SADRŽAJ
7
13
18
PRESTANAK RADNOG ODNOSA
PO OSNOVU NAVRŠENIH GODINA
ŽIVOTA ODNOSNO STAŽA
OSIGURANJA
Džana KADRIBEGOVIĆ, dipl. iur.
65
PRESTANAK RADNOG ODNOSA U
SITUACIJI VIŠKA ZAPOSLENIKA
Almina MAŠIN-SULJAGIĆ, dipl. iur.
BRAK I UPIS ZAKLJUČENJA
BRAKA U MATIČNU KNJIGU
VJENČANIH PREMA ZAKONU
O MATIČNIM KNJIGAMA I
PORODIČNOM ZAKONU FBIH,
TE UTVRĐIVANJE POSTOJANJA
ILI NEPOSTOJANJA BRAKA
PREMA ZAKONU O PARNIČNOM
POSTUPKU
Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur.
ZAŠTITA ZAPOSLENIKA PRIVREMENO NESPOSOBNIH ZA RAD
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
79
32
PRAVO NA ODMOR I ODSUSTVO
PRI RADU
mr. Zlatan KAROVIĆ
88
PRAVNI IZVORI I MEĐUNARODNE
ORGANIZACIJE ZRAČNOG
PROMETA
Berin RIĐANOVIĆ, magistar pravnih nauka
38
PRIPRAVNICI
Samed MEHMEDOVIĆ, dipl. iur
100
46
BORAVAK I RAD STRANIH
DRŽAVLJANA U CRNOJ GORI
– ODLUKA O UVRĐIVANJU
GODIŠNJIH KVOTA RADNOH
DOZVOLA ZA STRANCE
ZA 2014. GODINU
mr. iur. Alan VAJDA
IZBOR GRADONAČELNIKA I
GRADSKOG VIJEĆA
GRADA SARAJEVA
mr. sc. Dževad FEJZIĆ
ZNAČAJ PLANIRANJA U OBLASTI
JAVNIH NABAVKI
Amir RAHMANOVIĆ, dipl. ecc.
ONLINE IZDANJE
FEBRUAR 2014
BROJ 2
SAVJETODAVNI SERVIS
110
RADNI ODNOSI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
117
MIROVINSKO / PENZIONO
PRAVO
Kenan SPAHIĆ, dipl. pravnik
121
JAVNE NABAVKE
Dragan VUKAJLOVIĆ, dipl. ecc.
131
JAVNA PREDUZEĆA I USTANOVE
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
NOVO
www.rec.ba 2014
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
+387 61 150 454
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
Dizajn:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS
Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi
bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti
troškovi idu na teret autora;
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa;
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta.
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
Od samog početka svog rada REC
intenzivno i uspješno djeluje i na
polju organiziranja i održavanja
stručnih savjetovanja, seminara
radionica, i drugih programa
edukacije, od kojih se kao
najznačajniji dosadašnji projekti
navode:
■■ Seminari iz oblasti radnih
odnosa;
■■ Ciklus edukacija na temu
primjene propisa o javnim
nabavkama;
■■ Edukacije na temu naplate
potraživanja i naknade štete;
■■ Edukacije za službenike u javnoj
upravi iz raznih oblasti;
■■ Ciklus edukacija iz oblasti
neprofitnog prava itd.
REC d.o.o. organizuje:
JEDNODNEVNU INTERAKTIVNU RADIONICU
JAVNE NABAVKE
OD PLANIRANJA
DO REALIZACIJE UGOVORA
Banja Luka, 27. 02. 2014.
Hotel „Bosna“
Tuzla, 28. 02. 2014.
Hotel „Tuzla“
Početak u 9.30 sati
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Džana Kadribegović, dipl. iur
Ministarstvo za rad i socijalnu politiku Vlade FBiH
PRESTANAK RADNOG
ODNOSA PO OSNOVU
NAVRŠENIH GODINA
ŽIVOTA, ODNOSNO
STAŽA OSIGURANJA
SIŽE
Daje se uvid u prestanak ugovora o radu na osnovu navršenih godina života,
odnosno navršenih godina staža osiguranja u skladu sa Zakonom o radu u
FBiH, odnosno pravnim pretpostavkama na kojima se temelji zakon o radu, a
to su međunarodne konvencije MOR-a. Iz njih proizlazi stav, prije svega, o tome
da radni odnos zaposlenika neće prestati ako za takav prestanak ne postoji
valjan razlog vezan za sposobnost ili ponašanje zaposlenika, ili za operativne
potrebe poslodavca. U tom kontekstu se posmatra i centralno pitanje iz ovog
teksta, kako zaposlenika po Zakonu o radu tako i državnih službenika i
namještenika po zakonu o državnim službenicima i namještenicima.
Ključne riječi: prestanak radnog odnosa, staž osiguranja, zaposlenici, državni
službenici i namještenici.
Konvencije MOR-a
Međunarodni radni standardi osnovno su sredstvo kroz koje Međunarodna organizacija
rada (MOR) djeluje još od svog osnivanja 1919. godine. Oni su sadržani u konvencijama i
preporukama. Konvencije su međunarodni ugovori koji obvezuju države članice koje su
ih ratificirale. Njihovim ratificiranjem, države članice formalno se obavezuju na njihovo
transponiranje u domaće zakonodavstvo.
Međunarodna organizacija rada je specijalizirana agencija UN-a, čiji je glavni cilj
promoviranje socijalne pravde, odnosno ljudskih i radničkih prava.
Zadatak MOR-a je da formulira minimalne međunarodne standarde rada u formi konvencija
i preporuka.
Ustavom MOR-a uspostavljen je sistem kontrole primjene konvencija i preporuka od
strane država članica. Obaveze za državu u pogledu primjene konvencije nastaju njenom
ratifikacijom, odnosno aktom ratifikacije od strane zakonodavnog organa. Aktom
ratifikacije, konvencije postaju sastavnim dijelom pravnog sistema, bez obzira na to da li su
pozitivni propisi zemlje usklađeni sa ratificiranom konvencijom.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 7
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ustavom MOR-a uspostavljen je također sistem kontrole primjene
konvencija u domaćem zakonodavstvu. Pravnu kontrolu vrši Opšta
konferencija rada (glavni organ MOR-a koji donosi konvencije i preporuke)
preko komiteta za primjenu konvencija i preporuka MOR-a, a na osnovu
izvještaja Komiteta eksperata za primjenu konvencija.
Kontrola se vrši u pogledu izvršenja obaveza zemalja članica preuzetih
nakon ratifikacije konvencije, a vrši se na osnovu dostavljenog izvještaja o
primjeni konvencija koje države članice dostavljaju MOR-a.
MOR formulira međunarodne standarde rada u obliku konvencija i
preporuka, a mogu se podijeliti na konvencije kojima se uređuju pitanja iz
oblasti temeljnih ljudskih prava kao što su:
■■ pravo na zapošljavanje;
■■ zabrana diskriminacije;
■■ uvjeti rada i sigurnost na radu;
■■ socijalno osiguranje;
■■ zaštita žena, majčinstva i omladine;
■■ zaštita invalidnih osoba.
Bosna i Hercegovina je nakon državnog osamostaljenja 1992. godine
preuzela 66 konvencija Međunarodne organizacije rada koje su bile
sastavni dio pravnog sistema bivše SFRJ.
Nakon preuzimanja ovih konvencija iste su postale sastavni dio pravnog
sistema Bosne i Hercegovine. Danas je u BiH na snazi 77 konvencija MOR-a.
U Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine
predviđeno je da su međunarodni ugovori i opća pravila međunarodnog
prava sastavni dio zakonodavstva Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije
BiH.
Pod pretpostavkom da dođe do nesaglasnosti između međunarodnih
ugovora i zakonodavstva, primijenit će se međunarodni ugovori.
Konvencijama MOR-a se, prije svega, uspostavljaju međunarodni radni
standardi i poštivanje ratificiranih međunarodnih konvencija predstavlja
važan korak ne samo da bi se osigurao napredak u ostvarivanju većeg
stepena socijalne pravde već i u procesu priključenja Evropskoj uniji.
1. Konvencija broj 158 o prestanku radnog odnosa
Do usvajanja Konvencije broj 158 na snazi je bila Preporuka o prestanku
radnog odnosa, iz 1963. godine, a imajući u vidu da je od usvajanja
Preporuke došlo do značajnih izmjena u zakonodavstvu i praksi mnogih
država članica MOR-a o pitanjima obuhvaćenim tom preporukom, te
smatrajući da treba usvojiti nove međunarodne norme u toj oblasti, 1982.
godine Generalna konferencija Međunarodne organizacije rada usvojila je
Konvenciju o prestanku radnog odnosa kod poslodavca.
U društveno-ekonomskom trenutku u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina,
posebno imajući u vidu ekonomsku krizu i na globalnom planu, trenutno je
veoma aktuelna primjena Konvencije broj 158 o prestanku radnog odnosa
na inicijativu poslodavca.
■■ Navedena konvencija polazi, prije svega, od toga da radni odnos
zaposlenika neće prestati ako za takav prestanak ne postoji valjan razlog
vezan za sposobnost ili ponašanje zaposlenika, ili za operativne potrebe
poslodavca.
Konvencija se primjenjuje na sve zaposlene osobe, sa tim što se iz svih ili
nekih njenih odredaba mogu izuzeti određene kategorije zaposlenih, kao
što su zaposlenici angažovani:
■■ na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme;
■■ na probnom radu ili pripravničkom stažu;
■■ po osnovu ugovora o obavljanju privremenih ili povremenih poslova.
Konvencijom su utvrđeni razlozi koji se, ukoliko se utvrde domaćim
zakonodavstvom, neće smatrati valjanim za prestanak radnog odnosa, a
to su:
8 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
a) članstvo u sindikatu ili učešće u aktivnostima sindikata van radnog
vremena ili, uz saglasnost poslodavca, za vrijeme radnog vremena;
b) funkcija radničkog predstavnika, odnosno sadašnje ili ranije istupanje
u tom svojstvu;
c) podnošenje žalbe ili učešće u postupku protiv poslodavca zbog navodnog
kršenja zakona ili propisa ili obraćanje nadležnim administrativnim
organima vlasti;
d) rasa, boja, pol, bračno stanje, porodične obaveze, trudnoća,
vjeroispovijest, političko mišljenje, nacionalna pripadnost ili socijalno
porijeklo;
e) odsustvovanje sa posla za vrijeme porodiljskog odsustva.
Privremeno odsustvo sa posla zbog bolesti ili zbog povrede ne predstavlja
valjan razlog za prestanak radnog odnosa.
Također, radni odnos ne može prestati zbog razloga vezanih za ponašanje
radnika ili njegov rad prije nego što mu se omogući da se brani od iznijetih
navoda, osim ako se sa razlogom ne može očekivati od poslodavca da mu
pruži tu mogućnost.
Ukoliko radniku prestane radni odnos, u skladu sa nacionalnim zakonom,
ima pravo na:
a) otpremninu ili neku drugu sličnu naknadu čiji će iznos zavisiti, pored
ostalog, od dužine radnog staža i visine plaće i isplaćivat će je poslodavac
ili će se isplaćivati iz fonda koji je osnovan doprinosima poslodavca;
b) davanja iz osiguranja za slučaj nezaposlenosti ili pomoć nezaposlenim
osobama ili na neka druga davanja iz socijalnog osiguranja, kao što su
starosna ili invalidska davanja, pod uvjetima pod kojima se stiče pravo
na ta davanja.
2. Prestanak radnog odnosa sa posebnim osvrtom na član 86.
stav 1. tačka 3. Zakona o radu
Primjenjujući standarde koji su utvrđeni Konvencijom br. 158, Zakonom
o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) utvrđeni su „valjani
razlozi“ za prestanak ugovora o radu. Ti razlozi su taksativno navedeni u
Zakonu, kako slijedi:
1. smrt zaposlenika;
2. sporazum poslodavca i zaposlenika;
3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja,
odnosno 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik
drugačije ne dogovore,
4. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju gubitka
radne sposobnosti,
5. otkazom poslodavca, odnosno zaposlenika,
6. istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno
vrijeme,
7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju
dužem od tri mjeseca – danom stupanja na izdržavanje kazne,
8. ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna
mjera u trajanju dužem od tri mjeseca – početkom primjene te mjere, i
9. odlukom nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog
odnosa.
Mi ćemo se u ovom tekstu pozabaviti prestankom ugovora o radu na osnovu
navršenih godina života, odnosno navršenih godina staža osiguranja.
Prema članu 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu, ugovor o radu, između
ostalog, prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža
osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac
i zaposlenik drugačije ne dogovore.
Kada je u pitanju primjena navedenog osnova za prestanak ugovora o radu,
u praksi često dolazi do određenih nedoumica, odnosno nejasnoća. Naime,
vrlo često se poistovjećuje osnov prestanka radnog odnosa zbog ispunjenja
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uvjeta koji su propisani Zakonom o radu i uvjeta za ostvarivanje prava
na starosnu penziju propisanih Zakonom o penzijskom i invalidskom
osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br.
29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 32/01, 18/05, 4/09 i 55/12) iako se ti
uvjeti u potpunosti ne podudaraju.
Prema propisima iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja,
osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina
života i najmanje 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40
godina penzijskog staža bez obzira na godine života. Kada se uporede
navedene odredbe može se zaključiti da Zakon o radu kao jedan od
uvjeta za prestanak radnog odnosa utvrđuje „staž osiguranja“ dok
drugi zakon kao jedan od uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu
penziju utvrđuje „penzijski staž“. Treba imati u vidu da se u staž
osiguranja računa vrijeme provedeno u radnom odnosu dok se u
penzijski staž računa kako vrijeme provedeno u radnom odnosu tako
i vrijeme koje se priznaje u poseban staž u dvostrukom trajanju po
osnovu učešća u odbrani Bosne i Hercegovine.
U skladu sa navedenim odredbama, poslodavac prilikom odlučivanja
o prestanku radnog odnosa zaposlenika po sili zakona ne može
računati poseban staž bez volje zaposlenika. Naime, pravo na poseban
staž u dvostrukom trajanju je pravo sa kojim zaposlenik disponira i
od njegove volje zavisi da li će mu se taj staž uračunati za ostvarivanje
prava na penziju.
To znači da poslodavac ne može uputiti zaposlenika da ostvari
pravo na penziju ukoliko to zaposlenik ne želi, jer se postupak za
ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. pokreće
samo na zahtjev osiguranika.
Ono što je značajno kada je u pitanju provođenje općih propisa o radu
jeste mogućnost da se poslodavac i zaposlenik dogovore da i nakon
ispunjavanja uvjeta u pogledu godina života, odnosno staža osiguranja,
zaposlenik i dalje ostane u radnom odnosu. Međutim, zakonodavac
nije pojasnio na koji način treba provesti ovakav dogovor, odnosno
da li je potrebno zaključiti novi ugovor o radu s utvrđenim rokom
njegovog isteka (ugovor o radu na određeno vrijeme) ili će prethodni
važiti do roka utvrđenog posebnim sporazumom između poslodavca
i zaposlenika.
Smatramo da je druga varijanta ispravnija, jer je
Zakonom predviđeno da ugovor o radu, pod navedenim uvjetima,
prestaje ukoliko se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore.
U praksi se javljaju dileme i u pogledu prestanka ugovora o radu po
sili zakona, ukoliko za određeni broj godina nisu uplaćeni doprinosi
za penzijsko i invalidsko osiguranje. Većina pravnika koji se bave
oblašću radnog zakonodavstva, kao i sudska praksa smatra da, prije
svega, treba imati u vidu činjenicu da se, prema Zakonu o penzijskom i
invalidskom osiguranju, u staž osiguranja računa vrijeme provedeno
u radnom odnosu, odnosno na radu po osnovu kojeg je osiguranik bio
obavezno osiguran. Iz nevedenog jasno proizlazi da staž osiguranja
obuhvata cjelokupan vremenski period proveden u radnom odnosu
kod poslodavca, a ne samo onaj period za koji je uplaćen doprinos,
te da je odredba člana 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu imperativne
naravi, pa i kada cjelokupni radni staž nije „pokriven“ uplatom
doprinosa. Naime, ukoliko bi se radni odnos produžavao za vrijeme
za koje nije uplaćen doprinos, provedba i smisao ove odredbe bi
potpuno bila dovedena u pitanje. Međutim, svakako treba istaknuti
da je poslodavac odgovoran za zakonito postupanje u radnom
odnosu, pa i za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Imajući u vidu da je za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja relevantna uplata doprinosa, zaposlenik ima pravo da
u posebnom postupku pred sudom zahtijeva od poslodavca uplatu
neuplaćenih doprinosa.
10 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Prestanak radnog odnosa državnih službenika po osnovu
navršenja zakonskih godina života, odnosno navršenjem
penzijskog staža
Kada se radi o državnim službenicima, pitanje prestanka radnog odnosa
zbog ispunjenja uvjeta u pogledu godina života, odnosno navršenih
godina radnog staža je drugačije uređeno.
Naime, prema članu 51. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi
(„Službene novine FBiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06
i 4/12), državnom službeniku prestaje radni odnos u organu državne
službe, između ostalog, u slučaju ispunjavanja zakonskih godina života,
odnosno navršenjem 40 godina penzijskog staža.
To znači da se u državnoj službi prilikom prestanka radnog odnosa po
sili zakona primjenjuje zakonska odredba u pogledu godina života (65
godina), sa tim što se, u odnosu na opći propis, razlikuje jer se, umjesto
navršenih godina staža osiguranja, računaju godine penzijskog staža
(u koji ulazi staž osiguranja i poseban staž). Slijedom navedenog, može
se konstatovati da u državnoj službi državnom službeniku, koji ima
priznati staž prema propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju,
prestaje radni odnos po sili zakona ranije, jer mu se, bez njegove volje,
uračunava poseban staž u ukupno trajanje penzijskog staža.
Može se postaviti pitanje da li zaposlenik može disponirati priznatim
stažom koji je upisan u radnu knjižicu, odnosno da li može odlučiti
da mu se taj staž računa samo u jednostrukom trajanju. Odgovor je
da takva mogućnost nije predviđena Zakonom, te da se poseban staž
računa u dvostrukom trajanju.
Zaključak je da će državnim službenicima koji imaju priznat
poseban staž u dvostrukom trajanju radni odnos prestati ranije nego
zaposlenicima kojima u skladu sa Zakonom o radu radni odnos prestaje
nakon navršenih 40 godina staža osiguranja u koji se ne računa poseban
staž ukoliko to zaposlenik ne želi.
4. Pravo na godišnji odmor u godini kada zaposlenik
ispunjava uslove za paneziju
Prije nego što odgovorimo na određene dileme koje se javljaju u praksi,
a odnose se na pravo zaposlenika, kojem radni odnos prestaje po sili
zakona nakon ispunjenja predviđenih uvjeta u prvom polugodištu
tekuće godine, da iskoristi godišnji odmor, dat ćemo kratak osvrt na
zakonsko uređivanje ovog prava
Naime, jedno od temeljnih prava iz radnog odnosa je pravo zaposlenika
na godišnji odmor, a što proističe iz Konvencije MOR-a o plaćenom
godišnjem odmoru br. 132. iz 1970. godine.
Odredbe navedene konvencije sprovode se u praksi preko nacionalnih
zakona i propisa.
Polazeći od svrhe godišnjeg odmora, a to je zaštita zdravlja i života
zaposlenika što doprinosi kvalitetnijem obavljanju posla, navedenom
konvencijom je uspostavljen princip prema kojem se zaposlenik ne
može odreći prava na godišnji odmor, niti mu se to pravo može uskratiti,
niti izvršiti isplata naknade za neiskorišteni godišnji odmor. S obzirom
na to da je ratificirala pomenutu konvenciju, Bosna i Hercegovina je
obavezna da je na odgovarajući način implementira u svoje radno
zakonodavstvo.
Prema Zakonu o radu, zaposlenik za svaku kalendarsku godinu ima
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju
od najmanje18 radnih dana. Zaposleniku
se ne može uskratiti pravo na godišnji
odmor, niti mu se isplatiti naknada umjesto
korištenja godišnjeg odmora.
Za neke kategorije zaposlenika, kao što
su maloljetnici i zaposlenici koji rade na
poslovima sa posebnim uvjetima rada,
predviđeno je pravo na duži godišnji odmor
od zakonom utvrđenog najkraćeg trajanja
(18 dana) i to najmanje 24, odnosno 30
radnih dana.
Dužina
godišnjeg
odmora,
odnosno
kriteriji na osnovu kojih se utvrđuje
dužina godišnjeg odmora iznad zakonskog
minimuma utvrđuju se posebnim zakonom,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili ima
prekid rada između dva radna odnosa duži
od osam dana stiče pravo na godišnji odmor
nakon šest mjeseci neprekidnog rada, sa tim
što se u neprekidni rad uračunava i vrijeme
provedeno na bolovanju, porođajnom
odsustvu, kao i drugi slučajevi koji se
zaposleniku uračunavaju u staž osiguranja.
Treba naglasiti da nakon što je zaposlenik
jedanput stekao pravo na godišnji odmor,
ima pravo da ga koristi u svakoj daljnoj
kalendarskoj godini prije isteka vremena od
šest mjeseci neprekidnog rada, pod uvjetom
da nije došlo do prekida u kontinuitetu rada
između dva radna odnosa u trajanju dužem
od osam dana.
Zaposlenik koji u tekućoj godini, u kojoj je
zasnovao radni odnos, nema šest mjeseci
neprekidnog rada, ima pravo na najmanje
jedan dan godišnjeg odmora za svaki
navršeni mjesec dana rada, u skladu sa
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu
i ugovorom o radu.
Također, zaposlenik koji zaključi ugovor
o radu na određeno vrijeme stiče pravo
na godišnji odmor pod istim uvjetima kao
i zaposlenik koji je zaključio ugovor na
neodređeno vrijeme.
U praksi je čest slučaj da zaposlenik zbog
bolovanja ili korištenja porođajnog odsustva
ne iskoristi godišnji odmor ili dio godišnjeg
odmora do kraja kalendarske godine zbog
čega zahtijeva od poslodavca da mu omogući
korištenje istog ili da mu isplati naknadu
štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora.
U ovakvim slučajevima treba imati u
vidu zakonsku odredbu prema kojoj je
predviđena mogućnost korištenja godišnjeg
odmora u dva dijela. Ukoliko poslodavac
odobri zaposleniku korištenje godišnjeg
odmora u dva dijela, prvi je dio zaposlenik
12 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
obavezan koristiti u trajanju od najmanje
12 radnih dana, sa tim što drugi dio mora
iskoristiti najkasnije do 30. juna naredne
godine.
Ukoliko zaposlenik nije bio u mogućnosti
da iskoristi godišnji odmor, a poslodavac
zbog toga ne snosi krivicu, nema pravo na
naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg
odmora.
Ako je rad organiziran u manje od šest
radnih dana u sedmici, pri utvrđivanju
trajanja godišnjeg odmora smatra se da je
radno vrijeme raspoređeno na šest radnih
dana.
Međutim,
Zakonom
je
predviđena
mogućnost da se kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ovo
pitanje uredi na drugačiji način, tj. da se
subota ne uračunava u godišnji odmor.
Osigurano je pravo zaposlenika da jedan dan
godišnjeg odmora koristi kada to on želi, ali
je obavezan da o tome obavijesti poslodavca
najmanje tri dana prije njegovog korištenja
kako ne bi došlo do zastoja u obavljanju
poslova.
Pravo na regres za korištenje godišnjeg
odmora nije zakonom uređeno, ali je
predviđeno Općim kolektivnim ugovorom
za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 54/05
i 62/08).
Prema navedenom kolektivnom ugovoru,
zaposlenik ima pravo na regres za korištenje
godišnjeg odmora u visini najmanje 50%
prosječne neto plaće svih zaposlenih
ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji
prethodi isplati regresa, pod uvjetom da
poslodavac nije prethodnu godinu završio sa
gubitkom.
Granskim kolektivnim ugovorima može se
ugovoriti i veći iznos što, svakako, zavisi od
finansijskih mogućnosti određene grane,
odnosno područja djelatnosti.
Kao što smo već rekli, često se postavlja
pitanje prava na godišnji odmor zaposlenika
kojem
prestaje
radni
odnos
zbog
ispunjavanja zakonskih uvjeta (godina života
ili godina staža osiguranja) u prvoj polovini
godine. Odgovor je da zaposlenik, kojem
ugovor o radu prestaje početkom godine
zbog ispunjavanja uvjeta iz člana 86. stav 1.
tačka 3. Zakona o radu, ima pravo da prije
prestanka radnog odnosa iskoristi godišnji
odmor, jer je, kao što je to već naglašeno,
već jedanput stekao pravo na godišnji
odmor. Međutim, ukoliko zaposleniku
radni odnos prestaje početkom godine,
treba voditi računa da li postoji mogućnost
da iskoristi godišnji odmor u toku trajanja
radnog odnosa. Naime, ne bi bilo u skladu
sa zakonom da se zbog korištenja godišnjeg
odmora produžava trajanje radnog odnosa.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Almina
Mašin-Suljagić
dipl.pravnik
JU Služba za zapošljavanje
Kantona Sarajevo
[email protected];
[email protected]
PRESTANAK
RADNOG ODNOSA
U SITUACIJI
VIŠKA ZAPOSLENIKA
SIŽE
Tematizira se prestanak radnog odnosa u slučaju viška radnika
usljed ekonomskih, tehnoloških i strukturalnih promjena.
Obrađuju se procedure koje trebaju biti ispunjene da bi se
prekinuo radni odnos u slučaju viška radnika, što su zakonski
propisane radnje koje mora ispoštovati poslodavac. Na koji način
poslodavac određuje mjerila po kojima vrši selekciju radnika
kojima treba prestati radni odnos, zatim koje mjere poslodavac
može poduzeti da bi ublažio posljedice prestanka radnog odnosa
zbog viška, kao i prava radnika kojima je radni odnos prestao?
Analizira se način na koji dolazi do zbrinjavanja zaposlenika koji
su u procesu stečaja, likvidacije, restrukturiranja i privatizacije
preduzeća ostali ili ostaju bez posla, u saradnji sa nadležnim
službama za zapošljavanje.
Ključne riječi: prestanak radnog odnosa, ekonomske, tehnološke i
strukturne promjene, program zbrinjavanja viška zaposlenika.
Kada nastaje prestanak radnog odnosa u slučaju viška radnika?
Opcija viška zaposlenih predstavlja slučaj kada preduzeće u bilansiranju
budućih potreba i ponude kadrova utvrdi da mu je u budućnosti potrebno puno
manje kadrova nego što ih danas ima.
Višak zaposlenih nastaje usljed različitih promjena u konkretnom preduzeću
i to:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Tehnološke promjene nastaju kada je određeno radno mjesto
postalo nepotrebno usljed uvođenja određenih tehnoloških
inovacija u preduzeće / organizaciju, kada npr. zamjenom mašina
modernijom i efikasnijom opremom dolazi do smanjenja potrebe
za radom jednog broja proizvodnih radnika.
■■ Organizacione promjene predstavljaju procese kroz koje
preduzeća / organizacije kreću iz sadašnjeg stanja u buduće
željeno stanje, a sve u cilju povećanja efikasnosti poslovanja. Cilj
provođenja organizacionih pomjena je pronaći novi ili poboljšani
način korištenja resursa i mogućnosti kako bi se potaknulo
povećanje uspješnosti preduzeća. Organizacione promjene
predstavljaju i prilagođavanje okruženju razvojem i inoviranjem
novih kompetencija i vještina, potrebnim za rast i razvoj preduzeća
/ organizacije. Sve te promjene mogu dovesti do ukidanja nekih
radnih mjesta.
■■ Ekonomske promjene predstavljaju finansijske poteškoće za
poslodavca, a prouzrokovane su obično smanjenjem obima
poslovanja. One ukazuju na neophodnu redukciju troškova i iz
tog razloga se pravi reorganizacija radnih mjesta, zatvarajući ona
radna mjesta koja se smatraju suvišnim.
Procedure koje trebaju biti ispunjene od strane poslodavca da bi se
prekinuo radni odnos zbog viška radnika
Sukladno članovima 98. i 99. Zakona o radu Federacije BiH („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), poslodavac koji
zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca
ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga
za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu, ali najmanje petorici
zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika ili, ako kod
istog poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji
predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
Pri kolektivnom otpuštanju mora se pravovremeno započeti
savjetovanja sa predstavnicima zaposlenika (vijeće zaposlenika,
sindikat) i pismeno ih obavijestiti najmanje 30 dana prije davanja
obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.
Akt u pismenoj formi dostavlja se vijeću uposlenika ili sindikatu prije
početka konsultiranja, a sadrži sljedeće podatke:
■■ razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu;
■■ broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz;
■■ mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći
neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na
drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to
potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena);
■■ mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima
da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca;
■■ mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju
prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog
poslodavca;
■■ kriteriji za selekciju zaposlenika koji će biti otpušteni kao višak.
Međutim, ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu
poslodavac ima namjeru da zaposli zaposlenike s istim kvalifikacijama
i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica, dužan je
ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.
Kriteriji po kojima se vrši selekcija radnika kojima treba prestati radni
odnos u situaciji viška radnika
Kriteriji za utvrđivanje viška radnika treba da budu usklađeni sa
Općim kolektivnim ugovorom.
Kriteriji po kojima se vrši selekcija radnika kojima treba prestati radni
14 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odnos, kao i kriteriji koji će utvrditi koji zaposlenik ima prednost nad
drugim zaposlenikom mogu biti:
1.
2.
3.
4.
5.
stručna sprema,
dužina radnog staža,
ocjena o radu,
imovno stanje radnika,
zaštita zaposlenika sa većim brojem članova porodice, itd.
Među kriterijima za utvrđivanje viška ne mogu se naći sljedeći razlozi:
odsustvovanje zaposlenog sa rada zbog privremene spriječenosti za
rad, trudnoće, porodiljskog odsustva, njege djeteta, posebne njege
djeteta. Odsustvovanje sa rada je pravo zaposlenog, koje proističe iz
radnog odnosa, tako da bi u slučaju nepoštovanja ovog prava radnik bio
diskriminisan.
Prilikom određivanja kriterija za prestanak radnog odnosa zbog viška
radnika, vodi se računa o mogućnostima zbrinjavanja otpuštenih
radnika.
Mjere koje poslodavac može poduzeti da bi ublažio posljedice
prestanka radnog odnosa zbog viška radnika
Poslodavac, ako je u mogućnosti, treba da ponudi takve mjere za
zapošljavanje radnika za čijim je radom prestala potreba, a ako one ne
daju rezultat, poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu, pod
određenim uslovima.
Mjere koje može poduzeti poslodavac mogu biti:
1. Premještaj na druge poslove - time se obezbjeđuje da radnik ostane u
istom preduzeću, ali da obavlja druge vrste poslova. Ti poslovi mogu
se obavljati kako na postojećoj tako i na nekoj drugoj lokaciji.
2. Rad kod drugog poslodavca - obezbjeđuje da radnik nastavi rad
u drugoj radnoj sredini. Zaposleni se, u zavisnosti od konkretne
situacije, privremeno ili trajno upućuje kod drugog poslodavca. Ovo
je nemoguće bez dogovora prethodnog i novog poslodavca, a korisno
je i posredovanje nadležne službe za zapošljavanje.
3. Prekvalifikacija i dokvalifikacija - ovim se vrši osposobljavanje
radnika za obavljanje drugih, obično deficitarnih poslova, koje
omogućava brže zapošljavanje. Sama prekvalifikacija odnosi se na
osposobljavanje za rad u drugoj struci. Sa druge strane, dokvalifikacija
podrazumijeva obavljanje kompleksnijih poslova u istoj struci.
Nakon osposobljavanja, radnik se premješta na druge poslove u istom
preduzeću ili se upućuje na rad u drugo preduzeće.
4. Skraćivanje radnog vremena - time se omogućava da mnogi koji su
bili višak ostanu i dalje u radnom odnosu. Međutim, ova mjera ima
za posljedicu i smanjivanje plaće, te je neophodno da se provodi u
dogovoru sa zaposlenicima, odnosno njihovim vijećima i sindikatima.
5. Dijeljenje radnog mjesta (job sharing) - slično skraćivanju radnog
vremena, sa tim da posao jednog radnog mjesta umjesto da obavlja
npr. jedan radnik sada ga obavljaju dva radnika te na taj način dijele
posao, radno vrijeme i plaću.
6. Stimuliranje dobrovoljnog odlaska - obično je povezano sa visokim
otpremninama koje omogućavaju otpuštenom samozapošljavanje ili
da na drugi način osigura adekvatne dohotke.
7. Stimulisanje ranijeg umirovljenja.
8. Snižavanje ili zamrzavanje plaća - jedan od oblika rješavanja slučaja
viška zaposlenika. Polazi se od toga da višak zaposlenika predstavlja
dodatni trošak preduzeću koje ga ono može sanirati samo tako da
smanji ukupnu masu plaća.
9. Druge mjere uključuju:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ rad u radnom odnosu na određeno vrijeme ili van prostorija
poslodavca,
■■ rad po ugovoru o obavljanju privremenih ili povremenih poslova,
■■ rad po ugovoru o djelu,
■■ dopunski rad,
■■ podrška u samozapošljavanju i sl.
Kada se propisi ne primjenjuju
Informiranje i savjetovanje prije kolektivnog otpuštanja nisu obvezni
za:
■■ zaposlenike s ugovorom na određeno vrijeme - osim ako se
otpuštanje odvija prije isteka njihovog ugovora.
Prava radnika u slučaju otkaza zbog viška radnika
Kao i u ostalim slučajevima prestanka radnog odnosa, i u situaciji
prestanka radnog odnosa zbog viška radnika radnik ostvaruje pravo
na otpremninu propisanu članom 100. Zakona, kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili definisanu ugovorom sa poslodavcem. Također,
pored pomenutih rokova konsultiranja poslodavca i vijeća uposlenika,
odnosno sindikata, mora se ispoštovati i zakonski otkazni rok od 15
dana, definisan članom 89. Zakona.
Zbrinjavanje zaposlenika koji su u procesu stečaja,
likvidacije, restrukturiranja i privatizacije preduzeća ostali ili
ostaju bez posla
Odlukom
Vlade
Federacije
Bosne
i
Hercegovine,
donesen
je
Program
mjera
za
socijalno
zbrinjavanje zaposlenika koji su u procesu stečaja, likvidacije,
restrukturiranja i privatizacije preduzeća ostali ili ostaju bez posla
(‘’Službene novine Federacije BiH’’, broj 5/07).
Predmet ovog programa je socijalno zbrinjavanje zaposlenika, koji su
ostali ili ostaju bez posla po osnovu stečaja, likvidacije, restrukturiranja
i privatizacije preduzeća.
Ovaj program provode Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne
službe za zapošljavanje, koji su za realizaciju ovog programa razradili
vlastite programe zbrinjavanja.
Finansijski okvir za provođenje programa
Sredstva za provođenje ovog programa osigurat će se iz sljedećih izvora:
1. Izdvajanjem 20% od ukupnih sredstava ostvarenih po osnovu
doprinosa za zapošljavanje koja pripadaju Federalnom zavodu, a
koja će se usmjeriti na poseban račun Federalnog zavoda.
2. Izdvajanjem 15% od sredstava koja pripadaju Federaciji BiH
ostvarenih privatizacijom preduzeća.
Sredstva iz tačke 2. usmjeravat će se na poseban račun Federalnog
zavoda na osnovu Odluke Vlade Federacije BiH.
U kantonalnim službama, prema Programu mjera za socijalno
zbrinjavanje zaposlenika koji će u procesu privatizacije, stečaja,
likvidacije i prestrukturiranja preduzeća ostati bez posla, osigurat će se
sredstva za provođenje ovog programa iz sljedećih izvora:
1. Izdvajanjem 20% od ukupnih sredstava ostvarenih po osnovu
doprinosa za zapošljavanje koja pripadaju kantonalnim službama,
a koje će se usmjeriti na poseban račun kantonalnih službi.
2. Izdvajanjem 15% od sredstava koja pripadaju kantonu ostvarenih
privatizacijom preduzeća.
Sredstva iz tačke 2. usmjeravat će se na poseban račun kantonalnih
16 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
službi na osnovu odluke vlade kantona.
Utvrđivanje broja zaposlenika koji ostaju bez posla po jednom
od osnova iz ovog programa
1. U slučaju stečaja ili likvidacije stečajni upravnik, odnosno
likvidator kantonalnoj službi dostavlja spisak zaposlenika koji su
ostali bez posla.
2. U slučaju restrukturiranja i privatizacije preduzeća poslodavac u
provođenju ovog programa preduzima sljedeće mjere:
a) Donosi program konsolidacije i na osnovu akta o organizaciji i
sistematizaciji poslova određuje broj potrebnih zaposlenika i
višak zaposlenih,
b) Sagledava i utvrđuje mogućnosti zapošljavanja viška zaposlenih,
c) U saradnji sa Federalnim zavodom ili kantonalnom službom
za zapošljavanje donosi poseban program zbrinjavanja
zaposlenika preduzeća (koji se ne mogu zbrinuti na način kao
što je to predviđeno tačkama 1 i 2). Ovaj program zbrinjavanja
viška zaposlenika odobravaju:
i. za preduzeća sa većinskim državnim kapitalom nadležna
resorna federalna ministarstva (za preduzeća iz nadležnosti
Federacije),
ii. za preduzeća sa većinskim državnim kapitalom nadležna
resorna kantonalna ministarstva (za preduzeća iz
nadležnosti kantona);
iii. za preduzeća sa većinskim privatnim kapitalom resorna
kantonalna ministarstva.
Program iz tačke 3. posebno treba da sadrži:
1. utvrđeni višak zaposlenih,
2. način rješavanja viška zaposlenih u skladu sa ovim programom.
Mjere podrške
Iz sredstava osiguranih za provođenje ovog programa, u okviru
kantonalnih službi za zapošljavanje, zaposlenici koji ostaju bez posla će
se zbrinjavati po sljedećem prioritetu:
1. Uplata dospjelih a neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko
osiguranje u cilju povezivanja staža osiguranja, ako to nije u mogućnosti
da uplati preduzeće.
2. Isplata novčanog iznosa u visini novčane naknade koja bi osobi, koja
ostaje bez posla, pripala po Zakonu o posredovanju u zapošljavanju
i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba da je poslodavac izmirio
obaveze uplate doprinosa.
3. Stvaranje uvjeta za zapošljavanje kod novog poslodavca,
samozapošljavanje, pravo na obuku i prekvalifikaciju prema potrebama
drugih poslodavaca i davanjem podrške poslodavcima koji otvaraju
nova radna mjesta.
Zahtjev za ostvarivanje mjera podrške iz ovog programa mogu podnijeti
poslodavac ili zaposlenici na koje se ovaj program odnosi, ukoliko to
nije učinio poslodavac.
Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne službe su svojim aktima
utvrdili bliže uvjete i kriterije za podršku zaposlenicima koji ostaju, na
gore pomenuti način, bez posla.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
LJILJANA
ĆEHAJIĆ
Ministarstvo
pravde i uprave
Kantona Sarajevo
ZAŠTITA ZAPOSLENIKA
PRIVREMENO
NESPOSOBNOG ZA RAD
SAŽETAK
Autor u članku analizira pravna rješenja iz federalnih zakona,
kolektvnih ugovora i opštih akata poslodavca, koja se odnose
na privremenu nesposobnost za rad, koja ima za posljedicu
promijenjenu radnu sposobnost i obaveze i mogućnosti
poslodavca da takvo lice zaposli, sa ili bez dokvalifikacije,
odnosno prekvalifikacije, prava i obaveze zaposlenika i
privremeno nesposobnog za rad i poslodavca, uloga sindikalne
organizacije u postupku otkaza ugovora o radu, profesionalna
rehabilitacija i osposobljavanje za rad, uloga države u procesu
osposobljavanja i zapošljavanja invalidnih lica i obaveze i
olakšice za poslodavca, kao i druga pitanja koja se odnose na
ovu oblast.
Ključne riječi: Evropska socijalna povelja, federalni zakoni
o radu, zdravstvenom osiguranju, penzijskom i invalidskom
osiguranju, profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju
i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kolektivni ugovori,
poslodavac, zaposlenik, pravilnik o radu, ugovor o radu,
promijenjena radna sposobnost, invalid II kategorije,
kvalifikacija, dokvalifikacija, obaveze poslodavca, obaveze
zaposlenika.
UVOD
U zakonodavstvu Federacije Bosne i Hercegovine, zaštita zaposlenika
privremeno nesposobnog za rad regulisana je federalnim propisima i to:
■■ Zakonom o radu,1
■■ Zakonom o zdravstvenom osiguranju,2
■■ Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine,
odnosno granskim i kantonalnim kolektivnim ugovorima,3
1 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03)
2 Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11)
3 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“,
br. 54/05 i 62/08).
18 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju,4
■■ Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i
zapošljavanju lica sa invaliditetom5 i
■■ drugim propisima i aktima (propisi za provođenje zakona,
pravilnik o radu, ugovor o radu).
Bosna i Hercegovina ratifikovala je Evropsku socijalnu povelju
(revidiranu)6 te tako prihvatila ciljeve, koje će nastojati ostvariti, kao
što je cilj da osobe s onesposobljenjem imaju pravo na neovisnost,
socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice.7 Također su prihvaćene u cijelosti obaveze države, među kojima su:
■■ da pruža ili promovira odgovarajuće stručno usmjeravanje,
obuku ili rehabilitaciju, radi ostvarivanja prava na rad,8
■■ da omogući pravo na stručno usmjeravanje, osnivanje službe
koja će pomagati svim osobama, uključujući i hendikepirane, da
rješavaju probleme vezane za izbor zanimanja i napredovanje, uz
dužno poštivanje karakteristika osobe i njihovog odnosa prema
mogućnostima zapošljavanja,9
■■ da omogući pravo na stručnu obuku, odnosno obavezu da
predvide ili promoviraju, prema potrebi, tehničku i stručnu
obuku svih osoba, uključujući i hendikepirane, uz konsultacije
s organizacijama poslodavaca i radnika, i omogućava načine
pristupa višem tehničkom i univerzitetskom obrazovanju
isključivo na osnovu osobnih sposobnosti,10
■■ da omogući pravo osoba s onesposobljenjima na neovisnost,
socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice,11
■■ da poduzimaju potrebne mjere da bi osobama s onesposobljenjima
pružile usmjeravanje, obrazovanje i stručnu obuku u okviru
generalnih shema, gdje god je to moguće ili, gdje to nije moguće,
da promoviraju, preko specijaliziranih tijela, javnih ili privatnih,
mogućnosti njihovog zapošljavanja,
■■ da poduzimaju mjere kojim se poslodavci potiču da angažiraju i
zadrže u radnom odnosu osobe s onesposobljenjima u uobičajenom
radnom okruženju i da prilagode uvjete rada potrebama osoba
s onesposobljenjima, odnosno da tamo gdje ovo nije moguće
predviđaju ili stvaraju zaštićena radna mjesta, u skladu sa razinom
onesposobljenja, a u pojedinim slučajevima ovakve mjere mogu
uključivati i okretanje specijaliziranim službama zapošljavanja i
podrške.
Zaštiti zaposlenika privremeno nesposobnog za rad Zakon o radu
posvetio je posebno poglavlje.12
U smislu Zakona o radu, pod pojmom zaposlenika privremeno
nesposobnog za rad podrazumijeva se:
■■ zaposlenik koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od
profesionalne bolesti i
■■ zaposlenik za kojeg je nadležna zdravstvena ustanova ocijenila
da ima smanjenu radnu sposobnost ili da postoji neposredna
opasnost od nastanka invalidnosti.
4 Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98,
49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)
5 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 9/10)
6 Evropska socijalna povelja (revidirana - „Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 8/08)
7 Dio I - Tačka 15. Evropske socijalne povelje (revidirane)
8 Član 1. stav 4. Evropske socijalne povelje (revidirane)
9 Član 9. Evropske socijalne povelje (revidirane)
10 Član 10. Evropske socijalne povelje (revidirane)
11 Član 15. Evropske socijalne povelje (revidirane)
12 Čl. 64-67. Zakona o radu i član 20. Općeg kolektivnog ugovora
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zaposlenik privremeno nesposoban za rad uživa zakonsku zaštitu, pod
uslovom da je, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti
za rad, obavijestio poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad,
Zakonska zaštita zaposlenika provodi se na način da povreda na radu,
bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje
prava zaposlenika iz radnog odnosa, odnosno da za to vrijeme:
1. ima pravo na na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog
privremene nesposobnosti za rad,13
2. dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac mu ne može
otkazati ugovor o radu, pa ni ugovor o radu koji je zaključen na
određeno vrijeme,
3. ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja
privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće
poslove, ako nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena
ustanova ili ovlašteni liječnik utvrde da je sposoban za rad,
4. poslodavac je dužan da mu ponudi stučno osposobljavanje za druge
poslove na kojima može raditi prema njegovim sposobnostima i
zdravstvenom stanju,
5. poslodavac je dužan da mu ponudi izmijenjeni ugovor o radu na
novim poslovima,
6. poslodavac je dužan da mu isplati otpremninu ili drugi vid
naknade u slučaju otkaza ugovora o radu.14
U ovom članku predstavit ćemo prava i obaveze zaposlenika sa
promijenjenom radnom sposobnošću, odnosno invalida II kategorije
i prava i obaveze poslodavca.
ZAŠTITA ZAPOSLENIKA SA
PROMIJENJENOM RADNOM SPOSOBNOŠĆU
Saglasno Zakonu o radu, ako nadležna zdravstvena ustanova
ocijeni15 da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili
neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je
dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik
sposoban16 ili mu ponuditi da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad
na drugim poslovima.
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju (Zakon o PIO)
utvrđena su prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja koja se
stiču, između ostalog, i po osnovu fizičke onesposobljenosti,17 među
kojima su i prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću
koja pripadaju licu po osnovu fizičke neosposobljenosti, odnosno
zaposleniku sa promijenjenom radnom sposobnošću - zaposleniku
kod kojeg postoji invalidnost II kategorije.
Invalidnost II kategorije, u smislu Zakona o PIO,18 postoji kada
kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju
prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću,
povredom van rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti liječenjem
ili mjerama medicinske rehabilitacije, postoji promijenjena radna
sposobnost i kada osiguranik može da radi puno radno vrijeme na
drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim
sposobnostima, sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije.
13 Član 72. Zakona o radu i član 36, čl. 42-47. Zakona o zdravstvenom osiguranju i dr.
14 Član 100. Zakona o radu i član 23. Općeg kolektivnog ugovora
15 Član 98. Zakona o PIO
16 Član 66. Zakona o radu
17 Član 21. Zakona o PIO
18 Član 22. Zakona o PIO
20 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Osiguranik koji po osnovu invalidnosti ostvaruje prava iz penzijskog
i invalidskog osiguranja u slučaju promijenjene radne sposobnosti,
u smislu ovog zakona, invalid je rada19 koji je, prema stepenu
invalidnosti, razvrstan u II kategoriju invalidnosti.20
Invalid II kategorije invalidnosti nije sposoban da obavlja poslove
svog radnog mjesta, a to je radno mjesto na kome je osiguranik radio
prije nastanka invalidnosti,21 ali je sposoban da radi na drugom
odgovarajućem radnom mjestu.
Drugim odgovarajućim radnim mjestom, odnosno odgovarajućim
zaposlenjem smatra se radno mjesto koje odgovara tjelesnim i
psihofizičkim sposobnostima osiguranika na kome osiguranik sa
radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje
može da radi puno radno vrijeme, prema promijenjenoj radnoj
sposobnosti.22
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo
da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno
pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u
vezi sa korištenjem tih prava.23
Invalid II kategorije invalidnosti ima pravo na:24
1. raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu;
2. prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju do navršene 55. godine
života.
Invalid II kategorije invalidnosti ima pravo na naknade i to:25
1. naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana
raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem
poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju;
2. naknadu plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno
dokvalifikacije;
3. naknadu plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno
dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja
na drugom odgovarajućem poslu;
4. naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.
Navedena prava pripadaju invalidu II kategorije od dana nastanka
invalidnosti,26 a ostvaruju se u preduzeću i drugom pravnom licu,
odnosno kod poslodavca kod kojeg je radio u vrijeme nastanka
invalidnosti. 27
Naknade plaće od dana nastanka invalidnosti do dana
raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem radnom
mjestu, odnosno do upućivanja na dokvalifikaciju i za vrijeme
prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije određuju se u mjesečnom
iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog
mjeseca.28
19 Član 26. Zakona o PIO
20 Član 27. Zakona o PIO
21 Član 28. stav 1. Zakona o PIO
22 Član 28. stav 2. Zakona o PIO
23 Član 73. Zakona o PIO
24 Član 74. Zakona o PIO
25 Član 75. Zakona o PIO
26 Član 105. Zakona o PIO
27 Član 81. Zakona o PIO
28 Član 106. stav 1. Zakona o PIO
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Naknada plaće zbog manje plaće na drugom odgovarajućem radnom
mjestu određuje se u mjesečnom iznosu i dospijeva za isplatu zajedno
sa plaćom, a isplaćuje je preduzeće i drugo pravno lice, odnosno
poslodavac.29
Osnov za određivanje naknade plaće od nastanka invalidnosti do
dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem
poslu, odnosno do upućivanja na dokvalifikaciju ili prekvalifikaciju,
za vrijeme dokvalifikacije ili prekvaifikacije i od dana završene
prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja,
odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu predstavlja
plaća, odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednjoj
godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost
i usklađuje se u toku godine, u skladu sa Zakonom o PIO, sa tim što
naknada plaće ne može biti niža od najniže plaće utvrđene Općim
kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine.30
Ove naknade utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice, odnosno
poslodavac.31
Naknada zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu određuje
se u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju
je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj
je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na
drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen.
Ako osiguranik u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je
nastala invalidnost nije ostvario plaću nego naknadu plaće prema
propisima o zdravstvenom osiguranju, naknada se određuje tako da
se uzme iznos prosječne mjesečne plaće koji se utvrđuje na osnovu
plaće ostvarene u kalendarskoj godini koja prethodi godini u kojoj je
nastala privremena spriječenost za rad, preračunata koeficijentom za
valorizaciju utvrđenim za tu godinu.
Ako posljednja godina osiguranja nije godina koja neposredno
prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost, već neka ranija godina,
plaće iz te godine dovode se valorzacijom na nivo plaće u godini koja
neposredno prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost.32
Prava iz iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja se osiguravaju kod
poslodavca ostvaruju se u skladu s ovim zakonom, drugim propisima
i općim aktima poslodavca.33
Stručno obrazovanje, osposobljavanje ili
usavršavanje,odnosno prekvalifikacija i dokvalifikacija
Ako u pravnom licu ne postoje poslovi na kojima zaposlenik sa
promijenjenim radnim sposobnostima može biti zaposlen, ali postoje
poslovi na koje može biti zaposlen uz prethodno stručno obrazovanje,
osposobljavanje ili usavršavanje, odnosno dokvalifikaciju ili
prekvalifikaciju, zaposlenik sa promijenjenom radnom sposobnošću
dužan je na to pristati, u skladu sa odredbama Zakona o radu,34 prema
kojima je zaposlenik obavezan, u skladu sa svojim sposobnostima i
potrebama rada, obrazovati se, osposobljavati i usavršavati za rad.
Ova obaveza zaposlenika, koji je invalid II kategorije, propisana je i
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojim je utvrđeno
da invalid 2. kategorije gubi pravo na odgovarajuću novčanu
naknadu ako bez opravdanog razloga ne stupi na prekvalifikaciju,
29 Član 106. stav 2. Zakona o PIO
30 Član 76. Zakona o PIO
31 Član 79. Zakona o PIO
32 Član 75. Zakona o PIO
33 Član 97. Zakona o PIO
34 Član 25. stav 2. Zakona o radu
22 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odnosno dokvalifikaciju ili prekine započetu prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju.35
Zakon ne utvrđuje koji su to opravdani razlozi, ali u svakom slučaju to
su razlozi koji ne zavise od volje tog lica i koje treba cijeniti u svakom
konkretnom slučaju.
Zaposlenik koji je pretrpio povredu na radu ili obolio od profesionalne
bolesti ima prednost pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i
usavršavanju koje organizira poslodavac,36 ali ovo stručno obrazovanje,
osposobljavanje i usavršavanje može biti organizovano i samo za tog
zaposlenika, bilo u okviru tog pravnog lica ili neke druge organizacije
koja je nadležna za obrazovanje. Uvjeti i način obrazovanja,
osposobljavanja i usavršavanja za rad uređuju se kolektivnim ugovorom
ili pravilnikom o radu.37
Nakon obavljenog osposobljavanja za nove poslove poslodavac i
zaposlenik zaključuju promijenjeni ugovor o radu ili, u slučaju da
zaposlenik ne pristane ni tada na zapošljavanje na osnovu ponude
novog ugovora na poslovima za koje je osposobljen, otkazuje mu se
ugovor o radu.
Smatramo da u ovoj situaciji poslodavac ima pravo da od tog zaposlenika
traži naknadu troškova osposobljavanja, jer je na osposobljavanje
upućen radi promjene posla, odnosno ugovora o radu.
Otkaz ugovora o radu uz ponudu zaključivanja ugovora o radu
pod izmijenjenim uvjetima
U slučaju da poslodavac ima mogućnost da, po postojećem ili
izmijenjenom pravilniku o radu, zaposleniku obezbijedi rad
na poslovima koji odgovaraju njegovim izmijenjenim radnim
sposobnostima, primjenjuju se odredbe Zakona o radu o otkazu
ugovora o radu sa ponudom drugih poslova.38
Naime, u ovom slučaju poslodavac otkazuje postojeći ugovor o radu
uz istovremenu ponudu zaposleniku zaključivanja ugovora o radu
pod izmijenjenim slovima. Ti izmijenjeni uslovi mogu se odnositi na
vrstu poslova, mjesto rada, platu i dr., sa ili bez kvalifikacije, odnosno
dokvalifikacije.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju39 također propisuje da
invalid 2. kategorije, koji je stekao pravo na odgovarajuće zaposlenje
sa ili bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije, gubi pravo na
odgovarajuću novčanu naknadu ako bez opravdanog razloga odbije da
radi na odgovarajućem radnom mjestu koje mu je osigurano.
I u slučaju prihvatanja izmijenjenog ugovora o radu, Zakonom o
radu predviđeno je da zaposlenik koji prihvati ponudu i zaključi novi
izmijenjeni ugovor o radu i dalje zadržava pravo da pred nadležnim
sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.40
Ove odredbe su u funkcije zaštite prava zaposlenika, koji je prihvatio
izmijenjeni ugovor samo iz razloga da obezbijedi egzistenciju (plate I
naknade, zdravstveno i penzijsko osiguranje, itd.), ali smatra da mu ti
poslovi ne odgovoraju iz različitih razloga (i dalje ugrožavaju njegovo
zdravstveno stanje, postoje poslovi koji bi bolje odgovarali njegovoj
stručnosti i izmijenjenom zdravstvenom stanju, novo mjesto rada ne
odgovara izmijenjenom zdravstvenom stanju, ne odgovaraju njegovoj
stručnoj spremi, čime mu se znatno umanjuje plata, itd.)
Zbog toga se, prilikom davanja otkaza ugovora o radu, mora voditi
računa o odredbema Zakona o radu koje izričito propisuju da
poslodavac može otkazati ugovor o radu ako se, s obzirom na veličinu,
35 Član 111. Zakona o PIO
36 Član 25. Zakonom o radu
37 Član 25. stav 4. Zakona o radu
38 Član 97. Zakona o radu
39 Član 111. Zakona o PIO
40 Član 97. stav 2. Zakona o radu
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika,
ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na
druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim
poslovima,41 kao i da postoji prethodna saglasnost vijeća zaposlenika
za otkaz.
Poslodavac može samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika
otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena
radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.42
To znači da poslodavac mora, prije davanja ponude ovog novog
ugovora, razmotriti sve mogućnosti da zaposli zaposlenika na druge
poslove, a ako takvih poslova nema, da ga obrazuje, odnosno osposobi
za rad na drugim poslovima. U tom procesu treba konsultovati
i zaposlenika i vijeće zaposlenika, ako ga ima, a ako ga nema,
sindikalnu organizaciju,43 kako bi se u obostranom interesu riješila
nastala situacija.
Tek nakon što budu iscrpljene sve navedene mogućnosti, zaposleniku
se može ponuditi zaključivanje novog ugovora.
Ukoliko zaposlenik ne prihvati ponudu poslodavca za zapošljavanje
na novim poslovima, u daljnem postupku primjenjuju se odrebe
Zakona o radu koje se odnose na otkaz ugovora o radu, odnosno uz
otkazni rok koji u ovom slučaju iznosi 15 dana od dana saznanja za
činjenicu zbog koje se daje otkaz.44
Nemogućnost ponude novog ugovora o radu ili prekvalifikacije
Posebna situacija postoji u slučaju da poslodavac nema mogućnosti
niti da ponudi novi ugovor o radu zaposleniku a ni osposobljavanje za
neke druge poslove, jer takvo osposobljavanje, s obzirom na veličinu,
kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika,
nije moguće, odnosno nije osnovano očekivati od poslodavca da ga
organizuje.
