
Klux Klana i odslužio zatvorsku kaznu, da bi se kasnije
rehabilitirao kao predavač na Columbia University, dok je
Hasan potonuo u anonimnost ulice i veći dio razdoblja
proveo kao ovisnik o cracku. Počeo se baviti glazbom tek
1991., nakon što su A Tribe Called Quest, jedan od ko­
mercijalno najuspješnijih sastava nenamjerno uzeli nje­
govu pjesmu «Time» s kojom otvaraju svoj album «Low
End Theory» i u četiri godine ostvarili platinastu nakladu.
‘Pjesnici’, kao preteče politički povezanih R&B pro­
jekata, poput «What’s Going On” Marvina Gayea, najavili
su prodor rap grupa poput Public Enemy i Dead Prez.
Članovi su surađivali u raznim kombinacijama i objavili
više od tucet albuma i nekoliko knjiga. Nastupili su i u
premijernoj sezoni serije “Def Poetry Jam” TV-koncerna
HBO, glumili u filmu “Poetic Justice” (iz 1993.) i nastupali
na znamenitom Lollapalooza festivalu. Priča o sklonosti
spram Crnih pantera nametnula se sama od sebe. «Znate,
nema i ništa loše u vezi s crnačkim nacionalizmom... Kod
crnačkog nacionalizma se radi samo o tome da bih ja htio
vidjeti i crnce kao nositelje vlasti. Hoću vidjeti kako crnci stoje
na vlastitih nogama, da ne trebaju nekome pisati molbu
za elementarne dnevne potrebe. Crnački nacionalizam,
jednako tako, ne otklanja bjelački nacionalizam. On kaže
samo to da smo dugo bili ljudi bez moći, a da bi smo to
dobili, moramo stati skupa. Mi trebamo crnačke škole.»,
61
se ne znamo pobrinuti sami za sebe... Sve je to najobičnija
idiotarija, ali radi ljubomore spram naše kreativnosti kao
ljud­skih ličnosti, koja se sustavno ponavlja, na koncu
postaneš zaglupljen, radi čega smo se morali pobrinuti sami
za sebe», rezignirano će Hasan.
Kako su pjesnici prebacili na povijesnu lekciju, kao
primjer građanstva drugog reda su spomenuli slučaj
‘Bla­ck Swan Workers’, prve crnačke gramofonsko-izda­
vačke kuće osnovane u Americi 1920-ih, paralelno pojavi
pokreta tzv. Harlemske renesanse. «Čim smo počeli iz­
davati ploče, bijelci su to ulovili i napravili biznis iz naše
muzike, pripisavši si naše kompetencije... Uoči pojave radija
to se ne bi tako lako dogodilo, no uvijek bismo pronašli put
kako da nešto započnemo, jer je to ono što jesmo i čime
se bavimo!», bio je jasan Hasan. A gramofonske ploče,
ritmovi i diskografska industrija otvorile su pitanje veze
s hip-hopom. Dakle, kako su kao grupa sa scene samo
s perkusijama i tri vokala, reagirali na scenu koja se
zavrtila oko dva gramofona i mikrofona, scenu hip-ho­pa,
uzorke i citate u SAD-u opskurnih izvođača, poput gru­pe
Kraftwerk, i slično. Čim je Don ‘Babatunde’ Easton pras­nuo
u smijeh, pozvali smo se na intervju gitarista Berna Nixa,
koji je surađivao s basistom Jamaladeenom Tacumom, iz
pratećeg sastava The Last Poets. Nix je u ekstenzivnom
razgovoru za All About Jazz ove godine upozorio na ne­
stanak glazbenog odgoja iz programa srednjih škola koje
su pohađali crnci sedamdesetih godina.
«Glasbeni je odgoj bio povučen iz škola. Bez muzike, nije
bilo pritoka ideja, tako da smo se vratili na ‘beat box’... Zato
mi se vaše pitanje učinilo smiješnim, jer sam nusprodukt to­
ga razdoblja i odrastao sam u istom susjedstvu sa slav­nim
DJ-ima tog vremena. Prije toga sam bio uključen u Black Arts,
Black Culture i Black Art Movement, kao član toga proje­kta,
a pohađao sam i vjeronauk u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, jer
to je Amerika! Moj je naglasak bilo izučavanje perkusija i
afričke teologije kroz glazbu. Radilo se o strasti – a ulovila
me! – pa sam pratio, bavio se bubnjem... Vidite, i gramofoni,
oni mogu jednako tako biti perkusivni, kad kreneš uokolo
ganjati beat, gramofon može postati jako inovativan. Ja
sam bio fokusiran na bubanj i tehniku, bio je to drukčiji vi­
be... Ali, ako li se te dvije stvari krenu preklapati, moram
reći da se kod većine uključenih radilo o izloženosti afričkoj
62
kulturi, nitko se nije osjećao izvan nje, i hip-hop je postao
njen sljedeći fenomen. Izrodio se iz The Last Poets, Amirija
Barake i Nikki Giovanni koji su bili praunuci, ili unuci onih
koji su to ustanovili, i od toga stvorili nešto vrlo pozitivnoga.
Pozitivnog, bilo da je stvar u sviranju, ili natjecanju skupina,
ali i dviju osoba, kao dio tradicije, koja se izvodila posvuda,
bilo na Kubi ili u Portoriku, jamajčanskom dubu, u Africi...
razgovor o problemima zajednice, to su naši korijeni...»,
objašnjava Easton.
«Vratimo li se jamajčanskoj vezi», poentirao je Olawoye,
«[Prvi rapperi] Kool Herc i KRS One, rođeni Jamajčani, su
nam osobno rekli da nakon što je glazbeni odgoj protjeran
iz škola, nisu imali ničeg za slušati, osim The Last Poets,
jer smo bili upravo taj najinovativniji zvuk koji su u tom
razdoblju uopće mogli čuti. Tri glasa i svirač kongi! Ali, da
bismo se bolje razumjeli – jer neki ljudi misle da smo mlaki
– fora je u tome da udaraljkaš predstavlja dodatni glas,
izvorni glas komunikacije! S The Last Poets smo iskušali
brojne glazbenike prije nego li smo se odlučili za ‘buraza’
koji je na kraju postavio ‘taj’ ton; taj je morao biti majstor!».
