REVOLUCIJE U EUROPI 1848.-1849. GODINE REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ REVOLUCIJA U ITALIJI REVOLUCIJA U NJEMAČKIM ZEMLJAMA REVOLUCIJA U AUSTRIJI REVOLUCIJA U UGARSKOJ VELIKA BRITANIJA ITALIJA NJEMAČKA NOVO DOBA SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE U DRUGOGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA REVOLUCIJE U EUROPI 1848. – 1849. GODINE - 1848. godina donosi velike težnje naroda protiv poretka uspostavljenog Bečkim kongresom, a revolucionarna zbivanja u Europi 1848./49. godine nazivaju se „Proljeće naroda“. Dijelimo ih na liberalno- demokratske, koje traže uvođenje parlamentarne demokracije i građanske slobode, društvene koje pokreću niži slojevi društva i bore se za bolje uvjete, i nacionalne u kojima nacije bez države traže nezavisnost i ujedinjenje. REVOLUCIJA U FRANCUSKOJ Vladavina Luja Filipa bila je obilježena jačanjem gospodarstva i demokratskog prava, četrdesetih godina dolazi do slabog uroda poljoprivrednih proizvoda i teške ekonomske krize. Politička oporba organizira okupljanja ili bankete ma kojima raspravlja o problemima i traže uvođenje općeg prava glasa ograničenog visokim izbornim cenzusom. U veljači 1848. jedan banket je zabranjen, dolazi do revolta masa i revolucije, a LUj Filip se odriče prijestolja i Francuska je proglašena republikom. Privremena vlada II. Francuske Republike suočila se sa siromaštvom, nedostatkom stanova i nezaposlenošću pa demokracija i pravo glasa postaju glavne parole čelnika vlade. Odrasli muškarci dobivaju opće pravo glasa, a provode se veliki javni radovi što izaziva nedostatak novca u blagajni. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu u travnju 1848. pristaše radikalnih reformi doživljavaju poraz, a velik broj mjesta osvajaju monarhisti. U drugoj polovici lipnja na ulicama Pariza siromašni građani i radnici protestiraju zbog ukidanja javnih radova. Skupština protiv demonstranata šalje vojsku pod vodstvom generala Louisa Cavaignaca, kasnije donosi brojne zakone, a u jesen je prihvaćen i novi ustav. U prosincu su održani izbori za predsjednika Republike i pobjeđuje Louis Bonaparte, nećak Napoleona I. Bio je prihvatljiv političarima koji žele sačuvati stari poredak, a propagandom je pridobio većinsko seljaštvo, ali počinje vladati suprotno Ustavu i proglašava se carem Napoleonom III. REVOLUCIJA U ITALIJI Nemiri u Italiji započinju u siječnju 1848. na Siciliji ustankom protiv kralja Ferdinanda Burbonskoga. Kralj dopušta ograničenje apsolutne vlasti, ali ukida Ustav i parlament nakon dva mjeseca. Ustav je bio donesen i u Kraljevini Sardiniji (Pijemontu). U ožujku je pokrenut ustanak protiv habsburške vlasti u Milanu i Veneciji. U Milanu se nekoliko dana vode žestoke borbe,a u Veneciji je republika proglašena bez borbe. U ožujku sardinijski kralj Karlo Albert započinje Prvi rat za talijansku neovisnost, a u ljeto 1848. u Bitki kod Custoza poražena Sardinija je prisiljena sklopiti primirje s Bečom. U proljeće 1849. ponovno je poražena kod Novare i tada Karlo prepušta prijestolje sinu Viktoru Emanuelu II. U ljeto 1849. austrijske snage porazile su revolucionare i vraćaju Veneciju natrag. REVOLUCIJA U NJEMAČKIM ZEMLJAMA Revolucionarni pokreti u Njemačkoj za cilj su imali ujedinjenje Njemačke. Pristaše Velike Njemačke željeli su da u sastav uđe i Austrija i da na čelu budu Habsburgovci, a pristaše Male Njemačke žele državu bez Austrije sa središtem u Pruskoj kojom vlada dinastija Hohenzolern. U Berlinu zbog vijesti o veljačkim događajima u Parizu dolazi do demonstracije koja nije ugušena pa 18.3.1848. kralj Fridrik Vilim IV. pristaje na uvođenje ustava i povlačenje vojske iz grada. Novosazvani pruski parlament potvrđuje slobodu tiska i okupljanja, a 1849. kralj ga je raspustio i objavio ustav kojim