U tom slučaju poslodavac, uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika
ili sindikalne organizacije, ako u pravnom licu nije formirano vijeće
zaposlenika, otkazuje ugovor o radu tom zaposleniku.45
Forma otkaza
Otkaz se u pismenoj formi dostavlja zaposleniku. Poslodavac je
obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.46 Zakon
nije propisao posebnu formu otkaza ugovora o radu, osim da mora
biti pismena i obrazložena. Pravilnikom o radu poslodavac treba
regulisati da li je to forma odluke ili rješenja.
Trajanje otkaznog roka
Otkazni rok u slučaju ponude izmijenjenog ugovora o radu iznosi
15 dana, a u ostalim slučajevima otkazivanja od strane poslodavca
ne može biti kraći od 14 dana,47 a duže trajanje otkaznog roka može
se utvrditi kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o
radu.48
Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku.
Zaštita prava zaposlenika
Kako u ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik
41 Član 87. stav 2. Zakona o radu
42 Član 67. Zakona o radu
43 Čl. 108-110. Zakona o radu
44 Čl. 87. i 89. Zakona o radu
45 Član 87. stav 2. Zakona o radu
46 Član 94. Zakona o radu
47 Član 95. stav 2. Zakona o radu
48 Član 102. Zakona o radu
24 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred
nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa Zakonom o radu49
i Zakonom o PIO,50 pismeni otkaz ugovora o radu mora sadržavati
pouku o pravnom lijeku, odnosno pravu zaposlenika da podnese
poslodavcu zahtjev za zaštitu svojih prava, bilo da se zaposleniku
omogući da na pismeni otkaz uloži prigovor, radi preispitivanja
dostavljenog pismenog otkaza, bilo pouku da prava može ostvarivati
pred nadležnim sudom jer je donesena odluka o otkazu konačna. I
ova pitanja treba regulisati pravilnikom o radu poslodavca.
Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, odnosno prigovora na uručeni
pismeni otkaz od strane poslodavca ne sprječava zaposlenika da traži
zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog
povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana
dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od
dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom,
može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u
kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od
dana okončanja ovog postupka, ali zaposlenik ima pravo da, ako se
postupak ne okonča u razumnom roku, podnese tužbu nadležnom
sudu.
Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti
da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do
okončanja sudskog spora.51
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri
godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije
određeno.52
Profesionalna rehabilitacija,
osposobljavanje i zapošljavanje lica s invaliditetom
S obzirom na to da je postojanje lica s invaliditetom realnost koja
dovodi, sa jedne strane, do gubitka radnosposobnog stanovništva
i obaveze društva da takvim licima obezbijedi egzistenciju, a sa
druge strane do potrebe da se licima s invaliditetom omogući
da, bez obzira na invaliditet, kroz profesionalnu rehabilitaciju,
iskoriste svoje preostale sposobnosti za rad, u ličnom i društvenom
interesu, Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i
zapošljavanju lica s invaliditetom53 utvrđeno je da je profesionalna
rehabilitacija, osposobljavanje i zapošljavanje lica sa invaliditetom od
posebnog javnog interesa i spada u oblast socijalne zaštite.54
Ovaj zakon vodi računa i o poslodavcima, čiji su troškovi zapošljavanja
invalidnih lica povećani u odnosu na redovne troškove poslovanja,
te obezbjeđuje određene stimulanse, povlastice i oslobađanja od
određenih troškova, a sve u cilju stimulacije zapošljavanja invalidnih
lica i smanjenja troškova koje snosi poslodavac.
Putem profesionalne rehabilitacije, osposobljavanja i utvrđivanja
načina i uslova zapošljavanja lica s invaliditetom, ovim zakonom
omogućava se licima s invaliditetom osposobljavanje za zapošljavanje,
kako kod poslodavaca kod kojih su do tada radili, tako i kod novih
poslodavaca.
49 Član 103. Zakona o radu
50 Član 102. Zakona o PIO
51 Član 96. stav 3. Zakona o radu
52 Član 106. Zakona o radu
53 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 9/10)
54 Član 2. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pravo na zapošljavanje
Pravo na zapošljavanje, u smislu ovog zakona, ima lice s
invaliditetom kod kojeg je utvrđena preostala radna sposobnost i
koje je radno osposobljeno.55
Lica
s
invaliditetom
zapošljavaju
se
i
rade
na
tržištu
rada
pod
općim
i
posebnim
uvjetima.
Pod općim uvjetima 56 zapošljavavaju se lica s invaliditetom na
otvorenom tržištu rada, u:
■■ državnim organima,
■■ organima pravosuđa,
■■ organima lokalne uprave,
■■ javnim službama,
■■ ustanovama,
■■ fondovima,
■■ javnim preduzećima,
■■ privrednim društvima i
■■ drugim pravnim licima koja nisu osnovana za zapošljavanje lica s
invaliditetom u skladu sa zakonom.
Prednost pri zapošljavanju u ovim subjektima u okviru javnog
sektora imaju lica s invaliditetom ako, pored općih, ispunjavaju i
posebne uvjete za radno mjesto.
Pod posebnim uvjetima57 zapošljavaju se lica s invaliditetom u
ustanovi ili privrednom društvu koja su osnovana radi zapošljavanja
lica s invaliditetom.
Pod posebnim uvjetima smatraju se uvjeti koji su prilagođeni
psihofizičkim i drugim sposobnostima lica s invaliditetom.
Pod posebnim uvjetima smatra se i zapošljavanje u organizacijama
lica s invaliditetom i samozapošljavanje (pokretanje obrta, obavljanje
samostalne djelatnosti i obavljanje poljoprivredne djelatnosti kao
jedinog i glavnog zanimanja).
Pravo na zapošljavanje pod posebnim uvjetima imaju:
■■ lica s invaliditetom sa najmanje 60% invaliditeta,
■■ lica sa najmanje 70% tjelesnog oštećenja, ukoliko to oštećenje ima
za posljedicu smanjenje radne sposobnosti i
■■ lica sa lahkom i umjerenom mentalnom retardacijom.
Olakšice i obaveze pri zapošljavanju lica s invaliditetom
Radi stimulisanja zapošljavanja lica s invaliditetom, zakonom su
utvrđene određene povlastice i oslobađanja od plaćanja određenih
obaveza, ali i određene obaveze poslodavaca.
Povlastice / stimulansi
Pravno i drugo lice koje zapošljava lice s invaliditetom (poslodavac)58
ima pravo na:
1. poreske i carinske olakšice utvrđene poreskim i carinskim
55 Član 16. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
56 Član 15. st. 2-3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju
lica s invaliditetom
57 Član 15. st. 4-7. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju
lica s invaliditetom
58 Član 48. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
26 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
propisima;
2. stimulans predviđen ugovorom o zapošljavanju lica s
invaliditetom zaključenim sa Fondom za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom, službom za
zapošljavanje, Fondom za penzijsko-invalidsko osiguranje,
nadležnom službom socijalne zaštite, jedinicom lokalne uprave
ili sa drugim poslodavcem (nosilac osiguranja zapošljavanja).
Ova prava,59 izuzev prava koja imaju zaštitne radionice, pripadaju i
licima s invaliditetom :
■■ koja obavljaju samostalnu djelatnost ili poljoprivrednu djelatnost
kao jedino i glavno zanimanje,
■■ roditelju, bračnom drugu ili djetetu koji sa tim licem zasnuje
radni odnos u svojstvu zaposlenog i koji prema tom licu ispunjava
obaveze poslodavca iz radnog odnosa, kao i
■■ roditelju, bračnom drugu ili djeci lica s invaliditetom koja
su starija od 15 godina i mlađa od 65 godina, koja obavljaju
poljoprivrednu djelatnost kao jedino i glavno zanimanje i koja
za lice s invaliditetom kao člana domaćinstva plaćaju obavezne
doprinose za zdravstveno osiguranje i za penzijsko i invalidsko
osiguranje.
Privredna društva za zapošljavanje lica s invaliditetom i zaštitne
radionice, pored navedenih prava, imaju pravo i na:
1. pogodnosti na osnovu statusa poslodavca;
2. novčanu nadoknadu.
Olakšice i druga prava iz ovog člana poslodavac ostvaruje bez
obzira na to da li je lice s invaliditetom prethodno bilo prijavljeno na
evidenciji nezaposlenih službe za zapošljavanje.
Stimulansi koji se utvrđuju ugovorom o zapošljavanju lica s
invaliditetom zaključenim sa nosiocem osiguranja zapošljavanja su:60
■■ jednokratna materijalna davanja,
■■ sredstva za prilagođavanje radnog mjesta i uvjeta rada,
■■ kreditna sredstva po povoljnijim uvjetima namijenjena kupovini
strojeva, opreme, alata, pribora potrebnog za zapošljavanje lica s
invaliditetom, poslovnog prostora i
■■ sredstva naknade razlike zbog smanjenog radnog učinka ili za
sufinansiranje dijela plaće asistenta (pomagača u radu) lica s
invaliditetom u toku rada.
Navedena prava mogu ostvariti svi poslodavci koji zapošljavaju lica
s invaliditetom uključujući privredna društva za zapošljavanje lica s
invaliditetom i zaštitne radionice.
Plaćanje usluga
Pored toga, privredno društvo, ustanova, organizacija lica
s invaliditetom i zaštitna radionica plaćaju komunalne
usluge, telefonske usluge i troškove električne energije, pod
uslovima koji važe za domaćinstva, koji su znatno povoljniji.
Novčana nadoknada
Ovi subjekti zapošljavanja, uključujući i organizacije lica s
invaliditetom, imaju pravo na novčanu nadoknadu za zaposlena lica s
invaliditetom61 (izuzev subjekata u okviru javnog sektora) od Fonda za
59 Član 56. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
60 Član 54. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
61 Član 51. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s inBROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom, na osnovu
plaćenog doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za zdravstveno
osiguranje, za osiguranje od nezaposlenosti i poreza na dohodak, što
predstavlja stimulans da izvršavaju navedene zakonom propisane obaveze.
Privredno društvo za zapošljavanje lica s invaliditetom koje ostvari
status zaštitne radionice u skladu s ovim zakonom ima pravo na novčanu
nadoknadu iz ovog zakona za sve zaposlenike i pravo na subvenciju neto
plaće zaposlenih lica s invaliditetom u visini 30% od prosječne netoplaće
u Federaciji, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Oslobađanja
Privredno društvo za zapošljavanje lica s invaliditetom i zaštitna
radionica oslobođeni su plaćanja:62
1. poreza na specifične načine ostvarivanja prihoda kao što su
lutrija, tombola ili druga vrsta nagradne igre i razne jednokratne
dobrotvorne akcije neekonomske prirode;
2. poreza na svaki vid stavljanja privatne svojine u javnu svojinu u
korist privrednog društva;
3. poreza u slučaju sticanja prava svojine na nepokretnosti bez obzira
na osnov sticanja (kupovina, poklon, legat, testament i dr.);
4. poreza na dobit,
5. naknade za eksploataciju šuma;
6. članarine za turističke zajednice;
7. naknade za infrastrukturu (građevinsko zemljište, vodoprivreda,
elektroprivreda, magistralni putevi i dr.);
8. doprinosa za vodoprivredu;
9. poreza za zaštitu od prirodnih i drugih nepogoda;
10. doprinosa za ekološku zaštitu;
11. komunalnih, administrativnih i dr. vrsta taksi;
12. naknada i taksi prilikom registracije preduzeća i samostalnih
djelatnosti.
Pomoć i darovi
Privredna društva za zapošljavanje lica s invaliditetom, zaštitne
radionice i ustanove mogu primati pomoć i darove u novcu ili
materijalnim sredstvima,63 sa tim da namjenu pomoći, odnosno dara
određuje darodavac, a neutrošena sredstva moraju uplatiti u Fond za
profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom.
Obaveze pravnih subjekata u zapošljavanju lica s invaliditetom
Zakonom
o
profesionalnoj
rehabilitaciji,
osposobljavanju
i
zapošljavanju lica s invaliditetom utvrđene su obavezne kvote
za zapošljavanje lica s invaliditetom u pojedinim godinama.64
Privredni i drugi pravni subjekti koji su osnovani u skladu sa zakonom, a ne
podliježu obavezi zapošljavanja lica s invaliditetom,65 mogu zapošljavati
ta lica na odgovarajuće poslove u skladu sa ovim zakonom i po tom
osnovu ostvariti određene stimulanse i povlastice u skladu sa zakonom.
Ovi pravni subjekti dužni su svakog mjeseca prilikom isplate
plaća uplaćivati u Fond poseban novčani iznos u visini 0,5% od
iznosa isplaćene mjesečne brutoplaće svih zaposlenih, sa tim
validitetom
62 Član 49. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
63 Član 55. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
64 Član 18. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
65 Član 19. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
28 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
da se navedena obaveza ne odnosi na strana diplomatska i
konzularna predstavništva, privredna društva za zapošljavanja
lica s invaliditetom, zaštitne radionice, radne centre, ustanove za
profesionalnu rehabilitaciju i organizacije lica s invaliditetom.
Zakonom je utvrđena obaveza federalnog ministra nadležnog za
rad i socijalnu politiku da donese propis kojim će se utvrditi radna
mjesta i poslovi na kojima pri zapošljavanju lica s invaliditetom,
uz zadovoljavanje ostalih potrebnih uvjeta, prednost imaju lica sa
stopostotnim invaliditetom.
Subjekti u okviru javnog sektora, 66 osim privrednih društava čiji
većinski vlasnik kapitala nije država, dužni su najmanje 35% od
svojih potreba za proizvodima i uslugama koje proizvode i pružaju
privredna društva za zapošljavanje lica s invaliditetom, zaštitne
radionice i samostalne djelatnosti u vlasništvu lica s invaliditetom,
zadovoljavati od ovih privrednih društava, zaštitnih radionica i
samostalnih djelatnosti u vlasništvu osoba s invaliditetom, pod
uvjetima koji važe na tržištu. Obim poslova utvđuje se na početku
svake kalendarske godine ugovorom između javnih subjekata i
privrednih društava za zapošljavanje lica s invaliditetom, zaštitnih
radionica i samostalnih djelatnosti u vlasništvu lica s invaliditetom.
Ugovorni organ obavezno primjenjuje preferencijalni tretman od 20%
od ukupnih uvjeta tendera u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama.
Sredstva za rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom
Sredstva
za
rehabilitaciju
i
zapošljavanje
lica
s
invaliditetom67osiguravaju pravna i druga lica kod kojih je
lice s invaliditetom bilo u radnom odnosu na dan utvrđivanja
invalidnosti,
odnosno
preostale
radne
sposobnosti.
Za lica koja na dan utvrđivanja invalidnosti, odnosno preostale radne
sposobnosti nisu bila u radnom odnosu sredstva za rehabilitaciju i
zapošljavanje osiguravaju se iz sredstava:
■■ Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s
invaliditetom,
■■ Službe za zapošljavanje,
■■ Federalnog zavoda za zapošljavanje,
■■ Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje,
■■ Kantonalne službe za zapošljavanje,
■■ Udruženja poslodavaca,
■■ Budžeta općine, grada, kantona i Federacije, a mogu i od
■■ drugih pravnih subjekata (komore, fondovi i sl.).
Zapošljavanje lica sa preostalom radnom sposobnošću
Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju
lica s invaliditetom odnosi se i na lice sa promijenjenom radnom
sposobnošću prema propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju
(invalid 2. kategorije),68 odnosno poslodavca kod kojeg je to lice bilo
zaposleno do utvrđivanja invaliditeta.
Saglasno ovom zakonu, lice s invaliditetom doprinosi svojoj
profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju, između ostalog,
prihvatanjem ponude za promjenu radnog mjesta, odnosno
rasporeda na druge odgovarajuće poslove zbog prestanka potrebe
ili nemogućnosti obavljanja dosadašnjih poslova i stručnim
osposobljavanjem tokom rada, po potrebi i dokvalifikacijom i
66 Član 50. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
67 Član 39. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
68 Član 4. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prekvalifikacijom radi zadržavanja zaposlenja.69
Profesionalnu rehabilitaciju čine mjere i aktivnosti koje se izvode
sa ciljem osposobljavanja lica s invaliditetom za odgovarajući
posao, da se zaposli, posao zadrži i u njemu napreduje ili promijeni
zanimanje,70 a kada se radi o zaposlenicima koji su postali invalidi 2.
kategorije, obuhvata:
■■ radno
osposobljavanje,
dokvalifikaciju,
prekvalifikaciju,
održavanje i usavršavanje radnih sposobnosti do zaposlenja,
■■ pripremanje i stručna pomoć pri osposobljavanju i obrazovanju.71
Trajanje profesionalne rehabilitacije zavisi od preostale radne
sposobnosti i složenosti njenog organiziranja i izvođenja.
Poslodavac može sam organizovati dokvalifikaciju ili prekvalifikaciju
zaposlenika s promijenjenom radnom sposobnošću, radi
zapošljavanja na odgovarajućem radnom mjestu, dokvalifikaciju
i prekvalifikaciju može povjeriti ustanovi za profesionalnu
rehabilitaciju, u skladu s ovim zakonom.
Profesionalnu rehabilitaciju organizira i izvodi ustanova za
profesionalnu rehabilitaciju, srednja škola, privredno društvo za
zapošljavanje lica s invaliditetom ili drugo pravno lice koje ispunjava
uvjete za osposobljavanje u skladu s ovim zakonom.72
Upućivanje lica s invaliditetom na zapošljavanje vrši pravno i drugo
lice kod kojeg je lice s invaliditetom u radnom odnosu.73
U cilju osiguranja društvenog uticaja na djelatnost privrednog
društva u izvršavanju obaveza prema licima s invaliditetom i
organima i organizacijama koje upućuju lica s invaliditetom
na radno osposobljavanje i njihovo zapošljavanje, kao i u cilju
veće zaštite lica s invaliditetom koja su zaposlena, Zakonom o
profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s
invaliditetom je utvrđeno da je privredno društvo dužno statutom
predvidjeti učešće najmanje jednog predstavnika udruženja lica s
invaliditetom na nivou Federacije ili kantona u radu odgovarajućeg
organa tog privrednog društva.74
Evidencija
O licima s invaliditetom zaposlenim u skladu sa ovim zakonom, a to
se odnosi i na invalide rada II kategorije, vodi se evidencija75 u službi
za zapošljavanje nadležnoj prema prebivalištu lica s invaliditetom.76
Pravna i druga lica
zapošljavanje dostavljati
dužna su nadležnoj službi za
podatke o licima s invaliditetom
69 Član 7. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
70 Član 9. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
71 Član 10. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
72 Član 11. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
73 Član 17. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
74 Član 27. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
75 Član 38. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
76 Član 38. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom
30 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koja
■■
■■
■■
■■
su
kod
njih
u
radnom
odnosu,
a
naročito:
ime, prezime i adresu prebivališta,
datum zasnivanja radnog odnosa,
datum prestanka radnog odnosa,
dokaz o ispunjavanju uvjeta iz čl. 15. i 16. ovog zakona.77
U slučaju prestanka radnog odnosa rok je 15 dana od
dana
prestanka
radnog
odnosa
lica
s
invaliditetom.
Sredstva za rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom
osiguravaju pravna i druga lica kod kojih je lice s invaliditetom bilo u
radnom odnosu na dan utvrđivanja invalidnosti, odnosno preostale
radne sposobnosti.78
Sva prava i obaveze poslodavaca u odnosu na zapošljavanje lica s
invaliditetom, koje su prethodno navedena, odnose se i na poslodavca
koji zapošljava invalida II kategorije, koji je prethodno bio zaposlen
kod toga poslodavca, na osnovu izmijenjenog ugovora o radu, sa ili
bez prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije.
77 Član 27. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa
invaliditetom
Član 15.
Lica s invaliditetom zapošljavaju se i rade na tržištu rada pod općim i posebnim uvjetima.
Pod općim uvjetima zapošljavaju se lica s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, u
državnim organima, organima pravosuđa, organima lokalne uprave, javnim službama,
ustanovama, fondovima, javnim preduzećima, privrednim društvima i drugim pravnim
licima koja nisu osnovana za zapošljavanje lica s invaliditetom u skladu sa zakonom.
Prednost pri zapošljavanju u subjektima iz stava 2. ovog člana u okviru javnog sektora
imaju lica s invaliditetom, ako pored općih ispunjavaju i posebne uvjete za radno mjesto.
Pod posebnim uvjetima zapošljavaju se lica s invaliditetom u ustanovi ili privrednom društvu koja su osnovana radi zapošljavanja lica s invaliditetom.
Pod zapošljavanjem pod posebnim uvjetima, u smislu ovog zakona, smatra se i zapošljavanje
u organizacijama lica s invaliditetom i samozapošljavanje (pokretanje obrta, obavljanje samostalne djelatnosti i obavljanje poljoprivredne djelatnosti kao jedinog i glavnog zanimanja).
Pravo na zapošljavanje pod posebnim uvjetima imaju lica s invaliditetom sa najmanje 60% invaliditeta, lica sa najmanje 70% tjelesnog oštećenja, ukoliko to oštećenje ima za posljedicu smanjenje
radne sposobnosti iz člana 3. ovog zakona i lica sa lahkom i umjerenom mentalnom retardacijom.
Pod posebnim uvjetima smatraju se uvjeti koji su prilagođeni psihofizičkim i drugim sposobnostima lica s invaliditetom.
Član 16.
Pravo na zapošljavanje, u smislu ovog zakona, ima lice s invaliditetom kod kojeg je utvrđena preostala radna sposobnost i koje je radno osposobljeno.
Ako se radno osposobljavanje vrši dokvalifikacijom ili prekvalifikacijom lica s invaliditetom
radi njegovog zapošljavanja, taj vid radnog osposobljavanja može ostvariti lice s invaliditetom do navršenih 55 godina života i koje se, s obzirom na prirodu i vrstu preostale radne
sposobnosti, može osposobiti za rad na odgovarajućem poslu sa punim radnim vremenom,
što utvrđuje stručni organ za ocjenjivanje radne sposobnosti prema propisima o penzijskom
i invalidskom osiguranju.
78 Član 39. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa
invaliditetom
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAVO NA ODMORE I
ODSUSTVA PRI RADU
mr. Zlatan Karović
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
SAŽETAK
Autor u članku analizira pravo zaposlenika na odmore i odustva pri radu.
Objašnjavaju se vrste i dužina trajanja odmora, načini korištenja odmora i
odsustva, ostvarivanje prava na godišnji odmor, načini proširivanja prava na
godišnji odmor, uvećanje trajanja godišnjeg odmora. Nadalje, analizira se vrste
odsustva sa rada, objašnjavaju se slučajevi plaćenog odsustva, vrijeme trajanja
i način ostvarivanja prava plaćenog odsustva, kao i neplaćenog odsustva.
Ključne riječi: zakon o radu, kolektivni ugovor, pravilnik o radu, godišnji
odmor, dnevni odmor, sedmični odmor, radni dani, odsustvo sa rada uz naknadu
plaće, plaćeno odsustvo, odsustvo sa rada bez naknade plaće, neplaćeno odsustvo,
vrijeme odsustva.
Uvod
Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku socijalnu povelju (revidiranu).1
Ovom poveljom, u članu 2. (Pravo na pravične uvjete rada) predviđeno je da zemlje potpisnice
preuzimaju, između ostalog, obaveze da:
■■ predvide razumno dnevno i sedmično radno vrijeme, radnu sedmicu koja se progresivno
smanjuje u mjeri koju dopušta povećanje produktivnosti i drugi relevantni faktori; ■■ omoguće plaćene javne praznike; ■■ omoguće najmanje četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora; ■■ eliminiraju rizike u inherentno opasnim ili nezdravim zanimanjima, ili tamo gdje još
uvijek nije moguće eliminirati ili dovoljno smanjiti ove rizike, predvidjeti i skraćenje
radnog vremena ili dodatne plaćene neradne dane za radnike koji se bave tim
zanimanjima; ■■ osiguraju sedmični period odmora koji se, ukoliko je to moguće, poklapa sa danom koji
se tradicijom ili običajem u danoj zemlji, odnosno regiji smatra danom odmora. Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbe o radnim odnosima nego je oblast radnih
odnosa utvrđena u nadležnosti entiteta.
Zakondavci federalnog nivoa vlasti i kantonalnih nivoa vlasti, prilikom izrade i donošenja
Zakona o radu Federacije BiH i kantonalnih zakona o radu, u segmentu prava zaposlenika
na odmore i odsustva vodili su računa o navedenim obavezama koje su, između ostalog,
navedene u Evropskoj socijalnoj povelji.
1 Evropska socijalna povelja (revidirana) – Strasbourg, 3. maj 1996. godine („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 8/08)
32 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Odmori
Kada govorimo o pravu na odmor, Zakon o radu2 poznaje, pored prava
na godišnji odmor kao najdužeg odmora na koji ima pravo zaposlenik
koji je u punom radnom vremenu, i odmor u toku radnog dana, dnevni
odmor i sedmični odmor.
Odmor u toku radnog dana (dnevna pauza)
Zaposlenik koji radi u punom radnom vremenu, ima pravo na odmor u
toku radnog dana (dnevna pauza) u trajanju od najmanje 30 minuta, koji
je izuzetno poslodavac dužan produžiti zaposleniku na njegov zahtjev
za još 30 minuta za jedan dan u toku radne sedmice. Ovo vrijeme se ne
uračunava u radno vrijeme. Način i vrijeme korištenja odmora u toku
radnog dana se uređuju kolektivnim ugovorima, pravilnikom o radu i
ugovorom o radu.3
Odmori u toku radnog dana nisu obavezni elementi koji se regulišu
ugovorom o radu između poslodavca i zaposlenika, ali Zakon o radu
je predvidio mogućnost da se način i vrijeme korištenja odmora u toku
radnog dana reguliše i ugovorom o radu.
Dnevni odmor
Pored odmora u toku radnog dana, zaposlenik ima pravo i na dnevni
odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12
sati neprekidno. Međutim, za vrijeme rada na sezonskim poslovima,
ovaj odmor zaposlenik ostvaruje u trajanju od 10 sati neprekidno, dok
je za maloljetne zaposlenike propisan dnevni odmor u trajanju od 12
sati neprekidno.4
Sedmični odmor
Nadalje, Zakon o radu je propisao i sedmični odmor zaposleniku.
Zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24
sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog
odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema
dogovoru poslodavca i zaposlenika.5
Godišnji odmor
Prilikom zaključivanja ugovora o radu, poslodavac i zaposlenik su
dužni zaključiti ugovor o radu koji sadrži sve bitne elemente propisane
članom 21. Zakona o radu, uključujući i one koje se odnose na trajanje
godišnjeg odmora.6
Za razliku od dnevne pauze, dnevnog odmora i sedmičnog odmora,
pravo na godišnji odmor je obavezni dio ugovora o radu između
poslodavca i zaposlenika, dok se ostala prava na odmor mogu utvrditi i
ugovorom o radu, ali ne predstavljaju obavezni dio ugovora o radu.Iako
je Evropska socijalna povelja propisala obavezu za države potpisnice
da omoguće najmanje četiri sedmice plaćenog godišnjeg odmora
(20 radnih dana), Zakon o radu je propisao da zaposlenik, za svaku
kalendarsku godinu, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju
od najmanje 18 radnih dana.7
U skladu sa članom 7. (Pravo djece i omladine za zaštitu) Evropske
socijelane povelje, kojim je, između ostalog, propisano da su države
potpisnice obavezne da predvide da zaposlene osobe starosti ispod 18
godina imaju pravo na minimalno četiri sedmice plaćenog godišnjeg
odmora, Zakon o radu je propisao da maloljetni zaposlenik ima pravo na
2 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03)
3 Član 37. Zakona o radu
4 Član 38. Zakona o radu
5 Član 39. Zakona o radu
6 Član 21. stav 1. tačka 9. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH” br. 43/99, 32/00 i
29/03)
7 Član 41. stav 1. Zakona o radu
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana.8 Iz navedenog
proizlazi da je obezbijeđena zaštita djece i omladine na radu, gdje su
ispoštovane odredbe o minimalnom trajanju godišnjeg odmora, za
razliku od odredbi koje se odnose na punoljetne zaposlenike.
Također, predviđeno je pravo zaposleniku na godišnji odmor u
trajanju od najmanje 30 radnih dana, koji radi na poslovima na
kojima se, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi od
štetnih uticaja. Zakon o radu je propisao da se ovi poslovi i trajanje
odmora za ovu vrstu poslovu uređuju zakonom, propisom kantona,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.9
Sa tim u vezi, Zakon o radu u Kantonu Sarajevo10 je propisao da
zaposlenik koji najmanje 30% radnog vremena radi na poslovima na
kojima se, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi od
štetnih uticaja ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje
30, a najviše do 45 radnih dana. Ovi poslovi su:
■■ pod djejstvom jonizujućih zračenja;
■■ pod povišenim i smanjenim vazdušnim pritiskom;
■■ pod zemljom, vodom i u vlazi;
■■ na visini;
■■ pod štetnim djejstvom buke;
■■ na pokretnim objektima (brodovima, kranovima, splavovima i
sl.);
■■ sa nagrizajućim materijalima;
■■ u atmosferi zagađenoj otrovnim gasovima, prašinom i parom;
■■ sa kancerogenim supstancama;
■■ u drugim zemljama sa teškim klimatskim i drugim uslovima
života i rada;
■■ u specijalnim psihijatrijskim bolnicama i neuropsihijatrijskim
klinikama i odjeljenjima;
■■ u sudsko-medicinskim i patoanatomskim prosekturama;
■■ na hirurškim intervencijama u operacionoj sali;
■■ liječnika i ostalog medicinskog osoblja, veterinarskog osoblja
i pomoćnog osoblja zaposlenog u bolnicama, lječilištima,
ambulantama i drugim zdravstvenim ustanovama u vezi sa
njegom ljudi ili životinja oboljelih od zaraznih bolesti;
■■ osoblja zdravstveno-medicinskih laboratorija pri radu sa zaraznim
materijalom ili životinjama i osoblja pri radu na suzbijanju i
znanstvenom istraživanju zaraznih bolesti;
■■ koji zahtijeva kontakt sa zaraženim životinjama, njihovim mesom,
posao sa otpacima zaraženih životnja, utovar, istovar ili prevoz
robe koja je zagađena zaraženim otpacima životinja, kao i rad sa
zaraženim materijalom;
■■ letačkog osoblja i slično.11
Zakon o radu je ostavio mogućnost da se trajanje godišnjeg odmora
duže od najkraćeg propisanog ovim ili drugim zakonom uređuje
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.12
Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08) ne sadrži odredbe o odmorima i
odsustvima zaposlenika, za razliku od granskih kolektivnih ugovora
kojima su regulisana prava na odmore i odsustva i uvećanja tih prava.
Kao primjer granskog kolektivnog ugovora, uzet ćemo Kolektivni
ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne
i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/00, 50/00 i
97/13), gdje je utvrđeno da se službeniku godišnji odmor od 18 radnih
dana uvećava prema sljedećim osnovama i mjerilima:
1. Po osnovu radnog staža:
8 Član 41. stav 2. Zakona o radu
9 Član 41. st. 3. i 4. Zakona o radu
10 Zakon o radu u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 19/00)
11 Član 6. Zakona o radu u Kantonu Sarajevo
12 Član 43. stav 1. Zakona o radu
34 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ za svake tri godine radnog staža najmanje jedan dan.
2. Po osnovu složenosti poslova:
■■ službenicima koji obavljaju poslove visoke spreme četiri dana
■■ službenicima koji obavljaju poslove više stručne spreme i
namještenicima sa VKV spremom tri dana,
■■ službenicima koji obavljaju poslove srednje školske spreme dva
dana,
■■ namještenicima sa KV spremom dva dana,
■■ ostalim namještenicima jedan dan.
3. Po osnovu uvjeta rada:
■■ rad na poslovima s otežanim uvjetima rada tri dana,
■■ rad u smjenama i u neradne dane dva dana.
4. Po osnovu socijalnih i zdravstvenih uvjeta:
■■ roditelju ili staratelju sa djetetom do sedam godina jedan dan za
svako dijete
■■ samohranom roditelju ili staratelju sa djetetom do deset godina
dva dana za svako dijete
■■ samohranom roditelju ili staratelju sa hendikepiranim djetetom
dva dana za svako dijete.
5. Po osnovu rezultata rada
■■ za uspješne rezultate rada jedan dan,
■■ za naročito uspješne rezultate u radu dva dana.13
U trajanje godišnjeg odmora ne uračunava se vrijeme privremene
nesposobnosti za rad, vrijeme praznika u koje se ne radi, kao i drugo
vrijeme odsustvovanja sa rada koje se zaposleniku priznaje u staž
osiguranja.
U slučaju da je radna obaveza organizirana u manje od šest radnih
dana u sedmici, pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora smatra se
da je radno vrijeme raspoređeno na šest radnih dana, ako kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije
uređeno.14
Zaposlenik koji se prvi put zaposlio ili koji ima prekid rada između
dva radna odnosa duži od osam dana, stiče pravo na godišnji odmor
nakon šest mjeseci neprekidnog rada. U slučaju da zaposlenik nije
ostvario pravo na godišnji odmor, odnosno nije imao šest mjeseci
neprekidnog rada, tada zaposlenik ima pravo na najmanje jedan
dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec rada, u skladu sa
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.15
U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske
vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ovo pravo je prošireno, pa
tako službenik koji u kalendarskoj godini u kojoj je zasnovao radni
odnos nema navršenih šest mjeseci neprekidnog rada, ima pravo na
najmanje dva dana godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec rada.16
Kada zaposlenik ostvari pravo na godišnji odmor, on taj odmor može
koristiti odmah po sticanju prava i u cjelokupnom trajanju, ukoliko
pravilnikom o radu poslodavca nije propisano da se sačinjava plan
korištenja godišnjeg odmora radi efikasnijeg izvršavanja radnih
obaveza ili zbog toga što priroda posla to zahtijeva. Pored toga,
zaposlenik može koristiti pravo na godišnji odmor u dva dijela, sa
tim da prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih
dana u toku kalendarske godine, a drugio dio do 30. juna naredne
13 Član 13. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji
Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/00, 50/00 i 97/13)
14 Član 43. st. 2. i 3. Zakona o radu
15 Član 42. st. 1. i 2. Zakona o radu
16 Član 14. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji
Bosne i Hercegovine
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
godine.
Također, zaposlenik ima pravo da koristi jedan dan godišnjeg odmora
kad on to želi, pod uslovom da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri
dana prije njegovog korištenja.17
Pravo na godišnji odmor je zaposlenikovo neotuđivo pravo, te se
zaposlenik ne može odreći korištenja prava na godišnji odmor, niti se
zaposleniku može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se može
izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.18
Odsustva
Pored prava na odmore, zaposlenik ima pravo i na plaćeno odsustvo
sa rada uz naknadu (plaćeno odsustvo), odnosno odsustvo sa rada bez
naknade (neplaćeno odsustvo).
Odsustvo sa rada uz naknadu plaće (plaćeno odsustvo)
Zakon o radu je propisao da zaposlenik ima pravo na odsustvo sa rada
uz naknadu plaće do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj godini u
slučajevima:
■■ stupanja u brak,
■■ porođaja supruge,
■■ teže bolesti i smrti člana uže porodice, odnosno domaćinstva.
Također, Zakon o radu je definisao da se članom uže porodice smatraju:
supružnici, odnosno vanbračni supružnici, dijete (bračno, vanbračno,
usvojeno, pastorče i dijete bez roditelja uzeto na izdržavanje), otac, majka,
očuh, maćeha, usvojilac, dedo i nana (po ocu i majci), braća i sestre.19
Pored slučajeva utvrđenih Zakonom o radu, zaposlenik ima pravo i na
plaćeno odsustvo i u drugim slučajevima i za vrijeme utvrđeno propisima
kantona, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.20
Sa tim u vezi, Zakonom o radu u Kantonu Sarajevo je propisano pravo
zaposlenika da, pored ranije navedenih slučajeva propisanih Zakonom o
radu, ima plaćeno odsustvo do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj
godini i u slučajevima:
■■ smrti roditelja supruge, odnosno supruga;
■■ sklapanja braka djeteta;
■■ selidbe u istom mjestu;
■■ elementarne nepogode (požar, potres, poplava, snježne lavine, klizišta
i sl.);
■■ polaganja stručnog i drugog ispita.21
Za zaposlenika koji je već ostvario pravo na plaćeno odsustvo od sedam
radnih dana, Zakon o radu u Kantonu Sarajevo je propisao i izuzetnu
situaciju da ima pravo, u slučaju smrti člana uže porodice ili člana
domaćinstva, odnosno roditelja supruge, odnosno supruga, na više od
sedam radnih dana plaćenog odsustva.22
Ove odredbe su humanog karaktera, uvažavajući nepredvidivosti
određenih događaja (smrt člana porodice i sl.), kao i značaja porodice i
porodičnih odnosa.
U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u
Federaciji Bosne i Hercegovine ova prava su dodatno proširena, pa tako
službenik ima pravo na plaćeno odsustvo od ukupno sedam radnih dana
u kalendarskoj godini u sljedećim slučajevima:
■■ stupanja u brak,
■■ rođenja djeteta,
■■ teže bolesti ili smrti člana obitelji, odnosno domaćinstva,
17 Član 44. Zakona o radu
18 Član 45. Zakona o radu
19 Član 46. st. 1. i 2. Zakona o radu
20 Član 46. stav 3. Zakona o radu
21 Član 7. Zakona o radu u Kantonu Sarajevo
22 Član 8. Zakona o radu u Kanton u Sarajevo
36 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ selidbe,
■■ dobrovoljnog davanja krvi,
■■ i u drugim sličnim slučajevima, što se određuje pravilnikom o radnim odnosima.23
Također je propisano da, u situacijama kada je za obavljanje određenih poslova na koje je
službenik raspoređen potrebno imati položen određeni stručni ispit ili neki drugi ispit,
tada službenik ima pravo na plaćeno odsustvo sa rada u trajanju od najmanje pet radnih
dana za pripremanje i polaganje tog ispita.24
Pored navedenog, službenik ima pravo na plaćeno odsustvo, koje se utvrđuje pravilnikom
o radnim odnosima, i u slučajevima kada je upućen na školovanje, stručno osposobljavanje
ili usavršavanje.25
Odsustvo sa rada bez naknade (neplaćeno odsustvo)
Kada su u pitanju odsustva sa rada bez naknade plaće (neplaćeno odsustvo), poslodavac
može odobriti zaposleniku, na njegov lični zahtjev, odsustvo sa rada bez naknde plaće.
Za vrijeme neplaćenog odsustva, zaposleniku prava i obaveze iz radnih odnosa miruju.26
Smatramo da se uslovi, način i vrijeme ostvarivanja neplaćenog odsustva mogu utvrditi
kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu poslodavca.
Poslodavac je, izuzetno, dužan omogućiti zaposleniku odsustvo do četiri radna dana u
jednoj kalendarskoj godini radi zadovoljvanja vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, sa
tim da se odsustvo od dva dana, u ovom slučaju, smatra plaćenim odsustvom.27
Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i
Hercegovine je propisano da se službeniku može odobriti neplaćeno odsustvo u sljedećim
slučajevima:
■■ za pripremanje i polaganje ispita,
■■ za sudjelovanje u stručnim seminarima,
■■ za gradnju i popravku kuće ili stana,
■■ za njegu člana obitelji,
■■ za sudjelovanje na kulturnim, sportskim susretima i drugim sličnim slučajevima.28
Pravilnikom o radnim odnosima se uređuje dužina odsustva za pojedine slučajeve ovog
neplaćenog odsustva, kao i detaljnije određuje šta se smatra upućivanjem na školovanje,
stručno osposobljavanje ili usavršavanje kao oblik plaćenog odsustva, za razliku od
sudjelovanja u stručnim seminarima kao obliku neplaćenog odsustva.29
Primjera radi, državnom službeniku u organima državne službe može se odobriti neplaćeno
odsustvo u trajanju dužem od 30 radnih dana, u sljedećim slučajevima: ■■ boravak u inostranstvu radi spajanja porodice, ukoliko bračni drug državnog službenika
boravi u inostranstvu po osnovu odluke nadležne institucije Bosne i Hercegovine ili
nadležnog organa Federacije Bosne i hercegovine; ■■ školovanje koje nije obuhvaćeno organizovanim oblicima obuke koju provode organi
i institucije u Federaciji, odnosno u Bosni i Hercegovini, a koje doprinosi ukupnom
usavršavanju državnog službenika. Ovo odsustvo ne može trajati duže od četiri godine za prvi slučaj, dok za drugi slučaj
odsustvo ne može trajati duže od dvije godine, sa tim da za vrijeme odsustvovanja sa rada
državnom službeniku prava i obaveze iz radnog odnosa miruju.30
23 Član 18. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
24 Član 18. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
25 Član 19. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
26 Član 47. st. 1. i 3. Zakona o radu
27 Član 47. stav 2. Zakona o radu
28 Član 20. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
29 Član 20. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine
30 Član 34a. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici,
uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/04,
3/06 i 19/12)
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIPRAVNICI
Samed Mehmedović
dipl. pravnik
JP Željeznice FBiH, d.o.o. Sarajevo
email: [email protected]
SIŽE
Pripravništvo je proces koji je od ključnog značaja za poboljšanje
zapošljavanja mladih ljudi te obezbjeđivanje nesmetanog i lakšeg prelaska
iz škole na posao. Autor obrađuje prijem pripravnika, zasnivanje ranog
odnosa, radno-pravni status, novčana primanje i ostala prava iz radnog
odnosa.
Ključne riječi: pripravnik, prijem pripravnika, zasnivanje ranog odnosta
i prava
UVOD
Redovnim ili vanrednim obrazovanjem u obrazovnim ustanovama stiče se odgovarajuća
školska sprema u zanimanju za koje se vrši obrazovanje. Sticanjem odgovarajuće školske
spreme ne stiču se sva potrebna znanja i vještine neophodne za samostalno obavljanje
poslova koji odgovaraju stepenu stečene stručne spreme.
Dolaskom u preduzeće, ustanovu ili drugi organ koji ima ulogu poslodavca, lice sa
završenom školom i stečenom stručnom spremom treba da prođe određeni proces
upoznavanja sa karakteristikama tog radnog mjesta, svim specifičnostima koje to radno
mjesto nosi, kao i svim znanjima i vještinama koje se inače stiču u praksi.
Prenošenje znanja i vještina u konkretnom zanimanju od onih koji imaju značajno
iskustvo na one koji prvi puta dolaze u poziciju da ta znanja i vještine stiču, provodi se
kroz proces obuke, vježbe ili rada pod nadzorom i kontrolom.
Pripravništvo je proces koji je od ključnog značaja za poboljšanje zapošljavanja mladih
ljudi te obezbjeđivanja nesmetanog i lakšeg prelaska iz škole na posao. Neprihvatljivo je,
iako danas ima i takvih pojava, da se pripravnici iskorištavaju kao besplatna ili jeftina
radna snaga. Pripravnicima se, prevashodno, mora omogućiti svrsishodno stručno
osposobljavanje i sticanje potrebnog radnog skustva, na osnovu koga će moći dobiti
odgovarajući posao.
Nakon završenog procesa osposobljavanja za samostalno obavljanje poslova, polaže se
stručni ispit koji, ako se uspješno položi, daje vizu za ravnopravno učešće na tržištu radne
snage.
38 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Značajno je napomenuti da je Europska komisija 5. 12. 2013. godine
predložila smjernice kojima je svrha da se pripravnicima omogući
sticanje visokokvalitetnog radnog iskustva na siguran i ravnopravan
način te povećaju šanse za njihovo zapošljavanje na visokokvalitetnim
radnim mjestima.1
Zbog raznolikosti pravnih propisa koji regulišu polje radnih odnosa
u našoj državi, različit je i radnopravni status lica koje se prvi puta
zapošljava u zanimanju za koje se obrazovalo, odnosno školovalo.
Slijedom toga, prezentujemo radnopravni status tih osoba u
preduzećima prema odredbama Zakona o radu u Federaciji Bosne i
Hercegovine, kao i odredbama lex specialis zakona koji se primjenjuju
na državne službenike i namještenike.
POJAM PRIPRAVNIKA
Temeljni propis kojim se u Federaciji Bosne i Hercegovine daje
definicija pojma pripravnik jeste Zakon o radu (ZOR - „Službene
novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
Prema ovom pravnom propisu, „pripravnikom se smatra lice sa
završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom koje
prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je, prema
zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju
potrebno prethodno radno iskustvo“.2
Slijedom ovog zakonskog određenja pojma pripravnika, vidimo da
je akcenat stavljen na činjenicu zasnivanja radnog odnosa prvi put u
tom zanimanju, uz uslov da je zakonom propisana obaveza polaganja
stručnog ispita ili je za rad u tom zanimanju potrebno prethodno
radno iskustvo. Znači, nije bitno da li lice koje se prvi puta zapošljava
u tom zanimanju ima ili nema ranije stečenog radnog staža na drugim
poslovima, bitno je da nema staža u tom zanimanju; on će se moći
primiti u svojstvu pripravnika radi osposobljavanja za samostalan
rad u svojoj struci. Ovo su vrlo česte situacije u preduzećima. Naime,
mnogi zaposlenici se tokom svog radnog angažovanja vanredno
obrazuju i stiču diplome više ili visoke stručne spreme. U situacijama
kada se pojave upražnjena radna mjesta koja odgovaraju stepenu
stečene stručne spreme, oni na ta radna mjesta apliciraju u svojstvu
pripravnika.
Ako zakonom, za određeno zanimanje, nije propisana obaveza
polaganja stručnog ispita, a općim aktima poslodavca nije propisano
da je potrebno prethodno radno iskustvo za rad u tom zanimanju,
onda lice koje se prvi puta zaposli ne mora biti pripravnik.
Kada su u pitanju pripravnici u organima državne službe, onda
pojmovno određenje pripravnika nalazimo u Pravilniku o
jedinstvenim kriterijima i postupku izbora i prijemu pripravnika
sa visokom stručnom spremom u organe državne službe Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 4/13).
Prema odredbama člana 2. stav 1. Pravilnika, pod pojmom
pripravnika podrazumijeva se lice koje poslije stečene visoke
stručne spreme nema radnog iskustva, već se prvi put zapošljava
sa ciljem obavljanja pripravničkog staža.
Vidimo, dakle, da se i ovdje stavlja akcenat na zapošljavanje prvi puta
sa ciljem obavljanja pripravničkog staža, kao i na činjenicu da lice
koje je steklo visoku stručnu spremu nema radnog iskustva. Stavom
2. istog člana rečeno je da se lice, koje nakon stečene visoke stručne
spreme ima ostvaren radni staž u struci od jedne godine ili više, ne
može primati u radni odnos kao pripravnik.
Ako, pak govorimo o pripravnicima namještenicima u organima
državne službe, onda pojmovno određenje pripravnika nalazimo u
Zakonu o namještenicima u organima državne službe u Federaciji
Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 49/05), tačnije u
članu 37. koji precizira: „Osoba koja se prvi put zapošljava nakon
1 European Commission Press Release 05/12/2013.
2 Član 26. stav 3. ZOR-a
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
završene škole prima se u radni odnos u organ državne službe u
svojstvu pripravnika radi stručnog osposobljavanja za samostalan
rad u struci.“
ZAPOŠLJAVANJE PRIPRAVNIKA
Kod zapošljavanja pripravnika neophodno je razmotriti više varijanti.
Prevashodno kod poslodavaca na koje se, o pitanju radnih odnosa,
primjenjuje ZOR. Pravna norma iz člana 26. stav 1. ZOR-a govori da
poslodavac može zaključiti ugovor o obavljanju pripravničkog staža
sa pripravnikom na onoliko vremena koliko traje pripravnički staž
propisan za zanimanje na koje se odnosi. Slijedom toga, poslodavcu
je stavljeno na dispoziciju da, ako želi i ima potrebe, može da zaključi
ugovor sa pripravnikom. Način i postupak angažovanja pripravnika
detaljnije se propisuje općim aktima poslodavca, prevashodno
pravilnikom o radu koga poslodavac donosi i objavljuje.
Kada se radi o zapošljavanju pripravnika u organima državne službe,
onda treba odvojeno posmatrati pripravnike koji se osposobljavaju za
buduće državne službenike, od pripravnika koji se osposobljavaju za
buduće namještenike u organima državne službe.
Kada je riječ o pripravnicima koji se osposobljavaju za buduće
državne službenike, onda prema odredbama člana 37. Zakona o
državnoj službi u FBiH („Sl. novine FBiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04,
54/04, 67/05, 08/06 i 04/12), rukovodilac organa državne službe
može zatražiti od Agencije za državnu službu da u državnu službu
primi pripravnika, koji se zapošljava na osnovu javnog konkursa
kojeg objavljuje Agencija. Slijedom ove zakonske odredbe, proizlazi
da se prijem pripravnika u državnu službu isključivo vrši putem
javnog konkursa kojeg objavljuje Agencija. Jedinstveni kriteriji i
postupak prijema pripravnika u organe državne službe propisani su
Pravilnikom. Prema odredbama tog pravilnika, Agencija raspisuje
konkurs za prijem pripravnika na osnovu zahtjeva rukovodioca
organa državne službe. Zahtjev rukovodioca organa državne službe,
koji se dostavlja Agenciji, mora da sadrži vrstu visoke stručne spreme
i broj pripravnika koji se traži. Na temelju tako dostavljenog zahtjeva,
Agencija raspisuje javni konkurs koji sadrži:3
a) naznaku da se radi o prijemu pripravnika,
b) naziv i sjedište organa državne službe,
c) opšte uslove utvrđene u članu 25. Zakona o državnoj službi u
Federaciji Bosne i
Hercegovine,
d) vrstu visoke stručne spreme,
e) naznaku da se izbor i prijem pripravnika vrši u skladu sa
jedinstvenim kriterijima utvrđenim ovim pravilnikom,
f) napomenu da se radni odnos zasniva na jednu godinu ili duže,
ako je to posebnim zakonom propisano,
g) spisak potrebnih dokumenata kojima se dokazuje ispunjavanje
uslova konkursa,
h) rok za podnošenje prijava, mjesto i način dostavljanja.
Javni konkurs se objavljuje u najmanje dva dnevna lista koji izlaze
na teritoriji cijele Federacije Bosne i Hercegovine i na zvaničnoj webstranici Agencije.
Prema odredbama člana 5. Pravilnika, za izbor pripravnika u organe
državne službe utvrđuju se sljedeći kriteriji:
1. prosjek ocjena završenog studija,
2. trajanje nezaposlenosti nakon sticanja diplome visoke stručne
spreme, prema evidenciji nadležne službe za zapošljavanje,
3. invalidnost.
3 Član 4. Pravilnika o jedinstvenim kriterijima i postupku izbora i prijemu pripravnika sa
visokom stručnom spremom u organe državne službe Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine FBiH“, broj 4/13).
40 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nakon provedenog konkursa, Agencija dostavlja listu kandidata
rukovodiocu organa državne službe na čiji je zahtjev proveden javni
konkurs.
Rukovodilac organa državne službe dužan je, u roku od pet dana
od dana prijema liste kandidata, zatražiti mišljenje Agencije o
kandidatu kojeg je izabrao sa dostavljene liste. Ukoliko u ovom roku
rukovodilac organa državne službe ne zatraži mišljenje od Agencije,
Agencija u naredna tri dana dostavlja rukovodiocu organa državne
službe mišljenje o kandidatu koji je na konkursu ostvario najveći broj
bodova. Za pripravnika se prima kandidat koji je ostvario najveći broj
bodova. Rukovodilac organa državne službe dužan je, nakon prijema
mišljenja Agencije, u narednih pet dana donijeti rješenje o prijemu
kandidata koji je ostvario najveći broj bodova.
Prijem pripravnika u organe državne službe za stručno
osposobljavanje za namještenika vrši se u skladu s odredbama Zakona
o namještenicima („Službene novine FBiH“, broj 49/05). Prema
odredbama člana 37. tog zakona, osoba koja se prvi put zapošljava
nakon završene škole prima se u radni odnos u organ državne službe u
svojstvu pripravnika radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad
u struci. Prijem pripravnika u radni odnos vrši se putem javnog oglasa
koji se provodi na način propisan u odredbama čl. 23-26. ovog zakona.4
Pripravnik se prima u radni odnos na period trajanja pripravničkog
staža koji za pripravnike srednje školske spreme iznosi šest mjeseci, a
za pripravnike više školske spreme devet mjeseci i još tri mjeseca po
4
Član 23.
Ako se upražnjeno radno mjesto namještenika ne može popuniti putem internog oglasa
onda se popuna tog radnog mjesta vrši putem javnog oglašavanja. Javni oglas objavljuje
se u najmanje tri različita dnevna lista koja se distribuiraju na cijelom području Federacije.
Javni oglas sadrži opće uvjete iz člana 24. ovog zakona i posebne uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe
za radno mjesto koje se popunjava. Rok za javni oglas ne može biti kraći od
15 dana računajući od dana objavljivanja oglasa prema stavu 2. ovog člana.
Provođenje javnog oglasa vrši se na način propisan u članu 22. ovog zakona.
Član 24.
U radni odnos u organ državne službe na radno mjesto namještenika može biti primljena
osoba koja ispunjava sljedeće opće uvjete: 1) da je državljanin Bosne i Hercegovine; 2) da je
punoljetna; 3) da ima opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta; 4)
da ima vrstu i stepen školske spreme potrebne za obavljanje poslova radnog mjesta prema
pravilniku o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe; 5) da u posljednje dvije godine
od dana objavljivanja javnog oglasa nije otpuštena iz organa državne službe kao rezultat
disciplinske kazne na bilo kojem nivou vlasti u Federaciji, odnosno u Bosni i Hercegovini; 6)
da nije obuhvaćena odredbom člana IX 1. Ustava Bosne i Hercegovine.
Za rad na pomoćno-tehničkim i pomoćnim poslovima u organu državne službe, radni odnos
može zasnovati i osoba sa navršenih 15 godina života.
Član 25.
Rukovodilac organa državne službe odlučuje o prijemu namještenika u radni odnos sa liste kandidata koji ispunjavaju sve uvjete javnog oglasa. Prijem u radni odnos vrši se rješenjem koje sadrži:
1) ime i prezime namještenika koji se prima u radni odnos; 2) naziv radnog mjesta i organizacione
jedinice u kojoj se radno mjesto nalazi; 3) platni razred; 4) vrijeme trajanja radnog odnosa
(neodređeno ili određeno vrijeme); 5) trajanje probnog rada i 6) datum stupanja na posao.
Namještenik stupa na posao nakon što rješenje o prijemu u radni odnos postane konačno.
Kandidati koji nisu primljeni u radni odnos, a ispunjavaju sve uvjete javnog oglasa predstavljaju rezervnu listu uspješnih kandidata i ta lista se čuva do isteka probnog rada za primljenog
kandidata i koristi se pod uvjetima utvrđenim u stavu 1. člana 29. ovog zakona.
Član 26.
Kandidat koji nije primljen u radni odnos ima pravo da po prijemu obavještenja o izboru
primljenih kandidata, na obavještenje, odnosno rješenje o prijemu u radni odnos izjavi žalbu
Odboru za žalbe u roku od osam dana od dana prijema rješenja, odnosno obavještenja.
Žalba iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje rješenja o prijemu u radni odnos.
Rješenje Odbora za žalbe doneseno po žalbi je konačno.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
isteku staža u kojem pripravnik polaže stručni ispit. Taj ispit polaže
se pred odgovarajućom komisijom iz člana 31. stav 2. ovog zakona, a
prema propisu koji se donosi na osnovu člana 32. stav 6. ovog zakona.
Šta se dešava nakon završenog pripravničkog staža i uspješno
položenog stručnog ispita?
Za razliku od pripravnika za državnog službenika, koji nakon
završenog pripravničkog staža stiče pravo da se prijavi na javni
konkurs za prijem državnog službenika, bez obzira što npr. postoji
upražnjeno radno mjesto državnog službenika, pripravnik za
namještenika koji uspješno položi stručni ispit postavlja se bez
javnog oglasa na radno mjesto namještenika svoje struke, ako u
organu državne službe ima upražnjeno odgovarajuće radno mjesto
namještenika i ako postoji potreba za popunom tog radnog mjesta, a
ako ne postoji takvo radno mjesto pripravniku prestaje radni odnos
u organu državne službe, o čemu rukovodilac organa državne službe
donosi posebno rješenje.5
Vrlo često se javljaju situacije da se namještenici, koji rade u organima
državne službe, obrazuju uz rad i steknu fakultetsku diplomu sa
visokom stručnom spremom.
Postavlja se pitanje, kakva je njihova situacija u pogledu raspoređivanja
na eventualno upražnjeno radno mjesto državnog službenika, nakon
što steknu fakultetsku diplomu?
S obzirom na navedeno zakonsko rješenje i kriterije za izbor
pripravnika prema Pravilniku, pripravnik koji je kao namještenik
stekao VII stepen stručne spreme nema prioritet na javnom konkursu.