Osim KRS Onea, koji se izravno referirao na rad gru­
pe, i rappera Parisa, koji je obradio jednu od njihovih
poznatijih pjesama »Mean Machine« o bezuspješnom ot­
poru pojedinca sustavima kontrole, baš kao u dosluhu s
antijunacima Williama Burroughsa, grupa se o rapperu i
glumcu Mosu Defu, koji doslovno citira njihove verse u
svojim pjesmama, izjasnila nimalo afirmativno. A koji se
voli prononsirati i kao underground hip-hopper. «Ironija
je u tome, da smo obaviješteni o tome čime se bavi Mos Def i
htjeli smo surađivati s njim, dogovarali se o tome sa brojnim
producentima, ali nakon što je došlo do toga da bi, uvijek
se je izvukao u zadnjem momentu. Možda je pomislio da
bismo ga htjeli suočiti s oponašanjem našeg sloga. Osjećali
smo se prema njemu kao prema vlastitom djetetu, htjeli ga
prigrliti... Na kraju, ništa od toga...», sročio je Hasan, koji
je u svojim beskućničkim danima stekao i zavidan ‘ulični
dosje’. Olawoye je dodao, «Znate, Mosa Defa poznamo
jako dobro... I Mos Def je ‘most full of shit’! Mislim da je
izuzetan talent; i dat ću mu jednu, zahvalu – mislim da je
najbolji glumac od svih hip-hop umjetnika. Ali, kad ga vidim
na ekranu, ja sam oduševljen».
Vid JERAJ
Django Reinhardt - Manouche
gitarista tajanstvenog lika
P
rošli vijek su u kulturnom pogledu obilježili filmska
umjetnost i jazz muzika. Kad je jazz u pitanju, misli i
asocijacije većine ljudi usmjerene su ka američkom kon­
tinentu, gdje se ova muzika začela i razvijala. Međutim,
jedan krajnje originalni umjetnik posebnog senzibiliteta,
svojom jedinstvenom gitarskom tehnikom, uspio je da
pa­žnju skrene ka Evropi.
A sve je, istoriografski gledano, počelo doseljavanjem
Roma u Zapadnu Evropu (15.-16.v.). U jednom od lutajućih karavana koji se zatekao u Belgiji, 23. januara 1910.
godine, rodio se Jean Baptiste Reinhardt. Putujući muzikanti i zabavljači Jean Eugene Vees i Laurence Reinhardt dali su svome prvorodjenom sinu nadimak Django.
Django je glagol u prvom licu i na romskom znači: budim
se. Nadimak je ukazao, i možda, na neki način predvidio,
čudnovatu dječakovu sudbinu.
Django je poput većine cigančica, djetinjstvo proveo
u nečistom i ponižavajućem ambijentu “La Zone” (predgrađe Parisa), ali je vrlo rano počeo da svirao violinu, potom banjo i gitaru. Od 12. do 18. godine svira banjo na
“bals musette” i u salama za ples.
U osamnaestoj je oženjen i sa suprugom Bellom živi
u jednoj prikolici u okolini Pariza. Događaj koji se zbio u
jesen 1928. obilježiće ne samo njega kao muzičara, nego
će imati uticaj na mnoge gitariste koji su svirali posle njega. Naime, te jeseni 1928. vraćajući se kasno sa svirke u
prikolici je izbio požar.
Spašavajući suprugu koja je bila u poodmakloj trudnoći, zadobio je teške opekotine. Ljekari su, da bi mu spasili život, predlagali amputaciju desne noge i lijeve ruke,
čime bi i njegova karijera muzičara bila završena. Django
je rizikujući život, odbio amputaciju. Preživio je, ali su posljedice bile teške. Dugih osamnaest mjeseci proveo je po
bolnicama vukući desnu nogu i krećući se pomoću štapa.
Ali, veći problem bila je lijeva šaka skoro izgorjela, i mali
i domali prst stopili su se u jedan. Godine 1929. na Djangov 19. rodjendan, ljekari su uspjeli da ta dva prsta razdvoje. Dok se oporavljao uprkos bolu svirao je razvijajući
novu tehniku koristeći kažiprst i srednji prst za sviranje
sola, dok je domali i mali prst koristio za sviranje akorda.
Po d sj etn i k
jazz skice
Svirao je na gitari koja je bila nježnija i fleksibilnija od banja, usavršavajući samosvojstvenu dvoprstašku tehniku.
Na proljeće 1930. napušta bolnicu Saint Louis, a komisija ga oslobadja vojne obaveze. Po izlasku iz bolnice,
sa svojim bratom “skita” po azurnoj obali u potrazi za angažmanima. U Toulonu ih je čuo ljubitelj umjetnosti Emile
Savitry. Oduševljen njihovom svirkom poziva ih na ručak
u svoj stan. Django i njegov brat bili su dirnuti dok su slušali ploče Louisa Armstronga i Dukea Ellingtona.
Uslijedili su naredni obroci i slušanja što je učvrstilo
njihovo prijateljstvo. Tokom 1933. Django svira u triju
Je­an Sablona i već oduševljava slušaoce vještinom svira­
nja, virtuoznošću, svojom jedinstvenom gitarskom tehnikom.
U ljeto 1934. god. svira u četrnaestočlanom sastavu
Louisa Volea, u hotelu Claridge na Champs-Elysees. Jednoga dana, da bi provjerio štim, violinista iz orkestra odsvirao je američku jazz melodiju. Django je ponovio liniju
i oni su brzo ušli u jamming. Violinista je bio Stephane
Grappelli, jedan od najboljih studenata Pariskog konzervatorijuma. U njemu je Django, koji je bio bez dana škole,
prepoznao svoj alter ego. Te jeseni, nadahnuti žičanim ja­
zz­om violiniste Joe Venutia i gitariste Eddie Langa, Django i Grappelli sa kontrabasistom Louis Volom i gitaristom
Roger Chaputom osnivaju kvartet. Ubrzo im se priključio
Joseph Reinhardt i tako je stvoren Le Quintette du Hot
Club de France. Ovaj sastav pronijeće slavu evropskog
jazza.
Nego, pitanje je da li je to što je ovaj Quintette svirao,
a i sama Djangova muzika, bila uistinu jazz?
Django je pripadao i ciganskoj i evropskoj civilizaciji, a njegova muzika je neobičan spoj stilova u kojima je
moguće prepoznati elemente orijentalne ritmike, indijske muzike, mađarskih i balkanskih melodija, francuskog
bals musette, jazza, swinga, tradicionalne romske muzike
i flamenca. Period od osnivanja Quintetta pa do početka Drugog svjetskog rata je zlatan period swinga i ove
muzike. U drugoj polovini tridesetih godina Quintette je
imao turneje po Francuskoj, Spaniji, Holandiji, Engleskoj.
