Sveučilište u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet Geografski odsjek smjer Baština i turizam Seminar iz Geografije kulturne ponude PRIVREDNE DJELATNOSTI TRNJA Vicko Ivanković Domagoj Kožul Zagreb, 15. studenog 2014. SADRŽAJ 1. UVOD ............................................................................................................................ 3 2. RAZRADA PROBLEMATIKE .................................................................................. 4 3. ZAKLJUČAK ............................................................................................................... 8 4. POPIS LITERATURE I IZVORA ............................................................................. 9 2 1. UVOD Trnje je naziv za jednu od administrativnih jedinica tj. gradskih četvrti Grada Zagreba. Zauzima prostor koji na zapadu zatvara Savska cesta, na sjeveru željeznička pruga, a na istoku Heinzelova ulica, dio Ulice grada Vukovara, te dio Avenije Marina Držića, dok je južna granica rijeka Sava. Trnje je istovremeno i tradicionalan naziv za dio grada koji se ne poklapa s granicama same gradske četvrti već ovisi o prostornom identitetu tamošnjih stanovnika, ali i onih iz cijelog Zagreba. Trnje u najužem smislu predstavlja dio uz Trnjansku cestu po kojoj je i čitava gradska četvrt dobila ime, pa unutar nje postoji i još nekoliko gradskih naselja s vlastitim prostornim identitetom kao što su Cvjetno naselje, Vrbik, Sigečica, Kruge, Savica i Martinovka. Tema ovog seminara jesu privredne ili gospodarske djelatnosti Trnja. Kako je gospodarstvo u Trnju u posljednja dva stoljeća doživjelo brojne transformacije u seminaru je obuhvaćen i kraći povijesni dio pomoću kojeg je objašnjeno i današnje stanje tamošnjeg gospodarstva. Posebna pozornost posvećena je objektu industrijske baštine „Paromlin“ čiji su povijest i značenje uvelike oblikovali morfološku strukturu Trnja, dok je u današnje vrijeme riječ o potpuno neiskorištenom objektu u vrlo atraktivnom prostoru u centru grada. 3 2. RAZRADA PROBLEMATIKE Područje Trnja smješteno je uz lijevu obalu rijeke Save, te se može reći da je izrazito ravničarsko. U tom prostoru nema većih neizgrađenih ili neiskorištenih površina, već je prostor poprilično iskorišten i visokourbaniziran. To nizinsko područje u prošlosti je bilo često plavljeno savskim vodama, pa je tako 1964. grad pogodila najveća poplava, koja se često karakterizira kao najveća prirodna katastrofa u njegovoj povijesti. Važno je napomenuti da sustav nasipa u potpunosti dovršen tek 1971. godine pa je tek tada postalo moguće, bez opasnosti od novih katastrofalnih poplava, krenuti u intenzivniju izgradnju tog dijela grada (URL 1). Ta je činjenica jako važna za daljnji razvoj i oblikovanje prostora ove gradske četvrti. Nešto ranijom urbanizacijom, tj. početkom 20. stoljeća, zahvaćen je jedino prostor između željezničke pruge odnosno željezničkog nasipa i današnje Ulice Grada Vukovara. U prošlosti, u predindustrijskom vremenu, Trnje je bilo jedno od sela u blizini Zagreba i brojalo je stotinjak stanovnika, uglavnom kmetova. Do ubrzanog rasta poslije ukidanja plemstva i spajanja Zagreba na međunarodnu željezničku mrežu što je omogućilo razvoj industrije. Tako Trnje 1890. godine ima 526 stanovnika, a na samome kraju stoljeća već 1041 stanovnika (URL 1). Na početku XX. stoljeća, točnije između 1910. i 1913. godine, u razdoblju intenzivnije industrijalizacije, ovaj dio grada bilježio je najbrži porast stanovništva. Broj je porastao sa 2907 na 8017 stanovnika. Glavni razlog tog porasta je brzo podizanje neplaniranih i nelegalnih stambenih objekata. Tako je 1930. na prostoru Trnja zabilježeno oko 2 tisuće legalno izgrađenih kuća, dok je pritom bilo čak dvostruko više nelegalnih objekata u obliku divlje gradnje. U relativno kratkom