On može, kao i svi drugi koji žele da konkurišu, konkurisati na
raspisani javni konkurs za pripravnike. Ako bi na tom konkursu bio
izabran, on će zasnovati radni odnos u svojstvu pripravnika. Njegovo
pripravništvo će trajati godinu dana, nakon čega će mu prestati radni
odnos. On će steći pravo da ravnopravno sa drugima konkuriše
na javni konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta državnih
službenika.
Iz navedenog jasno proizlazi da nema mogućnosti da po automatizmu
namještenik koji je stekao stručnu spremu VII stepena, nakon
odrađenog pripravništva, bude raspoređen na upražnjeno radno
mjesto državnog službenika u organu državne službe, već se popuna
upražnjenog radnog mjesta u organu državne službe isključivo vrši
na osnovu javnog konkursa kojeg objavljuje Agencija za državnu
službu.
RADNOPRAVNI STATUS PRIPRAVNIKA
Za razumijevanje radnopravnog statusa pripravnika, neophodno je
podsjetiti na zakonsku definiciju pojma zaposlenik. Naime, prema
odredbama člana 4. ZOR-a „zaposlenik, u smislu ovog zakona, fizičko
je lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu“.
Znači, zaposlenik je lice koje je kod poslodavca zaposleno na osnovu
ugovora o radu. Postavlja se pitanje o tome da li je pripravnik zaposlen
kod poslodavca na osnovu ugovora o radu?
Odgovor na ovo pitanje je različit i zavisi od toga da li se na radnopravni
status pripravnika primjenjuje ZOR kao temeljni propis ili se na
radnopravni status primjenjuju odredbe drugih lex specialis zakona.
Kod svih poslodavaca kod kojih se na radnopravni status pripravnika
primjenjuju odredbe ZOR-a kao općeg propisa, radnopravni status
pripravnika različit je od radnopravnog statusa zaposlenika.
Zaposlenik je zaposlen na osnovu ugovora o radu, dok se sa
pripravnikom zaključuje ugovor o obavljanju pripravničkog staža na
onoliko vremena koliko traje pripravnički staž propisan za zanimanje
na koje se odnosi.6 Ovaj ugovor se zaključuje između poslodavca i
pripravnika u pismenoj formi.
5 Član 38. Zakona o namještenicima („Službene novine FBiH“, broj 49/05).
6 Član 26. stav 1. ZOR-a
42 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dok zaposlenik kod poslodavca na osnovu ugovora o radu zasniva
radni odnos, pripravnik, prema ovom zakonskom određenju
nema taj status. Naime, odredbom člana 2. ZOR-a propisano je da
„zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika
zasniva se radni odnos“.
To znači, da bi se zasnovao radni odnos, neophodno je da se ispune
dva uslova:
1. Mora se zaključiti ugovor o radu;
2. Ugovorne strane iz ugovora o radu moraju biti poslodavac i
zaposlenik.
U slučaju pripravnika, ova dva uslova nisu ispunjena, on nema status
zaposlenika i sa njime se ne zaključuje ugovor o radu već ugovor o
obavljanju pripravničkog staža.
Odredbama člana 32. nacrta novog zakona o radu promijenjen
je radnopravni status pripravnika i on će prema tim odredbama
biti u radnom odnosu. Naime, tom odredbom se propisuje: „Radi
osposobljavanja za samostalan rad, sa licem koje se prvi put zapošljava
u zanimanju za koje se školovalo, poslodavac može zaključiti ugovor
o radu sa pripravnikom.“
Ovaj ugovor se zaključuje na određeno vrijeme, a najduže na jednu
godinu.
Kakav radnopravni status ima pripravnik u organima državne
službe?
Odredbama člana 37. Zakona o državnoj službi u FBiH propisano je
da „rukovodilac organa državne službe može zatražiti od Agencije
da u državnu službu primi pripravnika, koji se zapošljava na osnovu
javnog konkursa kojeg objavljuje Agencija“.
Znači, zapošljavanje pripravnika u organima državne službe, u
cilju odrađivanja pripravničkog staža koji traje godinu dana, vrši
se isključivo na temelju javnog konkursa kojeg provodi Agencija za
državnu službu. Procedura provođenja javnog konkursa i kriteriji
koji se uzimaju pri tome u obzir pojašnjeni su kod zapošljavanja
pripravnika u organima državne službe.
PRAVO NA PLAĆU ILI NOVČANU NAKNADU
U zavisnosti o tome da li se radi o pripravniku u organu državne
službe ili se radi o pripravniku u preduzećima i drugim ustanovama
na koje se u pogledu radnopravnog statusa primjenjuje ZOR, zavisi i
pravo na plaću, odnosno na novčanu naknadu.
Za vrijeme obavljanja pripravničkog staža, pripravnik na koga se
primjenjuje ZOR kao temeljni propis ima pravo na novčanu naknadu
u iznosu od najmanje 80% od najniže plaće.7 Najniža plaća propisana
je odredbama člana 8. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju
Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 54/05).
Ovom zakonskom odredbom propisan je iznos najmanje novčane
naknade za pripravnika, sa tim što je ostavljena mogućnost da se
poslodavac i pripravnik dogovore i o većem iznosu ove novčane
naknade, ovisno o stručnoj spremi pripravnika. Ovdje je, dakle,
ostavljeno na dispoziciju poslodavcu i zaposleniku da se i drugačije
dogovore, što ostavlja mogućnost da pripravnik dobije veću novčanu
naknadu. U praksi je to obično slučaj sa deficitarnim zanimanjima
kojih nema na tržištu radne snage i koji prilikom konkurisanja imaju
znatno povoljniju poziciju. Naime, i tržište radne snage funkcionira
na bazi ponude i potražnje, tako da, što je ponuda radne snage manja,
uz veću tražnju, cijena rada je veća.
Što se tiče ovog prava, kada je u pitanju pripravnik u organima
državne službe, onda prema odredbama člana 25. Zakona o plaćama
i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine FBiH“, br. 45/10 i 111/12) visina plaće za pripravnike
visoke, više i srednje stručne spreme se određuje u iznosu:
7 Član 26. stav 4. ZOR-a
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ za visoku školsku spremu u iznosu od 80% od početne osnovne plaće
utvrđene za radno mjesto stručnog saradnika;
■■ za višu školsku spremu u iznosu od 80% od početne osnovne plaće
utvrđene za radno mjesto samostalnog referenta;
■■ za srednju stručnu spremu u iznosu od 80% od početne osnovne
plaće utvrđene za radno mjesto referenta.
Treba napomenuti da početna osnovna plaća predstavlja samo iznos
plaće bez dijela plaće po osnovu penzijskog staža.
OSTALA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA
Pripravnik ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor
između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor.8
Ova prava potpuno su identična sa pravima zaposlenika u radnom
odnosu. Tako će pripravnik imati pravo na odmor u toku radnog dana u
trajanju od najmanje 30 minuta, kao i pravo da mu se, na njegov zahtjev,
jednom sedmično obezbijedi odmor u toku radnog dana u trajanju
od jednog sata. Pripravnik ima pravo i na dnevni odmor između dva
uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno, kao
i pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno.
Postavlja se pitanje i o tome ima li pripravnik pravo na godišnji odmor?
Prema ovakvom zakonskom određenju, pripravnik nema pravo
na godišnji odmor. Ovo je i razumljivo jer pripravnik nema status
zaposlenika niti on zaključivanjem ugovora o obavljanju pripravničkog
staža zasniva radni odnos.
Pripravnik ima pravo na osiguranje za slučaj povrede na radu i
profesionalne bolesti koje osigurava poslodavac, a pravo na zdravstveno
osiguranje osigurava nadležna služba za zapošljavanje.9 Treba
napomenuti da se kopija ugovora o obavljanju pripravničkog staža,
obavezno dostavlja nadležnoj službi za zapošljavanje u roku od pet dana
od dana njegovog zaključivanja. Ova dostava se vrši radi evidencije i
kontrole.
ZAKLJUČAK
Iako postoji nekoliko varijanti i mogućnosti da mladi ljudi nakon
završenog obrazovanja steknu potrebno radno iskustvo kako bi na tržištu
radne snage aktivno i ravnopravno učestvovali, moramo konstatovati
da je to još uvijek nedovoljno da bi se svima omogućilo pripravništvo.
Svakako, u tom pravcu, treba pozdraviti poteze nekih općina u našoj
državi koje sve češće realiziraju programe stručnog osposobljavanja
pripravnika sa završenim VII stepenom stručne spreme sa svog područja,
bilo da to rade kroz stručno osposobljavanje u općinskim službama za
upravu, bilo da to rade u okviru javnih i privatnih preduzeća sa kojima
općine zaključuju ugovore o finansiranju tog osposobljavanja.
Šarolikost i različitost pravnog regulisanja radnopravnog statusa
pripravnika u preduzećima i organima državne službe, različit
radnopravni status, pogodno je tlo za iskazivanje nezadovoljstva i samim
tim stvara neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja ekonomskih,
socijalnih i drugih prava.
Treba reći da aktuelni nacrt zakona o radu ide u pravcu otklanjanja tih
nedostataka, jer se u suštini mijenja radnopravni status pripravnika.
On bi, prema tom budućem pravnom propisu, trebao biti u radnom
odnosu, temeljem kojeg će ostvarivati sva prava iz radnog odnosa kao i
ostali radnici.
Za očekivati je da će, kako zemlja bude napredovala u pravcu evropskih
integracija, i ovo polje biti kvalitetnije riješeno te da će u suštini otvoriti
8 Član 26. stav 6. ZOR-a
9 Član 26. stav 5. ZOR-a
44 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
veće mogućnosti za angažovanje mladih kadrova na lakšem i bržem
zapošljavanju.
Svakako da u tom pravcu idu i smjernice Evropske komisije kojima
je svrha da se pripravnicima omogući sticanje visokokvalitetnog
radnog iskustva na siguran i ravnopravan način te povećaju šanse za
njihovo zapošljavanje na visokokvalitetnim radnim mjestima.
Relevantni propisi:
1. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
2. Zakon o državnoj službi u FBiH („Službene novine FBiH“, br.
29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 08/06 i 04/12)
3. Zakon o namještenicima u organima državne službe u
Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine FBiH“, broj 49/05)
4. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 45/10 i
111/12)
5. Pravilnik o jedinstvenim kriterijima i postupku izbora
i prijemu pripravnika sa visokom stručnom spremom u
organe državne službe Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine FBiH“, broj 4/13)
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Alan Vajda, mag. iur.
BORAVAK I RAD STRANIH
DRŽAVLJANA U CRNOJ GORI
ODLUKA O UTVRĐIVANJU GODIŠNJE
KVOTE RADNIH DOZVOLA
ZA STRANCE 2014. GODINU
SIŽE
Navedenim radom autor daje prikaz uvjeta boravka i rada stranaca, odnosno
postupka donošenja Odluke o utvrđivanju godišnje kvote radnih dozvola za
zapošljavanje stranaca u Crnoj Gori za 2014. godinu.
Ključne riječi: strani državljanin, radna dozvola, osobna radna dozvola,
dozvola za zapošljavanje i dozvola za rad
I Uvod
Primjenom novih zakonskih i podzakonskih propisa koji reguliraju područje zapošljavanja
i rada stranaca u Crnoj Gori i to novog Zakona o strancima (Službeni list Crne Gore, br.
82/08, 72/09, 32/11 i 53/11) i Zakona o zapošljavanju i radu stranaca (Službeni list Crne Gore,
br. 22/08 i 32/11) provedeno je usklađivanje postojeće procedure zapošljavanja stranaca
sa pravnom tečevinom Europske unije (acquis communautaire), odnosno aktualnim
potrebama na tržištu rada Crne Gore.
Također je od početka primjene novih propisa, stavljena izvan snage Uredba o radnom
angažiranju nerezidentnih fizičkih osoba (Službeni list Crne Gore, br. 28/03.) koja je bila
korištena kao prijelazno rješenje za zapošljavanje osoba sa prebivalištem u zemljama iz
okruženja. Novi Zakon o zapošljavanju i radu stranaca (Službeni list Crne Gore, br. 22/08. i
32/11.) ne poznaje pojam nerezidentne osobe, već regulira zapošljavanje osoba koje nemaju
državljanstvo Crne Gore, osim izuzetaka propisanih samim Zakonom o strancima.
Obzirom, da se tijekom 2014. godine očekuje nastavak razdoblja pojačanih gospodarskih
aktivnosti, dolazi do potrebe za čestim angažiranjem strane radne snage uz primjenu novih
procedura zapošljavanja i rada stranaca u Crnoj Gori.
Stoga, radi uspostave ravnoteže između potrebe zapošljavanja domaće radne snage s
jedne strane, te naglašenih potreba poslodavaca u određenim djelatnostima, s druge
strane (naročito tijekom turističke sezone), bilo je potrebno pristupiti donošenju Odluke o
utvrđivanju godišnje kvote radnih dozvola za zapošljavanje stranih državljana u Crnoj Gori
za 2014. godinu kako ne bih došlo do značajnih poremećaja na domaćem tržištu rada.
II Pojašnjenje osnovnih pojmova
Strani državljanin je osoba koja nije državljanin Crne Gore, bilo da je državljanin druge
države ili osoba bez državljanstva koja se može zaposliti, odnosno raditi u Crnoj Gori.
Radna dozvola je dokument na temelju kojeg se strani državljanin može zaposliti, odnosno
46 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
raditi, time da istu izdaje Zavod za zapošljavanje Crne Gore (www.
zzzcg.org).
Osobna radna dozvola je dozvola koja stranom državljaninu
omogućava slobodan pristup tržištu rada, nezavisno od stanja i
odnosa na tržištu u Crnoj Gori.
Navedena vrsta radne dozvole se izdaje na zahtjev stranog državljanina
na neodređeno vrijeme, a izuzetno na vremenski period do jedne
godine, time da mu ista omogućava izjednačen status s državljanom
Crne Gore u pogledu prava po osnovu nezaposlenosti i rada.
Dozvola za zapošljavanje je radna dozvola na osnovu koje poslodavac
zaključuje ugovor o radu sa strancem, za obavljanje poslova utvrđenih
aktom o sistematizaciji radnih mjesta, a koja se izdaje na zahtjev
poslodavca na određeno vrijeme do jedne godine, sa mogućnošću
produženja najduže do dvije godine.
Dozvola za rad predstavlja vrstu dozvole sa unaprijed određenim
vremenskim trajanjem koja se izdaje na određeni vremenski period
(zavisno od njezine namjene), na osnovu koje poslodavac zaključuje
ugovor o radu, odnosno strani državljanin kod pravne osobe sa
sjedištem u Crnoj Gori ili organizacijske jedinice stranog trgovačkog
društva, registriranog u Crnoj Gori, obavlja usluge ili drugi oblik
rada, na osnovu građansko-pravnog ugovora.
III Usklađivanje zakonodavstva Crne Gore sa pravnom
tečevinom Europske unije
Obavezu uvođenja jedinstvenog postupka izdavanja jedinstvene
dozvole za rad i boravak nameće i proces pristupnih pregovora Crne
Gore i Europske unije. Polazeći od obaveze usklađivanja crnogorskog
zakonodavstva u oblasti legalnih migracija sa zakonodavstvom
EU, Direktiva Evropskog Parlamenta i Savjeta 2011/98/EU od
13. decembra 2011. godine o jedinstvenoj proceduri izdavanja
jedinstvene dozvole boravka i rada državljanima trećih država,
upravo propisuje uvođenje ovakve jedinstvene procedure. Kao svoj
osnovni cilj, navedena direktiva ističe potrebu pojednostavljenja
procedura izdavanja dozvola za boravak i rad državljanima trećih
država i ostvarivanja pripadajućih prava.
U okviru procesa pristupnih pregovora za Poglavlje 24 - sloboda,
pravda i sigurnost, Ministarstvo unutrašnjih poslova, u suradnji sa
drugim nadležnim organima, radi na potpunoj implementaciji ove
direktive u crnogorski pravni sustav, imajući u vidu kompleksnost
svih potrebnih zakonodavnih, institucionalnih, administrativnih i
tehničkih aktivnosti.
Kako bi jedinstvena procedura izdavanja boravišne i radne dozvole
mogla otpočeti sa realizacijom u Ministarstvu unutrašnjih poslova,
neophodno je ispuniti sljedeće zakonodavne, administrativne i
informacione preduvjete i to:
1. Donošenje sveobuhvatnih izmjena i dopuna Zakona o strancima
i podzakonskih akata, kao i donošenje novih podzakonskih akata
2. Donošenje odgovarajućih izmjena i dopuna Zakona o centralnom
registru stanovništva
3. Donošenje odgovarajućih izmjena Uredbe o organizaciji i načinu
rada državne uprave
4. Donošenje odgovarajućih izmjena i dopuna Pravilnika o
unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta
Ministarstva unutrašnjih poslova i Zavoda za zapošljavanje, s
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obzirom na novopreuzete nadležnosti
5. Potrebno je izvršiti odgovarajuće IT izmjene i dopune elektronski
vođenog registra stranaca sa odobrenim privremenim boravkom
i stalnim nastanjenjem u okviru Centralnog registra stanovništva
6. Povećanje broja službenika Ministarstva unutrašnjih poslova područnih jedinica i filijala Ministarstva i organiziranje obuka
službenika Ministarstva koji bi bili angažirani na poslovima
zapošljavanja i rada stranaca
7. Proširenje postojećih prostornih kapaciteta područnih jedinica i
filijala MUP-a
Imajući u vidu brojne zakonodavne, administrativne,
informacione i prostorne pretpostavke koje je neophodno
ispuniti prije uvođenja jedinstvenog postupka izdavanja radne i
boravišne dozvole, nadležni organi su mišljenja da je objektivan
vremenski rok za početak implementacije jedinstvenog postupka
izdavanja radne i boravišne dozvole dvije godine.
IV Procedura donošenja Odluke o godišnjoj kvoti radnih
dozvola za zapošljavanje stranaca
Temeljem zakonskog uređenja pravnih instituta rada stranaca
u Crnoj Gori koji se temelji na odredbama Zakona o strancima
(Službeni list Crne Gore, br. 82/08, 72/09, 32/11), odnosno Zakona
o zapošljavanju i radu stranaca (Službeni list Crne Gore, br. 22/08.
i 32/11), te uspostavljenog sustava kvota Vlada Crne Gore sukladno
migracijskoj politici, stanju i kretanju na tržištu rada svake godine
utvrđuje kvotu radnih dozvola za zapošljavanje stranaca. Radi
pravovremenog planiranja potrebne strane radne snage i provođenja
procedura, godišnja kvota radnih dozvola se utvrđuje najkasnije do
31. listopada tekuće za slijedeću kalendarsku godinu.
Godišnja kvota radnih dozvola se utvrđuje na prijedlog ministarstva
nadležnog za poslove rada, uz prethodno pribavljena mišljenja
ministarstava nadležnih za pojedine djelatnosti za koje se utvrđuje
kvota i mišljenje Socijalnog savjeta Crne Gore. Međutim, Vlada
Crne Gore može ograničiti, povećati broj radnih dozvola, odnosno
izvršiti preraspored broja radnih dozvola po namjenama, ako je to
uvjetovano promjenama odnosa ponude i tražnje na tržištu rada.
Međutim, godišnjom kvotom radnih dozvola nisu obuhvaćene sve
radne dozvole, jer zakonska regulativa propisuje i određene izuzetke
od godišnje kvote za zapošljavanje stranaca u Crnoj Gori.
Naime, godišnja kvota se ne utvrđuje za radne dozvole koje se izdaju
stranom državljaninu:
■■ sa osobnom radnom dozvolom;
■■ koji se zapošljava u Crnoj Gori temeljem međunarodnog ugovora
na bazi reciprociteta;
■■ koji izvodi nastavu u ustanovama obrazovanja, na jeziku i pismu
pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih
zajednica;
■■ profesionalnom sportašu ili sportskom radniku koji temeljem
zaključenog ugovora radi u
■■ Crnoj Gori;
■■ članu porodice crnogorskog državljanina (supružniku i djeci do
navršene 21. godine života);
■■ članu porodice stranca kome je odobreno stalno nastanjenje u
Crnoj Gori (supružniku i djeci do navršene 21. godine života);
■■ članu porodice izbjeglice (supružniku i djeci do navršene 21.
godine života);
48 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ zastupniku trgovačkog društva, odnosno poduzetniku;
■■ upućenom strancu na dodatnom osposobljavanju i usavršavanju u
Crnoj Gori;
■■ upućenom
strancu
(rukovoditelju,
specijalistu,
odnosno
menadžeru);
■■ pružatelju ugovorne usluge.
Radne dozvole utvrđene godišnjom kvotom izdaju se slijedećim redom:
1. za produljenje već izdanih radnih dozvola
2. za novo zapošljavanje.
Također je važno napomenuti da se u godišnju kvotu ne uračunavaju
radne dozvole koje se izdaju stranim državljanima:
1. koji su članovi diplomatskog, odnosno konzularnog predstavništva
na teritoriju Crne Gore;
2. koji na osnovu međunarodnog prava imaju imunitet;
3. koji u Crnoj Gori obavljaju poslove na osnovu međunarodnih ugo­
vora koje Crna Gora zaključi sa drugom državom međunarodnom
organizacijom ili Europskom Unijom o stručno-tehničkoj pomoći
ili na osnovu potvrđenih međunarodnih ugovora;
4. izbjeglicama koje ispunjavaju jedan od sljedećih uvjeta:
a) borave najmanje tri godine u Crnoj Gori,
b) su u braku sa crnogorskim državljaninom i
c) imaju jedno dijete koje ima crnogorsko državljanstvo;
5. osnivačima, prokuristima, članovima organa upravljanja i
rukovođenja i revizorima trgovačkog društva, koji u tom društvu
obavljaju poslove, ako obavljanje tih poslova nema karakter radnog
odnosa;
6. akademskom osoblju koje je pozvano u svojstvu profesora ili
predavača i naučnog radnika da sudjeluje u nekom naučnoistraživačkom projektu od značaja za Crnu Goru;
7. članovima međunarodnih misija koji obavljaju posao istraživanja
u Crnoj Gori, koji je odobrila Vlada Crne Gore
8. dopisnicima akreditiranim u Crnoj Gori ili izvjestiteljima stranih
medija;
9. umjetnicima i tehničkom osoblju za operu, balet, kazalište,
koncerte, likovne i druge kulturne manifestacije, ako u Crnoj
Gori ne borave duže od 30 dana, odnosno tri mjeseca godišnje sa
prekidima;
10.koji u Crnu Goru dolaze radi sudjelovanja na sportskim
natjecanjima;
11.koji obavljaju poslove koji se odnose na isporuku, montažu ili
servis uređaja ili opreme, ako njihov rad ne traje duže od 30 dana
neprekidno, odnosno ukupno tri mjeseca godišnje sa prekidima;
12.koji sudjeluju na sajamskim ili izložbenim manifestacijama na
kojima izlaže njihov poslodavac;
13.koji sudjeluju na organiziranim stručnim skupovima i
seminarima;
14.poslovnim posjetiteljima;
15.učenicima ili studentima, koji u Crnoj Gori obavljaju praksu na
osnovu međunarodnog ugovora o razmjeni učenika, odnosno
studenata;
16.koji su članovi posade brodova, posade letjelica ili zaposleni u
trgovačkim društvima
cestovnom i željezničkog prometa, sa
sjedištem registriranim u inozemstvu;
17.vjerskim službenicima dok obavljaju vjersku službu;
18.koji djeluju u okviru registriranih humanitarnih organizacija;
19.zaposlenim u cirkusima ili zabavnim parkovima, ako u Crnoj Gori
ne borave duže od tri mjeseca neprekidno;
20.civilnim i vojnim službenicima vlada drugih država, koji u Crnu
Goru dolaze na osnovu ugovora o suradnji sa Vladom Crne Gore.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
V Ukupna godišnja kvota odobrenih radnih dozvola za
strance za 2014. godinu
Sukladno Zakonu o zapošljavanju i radu stranaca, Vlada Crne Gore je
u obvezi najkasnije do 31. listopada tekuće godine utvrditi godišnju
kvotu radnih dozvola za strance za sljedeću kalendarsku godinu.
Međutim, Vlada Crne Gore je na sjednici održanoj 31. listopada 2013.
godine Odluku o godišnjoj kvoti radnih dozvola za strance za 2014.
godinu koja je objavljena u Službenom listu Crne Gore br. 54/13 od
22. studenog 2013. godine, te se primjenjuje počevši od 1. siječnja
2014 godine.
Obzirom na navedeno, ukupna godišnja kvota radnih dozvola za
zapošljavanje stranih državljana u Crnoj Gori za 2013. godinu iznosi
19.500 radnih dozvola što predstavlja neznatno povećanje u odnosu
na ukupnu godišnju kvotu radnih dozvola za 2013. godinu koja je
iznosila 16.500 radnih dozvola. Također se iz godišnje kvote za 2014.
godinu koja je utvrđena u ukupnom broju od 19.500 radnih dozvola
izdvaja ukupan broj od 1.000 radnih dozvola koje ministarstvo
nadležno za poslove rada i zapošljavanja može naknadno dodatno
rasporediti za određenu namjenu, u skladu sa potrebama tržišta rada
na zahtjev Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.
Također se preostala količina radnih dozvola 18.500 utvrđuje za:
a) zapošljavanje stranaca - 16.200
b) prekogranične usluge stranaca - 2.300
U okviru godišnje kvote za zapošljavanje stranaca utvrđuje se kvota
radnih dozvola:
■■ za sezonsko zapošljavanje stranaca - 10.100
■■ za realizaciju razvojnih projekata Vlade Crne Gore - 1.500.
Godišnja kvota od 18.500 radnih dozvola, dijeli se prema namjeni na:
a) važeće radne dozvole - 3.000
b) radne dozvole koje se izdaju na osnovi međunarodnih ugovora
koji obuhvaćaju već dogovorene kvote - 100
b) nove radne dozvole - 15.400 i to:
■■
■■
■■
■■
dozvola za zapošljavanje stranaca - 1.500
dozvole za sezonsko zapošljavanje stranaca - 10.100
dozvole za prekogranične usluge stranaca - 800
dozvole za zapošljavanje stranaca za realizaciju razvojnih
projekata Vlade Crne Gore - 1.500
■■ dozvole za prekogranične usluge stranaca za realizaciju razvojnih
projekata Vlade Crne Gore - 1.500.
Kvota od 10.100 radnih dozvola dijeli se prema djelatnostima u kojoj
se obavlja sezonski rad na:
■■
■■
■■
■■
4.500 za sezonske poslove u oblasti turizma i ugostiteljstva
3.400 za sezonske poslove u oblasti građevinarstva
1.200 za sezonske poslove u oblasti poljoprivrede
za druge sezonske poslove
VI Vizni režim Crne Gore
Vizni režim Crne Gore obuhvaćen je postupak izdavanja pojedinih
50 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vrsta viza radi boravka stranih državljana na teritoriju Crne Gore, a
kako slijedi:
■■ aerodromsko tranzitna viza (viza A), koja se izdaje strancu za
jedan ili više prelazaka kroz međunarodni tranzitni prostor
aerodroma, za vrijeme prekida putovanja ili transfera između
dvije faze međunarodnog leta, bez ulaska na teritorij Crne Gore,
time da se izdaje sa rokom važenja do tri mjeseca.
■■ tranzitna vizae (viza B), koja se izdaje strancu za jedno, dva ili
više putovanja preko teritorija Crne Gore sa rokom važenja do
šest mjeseci, time da po njoj strain državljanin može boraviti u
Crnoj Gori najduže pet dana.
■■ viza za kratki boravak (viza C), koja se izdaje za turistička,
poslovna ili druga putovanja, za jedan ili više ulazaka u Crnu
Goru i za neprekidni boravak u trajanju ne dužem od 90 dana u
vremenskom periodu od šest mjeseci, time da se izdaje sa rokom
važenja do jedne godine.
■■ viza za duži boravak (viza D), koja se izdaje stranom državljaninu
koji namjerava boraviti na teritoriju Crne Gore duže od 90 dana,
ali ne duže od šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne
godine, time da se izdaje za jedan ili više ulazaka u Crnu Goru.
VII Dozvole za rad stranaca u Crnoj Gori
Prema odredbama Zakona o zapošljavanju i radu stranaca (Službeni
list Crne Gore, br. 22/08 i 32/11) strani državljanin se može
zaposliti, odnosno raditi u Crnoj Gori pod uvjetom da:
■■ posjeduje radnu dozvolu,
■■ posjeduje odobrenje za stalno nastanjenje, odnosno odobrenje za
privremeni boravak,
■■ da je zaključio ugovor o radu ili ugovor o obavljanju poslova,
odnosno usluga
■■ da je obveznik za prijavljivanje rada prijavio rad stranog
državljanina.
Razlikujemo slijedeće vrste radnih dozvola, a kako slijedi:
1. Osobna radna dozvola
2. Dozvola za zapošljavanje
a. Dozvola za sezonsko zapošljavanje (oblik dozvole za
zapošljavanje);
3. Dozvola za rad, u okviru koje se izdaju:
a. Dozvola za rad za prekogranične usluge stranaca;
b. Dozvola za rad za kretanje osoba unutar stranog trgovačkog
društva
c. Dozvola za osposobljavanje i usavršavanje stranaca
d. Dozvola za rad za dodatno osposobljavanje i usavršavanje
1. Osobna radna dozvola
Osobna radna dozvola predstavlja radnu dozvolu koja omogućava
strancu slobodan pristup tržištu rada, nezavisno od stanja i odnosa
na tržištu u Crnoj Gori. Stranac sa osobnom radnom dozvolom
ostvaruje prava po osnovi nezaposle­nosti i po osnovi rada pod
istim uvjetima kao i crnogorski državljanin, osim ako je posebnim
zakonom kao uslov predviđeno crnogorsko državljanstvo.
Postupak izdavanja osobne radne dozvole se provodi nakon prethodno
dobivenog odobrenja za trajni boravak stranog državljanina,
priznatog statusa izbjeglice, odnosno osobe kojoj je odobrena dodatna
zaštita, dok je kod izdavanja ostalih vrsta radnih dozvola taj postupak
obrnut.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Osobna radna dozvola izdaje se na neodređeno vrijeme, osim osobi
kojoj je odobre­na dodatna zaštita koja se izdaje na period do godinu
dana i raseljenoj osobi, kojima se izdaje na period važenja odobrenja
za privremeni boravak.
Osobna radna dozvola za osobu kojoj je odobrena dodatna zaštita,
može se pro­dužiti za period za koji se produžava dodatna zaštita,
time da se zahtjev za produženje može podnijeti do posljednjeg dana
važenja izdane radne dozvole.
Osobna radna dozvola prestaje važiti kada strani državljanin otkaže
osobnu radnu dozvolu, kada strani državljanin stekne državljanstvo
Crne Gore, prestankom statusa izbjeglice, prestankom statusa osobe
sa dodatnom zaštitom, te smrću stranog državljanina.
Uz zahtjev za izdavanje osobne radne dozvole podnose se dokazi:
a) o stalnom nastanjenju, priznanju statusa izbjeglice, odnosno o
priznanju statusa osobe kojoj je odobrena dodatna zaštita;
b) o identitetu (osobna iskaznica stranog državljana, iskaznica
izbjeglice, odnosno iskaznica osobe kojoj je odobrena dodatna
zaštita) i
c) priznatoj obrazovnoj ispravi stranog državljana, u skladu sa
posebnim zakonom.
2. Dozvola za zapošljavanje
Dozvola za zapošljavanje predstavlja oblik radne dozvole temeljem
koje poslodavac zaključuje ugovor o radu sa stranim državljaninom
za obavljanje poslova utvrđenih aktom o sistematizaciji radnih
mjesta za čijim obavljanjem postoji stalna potreba poslodavca.
Dozvola za zapošljavanje se izdaje na zahtjev poslodavca, i to za
vremenski period do jedne godine, time da se na­kon isteka roka
važenja može produžiti najduže do dvije godine, bez provjeravanja
ograničenja, koja se odnose na poslodavce.
Poslodavac je dužan podnijeti zahtjev za produženje dozvole za
zapošljavanje najkasnije 30 dana prije isteka roka važenja izdane
dozvole, time da se isti podnosi prema sjedištu poslodavca putem
organizacijske jedinice Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.
Dozvola za zapošljavanje prestaje važiti:
■■
■■
■■
■■
istekom vremenskog perioda na koji je izdana
prestankom ugovora o radu
kada strani državljanin stekne državljanstvo Crne Gore
smrću stranog državljanina.
a. Dozvola za sezonsko zapošljavanje stranaca
Dozvola za sezonsko zapošljavanje, kao oblik dozvole za zapošljavanje,
zasniva se na sklopljenom radnom odnosu na određeno vrijeme u
okviru djelatnosti koje su sezonskog karaktera.
Izdaje se na vremenski period do osam mjeseci u kalendarskoj godini,
a ukoliko je izdana na kraći vremenski period može se produžiti bez
provjere ograničenja za poslodavca, time da se zahtjev za produženje
može podnijeti do posljednjeg dana va­ženja izdane radne dozvole.
3. Dozvola za rad
Dozvola za rad je dozvola sa unaprijed određenim vremenskim
52 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
trajanjem, na osnovi koje stranac kod pravne osobe sa sjedištem
u Crnoj Gori ili dijela stranog društva registriranog u Crnoj Gori
obavlja poslove ili usluge na osnovi ugovora o obavljanju poslova,
odnosno usluga.
Dozvola za rad izdaje se na zahtjev poslodavca, pravne osobe sa
sjedištem u Crnoj Gori, odnosno organizacijske jedinice stranog
trgovačkog društva, registrirane u Crnoj Gori.
a. Dozvola za rad za prekogranične usluge stranaca
Prekogranične usluge stranaca su usluge koje se obavljaju na
osnovu ugovora zaključenog između stranog trgovačkog društva,
odnosno stran­ca i pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori, za koga
se usluge vrše. Navedene usluge može pružati stranac zaposlen kod
stra­nog trgovačkog društva koje se bavi pružanjem te vrste usluge.
Iznimno, prekogranične usluge stranaca, za koje se zahtijeva visoko
obrazovanje i posebno specijalističko znanje i iskustvo može pružati
i stra­nac koji nije u radnom odnosu.
Dozvola za rad se izdaje na zahtjev pravne osobe sa sjedištem u
Crnoj Gori. Strano trgovačko društvo može obavljati usluge sa
upućenim strancima koji su kod njega zaposleni najmanje jednu
godinu, time da se ova dozvola izdati više puta, ali ne duže od tri
mjeseca u kalendarskoj godini. Izuzetno, kad je vršenje usluga od
posebnog interesa za Crnu Goru, dozvola se može izdati na duži
period, ali ne duže od jedne godine.
Međutim, prije podnošenja zahtjeva za izdavanje dozvole za rad za
vršenje prekograničnih usluga, pravna osoba je dužna da temeljem
pisanog obrazloženja, ishoditi suglasnost Ministarstva zdravlja rada
i socijalnog staranja Crne Gore kako bih nakon toga mogla podnijeti
zahtjev za izdavanje dozvole Zavodu za zapošljavanje Crne Gore.
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za rad za prekogranične usluge
podnosi se:
■■ ugovor o obavljanju prekograničnih usluga, zaključen izmjenu
stranog trgovačkog društva i pravne osobe sa sjedištem u Crnoj
Gori;
■■
■■ dokaz o registraciji pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori;
■■
■■ važeća putna isprava za stranca;
■■
■■ dokaz da je upućeni stranac najmanje jednu godinu zaposlen
kod stranog trgovačkog društva i potvrda nadležnog organa o
mirovinskom osiguranju.
b. Dozvola za rad za kretanje osoba unutar stranog trgovačkog
društva
Dozvola za rad za kretanje osoba unutar stranog trgovačkog društva
izdaje se strancu zaposlenom u stranom trgovačkom društvu, za rad
u organizacijskoj jedinici tog društva, registriranoj u Crnoj Gori.
Dozvola za rad za upućenog stranca izdaje se na zahtjev organizacijske
jedinice stranog trgovačkog društva registriranog u Crnoj Gori, time
da se može izdati na period koji ne može biti duži od jedne godine.
Izuzetno, ako se poslovi koje obavlja upućeni stranac ne mogu završiti
za vrijeme na koje je dozvola izdana, dozvola za rad se može produžiti
najduže do dvije godine.
Stranci koji se mogu uputiti su:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ rukovoditelji (stranci zaposleni u stranom trgovačkom društvu koji
daju smjernice upravi društva, vode poslovnu po­litiku i upućeni
su u organizacijsku jedinicu tog trgovačkog društva registriranu
u Crnoj Gori)
■■ menadžeri (stranci zaposleni u stranom trgovačkom društvu na
poslovima upravljanja društvom, koji su upućeni u organizacijsku
jedinicu tog trgovačkog društva registriranu u Crnoj Gori)
■■ specijalisti (stranci zaposleni u stranom trgovačkom društvu koji
su upućeni u organizacijsku jedinicu registriranu u Crnoj Gori i
posjeduju specijalistička znanja za pružanje usluga iz djelatnosti
tog društva).
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za rad za kretanje osoba unutar
stranog trgovačkog društva podnosi se:
■■ registracija organizacijske jedinice stranog trgovačkog društva u
Crnoj Gori;
■■ važeća putna isprava za stranca;
■■ dokaz o upućivanju stranca na rad u organizacijsku jedinicu;
■■ dokaz o upućivanju stranca koji je najmanje godinu dana zaposlen
u stranom trgovačkom društvu i potvrda nadležnog organa o
mirovinskom osiguranju.
c. Dozvola za osposobljavanje i usavršavanje stranaca
Dozvola za osposobljavanje i usavršavanje stranaca
je vrsta
dozvole koja se može izdati ako je Crna Gora zaključila sporazum o
osposobljavanju i usavršavanju stranaca sa državom čiji je predmetni
stranac državljanin, ili, pak, i bez zaključenog sporazuma, ako je
takvo osposobljavanje i usavršavanje od interesa za Crnu Goru.
Osposobljavanje i usavršavanje u Crnoj Gori provodi se temeljem
sklopljenog ugovora o radu, time da je zahtjev za izdavanje navedene
dozvole dužan podnijeti poslodavac. Dozvola za osposobljavanje i
usavršavanje stranaca se izdaje na period do jedne godine, s time se
može produžiti najduže do dvije godine, bez provjere ograničenja za
poslodavca.
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za osposobljavanje i usavršavanje
stranaca podnosi se:
dokaz o registraciji poslodavca, program osposobljavanja, odnosno
usavršavanja, važeća putna isprava za stranca, dokaz o priznatoj
obrazovnoj ispravi stranca, u skladu sa Zakonom o priznavanju i
vrednovanju obrazovnih isprava u Crnoj Gori.
d. Dozvola za rad za dodatno osposobljavanje i usavršavanje
Dozvola za rad za dodatno osposobljavanje i usavršavanje izdaje
se na osnovu ugovora o dodatnom osposobljavanju i usavršavanju,
zaključenog između pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori i stranog
trgovačkog društva koji suvlasnički ili poslovno povezani.
Dozvola za rad za dodatno osposobljavanje i usavršavanje strancu
može se izdati na zahtjev pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori,
time da se ova dozvola izdaje na vremenski period koji ne može biti
duži od jedne godine. Zahtjev za izdavanje dozvole za rad za dodatno
osposobljavanje i usavršavanje podnosi se Zavodu za zapošljavanje
Crne Gore.
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za rad za dodatno osposobljavanje i
usavršavanje podnosi se:
■■ ugovor o dodatnom osposobljavanju i usavršavanju, zaključen
54 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
izmjenu pravne osobe sa sjedištem u
Crnoj Gori i stranog trgovačkog društva
koji su vlasnički ili poslovno povezani;
■■ dokaz o registraciji pravnog lica sa
sjedištem u Crnoj Gori;
■■ važeća putna isprava za stranca;
■■ dokaz da je upućeni stranac zaposlen u
stranom trgovačkom društva i potvrda
nadležnog organa o mirovinskom
osiguranju.
Uvjeti za poništavanje radne dozvole
Radna dozvola se poništava ako:
■■ je izdana na osnovu neistinitih podataka
o strancu ili poslodavcu, pra­vnoj osobi,
odnosno organizacijskoj jedinici stranog
trgovačkog dru­štva registriranoj u Crnoj
Gori;
■■ poslodavac, pravna osoba, odnosno
organizacijska
jedinica
stranog
trgovačkog društva registrirana u Crnoj
Gori ne obavijesti Zavod za za­pošljavanje
o početku rada stranca, u roku od 15
dana od dana po­četka rada stranca;
■■ stranac obavlja poslove za koje mu nije
izdana radna dozvola (na stran­ce kojima
je izdana osobna radna dozvola ne
primjenjuje se ova odredba);
■■ strancu
nije
odobren
privremeni
boravak;
■■ je strancu prestalo ili otkazano stalno
nastanjenje,
odnosno
privre­meni
boravak, u skladu sa posebnim propisom.
■■
Odbijanje zahtjeva za izdavanje radne
dozvole (ograničenja za poslodavce)
Poslodavcu će biti odbijen zahtjev za
izdavanje radne dozvole, ako je:
1. prije podnošenja zahtjeva obavijestio
2.
3.
4.
5.
Zavod za zapošljavanje Crne Gore da će
otpustiti zaposlene
šest mjeseci prije podnošenja zahtjeva
otpustio zaposlene na neodre­đeno
vrijeme
odbio da zaposli osobu, koja je
evidentirana kao nezaposlena u Zavodu
za zapošljavanje Crne Gore koje je
ispunjavalo uslove za rad
u posljednje tri godine, prije podnošenja
zahtjeva bio kažnjen za prekršaj po
Zakonu o zapošljavanju i radu stranaca
iskazivao negativne rezultate poslovanja
u prethodnoj godini ili isplaćivao zarade
ispod nivoa utvrđenog kolektivnim
ugovorima, ili nije uplaćivao poreze i
doprinose.
za izdavanje radne dozvole za zastupnika
trgovačkog društva, odnosno poduzetnika.
Osim slučaja pod točkom 4, Zavod za
zapošljavanje Crne Gore neće odbiti zahtjev
za stranca, koji je:
1. sa visokim obrazovanjem na
rukovodećim poslovima
2. član porodice crnogorskog državljanina
(supružnik i djeca do navršene 21.
godine)
3. član porodice poslodavca ( supružnik i
djeca do navršene 21. godine) zanimanja
koje nije
moguće osigurati obrazovanjem u Crnoj
Gori
VIII Upravna pristojba za izdavanje
radnih dozvola
Za izdavanje radne dozvole, podnositelj
zahtjeva plaća upravnu pristojbu Zavodu za
zapošljavanje Crne Gore, u iznosu:
 za osobnu radnu dozvolu 10 € ;
 za dozvolu za zapošljavanje 10 €;
 za dozvolu za rad 10 €.
Upravna pristojba se uplaćuje u korist žiroračuna Zavoda za zapošljavanje Crne Gore
broj 832-3200-06.
IX Ulazak i boravak stranaca u Crnoj
Gori
Stranac ostvaruje pravo na boravak do 90
dana u Crnoj Gori na osnovu vize za kratki
boravak (viza C), ukoliko dolazi iz države
čijim je državljani­ma, neophodna viza za
ulazak u Crnu Goru, ili bez vize, to jest,
ukoliko dolazi iz države čijim državljanima
nije potrebna viza za ulazak u Crnu Goru
sukladno Uredbi o viznom režimu Crne
Gore.
Međutim, državljani određenih država mogu
ulaziti i boraviti u Crnoj Gori do 30 dana i
sa važećom osobnom iskaznicom, odnosno
drugom ispravom na osnovu koje se može
utvrditi njihov identitet i državljanstvo.
Također, stranac može boraviti u Crnoj Gori
najduže 90 dana u vremenskom periodu
od šest mjeseci, računajući od dana prvog
ulaska, time da stranac koji je boravio u Crnoj
Gori 90 dana, može ponovo ući i boraviti
u Crnoj Gori nakon isteka vremenskog
perioda od šest mjeseci, računajući od dana
prvog ulaska.
Ograničenja iz slučajeva 1, 2 i 3 se ne
odnose na poslodavca koji podnosi za­htjev
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
X Obveza podnošenja prijave mjesta
boravka stranca policiji
Obavezu podnošenja prijave mjesta boravka
policiji, u roku od 24 sata od dola­ska u
mjesto boravka i odjave mjesta boravka prije
odlaska imaju slijedeće kategorije stranaca i
to:
■■ Stranac sa boravkom do 90 dana, ako
namjerava da u tom mjestu boravi duže
od tri dana;
■■ Stranac sa odobrenim privremenim
boravkom ili stalnim nastanjenjem u
Crnoj Gori, ako namjerava da u tom
mjestu boravi duže od osam dana.
Prijavu mjesta boravka stranac provodi na
način da nadležnoj organizacijskoj jedini
Uprave policije (Sektor granične polici­je)
podnese karton za prijavu boravišta stranca
(bijeli karton), kako bih nakon prijave
boravka , od strane ovlaštenog policijskog
službenika dobio odsječak popunjenog
bijelog kartona koji mu služi kao potvrda da
je prijavio boravak.
Međutim, ukoliko stranac boravi u
objektu trgovačkog društva, poduzetnika
ili osoba koje mu osiguravaju smještaj,
tada su davatelji smještaja strancu (hotel,
apartmanski smještaj, privatni smještaj i sl.),
tj. to trgovačko društvo, poduzetnik ili osoba
dužni, u roku od 12 sati od sata dolaska ili
odlaska stranca, podnijeti policiji prijavu i
odjavu mjesta boravka za tog stranca.
XI Podnošenje zahtjeva za izdavanje
radne dozvole
Zahtjev za izdavanje osobne radne dozvole
podnosi se organizacijskoj jedinici Zavoda
za zapošljavanje koja je nadležna prema
mjestu registriranog prebivališta, odnosno
bo­ravka stranca, dok se zahtjev za izdavanje
dozvole za zapošljavanje, odnosno dozvole
za rad podnosi organizacijskoj jedinici
Zavoda za zapošljavanje prema sjedištu
po­slodavca, pravne osobe, odnosno dijela
stranog društva registriranog u Crnoj Gori.
Dokazi koji su nužni za odlučivanje o
izdavanju određene vrste radne dozvole
podnose se u originalu, odnosno kopiji,
dok se dokazi koji su izdani u drugoj
državi, podnose u ovjerenom prijevodu na
crnogorski jezik, od strane ovlaštenog sud­
skog tumača.
1. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
osobne radne dozvole
56 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
Uz zahtjev za izdavanje osobne radne
dozvole (obrazac Z1), podnose se dokazi o:
a) stalnom nastanjenju, priznanju statusa
izbjeglice, odnosno o priznanju statusa
osobe kojoj je odobrena dodatna zaštita;
odobrenom privremenom boravku za
raseljene osobe iz bivših jugoslavenskih
republika i interno raseljene osobe sa
Kosova;
b) identitetu (osobna iskaznica za stranca,
osobna iskaznica osobe kojoj je priznat
status izbjeglice, odnosno identifikacijska
isprava osobe kojoj je odobrena dodatna
zaštita);
c) zanimanju
(rješenje
o
priznatoj
obrazovnoj ispravi stranca, odnosno
obrazovna isprava stranca sa potvrdom
ili uvjerenjem o podnijetom zahtje­vu
za priznavanje inozemne obrazovne
isprave, u skladu sa Zakonom o pri­
znavanju inostranih obrazovnih isprava
i izjednačavanju kvalifikacija).
Međutim, osoba kojoj je odobrena dodatna
zaštita, uz zahtjev za produženje dozvole,
podnosi:
■■ dokaz o produženoj dodatnoj zaštiti i
■■ identifikacijsku ispravu osobe kojoj je
odobrena dodatna zaštita.
2. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
dozvole za zapošljavanje
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za
zapošljavanje (obrazac Z2/1), podnose se
dokazi o:
a) registraciji poslodavca;
b) identitetu stranca kojeg zapošljava (strana
putna isprava, odnosno biometrijska
osobna iskaznica države podrijetla
stranca);
c) odobrenom
privremenom
boravku
stranca (za stranca kojem je odobren
privremeni boravak u svrhu spajanja
sa porodicom, u skladu sa Zakonom o
strancima) i
d) zanimanju
(rješenje
o
priznatoj
obrazovnoj ispravi stranca, odnosno
obrazovna isprava stranca sa potvrdom
ili uvjerenjem nadležnog organa o
podnijetom zahtjevu za priznavanje
inozemne obrazovne isprave, u skladu
sa Zakonom o priznavanju inostranih
obrazovnih isprava i izjednačavanju
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kvalifikacija).
Za produženje dozvole za zapošljavanje, uz
zahtjev (obrazac Z2/1), pod­nose se dokazi o:
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za rad za
prekogranične usluge (obrazac Z3), podnose
se:
■■ ugovor o obavljanju prekograničnih
a. opravdanosti produženja dozvole;
usluga, zaključen između stranog
b. identitetu stranca kojeg zapošljava (strana
putna isprava, odnosno biometrijska
osobna iskaznica države podrijetla
stranca) i
c. odobrenom
privremenom
boravku
stranca (za stranca kojem je odobren
privremeni boravak u svrhu spajanja
sa porodicom, u skladu sa Zakonom o
strancima).
a. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
dozvole za sezonsko zapošljavanje
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za sezonsko
zapošljavanje (obrazac Z2/2) podnose se
dokazi o:
a) registraciji poslodavca;
b) identitetu stranca kojeg zapošljava (strana
putna isprava, odnosno biometrijska
osobna iskaznica države porijekla
stranca);
c) odobrenom
privremenom
boravku
stranca (za stranca kojem je odobren
privremeni boravak u svrhu spajanja
sa porodicom, u skladu sa Zakonom o
strancima) i
d) zanimanju
(rješenje
o
priznatoj
obrazovnoj ispravi stranca, odnosno
obrazovna isprava stranca sa potvrdom
ili uvjerenjem nadležnog organa o
podnijetom zahtjevu za priznavanje
inozemne obrazovne isprave, u skladu
sa Zakonom o priznavanju inostranih
obrazovnih isprava i izjednačavanju
kvalifikacija).
Za produženje dozvole za sezonsko
zapošljavanje, uz zahtjev (Z2/2), pod­nose se
dokazi o:
a. opravdanosti produženja dozvole;
b. identitetu stranca kojeg zapošljava (strana
putna isprava, odnosno biometrijska
osobna iskaznica države porijekla
stranca) i
c. odobrenom
privremenom
boravku
stranca (za stranca kojem je odobren
privremeni boravak u svrhu spajanja
sa porodicom, u skladu sa Zakonom o
strancima).
3. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
dozvola za rad
a. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
dozvole za rad za prekogranične usluge
trgovačkog društva, odnosno stranca i
pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori,
za koga se usluge vrše;
■■ dokaz o registraciji pravne osobe sa
sjedištem u Crnoj Gori;
■■ dokaz o identitetu stranca (strana putna
isprava, odnosno biometrijska osobna
iskaznica države podrijetla stranca);
■■ dokaz da je stranac zaposlen kod stranog
trgovačkog društva i potvrda nadležnog
organa o socijalnom osiguranju.
Za izdavanje dozvole za rad za prekogranične
usluge, za obavljanje usluga za koje se
zahtijeva visoko obrazovanje i posebno
specijalističko znanje i iskustvo pružatelja
usluga, a uslugu pruža stranac koji nije u
radnom od­nosu, uz zahtjev (obrazac Z3),
podnose se:
a) ugovor o obavljanju prekograničnih
usluga, zaključen između stranca i
pravne osobe sa sjedištem u Crnoj Gori,
za koga se usluge vrše;
b) dokaz o registraciji pravne osobe sa
sjedištem u Crnoj Gori;
c) dokaz o identitetu stranca (strana putna
isprava, odnosno biometrijska osobna
iskaznica države porijekla stranca) i
d) suglasnost za obavljanje prekogranične
usluge, dobivena od organa državne
uprave nadležnog za djelatnost u kojoj se
usluga pruža.
b. Dokazi za odlučivanje o izdavanju
dozvole za rad za kretanje osoba unutar
stranog trgovačkog društva
Uz zahtjev za izdavanje dozvole za rad za
kretanje osoba unutar stranog trgovačkog
društva (obrazac Z4), podnose se dokazi o:
a) registraciji pravne osobe, odnosno dijela
stranog društva, sa sjedištem u Crnoj
Gori;
b) identitetu stranca (strana putna isprava,
odnosno biometrijska osobna iskaznica
države podrijetla stranca);
c) upućivanju stranca na rad u pravnu
osobu, odnosno dio stranog društva, sa
sjedištem u Crnoj Gori;
d) upućivanju stranca koji je najmanje
godinu dana zaposlen u stranom
trgovačkom društvu i potvrda nadležnog
organa o socijalnom osiguranju.
Za produženje dozvole za rad za kretanje
osoba unutar stranog trgovačkog društva,
uz zahtjev (obrazac Z4), podnose se dokazi o:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
a. opravdanosti produženja dozvole i
b. identitetu upućenog stranca (strana putna isprava, odnosno
biometrijska osobna iskaznica države podrijetla stranca).
XII Priznavanje inozemne obrazovne isprave i
izjednačavanje kvalifikacija u Crnoj Gori
Priznavanje inozemne obrazovne isprave i izjednačavanje inozemne
kvalifikacije nivoa obrazovanja sa kvalifikacijom nivoa obrazovanja
u Crnoj Gori, provodi se radi nastavka obrazovanja ili zapošljavanja u
Crnoj Gori, u skladu sa Zakonom o priznavanju ino­stranih obrazovnih
isprava i izjednačavanju inostranih kvalifikacija (Službeni list Crne
Gore, br. 57/11).
Obrazovne isprave izdane u republikama bivše SFRJ ne podliježu
postupku priznavanja isprava ako su stečene do dana međunarodnog
priznanja tih republika (ako su stečene do kraja školske 1991/1992.
godine). Također ne podliježu postupku priznavanja isprava i
obrazovne isprave stečene u Republici Srbiji do 25. januara 2008.
godine.
1. Priznavanje inozemne obrazovne isprave radi zapošljavanja u
Crnoj Gori
Priznavanje inozemne obrazovne isprave o stečenom osnovnom,
sred­njem općem ili stručnom obrazovanju radi zapošljavanja,
provodi Ministar­stvo prosvjete i sporta Crne Gore, dok priznavanje
isprave o stečenom visokom obrazovanju radi zapošljavanja provodi
Ministarstvo prosvjete i sporta preko Nacionalnog informacionog
centra - ENIC centra.
Priznavanje inozemne obrazovne isprave je potvrđivanje inozemne
obra­zovne isprave o stečenom obrazovanju. Izuzetno, priznavanje
isprave o stečenom osnovnom obrazovanju vrši se izjednačavanjem
sa obrazovnim programom za osnovno obrazovanje i odgoj u Crnoj
Gori.
Postupak priznavanja isprave pokreće se na zahtjev posjednika
isprave, od­nosno roditelja ili staratelja, ili osobe koju on ovlasti.
Zahtjev za priznavanje isprave (na propisanom obrascu) sa potrebnom
dokumentacijom podnosi se Ministarstvu prosvjete i sporta, time da
u postupku priznavanja isprave Ministarstvo donosi rješenje u roku
od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva koje je ujedno konačno u
upravnom postupku.
2. Priznavanje inozemnih certifikata
Priznavanje inozemnih certifikata predstavlja formalno priznavanje
inozemnih certifikata o stečenim stručnim kvalifikacijama koje
provodi Ministarstvo rada i socijalnog sta­ranja Crne Gore. Zahtjev za
priznavanje inozemnih certifikata, sa potrebnom dokumenta­cijom,
podnosi se Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje u postupku
priznavanja donosi rješenje u roku od 30 dana od dana podnošenja
za­htjeva,koje je ujedno konačno u upravnom postupku.
58 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Izjednačavanje inozemne kvalifikacije nivoa
obrazovanja
Izjednačavanje kvalifikacija nivoa obrazovanja vrši Ministarstvo
prosvjete i sporta, na zahtjev posjednika kvalifikacije ili osobe koje on
ovlasti, a na osnovu mišljenja ustanove koja nudi usporediv obrazovni,
odnosno studijski pro­gram ili nadležnog stručnog tijela. Izjednačavanje
inozemne kvalifikacije nivoa obrazovanja sa kvalifikacijom nivoa
obrazovanja u Crnoj Gori je detaljno uspoređivanje inozemne kvalifi­
kacije sa odgovarajućom kvalifikacijom u Crnoj Gori, na osnovu
standarda kvalifikacije.
4. Rješenje o izjednačavanju stečene kvalifikacije
U postupku izjednačavanja kvalifikacije nivoa obrazovanja donosi se
rje­šenje, koje je konačno u upravnom postupku kojim se inozemna
kvalifikacija izjednačava sa odgovarajućom kvalifikacijom u Crnoj
Gori. Ministarstvo je dužno da riješi po zahtjevu za izjednačavanje
kvalifikacije u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za
izjednačavanje.
Uz zahtjev za izjednačavanje kvalifikacija (na propisanom obrascu)
Mini­starstvu se obavezno dostavlja:
a. rješenje o priznatoj inozemnoj obrazovnoj ispravi; i
b. mišljenje ustanove koja nudi usporediv obrazovni, odnosno
studijski program ili mišljenje nadležnog stručnog tijela
5. Mišljenje o stečenoj kvalifikaciji
Ustanova koja nudi usporediv obrazovni, odnosno studijski program ili
nadležno stručno tijelo daje mišljenje o stečenoj kvalifikaciji (na zahtjev
posjednika kvalifikacije ili osobe koju on ovlasti), u roku od 30 dana od
dana podnošenja zahtjeva.