Godine 1937. nastala je jedna od njegovih najslušanijih
63
kompozicija “Minor Swing”. U to vrijeme komponovao
je “Djangology”. Tada je Quintette svirao sa muzičarima:
Benny Carter, Bill Coleman, Rex Stewart, Dickie Wells, Coleman Hawkins, Barney Bigard, pruzajući Djangu iskustvo
koje ga je osposobilo da bez greške može improvizovati,
reinterpretirati čak i gigante ozbiljne muzike. Čuvena je
njegova “Improvisation”, a njegov interes za klasiku može
se razaznati iz ove kompozicije, koja uzima svoju osnovu
iz Koncerta u d-molu, J. S. Bacha. Prvi stav ovog koncerta
Django i Grappelli izveli su u Parizu u swing interpreta­ciji
uz pratnju crnačkog jazz violiniste Stuff Smitha.
Djangova strast za muzikom poistovjećivala se ug­
lavnom sa Parizom tridesetih godina. To je bio Pariz Henri
Millera i Ernesta Hemingwaya. To je predratni Pariz - Maurice Ravel, Claude Debussy, Gabriel Faure, Erik Satie. Pariz
muzičara i umjetnika. Drugi svjetski rat je prekinuo ovaj
zlatni period. Quintette du Hot Club de France se nalazio na turneji po Engleskoj. Grappelli je želio da ostane
u Londonu a Django se vratio u Francusku. U Toulonu je
mobilisan u mornarici, ali je ubrzo oslobođen. Svoje najpoznatije djelo, Nuages”, komponovao je 1940. godine,
koje je postalo druga himna porobljenog Pariza, gorko
slatka oda za okupiranu Francusku. Pošto je La Marseillaise bila zabranjena od okupatora, “Nuages” je bila, na neki
način, surogat i u isto vrijeme “Madeleine de Proust”.
Tema “Nuages” je tužna, nostalgična, čeznjivog karaktera i savršeno pristaje vremenu u kome je nastala, to je
vrijeme početka rata, vrijeme straha, neizvjesnosti, strepnje, pomućenosti, policijskog časa, hapšenja...Te ratne
godine Django je proveo u Parizu.
Njemcima je Pariz bio centar za razonodu i opuštanje.
U njemu su nalazili vino, žene i pjesmu. Za mnoge Njemce, iako je bio zabranjen i prezren od vojne komande Berlina, jazz je popularna muzika, a Django je bio najpoznatiji jazz muzičar u Parizu. Tih burnih godina svirao je pod
zaštitom Njemačkog oficira Dietrich Schulz Kohna, koga
su zvali “doctor jazz”.
Django pokušava da pobjegne u Švajcarsku 1943. ali
bezuspješno. U oslobođenom Parizu sastao se sa Grappellijem i u radosti susreta improvizuju swing verziju La
Marseillaise. Francuskim vlastima se nije dopala ta “bes­
mi­slenost”, ali i pored toga ova swing kompozicija postala
je čuvena.
Sa orkestrom Duke Ellingtona započinje 1946. turneju
po Americi, ali se zbog tamošnjih pravila show businessa,
u koja se nije uklopio, brzo vraća u Francusku.
Djanga je cijenio cio umjetnički svijet Pariza. Jean
64
Cocteau je pisao o njemu slaveći njegovo veličanstveno
divljaštvo. Bio je jedan od najvećih prijatelja klasičnoj
gitaristkinji Idi Presti. Njegove nastupe i svirke hvalila je
Juliette Greco.
Djangova muzika prepoznatljiva je po vrlo brzom
ritmu gitare “la pompe”. Gitara je kao puls, vuče naprijed i zbog toga je ritam nazvan - pumpa. Iako bez dana
muzičke škole, sa nepokretnim malim i domalim prstom,
Django je izvršio veliki uticaj na mnoge gitariste. Dovoljno je pomenuti kako je tehnika Jim Halla, koji se smatra
“ocem” savremenih gitarista, zasnovana na upotrebi kažiprsta i srednjeg prsta, a Django je tim prstima solirao i
improvizovao. Među gitaristima kojima je Django značio
u stvaralačkom smislu nalaze se Juliam Bream, B.B.King,
Jimi Hendrix, Les Paul, Carlos Santana, Wes Montgomery,
Joe Pass, George Benson.
Poslednjih godina Jazz Manouche stil doživljava preporod a njeguju ga Bireli Lagrene, Raphael Fays, Boulou
i Elios Ferre, Angelo Debarre, Romane, Tchavolo Schmitt,
Dorado Schmitt, Stochelo Rosenberg.
Ličnost i kompozicije Djanga Reinhardta prisutni su i
u literaturi i na filmu. Američki književnik James Jones u
svom romanu “From Here To Eternity” (Odavde Do Vječnosti) - posvetio je jedno poglavlje ovom velikom gitaristi. Jean Cocteau i Paul Paviot napravili su 1957. dokumentarni film o Djangovom životu.
U filmu “Arizona Dream” 1993. (režija: Emir Kusturica, muzika Goran Bregović) Johnny Depp u jednoj sceni
pušta gramofonsku ploču sa koje se čuje slavna “Minor
Swing”.
Godine 1999. Woody Allen je režirao “Sweet and Lowdown”. Muzika je nadahnuta Djangom, Sean Penn glumi
gitaristu Emmeta koji je ubijeđen da je poslije Djanga
naj­bolji gitarista na svijetu. Woody Allen, ljubitelj jazza,
uradio je film sa velikim poštovanjem prema Djangu.
Prošle godine, na stogodišnjicu njegovog rođenja, jedan trg u sjevernom dijelu Pariza, u blizini mjesta Porte
de Clignancourt, dobio je Djangovo ime.
I pored svega što se zna, ima dosta tajanstvenog u
vezi ovog umjetnika, za koga je pjesnik, pisac, režiser,
slikar Jean Cocteau rekao: “Il a vecu comme on reve de
vivre: en roulotte” (Živio je poput našeg sna o življenju:
u karavanu).
Luka Milošević
Dr. Billy Taylor
Po d sj etn i k
in memoriam 2010/2011
24. jul 1921 – 28. december 2010.
W
illiam Edward Taylor Junior rođen u Grinvilu u
Sjevernoj Karolini, a muzički se formirao i obrazovao u Vašingtonu, kod istih profesora klavira kod kojih i Duke Ellington, samo generaciju ranije. Sa sjajnim
uspjehom, diplomirao je na prestižnoj Danbar školi.