su građanske slobode potvrđene, ali je sačuvano kraljevo pravo veta na odluke parlamenta. U svibnju 1848. u Frankfurtu se okupljaju predstavnici država Njemačkog Saveza, ali radikali nisu bili u većini. Frankfurtski parlament 1849. donosi ustav kojim je osnovana federacija njemačkih država na čelu s parlamentom, vladom i carem. Carska kruna je ponuđena pruskom kralju Fridriku Vilimu Vilimu IV., ali ju nije prihvatio,. Ustav parlamenta nisu prihvatili niti drugi njemački vladari, u boranu ustava su podignuti brojni ustanci, ali su ubrzo ugušeni. REVOLUCIJA U AUSTRIJI U Austriji se zahtijevalo uvođenje ustava, a vrhunac predrevolucionarnog vala zahvatio je Beč 13.3.1848. Na demonstrante je poslana vojska i zbog žrtava je Osnovana nacionalna garda i Akademska legija. Car bježi iz Beča u Innsbruck, a feudalni odnosi su ukinuti. Iako je građanska revolucija ostvarena, pojačali su se sukobi između naroda pod habsburškom vlašću. Nakon pobjeda na talijanskom bojištu u ljeto 1848. središnja vlast jača, Ferdinand V. se vraća u Beč, bogato građanstvo je zadovoljno promjenama i stanje se smirilo. U listopadu 1848. u Beču ponovno izbijaju borbe, a protiv pobunjenika kreću generali Vindišgrez i Jelačić. U pomoć pobunjenicima kreću mađarske jedinice, ali obrana grada je bila slaba, pobuna je ugušena i konzervativni krugovi opet imaju vlast. Nakon abdikacije cara Ferdinanda V. na prijestolje dolazi njegov sin Franjo Josip I. koji vlada do smrti 1916. REVOLUCIJA U UGARSKOJ Nakon revolucije u Beču Mađari traže ukidanje feudalnog sustava, uvođenje građanskih sloboda poput slobode tiska i vjere. Također zahtijevaju svoja ministarstva i parlament u Pešti, uspostavu Nacionalne banke, povlačenje nemađarske vojske s teritorija zemlja krune sv. Stjepana i pripojenje Transilvanije(Erdelja). Veza Habsburške Monarhije i Mađara svedena je na personalnu uniju, ali Mađari nisu bili tolerantni prema drugim narodima svoje zemlje, zbog čega oni ne žele revoluciju. U travnju 1849. Ugarski sabor je svrgnuo Habsburgovce i optužio ih za kršenje ustava i rata protiv vlastitih podanika, proglašena je Mađarska republika i za predsjednika izabrana Lajoj Kossuth. Car Franjo Josip I. traži pomoć ruskog cara Nikole I. i ruska vojska je prisilila Mađare na kapitulaciju 13.8.1849. VELIKA BRITANIJA 19. stoljeće u Velikoj Britaniji obilježeno je vladavinom Elizabete I.( 1837.-1901.), koja zahvaljujući svojim odličnim činovnicima stvara kolonijalni imperij te drži 90 % svih kolonija svijeta, na čijem iskorištavanju temelji svoje gospodarstvo. Budući da je ona vladala jako dugo, razdoblje njeno vladavine naziva se viktorijansko doba i tada je Britanija postala kolonijalna velesila. Bila je više orijentirana oprema unutarnjoj politici odnosno kolonijama, a nije pokazivala interes za vanjsku politiku i zbivanja u Europi te je propustila revoluciju 1848. ,ujedinjenje Italije i Njemačke i ratove u Europi. Politička situacija Velike Britanije bila je vrlo stabilna i postoji dvostranački sustav čije se stranke izmjenjuju. Sastavljen jerod konzervativaca koji drži do tradicionalnih vrijednosti i liberala koji žele promjene u skladu s modernim dobom. Konzervativci su se u Velikoj Britaniji nazivali torijevci, a liberali vigovci te je predstavnik konzervativaca bio Benjamin Disraeli, a na čelu liberala William Gladstone. Veliki problem predstavljala je reforma izbornog zakona jer je jako mali broj Britanaca moga izaći na izbore,ali 1867. parlament odobrava izmjenu izbornog zakona i smanjuje imovinski izborni cenzus kojim je pravo glasovanja određivano prema količini imovine. Zato se glasačko tijelo povećalo na 40% stanovnika, iako se tražila opća izborna obveza. Još i ranije Velika Britanija je u unutarnjoj politici imala problema s Irskom. Gospodarstvo irske je