6. Djelomično priznavanje isprave
Ako se u postupku priznavanja isprave, odnosno izjednačavanja
kvalifika­cije utvrdi značajna razlika u obrazovnom, odnosno studijskom
programu, vrši se djelomično priznavanje isprave, odnosno djelomično
izjednačavanje kvalifikacije.
7. Visina upravnih pristojbi za priznavanje inozemnih obrazovnih
isprava u Crnoj Gori
■■ za priznavanje inozemne obrazovne isprave o započetom, odnosno
dijelu osnovnog obrazovanja - 15, 00 eura;
■■ za priznavanje inozemne obrazovne isprave o stečenom osnovnom
obrazovanju - 30,00 eura;
■■ za priznavanje inozemne obrazovne isprave o započetom, odnosno
dijelu srednjeg općeg ili stručnog obrazovanja - 30,00 eura;
■■ za priznavanje inozemne obrazovne isprave o stečenom srednjem
općem ili stručnom obrazovanju - 50,00 eura;
■■ za priznavanje inozemne obrazovne isprave o stečenom visokom
obrazovanju - 55,00 eura;
■■ priznavanje inozemnih certifikata - 55,00 eura.
Pristojba za priznavanje obrazovnih isprava se uplaćuje na žiro
račun Mini­starstva prosvjete i sporta: 832-3161080-65, svrha uplate:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
priznavanje inozemne obrazovne isprave.
Pristojba za priznavanje inozemnih certifikata se uplaćuje na žiro račun
ad­ministrativnih taksi: 832-3161-26, svrha uplate: priznavanje inozemnih
certifikata.
XIII Uvjeti za izdavanje odobrenja za privremeni boravak
stranaca u Crnoj Gori
Stranac koji namjerava boraviti u Crnoj Gori duže od 90 dana radi zapo­
šljavanja i rada, obavljanja gospodarske ili poduzetničke djelatnosti, ili
radi sezonskog zapošljavanja, dužan je podnijeti zahtjev za odobravanje
privremenog boravka radi zapošljavanja i rada, obavljanja gospodarske
ili poduzetničke djelatnosti ili radi sezonskog zapošljavanja. Nakon
odobra­vanja privremenog boravka, koji se odobrava sa rokom važenja do
jedne godine, stranac može ostati u Crnoj Gori i boraviti do isteka roka
važenja odobrenog privremenog boravka.
Odobrenje za privremeni boravak u Crnoj Gori izdaje Ministarstvo unu­
trašnjih poslova, uz prethodnu suglasnost Policije. Strancu se može
odobriti privremeni boravak, ako:
1)
2)
3)
4)
ima sredstava za izdržavanje;
ima osiguran smještaj;
ima osigurano zdravstve­no osiguranje;
ne postoje razlozi nacionalne sigurnosti, javnog poretka ili javnog
zdravlja;
5) je priložio dokaz o opravdanosti za­htjeva za privremeni boravak
(radna dozvola).
Zahtjev za izdavanje odobrenja za prvi privremeni boravak stranac
podnosi diplomatskom, odnosno konzularnom predstavništvu Crne
Gore, a ako boravi u Crnoj Gori, taj zahtjev može podnijeti Ministarstvu
unutrašnjih poslova, u mjestu boravka, tj., područnoj jedinici ili filijali
za upravne unutrašnje poslove Ministarstva unutrašnjih poslova u
mjestu u kojem stranac namjerava da boravi tokom trajanja privremenog
boravka.
Zahtjev za odobravanje privremenog boravka stranac podnosi osobno.
Također, zahtjev za odobravanje privremenog boravka strancu radi
zapošljavanja i rada, obavljanja gospodarske ili poduzetničke djelatnosti
ili radi sezonskog zapošljavanja, može podnijeti i trgovačko društvo ili
poduzetnik kod kojeg stranac namjerava da radi.
Prilikom podnošenja zahtjeva za odobravanje privremenog boravka
u Cr­noj Gori radi zapošljavanja i rada, obavljanja gospodarske ili
poduzetničke djelatnosti ili radi sezonskog zapošljavanja, potrebno je
priložiti sljedeće dokaze:
1. kopiju važeće putne isprave (vrijeme važenja putne isprave mora biti
najmanje tri mjeseca duže od roka na koji se odobrava privremeni
boravak);
2. dokaz da je Policiji prijavio boravak;
3. dokaz o posjedovanju sredstava za uzdržavanje - dokazom o
posjedovanju sredstava za izdržavanje koja mu omogućavaju
egzistenciju za vrijeme privremenog boravka u Crnoj Gori smatra se
potvrda, odnosno drugi dokaz o stanju na bankovnom računu stranca
u banci koja se nalazi u Crnoj Gori, dokaz o osobnim primanjima po
osnovu rada, izjava kojom se pravna osoba obavezuje da će snositi
troškove boravka stranca, odnosno dokaz da je strancu osigurano
uzdržavanje na drugi način. Smatra se da stranac posjeduje sredstva
za izdržavanje, ako posjeduje novčana sredstva u iznosu od najmanje
10 eura za svaki dan boravka u Crnoj Gori.
60 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4. dokaz da ima osiguran smještaj - dokazom o osiguranom smještaju
smatra se isprava o pravu vlasništva na stambenom prostoru ili zaključen
ugovor o zakupu stambenog prostora (ovjeren od strane suda), odnosno
pisana izjava osobe kod kojeg stranac ima osiguran smještaj ili potvrda
o smještaju kod trgovačkog društva ili poduzetnika registriranog za
pružanje usluga smještaja.
5. dokaz o osiguranom zdravstvenom osiguranju - dokazom o osiguranom
zdravstvenom osiguranju smatra se putno zdravstveno osiguranje
osigurano od ovlaštenog osiguravajućeg društva (putno osiguranje
izdano od stranog osiguravajućeg društva na period od 30 dana uz
ovjereni prijevod ili polica osiguranja izdana od osiguravajućeg društva
sa sjedištem u Crnoj Gori na period od 30 dana), zdravstveno osiguranje
osigurano u skladu sa međunarodnim ugovorima ili zdravstveno
osiguranje ostvareno pod uvjetima i na način utvrđen posebnim
zakonom.
6. dokaz o opravdanosti zahtjeva - dokazom o opravdanosti zahtjeva za
odobravanje privremenog boravka smatra se izvornik radne dozvole,
odnosno dozvole za zapošljavanje izdane strancu od strane Zavoda za
zapošljavanje Crne Gore
7. dokaz o uplati administrativne takse za zahtjev i administrativne takse
za odobravanje privremenog boravka na žiro-račun: 825-50-71, model 05:
a. pristojba za zahtjev - poziv na broj: 302752846, iznos 5 eura;
b. pristojba za odobravanje privremenog boravka - poziv na broj:
302751220, iznos 10 eura.
Po zahtjevu za odobravanje privremenog boravka radi sezonskog zapo­
šljavanja, Ministarstvo unutrašnjih poslova odlučuje u roku od sedam dana
od dana podnošenja urednog zahtjeva, dok po zahtjevu za odobra­vanje
privremenog boravka radi zapošljavanja i rada, obavljanja gospodarske
ili poduzetničke djelatnosti, Ministarstvo unutrašnjih poslova odlučuje u
roku od 20 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Nakon odobravanja
privremenog boravka, rješenje Ministarstva unu­trašnjih poslova o
odobrenom privremenom boravku stranac preuzima osobno. Odobrenje
privremenog boravka unosi se u važeću putnu ispravu stranca, čije vrijeme
važenja mora biti najmanje tri mjeseca duže od roka na koji se odobrenje
izdaje, ili mu se izdaje osobna iskaznica za stranca. Osobna iskaznica za
stranca izdaje se strancu koji nema važeću putnu ispravu, i kojem se do
dobivanja strane putne isprave, privremeni boravak odo­brava rješenjem.
Privremeni boravak strancu radi zapošljavanja i rada, obavljanja
gospodarske ili poduzetničke djelatnosti izdaje se na rok određen u radnoj
dozvoli, dok se privremeni boravak strancu radi sezonskog zapošljavanja
može odobriti na period do osam mjeseci u kalendarskoj godini.
Ukoliko područna jedinica ili filijala MUP-a donese rješenje kojim se odbija
zahtjev za odobravanje privremenog boravka, stranac može protiv tog rje­
šenja izjaviti žalbu Ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od osam dana
od dana primitka rješenja.
Produženje privremenog boravka
Ukoliko stranac želi da produži svoj boravak u Crnoj Gori, dužan je da po­
dručnoj jedinici ili filijali za upravne unutrašnje poslove MUP-a, u mjestu
boravka, prije isteka roka važenja privremenog boravka, podnese za­htjev
za produženje privremenog boravka. Zahtjev za produženje privremenog
boravka stranac podnosi osobno.
Također, zahtjev za produženje privremenog boravka strancu radi
zapošljavanja i rada, obavljanja gospodarske ili poduzetničke djelatnosti
može podnijeti i trgovačko društvo ili poduzetnik kod kojeg stranac
namjerava da radi. Prilikom podnošenja zahtjeva za produženje
privremenog boravka u Crnoj Gori, područnoj jedinici ili filijali za upravne
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
unutrašnje poslove MUP-a tre­ba priložiti sljedeće dokaze:
1. kopiju važeće putne isprave (vrijeme važenja putne isprave mora biti
najmanje tri mjeseca duže od roka na koji se produžava privremeni
boravak);
2. dokaz o opravdanosti zahtjeva - dokazom o opravdanosti zahtjeva za
produženje privremenog boravka smatra se original radna dozvola,
odnosno dozvola za zapošljavanje izdana strancu od strane Zavoda za
zapošljavanje Crne Gore.
3. dokaz o uplati upravne pristojbe za zahtjev i upravne pristojbe za
produženje privremenog boravka na žiro-račun: 825-50-71, model 05:
a. pristojba za zahtjev - poziv na broj: 302752846, iznos 5 eura;
b. pristojba za produženje privremenog boravka - poziv na broj:
302751220, iznos 10 eura.
Po zahtjevu za produženje privremenog boravka radi zapošljavanja i
rada, obavljanja gospodarske ili poduzetničke djelatnosti, Ministarstvo
unutrašnjih poslova odlučuje u roku od 20 dana od dana podnošenja
urednog zahtjeva. Nakon odobravanja produženja privremenog boravka,
rješenje Ministar­stva unutrašnjih poslova o produženju privremenog
boravka stranac pre­uzima osobno.
Međutim, ukoliko područna jedinica ili filijala MUP-a donese rješenje
kojim se odbija zahtjev za produženje privremenog boravka, stranac
može protiv tog rje­šenja izjaviti žalbu Ministarstvu unutrašnjih poslova,
u roku od osam dana od dana primitka rješenja.
XIV Uvjeti za izdavanje odobrenja za stalni boravak stranaca u
Crnoj Gori
Stalno nastanjenje može se odobriti strancu koji je do dana podnošenja za­
htjeva boravio u Crnoj Gori neprekidno pet godina na osnovu odobrenja
za privremeni boravak. Izuzetno, stalno nastanjenje se može odobriti
strancu koji je do dana podnošenja zahtjeva imao odobren privremeni
boravak u Crnoj Gori manje od pet godina neprekidno, ako to nalažu
razlozi humanosti ili bi to predstavljalo interes za Crnu Goru.
Državljani država nastalih na prostoru bivše SFRJ, koji su imali prijavljeno
prebivalište u Crnoj Gori prije 3. juna 2006. godine, imaju pravo na stalno
nastanjenje, bez potrebe podnošenja zahtjeva i bez posebnog odobrenja,
uz obavezu podnošenja prijave radi registracije. Državljanin države
nastale na prostoru bivše SFRJ, kome je prijavljeno prebivalište u Crnoj
Gori poslije 3. juna 2006. godine do 4. marta 2008. godine, ima pravo na
stalno nastanjenje bez posebnog odobrenja, uz pod­nošenje prijave radi
registracije u evidenciji stranaca sa stalnim nastanjenjem i važeće putne
isprave, ako do dana podnošenja prijave nije odjavio prebivalište iz Crne
Gore.
Zahtjev za stalno nastanjenje stranac podnosi osobno Ministarstvu
unutrašnjih poslova, u mjestu boravišta o kojem Ministarstvo odlučuje
u roku od šest mjeseci od dana predaje urednog zahtjeva. Međutim,
ako se stranac nalazi na teritoriju svoje države zahtjev podnosi putem
diplomatsko-konzularnom predstavništva Crne Gore u toj zemlji.
Međutim, za osobu mlađu od 18 godina, odnosno poslovno nesposobnu
osobu, zahtjev podnosi roditelj, odnosno zakonski zastupnik. Upravna
pristojba za odobravanje stalnog nastanjenja iznosi 10 eura.
Za odobravanje stalnog nastanjenja maloljetnog stranca potreban je dokaz
o stalnom nastanjenju jednog od roditelja i suglasnost drugog roditelja.
Uz zahtjev za odobrenje stalnog nastanjenja, stranac je dužan da priloži
dokaz o odobrenom privremenom boravku u Crnoj Gori u neprekidnom
trajanju od pet godina prije podnošenja zahtjeva, ovjerenu kopiju važeće
putne isprave, dokaz o posjedovanju sredstava za izdržavanje, do­kaz da
ima osiguran smještaj, dokaz o zdravstvenom osiguranju, do­kaz da u
62 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Crnoj Gori nije pravomoćno osuđen za kazneno djelo koje se goni po
službenoj dužnosti, kao i dokaz da protiv njega nije pokrenut kazneni
postupak za takvo kazneno djelo.
XV Prijava početka rada stranca u Crnoj Gori
Poslodavac stranca prijavljuje Zavodu za zapošljavanje Crne Gore
(ZZZCG), odnosno birou rada, koji je izdao radnu dozvolu, u roku od 15
dana od dana zaključenja ugovora o radu.
Uz prijavu se podnosi:
■■ dokaz o odobrenom boravku
■■ ugovor o radu, odnosno građansko-pravni ugovor
■■ dokaz o socijalnom osiguranju stranca sa kojim je zaključen ugovor
o radu
Zavod za zapošljavanje Crne Gore izdaje potvrdu o prijavi rada stranca.
XVI Odjava rada stranca u Crnoj Gori
Prijavu prestanka rada stranca poslodavac podnosi Zavodu za
zapošljavanje, odnosno birou rada, koji je izdao radnu dozvolu.
Uz prijavu prestanka rada stranca, podnosi se odjava socijalnog
osiguranja za stranca sa kojim je bio zaključen ugovor o radu. Zavod
izdaje potvrdu o odjavi rada stranca.
XVII Kaznene odredbe u svezi zapošljavanja stranaca u Crnoj
Gori
Novčanom kaznom od dvadesetostrukog do tristostrukog iznosa
minimalne zarade u Crnoj Gori kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba, ako:
■■ zaposli stranca, odnosno omogući mu da radi bez radne dozvole,
odo­brenja za stalno nastanjenje, odnosno odobrenja za privremeni
boravak, zaključenog ugovor o radu, odnosno građansko-pravnog
ugovora, te ukoliko obveznik za prijavljivanje rada nije prijavio rad
stranca u skladu sa zakonom.
■■ rasporedi stranca na poslove za koje mu nije izdana radna dozvola;
■■ ne prijavi i odjavi rad stranca Zavodu za zapošljavanje u zakonom
pro­pisanom roku;
■■ ne podnese zahtjev za produženje radne dozvole najkasnije 30 dana
prije isteka roka važenja izdate dozvole;
■■ u poslovnim prostorijama, odnosno mjestu rada nema radnu
dozvolu za stranca
Za navedene prekršaje kaznit će se i odgovorna osoba u pravnoj osobi kod
po­slodavca novčanom kaznom od desetostrukog do dvadesetostrukog
iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori.
Za navedene prekršaj kaznit će se i poslodavac kao fizička osoba
novčanom kaznom od desetostrukog do dvadesetostrukog iznosa
minimalne zarade u Crnoj Gori.
Novčanom kaznom od jedne polovine do dvadesetostrukog iznosa
minimalne zarade u Crnoj Gori kaznit će se stranac, ako:
■■ se zaposli, odnosno radi bez radne dozvole, odobrenja za stalno
nastanjenje, odnosno odobrenja za privremeni boravak, zaključenog
ugovor o radu, odnosno građansko-pravnog ugovora, te ukoliko
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63
obveznik za prijavljivanje rada nije prijavio rad stranca u skladu sa
zakonom.
■■ radi na poslovima za koje nije zaključio ugovor o radu, odnosno
građansko-pravni ugovor
■■ ne podnese zahtjev za produženje osobne radne dozvole kada mu je
odobrena dodatna zaštita u zakonom propisanom roku
Inspektor rada može novčanom kaznom na licu mjesta u trostrukom
iznosu minimalne zarade u Crnoj Gori kazniti poslodavca kao fizičko
lice, odgovorno lice u pravnom licu i kod poslodavca kao pravne osobe,
odnosno odgovorno lice u organizacionoj jedinici stranog trgovačkog
društva registriranoj u Crnoj Gori, za prekršaj ako u poslovnim
prostorijama, odnosno mjestu rada nema radnu dozvolu za stranca.
Radna dozvola izdana prije dana početka primjene novog zakona važi do
isteka vremena na koje je izdana.
XVIII Pravni izvori
Materiju zapošljavanja i rada stranaca u Crnoj Gori reguliraju sljedeći za­konski
i podzakonski akti:
Zakon o zapošljavanju i radu stranaca (Službeni list Crne Gore, br. 22/08 i 32/11)
Zakon o strancima (Službeni list Crne Gore, br. 82/08, 72/09, 32/11 i 53/11)
Zakon o registrima prebivališta i boravišta (Službeni list Crne Gore, br. 13/08,
41/10 i 40/11)
Zakon o priznavanju inozemnih obrazovnih isprava i izjednačavanju inostranih
kvalifikacija (Službeni list Crne Gore, br. 57/11)
Zakon o nacionalnim stručnim kvalifikacijama (Službeni list Crne Gore, br.
80/08)
Zakon o administrativnim pristojbama (Službeni list Republike Crne Gore, br.
55/03 i 81/05, te Službeni list Crne Gore, br. 22/08, 77/08 i 20/11)
Zakon o unaprjeđenju poslovnog ambijenta (Službeni list Crne Gore, br. 40/10)
Uredba o kriterijima i postupku za utvrđivanje broja radnih dozvola za strance
(Službeni list Crne Gore, br. 69/08)
Uredba o viznom režimu (Službeni list Crne Gore, br. 18/09)
Uredba o kriterijima i postupku za utvrđivanje broja radnih dozvola za strance
(Službeni list Crne Gore, br. 69/08)
Pravilnik o načinu izdavanja radne dozvole za strance (Službeni list Crne Gore,
br. 40/11)
Pravilnik o postupku prijave početka i prestanka rada stranca (Službeni list Crne
Gore, br. 81/08)
Pravilnik o načinu odobravanja privremenog boravka i stalnog nastanjenja i
izdavanju putnih i drugih isprava strancima (Službeni list Crne Gore, br. 58/09,
62/09, 13/12);
Pravilnik o vizama i viznim obrascima (Službeni list Crne Gore, br. 64/09)
Odluka o utvrđivanju broja radnih dozvola za strance za 2014. godinu (Službeni
list Crne Gore, br. 54/13)
64 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nedim Mehmedović
dipl. iur.
MUP Kantona Sarajevo
BRAK I UPIS ZAKLJUČENJA BRAKA
U MATIČNU KNJIGU VJENČANIH
PREMA ZAKONU O MATIČNIM
KNJIGAMA I PORODIČNOM ZAKONU
FBiH, TE UTVRĐIVANJE POSTOJANJA
ILI NEPOSTOJANJA BRAKA PREMA
ZAKONU O PARNIČNOM POSTUPKU
Teorija, upravna i sudska praksa
SIŽE
Tekst razmatra pitanje braka i njegov redovni i naknadni upis u matičnu
knjigu vjenčanih, ukazuje na postojeće pravne i praktične probleme, predlaže
konkretna rješenja kako bi građani ostvarili svoja prava i preuzeli obaveze koje
proizlaze iz braka. Tekst je namijenjen prije svega uposlenicima u organima
uprave u Federaciji BiH koji neposredno ili posredno rade u oblasti matičnih
knjiga u općinskim službama za opću upravu, uposlenicima u sudovima i
advokatima i drugim stručnim licima, vjerskim službenicima, ali i običnim
građanima u BiH koji imaju određeni problem u vezi sa zaključivanjem ili
zaključenim brakom, dokazivanjem njegovog postojanja ili nepostojanja i sl.
Ključne riječi: Zakon o matičnim knjigama, Zakon o parničnom postupku,
Porodični zakon FBiH, Krivični zakon FBiH, brak, fiktivni brak, nepostojeći brak,
ništavan brak, matična knjiga vjenčanih, izvod iz matične knjige vjenčanih,
vjenčani list, isprave, bračni sporovi
Skraćenice: ZMK - Zakon o matičnim knjigama, UNVMK - Uputstvo o načinu
vođenja matičnih knjiga, ZLI - Zakon o ličnom imenu, MKR - Matična knjiga
rođenih, M/KD - Matična / knjiga državljana, MKV - Matična knjiga vjenčanih,
MKU - Matična knjiga umrlih, PZFBiH - Porodični zakon FBiH, ZPP - Zakon o
parničnom postupku, KZFBiH - Krivični zakon FBiH, ZUP - Zakon o upravnom
postupku.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
I – UVODNI DIO
Odredbom člana 6. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
(„Sl. novine FBiH“, br. 35/05 i 41/05) je definisan pojam braka na sljedeći
način: „Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.“1 Iz
pomenute zakonske definicije proizlaze sljedeća obilježja braka:
1. Brak je zakonom uređena zajednica
Dakle, zasnivanje braka, bračna prava i obaveze, pravne posljedice
zaključenja braka, te prestanak braka se uređuje na osnovu zakona.
Bračni i porodični odnosi su regulisani primarno PZFBiH i ZMK-om, a
supsidijarno Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH („Sl. glasnik BiH“,
broj 16/03), Zakonom o ličnom imenu („Sl. novine FBiH“, broj 7/12),
Krivičnim zakonom FBiH („Sl. novine FBiH“, br. 36/03, 21/04, 69/04 i
18/05), Zakonom o parničnom postupku FBiH („Sl. novine FBiH“, br.
53/03, 73/05 i 19/06), Zakonom o vanparničnom postupku („Sl. novine
FBiH“, br. 2/98, 39/04 i 73/05), Zakonom o nasljeđivanju FBiH (preuzet iz
SRBiH, prečišćeni tekst objavljen u „Sl. listu SRBiH“, broj 7/80, ispravka
15/80), Zakonom o obligacionim odnosima („Sl. list RBiH“, br. 2/92, 13/93,
13/94 -Zakon o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima bivše
SFRJ, izmjene), Zakonom o zaštiti od nasilja FBiH („Sl. novine FBiH“, broj
22/05), Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata
i zaštite porodice sa djecom FBiH („Sl. novine FBiH“, br. 36/99, 54/04,
39/06 i 14/09) i drugim zakonima i međunarodnim propisima koji imaju
supranacionalni karakter u pogledu primjene u BiH i FBiH.
2. Brak zaključuju dva lica različitog spola
Različitost spolova je biološka komponenta braka, te izraz prihvaćenog
načela monogamije u našem bračnom zakonodavstvu, te je tako
odredbom člana 10. PZFBiH propisano da „brak ne može sklopiti osoba
koja je već u braku“.
Princip zaštite monogamije je i krivično-pravno sankcioniran, te je tako u
članu 214. KZFBiH propisano kao krivično djelo „dvobračnost“, u kojem
se navodi: „Ko sklopi novi brak iako se u braku već nalazi, kaznit će se
kaznom zatvora do jedne godine. Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će
se ko sklopi brak s osobom za koju zna da se u braku već nalazi.“
Sa druge strane, odredbom člana 215. KZFBiH je normirano krivično
djelo „omogućavanje sklapanja nedozvoljenog braka“, u kojem se
navodi: „Ovlaštena osoba pred kojom se brak sklapa ili matičar koji
obavljajući svoju službenu dužnost omogući sklapanje braka koji je
po zakonu zabranjen, ništavan ili se smatra nepostojećim, kaznit će se
kaznom zatvora do jedne godine.“
3. Brak je zajednica života žene i muškarca
Brak predstavlja kompleksnu zajednicu života žene i muškarca, gdje se
prepliću različiti odnosi, potrebe, interesi: emotivni, intimni, ekonomski,
etički, moralni, itd. Zakon je regulisao samo najznačajnija prava i dužnosti
u braku, lične i imovinske prirode, dok je ostala prepustio bračnim
partnerima da se o njima sporazumijevaju i dogovaraju. Ustvari, veliki
broj bračnih odnosa je nemoguće pravno regulisati zbog obimnosti i
različitosti njihove sadržine, te zbog toga što spadaju u domen moralnih,
etičkih, vjerskih i drugih normi.
Odredbom člana 35. PZFBiH je propisano sljedeće: „Brak će se poništiti
ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.“ Nadalje, odredbom
člana 36. istog zakona je propisano da pravo na tužbu za poništenje braka
iz razloga navedenih u čl. 10. i 35. pomenutog zakona pripada bračnim
partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen,
kao i organu starateljstva.
1 U pravnoj teoriji postoji veliki broj definicija braka, poput Justinijanove, Modestinove, Planiolove,
itd.
66 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Treba napomenuti da postoji i jedan izuzetak da sud neće poništiti
novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog
od bračnih partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja
glavne rasprave.
Ranije zakonsko rješenje je predviđalo da novi brak koji je zaključen
za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera se neće
poništiti ukoliko je raniji brak u međuvremenu prestao na jedan
od načina prestanka braka.
Treba napomenuti da se pitanje postojanja ili nepostojanja braka
može pojaviti i u upravnom postupku, prilikom rješavanja nekog
građanskog prava, te je odredbom člana 143. stav 1. Zakona o upravnom
postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99) propisano da „organ
koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno
pitanje2 odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka,
utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno“.
Dvobračnost - bigamija, sa jedne strane čini drugi brak nepunovažnim,
te se može pokrenuti parnični postupak za njegovo poništenje pred
nadležnim sudom, dok sa druge strane, kao što smo gore spomenuli,
predstavlja krivično djelo.
U upravno-pravnoj praksi dvobračnost se najčešće otkriva kada se vrši
postupak ispravke i/ili dopune podataka u matičnoj knjizi rođenih
jednog i/ili oba bračna partnera, kada ovlaštena stranka traži upravo
ispravku ili dopunu podatka o braku, kojom prilikom se ustanovi
da je jedan od bračnih partnera zaključio novi brak prije prestanka
ranijeg braka. Primjera radi, stranka traži da se ispravi u njenoj MKR
podatak o imenu bračnog partnera iz drugog braka, kojom prilikom
se na osnovu uvida u originalnu matičnu knjigu rođenih i priložene
dokaze ustanovi da je pravosnažnost presude o razvodu prvog
braka nastupila tri mjeseca nakon zaključenja drugog braka (koji je
proveden kroz MKR).
U takvim slučajevima u upravnim postupcima treba obavezno
donijeti zaključak o prekidu postupka ispravke i dopune podataka
u MKR, dok se ne riješi prethodno pitanje pred nadležnim sudom
postojanja ili nepostojanja kasnije zaključenog braka.
O ovome pitanju i sudska praksa je zauzela svoj stav:
■■ „Upravni postupak mora se prekinuti kada se prethodno pitanje
odnosi na postojanje braka“ (Upravni sud BiH, U-2178/80 od 19. XII.
1980);
■■ „Ukoliko se kao sporno pojavi pitanje postojanja ili nepostojanja
braka kod ostvarivanja prava na porodičnu penziju, onda se to
pitanje ima tretirati kao prethodno pitanje i o tome odlučuje redovni
sud, a ne organ uprave“ (VSJ, Už-4930/65 od 21. V. 1965);
■■ „Upravni organ nije ovlašten utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke
za postojanje braka i valjanost braka (utvrđivanje je li stranka
zaključila brak s osobom koja po svom psihičkom stanju nije mogla
zaključiti brak i sl.), jer bi to značilo odlučivanje o postojanju braka
kao prethodno pitanje, što nije moguće“ (Zaključak sjednice sudaca
USRH od 11. X. 1985),
■■ „Da bi sud odbio zahtjev za poništenje novog braka, ne traži se da
je raniji brak prestao prije zaključenja novog braka, već da je u
međuvremenu prestao“ (odluka VS Hrvatske, br. Rev 886/85 od
19.02.1986).
Naime, ukoliko bračni partneri nisu sklopili brak u cilju vođenja
zajednice života nego s obostranom namjerom radi ostvarenja nekog
drugog prava (npr. pravo na državljanstvo, penziono, stambeno
ili neko drugo pravo), takav brak se smatra fiktivnim3 brakom,
2 Prethodno ili prejudicijelno pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, za čije je
rješenje nadležan sud ili neki drugi organ, bez čijeg se rješenja ne može riješiti
sama stvar.
3 Lat. prividan, tobožnji, lažan.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ukoliko se u parničnom postupku po tužbi za poništenje takvog
braka (pravo na tužbu pripada bračnim partnerima, svakoj osobi
koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu starateljstva)
dokaže da brak nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života. Ono
što je bitno napomenuti je da namjera za zaključenje fiktivnog
braka mora postojati kod oba bračna partnera. Takav je i stav
naše sudske prakse:
■■ „Brak se može proglasiti ništavim samo uz uvjet da oba bračna
druga, a ne samo jedan od njih, u momentu zaključenja braka
nisu željela zajednicu života, odnosno nisu stupila u brak u tu
svrhu“ (Bilten sudske prakse VSBiH, br. 31/75, tj. Odluka VSBiH,
br. Gz 1495/75 od 28. 8. 1975);
■■ „Brak zaključen samo radi toga da jedan od bračnih drugova riješi
svoje stambeno pitanje pomoću drugog koji je nosilac stanarskog
prava, a drugi da pomoću prvog koristi socijalno osiguranje, a ne
sa ciljem zajednice života bračnih drugova, može se poništiti po
tužbi lica koja imaju neposredni pravni interes, za ovaj poništaj“
(Odluka VS Srbije, br. Gz 5053/74 od 22. 10. 1974).
Uvjeti za postojanje braka
Odredbama čl. 7, 8. i 9. PZFBiH su regulisani uvjeti4 za postojanje
braka. Naime, odredbom člana 7. stav 1. pomenutog zakona je
propisano da brak sklapaju saglasnom izjavom žena i muškarac
pred matičarom, dok je stavom 2. istog člana predviđeno da se
brak sklapa pred matičarom koji je državni službenik. Naime, za
postojanje braka potrebno je da se ispune kumulativno tri uvjeta,
kao što to predviđa član 8. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona, i to:
a.) da su budući bračni partneri različitog spola,
b.) da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje
braka,
c.) da je pristanak izjavljen pred matičarom.
Ukoliko pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od pomenuta
tri uvjeta, ne nastaju pravne posljedice braka. U takvom slučaju
svaka osoba koja za to ima pravni interes i organ starateljstva može
podnijeti tužbu za utvrđivanje da brak ne postoji.5
Zakonsko normiranje različitosti spolova budućih bračnih partnera
je potrebno iz razloga noviteta koje modernost donosi, jer medicinske
promjene spola, kao i zahtjevi lica istog spola da zaključe brak,
opravdavaju zadržavanje ovog zakonskog uvjeta. Međutim, imajući
u vidu da brak sklapaju bračni partneri u prisustvu matičara i dva
svjedoka, kao i javnosti, te s obzirom na formalnosti pri zaključenju
braka6, teško je zamisliti da bi moglo doći u praksi do zaključenja
braka između osoba istog spola.7
Novi ZMK u članu 44. reguliše pitanje upisa promjene spola u
matičnu knjigu rođenih i to na način da se upis promjene spola vrši
4 Ranije su se nazivali i „bitni uvjeti“.
5 Podnosi se jedna vrsta tužbe za utvrđenje iz člana 54. ZPP-a.
6 Prema članu 17. stav 2. PZFBiH, osobe koje namjeravaju sklopiti brak lično podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak; uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige
rođenih i druge isprave (uvjerenja o slobodnom bračnom stanju i ovjerene kopije identifikacionih dokumenata budućih bračnih partnera, ovjerena kopija lične karte ili putne isprave
svjedoka, sudski ili notarski obrađena specijalna punomoć data punomoćniku od strane jednog od budućih bračnih partnera – član 24. PZFBiH i sl.).
7 U teoriji se spominje da bi se to ipak moglo desiti u slučaju zaključenja braka sa hermafroditom. Ukoliko bi se u sudskom postupku, na osnovu medicinskog vještačenja, utvrdilo
da se radi o pravom hermafroditu, dakle licu koje nije različitog spola od onog sa kojim je
zaključio brak, ne bi bio ispunjen uvjet različitosti spolova.
68 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
samo na osnovu pravosnažnog rješenja kantonalnog ministarstva
nadležnog za mjesto u kojem se nalazi prebivalište lica koje je
promijenilo spol.
U tačci 66. UNVMK-a je dalje razrađena pomenuta zakonska norma,
te je predviđeno da se postupak pokreće po zahtjevu stranke i da se
pri rješavanju tog zahtjeva moraju utvrditi dvije činjenice, i to prvo:
promjena spola, a onda lično ime tog lica, koje u zahtjevu navede
to lice. Za utvrđivanje tih činjenica, pored obavezne medicinske
dokumentacije koja se odnosi na promjenu spola, koriste se po
potrebi i drugi dokazi predviđeni ZUP-om. U donesenom rješenju
mora se posebno navesti spol, a posebno lično ime tog lica, koje
bude određeno u skladu sa ZLI-om.
Nadalje, odredbom člana 29. Zakona o jedinstvenom matičnom
broju („Sl. glasnik BiH“, br. 32/01 i 63/08) propisano je da je tijelo
koje donosi rješenje o upisu promjene spola obavezno, u roku od 30
dana od pravosnažnosti rješenja, dostaviti jedan primjerak rješenja
nadležnom organu, koje nakon što primi rješenje iz prethodnog
stava, u roku od 15 dana poništava JMB i izdaje novi. Nadležni
organ izvješćuje osobu koja je u pitanju i organ koji donosi rješenje
kako bi ih izvijestio o novom JMB.
U članu 9. stav 2. ZLI-a se navodi da lice može promijeniti lično ime
ili samo ime ili samo prezime nakon promjene porodičnog ili ličnog
statusa (između ostalog, zbog promjene spola) ili na lični zahtjev.
Dakle, iz gore pomenutih zakonskih normi da se izvesti sljedeći
pravni zaključak:
Upis promjene spola u MKR po osnovu rješenja nadležnog
organa obavezno povlači za sobom poništaj JMB-a i određivanje
/ dodjeljivanje novog „ženskog“ ili „muškog“ JMB-a, zavisno
koji je novi spol predmetnog lica,8 ali ne povlači i obligatornu
promjenu ličnog imena ili samo imena ili samo prezimena lica
koje je promijenilo spol, jer ZLI kaže da lice „može“, što znači da
i „ne mora“ promijeniti lično ime ili samo ime ili samo prezime,
zbog promjene spola.
Ovakvo zakonsko rješenje neobavezne promjene ličnog imena
ili samo imena ili samo prezimena, zbog promjene spola,
svakako ide u prilog licima koja su izvršila (medicinskim putem)
promjenu spola, a koja zbog neke od zakonskih smetnji iz člana
16. ZLI-a9 ne mogu izvršiti promjenu ličnog imena ili samo imena
ili samo prezimena.
Također, za lica koja su izvršila promjenu spola, a koja su ledična i
koja „nemaju sukob sa Zakonom“, nije problem da promijene lično
ime ili samo ime ili samo prezime, nakon medicinske promjene
spola.
Gore pomenutu zakonsku problematiku promjene spola
spomenuli smo u ovome kontekstu, prije svega, iz razloga što
je za postojanje braka i nastupanje pravnih posljedica braka,
potrebno da su bračni partneri različitog spola jer, po našem
zakonodavstvu, ne može biti u braku „muškarac i muškarac“,
odnosno „žena i žena“, već samo „žena i muškarac“.
U suprotnom, pravo na tužbu za utvrđivanje da brak ne postoji
pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu
starateljstva.
8 JMB / JMBG je individualna i neponovljiva oznaka identifikacijskih podataka o osobi i sastoji
se od 13 cifara svrstanih u šest grupa, i to: muškarci 000-499 i žene 500-999.
9 „Promjena ličnog imena ili samo imena ili samo prezimena neće se odobriti licu protiv kojeg se vodi krivični postupak, ili licu koje je osuđeno za krivično djelo dok kazna nije izvršena,
ili dok traju pravne posljedice osude, licu za kojim je raspisana međunarodna potraga, kao
ni licu za koje se utvrdi da je zahtjev podnijelo radi izbjegavanja obaveza utvrđenih aktom
nadležnih organa.“
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Drugi zakonski uvjet za postojanje braka je da su budući bračni
partneri izjavili pristanak za sklapanje braka. U pravilu, pristanak
za sklapanje braka svaki bračni partner daje lično. U naročito
opravdanim slučajevima, nadležni općinski organ uprave može
rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je prisutan samo jedan
budući bračni partner i punomoćnik drugog. Punomoć mora biti
specijalna, ovjerena od suda ili notara, u kojoj moraju biti tačno
navedeni lični podaci vlastodavca, punomoćnika i osobe sa kojom
vlastodavac želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći. Punomoć
ima ograničen rok važenja, te važi 60 dana od dana ovjere. Raniji
rok važenja punomoći je bio 90 dana od dana ovjere.
U upravno-pravnoj praksi „naročito opravdani slučajevi“ su:
bolest, neodložno putovanje, odlazak i boravak u inostranstvu, itd.
Jedna od novina novog PZFBiH je da matičar, u dogovoru sa budućim
bračnim partnerima, određuje rok za sklapanje braka, koji ne može
biti kraći od 30 dana od dana podnošenja prijave za zaključenje
braka matičaru. Izuzetno, kada za to postoje opravdani razlozi,
matičar može odobriti sklapanje braka i prije isteka pomenutog
roka od 30 dana.
Treći uvjet za postojanje braka je da je pristanak budućih bračnih
partenera izjavljen pred matičarom. Naime brak sklapaju bračni
parteneri u prisustvu matičara i dva svjedoka. Sklapanje braka vrši
se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji, a na
zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak
sklopi i na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi
(u bolnici, kući, zatvoru, itd.). Sklapanje braka izvan službene
prostorije može se odobriti i kad ne postoje opravdani razlozi, u
kojem su slučaju budući bračni partneri dužni platiti posebnu
naknadu, čiju visinu zasebno određuje nadležni općinski organ
uprave.
Ukoliko se ne bi sklopio brak pred nadležnim organom uprave za
vođenje matičnih knjiga i ovlaštenim službenim licem - matičarom
u smislu PZFBiH, došlo bi do povrede stvarne nadležnosti čija je
krajnja posljedica nepostojeći brak. PZFBiH nije propisana mjesna
nadležnost, pa bračni partneri imaju neograničeno pravo izbora
mjesta u kojem će sklopiti brak.
Prema našem zakonodavstvu brak je ustanova svjetovnog karaktera,
odnosno Zakon predviđa obavezan građanski brak, ali budući
bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom
sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.
Ono što je primjetno u nekim matičnim uredima u Federaciji BiH
je to da se sklapaju brakovi pred matičarima koji nisu državni
službenici, već namještenici, čime se krši Zakon i svjesno otvaraju
vrata za pokretanje sudskih postupaka za utvrđivanje nepostojanja
braka, odnosno nenastajanja pravnih posljedica braka. Takav
postupak može pokrenuti svaka osoba koja za to ima pravni interes.
Sklapanje braka pred vjerskim službenikom
Raniji PZBiH nije sadržavao odredbe o mogućnosti zaključenja
vjerskog braka nakon što je zaključen građanski brak. Međutim,
novi PZFBiH u nekoliko svojih odredbi sadrži odredbe o mogućnosti
zaključenja i vjerskog braka. To su sljedeće odredbe PZFBiH: član 7.
stav 3, član 29. i član 383. stav 3.
U pomenutim odredbama je propisano da bračni partneri mogu,
nakon sklopljenog braka pred matičarom, sklopiti brak i pred
vjerskim službenikom, kojom prilikom su mu dužni predati izvod
iz matične knjige vjenčanih. Službenik vjerske zajednice pred
kojim je sklopljen brak prije sklopljenog braka pred matičarom čini
prekršaj, zašto je predviđena novčana kazna u iznosu od 500 KM do
2.000 KM.
Bitno je napomenuti da se zaključeni brak dokazuje izvodom iz
70 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
matične knjige vjenčanih, a ne vjenčanim listom, jer vjenčani
list se izdaje samo u momentu sklapanja braka i ima svečani i
ceremonijalni karakter, a poslije toga izdaju se izvodi iz matične
knjige vjenčanih.10
Brak se smatra sklopljenim kada budući bračni partneri izjave svoj
obostrani pristanak, te samo slobodan pristanak bračnih partnera
na zaključenje braka ima karakter bitnog uvjeta i ukoliko on
nije postignut, brak će biti nepostojeći. Nakon pristanka matičar
objavljuje da je brak sklopljen, te upisuje u MKV sklopljeni brak i
izjave o novom prezimenu. Nakon što se bračni partneri, svjedoci i
matičar potpišu u MKV, matičar bračnim partnerima odmah izdaje
izvod iz MKV.
Prezime bračnih partnera nakon sklapanja braka
Odredbom člana 31. PZFBiH je propisano da se budući bračni
partneri mogu sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:
a) svaki bračni partner zadržati svoje prezime,
b) kao zajedničko prezime uzeti prezime jednoga od njih,
c) kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna partnera, o čijem će
se redoslijedu sporazumjeti,
d) svaki od njih ili samo jedan bračni partner svom prezimenu
dodati prezime drugog bračnog partnera i
e) svaki od njih ili samo jedan bračni partner prezimenu bračnog
partnera dodati svoje prezime.
Sličnu odredbu sadrži i član 11. ZLI-a, sa tim što ne predviđa varijantu
prezimena iz člana 31. tačka c. PZFBiH. Iako član 14. ZLI-a ne sadrži
odredbu da je neophodno u postupku promjene ličnog imena ili samo
imena ili samo prezimena lica koje je u braku priložiti saglasnost
drugog bračnog partnera za promjenu ličnog imena ili samo imena
ili samo prezimena za bračnog partnera koji vrši tu promjenu,
smatramo da je nužno za takvo lice tražiti saglasnost drugog bračnog
partnera, ovjerenu od strane općinskog organa uprave, suda ili
notara, upravo iz razloga što se bračni partneri prilikom stupanja u
brak sporazumijevaju o novom prezimenu svakog od njih, i što se ta
promjena prezimena bračnog partnera koji vrši promjenu rješenjem
evidentira kroz MKR bračnog partnera i MKR njihove zajedničke
djece.
Uvjeti za punovažnost braka
Uvjeti za punovažnost braka11 su propisani u odredbama čl. 10-16.
PZFBiH. Neke bračne smetnje su otklonjive a neke neotklonjive, neke
su trajne a neke privremene, i neke su aposolutne a neke relativne.
1. Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.
Radi se o apsolutnoj smetnji koja onemogućava sklapanje braka sa
bilo kojim drugim licem.
2. Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost
ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Izuzetno sud može u
vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je
nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti
značenje braka i obaveza koje iz njega proizlaze, te da je brak očito
u njenom interesu. Tužbu za poništaj braka može podnijeti svaka
osoba koja ima pravni ineteres, bračni partner i organ starateljstva.
10 Više o ovome vidi u tač. 163. i 164. UNVMK-a.
11 Po ranijem zakonu - „bračne smetnje“. Bračne smetnje su takve činjenice i okolnosti
koje ometaju zaključenje punovažnog braka. One su decidirano određene Zakonom i moraju
postojati u momentu sklapanja braka, a njihovo postojanje proizvodi ništavnost braka. U
slučaju postojanja nekih bračnih smetnji predviđena je čak i krivična sankcija.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i
4.
5.
6.
7.
pobočnoj liniji četvrtog stepena. Ovo pravilo se primjenjuje i na
odnos nastao potpunim usvojenjem. Tužbu za poništaj braka može
podnijeti bračni partner i organ starateljstva.
Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju
nepotpunog usvojenja. Tužbu za poništaj braka može podnijeti
bračni partner i organ starateljstva.
Brak se ne može sklopiti između: svekra i snahe, zeta i tašte, očuha
i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira na to da li je prestao brak
čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Izuzetno, sud može u
vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka pomenutim
srodnicima ako utvrdi da postoje opravdani razlozi (npr. trudnoća).
Tužbu za poništaj braka može podnijeti bračni partner i organ
starateljstva.
Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života.
Izuzetno sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje
braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje
opravdani razlozi da je ta osoba tjelesno i duševno sposobna za
vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njenom
ineteresu. Tužbu za poništaj braka može podnijeti malodobno lice,
roditelj malodobnog lica i organ starateljstva.
Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao
u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti
drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o
osobnosti bračnog partnera postoji kad je bračni partner mislio da
sklapa brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom.
Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kada se radi
o osobini, odnosno o okolnosti koja bi drugog bračnog partnera
odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju
krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći,
trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog
djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.
II – MATIČNA KNJIGA VJENČANIH I IZDAVANJE IZVIDA I
UVJERENJA IZ MKV
Odredbom člana 23. ZMK-a je propisano da se u MKV upisuju sljedeći
podaci:
1. Podaci o sklapanju braka i to: ime i prezime, datum i mjesto
rođenja, državljanstvo, JMB bračnih partnera, prebivalište bračnih
partnera, datum i mjesto sklapanja braka, izjave bračnih partnera
o njihovom prezimenu, ime i prezime i prebivalište punomoćnika,
ako je pri sklapanju braka jednog bračnog partnera zastupao
punomoćnik,
2. Ime i prezime roditelja bračnih partnera i njihovo prezime prije
sklapanja braka, ako je upisana ta činjenica, ime i prebivalište
svjedoka pri sklapanju braka, ime i prezime matičara i ime i
prezime tumača, ako je tumač prisustvovao sklapanju braka,
3. Prestanak braka (poništenje i razvod braka, smrt bračnog partnera
ili proglašenje nestalog bračnog partnera umrlim) i promjene
imena i prezimena bračnih partnera.
Odredbom člana 24. ZMK-a je propisano da se upis činjenice vjenčanja
u MKV vrši u pomenutu knjigu koja se vodi za mjesto u kojem se vrši
sklapanje braka, a provodi se u skladu sa odredbama PZFBiH.
Na osnovu MKV izdaju se izvod iz MKV i uvjerenja. Uvjerenja se izdaju
za pojedine podatke upisane u MKV ili pojedine činjenice o ličnom
stanju građana koje su upisane u MKV, a koji se ne vide na izdatom
izvodu iz MKV. Izvodi iz svih matičnih knjiga, pa i iz MKV, imaju
neograničen rok važenja što se u izvodu treba navesti, a za upotrebu
izdatog izvoda iz matične knjige koji ne sadrži posljednje podatke
72 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
upisane u matičnu knjigu odgovorno je lice koje je taj izvod stavilo u
pravni promet.
Ovo je jedna od dobrih zakonskih novina, sa tim što iz člana 63.
ZMK-a nije jasno da li i uvjerenja o državljanstvu BiH i FBiH imaju
neograničen rok važenja, što se u budućim zakonskim izmjenama i
dopunama ZMK-a mora decidirano odrediti.
Tačka 163. stav 2. UNVMK-a sadrži jednu specifičnu novinu koja nije
baš prihvatljiva, jer može dovesti do zabune i nejasnoća u pravnom
prometu, posebno kada se izvod iz MKVFBiH koristi u inostranstvu,
jer u istoj stoji: „Ako su bračni partneri pri sklapanju braka
promijenili prezime, u izvod iz matične knjige vjenčanih u rubriku
„Izjava bračnih partnera o njihovom prezimenu nakon sklapanja
braka“ upisuje se prezime koje su uzeli prilikom sklapanja braka, a
ako nisu mijenjali prezime, ta rubrika ostaje prazna i upisuje se
kosa crtica.“
III – NADLEŽNOST U BRAČNIM SPOROVIMA Odredbom člana 35. ZPPFBiH je propisano sljedeće: „Za suđenje
u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka,
poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je, pored
suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem su području bračni
partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.“
Pomenutom odredbom u bračnim sporovima, pored opće mjesne
nadležnosti, predviđena je i nadležnost suda na čijem području su
bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište (izberiva
mjesna nadležnost). Razlozi za ovakvo određenje definirani su
procesnom ekonomijom, jer se na tom području najčešće nalaze
dokazi o činjenicama važnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.
Također, tačkom 112. UNVMK-a je propisano sljedeće: „Ako stranka
traži da se utvrdi postojanje braka koji nije upisan u matičnu knjigu
vjenčanih niti u matičnu knjigu rođenih, u tom slučaju postojanje
braka može se utvrditi samo putem suda. To važi i za živo i za umrlo
lice.“
Naime, samo sud u parničnom postupku može utvrđivati postojanje
braka, ako nedostaju podaci, odnosno isprava da je brak zaključen.
„Naprotiv, postojanje spora u građanskopravnim odnosima nije
uvijek uslov da se pokrene parnica. To su slučajevi kada stranke ne
mogu drukčije utvrditi svoja prava iz ličnih, porodičnih i drugih
odnosa, a zakon ipak predviđa da se o ovim pravima i obavezama
raspravlja i odlučuje po pravilima parničnog postupka (npr.
sporazumni prijedlog za razvod braka, utvrđenje postojanja braka
kada stranke nemaju isprave o zaključenom braku, utvrđivanje ili
osporavanje očinstva ili materinstva i onda kada između prirodnih
roditelja i zakonskih zastupnika nema spora o tome).“12
„Opšte napomene. Odredbe člana 125. isključuju potrebu dokazivanja
određenih činjenica - priznatih, presumptivnih i opštepoznatih
činjenica. Prije no što se pristupi detaljnijim objašnjenjima ovih
odredbi, potrebno je ukratko napomenuti koje su to činjenice koje
treba dokazivati. Naime, dosadašnji zakoni o parničnom postupku
(član 204. ZPPFBiH i član 220. ZPPRS) izričito su regulisali koje su
činjenice predmet dokazivanja. Ova je odredba brisana u novom
zakonu, bez jasno vidljivog razloga, ali se sistemskim tumačenjem
Zakona može zaključiti da još uvijek važi pravilo da dokazivanje
obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Predmet
12 Z. Kulenović i dr., „Komentari zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj“, Sarajevo, 2005, str. 5.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dokazivanja su, dakle, činjenice. (U pravnoj teoriji se pravilno ističe
da bi bilo ispravnije govoriti o dokazivanju tvrdnji o činjenicama
ili činjeničnih navoda. U praksi ova konstatacija, međutim, nije od
posebnog značaja, jer se utvrđivanjem istinitosti jedne tvrdnje stranke
utvrđuje i postojanje činjenice o kojoj je ta tvrdnja iznesena.) Činjenice
su događaji, zbivanja ili stanja iz prošlosti ili sadašnjosti za koje
pravna norma vezuje nastanak, promjenu ili prestanak nekog
pravnog odnosa (npr. radnja kojom je nanesena šteta, fizičko svojstvo
stvari, prebivalište stranke, izjava volje, itd.). Predmet dokazivanja, osim
činjenica iz vanjskog svijeta, mogu biti i činjenice koje se tiču ljudske
svijesti, kao što je činjenica da je stranka za nešto znala (savjesnost).
Čalija u tom smislu govori o vanjskim i unutrašnjim činjenicama. (v.
Čalija-Omanović, Građansko procesno pravo, Sarajevo, 2000, str. 214).
Dokazuju se u prvom redu pravno relevantne činjenice koje su
neposredno relevantne - činjenice od kojih neposredno zavisi
zasnivanje, promjena ili prestanak nekog pravnog odnosa. Međutim,
predmet dokazivanja su i posredno relevantne činjenice, tzv. indicije,
na osnovu kojih se stvara zaključak o
postojanju neposredno relevantnih činjenica (v. Triva - Belajec Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 397). Za
ishod spora može od značaja biti i nepostojanje neke činjenice, pa i
negativna činjenica može biti predmet dokazivanja. Ovo će biti slučaj
ako od dokazivanja nepostojanja određene činjenice zavisi osnovanost
tužbenog zahtjeva (npr. kad se tužbom tvrdi da tuženi nije ispunio
neku svoju obavezu koja se sastoji u činjenju, ili kad se u tužbi za
povraćaj nedugovanog tvrdi da
potraživanje nikada nije postojalo) (v. Poznić, Građansko procesno
pravo, Beograd, 1989, str. 243).
Dokazuju se u pravilu samo činjenice koje su među strankama
sporne, tj. o čijem postojanju stranke iznose kontradiktorne tvrdnje.
Pravna pravila nikada nisu predmet dokazivanja, jer je sud dužan
po službenoj dužnosti poznavati, odnosno utvrditi njihov sadržaj.
Isto pravilo važi i za strano pravo na koje upućuje koliziona norma.
O sadržini stranog prava stranka može podnijeti javnu ispravu koju
je izdao nadležni organ strane države (certificat de coutume - v. član
13. stav 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih
zemalja u određenim odnosima), ali ako to stranka ne učini, sud se
mora sa stranim pravom upoznati na drugi način i ono se ne može
uzeti kao nedokazana činjenica.
Sa druge strane, sud nije dužan da poznaje akte pravnih osoba
(statute, pravilnike i sl.), (tako i Zečević, Komentar Zakona o parničnom
postupku, Sarajevo, 2004, str. 128; suprotno Poznić, Građansko
procesno pravo, Beograd, 1989, str. 244), pa će se po prijedlogu stranke
izvesti dokaz čitanjem takvih akata, ako sud utvrdi da se iz njih mogu
utvrditi pravnorelevantne činjenice.
Pravila ili stavovi iskustva mogu biti predmet dokazivanja. Pravila
iskustva su pravila opšteg životnog iskustva ili pravila pojedinih struka
ili nauka, zasnovana na dugotrajnom posmatranju životnih pojava
ili rezultatu naučnog istraživanja, za koje je osnovano pretpostaviti
da važe i za buduće slučajeve. Sud donosi odluku o predmetu spora
primjenom ovih pravila, kao i pravnih pravila, na utvrđeno činjenično
stanje. O pravilima iskustva sud može sticati znanje privatno ili
koristiti svoja ranije stečena znanja, ali ako ona sudu nisu poznata,
mogu se i dokazivati, najčešće vještačenjem (v. Triva - Belajec - Dika,
Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 144).
Stav 1. Priznanje činjenice je izjava jedne od stranaka data tokom
parnice pred sudom o tome da se saglašava sa tvrdnjom protivne strane
o postojanju ili nepostojanju neke činjenice koja je za stranku koja daje
tu izjavu nepovoljna (v. Dika - Čizmić, Komentar Zakona o parničnom
postupku FBiH, Sarajevo, 2000, str. 392), odnosno činjenice na kojoj
protivnik utemeljuje svoj zahtjev ili prigovore. Priznati se mogu samo
činjenice, a ne i pravna kvalifikacija.
Priznanjem se predmetna činjenica smatra utvrđenom, pa je iz tog
razloga nije potrebno utvrđivati. Radi se, dakle, o utvrđivanju činjenice
74 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dispozicijom, tj. raspolaganjem stranaka.
Zbog toga, iako je iz odredbe stava 1. brisano izričito ovlaštenje suda da
zahtijeva dokazivanje priznatih činjenica ako smatra da stranke idu za
tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ono još uvijek
proizlazi iz opštih načela ZPP-a. Sud, naime, neće uvažiti raspolaganja
stranaka koja su protivna prinudnim propisima, pa tako ni priznanje
činjenice (član 3. stav 2.). Osim toga, ako je sud ovlašten da, u slučaju
sumnje da se radi o zahtjevima kojima stranke ne mogu raspolagati,
utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele (član 7. stav 2.), može se
uzeti da takvo ovlaštenje obuhvata i mogućnost utvrđivanja, odnosno
dokazivanja činjenica koje su stranke priznale.
Odredba stava 1. ovog člana odnosi se samo na činjenice koje su
priznate. Prema tome, moraju se utvrđivati ne samo one činjenice koje
su sporne, tj. u pogledu kojih je stranka iznijela oprečne tvrdnje, već i
one koje protivna stranka nije osporila, ali ih nije ni priznala.
Pri tome ipak treba imati u vidu da se priznanje može dati eksplicitno ili
konkludentno. Konkludentno priznanje postoji ako se iz ponašanja
stranke može zaključiti da priznaje određenu činjenicu. Tako, ako
je stranka osporila samo neke navode protivnika, a o drugima se nije
izjasnila, opravdano se može smatrati da priznaje navode o kojima
se nije izjasnila. Suprotan zaključak, međutim, treba donijeti ako iz
uzročne povezanosti osporenih činjenica i onih o kojima se stranka nije
izjasnila proizlazi da se osporavanjem jednih navoda konkludentno
osporavaju i drugi. Ne može se, dakle, samo na osnovu toga da neka
činjenica nije osporena zaključiti da je priznata. Budući da je priznanje
činjenica na kojima protivna stranka zasniva svoj zahtjev nepovoljno
za stranku, izvođenje zaključka o postojanju konkludentnog priznanja
treba primjenjivati vrlo restriktivno.
