Mijo Janjušević
MATARUGE
Prošlost
Pljevaljske Mataruge su regija, ili bolje reći oveća površ, smještena s desne strane
rijeke Ćehotine (gledano od njenog izvorišta, u pravcu Pljevalja). S juga su omeđene strmim
i kamenitim ćehotinskim kanjonom, sa zapada kanjonom Dubočice, sa sjevera Ravnom
gorom i Katuništem, sa istoka vijencima Kamene Gore.
Smještene su s obje strane dobrog asfaltnog puta koji od Pljevalja vodi ka Slijepac Mostu (Bijelo Polje) i
udaljene su od njih oko dvadesetak kilometara. U njihovom središtu su dva oveća polja: Mataruško i Ljutičko, koja
su do skoro obrađivana. Iznad njih se uzdižu kraški brjegovi koji naglo prelaze u značajnija uzvišenja - Kartalovo
brdo, Mataruške strane, Cvijetino, Brezansko i Janjuško brdo.
Geografska pozicija Mataruga
Mataruška i Ljutička kotlina su plodno obradivo
zemljište ispod koga se nalaze znatna nalazišta uglja
lignita, tako da postoji ekonomska opravdanost za njegovu
eksploataciju. Inače, ne tako davno, bila su to žitna polja
sa najedralim ječmom i domaćom crnom pšenicom, od
koje se mijesio ukusni hljeb koji je othranio generacije i
generacije Mataružana.
Danas se, nažalost, razmišlja o otvaranju rudarskog
kopa i eksploataciji uglja, što bi za Mataruge i Mataružane
bilo pogubno. Mataružani bi prodali svoja plodna polja i
odselili u gradove tražeći ’ljeba preko pogače. Umjesto
divnog krajolika i cvjetnih polja i livada, usred
Mataruškog polja zinula bi crna jama bezdanica.
Mataruška regija obuhvata: Ljutiće, Mataruge, Obarde i Kozicu
Zapadni dio Mataruga čini krševita roganička
površ obrasla oniskim žbunjem lijeske, kleke i šipurka i vrlo je pogodan za ispašu stoke, naročito sitne.
Manje obradive površine, njive i livade, dobijane su čišćenjem kamenja i krčenjem.
1
Mataruge – mjesni centar
Ljutičko polje
Mataruško polje
Dalje, prema sjevero-istoku, zatalasana
roganička visoravan prelizi u Karin - polje
koje se opružilo ispod Vukovog Brda što
vijekovima stražari iznad njega. Karin polje
(Donji i Gornji Karin) je plodno i davalo je
na stotine tovara sijena, a pogodno je i za
sjetvu žitarica, krompira, šargarepe i drugog
povrća.
Obarde su izdvojena reljefna cjelina na
sjeveru Mataruga, odvojena od njih klancem
Vukovo Brdo
Suve Dubočice, smještena podno Malinjaka,
Ravne gore, Katuništa i Milatovice. Za Dubočički klanac na jugozapadu su vezane Gajinama i Ravnim Ivovikom.
Kuće su smještene po obodu plodnog Obarđanskog polja i podijeljene u nekoliko zaselaka. Njih okružuju sa sjevera i
sjevero-istoka brojni planinski vijenci koji ih štite od udara snažnog sjevernog i istočnog vjetra. Pored toga što su
pogodne za zemljoradnju, pogodne su i za stočarenje, pogotovu Zindove česte, Razdolje i obližnje Ranče polje.
2
Gornji Karin
Obarđanski zaselak – Zindovići
Donji Karin
Donjoroganička površ
Kozica se prostire istočno od centra Mataruga. Od njih je udaljena do sedam kilometara. Tipično je planinsko
selo razbacanog tipa, sa brojnim zaselcima, okruženo brojnim planiskim vijencima i gustim šumama: Medanicama, s
juga, Borjem i Omarom, sa zapada, Mekotama i Vrščićem, sa sjevera i Crnim vrhom i Previjom, sa istoka. Plodne
livade i njive se kao blago zatalasane padine spuštaju put Kozičke i Raćevske rijeke koje se sastaju, a potom ulivaju u
Ćehotinu, kod Krakalica. Izuzetno je bogata vodom i brojnim izvorima kojih ima u skoro svakom zaselku.
Gornja Kozica i Strmećica
Ljutići su smješteni s lijeve i desne strane puta koji od
centra Mataruga vodi ka Bijelom Polju. Prostiru se, prema
jugoistoku i istoku, do Krakalica, Kozičke rijeke i Klađa, u pravcu juga do kanjona Ćehotine, a na sjever do Gačevića
Breze. Čine ga zaselci: Ljutići, Kleke, Purića Dolina, Klađe, Ćirovići, Kavala i Dubrava.
3
Ljutičko polje i ljutička sela Kavala i Dubrava
Klađe
Kleke
Mataruško selo Šarci
Mataruge čine zaselci: Kartalov Vrh, Šarci, Gačevića Dolina, Ratkov Do, Kneževići, Roganice, Breza, Janjuški
Potok i Vukovo Brdo.
Donje Roganice
Gornje Roganice
Neki i Vrulju ubrajaju u mataruško selo, ali to nije tačno. Vrulja je sasvim odvojena i zasebna od Mataruga.
Nadmorska visina Mataruga i mataruških sela se kreće od 1150, do 1250 m.
4
Mataruge su imale burnu i dinamičnu prošlost. Seobe i pomjeranja stanovništva, u stara vremena, bila su česta, a
borbe za životni prostor svakodnevne. Lokalno stanovništvo su desetkovali međusobni sukobi, razne epedimije i glad.
Zato su mataruška sela kroz svoju istoriju često ostajala napuštena i pusta.
Ko je u dalekoj prošlosti gospodario Matarugama može samo da se nagađa. Arheloški lokalitet - pećinu na
Trlici, već nekoliko godina vrlo intezivno istražuju domaći i strani arheolozi. Rezultati do kojih su istraživači došli su
izuzetni. Riječ je o jednom od najstarijih nalazišta na Balkanu, koje datira unazad 1,8 miliona godina. Evo što o njemu
kaže dr Vesna Dimitrijević, profesorica beogradskog Rudarsko-geološkog fakulteta:
...To je fosilna pećina u kojoj su nataloženi sedimenti sa zubima i kostima kičmenjaka izumrlih predačkih vrsta
današnjih životinja. Riječ je o predačkim vrstama slona, nosoroga, bizona, medvjeda, dviju vrsta konja, jelena, koze,
kao i jedne predačke vrste džinovske ovce. U pećini su još pronađene predačke vrste hijene, vuka, nekih krupnih
glodara kao što je bodljikavo prase, dabar i neke vrste sitnijih glodara…
Pećina na Trlici
Kosti, najčešće zubi, praistorijskih životinja
Trlica, na kojoj je otkrivena pećina sa ostacima praistorijskih nemani, nije udaljena od Mataruga više
od desetak kilometara. S obzirom da to rastojanje nije predstavljalo nikakav problem za ove nemani, sasvim
je sigurno da su one u to vrijeme gospodarile i Matarugama i okolinom.
Prema materijalnim tragovima i do sada istraženim nalazištima, čovjek je na prostoru Mataruga
neprekidno prisutan još od ledenog doba.
Arheološka nalazišta u kanjonu Ćehotine, nizvodno od Krakalica, na lokalitetu Gospića vrh, Medena i
Mališina stijena, najstariji su tragovi prisustva čovjeka i kulturne istorije na pljevaljskom području. Na ovim
lokalitetima pronađen je, u više slojeva, veliki broj kremenih oruđa i oružja, fragmenti keramike, kao i drugi
brojni dokazi o životu ljudi (u kontinuitetu) na ovom području od 50 - 40 hiljada godina prije nove ere
(akademik D. Srejović, Istorija Pljevalja, str.37.).
I u bronzanom dobu, Mataruge su, prema materijalnim tragovima, bile gusto naseljene. O tome
svjedoči jedna od najvećih poznatih nekropola tumula (tumulusa, gromila) u selu Ljutići, na lokalitetu
Kavala. Na vrlo malom prostoru nalazi se oko stotinu tumulusa iz ranog bronzanog doba, prečnika od 5 do
25 metara. Broj tumula na ovom lokalitetu i lokalitetu Međe, kao i bližem i daljem susjedstvu, kreće se na
stotine. Samo je nekoliko tumulusa arheološki ispitano, dok ostali i dalje skrivaju hiljadugodišnje tajne.
5
Kanjon Ćehotine: Gospića vrh, Medena i Mališina stijena
Mališina stijena
Kremna oruđa i keramika iz Medene stijene
U Ljutićima, na lokalitetu Dubrava, konkretnije
Molika, nalazi se nekropola stećaka od kojih su neki
izuzetne izrade sa velikim brojem uklesanih motiva,
karakterističnih za ovu vrstu nadgrobnih spomenika iz
ranog srednjeg vijeka. Nažalost, sva ova nalazišta
nijesu dovoljno istražena.
Na prostoru Mataruga, tačnije na desnoj obali
Kozičke rijeke, postoji stari srednjovjekovni grad
Koznik,u narodu poznat kao Jerinin grad.
Ljutički stećci
6
Ovaj se grad prvi put pominje u pisanim izvorima dubrovačke arhivske građe 1441.g.U istim izvorima,
nešto kasnije, se pominje u vezi sa plaćanjem carinskih dažbina, a u povelji Fridriha Trećeg Hercegu
Stefanu Vukčiću Kosači iz 1448. godine, Koznik se pominje kao utvrđeni grad (Castrum).
Danas se, relativno dobro očuvani, ostaci grada uzdižu na visokoj litici sa skladno građenim kulama i
zidinama koje su služile za zaštitu i odbranu obližnjeg rudnika gvožđa. Rudnik i grad su bili u usponu u
vrijeme Nemanjića.
Velika je šteta što grad nije istražen i zaštićen od daljeg propadanja.
Koznik (Jerinin grad) danas
U srednjovijekovnoj srpskoj državi postojao je veliki
broj sličnih gradova i utvrđenja koji su i danas dobro
očuvani. Locirani su na pogodnim uzvišenjima i služili su
za zaštitu i odbranu. Građeni su na skoro identičan način i
svi se uglavnom zovu Koznik ili Jerinin grad. I uz sve njih
idu kazivanja kako ih je gradila prokleta Jerina, obavezujući podanike na kuluk i argatovanje. Grede i
kamen su tovareni, kako predanja kazuju, na koze i jarčeve koji su ih iznosili do vrha strmih litica, na kojim
je grad zidan (...grad gradila prokleta Jerina...).
Kad je grad Koznik sagrađen, kazuje legenda, prokleta Jerina je naredila da se otisnu skele, dok su
četvorica glavnih neimara ostala bespomoćna nad ambisom. Nije željela da odaju tajne podignutog grada.
Prema kazivanju koje i do danas traje, neimari su pokušali da se spasu tako što su napravili krila od dasaka.
Jedan je pao u provaliju i nastradao. Drugi, zvani Orle, je uspio da poleti i da se spusti u blizini grada. To
mjesto je prozvano Orlić. Treći, neki Ostoja, preletio je preko rijeke i to se mjesto po njemu prozvalo Osoje.
Četvrti je dugo klepetao, klopotao krilima i spustio se na uzvišenje koje se i danas zove Klopet (V.
Despotović, Naša Sela, Pljevlja 2003.g. str. 69).
Koznik je, očigledno, bio granično utvrđenje kroz koje je vodio vrlo važan trgovački put od
Dubrovnika ka Mileševi i Prijepolju. U dubrovačkim zapisima iz 1422. g. pominju su trgovci iz Koznika
koji su raznim poslovima bili povezani s Dubrovnikom. Te godine, ostalo je zabilježeno, neki dubrovački
trgovac Brajko Bogosalić podnio je tužbu protiv trojice dubrovačkih trgovaca i nekog Mikocija iz Koznika
(Schosnich) da su mu napali i opljačkali sina Maroja u dućanu u Trgovištu. Takođe, zabilježeno je da je
7
Radoje Grbačić iz Koznika (de Schoznich), 6. maja 1441.g.uzeo kredit od 50 perpera od Petra Pucića i da će
kredit vratiti u roku od dva mjeseca. (dr Ruža Ćuk, Zavičajni muzej Pljevlja, Glasnik zavičajnog muzeja knj.
1. str. 65. g. 1999.).
I selo Kozica se u to vrijeme pominje u dubrovačkim dokumentima. Stefan Radosalić, kozički vlah
(Vlachus de Cosize), pominje se u Dubrovniku 22. jula 1415.g. u vezi sa ispašom neke stoke. I Boljat
Bogosalić, vlah iz Kozice (Morlacus de Kosiza), boravio je u Dubrovniku 16.decembra 1442.g. u vezi sa
prodajom stoke. Stanovnici ondašnje Kozice su, očigledno, imali vrlo razvijene trgovačke poslove s
Dubrovčanima. To potvrđuje još jedan pisani dokumenat. Podkozičanin, neki Radoje Pribićević (Spodcosize
de Prepogle), ostao je dužan Radiču Grubačeviću, poznatom dubrovačkom trgovcu i suknaru, 35 dukata.
Očigledno da je Kozica imala i podgrađe, kako zaključuje dr Ruža Ćuk, jer na to upućuju nazivi Sotto
Cosiza i Spodcosize.
Prema mišljenju arheologa, Jerinin grad je, iz nekih razloga ostao nezavršen. Najvjerovatnije je da su
njegovu dalju gradnju omela turska nadiranja na Balkan. Očigledno da je ostao i nedovoljno istražen i
zaštićen. Ponajviše podataka o njemu dao je M. Savić iz Beograda, koji ga je sa svojom ekipom istraživao
pedesetih godina kada se pokušavalo sa ponovnim otvaranjem rudnika gvožđa u njegovom susjedstvu.
Medaljon Sv. Dimitrija, Osnova Jerininog grada, Nadgrobne ploče (autor M. Savić).
8
Medaljon Sv. Dimitrija, s natpisom na srpskom jeziku, odliven od željezne šljake kozičkog rudnika
gvožđa, potiče iz 13 vijeka. Nadgrobne ploče i spomenik potiču iz groblja koje se nalazi pored Jerininog
grada. Spomenik pripada nekom bogobojaznom Veselinu, rabu božijem koji se prestavio 1748.g.
No, istorija Mataruga i njihove okoline nije počela doseljavanjem Slovena, odnosno Srba. Prije
slovenskog, odnosno srpskog prodora, ove prostore naseljavali su stari narodi - Kelti, Iliri, Grci, a potom
Rimljani. I danas se u Matarugama povlači legenda - kako su Grci poslije sedam uzastopnih gladnih i
snježnih godina, o Đurđevudne, kad su trebali da oru i siju njive, pozabadali rala u površicu (skorio snijeg)
i otprtljali da traže pitomiju i župniju zemlju. Doprilike da su je i našli, jer se više u Mataruge nijesu
povraćali. Iza njih je ostala legenda da se među Mataružanima, kao i u cijeloj staroj Hercegovini, prenosi s
koljena na koljeno do današnjih dana. Ostala su i brojna groblja, bunarovi, kule i kuline, koje mataruški
narod i danas naziva grčkim.
Sami toponim Mataruge veže se za predslovenski stari narod - starince, koji su se nazivali Mataruge i
kojih je, kako je ostalo zapisano u dubrovačkim arhivima, bilo ko na gori lista. Nema sumnje da su oni
živjeli na prostoru današnjih Mataruga. Nagađa se da su keltskog ili ilirskog porijekla, mada ih neki
miješaju s Kričima, odnosno Kriče smatraju užom grupom Mataruga.
Po nadiranju Slovena na ove prostore u 5. vijeku za stari narod Mataruge nastupili su teški dani.
Sloveni, brojniji i znatno nadmoćniji, odmah su se sukobili s njima, prosto ih satirući. Završni boj, prema
Andriji Luburiću, odigrao se neđe na prostoru Pive, u kojem su Mataruge potučene do nogu, a njihov kralj
Sumor obezglavljen.
Sloveni, odnosno Sorabi, prema predanju, Mataružane zatečene na ovom prostoru prozvali su Kričima
jer su kričali kad su govorili. Kriči su, kao dio starog mataruškog naroda, bili stanovnici ovih prostora što
potvrđuje i toponim Kričak koji obuhvata jedan vrlo širok prostor u Potarju. Čak su i Turci, kad su osvojili
ove prostore, jednu svoju administrativnu jedinicu - nahiju, nazvali Krička, o čemu postoje pisani
dokumenti.
Inače, stare Kriče, odnosno Mataruge, opisuju kao sasvim drugačiji narod koji je i po krvi i po obliku
bio osobit. Bili su niskog rasta, zdepasti, kruti, crnpurasti, a zelenih očiju, krupne glave, kratkog vrata,
isturenih jagodičnih kostiju i debelih usana. Vele da ih je po spoljašnosti mogao svak poznati da nijesu od
našeg naroda.
Postoje razne teorije o porijeklu Mataruga, kao i njihovom nazivu. Zna se da je u pitanju
stari narod koji je živio na ovim prostorima prije doseljavanja Slovena. Ima mišljenja da su oni
Arbanasi koji potiču od, u ono vrijeme i kasnije, poznate porodice Matarango, od čega je i
izvedeno ime cijelom mataruškom narodu. Drugi misle da se ta arbanaška porodica upravo
prozvala tako pošto vodi porijeklo od Mataruga.
No, najčešće se vezuju, vjerovatno, kroz legende koje se povlače i do današnjih dana, za
Kelte. Ima mišljenja da im je ime izvedeno od kratkog keltskog koplja matare, kojim su bili
naoružani. Navodno su Mataruge, po dolasku Rimljana na ove prostore, stupale u njihovu
službu i obezbjeđivale rimske puteve i postaje, koristeći pri tome kratko keltsko koplje kojim
su se vješto služile. Naime, mnogobrojni su toponimi koji još od poluostrva Pelješac, pa dalje
kroz Bosnu, Banjane, Sinjajevinu, pljevaljske i prijepoljske Mataruge i Matarušku Banju kod
Kraljeva, slijede ovaj putni pravac i navode na zaključak o prisustvu i boravku starinaca, pod
nazivom Mataruge, na ovim prostorima. U stvari, ti toponimi prate određene putne pravce koji
9
idu od Jadranskog mora ka unutrašnjosti.
No, bilo kako bilo, Mataruge su preživjele rimsku upravu i dočekale najezdu Slovena, odnosno Srba,
na ove prostore u 5. i 6. vijeku. Andrija Luburić za njih kaže:
...Kričima se naziva onaj dio Mataruga, koji se poslije prvog srpskog nadiranja u Donju Hercegovinu i pogibije
mataruškog kralja Sumora povukao u krajeve oko Tare (Drobnjaci-pleme u Hercegovini, Beograd 1930, str. 17,18, i 19).
Dalje, Luburić navodi da su romanizovani Iliri i Kelti prije doseljavanja Srba u ove krajeve, oko 600 te godine, imali svoju državu - Mataruge, a da joj je sjedište bilo u varoši koja se danas naziva Pljevlja.
Krička država je obuhvatala predjele današnjeg Sandžaka i velike površine s lijeve strane Tare. Prema
Luburiću, na toj strani Tare, od Sutjeske i Foče do Kolašina, živjelo je pleme Kriči. Kriči su, prema
Luburiću, dio naroda Mataruga. Oni su živjeli na prostoru Pive, Durmitora, Jezera, Sinjajevine, Šipova.
Drobnjaci su se sukobili s njima na Ivici, potukavši ih do nogu. U tom sukobu poginuo je i vojvoda
Kričković. Jedna zabilježena legenda kazuje da su Drobnjaci na vjeru prosuli drob kričkom vojvodi Kaloki.
Kasnije su Kriči izumrli.
No, teško je povjerovati, i pored progona i tamanjenja od strane nemilosrdnih Slovena, da su ovi
starinci netragom nestali, kako stoji u dubrovačkim zapisima. Prije će biti da su se oni koji su pretekli i
preživjeli polako stapali i miješali s ostalijem starincima, pa i sa Slovenima, odnosno Srbima. Isto je tako
teško zamisliti da je kakvom plećatom, bradatom i naočitom Slovenu široka slovenska duša mogla dopustiti
da potegne mač na kakvu mladu i garavu Mataružanku u namjeri da je probode. Prije će biti da je zgrabio i
uvukao pod čador, bacivši je na međeđe ili vučje kože koje su mu bile pri ruci. A može biti da se sve to
moglo dogoditi i na nekoj travnatoj ledini, pod budnim okom izdajničke mjesečine. A u ljubavi i strasti i
najjača neprijateljstva znaju da nestanu i sagore i u rumenu se zoru pretope. Moglo bi biti da je i tim
surovim ratnicima tvrdo ratničko srce zaigralo pred očaravajućom mataruškom ljepotom. A ljubav je, biće, i
tada bila jača i moćnija od mržnje. Taj proces, koji je sasvim logičan, današnje učene i mudre glave nazivaju
asimilacijom, odnosno slovenizacijom ondašnjih starinaca.
Da su Mataružani preživjeli slovensku najezdu potvrđuju i dubrovački zapisi. Još na početku 14. vijeka
u dubrovačkim zapisima pominju se mataruški katuni - de catuno Mataruge i njihovi rodonačelnici Junak i
Vladoje Matarug, koje je dubrovački sud obavezao da namire neku štetu koju su njihovi katunari počinili
Dubrovčanima. A iz 1368. g. postoji zapis da su se dubrovački trgovci pogodili s Gojšom i Bogavčetom
Matarugom da im iz Dubrovnika do Prijepolja, kao ponosnici, prenose so: ... I Gojša Mataruga bijaše
prenio 21 salmu soli, a Bogavče 32.
Naravno, ovo ide u prilog teoriji o stapanju i miješanju starinaca i novodoseljenih. Zato se i danas
može desiti da u liku i pojavi nekog ovovremenog Mataružanina prepoznate nekog starinca, ondašnjeg
Mataružanina ili Kriča, po onom već poznatom opisu. Doduše, posmatranje, upoređivanje i donošenje
zaključaka na osnovu toga jeste dio naučne metode istraživanja, ali je nedovoljan da bi bio čvrst dokaz o
iznijetom. Tačno je i da su neki današnji Mataružani skloni kričanju, naročito kad se do’vate politike, pa bi i
to moglo ići u prilog iznijetoj tvrdnji o miješanju naroda.
No, šalu na stranu, burna vremena i događaji kakvi su bili za toga vakta, očigledno su miješali
stanovnike ovih prostora i zaplitali njihove sudbine u nerazmrsivi balkanski čvor s mnogo nepoznanica koje
i danas zbunjuju ne samo obične, već i umne i učene glave.
U srednjem vijeku, Sloveni, odnosno Srbi, su se na prostoru današnjih Mataruga osjećali kao svoji na
10
svome. Suvereno su gospodarili ovim krajevima, organizovani u svoje plemenske saveze, a ovi u srpske
despotovine.
Inače, Sloveni su se, đe su god došli, osjećali vrlo komotno i kao svoji na svome. O ovome vrlo slikovito piše,
još u 6. vijeku, Jofan iz Efesa, koji je njihovu najezdu na Balkansko poluostrvo očigledno teško doživio:
… Prokleti narod Slovena opustošio je svu zemlju do blizine Carigrada, prošao je čitavu Jeladu, tesalske i tračke provincije i
opustošio ih i da su onda slobodno stanovali četiri godine kao u svojoj slobodnoj zemlji, stanuju, sjede i počivaju u rimskim
provincijama, bez brige i straha, pljačkajući i ubijajući i paleći i oni su se obogatili imaju zlata i srebra, ergele konja i silno oružje, a
naučili su se ratovati kao i Rimljani…
No, u Matarugama se Sloveni odaju zemljoradnji i stočarstvu, svom glavnom zanimanju kojim su se
bavili i u staroj postojbini. Njihovi ambari, prema kazivanjima onovremenika koja su ostala zapisana
(Strategikon), bili su puni i nabrekli od žita i prosa. Vješto su uzgajali sve vrste žitarica: ovas, ječam, raž. I
vješto radili sve poslove oko njih. Mnogi susjedni narodi su preuzeli njihove riječi vezane za poljoprivredu:
guvno, ralo, plug, vlat, klas, zrno, orati, kositi. Čak i danas, Albanci nemaju svoj izraz za kositi, već za ovaj
pojam upotrebljavaju slovenski izraz - me kosit.
Sloveni su voljeli i stočarstvo i uzgajali su: goveda, bikove i bivolice, ovce, koze, svinje. Naročito su
voljeli i imali kao vjetar brze konje koji su ih i donijeli onako silovito na ove prostore.
Njihova hrana je očigledno bila raznovrsna. Koristili su i razno povrće u svojoj ishrani: repu, sočivo,
leću, grah, bob, luk. Takođe, i so. Hljeb su pekli, a brašno mljeli ručnim žvrnjevima. Poznavali su i voće:
divlju jabuku, krušku, višnju, orah, lješnik i drugo.
Bili su izvanredni ribari i u ribolovu su vješto koristili mrežu.
Takođe su bili vrlo vješti pčelari i vješto su spravljali svoje omiljeno piće – medovinu, i do danas
cijenjenu.
U Mataruškom i Ljutičkom polju mogli su, sasvim je sigurno, uzgajati pomenute žitarice, naročito
ovas, ječam i raž, a da li i vinovu lozu - pitanje je!? Kasnije je, u doba Nemanjića, vinova loza uzgajana u
pitomijem lukama oko Kozičke rijeke i manastira u Orliću. Ostalo je kazivanje o manastirskim vinogradima
u podgrađu Koznika.
Kanjon rijeke Ćehotine je čovjeku još u praistoriji pružao uslove za život i opstanak, kao i brojnim
starim narodima, o čemu svjedoče i brojni tragovi, pa zašto ne bi i novodoseljenim Slovenima, odnosno
Srbima.
Zasigurno je da im je Ćehotina, s pritokama - Kozičkom i Raćevskom rijekom, pružala izvanredne
mogućnosti za ribolov i sakupljanje rakova i drugih ljuskara, a okolne šume, naročito Medanice, za lov
raznovrsne divljači.
Kako su izgledali Mataruško i Ljutičko polje u to vrijeme, teško je dokučiti. Vjerovatno su bila obrasla
gustijem šumama punim zvjerinja. U Ljutičkom polju, je ne tako davno, pronađen i iskopan nesatruo
ogromni lučevi panj, što bi moglo ukazivati da je tu nekad postojala ogromna borova šuma. A da bi narastao
jedan takav borovi kolos potrebno je i trista godina. Za pretpostaviti je da su i Karin polje i obarđanska
površ bili takođe jako pošumljeni, te da se do njiva i livada moglo doći samo krčenjem i paljevinom.
Kozica je, inače, i danas zaogrnuta šumovitom kabanicom guste crnoborične šume sa svake strane,
11
osim golog rbata Kozičkog brda. I danas su planine u njenom susjedstvu - Crni vrh i Medanice, obrasle u
guste šume smrče, bora, jele i bukve i pune su divljači.
Ovaj prostor je u staro vrijeme bio gusto naseljen i pulsirao je snažnim životnim bilom vazda nemirnih
i brojnih Slovena, odnosno Srba, koji su ga silom zaposjeli. Kroz Mataruge i mataruška sela prolazilo je nekoliko
važnih puteva bez kojih se onovremeni privredni život nije mogao zamisliti.
Transport roba, trgovina, kretanje oružnika, povezivanje i međusobna komunikacija naseobina bez ovih
puteva bili bi nemogući. Još su Rimljani bili izgradili čitavu mrežu puteva kroz Mataruge. O ovome svjedoče i
miljokazi pronađeni u Otilovićima. U Otilovičkom polju je, prije nekoliko godina, sasvim neočekivano,
otkrivena i jedna njihova naseobina za koju se do tada nije znalo.
Pouzdano je utvrđeno da je trasa jednog takvog rimskog puta vodila od Municipijuma S. u Kominima do
Koznika, a odatle do Kolovrata u Prijepolju. Taj je put korišćen kao zimska ruta zbog nemogućnosti obavljanja
saobraćaja preko Ranča i Jabuke. Vjeruje se da je rimski put bio širok 3,6 m i popločan kaldrmom, sa
kolotragom na pojedinim mjestima. Put je dat i u popisu puteva na Pojtingerovoj tabli (Srejović-Knežević 1976).
Važan putni pravac koji je povezivao more sa kontinentom, išao je preko Nikšića i Jezerske visoravni, zatim
preko Pljevalja u pravcu Mileševa - La via de le planine inverso Anagosto.
Dolinom, uz Ćehotinu, išao je put od Pljevalja, tadašnjeg Breznika, preko Otilovića, Mataruga u
Ljubovuđku i Vranešku župu, pa dalje prema Brskovu i Kolašinu. Jedan njegov krak se u Otilovićima
odvajao i, kroz Ivovik, išao Karinom ispod Vukovog Brda i izbijao u Kozicu. Tu se sastajao s onim što je
išao preko Ljutića uz Kozičku rijeku. Ovaj glavni putni pravac od Otilovića, kroz Mataruge, presijecao je
drugi važan putni pravac koji je dolazio preko Potpeća i Zemunca. On se račvao u Matarugama pa je jedan
njegov krak išao prema Gačevića Brezi, koja je, u to vrijeme, bila važna stanica na karavanskom putu koji je
vodio prema Mileševi i dalje. Drugi se uklapao u onaj put što je išao iz Pljevalja - pa dalje koritom Kozičke
rijeke ka Orliću i Kozniku, odnosno manastiru Davidovici i Limu. Pod Koznikom je bila i carina o čemu
svjedoče i pisani tragovi. Mataruge su u tom vremenu bile čvorište važnih puteva.
Na putnom pravcu Zemunac - Mataruge - Breza - Vukovo Brdo - Obarde - Prijepolje i danas postoji
rijetko drvo u mataruškom kraju. Zove se ’molika. Ne zna se koliko je staro, ali prema kazivanjima
najstarijih, više od trista godina.
Jedna se ’molika nalazi u ljutičkom selu Dubrava, druga na Brezi, treća na Krstu kod Vukovog Brda,
četvrta iznad Obardi. Sve su u istoj liniji, pored puta, pa postoji mogućnost da su u nekom vremenu služile
putnicima kao određeni orijentiri.
Inače, ovi su putevi bili vrlo nesigurni po putnike i robu. Na putu koji je preko Pljevalja i Ranča
(Hranča, kako ga naziva putopisac) vodio ka Limu i Mileševu, kako je ostalo zapisano, opljačkana su
dvojica Dubrovčana, Vokosav Radosalić i Vokan Gojaković, one godine kad je umro vojvoda Sandalj, a to
je poslije 15. marta 1435.g. Opljačkao ih je, kako stoji u zapisu, Radivoje Vokšić, od Drobnjaka. Na ovom
putu (in loco vocato Cranze), za koji veže i jedan krak puta koji prolazi kroz Matruge, desilo se još nekoliko
slučajeva razbojništva nad dubrovačkim trgovcima: nekim Smoljanovićima Drobnjaci su opljačkali stvari i
robu i 195 dukata, srebrene posude, dva mača, luk i strijele, luksuznu krznom postavljenu i drugu odjeću,
dva konja. Jedan je Dubrovčanin ranjen, zarobljen i vezan, a drugi je s dijelom srebra pobjegao. Kasnije je
morao platiti otkup za onog zarobljenog (mr Gordana Tomović, Pljevlja i okolina na starim kartama,
Glasnik Zavičajnog muzeja, Knjiga br. 2. Pljevlja 2001. g.).
12
Ovi zapisi pružaju određenu sliku o tom vremenu i životu u njemu i govore da nema velike razlike
između ondašnjih i današnjih razbojnika i da s razbojnicima nije nikad bilo lako.
Mataruško selo Breza, uznijeto i izdignuto iznad Ljutičkog i Mataruškog polja, pruža pogled na skoro
cijelu matarušku regiju. Breza je, kako piše dr Ruža Ćuk (isto djelo), bila važna karavanska stanica koja se
nalazila na putu Dubrovnik - Komaran - Prijepolje i pominje se u više ugovora između dubrovačkih
trgovaca i vlaha ponosnika o prenosu robe u razdoblju od
1422. do 1437.g. Zahvaljujući svom položaju i
strategijskom značaju, bila je poznata, pa se u odnosu na
nju određuje položaj Komarana. Smještena je na uzvišenju
sa dobrim vidikom. Sama priroda joj je obezbjeđivala
dobru zaštitu, a biće da je imala i utvrđenje, jer se pominje i
Podbreza (subbriexa). Očigledno se radilo o važnom
graničnom mjestu između Srbije i Bosne.
O najranijem boravku i životu Slovena, odnosno Srba
na prostoru Mataruga, svjedoče brojni materijalni tragovi.
Prije svega, srednjovijekovni grad Koznik, a onda brojne
crkve koje su postojale u skoro svakom selu.
Nažalost, danas nijedna nije obnovljena ili podignuta
na temeljima neke od njih.
Današnje selo Breza
U Orliću, u neposrednoj blizini Koznika, i danas su vidni ostaci manastira oko kojeg su bile i brojne
pomoćne zgrade.Vrijeme gradnje manastira nije pouzdano utvrđeno, ali se vezuje za 13. vijek, možda i
ranije. Smatra se da je taj manastir stariji od manastira Trojice u Pljevljima. Očigledno da je manastir
doživio procvat u vrijeme Pećke patrijaršije.
Manastir je imao i veliko imanje sa brojnim vinogradima. Krajem 16. vijeka opljačkan je i do temelja
porušen. Navodno ga je opljačkao Hasan-paša Predojević, odnijevši veliko manastirsko zlato zakopano u
njegovim temeljima.
Iznad manastira se uzdižu strme litice sa brojnim okapinama i udubljenjima i nazivaju se Kaluđerske
stijene, što ukazuje da su tu bili nastanjeni kaluđeri i da su se u njima nalazile isposnice.
Od manastira Orlić vodila je pješačka staza, vidljiva i danas, ka Kozniku. Na njoj se nalazi izvor zvani
Kamena česma. Jedna crkva je bila i na ovoj lokaciji, a druga je bila uz sami Koznik.
Postoji kazivanje da je manastirsko zlato zakopano kod ove česme pronađeno od strane nekih mještana, a da su
im ga oduzeli Austrijanci u vrijeme austrougarske okupacije poslije Prvog svjetskog rata.
Nema sumnje da je manastir u Orliću više puta rušen, paljen i obnavljan i da su, dolaskom Turaka, za
ondašnje slovensko stanovništvo nastupili teški dani.
U Ljutićima je bilo nekoliko crkava iz ovog perioda koje su se nalazile najčešće uz groblja.
I u Obardima se nalazila crkvica u groblju. Crkva u Dubočici je, prema legendi, prenijeta sa brda
Okrum, a građena je, navodno, u doba Nemanjića.
13
Mataruge pod osmanlijskom vlašću
Turska nadiranja na Balkan, zaustavila su uspon srpske države. Kosovski boj bio je odlučujući. Srpske zemlje su
pokorene i osuđene na ropstvo duže od pet stotina godina.
Da li su Mataružani učestvovali u Kosovskom boju 1389.g. teško je reći. O tome nema baš nikakvih opipljivih
dokaza.
Međutim, ostalo je i do današnjih dana kazivanje da su u Kosovskom boju učestvovali Otilovičani, susjedi
mataruški. Tu legendu rado i sa ponosom prepričavaju mještani koji danas žive u Otilovićima.
Otilovići su se prozvali po silnom knezu Otilu, kojeg je srpski car Lazar, kad ga je ugledao na Kosovu,
blagosiljao, uzviknuvši: Silni junače, sve ti se otilo i kotilo!
Knez Otilo je, kad je čuo za Lazarevu kletvu ...ko ne došo u boj na Kosovo... okupio svoje oružnike, 80 njih, i
toliko jalovih volova i 100 debelih jarčeva i zaputio se drumom kroz Mataruge k Rugovskoj klisuri. Ne zna se da li
mu se i koji ondašnji Mataružanin prikjlučio.
Otilo, domaćin čovjek i junak, nije želio da se pred carem Lazarem pojavi praznih ruku i padne na teret carevoj
komori. Kad je to car vidio, silno se obradovao i blagosiljao ga.
Malobrojna preživjela srpska vlastela se poslije izgubljenog Kosovskog boja razbježala, umičući ispod ljutog
azijatskog jatagana. Nagrnula je put crnogorskih i hercegovačkih brda, kako bi izbjegla robovanje.
Ili, kako umni i nedostižni Njegoš veli:
...Što uteče ispred sablje turske/ Što se ne šće u lance vezati/
To se zbježa u ove planine/ da ginemo i krv prolivamo/
da junački amanet čuvamo/ divno ime i svetu slobodu...