Kao mlad muzičar, brzo se oprobao i u Velikoj Jabuci, nastupajući sa svojim triom u klubovima u 52. Ulici,
zajedno sa Dizzyjem Gillespie, Billie Holiday, Ben Webster, Coleman Hawkins, i mnogim drugima.
Tokom četrdesetih godina, na njegov rad uticaće
saradnja sa Machitom i njegovim Afro-Cubans ansamblom, što će se kasnije osjećati kao Trajan trag španskog i latinskog uticaja. Posleratnoj Evropi, kao član orchestra Dona Redmana, Taylor će po prvi put dočarati
ostvarenja američkog jazza.
Tokom pedesetih, razvija novi stil, i mijenja definiciju
klavirskog trija u jazzu. Umjesto dotadašnje formacije:
klavir, električna gitara, kontrabas, pojavljuje se: klavir,
kontrabas i bubnjevi. Tokom ovog perioda, Taylor takođe radi sa kombom Dizzyja Gillespija, sa Coltraneom,
Charlijem Parkerom i gudačima.
Vrijedni pedagoški rad i društvena angažovanost
obilježili su karijeru Billya Taylora.
Jedan je od prvih Afroamerikanaca emitera na američkoj TV i radiju. Kruna njegovo rada na televiziji je njegov dugogodišnji angažman na CBS Sunday Morning u
svojstvu muzičkog kritičara. Muzičari uglavnom osvajaju Grammy nagrade, dr Billy Talor je osvajao Emmy nagrade. On je bio jazz glas legendarne radio stanice WNEW. Pored
muzičkih, učestvovao je i u sve češćim edukativnim TV programima o jazzu. Tako će, tokom šezdesetih, postati vodeći
jazz autoritet. Kao edukator, i društveni aktivista, Taylor je ostavio trag, gotovo podjednako trajan, kao i u muzici. Sa 53
godine, vratio se u školu, i doktorirao. Vrhunac njegovog pedagoške karijere uključuje predavanja na univerzitetima
Yale i Howard, i brojne publikacije, među kojima se izdvaja “Jazz Piano: A Jazz History”.
Kao rezultat pedagoškog rada uslijedili su i značajni seminari i projekti za Kennedy Centar u Vašingtonu i umjetnički muzije Metropolitan u Njujorku.
Čuveni Jazzmobile, preteču organizacije Jazz at Lincoln Center, osnovao je prije gotovo pola vijeka, sa misijom da
se klasična američka muzika predstavi što široj publici.
65
Bill Dixon
5. oktobar 1925 – 15. jun 2010.
R
odom sa ostrva Nantucket, Massachusetts, Dixon je rastao
uz jazz, ali podjednako i uz vizuelne umjetnosti. Tokom služenja vojske u Drugom svjetskom ratu, čuo je muziku Charliea
Parkera na džuboksu. Poslije ga srijeće na konzrvatorijumu i
učestvuje na neformalnim klubskim svirkama. Njegovo bavljenje jazzom bilo je vezano za sviranje na trubi i komponovanje.
Od početka šezdesetih, Dixon priključuje se novom jazz pokretu (miješanje free jazza sa modernim plesom, totalna improvizacija, itd.) i sarađuje sa Archiem Sheppom i Cecilom Taylorom.
Bio je organizator i producent „Oktobarske revolucije u jazzu“, serije koncerata u Njujorku kojom je promovisan
free jazz, a osnivač Udruženja jazz kompozitora.
“Intents and Purposes”, njegov album iz 1967, predstavljao je krucijalno djelo za third stream (žanr koji predstavlja
sintezu jazza i zapadne klasične muzike, po Guntheru Schulleru) kao i za concept totalne improvizacije.
Dixon je ostvario bogatu pedagošku karijeru, dugu preko 30 godina, na koledžu Bennington u Vermontu. Osmi­s­
lio je sopstveni predmet Black Music Division. Paralalno sa predavanjima tekla je i njegova umjetnička karijera, boga­ta
čestim inernacionalnim turnejama i samitima sa muzičarima iz zlatnog perioda jazza.
Abbey Lincoln
6. avgust, 1930 – 14. avgust, 2010.
A
bbey Linclon je bila pjevačica nevjerovatnog, glasa, liričarka i
kompozitorka. Počela je karijeru u popu i gospelu, krunisavši
je jazzom kasnih pedesetih dvadesetog vijeka. Nastupala je sa orkestrom Benny Cartera i snimala sa Sonnyjem Rollinsom i Maxom
Roachom. U to vrijeme počinje i da piše tekstove za svoje pjesme
i radi kao glumica (pamte se njeni nastupi u filmovima poput Nothing but a Man, For Love of Ivy, Mo’Better Blues). Pod uticajem Theloniusa Monka i Charlesa Mingusa, Abbey je proširila vokalnu tehniku, osnaživši poetski stil i produbivši kulturni i politički kontekst
svojih pjesama.
Pored muzike, njen život obilježila je aktivna uloga u Pokretu
za ljudska prava i rasnu jednakost. Sa svojim mužem Maxom Roachem, Abbey je stvorila remek djelo“WE INSIST! The Freedom Now
Suite”. Mnogobrojne nagrade i česti nastupi u Linkoln Centru pokazatelj su uspješnosti njene dugogodišnje karijere.
66
31. jul 1918 – 16. maj 2010.
Po d sj etn i k
Hank Jones
H
ank Jones započeo je svoju bogatu i dugu karijeru u
Pontijaku, u državi Mičigen u muzički nadarenoj porodici (Thad i Elvin Jones su mu bili braća) a uzori su mu bili Earl
Hines Fats Waller, Teddy Wilson i Art Tatum. Po pozivu Luckyja
Thompsona, odlazi u Njujork 1944.
Angažman kod poznatog producenta Normana Granza u
okviru serijala Jazz at the Philharmonic (Jazz u Filharmoniji) bio
je odskočna daska za Jonesa. Zahvaljujući njemu, Jones postaje pijanista Elle Fitzgerald, Dizzyja Gillespieja, Colemana Hawkinsa, Charlie Parkera, i drugih velikana. Uskoro će uslijediti I saradnja sa Bennyjem Goodmanom koja će sa
prekidima biti nastavljena sve do sedamdesetih. Radio je i kao studijski muzičar, za CBS, punih 17 godina. Najčešće
je radio sa velikim orkestrima, poput orkestra Raya Blocka na na “Ed Sullivan Show”,ali nije prekidao ni snimanja i turneje sa vodećim jazz ansamblima. Bio je tražen kao jak solista, osjetljiv i snalažljiv pratilac tako da ga možemo čuti na
hiljadama albuma.
