Foto: Midhat Poturović europa sarajeva 100 godina poslije – Happy EU 2 U! (VI) Bh. institucije kulture gase se jedna za drugom, kao u najgoroj afričkoj koloniji VRIJEDI LI ŽIVOT BEZ DOSTOJANSTVA Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća? Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28. juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe? Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević ako možemo promatrati i tumačiti (udaljenost između) uspjeh i neuspjeh sa povijesne ravni? Ovo pitanje ostaje teško za zadovoljiti sve i svakoga jednim odgovorom... Najdirektnijim razlogom brze i uspješne projekcije europske sile i snage preko mora bila su dva elementa kombinirano: europska tehnološka (gospodarska) i demografska ekspanzija – počev od 16. vijeka pa nadalje. Ipak, Zapad/Europa nije – iskreno govoreći – ovladao ovom planetom pomoću superiornosti svojih nazora i ideja, čistotom svojih vrli- K 76 na ili jasnošću svojih religijskih misli i prakse. Za malu i poprilično nesigurnu civilizaciju s krajnjeg kuta planete, to je prije bilo superiornost i efikasnost u primjeni racionaliziranog nasilja i organizirane (legitimizirane) prinude, što su Euro- U nekoliko posljednjih vijekova, mi smo živjeli strah, a sanjali nadu – sve u ime budućih modernih vremena. Od WWI do www. Da li nas ovo suvremeno internetsko doba, sa trenutno saopćenim tehnološkim dostignućima, koja se u treptaj oka obznanjuju svuda i svima, sada dovodi u luku mira, iskrenosti, poštenja i spokoja? pljani uspjeli da uspješno projiciraju na ostatak ovoga svijeta. Neugodna istina Europljani 21. vijeka često zaborave ovu “neugodnu istinu”, dok neeuropljani to nikada ne smeću s uma. Velike, samoodržive, samopouzdane i u sebe sigurne civilizacije (npr. situirane na Azijskoj kontinentalnoj masi) bjehu tradicionalno puno manje militantne i konfontirajuće (ili “nacional-država” isključive), i bjehu više ezoterične i širokogrude, inkluzivne, obazrive i tolerantne. Manje i nesigurne civilizacije (npr. situirane na skromnom i uzanom, geografski izolovanom i pe18. 7. 2014. DANI Sarajevo, Zimske olimpijske igre Brža smjena ciklusa tehnoloških otkrića, patenata i unapređenja od brzine njihovog širenja prvenstveno se desila na Starom kontinentu. Taj je događaj označio rađanje moćnih europskih imperija, a shodno tome i njihovih (liberalnih) škola primijenjenog biologizma, rasizma, genocida, organiziranih pljački različitih imena Neokolinijalizam na djelu – prvo je Austrija Sanadera nametala Hrvatskoj, iskorištavala, a potom je uhapšen Da bi neko (p)ostao gospodarska kolonija, on najprije mora postati intelektualno-kulturna deponija (stranog) smeća – nekadašnji Olimpijski muzej Možda je Olimpijada bila Džemina ideja, Titova moć, ali je zasigurno bila i Mikulićeva sjajna sprovedba DANI 18. 7. 2014. rifernom, prirodnim bogatstvima oskudnom, i klimatski isturenom kontentu, Europi) bjehu više fokusirane, opsesivno “postignimonajbolji-rezultat” organizirane (uključujući ovdje i izum vrline iz nužde – nacional-države). Nije ni čudo da europska civilizacija nikada nije iznjedrila niti jednu jedinu religiju (iako, da priznamo, jeste doktrinirala jednu verziju bliskoistočne religije kršćanstva, utvrđujući kasnije na svojoj teritoriji i njen moćni kler). S druge strane, niti jedna druga, do europske civilizacije, nije