Da li su srpski velmoži tada doprli i do Mataruga, može samo da se nagađa.
I do danas se prenosi predanje o Relji Krilatici i njegovom kamenu sa kojeg je uzjahivao konja u
kozičkom selu Raćevu, od kojeg, navodno, neka mataruška pa i pljevaljska bratstva vode porijeklo.
O Despotovićima postoji kazivanje da su visokoga vlastelinskog roda, a na to ukazuje i njihovo
prezime.
Za jednim mataruškim bratstvom se povlači i zabilježeno predanje da vuče porijeklo od silnog Miloša
Obilića.
No, sve je to samo u domenu usmenog predanja, dosta nejasno i maglovito, bez konkretnih dokaza.
Bilo kako bilo, seobe su bile i ostale sudbina naroda sa balkanskog prostora. Narode sa ovih prostora
vremena su miješala i zaplitala mimo njihove volje i moći da na to utiču. Moć je i tada, kao uostalom i
danas, bila u rukama velikih, a na Balkanu je bilo suđeno samo malima da žive i biju svoju bitku za
opstankom.
Kad su Turci konačno banuli na prostor Pljevalja i današnjih Mataruga i organizovali svoju vlast, zatekli su u
Matarugama, prema popisu koji je izvršen 1475 - 77. godine, 97 domova oženjenih i 10 domova neoženjenih
domaćina. Naime, nahija Mataruge se sastojala iz tri džemata: džemat izvjesnog Dobraja, sina Bukare, sa 47 domova,
14
džemat Iljaša, sina Bratoja, sa 20 domova, i džemat Dragića, sina Branislava, sa 30 domova (Milić. S. Petrović,
Pljevaljski kraj prema poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1475-77. god. Breznički
zapisi broj 6. iz 1991.g. strana 16.).
Iz turskih deftera se dā zaključiti da tadašnji
stanovnici Mataruga nijesu bili čvrsto vezani za
jedno mjesto - selo, već su se kao stočari - Vlasi
premještali i selili s mjesta na mjesto, tražeći
pogodnije uslove za ispašu i život, zavisno od
godišnjeg doba. Tako se vidi da su zimovali u
nižim i župnijim mjestima Brezina, što bi moglo
odgovarati današnjoj Brezi, Ljutić, sasvim
izvjestno da se radi o Ljutičkom polju, Skokuće,
župno selo iznad Prijepolja, Luka, nepoznato, a
ljetovali u mjestima Oparte, očigledno današnje
Obarde, Poljet, Poljice kod Obardi i Relji,
današnji Reljići.
Po imenima koja se u popisu pominju, može
se naslutiti da se ne radi o čisto slovenskom
stanovništu već o mješavini sa starincima koji su
se postepeno utapali u veću i dominantniju
slovensku skupinu.
Popis je vršen, očigledno, u namjeri da se
utvrde precizne obaveze koje su ovi dužni da daju
turskim vlastima, odnosno feudalnoj carskoj kasi.
Porez je bio utvrđen za svaki dom. U defterima se
popisani nazivaju nevjernicima. Među popisanim
ima i muslimana (ne i u Matarugama), kojima se,
kao očevo, navodi srpsko ime, što govori da su
bili prvo koljeno koje je primilo islam.
Život Mataružana pod Turcima bio je krajnje
težak. Turci su po dolasku u ove krajeve
opljačkali i porušili sve srpske crkve. Tako je
stradao i manastir u Orliću koji je više puta
obnavljan, kao i sve crkve u ostalim mataruškim
selima. Manastirska imanja u Kozici i Orliću
prigrabili su turski velmoži i oni koji su primili
islam. Kozica je bila u posjedu Selmanovića.
Najstarije muslimansko bratstvo bili su Džijići.
Oni su zaposjeli manastirsko imanje pored rijeke.
Umirali su mladi i uvijek su ostajali samo na
jednoj kući. Narod je ovo smatrao prokletstvom.
Zbog držanja crkvenog i svega što im se dešavalo,
Džijići su o crkvenim praznicima bili značajni
darodavci crkve u Dubočici (med, vosak, novac). O ovome dosta detaljno piše Mileta Vojinović u knjizi
Pljevaljski kraj - prošlost i poreklo stanovništva, Pljevlja, 1993.g.
15
Iz tog ranog perioda turskog vladanja na prostoru Mataruga nema detaljnjih zapisa, niti drugih
materijalnih tragova iz kojih bi se stekla jasnija i oštrija predstava o društvenim prilikama toga vremena. Ali
već neđe oko 1690. g. daju se naslutiti velika razaranja, stradanja i migracije stanovništva. Naime, veoma
teške posljedice po srpske narode pod Turcima imali su ratovi koje su Turci vodili sa Austrijancima 1690. i
kasnije 1737-1739.g. Tursko nadiranje ka Evropi, zaustavljeno je 1683. kod Beča, koji su držali u opsadi.
No, savez hrišćanskih zemalja, Sveta liga, uspio je da ih kod Beča stukne i povrati nazad. Evropske sile su
pozvale balkanske narode, prije svega Srbe, da im se pridruže i da se suprotstave Turcima.
Pod uticajem crkve, a posebno Arsenija Čarnojevića, pećkog patrijarha, srpski pokoreni i obespravljeni
narod se tom pozivu odazvao i priključio austrijskoj vojsci koja je uspješno progonila Turke sve do Skoplja,
na kraju ga spalivši. No, Turci su se oporavili od ovog poraza i iskoristili napad Francuske na Austriju.
Krenuli su u poćeru za austrijskim trupama. Srbima nije ništa drugo ostalo već da krenu u bježaniju koju je
lično predvodio sam Arsenije Čarnojević, prepuštajući plodnu kosovsku zemlju Arnautima. Srpske svetinje
su bile izložene pljački i razaranju. Bila je to Prva seoba Srbalja.
Druga seoba Srbalja uslijedila je poslije drugog rata Austrije i Turske 1737-1739. i imala je iste
posljedice kao i prva. Nju je predvodio Arsenije IV Jovanović Šakabenta, koji je protiv Turske pobunio ne
samo Srbe, već i brojne Arbanase, naročito Klimente.
Bila su to teška vremena za srpski narod, vremena njegovog teškog stradanja i patnje. Onovremenici
navode da je Turska osveta bila surova:
...Turska osveta je ovog puta bila strašna. Paljeni su i rušeni manastiri i crkve; Bogorodica Ljeviška u Prizrenu je
postala džamija, u manastiru Manasiji crkva je pretvorena u štalu za turske konje; Srbi su kao roblje prodavani na pijacama
Evrope i Azije, vršena je prisilna islamizacija u Ljumi, Peći, Đakovici, u Opoljskoj i Gorskoj župi...
Dalje nastavljaju sa opisom prilika iz tog vremena:
…Otomanske vlasti su kao glavne krivce pobune videli Srpsku crkvu, te su upali u pećku patriaršiju, i mnoge manastire:
Dečani, Mileševa, Đurđevi stupovi, Sopoćani, Ravanica, i Studenica. Turci su istovremeno pokušali da zaustave pokret seobe i da ih
umire Srbe. Veliki vezir Mustafa Ćuprilić je objavio opštu amnestiju za sve koji se u roku od šest meseci vrate kućama. Da bi umanjio
uticaj odbeglog patriarha Arsenija, Ćuprilić je u proleće 1691. postavio novog patriarha Kalinika ranije sveštenika u Skoplju. Kalinik se
trudio da umiri narod i povrati razbegle episkope i sveštenstvo na njihove dužnosti. Peć, Prizren, Đakovica dobijaju postepeno turski i
albanski karakter...
Oko 37.000 familija prešlo je u Austriju, što je najmanje 185.000 ljudi, a na Kosovu je sela 360 opustelo. Posle velike seobe
Srba, 1690. godine, kosovsko-metohijsko stanovništvo je vrlo razređeno. Gotovo cela Metohijai delovi Kosova su vremenom prekriveni
žbunjem i gotovo neprohodnom šumom.
O posljedicama ovog srpskog ustanka protiv Turaka i atmosferi koja je poslije njegovog sloma vladala
dosta slikovito govori jedno pisano svjedočanstvo iz samog manastira Dečani:
...Godine 1690. bi rat veliki i pljačka po celoj srpskoj zemlji. I dođoše Nemci do Štipa, i Turci pobegoše i
opet ce vratiše, oteraše ih preko Dunava. Oh! oh! teško meni! ljuti strah i nesreća tada beše: matere od čeda
razdvajahu, i od oca - sina, mlade robljahu, a stare klahu i davljahu. Tad ljudi smrt prizivahu, a ne život. Od
prokletih Turaka i Tatara, teško meni, ljute li tuge! I pošto privatiše Agareni, tada ce neki zmaj veliki diže na
manastir, paša Gašli-paša, i opljačka igumana, jedva ga živa ostavi i u krajnjoj pustoši manastir ostavi. Iguman
ne mogade ostati živ, treći dan prestavi se, iguman Zaharija.
I sam učesnik i bjegunac, neki Stefan Ravaničanin, sve to opisuje ovako:
...U tome, pak, ratu bi velika pljačka i raseljavanje naroda hrišćanskog i opustošenje sve srpske zemlje:
gradova, varoši i sela i manastira, od kojih neki opusteše, a neki u ognju izgoreše kao i naš manastir Ravanica. I
opet velim da je naš manastir Ravanica potpuno opusteo. A malo naroda našeg dade ce u bekstvo uz Dunav gore,
jedni u čamcima, a drugi na konjima i kolima, treći peške kao i ja siromah. Četrdeset dana smo putovali i
16
dođosmo do Budima grada. A tamo i svetejši patrijarh Arsenije Čarnojević i nekoliko vladika, i od mnogih
manastira kaluđeri i ljudi mnogi iz cele zemlje srpske, muškarci i žene. Pa tako i mi žitelji manastira Ravanice sa
moštima svetoga cara, kneza Lazara Srpskoga, i nastanismo se u jedno mesto više Budima, koje ce zove Sent
Andreja, dobro mesto za prebivalište strancima... I tu sagradismo kolibe, kako koji može, i crkvu podigosmo od
drveta blizu obale dunavske, i tu položismo mošti svetoga cara Lazara Srpskog"...
Nema sumnje da je i mataruški narod i te kako osjetio posljedice svih ovih dešavanja u turskoj carevini. Ta
dešavanja nije preživjela ni jedna crkva u mataruškom kraju. Teško da se i stanovništvo iz tog vremena zadržalo na
prostorima Mataruga. Može biti po koja porodica, a ostalo je podijelilo sudbinu ostalog srpskog življa sa širih prostora
i potražilo spas u bježanijama i seobama. Među rijetkim preživjelim Srbima iz tog perioda koji su se, može biti održali
i do danas, potomci su nekog Velička Vukašinovića, čiji su nadgrobni spomenik, kamenu ploču, pronašli beogradski
arheolozi 1950.g. u groblju kod Koznika. Na tom mjestu se nalaze dva groblja, jedno, koje se naziva grčko, u kojem je
nađen spomenik narečenog Velička, i, drugo, u kojem se i danas sahranjuju mještani, među kojima i Vukašinovići.
Procijenjeno je da je nadgrobni kamen u kojem je uklesano ime Velička Vukašinovića star oko 1000 g. Otuda se
smatra da su današnji Vukašinovići najstarije bratstvo u Matarugama (M.Vojinović, već pomenuto djelo).
Inače, ostalo je zapamćeno u svakom mataruškom bratstvu, što se prenosilo s koljena na koljeno, da su
Mataruge i mataruška sela bili napušteni i zapušćeli kad su njihovi preci doselili i da nijesu u njima zatekli
nikoga od starosjedilaca, niti srpskog niti kakvog drugog porijekla. Zatekli su njihove urušene i opušćele
zgrade, pa se čak i šira mjesta đe su bile, još i danas zovu kućišta, kućetine. Skoro da nema mataruškog sela
koje nema svoju kućetinu, kućišta i sl. kao širi pojam za prostor na kojem su nekad bile zgrade iz tog
perioda. Zatekli su i brojna groblja, bunare i razne podzide, koje su oni nastavili da koriste, ali su ih sve
izreda vezivali za stare narode, prije svega Grke, nazivajući grčkim sve što je starije od njihovog dolaska na
ove prostore, neđe oko 1700. g.
Samo na Vukovom Brdu postoje dva lokaliteta, na dva kraja sela, koja se zovu Kućetina i Kućišta.
Tragovi i sada vidni na tim lokalitetima ukazuju da je tu nekad bila naseobina sa više zgrada. U njihovoj
blizini se nalaze i bunari, za koje se priča da su grčki. I u drugim mataruškim selima tačno se zna đe su
nekad bile kuće starinaca.
Na osnovu svega što se dešavalo na prostoru današnjih Mataruga, moglo bi se zaključiti da među
današnjim Mataružanima nema starinaca, ni tuđe ni slovenske krvi, koji su se u kontinuitetu održali do
današnjeg dana, nako Vukašinovića, a i to može biti samo pretpostavka. Sva mataruška bratstva su
novodoseljana iz Hercegovine i stare Crne Gore nakon velikih seoba koje su se dešavale od 1600. do
1720.g. pa i kasnije.
Seobe su bile uslovljene političkim, ekonomskim i životnim prilikama, odnosno, neprilikama. Narod je
iz tih neprilika, bilo da se radilo o sukobima, nemirima i ratovima, gladi i raznim bolestima, tražio izlaz u
seobama, koje su se nerijetko pretvarale u bježaniju i spašavanje glava. Često puta se bježalo i od krvi. To je
znao biti razlog da se promijeni slava ili čak i prezime. Otuda su pomjeranja i miješanja stanovnika
balkanskih prostora u prošlosti bila česta pa i dramatična. Cijeli su krajevi poslije njih znali ostati prazni i
pusti.
Sasvim je izvjesno da su i turske vlasti podsticale doseljavanja u napuštene krajeve kako bi imao ko
obrađivati zemlju, gajiti stoku i plaćati poreze.
Po turskom popisu iz 1851.g. Mataruge su imale 60 domova sa 405 duša (pravoslavnih). Po tom
popisu u Matarugama nije bilo muslimana (dr Slavenko Terzić, Pljevlja na putu u novo doba 1804 -1913,
Istorija Pljevalja, 2009.g, str. 195.).
17
Mataruška bratstva
Današnja mataruška bratstva koja žive u Ljutićima (ljutička) su: Cakovići, Cvijovići, Čamdžići,
Ćirovići, Kartali, Devedžići, Filipovići, Gačevići, Jankovići, Obrenići, Purići, Sokići.
Cakovići su iz Gvozda kod Nikšića. Prvo su doselili u Krnjaču, a potom prije 200.g. u Klađe u
Ljutićima.
Cvijovići su doselili iz Lijeske.
Čamdžići su, porijeklom iz okoline Kolašina, prvo doselili u Crljenice, a iz njih u Korijen, potom u
Ljutiće.
Ćirovići su porijeklom iz Morače. Prvo su doselili u Vaškovo, a potom u Krupice, Bratosavinu, a
poslije nekog vremena u Ljutiće, uz dozvolu Selmanovića.
Kartali, navodno, vode porijeklo od starosjedelaca Bijelića, a ime su promijenili početkom 19. vijeka.
Devedžići se poslije Vukašinovića smatraju najstarijim bratstvom u Matarugama. Prema predanju,
naseljeni su još u 16. vijeku iz Rijeke Crnojevića. Preci su im služili kod silnog Selman-paše, čiji su se
potomci prozvali Selmanovići, a dvor im je bio u Matarugama, u mjestu Odaje. Brinuli su, pored ostalog, i o
pašinim kamilama - devama, pa su tako i dobili novo prezime. Ima mišljenja da oni mogu poticati i od
Gospića koji su tada živjeli u Matarugama.
Paša Selman je Stevan Tomašević, srpski vlastelin iz okoline Mileševa, koji se istakao junaštvom i
vještinom u turskoj vojsci u bici na Mohaču 1520.g. Poslije bitke, Turci mu ponude prelazak u islam i
zvanje paše. Inače, to je jedina turska porodica koja je bila nastanjena u Matarugama. No, ni paša se nije, iz
ko zna kojih razloga, mnogo zadržao u njima, kako je zapisao Joko Knežević (Joko Knežević, Iz daleke
prošlosti pljevaljskog kraja, izdanje 1979.g.).
Filipovići su dalekim porijeklom iz Zagarača,odakle su doselili u Kolašinska Polja, a odatle u Prošćenje i
na kraju u Ljutiće.
Gačevići su doselili iz Gacka. Najprije na Gačevića Brezu, a odatle u Gačevića Dolinu i Gačevića Dubravu.
Nešto kasnije i u Kozicu.
Jankovići su doseljenici iz Ravne Rijeke u 19.
vijeku, u koju su se doseli iz Jankovića kod Cetinja.
Obrenići vode porijeklo od Bijelića, koji su doselili
iz Hercegovine. Po pretku Obrenu su se prozvali
Obrenićima.
Purići su starinom iz Hercegovine. Navodno je
jedan brat otišao u Dubrovnik đe je prešao u katoličku
vjeru. Drugi je primio islam, a treći je doselio u Moraču.
Purića Dolina
18
Iz Morače su doselili u Mataruge. Popovi Purići su skoro trista godina držali manastir Dubočicu. Pop
Vasilije Purić je neđe oko 1780.g. ubio Turčina napasnika i pobjegao u neko mjesto kod Nove Varoši i od
njega je nastalo jako bratstvo.
Sokići su porijeklom od Robovića koji su u Ljutiće doselili oko 1740.g. Ima mišljenja da su oni
Jankovići, ali su se iz nekih razloga prozvali Sokići (Tanasije Pejatović).
U Matarugama, odnosno Ljutićima, oko 1765. g. živjeli su i Gospići i Bijelići, kojih danas nema među
mataruškim bratstvima.
Gospići se smatraju starosjediocima Mataruga. Navodno su u Matarugama bili u vrijeme Kosovskog
boja. Jedan dio se povukao ispred turske najezde i stigao čak do Like, đe su se naselili i po njima se
prozvalo mjesto Gospić. Ono i danas postoji pod tim imenom. Drugi su, oko 1790. pobjegli od turskog
zuluma u Pljevlja i Hoćevinu.
Bijelića, koji su takođe u to vrijeme živjeli u Matarugama, danas nema među mataruškim bratstvima.
Od njih su, navodno, Kartali, Obrenići i Šarci.
U Matarugama, odnosno Ljutićima, nekada su živjeli Kotlaje i Krkavci, koji su odselili u Zvjezd,
odnosno Podkovač.
Ostala mataruška bratstva žive u mataruškim selima Kartalov Vrh, Šarci, Crni Vrh, Kneževići, Ratkov
Do, Roganice, Vujkovići, Gačevića Breza, Janjuški Potok,Vukovo Brdo, Obarde i Kozica. To su: Andrići,
Bajčetići, Ćurčići, Kartali, Komarice, Koćali, Kneževići, Lilići, Šarci, Šljukići, Vujkovići, pa Bezarevići,
Janjuševići i Kokovići na Vukovom Brdu, Despotovići, Popadići, Purići, Spajići, Zindovići u Obardima,
Bujišići, Gajevići, Gačevići, Joksimovići, Kartali, Kovačevići, Koćali, Pejovići, Popadići, Purići,
Tomaševići i Vukašinovići u Kozici.
Andrići su doselili ispod Durmitora.
Bajčetići
su novodoseljeni u Mataruge iz
Kakmuža.
Ćurčići su u Mataruge doselili oko 1830.g. iz
Bitina, na Kosanici.
Kneževići su porijeklom od Starčevića i u
Mataruge su se doselili oko 1700.g.
Kartalov vrh
Komarice su staro srpsko bratstvo u Matarugama u koje su se doselili iz Komarnice, u Drobnjaku.
Koćali su porijeklom iz Tušinje, od Milanovića, odakle su doselili prvo u Kosanicu, potom u Maoče i
na kraju, oko 1820.g. u Mataruge.
Lilići su novodoseljenici iz okoline Bijelog Polja.
19
Šarci su takođe porijeklom od Bijelića i smatraju se starosjediocima u Matarugama.
Šljukići su starosjedioci u Matarugama. Jedan Šljukić se doselio iz Riđana, kod Nikšića, u Meljak, pod
Ljubišnjom. Kad je banuo iz Meljaka u Mataruge, nešto poslije 1800. g. našao je nekoliko kuća Šljukića
starosjedilaca.
Vujkovići su starosjedioci u Matarugama. Prvo su bili naseljeni u Oku, kod Breze, a potom, poslije
nekog stradanja, preselili su se u zaselak Vujkoviće, na obodu Mataruškog polja.
Bezarevići su porijeklom sa Skokuća kod
Prijepolja.
Janjuševići su iz Ozrinića kod Nikšića
doselili na Vukovo Brdo oko 1720.g. a odatle su jedni
otišli u Babine. Odvojili su se kao ogranak od
Koprivica.
Kokovići su, porijeklom s Kosova, došli
prije 350 g. u Vraneš, a odatle na Vukovo Brdo. Prema
drugoj verziji oni su starosjedioci i u srodstvu su s
Tabašima i Kljajevićima na osnovu porijekla.
Vukovo Brdo
Obarđanska bratstva
Despotovići su porijeklom sa Kosova, od stare srpske vlastele. Najprije su doselili u Bistricu kod
Prijepolja, a odatle u Vrbovo, potom u Obarde. Oni se, po drugoj verziji, dovode u vezu sa Brašnjovićima i
Ljubojevićima.
Popadići su porijeklom Kosorići iz Drobnjaka, a u Obarde su se doselili oko 1750. g. iz Babina.
Postoji kazivanje da su potomci Relje Krilatice.
Purići su novodoseljenici iz Ljutića, odnosno
Mataruga (početak 20 v.).
Spajići su novodoseljenici iz Babina.
Zindovići su iz Kolašinaskih Polja došli u Česte kod
Obardi, oko 1770.g.
Kozička bratstva
Bujišići su doseljenici iz Vrulje.
Obarde (G. Despotović)
Gajevići su iz Vraneša prvo doselili u Vrulju, Medanice, a potom u Kozicu, odnosno Vranjaču i Parež.
20
Gačevići su doselili u Kozicu iz Mataruga, odnosno Gačevića Breze.
Joksimovići su novodoseljenici iz Selca.
Kartali su novodoseljenici iz Mataruga - Kartalov Vrh.
Kovačevići su od Durmitora. Iz durmitorskog Javorja su doselili u Maoče, potom u Vrulju i, najzad, u
Kozicu.
Koćali su se u Kozicu doselili iz Vrulje i Mataruga.
Pejovići potiču od Punoševića iz Morače. Doselili su se u Vaškovo, a potom oko 1720. u Krupice. Od
istog pretka su Pejovići, Golubovići i Ćirovići. U drugoj polovini 18. vijeka jedan se Pejović doselio u
Potkrajce, a potom oko 1790. g. u zaselak Gredinu u Kozici.
Popadići u Strmećici su od Popadića iz Obardi - novodoseljenici.
Purići su doselili iz Mataruga, odnosno Klađa.
Tomaševići su se iz okoline Prijepolja oko 1700 .g. doselili u kozičko selo Strmećicu. A jedni su otišli
u Babine.
Vukašinovići se smatraju starosjediocima (1000 g. prisustva u Kozici).
U Kozici su još živjela bratsva kojih danas nema: Brajovići, Bujaci, Rvovići, Benovići, Jakšići,
Janjuševići i Ostojići.
Kozicu su, od polovine 19. vijeka, naseljavale i
muslimanske porodice: Adžovići, Redžovići, Štroke,
Durani, Pljaskovići, Hodžići i Džijići.
Početkom 20. vijeka, u Kozici je bila jedna kuća
Džijića, četiri Redžovića, četiri Pljaska, dvije Štroka,
dvije Durana, zatim sedam kuća Pejovića, tri Gajevića,
četiri Tomaševića, dvije Vukašinovića i dvije kuće
Kovačevića (V. Despotović, Naša Sela, str. 76, izdanje
2003. Pljevlja).
Ispred balkanskih ratova, u toku i poslije njih, sve su
muslimanske porodice trajno napustile Kozicu.
Kozička sela (Lj. Baković)
Vrlo detaljan pregled mataruških bratstava, i ne
samo njih, već i pljevaljskih, dao je Mileta Vojinović u svojoj knjizi Pljevaljski kraj - Prošlost i poreklo
stanovništva, izdanje 1993.g. Pljevlja, kao i Vidoje Despotović svojoj knjizi Naša Sela, izdanje 2003.
Pljevlja.
O mataruškim bratstvima i njihovom porijeklu pisao je i Joko Knežević (Iz daleke prošlosti pljevaljskog
kraja, izdanje 1979. g.). U ovom tekstu autor je koristio i ove izvore.
21
Mataruška bratstva, crkvu u Dubočici smatraju svojom. Prema fresko natpisu sačuvanom iznad vrata
na zapadnom zidu naosa, manastirska crkva je sagrađena 1565. godine. Podigao je, kako u natpisu stoji,
iguman, jermonah Pavle, zajedno sa manastirskim bratstvom i mjesnim hrišćanima. Ko su bili mjesni
hrišćani, ne piše.
Iz jedne turske dozvole iz 1600. godine, kojom se odobrava njena opravka, vidi se da je crkva bila
skromna, izgrađena od slabog materijala i sklona padu. Iz toga bi se mogao izvući zaključak da je mjesno
stanovništvo bilo prilično siromašno.
Crkva je više puta, kroz XVIII vijek, stradala od Turaka, o
čemu svjedoče i brojne buruntije da se dozvoljava njena
obnova. U jednom vremenu je bila toliko zapuštena, da su joj
iz svodova i zidova bile iznikle jasike.
Obnovljena je, kako je zapisano, 1762. godine zahvaljujući
angažovanju bratstva Mataruge. To bi mogao biti i dokaz da
su današnja mataruška bratstva, već u to vrijeme, bila naselila
Mataruge, jer je među današnjim Mataružanima sačuvano
kazivanje da su njihovi preci sagradili, odnosno obnovili
crkvu u Dubočici.
Konačno, crkva u Dubočici je našla svoj mir na jednom
lijepom, uzdignutom zaravanku, na početku otilovičke
kotline 1983.g. kada je premještena iz kanjona zbog
izgradnje vještačkog jezera za potrbe novoizgrađene
termoelktrane u Pljevljima. Danas je to jedan lijepi
manastirski kompleks, rado posjećen i od vjernika i od
turista.
Manastir Dubočica – danas
Crkva u Ljutićima
Ljutičani su prije nekoliko godina sagradili novu crkvu u svom selu, nedaleko od škole u
Matarugama, pored asfaltnog puta koji vodi od Pljevalja za Bijelo Polje. Lijepa crkva sasvim se uklopila u
pitomo ljutičko selo i pitomu ljutičku prirodu.
22
Mataruge i oslobodilački pokreti
O društvenim prilikama i teškom životu Mataruga i Mataružana pod turskom vlašću ima dosta
svjedočanstava. Na nepravde činjene od strane turske vlasti i zulume turskih odmetnika, Mataružani su
odgovarali neposlušnošću, bunama i odmetanjem u hajduke, a kasnije u komite.
O mataruškim hajducima nailazimo na pisane tragove tek od 1862. g. Od mataruških hajduka prvi se
oglasio hajduk i hajdučki harambaša Ristan Šarac, rođen 1818.g. u mataruškom selu Šarci.
Mićo Gluščević, iz susjedne Kamene Gore, Ristanov brat od tetke, već se bio ovjenčao slavom
junaštva. Oglašeni hajdučki harambaša Mićo četovao je sa svojim hajducima oko Tare, koljući se s turskim
zulumćarima po tarskim brodovima i vrletima, braneći im da uskoče u Šarance i Drobnjake. Hajdukovanje
Mića Gluščevića je poznato iz mnogih istorijskih izvora, istorijskih romana, narodnog predanja i narodnih
junačkih pjesama. U jednoj ga narodni pjevač ovako pominje:
...Oštra noža Komarice Jova/ Laka skoka Leovac Marinka/ Dobra glasa Gluščevića Mića…
On je hrabrio mataruški narod da istraje, da se ne da,
da ne poklekne, pružao mu zaštitu i svetio nevine žrtve. On
je, svakako, morao biti i uzor i primjer i buntovnom i
prkosnom Ristanu Šarcu.
Ristan još nije bio napunio 18 g. kad se oružjem
odupro nasilju turskih odmetnika. Ubio je dvojicu turskih
nasilnika na Karinu pod Vukovim Brdom, oteo im oružje i
odmetnuo se gori u hajduke. Našao se u četi Mića
Gluščevića. Dugo je četovao s njim da bi kasnije i sam
postao hajdučki harambaša. U Mićovoj četi bilo je još
mnogo Ljutičana i Mataružana.
Kada su se Turci spremali da udare na Šarance
1862.g. ovi su, kako kazuje narodna pjesma, klikovali Mića Spomen ploča oglašenom hajdučkom harambaši na
Gluščevića:
mostu na Tari
... Da dovede 30 hajduka/ od Ljutića i
Kamene Gore/ koji ranu nose bez zavoja!...
Ristan Šarac je sa svojim hajducima uglavnom boravio u Šarancima i priskakao u pomoć đe je god
zatrebalo, od tarskih brodova koje je čuvao da im Turci ne udare, kako je sam govorio u jednom obraćanju
crnogorskom suverenu, pa sve do sinjega mora.
S opakim Redžovićima 1845.g. se tukao u Baricama, pogubivši dvojicu, a potom je učestvovao u
odbrani Crne Gore za vrijeme Omer-pašinog napada 1852. Potom slijede obračuni 1852. g. sa Đurđevićima
na Kosanici, a naredne 1859. kod manastira Dovolje. Zatim, u dva navrata 1861. uslijedili su napadi sa
Šarancima, Jezercima i Drobnjacima na Stričinu, u kojima su Turcima nanijeti veliki gubici.
U svim tim bojevima Ristan se istakao junaštvom i snalažljivošću. O tome je pisao i Vule Knežević u
svom djelu Pleme Šaranci.
23
I u krvavoj bici na Šarancima 1862. Ristan je s Mićom Gluščevićem činio čuda od junaštva. Mićo je to
i glavom platio. Pušten je glas kroz narod da je Mićo poginuo junački u tom boju. Međutim, Mićo je viđen
živ po okončanju boja. Kasnije je nađen mrtav, na jednom vrelu, izvoru. Ostalo je kazivanje da uskočka
zavist nije mogla podnijeti toliko Mićovo junaštvo. Ispaljen mu je, s leđa, dok je pio vodu sa izvora, kuršum
u glavu.
I u bosansko - hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine, Ristan je učestvovao sa svojim hajducima.
Bio je i na krvavom Vučjem dolu, u Morači na koju je vojštio silni Ali-paša, na Stožeru i Đatlu, tukao se i sa
Hafis Ahmet-pašom 1877. kad je ovaj udario na Šarance i Jezera.
Ristan nije bio samo hajduk i hajdučki harambaša, već borac za nacionalno oslobođenje porobljenog
naroda i značajan sudionik borbe Crne Gore da očuva i odbrani slobodu. I Ristan se, kao što se vidi, u toj
borbi nije štedio. Skoro da nema značajnije bitke i sukoba a da Ristan nije u njima učestvovao. Pritiješnjen
mataruškom pakošću i uskočkom pizmom 1852. g. pisao je, pravdajući se, crnogorskom vladaru, knjazu
Danilu, o teškim prilikama u kojim tarski narod živi, đe on s vojskama brani brodove na Tari, da im Turci
ne udare i da ne radi oko šićara, kako mu podvaljuju:
Vašoj velikoj svjetlosti,
.. Svijetli i milostivi Gospodare - piše Ristan između ostalog ... čuo sam da me neko davija i rđave riječi
pronosi i ja vi se molim, da im ne vjerujete, dokle se pred vama na oči ne vidimo, pa ćete onda vidjeti,
jesam li se ja junački drža i s Turcima kla, ka što sam i vazda i za koje vi znate, a nijesam radio oko šićara.
I želim doći kad vi rečete i dobiti vašu milost i nauku.
Vaša najpokornija sluga,
Ristan Šarac, sa svijem uskocima, celivamo Vašu desnicu.
Neko je Ristana oklevetao pred crnogorskim gospodarem, pa je, iako dokazani junak, morao da se pred
njim brani i pravda, kako ne radi oko šićara već se bori za dobro narodno, što bi trebalo da je i njemu,
crnogorskom gospodaru, poznato.
Razumljivo da su hajduci radili i o šićaru. Teško
bi bilo i zamisliti da bi bogat plijen koji bi im pao šaka
prepustili kome drugome. Hajdučki harambaša Ristan
se morao brinuti i o onom siromašnom srpskom življu
koje je hajduke čuvalo i sklanjalo i s njima dijelilo
posljednju mrvu svoje sirotinje.
Hajdučki plijen znao je biti često golem: buljuci i
buljuci ovaca i krda goveda koje bi otimali i plijenili
bogatim Turcima. Ostalo da se i ne računa. Naime,
hajduci su samo povraćali ono što je oteto narodu.
Mataruško polje i selo Šarci
No, kad Ristan izađe pred lukavog i opasnog crnogorskog knjaza Danila, ovaj ga, iako ga je poznavao,
stavi na probu. Naredi mu da ubije silnog Turčina, agu Kaljića, iz Lijeske kod Bijelog Polja, jer bijaše
dozlogrdio zulumima moračkoj, šaranskoj i uskočkoj raji.
Hajduku, vičnu svemu i na sve spremnom, to očigledno nije teško palo. Agu Kaljića je pogubio i jedno
jutro je s njegovom glavom u bisagama banuo na Cetinje, pred gospodara. Gospodar nepovjerljiv, bojeći se
podvale, naredi da mu iz tamnice dovedu nekog uglednog Turčina iz Kolašinskih Polja, kako bi glavu
prepoznao. Kad ovaj viđe glavu ispred sebe, ožalošćen i ojađen zapomaga:
24
Ja se u tebe, Kaljić-aga, nad’o da me izbaviš, a ti i sam glavom dođe na Cetinje!
Knjaz crnogorski naredi da se Ristanu da zemlja u Šarancima kako bi se već jednom smirio.
Nema sumnje da je Ristan u to vrijeme bio najoglašeniji Mataružanin koji je Mataružane proslavio
diljem junačke i oglašene Crne Gore, a da za njim po junaštvu nijesu ništa zaostajali i brojni Mataružani i
Ljutičani koji su četovali s njim ili s drugim hajdučkim harambašama. Narodna pjesma ih pominje - kao
hajduke koji ranu nose bez zavoja! Ristan je na kraju postao i sam harambaša. Poginuo je u Krupicama
10.IX 1877.g. u sukobu s Turcima. U tom sukobu izginula je skoro čitava Ristanova četa.Ostalo je kazivanje
da su Turci donijeli 18 posječenih hajdučkih glava kod nekog seljaka Antonija, među kojim i Ristanovu.
Nacionalna svijest pravoslavnog življa, podsticana neugaslom zubljom slobode sa Cetinja, nije se
mogla ukrotiti nikakvom osmanlijskom okrutnošću. Ređale su se pobune, bune, pogibije i zgibenija, kako bi
se izborilo za bolji položaj u tamnom vilajetu. Opšta slika ukupnog društvenog stanja u Sandžaku i šire bila
je sumorna. Stalna navodna reformisanja osmanlijske vlasti, međusobni sukobi oko prestiža, otkazivanje
poslušnosti i odmetanja pojednih turskih moćnika od centralne vlasti, gušenja njihovih pobuna, pogoršavala
su ionako težak položaj raje. Svakodnevno su izmišljani novi nameti i dažbine kako bi se finansijski
poduprla carska kasa. Lokalne age i begovi bili su nezasiti. To su koristili susjedne - Crna Gora i Srbija,
podstičući nezadovoljstvo i otpor pravoslavne raje.
Prvi srpski ustanak pod Karađorđem 1804.g. probudio je nadu kod pravoslavnog življa, pa i
Mataružana. Kad je Karađorđe krenuo prema Sjenici i Novoj Varoši, pohitali su mu u sretanje, pored
ostalih, i Mataružani. Predvodio ih je glasoviti Obarđanin Petronije Šišo Despotović. I ne samo Obarđane i
Mataružane, nego i Vruljane koji su im se pridružili. Šišo je zbog toga od Karađorđa dobio titulu vojvode.
Životi generacija i generacija pravoslavnog življa prolazili su u bunama i ratovima i borbi za slobodu.