Priznanje se može dati tokom cijelog postupka, od dostavljanja tužbe
tuženom, sve dok se može uticati na utvrđivanje činjeničnog stanja.
U smislu načela procesne ekonomije, ovakva priznanja bi u pravilu
trebalo učiniti najkasnije na pripremnom ročištu, kako se ne bi moralo
određivati izvođenje dokaza o
tim činjenicama, ali budući da se radi o dispozitivnim radnjama
stranaka one se mogu preduzeti tokom cijelog postupka.
Priznanje dato izvan postupka nema značaj priznanja koje, u smislu
stava 1. ovog člana, dokazivanje čini izlišnim. „Ako parnična stranka
da izjavu o priznanju činjeničnih navoda tužbe izvan parnice, pa i dok
parnica traje, ovakva izjava nema značaj parnične radnje priznanja
činjeničnih navoda tužbe koja
bi otklanjala potrebu dokazivanja ovih navoda pred sudom, ali to
priznanje nije bez ikakvog značaja i sud je dužan da ga ceni u okviru
svih izvedenih dokaza i po svojoj slobodnoj oceni.“ (Viši privredni sud
Srbije, Pž-8136/73, objavljeno u Ćosić - Krsmanović, Aktuelna sudska
praksa iz građansko-procesnog prava, Beograd, 2000, str. 98)
Za stranku priznanje može učiniti njen zakonski zastupnik, kao i
punomoćnik.
Dokazivanje činjenica koje je stranka priznala pred sudom tokom
parnice protivno je odredbi ovog stava, te može predstavljati relativno
bitnu povredu odredaba parničnog postupka (Vrhovni sud Hrvatske
Rev. 80/87 od 14. 4. 1987, objavljeno u Dika - Čizmić, Komentar Zakona
o parničnom postupku FBiH, Sarajevo, 2000, str. 393).
Priznanje činjenica treba razlikovati od priznanja tužbenog zahtjeva.
Suštinska razlika sastoji se u tome što je u priznanju tužbenog
zahtjeva sadržano, pored prećutnog priznanja pravno relevantnih
i drugih činjenica (tj. priznanja istinitosti činjenične osnove zahtjeva
protivnika), i priznanje materijalnopravne osnovanosti samog zahtjeva
koji je predmet spora. Stoga se, kao posljedica priznanja činjeničnih
navoda, njihova istinitost ne mora utvrđivati dokazivanjem, ali je sud
dužan cijeniti da li iz tako priznatih činjenica proističe osnovanost
tužbenog zahtjeva. Priznanje tužbenog zahtjeva, sa druge strane,
dovodi do presude po priznanju, pa se ne mora ocjenjivati ni istinitost
činjeničnih navoda, niti materijalnopravna osnovanost tužbenog
zahtjeva. (Distinkcija se može napraviti i u smislu da činjenične navode
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mogu priznati obje parnične stranke, a
tužbeni zahtjev samo tuženi, te da se činjenice
mogu priznati izričito i konkludentno, a
tužbeni zahtjev samo izričito.) (v. Ralčić Tanasković, Zakon o parničnom postupku sa
komentarom, sudskom praksom, obrascima
i registrom pojmova, Beograd, 1980, str. 399;
Triva - Belajec - Dika, Građansko parnično
procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 405).
„Punomoćnik koji nije advokat ne može
bez izričitog ovlaštenja tuženog priznati
tužbeni zahtjev, ali može priznati činjenice
iz kojih proizlazi tužbeni zahtjev“ (Vrhovni
sud BiH, broj Rev. 575/87 od 14. 7. 1988.
godine, objavljeno u Porobić i dr., Zakoni
o parničnom postupku sa komentarom i
sudskom praksom, Sarajevo, 2004, str. 600).
Izuzetak od pravila da se priznate činjenice
ne dokazuju propisuju odredbe člana 410.
ranijeg ZPPFBiH, koji se primjenjuje na
osnovu člana 459. ovog zakona i člana 69.
Porodičnog zakona RS. Ovim odredbama
je predviđeno da sud može činjenice na
kojima stranka zasniva svoj zahtjev u
bračnom sporu utvrđivati i kad te činjenice
nisu među strankama sporne, osim ako se
zahtijeva sporazumni razvod braka.
Stav 2. Dato priznanje stranka može poreći
djelimično ili u cijelosti, eksplicitnom
izjavom ili ograničiti dodavanjem drugih
činjenica. Ranija odredba je to izričito
predviđala, dok nova odredba govori samo
o poricanju.
U pravnoj nauci opšteprihvaćen je stav da
se priznanje može poreći do onog stadija
u postupku u kome se mogu iznositi nove
činjenice i novi dokazi. Prema novim
pravilima parničnog postupka, to bi značilo
da bi se, uz izuzetke iz čl. 102. i 207. Zakona,
poricanje priznanja moglo iznijeti najkasnije
na pripremnom ročištu. Ovakav stav nam
se čini prihvatljivim i iz razloga procesne
ekonomije,
jer bi poricanje priznanja u kasnijoj fazi
postupka dovelo do njegovog nepotrebnog
produžetka s obzirom da bi se, nakon
poricanja, ranije priznate činjenice morale
dokazivati, što bi iziskivalo održavanje bar
još jednog ročišta za glavnu raspravu.
Ako stranka priznatu činjenicu porekne, sud
će cijeniti da li tu činjenicu smatra priznatom
ili osporenom. Međutim, već poricanje
priznanja znači da će se istinitost priznate pa
osporene činjenice morati dokazivati, te će
sud tek na osnovu rezultata tog dokazivanja
biti u stanju da utvrdi vjerodostojnost
razloga poricanja (v. Triva - Belajec - Dika,
Građansko parnično procesno pravo,
Zagreb, 1986, str. 402).
Ako punomoćnik stranke na ročištu prizna
određenu činjenicu, stranka koja je prisutna
na ročištu može izmijeniti ili opozvati to
priznanje. Međutim, ako je punomoćnik
stranke priznao određenu činjenicu u
76 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
podnesku ili na ročištu na kojem stranka
nije bila prisutna, a stranka to priznanje
kasnije izmijeni ili
opozove, sud će cijeniti obje izjave u skladu
sa odredbom ovog stava (v. član 303.).
„Sud će izjavu parnične stranke kojom
mijenja izjavu svog punomoćnika o
priznanju činjenica datu na ročištu kome
stranka nije prisustvovala cijeniti u smislu
člana 221. stav 2. Zakona o parničnom
postupku“ (Vrhovni sud BiH, broj Pž-197/90
od 13. 12. 1990. godine, objavljeno u Porobić
i dr., Zakoni o parničnom postupku sa
komentarom i sudskom praksom, Sarajevo,
2004, str. 725).
„Ako je priznanje punomoćnika stranke
u koliziji sa sadržajem pismenih isprava,
opravdano
je
prihvatiti
opozivanje
priznanja činjenice“ (Vrhovni sud BiH, Pž184/87 od 20. 11. 1987. godine, objavljeno u
Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda BiH,
broj 4/87).
Stav
3.
Zakonska
presumpcija
ili
pretpostavka je pravilo po kome je sud
dužan da jednu činjenicu (pretpostavljena
činjenica) uzme kao postojeću ako se dokaže
da postoji neka druga zakonom određena
činjenica (presumptivna baza).
Cilj zakonskih presumpcija je da olakšaju
dokazivanje određenih činjenica, kako
radi zaštite određenih kategorija, tako
i radi ostvarenja procesne ekonomije
(v. Dika - Čizmić, Komentar Zakona o
parničnom postupku FBiH, Sarajevo, 2000,
str. 394). Naime, određene činjenice je u
pravilu vrlo teško ili nemoguće dokazati.
Zato zakon predviđa da je dovoljno dokazati
postojanje neke druge posredno relevantne
činjenice, koju je inače lakše dokazati, te iz
njenog postojanja pretpostavlja i postojanje
one prve, neposredno relevantne činjenice.
Dakle, iako bi se iz ove zakonske odredbe
moglo zaključiti suprotno, kod zakonskih
pretpostavki dokazivanje nije u potpunosti
isključeno, ali je znatno olakšano, jer stranka
koja se poziva na zakonsku pretpostavku
mora dokazati samo postojanje presumptivne
baze (činjenice za čije se postojanje veže
postojanje presumptivne činjenice).
U pravilu su zakonske pretpostavke
oborive (presumptio iuris tantum), pa se
može dokazivati da, uprkos postojanju
presumptivne
baze,
pretpostavljena
činjenica ne postoji (npr. javna isprava
dokazuje istinitost onoga što se njome
potvrđuje, ocem djeteta rođenog u braku ili
300 dana po prestanku braka
smatra se suprug majke, kad je dužniku
vraćena obveznica pretpostavlja se da je
obaveza ispunjena, ali u svakom od ovih
slučajeva može se dokazivati suprotno). U
tom slučaju, međutim, teret dokazivanja
prelazi sa stranke koja se na činjenicu poziva
na onu koja njeno postojanje osporava.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dokazivanje suprotnog je isključeno samo
ako to zakon izričito predviđa (neoborive
zakonske pretpostavke - presumptio iuris et
de iure).
Stav 4. Ne dokazuju se ni općepoznate ili
notorne činjenice, a sud ih može uzeti u
obzir i kada ih stranke nisu iznijele. Zakon ne
predviđa izričito koji je to stepen notornosti
potreban. Dok je sudska praksa u tom
smislu prilično neujednačena, u pravnoj
nauci se općepoznatim činjenicama
smatraju kako one činjenice koje su
poznate svakom prosječnom čovjeku ili
znatnom broju ljudi u cijeloj zemlji, tako i
događaji lokalnog značaja poznati ljudima
u užoj sredini u kojoj se obavlja suđenje
(v. Poznić, Građansko procesno pravo,
Beograd, 1989, str. 246 i Triva - Belajec Dika, Građansko parnično procesno pravo,
Zagreb, 1986, str. 399).
Da li jednu činjenicu treba smatrati za
općepoznatu odlučuje sud po slobodnoj
ocjeni. Stranka može dokazivati da
određena činjenica nije notorna, pa bi u tom
slučaju trebalo provesti redovan postupak
dokazivanja.
Privatno znanje sudije, tj. znanje koje
je stekao van svoje službene dužnosti, ne
smatra se općepoznatom činjenicom. Osim
činjenica navedenih u odredbama ovog
člana, ne mogu biti predmet
dokazivanja ni činjenice utvrđene krivičnom
presudom ako se odnose na postojanje
krivičnog djela za koje je optuženi proglašen
krivim, ili krivične odgovornosti učinioca
(član 12).“13
STAV SUDSKE PRAKSE:
„Utvrđivanje postojanja braka koji nije
upisan u matične knjige, jer su iste za
vrijeme rata uništene, spada u nadležnost
suda opće nadležnosti, a ne tijela uprave.“
(Citat iz sudske odluke: Vrhovni sud SFRJ,
R. 130/71, Komentar Zakona o parničnom
postupku FBiH, Mihajlo Dika i Jozo Čizmić,
Sarajevo, 2000, uz članak 16).14
„Tužba za utvrđenje da je između tužilje i
njenog pokojnog muža bio zaključen brak
može se podneti protiv zakonskih naslednika
umrlog bračnog druga, a ukoliko ovih
nema protiv određenog staraoca.“ (Vrhovni
sud Srbije, Gž-337/66, objavljeno u Ralčić Tanasković, Zakon o parničnom postupku sa
komentarom, sudskom praksom, obrascima
i registrom pojmova, Beograd, 1980, str.
321).15
13 Ibid, str. 231-236.
14 Ibid, str. 37.
15 Ibid, str. 91.
Kao što smo gore spomenuli, zaključeni
brak se dokazuje izvodom iz matične knjige
vjenčanih, a ukoliko brak nije upisan u
matičnu knjigu vjenčanih onda se postojanje
braka utvrđuje u parničnom postupku.
Međutim, nerijetki su slučajevi da građanin
posjeduje stari izvod iz MKV, npr. koji je
izdat od strane nadležnog općinskog organa
1949. godine, a da taj upis u MKV trenutno
ne postoji, iz razloga što je ta stranica u
MKV nestala, uništena ili oštećena u tolikom
stepenu da se ne može izdati isprava o
braku, odnosno izvod iz MKV. Mišljenja smo
da u takvom slučaju ne treba ići na postupak
utvrđivanja postojanja braka u parničnom
postupku, već treba pristupiti obnovi
upisa u MKV u takvim pojedinačnim
slučajevima.
Naime, odredbom člana 70. ZMK-a je
propisano sljedeće: „Ako su matične
knjige uništene ili nestale ili su oštećene u
znatnom stepenu da se ne mogu pravilno
koristiti, njihovom obnavljanju mora se
pristupiti bez odlaganja o čemu odlučuje
općinski načelnik, odnosno gradonačelnik,
samostalno ili na pisani prijedlog organa
uprave općine i grada nadležnog za matične
knjige.
Akt kojim se odlučuje o obnavljanju
matičnih knjiga sadrži podatke o matičnim
knjigama koje su uništene ili nestale ili
oštećene, za koje kalendarske godine i za
koja matična područja, naziv općinskog,
odnosno gradskog organa uprave koji će
obnoviti matične knjige i rok za obnavljanje
tih knjiga.
Radi obnavljanja matičnih knjiga građani,
organi državne uprave i drugi organi i
pravna lica dužni su dati podatke o podacima
i činjenicama koje treba upisati u matične
knjige koje se obnavljaju, koji su im poznati
ili njima raspolažu ili ako o tome posjeduju
ispravu. Podaci se daju općinskom, odnosno
gradskom organu uprave koji provodi
aktivnosti na obnavljanju matičnih knjiga.“
Tačkom 184. stav 2. UNVMK-a je propisano
sljedeće: „Prijavu za upis za obnavljanje
matične knjige vjenčanih dužni su podnijeti
bračni partneri čiji je brak bio upisan u
matičnu knjigu vjenčanih koja se obnavlja.
Prijavu mogu podnijeti i njihova djeca,
njihovi srodnici i druga lica koja raspolažu
tim podacima.“
Pomenuti član 70. ZMK-a kao i većina
podzakonskih odredbi UNVMK-a govori
samo o postupku obnavljanja matičnih
knjiga. Jedino tačka 191. UNVMK-a govori o
obnovi upisa u pojedinim slučajevima, a
ne cijele knjige. Naime, u pomenutoj tačci
se navodi da se obnova upisa u matičnim
knjigama u pojedinim slučajevima, u
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kojima je upis uništen ili nestao ili oštećen u tolikom stepenu da se
ne može koristiti, vrši na osnovu rješenja koje se donosi u upravnom
postupku, a na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti, na osnovu
odgovarajućih dokaza.
KORIŠTENI PRAVNI IZVORI I LITERATURA
■■ Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Sl. novine
FBiH“, br. 35/05 i 41/05).
■■ Zakon o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“, broj 37/12).
■■ Uputstvo o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br.
51/13, 55/13 i 82/13).
■■ Zakon o ličnom imenu („Sl. novine FBiH“, broj 7/12).
■■ Krivični zakon FBiH („Sl. novine FBiH“, br. 36/03, 21/04, 69/04 i
18/05).
■■ Zakon o parničnom postupku FBiH („Sl. novine FBiH“, br.
53/03, 73/05 i 19/06).
■■ Zakon o vanparničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98,
39/04 i 73/05).
■■ Z. Kulenović i dr., „Komentari zakona o parničnom postupku
u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj“, Sarajevo,
2005.
■■ E. Zečević, „Komentar Zakona o vanparničnom postupku i
pravila vanparničnog postupka uređenih Porodičnim zakonom s
obrascima za praktičnu primjenu“, Sarajevo, 2010.
■■ dr. P. Krijan, „Komentar Zakona o upravnom postupku
Federacije Bosne i Hercegovine sa sudskom praksom“, Sarajevo,
2002.
■■ dr. N. Traljić i dr. S. Bubić, „Porodično pravo“, Sarajevo, 1998.
■■ Lj. Krunić Zita i dr., „Analiza usklađenosti zakonodavstva Bosne
i Hercegovine sa Konvencijom o pravima djeteta“, Sarajevo, 2009.
78 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ZNAČAJ PLANIRANJA U
OBLASTI JAVNIH NABAVKI
Amir Rahmanović, dipl. ecc.
Općina Tuzla
e-mail: [email protected]
SAŽETAK
Planiranje u svakoj oblasti rada i poslovanja, pa tako i u oblasti javnih
nabavki, predstavlja veoma bitnu i, možemo slobodno reći, nužnu
aktivnost. Planiranje podrazumijeva postavljanje ciljeva i izbor akcija
i djelovanja kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi, odnosno predstavlja
određivanje i projekciju budućih radnji i aktivnosti koje bi se trebale
poduzeti kako bi se postigli postavljeni ciljevi. Ovaj rad obrađuje
planiranje kao jednu od glavnih funkcija koje obavljaju menadžeri
kako bi postigli najveći uspjeh za organizaciju kojom rukovode
i upravljaju. U prvom dijelu ovog rada obrađeno je planiranje u
opštem smislu kao aktivnost, odnosno razmatrani su pojam, svrha
i ciljevi planiranja. U drugom dijelu rada obrađena je problematika
planiranja nabavki sa posebnim fokusom na planiranje u oblasti
javnih nabavki. Planiranje u oblasti javnih nabavki je od izuzetne
važnosti imajući u vidu da su postupci koje provode obveznici
primjene Zakona o javnim nabavkama formalizirani i vremenski
determinisani pa je stoga potrebno planirati buduće aktivnosti kako
bi ugovorni organi zadovoljili svoje potrebe za robama, uslugama i
radovima neophodnim za njihov nesmetan rad i djelovanje.
Ključne riječi: planiranje, plan, javne nabavke.
UVOD
Planiranje je jedna od osnovne četiri funkcije menadžmenta. Planiranje, kao
funkcija upravljanja, svjesni je proces predviđanja događaja u budućnosti. Planiranje
je usmjereno na utvrđivanje ciljeva i glavnih pravaca djelovanja organizacije.
Istovremeno, planiranje se bavi i utvrđivanjem modaliteta za ostvarenje postavljenih
ciljeva, pravaca i strategija. Prema mišljenjima mnogih autora, planiranje je osnova
obavljanja svih drugih funkcija menadžmenta. Sve druge funkcije menadžmenta
su u određenoj mjeri zavisne i podređene funkciji planiranja. U praksi i teoriji
postoje podjele na različite vrste planiranja, ovisno od različitih kriterija koji se
uzimaju kao osnova za podjelu. Planiranje se može podijeliti s aspekta vremenskog
perioda planiranja, hijerarhije nivoa planiranja, područja planiranja, tipova
planiranja, obuhvatnosti korisnika planiranja, predmeta planiranja. Danas postoji
razvijen niz metoda i tehnika planiranja, a koje se koriste u većoj ili manjoj mjeri
kao instrumenti pri planiranju. Planiranjem se odlučuje danas o onome što u
organizaciji treba postići u doglednoj budućnosti i kako to postići, tj. putem kojih
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravaca djelovanja. Menadžeri i osoblje koje radi na poslovima
planiranja nastoje da svedu na minimum nivo rizika i neizvjesnosti
u vezi sa kvalitetnim planiranjem i da ga maksimalno kontroliraju.
Time je planiranje ujedno neka vrsta zaštite i za rukovodioca i za
organizaciju. Još početkom prošlog vijeka smatrano je da su početne
faze procesa menadžmenta upravo predviđanje i planiranje. One
su razdvojene pa danas postoji dilema u pogledu njihovog odnosa.
Između pojmova planiranje i predviđanje postoje određene sličnosti,
pa je menadžerima jako bitno da identificiraju kako će neki od faktora
imati uticaja na budućnost. Pri sagledavanju presudnih uticaja na
poslovanje organizacije, menadžeri moraju da predvide koje će
tehnike predviđanja primijeniti. Predviđanje prethodi planiranju.
Ono tretira aspekte istraživanja budućnosti radi definiranja planskih
pretpostavki koje menadžeri koriste kao jedan od inputa u procesu
donošenja upravljačkih odluka.
Planiranje kao aktivnost je veoma značajno u svim oblastima
poslovanja pa tako i u oblasti javnih nabavki. Ovo posebno iz razloga
što su procedure javnih nabavki formalizovane i vremenski određene,
odnosno zakonom su definisani rokovi koje je potrebno poštivati, što
zahtijeva pravovremeno planiranje kako bi organizacija nesmetano
obavljala svoje poslovne aktivnosti.
1. POJAM I ZNAČAJ PLANIRANJA
1.1Pojam planiranja
Riječ planiranje potiče od latinske riječi planus, što znači površina
stana. Tek u XVII vijeku ovaj pojam se koristi u engleskom jeziku
i to u izvornom značenju. Dugo godina odnosio se na različite
nacrte stambenih objekata i imao je karakter formalizovanog
dokumenta. Tek kasnije planiranje se opisivalo kao posao u kojem
se određivalo šta se radi, ko treba da uradi određene stvari, kada
to treba uraditi i kako. Planiranje je primarna i prva faza procesa
menadžmenta. Ona je primus inter pares (prva među jednakim)
sa ostalim funkcijama procesa menadžmenta. Već smo istakli da
je planiranje polazna tačka rada ili, preciznije, primarna funkcija
menadžera. Menadžer svoju aktivnost započinje planiranjem i
nastavlja organizovanjem, zapošljavanjem, uticajem (motiviranjem
i liderstvom) i kontroliranjem. Planiranje, dakle, stvara osnovu za
obavljanje ostalih menadžerskih funkcija. Samo poslije planiranja
postoje razlozi i potreba za uspostavljanjem organizacione strukture
u preduzeću, zatim za angažovanjem i rasporedom zaposlenih u
njemu te za uticanje na njih da ostvare postavljene planove i, najzad,
za vršenje kontrole kako bi se osiguralo ostvarivanje tih planova.
Iako se uopšteno može reći da je planiranje kreativni proces kojim
se unaprijed određuje prvac akcije jednog društva ili poslovne
organizacije, sadržajno gledano, planiranje se različito definiše od
strane autora i teoretičara.
U nastavku ćemo iznijeti nekoliko definicija planiranja prema
različitim autorima.
■ Steiner smatra da planiranje kao posao treba da odredi ‘’šta da se
uradi, kako to treba da se uradi, kada to treba uraditi, kako i ko
treba da uradi određene stvari’’;
■ Cole smatra da je ‘’planiranje aktivnost koja uključuje odluke o
ciljevima, sredstvima, ponašanju i rezultatima’’;
■ Weihrich i Koontz smatraju da ‘’uključuje izbor misija i ciljeva te
akcija za njihovo ostvarivanje, ono iziskuje odlučivanje, tj. izbor
između budućih alternativnih smjerova djelovanja’’;
■ Hellriege i Slocum smatraju da je ‘’planiranje formalni proces
izbora (1) ciljeva preduzeća, (2) ciljeva organizacionih jedinica u
preduzeću, pa čak i pojedinaca te (3) strategije za ostvarivanje tih
ciljeva’’.
80 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Kao što je vidljivo iz naprijed navedenog, pojam planiranja se
različito definiše. Međutim, iz navedenih definicija se može zaključiti
da je planiranje ustvari proces utvrđivanja i određivanja ciljeva,
izbor strategija adekvatnih za ostvarivanje tih ciljeva u određenom
vremenskom periodu i u određenoj poslovnoj organizaciji.
Plan kao nacrt ili program osigurava racionalni pristup ostvarivanju
prethodno odabranih ciljeva i ima zadatak da organizaciji osigura sljedeće:
■
■
■
■
zbog čega ona postoji i šta joj je osnovno područje djelovanja,
koje su joj dobre, a koje loše strane,
koje prilike i prijetnje dolaze iz eksterne okoline,
prepoznavanje i uspostavljanje odgovarajućih standarda poslovanja
i
■ definiranje pravila ponašanja (politika) koje će svi uposlenici
(članovi organizacije) poštovati pri izvršavanju ciljeva organizacije
(ustanove...).
U skladu sa gore navedenim, pojavljuju se i sljedeća pitanja:
■ Gdje se organizacija (ustanova...) trenutno nalazi?
■ Gdje se želi „vidjeti“ u budućnosti?
■ Kako će stići do postavljenog cilja?
Planiranjem se:
■ premošćuje jaz između onoga gdje smo sada i gdje želimo ići,
■ čini nešto mogućim što se inače ne bi dogodilo,
■ rijetko može tačno predvidjeti budućnost, mada faktori izvan naše
kontrole mogu onemogućiti realizaciju i najbolje postavljenog
plana,
■ postiže da svjesno odredimo smjerove djelovanja i time temeljimo
naše odluke na svrsi, znanju i brižljivim procjenama akcija u
vremenu i prostoru.
1.2 Svrha planiranja
Iz do sada kazanog o planiranju proističe pitanje o tome kakva je svrha
i šta donosi plan i planiranje nekoj poslovnoj organizaciji ili poslovnom
sistemu?
Svrha plana i planiranje proizlazi iz svrhe osnivanja i djelovanja
poslovne organizacije. Zašto postoji i koji su glavni ciljevi organizacije?
U prilog ovom pitanju idu sljedeće spoznaje:
■ planiranje predstavlja polaznu funkciju u djelovanju poslovnih
organizacija, zbog čega mora sadržavati sve faktore koji podupiru
ostvarivanje njihovih svrha;
■ ciljevi poslovnih organizacija utvrđuju se u okviru funkcije
planiranja, što utječe na poistovjećivanje svrha planiranja i svrha
djelovanja poslovne organizacije;
■ planovi kao rezultati procesa planiranja predstavljaju sredstvo i
putokaz budućih ponašanja u poslovnim organizacijama, što znači
da u sebi moraju sadržavati faktore sa kojima se ostvaruju njihove
svrhe.
Iz navedenog se može zaključiti da se prikladnim ostvarivanjem svrha
planiranja može očekivati i prikladno ostvarivanje svrha djelovanja
poslovnih organizacija ili nekih drugih institucija.
S obzirom na poznate svrhe postojanja i djelovanja poslovnih
organizacija, mogu se istaknuti sljedeće osnovne svrhe zbog kojih se
uspostavlja i koristi planiranje u njima:
■ omogućiti sistemsko ostvarivanje poslovne politike i ciljeva
organizacije;
■ prezentirati buduća djelovanja organizacije od utvrđivanja potreba
do ostvarivanja rezultata;
■ integrirati i sistemski angažovati sve resurse u procesima izvršavanja
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zadataka;
■ onemogućiti stihijsko djelovanje u organizaciji po principu
‘’od danas do sutra’’;
■ omogućiti pravovremeno uočavanje svih vrsta poremećaja i
negativnih uticaja na predviđeno djelovanje organizacije;
■ upravljati poslom na osnovu upoređivanja sadržaja planova i
ostvarenih rezultata;
■ osigurati materijalne resurse, kapacitete i izvršitelje za utvrđene
zadatke u procesima djelovanja organizacije.
1.3 Značaj planiranja
Iz pojmovnog određenja i definicija planiranja vidljivo je da
planiranje u poslovnim organizacijama predstavlja funkciju bez
čijeg se djelovanja ne može zamisliti niti jedna ozbiljnija organizacija
ili institucija. Ukoliko u obzir uzmemo samo ove konstatacije,
slijedi da je značaj planiranja vrlo velik. U prilog ovoj ocjeni
može poslužiti primjer izgradnje neke velike poslovno-stambene
zgrade u čijoj izgradnji učestvuje veliki broj kooperantskih firmi
i dobavljača. Prilikom izgradnje mora se obaviti mnogo poslova
koji su veoma često međusobno povezani ili čak u pojedinim
situacijama i nerazdvojni. Ukoliko bi se izgradnji ovako složenog
objekta pristupilo bez planiranja nameće se pitanje kada bi se i da
li bi se ovaj projekat izgradnje uopšte realizirao.
U vremenu velikih i brzih promjena sve više globaliziranog svijeta,
a posebno ekonomije, nemilosrdne konkurencije na tržištu, sve
učestalije potrebe za promjenom postojećih stanja i sve složenijih
odnosa u društvu, planiranje dobija još više na značaju.
Kada govorimo o značaju planiranja može se konstatovati sljedeće:
■ od uspješnosti planiranja zavisi uspješnost ostvarenih rezultata
poslovanja;
■ značaj planiranja raste sa porastom složenosti poslovanja.
Značaj planiranja proizlazi iz njegova četiri najvažnija aspekta iz
razloga što:
■ planiranje doprinosi ostvarenju svrhe i ciljeva organizacije;
■ planiranje ima primat nad ostalim menadžerskim funkcijama;
■ planiranje je sveprisutno u jednoj organizaciji - postoji potreba
za planiranjem u svim oblastima djelovanja i rada;
■ efikasnost planiranja.
1.4 Ciljevi, zadaci i vrste planiranja
Ciljevi su krajnje tačke prema kojima su usmjerene aktivnosti.
Ciljevi planiranja proizlaze iz želje da se ciljevi organizacije
ostvare što potpunije, racionalnije i efikasnije. Ciljevi planiranja
uspostavljaju se tako da planiranje opravda svoj primat među
poslovnim funkcijama za koje predstavlja ‘’dirigenta’’ u
zajedničkom djelovanju. Iz tog razloga ciljevi planiranja moraju biti
u skladu sa interesima svih sudionika, odnosno cijele organizacije.
Ciljevi planiranja ostvaruju se pomoću zadataka planiranja
sadržanih u obliku konkretnijih odrednica pri izradi pojednih
planova. Veze ciljeva i zadataka planiranja mogu se tretirati kao
sprega općih i konkretnih okvira prema kojima se planiranje i
planovi mogu usmjeravati.
Imajući u vidu značaj ciljeva i zadataka planiranja bitno je iz
praktičnih razloga navesti neke osnovne.
Kao najvažniji ciljevi planiranja mogu se navesti sljedeći:
■ umanjiti ili ukloniti nepoznanice u budućim djelovanjima
organizacije;
82 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■ utvrditi zadatke i uskladiti djelovanje svih učesnika u skladu sa
raspoloživim mogućnostima;
■ uspostaviti prikladne norme ponašanja učesnika radi održavanja
reda i poslovne discipline;
■ predvidjeti moguće negativne uticaje i načine njihovog
otklanjanja;
■ utvrditi realne rokove izvršenja zadataka i osigurati što rjeđu
potrebu za rebalansiranjem planova.
Kao najvažniji zadaci planiranja mogu se navesti sljedeći:
■ donositi kratkoročne, srednjoročne i dugoročne planove;
■ predlagati šta treba uraditi;
■ utvrđivati količine potrebnih resursa;
■ utvrđivati mjesta izvršenja pojednih zadataka;
■ utvrđivati sredstva koja treba angažovati;
■ utvrđivati rokove za obavljanje zadataka;
■ pratiti izvršenje planova;
■ analizirati ostvarene rezultate;
■ otklanjati smetnje i poremećaje u poslovanju;
■ vršiti korekciju planova.
U teoriji i praksi postoji veliki broj podjela planiranja, zavisno od
polaznog kriterija na osnovu kojeg se vrši podjela. Tako planiranje
možemo podijeliti na sljedeće vrste.
■ s aspekta vremenskog perioda, planiranje može biti:
- kratkoročno,
- srednjoročno,
- dugoročno.
■ s aspekta hijerarhije nivoa planiranja, planiranje se dijeli na:
- strateško,
- taktičko,
- operativno.
■ s aspekta područja planiranja, ono se može podijeliti na:
- planiranje proizvodnje,
- planiranje kadrova,
- planiranje nabavke,
- planiranje budžeta i finansija,
- planiranje razvoja, itd.
2. PLANIRANJE U OBLASTI JAVNIH NABAVKI
U kontekstu planiranja javnih nabavki, važno je realno i pravovremno
planiranje nabavki (što nažalost nije praksa velikog broja ugovornih
organa u BiH). Planiranje nabavki je bitno pitanje od kojeg u velikom
broju slučajeva zavisi i uspješnost nabavke i koje razotkriva stvarne
razloge da, u većini slučajeva, nabavke dugo traju, odnosno zašto se
postupci nabavke ne realiziraju u toku budžetske godine.
Samim Zakonom o javnim nabavkama u BiH nije propisana obaveza
donošenja plana nabavki za ugovorne organe pa, shodno tome,
ugovorni organi uglavnom i ne planiraju kao posebnu kategoriju
(stavku) javne nabavke, niti takve planove, ukoliko i postoje, imaju
obavezu javno objavljivati, što svakako predstavlja veliki problem za
društvo u cjelini zbog određenog nivoa netransparentnosti.
S obzirom na ovakvo zakonsko rješenje, planiranje javnih nabavki
se uglavnom reguliše u sklopu budžeta ugovornih organa, odnosno
godišnjih planova poslovanja kao dio ukupnih aktivnosti planiranih
za narednu poslovnu / budžetsku godinu, nastalih na osnovu
zakonskih propisa o budžetu institucija na svim nivoima vlasti u BiH.
U zemljama okruženja, za razliku od BiH, npr. u Hrvatskoj zakonska
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obaveza ugovornih organa je da donose plan nabavke sa tačno
određenim podacima (predmet nabavke, evidencijski broj nabavke,
procijenjena vrijednost, postupak nabavke koji će se primijeniti,
sklapa li se ugovor ili okvirni sporazum i sl.) koje taj plan mora
da sadrži i da tako donesene planove objavljuju na internetskim
stranicama. Na ovaj način zadovoljava se princip transparentnosti
kao jedan od osnovnih principa u oblasti javnih nabavki.
Što se tiče planiranja javnih nabavki, potrebno je povući paralelu
sa planiranjem budžeta, odnosno donošenja finansijskih planova
u ugovornim organima. Zakoni o budžetima i zakoni o javnim
preduzećima na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini
definišu obavezu ugovornih organa da vrše trogodišnje planiranje
budžeta, odnosno finansijskih planova. Budžeti se donose za
jednu godinu, ali se planiraju za naredne tri godine. U toku
budžetske godine troše se sredstva odobrena budžetom, odnosno
finansijskim planom za tekuću godinu. Međutim, planiranje
budžeta, odnosno finansijskog plana započinje mnogo ranije prije
njegovog donošenja. Planiranje i priprema budžeta započinje
podnošenjem budžetskih zahtjeva, pri čemu se koriste podaci
usvojeni u trogodišnjim planovima. Upravo u ovom periodu,
prilikom pripreme i izrade nacrta budžeta i finansijskih planova
za naredenu budžetsku godinu, počinje i aktivnost planiranja
javnih nabavki.
Nužnost planiranja javnih nabavki proizlazi iz činjenice da su
vremenski rokovi za provođenje postupaka nabavki propisani, te
da se isti moraju poštovati tokom procedure nabavke. Takođe, sa
ovim je usko povezan i plan budžeta koji se donosi za jednu fiskalnu
godinu pa tako, ako se nabavka ne isplanira dobro, ugovorni organi
zapadaju u teškoće oko realizacije sredstava odobrenih budžetom.
Jer, postavlja se pitanje o tome koja je svrha pokretanja postupka
nabavke radova u maju i okončanje istog u septembru kada je
građevinska sezona pri kraju.
2.1 Potreba za planiranjem javne nabavke
Planiranje javne nabavke se definira dvostruko i to kao:
■ postupak koji koriste ugovorni organi kako bi planirali nabavku
za određeni vremenski period;
■ plan za nabavku na konkretnom postupku nabavke.
Službenici za javne nabavke treba da se povežu s osobama koje
upravljaju budžetom i drugim zainteresovanim stranama u
ugovornom organu, kako bi se postigle obje definicije. Planiranje,
tj. plan nabavke odnosi se na: nabavke radova, roba i usluga.
Poznati biznismen i kolumnista Harvey Mackay je rekao:
„Neuspjesi se ne planiraju, oni nastaju uslijed nedostatka plana.“
Planiranje je jedna od najvažnijih aktivnosti službenika za javne
nabavke i sistema nabavke u cjelini. Vrijeme koje se provede u
planiranju je jedna od osobina po kojima se razlikuje uspješan
stručnjak za nabavke od drugih. Dakle, što više vremena službenici
za javne nabavke i druge osobe kojih se planovi nabavke tiču
provedu na planiranju budućih aktivnosti u oblasti nabavki to će
u kasnijem periodu imati manje poteškoća prilikom provođenja
postupaka javne nabavke.
Službenici za javne nabavke i sva odjeljenja zainteresovanih
strana treba da se uključe od najranijih faza pripreme budžeta,
te da se njihovo mišljenje vezano za kupovine i moguće troškove
u narednoj godini uvaži pri kreiranju budžeta. Sve to sa jednim
ciljem - da se kreira Plan javnih nabavki na godišnjem nivou.
S obzirom na važnost planiranja, svaki ugovorni organ bi trebao
razviti interne procedure u planiranju nabavki. U nastavku je
opisan hronološki slijed kojeg bi trebao da se drži jedan ciklus
84 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
planiranja nabavki.
Kod jednog ugovornog organa, gdje budžetska godina traje od
januara do decembra, proces potreba – bez obzira na to da li se tiču
radova, roba ili usluga – funkcioniše ovako:
■ Rani septembar: Predstavnici odjeljenja primaju prijedloge
nabavki od osoblja njihovih timova. O tim prijedlozima se
raspravlja i izlaže se dogovorena početna ciljna lista.
■ Kraj septembra: Službenici za nabavku pri svakom odjeljenju i
druge zainteresovane strane upotrijebile su svoje iskustvo da za
dogovorenu ciljnu listu daju početni budžet.
■ Sredina oktobra: Na sastanku rukovodilaca odjeljenja, službenika
za nabavku i drugih potrebnih članova rafinisana je lista u svjetlu
početnog i budućeg rada na vjerovatnim troškovima kako bi se
napravio nacrt budžeta koji se šalje u odjeljenje finansija (kako
bi se to postiglo, odigravaju se paralelni tokovi rada).
■ Do kraja oktobra dvije aktivnosti se paralelno završavaju. Prvo,
finansijsko odjeljenje pregleda sve predate zahtjeve budžeta
i skraćuje zahtjeve gdje to smatra neophodnim. Drugo, tim
nabavke pregleda sadržaje kupovine svih budžeta kako bi
provjerio ekonomiju obima, kombinirajući zahtjeve različitih
odjeljenja i, u skladu sa tim, iznoseći prijedloge.
■ Početkom novembra završava se stvarni budžet i sredinom
novembra upravni organ ugovornog organa treba da odobri
budžet. Kad se to završi, tim nabavke i zainteresovane strane
mogu da nastave sa ranim planiranjem kupovina za naredni
januar.
Gore spomenuti proces je nekada haotičan ili požurivan, ali svakako
vrijedi vremena i energije.
2.2 Prednosti postupka planiranja javne nabavke i posljedice
neplaniranja
Iz naprijed navedenog zaključuje se da je planiranje u oblasti javnih
nabavki neophodno i da ima velike prednosti za instituciju u kojoj se
vrši. U nastavku ćemo iznijeti neke od prednosti planiranja javnih
nabavki, kao i navesti koje su posljedice za ugovorni organ ukoliko
se planiranju ne poklanja potrebna pažnja.
Prednosti postupka planiranja javne nabavke su sljedeće:
■ stvaraju se čvrste veze između zainteresovanih strana, odjeljenja
finansija i nabavke i to od najranijeg poimanja da postoji izvjesni
zahtjev. Službenici za javne nabavke su onda spremni za bilo
koje informacije koje se tiču potencijalnih zahtjeva;
■ ekonomija obima se može dobiti objedinjavanjem zahtjeva iz
različitih oblasti;
■ mala je vjerovatnoća da će biti iznenađenja kada se zahtjevi
manifestuju u kasnijim mjesecima;
■ zahtjevi se vremenski mogu prilagoditi kraju fiskalne godine
kako bi se kod potencijalnih dobavljača mogle postići dobre
pogodbe;
■ svi mogu planirati i rasporediti resurse efektivnije u dolazećoj
godini;
■ prethodna informativna obavještenja se mogu objaviti na osnovu
plana javne nabavke (nisu obavezna, ali mogu da pomognu
konkurentnost tako što unaprijed obavijeste dobavljače o novim
mogućnostima);
■ saradnja sa drugim ugovornim organima je plodnija;
■ plan javne nabavke je povezan sa strateškim planom ugovornih
organa.
Posljedice neplaniranja javnih nabavki se ogledaju u sljedećem:
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■ zainteresovane strane, odjeljenja finansija i javne nabavke radile bi odvojeni
jedni od drugih i ne bi bili svjesni potreba onog drugog;
■ zahtjevi koji stižu u tim za javne nabavke predstavljali bi iznenađenja za koja ne
bi bilo moguće prethodno planiranje;
■ službenicima za javne nabavke bi promakle informacije o potencijalnim
zahtjevima jer ne bi znali da isti postoje;
■ ekonomija obima bi se izgubila jer bi se zahtjevi iz različitih oblasti procesirali
odvojeno;
■ zahtjevi se vremenski ne bi mogli prilagoditi kraju fiskalne godine potencijalnih
dobavljača kako bi se postigle dobre pogodbe;
■ raspoređivanje resursa bi bilo teško;
■ prethodna informativna obavještenja se ne bi mogla objaviti tako lako;
■ saradnja sa drugim ugovornim organima bi se teže odvijala pošto bi vidljivost
budućih potreba bila ograničena;
■ plan javne nabavke ne bi bio povezan sa strateškim planom ugovornog organa.
2.3 Plan javnih nabavki
Plan se definiše kao pisani dokument koji određuje smjerove akcija i djelovanja
poslovne organizacije, a rezultat je aktivnosti planiranja. U skladu sa naprijed
navedenom definicijom, plan javnih nabavki podrazumijeva pisani dokument
kojeg donosi menadžmet, odnosno upravljačko tijelo ugovornog organa, koji sadrži
podatke o tome šta ugovorni organ namjerava nabavljati u toku planske godine,
koji postupak nabavke će primijeniti, iz kojih sredstva će se izvršiti nabavke
kao i podatke o tome u kojem periodu godine će vršiti nabavke. Kao što je ranije
navedeno, planiranje javnih nabavki usko je povezano sa planiranjem budžeta,
odnosno donošenja finansijskog plana ugovornog organa koji se usvaja za period
od godinu dana te se u skladu sa tim i plan nabavke usvaja na godišnjem nivou. U
aktivnost planiranja javnih nabavki te definisanje elemenata plana nabavke, pored
uposlenika koji neposredno rade na poslovima javnih nabavki, nužno moraju biti
uključeni i uposlenici iz drugih organizacionih dijelova ugovornog organa, odnosno
službenici koji posjeduju stručnost iz oblasti predmeta nabavke. Potrebno je aktivno
učešće stručnjaka iz oblasti finansija, informacionih tehnologija, stručnjaka iz
oblasti građevinskih radova, stručnjaka iz oblasti poljoprivrede, itd.
Ranije je navedeno da Zakonom o javnim nabavkama BiH nije propisana obaveza
donošenja plana nabavke. Međutim, zbog važnosti planiranja u radu i djelovanju
ugovornih organa poželjno je, a nekada i neophodno, planiranje i donošenje plana
nabavki. Poželjno je da ugovorni organi svojim internim aktima o javnim nabavkama
regulišu, između ostalog, i pitanja vezana za izradu i donošenje plana nabavki.
Još jedan bitan razlog zbog kojeg ugovorni organi trebaju planirati javne nabavke
i donositi plan nabavke je potreba da znaju do kojeg iznosa mogu vršiti nabavke
putem direktnog sporazuma. Naime, Zakonom o javnim nabavkama BiH propisano
je da je ugovorni organ dužan osigurati da ukupna godišnja vrijednost kupovina
putem direktnog sporazuma ne prelazi 10% njegovog ukupnog godišnjeg budžeta
za nabavke. Ukoliko ugovorni organ ne donese plan nabavke, teško može znati do
kojeg iznosa može vršiti nabavke putem direktnog sporazuma, što može rezultirati
situacijom da ugovorni organi premaše iznos od 10% za nabavke putem direktnog
sporazuma.
Imajući u vidu šta jedan dobar plan javnih nabavki treba da sadrži i koji elementi
čine plan javnih nabavki, u nastavku će biti prikazan primjer kako treba da izgleda
plan nabavke koji sačinjavaju ugovorni organi.
86 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Primjer plana nabavki:
Plan javnih nabavki za 2014. godinu
Procijenjena
vrijednost
nabavke
Postupak javne
nabavke
Sklapa li
se ugovor
ili okvirni
sporazum
Početak
postupka
nabavke
Trajanje
ugovora ili
okvirnog
sporazuma
R. br.
PREDMET NABAVKE
Planirana
sredstva
1.
Nabavka potrošnog
kancelarijskog
materijala
50.000,00
48.000,00
Otvoreni
Okvirni
sporazum
januar
Dvije godine
2.
Nabavka računarske
opreme
25.000,00
24.500,00
Konkurentski
zahtjev za
dostavu ponuda
Ugovor
april
20 dana
3.
Nabavka usluga
obezbjeđenja objekta
3.000,00
3.000,00
Direktni
sporazum
Ugovor
januar
Jedna
godina
4.
Nabavka usluga
održavanja
aplikativnog softvera
2.500,00
2.500,00
Pregovarački
postupak
bez objave
obavještenja
Ugovor
maj
Jedna
godina
5.
Nabavka radova na
asfaltiranju puteva
150.000,00
150.000,00
Otvoreni
Ugovor
juli
3 mjeseca
UKUPNO:........................................................ 230.500,00 KM
ZAKLJUČAK
Planiranje kao aktivnost je od izuzetne važnosti za organizaciju
iz bilo koje oblasti poslovanja i rada. Planiranje zauzima veoma
značajnu ulogu u poslovanju organizacije zato što unaprijed
postavlja ciljeve i određuje aktivnosti koje treba poduzimati kako
bi se ti ciljevi realizirali. Dakle, planiranje trasira i određuje puteve
i pravce kojima treba da ide organizacija u budućnosti kako bi
postigla postavljene ciljeve. Planiranje omogućuje vršenje kontrole
poslovanja organizacije jer je nemoguće, ako ne postoji plan, vršiti
kontrolu, jer ne postoji polazna osnova od koje se polazi u kontrolnim
aktivnostima. Da bi se sačinio dobar i realan plan nabavke potrebno
je da u planskim aktivnostima učestvuju stručnjaci iz raznih oblasti
i svih dijelova organizacije.
Kako je planiranje važno u bilo kojoj oblasti djelovanja i rada tako
je ono važno i u oblasti javnih nabavki. Posebno, jer su rokovi za
provođenje postupaka javnih nabavki određeni i propisani Zakonom.
Iz tog razloga potrebno je planirati aktivnosti u provođenju postupaka
javnih nabavki kako ugovorni organi ne bi došli u situacija da kasne
sa nabavkom neophodnih roba, usluga ili radova ili da sredstva, koja
su im planirana i odobrena budžetom ili finansijskim planom za
budžetsku godinu, ostanu nerealizirana.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Berin Riđanović
magistar pravnih nauka
[email protected]
JP Međunarodni aerodrom
„SARAJEVO“ d.o.o. Sarajevo
PRAVNI IZVORI I MEĐUNARODNE
ORGANIZACIJE ZRAČNOG PRAVA
SAŽETAK
U članku je predstavljen istorijski razvoj civilnog zrakoplovstva, izvori zračnog
prava, institucionalni i normativni oblici uređenja društvenih odnosa u
zračnom pravu, sa posebnim osvrtom na najvažniji multilateralni instrument
međunarodnog javnog zračnog prava – Čikašku konvenciju.
Ključne riječi: civilno zrakoplovstvo, međunarodno javno zračno pravo, Čikaška
konvencija
1.1. Uvod
Razvoj zrakoplovstva, a samim tim i zračnog
prava,
počinje
početkom
dvadesetog
stoljeća, a svoju punu ekspanziju doživljava
za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata.
Početni
oblici
institucionalizirane
međunarodne
saradnje
u
oblasti
zrakoplovstva počeli su organiziranjem
i održavanjem Konvencije o uređenju
zračne plovidbe iz 1919. godine (Pariška
konvencija) i Panameričkom konvencijom
o komercijalnom zrakoplovstvu iz 1928.
godine (Havanska konvencija), koje su
javnopravnog karaktera.
Velika uloga vojnog zrakoplovstva u Prvom
svjetskom ratu, te nagli razvoj civilnog
zračnog prometa nakon njegovog završetka,
stvorili su potrebu za ekstenzivnijim
reguliranjem pravnih odnosa u zračnom
pravu, što će dovesti do sazivanja Čikaške
konferencije i usvajanja u Čikagu 1944.
godine Konvencije o međunarodnom
civilnom zrakoplovstvu.
1.2. Pojam zračnog prava
Zračno pravo je sadržajno nedovoljno
definisan pojam, a prvi ga je upotrijebio
profesor Ernest Nys, u svom izvještaju
objavljenom u Međunarodnom pravnom
institutu Univerziteta u Briselu 1902. godine.
Pod zračnim pravom podrazumijeva se skup
88 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
pravila kojima se regulira upotreba i korist
upotrebe zračnog prostora za zrakoplovstvo i
države svijeta.1 Rana doktrina zračnog prava
pod zračnim pravom nije podrazumijevala
zrak,
kao
gasovitu
supstancu,
niti
zrakoplove, već društvene odnose među
subjektima zračnog prava koji koriste zračni
prostor. Zračnim pravom determiniraju se
društveni odnosi između različitih pravnih
subjekata, kako slijedi:
■■ dvije suverene države,
■■ države i zračnog prevoznika,
■■ države i aerodromskog operatora,
■■ države i putnika koji u toj državi nema
prebivalište ili boravište,
■■ strane države i zračnog prevoznika,
■■ dva različita zračna prevoznika koji
potpadaju pod iste ili različite jurisdikcije,
■■ zračnog prevoznika i putnika,
■■ zračnog prevoznika i špeditera,
■■ zračnog prevoznika i aerodromskog
operatora,
■■ aerodromskog operatora i putnika,
■■ zračnog prevoznika i ground handling
zastupnika,
■■ ground handling agenta i putnika, itd.
Zračno pravo je po svojoj pravnoj prirodi
međunarodnog karaktera i predstavlja
1 I. H. P. Diederiks-Verschoor, An Introduction to Air
Law, Eigth Revised Edition, Kluwer Law International
2006, str. 1.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
skup pravila različitih grana prava kojima se regulišu društveni
odnosi, na koje se primjenjuje građansko pravo (vlasništvo, zakup
zrakoplova), radno pravo (ugovori o radu, prava radnika u civilnom
zrakoplovstvu), upravno pravo (licenciranje osoblja, izdavanje
svjedodžbe o plovidbenosti), krivično pravo (prevencija i suzbijanje
terorizma i nezakonitih akata u zrakoplovstvu), međunarodno
javno pravo (uspostavljanje Međunarodne organizacije civilnog
zrakoplovstva – ICAO, rute u zračnoj plovidbi, slobode u zračnom
prometu), međunarodno privatno pravo (regulisanje pravnih odnosa
između zračnog prevoznika i putnika, zračnog prevoznika i špeditera,
zračnog prevoznika i aerodromskog operatora i dr.).
Zračno pravo za svoj predmet nema svemir, niti reguliranje plovidbe
u svemiru, s obzirom da u svemiru još uvijek ne postoje adekvatni
uslovi za plovidbenost zrakoplova. Kriterij plovidbenosti je ključni
kriterij za reguliranje društvenih odnosa u zračnom pravu.
Premda danas postoje uslovi za plovidbenost objekata u svemiru,
takvi plovidbeni objekti (svemirske letilice, rakete i dr.) nisu predmet
zračnog prava.
U pravnoj doktrini, sporno je da li je zračno pravo samostalna grana
prava. Prema mišljenju Michael Mildea, zračno pravo nije samostalna
pravna grana već konglomerat različitih grana prava, s obzirom da
za svoj predmet ima čitav spektar pravnih i društvenih odnosa.2 U
pravnoj teoriji zračnog prava, dominantan je pogled na zračno pravo,
kao nesamostalnu granu prava, tj. na granu prava koja obuhvata
različit spektar pravnih grana.
U Bosni i Hercegovini zastupljeno je načelo monizma, prema kojem
su međunarodno i unutrašnje pravo dijelovi jedinstvenog pravnog
poretka, a obaveze država po međunarodnom javnom ili privatnom
pravu imaju prednost u izvršavanju nad unutrašnjim propisima BiH.
Međunarodni sporazumi koje je potpisala BiH iz zračnog prava po
pravnoj snazi su ispod Ustava BiH, ali imaju veću pravnu snagu
od zakonskih i podzakonskih akata kojima se reguliraju društveni
odnosi iz zračnog prava.
Svi zakonski i podzakonski akti BiH iz zračnog prava moraju biti
usklađeni sa međunarodnim javnim ili privatnim sporazumima iz
zračnog prava.
U slučaju sukoba između međunarodnog javnog ili privatnog
sporazuma koji je potpisala BiH, i zakonskog ili podzakonskog
akta koji za svoj predmet ima društvene odnose iz zračnog prava,
primijenit će se međunarodni javni ili privatni sporazum iz zračnog
prava.
1.3. Izvori zračnog prava
Izvori zračnog prava su, kako slijedi:
1. Multilateralne konvencije,
2. Bilateralni sporazumi država,
3. Opći principi međunarodnog prava,
4. Nacionalno pravo država,
5. Sudske odluke,
6. Pravna doktrina zračnog prava i
7. Ugovori zaključeni između subjekata zračnog prava.
Pored navedenih izvora zračnog prava, u pravnoj doktrini prisutna je
podjela zračnog prava na nacionalno i međunarodno zračno pravo,
na međunarodno javno zračno pravo i međunarodno privatno zračno
pravo, te podjela zrakoplovstva na vojno i civilno zrakoplovstvo.3
2 Michael Milde, International Air Law and ICAO, Eleven International Publishing 2008, str. 3.
3 I. H. P. Diederiks-Verschoor, An Introduction to Air Law, Kluwer Law International, Eighth
Revised
Edition, 2006, str. 4.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1.4. Bilateralni sporazumi
Bilateralni sporazum je sporazum između dvije ugovorne strane, u
pravilu dvije države, premda bilateralni ugovor može zaključiti grupa
država (Evropska unija) sa drugom suverenom državom, te dvije
grupe država međusobno, ali bilateralni sporazum mogu zaključiti i
dva zračna prevoznika ili dvije regionalne vlade.4
Bilateralni sporazumi u zračnom pravu za svoj predmet imaju:
■■ liberalizaciju tržišta,
■■ otklanjanje nedostataka u standardnoj bilateralnoj strukturi
(nedostatak transparentnosti i nedovoljno razrađeni mehanizmi
za rješavanje sporova),
■■ zaključivanje bilateralnih ugovora sa grupom država,
■■ regulisanje državnih subvencija u zračnom prevozu i
■■ primjenu tržišnog natjecanja u zračnom pravu.5
Razvoj bilateralnih sporazuma u zračnom pravu počinje od dvadesetih
godina dvadesetog stoljeća.
Najvažniji bilateralni sporazum, poslije Drugog svjetskog rata, bio
je Bermudski sporazum I iz 1946. godine zaključen između Velike
Britanije i SAD-a, koji je za svoj predmet imao zračne rute, tarife i
pitanja kapaciteta, te je predstavljao osnov za sve bilateralne ugovore
koji su za svoj predmet imale zračne slobode. Po uzoru na Bermudski
sporazum I iz 1946. godine, i druge države potpisnice Konvencije o
međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1944. godine (tzv. Čikaška
konvencija) zaključivale su bilateralne sporazume regulišući u istima
zračne slobode. Bermudskim sporazumom I iz 1946. godine utvrđeno
je da prometni zahtjevi SAD-a i Velike Britanije determiniraju
kapacitet letova zračnih prevoznika. Bermudski sporazum II iz 1976.
godine, zaključen između Velike Britanije i SAD-a, stavio je van snage
prvobitni sporazum iz 1946. godine i detaljnije regulirao tarife,
kapacitet i determinirao prvih pet zračnih sloboda između SAD-a i
Velike Britanije.
U junu 1997. godine, ministri transporta i komunikacija država
Evropske unije ovlastili su Evropsku komisiju da pregovara sa SADom o potpisivanju ugovora kojim bi se uspostavila transatlantska
zajednička zrakoplovna oblast. Četverogodišnji pregovori su
rezultirali potpisivanjem u Vašingtonu 30. 4. 2007. godine Sporazuma
o otvorenom nebu između EU i SAD-a.
Sporazum o otvorenom nebu omogućava evropskim i američkim
zračnim prevoznicima da lete između bilo kojeg grada u EU i u
SAD-u. Sporazum se primjenjuje od 30. 3. 2008. godine. Na ovaj način
se uklanjaju ograničenja koja su sprječavala npr. Lufthansu da leti u
SAD iz Madrida, Lisabona ili Štokholma. Također, ovim sporazumom
američki zračni prevoznici imaju pravo da lete između europskih
gradova, a evropski zračni prevoznici mogu letjeti iz SAD-a u evropske
zemlje koje nisu članice EU-a, poput Norveške.