stvorila ozbiljniju, ili čak relevantnu političku ideologiju koja je kasnije, stavljena u praksu, mogla da uniformno mobilizira mase. Tijekom cjelokupne ljudske povijesti, i progres i njegova horizontalna transmisija bila je izuzetno spor i mukotrpan proces. Dobrano do klasičnog perioda Aleksandra Makedonskog i njegove Aleksandrijske knjižnice, brzina prenosa – kako god spora – bila je ipak brža od tzv. ciklusa tehnoloških modernizacija. Kada su napokon naša otkrića počela da smjenjuju jedna druge brzinom većom od njihovog horizontalnog prenosa – taj je momenat konačno označio tačku civilizacijskog preokreta. Jednostavno, naše su civilizacije počele da se bitno razlikuju jedne od drugih u njihovom tehno-agrarnom, političko-vojnom, etno-religijskom, ideološkom i gospodarskom okviru. U doba tzv. velikih geografskih otkrića, ovaj je događaj transformirao ratove i pošasti od malo učinkovitih i lokalnih do većih i ogromnih. Od WWI do www. 9/11 ili 11/9? Brža smjena ciklusa tehnoloških otkrića, patenata i unapređenja od brzine njihovog širenja prvenstveno se desila na Starom kontinentu. Taj je događaj označio rađanje moćnih europskih imperija, a shodno tome i njihovih (liberalnih) škola primijenjenog biologizma, rasizma, genocida, organiziranih pljački različitih imena – od Konkviste do Pristupnih pregovora, etno-socijalnog inženjeringa i eugenistike, te drugih sličnih formi ideoloških opravdavanja njihove geopolitičke i geoekonomske ekspanzije. U nekoliko posljednjih vijekova, mi smo živjeli strah, a sanjali nadu – sve u ime budućih modernih vremena. Od WWI do www. Da li nas ovo suvremeno internetsko doba, sa trenutno saopćenim tehnološkim dostignućima, koja se u treptaj oka obznanjuju svuda i svima, sada dovodi u luku mira, iskrenosti, poštenja i spokoja? (1) 77 europa sarajeva Naučnik svjetskog glasa akademik Hanjalić, predratni gradonačelnik Sarajeva, dekan i rodonačelnik istraživaštva Energoinvesta Dragutin Braco Kosovac, uz Emerika Bluma tvorac privrednog čuda U oduševljenju iz ranih 1990-ih, Fukuyama je posve euforično najavio kraj povijesti. Samo dvije dekade kasnije, uz jako triježnjenje, on je sam sebe opovrgao i tiho konstatirao budućnost historije. Da li je i hoće li ikada naša (ovakva) povijest otići na odmor? Ravno 100 godina poslije izbijanja Prvog svjetskog rata, na Vidovdan 28. juna 1914, mlade generacije Europljana su učene u svojim školama o jedinstvenosti entiteta zvanog EU. Ipak, čim se pojavi kakav ozbiljniji izvanjski ili unutarnji sigurnosni izazov, sastavni dijelovi istinske, povijesne Europe izbijaju iznova na površinu. Ranije u Iraku (sa tadašnjim izuzetkom Francuske), a potom u Libiji, Maliju, Sudanu, Siriji i Ukrajini: Centralna Europa dvoji da djeluje, atlantska Europa je željna, skandinavska Europa je odsutna, i dok se Istočna Europa bez vlastita mišljenja pokorno svrstava gdje vjetar puše, rusofonska Europa se jasno protivi. (2) ja i Sirija (Irak, Mali, Alžir i Ukrajina također) dobile su na drukčijoj dozi važnosti. Znatno prisustvo Kine u Africi, uspješno okončani dogovori između Rusije i Njemačke o zaobilaznim cjevovodima (koji će lišiti Istočnu Europu važnog tranzitnog aduta za geostrateške pregovore, te će značiti prećutni rusko–njemački pritisak na baltičke države, Poljsku i Ukrajinu), (3) i konačno relativni pad globalnog utjecaja SADa i tome shodno