Veliki nacionalni pokret, koji se desio u Hercegovini, prerastao je u bunu 1875. godine. Oglasila se i
planula nevesinjska puška potprašena barutom sa Cetinja. Žar nacionalne borbe razlio se diljem prostora na
kojem su živjeli pravoslavci. Posebno je imao odjeka u pljevaljskom kraju. Došlo je do pobune u skoro
svakom selu u okolini varoši. Seoski prvaci su stali na čelo i poveli narod u oružane sukobe protiv turske
vlasti. U Babinama je buknula čuvena Babinska buna koju su predvodili sveštenici Josif Popović i Stevan
Janjušević. Planulo je sve između Tare i Uvca. Prva pobunjenička puška pukla je na Jabuci na turske zaptije
koje su se razbježale. Napad na njih izvršili su Vuk Pleskonjić i Đerosim Lojanica, 12. avgusta 1875.g.
Kakvo je učešće Mataružana bilo u ovim bunama ne zna se. Ali zasigurno je da Mataružani nijesu
mogli ostati po strani ovih događaja. Niti su njihovi hajduci mogli siđeti skrštenih ruku. U napadu na turske
zaptije na Jubuci, zna se da su učestvovali i neki Obarđani.
Svi ovi pokreti bili su nacionalni i usmjereni protiv feudalnih odnosa koji su davili pravoslavni živalj.
Turska carevina je bila suviše jaka da bi se pobunjenici mogli zanositi idejom kako će je srušiti i osvojiti
slobodu. Ali nepodnošljivi i čovjeka nedostojni položaj morao se mijenjati. S takvim položajem buntovni
gorštaci se nijesu nikada mogli pomiriti. Otuda otporu i bunama nije bilo kraja.
Uslijedile su godine žestokih nemira koji su prerasli u Raoničku bunu. Sva sela između Tare i Lima, pa
oko Nove Varoši, Pazara, Sjenice, ustala su protiv novih nameta koji su trebali da finansijski podupru već
klimavo tursko carstvo. Seljaci su odbili da oru i siju. Poskidali su raonike sa ralica i pobacali ih pred tursku
vlast. I ne samo to, no su se ponovo do’vatili oružja. Uslijedila je turska odmazda i okrutni Šemsi - paša
25
Biševac je 1906. g. sve stavio pod mač i oganj. Popaljen je cio Vraneš, Barice, Borova, Krupice,
Premćane,Vaškovo, Maoče, Kotlajići i okolina, kao i Stožer, Prošćenje, Gorice itd.
Mataruge se ne pominju, niti ima kazivanja kako su u svemu tome prošle. Ali po svemu sudeći, turska
ih osveta nije mogla mimoići, niti su mogli ostati nekažnjeni, kao što ih, uostalom, nije mogla mimoići ni
bilo koja druga nevolja. Nastupili su dani i godine velike nesigurnosti i straha koji je narod trpio. Došlo je i
do krupnog previranja u turskom carstvu. Uslijedila je mladoturska revolucija i navodne, ne samo agrarne,
već reforme ukupne vlasti. Ali pravoslavni živalj od njih nije vidio nikakve koristi niti boljitka. Turska
carevina postala je vrlo opasna i nesigurna. Unutar turskog carstva došlo je do oružanih sukoba između onih
koji su podržavali mladotursku revoluciju i njenih protivnika. Mnogi turski moćnici su iskoristili metežno
vrijeme odmećući se od turske vlasti. Postali su nasilnici koji su stali ubijati, pljačkati i silovati. I ne samo
pravoslavnu, već i tursku raju. Vlast, oslabljenja i na izdisaju, nije im mogla stati na put.
Turci u Matarugama nijesu živjeli, osim Selman-paše, odnosno srpskog vlastelina Stevana Tomaševića
koji je primio islam. Njegov se čardak, po kazivanjima, nalazio u mjestu Odaje, u Matrugama, odnosno
Ljutićima. Nedaleko odatle, put Krakalica, pod brdom Markušem, bila je velika turska zgrada, Carska kuća
(mjesto se i danas tako zove) u kojoj je skupljana carska mirija - porez. U blizini pašinog sjedišta bilo je i
tursko groblje u koje su sahranjivani Turci poginuli od hajduka u Matarugama prije 1800.g. Nakon smrti
pašine, ostali se Selmanovići nijesu više povraćali u Mataruge.
Na Karinu, ispod Vukovog Brda, u mjestu koje se i danas zove 'An, bila je turska karaula i ’an. To je
bilo čvorište vrlo važnog puta koji je od Pljevalja, preko Otilovića, Ivovika i Kozice vodio put Brodareva i
dalje limskom dolinom, kao i puta koji je od Zemunca, preko Mataruga i Breze, vodio put Obardi i
Prijepolja.
No, i pored toga što nijesu u Matarugama živjeli, Turci, odnosno otpadnici od turske vlasti, rado su ih
posjećivali, naročito radi pljačke.
Ostali su upamćeni i zabilježeni njihovi česti sukobi s Janjuševićima s Vukovog Brda. Još 1820. g. turski
odmetnici iz Vraneša napali su noću na torove Mila Janjuševića i Goluba Kokovića. Njih su pobili u kućerima, a
stoku im opljačkali i oćerali sa sobom (više od 150 ovaca). Žene su trčale za njima i molile ih da im ostave bar
nekoliko ovaca, našto su im ovi odgovorili: Imate vi mesa i kod kuće (aludirajući na poginule)!
U pisanim dokumentima pominje se da je samo iz ove porodice do 1907. g. od turske ruke poginulo više od 17
muških glava (V. Šalipurović, Raoničkaa Buna, str. 24. i Pljevaljska Gimnazija - 1901-2001, dokumenti, M. Petrović,
strana 187.).
U navedenim dokumentima se govori o poznatoj pogibiji Janjuša u sukobu sa opakim i ozloglašenim turskim
odmetnicima Kaljićima i Vemićima iz Kaljića Lijeske.To je bio težak i opasan slučaj, pa je ondašnji direktor
pljevaljske gimnazije Petar Kosović našao za potrebno da o njemu vrlo detaljnim pismenim izvještajem upozna
Glavno tutorstvo za prosvjetu Srbije, tražeći zaštitu srpske vlade za ovu porodicu i ugroženi pravoslavni živalj.
U tom sukobu koji se odigrao 1907.g. u šumovitoj Milatovici, poviše Vukovog Brda, poginula su trojica
Janjuševića: Ćiro, Maksim i Mihailo, sve momci od osamnaest do trideset godina. Poginula su i dvojica razbojnika od
kojih je jedan Kaljić, najmlađi sin čuvenog odmetnika Avdi Boke. Razbojnici su napali na Janjuške kolibe i
čobane u namjeri da im otmu stada ovaca. Ovima nije ništa drugo ostalo već da se brane, kao što su
odvajkada činili. I izginuli su svi.
26
Na sahrani poginulih Janjuševića okupio se ogroman svijet između Tare i Lima. Troja nosila su krenula sa istog
ognjišta u jednom danu i jednom času. Na Karinu, đe im je bila karaula, sačekali su ih turski askeri. U namjeri da
ometaju sahranu, naredili su da se nosila spušte na zemlju. Janjuši su to odbili po cijenu da se opet dohvate pušaka.
Inače, do tada je i kod njih bio običaj koji se kod drugih održao do danas, da se nosila do groblja spuštaju tri puta. Od
tada se samo kod Janjuša nosila ni do danas ne spuštaju do groblja.
Zbog straha od osvete opakih Kaljića i Vemića, sveštenik Nenadić nije smio doći da održi opijelo poginulim.
Svi odrasli muškarci Janjuševići, više od petnaest glava, bili su prinuđeni da se sklone u Srbiju, kako bi izbjegli
osvetu i teror turskih vlasti. Srpska vlada je vodila živu prepisku s Portom kako bi se nedužnim Janjuševićima
dozvolio povratak na svoja ognjišta.
Pljevaljski mutesarif Sulejman Haki - paša imao je određenog razumijevanja za Janjuše u ovom slučaju. Znajući
o čemu se radi, vješto je stao na stranu Janjuša, o čemu svjedoči i jedan fragment iz izvještaja narečenog Kosovića,
kojim se obraća srpskim vlastima. Naime, Sulejman - paša je na vrlo vješt način učinio sve da Janjuši budu
oslobođeni svake odgovornosti na suđenju održanom pod njegovim nadzorom.
27
Petar Kosović, direktor pljevaljske gimnazije i dokazani borac za prava obespravljenog pravoslavnog življa u
pljevaljskom kraju, smatra događaj vrlo aktuelnim i drži na njemu pažnju srpske vlasti. Detaljno je obavještava o svim
pojedinostima vezanim za ovaj slučaj.
Pod pritiskom mladoturske revolucije, Sulejman
Haki-paša je poslije 27 g. službovanja u Pljevljima
napustio Pljevlja, a da ga nijedan musliman nije
ispratio. Dva puta je bio odlikovan visokim odličjima
srpske vlade i srpske crkve.
Oglašeni turski odmetnik Avdi Boka, koji je sa
sedam sinova i četom kačaka komitovao više od
četrdeset godina, precrkao je od žalosti kad je čuo da
su mu nepokorni Janjuši sasjekli i posljednjeg,
najmlađeg.
I Đoko Ostojić, poznati književnik, u svom djelu Pod okom Bogova, na str. 155. vrlo slikovito govori
o ovom događaju.
Starješina ove porodice,
Ristan Janjuš, bio je ugledni
čovjek i mataruški prvak,
knez ili kodžobaša mataruški,
koji je, uz ostale sandžačke
prvake, predvodio mataruški
narod u nacionalnim borbama
za oslobođenje ispod turskog
jarma.
Izlazio je i pred silnog
turskog pašu 19o8.g. kad su
turske vlasti optužile Janjuše
da su sasjekli jedno tursko
dijete iz Kozice koje se
svađalo s njihovim čobanima na vodi Studencu, u Mekotama. Paša je sa svojim čaušima banuo na Studenac,
gdje se slučaj i dogodio, optužujući Ristana i Janjuše za ovaj zločin.
Ristan se hrabro branio odbacujujći krivicu za ovaj slučaj. On je, biće, znao da su zločin počinili
hajduci, godinu ranije poginulog moračkog hajduka Milije Jovanovića Masjaka (Maśika), koji su bili
zadanili u gustom omaru kod Studenca. Slušali su čobansku svađu i teške psovke turskog đeteta koje se
naročito vulgarno bilo okomilo na krst i crkvu. Okrutni hajduci su uvrebali priliku i preklali nedužno dijete.
Moguće da su o tom doturili glas i Ristanu kako bi ga upozorili na moguću tursku osvetu, jer su zasigurno s
njim morali biti u vezi.
No, bilo kako bilo, paša je povukao optužbe i s Ristanom se rastao u miru. Teško da je to paša učinio
zato što je bio duševan i što mu je bilo žao Ristana. Prije će biti da je i sam naslutio čije je to djelo, a
vjerovatno mu nije išlo u prilog ni zaoštravanje situacije i davanje povoda za neku novu bunu nepokornog
Ristana i njegovog plemena. Ona bi najmanje odgovarala trošnom turskom carstvu čiji se kraj nazirao.
28
Ristan Janjuš je 1910.g. ponovo podigao na noge mataruški narod kad su turske vlasti uvele veliki
porez na pašarinu i ponovo banuo pred pašu u Prijepolju, tražeći da se odluka ukine ili će posegnuti za
bunom. Turske vlasti su odluku povukle. U svojoj knjizi Pljevaljski kraj, na str. 112. i 113. Mileta Vojinović
o tome dosta detaljno govori:
Doživio je Ristan Janjuš da vidi kraj
turskoj sili i turskoj carevini, koja mu je sila
jada zadala, ali mu se nije dalo da uživa u
slobodi. Jer slobode na ukletom balkanskom
prostoru nije bilo. Stigli su novi porobljivači,
Austrougari, koji su u toj ulozi već jednom bili na Ristanovoj zemlji. I Ristanovi preci su s njima imali loše
iskustvo. Ristanu nije ništa drugo ostalo, već da ponovo puškom brani pravo na život, pravo na kućno
ognjište i kućni prag. Sa dva sina - Mitrom, koji je bio zastupnik komandira Mataruške čete, i Petrom, koji
je bio borac u Pljevaljskoj četi, i dva unuka, Josifom,Vulom, i tri sinovca, Petrom, Savatijem i Đorđem, bio
je prinuđen da se podstarost ćera i kolje sa Švabom oko Drine. U toj surovoj borbi, kao i stotine Pljevljaka,
dopao je švapskog ropstva i okončao život u austrougarskim kazamatima u Doboju 1916.g. Nije mu bilo
dato da osjeti ukus slobode i u njoj makar provede starost. Niti da dočeka i vidi raspad silne austrougarske
carevine. I ne samo nje.
U Prvom svjetskom ratu učestvovalo je 35 zemalja, poginulo je deset miliona stanovnika, a ranjeno je i
osakaćeno preko trideset pet miliona. I u njemu su nestala tri carstva: austrougarsko, otomansko i rusko.
Ni Ristanovi potomci nijesu imali ništa lakšu sudbinu. I oni su živote proveli u stalnoj borbi s
porobljivačima, ginući za slobodu u najboljim godinama. Sudbinu Ristanove porodice podijelile su i brojne
mataruške porodice kroz svoju dugu i tešku istoriju.
(Dr Radoslav Raspopović, Vojni gibici pljevaljskog kraja u Prvom
svjetskom ratu, Glasnik Zavičajnog muzeja Pljevlja, 2000. g.
knjiga br. 2 str. 232.).
29
Balkanski ratovi
Mataružani su učestvovali u Balkanskim ratovima, ali Mataruge nijesu bile na pravcu značajnijih
vojnih dejstava, tako da su bile pošteđene većeg stradanja. Pljevaljski kraj, a samim tim i Mataruge, bile su
još od Berlinskog kongresa 1878. g. pa do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. pod dvovlašćem:
austrougarske vojne i turske civilne vlasti. Kad su austrougarske snage napustile Pljevlja, ona su ponovo
potpala pod tursku vlast. No, tursku vlast je bila uzdrmala mladoturska revolucija i unutrašnji sukobi do te
mjere da je turskom Sulejmanu - Haki paši u Pljevljima, kako je ostalo zapisano, čak i posilni otkazao
poslušnost, a da mu ovaj nije mogao ništa. To najbolje govori o stanju turske vlasti.
Vidjeći propast turskog carstva, balkanske zemlje su se po prvi i jedini put u svojoj istoriji dogovorile
o međusobnom savezu (Savez balkanaskih država) i napadu na turske trupe, svaka na svojoj teritoriji. Rat
Turskoj prva je objavila Crna Gora, 8.okobra 1912.g. U rat su, po dogovoru, ušle sve balkanske države. Prvi
balkanski rat je završen u korist balkanskih država. Pljevlja su oslobođena 28.oktobra 1912.g. akcijama
crnogorskih i srpskih trupa. Doduše, razgraničenje između Srbije i Crne Gore nije išlo lako i oko njega je
bilo dosta igre i zakulisnih radnji. Bukureškim mirovnim ugovorom, oktobra 1913. okončan je Drugi
balkanski rat koji su međusobno povele dotadašnje saveznice oko podjele osvojene teritorije.
Mataruški kraj su u praskozorje Prvog balkanskog rata, nazirući propast turskog istrošenog carstva,
naoružavale i Srbija i Crna Gora, obje pretendujući da Pljevlja uđu u njihov sastav. Srbija je preko
carinarnice na Javoru održavala veze sa prvacima pravoslavnog življa sa kamenogorsko – mataruškog
prostora. Taj je prostor bio administrativno organizovan kao jedna cjelina nazvan Kamenogorska jafta. Ona
je obuhvatala, osim sela Kamene Gore, i sva mataruška sela i selo Dubočicu. Među Janjušima s Vukovog
Brda, ostalo je kazivanje da ih je, nešto ranije, dvanajest, predvođeno Ristanom, primilo nove puške, ruske
moskovke, u najvećoj tajnosti, na carinarnici na Javoru. No, to za brojne ustanike nije bilo dovoljno.
I Crna Gora je, kad je udarila na Taru i očistila je od turske vojske, pozvala prekotarski živalj, sve što je
za pušku sposobno, da primi oružje. Kamenogorci (misli se i na Mataružane), njih 250, kako su ih Crnogorci
zvali, primili su oružje koje je stiglo sa Žabljaka, na Premćanima, noću 2/3 (stari kalendar) oktobara. Vratili
su se u manjim grupama u svoja sela pripremajući ustanak.
Štab Tarskog odreda, pod komandom majora Mašana Božovića, odredio je majora Perišu Tomanovića
i oficire - Perišu Markovića, Petra Pavićevića i Novicu Malovića i uputio ih sa četrdeset vojnika da dignu
kamenogorski narod na ustanak, vojno ga organizuju i povedu u borbu protiv turske vojsake i bašibozuka.
Risto Nenadić, paroh kamenogorski i crkve Dubočice, dočekao ih je na Kosanici, a potom ih tajno proveo
preko Ćeohotine do Mataruga.
Čim su prešli Ćehotinu, formirali su I Matarušku četu sastavljenu od već spremnih Ljutičana, jednog
dijela Kozičana i Dubočičana. Za komandira čete postavljen je ljutički prvak Diko Gačević.
Na Gaju iznad Karina, kod Vukovog Brda, formirali su od naraslih mataruških ustanika i II
Matarušku četu. Za komandira ove čete postavljen je Mitar (Dmitar) Janjušević, takođe mataruški prvak.
Ustanici su, predvođeni crnogorskim oficirima, očistili cio prostor od Kovrena do velike Župe, goneći i
razoružavajući bašibozuk. A 12. oktobra (stari kalendar), zauzeli su tursku kasarnu na Jabuci i na njoj istakli
crnogorsku vojničku zastavu, ovladavši putnim pravcem Pljevlja - Prijepolje. Produžili su pod borbom dalje
prema Babinama.
30
Broj ustanika Kamenogoraca, kako se tada nazivaju, brzo je narastao na preko petsto. Od njih je
formiran Kamenogorski bataljon čije su okosnice bile I i II Mataruška četa. Komandant
Kamenogorskog bataljona, u Balkanskim ratovima, bio je major Periša Tomanović.
Tomanović je 1913.g. postavljen za Komandanta Pljevaljskog vojnog okruga. Iste godine je tragično
stradao. Naime, izvršio je samoubistvo na Cetinju (Radovan Vujadinović, Stari Ratnici, str.558. Pljevlja,
2011.).
Mileta Vojinović u svojoj knjizi Pljevaljski kraj – prošlost i porijeklo stanovništva, Pljevlja 1993. na
strani 107. opisuje ovaj događaj :
Teško da je ovaj događaj, kako ga je Vojinović opisao, mogao biti vezan za Mujagu Rapovića. Prema
operacionom dnevniku Nikice Kneževića, sekretara - pisara Tarskog odreda, Mujo Rapović je kao
komandant i bimbaša bašibozuka poginuo na Kotlajićima, u jurišu na utvrđeni crnogorski šanac, 6. oktobra
(stari kalendar) 1912.
I Risto Nenadić, paroh kamenogorski i crkve Dubočice, tragično je stradao 1924.g. o čemu će posebno
biti riječi.
Turska vojska, povlačeći se ispred ustanika, bila je nemilosrdna. Iznad Obardi, na Ugljevnici, uhvatila
je Sava Janjuševića, s Vukovog Brda, pripadnika Mataruške čete i ranijeg komitu, i svirepo ga sasjekla.
Odsjekla mu je nos, brkove i usta, koje su kasnije ustanici našli i prepoznali u turskoj karauli na Jabuci, kada
su je zauzeli.
O učešću Kamenogoraca, odnosno Mataružana u Balkanskim ratovima
dragocjeno pisano svjedočanstvo ostavio je u svojim zapisima Nikica
Knežević, tada sekretar-pisar u Štabu Tarskog odreda, čiji je komandant bio
Mašan Božović (Nikica V. Knežević, Oslobođenje Pljevalja, 1971.g).
Njegovo svjedočenje zaslužuje da se navede u cjelini:
NikicaKnežević
ULOGA KAMENE GORE I KAMENOGORACA PRI OSLOBOĆENJU
1912. GODINE. — PRIJEM ORUŽJA NA TARI I POKUŠAJ SRBIJANSKE
VLASTI DA IH RAZORUŽA PO ZAVRŠETKU OPERACIJA U SANDŽAKU
NOVEMBRA 1912. GODINE
d) Zbog udaljenosti od rijeke Tare, odnosno granice Crne Gore, Srbi
Kamene Gore i neposredae okoline nijesu mogli biti naoružani i doći do Tare sve dotle dok nijesu
osvojene i zauzete pogranične turske karaule prema Tari od strane crnogorskih snaga i emigrantskih
31
djelova koji su ranije uskočili iz Sandžaka u Crnu Goru. Ovo je zauzimanje bilo po objavi rata
Turskoj na kraju septembra 1912. godine (stari kalendar).
Kada je očišćena granica na Tari i crnogorske jedinice sa ustanicima prodrle do Čavnja i Krupica na
početku oktobra, svi Srbi sposobni za borbu odnosno za oružje od Maoča, a naročito od Kamene
Gore pohrlili su za oružje koje je stiglo od Žabljaka na Premćane, a dijelom i na Glibaće. Noću 2/3.
oktobra po starom kalendaru stiglo je na Premćane preko 250 Kamenogoraca koji su se naoružali
„berdanovim“ puškama i snabdjeli sa dosta municije a odmah se po grupama vratili u svoj kraj i
pristupili borbi onako kako su dobili uputstva od crnogorske operativne komande. Tom prilikom
Kamenogorcima dodijeljeno je i šest oficira crnogorske vojske sa komandirom (majorom) Perišom
Tomanovićem na čelu radi lakšeg komandovanja i dizanja ustanka u Kamenoj Gori.
Prvih dana oktobra (stari kalendar) Kamenogorci sa dodijeljenih četrdeset boraca iz ostalih jedinica
Tarskog odreda i dodijeljenim oficirima potpuno su i časno izvršili svoj zadatak (podvukao M.J.)
Digli su ustanak na području cijele Kamene Gore i neposredne okoline, razoružali dobro naoružani
muslimansni bažibozuk od Kovrena, Velike Župe do Babina. Još 12. oktobra zauzeli su tursku
kasarnu na Jabuci, koju su turci napustili noću 11/12.
oktobra (S. K) i ovladali komunikacijom Pljevlja —
Prijepolje i na kasarnu istakli crnogorsku vojničku zastavu
još dvanaestog izjutra! Do 20. oktobra jačina ustanika u
Kamenoj Gori narasla je na 500 boraca koji su prihvatili
oružje i stupili u borbu i na koje se moglo računati.
Kada je štab Sjevernog odnosno Tarskog odreda dobio hitno
naređenje od vrhovne komande sa Cetinja, a po zauzimanju
Pljevalja da najprečim putem i hitno krene sa Šaransko –
jezerskim bataljonom punog sastava i sa još pet stotina
probranih boraca iz ustaničkih jedinica Sandžaka i da se sa
ovih 1.500 boraca forsiranim maršem hita prema Beranama
i Rugovu u pomoć Istočnom odredu serdara J. Vukotića,
koji će imati jači otpor DŽavid-pašinih snaga na Rugovu, a
da se vlast nad upravom varoši Pljevlja ustupi srbijanskoj
komandi, to na kasnije granice neće uticati itd.
Pošto smo sve pripreme i pokret učinili nabrzinu i
iznenadno, a kako su i naša (crnogorska) komanda i ostale
ustanove ostale u varoši, da administriraju sjeverozapadno i
južzno od rijeke Ćehotine, to se nije niko sjetio da Kamena Gora ostaje .na desnoj strani Ćehotine i
njenih pritoka u gornjem izvornom dijelu, pa da se razgraničenje po pitanju administracije definiše,
već je Kamena Gora po ovom ostala pod administracijom Srbije. Kako su srbijanske vlasti odmah po
okupaciji razoružavale muslimansko pa i srpsko stanovništvo, od 18 do 50 godina starosti (muškarce)
odmah je uzimano i u kasarne smještavano na dvomjesečnu obuku, to je ova sudbina pogodila i
Kamenogorce, ali se oni nijesu dali razoružati niti htjeli primiti nikašvu obuku bez naređenja
crnogorske komande, odnosno vlasti, pa je polovinom novembra 1912. postavljeno pitanje po ovoj
stvari. Srbijanske vlasti forsirale su pitanje razoružanja Kamenogoraca, a ovi su pak dali neslaganje,
pa i otpor, ako bi se primijenila sila! Crnogorska komanda oslobođene oblasti iz Pljevalja na početku
decembra 1912. godine postavila je ovo pitanje Cetinju iznoseći ulogu Kamene Gore i Kamenogoraca
u ustanku i operacijama. Ministarstvo vojno, odnosno Vrhovna komanda i Ministarstvo spoljnih
poslova Kraljevine Crne Gore urgirali su kod srpske Vrhovne komande i nadležnih u Beogradu da se
Kamenogorci ostave na miru odnosno sa oružjem kako sada jesu, jer u njihovom i susjednim
krajevima nalaze se naoružane pljačkaške bande, odmetnici još od mladoturskog Hurijeta (Ustava),
od vremena sultana Hamida, pod vođstsvom banditskih vođa i to: Jusufa Mehonjića, Rustema
32
Bambura, Huseina Boškovića i drušh bandita, koji bi dosta štete mogli da naprave u narodu, dok bi
zvanična bezbjednost intervenisala, bolje da se narod osigurava sam.
Ovaj je predlog uspio i Kamenogorci su pošteđeni od razoružanja i ostali u formacijama crnogorske
vojske kao sa početka ustanka i sve do završetka prvog i drugog balkanskog rata (sa Turcima i
Bugarima) 1913. godine. Kasnije je izvršena u novim krajevima formacija crnogorske vojske
(Novoformirane: Pećka, Bjelopoljska, Beranska i Pljevaljska brigada) Kamenogorci su sačinjavali
bataljon pod nazivom „Kamenogorski bataljon“ koji je pripadao Pljevaljskoj brigadi i hrabro se
borio u njenim redovima do sloma i kapitulacije crnogorske vojske i države na početku 1916. godine!
I po pitanju odnosa srpske i crnogorske vojske i njenih komandanata pri zauzimanju same varoši
Pljevalja, takođe je interesantno svjedočenje N. Kneževećića:
Srbijanski predši dijelovi, Javorska brigada, na čelu sa komandantom brigade pukovnikom
Milivojem Anđelkovićem i načelnikom Štaba iste brigade generalštabnim majorom Dušaeom
Trifunovićem stigli su tačno u podne istog dana (15. oktobra po starom kalendaru), takođe
prošli sa 3 bataljona pješadije i dvije baterije brdskih topova (osam oruđa) kroz varoš istim
pravcem za Dolove. Komandant brigade sa načelnikom štaba stali su na konjima na uglu
dvije susretne ulice, pred bifeom Ćorovića i pri prolazu osmatrali i pozdravljali jedinice po
bataljonima, odnosno po formacijama. U isto vrijeme komandir Božović u pratnji Mira
Obradovića i pisca ovih redova pošao je u zgradu turskog Ućumeta(okružnog načelstva).
Tamo smo našli nekoliko viđenih pravoslavnih građana iz Pljevalja, a među njima i
Muslimane Omer-bega Bajrovića (koji je sa nama došao), Omer-bega Selmanovića, hadžiIbrahima Ljuhara, trgovca Čauševića i Ahmeta Dizdarevića i još neke druge, koji su sa
nama zajedno toga dana u varoš ušli preko Ćehotine, jer su nas mnogi od njjih sreli u
pravcu Kalušića i Vezičnice istoga dana. Svi su se predstavili komandiru Božoviću, ali se
odmah dalo primijetiti, da jedan broj pravoslavnih prilazi hladno, a pored toga ništa ne
govore. Poslije pozdrava i nastavka razgovora i informacija koje je komandant Božović od
njih tražio i postavljao pitanja, oni koji su nas sreli na putu od Varoši do i preko Ćehotine pa
do Vezičnice rado su razgovarali i davali objašnjenja kao i sve informacije, a koji nijesu, oni
ćute. Na 10 minuta prije jednog sata po podne stigao je u istu zgradu i komandant Javorske
brigade Anđelković sa svojim načelnikom štaba i nekom štapskom: pratnjom. Bez ikakvog
prethodnog uvoda, pozdrava ili objašnjenja zahtijevao je da se odmah svi prisutni građani
udalje i napuste zgradu, jer će biti pozvani onda kada bude potreba. Oni su to odmah i
učinili. Lično je odstranio svoju i našu pratnju i šs je unutra, u kancelariji Ućumeta, ostalo
četvorica (dva komandanta i dva najbliža saradnika). Anđelković, bez pozdrava ili nekog
drugog uvoda, zajapuren u licu, a povišenim glasom, uputio je pitanje Božoviću: „Zašto ste
vi ovamo došli i ko vam je rekao da to učinite? Ovaj mu je odmah tiho odgovorio: „Ja znam
zašto sam došao, nego zašto ste vi ovamo došli i ko vas je tražio, kada nijeste ni metka opalili
preko Lima na ovamo. Vi ste sigurno vidjeli našu zastavu i ljude na Jabuci koju smo mi
zauzeli prije tri dana i postavili zastavu pored koje ste vi prećutno prošli i doveli toliku
vojsku, nepotrebnu za ovaj kraj, koji je osvojen i raščišćen od stvarnog neprijatelja.
Pukovnik Anđelković, vrlo osorno i drsko je zahtijevao da se ukloni naša posada sa Jabuke,
jer je nepotrebna, već jedino da smeta njegovu komunikaciju na tom pravcu; isto tako da se
ukloni naša vojska sa Dolova, da on tamo smjesti svoje jedinice i pripadajuće dijelove.
Komandir Božović kao vrlo inteligentan, razborit i staložen komandant i čovjek, sve je to
odbio bez ikakve srdžbe i tiho, da on to neće i ne može učiniti, već privremeno neka ostanu
obje vojske. „Podijelićemo zgrade za smještaj ukoliko ih ima, a za dalje izvijestićemo
33
nadležne pa kako se naredi. Zatim mu je iz svoje oficirske torbe koju je nosio obješenu na
šinjelu pokazao kartu Pljevalja sa nekim reperisanim tačkama obilježenim crvenom
olovkom, a pored toga na jednom posebnom papiru sa štambiljem i pečatom crnogorske
Vrhovne komande sa ispisanih (nekoliko redaka rukopisno mastilom svakako uputstvo
povjerljive prirode u odnosu na fiksiranje do kojih tačaka treba da operiše crnogorska a do
kojih srbijanska vojska pri operacijama u ovom dijelu Sandžaka. Komandant Božović nam
je već ranije objasnio da mu je takav zadatak i plan lično dao vrhovni komandant
Crnogorske Vojske kralj Nikola, kada mu je saopštio da je određen za komandanta ovog
odreda 20. septembra u vremenu početka mobilizacije. Pukovnik Anđelković je pogledao
pažljivo papir i sa naročitom pozom u ruci Božovića pogledao na svoga načelnika štaba i bez
riječi ili nekog drugog pozdrava okrenuo leđa i napustio kancelariju, a zatim i zgradu i
odmah nekuda pošao. Major Trifunović je malo priostao, razgovarao ukratko sa nama,
moleći da mi izvijestimo koga treba, a da će i oni to učiniti sa svoje strane i sve ćemo bratski
urediti i kako treba, sve će biti u redu, bez srdžbe i razmimoilaženja u shvatanju (pojedinaca,
to ne treba da bude u današnjim srećnim danima.
Oko novooslobođene teritorije, prije svega, nekih sela oko Jabuke, same Kamene Gore, Donjih i
Gornjih Mataruga, Velike Župe i
Otilovića, došlo je do sporenja između
Crne Gore i Srbije. Privremeno,
Crnogorci su zadržali vlast do Ćehotine,
a Pljevlja su sa pomenutim selima ostala
pod upravom Srbije nešto više od godinu
dana. Srbija je u tom periodu pristupila
organizaciji vlasti u varoši (Pljevljima) i
u selima koja su joj pripala. Mataruge su
tada bile u sastavu otilovičke opštine.
Opština je imala predsjednika (Stevo
Ćuzović), a svako selo kmeta. Za
mataruškog kmeta postavljen je Milan
Nenadić koji nije bio Mataružanin (S.
Terzić, Istorija Pljevalja,str.273.).
Milivoje Anđelković Kajafa,* komandant
Javorske brigade
Mašan Božović,komandant Tarskog
odreda
Sporazumom Crne Gore i Srbije koji je ratifikovan 12. novembra 1913.g. Pljevlja su sa selima Obarde,
Vukovo Brdo i Kozica pripala Crnoj Gori, dok je Kamena Gora pripala Srbiji.**
Mataružani su i do danas ostali podijeljeni oko toga šta je za njih bilo bolje. Jedni misle da je bolje
ovako kako jeste, drugi misle i duboko žale što Mataruge nijesu ostale u Srbiji. No, i jednima i drugima je
žao što su razdvojeni od Kamene Gore s kojom ih vezuju vijekovno prijateljstvo i slobodarske tradicije.
_______________
* Kajafa je sa svojom jedinicom bio aktivni učesnik u zavjeri i ubistvu kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin u maju 1903.g.
** Andrija Knežević, Oslobođenje Pljevalja u Balkanskom ratu 1912 - Breznički Zapisi br. 6. str.140. Pljevlja1991.
34
Prvi svjetski rat
U Prvom svjetskom ratu Pljevlja su dala značajan doprinos u borbi protiv okupatora. U crnogorskoj
Sandžačkoj vojsci, pod komandom znamenitog Janka Vukotića, ratovala je Pljevaljska brigada. U njenom
sastavu bilo je pet bataljona.
Mataružani su masovno učestvovali u Prvom svjetskom ratu, dajući značajan doprinos i podnoseći
velike i ljudske i materijalne žrtve. Bili su organizovani u dvije čete: Ljutičku i Matarušku, a ove su bile u
sastavu Kamenogorskog bataljona, u kojem su još bile Otilovička, Crljenička i neko vrijeme Jugovska
četa. Komandant Kamenogorskog bataljona je bio crnogorski oficir - kapetan Andrija Jauković.
Bataljon je zadržao naziv iz Balkanskih ratova - Kamenogorski, iako u njemu u ovom ratu nije bilo
nijednog Kamenogorca, pošto je Kamena Gora, pomenutim Sporazumom o razgraničenju, pripala Srbiji.
Ali, Kamenogorski bataljnon je, kako je konstatovao Štab Tarskog odreda u potpunosti i časno (podvukao
autor) izvršio svoj zadatak u Balkanskim ratovima, oglasivši se i stekavši i
ime i slavu koju je trebalo nastaviti i održati i u Prvom svjetskom ratu. Na
to je svakako uticala i junačka i hajdučka tradicija kamenogorskog kraja
koju su diljem Crne Gore i Srbije pronijeli glasoviti slobodari Mićo i Jovan
Gluščević i brojni Mataružani koji su bili s njima. Pri tome, treba imati u
vidu da kada se kaže - Kamena Gora, u vremenu prije razgraničenja, uvijek
se mislilo i na Mataruge i Mataružane koji su bili u njenom sastavu. A kada
se govorilo - Mataruge, onda se mislilo na sva mataruška sela: Ljutiće,
Mataruge, Obarde i Kozicu.
Mataružane i Ljutičane su, kao i u Balkanskim, i u Prvom svjetskom
ratu predvodili mataruški prvaci i komandiri četa Diko Gačević i Mitar
(Dmitar) Janjušević, kasnije oficiri crnogorske Sandžačke vojske.
Andrija Jauković
Ljutičani su bili svrstani u Ljutičku četu koja je brojala 122 borca sa komandirom i zastupnikom
komandira čete. Komandir Ljutičke čete je bio školovani oficir crnogorske vojske Milovan Rmandić.
Zastupnik komandira i komandir polu - čete je bio Ljutičanin Diko Gačević, koji je u Balkanskim ratovima
bio komandir Prve mataruške čete.
Matarušku četu, koja je brojala 130 boraca, sačinjavali su Mataružani iz sela: Kartalov Vrh, Šarac,
Gačevića Dolina, Ratkov Do, Kneževići, Roganice, Janjuški Potok, Breza, Vukovo Brdo, Obarde, Strmećica
i jedan dio Kozice. Komandir Mataruške čete bio je oficir Novica Daković, a njegov zastupnik i komandir
- polu čete je bio Mitar (Dmitar) Janjušević, koji je u Balkanskim ratovima bio komandir Druge
mataruške čete.