Kasnih sedamdesetih, kao pijanista i dirigent, Jones radi na brodvejskom mjuziklu Ain’t Misbehavin’ po muzici
Fatsa Wallerra. U tom periodu, sarađivao je sa Great Jazz Triom, sa Ronom Carterom i Tonnyjem Williamsom, koji je
snimao sa mnogim all star muzičarima poput Arta Farmera, Bennyja Golsona, Nancy Wilson.
Njegova muzička karijera trajala je koliko i njegov život, obezbijedivši mu važno mjesto u muzičkoj istoriji dvadesetog vijeka.
George Shearing
13. avgust, 1919 – 14. februar 2011.
S
mrću Georga Shearinga, jazz je ostao bez jedne od svojih superzvijezda. Ostaće zapamćen kao autor kompozicije „Lullaby of
Birdland“(1952) koja je ušla u antologiju američke popularne muzike.
Rođen u London, bio je slijep od rođenja, i još kao dijete pokazao
izuzetan muzički talenat i sposobnost improvizacije. U vrijeme swing
epohe, kada je jazz na svom vrhuncu čak i u Velikoj Britaniji, pomalja se zvijezda Georga Shearinga.
Već prvi snimci pokazuju nevjerovatnu vještinu i sposobnost. Kao virtuoza na Harlem Stride klaviru (stil sviranja u
jazzu dvadesetih i tridesetih godina) zvali su ga engleski Art Tatum, Boogie-Woogie King, Fats Waller.
Po dolasku u SAD, prve snimke radi za MGM, u duhu BeBop-a, i razvija novi koncept sa George Shearing Quintetom
– vibrafoni, električna gitara, kontrabas, bubnjevi i kasnije, egzotične udaraljke – privukli su, između ostalih, i Milesa
Davisa. Davis je kao ključnu kompoziciju, izdvajao „Conception”. Kvintet je jedinstvenim zvukom ispunjavao jazz scenu
punih trideset godina. Nakon toga, krajem sedamdesetih, Shearing se sve više okreće trio i duo sastavima.
U posljednjoj fazi karijere vraća se klasičnom jazzu, snima sa zvijezdama kao što su Nancy Wilson, Mel Torme i
Peggy Lee, obrade Arlena, Berlina, Gershwina, Rodgersa i drugih. Na taj način krunisana je sjajna diskografija koju
možemo pratiti kroz gotovo sedam decenija. Njujorčani će ga zapamtiti i po tome što je često sa svojom suprugom
kroz Central Park vozio bicikl-dvosjed. Njegova domovina Engleska odužila mu se titulom viteza, kojom ga je Kraljica
Elizabeta II odlikovala 2007. godine.
67
CELEBRATING JAM 2011 IN MONTENEGRO
Jazz Appreciation Month in Montenegro, 1-11 April 2011
Our fifth celebration
J
azz Appreciation Month in Montenegro reached its
fifth edition in a very creative atmosphere. The main
guest of the event was a New Yorker, Eli Yamin, an artist
dedicated to jazz in various ways - as a pianist and composer, bandleader, educator and producer, who gladly
shares his artistic vision and the joy of playing with people around the world. Eli’s main role in our celebration of
jazz is not a coincidence - during his first performances
in Montenegro, on tour with a blues band in 2009 through the U.S. government’s “Rhythm Road: American Music
Abroad” program, we discovered his artistic ideas and realized that visions have no boundaries. And as life goes
on, sometimes outside of the established rules, we have
also, believing that we’re doing something important,
overcome our own limits.
The European premiere of Yamin’s jazz musical for
children, “Nora’s Ark” in Podgorica was culmination of
the event. With the teachers Irena Radjenovic (Children’s
Choir), Vjera Nikolic (Chamber Choir) and Tamara
Vujosevic Mandic (ballet group) at the helm, more than
70 students of the Art School of Music and Ballet “Vasa
Pavic” participated in a two-month preparation of the
musical, followed by intensive five-day rehearsals with
68
the author and his jazz quartet. The rehearsals brought
enthusiastic zeal and joy to all participants in the project.
A concert version of “Nora’s Ark” was much more than just
a successful European premiere in Montenegro and, for
young participants, it meant an unforgettable experience
of discovering, learning, working and socializing with top
professionals and music lovers.
In addition, Eli Yamin Jazz Quartet, featuring of Eli
Yamin - piano, Zaid Nasser - saxophone, Ari Roland double bass and LaFrae Sci - drums, toured Montenegro
and performed in Podgorica – concert at KIC “Budo
Tomovic” was the official opening of JAM; then in Cetinje,
at the Royal Theatre “Zetski dom,” and in Tivat, at “Porto
Montenegro”. At the same time, a tour of the young
Montenegrin jazz ensemble “Baltazar” took place in Kotor
– the Evergreen Club, Niksic - Zahumlje and Podgorica
- KIC. This well-tuned ensemble comprised of Philip
Gavranovic - guitar, Ivan Marovic - piano/keyboards,
Nebojsa Miletic - double bass and Blazo Tatar - drums,
presented themselves through their own music for the
first time.
Apart from concerts all over Montenegro, we have or­
ganized a number of film screenings in cooperation with
the American Corner Podgorica. The films were shown in
Podgorica, Pljevlja and Tivat. “Louis Armstrong: The King
of Jazz” and “Duke Ellington Remembered”, the exhibitions
from the archives of the American Corner Podgorica, were
presented to the audience in Tivat. Jam sessions were
organized twice, in the Montanaro jazz club in Podgorica:
at the beginning and at the end of the festival.
A special selection of movies, shown at KIC in
Podgorica, was prepared, commented on and facilitated
by our esteemed associate, professor Mihailo Misa
Nedeljkovic from the University of Oklahoma. As a part
of the cycle entitled “Jazz Movies”, the following movies
were screened: The Benny Goodman Story (Valentine
Davies), Short Cuts (Robert Altman), Kansas City (Robert
Altman) and Sweet and Lowdown (Woody Allen).
and interviews with the world famous artists who will tour
the region this year. The goal, as always, is to hear and see
more jazz in our space, both musical and spiritual.
We are very grateful to all the participants, associates,
partners and funders for the support and partnership in
this year’s celebration of jazz in Montenegro. A special
thanks goes to: “Vasa Pavic” School of Music and Dance,
Podgorica, KIC “Budo Tomovic” and the American Corner
Podgorica, U.S. Embassy, Podgorica, Porto Montenegro,
Tivat, Ministry of Culture, Government of Montenegro,
Royal Theater “Zetski dom”, Cetinje, Crnogorski Telekom,
Podgoricka Banka Societe Generale, Montanaro Jazz
Club, Podgorica, Evergreen club, Kotor, Karver bookstore,
Podgorica, Cultural Center “Zahumlje”, Niksic, Digital
Printing Center, Podgorica (DPC).