vremenu Trnje je izgubilo svoje izvorne seoske karakteristike, te je postalo pretežito radničko naselje. Zbog spomenute divlje gradnje, dogodilo se čak da ulice niti nisu imale imena. Bespravno sagrađeni objekti s vremenom su se sve više približavali Savi, koja bi ih za vrijeme svake malo veće poplave odnosila, ali oni bi se ubrzo ponovno uzdizali na istim lokacijama. Prvi pokušaj planirane stambene gradnje na Trnju zabilježen je 1939. godine kada je na prostoru Stare gradske vrtlarije započela gradnja Cvjetnog naselja (URL 1). Po tadašnjim razvojnim planovima, Trnje je bilo namijenjeno za izgradnju industrijskih postrojenja, što će u bližoj budućnosti uvelike odrediti daljnji razvoj i izgradnju, te morfologiju ovog prostora. Važna činjenica koja se ne smije izostaviti, a koja je jako utjecala 4 na razvoj i funkcije Trnja, bilo je prometno odsjecanje ovog prostora od „pravog grada“, koje je prouzročeno izgradnjom pruga Zagreb – Sisak 1862. i Budimpešta – Zagreb 1870 (Šepić, 2007). Tako je došlo do paradoksalne situacije u kojoj je zbog dobivanja strateški važne prometnice, ovaj dio grada postao slabije dostupan, te je unazađen njegov položaj u odnosu na središte Zagreba (Čorak, 1984). Unatoč tome, taj potez je počeo privlačiti industriju u ovaj dio grada, koji je za tu namjenu i bio predodređen. Tako su ubrzo uz Željeznički kolodvor podignute radionice za popravak lokomotiva i pruge. Sagrađeni su Paromlin, koji je postao simbolom industrijske arhitekture Zagreba i cijele Hrvatske, ali i Tvornica papira, Gradska plinara, Tvornica katrana, Tvornica željezničkih vozila (kasnije poznata i pod nazivom Gredelj), poduzeća građevinske industrije i drugo. U tim pogonima, posao i egzistenciju pronašli su stanovnici Trnja, ali i mnogo šireg zagrebačkog područja. To je utjecalo na pojačanu emigraciju stanovništva koje se najčešće naseljavalo u blizini tih industrijskih pogona u kojima su radili što je utjecalo na spomenutu divlju i bespravnu gradnju (Duančić, Sopta, 2014). Posljedice toga i danas su vidljive u urbanoj morfologiji Trnja kroz kuće jednokatnice koje se nalaze u blizini nekadašnjih industrijskih pogona, ali i u cijeloj četvrti. Tek je kasnije došlo do planske gradnje stambenih zgrada za smještaj industrijskih radnika, a sredinom XX. stoljeća i do gradnje nebodera u stilu tzv. socijalističke arhitekture (Čorak, 1984). Izmještanje industrije iz centra grada došlo je kao posljedica širenja grada, ali i zbog potrebe industrije za većim prostorom i boljom dostupnosti odnosno boljom prometnom povezanosti. Neke od tvornica smještenih u Trnju su i propale uslijed gospodarske neisplativosti dok su neke od njih izmještene u okolicu grada ili još dalje u gradsku aglomeraciju (Duančić, Sopta, 2014). Time je industrija definitvno prestala biti osnovna gospodarska djelatnost u Trnju koje je počelo poprimati karakteristike tipične moderne gradske četvrti u kojoj prevladavaju tercijarne djelatnosti. Procesom izmještanja industrije prostor bivših tvornica ostao je upražnjen te pogodan za novu namjenu. Te objekte možemo svrstati u tri skupine: one koji su još u funkciji, one koji su izmješteni ili ugasli te imaju novu funkciju te one koji su izmješteni ili ugasli ali nemaju novu funkciju. Jedini objekt koji je uz značajnu obnovu zadržao svoju funkciju do danas je Gradska plinara u Radničkoj cesti. U skupinu izmještenih ili ugaslih sa novom funkcijom spadaju tvornica Katran te tvornica papira. Tvornica Katran je djelomično prenamjenjena u noćni klub te galeriju pod nazivom skladište kulture dok je u prostorima tvornice papira smještena tzv. Radnička galerija (URL 2) U posljednju skupinu spadaju tri industrijska objekta koja su do danas ostala pošteđena rušenja i prenamjene ostavši oštećeni 5 tek zubom vremena. To je kompleks Tekstilne tvornice