Ljutička četa je izrasla iz ranije Prve mataruške, a Mataruška iz ranije Druge mataruške čete, koje su s
Kamenogorcima ratovale u Balkanskim ratovima.
Ljutička i Mataruška četa su u sastavu Kamenogorskog bataljona ratovale u Izvidničkom odredu
crnogorske Sandžačke vojske, pod komandom čuvenoga Krsta Zrnova Popovića. Izvidnički odred, pored
Kamenogorskog bataljona, sačinjavali su Pljevaljsko - poljski bataljon, Mješoviti bataljon i jedno
mitraljesko odjelenje.
35
Izvidnički odred u čijem je sastavu bio Kamenogorski bataljon, a to znači i Ljutička i Mataruška četa,
učestvovao je u najžešćim bitkama koje je crnogorska Sandžačka vojska vodila na Drini, Romaniji,
Glasincu, sektoru Priboja, oko Uvca, Lima, u Babinama i oko Tare.
(Milenko Ćirović-Ljutički, Kamenogorski bataljon Pljevaljske brigade, str.23.Pljevlja, 2004.g).
Mataruški komandiri iz Balkanskih ratova - Diko Gačevič i Dmitar Janjušević
predvodili su Ljutičane i Mataružane i u Prvom svjetskom ratu
Diko Ristanov Gačević
Dmitar Ristanov Janjušević
Iz Prvog svjetskog rata izašli su kao oficiri - potporučnici crnogorske Sandžačke vojske. Nosioci su
najviših vojnih odlikovanja koja su dodjeljivana u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, među kojim i zlatne
medalje za hrabrost Miloš Obilić i uživaoci tzv. nacionalne penzije koja se dodjeljivala najzaslužnijim
građanima. Dmitar je u dva mandata bio predsjednik Mataruške opštine (1926 -1932.).
36
Život i okolnosti su ih kasnije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu razdvojili i odveli na dvije suprotne
strane.
Dmitar je sa cijelom porodicom stao na partizansku stranu, podržavši sina Raśa, koji je kao svršeni
maturant pljevaljske gimnazije na samom početku rata otišao u Pljevaljsku partizansku četu. Raśo je
poginuo u proboju na Sutjesci, kao politički komesar čete. Dmitar je dočekao kraj rata izgubivši još jednog
sina od 18 g. Umro je prirodnom smrću na Vukovom Brdu 1957.g.
Diko se sa skoro cijelom porodicom opredijelio za četnički pokret, povukavši za sobom dosta
Mataružana. Kao pripadnik četničkog pokreta, u činu kapetana, zarobljen je, a potom strijeljan od strane
partizana u decembru 1943. u Borovi, Maoče.
Bila je to jedna tragična mataruška podjela ratnih saboraca i dobrih prijatelja, koja kao da je najavila
kasnije mataruške podjele koje su odnijele dosta žrtava i na jednoj i na drugoj strani.
Milenko Ćirović – Ljutički u svojoj knjizi, Kamenogorski Bataljon
Pljevaljske brigade, 1914-1918. dokumenta, 2004.g. str. 23.43.44. dao je
vrlo detaljanu sliku o ulozi i učešću Mataružana i Ljutičana u Prvom
svjetskom ratu, njihov ratni put, gubitke i drugo, kao i detaljne biografije
komandira njihovih četa.
Za učešće i pokazanu hrabrost u crnogorskoj vojsci u ratovima 1912.
1913. i Prvom svjetskom ratu, od strane kralja Aleksandra Karađorđevića,
odlikovano je 1926.g. Zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić osam
Mataružana i Ljutičana (Milenko Ćirović - Ljutički, isto djelo, str.239.).
Zlatnom medaljom za hrabrost - Miloš Obilić, odlikovani su:
Mataruška četa
Ljutička četa
1. Mitar (Dmitar) Ristanov Janjušević
2. Dobrica Mihailov Šarac
3. Đerosim Vukoičin Tomašević
4. Rako M. Zindović
1.Diko Ristanov Gačević
2.Ivan Sretkov Sokić
3. Ivan Jakovov Obrenić
4. Josif Perotin Ćirović
37
Srebrenom medaljom za hrabrost odlikovano je 16 Ljutičana i 16 Mataružana, a po dvojica iz svake čete
srebrenim medaljama za revnosnu službu (Mijailo S. Gajević i Novak Koćalo iz Ljutičke, i, Mile Despotović i Tane
Popadić, iz Mataruške). Obarđanin Mile Despotović je bio ordonans u štabu serdara Janka Vukotića.
Podaci o odlikovanim su sadržani u Službenom vojnom
listu br. 28 od 12. jula 1926. Beograd. Istoričar Milić Petrović ih
je objavio u Pljevaljskim novinama, a potom i brojni autori u
svojim djelima: M. Ćirović, R. Vujadinović, V. Despotović, M.
Vojinović.
Mataružanin, ili bolje reći Ljutičanin, koji živi u
Beogradu, Milenko D. Ćirović Ljutički, se odužio svojim
precima Ljutičanima i Mataružanima objavivši tri knjige o
njihovom ratovanju (i ne samo njihovom) u Prvom svjetskom
ratu i učinio da njihova žrtva zarad potomstva i slobode ne bude
uzaludna i zaboravljena (Kamenogorski Bataljon, Izvidnički
Odred, Pljevaljska Brigada).
I poznati pljevaljski književnik Radovan Vujadinović je
u brojnim feljtonima i knjigama dao izuzetan doprinos da ovi
junaci buna i ratova, kako ih je nazvao, ne budu zaboravljeni
(Pljevaljske novine - 2003, Stari Ratnici - 2011.g.).
Inače, Prvi svjetski rat i učešće Pljevaljske brigade u
njemu, nijesu dovoljno istorijski obrađivani niti im je
poklanjana pažnja koju je svojim angažovanjem i
doprinosom ta brigada zasluživala.
Kamenogorski bataljon, u čijem su sastavu bile i
dvije čete Mataružana i Ljutičana, pretrpio je velike
gubitke u ljudstvu. Mora se napomenuti da se radilo o
narodnoj vojsci, odnosno narodu, seljacima mobilisanim u
vojsku da brane kućno ognjište, uglavnom s malo ili
nimalo ratnog iskustva, neobučenim, neopremljenim i sa
zastarjelim naoružanjem, nenaviklim na red i vojničku
disciplinu. Ispred njih su stajale elitne austrougarske
jedinice, izuzetno opremljene i obučene, kojima su
komandovali profesionalni oficiri najvišeg ranga.
Austrougarska vojska je uz to imala i značajnu brojčanu
prednost.
38
Od takve narodne vojske napravljen je Izvidnički odred, koji bi u današnjim uslovima trebalo da odgovara tzv.
specijalnim ili posebnim jedinicama. Odnosno, njegova je namjena u Prvom svjetskom ratu bila ona koju danas imaju
specijalne jedinice. Izvidničkim odredom je komandovao oglašeni Krsto Zrnov
Popović čineći, uz pomoć ove narodne vojske, čuda od junaštva na Drini,
Romaniji, Glasincu. Pod njegovom komandom jurišali su i Mataružani i Ljutičani,
ponijevši kasnije zbog toga ono brojno ordenje.
Josif Ćirović, viđeni i oglašeni Ljutičanin, inače borac Ljutičke čete,
odabran je ispred cijelog Kamenogorskog bataljona da ga predstavlja pred kraljem
Nikolom na božićnoj proslavi 1915. u dvorcu, u Nikšiću. Kad su sa proslave
Božića Crnogorci krenuli u svoje jedinice, kralj ih je za putne troškove darovao sa
10 perpera, a Josifa sa 20. Mrkijem Crnogorcima su vjeđe poskočile uvis u znak
čuđenja, a kralj ih je umirio riječima: Sam je zarobio desetinu Švaba u Dubočici!
Očigledno da je crnogorski suveren bio detaljno obaviješten o Josifovom podvigu
u Suvoj Dubočici kod Mataruga, kako piše u svojoj knjizi M.Vojinović, Pljevaljski
kraj, prošlost i poreklo stanovništva, str.107.
Josiv Ćirović
Borci Ljutičke čete:
Oficir Milovan Rmandić, zastupnik Diko Gačević, redovi: Ćiro P. Pejović, Mirko A. Pejović, Andrija R.
Pejović, Milija R. Pejović, Filip S. Pejović, Kićo M. Pejović, Jevto M. Pejović, Živko I. Pejović, Milan O.
Gajević, Sićo M. Gajević, Milisav N. Cmiljanić, Jelisije S. Vukašinović, Vule B. Gačević, Rade B. Gačević,
Drago Nj. Buišić, Radisav Nj. Buišić, Nikodin S. Rvović, Radosav M. Tomić, Todor K. Koković, Jovan G.
Buišić, Mijailo S. Buišić, Dobrica N. Buišić ,Panto G. Buišić, Novak O. Kovinić, Glišo Š. Gačević, Mihailo
V. Despotović, Petar R. Koćelović, Novak M. Koćelović, Đeno M. Koćelović, Sredoje M. Koćelović, Lazar
S. Gačević, Boško S. Sokić, Dobrica S. Sokić, Ivan S. Sokić, Sredo M. Sokić, Risto L. Sokić, Ristan V.
Devedžić, Jefto R. Janković, Sava R. Devedžić, Nikola R. Devedžić, Nikola M. Janković, Niko R. Devedžić,
Marko O. Purić, Ivan J. Obrenić, Miloica T.Caković, Miloica R. Purić, Bogdan R. Purić, Milinko J. Purić,
Vukola V. Purić, Jakov V. Purić, Rade R. Purić, Đorđo P. Caković, Diko M. Caković, Tane T. Caković,
Todo T. Caković, Đile T. Caković, Marko V. Ćirović, Novica M. Ćirović, Obrad Đ. Obrenić, Savo Đ.
Obrenić, Josif M. Obrenić, Radovan J. Obrenić, Tripko J. Obrenić, Milan J. Obrenić, Mile J. Obrenić,
Jakša K. Obrenić, Aleksa N. Obrenić, Stevan N. Obrenić, Josif R. Gačević, Josif P. Ćirović, Milovan M.
Obrenić, Jovan S. Filipović, Arsenije S. Ćirović, Savo S. Ćirović, Dušan P. Ćirović, Nikica P. Ćirović,
Ćetko P. Ćirović, Ratko S. Ćirović, Dobrica S. Ćirović, Diko A. Ćirović, Ćirko
A. Ćirović, Ristan M. Ćirović, Nikola M. Ćirović,Vukoica M. Ćirović, Okica V.
Ćirović, Dimitrije M. Obrenić, Milivoje M. Ćirović, Simo P .Kartal, Miloica P.
Kartal, Milika A. Ćirović, Vukola R. Buišić, Josif M. Gajević, Antonije S.
Ćirović, Mikailo S. Ćirović, Vidoje P. Ćirović, Vukola M. Ćirović, Miloš ?
Ćirović, Maksim T. Gačević, Milun L. Sokić, Dušan N. Sokić, Joko J. Janković,
Pavle M. Sokić, Diko J. Obrenić, Vidoje P. Obrenić, Nikola V. Purić, Blagoje V.
Purić, Prodan O. Purić, Novica M. Obrenić, Đorđije P. Pejović, Radoica S.
Pejović, Pinjo S. Buišić, Sredoje M. Buišić, Anto G. Buišić, Đuro Š. Buišić,
Mijat P. Planić, Jovan N. Ćukara, Todo J. Obrenić, Filip O. Despotović,
Miladin R. Buišić, Đerosim P. Pejović, zaključno 122.
Miloica Purić, nosilac srebrene medalje za hrabrost Miloš Obilić
39
Borci Mataruške čete:
Oficir Novica M. Daković, zastupnik Mitar (Dmitar) R. Janjušević, redovi: Radoica J. Gačević, Mićo M.
Gačević, Novica M. Gačević, Simeun M. Gačević, Petar P. Šarac, Milosav D. Šarac, Dobrica M. Šarac,
Jovan J. Komarica, Mikailo I. Kkartal, Kipran I. Kartal, Đorđije J. Komarica, Ćiro R. Komarica, Jovan Đ.
Knežević, Vukola S. Knežević, Vučko D. Knežević, Josif L. Koćalović, Dobrica S. Šljuka, Jefto J. Knežević,
Milan J. Knežević, Novica S. Šljuka, Mihailo T. Šljuka, Simeun M. Šljuka, Jakov P. Šljuka, Pavle V. Šljuka,
Tomo S. Vujković, Milan P. Koćalović, Nikola O. Koćalović, Dimitrije V. Andrić, Mihailo N. Janjušević,
Josif A. Janjušević, Savatije V. Janjušević, Petar V. Janjušević, Đorđo B. Janjušević, Jovan J. Janjušević,
Bogdan N. Bezarević, Josif M. Koković, Đerosim V.Tomašević, Pavle M. Tomašević, Jakov M. Tomašević,
Radul M. Tomašević, Miloica Đ. Tomašević, Joksim A. Tomašević, Josif V.Tomašević, Spasoje B.
Tomašević, Milan V. Tomašević, Milovan A. Popadić, Simo V. Despotović, Spaso P. Despotović, Milan M.
Despotović, Jovan M. Despotović, Rade M. Despotović, Sava Nj. Purić, Filip P. Despotović, Panto M.
Despotović, Petar M. Despotović, Novica S. Despotović, Mitar Nj. Purić, Obrad B. Zindović, Kosta N.
Zindović, Đorđije G. Zindović, Ignjat P. Zindović, Rako G. Zindović, Milovan O. Zindović, Milan B.
Zindović, Vule O. Zindović, Mlađen M. Zindović, Miko N. Popadić, Avram D. Popadić, Gajo D. Popadić,
Miloica Đ. Popadić, Petar D. Popadić, Vukola D. Popadić, Pero S. Popadić,
Milun G. Popadić, Risto G. Popadić, Neđeljko D. Popadić, Mikailo G.
Popadić, Miko T. Zindović, Andrija N. Perazić (nije iz Mataruga, primjedba
autora), Joko F. Leković (isto), Stevo D. Strugar (isto), Gojko S. Terić
(isto), Miloica S. Spaić, Ilija S. Spaić, Sredo D. Šarac, Rade M. Andrić, Tane
M. Popadić, Neđeljko I. Popadić, Ivan Nj. Purić, Živko M. Šarac, Mile S.
Gačević, Jovo M. Gačević, Milosav N. Gačević, Novica N. Gačević, Milan
D. Šarac, Kićo P. Šarac, Radoica R. Kartal, Đoko I. Kartal, Milan V.
Kartal, Dobrica O. Đurčić, Milovan R. Knežević, Gavro R. Knežević ,Gruica
J.Knežević, Mićo J. Knežević, Obrad N. Vujković, Jeremije N. Vujković, Vuk
S. Vujković, Prodan S. Vujković, Jovan S.Vujković, Petar S. Vujković, Sava
M. Šljuka, Perko M. Šljuka, Josif M. Šljuka, Vaso S. Šljuka, Jefto M.
Koćelović, Rade M. Koćelović, Tomo M. Koćelović, Perko G. Koković, Rako
M. Koković, Vule A. Janjušević, Cvijo S. Šarac, Milan P. Despotović, Ignjat
S. Despotović, Mile R. Ddespotović, Simo T. Zindović, Mijat B. Zindović.
Mile Despotović, ordonans u štabu Janka Vukotića
Mataruški gubici u Prvom svjetskom ratu
Na utvrđivanju vojnih gubitaka pljevaljskog kraja u Prvom svjetskom ratu posebno je radio Vukašin Božović,
crnogorski štabni oficir i sam učesnik rata. Podatke koje je prikupio, s namjerom da ih objavi u Istorijskoj spomenici,
potvrdili su kao tačne nadležni organi vlasti i pojedinci koji su i sami učesnici u tim događajima i čiji autoritet i
mjesto koje su zauzimali garantuju objektivnost i istinitost (dr Radoslav Raspopović, Istorijski institut Crne Gore, O
vojnim gubicima pljevaljskog kraja u Prvom svjetskom ratu prema podacima Vukašina Božovića, Zavičajni Muzej
Pljevlja, Glasnik, knjiga br. 2, str. 207.).
Podatke o gubicima Kamenogorskog bataljona u Prvom svjetskom ratu, Božović je prikupio, kako je naveo,
preko Vasilija Đuričkovića, policijskog pisara i Mitra Janjuševića, bivšeg poručnika Kamenogorskog bataljona (str.
217 - 222. navedenog djela).
Postoje neslaganja oko tačnog broja tih gubitaka kod raznih autora, na što ukazuje i M. Ćirović. Spiskovi koje
je prikupio V. Božović sadrže imena nekih kojim je kao godina pogibije navedena 1897. a oni su poginuli 1907.g. Maksim, Ćiro i Mihailo Janjušević. Oni su očiglednom zabunom onih koji su kasnije sređivali Božovićevu
zaostavštinu, unijeti u spisak gubitaka Mataruške čete u Prvom svjetskom ratu. Takvu grešku nijesu mogli počiniti V.
40
Đuričković i Mitar Janjušević, jer je jedan od poginulih Mitrov brat, a dvojica drugih su mu sinovci. Vjerovatno je
zabuni doprinio i sam naslov Božovićeve spomenice - Istorijska Spomenica za Otadžbinu 1875 - 1920. godine, u koju
je on, sudeći prema naslovu, imao očiglednu namjeru da unese sve gubitke u periodu između 1875 i 1920. Prikupljeni
podaci su ostali nesređeni u njegovoj zaostavštini. Sređivani su kasnije, tako da su napravljene očigledne greške, bar
kada se radi o trojici pomenutih Janjuševića.
To potvrđuje i slučaj Sava Janjuševića, koji je naveden u datoj listi gubitaka pod rednim brojem 11, iako je on
poginuo u Prvom balkanskom ratu 1912.
Mataruška četa je imala 29 mrtvih, nestalih i od rana umrlih, a Ljutička 11, ma da i oko toga postoje neslaganja.
Iz zaostavštine Vukašina Božovića, koja se nalazi
u Istorijskom institutu Crne Gore
41
Na strani 232, kao gubici Ljutičke čete u Prvom svjetskom ratu, navedeni su Gačevići Lako i Vaso, za
koje stoji da su poginuli 1876.godine. To, takođe, potvrđuje da se radi o očiglednoj grešci i pogrešnom
tumačenju i interpretiranju prikupljenih podataka iz Božovićeve zaostavštine.
Spisak stradalih
Spisak interniranih u austrijske logore
Život u pljevaljskom kraju, pa i u Matarugama, poslije okupacije Austrougarske nije bio ništa lakši
nego pod turskom carevinom. Uslijedila su hapšenja i internacije brojnih rodoljuba u austrougarske logore
iz kojih se mnogi nijesu vratili živi. Osam Zindovića, trinaest Ćirovića i više od dvadeset Despotovića,
među kojim je bilo i žena i đece, završili su u švapskim kazamatima. Skoro da nije bilo mataruškog bratstva
iz kojeg neko nije ubijen ili završio u austrougarskoj robiji. O tome je dosta detaljno pisao Vidoje
Despotović - Breznički Zapisi 13-14 , Pljevlja 2000-2001.
Crnogorska Sandžačka vojska na položaju - Prača, Sarajevo
42
Vremena komita
Nastupila su zla i nesigurna vremena u kojim ljudski život nije mnogo vrijedio. Nastupile su i gladne godine
koje su satirale narod, ništa manje nego li vojske.
Mnogi muslimanski silnici koji se nijesu mogli pomiriti sa propašću turske carevine i novonastalom situacijom,
odbili su se od vlasti i odmetnuli u brojne razbojničke grupe, koje su činile zulum pljačkajući i ubijajući nedužni
pravoslavni živalj oko Sjenice, Novog Pazara, Prijepolja, Bijelog Polja i Pljevalja. Sa svojim aktivnostima nastavili su
i poslije sloma Austrougarske 1918.g. u nadi da će svojim zločinima i izazivanjem haosa povratiti tursku vlast i
oživjeti mrtvca sa Bosfora. Nijesu se ustezali od ubistava i zvaničnih predstavnika ondašnje vlasti i napada na njene
zvanične institucije. Oslanjajući se na brojnu jatačku mrežu u cijelom Sandžaku, postali su velika napast za
pravoslavni živalj i golem politički problem za ondašnju vlast.
Najozloglašeniji su bili Jusuf Mehonjić iz Mioske, Husein Bošković i Rustem Bambur
iz Maoča, Mehmed Redžović iz Kozice, Mehmed Kalić i Jašar Derdemez iz Vraneša. Oni su
nastavili odmetničku tradiciju ozloglašenih Avdi Boke Kaljića i Vemića iz perioda turske
vlasti, koji su bili o jadu zabavili srpski živalj u mataruškom kraju pa i šire.
Odmetnicu su imali razgranatu mrežu jataka i pomagača među muslimanskim življem,
tako da su ondašnje vlasti bile skoro nemoćne u obračunu s njima. Zbog toga je i onaj dio
muslimanskog živalja koji nije imao veze s njima bio izložen pritisku vlasti, zbog čega se
često žalio.
No, to zlo i nesigurno vrijeme puno nasilja, terora i zločina izazvalo je reakciju
porobljenog naroda u vidu komitskog pokreta koji se javio u cijeloj Crnoj Gori.Takav
pokret se javio, sasvim očekivano, i na prostoru Kamene Gore i Mataruga. Mataruški
komitski pokret je imao dugu tradiciju u hajdukovanju mnogih Mataružana i
Ljutičana u četama Mića Gluščevića i Ristana Šarca.On se začeo još u turskim
nesigurnim vremenima kad su Mataružani potajno primili puške od Srbije na
carinarnici na Javoru, kako bi se suprotstavili mnogim turskim odmetnicima koji su
činili zulum golorukom narodu, odbivši da se pokore vlasti i da je priznaju, prvo
srpsku i crnogorsku, a potom i austrougarsku, sveteći se golorukom i nezaštićenom
pravoslavnom življu.
Mataruški komitski pokret je bio odgovor na odmetnička
Kamenogorski komita Rade -Krnjo Kijanović
zlodjela i nemoć austrougarske vlasti da taj narod zaštiti.Odvažni pojedinci su se prihvatili oružja i stali u njegovu odbranu. Četovođa mataruških komita bio je oglašeni
komita Milun Sokić, a njegovu grupu sačinjavali su: Aleksa, Perko i Ivan Obrenić.
Ova grupa je operisala između Tare i Lima i bila je povezana sa ostalim komitskim grupama.
43
Milun je dopao austrijskog ropstva, ali ga je njegova komitska družina otela iz ruku austrougarskih
žandarma na Jabuci dok su ga sprovodili iz Pljevalja u Prijepolje.
Inače, imao je dosta žestokih okršaja i sukoba s turskim silnicima, pa i s Jusufom Mehonjićem, s kojim
su mu se putevi često ukrštali. Ne pamti se da je ikad pred kojim ustuknuo.
Učesnik je NOR-a. Uhapšen je 1942. i interniran u Italiju, gdje je u
zarobljeništvu proveo do 1944.g. Živio je i umro u Ljutićima.
Komitski pokret je bio uzeo maha i u cijelom pljevaljskom i durmitorskom kraju. I
pored progona i čestih sukoba sa austrougarskim žandarmima, uspio je da se održi sve
do oslobođenja 1918.g. U Istoriji Pljevalja, Milić Petrović na strani 296. daje opširan
pregled pljevaljskih komitskih grupa, među kojim i mataruške.
Pojedinci iz navedenih komitskih
grupa komitovali su i u vrijeme turske
vlasti. Mataružanin, Savo Janjušević, s
Vukovog Brda, naveden kao pripadnik
pljevaljske komitske grupe, poginuo je
od Turaka na Ugljevnici kod Obardi
1912.g.
Milun Sokić
Mataruge su izbjegle kobnu crnogorsku podjelu na zelenaše i
bjelaše koja je Crnu Goru koštala mnogih žrtava. Te podjele se još
osjećaju u Crnoj Gori i prate je i do današnjih dana.
Nažalost, ni novouspostavljena vlast Kraljevine SHS, nije bila
u stanju da zavede red i obezbijedi ličnu i imovinsku sigurnost
građana.
Razne odmetničke grupe vršljale su selima između Tare i Lima, ugoneći strah u kosti narodu. Podjednako se
nezaštićeno osjećao i pravoslavni i muslimanski živalj. Muslimanski živalj je još trpio i žestok pritisak vlasti zbog
sumnji za jatakovanje ozloglašenim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i drugim.
Ozloglašeni odmetnik, Husein Bošković iz Maoča, ubio je na kućnom pragu, u Matarugama, Toma Koćala 1918.
samo zato što mu je odgovorio, kad mu je pitao brata, hoće li mu dati hak i za 1919. - Biće ti, dragi ago, sa svijetom!
I Risto Nenadić, sveštenik - paroh kamenogorski i crkve u Dubočici, ubijen je
1924.godine. Sumnja je pala na muslimanske odmetnike, zbog čega je vlast vršila
pritisak na muslimanski živalj. Međutim, kasnijom istragom je utvrđeno da su zločin
izvršili sreski načelnik Ljubo Damjanović iz Srbije, sreski povjerenik Dimitrije
Knežević iz Vaškova i sluga u manastiru Dubočica, Božo Knežević iz Kalušića. Prva
dvojica zlikovaca, prisilili su slugu Boža da popa ubije sjekirom.
Motiv ubistva nije nikada razjašnjen do kraja. Ovdje se radi o onom popu Nenadiću
koji je dočekao Crnogorce i Tarski odred na Kosanici i učestvovao u dizanju ustanka
Kamenogoraca, odnosno Mataružana u Prvom balkanskom ratu. Da li je ta njegova
vezanost za Crnogorce mogla biti razlog njegovog smaknuća, ili je bilo u pitanju
koristoljublje, može samo da se nagađa.
44
Drugi svjetski rat
Mataružani su u Drugom svjetskom ratu, takođe, dali značajan doprinos antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj
borbi, koju je predvodila KPJ. U NOB-u su poginula 42 Mataružaninа.
Život za slobodu dali su iz Mataruga, računajući i Ljutiće:
Knežević M. Miko, Janjušević M. Radomir,
Obrenić D. Manojle, Purić B. Miloš, Šljukić N. Manojle, Koćalo M.
Rade, Janjušević Ć. Vojin, Bajčetić D. Milun, Filipović J. Mihailo,
Filipović J. Stevan, Janjušević M. Jovan, Gačević. R. Miko, Gačević
O. Mirko, Purić J. Radoš, Janković V. Miloš, Koković J. Milinko,
Koković J. Mihailo, Šljukić V. Obrad, Knežević G. Milojica,
Knežević M. Živko, Šljukić S. Gruban, Janjušević N. Radivoje,
Komarica J. Nikola.
Iz Obardi :
Despotović Simo, Despotović Sveto, Despotović
Ljubo, Despotović Gavro, Despotović Josif, Popadić Radenko,
Zindović Pero, Zindović Miloš, Zindović Vlade i Purić Ognjen.
Iz Kozice:
Koćalo Branko, Tomašević Novica, Tomašević
Jagoš, Pejović Radoje, Gajević Milun, Koćalo Mileta i Gajević
Radoš.
Spomen ploče palim borcima iz Mataruga, Obardi i Kozice na školama u
istoimenim selima
45
Podaci i biografije Mataružana palih u borbi za slobodu izvormo su date kako su preuzete sa Sajta
pljevaljskog SUBNOR-a:
34. БАЈЧЕТИЋ Драга МИЛУН, рођен 1922, Какмужи, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У НОБ-у од
септембра 1943. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо као водник на Јабуци код
Пријепоља, у борби против Нијемаца, децембра 1944. ( Примједба аутора: доселио у Матаруге).
89. ГАЈЕВИЋ Сића МИЛОШ МИЛУН, рођен 1925, Козица, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У
НОБ-у од октобра 1944. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо на Јабуци код Пријепоља,
у борби против Нијемаца, децембра 1944.
90. ГАЈЕВИЋ Сића РАДОШ, рођен 1922, Козица, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У НОБ-у од
октобра 1944. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо у Комарану, у борби против
Нијемаца, децембра 1944.
91. ГАЧЕВИЋ Радојице МИКО, рођен 1918, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од новембра
1943. Борац Пљеваљског НОП одреда. Заробљен од Нијемаца у борби код Пријепоља. Спроведен и
стријељан у логору „Старо сајмиште", код Београда, 4. децембра 1943.
92. ГАЧЕВИЋ Обрада МИРКО, рођен 1910, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од новембра
1943. Борац Пљеваљског НОП одреда. Заробљен од Нијемаца у борби код Пријепоља децембра 1943.
Спроведен и стријељан у логору „Старо сајште", код Београда, 4. децембра 1943.
127. ДЕСПОТОВИЋ Сима ГАВРО, рођен 1918, Обарде, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У НОБ-у од
јула 1941. Од 7 фебруара 1942. борац партизанских јединица из Србије, па 2. пљеваљског ударног
батаљона Пљеваљског НОП одреда. Од 5. јуна 942. борац 2. чете 5. батаљона 3. пролетерске
(санџачке) бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца на Рајан Клеку, код Прозора, 12. марта 1943.
128. ДЕСПОТОВИЋ Рада ЈОСИФ, рођен 1910. Обарде, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У НОБ-у од
новембра 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете, па 1. ударног пљеваљског батаљона „Први
децембар" Пљеваљског НОП одреда. Од 5. јуна 1942. десетар 2. батаљона 3. пролетерске (санџачке)
бригаде. Погинуо у борби против четника, код Челебића, 15. априла 1943.
129. ДЕСПОТОВИЋ Милана ЉУБО, рођен 1922, Обарде, Пљевља, радник. Члан СКОЈ-а. У НОБ-у од
новембра 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете. Погинуо у нападу на Пљевља, 1. децембра 1941.
131. ДЕСПОТОВИЋ Вука СИМО, рођен 1883, Обарде, Пљевља земљорадник. Ветеран из балканских
ратова и првог свјетског рата. Члан КПЈ. У НОБ-у од јула 1941. Предсједник Општинског НОО у
Матаругама и члан Среског НОО за пљеваљски срез. Заробљен од четника 20. марта 1942, у Влаци,
предат италијанском окупатору. Стријељан од Италијана у Пљевљима,4. маја 1942.
132. ДЕСПОТОВИЋ Мика СВЕТО, рођен 1923, Обарде, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У НОБ-у од
октобра 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете, па 1. љеваљског ударног батаљона „Први
децембар" Пљеваљског НОП одреда. Од 5. јуна 1942. борац 1. чете 2. батаљона 3. пролетерске
(санџачке) бригаде. Штитећи одступање свог батаљона погинуо, као пушкомитраљезац, у борби
против четника на Црвеним стијенама, код Коњица, 23. фебруара 1943.
133.ДЕСП0Т0ВИЋ Сима ДУШАНКА, рођена 1923, Обарде, Пљевља, домаћица. Члан СКОЈ-а. У НОБу од 1941. У октобру 1943. налазила се у Пљевљима на политичком курсу за рад са женама, гдје се
разбољела па умрла у Обардама, 3. новембра 1943.
175. ЗИНДОВИЋ Лаза ВЛАДЕ, рођен 1921, Обарде, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од октобра 1944.
Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца, на Јабуци, код
Пријепоља, јануара 1945.
176. ЗИНДОВИЋ Грубана МИЛОШ, рођен 1925, Обарде, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од
новембра 1944. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца код
Горажда, јануара 1945.
177. ЗИНДОВИЋ Милана ПЕРО, рођен 1923, Обарде, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У НОБ-у
од фебруара 1942. Борац 2. ударног пљеваљског батаљона Пљеваљског НОП одреда. Од 5. јуна борац
1. чете 5. батаљона 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо на Понору, код Мркоњић-Града,
септембра 1944.
199. ЈАНКОВИЋ Влада МИЛОШ, рођен 1927, Љутићи, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У НОБу од 1944. Борац 3. батаљона 4. санџачке НОУ бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца на
Михајловици, код Пљеваља, августа 1944.
201. ЈАЊУШЕВИЋ Ћира ВОЈИН, рођен 1906, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Од фебруара до јуна
1942. борац Матарушког партизанског територијалног батаљона, па 4. батаљонаПљеваљског НОП
одреда. Од септембра 1943. борац Пљеваљског НОП одреда. Заробљен од Нијемаца код Пријепоља.
Спроведен и стријељан у логору „Старо сајмиште", код Београда, 4. децембра 1943.
46
202. ЈАЊУШЕВИЋ Михаила ЈОВАН, рођен 1916, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Од фебруара
1942. до јуна 1942. борац Матарушког партизанског територијалног батаљона, па 4. батаљона
Пљеваљског НОП одреда. Од септембра 1943. поново борац тог Одреда. Заробљен од Нијемаца код
Пријепоља, 4. децембра 1943. проведен и стријељан у логору „Старо сајмиште" код Београда.
203.ЈАЊУШЕВИЋ Дмитра РАДОМИР, рођен 1920, Матаrуге, Пљевља, ђак гимназије. Члан КПЈ. У
НОБ-у од децембра 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете, па 1. ударног пљеваљског батаљона
„Први децембар" Пљеваљског НОП одреда.Од 5. јуна 1942. борац 2. батаљона 3. пролетерске
(санџачке) бригаде, па руководилац СКОЈ-а 5. батаљона. Као замјеник по-литичког комесара 2. чете
5. батаљона, тешко рањен 13. јуна 1943. у бици на Сутјесци. Да не би пао у руке непријатељу и да би
олакшао пробој друговима из непријатељског обруча одмах на попришту борбе извршио
самоубиство.
238. КНЕЖЕВИЋ Мића ЖИВКО, рођен 1918, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од марта
1942. Борац Матарушког партизанског територијалног батаљона. Заробљен од четника и предат
Италијанима. Стријељан у Пљевљима, 4. маја 1942.
241. КНЕЖЕВИЋ Мила МИКО, рођен 1916, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Кандидат за члана
КПЈ. У НОБ-у од јула 1941. Учествовао у јулском устанку 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете.
Погинуо у нападу на Пљевља, 1. децембра 1941.
243. КНЕЖЕВИЋ Гавра МИЛОЈИЦА, рођен 1925, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У
НОБ-у од септембра 1943. Борац 1. батаљона 2. пролетерске бригаде. Погинуо у борби против
Нијемаца код Ужица, фебруара 1944.
252. КОКОВИЋ Јосифа МИХАИЛО, рођен 1921, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Кандидат за
члана КПЈ. У НОБ-у од децембра 1944. Борац 1. батаљона 3. ролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо
у борби против Нијемаца код Горажда, фебруара 1945.
254. КОКОВИЋ Јооифа МИЛИНКО, рођен 1925, Матаруге, Пљевља, земљскрадник. У НОБ-у од
новвмбра 1944. Борац 3. батаљона 3. пролетероке (санџачке) бригаде. Пагинуо у барбм против
Нијемаца код Гаражда, фебруа1ра 1945.
255. КОМАРИЦА Јакше НИКОЛА, рођен 1900, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од јануара
1942. Због активног и организованог рада за НОП и помоћи легалним политичким радницима среза
пљеваљског, стријељан од Нијемаца и четника у Матаругама, 10. децембра 1943.
263. КОЋАЛО Петра БРАНКО, рођен 1914, Козица, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од 1942. Борац
4. батаљона Пљеваљ176 ског НОП одреда. Погинуо у борби против четника код Илина Брда, 24.
априла 1942.
264. КОЋАЛО Петра МИЛЕТА, рођен 1926, Козица, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У НОБ-у од
септембра 1943. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Тешко рањен и подлегао ранама у борби
против Нијемаца код Пријепоља, децембра 1944. ца, код Бродарева, децембра 1943.
266. КОЋАЛО Милана РАДЕ, рођен 1898, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од 1941.
Одборник Општинског НОО и члан Среског НОО за пљеваљски срез. Стално помагао илегалне
партијско-политичке раднике у периоду јун 1942 — август 1943. Стријељан од четника код своје
куће, августа 1943.
350. ОБРЕНИЋ Димитрија МАНОJЈ1Е, рођен 1921, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У
НОБ-у од новембра 1941. Борац Пљеваљске партизанске чете, па водник 1. вода 1. чете 2.
пљеваљског ударног батаљона Пљеваљског НОП одреда. Погинуо у борби против четника на
Марену, код Камене горе, 22. маја 1942.
369. ПЕЈОВИЋ Живка РАДОЈЕ, рођен 1925, Козица, Пљевља, земљорадник.Члан СКОЈ-а. У НОБ-у од
новембра 1944. Борац 1. батаљона 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Тешко рањен 11. марта 1945. у
борбама против Нијемаца на Романији. Подлегао ранама у војној болници у Крагујевцу, маја 1945.