bilo jako slabo razvijeno, a 40-ih godina 19. stoljeća oni se bore s epidemijama, zaraznim bolestima i gladi u čemu im Britanci nisu dovoljni pomogli. Nastradao je velik broj ljudi, oko 2 milijuna i velik broj njih se seli u Sjevernu Ameriku (SAD) zbog bolesti krumpira koji je bio temelj njihove prehrane. Čak se govori da više Iraca živi u svijetu nego u samoj Irskoj. Također jačaju britanski veleposjednici i oduzimaju irskim seljacima zemlje pa zbog toga oni još teže žive. S druge strane, britanskoj vlasti je smetao katolicizam Iraca jer su Britanci pretežito protestanti, a taj vjerski sukob je bio najjače izražen u Sjevernoj Irskoj koja se ujedno borila za samostalnost. Kasnije će nastati razne organizacije u obliku paravojnih postrojbi koje će se za nju zalagati, no Irci svoju samostalnost uspijevaju ostvariti tek u 20. stoljeću. Razlozi nastanjivanja kolonija bili su prenapučenost razvijenih europskih zemalja, potreba za resursima, traženje novog tržišta i jeftine radne snage i stvaranje strateške prednosti. Mnogi britanske kolonije poput Indije se žele osamostaliti jer oni iscrpljuju njihovu zemlju, resurse i gospodarstvo. S druge strane, Velika Britanija je pomogla unaprijediti kolonije kako bi ih mogla bolje iskorištavati te u Indiji oni sređuju međuplemenske odnose jer uvode engleski jezik kao službeni. 1857. dolazi do velikog ustanka u Indiji kojeg su pokrenuli britanski kolonijalni vojnici, ali Britanci su ga uspješno ugušili i spriječili odcjepljenje. Nakon toga je kraljica Viktorija odlučila ojačati vlast Britanije u Indiji te se 1877. Proglašava caricom Indije. ITALIJA Tijekom revolucija Italija i Njemačka se nastoje ujediniti jer su se sastojali od manjih jedinica koje je povezivao isti jezik i narod, no ujedinjenje nije uspjelo. Italija doživljava neuspjeh jer gube bitku protiv Austrije i nisu uspjeli vratiti sjeverne dijelove kojima je Italija vladala. Nakon revolucije 1848./1849. Talijani i dalje pokušavaju ujediniti svoje zemlje te postoje dva smjera ujedinjenja. Jedan smjer republikanci Giuseppe Garibaldi i Giuseppe Mazzini koji vide Italiju kao jedinstvenu republiku, a drugu struju predstavlja predsjednik vlade kraljevine Pijemont Camillo Cavour., koji je razmišljao kako će što lakše i jeftinije ujediniti Italiju. Primjećuje da je Francuska zemlja koja bi im mogla pomoći jer su neprijatelji s Austrijom pa je zato njih odabrao za saveznike. Cavour 1858. Sklapa savez s francuskim carem Napoleonom III., a zauzvrat su Talijani morali prvi započeti rat i predali su 1860. Francuzima Nicu i Savoju, područja koja su bila uz talijansku granicu. Austrija je bila najveći neprijatelj Italije jer su držali Lombardiju i Veneciju koji nisu bili vraćeni revolucijom. Primjećuje talijanske vojne pripreme pa zahtijevaju da se one obustave, no Talijani ne odustaju i ojačani Francuzima 1859. pobjeđuju Austriju kod Magente i Solferina. Austrijski liječnik Henry Dunant koji se nalazio u bitci kod Solferina pokrenuo je sazivanje skupštine Međunarodnog komiteta Crvenog križa 1864, gdje je potpisana Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika. Napoleon III. nudi povoljno primirje austrijskom caru Franji Josip I. i on ga je rado prihvatio. Zbog toga Cavour protestira i povlači se sa svoje funkcije, a najgore ga je pogodilo što je na njegov sporazum pristao Viktor Emanuel. Austrijska Monarhija prepušta talijansku pokrajinu Lombardiju Francuskoj, no unatoč tome Francuzi ju zbog dogovora odlučuju dati Italiji. Ostale talijanske državice su u ovim povoljnim okolnostima odlučuju priključiti kraljevini Pijemont, zbog čega se Cavour vraća na svoje mjesto. Kralj Viktor Emanuel 1860. Prema dogovoru prepušta Francuskoj Nicu i Savoju, a Pijemont je i dalje ostao središte Italije. Ujedinjenje se nastavilo priključivanjem Kraljevstva Obaju Sicilija jer se Giuseppe Garibaldi s vojskom iskrcao na Siciliju i krenuo u pobjedonosni pohod prema Napulju. U rujnu 1860. Kralj je pobjegao iz Napulja, a Garibaldi odustaje od republikanizma i predaje vlast Viktoru Emanuelu II. U ožujku 1861. Službeno je proglašeno postojanje Kraljevine Italije, čija je prijestolnica bila prvo u Torinu, a onda u Firenci. Venecija ulazi u sastav Italije 1866. Nakon austrijskog poraza u ratu protiv Pruske, a papinska država je ukinuta 1870. u francuskom porazu protiv Pruske. 