Maja Popovic
Project manager JAM 2011
Translated by Sonja Dragovic
Celebrati n g jam 2011 i n m o nten egro
Lectures on jazz and its many influences were held
by prominent speakers from Romania and Croatia: in his
lecture“Jazz at the Beginning of the 21st Century – Between
Universal Language and Ethnocultural Identities,” the
critic Virgil Mihaiu presented many variations of jazz, from
Brazil to Azerbaijan, with rare audio and video examples.
The writer and critic Vid Jeraj gave the lecture “Jazzology,”
succeeding to detect a variety of connections between
jazz and literature, to point out the ways these two arts
influence each other and to animate the audience to
improvise while reading jazz prose.
In this year’s bulletin, we noted all of these events
through the perceptions of participants, journalists,
critics, spectators. In addition, we would like to remind
you of the highlight of jazz scene in Montenegro during
the season 2010/2011 (“Carla Bley Christmas Carols”),
present the international institutions and organizations
with whom we are linked directly or indirectly, new books
Exhilarating Jazz Appreciation Month 2011
in Beautiful Montenegro
F.
Scott Fitzgerald, the writer who coined the term Jazz
Age, mentioned “little Montenegro” in his masterpiece The Great Gatsby (published almost simultaneously
with the first hearing of Gershwin’s Rhapsody in Blue). In
2006 that country reemerged on the world’s map. Its tiny
size stands in sharp contrast to its endless natural beauty.
But Montenegro also strives to display artistic
potential. As has been proven by jazz’s developments
during the last half of a century or so, this kind of music is
capable of transfiguring the postmodern ethos of various
nations into unprecedented sound-aesthetics. Therefore,
despite being inhabited by only less than 700,000
people, the old/new country has been acting fast in this
respect. Montenegro’s jazz community has found an
adequate organizational body in the Jazz Art Association,
based in the capital city of Podgorica. Founded by
Maja Popovic in 2009, JAM had a catalytic effect upon
musicians, educators, scholars, spectators, through
concerts, workshops, festivals, teaching, mass media
promotion, etc. Already in that year, the ever persuasive
Maja asked American bassist Patrick O’Leary to compose
The Montenegro Jazz Suite, made up of Montenegrin folksongs restyled into a “third stream” work for choir, string
ensemble and jazz quartet. The piece was performed on
the stage of Podgorica’s Culture & Information Centre
(KIC) by some young local choir & string orchestra, plus a
combo featuring masterful improvisations by trumpeter
Stjepko Gut, pianist Ehud Asherie, drummer Tom Melito,
and the composer himself on the bass. The resulting
show is worthwhile watching, currently on YouTube:
http://www.youtube.com/watch?v=QnnwIpW8zhk (and
related).
No wonder that Maja Popovic and her industrious
team have embraced the idea of organizing each year
a Jazz Appreciation Month in their reborn country. The
project, originating from the Smithsonian Institution
in Washington D.C., primarily aimed at spreading the
69
enchantments of jazz towards territories with less
previous exposure to this music. Maja herself describes
the Montenegrin version of the event as being tailored
to suit the needs of the indigenous cultural life, by way
of concerts, master classes, workshops, educational
programs, films, arts, etc. meant to attract young and old,
students and teachers, amateurs and professionals. Thus,
in April 2011, despite the harsh global crisis, Montenegro
could once again enjoy a jazz fête. Concerts, workshops,
films, exhibitions, lectures were offered not only in
Podgorica, but also in some of the country’s gem-towns:
Kotor, Cetinje, Tivat, Niksic, Pljevlja.
I had the honor of being invited to give a lecture within
this year’s Jazz Appreciation Month in Montenegro, and to
attend some of its outstanding moments. The opening
night consisted in a press conference followed by a jam
session, joining American and local musicians. Host was
the Montanaro Jazz Club, a venue of remarkable design,
decorated with art photographs of hall of fame musicians,
and generously coordinated by jazz promoter Dragan
Senic. Podgorica’s emerging jazz scene was represented
by guitarist Filip Gavranovic, drummer Slaven Ljujic,
and two adolescent vocalists – Iva Kostic and Katarina
Bogicevic (unfortunately, the country’s number one
jazzman, trumpeter & trombonist Nikola Mitrovic had
died in an accident last year). During the press conference
it was pleasant to find out about the consistent moral and
material support offered to Montenegro’s jazz life by the
American Embassy in Podgorica. Its Chargé d’Affaires a.i.,
Mr. Bennett Y. Lowenthal, proves to be not only a versed
diplomat, but also a man of culture and a jazz connoisseur,
which is a blessing in today’s strained context.
This year’s main guests were the members of the New
York based Eli Yamin Quartet. An apt choice, given their
individual improvisational skills, ample stylistic horizons,
versatility, homogeneity, and pure joy of communicating
with the spectators. And, mind you, the latter were as
enthusiastic as any East European jazz buffs. The quartet’s
recital began with a paraphrase of the uplifting theme O
svjetla majska zora (a folkloric melody whose arrangement
by Zarko Mirkovic has been turned into the Montenegrin
anthem), in alternation with swing passages evoking the
origins of jazz. Most of the pieces were imbued by jazz
basics, such as blues, gospel, swing, bebop, with inborn
hints to rhythm-and-blues or rock&roll. Pianist/vocalist
Eli Yamin didn’t make a secret out of his admiration for
Ellington, and truly produced some referential soloing
70
in the vein of his maestro, whilst in other outings he
went the entire spectrum from feather light pointillism
to heavy-duty ostinati. In the case of alto sax-player Zaid
Nasser the major influence came from Sonny Stitt, but
the fleetness of his interpretation evinced due respect
for Charlie Parker. Bassist Ari Roland’s originality resides
in always doing his (very consistent) solos con arco – i.e.,
using only the bow – while for the accompanying passages
he resorted to the customary walking-bass pizzicato.
Drummer LaFrae Sci was an alert rhythm propeller,
and – in her improvisations – she always managed to
suggest melodies and harmonies only through sensitive
percussion accents. A nice gesture from the musicians
was to dedicate the piece Just One to Maja Popovic,
indeed the irreplaceable creator of this beautiful feast.