398. ПУРИЋ Богдана МИЛОШ, рођен 1916, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од фебруара
1942. Борац Матарушког партизанског територијалног батаљона. Заробљен од четника 22. марта
1942. и предат италијанском окупатору у Пљевљима. Стријељан у Пљевљима, 4. маја 1942.
399. ПУРИЋ Ивана ОГЊЕН, рођен 1928, Обарде, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од јануара 1945.
Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца, код Горажда, марта
1945.
400. ПУРИЋ Јована РАДОШ, рођен 1926, Матаруге, Пљевља, земљорадник. У НОБ-у од новембра
1943. Борац Пљеваљског НОП одреда. Заробљен од Нијемаца 5. децембра 1943. код Бродарева.
Спроведен и стријељан у логору „Старо сајмиште", код Београда.
47
474. ТОМАШЕВИЋ Јакова ЈАГОШ, рођен 1925, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Члан СКОЈ-а. У
НОБ-у од октобра 1944. Борац 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо код Горажда у борби
против Нијемаца, фебруара 1945.
475. ТОМАШЕВИЋ Ђеросима НОВИЦА, рођен 1915, Матаруге, Пљевља, студент права. Члан КПЈ.
У НОБ-у од децембра 1941. Био замјеник политичког комесара Матарушког партизанског батаљона.
Од 5. јуна 1942. борац 3. пролетерске (сан-џачке) бригаде. Заробљен од четника јула 1943. и предат
италијанском окупатору. Интерниран у логор код Цетиња. По капитулацији Италије политички
радник на терену Матаруга, па официр ОЗН-е 5. санџачке НОУ бригаде. Погинуо у борби против
Нијемаца и муслиманске квислиншке милиције, код Сјенице, октобра 1944.
491.ФИЛИПОВИЋ Јована МИХАИЛО, рођен 1910, Матаруге, Пљевља, змљорадник. У НОБ-у од
августа 1944. Борац 5. санџачке НОУ бригаде. Погинуо у борби против Нијемаца, у Косатици, код
Пријепоља, новембра 1944.
492. ФИЛИПОВИЋ Јована СТЕВАН, рођен 1918, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У
НОБ-у од септембра 1943. Борац Пљеваљског НОП одреда, па 4. санџачке НОУ бригадe, и потом 3.
пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо, као замјеник командира чете, у борби против Нијемаца у
Палама, код Сарајева, 28. априла 1945.
560. Ш Љ У К И Ћ Стојана ГРУБАН, рођен 1922, Матаруге, Пљевља, емљорадник. У НОБ-у од
новембра 1943. Борац Пљеваљског НОП одреда. Погинуо од Нијемаца у Пљевљима, 5. децембра 1943.
561. ШЉУКИЋ. Новице МАНОЈЛЕ, рођен 1910, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Кандидат за члана
КПЈ. У НОБ-у од 1941. Одборник Општинског НОО у Матаругама. Због активног политичког рада
за НОП стријељан од четника у Матаругама, марта 1944.
562. Ш Љ У К И Ћ Вуколе ОБРАД, рођен 1926, Матаруге, Пљевља, земљорадник. Члан КПЈ. У НОБ-у
од октобра 1944. Борац 2. батаљона 3. пролетерске (санџачке) бригаде. Погинуо у борби против
Нијемаца, код Горажда, јануара 1945.
Mataruge i Mataružani (misli se i na sela Obarde i Kozicu), pored ljudskih žrtava, podnijeli su i u ovom ratu
velike materijalne žrtve i razaranja. U njima su se, zbog geografskog pložaja, ukrštanja puteva i blizine Pljevalja, u
kojima je bio utvrđeni italijanski garnizon, kao dan i noć smjenjivale razne vojske, vodile česte i teške borbe.One su
iza sebe ostavljale mrtve i ranjene kao i brojna zgarišta. Mataružani su morali sve te vojske dočekivati, hraniti i pojiti,
ispraćati i kalauziti im.Trpljeti ih. A narod za sve to ima jednu dobru uzrečicu: Teško zemlji kojom vojska prođe!
Nažalost, Mataružani su se u Drugom svjetskom ratu podijelili na dva suprotstavljena pokreta, dvije kolone,
odnosno na četnike i partizane, što nije bilo ništa novo u vazda podijeljenoj Crnoj Gori. Ta podjela ih je skupo
koštala. Inače, podjele naroda skupo koštaju i u miru a nekmoli u ratu.
Nacionalni ili četnički pokret predvodila su jaka pljevaljska bratstva: Vojinovići, Jelovci, Lacmanovići i vrlo
uticajni i obrazovani pojedinci iz same varoši: Vojislav Nenadić, Pavle i Ratko Đurović, Bogoljub Irić, Jovan
Dragutinović, Nićifor Lisičić, Filip i Milovan Vojinović, Radoman Railić, Josip Žic, kasnije Milutin i Jovan Jelovac,
Grigorije Božović i drugi. Naročito aktivni na tom planu bili su oficiri i podoficiri bivše kraljevske vojske. Oni su
svoje opredjeljenje branili zakletvom na vjernost kralju i otadžbini. Četnički je pokret u pljevaljskom kraju bio vrlo
masovan i sezao je u sve slojeve društva. Naročito zdušno su ga podržavali seoski prvaci, kulaci i kapitalisti, i sitni i
krupni. Četnički pokret je bio i neka vrsta odgovora na formiranje muslimanske milicije i ustaške vlasti koju su
Nijemci, odmah po ulasku u Pljevlja, uspostavili u gradu kroz gradsku upravu, a u selima kroz žandarmerijske stanice.
Tako je staro nepovjerenje između muslimana i pravoslavaca ponovo podgrijano do usijanja iz kojeg će generirati
kasniji zločini koje su činili jedni drugima u cijeloj zemlji, pa i na pljevaljskom području, naročito u Bukovici.
Ovaj pokret je takođe bio podstican i potpomagan i od strane okupatora, po onoj - Zavadi pa vladaj. I nema
sumnje da je služio okupatoru, iako danas mnogi pokušavaju da izvrše reviziju istorije i prikažu ga antifašističkim.
Vrh četničkog pokreta nije bio za borbu s okupatorom. To i nije bio njegov cilj. Njegova je platforma bila da
treba čekati i da je rano za sukob sa njemačkom oružanom silom koja je komadala svijet! Njihov prioritetni cilj je bio
uništenje komunista i njhovog pokreta i obračun s njima do konačnog ostvarenja tog cilja. U njemu su oni viđeli i
prepoznali najveću opasnost po sebe i svoj nacionalni program. I nijesu to ni krili. Zbog toga su stupili u otvorenu
48
kolaboraciju s okupatorom.Uostalom, dostupne činjenice to apsolutno i potvrđuju. Tako je bilo u čitavoj zemlji, tako
je bilo u pljevaljskom kraju, pa i u Matarugama.
Četnički pokret je bio vrlo heterogen i njegove se glavešine zbog surevnjivosti i sujete međusobno nijesu trpljele
i podnosile. Bez vojne discipline, bahati i razulareni, skloni pljački, odbili su dosta naroda od sebe, što je komunistima
išlo na ruku.
Javno i otvoreno su ispoljavali i zagovarali mržnju prema manjinskim narodima, naročito muslimanima,
nasuprot partizanima.
Komunistički ili partizanski pokret predvodila je KPJ i njeni iskusni i provjereni kadrovi. Njihova organizacija je
bila čvrsta, postojana, sa gvozdenom disciplinom i jasnom komunističkom ideologijom i ciljevima koji su proizilazili
iz nje:
Vojnički poraziti okupatora i njegove domaće sluge, istovremeno izvršiti socijalističku revoluciju po već viđenom i
provjerenom sovjetskom scenariju. Uspostaviti narodnu vlast i politički sistem,ako treba i uz diktaturu proleterijata, kao nužnu
fazu te revolucije, u kome će vladati pravda i socijalna jednakost, bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda, bez obzira
na narodnost i vjeru. Garantovati narodu vjerske i svake druge slobode, itd, itd.
Nema sumnje da su ove napredne ideje dobro prihvaćene, prije svega od
napredne omladine, đaka i studenata, a potom od seljačko-radničke
obespravljene klase i manjinskih naroda koji su u bratstvu i jedinstvu viđeli
spas.
Pljevaljska komunistička organizacija uoči Drugog svjetskog rata nije bila
brojna. Imala je oko desetak članova, uglavnom intelektualaca: đaka i studenata.
Činili su je vrlo ugledni ljudi: Velimir Jakić, Vladimir Knežević - Volođa,
Vladimir Damjanović, Mićo Zorić, Budo Milićević, Mišo Pavićević, Komnen
Cerović, Danilo Jauković i drugi.
Inače, pokret otpora se u pljevaljskom kraju pa i u Matarugama razvijao u
vrlo složenim i neizvjesnim uslovima. Već se osjećao antagonizam između onih
koji su vukli nazad i bili za povratak starog i propalog i onih koji su bili za
novo, koje je obećavalo i pružalo nadu onim koji su bili obespravljeni i
osiromašeni.
Velimir Jakić
U Matarugama u to vrijeme nije bilo ni jednog komuniste. Naime, iz
Mataruga su pred rat išla svega dva đaka u pljevaljsku gimnaziju, što dovoljno govori koliko je selo bilo kadrovski
siromašno i nepogodno za komunističke ideje.
Kapitulacija zemlje zatekla je oko 50-60 Mataružana u vojsci, uglavnom u 48. pljevaljskom puku, koji je bio
upućen prema Albaniji. Ovaj puk se sukobio s Italijanima na albanskoj teritoriji i u tim sukobima je zarobljeno 6
Mataružana, koji su se vratili kućama, pošto su u junu 41.g. pušteni iz zarobljeništva. Međutim, nekoliko Mataružana
je bilo palo u njemačko zarobljeništvo u kojem su proveli sve vrijeme rata.
Mnogi vojnici su donijeli puške (njih oko 13) sa sobom i sakrili ih, iako su italijanske vlasti vodile široku
propagandu da se oružje bezuslovno preda. I ne samo propagandu, već su upućivali i najoštrije prijetnje, a vršena su i
privođenja i saslušavanja po tom osnovu. U tim aktivnostima se naročito isticao djelovođa mataruške opštine Marinko
Vučetić, koji je kasnije ubijen zbog saradnje s okupatorom. Neki viđeniji ljudi već su imali oružje od ranije.
Pljevlja su bila u italijanskoj okupacionoj zoni. No, uprkos tome, njih su zauzele njemačke okupacione snage 8. tenkovska divizija 16. aprila 1941.g. Već u maju, Nijemci su formirali ustašku vlast u Pljevljima i svim
pljevaljskim selima (9. žandarmerijski bataljon). U Matarugama je bila žandarmerijska stanica. Kasnije su Nijemci
ustupili vlast Italijanima koji su odmah raspustili ustašku, a formirali svoju vlast.
49
KPJ je organizovano radila na pripremi i dizanju ustanka u čitavoj zemlji.
I partijska organizacija u Pljevljima je po direktivama pokrajinskog
rukovodstva Crne Gore, koje su za nju bile obavezujuće, pripremala oružani
ustanak. Radilo se s narodom i objašnjavalo mu se trenutno stanje kako bi se
razobličila namjera okupatora da zavadi Srbe i Muslimane, a potom i Srbe
međusobno. Istovremeno s tim, KP je radila na prikupljanju oružja i obuci i
pripremi svojih članova i simpatizera za rat.
Na području Mataruga na pripremi ustanka radili su Mile i Đorđije Peruničić,
Marinko Golubović iz Maoča, Panto Mališić, Komnen Cerović, Joko Knežević,
Dobrica Baković i drugi.
Do ustanka u pljevaljskom kraju došlo je sa zakašnjenjem od pet dana jer su
zakasnile direktive od Pokrajinskog komiteta i od Oblasnog komiteta KPJ za
Sandžak, na čijem je čelu bio Rifat Burdžović - Tršo. Tek je 18. 07. 1941.g. održan
sastanak Mjesnog komiteta KPJ za Pljevlja, u selu Komine.
Nakon razmatranja direktiva o dizanju ustanka, otpočele su oružane akcije na
rušenju komunikacija i putne infrastrukture u okolini grada. Izvršeni su napadi na
žandarmerijske stanice u Vrulji, Matarugama, Boljanićima i Mijajlovici.
Mile Peruničić i Velimir Jakić
Karabinjerske snage u ovim stanicama pred ustanicima su se razbježale u pravcu Pljevalja. Bilo je i mrtvih i
ranjenih. U ustanku je učestvovao i dio onih snaga koje su bile za nacinalni program, odnosno četnički pokret.
Političke razlike u pogledu perspektive zajedničke borbe su i pored toga i dalje ostale i značajno su opterećivale
međusobne odnose i rađale određeno nepovjerenje. Oslobođen je cio pljevaljski kraj osim varoši, pa i Mataruge.
Međutim, već 12. avgusta 1941.g. italijanska divizija Pusterija, ušla je u Pljevlja. Ustanak je splasnuo i došlo je do
raspuštanja ustaničkih jedinica. Ustanici su se vratili kućama. Nakon toga uslijedile su surove represalije. Mnogi
rodoljubi i učesnici ustanka su uhapšeni i strijeljani. Među njima su stradali i neki nacionalisti kao što je bio Jovan
Dragutinović. Najveći dio muslimana, zaplašen, priklonio se okupatoru.
Među narodom i bivšim ustanicima sve je vidljivija podjela na nacionaliste i one koji su podržavali komuniste.
Komunisti nastoje da sve ustanike stave pod svoju komandu.U tom smislu osnivaju na terenu i svoje privremene
organe vlasti kako bi držali situaciju pod kontrolom i imali što veći uticaj na narod. Čak su formirali i prijeke sudove
za one koji rade protiv komunista i koji su u dosluhu s okupatorom. Zbog toga je likvidiran već pomenuti Marinko
Vučetić, djelovođa mataruške opštine, koji se otvoreno stavio u službu okupatora.
I nacionalisti se organizuju i agituju među narodom pokušavajući da ga pridobiju na svoju stranu.
U Matarugama su komunistički pokret podržali Joko Knežević, student i predratni
predsjednik mataruške opštine, vrlo ugledni čovjek, Miko Knežević, zemljoradnik,
Despotovići: Simo, učesnik Balkanskih i Prvog svjetskog rata, sin mu Drago, zatim
Despotovići Ljubo i Sveto, dalje, svršeni učenik pljevaljske gimnazije Radomir Raśo
Janjušević, student Novica Tomašević, Manojle Obrenić, Manojle Šljukić, Vojin
Gajević, Boško Ćirović i drugi.
Na Marinoj Šumi u Vrulji 11. oktobra 1941. g. formirana je Pljevaljska partizanska
četa. Za komandira čete postavljen je Velimir Knežević, za političkog komesara Mišo
Pavićević, za zamjenika komandira Đorđije Peruničić, za zamjennika politčkog
komesara Komnen Cerović. Četa je istog dana izvršila pokret prema Obardima i dalje,
50
sa zadatkom da na dobrovoljnoj osnovi mobiliše nove borce i obračuna se s kvislinškom vlašću. Četa je i van Pljevalja
obavljala borbene zadatke.
U tu četu je iz Mataruga u novembru 1941. god. otišao Manojle Obrenić, a u
decembru Raśo Janjušević, svršeni đak pljevaljske gimnazije.
U decembru je, tačnije 1.decembra 1941.g. uslijedila i čuvena Pljevaljska bitka. U
bici na Pljevljima, od Mataružana, učestvovali su kao vodiči i borci Joko i Miko
Knežević i Ljubo i Sveto Despotović iz Obardi. Joko je tom prilikom ranjen, a Miko i
Ljubo su poginuli.
Nakon Pljevaljske bitke na Vukovom Brdu je od 28. decembra do sredine januara
1942.g. boravio Zetski odred.Odred je prihvatilo i hranilo selo odbijajući da primi
nadoknadu za hranu.Davane su im potvrde od strane Komande odreda kako bi im
narodna vlast to kasnije namirila.Naravno, do takvog nečega nije nikada došlo.
No, ni nacionalisti nijesu siđeli skrštenih ruku.U Pljevljima je formiran Breznički
četnički odred, zatim četnička četa u Meljaku, koja je januara 1942.g. prerasla u
bataljon. Nakon toga osnovan je četnički korpus za područja Pljevlja, Priboj, Prijepolje. Za komandanta je postavljen
Radoman Railić, a za načelnika Štaba Bogdan Cerović. Ostali četnički prvaci okitili su se titulama četničkog vojvode:
Ratko Đurović postao je vojvoda breznički, Petar Vojinović, vojvoda tarski, podnarednik Boško Topalović, iz
Bušanja, vojvoda bušanjski, Bogoljub Irić, vojvoda otilovički. Bogoljub je bio komandir žandarmerije u Pljevljima
sve vrijeme rata.
Radomir -Raśo Janjušević
Sukob između partizana i četnika bio je neizbježan. Samo se čekao čas tog sukoba. Neki pojedinci iz Mataruga
prihvatili su otvorenu saradnju s Italijanima.
I u Matarugama je došlo do vrlo oštre podjele na četnike i partizane.
U Kozici je ranije (na Vidovdan 1941.g.) Milojica Tomašević organizovao
četničku četu koja je držala stražu prema Komaranu, sa zadatkom da brani sela od
upada muslimanske milicije.
No, marta 1942.g. četa je prišla partizanima. Za komandira čete je postavljen
Vojin Gajević, predratni podoficir (Istorija Pljevalja, 2009.g. str. 412.).
Poslije Pljevaljske bitke formiran je Crnogorskosandžački odred za operacije između Tare i Lima. Za
komandanta je postavljen Mile Peruničić, a za
političkog komesara Boško Đuričković.
Vojin Gajević
U februaru 1942.g. po naređenju Štaba crnogorskosandžačkog odreda formiran je Mataruški teritorijalni bataljon čiji je komandant bio
Joko Knežević, a politički komesar Drago Despotović. Zamjenik političkog komesara
bio je Novica Tomašević. To je pojačalo podozrenje i neprijateljstvo onih Mataružana
koji nijesu podržavali komuniste.
Sredinom marta formiran je Pljevaljski narodnooslobodilački partizanski odred
pod čijom su komandom bile teritorijalne jedinice: Mataruški, Kosanički i Premćanski
bataljon i Potpećka partizanska četa.
J oko Knežević
51
Početkom aprila, u Mijakovićima je formiran 4. pljevaljski udarni bataljon. U njegov su sastav ušli mlađi borci
iz dotadašnjeg Premćanskog i Mataruškog teritorijalnog bataljona i manji broj starijih ljudi koji su se dobrovoljno
javili da iz ovih bataljona pređu u 4. bataljon. Komadant bataljona bio je Slobodan Bujišić, politički komesar Uroš
Golubović, zamjenik komandanta Radoman Peruničić, zamjenik političkog komesara Milan Čabarkapa. Bataljon je
dobio zadatak da brani pravce koji od Pljevalja vode prema Matarugama i Maoču.
Do definitivne i trajne podjele na četnike i partizane i u Matarugama, došlo je u martu 1942.g. Naime, na zboru
građana, više od 60 Mataružana otišlo je za Dikom Gačevićem u četnike. Diko je bio mataruški prvak i oficir koji je u
Prvom svjetskom ratu bio zastupnik komandira Ljutičke čete, nosilac najviših odličja koja su se u Balkanskim i
Prvom svjetskom ratu dodjeljivala, među kojim i zlatne medalje za hrabrost Miloš Obilić.Takođe je za zasluge bio
dobio i nacionalnu penziju. Diko je kasnije od srtrane partizana strijeljan u Maoču.
Četnički pokret su podržali i neki viđeniji mataruški domaćini: Josiv Janjušević, Jakov Šljukić, Petar Gačević,
Mišur Cvijović, Manojle i Filip Knežević, od kojih je ovaj posljednji već bio ugazio u otvorenu saradnju s Italijanima,
i drugi.
Ostali Mataružani, s Petrom Koćalom i Boškom Ćirovićem, stali su iza Joka Kneževića i ostali u partizanima. Za
komandira Ljutičke partizanske čete postavljen je Boško Ćirović, a za komandira Mataruške, rezervni podoficir bivše
jugoslovenske vojske Lazar Gačević, koji je ubrzo prešao na suprotnu stranu. Imovina istaknutih četnika je odmah
konfiskovana od strane partizana.
Boško Ćirović i njegovi zapisi i sjećanja na te dane (spisak se završava rednim
brojem 60.)
Čim su se odvojili od partizana,
četnici su ovladali jednim dijelom sela.
Počele su i prve čarke i sukobi. U pomoć
četnicima priskaču Italijani iz garnizona
u Pljevljima. Prodrli su u Mataruge i zapalili kuću Rada Koćala i školu u Matarugama,
a potom produžili u Vrulju u kojoj su takođe zapalili neke zgrade.
U jednom takvom sukobu tih dana u Matarugama ranjen je i zarobljen Novica
Tomašević, zamjenik političkog komesara Mataruškog batoljana. Četnike sustigne,
napadne i razbije Vruljanska četa pod komandom Mila Peruničića i na mataruškoj
cesti otme ranjenog Novicu. Novica se dugo liječio od zadobijene rane i skrivao u
svom selu, ali spletom nesrećnih okolnosti ponovo dopadne u italijansko ropstvo i
završi u logoru na Cetinju. Poslije kapitulacije Italije, 9. septembra 1943.g. biva
oslobođen i dolazi u Mataruge i radi kao politički radnik. Poginuo je u borbi protiv
Nijemaca i muslimanske milicije, kod Sjenice, oktobra 1944.
Novica Tomašević
52
Vruljanska četa radi opomene četnicima zapali na Vukovom Brdu kuće Mihaila Kokovića i Mihaila Bezarevića.
Mile Peruničić naredi da se iz kuća iznesu sve stvari i zabrani da se bilo što drugo zapali. Ranije su zapalili kuću
Garana i Petra Gačevića u Gačevića Dolini.
Od aprila 1942. g. Pljevaljski bataljon se skoro svakodnevno sukobljavao i pregonio s četnicima. Čim bi ovi
ovladali Matarugama, partizani bi ih napadali i odbacivali put varoši, najčešće u Otiloviće, u kojima su četnici imali
jaku bazu. Naime, četnici bi bježali pod ’talijansku zaštitu, ili kako se tada govorilo u blokadu. Tih dana je u jednoj
takvoj borbi između Italijana i četnika s jedne, i partizna s druge strane, u Matarugama poginuo Milija Koković, borac
Vruljanske partizanske čete, a jedan Ćirović je ranjen. Pljevaljskim i mataruškim partizanima je tih dana priskočio u
pomoć Mileševski partizanski bataljon.Tako da su partizanske jedinice sa raznih područja već bile povezane i
sadejstvovale su u zajedničkim operacijama. Četnici su prognani u Otiloviće, a zapaljena je kuća Jakova Šljuke.
Partizanske jedinice bile su prinuđene da zbog neprijateljske ofanzive napuste ovu teritoriju i povuku se za
Bosnu u maju 1942.g. Tada je došlo do znatnog osipanja partizanskog pokreta i prelaska njegovih pripadnika u
četničke redove. Neka partizanska rukovodstva su ostavljena u ilegali (kao i određen broj boraca u gerili) kako se
teren ne bi sasvim prepustio četnicima. Četnički pokret je u pljevaljskom kraju tada doživio uzlet.
U Matarugama, koje su bile pod četničkom vlašću, u ilegali je ostao Joko Knežević da politički djeluje u narodu
i organizuje gerilu.Opstao je i održao se zahvaljujući pomoći Petra Koćala, Ljuboja Pejovića, Nikole Komarice, Joje,
Čeda i Vojina Janjuševića, Novice Šljukića i njegove porodice, Rada i Miloša Koćala, koji su bili organizovani od
strane KP i uključeni u NO pokret.
Joko Knežević se od četničkog progona i četničkih hajki te hladne i snjegovite zime skrio u jednu pećinu pored
Kozičke rijeke koju mu je pronašao jatak Petar Koćalo. Neko (a zna se i ko!) prokaže Jokovo skrovište koje opkole i
napadnu četnici, tražeći od Joka da se preda, jer mu nema
drugog izlaza. Joko odluči da se brani.Otvori vatru, a ovi
uzvrate. Joko baci ručnu bombu na njih. Jedni popadaju po
snijegu, drugi se razbježe u zaklone. Joko to iskoristi, iskoči iz
pećine i sunovrati se niz neki ambis u rijeku. Četnici u šoku to
ne primijete, no nastave s napadima na pećinu. Snijeg je bio
veliki, pa Joko ne polomi ništa. Dohvati se rijeke, pa vodom,
kako mu ne bi mogli pratiti tragove, izdere u Krakalice, a
odatle sve džadom u centar Mataruga, srce četničke vlasti.
Bane noću kasno kod jataka Nikole Komarice koji ga sakrije u
neku od zgrada, dok su se četnici baškarili nekoliko desetina
metara dalje oko rakijskog kazana. Nikola je kasnije strijeljan
od strane Nijemaca, ali uz pomoć i asistenciju četnika.
Mataruško - kamenogorska gerila (Leko Pušica, prvi slijeva,
Čedo Despotović, Dušan Šljukić, Velimir Gluščević i Joja Janjušević),
Borje oktobar 1943
Sve do povratka partizanskih jedinica iz Bosne u aprilu 1943.g. četnici su držali čvrsto vlast u svim pljevaljskim
selima, pa i u Matarugama. Još u maju 1942.g. formiran je Nacionalni komitet (Nacionalni odbor) za srez Pljevlja sa
zadatkom da zavede red na terenu, organizuje i oživi privrednu djelatnost, likvidira komuniste i posljedice njihovog
djelovanja (Pljevaljski vjesnik, br.29. od 1. juna 1942.g.).Nacionalni komitet je uz saglasnost italijanskih vlasti
pristupio uspostavljanju seoskih opština i njhovih organa vlasti. Za predsjednika opštine u Matarugama postavljen je
Josiv Janjušević (Pljevaljski vjesnik br. 31. od 15. juna 1942.g. Istorija Pljevalja, str. 418). Prije rata Josiv je bio član
rukovodstva Demokratske stranke.U svakom mataruškom selu postavljeni su četnički kmetovi i srtarješine sela. Sva
važnija postavljenja morale su odobriti italijanske vlasti.Četnici su izvršili prisilnu mobilizaciju omladine, pa i one iz
kuća koje su bile za partizanski pokret i formirali od nje Matarušku omladinsku četničku četu i postavili joj za
53
komandira Milana Bezarevića.One koji se ne bi odazvali mobilizaciji, predali bi Italijanima pa bi završili ili na
Senjaku (mjesto na kojem su Italijani strijeljali pljevaljske rodoljube) ili u logoru.
Mataruge i mataruška sela bila su, zbog puta koji je vodio kroz njih od Pljevalja ka Bijelom Polju, kao i svog
geostrateškog pložaja, svakoj vojsci na udaru. Ako bi se iđe zapođenula vojska u pljevaljskom kraju, vrlo bi se brzo
obrela u Matarugama i njenim selima, a pogotovu Obardima,Vukovom Brdu i Kozici. Ili, ako bi se iđe zametnuo boj
u okolini, brzo bi se prenio i na Mataruge.
U mataruškom selu Vukovom Brdu, po povratku iz Bosne, početkom maja 1943. g. u kući Dmitra Janjuševića
bio je Štab Prve proleterske brigade sa Kočom Popovićem na čelu.Taj događaj je ostao upamćen i do danas se
prepričava. Koča je tada ženama podijelio platno od padobrana od kojeg su one poslije šile lijepe svilene košulje. Bio
je tu i Štab Treće sandžačke brigade na čelu s Velimirom Jakićem.Ove partizanske jedinice su sve do 21. maja 1943.g.
držale ovaj teren i vodile vrlo oštre borbe u reonu Ivovika i Mijajlovice s Italijanima i četnicima koji su držali
komunikaciju Pljevlja - Prijepolje.U tim borbama poginuo je 8. maja Vidoje Kontić, iz Tikave, politički komesar
Treće čete, Drugog pljevaljskog bataljona, Treće proleterske brigade.
Uslijedio je početak 5. neprijateljske ofanzive.
Partizanske jedinice se povlače ka Bosni, a nastupaju Italijani koji sistematski pljačkaju sela i vrše druge
zločine. Njihovom nastupanju prethodila je žestoka minobacačka i topovska vatra koju su otvorili sa brda Božinac po
mataruškim selima. Narod je izbjegao u okolne šume u kojim je našao sklonište. U selima je sve do golih zidova
opljačkano. Nijesu bile pošteđene ni kokoške, ni mačke. Samo su na Vukovom Brdu jednom domaćinu poklali 35
ovaca i jagnjadi.
Četnici ponovo uspostavljaju strahovladu koja je trajala sve do ponovnog povratka partizana iz Bosne, krajem
ljeta 1943.g.
Italija je 9. septembra kapitulirala. Nijemci razoružavaju italijanske jedinice u Pljevljima i sprovode ih do
Žabljaka, odakle one odstupaju prema Italiji ili se predaju partizanima i prelaze na njihovu stranu. Partizanske
jedinice, Druga proleterska i dijelovi Treće sandžačke brigade,
napadaju Pljevlja i oslobađaju ih 22. septembra 1943.g. Pljevlja
su prije partizanskog napada napustili Nijemci, plašeći se
iskrcavanja Engleza na Jadranu. Grad su ostavili u rukama
muslimanske milicije koju su dobro naoružali. Prilaze Pljevljima
branile su, pored lokalnih, i jake četničke snage pristigle iz Crne
Gore. Partijska organizacija u gradu s naprednijim muslimanima
organizovala je da se dio muslimanske milicije preda
partizanima i pređe na njihovu stranu. Oko grada vođeni su
žestoki sukobi s brojnim četničkim snagama. Četničke snage su
razbijene i poražene i od tog poraza su se teško mogle oporaviti.
Peko Dapčević komandant 2. udarnog korpusa NOVJ govori borcima
italijanskog bataljona Garibaldi, koji se priključio partizanima u Pljevljima
Partizanska vlast se u tom periodu značajno konsoliduje.U Pljevljima je 20. i 21. novembra održana osnivačka
skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Sandžaka.Na terenu, pa i Matarugama
ponovo se reaktiviraju organi narodne vlasti - NOO.
No, krajem godine uslijedila je nova ofanziva. Nijemci ponovo zauzimaju Pljevlja čime se početkom 44.g.
ponovo uspostavlja trojna vlast.Grad drže njemačke jedinice, sela bliža gradu četničke, a dalja partizanske jedinice.
Mataruge i Kamenu Goru tada je držala Treća sandžačka brigada.
54
Uprkos podozrenju, Nijemci ponovo uspostavljaju saradnju sa četničkim jedinicima. Već su 3. januara 44. g.
krenuli u čišćenje terena Mataruga i Vrulje. U Krakalicama upadnu u partizansku zasjedu u kojoj bi zasigurno bili
desetkovani da im u pomoć nije priskočila Pljevaljska četnička brigada koja je bila zaposjela Vukovo Brdo i Brezu.
Nijemci su imali značajnih gubitaka u ovom sukobu. Sukobi četnika i partizana u tom periodu bili su u Matarugama
svakodnevni. Pogotovu sa brojnom gerilom koju je tada predvodio Drago Despotović, pošto je Joko Knežević otišao s
partizanskim jedinicama.
Mataruški četnici su počinili nekoliko teških zločina u Matarugama.
Na kućnom pragu su avgusta 1943. ubili svog komšiju Rada Koćala. Rade je bio odbornik mjesnog NOO i član
sreskog NOO.
U Matarugama je posebno mučno odjeknulo ubistvo Manojla Šljukića koji je bio u gerili s Dragom
Despotovićem, marta 1944.g. Komšije su ga izdale, znajući đe je zanoćio sa još jednim gerilcem. Četnici su ih napali
u zoru. Tom prilikom je ubijen Manojle, a ranjen Sajo Devedžić. Četnici su produžili prema Klađu i uhvatili osam
gerilaca koji su bili zadanili u kući Grujice Ćirovića. I oni su bili izdani. Zbog Manojleve smrti, kasnije je uslijedila
teška osveta pa je i to pojačalo mučninu oko cijelog slučaja.
Izdan je ranije i Simo Despotović iz Obardi, i to od najbližih. Uhvaćen je 20. marta 1942.g. u Vlaci na Jabuci, đe
se bio sklonio kod ženine familije, nadajući se zaštiti. Predat je Italijanima koji su
ga u Pljevljima strijeljali 4. maja 1942.g. Simo je bio jedan od najuglednijih ljudi
mataruškog kraja koji se od prvog dana sa cijelom familijom opredijelio za NOBu.
Te godine (1944.) rat partizana i četnika u Matarugama se tek rasplamsao.
Na Vukovom Brdu, odnosno Donjem Karinu, teško je nastradala krajem
aprila (28.) 1944.g. Pljevaljska i Pribojska četnička brigada koja je bila pod
komandom Pavla Đurišića. Njih su napali Mileševski, Zlatarski i Drugi pljevaljski
bataljon. Tom prilikom ubijeno je 18 četnika koji su ostavljeni na bojištu pa su ih
seljaci sahranili u zajedničku raku. Ubrzo je stigla njihova rodbina i odnijela ih u
svoja sela. Početkom maja je ponovo došlo do sukoba s četnicima i u tom sukobu
između Vukovog Brda i Breze ubijeno je 6 četnika.
Sve te pogibije su narodu padale teško uz kometar i žaljenje, pogotovu majkii to su nečiji sinovi.
Simo Despotović
I nema mataruškog sela da u njemu nije neko poginuo: kao četnik ili partizan.
Vrlo mučno je odjeknulo i strijeljanje od strane partizana Milana Bezarevića i Mirka Janjuševića, s Vukovog
Brda. Milan je bio komandir omladinske četničke čete u Matarugama, ali je kasnije zarobljen i mobilisan u partizane.
Međutim, optužen je za pripremu bjekstva i strijeljan. Mirko nije uzimao učešća u četničkim redovima, ali mu je brat
Josiv bio četnički predsjednik opštine Mataruge.
Zbog sumnje da su prekinuli telefonske veze između partizanskog štaba u Matarugama i partizanskuh jedinica
koje su vodile borbu na Dubočici, uhvaćeno je i odvedeno u Vrulju dvoje Knežćevića, đe su i strijeljani.
Bilo je strijeljanja pripadnika četničkog pokreta i u ostalim mataruškim selima: Gačevića Dolini, Roganicama,
Obardima, Kozici i drugim. Kao što je bilo mučkih ubistava partizana i njhovih porodica od strane četnika i okupatora
kojem su služili.
Četničke starješine, uspjele su, uglavnom, da umaknu preko granice i izbjegnu odgovornost za ove zločine.
55
Selo Vukovo Brdo su do temelja u junu 1944.g. spalili Nijemci uz pomoć četnika. Pogoreli su svi Janjuševići.
Ostale su samo dvije kuće sa pomoćnim zgradama Kokovića i Bezarevića. U toku zime Januševići su našli spas u tim
kućama. I druga mataruška sela doživjela su istu sudbinu.
No, rat je sve više pokazivao svoje surovo lice i u Matarugama. S današnje vremenske distance to izgleda sve
mnogo drugačije. I uvijek se postavlja pitanje zar je moralo sve baš tako!? Ali, u uslovima koji su vladali na terenu
među zavađenim i zakrvljenim narodom, komšijama i dojučerašnjim prijateljima, đe svako bije bitku da bi opstao i
preživio, i đe je svakome kriv onaj drugi, teško je bilo donositi prave odluke. Pri tome ne treba zaboraviti na strahovit
učinak propagande, i s jedne i s druge strane. I treba znati da su ta dva pokreta po ideologiji i po svemu bila toliko
suprotstavljena i suprotna da među njima nije moglo doći ni do kakvog pomirenja. Samo uništenje jednog od njih je
mogao biti jedini i logični izlaz, kad su stvari već bile tako daleko odmakle. Na kraju se to i desilo. Četnički pokret je
doživio slom i uništenje. Danas mnogi pokušavaju da ga rehabiltuju i prikažu antifašističkim i čak izjednače s
partizanskim.Time se samo rugaju žrtvama i jednih i drugih. Kao primjer za to navode sudbinu Pavla Đurišića.
Međutim, sudbina Đurišićeva govori koliko je on značio okupatoru. Bio je njegovo sredstvo i potrošni ratni materijal.
Kad mu više nije mogao koristiti, riješio ga se bez milosti.
No, poziciju i partizanskog i četničkog pokreta i njihove borbene kvalitete najbolje su odslikali njemački
komandanti koji su se u to uvjerili na terenu. Evo nekih njihovih ocjena.