rekalibriranje njihovih obaveza i prisustva u Europi. Sve ovo kombinirano, mora da je potaknulo sva alarmna zvona duž cijele atlantske Europe. (4) Ovo je da bi se shvatilo da, iako formalno “ujedinjena”, Europa je zapravo sačinjena od nekoliko segmenata, gdje je svaki od njih sop- Ponosno je isticao svoje slavenstvo: Nikola Tesla Pronađi snagu iz sebe samog Alarmna zvona Anglo–američko bombardiranje Libije iz 1986., pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Reagana, bila je kaznena ekspedicija jednokratnog lova na glavu. Ovaj put i Libi- Dok koncerti uglavnom pozivaju na opuštanje i zaborav, Dubioza poziva na akciju 1. Neka mi bude dopuštena na ovome mjestu jedna malena priča u zagradi. Ovo nije kako bih romantizirao prošlost, već da bih notirao eroziju jedne veoma važne državne službe koja je ključna za vršenje inostranih poslova... Po mojoj slobodnoj procjeni, oko 1815., u vrijeme Bečkog kongresa, nema više od 50-ak ambasadora na cijelom svijetu. Do Berlinskog kongresa, njihov broj još uvijek je ispod 100. Svaki od njih je izuzetan pojedinac visokih etičkih načela, istinske pasije, privrženosti i lojalnosti, i, naravno, visokih profesionalnih per formansi. Dobrog običaja i rafiniranog ponašanja, uvijek i dobro obaviješteni, intelektualci zavidnih analitičkih sposobnosti, karizmatični, šarmantni i visoko inteligentni, oni su predstavljali crème de la crème svojih tadašnjih društava. Do 1945. i vremena Osnivačke UN-ove konferencije u San Franciscu, svijet je već 78 brojao nekoliko stotina aktivnih ambasadora. Danas imamo nekih 25 – 30 tisuća pojedinaca sa ovom titulom (20 – 25 tisuća aktivnih nacionalnih, te nekih 5 – 8 tisuća umirovljenih nacionalnih, kao i oko 1.000 paradiplomata ambasadorskog ranga koji predstavljaju tim svojstvom međunarodne organizacije). Tužno je da danas, u više od nekoliko slučajeva, ovu funkciju obnašaju osobe koje su samo karijerni opor tunisti, bez dovoljno profesionalnih ili moralnih karakteristika da bi imali ovu poziciju (individue koje su se uspele uz karijernu ljestvicu jer su bili takojevići, ne-radiš-ništane-griješiš-ništa sivi aparatčici, nelojalni, lošeg ponašanja i neinformirani, ali dobro uvezani u nepotističke i/ili kronističke mreže, ili pak politička smaknuća, te bogati pojedinci koji su kupili mjesto kako se već i automobil može poručiti preko kataloga). U ovoj postupnoj, ali totalnoj eroziji ambasa- stvene dinamike, naslijeđa, te vlastite političke kulture (razmatranja, prioriteta, i strahova): atlantska i Centralna Europa samopouzdani i sigurni na jednoj strani, te (EU i ne–EU) Istočna Europa kao i Rusija na drugoj strani, nesigurni, neuralgični – pa prema tome, u stalnoj potrazi za dodatnim sigurnosnim garancijama. “Amerika se nije promijenila 11. septembra. Samo se pokazala onim što ona oduvijek jeste” – slavno je ustvrdio Robert Kagan. Parafrazirajući, možemo reći: od 9/11 (9. novembar 1989. u Berlinu) i kratko zatim praćeno genocidnim ratovima duž cijele Jugoslavije, sve do problema u eurozoni, MENA krize (Bliski istok i sjeverna Afrika) ili trenutno pobjesnjelog rata u Ukrajini, naš se kontinent nije promijenio. Postao je samo više svoj, i ono što on oduvijek i jeste – konglomerat pet različitih Europa. * * * P. S. I tko je, tih davnih gimnazijskih dana, mogao slutiti da razredni drugovi sa klupa Vilsonovog šetališta Vlado Podani i Željko Komšić, pa Neven Anđelić i ja, naglas iščitavamo čuvene Mešine redove – ne za Đurasa i maturu, već puno dalje, za cijeli život. I mada se mi i dan-da- dorstva, nešto ipak ostaje solidno i čvrsto nepromijenjeno: privilegije, imuniteti, reprezentativnost i naravno – izdašne plaće. 