Eli Yamin’s Quartet engendered similar enthusiastic
response from the audience in two other performances:
at the charming Royal Theatre in the ancient Montenegrin
capital Cetinje (situated under Mount Lovcen, on whose
peak 19th century king & poet Njegos lies in his mausoleum,
designed by the great sculpturer Ivan Mestrovic), and at
Porto Montenegro/Yacht Club in Tivat, on the country’s
fabulous Riviera.
The autochthonous Baltazar Kvintet rendered its postmodernistic version of jazz, with some ECM-sound tinge
and a healthy dose of individual creativity, in three cities
– Podgorica, Kotor and Niksic. The group is made up of
Montenegro’s most promising instrumentalists of today:
Filip Gavranovic/guitar, Ivan Markovic/piano & synthesizer,
Blazo Tatar/drums, Nebojsa Miletic/double bass. One can
only hope that they will succeed in maintaining alive
the flame of jazz interpretation in these inspiring realms.
And I am sure that some invitations from foreign festivals
would be helpful for their future development.
In fact, what impressed me most in Montenegro –
besides the eternal natural beauty – were the vitality,
young energy and artistic potential of its rather scant
population. Such features were properly revealed by
the culmination of the Jazz Appreciation Month 2011:
the European premiere of the jazz musical Nora’s Ark
composed by Eli Yamin and written by Clifford Carlson.
That play had been conceived, about a decade ago, as
part of The Jazz Drama Program, a NY based nonprofit
organization which strives to use musical theatre as a way
to engage middle school students and introduce them to
jazz music, as well as explore topics that are relevant to
them. Premiered in 2000, Nora’s Ark is based on a funny
pianist, singer, educator, showman, and has creatively
processed the traditions that once made the glory of
the American musical, dating as far back as the Jazz Age.
This is a real service to America’s greatest contribution to
contemporary arts: spreading the message of jazz music
throughout the world. As the musician himself confessed,
during the elated aftermath of the show: “We felt the
spirit of jazz when we arrived in Podgorica.” The public’s
tremendous reaction just confirmed that statement.
As jazz always implies vivid connections to other
artistic fields, Maja Popovic also took care of the
collateral planning. Thus, various jazz-inspired films were
presented in Podgorica, Tivat and Pljevlja. Their selector
and commentator was Misa Nedeljkovic, a professor with
the Oklahoma University. Here are some of the titles, just
to prove the high standard of the selection: Thelonious
Monk/Straight No Chaser and Ella Fitzgerald/Something To
Live For, both by Charlotte Zwerin; Short Cuts and Kansas
City both by Robert Altman; Bird by Clint Eastwood; Sweet
and Lowdown by Woody Allen; Charles Mingus/Triumph of
the Underdog by Don McGlynn, etc. Two exhibitions of
posters dedicated to Louis Armstrong and Duke Ellington,
respectively, were presented in Tivat.
The American Corner that functions in the same
building as KIC Podgorica hosted two lectures. Croatian
jazz-journalist & avant-garde promoter Vid Jeraj spoke
about the connections beween literature and jazz.
My own task was to deliver the lecture entitled Jazz
in the Beginning of the 21st Century – Between Universal
Language and Ethno cultural Identities. Strangely enough,
I had already presented the essentials of that study at the
headquarters of the Smithsonian Institution in 2005, in
response to the kind invitation that I had received from
John Edward Hasse. Actually, this dear friend of mine had
played a decisive role in the establishment of the Jazz
Appreciation Month project worldwide. For such typical
jazz occurrences, a fitting Romanian saying would be:
Cine se aseamana se aduna (French: Qui s’assemble se
ressemble; English: Birds of a feather flock together).
Virgil Mihaiu
Celebrati n g jam 2011 i n m o nten egro
scenario about a scientist named Nora who predicts the
flooding of the Earth. Rescuing the animals at the Bronx
Zoo, Nora and her daughters rent a cruise ship. It seems all
are saved, except that daughter Fitzi forgets to bring food.
Fortunately, all animals discover that freedom is a greater
sustaining force than food, and ultimately cooperate in
finding an edible solution. The “educational aim” of the
play was to tell a tale about living harmoniously, working
together and empathizing with others. But its major gain
is, by far, the musical one.
Maja Popovic had the commendable idea of recreating this swinging and youthful musical play on
Montenegrin soil, involving Eli Yamin’s Quartet for the
instrumental part, and at least 50 youngsters, pupils of
Podgorica’s Vasa Pavic School of Music & Ballet, to whom
the choral and vocal solo parts were assigned, plus some
simpatico in-between stage movement. Obviously, the
grand choir – excellently coordinated by Mira Popovic –
had to study its score in advance. Yet the more challenging
aspect of this long-distance collaboration occurred during
the first week of Jazz Appreciation Month 2011, when the
American instrumentalists and their Montenegrin alumni
met for daily rehearsals. Considering the brief amount of
time allowed for these on-the-spot workshops, the results
were amazing: on April 7th 2011, the overcrowded hall of
KIC Podgorica witnessed an exhilarating performance,
with dozens of teen-agers and children singing in English
so naturally as if they had been a part of the show’s
previous representations in Santa Fe, Moscow/Idaho,
New York and other American cities. There was admirable
coordination among the performers of this jazz musical
for children (a work due to become a reference in the
field). Fact is that the author never lowered the musical
standard of his composition. On the contrary, he raised
his young disciples to the condition of lively participants
to the singing & swinging on-stage-adventures (by the
way: the show ought to be repeated in a larger space,
allowing better “mass movements”; to my mind, it would
also deserve to be “exported” to Western countries,
as a proof of this little nations artistic capacities). Eli
Yamin has employed here his vast knowledge as
71
CELEBRATING JAM 2011 IN MONTENEGRO
Eli Yamin Jazz Quartet – Montenegro impression & experience in JAM 2011
o
r
g
e
n
e
t
n
o
M
in
k
e
e
Unbelievable w
Eli Yamin
piano, composer
W
hat an unbelievable week we had in Montenegro at Jazz Art Jam, celebrating Jazz Appreciation Month, a coproduction with Jazz Art Montenegro and The Jazz Drama Program with support from the U.S. Embassy in
Montenegro, the municipality of Podgorica and Porto Montenegro. I never dreamed that this production of Nora’s Ark
could take off the way it did. The kids were fantastic! 40 students from the Middle School for Music, 20 students from
the High School for Music and 8 ballet dancers made the show come alive. When I arrived all the kids were singing the
songs from memory with great gusto and spirit. We spent the days staging and refining the music while integrating
ballet dancers into the instrumental solo breaks and narration in English and Montenegrin. In the evenings my jazz
72
Celebrati n g jam 2011 i n m o nten egro
quartet of LaFrae Sci, drums, vocal Ari Roland, bass, Zaid
Nasser, saxophone and myself on piano and voice played
concerts-3 in total. By day we rehearsed with the students.