Nasuprot četnicima, partizani su, nema sumnje, protivnik koga treba ozbiljno uzeti, kome su dorasle samo jedinice koje su
opremljene i naoružane svim onim što je potrebno za rat u planinama, koje su dobro obučene i navikle na najveće telesne napore.
3.) Neprijatelj: Tok borbi je dokazao da su partizanske snage pod komandom Tita „strogo, organizovane, vešto vođene i
poseduju začuđujuće visok borbeni moral. Neprijatelj je vodio veoma pokretnu borbu a i u odbrani bili su aktivni. Snimak originala
(pisanog na mašini) u AVII, Frajburg 4, s. 427—31.
Rudolf Luetters, zapovjednik njemačkih trupa na Sutjesci, 1943: „Tok borbe je pokazao da su partizanske snage pod
Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđene… Njemački vojnik nije
dorastao fanatično borbenim partizanima…”
Komunistički vođa Josip Broz Tito, pod čijom su komandom partizani izvojevali pobjedu nad okupatorom u
Jugoslaviji, nekad slavljen i u njoj i u cijelom svijetu, danas je osporovan od simpatizera četničkog pokreta i vrlo
omražen. Čak ga optužuju i za saradnju s Nijemcima. No, da vidimo što kažu o njemu oni protiv kojih je ratovao, što
bi trebalo da je vrlo mjerodavno.
Heinrich Himmler, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, 1944: „Volio bih da vam navedem još jedan primjer upornosti –
upornost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunista, taj Herr Josip Broz, da je veoma čvrst čovjek. Nažalost on je naš protivnik.
Taj zaista zaslužuje titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tuce Tita u Njemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi
imali takvu odlučnost i tako čvrste živce da se nikada ne predaju, iako su potpuno opkoljeni. Taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno
ničim. Uvijek je bio opkoljen, ali taj čovjek je uvijek našao način da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo najbolje kakve nam
nevolje zadaje na jugoslavenskom prostoru, zbog toga što se tako uporno bori…”
Mataruge i Mataružane su u ovom ratu gazile mnoge vojske. I po njima žarile i palile, ostavljajući iza sebe često
sve u zgarištu. Najprije je to bio 8. tenkovski njemački puk i ustaška milicija, dalje italijanske divizije Pusterija, koja
je poslije Trinaestojulskog ustanka, odnosno 7. avgusta zauzela Mojkovac, a potom preko Šahovića, Vrulje i
Mataruga 12. avgusta ušla u Pljevlja, zatim Taurinenze i njen 3. alpijski puk, njemački Ludviger, čak su se u
5.ofanzivi pojavili i Bugari.
Što se tiče četničkih jedinica, skoro da su sve prošle Mataruge uzduž i poprijeko. Pored domaćih, mataruških,
bili su tu otilovički četnici, četnici po zlu oglašenog Milutina Jelovca, Kijanovićevi prijepoljski, pribojski i mileševski
četnici, četnici Vuka Kalaita, Đurišićevi četnici, bjelopoljski i vasojevićki, komaranska muslimanska milicija i ko sve
nije.
Od partizanskih jedinica po Matarugama su ratovale pored pljevaljskih, prije svih Vruljanska četa, Mataruški
bataljon, Zetski odred, Treća proleterska sandžačka brigada, Prva i Druga proleterska brigada, Mileševska i Zlatarska
jedinica, Krajiška, Banijska, Dalmatinska i Dunavska brigada.
56
Skoro da nema ratnog izvještaja iz pljevaljskog kraja, niti zapisanog sjećanja, a da se ne pominju u njima
Mataruge i mataruška sela, i krvave borbe po njima, a prije svih Vukovo Brdo, Obarde, Kozica.
....Kad je 1. proleterska brigada pristigla na prostor sela Mataruga i Kamene Gore i dobila obaveštenje da
su četnici potisli 3. sandžačku brigadu i da prodiru preko Gorice i Bliškova, štab 1. brigade...
...U isto vreme, 2. bataljon držao je položaj na liniji Korijen- Mataruge i zatvarao pravac Pljevlja — Bijelo
Polje, a 4. bataljon nalazio se na prostoru Kovren - Pavino Polje - Sahovići, gde je mobilisao nove borce...
… Da bi sprečio dalje nadiranje 369. divizije i zaštitio pravac Pljevlja - Đurđevića Tara, Vrhovni štab je 17.
maia hitno uputio 7. banijsku diviziiu u rejon Podpeće - Maoče - Mataruge, s tim da zaštiti i pozadinu 1. divizije...
...Treća brigada je tri bataljona postavila na položaje Vukovo brdo - Kozice, dok je 1. zlatarski bataljon
dejstvovao na teritoriji sveg sreza...
...Borbu sa četnicima oko Pljevalja počela je 3. proleterska brigada koja je napadala od pravaca: Jabuka,
Obardi i Vukovog brda. Nastale su vrlo ogorčene borbe, jer su se u četničkim redovima nalazile i one jedinice koje
su od osnivanja četništva u Sandžaku vodile borbu protiv NOVJ...
...Krećući se ka Obardama, 1. bataljon je 19. decembra u brzom naletu razbio Pribojsku i Pljevaljsku
četničku brigadu i naneo im osetne gubitke. Tom prilikom je zarobio 17 četnika i zaplenio 2 teška mitraljeza, 1
puškomitraljez i 4 sanduka municije. Treći bataljon je 24. decembra slomio napad jedne nemačke kolone u rejonu
Vrulje i prinudio je da se vrati u Pljevlja...
...U toku 30. decembra brigada se nalazila sa tri bataljona na položajima na liniji Kozica - Vrulja Mijakovići, dok je 4. bataljon čistio teren od neprijatelja na prostoriji Kamena gora-Vukovo brdo. Sutradan u
samu zoru Nemci su snažno napali 2. i 3. bataljon na položajima Katabun - Vrulje, dok su pljevaljski četnici,
sadejstvujući Nemcima, nastupali preko Obardi i Kozice, ka Vrulji. Neprijatelj je raspolagao sa oko 700 vojnika,
podržanih artiljerijom i tenkovima. Borba je vođena u toku čitavog dana 31. decembra u Vrulji, na Katabunu i
Bratosavini i na kraju, naši bataljoni su odlučnim dejstvom primorali neprijatelja da se povuče ka Pljevljima i
Jabuci. Naši su imali 11 izbačenih iz stroja (3 mrtva, 6 ranjenih i 2 nestala), a neprijatelj oko 60 mrtvih, od kojih je
10 ostavio na bojištu. Tom prilikom je zarobljeno 9 Nemaca, a zaplenjeni su dva postolja nemačkog teškog
mitraljeza, dve nemačke mašinke, 8 pušaka i drugi ratni materijal
...Relacija 3. brigade od 4. do 18. Prjepolje i rejon Babine, odakle su se odmah vratili u rejon Vijenca gde
su napali četnike, a zatim su se povukli na prostoriju Vukovo brdo – Strmećica.
...Posle toga je neprijatelj, 15. januara u 8 časova izjutra, napao položaje 1. i 4. bataljona na liniji Vukovo
brdo - Strmećica iz tri pravca: Otilovići - Mataruge, Vijenac - Vukovo brdo i Jabuka - Obarde - Kamena gora.
Napad je trajao sve do 17 časova bez prekida. Nemci, četnici i muslimanska milicija, ukupno oko 1300 vojnika (od
kojih oko 300 Nemaca), podržani artiljerijom i minobacačima, uspeli su da pred sam mrak potisnu ova dva naša
bataljona na položaje Gornja Breza. Neprijatelj se u toku noći zadržao na položajima Vukovo brdo – Strmećica...
...Posle toga glavnina brigade se, po naređenju štaba 2. korpusa i štaba 37. divizije (od 16. i 17. marta),
prebacila 19. marta na prostoriju Kamena gora - Obarde - Vlaka - Vukovo brdo, da dejstvom protiv neprijatelja
na pravcu Prijepolje - Pljevlja pomogne prodor 2. proleterske i 5. krajiške divizije preko Lima u Srbiju...
...Treća brigada se i posle izvršenja ovih zadataka zadržala na prostoru Kamena gora - Obarde - Vukovo
brdo – Kičava - Grab,odakle je produžila dejstva, sve do 30. marta, protiv Nemaca, muslimanske milicije,
Vasojevićke i Bjelopoljske četničke brigade...
...Ova tri bataljona su, istog dana oko 16 časova, preduzela napad na položaje neprijatelja Kozice - Vrulja i
odbacila oko 500 četnika ka Vukovom Brdu i Matarugama. Pri tome su četnici imali preko 40 izbačenih iz stroja,
od kojih 25 poginulih.
...Posle borbe na Vukovom brdu, 3. brigada je mogla biti usmerena na prostoriju Velika župa - Kamena
gora, kako bi pritiskom na komunikaciju Brodarevo - Prijepolje - Jabuka vezala neprijatelja i time obezbedila i
pomagala napad 8. i delova 5. crnogorske brigade na Brodarevo...
...Vodeći frontalne borbe duž komunikacije Jabuka - Mijajlovica, neprijatelj je pokušao da pravcem Obarde
- Vrulja izmanevruje naše snage u zoni glavne komunikacije i izbije u Pljevlja. Situacija je u početku bila veoma
ozbiljna, sve dok iz rejona Komarana nisu pristigli 2. i 3. bataljon. Odmah su prešli u protivnapad na odseku
Kozica-Vukovo Brdo i uspeli da proteraju neprijatelja ka Jabuci.
I tako sve do konačnog oslobođenja. Morali su to Mataružani istrpljeti i izdržati, a ostati u pameti.
57
I za sve vrijeme rata kako bi se smjenjivale vojske, u Matarugama bi se smjenjivala četnička i partizanska vlast.
Ta bi vlast trajala onoliko koliko bi se koja vojska održala na terenu.
Partuzanski pokret i njegovo rukovodstvo, tj. partijski organi, od početka borbe su organizovali svoju vlast i
izabrali organe te vlasti. Prije svega, sreske, opštinske i mjesne - narodno oslobodilačke odbore (NOO). Oni su imali
zadatak da organizuju cjelokupan život na svojoj teritoriji i olakšaju narodu tešku ratnu situaciju.Njihov zadatak je, u
stvari, bio da pruže, što bi se danas moderno reklo, logistiku partizanskim jedinicama: smještaj i hranu koja se
obezbjeđivala rekvizicijom, opremu, popunu jedinica ljudstvom, dalje, da spriječe neprijateljski rad i propagandu i
odlazak naroda u četnike.
Prvi NOO u Matarugama formiran je 28. februara 1942.g. U Odbor su izabrani:
1.Knežević Mirko 2.Šljukić Manojle
3.Gačević Ljubo 4. Komarica Nikola
5.Janjušević Miloš 6.Šljukić Vukola 7. Koćalo Dobrica.
NOO je formiran na konferenciji kojom je rukovodio u ime KP Joko Knežević. No, odbor je radio u okrnjenom
sastavu pošto su iz njega otišli Koćalo Dobrica i Vukola Šljuka. Odlaskom partizanske vojske za Bosnu, NOO je
prestao sa radom. Ponovnim dolaskom partizana iz Bosne 1943. g. Odbor ponovo formiran u nešto drugačijem
sastavu nastavio je sa radom. Odbori su imali i ostale organe, među kojim seoske straže, koje su bile u stvari oružani
organi zaduženi i za održavanje reda na njihovoj teritoriji. Morali su imati i kancelarije, utvrđeno radno vrijeme,
sekretara i blagajnika. Imali su i sudove. U nekim mjestima uspostavljana je i komanda mjesta sa tzv. posadnim
četama.
Predsjednici NOO u Matarugama, u ratno vrijeme, bili su: Simo Despotović iz Obardi, koji je bio i član sreskog
NOO za srez pljevaljski, Rade Koćalo i Dašo Sokić.
Za vijećnika Skupštine Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, u novembru 1943.g.
biran je iz Mataruga Jovan - Joja Janjušević, a iz Kozice, Ljuboje Pejović.
Prvi aktiv SKOJ-a u selu Matarugama formirala je u junu 1944.g. Nata Mandić, a činili su ga Čedo i Zdravko
Janjušević, Miloš Koćalo i Stanojka Despotović. No, usljed odlaska nekih članova s vojskom, on je prestao s radom.
Ponovo ga je novembra 1944. formirao Čedo Janjušević i u njemu su bili: Zdravko, Rajko i Radenko Janjušević.
Na konferenciji u kući Draga Bajčete ovaj aktiv formira USAOJ od 30 omladinaca i omladinki i bira njegovo
rukovodstvo koje su činili: Janjušević Radenko, predsjednik, Šljukić Gruban, sekretar, Koćalo Stanojka, Vujković
Stanislava (iz pisanih sjećanja Čeda Janjuševića). Postojeći aktiv SKOJ-a je proširen i u njega su primljeni: Koćalo
Radomila, Gruičić Mirko i Bezarević Stanija.
I ne samo Mataruge, već i mataruške porodice u ovom ratu, nažalost, nijesu izbjegle tragične podjele.
Predsjednik četničke opštine u Matarugama Josiv Janjušević potiče iz poznate slobodarske porodice Ristana
Janjuševića, oglašenog mataruškog prvaka (Josiv je unuk Ristanov). Ali ni ova ugledna, brojna i do tada složna
porodica nije odoljela tragičnim crnogorskim podjelama u Drugom svjetskom ratu. I ona se podijelila na partizane i
četnike.
Josivov stric Dmitar Janjušević, komandir Mataruške čete u Balkanskim i zastupnik komandira čete u Prvom
svjetskom ratu, bivši predsjednik mataruške opštine i nosilac zlatne Obilića medalje za hrabrost, sa cijelom svojom
porodicom stao je od početka na stranu NOB-a. Dmitrov sin Raśo, a Josivov brat od strica, svršeni maturant
pljevaljske gimnazije, učesnik je NOB-a od prvog dana i član KPJ. Poginuo je u proboju, na Sutjesci, kao politički
58
komesar u Trećoj sandžačkoj proletrerskoj brigadi. Da bi omogućio drugovima koji su ga ranjenog nosili proboj i da
ne bi pao živ u ruke neprijatelju, na poprištu bitke izvršio je samoubistvo.
Raśov brat Čedo je bio rukovodilac SKOJ-a u Matarugama i borac Treće sandžačke proleterske brigade, a brat
Milorad sa 18. g. je poginuo od groma skrivajući se u šumi od četnika.
Josivov brat od drugog strica, Vojin Janjušević (Ristanov unuk takođe),
učesnik je NOB-a od juna 1942. i zarobljen je kao borac Pljevaljskog NOP
odreda od strane Nijemaca u bici na Prijepolju. Strijeljan je 4. decembra 1943.
U nekim dokumentima piše na Beogradskom Sajmištu, a u nekim u Jasenovcu.
U NOB-u je kao dječak učestvovao i Josifov rođeni sinovac Jakov.
Uprkos svemu tome, Josiv se od početka opredijelio za četnički pokret i
stao na njegovo čelo u Mataruškom kraju. Josivov brat Mirko je samo zbog
toga njegovog opredjeljenja u blizini sela strijeljan od strane partizana, iako nije
bio pripadnik ni jednog pokreta.
Josivov sin Obrad, vrlo mlad, poginuo je Otilovićima, u borbi s
partizanima.
No, i pored ove tragične podjele i brojnih pogibija, ostatak ove porodice
zadržao je i danas čvrste i dobre međusobne porodične odnose.
Josiv Janjušević
Josiv je ipak ostao upamćen kao čovjek koji je na svaki način pokušavao da se izbjegnu međusobna krvoprolića i
spriječe međusobni zločini. O tome govore i brojni primjeri.
Sretne Josiv u vrijeme rata na Trlici četnike kako gone u Pljevlja svezanu Dmitru Knežević, Jokovu majku, da je
predaju ’Talijanima, pa im podvikne:
Kud ste poćerali, junaci, tu babetinu!?
Ovo je Jokova majka! Vodimo je ’Talijanima!
U’vatite vi Joka, pa ga vodite ’Talijanima, a tu babu odma da ste puštili!
Ovi nemadni kud, no učini kako im je naređeno.
A, ti Dmitro, kući, i ne pomaljaj nos iz nje - podvikni joj Josiv strogo.
Poslije rata i pobjede komunista Josiv, iako predsjednik četničke opštine, nije snosio nikakve posljedice.
Doduše, Dmitrin sin Joko je tada bio vlast u Pljevljima i zasigurno je znao za ovaj slučaj. Josiv je umro na Vukovom
Brdu, pošto se razbolio od tifusa. MiletaVojinović, koji se u pljevaljskom kraju detaljnije bavio četnicima i
partizanima i to često publikovao, netačno navodi da je Josiv strijeljan od strane partizana.
Inače, i danas se sa simpatijama među Mataružanima prenose nekolike duhovite priče vezane za njega iz perioda
Drugog svjetskog rata:
Skupile se četničke glavešine oko rakijskog kazana u vijenčanskom selu Međeđi Do pa zaturile priču šta će raditi
Titu kad ga uhvate. Jedni bi na lomaču s njim, drugi bi ga na turski kolac, treći bi klince pod nokte, kao Turci starcu
Vujadinu. Josiv slušao i ćutao. Znajući koliko ne voli komuniste, mislili su da mu smišlja nečuvene muke.
59
Šta bi mu ti Josive, tako ti Boga, da ti pa’ne šaka!?- pitaju ga radoznalo.
Ja bi ga naselio u Međeđi Do i osudio da cio život provede pored Krune.
Selo koje je Josiv namijenio Titu bilo je u jednoj strmenoj rupi iz koje se nije moglo lako izići, niti se u nju bilo
lako spustiti. A u njemu je bila i neka zla i opaka Kruna, tako da mu više kazne nije trebalo.
Povukli se 1942. partizani za Bosnu. Četnička vlast u Matarugama. Josiv, predsjednik četničke opštine,
prebacuje svom rođaku i članu partizanskog NOO, Joji Janjušu, inače saborcu iz Prvog svjetskog rata, upozorava ga i
opominje:
Ti Joja, okupljaš u selu komuniste i bjelosvjetske probisvijete!?
Ovaj se ljutito brani: Nijesu to probisvijeti! To su naši oslobodioci!
Oslobodioci, oslobodioci! Oslobodiće oni tebe od svega, pa i od košulje! Upamti dobro što
sam ti rek’o!
Šesdesetih godina vrši socijalistička (Jojina) vlast razgraničenje državnih i privatnih šuma. Joji oduzmu cijelu
Rajnovicu (šumovita planina u vlasništvu Jojine porodice), ne mareći i ne obrćući se na njegove zasluge. Joja se
odupire koliko može. Skoro da se to izrodi u politički slučaj. Sazvali konferenciju, skupio se narod, došao i
predsjednik pljevaljske opštine. Ali vlast tvrda. Ne popušta. Zakon je zakon i mora se poštovati. Vidi Joja propast pa
će se sjetiti Josiva:
J`a,smradovi! - to mu je bila uzrečica - pogodi Josiv! Dobro on meni reče - Oslobodioci!?
Oslobodiće oni tebe i košulje!
Rajnovica je omanja planina udaljena od Vukovog Brda oko kilometar prema sjeveru i Obardima i skoro u
cjelini pripada Janjuševićima. Postala je poznata po tome što je na nju u toku Drugom svjetskog rata, ili tačnije
1944.g. pao veliki američki bombarder koji je pogođen neđe iznad Bugarske ili Rumunije od strane Nijemaca. Iz
njega je prije pada poiskakala posada i spustila se padobranima po mataruškim selima, što je za Mataružane bio
događaj od prvorazredne važnosti o kojem se i danas rado priča.
Ostatke aviona i ono što je bilo u njemu raznijeli su Mataružani, a prije svih Vukovljani, koji su i najbliži
Rajnovici. Bilo ju tu svega što im je u ratnoj oskudici moglo dobrodoći. Posebno su im dobrodošle tople pilotske
kožne jakne i brojna avionska burad koja su ovi koristili za čuvanje rakije. Neki su ih rasijecali napola i od njih pravili
izvanredne kazane za kuvanje. Avionski lim, ili teneću, kako su ga Mataružani nazivali, kao i razne šarafe i navrtke,
osovine, gume i drugo još dugi niz godina su razvlačili na sve strane. Od avionskih guma pravili su dobre gumene
opanke. Avionska krila su isjekli i teže osovine isčupali i na saonima odvukli i njima napunili svoje prazne kolibe i
ambarove. Jer nikad se ne zna kada će šta zatrebati. Padobrane, kojih su se takođe dočepali, koristili su za šivenje
lijepih svilenih košulja. Dijelovi aviona, limovi, šarafi i razne glavčine mogu se i danas naći ispod vukovljanskih
str’ea. Bio je to prvi ratni plijen koji je Mataružanima iznenada pao u ruke. I oni su ga trijumfalno prigrabili i do danas
se ponoseći njim i rado ga pokazujući radoznalima.
No rat je ulazio u završnu fazu. Ruska i saveznička mašinerija se nezaustavljivo kotrljala prema Njemačkoj,
nemilosrdno lomeći kičmu fašizmu. Četnički pokret je definitivno poražen. Nastalo je rasulo i panična bježanija i
spašavanje glava. Izgubljeni, izmiješani glavešine i obična vojska. Očaj. Svako je samo gledao kako da umakne. Čak
je i silni četnički vojvoda Pavle Đurišić, kad nije imao kud, sam podmetnuo vrat pod ustašku kamu. Na kraju su na
Zidanom Mostu platili mnogi, i dužni i nedužni.
Do Zidanog Mosta doprli su i neki Mataružani. Nekim je pošlo za rukom da umaknu i obretu se kasnije u
Americi i Australiji. Mlađi, s manjim grijehom, mobilisani su u partizansku vojsku ili su vraćeni kućama. Jedan takav
60
se vratio u svoje selo u Matarugama. Prema njemu nije bilo nikakvog revanšizma ni osvete druge strane. Naprotiv.
Primljen je kasnije čak i u SK. I sinovi mnogih od njih su završili vojne akademije i postali oficiri JNA.
I to nije bio slučaj samo u Matarugama. I u Pljevljima su neki vraćeni sa Zidanog Mosta, ili s Drine, postali
ugledni i uvaženi direktori medicinskih ustanova, aktivni društveno - politički radnici, čak i narodni poslanici u
Skupštini Crne Gore. Drugi su bili uvaženi i ugledni profesori u pljevaljskoj gimnaziji, đe su im bile povjerene
generacije socijalističke omladine da ih vaspitavaju. Sličnih primjera je puna Crna Gora. Mnogi su iz takvih porodica
nastavili sa školovanjem, a po završetku fakulteta su dobili značajna rukovodeća mjesta u brojnim preduzećima.
Jedino su im bila nedostupna mjesta u službama bezbjednosti i u komitetima. To je bilo prvo i pravo pomirenje
partizana i četnika. Danas neki, koji grade svoju političku poziciju na navodnom pomirenju četnika i partizana,
očigledno zanemaruju ove i ovakve slučajeve iako su im dobro poznati kao i svim Pljevljacima. Pokušavaju, u stvari,
da izgrade za sebe poziciju pomiritelja, naravno da bi s te pozicije profitirali u politici, i kucaju na otvorena vrata.
Nama, zavađenim i podijeljenim, danas bi više trebalo pomirenje nego četnicima i partizanima. Njih skoro da nema
više među živima. Oni su svoje bitke završili. Najbolje bi svi učinjeli kad bi ih ostavili na miru. Prošlost se ne može
mijenjati niti ispravljati. Svak je u njoj rekao što je imao. Ko su bili antifašisti, a ko oni drugi zna se, i tu nema više šta
novo da se kaže.
Spomenik palim borcima NOB na Stražici u Pljevljima
Poslijeratna izgradnja
Sloboda!
Za Crnogorce nije bilo skuplje i svetije riječi. I nije bilo cijene koju za nju nijesu bili spremni platiti.I plaćali su
je mnogo skuplje od ostalih kroz svoju dugu i slavnu istoriju. Kad slobodni ištu slobodu, kako li je tek ištu i za njom
vape sužnji.
A Mataružani su, kad se bolje pogledaju sve ratne strahote kroz koje su prošli, bili u ovom ratu ništa drugo do
sužnji. Opkoljeni sa svake strane vojskama tuđim i svojim, kojima je selo bilo konačište i poprište, a seoski obori i
torovi jedina komora koja vojske hrani. Zasigurno su se slobodi obradovali kao ozebli suncu. A narod ništa tako ne
zna opjaniti kao ona. I ne samo opjaniti, nego i obeznaniti. I sasvim je sigurno da se Mataružani ne bi ni trijeznili da
im je moglo biti.
61
No vremena nije bilo za slavlje. Valjalo je zasukati rukave i početi pospremati pustoš koju je rat ostavio iza
sebe.
Pobjednici su uspostavili svoju vlast, nastojeći da je što bolje učvrste i osiguraju. Odlukom Predsjedništva
narodne skupštine Crne Gore o formiranju mjesnih narodnih odbora 1945.g. i Odlukom o novoj administrativnoj
podjeli srezova, pljevaljski srez je podijeljen na 19 mjesnih narodnih odbora.
Bivša mataruška opština je podijeljena na dva mjesna NO: Kleke, sa selima – Kleke, Vrulja, Kozica, Ljutiće,
Klađe i Ćirovići i Ratkov Do, sa selima – Ratkov Do, Vukovo Brdo, Strmećica, Kneževići, Gačevića Dolina, Obarde,
Vijenac i Šarac.
Već naredne godine uslijedila je nova administrativna podjela kojom je smanjen broj mjesnih odbora.U
Matarugama je umjesto ranija dva uspostavljen jedan NO, koji je obuhvatao: Mataruge, Ljutiće, Vrulju, Kozicu i
Obarde. Vrulja objektivno ne pripada mataruškoj regiji ali je voljom ondašnje vlasti strpana u nju. Ova organizacija
potvrđena je i Zakonom o administrativno - teritorijalnoj podjeli CG od 1947.g.
U mjesne, gradske i sreske odbore birani su, od strane naroda, po zakonom utvrđenoj proceduri, odbornici. Broj
odbornika zavisio je od broja stanovnika. Tako je mjesni NO u Matarugama imao 19 odbornika, a iz njihovih redova
u sreski NO izabrano je 6.
Izbori za Ustavotvornu skupštinu NRCG bili su raspisani 3. novembra 1946.g. Kandidati za narodne poslanike
iz Mataruga bili su Nikola Golubović, sekretar SNO-a i Miloš Janjušević, predsjednik MNO-a (M. Starovlah u
Istorija Pljevalja, Političke prilike u Pljevljima 1945 – 1999. g. 2009. str. 443, pogrešno navodi umjesto Miloš - Mitar
Janjušević).
Već 1949. g. rad mjesnih norodnih odbora je regulisan Opštim zakonom o narodnim odborima kao lokalnim
organima državne vlasti u administrativno - teritorijalnim jedinicama, odnosno: mjestima, gradovima, gradskim
reonima i naseljima, srezovima i oblastima (Sl. List FNRJ, br.49/49.).
Česte promjene administrativno - teritorijalne organizacije vlasti govore da je u
početku bilo lutanja i nesnalaženja. Mataruge su u sljedećoj reorganizaciji 1952.
potpale pod Maočku opštinu. One, doduše, ni u bivšoj državi nijesu imale sreće sa
sjedištem vlasti. Prvo sjedište mataruške opštine bilo je u Otilovićima, a potom u
Obardima, pa tek od 1913. u samim Matarugama.
Zakon o izboru poslanika za Narodnu skupštinu Narodne Republike Crne Gore,
prema kome se bira jedan poslanik na 2500 stanovnika, donijet je u julu 1950.g. Iz
Mataruga za narodnog poslanika u Skupštinu Crne Gore izabran je Joko Knežević. To
je do sada prvi i jedini Mataružanin koji je u istoriji Mataruga biran za poslanika. Joko
je biran i za poslanika Savezne skupštine. Sasvim razumljivo, Joko Knežević je svojim
ukupnim djelom to i zasluživao.
Joko Knežević
Narodni odbori su izrasli iz narodno - oslobodilačkih odbora koji su odigrali značajnu
ulogu u toku NOR-a. I NO su kao osnovni organi narodne vlasti na terenu i kao administrativno - teritorijalna
jedinica, takođe, odigrali značajnu ulogu u poslijeratnoj uspostavi i organizciji vlasti, i pored određenih nedoumica i
čestih reorganizacija koje su ih pratile. Ukinuti su aprila 1952. g. kad su ponovo uspostavljene opštine kao
administrativno-teritorijalne jedinice.
Inače, oni su bili organi vlasti preko kojih su sprovođene u život direktive Partije koja je preko centralnog,
pokrajinskog, okružnog, sreskog, opštinskog i mjesnog komiteta i partijskih ćelija držala sve u svojim rukama. U
sprovođenje politike Partije bile su uključene i sve druge društveno-političke organizacije i državni organi, odnosno
62
cjelokupni državni aparat: OZN-a, UDB-a, sudstvo. NO su, u stvari, bili izvršioci te politike. OZN- a, a pogotovu
UDB - a, imale su dosta široka ovlašćenja koja su nerijetko znala biti zloupotrijebljena od strane pojedinaca. Mnogi
zaslužni ljudi iz rata nijesu blagonaklono i sa odobravanjem gledali na takav rad ovih organa. Zbog toga su, i pored
zasluga, bili skrajnuti i neko vrijeme držani na oku.
Međutim, KPJ je stajala, sasvim je izvjesno, generalno, iza ovakve politike i prakse. Naime, ona je samo
dosljedno sprovodila svoj program koji je zacrtala još na Vukovarskom kongresu 1920.g. Njen cilj, od koga nije
nikada odstupila, bio je i ostao: socijalna revolucija proletarijata i novi društveni poredak koji se može stvoriti samo
u socijalnom ratu potlačenih masa protiv vladajuće klase!
KPJ se, u stvari, u ovom periodu i na ovaj način obračunavala s kapitalizmom putem diktature proleterijata.
Diktatura proleterijata je, po marksističkom učenju, nužna faza u početnom razvoju socijalizma. Ma koliko bila
neprijatna, bez nje se nije mogla razvlastiti dotadašnja vladajuća klasa niti srušiti kapitalistički odnosi zasnovani na
eksploataciji radnika. Radnička klasa, kao važan politički činilac u razvoju socijalizma, u čije ime se sve to i radilo,
morala se učiniti svjesnom svoje istorijske uloge. I ne samo to. Morala se organizovati i brojčano ojačati. Otuda je u
raznim privrednim planovima i dat prioritet industriji, pogotovo teškoj. Radnička klasa se regrutovala uglavnom sa
sela, što je imalo za posljedicu odliv brojnog seoskog stanovništva u gradove. Te posljedice selo na bivšim
jugoslovenskim prostorima i danas osjeća.
Iza cijelog tog procesa je stajala vlast sa cjelokupnim državnim aparatom, koji nije bio ništa drugo do sredstvo
za ostvarenje toga cilja u rukama Partije. I, naravno, batina za kojom je Partija posezala kad je procjenjivala da je to
neophodno. Tu batinu su na svojim leđima osjetili dobro svi oni koji su stvarno bili reakcija, kao i oni za koje je
Partija mislila da su reakcija. I ovaj obrazac je uglavnom primijenjen u svim socijalističkim zemljama, doduše, neđe s
manje, a neđe s više grubosti.
Naravno, i Mataruge i Mataruižani morali su proći tu fazu i istrpljeti sve ono što je ona kao neminovnost nosila.
Opšte stanje u zemlji bilo je vrlo složeno. Zemlja je bila ratom opustošena. Vladala je oskudica koja je bila
prisutna i vidna u svim segmentima društva.Novca nije bilo. Sve je kupovano na tačkice i bonove. Država je morala
opremiti i hraniti brojnu vojsku i cio državni aparat koji joj je bio neophodan da joj vlast iz ruku ne preotmu
reakcionarni krugovi u sprezi sa spoljnim faktorom, koji nije blagonaklono gledao na put kojim je krenula nova
Jugoslavija.
Gladna vojska ne ratuje i ne brani zemlju. Otuda je vlast ulagala velike napore da je nahrani i obuče, opremi i
obuči, pa je ponovo posegla rukom u narodne naćve i prijeśeke, ali u njima skoro da nije mogao ništa nabrisati ni sam
narod.
Uslijedio je takozvani obavezni otkup i borba protiv kulaka.Otkupljivao se takozvani višak proizvoda od seljaka:
žito, meso, krompir, vuna, sijeno, slama. Zaređale su gladne i nerodne godine. Za otkupljeno, ili oteto, kako su to
doživljavali protivnici vlasti, davani su bonovi za koje su se mogli dobiti industrijski proizvodi, ali i njih nije bilo
dovoljno. Sve su to pratile brojne političke aktivnosti i određene parole koje su pravdale takvu akciju: Dok vojska
gladuje, pojedinci se bogate! Sve za vojsku, sve za front! I uz ono obavezno - Dolje kulaci! Dolje narodni neprijatelji!
Bila je to nužnost koja se teško mogla izbjeći, ali koja često nije imala mjere i koja se odvijala uz pritiske i grubosti.
Iz tog vremena ostalo je mnogo ožiljaka i gorkog ukusa u ustima skoro svih naroda u ondašnjoj zemlji. Takav osjećaj
su iz tog vremena ponijeli i ondašnji Mataružani.
Potom su došle zemljoradničke zadruge po ugledu na ruske kolhoze. One su tek dotukle selo. Mataružani su
učestvovali u njima dosta nevoljno, osim onih rijetkih koji su bili za socijalističku vlast od prvog dana i onih koji su
bili bez iđe išta. Mnogi mladi su se dobrovoljno pisali u zadruge, samo fiktivno cijepajući porodična domaćinstva,
kako bi izbjegli represiju. To je mataruški narod ponovo podijelilo na reakciju i napredne snage. Reakcija je bila
izložena preziru i bojkotu ostalih, naročito mladih aktivista, koji su željeli da se istaknu i dokažu. Bivalo je da su istu
kuću dijelili roditelji reakcionari koji se nijesu šćeli ’pisati u zadrugu ni po koju cijenu, i sin zadrugar sa svojom
63
naprednom porodicom. Na svu sreću, ovo socijalističko nedonošče, začeto u Rusiji a rođeno u Jugoslaviji, nije uspjelo
prohodati. Cio projekat je propao i ostao upamćen kao neuspješan pokušaj socijalističkog razvoja sela.
Jedinu korist od njega u Matarugama imali su Vukovo Brdo i Roganice, jer je za potrebe seljačke radne zadruge
provedena 1951.g. rijeka Kovčica iz Kamene Gore, kroz Karin, na kojoj se moglo napajati ono malo stoke što im je
preteklo iza zemljoradničke zadruge. Ostala im je i velika zadružna štala na vrhu Vukovog Brda kao i nekolika
mljekara, koje su poslije seljaci koristili za svoje potrebe.
No, to nije bila jedina muka koja je tada pritiskala Mataružane. Mnogo straha su im u kosti ugnale i odmetničke
četničke bande, koje su odbile da se predaju narodnoj vlasti, pa su se skrivale oko tromeđe Bosne i Hercegovine,
Srbije i Crne Gore. Predvodili su ih ozloglašeni Božo Bjelica i Srpko Medenica. Među njima je bio i Ivan Šljuka, iz
Mostišta kod Jabuke. A Jabuka i Mostiše su na sat ’oda od Mataruga. Šljuke su živjele i u Matarugama, pa su se
Mataružani bojali da ga, daleko bilo, ne ponese i ne povuče želja da ih sa svojom družinom posjeti i obiđe kao
bratstvenike. A to već ne bi bilo dobro.
I pored toga što su im OZN-a i UDB-a bile stalno za petama, oni su uspjeli da izvrše nekoliko teških zločina,
pogotovu onaj u Maoču, kada je postradala porodica oglašenog Marinka Golubovića. A Mataruge, kao i vazda, na
raskrsnici puteva. I do sada ih nijedan đavo, ma đe se zapođenuo, nije razminuo. Otuda im san na oči nije lako
dolazio. Čak ni onima što su odmetnike voljeli i doživljavali kao svoje. I jedne noći, kako su se i pribojavali, među
njih je banuo Ivan Šljuka sa svojim odmetnicima. Na svu sreću ponio se rođački i prijateljski prema njima.