2. Ubzo će Washington morati da odluči: ili izolacija ili akomodacija – smisleno primirje sa Moskvom ili bezuvjetno i trajno podržavanje najbližih ruskih susjeda. Ako Putin konačno napusti svoj nekonfrontacioni kurs, i regularizira igru na kartu konfrontacione nostalgije, od strane Amerike dominirani Zapad bi mogao nagraditi Moskvu vraćajući Baltik, neke centralno-južne dijelove Istočne Europe, zajedno s Centralnom Azijom, te Kavkazom pod rusku utjecajnu sferu. Ako je buka ili stvarna povijest rusko-američkih konfrontacija duboka, široka i dugotrajna, njihova sposobnost da zaključe nagodbu je začuđujuće dobra također. Ili, kako to prof. W.R. Mead nedavno savjetuje sa stranica Foreign Af fairs Ma18. 7. 2014. DANI Sarajlija i nobelovac Vladimir Prelog nas srećemo (gimnazijski rijetko, no ipak srdačno), nikada o tome, još od davne 1982., nismo govorili. Siguran sam da je svaki od njih trojice tragao, a vjerojatno i našao nedvojben i pouzdan odgovor, barem neki intimni, samo za sebe. Uostalom, sva trojica su imala puno “javniji” život od mene. Tridesetak godina kasnije, ovako bi nekako glasila moja interpretacija tog glasovitog teksta: “Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom... Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje...” – premlad da se miri, a prestar da započne što drugoga. Meša je Selimović je, kao malo tko sa ovog prostora, osjećao sve naše kobne dileme i raskorake. “Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više...” U jednoj nedavnoj sentimentalnoj šetnji Sarajevom, pokrivenim friškim snijegom “škripavcem”, prolazeći pored Vječne vatre iznad koje se rupe od metaka iz različitih ratova već stapaju u jasan niz, Go- Bosanac i nobelovac Ivo Andrić Predugo smo mi, ovakvi, ovdje i sada, u Europi da bi imalo smisla tražiti što drugo, a opet ismijani, odbačeni, poniženi i opljačkani da bismo se mirili sa tim. Demografski rezervoar posrnulom europskom natalitetu, ekološko-gospodarska deponija smeća uz 44 odsto nezaposlenih, ljuta intelektualna kolonija, koja se podanički klanja bilo kome tko ima strano prezime, a zazire i prezire sve svoje i svakog svog Ne trebaju nama strane banke, nego domaće fabrike gazina, američkog režimskog glasila koje zrcali spoljnopolitičku orijentaciju i pravce akcije SADa: “…Odlučujući kako tvrdo da nastupi prema Rusiji oko Ukrajine, Bijela kuća ne može izbjeći da u jednadžbu uzme i ruske pozicije oko rata u Siriji ili iranskog nukleranog programa”. (Mead, W.R., 2014., The Return of Geopolitics, Foreign Af fairs Magazine 93(3) 2014.) 3. U kasno proljeće 2011., kancelarka Merkel je iznenadno, no čvrsto i u više navrata ponovljeno, obećala svojim građanima zatvaranje svih nuklearnih centrala. Brkajući to sa mjerama za oporavak i stabilizaciju, mnogi su aplaudirali ovoj vreloj političkoj retorici kao dugo očekivanom i očajno potrebitom planu za visokotehnološkim oporavakom EU u pravcu tzv. zelenih tehnologija. Dodajući još koji začin ionako velikom emocionalnom naboju, većina analitičara je interpretirala kanDANI 18. 7. 