Viliama Reinera u kvartu Zavrtnica koji još uvijek čeka svoju prenamjenu. Dva puno poznatija takva objekta su industrijski kompleks Tvornice željezničkih vozila Gredelj koja je posljednja od svih industrijskih pogona izmještena iz Trnja i to 2010. godine te tvornica Paromlin. Obje tvornice zauzimaju prostor neposredno južno od Glavnog kolodvora s tim da Gredelj, zbog činjenice da je tek odnedavno van funkcije, zauzima znatno veću površinu gradskog zemljišta (Duančić, Sopta, 2014). Novim generalnim urbanističkim planom prostor se planira prenamjeniti; planira se rekonstrukcija dvije tvorničke hale zaštićene na nacionalnoj razini kao industrijska baština i to u cilju razvoja gradskog kreativnog klastera. Pod tim terminom podrazumijeva se i geografska koncentracija kreativnih industrija, a cilj je privući profesionalce iz kreativnih industrija, omogućiti im zajedničku infrastrukturu, međusobno umrežavanje i povezivanje s naručiteljima i modelima implementacije kreativnih zamisli (URL 3). Paromlin je s druge strane danas tek jedna zgrada okružena sa svih strana iskorištenim prostorom; parkovima, parkinzima i prometnicama. Najprepoznatljiviji je simbol zagrebačke industrijske arhitekture i jedan od najvažnijih primjeraka iste. Također, taj cijeli kompleks razvijao se i širio desetak godina, a o njegovoj važnosti govori i činjenica da su na njegovom projektiranju radili tada najpoznatiji zagrebački arhitekti. Upravo zbog činjenice da se nadograđivao, razvijao i širio tokom više godina i u različitim fazama, to je jedan od važnijih primjeraka koji mogu poslužiti za praćenje cjelokupnog razvoja industrijske arhitekture, različitih arhitektonskih rješenja i tehnologije koja se koristila u izgradnji industrijskih objekata toga vremena. Jedan od dobrih primjera koji to potvrđuje je upotreba armiranog betona i skeletne konstrukcije, koja je u to vrijeme bila tek u začetku. Konačni oblik Paromlin je poprimio od 1906. do 1908. godine (Barišić Marenić, Šepić, 2014). Paromlinski kompleks sastoji se od zgrade mlina, uglovne transmisijske zgrade, zgrade skladišta, administracije, zatim zgrade silosa koja je izgrađena od već spomenutog armiranog betona, zatim zgrada poslovnice, ali od od više skladišta, radionica i manjih pomoćnih objekata. Zahvaljujući dobroj organizaciji i uvođenju novijih tehnologija, ovaj kompleks dobro se nosio sa stranom konkurencijom, prije svega mađarskim mlinovima, pa je uspijevao izvoziti velike količine i izvan tadašnjih državnih granica Austro-Ugarske (Barišić Marenić, Šepić, 2014). Unatoč današnjoj nebrizi države i grada o paromlinskom kompleksu, te njegovom nedavnom urušavanju zbog jakih udara vjetra 11. studenog 2013. godine, Paromlin je ostao jedan od najvažnijih spomenika kulture i definitivno bi trebao biti sačuvan, posebice zato što je iznimno važan za prikazivanje kontinuiteta zagrebačkog industrijskog razvoja. Dodatnu 6 važnost tome daje i činjenica da je Zagreb bio industrijski centar šireg područja, pa tako ne samo prostora Republike Hrvatske, nego i čitave zajedničke države južnoslavenskih naroda, te je u tom segmentu bio važniji i od mnogo većeg i stanovništvom dvostruko brojnijeg Beograda (Barišić Marenić, Šepić, 2014). Uz prostor ovog kompleksa se do danas vežu mnoge kontroverze. Tako je već više puta planirano i odobravano njegovo rušenje, bilo u dijelovima ili u cjelini, pa bi zatim bilo zabranjivano. Mnogo puta se planiralo ovaj cijeli prostor pretvoriti u muzej, ali ni taj projekt nikad nije zaživio. Najvjerojatnije se i u budućnosti može očekivati odugovlačenje sa bilo kakvim rješenjima, što će u konačnici dovesti do daljnjeg propadanja i urušavanja kompleksa, tako da se sa svakim dodatnim odlugovlačenjem smanjuje mogućnost da se ovaj veličanstveni primjerak industrijske arhitekture sačuva i