No, narodnim mukama nikad kraja, mataruškim pogotovo. Jugoslovenskim narodima, a naročito crnogorskom,
pa i mataruškom, zlo i nesrećno vrijeme objesilo je o vrat novi vodenički kamen.U z’o čas, kako su Matružani voljeli
da kažu, svadiše se 1948.g. Tito i Staljin. Tako da im, uz svu muku s kojom su se nosili, pridodaše i novu, još crnju i
težu. A sva ta tvrda muka stala je bila u samo jednu, ali grku riječ: Informbiro! I svi su je u ondašnjoj zemlji skupo
platili, ali niko kao Crnogorci. Među kojim i 85 Pljevljaka, od kojih i više Mataružana.
Sreski komitet u Pljevljima je u to vrijeme vodio i u potpunosti držao u rukama vrlo uticajni i oglašeni Savo
Rakuš, koji je među prvim dao podršku Titu i KPJ kad ih je Staljin napao. Bio je rječit da je riječima mogao i kamen
razbiti, pričali su oni koji su ga poznavali. I dok je silni Rakuš vedrio i oblačio u Pljevljima, svi su mu se ulagivali i
gledali da mu budu što bliži. Jer nije mala stvar bila biti u milosti moćnog Sava Rakuša. Pogotovu za one nepismene i
polupismene koji su bili na raznim političkim zadacima i funkcijama na terenu, pa i na mjestima predsjednika mjesnih
odbora, kasnije seoskih opština.
Međutim, brzo se ispostavilo da je Rakuš, ipak, više volio Staljina nego Tita. Tako su bar tvrdili oni u čijim je
rukama bio kantar na kojem se ta ljubav mjerila. Kad je kantar odmjerio i pretegao u korist Staljina, Rakuš je uhapšen,
a potom i svi oni koji su do tada uspjeli da zadobiju njegovu milost, bez obzira jesu li krivi. Tako je svoje prijateljstvo
sa Savom Rakušom platilo 85 Pljevljaka, a među njima i neki mataruški kadrovi.
No, bez obzira na sve to, poslijeratna izgradnja i obnova zemlje odvijala se sa velikim entuzijazmom. Vlast je
organizovala brojne radne akcije na obnovi i izgradnji zemlje. U tim akcijama je prednjačila omladina. Rasčišćavale
su se ruševine u gradu, gradila infrastruktura, putevi, pruge i naselja u zemlji. Te radne akcije su bile i svojevrsne
škole koje su odigrale značajnu ulogu u vaspitanju i političkom uzdizanju generacija i generacija ondašnje omladine.
Na njima su se završavali i određeni kursevi koji su pojedincima omogućili i trajno zaposlenje. Uzdizao se i slavio
kult rada. Vratiti se kao udarnik s radne akcije bio je san svakog omladinca.
I Mataruge su, takođe, prošle kroz period obnove i izgradnje. I Mataružani su učestvovali, ne samo u obnovi
Mataruga, već i cijele zemlje, kroz brojne radne akcije koje su tada organizovane. I nijesu se s tih akcija vraćali samo
sa žuljevima na rukama već i s brojnim udarničkim značkama kojim su se ponosili. Ostao je upamćen Stojan
Janjušević kao trostruki udarnik, o čemu su tada pisale brojne novine. Izaći tada u novinama, na takav način, bilo je
ravno podvigu.
64
Mataružani su već imali cestu, ili džadu, kako su zvali put koji je vodio od Slijepac Mosta ka Pljevljima, koji je
gradila i popravljala crnogorska Sandžačka vojska, da bi pod komandom divizijara Janka Vukotića, provukla svoju
artiljeriju. No, njom su im u selo stigli i Austrougari, pa potom Nijemci i Italijani. Mataružani su za sve to krivili
krivu džadu, jer da im nije bilo nje, može biti da ih ne bi našli, nego bi se pogubili neđe u mataruškoj bestragiji.
Mataruge su kao opštinsko mjesto od 1913. g. pa sve do 1952.g. kad su pripojene opštini Maoče, imale određene
organe vlasti: predsjednika i opštinskog djelovođu, žandarme i žandarmerijsku stanicu. Od 1919. g. imaju osnovnu
školu, a nešto kasnije i putarsku kuću i putarsku službu. Mataruge su još tada imale telefonsku liniju.
Predsjednici mataruške opštine prije Drugog svjetskog
rata bili su: Miko Despotović, Mitar (Dmitar)
Janjušević, Mile Vukašinović i Joko Knežević.
U toku rata predsjednici NOO bili su: Simo Despotović,
Rade Koćalo, Dašo Sokić, a predsjednici NO, poslije rata:
Miloš i Milanko Janjušević.
Kada su Mataruge ušle u sastav maočke opštine,
predsjednik je bio Miloš Ćirović.
Boško Ćirović je poslije rata bio sekretar SNO.
Mile Vukašinović
Dašo Sokić
Kapitalna mataruška investicija, kako bi se danas reklo, bila je velika i lijepa zgrada osmogodišnje škole koja je
izgrađena 1953/54. g. od strane nove vlasti. Potom je samodoprinosom i dobrovoljnim radnim akcijama uslijedila
izgradnja Doma kulture, u kojem se narod okupljao na raznim skupovima. Đaci su ga koristili i kao sportsku salu, a
kad su Mataruge dobile struju, korišćen je na opštu radost Mataružana i kao bioskopska sala.
Osnovna škola u Matarugama je počela sa radom 1919. u adaptiranoj ranijoj austrougarskoj žandarmerijskoj
stanici. U školu je tada upisano 40 učenika iz Ljutića, Mataruga i Kozice. Prvi učitelj u školi je bio Stanko Duraković.
Poslije njega u školi su sve do rata 1941.g. radili učitelji Ilija Batrićević, Radoje i Angelina Zečević, Panto Mališić i
Mihailo Aletić. U toku rata škola je bila zatvorena. Ponovo je otvorena 1944.g. i radila je u privatnim kućama, sve do
izgradnje zgrade nove osmogodišnje škole 1953/54.g.
Novoizgrađena škola u Matarugama -1954.g.
Mataružani na radnoj akciji oko škole
65
Kolektiv škole šesdesetih (Obrad Despotović, prvi s lijeva sjedi, do njega Miloica
Devedžić, stoji s lijeva prvi Slobodan Purić i krajnji u drugom redu Ilija
Vukićević
Joko Knežević i školski kolektiv
Osnovna škola u Obardima je počela sa redovnom nastavom 1908. mada je otvorena uz izvjesne probleme dvije
godine ranije. Prvi učitelj je bio Milovan Ljujić, a potom Akan Despotović, Milivoje Kajević, Krsto Avramović,
Milan Terzić, Luka Dajković, i Spaso Lalović. Poslije rata učitelji su bili Đorđije i Obrad Despotović, Radoje
Zindović, Savelja Vujović, Dušan Ilinčić, Jelka Rakočević, Ljubo i Rosa Šljukić, Rastko Rovčanin i Dobrila Milikić.
Škola u Kozici je počela sa radom 1930.g. u kući Mila Vukašinovića, a 1946. g. u novoizgrađenoj školskoj
zgradi na brdu Parež, čija je gradnja započela 1939.g. Učitelji u njoj bili su: Đorđo Antonović, Kina Šiljak Vučković, Milan Popadić, Danica Travica, Uroš Leković, Jelena Milić, Olga Perazić, Milisav Popović, Dana Đurović,
Đorđe Radulović, Branislav Dmitrović, Ilija Vukićević, Ljubomir Kaluđerović, Žarko Krezović, Milanko Vučetić,
Jovan Kamban, Antonije Vuksanović, Mara i Gleda Cvijović, Petar Kartal, Čedo Knežević, Drago Gajević, Rasim
Aljković, Dušan Gajević, Stana Gačević, Gordana Damjanović i Dijana Bošković.
Osnovna škola u Kozici
Osnovna škola u Obardima
Kroz osmogodišnju školu u Matarugama prošlo je više od 1500 Mataružana. Prošle su i čitave kolone učitelja i
nastavnika. I svi su oni ostali i u pojedinačnom i u kolektivnom pamćenju Mataružana kao divni ljudi koji su
njihovu đecu izveli na put. Ali Mataružanima i mataruškim đacima koji su danas kao odrasli ljudi rasuti diljem
ondašnje Jugoslavije, ostali su u najdubljem sjećanju, prvo učitelj, a potom direktor Ilija Vukićević, i nastavnici
Obrad Despotović i Periša Poleksić.
66
Ilija Vukićević
Kolektiv osmogodišnje škole u Matarugama, sedamdesetih godina
Ilija je svojom spoljnom strogošću, ispod koje se krila jedna velika ljudska toplina, uspio da prilično nestašnu i
divlju matarušku, obarđansku i kozičku đecu opitomi i ugna u brazdu i privikne na rad i red. A Obrad Despotović i
Periša Poleksić, koji su predavali srpsko-hrvatski i ruski jezik, bili su intelektualci kakve bi poželjele i najrazvijenije
sredine. Oni su isključivi krivci što su se neki njihovi đaci kasnije u životu odali uzaludnom i đavoljem poslu –
pisanju. I oni su utemeljili školsku biblioteku koja danas broji preko 4. hiljade naslova.
Direktori škole u Matarugama bili su i Vukoica Joksimović, Miloica Devedžić i Čedo Gajević. Čedo je bio na
toj funkciji više od dvadeset godina, sve do penzionisanja.
Sekretar škole bio je od početka rada, pa sve do penzionisanja Čedo Janjušević, a potom Vukajlo Gačević.
Čedo Janjušević je dobitnik najvišeg opštinskog priznanja Novembarske nagrade (1974.g.), koja se dodjeljuje,
za Dan oslobođenja Opštine Pljevlja, najzaslužnijim pojedincima i kolektivima. Čedo je i nosilac više viskoih
odlikovanja i drugih priznanja.
U dubokom sjećanju Mataružana i mataruških đaka je
ostao i dugogodišnji prodavač u tada jedinoj prodavnici Milija
Gačević - Tapo, vazda spreman za šalu. A malo je koji đak,
pogotovo nestašni, ostao a da ga on nije izmjerio svojim
drvenijem metrom koji mu je vazda bio pri ruci.
Dugogodišnji predsjednik MZ u Matarugama bio je
Radoje Sokić.Ostao je upamćen i Milija Peruničić, dugogodišnji
mataruški šumar.
Sve su to bili ljudi od ugleda i autoriteta koje će
pamtiti i poštovati generacije mataruških đaka i roditelja.
Vukoica Joksimović i Čedo Janjušević
Sljedeća, za Mtaružane značajna investicija bila je
elektrifikacija sela.
Ovoj akciji prethodile su brojne političke aktivnosti i pripreme, kako bi se narod ubijedio u ispravnost jedne
takve odluke. Naravno, iza takve odluke je morala stati Partija, odnosno Komitet. I tako krupna odluka iza koje su
stali Partija i Komitet nije smjela doživjeti neuspjeh. Zapitaće se neko: pa čemu i zašto tolika politička vrtutma oko
elektrifikacije sela, kad je to opštekorisno za svakog mataruškog domaćina!?
67
Zašto!? Zato što je to jednostavno bio metod rada Partije. Svima je trebalo staviti do znanja ko kosi, a ko vodu
nosi! Partija je bila ta koja o svemu promišlja, koja prednjači u svemu što vuče naprijed i u progres. Tako je ona
obezbjeđivala svoj prestiž u narodu i svoje mjesto mobilizatora širokih narodnih masa.
Odnosno, tako je čuvan i usavršavan partijski mehanizam vlasti koji je bio i ostao neprikosnoven za sve vrijeme
Titove vladavine.
Aktivnosti Partije pratile su aktivnosti i svih ostalih društveno-političkih subjekata na terenu: mjesnih
organizacija SSRNJ-a, omladine, boraca, udruženja žena, rezervnih vojnih starješina itd. Naravno, i MZ i njenih
organa.
Za predsjednika Režijskog odbora izabran je sekretar škole i veliki društveno-politički radnik i aktivista sa
zaslugama iz rata i poslijeratne izgradnje, Čedo Janjušević. Odbor je bio brojan i u njemu je svako selo imalo
predstavnika.Uveden je i razrezan samodoprinos u novcu domaćinstvima prema imovnom stanju, kao i ostale
obaveze. Utvrđen je broj stubova koje je svako domaćinstvo moralo dati, tj. odsjeći i dovući na trasu, broj rupa koje je
moralo iskopati, broj dnevnica u radnoj snazi i volovskoj zaprezi, itd. Naravno, najveći doprinos je razrezan Mikailu
Bezareviću, 60.ooo dinara. Sledećem do njega 35.ooo. Mikailo je bio naslijedio ogromne pare iz Amerike, pa je
režijski odbor smatrao da je prema imovnom stanju dužan i dati veći doprinos.
Elektrifikacija je uspješno završena u Matarugama do na vrh
Vukovog Brda. Ukupno je 217 mataruških domaćinstava dobilo struju. A
nešto kasnije su struju dobili i Obarde, Strmećica i Kozica. Tako je i u
najzabačenijem mataruškom budžaku 1963/64. g. zasijala sijalica
odgoneći iz njega vijekovnu tamu, promijenivši Mataružanima život
zauvijek.
Ta sijalična svjetlost koja je tada obasjala Mataruge i Mataružane
bila im je, kao i sloboda koja im je 1945. sinula, nešto najljepše i
najsvetije što su im NOR i nova socijalistička vlast i obećali i donijeli.
No, bilo je i otpora ovoj akciji. Naime, pojedinci koji su bili
nezadovoljni razrezanim doprinosom, odbili su da učestvuju u akciji i za
neko vrijeme su ostali bez struje. Kasnije su je dobili uz neke minimalne
troškove.
Precizne i čitke evidencije predsjednika Režijskog odbora
Elektrifikacija mataruških sela bila je velika radna pobjeda Partije i mataruškog naroda, koja mu je ulila
samopouzdanje i volju za novim pregnućima. Ovo je narodu bio dokaz da može sve ako sluša i slijedi svoju vlast i
Partiju koja ga vodi.
Veliki problem Mataružana i mataruških sela bila je seoska putna mreža .
Ondašnja vlast nije imala ni snage ni volje da se uhvati u koštac s tako krupnim problemom, kao ni s
problemom vodosnabdijevanja vazda žednih Mataruga.
Urađeni su neki šumski putevi koji su Mataružanima unekoliko olakšali život kao: put s Nule do Jerininog grada
u Kozici, ili put Obarde - Strmećička Rijeka, koji su koristili Vukovljani i Strmećičani. Put od centra u Matarugama
uz Cvijetino brdo i dalje za Kozicu, mnogo puta popravljan i nasipan, takođe je mnogo značio za sela Brezu, Klađe,
Purića Dolinu, Kozicu i Vukovo Brdo.
Obarđani su se rano povezali, prvo dobrim makadamskim putem, koji su potom asfaltirali, s putem Pljevlja Prijepolje, a i mnogo prije ostalih mataruških sela su riješili pitanje vode.
68
S nešto kraćih i slabijih puteva su još neka ljutička i roganička sela bila povezana za staru matarušku džadu koja
je napokon proširena u dobar asfaltni put osamdesetih godina.
Bilo je i više pokušaja da se trajno riješi pitanje snabdijevanja vodom Mataruga. No svi su oni propali. Na kraju
se pod starost umiješao i Joko Knežević. Naime, za potrebe izgradnje Termoelektrane u Pljevljima potopljen je dio
kanjona Ćehotine, a sa njim i neki izvori koje je koristilo mataruško selo Gačevića Dolina i susjedni Otilovići.I crkva
u Dubočici trebalo je da bude potopljena. Međutim, ondašnje vlasti, odnosno Vlada Crne Gore, uz saglasnost Partije,
koja se još itekako pitala, donesu odluku da se crkva izmjesti na jedno lijepo bogomdano mjesto iznad Dubočice, kao
i da se iznađe rješenje za mataruške i otilovičke probleme s vodom.
Procijenivši da postoje realne mogućnosti za trajno rješenje vodosnabdijevanja Mataruga i Otilovića, Joko
odluči da se i sam umiješa i pomogne. Krene u političku akciju i počne od Mataruga. No Mataružani, ko zna iz kojih
razloga, zdravom razumu neobjašnjivih, i ovaj put udare uprijeko od Joka. Razočaran i ogorčen na jednom burnom
sastanku morao ih je prekoriti:
Vi ste me, Mataružani, izdali i 41. pa evo me izdadoste i sad! Ako, ako, ali bojim se da će to i
sada biti na vašu štetu kao što je bilo i onda!
Videći da od zajedničke akcije nema ništa, svako se snalazio kako je umio i mogao. Neka sela su sama, druga
uz pomoć države i zasluga pojedinaca i njihovih ličnih veza, uspjela riješiti pitanje vode (jedan dio Ljutića, Šarci,
Gačevića Dolina, Vukovo Brdo).
Mataružani su imali i svoga doktora, što bi se danas reklo - izabranog. Vrulja, kao opštinsko mjesto kojem su
pripadale i Mataruge do šesdesetih godina, imala je poštu, stanicu narodne milicije i ambulantu. Tako da je
Mataružanima, tu na dohvat ruke, bio dr Geljo, kako su zvali starog doktora Dimitrijevića.
No sve je to bilo, očigledno, kasno. Proces migracije stanovništva iz sela ka gradovima, izgleda, nije moglo ništa
više zaustaviti. I mataruška sela su se ispraznila i ostala bez stanovnika i potrebne radne snage. Omladina je masovno
otišla u gradove. Najprije je više od 30 Mataružana otišlo u narodnu miliciju, i to probranih. Samo s Vukovog Brda u
narodnoj miliciji bilo je 7 Janjuševića.
Ostali su otišli u razna preduzeća i fabrike diljem cijele zemlje, a najviše u KAP i Željezaru. Vrijedni
Mataružani su se brzo snalazili i postajali dobri radnici i majstori. Mnogi su ogradili dobre kuće, pa se jedno cijelo
naselje u Podgorici prema KAP-u zove - mataruško.
Za njega je vezana i jedna mataruška, moglo bi se reći, šaljiva anegdota, doduše puna jetke istine.
U posttitovo doba, došlo neko drugo vrijeme. Proradili pogani jezici, demokratija je, pa je svak mogao pričati i
psovati koga je i kako stio do mile volje. Raskomotili se pojedini, pa osuli, najviše po Titu i Titovini:
Te nije valjala nikome, te samo je zlo donijela, te zadužila je narod da se ni čukun - čukun unici neće moći odužiti, i bokte
pito još što!
Dozlogrdilo to jednoj babi - đevojci iza šporeta, pa će im prijekorno:
De, bogoti, ne tarandajte. Vi ništa ne znate, kad tako pričate. Nije vam valjo Tito!? A svakom
vam je isbisko i istrijebio vaške i iz opanaka. I svakog je Mataružanina, i onog potonjeg, odveo u
vabriku, ogradio mu kuću, posadio ga u lemuzinu, objesio mu mašnju o vrat i zađenuo penkalu za
džep! Doći će vama oni koji vam valjaju! Pitaću vas ja onda, ako binem živa, valja li vam Tito.
Dođe vrijeme te joj se riječi obistiniše. Pozatvaraše se i propadoše fabrike. Neke bud zašto prodadoše i
privatizovaše. Radnike razjuriše na ulice i napraviše od njih besposličare i zaludljebe.
69
Valja li vam sad Tito!? - pita ih baba, a ovi ugnuli glavu u ramena, objesili noseve, zure u pod i ne
progovaraju.
I brojna mataruška omladina je otišla na školovanje, posvršavala male i velike škole i rasula se i ostala po
bijelom svijetu. Matarugama se vraćala u vrijeme ljetnih odmora i o državnim praznicima kojim se nekada radovala i
jedva čekala da dođu -1. maj, 29. novebar, kao i za Novu godinu. Danas tih praznika više nema, ma da ih se mnogi još
sa sjetom sjećaju i žale za njima. Umjesto dolazaka, Mataružani danas po bijelom svijetu tegle svoj zavičajni prtljag,
driješe ga i prebiraju po njemu kad ih savlada nostalgija, sanjajući svoje Mataruge i misleći o njihovom napretku i
dobru.
Mataružani u AB revoluciji
No, ako ćemo pravo, novo vrijeme koje se u Crnoj Gori računa kao istorijska prekretnica, možda je
Mataružanima pružilo i najviše. Naime, AB revolucija kojom je 1989.g. srušena komunistička vlast u Crnoj Gori i
uklonjeni iz politike Titovi saborci, stvorila je širok prostor da se narodne mase razmahnu i iznjedre nove kadrove i
nove vođe, koji će ih povesti u nove radne pobjede i još svjetliju budućnost.
AB (antibirokratska) revolucija je izbacila u vrh politike, koja se još formalno mogla nazvati jugoslovenskom,
nove ljude, ljude novog formata.
U nekim republikama bili su to stari komunisti, pa i Titovi
saborci, koji su u njegovo vrijeme ispali iz igre i bili skrajnuti,
nerijetko i zatvarani (Hrvatska i BiH).
U Srbiji i Vojvodini, moglo bi se reći novi, od kojih je Jogurt
revolucija napravila svoje nove heroje poput Mihalja Kertesa i
njemu sličnih.
U Crnoj Gori su to bile mlade junoše pune samopouzdanja u
svoje znanje i umijeće.
AB revolucionari u akciji
Komunističko vrijeme od svih njih je jednoglasno označeno
kao vrijeme jednoumlja, vrijeme odnarođene, birokratizovane i nenarodne vlasti koja je s pravom poslata na đubrište
istorije. Uvedeno je višestranačje koje je trebalo da omogući razmah i procvat demokratije na jugoslovenskim
prostorima.
Može biti da je to bilo dobro zamišljeno, ali se u životu jugoslovenskih naroda desilo sve suprotno.
Republička rukovostva su počela međusobne svađe koje su dovele do krupnih razlika u generalnom gledanju na
budućnost jugoslovenske države. Ispoljile su se krupne razlike u pogledu ustrojstva zemlje, koje su direktno dovele u
pitanje i njen opstanak kao federacije. Razlike su, pokazalo se, bile nepomirljive. I da se oko toga ne duži, zemlja se
poslije pedeset godina raspala po nacionalnim, avnojevskim šavovima. Bratstvo i jedinstvo koje je trebalo čuvati kao
zenicu svog oka, kako je govorio Tito, ismijano je i odbačeno kao komunistička prazna i glupa floskula, koja je
zamajavala široke narodne mase.U takvim uslovima nacionalizam je bujao kao korov iz kojeg su ponovo buknule
stare podjele i mržnje, rađajući nove četničke vojvode i ustaške doglavnike.
Svijet je u svemu tome mešetario i gledao svoja posla i svoje interese.
U svemu tome, kao stožer oko kojeg i zbog kojeg se sve vrćelo, bilo je Kosovo i neriješeno pitanje Srba u
njemu. Drugi su ga posmatrali kao neriješeno pitanje Albanaca. Zavisi ko je i iz kog ugla gledao. Međutim, ono je i
jednima i drugima poslužilo da preko njega prelome druga suštinska pitanja oko kojih se nijesu slagali i koja su
70
smatrali neriješenim. Srbi su prije svega, isturili srpsko pitanje, koje za njih nije bilo riješeno niđe osim u užoj Srbiji.
Tražene su i promjene granica među republikama.
Sasvim očekivano, takva količina uzavrelog nacionalizma i nacionalističkih strasti, uz pamet koja je isplivala na
čelo republika, mogla je dojučerašnje zbratimljene jugoslovenske narode odvesti samo tamo đe ih je i odvela – u
krvavi građanski rat.
Jugoslavija je doživjela, kako kaže poznati istoričar Branko Petranović, a kojeg u Istoriji Pljevalja, na str. 440
navodi V. Starovlah, trojaki slom: društveno - političkog sistema, međunacionalnih odnosa i Jugoslavije kao države.
Tome se može dodati: i potpuni moralni slom, slom svih vrijednosti koje baštini savremeni svijet. I na kojim opstaje.
Mataružani su i u AB revoluciji, kao i svim ranijim revolucijama na ovim prostorima, učestvovali na sebi
svojstven način. Zdušno su je podržali i stali iza nje, ali nijesu formirali neke mataruške antibirokratske formacije koje
bi jurišale na tvrđavu komunističke birokratije, u liku Vlade Crne Gore. Mada, bilo je nekih vrlo aktivnih pojedinaca
koji su bili uzigrali, misleći da je došlo njihovih pet minuta. Rastrčali su se po raznim komisijama koje su ispitivale
zloupotrebe stare vlasti kroz ondašnji Titograd, današnju Podgoricu, nudeći vođstvu AB revolucije svoje usluge na
rušenju omražene komunističke vlasti, a naročito nekih njenih pojedinaca, pa i nekih svojih Mataružana. No, vođe AB
revolucije su, ne prepoznajući u njima neku antibirokratsku snagu, ostale ravnodušne na njihovu ponudu. Ni kasnije
im, koliko se god trudili, nije polazilo za rukom da se ubace u maticu AB revolucije, kao što im ni danas ne uspijeva
da se po osnovu tih i takvih zasluga dočepaju kakve funkcije, ne bi bježali čak ni od ministarske, koja bi zadovoljila
njihove naglo narasle apetite.
Drugi nijesu imali takvih ambicija, ali su sa svojim preduzećima istrajno protestovali i štrajkovali i više se puta
zagonili put Vlade, predvođeni oglašenim Loćkom, odlazeći organizovano autobusima uz zurle i borije, u ondašnji
Titograd, njeno sjedište. I opijeni zanosom onog što su naslućivali da će se desiti pjevali - Nema rada,nema rada, dok
ne pa’ne vlada! Revolucionarni zanos nije bio ništa manji od onog ranog komunističkog koji je pratila ona poznata
koračnica: Budi se Istok i Zapad!
No, i jedni i drugi su se, uprkos zaslugama i visokom mišljenju o sopstvenim kvalitetima, našli na periferiji
društvenih procesa koje je iznjedrila AB revolucija, pogubljeni, zaboravljeni i ostavljeni da se sami snalaze u
metežnom vremenu koje je nastupilo.
Doduše, to mutno i metežno vrijeme nije samo njima iskrivilo svijest o sopstvenoj veličini, već i mnogim
znavenijim od njih. Istini za volju, mnogome je s tako iskrivljenom sviješću pošlo za rukom da se dočepa onog što mu
ni po čemu nije moglo pripasti.
Naime, vođe AB revolucije su ubijedili ondašnju radničku klasu, među njom i Mataružane, da ih je opljačkala
odnarođena, birokratska i izdajnička komunistička vlast, koju oličava Vlada CG i da je treba srušiti. Da je izdala Srbe
i Crnogorce na Kosovu i dovela zemlju na rub provalije. Radnici brojnih crnogorskih preduzeća, iako su sva vrlo
uspješno poslovala, a oni uredno primali dobre plate i još ponešto uz njih (topli obrok, prevoz, regres za godišnji
odmor, dosta puta višak, nekad nazvan trinaesta plata), povjerovaše u to i aknuše za njima te je uličnim mitinzima
srušiše. Antibirokratska revolucija, kako je vrijeme pokazalo, bila je presudna za zajedničku državu.
Deklerativno, cilj AB revolucije je bio da socijalizmu vrati humani lik koji se bio, navodno, pogubio u
birokratskim lavirintima i osionosti odnarođene vlasti. Muđutim, to je bio klasični puč kojim je promijenjen vladajući
društveno-politički sistem. Umjesto socijalizma i radničkog samoupravljanja uspostavljen je kapitalizam u svom
najgorem obliku (prvobitna akumulacija kapitala).
Rezultati i doseg te revolucije danas su očigledni i vrlo mjerljivi, i na nivou Crne Gore i na nivou Mataruga.
Njene plodove danas uživa ta ista radnička klasa.Uživa ih i cio crnogorski, pa i mataruški narod. Naravno, uživaju ih i
onih nekoliko mataruških AB revolucionara.
71
No, to kako se danas živi, kuda se pogubiše onolike fabrike i preduzeća, kuda nestadoše onolika radna mjesta,
što bi s minulim radom brojnih trudbenika i, na kraju, šta se učinje od onako lijepe zemlje, može biti i nije toliko
važno koliko je važno to što se danas mogu politikom svi baviti do mile volje, i, naravno, kako je kome drago.Ta
mogućnost je Mataružane potpuno oduševila i bacila u višedecenijski zanos.To je vrhunsko dostignuće i neprocjenjiva
tekovina AB revolucije. Učiniti svakog čovjeka političkim subjektom (homo politicus) i dati mu mogućnost da bitno
utiče na, kako se to danas kaže, magistralne tokove politike, i to u svim njenim segmentima. Mataružani su tu
mogućnost prihvatili i predali joj se sa neviđenom strašću.
Kad dođu izbori ili kakvi važni politički i sudbonosni događaji, kao što su pitanje Kosova, ili jezika i crkve, na
koje oni, kako misle, mogu presudno uticati, Mataruge i Mataružani prosto uzavru. Ostave se svih domaćinskih i
kućnih poslova i zaborave na njih kao na lanjski snijeg. Dohvate se politike, pa zbogom bijeli svijete!
Doduše, Mataružani su i u ovako sudbonosnim momentima podijeljeni, kao što su uvijek bili. Jedni su za ove,
drugi za one, treći za neke tamo, i tako do u nedogled. I svi su protiv izdajnika. A izdajnici su svi koji ne misle kao
oni. I svi misle da su u pravu, čak i kad ih događaji i vrijeme potpuno demantuju. Nema činjenica koje su oni spremni
da prihvate i priznaju ako se kose s njihovim uvjerenjem i ličnim osjećajem.
No, ovo smutno i metežno vrijeme donijelo je Mataružanima, osim zadovoljstva da se bave politikom do mile
volje, i neke praktične koristi. Naime, mladi crnogorski antibirokratski politčki vrh se nešto međusobno sporečkao a
potom i za gušu dohvatio, pocijepavši se na procrnogorski i prosrpski. Između njih otpočnu žestoke političke borbe
koje se prenesu i na vascijeli crnogorski narod, pa i mataruški, koji se oko njih podijelio na dvije polovine kao
raspolućena jabuka.
A Mataružani k’o` Mataružani, masovno stanu iza prosrpskog bloka. A i iza koga bi drugog!? Kad su im svi bili
Srbi od postanja. I kad ih bole kosovske rane više n’o druge. No, i pored toga, određenim spletom okolnosti i ličnim
angažovanjem nekih pojedinaca koji su imali jak uticaj na procrnogorski blok i ondašnju vlast, i koji su na sve to
gledali malo drugačije, Mataruge se nađu u fokusu pažnje te vlasti. Mataruge i Mataružane stanu obilaziti brojni
vladini ministri i podministri i zanimati se šta se dâ učiniti za njih. Kad to vidi onaj drugi prosrpski politički tabor,
iako mu nije bilo jasno šta je to toliko važno u Matarugama privuklo pažnju i same crnogorske Vlade, odluči i sam da
se posveti Mataružanima. Tako da se u Matarugama stadoše smjenjivati na raznim političkim skupovima čas jedni,
čas drugi, kao nekada partizani i četnici. I jedni i drugi u borbi za matarušku podršku obećavaju i nude i ono što im
niko i ne traži. Mataružani zbunjeni, ugnuli glave u ramena pa samo trepću. Nije im jasno čime su zaslužili toliku
brigu i milost onih koji ih do juče nijesu viđeli.
Vlada, da li vidjeći nepravdu koju su Mataružani trpljeli od Crne Gore još od 1913. kada su joj pripojeni, ili
zahvaljujući uticajnim vezama, a može biti naslutivši i kakav kadrovski ili ekonomski potencijal u Matarugama, riješi
da odriješi kesu. Odluči da ih sve išara novim novcijatim putevima i da svako mataruško selo veže za modernu
matarušku asfaltnu džadu. A potom zasuka rukave da ih napoji gromovitom vodom sa čuvene Petrove česme, iz
Crnog vrha. I ne samo Mataružane već i Otilovičane. Bila je to te godine najveća investicija u jedan seoski vodovod u
Crnoj Gori. Naime, vodovod Petrova česma - Mataruge – Otilovići, dug je preko 25 km. i predstavlja vrlo
komplikovan zahvat. Koštao je konačno više od milion eura, a ako se tome dodaju i izgrađeni putevi, u Mataruge je u
ovom periodu uloženo više od milion i po eura (1999 - 2003).
Put za Kozicu probijen još u socijalističko vrijeme
(osamdesetih godina) do osnovne škole, a potom 1999. do kraja
sela, uz još nekoliko krakova, asvaltiran je kasnije skoro do samog
centra samodoprinosom građana i sredstvima Republike i lokalne
uprave. Kroz najzabačenija kozička sela (Vranjaču i druga), iz
pravca Kovrena i Gorica, vojska je probila slabiji put 1978.g.
prilikom neke vojne vježbe.
Put za Kozicu preko Cvijetinog brda
72
Mataruško selo Obarde, iako na samoj granici sa Srbijom, priklonilo se crnogorskom bloku i podržalo ga na
svim izborima. Ono je već imalo dobar asfaltni put i riješeno pitanje vode od ranije. Sada je dobilo i najkvalitetnije
napajanje trofaznom strujom. Elektromreža je dugačka više od 9 km i sva je na betonskim stubovima, a svaka je
seoska kuća makadamom povezana sa asfaltnim putem u centru sela.
I sva ostala mataruška sela su povezana novoizgrađenim putevima jedna za drugo i za asfalni put Pljevlja Mataruge - Vrulja ili Obarde - Ranče.
Lokalna vlast, vidjeći Vladino angažovanje na izgradnji infrastrukture u mataruškim selima, iako ga je
osporavala i dovodila njegovu legitimnost u pitanje, odbijajući da i danas iz tih razloga neke puteve uvrsti u lokalne, i
sama krene u akciju.Tako da je i njenim angažovanjem izgrađeno i nasuto dosta puteva, a napravljen je i most na
Zemuncu.
Crna Gora je, zahvaljujući brzom razvoju mobilne telefonije, dobila strane investitore, pa je telefon postao
stvarnost u svakom i najzaturenijem pljevaljskom pa i mataruškom selu. Nema mataruškog đeteta niti babe da ne drže
u džepu ili rukama telefon i da im u svakom momentu nije dostupan onaj koga požele da čuju. To se već može
ubrojati u veliko dostignuće i tekovinu novog vremena, do tada prosto nezamislivu.
No, uprkos tome mataruška sela su ostala prazna, a imanja opušćela. Prema popisu iz 1921. g. Mataruge su
imale 1976 stanovnika sa selima Ljutići, Obarde i Kozica. Po popisu iz 1931. g. 1506. iz 2003.g. 745 (Kozica 153,
Ljutići 168, Obarde 165, Mataruge 259), dok su po zadnjem popisu iz 2011.g. imala 575 stanovnika (Kozica 142,
Ljutići 113, Obarde 131, Mataruge 189). Mataruška domaćinstva su mahom staračka.
I stočni fond u Matarugama je skoro desetkovan. Prema popisu iz 1991.g. u Matarugama je bilo goveda 1344,
ovaca 4660, konja 143 itd. Danas jedva ako ima 5 - 6 domaćinstava koje drže po desetak krava, ostala rijetko po
kravu, dvije. Postojala je farma ovaca i koza u Obardima koja se, nažalost, nije održala. Nekoliko domaćina drži po
buljučić brava, kako Mataružani zovu ovce, ali sve u svemu taj broj ne prelazi 160. U cijelim Matarugama ima pet šest konja, i to je sve.
Iako imaju izvanredne uslove za stočarstvo i zemljoradnju, Mataružane je, izgleda, više zanimala politika. Tako
da su Mataruge i Mataružani imali zadovoljstvo da dožive i dvije posjete na najvišem državnom nivou. Naime, u
Matarugama su, tačnije u Obardima, boravila i dvojica predsjednika Crne Gore.
Prvi predsjednik države koji je stupio među Mataružane, odnosno Obarđane, bio je Mišo Vlahović, brat čuvenog
revolucionara Veljka Vlahovića. Mišo je bio profesionalni diplomata, ali se
osamdesetih vratio u Crnu Goru u kojoj je izabran za predsjednika Predsjedništva
CG. Riješio da u ljeto privatno posjeti prijatelja u jednom mataruškom selu. Na
nagovor svog domaćina, iako nepripremljen, prihvati da s opštinskim rukovodstvom
posjeti Obarde, kroz koje ga je vodio put ka Vukovom Brdu.
Obarđani, domaćini na glasu, obraduju se Predsjedniku i dočekaju ga raširenih
ruku i s pečenim bravom na stolu, kako je odvajkada red i običaj da se dočekuje mio
gost, iako je tek bilo objutrilo. Bio je to pravi radni doručak Obarđana s
predsjednikom države. Kasnije su i američki predsjednici to uveli kao praksu, biće
viđeli od Obarđana.