2014. Danis Tanović, sarajlija i oskarovac, sa Travoltom i Sharon Stone ran Bregović, taj najpoznatiji apsolvent filozofije među Južnim Slavenima, gotovo povjerljivo tiho zaključuje: “Sve napreduje osim politike, i u svim oblastima napredujemo. Živimo duže, imamo tehnologiju... Samo politika nema ni jednu novu ideju. Posljednja nova ideja je bila Karl Marx. Zbilja obeshrabrujuće.” Predugo smo mi, ovakvi, ovdje i sada, u Europi da bi imalo smisla tražiti što drugo, a opet ismijani, odbačeni, poniženi i opljačkani da celarkine jasne riječi čvrstog obećanja sa sigurnosnim pitanjima koja su se ticala tadašnje drame u japanskoj Fukošimi, kao da Njemačka dijeli japansku geografsku širinu, tehnologiju reaktora i otočku sizmičku aktivnost. Ipak, većina je promatrača ostala nijema na koincidenciju ove izjave koja se jasno podudarila sa uspješnim okončanjem prve faze tzv. Sjevernog naf tovoda. Bio je to prvi od nekoliko planiranih dugih naf tovoda i plinovoda koji treba da dostave hidrokarbone Njemačkoj direktno iz Rusije po morskom dnu Sjevernog mora. Ova kompleksna infrastruktura pravi veliki luk eliminirajući bilo kakav tranzitni premijum koji je do tada imala Istočna Europa, i zapravo predstavlja simultani rusko-njemački pritisak na Baltik, Poljsku, Ukrajinu – čak sve do Azerbejdžana i Gruzije. 4. U odgovoru na MENA-krizu, Europa nije uspjela održati široki dijapazon aktivnosti i široki par ti- bismo se mirili sa tim. Demografski rezervoar posrnulom europskom natalitetu, ekološko-gospodarska deponija smeća uz 44 odsto nezaposlenih, ljuta intelektualna kolonija, koja se podanički klanja bilo kome tko ima strano prezime, a zazire i prezire sve svoje i svakog svog. Zloglasna laboratorija za održavanje beskrajne tuge kojom više od dvije decenije upravljaju i eksperimentiraju bjelosvjetski šaptači rasizma – kako tzv. međunarodnu zajednicu s pravom naziva Karahasan. Zašto Europa tako strašno mrzi svoje žrtve? Vrijeme je pobijediti, ali kako ćemo to bez dostojanstva? Što nam valja činiti? Čekati, sigurno, ne! Da li postoji Treći, ili barem Drugi put? Naravno, ako to samo iole poželimo! Sjetite se kad nam je bilo najbolje, kada smo iz sebe samih skovali najbolje za nas... “A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istinite...”, vjerojatno bi nas ohrabrio Meša, kao da mu je to Tesla iz budućnosti priopćio. (Kraj) (Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik specijaliziranog naučnog magazina za geopolitiku, njujorškog Addletona) cipativni front sa svojim strateškim susjedstvom, iako ima institucije, interes i kredibilitet da to učini. Europa je time kompromitirala vlastite perspektive i diskreditirala sopstvena načela moći preobrazbe, potkopavanjem svog autentičnog institucionalnog okvira: Barcelona proces (EU), EUROMED (OESS). Jedino izravno učešće je bio direktni vojni angažman neformalne “koalicije-voljnih”, mahom zemalja atlantske Europe (Libija, Mali, Sirija). Posljedice su krupne i znakovite: vrsta islama koji je EU podržala (i uporabljenih sredstava da to sprovedu) na Bliskom istoku jučer, vrsta je islama (i sredstava koja koristi) koji je Europa dobila danas. Nije ni čudo da je islam u Turskoj (ili u Kirgistanu i u Indoneziji) širok, liberalni i tolerantni, a onaj na sjeverozapadu Europe odbacujući, militantan, uskogrud i osvetoljubiv. 79
© Copyright 2024 Paperzz