Evropska unija potpisala je Sporazum o otvorenom nebu sa Jordanom,
kao i SAD sa Japanom.
U sadržajnom smislu navedeni sporazumi za predmet imaju zračne
slobode.
1.5. Opći principi međunarodnog prava
Opća načela su pravna načela najopćenitije prirode, koja su
zajednička svim pravnim sistemima. U opća načela spada načelo
pacta sunt servanda, načelo izvršavanja ugovornih obaveza u
skladu sa dobrom vjerom, načelo da ugovor ne stvara niti prava, niti
obaveze bez pristanka država, kao i procesna načela kao što su načela
4 ICAO Doc 9626, Manual on the Regulation of International Transport, Second Edtion, 2004,
str. 2.0-1
5 ICAO Doc 9626, Manual on the Regulation of International Transport, Second Edtion, 2004,
str. 2.3-1
90 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
nepristranosti i ravnopravnosti.6
U praktičnoj primjeni, ova načela vezuju se za međunarodno javno
zračno pravo, gdje imaju značajnu primjenu, dok je njihova vrijednost
za međunarodno privatno zračno pravo neznatna.
1.6. Nacionalno pravo država
Nacionalno zakonodavstvo, kao izvor zračnog prava, podrazumijeva
sljedeće komponente:
■■ zakonodavnu (proces donošenja zakona, politika i smjernica iz
oblasti zračnog prava),
■■ licenciranje (odobravanje, uslovljavanje i oduzimanje licenci u
zračnom prevozu) i
■■ privremeno odobravanje licenci, tarifa, letova, itd.
Nacionalni propisi iz zračnog prava predstavljaju sekundaran izvor
zračnog prava, budući da je zračno pravo po svojoj pravnoj prirodi
međunarodnog karaktera.
Snažno djelovanje Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva
(ICAO) doprinijelo je donošenju multilateralnih konvencija
zračnog prava, kao i donošenju tehničkih i ekonomskih propisa iz
zrakoplovstva. Normiranje društvenih odnosa u zračnom pravu
predstavlja preuzimanje i implementiranje međunarodnih propisa
u pravni poredak država.
1.7. Ugovori zaključeni između subjekata zračnog prava
Neposredni sui generis izvor zračnog prava su ugovori zaključeni
između subjekata zračnog prava, kao što su:
■■ ugovori zaključeni između zračnih prevoznika,
■■ ugovori zaključeni između aerodromskog operatora i zračnog
prevoznika,
■■ ugovori zaključeni između aerodromskog operatora i špeditera,
■■ ugovori zaključeni između zračnog prevoznika i zastupnika
zračnog prevoznika (ground handlera) i dr.
Naime, ugovori zaključeni između subjekata zračnog prava
predstavljaju neposredan izvor prava, isključivo za subjekte zračnog
prava koji su ugovorom regulirali vlastita prava i obaveze.
1.8. Sudska praksa
Sudska praksa predstavlja donošenje usaglašenih presuda od strane
sudova o istom pravnom pitanju na osnovu kojih se formira obvezujuća
pravna norma. Sudska praksa evropskog / kontinentalnog prava ne
predstavlja neposredan izvor prava, izuzev za stranke u sporu, već
smjernicu drugim subjektima za primjenu zračnog prava. Sudska
praksa sudova anglosaksonskoga prava predstavlja neposredan izvor
međunarodnog privatnog zračnog prava, s obzirom da su presude
sudova SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije podignute u rang
općeg pravnog pravila, pa npr. presude Vrhovnog suda SAD-a koji je
osam puta primjenjivao odredbe Varšavskog sistema predstavljaju
jasno uputstvo svim nižestepenim sudovima SAD-a, da na isti način
riješe sve iste ili slične pravne sporove iz zračnog prava. Sudske
presude sudova SAD-a su nezaobilazan neposredan izvor prava i
značajno su djelovale na ujednačavanje sudske prakse sudova SAD-a,
budući da je Varšavski sistem najprimjenjeniji instrument u istoriji
međunarodnog privatnog zračnog prava, a primjenjivan je pred
sudovima SAD-a više od hiljadu puta. Sudska praksa sudova Velike
Britanije, Kanade i Australije, kao neposredan izvor prava je značajno
skromnija u odnosu na sudsku praksu sudova SAD-a.
6 V. Đ. Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, str. 70.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1.9. Pravna doktrina
Pravna doktrina nije formalan izvor zračnog prava, ali predstavlja
putokaz sudovima, ali i svim subjektima zračnog prava o njihovim
pravima i obavezama (država, putnici, zračni prevoznici, aerodromski
operatori, špediteri i dr.). Također, kritičkom analizom ukazuje na
nedostatke i prednosti pojedinih multilateralnih, bilateralnih i
zakonodavnih rješenja u normiranju društvenih odnosa u zračnom
pravu.
1.10.Multilateralne
zračnog prava
konvencije
međunarodnog
javnog
1.10.1. Pariška konvencija iz 1910. godine
Prvi multilateralni pokušaj reguliranja preleta zrakoplova bio je 1898.
godine, kada su Centralne sile (Njemačka, Italija i Austro-Ugarska)
dogovorile uslove pod kojim baloni i dirižabli mogu preletjeti
teritoriju Njemačke, Italije i Austro-Ugarske.
Sljedeći pokušaj reguliranja društvenih odnosa u zračnom pravu
izvršen je Haškom konvencijom o ratovanju na kopnu iz 1899. godine
i Haškom konvenciji o ratovanju na kopnu i moru iz 1907. godine,
kojim je predviđena zabrana ispaljivanja eksploziva i projektila
iz balona ili drugih zrakoplova u periodu od pet godina od dana
potpisivanja navedenih konvencija.
Ozbiljniji kodifikacijski razvoj međunarodnog zračnog prava počinje
sa 1910. godinom i Međunarodnom konferencijom o (zračnoj plovidbi)
zrakoplovstvu (tzv. Pariška konferencija iz 1910), održanoj u Parizu,
sa ciljem da se razmotre međunarodni aspekti preleta zrakoplova
iznad teritorija suverenih država.7
Na Pariškoj konferenciji iz 1910. godine prisustvovalo je 19 evropskih
država, sa ciljem da uspostave principe međunarodnog zračnog
prava, prije svega načelo suvereniteta nad zračnim prostorom iznad
vlastitog teritorija, načelo neškodljivog preleta, ili provoza preko
njezinog teritorija bez slijetanja, načelo zabrane kabotaže stranim
zrakoplovima unutar teritorija države potpisnice Pariške konvencije
iz 1910. godine.
Učesnici Pariške konferencije iz 1910. godine napravili su nacrt
Pariške konvencije iz 1910. godine koji je sadržavao 52 člana i dva
aneksa osnovnog teksta sporazuma, koji države učesnice Pariške
konferencije iz 1910. godine nikada nisu usvojile.
Premda Pariška konvencija iz 1910. godine nije stupila na snagu, njen
značaj u razvoju međunarodnog zračnog prava je značajan, jer su
tada uspostavljeni temelji i osnovni principi međunarodnog zračnog
prava.
1.10.2.Pariška konvencija iz 1919. godine
Prvi svjetski rat uzrokovao je nagli razvoj vojnog zrakoplovstva i
razvoj svijesti o značaju regulisanja pravnih odnosa subjekata zračnog
prava. Po okončanju Prvog svjetskog rata, na Pariškoj mirovnoj
konferenciji iz 1919. godine formirana je zrakoplovna komisija sa
zadatkom da sačini nacrt konvencije o uređenju zračne plovidbe,
kojim bi se regulirali odnosi u zračnom pravu.
Konvencija o uređenju zračne plovidbe (Pariška konvencija iz
1919. godine) zaključena je 13. 10. 1919. godine i potpisalo ju je 27
država svijeta, ali SAD, kao najveća zrakoplovna sila, istu nikad nisu
ratificirale. Pariška konvencija iz 1919. godine sačinjena je u izvornom
tekstu na francuskom, italijanskom i engleskom jeziku, i predstavlja
7 Paul B. Larsen, John Gillick, Jospeh C. Sweeney, Aviation Law: Cases, Laws, and Related
Sources, Martinus
Nijhoff Publishers, 2006, str. 35.
92 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prvi multilateralni instrument međunarodnog javnog zračnog prava
koji je stupio na snagu. Pariška konvencija iz 1919. godine sadržavala
je 43 člana i preuzela je principe predviđene Pariškom konvencijom
iz 1910. godine, a to su: načelo suvereniteta nad zračnim prostorom
iznad vlastitog teritorija, načelo neškodljivog preleta ili provoza
preko njezinog teritorija bez slijetanja, pod uslovom da zrakoplov
pripada državi potpisnici Pariške konvencije iz 1919. godine, zabrana
kabotaže stranim zrakoplovima unutar teritorija države i dr. Također,
Pariškom konvencijom iz 1919. godine determinišu se nacionalna
pripadnost i registriranje zrakoplova, zabranjena područja za letenje,
uspostavljanje zračnih puteva, specijalni pravni režim državnih
zrakoplova, uvjerenje o plovidbenosti zrakoplova i dr. Članom 34.
Pariške konvencije iz 1919. godine uspostavljena je stalna komisija
Lige naroda - Međunarodna komisija za zračnu plovidbu (ICAN ili
CINA – Commission Internationale de la Navigation Aerienne), koja
je predstavljala prvu stalnu međunarodnu organizaciju civilnog
zrakoplovstva.
Pariška konvencija iz 1919. godine predviđala je da se Međunarodna
komisija za zračnu plovidbu (ICAN) sastoji od po dva člana iz SAD-a,
Francuske, Italije i Japana, jednog člana iz Velike Britanije, jednog
člana iz dominiuma Velike Britanije i Indije i jednog člana države
potpisnice Pariške konvencije iz 1919. godine. Pariška konvencija
iz 1919. godine dodijelila je ICAN-u zakonodavnu i administrativnu
funkciju. Prvi i posljednji sekretar ICAN-a bio je Alber Roper, zadužen
za ratifikaciju Pariške konvencije iz 1919. godine, u cilju koje je,
pod njegovim predsjedavanjem, održano jedanaest međunarodnih
konferencija u Parizu, Londonu i Briselu u periodu od 1920. do 1922.
godine. Konačan rezultat aktivnosti A. Ropera bilo je dostavljanje
ratifikacionih instrumenata Ministarstvu vanjskih poslova Republike
Francuske, i stupanje na snagu 11. 7. 1922. godine Pariške konvencije
iz 1919. godine. ICAN je napravila tri amandmana (27. 10. 1922,
zatim 30. 6.1923. i 15. 6. 1929.) izvornog teksta Pariške konvencije iz
1919. godine.8 Paralelno sa Pariškom konvencijom iz 1919. godine,
šest zračnih prevoznika u Hagu (Holandija) 1919. godine osnovalo
je međunarodnu nevladinu organizaciju zračnih prevoznika pod
nazivom Međunarodno udruženje za zračni saobraćaj (IATA),
sa ciljem da unificira tehničke procedure u zračnom prometu,
administrativne poslove zračnih prevoznika, kao i dokumente o
prevozu u zračnom prometu. Današnja IATA osnovana je u Havani
(Kuba) 1945. godine i pravni je sljednik Međunarodnog udruženja za
zračni saobraćaj iz 1919. godine.
Parišku konvenciju iz 1919. godine potpisalo je i ratificiralo 37 država
svijeta, od kojih su četiri države Bolivija, Čile, Iran i Panama otkazale
njenu primjenu prije nego što je, Čikaškom konvencijom, Pariška
konvencija iz 1919. godine stavljena van snage i postala dio istorije
međunarodnog zračnog prava. Pariškoj konvenciji iz 1919. godine do
1940. godine pristupile su 33 države svijeta.9
1.10.3.Madridska (Ibero-američka) konvencija iz 1926. godine
Paralelni pokušaji kreiranja zakonodavstva iz međunarodnog
zračnog prava održani su u Madridu 1926. godine. Sazivanje Iberoameričkog kongresa iz 1926. proisteklo je iz inicijative Španije. Naime,
Španija nije pristupila Pariškoj konvenciji iz 1919. godine budući da
istom nije predviđeno jednako pravo glasa za Španiju, u odnosu na
SAD, Francusku, Italiju i Japan u ICAN-u. U Madridu, u oktobru 1926.
godine, održan je Ibero-američki kongres na kojem je usvojena Iberoamerička konvencija o zračnoj plovidbi (Madridska konvencija). U
sadržajnom smislu, Madridska konvencija nije donijela nova rješenja
8 Paul B. Larsen, John Gillick, Jospeh C. Sweeney, Aviation Law: Cases, Laws, and Related
Sources, Martinus
Nijhoff Publishers, 2006, str. 37.
9 www.icao.int/1919 the paris convention.htm
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u međunarodnom zračnom pravu, već je preuzela odredbe iz Pariške
konvencije iz 1919. godine, izuzev u dijelu koji se odnosi na jednako
pravo glasa država potpisnica Madridske konvencije, u odnosu na
rješenje Pariške konvencije iz 1919. godine, kojim je predviđeno da
SAD, Francuska, Italija i Japan unutar ICAN-a imaju dva glasa. Za
razliku od Pariške konvencije iz 1919. godine, Madridska konvencija
ne sadrži anekse, kao tehničke dodatke osnovnog teksta Madridske
konvencije. Madridsku konvenciju potpisala je ukupno 21 država,
i to većinom latinoameričke države, kao i dvije evropske države
(Španija i Portugal). Međutim, Madridsku konvenciju ratificiralo
je samo šest država i to: Španija, El Salvador, Meksiko, Argentina,
Dominikanska Republika i Kostarika, te ista nikada nije stupila
na snagu, iz čega proizlazi politički, ekonomski i pravni poraz
Španije u širenju svog političkog uticaja. Španija i Argentina 1933.
godine otkazale su Madridsku konvenciju i pristupile ICAN-u
uspostavljenim Pariškom konvencijom iz 1919. godine.10 Madridska
konvencija predstavlja neuspio politički pokušaj stvaranja ravnoteže
između Španije i država potpisnica Pariške konvencije iz 1919, prije
svega Francuske, Italije, SAD-a i Japana, u području međunarodnog
zračnog prava, kao i pokušaj širenja političke moći Španije putem
regulisanja međunarodnih pravnih odnosa u zračnom pravu među
latinoameričkim državama.
1.10.4. Havanska konvencija iz 1928. godine
Države potpisnice Madridske konvencije, pod pokroviteljstvom
šeste Panameričke konferencije iz 1928. godine, održane u Havani
dana 20. 1. 1928. godine, usvojile su Konvenciju o komercijalnom
zrakoplovstvu (Havanska konvencija). Osnova i principi Havanske
konvencije proizlaze iz Pariške konvencije iz 1919. godine, ali ista
nije preuzela i regulisala tehničke standarde sadržane u Pariškoj
konvenciji iz 1919. Havanska konvencija prepoznala je i potvrdila
osnovne principe uspostavljene Pariškom konvencijom iz 1910.
godine, Pariškom konvencijom iz 1919. i Madridskom konvencijom,
propisujući da svaka država ima potpuni i isključivi suverenitet iznad
svog teritorija.11 Havanska konvencija za svoj predmet imala je tehničke
i operacionalne elemente zrakoplovstva, i to isključivo zrakoplove u
privatnom vlasništvu, predviđajući uspostavljanje međunarodnih
ruta i prava u međunarodnom zračnom prometu bilateralnim i
multilateralnim pregovorima i sporazumima država.12 Zrakoplovi
u privatnom vlasništvu su većinom bili u vlasništvu kompanija iz
SAD-a, što im je poslužilo da, putem bilateralnih sporazuma, pojačaju
svoj uticaj u Sjevernoj i Južnoj Americi. Havansku konvenciju
potpisala je 21 država, među njima SAD i većina latinoameričkih
država, a ratificiralo je 11 država.
1.10.5.Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu –
Čikaška konvencija iz 1944. godine
1.10.6.Pripremna faza
Drugi svjetski rat predstavlja prekretnicu u pogledu razvoja
tehnologije, a posebno zrakoplovstva. Ratni sukobi doprinijeli su
ulaganju u ratno zrakoplovstvo i razvijanju novih tipova vojnih
zrakoplova, u čemu su prednjačile Njemačka, Velika Britanija, SAD
i Japan.
10 Michael Milde, International Air Law and ICAO, Eleven International Publishing, 2008, str.
12
11 www.icao.int/.../1928_the_havana_convention.htm
12 Michael Milde, International Air Law and ICAO, Eleven International Publishing, 2008, str.
13.
94 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U septembru 1944. godine, predsjednik SAD-a pozvao je predstavnike
54 države na Konferenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu
(Čikaška konferencija), kako bi se modernizirali i usvojili novi principi
međunarodnog zračnog prava, okvirno regulirale rute u zračnom
prometu, zamijenile Pariška konvencija iz 1919. godine i Havanska
konvencija i uspostavila međunarodna organizacija koja će regulirati
i pratiti implementaciju pravnih, tehničkih i ekonomskih propisa
međunarodnog zračnog prava.
Od 54 pozvane države, Saudijska Arabija i SSSR su odbile učestvovati
u radu Čikaške konferencije. SSSR nije učestvovala na Čikaškoj
konferenciji, s obzirom na to da su istoj prisustvovale fašističke države
Španija i Portugal.
U stvaranju Čikaške konvencije učestvovala su četiri velika komiteta
zadužena da podnesu prijedlog Čikaške konvencije, predlože zračne
rute međunarodnog zračnog prevoza i pripreme nacrt buduće
međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva.
U pripremnim materijalima Čikaške konvencije mogu se ustanoviti
četiri pravca razvoja međunarodnog zračnog prava, predložena od
SAD-a, Velike Britanije, Kanade, Novog Zelanda i Australije.
1. Američki smjer kojim se zalagalo za potpunu tržišnu slobodu u
međunarodnom zračnom prevozu,
2. Britanski smjer kojim se uspostavlja ICAO, sa zadatkom da
koordinira zračni promet i bude odgovoran za raspodjelu zračnih
ruta i donošenje odluka o frekvencijama i tarifama u međunarodnom
zračnom prevozu,
3. Kanadski smjer kojim se podržava prijedlog Velike Britanije, ali se
istodobno razrađuju pojedina rješenja prijedloga Velike Britanije,
4. Australijsko-novozelandski plan za internacionalizaciju velikih
zračnih prevoznika i njihovu kontrolu pod nadležnošću organizacije
u kojoj bi sve države učestvovale.13
Stav delegacije SAD-a proizlazio je iz pozitivnih efekata, nastalih
tržišnim slobodama, uspostavljenih Havanskom konvencijom na
području sjevernog i južnog američkog kontinenta, ekspanzijom
civilnog zrakoplovstva tridesetih godina 20. vijeka i razvojem vojnog
zrakoplovstva za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tridesetih godina 20.
stoljeća, američko zrakoplovstvo činilo je 72% međunarodnog zračnog
prometa.
Na Čikaškoj konferenciji SAD su predložile inkorporiranje pet zračnih
sloboda, tj. prava, i to:
1. Pravo prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja;
2. Pravo slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih, a
ne iz komercijalnih razloga,
3. Pravo ukrcavanja putnika, pošte i tereta iz države kojoj zrakoplov
pripada,
4. Pravo ukrcavanja putnika, pošte i tereta u državi kojoj zrakoplov
pripada i
5. Pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između
aerodroma bilo koje države stranke Čikaške konvencije.
Sa druge strane, zrakoplovstvo Velike Britanije činilo je 12%
međunarodnog zračnog prometa, a privreda Velike Britanije nakon
okončanja Drugog svjetskog rata je bila uništena, pa se u cilju zaštite,
prije svega svojih kolonija, borila za preraspodjelu ruta u zračnom
prometu. Kanadski prijedlog u sadržajnom smislu je komplementaran
sa britanskim prijedlogom, sa tim da je Kanada u prijedlogu predvidjela
uspostavljanje međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva
i ogranaka međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva u
Sjevernoj Americi, Evropi, Južnoj Americi, Aziji i Pacifiku. Australijskonovozelandski prijedlog je odbačen, budući da je podrazumijevao
državno vlasništvo nad zračnim prevoznicima, čime bi se negirali
osnovni postulati rimskog prava i principi tržišne ekonomije.
Suprotstavljeni stavovi SAD-a i Velike Britanije proizlazili su iz
13 I. H. P. Diederiks-Verschoor, An Introduction to Air Law, Kluwer Law International, Eighth
Revised Edition,
2006, str. 13.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
različitih koncepata američke liberalne i britanske intervencionističke
ekonomske politike.
1.10.7. Sadržaj Čikaške konvencije iz 1944. godine
Učesnici Čikaške konferencije dogovorili su se da uspostave Privremenu
međunarodnu organizaciju civilnog zrakoplovstva (PICAO) sa ciljem
da bude privremeni organ zadužen za tehničku i savjetodavnu ulogu
među državama do uspostavljanja ICAO-a. Privremeni sporazum o
uspostavljanju PICAO-a stupio je na snagu 6. 6. 1945. godine.
Organizacionu strukturu PICAO-a činili su Privremena skupština,
Privremeno vijeće i Privremeni sekreterijat PICAO-a. Najvažniji segment
organizacione strukture PICAO-a je Privremeno vijeće sa zadatkom da
uspostavi tri privremena komiteta, i to:
■■ Komitet o zračnom prevozu,
■■ Komitet o zračnoj plovidbi i
■■ Komitet o Konvenciji međunarodnog civilnog zrakoplovstva sa
ciljem da se prevaziđu sporna pitanja među državama učesnicama
Čikaške konferencije.14
Dana 7. 12. 1944. godine pedeset država potpisalo je Čikašku
konvenciju zajedno sa dva aneksa osnovnog sporazuma i to Sporazum
o međunarodnom zračnom tranzitu i Sporazum o međunarodnom
zračnom prevozu. Kako i sam naziv govori, PICAO je svoju privremenu
pravnu egzistenciju imao od 1945. do 1947. godine, jer je Čikaška
konvencija stupila na snagu 4. 4. 1947. godine. PICAO predstavlja
jedno od najoriginalnijih pravnih rješenja u međunarodno pravnim
odnosima, jer predviđa uspostavljanje labave međunarodne
organizacije do uspostavljanja stalne međunarodne oragnizacije, što
je, imajući u vidu vrijeme donošenje sporazuma, a to je 1944. godina,
zasigurno avangardno pravno rješenje. Čikaška konvencija podijeljena
je u četiri dijela (zračna plovidba, ICAO, međunarodni zračni promet i
završne odredbe) i sadrži 22 poglavlja i 96 članova.
Čikaška konvencija je najvažniji izvor međunarodnog javnog zračnog
prava.
Čikaška konvencija regulira suverenitet država nad zračnim prostorom
iznad svojeg teritorija, civilne i državne zrakoplove, let iznad teritorija
država ugovornica (pravo na povremeni let zračnih prevoznika, linijski
zračni promet, zabranu kabotaže, naknade aerodromskih operatora i
dr.), državnu pripadnost zrakoplova, mjere za olakšanje zračne plovidbe,
uslove koje trebaju udovoljavati zrakoplovi, međunarodne standarde
i preporučenu praksu, unutrašnju strukturu ICAO-a, organizacije
združenih operacija i ujedinjene službe, sporove i neispunjenje obaveza,
ostale sporazume u civilnom zrakoplovstvu, ratifikaciju, pristupanje,
izmjene, otkazivanje i definicije pojmova Čikaške konvencije.
Čikaška konvencija je revidirana 12 puta i to: 1947. godine, dva puta
1954,15 1961, 1962, dva puta 1971. godine,16 1974, 1980, 1984, 1989. i 1990.
godine. Federativna narodna republika Jugoslavija (FNRJ) je ratificirala
Čikašku konvenciju 28. 11. 1953. godine.17 BiH je disolucijom od Savezne
federativne republike Jugoslavije (SFRJ) preuzela Čikašku konvenciju i
dana 13. 1. 1993. godine u ICAO-u deponovala instrument o ratifikaciji
Čikaške konvencije.18 Također, SFRJ je ratificirala osam izmjena Čikaške
konvencije, i to kako slijedi:
■■ Protokol o izmjeni i dopuni Čikaške konvencije i Protokol o nekim
amandmanima Čikaške konvencije (izmijenjen član 45, odnosno čl.
48, 49. i 61.)19
14 Michael Milde, International Air Law and ICAO, Eleven International Publishing, 2008, str. 121.
15 Godine 1954. ICAO je izvršio reviziju člana 45. i čl. 48.(a), 49.(e) i 61. Čikaške konvencije.
16 Godine 1971. ICAO je izvšio reviziju člana 50. (a) i člana 56. Čikaške konvencije.
17 „Službeni list FNRJ“, broj 3/54 - dodatak
18 www2.icao.int/en/leb/list
19 Ove izmjene nisu objavljene u „Službenom listu SFRJ“
96 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Protokol o izmjeni člana 93. bis. Čikaške konvencije,20
■■ Protokol o izmjeni člana 50. (a) Čikaške konvencije,21
■■ Protokol o izmjeni člana 50. (a) Čikaške konvencije,22
■■ Protokol o izmjeni člana 56. Čikaške konvencije,23
■■ Protokol o izmjeni člana 48. (a) Čikaške konvencije,24
■■ Protokol o izmjeni člana 50. (a) Čikaške konvencije25 i
■■ Protokol o izmjeni Čikaške konvencije (izmjena završne odredbe).26
Dana 9. 5. 1997. godine BiH je ratificirala izmjene člana 3. Čikaške
konvencije, koji obavezuje BiH od 1. 10. 1998. godine, kao i dana 09.
5. 1997. izmjenu člana 83. Čikaške konvencije, koji obavezuje BiH od
20. 6. 1997. godine. Depozitar Čikaške konvencije su SAD. Izvorni
tekst Čikaške konvencije sačinjen je na engleskom, francuskom i
španskom jeziku, svaki od njih jednake vjerodostojnosti.
Također, na Čikaškoj konferenciji pripremljena je standardna
forma bilateralnih sporazuma o razmjeni zračnih ruta, nacrti
tehničkih aneksa Čikaške konvencije, čime se slijedi pravac razvoja
međunarodnog zračnog prava predviđen Pariškom konvencijom
iz 1919. godine. Također je zaključen Privremeni sporazum o
međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, koji predstavlja privremenu
fazu do usvajanja Čikaške konvencije, ali i sporazum o formiranju
PICAO-a. Čikaškom konvencijom i osnivanjem ICAO-a uspostavljeni
su sigurnosni i tehnički standardi i postavljeni temelji za permanentno
reguliranje pravnih, ekonomskih i tehničkih propisa.
Čikaška konvencija preuzela je osnovno načelo suverentiteta države
iznad svog zračnog prostora, uspostavljeno Pariškom konvencijom
iz 1910. godine, Pariškom konvencijom iz 1919. godine, Madridskom
konvencijom i Havanskom konvencijom.27 Za razliku od Pariške
konvencije iz 1919. godine, Čikaška konvencija ne priznaje pravo
neškodljivog prolaska i sužava mogućnost preleta, čime je napravljen
snažan zaokret u odnosu na Parišku konvenciju iz 1919. godine.
Također, Čikaška konvencija, kao i druge konvencije međunarodnog
zračnog prava, ne priznaje pravo kabotaže (pravo zrakoplova države
ugovornice da obavlja zračne operacije unutar dvije ili više tački
teritorija druge države).
Sporazumom o međunarodnom tranzitu, usvojenom kao aneks
Čikaške konvencije, jamčile su se prve dvije slobode, i to pravo
prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja i pravo
slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih, a ne iz
komercijalnih razloga (npr. vremenske nepogode ili kvar motora na
zrakoplovu). Sporazumom o međunarodnom tranzitu pristupila
je većina država potpisnica Čikaške konvencije.28 Sporazum o
međunarodnom zračnom prevozu, kao drugi aneks Čikaške
konvencije, predviđao je svih pet sloboda, ali nikada nije stupio na
snagu, budući da mu je pristupio nedovoljan broj država. Član 6.
Čikaške konvencije29 predstavlja osnov za bilateralne i multilateralne
20 „Službeni list SFRJ – dodatak“, broj 3/54
21 Ovaj protokol nije objavljen u „Službenom listu SFRJ“
22 „Službeni list SFRJ – dodatak“, broj 49/71
23 „Službeni list SFRJ – dodatak“, broj 62/73
24 „Službeni list SFRJ – dodatak“, broj 11/63
25 „Službeni list SFRJ – dodatak“, broj 15/78
26 „Službeni list SFRJ“, broj 2/80
27 Član 1. Čikaške konvencije
28 SFRJ je ratifikovala Sporazum o međunarodnom tranzitu 1976. godine („Službeni list
SFRJ – Međunarodni
Ugovori“, broj 9/77), a Bosna i Hercegovina, kao jedan od pravnih sljednika SFRJ, vezana je
odredbama
navedenog sporazuma.
29 Iznad ili unutar teritorija države ugovornice se ne može obavljati nikakav međunarodni
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pregovore država o preletu i prometnim pravima između država
potpisnica Čikaške konvencije. Bilateralnim ugovorima, države su
predviđale pravo ukrcavanja putnika, pošte i tereta iz države kojoj
zrakoplov pripada i pravo ukrcavanja putnika, pošte i tereta u državi
kojoj zrakoplov pripada. U skladu sa članom 54. Čikaške konvencije,
tehničkim aneksima uspostavljaju se standardi i preporučena praksa
(SARPS) u implementaciji Čikaške konvencije, kao i procedura za
pružanje usluga u zračnoj plovidbi.
Tehnički aneksi Čikaške konvencije su, kako slijedi:
1. Aneks 1. Licenciranje osoblja,
2. Aneks 2. Pravila zračnog prometa,
3. Aneks 3. Meteorološke službe za međunarodnu plovidbu,
4. Aneks 4. Aeronautičke karte,
5. Aneks 5. Mjerne jedinice koje se koriste u zračnim i operacijama
na zemlji,
6. Aneks 6. Zrakoplovne operacije,
Dio I – Međunarodni komercijalni zračni promet,
Dio II – Međunarodna generalna avijacija,
Dio III – Međunarodne zračne operacije – helikopteri
7. Aneks 7. Nacionalne i registracijske oznake zrakoplova,
8. Aneks 8. Plovidbenost zrakoplova,
9. Aneks 9. Olakšice,
10.Aneks 10. Zrakoplovne telekomunikacije,
Dio I – Radio-navigacioni uređaji,
Dio II – Komunikacione procedure,
Dio III – Digitalni komunikacioni sistemi, govorni komunikacioni
sistemi,
Dio IV – Radarski nadzor i sistemi za izbjegavanje sudara,
Dio V – Korištenje zrakoplovnog spektra radiofrekvencija,
11. Aneks 11 Službe kontrole letenja,
12.Aneks 12 Potraga i spašavanje,
13.Aneks 13 Istraživanje zrakoplovnih nesreća,
14.Aneks 14. Aerodromi
Dio I – Dizajn i aerodromske operacije,
Dio II – Heliodromi
15.Aneks 15. Službe zrakoplovnog informisanja,
16.Aneks 16. Zaštita okoliša,
17. Aneks 17. Sigurnost – zaštita međunarodnog civilnog zrakoplovstva
od akata nezakonitih ometanja i
18.Aneks 1
19.8. Siguran prevoz opasnog tereta zrakom.
Čikaškom konvencijom uspostavlja se ICAO, sa sjedištem u Montrealu,
kao specijalizirana ustanova Ujedinjenih nacija.
Potpisivanjem i ratificiranjem Čikaške konvencije države su
obavezane da otkažu primjenu Pariške konvencije iz 1919. godine i
Havanske konvencije.30
Čikaška konvencija predstavlja jedan od najprihvaćenijh sporazuma
međunarodnog javnog prava.
linijski zračni promet, osim uz posebnu dozvolu ili drugo odobrenje te države u skladu sa
uvjetima takve dozvole ili odobrenja.
30 Član 80. Čikaške konvencije
98 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1.11. Zaključak
Zračno pravo je jedna od najmlađih grana prava i njenom unifikacijom
nastoji se izbjeći problem rješavanja prostornog sukoba različitih
zakonodavstava.
Razvoj zrakoplovstva, a samim tim i zračnog prava, počinje početkom
20. stoljeća, a svoju punu ekspanziju doživljava za vrijeme Prvog i
Drugog svjetskog rata.
Početni oblici institucionalizirane međunarodne saradnje u oblasti
zrakoplovstva počeli su organiziranjem i održavanjem Konvencije
o uređenju zračne plovidbe iz 1919. godine (Pariška konvencija)
i Panameričkom konvencijom o komercijalnom zrakoplovstvu iz
1928. godine (Havanska konvencija) koje su javnopravnog karaktera.
Čikaška konvencija je najvažniji izvor međunarodnog javnog zračnog
prava i istom se uspostavlja ICAO, sa sjedištem u Montrealu, kao
specijalizirana ustanova Ujedinjenih nacija.
Čikaška konvencija, kao najvažniji multilateralni instrument
međunarodnog javnog zračnog prava, regulira suverenitet država nad
zračnim prostorom iznad svojeg teritorija, let iznad teritorija država
ugovornica (pravo na povremeni let zračnih prevoznika, linijski
zračni promet, zabranu kabotaže, naknade aerodromskih operatora
i dr.), državnu pripadnost zrakoplova, mjere za olakšanje zračne
plovidbe, uslove koje trebaju udovoljavati zrakoplovi, međunarodne
standarde i preporučenu praksu, unutrašnju strukturu ICAO-a,
organizacije združenih operacija i ujedinjene službe, sporove i
neispunjenje obaveza, ostale sporazume u civilnom zrakoplovstvu,
ratifikaciju, pristupanje, izmjene i otkazivanje Čikaške konvencije.
Čikaška konvencija je i danas osnovni i najvažniji pravni instrument
kojim se regulišu zračne slobode i pravni garant suvereniteta država
nad svojim zračnim prostorom.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
IZBOR GRADONAČELNIKA I
GRADSKOG VIJEĆA GRADA
SARAJEVA
mr. sc. Dževad Fejzić
magistar ekonomskih nauka
[email protected]
tel:+387 61 329 043
SAŽETAK
Statutom i Pravilnikom o radu Gradskog vijeća Grada Sarajeva definiran je
pravni okvir izbora gradonačelnika i Gradskog vijeća Grada Sarajeva, kao i
oblik njegovog funkcioniranja. Zakonom o principima lokalne samouprave
Federacije Bosne i Hercegovine jasno je definiran status Grada Sarajeva, gdje
se u članu 5 kaže da se grad kao jedinica lokalne samouprave može formirati
u skladu s Ustavom i federalnim zakonima, a članom 60 se preciznije
definira položaj Grada Sarajeva. U kontekstu izbora gradonačelnika i
Gradskog vijeća Grada Sarajeva veoma je važno da se poštuje Izborni zakon
Bosne i Hercegovine, te na osnovu njegovih principa izabrani predstavnici
mogu izvršavati svoje dužnosti. U direktnom procesu izbora gradonačelnika
i Gradskog vijeća Grada Sarajeva ne učestvuju građani, te se izbor vrši
putem demokratske procedure posredno izabranih lokalnih zvaničnika u
općinskim strukturama vlasti koje čine Grad Sarajevo.
Ključne riječi: Izborni zakon BiH, Zakon o principma lokalne samouprave
FBiH, statut, pravilnik o radu Gradskog vijeća, gradonačelnik, Gradsko
vijeće.
Uvod
Svaki izbor gradonačelnika / načelnika i gradskog / općinskog vijeća predstavlja
dio izbornog sistema koji se provodi u državi, a njegova zadaća je lokalnu
zajednicu učiniti boljom i efikasnijom za život građana, sa jedne strane, i boljom,
odgovornijom i efikasnijom državom, sa druge strane. Razvoj civilizacije mijenjao
je tokove života i načine vođenja politike koji su od agore u antičkoj Grčkoj
napravili moderne i savremene skupštinske, vijećničke i parlamentarne sale koje
bi za Aristotelovog čovjeka, kojeg je nazivao ‘’po prirodi političkim bićem’’, bilo
nezamislivo. Današnji oblik demokratije drugačiji je od onog prvobitnog, kada
su građani prvi put do tada imali pravo glasa. Glas građana se danas temelji
na brojnim međunarodnim poveljama koje štite prava građana, te u sistemski
uređenim zemljama predstavljaju osnovu funkcioniranja države.
Izbori se dijele na opće (nacionalne) i lokalne (komunalne). Nacionalni izbori
su uvijek politički, i društveno su od najvećeg značaja jer se njima legitimiraju
centralna predstavnička tijela i institucije, te se zbog toga označavaju kao izbori
prvog reda. U pravilu, pod općim izobrima se smatraju izbori za parlament kao
najviše nacionalno-zakonodavno, političko i predstavničko tijelo, te izbori za
predsjednika države. Za razliku od općih (nacionalnih), lokalni (komunalni) izbori
su izbori za predstavnička tijela lokalnih / komunalnih zajednica i, u pogledu
vrijednosnog svrstavanja, spadaju u izbore dugog reda. U ovu vrstu izbora ubrajaju
se i direktni demokratski izbori gradonačelnika gradova i načelnika općina, kao i
100 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
izbori za gradsko, odnosno općinsko vijeće.
Kada govorimo o izboru gradonačelnika i Gradskog vijeća Grada
Sarajeva, oni se danas ne mogu svrstati u komunalne izbore, iako
se provode neposredno po završetku istih. Procesu i izboru izvršne
i zakonodavne vlasti Grada Sarajeva samo prethode lokalni izbori,
a sam proces se provodi unutar strukture koja se međusobno bira
nakon konstituiranja istih. Ovakav izbor gradonačelnika i Gradskog
vijeća Grada Sarajeva konstituira se, organizira i radi u skladu s
Ustavom, zakonom, Statutom Grada Sarajeva i Pravilnikom Gradskog
vijeća Grada Sarajeva. U tom smislu, Gradsko vijeće i gradonačelnik
Grada Sarajeva imaju tačno određene smjernice svog djelovanja, a
koje su određene Statutom Grada Sarajeva i Pravilnikom Gradskog
vijeća Grada Sarajeva, te se tim dokumentima utvrđuju dužnosti i
prava gradonačelnika i vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva.
Grad Sarajevo ima četiri općine koje unutaropćinskim demokratskim
izborima biraju i delegiraju članove Gradskog vijeća, a gradonačelnik
Grada Sarajeva može biti svaki stanovnik Sarajeva koji ispunjava
uvjete propisane zakonskim aktima kojima se može birati.
Izborni sistem i demokratija
Izborni sistemi predstavljaju skup mjera i aktivnosti koje se provode
u skladu sa pravnim propisima. On se sastoji u izboru najviših
organa vlasti u državi, ali i izboru nižih organa vlasti kako bi država
funkcionirala u najboljem smislu. Izborni sistemi se mogu definirati
na više načina, te je sam koncept definicije veoma složen i razlikuje se
od države do države. Uzimajući u obzir činjenicu da je jedna definicija
izbornog sistema uglavnom zastupljena u većini država koje imaju
višepartijski sistem, ne smije se zanemariti tradicija izbornog sistema
koja se razlikuje u svakoj državi posebno. Zemlje koje imaju duboko
ukorijenjenu historijsku tradiciju, a koje su bile predmet političkih
previranja, vrlo često dolaze u sukob s izbornim sistemom. U većini
slučajeva razlog leži u neposjedovanju samostalnog iskustva izbornog
djelovanja. Uglavnom, ovakav pristup izbornom procesu vrlo često
uzima za osnovu demokratiju, na čijim temeljima je ustvari izgrađen
višepartijski sistem u kojem bi svako trebao imati pravo da bira i da
bude biran.
Izbor gradonačelnika i gradskog vijeća predstavlja dio izbornog
sistema koji se provodi u državi. Demokratski odabir vođe
vremenom se mijenjao i prilagođavao novim tokovima života, ali i
novim tokovima civilizacije. Antička javnost je najelementarniji oblik
političkog društva i ideološki uzor političke javnosti. Ona se javlja u
grčkim polisima, koji su se razaranjem porodičnih veza u krilu fratrija
i fila uzdigli do gradova (polisa) država. Polis je svojom organizacijom
omogućavao čitav kompleks djelatnosti koje su slobodni građani
ostvarivali u sklopu svojih uloga i na taj način omogućavali da se izdvoje
dvije osnovne aktivnosti: praksis i leksis (akcija i riječ) u zaseban milje
(društvena zajednica) svoje neposredne prakse ugrađujući mu obilježje
političkog.1 Prvobitni izbor vođe odvijao se na agori – trgu, gdje su
građani mogli prvi put do tada birati svog vođu, dati glas onome
ko je za njih predstavljao sigurnost i odlikovao se dobrim vođom.
Vremenom je ta praksa iščezavala. Danas je zamijenjena uglavnom
neposrednim izbornim procesom koji se provodi u državama sa
višepartijskim načinom vladavine.
U svijetu danas postoje razni oblici lokalne samouprave kao mjesta
u kojem građani najčešće ostvaruju svoja prava i obaveze. Postoje
sistemi u kojima se pravi razlika između urbane i ruralne samouprave,
kao i sistemi u kojima tih razlika nema. U ovim drugim sistemima sve
teritorijalne jedinice, bez obzira na to da li se radi o gradu sa više stotina
hiljada stanovnika ili o općini sa nekoliko desetina stanovnika, imaju isti
položaj.2 Sve ove jedinice, bez obzira na status ili položaj, imaju istu
1 Asad Nuhanović, Fenomen javnosti, Sarajevo, 1998, str. 10.
2 Sead Dedić, Lokalna samouprava u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998, str. 88.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
upravu, bilo da se radi o gradonačelniku ili načelniku, te gradskom
ili općinskom vijeću. Njihov položaj koji uživaju kod građana ostaje
isti, a krucijalne razlike u pogledu bosanskohercegovačkih vijećnika i
njihovih nadležnosti ne postoje, jer se i jedni i drugi temelje na Zakonu
o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i
Zakonu o lokalnoj samoupravi Republike Srpske.
Nadležnosti i ovlasti Gradskog vijeća ili gradonačelnika Grada
Sarajeva utemeljene su u Zakonu o lokalnoj samoupravi Federacije
Bosne i Hercegovine, kao i u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi
i, konačno, u Statutu i Pravilniku o radu Gradskog vijeća Grada
Sarajeva. Ovaj zakon i Povelja omogućavaju građanima da
participiraju u lokalnoj vlasti, dok Statut i Pravilnik o radu Gradskog
vijeća Grada Sarajeva onemogućavaju građanima da budu dio
izbornog procesa i da time doprinesu izboru izvršne i zakonodavne
vlasti Grada Sarajeva.
Građanima nije omogućeno da direktno biraju izvršnu i
zakonodavnu vlast Grada Sarajeva, ali im je omogućeno da učestvuju
u radu zakonodavne i izvršne vlasti, i time doprinesu kvalitetnijem
donošenju odluka putem javne rasprave, mjesnim zborovima
građana, građanskih inicijativa, podnošenjem prijava, žalbi ili da
referendumom učestvuju u kreiranju politike i politika lokalne
zajednice koja je njihov primarni životni okvir, a u kojem, prema
definiciji, stoji da se lokalna zajednica organizira i ostvaruje u općinama
i gradovima kao jedinicama lokalne samouprave, a izvršavaju je organi
jedinice lokalne samouprave i građani, u skladu s Ustavom i zakonom i
statutom jedinice lokalne samouprave.3
Izbor gradonačelnika i Gradskog vijeća Grada Sarajeva
Izbor gradonačelnika i Gradskog vijeća Grada Sarajeva predstavlja
oblik vladavine, a vladavina je najviše državno tijelo. Oblik vladavine
u demokratskim društvima ima svoje nivoe i svoje grane djelovanja
i funkcioniranja. Gledajući kroz prizmu historije, vladavina je imala
svoje razne oblike funkcioniranja i uspostavljanja vlasti, kako bi se
u društvu uspostavio red i kako bi vladao mir. Tako se vladavina
ogledala kroz anarhiju, aristokraciju, autokratiju, birokratiju,
demokratiju, diarhiju, diktaturu, gerontokratiju, hijerokratiju,
matrijarhat, monarhiju, monokratiju, ohlokratiju, oligarhiju,
patrijarhat, plutokratiju, stratokratiju, tehnokratiju, teokratiju i
tiraniju. Bosna i Hercegovina danas, od svih ovih oblika vladavine,
uživa demokratsku vladavinu koja je devedesetih godina prošlog
stoljeća dobila višestranački sistem koji je izašao iz komunizma, a
koji po nekim teoretičarima predstavlja oblik besklasnog ustrojstva
državnog aparata u kojem su svi jednaki. Rasplet događaja devedesetih
godina prošlog stoljeća sa sobom je donio promjene državnog aparata
koji je ne samo u Bosni i Hercegovini donio promjene nego i promjene
u bivšim državama Jugoslavije. Višestranački sistem, jasno, sa sobom
je donio i nove zakonske okvire prema kojima se nastavilo i počelo s
izgradnjom državnog aparata.
Mnogobojne nesuglasice oko zakonskih okvira danas Bosnu i
Hercegovinu koče u njenim procesima na putu ka Evropskoj
zajednici, u kojoj bi građani uživali slobode, prava i demokratske
oblike djelovanja u društvu. Problemi u Bosni i Hercegovini se javljaju
na svim nivoima vlasti, od držanog nivoa, entitetskog, kantonalnog,
pa čak i do gradskog, odnosno općinskog nivoa. Uspostavljanje vlasti
temelji se na Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, a utemeljeno
je Deytonskim mirovnim sporazumom, gdje se u konačnici
uspostavljanja vlasti sve oslanja na ustave entiteta i kantona, pa do
postojećih statuta i pravilnika rada. Izborni Zakon Bosne i Hercegovine
uređuje izbor članova i delegata Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te utvrđuje
3 Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, strana 1, član 3.
102 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
principe koji važe za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.4
U samom načinu i organizaciji izbora, Gradsko vijeće i gradonačelnik
Grada Sarajeva imaju tačno određene smjernice svog djelovanja.
Pravilnik koji utvrđuje pravila rada Gradskog vijeća uređuje
konstituiranje Gradskog vijeća, dužnosti i prava vijećnika u
Gradskom vijeću i Kluba gradskih vijećnika, unutrašnju organizaciju
Gradskog vijeća: Kolegij Gradskog vijeća, predsjedavajućeg Gradskog
vijeća Grada Sarajeva, zamjenike predsjedavajućeg Gradskog vijeća,
sekretara Gradskog vijeća i radna tijela Gradskog vijeća,5 itd. Gradsko
vijeće uređuje postupak kandidiranja, predlaganja i provođenja
izbora, imenuje i smjenjuje gradske dužnosnike. Oblik izbora
gradonačelnika i Gradskog vijeća Grada Sarajeva kosi se sa pravima
koja su zagarantovana demokratskim sistemom, pa se vrlo često
mogu čuti kritike koje se iznose na račun izbora ovih tijela, a koja su
veoma važna za funkcioniranje Grada Sarajeva kao jedinice lokalne
samouprave, ali i kao metropole Bosne i Hercegovine od čije politike
ovisi niz faktora koji će uticati na pozitivan imidž Grada Sarajeva.
Izbor Gradskog vijeća Grada Sarajeva
Grad Sarajevo je teritorijalna jedinica u čijem sastavu se nalaze četiri
općine, općina Stari Grad, općina Centar, općina Novi Grad i općina
Novo Sarajevo. Gradsko vijeće Grada Sarajeva broji 28 vijećnika koji
se biraju iz gradskih općina, iz reda vijećnika, a iz svake općine po 7
vijećnika čini Gradsko vijeće Grada Sarajeva. Izbor vijećnika u Gradsko
vijeće vrši se u roku od 30 dana od dana konstituisanja Općinskog vijeća.6
Mandat Gradskog vijeća traje četiri godine i bira se nakon lokalnih
izbora, gdje su vijećnici izabrani u svojim općinama u skladu s
Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. Bošnjacima, Hrvatima
i Srbima kao konstitutivnim građanima Bosne i Hercegovine u
Gradskom vijeću garantirano je po 20% vijećničkih mjesta, dok se
za ostale omogućava najmanje po dva mjesta, bez obzira na izborne
rezultate.
Kako nalaže pravni okvir Ustava Federacije Bosne i Hercegiovine i
Ustava Kantona Sarajevo, te kako Statut Grada Sarajeva definira izbor
vijećnika za Gradsko vijeć Grada Sarajeva, općine koje čine Grad
Sarajevo su prilagodile svoje statute i poslovnike o radu općinskih
vijeća, te na taj način precizirale sam proces izbora vijećnika za
Gradsko vijeće. Postupak izbora vijećnika za Gradsko vijeće Grada
Sarajeva se vrši na način da se mandat za Gradsko vijeće dodjeljuje
kandidatima sa kandidatskih listi poslije provedenih izbora u
Općinskom vijeću za Gradsko vijeće, u skladu s Izbornim zakonom
BiH i odrednicama statuta ili poslovnika o radu općinskog vijeća iz
kojeg su delegirani kandidati. Kandidatsku listu za Gradsko vijeće
mogu predložiti političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata
ili grupa vijećnika, sa tim da grupa vijećnika treba da broji najmanje
tri vijećnika. Na kandidatskoj listi mogu da budu vijećnici kojima je
potvrđen i verificiran mandat od strane općinskog vijeća.7 Izbor za
gradske vijećnike vrši se tajno u gradskim općinama tako da svaki
vijećnik sa liste kandidata zaokružuje svog kandidata i glasa. Ukoliko
se zaokruži više od jednog kandidata, glasački listić je nevažeći.
Mandati za Gradsko vijeće se dodjeljuju kandidatskim listama prema
broju dobivenih glasova po sistemu proporcionalne zastupljenosti
kandidata sa kandidatskih lista, odnosno dijele se po redu, počev od
najvećeg količnika, dok se ne raspodijele svi mandati iz općinskog
4 Izborni zakon Bosne i Hercegovine - neslužbeni prečišćeni tekst – zaključno s izmjenama i dopunama
objavljenim u „Službenom glasniku BiH“, broj 18/13, član 1.1.
5 Poslovnik Gradskog vijeća Grada Sarajeva.
6 Statut općine Novo Sarajevo, „Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94 i 13/97, član 175, stav 1.
7 Statut Grada Sarajeva, „Službene novine Kantona Sarajevo“, broj16/98, član 23, stav 4.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vijeća za Gradsko vijeće. Raspodjela mandata među kandidatima
s iste kandidatske liste vrši se prema redoslijedu kandidata na
kandidatskoj listi. Ukoliko se za određivanje posljednjeg, sedmog
mandata dobije isti količnik, mandat se dodjeljuje žrijebanjem.
Žrijebanje se provodi odmah po objavi rezultata u prisustvu svih
vijećnika općinskog vijeća, na način kako o tome odluči općinsko
vijeće. Statut Grada Sarajeva predvidio je da ukoliko se u ovako
provedenim izborima u općinskom vijeću za Gradsko vijeće ne dobije
minimalna zastupljenost konstitutivnih naroda, kako je to definirano
Statutom Grada Sarajeva, umjesto izabranog vijećnika za Gradsko
vijeća sa najmanjim količnikom iz reda naroda za koji je i bez tog
vijećnika zadovoljena minimalna zastupljenost, delegira se općinski
vijećnik pripadnik naroda koji nije zastupljen u potrebnom broju
među delegatima iz tog općinskog vijeća, a koji je na kandidatskoj
listi kojoj pripada sljedeći najveći količnik. Ukoliko među preostalim
kandidatima na kandidatskim listama nije kvalificirani kandidat,
za Gradsko vijeće se delegira općinski vijećnik koji je na izborima
za općinsko vijeće dobio najveći broj glasova građana i koji pripada
narodu čiju je minimalnu zastupljenost u Gradskom vijeću potrebno
osigurati delegiranjem iz općinskog vijeća, bez obzira na izborni
rezultat političke stranke, koalicije, ili kao nezavisni kandidat.
Ukoliko na listi kandidata političke stranke, koalicije, liste nezavisnih
kandidata ili grupe vijećnika za lokalne izbore za općinsko vijeće, a
čija kandidatska lista je na izborima u općinskom vijeću za gradske
vijećnike dobila mandat koji se oduzima, nema kvalificiranog
kandidata, delegira se kvalificirani kandidat koji je na lokalnim
izborima za općinsko vijeće dobio najveći broj glasova, bez obzira
na izborni rezultat koji je ostvarila politička stranka, koalicija ili kao
nezavisni kandidat.
Konačno dobivene rezultate izbora u općinskom vijeću za Gradsko
vijeće potvrđuje Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine,
ovjerava da su izbori provedeni u skladu s Izbornim zakonom Bosne
i Hercegovine, te izdaje uvjerenja gradskim vijećnicima kojima su
dodijeljeni mandati. Ukoliko se nakon provođenja svih propisanih
navedenih procedura ne postigne propisana nacionalna zastupljenost
gradskih vijećnika, primjenjuju se dodatne procedure propisane
Poslovnikom Gradskog vijeća kojima se rješava ovo pitanje.8
Nakon izbora u gradskim općinama formira se Gradsko vijeće
koje dalje radi prema Poslovniku Gradskog vijeća. Nadležnosti
Gradskog vijeća odnose se na donošenje odluka, propisa i akata koji
su od ključne važnosti za funkcioniranje Gradske uprave, te bira i
razrješava predsjedavajućeg Gradskog vijeća i njegove zamjenike,
bira i razrješava gradonačelnika i njegove zamjenike, donosi niz
drugih odluka koje su od ključne važnosti za funkcioniranje i
napredovanje lokalne samouprave. Ono je predstavničko tijelo
građana i Grada Sarajeva, ali i najviši organ Grada Sarajeva, gdje se
odlučuje i o pitanjima prostornog uređenja grada, brine o javnim
službama i gradi i čuva imidž grada koji je stečen ili ga treba steći
u narednom periodu. Dužnosti i obaveze izabranih vijećnika su da
općinsko vijeće, iz kojeg su delegirani u gradsko vijeće, informiraju o
važnim odlukama donesenim na sjednicama Gradskog vijeća najmanje
dva puta godišnje.9
Izbor gradonačelnika Grada Sarajeva
Gradsko vijeće na konstituirajućoj sjednici bira gradonačelnika
koji može biti svaki građanin Bosne i Hercegovine koji ostvaruje
biračko pravo na području Grada Sarajeva. Gradski vijećnici predlažu
kandidata za izbor gradonačelnika, a predloženi kandidati moraju prije
samog izbora pismeno potvrditi da prihvataju kandidaturu. Za izbor
8 Statut Grada Sarajeva, „Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 16/98.
9 Statut općine Novo Sarajevo, „Službene novine Federacije BiH“, br. 1/94 i 13/97, član 174, stav 4.
104 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
gradonačelnika potrebna je natpolovična većina glasova ukupnog broja
izabranih gradskih vijećnika. Ukoliko niti jedan predloženi kandidat ne
dobije u prvom krugu glasanja potrebnu većinu, provodi se izbor između
dva kandidata koji su dobili najveći broj glasova. Ukoliko dva kandidata
na drugom mjestu dobiju jednak broj glasova, odlučit će se žrijebom
koji kandidat ide u drugi krug izbora, izuzev ako jedan od kandidata
ne odustane. Ukoliko u drugom krugu oba kandidata dobiju isti broj
glasova odlučuje se žrijebom koji izvlači predsjedavajući.10
Nakon izbora gradonačelnika, onaj kandidat koji je izabran treba
da se izjasni da li prihvata kandidaturu, a ukoliko odbije izbor se
ponavlja iz reda drugih kandidata. Gradonačelnika kojeg je izabralo
Gradsko vijeće može i smijeniti, po Poslovniku Gradskog vijeća Grada
Sarajeva. Nakon izbora gradonačelnika, osoba kojoj je povjereno to
mjesto postaje prvi čovjek Grada Sarajeva. Funkcija gradonačelnika
donosi sa sobom odgovornost za ustavnost i zakonitost odluka koje
predlaže Gradskom vijeću.
Gradonačelnik u djelokrugu svog poslovanja sastavlja i donosi
pravilnik o poslovanju na osnovu kojeg formira radna tijela kako
bi grad kao jedinica lokalne samouprave funkcionirao u najboljem
smislu. Pa se tako formira Gradski savjet, koji je pomoćno tijelo
gradonačelnika, Gradsku upravu, koja obavlja poslove lokalne
samouprave. Javnost rada organa Grada Sarajeva predstavlja dio
odgovornosti i poslova organa Grada Sarajeva jer je javan i njihova
dužnost je pravovremeno, istinito, potpuno i objektivno informiranje
javnosti o svom radu, u skladu sa zakonom. Uspostavlja se odnos
Gradskog vijeća i gradonačelnika koji se temelji na principima
međusobnog uvažavanja i saradnje, uz pojedinačnu odgovornost
za ostvarivanje vlastite nadležnosti i zajedničku odgovornost za
funkcioniranje Grada Sarajeva.
Zaključak
Statut Grada Sarajeva i njegove odrednice jasno definiraju nadležnosti
Grada Sarajeva koje su utemeljene i u Zakonu o principima lokalne
samouprave Federacije Bosne i Hercegovine. Pored toga što je
Grad Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne
i Hercegovine i sjedište Kantona Sarajevo, on predstavlja i centar
kulturnih događaja koji grade pozitivan imidž države. Grad je,
između ostalog, nadležan za urbano planiranje / upotrebu lokalnog
zemljišta, javni saobraćaj, kulturu, osnovno i srednje obrazovanje,
lokalni turizam, prostorno uređenje i regulacione planove, itd.