pretvori u muzej, te se omogući budućim generacijama da preko njega uče o industrijskom razvoju ovog dijela Europe (Barišić Marenić, Šepić, 2014). Paromlin je tipičan primjer industrijske baštine, pojma koji označava uglavnom bivše industrijske objekte čija važnost zahtijeva zaštitu od nadležnih institucija. To industrijsko nasljeđe sastoji od ostataka industrijske kulture koji posjeduju povijesnu, ahitektonsku ili društvenu vrijednost (Pretković, 2013). Industrijsku baštinu obilježava dvojak odnos prema njoj: s jedne se strane teži uklanjanju industrijskih pogona radi nove iskoristivosti gradskog prostora, a s druge strane postoji senzibilitet prema vrijednostima industrijske baštine i promatra ju se kao arhitektonski i estetski značajne objekte i kao novi kulturni resurs. Naime, u svijetu su česte prenamjene industrijskih objekata u muzeje, galerije i kulturne centre te samim time postaju valorizirani kao dio turističke ponude. U Zagrebu su takvi primjeri su vrlo rijetki iako postoje brojni planovi za takvu revitalizaciju industrijskih objekata (Pretković, 2013). Zanimljivost Trnja, s obzirom da je riječ o četvrti vrlo blizu samog centra grada, jest postojanje primarnih djelatnosti odnosno autarkične poljoprivrede koja je vezana uz postojanje obradivih površina uz okućnice bespravno sagrađenih jednokatnica u razdoblju primarne industrijalizacije. Ipak, riječ je o malim površinama čija je obrada gotovo u potpunosti autarkičnog karaktera. 7 3. ZAKLJUČAK Od svih privrednih djelatnosti u Trnju industrija je kroz čitavu modernu povijest ove gradske četvrti imala ključnu ulogu u razvoju i urbanizaciji, a samim time i u njezinoj urbanoj morfologiji. Unatoč tome, industrija je relativno brzo izmještena iz Trnja, a prostori koje je zauzimala ostali su upražnjeni. Dio njih je prenamijenjen, uglavnom u kulturnom smislu, a dio je i danas u ruševinama sa planovima za revitalizaciju, uglavnom za kulturne djelatnosti. Ti objekti dio su industrijske baštine i kao takvi predstavljaju kulturni resurs kojeg bi se uz određena ulaganja moglo konzervirati i djelomično obnoviti te staviti u funkciju kulturne ponude čime bi se stvorili preduvjeti za njihovu turističku valorizaciju. Iako je odigrala ključnu ulogu u njegovom razvoju i oblikovanju, Trnje je danas četvrt bez industrije u kojoj prevladavaju tercijarne djelatnosti uz nasumično postojanje autarkične poljoprivrede što je posljedica urbane morfologije u kojoj prevladavaju kuće jednokatnice sa zemljanim okućnicama i dvorištima. 8 5. POPIS LITERATURE I IZVORA LITERATURA 1. Barišić Marenić, Z., Šepić, LJ., 2014: Odnos prema industrijskom naslijeđu na primjeru recentnih devastacija u Zagrebu, Zbornik sažetaka VI. međunarodne konferencije industrijskog naslijeđa Čovjek i industrija 2. Čorak, Ž., 1984: Trnje: korekcija kao projekcija, Radovi IPU 8 3. Duančić, D., Sopta, P.: Bubara – prošlost, sadašnjost i budućnost zagrebačke tvornice svile, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteat u Zagrebu 4. Pretković, M., 2013: Tvornica tekstila „Nada Dimić“ u Zagrebu – povijesni pregled i problemi revitalizacije, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteat u Zagrebu 5. Šepić, LJ., 2007: Željeznica kao generator razvoja industrijskih zona u Zagrebu, III. medunarodna konferencija o industrijskoj baštini IZVORI 1. Gradska četvrt Trnje, iz povijesti, http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=14165 (15.11.2014.) 2. Poslovni dnevnik, Nekadašnje skladište tvornice Katran preuređeno u klub za mlade, http://www.poslovni.hr/hrvatska/nekadasnje-skladiste-tvornice-katran-preureeno-uklub-za-mlade-267673 (15.11.2014.) 3. Ured za strategijsko planiranje, Projekt zagrebački kreativni klaster Gredelj, http://www.zagreb.hr/default.aspx?id=45649 (16.11.2014.) 9
© Copyright 2024 Paperzz