1871. Godine središte državnih institucija, kralja i parlamenta preneseno je u Rim i on postaje glavni grad Italije. Papa Pio IX. Zbog nezadovoljstva ukidanjem Papinske države proglasio se zatvorenikom papinske palače, a nesloga njegovim nasljednika s talijanskim vlastima nastavlja se sve do Lateranskog sporazuma 1929. Oko 1878. Javlja se politički pokret Italia irredenta ( Neoslobođena Italija) koji je želio priključenje područja u kojima žive Talijani. Iredentistički pokret svoj vrhunac dostiže u doba pred I. svjetski rat, a nakon rata se povezuje s fašistima. NJEMAČKA Nijemci su također tijekom 1848./1849. uveli revoluciju, a njihov glavni cilj je bio ujedinjenje koje kao niti kod Italije nije odmah uspjelo. Još ranije su se neke njihove državice ujedinjavale u saveze, ali to nije bila cjelovita njemačka država. Proces pravog ujedinjenja započinje 1862. kad je pruski kralj Vilim II. Imenovao na mjesto kancelara Ota von Bismarcka, a ono je ostvareno pregovorima i uglavnom ratovima. Otto von Bismarck je bio vrlo proračunat čovjek te je planirao ujedinjenje Njemačke pod svaku cijenu i smatrao je da ga treba provesti ratom, zbog čega se nazivao čeličnim kancelarom. Po njemu je vojska bila glavni element ujedinjenja i želio ju je što prije ojačati te zato provodi brojen reforme. Dotle je vojni rok trajao cijeli radni staž i služili su ga samo profesionalno opredijeljeni vojnici, no Bismarck je odlučio skratiti vojni rok i povećati broj vojnika pa je vojna obveza obuhvaćala sve muškarce koji su sposobni sudjelovati u ratu. 1862. Bismarck najavljuje rat Danskoj zbog njemačkih pokrajina Schleswig i Holstein koje je ona držala ,a savezu njemačkih zemalja priključuje se i Austrija. Nakon uspjelog rata Austrija i Pruska dijel te pokrajine pa Austrija dobiva Holstein, a Pruska Schleswig. Zbog pruskog nezadovoljstva podjelom ubrzo dolazi do raskidanja saveza i sukoba s Austrijom jer se smatralo da Holstein treba biti dio njemačke države. 1866. Izbija rat između te dvije zemlje, a Bismarck je sklopio novu suradnju s Italijom kojoj je obećao Veneciju potrebnu za njeno potpuno ujedinjenje. Francuskoj je obećao područje Belgije, tražeći samo da ostane neutralna. 1866. Odigrala se bitka kod Sadove između austrijskih i pruskih vojnika, u kojoj Pruska pobjeđuje te je mogla Austriji nametnuti uvjete mira, uključujući ustupanje novih teritorija. Kasnije se Pruska prostirala sve do francuske granice na zapadu. U drugoj fazi ujedinjenja 1867. Pruska stvara Sjevernonjemački savez u kojemu je većina bila za ujedinjenja. Francuska je bila veliki protivnik ujedinjenja te je njihov sporazum uskoro propao i ona Njemačkoj objavljuje rat. 1870. odvija se bitka kod Sedana, gdje puno pripremljenija Pruska ostvaruje pobjedu i zarobljuje cara Napoleona III. Pruska vojska nastavlja napredovati prema Parizu i u rujnu počinje opsada, a u siječnju 1871. potpisan je Versajski mir, nakon kojeg Francuska mora predati pokrajine Alsace i Lorraine. 