What a spirited week it was. The kids rose the occasion and
worked like professionals improving their pronunciation of
the lyrics in English and deeply imbibing the feel of swing
and the expression of the blues. The spirit of jazz is alive
and well in Montenegro!
Hats off to my right hand–the amazing LaFrae Sci for
stepping in as choreographer and more. Also thanks to Ari
Roland and Zaid Nasser for taking the week out of their
other extensive cultural ambassador duties to lay down
the spirit of the blues so soulfully for the kids and roll with
our extensive theatrical and musical schedule.
Thanks to the unbelievable vision and resourcefulness
of producer Maja Popovic and all the teachers and staff
who partnered with us along the way including Irena
Radenovic, Vjera Nikolic, Tamara Vujosevic Mandic, Mira
Popovic, Sonja Dragovic, Slobodan Bob Stanisic, Miroslav
Stanisic, Mili Malovic, Nemanja Klikovac and Goran
Brnovic. Also thanks to our friends at the U.S. Embassy for
supporting the project!
Ari Roland
double bass
I
was in Montenegro for the first time 3 years ago and I was dreaming to come back. It’s like a magical dream to be here, really. So
when Eli, our colleague, called us and invited us I didn’t think for a
minute, I said yes! I was so happy.
It’s amazing about the audience, how they all know famous jazz
musicians and history when we mention them, and the young musicians – the really have the feeling of jazz! The rhythm of jazz and the
feeling! That’s very rare. It’s not common to find that so many young
musicians have this feeling naturally.
The most difficult part of jazz is the feeling and the rhythm and
that these young musicians have very naturally. You know - all the
new songs and the theory… These things you can learn, but the hard
part is the rhythm and the feeling, and the ones we’re meeting – it’s
like this is their music since they were 3 years old.
Last time when I was in Montenegro I discovered beautiful country, wonderful nature. This time, I’ll remember extraordinary people I
met here.
73
Zaid Nasser
sax
I
travel a lot as a musician but I always remember my favorite
spots - I write them down and I know one day I’m gonna go
back there. Here in Montenegro I wrote down one spot that I’m
always gonna go back if I have some free time, and that’s a Bay of
Kotor. So beautiful!
I was very surprised about how enthusiastic Montenegrin jazz
audience is. I didn’t expect that. They were ready to participate,
vocally. We tough them “Summertime” and everybody sang, it
was beautiful. Eli got them singing the blues and they seemed
very eager to be a part of what was going on at the stage. For
musicians, for us, that’s very important.
The JAM Festival was great, but I want to talk about the young
folks. I had a chance to speak to a lot of them, and a lot of them
will be coming to the States to study – to continue the studies in
music, in jazz. I remembered how I felt when I was their age: very
eager to learn how to play music. Anything I can do for them,
I’ll do: I’ll give them my email address so they can send some
questions, I can send them materials that they should practice if
they wanna learn how to improvise… I really want to help them
that way ‘cause I remember that feeling of wanting to learn how
to play jazz and blues. So, anything I can do to inspire them to
keep doing that – I’ll do it!
La Frea Sci
drums
J
AM is simply an amazing program that
serves cross-culturally, enriching the artist and the audience both.
Sounds weird, but when we first came to
Montenegro I thought people were a little
cold. However, after the second concert and
after we’ve spent couple of days working
with the students, I realized Montenegrins
are the kindest people ever.
My life is very improvisational. I teach,
I play music and communication is very
important for me, in every moment. If I
had to draw a line, I’d say that need to
communicate makes my way of living
similar to jazz.
74
Sailing
on the waves of joy
Celebrati n g jam 2011 i n m o nten egro
CELEBRATING JAM 2011 IN MONTENEGRO
By Kristina Dedic
E
verything started one month before the fateful date canned on the KIC “Budo Tomovic” programmed for April,
which guarantied returning hundreds and hundreds years back in time and surviving one of the biggest floods
registered in history of mankind. At that time I was trusted with narrator’s script, which was testifying all the joy and
problems that was facing the famous modern crew of the ship “Nora’s Ark”.
Soon I was attending choir rehearsals in the Musical school “Vasa Pavic” in Podgorica in order to understand and
feel songs which I was supposed to follow with narration. I was deeply inspired by the melody of swing, so I decided
to become part of that enormous choir energy.
While I was enjoying in preparations, American Corner managed to find appropriate boy who was responsible
for the translation of the text. When I met him I realized that everything was ready for the show. Two days after that
everyday rehearsals preparation have started.
We were introduced with the musicians whose artistic soles were shining on the furious inside beauty fool of
energy.
Five days passed and on the end we realized that the time we spent with this music “lunatics” profiled us with true
musical life allowing us to feel and understand history event in jazz way of tell story. Their target was for us to truly
understand and feel the life survival story naturally presented thru jazz and blues. We were sailing on every music ton
and every song moved us deeper in our imagination. On the end they showed us how to transfer all of our feelings to
audience and fascinate them with our self-confidence, happiness and grandiose voices.
If you, by any chance, felt strange during our show, having impression that your soul is swing ling on the sky-blue,
peaceful ocean with some fantastical scenery…
If you heard the spring water whispering and reverberation of the hurts of the children who were singing on the
April 8th in KIC “Budo Tomovic” and if you felt how that night of joy slowly falls on the wings of the waves, which were
described in the songs of our musical, than you definitely felt happiness and all glory of that moment with us.
Than- we definitely seceded in our attend to connect our self to the audience and enter to their dreams with incredible story of the beauty of the life, togetherness and salvation of all bad existing in our planet.
75
ro
g
e
n
e
t
n
o
M
me d ijsk i sp o n zo r i:
Bilten br. 4 ‌‌| Jazz Apprecitation Month 2011 | Izdavač: Jazz Art | www.jazzartassociation.org | [email protected]

179 - HDS

Godišnje izvješće 2011.

WAM Web_CRO Jazz_Miro Krizic

Kako odabrati bubnjarske palice?

186 - HDS

Predlog odluke o izboru Revizora Društva za 2014.god.

8 - Monoskop

JABLANICA Razvoj turističkog itinerera u prekograničnoj oblasti

Avantgarde Jazz festival

Zahtjev za kredit - Hypo Alpe Adria Crna Gora