Od svih nadležnosti koje su definirane ovim statutom, Grad Sarajevo
praktično izvršava samo jednu koja se odnosi na prostorno uređenje
i regulacione planove, a izdavanje dozvola za gradnju i urbanističke
saglasnosti izdaju općine koje čine Grad Sarajevo, njih četiri. Ostale
nadležnosti koje su taksativno pobrojane u Statutu Grada, praktično se
ne ostvaruju jer su na snazi zakonski okviri koji reguliraju drugačije,
npr. osnovno i srednje obrazovanje je u nadležnosti Kantona Sarajevo,
te sve druge nadležnosti provode općine koje čine Grad Sarajevo.
Kako bi se ojačao položaj Grada Sarajeva neminovno bi bilo da se
na višim nivoima vlasti, Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i
Hercegovine, donese zakon o glavnom gradu koji bi jasno i precizno
definirao njegove nadležnosti i pravni položaj. Sva pitanja koja ne
bi bila regulirana tim zakonom, koji bi bio, pored Statuta Grada
Sarajeva, osnova za funkcioniranje, definirao bi Zakon o principima
lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, što bi Grad
Sarajevo svrstalo u red pravno funkcionalnih gradova.
Zbog nepostojanja ovog zakonskog okvira, danas se Grad Sarajevo
nalazi između pet nivoa vlasti; nema jasno definiran status, kao
10 Poslovnik Gradskog vijeća Grada Sarajeva, član 40.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ni prihode, te zavisi od Kantona Sarajevo, kao i općinskih prihoda.
Ukoliko bi se donio zakon o glavnom gradu, u velikoj mjeri bi se
nadležnosti grada mogle provoditi u skladu sa članom 16. Statuta
Grada Sarajeva, ali bi to dalo i širinu u Gradu kao jedinici lokalne
samouprave da ojača svoj položaj, poveća investicije, provodi u
potpunosti pomenuti član Statuta i odvoji ovlasti od Kantonalne
vlade i općina koje čine Grad Sarajevo.
Literatura
Sead Dedić, Lokalna samouprava u Federaciji Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1998.
Asad Nuhanović, Fenomen javnosti, Sarajevo, 1998.
Šira literatura:
1.
2.
3.
4.
Statut Grada Sarajeva
Poslovnik Gradskog vijeća Grada Sarajeva
Statut Općine Novo Sarajevo
Izborni zakon Bosne i Hercegovine (neslužbeni prečišćeni tekst
– zaključno s izmjenama i dopunama objavljenim u „Službenom
glasniku BiH“, broj 18/13)
5. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine
Prilog
Anketa koja je provedena među građanima temeljila se na principu
izbora gradonačelnika Grada Sarajeva i izbora Gradskog vijeća Grada
Sarajeva. Cilj ankete je da se ukaže na činjenično stanje o tome koliko
građani poznaju način na koji se bira rukovodstvo Grada Sarajeva,
odnosno gradonačelnika i Gradskog vijeća. Anketa je provedena
među građanima Grada Sarajeva (njih 78%) i drugih bh. gradova (njih
22%), gdje je ukupno anketiran 141 građanin. Broj pitanja iznosio je
10, kako bi se brže i efikasnije došlo do rezultata. Jedno od pitanja
odnosilo se na sistem funkcioniranja lokalne vlasti u Federaciji
Bosne i Hercegovine, da bi se utvrdilo koliko građani poznaju lokalnu
samoupravu i rad onih kojima na loklanim izborima daju glasove.
Kroz druga pitanja anketiranjem došlo se do rezultata koji nisu
potvrdili 72% odgovora kojih se dalo na pitanje: „Da li ste upućeni
u sistem funkcioniranja lokalne samouprave u Federaciji Bosne i
Hercegovine?“ Apolitičnost u dijelu participacije nije izostala, od
ukupnog broja anketiranih (141), 87% građana je odgovorilo da glasa
na izborima, a 55% njih je znalo kako se bira gradonačelnik, dok je
46% znalo kako se bira Gradsko vijeće Grada Sarajeva. Takođe, 48%
građana je znalo koje su ovlasti gradonačelnika, a 83% ih je znalo
koliko traje mandat gradonačelnika. Što se tiče broja općina koje
čine Grad Sarajevo 31% (što je najveći postotak) odgovorilo je da Grad
Sarajevo čini sedam općina. Uzimajući u obzir navedene postotke,
do kojih se došlo istraživanjem, dolazi se do zaključka da građani
koji zaista imaju jasan stav o tome da poznaju rad Gradskog vijeća i
izbora gradonačelnika na koncu nisu informirani.
106 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Rezultati ankete
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
108 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI
Sporazumno preuzimanje zaposlenika statusa dva uposlenika koji su uposleni u
ovaj organ putem pomenutih sporazuma o
– bez konkursa
preuzimanju radnika.
PITANJE: Bivši načelnik općine je dana
19. 3. 2009. godine potpisao Sporazum
o preuzimanju radnika sa direktorom
javnog preduzeća JKUP „Komunalno“ doo
te je rješenjem o rasporedu namještenika
od 30. 3. 2009. preuzetog radnika
rasporedio u Jedinstveni općinski organ
uprave općine na poslove namještenika.
Zatim je općinski načelnik ponovo dana
1. 8. 2011. godine potpisao novi sporazum
o preuzimanju radnika s istim javnim
preduzećem, nakon čega je također
rješenjem o rasporedu namještenika, broj
09-34-2366/11 od 1. 8. 2011. preuzetog
radnika rasporedio u Jedinstveni općinski
organ uprave općine.
Budući da smo u fazi usklađenja
sistematizacije radnih mjesta i donošenja
novog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji
Jedinstvenog općinskog organa uprave
općine u skladu sa Zakonom o državnim
službenicima i namještenicima u organima
državne službe kantona („Službeni
glasnik USK-a“, broj 5/12), molimo vas da
nam date pravno tumačenje trenutnog
110 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
ODGOVOR: Zakonom o namještenicima
(„Sl. novine FBiH“, broj 45/05) nije
predviđena
mogućnost
sporazumnog
preuzimanja radnika iz javnog preduzeća
u organ državne službe na mjesto
namještenika.
Odredbama
člana
27.
Zakona
o
namještenicima propisano je da se odredbe
Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH
(„Sl. novine FBiH“, br. 23/02, 29/03, 39/04,
54/04, 67/05, 8/06 i 4/12) koje se odnose na
eksterni premještaj državnih službenika
u organ državne službe, primjenjuju i na
namještenike u organima državne službe. To su odredbe člana 22b. Zakona o državnoj
službi u Federaciji Bosne i Hercegovine prema
kojima se vrši sporazumno preuzimanje
državnog službenika i namještenika iz
drugog organa državne službe istog nivoa
vlasti.
Ni Zakon o državnoj službi u FBiH ne
poznaje sporazumno preuzimanje lica iz
javnog preduzeća u organ državne službe.
Saglasno navedenim propisima, status dva
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uposlenika koji su uposleni u ovaj organ
putem pomenutih sporazuma o preuzimanju
radnika i raspoređivanju od samog prijema
je nezakonit i oni se ne bi mogli rasporediti
u organu državne službe.
Odnos posebnog i efektivnog radnog
staža
Penzionisanje zaposlenika
ODGOVOR: Odredbama čl. 94. i 95. Zakona
PITANJE:
Vlada Kantona Sarajevo
zaključkom broj: 02-05-26755-28.-1/13,
od 3. 10. 2003. godine, koji je uputila
svim osnovnim i srednjim školama u
Kantonu Sarajevo, navodi da se preduzmu
sve aktivnosti radi penzionisanja svih
uposlenika koji ispunjavaju jedan od
uslova za odlazak u penziju.
Direktorica
Srednje
škole
Sarajevo
uputila je zahtjev Ministarstvu za nauku,
obrazovanje i mlade KS da odobri nastavak
rada profesoru koji je po osnovu godina
stekao uslove za penzionisanje, ali nema
potrebne godine radnog staža (škola ga
nije prijavila u toku prve četri godine
rada - tokom rata). Kao njegov direktni
poslodavac, ona je ocijenila da ima potrebe
da makar završi započetu školsku godinu,
a što je u skladu sa Zakonom o srednjem
obrazovanju, Okvirnim zakonom o
obrazovanju u BiH i Zakonom o radu
FBiH. Odgovor od Ministarstva nije dobila,
a trenutno Kanton Sarajevo ni nema
ministra za nauku, obrazovanje i mlade.
Kako direktorica Srednje zubotehničke
škole treba da postupi u ovoj situaciji i šta
uposlenik treba da uradi?
ODGOVOR: Direktorica, kao poslodavac
u smislu člana 86. stačka 3. Zakona o radu,
kojim je propisano da ugovor o radu prestaje
kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20
godina staža osiguranja, odnosno navrši 40
godina staža osiguranja, ako se poslodavac i
zaposlenik drugačije ne dogovore, s obzirom
na pomenuti zaključak Vlade Kantona
Sarajevo, može da se obrati Vladi Kantona
Sarajevo i traži izuzetak od ovog zaključka,
s obrazloženjem da postoji potreba da se
ugovor o radu nastavi iz razloga koje je
navela, kao i zakonska mogućnost drugačijeg
dogovora sa zaposlenikom.
S obzirom da se sredstva za rad javnih
ustanova obezbjeđuju iz budžeta Kantona
Sarajevo, Vlada može generalno ograničiti
prijem novih i penzionisanje zaposlenika
koji za to ispunjavaju uslove, ali isto tako i
izuzeti određene zaposlenike iz navedenih
razloga.
PITANJE: Da li se poseban staž računa u
efektivan radni staž?
o penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine FBiH“, br. 29/98, 49/00,
32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) regulisan
je poseban staž, koji se računa u penzijski
staž kao poseban staž u dvostrukom
trajanju. To je vrijeme koje su lica koja su
uzela učešće u pripremama odbrane Bosne i
Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u
odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici
Armije Republike Bosne i Hercegovine,
odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa
unutrašnjih poslova, saglasno propisima
koji su se na njih odnosili prije stupanja na
snagu ovog zakona, provela u pripremama
za odbranu i u odbrani u periodu od 18.
septembra 1991. godine do 23. decembra
1995. godine, u skladu sa kriterijima koje je
propisala Vlada Federacije BiH.
Takođe je propisano da se ovim licima, a
koja su pravosnažnom presudom osuđena
zbog krivičnog djela ratnog zločina, poseban
staž ne računa u penzijski staž.
Poseban staž se ne računa u staž osiguranja
s efektivnim trajanjem i koji se u daljem
tekstu Zakona o PIO naziva stažem
osiguranja, a koji je regulisan čl. 83-88.
Zakona o PIO.
Dobrovoljno osiguranje
PITANJE: Da li se dobrovoljno osiguranje
računa u efektivan radni staž?
ODGOVOR: Vrijeme za koje je osiguranik
bio prijavljen na doborovljno osiguranje, za
koje je vrijeme uplaćen doprinos, računa se
u staž osiguranja s efektivnim trajanjem,
saglasno članu 88. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju („Sl. novine FBiH“,
br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12).
Disponiranje posebnim stažom i
dobrovoljnim osigranjem
PITANJE: Ko disponira i kada svojim
posebnim
stažom
osiguranjem?
i
dobrovoljnim
ODGOVOR: Saglasno članu 96. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl.
novine FBiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05,
59/06, 4/09 i 55/12) postupak za ostvarivanje
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja
pokreće se na zahtjev osiguranika, kao i na
zahtjev lica koje smatra da ispunjava uvjete
za ostvarivanje prava.
Međutim, treba voditi računa o razlici
između prestanka radnog odnosa zbog
navršenih godina života i staža osiguranja,
o čemu odlučuje poslodavac, i pokretanja
postupka za ostvarivanje prava na penziju,
što je u dispoziciji osiguranika.
Naime, odredbama člana 86. tačka 3.
Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43 /99,
32/00 i 29/03), koji obavezuje poslodavca,
propisani su uslovi za prestanak radnog
odnosa po osnovu ispunjavanja uslova za
penzionisanje, a to su:
■■ kad zaposlenik navrši 65 godina života i
20 godina staža osiguranja i
■■ kad zaposlenik navrši 40 godina staža
osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik
drugačije ne dogovore.
Međutim, odredbama člana 30. Zakona
o penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Sl. novine FBiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01,
73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) propisano je da
osiguranik stiče pravo na starosnu penziju:
■■ kad navrši 65 godina života i najmanje
20 godina penzijskog staža i
■■ kada navrši 40 godina penzijskog staža,
bez obzira na godine života.
Penzijski staž, u smislu člana 82. ovog
zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja,
obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana
stupanja na snagu ovog zakona koje se
računa u staž osiguranja po odredbama
čl. 83-93. (staž osiguranje s efektivnim
trajanjem) i poseban staž (u dvostrukom
trajanju) iz člana 94. ovog zakona;
2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu
ovog zakona koje se računa u penzijski
staž po propisima koji su važili do
stupanja na snagu ovog zakona, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Saglasno navedenim odredbama, a kako
je Zakonom o radu predviđeno da se za
prestanak radnog odnosa računa staž
osiguranja, a ne penzijski staž, poseban
staž u dvostrukom trajanju ne računa se
u propisane godine staža osiguranja koje
su uslov za prestanak radnog odnosa po
Zakonu o radu.
Poseban staž se računa u penzijski staž
prilikom ostvarivanja prava na penziju, u
skladu sa članom 82. Zakona o PIO i on je na
dispoziciji osiguraniku.
112 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
Pravo na skraćenje ranog vremna za
posebnu njegu malodobnog djeteta
PITANJE: Do kada majka malodobnog
djeteta koje je invalid i potrebna mu je
posebna njega može raditi skraćeno radno
vrijeme jer dijete nije smješteno u posebnu
ustanovu?
ODGOVOR: Odredbama člana 63. Zakona
o radu propisano je da jedan od roditelja
djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže
hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi
polovinu punog radnog vremena, u slučaju
da se radi o samohranom roditelju ili da
su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da
dijete nije smješteno u ustanovu socijalnozdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu
nalaza nadležne zdravstvene ustanove.
Saglasno
Standardnim
pravilima
za
izjednačavanje mogućnosti za osobe s
invaliditetom („Službeni glasnik BiH“, broj
41/03), termin „invaliditet“ (dostability)
zajednički je izraz za veliki broj različitih
funkcionalnih ograničenja koja se pojavljuju
u svakoj populaciji svake zemlje u svijetu.
Ljudi mogu biti invalidizirani fizičkim,
intelektualnim i osjetilnim oštećenjima,
zdravstvenim stanjem ili mentalnom
bolešću. Ovakva oštećenja, stanja ili bolesti
mogu biti po svojoj prirodi nešto trajno ili
prolazno. Termin „hendikep“ (hendicap)
znači gubitak ili ograničenje mogućnosti
sudjelovanja u životu zajednice ravnopravno
s ostalima.
Navedene
odredbe
Zakona
o
radu
podrazumijevaju oba ova termina kad je u
pitanju zaštita roditelja.
Kako Zakonom o radu nije određeno do
kada se lice smatra djetetom, neposredno se
primjenjuje Deklaracija o pravima djeteta,
prema kojoj se djetetom smatra lice do
navršenih 18 godina života.
Ratni staž
PITANJE: Da li se, kod zaposlenika koji
su uzeli učešće u odbrani BiH, period
proveden u ratu uzima kao efektivni
penzioni staž, a da isti nije upisan u radnu
knjižicu?
ODGOVOR: Saglasno odredbama čl. 94.
i 95. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju („Sl. novine FBiH”, br. 29/98,
49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)
regulisan je poseban staž, koji se računa u
penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom
trajanju i koji se ne računa u staž osiguranja
s efektivnim trajanjem, ali se uračunava u
penzijski staž.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ovaj poseban upisuje se u radnu knjižicu
na osnovu uvjerenja izdatog u skladu s
Uredbom o kriterijima, načinu i postupku
priznavanja vremena provedenog u odbrani
Bosne i Hercegovine u penzijski staž („Sl.
novine FBiH“, broj 36/05).
Da li se ratni staž uračunava u
dvostrukom trajanju
PITANJE: Ako su kod gore navedenog
staža (period proveden u ratu) zaposlenici
dobili uvjerenje iz Armije BiH na svoj
lični zahtijev, može li se u radnu knjižicu
upisati poseban penzioni staž, odnosno da
li se isti uračunava u dvostrukom trajanju?
ODGOVOR: U radnu knjižicu se može
upisati poseban staž, koji se računa u
dvostrukom trajanju, na osnovu uvjerenja
o vremenu provedenom u odbrani Bosne
i Hercegovine koje izdaje Odjel odbrane u
općini, u kojem se vodi evidencija učešća u
odbrani Bosne i Hercegovine ovih lica, na
osnovu službene evidencije, saglasno čl. 3. i
4. Uredbe o kriterijima, načinu i postupku
priznavanja vremena provedenog u odbrani
Bosne i Hercegovine u penzijski staž („Sl.
novine FBiH”, broj 36/05).
Podaci o pripadniku Oružanih snaga, o
čijem učešću u odbrani Bosne i Hercegovine
u periodu od 18. 9. 1991. godine do 23. 12.
1995. godine nema službene evidencije,
utvrđuju se u postupku koji se vodi po
odredbama Zakona o upravnom postupku i
o istim se donosi prvostepeno rješenje, a na
osnovu pravosnažnog rješenja vrši se upis u
službenu evidenciju i na osnovu iste izdaje
se uvjerenje.
Članom 8. Uredbe propisano je da upis
posebnog staža u radne knjižice na osnovu
uvjerenja vrši Federalni zavod za penzijsko i
invalidsko osiguranje
Pravilnik o disciplinskoj
odgovornosti
PITANJE: Da li je dozvoljeno poslodavcu
donijeti
pravilnik
o
disciplinskoj
odgovornosti i istim propisati odgovarajuće
disciplinske mjere za počinjene lakše,
odnosno teže povrede radnih obveza?
Sporno pitanje, odnosno sporan odgovor je
pitanje pod rednim brojem 18 koje ste mi
dostavili - vezano za vođenje disciplinskog
postupka. Ja se osobno slažem sa
dostavljenim odgovorom. Međutim, na
navedeno pitanje sam na seminaru dobila
poprilično drugačiji odgovor - u smislu da
ono što zakonom o radu nije propisano
za konkretan slučaj nije ni zabranjeno,
tj. da nije pogrešno donijeti pravilnik o
disciplinskim mjerama kao niti propisati
koje su to mjere.
ODGOVOR: Ostajemo kod ranijeg odgovora.
Kažete da odgovor na savjetovanju „u smislu
da ono što Zakonom o radu nije propisano za
konkretan slučaj nije ni zabranjeno, tj. da nije
pogrešno donijeti pravilnik o disciplinskim
mjerama kao niti propisati koje su to mjere“,
moglo bi biti tačno da Zakon o radu nije
izričito propisao:
■■ da se ugovorom o radu, kolektivnim
ugovorom ili pravilnikom o radu
propisuje šta se smatra težim i lakšim
prijestupima
i
povredama
radne
discipline,
■■ da su jedine mjere, koje se preduzimaju
u slučaju prijestupa i povreda radne
discipline, pismeno upozorenje i otkaz
ugovora o radu bez obaveze poštivanja
otkaznog roka.
Ni pravilnikom o radu ne mogu se propisivati
„disciplinske mjere“.
Vjerovatno se mislilo da se navedena pitanja
mogu regulisati posebnim pravilnikom,
na osnovu ovlaštenja iz pravilnika o radu,
ali samo u okvirima koje Zakon o radu
dozvoljava, ali onda sadržaj tog pravilnika
ne opravdava njegovo donošenje.
Propisivanje šta se smatra težim i lakšim
prijestupima i povredama radne discipline
može se izvršiti ugovorom o radu,
kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o
radu, u skladu sa članom 88. st. 1. i 4. Zakona
o radu.
Ne vidimo nikakve smetnje da se ova
obaveza izvrši pravilnikom o radu, u skladu
sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a da
se u ugovoru o radu pozove na odgovarajući
zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu,
kojim su uređena ta pitanja (član 21. stav 2.
Zakona o radu).
Poslodavac je obavezan da, u slučaju
lakših prijestupa ili lakših povreda radnih
obaveza iz ugovora o radu, pismeno upozori
zaposlenika. Pismeno upozorenje sadrži
opis prijestupa ili povrede radne obaveze
za koje se zaposlenik smatra odgovornim i
izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu
bez davanja predviđenog otkazanog roka za
slučaj da se takav prijestup ponovi (član 88.
st. 2. i 3. Zakona o radu).
Zakonom je propisano da poslodavac može
otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez
obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju
da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup,
ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora
o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo
osnovano očekivati od poslodavca da nastavi
radni odnos.
Ne vidimo razloga da se pravilnikom o radu,
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prilikom utvrđivanja težih povreda obaveza
posebno naznači da su one takve prirode da
ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca
da nastavi radni odnos, odnosno da se, u
slučaju takvih težih povreda, raskida ugovor
o radu bez poštivanja otkaznog roka.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog
ponašanja ili rada zaposlenika, odredbama
člana 90. Zakona o radu propisano je da je
obavezan omogućiti zaposleniku da iznese
svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti
zbog kojih nije opravdano očekivati od
poslodavca da to učini.
Ne vidimo razloga da se u pravilniku o
radu ne propiše način na koji će poslodavac
omogućiti zaposleniku da iznese svoju
odbranu (pismenim aktom, usmenim
izjašnjenjem, sa saslušanjem svjedoka,
navođenjem materijalnih dokaza i sl.).
Pravilnikom se treba propisati ko će
(poslodavac ili lice / lica ili komisija koja
će u ime poslodavca) saslušati zaposlenika,
svjedoke, pregledati materijalne dokaze i
sl. To nije disciplinska komisija u ranijem
smislu, koja je vodila disciplinski postupak i
odlučivala o izricanju mjere ili oslobađanju
od odgovornosti jer se, po Zakonu o radu,
disciplinski postupak ne vodi, već samo
omogućava zaposleniku da iznese svoju
odbranu. O iznesenoj odbrani odlučuje
poslodavac - direktor, koji donosi konačnu
odluku, protiv koje je dozvoljeno vođenje
sudskog postupka.
To se vidi i iz odredaba člana 91. Zakona
o radu, koje tek u sudskom postupku
obavezuju poslodavca da dokaže postojanje
razloga za otkaz.
Dakle, Zakonom o radu izbjegnuta
je dotadašnja procedura utvrđivanja
disciplinske odgovornosti, koja je do
donošenja ovog zakona bila propisana, i
ostavljena je mogućnost poslodavcu da u
jednom skraćenom postupku (rok 15 dana
od dana saznanja za činjenicu zbog koje se
daje otkaz - član 91. Zakona o radu) otkaže
ugovor o radu, a da tek u sudskom postupku
dokazuje razloge za otkaz ugovora o radu.
Sudska praksa pokazala je da su bitni
elementi koji obavezuju poslodavca prilikom
otkazivanja ugovora o radu, koji moraju biti
ispoštovani da bi se pristupilo raspravljanju
o razlozima otkaza, pismeno upozorenje
i omogućavanje zaposleniku da iznese
svoju odbranu, te je poslodavac, ako to nije
ispunjeno, obavezan da zaposlenika vrati na
posao, odnosno nastavi ugovor o radu.
Razlika između radnog staža i staža
osiguranja
PITANJE: U čemu je razlika između
staža osiguranja propisanog Zakonom o
PIO i staža osiguranja radnog staža koji
114 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
podrazumijeva vrijeme koje je radnik
proveo u radnom odnosu kod poslodavca,
a za koje vrijeme je zaključen ugovor
o radu. Da li se pod radnim stažom u
smislu Zakona o radu podrazumijeva staž
osiguranja s uvećanim trajanjem? U čemu
se ogleda razlika između radnog staža i
staža osiguranja propisanog članovima 8393. Zakona o PIO?
ODGOVOR: Nema razlike između ova
dva zakona kad je u pitanju pojam staža
osiguranja.
Zakon o radu („Sl. novine FBiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03) utvrđuje uslove za
prestanak radnog odnosa zbog navršenih,
između ostalog, godina osiguranja, a
Zakon o PIO reguliše pravo na penziju po
osnovu penzijskog staža, koji obuhvata staž
osiguranja s efektivnim trajanjem i poseban
staž.
Pod stažom osiguranja u smislu Zakona
o radu, a u skladu sa Zakonom o PIO,
podrazumijeva staž osiguranja s efektivnim
trajanjem i staž osiguranja s uvećanim
trajanjem,.
Staž osiguranja, odnosno staž osiguranje
s efektivnim trajanjem, koji je propisan
čl. 83-93. Zakona o PIO („Sl. novine FBiH“,
br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12), obuhvata:
1. vrijeme koje je osiguranik iz čl. 8-12.
ovog zakona proveo poslije navršene
15. godine života u radnom odnosu,
odnosno na radu po osnovu koga je
bio obavezno osiguran na penzijsko i
invalidsko osiguranje (sa punim radnim
vremenom, odnosno sa skraćenim
radnim vremenom koje se, u smislu
propisa o radu, smatra punim radnim
vremenom, vrijeme provedeno u radnom
odnosu sa nepunim radnim vremenom,
u trajanju koje odgovara ukupnom
broju sati takvog rada ostvarenog za
pojedine godine, obračunatog na puno
radno vrijeme, i kada je radno vrijeme
ostvareno u dva ili više radnih odnosa);
2. vrijeme koje je osiguranik proveo
na profesionalnoj rehabilitaciji, na
prekvalifikaciji, odnosno dokvalifikaciji,
pod uvjetom da su uplaćeni doprinosi za
penzijsko i invalidsko osiguranje;
3. vrijeme koje je u toku trajanja radnog
odnosa (pod uslovom da su uplaćeni
doprinosi prije nastanka osiguranog
slučaja) osiguranik proveo:
a. na odsustvu bez naknade plaće
najviše do 30 dana u jednoj
kalendarskoj godini;
b. za vrijeme udaljenja sa rada
(suspenzija) najviše do 30 dana, ako
je zbog izrečene disciplinske mjere
prestao radni odnos;
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
c. u pritvoru najviše do 30 dana, firma u kojoj je radio nakon 1992. godine
osim ako je krivični postupak bio
pravosnažnom odlukom obustavljen
ili ako je osiguranik bio oslobođen
optužbe ili optužba bila odbijena, ali
ne zbog nenadležnosti suda;
d. na izdržavanju kazne zatvora najviše
do 30 dana.
4. vrijeme čekanja na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju i vrijeme
čekanja na odgovarajuće zaposlenje,
dok prima odgovarajuću naknadu,
osiguraniku sa promjenjenom radnom
sposobnošću,
5. vrijeme za koje je osiguranik bio
prijavljen na doborovljno osiguranje za
koje je vrijeme uplaćen doprinos.
Sve osim tačke 5. je radni staž u smislu
Zakona o radu, koji je istovremeno i staž
osiguranja.
Penzijski staž na osnovu koga se stiču i
ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja, koji je propisan u članu 82.
Zakona o PIO, obuhvaća:
■■ vrijeme provedeno u osiguranju od dana
stupanja na snagu ovog zakona koje se
računa u staž osiguranja po odredbama
čl. 83-93. (staž osiguranje s efektivnim
trajanjem) i poseban staž (u dvostrukom
trajanju) iz člana 94. ovog zakona;
■■ vrijeme navršeno do stupanja na snagu
ovog zakona koje se računa u penzijski
staž po propisima koji su važili do
stupanja na snagu ovog zakona, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Penzionisanje po sili zakona
PITANJE: Da li javno preduzeće može
prekinuti radni odnos zaposelnika koji
u radnoj knjižici ima upisano 40 godina
radnog staža i nema uplaćenih 40 godina
staža osiguranja, a firma u kojoj je radio
zaposlenik nakon 1992. godine pravno
egzistira.
Ukoliko je odgovor potvrdan na prethodno
pitanje, kako postupiti ako zaposlenik
odbije da primijeni član 124. Zakona o PIO
i ne želi da od prethodnog poslodavca traži
uplatu doprinosa?
pravno egzistira i ne želi da bivšem
zaposleniku uplati doprinose.
Da li poslodavac (JP) može prekinuti radni
odnos, ukoliko je u radnu knjižicu upisano
40 radnog staža, a nije uplaćeno 40 godina
staža osiguranja, a ne postoji pravno lice
u kojem je zaposlenik radio nakon 1992.
godine? Da li je poslodavac obavezan
omogućiti zaposleniku da stekne efektivno
40 godina staža osiguranja ili 65 godina
života?
Kakav je odnos između člana 86. stav 3.
Zakona o radu i člana 30. Zakona o PIO?
ODGOVOR: Na sva vaša pitanja dajemo
jedinstven odgovor. Kako su odredbama
člana 86. tačka 3. Zakona o radu („Sl.
novine FBiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03),
koje obavezuje poslodavca, propisani uslovi
za prestanak radnog odnosa po osnovu
ispunjavanja uslova za penzionisanje, a to
je, između ostalog, kad zaposlenik navrši 40
godina staža osiguranja, ako se poslodavac
i zaposlenik drugačije ne dogovore,
poslodavac otkazuje ugovor o radu tom
zaposleniku.
Poslodavac nije obavezan da vodi računa
o uplaćenim ili neuplaćenim doprinosima,
čiji je obveznik bilo neko drugo pravno lice,
jer on nije taj koji odlučuje o penzionisanju,
već o prestanku ugovora o radu.
Za razliku od Zakona o radu, Zakon o
PIO („Sl. novine FBiH“, br. 29/98, 49/00,
32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) reguliše
pravo na penziju, prema kojem zahtjev za
penzionisanje podnosi osiguranik a ne bivši
poslodavac, koji treba da podnese dokaze o
penzijskom stažu.
Saglasno članu 122. Zakona o PIO, obveznik
obračuna i uplate doprinosa za penzijsko
i invalidsko osiguranje je isplatilac plaće,
odnosno novčane naknade (za lice u radnom
odnosu), dakle u konkretnom slučaju bivši
poslodavac, a ne sadašnji poslodavac.
Članom 30. stav 2. Zakona o PIO propisano
je, između ostalog, da osiguranik stiče pravo
na starosnu penziju kada navrši 40 godina
penzijskog staža, bez obzira na godine života.
U slučaju primjene člana 124. Zakona o PIO,
da li je zaposlenik obavezan poslodavcu
dokazati da firma u kojoj je radio nakon
1992. godine pravno ne postoji, odnosno
postoji, a ne želi uplatiti doprinose bivšeg
zaposlenika?
Saglasno članu 103. Zakona o PIO, prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja stiču
se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta
propisanih ovim zakonom, sa tim što se
pravo na penziju može ostvariti samo poslije
prestanka osiguranja.
Da li je poslodavac (JP) obavezan omogućiti
zaposleniku da stekne efektivno 40 godina
staža osiguranja ili 65 godina života, a
Odredbama člana 124. Zakona o PIO
propisano je da, ukoliko u trenutku
utvrđenja zaostale obaveze ne postoji
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravno lice koje je bilo obveznik obračuna
i uplate doprinosa u trenutku nastanka
obaveze
uplate
doprinosa,
utvrđenu
zaostalu obavezu izmirit će pravni sljednik
ili osnivač obveznika obračuna i uplate
doprinosa, odnosno pravnog sljednika,
ili vlasnik obveznika, odnosno pravnog
sljednika. Ukoliko ne postoje lica iz stava 1.
ovog člana, utvrđene zaostale obaveze može
izmiriti i sam osiguranik ili kupac imovine
obveznika uplate doprinosa, kao i općinski
organ uprave određen odgovarajućim aktom
općine, odnosno kantonalni organ uprave
određen odgovarajućim aktom kantona.
Kako u konkretnom slučaju bivši poslodavac
pravno egzistira, u interesu je bivšeg
osiguranika, kojem po osnovu Zakona o
radu prestaje radni odnos zbog sticanja
uslova za starosnu penziju, da zahtijeva od
bivšeg poslodavca da mu uplati doprinose.
Sadašnji poslodavac nema nikakve obaveze i
ne mora ni znati da nisu uplaćeni doprinosi,
jer se to iz radne knjižice u kojoj je radni staž
upisan ne može ni vidjeti.
Odgovore pripremila:
Ljiljana Ćehajić, dipl. iUR.
116 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MIROVINSKO/
PENZIONO PRAVO –
PITANJA I ODGOVORI
Da li se posebna primanja uključuju u
obračun osnovice za visinu penzije?
PITANJE: Da li se naknade po osnovu
djelatnosti članova skupština, nadzornih
odbora, rada u komisijama i drugim
tijelima, na koje se plaća PIO u visini 6%,
uključuju u obračun osnovice za visinu
penzije?
ODGOVOR:
Članom 33. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98,
49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)
propisano je da se za utvrđivanje penzijskog
osnova uzimaju neto plaće i novčane naknade
koje je osiguranik ostvario, odnosno neto
osnovice osiguranja za penzijsko i invalidsko
osiguranje. Navedeni zakon dalje razrađuje i
precizira na koje naknade se misli, te navodi
izuzetke, odnosno primanja koja ne ulaze
u penzijski osnov. Tako se u članu 43.
propisuje da se kod utvrđivanja penzijskog
osnova ne uzimaju sljedeća primanja:
■■ nagrade po osnovu posebnog priznanja
ili bilo kakve jednokratne nagrade,
naknade i sl.,
■■ primanja koja predstavljaju naknadu
troškova (dnevnice, terenski dodatak,
dodatak za odvojeni život od porodice,
naknade
za
korištenje
putničkog
automobila i sl.),
■■ primanja
iz
sredstava
zajedničke
potrošnje koja koriste zaposlenici
preduzeća i drugog pravnog lica (za
godišnji odmor i rekreaciju, za ishranu,
prilikom odlaska iz preduzeća i drugog
pravnog lica, penzioniranja, jubilarnih
proslava za ispunjavanje određenog
staža i sl.).
Nadalje, članom 47. Zakona propisano je
da se penzijski osnov utvrđuje tako što se
plaće iz perioda iz kojeg se plaće uzimaju za
utvrđivanje penzijskog osnova, valorizirane
u skladu sa članom 45. ovog zakona, zbrajaju
sa plaćama iz godine za koju je utvrđeno da
se uzimaju u nominalnom iznosu i dijele s
ukupnim brojem sati iz perioda iz kojeg se
plaće uzimaju za utvrđivanje penzijskog
osnova u kojem su plaće ostvarene, pa tako
dobijeni iznos, koji predstavlja prosječni
novčani izraz vrijednosti jednog radnog
sata u obračunskom periodu, množi se sa
brojem sati prosječnog mjesečnog punog
radnog vremena. Ukupna plaća ostvarena
radom u punom, kraćem od punog i dužem
od punog radnog vremena u jednoj godini
preračunava se radi utvrđivanja penzijskog
osnova na iznos koji odgovara plaći za puno
radno vrijeme. Kao puno radno vrijeme
uzima se broj sati rada sedmično ili u dužem
razdoblju, u smislu propisa o radu.
U kontekstu postavljenog upita naročito
je bitna odredba stava 3. navedenog člana
kojom je propisano da se u ukupan broj sati
za koje je ostvarena ukupna plaća uzimaju
u obzir i sati za koje je osiguranik primao
novčanu naknadu po propisima o radnim
odnosima, zdravstvenom i penzijskom i
invalidskom osiguranju i drugim propisima
po kojima se isplaćuje naknada plaće.
Dakle, u obračun penzijskog osnova ulazi
samo ona naknada čija je svrha da praktično
zamijeni plaću.
Imajući u vidu navedeno da se zaključiti da
prema važećem propisu, naknade ostvarene
po osnovu djelatnosti članova skupština,
nadzornih odbora, te naknade za rad u
komisijama i drugim tijelima na koje se
plaća PIO u visini 6% ne uključuju u obračun
osnovice za visinu penzije.
Sticanje prava na penziju zbog
potpune nesposobnosti za rad
PITANJE: Bivši zaposlenik koji, dakle,
nije u radnom odnosu, ima osam godina
radnog staža u Sloveniji i dvije godine
radnog staža u BiH. Nedavno je imao
zdravstvenih problema (nije bio u radnom
odnosu kada su isti nastali) usljed kojih je
ostao potpuno nesposoban za obavljanje
bilo kakvog posla. Interesuje nas da li, s
obzirom na gore pomenuti staž i činjenicu
da je radno nesposoban, ima pravo na
penziju? Napominjemo da je lice rođeno
2. 1. 1963. godine, da posjeduje srednju
stručnu spremu – SSS, te da je datum
nastanka nesposobnosti za rad (kao
posljedica moždanog udara) 31. 8. 2013.
godine.
ODGOVOR:
Članom 52. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br.
29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12), između ostalog, propisano je da
osiguranik kod koga je utvrđena 1. kategorija
invalidnosti stiče pravo na invalidsku
penziju ako je invalidnost prouzrokovana
povredom van rada ili bolešću, pod uvjetom
da je prije nastanka invalidnosti imao
navršen penzijski staž koji mu pokriva
najmanje jednu trećinu razdoblja od
navršenih najmanje 20 godina života do
dana nastanka invalidnosti (u daljem tekstu:
radni vijek), računajući radni vijek na pune
godine.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nadalje, članom 22. navedenog zakona
je propisano da invalidnost, u smislu tog
zakona, postoji kada osiguranik zbog
trajnih promjena u zdravstvenom stanju
prouzrokovanih
povredom
na
radu,
profesionalnom bolešću, povredom van
rada ili bolešću koje se ne mogu otkloniti
liječenjem
ili
mjerama
medicinske
rehabilitacije, postane potpuno nesposoban
za obavljanje poslova radnog mjesta na
koje je bio raspoređen i koje je obavljao
prije nastanka invalidnosti. Dok gubitak
radne sposobnosti, koji je jedan od uvjeta
za ostarivanje invalidske penzije, postoji
kad osiguranik ne može da radi puno
radno vrijeme na drugim poslovima
koji odgovaraju njegovim tjelesnim i
psihofizičkim sposobnostima sa ili bez
prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije.
Kada je u pitanju „pokrivenost“ penzijskim
stažom, bitno je primijetiti da je konkretno
lice ostvarilo penzijski staž u trajanju
od osam godina u Republici Sloveniji i
dvije godine u Bosni i Hercegovini, pa
se javlja pitanje uračunavanja staža u
inostranstvu kod izračuna pokrivenosti
penzijskim stažom. Sa tim u vezi, članom
20. Sporazuma o socijalnom osiguranju
između Bosne i Hercegovine i Republike
Slovenije je propisano da ako je osiguranik
ostvario razdoblje osiguranja u skladu sa
pravnim propisima obje države ugovornice,
tada se oni zbrajaju kod ostvarivanja,
očuvanja ili ponovnog priznavanja prava na
davanja, u slučaju da se ne odnose na isto
razdoblje. U kojemu obimu i kako se uzima
u obzir razdoblje osiguranja, određuju
pravni propisi države ugovornice u kojoj je
osiguranik navršio to razdoblje osiguranja.
Dakle, nesporno je da se predmetnom licu
kod izračunavanja pokrivenosti u obzir
uzima i penzijski staž ostvaren u Republici
Sloveniji, tako da se računa da lice ima
ukupno 10 godina penzijskog staža.
Stoga, ako se u vidu imaju navedene
odredbe iz člana 52. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju, kao i podaci koji se
odnose na datum rođenja, stručnu spremu
i datum nastanka nesposobnosti za rad
predmetne osobe, proizlazi da osoba, pod
uvjetom postojanja I kategorije invalidnosti,
ima pravo na invalidsku penziju prema
važećim propisima u Federaciji BiH.
Sticanje prava (ispunjavanje uslova)
za penziju
Može li tražiti povrat sredstava uplaćenih
za dvije godine dobrovoljnog staža d
obzirom na to da je minimum za ostvarenje
prava 20 godina staža i, ako može, na koji
način?
ODGOVOR:
Članom 30. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br.
29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12) propisano je da osiguranik stiče pravo
na starosnu penziju kad navrši 65 godina
života i najmanje 20 godina penzijskog
staža, odnosno da osiguranik stiče pravo
na starosnu penziju kada navrši 40 godina
penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Izuzetno od odredbe člana 30. Zakona pravo
na starosnu penziju stiče osiguranik i prije
navršenih godina života, kad navrši 55
godina života i 30 godina penzijskog staža
(žena), odnosno 60 godina života i 35 godina
penzijskog staža (muškarac), ali najduže do
31. decembra 2015. godine.
Kako je u konkretnom slučaju zaposlenica
navršila 61 godinu života, a ima 22 godine
„radnog“ staža, to prema navedenim
odredbama ne ispunjava uslove za
ostvarivanje starosne penzije, budući da
Zakonom propisani uvjeti moraju biti
ispunjeni kumulativno (godine života i
penzijski staž). Nakon što zaposlenica navrši
65 godina života ista će ostvariti pravo na
penziju! U slučaju navedenog izuzetka,
zaposlenica ne ispunjava propisani uslov,
koji se odnosi na potrebne godine penzijskog
staža (30 godina penzijskog staža i 55 godina
života).
Kada je u pitanju povrat „više“ uplaćenih
sredstava, koja su uplaćena na ime plaćanja
dobrovoljnog staža osiguranja, upoznajemo
da isti nije moguć, a pomenuti penzijski
staž će svakako biti uračunat u penzijsku
osnovicu i imat će utjecaja na visinu penzije.
Penzionisanje po sili zakona
PITANJE:
Interesuje nas kako u
konkretnim slučajevima da postupe
organi državne službe Tuzlanskog kantona
s uposlenicima koji imaju poseban staž u
dvostrukom trajanju i koji, ako im se isti
uračuna u ukupni penzijski staž, stiču
uslove za penzionisanje po sili zakona? Da
li postoji mogućnost „odricanja“, odnosno
„brisanja“ posebnog staža?
PITANJE: Zaposlenica je navršila 61 ODGOVOR: Za odgovor na postavljeno
godinu života, ima 22 godine radnog
staža od čega 15 godina staža osiguranja
stečenih u firmi i sedam godina po osnovu
dobrovoljnog osiguranja. Da li navedena
zaposlenica ispunjava uslove za penziju?
118 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
pitanje potrebno je sagledati kako odredbe
Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju, tako i posebne propise, koji
regulišu pitanje prestanka radnog odnosa,
pri čemu se mora praviti značajna razlika,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
budući da je propisima koji se odnose na
državne službenike i namještenike (kao i
neke druge kategorije), osnov za prestanak
radnog odnosa, u konkretnom slučaju,
penzijski staž, dok se prema odredbama
Zakona o radu uzima staž osiguranja
(„radni staž“).
Iako povezani, pojmovi „radni“ i penzijski
staž imaju različito značenje i, što je naročito
bitno istaknuti, služe u različite svrhe.
Naime, „radni staž“ je vezan za ostvarivanje
prava iz radnog odnosa, dakle u vrijeme dok
radni odnos još uvijek traje, dok penzijski
staž prvenstveno služi u svrhu ostvarivanja
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja,
koja se ostvaruju tek nakon prestanka
osiguranja, odnosno radnog odnosa.
Vezano za navedene pojmove, treba istaći da
je pojam penzijskog staža kao takav izričito
propisan - definisan članom 82. Zakona
o penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br.
29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12), dok Zakon o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
ne sadrži definiciju pojma „radni staž“ već
sadrži upućujuću normu.
Penzijski staž, u smislu prvonavedenog
zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja,
obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana
stupanja na snagu ovog zakona koje se
računa u staž osiguranja po odredbama
čl. 83-93. i poseban staž iz člana 94. ovog
zakona;
2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu
ovog zakona koje se računa u penzijski
staž po propisima koji su važili do
stupanja na snagu ovog zakona, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Pri tome treba znati da pri ostvarivanju prava
iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja
pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog
staža, u staž osiguranja se uračunava samo
vrijeme za koje je uplaćen doprinos.
Dakle, pojam penzijskog staža obuhvata:
■■ staž osiguranja s efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl.
8-12. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju proveo poslije navršene 15.
godine života u radnom odnosu, odnosno
na radu po osnovu koga je bio obavezno
osiguran na penzijsko i invalidsko
osiguranje i osigurano lice iz člana 13.
Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju.
■■ Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem
- za osiguranike koji rade na naročito
teškim i za zdravlje štetnim radnim
mjestima na kojima poslije navršenja
određenih godina života ne mogu
uspješno da obavljaju svoju profesionalnu
djelatnost, staž osiguranja računa se sa
uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja
staža osiguranja zavisi od težine i
štetnosti rada, odnosno od prirode posla,
a stepen uvećanja staža osiguranja može
iznositi najviše 50%.
■■ Poseban staž za lica koja su uzela učešće
u pripremama za odbranu Bosne i
Hercegovine, odnosno koja su uzela
učešće u odbrani Bosne i Hercegovine
kao pripadnici Armije Republike Bosne
i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća
obrane i organa unutrašnjih poslova,
saglasno propisima koji su se na njih
odnosili prije stupanja na snagu Zakona
o penzijskom i invalidskom osiguranju,
u penzijski staž, kao poseban staž u
dvostrukom trajanju, računa se vrijeme
koje su proveli u pripremama za odbranu
odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine
u periodu od 18. 9. 1991. do 23. 12. 1995.
godine.
Sa druge strane, kako je već navedeno, Zakon
o radu ne sadrži izričitu definiciju pojma
radni staž, već se praktično koristi izvedena
definicija „staža osiguranja“ (radni staž),
koji podrazumijeva vrijeme koje je radnik
proveo u radnom odnosu kod poslodavca, a
za koje vrijeme je zaključen ugovor o radu,
što se u principu najvećim dijelom poklapa
sa ranije navedenom definicijom staža
osiguranja.
Dakle, moglo bi se zaključiti da je pojam
penzijskog staža znatno širi od pojma
radnog staža, ali ovi pojmovi, kako je
navedeno na početku odgovora, imaju
različitu svrhu i ne mogu se poistovjećivati.
Pravo na poseban staž u dvostrukom
trajanju imaju osobe koje su uzele učešće
u pripremama za odbranu Bosne i
Hercegovine, odnosno koje su uzele učešće u
odbrani Bosne i Hercegovine, kao pripadnici
Armije Republike Bosne i Hercegovine,
odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa
unutrašnjih poslova, u skladu sa propisima
koji su se na njih odnosili prije stupanja
na snagu Zakona PIO. Sa tim u vezi, Vlada
Federacije Bosne i Hercegovine donijela je
Uredbu o kriterijima, načinu i postupku
priznavanja vremena provedenog u odbrani
Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao
poseban staž („Službene novine Federacije
BiH”, broj 35/05). U skladu sa navedenom
uredbom, odjel odbrane u opštini u kojoj
se vodi evidencija učešća u odbrani Bosne
i Hercegovine, u tri primjerka izdaje
uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani
Bosne i Hercegovine i to jedan primjerak za
Federalni zavod za penzijsko i invalidsko
osiguranje, jedan primjerak za stranku i
jedan primjerak za arhivu. Na osnovu ovog
uvjerenja i zahtjeva osiguranika, Federalni
zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje
vrši upis posebnog staža u radnu knjižicu.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prema tome, poseban staž iz člana 94. Zakona
o penzijskom i invalidskom osiguranju,
koji je priznat na naprijed navedeni način,
i na zahtjev osiguranika upisan u radnu
kljižicu, računa se u penzijski staž, u kom
slučaju se koristi kako za ostvarivanje prava
iz penzijskog i invalidskog osiguranja,
tako i prilikom prestanka radnog odnosa
namještenika,
odnosno
državnog
službenika. Ovakav stav, pored zakonskih
odredbi, ima logičnog osnova i u činjenici
da je uposlenik koji je upisao poseban staž,
na osnovu istog koristio određena prava i
pogodnosti, kao npr. veća plaća po osnovu
minulog rada, duži godišnji odmor i dr.
Kada je u pitanju mogućnost poništavanja
/ brisanja iz evidencija i radne knjižice
upisanog posebnog staža („vojnog“ staža koji
se računa u dvostrukom trajanju) iz člana
94. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju, upoznajemo da je Federalno
ministarstvo rada i socijalne politike
nadležno samo za dio odgovora koji se
odnosi na mogućnost brisanja posebnog
staža u matičnoj evidenciji osiguranika, koja
se vodi u Federalnom zavodu za penzijsko
i invalidsko osiguranje, a koji i vrši upis
posebnog staža u radnu knjižicu.
Ističemo da je „brisanje“ posebnog staža,
izuzetno moguće, ali samo u tri slučaja
koje propisuje član 12. Zakona o matičnoj
evidenciji o osiguranicima, obveznicima
uplate doprinosa i korisnicima prava iz
penzijskog i invalidskoga osiguranja i to:
1. ako u propisanom postupku nadležni
organ utvrdi promjenu podataka;
2. ako su podaci o osiguraniku, penzijskom
stažu, stažu osiguranja i plaćama uneseni
u matičnu evidenciju temeljem lažnih
isprava;
3. ako se naknadnom provjerom podataka
ili na drugi način utvrdi da su u matičnu
evidenciju uneseni neispravni, netačni
ili nepotpuni podaci.
Dakle, kod ostvarivanja prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja, izuzev u navedenim
slučajevima, disponiranje posebnim stažom
nije moguće.
„Čekanje“ posla uz nadoknadu
PITANJE: Da li poslodavac može, imajući
u vidu član 75. Zakona o penzijskom
i
invalidskom
osiguranju
poslati
zaposlenika (invalida II kategorije) kući
na „čekanje na raspored dok se stvore
uslovi u preduzeću za njegov raspored i
zato mu odrediti odgovarajuću naknadu
plaće“?
ODGOVOR: Članom 75. Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98,
49/00, 32/01, 73/05, 56/06, 4/09 i 55/12)
120 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
propisani su slučajevi u kojim osiguranik kod
koga je utvrđena II kategorija invalidnosti
ima pravo na naknadu plaće i to:
1. od dana nastanka invalidnosti do dana
raspoređivanja ili zapošljavanja na
drugom odgovarajućem poslu, odnosno
do upućivanja na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju;
2. za vrijeme prekvalifikacije, odnosno
dokvalifikacije;
3. od dana završene prekvalifikacije,
odnosno
dokvalifikacije
do
dana
raspoređivanja, odnosno zapošljavanja
na drugom odgovarajućem poslu.
Dakle, kako je vidljivo iz navedenog člana,
postoji pravni osnov da poslodavac, uz
odgovarajuću naknadu plaće, do dana
raspoređivanja
ili
zapošljavanja
na
drugom odgovarajućem poslu, odnosno do
upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju „pošalje zaposlenika kući“.
Naravno, to svakako ne bi trebao biti
duži vremenski period, već samo vrijeme
potrebno da poslodavac izvrši eventualne
izmjene internih akata koji regulišu
sistematizaciju radnih mjesta, odnosno
dok se ne stvore drugi preduvjeti potrebni
za provođenje rješenja, kojim je zaposlenik
proglašen invalidom 2. kategorije.
Osnov za određivanje naknade plaće iz člana
75. tač. 1. do 3. navedenog zakona predstavlja
plaća, odnosno naknada plaće koju je
osiguranik ostvario u posljednjoj godini
osiguranja koja prethodi godini u kojoj je
nastala invalidnost; ista se usklađuje u toku
godine i ne može biti niža od najniže plaće
utvrđene Općim kolektivnim ugovorom za
teritorij Federacije Bosne i Hercegovine.
Odgovore pripremio: Kenan Spahić,
dipl. pravnik
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
JAVNE NABAVKE PITANJA I ODGOVORI
Od koga se traži uvjerenje o plaćenim
porezima i doprinosima?
PITANJE: Da li uvjerenje o plaćenim
porezima i doprinosima (ovjerene kopije
ili original) ne starije od tri mjeseca iz
člana 23. ZJN možemo tražiti samo od
pobjednika tendera, a ne zahtijevati od
svih ponuđača u kvalifikacionim uslovima
za učešće navedenih u tenderskoj
dokumentaciji?
Pitanje se isključivo odnosi na postupak
konkurentskog zahtjeva za dostavu
ponuda.
ODGOVOR: U postupku konkurentskog
zahtjeva
za
dostavljanje
ponuda
nije
obvezujuće
zahtijevati
sve
dokumente kojima se dokazuje ispunjenost
uvjeta definiranih člankom 23. Zakona.
Zahtijevanjem svih dokumenata kojim se
dokazuje ispunjenost uvjeta definiranih
člankom 23. Zakona (za nabave male
vrijednosti) umanjili biste interese ponuđača,
što ustvari ograničava konkurenciju.
Ograničavanjem konkurencije ugovorno
tijelo rizikuje da plati veću cijenu za
konkretnu javnu nabavu. Dakle, nije
zabranjeno tražiti dokaze iz članka 23. u
konkurentskom zahtjevu, ali ugovorno tijelo
mora računati da na taj način poskupljuje
troškove priprema ponuda (troškovi vađenja
dokumenata kao dokaza za ispunjenost
članka 23). U postupcima iz Poglavlja
II (otvoreni, ograničeni i pregovarački
postupkak) obavezni su svi dokazi iz članka
23, a kod konkurentskog zahtjeva kako je
gore opisano. Prema sadašnjim zakonskim
rješenjima, ako se traže određeni dokazi,
svi ponuđači ih imaju dostaviti. uključujući
dokaze iz članka 23. (U Prijedlogu novog
ZJN dato je rješenje koje ste naveli u svom
pitanju, ali je pomenuti u parlamentarnoj
proceduri usvajanja.)
Obaveza za provođenje postupka
javnih nabavki
PITANJE:
Ako
smo
ustanova
od
100-procentnom državnom vlasništvu, ne
dobijamo ni marku iz budžeta, cilj nam
je profit, a članove Upravnog odbora (4)
imenuje općina a (jednog) ustanova, jesmo
li obavezni primjenjivati ZJN?
ODGOVOR:
Prema
članku
3.
stavak
(1) Zakona o javnim nabavama Bosne i
Hercegovine, postoje tri kategorije ugovornih
tijela kad je u pitanju obveznost primjene
Zakona, i to:
a) svako tijelo uprave na nivou Bosne i
Hercegovine, entiteta, Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, odnosno na
kantonalnom, gradskom ili općinskom
nivou; b) svaki javni subjekt i/ili gospodarsko
društvo, tj. tijelo, kako je to definirano u
stavku (2) ovoga članka; c) svako javno društvo / poduzeće koje
obavlja neku od djelatnosti definiranih
u stavku (3) ovog članka i nad kojim
ugovorno tijelo može vršiti dominantan
uticaj po osnovu vlasništva nad tim
društvom / poduzećem, financijskog
učešća u tom društvu / poduzeću ili
po temelju pravila o upravljanju tim
društvom / poduzećem.
Prva kategorija (tačka a) uključuje ugovorna
tijela koja se podvode pod klasična
tijela javnog sektora, tj. tijela uprave
svih administrativnih razina u Bosni i
Hercegovini, kao što su općine, ministarstva
i sl.
Druga kategorija (točka b) uključuje ona
ugovorna tijela kojima „upravlja javno
pravo“. Treću kategoriju (točka c) čine
javna poduzeća / društva koja djeluju u
tzv. komunalnom sektoru i to u oblasti
vodosnabdijevanja,
energetike
(plin,
toplotna i električna energija, istraživanje i
vađenje nafte, plina, uglja i ostalih čvrstih
goriva), prometa (transportne usluge,
zračne, pomorske i riječne luke) i poštanskih
usluga.
Prvu kategoriju ugovornih tijela nije
potrebno posebno komentarisati, ali druga
i treća kategorija zahtijevaju puno pažljiviji
pristup.
Člankom 3. stavak (2) Zakona je definiran
javni subjekt, tj. tijelo podrazumjeva svaki
subjekt:
a) utemeljen u posebnu svrhu zadovoljavanja
potreba od općeg interesa, a nema
komercijalni ili industrijski karakter,
b)
ima svojstvo pravne osobe, i
c) koji većinskim dijelom financiraju
tijela na državnom ili lokalnom nivou
uprave ili drugi javni subjekti definirani
u ovom stavku; ili u kome nadzor nad
upravljanjem vrše tijela ili subjekti
definirani u ovom stavku; ili koji ima
upravni, upravljački ili nadzorni odbor
u kojem su više od polovine članova
imenovala tijela na državnom ili
lokalnom nivou uprave ili drugi javni
subjekti definirani u ovoma stavku.
Ukoliko subjekt kumulativno ispunjava
uvjete iz članka 3. stavak (2) točke a), b)
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 121
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i c) Zakona, obvezan je da primjenjuje
odredbe Zakona o javnim nabavama Bosne
i Hercegovine.