Crnogorski predsjednik svjetski čovjek, diplomatskih manira, s mjerom i
ukusom u svemu, tek da ne uvrijedi Obarđane, pojede samo jezik od onog brava što
su ga iznijeli kuvanog pred njega i goste. Obarđani, zabrinuti za njegovo zdravlje,
salete mu prijatelja, a svog komšiju:
Da Preśednik, daleko bilo, nije što zabonio te ne dovaća
Mišo Vlahović
73
do one kuvane jagnjetine!? Ili mu se, ne daj Bože, ne sviđa njihova jagnjetina!?
A on bi bio prvi koji je našo manu obarđanskoj jagnjetini.
Bez brige - umiruje ih ovaj. Vašoj jagnjetini nema ravne, to je opštepoznato.
No, predsjednik vam je svjetski čovjek, diplomata, a diplomate su skromne,
jedu tako, vrlo malo.
Vala ti Ostoja, ako je tako, ne bi mog’o biti diplomata, pa kad bi se zemlja prevrnula - dobacuje
jedan seljanin Ostoji Zindu koji se spremao da pozdravi goste.
A što to ja ne bi mogo biti diplomata!? - popriječi ga ovaj očima.
Ne da ti kurjak što je zinuo iz tebe! - dočeka ovaj.
Ne bleji - tiho da se ne čuje, veli mu Ostoja u prolazu - da ne ostaneš bez jezika ko i onaj brav!
Ostoja čovjek iz naroda, rječit, a ukazala mu se prilika, odužio sa zdravicom i pričom o oboranim dolinama s
dva vola i dva brata blizanca, po kojim je selo dobilo ime, nikako da savije i svede priču na ono što muči Obarđane.
Ostali nestrpljivi, a plašeći se da i Predsjednik i gosti ne izgube strpljenje, tresnuše bez uvijanja i okolišenja
svoje zahtjeve ispred njega.
Oćemo tri stvari: telefon u selu, da nam je prodavnica redovno snadbjevena brašnom i da
poštar donosi penziju u selo Đorđiju Despotoviću (jedini penzioner tada u selu).
Predsjednik ih gleda znatiželjno, pljevaljsko rukovodstvo zbunjeno. Šta li ih čeka na kraju ako je ovako
ultimativan početak.
Imate li još nešto!?- pita ih Predsjednik oprezno, a sve strijepi da je to samo uvod u nešto krupno
i nemoguće.
Nemamo, vele, no oprostite što Vas i s tim mučimo, ali to nam je najpreče.
Dobro, razumijem ova dva prva zahtjeva, i oni će vam odmah biti riješeni, ali mi nije sasvim
jasan ovaj treći? - nastavlja Predsjednik dijalog s Obarđanima.
Kako nije jasan!? - čude se Obarđani. Pa kad učitelj Đorđije ode po penziju na Jabuku ili u
Pljevlja, svu je ostavi u kafani, pa poslije nema okle da nam plati pivo u prodavnici.
A,tako znači!?I taj vam je zahtjev opravdan i usvaja se! - zadovoljno će Predsjednik. Potom se
okrenu prijatelju koji je sjedio do njega : Ovi tvoji Obarđani, neki mnogo skromni ljudi.
Radnom dorčku Obarđana s predsjednikom Crne Gore u školi u Obardima u ljeto 1984.g. prisustvovao je i
Obrad Despotović, novinar tada mnogo cijenjenog lista Borbe, inače Obarđanin. Nije odolio izazovu već je napravio
vrhunsku reportažu o ovom skupu, punu humora, koja je bila nagrađena od strane Borbe. Obarđani su se malo ljutnuli
na njega, jer su im oni zahtjevi iznijeti Preśedniku, u njegovoj reportaži izgledali nekako još tanji i bleđi nego što su
bili, shvativši kakvu su priliku propustili.
Ali su ipak bili zadovoljni. Predsjednik je održao obećanje. Dobili su telefon-radio stanicu i vezu sa svijetom,
kako su govorili. I prodavnica je bila uredno snabdijevana brašnom, zbog čega su im se njive zalivadile, a livade
zakorovile. Jedino je učitelj Đorđije i dalje odbijao da čeka poštara u selu. Ipak je volio da se s njim sretne u gradu.
Biće da je u varoši pivo bilo hladnije i ugodnije.
74
Predsjednika je na ovom putu pratio i poznati novinar Politike, Vasko Ivanović, tako da je predsjednikova
posjeta Obardima i Vukovom Brdu ostala zabilježena i u njoj.
Obarđani su duhoviti ljudi i vole humor pa i na svoj račun.
Šesdesetih godina dođe na Jabuku proslavljeni komandant iz Drugog svjetskog rata Peko Dapčević. Na Jabuci,
udaljenoj od Obardi pola sata ’oda, podignut je lijep spomen dom pioniru Bošku Buhi, narodnom heroju. Obarđani bi
da vide i pozdrave Peka ali ne znaju kako da to izvedu. Ne dolazi se lako do Peka. Obrad Despotović, novinar, vidi
svoje Obarđane na muci, žao mu ih, pa će im:
Ništa lakše! Ajte za mnom, ja ću to. Vi ne govorite ništa, samo klimajte glavom
i potvrđujte ono što kažem.
Opreme se i narede Obarđani, pa na čelu s Obradom, pravo pred Peka.
Druže Peko, ne mogu im ništa! Navalili ovi moji Obarđani, oće, vele, da vide i pozdrave onog
koji ih je u ratu pobijedio i popiju piće s njim ako je ikako moguće!? - raportira mu Obrad.
Peko ih gleda radoznalo. Oni zbunjeni, nemaju kud, klimaju glavama i potvrđuju Obradove riječi. Nema kud ni
Peko no ih primi i lijepo ugosti.
Drugu posjetu, na najvišem nivou, Obardima, učinio je predsjednik CG Milo Đukanović, u martu 2001.g.
Predsjednik Đukanović u posjeti Obardima
Obarđani pažljivo slušaju Đukanovića
Obarđani su Đukanovića podržali od prvog dana i
stali na njegovu stranu. Doduše, nijesu svi, ali jeste
većina koja mu je obezbjeđivala da na svim izborima, a
bilo ih je mnogo, u Obardima odnese pobjedu. Njegovi
protivnici su zato krivili neke uticajne pojedince koji su
bili dobri i s Đukanovićem i s Obarđanima, ne oprostivši
im to nikada. Za razliku od prvog predsjednika, s kojim
su imali radni doručak, s Đukanovićem su Obarđani
imali radni ručak, ili bolje reći užinu. Radnom ručku su
prisustvovali svi: i oni koji su ga podržavali i oni koji
nijesu.
75
Radni ručak je protekao u dobroj i konstruktivnoj atmosferi, uz međusobno uvažavanje. Sastankom su bili svi
zadovoljni, pa i oni koji nijesu bili Đukanovićevi sljedbenici. Sva obećanja koja su bila data Obarđanima od
Đukanovića, ili u ime Đukanovića, bila su ispunjena.
Kroz Mataruge, na putu za Pljevlja, prošao je u septembru 1959. g. i predsjednik Tito. On se, doduše, nije
zaustavljao u Matarugama, već je samo Mataružanima kroz otvoren prozor automobila mahao rukom dugo i
polagano. Mataružani su potajno gajili nadu da bi se mogao, može biti, i zaustaviti pa su se za takvu prigodu bili i
pripremili, kako ne bi bili zatečeni. Pripremili su veliki i ukrašeni slavoluk ispod kojeg je morao proći, pa zaustavljao
se ili ne zaustavljao, i odabrali jednog primjernog Titovog pionira i gurnuli mu cvijeće u ruku koje bi mu predao uz
nekolike napamet naučene pozdravne riječi. No, kod Tita se očigledno nije javila želja da malo proćaska s
Mataružanima, iz ko zna kog razloga. Najprije će biti da mu je neko došapnuo da ga Mataružani nijesu baš mnogo
voljeli i podržavali u toku rata.
Ali svejedno. Mataružani su bili zadovoljni i samim tim što su
ga viđeli i što im je mahao rukom. Jedna Mataružanka se u sve na
svijetu klela da mu je viđela oči kako se zelene kao trava. Ona je
upravo imala baš takve. Do tada su u Matarugama bili na cijeni
samo crnomanjasti ljudi i crnomanjaste oči. Od tog momenta u
modu su ušle i oči zelene kao trava. I od tada su one koje su imale
oči zelene kao trava prestali da zovu Zelja.
Tita je na dočeku u Pljevljima, u ime Pljevljaka i
pljevaljskog rukovodstva, pozdravio i poželio mu dobrodošlicu
Mataružanin Joko Knežević.
Tito okružen pljevaljskim rukovodstvom
No, iako Mataružani u ratu nijesu bili u prevelikoj ljubavi s
Titom, osim rijetkoh, poslije rata su mu sve oprostili. Kad je umro,
oplakala ga je većina Mataružana, kao uostalom i čitava zemlja. U
znak ljubavi prema njemu posadili su i podigli od mladih borovih
sadnica u Kneževićima, na jednom krševitom uzvišenju, sa kojeg
puca lijep vidik, Titov Gaj. Gaj je u vidu već svima poznatog
Titovog potpisa. Takvih gajeva je u ondašnjoj Jugoslaviji
podignuto na desetine. Projekat je uradila Brankica Knežević,
šćerka Joka Kneževića, a akciju su organizovale mjesne društvenopolitičke organizacije, đaci i mještani uz puno angažovanje Čeda
Janjuševića, sekretara i Čeda Gajevića, direktora škole u
Matarugama.
Momčilo Knežević,Jokov sin, učenik pljevaljske gimnazije,
predao je 1963.g.Titu štafetu, što je bila izuzetna čast koja je
pripala i jednom Mataružaninu.
I kralj Aleksandar Karađorđević je pred rat posjetio Vrulju
i odsio na čuvenom imanju Mitrovića. Da li je prošao kroz Mataruge ne zna se. Može biti da je došao sa bjelopoljske
strane. Tamo su ga čekali seoski prvaci i uglednici i, naravno, predstavnici Pljevalja. Od Mataružana su tom skupu
prisustvovali, pouzdano se zna, Mitar Janjušević i Diko Gačević, oficiri crnogorske Sandžačke vojske iz Prvog
svjetskog rata. Moguće je da je na ovom skupu bilo još Mataružana koji su se u ovom ratu istakli.
Mataruge je 1935. posjetio i ban Zetske banovine, čuveni Mujo Sočica, s pratnjom. Tada je parama Banovine
napravljena putarska kuća u Matarugama. Odgovorne za njenu gradnju neko optuži banu da su pronevjerili državne
pare i ovaj, ne časeći časa, bane u Mataruge da lično stvar izvidi i ispita. Nađe lijepu kamenu kuću dobro ozidanu i
urađenu kako valja. Ban se slika s učiteljima i žandarmima, s mataruškim prvacima, s narodom i đacima, za
uspomenu i dugo sjećanje. Putarska kuća je i danas u dobrom stanju i služi Mataružanima kao kafana.
76
Ban Zetske banovine Mujo Sočica u Matarugama 1935.g
(Ban sa šeširom, Radoje Zečević, učitelj do njega, između Dmitar Janjušević)
Među mataruškim đacima bilo je i bosonogih, što najrečitije govori da život u Matarugama nije bio lak
Perspektive Mataruga i Mataružana
Ima li nade za današnje Mataruge i Mataružane i mogu li oni opstati i preživjeti novo doba!? Ili će i oni proći
kao stari narod Mataruge i netragom nestati, iako ga je bilo ko na gori lista, kako su zapisali Dubrovčani. Društveni
procesi koji su zahvatili sela, ne samo mataruška, idu u tom pravcu ako se planski i organizovano ne zaustave od
strane svih subjekata od kojih zavise, napisao bi neki opštinski (anti) birokrata. Sasvim tačno.
Država i njena ministarstva kao i lokalna uprava, stvorili su u Matarugama solidne uslove za tzv. održivi razvoj
Mataruga i Mataružana. Svako mataruško selo je povezano dobrim makadamskim putevima izgrađenim u posljednjih
desetak godina sa, takođe, dobrim asfaltnim putem koji prolazi kroz centar Mataruga i povezuje Pljevlja i Bijelo Polje.
Takođe, Obarde, Vukovo Brdo i Strmećica su povezani sa centrom Mataruga dobrim makadamskim putevima, a
imaju i izlaz na asfaltni put koji veže Obarde sa Rančem. Asfaltiran je i dobar dio puta koji vodi za Kozicu. I sama su
mataruška sela međusobno povezana mrežom ovih puteva.
Lokalna uprava u Pljevljima vrlo je posvećena održavanju izgrađenih i izgradnji novih puteva u skoro svakom
pljevaljskom selu i zaselku, pa i
u Matarugama.
Danas se iz svakog mataruškog
sela može stići u Pljevlja za
manje od četerdesetak minuta.
Mataružani danas redovno
koriste usluge taksi prevoza, što
im svakako olakšava život na
selu.
Dio novoasfaltiranog puta za Roganice
Mašine lokalne uprave se ne gase
77
Škola u Matarugama je opstala u ovom teškom vremenu. Zahvaljujući, prije svega, izuzetnom zalaganju i
upornosti energične aktuelne direktorice Vanje Marković, školska zgrada je sinula iznutra i spolja novim sjajem.
Urađen je i novi savremeni sanitarni čvor unutar zgrade, radi se na trajnom rješenju
problema s vodom.
Nastava je osavremenjena novim sredstvima
pa i kompjuterima. Školu pohađa dvadesetak đaka.
Za njih je obezbijeđen redovan prevoz, tako da
više nema đaka pješaka.
Bilo bi lijepo da se svoje škole sjete njeni
nekadašnji đaci, danas uspješni ljudi, pa da joj
daruju neki komplet knjiga, kompjuter ili što
drugo... Doduše, bilo je i takvih primjera, na čemu
je Škola posebno zahvalna.
Vanja Marković
Direktorica Marković i njen kolektiv prepoznali su potencijal
mataruških sela u proizvodnji zdravi hrane i seoskom turizmu, pa su krajem
marta 2014.g. u školi organizovali i prvi eko - etno sajam. Bila je to vrlo
uspješna i dobro posjećena manifestacija u kojoj su đaci i njihovi roditelji
pokazali etno bogatstvo kojim raspolažu kao i bogatstvo mataruške trpeze.
Ujedno, bila je to uspješna edukacija i đaka i roditelja u preduzetništvu koje
će u narednom periodu đaci izučavati kao poseban predmet.
Đaci su se pokazali kao odgovorni i dobri domaćini
78
Manifestaciju su obogatili i umjetnici – guslar Milija Janković i vajar Ilija Čabarkapa iz Vrulje. Takođe, propratli su je i
lokalni mediji – Pljevaljske novine i Televizija.
Na zadovoljavajući način je riješeno i pitanje snabdijevanja mataruških sela vodom, izgradnjom vodovoda
Petrova česma - Mataruge - Otilovići. Radi se na rješenju vodosnabdijevanja još nekih sela vodom sa Rogovog vrela.
Struju ima svako selo, poneka i trofaznu, a telofon svaka mataruška duša.
Pa u čemu je onda problem!?
Problem je u tome što je novo vrijeme obezvrijedilo, ili kako Mataružani vole da kažu, obespitalo njihov
domaćinski rad i mukotrpni trud. Najteže je paru izvaditi iz zemlje, vole da kažu Mataružani. Oni svoju tešku muku,
kako nazivaju svoj rad na zemlji i oko zemlje, nijesu mogli nikada unovčiti da valja, a pogotovu u ovom vremenu, pa
su jednostavno na kraju digli ruke od svega. Njive su zalivadili, a livade
zakorovili! Nekad puni mataruški obori danas su prazni i opušćeli.U
cijelim Matarugama danas se može viđeti još poneki buljučić brava. A
nekad, sve je vrvjelo od života i mataruškog mala, ili blaga, kako oni zovu
stoku, koji je bio na daleko čuven i poznat po kvalitetu. Lakomi trgovci su
pokupili mataruški mal i isprazninili mataruške štale i torove i to bam badava. Samo Ismet Śeničak je iz Mataruga odjavio više od stotinu što
ovnova, što volova, a da nijednog ne plati. Država je tada bila nemoćna i
nevješta da zavede red na tržištu i zaštiti selo od pljačke i propadanja.
Umjesto tržišta seljacima je ponudila politiku, podjele i mržnju.
Mataružani su joj se predali i zapjenili od nje.
No, država danas ima drugačiji stav o selu i vodi drugačiju politiku. Sam naziv nadležnog Vladinog ministarstva
govori dovoljno: Ministarstvo za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ono nije samo promijenilo naziv, već i ponašanje.
Brojne su podsticajne mjere kojim želi oživjeti selo. Neki Mataružani su to prepoznali i već u mataruškim selima ima
nekoliko uspješnih poljoprivrednika koji imaju farme krava sa
desetak rasnih grla, koje njihovim porodicama obezbjeđuju bolji
život od onog koji bi imali u gradu potucajući se od propalog
preduzeća do biroa rada.
Velibor Zindović iz Obardi, ima farmu od desetak rasnih grla krava
i poznati je proizvođač mlijeka i mesa. No, u davno vrijeme, samo
jedan domaćin, opričani Truta Zindo, kojeg stariji i danas rado
pominju, držao je u Zindovim Čestama buljučić od hiljadu brava,
pedesetoro govedi i petnaestak konja.
79
Dakle, danas Mataruge i Mataružani imaju ponovo priliku da ožive svoja sela i da se ponovo oglase kao dobri
domaćini i stočari, kao što su bili njihovi preci.
Mataruge i Mataružani danas imaju sve uslove za takozvani održivi razvoj: dobru infrastrukturu, matarijalne
resurse, kako se to danas kaže, tj. kvalitetnu zemlju i pašnjake, dostupnu mehanizaciju i konkretnu pomoć države.
Imaju i tržište. Ostaje još samo da zasuču rukave. Ovakvu šansu ne smiju ispustiti.
A šansa Mataruga i Mataružana jeste u proizvodnji zdrave hrane i agroturizmu. To su dvije noge na koje
Mataruge i Mataružani treba da se oslone, usprave i uspravno prohodaju.
Zdrava hrana je danas modni trend u svijetu pa i našem užem okruženju. I nije samo modni trend, nego i
nasušna potreba. Njena proizvodnja Mataružinima nije nepoznata. Njihova hrana, dok su je oni proizvodili, a ne
kupovali u prodavnicama, uvijek je bila takva i mogla je izdržati svaku probu na tom planu.
Prvo se treba okrenuti proizvodnji žitarica: ječma, ovsa, raži i heljde, za šta u mataruškom kraju postoje
izvanredni uslovi. Žitarice iz mataruškog čistog podneblja, sa stajnjaka i bez pesticida i bilo kakve hemije, mogu biti
osnov mataruškog razvoja. One, osim što služe za proizvodnju integralnog brašna, koje je ne samo hranljivo nego i
ljekovito, mogu poslužiti i kao izvanredna stočna hrana, zašto su oduvijek i služile. Oduvijek se znalo da je zob u
ishrani stoke nezamjenljiva.
Naučno je dokazano da žitarice, a naročito ovas i heljda, odnosno proizvodi od njih, mogu preduprijediti brojne
bolesti savremenog čovjeka. Pri njihovom korišćenju treba se vratiti na stari način mljevenja u vodenicama
potočarama, što bi moglo biti vrlo interesantno turistima. Samo u Kozičkoj rijeci nekad je bilo sedam, osam vodenica.
Jedna je danas obnovljena zahvaljujući Turističkoj organizaciji iz Pljevalja koja čini sve da u Mataruge dovede i prve
turiste.
Ovo su danas, nažalost, rijetke slike iz mataruških sela
Tako proizvedeno brašno, sa zaštićenim porijeklom, zasigurno je da bi na crnogorskom primorju imalo sigurno
tržište.
Proizvodnja žitarica bila bi dobar osnov za povećanje broja stočnih farmi u Matarugama, na čijem bi se prostoru
moglo gajiti i više od pet - šest hiljada ovaca i koza i oko dvije do tri hiljade govedi. Naime, po popisu iz 1991. g. na
prostoru Mataruga bilo je 1.344 goveda i 4.660 ovaca, a to nije bilo baš tako davno.
Inače, na prostoru opštine Pljevlja 1939.g. po zvaničnoj statistici, držano je više od 1oo.ooo ovaca i oko 3o.ooo
goveda, što jasno govori o potencijalima pljevaljskog kraja u stočarstvu.
Povećanje rasnog stočnog fonda, na čemu je nadležno Vladino ministarstvo posebno angažovano, omogućilo bi
proizvodnju značajne količine mlijeka i nadaleko čuvenog mataruškog sira, što bi itekako doprinijelo ekonomskom
preporodu mataruških sela.
80
Matruge su uvijek bile značajan proizvođač prvoklasnog telećeg, goveđeg i jagnjećeg mesa i ta bi se proizvodnja
morala ponovo obnoviti.
Tome treba dodati i berbu i sakupljanje pečurki, čime se pojedini Mataružani i sada bave, kao i šumskih
plodova, kojim Mataruge i njihova okolina obiluju, prije svega šipurkom i klekom, lješnikom, trnjinom, drenjinom,
kupinom, borovnicom i jagodom.
Takođe je moguće organizovati i berbu raznog ljekobilja kojim su Mataruge takođe bogate: maslačak,
jagorčevina, glog, kopriva, hajdučka trava, kantarion, vranilova trava, majčina
dušica, iva trava, mrazovac, i ko zna šta bi se još našlo u Matarugama. Zato bi
bilo poželjno organizovati i stručnu ekspediciju kako bi se izvršilo naučno
istraživanje mataruške flore. Treba razmišljati i o vještačkom uzgoju ljekovitog
i začinskog bilja.
Mataruge imaju dobre uslove i za gajenje pčela, a mataruški med je
izvanrednog kvaliteta.
U nekim mataruškim selima dobro uspijeva i voće, prije svega šljiva,
kruška i jabuka. Mataružani peku dobru rakiju od divljih krušaka, poznatu
matarušku krušku. Od divlje jabuke - zukve, prave vrlo zdravu vodnjiku i sirće.
Mataružani vole da rade oko rakijskog kazana
Mataruge obiluju pečurkom i ljekobiljem
Smrčak – vrlo cijenjena pečurka
Majčina dušica
Šipurak
Mataruški čajevi : majčina dušica, sporiš (hajdučka trava), kantarion, vranilova trava, zečji trn, kao i med su izvanrednog kvaliteta
81
Posebno dobre uslove za brz razvoj ima Kozica koja se od prije neku godinu izdvojila u zasebnu mjesnu
zajednicu. Okružena planinama Crnim vrhom i Medanicama, sa dvije rijeke - Kozičkom i Raćevskom i brojnim
vrelima i izvorima, te livadama i proplancima, sa srednjovijekovnim gradom Koznikom (Jerinin Grad) i brojnim
vodenicama, predodređena je za turizam.
Blizina Kamene Gore, odnosno Guvništva sa kojim se graniči, a koja su ozbiljno zakoračila u turističke vode,
Kozici daje priliku da i ona krene njihovim putem. Srbija već ulaže u razvoj turizma u Kamenoj Gori i planira da
pokrene turističku osovinu Kamena Gora - Jabuka - Babine, koja bi trebalo da bude zamajac održivog razvoja cijelog
ovog regiona.
Jabuka je već postala poznata po organizaciji turističke manifestacije Mostovi Balkana, koja se održava svake
godine na Ilindan i upravo je vid izražavanja prekogranične sardnje brojnih kulturno-umjetničkih društava. Jabuka je
postala poznata i po proizvodnji heljde, a priprema se za organizovaniju proizvodnju ostalih žitarica.
Prirodnim ljepotama Kamene Gore nije odolio ni poznati reditelj Emir Kusturica, koji je u avgustu 2013.g.
snimao u njenom ambijentu dio svog najnovijeg filma sa Monikom Beluči.
Jabuka, Ilindan 2013.g.
Kusturičina ekipa u Kamenoj Gori
Crni vrh i etno kuća u Kamenoj Gori
Kamenogorski tursti, očarani ljepotama Kozice, često znaju da zalutaju na njenu teritoriju. Pljevaljska lokalna
uprava iskazala je spremnost da probijanjem puta u dužini od 4 km, poveže Kozicu i Strmećicu sa Kamenom Gorom,
kako bi i njihove prirodne ljepote bile lako dostupne turistima koji su u sve većem broju prisutni u Kamenoj Gori.
82
Određeni finansijski fondovi, odnosno međunarodne organizacije, takođe su se uključile u razvoj Kamene Gore
i vrlo su zainteresovane za finansiranje projekata koji bi doprinijeli pograničnom razvoju i unaprijeđenju pogranične
saradnje. A Kozica je pogranično područje koje se dodiruje s Kamenom Gorom. I ne samo Kozica, već i Obarde i
Vukovo Brdo. Takva prilika se ne bi smjela poropustiti.
Dakle, sve navedeno daje sasvim realnu osnovu za razvoj takozvanog agroturizma koji počiva na zdravoj hrani i
svakodnevnoj komunikaciji sa netaknutom prirodom.
Biciklistički i pješački turizam takođe su velika šansa Mataruga. Bisiklističke staze su izvanredne i već su
označene kao i nešto pješačkih staza koje vode Kozniku. Biciklistički klubovi iz Pljevalja i Kraljeva su na ovim
stazama održali dvije biciklističke manifestacije koje su izazvale zadovoljstvo kod učesnika i priličnu radoznalost kod
mještana i javnosti.
I Mataruge i Kozica sa brojnim putevima, asfaltnim i makadamskim, međusobno dobro povezanim, pružaju
izvanredne uslove za pripreme biciklista i biciklistička takmičenja. Postoje i određeni smještajni kapaciteti koji
biciklistima mogu biti stavljeni na raspolaganje.
Označene biciklističke staze ... a tu su i Atlas televizija i Divlja ljepota i , naravno, Turistička organizacija Pljevalja
U funkciju turizma trebalo bi staviti i brojna bogata arheološka nalazišta u Ljutićima i Matarugama, kao i grad
Koznik, na čijem uređenju bi se moglo još poraditi. Moralo bi se nastaviti sa uređenjem prilaznih puteva koji vode
83
Kozniku uz Kozičku rijeku, tako da njegovo razgledanje bude omogućeno svima, a ne samo biciklistima i
planinarima. Napori Turističke organizacije u Pljevljima na tom planu morali bi biti podržani od svih subjekata.
Postoje mogućnosti i za lovni i ribolovni turizam. Rijeke Ćehotina i Kozička rijeka, ako bi se poribile, s
obzirom na prirodnu ljepotu kanjona kroz koji protiču, i ako bi se obnovile vodenice koje su nekada mljele, mogle bi
se pretvoriti u raj za ribolovce i ljubitelje prirode.
Joksimovića vodenica na Kozičkoj rijeci
Čisti vodotok Kozičke rijeke
Ribarska kuća u Krakalicama
Inače, Mataruge su se našle i na kulturnoj mapi Pljevalja, pa i šire. Već više od deceniju i po u Matarugama vrlo
uspješno živi i radi Ivanjdanska slikarska kolonija, vlasnika Ljuba Gačevića. Gosti kolonije bili su brojni inostrani i
domaći slikari, među kojima i dvojica velikana, Sava Stojkov i Milić od Mačve. Mora se priznati da je to veliki
dogođaj i za Mataruge i za Mataružane. I njihova velika šansa.
Osnivač kolonije Ljubo Gačević *
Ivanjdanska slikarska kolonija
U pripremi je i otvaranje Janjuške umjetničke kolonije na Vukovom Brdu, čiji će učesnici biti Janjuševići
koji su rođeni na Vukovom Brdu ili su porijeklom s njega, odnosno koji su na neki način vezani za njega.
Naime, više od deset Janjuševića se bavi slikanjem i vajanjem. Međa njima ima i afirmisanih stvaralaca, iza
kojih su ostale brojne i vrlo uspješne izložbe. Neki su i dobitnici određenih nagrada i priznanja, dok će se za neke
tek čuti.
Kolonija će imati i goste, a planira da u toku ljeta organizuje slikarske uranke pljevaljskih umjetnika. Očekuje
se da i ona da određeni doprinos turističkoj ponudi Mataruga.
* Ljubo Gačević, nažalost, više nije među živima
84
Stvoreni su dobri uslovi za uspješan rad Janjuške umjetničke kolonije
Motivi Vukovog Brda na umjetničkim platnima
Ikonopisac Marko Janjušević
Andrija Janjušević
Vajar Mojsija Janjušević
Maja Janjušević
Mijo Janjušević
85
Mataruge imaju i ljudski potencijal za uspješan napredak i razvoj. Naime, više od 230 Mataružana je završilo
fakultete i više škole. Među njima je bilo i sada ima odličnih đaka i studenata generacije. Na brojnim fakultetima, u
zemlji i inostranstvu, trenutno studira više od četrdeset studenata porijeklom iz Mataruga.
Mataruge su dale i osam doktora nauka. Svi su oni uvaženi i ugledni ljudi i profesori univerziteta. Neki od njih
su bili profesori na Sorboni, a neki su sada profesori na prestižnim američkim univerzitetima.Među prvim
Mataružanima koji su doktorili bili su Milivoje Pejović u Parizu, Mirko Gačević u Beogradu i Mirko Ćirović.
Nažalost, prva dvojica nijesu više među živima.
Najsvježiji doktori nauka su Dragana Mirkova
Ćirović i Radenko Purić.
Mataruge imaju i deset magistara i studenata
postdiplomskih studija.
Među Mataružanima ima inženjera, ekonomista,
pravnika, ljekara na prestižnim medicinskim
ustanovama, arhitekata, politikologa, bankara,
profesora, nastavnika i učitelja.
Iz Mataruga su i četiri pilota: tri vojna i jedan
civilni.
Dr Milivoje Pejović
Dr Mirko Gačević
Među Mataružanima je bilo i sad ima uglednih direktora, advokata, sudija,
oficira sa visokim činovima, potpredsjednika privrednih komora, visokih
policijskih funkcionera, pomoćnika ministara, policajaca.
Bilo je i ima i vrhunskih sportista, rukometaša, atletičara, karatista i strijelaca
koji su višestruki prvaci i osvajači zlatnih medalja u streljaštvu na domaćim i
međunarodnim takmičenjima.
Ima pisaca, pjesnika, slikara i vajara, vrsnih fotoreportera i novinara. Ima
raznih, ali i vrlo uspješnih biznismena. Ima dobrih domaćina, majstora i guslara.
Mataružani su se oprobali i u svijetu mode. Tri Mataružanke su poznate
manekenke i foto modeli, koje su gazile i svjetskim modnim pistama. Mataruški
šarm i divlja ljepota nijesu ostavili nikoga ravnodušnim. Čak im nijesu odoljeli ni
najveći latinski ljubavnici.
Dr Radenko Purić
Mataružani su, dakle, prisutni u svim oblastima društvenog života. Prisutni su
i u politici. U više saziva Skupštine opštine Pljevlja bivali su odbornici. Za sada ih nema među ministrima i u
poslaničkim klupama.
Jedan od njih, profesor Milenko - Miro Šarac, bio je poslanik jedne opozicione stranke u jednom mandatu u
Skupštini CG, dok je Radoman Purić, član Glavnog odbora SNP-a.
Dvojica su se u onom socijalističkom vremenu bila popela u sami vrh političkog i državnog crnogorskog
aparata. I ko zna dokle bi dogurali i đe bi im bio kraj da ih nije zaustavila AB revolucija. Doduše, kasnije su im u
više navrata nuđeni novi slični angažmani, ali su se oni, poučeni tim iskustvom, okrenuli drugim praktičnijim i
korisnijim poslovima.
86
Jedan se Ljutičanin, u onom Titovom vremenu, bio visoko uspeo da su mu čak i vrata njegovog (Titovog)
kabineta bila otvorena. Zahvaljujući njemu mnogi su se Mataružani i Pljevljaci lijepo snašli u Beogradu.
I u ovom vremenu dvojica Mataružana u Beogradu su vrlo uspješna i zauzimala su povremeno značajna
mjesta u državnom i političkom aparatu Srbije.
I jedan Obarđanin vrlo uspješno ostvaruje političku karijeru u Srbiji. U jednom mandatu bio je predsjednik
prijepoljske opštine. Sada zauzima značajno mjesto u regionu.
Na tom planu je, svakako, najviše ambicija pokazala i uspjeha imala Mataružanka, odnosno Ljutičanka,
Jelena Obrenić, rođena u Beogradu. Našla se u Americi, kako sama kazuje, sa 500 dolara u džepu. To joj nije
smetalo da završi jedan od prestižnih američkih univerziteta. Bila je angažovana i u izbornom štabu američkog
republikanskog predsjedničkog kandidata Džona Mekejna. Jelena Obrenić - Mekvilijams ne krije da je ostvarila
svoj američki san ali da joj je ipak cilj Bijela kuća.Poželimo joj sreću.
No, i pored toga, Jelena ne zaboravlja svoje Mataruge u kojim provodi ljetnji odmor.
Među Mataružanima je, kao što se vidi, u svakom vremenu bilo sposobnih, uglednih, zaslužnih, uticajnih i
priznatih ljudi koji su mogli presudno uticati na važne, ne samo mataruške događaje, i, koji su bili spremni da svoj
uticaj stave u funkciju mataruškog dobra. Mnoga mataruška pitanja i problemi su i riješeni zahvaljujući njihovom
zalaganju i uticaju. No, uprkos tome oni, doduše, kod jednog manjeg broja Mataružana, nijesu naišli na
razumijevanje i podršku, a o zahvalnosti da se i ne govori. Vjerovatno je i to doprinijelo da Mataruge i Mataružani
danas budu tu đe jesu.
Joko Knežević je bio i ostao jedan od najuglednijih, ne samo Mataružana i Pljevljaka,već i Crnogoraca.
Sada su Mataruge, kad se o politici radi, spale na jednog vrlo buntovnog lokalnog sindikalca. Drugi su ostali
na nivou terenskih političkih radnika na volonterskoj osnovi.
Nijesu Mataružani neuspješni u viskoj politici što je ne vole i što to ne bi željeli, već što nekako nijesu
predodređeni za nju. Suviše su direktni i što im je na srcu, to im je i na dlanu. Ili kako oni kažu: što na umu, to na
drumu. Što misle to i kažu. Nemaju i ne znaju oni za onu melemnu i hvalospjevnu riječ koja i gvozdena vrata
otvara. Riječ koja se lako daje i još lakše zaborvlja.
Mataružani su starokovni ljudi. Njihova riječ je tvrda i opora. Teško se izgovara i još teže povlači. Oni čak i u
ovom vremenu znaju da pocrvene i zbog svoje i zbog tuđe riječi. A oni koji umiju da pocrvene zbog date riječi
nijesu za politiku, čak ni za onu kafansku.
I zato im je najbolje da rade ono što znaju. Da se okrenu i vrate starim dobrim domaćinskim poslovima i
onom čim raspolažu. A to su njihovi materijalni i ljudski resursi.
A materijalni i ljudski resursi kojim Mataružani raspolažu, ako se pokrenu na pravi način i stave u funkciju
materijalnog razvoja Mataruga, sasvim je izvjesno, moraju preporoditi i Mataruge i Mataružane.
Zato Mataružanima koji su ostali u Matarugama, kao i onim što su otišli iz njih, ali su im i srce i duša ostali u
njima, ne ostaje ništa drugo, ako Matarugama žele dobro, nego da zaborave podjele, upregnu svu pamet koju imaju i
složno zasuču rukave. To je condicio sine gua non (uslov svih uslova) opstanka Mataruga.
Ili, na crnogorskom: A te sokolovi!
U protivnom, mataruška će sudbina biti krajnje neizvjesna. A neizvjesnost nosi i zebnju i nadu. Doduše, u
zebnji i nadi je i ljepota življenja.
87
Mataruška razglednica
Ne zna se kada je mataruška priroda raskošnija: zimi ili ljeti
88
E
e-mail: [email protected]
89
90

исламска заједница у пљевљима (i дио)

4.ai 4.b - Strukovna škola Virovitica

U Bribiru održano 07.kolo Riječke zimske lige

izvještaj o radu za 2012. godinu ju dnevni centar za djecu i

izvještaj o radu za 2013. godinu ju dnevni centar za djecu i

Pavle Simović: Šta je novo u Novom Zavjetu?

Evidencija nezaposlenih lica za prvi kvartal 2010. godine

Ne-tehnički rezime Uvod Crnogorski Elektroprenosni Sistem

KRITERIJUMI ZA OTKRIVANJE PREVARA U OSIGURANJU

Одлука о организовању ЈУ Народна библиотека