18.1.1871. proglašeno je postojanje Njemačkog Carstva (Drugi Reich). Njemačkim carem postaje Vilim I., a kancelar Otto von Bismarck. NOVO DOBA Prva industrijska revolucija donijela je uglavnom dobro čovječanstvu, a sva otkrića koja su nastala tijekom 19.stoljeća uzrokuju veliki napredak u industriji. Parni stroj se kasnije koristi sve manje, a nakon što je pronađena nafta i njeni derivati poput benzina, on izlazi iz uporabe. U 19.stoljećuse proizvodi sve više, a posebno se razvila metalna i tekstilna industrija, čiji se višak proizvoda prodavao i donosio profit. Sredinom 19. Stoljeća britanski inženjer Henry Bessemer unaprijedio je proizvodnju čelika koji se kasnije sve više koristio u gradnji, a proizvodio se u posebnim Siemens-Martinsovim pećima. Tehnička otkrića napreduju i javljaju se novi ljudi koji ostvaruju doprinose te William Siemens konstruira peć koja se koristila u proizvodnji stakla. Takvim napretkom započinje Druga industrijska revolucija koju zbog traženja novih izvora energije obilježavaju fosilna goriva (nafta, plin i ugljen). Posebno važan izum je bio motor na unutarnje izgaranje Rudolfa Diesela, koji je uskoro zamijenio parni stroj. Nakon što je nafta otkrivena, počela se maksimalno koristiti, a velike promjernu donose i izumi vezani uz električnu energiju. Nekada se koristila samo svjetlost svijeća, kasnije i petrolej, no njenom pojavi dolazi do umjetne rasvjete. Na polju elektriciteta značajni su izumitelji Alessandro Volta, Ernst Werner Siemens, Benjamin Franklin, Thomas Alva Edison i Nikola Tesla. 1879. Thomas Alva Edison izumio je električnu žarulju,a Nikola Tesla je ostvario brojne izume i stekao veliku slavu u vezi izmjenične struje i njezinog prijenosa na daljinu. U 19. stoljeću mogao se primijetiti i veliki napredak na području znanosti. U kemiji je bio značajna Dmitrij Ivanovič Mendeljejev, koji je izumio periodni sustav elemenata i u njega posložio sve elemente, a Louis Pasteur unaprijedio biologiju uvevši kemijski proces pasterizacije, a bio je općenito i utemeljitelj bakterologije. Omogućio je i proizvodnju cjepiva i sprječavanje širenja epidemija, a njegovo najpoznatije postignuće vezano je uz otkriće uzročnika bjesnoće. Charles Darwin u teoriji evolucije govori da su sva živa bića evolucijski povezana i da složeniji oblici nastaju prirodnom selekcijom o d najjednostavnijih. Osim prirodnih, u 19. Stoljeću dolazi i do procvata društvenih znanosti poput filozofije i sociologije. Sociologiju kao znanost je stvorio August Comte, a snažan razvoj su joj dali Emile Durkheim i Max Weber. Dolazi do poboljšanja životnog standarda ljudi, nastupaju i društvene promjene, tako da ojačati građanski sloj. Javlja se i novi društveni sloj bogatih građana buržoazija, koji se počeo razvijati u doba industrijske revolucije. Imali su tvornice i nadležnost nad radnicima i njihovo bogatstvo se temelji na industriji. S druge strane, plemići se sve više osiromašuju i gube na značaju. Dolazi do velikog demografskog rasta, a gradovi dobivaju na značaju jer se sve više ljudi seli u gradove, pogotovo u Velikoj Britaniji. Razvojem kapitalizma stvara se također i novi društveni sloj radnika, koji u tvornicama rade i do 15 sati dnevno ta malu plaću pa žive vrlo teško,a najteže je bilo onima vezanima za metalnu industriju. Nemaju pravo na mirovinu, bolovanje ni društveno osiguranje, a ozlijeđenom radniku nitko nije pomagao. U tvornicama su radila čak i djeca i smatrali su ih punopravnim radnicima. Zbog svih tih problema nastaje radnički pokret u kojem se radnici udružuju protiv kapitalističkih poduzetnika koji su bili vlasnici tvornica. Da bi si osigurali veća prava i bolji položaj, osnovani su sindikati čiji su predstavnici pregovarali u ime radnika. Ako vlasnici tvornica ne žele prihvatiti njihove uvjete, onda pokreću prosvjede i organiziraju štrajkove koji su rezultirali obustavom proizvodnje, a kasnije i intervencijom vojske i policije. Zbog toga su se uvjeti radnika poboljšali i 1.5.1886. u Chicagu je održan skup radnika koji traže radnji dan od osam sati, gdje je sudjelovalo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Tijekom protesta policija je pokušala smiriti radnike i nekoliko njih je nastradalo. Kasnije je taj dan proglašen Praznikom rada, a u Hrvatskoj se obilježava od 1890. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA Početkom 19. stoljeća počinje širenje Amerikanaca na zapadni dio Sjeverne Amerike kasnije nazvan Divlji zapad. Na dio područja su se širili seobom, dijelom su obavljali kupovinu područja koje je posjedovala Francuska, poput Louisiane i Floride,a djelomično su ratovali za te prostore, npr. s Meksikom za područje Teksasa. Vlast američkih predsjednika obuhvaćala je ograničene prostore te se poslije kolonizacije Divljeg zapada koji je završen do kraja 19. stoljeća trostruko povećala. Rezultat nasilnog naseljavanja je genocid Indijanaca i istrebljenje bizona koje su Indijanci poštovali i koristili njihovo krzno i meso. Amerikanci Indijancima donose svoju kulturu, a time i alkohol te zarazne bolesti i oružje kojim kvare kulturu i pomažu uništenju. Za te bolesti su bijelci imali lijek i otpornost, a Indijanci su zbog njih nastradali jer ih nisu znali liječiti. Nakon mnogih manjih sukoba jedna od najvažnijih bitaka između Amerikanaca i Indijanaca odvija se 1876. kod Little Big Horna i u njoj Indijanci pobjeđuju Amerikanci zbog zasjede. Američku vojsku je predvodio general Custer ,a Indijanci su bili iz roda Siouxa i Cheyenna. Unatoč porazu, Amerikanci nakon zadnje bitke u Južnoj Dakoti uspijevaju potisnuti Indijance i vlada s njima potpisuje ugovore da se njihov teritorij suzi na mala područja rezervata. Amerikanci su bili vrlo netolerantan narod i dovodili su crnce iz Afrike koji ondje rade kao robovi. Razlike između saveznih država postajale su sve veće, a ostvaruju se u kulturi, politici i najviše gospodarstvu. Tako sjever ima razvijenije gospodarstvo, a jug plantaže na kojima su radili robovi. Južne savezne države nisu željele ukinuti ropstvo i dati crncima pravo slobode, a sjever je na tome inzistirao. pa dolazi do sukoba. Na sjeveru SAD-a stvara se pokret za oslobođenje crnaca iz ropstva zvan abolicionistički pokret, koji nastaje već polovicom 19.st, iako do prvih sukoba dolazi tek 60-ih godina. Pomagali su robovima da pobjegnu od gospodara i prikupljaju novac kojim su otkupljivali robovu slobodu. Najznačajnije političke stranke koje su se opredijelile oko pitanja ropstva su republikansko-demokratska (demokrati) i republikanska (republikanci). Republikanska stranka je isticala da treba zabraniti ropstvo, a demokrati su imali pristaše na području južnih američkih država i smatrala je da je pitanje ropstva stav svake savezne države zasebno jer bez besplatne radne snage oni ne mogu napredovati i plantaže bi propale. 1860. za predsjednika SAD-a izabran je Abraham Lincoln, koji je bio jedan od glavnih pristaša republikanaca pa smatra da svi stanovnici imaju jednaka prava na slobodu. Sukobi su zbog toga bili sve veći pa je 11 saveznih država na jugu proglasilo odvajanje i stvorilo svoj posebni sustav Konfederaciju,dok su ostale sjeverne države Unija. Konfederacije izabiru novog predsjednika Jeffersona Davisa i donose Ustav koji garantira postojanje njihove države. 1861. strane si najavljuju rat pa službeno počinje Američki građanski rat. Glavni zapovjednik snaga južnih država bio je general Lee, a zapovjednici Unije bili su Sherman i Grant. Tijekom Američkog građanskog rata žrtve su bile velike i stradalo je oko milijun ljudi. Patilo je i civilno stanovništvo jer je bio nedostatak hrane, odsječenih veza i logora koji su bila mjesta mnogih žrtava. Američki građanski rat završava 1864. godine, a tijekom rata Lincoln je donio odluku o zabrani ropstva 1.1.1863. i crncima je omogućeno da se unovače u vojsku.
© Copyright 2024 Paperzz