Direktiva 2004/18, koja koordinira postupke
javnih nabava javnog sektora (‘’klasična
direktiva’’), definira ugovorna tijela kao
‘’državna, regionalna ili lokalna tijela“, tj.
tijela kojima upravlja javno pravo, udruženja
osnovana od strane jednog ili više takvih
tijela ili jednog ili više takvih tijela kojima
upravlja javno pravo’’ (članak 1. (9)). Prema
definiciji koja je navedena u članku 1. (9) b)
‘’tijelo kojim upravlja javno pravo’’ je svako
tijelo koje:
a) je osnovano za određene svrhe
zadovoljavanja potreba u općem interesu,
koje nema industrijski ili trgovački
karakter;
b) ima pravni oblik; i
c) ispunjava najmanje jedan od sljedećih
uvjeta:
■■ financira ga, najvećim (tj. više
od 50%) dijelom, država ili drugo
ugovorno tijelo;
■■ podložno je upraviteljskom nadzoru
od strane takvih tijela;
■■ ima menadžerski odbor čijih više od
pola članova imenuje takva tijela.
Tijelo kojim upravlja javno pravo je
(primarno) neprofitna organizacija, koja
zavisi od države (ili lokalnih vlasti), kreirana
u svrhu zadovoljavanja općih potreba, koje
nemaju komercijalni karakter. Potrebe
komercijalnog karaktera zadovoljavaju se
kada su robe i usluge dostupne na tržištu.
Opće potrebe koje nemaju komercijalni
karakter zadovoljavaju država i njene
institucije. Potrebe te vrste su one koje, iz
razloga povezanih s općim interesom, sama
država odabere da obezbijedi ili preko kojih
želi da zadrži uticaj. Tijelo kojim upravlja
javno pravo u pravilu nema konkurenciju
privatnih komercijalnih kompanija (ima
monopolističku poziciju i/ili operira u
nekomercijalnom sektoru). Ipak, čak i
postojanje konkurencije od strane privatnih
kompanija nije validan test, s obzirom na to
da uvijek postoji mogućnost da i privatne
kompanije žele pružati te iste usluge.
Vezano za naprijed navedeno, kad je u
pitanju nekomercijalni karakter subjekta,
postoji trodijelni test, i to:
■■ Da li je sticanje profita osnovni cilj tog
subjekta ?
■■ Da li to tijelo ima konkurenciju na tržištu
?
■■ Da li je moguće da bi država ili neko drugo
upravno tijelo interveniralo u svrhu
umanjivanja komercijalnog pritiska
(naprimjer, kako bi time spriječili stečaj
tog subjekta)?
Ako su odgovori na prva dva pitanja negativni,
122 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
a odgovor na treće pitanje pozitivan onda taj
subjekt nema komercijalni ili industrijski
karakter i time je obveznik primjene Zakona,
naravno uzimajući u obzir i točke b) i c)
stavak (2) članka 3. Zakona.
Aneks III Direktive 2004/18 navodi tijela i
kategorije tijela kojima upravlja javno pravo
u zemljama članicama. Na listi su između
ostalih:
■■ državne (centralne) banke,
■■ javni radio i televizijski emiteri,
■■ univerziteti, javne škole,
■■ državne akademije nauka i druge naučne
ustanove,
■■ javne bolnice i druge zdravstvene
ustanove,
■■ regionalne razvojne agencije,
■■ regionalne turističke organizacije,
■■ muzeji, galerije i javne biblioteke,
■■ državna pozorišta i opere,
■■ javne fondacije,
■■ poljoprivredne organizacije.
Ova lista je navedena samo kao smjernica.
Lista nije konačna, to znači da onda kada
određena
institucija
odgovara
općoj
definiciji, a nije uključena u spisak, ipak mora
primjenjivati propise o javnim nabavama
(opća definicija, a ne lista, referentna je u
slučaju nesigurnosti). Ako određeno tijelo
nije navedeno u Aneksu III, njegova pravna
i stvarna situacija mora se ispitati kako bi
se ustanovilo da li ono zadovoljava ili ne
potrebe od opšteg interesa.
Vezano za navedeno, a na osnovu članka
3. stavak (5) i članka 54. stavak (1) Zakona,
Ministarstvo finansija i trezora donijelo je
„‘Listu ugovornih tijela, po kategorijama,
koji su obvezni primjenjivati Zakon o javnim
nabavama Bosne i Hercegovine“ („Sl. glasnik
BiH“, br. 03/05 i 86/06).
Evropski sud pravde je već nekoliko puta imao
raspravu o tome da li određena institucija
potpada pod definiciju iz Direktive kojom
se definira tijelo kojim upravlja javno pravo.
Naprimjer, Evropski sud pravde donio je
odluku da sljedeće institucije potpadaju pod
tu definiciju:
■■ finska kompanija, koju je osnovala,
posjedovala
i
njome
upravljala
lokalna vlast, a koja promovira razvoj
industrijskih ili komercijalnih aktivnosti;
■■ pogrebno društvo, austrijska opštinska
kompanija;
■■ španska komercijalna kompanija u
vlasništvu države, uspostavljena u svrhu
izgradnje novih zatvora;
■■ britanski univerziteti;
■■ austrijska kompanija za otpad i
kanalizaciju;
■■ francuske
niskobudžetne
stambene
korporacije i zadruge;
■■ irsko državno šumsko gazdinstvo;
■■ holandska opštinska kompanija za
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prikupljanje otpada i čišćenje lokalnih
puteva i cesta;
■■ austrijska državna štamparija.
Bitno je naglasiti da čak i kada ugovorno
tijelo, uz svoju obvezu zadovoljavanja
potreba od javnog interesa, sprovodi i
druge aktivnosti kao što su komercijalne
ili industrijske aktivnosti, ono i dalje ima
obvezu da sprovodi svoje nabave u skladu sa
Zakonom.
Osnova za takvo tumačenje se također može
pronaći u direktivama Evropske unije o
javnim nabavama, koje sadrže iste definicije
„subjekta koji podliježe odredbama Zakona“
kao i određene presude Evropskog suda
pravde. Naprimjer, u slučaju C – 44/96
„Mannesmann“ Evropski sud pravde navodi
da „činjenica da taj segment zadovoljenja
potreba od javnog interesa zauzima relativno
mali dio ukupnih aktivnosti tog subjekta
nije relevantna, pod uvjetom da subjekat i
dalje zadovoljava potrebe koje se od njega
zahtijevaju“ i „status subjekta koji podliježe
odredbama Zakona ne zavisi od relativnog
značaja, unutar njegovog cjelokupnog
poslovanja, vezanog za zadovoljenje potreba
od općeg interesa koje nemaju industrijski
ili komercijalni karakter“. Ovo mišljenje
je kasnije potkrijepljeno i odlukama
donesenim nakon ovog slučaja (npr. C –
360/96 „BFI–Holding“).
Što se tiče uvjeta iz točke b) stavak (2) članka
3. Zakona, isti nije potrebno komentirati.
Što se tiče uvjeta iz točke c) stavak (2) članka
3. Zakona pojašnjenja su sljedeća:
Za značenje izraza „većinskim dijelom
financiraju“ dovoljno je reći da je to
jednako financiranju od više od 50%. Pojam
financiranja uključuje samo ono plaćanje
koje će stvoriti ili ojačati zavisni odnos
između tog subjekta i ugovornog tijela
koje vrši plaćanje. Tako se plaćanja koja su
rezultat redovnog komercijalnog odnosa
ne uzimaju u obzir prilikom određivanja
navedenih 50%.
Značenje izraza „nadzor nad upravljanjem“
zahtijeva određeni nivo nadzora koji
omogućava ugovornom tijelu uticaj na
odluke o javnim ugovorima subjekta koji je
pod nadzorom. Taj nivo nadzora ne zahtijeva
neophodno ovlasti formalnog uplitanja u
odluke uprave tog subjekta.
Isto objašnjenje se nalazi i u trećem slučaju,
tj. imenovanja više od polovine članova
upravnog, upravljačkog ili nadzornog
odbora tog subjekta od strane drugog
ugovornog tijela. U tom slučaju postoji
nesumnjiva pretpostavka da ugovorno tijelo
ima određeni uticaj na to tijelo.
Dakle, ako ugovorno tijelo kumulativno
ispunjava uvjete iz članka 3. stavak (2) točke
a), b) i c), obvezano je primjenjivati odredbe
Zakona. Znači, subjekt je osnovan u svrhu
zadovoljenja potreba od javnog interesa,
nema komercijalni karakter, ima svojstvo
pravne osobe i usko je povezan ili zavisan
od drugih ugovornih tijela. S obzirom da u
tekstu važećeg zakona ne postoji posebno
izuzeće o ovom pitanju, svi subjekti koji
zadovoljavaju sve uvjete definirane pod
točkama od a) do c) moraju primjenjivati
odredbe Zakona kada vrše nabavu roba,
usluga i radova.
Treća kategorija (točka c) ugovornih organa
je definirana člankom 3. stavak (1) točka c)
Zakona. Navedenom odredbom određeno je
da se pod ugovornim tijelima podrazumijeva
svako javno društvo / poduzeće koje obavlja
neku od djelatnosti definiranih u stavku
(3) ovog članka i nad kojim ugovorno tijelo
može vršiti dominantan uticaj po osnovu
vlasništva nad tim društvom / poduzećem,
financijskog učešća u tom društvu /
poduzeću ili po osnovu Pravila o upravljanju
tim društvom / poduzećem.
Nadalje, stavkom (3) istog članka Zakona
određeno je da se djelatnosti koje obavljaju
javna društva / poduzeća iz stava (1) točka c)
ovog članka sastoje od:
a) osiguranja ili rada fiksnih mreža
sa ciljem pružanja javnih usluga u
vezi sa proizvodnjom, transportom ili
distribucijom:
i. vode,
ii. električne energije ili
iii. plina
ili
toplotnečnom energijom, plinom ili
toplotnom energijom;
b) eksploatacije geografske lokacije sa
svrhom:
i.istraživanja ili crpljenja nafte, plina, uglja
ili drugih čvrstih goriva, ili
2) smještaja zračne, morske ili riječne
luke ili drugih terminala za prijevoznike u
zračnom, morskom ili riječnom saobraćaju;
c) rada mreža koje pružaju usluge javnog
prijevoza putem željeznice, metroa,
tramvaja, trolejbusa, autobusa ili žičare;
d) osiguranja ili
radakacionih sistema ili pružanje
jedne ili više javnih telekomunikacionih
usluga.
Prema tome, članak 3. stavak (3) Zakona
definira djelatnosti, neovisno od načina i
oblika organiziranja ugovornog tijela. Da bi
ugovorno tijelo pripadalo članku 3. stavak
(3), tj. komunalnom sektoru, mora obavljati
jednu od navedenih djelatnosti. Dakle, bitna
je djelatnost, a nebitno je da li je ugovorno
tijelo definirano kao javno preduzeće,
društvo s ograničenom odgovornošću,
dioničko društvo ili pak nešto sasvim drugo.
Naprijed navedena definicija ugovornih
tijela iz članka 3. stavak (3) je u skladu sa
Direktivom 2004/17, koja definira postupke
javnih nabava u komunalnom sektoru.
Naime, čl. 3. do 7. Direktive 2004/17 navode
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 123
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
aktivnosti koje spadaju u komunalni sektor i
koje se mogu podijeliti u dvije kategorije, i to
1. Kada se usluge pružaju putem ustaljene
tehničke mreže čije postojanje ograničava
konkurenciju. U praksi, čak i kad nema
legalnog monopola, malo je vjerovatno
da će se druga kompanija pojaviti na
tržištu. To su sljedeće aktivnosti:
a) Proizvodnja, prevoz i distribucija
plina, grijanja i struje i održavanje
mreža koje su za to namijenjene;
b) Proizvodnja, prevoz i distribucija
pitke vode i održavanje tih mreža;
c) Aktivnosti koje se odnose na pružanje
i održavanje mreža koje pružaju
usluge na polju transporta (željeznice,
tramvaji, trolejbusi).
2. Kada vlade ograniče broj kompanija
koje imaju ovlasti da sprovode određene
aktivnosti, i to:
a) Poštanske usluge;
b) Istraživanje i vađenje nafte, uglja i
drugih čvrstih goriva;
c) Održavanje aerodroma, morskih i
riječnih luka.
Jedina razlika između članka 3. stavak
(3) Zakona i Direktive 2004/17 odnosi se
na sektor telekomunikacija. Naime, bivša
Komunalna direktiva EU (93/38) uključivala
je i sektor telekomunikacija. Liberalizacija
i demonopolizacija donijele su aktivnu
konkurenciju u sektoru telekomunikacija
u Evropi, time odstranjujući razlog za
njihovu uključenost. Kompanije koje
djeluju u telekomunikacijskom sektoru sad
djeluju u uslovima tržišta sa potpunom
konkurencijom. Stoga je Direktiva 2004/17
izuzela ovu aktivnost iz svog opsega.
Napominjemo da i Nacrt zakona, koji je
u proceduri usvajanja, izuzima sektor
telekomunikacija od primjene odredbi
Zakona.
Direktiva 2004/17, koja koordinira postupke
nabave za komunalni sektor pokriva ne
samo javna tijela već uključuje i privatne
kompanije, koje nisu direktno finansirane
iz javnih sredstava. Organi koji djeluju
u komunalnom sektoru ne djeluju u
normalnim tržišnim okolnostima, zbog
zatvorene prirode njihovih tržišta (monopol
ili oligopol) ili zbog posebnih ili ekskluzivnih
prava koja im dodijele državna tijela. Pravni
ili tehnički monopol ograničava (ili čak
onemogućuje konkurenciju). Sa druge
strane, cijena i kvalitet koje oni nude su vrlo
važne za društvo i ekonomiju. Stoga vlade
žele da zadrže makar indirektnu kontrolu i
uticaj na nabave.
Pored toga, tijela koja djeluju u komunalnom
sektoru, a koja nisu ugovorna tijela (tj.
privatni i kombinovani) podložna su
Direktivi 2004/17, ako su dobila posebna ili
124 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
ekskluzivna prava. Dodjeljujući ta prava,
država ograničava broj kompanija (na jednu
ili više) koje imaju ovlasti da obavljaju
određene
aktivnosti,
tako
stvarajući
monopol ili oligopol.
Nabavka svježeg voća i povrća
PITANJE: Na koji način izvršiti nabavku
svježeg voća i povrća pošto cijene ovih roba
variraju tokom godine? Da li okvirnim
sporazumom od više ponuđača?
ODGOVOR: Ovdje nije jasno na šta se misli
pod „više ponuđača“. Okvirni sporazum se,
prema sadašnjem stanju zakonodavstva,
za jedan predmet nabavke može zaključiti
sa jednim ponuđačem. Ako je predmet
nabavke podijeljen na lotove, s opcijom
zaključenja okvirnog sporazuma, onda se
može zaključiti više okvirnih sporazuma
za takve pojedine lotove. Okvirni sporazum
je u vašoj situaciji optimalno rješenje, ali
kako cijena, naveli ste, varira tokom godine,
trebalo bi uključiti klauzulu o varijabilnoj
cijeni na osnovu formule.
Javne nabavke za sufinansiranje
(donaciju)
PITANJE:
Predstavnik
Ambasade
Republike Slovenije je, prilikom posjete
JU „Veterinarski zavod“ Bihać, predložio
direktoru Zavoda da Vlada Slovenije
sufinansira postupak javnih nabavki
Zavoda, koji se odnosi na pribavljanje
određene laboratorijske opreme.
Ukupna vrijednost ugovora o javnoj
nabavci procjenjena na oko 30.000 KM.
Sufinansiranje pomenute laboratorijske
opreme, po tom prijedlogu, izvršila bi
Vlada Slovenije s udjelom od 40%.
Pošto je nama u interesu da se ovaj
postupak realizira, direktorica se obratila
stručnom
savjetniku,
uposlenom
u
Ministarstvu finansija i trezora BiH, koji
nam je predložio da se javna nabavka
provede putem otvorenog postupka.
Međutim, poznato je da ovaj postupak,
inače,
dugo
traje
(zbog
zakonom
predviđenih rokova i mogućih prigovora)
Stoga nas zanima da li se ovaj postupak
javne nabavke može provesti kao
pregovarački postupak bez objavljivanja
obavještenja o nabavci, s obzirom da,
naravno,
postoje dokazivi razlozi
krajnje hitnosti (zbog prijeke potrebe za
određenim laboratorijskim aparatom) i
da samo određeni dobavljači mogu izvršiti
nabavku potrebne opreme (u skladu s
odredbama iz člana 11. stav 4.), tačke 3) i
4).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODGOVOR: Ovdje je poželjnije provesti
konkurentski zahtjev s objavom obavještenja
(dovoljna je jedna ponuda), jer je pregovarački
postupak b.o.o. najmanje transparentan.
Bolje bi, dakle, rješenje bilo konkurentski
zahtjev jer procijenjena vrijednost potpada
pod isti.
Poduslovi osim najniže cije
PITANJE:
Da li u konkurentskom
postupku postoji mogućnost poduslova –
osim najniže cijene?
za dostavu ponuda za p.b.o.ob. određuje
samo ugovorno tijelo. Prema tome, koriste
se modeli STD i standardna pisma u
postupcima javnih nabavki, koja se mogu
naći na stranici:
Odluke i zapisnike sastavlja sam ugovorni
organ. Sadržaj nije nigdje propisan, ali
logično da navedeni dokumenti moraju
sadržavati sve relevantne podatke, kao i sve
druge odluke i zapisnici.
Iznajmljivanje i podugovaranje?
PITANJE: Da li dostavljanje dokaza o
konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda
isključivi kriterij je najniža cijena tehnički
zadovoljavajuće ponude i niti jedan drugi
eventualni potkriterij nije moguće koristiti.
iznajmljivanju opreme i osoblja automatski
znači i podugovaranje kod građevinskih
radova? Ponuđač se nije izjasnio da li će
da vrši podugovaranje, a ugovorni organ
je tražio da se u tom slučaju izjasni.
Međutim, ponuđač je dostavio ugovor o
iznajmljivanju opreme i osoblja.
Forma komisije za javne nabavke
ODGOVOR: Tu je tanka linija između
ODGOVOR: Prema članku 46. ZJN, kod
PITANJE: Internim aktom ugovornog
organa (Pravilnik o javnim nabavkama)
predviđena je ad hoc komisija za javne
nabavke. Pošto se radi o manjem
ugovornom organu sa relativno malim
brojem uposlenika sa elementarnim
poznavanjem propisa javnih nabavki,
smatra se efikasnijim formiranje jedne
komisije za javne nabavke na nivou
ugovornog organa. Da li je ispravno
formiranje jedne stalne komisije za javne
nabavke na nivou ugovornog organa na
određeni mandatni period uz stalnu
mjesečnu naknadu za rad, ako je tako
propisano internim aktom ugovornog
organa?
ODGOVOR: Da li će formirati ad hoc
komisije sa vremena na vrijeme ili pak imati
stalnu komisiju na dispoziciju je ugovornog
organa. Možda je bolje, s obzirom da se radi
o manjem ugovornom organu, imati stalnu
komisiju, jer će postupci biti profesionalnije
provođeni. Možda i izvršiti izmjenu i dopunu
sistematizacije za takva radna mjesta.
Procedura za pregovarački postupk
PITANJE: Kako se konkretno provodi
procedura kod pregovaračkog postupka
(priprema
tenderske
dokumentacije,
zapisnik o radu povjerenstva, odluka o
dodjeli, rokovi i dr.), budući da ne postoje
jasne odredbe o tome?
ODGOVOR: Potpuno isto kao i kod,
primjerice, otvorenog postupka (dakle,
Poglavlja II ZJN), sa tom razlikom da rokove
podugovaranja i iznajmljivanja. Međutim,
iznajmiti se može oprema, a ne i radna snaga.
Takva situacija više liči na podugovaranje i
vjerovatno se radi o manevru ponuđača da
podugovaranje podvede pod iznajmljivanje,
ali na osnovu iznesenih informacija nije
moguće preciznije odgovoriti.
Nabavka goriva
PITANJE: Šta učiniti kada vam tender
„pada“ nekoliko puta, a treba vam
gorivo? Da li zaključiti aneks ugovora sa
postojećim ili da se ide sa konkurentskim,
pregovaračkim? Kome poslati zahtjev za
ponudu kada vam se učesnici žale?
ODGOVOR: Aneksi postojećih ugovora su
nedopušteni. Dakle, mora novi postupak
javne nabavke. Preporučljivo je da ugovorna
tijela na početku svake godine, odnosno
odgovarajućeg razdoblja donesu plan
nabava. Naime, Zakon nije definirao obvezu
donošenja plana nabava za ugovorna tijela.
Međutim, uočeno je da ugovorna tijela ne
planiraju nabave, što im u realizaciji otežava
postupke nabava. Dakle, ugovorna tijela
bi trebala pravovremeno donijeti planove
nabava, u skladu sa proračunom, odnosno
financijskim planom. Plan nabava bi
obvezno trebao sadržati predmet nabave,
količine ili opseg nabava, odobrena sredstva
za planiranu nabavu, kao i rok do kojeg je
potrebno provesti postupak javne nabave. U
slučaju hitnih nabava, koje nisu predviđene
planom nabava, moguće je da se plan nabave
izmijeni, tj. dopuni sa tom novonastalom
nabavom.
Nakon što ugovorno tijelo provede postupak
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 125
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
javne nabave, izabere najboljeg ponuđača
te dodijeli ugovor, obvezno je pratiti
realizaciju tog ugovora te prije isteka
ugovora, u slučaju postojanja potrebe za
istim predmetom nabave, blagovremeno
pokrenuti odgovarajući postupak javne
nabave. Blagovremeno pokretanje postupka
podrazumijeva da ugovorno tijelo uzme u
obzir razdoblje potrebno da se postupak
provede i dodijeli ugovor, odnosno da uzme
u obzir Zakonom propisane minimalne
rokove za prijem ponuda, vrijeme potrebno
za evaluaciju ponuda te za obavještavanje
sudionika u postupku o rezultatima
postupka, kao i rok od 15 dana od dana kada
ponuđači budu obaviješteni o rezultatu
postupka do zaključenja ugovora koji
uključuje rok za podnošenje prigovora i
žalbu. Što se tiče mogućnosti pokretanja
bilo kojeg postupka javne nabave, a da
ranije pokrenuti postupak za isti predmet
nabave nije okončan, takvo postupanje nije
predviđeno Zakonom i može dovesti do niza
komplikacija i nemogućnosti okončanja bilo
kojeg od pokrenuta dva postupka u skladu
sa Zakonom.
Naime, pokretanje bilo kojeg novog
postupka prije okončanja ranije pokrenutog
za isti predmet nabave dovodi do situacije
da ugovorno tijelo ima dva postupka javne
nabave za isti predmet, što na kraju može
imati za posljedicu zaključenje dva ugovora
za isti predmet nabave. Isto tako, otvara
se mogućnost prigovora i žalbe upravo
iz razloga što ranije pokrenuti postupak
za isti predmet nabave nije okončan.
Međutim ukoliko zaštita javnog interesa
nalaže drugačije postupanje ugovornog
tijela podsjećamo da ugovorno tijelo ima
proaktivnu ulogu, samostalno provodi
postupak i snosi odgovornost provedenog
postupka, odnosno donesenih odluka
sukladno zakonskim aktima.
Potvrda „nadležnog“ suda
PITANJE: U modelu STD je navedeno da
kod utvrđivanja neosuđivanosti pravne
osobe treba dostaviti potvrdu nadležnog
suda BiH. Pitanje je koji je to sud u BiH
nadležan? Npr. ponuđač iz Zenice dostavi
potvrdu o neosuđivanosti od Općinskog
suda iz Zenice, a taj ponuđač je možda
osuđivan u Bijeljini, Mostaru, Zagrebu i
sl., a znamo da naši sudovi nisu uvezani.
Da li ponuđač npr. iz Splita može donijeti
potvrdu suda iz Splita, gdje je registrovan
ili to mora biti potvrda Suda BiH?
ODGOVOR: Propisi koji reguliraju sudove
i sudske evidencije u BiH su totalno
neusklađeni. U pravilu, dostavlja se potvrda
iz mjesta registracije. Nemoguće je da
126 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
ponuđač skuplja potvrde svih ili nekoliko
sudova u BiH. Ponuđač iz inostranstva
dostavlja potvrdu sa svog registarskog suda
iz matične zemlje. Druge i ne može dostaviti.
Zastarjelost dokumenata
PITANJE: Ako se traži da neki dokument
ne smije biti stariji od 90 dana, dakle ne tri
mjeseca, radi preciznosti određeno je da
se starost dokumenta utvrđuje u danima
i zadnji, 90. dan pada u nedjelju, da li se u
ovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona
o upravnom postupku koji definiše pitanje
rokova. Da li se 90. dan sa nedjelje prenosi
na ponedjeljak ili je dokument prestao da
bude validan za postupak u nedjelju?
ODGOVOR: Za to je pitanje nadležno
tijelo koje izdaje neki dokument. Vezano za
računanje rokova kod ZUP-a, što vi navodite,
to se uglavnom odnosi na određene procesne
radnje, ali je vrlo diskutabilno da li se to
odnosi i na rokove važenja dokumenata.
Dvostruki kriteriji za javnu nabavku
PITANJE: Koji je postupak rješavanja
problema koji nastaje kada se ugovor o
nabavci usluga od strane opštine dodjeljuje
određenoj firmi (npr. komunalni poslovi
– čišćenje snijega) i ista daje ekskluzivno
pravo na obavljanje usluga, a posao je dat
bez provođenja postupka javne nabavke?
Kako treba postupiti ugovorni organ
kada je ista predmetna nabavka na dva
različita načina riješena u ZJN i u aktima
vlada, opština ili u pravilnicima i drugim
podzakonskim aktima?
(Podzakonskim aktom određeno je da da se
za potrebe obavljanja neke usluge angažuje
firma od strane opštine na čijem će se
području obavljati usluga. Konkurentske
firme se žale sa navodom da je navedeno
suprotno odredbama ZJN. Potrebno je
mišljenje o ovom pitanju.)
ODGOVOR:
Prije svega, potrebno je
istaći da Zakon o javnim nabavama Bosne
i Hercegovine ne regulira direktno ovo
pitanje, te se ono iz tog razloga i zbog svoje
specifičnosti neophodno treba posmatrati u
kontekstu propisa Europske unije o javnima
nabavama, Direktiva i presuda Europskog
suda pravde.
Također je moguće da zakonodavac
nije direktno izuzeo ovu vrstu nabave
od primjene Zakona, jer je smatrao da
ugovori koji se dodjeljuju poduzećima
koja su u vlasništvu javnih organa uopće
ne potpadaju pod odredbe Zakona. Član
2. stavak 10. Zakona definira ugovor o
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
javnoj nabavi usluga kao ugovor u pisanoj
formi koji se zaključuje radi ostvarivanja
financijske koristi. Izraz financijske koristi
je ključan za pojašnjenje razlike između
usluga od ekonomskog interesa i usluga koje
nemaju ekonomski interes. Razlika između
usluga od ekonomskog interesa i usluga koje
nemaju ekonomski interes je bitna zbog
toga što one ne podliježu istim pravilima.
Svaka aktivnost koja uključuje ponudu roba,
usluga i radova na nekom određenom tržištu
predstavlja ekonomsku aktivnost. Tako da i
usluge koje imaju ekonomski karakter, kao
i usluge koje nemaju ekonomski karakter
mogu istovremeno postojati unutar istog
sektora, nekada čak možda i unutar istog
poduzeća. Pored toga, za slučaj kada ne
postoji tržište za pružanje određenih usluga,
ipak i dalje može postojati određeno tržište
za sklapanje ugovora sa javnim poduzećima
u svrhu pružanja određenih usluga. U ovom
slučaju nije riječ o javnoj nabavi već samo
o naknadi koju različite institucije unutar
iste organizacije daju jedna drugoj (nabava
unutar organizacije). U tom slučaju nije
potrebno primjenjivati Zakon s obzirom
da se ne radi o ugovoru o javnoj nabavi.
U zemljama članicama EU, u kojima
posljednjih godina sve veći broj aktivnosti
dobija ekonomski značaj, Evropska komisija
je striktno definirala poduzeća koja pružaju
usluge, a nemaju ekonomski karakter i to
su poduzeća koja zadovoljavaju sljedeće
kriterije:
Glavni vlasnik ili većinski dioničar je javni
organ. Usluge se pružaju samo zajednici u
čijem je vlasništvu poduzeće ili grupi javnih
poduzeća bez ekonomskog interesa.
Osnivački akt ili unutarnji propis poduzeća
ne dozvoljavaju aktivnosti koje imaju
ekonomski značaj. Potencijalna dobit
poduzeća će biti reinvestirana za potrebe
opće / zajedničke zajednice.
Dakle, ukoliko su ispunjeni gore navedeni
uvjeti, ugovorno tijelo može ugovor dodijeliti
poduzeću koje je u njegovom vlasništvu
putem pregovaračkog postupka bez objave
obavijesti o nabavi, sukladno članku 11.
stavak 4 točka a) podtočka 3 Zakona kojim je
određeno da ugovorna tijela izuzetno mogu
ugovore dojeljivati putem pregovaračkog
postupka bez objave obavijesti o javnoj nabavi
kada zbog suštinskih, tehnički dokazivih, ili
umjetničkih razloga, ili zbog razloga koji se
odnose na zaštitu ekskluzivnih prava, samo
određeni dobavljači mogu izvršiti nabavu,
pružiti uslugu ili izvršiti radove i kada ne
postoji druga mogućnost izbora.
Međutim, ukoliko nisu ispunjeni gore
navedeni uvjeti, ugovorno tijelo je obvezno
provesti jedan od postupaka određenih
Zakonom, a odluku o tome koju vrstu
postupka će primijeniti donosi ugovorno
tijelo u ovisnosti od ispunjenosti uvjeta
definiranih Zakonom.
Također, ističemo da se, sukladno Propisima
javnih
nabava
Europske
zajednice
primjenjenih na komunalni sektor u članku
2.2 Relevantnu ugovori, definira da se jedno
ugovorno tijelo može podijeliti na grupu
od više različitih kompanija te da je u tom
slučaju moguće zaključivati interne grupne
(tzv. in house) ugovore. Općenito, kada
„glavna“ kompanija koja vrši tu relevantnu
djelatnost (npr. dostavu snabdijevanja
električnom energijom) vrši nabavu od
kompanije iz grupe svojih kompanija ta
nabava je predmet Direktive (podliježe
pravilima javne nabave), sa rezultatom
da ta kompanija iz grupe istih kompanija
mora da se natječe sa trećim stranama za
ugovore kod glavne komunalne kompanije.
Predložena Komunalna preduzeća o
uslugama ipak definira derogacije kojima
izuzimaju transakcije unutar grupe kada
određena kompanija koja je član grupe
postoji jedino u svrhu pružanja usluga
toj grupi za koju je vezana. To će biti u
slučaju kada barem 80% prosječnog prometa
Zajednice te kompanije bude proizlazilo iz
tih međugrupnih usluga. Nadalje, nabava
same te kompanije podliježe Direktivi, pod
uvjetom da sama ta kompanija potpada pod
definiciju ugovornog tijela.
Nadalje, Direktive javne nabave reguliraju
postupke za dodjelu ugovora javnih nabava.
Javni ugovori su definirani kao „ugovori
od financijskog interesa“ koji se sklapaju
u pismenoj formi između jednog ili više
ekonomskih operatera i jednog ili više
ugovornih tijela, sa ciljem nabavljanja
roba, pružanja usluga ili izvođenja radova.
Financijski interes označava da dobavljač,
pružatelj usluga ili izvođač radova od
ugovornog tijela dobija naknadu za isporuku
robe, usluga ili radova. Zatim, navodi se da
nisu sve aktivnosti ugovornih tijela predmet
sustava javnih nabava. Ugovorno tijelo ima
mogućnost da sprovede zadatke koristeći
svoje administrativne, tehničke i druge
izvore i interne ugovore, a da nije dužan
pozvati vanjska tijela. U tom slučaju nema
potrebe da se primjenjuju zakoni javnih
nabava. Europski sud pravde je formulirao
dva kriterija za razgraničenje internih
ugovora i ugovora o javnoj nabavi. Prvi je
da se ugovor o javnoj nabavi može zaključiti
samo između dvije odvojene osobe; ugovorno
tijelo i neka druga osoba (kompanija) koja je
pravno odvojena od njega. Tako svi ugovori
(sporazumi) koji su zaključeni između
raznih odjeljenja ugovornog tijela su interni
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 127
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovori i nisu predmet pravila javnih
nabava. Drugo, ugovori koji su dodijeljeni
kompanijama koje su pravno odvojene od
ugovornog tijela, mogu se smatrati internim
ugovorima kada ugovorno tijelo ima kontrolu
nad kompanijom, sličnu kontroli koju ima
nad svojim odjeljenjima, i u isto vrijeme
kompanija sprovodi neophodan dio svojih
aktivnosti pod kontrolom ugovornog tijela.
Ipak, ako tu kompaniju posjeduje, čak i u
malom dijelu, neki privatni kapital, ugovor
sa tom kompanijom se ne može dodijeliti
bez postupka javne nabave - učešće privatne
djelatnosti izuzima u svakom slučaju
mogućnost da ugovorno tijelo sprovodi
kontrolu nad kompanijom sličnu onoj koju
sprovodi nad svojim odjeljenjima.
Presudom Europskog suda pravde C-295/05
od 19. 4. 2007. u slučaju Tragsa, Sud je
uspostavio
striktna
pravila koncepta
„internih ugovora“ te definirao da su ista
primjenjiva samo u slučaju kad:
1) ugovorna tijela ili tijela vlasti vrše
kontrolu nad datim zasebnim subjektom
(kompanijom) na sličan način na koji
vrše kontrolu nad svojim odjeljenjima;
2) ugovorno tijela ili tijela vlasti kontroliraju
suštinski dio aktivnosti koje izvršava dati
zasebni subjekt (kompanija).
Na kraju, ističemo da članak 34. Zakona
o javnim poduzećima definira da će svi
postupci javne nabave koji se obavljaju u
javnom poduzeću biti provedeni uz strogo
poštivanje odredaba važećih zakona o
nabavi. Uprava i nadzorni odbor javnog
poduzeća dužni su provoditi odredbe
važećih propisa o nabavi, te da su Zakonom
određeni svrha i predmet, odnosno osnovni
principi sustava javnih nabava u cilju
najefikasnijeg korištenja javnih sredstava s
obzirom na svrhu i predmet javne nabave uz
osiguranje pravične i aktivne konkurencije
među potencijalnim dobavljačima.
Zahtijev za uvid u dokumentaciju
PITANJE: Po prigovoru ponuđača na
Odluku o dodjelu ugovora, odnosno,
zahtijevu
za
uvod
u
tendersku
dokumentaciju. Da li moramo dati uvid
u ponudu svih ponuđača ili samo onog
ponuđača na koji se odnosi prigovor (koji
je izabran)?
ODGOVOR: U zavisnosti od zahtjeva.
Dakle, po članu 9. ZJN i Zakonu o slobodi
pristupa informacijama, zahtjev se može
podnijeti za bilo koju ponudu, s tim da to
nije dozvoljeno prije donesene odluke o
izboru najpovoljnijeg ponuđača te stranice
128 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
koje su označene kao povjerljive se ne smiju
pokazivati. Valja napomenuti da cijena i
kvalifikacijska dokumentacija ne mogu biti
označeni povjerljivim- to se odnosi samo na
know-how u svezi autorskih prava.
Nabavka bio-goriva (peleta) za
zagrijavanje objeka
PITANJE: Nabavka bio-goriva (peleta)
za zagrijavanje objeka. Obzirom da
firme koje se bave ovom djelatnošću
ne žele da učestvuju na tenderima, jer
trebaju prikupiti dokumentaciju, po čl.
23. Zakona o javnim nabavkama, na koji
način i kako provesti proceduru javne
nabavke? Tvrde da im prikupljanje svih
tih potvrda oduzima vrijeme i novac, a
većina proizvodnje je usmjerena na izvoz,
dok na domaćem (bih) tržištu prodaju
mimo procedura javnih nabavki. Dakle,
šta raditi u ovom slučaju (na koji način da
ugovorni organ obezbjedi pelet za grijanje
objekat)?
ODGOVOR:
Nije navedeno o kojoj
procjenjenoj vrijednosti radi. Polazimo
od pretpostavke da je riječ o otvorenom
postupku. Dakle, za kod postupaka iz
Poglavlja II, u koje spada otvoreni postupak,
neophodno je zahtjevati cijeli paket
dokumenata za član 23. Da li se niti jedna
firma ne pojavi kao ponuđač u otvorenom
postupku? Nemoguće je provesti otvoreni,
ograničeni ili pregovarački postupak bez
kompletne 23-ce. Dakle, rješenje bi bilo 2
otvorena, pa ako ne bude dovoljan broj
ponuda, onda pregovarački postupak. Sa
aspekta ZJN teško je vidjeti drugo rješenje.
Pravo na korištenje licence
PITANJE: Ugovorni organ treba nabaviti
dodatne licence za tačno određeni
softverski paket. Da li je u tom sluačju
dozvoljeno navesti ime proizvođača i ako
ne, na koji način rješiti problem obzirom
da dodatne licence, npr. ekvivalentnog
softvera, uopće ne radi sa postojećim
rješenjem koje se nadograđuje.
ODGOVOR: Pa ugovorni organ i ne može,
koliko nam je poznato, nego tražiti dodatne
licence za softverski paket koji mu treba
i kompatibilan je sa postojećim. Prema
dostupnim nam informacijama, iako to
možda nije u skladu sa članom 14. ZJN,
ugovorni organi su tako nabavljali licence
i postupci im nisu „padali“ pred URŽ-om,
jer se radi o vrlo specifičnom predmetu
nabavke gdje zbog autorskih prava i prirode
predmeta nabavke nije moguće drugačije
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
postupiti.
ugovornom organu?
Nabavka goriva ispod 50.000 KM
ODGOVOR: U svakom slčaju da, pogotovu
PITANJE: Koji postupka se preporučuje
kod nabavke goriva vrijednosti ispod
50.000 KM za godinu dana? I zašto?
ako se radi o robama koje se u kontinuitetu
ponavljaju.
Dobra
strana
okvirnog
sporazuma je što se definišu okvirne količine
i nema obavezujući karakter da se moraju
kupiti kao što je slučaj sa ugovorom.
ODGOVOR: Ako govorimo o vrijednosnom
Preferencijalni tretman
razredu onda se bez problema može provesti
konkurentski zahtjev. Međutim pošto se radi
o gorivu kao specifičnoj vrsti roba čija se
cijena često mjenja preporučuje se otvoreni
postupak
sa
predviđanjem
okvirnog
sporazuma i definisanjem cjenovne formule
kako bi se znala pravila za promjenu cijena.
Prednost otvorenog postupka je okvirni
sporazum sa okvirnim količinama gdje bi
se trebalo u okviru tenderske dokumentacije
definisati mehanizam priznavanja promjene
cijena što obezbjeđuje objektivnost ugovora
i njegove realizacije.
Zahtijev za posjedovanje mašina,
opreme i količine
PITANJE: U kojem slučaju ugovorni
organ može kod tehničke opremljenosti
zahtijevati da ponuđač mora imati u
vlasništvu opremu i mašine, navede broj
mašina i opreme i količine?
ODGOVOR: Za sve ozbiljnije postupke javne
nabavke ugovorni organ može zahtjevati
dokazivanje tehničke kvalifikovanosti i
opremljenosti s tim što navedeni zahtjevi
moraju biti objektivni i srazmjerni predmetu
nabavke, odnosno nesmiju biti postavljeni
tako da favorizuju određene ponuđače.
Uslov za stručnim osobljem
PITANJE:
Da li se preferencijalni
tretman boduje (tj. cjena umanjena 5%)
pri vrednovanju ponuda obzirom da
Vjeće ministara nije donijelo Odluku o
preferencijalnom tretmanu za 2013. god.
(s aspekta ponuđača koji nisu dokazali
preferencijalni tretman).
ODGOVOR: Obzirom da nije donesena
Odluka VM o obaveznom korištenju
preferencijalnog tretmana domaćeg u 2013.
godini, na dispoziciji ugovornog organa je
da li će predviditi preferencijalni tretman
ili ne. Ukoliko ga predvidi, dužan je u
svrhu poređenja ponuda umanjiti ponudu
ponuđača koji je dostavio validan dokaz.
(Ugovorni organ sam predviđa kojim
će se dokumentom dokazivati uživanje
preferencijalnog tretmana i taj dokaz mora
biti jasan i objektivan.). Preferencijalni
tretman se ne primjenjuje na proizvode,
usluge i radove koji potiču iz zemalja
podpisnica CEFTE.
Kriteriji vrednovanja kod osiguranja
zaposlenika
PITANJE:
Kako ispravno postaviti
kriterije vrednovanja (ocjenjivanje ponuda
kod osiguranja uposlenika (premija
osiguranja ili osigurana suma)?
PITANJE: Isto pitanje se odnosi i na ODGOVOR: Najbolje bi bilo definisati
tehničku osposobljenost, pa navede broj
inžinjera, elektromašinske, građevinske
itd. struke?
ODGOVOR: Za sve ozbiljnije postupke javne
nabavke ugovorni organ može zahtjevati
dokazivanje tehničke kvalifikovanosti i
opremljenosti s tim što navedeni zahtjevi
moraju biti objektivni i srazmjerni predmetu
nabavke, odnosno nesmiju biti postavljeni
tako da favorizuju određene ponuđače.
Okvirni sporazum
PITANJE:
Zaključivanje
okvirnog
sporazuma na period od 2 godine (da ili
ne). Riječ je o budžetskom korisniku kao
premiju osiguranja za sve kategorije i birati
prema kriteriju osigurane sume, pa birati
ponudu koja je najniža po osiguranoj sumi.
Moramo napomenuti i da kontra postupak
ne prestavlja proceduralnu grešku, ali
ugovaranje prema osiguranoj sumi se
pokazalo kao ekonomičnije.
Odgovor na prigovor i rok za žalbu
PITANJE: Molim vas da mi objasnite u
kakvoj su vezi rok od 15 dana od dostave
obavjesti ako sklapanje Ugovora i rokom
za prigovor, odgovor na prigovor i rok za
žalbu? Odnosno, ukoliko se u prigovoru
ponuđača traži uvid u ponudu ponuđača
od kada ponuđaču, koji je uložio prigovor,
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 129
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
teče rok za „novi“ prigovor (nakon što je
izvršio uvid u ponudu ponuđača)?
neprihvatljiva i nekvalifikovana.
Isunjavanju uslova (dokaza) o
ODGOVOR: Rok za prigovor je rok definisan uspješno obavljenom poslu
Zakonom i on je ograničen na 5 dana od
dana saznanja za povredu počinjenu u
postupku javne nabavke. Rok od 15 dana
zabrane podpisivanja ugovora je objektivni
rok koji je definisan kako bi se do zaključenja
ugovora odklonila svaka sumnja u postojanje
prigovora i žalbi. Rok za prigovor u slučaju
uvida u dokumentaciju po novom stavu
„Suda BiH“ teče od dana uvida.
Uslovi za ispunjenje zahtjeva za više
ponuda
PITANJE:
Na predavanju sam čuo
konstataciju da u okvirnom postupku,
ukoliko dođi 1 ili 2 ponude, da se isti
ponude otvore i uradi evaluacija za njih. Je
li to javno otvaranje ponuda u prisutnosti
ponuđača? S obzirom da smo do sada
neotvorene ponude vraćali ponuđačima i
ponavljali postupak?
ODGOVOR: Kada su pristigle 1 ili 2 ponude
na ugovornom organu je da se opredjeli dali
da ide u dalju evaluaciju i izbor dobavljača.
Opšti stav, a i stav Suda BiH je da ako je bio
otvoreni postupak, ako je više ponuđača
preuzelo TD, ako nije bilo žalbi na TD, ako
ponuda u potpunosti odgovara ugovornom
organu i u okviru je budžeta nema smetnji
za izbor dobavljača na manje od tri ponude.
Donošenje odluke o vrsti postupka
PITANJE: Šta je presudno kod donošenja
odluke o vrsti postupka JN.
ODGOVOR: prvom redu presudna je
vrijednost nabavke, jer se postupci vode
shodno
definisanim
vrijednostnim
razredima, a pri izboru postupka neophodno
je takođe voditi računa o načelima ZJN.
Kako postupiti kog formalnih
nedostataka
PITANJE: Kako postupati kod formalni
nedostataka (npr. neovjerene kopije
dokumentacije iz čl. 23 ZJN i sumljive
kopije dokumentacije (nije orginalna).
ODGOVOR: Ugovorni organ je dužan da
se doslovno pridržava TD i definisanih
uslova, tako da kod bilo kakvih nedostataka
dokumentacije, izostanak ovjere, izostatak
dokumenta, i drugih zahtjeva propisanih
Zakonom i TD ponuda se mora odbaciti kao
130 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
PITANJE: Da li se kao dokaz može
prihvatiti potvrda o uspješno obavljenom
poslu izdatu od pravnih lica (firma-firmi)?
ODGOVOR: Ovo priznavanje zavisi od
definisanja uslova i načina dokazivanj u
TD. Da bi bili validni dokazi za uspješnu
saradnju, neophodno je da se precizno
definišu dokumenti koji je dokazuju.
Zato po ovom pitanju savjetujemo dokaze
u vidu prijemnica, dostavnica i ostale
dokumentacije koja prati isporuku. Nažalos,t
potvrda o uspješnoj saradnji u smislu od
koga je izdata nije definisana zakonski,
tako da ostaje na ugovornom organu da
visprenošnju i profesionalnim odnosom
definiše i usmjeri na ozbiljne dokaze.
Odgovare pripremio: Dragan
Vukajlović, dipl.ecc
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
JAVNE USTANOVE I
JAVNA PREDUZEĆA –
PITANJA I ODGOVORI
Ko sve ima pravo formirati javnu
ustanovu
PITANJE: Kako se stiče pravni osnov za
formiranje ili osnivanje javne ustanove?
Drugim riječima, ko sve ima pravo firmirati
javnu ustanovu, da li javnu ustanovu
može formirati pravno lice (privatno),
nekolicina građana koji su zainteresirani
za takav oblik osnivanja (udruživanja) radi
ostvarenja određenog javnog interesa, npr.
briga o starim osobama (osnivanje doma
za stare osobe)?
ODGOVOR:
Javne ustanove i javna
preduzeća su pravna lica koja osniva organ
javne vlasti radi zadovoljavanja određenih
javnih potreba građana na određenoj
teritoriji, odnosno obavljanje javne službe.
Pod javnom službom podrazumijeva se
trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti
u javnom interesu Federacije Bosne i
Hercegovine, kantona, općine ili grada.1
Ustanove se osnivaju za obavljanje djelatnosti
obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture,
zdravstva, dječije zaštite, socijalne zaštite,
socijalne sigurnosti i drugih djelatnosti
utvrđenih zakonom, ako cilj obavljanja
djelatnosti nije sticanje dobiti. 2
Ustanovu može osnovati domaće, odnosno
strano pravno i fizičko lice u svim oblicima
svojine.3
Za obavljanje javne službe osniva se javna
ustanova, a mogu je osnovati Parlamentarna
skupština
Federacije
BiH,
skupština
kantona, općinsko, odnosno gradsko vijeće i
vjerska zajednica, samostalno ili sa drugim
pravnim, odnosno fizičkim licem, kada
Parlament, nadležna skupština, odnosno
vijeće ocijene da za njeno osnivanje postoji
javni interes.4
Ustanova, odnosno javna ustanova ima
svojstvo pravnog lica.5
U skladu s osnivačkim aktom, javna ustanova
stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača
- budžeta Federacije BiH, kantona, općine,
odnosno grada, sredstava fonda, od naknade
za obavljanje intelektualnih, obrazovnih,
1 Član 3. stav 2. Zakona o ustanovama („Službeni
glasnik RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 13/94)
2 Član 1. Zakona o ustanovama
3 Član 2. Zakona o ustanovama
4 Član 3. Zakona o ustanovama
5 Član 1. stav 2. Zakona o ustanovama
kulturnih, zdravstvenih i drugih usluga, od
ličnog učešća korisnika usluga, prodajom
materijalnih dobara, iz drugih izvora, pod
uslovima određenim zakonom ili aktom o
osnivanju ustanove, a višak prihoda nad
rashodima koristi za obnavljanje i razvoj
djelatnosti, ako aktom o osnivanju nije
drukčije određeno.6
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze
sredstvima sa kojima raspolaže, a osnivač je
supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove,
ako zakonom nije drukčije određeno. Kad
je osnivač odgovoran za obaveze ustanove,
dužan je da:
■■ pokrije višak rashoda nad prihodima
ustanove, u roku od 60 dana od dana
usvajanja godišnjeg obračuna,
■■ razriješi predsjednika i članove upravnog
odbora, ako je ustanova za dvije
uzastopne godine u godišnjem obračunu
iskazala višak rashoda nad prihodina, a
upravni odbor je dužan u tom slučaju da
razriješi direktora ustanove.7
Osnivač javne ustanove imenuje i razrješava
upravni i nadzorni odbor javne ustanove,
u skladu sa zakonom i osnivačkim aktom,
a upravni odbor imenuje direktora javne
ustanove, uz saglasnost osnivača, u skladu
sa zakonom.8 Osnivač vrši nadzor nad radom
ustanove, ako je to određeno osnivačkim
aktom, a nadzor nad stručnim radom javne
ustanove vrši organ određen zakonom.9
Status javnog preduzeća
PITANJE:
Radim u jednom javnom
preduzeću iz oblasti komunalnih usluga na
nivou općine. Djelujemo u skladu sa javnim
interesom ali se na nas odnose Zakon o
privrednim društvima i Zakon o javnim
preduzećima, što znači da poslujemo kao
i svako drugo privatno preduzeće. Općina
nas ne finansira iz budžeta da bismo bili
konkurentni privatnim firmama (nelojalna
konkurencija), ali nam zato ograničava
poslovanje imenovanjem upravnih organa
i direktora. Naš osnivač nema program iz
kojeg bi se vidjelo što to očekuje od nas na
godišnjem nivou, ali zato traži izvještaj. Za
nas se kaže da upravljamo javnim dobrom
javnim sredstvima (novcem, sredstvima
za rad i našom imovinom) koje smo mi
svojim radom stekli, kao i svako drugo
privatno preduzeće, još nas ograničava sa
cijenama. Ko može biti dioničar u javnom
preduzeću?
6 Čl. 39. i 40. Zakona o ustanovama
7 Član 41. Zakona o ustanovama
8 Čl. 25, 26, 29, 33. i 34. Zakona o ustanovama
9 Čl. 42. i 45. Zakona o ustanovama.
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 131
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODGOVOR: Javno preduzeće je pravno lice koje je upisano u sudski
registar kao privredno društvo i koje obavlja djelatnost od javnog
društvenog interesa u oblastima: energetike, komunikacija, komunalnih
djelatnosti, upravljanja javnim dobrima i drugim djelatnostima od
javnog društvenog interesa ili pravno lice definisano kao javno preduzeće
posebnim propisom. Djelatnosti od javnog društvenog interesa utvrđuju
općina, kanton i Federacija Bosne i Hercegovine, svako u okviru svojih
nadležnosti.10 Javna preduzeća mogu se organizirati u obliku dioničkog
društva ili društva s ograničenom odgovornošću, što znači da se na javna
preduzeća primjenjuje Zakon o privrednim društvima.11
Saglasno Zakonu o stvarnim pravima,12 javna dobra su stvari koje su po
zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su:
javni putevi, ulice, trgovi i sl.
O javnim dobrima vodi brigu i njima upravlja i za to odgovara određeni
subjekt javnog prava (Federacija, kanton, grad ili općina), što se određuje
posebnim zakonom. Posebnim zakonom se uređuje stjecanje svojstva
javnog dobra, kao i prestanak tog svojstva, te način upisa ovih dobara u
zemljišne knjige.
Javno preduzeće mogu osnovati Federacija Bosne i Hercegovine, kanton,
općina i grad. Organi javnog preduzeća su:13 ■■ skupština,
■■ nadzorni odbor,
■■ uprava (menadžment), kao organi upravljanja, i
■■ odbor za reviziju. Zakonom o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano
je da skupština javnog preduzeća podnosi općinskom vijeću, skupštini
kantona, odnosno Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine izvještaje
o radu i poslovanju javnih preduzeća najmanje jednom godišnje.14
Prava i obaveze zaposlenika u javnim ustanovama i preduzećima
PITANJE: Koja su prava i obaveze zaposlenika u javnim ustanovama
i javnim preduzećima? Na koji se to zakon referira ova oblast?
ODGOVOR: Radnici ostvaruju svoja prava u javnoj ustanovi u skladu sa
zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima javne ustanove.15
Kad je riječ o pravima i obavezama iz radnog odnosa, na zaposlenike u
javnoj ustanovi primjenjuju se Zakon o radu16, kao opšti propis, i zakoni
kojima se reguliše oblast djelatnosti javne ustanove,17 opšti i granski,
odnosno kantonalni kolektivni ugovori18 i pravila javne ustanove, kao
osnovni opšti akt javne ustanove, uz koji javna ustanova može imati i druge
opšte akte, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima.19
10 Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“, br. 8/05, 10/06 - Ispravka, 81/08, 22/09 i 109/12)
11 Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 Ispravka, 29/03, 68/07, 91/07, 84/08, 88/08 - Ispravka, 7/09, 63/10 i 75/13)
12 Član 7. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, broj 66/13)
13 Član 5. Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine 14 Član 6. stav (2) Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine 15 Član 4. Zakona o ustanovama
16 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
17 Npr. Zakon o srednjem obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 23/10 i 32/10)
18 Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH”, br. 54/05 i 62/08); Kolektivni ugovor o pravima i obavezama zaposlenika u oblasti
zdravstva („Službene novine Federacije BiH“, broj 61/07); Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg
obrazovanja u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 30/08)
19 Član 37. Zakona o ustanovama
132 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Utvrđivanje plata i naknada
zaposlenika u javnim preduzećima i
ustanovama
PITANJE:
Kako se utvrđuju plate
i
naknada
zaposlenika
u
javnim
preduzećima i ustanovama? Koji su to sve
kolektivni ugovori koji se trebaju poštovati
kod utvrđivanja plata i naknada?
ODGOVOR: Zaposlenicima javne ustanove
i javnog preduzeća plaće i naknade utvrđuju
se ugovorom o radu, u skladu sa kolektivnim
ugovorom i pravilnikom o radu. Saglasnost
Samostalnog sindikata državnih službenika
i namještenika u organima uprave, sudske
vlasti i javnim ustanovama u Federaciji BiH
pribavljena je na visinu plaća i naknada, pri
čemu je zanemaren pravni aspekt, odnosno
pravni osnov da se ova pitanja regulišu
zakonom, a ne kolektivnim ugovorom ili
pravilnikom javne ustanove.
ODGOVOR: Ovi propisi su u nadležnosti
Federacije BiH, a da li se razmišlja o načinu
organizacije kao u Štokholmu nije nam
poznato. Prema sadašnjim propisima, o
načinu organizacije javnih preduzeća i
javnih ustanova, koje su samostalne, a
na zaposlenike se primjenjuje Zakona o
radu, neposredna odgovornost direktora
osnivaču, odnosno Vladi nije moguća. Pored
ovih, i drugi federalni zakoni (o organizaciji
organa uprave, o sukobu interesa i dr.)
sadrže odredbe koje onemogućavaju vladi,
odnosno osnivaču neposredan uticaj na
javna preduzeća, odnosno javne ustanove.
Odgovore pripremila:
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
Sistematizacija radnih mjesta u
ustanovama
PITANJE: Ko utvrđuje sistematizaciju
radnih mjesta u ustanovama? Da li to
utvrđuje osnivač ili organi ustanove?
Ovo pitam radi toga što osnivač (izabrani
funkcioneri) svako malo traži da zaposlimo
jednog, dva ili u nekim drugim ustanovama
i više radnika. Za neke obezbijede sredstva
iz budžeta, ali najčešće za prvu godinu,
a poslije se mi snalazimo kako znamo i
umijemo.
ODGOVOR:
Unutrašnju organizaciju i
sistematizaciju poslova u ustanovi predlaže
direktor ustanove, a donosi upravni odbor
ustanove,20 a ne osnivač.
Vlada kao upravni odbor
PITANJE: Da li je moguće razmišljati da u
budućnosti kod izmjena zakona o javnim
preduzećima i ustanovama, ako je npr.
vlada kantona osnivač, da ona direktno
bude upravni odbor i da vladi direktor
polaže račun, a zaposlenici u javnim
preduzećima i ustanova budu zaposlenici
Kantona. Zaposlenici gradskog saobraćaja
u Štokholmu su zaposlenici tog grada.
Na taj način bismo smanjili troškove
za upravne i nadzorne odbore (ured za
reviziju bi vršio nadzor nad poslovanjem
kao što to vrši reviziju rada ministarstava
u Vladi kantona)? Zagreb je napravio nešto
slično.
20 Član 32.stav 2.Zakona o ustanovama
BROJ 2 FEBRUAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 133
Vaš
poslovni
vodič!
134 PRAVNI SAVJETNIK FEBRUAR 2014 BROJ 2

Studija izvodljivosti izgradnje Sportsko

Poziv

MIPSED.7 - Vugergrad

Više o tome

Erste banka zaposlava 1_114022011

TOMISLAV JAKIĆ

IMAM INFORMACIJU - VLADAM SITUACIJOM!

PROGRAM RADA

Plan rada za 2014 - Društvo distrofičara invalida cerebralne i dječje

preuzmi informativni letak u pdf formatu